Ranokrscanska_umjetnost

adet Ranokršćanska umjetnost

RANOKRŠĆANSKA UMJETNOST Historijski Historijski okvir Konstantin je car, ali ne i jedini. Na početku IV st., u vrijeme Kasnog Carstva, evo kako je u Rimu: više ga gospodara dijeli ili se otimanju za njega i s mukom upravlja carstvom koje se cijepa. «Avgust», u što ga promaknuše njegovi vojnici, mladi general, koji vlada Galijom, Bretanjom i Španjolskom, rješava se svoga tasta, svoga šurjaka te još nekolicine suparnika kako bi mogao sam vladati. Nadomak Rimu, valjalo mu je osvojiti most da bi pobjedio. pobjedio. Jedna mu vizija tada ulijeva ulijeva samopouzd samopouzdanje, anje, ništa manje nego Kristovo Kristovo upozorenje i to mu je bilo dovoljno da se preobrati. Legenda, bez dvojbe. Ali ostaje činjenica da je Konstantin, samouvjeren, ponovo ujedinio Carstvo, zatvorio paganske hramo hramove ve i post postao ao zašti zaštitn tnik ik krišć krišćan anst stva va,, koje kojemu mu posv posveć ećuje uje jeda jedann grad grad.. To će biti biti Konstantinopolj, kojega je utemeljio na mjestu stare grčke kolonije na Bosforu. Odsad je on jedini vladar u carstvu s dvjema prijestolnicama, jednom koja propada, i drugom, koja ce više od deset deset stolje stoljeća ća domin dominirat iratii istočnim istočnim Sredoz Sredozeml emljem jem,, a potom potom i slave slavensk nskim im zemljama. Nakon Nakon što je Konstantin Konstantin Veliki 323. godine preselio preselio prijestolnicu prijestolnicu Rimskog Rimskog carstva u Konstantinopolj dolazi do podjele kršćanstva na zapadnu ili katoličku i istočnu ili pravoslavnu pravoslavnu crkvu. crkvu. Razlike Razlike među njima bile su veoma veoma duboke: duboke: rimsko rimsko katoličanstv katoličanstvoo zadržalo je svoju nezavisnost od carske ili bilo koje državne vlasti, dok je pravoslavna crkva bila zasnovana na jedinstvu duhovne i svjetovne vlasti u ličnosti cara, koji je postavljao postavljao patrijarha patrijarha Termin «ranokršćanski», strogo govoreći, ne označava stil; on se više odnosi na bilo koje umjetničko umjetničko djelo koje su stvorili kršćani kršćani ili koje je bilo stvoreno stvoreno za kršćane kršćane u vrijeme koje je prethodilo otcjepljenju pravoslavne crkve. Dok bizantijska umjetnost označava ne samo umjetnost Istočnog rimskog carstva već i specifične osobine stila. Suda Sudarr izme između đu apok apokal alipt iptič ično nogg poim poiman anja ja svije svijeta ta u kršća kršćana na i volje volje Rima Rima za gospodrstvo i moći bio je neizbježiv: historija je zapisala najdramatičnije trenutke tog sukoba. sukoba. Tek u doba Konstantina, Konstantina, carstvo, bojeći se kompaktne snage kršćana, sklapa s njima kompromis: Milanski edikt iz 313. kojim priznaje kršćanima slobodu kulta i pravo na povrat zapljenjenih dobara, a time izaziva zaokret koji je vrlo važan i za razvitak umjetnosti. Kad je zatim god. 380. Teodozije Solunskim ediktom priznao kršćanstvo kao državnu vjeru, samo carevi podižu velike kršćanske građevine, pored ostaloga i zato da konkretiziraju konkretiziraju ideologiju ideologiju što ju je stvorio Euzebije Euzebije Cezarejski, Cezarejski, koja carsku vlast izvodi direktno od Boga.

1


Kratka karakteristika feudalne Evrope u ranom srednjem vijeku Raspad Rimskog carstva i barbarske najezde . U III i IV st. ogromna Rimska imperija

preživljavala preživljavala je duboku duboku unutrašnju krizu. krizu. Osnova na kojoj kojoj je počivao počivao cjelokupni cjelokupni društveni društveni poredak poredak antičkog antičkog svijeta svijeta – ropstvo ropstvo – iživjelo iživjelo se. se. Robovsk Robovskii rad u industriji industriji i krupnoj krupnoj seoskoj seoskoj privredi privredi nije se mogao više ekonomski ekonomski iskorišćavati. iskorišćavati. Industrija, Industrija, zemljoradn zemljoradnja, ja, zanatstvo zanatstvo i trgov trgovina ina poče počeli li su opad opadat ati. i. Sitni Sitni zeml zemljop jopos osje jedn dnic icii – slob slobod odni ni rims rimski ki selja seljaci ci – pod pod bremenom bremenom poreza, poreza, svih mogućih mogućih nameta nameta postajali postajali su sve zavisniji zavisniji od krupnih krupnih zemljo zemljodje djelac laca, a, pretva pretvaraju rajući ći se u polusl poluslobo obodne dne robove robove,, pretho prethodni dnike ke srednj srednjovje ovjekov kovnih nih kmetova. Rimska država sa svojom ogromnom masom ljudi na ogromnoj teritoriji računala je, da bi održala održala svoj unutrašnji unutrašnji poredak poredak i da bi odoljela odoljela barbarima barbarima spolja, spolja, na svoje građane, a građani su očekivali barbare kao spasioce. Pobuna robova, koja je pod takvim uslovima rasla u unutrašnjosti same imperije, združena sa spoljnim napadima germanskih i drugih naroda, dovela je u V st. do propasti zapadnog djela Rimske imperije i do uništenja antičkog robovskog poretka. Već s kraja III st. centar ekonomskog ekonomskog i političkog političkog života Rimske Rimske imperije preselio se iz Italije u bogatije provincije provincije istočnog istočnog Sredozeml Sredozemlja. ja. Imperator Imperator Konstantin (276-337) (276-337) prenio je svoje sjedište iz Rima Rima u drevni drevni Bizant Bizant.. God Godine ine 395 395.. poslije poslije smrti smrti imperat imperatora ora Teodo Teodosija sija,, dog dogodil odilaa se konačna podjela Rimske imperije na zapadnu i istočnu imperiju, a početkom V st. najezda barbara barbara nezadrživo nezadrživo prodire u Italiju, Italiju, Galiju i Španiju i na razvalinama razvalinama osvojenog osvojenog Rimskog Rimskog carstva zasnivaju se nove barbarske države. Bizantijski carevi smatrajući se nasljednicima vlasti rimskih imperatora, bili su još u VI st. toliko moćni da je za vrijeme Justinijana I (527-565) čak donekle mogao biti ostvaren pokušaj da se Rimska imperija vrati u stare granice. U poređenju sa antičkom kulturom, kultura Zapadne Evrope na početku srednjeg vijeka stoji na nižem nivou. To je razumljivo kad se zna da su barbarski narodi bili na mnogo primitivnijem stupnju kulture nego razrušeno Rimsko carstvo. A osim toga i sam proces proces unutrašnjeg unutrašnjeg raspadanja raspadanja Rimske imperije imperije doveo je do opšteg opadanja opadanja njene kulture kulture u IV i V st. No ipak to privremeno opadanje kulture zaustavilo se, a i sam raspad preživjele robovlasničke društvene forme i njegova smjena novom, feudalnom formom, predstavljaju historijski historijski progresivan progresivan proces. Barbari Barbari su «pod «podmladili mladili Evropu». Germanska osvajanja osvajanja dovela su iz doticanja germanskih i rimskih shvatanje do jedne nove sinteze. Barbari su, namjesto ropstva, donjeli u srednji vijek kmetstvo kao blaži oblik zavisnosti, oblik koji daje porobljenima sredstvo postepenog oslobađanja kao klase. Primanje principa antičke civilizacije i širenje antičke kulturne oblasti na cijelu Evropu omogućili su čovječanstvu da tokom tokom srednje srednjegg vijeka vijeka učini učini veliki veliki korak korak una unaprije prijed, d, da razvije razvije tehnik tehniku, u, indust industriju riju i trgovinu, najzad da pripremi snažan uspon u literaturi i umjetnosti koji će se desiti početkom početkom XI XI st.

Kršćanska religija i crkva njihova uloga u razvoju kulture i umjetnosti srednjeg vijeka Na početku početku kršćanstvo kršćanstvo se rasprostranju rasprostranjuje je po cijelom cijelom Carstvu Carstvu i to uglavnom uglavnom u potaji. U katakombama, podzemnim nekropolama, razvila se narodna, naivna umjetnost fresaka. Kršćanska religija prelazi za kratko vrijeme put od katakombi do carskog priznanja. Dosad nevješt umjetnički izraz ove nove monoteističke religije, može se nesputano razvijati. Oslika Oslikane ne katako katakombe mbe,, reljefi reljefi sarkof sarkofaga aga,, prve prve crkve crkve pripad pripadaju aju rimsko rimskojj umjet umjetnost nosti,i, ali kršćanstvo ne zaboravlja da je rođeno na Istoku.

2


Kršćanska religija koja je odigrala onako značajnu ulogu u društvenom životu srednjovjekovne Evrope, formirala se u II i III st. u narodima Rimske imperije kao ideološki izraz onog bespuća nastalog usljed opšteg ekonomskog, političkog, umnog i moralnog rasula, bespuća u koje je bio doveden antički svijet razvojem robovlasničkog poretka. poretka. Kršćanstvo Kršćanstvo je u svom začetku začetku bio pokret pokret ugnjetenih: ugnjetenih: ono se isprva javlja kao religija robova i oslobođenih robova, sirotinje i obespravljenih, kao religija naroda koje je Rim pokorio i raselio. Pri tadašnjem stanju stvari nekog opšteg puta za oslobođenje svih tih elemenata nije bilo. Oni su mogli očekivati izlaz iz svog socijalnog položaja samo u nadi na bolje stanje na onome svijetu, a takav ishod im je obećavala kršćanska vjera sa svojim učenje učenjem m o prolaz prolaznos nosti ti svijeta svijeta zemal zemaljsk jskog, og, o iskupl iskupljen jenju ju grijeho grijehova va čov čovječ ječans anskog kog roda roda stradanjem božanskog sina koji se radi toga iskupljenja žrtvuje, o kazni i nagradi poslije smrti smrti,, o rajsk rajskom om blaž blažen enst stvu vu za prav praved ednik nikee i bjed bjedni nike ke.. Te crte crte kršća kršćans nsko kogg učen učenja ja objašnjavaju nam popularnost i brzo širenje nove religije u širokim masama, ali su one uslovile i mogućnost da se kršćanstvo iskoristi u cilju idejnog porobljavanja masa, a sa tom mogučnošću računala je vladajuća klasa Rimske imperije. Crkvena organizacija koja se razvila u krilu starih kršćanskih zajednica, poslužila je kao oslonac da se kršćanstvo preobrazi preobrazi od idejnog idejnog pokreta pokreta ugnjeteni ugnjetenihh u moćno moćno ideološko ideološko oružje ugnjetavan ugnjetavanja. ja. U IV st. kršćanstvo je proglašeno za vladajuću religiju, a između svjetovne vlasti i crkvene, koja je stekla valjanu organizaciju, privilegije i ogromna bogatstva, došlo je do čvrstog saveza, čime je bila opredjeljena sva dalja historija kršćanstva. Dobivši vlast kršćanska crkva je odmah otpočela da se razračunava sa svojim idejnim protivnikom – bezbožnicim bezbožnicima. a. Antički hramovi hramovi bili su porušeni porušeni ili pretvoreni pretvoreni u kršćanske kršćanske crkve. Partenon Partenon je bio lišen svojih svojih statua statua i mnogih mnogih skulptorskih skulptorskih ukrasa ukrasa i pretvoren pretvoren prvo prvo u hram sv. sv. Sofije, Sofije, a potom je postao postao Bogo Bogorodičina rodičina saborna saborna crkva u Atini. U crkvu je pretvoren pretvoren i rimski rimski Panteon. Sve što se nije moglo iskoristiti za potrebe novog kulta, bilo je bez poštede uništavano. Antička skulptura sa svojim divnim likovima očovječenih bogova, stradala je i kud kamo manje od barbarske najezde, nego od fanatizma crkvenih otaca, uperenog protiv «oblika đavola». Osvajajući svojim božanskim autoritetima vlast barbarskih kraljeva, a potom i cijele feudalne klase, crkva je iskoristila povoljnu priliku ne samo da prigrabi u svoje ruke obrazovanje, nauku, umjetnost, već je ispoljila i pretenzije da neograničeno vlada svijetom. Ona je učila da crkvi pripada vlast da čovjeku dopusti ili nedopusti pravo na vječni život na nebu. Prema tome njena je vlast viša od svaka zemaljske vlasti. Na tom pitanju razvijala se u XI i XII st. žestoka borba između rimskih papa i feudalnih kraljeva. Ali to nije smetalo svjetovnim i duhovnim feudalcima da mirno djele vlast nad eksplotisanim masama i da složno štite od njih svoje zajedničke klasne interese. Crkva je pokazala izvanrednu umješnost u prilagođavanju svojih dogmi i svoje organizacije socijalnim uslovima ranog srednjeg vijeka. « Socijalni principi kršćanstva – opravdal dalii su antičko antičko ropstvo ropstvo,, veliča veličali li srednjo srednjovje vjekov kovno no ustro ustrojstv jstvoo pisao je Marks – oprav kmetstva, a znali su isto tako, kad zatreba da pruže podršku, makar i sa grimasom žalosti savremeno savremenom m ugnjetava ugnjetavanju nju proleta proletarijate rijate». Uočivši Uoč ivši koliko koliko su snažno snažno ukorje ukorjenjen njenaa mitološk mitološkaa vjerov vjerovanja anja svjesti svjesti barbar barbarski skihh naroda, crkva se trudila da pokrštavajući barbare, da tim vjerovanjim prilagodi svoje treba sasvim sasvim učenje i svoje obrede. Papa Grgur I pisao je svojim opatima u Engleskoj: « Ne treba porušiti porušiti hramove hramove idola u toj zemlji, već se ograničiti ograničiti samo na istrebljenje istrebljenje idola. Neka se takvi hramovi pokrope svetom vodom, neka se u njima postave oltari i smjeste svetiteljske mošti... Kad narod vidi da njegov hram nije porušen, rado će se okupljati na mjestu gdje je već odavno navikao da se okuplja, a pri tome će upoznati pravoga boga i pokloniti mu se ». Smje Smješa ša kršća kršćans nstv tvaa i nezn neznob obož ožač ačkih kih kult kultov ovaa imal imalaa je za posl poslje jedic dicuu u rano ranom m srednjem vijeku rasprostranjeno poštovanje raznih relikvija, moštiu, kult raznih svetaca

3


kojima kojima su često često bile pripisiv pripisivane ane funkcije funkcije i priroda prirodati ti atribu atributi ti ranijih ranijih neznob neznoboža ožački čkihh božanstava božanstava.. Crkva je podržala podržala i širila među vjernicima vjernicima takav kult i iz toga izvlačila izvlačila ogromn ogromnee prihode prihode.. Crkva Crkva je takođe takođe organiz organizova ovala la masov masovne ne had hadžilu žiluke ke radi radi pok poklon lonjen jenja ja relikvijama i svetačkim ostatcima. Oni su se ponekad pretvarili u dugotrajna, daleka putovanja. putovanja. Naročito Naročito su bili bili važni važni u srednjem srednjem vijeku vijeku hadžilu hadžiluci ci u «svet «svetuu zemlju» zemlju» - Palest Palestinu inu koji su se pretvarali u krstaške ratove. Prilagođavanjem kršćanstva neznobožačkim vjerovanjima, objašnjava se na prvi pogled pogled malo čudan fakat da su u svim oblastima oblastima preromansk preromanskee i romanske romanske umjetnosti, umjetnosti, a naročito u skulpturi katedrala, u minijaturama i ornamentima, bili veoma rasprostranjeni motivi neznobožačke mitologije: razne zvijeri, ptice, trakasti ornamenti isprepleteni sa životinj životinjski skim m glavam glavama, a, žena žena sa ptičijim ptičijim ili ribljim ribljim trupom trupom,, razna razna čud čudov ovišta išta itd. Tek početkom početkom XII st. javljaju se protiv njih protesti, protesti, koji su uostalom uostalom ostali bez uspjeha, uspjeha, jer životinjske čeljusti i čudovišne himere služe kao ukrasi na gotskim katedrala tokom cijelog XIII st. a i kasnije. Period srednjeg vijeka obuhvata 1000 godina. Djeli se na rani srednji i pozniravijeni srednji vijek. U periodu ranog srednjeg vijeka razvija se ranokršćanska, bizantijska i islamska umjetnost. U periodu razvijenog srednjeg vijeka (X, XI, XII, XIII st.) dolazi do procvata procvata graditeljske graditeljske djelatnosti, to je period romaničke romaničke i gotičke umjetnosti, umjetnosti, kada nastaje veliki broj crkvenih građevina koje spadaju u remek-djela arhitektonskih ostvarenja u historiji umjetnosti.

Manastiri Manastiri igraju veoma važnu ulogu u društvenom životu ranog srednjeg vijeka. Pojavili su se u IV i V st. na istoku Rimske imperije. U VI st. monaštvo postaje važan društveni faktor koji sugestivno djeluje na okolinu. Potčinjavajući se crkvi, ono se dalje razvija u krilo njene organizacije. U ekonomskom životu srednjeg vijeka manastiri su se pokazali kao najsavršenija forma krupnog gospodarstva. U Bizantiji bogatsvo i moć manastira bili su toliko veliki, njima je pripadala oko 1/3 cjelokupne zemlje, da su u VIII i u prvoj polovine IX st. st. bizan bizantij tijsk skii care carevi vi pove poveli li prot protiv iv njih njih žesto žestoku ku borb borbu, u, prog progan anja jaju jući ći kalu kaluđe đere re i konfiskujući zemlju koja je bila u vlasti manastira, kako bi potkopali njihov ekonomski i politički politički značaj. značaj. U rano ranom m sre srednje dnjem m vije vijeku ku mana manast stir irii se javl javlja jaju ju skor skoroo kao kao jedi jedina na ognj ognjiš išta ta obrazovanosti i duhovne kulture feudalnog društva. Pri manastirima Benediktanskog reda, koji je bio osnovan u VI st. postojale su škole, u manastirima su se prepisivale crkvene knjige, pisale hronike, ukrašavale knjige minijaturama i ornamentima. Minijaturu, koja je od tako velike važnosti za srednjovjekovnu umjetnost uglavnom su ostvarili i razvili baš manastirski majstori. Zahvaljujući trudu i učenosti monaških redova do nas su došla u srednjovjekovnim prepisima mnoga djela grčkih i rimskih pisaca.

Crkva i umjetnost Kad je rušila bezbožnčke hramove i antičku skulpturu, crkva je vrlo dobro shvatala od kakvog je ogromnog socijalnog značaja uloga umjetnosti i od kako snažnog uticaja ona može biti na svijest masa. Umjetnost je već u samom začetku kršćanske religije bila iskorišćavana kao propagandno sredstvo za širenje kršćanskih ideja u masama. Kad je

4


kršćanska crkva došla na vlast ona je odmah monopolisala umjetnosti i iskoristila je kao sredstvo za učvršćenje svoje vlasti. Odnos crvke prema umjetnosti i njenim zadacima divno se vidi iz poslanice jednog od istaknutih crkvenih crkvenih pobo pobornika rnika s kraja VI st. pape Grgura Grgura I. Ukoravajući Ukoravajući marseljskog marseljskog episkopa zbog toga što je u svojoj revnosti protiv bezbožništva naredio da se polome i izbace iz crkve sve ikone. Grgur I mu piše: « Jedno Jedno znači znači klanjati klanjati se slikama, slikama, a drugo drugo znači znači pomoću pomoću sadržaja sadržaja slike sazna saznati ti čemu smo dužni dužni da se klanjam klanjamo... o... zato nije nije trebalo trebalo razbijati razbijati iskazivali ono što se u crkvama nalazi radi umnog obrazovanja nekih ljudi ». Slične misli iskazivali su i drug drugii crkv crkven enii oci oci kao kao što što je Jova Jovann Da Dama mask skin in (VII (VIII) I),, doka dokazu zuju jući ći u vrem vremeenu ikonoklastije, važnost poštovanja ikona, pisao je da su « ikone za neuke ono što i knjiga za one koji umiju da čitaju, one su za vid isto što i riječ za sluh ». Tri istočne zemlje, Palestina, kolijekva kršćanstva, sa susjednom Sirijom, Egitom i Malom Azijom izvršile su svojom umjetnošću odlučan uticaj na formiranje kršćanske umjetnosti.

Umjetnost palestinskog palestinskog i asirkog porijekla porijekla Zna Zna se da je car car Ko Kons nsta tanti ntinn podi podiga gaoo u An Antio tiohi hiji, ji, prije prijest stol olnic nicii Sirij Sirije, e, 331. 331. jedn jednuu veličanstvenu osmougaonu ckrvu, koja je bila jedinstvena po ljepoti i veličini, kao i nekolik nek olikoo bazilik bazilikaa u Jeruz Jeruzale alemu. mu. Od tih građev građevina ina nije ostalo ostalo ništa. ništa. Međuti Međutim, m, drugi drugi spomenici arhitekture u Siriji koji su sačuvani dokazuju da je sirijska arhitektura bila jedan od glavnih izvora arhitekture srednjeg vijeka. Te zgrade mogu se podjeliti u dvije serije: prvu seriju sačinjavaju sačinjavaju bazilike bazilike od tesanog tesanog kamena kamena na kojima se već javljaju neke karakteristične odlike srednjovjekovnih evropskih crkava: mjesto grčkog arhitrava vidimo nosače arkade; fasada je flankirana sa dvije četvrtaste kule. Drugoj seriji pripadaju zgrade čiji je plan kužnog ili osmouganog oblika, remek djelo ove grupe je manasti manastirr Sv. Simeona , građena oko V s, u centralnoj Siriji između Alepa i Antohije, oko stubova na kome je ovaj asketa živio. Sa četiri strane osmouganog dvorišta sagrađene su četiri bazilike tako da po svom položaju daju sliku krsta. U Dura Europosu, maked makedons onsko kojj koloni koloniju ju koju koju je na Eufrat Eufratuu osnova osnovaoo Seleu Seleukk I zatim rimskoj tvrđavi koju su 256.god. razorili Sasanitski Perzijanci, otkriveni su pored paganskih paganskih hramova hramova još još i jedna krščanska krščanska crkva crkva i jevrejska jevrejska sinagoga sinagoga.. Ovi spomenici spomenici veoma veoma su važni za pitanje porijekla kršćanskog slikarstva. U paganskom hramu oalmirskih bogova vidimo freske na kojima su ličnosti poredane frontalno kao u ravenskim mozaicima. Stavov Stavovii su kruti, kruti, hijerat hijeratični ični,, kompoz kompozicij icijaa simetr simetrična ična,, što sve čini da ova ovajj primjer primjerak ak sirijskog slikarstva podsjeća na neki uvod u bizantsko slikarstvo. Kršćanska kapela i sinagoga su važne jer su u njenim freskama, koje potiču iz prve polovine III st. javljaju prve i najstarije poznate poznate predstave predstave biblijskih biblijskih i evanđeljskih evanđeljskih tema tema koje će sačinjavati sačinjavati glavni glavni repertoar krščanske umjetnosti.

Uticaj sirijske ikonografije Dok se u Rimskim katakombama javlja simbolično slikarstvo, freske iz kršćanske kapele u Dura Europosu su narativnog i živopisnog karaktera, čime se odlikuje sirijska umjetnost. Scena, kao Borba Borba između između divova divova i Golijata Golijata i Čudo na jezeru sa sv. Petrom koji ide po vodi, javiće se se u kasnijoj kasnijoj umjetno umjetnosti sti i to prva prva tek u VI st. u jednom jednom koptsk koptskom om manastir manastiruu u Bavitu Bavitu u Egiptu, a druga u VIII u crkvi sv. Save u Aventinu. Druge teme koje vidimo i u Dura 5


Europosu i u Rimu drugačije su obrađene i drugačije su po duhu. Npr. Dobri pastir nije predstavlje predstavljenn kao u katakomba katakombama ma među stadom, već pozadi pozadi stada, stada, sa izgubljenom izgubljenom ovcom na ramenima koju donosi natrag u stado. Hristos iz «Isceljenja kljastog» koji je još uvijek helenistički po tipu bez brade, najstarija je predstava Hrista koja nam je poznata.

Umjetnost egipatskog porijekla Uticaj Egipta razumljiv je već i po tome što je njegova prijestolnica Aleksandrija čuvena po luksuzu, luksuzu, zabavama zabavama i nauci, nauci, bila jedan od centara centara sa širenje kako helenizma, helenizma, tako i kršćanstva. Kao tipična aleksandrijska baština navodi se: idilički element na prvim slikama u rimskim katakombama, osobitu sklonost za pejzaž i cviječe, simbolički i poučni karakter tih slika i napose prikazivanje Hrista kao učitelja. Fajumski poretreti pripadaju egipatskoj umjetnosti. Nekoliko čuvenih bizantijskih manuskripta kao čuvena Bečka Geneza po svojoj prilici su iluminirani u Aleksandriji. Kršćanska egipatska umjetnost naziva se koptskom umjetnošću. Ta umjetnost koja se razvijala po manastirima Tebanske pustinje, gdje su potale legende o svetom Antoniju i svetom Pavlu Pustinjaku, došlo je do procvata naročito u IV i V vijeku u Gornjem Egiptu. Koptska umjetnost nije značajna po arhitekturi (bazilika na grobu Sv. Mone), ali je dala mnogobrojne izvanredne primjerke plastike u porfiru i slonovači, mnogi radovi ove vrste koji se pripisuju bizantskoj umjetnosti ustvari su koptska djela. Naročito su interesantne koptske tkanine ( Prića o Josifu), koje su zbog lake prenosivosti dospjele u Evropu i tako uticale na Evropsku srednjovjekovnu umjetnost. Na freskama freskama manastira manastira u Bauitu Bauitu scena scena iz života života Davidovog Davidovog,, osjeća osjeća se sirijski sirijski uticaj, uticaj, a freske manastira svetog Jeremije u Sahari ističu se jakim realizmom i živopisnošću i nemaju veze sa umjetnošću faraonskih f araonskih vremena.

Umjetnost anatoliskog porijekla Umjetnost Male Azije sa prijestolnicom Efesom, koja je kao i Aleksandrija bila jedna od spona između Istoka i Zapada, naročito je uticala na razvoj bizantijske arhitekture. Po svojoj prilici izgleda da je kupola na pandantivima nastala u Anatoliji. Crkv Crkvaa San San Vita Vitale le u Rave Raveni ni imal imalaa je svoje svoje uzore uzore u okto oktogo gona naln lnim im zgra zgrada dama ma Anatolije, kao što je zgrada Bin-Bir Kilios. Najzad oba arhitekta carigradske Svete Sofije, Antemios sa Tralesa i Isidor iz Mileta, porijeklom su iz Male Azije.

Ranokršćanska umjetnost Od Rima do Bizanta, rađanje kršćanske umjetnosti Starokršćanska i bizantijska umjetnost bila je prirodna posljedica stapanja Istoka i Zapada; bezličnog, bezličnog, mističnog mističnog Istoka, Istoka, čiji je ideal bio transcede transcedentalan ntalan a forme apstrakne, apstrakne, individualističkog i antropocentričnog Zapada, čiji je ideal bio humanistički a forme naturalističke. Iz toga rodila se umjetnost koja se oslanja na prirodu, ali bez ikakve namjere da stvara stvara iluziju iluziju prirodn prirodnog og izgled izgledaa stvari. stvari. Ona se odlikov odlikovala ala ubjed ubjedljiv ljivim im formaln formalnim im kvalitetima, bez slučajnosti iz stvarnosti, i u savršenom skladu sa idealima Crkve: «učiniti vidljivim tajanstva nadpirodnog svijeta». Općeprihvaćeni običaj da se datum Kristova rođenja uzima kao momenat koji dijeli staru eru (prije Krista sa silaznom hronologijom, zasnovanoj na nekoj vrsti «brojenja 6


unatraške») od nove ere (poslije Krista, s uzlaznom i prigresivnom hronologijom) nema nikakvog pandana na polju umjetnosti. Umjetničke su pojave – unutar i izvan rimskog svijeta – nepokolebano nastavile svoj tok, tek znatno kasnije, a svakako ne prije kraja I st. nova je religija, bila kadra da se otkrije u stvaralačkim oblicima. Ali nema sumnje da kršćanstvo već i po mjeri u kojoj se širilo, znači bitnu promjenu u ljudskoj historiji. Kršćanstvo se temeljilo na novim i polemičkim vrijednostima. Vjerovanje u jednoga Boga, svemogućega, nadnaravnoga, u odnosu na koga sve poprima ulogu «stvorenja» prema «Stvoritelju», uvjerenost u zagrobni život i u spas koji su dostupni svima što vjeruju, ali u jednom jednom nadzemal nadzemaljskom jskom svijetu svijetu koji se stavlja stavlja nasuprot nasuprot prolaznom prolaznom i propadljivom propadljivom zemaljskom svijetu; osjećaj solidarnosti, štaviše intimnog zajedništva među vjernicima koji sačinjavaju Crkvu još prije no što ona poprimi oblik neke vidljive organizacije, sve je to sačinjavalo nove duhovne vrijednote kadre da u intimnom svijetu pojedinaca i u bratstvu vjernika otvore nove i nepoznate vidike. No, bile su to i u biti polemičke vrijednote, da ne kažemo revolucionarne. S jedne strane, kršćanstvo se obraćalo svima, čineći od svih ljudi braću. Rušilo je sve granice, granice, svaku diskriminaciju diskriminaciju među narodima, narodima, rasama, rasama, spolovima, spolovima, jezicima, jezicima, pravnim i društvenim društvenim položajima. položajima. S druge strane, strane, kršćanstvo kršćanstvo pozitivnom pozitivnom zakonu zakonu suprostavlja božanski zakon kao mjeru ponašanja, zemaljskim dobrima i vrijednotama nadzemaljska dobra i vječne vrijednote; ljudskoj moći svemogućstvo Boga. Kršćanska misao i vjera rodile su se u Maloj Aziji, u miješanoj kulturnoj sredini. Krist se rodio u Judeji, koja je dio Palestine, ona je slušala njegovu riječ, doživjela njegovo pribijanje pribijanje na križ. Zahvaljujući Zahvaljujući misionarskom misionarskom radu radu apostola, apostola, naročito sv. Petra i sv. Pavla, kršćanstvo nadilazi shvaćanje da je Radosna vijest pridržana samo izraelskom narodu, i nagl nagloo se širi širi u Grčk Grčkoj oj,, Malo Malojj Az Aziji iji i Rimu Rimu.. Ka Kasn snije ije je, je, zahv zahval aljuj jujuć ućii izva izvanre nredn dnoj oj prodornosti, prodornosti, osvojilo osvojilo rimsku Afriku, Afriku, Hispaniju i Galiju, posvuda posvuda donoseći donoseći duboku duboku obnovu obnovu duhovn duh ovnih ih vrijed vrijednota nota.. Što se tiče auten autentičn tičnih ih ranokr ranokršća šćansk nskih ih pojava pojava,, Judeja Judeja raspol raspolaže aže oskudnim graditeljskim i likovnim svjedočanstvima. Njezino arheološko lice sačinjava susret rimskih i hebrejskih iskustava. Stoga ranokršćanska umjetnost nosi rimski pečat, uprkos tome što je za Rim bilo posvema novo graditeljsko i likovno iskustvo katakombi, s kojima se otvara kršćanska umjetnost. Rana kršćanska umjetnost nastala je i razvijala se u prvim stoljećima naše ere u zapadnim i istočnim provincijama Rimskog Carstva. Neposredan izvor njezina likovnog govora, kao i govora s njom paralelne kasnoanstičke umjetnosti, nalazi se u kasnoj fazi helenističko-ri helenističko-rimske mske umjetnosti. Ranokršćan Ranokršćanska ska umjetnost umjetnost obuh obuhvaća vaća vrijeme od prvih pojava kršćanskih kršćanskih ideja u umjetničkim umjetničkim ostvarenjima ostvarenjima II/III st. do prvih decenija decenija VI st. odnosno VII kad se na grčkom Istoku pod aureolom Konstantinopolja, transforima u tzv. ranobizantijsku umjetnost, a na latinskom Zapadu na bazi kontinuirane tradicije djelimično „barbarizirane“ kasnoantičke umjetnosti prelazi u zapadnoevropsku, rano-srednjovjekovnu (merovinšku, irsku, anglosaksonsku, langobardsku, staroslavanesku, karolinšku, otonsku) umjetnost kristijaniziranih „barbarskih“ naroda. Primarno na rimsko-latinskom Zapadu traba razlikovati dvije razvojne faze. Prva faza obuhvaća vrijeme od najstarijih, uglavnom sepulkralnih spomenika, kad kršćanska umjetnost nije imala javni, a zbog toga ni izrazito monumentalni značaj, to je umjetnost katakombi, koja se razvijala u podzemnim prostorima grobnica i skrivnica, koja odgovara vremenu vremenu proganjanja proganjanja kršćana. kršćana. Druga faza pok pokaz azuje uje lice kršćan kršćanske ske umjet umjetnos nosti ti od Milanskog edikta pa do VI st. kad kršćanstvo postaje priznatom vjerom na području Rimskog Imperija i kad izlazi iz podzemlja i preuzima rimske bazilike transformira ih u kršćanske crkve. To je vrijeme, kad kršćanstvo kao mlada državna religija i kao crkvena organizacija počinje shvaćati veliku socijalnu ulogu likovnih umjetnosti, to je umjetnost bazilika, bazilika, umjetnos umjetnostt pobjedonos pobjedonosnoj, noj, koja koja je cvjetal cvjetalaa na svjetlu svjetlu dana dana u bogo bogomoljam moljama. a.

7


Odlučna Odlu čna promj promjen enaa stila stila dogo dogodil dilaa se kod kod prela prelaza za od klas klasičn ičnog og (anti (antičk čkog og)) na kasnoantički (postklasični) period, a ne kod prelaza od paganske ka kršćanskoj epohi. Djela kasnijeg carskog doba, a prije svega konstantinske epohe, anticipiraju već najbitnije stilske stilske ozn oznake ake starok starokšća šćansk nskee umjetn umjetnost ostii (težnja (težnja za spiritua spiritualiza lizacijo cijom m i apstrak apstrakcijo cijom, m, plošnost, plošnost, frontalnost, frontalnost, reprezenta reprezentativnost tivnost,, indeferentnost indeferentnost prema prema organskom organskom životu). Ukratko, Ukratko, sva sva djel djelaa kasn kasnije ije rimsk rimskoo impe imperij rijal alne ne umje umjetno tnost stii poka pokazu zuje je nean neantič tičku ku težnj težnjuu koja koja je usmjerena na idealno i transcedentalno, a ne na osjetno. Put koji vodi kršćansku umjetnost od realizma klasične antike, razdvaja se na dva različita pravca (A. Hauser). Jedan pravac ide prema simbolici kojoj nije toliko do kopiranja koliko do duhovne sadržine i koja svaku pojedinost pojedinost pretvara u šifru nauke o spasenju. spasenju. Tek idejno značenje, značenje, koje umjetničko djelo dobija ovom simbolikom, simbolikom, tumači većinu onih osebujnos osebujnosti ti ranokršćans ranokršćanske ke umjetnosti, umjetnosti, koje bi bile same po sebi nerazumljive nerazumljive (tzv. obrnuta obrnuta perspektiva perspektiva po kojoj je lik ili predmet predmet koji je dalje od gledaoca gledaoca veći nego su sporedni sporedni likovi u prednjem prednjem planu, izokefalija, nestanak nestanak iluzije prostora, razna skraćivanja itd.). Drugi pravac, koji obuhvata pretežno drugu fazu umjetnosti, ide prema epsko-ilustrativnom stilu, koji na historijsko-ciklični način predočuje prizore, prizore, radnje i anegdote. anegdote. Ranokršća Ranokršćanski nski reljefi, reljefi, slike slike i mozaici mozaici (ukoliko (ukoliko nisu nisu devocio devocionalni nalni predmeti) predmeti) žele sada sada da da budu budu biblijska biblijska povijest povijest u slikama slikama ili slikana slikana hagiografija. hagiografija. Rana ranokršćanska umjetnost koja je u svojim počecima imala više pučki a često i „primitivni“ značaj i koja je u prvom redu odgovarala ukusu širih slojeva, razlikovala se od umjetnosti rimske aristrokracije ne toliko svojim pravcem kolikom svojom kvalitetom; to u znatnoj mjeri potvrđuju slike u katakombama koje su većim djelom radovi vještih obrtnika, a ne izrazitih umjetnika. Umjetnost kršćana bila je u stvari, pozvana da tumači i izražava duhovne potrebe suprotne onima što su tada važile u rimskom paganskom svijetu, iako su tehnička sredstva – slikanje fresaka, fresaka, klesanje klesanje sarkofaga sarkofaga – bila ista. Za kršćanina kršćanina je kraj ljudskog ljudskog života života Bog; Krist je tvorac objave i spasenja po milosti. Čovjekovo pročišćenje mora se dogoditi u njegovoj nutrini, više razmišljanjem nego po vanjskom obredu: ovaj je samo simbolična priprema priprema za shvaća shvaćanje nje transced transcedental entalnih nih vrijednota vrijednota kršćans kršćanstva. tva. Stoga Stoga je duh ranokršća ranokršćanskog nskog likov likovno nogg prika prikaziv zivan anja ja simb simbol oliča ičan, n, aluz aluziv ivan an;; mora mora se izra izraža žava vati ti posv posvem emaš ašnjo njom m jednostavno jednostavnošću; šću; mora mora biti kadro kadro u svakom svakom vjerniku vjerniku pobudit pobuditii duhovno duhovno izgrađiv izgrađivanje. anje. Simboli su bili tajnog karaktera – tajnog iz bojazni od proganjanja: oni su predstavljali tajne znake u čiji su smisao bili upućeni samo posvećeni. Krst, koji je bio kao simbol lako

razumljiv, ne pojavljuje se. Mjesto njega sreće se kotva-lenger, palma, maslinova grančica, simbol nade, pobjede, mira. Predstave pojedinih životinja takođe imaju alegorijski smisao: golub je označavao ovaploćenje svetog duha, znak vječnog mira; jagnje jagnje je, prema riječima Ivana Krstitetalja, Krstitetalja, predstavlja predstavljalo lo Hrista; Hrista; paun za čije se meso vjerovalo da ne može istrunu istrunuti, ti, bio je simbol simbol besmrtn besmrtnost osti.i. Riba naro naročit čitoo služ služila ila je kršća kršćanim nimaa kao kao znak znak raspoznavanja jer je riječ IHTIS sadržavala početna slova devize koja je značila Isus Hrist Sin Boga Spasioca (Isus Hristos Teu Ios Soter). Tim naivnim rebusima pridružuju se još dvije simbolične figure koje rezimiraju ono najosnovnije u kršćanskoj vjeri a to su figura Orante i figura Dobrog pastira. Oranta simboliše iskupljenu dušu i predstavlja se kao žena odjevena u tuniku sa rukama raširenim na molitvu, na kojima se vide dlanovi. Prvi sintetski prikazi i teorije o genezi i formaciji ranokršćanske umjetnosti . U vezi s

problemom problemom „Orijent ili Rim“. Ponajprije se javilo pitanje, koliku je važnost važnost pri nastanku nastanku rano ranokr kršć šćan ansk skee umje umjetn tnos osti ti imao imao Rim Rim u uspo uspore redb dbii sa sred središ išti tima ma Blis Blisko kogg Isto Istoka ka (Aleksa (Aleksandri ndrija, ja, Antiohi Antiohija, ja, Efez, Efez, Kon Konsta stantin ntinopo opolj). lj). Ono što se na Istoku Istoku otkrilo otkrilo nije predstavljal predstavljaloo samo nov, nego djelimično djelimično i nešto drugačiji drugačiji materijal. materijal. Ti su spomenici spomenici imali oznake, koje se obično nazivaju dekadentnima i dolaze u vrijeme raspadanja klasične

8


antičke antičke umjetn umjetnost ostii (više (više plošno plošno shvaća shvaćanje nje umjetn umjetnost ostii plastič plastičnog noga, a, strogo strogo simetr simetrična ična i ritmička kompozicija umjetnost slobodnoga gibanja u prostoru, čisto ornamentalni dekor umjesto umjesto naturalističko naturalističkogg antičkog antičkog deko dekora). ra). S obzirom obzirom na genezu i formaciju formaciju ranokšćans ranokšćanske ke umje umjetn tnos osti ti post postoj ojii u znan znanos osti ti neko nekolik likoo teori teorija ja.. Na Najst jstar arija ija od njih, njih, zapadnorimska („romanistička“) došla je do izražaja u djelima F. Wickhoffa i A. Rigla. Oni su zastupali mišljenje, da je Rim imao nadmoćan utjecaj na formiranje rane kršćanske umjetnosti i da se tokom prvih dvaju stoljeća Rimskog Carstva na Zapadu formirala specifična rimska umjetnost, koja se jednolično širila po čitavom imperiju. Ova rimska imperijalna umjetnost zamijenila je staru helenističku kulturu i stvorila osnovu na kojoj se u IV i V st. razvila kršćanska kršćanska umjetnost. Ovoj tezi se odlučno suprostavio suprostavio na početku XX st. J. Strzygows Strzygowski, ki, glavni predstavnik orijelntalno-helenističke („orijentalističke“) teorije. On daje Istoku i helenizmu u pogledu porijekla kršćanske umjetnosti ono značenje, koje su „romanisti“ davali Rimu odnosno rimskoj imperijalnoj umjetnosti. Na osnovu niza dobro izabranih primjera primjera nastoji nastoji doka dokazati, zati, da je u toku prva tri stoljeća stoljeća naše ere na Prednjem – Istoku (u Egiptu, Siriji i Maloj Aziji) postojala orginalna kršćanska umjetnost posve neovisna od bilo kakva rimskog rimskog utjecaja. utjecaja. No budući da je često dokazivao dokazivao upravo upravo na temelju teorija, teorija, a ne na teme temelju lju činje činjenic nica, a, njego njegovo vo se rezo rezonir niran anje je nije nije uvije uvijekk podu podura rala laoo sa kasn kasniji ijim m istraživajnima. D.V. Ajnalov je ukazivao na helenističke izvore u kršćanskoj umjetnosti. Međutim, u vrijeme kad je Strzygowski počeo objavljivati svoje teze o premoći Istoka i heleniz helenizma ma pri formac formaciji iji ranokš ranokšćan ćanske ske umjetn umjetnost osti,i, došlo došlo je u nau nauci ci o umjetn umjetnost ostii do promjene: promjene: interes se s kulturnohistorijsk kulturnohistorijskee sadržajne sadržajne strane prebacio prebacio na isključivo formalna formalna pitanja. pitanja. Ta je promjena promjena bila odraz odraz teorije l΄art pour l΄art, koja poriče društvene društvene osnove osnove i funkcije umjetnosti. U smislu revizionističkih pogleda na problem udjela Zapada odnosno Istoka u formiranju ne samo ranokršćanske već i ranobizantijske i ranosrednjovjekovne umjetnosti, iskrsla je u znanosti ponovno tendencija vraćannja zapadnoj (romanističkoj) teoriji.

Arhitektura Konstantin je u Rimu ostao klasični latinski graditelj i spomenici koje je dao izgraditi svjedoće da je u potpunosti ostao vjeran tradiciji. I sam Konstantinopolj , utemeljen 330.g. u početku je rimski grad koncipiran po uzoru na svog prethodnika. Od samog mu je početka, početka, dakle, dakle, prirođena prirođena raskošnost. raskošnost. Ujedno je to i kršćanski kršćanski grad, prvi veliki kršćanski grad u historiji svijeta, s crkvama građenima prema tlocrtu rimskih bazilika, tih prostranih javnih okupljališta okupljališta podignutih podignutih na dva reda stubova. stubova. Početkom Početkom VI st. uništen uništen je u građanskom ratu što će iskoristiti car Justinijan i obnoviti ga, te mu udahnuti novi stil što je dozrijevao puna dva stoljeća u Istočnom Carstvu i čija je apoteza katedrala Aja Sofija. Osnovna Osnovna karakteristik karakteristikaa prve faze kršćanske umjetnosti jeste potpuno odsustvo odsustvo arhitekture. Proganjani kršćani sakrivali su se u podzemnim hodnicima izdubljenim u mekom kamenu Rimske Kampanje, duž velikih rimskih drumova, hodnicima koji su im služili kao groblja i kao mjesta gdje su se sastajali radi svojih vjerskih obreda. Male kršćanske općine, prvih dva stoljeća, održavale su svoje sastnake u privatnim prostorijama. Od III st. pa dalje kupovali su kršćani zgrade i preoblikovali ih u stalne općinske kuće (domus ecclesiae, tituli, dominica), koje su imale jednu dvoranu u kojoj su se vjernici sastajali za službu božju (Dura-Europos). Katakombe nisu nikad bile upotrebljavane za redovitu liturgiju. Kad je kršćanstvo dobilo slobodu izražavanja, odabralo je za svoju crkvu oblik rimske tribinske bazilike.

9


Umjetnost katakombi. Katakombe su mjesto sahranjivanja sve do V st. kad gradnjom

bazilika bazilika ulaze ulaze više u običaj običaj baziklan baziklanii grobovi: grobovi: do X st. st. katakombe katakombe su pobožno pobožno pretraživ pretraživane ane da bi se u njima našle kosti mučenika i prenijele u crkve. Tokom srednjeg vijeka pale su u potpun potpun zaborav, zaborav, a postupno postupno su ponov ponovno no otkrivene otkrivene počevši počevši od 1578 1578.. kad je slučajno slučajno otkriven Coemeterium Fordanorum na Via Salariji. Znanstvena istraživanja i proučavanja vrše se tek u XIX st. Katakombi ima u najznatnijem broju u Rimu. Prema rimskom zakonu one su se prostirale izvan gradskih zidina. Naziv katakombe mnogo je kasniji (IX st.) i ozna označa čava va skup skupin inuu podz podzem emni nihh grob grobnic nicaa u jedn jednoj oj udol udolini ini na Via Via Ap Appij pijii (dan (danas as San San Sebastiano), u grčkom ta riječ znači «kod provalije». To su razvedeni hodnici izdubljeni u sedri na više katova, u dužini od sto pedeset kilometara hodnika, širokog oko jednog metra, s udubinama koje se nalaze jedne do drugih i jedne iznad drugih a služile su za smještaj mrtvaca. Računa se da je u njima bilo pokopano i do 750.000. kršćana, počevši od I pa do IX st. Za mučenike je bilo rezervirano mjesto s kapelom, građenom u obliku arkosolija; njihovi su grobovi postali oltari na kojima su se svjetkovali obredi; svodovi, pozadine s lunetama i pobočni zidovi pružili su priliku za prve pojave slikarstva. Centralne građevine . S fokusom u središtu tlocrtnog kruga odnosno poligona, koje su

odgovarale funkcionalnoj logici sakralnih građevina kao što su krstionice (baptisteriji) i grobne crkve (martiriji i memorije). Ono u čemu ili oko čega se može upisati kružnica. Osmokut – 8 – simbol uskrsnuća. Tri osnovna geometrijska oblika: krug, oktogon, kvadrat. Raščlanjivanje se vrši sistemom niša ili hodnikom sa stubovima. Kvadrat se pojavljuje u tri osnv osnvna na oblik oblika, a, nera neraščl ščlan anje jen, n, kvad kvadra ratt s ugao ugaonim nim nišam nišamaa i raščl raščlan anje jenn sa sred srednji njijm jm kvad kvadra rato tom, m, s četir četirii krst krstas aste te niše niše i četir četirii ugao ugaona na pros prosto tora ra.. Da Dalja lja varij varijan anta ta centr central alne ne građevine na kvadratnoj osnovi je tetrakonhos. Četiri niše se tako izvijaju sa strana kvadrata da su uglovi kvadrata vidljivi i spolja i iznutra. Devetood Dev etoodajna ajna građevina građevina sa kubu kubusom: som: Gracijans Gracijanska ka saborna saborna crkva crkva u Trijeru Trijeru okružena sa četiri kraka krsta, i crkva Hosios David s kvadratnom osnovom. Martiriji su bili podignuti nad grobovima kršćanskih mučenika ili na mjestima gdje je bilo izvršeno njhovo mučenju. Prvi martiriji bilu su smješteni na otvorenom prostoru prostoru s klupama klupama okolo grob. Već u III st. oni su dobivali dobivali monumenta monumentalnije lnije oblike dvokatne građevine. Kasnije su ovi tipovi bili nadomješteni centralnim građevinama većih dimenzija, koje su vijek bile nadsvođene kamenom ili prekrivene drvenom konstrukcijom. Ovii marti Ov martirij rijii potje potječu ču po tipu tipu i funk funkci ciji ji na rimsk rimskee mauz mauzol olej eje. e. Un Unut utra rašn šnja ja deko dekorc rcija ija centralnih građevina ne razlikuje se od one u kršćanskim bazilikama. Orijentalni utjecaj kod tih centralnih građevina bio je ili neposredan ili posredan preko nekih antičkih građevina u Rimu (Panteon i hram Minerva Medici). Na Istoku su nastali i veliki martiriji centralnoga tipa vezani uz sveta mjesta i relikvije, npr. Oktogon u Antiohiji, Apostoleion u Konstantinopolju, rotunda uskrsnuća (Anastazis) iznad Kristova groba i rotunda Imbomon iznad mjesta uzašašća Kristova u Jeruzalemu. Krstionice su bile vezane direktno za kršćansku dogmu, a njihova izgradnja pokraj velik velikih ih bisk biskup upsk skih ih bazi bazilik likaa bile bile je uvje uvjeto tova vana na maso masovn vnim im pokr pokršta štava vanje njem. m. U Rimu Rimu (krstionice (krstionice Sv. Ivan Lateranski Lateranski i S. Stefano Rotondo) Rotondo) i Milanu (S. Aquilino) Aquilino) grade se krstionice središnjeg tlocrta, za zdencima za uranjanje i funkcionalnim riješenjem za svjetlo; jaka, naime, svjetlost što odozgo pada na središnji prostor, simbolizira milost koja se slijeva na one što se imaju krstiti, dok prsten u sjeni naglašava mističnu sabranost prisutnih. prisutnih. U nekim mjestima mjestima kao u Ravenni, Ravenni, vjerski vjerski razdori razdori rane Crkve nametnuli nametnuli su odvojenost obreda: Krstionica arijanaca i Krstionica ortodoksnih (pravovjernih). Longitudinalne građevine (bazilike ). Kao kontrast potanjoj umjetnosti katakombi javlja

se trijumfa trijumfalna lna,, skoro skoro nametl nametljiva jiva umjet umjetnos nostt bazilik bazilika. a. Ona se ispolja ispoljava va onim onim sjajem sjajem i

10


paradom paradom koje rado pokazuju pokazuju siromašni siromašni ljudi kad se obog obogate. ate. Poslije vjekovnog vjekovnog terora kršćanstvo i njegova umjetnost mogli su najzad da se izvuku iz rupa u zemlji i pojave na vidjelo dana. Kao prva posljedica toga oslobođenja pojavljuje se arhitektura. Trebalo je graditi crkve da bi se u njima služila služba sa svom onom pompom koja odgovara službenoj religiji, pa prema tome i sa odgovarajućim ogradama. Paganski hramovi nisu mogli poslužiti kao uzor za crkve jer su oni bili namjenjeni samo za smještaj statue božanstva božanstva i za svećenstvo. svećenstvo. Riječ crkva, na grčkom eklezija, znači sabor, skup. Trebalo je dakle, sazidati zgrade u kojima bi se mogla skupiti cjela opština, tj, zajednica, da bi prisustvova prisustvovala la liturgiji. Toj svrsi odgo odgovarao varao je tip bazilika. Bazilike sastoje se od glavnog broda, sa dva uža krila. Centralni Centralni brod i bočn bočnii brodovi brodovi sa tribinama tribinama imali su dovo dovoljno ljno prostora prostora da se smjesti smjesti skup vjernika. vjernika. Pred Pred bazilikama bazilikama obično obično se nalazilo nalazilo prostorno prostorno dvorište dvorište s kolonadom, atrij, a iza same dvorane dolazi tzv. memoria, mjesto gdje se nalazio oltar. Ova memorai je u Palestini oktogonalna ili kružna, a u Rimu dugi transept, tj. poprečna struktura između broda i polukružne apside. Na istočnom djelu se završava apsidom, s niskom polukružnom kamenom klupom za svećenstvo, sintronos. Trijumfalni luk onaj koji odvaja srednji brod od transepta. Kroz više vjekova kršćanske crkve zadržale su bazikalni tip, samo što su osnovnom rimskom tipu, vremenom dodati još neki sastojci da bi se zgrada učinila još prostranijom ili da bi joj se dao i jedan simboličan smisao. Bazilike prostor prostor unutrašnjeg unutrašnjeg karaktera. karaktera. Broj Broj stubova stubova 20-24 20-24 (24-staroz (24-starozavjet avjetna na starca). starca). Konstantinske građevine u Rimu : Lateranska bazilika, bazilike sv. Petra i Pavla, sv. Lovre i sv. Agneze, građevni kompleks mučenika sv. Petra i Marcelina) dokazuju svojom monumentalnošću da se ovdje radi o građevinama koje su bile uzor za čitavu crkvu. U Rimu su u IV st. podignute bazilike Sv. Petra, Sv. Pavla, Sv. Lovre, Sv. Ivana. U Milanu koji je kratko vrijeme bio carsko središte, nastaju najstariji oblici graditeljskih iskustava bazikalnog tipa bazilika Sv. Simplicijana i Sv. apostola – sv. Nazarija (tlocrt u obliku križa). Iz sredine V st. datira oktogonalni Baptisterij ortodoksnih, a iz početka VI se. Njegova Njegova imitacija imitacija Baptisterij arijanaca u Raveni . Lateranski baptisterij u Rimu s osam velikih porfirnih kolumna u unutrašnjosti. Njegov Njegov centralni centralni dio koji je nošen nošen dvokatnim dvokatnim redovima redovima kolumna kolumna pove povezanih zanih arhitravom arhitravom izbačen je poput lanterne iznad krova oktogonalnoga deambulatorija. Najbolje Najbolje sačuvani sačuvani primjer primjer konstantins konstantinske ke centalne centalne građevine građevine reprezentir reprezentiraa Sta Constanza u Rimu, Rimu, mauzol mauzolej ej Ko Konsta nstantin ntinove ove kćeri kćeri Ko Konsta nstantine ntine,, prvotn prvotnoo baptis baptister terij. ij. Prstenatsta prostorija: raščlanjena. Najbogatiji i najsavršeniji oblik. Predvorje s eksedre i tri ulaza. Spolja opkoljena krugom kolonada. Dvanaest manjih niša je unkarsno postavljeno. Kružni centralni dio mauzoleja nadsveden je kalotom, koja počiva direktno na kružnom zidu što ga nose dvojne kolumne povezane širokim lukovima, i koncentrično obuhvaćen prstenastim prstenastim brodom koji je nadsvede nadsvedenn polukružnim polukružnim svodom. svodom. Kod ove crkve vidimo jasnu raščalanjenost unutrašnjeg prostora na valjkasto jezgro s kupolom osvjetljenom prozorima u prozorskom zidu. Najpoznatije Najpoznatije i najsugestiv najsugestivnije nije djelo starog ravennsko ravennskogg graditeljstva graditeljstva (V st.) jeste Mauzolej Gale Placidije : izvana od obične opeke, s tlocrtom u obliku križa, s pojačanjem od slij slijep epih ih arka arkada da u zido zidovi vima ma i korn korniš išim imaa koji koji strš stršee ispo ispodd timp timpan ana, a, s kubu kubuso som m nadograđenim iznad središnje kupole. Unutrašnjost – malena, intimna, mekano modelirana mozaicima, raščljanjena pandantivima, to je u Italiji najviši izraz pogrebne kapele, pored ostaloga i zbog sadržajih veza sa slikarijama. S. Stefano Rotondo u Rimu , u vrijeme pape Simplicija V st. po uzoru na crkvu sv. Groba. U unutrašnjosti ove rotonde vijenac od 22 kolumne nosi visoku tambur povrh

11


arhitrava, dok uokolo kružnoga centralnoga dijela teče široki ophod s daljnjim nizom kolumna. Crkva san Vitale u Ravenni osvećena 547. za vladavine Justinijanove. Njena osnovica je kružna, odnosno osmougaona, čime je naravno bila uskraćena i mogućnost da se dekoriše frizovima. Ova crkva zaključuje veliko bizantsko iskustvo Ravenne: njegov središnji tlocrt polazi istovremeno od klasičnih rimskih uzora i od bizantskih rješenja. Unutrašnjost je bogata scenografskim perspektivnim efektima. U prezbiteriju se nalaze veliki mozaički ciklusi, raznovrsni po onome što posvjedočuju: helenistički u prizotima krajolika, idilični u biblijskom pripovijedanju, vrlo uspješni u naturalističkom prikazivanju, postignutom postignutom pomoću pomoću impresion impresionističke ističke tehniku tehnikuee prepune prepune bijele svjetlo svjetlost. st. Simeonov Simeonovo o svetilište svetilište u Kalat Kalat Simanu Simanu , V st. Največičanstvenija hodočasnička crkva. Oko svečanog stuga na kojem je umro, sagrađeno je ogromno oktogonalno dvorište. Na istoku istoku je sagrađena sagrađena svečana svečana crkva crkva sa tri apside. apside. Teodorihov mauzolej, Ravena. U donjem spratu se nalazi deset neprekidnih niša, a u gornjem djelu po dvije slijepe niše. U donjem spratu je u krug opisan grčki krst. U crkv crkvii Aja Sofija Carigradu adu (532-5 (532-537) 37) trijum trijumfira fira Sofija u Konst Konstan antin tinopo opolju lju – Carigr bizantiska bizantiska umjetnost. umjetnost. Car Konstantin Konstantin sagradio sagradio je u IV st. u isto vrijeme kad i crkvu sv. Irene posvećenu Božanskom Miru, još jednu crkvu posvećenu Božanskoj Mudrosti: Svetu Sofiju. Sofiju. Godine Godine 332 332.. ta crvka crvka Sveta Sveta Sofija Sofija izgorje izgorjela la je u jednom jednom požaru. požaru. Car Car Justin Justinijan ijan riješio je tada da sagradi na mjestu nje jednu još veličanstveniju crkvu koja bi po ljepoti prevazišla prevazišla Hram Solomonov. Solomonov. Toga radi pozv pozvao ao je dva arhitekta arhitekta Antemiosa Antemiosa iz Tralesa Tralesa i Isidora iz Mileta. Zgrada koju su oni projektovali napredovala je nevjerovatnom brzinom. Za svega pet godina ogromna crkva bila je sagrađena i osvećena 537. Godine 558. srušila se njena kupola. Sinovac Isodora sa Mileta sagradio je na mjestu nje novu kupolu koja je bila još viša i učvrstio je ojačavš ojačavš kontrafore. kontrafore. Poslije jednog zemljotresa zemljotresa 955. nju je morao ponovo ponovo da napravi jedan jermenski jermenski arhitekt. Po svom spoljašnjem spoljašnjem izgledu izgledu Sveta Sofija ne izgleda naročito lijepo. Kupola poduprta teškim kontraforima, postavljena je direktno na pandantive, pandantive, bez bez posredstva posredstva jednog jednog tambura, tambura, izleda spljoštena spljoštena i liči više na kornjačin oklop oklop negoo na kub neg kube. e. Međuti Međutim m unu unutra trašnjo šnjost st zgrade zgrade je veliča veličanstv nstvena ena.. Prosto Prostorr pod kup kupolo olom m širokom preko 30m. i visokom 55.m. daje utisak ogromnosti, sama pak kupola čini utisak izvanredne lakoće i izgleda kao neki ogroman lagani suncobran koji lebdi u vazduhu. Taj utisak suncobrana pojačava još i to što njenu konstrukciju sačinjavaju 40 radialnih lukova koji su omogućili da se između njih, pri dnu, otvore 40 prozora. Svjetlost koja prolazi kroz te prozore čini da svod izgleda još vazdušastiji i lakši. Da bi se umanjio pritisak kupola na zidov zidovee koji koji je nose nose mora morale le su biti biti sagr sagrađ ađen enee sa istoč istočne ne i zapa zapadn dnee stran stranee još još dvije dvije polukupole polukupole koje imaju ulogu podu podupirača pirača zidova zidova dok su bočni zidovi zidovi sa sjevera sjevera i juga, juga, poduprti poduprti masivnim kontraforima. kontraforima. Dva arhitekta arhitekta iz Male Azije, Antemije i Izidor, uvode u praksu revoluc revolucionarni ionarni princip princip za podizanje podizanje uzdignutij uzdignutijih ih kupola, kupola, što ih podupiru četiri četiri luka. Tako su postigli čudesnu igru svjetla i sjene na mozaicima zlatne podloge (kojih danas više nema) nema) i na precizno precizno cizeliranim cizeliranim kapitelima. kapitelima. Materijal Materijal od kojeg je građena je: opeka i kamen, dimenzije: visina 55 m. promjer kupole 31 m. Tlocrt pokazuje da je riječ o trobrodnoj uzdužnoj građevini. Brodovi su međusobno povezani arkadama. Glavni brod završava trostranom apsidom. Kupolu sa zapadne i istočne strane prihvaćaju polukupole istog istog promje promjera. ra. Na njih se nastav nastavljaj ljajuu četiri četiri manje manje poluku polukupol polee – niše. niše. Građev Građevinom inom dominira centralna jedinstvena masa kupole. Od nje se polagano stepenasto spuštaju ostali volumeni. Obojena dekoracija zidova i kupole, zatim arapski natpisi i minareti novijeg su datuma. Godine 1453 Turci su Svetu Sofiju pretvorili u džamiju, ali srećom nisu vršili nikakve bitne prepravke. Dozidali su jedino na uglovima 4 minareta i prekrečili mozaik, čime ih nisu oštetili. Sveta Sofija je stradala mnogo manje nego Partenon i ako se izuzmu naknadno dograđeni minareti, ona i danas izgleda skoro isto onako kao što je izgledala u

12


vrijeme vrijeme Justini Justinijan janovo ovo.. Koliko Koliko je konstr konstrukc ukcija ija bila bila smjel smjela, a, toliko toliko je dek dekora oracija cija bila bila zasjen zasjenjuju jujuća. ća. Sveta Sveta Sofija Sofija je remek remek djelo djelo neimar neimarstv stvaa za vlade vlade Justini Justinijan janstv stva, a, jedini jedini carigradski spomenik koji nam daje predstavu o tome šta je sve mogla da da bizantijska arhitektura. Sve ostale velike crkve uništene su. Bazilika S. Maria Maggiore , Rim, bolje je očuvana i može poslužiti kao lijep primjer, primjer, osobito osobito zbog mirne sređenosti sređenosti klasičnog klasičnog prostora, prostora, omeđenog omeđenog arhitravima arhitravima i stubovima koji su uzeti s porušenih rimskih građevina. Mozaični ukras na trijumfalnom luku i u lađama čini toplijim osvjetljenje obuzdano ravnim stropom, koji nije prvotan. Bazilika san Appolinare in Classe sagrađena je kraj Ravenskog pristaništa Clasis, u močvarnom prijedjelu pošumljenom borovima uz morsku obalu, i po svojoj spoljašnjosti sa slijepim arkaturama na dva sprata i bez ukrasa, ne čini neki naročit utisak. Kampanila, cilindričnog oblika, sagrađena odvojeno od crkve, od značaja je zato što se smatra kao neki skroman začetak kampanila u Pizi i Firenci. Pojavljuje se suprotnost između spoljašnjosti i unutrašnjosti. Jednostavna spoljašnjost od opeke očigledno je upadljivo jednostavna. Ova asketska spoljašnjost ustupa pred krajnjim bogatsvom unutrašnjosti. Srušen atrij nema transepta. *** Dvojne katedrale Trijer i Akvileja . Trobrodne bazilike bez apsida, iz IV st. Dvojne katedrale stoje paralelno jedna pored druge, spojene poprečnom osovinom.

Skulptura Vajarstvo Vajars tvo je igralo igralo sekund sekundarn arnuu ulogu ulogu u ranokr ranokršćan šćansko skojj umjet umjetnos nosti. ti. Ranok Ranokršća ršćansk nskaa skul skulptu ptura ra poka pokazu zuje je izraz izrazit it sepu sepulk lkra ralni lni kara karakt kter er.. Iz toga toga rezu rezult ltira ira i njezi njezinn osno osnovn vnii transce transcede dental ntalni ni značaj značaj.. Pored Pored nek nekolik olikoo do danas danas sačuva sačuvanih nih primje primjera ra ranokr ranokršća šćansk nskee slobodne plastike iz druge polovine VI st. (Dobri pastir, Lateranensni muzej u Rimu, i u muzeju Antike u Istanbulu, i mladi sjedeći Krist-filozof u Nacionalnom muzeju Romanu u Rimu) postoji velik broj reljefa koji dekoriraju čeone i bočne strane ranokršćanskih sarkofaga, a nadovezuju se na helinistički i rimski kasnoantički reljef. Freska i bareljefi sarkofaga su krasili katakombe, hodnike koji su se rađali ponekad u više spratova jedan nad drugim i simboličnog su karaktera. U prvo prvo je vrijeme vrijeme,, više nego direktno direktno kršćanski kršćanskihh pojava pojava,, bilo prihvać prihvaćanj anjaa ili prigalođava prigalođavanja nja pagansk paganskih ih kiparskih kiparskih oblika; oblika; tako tako je lik mladog mladog pastira pastira koji koji nosi ovcu ovcu postao postao simbol Dobrog pastira, bilo u primjerima slobodne plastike ili u čestim prikazima ovog sadržaja usred motiva lozova lišća i grozdova. Dobri pastir predstavlja Hrista spasitelja, pastira duša, kako stoji među među svojim svojim ovcama ovcama.. Kameni sarkofazi , koji su već u paganskom Rimu bili u širokoj upotrebi, predstavljaju

najznačajniju pojavu ranokršćanskog kiparstva. Jezik kiparske formule između III i IV st. ne odlikuje se izvornošću, jer kiparstvo odgovara manje od slikarstva potrebi kršćanstva za apstrakcijom. Figure su zdepaste, grubo isklesane, komponovane obično u dvije zone i ponekad ponekad smještene smještene u nišama odvojenim stubićima stubićima ili stablima stablima drveta, drveta, koja predstavlja predstavljaju ju raj. raj. Pone Poneka kadd je predn prednja ja stra strana na sark sarkofa ofaga ga ukra ukraše šena na jedn jednim im zvje zvjezd zdas asto to kane kanelir liran anim im medaljonom koji služi kao pozadina portretima umrlog i njegove žene. Najviše Najviše ranokršćans ranokršćanskih kih sarkofaga sarkofaga sačuvalo sačuvalo se u Rimu, Raveni Raveni u Galiji, a manje u Konstantinopolju i u većim gradovima Mediterana. U tipološkom pogledu razlikuju se ranokršćanski rimski od maloazijskih i ravenskih sarkofaga. U red najstarijih sarkofaga, idu; sarkofazi iz Via Salaria u Rimu s bukoličnim figurama Dobrog pastira i oranta između likova likova pok pokojni ojnika; ka; sarkof sarkofag ag iz La Gay Gayolle olle u Brigno Brignoles lesuu s ribaro ribarom, m, stadom stadom,, oranto orantom, m, 13


pedagogom pedagogom,, Dobrim Dobrim pastirom pastirom i poko pokojnikom jnikom-filozo -filozofom; fom; Dječiji sarkofag sarkofag iz Ravene Ravene s prizorom prizorom naučanja naučanja te Dobrim pastirom pastirom i njegovim njegovim stadom; sarkofag u obliku kade iz Sta Maria Antiqa u Rimu s Jonom, orantom, filozofom, Dobrim pastirom, krštenjem Kristovim i ribarom ribarom.. Ge Gerke rke datira datira te sarkof sarkofag agee između između 250 250-280 -280.. Oni ustvar ustvarii nastav nastavlja ljaju ju tradicij tradicijuu antičkih sarkofaga s filozofima, pjesnicima i pedagozima. U ovu grupu ulazi i poznati Jonin sarkofag u Muzeju Lateranense u Rimu. Rimski sarkofazi tzv. latinskog stila počinju se pojavljivati u Rimu u IV st., kad se članstvo crkve popunilo višim socijalnim slojevima. Ovi sarkofazi nastavljaju tradiciju grobne umjetnosti katakombi. Od IV st. paralelno sa jednostavnijim tipom sarkofaga s frizom, pojavljuje se i raskošniji tip koji je na čeonoj strani imao dva vodoravna figuralna niza, tzv. dvoregistarski frizni sarkofag, s centralnom školjkom, u gornjoj zoni, u kojoj su obično bila smještne poprsja bračnih drugova pokojnika. Figure na ovom tipu sarkofaga klasično su dostojanstvene i pokazuju invenciju u pokretima i stavovima, draperija tih sitnih figura, pretežno disproporcionalnih, dobro je komponirana, funkcionalna i plastički dana. Od druge polovine IV st. i kroz V st. susreće se u Rimu tip sarkofaga s kolumnama, njihova čeona strana arhitektonski je raščlanjena ritmički nanizanim malim stubovima. Glavni akcent ove grupe je postavljena na centralnu reprezentativnu figuru idealnoga lika mladog Krista u pratnji apostola i adoranata. Krist je poput rimskog cara prikazan na prijestolju, prijestolju, u mladenačkoj mladenačkoj ljepoti s valovitom valovitom kosom i uvojcima, uvojcima, u togi prebačenoj prebačenoj preko ramena i s rotulom u ruci. Krst obično stoji na brdu Sionu iz kojega teku četiri rajske rijeke – simboli simboli četiri četiri jevanđelja. jevanđelja. Sarkofag Junija Basa iz IV st. (Rim, Grotte Vaticane). Njegova prednja strana s kolonadom, podjeljena na deset kvadratnih odjeljaka, ukrašena je mješavinom prizora iz Starog i Novog zavjeta, u gornjem redu su Isakova žrtva, sv. Petra odvore u tamnicu, Hrist na prijestolju između sv. Petra i sv. Pavla, Hrist pred Pilatom – dva odjeljka. U donjem su stradanje pravednog Jone, Prvi grijeh, Hristov ulazak u Jeruzalem, Danilo u lavljoj jazbini i sv. sv. Pavl Pavlaa vode vode na mučil mučilišt ište. e. Uv Uviđa iđamo mo srods srodstv tvoo sličn sličnos osti ti figura figura s Ko Konst nstan antin tinov ovog og slavoluka, lutkasta tjela, velike glave i pasivna atmosfera. Spomenici drvene plastike . Drvena vrata San Amrođe u Milanu, IV st. Krila uokviruje

ornament stiliziranih akantovih vitica, a unutar ovoga okvira izmjenjuju se na svakom krilu po tri uska pravokutna pravokutna i po dva kvadratična kvadratična polja s figuralnim figuralnim reljefima reljefima iz života David Da vidov ova. a. U gornj gornjem em djel djeluu se nala nalaze ze anđe anđeli li koji koji nose nose post postko kons nsta tanti ntins nski ki Kris Kristo tovv monogram. Reljefi drvernih dveri Svete Sabine u Rimu idu u red najznatnijih spomenika ranokršćanske monumentalne skulpture. Krila su bila podjeljena u 28 raskošno uokvirenih reljefnih ploča sa scenama iz Starog i Novog zavjeta. Aleksa sand ndrij rijsk skaa i kopts koptska ka bjel bjelok okos ost. t. Op Opće ćenit nitoo uzev uzevši, ši, Sitna Sitna plasti plastika ka u bjelo bjelokos kosti ti. Alek ranokršćanstvo u Egiptu pokazuje dualizam u stilu: u Aleksandriji uporno oslanjanje na helenističku tradiciju, a u koptskoj umjetnosti Gornjega Egipta degeneraciju te tradicije. Zajednički im je faktor posebna ikonografija koja odvaja Egipat od ostaloga kršćanskoga svijeta (Krist je obično prikazan kao golobradi mladić s kratko rezanom kosom i s malim križem-sceptrom u desnoj ruci, svetački likovi prikazani su kao konjanici). Djela proizašla iz aleksandrijske radionice odlikuju se otmjenošću likova, mekoćom nabora odjeće i umjerenošću dekora. Jedna od najranijih ranokršćanskih bjelokosti (V st.) izvedena u aleksandrijskom stilu, je piksida piksida u Staatlic Staatliche he Muzeju Muzeju u Berlinu, na kojoj je izrezbaren Krist među učenicima. Na drugoj strani pikside je prizor Žrtve Abrahamove.

14


Najznačajn Najznačajnije ije djelo ranokršćans ranokršćanske ke reljefne reljefne plastike plastike u kojoj se stapaju stapaju doprinosi doprinosi egipatske, bizantske i kasnohelenističke kulture je Maksimijanova Maksimijanova katedra (ravenski nadbiskup) VI st. slonovača. Stilsko-kritičkom i ikonografskom analizom figuralnih i ornamentalnih reljefa utvrđeno je, da su na njoj radila uglavnom četiri majstora: prvi i najnadareniji među njima izradio je čeone ploče s likovima Ivana Krstitelja i četvorice evanđe evanđelist lista, a, drugi drugi majsto majstorr rezbar rezbario io je reljefe reljefe iz života života Josipo Josipova va na boč bočnim nim stranam stranamaa sjedala; treći je radio prizore iz Novog zavjeta na naslonu prijestolju, a četvrti široke i uske ornamentalne trake na katedri. Za Maksimijanovu stolicu misli se da je rađena u Egiptu i zbog toga što je na nekim reljefima na njoj predstavljena legenda o Josifu, a isto tako po stilu kao i pojedinim detaljima odjeće, kao što su kape trgovaca kojima braća prodaju Josifa ti reljefi upućuju na Aleksandriju. Na Diptihu Diptihu Barberini Barberini preds predsta tavlj vljen en je jeda jedann konja konjanik nik,, pobj pobjed ednik nik,, možd moždaa Konstantin ili Justinijan koga moli za milost jedan pobjeđeni barbar. Najdotjeran Najdotjeranije ije i najistaknutije najistaknutije djelo dominatnog dominatnogaa stila koji se nastavlja nastavlja na helenizam, nastao je u radionicama u sjevernoj Italiji, reprezentira tzv. Lipsanoteka iz Bresa. Relikvarij u obliku škrinjice. Na prednjoj strani u srednjem širokom registru prikazan prikazan je u sredini sredini u jednoj jednoj zgradi Krist Krist između apostol apostola, a, a na pločicama pločicama koje koje dekoriraju dekoriraju skelet šrinjice izrezbaren je ciklus novozavjetnih scena (Čuda i Muka Kristova) i veliki broj scena scena iz Staroga Staroga zavjeta zavjeta (historija (historija Suzane, Suzane, Danijela, Danijela, Jone). Jone). Prizori Prizori su izvedeni izvedeni u plošnom plošnom i mekom mekom reljefu. reljefu. Diptih Diptih Nikomah Nikomaha a i Simaha Simaha, IV st. diptih izrađen vjerovatno prilikom jednog vjenčanja između članova dviju rimskih plemićkih porodica Nikomahi i Simahi. Paganska tema, bahantkinja i njena pomoćnica pred Jupiterovim oltarom. Arhanđeo Mihajlo, početak VI st. Veličanstveni arhanđeo je nesumljivo potomak krilatih pobjeda grčko-rimske umjetnosti, čak i po svojoj bogato raskošnoj draperiji Mnogo su se naručivali tzv. Konzularni diptisi ; njih su novoimenovani konzuli, preuzimajući preuzimajući konzulsk konzulskuu dužnost, slali slali svojim prijateljima prijateljima na uspomenu uspomenu na taj događaj. Na tim diptisima bio je predstavljen konzul u vršenju svoje funkcije, kako sjedi na stolici od slonovače koja je služila kao distinktivno obilježje nekih visokih funkcionera, u jednoj loži i daje znak za početak.

Slikarstvo Prvi počeci počeci slikarstva slikarstva kršćanske kršćanske inspiracije, inspiracije, izuzev izuzev freasaka freasaka u Dura-Europe Dura-Europesu su (Palestina) (Palestina) mogu se pratiti na području Rima u golemoj mreži podzemnih katakombi. Sepulkralno zidno slikarstvo katakombi stoji u tijesnoj vezi s antičkim slikarstvom. Dekorativni sistem tog slikarstva sastoji se iz bijelo ili žućkasto obojenih zidnih polja koja su uokvirena zeleno-crvenim, širim ili užim linijama. Potpuno je nestala antička slikana iluzionistička arhitektura, dok su zadržani određeni pompejski motivi (delfini, pauni, vjenci, maske, amori), nestali su vrtovi s pogledom u daljinu, na stropovima se imitira slikana dekoracija u kupo kupola lama ma i na njim njimaa je, je, još još više više nego nego na zido zidovi vima ma,, vidl vidlji jivv posl poslje jedn dnji ji odra odrazz arhitektonskog shvaćanja. Oblik je kupole naznačen dvjema koncentričnim krugovima s naglašenim središtem i sa dvije dijagonale koje su ukrštavaju i završavaju u ugaonim poljima nalik na naslikan naslikanee pandative pandative.. Unutar tog slikarstva može se razlikovati nekoliko stilskih grupa. U III st. javlja se, oko godine 250. Crveno-zeleni Crveno-zeleni linearni stil s impresionistički koncipiranim likovima (Domitiline katakombe, komora s Dobrim pastirom), zatim antikizirajući pravac koji se vremen vremenski ski pod podud udara ara s tzv. tzv. Galijen Galijenovo ovom m renesa renesanso nsom m 253 253-68 -68 (Lucin (Lucinine ine katako katakombe mbe s Dainejom u lavljoj jami i Kapela sakramenta u Kalikstovim katakombama) i nastavak 15


crveno-zelenog linearnog stila koji je osnova čitavoga kasnijeg razvoja (npr. paganski prostori prostori u donjoj donjoj crkvi San San Sebastiano, Sebastiano, gnostičk gnostičkaa katakomba katakomba u Viale Manzoni Manzoni u Rimu). Rimu). Na prijelazu prijelazu iz III u IV st. crveno–ze crveno–zeleni leni linearni linearni stil postaje postaje oporiji, likovi su plošnije koncipirani a mijenja se i koloristički impresionizam. Taj tetrahijski stil koji odgovara razdoblju 280-315 (freske na stropu katakomba sv. Petra i Marcelina sa prizorima Dobrog pastira) pastira) nastavlja nastavlja se u Konstantino Konstantinovo vo doba doba,, oživljen oživljen novim pastoznim pastoznim impresioniz impresionizmom mom unutar širokog linearnog okvira. U postkonstantinsko vrijeme javlja se novi antikizirajući stil sa sklonošću za više plastično oblikovanje (npr. Pasciline katakombe, Pretekstatove kaktakombe), a u V st. monumentalni koji stoji stoji pod utjecaj utjecajem em ranokr ranokršća šćansk nskog og monumentalni stil koji monumentalnog zidnog slikarstva (npr. katakombe sv. Petra i Marcelina – Krist između apostola Petra i Pavla). Slikarstvo katakombi katakombi – prvi primjeri potiču možda iz I, svakako iz III, a protežu sve do

IX st. st. – imal imaloo je drug drugač ačija ija obilj obiljež ežja ja s razv razvoj ojem em relig religioz iozno nogg poim poiman anja ja i sa stils stilski kim m razvitkom paganske umjetnosti toga vremena. Ranokršćansko slikarstvo katakombi bježi od oponašanja stvarnosti i gotovo uvijek prihvaća simbolične i alegorijske oblike: u prvo vrijeme prevladava križ – simbol Kristove žrtve, palma – predodžba mučeništva, sidro – spas, riba. Od III st. u punoj mjeri prodiru likovi, ali uvijek s alegorijskim značenjem: Dobri pastir, Čovjek koji moli, Djevica sa sinom i prorokom Izaijom, Izaijom koji je navijestio spasenje ljudskog roda posredstvom Djevice i Sina Božjeg. Stil slikarstva je sažet, odlikuje se brzim crtežom i svjetlosnim efektima koji su, u tom mračnom ambijentu bez perspe perspektivnog ktivnog prostora, prostora, bili naročito naročito traženi traženi u svijetlim svijetlim bojama bojama.. Prisutna Prisutna je i tendenc tendencija ija prema portretu portretu i tačnom određivanju određivanju nošnje, nošnje, ali uvijek uz ograničenje ograničenje volumena, volumena, bilo plastičnih plastičnih ili prostornih. prostornih. Glavna Glavna je svrha prikazivanje prikazivanje doživljaja doživljaja pomoću pomoću simbola, simbola, izražavanje mističnog iščekivanja. Skupine katakombi nalaze se i izvan Rima (Kampanija, Sicilija, Sardinija, Egipat, Tunis, Alžir). U Kubikulama proširenim odajama katakombi, javljaju se izvjesne scene uzete iz Starog ili Novog zavjeta i to uvijek iste: Mojsije koji udara štapom u stjenu, Danijel u lavljoj jazbini, Jona koga guta a potom izbljuje kit, Lazarevo vaskrsenje. Dugo je bilo neobjašnjeno neobjašnjeno zašto se slikaju samo ove scene. Najzad jedan francuski naučnik L. Blant protumačio protumačio je ovu zagonetku zagonetku:: te scene scene su samo ilustracija ilustracija jedne molitve za spas duše: duše: Spasi moju dušu, Gospode, kao što si spasio Noja od potopa, kao što si spasio Isaka, kao što si spasio spasio Mojsija iz ruku faraonovih, faraonovih, Daniela Daniela iz kandži kandži lavljih, tri mladića iz užarene užarene peći, kao što si spasio spasio čistu Suzanu Suzanu od lažnih optužbi optužbi . Sve te predstave imaju jedan zajednički smisao: one izražavaju strah kršćana od smrti i vjeru u varskrsenje, osnovnu dogmu kršćanskog učenja koju potvrđuju Jona i Lazar, koji su vaskrsnuli još prije Hrista. Dakle prvobitna kršćanska umjetnost uvodi nove teme koje su od neposrednog ikonografskog značaja. Ali u pogledu forme i tehnike u njoj nema nikakvih novina: i forma i tehnika pozajmljeni su od antičke umjetnosti, specijalno od aleksandrijske umjetnosti. Dobri pastir je kršćanska varijanta Hermesa kriforosa. Anđeli su pokršćene Nike i Amori. Po stilu slikarstvo katakombi ne razlikuje se ni u čemu od dekora Pompejskih kuća, razlika je jedino u grubljoj i nevještijoj nevještijoj izradi. To slikarstvo radili radili su jeftini, slabi majstori koje je mogla da najmi sirotinja («Pompeji siromaha»). Ova umjetnost ustvari je samo posljednja faza antičke umjetnosti. Upored Upo redii li se sepul sepulkra kralno lno slikars slikarstvo tvo katako katakomba mba sa ranokr ranokršća šćansk nskom om plastik plastikom om,, može se uočiti velika sličnost u temama. U slikarstvu i u plastici u središtu je prikazivanja simbolika spasenja s prizorima iz raja ili scenama spasenja. Središnju tačku prizora iz raja predstavlja predstavlja Dobri pastir, koji obično zauzima zauzima sredinu sredinu stropa i koji dominira dominira u dekorativnom sistemu kubikula. Scenama iz raja pripadaju i prizori godišnjih doba. U Kalikstovim katakobmama katakobmama u Rimu nalazi se jedan takav simbolički prizor na kojem je

16


prikazana prikazana Gozb Gozbaa blaženih, blaženih, odno odnoso so Čuda hljebova hljebova i riba. Prizori spasenja spasenja sa svojom svojom simbolikom (scene s Jonom, Danilo u lavljoj jami, Tri mladića u užarenoj peći, Noa u arki, Žrtva Abrahamova, Mojsijevo čudo izvoda, prizori sa Suzanom) mogu se dovesti u vezu s kršćanskim molitvama u času smrti. Kristološke su scene rjeđa pojava i dolaze tek kasnije (npr. Krštenje Kristovo, Poklonstvo mudraca, Usksnuće Lazara, Ozdravljenje hromoga, Čudoo s kruh Čud kruhom om). ). Ve Velik likuu ulog uloguu u kata katako komb mbam amaa igra igraju ju likov likovii orana oranata ta.. On Onii napri naprije je personificiraju personificiraju molitvu za spasenje, spasenje, a kasnije znače samog samog poko pokojnika jnika (katakombe (katakombe sv. Kaliksta, gdje se oranti razlikuju po starosti, rodu, odjeći). Monumentalno slikarstvo bazilika i baptisterija . Nastanak i razovoj ranokršćanskoga

monume monumenta ntalnog lnog slikars slikarstva tva,, koje koje se znatno znatno emanc emancipir ipiralo alo od ranije ranijega ga sepulk sepulkraln ralnoga oga slikarstva u katamobama padaju u konstantinsko i postkonstantinsko doba, a uvjetovani su novim odlučnim faktorima: liturgijom, starkošćanskom arhitekturom i novim odnosom prema antici. antici. Ovo slikarstv slikarstvoo nije više simbolika simbolika spase spasenja nja i projekcija projekcija nadnaravno nadnaravnoga ga svijeta svijeta u rajskim prizorima katakombi, već rezultat priznanja vidljive Crkve. Freska, kojom su bile ukrašene katakombe, izgledala je siromašna i nepodesna za ukras bazilika. Njihovi zidovi i naročito konha apside bili su pokriveni mnogo raskošnijim dekoracijama u mozaiku sa zlatnim pozađem. Mozaik je tehnika koja sada prevladava: otporan, dragocijen, nosilac iluminističkh i kolorističkih vrijednota koje se lako daju prilagoditi prilagoditi graditeljskim graditeljskim strukturama strukturama,, ali prije svega svega pogo pogodan dan za udruživanje udruživanje likovnih likovnih i ukrasnih formi. Uz pomoć mozaika ljudski likovi poprimaju uzbudljivu izražajnost. Predaja zakona apostolu Petru mogla je kao ikonografska tema nastati samo na području području Rima. Isto tako mjenja se i ikonografski ikonografski tip Hrista. Hrista. Po katakombama katakombama Hristos je je predstavlje predstavljenn kao golobrad golobrad mladić mladić po helenistčko helenistčkom m uzoru. Počinje se i sa glorifikacijom glorifikacijom Hristove ličnosti. Prošla su vremena kad se prikazivao kao dobri pastir i sad se prikazuje u odjelu vladarskom kako caruje među apostolima koji izgledaju kao neki skup senatora ili velika velikaša ša na dvo dvoru ru nebes nebeskog kog cara. cara. Hristo Hristoss se predst predstavl avlja ja u dug dugoj oj tunici tunici sa krstas krstastim tim nimbusom. Krst instrument mučeništva, biva ukrašen dragim kamenjem i postaje simbol spasenja. Ikonografska tema Krista na prijestolju (Maiestas Domini) koja je zamijenila ranije simbole trijumfalnoga križa sa viticama vinove loze i jagnjca s četiri rajske rijeke i Jordan Jordanaa u prednje prednjem m planu, planu, predst predstavl avlja ja u ranok ranokšćan šćanski skim m monume monumenta ntalno lnom m slikars slikarstvu tvu vrhunac hijerarhijske ideje. Od dekoracije crkava IV st. sačuvalo se tako malo da se njena historija ne može podrobno podrobno pratiti. Kako izgleda, veliki slikani ciklusi prostirali su se po zidovima zidovima glavnog broda, po trijumfalno trijumfalnom m luku i apsidi apsidi već od od samog samog početka početka.. Najizrazitije Najizrazitije predstav predstavlja lja umjetnički umjetnički ideal pobjedo pobjedonosne nosne crkve crkve mozaik mozaik koji se nalazi nalazi u apsidi crkve crkve Sanota Sanota Pudencia Pudenciana na u Rimu Rimu.. Taj Taj se moza mozaik ik smat smatra ra za reme remek-d k-dje jelo lo umjetn umjetnost ostii V st. Na njemu njemu je predst predstavl avljen jen uskrsli uskrsli Hristo Hristoss među među apo aposto stolima lima.. Hristo Hristoss pobjednik pobjednik smrti sjedi na prijestolju prijestolju između između apostola apostola i dvije žene koje simbolišu simbolišu crkvu. crkvu. Pozadi njih je Jeruzalem sa zidom koji ga opasuje, a u njemu, iza samog Hrista, Golgota sa krstom ukrašenim dragim kamenjem koji je na Gogloti podigao imperator Konstantin. Moza Mozaic icii rave ravens nski kihh bazi bazilik likaa i bapt baptist ister erija ija u mnog mnogoč očem emuu nast nastav avlja ljaju ju stil stil konstantinske umjetnosti. Novosti koje se na njima javljaju, ne duguju toliko umjetnosti Konstantinopolja koliko umjetnosti Sirije i Male Azije. Iz vremena oko 450. potječe dekor u mauzoleju Gale Placidije . Njegova simbolika, jeleni na izvoru života, golubovi, vitice vinove vinove loze, loze, djelimi djelimično čno odaju odaju vezu vezu sa sepulk sepulkral ralnom nom umjetn umjetnošć ošćuu katako katakombi. mbi. Glavne Glavne figuralne scene nalaze se u lunetama niša: Mučeništvo sv. Lovre i Krist kao vladar u transformiranom liku ranokršćanskog Dobrog pastira. Dekoracija kulminira u kupoli, gdje

17


u središtu ispred koncentričnih krugova zlatnih zvijezda lebdi znak križa; u uglovima su simboli evanđelista, a u tamburu stoje likove apostola. Dekor kupole Baptisterija ortodoksnih nastao je oko 458. U tjemenu je medaljon s Krštenjem Krstovim, a ispod njega koncentrično u širokoj zoni ispred modre pozadine likovi apostola držeći u rukama mučeničke vijence. Ispod apostola nalazi se friz s bogatom pompejansk pompejanskom om iluzionističko iluzionističkom m arhitekturom arhitekturom s nišama u kojima se izmjenjuju izmjenjuju oltari s knjigama evanđelja i raskošna prijestolja. Kupola Baptisterija arijanaca (490-520), likovi apostola ovdje su mnogo više izolirani, pa je time postignut stroži ritam gibanja prema prijestolju s križem. Obradba kostima pokazuje ukočeni linerizam. Antički utjecaj iz doba Teodorika gotovo je nestao, a novii svečano nov svečano-hije -hijerat ratički ički,, bizant bizantski ski,, stil dolazi dolazi do izražaja izražaja u umjere umjerenim nim kretnja kretnjama ma,, u sklonosti za stiliziranjem glava i odjeće i u zlatnoj pozadini koja do podnice ispunjava friz s apostolima. Iz vremen vremenaa istočno istočnogot gotsko skoga ga kralja kralja Teodo Teodorika rika potječ potječuu dva registr registraa mozaik mozaikaa na uzdužnim zidovima glavnog broda bazilike Santra Apollinare Nuovo (500-526); gornji sa scenama iz života Kristova u 26 pravokutnih panoa i srednji s monumentalno koncipiranim neoatičkim figurama proroka između prozora. Donji kontinuirai friz s likovim Krista i Marije na prijestolju i s povorkom ženskih i muških likova-mučenika nastao je oko 560 u vijeme nadbiskupa Agnella, a temeljito je restauriran već u prvoj polovini VII st. Ovdje je ritmički nanizanim i raskošno odjevenim likovima već razvijen novi hijeratički stil, poznat s mozaik mozaikaa kup kupole ole arijans arijanskog kogaa bap baptist tisteri erija. ja. Mozaic Mozaicii crkve crkve san Apo Apolina linare re koja se po spoljašnjosti isto tako ne ističe ljepotom, smatraju se kao jedan od najveličenstvenijih ansambla bizantijske umjentosti. Povorke svetih mučenika i svetih djevica na frizu iznad arkade u centralnom brodu, koja se kreće prema centralnoj grupi Hrista i bogorodice posađenih posađenih na prijedstoljima prijedstoljima okruženim okruženim anđelima, anđelima, poredi poredi se sa Partenonsk Partenonskim im frizom ne samo zbog sličnosti ideje već i zbog značaja koji ovaj ravenski friz ima za bizantijsku umje umjetn tnos osti. ti. Na Nara ravn vnoo da ovaj ovaj bizan bizantij tijsk skii friz friz nije nije cilja ciljaoo na iste iste efek efekte te kao kao antič antički ki Parntenonski reljef, ritam je usporeniji, figure su hijeratične, uniformnost, krutost, čak hladnoća stavova, čime se ovaj friz odlikuje, hotimični su, sastavni su dio samog stila, a bogatstvo bogatstvo i bljeksa bljeksa haramonije haramonije imaju ulogu da izazovu izazovu utisak utisak rasko raskoši. ši. Dekor prezbiterija bazilike San Apollinare in Classe iz vremena oko 549, ide u red najznačajnijih najznačajnijih likovnih ostvarenja ostvarenja rane kršćanaske umjetnosti umjetnosti Ravene. Ravene. Glavni Glavni mozaik mozaik nalazi se u konhi apside, a sastoji se iz simboličkoga Preobraženja Kristova. Hrist je predstavlje predstavljenn simbolično simbolično krstom upisanim upisanim u jedan plavi medaljon medaljon ukrašen ukrašen zlatnim zlatnim zvijezdama, a sa obje strane krsta predstavljeni su u oblacima proroci Mojsija i Ilija, i tri ovce koje simboliziraju apostole Petra, Jakoba i Ivana, i centralne figure sv. Apolinara kao oranta sa 12 jagnjaca u rajskom krajoliku; figura sv. Apolinara smatra se interpolacijom, vjerovatno iz sredine VII st. Na zidu apside između prozora nalaze se figure ravenskih biskupa biskupa (Ursicina, (Ursicina, Ursa, Ursa, Severa Severa i Eklezija). Eklezija). Mozaici Svete Sofije koji su bili prekrečeni 1453. počeli su da se otkrivaju tek 1932. Tomas Uajtmor. Oni potiču iz X st. i rađeni su za vrijeme makedonske dinastije. Veliki mozaik u narteksu, danas sasvim očišćen predstavlja cara Lava Mudrog kako na koljenima metaniše pred Hristom koji sjedi na prijestolju između dva medaljona, sa bogorodico bogorodicom m i jednim arhanđelom. arhanđelom. Smatra Smatra se da je otkrivanje otkrivanje ove kompozicije kompozicije jedan od kapitalnih događaja za historiju bizantske umjetnosti. Sama slika, međutim, nije neko remek-djelo u likovnom pogledu. Mozaični ciklus bazilike S. Maria Maggiore , Rim, dobro je sačuvan i dijeli se na dvije skupine, koje se razlikuju po stilskoj koncepciji i kršćanskim sadržajima. Između 420. i 430. nastao je kompleks u velikoj lađi s prizorima iz Starog zavjeta; razdjeljeni su u četv četver erok okut ute, e, klas klasič ično no pore poreda dani ni u real realis isti tičk čkom om pros prosto toru ru,, koji koji je jasn jasnoo ista istakn knut ut

18


poluzatvore poluzatvorenim nim vratima, vratima, zatim vratima s arhitravima arhitravima ili timpanima. timpanima. Podni Podni je plan dan u perspektivi. perspektivi. Likovi Likovi su plastično plastično istaknuti istaknuti i u prednjem prednjem planu osjenjeni osjenjeni koloriranim koloriranim preljevima. preljevima. Zadnji Zadnji su planovi planovi brže rađeni, rađeni, ali to nije dovel doveloo do nemarnijeg nemarnijeg rada, rada, nego nego prije do rješenja u stilu slikarske manire što se češće susreće na suvremenim sarkofazima. Lica su možda portreti, odjeća je strogo prikazana. Smiren raspored oblika i red kompozicije uveliko opravdavaju ocjenu da se tu radi o klasičnoj konstantinskoj mjeri. Raskošniji je po rasponu boja, ali bez plastične zornosti, mozaični ciklus na apsidnom luku, koji je nastao poslije 331.g. 331.g. jer se na njemu poštuju poštuju oblici Djevičina kulta, kulta, koji je te godine proglašen proglašen u Efezu. Likovi su odsječeni, kruti, pljosnati, s ritmičkim pokretima i istočnjačkom raskoši u naborima. I lažni arhitektonski odjeljci prožeti su voljom da se izraze bogate tvari: u zidine nebeskog Jeruzalema umetnuto je drago kamenje, lažni zavjetni križevi na portalima izrađeni su od zlatne tvari. U glavnom brodu su prikazane scene iz povijesti Abrahamove, Izakove i Jakobove, te prizori iz života Mojsijina i Jozuina. Trijumflani luk obično dekoriran apokaliptičkim prizorima, dekoriran je ovdje mozaičkim ciklusom iz žviota Marijina Marijina.. Ova Ovajj je ciklus ciklus je uokvir uokviren en gore gore u sredini sredini prizoro prizorom m prijes prijestolj toljaa Kristo Kristova va sa zapečaćenim rotulima koje flankiraju apostoli Petar i Pavle i simboli evanđelista. Na podnožju podnožju luka nalaze nalaze se gradovi gradovi Betlehem Betlehem i Jeruzalem Jeruzalem sa simboličkim simboličkim jagnjacima. jagnjacima. Monume Monumenta ntalnos lnostt prikaza prikazanih nih likova likova i njihov njihov hijerat hijeratički ički frontal frontalitet itet u oprečn oprečnost ostii su s pokrenutijim pokrenutijim manjim figuralnim figuralnim grupama grupama na mozaičkim mozaičkim panoima glavnog broda, broda, čiji stil odgovara postkonstantinskoj renensansi. U tretiranju odjeće, lica, pejzaža i atmosferskih pojava kod mozaika mozaika u glavnom brodu brodu uočljiv je koloristički koloristički impresionizam impresionizam,, koji podsjeća podsjeća na Pompeje. Gotovo sve scene prati zlatna pozadina koja se jače ili slabije naglašena javalja između između plohe tla i zone neba. neba. Kompozicije Kompozicije ovih mozaika mozaika očito su ovisne od Prijelaz preko preko Jordana Jordana i Zapovijedn Zapovijedn ilustracije Septuaginte, kako se to vidi na prizorima Prijelaz suncu i mjesecu mjesecu da da stanu stanu, koji odgovaraju crtežima vatikanskog Jozuina rotula, i na prizoru Poraz Amalekićana, koji je sličan onom kod minijatura u oktateusima. Svakako se ovdje radi o jednom ranom modelu već i s obzirom na pojavu anđela bez krila, scena s tri anđela koji pozdravljaju Abrahama. Da je mozaičarima pri njihovu radu služio kao predložak jedan ilustrirani ilustrirani kode kodeks ks ili rotul, može se zaključiti zaključiti i iz činjenice, činjenice, što su ovdje scene Razilazak Lota i grupirane u dvije zone, kao i kod nekih minijatura u Bečkoj genezi. Razilazak Avrama Avrama. Avram, mali Isak i ostali članovi njegove porodice zauzimaju lijevu stranu kompozicije, Lot i njegov rod okreću se prema gradu Sodomu. Umjetnik se stavio pred problem problem kako zgusnuti zgusnuti složenu složenu akciju akciju u vizuelni vizuelni oblik koji će omogućiti omogućiti da se tema čita iz daleka. On je upotrebio mnoga od „stenografskih“ rješenja, kao što su skraćena formula za kuću, drvo, grad, ili prikaz gomile svijeta kao „grozdove glava“ iza figura u prvom planu. Minijature . Ranokršćanske minijature javljaju se najprije vezi s tekstom na rotulu, a zatim

u vezi s tekstom u kodeksu. Od velikoga je značenja za razvoj i formaciju tih minijature prijelaz prijelaz od rotula rotula kao starijeg starijeg oblika oblika na kodeks kodeks kao mlađi mlađi oblik, oblik, koji se se dogodio dogodio vjerovatno vjerovatno u eri kasne antičke umjetnosti. Jedna rana faza aleksandrijskoga stila sačuvala se do danas uslijed toga, što su se tokom stoljeća vjerno prepisivali rukopisi i kopirale ilustracije; analizaom i komparirajnem tih ilustracija može se rekonstruisati aleksandrijska umjetnost već u II st. Rukopisi na kojima se zasniva ova rekonstrukcija sadržavaju grčku verziju knjiga Staroga zavjeta (Septuaginta (Septuaginta). ). Dva najvažnija primjera odno odnosno sno kopije rane aleksandrijs aleksandrijske ke ilustracije ilustracije Septua Septuagint gintee reprez reprezent entiraj irajuu crteži crteži Jozuina Jozuina rotula rotula (Vatika (Vatikansk nskaa bibliot bibliotek eka) a) i minijat minijature ure Pariskog psaltira. Jozuin rotul je najljepši antički primjer. Zatvor Zatvoreni eni oblik oblik kod kodek eksa sa sa zatvo zatvoreni renim m izolira izoliranim nim slikama slikama imaju imaju minijat minijature ure Kotonske biblije s kraja V st. Od 250 minijatura toga u požaru propalog kodeksa sačuvale su se do danas samo dvije kopije iz XVII st. Treći dan stvaranja svijeta i Bog se javlja

19


Abrahamu. Požarom uništene ilustracije Biblije mogu se rekonstrirati prema mozaicima s temama iz Geneze u narteksu bazilike sv. Marka u Veneciji, koji su direktne ili inderektne kopije iz jedne ranokršćanske ilustracije Septuaginte. Iz ranog VI st. potječe ilustrirani kodeks Dioscurides. To je u stvari kompilacija materije s područja botanike, medicine i zoologije, a pripisuje se Dioskuridu, lječniku. Kodeks sarži preko 400 ilustracija raznih ljekovitih i otrovnih biljaka i životinja. Evanđel Evanđelje je iz Rosana Rosana pisano pisano je srebrno srebrnom m unicija unicijalom lom na purpur purpurno no obo obojen jenoj oj pergameni. pergameni. Sadrži tekst Matejeva evanđelja evanđelja i dio Markova evanđelja, evanđelja, a ilustriran ilustriran je sa 12 minijatura s prizorima Kristovih čudesa, parabola i njegove muke, te s dvije dekorativne stra strane ne za nasl naslov ov i pred predgo govo vorr za kano kanone ne.. Ispo Ispodd poje pojedi dinih nih scen scenaa prik prikaz azan anaa su četir četirii starozavjetna proroka koji drže pred sobom rastvorene rotule s ispisanim proročanstvima i uzdignutim uzdignutim rukama rukama pokazuje na prizore povrh povrh njih. Centralna Centralna helenistička helenistička kompozicija kompozicija raspala se na ovim minijaturama u ritmički friz. Figure su plošne i gdje je to moguće izolirane, a ako je grupiranje neizbježno, glave dolaze jedna iznad druge. Pozadina je jednolična, jednolična, purpurna purpurna boja. Neo Neoatička atička provenijenc provenijencija ija stila dolazi dolazi jasno do izražaja izražaja u minijaturi sv. Marka, gdje se po prvi put u kršćanskoj umjetnosti javlja lik evanđelista, koji sjedi u visokom naslonjaču i piše evanđelje na rastvorenu rotulu, dok pred njim stoji ženska ženska figura figura neo neodre dređen đenoga oga ikonog ikonografs rafskog kog značen značenja. ja. To je u stvari stvari kršćan kršćanska ska vezija vezija antič antičke ke komb kombina inaci cije je pjes pjesnk nkaa i njego njegove ve muze muze,, koja koja je bila bila osob osobito ito popu popula larn rnaa na pred Pilatom Pilatom. maloazijskim sarkofazima iz III st. Krist pred Evanđelje iz Sinope pet sačuvanih minijatura ilustriraju fragment evanđelja po Mateju Mateju.. Srebrno Srebrno pismo pismo na grimiz grimiznoj noj perga pergamen meni.i. Kon Konce cept pt prikaza prikazanih nih figura figura s teškim teškim konturama i isticanje određene ekspresije na licima upućuje više na dodirne tačke s minijaturama iz Bečke geneze. Bečka geneza ili Codex Genesis. Najraskošnije opremljen istočni purpurni rukopis VI st. To je najbogatija i najstarija ilustracija Biblije u formi kodeksa, koja se sačuvala iz rano ranokr kršća šćans nske ke epohe epohe,, iako iako ne u izvo izvorno rnom m stra stranju nju.. Rask Raskoš ošna na opre oprema ma očitu očituje je su u minijaturama i u uncijalnom zlatnom i srebrnom pismu na purprnoj pergameni, ukrašena minijaturama blistavih boja. Rukopis je nepotpun i sastoji se od 24 lista s tekstom koji je ekscerptiran iz Geneze, a ima 48 minijatura (scene od pada Adamova do smrti i ukopa Jako Jakovl vlje jeva va). ). U mini minija jatu tura rama ma je doša došaoo snaž snažno no do izra izraža žaja ja feno fenome menn infi infilt ltra raci cije je aleksandrijske tradicije. U usporedbi s minijaturama Rosanskog jevanđljelja i Jevanđelja iz Sinope one pokazuju više helenističku tehniku. Međutim, više helenistički aspekt ovih minin mininat atura ura ipak ipak je većin većinom om rezu rezulta ltatt očito očitogg kopir kopiran anja ja jedn jednog og ilust ilustrir riran anog og rotu rotula la Septuaginte, što objašnjava dvije paralelne zone većine ovih minijatura. U kontrastu sa stiliziranim drvećem, čije krošnje imaju oblik gljive, male i živo pokrenute ekspresivne figure odaju klasični utjecaj. Minijature potječu od nekoliko umjetnika različitih manira. Tu i tamo zadržan je impresionizam, npr. u modrim i ljubičastim sjenama. Aleksandrijsko porijeklo porijeklo Bečke geneze potvrđuje potvrđuje osim pejzaža i znatan broj alegorijskih figura (alegorija (alegorija izvora – ženski torzo s prevaljenim ćupom iz kojega teče voda u sceni Susret Rebeke i Eleazara, Eleazara, alegorijski alegorijski lik Pokajanja Pokajanja koji prati Adama Adama i Evu). Minijature Minijature na dnu strane, strane, predstavljaju predstavljaju legedne legedne o Avramu Avramu i Evi, Evi, o Noju, Avramu, Avramu, Lotu Lotu i Jakovu. Ima ih ih 24, od kojih su 11 posvećene legendi o Josifu. Zbog tofa, a i po aleksandrijskom stilu kompozicija, Jakov se rve s postoji mišljenje mišljenje da su one rađene može biti u Egiptu, Egiptu, u Aleksandriji. Aleksandriji. Jakov anđelom i prima od njega blagoslov. Slika ne predstavlja jedan jedini događaj, već čitav niz epizoda koje se nižu putem u obliku slova U, tako da napredovanje u prostoru znači i napredovanje u vremenu. Za ilustraciju rukopisa kontinuirana metoda pruža prednost u pogledu pogledu uštede prostora, prostora, ona dozvoljava dozvoljava slikaru slikaru da smjesti maksimum maksimum narativnog narativnog sadržaja sadržaja na površinu koja mu stoji na raspolaganju.

20


Kako se dugo kasnoantičko iluzionistički stil zadržavo u istočnm pokrajinama carstva, pokazuje Rabulino jevanđelje koje je ilustrirao monah Rabula. Ovdje se susreću uokvireni prizori na čitavoj stranici kodeksa (Raspeće, Uskrsnuće, Silazak sv. Duha) i marginalne minijature, sitne scene na stranicama kakonskih ploča. Ponoo se vraćaju u slikarstvu antički zatvoreni optički prostor. Vatikanski Vergilije , V st. jedan od najstarijih sačuvanih iluminiranih rukopisa. Slika je odvojena od preostalog djela stranice debelim okvirom ostavlja utisak prozora, a u naslikanom pejzažu nalazimo ostatke prostorne perspektive i igru svjetlosti i sjenke.

Katedrala biskupa Maksimilijana – Konstantinopolj, polovina VI st. bjelokost Sarkofag Junija Basa – oko 389.g. mramor, Rim, Grottes vaticanes Katakombe – iz Vie Latine u Rimu, IV st. Crkva Santa Constanza – u Rimu, IV st. Dobri pastir Santa Maria Maggiore – Rim Sv. Konstanca - Rim

21

Ranokrscanska_umjetnost

Recommend Documents