Pobune

"Pobune" je naziv zbirke pripovijetki bh. pisca Derviša Sušića (izdana 1966. godine). Zbirka "Pobune" sadrži pet pripovijetki ("Plaćenik", "Kaimija", "Seljačka jadikovka", "Kad se vratim" i "Preko mutne vode"), koje se odlikuju dramskom lirikom fabuliranja i koje, radi svoje međusobne povezanosti, dovode do toga da se ova zbirka naziva i romanom. "Pobune" u prvom planu prikazuju sliku bošnjačkog naroda i njegovu historijsku dramu, koja se proteže od kraja bosanske kraljevine i turskog carstva ("Plaćenik", "Kaimija" i "Seljačka jadikovka"), preko austro-ugarskog perioda ("Kad se vratim"), do Drugog svjetskog rata ("Preko mutne vode"). Zanimljiva je demitologizacija pojedinih likova, koju je izvršio Derviš Sušić (Tale Ličanin, Hasan Kaimija i slično). S obzirom da se knjiga u velikoj mjeri bavi pobunama protiv klasnih razlika, onda je jasno zašto je Sušić pokušao da uništi neke kultove ličnosti, koji su stvoreni u usmenom predanju. U "Pobunama" je prikazan bosanski (prvenstveno bošnjački) čovjek koji, naizgled, trpi i podnosi sve nedaće, dok u jednom trenutku ne pokaže, otvoreno, svoju tvrdoglavost i prkos, odnosno, dok se ne pobuni. Te pobune su u ovoj knjizi nekada uzimale velike razmjere, a nekada bile individualne. Pobune su bile prvenstveno protiv klasnih razlika: ..Dok je uprava gore, dronjav žitelj dolje, a vojska grdna zvijer na tankom lancu, bit će buna i pohara... (Plaćenik)

Simbol mutne vode Povezanost pripovijetki se može, osim porodičnog elementa (likovi su svi pripadnici jedne porodice), vidjeti i u provlačenju simbola "mutne vode" kroz, skoro, sve pripovijetke (jedino je nema u pripovijetci "Kad se vratim"). Ta mutna voda može simbolizirati nekoliko stvari (na primjer: klasni rascjep), ali radi same tematike knjige ona simbolizira osobit položaj bošnjačkog naroda, koji je rascjepljen između istoka i zapada. U pripovijetci "Plaćenik", prvi put se pojavljuje mutna voda, koju je "doživio" Abdulah Pilavija (u ostalim pripovijetkama, osim u "Kad se vratim" i "Preko mutne vode", glavni likovi sanjaju mutnu vodu). U pripovijetci "Plaćenik" Abdulah Pilavija, bivši bosanski krstjanin Ostoja Dobrisalić, dolazi u poziciju kada ne može preći rijeku, a u isto vrijeme se ne može ni vratiti nazad. Ta, naizgled, bez izlazna situacija, simbolizira bošnjački narod u cjelini.

erviš Sušić Derviš Sušić (Vlasenica, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 3. jun 1925. — Sarajevo, SFRJ, 1990) je bio književnik i novinar u SR Bosni i Hercegovini u drugoj polovini 20. veka.

Sadržaj/Садржај      

1 Obrazovanje i karijera 2 Nagrade i priznanja 3 Bibliografija 4 Kontroverze 5 Izvori 6 Vanjske veze

Obrazovanje i karijera Zarvšio je osnovnu školu u Vlasenici a nižu gimnaziju u Tuzli. Dok je bio maloletni đak sarajevske Učiteljske škole je 1941. godine učlanjen u SKOJ a 1942. godine je sa grupom učenika otišao u partizane. Njegova politička opredeljenja i životni put su imali značajnog uticaja na teme njegovih književnih dela. Posle rata bio je omladinski rukovodilac, zatim učitelj i novinar. Radi kao urednik „Omladinske riječi“, a zatim je u periodu 1949—1951. bio urednik sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje. Nakon toga u Tuzli biva postavljen za referenta za kulturu i narodno prosvećivanje a zatim za upravnika Narodne biblioteke u Tuzli. Posle ove pozicije biva imenovan za savetnika u Centralnom Komitetu SK BiH u Sarajevu. Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Umro je u Sarajevu 1990. godine.

Nagrade i priznanja Derviš Sušić je dobitnik Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Biblioteka u Tuzli u kojoj je Sušić bio upravnik od 4. aprila 2002. godine je nazvana njegovim imenom: Javna ustanova i narodna biblioteka „Derviš Sušić“. [1]

Bibliografija    

           

1. Jabučani. Zadružno izdavačko preduzeće. Sarajevo, 1950. 2. S proleterima. Svjetlost. Sarajevo, 1950. 3. Momče iz Vrgorca. Seljačka knjiga. Sarajevo, 1953. 4. Ja, Danilo. Beletra. Sarajevo, 1960; - 2. izd. Veselin Masleša, 1963; - Prijevod na njemački. Zürich, 1967; - 3. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1969; - En Danilo. Budapest, 1970; - Danilo und die Weltgeschichte. München -Wien, 1966; - Jo, bosnoleku partyzant. Warszawa, 1975; Moskva, 1982; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; - Oslobođenje. Sarajevo, 1984; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; - Oslobođenje. Sarajevo, 1989. 5. Danilo u stavu mirno. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961. 6. Teferič. Svjetlost. Sarajevo, 1963. 7. Kurir. Roman za djecu. Veselin Masleša. Sarajevo, 1964; 1969; 1976. 8. Drugarica Istorija. Scenska igra za djecu. Narodno pozorište. Tuzla, 1965. 9. Pobune. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966. 10. Uhode. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Zalezovalci. Ljubljana, 1979; - Univerzal. Tuzla, 1980; Svjetlost. Sarajevo, 1982; - Oslobođenje. Sarajevo, 1989. 11. Hodža strah. Svjetlost. Sarajevo, 1973; - Hodza strach. Bratislava, 1977. 12. Žestine. Veselin Masleša. Sarajevo, 1976. 13. Tale. Oslobođenje. Sarajevo, 1980. 14. Parergon. Bilješke uz roman Tale. Oslobođenje. Sarajevo, 1980. 15. Izabrana djela. I-III. Univerzal. Tuzla, 1980. 16. Žar i mir. Hronika jednog mirnodopskog ljeta negdje u Bosni. Knjiga I-II. Oslobođenje. Sarajevo, 1983.

        

17. Veliki vezir. Istorijska drama u dva dijela (šest slika). Zajednica profesionalnih pozorišta. Sarajevo, 1984. 18. Izabrana djela. Knjiga I-X. svjetlost. Sarajevo, 1985. 19. A. triptih. Oslobođenje. Sarajevo, 1985. 20. Nevakat. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1986; - Kohe e lige. Parktehu Sabedin Halit. Rilindija. Priština, 1987. 21. Listopad. Svjetlost. Sarajevo, 1987. 22. Jesenji cvat. Drama. Oslobođenje. Sarajevo, 1988. 23. Drame. (Jesenji vrt; Veliki vezir; Posljednja ljubav Hasana Kaimije; Baja i drugovi). Oslobođenje. Sarajevo, 1988. 24. Cvijet za čovjekoljublje. Oslobođenje. Sarajevo, 1989. 25. Čudnovato Oslobođenje. Sarajevo, 1992.

Kontroverze Postoje javno iskazani stavovi o tome da je delo Derviša Sušića Parergon u suštini „udbaški pamflet“, „policijsko publicističko delo“, u kojem je Islamska zajednica za vreme Drugog svetskog rata prikazana kao profašistička kolaboracionistička organizacija.[2][3][4]

Pobune (knjiga) Pobune Autor Derviš Sušić zbirka pripovijedaka (Plaćenik, Kaimija, Seljačka jadikovka, Kad se vratim i Preko mutne vode)

Originalni naziv Pobune Datum izdavanja 1966.



"...Dok je uprava gore, dronjav žitelj dolje, a vojska grdna zvijer na tankom lancu, bit će buna i pohara..." (Plaćenik)



"...Vezir će ostati ubilježen u sve pohvale i pokude svog vremena, a ja ni u popis stanovništva..." (Plaćenik, Muzafer Pilavija)



"...Ali tišina potraje taman toliko da se priberem, da se opet otmem, otkinem od vezira, da isplivam iz sna ništice koja služi drugoj brojci za potvrdu veličine..." (Plaćenik, Muzafer Pilavija)



"...Nigdje škrtost nema tako zlehud oblik, ni zavist širinu, ni tiha mržnja dubinu. Ali nigdje ljubavna pjesma nije od tako tananih niti izatkana kao u šeheru..." (Kaimija, Hasan Kaimija)



"...Dvije noći plačem nad sudbinom nesretnog naroda koji još ne zna ni da je narod. Dvije noći plačem i pijem. I pijan, s rukom na Kur'anu se zakunem..." (Kaimija, Hasan Kaimija)



"...U svitanje ljuljam se ja sokakom pijan, užasnut, i vrištim, odakle, odakle početi, pobogu braćo?!..." (Kaimija, Hasan Kaimija)

Simbol mutne vode 

"...Jer nije mogao prevariti strah kamenom. Mutna voda tekla je kroz njega, cijepala ga na dvije žive obale mesa koje se uzalud traže i dozivaju..." (Plaćenik, Abdulah Pilavija)



"...I prisjećam se teška sna: odnekud dotjeran prilazim rijeci, a preći ne mogu. Pođem natrag, ali i tamo voda. A neko goni, pobjeći moram... (Kaimija, Hasan Kaimija)



"...Kao da me je (...) neko presjekao po srijedi, pa nekako... između mene i mene teče široka mutna voda. Ja zovem, ja se sam sebi ne mogu da odazovem, nemam snage da s druge obale sam sebi priteknem u pomoć. Ostajanje me boli i na jednoj i na drugoj obali. A voda sve šira i dublja, i strah od nje sve otrovniji..." (Seljačka jadikovka, Ismet Hatemić)



"...Mutnu silnu vodu sam prebrodio, pa se verem uz klizavu obalu..." (Preko mutne vode, Abdulah Pilavija)



Zbirka „Pobune“ Derviša Sušića kompoziciono je uređena u pet priča od kojih svaka ima dramsku liniju oblikovanja radnje i fabulativnu dovršenost. Izuzetna kompoziciona čvrstina Sušićeve zbirke priča i kako tematska, tako i idejna konzistentnost, oblikuje neraskidivu vezu među njima i svaka nova priča izvire iz prethodne. Prateći povijesnu dramu bošnjačkog etnosa od Osmanskog cartva do Drugog svjetskog rata, Sušić je čitaocu ponudio ne samo historijsku nego i porodičnu hroniku jer je protagonist prve priče Abdulah Pilavija daleki predak Redžepa i Abdulaha koji egzistiraju u XX stoljeću i svjedoci su zbivanja koje ovaj pisac obrađuje u posljednjoj priči. Sušić dramu našeg kulturnog podneblja i našu prošlost oslikava kao sistem koji neprestance transcendira zlo, sistem kojeg određuju iracionalne sile mračnih ideologija. Razbijajući mistificiranost bošnjačke tradicije i bošnjačkog nacionalnog kolektiva, ovaj (uslovno) roman prstenaste strukture potvrda je analitičkog uma na kom se temelji cjelokupna kultura moderne. Priča koja nosi naziv „Kaimija“ posebno je privukla moju pažnju pa ću nešto više reći o njoj. U ovoj priči Sušić prati sudbinu šejha Silahdar Mustafa-pašine tekije, Hasana Kaimije Zerinoviće – stvarne ličnosti koja je egzistirala i djelovala na našim prostorima. Priča počinje šejhovom odlukom da se vrati iz Turske u Bosnu. Na tom putu on upoznaje lika opjevanog u epskim pjesmama, krajiškog junaka Budalinu Taleta. Već primjećujemo zanimljiv postupak uvođenja lika iz nekog ranijeg književnog djela u novu umjetničku materiju. Međutim, u ovoj pripovijetki Budalina Tale ne funkcionira









 

kao uzvišeni i hiperbolizirani junak kao u epskim pjesmama nego svojim humorom i svojom ekscentričnošću potpuno ruši tipičnost junaka epske pjesme. To je primijetno u Taletovom opisivanju junačkog pohoda po naredbi Mustajbega Ličkog: „Eto, jednom, posla mene Lički Mustajbeže da mu gdje u Kotarima otmem dva dobra vola orača. Ja ukradoh dva dobra vola orača. Zajmiše me od mora katane, ali ja nekako, moleći Boga, umakoh. Mustajbeg mi dade dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih vijek mirno proživio da guslar za sahan pilava i but ovnovine s Mustajbegove sofre ne ispjeva grdnu lagariju kako sam na svom Kulašu iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Anđeliju i poklonio je Ličkom Mustajbegu. A jok, tako mi moje mile majke, radi takvih tantavica ovakav junak ne silazi niz Kotare. To je debelom begu prahnulo da makar u mislima zamijeni ružnu begovicu izmišljenom Anđelijom. Svašta begu na um pade kad mu se od masnih dolmi i duga sjedenja begović u čakširama uznemiri. Ne zamjeram. I beg o nečemu mora misliti. I guslar od nečega mora živjeti. Samo mi je žao što će po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja - jauk i cviljenje.“ Taletov junački zadatak sastoji se u dovođenju dva vola orača a nagrada za učinjeno djelo je dva dukata i ovca jalovica – umjesto titule, zemlje, počasti ili položaja koji su bili uobičajan način iskazivanja zahvale junacima. Upravo na ovoj ravni parodiranja epskog heroja odvija se bahtinovska karnevalizacija, gdje mali čovjek destabilizira velike istine. Ukidanje epske idealističke konsrukcije heroja kao nepromjenjivog metaoznačitelja kulture za račun humornog konstrukta junaka spušta Budalinu Taleta sa razine nepromjenjivosti njegovog identiteta u procesualnost vremena izjednačenu sa stalnom promjenom svijeta i varijacionim junakovim identitetom. Zbog toga Vladimir Biti u Uplitanju nerečenog s pravom primjećuje da je roman dijete polikontekstualnog svijeta i tako, bar prividno, izjednačuje antitetične definicije romana. Razbijanje epske nadpovijesne perspektive junaka i njegovog kurioziteta primjetno je i u epizodi sramoćenja od strane žitelja Sarajeva, nakon što su ga pretukli i bacili u jarak bjelavački momci: Rane zadobijene u tuči nisu bile ono najgore. Po Sarajevu puče bruka junakova.Kad je poslije desetak dana liječenja izišao na čaršiju, grajala su djeca za njim, a ljudi po dućanskim vratima začepljali noseve i sasvim ozbiljno pitali jedan drugog: „Komšija, šta li ovo zaudara?“ „Da nije kakav bjelavski deriz?“ „Il nečije junačke čakšire?“

 

Tale uvrede prima stoički ali se kasnije sveti, što opet nije tipično za junaka epske pjesme. Sušićeva intervencija sa ovakvim malim čovjekom na horizontu kulture nasuprot mitskom junaku koji je domište našao u epskoj pjesmi je čista travestija ideala epike čiji je sociološki odraz bio gotovo tragičan. Budalina Tale u jednom trenutku kaže: „Samo mi je žao što će po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja jauk i cviljenje.“ Ovim iskazom, on je upozorio na sav konstruktivizam izgradnje epskog junaka ali i na sociološku dimenziju književnosti kao mehanizma diskurzivne kontrole. Budući da umjetničke istine žive i onda kada griješe na razini činjenica, kako bi se izrazio Dževad Karahasan, sistem istina svojstvenih epici ostavio je snažan pečat u svijesti recipijenata. Sušić parodira sve mitove, povijesne pamflete, kulturološke ideale, tipične junake i demistificira velike metanarative. Parodija je prisutna i u liku Kaimije samog, doduše, ona je kod njega manje komična ali je značajnija jer je Kaimija učenjak i nosilac znanja a Tale je graničar, te je stoga njen značaj u





  

sociološkom smislu značajniji. Kroz nekoliko scena vulgarne razbludnosti i rušenja moralnih normi Sušić razbija stereotipe i tipičnost učenjaka koji su u Stambolu završili škole: „Oko ponoći ludujemo, ganjamo se po svetoj kući - po tekiji, ja njega gađam mudrim i pobožnim knjigama, a on mene ukoričenim defterima u kojima sam na stotinama i hiljadama stranica za ovo nekoliko decenija pokušavao da sredim pitanja i da nađem odgovore svojoj i čovjekovoj nevolji na ovom svijetu. Bijemo se, lete mudrosti, pobožnost, oholost, grijeh i sevap, strast i kajanje, kad ja Tala odalamim Knjigom o ćudoređu, on meni vrati hrpom uvezanih predavanja o trezvenosti.“ U knjizi Umjetnost romana, Milan Kundera kaže kako je osnovna osobina modernog romana relativiziranje istina koje su prisutne među ljudima. U književnosti ne trebamo vidjeti moralni stav nego upitanost. A upravo je upitanost jedini moral književnosti. O velikim ljudima Tuzle treba pisati s povodom i bez povoda. Ovaj tekst, napisan je bez povoda, nije u pitanju ni godišnjica rođenja ni smrti, niti nešto treće, nego prisjećanje na Derviša Sušića pripovjedača, romansijera, dramskog pisca, učitelja i novinara. Sva njegova zanimanja, bila su vezana za kulturu, koju je živio u punom smislu te riječi. Radio je puno i ostavio trajan trag u prozi, dramskim djelima, televizijskim dramama i serijama. O sebi je napisao: "Rođen sam u Vlasenici trećega juna godine 1925.godine. Otac mi bijaše islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka – domaćica, znala je pričati ljepše neko što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika."



Derviš Sušić kao osmogodišnjak

Derviš Sušić gimnaziju je pohađao u Tuzli, a Učiteljsku školu u Sarajevu. Bio je učesnik NOR-a od 1942. godine. Poslije rata radio je kao učitelj, urednik Oslobođenja, Omladinske riječi i vojnog lista Front. U Tuzli je radio kao upravnik Istorijskog arhiva Tuzla, upravnik Narodne biblioteke Tuzla i dramaturg u Narodnom pozorištu Tuzla. Bio je predsjednik Udruženja književnika BiH, te član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Dobitnik je niza visokih društvenih priznanja. Umro je u Tuzli, 1. septembra 1990. godine. U Tuzli sam u jesen 1945. godine napisao svoj prvi novinski izvještaj, u Tuzli sam dovršio svoju prvu knjigu "S proleterima". U Tuzli sa dovršio roman "Ja, Danilo", napisao "Pobune", "Uhode", "Hodža Strah", "Kurir" i nekoliko propovjedaka. Napisao sam i

drame "Veliki vezir", "Jesenji cvat", "Ne čekajući Mijata", "Bujrum", "Posljednja ljubav Hasana Kaimije", nekoliko drama za djecu ... Najveći dio svoje biografije proživio sam u Tuzli, radeći, učeći i pišući. (Derviš Sušić)  ... Tuzla i moja spisateljska biografija isprepleteni su toliko da više ne znam tačno ni koje mjesto da imenujem kad me pitaju gdje sam rođen – Književno – u Tuzli u to sam siguran ... (Derviš Sušić)

Derviš sa suprugom Safijom, 1946.

Uz pripremljene fotografije, pismo koje je pisao Meši Selimoviću te odlomke iz njegovih pripovjetki zaokružujemo priču o Dervišu Sušiću koji je u pisanju ostajao svoj, specifičan, bez obzira na trendove i kritiku. ....Vraćam se kući nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina straćenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagađanjima. Znam dosta Bošnjaka koju su naukom i sudbinom prevazišli u sebi nagode koristoljublja. Vraćali su se kući da pomognu, spremni na sve moguće žrtve. Čak i očekujući ih s izvjesnim sladostrašćem, bez čega nema sveca. Ove nesrećnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra rasuli i ućutali ili iz straha od ludila pobjegli. Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo. Svrnem u Jedrene svom starom dobrom učitelju Muslihedinu Užičaninu da ga poljubim u ruku i čujem njegov posljednji savjet.



Starac, poluslijep od slaba svjetla i sitnih slova po debelim knjigama nad kojima kaplje, evo, već sedamdeset godina, obradova se kad me vidje. Ali kad ču da idem u Bosnu, diže desnu obrvu i u Derviš i Mak Dizdar kratkovide oči, iz sebe natopi brigu i tihu srdžbu. - U Bosnu? Šta ćeš ti po Bosni? - Da pomognem, da liječim, da podučavam, da podržim ... - Hm! Znaš li ti šta je Bosna? - Sjećam se svakog trenutka proboravljenog u njoj - Ali Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Slušaj šta ću ti reći. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. - Dragi moj, svuda opasnost od drugog obično teži za granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar

oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donjeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam. Ali, ti savjetujem da ne ideš. - Hvala ti na savjetu, ali ja idem. (Odlomak - Kaimija) Derviš i Safija Sušić sa sinom Muhamedom i kćerkom Aišom



.... Rodi se čovjek. Majka sanja o sinu božijem poslaniku. Otac računa da će iz sina istesati sultana ili makar na Bosni valiju. A ono – nebo dočeka sina žestinama, a zemlja mu zatruje krvotok isparenjima. Nevolje ga u stotinu voda properu, pa bude čovjek lukav od opreznosti, trom od straha da se ne zaleti, pobožan da ne bi izludio od nemoći i osame, a krvoločan zbog iznevjerenih nježnosti. Postane seljak. Svi ga se boje, a svi ga biju. On sve hrani i na svojim plećima drži. Nema vremena ni suzu da utre, ni radi psovke zazine ... (Odlomak – Seljačka jadikovka)

Pismo Meši Selimoviću



.... Govorio je meni moj babo Hadži Numanbeg Pilavija: Sine Abdulahu, magarčino moja nedotupava, od tebe se ni metar čestite opute za opanke ne može isukati. Toliko vrijediš. Šta god radiš, brži su ti kaskuni od samara. Ali će tebe tvoj babo protesati u domaćina, hoće, tako mi ove šake i koca u ogradi. Pa ćeš ti sine, činovnik da postaneš. Mjesečna plaća, mada nije nešto naročito, teče sigurno, treba samo boga da se bojiš, starijeg da štuješ, nadređenog da slušaš. Biti činovnik, veliki je rahatluk. Ćutiš, pišeš,

ćutiš, hartiju mrčiš, a hartija državna, i tinta državna. Cvrljaš što ti narede. To je sva mudrost i napor. Trgovac ne možeš biti, ne znaš sticati nešto iz ničega. Politikom se ne smiješ baviti, jer si prebrz na jeziku, zavadio bi se s vlašću prvog mjeseca, pa bi morao ili na robiju ili u hajdučiju. Za kakvog učenjaka nisi, debele gubice i nemirne oči otkrivaju da bi sve ćitabe prodao za jednu sisu pušteničku. Marš u kuhinju. Bićeš činovnik. (Odlomak – Preko mutne vode) 





 

Ivan Lovrenovic je lijepo primijetio da Bosna nema razvijenu kulturu romana, ali da su u tom odsustvu tradicije ipak stvorena remek-djela. Bastineci paradoks kao svoj civilizacijski usud, Bosna je podarila svijetu dragulje medju romanima. Bez romaneskne tradicije kakvu imaju, recimo, srpska i hrvatska knjizevnost, bosanskohercegovacka se moze pohvaliti da je uprkos opcem ambijentu povijesne nenaklonjenosti "spustila u svijet" nekoliko uradaka koji opcu umjetnost romana obogacuju svojom neprolaznom ljepotom. E sad, kolika je uloga Bosne (i Hercegovine) u individualnom cinu stvaranja Proklete avlije, Dervisa i smrti, Travnicke hronike, Na Drini cuprije, Vrata od utrobe, Tvrdjave, Hodnika svijetlog praha... pitanje je na koje priredjivac ove ankete nema ni znanja ni hrabrosti da odgovori, ali, parafrazirajuci naslov jednog Zilahyjevog romana, moze se kazati da Bosna (i Hercegovina) nesto nosi. Taj fluid zemlje na granici i zemlje bez granica sudario se sa genijem ljudi--djavola Andrica, Selimovica, Kovaca, Lukica... i nastala je literatura snaznih individualnih pecata koja bastini sve ono sto je André Gide otprilike iskazao ovako: Tamo gdje se pise samo o dobrom i lijepom nema umjetnosti. Nasi najbolji romanopisci poslusali su taj savjet, koji se ne svidja nekim novim neozbiljnim interpretatorima nase literarne povijesti. Ipak, ono sto neizmjerno raduje jest ova anketa koja nedvosmisleno potvrdjuje da je utilitarizam s onu stranu ozbiljnih ljudi. Za nadati se da mladje generacije naucnika, teoreticara i umjetnika takodjer nece biti opterecene tim zdanovskim sindromom. Priredjivac ove ankete unaprijed prihvata sve ozbiljne primjedbe koje se mogu uputiti na ovakav nacin izbora najboljeg bosanskog romana dvadesetog stoljeca. Namjere su dobre i valjda ovo nije put za pakao. Uzivajte u radosti citanja.