Francesco Petrarca (July 20, 1304 – July 19, 1374), na engleskom jeziku
poznat kao Petrarch,
bio je italijanski italijanski naučnik , pjesnik i jedan od prvih
predstavnika humanizma. Često ga nazivaju "ocem humanizma". Arezzo. Studirao je pravo na Univerzitetu u Montpoellire (1316 RoĎen u gradu Arezzo. Studirao
– 20) 20) i Bologni (1320 – 23), ali je pokazivao interes za pisanje i rimsku književnost. Proslavio se sa svojim prvim velikim djelom, epom Afrika na Afrika na latinskom jeziku,
o rimskom generalu Scipiu Africanusu, za šta je dobio i veliku nagradu. Putovao je po Evropi iz čistog zadovoljstva, zadovoljstva, zbog čega ga nazivaju nazivaju prvim turistom u Evropi.
Na putovanjima putovanjima sakuplja latinske rukopise čime pokazuje interes za ri mskom i helenskom književnošću. Sam nije znao grčki, ali je ohrabrivao druge da prevode Homera Homera i druge: „Homer „Homer je bio nijem za mene sve dok sam ja bio gluh za njega“. On je zaslužan za kovanicu „mračno doba“, kojom se označavalo razdoblje srednjeg vijeka. Uspon na Mont Ventoux
Summit of Mont Mont Ventoux April 26. 1336. popeo se na vrh Mont vrh Mont Ventouxa Ventouxa (1912. metara), pismu Dionigiu pismu Dionigiu di Borgo San Sepolcro .
što je opisao u
To nije bio veliki podvig, ali je bio prvi alpinist ički planinarenje
uspon modernog doba,
iz zadovoljstva. Za vrijeme uspona u džepu je nosio Ispovijesti
Svetog Augustina, što cijelom poduhvatu daje alegorijski smisao – težnja, uspon ka boljem životu. Sa opisa prirode i izvanjskog svijeta Petrarka se okreće unutrašnjem svijetu duše: „Zatvorio sam knjigu, ljut na sebe što me još uvijek oduševljavaju zemaljske stvari, jer sam davno mogao naučiti od paganskih filozofa da ništa nije divnije od duše, koja, pošto je sama velika, ne pronalazi ništa veliko i sjajno izvan sebe. Bilo je zadovol jstvo
što sam sasvim dovoljno vidio planine, a onda sam moje
unutrašnje oko okrenuo na sebe , i od tog trenutka nisam ni slova prozborio dok nismo sišli do dna (...) Tražimo oko nas ono što možemo naći samo u sebi. (...) Koliko puta sam, kada se vratim dolj e,
pogledao na vrh, koji se čini tako
sićušnim spram lju dske kontemplacije.“ Iz pisma Dionigiu . James Hillman tvrdi da je ovo ponovno otkrivanje unutarnjeg svijeta pravi smisao Ventouxa.
„Renesansa ne počinje sa usponom na Mont Ventoux već sa
ovim naknadnim silaskom (...) u dolinu duše“. Hillman, James (1977). Revisioning Psychology. Harper & Row. pp. 197.
Petrarch's Arquà house near Padua where he retired to spend his last years Oko 1368.
godine sa svojom kćerkom Francescom i njenom porodicom prešao
je u mali gradić Arqu à kod Padove, provodeći svoje posljednje godine u kontemplaciji. Umro je 19. jula 1374. – dan uoči sedamdesetog roĎendana.
Petrarch's Virgil (title page) (c. 1336) Petrarka je mnogo poznatiji po svojoj poeziji na italijanskom jeziku, po Kanconieru i Trijumfu.
MeĎutim, bio je poznavalac latinskog jezika i mnoga
djela napisao je na ovom jeziku: studije, eseje, pisma te mnoge pjesme.
MeĎu
njima je Secretum (Moja tajna knjiga), De Viris Illustribus (O znamenitim ljudima), Rerum Memorandarum Libri ( o kardinalovoj kreposti), De Otio Religiosorum (O vjerovanju i slobodnom vremenu), De Vita Solitaria (O osami), De Remediis utriusque Fortunae (Lijek za sreću i nesreću), Itinerarium (Petrarkin vodič kroz Svetu Zemlju) , Carmen Bucolicum (zbirka od 12 pastoralnih poema), Africa (nedovršeni ep).
TakoĎer je sakupio svoja pisma u dvije knjige nazvane Epistolae familiares ( Pisma poznatim osobama), Seniles (Stare godine) Laura and poetry
Šestog aprila 1327. godine, na Veliki Petak, u crkvi Sainte -Claire d'Avignon, ugledao je ženu koja se zvala Laura, što je izazvalo u njemu neutaživu strast (lasting passion) i što će on opjevati u Rime sparse (Rasute rime). Kasnije je ta zbirka nazvana Il Canzoniere (Kanconijer). Nema puno podataka o Lauri, osim da je bila lijepa i da su ona i Petrarka bili u
nepersonalnom kontaktu. Ona ga je odbila jer je bila udata za drugog čovjeka, zbog čega svu svoju ljubav prema njoj unosi u svoje pjesme. Nakon njezi ne smrti pjesnik spoznaje da mu je vrlo teško živjeti bez nje, sa svojim očajem.
Laura de Noves
Vrlo je moguće da je Laura bila pseudonim za izmišljenu ličnost, tim prije što ima Laura lingvistički dolazi od „laurels“ (lovorike). Često je upotrebljavao riječ l'aura:
stih „Erano i capei d'oro a l'aura sparsi“ može značiti „Njena kosa
prekirvala je cijelo Laurino tijelo“ ili „Lahor (l'aura) lelujao je kroz njenu kosu“
Pjesnik poseže za psihološkim realizmom u opisu Laure i njegova ljubav nije konvencionalna, kao kod tadašnjih trubadura. Njezina blizina uzrokuje neizrecivu radost, ali neuzvraćena ljubav stvara nepodnošljivu žudnju, u njemu se zbog toga javlja sukob izmeĎu strasnog ljubavnika i skrušenog kršćanina, što je nemoguće pomiriti. Tako njegova potraga za ljubavlju postaje beznadna i beskrajna agonija.
Laura je nedostupna, ono malo fizičkih opisa su neodreĎeni. Moć njegova stiha je u melodiji koja se bori protiv jednoličnosti rime. Gianfranco Contini, u poznatom eseju o Petrarkinom jeziku ("Preliminari sulla lingua del Petrarca". Petrarca, Canzoniere. Turin, Einaudi, 1964) pisao je o
lingvističkoj neodreĎenosti – Petrarch nikad ne ide iznad "bel pié" (njena ljupka stopala): Laura je
isuviše sveta da bi se plašila ; ona izaziva strahopoštovanje
božice. Sensualnost i strast su favorizirani ispred ritma i muzike koji daju nejasne obrise dame.
Petrarka je usavršio sonetni oblik koji preuzima od Giacoma Da Lentinia, a koji je i Dante koristio u Vita Nuova, kako bi popularizirao ljubav prema Dolce Stil Novo. Rimu u tercetu uzima od Dantea iz Komedije (aba bcb), a u kvartetu koristi abba-abba te sicilijansku aba-aba. Od 366 pjesama 317 su soneti, koji su po njemu dobili ime.
Statue of Petrarch on the Uffizi Palace, in Florence Petrarka se tradicionalno smatra ocem humanizma i renesanse. Prvi je ponudio
kombinaciju klasične kulture i kršćanske filozofije.
KANCONIJER
Naziv Kanconijer potiče od italijanske riječi canzoniere - pjesmarica, ili zbirka pjesama. U Italiji se za ovu zbirku koristi i naziv Rime sparse (Rasute rime)
prema početnim stihovima prvog soneta.
Vi što slušate zvuk rasut u rime
Hranu srca što se zove uzdah, Sred moje prve mladalačke zime Kad neki drugi čovjek bijah. Za vrst moje misli i mojega plača Sred zaludnog bola i zaludnih nada
Nek svako srce koje ljubav shvaća Milosno bude i oprosti sada.
Dugo sam svima, sad to dobro vidim
Bio predmet priča, zbog čega se i sad Pred sobom i drugim samog sebe stidim.
Plod mojih tlapnji i mojih stidova I pokajanja i jasnih spoznaja
Tek žeĎ su svijeta iza mojih snova.
Ovaj sonet nastao je u pjesnikovim zrelim godinama i najbolji je uvod u lirsku ispovijest pjesnika, a napisao ga je iz pozicije umne zrelosti bogate iskustvima
koja su ga udaljila od osnovnih ciljeva pozicije. U njemu su nagoviješteni svi osnovni motivi Kanconijera. Rasutim rimama pjesnik naziva svoju rasutu
emocionalnost pretočenu u stihove afektivnim izrazima. Petrarka je iz ljubavi prema književnosti razvio želju da svoj život prilagodi literaturi, samoći, poštovao je tzv. kult „otiuma“, tj. plemenite dokolice provedene u samoći i književnim studijama.“Otium“ je pretpostavljen svakoj drugoj praktičnoj aktivnosti. Tako Petrarkin humanizam, njegova okrenutost antici, koja je na
početku bila intimno osjećanje, postaje njegova literarna doktrina i filozof ski stav. To nam potvrĎuje i drugi stih prve strofe „hranu srca što se zove uzdah“. Na osnovu ovoga stiha vidimo da se pjesnik hranio uzdasima, vremenom
provedenim u samoći, tj. da je poštovao kult „otiuma“. „ N iz pesama govori o pesnikovom bekstvu u samoću; stanje usamljenosti odgovara opštoj Petrarkinoj orijentaciji ka samoispitivanju, ka udubljivanju u vlastiti unutrašnji svet, u kojem se otkrivaju neskladi, sukobi oprečnih sila, nemiri za koje nije znala ranija poezija.“ 1 U posljednjim stihovima ovoga soneta javljaju se motivi stida i pokajanja. Ovi motivi su bili jedni od centralnih religioznih motiva koji su se
pojavljivali u srednjovjekovnim književnim djelima. Na osnovu njih možemo jasno zaključiti da je Petrarka, ipak, bio veoma religiozan čovjek i da se na kraju svoga života pred strahom od Apsoluta, ipak, okrenuo religiji. Posljednji stih prve strofe, takoĎer nam nagovještava motiv pokajanja: „ kada neki drugi čovjek bijah“. Ovaj stih nam govori da je pjesnik bio u drugačijem stanju nego što je bio u trenutku pisanja ovog stiha. Ovim stihovima pjesnik nam je iznio
cjelokupan svoj život i otvorio nam vrata svoga svijeta. Ovakav vid rasutih rima je vrhunski izraz rasutih osjećaja i postao je uzor velikom broju pjesnika petrarkističke pjesničke škole. Ova škola okupljala je sljedbenike Petrarkinog stila stvaranja poezije, tj. Platonistički ideal ljubavi, ideal ženske ljepote, više faza ljubavnog osjećanja... Postoje dvije varijante petrarkizma: kariteanski i bembistički . Tradicija srednjovjekovne ljubavne poezije je polazila od teološkog principa: put do Boga
moguć je samo kao put ljubavi. Zato kult žene u srednjovjekovnoj književnoj tradiciji nije slučajnost. Naime, ljubav iskazana prema ženi, bestjelesna, predstavljala je ljubav prema Apsolutu. Ovakva
književnost graĎena je
isključivo u retoričkom maniru, a skončava na groblju mnoštva ubijenih živih 1
Humanizam i renesansa u Evropi, Vladislava Ribnikarnastavna sredstva, Beograd, 1978.
Perišić, str.66, Prosveta, Nolit, Zavod za udžbenike i
poetskih metafora. Već sa humanizmom javlja se potreba da se na istu temu pjeva na drugačiji način i na narodnom jeziku, a na tu tradiciju se oslanja i Petr arka. Tako je on najveći broj stihova napisao nadahnut voljenom Laurom de Noves. U svojoj poeziji Petrarka je Lauru uzdigao do simbola slave i inspiracije, kao idealnu, fatalnu, platonsku ljubav. Naime, ne zna se pouzdano da li je Laura uistinu postojala ili
je to samo pjesnička fantazma, ali je u njegovim stihovima
postala besmrtna. Neke činjenice ukazuju da je to bila stvarna ličnost, supruga Huga de Sade. Njegovu ljubav pre ma
Lauri možemo posmatrati kao skup
psiholoških, moralnih i filozofskih načela vre mena u kome je trajao, skup njegovih duševnih nemira i nepomirljivih težnji. Tako je Laura često posmatrana kao poetska ličnost u kojoj se stapaju srednji vijek i ideali humanizma. Njegov opis ljubavi prema Lauri slijedi ustaljene konvencije viteške ljuba vi (intenzitet, odanost, vjernost, istrajnost....). Ali
uporedimo li Danteov odnos prema Beatriče i Petrarkin prema Lauri vidjet
ćemo da tu postoji velika razlika. Dante je Beatriče u svom djelu smjestio u najvišu sferu Raja gdje ona poprima ozračje sveto sti, dok je Lauru Petrarka opisao kao ovostranu, stvarno biće i idealnu ženu, tj. opisuje ljubav prema konkretnoj ženi koja ga svojom ljepotom i fizički privlači u čemu prepoznajemo duh novog vremena i njegovu unutrašnu razapetost izmeĎu srednjovjekovnih moralnih načela i ovozemaljskih težnji za srećom čime naglašava duh renesanse.
Sonet 15.
Neka su blaženi dan, mjesec i ljeto I doba, i sat i vrijeme i čas I lijepi kraj gdje ugledah spas
To lijepo oko što postade sveto.
I blagoslovljeni neka su prvi jadi
Što ih osjeti kao Amorovo breme I luk i strijele što zgodiše mene I ona rana što dno srca hladi. Glasovi brojni i blaženi koje Dok zovem ime moje gospe širim I uzdasi suze i sve čežnje moje I blaženi nek su svi moji papiri Njoj u slavu i moja misao
što ju
Njoj a ne drugoj kao dug namjenih.
Tema soneta je momenat kada je pjesnik prvi put vidio Lauru koja je zarobila
njegovo srce. Ovaj sonet se ubraja meĎu najbolje i njime su bili oduševljeni brojni sljedbenici petrarkističke pjesničke škole. U pretj eranom nabrajanju ne treba gledati samo tehničku vještinu već emfatičan izraz osjećanja u pomalo retoričkom obliku. To je stil kojim se iskazuje ono neizrecivo u istinskom ljubavnom osjećanju. U drugom katrenu slikovito predstavlja motive slatke patnje, ljubavnih jada, Amorove strijele... Ushićeno govori o suzama, uzdasima i
čežnji za Laurom (kult „otiuma“), a posljednja tercina je čvrsta izjava vječne vjernosti onoj kojoj pripadaju pjesnikove misli.
U njegovim stihovima vidimo snažno smjenjivanje emocija, u nekim pokazuje ushićenje ljubavno, a u nekim pesimizam i očaj zbog neuzvraćene ljubavi i uzaludnih nada. Tako u sonetu 20. pjesnik se obraća vlastitim očima imperativom “Plačite oči da se srce diže, što zbog naše greške sada smrtno
strada„ okrivljujući vlastite oči što su uopšte ikada ugledal e Lauru koja mu je zadala toliko jada.
Sonet 7. Za razliku od soneta 15. ovaj sonet je protkan krajnjim pesimizmom, sjetom,
sumornošću čovjeka koji osjeća da mu se bliži konac, čovjeka koji vidi u smrti izbavljenje
od mučnih jada, uzaludnih nadanja, nepodnošljivih osjećanja. U
posljednjoj tercini koja obično nosi i poentu soneta pjesnik zaključuje da ljudi često u životu čeznu za nedostižnim, nemogućim shvativši na koncu da su zaneseni ispraznim stvarima propuštali važnije šanse u životu.
Što god sam bliži zadnjem danu, kada Ljudski se jad čini kratkotrajnim I što se vrijeme čini lakšim, bržim To glupljom i glupljom postaje mi nada
Mislima kažem: nećemo još dugo O ljubavi govoriti jer težini Zemaljskog bića, toj snježnoj bjelini Trag se topi, mir postaje drugom
Jer i prozne nade sa tijelom bježe Što čovjek dugo nije gajit presto I smijeh, i plač, i strah i srdžba ljuta
Biće nam jasno kakoljudi često Ka stvarima ispraznim teže I zalud uzdišu mnogo puta.
Kada
je u pitanju struktura Kanconijera možemo govoriti o njegovoj
cjelovitosti koja nije izražena u unaprijed smišljenoj koncepciji niti u ostvarenoj poetskoj strukturi, već je nastala postepeno kao slika bogatog pjesnikovog unutrašnjeg iskustva, pa je zbirku nemoguće dijeliti na bilo kakve cikluse. Kanconijer se sastoji od 317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala. Neke forme preuzeo je od provansalskih trubadura i predstavnika
„slatkog novog stila“ te ih majstorski razvija do savršenstva unoseći u njih duh novog vremena. Preovladavaju soneti (ital. Sonetto – skup
glasova, zvučanje, u
prasl. sonet- vrsta pjesme). Sonet jelirska pjesma provansalskog porijekla, kao
oblik nastao u Italiji u 13. st. U nekim književnim epohama to
je
preovladavajuća forma, a u nekim se odbacuje. Osnovni oblik soneta je tzv. italijanski ili Petrarkin sonet- lirska pjesma od 2 katrena i 2 tercine sa osobitom rimom abba, abba, cdc, cdc. Katreni su jedna, a tercine druga cjelina. U posljednjoj tercini je poenta
soneta. U kanconijeru nema pretjerane mistične
simboličnosti kao u Danteovoj komediji naročito kad su u pitanju broj i raspored pjesama. Pjesme se jedino mogu podijeliti na dva dijela: one koje pjevaju o živoj Lauri i o njoj mrtvoj, a rasporeĎene su i hronološki i prema pjesničkom estetskom kriteriju. Sonet 54.
Nisam bio mučen od sudbinske ruke Bez suza zavisti i uz dobru volju
Jer ako drugi vojen ima sreću bolju Hiljdu radosti ne vrijedi jedne muke.
Sad lijepe oči zbog kojih se ne kajem Muke moje što ništa ne skriva
Neka teška i mračna magla pokriva Sunce mi je ugašeno to priznajem.
Prirodo majko, okrutna i blaga
otkud ti želje suprotne i snaga ljupkosti takve i rušit i stvarat? Sve se snage s istog izvora toče Al kako ti puštaš, o višnji Oče, Da nas liše Tvojih malih dara.
U ovom sonetu pjesnik sa osobitom tugom saopštava da je umrla njegova voljena. On priznaje da je njegova muka zbog voljenja one koja mu ne uzvraća ljubav bila zapravo slatka muka. Poput očajnika koji je izgubio nešto dragocje no krivi majku prirodu i Svevišnjeg što uzeše život tako ljupkom biću. I u narednim sonetima nastavlja se njegova agonija, žal za umrlom Laurom dokrajčila je pjesnika koji priziva smrt koja će mu dati spokoj. Sonet 73.
Ja svoje prošle oplakujem dane Kje sam ljubeć smrtnom biću dao Imadoh krila, letjet nisam znao Da dobar primjer od mene ostane.
Nevidljivi vječni kralju koji mane Sve mi s neba vidiš, život zao Nek ti je grešne, krhke duše žao I milost Tvoja nek se nad njom grane
Pa ako živjeh burno i opasno Da miran mrem u luci, na svijetu
Ako zalud živjeh, bar da umrem časno. Za ovo malo još života moga Na smrti mi pruži svoju ruku svetu Ti znaš da nemam nade u drugoga.
Kao i svaki čovjek već tako blizu konca, pjesnik baca pogled unatrag na vlastiti život, na uzaludne čežnje, za nedostižnim, na propuštene izazove. Priznaje da je mnogo toga poropustio „imadoh krila, letjet nism znao“, bio je zaslijepljen ljubavlju.u drugom katrenu obraća se Milostivom koji nas voli i praštanam, moleći se za oproštaj i spokoj njegove namučene duše, videći sada u njemu jedino svjetlo u mračnom životu. U ovom sonetu pjesnik spoznaje svoju tragičku krivicu time što je svoje dane posvetio „ smrtnom biću“, a ne Apsolutu, zbog toga se kaje i teško mu je.
