Pepeljuga
Oboljela žena nekog bogatog čovjeka, pa kad je osjetila da joj se približava smrt, pozvala svoju jedinicu kćer k postelji te joj rekla: - Drago dijete, budi čedna i dobra, pa će ti uvijek dobro biti. Ja ću s neba gledati na tebe i bit ću uza te. –To rekavši, zaklopila mati oči i umrla. Djevojka je svaki dan išla na majčin grob i plakala, bila čedna i dobra. Kad je došla došla zima , pokrije snijeg bijelom plahticom majčin grob. U proljeće sunce opet sinulo, a otac se oženio drugom ženom.
Druga je žena dovela u kuću dvije kćeri, naoko lijepe i bijele, ali ružne i crne u srcu. Dođe mučno vrijeme za pastorku. Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi! Tko hoće krušac jesti, treba ga i zaslužiti; van sa služavkom! – navale sestre, uzmu joj njezine lijepe haljine, obuku joj sivi stari haljetak i dadu drvene cipele. Gle ohole princeze, kako se dotjerala! – rugale joj se one pa je u kuhinju otjerale.
U kuhinji je morala od jutra do mraka raditi teške poslove: rano u zoru ustajati, vodu nositi, vatru ložiti, ku hati i prati. Osim tog a, po lus estre su jo j zadavale
svakojakih jada, izrugivale je, sipale bi grašak i leću u pepeo, a njoj valjalo sjediti i trijebiti. Kad bi uvečer klonula od rada, morala bi leći u pepeo kraj ognjišta, jer ne imaše postelje. Kako je zbog toga uvijek bila prašna i prljava, nazvaše je Pepeljugom.
Jednoga se dana otac spremao na sajam. Zapita obje pastorke, što žele da im kupi. Lijepih haljina – odgovori jedna. Bisera i dragog kamenja – reče druga. A što ćeš ti, Pepeljugo? – zapita otac. Otkinite, oče, prvu grančicu, što vam dodirne šešir, kad se budete vraćali. Nju mi donesite.
Otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisera i dragog kamenja, a kad je vraćajući se kući jahao kroz šumarak, okrzne ga lijeskova grančica i zbaci mu šešir. On otkine grančicu i ponese je sa sobom. Kad je stigao kući, dade pastorkama, što su zaželjele, a Pepeljugi lijeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, otiđe na majčin grob i zasadi grančicu, a pri tom je toliko plakala da ju je suzama zalila. Grančica je rasla i u lijepo se drvce razrasla. Pepeljuga je svaki dan tri put išla na grob. Plakala je i molila, a svaki bi put na drvce sjela bijela ptičica, pa kad bi imala kakvu želju, dobacila bi joj ptičica baš ono, što je Pepeljuga upravo željela.
Jednoga dana kralj priredi svečanost i na nju pozve sve djevojke kraljevstva. Njegov sin trebao je izabrati zaručnicu. Kad su to sestre čule, veoma se obraduju, zovnu Pepeljugu i narede joj: Počešljaj nas, očisti nam cipele, mi ćemo u kraljevske dvore na svadbu.
Pepeljuga gorko zaplače, i ona bi rado na ples, pa zamoli maćehu da je pusti. - Kako ćeš na bal tako prašnjava i prljava? Nemaš ni haljine, ni cipela, a htjela bi plesati!
Kad je djevojka stala plakati, maćeha će: Ako mi otrijebiš iz pepela dvije pune zdjele graška za jedan sat, onda možeš ići. – A u sebi pomisli: To nikako neće moći. Kada je maćeha sasula dvije zdjele graška u pepeo, iziđe djevojka na stražnja vrata u vrt i zovne: Oj, vi pitome golubice, grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti: Dobre u lončić, Loše u želučić!
Na to, kroz kuhinjski prozor dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela.
Kimahu glavicama i kljucahu: kljuc, kljuc, te sva dobra zrnašca otrijebe u zdjelu.
Prije nego što je prošlo pola sata, djevojka odnese zdjelu maćehi. Mislila je sva radosna da će smjeti na bal. No maćeha se usprotivi: Ništa ti ne pomaže. Ne ćeš s nama, jer nemaš haljine i ne znaš plesati. Mi bismo se tebe m orale stidjeti.
Okrene joj leđa i poh ita sa svo jim
gizdavim kćerima na bal.
Kad nikoga ne
bijaše kod kuće, otiđe Pepeljuga na
M ah n u v i l a
g r o b s v o j e m a jk e p o d l i j es k o v o d r v o i
Od bun deve stvori
zaplače. U to se stv ori vila i
reče: Ne plači, već m i d o n es i j ed n u b u n d ev u i d o v ed i sv oje pr ijatelje,
kuhinjske mišiće.
čarobnim štapićem. kočiju, a od mišića kočijaša i konje.
Još jednom zamahne i Pepeljuga bi u predivnoj plesnoj haljini. Kočija pojuri, a vila dovikne Pepeljugi: - U ponoć čarolija nestaje!
Njezine je polusestre i maćeha ne prepoznaše, već mišljahu, da je neka kraljevska kći – tako lijepa, tako lijep o odjevena.
Kraljević priđe k njoj, uzme je za ruku i stane plesati, i to s a m o s n j o m e.
Nikako je ne puštaše, a kad bi tkogod došao po nju, rekao bi:
Pepeljuga i kraljević dugo plesaše, a kad zvono počne obijati ponoć, Pepeljuga se istrgne i pobježe. Tako bježeći, izgubi s t a k l en u c i p e l ic u .
N i j ed n a d r u g a n e
može postati moja žena, do li one kojoj pris taje ov a staklena – reče cipelica!
Sutradan, kralj pošalje svoje podanike da diljem čitavog kraljevstva traže d j e v o j k u k o j o j p r i s t a j e s t a k l en a cip elica. Nako n neko liko d ana
pristigoše i pred Pepeljuginu kuću. Maćeha otjera Pepeljugu u kuhinju i zaključa je, a svoje kćeri odjene u prekrasn e haljine. Prvoj je cipelica bila prevelika. - K o l i k o g o d s e t r u d i l a, s t a l n o j o j j e ispadala.
– Drug oj je pak b ila premala, gurala je no gu i gu rala, ali nije usp jela.
Za to v rijeme Pepeljug ini
prijatelji, kuhinjski mišići, tražili su ključ i otključali Pep eljug u . Stigla je tam an k a d s u k r a l je v i g l as n i c i
htjeli otići, uvidjevši da tu nema djevojke koju traže.
Obu la je cipelicu k oja je stajala kao s alivena, a o n d a d o n i j el a i d r u g u ,
koju je čuvala sakrivenu iza ognjišta. U to stiže i kraljević. Zadiv ljeno je pog leda u lice i prepo zna sv oju
djevojku, što je s njim plesala i vik ne: - Ovo je prava zaručnica!
Maćeha se i obje polusestre uplaše i poblijede od b ijesa.
A kraljević se vine s Pepeljugom na konja i odjaše u dvorac.
Kraljevstvo još nije vidjelo takvo veličanstveno svadbeno slavlje, koje je trajalo dan im a.
Pepeljuga i njen kraljević živjeli su sretni do kraja života.
S. Orlović
