Jerzy Kosinski
OBOJENA PTICA . S engleskoga preveo Vladimir Gerić . Naslov izvornika: THE PAINTED BIRD . . .
Centar za informacije i publicitet Zagreb, 1981
Jerzy Kosinski
OBOJENA PTICA . S engleskoga preveo Vladimir Gerić . Naslov izvornika: THE PAINTED BIRD . . .
Centar za informacije i publicitet Zagreb, 1981
. . . Uspomeni moje žene Mary Hayward Weir, bez koje bi č ak ak i prošlost izgubila smisao
~~~ i samo je bog, što ga svemogu ćim krste, znao da su čite sisavci razli č i te vrste. Majakovski Majakovski
~
U prvim tjednima drugoga svjetskog rata, s jeseni 1939, jednog su šestogodišnjeg dječ aka njegovi roditelji iz nekog velikog grada u isto č noj Evropi, kao tisuće drugih roditelja na tisuće svoje djece, otpremiti u neko daleko selo, na sigurno. Neki č ovjek, koji je putovao na istok, pristao je na to da uz primjerenu nagradu nađ e djetetu privremene skrbnike. U nedostatku boljeg izbora, roditelji su mu povjerili dječ aka. Šaljući dijete od sebe, roditelji su vjerovali da je to najbolji na č in da mu omoguće da preživi rat. Zbog predratne antinacisti čk e djelatnosti djetetova oca morali su se i sami skrivati, da izbjegnu prisilni rad u Njemač koj, ili zarobljeništvo u koncentracionom logoru. Htjeli su dijete spasiti od svih tih opasnosti i nadali su se da će se možda jednom ponovno naći svi zajedno. Događ aji su ipak pomrsili njihove planove. U metežu rata i okupacije, u stalnim seljakanjima cijelog stanovništva, roditelji su izgubili kontakt s č ovjekom koji je njihovo dijete smjestio na selo. Morali su se suo č iti s mogućnoš ću da možda više nikad neće naći svog sina. Dječ akova je skrbnica, u međ uvremenu, dva mjeseca nakon dje č akova dolaska, umrla, pa je ostao sam i putovao od sela do sela, ponegdje prigrljen, ponegdje otjeran. Sela u kojima je morao provesti slijede će č etiri godine etni čk i su se razlikovala od područ ja njegova rođ enja. Tamošnji su seljaci, po prirodi, a i zbog odvojenosti od susjednog Uvija, bili svijetle puti, plave kose i plavih ili sivih oč iju. A dječ ak je imao zagasitu put, crnu kosu i tamne oč i. Govorio je jezikom školovanih slojeva, jezikom koji su seljaci tog istoč nog područ ja jedva razabirali. Držali su da je neka židovska ili ciganska skitnica, a Nijemci su pojedince i zajednice najoštrije kažnjavali zbog prikrivanja Cigana ili Židova, kojima je mjesto bilo u getima ili u logorima istrebljenja.
Sela su u tom područ ju bila stoljećima zaostala. Nepristupač na i udaljena od bilo kojeg urbanog središta, ubrajala su se u najzaostalije dijelove istoč ne Evrope. Tamo nije bilo ni škola, ni bolnica, utrtih je putova i mostova bilo malo, a struje uop će nije bilo. Narod je živio po malim naseljima, životom svojih prapradjedova. Sela su živjela u stalnim razmiricama zbog prava na rijeke, šume i jezera. Jedini zakon koji je tamo vladao bilo je drevno pravo ja č ega i bogatijega nad slabijima i siromašnijim. Podijeljen na rimokatolike i pravoslavce, narod je bio jedinstven samo u svom krajnjem praznovjerju i u brojnim bolestima, koje su podjednako napadale ljude i životinje. Bili su neuki i sirovi, ali ne svojom krivnjom. Zemlja je bila škrta, a klima oštra. Rijeke su, ionako uvelike obezribljene, č esto plavile pašnjake i polja i pretvarale ih u pištaline. U područ je su zadirale prostrane moč vare i tresetišta, dok su se u gustim šumama od pamtivijeka krile grupe pobunjenika i ljudi izvan zakona. Njemač ka okupacija tog dijela zemlje samo je produbila njegovu bijedu i zaostalost. Seljaci su velik dio svog mršavog priroda morali davati s jedne strane regularnim trupama, a s druge strane partizanima. Ako bi koje selo odbilo takva davanja, slali su na njega kaznene ekspedicije, iza kojih su ostajale samo tinjave ruševine. Živio sam u Martinoj kolibi i svaki dan, svaki sat, čekao da roditelji dođu po mene. Plakanje mi ništa nije pomagalo, a Marta se uop će nije obazirala na moje cmizdrenje. Bila je stara i uvijek prignuta, kao da se htjela prebiti napola, ali nije mogla. Duga nikad počešljana kosa sama joj se sobom splela u brojne debele pletenice, koje se nisu mogle razmrsiti. Nazivala ih je kikama. U tim su se kikama gnijezdile zle sile, sve ih više mrsile i polako izazivale starost. Šepesala je okolo, poštapaju ći se čvorugavom batinom, mrmljaju ći nešto sama sa sobom, na jeziku koji nisam najbolje razumio. Njezino sitno uvelo lice bilo je prekriveno mrežom bora, a koža joj je bila crvenkasto-smeđa, kao ljuska pečene jabuke. Uvelo joj je tijelo stalno podrhtavalo, kao da ga potresa neki unutarnji vjetar, a prsti koštunjavih ruku, zglobova iskrivljenih od bolesti, neprestance su podrhtavali, dok joj se glava na dugom mršavom vratu klimatala na sve strane. Vid joj je bio slab. Zirkala je prema svjetlu kroz sitne uske o čne otvore, usađene ispod čupavih obrva. Vjeđe su joj bile slične brazdama duboko uzorane zemlje. Na o čne su joj kutove stalno navirale suze, brzaju ći
joj istrošenim kanalima niz lice, da se sliju s ljepljivim dlakama što su joj stršale iz nosa i mjehuričavom slinom što joj se cijedila s usana. Izgledala je kao stara zeleno-siva gljiva puhara, što skroz-naskroz pišljiva čeka samo još posljednji nalet vjetra da iz nje ispuše crni suhi prah. Isprva sam je se bojao i uvijek sam zatvarao o či kad bi mi se približila. Tada sam osjećao samo neugodan zadah njezina tijela. Uvijek je spavala odjevena. Odjeća je, prema njezinu mišljenju, bila najbolja obrana od brojnih opasnih bolesti koje je svjež zrak mogao napuhati u sobu. Tvrdila je da se čovjek, ako želi sačuvati zdravlje, ne smije kupati češće od dva puta godišnje, za Uskrs i za Boži ć, pa čak i tada samo površno i bez razodijevanja. Toplu je vodu upotrebljavala samo za ublaživanje boli od bezbrojnih kurjih očiju, oteklina i u meso uraslih nokata na prstima čvorugavih nogu. I zato ih je jednom ili dva puta tjedno namakala. Često me svojim starim drhtavim rukama, koje su bile tako sli čne vrtnim grabljama, gladila po kosi. Nagovarala me da se poigram na dvorištu i da se sprijateljim s doma ćim životinjama. Naposljetku sam shvatio da nisu tako opasne kao što su mi se činile. Sjetio sam se bajki o njima, koje mi je dadilja često čitala iz slikovnica. Te su životinje imale svoj vlastiti život, svoje ljubavi i natezanja i vodile su razgovore na svom vlastitom jeziku. Kokošinjac je bio pun kokoši, koje su jedna drugu gurkale da se dočepaju zrnja koje sam im bacao. Neke su šetale naokolo udvoje, druge su kljucale one slabije, uživale u samotnim kupkama po lokvama poslije kiša, ili bi tašto šepurile perje sjedeći na jajima i brzo pozaspale. U seoskom su se dvorištu događale neobične stvari. Iz jaja su se izlijegali žuti i crni pili ći, slični malim živim jajima, na tanašnim vretenastim nožicama. Jednom se jatu pili ća pridružio jedan osamljen golub. Vidjelo se da nije dobrodošao. Kad je u metežu razmahanih krila i uzvitlane prašine sletio na zemlju me đu piliće, oni su se prestrašeno rastrčali. Počeo im se umiljavati, grleno je gugutao približavaju ći im se kočopernim koracima, ali oni su se držali podalje i nepovjerljivo ga promatrali, čim bi im se primaknuo, pijučući bi se razbježali. Jednog dana, dok se golub kao obi čno pokušavao sprijateljiti s kokošima i pilićima, od oblaka se otkinulo nešto malo, crno. Kokoši su se uskokodakale i potrčale prema štaglju i kokošinjcu. Crna se lopta obarala na jato kao kamen. Samo golub nije uspio naći sklonište. Prije nego što je dospio raširiti krila, neka ga je moćna ptica oštra kukasta kljuna pribila o zemlju i zadala mu smrtonosni udarac. Golubinje se perje poškropilo krvlju. Iz kolibe je dotrčala Marta, razmahuju ći štapom, ali jastreb je mirno odletio,
noseći u kljunu beživotno golubinje tijelo. Marta je u posebnom, brižno ogra đenom vrtu-kamenjaru držala zmiju. Zmija je vijugavo plazila kroz liš će, palucajući rašljastim jezikom, kao zastavom na nekoj vojnoj smotri. Činilo mi se da je svijet uop će ne zanima; nisam bio siguran je li me uop će ikad primijetila. Jednom se prilikom zmija sakrila duboko pod mahovinu, u svom osobnom prebivalištu, i ostala tamo jako dugo, bez hrane i bez vode, uvučena u neku čudnu tajnu o kojoj čak ni Marta nije najradije ništa govorila. Kad se napokon ponovno pojavila, glava joj se ljeskala kao nauljena šljiva. Tada je uslijedio nevjerojatan prizor. Zmija se uko čila, samo joj je duž vijugava tijela prolazio veoma polagan drhtaj. Tada je mirno izgmizala iz svoje kože, a imao sam dojam da je odjednom nekako tanja i mlađa. Više nije palucala jezikom i činilo se da čeka da joj nova koža očvrsne. Stara poluprozirna koža bila je potpuno odba čena i po njoj su se uzvrpoljile bezobzirne muhe. Marta je s punim poštovanjem podigla tu kožu i sakrila je na neko skrovito mjesto. Ovakva je koža imala dragocjena ljekovita svojstva, rekla mi je, ali da sam premlad a da bih mogao shvatiti njihovu prirodu. Marta i ja zadivljeno smo promatrali tu preobrazbu. Rekla mi je da ljudska duša na sli čan način napušta tijelo i onda odleti pred božje noge. Bog je poslije njezina dugog putovanja prihvati svojim toplim rukama, oživi je svojim dahom, a potom je pretvori u nebeskog an đela, ili je baci u pakao, na vječne muke u ognju. Kolibu je često posjećivala mala riđa vjeverica. Kad sam je nahranio, skakutala je po dvorištu, mlataraju ći repom, tiho pocikuju ći, prevrćući se, skačući i zastrašujući piliće i golubove. Vjeverica me posjećivala svaki dan, sjedala mi na rame, ljupkala mi uši, vrat i obraze, mrsila mi kosu svojim lakim dodirom. Pošto se naigrala, nestala bi, vraćajući se preko polja u šumu. Jednog sam dana začuo neke glasove i potr čao prema obližnjem brežuljku. Zaprepastio sam se kad sam, skriven u grmlju, spazio kako neki seoski momci ganjaju preko polja moju vjevericu. Izbezumljeno je tr čala, pokušavaju ći se domoći spasonosne šume. Dječaci su pred nju bacali kamenje da joj presijeku put. Si ćušno je stvorenjce slabilo, skokovi su joj postajali sve kraći i sporiji. Dječaci su je napokon uhvatili, ali ona se i dalje srčano otimala i grizla. A onda su se dječaci nagnuli nad životinjicu i polili je nekom tekućinom iz limenke. Slutio sam da će se dogoditi nešto stravi čno i očajnički sam pokušavao nešto smisliti da spasim svoju malu prijateljicu. Ali već je bilo prekasno.
Jedan od dječaka izvadio je iz limenke, koju je nosio obješenu preko ramena, treščicu tinjava drvceta i njome dotaknuo životinju. A onda je vjevericu odbacio na zemlju, gdje je smjesta planula. Ciknula je tako da mi je zastao dah i poskočila kao da želi pobje ći od vatre. Ali plamen ju je posve prekrio; samo joj je kitnjast rep još koji tren mahatao. Malo dimljivo tijelo sklupčalo se na zemlji i ubrzo smirilo. Dječaci su ga promatrali, smijali se i bockali ga štapom. Sada, kad je moja mala prijateljica bila mrtva, više nisam imao koga čekati ujutro. Ispričao sam Marti što se dogodilo, ali imao sam dojam da me nije shvatila. Nešto je sama za sebe promrmljala, molila se i mrmorila po kući svoje tajne čarolije da otjera smrt koja stalno negdje u blizini vreba, govorila je, pokušavajući ući u kuću. Marta se razboljela. Tužila se na oštru bol pod rebrima, tamo gdje kuca zauvijek zato čeno srce. Govorila mi je da su bog ili vrag poslali na nju bolest da uništi još jedno bi će i tako dokrajči njezin boravak na zemlji. Nije mi bilo jasno zašto Marta ne svuče kožu kao zmija i ne otpo čne život ispočetka. Kad sam joj to napomenuo, razljutila se i psovala me da sam bogohulno cigansko kopile i vražji okot. Rekla mi je da bolest napada čovjeka onda kad joj se najmanje nada. Možda sjedi iza njega na kolima, skače mu na leđa kad se prigne da ubere jagodu u šumi, ili izroni iz vode dok u čamcu plovi preko rijeke. Bolest se uvla či u tijelo nevidljivo, lukavo, kroz zrak, vodu, ili u dodiru s nekom životinjom, ili drugim čeljadetom, ili čak — pri tome me sumnji čavo promatrala — iz para crnih, uz jastrebinji nos blisko usađenih očiju. Takve oči, nazvane ciganskim, ili vješti č jim očima, mogu na čovjeka navući sakatost, kugu, ili smrt. I zato mi je zabranila da je gledam ravno u oči, pa čak i u oči domaćih životinja. Naložila mi je da brzo tri put pljunem i prekrižim se, ako mi se slu čajno dogodi da pogledam u životinjske ili njezine oči. Često se znala razbjesniti kad bi joj se ukiselilo tijesto što ga je umijesila za kruh. Svaljivala je krivnju na mene, da sam ga ja tobože urekao i govorila mi da za kaznu ne ću dva dana dobiti kruha. Nastoje ći ugoditi Marti da je ne gledam u o či, švrljao sam kolibom zatvorenih o čiju, spotičući se o namještaj, prevrćući vedrice i gaze ći cvjetne gredice pred ku ćom, udarajući o sve naokolo kao noćni leptir, zaslijepljen iznenadnom svjetlošću. Marta je u međuvremenu skupljala gušč je paperje i razbacivala ga po žeravici. Stvarali su se oblaci dima, a ona ga je rastjerivala po cijeloj sobi, popraćujući sve to bajanjem, radi istjerivanja zlih čarolija. Napokon bi izjavila da su uroci uklonjeni. I imala je pravo, jer je kruh
idući put uvijek bio dobro pečen. Marta se nije prepuštala svojim bolestima i bolima. Vodila je protiv njih stalnu, podmuklu borbu. Kad bi je po čele mučiti boli, uzela bi komadinu sirova mesa, nasitno ga isjeckala i stavila u zemljani lonac. A onda ga zalila vodom koju bi navukla iz zdenca neposredno prije svanu ća. I konačno bi lonac zakopala duboko u kutu kolibe. To će joj na nekoliko dana ublažiti boli, govorila je, sve dok se meso ne raspadne. A poslije, kad bi se boli ponovno vratile, ona bi cijeli taj postupak za odnošenje boli ponovila još jednom. Marta preda mnom nikad nije pila nikakve teku ćine, nikad se nije nasmijala. Vjerovala je da bi mi pružila priliku da joj izbrojim zube kad bi to činila, a svaki bi joj tako izbrojen zub oduzeo godinu dana života. Nije, doduše, imala mnogo zuba, ali shva ćao sam da je njoj u njezinoj dobi svaka godina dragocjena. Pokušavao sam i ja piti i jesti tako da ne pokazujem zube, pa sam u tom vježbao promatrajući svoj vlastiti odraz u modro-crnom zrcalu na dnu zdenca, smješkajući se sam sebi ne otvarajući usta. Nikad nisam smio pokupiti s poda ni jednu njezinu izgubljenu vlas. Bilo je dobro poznato da čak i jedna jedina izgubljena vlas može biti uzrokom ozbiljnih boli u grlu, ako je uvreba urokljivo oko. Uvečer je Marta sjedila pored pe ći, dremuckala i mrmljala molitve. Ja sam sjedio pored nje i mislio na roditelje. Sje ćao sam se svojih igra čaka, koje su sad već sigurno pripadale nekoj drugoj djeci. Svog velikog medvjeda sa staklenim okom, aviona s pomi čnim propelerima i putnicima, lica kojih su se vidjela kroz prozore, malog pokretnog tenka i vatrogasnih kola s produživim ljestvama. I kako su te slike postajale oštrije, stvarnije, tako je Martina koliba postajala sve toplija. Vidio sam majku kako sjedi za klavirom, čuo sam riječi njezine pjesme. Sjetio sam se kako sam se bojao operacije slijepog crijeva, kad sam imao samo četiri godine, sjajnih bolni čkih podova, maske koju su mi liječnici stavili na lice, zbog koje nisam uspio izbrojiti ni do deset. Ali ta je moja prošlost ubrzo postala nestvarna, jednako nestvarna kao nevjerojatne bajke moje stare dadilje. Pitao sam se da li će me roditelji ikad pronaći. Da li znaju da nikad ne bi smjeli piti, niti se smijati u prisutnosti zlopogledih ljudi, koji bi im mogli izbrojiti zube? Prisje ćao sam se širokog, bezbrižnog očevog osmijeha i počeo sam se zabrinjavati; on pokazuje tako mnogo zuba da bi vrlo brzo mogao umrijeti, ako mu ih neki zloo čnik uspije izbrojiti. Kad sam se jednog jutra probudio, u kolibi je bilo hladno. Vatra se u
peći ugasila, a Marta je još uvijek sjedila nasred sobe; brojne su joj suknje bile zadignute, a bose su joj se noge namakale u vedru vode. Pokušao sam joj nešto re ći, ali ona mi nije odgovarala. Poškakljao sam je po hladnoj i ukočenoj ruci, ali kvrgavi se prsti nisu pomaknuli. Ruka joj je visjela niz priruč je stolice kao komad mokra rublja s užeta za sušenje u trenucima bezvjetrice. Kad sam joj podignuo glavu, kao da me pogledala svojim vodnjikavim očima. Takve sam oči vidio samo jednom u životu, i to kad je vodena struja izbacila na obalu tijela crknutih riba. Zaključio sam da Marta očekuje promjenu kože i da se u to vrijeme, baš kao i zmija, ne smije uznemiravati. Iako nisam znao što da radim, pokušao sam biti strpljiv. Bila je kasna jesen. Vjetar je lomio krhke gran čice. Otkidao je posljednje uvele listove, vitlaju ći ih u nebo. Kokoši su tupo sjedile na svojim sjedalima, pospano i potišteno, te s vremena na vrijeme nevoljko otvarale jedno oko. Bilo je hladno, a ja nisam znao zapaliti vatru. Svi moji napori da Martu navedem na razgovor propali su bez odgovora. Sjedila je tamo nepokretna i uporno zurila u nešto što ja nisam vidio. Vratio sam se na spavanje, jer nisam znao što bih drugo, vjeruju ći da će Marta, kad se probudim, ve ć trčkarati po kuhinji, mrmljaju ći svoje tugaljive psalme. Ali kad sam se uve čer probudio, ona je i dalje namakala noge. Bio sam gladan i bojao se mraka. Odlučio sam pripaliti petrolejku. Po čeo sam tražiti šibice, koje je Marta brižljivo skrivala. Oprezno sam skinuo svjetiljku s police, ali mi se okliznula u ruci i malo se petroleja prolilo po podu. Šibice se nisu htjele užgati. Kad je jedna kona čno planula, slomila se i pala na pod, u mlaku petroleja. Plamen je tamo isprva plašljivo zastao, stvaraju ći pramen plavičasta dima. A onda je snažno skoknuo u sredinu sobe. Više nije bilo mračno, pa sam jasno vidio Martu. Kao da uopće nije primjećivala što se događa. Kao da uopće nije marila za plamen, koji se ve ć primaknuo zidu i sukno uz noge njezine pletene stolice. Više uopće nije bilo hladno. Plamen se sada posve približio vedru u kojem je Marta namakala noge. Sigurno je osje ćala toplinu, ali nije se pomaknula. Divio sam se njezinoj izdržljivosti. Pošto je tamo prosjedila cijelu noć i cijeli dan, nije se ni sada pomaknula. U sobi je već postalo jako vruće. Plameni su se jezici penjali uz zidove kao prionjive vitice vinove loze. Lepršali su i pucketali kao osušene komuške pod nogama, osobito uz prozor, kuda je vukao blag propuh. Stajao sam pored vrata, spreman pobjeći, ali još sam očekivao da će se Marta
pomaknuti. No ona je ukočeno sjedila, kao da ništa ne primje ćuje. Plamen joj je poput vjernog psa počeo lizati obješene ruke. Sad je ostavljao rumene pjege na njezinim rukama i uspinjao se sve više, prema zamršenoj kosi. Plamen se iskrio kao boži ćno drvce, a onda buknuo u visok ognjen stup, oblikujući na Martinoj glavi stožast vatreni šešir. Marta se pretvorila u buktinju. Plamen ju je sa svih strana nježno grlio, a voda je u vedru zacvrčala kad bi u nju pala koja krpica njezina otrcana prsluka od ze č je kože. Ispod plamena vidio sam površine njezine smežurane, otromboljene puti i bjelkaste mrlje na koštunjavim rukama. Zovnuo sam je još jednom, posljednji put, kad sam već trčao napolje, u dvorište. U kokošinjcu, koji se oslanjao na kuću, kokoši su strahovito kokodakale i lepetale krilima. Ina če mirna krava, mukala je i glavom udarala o stajska vrata. Zaključio sam da nema smisla čekati Martino odobrenje, pa sam po vlastitu nahođenju oslobodio kokoši. Bjesomučno su navrle napolje, razmahuju ći krilima u očajničkim pokušajima da polete. Krava je ve ć sama uspjela razbiti stajska vrata. Na sigurnoj udaljenosti od vatre zauzela je osmatračnicu i počela tugaljivo preživati. Dotle je unutrašnjost kolibe postala prava užarena pe ć. Kroz prozore i pukotine sukljao je plamen. Slamnati se krov, potpaljen odozdo, strahovito dimio. Čudio sam se Marti. Je li stvarno tako ravnodušna prema svemu ovom? Jesu li je njezini uroci i čarolije tako pouzdano štitili od vatre, koja je sve oko nje pretvarala u pepeo? Još nije izišla. Vrućina je postala neizdrživa. Morao sam se odmaknuti u najudaljeniji kraj dvorišta. Sad su ve ć gorjeli i kokošinjac i staja. Preko dvorišta je podivljalo tr čkaralo mnoštvo štakora, koji su se uplašili silne vrućine. Iz mračnih poljskih vrzina virkale su žute ma č je oči s odbljescima plamena. Marta se nije pojavljivala, iako sam još bio uvjeren da će odjednom uskrsnuti preda mnom posve nepovrije đena. Ali kad se jedan od zidova srušio, progutavši pougljenjelu unutrašnjost kolibe, po čeo sam sumnjati u to da ću je ikad više vidjeti. Mislio sam da u oblacima dima koji su se uzdizali prema nebu nazirem neki neobičan duguljast oblik. Sto je to? Je li to Martina duša u svom uzletu u nebo? Ili je to sama Marta, koju je vatra oživjela, oslobodila je njezine stare koraste kože, pa sad napušta ovu zemlju na vatrenoj metli, kao vještica u priči koju mi je neko ć pripovijedala majka? I dok sam tako zurio u igru iskara i plamenova, trgnuo me iz sanjarenja zvuk ljudskih glasova i lavež pasa. Stizali su seljaci. Marta me uvijek opominjala da se čuvam ljudi iz sela. Ako me ikad uhvate nasamo, rekla mi
je, utopit će me kao šugavo mače, ili će me zatući sjekirom. Čim se u krugu svjetlosti pojavila prva ljudska prilika, po čeo sam trčati. Nisu me primijetili. Trčao sam izbezumljeno, nalije ćući na nevidljive panjeve stabala i trnovito grmlje. Na kraju sam se sunovratio u neku jarugu. Čuo sam daleke glasove ljudi i prasak urušenih zidova te na kraju zaspao. Probudio sam se u svitanje, napola smrznut. S ruba na rub jaruge nadvilo se paučinasto pramenje magle. Uspentrao sam se natrag na vrh uzvisine. Iz hrpe obgorjelih greda i pepela, tamo gdje je stajala Martina koliba, uzdizali su se sada čuperci dima i povremeni proplamsaji vatre. Sve je naokolo bilo tiho. Vjerovao sam da ću sada u jaruzi sresti svoje roditelje. Vjerovao sam da sigurno znaju što mi se sve dogodilo, premda su daleko. Nisam li ja njihovo dijete? Čemu uopće roditelji, ako ne zato da u trenucima opasnosti budu uz svoju djecu? Počeo sam ih dozivati, za svaki slučaj, ako su se možda našli negdje u blizini. Ali nitko mi se nije odazvao. Bio sam iscrpljen, promrznut i gladan. Nisam uop će znao što da radim i kamo da krenem. Moji roditelji još nisu došli. Drhtao sam i povraćao. Morao sam naći ljude. Morao sam poći u selo. Šepesajući onako izranjenih nogu i stopala, oprezno sam se uputio preko požutjele jesenje trave prema dalekom selu.
~
Mojih roditelja nema niodakle. Po čeo sam trčati preko polja prema seljačkim kućercima. Na križanju je stajalo natrulo raspelo, neko ć obojeno plavom bojom. Na samom križištu visjela je sveta slika, s koje je u pusta polja i grimizni žar izlaze ćeg sunca zurio par jedva vidljivih, ali o čito suznih očiju. Na jednoj strani križne pre čnice sjedila je neka siva ptica. Čim me spazila, raširila je krila i nestala. Vjetar je preko polja donosio miris izgorjele Martine kolibe. S ohladnjelih ruševina uzdizao se prema hladnom nebu uzan pram dima. Promrznut i ustrašen, ušao sam u selo. S obiju strana uskog blatnjavog puta stajali su napola u zemlju propali ku ćerci s niskim slamnatim krovovima i daskama obijenim prozorima. Primijetili su me psi privezani uz plotove i po čeli lajati i propinjati se na zategnutim lancima. Zastao sam nasred ceste, ne usu đujući se maknuti, očekujući da će se neki od njih svakog trenutka otkinuti s lanca. Na pamet mi je pala užasna pomisao: da moji roditelji nisu ovdje i neće doći ovamo. Sjeo sam i ponovno zaplakao, dozivaju ći oca i majku, pa čak i dadilju. Oko mene se skupila gomila muškaraca i žena, koji su govorili meni nepoznatim narječ jem. Plašio sam se njihovih sumnjičavih pogleda i pokreta. Neki su od njih pridržavali pse, koji su režali i silili prema meni. Netko me s leđa badnuo grabljama. Odsko čio sam u stranu. Jedan me drugi ubo oštrim vilama. Prodorno sam kriknuo i opet odskočio. Grupa je postajala sve življa. Odnekud me pogodio kamen. Legao sam licem prema zemlji, ne misle ći na to što će biti sa mnom. Počeli su mi glavu zasipati osušenim kravljim izmetom, gnjilim krumpirima, jabu čnim ogriscima, punim šakama blata i šljunka. Prekrio sam lice rukama i vrištao u prašinu poleglu na put. Netko me snažno podigao sa zemlje. Visok ri đokos seljak držao me za kosu i privlačio k sebi, dok me drugom rukom vukao za uho. O čajnički sam
se branio. Gomila se grohotom smijala. Čovjek me gurkao pred sobom, pmjicaju ći me cokulama drvenih potplata. Rulja je urlala od smijeha, muškarci su se držali za trbuhe, tresli se od smijeha, a psi su se sve žeš će otimali prema meni. Kroz mnoštvo se probio neki seljak s vre ćom od gruba platna. Zgrabio me za vrat i nabio mi vreću na glavu. A onda me oborio na zemlju i pokušavao me povaljati po smrdljivoj crnoj zemlji. Mlatarao sam oko sebe rukama i nogama, grizao sam i grebao. Ali ubrzo sam se od udarca u potiljak onesvijestio. Probudio sam se od boli. Netko me nosio na le đima, strpana u vreću; kroz grubu tkaninu osjećao sam njegovu vlažnu toplinu. Vre ća mi je iznad glave bila zavezana konopom. Kad sam se pokušao osloboditi, čovjek me zbacio na zemlju i nekoliko puta, iscrpljen i zasopljen, ritnuo nogom. Bojao sam se pomaknuti, pa sam sjedio zgrčen, kao da sam zamro. Stigli smo na neko imanje. Nanjušio sam gnojivo, za čuo meketanje jarca i mukanje krave. Zbacili su me na pod u nekom kućerku, i netko ošinu vreću bičem. Iskočio sam iz vreće, prodrijevši kroz zavezan otvor, kao da gori. Preda mnom se ustobočio seljak s bičem u ruci. Ošinuo me po nogama. Skakao sam naokolo kao vjeverica, a on me i dalje bi čevao. U sobu su ulazili ljudi: neka žena u zamazanoj prega či, mala djeca koja su se ustrčkarala po sobi kao žohari iz perjana kreveta ili zapećka, te dva težaka. Okružili su me. Jedan mi je pokušao dodirnuti kosu. Kad sam se okrenuo prema njemu, naglo je povukao ruku. Razgovarali su o meni. Iako ih nisam jasno razumio, u nekoliko sam navrata čuo riječ »cigan«. Pokušavao sam im nešto reći, ali moj je jezik i moj na čin izražavanja kod njih izazvao samo cerekanje. Čovjek koji me donio po čeo me ponovno tući kao vola u kupusu. Skako sam sve više i više, dok su djeca i odrasli urlali od smijeha. Dali su mi komad kruha i zabravili me u drvarnicu. Tijelo mi je gorjelo od udaraca bičem i nisam mogao zaspati. U drvarnici je bilo mra čno, a čuo sam kako negdje blizu mene tr čkaraju štakori. Kad mi je koji okrznuo nogu, počeo sam vikati, preplašivši kokoši koje su spavale s onu stranu pregrade. Idućih nekoliko dana dolazili su u kolibu seljaci sa svojim obiteljima i buljili u mene. Vlasnik me bi čevao po izranjenim nogama, tako da sam poskakivao kao žabac. Bio sam gotovo gol, imao sam na sebi samo vre ću, koju su mi dali da navu čem na sebe, provukavši noge kroz dva otvora izrezana na dnu. Dok sam poskakivao, vre ća je često spadala s mene. Muškarci su grohotali, a žene hihotale, gledaju ći kako pokušavam sakriti svoj mali pimpač. Nekima sam se od njih zazurio ravno u o či, a oni su se
tada naglo okretali u stranu, ili bi tri put pljunuli i obarali pogled. Jednog je dana ušla u ku ću postarija žena, koju su nazivali Mudra Olga. Vlasnik se prema njoj ponašao s o čitim poštovanjem. Razgledala me od pete do glave, pomno mi pregledala o či i zube, opipala mi kosti i naložila mi da se pomokrim u jedan mali ćup. Proučavala je moju mokraću. > A onda je dugo promatrala duga čak ožiljak na mom trbuhu, uspomenu na operaciju slijepog crijeva i gnje čila mi trbuh prstima. Poslije tog pregleda nadugo se i žestoko poga đala sa seljakom, dok mi napokon nije svezala konop oko vrata i odvela me. Kupila me. Otada sam živio u njezinoj kolibi. Bila je to zapravo zemunica, koja se sastojala od dviju prostorija, puna hrpica trava, liš ća i grmečaka, malih, neobično oblikovanih i obojenih kamenova, žaba, krtica i lonaca punih gmizavih guštera i crva. Na sredini kolibe visjeli su iznad upaljene vatre veliki kotlovi. Olga mi je sve pokazala. Odsada sam se morao brinuti za vatru, donositi iz šume suharke i čistiti staje. Koliba je bila puna kojekakvih prašaka, koje je Olga pripremala u velikim mužarima, mrve ći i miješajući kojekakve sastojke. U svemu sam joj tome odsada morao pomagati. Rano izjutra vodila me u obilazak seoskih koliba. Žene i muškarci su se križali kad bi nas ugledali, ali ina če su nas dočekivali ljubazno. Bolesnik nas je čekao u kući. Kad bismo ugledali ženu kako jau če i hvata se za trbuh, Olga bi mi naložila da masiram ženin topao i vlažan trbuh i da bez prestanka zurim u njega, dok je ona u isto vrijeme mrmljala neke rije či i u zraku iznad naših glava izvodila kojekakve znakove. Jednom smo posjetili neko dijete kojemu se zagnojila noga, sva presvu čena smežuranom smeđom kožom, iz koje je curio krvavo žut gnoj. Od te se noge širio takav smrad, da je čak i Olga svaki tren morala otvarati vrata da pusti u sobu dašak svježeg zraka. Cijeli bogovetni dan morao sam zuriti u tu vu čacem izjedenu nogu, dok je dijete naizmjence stenjalo i padalo u san. Njegova je prestravljena porodica sjedila napolju i glasno molila. U trenutku kad je djetetova pažnja nekako oslabila, Olga mu je hitro pritisnula na nogu razbijeljenu šipku koja je već stajala spremna na vatri i cijelu ranu pažljivo spalila. Dijete se cijelim tijelom grčevito bacakalo, divlje zaurlalo, obeznanilo se i ponovno osvijestilo. Sobu je ispunio miris pržena mesa. Rana je cvr čala, kao da netko prži na tavi komade slanine. Kad je rana bila spaljena, Olga ju je oblijepila grudama razmočena kruha u koji je umijesila plijesan i netom nakupljenu paučinu. Olga je znala lije čiti gotovo sve bolesti, i ja sam joj se sve više i više
divio. Narod je dolazio k njoj sa svakojakim boleštinama, i ona im je uvijek umjela pomoći. Kad bi nekoga zaboljele uši, Olga bi mu ih isprala kuminovim uljem, a onda mu u svako uho umetnula komadi ć platna, uvrnut u obliku trubice, zalila ga rastopljenim voskom, a onda okrajak tog platna s vanjske strane zapalila. Bolesnik je, zavezan za stol, urlao od boli dok je vatra sažigala ostatak tkanine u njegovu uhu. Tada bi mu brzo ispuhala iz uha ostatak, »piljevinu«, kako bi govorila, a onda oprljenu površinu namazala mazivom od zgnje čena luka, jareće ili zeč je žuči, s dodatkom čiste votke. Znala je isto tako odstranjivati čireve, tumore i guše, te vaditi pokvarene zube. Odrezane čireve držala je u octu, sve dok se ne bi ukiselili, pa se onda mogli upotrijebiti za lijek. Gnoj što bi se iscijedio iz rana pažljivo je sušila u posebnim kupama i ostavljala ga nekoliko dana da uskisne. A što se tiče izvađenih zuba, njih sam ja tucao u velikom mužaru, a onda bi se tako dobiven prah sušio na komadima kore, na pe ći. Ponekad bi neki ustrašen seljak znao banuti po Olgu usred mrkle no ći, a ona bi se omotala velikim rupcem, drš ćući od hladnoće i neispavanosti, i pošla pomoći nekoj ženi u porodu. Kad bi je pozvali u neko susjedno selo, pa se ne bi vraćala i po nekoliko dana, pazio sam na ku ću, hranio životinje i gledao da se vatra ne ugasi. Iako je Olga govorila nekim neobi čnim narječ jem, nas dvoje smo se nakon nekog vremena posve dobro razumjeli. Zimi, kad je bjesnjelo nevrijeme, pa se selo našlo u čvrstom zagrljaju neprohodna snijega, sjedili bismo zajedno u toplom ku ćerku i Olga bi mi pri čala o svojoj božjoj djeci i o svim đavoljim oblicima. Zvala me Garo. Od nje sam prvi put čuo da je mene opsjeo zao duh, koji čuči u meni kao krtica u duboku rovu, a ja uop će nisam svjestan njegove prisutnosti. Ovakav se mrkalj, kao što sam ja, opsjednut tim zlim duhom, može prepoznati po svojim za čaranim crnim očima, koje uopće ne trepću kad se zagledaju u jasne svijetle o či. I zato ja mogu tako zuriti u ljude, izjavila je Olga, pa ih nesvjesno o čarati. Urokljive oči ne samo što mogu nekoga začarati nego isto tako mogu nekoga i raščarati, objasnila mi je. I zato moram paziti, kad gledam ljude, ili životinje, ili čak žitarice, da ne mislim ni na što drugo osim na bolest od koje ih ona uz moju pomo ć liječi. Jer kad urokljive o či pogledaju zdravo dijete, ono odmah počne slabiti; kad pogledaju tele, ono crkava od neke iznenadne bolesti; kad pogledaju žitarice, one poslije žetve gnjile. Zao duh koji prebiva u meni ve ć i po svojoj prirodi privlači i druga tajanstvena bića. Oko mene se roje utvare. Utvara je tiha, šutljiva i rijetko se
kada pokazuje. A ipak je nasrtljiva, sapli će ljude po poljima i šumama, zaviruje u kolibe, može se prometnuti u opaku ma čku ili bijesna psa, a kad se razjari stenje. U pono ć se promeće u vruć katran. Zao duh rado privlači i utvare. Utvare su odavno umrla bića, osuđena na vječno prokletstvo, koja se vraćaju u život samo za puna mjeseca, imaju nadljudsku snagu, a oči su im uvijek tugaljivo okrenute prema istoku. Opsjednuta osoba isto tako rado privla či i vampire, možda najpogibelj nije od svih tih neopipljivih opasnosti, zato što često poprimaju ljudski oblik. Vampiri su ljudi koji su se utopili, a da prije toga nisu bili kršteni, ili oni koje je majka napustila. Oni do sedme godine rastu u vodi, ili u šumi, a poslije opet poprimaju ljudski oblik, pa se pretvaraju u lutalice, i gdje god mogu, neumorno pokušavaju biti primljeni u katoli čku ili unijatsku crkvu. A kad se jednom ondje ugnijezde, neumorno se motaju oko oltara, pakosno onečišćuju svete slike, grizu, lome ili uništavaju posve ćene stvari i kad god im se pruži prilika sišu ljudima krv dok spavaju. Olga je sumnjala na mene da sam vampir, i to mi je povremeno govorila. Da bi obuzdala želje mog zlog duha i sprije čila njegovu preobrazbu u sablast ili utvaru, svakog mi je jutra pripremala gorak napitak koji sam morao ispiti, grickajući grumen češnjakom premazana drvena ugljena. I drugi ljudi tako đer su me se plašili. Kad god bih se odvažio sam prošetati kroz selo, ljudi su okretali glave i križali se. štoviše, trudne su žene glavom bez obzira bježale preda mnom. Hrabriji su seljaci huškali na mene pse, i da se nisam izvještio strelimice uteći, da se nisam uvijek držao blizine Olgine kuće, s mnogih se od tih šetnji ne bih vratio živ. Obično sam ostajao u ku ći, pazeći da mačak bjelač ne usmrti kokoš u kavezu, koja je bila crna, pa prema tome i sama po sebi veoma rijetka, a prema Olginu uvjerenju i neobi čno skupocjena. Pazio sam i na bezbojne o či žaba gubavica što su skakutale u jednom visokom ćupu, podržavao vatru na ognjištu, miješao uzavrele napitke i gulio nagnjile krumpire, brižno skupljao u jedan ćup zelenkastu plijesan, koju je Olga stavljala na rane i modrice. Ologu su u selu jako poštovali, i kad sam bio uz nju, nisam se nikoga bojao, često su je molili da dođe k njima i poškropi stoci o či, da je zaštiti od kojekakvih podmuklih čarolija dok je odvode na sajam. Pokazivala je seljacima kako treba triput pljunuti kad kupuju svinju i kako treba junicu hraniti posebno pripremljenim kruhom pomiješanim s posve ćenom travom, prije nego što je pripuste biku. Nitko u selu ne bi kupio konja ili kravu sve dok Olga ne bi zaklju čila da će životinja ostati zdrava. Ona bi nad njom lijevala vodu, i kad bi vidjela kako se otresa, donosila bi odluku o kojoj je ovisila cijena, a često i sama prodaja.
Dolazilo je proljeće. Led je na rijeci po čeo pucati, a kose zrake sunca prodirale su u prevrtljive svrtnjeve i virove uskomešane vode. Iznad brzica lebdjele su plave konjske smrti, bore ći se protiv iznenadnih prodora hladnog, vlažnog vjetra. Koprenu vlage što se dizala s površine jezera ugrijane suncem zahvatili bi udari i vrtlozi vjetra i ona bi se onda klup čala kao čuperci vune i uzdizala u razvijoren zrak. Ali kad je željkovano o čekivano toplo vrijeme napokon stiglo, donijelo je neku pošast. Ljudi koje je zahvatila svijali su se od bolova kao probodene gujavice, potresala ih je strahovita zimica i umirali su ne dolaze ći više k svijesti. Trčao sam s Olgom od kuće do kuće, piljio u oboljele da iz njih istjeram boleštinu, ali sve to nije pomoglo. Pokazalo se da je bolest prejaka. Iza čvrsto zatvorenih prozora, u polumračnim kućercima, stenjali su i zapomagali samrtnici i bolesnici. Žene su pritiskale na grudi mala čvrsto povijena tjelešca svoje dje čice, čiji se život brzo gasio. Zdvojni su muškarci pokrivali svoje groznicom iscrpljene žene perinama i ov č jim kožama. Djeca su zaplakano zurila u lica svojih mrtvih roditelja prekrivena modrim mrljama. Pošast nije jenjavala. Seljaci su izlazili na pragove svojih koliba, uzdizali o či iz zemaljske prašine i zazivali boga. Samo je on mogao ublažiti njihov gorak čemer. Samo je on mogao poslati milost spokojnog sna ovim napa ćenim ljudskim tijelima. Samo je on mogao pretvoriti strahovitu zagonetnu bolest u trajno zdravlje. Samo je on mogao ukloniti bol matere koja oplakuje svoje izgubljeno dijete. Samo on ... Ali bog je, u svojoj nesagledivoj mudrosti, čekao. Oko kuće gorjele su vatre, a staze, vrtove i dvorišta smudio je dim. Iz obližnjih šuma čuli su se zvonki udarci sjekira i lomljava oborenih stabala, jer su ljudi sjekli drvo potrebno za održavanje vatre. Čuo sam reske, oštre zvukove sječiva sjekira o debla, kako odjekuju vedrim, mirnim ozra č jem. Kad su doprli do pašnjaka i sela, postali su neobično mukli i slabi. Kao što magla zastire i zamu ćuje plamičak svijeće, tako i tišinom prožet zrak, bremenit boleš ću, upija i sapinje zvukove, kao nekom otrovanom mrežom. Jedne mi je večeri lice počelo gorjeti, na mahove me potresalo nesavladivo drhturenje. Olga mi je na trenutak pogledala u o či i položila mi na čelo svoju hladnu ruku. A onda me užurbano i bez rije či odvukla daleko u polje. Tu je iskopala duboku jamu, svukla mi odje ću i naložila mi da skočim unutra. I dok sam tako stajao na dnu te jame, drš ćući od groznice i hladnoće,
Olga ju je zatrpavala zemljom, sve dok nisam bio zakopan do vrata. Tada je izgazila zemlju oko mene i nabila je lopatom, sve dok površina nije postala posve glatka. Pošto je provjerila nema li u blizini mravinjaka, naložila je treset i zapalila tri dimijive vatre. Tako usađeno u hladnu zemlju, moje se tijelo za nekoliko minuta posve ohladilo, kao korijen uvela korova. Više nisam ni čega bio svjestan. Postao sam dio tog prostranog polja, kao zaboravljena glavica zelja. Olga nije zaboravila na mene. Nekoliko mi je puta u toku dana donijela hladno pi će, koje mi je ulila u usta i koje kao da je otjecalo kroz moje tijelo ravno u zemlju. Dim od vatara koje je naložila svježom mahovinom zamagljivao mi je o či i palio grlo. Kad bi vjetar taj dim na trenutak raznio, svijet mi se, gledan onako s razine zemljine površine, činio kao neki čupav prostirač. Obična mala biljčica što je rasla neposredno ispred mene uzdizala se do visine stabala. Dok mi je prilazila, Olga je preko predjela bacala nezemaljsku, divovsku sjenu. Kad me u sumrak posljednji put nahranila, nabacala je na vatre svježa treseta i otišla kući na spavanje. Ostao sam u polju sam, ukorijenjen u zemlju, koja me nekako sve dublje i dublje vukla u sebe. Vatre su polako gorjele, i u beskrajnu su visinu, poput krijesnica, vrcale iskre. Osjećao sam se kao biljka koja se upinje prema suncu, nemo ćna da izravna svoje grane, jer ih zemlja zadržava. Ili sam opet osje ćao da mi glava nekako otpočinje neki svoj vlastiti život, pa se sve brže i brže kotrlja, postižući vrtoglavu brzinu, sve dok ne dosegne krug sunca, koje ju je tokom dana dobrostivo grijalo. Povremeno bih osjetio vjetar na čelu i obamirao od straha. Vidio sam u svojoj uobrazilji čete mrava i žohara koje se dozivaju i brzaju prema mojoj glavi, prema određenom mjestu pod vrhom lubanje, gdje žele izgraditi nova gnijezda. Tamo će se množiti i izjedati moje misli, jednu za drugom, sve dok ne budem prazan kao kora tikve iz koje su istrugali meso. Probudio me neki šum. Otvorio sam o či, ne shvaćajući gdje sam i što se događa. Bio sam srastao sa zemljom, ali u mojoj su se otežaloj glavi rojile misli. Svijet je posve posivio. Vatre su utrnule. Osjetio sam na usnama potočiće hladne rose. Njezine su mi kaplje prekrile lice i podlile kosu. Šum se ponovio. Iznad moje glave kružilo je jato gavranova. Jedan mi je od njih, mašući šuštavim krilima, sletio posve blizu. Polako se približavao mojoj glavi, a onda su i ostali počeli slijetati. Prestravljeno sam gledao njihove sjajne crne pernate repove i prodorne oči. šuljali su se oko mene, sve bliže i bliže, ne znaju ći jesam li mrtav ili živ.
Nisam čekao da se dogodi ono što se moglo dogoditi. Po čeo sam vrištati. Preplašeni su gavranovi skakutavo uzmaknuli. Neki su uzletjeli koju stopu u zrak, ali su se malo dalje ponovno spustili na zemlju. I onda su se sumnjičavo zapiljili u mene i krenuli u zaobilazni napad. Vrisnuo sam još jednom. Ali sad se više nisu uplašili, nego su mi sve drzovitije prilazili sve bliže i bliže. Srce mi je muklo tutnjalo. Nisam znao što ću. Ponovno sam kriknuo, ali ptice više nisu pokazivale nikakva straha. Bile su samo koji korak daleko od mene. Njihovi su oblici u mojim o čima poprimali sve veće i veće razmjere, njihovi su kljunovi postajali sve zlokobniji i zlokobniji. Savijeni rašireni čaporci njihovih nogu doimali su se kao goleme grablje. Jedan se od gavranova ispred mene zaustavio, na pedalj od mog nosa. Dreknuo sam mu ravno u o či, ali gavran se samo neznatno trgnuo i razjapio kljun. Prije nego što sam dospio još jednom kriknuti, kljucnuo me po glavi i na njegovu se čunu pojavilo nekoliko mojih vlasi. Ptica me kljune još jednom, te mi iščupa čuperak kose. Okretao sam glavu lijevo i desno, razrahljuju ći zemlju oko vrata. Ali moji su pokreti kod ptica izazvali samo još ve ću radoznalost. Okružile su me i kljucale gdje su samo stigle. Vikao sam iz petnih žila, ali glas mi je bio isuviše slab da se uzdigne iznad zemlje, te je sipio natrag na zemlju, ne doprijevši do kućerka u kojemu je ležala Olga. Ptice su se drsko poigravale sa mnom. što sam mahnitije vrtio glavu amo-tamo, postajale su sve razdraženije i bezobzirnije. Kao da mi izbjegavaju lice, napadale su stražnji dio moje glave. Gubio sam snagu. Svaki me pokret glave stajao toliko napora, kao da s mjesta na mjesto premiještam tešku vre ću žita. Bio sam posve izbezumljen i sve sam vidio kao kroz neku kužnu maglu. Predao sam se. Postao sam i ja ptica. Pokušavao sam osloboditi iz zemlje svoja promrzla krila. Raširio sam ruke i pridružio se jatu gavranova. Nalet svježeg, oživljavaju ćeg vjetra ponio me naglo uvis i onda sam se vinuo ravno u zraku sunčane svjetlosti što se protegla na obzorju kao napeta tetiva na luku, a moji su krilati pratioci oponašali moje radosno graktanje. Olga me našla usred uskomešana jata gavranova. Bio sam gotovo smrznut, a ptice su mi ostavile duboke ozljede na glavi. Brže-bolje me iskopala. Za nekoliko sam dana posve ozdravio. Hladna je zemlja izvukla bolest iz mene, govorila je Olga. Rekla mi je i to da je bolest iskljuvalo iz mene jato sablasti, koje se premetnulo u gavranove da mi kusne krv i uvjeri se o tom jesam li ja jedan od njihovih. I to je jedini razlog, tvrdila je, što mi nisu
iskljuvali oči. Prolazili su tjedni. Pošast se povukla i na mnogim je svježim grobovima niknula trava, trava koju nitko ne smije dirati, zato što je sigurno upila u sebe otrov žrtava minule pošasti. Jednog vedrog jutra pozvali su Olgu na rije čnu obalu. Seljaci su upravo izvukli iz vode golema soma s dugim brcima, koji su mu ukru ćeno stršali iz gubice. Bila je to neka očito snažna, grdobna ribetina, jedna od najvećih koje sam vidio u tom kraju. Dok su je izvlačili, jedan od ribara si je na mreži prerezao žilu. I sada, dok mu je Olga stavljala na ruku tvrd podvezni zavoj da zaustavi krv koja je iz nje upravo šikljala, ostali su parali ribu i na sveopću radost izvadili iz nje neošte ćen zračni mjehur. Iznenada, u trenutku kad sam bio posve spokojan i nisam niti slutio da bi mi se moglo dogoditi neko zlo, neki me debeo čovjek podigao visoko u zrak i nešto doviknu ostalima. Mnoštvo mu je po čelo povlađivati i onda su me žustro počeli dodavati iz ruke u ruku. Prije nego što sam shvatio što rade, hitnuli su velik mjehur u vodu, a onda bacili na njega i mene. Mjehur je malo uronio u vodu. A onda ga je netko otisnuo nogom. Po čeo sam plutati sve dalje od obale, grozni čavo obujmivši mjehur rukama i nogama, tonu ći povremeno u hladnu sme ćkastu rijeku, vrišteći i moleći da mi se smiluju. Ali struja me odnosila sve dalje i dalje. Ljudi su tr čali obalom i lamatali rukama. Oko mene je pljuštalo kamenje. Jedan je zamalo promašio mjehur. Struja je bila brza i nosila me prema sredini rijeke. Obje su mi se obale činile nedosežne. Gomila je iš čeznula iza uzvisine. Vodu je mreškao svjež povjetarac, koji na kopnu nikada prije nisam osjetio. Mirno sam plovio niz struju. Mjehur je u nekoliko navrata gotovo posve potonuo pod blagim valovima. Ali bi onda ponovno odsko čio uvis, ploveći polako i svečano. A onda me odjednom zahvatio vir. Mjehur je počeo kružiti i kružiti, svrtanj bi ga ponio i potom ponovno vratio na isto mjesto. Počeo sam ga ljuljkati gore-dolje, da ga tako pokretima tijela nekako izbacim iz kružne struje. Zgrozila me pomisao da bi to moglo tako potrajati cijelu noć. Ako mjehur pukne, znao sam da ću smjesta potonuti. Nisam, naime, znao plivati. Sunce je polako zalazilo. Kad se god mjehur okrenuo, sunce mi je sjalo ravno u oči, a blještavi su mu zraci poigravali po treperavoj vodenoj površini. Postalo mi je hladno, a vjetar je postajao sve žeš ći. Pod iznenadnim naletom vjetra, mjehur je nekako iskliznuo iz vrtloga. Bio sam na kilometre daleko od Olgina sela. Struja me nosila prema obali, zastrtoj sve mračnijim sjenama. Počeo sam razaznavati baruštine,
visoke uzbibane guštike rogožine, skrivena gnijezda usnulih pataka. Mjehur se polako kretao kroz rasute čuperke trave. Oko mene su usplahireno lebdjela vretenca. šuštale su žute čaške ljiljana, a odnekle iz blatišta zakreketala je neka preplašena žaba. Odjednom vrh neke trske probuši mjehur. Zakoprcao sam nogama i stao na razmekšano rije čno dno. Bilo je posve tiho. Čuo sam neke nejasne glasove, ljudske ili životinjske, iz jalšika i razmo čenih čretova. Tijelo mi se svijalo od grčeva i osulo ježurcima. Napeto sam osluškivao, ali sve je bilo tiho.
~
Uhvatio me strah kad sam se našao ovako sam. Ali sjetio sam se dviju stvari koje su, prema Olgi, potrebne da čovjek preživi bez tuđe pomoći. Prva je raspoznavanje biljaka i životinja i poznavanje otrova i ljekovitih trava. A druga posjedovanje vatre, ili svog vlastitog »kometa«. Prvo je teže posti ći — za to treba mnogo iskustva. A drugo se sastoji samo od limenke, koja je s jedne strane otvorena, a sa strane ima nekoliko čavlom probušenih malih rupica. Za vrh limenke zakvači se metar dugačak okrajak žice, kao ru čka, tako da je možeš vrtjeti poput lasa, ili njihati poput kandila u crkvi. Takva mala prijenosna pe ć može poslužiti kao stalan izvor topline i kao majušna kuhinja. Puni se bilo kakvom vrstom prikladna goriva, tako da se na dnu uvijek sačuva koja žeravica. I kad se limenka žustro vrti, čovjek propuhuje zrak kroz rupice, kao što čini i kovač svojim mijehom, a sila zamaha zadržava gorivo na mjestu. Pametan izbor goriva i povoljan na čin mahanja omogućuju stvaranje topline koja može poslužiti u najrazli čitije svrhe, a pravilno loženje ne dopušta da se »komet« ugasi. Na primjer, pečenje krumpira, repe, ili ribe, traži polaganu vatru od treseta i vlažna liš ća, a pečenje tek ubijene ptice živahan plamen od suha granja i sijena. Pti č ja jaja, tek ukradena iz gnijezda, najbolje se kuhaju na vatri od krumpirovih stabljika. Da bi se vatra održala preko no ći, komet treba čvrsto obložiti vlažnom mahovinom nabranom u podnožju visokih stabala. Mahovina gori blijedim žarom, s mnogo dima, koji odbija zmije i kukce. U slu čaju opasnosti može se s nekoliko snažnih zamaha razgorjeti do užarenosti. Za vlažnih snježnih dana komet se mora često dolagati suhim smolastim drvljem ili korom i zahtijeva često razmahivanje. Za vjetrovitih, ili pak toplih suhih dana komet ne traži mnogo mahanja, a povrh toga mora mu se izgaranje usporavati dodavanjem svježe trave ili ovlašnim škropljenjem vodom. Komet je isto tako neophodna zaštita od pasa i ljudi. Cak i najgoropadniji psi smjesta zastanu kad spaze tu stvar što se tako divlje vrti i
prosipa iskre koje bi im mogle zapaliti krzno. Ni najhrabriji čovjek ne želi se izložiti opasnosti da izgubi vid ili da opeče lice. Čovjek oboružan nabijenim kometom postaje tvrđava i može ga se uspješno napadati samo duga čkim štapom ili bacanjem kamenja. Evo zašto je gašenje kometa bilo izuzetno ozbiljna stvar. Do njega može doći zbog nemara, predugog spavanja, ili iznenadnog pljuska. Šibice su u tom kraju veoma rijetke. Skupe su i teško ih je nabaviti. Oni koji smognu pokoju šibicu obi čno svaku rascijepe popola, iz štednje. I zato se vatra veoma brižno održavala u kuhinjskim štednjacima ili u ognjištu krušnih peći. Prije odlaska na no ćni počinak žene bi žeravicu zapretale pepelom, da budu sigurne kako će tako sve do jutra tinjati. U zoru bi vatru pobožno prekrižile prije nego što je puhanjem vrate u život. Vatra, govorile su, nije prirodni prijatelj čovjeka. I zato je valja udobrovoljiti. Isto se tako vjerovalo da dijeljenje vatre, a posebno njezino posu đivanje, može dovesti samo do nevolje. Kona čno, oni koji posuđuju vatru na ovoj zemlji mogli bi biti primorani da je vrate u paklu. A iznošenje va tre iz ku će može kravama oduzeti mlijeko ili ih u činiti jalovima. Isto tako, vatra koja se iznosi iz kuće može dovesti do nesretnih posljedica prilikom ro đenja djeteta. Kao što je vatra bitna za komet, tako je i komet bitan za život. Komet je potreban kad se čovjek približava ljudskim naseljima, koje uvijek čuvaju čopori oštrih pasa. A zimi, ugašen komet može dovesti do smrzavanja, a i do nedostatka kuhane hrane. Ljudi stalno nose male vreće na leđima ili o pojasu da skupljaju gorivo za komete. Seljaci koji preko dana rade na poljima peku na njima povr će, perad i ribu. A noću ih muškarci i dječaci, na povratku ku ći, svom snagom zavitlaju i uzbacuju da lete preko neba, jarko gore ći, kao leteći crveni krugovi. Kometi lete u širokom luku, a plameni im repovi ozna čuju putanju. Tako su i dobili ime. Svojim plamenim repovima zaista se doimaju kao kometi na nebu, pojava kojih, kao što mi je Olga objašnjavala, nazna čuje rat, pošast i smrt. Vrlo je teško pribaviti limenke za komet. Nalaze se samo duž željezničkih pruga kojima se kre ću vojnički transporti. Seljaci određena područ ja ne dopuštaju uljezima da ih pokupe, a za limenke koje sami na đu, mnogo traže. Općine se s jedne i druge strane pruge bore za limenke. Svaki dan šalju grupe muškaraca i dje čaka opremljenih vrećama za nađene limenke i naoružanih sjekirama za obranu od bilo kakvih takmaca. Ja sam svoj prvi komet dobio od Olge, koja ga je primila kao naplatu za liječenje bolesnika. Brižno sam pazio na njega, prikivaju ći čekićem rubove rupa, jer je postojala opasnost da se previše prošire, poravnavaju ći
zupce i svjetlaju ći kovinu. U strahu da mi ne ukradu moju najvredniju imovinu, omatao sam žice pri čvršćene za ru čku oko zapeš ća i nikad se nisam odvajao od svog kometa. Živahna iskri čava vatra ispunjala me osjećajem sigurnosti i ponosa. Nikad nisam propuštao priliku da napunim vreću odgovarajućom vrstom goriva. Olga me često slala u šume po određene biljke i trave ljekovita svojstva, a ja sam se osje ćao savršeno sigurnim sve dok sam imao uza se svoj komet. Ali sada je Olga bila jako daleko, a ja nisam imao komet. Drhtao sam od studeni i straha, a noge su mi krvarile od posjekotina od oštrih listova obalske trske. Otresao sam s listova i gležnjeva pijavice koje su se nao čigled povećavale sišući mi krv. Nad rijekom su se nadvile duga čke, vijugave sjene, a duž sumornih obala treperili su prigušeni zvukovi. U pucketanju debelih bukovih grana, u šuštanju vrba koje su namakale liš će u vodi, čuo sam glasove tajanstvenih bi ća o kojima je govorila Olga. Poprimala su neobične oblike, zmijolike, rilaste, sa šišmišjom glavom i zmijskim tijelom. I ovijaju se oko čovjekovih nogu, sišući iz njega volju za životom, sve dok ne sjedne na tlo u želji da zadrijema, ali iza tog drijemanja više nema buđenja. Ponekad sam vi đao takve zmije neobi čna oblika u hambarima, gdje zastrašuju krave koje uznemireno mu ču. Kažu da piju kravlje mlijeko, ili, što je još gore, uvlače se u životinje i proždiru svu hranu koju jedu, sve dok krave ne crknu od gladi. Probijajući se kroz trsku i visoku travu, po čeo sam bježati što dalje od rijeke, kidajući zapreke od isprepletena korova, saginju ći se nisko da se proguram ispod zidova od obješena granja, u opasnosti da se ne nabodem na oštre trske i trnje. Negdje daleko mukala je krava. Brzo sam se popeo na neko stablo, i kad sam s njegove visine pažljivo promotrio okolinu, primijetio sam svjetlucanje kometa. Ljudi su se s pašnjaka vra ćali kući. Oprezno sam se uputio prema njima, osluškuju ći glasove njihova psa, koji su dopirali do mene kroz šipražje. Glasovi su bili već posve blizu. Iza debela zida od liš ća očito je vodila staza, čuo sam težak hod krava i glasove mladih pastira. Tu i tamo pokoja bi iskra iz njihovih kometa zasvijetlila na tamnom nebu i onda u cikcaku iščeznula u beskraju. Slijedio sam ih kroz grmlje, odlu čivši napasti pastira i oteti mu komet. Pas koji ih je pratio nekoliko je puta nanjušio moj miris. Zaletio bi se u grmlje, ali se očito nije os- ječao dovoljno sigurnim u mraku. Kad sam zašičao poput zmije, povukao se natrag na stazu, reže ći od vremena na vrijeme. Pastir je, osjećajući opasnost, ušutio i osluškivao šumske glasove.
Približio sam se putu. Krave su bokovima gotovo doticale granje iza kojega sam se skrivao. Bile su tako blizu da sam osje ćao zadah njihovih tijela. Pas se odlu čio na još jedan napad, ali ga je moje ši čanje otjeralo natrag na put. Kad su mi se krave još više približile, ubo sam dvije od njih oštrim prutom. One su zamukale i po čele trčati, a pas pojuri za njima. Tada sam kriknuo otegnutim, treperavim sablasnim urlikom i najbližeg pastira udario u lice. Prije nego što je dospio shvatiti što se dogodilo, zgrabio sam njegov komet i odjurio natrag u grmlje. Prestrašivši se jezovita krika i kravlje strke, ostali su dje čaci potrčali prema selu, vukući za sobom i zaprepaštenog pastira. Ja sam tada krenuo dublje u šumu, naloživši na jarku vatru nešto svježa liš ća. Kad sam bio dovoljno daleko, po čeo sam puhati u komet. Njegovo je svjetlo primamilo iz tmine rojeve nepoznatih kukaca. Vidio sam vještice kako vise s drveća. Piljile su u mene, nastoje ći da me skrenu s pravog p ravog puta i zbune me. Jasno sam čuo trepet lutaju ćih duhova koji su utekli iz tijela grešnika — pokajnika. U žućkastom žaru kometa vidio sam stabla kako se nadvijaju nad mene. Čuo sam žalostive glasove i neobi čne pokrete duhova i vukodlaka koji pokušavaju provrtati put iz unutrašnjosti svojih debala. Tu i tamo primijetio sam zasjeke sjekire na deblima stabala. Sjetio sam se da mi je Olga pri čala da takve zasjeke prave seljaci da zlim čarolijama op čine svoje neprijatelje. Zasijecaju ći sočno meso drveta sjekirom, treba samo izgovoriti ime mrske osobe i zamisliti njezino lice. A zasjek će tada prenijeti bolest i smrt na neprijatelja. n eprijatelja. Na stablima je oko mene bilo mnogo takvih ožiljaka. Ljudi ovdje zacijelo imaju mnogo neprijatelja i imali su mnogo posla u svojim nastojanjima da im nanesu nesre ću. Onako prestrašen, divlje sam zavitlao komet. Vidio sam beskrajne redove stabala kako se dodvorljivo naginju prema meni, pozivaju ći me da zađem sve dublje i dublje u njihove tajnovite redove. Prije ili poslije, morat ću prihvatiti njihov poziv. Želio sam se udaljiti od obalnih sela. Krenuo sam naprijed, čvrsto uvjeren da će me Olgine čarolije naposljetku dovesti dovesti natrag k njoj. Nije li mi uvijek govorila da će mi začarati noge ako pokušam pobje ći od nje i prisiliti ih da me dovedu natrag k njoj? Nisam se imao čega bojati. Neka nepoznata snaga, ili il i odnekuda odozgo, ili u meni samom, vodila me nepogrešivo natrag k staroj Olgi.
~
Sada živim kod mlinara, kojega su seljaci prozvali Ljubomorko. On je još šutljiviji nego što je inače u tom kraju uobi čajeno, čak i kad bi mu susjedi dolazili u posjet, samo bi sjedio, prisrkujući od vremena do vremena votke i cijedeći nevoljko i vrlo rijetko pokoju rije č, zadubljen u misli, ili zazuren u kakvu osušenu muhu prilijepljenu za zid. Trgnuo bi se iz svog sanjarenja samo kad bi u sobu ušla njegova žena. Podjednako mirna i mu čaljiva, ona bi uvijek sjela iza svog muža, čedno oborivši pogled kad bi u sobu ulazili muškarci i krišom je poglédali. Spavao sam na tavanu, to čno iznad njihove spavaonice. No ću su me budile njihove svađe. Mlinar je sumnji čio ženu da očijuka i razbludno izlaže pogledima pogledima tijelo na poljima ili u mlinu pred nekim mladim ora čem. Žena to nije poricala, ali je sjedila ravnodušna i mirna. Kadikad te sva đe nisu imale i male kraja. Razbješnjeli bi mlinar zapalio svije će po sobi, navukao čizme i počeo ženu tući. Ja bih se pripio uz neku pukotinu na podnim daskama i gledao kako mlinar bičem opliće svoju golu ženu. Žena se pokrivala perinom koju bi povukla s kreveta, ali bi je mlinar strgnuo s nje, bacio na pod, stao raširenih nogu iznad nje i nastavio bi čevati njezino gojno tijelo. Poslije svakog udarca na njezinoj su se nježnoj koži pokazivale crvene, krvlju podlivene crte. Mlinar je bio nemilosrdan, Širokim zamasima ruke oplitao je kožnatim remenom bi ča njezinu stražnjicu i stegna, šibao po grudima i vratu, tukao po ramenima i goljenicama. Žena je malaksala i ležala cvile ći kao psetance. A onda bi dopuzala do muževljevih nogu, mole ći za oproštenje. Mlinar bi naposljetku odbacio bi č, pogasio svijeće i otišao u krevet, žena bi i dalje jecala. Idu ćeg bi dana previla rane, s naporom se kretala i isprebijanim, izranjenim dlanovima otirala suze. U kući je boravio još jedan stanovnik: jedna dobro uhranjena prugasta mačka. Jednog je dana pobješnjela. Umjesto da mijau če, glasala se
prigušenim skvičanjem. Vukla se uz zidove, vijugavo kao zmija, povijala uzdrhtale slabine i hvatala se pandžama za suknju mlinarove žene. Režala je i stenjala nekim čudnim glasom, njezini su promukli krikovi sve odreda uznemirili. Uvečer je prugavica bolećivo cviljela, rep joj je šibao o slabine, a njuška joj o sve udarala. Mlinar je razdraženu ženku zatvorio u podrum i uputio se u mlin, rekavši ženi da će momka dovesti kući na večeru. Žena je bez riječi počela pripremati hranu i prostirati stol. Momak je bio siroče. Rad na mlinarovu imanju bilo mu je prvo zaposlenje. Bio je to visok, miran mladi ć lanenaste kose, koju je obi čavao zabacivati s oznojena čela. Mlinar je znao da seljaci koješta govorkaju o njegovoj ženi i momku. Govorili su da se ona sasvim izmijeni kad se zagleda u momkove plave o či. Ne mareći za opasnost da bi je muž mogao vidjeti, ona bi uzbuđeno jednom rukom zadizala suknju visoko iznad koljena, a drugom razdrljivala košulju da otkrije sise kad god bi se zagledala u momkove oči. Mlinar se vratio s mladićem, noseći u vreći prebačenoj preko ramena mačka kojega je posudio od susjeda. Mačak je imao glavu krupnu kao ove ća repa i dug, jak rep. Tigrasta je mačka u podrumu pomamno zavijala. Kad ju je mlinar oslobodio, skočila je nasred sobe. Dvije su ma čke počele nepovjerljivo kružiti jedna oko druge, brek ćući, prilazeći sve bliže i bliže. Mlinarova je žena poslužila ve čeru. Jeli su bez riječi. Mlinar je sjedio na sredini stola, njegova žena s jedne, a momak s druge strane. Ja sam svoj obrok jeo šćućuren kraj peći. Divio sam se teku dvojice muškaraca: golemi komadi mesa i kruha, zaliveni gutljajima votke, nestajali su u njihovim ždrijelima kao lješnjaci. Žena je jedina polako žvakala hranu. Kad bi oborila glavu nisko nad svoju zdjelu, momak bi brže od munje bacio pogled na njezinu nabreklu košulju. Na sredini sobe tigrasta je ma čka odjednom povila le đa, iskesila zube i izbacila pandže, pa nasrnula na ma čka. On je stao, zgrbio le đa i šljisnuo slinu ravno u njezine upaljene o či. Ženka je kružila oko njega, poskakivala prema njemu, uzmicala i onda ga odjednom ogrebla po njušci. Sad se opet mačak oprezno šuljao oko nje, onjuškavajući njezin kužan zadah. Svinuo je rep i pokušavao joj prići s leđa. Ali ženka mu to nije dopustila; istegnula se tijelom uz pod i okrenula kao žrvanj, zahvativši ga svojim oštrim ispruženim pandžama po njušci. Mlinar i ono drugo dvoje jeli su i kao op činjeni, bez riječi, gledali. Žena je sjedila zažarena lica; čak joj je i vrat pocrvenio. Momak je letimice
podizao pogled i odmah ga obarao. Kratka mu se kosa sva ovlažila od znoja i stalno ju je zabacivao s užarena čela. Samo je mlinar mirno sjedio i jeo, promatraju ći mačke, poglédajući zgodimice ženu i gosta. Mačak je odjednom donio odluku. Kretnje su mu postale odmjerenije. Približavao se. Ona se kretala nestašno, kao da se povla či, ali mužjak visoko odskoči i baci se na nju u sve četiri. Zari zube u njezin vrat, pa usredoto čeno, napeto, prodre u nju bez ikakva meškoljenja. Kad se zadovoljio i zamorio, smiri se. Pribijena uz pod, tigrasta mačka prodorno kmeknu i skočimice se izvuče ispod njega. Skoknu na ohladnjelu pe ć, bacakajući se po njoj kao riba, zabacujući šape iza vrata, trljaju ći glavu o topao zid. Mlinareva žena i momak prestadoše jesti. Zurili su jedno u drugo, razjapivši usta puna nedojedena zalogaja. Žena je teško disala, savila ruke pod prsa i počela ih, očito nesvjesno, stiskati. Momak je gledao sad ma čke, sad nju, oblizivao osušene usnice i s naporom progutao zalogaj. Mlinar proguta posljednji zalogaj svog obroka, zabaci glavu i nadušak iskapi čašu votke. Iako pijan, ustane, zgrabi svoju željeznu žlicu i lupkaju ći se po dlanu krene prema momku. Mladi ć je zbunjeno sjedio. Žena zagrne suknju i uzvrpolji se oko ognjišta. Mlinar se nagne nad momka i nešto mu šapne u pocrvenjelo uho. Mladić skoči kao da ga je netko ubo nožem i po čne nešto poricati. Mlinar ga sad već glasno upita je li se pomamio za njegovom ženom. Momak pocrveni, ali ne odgovori. Mlinarova se žena okrenula na drugu stranu i počela prati lonce. Mlinar pokaže rukom prema ma čku koji je lunjao sobom i ponovo nešto šapnu mladiću. A on s naporom ustane od stola, namjeravaju ći izići iz sobe. Mlinar prevrne svoju stolicu i po čne mu prilaziti, te prije nego što se mladić snašao, odjednom ga gurne uza zid, stisne ga jednom rukom za grlo i zabije mu koljeno u trbuh. Momak se nije mogao pomaknuti. Zaprepašten, glasno dašćući, nešto je zamuckivao. Žena srnu prema mužu, preklinju ći ga i jadikujući. Tigrasta mačka, koja se ispružila na peći, probudi se i pogleda što se događa, dok je prestrašen mačak skočio na stol. Jednim jedinim udarcem mlinar odstrani ženu s puta. I jednim brzim pokretom, kao što je onaj kojim žene znaju iskopati gnjila mjesta kad gule krumpir, zarine žlicu u jedno momkovo oko i zavrne je. Oko iskoči iz momkova lica, kao žutanjak iz razbijena jajeta, i otkotrlja se niz mlinarovu ruku na pod. Momak je urlao i vrištao, ali mlinar ga je i dalje držao prikliještena uza zid. Tada okrvavljena žlica zaroni u drugo oko, koje još brže iskoči. Oko se na trenutak zadržalo na momkovu
licu, kao da ne zna što će; a onda napokon padne niz njegovu košulju na pod. Sve se to dogodilo u trenutku. Nisam mogao povjerovati u to što vidim. U misli mi sijevne neki tračak nade da se iskopano oko možda može staviti natrag onamo kamo spada. Mlinarova je žena divlje vrištala. Odjurila je u susjednu sobu i probudila djecu, koja su također počela prestrašeno vrištati. Momak je urlao, a onda ušutio i prekrio lice rukama. Kroz prste su mu niz ruke procurili poto čići krvi, kapljući mu polako na košulju i hla če. Podjednako bijesan, mlinar ga gurnu prema prozoru, o čito ne vodeći računa o tome da je mladi ć slijep. Momak je posrtao, vikao i samo što nije udario o stol. Mlinar ga zgrabi za ramena, nogom otvori vrata i ritne ga napolje. Momak i opet kriknu, spotaknuvši se o prag i ljosne na dvorište. Zalajali su psi, iako nisu znali što se dogodilo. Očne su jabučice ležale na podu. Kružio sam oko njih, love ći njihov zaleđen pogled. Mačke su se plašljivo primakle nasred sobe i po čele se igrati očima kao da su klupčad vune. Njihove su se zjenice na svjetlu petrolejske svjetiljke suzile u uske pukotine. Ma čke su kotrljale oči naokolo, njuškale ih, lickale ih i s uvu čenim ih pandžama nježno gurkale jedna drugoj. Sada sam imao dojam da oči zure u mene iz svakog kuta sobe, kao da su stekle neki nov život i svoj vlastiti na čin kretanja. Promatrao sam ih sav zadivljen. Da nije bilo mlinara, i ja bih ih uzeo. Sigurno su još vidjele. Držao bih ih u džepu i izvadio ih kad bi ustrebalo, postavivši ih na svoje. Tad bih vidio dvaput više, možda čak i više od toga. Možda bih ih mogao pri čvrstiti na potiljak i onda bi mi mogle re ći, premda ni sam ne znam kako, što se događa iza mene. Ili još bolje, mogao bih o či negdje ostaviti i one bi mi poslije rekle što se tamo dogodilo za moga izbivanja. Možda oči nemaju namjere nikome služiti. Mogle su lako umaknut! mačkama i otkotrljati se kroz vrata napolje. Mogle bi putovati preko polja, jezera i šuma, razgledajući sve, slobodne kao ptice puštene iz klopke. Još bi dugo mogle živjeti, zato što bi bile slobodne, a budu ći da su male, mogle bi se lako sakriti na različitim mjestima i potajice promatrati ljude. Sav zanesen, odlučio sam tiho zatvoriti vrata i zaplijeniti o či. Mlinara je mač ja igra očito razljutila, pa ritne životinje u stranu i svojim teškim čizmama zgnječi očne jabučice. Pod njegovim je debelim potplatima nešto pucnulo. Čudesno ogledalo, koje je moglo odražavati cijeli svijet, bilo je smrvljeno. Na podu su ostale samo zgnje čene hrpice hladetine. Prožeo me osjećaj nekog strahovitog gubitka. Ne obazirući se na mene, mlinar sjedne na klupu i polako se zaklimata, kao da ga svladava san. Oprezno sam ustao, podigao s poda okrvavljenu
žlicu i počeo kupiti tanjure. Dužnost mi je bila da čistim sobu i metem pod. Dok sam tako čistio sobu, nastojao sam ostati što dalje od zgnječenih očiju, ne znajući što ću s njima. Naposljetku sam okrenuo glavu u stranu i brzo nameo tu sluz u vedricu i bacio je u pe ć. Ujutro sam se probudio rano. Čuo sam kako mlinar i njegova žena ispod mene hrču. Oprezno sam spremio zavežljaj hrane, napunio komet vrućom žeravicom i, podmitivši komadi ćem kobasice psa u dvorištu, odjurio iz kolibe. Uz mlinski zid, pored suše, ležao je momak. Isprva sam nakanio brzo proći pored njega, ali onda mi je palo na pamet kako mu je oduzet vid, pa sam stao. Još jc bio nekako zabezeknut. Prekrio je lice rukama, stenjao i jecao. Na licu, rukama i košulji stajala je usirena krv. Htio sam nešto reći, ali sam se uplašio da bi me mogao nešto upitati o svojim o čima, a onda bih mu morao reći da ne misli na njih, jer ih je mlinar zdruznuo u kašu. Strašno sam ga žalio. Zanimalo me da li čovjek koji izgubi vid gubi i sjećanje na sve što je prije vidio. Ako je tako, čovjek više ne bi mogao vidjeti čak ni u snu. Ali ako nije, ako čovjek bez očiju i dalje vidi sve u svom sje ćanju, to nije tako loše. Svijet je, kako se čini, svagdje pomalo sli čan, pa iako se ljudi jedan od drugoga razlikuju, baš kao ljudi i drve će, čovjek prilično određeno zna kako izgledaju, iako ih je vidio prije mnogo godi na. Ja sam proživio samo sedam godina, ali sjećao sam se mnogočega. Kad zatvorim oči, mnoge mi se pojedinosti još življe vra ćaju u sjećanje. Tko zna, možda će momak odsada gledati posve nov, čudesan svijet. Začuo sam neke glasove iz sela. U strahu da se mlinar možda nije probudio, nastavio sam put, dodiruju ći od vremena do vremena o či. Sada sam išao mnogo opreznije, jer sam spoznao da o čne jabučice nemaju baš jako korijenje. Kad se čovjek nagne, one se objese kao jabuke na grani i mogle bi lako otpasti. Odlučio sam da ću odsada preskakati ograde uzdignute glave; ali pri prvom sam se pokušaju spotaknuo i pao. Prestrašeno sam podigao prste prema očima, da vidim jesu li još tamo gdje su bile. I kad sam pažljivo provjerio da se otvaraju i zatvaraju kako treba, sa zadovoljstvom sam zamijetio jarebice i drozdove kako lete. Letjeli su veoma brzo, ali mogao sam ih pratiti pogledom, pa čak i preteći, kad su se vinuli pod oblake, postajući manji od kišnih kapi. Obećao sam sâm sebi da ću upamtiti sve što vidim; ako mi netko iskopa o či, sjećat ću se svega onoga što sam ikad vidio otkad živim.
~
Moja je dužnost bila da postavljam zamke za Lecha, koji je po mnogim susjednim selima prodavao ptice. U tome mu nije bilo premca. Radio je sam. Uzeo me zato što sam bio vrlo malen, tanak i lagan. Tako sam mogao postavljati zamke i tamo kamo s&m Lech nije mogao dospjeti: na tanke grančice stabla, na gusto grmlje koprive i čička, na razmočene otočiće po močvarama i poljima. Lech nije imao obitelji. Ku ćerak mu je bio prepun raznovrsnih ptica, od običnog vrapca, pa do mudre sove. Seljaci su Lechu davali hranu u zamjenu za ptice, pa se nije morao brinuti za ono najpotrebnije: mlijeko, maslac, kiselo vrhnje, sir, kruh, lovačku kobasicu, votku, voće, pa čak ni za tkaninu. On bi sve to skupljao po okolnim selima, raznose ći naokolo svoje kaveze s pticama i pretjerano hvale ći njihovu ljepotu i opjevaju ći njihove vrline. Lech je imao bubulji čavo, pjegavo lice. Seljaci su tvrdili da takvo lice imaju oni koji kradu jaja iz lastavi č jih gnijezda; sam je Lech uzvraćao da je to od toga što je u mladosti neoprezno pljunuo u vatru, tvrde ći da je njegov otac bio seoski pisar i da je želio da on, njegov sin, postane sve ćenik. Ali njega su privukle šume. Proučavao je svojstva ptica i zavidio im na nji hovoj sposobnosti letenja. Jednog je dana pobjegao iz o čeve kolibe i počeo lutati od sela do sela, od šume do šume, kao divlja i izgubljena ptica. S vremenom je počeo hvatati ptice. Promatrao je čudesne običaje prepelica i ševa, naučio je oponašati bezbrižan zov kukavica, krečanje svrake, hukanje sove. Poznavao je udvaračke navike zimovke; ljubomorni bijes kosca prepeli čara, koji kruži gnijezdom kad ga napusti ženka; i tugu lastavice kojoj su obijesni dječaci uništili gnijezdo. Razumio je tajne sokolova leta i divio se rodinoj strpljivosti u lovu na žabe. Zavidio je slavuju na njegovu pjevanju. Tako je proveo mladost među pticama i stablima. Sada je brzo ćelavio, zubi su mu se kvarili, koža mu se na licu nabrala u bore, a pomalo je postao i kratkovidan. I tako se zauvijek skrasio u kolibi koju je sam izgradio, u
kojoj je on zauzimao samo jedan kut, a sve je ostalo pretrpao pti č jim kavezima. Na samom vrhu jednoga od tih kaveza našlo se usko mjesto i za mene. Lech je često govorio o svojim pticama. Pohlepno sam slušao sve što govori. Naučio sam da jata roda uvijek dolaze preko dalekih oceana o Josipovu i ostaju u selu sve dok sveti Bartolomej ne otjera žabe hmeljskim kolcem u mulj. Mulj zatisne žablje gubice, a rode više nisu kadre da ih love, jer ne čuju njihov kreket, i zato moraju oti ći. Rode donose sreću kući na kojoj se gnijezde. Lech je jedini čovjek u tom područ ju koji zna kako se unaprijed pravi rodino gnijezdo, i njegova gnijezda nisu nikad ostajala bez stanovnika. Za gradnju takvih gnijezda tražio je veliku naplatu, i samo su najbogatije gazde mogli sebi priuštiti takve usluge. Lech je gradnji gnijezda prilazio vrlo promišljeno. Najprije bi na izabranom krovu, negdje pri sredini, postavio branu, koja će mu poslužiti kao okosnica gradnje. Uvijek je bila malo iskošena prema zapadu, tako da gnijezdu ne mogu previše naškoditi vjetrovi koji pušu na tom podru č ju. Tada Lech duge zupce napola uvu če u branu, da tako stvori uporište za grančice i slamu koje rode same skupljaju. Neposredno prije njihova dolaska postavlja velik komad crvene tkanine nasred brane, da rodama privuče pažnju. Bilo je poznato da će onaj tko spazi prvu proljetnu rodu u letu imati sreću; ali vidjeti prvu proljetnu rodu kako sjeda, bilo je predznak godine nevolja i nesreća. Rode su isto tako nuđale ključ za odgonetanje što se sve u selu dogodilo. Nikad se nisu vra ćale na krov pod kojim je za njihova izbivanja počinjeno neko nedjelo, ili pod kojim su ljudi živjeli u grijehu. To su čudne ptice. Lech mi je pri čao kako ga je jedna ženka, sjede ći na jajima, kljunula kad je pokušavao popraviti položaj gnijezda. On joj se osvetio tako da je među rodina jaja postavio jedno guš č je. Kad su se pilići izlegli, rode su zabezeknuto gledale svoje potomstvo. Jedan je od mladunaca bio nakazan, kratkih svijenih nogu i plosnata kljuna. Otac-roda optuživao je svoju ženku za preljub i htio kopile smjesta ubiti. Majka-roda osjetila je da mališana treba ostaviti u gnijezdu. Bra čni se par nekoliko dana neprestano prepirao. Naposljetku je ženka odlu čila da malom guščetu na svoju odgovornost poštedi život, pa ga je oprezno odgurala na slamnati krov, s kojega je nepovrijeđeno palo na slamu. Činilo se da je slu čaj time završen i da će bračna sloga biti ponovno uspostavljena. Ali kad je došlo vrijeme za povratni let, sve su rode kao obično održale dogovor. Poslije rasprave odlu čeno je da je ženka kriva za
preljub i da nije zavrijedila pratiti svog mužjaka. Kazna je izvršena kako treba i na vrijeme. Prije nego što su se ptice svrstale u svoj besprijekoran sastav, navalile su na nevjernu suprugu kljunovima i krilima. Pala je mrtva pored slamom pokrivene kuće na kojoj je živjela sa svojim mužjakom. Seljaci su pored njezina mrtva tijela našli jedno ružno guš če kako lije gorke suze. I lastavice su također živjele zanimljivim životom. Te omiljene ptice Djevice Marije dolijetale su kao nagovještaj prolje ća i radosti. Pretpostavljalo se da u jesen odlije ću daleko od mjesta gdje žive ljudi i slijeću, umorne i pospane, na trsku što raste u dalekim mo čvarama. Lech je pričao da ostaju na trski tako dugo dok se ne slomi pod njihovom težinom, pa onda potonu u vodu. Pretpostavljalo se da ostaju pod vodom preko cijele zime, sigurne u svom ledenom prebivalištu. Glas kukavice mogao je zna čiti mnogo toga. Onaj tko je prvi put čuje u njihovo godišnje doba, mora odmah po četi zveckati nov čićima u džepu i prebrojiti sav svoj novac, da bi za cijelu godinu osigurao bar isto toliku svotu. Lopovi moraju pomno upamtiti kada su te godine prvi put čuli njihovo kukanje. Ako je to bilo prije nego što su stabla olistala, bolje im je da se okane svojih planova za plja čku, jer neće biti uspješna. Lech je kukavice posebno volio. On je na njih gledao kao na ljude koji su se pretvorili u ptice-plemi će, zaludu moleći boga da ih ponovno pretvori u ljudska bića. Znak njihova plemenita porijekla zamjećivao je u načinu na koji su gajili svoju mladun čad. Govorio je da se kukavice nikad same ne bave odgojem svoje mladun čadi. Nego unajmljuju čingulju da hrani i nadzire njihove mlade, a one i dalje oblije ću šumama, zazivaju ći gospoda da ih ponovno pretvori u plemi će. šišmiše je Lech prezirao, drže ći ih napola pticama, a napola miševima. Nazivao ih je poslanicima zlih duhova, koji traže nove žrtve, kadri da se čovjeku zakvače o kosu, uštrcavajući mu u mozak grešne želje. Ali čak i šišmiši mogu biti od koristi. Jednom je Lech uhvatio jednog šišmiša na tavanu. Stavio ga u mrežu i postavio na mravinjak nedaleko od kuće. Do drugog su dana preostale od njega samo bijele kosti. Lech je pažljivo pokupio kostur i odvojio kobilicu, koju je poslije nosio na grudima. Preostale je kosti samljeo u prah, rastvorio ga u čaši votke i taj napitak dao ženi koju je volio da ga popije. To će u njoj, rekao je, pouzdano probuditi sklonost i žudnju prema njemu. Lech me učio da čovjek uvijek mora pomno promatrati ptice, pa onda iz njihova ponašanja izvu ći određene zaključke. Ako primjećuje da u velikom broju lete u vrijeme ruži časta sunčeva zalaska i ako među njima ima čak i više razli čitih vrsta, onda je pouzdano da na njihovim krilima jaše zli
duhovi u potrazi za prokletim dušama. Kad se vrane, ga čci i čavke skupe zajedno na polju, možeš biti siguran da ih je na taj skup potaknuo sam nečastivi, koji nastoji u njih uliti mržnju prema ostalim pticama. Pojava dugokrilih bijelih vrana navješ ćuje prolom oblaka; nizak let divljih gusaka u proljeće naznačuje kišovito ljeto i lošu žetvu. U praskozorje, dok su ptice još spavale, mi bismo se pokušali prikrasti njihovim gnijezdima. Lech bi kora čao naprijed, pažljivo preska čući grmlje i šipražje. Ja sam išao točno iza njega. Kasnije, kad bi danje svjetlo prodrlo čak i u najzasjenjenije zakutke šume i polja, izvla čili bismo ptice što su prestrašeno mlatarale krilima iz zamki koje smo postavili dan ranije. Lech ih je pažljivo skidao i pri tome ih ili umirivao riječima, ili im prijetio smr ću. A onda bi ih stavio u prostranu torbu preba čenu preko ramena, u kojoj bi se otimale i bacakale sve dok ne bi iznemogle i smirile se. Kad god bi u torbu ubacio novog zarobljenika, ona bi iznova oživjela, od čega bi podrhtavala i prevrtala se po Lechovim leđima. Prijatelji i rođaci naših zarobljenika kružili su iznad naših glava, cvrku ćući prijekorno. Lech bi tada uzgledao ispod onih svojih bezbojnih obrva i glasno ih grdio. Ako bi ptice nastavljale svoje, Lech bi odložio torbu, izvadio praćku, stavio u nju oštar kamen i hitnuo ga pažljivo ga đajući u jato. Nikad nije promašio; odjednom bi se s neba stropoštala na zemlju neka beživotna ptica. Lech se uop će ne bi osvrtao na njezino truplo. Što se više približavalo podne, Lech je sve više ubrzavao korake i sve češće otirao znoj s čela. Približavao se najzna čajniji sat njegova dana. Na nekoj udaljenoj šumskoj čistini, za koju su znali samo njih dvoje, čekala ga je žena koju su u tom kraju zvali Manita Ljudmila. Ja sam ponosno klipsao za njim, prebacivši preko ramena torbu s pticama koje su se u njoj bacakale. Šuma je postajala sve guš ća i opasnija. Odbojno, zmijinjim bojama isprugana debla graba strše ravno pod oblake. Stabla lipa, koja prema Lechu pamte i sam početak ljudskoga roda, stoje široka u ramenima, a deblo im podsjeća na pancir-košulje prošivene sivori đom mahovinom. Hrastove grane izbijaju iz svojih debala kao vratovi izgladnjelih ptica koje traže hranu, te zagasitim krošnjama zamra čuju sunce, zasjenjujući borove, topole i lipe. Lech bi s vremena na vrijeme zastao i bez rije či razgledao neke tragove u pukotinama natrule kore i u čvorovima stabala i šišaricama punim crnih rupa, iz čije je unutrašnjosti sjajilo golo bijelo drvo. Prošli bismo kroz mlad brezik s tananim, krhkim mladicama, koje su nepovjerljivo povijale svoje tanašne male gran čice i pupove. Kroz koprenast zastor liš ća primijetilo nas je jato ptica, posjedalih po granju, koje se uplašilo, razmahalo krilima i vinulo u bijeg. Njihov se cvrkut
preplitao sa zujanjem kora p čela koje su letjele oko nas kao pokretan svjetlucav oblak. Lech je zaštitio lice rukama i pobjegao pred p čelama u gušće šipražje, a ja sam potrčao sustopice za njim, pridržavaju ći jednom rukom torbu s pticama i košaru za zamke, razmahuju ći istovremeno drugom da otjeram nasrtljiv i osvetoljubiv roj. Manita Ljudmila bila je neobi čna žena i sve sam je se više bojao. Bila je snažno građena i viša od drugih žena. Kosa joj se, očito nikad nestrižena, u slapovima spuštala niz ramena. Imala je velike grudi, koje su joj se objesile gotovo do trbuha, te jake miši ćave listove. Ljeti je hodala naokolo odjevena samo u neku bezbojnu vre ću, koja joj je razotkrivala dojke i šumarak riđih dlaka između nogu. Muškarci i momci znali su pri čati o obijesnim šalama koje su zbijali s Ljudmilom kad je bila raspoložena. Seoske su je žene često pokušavale ukebati, ali Ljudmilina se stražnjica, ponosno je govorio Lech, kretala na vjetreni pogon i nitko je nije mogao uhvatiti, ako to ona nije htjela. Nestala bi u šipražju kao čvorak, da iz njega izmili tek kad nitko ne bude u blizini. Nitko nije znao gdje se nalazi njezin brlog. Ponekad, ujutro, kad su seljaci s kosom na ramenu izlazili na polja, vi đali su Ljudmilu kako im izdaleka zaljubljeno domahuje. Oni bi zastali i odmahnuli joj, lijeno ispruživši ruke, kao da im slabi volja za radom. Samo su ih dozivi njihovih žena i majki, koje su se približavale sa srpovima i motikama, ponovno privodili pameti. Žene često huckaju pse na Ljudmilu. Najkrupniji i najopasniji od svih koje su ikad napujdale na nju više se nije vratio. Poslije toga ona se uvijek pojavljivala vode ći tu životinju na uzici. A drugi bi se psi tada podvijena repa razbježali. Govorkalo se da Manita Ljudmila živi s tim krupnim psom kao s muškarcem. Neki su proricali da će jednog dana roditi djecu čija če tijela biti pokrivena psećom dlakom, koja će imati vuč je uši i četiri šape i da će sve te nakaze živjeti negdje u šumi. Lech nikad nije ponavljao te pri če o Ljudmili. Samo je jednom spomenuo da su je roditelji, još kad je bila posve mlada i nevina, primoravali da se uda za sina seoskog psalmopojca, poznatog po ružno ći i grubosti. Ljudmila nije pristala na to, a to je njezina prosca toliko razbjesnilo da ju je namamio nekamo izvan sela, gdje je djevojku silovala cijela gomila pijanih seljaka, tako da se onesvijestila. Poslije toga, ona je postala posve druga žena; njezin se razum poremetio. Budu ći da se nitko nije sjećao njezine porodice, a nju baš nisu držali jako bistrom, dali su joj nadimak Manita Ljudmila. Živjela je po šumama, mamila muškarce u šikare i toliko im uga đala
svojom putenošću, da poslije više nisu mogli niti pogledati svoje debele i smrdljive žene. Nijedan je muškarac nije mogao zadovoljiti; morala je imati nekoliko muškaraca, jednoga za drugim. A ipak, ona je bila Lechova velika ljubav. Skladao je za nju nježne pjesme u kojima je bila predstavljena kao ptica neobične boje, koja leti u daleke svjetove, slobodna i hitra, sjajnija i ljepša od svih drugih stvorenja. Za Lecha kao da je pripadala onom poganskom, primitivnom kraljevstvu ptica i šuma, gdje je sve bilo beskrajno izobilno, divlje, rascvjetano i kraljevsko u svom stalnom propadanju, smrti i ponovnom rađanju; nedostupno i razli čito od ljudskog svijeta. Svakog dana o podne uputili bismo se Lech i ja prema čistini gdje se nadao naći Ljudmilu. Stigavši onamo, Lech bi huhuknuo, oponašaju ći glas sove. Manita Ljudmila bi izniknula iz visoke trave, s razli čcima i makovima upletenim u kosu. Lech bi željno pohitao prema njoj i onda su tako stajali, njišući se polako kao trava oko njih, gotovo urasli jedno u drugo, nalik na dva debla drveta porasla iz zajedni čkog korijena. Promatrao sam ih s ruba čistine, iza listova paprati. Ptice je u mojoj vreći zbunio iznenadan mir, pa su se uscvrkutale, uskoprcale i uzbu đeno jedna drugu udarale krilima. Muškarac i žena ljubili su jedno drugome kosu i oči i trljali se licem o lice. Opio ih dodir i miris njihovih tijela i ruke su im polako postajale sve razigranije. Lech je prevukao svojom velikom, žuljevitom šakom preko meke ženine ruke, dok je ona privla čila njegovo lice bliže svome. Oboje su se spustili u visoku travu koja je sada stršala iznad njihovih tijela, krijući ih djelomično od znatiželjnih pogleda ptica koje su se uzlepršale po čistini. Lech bi mi poslije pri čao kako mu je Ljudmila, dok su tako ležali u travi, pripovijedala zgode o svom životu i patnjama, otkrivajući mu hirove i mušice svojih neobi čnih neobuzdanih osjećaja, sve prečice i tajne prolaze kroz koje je lutao njezin slabašan razum. Bilo je vruće. Nije bilo ni daška vjetra, a vršike su drve ća bile nepomične, šuškali su skakavci i zujkali vilini konjici; jedan je leptir zastao na nevidljivom dašku pirka lebde ći iznad suncem obasjane čistine. Djetlić je prestao kuckati, kukavica je umuknula. Zadrijemao sam. A onda su me probudili neki glasovi. Muškarac i žena stajali su priljubljeni jedno uz drugo kao da su urasli u tlo, govoreći jedno drugome neke riječi koje nisam razumio. A onda se nevoljko razdvojiše: Manita je Ljudmila mahala rukom. Lech je krakatao prema meni, opetovno okre ćući pogled prema njoj i spotičući se, dok mu je na usnama poigravao čeznutljiv osmijeh. Na putu kući postavili smo nove zamke; Lech je bio umoran i odsutan. Uvečer, kad su ptice u svojim kavezima pozaspale, on je živnuo. Neumorno je govorio o Ljudmili. Tijelo mu je treperilo, smijuljio se sklapajući oči.
Njegovo se bubuljičavo lice zarumenjelo. Kadikad su prolazili dani, a Ljudmila se nije pojavljivala u šumi. Lecha je obuzela neka nijema pomama. Ozbiljno je zurio u ptice u kavezu, mrmljajući nešto sam za sebe. Naposljetku je, poslije dugotrajnog samoispitivanja, izabrao najja ču pticu, zavezao je za zapeš će i pripremio smrdljive boje različitih tonova koje je smiješao od mnogih razli čitih sastojaka. Kad je bio zadovoljan bojom, Lech je počeo okretati pticu i bojiti joj krila, glavu i prsa u svim duginim bojama, sve dok nije postala šarenija i živopisnija od stručka poljskog cvijeća. A onda smo krenuli duboko u šumu. Tamo je Lech izvadio obojenu pticu i naložio mi da je držim u ruci i blago je stiš ćem. Ptica će se uscvrkutati i tako privući jato ptica iste vrste koje će uznemireno oblijetati iznad naših glava. Naša će se zarobljenica, kad ih začuje, upinjati prema njima, ćurličući sve glasnije, a njezino će malo srce, zatvoreno u svježe obojenim grudima, žestoko udarati. Kad se nad našim glavama prikupio dovoljan broj ptica, Lech mi dade znak da zarobljenicu oslobodim. Vinula se u zrak, sretna i slobodna, kao krpica duge na zaslonu oblaka, a onda zaroni u sme đe jato koje ju je očekivalo. Ptice su na trenutak ostale zbunjene. Obojena je ptica kružila s jednog kraja jata na drugi, uzalud pokušavajući uvjeriti svoje srodnike da je jedna od njihovih. Ali one su, zbunjene njezinim sjajnim bojama, neuvjerene, lepršale oko nje. I dok je obojena ptica gorljivo pokušavala u ći u redove jata, ono ju je tjeralo sve dalje i dalje. Nedugo zatim vidjeli smo kako se ptice jedna za drugom sunovra ćuju u žestok napad. I ubrzo je višebojni oblik izgubio svoje mjesto na nebu i pao na zemlju. Kad smo napokon pronašli obojenu pticu, bila je obi čno mrtva. Lech bi podrobno ispitao broj udaraca koje je ptica primila. Kroz njezina obojena krila probijela je krv, razrjeđujući boju i prljajući Lechove ruke. Manita se Ljudmila nije vratila. Lech je, mrzovoljan i mračan, vadio iz kaveza pticu za pticom, bojio ih još kri čavijim bojama i puštao u zrak, da ih pripadnici njihove vlastite vrste ubiju. Jednog je dana uhvatio u zamku velikog gavrana, čija je krila obojio crveno, grudi zeleno, a rep plavo. Kad se nad našom kolibom pojavilo jato gavranova, Lech je oslobodio obojenu pticu. I čim se pridružila jatu, po čela je očajnička bitka. Izazivač je napadnut sa svih strana. Pred naše je noge po čelo padati crno, crveno, zeleno i plavo perje. Gavranovi su se bjesomučno uzletjeli nebom, a onda se obojeni gavran iznenada strmoglavio na tek uzoranu zemlju. Još je bio živ, otvarao je kljun i uzalud pokušavao pokrenuti krila. Oči su mu bile iskljuvane, a niz obojeno mu je perje tekla svježa krv. Još se jednom napregnuo da uzleti s
ljepljive zemlje, ali mu je ponestalo snage. Lech je omršavio i najčešće ostajao kod kuće, ločući domaću votku i pjevajući pjesme o Ljudmili. Kadikad bi jašimice sjeo na ležaj, nagnuo se nad prljav pod i dugim štapom nešto crtao. Crtež bi postupno postajao jasniji: bio je to lik žene bujnih grudi i dugačke kose. Kad više nije bilo ptica da ih oboji, Lech se po čeo potucati po poljima s bocom votke koja bi mu stršala ispod kaputa. Ponekad sam ga, vucaraju ći se za njim, u strahu da mu se nešto ne dogodi u baruštinama, čuo kako pjeva. Muškarčev dubok tugaljiv glas uzdizao se uvis, i preko tresetišta, kao tešku zimsku maglu, raznosio bol. Pjesma je lebdjela u visini usporedo s jatima ptica selica, ali bi se gubila kad bi dosegla bezdane šumske dubine. Ljudi su se po selima Lechu smijali. Govorili su da ga je Manita Ljudmila opčinila i uspalila mu vatru u slabinama, vatru od koje će se razboljeti. Lech se branio, kri čavo ih obasipao najpogrdnijim psovkama i prijetio im da će na njih poslati ptice koje će im iskopati oči. Jednom je nasrnuo i na mene i udario me u lice. Urlao je kako moja prisutnost plaši njegovu žensku, zato što se boji mojih ciganskih o čiju. Iduća je dva dana ležao bolestan. Kad, je ustao, spremio je naprtnja ču, stavio u nju hljeb kruha i uputio se u šume, zapovjedivši mi da i dalje postavljam nove zamke i hvatam ptice. Prolazili su tjedni. U zamke, koje sam postavljao prema Lechovoj zapovijedi, ponajčešće se hvatala samo fina, opnasta koprena pau čine, koja se ljuljuškala u zraku. Rode i lastavice ve ć su odletjele. Šuma je opustjela; samo su se zmije i gušteri jako namnožili. Ptice su se u kavezima, posivjelih i nepokretnih krila, samo gušile. Tada naiđe jedan oblačan dan. Nebo su prekrili gotovo bezobli čni oblaci poput debele perine, koja je zastrla blijedo sunce. Preko polja hujao je vjetar i sušio vlati trave. Uza zemlju š ćućurene kolibe okružila je pusta strnjika, pocrnjela i zarđala od plijesni. Kroz šipražje, gdje su neko ć bezbrižno lepršale ptice, vjetar je nemilosrdno šibao i šišao posivjele stri čke visokog čkalja i s mjesta na mjesto raznosio nagnjile krumpirove cime. Iznenada se Ljudmila pojavila, vode ći na užetu svog golemog psa. Ponašala se čudno. Raspitivala se za Lecha; i kad sam joj rekao da je otišao prije mnogo dana i da ne znam gdje je, ona je sad jecala, a sad se smijala, ushodavši se sobom iz kuta u kut, pra ćena pogledom psa i ptica. Spazila je Lechovu kapu, pritisnula je uz obraze i briznula u pla č. A onda je naglo bacila kapu na pod i zgazila je nogama. Pronašla je bocu votke koju je Lech ostavio pod krevetom. Ispraznila ju je, a onda se okrenula, pogledala me ispod oka i zapovjedila mi da po đem s njom na pašnjak. Pokušao sam
pobjeći, ali je na mene nahuškala psa. Pašnjaci su se prostirali odmah iza groblja. U blizini je paslo par krava, a nekoliko se mladih pastira grijalo uz vatru. Da nas ne bi primijetili, brzo smo prošli preko groblja i popeli se preko visokog zida. S druge strane, gdje nas nisu mogli vidjeti, Manita je Ljudmila privezala psa za neko stablo, zaprijetila mi remenom i zapovjedila mi da skinem hla če. A i ona se iskoprcala iz one svoje vre će i onako gola povukla me prema sebi. Nekoliko sam se trenutaka otimao i izvijao, ali onda me privukla licem prema sebi i zapovjedila mi da legnem izme đu njezinih bedara. Pokušavao sam se osloboditi, ali me je švignula remenom. Moje je vrištanje privuklo pastire. Manita je Ljudmila primijetila grupu seljaka koja se približavala, pa je još jače raširila noge. Muškarci su polako prilazili, bulje ći u njezino tijelo. Okružili su je bez rije či. Dvojica su odmah po čela skidati hlače. Ostali su neodlučno stajali. Nitko se nije obazirao na mene. Psa je netko pogodio kamenom, pa je ležao i lizao ranjena le đa. Neki je visoki pastir ženu uzjahao, a ona se pod njim po čela previjati, stenjući pri svakom njegovu pokretu. Muškarac ju je otvorenom šakom pljeskao po sisama, naginjao se nad nju i grizao joj bradavice te gnje čio trbuh. Kad je svršio i ustao, njegovo je mjesto zauzeo onaj drugi muškarac. Manita je Ljudmila stenjala i podrhtavala, privla čeći muškarca k sebi rukama i nogama. Ostali su muškarci čučali naokolo, gledaju ći, hihoćući i nadmećući se šalama. Iza groblja pojavila se grupa seoskih žena s grabljama i lopatama. Predvodilo ih je nekoliko mla đih žena, vičući i lamatajući rukama. Pastiri su brzo navukli hlače, ali nisu utekli; naprotiv, držali su Ljudmilu koja se očajnički otimala. Pas je zategnuo uže i režao, ali debelo uže nije popustilo. Žene su se sve više približavale. Sjeo sam na sigurnoj udaljenosti kraj grobljanskog zida. Tek sam tada spazio Lecha kako tr či preko pašnjaka. Sigurno se vratio u selo i saznao što se doga đa. Žene su sad već bile posve blizu. Prije nego što je Manita Ljudmila uspjela ustati, zaostali su se muškarci razbježali prema grobljanskom zidu. Sada su je do grabile žene. Lech je još bio daleko. Posustao je i morao usporiti. Klecao je u hodu i nekoliko puta posrtao. Žene su oborile Manitu Ljudmilu pole đuške na travu. Sjele su joj na ruke i noge i po čele je tući grabljama, derati joj kožu noktima, vu ći je za kosu, pljuvati joj u lice. Lech se pokušavao probiti kroz njih, ali su mu zapriječile put. Pokušao se boriti, ali su ga oborile na zemlju i po čele ga nemilosrdno tući. Prestao se otimati, a onda ga je nekoliko žena okrenulo na
leđa i objahalo ga. Potom su neke žene žestokim udarcima lopata ubile psa. Seljaci su sjedili na zidu. Kad su se pomaknuli bliže prema meni, ja sam se odmaknuo, spreman svakog trenutka odjuriti na groblje, gdje bih me đu grobovima bio siguran. Oni su se plašili duhova i sablasti, za koje se govorilo da borave na groblju. Manita je Ljudmila ležala oblivena krvlju. Na izmu čenom su joj se tijelu pojavile tamne modrice. Glasno je stenjala, uvijala le đa, podrhtavala, nastojeći da se oslobodi. Sad se jedna od žena približila, nose ći za čepljenu bocu smećkasto-crne gnojnice. Popra ćena hrapavim grohotom i glasnim bodrenjem ostalih, kleknula je izme đu Ljudmilinih nogu i zatjerala cijelu bocu u njezinu zloupotrijebljenu, napadnutu pukotinu, a ona je po čela jecati i urlati kao životinja. Ostale su žene sve to mirno promatrale. Odjednom je jedna od od njih iz sve snage udarila o dno boce koja je stršala iz škulje Manite Manite Ljudmile. Začula se prigušena zveka stakla koje se unutra razbilo. Sad su sve žene počele Ljudmilu udarati nogama; krv im je štrcala po cipelama i listovima. Kad ju je i posljednja žena prestala udarati, Ljudmila je bila mrtva. Pošto se njihov gnjev smirio, žene su glasno čavrljajući krenule prema selu. Lech ustade, lice mu je krvarilo. Teturao je na iznemoglim nogama i ispljunuo nekoliko zuba. Jecaju ći, bacio se na mrtvu ženu. Dodirivao je njezino unakaženo unakaženo tijelo, križao se, mrmljao nešto ote čenim usnicama. Sjedio sam, šćućuren i promrznut na grobljanskom zidu, ne usu đujući se maknuti. Nebo je posivjelo i mra čilo se. Duboka tišina šaptala je o lutajućem duhu Manite Ljudmile, koja je sada molila milost za sve svoje grijehe. Izišao je mjesec. Njegova hladna, blijeda, istrošena svjetlost obasjavala obasjavala je samo s amo mračan obris klečećeg čovjeka i svijetlu kosu mrtve žene ispružene na zemlji. Spavao sam i budio se na mahove. Preko grobova bjesnio je vjetar, vješajući po križevima mokro liš će. Duhovi su jecali, a iz sela se čulo lavež pasa. Kad sam se probudio, Lech je još kle čao kraj Ljudmilina tijela, a pogrbljena pogrbljena su mu se pleća tresla od jecaja. Pokušao sam mu nešto re ći, ali on se uopće nije obazirao na mene. Bio sam previše uplašen da bih se vratio kući. Odlučio sam otići. Nad nama je kružilo jato ptica, cvrku ćući i klikćući na sve strane.
~
Tesar i njegova žena vjerovali su da će moja crna kosa navu ći munju na njihovo imanje. Istina, kad bi mi tesar u jednoj od onih vrelih suhih no ći kremenom ili koštanim češljem dirnuo kosu, vrcale su mi iznad glave plavičastožute iskre, poput »đavoljih ušenaca«. Na selu su žestoke oluje nailazile često i neočekivano, uzrokujući požare i ubijaju ći ljude i stoku. Munja se uvijek opisivala kao golema ognjena strijela, hitnuta s nebesa. Stoga seljaci uop će nisu niti pokušavali gasiti takvu vatru, vjeruju ći da je nikakva ljudska snaga ne može utrnuti, baš kao što se ni munjom pogo đena osoba ne može spasiti. Kad munja udari u ku ću, pričalo se, ona prodre duboko u zemlju, gdje strpljivo čuči, postaje sve jača i svake sedme godine privlači na isto mjesto novu munjinu strijelu. Svaki predmet koji se spasi iz goruće kuće u koju je udarila munja također je začaran i može privu ći novu munju. U sumrak, kad po kolibama po čnu svjetlucati slabi plami čci svijeća i petrolejki, nebeski svod zastiru teški nabrekli oblaci što kosimice plove povrh slamnatih krovova. Seljaci postaju šutljivi, plašljivo zirkaju kroz prozore, osluškujući sve glasniju grmljavinu. Starice čuče na pucketavim kaljevim pećima, prekidaju molitve i razmišljaju o tome koga će ovog puta Svemogući nagraditi, ili koga će svagdje prisutni Sotona kazniti, na koga će se oboriti oganj i razor, smrt, ili unakažuju ća bolest. Cviljenje škripavih vrata, uzdisanje stabala što se svijaju pod naletima oluje i zvižduk vjetra, seljacima zvuče kao kletve davno umrlih grešnika, koje mu či nesigurnost polagano prženje u beskrajnom ognju paklenom. čistilišta, ili polagano U takvim trenucima tesar jednim zamahom prebacuje preko le đa debeo kaput i, križaju ći se pri tome opetovno, ovija mi oko zapeš ća spretan lanac s katancem, pri čvrstivši drugi kraj lanca za težak ham. A onda me pod naletima zahuktala vihora i usred blještave grmljavine posjedne na kola, i odveze me, mahnito bi čujući vola, izvan sela, na neko udaljeno polje i tamo me ostavi. Tako sam daleko od drveća i ljudskog naselja, a tesar zna da mi
lanac i ham ne dopuštaju da se vratim u kolibu. Ostajem sam, prestravljen, osluškujući štropot kola koja se udaljuju. U blizini sijevne munja, otkrivaju ći iznenada obrise dalekih ku ćeraka, koji onda nestanu kao da ih nikad nije ni bilo. Na trenutak zavlada čudesno zatišje i sav je život biljaka i životinja zamro. A ipak sam čuo jecanje opustošenih polja i stabala i uzdisanje livada. Sad sigurno sa svih strana gmižu prema meni vukodlaci. S mo čvara natkrivenih isparinama dolije ću svojim šišmišjim krilima prozirne sablasti, a zalutali grobljanski tenjci po čet će se uz zveket kostiju sudarati u zraku. Osjećao sam na koži njihov suh dodir, jezive okržljaje i ledene pahove sumraznih krila. Smrtno sam se uplašio i prestao razmišljati. Bacio sam se na zemlju, u razlivene lokve, i po čeo lancem vući od kiše otežao ham. Iznad mene sam je gospod bog, sveprisutan, lebdeći u zraku, svojim vječnim satom mjerio trajanje tog stravi čnog prizora. Između njega i mene sumorna je noć postajala sve dublja. Sad se mrak već mogao dodirivati, zahvatiti prstima kao grudice zgrušane krvi što mi se razmazala po licu i tijelu. Pio sam ga, gutao, zagrcavao se od njega. Ocrtavao je oko mene nove putove, ravna polja pre tvarao u bezdane ponore. Podizao neprelazne planine, poravnavao brežuljke, zatrpavao rijeke i prodole. U njegovu su naru č ju iščezavala sela, šume, poklonci, ljudska tijela. Daleko s onu stranu poznatoga sjedio je vrag i odapinjao sumpornožute munje, ispaljivao iz oblaka odjekljivu grmljavinu. Svaki udar groma potresao je zemlju do temelja i obarao oblake sve niže i niže, dok mlazovi pljuska sve ne pretvore u jednu jedinstvenu raskvašenu baruštinu. Satima poslije, u zoru, kad je koštano bijel mjesec ustuknuo pred bezbojnim suncem, dovezao bi se u polje tesar i poveo me natrag ku ći. Jednog olujnog poslijepodneva tesar se razbolio. Žena mu se uskomešala oko njega, pripremaju ći mu neke gorke napitke i nije joj bilo do toga da me odvede izvan sela. Kad su odjeknuli prvi gromovi, sakrio sam se sam u sušu pod sijeno. Za tren oka potrese sušu strahovit prasak groma. Trenutak iza toga zid buknu ognjem, između smolastih dasaka sijevali su visoki vatreni jezici. Vatra je huktavo bjesnjela, jer ju je raspirivao vjetar, vršci njezinih dugih krila zahvatili su kuću i staju. Posve izbezumljen, strelimice sam jurnuo na dvorište. U okolnim kućama ljudi su se uskomešali u mraku. Selo je bilo na nogama; sa svih su se strana čuli krikovi. Prema tesarovu goru ćem štaglju trčale su jatimice zaslijepljene hrpe ljudi, nose ći sjekire i grablje. Zavijali su psi, a žene s
dječicom u naruč ju pokušavale su pridržati suknje koje im je vjetar bestidno uzbacivao preko lica. Sve je živo istr čalo iz kuća. Krave su uzdignutih repova, pomahnitalo, ričući, trčale, potjerane ubodima sjekirišta ili oštricom lopate, dok se telad na svojim nejakim, drhtavim nogama bezuspješno pokušavala priljubiti uz vimena svojih matera. Ruše ći ograde, razbijajući stajska vrata, sudarajući se u svom zaprepaštenju s nevidljivim zidovima kuća, nisko oborenih teških glava, volovi srljaju naprijed. Kokoši mahnito poprhuju po zraku. Trenutak poslije, pobjegao sam. Vjerovao sam da je moja kosa privukla munju na štagalj i kuće i da će me svjetina sigurno ubiti, ako me spazi. Boreći se protiv zaglušujućeg vihora, posrćući preko kamenja, padajući u jaruge i preplavljene grabe, dohvatio sam se šume. I dok sam tako trčao sve do željezničke pruge koja je sjekla šumu, oluja je prestala i ustupila mjesto noći ispunjenoj glasnim zvukovima raspljusnutih kišnih kapi. U obližnjoj guštari otkrio sam pogodno zaklonište. Skutrivši se u njemu, osluškivao sam ispovijedi močvara i tako čekao da prođe noć. Ovuda je u zoru morao proći vlak. Pruga je uglavnom služila za prijevoz drveta, od jedne stanice do druge, petnaestak kilometara daleko. Trupcima natovarene vagone vukla je mala spora lokomotiva. Kad se vlak približio, jedno sam vrijeme tr čao usporedo s posljednjim vagonom, a onda nevisokim zakorakom odsko čio i vlak me već odveo u sigurnu dubinu šume. Nakon nekog vremena primijetio sam ravan dio nasipa i iskočio, uronivši u gust šiprag, tako da me stražar na lokomotivi uopće nije primijetio. Hodajući tako kroz šumu, otkrio sam oblutkom potaracan, korovom obrastao i očito odavno zapušten put. Na njegovu je kraju stajao napušten vojnički bunker debelih armiranobetonskih zidova. Sve je bilo savršeno tiho. Sakrio sam se iza nekog stabla i bacio kamen u zatvorena vrata. Odbio se. Odmah se javila jeka, a onda je sve opet utihnulo. Hodao sam oko bunkera kora čajući preko polomljenih sanduka za municiju, komada kovine i praznih limenki. Uspentrao sam se na zaravanak nasipa, a onda i na sam vrh bunkera, gdje sam našao iskrivljene limenke i nešto dalje širok otvor. Kad sam se nagnuo nad taj otvor, zapahnuo me smrad truleži i vlage: iznutra sam za čuo neko prigušeno ci čanje. Pokupio sam neki stari šljem i bacio ga u otvor. Ci čanje se umnožilo. Počeo sam brzo bacati u rupu grude zemlje, a onda i komade kovinastih obru ča od sanduka i grumenje betona. Cičanje je postajalo glasnije; tamo su dolje živjele i koprcale se neke životinje.
Pronašao sam komad glatke kovinske plo če i usmjerio unutra odsjev sunčanih zraka. Sada sam vidio jasno: nekoliko stopa ispod otvora bibalo se, navaljujući i uzmičući, crno uspjenjeno more štakora. Njegova se površina trzala u neujedna čenom ritmu, svjetlucajući bezbrojnim očima. Svjetlo je otkrivalo mokra leđa i gole repove. S vremena na vrijeme, kao krijesta nekog vala, tuceti su duga čkih mršavih štakora u grčevitim nasrtajima jurišali na glatke unutrašnje zidove bunkera, da se ponovno stropoštaju na leđa onih ispod sebe. Buljio sam u tu uzbibanu masu i gledao kako se štakori ubijaju i proždiru, navaljujući jedni na druge, bjesomučno odgrizajući komade mesa i krpe kože. Mlazovi krvi poticali su i druge štakore na borbu. Svi su se štakori pokušavali silom izvu ći iz te žive mase, boreći se za mjesto na vrhu, radi još jednog pokušaja da se uzveru uza zid, radi još jednog otkinutog komada stegna. Brzo sam pokrio otvor tankim poklopcem i požurio na svoje putovanje kroz šumu. Putem sam se do mile volje najeo jagoda. Nadao sam se da ću prije mraka stići do nekog sela. Kasno poslije podne, kad je sunce ve ć počelo zalaziti, spazio sam prve seoske zgrade. Kad sam prišao bliže, iza neke ograde isko čilo je nekoliko pasa i nasrnulo na mene. Zgurio sam se pred plotom, razmahuju ći iz sve snage rukama, poskakujući kao žaba, urličući i bacajući kamenje. Psi su začuđeno zastali, ne znaju ći tko sam i što da počnu. Ljudsko je biće odjednom poprimilo njima nepoznate razmjere. I dok su oni tako zurili u mene, zabezeknuti, nakrivljenih njuški, ja sam skočio na plot. Njihovo lajanje i moji krikovi dozvali su vlasnika ku će. Čim sam ga spazio, odmah mi je bilo jasno da sam se nesretnom igrom sudbine vratio u ono isto selo iz kojega sam prošle noći pobjegao. Seljakovo mi je lice bilo poznato, suviše poznato: često sam ga viđao u tesarovoj kući. Odmah me prepoznao i nešto viknuo svom težaku, koji je potr čao prema tesarovoj kući, dok je drugi težak motrio na mene, drže ći pse na užetu. Stigao je tesar sa svojom ženom. Prvi udarac oborio me s plota ravno pred njegove noge. Podigao me i pridržavao da ne padnem, pa me pljuskao i pljuskao. A onda me, drže ći me za šiju kao mačku, odvukao prema svom imanju, prema dimljivu mirisu pougljenjelih ostataka štaglja. Kad smo stigli onamo, bacio me na hrpu gnoja. Još me jednom udario nogom u glavu i onda sam se onesvijestio. Kad sam došao k sebi, tesar je stajao nedaleko od mene i pripremao prilično veliku vreću. Sjetio sam se da je u takvim vre ćama znao utapljati bolesne mačke. Bacio sam mu se pred noge, ali seljak me bez rije či
odgurnuo i mirno nastavio pripremati vre ću. Odjednom sam se sjetio da je tesar jednom zgodom pripovijedao ženi kako partizani po starim bunkerima skrivaju svoje ratne trofeje i rezervu. Ponovo sam dopuzao pred njega, zaklinju ći se da ću mu pokazati mitraljesko gnijezdo, puno starih čizama, uniformi i vojni čkih opasača, koje sam otkrio za vrijeme svog bijega, ako me ne utopi. Tesar se, doduše, pretvarao da mi ne vjeruje, ali vidjelo se da ga to počinje kopkati, čučnuo je pored mene i čvrsto me zgrabio. Ponovio sam svoju ponudu, nastojeći ga što ravnodušnije uvjeriti u veliku vrijednost tih stvari. U zoru je upregnuo vola, svezao me nekom špagom za svoju ruku, ponio tešku sjekiru i, ne govoreći ništa ni ženi, ni susjedima, zajedno sa mnom krenuo na put. Putem sam naprezao mozak da smislim kako da se oslobodim; špaga je bila čvrsta. Kad smo stigli onamo, tesar je zaustavio kola i krenuli smo prema bunkeru. Popeli smo se na sam vrh; na trenutak sam se pretvarao kao da sam zaboravio gdje se nalazi otvor. Kona čno smo mu prišli. Tesar je pohlepno odgurnuo tanak poklopac. U nos nam je udario smrad, a iznutra se začula cika štakora koje je zabljesnulo svjetlo. Seljak se nagnuo nad otvor, ali jedno vrijeme ništa nije vidio, zato što mu se o či još nisu naviknule na mrak. Polako sam se pomicao na drugu stranu otvora, koji se sada našao između tesara i mene, tako da se špaga kojom sam bio privezan čvrsto napela. Ako ne uspijem pobje ći u slijedećih nekoliko sekundi, znao sam da će me seljak ubiti i baciti dolje. Na smrt uplašen, iznenada sam povukao špagu, tako snažno da mi se do kosti zarežala u zapeš će. Moj nagli odskok povukao je tesara naprijed. Pokušao se uspraviti, kriknuo, zalamatao rukom i uz prigušen tutanj pao u ždrijelo mitraljeskog gnijezda. Čvrsto sam se opro nogom o neravan, izbočen betonski rub na kojem je ležao poklopac, špaga se sve više zatezala, stružući o neravan rub otvora i onda pukla. U istom trenutku za čuo sam odozdo krik i isprekidano, pentavo čovjekovo zapomaganje. Betonske zidove bunkera potrese jedva zamjetljiv drhtaj. Dopuzao sam, užasnut, do otvora, usmjerivši unutra zrake danjeg svjetla, što su se odbijale od komada limene ploče. Krupno tesarevo tijelo vidjelo se samo djelomi čno. Lice i pola ruke izgubili su se pod površinom mora štakora, a preko trbuha i nogu gmizali su mu valovi i valovi štakora, čovjek je već potpuno nestao, a more štakora još se žešće uzbućkalo. Migoljava štakorska stegna omastila su se mrljama
smećkasto crvene krvi. Životinje su se sada borile za pristup tijelu — dašćući, vrteći repovima, sjevkaju ći zubima u napola otvorenim njuškama, dok im se u očima odražavalo danje svjetlo, kao da su zrna neke krunice. Promatrao sam taj prizor kao uzet, nemo ćan da se odmaknem od ruba otvora, bez dovoljno snažne volje da ga pokrijem limenom plo čom. Odjednom se uzburkano more štakora razmaknulo i iz njega izroni, polako, bez ikakve žurbe, u pokretu nekog pliva ča, koštana šaka s raširenim koštanim prstima, a onda i cijela čovjekova ruka. Na trenutak je stajala nepomična iznad štakora koji su ispod nje tr čkarali; ali odjednom pokretna sila ustalasanih životinja izbaci na površinu cijeli plavi často-bijel tesarev kostur djelomično oglodan, a djelomično pokriven krpama crvenkaste kože i sive tkanine. Unutar rebara, ispod pazuha i na mjestu gdje se nalazila utroba, mršavi su se glodavci jarosno otimali za preostale ostatke raskopanih miši ća i crijeva. Pomahnitali od pohlepe, otimali su jedan od drugoga krpe tkanine, kožu, i bezoblične komade trupa. Ronili su u sredinu čovjekova tijela da tek na drugoj strani kroz progrizenu rupu isko če napolje. Tijelo je pod novim pritiskom konačno potonulo. Kad se slijede ći put pojavilo na površini krvava pomična gliba, bio je to posve gol kostur. Izbezumljeno sam zgrabio tesarovu sjekiru i odjurio. Bez daha sam dotrčao do kola; vol je spokojno pasao, ne sluteći ništa. Skočio sam na kočijaško sjedalo i povukao vodice, ali životinja nije htjela krenuti bez svoga gazde. Osvrtao sam se preko ramena, uvjeren da će gomila štakora svakog trenutka krenuti u potjeru za mnom, i ošinuh vola bi čem. On se u nevjerici osvrnuo, oklijevaju ći, ali idući su ga udarci uvjerili o tome da nećemo čekati tesara. Kola su mahnito poskakivala preko kolote čina odavno neodržavana puta; kotači su kidali grmlje i gnječili drač izniknuo po utreniku. Nisam poznavao put i nastojao sam jedino oti ći što dalje od bunkera i tesareva sela. Vozio sam mahnitom brzinom kroz šume i čistine, izbjegavajući ceste s bilo kakvim svježim tragovima selja čkih kola. Kad je pala no ć, sakrio sam kola u grmlje i legao spavati na ko čijaško sjedalo. Iduća sam dva dana proveo u putovanju, jednom samo što nisam kod neke pilane naletio na vojnu predstražu. Ali tjerao sam dalje i dalje, sve dok nisam bio siguran da sam dovoljno daleko. Približavali smo se nekom malom selu; uvezao sam se u njega mirno i zaustavio se kod prve ku će do koje sam stigao, gdje se neki seljak odmah prekrižio ugledavši me. Ponudio sam mu kola i vola za preno ćište i hranu. Počeškao se po glavi, posavjetovao se sa ženom i susjedima i kona čno pristao, pošto je prethodno sumnji čavo pregledao zube volu — a onda i
meni.
~
Selo je bilo daleko i od željezni čke pruge i od rijeke. Tri puta godišnje dolazili su odredi njema čkih vojnika pokupiti prehrambene proizvode i materijal koji su seljaci bili obavezni osigurati za vojsku. Držao me kod sebe neki kova č, koji je bio i seoski poglavar. Seljaci su ga veoma poštovali i cijenili. I zato su se ovdje bolje vladali prema meni. Pa ipak, tu i tamo, kad bi nešto popili, seljaci su govorili da ja zajednici mogu donijeti samo nesreću i da će Nijemci, ako saznaju za cigansko dijete, kazniti cijelo selo. Ali nitko se nije usudio reći nešto slično kovaču izravno u lice, pa me uglavnom nisu dirali. Doduše, kova č me volio pljuskati po licu kad je bio pijan, a ja bih mu se našao na putu, ali to nije dovodilo ni do kakvih drugih posljedica. Dva unajmljena radnika radije su mlatila jedan drugoga nego mene, a kovačev sin, koji je bio poznat u selu po svojim ljubavnim vještinama, gotovo nikad nije ni bio na imanju. Svakog dana rano ujutro kova čeva bi mi žena dala zdjelicu vru ćeg boršča i komad suha kruha, koji je, kad se natopio u borš ču, dobio ukus isto tako brzo kao što ga je borš č izgubio. Poslije toga zapalio bih vatru u svom kometu i na čelu ostalih pastira poveo stado prema pašnjacima. Uvečer je kovačeva žena molila, on je hrkao pored pe ći, radnici su timarili stoku, a kovačev se sin skitarao po selu. Kovačeva bi mi žena davala kaput svog muža da ga trijebim od ušiju. Sjeo bih na najsvjetlije mjesto u sobi, prevrćući kaput na razli čitim mjestima duž šavova, i lovio bijele, spore, krvlju ispunjene životinjice. Uhvatio bi ih, stavio na stol i zgnje čio noktom. Kad bi se uši jako namnožile, kovačeva bi mi se žena pridružila za stolom i valjala bocu preko ušiju, čim bih nekoliko njih stavio na stol. Uši su prskale pucketavim zvukom, zdrobljena su im tijela ležala u malim lokvicama krvi. One što bi pale na prljav pod bježale su na sve strane. Bilo ih je gotovo nemoguće zgnječiti na podu. Kovačeva mi žena nije dopuštala da pobijem sve uši i stjenice. Kad god bismo našli posebno veliku i snažnu uš, ona bi je pažljivo uhvatila i
bacila u ćup koji joj je u tu svrhu stajao pri ruci. Kad bi broj takvih ušiju dosegao do tuceta, žena bi ih obi čno izvadila i umijesila u tijesto. Tome bi dodala malo ljudske i konjske mokraće, veliku količinu gnojnice, crknutog pauka i štipetak ma č jeg govna. To se sredstvo smatralo najboljim lijekom protiv boli u trbuhu. Kad je kova č patio od svojih povremenih bolova u trbuhu, morao je pojesti nekoliko kuglica te smjese. To je dovodilo do povraćanja i do potpune, kao što ga je žena uvjeravala, pobjede nad boleš ću, koja smjesta napušta njegovo tijelo. Iscrpljen od povra ćanja i dršćući kao prut, kovač bi legao na rogožinu podno pe ći i dahtao kao mijeh. Tada bi dobio mlake vode i meda, koji bi ga smirili. Ali kad boli i groznica ne bi popuštali, žena bi mu pripremila još neke lijekove. Stuckala bi u sitan prah konjske kosti, dodavala kupicu stjenica pomiješanih s poljskim mravima, koji bi se počeli boriti jedni protiv drugih, sve bi to pomiješala s nekoliko kokošjih jaja i dodala kap petroleja. Bolesnik bi sve to morao progutati u jednom jedinom gutljaju, da za to bude nagra đen čašom votke i komadom kobasice. S vremena na vrijeme kova ča su posjećivali neki tajanstveni gosti na konjima, koji su nosili puške i pištolje. Pretražili bi ku ću, a onda zajedno s kovačem posjedali za stol. U kuhinji bismo kova čeva žena i ja pripremili boce domaće votke, vijence za činjenih lovačkih kobasica, sira, tvrdo kuhanih jaja i komade pe čene svinjetine. Naoružani ljudi bili su partizani. Dolazili su u selo vrlo često, bez najave. Štoviše, borili su se jedni protiv drugih. Kova č je objašnjavao ženi da su se partizani podijelili na stranke: u »bijele«, koji su se željeli boriti i protiv Nijemaca i protiv Rusa, i na »crvene«, koji su željeli pomo ći Crvenoj armiji. Selom su kolale kojekakve glasine. »Bijeli« su osim toga željeli sačuvati privatno vlasništvo, ostavljaju ći vlasteline na miru. A »crveni« su se, uz podršku Sovjeta, borili za agrarnu reformu. Svaka je stranka tražila sve veću pomoć od sela. »Bijeli« su se partizani, surađujući s vlastelinima, osvećivali svim onima za koje su sumnjali da pomažu »crvenima«. »Crveni« su štitili siromašne i kažnjavali sela za bilo kakvu pomoć koju bi pružila »bijelima«. Progonili su obitelji bogatih seljaka. Selo su pretraživali i njema čki odredi, ispitivali su seljake jesu li dolazili partizani te jednoga ili dvojicu seljaka strijeljali za primjer. Kova č me u takvim slučajevima skrivao u trap za krumpir, a on je u to vrijeme pokušavao smekšati njemačke zapovjednike, obećavajući im točnu isporuku hrane i dodatne količine žitarica.
Kadikad su se partizanske stranke prilikom dolaska u selo me đusobno napadale i ubijale. Tako je selo postajalo pravo bojno polje; štektali su mitraljezi, praštale granate, ku će su gorjele, napuštena stoka i konji mukali i njištali, a polugola su djeca vrištala. Po podrumima posakrivani seljaci grlili su svoje žene, koje su stalno molile. Neka poluslijepa, gluha, bezuba starica krenula je jednom ravno na mitraljesku vatru, mrmore ći molitve i križaju ći se kostobolnim rukama, proklinju ći borce i vapeći u nebo za osvetom. Poslije bitke selo se polako po čelo vraćati u život. Ali tada se razvijala borba između seljaka i momaka radi oružja, uniformi i čizama, što su ih ostavili partizani, a i svađe zbog toga gdje da se pokopaju poginuli i tko im je dužan iskopati grobove. Dani su prolazili u natezanjima, a leševi su se dotle raspadali; danju su ih onjuškivali psi, a noću grizli štakori. Jedne noći probudila me kovačeva žena, tjerajući me da pobjegnem. Imao sam jedva toliko vremena da sko čim s ležaja, a već su se oko kuće čuli muški glasovi i zveket oružja. Sakrio sam se na tavan, pokrio se vre ćom i priljubio uz neku pukotinu u daski, kroz koju sam vidio velik dio dvorišta. Neki čvrst muški glas zapovijedi kova ču da iziđe. Dva naoružana partizana dovukla su polugolog kova ča na dvorište, gdje je stajao drš ćući od hladnoće i podižući hlače koje su mu spadale. Vo đa grupe, s visokom kapom i zvijezdama oki ćenim epoletama na ramenima, prišao je kova ču i nešto ga upitao. Uhvatio sam samo ulomak re čenice »... pomagao si neprijateljima domovine«. Kovač je uzdignuo ruke, zaklinju ći se imenom sina božjega i svete trojice. Prvi ga je udarac oborio. On je i dalje poricao, podižu ći se polako na noge. Jedan od ljudi iščupao je iz plota kolac, zamahnuo njime po zraku i raspalio kovača po licu. Kovač je pao, a partizani su ga počeli udarati svojim teškim cokulama kako je koji stigao. Kovač je ječao, previjajući se od boli, ali oni su ga i dalje udarali. Naginjali su se nad njega, vukli ga uz uši, gazili mu spolovilo, drobili mu prste petama. Kad je prestao ječati i kad mu se tijelo smirilo, partizani su izvukli iz kuće oba pomoćnika, kovačevu ženu i sina, koji se otimao. Širom su otvorili vrata štaglja i bacili ženu i muškarce na kolsko rudo, tako da su potrbuške preko ruda visjeli kao preba čene vreće žita. Tada su partizani strgnuli odjeću sa svojih žrtava i zavezali im ruke uz noge. Zavrnuli su rukave i čeličnim šipkama, narezanim od žice željezni čkih uređaja za signalizaciju, po čeli udarati po tijelima koja su se bolno previjala. Prasak udaraca po napetim stražnjicama glasno je odjekivao, a žrtve su se previjale, grčeći se i propinjući i urlajući kao čopor zlostavljanih pasa. Drhtao sam i znojio se od straha.
Udarci su pljuštali jedan za drugim. Samo je još kovačeva žena i dalje zapomagala, dok su se partizani nadmetali dosjetkama na ra čun njezinih mršavih, povijenih bedara. Kako je žena i dalje stenjala, okrenuli su je, licem prema nebu, tako da su joj se bjelasave dojke objesile na obje strane. Ljudi su je žestoko tukli, udarci po ženinu prsnom košu i trbuhu postajali su sve brži i žešći, a put od mlazova krvi sve tamnija. Tijela su na rudu beživotno visjela. Mučitelji su obukli kapute i ušli u ku ću, razbijajući pokućstvo i pljačkajući sve što bi spazili. Popeli su se na tavan i našli me. Držali su me za šiju, okretali, udarali me šakama, vukli me za kosu. Odmah su pretpostavili da sam cigansko nahoče. Glasno su raspravljali što će sa mnom. A onda je jedan od njih zaključio da me treba izručiti njemačkoj predstraži, kojih petnaestak kilometara od kovačeve kuće. Prema njegovu mišljenju, to će navesti zapovjednika predstraže da bude manje sumnji čav prema selu, koje je ve ć kasnilo sa svojom prisilnom isporukom. Ostali su se složili, dodavši brzo da bi zbog jednog jedinog ciganskog kopileta cijelo selo moglo biti spaljeno. Svezali su mi ruke i noge i iznijeli me van. Partizani su dozvali preda se dva seljaka, kojima su nešto objašnjavali, pokazujući prema meni. Seljaci su pokorno slušali, klimajući glavom. Posjeli su me na kola i privezali za trap. Seljaci su se popeli na ko čijaško sjedalo i povezli me. Partizani su ispratili kola nekoliko kilometara, okre ćući se nehajno u sedlima, dijeleći hranu koju su uzeli iz kovačeve kuće. Kad smo ušli u dublji predio šume, opet su nešto govorili seljacima, podboli konje i izgubili se u guštari. Umoran od sunca i neudobnog položaja, zadrijemao sam i zaspao. Sanjao sam da sam vjeverica koja čuči u mračnom duplju drveta i s porugom promatra svijet ispod sebe. Odjednom sam se pretvorio u skakavca s dugim pruživim nogama, na kojima sam skakao preko golemih površina zemlje. S vremena na vrijeme čuo sam kao kroz maglu, glasove vozara, rzanje konja i škripu kotača. Stigli smo do željezni čke stanice u podne i odmah su nas opkolili njemački vojnici u izblijedjelim uniformama i iznošenim čizmama. Seljaci su ih pozdravili i uručili im pismo što su ga napisali partizani. Kad se jedan od stražara udaljio da pozove oficira, nekoliko se vojnika približilo kolima, zagledalo u mene i razbacivalo se primjedbama. Jedan je od njih, neki postariji čovjek, očito iscrpljen od vrućine, nosio naočale koje su se maglile od vlage. Naslonio se na kola i uporno me promatrao, ravnodušnim, vodeno-plavim očima. Nasmiješio sam mu se, ali on mi nije uzvratio. Gledao sam mu ravno u oči i pitao se hoće li ga to opčiniti. Pomislio sam da
bi se od toga mogao razboljeti, ali sam ga požalio te oborio pogled. Iz stanične zgrade pojavi se neki mlad oficir i pri đe kolima. Vojnici su brzo poravnali uniforme i stali mirno. Ne znaju ći što bi zapravo trebalo učiniti, seljaci su pokušali oponašati vojnike, pa su se i oni dodvorno uko čili. Oficir odrješito nešto re če jednom od vojnika, koji je tada istupio iz vrste, prišao mi, grubo mi prošao prstima kroz kosu, zagledao mi se u o či, podigavši podigavši mi očne kapke i pregledao pregledao ožiljke po koljenima i listovima. A tada raportira oficiru. Oficir se okrene postarijem vojniku s nao čalama, izda mu neko naređenje i udalji se. Vojnici su se razišli. Iz stani čne zgrade začula se vesela pjesma. Na visokom stražarskom tornju, na kojem se nalazio mitraljeski položaj, stražari su namještali šljemove. Vojnik s naočalama priđe, bez riječi razveže uže kojim sam bio vezan za kola, ovije jedan kraj užeta oko svog zglavka i pokretom ruke zapovijedi mi da ga slijedim. Letimi čno sam pogledao ona dva seljaka; ve ć su bili na kolima i ošinuli konja. Prošli smo pored stani čne zgrade. Vojnik se usput zaustavio kod nekog skladišta, gdje su mu dali malu limenku petroleja. A onda smo krenuli duž željezni čke pruge prema šumi, koja se vidjela nešto dalje. Bio sam siguran da je vojnik dobio nare đenje da me ubije, polije mi tijelo benzinom i zapali. Vidio sam više puta kako se to dogodilo. Sjetio sam se kako su partizani strijeljali nekog seljaka, optuženog da je bio doušnik. U takvom slučaju žrtvi zapovijede da sama iskopa jamu u koju će poslije baciti njezin leš. Sjetio sam se kako su Nijemci strijeljali nekog ranjenog partizana, koji je bio pobjegao u šumu, i visokog plamena koji se poslije dizao s njegova mrtvog tijela. Bojao sam se boli. Strijeljanje sigurno jako boli, a paljenje petrolejem petrolejem još više. Ali ništa nisam mogao mogao učiniti. Vojnik je imao pušku, a uže vezano za moju nogu bilo je ovijeno oko njegova zglavka. Bio sam bosonog, a suncem ugrijani željezni čki pragovi žarili su mi tabane. Skakao sam preko oštrog tucanika koji se nalazio izme đu pragova. U nekoliko sam navrata pokušavao hodati po tra čnici, ali mi je uže privezano za nogu nekako smetalo u održavanju ravnoteže. Bilo mi je teško prilagoditi svoj kratak korak dugom, odmjerenom odmjerenom koraku vojnika. Promatrao me i smješkao se mom pokušaju održavanja ravnoteže na tračnici. Osmijeh je bio suviše kratak a da bi nešto zna čio; on će me ubrzo ustrijeliti. Izašli smo iz staničnog područ ja i sad smo prolazili pored posljednje skretnice. skretnice. Smrkavalo se. Primakli smo se bliže šumi, a sunce je zalazilo iza
vršika stabala. Vojnik je stao, odložio limenku s petrolejom i premjestio pušku u lijevu ruku. Sjeo je na rub pruge, duboko uzdahnuo i pružio noge niz nasip. Mirno je skinuo nao čale, rukavom obrisao znoj s čupavih obrva i otkopčao malu lopaticu što mu je visjela s opasa ča. Izvadio je cigaretu iz džepa na grudima i zapalio je, pažljivo ugasivši šibicu. Šutke je promatrao kako pokušavam olabaviti olabaviti uže, koje mi je oderalo kožu na nozi. A onda iz džepa na hla čama izvadi mali džepni nož, otvori ga i primakne mi se bliže, uhvati me jednom rukom za nogu, a drugom pažljivo presiječe uže. Smota ga i širokim pokretom baci preko nasipa. nasipa. Nasmiješio sam se, pokušavaju ći izraziti svoju zahvalnost, ali on mi nije uzvratio osmijeh. Sada smo sjedili, on uvla čeći dim cigarete, a ja promatraju ći kako se plavičasti dim izvija u zrak. Počeo sam razmišljati o razli čitim načinima umiranja. Sve do sada, samo su me se dva načina dojmila. Dobro sam se sjećao vremena iz prvih dana rata, kad je bomba pogodila kuću preko puta mog roditeljskog doma. Naši su se prozori rasprsnuli. Izbezumilo nas je rušenje zidova, podrhtavanje zemlje, krikovi nepoznatih ljudi koji su umirali. Vidio sam sme đe površine vrata, stropova, zidove sa slikama koje su i dalje stravično visjele na njima, kako se sve ruši u ništavilo. Kao da se neka lava ruši niz ulicu, pojavili su se veli čanstveni golemi klaviri otvaraju ći i zatvaraju ći poklopce u letu, debeli, nezgrapni naslonjači, leteće stolice i klecala. Za njima su se dali u potjeru svije ćnjaci koji su padali pojedinačno s oštrim krikovima, sjajni kuhinjski lonci, čajnici i svjetlucave aluminijske kahlice. Padale su stranice istrgnute iz safijanom uvezanih knjiga, lepe ćući kao jata preplašenih ptica. Kade su se same polako i oprezno otkidale od cijevi, čarobno se oplićući ružama i viticama stubišnih ograda, rešetkama i žljebovima. Kad se prašina slegla, raskoljena je ku ća bojažljivo pokazivala svoju utrobu. Nepokretna ljudska tijela ležala su odba čena preko nazubljenih rubova porušenih podova i stropova, kao kakvi zastori kojima se pokrivaju pukotine. I baš kao da su se počela namakati u crvenu boju. Sitni djeli ći otrgnuta papira, žbuke, tapeta, prilijepili su se na ljepljive crvene krpe kao izgladnjele muhe. Sve se naokolo još micalo; samo sam o tijela kao da su mirovala. A tada je uslijedilo stenjanje i vrištanje ljudi koje su prikliještile srušene grede, probole šipke i cijevi, djelomi čno rastrgale i zdrobile gromade zidova. Samo je jedna žena izašla iz mra čne rupe. Hvatala se očajnički za cigle i kad je otvorila bezuba usta da nešto kaže, odjednom nije bila kadra izustiti ni glasa. Bila je napola gola i uvele su joj grudi visjele s koštunjava prsnog koša. Kad se uzverala do ruba kratera, na gomilu krša
između rupe i ceste, uspravila se na trenutak na tom grebenu. Tada se strmoglavila natraške i nestala iza ruševina. Čovjek može umrijeti i manje slikovito, na rukama nekog drugog čovjeka. Ne tako davno, dok sam još živio kod Lecha, dva su se seljaka potukla na nekoj zabavi. Navalili su jedan na drugoga usred sobe, pograbili se za grlo i pali na prljav pod. Grizli su se s e zubima kao bijesni bijesni psi, otkidaju ći komade tkanine tkanine i mesa. Njihove žuljevi te ruke i koljena i ramena i noge kao da su živjeli vlastitim životom. Skakali su okolo u nekom divljem plesu, hvatajući se, udarajući, grebući, okrećući. Goli zglobovi šaka udarali su po lubanjama kao batovi, tako da su kosti pucale pod udarcima. Tada su gosti, promatrajući ih mirno, u krugu oko njih, začuli zvuk pada i promuklo hroptanje. Jedan je od ljudi pritisnuo onoga drugoga na pod. A taj je soptao i činilo se da malaksava, ali je ipak podignuo glavu i pobjedniku pljunuo u lice. Onaj odozgo nije mu to oprostio. Slavodobitno se napuhnuo kao žaba rika ča, široko zamahnuo i strahovitom snagom tresnuo onog drugog po glavi. Više nije bilo ni najmanjeg znaka da će se glava podići, štoviše, činilo se da se rastvara u sve ve ćoj lokvi krvi. čovjek je bio mrtav. Sada sam se osjećao kao šugav pas kojeg su partizani ubili. ubili . Najprije su ga pogladili po glavi i pogrebli iza ušiju. Razdragan od veselja, pas je odano i zahvalno štektao. A onda su mu bacili kost. Potr čao je za njom, mašući naboranim repom, plaše ći leptire i gazeći cvijeće. Kad je zgrabio kost i ponosno je dignuo u zrak, ustrijelili su ga. Vojnik zategne opasa č. Njegov mi je pokret privukao pažnju, pa sam na trenutak prestao razmišljati. A onda sam pokušao izračunati udaljenost do šume i koliko bi vremena njemu bilo potrebno da podigne pušku i opali, ako iznenada pokušam pobjeći. Šuma je bila predaleko; našao bih se mrtav na polovici pješčane kosine. U najboljem slučaju, mogao bih stići do korovom obrasle plohe na kojoj bih ipak bio vidljiv, a ne bih mogao brzo tr čati. Vojnik ustane i protegne se, stenju ći pri tom. Oko nas tišina. Blag vjetar odnosio je miris petroleja, a donosio miomiris mažurana i jelove smole. Mogao bi me, dakako, ustrijeliti s le đa, mislio sam. Ljudi više vole nekoga ubiti tako da mu ne gledaju u o či. Vojnik se okrenuo prema meni i, pokazuju ći prema šumi, napravi pokret rukom koji je očito imao značiti »bježi, idi!« Zna či, došao je kraj. Pravio sam se da ga ne razumijem i po čeo sam mu prilaziti. On je žustro uzmaknuo, kao da se boji da ga ne dotaknem i ljutito pokazao prema šumi,
zaštićujući drugom rukom oči. Mislio sam da je to samo domišljat na čin da me prevari; pravio se da me ne gleda. Stajao sam na mjestu kao ukopan. Nestrpljivo me pogledao i nešto mi rekao na svom grubom jeziku. Ja sam mu se ulagljivo osmjehivao, ali njega je to još jače razljutilo. Ja se i dalje nisam micao. Onda je legao između tračnica, preko puške, s koje je skinuo bajunet. Još sam jednom izračunao udaljenost; imao sam dojam da je opasnost sada manja. Kad sam se počeo udaljavati, vidio sam kako se vojnik ljubazno smješka. Kad sam stigao do ruba nasipa, osvrnuo sam se; i dalje je nepomično ležao, drijemajući na toplom suncu. Kratko sam mu mahnuo i onda sko čio kao zec niz nasip ravno prema guštiku hladne sjenovite šume. Odirao sam kožu o paprat lete ći sve dalje i dalje, sve dok nisam izgubio dah i pao na vlažnu, meku mahovinu. I dok sam osluškivao glasove šume, začuo sam dva hica iz smjera željezničke pruge. Vojnik je očito izigravao moje strijeljanje. Ptice su se probudile i po čele šuškati u krošnjama. Odmah pored mene neki je mali gušter skočio s nekog korijena i nepomi čno se zagledao u mene. Mogao sam ga raspljesnuti jednim udarcem ruke, ali bio sam preumoran.
~
Pošto je rana jesen uništila dio ljetine, nastupila je oštra zima. Prvi put je sniježilo nekoliko dana uzastopce. Ljudi su poznavali vremenske prilike u svom kraju pa su užurbano spremali hranu, za sebe i za svoje blago, zatiskivali svaku rupu na svojim ku ćama i štagljevima slamom i oja čavali dimnjake i slamnate krovove protiv oštra vjetra. A onda je nastupila ci ča zima, koja je zamrzavala sve živo pod snijegom. Nitko me nije htio prihvatiti. Hrane je bilo malo, a svaka su usta bila opterećenje za prehranu. A osim toga, za mene nije bilo posla. Čovjek nije mogao čistiti čak ni gnoj iz staja, koje su bile zatrpane snijegom sve do streha. Narod se zajedno s kokošima, teladi, kuni ćima, svinjama, jarcima i konjima sklanjao u kuće, gdje su se ljudi i životinje uzajamno grijali toplinom svojih tijela. Ali tu nije bilo mjesta za mene. Zima nije popuštala svoj stisak. Nabreklo nebo, puno olovnosivih oblaka, doimalo se kao da će pasti na slamnate krovove. Kadikad bi neki oblak, tamniji od ostalih, jedrio nebom kao balon, vuku ći za sobom sumornu sjenu koja se šuljala za njim kao što se zloduh šulja za grešnikom. Ljudi su na zamrznutim prozorskim staklima nahukivali virilice. Kad bi primijetili takav zlokoban oblak kako se nadvija nad selo, križali bi se i mrmljali molitve. Bilo je očito da sam đavao jaše na tom mra čnom oblaku nad njihovom krajinom, a dok je on ovdje, čovjek može očekivati samo najgore. Zamotan u stare prnje, komade kuni ć jeg krzna i konjske kože, tumarao sam od sela do sela, griju ći se samo na toploti kometa, koji sam napravio od limenke što sam je našao na željezničkoj pruzi. Na leđima sam nosio vreću punu goriva, koju sam svakom povoljnom prilikom brižno popunjavao. Čim bi mi torba olakšala, otišao bih u šumu, nalomio granja, natrgao nešto kore i nakopao treseta i mahovine. Kad bi vre ća opet bila puna, nastavljao sam put s osje ćajem zadovoljstva i sigurnosti, vitlaju ći kometom i uživajući u njegovoj toplini. Hranu nije bilo teško naći. Neprestano je sniježilo, pa su se ljudi
zadržavali po kućama. Mogao sam bez opasnosti prokopati prolaz u snijegom zametene štagljeve i potražiti najboljeg krumpira i cikle, da ih poslije ispečem na svom kometu, čak i kad bi netko spazio bezobličnu hrpu prnja kako polako promi če snijegom, naime mene, povjerovao bi da je to neka sablast, pa bi samo nahuškao pse na mene. A psi su nerado napuštali svoje ležajeve u toplim ku ćama, pa su polako prtili dubok snijeg. Ako bi me konačno ipak sustigli, nije mi bilo teško da ih uplašim kometom. Promrzli i iscrpljeni, vratili bi se kući. Imao sam velike drvene cokule, povezane dugim trakama tkanine, širina obuće i moja neznatna težina omogu ćavali su mi da se prilično dobro krećem po snijegu, a da ne propadnem u snijeg do struka. Zamotan sve do očiju, slobodno sam lunjao okolinom, susre ćući samo gavranove. Spavao sam u šumi, ukopan u šupljine ispod korijenja stabala, s nadstrešnicom snježnih zapuha. Ložio sam komet vlažnim tresetom i trulim lišćem, koji su moje sklonište zagrijavali miomirisnim dimom. Vatra je trajala cijelu noć. Konačno, nakon nekoliko tjedana nešto blažeg vjetra, snijeg je po čeo kopniti i seljaci su počeli izlaziti iz kuća. Nisam imao izbora. Sad su oko gazdinstava režali dobro odmoreni psi, pa više nisam mogao krasti hranu i morao sam svakog trenutka biti na oprezu. Morao sam potražiti neka daleka sela, na sigurnoj udaljenosti od njema čkih predstraža. Dok sam lutao šumama, često su po meni padale krpe mokra snijega, koje su mi mogle zatrpati komet. Drugog dana hoda zaustavio me neki krik. šćućurio sam se iza grma, boje ći se i pomaknuti, pažljivo osluškuju ći šuštanje drveća. Ponovno se začuo krik. Iznad mene su vrane kloparale krilima, nešto ih je uplašilo. Kre ćući se kriomice, od drveta do drveta, približio sam se izvoru zvuka. Na uskom, raskaljužanom putu ugledao sam prevrnuta kola i konja, ali nigdje ni traga nekom drugom živom bi ću. Kad me konj spazio, na ćulio je uši i uzdignuo glavu. Prišao sam bliže. Živinče je bilo tako mršavo da sam mu vidio svaku kost. Svako vlakno oslabjelih mišića objesilo se kao komad mokra konopca. Gledalo me zamućenim, krvlju podlivenim očima, imao sam dojam da će se svakog trenutka sklopiti. Iznemoglo je pomicalo glavu, a iz krhkog mu se vrata začuo neki žablji reget. Jadnom je konju jedna noga iznad samog putišta bila slomljena. Jedan je oštar iver slomljene kosti probio kožu i kad bi god živinče pomaklo nogu, kost mu se sve jače probijala kroz meso. Iznad ranjena konja kružili su gavranovi, lebde ći gore-dolje, ostajući budno na straži. S vremena na vrijeme neki bi od njih sletio na stablo i
otresao s njega grudu mokra odmrznuta snijega, što bi pala uz mek tutanj, kao kad krumpirova palačinka pljesne u tavu. Konj je na svaki zvuk s naporom podizao glavu, otvarao o či i gledao naokolo. Videći kako obilazim oko kola, konj je šibnuo repom, kao da me poziva. Prišao sam mu, a on je naslonio otežalu glavu na moja ramena, trljajući mi se o lice. Kad sam mu dodirnuo suhe nozdrve, zaigrao je gubicom, privijajući se bliže k meni. Sagnuo sam se da mu pregledam nogu. Konj okrenu glavu prema meni, kao da očekuje moju osudu. Obodrio sam ga da po đe korak-dva naprijed. Pokušao je, brekćući i posrćući, ali bezuspješno. Postiđen i obeshrabren, oborio je glavu. Po češkao sam ga po vratu, osje ćajući da u njemu još kuca život. Pokušao sam ga navesti na to da me slijedi; ako ostane u šumi, čeka ga samo smrt. Govorio sam mu o toploj staji, o mirisu sijena, uvjeravao sam ga da čovjek može namjestiti njegovu slomljenu kost i iscijeliti je travama. Pričao sam mu o sočnim livadama, sad još pokrivenim snijegom, što samo očekuju proljeće. Pretpostavljao sam, ako ga uspijem dovesti natrag u obližnje selo i vratiti ga njegovu vlasniku, da bi se moji odnosi s okružnim pučanstvom mogli poboljšati. Mogao bih možda čak i ostati na tom imanju. A on je slušao, zirkajući s vremena na vrijeme prema meni, da se uvjeri govorim li istinu. Koracao sam natraške i lakim ga udarcem šibe potjerao da hoda. Zanjihao se i podigao ozlijeđenu nogu. Oklijevao je, ali naposljetku sam ga uspio navesti na to da krene. Napredovanje je bilo polagano i bolno. Konj je povremeno zastajkivao, padao i ostajao nepomi čan. Tada bih ga zagrlio rukom oko vrata, tetošio ga i podigao mu slomljenu nogu. Poslije nekog vremena ponovno bi krenuo, kao da ga pokre će neko sjećanje, neka misao koja mu je prolazno izblijedjela u pameti. Gubio je korak, ispadao iz ravnoteže, spoticao se. Kad god bi stao na slomljenu nogu, kroz kožu mu je probijao iver prepukle kosti, tako da je kroz snijeg i blato hodao gotovo na tom krnjatku gole kosti. Svaki me njegov bolan njisak lecnuo. Zaboravio sam da imam cokule na nogama i na trenutak osje ćao kao da hodam po nazubljenim batrljcima svojih goljenica, stenju ći od bola pri svakom koraku. Iscrpljen, sav blatan, stigao sam s konjem u selo. Odmah nas je okružio čopor pasa koji su neprijateljski režali. Držao sam ih na udaljenosti pomoću kome ta, najgoropadnijem sam od njih osmudio dlaku. Konj je ravnodušno stajao pored mene i pao u neko mrtvilo. Iz kuća je izišlo mnogo seljaka. Jedan je od njih bio i ugodno
iznenađeni vlasnik konja, koji se vratio prije dva dana. Otjerao je pse i pregledao slomljenu nogu i onda izjavio da se konj mora ubiti. Jedina korist od njega bit će nešto mesa, koža za štavljenje i kosti za pripremanje lijekova. Zaista, kosti su na ovom područ ju bile vrlo cijenjene. Za liječenje nekih teških bolesti uzimao se nekoliko puta na dan gutljaj napitka od kojekakvih trava pomiješan sa samljevenim konjskim kostima. Zubobolja se lije čila oblozima od žabljih stegna, s malo smrvljenih konjskih zuba. Podžarena konjska kopita bila su pouzdano sredstvo za lije čenje do dva dana starih prehlada dok je konjska bedrena kost, stavljena na padavi čarevo tijelo, spašavala bolesnika od napadaja. Stajao sam po strani dok je seljak pregledavao konja. Ja sam tek poslije došao na red. Čovjek me pažljivo pogledao od pete do glave i upitao me gdje sam bio prije i što sam radio. Odgovorio sam mu što sam mogao opreznije, bojeći se da ne izlanem nešto što bi u njemu moglo probuditi sumnje. Tražio je da nekoliko puta ponovim sve što sam rekao i smijao se mojim bezuspješnim pokušajima da govorim doma ćim narječ jem. Opetovno me zapitkivao jesam li židovsko ili cigansko siro če. Zaklinjao sam mu se na sve i svakoga da mogu za sebe reći da sam dobar krš ćanin i poslušan radnik. Ostali su ljudi stajali nedaleko od nas i sumnji čavo me promatrali. Pa ipak, seljak je odlučio da me uzme kao težaka, za poslove na dvorištu i na poljima. Pao sam na koljena i ljubio mu noge. Idućeg je jutra seljak izveo iz staje dva snažna konja. Upregnuo ih je u plug i potjerao prema osaka ćenom konju, koji je strpljivo čekao kraj plota. Tada je osakaćenom konju prebacio om ču oko vrata, a drugi je kraj užeta privezao za plug. Snažni su konji strizali ušima i ravnodušno promatrali žrtvu. A on je teško disao i vrtio vratom, jer ga je zategnuto uže žuljalo. Stajao sam podalje i pitao se kako da mu spasim život, kako da ga uvjerim da nisam imao pojma da ću ga dovesti na imanje samo zato da... Kad se seljak približio konju da provjeri kako stoji om ča, osakaćenik je odjednom okrenuo glavu i liznuo ga po licu. Čovjek ga nije ni pogledao, nego ga otvorenom šakom iz sve snage raspalio po njuški. Konj se, pozlije đen i ponižen, okrenuo na drugu stranu. Htio sam se seljaku baciti pred noge i moliti ga da jadnom konju poštedi život, ali sam uto primijetio kako me životinja prijekorno gleda. Zagledala se ravno u mene. Sjetio sam se što bi se moglo dogoditi ako čovjek ili životinja koje čeka smrt izbroje zube onom tko je kriv za tu njihovu smrt. Nisam se usudio izustiti ni rije č, tako dugo dok me konj gledao tim odanim, strašnim pogledom, čekao sam, ali on nije skidao pogled s mene.
Odjednom seljak pijunu u šake, dohvati čvorovit bič i ošine stegna para snažnih konja. Oni žestoko povuku naprijed, uže se napne, a om ča stegne oko osuđenikova vrata. Hripavo daš ćući, oboren je snažnim potezom i pao kao plot pod naletom vjetra. Još su ga nekoliko koraka nemilosrdno vukli po razmekšanoj zemlji. Kad su zasopljeni konji stali, seljak je prišao žrtvi i ritnuo je nekoliko puta o vrat i u koljena. Životinja se nije pomakla. Nanjušivši smrt, snažni su konji nemirno toptali kopitima, kao da žele izbjeći pogled širom otvorenih, mrtvih o čiju. Preostali dio dana proveo sam pomažući seljaku da konju odere kožu i raskomada mrcinu. Pretjecali su tjedni, a selo me ostavljalo na miru. Neki bi dje čaci zgodimice govorili da ću biti izručen njemačkom štabu, ili da su njemački vojnici obaviješteni o ciganskom kopiletu u selu. žene su me na putu izbjegavale, pažljivo prekrivaju ći glave svoje djece. Muškarci su me promatrali bez riječi, povremeno pljujući prema meni. Bili su to ljudi spori, promišljeni u govoru, koji su pažljivo mjerili svaku svoju riječ. Njihovi običaji obavezivali su ih da štede rije či kao što se štedi sol, a neobuzdan jezik gledao se kao najgori čovjekov neprijatelj. Brbljavci su se smatrali nastranima i nepoštenima, dakle o čito pod utjecajem odgoja židovskih i ciganskih gatalaca. Narod je obi čavao sjediti u dubokoj tišini koju bi samo kadikad prekidala neka bezna čajna primjedba. Tko bi god govorio ili se smijao, uvijek bi pokrio usta rukom, da ne pokazuje zube zlonamjernicima. Samo im je votka mogla razvezati jezik i osloboditi njihove postupke. Mog su gazdu veoma poštivali i često su ga pozivali na mjesna vjenčanja i proslave. Ako su djeca bila zdrava i ako mu ni žena ni punica nisu imale ništa protiv, kadikad bi i mene poveo sa sobom. Na takvim bi mi zabavama zapovjedio da pred gostima kazujem nešto na svom gradskom govoru, da im izgovaram pjesme i pripovijedam pri če, koje sam prije rata naučio od majke i dadilja. U usporedbi s mekim, otegnutim mjesnim govorom, moj gradski govor, pun tvrdih suglasnika koji štropo ću kao strojnica, zvuči kao sprdanje. Gazda me prije nastupa prisiljavao da naiskap popijem čašu votke. Spoticao sam se preko nogu kojima su me pokušavali saplesti, tako da sam se jedva uspio do čepati sredine sobe. Počeo sam svoju predstavu odmah, nastoje ći da nikome ne gledam ni u oči, ni u zube. Kad god sam govorio pjesme vrlo brzo, seljaci su širom bečili oči od udivljenja, misleći da sam poludio i da je moj brz govor neka vrst bolesti. Valjali su se od smijeha slušaju ći bajke i pjesničke priče o
životinjama. Slušajući priče o jarcu koji je putovao po svijetu traže ći prijestolnicu jarcovanije, o ma čku s čizmama od sedam milja, biku Ferdinandu, Snjeguljici i sedam patuljaka, Mickeyju Mouseu i Pinocchiju, gosti su se smijali, gušeći se jelom i prskajući votku iz usta. Poslije izvedbe zvali su me od stola do stola da ponovim neke pjesme i silili me da pijem nove zdravice. Kad bih odbio, ulili bi mi tekućinu u grlo. Obično sam do pola zabave već bio prilično pijan i nisam baš bio svjestan svega što se događa. Lica oko mene po čela su poprimati obrise životinja iz priča koje sam pripovijedao, kao neke žive ilustracije u dje č jim knjigama, kojih sam se još sjećao. Osjećao sam se kao da sam pao u neki dubok zdenac glatkih, vlažnih zidova prekrivenih spužvastom mahovinom. A na dnu zdenca, umjesto vode, nalazio se moj topao, siguran krevet u kojemu sam mogao bezbrižno spavati i zaboraviti na sve. Zima se bližila kraju. Svaki dan odlazio sam s gazdom u šumu da dovezemo drva. Topla vlaga prožela je zrak i razrašila vunastu mahovinu što se objesila s grana velikih stabala kao posivjelo, napola zamrznuto kuni ć je krzno. Bila je natopljena vodom, tamnim kapima koje su klizile niz plohe s kojih je otpala kora. Mali su se poto čići razlijevali na sve strane, ovdje skačući, a ondje uranjajući pod razlokano korijenje, da poslije izrone i razigrano nastave svoje hirovito dječ je skakutanje. Susjedna obitelj priređivala je veliku svadbenu zabavu za svoju pristalu kćer. Odjeveni u blagdanska odijela, seljaci su plesali na gumnu, koje je za tu priliku čisto pometeno i oki ćeno. Ženik se pridržavao starog običaja da svakog poljubi u usta. Nevjesta, podnapita od prekobrojnih nazdravica, naizmjence se smijala i plakala, ne obaziru ći se pretjerano na muškarce koji su je štipali za stražnjicu, ili zadržavali ruke na njezinim grudima. Kad se soba ispraznila i kad su gosti po čeli plesati, pohitao sam za stol po jelo, koje sam zaslužio svojom predstavom. Sjeo sam u mra čniji kut, želeći izbjeći zadirkivanje pijanaca. U sobu su ušla dva muškarca, prebacivši jedan drugome ruku preko ramena, u prijateljskom zagrljaju. Poznavao sam obojicu. Ubrajali su se me đu najimućnije seljake u selu. Svaki je od njih imao po nekoliko krava, par konja i lijepe komade zemlje. Šmugnuo sam iza neke prazne ba čve u kutu. Muškarci su sjeli na klupu za stol, još prepun jela, i polako razgovarali. Jedan drugoga nudili su zalogajima jela i, kao što je bio obi čaj, podjednako nastojali da se ne gledaju u oči i da zadrže ozbiljnost na licu. A onda jedan od njih polako posegnu u džep. I dok je jednom rukom uzimao komad kobasice, drugom izvu če nož sa šiljastom dugom oštricom. I onda ga svom snagom zatjera u le đa svog druga
koji ni u što nije sumnjao. Ne osvrćući se, iziđe iz sobe, žvačući, s olakšanjem, kobasicu. Uboden je čovjek pokušavao ustati. Gledao je naokolo staklastim o čima; kad je spazio mene, pokušao je nešto re ći, ali iz njegovih je usta izišao samo nedožvakan zalogaj zelja. Još je jednom pokušao ustati, ali se zaljuljao i polako kliznuo izme đu klupe i stola. Uvjerivši se da nikog drugog nema u blizini i bezuspješno pokušavaju ći smiriti svoje drhtanje, užurbano sam istrčao kroz poluotvorena vrata kao štakor i uletio u štagalj. Seoski su momci u polumraku hvatali djevojke i vukli ih u štagalj. Na hrpi sijena neki je čovjek, pokazujući golu stražnjicu, povalio poleđuške neku ženu koja je raširila noge. Preko gumna teturali su pijanci, psuju ći jedan drugoga i bljujući, zadirkujući ljubavnike i budeći hrkače. Razbio sam jednu dasku u stražnjem zidu štaglja i provukao se kroz otvor. Otrčao sam do štaglja svoga gazde i brzo se popeo na hrpu sijena u staji, gdje mi je bilo mjesto za spavanje. Leš ubijenog čovjeka nisu odmah poslije svadbe uklonili iz ku će. Postavili su ga u jednu od pokrajnjih soba, dok se obitelj umorenoga skupila u glavnoj sobi. U međuvremenu je jedna od najstarijih žena u selu razgolitila lijevu ruku leša i oprala je nekom sme đom tekućinom. U sobu su jedan po jedan počeli ulaziti gušavi muškarci i žene, kojima je ispod podbratka visjela ružna kesa nabujala mesa i pružala se sve oko vrata. Starica je svakoga od njih privela lešu, napravila neke zamršene pokrete nad bolesnim tkivom, a onda podignula beživotnu ruku da njome sedam puta dotakne oteklinu. Blijed od straha, bolesnik je morao ponavljati za njom »Neka ova bolest ide kamo ova ruka odlazi«. Poslije tog postupka, bolesnik je obitelji ubijena čovjeka plaćao za liječenje. Leš je i dalje ostajao u sobi. Lijeva mu je ruka po čivala na grudima; u ukočenu desnu ruku stavili su posve ćenu svijeću. Za četiri dana, kad je smrad u sobi postao ja či, pozvali su u selo svećenika i počele su pripreme za pogreb. Seljakova žena još dugo poslije pogreba nije htjela oprati mrlje krvi u sobi gdje se dogodilo ubojstvo. Jasno su se vidjele na podu i na stolu, kao tamna, rđom obojena guba, zauvijek urasla u drvo. Svi su vjerovali da će te mrlje, kao svjedoci ubojstva, ubojicu prije ili poslije protiv njegove volje privući na mjesto zločina i dovesti do njegove smrti. Pa ipak je ubojica, čijeg sam se lica vrlo dobro sjećao, često objedovao u toj istoj sobi u kojoj je izvršio ubojstvo, prežderavaju ći se obilnim jelom koje mu je tamo ponu đeno. Nisam mogao shvatiti kako ga nije strah tih mrlja krvi. Cesto sam ga u nekoj bole ćivoj zadivljenosti promatrao kako
gazi po njima, hladnokrvno pušeći lulu, ili uzimajući zalogaj kisela krastavca poslije čaše votke koju bi nadušak ispio. U tim sam trenucima bio napet kao zapeta pra ćka. Očekivao sam potresan događaj: da se pod mrljama krvi otvori mra čan ponor i da ga netragom proguta, ili napadaj plesa svetog Vida. Ali ubojica je bez straha gazio po mrljama krvi. Ponekad sam se no ću pitao nisu li mrlje izgubile svoju osvetničku moć. Konačno, sad su već i malo izblijedjele; zaga đivale su ih mačke, pa čak su i same žene zaboravljale svoju odluku i kadikad obrisale pod. S druge strane, znao sam da je izvršenje pravde često neobično sporo. U selu sam čuo priču o lubanji koja je izmigoljila iz groba i nastavila se kotrljati niz padinu, između križeva, pažljivo izbjegavaju ći gredice rascvala cvijeća. Grobar je lubanju pokušavao zaustaviti lopatom, ali mu je izmaknula i uputila se prema grobljanskim vratima. Spazio ju je šumar i također je pokušao zaustaviti hicem iz puške. Ne plaše ći se nikakvih zapreka, lubanja se brzo kotrljala niz cestu koja je vodila u selo. Tu je sačekala povoljan trenutak i onda se bacila pod kopita konja nekog tamošnjeg seljaka. Konji su se propeli, prevrnuli kola i na mjestu ubili svog vozara. Kad su seljaci dočuli za tu nesreću, postali su znatiželjni, pa su i dalje istraživali stvar. Otkrili su da je lubanja »isko čila« iz groba starijega brata unesrećene žrtve. Prije deset godina, stariji je brat imao naslijediti o čevo imanje. Mlađi brat i njegova žena bili su mu o čito zavidni na njegovu priličnom imetku. A onda je jedne no ći stariji brat iznenada umro. Njegov brat i snaha odlučili su da se pogreb obavi brzo, ne dopustivši čak ni pokojnikovim rođacima da obiđu njegovo truplo. Selom su kružile kojekakve glasine o uzroku tako nagle smrti, ali ništa se podrobnije nije znalo. Mlađi brat, koji je na kraju preuzeo cijelo gospodarstvo, postupno je stjecao imetak i op će poštovanje. Poslije nesreće kod grobljanskih vrata, lubanja je prekinula svoj put i ostala mirno ležati u prašini na cesti. Temeljitija je pretraga pokazala da je duboko u kost bio zabijen duga čak zarđao čavao. Tako je žrtva nakon mnogo godina kaznila zlotvora, i pravda je pobijedila. Tako se vjerovalo da ni kiša, ni vatra, ni vjetar, nikad ne mogu izbrisati mrlje zločina. Jer pravda se nadvila nad svijetom kao golem kovački malj u moćnoj ruci, koji se na trenutak mora zaustaviti prije nego što se strahovitom snagom obori na nakovanj, koji ne sluti nikakvo zlo. Kao što se govorilo u selu, svako djelo do đe na vidjelo. Stariji su me obično ostavljali na miru, ali morao sam pripaziti na
seoske dječake. Bili su to veliki lovci: a ja sam im služio kao lovina. Čak me i moj gazda opominjao da im se sklanjam s puta. Vodio sam stado na rub pašnjaka daleko od ostalih dje čaka. Tamo je trava bila bogatija, ali trebalo je stalno paziti na krave da ne skrenu u susjedna polja i ne unište ljetinu. Ali tu sam bio prilično siguran i od napada, a ne previše uo čljiv. S vremena na vrijeme prišuljalo bi mi se nekoliko pastira i iznenada me napalo. Obi čno sam izvukao batina, pa sam morao pobje ći u polja. U takvim sam ih zgodama glasno opominjao da će ih moj gazda kazniti ako krave naprave bilo kakvu štetu dok ja nisam uz njih. Prijetnje su obično djelovale, pa su se vraćali svojim kravama. Ipak sam se bojao takvih napada i nisam imao ni trenutka mira. Svaki pokret pastira, svaki metež, svaki znak primicanja prema meni, ispunjali su me strahom od neke zle namjere. Ostale njihove igre i urote svodile su se na vojnu opremu koja se mogla naći po šumama, uglavnom puščane čahure i zemljane mine, koje su u tom područ ju zbog njihova oblika nazivali »sapun«. Da bi čovjek otkrio spremište municije, morao je samo odšetati nekoliko kilometara duboko u šumu i pabirčiti po šikari. Oružje su ostavila dva partizanska odreda, koja su na tom područ ju prije nekoliko tjedana vodila dugotrajnu bitku. Naročito je mnogo bilo pločastih »sapuna«. Neki su seljaci govorili da su ih ostavili u bijegu »bijeli« partizani; drugi su se zaklinjali da je to ratni plijen oduzet »crvenima«, jer ga »bijeli« pored sve svoje ostale opreme više nisu mogli dalje nositi. U šumi su se mogle naći i slomljene puške. Dječaci su uzimali cijevi, rezali ih na manje komade i od njih pravili pištolje, s drškama izdjelanim od pogodnih grana. Za takve su se pištolje upotrebljavali puš čani meci, koji su se također lako mogli naći u grmlju. Metak se ispaljivao pomoću čavla, pričvršćena na gumenu vrpcu. Iako su bili nespretni, takvi su pištolji mogli biti i smrtonosni. Dva su se seoska dječaka ozbiljno povrijedila kad su se posva đala i pucala jedan u drugoga iz takvih pištolja. Drugi takav pištolj vlastite izradbe eksplodirao je u ruci jednog dječaka i otkinuo mu sve prste i jedno uho. Najjadnije je ispao paralizirani i sakati sin jednoga od naših susjeda. Netko mu je priredio neslanu šalu, stavivši na dno njegova kometa nekoliko komada puš čanih metaka. Kad je dje čak, ne sluteći ništa, ujutro komet zapalio i po čeo njime mahati između nogu, meci su eksplodirali. Izvodilo se isto tako i pucanje »s barutom odozgo«. Trebalo je izvaditi metak iz čahure i odsipati malo baruta. Metak se tada ponovno morao zatisnuti duboko u polupraznu čahuru, a ostatak baruta stavljao se odozgo,
da pokrije metak. Tako prepravljen metak stavljao se u pukotinu kakve daske, ili se ukapao u zemlju, gotovo do samog vrška, usmjeren prema cilju. Onda se barut na vrhu pripalio. Kad je vatra doprla do upalja ča, metak bi opalio na udaljenost od šest, pa i više, koraka. Stru čnjaci za pucanje »s barutom odozgo« natjecali su se i kladili čiji će metak otići dalje i kakav omjer količine baruta na dnu i pri vrhu daje najbolje rezultate. Smioniji su dječaci pokušavali zadiviti djevojke tako da su ispaljivali metak drže ći čahuru u ruci. Čahura i upaljač često pogode dječaka, ili nekoga od promatrača. Najljepšem dječaku u selu zabio se takav upalja č u dio tijela koji treba samo spomenuti pa da se svatko po čne smijati. Sad lunja okolo, pretežno sam, izbjegavajući poglede i cerekanje žena. Ali takve nesreće nikad nikoga ne zastraše. I odrasli i dje čaci stalno trguju municijom, »sapunima«, puš čanim cijevima i zatvara čima, provodeći sate i sate u pažljivom pretraživanju gustog šipražja. Izuzetno vrijedan nalaz bio je detonator. Mogao se trampiti za vlastoručno izrađen pištolj s drvenim kundakom i dvadeset metaka. Detonator je potreban za pravljenje mina od »sapuna«. Detonator treba jednostavno umetnuti u ploču »sapuna«, zapaliti ga i brzo otr čati izvan dosega eksplozije, koja potrese prozore na svim ku ćama u selu. Osobito je velika potražnja za detonatorima u vrijeme svadbi ili krstitki. Eksplozije su u tim zgodama velika dodatna atrakcija, i žene uzbu đeno vrište očekujući da mina oksplodira. Nitko nije znao da sam ja jedan detonator i tri komada »sapuna« sakrio u štaglju. Našao sam ih u šumi dok sam brao divlju maj činu dušicu za gazdinu ženu. Detonator je bio gotovo nov i imao je veoma duga čak fitilj. Kadikad, kad nije bilo nikoga u blizini, znao sam izvaditi iz skrovišta »sapune« i detonator, pa ih premetati po ruci. Bilo je nešto prili čno čudno u tim stvarčicama tako neobi čna svojstva. »Sapuni« sami po sebi nisu baš ne znam kako dobro gorjeli; ali kad se u njih umetnuo detonator i pripalio fitilj, nije trebalo mnogo vremena da plamen probrza po fitilju i prouzro či eksploziju koja bi mogla razoriti cijelo gazdinstvo. Pokušavao sam zamisliti ljude koji su izumili i napravili takve upaljače i mine. To su sigurno bili Nijemci. Nisu li po selima govorili da se nitko ne može oduprijeti snazi Nijemaca, zato što su oni pokupili mozgove Poljaka, Rusa, Cigana i Židova? Pitao sam se što daje ljudima sposobnost za izumljivanje takvih stvari. Zašto seoski žitelji nisu sposobni za nešto slično? Pitao sam se što daje ljudima određene boje očiju, ili kose, tako veliku nadmo ć nad drugim ljudima.
Seljački plugovi, kose, grablje, kolovrati, zdenci, ili mlinovi koje pokreću tromi konji ili iznemogli volovi, tako su jednostavni da ih i najzatucaniji čovjek može izumiti i shvatiti njihovu upotrebu i djelovanje. Ali izraditi detonator koji je kadar pokrenuti razornu snagu u mini, sigurno nadmašuje sposobnosti čak i najmudrijeg seljaka. Ako je istina da su Nijemci sposobni za takve pronalaske i ako su oni predodređeni da očiste svijet od svih tamnoputih, crnookih, dugonosih, crnokosih ljudi, onda su moji izgledi da preživim o čito mali. Prije ili poslije opet ću im pasti u ruke, a možda neću imati toliko sreće kao do sada. Sjetio sam se onog Nijemca s nao čalama koji me pustio da pobjegnem u šumu. Bio je plavokos i plavook, ali nije se doimao posebno pametnim. Kakvog ima smisla boraviti na nekoj maloj, zaba čenoj stanici i loviti ovakvu sitnu ribu kao što sam ja? Ako je istina ono što mi je rekao seoski starješina, tko onda smišlja sve te pronalaske ako su Nijemci zauzeti time da čuvaju male željezni čke stanice? Rekao bih da ni najmudriji čovjek ne može baš ne znam što izumiti na ovakvoj jadnoj stanici. Dremuckao sam, razmišljaju ći o pronalascima koje bih volio izumiti. Na primjer, detonator za ljudsko ti jelo, koji bi, kad se upali, mogao zamijeniti staru kožu novom i promijeniti boju o čiju i kose. Detonator koji bi se stavio u hrpu gra đevnog materijala i u jedan dan izgradio ku ću koja bi bila ljepša od ijedne druge u selu. Detonator koji bi svakoga mogao zaštititi od bilo čijeg urokljivog oka. Tada se mene nitko ne bi bojao i moj bi život mogao postati lakši i mnogo ugodniji. Nikako nisam mogao odgonetnuti Nijemce. Kakva rasipnost! Je li bilo vrijedno vladati ovakvim siromašnim, okrutnim svijetom? Jedne me je nedjelje na povratku iz crkve grupa seoskih dje čaka zatekla na cesti. Bilo je prekasno da bježim, pa sam se pravio ravnodušnim i pokušavao prikriti strah. Prolaze ći pored mene, jedan je od njih zamahnuo rukom i gurnuo me u duboku blatnjavu kaljužu. Drugi su mi pljuvali ravno u oči, smijući se na svaki točan pogodak. Tražili su da im pokažem neke »ciganske majstorije«. Pokušavao sam se oteti i pobje ći, ali krug se oko mene stegnuo. Bili su viši od mene i nadvili su se nad mene kao neka živa mreža u koju se uhvatila ptica. Bojao sam se onoga što bi mi mogli u činiti. Uočivši njihove teške nedjeljne čizme, zaključio sam da bih, onako bosonog, mogao trčati brže od njih. Izabrao sam najvišega me đu njima, zgrabio težak kamen i tresnuo mu ga u lice. Lice mu se zgr čilo i iskrivilo od udarca; dječak se srušio obliven krvlju. Ostali su zgranuto ustuknuli. Ja sam uto skočio preko dječaka i potrčao preko polja prema selu. Stigavši kući, potražio sam gazdu da mu kažem što se dogodilo i
zatražim njegovu zaštitu. Ali on se još nije vratio iz crkve s porodicom. Samo je njegova stara bezuba punica nešto lunjala po dvorištu. Noge su poda mnom klecale. Iz sela se približavala gomila muškaraca i dječaka. Mahali su toljagama i štapovima i sve se brže primicali. Ovo će mi biti kraj. U gomili se sigurno nalaze i otac ili braća ranjenog dječaka, pa se nisam mogao nadati nikakvoj milosti. Srnuo sam u kuhinju, nagrnuo lopaticom u svoj komet malo ražarena ugljevlja i odjurio u štagalj, zasunuvši vrata iza sebe. Misli su mi se raštrkale na sve mogu će strane, kao preplašeni pili ći. Rulja će me svakog trena zgrabiti u šake. Odjednom sam se sjetio detonatora i mina. Brzo sam ih otkopao. Drhtavim sam prstima izme đu čvrsto zavezanih »sapuna« umetnuo detonator i na kometu zapalio okrajak fitilja. Kraji čak je fitilja zašištao i crvena se iskra polako po čela pomicati niz uzicu prema »sapunima«. Sve sam to gurnuo pod gomilu slomljenih plugova i brana u kutu štaglja i onda izbezumljeno izbio jednu dasku iz stražnjeg zida. Gomila je već bila u dvorištu i čuo sam kako viče. Zgrabio sam komet i provukao se kroz rupu u gustu pšenicu iza štaglja. Uronio sam u nju i tr čao pogrbljeno, zaklonjen, rujući put prema šumi kao krtica. Bio sam već možda negdje nasred polja, kad se tlo potreslo od eksplozije. Osvrnuo sam se. Od štaglja su ostala samo dva zida, koji su se žalosno nagnuli jedan prema drugome. Izme đu njih uskovitlalo se mnoštvo raziverenih dasaka i uzvrtložena sijena. Iznad svega uzdigao se gljivolik oblak prašine. Stigavši do ruba šume, zastao sam. Bilo mi je drago kad sam vidio da na imanju moga gazde nije izbio požar. Čuo sam samo graju glasova. Nitko me nije progonio. Znao sam da se više nikad neću moći vratiti ovamo. Nastavio sam put kroz šumu, gledajući pažljivo po šikarju, gdje je sve teže bilo na ći metaka, »sapuna« i detonatora.
~
Sedam sam dana tumarao šumom i pokušavao se prikrasti selima. Prvi put sam spazio ljude kako tr če od kuće do kuće, vičući i mašući rukama. Nisam znao što se dogodilo, ali mislio sam da je pametnije držati se postrance. U susjednom selu začuo sam pucnjavu, što je značilo da su negdje u blizini ili partizani ili Nijemci. Obeshrabren, nastavio sam svoje bazanje i naredna dva dana. Konačno sam, gladan i iscrpljen, odlu čio okušati sreću u slijedećem selu, koje mi se u činilo prilično mirnim. Kad sam izronio iz guštare, samo što nisam naletio na nekog čovjeka koji je orao svoje malo polje. Bio je to pravi div s golemim rukama i stopalima. Lice su mu gotovo do o čiju prekrivali riđasti zalisci, a duga mu je raščupana kosa stršala kao busen šaša. Njegove su me blijede sive o či pažljivo promatrale. Pokušavaju ći oponašati pokrajinski govor, rekao sam da bih mu za kakav kutak za spavanje i nešto malo hrane mogao musti krave, čistiti staju, voditi stoku na pašu, cijepati drva, postavljati zamke za zabavu i na sve mile načine čarati protiv ljudskih i životinjskih bolesti. Seljak me pažljivo slušao, a onda bez riječi poveo kući. Selo je bilo siromašno. Kuće su bile izgrađene od trupaca, oblijepljenih s obiju strana glinom i slamom. Zidovi su potonuli duboko u zemlju i podržavali slamnate krovove s dimnjakom na činjenim od vrbovine i gline. Samo je nekolicina seljaka imala štagljeve, a često su bili izgrađeni leđa uz leđa, tako da se uštedi na jednom zidu. S vremena na vrijeme dolazili su u selo Nijemci iz obližnje željezničke stanice da uzmu svu hranu koju su uspjeli pronaći. Kad su se približavali Nijemci, a bilo je prekasno da se pobjegne u šumu, gazda bi me sakrio u vješto prikriven podrum ispod štaglja. Ulaz mu je bio vrlo uzak, a bio je dubok najmanje deset stopa. I ja sam pomagao u njegovu kopanju, a osim mene, čovjeka i njegove žene, nitko nije znao da postoji. U njemu se nalazila dobro opskrbljena smo čnica, s velikim grudama
maslaca i sira, dimljenom slaninom, vijencima kobasica, bocama doma ćih pića i drugih poslastica. Podrumsko dno uvijek je bilo hladno. Dok su Nijemci jurcali po ku ći u potrazi za hranom, lovili svinje po poljima, nespretno pokušavali uhvatiti kokoši, ja sam sjedio dolje i upijao predivne miomirise. Vojnici su često stajali na dasci koja je prikrivala ulaz u podrum. Slušajući njihov neobičan govor, morao sam se držati za nos da ne kihnem. Čim bi zvukovi vojni čkih kamiona zamrli u daljini, čovjek bi me izvukao iz podruma da obavljam svoje svakodnevne dužnosti. Počelo je vrijeme gljiva. Izgladnjeli su mu se seljaci veselili i odlazili u šume na bogatu berbu. Svaka je pomo ć bila od koristi, i gazda me uvijek vodio sa sobom. Sumom su lunjale velike grupe seljaka iz drugih sela, u potrazi za tim malim raslinstvom. Moj je gazda zaklju čio da izgledam kao ciganče i, u strahu da me netko ne prijavi Nijemcima, ošišao je moju crnu kosu. Izlazeći iz kuće, stavljao sam na glavu veliku staru kapu, koja mi je pokrivala pola lica, pa nisam bio tako upadljiv. Ipak sam se osje ćao neugodno pod sumnji čavim pogledima seljaka, pa sam se uvijek nastojao držati gazde. Osjećao sam da sam mu dovoljno koristan da me za sada zadrži. Na putu u berbu gljiva presijecali smo željezni čku prugu koja je prolazila kroz šumu. Nekoliko puta na dan prolazile su velike zasoptane lokomotive, vukući dugačke teretne vlakove. Kroz krovove vagona virili su, a na platformi ispred parnog stroja mimo stajali, mitraljezi. Vojnici pod kacigama razgledavali su dalekozorima nebo i šume. Tada se na pruzi pojavila neka nova vrsta vlaka. U zatvorenim sto čnim vagonima bili su natiskani živi ljudi. Neki ljudi koji su radili na stanici donijeli su u selo novosti. Ti su vlakovi prevozili Židove i Cigane, koji su uhvaćeni i osuđeni na smrt. U svakom vagonu bilo ih je do dvije stotine, naslaganih poput stogova žita, uzdignutih ruku, da zauzimaju što manje prostora. Staro i mlado, muškarci, žene, pa čak i djeca. Seljaci iz okolnih sela često su privremeno bili zaposleni na gradnji nekog koncentracionog logora, pa su se odanle vraćali s čudnim pričama. Pripovijedali su nam da Židove, poslije iskrcavanja iz vlakova, dijele u razli čite grupe, a onda ih svlače do gola i oduzimaju im sve što imaju sa sobom. Kosu im šišaju, sigurno za izrađivanje strunjača. Nijemci su im zavirivali čak i u zube, pa ako bi se među njima našao i pokoji zlatni, odmah bi ga iš čupali. Plinskih komora i peći nije bilo dovoljno za velik dovoz ljudi; tisu će onih koje su ugušili plinom nisu spaljivali, nego su ih jednostavno pokapali u jame oko logora. Seljaci su zamišljeno slušali te pripovijesti. Govorili su da je Židove
konačno stigla kazna božja. Oni su to odavna zaslužili, otkako su raspeli Krista. Bog nikad ne oprašta. Ako je tako dugo zanemarivao grijehe Židova, ne znači da im je oprostio. Sada gospod iskorištava Nijemce, kao oru đe svoje pravde. Židovima se mora uskratiti povlastica prirodne smrti. Oni moraju umrijeti u vatri, trpe ći paklenske muke ovdje, na zemlji. Oni su pravedno kažnjeni za sramotne zlo čine svojih predaka, zato što su odbili jedinu pravu vjeru, zato što su nemilosrdno ubijali kršćansku djecu i pili njihovu krv. Seljaci su me sada gledali još mra čnije. »Ti ŽidovCigan«, vikali su. »Gorjet ćeš ti već, kopile, i te kako ho ćeš«. Ja sam se pretvarao kao da se to mene ne tiče, čak i onda kad bi me neki pastiri uhvatili i pokušali odvu ći u vatru i opržiti mi pete, kao što bog zapovijeda. Otimao sam se, grebu ći ih i grizući. Nisam mogao dopustiti da me spale na takvoj obi čnoj poljskoj vatrici, dok su druge spaljivali u posebnim i savršenim pe ćima, koje su Nijemci sagradili i opskrbili strojevima koji su kudikamo ja či i od onih na najvećim lokomotivama. Noću sam ležao budan, zabrinut, ho će li bog i mene kazniti. Je li moguće da je gnjev božji predodređen samo za ljude crne kose i o čiju koje zovu Ciganima? Zašto je moj otac, kojega se još dobro sje ćam, imao svijetlu kosu i plave oči, dok je moja majka bila tamna? Kakva je razlika izme đu Ciganina i Židova, ako su obojica tamnoputa i obojica osu đena na jednak završetak? Možda će poslije rata ostati na svijetu samo plavokosi, plavooki ljudi? Ali što će onda biti s djecom svijetlih ljudi, ako se koje možda rodi kao tamnoputo? Kad su prolazili vlakovi koji su prevozili Židove, preko dana ili predvečer, seljaci su se poredali s obiju strana pruge i veselo domahivali strojaru, ložaču i nekolicini stražara. Kroz male četvrtaste prozore pri vrhu zaključanih vagona moglo se kadikad nazreti koje ljudsko lice. Ti su se ljudi vjerojatno uspeli na ramena drugih da vide kuda prolaze i da otkriju čije to glasove čuju izvana. Videći seljake kako prijateljski mašu rukama, ljudi u vagonima zacijelo su mislili da pozdravljaju njih. Tada bi židovska lica iščeznula s prozora i pojavilo se mnoštvo mršavih blijedih ruku koje su očajnički mahale, kao da žele nešto re ći. Seljaci su radoznalo promatrali vlakove i pažljivo osluškivali neobične, bučne glasove ljudske vreve, iz kojih se nije moglo razabrati ni stenjanje, ni plač, ni pjesma. Vlak je prolazio, i dok je tako sve više odmicao, na mrkoj su se pozadini šume još mogle raspoznati ruke lišene tijela kako neumorno mašu s prozora. Putujući noću vlakovima u krematorije, ti su ljudi ponekad bacali kroz
prozore svoju malu djecu, nadaju ći se da će im tako spasiti živote. Kadikad bi uspjeli istrgnuti koju dasku na podu vagona, pa bi se neki od tih Židova provukli kroz takve rupe, da onda udare glavom o tucanik pružne podloge, tračnice, ili napetu signalnu žicu. A kad bi ih onda rasjekli kotači, unakažena su im se trupla skotrljala niz nasip u visoku travu. Tumarajući danju niz prugu, seljaci su često nailazili na te leševe i onda užurbano skidali s njih odjeću i cipele. Oprezno, da se ne bi ukaljali bolesnom krvlju nekrštenih, parali su podstavu odje će na žrtvama, tražeći dragocjenosti. Bilo je mnogo svađa i tučnjava radi plijena. Poslije su svučena tijela ostavljali na pruzi, izme đu tračnica, gdje bi ih pronašao njemački motorizirani patrolni vlak, koji je prolazio jednom na dan. Nijemci su ta okužena tijela polijevali benzinom i na licu mjesta palili, ili ih negdje u blizini pokapali. Jednog se dana selom pronio glas da je te no ći, jedan za drugim, prošlo nekoliko vlakova sa Židovima. Seljaci su ranije nego obi čno završili branje gljiva, pa smo se svi uputili prema željezničkoj pruzi. Hodali smo duž pruge s obiju strana, jedan po jedan, zagledajući u šipražje, tražeći znakove krvi na žicama signalnih stupova i na rubovima nasipa. Nekoliko kilometara nismo našli ništa. A onda je jedna od žena na grmu divlje ruže spazila slomljene grančice. Netko je raširio trnovito raslinje i ugledasmo dje čačića od kojih pet godina, ispružena na zemlji. Košulja i hla če bili su mu u dronjcima. Crna mu je kosa bila dugačka, a tamne obrve povij ene. Doimao se kao da spava, ili da je mrtav. Jedan mu je od ljudi stao na nogu. Dje čak se naglo trgnuo i otvorio oči. Ugledavši ljude nagnute nad sobom, pokuša nešto re ći, ali umjesto riječi navre mu na usta i polako procuri niz lice i vrat ruži časta pjena. Seljaci su se uplašili njegovih crnih očiju, pa su se žustro razmaknuli i počeli križati. Začuvši iza sebe glasove, dječak se pokušao okrenuti. Ali sigurno su mu kosti bile slomljene, zato što je samo zastenjao, a na ustima mu se pojavio velik krvav mjehur. Sruši se nauznak i sklopi o či. Seljaci su ga ispodalje sumnjičavo promatrali. Jedna od žena istupi, zgrabi iznošene cipele na njegovim nogama i skine mu ih. Dje čak se pomakne, zaje či i iskašlja još malo krvi. Otvorio je oči i ugledao seljake, koji su mu izmicali iz vidnog polja, križajući se zaprepašteno. Ponovno je sklopio o či i ostao nepomičan. Dva su ga muškarca pograbila za noge i okrenula na stranu. Bio je mrtav. Svukli su mu kaputić, košulju i kratke hlače i odnijeli ga nasred tračnica. Tu su ga ostavili i njemačka ga je patrola tu morala prona ći. Krenuli smo kući. Osvrnuo sam se na tren kad smo pošli. Dje čak je ležao na bjelasastom kamenju željezni čke pruge. Vidio se još samo busen
njegove crne kose. Pokušao sam dokučiti što je mislio prije smrti. Kad su ga roditelji ili prijatelji izbacivali iz vlaka, sigurno su ga uvjeravali da će naići na pomoć ljudi, koji će ga spasiti od užasne smrti u velikoj pe ći. Možda se osjećao prevarenim, razočaranim. Možda bi više bio volio da se privine uz toplo tijelo oca i majke u prekrcanom vagonu, da osjeti pritisak i vonj vrelih oporih isparivanja, prisutnost drugih ljudi, znaju ći da nije sam, dok bi mu svi govorili da je to putovanje samo obi čan nesporazum. Iako sam žalio dječakovu tragediju, u dnu mi se svijesti pritajio i osjećaj olakšanja što je mrtav. Ni za koga ne bi bilo dobro da ga zadrže u selu, mislio sam. Ugrozio bi živote sviju nas. Kad bi Nijemci doznali za židovsko nahoče, sjatili bi se prema selu. Pretražili bi svaku ku ću, pronašli bi dječaka, a otkrili bi i mene u mojoj zemunici. Vjerojatno bi pretpostavili da sam i ja pao s vlaka, pa bi nas obojicu na mjestu ubili, a poslije kaznili cijelo selo. Navukao sam suknenu kapu duboko na lice, vuku ći noge na kraju kolone. Ne bi li bilo lakše promijeniti ljudima boju o čiju i kose, nego graditi velike peći i onda hvatati Zidove i Cigane da se u njima spaljuju? Branje gljiva bilo je sada svakodnevni ku ćni posao. Posvuda su se sušile gomile gljiva, pune su ih košare posakrivane po tavanima i po štagljevima. U šumama ih je bilo sve više i više. Ljudi su se svakog jutra s praznim košarama razmiljeli po šumama. Teško natovarene p čele, noseći nektar skupljen s umirućeg cvijeća, lijeno su drijemale na jesenjem suncu, u mirnoj bezvjetrici gusta šipražja, iznad kojeg su stražarile kule visokih stabala. Ljudi su se, onako sagnuti u branju gljiva, veselim glasovima dozivali kad god bi netko otkrio kakvo bogatije nalazište. A odgovarao im je umilni žagor ptica koje su se javljale iz gusta lještaka i smre čaka, s krošanja hrastova i grabova. Kadikad bi se za čuo i zloguk huktaj sove, ali nitko je nije uspio ugledati u njezinu dubokom, skrivenom duplju u kakvom deblu. Neka bi crvenkasta lisica šmugnula u gusto grmlje, poslije gozbe s jarebi č jim jajima. Uznemireno su vijugale zmije, šičeči da same sebe ohrabre. U čestar bi golemim skokovima odskakutao kakav debeo zec. Simfoniju šume prekidalo je samo soptanje lokomotive, štropot vagona, škripa kočnica. Narod bi onda mimo zastao gledaju ći prema pruzi. Ptice bi utihnule, sova bi se dublje zavukla u svoje duplje, ogmuvši se dostojanstveno svojom sivom kabanicom. Zec bi zastao, na ćulivši dugačke uši, a onda, smiren, nastavio svoje skakutanje. U toku idućih nekoliko tjedana, sve do svršetka sezone gljiva, često
smo lunjali uz željezni čku prugu. Zgodimice smo prolazili pored malih duguljastih hrpica mrka pepela i nailazili na poneku pougljenjelu kost, slomljenu i pregaženu na tucaniku. Ljudi su se stisnutih usana zaustavljali i gledali. Mnogi su se od njih bojali da bi čak i spaljena tijela onih što su iskočili iz vlaka mogla zaraziti ljude i životinje, pa bi užurbano nabacali zemlju na njihov pepeo. Jednom sam htio pokupiti gljivu koja mi je ispala iz košare, pa sam nehotice zagrabio punu šaku takva ljudskog pepela. Prilijepio mi se za prste i zaudarao na benzin. Pogledao sam ga izbliže, ali nisam uspio otkriti ni traga ljudskom biću. Taj pepeo ipak nije sličan pepelu koji ostaje u kuhinjskoj peći, kad izgori drvo, osušen treset ili mahovina. Uplašio sam se. I dok sam tako otirao pepeo s prstiju, imao sam dojam da iznad mene lebdi duh spaljene osobe, motri nas i sve nas odreda pamti. Znao sam da me taj duh nikad neće ostaviti na miru, da će me slijediti, progoniti me no ću, ubrizgavati bolest u moje žile i ludilo u moj mozak. Kad bi god prošao koji vlak, vidio sam cijele bataljone duhova, ružnih, osvetničkih lica, kako silaze na svijet. Seljaci govore da se dim iz krematorija penje ravno u nebo i prostire se kao mek prostira č podno božjih nogu, a da ih uopće ne uprlja. Pitao sam se je li zaista potrebno tako mnogo Židova da se bogu nadoknadi to što su mu ubili sina. Možda će svijet ubrzo postati samo velika peć za spaljivanje ljudi. Nije li sve ćenik rekao da smo svi osuđeni na propast, da prijeđemo »iz praha u prah«? Duž nasipa, između tračnica, pronalazili smo bezbroj komadi ćaka papira, bilježnica, kalendara, obiteljskih fotografija, tiskanih osobnih dokumenata, starih pasoša i dnevnika. Slike su, naravno, bile najpoželjnije za skupljanje, jer mnogi u selu nisu znali čitati. Na mnogim su slikama postariji ljudi sjedili ukočeno, u neobičnoj odjeći. Na drugima su otmjeno odjeveni roditelji stajali, drže ći ruke na ramenima svoje djece, svi nasmijani i u odjeći takve vrste koju nikad nitko iz sela nije vidio. Kadikad smo pronalazili fotografije divnih mladih djevojaka, ili pristalih mladi ća. Bilo je i slika starijih ljudi, koji su se doimali kao apostoli i starih gospo đa uvela osmijeha. Na nekima su se vidjela djeca kako se igraju u parku, bebe koje plaču, ili mladenci kako se ljube. Na njihovoj pole đini bilo je nekih pozdrava, zavjeta, ili odlomaka iz vjerskih knjiga, ispisanih rukopisom o čito iskrivljenim od straha ili od drmusanja vlaka. Rije či je često isprala jutarnja rosa, ili izblijedilo sunce. Seljaci su revno skupljali te stvari. Žene su hihotale i nešto šaptale jedna drugoj o slikama muškaraca, dok su muškarci valjali prosta čke šale i primjedbe o slika ma djevojaka. Ljudi su u selu te fotografije skupljali,
kupovali ih i prodavali i vješali ih po ku ćama i hambarima. U ponekim je kućama-na jednom zidu bila slika Naše Gospe, na drugom Krist, na tre ćem raspelo, a na četvrtom slike brojnih Židova. Gazde su često dolazili svojim slugama, izmjenjivali s njima slike djevojaka, zaneseno buljili u njih, te se zajedno upuštali u nepristojne igrarije. A pri čalo se da se jedna od najprivlačnijih djevojaka u selu tako beznadno zaljubila u nekog pristalog mladića sa slike, da poslije više nije htjela ni pogledati svog bivšeg zaručnika. Jednog je dana neki dječak s gljivarskih područ ja donio vijest da je na željezničkoj pruzi nađena neka židovska djevojka. Bila je živa, samo što je imala iščašeno rame i nekoliko modrica. Pretpostavljalo se da je pala kroz rupu na podu dok je vlak usporavao na zavoju, pa je tako prošla bez ve ćih ozljeda. Svi su se pokrenuli da vide to čudo. Djevojka je posrtala, nekolicina ju je ljudi napola nosila. Mršavo joj je lice bilo veoma blijedo. Imala je guste obrve i jako crne oči. Duga, sjajna, vrpcom povezana kosa padala joj je niz leđa. Odjeća joj je bila poderana, tako da sam na njezinu bijelu tijelu vidio modrice i ogrebotine. Zdravom rukom pokušavala je pridržati onu povrijeđenu. Muškarci su je poveli ku ći seoskoga poglavara. Zgrnula se znatiželjna gomila i pažljivo je promatrala. Imao sam dojam da ništa ne razumije. Kad god bi joj se koji od muškaraca približio, ona bi sklopila ruke, kao na molitvu, i nešto natucala na jeziku koji nitko nije razumio. Zaprepašteno se osvrtala oko sebe raskola čenih očiju, plavičasto-bijelih bjeloočnica i poput tmula crnih zjenica. Seoski se poglavar posavjetovao s nekim od najstarijih ljudi u selu, a i s čovjekom po nadimku Duga, koji je tu Židovku našao. Odlučeno je, u skladu sa službenim propisima, da se sutradan pošalje njemačkoj straži. Seljaci su se polako razišli kućama. Ali nekolicina hrabrijih je ostala, promatraju ći djevojku i razme ćući se dosjetkama. Neka poluslijepa starica triput je plju nula prema njoj i mrmljaju ći ispod glasa opominjala svoje unuke. Duga je djevojku uhvatio za ruku i poveo svojoj ku ći. Iako su ga mnogi držali čudakom, u selu je bio veoma omiljen. Pokazivao je osobito zanimanje za nebeske znakove, naro čito duge, odakle mu i potječe nadimak. Svečera, u razgovoru sa susjedima, mogao bi satima pripovijedati o dugama. Slušajući ga iz nekog mračnog prikrajka, saznao sam da je duga duga čka lučna vlat, šuplja kao slamka. Jednim je krajem uronjena u rijeku ili jezero te iz njih crpi vodu. I onda je pošteno raspodjeljuje po cijelom kraju. Iz vode
izvlači i ribe, a i ostala živa bi ća, i zato se čak i u jako udaljenim jezerima, barama i rijekama mogu na ći iste vrste riba. Dugina kuća stoji uz kuću moga gazde. Njegov štagalj i štagalj u kojemu spavam ja odvaja samo zajedni čki zid. Žena mu je prije nekog vremena umrla, ali se Duga, iako još mlad, nije mogao odlu čiti da se ponovno oženi. Njegovi su susjedi znali govoriti da onaj tko suviše zuri u duge ne vidi magarca pred nosom. Dugi je kuhala i na djecu mu pazila neka starica, dok je radio na polju ili u izuzetnim prilikama za razonodu pio. Trebalo je da Židovka provede no ć u Duginu domu. Te noći probudili su me neki glasovi i krikovi iz njegova štaglja. Isprva sam se uplašio. Ali u dasci sam otkrio škulju od izbijene kvrge, kroz koju sam uspio vidjeti što se događa. Na sredini pometena gumna ležala je na nekim vre ćama djevojka. Pored nje je na staroj kladi za cijepanje drva gorjela petrolejka. Duga je sjedio blizu njezine glave. Ni jedno ni drugo nisu se micali. A onda je Duga brzim pokretom strgnuo odjeću s djevojčinih ramena. Jedna je naramenica popustila. Djevojka je pokušala izmaknuti, ali Duga je kleknuo na njezinu dugu kosu i ukliještio joj glavu između svojih koljena. Saginjao se sve niže. A onda je strgnuo s nje i drugu naramenicu. Djevojka je vrištala, ali se nije mogla pomaknuti. Duga je puzao prema njezinim nogama, a onda ih je prikliještio stegnima i počeo joj vještim trzajima svla čiti odjeću. Ona je pokušavala ustati i zdravom rukom ponovno navu ći haljinu na sebe, ali ju je Duga grubim udarcem polegnuo na le đa. Sad je već bila gola. Treperava svjetlost petrolejke razigrala je sjene po njezinoj puti. Duga je tada sjeo pored djevojke i po čeo je svojim ručerdama milovati po tijelu. Nisam joj vidio lice, jer ga je on zakrio svojim tijelom, ali čuo sam kako tiho jeca i povremeno prikrikuje. Duga je polako izuo čizme, svukao hlače i ostao samo u gruboj košulji. Objahao je ispruženu djevojku i polako joj prelazio dlanovima po ramenima, prsima i trbuhu. Kad je njegov dodir postao grublji, po čela je jecati i plakati, izgovaraju ći neke nepoznate rije či na svom jeziku. Duga se spustio na laktove, spuznuo malo niže, grubom joj kretnjom raskre čio noge i svalio se na nju tako da je sve zatutnjalo. Djevojka je uzvijala tijelo, vrištala, otvarala i zatvarala prste, kao da šakom pokušava nešto zgrabiti. A onda se dogodilo nešto čudno. Duga je ležao na djevojci, ispruženih nogu izme đu njezinih bedara, ali se pokušavao odvojiti od nje. I kad se god pokušao odignuti, ona je bolno kriknula; a i on je također stenjao i psovao. Ponovno se pokušao izvući iz njezina škripca, ali činilo se da ne može. Neka ga je čudna snaga čvrsto zadržavala u njoj, kao
kad se zec ili lisica uhvate u zamku. Ostao je povrh djevojke i gr čevito podrhtavao. Malo poslije ponovio je svoje napore, ali djevojka se svaki put previjala od muke. A činilo se da i njega nešto boli. Otirao je znoj s lica, psovao i pljuvao. Kad se ponovno pokušao odvojiti od nje, djevojka mu je nastojala pomo ći. Jače je raširila noge, pripodigla zdjelicu i zdravom se rukom opirala o njegov trbuh. Sve je bilo uzalud. Neka ih je nevidljiva veza držala zajedno. Već sam i prije više puta vidio kako se nešto sli čno događalo i psima. U nagonskom bi se porivu za rastere ćenjem silovito sparili, a onda se više nisu mogli rastaviti. Pokušavali bi se osloboditi svoje bolne spone i sve se više jedno od drugoga odbijali i odvajali, dok naposljetku ne bi ostali spojeni samo stražnjim dijelovima tijela. Izgledali su kao jedno tijelo s dvjema glavama i dva repa, što rastu na istom mjestu. Od čovjekovih prijatelja, pretvorili su se u neko čudovište. Zavijali su, cviljeli i cijelim tijelom podrhtavali. Okrvavljene su im o či molile za milost, piljeći u neizrecivoj boli u ljude koji su ih udarali grabljama i štapovima. Valjaju ći se po prašini i krvareći od udaraca, udvajali su svoje napore da se rastave. A ljudi su se psima smijali, udarali ih nogama, bacali na njih uzvrištale ma čke i kamenje. Životinje su pokušavale pobjeći, ali je svaka vukla na svoju stranu. I tako su se vrtjele u krugu. Izbezumljene i razbješnjene, pokušavale su jedna drugu ujesti. Da naposljetku posustanu, očekujući pomoć od ljudi. A seoski su ih dječaci onda bacali u rijeku ili u baru. Psi su o čajnički pokušavali plivati, ali svaki je uporno vukao na svoju stranu. Bili su posve bespomoćni, a glave zapjenjenih njuški samo su im s vremena na vrijeme izranjale iz vođe, više nisu imali snage ni da zalaju. Kako ih je vodena struja odnosila, tako ih je razigrana gomila pratila duž obale, radosno podvikuju ći, gađajući ih kamenjem u glave kad bi na tren izronile iz vode. U nekim drugim prilikama, ljudima je bilo žao da na taj na čin izgube pse, pa su ih grubo odvajali rezom, što je za mužjaka zna čilo da će ostati sakat, ili polako crknuti od krvarenja. Kadikad su se životinje, poslije višednevnog lunjanja naokolo, padaju ći u jarke, zapinju ći na ogradama ili u grmlju, na kraju ipak nekako uspijevale osloboditi. Duga je ponovio svoje pokušaje. Glasno je zazivao u pomo ć Djevicu Mariju. Dahtao je i othukivao. Još je jednom duboko udahnuo, pokušavaju ći se izvući iz djevojke. Ona je vrištala i po čela izbezumljenog čovjeka tući šakom po licu, grepsti ga noktima, ujedati za ruke. Duga je lizao krv s usana, odizao se na jednoj ruci a drugom zadavao djevojci strahovite udarce. Mora da mu sc mozak pomutio od straha, jer se skljokao povrh nje, počeo joj gristi dojke, ruke i vrat. Šakama ju je udarao po bedrima, a onda je grabio za meso,
kao da ga hoće raskomadati. Djevojka je vrištala jednoli čnim visokim krikom, koji je konačno prepuknuo, kad joj se grlo ve ć posve osušilo — a onda bi opet počela iznova. Duga ju je i dalje udarao, sve dok nije posve iznemogao. Tako su ležali, on na njoj, a ona pod njim, bez pokreta i bez rije či. Micao se još samo titrav plamičak petrolejske svjetiljke. Duga je počeo dozivati u pomoć. Njegovi su krikovi najprije privukli čopor pasa, koji su se pomamno uzlajali, a onda je dotr čalo nekoliko uznemirenih ljudi sa sjekirama i noževima. Otvorili su vrata štaglja i ne shvaćajući što se događa zabuljili se u neobičan ljudski par na podu. Duga im je promuklim glasom brzo objasnio što se dogodilo. Onda su zatvorili vrata, ne dopuštajući više nikome da uđe, i poslali po vračaru babicu, koja se razumije u takve stvari. Starica je došla, kleknula kraj neodvojivog para i uz pomo ć ostalih nešto učinila. Ništa nisam vidio; čuo sam samo kako je djevojka još jednom posljednji put prodorno kriknula. A onda je nastala tišina i Dugin je štagalj utonuo u mrak. Ujutro sam brzo prišao rupi na dasci. Kroz pukotine izme đu dasaka prodirala je sun čana svjetlost, obasjavaju ći svjetlucav stup čestica prašine. Na gumnu, pored zida, ležala je ravno ispružena ljudska spodoba, pokrivena od glave do pete konjskim gunjem. Dok je selo još spavalo, morao sam odvesti krave na pašu. Kad sam se predvečer vratio, čuo sam kako seljaci raspredaju o onom što se prošle no ći dogodilo. Duga je odnio tijelo natrag na željezni čku prugu, kojom je ujutro morala naići patrola. Selo je nekoliko tjedana imalo zanimljiv predmet razgovora. Poslije nekoliko čaša pića, Duga je i sam pri čao ljudima o tome kako ga je Židovka usisala u sebe i nije ga htjela pustiti. Noću su me progonili čudni sni. čuo sam jecaje i vriskove iz štaglja, dodirivala me neka ledena ruka, lice mi je šibao cm pramen glatke kose koja je mirisala na benzin. U zoru sam, vodeći blago na pašu, ustrašeno promatrao izmaglicu koja je lebdjela nad poljem. Ponekad bi vjetar nanio neki tanašan čuperak gareži, tjeraju ći ga očito prema meni. Zadrhtao sam, a niz leđa mi procuri studen znoj. Krpa gareži kružila mi je oko glave, gledajući me ravno u oči, a onda se uzvila visoko u nebo.
~
Njemački su odredi po okolnim šumama počeli tragati za partizanima i silom provoditi obavezne isporuke. Znao sam da je mom boravku u tom selu došao kraj. Jedne mi je noći gazda naložio da smjesta bježim u šumu. Obavijestili su ga da dolazi odred vojske. Nijemci su do čuli da se u jednom od okolnih sela krije neki Židov. Re čeno im je da tu živi od po četka rata. Cijelo ga je selo poznavalo: njegov je djed neko ć posjedovao velike površine zemlje i cijela ga je općina veoma cijenila. Premda je bio Židov, govorili su, bio je to posve pristojan momak. Otišao sam iste ve čeri, prilično kasno. Noć je bila oblačna, ali je naoblaka po čela pucati, pomoliše se zvijezde, a u svoj svojoj veličanstvenosti pojavio se i mjesec. Sakrio sam se u nekom grmu. Kad je svanula zora uputio sam se prema ustalasanom klasju žita, držeći se podalje od sela. Debele, oštre stabljike žita bole su mi noge, ali pokušavao sam stići do sredine polja. Morao sam napredovati oprezno; nisam želio ostaviti iza sebe previše slomljenih vlati, koje bi mogle otkriti gdje sam. Konačno sam se našao prilično daleko u žitu. Drhtureći od jutarnje hladnoće, smotao sam se u klupko i pokušao zaspati. Probudio sam se začuvši promukle glasove koji su mi se sa svih strana približavali. Nijemci su opkolili polje. Priljubio sam se uz zemlju. Kako su vojnici kročili preko polja, tako je pucketanje slomljenih stabljika postajalo sve glasnije. Samo što nisu nagazili na mene. Zabezeknuti, uperili su puške u mene; kad sam ustao, držali su ih na gotovs. Bila su dvojica, mladi, u novim zelenim uniformama. Onaj viši uhvatio me za uho i obojica su se nasmijala, razgovaraju ći nešto o meni. Shvatio sam da pitaju jesam li Cigan ili Židov. Oboje sam poricao. To ih je još više zabavljalo; nastavili su se šaliti. Sva smo trojica krenula prema selu, ja naprijed, a oni, smiju ći se, odmah iza mene. Stigli smo na glavni put. Prestrašeni su seljaci virkali kroz prozore.
Čim bi me
prepoznali, povlačili su se. Nasred sela stajala su dva velika sme đa kamiona. Oko njih su podvijenih nogu sjedili vojnici u raskop čanim uniformama i pili iz vojni čkih porcija. S polja se vratilo još nekoliko vojnika, poslagati su puške i posjedali. Nekoliko se vojnika skupilo oko mene. Pokazivali su na mene, smijali se ili ostajali ozbiljni. Jedan mi je od njih prišao posve blizu, nadnio se nad mene i nasmijao mi se ravno u lice, toplim, blagonaklonim osmijehom. I taman kad sam mu htio uzvratiti osmijeh, on me iznenada snažno grunuo u trbuh. Ostao sam bez daha i pao, daš ćući i stenjući. Vojnici su prasnuli u smijeh. Iz obližnje kuće pojavio se neki oficir, spazio me i prišao mi. Vojnici stadoše u stav mimo. Ustao sam i ja, sam u krugu. Oficir me hladno razgledao i izdao neku zapovijed. Dva su me vojnika pograbila za mišice, odvukla prema kući, otvorila vrata i gurnula unutra. U sredini sobe, u polumraku, ležao je neki čovjek. Bio je malen, ispijen, taman. Kuštrava mu je kosa visjela preko čela, rana od bajoneta rasjekla mu je cijelo lice. Ruke su mu bile svezane na le đima, a kroz presječen rukav kaputića zjapila je duboka rana. Skutrio sam se u kutu. Čovjek me prodorno promatrao sjajnim crnim očima. Imao sam dojam da gledaju iz gustih, čupavih obrva i strijeljaju me pogledom. Strahovito su me prestrašile. Odvratio sam pogled. Vani su pokrenuli motore; lupkale su čizme, oružje i porcije. Zaoriše komande i kamioni sa štropotom odoše. Otvore se vrata i u kuću uđu seljaci i vojnici. Izvukoše ranjena čovjeka za ruke napolje i istovariše ga na sjedalo nekih kola. Slomljeni su mu zglobovi visjeli mlitavo kao na kakvoj klimatavoj lutki. Sjedili smo le đa uz leđa; ja sam gledao vozaru u le đa; a on stražnji dio kola i cestu koja se gubila u daljini. Jedan je vojnik sjedio uz dva seljaka koji su vozili kola. Prema razgovoru seljaka shvatio sam da nas vode na policijsku stanicu u obližnji grad. Nekoliko sati vozili smo se nekom dobrom bijelom cestom, na kojoj su se vidjeli svježi tragovi kamiona. • Poslije smo skrenuli s ceste i potjerali kroz šumu, plašeći ptice i zečeve. Ranjeni se čovjek ravnodušno omlitavio. Nisam uopće bio siguran je li živ; osje ćao sam samo njegovo tromo tijelo privezano užetom za kola i za mene. Dvaput smo se zaustavili. Seljaci su ponudili nešto od svog jela Nijemcu, koji je zauzvrat svakom od njih podijelio cigarete i neke žute bombone. Seljaci su mu ponizno zahvaljivali. Povukli su nekoliko dobrih
gutljaja iz boca sakrivenih pod sandukom sjedala i onda u grmlju mokrili. Za nas nisu marili. A ja sam bio gladan i slab. Iz šume je strujao topao lahor s mirisom jelove smole. Ranjeni je čovjek stenjao. Konji su neumorno zabacivali glave i branili se od muha šibaju ći dugim repovima. Krenuli smo dalje. Nijemac je na kolima duboko disao, kao da spava. Zatvarao je otvorena usta samo kad je prijetila opasnost da mu se neka muha zaleti u njih. Prije sunčeva zalaza uvezli smo se u malen, zbijeno izgra đen grad. Poneke su kuće imale ciglom izgrađene zidove i dimnjake. Ograde su bile obojene bijelo ili plavo. Po žljebovima su spavali š ćućureni golubovi. Kad smo se provezli pored prvih nekoliko zgrada, spazila su nas djeca koja su sc igrala na cesti. Okružila su naša spora kola i buljila u nas. Vojnik je protrljao oči, protegnuo ruke, pritegnuo hlače, skočio s kola i pošao uz njih, ne vodeći računa o svemu naokolo. . Gomila je djece sve više rasla; djeca su iskakala iz svake ku će. Iznenada jedan od starijih i odraslijih dje čaka udari zarobljenika dugim brezovim prutom. Ranjeni se čovjek trgne i uzmakne. Djeca su se uzbudila i počela nas gađati salvom otpadaka i kamenja. Ranjeni je čovjek klonuo. Osjećao sam njegova leđa, zalijepljena uz moja, sva mokra od znoja. Nekoliko je kamenova pogodilo i mene; ali ja sam ipak bio nepovoljnija meta, zato što sam sjedio izme đu ranjena čovjeka i vozara. Postali smo za djecu zanimljiva igra. Bacali su na nas osušene grude kravlje balege, gnjile rajčice, male smrdljive pti č je strvinice. Jedan se od malih okrutnika okomio na mene. Hodao je usporedo s kolima i nekim me štapom sustavno ga đao u određene dijelove tijela. Uzalud sam pokušavao nakupiti dovoljno sline u ustima da mu pljunem u ono njegovo podrugljivo lice. Gomili oko kola pridružili su se i odrasli. Vikali su: »Udrite Židove, udrite kopilad« i podstrekavali djecu na nove napade. Ne žele ći da se i sami izlažu slučajnim udarcima, vozari su sko čili s kočijaškog sjedala i pošli uz konje. Sada smo ranjeni čovjek i ja predstavljali odli čnu metu. Pogodi nas nov pljusak kamenja. Lice mi je bilo rasje čeno, slomljen mi se zub klimao, a donja mi je usnica napukla. Pljuvao sam krv u lica onih najbližih, ali oni su okretno odskakivali u stranu i odmjeravali nove udarce. Jedan je od tih zlotvora iš čupao s korijenjem cijele svežnjeve bršljana i paprati što su rasli duž ceste i švignuo po ranjenom čovjeku i po meni. Bol mi je žarila tijelo, kamenje me poga đalo sve točnije, pa sam oborio lice na prsa, u strahu da me koji kamen ne pogodi u o či. Odjednom iz jedne neugledne ku će pored koje smo prolazili isko či neki malen, krepak sve ćenik. Nosio je otrcanu, izblijedjelu halju. Sav
zajapuren od uzbuđenja, upadne u gomilu lamataju ći štapom i počne ih udarati po rukama, licima i glavama. Zadahtan, oznojen, uzdrhtao od napora, raspršio je rulju na sve strane. Pribirući polako dah, svećenik je sada hodao pored naših kola. Jednom je rukom brisao čelo, a drugom mene tapšao po ruci. Ranjeni se čovjek očito onesvijestio, jer su mu se ramena ohladila, dok se odmjereno klimatao kao lutka o koncu. Kola su ušla u dvorište zgrade vojne policije. Svećenik je morao ostati vani. Dva su vojnika razvezala uže, skinula ranjenog čovjeka s kola i položila ga pored zida. Ja sam stao nedaleko od njega. Malo poslije, ušeta u dvorište neki visok SS-oficir u garavo crnoj uniformi. Na ponositom vrhu kape svjetlucala je mrtva čka lubanja s prekriženim kostima, a ovratnik su mu ukrašavali neki munjoliki znakovi. Oko rukava nosio je crvenu vrpcu s upadljivim znakom kukastog križa. Jedan od vojnika podnio je raport oficiru. A tada su njegove pete uzlupale po ravnoj betonskoj površini dvorišta dok je dugim koracima prilazio ranjenom čovjeku. Spretnim pokretom vrška svoje ulaštene jaha će čizme okrenuo je čovjekovo lice prema svjetlu. Čovjek je izgledao stravi čno — iznakaženo lice sa smrskanim nosom i ustima zakrivenima razderanom kožom. Uz o čne šupljine prilijepilo mu se trunje bršljana, zemljanih gruda i kravlje balege. Oficir čučne pored te bezoblične glave koja se održavala na površini vrška njegovih čizama. Nešto je upitao, ili rekao ranjenom čovjeku. Krvava se masa pokrene teško kao tisu ću kila težak teret. Mršavo, unakaženo tijelo odgurnulo se samo, svojim vezanim rukama. Oficir uzmakne. Sada mu je lice bilo obasjano suncem, bilo je savršeno i neprirodno lijepo, gotovo voštane puti, lanenaste, djetinji meke kose. Vidio sam takvo nježno lice jednom prije, u crkvi. Bilo je naslikano na zidu, okupano samo zvukom orgulja, ozra čeno samo tracima svjetlosti koja je prodirala kroz prozore od šarena stakla. Ranjeni se čovjek i dalje podizao, sve dok nije gotovo sjedio. Dvorište je poput nekog teškog plašta prekrila tišina. Ostali su vojnici stajali nepomično, netremice promatraju ći cijeli prizor. Ranjeni je čovjek teško disao. Naprežući se da otvori usta, ljuljao se kao strašilo pod naletom vjetra. Osjećajući blizinu oficira, nagnuo se prema njemu. I baš kad se oficir, s izrazom gađenja na licu, htio osoviti iz svog čučećeg položaja, ranjeni je čovjek iznenada još jednom po čeo micati usnicama, nešto promrmljao, a onda izgovorio neku kratku rije č koja je zvučila kao »svinja« i srušio se nauznak, udarivši glavom o beton.
Vojnici su se na tu riječ lecnuli i zabezeknuto pogledavali. Oficir se uspravi iz čučnja i drekne neku zapovijed. Vojnici kucnu petama, otko če puške, približe se čovjeku i zaspu ga brzim hicima. Uzdrmano tijelo zadrhta i smiri se. Vojnici ponovno napune puške i ostanu u stavu pripravnosti. Oficir nehajno priđe meni, lupkajući se otmjenim štapom po šavu tek izglačanih jahaćih hlača. Od trenutka kad sam ga ugledao, nisam mogao odvojiti pogled od njega. Cijela njegova li čnost kao da je imala u sebi nešto posve nadljudsko. Na pozadini samih blijedih boja on se isticao nepromjenjivom crninom. U svijetu ljudi razmesarena lica, zgnje čenih očiju, krvavih, modričavih i unakaženih udova, me đu smrdljivim, raskomadanim ljudskim tijelima, on se doimao kao primjer čista savršenstva, koje ništa ne može okaljati: nježna, glatka put njegova lica, svijetla zlaćana kosa koja mu se vidi ispod visoke tanjura če, bistre metalne oči. Svaki pokret njegova tijela kao da je pokretala neka strahovita unutrašnja snaga. Granitni zvuk njegova jezika savršeno je pristajao izricanju zapovijedi za ubijanje manje vrijednih, izgubljenih bi ća. Žacnuo me ubod zavisti kakvu još nikad nisam osjetio i divio sam se sjajnoj mrtvačkoj lubanji i prekriženim kosti ma što su ukrašavali njegovu visoku kapu. Mislio sam kako bi bilo dobro imati takvu sjajnu lubanju bez ijedne jedine vlasi kose umjesto mog ciganskog lica kojega se pristojni ljudi boje i gnušaju. Oficir me oštro promatrao. Osje ćao sam se kao zgnječena gusjenica što se rascijedila po prašini, biće koje ne može nikome nauditi, ali ipak izaziva prezir i gađenje. Pred tim blistavim bi ćem, opremljenim svim simbolima moći i veličanstvenosti, ja sam se iskreno stidio svog izgleda. Ne bih imao ništa protiv toga da me ubije. Zagledao sam se u ukrašen gvozdac na njegovu oficirskom pojasu što se nalazio to čno u visini mojih očiju i očekivao njegovu odluku. Dvorište je ponovno utihnulo. Vojnici su stajali ispodalje i pokorno iščekivali što će se sada dogoditi. Znao sam da je moja sudbina na neki način odlučena, ali to mi je bilo svejedno. Osje ćao sam bezgranično povjerenje prema odluci čovjeka koji me gledao. Znao sam da ima mo ći koje su za obične ljude nedostižne. Oglasi se još jedna brza naredba. Oficir se povu če. Jedan od vojnika pokaže mi neodređeno prema vratima. Žaleći što je sjajna predstava završena, polako sam prolazio kroz vežu i pao to čno u zdepast naručaj svećenika koji je čekao pred kućom. Izgledao je još otrcaniji nego prije. Njegova je halja bila bijedna u usporedbi s uniformom oki ćenom mrtvačkom lubanjom, prekriženim kostima i munjolikim strijelama.
~
Svećenik me odvezao nekim unajmljenim kolima. Re če mi da će u nekom obližnjem selu na ći nekoga tko će se brinuti za mene dok ne svrši rat. Prije nego što smo dospjeli u selo, zaustavili smo se pred mjesnom crkvom. Svećenik me ostavio u kolima i sam otišao u župni dvor, gdje sam vidio kako se nešto prepire sa župnikom. Mahali su rukama i nešto uzrujano šaputali. A onda su obojica došla do mene. Skočio sam s kola i pristojno se poklonio župniku, poljubivši mu rukav. On me pogleda, blagoslovi me i vrati se u župni dvor ne rekavši više ni rije či. Svećenik potjera konja i naposljetku zaustavi na drugom kraju sela pred nekom prilično osamljenom seljačkom kućom. Uđe u kuću i zadrži se u njoj tako dugo da sam se po čeo pitati nije li mu se nešto dogodilo. Dvorište je čuvao krupan vuč jak, sumorna potištena izgleda. Svećenik iziđe u pratnji niskog, zdepastog seljaka. Pas podvu če rep pod stražnje noge i prestane režati. Čovjek me pogleda, a onda sa svećenikom stane malo u stranu, čuo sam samo ulomke njihova razgovora. Seljak je očito bio uzrujan. Pokazuju ći prema meni, vikao je da je dovoljan jedan jedini pogled pa da čovjek ustvrdi kako sam nekršteno cigansko kopile. Svećenik mu je mirno protuslovio, ali čovjek ga nije htio slušati. Ako me zadrži, tvrdio je, mogao bi se izložiti velikoj opasnosti, zato što Nijemci često dolaze u selo, i ako me na đu, bit će prekasno za bilo kakva posredovan ja. Svećenik je postupno gubio strpljenje. Odjednom je zgrabio čovjeka za ruku i nešto mu šapnuo na uho. Seljak postade popustljiviji, pa mi, psujući, reče da pođem za njim u kuću. Svećenik mi priđe bliže i zagleda mi se u o či. Gledali smo se bez riječi. Nisam zapravo znao što da radim. Pokušavaju ći mu poljubiti ruku, poljubio sam vlastiti rukav, pa sam se zbunio. On se nasmijao, napravio mi nad glavom znak križa i otišao. Čim se uvjerio da je sve ćenik otišao, čovjek me pograbi za uho,
gotovo me odigne sa zemlje i gume u kuću. Kad sam kriknuo, munuo me u rebra tako snažno da sam ostao bez daha. Bilo nas je troje u doma ćinstvu. Seljak Garbos, koji je imao mrtvo, nenasmijano nenasmijano lice i napola otvorena usta; pas, JJuda, uda, podmuklih mra čnih očiju i ja. Garbos je bio udovac. Kadšto su susjedi prilikom neke prepirke znali spominjati neku djevojku, Židovku, siro če, koju je Garbos uzeo na uzdržavanje, prije nekog vremena, od njezinih roditelja, izbjeglica. Kad god bi koja od Garbosovih krava ili svinja napravila neku štetu na njihovoj ljetini, seljaci bi mu zlobno nabili na; nos tu djevojku. Govorili su da ju je svakodnevno tukao, silovao je i prisiljavao na kojekakve izopa čenosti* sve dok napokon nije nestala. Garbos je, me đutim, novcem koji je primio za njezino uzdržavanje, obnovio svoje gazdinstvo. Bjesnio je slušaju ći takve optužbe. Odvezao Odvezao bi Judu s lanca i prijetio p rijetio klevetnicima da će ga nahuškati na njih. Susjedi bi svaki put zaklju čavali vrata i kroz prozore promatrali goropadnu goropadnu životinju. ; Garbosa nikad nitko nije posjećivao. Uvijek je sjedio sam u svojoj kući. Moj je posao bio da se brinem za dvije svinje, svinj e, kravu, desetak kokoši i dva purana. Garbos me običava iznenada, bez rije či i bez ikakva razloga, tu ći. Prikrao bi mi se iza le đa i opleo me bi čem po nogama. Vukao me za uši, trljao palcem kroz kosu, škakljao ispod pazuha i po tabanima, sve dok se ne bih počeo nesuzdrživo tresti. Držao me Ciganinom i nare đivao mi da mu pričam ciganske pri če. Ali ja sam znao recitirati samo pjesme i pripovijedati priče koje sam naučio kod kuće, prije rata. Garbos je kadikad pomahnitao slušajući ih, a nikad nisam znao zašto. Ponovno bi me tukao i prijetio mi da će nahuškati Judu na mene. Juda je bio stalna prijetnja. Jednim bi ugrizom svojih čeljusti mogao čovjeka usmrtiti. Susjedi su Garbosu često predbacivali što je nahuškao Judu na nekoga tko mu je krao jabuke. Životinja je kradljivcu pregrizla grkljan, pa je smjesta umro. Garbos je stalno huškao Judu na mene. Pas je s vremenom zacijelo povjerovao da sam mu ja najlju ći neprijatelj. Dovoljno mu je bilo da me vidi, pa da se nakostriješi kao dikobraz. Krvlju su mu podlivene o či, njuška i laloke podrhtavali, niz ogavne mu se o čnjake cijedila pjena. Ustremio bi se na mene s toliko snage, da sam se bojao da ne raskine uže kojim je bio vezan, premda sam se podjednako nadao da će ga ugušiti ogrlica oko vrata. Videći kako je pas bijesan, a kako se ja bojim, Garbos je znao odvezati Judu, vodeći ga samo za ogrlicu i navesti ga na to da me satjera uza zid. Njegova gubica, iz koje je štrcala slina i kuljalo režanje, bila je samo nekoliko
centimetara udaljena od mog vrata, a golemo se životinjsko tijelo trzalo u divljem bjesnilu. Samo što se nije ugušio, zapjenjen i uslinjen, dok ga je čovjek poticao teškim rije čima i oštrim podbadanjem. Toliko bi mi se približio, da mi je njegov topao, vlažan dah ovlažio lice. U takvim trenucima, život kao da se u meni sledio, krv mi je tekla žilama kao neki trom iscjedak, poput gustog proljetnog meda kada se cijedi kroz uzak grlić boce. Moj je strah bio tako jak da me malne prenio na drugi svijet. Zurio sam u životinjine užarene o či i čovjekovu dlakavu pjegavu ruku kojom je držao pseću ogrlicu. Pseći su se zubi svakog trena mogli zarinuti u moje meso. Ne mogavši više otrpjeti, trgnuo bih vratom prema njemu, na prvi brz ugriz. Tada sam shvaćao koliko je lisica milostiva kad usmrti gusku tako da joj jednim jedinim ugrizom presiječe vrat. Ali Garbos nije puštao psa. Nego bi sjeo preda mnom, pio votku i na sav se glas iščuđavao zašto je takvima kao što sam ja dopušteno da žive, a njegovi su dječaci umrli tako mladi. Često mi je postavljao to pitanje, a ja nisam znao što bih mu odgovorio. A kad mu nisam odgovarao, udarao me. Nisam mogao shvatiti što želi od mene, ni zašto me tu če. Pokušavao sam mu se sklanjati s puta. Radio sam sve što mi je re čeno, ali on me i dalje tukao. Noću bi se Garbos uvukao u kuhinju, u kojoj sam spavao, i budio me, vičući mi u uho. I kad bih s vriskom skočio, on se smijao, a Juda se vani otimao na lancu, spreman za borbu. Ili, drugom zgodom, dok sam spavao, Garbos bi tiho uveo u sobu psa, zavezao mu gubicu nekim cunjama i onda onako u mraku bacio životinju na mene. Pas se valjao po meni, dok sam se ja, obuzet užasom, ne znajući gdje sam ni što se doga đa, borio s golemom dlakavom životinjom koja me grebla pandžama. Jednog se dana seoski župnik dovezao jednopregom da posjeti Garbosa. Svećenik nas obojicu blagoslovi, a onda primijeti crne i plave masnice na mojim ramenima i vratu i upita tko me tukao i zašto. Garbos prizna da me je kaznio zbog lijenosti. Župnik ga na to blago prekori i re če mu da me sutra dovede u crkvu. čim je svećenik otišao, Garbos me uvede u kuću, svuče me i išiba vrbovim prutom, pošte đujući samo vidljiva mjesta, kao što su lice, ruke i noge. Kao obi čno, zabranio mi je da vi čem; ali kad me udario po jednom osjetljivijem mjestu, nisam mogao izdržati bol, pa sam zacvilio. Na čelo su mu izbile graške znoja, a vratna mu je žila nabrekla. Ugurao mi je u usta neko grubo platno, oblizao osušene usnice i nastavio me šibati. Drugi dan, rano ujutro, krenuo sam u crkvu. Košulja i hla če lijepili su mi se za krvave mrlje na le đima i bedrima. Ali Garbos me opomenuo, ako pisnem jednu jedinu riječ o tome da me tukao, da će navečer pustiti psa na
mene. Grizao sam usnice, zaklinju ći se da neću reći ni riječi i nadajući se da župnik neće ništa primijetiti. U sve jasnijem sjaju zore, pred crkvom je čekala gomila starijih žena. Noge i tijela bili su im omotani trakama tkanine i rupcima svake vrste, a neumorno su mrmorile riječi molitve, prebirući promrzlim i ukočenim prstima zrnje krunica. Kad su primijetile da dolazi sve ćenik, nesigurno su poustajale, oslanjaju ći se na kvrgave štapove i užurbano mu zastrugale nogama u susret, boreći se za prednost da mu poljube mastan rukav. Stajao sam po strani, nastoje ći da ostanem neprimije ćen. Ali oni boljeg vida piljili su u mene, s gađenjem, nazivajući me vampirom ili ciganskim nahodom, triput pljunuvši prema meni. Crkva me oduvijek poražavala. A to je ipak bila samo jedna od ku ća božjih rasutih širom svijeta. Bog ne živi u jednoj od njih, nego se iz tko zna kakvih razloga pretpostavljalo da je prisutan u svima njima istovremeno. Bio je kao neočekivani gost za kojega najbogatiji gazde uvijek ostavljaju dodatno mjesto za svojim stolovima. Svećenik me primijetio i blago me pogladio po kosi. Zbunio sam se, odgovaraju ći mu na pitanja, uvjeravaju ći ga da sam sada poslušan i da me gazda više nikad ne će morati tući. Svećenik me upitao za roditelje, o našem predratnom domu i o crkvi koju smo poha đali, ali koje se ja baš nisam dobro sjećao. Shvativši da baš ništa niš ta ne znam o religiji i crkvenim obredima, odveo me orguljašu i zamolio ga da mi objasni zna čenje liturgijskih predmeta i da me počne pripremati za dužnost ministranta pri jutarnjoj misi i pri večernicama. Počeo sam dolaziti u crkvu dva puta tjedno. Čekao sam iza crkve sve dok se stare žene ne bi uvukle u svoje klupe, a onda bih sjeo odostraga, blizu škropionice sa svetom vodom, koja me dovodila u strahovitu nedoumicu. nedoumicu. Ta je voda izgledala kao i svaka svaka druga voda. Nije imala ni boje, ni mirisa, mirisa, činilo mi se da izaziva kudikamo slabiji dojam nego, primjerice, mljevene konjske kosti. A ipak se pretpostavljalo da njezina magi čna moć daleko nadmašuje moć svake trave, čarolije, ili mikšture koje sam ikad vidio. Nisam shvaćao ni značenje mise, ni ulogu svećenika za oltarom. Sve je to za mene bila magija, mnogo sjajnija i svršenija od Olginih čarolija, ali podjednako teško shvatljiva. U čudu sam promatrao kamenu gra đu oltara, raskoš tkanina koje su visjele s njega, veli čanstveno svetohranište u kojemu prebiva božanski duh. Sa strahopoštovanjem sam dodirivao čudesno oblikovane stvari pohranjene u sakristiji: kaleže, iznutra sjajne i osvjetlane, u kojima se vino pretvara u krv, pozlaćenu pliticu, s koje sve ćenik dijeli Duha Svetoga, široku plosnatu bursu, u koju se stavlja korporal. Ta se bursa
s jedne strane otvara i slična je harmonici. Kako je Olgin ku ćerak, pun smrdljivih žaba, uskisla gnoja s ljudskih rana i žohara, bijedan kad se usporedi sa svim ovim! Kad svećenik nije bio u crkvi i kad se orguljaš zaposlio svojim orguljama na koru, ja sam potajice ulazio u misterioznu sakristiju da se divim humeralu, koji je svećenik navlačio preko glave i brzim ga pokretima namicao niz ruke i poravnavao oko vrata. Čulno sam prelazio prstima preko albe, koja se stavljala preko humerala, izgla đujući rese na albinu pojasu, onjuškavajući miomirisnu manipulu, koju svećenik nosi oko zapešća lijeve ruke, diveći se točno odmjerenoj dužini štole, beskrajno lijepim uzorcima misnica, koje razli čitim bojama, kako mi je sve ćenik objasnio, simboliziraju krv, oganj, nadu, pokoru i žalovanje. Dok je Olga mrmljala svoje magi čne čarolije, njezino je lice uvijek poprimalo neki promjenljiv izraz, koji je izazivao strah ili poštovanje. Kolutala je očima, ritmički klimala glavom i izvodila zamršene pokrete rukama i prstima. Svećenik je, naprotiv, prilikom služenja mise ostajao isti kakav je bio u svakodnevnom životu. Jedino što je nosio drugačiju odjeću i govorio drugim jezikom. Činilo mi se da njegov drhtav zvonak glas podupire crkveni svod i budi dremljive starice što sjede u visokim crkvenim klupama. Odjednom bi podigle klonule ruke i s naporom podizale naborane o čne kapke, nalik na smežurane, mrke, kasno ubrane komušine graška. Bezbojne bi zjenice njihovih zamućenih očiju uplašeno zirnule naokolo, ne shva ćajući posve jasno gdje su, sve dok se, počinjući naposljetku iznova preživati rije či prekinutih molitava, ponovno ne bi zaljuljale u san, kao što se uveo vrijesak zanjiše pod naletom vjetra. Misa završava, starice nagrnu u prolaz izme đu klupa, odgurkujući jedna drugu, da se domognu svećenikova rukava. Na vratima orguljaš srdačno pozdravlja svećenika, a meni domahuje rukom. Moram se vratiti na posao da počistim sobe, nahranim stoku, pripremim objed. Svaki put kad se vratim s pašnjaka, iz kokošinjca ili staje, Garbos me uvodi u kuću i uvježbava — isprva je to bilo samo povremeno, a poslije sve redovitije — kako da me na neki nov na čin išiba vrbovim prutom, ili udari šakom ili prstima. Moje su se modrice i posjekotine, bez ikakva izgleda da zacijele, pretvarale u žive rane iz kojih je curio žut gnoj. No ću sam se tako bojao Jude da nisam mogao zaspati. Na svaki jedva čujan šum, na svaki škriput podnih dasaka, ja bih se uznemireno trzao. Zurio sam u neproziran mrak i stiskao se u kut sobe. Uši kao da su mi porasle do veličine bundevine polutke, naprežući se da uhvate svaki pokret u kući i na dvorištu.
Čak i kad bih konačno zadrijemao, san bi mi
poremetila snoviđenja o psima koji zavijaju po cijelom kraju. Vidio sam ih kako podižu glave prema mjesecu, njuškajući kroz noć, osjećao sam kako mi se približava smrt. Začuvši njihov zov, Juda bi se prišuljao mom krevetu, i kad bi ve ć bio posve blizu, skočio bi na Garbosovu zapovijed na mene i prignje čio me. Dodir njegovih pandža izazvao bi na mom tijelu nabubrele prišteve, a mjesni bi mi ih vrač palio užarenim žara čem. Budio sam se s vriskom, a Juda bi se uzlajao i počeo skakati na kućne zidove. Garbos bi, još bunovan, banuo u kuhinju, misle ći da su lopovi provalili u kuću. I kad bi shvatio da sam to ja bez ikakva razloga vrištao, počeo bi me udarati i ritati, sve dok ne bi ostao bez daha. A ja bih ostao na strunjači, u krvi i modricama, bojeći se da ponovno ne zaspim i ne izložim se još jednoj mbri. Po danu sam tumarao okolo kao u polusnu i opet fasovao batine, jer zanemarujem posao. Kadikad bih zaspao na sijenu u štaglju, a Garbos bi me posvuda tražio. I kad bi me našao kako ljen čarim, sve bi počelo iznova. Došao sam do zaključka da Garbosovi naoko neosnovani napadaji bijesa moraju imati neki tajanstven razlog. Sjetio sam se Martinih i Olginih magijskih čaranja. Smatralo se da one djeluju na bolesti i slične stvari, koje naoko nemaju nikakve veze sa samom magijom. Odlu čio sam promatrati sve okolnosti koje prate Garbosove provale bijesa. Jedanput ili dvaput mislio sam da sam pronašao klju č. Dvaput uzastopce istukao me odmah pošto sam se počeškao po glavi. Tko zna, možda je postojala neka veza između ušiju na mojoj glavi, koje sam onako češkajući se prstima zacijelo omeo u njihovim prirodnim uhodanim navadama, i Garbosova ponašanja. I odmah sam se prestao grepsti, premda mi je svrbež postao nepodnošljiv. Pošto sam već dva dana ostavljao uši na miru, opet sam dobio batina. Morao sam iznova promozgati. Onda sam počeo nagađati da bi sve to moglo imati neke veze s vratima u ogradi, koja su vodila u polje djeteline. Garbos me tri puta pozvao k sebi kad sam prošao kroz ta vrata i ošamario me kad sam mu prišao. Zaklju čio sam da mi je neki nesklon duh prešao preko puta kod tih vrata i podjario Garbosa protiv mene. Odlučio sam izbjegavati nečastivoga na vratima, pa sam se penjao preko ograde. Od toga nije bilo ne znam kakve koristi. Garbos nije mogao shvatiti zašto tratim vrijeme veru ći se preko visoke ograde, umjesto da idem kraćim putem kroz vrata. Mislio je da mu se namjerno rugam, pa me još jače izmlatio. Vjerovao je da sam zloban i neprestano me mu čio. Zabavljalo ga je da me držaljem trnokopa bode me đu rebra. Bacao me u gustiš koprive i trnovito
grmlje i poslije mi se smijao kako vadim bodlje iz mesa. Prijetio mi je, ako i dalje budem neposlušan, da će mi postaviti miša na trbuh, kao što to čine muževi s nevjernim ženama. Toga sam se strašio više nego i čega. Zamišljao sam miša pod staklenim zvonom na mom pupku. Ve ć sam osjećao neopisivu muku, kako u stupicu uhvaćeni glodavac glođe svoj put kroz moj pupak u moju utrobu. Smišljao sam kojekakve na čine da Garbosa opčinim, ali ništa mi se nije činilo djelotvornim. Jednog dana, kad mi je privezao nogu za tronožac i škakljao me po njoj klasom raži, sjetio sam se jedne od Olginih pripovijesti. Pričala mi je o nekom noćnom leptiru sa šarom mrtvačke lubanje na tijelu, sličnom onoj koju sam vidio na uniformi onog njemačkog oficira. Ako netko uhvati takva leptira i tri puta puhne u njega, ubrzo će uslijediti smrt najstarijeg člana porodice. I zato mladi bra čni parovi, očekujući nasljedstvo još živih djedova i baka, provedu noći i noći u lovu na te leptire. Poslije toga počeo sam se navikavati da noću, dok Garbos i Juda spavaju, lunjam po kući, otvarajući prozore, da pustim u ku ću noćne leptire. Dolijetali bi u gomilama i po činjali svoj mahniti mrtvački ples oko svjetlomrcava plami čka, sudarajući se jedan s drugim. Drugi bi se zalijetali u plamen i živi izgorjeli, ili se lijepili na rastopljen vosak ispod svije će. Govorilo se da ih božanska providnost pretvara u raznovrsna bi ća i da u svakom novom preutjelovljenju moraju trpjeti muke koje su najsvojstvenije njihovoj vrsti. Ali mene se nije ticala njihova pokora. Ja sam tražio samo jednog određenog noćnog leptira, premda sam morao mahati svije ćom na prozoru i sve ih pozivati da uđu. Svjetlost svijeće i moje kretanje prestrašilo je Judu, a njegov je lavež probudio Garbosa. I on mi se prišuljao iza leđa. Vidjevši me sa svijećom u ruci kako skačem po cijeloj sobi me đu gomilom muha, noćnih leptira i drugih kukaca, bio je uvjeren da izvodim neki zlokobni ciganski obred. Drugi dan bio sam primjerno kažnjen. Ali nisam šuštao. Nakon nekoliko tjedana, nešto prije svanu ća, uhvatio sam konačno željenog leptira s čudnim znakovima. Pažljivo sam triput puhnuo u njega i onda ga pustio. Lepršao je nekoliko trenutaka oko peći a onda nestao. Znao sam da Garbosu preostaje još samo nekoliko dana života. Gledao sam ga sažalno. Nije imao ni pojma da je njegov zatornik ve ć na putu, iz čudnog pretpakla napu čenog bolešću, bolom i smrću. Možda je već u kući, željno čekajući da presiječe niti njegova života, kao što srp sije če krhku stabljiku. Nisam niti mislio na batine, dok sam pažljivo zurio u njegovo lice, tražeći u njegovim očima znakove smrti. Kad bi samo znao što ga čeka! Međutim, Garbos se i dalje doimao prili čno jakim i zdravim. Petog
dana, kad sam već počeo sumnjati da je smrt zanemarila svoju dužnost, začuo sam kako Garbos u hambaru vi če. Pojurio sam unutra, nadajući se da ću ga naći na izdisaju i gdje moli da mu se pošalje sve ćenik, ali on je samo bio nagnut nad mrtvim tijelom male kornja če, koju je naslijedio od bake. Bila je posve pitoma i živjela je u svom kutku štaglja. Garbos se ponosio tom kornjačom, zato što je bila najstarije stvorenje u cijelom selu. Konačno sam iscrpio sve mogu ćnosti da izazovem njegov kraj. Garbos je u međuvremenu izmudrio nove načine da me zlostavlja. Kadikad bi me objesio za ruke o neku granu hrastova stabla, ostavivši ispod mene nevezanog Judu. Tu je igru morao prekinuti samo zato što je došao sve ćenik u svojoj dvokolici. Svijet se nekako nadvio nisko nad mene kao težak kameni svod. Pomislio sam da kažem svećeniku što se događa, ali sam se bojao da bi on mogao odmah ukoriti Garbosa i tako mu pružiti priliku da me opet istu če zato što sam se žalio. Nakanio sam da za neko vrijeme pobjegnem iz sela, ali u okolici je bilo mnogo njema čkih predstraža i bojao sam se, ako me ponovno uhvate mislit će da sam cigansko kopile, a onda tko zna što bi mi se moglo dogoditi. Jednog sam dana čuo kako svećenik objašnjava nekom starcu da onaj tko izmoli određene molitve dobiva od boga od stotinu do tri stotine dana oprosta. Budući da seljak nije shvatio značenje tih riječi, svećenik se upustio u opširna objašnjenja. Iz svega toga shvatio sam da onaj tko izmoli više molitava zaslužuje više dana oprosta i da to navodno ima trenuta čno djelovanje i na njegov život; u stvari, ve ći broj prikazanih molitava omogućuje čovjeku ljepši život, a manji broj zna či da čovjek mora pretrpjeti više nevolja i muka. Odjednom su mi se vladaju ći obrasci svijeta otkrili u predivnoj jasnoći. Shvatio sam zašto su neki ljudi jaki, a drugi slabi, jedni slobodni, a drugi porobljeni, neki bogati, a drugi siromašni, neki zdravi, a drugi bolesni. Onaj prethodni jednostavno je prvi shvatio potrebu molitve i skupljanja najvećeg mogućeg broja dana oprosta. Negdje daleko gore, sve te molitve što dolaze sa zemlje uredno se svrstavaju, tako da svaki čovjek ima svoj pretinac, u koji su uskladišteni njegovi dani oprosta. U svom duhu vidio sam beskonačne nebeske pašnjake, pune pretinaca, od kojih su jedni bili veliki i ispup čeni od dana oprosta, a drugi mali i gotovo prazni. Posvuda sam vidio neiskorištene pretince, da budu na raspolaganju onima koji, poput mene, zasad još nisu otkrili vrijednost molitve. Prestao sam kriviti druge; krivnja je bila samo na meni, mislio sam. Bio sam preglup da otkrijem vladaju će načelo svijeta ljudi, životinja i
događaja. Ali sada je u ljudskom svijetu nastupio red, a i pravda. Trebalo je samo moliti, usredotočujući se na one molitve koje donose najve ći broj dana oprosta. Tada će jedan od božjih pomo ćnika odmah zapisati novog člana vjernika i odrediti mu mjesto na kojemu će se njegovi dani oprosta po četi skupljati kao vreće pšenice, nakamarane u vrijeme žetve. Vjerovao sam u svoju snagu. Vjerovao sam da ću za kratko vrijeme skupiti više dana oprosta od drugih ljudi, da će se moj pretinac brzo ispuniti i da će mi nebo morati dodijeliti jedan još ve ći, tako velik kao što je sama crkva. Zatajivši pravi razlog svog zanimanja, zamolio sam sve ćenika da mi pokaže molitvenik. Brzo sam uočio molitve označene najvećim brojem dana oprosta i zamolio ga da me nau či te molitve. Malo ga je iznenadilo moje zanimanje za neke molitve i potpuna ravnodušnost za druge, ali je pristao i čitao mi ih nekoliko puta. Naprezao sam se da usredotočim sve snage duha i tijela na to da ih upamtim. Ubrzo sam ih savršeno dobro znao. Bio sam spreman za početak novog života. Imao sam sve što je potrebno i vrijedno znati, pa da dani kažnjavanja i poniženja ubrzo pro đu. Sve do sada bio sam samo obična mala bubica koju je svatko mogao zgnje čiti. Odsada će skromna buba postati nedostižan bik. Nisam smio gubiti vrijeme. Svaki uvrebani trenutak mogao se iskoristiti za još koju molitvu, pa da zaslužim dodatne dane oprosta za svoj nebeski račun. Milost će me gospodnja ubrzo nagraditi i Garbos me više neće zlostavljati. Sada sam sve svoje vrijeme posve ćivao molitvi. Mrmorio sam ih brzo, jednu za drugom, skliznuvši s vremena na vrijeme i na neku koja donosi manji broj dana oprosta. Nisam želio da nebo pomisli da skromnije molitve posve zanemarujem. Kona čno, bog se ne može nadmudriti. Garbos nije mogao shvatiti što se sa mnom događa. Videći kako stalno nešto šaputavo mrmorim i uop će se ne obazirem na njegove prijetnje, posumnjao je da ga svojim ciganskim čaranjem želim op činiti. Nisam mu htio reći istinu. Bojao sam se da mi na neki nepoznat na čin ne zabrani moliti, ili, što bi bilo još gore, da kao kršćanin po ugledu stariji od mene ne iskoristi svoj utjecaj na nebu, pa da ne poništi moje molitve, ili da neke od njih možda ne da prenijeti u svoj, bez sumnje prazan, pretinac. Počeo me tući sve češće. Kad bi me zgodimice nešto upitao, a ja bih bio usred molitve, nisam mu odmah odgovarao, u strahu da ne izgubim dane oprosta koje sam baš u tom trenutku zara đivao. Garbos je mislio da sam se obezobrazio pa me želio slomiti. Bojao se i toga da se odviše ne osmjelim i da ne ispričam svećeniku da me tuče. I tako je moj život pretjecao naizmjence u molitvi i u batinama.
Mrmljao sam molitve neprestano, od zore do mraka, izgubivši račun o danima oprosta koje sam zaslužio, ali kao da sam vidio kako njihova hrpa stalno raste, sve dok neki od svetaca, zastavši u svom lunjanju nebeskim pašnjacima, ne pogleda sa zadovoljstvom jata molitava što se dižu sa zemlje kao vrapci — dolazeći sve odreda od jednog malog dje čaka s crnom kosom i crnim očima. Zamišljao sam kako se moje ime spominje na saboru an đela, pa onda na saboru nekih manjih svetaca, pa onda na saboru uglednijih svetaca i tako sve bliže i bliže prema nebeskom prijestolju. Garbos je mislio da sam izgubio poštovanje prema njemu, čak i onda kad me tukao žeš će nego inače, nisam gubio vrijeme, nego sam i dalje skupljao svoje dane oprosta. Kona čno, bol dolazi i prolazi, a oprost zauvijek ostaje u mom pretincu. Sadašnjost je bila loša baš zato što prije nisam poznavao tako divan put za poboljšanje svoje budu ćnosti. Nisam si više smio dopustiti da gubim imalo vremena; morao sam nadoknaditi svoje izgubljene godine. Garbos je sada bio uvjeren da se nalazim u nekom ciganskom transu koji ne može donijeti nikakva dobra. Kleo sam mu se da samo molim, ali nije mi vjerovao. Njegove su se bojazni ubrzo potvrdile. Jednog je dana jedna krava slomila štagaljska vrata, ušla u susjedov vrt i napravila priličnu štetu. Susjed je pobjesnio i sa sjekirom u ruci jurnuo u Garbosov voćnjak i za osvetu posjekao sva kruškova i jabukova stabla. Garbos je mrtav pijan spavao, a Juda je bespomoćno natezao svoj lanac. Da nevolja bude potpuna, drugi se dan u kokošinjac uvukla lisica i poklala nekoliko najboljih nesilica. Te iste večeri, Juda je jednim udarcem šape ubio Garbosovu diku, lijepog purana kojega je nedavno kupio za velike novce. Garbos je bio potpuno dotučen. Napio se domaće votke i otkrio mi svoju tajnu. On bi me ve ć odavno bio ubio, da se nije bojao svetog Antuna, svog zaštitnika. Znao je i to da sam mu prebrojio zube i da bi ga moja smrt stajala mnogo godina njegova života. Naravno, dodao je, da me slu čajno ubio Juda, on bi bio savršeno siguran od mojih čarolija, a ni sveti ga Antun ne bi kaznio. U međuvremenu, svećenik je u župnom dvoru ležao bolestan. Zacijelo se prehladio u hladnoj crkvi. Ležao je u groznici i bunilu u svojoj sobi, razgovaraju ći sam sa sobom ili s bogom. Jednoć sam župniku donio nekoliko jaja, Garbosov poklon. Popeo sam se na ogradu da vidim župnika. Lice mu je bilo blijedo. Njegova starija sestra, niska, krepka žena, kose upletene u punđu, motala se oko kreveta, a mjesna mu je vra čara puštala krv i postavljala pijavice, koje bi odmah nabubrile čim bi se pripile uz tijelo.
Bio sam zbunjen. Svećenik je u toku svog pobožnog života bez sumnje nakupio neobi čno velik broj dana oprosta, a evo ipak leži bolestan kao svatko drugi. U župni dvor stigao je neki novi svećenik. Bio je star, ćelav i imao je veoma mršavo, pergamentno bijelo lice. Na habitu je nosio ljubi častu traku. Kad me spazio kako se vraćam s košarom, pozvao me i upitao odakle sam, ovakva crnomanjasta lica, došao. Videći nas zajedno, orguljaš je sve ćeniku brzo šapnuo nekoliko riječi. A on me blagoslovio i otišao svojim putem. Tada mi je orguljaš rekao da župnik ne želi da se previše pokazujem u crkvi. U nju dolazi mnogo ljudi i premda sve ćenik vjeruje da nisam ni Ciganin ni Židov, sumnjičavi bi Nijemci na to mogli druga čije gledati i župa bi mogla pretrpjeti ozbiljne represalije. Brzo sam potrčao prema crkvenom oltaru. Počeo sam očajnički moliti, i to opet samo one molitve uz koje je vezan najve ći broj dana oprosta. Preostalo mi je još samo malo vremena. A osim toga, tko zna, možda molitve pred samim oltarom, pred suznim o čima božjeg sina i maj činskim pogledom Djevice Marije imaju ve ću težinu nego one koje se izmole bilo gdje. Možda im je kraći put do neba, a možda ih nosi neki posebni glasnik koji se služi nekim bržim prometnim sredstvom, kao što je vlak na tračnicama. Orguljaš me vidio onako sama u crkvi i ponovno me podsjetio na novu svećenikovu opomenu. I tako sam nevoljko rekao zbogom oltaru i svim njegovim prisnim stvarima. Garbos me kod ku će čekao. Čim sam ušao, odvukao me u jednu praznu sobu na uglu kuće. Tamo su na najvišem mjestu stropa bile zabijene u gredu dvije velike kuke, na razmaku od oko pola metra. Za svaku od njih bili su pričvršćeni kožnati remenovi, poput nekih ru čki. Garbos se popeo na stolicu, podigao me visoko i rekao mi da se uhvatim rukama za ručke. A onda me ostavio da tako visim i uveo u sobu Judu. Izlazeći iz sobe, zaključao je vrata. Juda me spazio kako visim sa stropa i odmah počeo skakati nastojeći da me zgrabi za noge. Uzdignuo sam noge, pa ih je promašio za ciglih nekoliko centimetara. Ponovno se zaletio i opet pokušao, ali je još jednom promašio. Poslije nekoliko daljnjih pokušaja legao je i čekao. Morao sam paziti na njega. Slobodno obješene, noge su mi bile jedva kojih metar i osamdeset centimetara iznad poda i Juda bi ih lako dosegao. Nisam znao kako ću dugo morati ovako visjeti. Pretpostavljao sam da Garbos očekuje da ću pasti i da će me Juda napasti. To bi uništilo sve moje napore koje sam činio svih ovih mjeseci, broje ći Garbosove zube, uračunavši i onaj žuti, onaj što mu je urastao u dnu usne šupljine. Bezbroj
puta, kad se Garbos napio votke, pa hrkao otvorenih usta, neumorno sam prebrajao njegove odvratne zube. To je bilo moje najja če oružje protiv njega. Kad god me predugo tukao, podsjetio sam ga na broj njegovih zuba; ako mi ne vjeruje, neka ih prebroji sam. Poznavao sam svaki od njih, ma kako bio klimav, ma kako truo, ili ma kako duboko skriven u zubno meso. Kad bi me ubio, preostalo bi mu vrlo malo godina života. Pa ipak, kad bih pao među Judine očnjake koji me očekuju, Garbos bi imao čistu savjest. Ne bi se imao čega bojati, a njegov zaštitnik, sveti Antun, mogao bi mu čak i oprostiti moju slučajnu smrt. Ramena su mi se ukočila. Premještao sam težinu s ruke na ruku, otvarao i zatvarao šake i polako olabavljivao noge, spuštaju ći ih prema podu do krajnje granice opasnosti. Juda je bio u kutu i pretvarao se da spava. Ali ja sam poznavao njegove smicalice isto tako dobro kao i on moje. Znao je da mi je preostalo još nešto snage i da mogu podignuti noge brže nego što ih on može skočimice dohvatiti. I tako je čekao da me nadvlada umor. Bol je u mom tijelu strujala u dva smjera. Jedan se protezao od ruku, pa u ramena i vrat, a drugi od nogu prema struku. Bile su to dvije razli čite vrste boli, koje su rovale prema sredini mog tijela, kao što dvije krtice buše jedna prema drugoj svoje prokope. Bol iz ruku bila je podnošljivi ja. Protiv nje sam se mogao boriti tako da sam premještao težinu s jedne ruke na drugu, olabavljujući mišiće i prenoseći teret ponovno na prvu ruku, viseći na jednoj ruci da mi se krv vrati u drugu. Bol koja je strujala iz nogu i trbuha bila je mnogo postojanija, i kad mi je jednom zasjela u želudac, više ga nije napuštala. Bila je kao crv potkornjak koji je našao zgodno mjesto iza neke svržike u deblu, pa ostaje u njemu zauvijek. Bila je to neobi čna, tupa, prodorna bol. Mora da je bila sli čna boli koju je osjećao neki čovjek kojega je Garbos spominjao u svojim prijetnjama. Taj je čovjek navodno podmuklo ubio sina nekog uglednog seljaka, i otac je odlučio kazniti ubojicu na starinski na čin. Zajedno s dva svoja brati ća dovukao je zločinca u šumu. Tamo su bili pripremili neki četiri metra dugačak kolac i naoštrili ga s jednog kraja u tanak šiljak, kao neku golemu olovku. Položili su ga na tlo, a tup kraj zaglavili u deblo nekog drveta. Tada su o svaku žrtvinu nogu vezali po jednog snažnog konja, a visinu njegove trtice poravnali s visinom namještena šiljka. r Blago potjerani, konji su povukli čovjeka na vrh uškripljena kolca koji je polako prodirao u zategnuto meso. Kad je šiljak već bio duboko u žrtvinoj utrobi, muškarci su kolac osovili, zajedno s nabijenim čovjekom na njemu i usadili ga u već prije iskopanu rupu. I onda su ga tamo ostavili da polako umire.
Viseći sada ovako ispod stropa, kao da vidim tog čovjeka i čujem kako urliče u noći, pokušavajući podići prema ravnodušnom nebu ruke što vise niz nabrekao trup njegova tijela. Mora da se doimao kao ptica koju je netko hicem iz praćke oborio s grane, pa je bez snage pala na neku osušenu, šiljastu stabljiku. Pretvaraju ći se i dalje da je ravnodušan, Juda se ispod mene budio. Zijevao je, češkao se iza ušiju i repom tjerao muhe. Ponekad bi me podmuklo, letimice, pogledao, ali bi se s ga đenjem okrenuo kad bi spazio moje skvrčene noge. Samo me jednom uspio prevariti. Mislio sam da je stvarno zaspao, pa sam ispružio noge. Juda se u tren oka odbio od poda, posko čivši kao skakavac. Nisam stigao dovoljno brzo trgnuti noge uvis, pa mi je s pete jedne noge uspio otrgnuti komad kože. Samo što nisam pao na pod od straha i od bola. Juda je slavodobitno oblizivao ralje i pružio se uza zid. Vrebao me kroz svoje očne pukotine i čekao. Mislio sam da više neću dugo izdržati. Odlu čio sam skočiti dolje, pa sam smišljao kako da se branim od Jude, iako sam znao da ne ću imati ni toliko vremena da zamahnem šakom, a on će me već zgrabiti za grlo. Nisam smio gubiti vrijeme. A onda sam se iznenada sjetio molitava. Počeo sam prebacivati težinu s jedne ruke na drugu, micati glavom, podizati noge gore-dolje. Juda me gledao, obeshrabren tolikim rasipanjem snage. Konačno se okrenuo prema zidu i ostao na sve ravnodušan. Vrijeme je prolazilo i moje su se molitve množile. Kroz slamnat krov hitale su prema nebu tisu će i tisuće dana oprosta. Kasno poslije podne ušao je u sobu Garbos. Pogledao je moje mokro tijelo i lokvu znoja na podu. Grubo me skinuo s kuka i ritnuo psa u stranu. Cijele te večeri nisam mogao ni hodati ni micati rukama. Ležao sam ispružen na strunjači i molio. Dani oprosta namnožili su se do stotina, do tisuća. Sigurno ih je do sada bilo na nebu na mom ra čunu više nego što ima zrna žita u polju. Svakog dana, svakog trenutka, to će se na nebu morati primijetiti. Možda sveci baš sad razmišljaju o nekom temeljitom poboljšanju mog života. Garbos me tako vješao svaki dan. Kojiput je to činio ujutro, a kojiput uvečer. A da se nije bojao lisica i lopova i da mu Juda nije bio potreban na dvorištu, činio bi to i noću. Uvijek je bilo jednako. Sve dok sam još imao nešto malo snage, pas je mirno počivao na podu, pretvarajući se da spava, ili bi povremeno tjerao muhe. A kad je bol u mojim rukama i nogama postajala ja ča, u njemu se budio oprez, kao da osjeća što se događa u mom tijelu. S mene je tekao znoj
i cijedio se u poto čićima niz napete mišiće, padajući na pod u ravnomjernom plik-ploku. I čim bih ispružio noge. Juda bi neminovno sko čio na njih. Prolazili su mjeseci. Garbos me sve češće trebao na imanju, zato što je često bio pijan i nije mu se dalo raditi. Vješao me samo onda kad je znao da mu nisam ne znam kako potreban. Kad bi se otrijeznio i za čuo izgladnjele svinje i nepotkrmljenu kravu, skinuo bi me s kuka i potjerao na posao. Ru čni su mi se mišići izvježbali na taj vise ći položaj i sad sam ga ve ć satima mogao podnositi bez većih napora. Iako sam bol koja mi se javljala u trbuhu sada počeo osjećati mnogo kasnije, dobivao sam gr čeve koji su me plašili. A Juda nije nikad propuštao priliku da ne sko či na mene, premda je sad ve ć morao posumnjati u to hoće li me ikad zateći nepripravna. Viseći o tim petljama, usredotočio sam se na molitve, da isključim sve ostalo. Kad bi mi snaga počela slabiti, rekao bih sam sebi da ću biti kadar izdržati još deset ili dvadeset molitava, prije nego što se skljokam na pod. Izmolivši to, zadao bih sam sebi još jedno obe ćanje, za deset-petnaest molitava. Vjerovao sam da se svakog trenutka nešto mora dogoditi, da bi mi svaki pretičak koje tisuće oprosnih dana mogao spasiti život, možda baš u ovom trenutku. Da zaboravim na bol i obamrle miši će ruku, znao sam Judu nadraživati. Prvi put sam zalamatao rukom, kao da ću pasti. Pas je zalajao, poskočio i počeo bjesnjeti. A kad bi opet zaspao, budio bih ga krikovima i cmakanjem usnica te kešenjem zuba. Nije shva ćao što se događa. Misleći da to znači kraj mojoj izdržljivosti, počeo bi pomahnitalo skakati, udaraju ći u mraku o zidove, prevrćući stolicu koja je stajala uz vrata. Bolno je je čao, teško dahtao i konačno se smirio. I tada bih iskoristio priliku da protegnem noge. Kad je soba počela odjekivati od hrkanja izmorene životinje, štedio sam snagu, obećavajući sam sebi nagradu za izdržljivost: pružajući po jednu nogu nakon svakih tisu ću dana oprosta, odmaraju ći po jednu ruku nakon svakih deset molitava i jedno veliko premještanje nakon svakih petnaest molitava. U neko posve neočekivano doba začuo bih škrgut zasuna na vratima i onda bi ušao Garbos. Kad bi vidio da sam živ, ispsovao bi Judu, ritao ga i tukao, a pas bi cičao i cvilio kao štene. Njegov je gnjev bio tako strahovit, da sam se pitao nije li ga sam bog poslao u ovom trenutku. Ali kad sam ga pogledao u lice, nisam mogao otkriti ni traga božanske prisutnosti. Sad me više nije tako često tukao. To je moje višenje znalo dugo potrajati, a imanje je tražilo pažnju. Pitao sam se zašto me uop će vješa. Je li doista očekivao da će me pas usmrtiti, kad mu to sve dosad nije uspjelo?
Poslije svakog višenja trebalo mi je nešto vremena da se oporavim. Mišići su mi bili napeti kao pređa na kolovratu i nikako da ponovno poprime prirodnu napetost. Kretao sam se s naporom. Osje ćao sam se kao tvrda, krhka stabljika koja pokušava ponijeti teret sun čaničina cvijeta. Kad sam bio spor pri poslu, Garbos bi me udario, govore ći da neće pružati utočište ljenčini, prijeteći mi da će me poslati njema čkoj predstraži. Nastojao sam raditi žustrije nego ikad, da ga uvjerim koliko sam mu koristan, ali on nikad nije bio zadovoljan. Kad god je bio pijan objesio bi me o kuke ispod kojih bi me strpljivo čekao Juda. Prošlo je i proljeće. Sad sam već imao deset godina i nakupio sam tko zna koliko dana oprosta za svaki dan svog života. Približavao se neki veliki crkveni blagdan i ljudi su se po selima zaposlili pripremanjem blagdanske odjeće, žene su pravile vijence od divlje maj čine dušice, rosike, lipova cvijeta, jabukova cvijeta i divljeg klin čića, koje će nositi u crkvu na blagoslov. Crkvene lađe i oltari okićeni su zelenim grančicama breze, topole i vrbe. Te su grančice poslije blagdana dobivale veliku vrijednost. Poboli bi ih u gredice povrtnjaka, u kupusišta, u konopljišta i laništa, da se osigura brz rast i zaštita protiv pošasti. Na sam blagdan, Garbos je rano ujutro otišao u crkvu. Ja sam ostao na imanju, pun masnica i brazgotina od posljednjeg batinanja. Preko polja se razlijegala isprekidana jeka zvonjave crkvenih zvona, pa je čak i Juda prekinuo svoje lunjanje po suncu i počeo osluškivati. Bilo je Tjelovo. Govorilo se da se na taj blagdan tjelesna prisutnost sina gospodnjega osjeća u crkvi jače nego u vrijeme ijednog drugog blagdana. Tog dana svatko dolazi u crkvu: grešnici i pravednici, oni koji mole postojano i oni koji nikad nisu molili, bogati i siromašni, bolesni i zdravi. Ali ja sam ostavljen sam, sa psom koji nema izgleda da postigne bolji život, premda je i on jedno od božjih stvorenja. Brzo sam odlučio. Zalihe molitava koje sam nakupio mogu se bez sumnje mjeriti sa zalihama mnogih mla đih svetaca. Pa iako moje molitve nisu postigle vidljive rezultate, one su morale biti zapažene na nebu, gdje je pravednost zakon. Nisam se imao čega bojati. Uputio sam se u crkvu, hodaju ći vrzinama koje su dijelile polje od polja. Crkveno je dvorište već preplavila neuobi čajeno šarena vreva ljudi i njihovih šaroliko okićenih kola i konja. Skutrio sam se u nekom zaba čenom zakutku i čekao pogodan trenutak da šmugnem u crkvu kroz jedna od pobočnih vrata. Odjednom me spazi župnikova doma ćica. I reče mi, da se jedan od
ministranata, izabranih za taj dan, razbolio od otrovanja. Moram smjesta otići u sakristiju, presvući se i zauzeti njegovo mjesto za oltarom. To je naredio sam novi svećenik. Prelio me neki vreo val. Pogledao sam u nebo. Kona čno me netko tamo gore zapazio. Vidjeli su da moje molitve leže u golemoj hrpi, kao visoko nagomilan krumpir u doba berbe. Za trenutak bit ću u Njegovoj blizini, uz Njegov oltar, pod zaštitom Njegova župnika. To je bio samo početak. Od sada će za mene početi drugačiji, lakši život. Već sam vidio kraj užasa koji čovjeka pritišće sve dok iz njega ne izažme pun želudac bljuvotine, kao što nalet vjetra raskoli prošupljen makov tobolac. Nema više Garbosovih batina, nema više višenja, nema više Jude. Preda mnom se otvara nov život, život ravan kao žuta polja žita što se leluja pod blagim daškom pirka. Potrčah u crkvu. Nije bilo lako unići unutra. Crkveno je dvorište preplavila bu čna zbijena gomila. Netko me odmah primijetio i privukao pažnju na mene. Seljaci su nasrnuli na mene i po čeli me šibati svibovim šibama i bi čevima, stariji su se seljaci tako razgrohotali da su se valjali po zemlji od smijeha. Odvukli su me pod neka kola i privezali me za konjski rep. Držali su me čvrsto između ruda. Konj je njištao i propinjao se i ritnuo me nekoliko puta prije nego što sam se uspio osloboditi. Kad sam se dočepao sakristije, sav sam drhturio, cijelo me tijelo boljelo. Svećenik je već bio nestrpljiv što toliko kasnim, da je htio po četi; ministranti su također završili oblačenje. Drhtao sam od uzbu đenja dok sam navlačio ministrantsku odjeću bez rukava. Kad rt god bi sve ćenik pogledao na drugu stranu, drugi bi me dje čaci naguravali, ili bubetali o le đa. Svećenika je moja neo čekivana sporost tako razbjesnila da me grubo gurnuo; pao sam na klupu i nabio ruku. Kona čno je sve bilo pripravno. Sakristijska su se vrata otvorila i mi smo u tišini prenapučene crkve, koja je zračila očekivanjem, zauzeli svoja mjesta pred oltarom, po trojica nas sa svake strane svećenika. Misa je počela u punom sjaju. Svećenikov je glas bio mnogo melodi čniji nego obično; orgulje su brujale iz svojih tisu ću olujnih srdaca; ministranti su sve čano obavljali svoj zadatak, utuvljen do tan čina u glavu. Odjednom me ministrant koji je stajao pored mene jeknuo u rebra. Glavom mi je nervozno pokazivao prema oltaru. Buljio sam ne shva ćajući ništa, a krv mi je udarala u sljepoo čnicama. On mi ponovno mahnu glavom i tada sam primijetio da me i sam sve ćenik nestrpljivo pogledava. Trebalo je da nešto učinim, ali ja sam se usplahirio, zastao mi dah. Bogoslov se
okrenuo prema meni i šapnuo mi da moram prenijeti misal. Tada sam se sjetio da mi je bila dužnost prenijeti misal s jedne strane oltara na drugu. Vidio sam mnogo puta prije kako se to radi. Jedan od ministranata prilazi oltaru, uhvati misal zajedno sa stalkom na kojemu stoji, vraća se natrag do sredine najniže stube nasuprot oltaru, klekne, drže ći misal u rukama, a onda ustane i odnese misal na drugu stranu oltara i kona čno se vrati na svoje mjesto. Sada je bio na meni red da sve to u činim. Osjećao sam na sebi poglede cijelog mnoštva. U isto je vrijeme orguljaš, kao da želi pridati posebnu važnost prizoru u kojemu jedan Ciganin pomaže kod božjeg oltara, iznenada prekinuo svirku na orguljama. U crkvi zavlada potpuna tišina. Savladao sam drhtanje nogu i uspeo se stubama do oltara. A misal, Sveto pismo, puno svetih molitava, koje su na ve ću slavu božju sakupili sveci i učeni ljudi tokom stoljeća, misal je stajao na teškom drvenom stalku čije su noge završavale bronzanim kuglama. Prije nego što sam stavio ruke na njega, znao sam da ne ću imati dovoljno snage da ga podignem i odnesem na drugu stranu oltara. I sama je knjiga bila preteška, čak i bez stalka. Ali bilo je prekasno za uzmak. Stajao sam na oltarskom podiju, u očima su mi poigravali slabi plami čci svijeća. Od njihova se nesigurnog treperenja u smrtnoj muci izmrcvareno tijelo raspetoga Krista doimalo gotovo živim. Ali kad sam bolje pogledao njegovo lice, nisam imao dojam da gleda; Isusove su oči bile uperene nekamo dolje, ispod oltara, ispod sviju nas. Čuo sam kako netko iza mene nestrpljivo psi če. Podmetnuo sam oznojene dlanove ispod hladnog stakla misala, duboko udahnuo i uz krajnji ga napor podigao. Oprezno sam zakora čio unatrag, osjetivši rub stube ispod pete. Odjednom, u trenutku vremena kratkotrajnom kao ubod igle, težina me misala prevagnula i oborila unatrag. Zateturao sam i više nisam mogao uhvatiti ravnotežu. Crkveni se svod zavrtio. Misal i njegov stalak stropoštaše se niz stube. Iz grla mi se ote nehoti čan krik. Gotovo istovremeno udarih glavom i ramenima o pod. Kad sam otvorio o či, nada mnom su bila nadnesena srdita, crvena lica. Grube su me ruke podigle s poda i gurnule prema vratima. Gomila se zaprepašteno razmicala. S kora je neki muški glas viknuo »vampir ciganski!« i nekoliko je glasova prihvatilo taj uzvik. Ruke su me bolnim zahvatima grabile za tijelo, kidaju ći mi meso. Kad smo se našli vani, htio sam kriknuti i zamoliti za milost, ali iz grla mi nije izlazio glas. Pokušao sam još jednom. U meni nije bilo glasa.
Hladan mi zrak ošinu ugrijano tijelo. Seljaci su me vukli ravno prema nekoj širokoj jami za gnoj. Iskopana je prije dvije-tri godine, a mala neka kućica pored nje, s malim prozorima u obliku križa, bila je predmet svećenikova izuzetnog ponosa. Bila je jedina te vrste u cijelom kraju. Seljaci su navikli obavljati svoje prirodne potrebe izravno na polju i upotrebljavali su je samo kad su dolazili u crkvu. Nova je jama iskopana, me đutim, izvan župnog dvora, zato što se stara jama potpuno napunila, pa je vjetar često donosio smrad u crkvu. Kad sam shvatio što me čeka, ponovno sam pokušao kriknuti. Ali iz mene ni glasa. Kad god sam se uspio otrgnuti, pala bi na mene neka teška seljačka ruka i zatisnula mi usta i nos. Sve se ja če osjećao smrad iz jame. Sada smo joj već bili posve blizu. Još sam se jednom pokušao iš čupati, ali ljudi su me držali čvrsto, ne prekidajući razgovor o onome što se dogodilo u crkvi. Nisu ni najmanje sumnjali da sam vampir i da prekid mise ne naznačuje nikakvo dobro za selo. Zaustavili smo se na rubu jame. Njezina se smeđa, namreškana površina isparivala smradom kao ona odvratna kožica na površini zdjelice vruće heljdine juhe. Površina joj je vrvjela od milijarde malih bijelih crvi ća, dugačkih jedva kao nokat. A povrh svega kružili su oblaci muha, zuzukaju ći jednolično, ljeskajući se svojim plavičastim i ljubičastim tjelešcima na suncu, sudarajući se, padajući na trenutak prema jami i uzlije ćući ponovno u zrak. Povraćao sam. Seljaci su me zanjihali, drže ći me za ruke i za noge. Pred očima su mi zaplovili blijedi oblaci na plavom nebu. Hitnuli su me točno u središte smeđe nečisti, koja se pod mojim tijelom razdvojila i progutala me. Danje se svjetlo iznad mene izgubilo i po čeo sam se gušiti. Nagonski sam se bacakao u gustoj tvari, razmahuju ći rukama i nogama. Dodirnuo sam nogama dno i odbacio se od njega koliko sam brže mogao. Pjenast me uzgon dizao prema površini. Otvorio sam usta i udahnuo puna plu ća zraka. Ponovo me povuklo ispod površine i ponovo sam se odgurnuo od dna. Jama je bila široka samo četiri metra. Još sam jednom odskočio s dna, ovog puta više prema rubu. U posljednjem trenutku, kad me tlak ve ć počeo povlačiti prema dnu, uhvatio sam se za neku vriježu duga čkog debelog korijenja što je raslo preko ruba jame. Borio sam se protiv usisavanja nezasitnog ždrijela i izvukao se na obalu jame, gotovo zaslijepljen, jer mi je prljavština prekrila oči. Iskobeljao sam se iz gliba i odmah su me zgrabili gr čevi povraćanja. Tako su me dugo grčili da sam posve iznemogao i klonuo iscrpljen na
bodljikavo, žegljivo grmlje čička, paprati i bršljana. Čuo sam udaljene zvukove orgulja i pjevanje vjernika i pomislio da bi ljudi poslije mise mogli izi ći iz crkve i ponovno me baciti u jamu, ako me ugledaju živa u tom grmlju. Morao sam pobje ći i zato sam jurnuo prema šumi. Sunce je na meni sušilo smeđu koru, opsjedali su me oblaci velikih muha i kukaca. Čim sam se našao u sjeni stabala po čeo sam se valjati po svježoj vlažnoj mahovini, trljajući se hladnim lišćem. Trljao sam kosu pijeskom, povaljao se po travi i opet povraćao. Odjednom sam postao svjestan toga da se nešto dogodilo s mojim glasom. Pokušao sam kriknuti, ali jezik mi je u otvorenim ustima bespomoćno mlatarao. Ostao sam bez glasa. Obuzeo me strah, oblio me hladan znoj i nisam želio povjerovati da je to mogu će, pa sam sâm sebe uvjeravao da će mi se glas vratiti. Pri čekao sam nekoliko trenutaka i onda pokušao ponovno. Ništa se nije dogodilo. Šumsku je tišinu narušavalo samo zujanje muha oko mene. Sjeo sam. U ušima mi je još odjekivao posljednji krik, koji sam uspio istisnuti iz sebe kad mi je ispao misal. Je li to bio moj posljednji krik u životu? Je li moj glas iš čeznuo s njim, kao glas osamljene patke, zalutale iznad nepregledne močvare? Gdje je sada? U mašti sam vidio svoj glas kako lebdi, sam ispod visokih lukova i svodova crkvenog stropa. Vidio sam kako udara o hladne zidove, svete slike, o debele plo če obojena stakla na prozorima, koje su sunčeve zrake jedva probijale. Pratio sam njegovo besciljno lutanje kroz mra čne crkvene lađe, gdje je lepršao od oltara do propovjedaonice, od propovjedaonice do kora, od kora ponovno do oltara, gonjen mnogoglasnim zvukom orgulja i zvu čnom pratnjom raspjevane gomile. Pred očima su mi lebdjeli svi njemaci koje sam ikad u životu vidio. Nije ih bilo mnogo i nedostatak govora sve ih je činio međusobno veoma sličnima. Besmisleno kreveljenje njihovih lica pokušavalo je nadomjestiti odsutni zvuk njihova glasa, a mahniti su pokreti njihovih udova nadomještali riječi koje ne izlaze iz njih. Drugi su ih ljudi uvijek gledali sa sumnjom; pojavljivali su se kao neka čudna stvorenja, koja klimaju glavom, krevelje se, a niz bradu im se obilato cijedi slina. Mora postojati neki uzrok tome što sam izgubio dar govora. Mojom sudbinom ravna neka viša sila, s kojom još nisam uspio uspostaviti odnos. Počeo sam sumnjati da bi to mogao biti bog, ili neki od njegovih svetaca. Pored svih mojih zasluga stečenih golemim brojem molitava, mojih dana oprosta kojima zacijelo više nema broja, bog nije imao razloga poslati na
mene tako strahovitu kaznu. Možda sam navukao na sebe gnjev nekih drugih sila, koje pružaju svoje pipke za onima koje je bog iz ovih ili onih razloga napustio. Odlazio sam sve dalje i dalje od crkve, uranjaju ći u sve gušću šumu. Iz crne zemlje do koje nikad nije doprlo sunce stršali su hrekovi stabala posječenih prije mnogo godina. Ti su panjevi sada bili bogalji koji nisu više kadri odjenuti svoja zakržljala osaka ćena tijela. Stajali su osamljeni i zapušteni. Zgureni i šćućureni, više nemaju snage da se uzdignu prema svjetlu i zraku. I nikakva mo ć ne može promijeniti njihovu sudbinu; njihov se drvni sok više nikad neće uzdići u krošnju i lišće. Velike prošupljene vrži pri dnu njihovih debala nalikuju na mrtve o či koje svojim slijepim zjenicama zanavijeke zure prema uzbibanim krošnjama njihove žive subraće. Više ih nikad ne će kidati ni svijati vjetrovi, nego će polako trunuti, kao nemoćne žrtve via ge i raspadanja šumskog tla.
~
Kad su me seoski dječaci, koji su mi u šumi postavili zasjedu, naposljetku uhvatili, očekivao sam samo najgore. Ali oni su me umjesto toga odveli seoskom starješini. A on je provjerio nemam li po tijelu rana ili čireva i mogu li se prekrižiti. A onda me, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da me smjesti kod nekih seljaka, predao gazdi po imenu Makar. Makar je sa sinom i kćerkom živio na nekom majuru koji se nalazio nešto dalje od naselja. Žena mu je po svemu sude ći već odavno umrla. A njega samoga nisu u selu baš dobro poznavali. Bio je doputovao tek prije nekoliko godina i svi su se prema njemu ponašali kao prema strancu. Ali govorkalo se da izbjegava druge ljude zato što griješi i s dje čakom kojega je nazivao sinom, i s djevojkom koju je nazivao k ćerkom. Makar bijaše onizak i dežmekast i debela vrata. Mislio je da se samo pretvaram da sam nijem, u strahu da me ne oda moj ciganski govor. Zgodimice bi no ću banuo na mali tavan gdje sam spavao i pokušavao iz mene izvu ći krik straha. Ja bih se trgnuo iza sna i počeo otvarati usta kao pilence koje o čekuje da ga nahrane, ali iz mene ni glasa. Pažljivo me promatrao i činilo mi se da je razočaran. Ponovivši s vremena na vrijeme tu provjeru, kona čno je odustao. Njegov sin Anton imao je dvadeset godina. Kosa mu je bila ri đa, oči blijede, bez trepavica. Seljani su ga izbjegavali, baš kao i oca. Kad mu je netko nešto govorio, samo je ravnodušno zurio u njega, a onda se bez rije či okrenuo. Nazivali su ga Prepelica, zato što je svojom navikom da razgovara jedino sam sa sobom i nikad se ne odaziva ničijem glasu podsjećao na tu pticu. Tu je bila i kćer, Ewka, godinu dana mlađa od Prepelice. Bila je visoka, imala je plavu kosu, vitak stas, dojke poput neubranih krušaka i tako tanak struk da se bez poteško će mogla provući između kolja na ogradi. Ewka nikad nije izlazila u selo. Kad su Makar i Prepelica odlazili u okolna sela prodavati kuniće i kunić ja krzna, ostajala je sama u kući. Povremeno ju je posjećivala Anulka, ovdašnja vra čara i travarica.
Seljaci Ewku nisu voljeli. Govorili su da ima takve o či da bi čovjeka mogle oboriti s nogu. Izrugivali su se guši koja joj je po čela nagrđivati vrat i njezinu promuklu glasu. Govorili su da krave gube mlijeko kad se ona na đe u blizini, pa da Makar zato i drži samo kuniće i jarce. Cesto sam čuo kako seljaci mrmljaju da bi Makarovu neobičnu obitelj trebalo odstraniti iz sela i spaliti mu ku ću. Ali Makar se nije obazirao na takve prijetnje. Uvijek je u rukavu nosio duga čak nož, a umio ga je baciti i njime gađati tako savršeno da je jednom na pet koraka udaljenosti probio žohara na zidu. A Prepelica je u džepu nosio ru čnu granatu. Našao ju je kod jednog mrtvog partizana i uvijek je prijetio svakome posebice i cijeloj njegovoj obitelji ako itko bude uznemirivao njega ili njegova oca ili sestru. Makar je u stražnjem dvorištu držao izvježbana psa vu č jaka, kojega je zvao Ditko. U pokrajnjim zgradama oko dvorišta stajali su poredani kavezi s kunićima. Kavezi su jedan od drugoga bili odijeljeni samo ži čanom mrežom. Kunići su se njuškali i družili se, a Makar je na sve njih mogao paziti jednim jedinim pogledom. Makar je bio stručnjak za kuniće. Imao je u kavezima mnoge predivne primjerke, koji su bili preskupi čak i za najimućnije gazde. Na imanju je imao četiri koze i jarca. Za njih se brinuo Prepelica, muzao ih, odvodio ih na pašu, a ponekad se i sam zatvarao s njima u staju. Kad bi se Makar vratio kući poslije uspješne prodaje, napio bi se zajedno sa sinom, a onda bi otišli u kozje nastambe. Ewka je znala zlobno natuknuti da se tamo zabavljaju. U takvim je prilikama Ditko bio privezan neposredno uz vrata, ne dopuštaju ći nikome da se približava. Ewka nije voljela svog brata, ni oca. Ponekad danima nije izlazila iz kuće, u strahu da je Makar i Prepelica ne bi prisilili da cijelo popodne provede s njima u kozjoj staji. Ewka je voljela da budem pored nje dok je kuhala. Pomagao sam joj čistiti povrće, donosio sam joj drva za loženje i iznosio pepeo. Kadikad bi mi znala re ći da sjednem pored njezinih nogu i da ih ljubim. A ja bih se obično pripio uz njezine listove i po čeo ih veoma polako ljubiti sve tamo od gležnjeva, isprva samo lakim dodirom usana i nježnim milovanjem rukom duž napetih miši ća, ljubeći joj meku udolinu ispod koljena, pa sve gore do mekih bijelih bedara. Postepeno sam joj zadizao suknju. Poticala me blagim tapšanjem po le đima, pa sam se žurio naviše, ljubeći i grickajući nježnu put. Kad bih dospio do onog toplog brežuljka, Ewkino bi tijelo počelo grčevito podrhtavati. Divlje mi je prolazila prstima kroz kosu, milovala me po vratu, štipkala me za uši, daš ćući sve brže i brže. A onda bi mi čvrsto pritisnula lice na sebe i poslije trenutka zanosa srušila se
posve iscrpljena poleđuške na klupu. Volio sam i ono što je slijedilo poslije toga. Ewka bi sjela na klupu, postavivši me među svoje raširene noge, grlila bi me i milovala, ljubila me u vrat i u lice. Njezina bi mi suha kosa, slična vrijesu, pala preko lica, dok sam gledao njezine svijetle o či i zapažao neku purpurnu rumen što joj se protezala od lica do vrata i ramena. Ruke i usne ponovno bi mi živnule. Ewka bi počela treperiti i dublje disati, usne bi joj postale hladne, a njezine su me drhtave ruke privla čile k tijelu. Kad bismo začuli da dolaze muškarci, Ewka bi potr čala u kuhinju, poravnavaju ći kosu i suknju, dok sam ja potrčao kunićnjacima da kuni ćima dam njihov večernji obrok. Poslije, pošto bi Makar i njegov sin otišli na spavanje, ona bi mi donijela jelo. Jeo sam užurbano, a ona bi legla gola pored mene, požudno me gladila po nogama, ljubila u kosu, užurbano mi skidala odje ću. Zajedno bismo legli, i Ewka bi čvrsto priljubila svoje tijelo uz moje, mole ći me da je ljubim i sišem, sad ovdje, sad ondje. Ispunjavao sam joj svaku želju, čineći svemoguće stvari, čak i ako su bile bolne ili besmislene. Ewkini su se pokreti pretvarali u gr čeve, podvlačila se pod mene, a onda popela na mene, pa zatim posjela na sebe, pohotno me grabila, zarivala mi nokte u le đa i ramena. Tako smo provodili veći dio noći, zadrijemavši s vremena na vrijeme i ponovno se budeći, da utažimo njezine uzavrele osje ćaje. Cijelo tijelo kao da su joj trzale neke tajne unutrašnje provale i napetosti. Postajalo je napeto kao kunić ja koža, razapeta na dasci da se suši, a onda bi opet omlohavilo. Kadšto bi Ewka došla po mene u kuni ćnjak, po danu, kad bi Prepelica bio nasamo s kozama, a Makar se još ne bi vratio ku ći. Zajedno bismo skočili preko plota i nestali u visokom žitu. Ewka me vodila i izabirala kakvo sigurno skrovito mjestance. Legli bismo na strnji čavu zemlju i Ewka bi me tjerala da se brže svučem i nestrpljivo me povlačila za odjeću. Legao bih na nju i pokušavao udovoljiti svakom njezinu prohtjevu, dok su se nad nama ljuljali teški klasovi pšenice, kao bibavica mirna jezera. Ewka bi na trenutak zaspala. A ja sam promatrao tu zlatnu rijeku pšenice, otkrivaju ći muhe zunzare kako lebde u sun čevim zrakama. Visoko gore, lastavice su svojim zapletenim okretanjem obe ćavale lijepo vrijeme. Leptiri su bezbrižno kružili jedan za drugim, a visoko gore na nebu lebdio je kao vječna opomena osamljen jastreb, vrebaju ći kakva neočekivana goluba. Osjećao sam se sigurnim i sretnim. Ewka se micala u svom drijemežu, njezina me ruka nagonski tražila i u svom pokretu nadvila nad mene stabljike pšenice. Popeo sam se na nju i zaposlio se na svoj na čin između
njezinih nogu i ljubio je. Ewka se trudila da od mene stvori muškarca. Dolazila je k meni no ću i dirkala mi određene dijelove tijela, čačkajući me bolno tankom slamkom, stišćući me, lickajući. Iznenadilo me kad sam primijetio nešto što prije nisam poznavao; počele su se događati neke stvari kojima nisam mogao vladati. Bilo je to još samo na mahove i nepredvidivo, kadikad brzo, kadikad sporo, ali znao sam da više neću moći zaustaviti taj osje ćaj. Kad bi Ewka pored mene zaspala, mrmljaju ći nešto u snu, razmišljao sam o svim tim stvarima, osluškujući glasove kunića oko nas. Nema toga što ne bih bio u činio za Ewku. Zaboravio sam na svoju sudbinu, sudbinu ciganskog njemaka osu đenog na pakao. Više nisam bio zloduh kojega progone pastiri, koji op činjava djecu i životinje. U svojim sam se sanjarenjima pretvorio u visokog, pristalog muškarca, bjeloputog, plavookog, kose boje blijedog jesenjeg liš ća. Postao sam njemački oficir u tijesnoj, crnoj uniformi. Ili sam se pretvarao u pti čara koji poznaje sve tajne staze kroz šume i močvare. U tim su sanjarenjima moje vješte ruke budile divlje strasti u seoskim djevojkama, pretvaraju ći ih u putene Ljudmile, koje su me progonile preko cvjetnih proplanaka, liježu ći sa mnom na gredice divlje maj čine dušice, između polja zlatnice. Pripijao sam se uz Ewku u tim svojim snovima, obuhva ćajući je kao pauk, opličući se oko nje onolikim brojem nogu koliko ih ima stonoga. Rastao sam u njezinu tijelu kao tanka gran čica, koju je vješt vrtlar nakalemi na raskrečenu jabukovu granu. Bilo je i drugih snova koji su se ponavljali i donosili mi drugu vrstu priviđenja. Ewkini pokušaji da od mene stvori muškarca odmah su uspijevali. Jedan dio mog tijela brzo je rastao u golemu motku nevjerojatne veličine, dok je sve drugo ostalo nepromijenjeno. Postao sam neka odurna nakaza; zatvorili su me u kavez i ljudi su me gledali kroz rešetke, smiju ći mi se veselo. A onda bi se kroz gomilu probila gola Ewka, da se sa mnom sjedini u nakaznom zagrljaju. I onda sam postajao neka užasna izraslina na njezinu glatkom tijelu. Negdje u blizini pritajila se vještica Anulka, s dugim nožem, spremna da me odsije če od djevojke, da me okrutno osakati i baci me mravima. Glasovi osvita raspršivali su moje noćne mbre. Kokoši su kokodakale, pijetlovi kukurijekali, kuni ći tabanali nogama od gladi, dok je Ditko, kojega je sve to uznemiravalo, po čeo režati i lajati. Ewka je kriomice hitala ku ći, a ja sam prepustio kunićima travu koja je još bila topla od naših tijela. Makar je nekoliko puta na dan obilazio kuni ćnjake. Poznavao je
svakoga kunića po imenu i ništa nije moglo izmaknuti njegovoj pažnji. Imao je nekoliko ženki ljubimica, tako da je s&m nadgledao njihovu pašu i nije htio izići iz njihovih kaveza kad bi se kotile. Jednu je ženku Makar posebno volio. Bila je bijela, golema, ružičastih očiju, a nije imala ni jedno mladun če. Makar bi je znao ponijeti sa sobom u ku ću i držati je tamo po nekoliko dana, poslije čega se ona doimala posve bolesna. Poslije nekih takvih boravaka velika je bijela kuni ćica krvarila pod repom, odbijala je hranu i kao da je posve iznemogla. Jednog me dana Makar pozvao, uperio prstom u nju i zapovijedio mi da je ubijem. Nisam mogao vjerovati da misli ozbiljno. Bijela je ženka bila veoma skupocjena, zato što su posve bijela krzna bila rijetka. Osim toga, bila je veoma krupna i bez sumnje bi se pokazala kao veoma skotna. Makar ponovi svoj nalog, ne gledaju ći ni mene ni kunićicu. Nisam znao što ću. Makar je uvijek sam ubijao kuni će, bojeći se da ja nisam dosta jak da ih usmrtim brzo i bezbolno. Moj je posao bio da ih odirem i da im štavim kožu. A poslije bi Ewka od njih spravljala ukusna jela. Primijetivši kako krzmam, Makar me pljusne po licu i još mi jednom zapovijedi da ubijem kuni ćicu. Bila je teška i jedva sam je izvukao na dvorište. Otimala se i skvi čala, tako da je nisam mogao podignuti dovoljno visoko za stražnje noge da joj zadam smrtni udarac iza ušiju. Nije mi preostalo ništa drugo nego da je ubijem tako da je ne podižem u zrak. Sa čekao sam pogodan trenutak i onda iz sve snage životinju udario. Klonula je. Da budem posve siguran udarih je još jednom. Kad sam mislio da je crknula, objesio sam je na predviđeno mjesto. Naoštrio sam nož na kamenu i po čeo joj odirati kožu. Najprije sam zasjekao kožu na nogama, pažljivo odvajaju ći kožu od mišića, u strahu da ne oštetim krzno. Poslije svakog zareza povla čio bih kožu naniže, sve dok ne bih dospio do vrata. To je bilo osjetljivo mjesto, jer udarac iza ušiju dovodi do takva krvarenja da postaje teško razlikovati kožu od mišića. Budući da je svako oštećenje skupocjene kuni ć je kože Makara razbješnjavalo, nisam se usudio niti pomisliti što bi se dogodilo kad bih je prerezao. Počeo sam odvajati kožu izuzetno pažljivo, povla čeći je polako prema glavi, kad odjednom obješenim tijelom prostruji neki drhtaj. Obli me hladan znoj. Zastadoh na trenutak, ali tijelo je ostalo mirno. Malo mi je laknulo, pomislio sam da je to bio samo privid, pa sam se ponovno prihvatio posla. A onda se tijelo ponovo trznulo. Kuni ćica je zacijelo bila samo omamljena. Potrčao sam po neki kolac da je dotu čem, ali me zaustavi strahovit krik. Napola oderano truplo po čelo se koprcati i skvi čati na mjestu gdje je visjelo. Izbezumljen, ne znaju ći što radim, oslobodio sam kuni ćicu koja se
koprcala. Pala je na tlo i odmah potr čala, počela se kotrljati po zemlji, skvičeći bez prestanka. Za golo krvavo meso lijepila se pilovina, liš će, prljavština, balega. Koprcala se sve mahnitije i mahnitije. Izgubila je svaki osjećaj za smjer, zaslijepile su je krpe kože koje su joj pale preko o čiju, o koju su se kao o neku napola svu čenu čarapu hvatale gran čice i korjenčići. Njezina je prodorna skvika izazvala op ći metež u dvorištu. Ustrašeni su kunići po kunićnjacima pomahnitali, uzbu đene su ženke gazile svoje mlade, mužjaci su se počeli napadati, cičeći, udarajući stegnima o pregrade, Ditko je na zategnutu lancu poskakivao. Kokoši su mlatarale krilima u očajničkom pokušaju da odlete, pa su padale, zdvojne i ponižene u krumpir i luk. Sad već posve crvena, kuni ćica je i dalje trčala. Sr-, nula je preko trave, a onda se vratila prema kuni ćnjacima; pokušavala se probiti kroz gredicu graha. Mlohava obješena koža svakog bi joj trena zapela o neku zapreku, pa bi uz jezovit vrisak zastala, sva oblivena krvlju. Konačno je iz kuće istrčao Makar, sa sjekirom u ruci. Potrčao je za raskrvarenim stvorenjem i jednim je zamahom presjekao napola. A onda je i dalje udarao i udarao po toj krvavoj hrpi. Lice mu je bilo blijedo-žuto, urlao je strahovite psovke. Kad je od kuni ćice ostala još samo neka krvava kaša. Makar spazi mene i drhteći od bijesa krene prema meni. Nisam imao vremena za uzmak, snažan mi je udarac u želudac oduzeo dah i odbacio me na ogradu. Kao da se zemlja zavrtjela. Ostao sam zaslijepljen, kao da mi je vlastita koža poput neke crne kukuljice pala preko glave. Od tog udarca ostao sam nekoliko tjedana uko čen. Ležao sam u jednom starom kunićnjaku. Jednom na dan donijeli bi mi Prepelica ili Ewka nešto hrane. Kadikad bi Ewka došla i tek tako, ali kad je vidjela u kakvu sam stanju, otišla bi bez riječi. Jednog mi je dana Anulka, saznavši za moju povredu, donijela živu krticu. Rastrgala ju je pred mojim o čima i položila je na moj trbuh sve dok se životinjsko truplo nije posve ohladilo. Kad je završila, bila je uvjerena da će me njezino vraštvo vrlo brzo izlije čiti. Nedostajala mi je Ewkina prisutnost, njezin glas, njezin dodir, njezin osmijeh. Nastojao sam se što prije oporaviti, ali snaga volje sama po sebi nije bila dovoljna. Kad god sam pokušao ustati, uko čio bi me na nekoliko trenutaka grč bola u želucu. Izvla čenje iz kunićnjaka radi mokrenja stajalo me pravih muka paklenskih, pa sam zato često odustajao od toga i mokrio u snu. Konačno me posjetio i sam Makar i rekao mi ako se u roku od dva
dana ne vratim na posao, da će me predati seljacima. Sad baš moraju isporučiti neke obroke na željezni čku stanicu, pa će me rado predati njemačkoj vojnoj policiji. Počeo sam vježbati hodati. Noge mi se nisu pokoravale i lako sam se zamarao. Jedne noći začuo sam izvana neke glasove. Privirio sam kroz neku pukotinu između dasaka. Prepelica je vodio jarca u sobu svog oca, u kojoj je gorjela začađena petrolejka. Jarca su rijetko kada izvodili iz staje. Bila je to velika smrdljiva životinja, a divlja kakva je bila, nikoga se nije bojala. Čak mu se i Ditko najradije uklanjao. Jarac je jurcao kokoši i purane te udarao rogovima o plot i o deblo stabala. Jednom je pojurio i za mnom, ali sam se sakrio u kuni ćnjak sve dok ga Prepelica nije odveo. Taj neočekivan posjet u Makarovu sobu potaknuo je u meni neku radoznalost, pa sam se uspentrao na stajski krov, odakle sam mogao vidjeti što se događa u kući. Ubrzo je u sobu ušla Ewka, ogrnuta nekom ponjavom. Makar priđe jarcu i počne ga brezovim grančicama škakljati pod trbuhom, sve dok životinja nije postala dovoljno nadražena. Tada je s nekoliko blagih udaraca štapom prisilio životinju da se propne i stane prednjim nogama na neku policu. Ewka zbaci sa sebe ponjavu, pa se, na moje zaprepaštenje, gola podvuče pod jarca, pripivši se uz njega kao da je čovjek. Makar ju je par puta odgurnuo u stranu da ponovno nadraži životinju. A onda je pustio Ewku da se strastveno pari s jarcem; vrckala se, nabadala mu se, a onda ga čak i zagrlila. Nešto se u meni slomilo. Moje su se maštarije srušile i smrskale u krhotine, kao razbijen vr č. Osjećao sam se praznim kao riblji mjehur, kad izbušen i isprobadan tone u duboke kaljužave vode. Svi su događaji sad odjednom postali jasni i o čiti. Zorno su objašnjavali izraz koji sam često čuo od ljudi, kad su govorili o pojedincima koji su jako uspjeli u životu: »On s đavolom tikve sadi«. Seljaci su isto tako jedan drugoga optuživali da primaju pomo ć od kojekakvih demona, kao što su Lucifer, Kadaver, Mamon, Zatomik i mnogi drugi. Ako su sile zla tako lako dostupne seljacima, onda se zacijelo šuljaju oko svakoga, spremni da na svaki poticaj, na svaku slabost, navale na njega. Pokušavao sam sebi dočarati sve moguće načine kako to zli dusi djeluju. Ljudske misli i duše stvorene su prema tome za te sile kao uzorano polje, i upravo takvim poljima zlodusi neprestano siju svoje sjeme. Ako njihovo sjeme proklija, ako osjete da su prihva ćeni, oni nude svaku pomoć koja se samo može poželjeti, uz uvjet da se koristi u sebi čne svrhe i
obavezno na štetu drugih. Od onog trenutka kad čovjek sklopi savez s đavlom, koliko više zla, nevolje, nepravde i gor čine nanese svojim bližnjima, može od njega o čekivati to veću pomoć. Ako se ustručava drugima nanositi zlo, ako se prepusti osje ćaju ljubavi, prijateljstva i suosjećanja, odmah će onemoćati i sve one patnje i nevolje kojih je druge želio poštedjeti, oborit će se na njegov vlastiti život. Ta bića što se nastanjuju u čovjekovoj duši budno motre ne samo na svaki njegov čin nego čak i na njegove porive i osje ćaje. Važno je samo to da takav čovjek svjesno širi zlo, da nalazi zadovoljstvo u tome što drugima nanosi štetu, da opake moći kojima su ga obdarili zlodusi njeguje i iskorišćuje tako da oko sebe stvara što više nevolja i patnji. Čini mi se da oni koji imaju u sebi dovoljno snažne strasti za mržnju, gramzljivost, osvetu ili mučenje, da bi postigli neki cilj, mogu sklopiti valjanu pogodbu sa silama zla. A oni drugi, zbunjeni, neuvjereni u svoj cilj, oni koji se kolebaju izme đu psovke i molitve, krčme i crkve, probijaju se kroz život sami, ne primajući pomoć ni od boga, ni od vraga. Ja sam do sad bio jedan od njih. Ljutio sam se sam na sebe što prije nisam shvatio što zapravo pokre će svijet. Ti zlodusi zacijelo odabiru samo one koji su već pokazali dovoljnu koli činu skrovite zlobe i zlonamjernosti. Čovjek koji se prodao zlodusima ostat će u njihovoj vlasti cijelog života. S vremena na vrijeme morat će pokazati sve više zlodjela. Ali njegovi naredbodavci ne ocjenjuju sve njegove zlo će podjednako. Zlo djelo koje naudi samo jednom čovjeku bez sumnje vrijedi manje nego ono koje šteti mnogima. Važne su i posljedice po činjenog zlog djela. Nema sumnje da mnogo više vrijedi uništiti život nekog mladog čovjeka, nego u činiti to isto kakvom starijem čovjeku, koji ionako više ne bi dugo živio. Nadalje, nepravda nanesena nekom čovjeku, koja na njega djeluje toliko da mu promijeni značaj i to tako da ga privede zlu kao na činu života, zaslužuje još i dodatnu nagradu. Prema tome, jednostavno istu ći nekog nedužnog čovjeka vrijedi manje nego potaknuti ga da mrzi druge. Ali netrpeljivost prema velikim grupama ljudi bez ikakve dvojbe vrijedi više nego išta drugo. Ne mogu ni zamisliti cijenu koju zavre đuje osoba koja uspije navesti sve plavokose i plavooke ljude na dugotrajnu mržnju prema tamnoputima. Isto tako, počinjem shvaćati izuzetan uspjeh Nijemaca. Nije Ii svećenik jednom zgodom objašnjavao nekim seljacima da su Nijemci čak i u davna vremena uživali u vo đenju ratova? Mir im nikad nije godio. Nikad nisu htjeli obrađivati zemlju, nisu imali strpljenja cijelu godinu čekati na žetvu. Više su voljeli napadati druga plemena i uzimati im ljetinu. Zlodusi su možda već tada primijetili Nijemce. Skloni zlodjelima, oni su pristali na to
da im se prodaju naveliko. I zato su obdareni svim onim njihovim divnim sposobnostima i darovitostima. Zato mogu sve svoje tanko ćutne načine vršenja zla naturiti i drugima. Posljedica svega toga bio je zlo ćudan krug: što više zla nanose, to više tajne snage zadobivaju za vršenje zla. Što više zlotvornih moći imaju, to više zla mogu nanijeti. Nitko ih nije mogao zaustaviti. Bili su nepobjedivi; obavljali su svoje funkcije majstorskom vještinom. Zatrovali su i druge mržnjom, osudili su cijele narode na istrebljenje. Svaki Nijemac mora da je prodao svoju dušu vragu još pri rođenju. To je bio izvor njihove mo ći i snage. Oblijevao me hladan znoj u mra čnom kunićnjaku. I ja sam mrzio mnogo ljudi. Koliko li sam puta sanjario o vremenu kad budem dovoljno jak da se vratim, da potpalim njihove nastambe, potrujem njihovu djecu i stoku, da ih namamim u smrtonosne močvare. U određenom smislu, mene su zle sile već zavrbovale i sklopio sam s njima dogovor. Sada sam od njih trebao pomoć za vršenje zla. Konačno, ja sam još veoma mlad; zlodusi imaju razloga za vjerovanje da im moram prepustiti svoju budu ćnost, da će moja mržnja i moja težnja za zlim bujati kao štetan korov što širi svoje sjeme preko mnogih polja. Osjećao sam se snažnijim i samosvjesnijim. Vrijeme nedjelatnosti sad je već prošlo; vjera u dobro, u moć molitava, oltara, svećenike i u boga lišila me govora. Moja ljubav prema Ewki, moja želja da za nju u činim sve što uzmognem, također se pretvorila u svoju vlastitu kaznu. Sada ću se pridružiti onima kojima pomažu opaki. Do sada još nisam imao nikakva stvarnog udjela u njihovu djelovanju, ali s vremenom bih se mogao istaknuti kao ma koji od zna čajnijih Nijemaca. Mogu očekivati časti i nagrade, kao i dopunske mo ći koje će mi omogućiti da druge uništavam na najumješnije načine. A ljude koji do đu u dodir sa mnom podjednako će zaraziti zlo. Oni će nastaviti zadatak uništenja, a svaki njihov uspjeh priskrbit će meni nove moći. Nisam smio gubiti vrijeme. Moram u sebi sazdati sposobnost za mržnju koja će me pokrenuti na djelovanje i privu ći na sebe pažnju zloduha. Ako oni stvar no postoje, ne vjerujem da će si dopustiti da propuste priliku da me iskoriste. Više nisam osjećao bol. Privukao sam se kući i zagledao se kroz prozor. U sobi je igra s jarcem bila završila; životinja je mirno stajala u jednom kutu. Ewka se igrala s Prepelicom. Oboje su bili goli i smjenjivali su se u uzajamnom objahivanju, poskakuju ći kao žabe, valjaju ći se po podu i grleći se onako kako je to Ewka mene u čila: Makar je stajao pored njih, također gol, i promatrao ih odozgo. Kad se djevojka po čela bacakati i trzati,
dok se Prepelica nekako uko čio kao kolac u plotu, Makar je kleknuo iznad njih blizu djevoj čina lica, tako da ih je njegovo krupno tijelo zastrlo od mog pogleda. Nastavio sam ih promatrati još nekoliko trenutaka. Taj prizor je kapuckao iz mog otupjelog duha kao kap ledene vode što klizi niz mosur. Odjednom sam osjetio želju da nešto poduzmem, pa sam odšepesao van. Ditko je samo zarežao i, budu ći da je dobro poznavao moje pokrete, ponovno zaspao. Uputio sam se prema Anulkinoj kolibi na udaljenijem kraju sela. Prišuljao sam joj se, traže ći posvuda komet. Moja je prisutnost prestrašila kokoši, pa su počele kokodakati. Zavirio sam kroz mala vratašca. Starica se u tom trenutku probudila. Š ćućurio sam se iza neke velike bačve, i kad je Anulka izišla, oglasio sam se nezemaljskim krikom i jeknuo je nekom toljagom u rebra. Stara se vještica dala u bijeg, vrišteći i zazivajući pomoć gospoda boga i sviju svetaca, spoti čući se o prljeve što su podržavali stabljike rajčice u povrtnjaku. Šmugnuo sam u zagušljivu sobicu i ubrzo pored pe ći našao neki stari komet. Nagrabio sam u komet nešto tinjavih ugaraka i potr čao prema šumi. Iza sebe čuo sam Anulkin kreštav glas i uznemirene glasove pasa i ljudi koji su se polako počeli odazivati njezinim krikovima.
~
Uto doba godine nije bilo ne znam kako teško pobje ći iz sela. često sam promatrao dječake kako na cipele pri čvršćuju vlastoručno izdjelane klizaljke, a povrh glava rašire komad platna, pa se onda prepuste vjetru da ih tjera preko glatke ledene površine što prekriva čretove i pašnjake. Močvare se prostiru u dužini od nekoliko kilometara, izme đu sela i sela. U jesen vode narastu, potapaju ći ševar i busenje. Male se ribe i druga stvorenja neobično brzo množe u tim kaljužama. Kadikad se može vidjeti kako ukočeno uzdignute glave odlu čno pliva i pokoja zmija. Močvare se ne zamrzavaju tako brzo kao mjesne lokve i jezera. Vjetrovi i trska kao da se međusobno bore pa uzbibaju vodu. Na kraju, ipak, led obuhvati sve. Samo što tu i tamo proviruje vršak kakve visoke trske ili pokoja neobi čna grančica, presvučene ledenom prevlakom, na koje prhuću zalutale pahulje snijega. Vjetrovi nahrupe divlje i razuzdano. Mimoilaze ljudska naselja, a nad ravnim močvarištima počinju dobivati sve veću brzinu, vrtložeći i oblake prašinasta snijega, nasr ćući na staro granje i osušene stabljike raj čice, povijajući ponosite glave visokih stabala što strše iz leda. Znam da postoje mnogi različiti vjetrovi i da vode me đusobne bitke, prepirući se, hvatajući se ukoštac, pokušavajući osvojiti što više tla. Već sam jednom zgodom prije napravio par klizaljki, o čekujući da ću jednog dana biti prisiljen napustiti ovo selo. Pričvrstio sam komad debele žice na dva odulja komada drveta, zaobljena s jednog kraja. Onda sam kroz klizaljke provukao kožno remenje, pa ih čvrsto privezao za cipele, koje sam također sam izradio. Te su se cipele sastojale od četvorinastih drvenih potplata i krpa kuni ć jega krzna, izvana ojačanih platnom. Na rubu močvare pričvrstio sam klizaljke na cipele. Komet sam prebacio preko ramena i onda raširio jedro iznad glave. Nevidljiva me ruka vjetra počela gurati. Svaki nalet vjetra što me otpuhivao dalje od sela davao mi je sve veću brzinu. Moje su klizaljke upravo letjele po ledu, osje ćao sam
toplinu svog kometa. Sad sam već bio na sredini neke velike ledene površine. Vjetar je hujao i nosio me sve dalje, a mrki sivi oblaci svijetlih rubova hitali su zajedno sa mnom na mom putovanju. Leteći po toj beskrajnoj bijeloj ravnici, osje ćao sam se slobodnim i osamljenim, kao čvorak što lebdi visoko gore u zraku, nosi ga svaki dah vjetra, prepušta se struji zraka, pa uop će nije svjestan kako brzo leti, povučen u neki raskalašen ples. Prepuštaju ći se mahnitoj snazi vjetra, još sam jače raširio svoje jedro. Nikako nisam mogao shvatiti kako to da mjesno stanovništvo drži vjetar svojim neprijateljem i pred njim zatvara prozore, u strahu da mu ne donese kugu, nemo ć i smrt. Stalno su govorili da je sam vrag gospodar vjetrova, koji raznose njegove zle zapovijedi. Sada me snažna struja zraka tjerala u postojanim naletima. Letio sam povrh leda, izbjegavaju ći tu i tamo zamrznute stabljike. Sunce se zamutilo, i kad sam se konačno zaustavio, ramena i laktovi bili su mi uko čeni i promrzli. Odlučio sam se odmoriti i ugrijati, ali kad sam posegnuo za kometom, otkrio sam da mi se ugasio. U njemu nije preostala ni jedna jedina iskra. Zadrhtao sam od straha, nisam znao što ću. U selo se više nisam mogao vratiti; nisam više imao snage za dugu borbu protiv vjetra. Isto tako, nisam imao pojma postoji li u blizini kakvo imanje, ni da li bih ga uop će uspio pronaći prije nego što se smrkne, ni da li bi mi tamo pružili uto čište, čak i kad bih ga našao. U zvižduku vjetra začuo sam nešto što je zvučalo kao smijuljenje. Zadrhtao sam, pomislivši da me sam vrag iskušava, vode ći me naokolo u krugu, očekujući trenutak da prihvatim njegovu ponudu. Kako me vjetar šibao, tako sam čuo i druge šapate, mrmljanja i jecaje. Zlodusi su se napokon počeli zanimati za mene. Da me odvuku u mržnju, najprije su me odvojili od roditelja, onda su uklonili Martu i Olgu, predali me u ruke tesara, oduzeli mi dar govora i onda Ewku dali jarcu. Sada me vuku kroz promrzlu divljinu, bacaju mi snijeg u lice, smu ćuju mi misli. Sada sam u njihovoj vlasti, sam na nekoj staklastoj ledenoj ponjavi, koju su sami zlodusi razastrli između udaljenih sela. Oni se vrtlože iznad moje glave i mogu me poslati kamo god im se prohtije. Počeo sam hodati svojim bolesnim nogama, zaboravio sam na vrijeme. Svaki me korak bolio i morao sam se često odmarati. Sjeo sam na led, pokušavajući micati promrzlim nogama, trljaju ći obraze, nos i uši snijegom, nagrebenim s kose i odjeće, masirajući ukočene prste, pokušavaju ći otkriti znakove života u obamrlim nožnim prstima. Sunce je već bilo nisko na zreniku, a kose su mu zrake bile hladne kao mjesečeve. Kad sam sjeo, svijet se oko mene doimao kao neka prostrana
činija koju je neka vrijedna doma ćica brižljivo izribala. Raširio sam platno iznad glave, pokušavaju ći uhvatiti
svaki pomak zraka, dok sam se kretao ravno prema suncu na zalazu. I kad sam ve ć gotovo izgubio nadu, spazio sam obrise slamnatih krovova. Poslije nekoliko trenutaka, kad se selo već jasno vidjelo, ugledao sam grupu dje čaka kako mi se približava na klizaljkama. Nisam imao komet, pa sam ih se prestrašio i pokušao skrenuti u stranu, uputivši se prema obodu naselja. Ali bilo je prekasno; već su me primijetili. Grupa se uputila prema meni. Po čeo sam trčati protiv vjetra, ali ostao sam bez daha i jedva sam stajao na nogama. Sjeo sam na led, čvrsto stežuči ručku kometa. Dječaci su se približavali. Bilo ih je deset, ili više. Razmahuju ći rukama, podržavajući jedan drugoga, jednakomjerno su napredovali protiv vjetra. Vjetar im je odnosio glasove u drugom smjeru; ništa nisam čuo. Kad su se već posve približili, razdvojili su se u dvije grupe i oprezno me okružili. Zgurio sam se na ledu i pokrio lice platnenim jedrom, nadajući se da će me ostaviti na miru. Sumnjičavo su me opkolili. Pravio sam se da ih ne primje ćujem. Trojica najjačih priđu bliže. »Neki Cigan«, re če jedan, »neko cigansko kopile«. Ostali su mirno stajali i promatrali, ali kad sam pokušao ustati, sko čili su na mene i svinuli mi ruke iza le đa. Grupa se uzbudila. Udarali su me po licu i u trbuh. Krv mi se zaledila na usnici i zaslijepila mi jedno oko. Najviši je nešto rekao. Ostali su mu očito oduševljeno odobravali. Nekoliko me njih uhvatilo za noge, ostali su mi po čeli skidati hlače. Znao sam što žele učiniti. Vidio sam kako je neka skupina pastira silovala nekog dje čaka iz drugog sela, zato što je slučajno zalutao na njihovo podru č je. Znao sam da me samo nešto neočekivano može spasiti. Dopustio sam im da mi svuku hla če, pretvarajući se da sam iscrpljen i da se više ne mogu opirati. Naga đao sam da mi neće skinuti cipele i klizaljke, zato što su mi bile suviše čvrsto privezane za noge. Primijetivši da sam šepav i da se ne opirem, nisu me više tako čvrsto držali. Dvojica najvećih čučnula su pred moj ogoljeni trbuh i počeli me dirati zamrznutim rukavicama. Napeo sam mišiće, izvukao polako jednu nogu i ritnuo jednoga od momaka što su se nagnuli nad mene. Na glavi mu je nešto naprslo. Najprije sam pomislio da je to bila moja klizaljka, ali kad sam je izvukao iz dječakova oka bila je čitava. Jedan me je drugi pokušao zgrabiti za noge; udario sam ga klizaljkom po prijeko grla. Dva su se dje čaka, obilno krvareći,
srušila na led. Ostali su se uspani čarili; većina ih je počela vući ranjene dječake prema selu, ostavljajući na ledu krvav trag. Četvorica su ostala. Prikliještili su me za led nekom duga čkom motkom koja služi za ribolov kroz rupe u ledu. Kad sam se prestao otimati, odvukli su me prema obližnjoj rupi. Na samom rubu vode po čeo sam se očajnički opirati, ali oni su bili spremni. Dvojica od njih proširila su rupu, a onda su me svi zajedno bacili u vodu, gurajući me šiljatim vrškom motke pod led. Željeli su biti sigurni da neću izroniti. Ledena se voda sklopila iznad mene. Zatvorio sam usta i zadržao dah, osjećajući bolan udarac šiljka koji me gurao dublje pod vodu. Klizio sam uz dno ledene kore, koje mi je strugalo o glavu, ramena i gole ruke. A onda mi zašiljena motka okrzne prste na ruci, ali više me nije probadala, zato što su je dječaci odbacili. Zasužnjila me hladnoća. Misli su mi se zamrzavale. Tonuo sam, gušio se. Voda je ovdje bila plitka i mislio sam jedino na to kako bih mogao upotrijebiti motku da se odgurnem od dna i uzdignem do kakve pukotine u ledu. Pograbio sam motku i tako sam se opirao o nju i plivao uz samo dno ledene kore. Kad sam ve ć mislio da će mi se pluća rasprsnuti, pa sam bio spreman otvoriti usta ma progutao ne znam što, našao sam; se blizu jedne pukotine u ledu. Još sam se jednom odgurnuo i glava mi je isko čila iz vode te sam počeo gutati zrak koji mi se učinio kao struja vrele juhe. Uhvatio sam se za oštar leden rub, pridržavaju ći se za njega tako da mogu disati, a da ne izranjam prečesto. Nisam znao kako su daleko otišli dje čaci i mislio sam da je bolje malo pričekati. Samo mi je još lice bilo živo; ostale dijelove tijela nisam osje ćao: imao sam dojam da pripadaju ledu. Trudio sam se da pokrenem ruke i noge. Provirio sam iznad ruba leda i ugledao dje čake kako se gube u daljini i svakim svojim korakom postaju sve manji. Kad su već bili dovoljno daleko, iskobeljao sam se na površinu. Odje ća mi se skorila od studeni, pa je pri svakom pokretu pucketala. Poskakivao sam, razmahivao uko čenim nogama i rukama i trljao se snijegom, ali toplina se vra ćala samo na nekoliko trenutaka i onda se opet gubila. Privezao sam ostatke svojih razderanih hla ča uz noge, a onda izvukao motku iz rupe na ledu i svom se težinom oslonio na nju. Vjetar me odnosio u stranu; jedva sam održavao smjer. Kad god bih klonuo, turnuo bih motku među noge i podupirao se njome, kao da jašem na nekom tvrdom repu. Polako sam odmicao sve dalje od ku ća, prema šumi koja se nazirala u daljini. Bio je kasno poslije podne, a sme đikast krug sunca presijecali su četvrtasti obrisi krovova i dimnjaka. Svaki nalet vjetra oduzimao mi je tijelu
dragocjene ostatke toplote. Znao sam da se ne smijem odmarati ni stati, ni na jedan jedini trenutak, sve dok se ne dočepam šume. Počeo sam razabirati šare na kori stabala. Iz nekog je grma isko čio preplašen zec. Kad sam stigao do prvih stabala, u glavi mi je vrtjelo. Pri činjalo mi se da je sredina ljeta, da mi se iznad glave talasa klasje pšenice i da me Ewka dodiruje svojom toplom rukom. Priviđalo mi se jelo: golema zdjela govedine začinjene octom, češnjakom, paprom i solju; lonac grube zobene kaše, pojačane listovima kisela zelja i komadima so čne debele slanine; pa čak i kriške ječmena kruha, razmočena u gustom boršču od ječma, krumpira i kukuruza. Krenuo sam još nekoliko koraka preko zamrznute zemlje i ušao u šumu. Klizaljke su mi zapinjale o korijenje i šikarje. Zateturao sam i onda sjeo na neki panj. Gotovo istog trena po čeo sam padati u topao krevet pun mekih, glatkih, zagrijanih jastuka i perina. Netko se nagnuo nad mene, čuo sam neki ženski glas, nekamo su me nosili. Sve se pretopilo u vrelu ljetnu noć, punu opojne, vlažne, mirisne maglice.
~
Probudio sam se na širokom niskom krevetu prostrtom pored zida, pokriven ovč jim kožama. U sobi je bilo toplo, a titravo svjetlo debele svijeće obasjavalo je prljav pod, vapneno bijele zidove i slamnat krov. Kraj kamina visio je križ. Neka je žena sjedila i zurila u visok plamen vatre. Bila je bosonoga, u tijesnoj suknji od gruba platna. Pršnjak od kuni ć jeg krzna, pun rupa, bio joj je raskopčan do pojasa. Primijetivši da sam se probudio, ona se približi i sjedne na krevet, koji je zaškripao pod njezinom težinom. Podigla mi je podbradak i pažljivo se zagledala u mene. O či su joj bile vodenasto plave. Kad se nasmijala, nije rukom prekrila usta, kao što je ovdje bilo uobičajeno. Naprotiv, otkrila je dva reda žu ćkastih, nejednakih zuba. Rekla mi je nešto na nekom lokalnom narje č ju, koje nisam posve dobro razumio. Uporno me nazivala svojim jadnim cigan četom, svojim malim židovskim nahočetom. Isprva nije primijetila da sam nijem. Povremeno mi je zavirivala u usta, pipkala me po grlu, pokušavala me potaknuti na razgovor; ali je odmah odustala kad je vidjela da šutim. Hranila me vrućim gustim borščem i brižno pregledavala moje promrzle uši, ruke i noge. Reče mi da se zove Labina. Kod nje sam se osjećao siguran i zadovoljan. Jako mi se svidjela. Danju je Labina odlazila na posao kao sluškinja k nekom od bogatijih seljaka, osobito k onima koji su imali bolesne žene ili mnogo djece, često me vodila sa sobom, tako da sam dobivao i pokoji pristojan obrok, premda se u selu pričalo da bi me morali izru čiti Nijemcima. Labina je na takve primjedbe odgovarala bujicom psovki, vi čući da smo svi pred bogom jednaki i da ona nije Juda da me proda za srebrnjake. Uvečer je Labina običavala primati goste u svojoj ku ći. Posjećivali su je muškarci koji bi uspjeli izići iz svojih domova, donoseći joj u kuću boce votke i košare hrane. U sobi je bio samo jedan neobično širok krevet, na koji su se s lakoćom mogla smjestiti tri čovjeka. Između jedne stranice tog kreveta i zida
nalazio se širok prostor u kojemu je Labina nagomilala vre će, stare prnje i ovč ja krzna, pa mi tako stvorila mjesto za spavanje. Uvijek sam odlazio na spavanje prije nego što bi došli gosti, ali često me budilo njihovo pjevanje i bučne zdravice. Ali pretvarao sam se da spavam. Nisam se želio izlagati batinama, koje sam, kako je Labina ravnodušno znala govoriti, zaslužio. Prižmirenih očiju promatrao sam što se u sobi doga đa. Zaredali bi krugovi ispijanja i potrajali do u no ć. Obično bi jedan od muškaraca ostajao, pošto bi svi drugi otišli. On i Labina sjeli bi naslonjeni na toplu peć i pili iz iste čaše. Kad bi se ona nesigurno zaljuljala i nagnula prema muškarcu, on bi položio svoju tešku pocrnjelu ruku na njezina onemoćala bedra i polako je podvla čio pod njezinu suknju. Labina se ispočetka doimala ravnodušnom, a onda bi se pokušala oprijeti. Druga bi muškarčeva ruka kliznula niz njezin vrat, naniže, pa kroz raspor na bluzi, stišćući joj dojke tako snažno da bi ona kriknula i po čela promuklo dahtati. Kadikad bi čovjek kleknuo na pod i grubo joj zarinuo glavu u krilo, grizu ći je preko suknje i gnječeći joj objema rukama stegna. Često bi je rubom dlana nenadano strugnuo izme đu nogu, tako da bi se ona zabacila unatrag i zastenjala. A onda bi ugasili svijeću. Svukli bi se u mraku, smijući se i psujući, saplićući se o namještaj i jedno o drugo, zbacuju ći nestrpljivo odjeću, prevrćući boce koje bi se uskotrljale po sobi. Kad bi se svalili na krevet, bojao sam se da će se srušiti pod njima. Dok sam ja razmišljao o štakorima koji su živjeli s nama, Labina i njezin gost prevrtali su se u krevetu, sop ćući i boreći se, zazivajući i boga i vraga, muškarac je zavijao kao pas, a žena roktala kao svinja. često bih se, usred no ći, iz najdubljeg sna odjednom probudio na podu između kreveta i zida. Krevet se iznad mene drmusao i pomicao od grčevitih trzaja tijela koja su se na njemu bacakala. Kona čno se počeo po kosom podu kretati prema sredini sobe. Budući da se nisam mogao ponovno uspeti na ležaj s kojega sam pao, morao sam se podvući pod krevet i gurati ga natrag prema zidu. A tada bih se vratio na svoj ležaj. Prljav pod ispod kreveta bio je hladan i vlažan i pokriven mač jim izmetom i ostacima ptica koje su mačke dovukle pod njega. Tapkajući polako u mraku, kidao sam debelu pau činu, a preplašeni su mi pauci pretrčavali preko lica i kose. U bijegu prema svojim rupama, mala bi se topla mišja tijela na tom putu okrznula o moje noge. Dodir moje puti s tim mračnim svijetom uvijek me ispunjao ga đenjem i strahom. Izvukao bih se ispod kreveta, otro pau činu s lica i dršćući čekao pogodan trenutak da gurnem krevet natrag prema zidu. Oči su mi se postupno priviknule na mrak. Gledao sam kako krupno
oznojeno muškarčevo tijelo objahuje uzdrhtalu ženu. Ona je obuhvatila njegovu mesnatu stražnjicu nogama, što su tada podsje ćale na krila neke ptice što leži smrvljena pod kamenom. Seljak je stenjao i teško soptao, odigao ženino tijelo rukom, uspravio se i nadlanicom je po čeo pljuskati po dojkama. A one su glasno pljeskale kao kad se mokrim platnom udara o kamen. Onda se sruši na nju i spljošti je na krevet. Labina ga je, cičeći nesuvislo. udarala rukama po leđima. Kadikad je muškarac odigao ženu, prisilio je da klekne u krevetu oslanjaju ći se na laktove, a on bi je objahao odostraga, pljeskaju ći je ravnomjerno trbuhom i bedrima. Gledao sam ta dva prepletena, gr čevita ljudska oblika s razo čaranjem i gađenjem. Takva je, dakle, ljubav: divlja, kao bik kojega bodu željeznim šiljkom; gruba, smrdljiva, znojna. Ta je ljubav bila kao sva đa u kojoj muškarac i žena jedno drugome otimaju zadovoljstvo, bore ći se, nesposobni za razmišljanje, napola, omamljeni, hriplju ći, nimalo ljudski. Sjetio sam se trenutaka koje sam proveo uz Ewku. Koliko sam se drugačije ja vladao prema njoj. Moj je dodir bio nježan; moje ruke, moja usta, moj jezik, svjesno su lebdjeli preko njezine puti, meki i lagani kao bablje ljeto što lebdi u vrelom zraku bez pirka vjetra. Stalno sam tražio nova osjetljiva mjesta koja čak ni ona sama nije poznavala, dajući im život svojim dodirom, kao što sunčane zrake oživljavaju leptira koji se smrznuo na hladnom zraku jesenje noći. Sjećao sam se svojih pomnih nastojanja i kako su ona u djevojčinu tijelu oslobađala neke žudnje i drhtaje koji bi ina če ostali zauvijek zatočeni u njemu. Ja sam ih oslobađao, želeći je samo zato da nađe zadovoljstvo u sebi samoj. Ljubavi Labine i njezinih gostiju brzo su završavale. One su bile kao kratka olujna proljetna ploha, koja smo či lišće i travu, ali nikad ne dopire do korijenja. Sjećao sam se kako moje igre s Ewkom zapravo nikad nisu završavale, već bi se samo malo zamutile, kad bi Makar i Prepelica banuli u naš život. One su trajale dugo u no ć kao tresetišna vatra kad je vjetar blago šiba. Pa ipak se i ta ljubav ugasila isto tako brzo kao što se i goru će kladice brzo guše pod pastirskim konjskim gunjevima. čim sam postao privremeno nesposoban za igre s njom, Ewka me zaboravila. Umjesto topline mog tijela, nježnih milovanja mojih ruku, blagog dodira mojih prstiju i usana, ona je radije odabrala smrdljivog dlakavog jarca i njegov ogavan dubok prodor. Krevet se konačno prestao tresti, a omlohavjela trupla, izvaljena ovdje kao poklana stoka, pala su u san. Tada sam gurnuo krevet natrag do zida, popeo se na njega i legao u svoj hladan kut, navukavši na sebe sve ov č je kože.
Za kišnih poslijepodneva Labina je postajala sjetna i pri čala o svome mužu, Labi, koji već dugo nije bio među živima. Labina je prije mnogo godina bila predivna djevojka, koju su prosili najbogatiji seljaci. Ali usprkos svim razboritim savjetima, ona se zaljubila, a kona čno i vjenčala s Labom, najsiromašnijim slugom u selu, poznatim i pod nadimkom Lijepi. Laba je zaista bio lijep, visok kao jablan, okretan kao zvrk. Kosa mu je sjala na suncu, oči su mu bile modrije od najvedrijeg neba, a put mu je bila nježna kao u djeteta. Kad bi neku ženu pogledao, u njoj bi krv uskipjela, a glavom bi joj se uskovitlale požudne misli. Laba je bio svjestan toga da je lijep i da u ženama budi divljenje i strast. Volio je gol tumarati šumom i kupati se u jezeru. A pri tom je zirkao prema grmlju, jer je znao da ga promatraju mlade djevojke i udate žene. Ali, bio je najsiromašniji sluga u selu. Služio je kod bogatih seljaka i morao trpjeti mnoga poniženja. Ti su ljudi znali da njihove žene i k ćeri čeznu za Labom, pa su ga zato nastojali poniziti. Salijetali su i Labinu, znajući da njezin ubogi muž ovisi o njima i može sve to samo bespomo ćno promatrati. Jednog dana Laba se nije vratio ku ći s polja. Nije se vratio ni sutradan, a ni prekosutra. Nestao je kao kamen ba čen na dno jezera. Mislilo se da se utopio, ili da ga je progutala močvara, ili da ga je neki ljubomorni prosac zaklao i no ću negdje u šumi zakopao. život se nastavio bez Labe. U selu je ostala živjeti samo uzre čica »lijep kao Laba«. Prolazile su samotne godine bez Labe. Narod ga je zaboravio i samo je još Labina vjerovala da je živ i da će se vratiti. Jednog ljetnog dana, kad su seljaci počivali pod kratkim sjenama stabala, pojavila su se iz šume neka kola, koja je vukao dobro uhranjen konj. Na kolima je ležao golem sanduk pokriven nekom tkaninom, a pored njega išao je Lijepi Laba u predivnom kožnom kaputiću, prebačenu, po husarsku, preko ramena, u hlačama od najfinije tkanine i u visokim sjajnim čizmama. Djeca su trčkarala između kućeraka, raznoseći novost, a muškarci i žene nagrnuli su prema cesti. Laba ih je sve redom pozdravljao nehajnim zamahom ruke, otirući znoj s čela i podbadajući konja. Labina ga je već čekala na vratima. A on je ženu poljubio, istovario pregolem sanduk i ušao u kolibu. Susjedi su se zgrnuli pred kućom i divili se konju i kolima. Očekujući s nestrpljenjem da se Laba i Labina ponovno pojave, seljani su se počeli izrugivati. Nasrnuo je na nju kao jarac na kozu, govorili su, i trebalo bi ih politi hladnom vodom. Odjednom su se vrata ku ćerka otvorila i gomili zasta dah od
zapanjenosti. Na pragu je stajao Lijepi Laba u odijelu nezamislive ljepote. Imao je na sebi prugastu svilenu košulju s tvrdim bijelim ovratnikom oko suncem opaljena vrata i napadnu kravatu. Meko flanelsko odijelo jednostavno se moralo opipati. Iz džepića na grudima stršao mu je, poput cvijeta, svilen rupčić. Tu je još bio i par crnih lakastih cipela i, kao kruna svemu, zlatan sat što mu je visio o džepu na grudima. Seljaci su zinuli od strahopoštovanja. Nikad se u povijesti sela nije dogodilo ništa slično. Mještani su obično nosili kapute od grubog doma ćeg sukna, hlače jednostavno sašivene od dva komada sukna i cipele od grubo uštavljene kože pri čavlane za debeo drven potplat. Laba izvu če iz sanduka bezbrojne raznobojne kaputi će neobična kroja, hlače, košulje i lakaste cipele koje su se ljeskale takvim sjajem da bi mogle poslužiti kao zrcala, te džepne rupčiće, kravate, čarape i rublje. Lijepi Laba postao je vrhunski predmet mjesne pažnje. Počele su kolati neobi čne priče o njemu. Iznosile su se najraznovrsnije pretpostavke o porijeklu svih tih bescijeno skupih stvari. Labinu su obasipali pitanjima na koja ona nije znala odgovoriti, dok je Laba davao samo neodređene odgovore, čime je samo pripomogao rađanju legende. Za mise, nitko nije gledao ni sve ćenika, ni oltar. Svi su gledali prema desnom kutu lađe gdje je Lijepi Laba ukočeno sjedio sa svojom ženom, odjevenom u crnu svilenu bluzu i suknju na cvjeti će. Na zapešću je nosio sjajan sat, na koji je razmetljivo pogledavao. Sve ćenikova odjeća, nekoć sam vrhunac kićenosti, sada se doimala sumornom kao zimsko nebo. Ljudi koji su sjedili blizu Labe uživali su u neobi čnim miomirisima koji su plutali oko njega. Labina je u povjerenju rekla da to potje če iz brojnih malih bo čica i posudica. Poslije mise, gomila se pokrenula u dvorište župnog dvora ne mare ći za župnika koji je pokušavao privu ći njihovu pažnju. Očekivali su Labu. Išao je prema izlazu mekim samosvjesnim korakom, glasno lupkaju ći petama o crkveni pod. Ljudi su se s poštovanjem razmicali pred njim. Bogatiji su mu se seljaci približili i prisno ga pozdravljali i pozivali ga u svoje domove na objed u njegovu čast. Ne sagibajući glavu, Laba je nehajno stiskao ruke koje su mu pružali. Žene su mu stajale na put i ne obaziru ći se na Labininu prisutnost, zadizale suknje tako da im se vide bedra i povla čile bluze da što jače istaknu grudi. Lijepi Laba više nije radio na polju. Nije čak želio pomoći ni ženi u kući. Provodio je dane kupajući se u jezeru. Šarenu bi odjeću objesio o neko stablo pored obale. Uzbu đene bi žene iz prikrajka promatrale njegovo golo mišićavo tijelo. Govorkalo se da je Laba ponekima od njih dopuštao da ga
dodiruju u zasjenku guštare i da su one bile spremne po činiti s njim sramotna djela, zbog kojih bi ih mogla stići strahovita kazna. Poslije podne, kad bi se seljaci vra ćali s polja, oznojeni i posivjeli od prašine, prolazili bi pored Labe koji bi išetao u suprotnom smjeru, pažljivo gazeći po tvrđim dijelovima ceste da ne uprlja cipele, namještaju ći kravatu i svjetlajući nekim ružičastim rupčićem sat. Uvečer bi po Labu slali konje i on bi se odvozio na zabave, često u petnaestak kilometara udaljena mjesta. Labina je ostajala kod ku će, polumrtva od iscrpljenosti i poniženja, brinu ći se za domaćinstvo, za konja i muževljevo blago. Za Lijepog Labu vrijeme je stalo, ali Labina je sve brže starjela, koža joj se naborala, a bedra joj omlohavila. Protekla je godina. Jedne se jeseni Labina vratila s polja, o čekujući da će naći muža na tavanu, pored svega njegova blaga. Tavan je bio Labino nepristupa čno carstvo, tako da je na prsima pored medaljice Svete Djevice nosio klju č golema katanca kojim je zatvarao vrata. Iz dimnjaka se nije izvijao ni pramenčić dima, nije se čulo ni glaska Labine pjesme, kao ina če, kad se presvlačio u koje toplije odijelo. Labina prestrašeno jurne u ku ću. Vrata na tavan bila su otvorena. Popela se gore. Ono što je ugledala zapanjilo ju je. Na podu je ležao sanduk, s kojega je otrgnut poklopac, tako da mu se vidjelo bjelkasto dno. Iznad sanduka ljuljalo se neko tijelo. Na velikoj kuki, o koju je ina če vješao svoja odijela, visio je njezin muž. Lijepi Laba njihao se kao usporena satna šetalica, obješen o cvjeti častu kravatu. Na krovu je zjapila rupa kroz koju je lopov iznio sadržaj sanduka. Slabe zrake zalaze ćeg sunca obasjavale su blijedo lice Lijepog Labe i plavi čast jezik koji mu se isplazio iz usta. Naokolo su zujale muhe, prelijevaju ći se u duginim bojama. Labina je slutila što se dogodilo. Kad se Laba vratio s kupanja na jezeru da odjene svoje kicoško odijelo, otkrio je rupu na tavanskom krovu i prazan sanduk. Sva je njegova otmjena odje ća nestala. Ostala je samo kravata, poput otkinuta cvijeta u zgaženoj slami. Labin je životni razlog nestao zajedno sa sadržajem tog sanduka. To je bio kraj vjenčanjima na kojima nitko nije gledao ženika, kraj pogrebima na kojima je Lijepi Laba osje ćao na sebi obožavateljske poglede mnoštva, dok je stajao nad otvorenim grobom, kraj ponositog samoizlaganja na jezeru i dodira pohotnih ženskih ruku. Pažljivim, promišljenim pokretom koji nitko u selu ne bi umio podražavati, Laba je posljednji put vezao svoju kravatu. Tada je privukao k sebi ispražnjen sanduk i posegnuo prema kuki na stropu.
Labina nikad nije doznala kako je njezin muž stekao svoje blago. On nikad nije govorio o razdoblju svog izbivanja. Nitko nije znao gdje je bio, što je radio, kakvu je cijenu platio za sva ta dobra. Selo je znalo samo to koliko ga je stajao gubitak tih stvari. Nikad nisu pronađeni ni lopov, ni bilo koja od ukradenih stvari. Još dok sam i ja bio tamo, kružile su glasine da je lopov bio neki muž ili zaručnik kojemu je Laba nabio rogove. Drugi su vjerovali da je za to odgovorna neka bolesno ljubomorna žena. Mnogi su ljudi u selu sumnji čili čak i samu Labinu. Kad bi ona čula te optužbe, lice bi joj problijedjelo, ruke joj zadrhtale, a s usta bi joj se otkinuo neki užegli zadah gorčine. Prsti bi joj se zgrčili, nasrnula bi na optužitelja, tako da bi ih promatra či morali razdvojiti. Labina bi se vratila ku ći, namrtvo se opila, pa bi me čvrsto pritezala na grudi, pla čući i jecajući. Prilikom jedne od takvih borbi prepuklo joj je srce. Kad sam ugledao kako nekoliko ljudi nosi u ku ću njezino mrtvo tijelo, znao sam da moram bježati. Napunio sam komet tinjaju ćim ugarcima, pograbio skupocjenu kravatu skrivenu ispod Labinina kreveta, kravatu o koju se objesio Lijepi Laba, pa krenuo. Vladalo je op će uvjerenje da samouboji čin konopac donosi sreću. Nadao sam se da nikad ne ću izgubiti tu kravatu.
~
U eto je već bilo na izmaku. Snopovi su pšenice po poljima bili poslagani u stogove. Seljaci su radili što su marljivije mogli, ali nisu imali dovoljno konja ili volova da brzo pospreme žetvu. Stjenovite obale neke široke rijeke nedaleko od sela spajao je visok željeznički most. čuvali su ga teški mitraljezi smješteni u malim okruglim betonskim bunkerima. Noću, dok su u visokom letu na nebu brujali avioni, sve je na mostu bilo zamračeno. Ujutro bi sve ponovno oživjelo. Vojnici u kacigama čistili su puške, a na najvišoj točki mosta vijorio se na vjetru uglast obris kukasta križa, utkan u zastavu. Jedne tople noći začula se iz daljine topovska paljba. Prigušen zvuk valjao se preko polja, uznemirivši ljude i ptice. Negdje daleko titrali su bljeskovi svjetla. Narod se skupljao pred svojim ku ćama. Pušeći lule od kukuruzna klipa, muškarci su promatrali te munje ukresane ljudskim rukama i govorili: »Približava se fronta«. Drugi su dodavali: »Nijemci gube«. Zapodijevale su se brojne rasprave. Neki od seljaka govore da će sovjetski komesari, kad dođu, pravedno podijeliti zemlju svakome, oduzimaju ći je bogatima i dodjeljuju ći je siromašnima. To će biti kraj izrabljiva čkih zemljoposjednika, pokvarenih službenika i naprasitih policajaca. Drugi im se žestoko suprotstavljaju. Zaklinju ći se na sveti križ, galame da će Sovjeti nacionalizirati sve, pa čak i žene i djecu. Pogledaju spram rasvijetljena neba na istoku i vi ču kako dolazak crvenih zna či da će se ljudi odvratiti od oltara, zaboraviti nauk svojih predaka i prepustiti se poročnom životu, sve dok ih božja pravda ne pretvori u stupove od soli. Brat će se boriti protiv brata, očevi će podizati sjekire na svoje sinove pred očima njihovih matera. Nevidljiva će snaga podijeliti narod, uništiti obitelji, poremetiti mozgove. Samo će oni stariji ostati zdravi, tr čkarajući s jedne strane na drugu, moleći protivnika da se pomire. Vikat će svojim
vrištavim glasovima da je dosta bilo rata na svijetu, a da bi zametnuli još jedan i u svom selu. Grmljavina s onu stranu zrenika sve se više približavala. Njezina je tutnjava ohladila prepirke. Narod je odjednom zaboravio na sovjetske komesare i na božanski gnjev i pohrlio kopati jame po svojim štagljima i podrumima. Skrivali su zalihe maslaca, svinjskog i tele ćeg mesa, raži i pšenice. Poneki su potajice bojili plahte u crveno da im posluže kao zastave za do ček novih upravljača, dok su drugi krili na sigurna mjesta križeve, Isusove i Marijine kipove i ikone. Nisam shvaćao baš sve od toga, ali osjećao sam neku napetost u zraku. Više se nitko nije obazirao na mene. Lunjao sam izme đu ku ća, osluškujući zvukove kopanja, uznemireno šaptanje i molitve. Kad bih u polju legao potrbuške priljubivši uho uz zemlju, čuo sam zvukove neke tutnjave. Je li to dolazila Crvena armija? Podrhtavanje zemlje doimalo se poput kucanja srca. Pitao sam se zašto je sol tako skupa, ako bog tako lako može grešnike pretvarati u stupove od soli? I zašto neke grešnike ne pretvori u meso, ili šećer. Seljacima su oni sigurno isto tako potrebni kao i sol. Izvalio bih se poleđuške i zagledao se u oblake. Lebdjeti su iznad mene tako da mi se činilo kako i ja letim. Ako je istina da će žene i djeca možda postati zajedni čko vlasništvo, znači da će svako dijete imati mnogo očeva i majki, brojnu bra ću i sestre, činilo mi se ipak previše da bi se čovjek mogao tome nadati. Pripadati svakome! Kamo god krenuo, mnogi bi me očevi mogli umirujućom rukom pogladiti po glavi, mnoge bi me majke mogle privinuti na svoje grudi i mnogo bi me starije bra će moglo braniti od pasa. A ja bih morao paziti na svoju mla đu braću i sestre. Imao sam dojam da seljaci nemaju razloga da se tako boje. Oblaci su se pretapali jedan u drugi, postaju ći sad mračniji, sad svjetliji. Negdje gore iznad njih svime upravlja bog. Sada sam shva ćao zašto ne može rasipati vrijeme na jednu malu crnu mušicu poput mene. On ima pod sobom goleme armije, bezbrojne ljude, životinje i strojeve, koji se bore. On mora odlučivati tko treba pobijediti, a tko biti pobije đen; tko ima preživjeti, a tko umrijeti. Ali ako bog zaista odlučuje što se ima dogoditi, zašto su seljaci zabrinuti za svoju vjeru, za crkve i za sve ćenstvo? Ako sovjetski komesari zaista namjeravaju razoriti crkve, obeš častiti oltare, ubiti župnike i progoniti vjernike, onda Crvena armija nema ni najmanje izglede da pobijedi u ratu. Čak ni najpreoptere ćeniji bog ne bi mogao previdjeti takvu prijetnju svom narodu. Ali, ne znači li to da bi onda i Nijemci, koji tako đer razaraju crkve i
ubijaju narod, mogli ispasti pobjednici? S božjeg gledišta, čini se da bi imalo najviše smisla kad bi svi izgubili rat zato što svi ubijaju. »Društveno vlasništvo žena i djece«, govore seljaci. To zvu či prilično zagonetno. U svakom slu čaju, mislio sam, s malo dobronamjernosti sovjetski bi komesari možda mogli i mene ubrojiti me đu djecu. Iako sam sitniji od mnogih osmogodišnjih dje čaka, sad imam gotovo jedanaest godina, pa se bojim da bi me Rusi mogli svrstati me đu odrasle, ili me, bar, ne bi smatrali dje tetom. A povrh toga, ja sam njemak. A imam i neprilika s hranom, koja mi se kadikad neprobavljena vra ća iz želuca. Ja sigurno zavređujem da postanem društveno vlasništvo. Jednog sam jutra zapazio neobi čnu živost na mostu. Po njemu su se razmiljeli vojnici pod šljemovima, raspremaju ći topove i mitraljeze, skidajući njemačku zastavu. Kad su golemi kamioni s druge strane prešli preko mosta i krenuli prema zapadu, promukli su glasovi njema čkih pjesama utihnuli. »Bježe«, govorili su seljaci. »Izgubili su rat«, šaputali su oni najhrabriji. Drugi dan u podne ujahala je u selo grupa nekih konjanika. Bilo ih je stotinjak, možda i više. Doimali su se kao da su srasli s konjima; jahali su čudesno vješto, bez ijedne izre čene zapovijedi. Nosili su zelene njema čke uniforme sa sjajnim pucetima i svakidašnjim vojni čkim kapama, namaknutima duboko nad o či. Seljaci su ih odmah prepoznali. Vrištali su prestrašeno da dolaze Kalmici i da se žene i djeca moraju sakriti, prije no što ih oni uhvate. U selu su se već mjesecima pričale kojekakve strahovite pri če o takvim jahačima, koje su se obično odnosile na Kalmike. Kad je jednom zgodom, govorili su seljaci, nepobjediva njema čka armija zauzela neko veliko podru č je sovjetske zemlje, pridružilo joj se mnogo Kalmika, pretežno dobrovoljaca, sovjetskih dezertera. Mrzeći crvene, pridružili su se Nijemcima koji su im dopuštali da pljačkaju i siluju, prema njihovim ratnim obi čajima i muškim tradicijama. I baš zato šalju Kalmike u sela i gradove koje žele kazniti zbog određene nepokornosti, a osobito u one gradove što leže na putu napredovanja Crvene armije. Kalmici su jahali u punom galopu, nagnuti nisko nad konje, podbadaju ći ih ostrugama i glasajući se promuklim krikovima. Ispod raspucanih uniformi vidjela im se gola mrka koža. Neki su jahali bez sedla, neki su o pojasu nosili teške sablje. Selo zahvati divlji metež. Bilo je prekasno za bijeg. Promatrao sam konjanike s gorljivim zanimanjem. Svi su imali crnu nauljenu kosu koja se ljeskala na suncu. Malne plavocrna, bila je čak tamnija od moje, baš kao i
njihove oči i njihova garava put. Imali su velike bijele zube, visoke jagodične kosti i široka lica koja su bila nekako natečena. Gledajući ih, osjetio sam na trenutak velik ponos i zadovoljstvo. Konačno, ti su ponositi jahači crnokosi, crnooki i tamnoputi. Razlikuju se od ljudi iz sela kao noć od dana. Dolazak tih mrkih Kalmika natjerao je plavokose ljude iz sela u gotovo mahnit strah. Jahači su, međutim, utjerali konje među kuće. Jedan je od njih, neki zdepast čovjek u potpuno zakopčanoj uniformi i s oficirskom kapom, izvikivao neke zapovijedi. Poskakali su s konja i privezali ih za plotove. Sa sedla su poskidali komade mesa koje se skuhalo od topline konja i jaha ča. Jeli su to plavosivo meso rukama i pili iz tikvica, kašlju ći i grgoljeći pri gutanju. Neki su već bili pijani. Nasrnuli su u kuće i izvlačili iz njih žene koje se nisu uspjele posakrivati. Muškarci su ih pokušali braniti srpovima. Neki je Kalmik jednoga od njih posjekao jednim jedinim zamahom sablje. Ostali su pokušali pobjeći, ali su ih zaustavili ispaljeni meci. Kalmici su se raštrkali po cijelom selu. Zrak je sa svih strana bio pun krikova. Pojurio sam usred male guste skupine malinova grmlja to čno na sredini trga i skupio se u sebe kao crv. I dok sam odanle pažljivo promatrao, u selu se rasplamsala smrtna strava. Muškarci su pokušavali obraniti kuće u koje su Kalmici ve ć nahrupili. Odjeknulo je nekoliko hitaca i jedan je čovjek, ranjen u glavu, trčao naokolo u krugu, zaslijepljen vlastitom krvlju. Neki ga je Kalmik tada posjekao. Djeca su divlja čki trčkarala, posrćući preko graba i plotova. Jedno se od njih zaletjelo u grmlje u koje sam se sakrio ja, ali kad me ugleda, ponovo istrči iz njega i uto ga u galopu pregaziše konji. Sada su Kalmici iz jedne ku će izvlačili neku polugolu ženu. Ona se otimala i vrištala, pokušavajući uzalud uhvatiti svoje zlostavlja če za noge. Nekoliko je jahača, uz grohot, konjskim bičevima satjeralo u krug grupu žena i djevojaka. Očevi, muževi i braća tih žena potrčaše da ih zamole za milost, ali su ih oni bičevima i sabljama otjerali. Neki je seljak tr čao niz glavnu cestu s odsječenom rukom. Krv mu je brizgala iz batrljka, ali on je i dalje tražio svoju obitelj. Odmah u blizini vojnici su silovali jednu ženu na zemlji. Jedan ju je vojnik držao za vrat, dok su je drugi držali za raširene noge. Jedan ju je od njih uzjahao i micao se na njoj uz poticajne povike ostalih. Žena se otimala i vrištala. Kad je prvi završio, nasrnuli su na nju drugi, na smjenu. Žena je ubrzo iznemogla i posve se prestala opirati. Izvukli su još jednu ženu. Vikala je i zapomagala, ali Kalmici su je
svukli i bacili na zemlju. Silovala su je dva čovjeka odjednom, jedan od njih u usta. Kad je pokušavala okrenuti glavu u stranu, ili zatvoriti usta, ošinuo bi je bičem. Konačno se izmorila i pokorno se prepustila. Neki su drugi vojnici silovali, sprijeda i straga, neke dvije mlade djevojke, predaju ći ih od jednoga do drugoga, prisiljavajući djevojke da čine neke čudne pokrete. Kad su se opirale, mlatili su ih i tukli. Vrisak silovanih žena čuo se iz svih kuća. Jedna je djevojka nekako uspjela uteći i trčala napola gola, dok joj je krv tekla niz bedra, zavijaju ći kao išibano pseto. Dva su polugola vojnika, groho ćući, potrčala za njom. Gonili su je okolo po trgu usred smijeha i dosko čica svojih drugova. Konačno su je sustigli. Uplakana su ih djeca promatrala. Svakog trena uhvatili bi koju novu žrtvu. Pijani su Kalmici postajali sve uzbuđeniji i uzbuđeniji. Neki su se od njih parili međusobno, a onda bi se počeli natjecati, silujući žene na čudan način: dva ili tri čovjeka na jednu djevojku, nekoliko ljudi u brzoj smjeni. Mlade i poželjnije djevojke bile su malne rastrgane, i me đu vojnicima su planule neke prepirke. Žene su jecale i glasno molile. Njihovi muževi i o čevi, sinovi i braća, koji su sada bili zaključani u kućama, prepoznavali su njihove glasove i odazivali im se izbezumljenim krikovima. Nasred trga neki su Kalmici pokazivali svoju vještinu siluju ći žene na konjskim leđima. Jedan je od njih svukao uniformu, ostavivši samo čizme na dlakavim nogama. Jahao je na konju u krugovima i onda vješto podigao sa zemlje neku golu ženu koju su mu neki drugi priveli. Opkora čke ju je posjeo na konja, ispred sebe i licem prema sebi. Konj se dao u brži trk, jahač je privukao ženu bliže sebi, prisilivši je da se nagne leđimice na konjsku grivu. Prilikom svakog konjskog kruga iznova je prodirao u nju, urli čući svaki put slavodobitno. Ostali su mu pljeskanjem čestitali na predstavi. A jahač je onda ženu spretno okrenuo tako da je gledala naprijed. Malo ju je odignuo i ponovio svoju majstoriju odostraga, gnje čeći joj dojke. Na nagovor ostalih, jedan je drugi Kalmik sko čio na istog konja, ispred žene, a leđima prema konjskoj grivi. Konj je zaje čao pod teretom i usporio trk, dok su dva vojnika istovremeno silovala iznemoglu ženu. Uslijedile su ostale vještine. Bespomo ćne su žene u trku predavane s konja na konja. Jedan se od Kalmika pokušao pariti s nekom kobilom; drugi su nadražili jednog pastuha i pokušavali ga pripustiti nekoj djevojci, drže ći je visoko za noge. Otpuzao sam dublje u grmlje, obuzet užasom i ga đenjem. Sada sam shvaćao sve. Spoznao sam zašto bog nije uslišavao moje molitve, zašto sam visio na kukama, zašto me Garbos tukao, zašto sam izgubio dar govora. Ja
sam cm. Kosa i oči jednako su mi crni kao i u Kalmika. Ja o čito, zajedno s njima, pripadam nekom drugom svijetu. Ovdje za ovakve kao što sam ja nema milosti. Neka me strahovita sudbina osudila na to da imam crnu kosu i oči, baš kao i ova horda divljaka. Odjednom iz nekog štaglja izi đe visok sjedokos starac. Seljaci su ga nazivali »Svetac«, a možda je i on sam za sebe mislio da je svetac. Objema je rukama držao težak drven križ, a na glavi je nosio vijenac od požutjela hrastova lišća. Slijepe su mu oči bile uzdignute prema nebu. Bosim je nogama, izobličenim od starosti i bolesti, napipavao put. Iz bezubih mu se usta izviše riječi psalma pretočene u neku tugaljivu naricaljku. Uperio je križ prema svojim nevidljivim neprijateljima. Vojnici se na trenutak otrijezniše. čak su i oni pijani s nelagodom zurili u njega, očito zbunjeni. A onda jedan od njih potr či prema starcu i saplete ga. Starac padne i ispusti iz ruke križ. Kalmik se cerio i čekao. Starac se ukočenim pokretima pokušavao pridignuti, traže ći, pipkajući križ. Njegove koščate kvrgave ruke strpljivo su pretraživale tlo, a vojnik je nogom gurkao križ dalje, kad bi mu se starac približio. Starac je puzao, tiho mrmoreći i stenjući. Konačno je klonuo, sav zasopljen, dišući teško i hripavo. Kalmik podiže križ i uspravi ga. Križ se na trenutak zanjihao, a onda se srušio na ničice pruženu spodobu. Starac zastenja i smiri se. Jedan je vojnik bacio nož na jednu od djevojaka koja je pokušala pobjeći. Ostala je raskrvarena ležati u blatu; nitko se nije obazirao na nju. Pijani su Kalmici jedan drugome predavali krvlju poškropljene žene, tukli ih i prisiljavali ih na neke čudne postupke. Jedan je od njih jurnuo u neku ku ću i iznio iz nje djevojčicu od kojih pet godina. Visoko ju je podigao, tako da je njegovi drugovi dobro vide. A onda strgnuo s djevoj čice haljinicu. Udarao ju je nogom u trbuh, dok je njezina majka puzala po prašini moleći za milost. On je polako raskopčao i svukao hlače, držeći stalno jednom rukom djevojčicu uz struk. A onda se sagne i jednim jedinim naglim ubodom prodre u dijete koje je stravi čno vrištalo. Kad je djevoj čica klonula, odbaci je u grmlje i okrene se prema njezinoj majci. Na shodiću neke kuće nekoliko se polugolih vojnika borilo sa snažno građenim seljakom. Stajao je na pragu i u divlja čkom bijesu vitlao sjekirom. Kad su ga vojnici napokon svladali, izvukli su iz ku će od straha obamrlu ženu, vukući je za kosu. Tri su vojnika sjela na muškarca, dok je četvrti zlostavljao i silovao njegovu ženu. Tada su izvukli iz ku će dvije mlađahne čovjekove kćeri. Uvrebavši trenutak kad su Kalmici malo popustili svoj stisak, seljak sko či i neočekivano udari najbližega. Vojnik se sruši, a glava mu prsne kao
lastavič je jaje. Kroz kosu mu navre krv i bijele gvale mozga nalik na meso zdrobljena oraha. Pomahnitali su vojnici okružili seljaka, nadvladali ga i onda silovali. A onda su ga pred o čima njegove žene i k ćeri uškopili. Izbezumljena se žena bacila na njih da ga obrani, grizla ih je i grebla. Grohoćući od zadovoljstva, Kalmici su je čvrsto zgrabili, prisilili je da otvori usta i onda joj ugurali u ždrijelo okrvavljene komade mesa. Jedna je kuća počela gorjeti. U metežu koji je nastao, neki su seljaci jurnuli prema šumi, vukući za sobom napola onesviještene žene i djecu koja su stalno posrtala. Pucajući nasumce, Kalmici su konjima zgazili nekoliko ljudi. Uhvatili su nekoliko novih žrtvi koje su odmah po čeli zlostavljati. I dalje sam se krio u malinovu grmlju. Naokolo su lunjali pijani Kalmici i moji su izgledi da ostanem neprimijećen postajali sve manji. Više nisam mogao ni misliti; sledio sam se od zaprepaštenja. Sklopio sam o či. Kad sam ih ponovo otvorio, ugledao sam nekog Kalmika kako tetura prema meni. Još sam se više pripio uz zemlju i gotovo prestao disati. Vojnik je ubrao nekoliko malina i pojeo ih. Još je malo zakoračio u grmlje i stao mi na ispruženu ruku. Peta i čavli njegove čizme usjekli su mi se u meso. Bol je bila mukotrpna, ali nisam se maknuo. Vojnik se oslonio na pušku i mirno mokrio. Odjednom je izgubio ravnotežu, zakora čio naprijed i spotaknuo se o moju glavu. Kako sam skočio i pokušao pobjeći, tako me zgrabio i kundakom puške udario u prsa. Nešto mi je unutra puklo. Srušio sam se, ali sam uspio saplesti vojnika. I kako je pao, tako sam u cikcaku pojurio prema kućama. Kalmik je opalio, ali se metak odbio od zemlje i fijuknuo pored mene. Opalio je još jednom, ali je promašio. Otkinuo sam dasku na nekom štaglju, popeo se u njega i sakrio u slami. Iz štaglja sam i dalje čuo krikove ljudi i životinja, puš čane pucnjeve, praskanje gorućih suša i kuća, njištanje konja i promukao grohot Kalmika. S vremena na vrijeme tiho bi zajecala koja žena. Zakopavao sam se dublje u slamu, iako me svaki pokret bolio. Pitao sam se što li mi se slomilo u prsima. Prislonio sam ruku na srce; još je tuklo. Nisam htio ostati bogalj. Uza svu buku, iscrpljen i prestrašen, zadrijemao sam. Probudio sam se s trzajem. Štagalj je potresla snažna eksplozija; popadalo je nekoliko dasaka i sve su zamra čili oblaci prašine, čuo sam pojedina čnu puščanu paljbu i dugotrajno čegrtanje mitraljeza. Oprezno sam provirio van i ugledao prestrašene konje kako uzagrapce jure naokolo i polugole Kalmike, još i sad pijane, kako ih u trku pokušavaju uzjahati. Odanle od rijeke i od šuma čuo sam puščanu paljbu i riku motora. Nisko nad selom letio je avion s crvenom zvijezdom na krilima. Pucnjava je nakon nekog vremena utihnula, ali buka motora postajala je sve glasnija. Bilo je
očito da su Sovjeti blizu; stigla je Crvena armija, stigli su komesari. Iskobeljao sam se van, ali samo što se nisam srušio od iznenadne boli u prsima. Zakašljao sam i ispljunuo malo krvi. S naporom sam krenuo dalje i ubrzo stigao na vrh brežuljka. Most je bio srušen. Mora da ga je raznijela velika eksplozija. Iz šume su polako nadolazili tenkovi. Iza njih su išli vojnici pod šljemovima, vuku ći se nehajno, kao da su na nedjeljnoj popodnevnoj šetnji. Nešto više prema selu, nekoliko se Kalmika sakrilo iza kamara sijena. Ali kad su ugledali tenkove, izišli su i dalje teturaju ći i podigli ruke u zrak. Odbacili su puške i opasa če s pištoljima. Neki su se skljokali na koljena, mole ći za milost. Crveni su ih vojnici sistematski opkolili, podbadajući ih bajonetama. Većina ih je veoma brzo zarobljena. Njihovi su konji u blizini mirno pasli. Tenkovi su se zaustavili, ali nove su grupe ljudi i dalje nadolazile. Pojavio se i pontonski most na rijeci. Pioniri su pregledavali srušen most. Iznad njih je pro- letjelo nekoliko aviona, dodirnuvši krilima vodu, u znak pozdrava. Bio sam nekako razo čaran; činilo se da je rat završen. Polja oko sela sad su bila prepuna strojeva. Ljudi su podizali šatore i poljske kuhinje i razvla čili telefonske žice. Pjevali su i govorili jezikom koji mi se učinio sličnim područnom govoru, iako mi nije bio posve razumljiv. Nagađao sam da bi mogao biti ruski. Seljaci su s nelagodom o čekivali došljake. Kad je nekoliko crvenih vojnika pokazalo svoja kalmikolika, uzbe čka ili tatarska lica, žene su se uzvrištale i prestrašeno ustuknule, iako su lica sadašnjih došljaka bila nasmijana. Grupa seljaka stupala je poljem, nose ći crvene zastave s nevješto naslikanim čekićima i srpovima. Vojnici su ih veselo pozdravljali, a zapovjednik puka izišao je iz šatora da do čeka delegaciju. Rukovao se s njima i pozvao ih da uđu. Seljaci su se zbunili i poskidali kape. Nisu znali što će sa zastavama, pa su ih na kraju odložili ispred šatora, prije nego što su ušli. Kraj nekog bijelog kamiona s crvenim križem naslikanim na krovu jedan je liječnik u bijelom ogrtaču zajedno sa svojim bolničarima pružao pomoć ranjenim ženama i djeci. Gomila je ljudi okružila ambulantna kola, radoznala da vidi sve što se događa. Djeca su hodala za vojnicima, traže ći od njih slatkiša. Momci su ih grlili i igrali se s njima. U podne je selo doznalo da su crveni vojnici sve zarobljene Kalmike objesili za noge na hrastova stabla duž rijeke. Usprkos boli u prsima i u ruci, odvukao sam se onamo, slijedeći gomilu muškaraca, žena i djece.
Kalmici su se vidjeli izdaleka; visjeli su s drve ća kao isušeni, golemi borovi češeri. Svaki je od njih visio na zasebnom stablu, ljuljao se obješen o gležnjeve, ruku svezanih na le đima. Sovjetski su vojnici s prijateljski nasmiješenim licima hodali naokolo, mirno smataju ći cigarete od komadićaka novinskog papira. Iako vojnici nisu dopuštali seljacima da priđu bliže, neke su od žena, prepoznavši svoje mu čitelje, počele psovati i bacati komade drveta i blata na mlohavo obješena tijela. Po svezanim Kalmicima razmiljeli su se mravi i muhe. Uvlačili su im se u otvorena usta, u nosove i oči. Gnijezdili su se u njihovim ušima; vrvjeli u raš čupanoj kosi. Nakupilo ih se na tisuće, pa su se borili za bolja mjesta. Ljudi su se ljuljali na vjetru, a neki su se od njih polako okretali kao kobasice kad se suše na dimu. Neki su podrhtavali, glasali se promuklim krikovima ili šapatom. Drugi kao da su bili bez znaka života. Visjeli su raširenih mutnih očiju, a vratne su im žile nakazno nabreknule. Seljaci su u blizini zapalili kriješ i cijele su obitelji promatrale Kalmike, prisje ćajući sc njihove okrutnosti i radujući se njihovu svršetku. Drveće se zazibalo pod naletom vjetra. Tijela su se drhtavo zaljuljala u sve većim krugovima. Seljaci su ih gledali i križali se. Tražio sam pogledom naokolo smrt, jer sam u zraku osjećao njezin dah. Imala je lice mrtve Marte, dok je lebdjela kroz hrastovo granje, blago dodiruju ći obješene ljude, omataju ći ih pređom paučine, koju je ispredala iz svog prozra čnog tijela. Šaptala je neke varave rije či u njihove uši; nježno je kapala studen u njihova srca; stezala ih je za grlo. Bila mi jc bliža nego ikad. Gotovo da sam mogao dodirnuti njezin uzdušasti mrtvački pokrov, zagledati se u njezine mutne o či. Zaustavila se preda mnom, prenemažu ći se koketno i nagovještavaju ći mi nov sastanak. Nisam ga se uplašio; nadao sam se da će me povesti s onu stranu šume, do nedokučivih močvara gdje granje uranja u kotao što se pari i klju ča od sumporastih mjehurića, gdje se noću čuje tih, suh lepet kad se pare sablasti i jecav nalet vjetrova u vršikama, kao glas violine iz neke udaljene sobe. Ispružih ruku, ali sablast iščeznu između stabala, koja nose teret šuštava lišća i težak prirod obješenih tjelesa. Osjećao sam kao da nešto gori u meni. U glavi mi se vrtjelo, oblio me znoj. Uputio sam se prema rije čnoj obali. Vlažan me lahor hladio i sjedoh na neki hrek. Rijeka je ovdje široka. Njezina brza struja nosi debla, slomljene grane, komade vrećevine, naramke slame i divlje uskovitlane vrtloge. S vremena na vrijeme plovile bi mimo napuhnute konjske mrcine. U jednom sam trenutku pomislio da vidim plavi čast, natruo ljudski leš kako pluta odmah
ispod površine vode. Voda se na trenutak razbistrila. A onda je naišla gomila riba pobijenih u nekoj eksploziji. Odmicale su, okrenute potrbuške, i nagomilavale se, kao da za njih više nema mjesta u ovoj rijeci u koju ih je duga prenijela davno, odavno. Drhtao sam. Odlučio sam se približiti crvenim vojnicima, premda nisam bio siguran u to kako oni gledaju na ljude s crnim urokljivim o čima. Prolazeći pored reda obješenih tjelesa, pomislio sam da prepoznajem čovjeka koji me udario kundakom puške. Vrtio se u širokim krugovima, razjapljenih usta i pun muha. Sagnuo sam se i izvrnuo glavu naopa čke da bolje razmotrim njegovo lice. Ponovno me probola bol u prsima.
~
Otpustili su me iz pukovske bolnice. Protekli su tjedni. Bila je jesen 1944. Bol se u mojim prsima izgubila, i ma što da se od kundaka Kalmikove puške slomilo, sad je bilo izlije čeno. Bojao sam se da neće biti tako, ali dopustili su mi da ostanem s vojnicima, premda sam znao da je to samo privremeno. O čekivao sam da će me ostaviti u nekom selu kad se pukovnija pokrene prema liniji fronte. Ona se u međuvremenu ulogorila kraj rijeke i ni prema čemu se nije moglo naslutiti da će brzo otići. Bio je to puk za vezu, sastavljen pretežno od mladih vojnika i nedavno regrutiranih oficira, koji su još bili dje čaci kad je počeo rat. Topovi, mitraljezi, kamioni, telegrafski i telefonski ure đaji bili su beziznimno novi novcati i dobro podmazani, ali do tada još neiskušani u ratu. šatorsko platno i vojni čke uniforme još nisu imali prilike izblijedjeti. Rat i linija fronte bili su već duboko na neprijateljskom teritoriju. Radio je svakodnevno izvještavao o novim neuspjesima njema čke armije i njezinih iscrpljenih saveznika. Vojnici su pažljivo slušali vijesti, ponosno klimali glavama i odlazili na vježbe. Pisali su duga čka pisma članovima svojih porodica i prijateljima, sumnjaju ći da će imati prilike ući u borbu prije svršetka rata, zato što su već njihova starija braća natjerala Nijemce u bijeg glavom bez obzira. Život je u puku bio miran i sređen. Svakih je nekoliko dana na privremeno uzletište slijetao mali dvokrilac, donose ći poštu i novine. Pisma su donosila novosti od kuće, gdje je narod ve ć počeo ponovno izgrađivati ono što je bilo porušeno. Novinske su slike prikazivale bombardirane sovjetske i njemačke gradove, razorene utvrde i bradata lica njema čkih zarobljenika u beskrajnim redovima. Glasine o tome da se rat približava svom svršetku kružile su sve češće i češće među oficirima i vojnicima. Pretežni dio vremena za mene su se najviše brinula dva čovjeka. To su bili Gavrila, pukovski politi čki komesar, za kojega se govorilo da je u prvim danima nacističke invazije izgubio cijelu obitelj, i Mitjka, zvan »Mitjka
Kukulj«, snajperski instruktor i prvorazredan strijelac. Uživao sam i zaštitu njihovih brojnih prijatelja. Gavrila je svakog dana zajedno sa mnom znao provoditi vrijeme u poljskoj knjižnici. U čio me čitati. Konačno, govorio je, imam već preko jedanaest. Ruski dječaci u mojim godinama ne samo što znaju čitati i pisati, nego se čak umiju i boriti protiv neprijatelja, ako ustreba. Nisam htio da me drže djetetom: u čio sam marljivo, promatrajući navike vojnika i oponašaju ći njihovo ponašanje. Knjige su ostavile na mene strahovit dojam. Prema njihovim jednostavno otisnutim stranicama mogli ste si dočarati svijet tako stvarno, kao što je stvaran onaj što ga primamo osjetilima, štoviše, svijet iz knjiga, kao i meso iz konzerve, kao da je nekako bogatiji i ukusniji nego njegova svakodnevna vrsta. U običnom životu, na primjer, čovjek susreće mnogo ljudi a da ih zapravo uop će ne poznaje, dok u knjigama zna čak i to što ljudi misle i namjeravaju. Čitam svoju prvu knjigu uz Gavrilinu pomoć. Zove se »Djetinjstvo«, a njezin je junak, neki mali dje čak poput mene, već na prvoj stranici izgubio oca. Pročitao sam tu knjigu nekoliko puta i ona me ispunjala nadom. Ni njezin junak nije imao lagan život. Poslije smrti svoje majke ostao je posve sam, a ipak je usprkos mnogim poteško ćama izrastao da postane, kao što reče Gavrila, velik čovjek. To je bio Maksim Gorki, jedan od najve ćih ruskih književnika. Njegove su knjige ispunjale brojne police u pukovskoj knjižnici, a poznavali su ih ljudi cijelog svijeta. Volio sam i pjesme. Pišu se u obliku koji podsjeća na molitve, ali su mnogo ljepše i mnogo shvatljivije. S druge strane, pjesme ne osiguravaju dane oprosta. Ali čovjek zato ne mora govoriti pjesme, kao kaznu za svoje grijehe: pjesme su zato da pružaju zadovoljstvo. Glatke, izbrušene rije či što pristaju jedna uz drugu kao što dobro nauljeni zup čanici pristaju jedan drugome u nekom finom mehanizmu. Ali čitanje nije bilo moje glavno zanimanje. Moji satovi s Gavrilom bili su mnogo važniji. Od njega sam saznao da poredak u svijetu nema nikakve veze s bogom, a da bog nema nikakve veze sa svijetom. Razlog je tome vrlo jednostavan. Boga nema. Izmislili su ga lukavi svećenici, da bi mogli obmanjivati glup i praznovjeran narod. Nema ni boga, ni svetog trojstva, ni vragova, ni duhova, a ni vukodlaka, koji ustaju iz grobova; nema smrti koja leti posvuda okolo u potrazi za novim grešnicima da ih namami u zamku. Sve su to bajke za neuk narod, koji ne razumije prirodan poredak pojava u svijetu, ne vjeruje u svoje vlastite snage, pa zato mora tražiti uto čište u svom vjerovanju u nekog boga. Prema Gavrili, narod sam određuje tokove svog života i sam je
gospodar svoje sudbine. I evo zašto je svaki čovjek važan, evo zašto je bitno da svatko zna što treba da radi i kamo da smjera. Pojedinac može misliti da njegovo djelovanje nema nikakva zna čenja, ali to je varka. Njegovo djelovanje, zajedno s djelovanjem mnogih drugih njemu sli čnih, tvori jedan velik uzorak, koji mogu sagledati samo oni koji stoje na vrhu društva. Baš kao što neki naoko nasumi čni ubodi ženske igle sudjeluju u stvaranju predivnog cvjetnog uzorka, kakav se naposljetku pojavljuje na nekom stolnjaku ili krevetskom pokriva ču. U skladu s jednim od pravila ljudske povijesti, veli Gavrila, neki će čovjek s vremena na vrijeme isko čiti iz golema mnoštva bezimenih ljudi; čovjek koji želi dobrobit drugima i koji uslijed svog natprosje čnog znanja i mudrosti zna da čekanje božanske pomo ći neće biti na korist onome što se događa na zemlji. Takav čovjek postaje vođa, jedan od velikih ljudi, koji druge vodi u njihovim mislima i djelima, kao što tkalac vodi svoje raznobojne niti prema spletovima uzorka. Portreti i fotografije takvih velikih ljudi vise u pukovskoj knjižnici, u poljskoj bolnici, u sportskoj dvorani, u šatoru za jelo i u vojni čkim nastambama, često sam promatrao lica tih mudrih i velikih ljudi. Mnogi su od njih već mrtvi. Neki imaju kratka zvu čna imena i duge čupave brade. Posljednji je, ipak, još živ. Njegovi su portreti ve ći, sjajniji, mnogo ljepši nego portreti onih drugih. Pod njegovim je rukovodstvom, veli Gavrila, Crvena armija pobijedila Nijemce i donijela oslobo đenim narodima nov životni poredak po kojemu će svi biti jednaki. Neće više biti ni bogatih, ni siromašnih, ni eksploatatora, ni eksploatiranih, ni progona tamnih od strane svijetlih, ni naroda osuđenih na plinsku komoru. Gavrila, kao i svi drugi oficiri i vojnici u puku, duguje sve što ima tom čovjeku: obrazovanje, položaj, dom. Knjižnica duguje sve svoje divno tiskane i uvezane knjige njemu. Ja dugujem brigu armijskih lije čnika i svoje ozdravljenje njemu. Svaki sovjetski građanin duguje tom čovjeku za sve što ima i za sve svoje blagostanje. Taj se čovjek zove Staljin. Na portretima i fotografijama ima ljubazno lice i blage o či. Ostavlja dojam srdačnog djeda, ili strica, kojega dugo niste vidjeli i koji vas želi uzeti u naruč je. Gavrila mi je čitao i pripovijedao mnoge zgode iz Staljinova života. U mojim se godinama mladi Staljin ve ć borio za prava obespravljenih, protiveći se vjekovnoj eksploataciji bespomo ćnih bijednika od strane nemilosrdnih bogataša. Gledao sam Staljinove fotografije iz mladosti. Imao je jako crnu, kuštravu kosu, tamne oči, guste obrve, a kasnije čak i crne brčiće. Doimao se
mnogo više Ciganinom nego ja, mnogo više Židovom nego što je bio Židov kojega je ubio njema čki oficir u crnoj uniformi, mnogo više Židov nego dječak kojega su seljaci našli na željezni čkoj pruzi. Staljin je imao sreću što svoje djetinjstvo nije morao proživjeti u selima u kojima sam ja boravio. Da su njega kao dijete stalno tukli zbog njegova tamnog obli č ja, možda ne bi imao tako mnogo vremena da pomaže drugima; možda bi imao previše posla već i u tome da se brani od seoskih dje čaka i pasa. Ali Staljin je Gruzin. Gavrila mi nije rekao jesu li Nijemci planirali spaliti Gruzine. Ali dok sam tako promatrao ljude koji su okruživali Staljina na slikama, nisam uop će sumnjao u to da bi svi oni, da su ih Nijemci zarobili, otišli u peći za spaljivanje ljudi. Svi su bili crnomanjasti, crnokosi i tamnih očiju. Budući da tamo živi Staljin, Moskva je srce cijele zemlje i željkovani grad radnih masa cijeloga svijeta. Vojnici pjevaju pjesme o Moskvi, pisci pišu knjige o njoj, pjesnici je slave u pjesmama. O Moskvi se snimaju filmovi i pričaju čarobne priče. Čini se da duboko ispod njezinih ulica, u prokopanima, poput divovskih krtica, duga čki sjajni vlakovi glatko jure i bešumno se zaustavljaju na stanicama ukrašenima mramorom i mozaicima, ljepšima od onih u najljepšim crkvama. Staljinov je dom Kremlj. Tamo su brojne stare pala če i crkve na jednom prostoru iza visokog zida. Iznad njega vide se kupole koje nalikuju na goleme rotkvice koje svojim korjen čićima pokazuju prema nebu. Druge slike prikazuju kremaljske prostorije u kojima je obi čno živio Lenjin, pokojni Staljinov učitelj. Neke od vojnika više impresionira Lenjin, druge Staljin, baš kao što neki od seljaka češće govore o bogu ocu, a drugi o bogu sinu. Vojnici kažu da su prozori Staljinova kabineta u Kremlju rasvijetljeni duboko u noć i da moskovski stanovnici, zajedno sa svim radnim masama svijeta, gledaju prema tim prozorima i nalaze nova nadahnu ća i vjeru u budućnost. Tamo veliki Staljin bdije nad njima, radi za sve njih, odabire najbolje putove za pobjede u ratu i za uništenje neprijatelja radnih masa. Njegove su misli pune briga za sve napaćene narode, pa čak i one u dalekim zemljama koje još žive pod strahovitim ugnjetavanjem. Ali dan se njihova oslobođenja približava, a da bi se taj dan što više približio, Staljin mora raditi do kasno u noć. Pošto sam sve to čuo od Gavrile, često sam šetao poljima i duboko razmišljao. Bilo mi je žao sviju onih mojih molitava. Mnoge tisu će dana oprosta koje sam njima zavrijedio sad su izgubljene. Ako je istina da nema boga, ni sina, ni svete majke, a ni ikakvih drugih, manje zna čajnih svetaca,
što se dogodilo sa svim mojim molitvama? Kruže li možda praznim nebom kao jato ptica kojima su dje čaci uništili gnijezda? Ili su na nekom tajnom mjestu pa se, poput moga glasa, otimlju u nastojanju da se oslobode? Prisjećajući se ponekih rečenica iz tih molitava, osje ćao sam se prevarenim. Bile su ispunjene, kako re če Gavrila, samo besmislenim riječima. Zašto to prije nisam shvatio? S druge strane, nisam baš mogao povjerovati da čak ni sami svećenici ne vjeruju u boga i da se njime koriste samo zato da zalu đuju druge ljude. I što je s crkvama, rimokatoli čkom i pravoslavnom? Jesu li i one stvorene, kao što kaže Gavrila, samo zato da plaše ljude navodnom božjom mo ći, prisiljavajući ih da potpomažu svećenstvo? Ali ako su svećenici djelovali u iskrenoj vjeri, što će biti s njima ako odjednom otkriju da nema boga i da se i iznad najviše crkvene kupole prostire samo bezgrani čno nebo kojim lete avioni s crvenom zvijezdom naslikanom na krilima? što će kad otkriju da su sve njihove molitve bile bezvrijedne i da je sve ono što su činili za oltarom i sve što su govorili ljudima s propovijedaonice samo prijevara? Otkriće te strahovite istine zadat će im kudikamo teži udarac nego očeva smrt, ili posljednji pogled na njegovo beživotno tijelo. Narod se uvijek krijepio svojom vjerom u boga, a svi su obi čno umirali prije svoje djece. Takav je zakon prirode. Jedinu su utjehu nalazili u spoznaji da će poslije njihove smrti bog voditi njihovu djecu kroz život na ovoj zemlji, baš kao što su i djeca nalazila jedino olakšanje u mislima da će njihove roditelje s onu stranu groba dočekati bog. Bog je uvijek bio u ljudskim mislima, pa čak i onda ako je on sam bio isuviše zauzet a da bi slušao sve njihove molitve i vodio brigu o njihovim nagomilanim danima oprosta. Gavriline su me lekcije, napokon, ispunile novim samopouzdanjem. Na ovom svijetu postoje stvarni putovi za poticanje dobrote, kao što postoje i ljudi koji su tome posvetili cijeli svoj život. To su članovi komunističke partije. Izabiru se između sviju stanovnika i prolaze kroz posebne vježbe, dobivaju određene zadatke koje moraju izvršiti. Pripremaju se da podnose teškoće, pa čak i smrt, ako to zatraži dobrobit radnog naroda, članovi partije stoje na onom društvenom vrhu s kojega se ljudska djelatnost ne gleda kao besmislen metež, već kao dio određenog modela. Partija vidi dalje nego najbolji snajper. I zato svaki član partije ne samo što zna značenje događaja, nego ih i oblikuje i usmjeruje prema novim ciljevima. I zato članove partije nikad ništa ne može iznenaditi. Partija je za radni narod ono što je stroj za željezničku kompoziciju. Ona vodi sve druge prema najpovoljnijem odredištu, ona ukazuje na pre čice koje vode poboljšanju njihova života. A Staljin je strojovođa pri upusnom priklopcu tog stroja.
Gavrila se s partijskih sastanaka, koji su obi čno bili dugotrajni i burni, uvijek vraćao promukao i iscrpljen. Članovi partije na tim čestim sastancima jedan drugoga ocjenjuju; svaki od njih kritizira sebe i druge, izriče pohvale, ako su zaslužene, ili pak ukazuje na nedostatke. Posebno su budni prema svemu što se događa oko njih i uvijek nastoje suzbiti štetno djelovanje ljudi koji su pod utjecajem sve ćenika i zemljo posjednika. U svojoj stalnoj budnosti, članovi partije postaju prekaljeni kao čelik. Među članovima partije ima mladih i starih, oficira i regruta. Snaga partije leži, kao što mi je objasnio Gavrila, u njezinoj sposobnosti da se oslobodi svih onih koji, poput zaglavljena ili iskrivljena kota ča na kolima ko če napredak. To se samopročišćavanje vršilo na sastancima. Tamo su članovi stjecali potrebnu otpornost. Bilo je u svemu tome ne čega beskrajno privla čnoga. Gledaš tako nekog čovjeka koji je odjeven kao i svi drugi, koji radi i bori se kao svi ostali. To je naoko samo obi čan vojnik u jednoj velikoj armiji. Ali on je možda član partije; u džepu uniforme, na samom srcu, možda nosi svoju partijsku knjižicu. I tada se on u mojim o čima mijenja, kao na svjetlo osjetljiv papir u crnoj komori pukovskog fotografa. Postaje jedan od najboljih, jedan od izabranih, jedan od onih koji znaju više nego drugi. U njegovoj oštroumnosti ima više snage nego u sanduku eksploziva. Kad on govori, drugi se stišavaju, a kad on sluša, drugi govore pažljivije. U sovjetskom svijetu čovjek se prosuđuje prema onome što o njemu misle drugi, a ne prema onome što sebi misli sam. Samo je grupa, koju oni nazivaju »kolektiv«, kvalificirana da utvr đuje koliko tko vrijedi zna či. Grupa odlučuje o tome što čovjeku nedostaje pa da bude od još ve će koristi i o tome što bi moglo umanjiti njegovu korisnost prema drugima. Tako on sam postaje sklop svoga onoga što o njemu kažu drugi. Upoznavanje čovjekova unutrašnjeg značaja, kaže Gavrila, to je proces koji nema kraja. Nema lakog puta da se sazna ne krije li se negdje duboko u njemu, kao u dubokom zdencu, neki neprijatelj radnog naroda, neki zemljoposjedni čki agent. I zato čovjek mora biti stalno pod paskom onih oko njega, svojih prijatelja i neprijatelja podjednako. U Gavrilinu svijetu pojedinac kao da ima više lica; jedno bi od njih čovjek možda najradije pljusnuo, dok bi drugo trebalo poljubiti, a ipak drugo ostaje privremeno neprimije ćeno. On se u svakom trenutku procjenjuje mjerilima profesionalne vještine, prema obiteljskom porijeklu, kolektivnom ili partijskom uspjehu i uspore đuje s drugim ljudima koji bi ga u svako doba mogli zamijeniti, ili onima koje bi on mogao zamijeniti. Partija promatra čovjeka istovremeno kroz le će različitih fokusa, ali podjednake
preciznosti; nitko ne zna kakvom će se pokazati konačna slika. Biti član partije zaista je velik cilj. Put prema vrhu nije lagan, i što sam više učio o životu puka, to sam više shvaćao svu složenost svijeta u kojemu se Gavrila kreće. Da bi čovjek dospio na sam vrhunac, čini mi se da se mora istovremeno penjati uz nekoliko ljestava. Može ve ć biti na pola puta svoje profesionalne ljestvice, a istom krenuti uz onu politi čku. Može se uz jedne uspinjati, a niz druge spuštati. Tako se izgledi za stizanje na vrh mijenjaju, a i sam je vrhunac, kako kaže Gavrila, često samo jedan korak naprijed i dva koraka natrag. A osim toga, kad čovjek jednom i stigne na taj vrh, može vrlo lako pasti s njega, pa da cijeli uspon po činje posve iz početka. Budući da svačiji položaj ovisi djelomi čno i o čovjekovu socijalnom porijeklu, obiteljska se pozadina uzima u obzir čak i onda ako mu roditelji više nisu živi. Čovjek ima više izgleda za uspon na politi čkoj ljestvici ako su mu roditelji tvorni čki radnici, nego ako su mu seljaci ili uredski službenici. Ta sjenka obitelji prati čovjeka nemilosrdno, baš kao što pojam isto čnog grijeha progoni čak i najboljeg katolika. Obuzela me strepnja. Premda se nisam pouzdano sje ćao zanimanja svog oca, pamtim da smo imali kuharicu, sobaricu i dadilju, koje bi sigurno bile svrstane među žrtve eksploatacije. Isto tako znam da ni moj otac ni moja majka nisu bili radnici. Znači li to da će mi moje socijalno porijeklo otežavati novi život sa Sovjetima, baš kao što su crna kosa i o či okrenuli protiv mene seljake? Čovjekov položaj na vojni čkoj ljestvici određuju čin i dužnost u puku. Jedan stari član partije mora to čno izvršavati zapovijedi svog pretpostavljenog, koji možda uop će nije član partije. Poslije, na partijskom sastanku, on može kritizirati postupke tog istog starješine i ako članovi partije podrže njegove optužbe, to može dovesti do premještanja starješine na niži položaj. Kadikad bude i druga čije. Neki starješina može kazniti oficira koji je član partije, a partija može poslije toga oficira vratiti na niži čin hijerarhijske ljestvice. Osjećao sam se izgubljenim u toj zbrci. U svijetu u koji me Gavrila uvodio, čovjekova su stremljenja i o čekivanja bila me đusobno isprepletena kao korijenje i krošnje velikih stabala u gustoj šumi, od kojih se svako stablo borilo za više vlage iz tla i više sun čane svjetlosti s nebeskog svoda. Zabrinuo sam se. Što će biti sa mnom kad odrastem? Kakav ću dojam ostavljati u mnogobrojnim o čima partije? Kakva je bit moje biti: je li to zdrava srčika, kao srce svježe jabuke, ili pak pišljiva, kao crvljiva koštica smežurane šljive?
Što će biti ako oni drugi, kolektiv, odlu če da sam ja najpogodniji za skakača u vodu, na primjer? Hoće li išta značiti to što se ja strahovito bojim vode, zato što me svako ronjenje podsje ća na ono kako sam se gotovo utopio pod ledom? Grupa može pomisliti da bi to mogao biti zanimljiv pokus, ako me izvježba za skokove u vodu. Umjesto da postanem pronalaza č detonatora, morat ću ostatak života potratiti kao ronilac, mrze ći čak i sam pogled na vodu, smrtno ustrašen prije svakog zaronjavanja. Što će biti tada? Kako može pojedinac, pita Gavrila, uzimati toliko slobode da svoj stav pretpostavlja stavu većine? Upijao sam svaku Gavrilinu rije č, upisujući pitanja na koja sam tražio odgovor na pločicu škriljevca, koju mi je dao. Slušao sam vojni čke razgovore prije i poslije sastanka, prisluškuju ći kroz platnene zidove šatora tok sastanaka. život tih sovjetskih odraslih ljudi nije baš lagan. Možda je isto tako težak kao i lutanje od sela do sela, pa još kad te osim svega drže Ciganinom. Čovjek ima mnogo staza izme đu kojih može birati, mnogo putova i velikih cesta kroz predjele života. Neke su slijepe, druge vode u močvare, u opasne stupice i zamke. U Gavrilinu svijetu samo partija zna pravi put i pravo odredište. Pokušavao sam upamtiti Gavriline pouke, da ne izgubim ni jednu jedinu rije č. On je tvrdio da se čovjek, ako želi biti sretan i koristan, mora pridružiti maršu radnih ljudi, drže ći korak s ostalima, na mjestu koje mu je određeno u koloni. Brzati prema čelu kolone isto je tako loše kao i zaostajati. To može značiti gubitak kontakta s masama i vodi u dekadenciju i degeneraciju. Svaki posrtaj može usporiti cijelu kolonu, a oni koji padnu izlažu se opasnosti da ih drugi pregaze ...
~
Kasno poslije podne dolazile su iz sela grupe seljaka. Donosili su vo će i povrće, u zamjenu za izdašnu konzerviranu svinjetinu, koju je sovjetska armija dobivala iz Amerike, ili za kakav komad šatorskog platna, od kojega se lijepo mogao sašiti par hlača ili kakav kaputić. Kad bi vojnici završili svoje popodnevne obaveze, za čula bi se ponegdje svirka harmonike i pjevanje. Seljaci su pažljivo slušali pjesme, ne shvaćajući baš najbolje zna čenje njihovih riječi. Neki su seljaci hrabro i glasno prihvaćali pjesme. Drugi su se doimali nekako uznemireni, pa su sumnjičavo promatrali lica svojih suseljana, koji pokazuju tako iznenadnu i neočekivanu naklonost prema Crvenoj armiji. Žene su iz sela dolazile u sve ve ćem broju, zajedno sa svojim muževima. Mnoge su od njih otvoreno o čijukale s vojnicima, nastojeći ih namamiti malo bliže onamo gdje su njihovi muževi i njihova bra ća trgovali. Pepeljaste kose i svijetlih o čiju, zatežu svoje zgužvane bluze i nehajno zadižu iznošene suknje, ljuljaju ći se u bokovima dok lunjaju okolo. Vojnici bi prišli bliže, donoseći iz šatora limenke ameri čke svinjetine i govedine, paketiće duhana i papirića za motanje cigareta. Ne obaziru ći se na prisutnost muškaraca, zaglédali su duboko u ženske o či, očeškujući se usput o njihova jedra tijela i udišući njihov miris. Vojnici su se povremeno iskradali iz logora i zalazili u sela da nastave trgovinu sa seljacima i da se sastaju sa seoskim djevojkama. Komanda puka činila je sve što je mogla da sprije či takve smišljene potajne kontakte sa stanovništvom. Politički komesari, bataljonski komandiri, pa čak i divizijski bilteni opominjali su vojnike da ne čine takve pojedina čne ispade. Isticali su da su neki od bogatijih gazda pod utjecajem partizana-nacionalista koji švrljaju po šumama pokušavaju ći usporiti pobjednički marš sovjetske armije i onemogućiti sve bližu pobjedu vladavine radnika i seljaka. Ukazivali su na to kako su se ljudi iz drugih pukova s takvih izlazaka vra ćali teško pretučeni, a da su neki čak i netragom nestali.
Pa ipak, jednog se dana nekoliko vojnika, ne obaziru ći se na moguću kaznu, uspjelo iskrasti iz logora. Stražari ih navodno nisu primijetili. Život je u logoru bio jednoli čan, pa su vojnici, očekujući odlazak ili neku akciju, čeznuli za razonodom. Mitjka Kukulj znao je za te šetnje svojih drugova, a možda bi čak bio pošao s njima da nije bio hrom. Cesto je govorio da su vojnici Crvene armije bili spremni žrtvovati živote za taj lokalni živalj, boreći se protiv Nijemaca, pa onda nema razloga da se s njima ne druže. Mitjka se brinuo za mene otkako sam otišao u pukovsku bolnicu. Dobio sam na težini samo zato što me on hranio. Mitjka je iz velikog kazana pecao najbolje komade mesa i obirao masno ću s juhe za mene. Bio je prisutan i kad sam dobivao vrlo bolne injekcije, bodre ći me prije liječničkog pregleda. Jednom zgodom patio sam od zatvora, zato što sam se prejeo, a Mitjka je dva dana prosjedio uz mene, pridržavaju ći mi glavu dok sam povraćao i brišući mi lice mokrom krpom. Dok me Gavrila u čio ozbiljne stvari, tumačeći mi ulogu partije, Mitjka me uvodio u pjesništvo i pjevao mi pjesme, prate ći se drndanjem na gitari. Mitjka me vodio u pukovsko kino i podrobno mi objašnjavao filmove. S njim sam išao gledati kako mehani čari popravljaju motore jakih armijskih kamiona i baš me Mitjka poveo sa sobom da vidim kako snajperi vježbaju. Mitjka je bio jedan od ljudi kojega su u puku najviše voljeli i poštovali. Mitjka ima lijepu vojni čku prošlost. Za vrijeme posebnih armijskih dana mogu se na njegovoj izblijedjeloj uniformi vidjeti odlikovanja na kojima bi mu mogli pozavidjeti pukovski, pa čak i divizijski komandanti. Mitjka je heroj Sovjetskog Saveza, što je najve će vojničko odlikovanje, a jedan je od naj češće odlikovanih ljudi u cijeloj diviziji. Njegova snajperska vještina opisana je u novinama i knjigama za djecu i odrasle. Nekoliko je puta prikazan u filmskim dnevnicima koje su gledali milijuni sovjetskih gra đana po kolhozima i tvornicama. Puk je bio veoma ponosan na Mitjku; fotografirali su ga za divizijski bilten i davao je intervjue dopisnicima. Vojnici su uz logorsku vatru često raspredali priče o opasnim pothvatima koje je izveo prije nepunih godinu dana. Beskrajno su raspravljali o njegovim junačkim akcijama u neprijateljskom zale đu, na koje se spuštao padobranom, da sam, skriven, izdaleka, ga đa oficire i kurire njemačke armije, s izuzetnom vještinom strijelca na velike udaljenosti. Divili su se kako je Mitjka bio kadar vratiti se s onu stranu linija, da ga opet odmah pošalju na drugi opasan zadatak. Slušajući te priče, cvao sam od ponosa. Sjedio sam pored Mitjke, naslonivši se na njegovo rame, slušaju ći napeto njegov glas, da ne propustim
ni jednu riječ od onoga što kaže, ili pitanja ostalih. Ako rat potraje sve dok ne budem dovoljno star za služenje vojske, možda bih mogao postati snajperist, heroj o kojemu će radni narod pričati prilikom jela. Mitjkina je puška bila predmet stalnog divljenja. Popuštaju ći molbama, znao bi je izvaditi iz futrole, otpuhuju ći nevidljive trunke prašine s nišana i kundaka. Trepereći od radoznalosti, mladi bi se vojnici nagnuli nad pušku s istim poštovanjem kao sve ćenik pred oltarom. Stari bi vojnici dugačkim, žuljevitim rukama dohvatiti to oružje glatko ulaštena kundaka, kao što majka podiže čedo iz kolijevke. Susprežu ći dah, pažljivo bi razgledali kristalno jasne le će teleskopskog okulara. Kroz to oko Mitjka gleda neprijatelja. Te le će primiču mu ciljeve tako blizu da im vidi lica, pokrete, osmijehe. One mu omogu ćuju da nepogrešivo nanišani u ono mjesto ispod metalnih traka gdje tu če njemačko srce. Mitjkino se lice mrači dok se vojnici dive njegovoj puški. Instinktivno dodiruje bolnu, ukočenu stranu tijela u kojoj su još ukopane krhotine njemačkog metka. Taj je metak prije godinu dana prekinuo njegovu snajpersku karijeru. To ga je dana na dan mu čilo. To ga je od Mitjke Kukulja, kako su ga prije zvali, pretvorilo u Mitjku Majstora, kako ga sada najčešće zovu. On je još i sada pukovski snajperski instruktor i uči mlade vojnike svojoj vještini, ali to nije ono za čim je čeznulo njegovo srce. Bilo je tako noći kad sam ga vidio kako širom otvorenih o čiju zuri u trokutasti šatorski krov. Možda je ponovno proživljavao one dane i no ći kad je skriven u granju ili u ruševinama, daleko iza neprijateljskih linija, iš čekivao pravi trenutak da obori nekog oficira, štapskog kurira, avijati čara ili tenkovskog vozača. Koliko Ii je puta morao gledati neprijatelju u lice, pratiti njegovo kretanje, odmjeravaju ći udaljenost, namještaju ći još jednom nišan. On je svakim od dobro naciljanih pogodaka, uklanjaju ći jednog neprijateljskog oficira, ja čao Sovjetski Savez. Njegova su skrovišta tražila specijalna njema čka odjeljenja s dresiranim psima, pa se hajka na čovjeka rasprostrta širom velikih krugova. Koliko puta mora da je ve ć pomislio da se više nikad neće vratiti! A ipak znam da su to bili najsretniji dani u Mitjkinu životu. Mitjka te dane, kad je bio i sudac i izvršitelj smrtne kazne, ne bi mijenjao ni za što na svijetu. Sam, vođen teleskopskim nišanom svoje puške, lišavao je neprijatelja njegovih izabranih ljudi. Raspoznavao ih je po odlikovanjima, po oznakama činova, po boji uniforme. Prije nego što bi povukao okida č, zacijelo se pitao je li taj čovjek vrijedan smrti od metka iz puške Mitjke Kukulja. Možda bi bilo bolje da čeka neku odabraniju žrtvu: kapetana, umjesto poru čnika; majora,
umjesto kapetana; pilota, umjesto tenkovskog nišandžije; štapskog oficira, umjesto komandanta bataljona. Možda svaki od njegovih hitaca nije zna čio smrt samo za neprijatelja, nego i za njega samoga, oduzimaju ći tako Crvenoj armiji jednog od njezinih najboljih vojnika. Razmišljajući o svemu tome, sve sam se više divio Mitjki. Ovdje, koji metar od mene, leži na krevetu čovjek koji je radio za bolji i sigurniji svijet, ne moleći se pred crkvenim oltarom, nego ističući se svojim gađanjem. Onaj njemački oficir u predivnoj crnoj uniformi, koji je provodio vrijeme ubijajući bespomoćne zarobljenike, ili odlu čujući o sudbini malih crnih mušica kao što sam ja, sada mi se u usporedbi s Mitjkom čini žalosno beznačajnim. Kako se vojnici koji su se iskrali iz logora u selo nisu vratili, Mitjka se zabrinuo. Približavao se sat no ćne provjere i svakog bi se trenutka moglo otkriti da ih nema. Sjedili smo u šatoru. Mitjka se nervozno šetkao, brišu ći dlanove, mokre od uzbu đenja. To su bili njegovi najprisniji drugovi: Griša, dobar pjevač, kojega je Mitjka pratio na harmonici; Lonjka, koji je bio iz istoga grada; Anton, pjesnik, koji je recitirao bolje od svih, i Vanjka, koji mu je, kao što je tvrdio sam Mitjka, jednom spasio život. Sunce je zašlo i promijenila se straža. Mitjka je stalno gledao na fosforescentni brojčanik svog sata, koji je stekao kao ratni plijen. Vani kod straže došlo je do nekog komešanja. Netko je zazivao liječnika, a preko logora se prema štabu punom brzinom uzbren čao motocikl. Mitjka jurne van, povukavši i mene za sobom. Ostali su tako đer trkom pristizali za nama. Na stražarskoj liniji već se kupilo mnogo vojnika. Nekoliko je krvlju oblivenih vojnika klečalo ili stajalo oko četiri nepokretna tijela ispružena na zemlji. Iz njihovih smo nepovezanih rije či saznali da su bili na nekoj zabavi u obližnjem selu i da su ih neki pijani seljaci napali iz ljubomore prema svojim ženama. Seljaci su bili broj čano nadmoćniji, pa su ih razoružali. četiri su vojnika ubijena sjekirama, a ostali su teško ranjeni. Stigao je zamjenik komandanta puka i još nekoliko starijih oficira. Vojnici su im se sklonili s puta i stali u stav mirno. Ranjeni su se ljudi uzalud pokušavali uspraviti. Zamjenik komandanta je blijed, ali sabran, saslušao raport jednoga od ozlijeđenih ljudi i onda izdao neke naloge. Ranjenici su odmah prebačeni u bolnicu. Neki su od njih mogli polako hodati, podržavaju ći jedan drugoga i otirući rukavima krv s lica i kose. Mitjka čučnu do nogu mrtvih ljudi, zagledavši se bez rije či u njihova izmrcvarena lica. Ostali su vojnici stajali naokolo vidljivo uzrujani.
Vanjka je ležao na le đima, blijedo mu je lice bilo okrenuto prema sakupljenim promatračima. U mutnom svjetlu svjetiljke vidjele su se na njegovim prsima pruge zgrušane krvi. Lonjkino je lice strahovitim udarcem sjekire bilo raskoljeno napola. Smrvljene kosti lubanje pomiješale su se s obješenim krpama vratnih miši ća. Unakažena, ote čena lica preostale dvojice bila su jedva raspoznatljiva. Stigla su ambulantna kola. Kad su odvezli leševe, Mitjka mi je bolno stezao ruku. Tragedija je stavljena na dnevni red prilikom ve černjeg raporta. Ljude je stezalo u grlu dok su slušali nove zapovijedi koje su zabranjivale bilo kakav dodir s neprijateljski nastrojenim lokalnim stanovništvom i isključivale mogućnost bilo kakve akcije koja bi mogla još više otežati njegove odnose s Crvenom armijom. Te je noći Mitjka stalno nešto šaptao i mrmljao sam sa sobom, udarao se šakom o glavu, a onda je sjeo i šutke se zamislio. Proteklo je nekoliko dana. život se u puku normalizirao. Ljudi su sve rjeđe spominjali imena ubijenih. Opet su po čeli pjevati i spremati se za posjet pukovskoj kazališnoj predstavi. Ali Mitjka se nije dobro osje ćao i na njegovoj ga je instruktorskoj dužnosti morao netko zamijeniti. Jedne me noći Mitjka probudi prije zore. Reče mi da se brzo obučem i ništa više. Kad sam bio gotov, pomogao sam njemu da previje nogu i obuje cipele. Bolno je stenjao, ali kretao se brzo. Kad je bio obučen, provjeri da li ostali ljudi spavaju, a onda izvu če pušku iza kreveta. Izvukao je oružje iz smeđe navlake i prebacio ga preko ramena. Navlaku je pažljivo vratio na njezino mjesto iza kreveta, pri čvrstivši je tako da se činilo da je puška još unutra. A onda je skinuo s puške teleskop i spustio ga zajedno s malim tronošcem u džep. Provjerio je opasa č s nabojima, skinuo s kuke vojnički dvogled i njegov kožni remen čić prebacio meni oko vrata. Bešumno smo se iskrali iz šatora i prošli pored poljske kuhinje. Kad su stražari prošli pored nas, hitro smo potrčali prema grmlju koje je presijecalo susjedno polje i ubrzo smo bili izvan logorišta. Obzorje je još bilo zastrto no ćnom tamom. Bjelasava pruga uskog poljskog puta vijugala je izme đu blijedih slojeva magle što je visjela nad poljima. I dok smo tako brzali prema šumi, Mitjka je otirao znoj s vrata, zatezao opasač. i gladio me po glavi. Nisam znao ni kamo idemo, ni zašto. Ali slutio sam da Mitjka radi nešto na svoju ruku, nešto što ne bi smio činiti, nešto što bi ga moglo stajati položaja u armiji i op ćeg poštovanja.
Pa ipak, shvaćajući sve to, bio sam ponosan što je mene izabrao da ga pratim i pomažem heroju Sovjetskog Saveza u njegovu tajanstvenom zadatku. Išli smo brzo. Mitjka je očito bio umoran, šepajući i zabacujući pušku koja mu je stalno klizila s ramena. Kad god bi se spotaknuo, progun đao bi neku psovku, premda ina če drugim vojnicima nije dopuštao psovati, a kad je shvatio da sam ga čuo, naložio mi da odmah zaboravim te kletve. Klimao sam potvrdno, iako bih mnogo bio dao da sam mogao povu ći obećanje, pa da mogu ponoviti te divne ruske psovke, sočne kao zrele šljive. Oprezno smo mimoišli selo koje je još spavalo. S dimnjaka se nije uzdizao ni jedan pramen dima, nisu se čuli ni psi, ni pijevci. Mitjkino se lice ukočilo, a usnice su mu se osušile. Otvorio je čuturicu s hladnom kavom, otpio gutljaj, a ostatak pružio meni. Požurili smo dalje. U trenutku kad smo ušli u šumu ve ć se razdanilo, ali u šumi je još bilo mračno. Stabla su stajala ukočeno kao zlokobni monasi u crnim haljama što širokim rukavima svoga granja čuvaju proplanke i čistine. U jednom trenutku sunce je pronašlo uzan otvor u vršikama stabala i njegove su zrake prosjale kroz raširene dlanove kestenova liš ća. Nakon kratkotrajna premišljanja, Mitjka je odabrao jedno visoko jako stablo u blizini polja na rubu šume. Deblo je bilo sklisko, ali na njemu je bilo svržika i debelih grana koje su izrasle prili čno nisko. Mitjka je najprije meni pomogao da se popnem na jednu granu, a onda mi dodao duga čku pušku, dvogled, dalekozor i tronožac, a ja sam ih sve oprezno po vješao po granju. Sada je bio na meni red da pomognem njemu da se popne. Kad mi se Mitjka, stenjući i sopćući, sav mokar od znoja, pridružio na grani, ja sam se uspeo na slijedeću. I tako smo, pomažući jedan drugome, uspjeli sti ći gotovo do vrha stabla, s puškom i svim ostalim priborom. Poslije kraćeg odmora, Mitjka spretno odmakne neke grane koje su nam zastirale vidik, neke od njih odreže, a druge poveže. Ubrzo smo imali prilično udobno i dobro prikriveno boravište. Kroz krošnje su lepršale nevidljive ptice. Privikavajući se na visinu, počeo sam točno ispred nas razabirati obrise zgrada u selu. U nebo su se po čeli uzdizati prvi pramenovi dima. Mitjka je pričvrstio dalekozor na pušku i dobro u čvrstio tronožac. Ponovo je sjeo i oprezno postavio pušku na njezin potporanj. Dugo je kroz dvogled pažljivo osmatrao selo. A onda ga doda meni i počne namještati teleskopski nišan na puški. Razgledao sam selo kroz dvogled. Njegova se slika čudesno povećala, kuće kao da su bile točno ispred šume. Slika je bila tako oštra i jasna da zamalo nisam mogao izbrojiti
slamke na slamnatim krovovima. Vidio sam kokoši kako kljucaju po dvorištu i nekog psa kako ljenčari na slabašnom suncu rana jutra. Mitjka zatraži da mu pružim dvogled. Prije nego što sam mu ga vratio, bacio sam još jedan letimi čan pogled na selo. Ugledao sam nekog visokog čovjeka kako izlazi iz ku će. Protegnuo je ruke, zijevnuo i pogledao prema bezoblačnom nebu. Vidio sam kako mu je košulja sprijeda širom otvorena, a da na koljenima hlača ima velike mrlje. Mitjka odloži dvogled i stavi ga izvan dosega mojih ruku. Usredotočeno je promatrao krajolik preko svog teleskopa. Napregnuo sam vid, ali sam bez dvogleda vidio samo patuljaste ku ćice, negdje tamo u daljini. Odjeknu pucanj. Lecnuo sam se, a ptice su se u guštari uzlepršale. Mitjka podigne crveno, znojem orošeno lice i nešto promrmlja. Posegnem rukom prema dvogledu. On mi se nasmiješi, kao da mi se ispri čava, ali mi odmakne ruku. Zapeklo me što mi Mitjka ne da dvogled, ali slutio sam što se dogodilo. Vidio sam u mašti kako se okre će, pruža ruke iznad glave, kao da traži pomoć nekog nevidljivog hvatišta, prije nego što se stropošta na kućni prag. Mitjka ponovo napuni pušku, stavivši iskorištenu čahuru u džep. Mirno je promatrao selo preko dvogleda i tiho zviždukao kroz stisnute usnice. Pokušao sam si predočiti što tamo vidi. Neka stara žena, omotana u mrku pohabanu odjeću, izlazi iz kuće, zagleda se u nebo, križa se i u istom trenutku ugleda na zemlji ispruženo muškar čevo tijelo. Počinje mu prilaziti, nezgrapnim, gegavim korakom, saginje se da okrene njegovo lice prema sebi, primjećuje krv i s vriskom trči prema susjednim kućama. Iz kuća istrčavaju muškarci koje je uznemirio njezin krik, navla čeći hlače, i žene samo napola probu đene. Selo već vrvi od ljudi koji trčkaraju amo-tamo. Muškarci se naginju nad tijelo, divlje razmahuju ći rukama i bespomoćno gledajući na sve strane. Mitjka se malo pomakne. O či je pripio uz dalekozorski nišan, a kundak puške pritegnuo uz rame. Čelom mu se kotrljaju graške znoja. Jedna se od njih odvoji, skotrlja se u n jegovu čupavu obrvu, izroni u nosnom sedlu i klizne niz boru na licu prema podbratku. Prije nego što mu je dospjela do usana, Mitjka je tri puta u kratkim razmacima opalio. Zatvorio sam oči i ponovno ugledao selo i tri tijela kako se skljokavaju na tlo. Ostali se seljaci, ne čuvši na toj udaljenosti pucnjeve, uspani čeno
rastrčavaju, osvrćući se izbezumljeno naokolo i pitaju ći se odakle dolaze meci. Selo obuzima strava. Obitelji ustrijeljenih uzbu đeno jecaju i vuku leševe za ruke i noge prema kućama i štagljevima. Djeca i stariji ljudi, ne shvaćajući što se događa, besciljno se vrzmaju naokolo. Poslije nekoliko trenutaka svi su se izgubili. Čak su i kapci na prozorima zatvoreni. Mitjka je ponovno osmatrao selo. Zacijelo više nitko nije ostao napolju, zato što je to njegovo istraživanje potrajalo malo duže. Iznenada odloži dvogled i dohvati pušku. Razmišljao sam. Možda se neki mlađi čovjek šulja između kuća, pokušavaju ći izmaknuti snajperu i vratiti se brzo ku ći. Ne znajući odakle dolaze meci, zastaje s vremena na vrijeme i pažljivo zagleda na sve strane. Kad je tako stigao do reda grmova divljih ruža, Mitjka ponovno opali. Čovjek zastane, kao da je pribijen uz zemlju. Pokrene jednu nogu, pokuša pokrenuti i drugu, a onda se jednostavno presamiti u ružino grmlje. Trnovito se granje nemirno zatrese. Kako sam zavidio Mitjki! Odjednom sam shvatio dobar dio onoga što je jedan od vojnika u diskusiji s njim rekao. Čovjek, rekao je, to zvu či gordo. Čovjek nosi u sebi svoj osobni rat, koji mora voditi, dobiti ili izgubiti, sam — svoju vlastitu pravdu, koju mora sam izvršavati. Sad je Mitjka Kukulj sam odmjerio osvetu za smrt svojih prijatelja, bez obzira na stavove drugih, ugrožavaju ći svoj položaj u puku i svoj po časni naslov heroja Sovjetskog Saveza. Da nije mogao osvetiti svoje prijatelje, kakva korist od svih onih dana vježbanja i snajperske vještine, majstorstvo oka, rake i daha? Što vrijedi naslov heroja, koji cijene i poštuju deseci milijuna gra đana, ako ga netko više ne zaslužuje u svojim vlastitim o čima? Ima još jedan element u Mitjkinoj osveti. Čovjek, ma koliko popularan i obožavan, živi uglavnom sam sa sobom. Ako ne živi u pomirenju sa samim sobom, ako ga muči nešto što nije učinio, a morao je učiniti da sačuva vlastitu predodžbu o samom sebi, on je sličan »nesretnom demonu, duhu prognaništva, što lebdi visoko iznad grešnog svijeta«. Shvatio sam još nešto. Ima mnogo putova i mnogo uspona koji vode prema vrhu. Ali čovjek može stići na vrh i sam, uz pomo ć najviše jednog prijatelja, kao što smo se Mitjka i ja popeli na stablo. To je bio jedan drugačiji vrh, postrance od kretanja radnih masa. Mitjka se ljubazno nasmiješi i pruži mi dvogled. Nestrpljivo sam promatrao selo, ali nisam vidio ništa drago osim čvrsto zatvorenih kuća. Ponegdje se šepurila pokoja kokoš ili poneki puran. Baš kad sam mu htio vratiti dvogled, pojavio se izme đu kuća velik pas. Mahao je repom i češkao
se stražnjom nogom iza uha. Sjetio sam se Jude. Činio je isto što i ovaj sada, kad me ono mrko gledao kako visim na kukama. Dirnuo sam Mitjkinu raku, pokazujući mu glavom prema selu. Shvatio je da želim reći kako se tamo opet miču neki ljudi, pa je usredoto čio pažnju na dalekozorski očanik. Ali pošto nekoga nije primijetio, upitno me pogleda. Pokazivao sam mu znakovima kako želim da ubije psa. Vidio sam da je iznenađen, odrečno je odmahnuo glavom. Zamolio sam ga još jednom. Ponovno je odbio, gledaju ći me nekako prijekorno. Sjedili smo u tišini, osluškuju ći bojažljivo šuštanje liš ća. Mitjka je ponovno počeo osmatrati selo, a onda je sklopio tronožac i skinuo dalekozorski nišan. Počeli smo se polako spuštati; Mitjka je ponekad nešto mrmljao od bola, viseći na rukama, dok je nogama tražio uporište ispod sebe. Upotrijebljene je čahure zakopao pod mahovinu i otklonio sve tragove naše prisutnosti. A onda smo krenuli prema logoru, odakle smo čuli zvuk motora, što su ih mehani čari iskušavali. Vratili smo se a da nas nitko nije primijetio. Poslije podne, dok su ostali ljudi bili na zanimanju, Mitjka je brzo očistio pušku i nišan, pa ih vratio u njihove navlake. Te večeri bio je raspoložen i radostan kao prije. Osje ćajnim je glasom pjevao balade o ljepoti Odesse, o artiljercima koji su iz tisu ća baterija osvećivali majke koje su izgubile sinove u ratu. Vojnici koji su sjedili pored nas pjevali su u zboru. Glasovi su im zvonili glasno i čisto. Iz sela je dopirala slaba, jednoli čna zvonjava pogrebnih zvona.
~
Trebalo mi je nekoliko dana da se pomirim s tim da moram napustiti Gavrilu, Mitjku i sve ostale moje drugove u puku. Ali Gavrila mi je vrlo odlučno objašnjavao da rat završava, da će moja domovina biti potpuno oslobođena od Nijemaca i da se izgubljena djeca, prema propisima, moraju uputiti u posebne centre gdje će se zadržati sve dok ne bude utvr đeno jesu li njihovi roditelji još živi. Gledao sam mu lice dok mi je pri čao sve te stvari i jedva suzdržavao suze. I Gavrili je bilo teško. Znao sam da su on i Mitjka razgovarali o mojoj budućnosti, i da je bilo ma kakve druge mogućnosti, oni bi je pronašli. Ako nikakvi rođaci ne dođu po mene u roku od tri mjeseca po završetku rata, Gavrila mi je obe ćao da će se on sam pobrinuti za mene i poslati me u školu gdje će me ponovno nau čiti govoriti. U međuvremenu me sokolio da budem hrabar i da se sje ćam svega što sam od njega naučio i da svaki dan čitam sovjetske novine Pravdu. Dobio sam vreću punu poklona od vojnika i knjiga od Gavrile i Mitjke. Obukao sam uniformu sovjetske armije koju je pukovski kroja č baš za mene sašio. U džepu sam našao mali drveni pištolj sa Staljinovom slikom s jedne i s Lenjinovom s druge strane. Došao je trenutak rastanka. Odlazio sam s vodnikom Jurijem, koji je imao neki vojnički zadatak u gradu u kojemu se nalazio centar za izgubljenu djecu. Taj industrijski grad, najveći u pokrajini, bio je grad u kojemu sam živio prije rata. Gavrila je provjerio imam li sve svoje stvari i jesu li moji dokumenti u redu. On je u njih unio sve podatke koje sam mu dao o sebi, što se ti če mog imena, posljednjeg mjesta prebivališta i pojedinosti kojih sam se sje ćao o svojim roditeljima, svom rodnom gradu, našim ro đacima i prijateljima. Vozač je upalio motor. Mitjka me potapšao po ramenu i preporučio mi da podržavam čast Crvene armije. Gavrila me toplo zagrlio, a ostali su se
redom rukovali sa mnom kao da sam odrastao. Bilo mi je da zapla čem, ali sam nastojao da mi lice bude ozbiljno i tvrdo kao vojni čka cipela. Krenuli smo prema stanici. Vlak je bio krcat vojnicima i civilima. Često je zastajkivao kod oborenih znakova, kretao i ponovno se zaustavljao između stanica. Prolazili smo pored bombardiranih gradova, opustošenih sela, napuštenih kola, tenkova, topova, aviona otkinutih krila i repova. Na mnogim je stanicama otrcano odjeven narod tr čao duž pruge, moljakaju ći cigarete i hranu, dok su polugola djeca otvorenih usta zurila u vlak. Trebalo nam je dva dana da stignemo na odredište. Sve su kolosijeke zauzimali vojni čki transporti, vagoni Crvenog križa i otvoreni vagoni natovareni armijskom opremom. Po peronima su se grupe sovjetskih vojnika i bivših zarobljenika u najraznovrsnijim uniformama gurale s hromim invalidima, jadno odjevenim civilima i slijepcima, koji su štapovima kuckali po kamenim plo čama. Tu i tamo su bolničarke vodile iscrpljene ljude u prugastim odijelima; vojnici su ih promatrali u tišini koja je odjednom zavladala — bili su to ljudi spašeni iz krematorija, koji su se iz koncentracionih logora ponovno vra ćali u život. Stisnuo sam Jurijevu ruku i zagledao se u siva lica tih ljudi grozni čavo usplamsalih očiju koje su svjetlucale kao komadi čci smrvljene srče u pepelu ugašene vatre. Nedaleko od nas jedna je lokomotiva prema sredini stanice gurala neki blistav vagon. Iz njega izi đe neka strana vojna delegacija u šarolikim uniformama i odlikovanjima. Brzo se postrojila po časna straža, a vojna je glazba zasvirala neku himnu. Tijesnim su peronom, bez rije či, na nekoliko koraka jedni od drugih, prolazili kicoški uniformirani oficiri i ljudi u prugastim odijelima koncentracionih logora. Na glavnoj staničnoj zgradi lepršale su nove zastave, a iz zvu čnika je drečala glazba koju su povremeno prekidali promukli govori i pozdravi. Jurij pogleda na sat. Probijali smo se prema izlazu. Neki vojni vozač pristao je na to da nas poveze do doma za izgubljenu djecu. Gradske su ulice bile pune kolona naoružanja i vojnika, plo čnici su vrvjeli od ljudi. Sirotište se sastojalo od nekoliko starih ku ća u nekoj pokrajnjoj ulici. S prozora je virkalo bezbroj djece. Čekali smo u predvorju jedan sat; Jurij je čitao novine, a ja sam se pretvarao da me ništa ne zanima. Kona čno nam je prišla upraviteljica, pozdravila nas i uzela od Jurija svežanj s mojim dokumentima. Potpisala je neke spise, dala ih Juriju i položila mi ruku na rame. Odlu čno sam je odmaknuo. Epolete na uniformi nisu za to da ih žene hvataju rukama. Došao je trenutak rastanka. Jurij se pretvarao da je dobro raspoložen.
Šalio se, poravnavao mi svakidašnju vojni čku kapu na glavi i stezao vrpcu oko knjiga s Mitjkinim i Gavrilinim posvetama, koje sam nosio pod rukom. Zagrlili smo se kao dva prava muškarca. Upraviteljica je stajala pored nas. Uhvatio sam se za crvenu zvijezdu pri čvršćenu uz lijevi džep na mojim prsima. Gavrilin poklon, s Lenjinovim profilom na sebi. Sada sam vjerovao da će ova zvijezda, koja vodi milijune radnika širom svijeta prema njihovu cilju, i meni donijeti sreću. Pošao sam za upraviteljicom. Probijajući se hodnicima u kojima je sve vrvjelo od ljudi, prolazili smo pored otvorenih vrata u čionica u kojima je već počela nastava. Djeca su tu i tamo lupala nogama i vikala. Neki su dje čaci, primijetivši moju uniformu, prstom pokazivali na mene i smijali se. Ja sam se okretao na drugu stranu. Netko baci na mene jabukov ogrizak; sagnuo sam se i on pogodi upraviteljicu. Prvih nekoliko dana nisam imao mira. Upraviteljica je tražila da skinem uniformu i obučem običnu civilnu odjeću, koju je za djecu poslao međunarodni Crveni križ. Zamalo da nisam udario u glavu neku odgojiteljicu kad mi je pokušala skinuti uniformu. Radi sigurnosti, spavao sam položivši brižno bluzu i hlače pod strunjaču. Poslije nekog vremena moja je dugo neoprana uniforma po čela zaudarati. Ali ipak se nisam htio rastati od nje ni na jedan jedini dan. Moja je neposlušnost upraviteljicu razljutila i ona pozva dvije odgojiteljice i zapovijedi im da je silom skinu s mene. Cijelom tom natezanju prisustvovala je razigrana gomila dječaka. Oteo sam se nespretnim ženama i potr čao na ulicu. Tu sam pristupio četvorici sovjetskih vojnika koji su mirno šetali. Pokazao sam im rukama da sam nijem. Dali su mi komad papira na koji sam napisao da sam sin sovjetskog oficira koji se nalazi na fronti i da čekam oca u sirotištu. A onda biranim jezikom nadopišem da je upraviteljica k ćerka nekog vlastelina, da mrzi Crvenu armiju i da me zajedno s odgojiteljicama, koje ina če iskorištava, svaki dan tuče zbog moje uniforme. Kao što sam i očekivao, moja je poruka mlade vojnike uzbudila. Pošli su za mnom unutra i dok je jedan od njih sistematski razbijao lonce s cvijećem u upraviteljičinu uredu pogođenu prostiračima, ostali su rastjerivali odgojiteljice, pljuskaju ći ih i štipkajući po stražnjicama. Prestrašene su žene vikale i vrištale. Poslije toga osoblje me ostavilo na miru. čak se ni učitelji uopće više nisu obazirali na to što nisam htio u čiti čitati i pisati na svom materinjem jeziku. Kredom sam pisao po ploči da je moj jezik ruski, govor zemlje u kojoj
nema toga da više njih eksploatira pojedinca i gdje u čitelji ne muče svoje učenike. Iznad mog kreveta visio je velik kalendar. Svaki sam protekli dan precrtavao crvenom olovkom. Nisam znao koliko dana preostaje do svršetka rata koji se još vodio u Njema čkoj, ali vjerovao sam da Crvena armija čini sve što može da taj kraj bude što bliži. Svakog sam dana bježao iz sirotišta i novcem koji mi je dao Gavrila kupovao primjerak Pravde. Halapljivo sam čitao sve vijesti o najnovijim pobjedama i pažljivo razgledao nove Staljinove slike. Osje ćao sam kako se ponovno primirujem. Staljin je ostavljao dojam zdravlja i mladosti. Sve je teklo dobro. Rat će ubrzo završiti. Jednog su me dana pozvali na liječnički pregled. Nisam htio ostaviti uniformu pred ordinacijom, pa sam pristupio pregledu nose ći je pod miškom. Poslije pregleda ispitivala me neka socijalna komisija. Jedan od njezinih članova, neki postariji čovjek, pažljivo je iščitavao sve moje spise. I onda mi prijateljski prišao. Spomenuo je moje ime i upitao me znam li išta o tome kamo su moji roditelji bili nakanili oti ći kad su me napustili. Pretvarao sam se da ga ne razumijem. Netko je preveo pitanje na ruski, napomenuvši da taj čovjek misli da je prije rata poznavao moje roditelje. Nehajno sam napisao na škriljevoj plo čici da su moji roditelji mrtvi, da ih je ubila bomba. Članovi komisije sumnjičavo su me gledali. Kruto sam ih pozdravio i izišao iz sobe. Ovi su me znatiželjni ljudi uznemirili. U sirotištu nas je bilo pet stotina. Bili smo podijeljeni u grupe i pohađali smo nastavu u malim prljavim u čionicama. Mnogi su dječaci i djevojčice bili bogalji i vladali su se veoma čudno. Učionice su bile prekrcane djecom. Nismo imali dovoljno klupa ni školskih plo ča. Sjedio sam pored nekog dječaka mojih godina koji je neprestano mrmljao: »Gdje je moj tata, gdje je moj tata?« Osvrtao se naokolo, kao da o čekuje da će se njegov tata pojaviti ispod neke klupe i potapšati ga po njegovu oznojenu čelu. Točno iza mene bila je neka djevoj čica koja je prilikom neke eksplozije izgubila sve prste. Piljila je u prste druge djece, koji su bili živahni kao neki crvi. Primje ćujući njezin pogled, svi bi brže-bolje skrivali ruke, kao da se boje njezinih o čiju. Malo dalje sjedio je dječak bez jednog dijela čeljusti i bez ruke. Morali su ga hraniti drugi; od njega se širio zadah zagnojene rane. Bilo je i nekoliko djelomi čno paralizirane djece. Svi smo se uzajamno gledali s ga đenjem i strahom. Nikad nitko nije znao što je njegov susjed spreman u činiti. Mnogi su dječaci u razredu bili i stariji i jači od mene. Znali su da ne mogu govoriti, pa su odatle zaklju čili da sam i slabouman. Nadijevali su mi kojekakva pogrdna imena, a kadikad su
me i tukli. Kad sam ujutro, poslije neprospavanih no ći u pretrpanim spavaonicama, ulazio u u čionicu, osjećao sam se kao da sam uhvaćen u zamku, prestrašen i zabrinut. U meni je sve više rasla slutnja neke nesre će. Bio sam napet kao guma na pra ćki i najmanji me ispad mogao izbaciti iz ravnoteže. Nisam se toliko bojao napada drugih dje čaka, koliko toga da možda nekoga u samoobrani ozbiljno ne ozlijedim. Kao što su nam često govorili u sirotištu, to bi moglo značiti tamnicu i kraj mojih nada da ću se ikad vratiti Gavrili. Nisam mogao kontrolirati svoje pokrete u tu čnjavi. Ruke su mi poprimale neki svoj vlastiti život, pa ih nisam mogao otrgnuti od protivnika. A osim toga, još se dugo poslije borbe nisam mogao smiriti, razmišljajući o tome što se dogodilo i osje ćajući ponovno uzbuđenje. A nisam mogao niti pobje ći. Videći kako prema meni dolazi grupa dječaka, ja bih odmah stao. Pokušavao sam sâm sebe uvjeriti u to da tako izbjegavam mogu ć napad s leđa i da tako mogu bolje procijeniti snagu i namjere protivnika. Ali istina je to da nisam mogao pobje ći čak ni da sam htio. Noge su mi postajale neobi čno teške, a ta je težina u njima bila veoma čudno raspoređena. Bedra i listovi postajali su mi olovno teški, ali koljena su mi bila lagana i mlitava kao meki jastuci. Sje ćanja na moje brojne uspješne bjegove kao da mi ništa nisu pomagala. Neki me tajanstveni mehanizam vezao za tlo. Tako bih stao i čekao svoje napadače. Stalno sam mislio na Mitjkine pouke: čovjek nikad ne smije dopustiti da ga netko zlostavlja, jer će inače izgubiti samopoštovanje i život će mu postati besmislen. A sačuvat će samopoštovanje i saznati koliko vrijedi samo ako se bude kadar osvetiti onome tko mu u čini nešto nažao. Čovjek se mora osvetiti za svaku krivicu ili poniženje. Na svijetu ima kudikamo previše nepravde da ih čovjek sve odvaguje i rasu đuje, čovjek mora razmisliti o svakoj krivici koja mu je nanesena i odlu čiti se za prikladnu osvetu. Jedino uvjerenje da je čovjek isto tako jak kao i neprijatelj i da mu može uzvratiti dvostrukom mjerom, omogu ćuje ljudima da prežive, govorio je Mitjka. Čovjek mora izabrati na čin osvete prema svojoj vlastitoj prirodi i sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. To je vrlo jednostavno: ako je netko prema vama bio grub i ako vas to boli kao udarac bi čem, morate ga kazniti tako kao da vas je zaista ošinuo bi čem. Ako vas netko pljesne, pa to osjetite kao tisu ću udaraca, osvetite mu se sa tisu ću udaraca. Osveta mora biti razmjerna svim bolima, gor činama i poniženjima što ste ih osjetili u protivnikovu činu. šamar po licu možda nekoga i ne mora previše boljeti; ali u nekom drugom može možda oživjeti sva ona zlostavljanja što ih je morao podnositi u toku tisuću dana batinanja. Onaj prvi može na to zaboraviti za
jedan sat; a drugoga sjećanje na to možda tjednima mu či u noćnim morama. Naravno, vrijedi i obrnuto. Ako vas neki čovjek udari štapom, a vas to zaboli kao pljuska, uzvratite mu pljuskom. Život je u sirotištu bio pun neočekivanih napada i svađa. Gotovo su svi imali nadimke. U mom je razredu bio neki dje čak nazvan Tank, zato što je svakoga tko bi mu se našao na putu bubetao šakama. Bio je tu momak prozvan Top, zato što je bez ikakva posebnog razloga bacao na ljude teške predmete. Bili su tu i drugi: Sablja, zato što je protivnike udarao hrptom dlana; Avion, koji bi te srušio na pod i onda prnjicao u lice; Snajper, koji je izdaleka gađao kamenjem; Baca č plamena, koji je palio sporogoru će šibice i ubacivao ih u odjeću i torbe. I djevojčice su također imale nadimke. Granata je noktima, koje je krila u zatvorenim šakama, obi čavala protivnicima grepsti lice. Druga, Partizanka, mala i nenametljiva, čučala je na podu i saplitala prolaznike vještim zahvatom noge, dok bi njezina saveznica, Torpedinka, zagrlila izmorena protivnika, kao da mu želi iskazati svoju ljubav, da mu onda zada profesionalni udarac koljenom u prepone. Učitelji i poslužitelji nisu mogli izi ći na kraj s tom grupom, pa su se često uklanjali svađama, bojeći se onih jačih dječaka. Ponekad je dolazilo i do ozbiljnijih incidenata. Top je jednom bacio tešku čizmu u jednu mladu djevojku koja ga vjerojatno nije htjela poljubiti. Ona je poslije nekoliko sati umrla. Jednom drugom zgodom, Bacač plamena zametnuo je vatru u odje ću triju dječaka i zaključao ih u neku učionicu. Dvojicu od njih odvezli su u bolnicu s teškim opekotinama. U svakoj bi tuči potekla krv. Dječaci i djevojčice borili su se na život i na smrt i nisu se dali rastaviti. Noću su se događale još gore stvari. Momci su u tamnim hodnicima nasrtali na djevoj čice. Jedne je no ći u prizemlju nekoliko dječaka silovalo neku odgojiteljicu. Satima su je tamo držali, pozivajući ostale dječake da im se pridruže, nadražuju ći ženu kojekakvim zamršenim postupcima što su ih naučili u toku rata na svakojakim mjestima. Na kraju su je doveli do stanja neke bolesne pomahnitalosti. Cijelu je no ć vrištala i zapomagala sve dok nisu stigla bolnička kola i odvezla j<5. Ostale su djevojčice privlačile pažnju na sebe. Skidale su odje ću sa sebe i molile dje čake da ih diraju. Bu čno su i prostački govorile o seksualnim potrebama kojima su im gomile muškaraca u toku rata udovolja vale. Bilo je nekih koje su govorile da ne mogu zaspati bez muškarca. No ću su bježale u parkove i faćkale pijane vojnike. Mnogi od dječaka i djevojčica bili su posve pasivni i nezainteresirani. Stajali su uza zid, pretežno tihi, niti su vrištali, niti se smijali, zagledani u
neke slike koje su samo oni vidjeli. Govorilo se da su neki od njih živjeli u getima i u koncentracionim logorima. Da nije došao kraj okupaciji, ve ć bi odavno bili mrtvi. Druge su navodno uzdržavali okrutni i gramzljivi staratelji koji su ih bezdušno iskorištavali i mlatili ih na najmanji znak neposlušnosti. Bilo je i nekoliko takvih koji nisu imali nikakvu izuzetnu prošlost. Njih je u sirotište smjestila armija ili policija. Nitko nije znao njihovo porijeklo, boravište njihovih roditelja, a ni to, gdje su proveli godine rata. Oni sami o sebi uop će nisu htjeli govoriti; na sva su pitanja odgovarali neodređenim rečenicama i nedužnim osmijesima, koji su govorili o njihovu bezgrani čnom preziru prema ispitiva čima. Noću sam se bojao zaspati, zato što se znalo da dječaci jedni drugima priređuju bolne neslane šale. Spavao sam u uniformi, s nožem u jednom i bokserom u drugom džepu. Svakog sam jutra precrtavao još jedan dan na svom kalendaru. Pravda je izvještavala da je Crvena armija već dospjela u samo leglo nacisti čke zmije otrovnice. Postupno sam se sprijateljio s jednim dje čakom nazvanim Mučalo. Ponašao se kao njemak; otkako je došao u sirotište nitko od njega nije čuo zvuk njegova glasa. Znalo se da može govoriti, ali da je u neko doba rata zaključio da to nema smisla. Drugi su ga dje čaci pokušavali prisiliti da progovori. Jednom su ga čak namrtvo istukli, ali iz njegovih usta nisu uspjeli izvući ni jedan jedini glas. Mučalo je bio stariji i ja či od mene. Isprva smo se izbjegavali. Mislio sam da se time što neće govoriti ruga dječacima kao što sam ja, koji ne mogu govoriti. Ako je Mučalo, koji nije bio njemak, odlu čio da ne govori, ostali bi mogli pomisliti da ni ja ne želim govoriti, ali da bih mogao, kad bih htio. Ako se s njim sprijateljim, to bi samo moglo potvrditi taj dojam, mislio sam. Jednog mi je dana Mučalo iznenada priskočio u pomoć i oborio nekog dječaka koji me u hodniku po čeo tući. Idućeg dana, u nekoj tučnjavi koja je izbila za vrijeme odmora, osjetio sam se obaveznim da se borim na njegovoj strani. Poslije toga sjeli smo u istu klupu na samom kraju u čionice. Isprva smo jedan drugome pisali, ali poslije smo nau čili razgovarati znakovima. Mučalo me pratio u mojim pohodima na željezni čku stanicu, gdje smo sklapali prijateljstvo sa sovjetskim vojnicima, koji su nekamo putovali. Zajedno smo nekom pijanom poštaru ukrali bicikl, prolazili preko gradskog parka, koji je još bio posijan minama i zatvoren za gra đanstvo, a u gradskom kupalištu virili na djevojke kako se svla če. Uvečer smo se znali iskrasti iz spavaonice i tumarali obližnjim
trgovima i dvorištima, plašeći ljubavne parove, bacaju ći kamenje kroz otvorene prozore, napadaju ći bezazlene prolaznike. Mu čalo je, kao viši i jači, uvijek nastupao kao udarna snaga. Svakog nas je jutra budio zvižduk vlaka koji je prolazio u blizini, dovozeći u grad seljake s njihovim proizvodima za tržnicu. Uve čer se isti vlak vraćao u sela duž te jedne jedine pruge, a osvijetljeni su mu prozori svjetlucali između stabala kao rojevi krijesnica. Za sunčanih dana hodali smo Mučalo i ja duž pruge, po pragovima toplim od sunca i oštrom tucaniku koji nam je bockao bose noge. Ako se usput našlo dovoljno dječaka i djevoj čica iz obližnjih naselja, koji su se obično igrali uz prugu, znali smo im upriličiti malu predstavu. Nekoliko minuta prije dolaska vlaka, legao sam na prugu, izme đu tračnica, licem prema dolje, ruku složenih iznad glave, spljoštivši se koliko god je to bilo moguće. I dok sam ja tako strpljivo čekao, Mučalo je skupljao gledaoce. Kako se vlak približavao, sve sam jasnije čuo i osjećao, preko tračnica i pragova, podrhtavajući zajedno s njima, muklu tutnjavu kota ča. A kad je lokomotiva već bila gotovo iznad mene, još sam se ja če spljoštio, nastojeći da ni na što ne mislim. Zapljusnuo me vreo dah lokomotivina ložišta, nad leđima mi se bjesomučno valjala velika mašina. A onda su u dugom nizu ritmički zaštropotali vagoni, te sam jedva čekao da prođe i posljednji. Sjetio sam se takvih igara iz vremena kad sam još bio na selu. Jednom se dogodilo da je strojovođa, baš u trenutku kad je prolazio iznad tijela nekog dje čaka, ispustio iz stroja hrpu vrela pepela. Kad je vlak prošao, našli smo dje čaka mrtva, leđa i glava gorjeli su mu kao prepečen krumpir. Neki dječaci, koji su bili svjedoci tog prizora, tvrdili su da se strojovo đa nagnuo kroz svoj prozorčić, da je vidio dječaka i namjerno prosuo pepeo. Sjetio sam se i jedne druge zgode, kad su spojnice što slobodno vise na kraju posljednjeg vagona bile nešto duže nego obi čno, pa su dječaku što je ležao izme đu tračnica smrskale glavu. Lubanja mu je bila probušena kao smrvljena bundeva. Usprkos tim jezovitim sjećanjima, bilo je nešto neizmjerno privla čno u tom ležanju izme đu tračnica, dok iznad tebe prolazi vlak. U trenucima između prolaska lokomotive i posljednjeg vagona osje ćao sam u sebi život čist kao mlijeko kad se brižno procijedi kroz platno. U onom kratkom vremenskom razdoblju dok iznad tvog tijela grme vagoni, više ništa drugo nije važno, osim jednostavne činjenice da si živ. Tada sam na sve zaboravljao: na sirotište, na svoju njemo ću, na Gavrilu, na Mu čala. Na samom dnu tog iskustva nalazio sam veliku radost što sam ostao neozlijeđen. Pošto bi vlak prošao, dizao sam se na drhtavim rukama i onemo ćalim
nogama i osvrtao se naokolo s osje ćajem zadovoljstva kakvo nisam iskusio ni poslije najokrutnije osvete nad svojim neprijateljima. Pokušavao sam taj osje ćaj spoznaje da živim sa čuvati i ubuduće. Mogao bi mi ustrebati u trenucima straha i boli. Sve su mi se druge strahote činile beznačajnima, u usporedbi sa strahom koji me obuzimao u o čekivanju vlaka koji se sve više približavao. Silazio sam s nasipa prave ći se da mi je sve to posve obi čno i dosadno. Mučalo bi mi prvi prišao, s po kroviteljskim i pomalo namještenim ravnodušnim izrazom na licu. Otresao je trunke pijeska i iverje drveta koje mi se nahvatilo po odje ći. Postupno sam savladao podrhtavanje ruku, nogu i kutova osušenih usana. Ostali su stajali naokolo i zadivljeno me promatrali. Poslije sam se s Mučalom vraćao u sirotište. Osjećao sam se ponosnim, a znao sam da se i on ponosi sa mnom. Ni jedan se od dje čaka nije usudio učiniti ono što sam ja učinio. Postupno su me prestali gnjaviti. Ali znao sam da ću svoju predstavu morati ponavljati svakih nekoliko dana; inače bi se sigurno našlo nekoliko sumnji čavih dječaka koji ne bi vjerovali da sam izveo ono što sam izveo, pa bi otvoreno posumnjali u moju hrabrost. Stisnuo sam svoju crvenu zvijezdu na grudi, krenuo prema željezni čkom nasipu i čekao tutnjavu vlaka koji nailazi. Mučalo i ja provodili smo dobar dio vremena na željezni čkoj pruzi. Gledali smo kako prolaze vlakovi, a ponekad bismo sko čili na stepenice posljedjneg vagona i, kad bi vlak na skretnici usporio, iskakati. Skretnica se nalazila nekoliko kilometara daleko od grada. Prije mnogo godina, vjerojatno još prije rata, po čela se graditi odvojena pruga koja nikad nije dovršena. Zarđale su skretnice obrasle mahovinom, jer nikad nisu upotrijebljene. Nedovršena traka pruge završavala je nekoliko stotina metara dalje, na rubu stijene s koje je trebalo da se pruža most. Pažljivo smo pregledavali skretnicu i pokušavali pomaknuti polugu. Ali zar đali se mehanizam nije mogao pokrenuti. Jednog smo dana vidjeli kako bravar u sirotištu otvara zaglavljen katanac, i to tako da je jednostavno ulio ulja u klju čanicu. Idućeg je dana Mučalo ukrao u kuhinji bocu ulja, koje smo iste ve čeri prelili preko ležaja skretničkog mehanizma. Malo smo pri čekali da ulje rastvori r đu, a onda smo svom težinom nalegli na polugu. Unutra je nešto zaškripalo, poluga se drmusavo pokrenula i skretničke su vilice piskutavo skliznule na suprotnu stranu. Taj nas je neo čekivani uspjeh uplašio, pa smo polugu brzo prebacili u prvotni položaj. Poslije toga smo se Mučalo i ja, kad god bismo prolazili pored skretnice, značajno pogledali. A kad god sam sjedio u sjeni kakva stabla i
promatrao kako se na obzorju pojavljuje vlak, obuzimao me osje ćaj neke goleme moći. U mojim su rukama bili životi ljudi u vlaku. Trebalo je samo skočiti do skretnice i pomaknuti polugu, pa da cijeli vlak pošaljem preko stijene u mirnu struju vode ispod nje. Trebalo je samo jednom pokrenuti polugu... Sjetio sam se vlakova koji su prevozili ljude u plinske komore i krematorije. Ljudi koji su sve to nare đivali i organizirali, sigurno su uživali u sličnom osjećaju potpune vlasti nad žrtvama koje ništa nisu slutile. Ti su ljudi vladali sudbinom milijuna ljudi, čija su im imena, lica i zanimanja bila potpuno nepoznata, ali koje su mogli ostaviti na životu, ili ih pretvoriti u sitnu čađu što je raznosi vjetar. Trebalo je samo da izdaju nalog i po bezbrojnim bi gradovima i selima izvježbani odredi vojske i policije po čeli tjerati pred sobom ljude osu đene na geta ili logore smrti. Oni su imali tu moć da odlučuju hoće li skretnice tisuća željezničkih pruga biti skrenute na trake koje vode u život, ili smrt. Nekoliko tjedana poslije otišli smo Mu čalo i ja na gradsku tržnicu kamo su seljaci iz okolnih sela jednom tjedno donosili svoje proizvode i rukotvorine. Obično bismo uspjeli iskam čiti koju jabuku, kakav svežanj mrkvice ili čak mjericu vrhnja u zamjenu za osmijehe kojima smo obilno obasipali jedre seljanke. Tržnica je vrvjela od naroda. Piljari su glasno nudili svoje proizvode, žene su isprobavale šarene suknje i bluze, preplašene su junice mukale, a pod nogama su se motali skvi čavi praščići. Zazurivši se u blještav bicikl nekog milicionera, udario sam o veliku tezgu punu puncatu mlije čnih proizvoda i prevrnuo je. Vedrice mlijeka i vrhnja i lonci mlaćenice prosuli su se na sve strane. Prije nego što sam uspio pobjeći, neki me visok seljak, sav crven od bijesa, snažno raspalio šakom u lice. Pao sam i ispljunuo tri izbijena zuba i krv. Čovjek me podigao za šišak kao zeca i počeo me tući tako da mu je krv prs kala po košulji. A onda se probio kroz nagrnulu gomilu gledalaca i ugurao me u praznu kacu od kisela zelja i onda je tutnuo u hrpu otpadaka. Na trenutak uopće nisam shvaćao što se dogodilo, čuo sam kako se seljaci smiju; u glavi mi se vrt jelo od udaraca i kotrljanja u kaci. Gušio sam se u krvi; osjećao sam kako mi lice oti če. Odjednom spazim Mučala. Blijed i uzdrhtao, pokuša me izvu ći iz kace. Seljaci su me, smiju ći se njegovim naporima, nazivali ciganskim potucalom. Bojeći se daljnjih napada, po čeo je kotrljati kacu zajedno sa mnom u njoj, prema česmi. Neka je seoska dječurlija trčkarala oko nas, pokušavaju ći ga saplesti i skrenuti kacu s puta. On ih je odbijao nekom
toljagom, sve dok napokon nismo dospjeli do česme. Mokar od vode i krvi, pun špranja što su mi se pobole po le đima i rukama, iskoprcao sam se iz kace. Oslanjaju ći se o Mučalovo rame, polako sam teturao. Poslije mukotrpna šepesanja stigli smo u sirotište. Liječnik mi je uredio presječenu usnicu i lice. Mu čalo me čekao pred vratima. Kad je liječnik otišao, dugo je promatrao moje razderano lice. Poslije dva tjedna Mučalo me probudio u cik zore. Bio je sav zaprašen, a košulja mu je visjela na oznojenu tijelu. Shvatio sam da je cijelu no ć bio vani. Dade mi znak da po đem za njim. Brzo sam se obukao i uskoro smo bili vani, a da nas nitko nije primijetio. Poveo me prema nekoj napuštenoj kolibi nedaleko od razvoda gdje smo nauljili skretnicu. Popeli smo se na krov. Mučalo zapali cigaretu koju je našao putem i rukom mi dade znak da čekam. Nisam znao o čemu se radi, ali ništa mi drugo nije preostalo. Sunce je upravo po čelo izlaziti. Po krovu pokrivenu ter-papirom počela se hvatati rosa, a ispod žljebova izmiljeli su neki sme đi crvi. Začuo se zvižduk vlaka. Mučalo se ukrutio i ispružio ruku. Gledao sam kako se u dalekoj sumaglici pomalja vlak i kako se približava sve više. Bio je sajmeni dan i mnogi su seljaci krenuli prvim jutarnjim vlakom koji je prije svanuća prolazio kroz nekoliko sela u grad. Vagoni su bili prepuni. Kroz prozore su stršale košare, a po stepenicama su visjeli grozdovi ljudi. Mučalo mi se primakne bliže. Znojio se, ruke su mu bile vlažne. S vremena na vrijeme oblizivao je osušene usne. Zagla đivao je kosu na potiljak. Zurio je u vlak i odjednom mi se u činio mnogo starijim. Vlak se približavao skretnici. Natisnuti su se seljaci naginjali kroz prozore, plava im se kosa vijorila na vjetru. Mu čalo me stisnuo za ruku tako snažno da sam se trgnuo. Lokomotiva je u istom trenutku skrenula u stranu, uvrćući se mahnito, kao da je tjera neka nevidljiva snaga. Samo su prva dva čelna vagona poslušno slijedila lokomotivu. Ostali su zastali, a onda se poput obijesnih konja po čeli propinjati jedan drugome na leđa, rušeći se istovremeno niz nasip. Lomljava dopre do nas kao mahnita drobnjava i vriska. U nebo sukne oblak pare koji sve zamra či. Odozdo su dopirali krikovi i vriskovi. Ostao sam osupnut i treperio kao telefonska žica kad je pogodiš kamenom. Mučalo se sav uvukao u sebe. Neko se vrijeme gr čevito stiskao za koljena, promatraju ći prašinu koja se polako taložila. A onda se okrenuo i pohitao prema stubama vuku ći i mene za sobom. Hitro smo se vratili u sirotište, izbjegavajući gomile ljudi koje su brzale prema mjestu nesre će. Negdje u blizini zvonila su zvona bolni čkih kola.
U sirotištu je sve još spavalo. Prije nego što smo ušli u spavaonicu, dobro sam pogledao Mučala. Na njegovu licu nije bilo ni traga neke napetosti. Gledao me s blagim osmijehom na licu. Da nisam imao zavoj na licu i ustima, i ja bih se njemu nasmiješio. U toku idućih nekoliko dana svi su u školi govorili o željezni čkoj nesreći. Crnom trakom obrubljene novine objavile su popis poginulih i ranjenih; policija je tražila politi čke sabotere, osumnjičene i za prijašnje zločine. Na pruzi su dizalice dizale vagone, koji su nalegli jedan preko drugoga i posve se izobli čili. Prvog narednog sajmenog dana, Mučalo me požurivao prema tržnici. Probijali smo se kroz mnoštvo. Mnoge su tezge bile prazne, a osmrtnice s crnim križevima obavještavale su gra đanstvo o smrti njihovih vlasnika. Mučalo ih je promatrao i pokazivao mi koliko ga to raduje. Žurili smo se prema tezgi mog zlotvora. Pogledam. Tu je bio poznat oblik tezge, s loncima mlijeka i vrhnja, kockama maslaca umotana u platno i nešto vo ća. A iza nje, kao u kazalištu lutaka, pojavila se glava čovjeka koji mi je izbio zube i strpao me u kacu. Potišteno sam pogledao Mu čala. Zurio je u čovjeka s nevjericom u očima. Kad je primijetio da ga gledam, zgrabi me za ruku, te naglo napustimo tržnicu. Čim smo stigli na ulicu, srušio se na travu i zaplakao kao da ga je nešto zaboljelo, a zemlja mu je prigušivala rije či. To je bilo jedan jedini put što sam čuo njegov glas.
~
Rano ujutro pozvao me jedan od u čitelja da iziđem iz sobe. Trebalo je da se javim u direktorov ured. Isprva sam pomislio da će sigurno biti nekih vijesti od Gavrile, ali putem sam počeo sumnjati u to. Direktor me već čekao u redu, zajedno s onim članom Socijalne komisije koji je poznavao moje roditelje prije rata. Srdačno su me pozdravili i rekli mi da sjednem. Primijetio sam da su obojica prili čno nervozna, iako su to nastojali prikriti. Uznemireno sam se ogledao naokolo i za čuo neke glasove iz susjednog ureda. Čovjek iz komisije otišao je u drugu sobu i tamo s nekim razgovarao. A onda je širom otvorio vrata. Unutra su stajali jedan čovjek i jedna žena. Imao sam dojam da su mi nekako poznati i osjetio sam kako mi je ispod zvijezde na uniformi srce zakucalo ja če. S namjerno ishitrenom ravnodušnoš ću promatrao sam njihova lica. Sli čnost je bila zapanjuju ća; ovo bi dvoje mogli biti moji roditelji. Grčevito sam stezao stolicu, a misli su mi jurcale po pameti kao rikošetirani meci. Moji roditelji... Nisam znao što bi; da priznam da ih prepoznajem, ili da se pretvaram da ih ne poznam? Prišli su bliže, žena se nagnu nad mene. Lice su joj odjednom oblile suze. Muškarac ju je, nervozno namještaju ći naočale na oznojenu nosu, pridržavao za ruku. I on se tresao od jecaja. Ali odmah se svladao i obratio se meni. Govorio mi je ruski i primijetio sam da je njegov govor bio isto tako tečan i lijep kao i Gavrilin. Zamolio me da raskop čam uniformu: na mojim prsima, na lijevoj strani, trebalo bi da se nalazi madež. Znao sam da imam madež. Oklijevao sam, pitaju ći se da li da ga pokažem. Ako ga pokažem, sve je izgubljeno; ne će biti nikakve sumnje da sam njihov sin. Razmišljao sam nekoliko trenutaka, ali mi se rasplakana žena smilila. Polako sam raskopčao uniformu. Kako god gledali na sve to, iz tog položaja više nije bilo izlaza. Roditelji imaju, kao što mi je Gavrila često govorio, pravo na svoju djecu. Ja Još nisam odrastao: imao sam samo dvanaest godina. Čak i kad to ne bi
željeli, bila im je dužnost da me odvedu. Ponovno sam ih pogledao. Žena mi se smiješila, a suze su joj razmazale puder po licu. Muškarac je uzbu đeno stezao prste. Nisu ostavljali dojam ljudi koji bi me mogli tu ći. Naprotiv, doimali su se nekako krhki i boležljivi. Sad mi je uniforma bila otvorena i madež jasno vidljiv. Nagnuli su se nad mene, plakali, grlili me i ljubili. Još sam bio neodlu čan. Znao sam da u svako doba mogu pobjeći, skočiti na neki od prepunih vlakova i odvesti se tako da mi više nitko ne u đe u trag. Ali želio sam da me na đe Gavrila i zato je bilo pametnije da ne bježim. Ako se vratim roditeljima, znao sam da to zna či kraj svim mojim snovima o tome da postanem velik pronalaza č detonatora za promjenu boje ljudske puti, ili o radu u Gavrilinoj i Mitjkinoj zemlji, gdje je danas već sutra. Moj svijet postaje sve tješnji, kao tavan na selja čkoj suši. Čovjek je stalno izložen opasnosti da padne u zamke onih koji ga mrze i žele ga mu čiti, ili u naruč je onih koji ga vole i žele ga mučiti, ili u naruč je onih koji ga vole i žele ga zaštititi. Nisam odmah mogao prihvatiti pomisao na to da ću tako iznenada postati nečiji pravi sin, da me netko miluje i da se brine za mene, da ću nekome morati biti poslušan, ne zato što bi bio ja či pa bi mi mogao učiniti nešto nažao, nego zato što su mi roditelji i imaju neka prava koja im nitko ne može uskratiti. Naravno, kad je dijete posve malo, roditelji imaju neke svoje navike. Ali dječak mojih godina mora biti oslobo đen kojekakvih ograni čenja. Mora biti kadar sam izabrati ljude koje želi slijediti i od kojih želi u čiti. Pa ipak se nisam mogao odlučiti da pobjegnem. Gledao sam zaplakano lice žene koja je moja majka, uzdrhtalog čovjeka koji je moj otac, ne znaju ći pouzdano hoće li me povući za kosu, ili će me potapšati po ramenu, ali neka mi unutarnja snaga nije dala da pobjegnem. Odjednom sam se osjetio kao Lechova obojena ptica, koju je neka nepoznata sila tjerala prema njezinoj vrsti. Majka je ostala sama sa mnom u sobi; otac je izišao da se pobrine za formalnosti. Reče mi da ću biti sretan s njom i ocem, da ću mo ći činiti sve što zaželim. Da će mi napraviti novu uniformu, to čno ovakvu kakvu sada nosim. Slušajući sve ovo, sjetio sam se kunića kojega je Makar jednom uhvatio u stupicu. Bila je to lijepa velika životinja. U njemu se osje ćao nagon prema slobodi, prema snažnim skokovima, razigranu prevrtanju i hitrim bjegovima. Zatvoren u kavezu, bjesnio je, toptao nogama, udarao o
pregrade. Poslije nekoliko dana, pomahnitao zbog njegova nemira, Makar je na njega bacio neku tešku kabanicu. Kuni ć se pod njom otimao i bacakao, ali je na kraju popustio. Konačno se posve pripitomio, tako da mi je jeo iz ruku. Jednog se dana Makar opio i ostavio vrata kaveza otvorena. Kuni ć je skočio i pojurio prema livadi. Mislio sam da će jednim drugim skokom uroniti u visoku travu i da ga više nikad ne ću vidjeti. Ali on kao da je htio uživati u svojoj slobodi, pa je jednostavno sjeo i naćulio uši. S udaljenih polja i šuma dopirali su glasovi koje je samo on mogao čuti i shvatiti, zduhe i miomirisi, koje je samo on mogao ocijeniti. Sve je bilo samo njegovo; ostavio je kavez iza sebe. Odjednom se promijenio. Na ćuljene su mu se uši objesile, nekako se otromboljio i smanjio. Još je jednom poskočio, brkovi su mu strignuli, ali nije otrčao. Glasno sam zviznuo, u nadi da će ga to privesti pameti, natjerati ga da shvati da je slobodan. Ali on se samo okrenuo i tromo, kao da je odjednom ostario i nekako se uvukao u sebe, krenuo natrag prema kunićnjaku. Putem je na trenutak zastao, uspravio se i još jednom na ćuljenih ušiju pogledao iza sebe; a onda je prošao pored ostalih kuni ća koji su zurili u njega i uskočio u kavez. Zatvorio sam vrata, iako je to bilo nepotrebno. On je sada sam u sebi nosio kavez; obuhvatio mu je mozak i srce i uko čio mu mišiće. Sloboda, koja ga je bila odvojila od ostalih, pokornih i pospanih kunića, napustila ga, kao što se na ćuh vjetra iz prignječene, osušene djeteline isparava miomiris. Otac se vratio. I on i majka grlili su me i razgledali, izmjenjujući neke primjedbe o meni. Došlo je vrijeme da napustimo sirotište. Pošli smo se oprostiti s Mučalom. On je sumnjičavo promatrao moje roditelje, klimaju ći glavom, bez pozdrava. Izišli smo na ulicu, a otac mi je pomagao nositi knjige. Posvuda je vladala zbrka. Otrcani, prljavi, mršavi ljudi s vre ćama na leđima vraćali su se kućama, svađali su se s onima koji su se u njih uselili za vrijeme rata. Hodao sam između oca i majke, osje ćajući njihove ruke na ramenima i kosi, osjećajući kako se gotovo gušim pod teretom njihove ljubavi i zaštite. Poveli su me u svoj stan. Uspjeli su ga uz velike poteško će unajmiti kad su saznali da se u lokalnom centru nalazi neki dje čak koji odgovara opisu njihova sina i da bi se mogao ugovoriti sastanak. U stanu me čekalo jedno iznenađenje. Imali su još jedno dijete, četvorogodišnjeg sina. Roditelji mi objasniše da je to siroče čije su roditelje i stariju sestru ubili. Njega je spasila stara dadilja, koja ga je predala mom ocu na nekoj to čki njihova lutanja u toku treće godine rata. Posvojili su ga i vidio sam da ga jako vole. To je samo povećalo moje dvojbe. Ne bi li bilo bolje da ostanem sam i
čekam
Gavrilu, koji će me možda posvojiti? Mnogo bih više volio da sam opet sam, lunjajući od sela do sela, ne znaju ći nikad što će se dogoditi. Ovdje je sve bilo tako predvidljivo. Stan je bio malen, sastojao se od sobe i kuhinje. Zahod je bio na hodniku. Stan je bio zagušljiv, a nas mnogo, uvijek netko nekome na putu. Otac je imao neku srčanu manu. Kad bi ga nešto uzrujalo, problijedio bi i lice bi mu se osulo graškama znoja. Onda bi gutao neke pilule. Majka je izlazila iz kuće u zoru i u beskrajno dugim redovima čekala za hranu. Kad se vratila, počela bi kuhati i pospremati. Mališan je bio pravo zanovijetalo. Uvijek je navaljivao da se igramo baš u trenutku kad sam čitao novine koje su izvještavale o uspjesima Crvene armije. Hvatao mi se za hla če i prevrtao mi knjige. Jednog me dana tako razljutio da sam ga zgrabio za ruku i snažno je stisnuo. Nešto je pucketnulo i dječak je strahovito zavrištao. Otac je pozvao lije čnika; slomila se kost. Te noći, dok je dijete ležalo u krevetu s rukom u gipsu, tiho je cmizdrilo i zastrašeno zirkalo prema meni. Roditelji su me gledali bez rije či. Često sam potajno izlazio na sastanke s Mu čalom. Jednog dana nije se pojavio u dogovoreno vrijeme. Poslije su mi u sirotištu rekli da su ga premjestili u drugi grad. Stiglo je proljeće. Jednog kišnog svibanjskog dana stigle su vijesti da je rat završen. Ljudi su na ulicama plesali, grlili se i ljubili jedan drugoga. Uvečer smo čuli kako kroz grad jure ambulantna kola, kupe ći ljude ozlijeđene u tučnjavama koje su izbile na pijankama. Idu ćih nekoliko dana često sam navraćao u sirotište, nadajući se da ću tamo zateći kakvo pismo od Gavrile ili Mitjke. Ali pisma nije bilo. Pažljivo sam čitao novine, nastojeći zamisliti što se događa u svijetu. Nije svim armijama bilo određeno da se vrate ku ći. Njemačka je imala biti okupirana i mogle bi pro ći godine i godine prije nego se Gavrila i Mitjka vrate. Život je u gradu postajao sve teži. Svakog su dana iz cijele zemlje stizale gomile ljudi, nadaju ći se da će im biti lakše živjeti u industrijskom središtu nego u pokrajini i da će biti dovoljno sposobni da ponovno steknu sve ono što su izgubili. Ne mogavši naći posao, ili stan, izgubljeni su se ljudi skitarali po ulicama, otimali se za mjesta u tramvaju, autobusu i u restaurantima. Svi su bili nervozni, raspaljivi i svadljivi. Činilo se da svatko od njih vjeruje u to kako ga je sama sudbina izabrala, jednostavno zato što je proživio rat, pa osjeća da mu to daje pravo na poštovanje u svakom pogledu. Jednog su mi popodneva roditelji dali nešto novca za kino. Prikazivao se sovjetski film o nekom mladiću i djevojci koji su urekli sastanak u šest
sati prvog dana poslije svršetka rata. Pred blagajnom je bila gužva, pa sam nekoliko sati strpljivo čekao u redu. Kad sam došao na red, otkrio sam da sam izgubio jedan od svojih kovanaca. Shvativši da sam nijem, blagajnica mi je stavila ulaznicu na stranu, da je uzmem kad donesem ostatak novca. Potr čao sam kući. Nepunih pola sata kasnije, vratio sam se s novcem i pokušao podi ći ulaznicu na blagajni. Neki mi je službenik rekao da opet stanem u red. Nisam imao kod sebe škriljevu pločicu, pa sam mu znakovima pokušavao objasniti da sam već stajao u redu i da me ulaznica čeka na blagajni. Nije me niti pokušao shvatiti. Na zadovoljstvo ljudi koji su vani čekali, uhvatio me za uho i grubo izbacio. Okliznuo sam se i pao na plo čnik. Iz nosa mi je potekla krv na uniformu. Brzo sam se vratio kući, stavio hladan oblog na lice i po čeo smišljati osvetu. Uvečer, kad su se moji roditelji po čeli spremati na spavanje, ja sam ostao obučen. U strahu da me ne pitaju kamo idem, objasnio sam im znakovima da jednostavno idem prošetati. Pokušavali su mi objasniti da je noću opasno izlaziti iz ku će. Otišao sam ravno do kina. Pred blagajnom nije bilo baš mnogo ljudi, i poslužitelj koji me prije izbacio lijeno se šetao dvorištem. Pokupio sam s ceste dva krupna komada cigle i odšunjao se uz stubište neke zgrade koja se nalazila uz kino. S odmorišta u tre ćem katu bacio sam na dvorište praznu bočicu. Kao što sam i očekivao, poslužitelj je brzo došao na mjesto kamo je pala. Kad se sagnuo da pogleda što je to bilo, spustio sam na njega svoja dva komada cigle. A onda str čao niz stube na ulicu. Poslije tog ispada izlazio sam iz ku će samo noću. Roditelji su pokušavali prosvjedovati, ali ja ih nisam slušao. Spavao sam po danu, a u sumrak sam bio spreman po četi svoja noćna tumaranja. U mraku su sve mačke crne, kaže jedna uzre čica. Ali to se zacijelo nije odnosilo na ljude. S njima je bilo posve druga čije. Preko dana svi su bili jednaki, hitajući svojim točno određenim putovima. Noću bi se toliko izmijenili da se nisu mogli prepoznati. Muškarci su lunjali ulicama, ili poput skakavaca skakali od jedne uli čne svjetiljke do druge, otpijajući zgodimice koji gutljaj iz boca što ih nose u džepovima. Po mra čnim, otvorenim vežama stajale su žene u otvorenim bluzama i tijesnim suknjama. Muškarci bi im klimava hoda prilazili, a onda bi se zajedno izgubili. Iza kržljava gradskog ukrasnog grmlja čulo se stenjanje parova koji su vodili ljubav. U ruševinama neke bombardirane ku će nekoliko je dječaka silovalo jednu djevojku koja je bila toliko lakomislena da je sama izišla iz ku će. Iza nedalekog ugla skrenula su uz škripu kočnica ambulantna kola; u obližnjoj je krčmi izbila tučnjava i
čula se zveka razbijena stakla. Ubrzo sam upoznao noćni život grada. Poznavao kojoj su djevojčice mlađe od mene mamile muškarce
sam mirne uli čice u starije od mog oca. Otkrio sam mjesta gdje su muškarci odjeveni u otmjena odijela, sa zlatnim satovima na zapeš ću, trgovali stvarima koje bi ih mogle stajati godina zatvora već samo zato što ih posjeduju. Otkrio sam jednu neupadljivu ku ću iz koje su mladići iznosili gomile letaka da ih polijepe po državnim zgradama, plakate koje su milicioneri i vojnici bijesno derali. Vidio sam kako milicija organizira lov na čovjeka, vidio sam naoružane civile kako ubijaju vojnika. Danju je svijet bio miran. Rat se nastavljao no ću. Svake sam noći posjećivao neki park u blizini zoološkog vrta na periferiji grada. Tu su se skupljali žene i muškarci da trguju, piju i da se kartaju. Ti su ljudi bili dobri prema meni. Davali su mi čokolade, koja se teško nabavljala, i u čili me kako se baca nož i kako se izbija iz ne čije ruke. Zauzvrat, tražili su od mene da na razli čite adrese odnosim male paketi će, izbjegavaju ći milicionere i neuniformirane ljude. Kad sam se vra ćao sa tih zadataka, žene bi me privla čile na svoja namirisana tijela, ohrabruju ći me da legnem s njima i da ih milujem, onako kako sam nau čio s Ewkom. Osjećao sam se ugodno među tim ljudima, čija su lica bila skrivena u noćnoj tami. Nikome nisam smetao, nikome nisam bio na putu. Oni su to što sam bio nijem shvatili kao prednost koja je jam čila diskreciju u izvršavanju zadatka. Ali jedne je no ći svemu došao kraj. Iza drve ća su bljesnuli zasljepljujući reflektori i u tišini odjeknuše policijske fu ćkaljke. Milicija je opkolila park i sve su nas odveli u zatvor. Putem sam gotovo slomio prst nekom milicijskom oficiru koji me je pregrubo gurao, ne obaziru ći se na crvenu zvijezdu na mojim prsima. Ujutro su došli roditelji da me izvedu. Izvukli su me posve zamazana, poderane uniforme, nakon neprospavane no ći. Bilo mi je žao što ostavljam svoje prijatelje, noćne ljude. Roditelji su me za čuđeno gledali, ali nisu mi rekli ni riječi.
~
Bio sam previše sitan i nisam više rastao. Liječnici su mi preporučili planinski zrak i dosta vježbe. U čitelji su govorili da grad nije dobro mjesto boravka za mene. U jesen je otac preuzeo neki posao u planinama, u zapadnom dijelu zemlje, pa smo napustili grad. Kad je pao prvi snijeg, poslaše me u planine. Neki je stari učitelj skijanja pristao da se brine za mene. Pridružio sam mu se u njegovu planinskom uto čištu i roditelji su me posjećivali samo jednom tjedno. Svakog smo jutra rano ustajali. Učitelj bi kleknuo na molitvu, dok sam ga ja pokroviteljski promatrao. Tu je bio odrastao čovjek, odgojen u gradu, koji se ponašao kao obi čan seljak i nije prihvaćao ideju da je sam na svijetu i da ni od koga ne može o čekivati nikakvu pomo ć. Svatko je od nas sam, i što čovjek prije shvati da su svi Gavrile, Mitjke i Mu čala samo za neko vrijeme, to bolje za njega. Ništa nije zna čilo što je netko nijem; ljudi jedan drugoga ionako ne razumiju. Oni se sukobljuju, ili o čaravaju jedan drugoga, ali svatko poznaje samo sebe. Njegovi osje ćaji, sjećanja i nazori odvajaju ga od drugih podjednako djelotvorno kao debela trš čana pregrada matičnu struju od muljevite obale. Kao ovi planinski vrhunci oko mene, mi gledamo jedan drugoga, odvojeni dolinama, previsoki da bismo ostali neprimje ćeni, a preniski da dodirnemo nebesa. Dani su mi prolazili u skijanju niz duge planinske staze. Brežuljci su bili pusti. Konačišta su bila popaljena, a ljudi koji su stanovali po dolinama bili su kojekamo raseljeni. Novi su stanovnici tek počeli dolaziti. Instruktor je bio miran i strpljiv čovjek. Pokušavao sam ga slušati i bilo mi je drago kad sam od njega uspio zaslužiti koju škrtu pohvalu. Snježna je oluja došla iznenada, šibaju ći vrhove i grebenove vrtlozima snijega. Izgubio sam iz vidika instruktora i uputio se s&m niz strm obronak, pokušavaju ći što prije stići do kućice. Skije su mi poskakivale na otvrdlom, zaleđenom snijegu, počeo sam od brzine gubiti dah. I kad sam iznenada ugledao duboku vododerinu, bilo je prekasno da skrenem.
Travanjsko sunce ispunilo je sobu. Pokrenuo sam glavu i kao da me ništa nije zaboljelo. Odigao sam se na rukama i baš sam opet htio le ći, kad zazvoni telefon. Bolničarka je već otišla, ali telefon je uporno zvonio i zvonio. Izvukoh se iz kreveta i krenuh prema stolu. Podigoh slušalicu i za čuh glas nekog muškarca. Prislonih slušalicu na uho, slušaju ći njegove nestrpljive rije či; negdje na drugom kraju žice netko je htio razgovarati sa mnom ... Osjetio sam neodoljivu želju da progovorim. Otvorio sam usta i napregnuo se. Glasovi su mi se protiskivali kroz grlo. Napet i koncentriran, po čeo sam ih sređivati u slogove i riječi. Jasno sam ih čuo kako jedna za drugom iska ču iz mene, kao graškova zrna iz raskoljene komušine. Odložih slušalicu, ne vjeruju ći da je sve to mogu će. Počeo sam izgovarati riječi i rečenice, ulomke Mitjkinih pjesama. Glas izgubljen u nekoj dalekoj seoskoj crkvi ponovno me pronašao i ispunio cijelu sobu. Govorio sam glasno i neprekidno kao seljaci, a onda kao gradski ljudi, koliko god sam brže mogao, ushi ćen zvukovima koji su bili bremeniti značenjem, kao što je vlažan snijeg bremenit vodom, uvjeravaju ći sam sebe ponovno i ponovno i ponovno da je govor sada moj i da ne namjerava ute ći kroz otvorena balkonska vrata. ~~~
O Kosinskom
Da bi mogao shvatiti nasilan, ironi čan, napet, duboko moralan svijet romana Jerezyja Kosinskog, čitatelj se prvo mora upoznati s piš čevim životom u kojem su se u nepredvidivim obratima smjenjivali bol i radost, bogatstvo i bijeda, progoni i prihva ćanje, tako da je on često bio jednako buran kao i životi njegovih izmišljenih junaka. Kosinski je rođen u Poljskoj. Imao je šest godina kad su u općem uništenju drugoga svjetskog rata u Poljskoj i Rusiji nestali svi članovi njegove nekoć brojne i ugledne obitelji, osim dvoje. Potpuno sam, progonjen čas kao Židov, čas kao Ciganin, bježao je od sela do sela okupirane istočne Evrope, radeći kao sluga, i učio o prirodi, životu životinja, poljodjelstvu — i kako se može preživjeti. U devetoj je godini u traumatskom sukobu s neprijateljski raspoloženom skupinom seljaka izgubio dar govora i potom više od pet godina bio nijem. Nakon rata, u Poljskoj je ponovno pronašao svoje, sad boležljive, roditelje (otac mu je bio filolog, stručnjak za antičke jezike, a majka pijanistica), te bio smješten u školu za defektne. Govor i samopouzdanje vratili su mu se kad je doživio nesreću na skijanju. Poslije toga za nepunu je godinu završio gimnaziju. U gimnaziji i na studiju na sveu čilištu pod staljinističkom kontrolom bio je zbog neprihva ćanja službene doktrine dva puta suspendiran i često u opasnosti da bude izba čen. Kao kandidat za doktora socijalne psihologije, naglo se probio na položaj izvanrednog predava ča i vanjskog suradnika Akademije znanosti, najviše državne istraživa čke institucije. U nastojanju da izbjegne kolektivni život koji je nametala država, zime je provodio u Tatrama podu čavajući u skijanju, a ljeta kao psiholog-savjetnik u ljetovalištu na Baltiku. U međuvremenu se tajno pripremao za bijeg. Kao dobar poznavalac sistema, majstorski se uhvatio ukoštac s birokracijom. Bile su mu potrebne utjecajne veze, a kako nije želio uplesti ro đake, prijatelje, ni osoblje Akademije, izmislio je četiri istaknuta člana Akademije nauka da mu
posluže u tom svojstvu. Pripadao je užim krugovima Akademije i bio nagrađivan fotograf (s mnogo samostalnih izložaba), te je imao pristup u državne tiskare i mogao je svakog svojeg izmišljenog akademika opskrbiti odgovaraju ćim službenim pečatima, žigovima i listovnim papirom. Da su ga otkrili, bio bi osuđen na mnogo godina zatvora. Pošto se dvije godine marljivo dopisivao sa svojim nepostoje ćim pokroviteljima i razli čitim državnim ustanovama, Kosinski je dobio putnicu i dozvolu da putuje u Sjedinjene Države u okviru ameri čke »zaklade«, koju je tako đer izmislio. Dok je čekao američku vizu, u opasnosti da ga svakog trena uhapse, Kosinski je u džepu nosio kapsulu cijankalija umotanu u staniol. »Ovako ili onako«, zarekao se, »ne će me zadržati ovdje protiv moje volje.« Za čudo, njegov je plan uspio. Dvadesetog prosinca 1957. Kosinski je, poznavaju ći mnoge jezike ali tek nekoliko rije či engleskog, stigao u New York nakon — kako i sad još ocjenjuje — najvećeg kreativnog čina u svojem životu. Imao je dvadeset i četiri godine — njegova ameri čka Odiseja tek je bila pred njim. Počeo je krstariti Amerikom kao voza č kamiona, raditi bez dozvole kao čuvar parkirališta, filmski operater, fotograf, voza č limuzine i trkaćeg automobila za crnog vlasnika no ćnog lokala. »Radeći u Harlemu kao bijeli livrirani šofer, razbio sam rasnu barijeru u toj profesiji«, sje ća se Kosinski. U svakom slobodnom trenutku učio je engleski i za godinu dana nau čio dovoljno da dobije stipendiju Fordove zaklade. Dvije godine kasnije, dok je studirao socijalnu psihologiju, napisao je prvu od dviju stru čnih knjiga o kolektivnom društvu Budućnost je naša, drule (The Future is Ours, Camarade) 1960. Postala je preko no ći bestseler, objavljena je u nastavcima u The Saturday Evening Postu, sažeto u Reader's Digestu i prevedena je na 18 jezika. Kosinski je tada čvrsto odlučio da se posveti pisanju. Nakon svog prvenca upoznao je Mary Weir, udovicu čeličnog magnata iz Pittsburgha. Sastajali su se dvije godine a vjen čali pošto je Kosinski objavio drugu knjigu Trećeg puta nema (No Third Path) 1962. U deset godina života s Mary Weir (koji je prekinula njezina smrt) Kosinski se savršeno neusiljeno kretao u svijetu teške industrije, krupnog kapitala i visokog društva. On i Mary mnogo su putovali — imali su vlastiti avion, jahtu sa 17 članova posade i kuću u Pittsburghu, New Yorku, Hobe Soundu, Southamptonu, Parizu, Londonu i Firenci. Kosinski je živio životom kakav ve ćina pisaca samo izmišlja na stranicama svojih romana. »Tijekom braka često sam mislio kako su Stendhal ili F. Scott Fitzgerald, oba zaokupljena bogatstvom koje sami nisu imali, zaslužili to što sam ja doživio. Isprva sam namjeravao napisati roman o svojem
neposrednom američkom iskustvu, bogatstvu, moći i visokom društvu oko mene, a ne o strahu, siromaštvu i lišavanju koje sam vidio i iskusio nedugo prije. Ali u svojem sam braku i previše pripadao svijetu novca a da bih iz njega uspio izdvojiti sve ono što sam osje ćao. Roman sam shvaćao kao umjetnost maštovitog projiciranja, i zbog toga sam odlu čio da svoj prvi roman pišem o dječaku beskućniku u ratom razdiranoj isto čnoj Evropi, o životu kakav sam proživio ja a i milijuni meni sli čnih, ali je Amerikancima još bio nepoznat. Taj roman, Obojena ptica, bio je moj dar Mary i mojem novom svijetu.« Slijedili su romani Koraci, Prisutnost, Vražje drvo, Cockpit, Sastanak naslijepo i Igra strasti, sve karike u pomno razra đenom lancu pri ča nadahnutih događajima iz njegova života. Cesto je posizao za iskustvom koje je stekao kad je od »Don Kihota iz predgra đa«, postao »Kapetan Ahab iz milijarderske ulice«. »Tehni čka virtuoznost Kosinskog dovoljna je da njome nadmaši gotovo svakog konkurentskog pisca«, pisao je Los Angeles Herald Examiner, »ali malo je pisaca koji bi se mogli inspirirati prošloš ću kakvu ima Kosinski.« Pošto su prevedeni na ve ćinu svjetskih jezika, romani su Kosinskom isprva pribavili položaj me đunarodnog junaka »underground« kulture. Uslijedila su i službena priznanja — francuska nagrada za najbolje inozemno djelo Obojenoj ptici; nacionalna nagrada za najbolji roman Koraci; za sveukupno djelo: Guggenheimova stipendija; književna nagrada ameri čkog Nacionalnog instituta za umjetnost i književnost; nagrada Brith Sholom Humanitarian Freedom Award, te nagrada Britanske akademije za filmsku i televizijsku umjetnost za najbolji scenarij u 1980. — po romanu Prisutnost. Dok je Kosinski neumorno putovao, zadržavaju ći se i pišući u različitim dijelovima Sjedinjenih Država, Evrope i Latinske Amerike, bliski dodiri sa smrću u njegovu životu nisu prestajali. Na putu iz Pariza u Kalifomiju, gdje je na Beverly Hillsu namjeravao posjetiti prijatelja iz djetinjstva, filmskog režisera Romana Polanskog i njegovu ženu Sharon Tate, prtljaga mu je zabunom iskrcana u New Yorku. Kako više nije bilo veze za Los Angeles, Kosinski je protiv volje prenoćio u New Yorku. Te iste noći u kući Polanskog upala je banda Charlesa Mansona — u pokolju je umoreno petoro ljudi, među njima i njegovi najbolji prijatelji, od kojih je jednom novčano pomogao da napusti Evropu i nastani se u Sjedinjenim Državama. Idućih nekoliko godina Kosinski predaje na Princctownu i Yaleu englesku prozu i kritiku. Napustio je sveu čilišni život kad je izabran za predsjednika američke sekcije međunarodnog udruženja pisaca i izdava ča,
P.E.N. Nakon što je odslužio maksimalni rok — dva mandata — ostao je aktivan u različitim američkim organizacijama za borbu za ljudska prava. Kosinski se ponosi što je pridonio oslobađanju iz zatvora, novčanoj pomoći, preseljenju ili pružanju druge pomo ći velikom broju pisaca, politi čkih i vjerskih disidenata i intelektualaca širom svijeta, od kojih su mnogi javno priznali da im je priskočio u pomoć. America ga je proglasila »predstavnikom ljudske sposobnosti da se preživi u krajnje zamršenom društvenom sistemu«. Kosinski je od kriti čara 1 često bio okvalificiran kao egzistencijalisti čki kauboj, Horatio Alger möre , pretposljednji lovac, potpuno »portabl« čovjek, mješavina avanturista i društvenog reformatora. U jednom intervjuu za Psychology Today, Kosinski je rekao: »Nemam navika koje treba održavati — nemam čak ni omiljelih jela — za mene je jedini mogući način života da budem što bliže ljudima. Malo što drugo me potiče — a ništa ne zanima više od toga.« Kosinski mnogo putuje, a obi čno ustaje oko 8 sati. Poslije ručka spava još četiri sata, što mu omogućuje da ostane mentalno i fizi čki svjež do sitnih sati, kad liježe. Ovakav raspored, tvrdi, koristi njegovu pisanju, fotografiranju kao i sportovima kojima se ve ć godinama bavi — skijaškom spustu i polu, koji kao svestran i strastven jaha č igra u momčadi ili udvoje. Kao pisca romana i filmskih scenarija (adaptirao je za film svoj roman Prisutnost u kojem su glavne uloge tuma čili Peter Sellers, Shirley MacLaine, Melvyn Douglas i Jack Warden i koji je bio nominiran za Zlatni globus te osvojio nagradu Udruženja ameri čkih pisaca za najbolji scenarij godine) — Kosinskog često intervjuiraju za novine i na televiziji. Stoga je u opasnosti da ga posvuda prepoznaju te se — da bi se nesmetano kretao na javnim mjestima — ponekad prerušuje, a povremeno upošljava na poslovima ili u korporacijama koji ga zanimaju. Neki je kritičar jednom rekao za Kosinskog da »piše tako štedljivo kao da ga svaka riječ stoji tisuću dolara, a pogrešan ili krivo upotrijebljen izraz — života«. U tome nije bio daleko od istine: Kosinskom su potrebne gotovo tri godine da roman napiše i desetak puta preradi; kasnije, u korekturi, često još zgušnjava tekst romana za trećinu. Kosinski je rekao: »Pisanje je bit mojega života — ma što drugo radio sve se uvijek vrti oko jedne jedine neprekidne misli: bih li mogao — mogu li — da li bi — treba li da to upotrijebim u svojem idu ćem romanu? Kako nemam djece, ni obitelji, ni 1
Horatio Alger, autor romana o djeci u kojima ona vlastitim naporom i samopouzdanjem postižu uspjeh u životu.
