S itali janskog preveli Mirela Radosavljević i Aleksandar Levi Naziv originala: Umberto Eco - NUMERO ZERO
Za Anitu
Only connect! E. M. Forster
I Subota, 6. jun 1992, 8 h
Jutros voda iz sla vine nije po tekla. Blop, blop, kao da je no vorođenče dvaput podrignulo, a poto ništa. Pokucao sam kod kom šinice: kod njih u sta nu sve je u redu. Možda ste za tvorili glavni ventil, rekla mi je. Ja? Ne znam ni gde je, ne davno sam se do selio, znate, a kući se vra ćam tek uveče. Ali za boga, kad odla zite od kuće na ne delju dana, zar ne isključujete vodu i plin? Ne ja. Baš ste one prezni, pustit me da uđem, po kazaću vam. Otvorila je ormarić ispod lavaboa, nešto je pomerila i voda je potekla. Vidite? Zatvorili ste ga. Opro stite mi, baš sam ra sejan. Eh, vi što ži vite singl! Ode kom šinica, koja, kao i svi, uveliko već koristi engleske reči. Treba da smirim živce. Kućni duhovi ne postoje, osim u fil movima. A ja ne hodam u snu, jer čak i da s me ečarim, ne bih znao da po stoji taj glav ni ventil, inače bih ga za tvorio i kad sam budan, pošto mi tuš ka plje i lako može da se desi da ne sklopim oka celu noć, slu šajući dobovanje tih kapi, kao da sam u Valdemosi. Doista, često me to pro budi, ustanem i odem da za tvorim vrata kupatila, kao i vra ta koja iz pred soblja vode u spavaću sobu, da ne bih čuo topro kleto kapanje. To nije mo glo da se desi zbog, šta ja znam, kog ne električnog kontakta (ručka ventila, kao što joj ime kaže, mora se okrenuti ručno), pa čak ni miš, koji bi tuda pro trčao, ne bi imao snage da je po meri. To je sta rinski gvozdeni točkić (sve je u ovom sta nu staro najmanje pedeset godina), a uz to je i zarđao. Dakle, za to je bila po trebna neka ruka. Na lik na čovečju. A nemam dimnjak kroz koji bi mo gao da uđe onaj Poov majmun iz ulice Morg. Hajde da razmislimo. Svaka posledica mora ima ti svoj uz rok, tako barem kažu. Da od mah odbacimo božje čudo, ne vi dim zašto bi se Svevišnji zamajavao mojim tušem, nije to Cr veno more. Da kle, prirodna posledica mora ima ti prirodan uzrok. Sinoć, pre odlaska na spa vanje, uzeo sam jed nu tabletu stilnoksa i popio čašu vode. To zna či da je do tog tre nutka još bilo vode. Ju -
tros je više nije bilo. Elem, dra gi moj Vot sone, ventil je neko zatvorio tokom noći - a taj neko nisi bio ti. Nekivečo k ili nekoliko ljudi bili su u mom sta nu i plašili se da ću se probuditi, ne toliko zbog buke koju su pra vili (bili su go tovo nečujni), koliko zbog tog ka panja, koje je čak i nji ma zasmetalo, možda su se i pi tali kako je mo guće da se već ni sam prenuo iz sna. Zato su, za sva ki slučaj, uradili ono što bi uči nila i moja komšinica: zatvorili su vodu. A potom? Moje knji ge su rasute u svom uo bičajenom neredu, po njima su mogle da vršljaju tajne službe iz celog sveta i da prelistavaju stranicu po stra nicu a da ja to ne pri metim. Nema svrhe da zagledam u fioke, ili da otva ram ormar u predsoblju. Ako su hte li nešto da pro nađu, u današnje vreme dovoljno je da učine samo jed no: da pre traže moj kom pjuter. Možda su, da ne bi gubili vreme, jednostavno sve pre snimili i otišli kući. A tek sada, otva rajući i zatvarajući jedan po jedan dokument, verovatno su primetili da u kom pjuteru nema ni čega što bi mo glo da im bude za nimljivo. Šta su se na dali da će pro naći? Očigledno je - to jest, ne mogu to dru gačije da objasnim - da su tra žili nešto što se od ne ol si na onov ine. gur re no pom-ispa lili dasto sam o b eške sve mu čNisu ime seglu bpi, avimosiu daksu ciji sam ga, pi isada sam, ukoliko nešto znam o za mešateljstvu s Bra gadočom, svakako to negde i zapisao. Sada su već do kučili stvarno stanje, da ja sve čuvam na jed noj disketi. Razume se, noćas su posetili i kancelariju i nisu pro našli bilo ka kvu disketu. Dakle, upravo izvode zaključak (ali tek sada) da je r ve ovatno nosim u džepu. Kakve smo samo bu dale, verovatno se sada vaj kaju, trebalo je da mu pretresemo sako. Budale? Govnari. Da su vi spreni, ne bi mo rali da se bave tako pr ljavim zanatom. Sada će po novo pokušati. Sposobni su da ma znu pismo, poslać tobožnje džeparoše da me na padnu na ulici. Moram, dakle, da po žurim pre nego što se vra te, da pošaljem disketu na neku post restant adre su, a posle ću već vi deti kad je be zbedno da je po dignem. Ma ka kve mi to bu dalaštine padaju na pamet, ovi su već ubili čoveka, a Simei je netragom nestao. Njima nije bitno da saznaju da li ja ne što znam, niti šta ja to znam. Ubi će me iz čiste predostrožnosti, i gotova stvar. Ne mogu ni da raz glasi u štampi kako ja o tom za mešateljstvu ne znam ni šta, jer čim to kažem, dajem do zna nja da ipak ne što znam.
Kako sam do speo u ovu pa pazjaniju? Mislim da je za sve kriv profesor Di Samis, kao i činjenica da znam ne mački. Zašto sam se se tio Di Samisa i tih do gađaja koji su se zbi li pre četrdeset godina? Zbog toga što sam od tada pne restano živeo u uverenju da je Di Sa mis kriv što nikada nisam diplomirao, a u ovu gu žvu sam upao upra vo zato što ni kada nisam diplomirao. Uostalom, Ana me je osta vila posle dve go dine braka zato što j shvatila, kako je sama ka zala, da sam ne izlečivi gubitnik - ko zna kakve sam joj baj ke pre toga na pričao, da se pri kažem u što lepšem svetlu. A nisam nikada diplomirao zato što znam ne mački. Moja baka je bila iz Ju žnog Tirola i još u de tinjstvu me je na učila da govorim taj je zik. Već od prve go dine fakulteta, da bih se iz državao tokom studija, prihvatio sam da pre vodim knjige sa nemačkog. U to doba je zna nje nemačkog, samo po sebi, već bilo zanimanje. Čitali smo i pre vodili knjige koje osta li ne razumeju (a tada su ih sma trali značajnim), i bili smo pla ćeni bolj od prevodilaca s francuskog, pa čak i s en gleskog. Mislim da je to danas slučaj s onima koji znaju kineski ili ru ski. Kako bilo, moglo se ili pre voditi s nemačkog, ili di plomirati, nije se moglo postići i jedno i drugo. Kad se pre vodi, naime, to znači da se osta je kod kuće, zimi u to plom, leti u sve žem prostoru, rad u pa pučama, a pre svega, nauči se gomila toga no vog. I zašto onda po hađati predavanja na fakultetu? Iz lenjosti, odlučio sam da i na fa kultetu upišem nemački. Neću morati mnogo da učim, raz mišljao sam, io nako već znam sve. Šef ka tedre u to vre me bio je profesor Di Samis, koji je, kako su stu denti govorili, svoje orlovsko gnezdo svio u oro nulom baroknom zdanju, gde je ve liko stepenište vodilo do prostranog predvorja. S jedne strane su se na lazile prostorije Di Samisove katedre, a s dru ge strane svečana sala, kako ju je Di Samis pompezno nazivao, a zapravo je to slu šaonica s pedesetak mesta. U prostorije katedre moglo je da se ula zi samo s na tikačama. Na ulazu ih je bilo do voljno samo za asi stente i za još dvatri studenta. Ko bi ostao bez na tikača, čekao je ispred da na njega dođe red. Sve je bilo vna ošteno, verujem, čak i knji g na policama po zidovima. I lica asistenata, već sa svim ostarelih, koji su ko zna ot kad čekali da na njih dođe red da spo ta-
nu profesori. Sala je ima la veoma visok lučni svod i go tičke prozore (nikako mi nije bilo ja sno otkud oni u ba roknom zdanju) sa ze leni vitražima. Tačno na vreme, to jest petnaest minuta posle zakazanog termina, u prat nji vremešnog asistenta koji je išao za njim, na me tar odstojanja, i mla đih asistenata, koji još nisu napunili pedeset godina, na dva me tra odstojanja. Vremešni asistent nosio mu je knji ge, a mlađi magnetofon - magnetofoni su krajem pedesetih godina bili ogrom ni, ličili su na rols-rojs. Di Samis je onih deset metara, koji su pro storije katedr delili od slušaonice, prelazio kao da ih ima dva deset: nije išao pravolinijski, već je kri vudao, ne znam da li sle deći neku parabolu, ili elip su, glasno ponavljajući „evo nas, evo nas”, potom bi ušao u salu i seo na kne akav isklesani podijum - gotovo se moglo očekivati da će ot početi nastup rečima: zovite me Išmael. Staklo vitraža bojilo je svetlost u ze leno te je nje govo zlobno nasmešeno lice iz gledalo mrtvački dok su asi stenti uključivali magnetofon. Potom bi otpočeo: „Nasuprot onome što je nedavno rekao moj uva ženi kolega profesor Bokardo…”, i tako bi Zbog nastavio na dnasve dva sata. te ze lreene tlosti obuzimala me je ne kakva vodnjikava pospanost, kakva se ogle dala i u oči ma asistenata. Znao sam za njihovu muku. Po is teku ta dva sata, dok bi smo mi stu denti pohrlili napolje, profesor Di Samis bi im naložio da vra te magnetofonsku traku na početak, sišao bi s po dijuma, demokratski seo u prvi red s asi stentima, te bi svi zajedno iznova preslušavali dvosatno predavanje, dok bi pro fesor zadovoljno odobravao svaki deo koji mu se či nio ključnim. A valja napomenuti da je tema kursa bio Luterov prevod Biblije na nemački jezik. Prava poslastica, govorile su moje ko lege kolutajući očima. Na kraju druge godine, vrlo ret ko pohađajući nastavu, odvažio sam se da tra žim odobrenje da napišem rad o iro niji kod Hajnea (činio mi se ute šnim njegov stav pre ma nesrećnim ljubavima, koji je, kako je meni izgledalo, odisao zasluženim cinizmom - pri premao sam se za lična ljubavna iskustva). „Vi mla di, vi mladi”, neutešno mi je re kao Di Samis, „vi biste odmah da pređete na savremenike…” Shvatio sam, kao u ne kom trenutku prosvetljenja, da mogu da se oprostim od pi sanja rada kod Di Sa misa. Onda sam po mislio
na profesora Ferija, bio je mla đi, uživao je ugled zbog svo j blistave inteligencije, a bavio se romantizmom i nje mu bliski periodima. Ali starije kolege su me upo zorile da će mi u di plomskoj komisiji svakako biti i Di Sa mis, kao drugi član, te da ne smem zva nično da se obra tim profesoru Feriju, jer bi to Di Samis odmah saznao i omr znuo me za sva vre mena. Moraću da krenem zaobilaznim putem, da bi is palo kao da je Fe rio zatražio da kod nje ga napišem rad, pa će se Di Sa mis naljutiti na njega, a ne na mene. Di Sa mis je mrzeo Ferija iz prostog razloga što ga je on lič no doveo na katedru. Na uni verzitetu (tada, a ve rujem i danas) sve je obr nuto u odnosu na običan život: nisu si novi ti koji mrze oče ve, već oče vi mrze si nove. Mislio sam da ću moći da se pri bližim Feriju tobože slučajno, tokom nekog od seminara koje je Di Sa mis organizovao jedno mesečno u svojoj svečanoj sali, a po sećivale su ih mno ge koleg zato što mu je po lazilo za rukom da dovede slavne naučnike. Međutim, to se ova ko odvijalo: odmah posle predavanja usledila bi debata, a tu su glav nu reč vodili samo pro fesori, poto bi svi iza šli napolje, jer su pre davača vodili na ručak u restoran La Tartaruga, najbolji u tom delu gra da, u stilu sredin X X veka, s ko nobre asrtio mraana, kojitre nb oa slo e fje rak. se kroz od orši lr ov ou g gnIezda stiglo do da Da se bi pro đe ok ulicu s porticima, potom da se pre đe preko starog trga, da se skrene iza ugla ve ličanstvene palate i, najposle, da se pre đ preko još jed nog manjeg trga. E, sada, dok se vpo orka kretala ispod portika, govornik je pro lazio okružen redovnim profesorima, vanredni i docenti pratili su ih na ra stojanju od metar, asistenti na rastojanju od dva me tra, a naj odvažniji studenti na razumno većem rastojanju. Kada bi sti gli do sta rog trga, studenti su se opra štali od povorke, na uglu ve ličanstvene palate odlazili su asistenti, vanredni profesori i docenti prelazili su preko manjeg trga, ali su se po zdravljali ispred restorana, u koji su ula zili samo gost i re dovni profesori. Tako profesor Ferio nikada nije sa znao da po stojim. U međuvremenu mi se oga dila ta akademska sredina, više ni sam odlazio ni na predavanja. Prevodio sam kao ma šina, ali tu nema bi ranja posla, tako da sam na Dan teov stilnovistički jezik prebacivao trotomno delo o ulo zi Fridriha Lista u stva ranju onoga što se zove Zollverein - Nemačka carinska unija. Jasno je zbog čega sam tada pre stao da pre vodim s nemačkog, ali je već bilo ka sno
za povratak na stu dije. Nevolja je u tome što ne mo žete da se po mirite s tom ide jom: i dalje se živimo u ubeđenju da ćemo da nas-sutra položiti preostale ispite i odbraniti diplomski rad. A kada ži vimo gajeći lažne nade, već smo gu bitnici. Kada to na pokon shvatimo, tada smo se već pre dali. U početku sam našao posao kao kuć ni nastavnik jednom malo Nemcu u Engadinu, koji je bio pre više glupav da bi išao u ško lu. Klima izvrsna, usamljenost podnošljiva, izdržao sam go dinu dana pošto je bilo do bro plaćeno. A onda, jed noga dana, de čakova majka pripila se uz mene na hod niku, nagoveštavajući da joj ne bi bilo mr sko da se poda (meni). Zubi su joj č štr ali, a i nausnica joj je bila osen čena brkovima, te sam joj uljudno dao do znanja da ne pri stajem. Tri dana po sle toga do bio sam ot kaz, zato što de čak nije na predovao. Potom sam ži votario baveći se piskaranjem. Mislio sam da ću pisati za ozbilj ne novine, ali sam na išao na razumevanje tek u nekoliko lokalnih listova, gde sam ob javljivao pozorišne kritike provincijskih predstava i gostovanja putujućih pozorišnih trupa. Još uvek je bilo va rijetea pa sam za pi šljivi honorar pisao prik aze tihu re vinjaarlsku nih ode pred staoča va,ran gvi reći izacel za e u igra čice obu čene mor ću, nji hovim uvleistom, a potom sam im pra vio društvo u mleč nom restoranu, gde su uz belu kafu - kad nisu bile švorc - čve erale jaje na ma slacu. Tu sam stekao i svoja prva sek sualna iskustva s jed nom pevačicom, u zamenu za blagonaklonu belešku - za neki list iz Sa luca, ali njoj je i to bilo do voljno. Bio sam bez stal nog boravišta, živeo sam u ra zličitim gradovima (stigao sam u Mi lano tek na Si meijev poziv), radio sam ko rekture rukopisa za najmanje tri iz davačke kuće (uglav nom fakultetske knjige, ali i za ve like izdavače), za jed nu od njih uradio sam re viziju odrednica u nekoj enciklopediji (trebalo je proveriti datume, naslove dela, i tako da lje), sve su to bili poslovi u kojima sam stekao ono što je Pa olo Vilađo u jedno trenutku nazvao čudovišnom kulturom. Gubitnici, kao i sa mouki, uvek poseduju mnogo šira zna nja od pobednika, ali ko želi da bude pobednik, mora da ovla da samo jed nom oblašću, a ne da gubi vreme da ih sve upoznaje, dok je za dovoljstvo erudicij prepušteno gubitnicima. Što više toga neko zna, to mu sve manj toga ide kako tre ba.
Nekoliko godina proveo sam či tajući rukopise koje su mi da vali izdavači (katkad čak i oni zna čajni), jer kod njih niko nema želju da čita ru kopise koje im ša lju. Plaćali su mi pet hiljada lira po ru kopisu, proveo bih ceo dan le žeći u krevetu i munjevito čitajući, a potom bih na pisao svoj sud, na dve šlajf ne, puštajući na volju vlastitom sarkazmu kako bih sa hranio nepromišljenog autora, a u iz davačkoj kući svi ma bi laknulo, odgovorili bi drzniku, sa žaljenjem, da mo raju da odbiju njegov rukopis, i ide mo dalje. Čitanje rukopisa koji ni kada neće biti objavljeni takođe može po stati zanat. U međuvremenu desila se i ta veza s Anom, koja se vza ršila onako kako je bilo ne minovno. Od tada više ni sam uspeo (ili nisam žarko želeo) da se ozbilj no zainteresujem za neku ženu, jer sam se pla šio da ću po novo neslavno proći. Za seks bi se pobrinuo u terapeutskom vidu, po neka usputna avantura, gde nema bojazni da ću se za ljubiti, jedna noć i zbo gom, hvala, bilo je prijatno, povremeno i plaćeni snošaj, da me žud nja ne bi op sedala (zahvaljujući onim igra čicama, celulit mi nije sme tao). Za to vreme sanjao sam ono što sa njaju svi gubitnici: da jednoga dana na pišem knjigu koja će mi do neti slavu i bogatstvo. bihghost na učiowri kako po stase je to velda inas ki pi sac, da biobu sam po čak ter,se i crnacDa(ili kako kaže, dem litički korektan) jednog autora kriminalističkih romana, koji se i sam, kako bi se knji ge bolje prodavale, potpisivao američkim pseudonimom, poput glumaca u špageti vesternima. Ali bilo je lepo ra diti u senci, skriven iza dvo strukog paravana (Drugi autor, i dru go ime Dru gog autora). Pisao sam tuđi kri mić s lakoćom, bilo je do voljno da podražavam Čandlerov ili, u naj gorem slučaju, Spilejnov stil, ali kada sam po kušao da sastavim nešto svoje, primetio sam da pri opisima nekoga ili nečega upućujem na knji ška poređenja: nisa bio kadar da kažem da neko odla zi u šetnju tog sun čanog i vedrog popodneva, već sam go vorio kako je nebo iz nad šetača „kao na Kanaletovim platnima”. Shvatio sam da je i D’Anun cio tako pisao: da bi re kao kako iz vesna Konstanca Landbruk poseduj određene vrline, pisao je da je na lik na žen ske portrete Tomasa Lorensa, za Ele nu Muti na pominjao je da nje ne crte lica pod sećaju na profile kakve je Moro sli kao u mladosti, dok An drea Spereli liči na por tret nepoznatog plemića iz Galerije Borgeze. I tako, ko bi hteo da pro čita roman, morao bi da pre listava i
ilustracije u nekoj istoriji umetnosti sa kioska. Ako je D’Anun cio bio loš pi sac, to ne zna či da i ja tre ba da budem takav. Kako bih se oslo bodio rđave navike da citiram, odlučio sam da se oka nem pisanja. Ukratko, nije to bio neki na ročit život. A kada sam pre valio pedesetu, stigao mi je Si meijev poziv. Zašto da ne? Na kra ju krajeva, hteo sam i to da pro bam. Šta sada da ra dim? Ako pro molim nos iz sta na, biću u opa snosti. Odgovara mi da sa čekam ovde, u naj gorem slučaju, oni su ispred i čekaju da izađem. A ja neću iza ći. U kuhinji ima ne koliko pakovanja krekera i mesnog nareska. Od si noć mi je osta lo i pola fla še viskija. To može da mi po traje dan-dva. Na suću sebi malo vi skija (a posle možda još mal čice, ali tek po pod ne, jer se od ju tarnjeg pića po brljavi) i pokušaću da se vra ti na početak ove pu stolovine, nema čak ni po trebe da pogledam disketu, jer se sve ga jasno sećam, barem zasad. Strah od smr ti daje kri la pamćenju.
II Ponede ljak, 6. a pril 1992 .
Simei je imao lice kao da je neko drugi. Naime, nikada ne upamtim ime kad se neko zove Rosi, Brambila i Kolombo, pa čak i Macini ili Manconi, jer to prezime nosi i neko drugi, tako da pamtim jedino da se taj čovek zove kao i neko drugi. E pa dobro, Simei jevo lice nije se moglo upamtiti jer je bi lo nalik na neči je tuđe. U stvari, njegovo lice bilo je nalik na bilo koje drugo. „Knjiga?” upitao sam ga. „Knjiga. Memoari jednog novinara, pri povest o godinu dana rada na pri premi dnevnog lista koji nikada neće biti objavljen. A opet, te novine tre ba da se zovuSutra, što liči na slogan bilo koje naše vlade: na to ćemo se vratiti sutra. Dakle, naslov knjige svakako će biti Sutra: juče. Lepo, zar ne?” „I želite da tu knjigu ja na pišem? Zašto je sami ne na pišete? Novinar ste, zar ne? Barem sudeći po tome da se spremate da budete urednik dnevnog lista…” „To što je neko urednik novina ne znači nužno da ume i da piše. Ako je neko mi nistar odbrane, to ne znači nužno da ume da baca ručne bombe. Razume se, tokom cele naredne godine pretresaćemo knjigu iz dana u dan, vi ćete morati da je stilski uobličite, da joj datedakolorit, reč o glavnim duženjev ja.”intervju „Hoćete kažete ali da kada ćemojeobojica potpisaticrtama, knjigu,zailitoćećutobiti bitiza Simei koji je uradio Kolona?” „Ne, ne, dragi moj Kolona, knjiga će biti objavljena pod mojim imenom, a vi, pošto je budete na pisali, moraćete da iščeznete. Vi ćete biti, bez uvrede, pisac iz senke, nègre, što bi rekli Francuzi. I za Dimu su takvi pisali pa ne znam zašto ne bi mogli i za mene.” „ A zašto ste iza brali baš mene?” „Zato što imate spisateljskog dara…” „Hvala.” „… ali to još niko nije opazio.” „E baš vam hvala.” „Izvinite, do sada ste radili samo za lokalne dnevne listove, obavljali ste crnački posao u oblasti kulture za pojedine izdavačke kuće, na pisali ste jedan roman u tuđe ime (ne pitajte kako, ali dopao mi je šaka, i može da se čita, ritam je dobar) i premda imate pedesetak godina, pohrlili ste k meni čim sam vam javio da možda imam neki posao za vas. Dakle, umete da pišete, znate šta je knjiga, ali jedva životarite. Ne tre ba da se stidite. Eto i ja, pošto sam spreman da uređujem novine koje nikada neće izaći, asno je da nikada nisam bio kandidat za Pulicerovu nagradu, bio sam samo urednik nekog sportskog nedeljnika i jednog mesečnog časopisa za muškarce, ili, da tako kaže-
mo, za usamljene muškarce…” „Mogao bih dostojanstveno da vas odbi jem.” „Nećete to učiniti jer vam nudim šest miliona mesečno tokom godinu dana, na crno.” „To je mnogo za propalog pisca. A potom?” „A potom, kada mi predate knjigu, recimo u roku od šest meseci nakon završetka eksperimenta, još deset miliona, na ruke, u kešu. I to ću vam dati iz vla stitog dže pa.” „A potom?” „A potom je to vaša stvar. Ako ne spiskate sve na žene, konjske trke i šampanjac, za godinu i po dana zaradićete više od osamdeset miliona, bez odbitka za porez. Moći ćete na miru da odlučite šta ćete dalje.” „Samo da razjasnimo. Ako mene plaćate šest miliona, ko zna koliko ćete vi dobiti, izvinjavam se, a potom, biće još urednika, i troškova za štampanje i distri buci ju, a vi mi tvrdite da je neko, pretpostavljam neki izdavač, spreman da godinu dana plaća za taj eksperiment, a da on sam od toga ništa ne dobi je?” „Nisam rekao da on od toga neće dobiti ništa. Biće da i on ima svoju računicu. Ali a je nemam ako naposletku novine ne budu izlazile. Razume se, nije isključeno da izdavač nakon tih godinu dana odluči da zbilja počne s objavljivanjem tih novina, ali to će u tom trenutku postati krupan zalogaj i pitam se da li će hteti da to i nadalje bude pod mojim rukovodstvom. Zato se pri premam da prihvatim činjenicu da će na kra ju godine zaključiti mu jeTako eksperiment urodio plodom, skladu padne s očekivanjima, i daizdavač može da zatara bidadućan. ću biti spreman: ako sveu drugo u vodu, objaviću knjigu. Biće to prava bomba i imaću masnu zaradu od autorskih prava. Ili će, a to je tek pretpostavka, neko poželeti da spreči njeno objavljivanje i is platiće mi određenu svotu. Bez odbitka za poreze.” „Shvatam. Ali ako želite da vam budem odan saradnik, možda tre ba da mi kažete ko plaća, zašto postoji projekat dnevnog lista Sutra, zbog čega verovatno neće uspeti i o čemu ćete govoriti u knjizi koju ću, budimo otvoreni, ja na pisati “ „Ovako: plaća nas komendator Vimerkate. Verovatno ste čuli za njega…” „Poznat mi je Vimerkate, s vremena na vreme to ime osvane u štampi: ima u vlasništvu desetine hotela na jadranskoj obali, brojne staračke domove za penzionere i invalide, pod njegovom ša pom je čitav niz sumnjivih poslova o kojima se mnogo govorka, nekoliko lokalnih TV stanica koje emituju program od jedanaest uveče, i to isključivo reklame, telešopove i tu i tamo poneku razgolićenu za bavnu emisi ju…” „I dvadesetak novinskih izdanja.” „Žuta štampa, čini mi se, tračevi o estradnim zvezdama, tipa Oni, Iza kuli sa, kao i časopisi o sudskim istragama, na primer Ilustrovani zločin, Šta se kri je u pozadini, smeće, treš.” „Ne, ima tu i speci jalizovanih revi ja, o baštovanstvu, putovanjima, automobilima, edrenju, pa Lekar u vašem domu. Pravo carstvo. Lepa je ova kancelari ja, zar ne? Ima
čak i fikus, kao kod onih glavnih baja na državnoj televizi ji. A na raspolaganja su na i velika prostori ja, open space što bi rekli Amerikanci, za članove redakci je, jedan sobičak za vas, mali ali pristojan ka binet, i još jedna prostori ja za arhivu. Sve bes platno u ovoj poslovnoj zgradi gde su smeštene i sve druge komendatorove firme. Za sve drugo, pri premu i štampanje naših nultih brojeva, koristićemo opremu namenjenu ostalim časopisima, tako da su troškovi eksperimenta svedeni na prihvatljivu meru. I praktično smo u centru, a ne kao oni veliki dnevni listovi do či jih redakci ja moraš da koristiš dve lini je metroa i još jednu autobusku pride.” „A šta komendator očekuje da mu ovaj eksperiment donese?” „Komendator želi da se domogne vrhuške u finansijskim krugovima, u bankama, a možda i u ozbiljnim dnevnim novinama, i to pomoću pretnje da će objavljivati novi list, u kojem će se iznositi istina o svemu. Dvanaest nultih brojeva, recimo 0/1, 0/2 i tako dalje, štampanih u veoma malom tiražu za mali krug ljudi, koje će komenda tor naj pre proceniti, a potom se postarati da ih vidi ko tre ba. Kada komendator bude pokazao da može da dovede u ne priliku vrhušku u finansijskim i političkim krugovima, vrlo je moguće da će ga zamoliti da se okane te ide je, on će odustati od izdavanja lista Sutra i tako će steći ulaznicu za vrhušku. Uzmite, na primer, samo dva posto akci ja u nekim od vodećih dnevnih novina, u nekoj banci, ili kakvoj značajnoj TV mreži.” Oteo mi se zvižduk: „Dva posto je ogromna svota! Ima li on novca za takav poduhvat?” „Nećešizigravajte Govorimo posle već naći inevinašce. novac da to platiš.” o finansi jama, ne o trgovini. Naj pre kupiš, a „Shvatio sam. A shvatam i da bi eksperiment tre balo da uspe samo ukoliko komendator ne bude rekao da novine na kra ju uopšte neće izaći. Svi tre ba da poveruju kako njegova roto-štampa radi punom parom, da tako kažem…” „Naravno. Komendator čak ni meni nije rekao da novine neće izaći, ja to samo podozrevam, za pravo, siguran sam u to. A za to neće sme ti da zna ju ni naši saradnici, s kojima ćemo se sutra sastati: oni tre ba da rade u uverenju da grade vlastitu budućnost. Za taj detalj znamo samo vi i ja.” „Ali šta će biti s vama ako potom objavite šta ste sve radili tih godinu dana, s ciljem da omogućite komendatoru da ucenjuje.” „Ne pominjite reč ucena. Mi ćemo objavljivati vesti, kao što kažu u Njujork tajmsu, all the news that's fit to print…” „… a možda i još poneku pride. ” „Vidim da me razumete. A da li će komendator posle da koristi naše nulte brojeve da nekoga zastraši, ili da nji ma briše zadnjicu, to je njegova, a ne naša stvar. Najvažni je je da u mojoj knjizi neće biti reči o tome kakve smo odluke donosili na redakcijskim sastancima, za to mi vi ne biste bili potrebni, dovoljan bi bio i kasetofon. U knjizi će morati da se dočara potpuno drugači ji list, da se pokaže kako sam godinu dana mukotrpno radio da na pravim novine na temeljima profesionalnog novinarstva koje je
imuno na sve pritiske, nagoveštava jući da se poduhvat neslavno završio zato što nije bilo moguće da jedno slobodno glasilo zaživi. Zbog toga mi je potrebno da vi pustite mašti na volju, da idealizujete, da na pišete epope ju, ne znam da li sam jasan…” „U knjizi će biti prikazano upravo suprotno od onoga što se dogodilo. Sjajno. Ali raskrinkaće vas.” „Ko? Komendator, koji bi morao da kaže da to nije istina, da je jedina svrha celog projekta bilo ucenjivanje? Bolje mu je da ostavi ljude u uverenju da je morao da odustane jer je i on bio izložen pritiscima, da mu je bilo draže da ugasi novine nego da postanu glasilo, što se kaže, koje se povi ja kako moćni vetrovi duva ju. Ili će nas možda raskrinkati članovi naše redakci je, koji će u knjizi biti predstavljeni kao novinari s integritetom? Moja knjiga će biti bet seler ”, baš tako je izgovorio tu reč, kao i svi drugi, „i niko neće hteti ni umeti da joj protivre či.” „U redu, pošto smo obojica ljudi bez kvaliteta, izvinite što citiram Muzila, prihvatam pogodbu.” „Volim da sarađujem s lojalnim ljudima koji govore ono što im je na duši.”
III Utorak., 7. april
Prvi susret s kolegama iz redakci je. Ima ih šestoro, čini se da je to dovoljno. Simei me je upozorio da neću morati da jurim okolo tobože traga jući za vestima, već da tre ba uvek da sedim u redakci ji i pratim sve što se događa. A evo kako je, predstavlja jući me, opravdao moje prisustvo: „Gospodo, da se upoznamo. Ovo je kolega Kolona, čovek s velikim novinarskim iskustvom. Biće mi desna ruka - i zato ćemo mu dodeliti titulu pomoćnika glavnog urednika; njegov najvažni ji zadatak biće da rediguje sve vaše članke. Svi vi ste došli ovamo s različitim radnim iskustvom, jedno je kad se radi za neki list ekstremne levice, a sasvim drugo kad se iskustvo stiče u, recimo, novinama koje se zovu Novosti sa deponije, a budući da smo (kao što vidite) spartanski malobrojni, onaj ko se prethodno bavio čituljama možda će morati da piše osvrt na krizu vlade. Potrebno je, dakle, da se stil ujednači, pa ako se nekome omakne da u članku upotrebi reč apoteoza, Kolona će vam reći da to ne može i predložiti odgovara juću zamenu.” „Prekomerno veličanje”, kazao sam ja. „Eto to. A ako neko, kako bi opisao osobu koja voli udobnost, napiše da je konformista, pretpostavljam da će da kolega biti čoveka dovoljno savestan da munormama predoči kako svi jezički stručnjaci ističu ta rečKolona označava koji se priklanja njemu važne društvene grupe, dakle, oportunistu, a ne ljubitelja komfora.” „Ne, kolega Simei”, umešao sam se, „u tom sluča ju reći ću da treba da upotrebi upravo reč konformista, jer uopšte nije važno šta tvrde jezički stručnjaci, naš čitalac to ne zna, a konformistu će odmah povezati s nekim ko bi da se valja u luksuzu. Tako su ga naučili štampa i televizi ja. Jednako kao što su ga ubedili da se kaže Austrâli ja i đakuzi, a pravilno bi bilo Aùstrāli ja i džakuzi .” „Odlična ide ja, kolega Kolona, tre ba da se obraćamo čitaocima njihovim jezikom, a ne jezikom intelektualaca koji će i obi čan pasoš nazvati putnom is pravom. Osi toga, čini mi se da je naš izdavač jednom rekao da je prosečan uzrast gledalaca njegovih TV kanala (reč je o mentalnom uzrastu) dvanaest godina. To se ne odnosi na naše čitaoce, ali nije naodmet da im pri pišemo određenu starosnu dob: naši bi tre balo da su prevalili pedesetu, verovatno su uzorni i čestiti građani željni vladavine zakona i reda, ali i gladni tračeva i otkrića o raznim vidovima nereda. Poći ćemo od načela da nisu ono što bismo nazvali strasnim čitaocima, na protiv, većina najverovatni je u kući nema ni jednu knjigu, premda, kada to bude neophodno, govorićemo i o nekom popularno romanu, nekom koji se u celom svetu proda je u milionima primeraka. Naš čitalac ne čita knjige, ali voli da zamišlja kako postoje veliki umetnici koji su čudaci i mili jarderi, kao što nikada neće videti izbliza neku dugonogu filmsku zve zdu, a ipak žudi da sa-
zna sve o njenim tajnim ljubavima. Ali vreme je da se ostali predstave. Sami. Da počnemo od jedine dame, gospođica, ili gospođa…” „Maja Frezi ja. Neudata, ili devojka, ili singl, kako god hoćete. Dvadeset i osa godina, zamalo di plomirala na svetskoj književnosti, morala sam da na pustim studije iz porodičnih razloga. Radila sam pet godina u jednom tračerskom časopisu, morala sam da se šunjam po svetu estrade i da na vreme nanjušim ko će se s kim smuvati, da pošaljem fotografe da ih vre baju u zasedi; još češće sam bila pri nuđena da nagovori nekog pevača, ili glumicu, da izmisle novi flert s nekim, te da ih pošaljem na sastanak s pa paracima, to jest da se prošeta ju držeći se za ruke, ili čak da se tobože krišo cmoknu. U početku mi se posao sviđao, ali mi je sada već doja dilo da pričam bajke.” „A zašto ste, dušo, prihvatili poziv da učestvujete u našoj pustolovini?” „Mislim da će se dnevni list baviti ozbiljni jim temama i da ću imati priliku da se dokažem u istraživačkom novinarstvu koje nema veze s ljubavnim skanda lima. Radoznala sam i mislim da imam dobar njuh.” Bila je vitka i govorila je sa uzdržanim poletom. „Odlično. Vi?” „Romano Bragadočo.” „Neobično ime, odakle ste?” „Znate, to ime je jedan od mojih mnogih životnih malera. Izgleda da na englesko ima neko pogrdno značenje, ali na svu sreću, ne i u drugim jezicima. Moj deda je bio nahoče, a kao štodaznate, u tom slučaju ime detetu daje opštinski ćata. Kadnajeprimer, sadistički nastrojen, može počasti i nekim prezimenom kao što je Nepergaća, ali moj deda je naleteo na ćatu koji je bio samo donekle sadistički nastrojen, a i obrazovan, poznavao je englesku književnost… Kada je reč o meni, moja speci jalnost su skandalozna otkrića i radio sam upravo za jedan časopis našeg izdavača, za Šta se krie u pozadini. Ali radio sam samo honorarno, plaćao me je po objavljenom članku.” Što se tiče preostale četvorice, Kambri ja je provodio noći po čekaonicama dežurnih bolnica i policijskih stanica, loveći friške vesti o hapšenjima, ili o žrtvama vratolomnih saobraćajnih nesrećama auto-putu, i nije mu pošlo za rukom da se probije; Lučidi je na prvi pogled ulivao poverenje, ali radio je za li stove za koje niko nikad nije čuo; Palatino je dugi niz godina radio u nedeljnicima koji su objavljivali ukrštene reči i re buse; Kostanca je bio lektor u nekoliko dnevnih listova, ali su novine s vremeno imale sve veći broj stra nica, niko nije uspevao da pročita baš sve pre odla ska u štampu, sada se već i u najugledni jim dnevnim novinama pojavljuju Simon de Buvoar, Bodlrr i Rizvelt, i lektor je postao suvišan, poput Gutembergove štamparske prese. Niko među mojih šestoro sa putnika u ovoj avanturi nije imao neko zadivljujuće iskustvo. Kao likovi u romanu Most Svetog kralja Luja Torntona Vajldera. Kako ih je Simei iskopao, nemam pojma. Kada je završio predstavljanje, Simei je u grubim crtama pobrojao osnovne karakteristike naših novina.
„Dakle, pravićemo dnevne novine. Zašto Sutra ? Zato što su dnevni listovi oduvek prenosili, a nažalost i danas prenose, ono što se desilo prethodne večeri, zato se i zovu Corriere della Sera , Evening Standard ili Le Soir.Međutim, danas smo ono što se dogodilo prethodnog dana već videli na televizi ji juče u osam uveče, dakle, u novinama se piše o onome što već znamo, zbog toga se sve sla bije proda ju. Te vesti, koje su se već uba jatile poput starog hle ba, treba da prenosi i naš list Sutra, ali sa žeto i u vidu podsetnika, a za to je dovoljan kratak stubac koji se pročita za pet minuta.” „ A o čemu će onda te novine pisati?” upitao je Kambri ja. „Sada su dnevne novine osuđene da sve više liče na nedeljni časopis. Pisaćemo o onome što bi moglo da se dogodi sutra, objavljivaćemo analitičke danke, dodatne istrage, neočekivane prognoze… Daću primer. U četiri eksplodira bomba i to sutradan već svi zna ju. E pa lepo, mi ćemo od četiri do ponoći, pre nego što list ode u štampu, morati da iskopamo nekoga ko tvrdi nešto potpuno novo o mogućim krivcima, nešto što još ne zna ni polici ja, i da sastavimo scenario događa ja izazvanih tim atentatom, koji će se odvi jati tokom narednih nedelja…” Bragadočo: „ Ali da bi smo takva istraživanja obavili u roku od osam sati, tre balo bi da imamo deset puta veću redakci ju nego što je ova i pravu riznicu veza, poznanstava, obavešta jaca išta ti ga ja znam čega još…” „Tačno, i kada novine budu zbilja počele da izlaze, tako će i biti. Ali sada, toko ovih godinu dana, tre ba samo da pokažemo da se to može izvesti. A može se zato što nulti broj može daprenosi bilo koji datum, tako može bude sa vršen primer novine izgledale nekoliko meseci, nateprimer kad jedabačena bomba. U tomkako slučabi ju mi već znamo šta se potom dešavalo, ali ćemo pisati kao da čitalac to još ne zna. Dakle, sva naša otkrića zadobiće prizvuk nečuvenog, iznenađujućeg i, usudio bih se da kažem, proročkog. Odnosno, našem naručiocu tre ba da poručimo: eto kako bi izgledao list Sutra da je objavljen juče. Je l’ jasno? I ako nam se prohte, čak i da niko nikada nije bacio bombu, mogli bismo mirne duše da na pravimo jedan broj u stilu šta bi bilo kad bi bilo.” „Ili da sami bacimo bombu ako nam tako odgova ra”, nacerio se Bragadočo. „Ne govorite gluposti”, upozorio ga je Simei. A potom, kao da se predomislio, dodao je: „A ako baš hoćete da je bacite, to meni ni slučajno nemojte reći.” Po završetku sastanka obreo sam se na ste penicama za jedno sa Bragadočom. „Zar se nas dvojica nismo već rani je upoznali?”, upitao je. Rekao sam mu da mi se čini da nismo, a on je, pomalo sumnjičavo, odvratio da je verovatno tako, i odmah mi se obratio na ti. U redakci ji je Simei ne posredno pre toga ustanovio persiranje, a i ja se obič no držim na distanci, po princi pu: nismo ovce za jedno čuvali, ali je Bra gadočo, očito, hteo da naglasi da smo kolege. Nisam hteo da is padne kako dižem nos samo zato što me je Simei predstavio kao urednika, ili tako nešto, S druge strane, ovaj lik pobudio je moju radoznalost i nisam imao pametni jeg posla.
Uhvatio me podruku i rekao da idemo na piće, zna jedno sjajno mesto. Osmehivao se mesnatim usnama i pomalo volovskim očima, tako da mi se učinio odvratnim. Ćelav kao Fon Štrohajm, potiljak mu se spuštao pravo na vrat, ali likom je bio pljunuti Teli Savalas, pravi inspektor Kodžak. Eto, opet ja s citatima. „Le puškasta je ova Maja, zar ne?” Bilo mi je ne pri jatno što moram da priznam da je nisam čestito ni pogledao - kao što sam već rekao, držim se podalje od žena. On me munuo u rame: „Nemoj da glumiš finoću, Kolona. Video sam te kako je krišom posmatraš. Po meni, ona bi pristala, taj je tip. U stvari, svaka će pristati, samo ako umeš da joj pogodiš žicu. Previše je mršava za moj ukus, čak nema ni grudi, ali sve u sve mu, mogla bi da prođe.” Stigli smo do Torinske ulice, a kad smo bili blizu crkve, rekao mi je da skrenemo desno, da bismo potom ušli u neku zavojitu, sla bo osvetljenu uličicu, s nekoliko bog te pita kada zakatančenih ka pija, nigde ni jedne prodavnice, kao da je davno na puštena. Činilo se da u vazduhu lebdi neki ustajali zadah, ali to je jamačno bila posle dica zbrkanih čulnih utisaka, zbog oljuštenih fasada prekrivenih izbledelim grafitima. U visini e štrčala neka cev iz koje je kuljao dim, ali se nije moglo videti odakle potiče jer su i prozori na gornjim spratovima bili zatvoreni, kao da tamo više niko ne stanuje. Možda e i cev pri padala nekoj drugoj zgradi, koja gleda na drugu ulicu, te je stanare bilo baš briga što dim odlazi u na puštenu ulicu. „Ovo je ulica Banjera, najuža u Milanu, premda nije tako uska kao Ša ki peš u Parizu, je gdebila dvasokak, čoveka teško mogu da prođu zajedno. Zovu je sadjavnih ulicomkupatila Banjera,izarimnekada a još ra ni je sokak Banjari ja, zbog nekoliko skog doba.” U tom trenutku iza ugla se pojavila žena s deč jim kolicima. „Nesmotrena, ili nije dobro obaveštena”, primetio je Bragadočo. „Da sam žensko, ne bih ovuda prolazio, pogotovo ne po mraku. Može neko da te izbode nožem kao od šale. Bilo bi šteta, jer ova luftika nije za bacanje, prava mamica koja jedva čeka da je kresne vodoinstalater. Okreni se, pogledaj kako samo vrcka dupencetom. Ovde su izvršeni krvavi zločini. Ove ka pije su sada zakatančene, ali iza njih sigurno još uvek postoje na pušteni podrumi, a možda i tajni prolazi. Ovde je u XIX veku izvesni Antonio Boda, neki nikogović, namamio u jedan takav podrum računovođu, tobože da proveri računske knjige, i klepio ga sekirom. Žrtva je uspela da se izba vi, Boda je uhapšen, proglasili su ga ludim i str pali u ludnicu gde je proveo dve godine. Ali čim su ga pustili na slobodu, nastavio e da lovi naivne bogate ljude, namamio bi ih u podrum, opljačkao, ubio i sahranio na licu mesta. Serijski ubica, kako bi se danas reklo, ali neoprezan serijski ubica, jer je ostavljao tragove svojih trgovačkih ra bota sa žrtvama i na posletku su ga uhapsili, poli ci ja je prekopala njegov podrum, pronašla pet-šest le ševa i Boda je završio na vešalima negde u blizini Ludovikove ka pije. Njegova glava predata je anatomskom kabinetu Glavne bolnice - bilo je to doba kada su Lombrozo i drugi naučnici izučavali oblik lobanje i crte lica smatra jući da su to obeležja nasledne zločinačke prirode. Čini se da
e potom glava sahranjena na groblju Muzoko, ali nikad se ne zna, takvi posmrtni ostaci bili su prava poslastica za okultiste i sataniste svakakve fele… Primećuje se i danas da je ovde pri sutno sećanje na Bodu, kao da smo u Londonu iz vre mena Džeka Tr boseka, ne bih voleo da se noću nađem ovde, ali me ipak privlači. Često navraćam, katkad se sasta jem s mutnim tipovima baš ovde.” Kada smo prošli kroz Banjeru, izbili smo na Mentanski trg i Bragadočo me odveo u neku Moriđi jevu ulicu, koja je takođe bila prilično mračna, ali se u njoj nalazilo nekoliko prodavnica i ka pije na zgradama bile su lepe. Došli smo do platoa s prostrani parkingom okruženim ruševinama. „Pogledaj”, rekao mi je Bragadočo, „ono levo su ostaci rimskih građevina, gotovo da se niko više i ne seća da je Milano bio jedan od glavnih gradova Rimskog carstva. Dakle, te ruševine su zaštićene, iako niko ne daje ni pet para za njih. Ali tamo iza parkinga, ono su ostaci kuća porušenih u bombardovanjima tokom Drugog svetskog rata.” Te srušene zgrade nisu odisale drevnim spokojem, poput onih antičkih ostataka, već pomirenih sa smrću, nego su njihovi patrljci zlokobno zja pili i tužno zurili, kao ophrvani nekom teškom bolešću. „Nije mi jasno zbog čega niko nije pokušao da ovde nešto izgradi”, rekao je Bragadočo, „možda je zaštićena zona, ili se vlasnicima više is plati da drže parking nego da sazida ju zgrade sa stanovima za izdavanje. Ali zašto su ostavljeni ovi tragovi bombardovanja? Meni ove ruševine uliva ju veći strah nego Banjera, premda je lepo što su tu, pokazuju kav je Milano bio posle rata,godina. a u ovom imaMilano malo koji mestapokukoja svedoče kakomije ka izgledao pre bezmalo pedeset A togradu je onaj šavam da otkri jem, grad u kojem sam proveo detinjstvo i dečaštvo, rat se završio kada mi je bilo devet godina, s vremena na vreme noću mi se pričinjava da još čujem prasak bombi. Ali nisu sačuvane samo ruševine: pogledaj, na samom početku Moriđi jeve, onaj toranj iz XVII veka, ni bombe ga nisu sruši le. A malo dalje, pođi za mnom, još uvek je tu ova krčma s početka veka, piše Moriggi, ne pitaj me otkud to da je naziv ulice Mori gi, s jednim g, a krčme sa dva, mora da su opštinari pogrešili kada su postavljali ta blu s nazivom ulice; krčma je stari ja, verovatno je tu ime ispravno napisano.” Ušli smo u prostori ju sa zidovima obojenim u crveno, s oljuštene tavanice visio je starinski luster od kovanog gvožđa, šank je krasila glava jelena, stotine prašnjavih vinskih boca duž zidova, obični drveni stolovi (nije još vre me za večeru, objasnio mi je Bragadočo, te još nema stolnjaka, kasni je će staviti one ti pične crvehe karirane, a jelo se poručuje s male ta ble, ispisane rukom, kao u francuskim krč mama). Za stolovima su sedeli studenti, pokoji predstavnik stare boemske brati je, s dugom kosom, ali ne kao ona kakvu nose hi pici, već kao pesnici, oni što su nekada nosili šešire sa širokim obodom i svilenu mašnu umesto kravate, kao i poneki pi jani starčić, te se nije razaznavalo da li su to preživeli primerci s početka veka, ili ih novi vlasnici unajmljuju kao statiste. Prezaloga jili smo njihovo mešano predjelo: malo sira, šunke i slanine iz Kolonate,
a zahvali smo ga zbilja izvrsnim merloom. „Divno, zar ne?”, kazao je Bragadočo. „Kao da smo izvan vremena.” „Što te privlači ovaj Milano koji bi tre balo da je nestao?” „Rekao sam ti, hoću da vidim ono što mi je u sećanju gotovo izbledelo, Milano u kojem su živeli moj deda i moj otac.” Is pijao je vino, oči su mu se zacaklile, pa pirnom salvetom obrisao je kružni trag koji je čaša ostavila na stolu od izlizanog drveta. „Istori ja moje porodice je ružna. Deda mi je bio glavešina mrskog režima, kako se to obično kaže. I 25. aprila jedan partizan ga je pre poznao kada je pokušao da strugne, nedaleko odavde, u ulici Ka pučo: uhvatili su ga i streljali na licu mesta, tamo na uglu. Moj otac je za to doznao tek kasni je jer se, kao verni sledbenik dedinih ide ja, ’43. priavio u Desetu podmorničko-tor pednu flotilu. Njega su uhapsili u Salou i str pali u logor u Koltanu, gde je proveo godinu dana. Izvukao se za dlaku, nisu pronašli dovoljno čvrste dokaze za podizanje optužnice, a osim toga, Toljati je već ’46. dao mig za sveopštu amnesti ju, takve su te istorijske protivrečnosti, komunisti reha bilituju fašiste, ali Toljati je možda bio u pravu, tre balo je pošto-poto da se us postavi normalno stanje. Međutim, normalno stanje bilo je da moj otac, zbog vlastite prošlosti, i zbog ljage koju e na njega bacila dedina fašistička kari jera, nije mogao da nađe posao, pa ga je izdržavala moja majka, koja je bila krojačica. Tako je on polako propadao, odao se piću, tako da sam ga upamtio samo kao čoveka vodnjikavih oči ju, s licem išaranim crveni žilicama, koji je pri(više povedao onome što gaalijejeopsedalo. Nije nađe opravdanja za mi fašizam nijeoimao ideala), govorio da supokušavao antifašisti, da kako bi ocrnili fašizam, is predali si jaset jezivih priča. Nije verovao da je šest miliona Jevre ja ugušeno u gasnim komorama koncentracionih logora. Za pravo, iako nije bio od onih što i danas tvrde da nije bilo pogroma Jevre ja, nije imao poverenja u priču koju su konstruisali oslobodioci. Sva ta svedočanstva su preuveličana, govorio mi je, pročitao sam kako nekolicina preživelih logoraša tvrdi da su nasred logora bile hrpe odeće ubienih visoke preko sto metara. Sto metara? Ali da li shva taš, govorio mi je, da bi se naslagala hrpa visine sto metara, to bi morala da bude piramida, čija bi osnova bila veća od celokupne površine logora?” „On očigledno nije imao u vidu da se svako ko prisustvuje nekom užasnom događa ju, kada ga se potom priseća, služi hi perbolama. Ako vidiš neki saobraćajni udes na auto-putu i potom ispričaš da je bilo krvi do kolena, ne želiš da svoje sluša oce ubediš da je tekla reka krvi, već na prosto da im dočaraš da je bilo puno krvi. Stavi se u kožu nekoga ko govori o najtragični jem iskustvu u životu…” „Ne poričem, ali me je otac naučio da vesti ne prihvatam zdravo za gotovo. Novine lažu, istoričari lažu, televizi ja i danas laže. Zar nisi video u informativnim emisi jama pre godinu dana, za vreme Zalivskog rata, onog kormorana s per jem slepljenim katranom, kako lipsava u mukama u Persijskom zalivu? A posle je is palo da u to doba godine uopšte nema kormorana u Zalivu, da su ti snimci na pravljeni pre osam godina,
za vreme iransko-iračkog rata. Ili, kako su neki tvrdili, uzeli su kormorane iz zoološkog vrta i polili ih naftom. Nešto slično uradili su i sa fašističkim zločinima. Obrati pažnju, nisam ja prigrlio ide je svog oca ili dede, niti želim da se pretvaram da Jevre ji nisu ubi jani. Osim toga, nekoliko mojih naj boljih pri jatelja su Jevre ji, dakle, jasno ti e. Ali više nemam poverenja ni u šta. Da li su Amerikanci stvarno sleteli na Mesec? Nije isključeno da su sve snimili u studi ju, ako pažljivo osmotriš senke astronauta na Mesecu, ne deluju uverljivo. A Zalivski rat, da li se stvar no dogodio, ih su nam samo prikazali stare arhivske snimke? Živimo u laži, a kada znaš da te obmanjuju, moraš da sumnjaš u sve živo. Ja sumnjam, neprestano sumnjam. Jedino istinito, u šta mogu lično da se uverim, jeste taj Milano od pre mnogo deceni ja. Bombardovanje se zbilja dogodilo, i uzgred, bombe su bacali Englezi, ili Amerikanci.” „A šta je posle bilo s tvojim ocem?” „Umro je kao alkoholičar kada mi je bilo trinaest godina. Da bih se oslobodio tereta tih us pomena, kada sam odrastao, pokušao sam da se priklonim suprotnoj strani. Premda sam ’68. već bio prevalio tridesetu, pustio sam kosu, nosio vi jetnamku i džemper i priključio se nekoj prokineskoj komuni. Docni je sam saznao da je Mao pobio više ljudi nego Staljin i Hitler za jedno, i ne samo to, već i da su prokineski agitatori verovatno bih provokatori koje je ubacila tajna služba. I posvetio sam se samo svo pozivu novinara koji razotkriva zavere. Tako sam izbegao (a imao sam gomilu opasnih poznanika) da kasni je upadnem u klopku crvenih terorista. Više ni u šta nisam bio siguran,„A znao sam jedino da nam neko iza leđa uvek sprema neku prevaru.” sada?” „A sada, ako ove novine zažive, možda sam našao mesto gde će moja izvesna otkrića biti ozbiljno shvaćena… Naleteo sam na priču koja… Osim novina, iz toga bi mogla da se izrodi i knjiga. A tada… Ali da zastanem, vratićemo se na to kada bude sakupio sve podatke… Samo što moram da požurim, trebaju mi pare. Ovaj sitniš što nam nudi Simei nije naodmet, ali nije dovoljno.” „Za život?” „Ne, da kupim kola; razume se da ću podići kredit, ali i rate ću svakako morati da plaćam. Osim toga, morao bih odmah da se domognem automobi la, tre ba mi za moja istraživanja.” „Izvini, ali ti kažeš da hoćeš da zgrneš lovu na tom istraživanju kako bi kupio kola, a kola ti tre baju da dovršiš to istraživanje.” „Da bih rekonstruisao niz događa ja, morao bih da putujem, da obiđem mnoga mesta, možda i da intervjuišem neke ljude. Pošto nemam kola i moram da dolazim u redakci ju svaki dan, moraću sve da rekonstruišem po sećanju, da upregnem samo mozak. I kamo sreće da je to je dini problem.” „A koji je ključni problem?” „Čuj, nisam ja neodlučan, ali da bi razumeo šta želim da uradim, moram da povežem sve podatke. Sam po sebi neki podatak ne kazuje ništa, tek svi podaci za jedno po-
kazaće ono što se na prvi pogled nije videlo. Tre ba da obratiš pažnju baš na ono što pokušava ju da sakri ju.” „Govoriš o tom tvojem istraživanju?” „Ma ne, govorim o izboru automobila.” Umočio je prst u vino i po stolu iscrtao mnoštvo tačaka, kao u enigmatskim časopisima, gde te tačke tre ba da se povežu kako bi se video crtež. „Automobil mora da bude brz, određene klase, svakako ne tražim mala i jeftina kola, osim toga, po meni: ili prednja vuča, ili ništa. Pomišljao sam na lanču, model Tema, tur bo 16v, spada među najskuplje, gotovo šezdeset miliona. Mogao bih da se odlučim za nju, 235 km/h, ubrzanje od 0 do 100 km/h za 7,2 sekunde. Gotovo savršeno.” „Skup je.” „I ne samo to, već tre ba da otkri ješ podatak koji skriva ju od tebe. Ako reklama za automobil ne laže, onda nešto prećutkuje. Tre ba da izbistriš ta bele s tehničkim podacima u auto-časopisima pa ćeš otkriti da je širina lanče teme 183 centimetra.” „Zar to nije lepo?” „Ni ti ne obraćaš pažnju, u reklamama uvek ističu dužinu, koja je svakako važna za parkiranje, ih za prestiž, ali retko navode širinu, koja je ključna ako imaš malu garažu, ili još uže parking-mesto, da i ne pominjem da stalno moraš da kružiš kao luđak ne bi li pronašao neki prostor da se udeneš. Širina je ključna. Tre ba tražiti nešto uže od sto sedamdeset „Ima ih, centimetara.” pretpostavljam.” „Naravno, ali u kolima širokim sto sedamdeset centimetara biće ti tesno ako neko sedi pored tebe, nećeš imati dovoljno prostora za desni lakat. Osim toga, nemaš sve one pogodnosti koje krase prostrana kola, gde su mnoge komande nadohvat desne ruke, blizu menjača.” „I onda?” „Tre ba voditi računa da na instrument-tabli ima dovoljno podataka, da komande budu na volanu, kako ne bi morao mnogo da pomeraš desnu ruku. I eto kako mi je zapao za oko sab 900 turbo, 168 centimetara, maksimalna brzina 230 km/h, a cena je niža, pedeset miliona.” „To su kola za tebe.” „Da, jedino što negde u ćošku na pišu da ubrzanje od 0 do 100 km/h dostiže za 8,5 sekundi, a idealno bi bilo bar za sedam, kao rover 220 tur bo, četrdeset miliona, širina 168, maksimalna brzina 235, ubrzanje od 0 do 100 za 6,6, pravi bolid.” „Znači, tome tre ba da težiš…” „Ne, zato što tek u dnu tabele navode da mu je visina 137 centimetara. Suviše je nizak za krupnog čoveka poput mene, gotovo kao trkački auto za picopevce koji hoće da izigrava ju sportske ti pove, dok je lanča visoka 143, a sab 144, i u njih ulaziš kao gospodin čovek. I kamo sreće da je to sve, ako si picopevac, nećeš ni da gledaš teh-
ničke podatke, koji su nalik na neželjena dejstva na onim lažljivim uputstvima za upotre bu lekova, is pisana sitnim slovcima, kako bi ti promakla činjenica da ćeš umreti sutradan pošto ih popi ješ. Težina rovera iznosi svega 1.185 kilograma: to je malo, ako naletiš naveliki kamion, spljeskaće te kao od šale, tako da tre ba birati teže automobile, sa čeličnim ojačanjima; ne govorim o volvou koji je pravi tenk, ali je prespor, već o roveru 820 Ti, pedesetak miliona, 230 km/h i 1.420 kilograma.” „Ali pretpostavljam da otpada zato što…”, prekinuo sam ga, jer je već i mene obuzela paranoja. „Zato što ubrzanje od 0 do 100 km dostiže tek za 8,2 sekunde: pravi puž, uopšte nije startan. Baš kao i mercedes C 280, čija je ši rina navodno 172, ali osim što košta šezdeset sedam miliona, brzinu od 100 km/h postiže za 8,8 sekundi. A još im treba celih pet meseci za is poruku. A i taj podatak valja uvrstiti u računicu jer za neke od modela koje sam ti na brojao rok isporuke je dva meseca, a neke is poručuju odmah. A zašto ih is poručuju odmah? Zato što ih niko neće! Tu ne smeš da budeš lakoveran. Izgleda da odmah is poručuju opel kali bru 16v, 245 km/h, pogon na sva četiri točka, ubrzanje od 0 do 100 km/h za 6,8 sekundi, širina 169 centimetara, cena pedeset miliona i kusur.” „Idealno, rekao bih.” „ A, ne, zato što joj je težina svega 1.135 kg, suviše je la gana, a visina iznosi samo 132 centimetra, niža je od svih ostalih, idealna je možda za nekog bogatog patuljka. A kamo tema sreće 16v da su problemi. Nisi u obzir prtljažnik. prostrani ji ima lanča turtobo,jedini ali njena širina je 175uzeo centimetara. Među užimNaj mode lima privukla mi je pažnju lanča dedra 2.0 LX, s velikim prtljažnikom, ali ne samo da brzinu od 0 do 100 km/h dostiže za 9,4 sekunde, već je i teška svega nešto malo više od hiljadu dvesta kilograma i maksimalna brzina joj je samo 210 km/h.” „I onda?” „Onda ne znam više gde mi je glava. Već sam do guše obuzet tom istragom, a noću se budim i upoređujem modele automobila.” „A znaš sve podatke napamet?” „Na pravio sam ta bele, ali nevolja je u tome što sam ih naučio na pamet, a to je nepodnošljivo. Još ću poverovati da se automobili namerno prave tako da ja ne mogu da ih kupim.” „Zar takva sumnja nije preterana?” „Sumnje nikada nisu preterane. Sumnjati, ne prestano sumnjati, jedino tako ćeš doći do istine. Zar i nauka ne tvrdi da tako postupa?” „To tvrdi, a tako i postupa.” „Koješta, i nauka laže. Vidi šta se dogodilo s hladnom fuzijom. Lagali su nas mesecima, a onda je is palo da je u pitanju prevara.” „Ali prevara je otkrivena.” „Ko ju je otkrio? Pentagon, koji je možda hteo da zataška neku nepri jatnu istinu.
Možda su oni što su tvrdili da im je uspela hladna fuzija bili u pravu, a slagali su nas ovi što su nam rekli da su oni prvi lagali.” „Pentagon i CIA, hajde de, nećeš valjda da kažeš kako svi časopisi o automobilizmu zavise od tajnih službi judeo-američke plutokrati je?” Pokušao sam da ga osvestim. „ A je li?”, rekao mi je gorko se osmehnuvši. „I ti časopisi su vezani za krupnu američku industri ju, i za sedam sestara naftne industri je, a to su iste one što su ubile Enrika Matei ja, što me možda uopšte ne dotiče, ali to su isti oni koji su ubili mog dedu er su partizani bili njihovi plaćenici. Vidiš kako se sve ukla pa?” Ali konobari su već prekrivali stolove kariranim stolnjacima, da jući nam do znanja da je onima koji bi samo da popi ju koju čašu vina isteklo vreme. „Nekada si, uz par čaša vina, mogao da sediš do dva po ponoći”, uzdahnuo je Bragadočo, „ali sada i ovde hoće da im mušteri je budu parajli je. Možda će ovo jednoga dana postati diskoteka sa stroboskopskim osvetljenjem. Ovde je još uvek sve autentično, da se razumemo, ali već počinje da zaudara, kao da je sve la žno. Možeš li da zamisliš, čuo sam da su vlasnici ove milanske krčme već odavno neki Toskanci. Nema ništa protiv Toskanaca, valjda su i oni ljudi, ali sećam se, kad sam bio mali, pričalo se o kćeri nekih pri jatelja koja se loše udala, a neki naš rođak je na to napomenuo kako bi užno od Firence tre balo podići zid. A moja majka će na to: ma kakva crna Firenca, južno od Bolonje!” čekali da daš nammalu donesu gotovo ša patom upitao: „DaDok li bi smo mogao da mi pozajračun, micu? Bragadočo Vratiću ti zame dvajemeseca.” „Ja? Nemam ni kinte, kao i ti.” „Ako tako kažeš. Ne znam koliko ti daje Simei i nije moje da znam. Pitao sam te tek onako. Uostalom, ti ćeš platiti račun, zar ne?” Tako sam upoznao Bragadoča.
IV Sreda, 8. april
Narednog dana održali smo prvi pravi redakcijski sastanak. „Uradićemo jedan broj novina”, kazao je Simei, „broj za 18, fe bruar ove godine.” „Zašto baš 18. fe bruar?” upitao je Kambri ja, za kog će se kasni je ispostaviti da je onaj što stalno postavlja najgluplja pitanja. „Zato što su zimus 17. fe bruara kara binjeri ušli u kancelari ju Mari ja Kjeze, direktora Staračkog doma Pio Alber go Trivulcio, kao i istaknutog člana milanskog ogranka Soci jalističke parti je. To svi znate: Kjeza je prilikom skla panja ugovora zatražio mito od jednog preduzeća za održavanje čistoće iz Monce, ceo posao vredeo je sto četrdeset miliona, a on je tražio deset posto, i eto, vidite kako i tričavi starački dom može da bude sasvim lepa krava muzara. I to mu sigurno nije bila prva muža, jer je vlasniku tog preduzeća za održavanje čistoće dojadilo da plaća i pri javio je Kjezu. Tako je otišao kod njega da mu is plati prvu ratu od dogovorenih četrnaest miliona, ali opremljen skrivenim mikrofonom i kamerom. Čim je Kjeza primio svežanj novčanica, u kancelari ju su banuli kara binjeri. Kjeza je u panici zgra bio iz fioke još jedan, de blji svežanj, koji je prethodno izmuzao od nekog drugog, i jurnuo u toalet, u nameri da novčanice ubaci klozetsku šolju,Toalijenije mu bilo spasa; pre što jeauništio sve tejanovčanice, već jeubio u li sicama. događaj, verovatno ganego se sećate, vi Kambri sada znate o čemu tre ba da govorimo u broju koji izlazi sutradan. Idite u arhivu, pažljivo iščitajte sve vesti o tom danu i napišite nam kratki uvodni stubac, u stvari ne, na pišite lep člančić, pošto, ako se ne varam, ni u jednom TV dnevniku te večeri nije bilo izve šta ja o tom događa ju.” „OK, šefe. Odoh.” „Čekajte, zato što upravo tu stupa na scenu prava misi ja našeg lista Sutra. Verovatno se sećate kako su narednih dana svi nastojali da zataška ju taj slučaj, posle će še Soci jalističke parti je Kraksi reći je da je taj Kjeza obična protuva i izbaciće ga i stranke, ali 18. fe bruara čitalac još nije mogao da zna da će sudije nastaviti s istrago i da u prvi plan izbi ja pravi pas tragač, onaj sudi ja Di Pjetro, za kog sada svi zna ju, ali u fe bruaru niko nije imao pojma da on postoji. Di Pjetro se svom silinom obrušio na Kjezu, otkrio njegove račune u Švajcarskoj, primorao ga da prizna da nije usamljen slučaj, te je polako izbi jala na videlo čitava mreža političke korupci je, koja je obuhvatala sve stranke, a prve posledice is poljile su se upravo tokom proteklih dana, videli ste da su Demohrišćanska i Soci jalistička parti ja na izborima izgubile brdo glasova, dok je ojačala Liga za sever, koja na talasu omraženosti dosadašnjih vlada u Rimu uspeva da pre brodi skandal. Već pljušte hapšenja, parti je polako tonu u rasulo i neki tvrde da posle pada Ber linskog zida i ras pada Sovjetskog Saveza Amerikancima više
nisu potre be stranke kojima mogu da mani pulišu, te su ih predali u ruke pravde - ili možda, mogli bismo da pretpostavimo, sudi je postupaju po scenari ju koji im diktira američka tajna služba, ali da za sada ne preterujemo. Takva je situaci ja danas, ali 18. fe bruara niko nije mogao da pretpostavi šta će se dogoditi. Međutim, pretpostavićemo mi, i u našem listu Sutra iznećemo čitav niz predviđanja. A taj članak s pretpostavkama i insinuaci jama poveriću vama, Lučidi, i moraćete da budete dovoljno vešti da o svemu govorite koristeći reči možda i verovatno, a da za pravo is pričate ono što će se potom zaista dogoditi. Spomenite i ponekog političara, vodite računa da budu zastupljene sve parti je, da obuhvatite i levicu, nagovestite da naš list prikuplja nove dokaze, a ta natuknica tre ba da bude takva da sledi krv u žilama i onima koji će čitati naš broj 0/1, znajući vrlo dobro šta se dogodilo tokom ova dva meseca nakon 17. fe bruara, ali će se za pitati kako bi mogao da izgleda jedan takav nulti broj lista na današnji dan… Jasno? A sad na posao.” „Zašto ste meni poverili taj zadatak?”, pitao je Lučidi. Simei mu je uputio začuđen pogled, kao da bi njemu tre balo da bude jasno ono što nama nije. „Zato što mi se čini da ste vi izuzetno sposobni da doznate glasine i dojavite ih kome treba.” Kasni je, u četiri oka, upitao sam Simei ja šta je time hteo da kaže. „Nemojte to da prenosite ostalima”, rekao mi je, „ali po meni Lučidi radi za obaveštajnu službu i novinarstvo je za njega samo paravan.” „Tvrdite da je on za pravo špi jun? A šta će vam špi jun u redakci ji?” „Zato što uopšte nije bitno što će Špijunirati nas. Šta bi mogao da dojavi osi onoga što bi tajna služba i sama odlično razumela čita jući bilo koji od naših nultih brojeva? Ali može da nam prenese vesti do kojih je došao špi junira jući druge.” Simei verovatno nije veliki novinar, pomislio sam, ali u svom fahu je pravi geni je. I na pamet mi je pala dosetka koja se pripisuje onom dirigentu poganog jezika, koji je za nekog muzičara govorio: „U svom fahu taj je car. Samo što mu je fah sranje.”
V Petak, 10. april
Dok smo i dalje razmišljali šta sve da na pišemo za broj 0/1, Simei je nadugačko raspredao o nekoliko temeljnih načela za rad svih nas. „Kolona, navedite našim kolegama primere kako možemo da poštujemo, tačni je, da se pretvaramo da poštujemo temeljno načelo novinarstva u demokratskom društvu: odva janje činjenica od ličnih stavova. U našim novinama sve će vrveti od ličnih stavova, koje ćemo kao takve i beležiti, ali kako da pokažemo da u drugim člancima navodimo samo činjenice?” „Vrlo jednostavno”, odvratio sam. „Pogledajte velike anglosaksonske listove. Ako izveštava ju, recimo, o nekom požaru ili o saobraćajnoj nesreći, očito ne sme ju da iznose vlastiti sud o događa ju. Zato u članak ubacuju, pod navodnicima, izjave svedoka, nekog prolaznika, običnog čoveka, predstavnika javnog mnjenja. Kad se stave pod navodnike, te tvrdnje posta ju činjenice, to jest činjenica je da je taj i taj izneo to i to mišljenje. Međutim, mogli bismo steći utisak da novinar navodi izjave samo onih koji dele njegovo vlastito mišljenje. Zato uvek treba navesti dva uza jamno protivrečna mišljenja, kako bi se pokazalo da je činjenica da o tom događa ju postoje različita mišljenja a novinemišljenje, beleže tuanespornu Zvrčka je, je ukoje tome što sepodseća naj pre na navede či je- banalno potom joščinjenicu. jedno, vispreni veoma stav nesamog novinara. Tako čitalac ima utisak da je saznao dve činjenice, a u stvari ga novinar navodi da usvoji samo jedno mišljenje, kao najuverljivi je. Daću primer: srušio se neki nadvožnjak, kamion se survao u provali ju, a vozač poginuo. U članku, pošto je verno preneo činjenice, novinar navodi i: razgovarali smo s gospodinom Rosi jem, 42 godine, koji radi u novinarnici na uglu. Šta se tu može , to je sudbina, rekao je, žao mi je tog ne srećnika, ali od sudbi ne se ne može pobe ći. Odmah potom, izvesni gospodin Bjanki, 34 godine, zidar s obližnjeg gradilišta, izjavljuje: Za sve je kriva opština, odavno se zna da je taj nadvožnjak kli mav. S kim će se čitalac poistovetiti? S oni ko okrivljuje nekoga ili nešto, ko upire prstom u nadležne i odgovorne. Je li to jasno? Stvar je u tome šta i kako navodimo. Da to malo provežbamo. Počećemo od vas, kolega Kostanca. Eksplodirala je bomba na Trgu fontane.” Kostanca je malo razmislio, a potom počeo: „Gospodin Rosi, star 41 godinu, opštinski službenik, koji se navodno zatekao u banci u trenutku eksplozije bombe, rekao nam je: Bio sam nedaleko odatle i čuo ek sploziju. Užas! Iza ovoga stoji neko ko lovi u mutnom, ali nikada nećemo saznati koje to. Gospodin Bjanki (pedesetogodišnjak, berberin) takođe je prolazio nedaleko od trga u trenutku eksplozije, seća se da je prasak bio zaglušujući i jeziv, i doda je: Ti pičan napad anarhi sta, nema sumnje.” „Odlično. Gospođice Frezi ja, stigla je vest da je umro Na poleon.”
„Pa, rekla bih da gospodin Blanš, zamislimo neko doba starosti i zanimanje, kaže da je možda bilo ne pravedno što su tog ionako poraženog čoveka prognali na ono ostrvo, jadničak, i on je imao porodicu. Gospodin Manconi, pardon, mesje Mansoni, rekao nam je: Napustio nas je čovek koji je promenio svet od Manzanare sa do Rajne velikan.” „Dobar vam je štos to navođenje reke Manzanares”, nasmešio se Simei. „Ali ima oš načina da se lični stavovi neopaženo proture. Kako bismo znali o čemu ćemo pisati u našem listu, tre ba da, kako se to obično u redakci jama kaže, utvrdimo vlastiti plan rada. Na ovom svetu ima bezbroj vesti koje se mogu prenositi, ali zašto tre ba da objavimo da se dogodila saobraćajna nesreća u Bergamu, a da zanemarimo onu koja se dogodila u Mesini? Vesti ne prave novine, već obratno, novine su one koje prave vesti. Kada umete da povežete četiri nezavisne vesti, to znači da čitaocu nudite novu, petu vest. Evo, imam ovde dnevne novine od prekjuče i čitam na jednoj istoj strani: Milano, bacila novorođenče u klozetsku šolju; Peskara, Renatov brat nema nikakve veze s njegovom smrću; Amalfi, majka optužuje za prevaru psihologa kome je poverila lečenje anoreksične ćerke; Buskate, posle četrnaest godina pušten iz popravnog doma mladić koji je u petnaestoj ubio osmogodišnjeg dečaka. Sve ove vesti su na istoj strani, u či jem zaglavlju piše Društvo - Deca - Nasilje. Očigledno je reč o nasilju koje je povezano s nekim maloletnikom, ali u ovim vestima reč je o međusobno različitim pojavama. Samo u jednom slučaju (ubistvo deteta) reč je o nasilju roditelja nad decom, ovaanoreksična vest o psihologu se nda ne odnosi malu nije decu,reč pošto se ne navRenato odi koliko ćerkačini imamigodi a, se u sluča ju iz na Peskare o nasilju, je stradao nesrećnim sluča jem, i naposletku, slučaj iz Buskatea, ako ga malo pažljivi je pročitamo, odnosi se bezmalo na tridesetogodišnjaka, a prava vest potiče od pre četrnaest godina. Šta su ovi iz novina hteli da nam poruče ovom stranicom? Možda i nisu imali neku posebnu nameru, nego su četiri sitne agencijske vesti dopale šaka nekoj uredničkoj lenštini, kojoj se učinilo da je zgodno da ih objavi tako spojeno, jer će delovati upečatljivi je. Ali u stvari, novine nam nameću određenu ide ju, daju nam znak za uzbunu, opominju nas - nešto u tom smislu… Kako bilo, pomislite na čitaoca; kada bi svaku od ove četiri vesti preleteo ponaosob, ostao bi ravnodušan, a kada su ovako spojene, to će ga prikovati za stranicu. Je li jasno? Znam da se stalno popuje o činjenici da novine uvek pišu kako je neki radnik iz Ka la bri je napao kolegu na poslu, a nikada da je to učinio neki radnik sa severa, na primer iz Kunea, u redu, to jeste rasizam, ali zamislite stranicu na kojoj bi pisalo kako je radnik iz Kunea i tako dalje, i tome slično, kako je penzioner iz Udina ubio ženu, kako je prodavač novina iz Bolonje izvršio samoubistvo, zidar iz Đenove potpisao ček bez pokrića, šta briga čitaoca odakle su ti ti povi? Međutim, ako govorimo o radniku iz Kala bri je, o penzioneru iz Matere, o prodavcu novina iz Fođe i o zidaru iz Palerma, onda ćemo izazvati za brinutost zbog porasta kriminala na jugu zemlje, a to je prava vest… Naš list izlazi u Milanu, a ne u Katani ji, i treba da vodimo računa o onome na šta je osetljiv milanski čitalac. Pazite,
pravljenje vesti je baš dobar izraz, mi pravimo vest i moramo da znamo kako da je plasiramo između redova. Kolega Kolona, sastanite se u slobodno vreme s našim saradnicima, prelistajte agencijske vesti i sastavite nekoliko tematskih stranica, vežbajte da konstruišete vest tamo gde je nema, ili gde niko nije umeo da je otkrije, samo napred.” Drugi važan predmet razgovora bio je demanti. Naše novine još nisu imale čitaoce i zato, ma kakvu vest da na pišemo, nema ko da je demantuje. Ali moć jednog lista meri se i na osnovu njegove sposobnosti da izađe na kraj s demanti jima, pogotovo kad je reč o novinama koje se očito ne libe da zagaze u mutne vode. Kako bismo se pri premili za vreme kada će se pojaviti pravi demanti ji, bilo nam je od koristi da sastavimo nekoliko tobožnjih pisama čitalaca, a da ih potom opovrgnemo. S ciljem da našem nalogodavcu pokažemo od kakve smo sorte. „Juče sam o tome razgovarao s kolegom Kolonom. Kolona, hoćete li da nam, da tako kažem, održite jedno lepo predavanje o tehnici demanti ja.” „Dobro”, odvratio sam, „navešćemo jedan školski primer, koji ne samo da je izmišljen, već je i pre uveličan. To je parodi ja demanti ja, koja je pre nekoliko godina objavljena u časopisu L’Espreso. U časopis je, tobože, stiglo pismo koje potpisao izvesni Pravdislav Priši petlja, i sada ću vam ga pročitati:
Poštovani uredniče, u vezi sa člankom „Kad su bile mar tov ske ide, on ni šta ne vide”, koji je objavljen u prošlom broju vaših novina, a potpisao ga je Istinoljub Kle petalo, slobodan sam da pri metim sledeće. Nije istina da sam pri sustvovao ubi stvu Juli ja Cezara. Kao što se i sami možete uveriti iz pri loženog izvoda iz matične knji ge rođenih, ja sam se rodio u Mol feti, 15. marta 1944, što znači mnogo ve kova nakon tog ne milog događaja, koji sam, uostalom, oduvek osuđi vao. Gospodin Kle petalo verovatno je pogre šno shvatio kada sam mu rekao da s nekolicinom pri jatelja svake godi ne proslavljam 15. mart ’44. Isto tako nije tačno da sam ja dotič nom Brutu rekao: „Videćemo se kod Fili pa” Napominjem da nikada ni sam bio u kontaktu s gospodinom juče ni samzapravo ni znaosam da segospodi tako zove. Tokom teleBrutom, fonskogdoraz govora nu Kle petalunašeg rekaokrat dakog ćemo se uskoro videti s Fili pom, opštinskim sekretarom za saobraćaj, a tu rečenicu sam iz govorio u kontekstu razgovora o problemima saobraćaja u mojoj četvrti. U navedenom kontek stu nisam nikada rekao da ću poslati plaćene ubice da uklone tog sumanutog iz dajnika Juli ja Cezara, već da „upravo nastojim da ube dim sekretara da se uki ne saobraćanje put ničkih vozila sa Trga Juli ja Cezara. “Zahvaljujem vam i srdačno vas pozdravljam, vaš Pravdi slav Pri ši petlja.
Kako da reagujemo na ovako precizan demanti a da se ne obrukamo? Evo valjanog odgovora.
Skrećem pažnju da gospodin Pri ši petlja uopšte ne pori če činjenicu da je Juli je Cezar ubijen u atentatu koji se dogodio na martov ske ide 44. godine. Takođe skrećem pažnju na či njenicu da gospodin Pri ši petlja svake godine s pri jateljima slavi jubi lej 15. marta 44. godine. U svom članku upravo sam že leo da skrenem pažnju na taj čudni obi čaj. Gospodin Pri ši petlja možda ima lič ne razloge da baš taj dan proslavlja uz obilato iće i piće, ali ne može da porekne da je ta podudar nost u najmanju ruku neobična. Osim toga, on će se svakako setiti da je tokom dugog i sadr žajnog tele fonskog intervjua koji mi je dao, iz govorio i rečenicu: „Po mom mi šljenju, dajte caru carevo, a Bogu bož je.” A iz izvora veoma bli skih gospodinu Pri šipetlji - u koje ne mam nikakvih razloga da sumnjam - do mene su doprle tvrdnje da je Pri ši petlja tu mi slio na Cezara, a da je Cezar dobio svoje, to jest dvadeset i tri uboda nožem. Ističem da u svom pi smu gospodin Priši petlja do samog kraja iz begava da nam kaže koje te ubode zadao. Kada je reč o smušenoj is pravci koja se odnosi na Bit ku kod Fili pa, pred sobom imam bele žnicu u kojoj crno na belom piše da je gospodin Pri ši petlja rekao „Videćemo se kod Fili pa”, a ne „Videćemo se s Fili pom”. Uveravam vas da to isto važi i za pret nju upućenu Juli ju Cezaru. U svoju bele žnicu, koju ovog časa dr žim pred sobom, vrlo preci zno sani zapi sao: „Upravo na..ojim da ub. i uklon… Juli ja Cezara.” Pričanjem bajki i iz vrtanjem reči ne može se iz beći odgovornost niti ućut kati štampa. Slede inici jali Istinoljuba Kle petala. Dakle, šta je ubojito u ovom demanti ju demanti ja? Kao prvo, napomena da je novinar ono što je za beležio saznao iz izvora bliskih Priši petlji. To uvek pali, ne navodi se koji su to izvori, ali se nagoveštava da novine ima ju svoje ekskluzivne izvore, koji su možda pouzdani ji od Priši petlje. Potom se pri begava novinarevoj beležnici. Tu beležnicu niko neće ali zamisao da sedabeleška na licu mesta prenosi uliva poverenje u novine, stičevideti, se utisak da sve može se dokumentuje. Na posletku se ponavlja ju natuknice koje same po sebi ne znače ništa, ali baca ju senku sumnje na Priši petlju. Ne tvrdim ja da demanti ji treba da izgleda ju baš ovako, ovo je ipak parodi ja, ali upamtite dobro tri najvažni ja sastavna činioca teksta kojim se demantuje neči ji demanti: prikupljene glasine, beleške u notesu i nedoumice vezane za pouzdanost onoga koji demantuje vest iz novina. Jasno?” „Savršeno jasno”, odgovorili su svi uglas. A sutradan su svi doneli primere uverljivi jih demanti ja, ne toliko smehotresnih ali jednako delotvornih opovrgavanja tih demanti ja. Mojih petoro učenika dobro je savladalo lekci ju.
Maja Frezi ja je predložila: „Imamo na umu ovaj demanti, ali ističemo da ono što smo mi preneli poti če iz sudskih spi sa, to jest iz obaveštenja optuženom da je protiv nje ga podignuta optužnica. A čitalac nema pojma da je Priši petlja potom u istražno postupku oslobođen optužbe. I ne zna da ti spisi ne sme ju da dopru u javnost, zato osta je nejasno kako smo do njih došli i da li su verodostojni. Ja sam uradila domaći, kolega Simei, ali ako dozvolite, ovo mi deluje, da tako kažem, kao svinjari ja.” „Dušice”, odvratio je Simei, „bila bi još veća svi njari ja da priznamo kako naš list nije proverio svoje izvore. Ali sla žem se, umesto da objavljujemo podatke koje bi neko mogao i da proveri, bolje je da se dr žimo insinuaci ja. Kada nešto tek nagoveštavamo, to ne znači da tvrdimo nešto određeno, služi nam samo da bacimo senku sumnje na onoga koji nam je napisao demanti. Na primer: rado prihvatamo ovu isprav ku, ali smo došli do saznanja da je gospodin Priši petlja (uvek pišite gospodin, ne profesor ili inženjer, gospodin je u ovoj zemlji najveća uvreda) - došli smo do saznanja da je ospodin Pri ši petlja i rani je slao na desetine demanti ja raznim novinama. Iz gleda da mu je to glav na zanimaci ja i da se ničim drugim i ne bavi. Na taj način, ako bi naš Priši petlja poslao neki novi demanti, ne bismo bili čak ni u obavezi da ga objavimo, ili bismo ga ipak preneli, uz na pomenu da gospodin Priši petlja i dalje ponavlja jedno te isto. Tako bismo uverili čitaoce da je reč o nekom paranoiku. Uviđate koja je prednost insinuaci je: kada kažemo da je Priši petlja i drugim listovima pisao demanti je, iznosimo samo istinitu tvrdnju koja se ne može demantovati. Delotvorna insinuaci ja jeste ona kojom saopštavamo činjenice same po sebi bezvredne, a koje se ne mogu opovrgnuti jer su tačne.” Pošto smo usvojili ove zlata vredne savete, bacili smo se - što bi rekao Simei - na brejnstorming. Palatino se prisetio da je do tada radio za enigmatske časopise i predložio da naš list, uz TV program, vremensku prognozu i horoskop, pola stranice posveti i enigmatici. Simei ga je prekinuo: „Horoskop, za boga, dobro je što ste nas podsetili, to je prva stvar koju će naši čitaoci potražiti! Za pravo, gospođice Frezi ja, evo prvog zadatka za vas, prelistajte malo novine i časopise koji objavljuju horoskope i izvucite nekoliko najčešćih obrazaca. I uzmite u obzir samo pozitivna predviđanja, ljudi ne žele da čitau kako idućeg seca umreti od raka. I sastavite predviđanja svakoga, hoću daćekažem dame šezdesetogodišnja čitateljka ne bi pre poznalakoja sebevaže u nazajavi da će sresti mladića koji će biti ljubav njenog života, ali ako proreknete, šta ja znam, da će se rođenima u znaku Jarca tokom narednih meseci dogoditi nešto lepo što će ih usrećiti, to važi za svakoga, za tinejdžera, ako ikada bude čitao naše novine, i za matorku, kao i za knjigovođu koji žudi za povišicom. Ali da pređemo na enigmatiku, dragi kolega Palatino. Šta imate na umu? Ukrštene reči, na primer?” „Ukrštene reči”, rekao je Palatino, „ali nažalost, moraćemo da postavljamo pitanja nalik na: Ko se iskrcao u Mar sali…”, a daj bože da zna ju da je rešenje Garibaldi, za-
cerekao se Simei. „Dok su u inostranim ukrštenicama zadaci sami po sebi dodatna zagonetka. Jednom se u nekom francuskom listu pojavio zadatak l’ami de simple, a rešenje je bilo herbori ste, jer simple na francuskom ne označava samo pri proste i prostodušne ljude, već i lekovito bilje.” „Nije to za nas”, rekao je Simei, „naš čitalac ne samo da ne zna da je simple lekovito bilje na francuskom, nego ne zna ni da jeherbarist učeni naziv za travara. Može Gari baldi, ili Evin muž, koja je životinja majka teleta, samo takvi zadaci.” U tom trenutku oglasila se Maja, ozarenog lica, s gotovo detinjim osmehom na usnama, kao da se sprema da izvede neki nestašluk. Kazala je da su ukrštenice dobre, ali da či talac mora da čeka naredni broj kako bi saznao da li je njegovo rešenje tačno, kao i da možemo da izvedemo kao da smo u prethodnim brojevima ras pisali konkurs s pitanjima na koja čitaoci šalju odgovore, a mi objavljujemo najduhoviti je. Recimo, rekla je, možemo da zamislimo kako smo tražili najgluplje odgovore na neko podjednako glupo pitanje. „Nekada smo se tako na fakultetu za bavljali izmišljanjem urne besno smešnih pitanja i odgovora. Zašto banane rastu na drveću? Zato što bi ih, kada bi rasle na zemlji, odmah pojeli krokodili. Zašto ski je klize po snegu? Zato što bi, kada bi klizile po kavi jaru, zimski sportovi bili preskupi.” Palatino je oduševljeno prihvatio: „Zašto je Cezar na samrti imao vremena da izgovori. Zar i ti, sine Brute? Zato što nož nije bio u ruci Scipiona Afrikanca. Zašto pišemožute sleva u suprotnom nosi čaranadesno? pe? ZatoZato što suštomubiroze na pranju.” rečenica počinjala tačkom. Zašto slon I ostali su živnuli, a u igru se ubacio i Bragadočo: „Zašto imamo deset prsti ju? Zato što bi, da ih imamo šest, postojalo samo šest božjih za povesti, pa možda ne bi bilo zabranjeno da se krade. Zašto je Bog savršeno biće? Zato što bi, kada bi bio nesavršen, ličio na mog teču Pipa.” Pridružio sam se i ja: „Zašto su Škoti izmislili viski? Zato što bi se, da su ga izmislili Ja panci, zvao sake i ne bi mogao da se pije sa sodom. Zašto je more tako široko? Zato što ima previše riba i ne bi se mogle sve str pati u Ženevsko jezero. Zašto se kaže sto pet pa opet? Zato što, kada bi se reklo trideset i tri, to bi bio veliki majstor masonske lože.” „Čekajte”, rekao je Palatino, „zašto su čaše odozgo otvorene, a dole zatvorene? Zato što bi u protivnom kafane bankrotirale. Zašto je majka uvek majka? Zato što, kada bi ponekad bila i otac, ginekolozi ne bi znali šta da rade. Zašto nokti stalno rastu, a zubi ne? Zato što bi onda nervozne osobe grickale zube. Zašto je zadnjica dole, a glava gore? Zato što bi u suprotnom bilo veoma komplikovano da se na pravi kupatilo. Zašto se noge savi jaju ka unutra, a ne ka spolja? Zato što bi to bilo veoma opasno pri prinudnom sletanju aviona. Zašto je Kristifor Kolumbo plovio prema za padu? Zato što bi, da je krenuo prema istoku, otkrio Frozinone. Zašto prsti ima ju nokte? Zato što, kada bi imali zenice, ne bi bili prsti, nego oči.”
Više nismo mogli da stanemo i ponovo se oglasila Frezi ja: „Zašto su ta blete aspirina drugači je od iguana? Zato što bi u suprotnom bile jezive. Zašto pas ugine na grobu svoga gazde? Zato što u okolini nema drveća, nema gde da piša i posle tri dana mu prsne bešika. Zašto prav ugao iznosi devedeset ste peni? Pogrešno postavljeno pitanje, ugao ne iznosi stepene, on ih sadrži.” „Dosta”, rekao je Simei, koji ipak nije mogao da sakri je pokoji smešak. „Ovo su izmotavanja za studentari ju. Zaboravljate da naši čitaoci nisu intelektualci i nisu čitali pesnike nadrealiste, koji su stvarali, kako su sami govorili, pre krasne leševe. Naši čitaoci bi sve to ozbilj no shvatili i pomislili da smo poludeli. Hajde, gospodo, mi se ovde za bavljamo, a nije vreme za to. Da se vratimo na ozbiljne predloge.” I tako je otpala rubrika smešnih pitanja i odgovora. Šteta, bila bi za bavna. Ipak, taj događaj me je naveo da pažljivi je osmotrim Maju Frezi ju. Ako je duhovita, onda mora da je i privlačna. Na svoj način i jeste bila zgodna. Zašto na svoj način? Nisam još shvatao koji je to način, ali pobudila je moju radoznalost. A Maja je očito bila razočarana i pokušala je da predloži nešto drugo, što bi njoj ležalo: „Bliži se vreme kada ćemo znati ko je u užem izboru za ovogodišnju književnu nagradu Stre ga.Zar ne bi tre balo da ponešto na pišemo o tim knjigama?”, upitala je. „Eh, vi mladi, samo biste o kulturi, i sva sreća da vi niste di plomirali, inače biste mi ponudili da na pišete kritički esej od pedeset stranica…” „Nisam di plomirala, ali volim da čitam.” „Ne možemo previše da se bavimo kulturom, naši čitaoci ne čita ju knjige, možda poneki sportski časopis. Ipak, slažem se, novine jednu stranicu mora ju posvetiti kulturi, ali ne samo kulturi, već kulturi i estradi. A značajne kulturne događa je prikazivaćemo kroz intervjue. Intervju nekog autora deluje umirujuće, jer ni jedan pisac ne govori loše o vlastitoj knjizi, tako da naš čitalac neće morati da trpi torturu žestokih i jetkih pera vazda namrgođenih književnih kritičara. Na kra ju krajeva, sve zavisi od toga kakva se pitanja postavlja ju, ne treba preterano da se ras preda o knjizi, već u prvi plan tre ba da izbije pisac, ili spi sateljica, njihova pomalo iščašena ličnost, ili sla bosti. Gospođice Frezi ja, vi ste stekli dobro iskustvo s tobožnjim sentimentalnim vezama poznatih. Razmišljajte o nekom intervjuu, razume se, izmišljenom, s nekim autorom koji e danas žiži pažnje, je njegov ljubavna pričzlobnu a, navedite autorao da se priseti svojeuprve ljubavi,ako a možete i da roman mu iščupate kakvu primedbu rivalski piscima. Predstavite tu prokletu knjigu kao nešto ljudsko, nešto što može da razume i svaka domaćica, da je posle ne grize savest što je neće pročitati - a osim toga, ko još čita knjige čiji prikazi izlaze u novinama, obično ih ne čita ni autor prikaza, daj bože da je i sam pisac pročitao svoju knjigu - kad čovek pažljivi je pogleda pojedine knjige, katkad mu se čini da ih stvarno ni sam pisac nikad nije pročitao.” „Jao, majko moja”, izustila je Maja Fre zi ja, prebledevši, „nikada se neću osloboditi prokletstva sentimentalnih veza…”
„Ne mislite valjda da sam vas ovamo doveo da pišete članke o ekonomiji ili o međunarodnoj politici.” „Pretpostavljala sam da je tako. Ali nadala sam se da nisam upravu.” „De, de, nemojte se žestiti, pokušajte,da smislite štogod, svi imamo ogromno poverenje u vas.”
VI Sreda, 15. april
Sećam se dana kada je Kambri ja rekao: „Čuo sam na radi ju da su neka istraživanja potvrdila da zagađenje vazduha utiče na veličinu penisa mlađeg narašta ja, a taj problem, po mom mišljenju, ne pogađa samo sinove, već i očeve koji uvek ponosno priča ju o veličini piše svoga sina. Sećam se da sam u odeljenju za novorođenčad u porodilištu, pošto su mi doneli tek rođenog sina, rekao da ima velika muda i odmah otrčao da to is pričam svim svojim kolegama.” „Svako novorođenče ima ogromne testise”, rekao je Simei, „i svi očevi priča ju isto. A osim toga, znate da po bolnicama često brka ju oznake sa imenima, pa to možda uopšte nije bio vaš sin, uz dužno poštovanje vašoj supruzi.” „Ali vest je di rektno povezana s očevima jer će štetni efekti imati poguban uticaj i na re produktivne organe odraslih”, us protivio se Kambri ja. „Ako počnemo da širimo ide ju da zagađenje ne pogađa samo kitove, već ugrožava, izvinite na izrazu, i mačore, moglo bi da dođe do momentalnog zaokreta u shvatanju ekologi je.” „Zanimljivo”, rekao je Simei, „ali ko nam garantuje da su komendator i njegovi bliski saradnici zainteresovani da se zagađenje vazduha smanji?” „Ali tako ali bismo na sva zvono zvona za uzbuni li javnost”, rekaojejeSimei, Kambri ja.ba li da sečemo „Možda, mi nismo uzbunu”, reagovao „tre granu na kojoj sedimo? Zar da ugrozimo gasovode, naftu, industri ju čelika? Pa nismo mi glasilo zelenih. Ne tre ba da podbunjujemo, već da umirujemo svoje čitaoce.” A onda je, posle nekoliko sekundi razmišljanja, dodao: „Jedino ako je tvorac tih materi ja koje štete penisu neka farmaceutska kuća koja je komendatoru stala na žulj. To moramo da sagledamo od sluča ja do slučaja. No, ako imate neku ide ju, slobodno je izložite, a a ću kasni je odlučiti da li ćemo je razraditi ili ne.” Sutradan je Lučidi ušao u redakci ju s praktično na pisanim člankom. Priča je bila sle deća. Jedan njegov poznanik primio je pismo sa zaglavljem na kojem je sta jalo Suve-
reni stvo red Svetog Jovana u Je rusalimu - Mal te ški vite zovi - Ekumenski priorat Sveto Troj u Vildjeu - Glavni štab u Valetu - Priorat Kvebek, u kojem mu je ponuđeno da postane pri padnik Reda malteških vitezova, ali tek pošto se dobro is prsi za troškove uramljivanja sertifikata, orden, lentu i kojekakve tričari je. Lučidi je dobio želju da malo proče prka po viteškim redovima i došao je do neverovatnih otkrića. „Čujte, tu je negde i policijski izveštaj, ne pitajte kako sam ga se dokopao, u kome su pobrojani neki od lažnih malteških redova. Ima ih šesnaest i tre ba voditi računa da ih ne pobrkamo s autentičnim Suverenim vojnim i hospitalnim redom Svetog Jovana i Jerusalima, sa Rodosa i Malte, čije je se dište u Rimu. Svi imaju, sa nekim minimalni
vari jaci jama, gotovo isti naziv, svako sebe smatra jedinim izvornim redom i negira sve ostale. Godine 1908. grupa Rusa je u Sjedinjenim Američkim Državama osnovala red na či jem je čelu tokom poslednjih godina Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Roberto Paterno Ajer be Aragona, vojvoda od Per pinjana, glavar aragonske kraljevske loze i pretendent na presto Aragona i Bakarskih ostrva, veliki majstor Viteškog reda kolara Svete Agate iz Paterna i Kraljevske krune Bakarskih ostrva. Od te grupaci je se 1934. godine odvojio jedan Danac, koji je osnovao novi red na čije čelo je postavljen princ Petar od Grčke i Danske. Šezdesetih godina otpadnik ruske frakci je, pukovnik Pol de Grani je de Kasanjak, u Francuskoj stvara novi red, a bivšeg jugoslovenskog kralja Petra II Karađorđevića imenuje vrhovnim zaštitnikom reda. No, nakon sukoba sa Kasanjakom Petar II u Njujorku stvara novi red, čiji ve liki prior posta je Petar od Grčke i Danske. Godine 1966. za velikog sekretara tog reda postavljen je izvesni Robert Basara ba fon Brankovan Himčjačvili, a kada je nešto kasni je smenjen, on osniva Ekumenskih red vitezova Malte, gde je titulu preuzvišendg carskog zaštitnika poneo Enriko III Konstantin di Vigo La skaris Paleolog Aleramik del Monferato, samozvani princ Tesali je i naslednik vizantijskog prestola, koji potom osniva još jedan malteški red. Tre ba pomenuti još jedan red s vizantijskim pečatom, koji je osnovao princ Karol Mirčea, najstari ji sin rumunskog kralja Karola II, koji je pre osnivanja vlastitog reda bio veliki majstor u Kasanjakovoj frakci ji, kao i Veliki priorat na Malti, koji je Petar II osnovao u vreme kada je bio vrhovni zaštitnik Kasanjakovog reda. On je za poglavara postavio malteškog profesora Tonu Bar tleta.koji Posle Petra II, princ Andrej Karađorđević je naj pre bioGastona veliki majstor u redu je smrti osnovao njegov pokojni brat, da bi kasni je tu istu funkci ju imao i u Ruskom prioratu, potom preimenovanom u Veliki kraljevski priorat Malte i Evrope. Postoji i jedan red koji su sedamdesetih godina osnovali Oto Adri jan Šobert poznat i kao baron De Šoa ber i Sicili janac Vitorio Buza, ali jas Viktor Timur II, pravoslavni arhie piskop Bjalistoka, Slobodnog Grada Dancinga (Gdanjska) i Demokratske Re publike Belorusi je, kao i veliki kan Tatara i Mongola. Tu je i Veliki međunarodni priorat koji su 1971. godine osnovali rani je pomenuto Njegovo kraljevsko visočanstvo Roberto Paterno i malteški baron Vela Haber, markizom od Alaroa. Vrhovni zaštitnik tog reda je 1982. godine postao još jedan potomak loze Paterno, princ Hugo Hose Tomasini Paterno, poslednji izdanak kraljevske loze Leopardi Tomasini iz Konstantinopolja, pretendent na presto Istočnog rimskog carstva i poglavar Katoličke apostolske ortodoksne crkve vizantijskog obreda, markiz od Montea perta i vicekralj polj skog prestola. Godine 1971. na Malti se pojavljuje Suvereni red Svetog Jovana iz Jerusalima (od koga sam i krenuo), nakon raskola u Basara binoj frakci ji, a pod vrhovnom zaštitom Alesandra Likastra Grimaldi ja Laskarisa Komnena Ventimilje, vojvode od La Šastra, zakonitog naslednika markiza od Deola. Veliki majstor ovog reda sada je Karlo Stivala de Flavinji, koji je na upražnjeno mesto posle Likastrove smrti postavio Pjera Pasloa. On je preuzeo sve Likastrove titule i njima pridodao zvanja poglavara Belgijske ortodoksne katoličke crkve, velikog maj-
stora Suverenog vojnog reda Jerusalimskog hrama i velikog majstora i hi jerofanta Univerzalnog masonskog reda drevnog i prvobitnog memfisko-misirskog obreda. Umalo da za boravim, za one koji prate poslednje trendove, postoji i mogućnost da se postane član Sionskog priorata, a samim tim i potomak Isusa Hrista i njegove supruge Mari je Magdalene, koji su začeli lozu Merovinga.” „Već i sama imena tih ljudi su vest po sebi!”, rekao je Simei, koji je ushićeno hvatao beleške. „Kako divno zvuče, gospodo draga, Pol de Greni je de Kasanjak, Likastro (kako ono bese?) Grimaldi Laskaris, Komnen, Ventimilja. Karlo Stivala de Flavinji…” „… Robert Basara ba fon Brankovan Himčjačvili!”, podsetio je Lučidi likujući. „Verujem”, dodao sam ja, „da su mnogi od naših čitalaca dobi jali slič ne ponude, pa ćemo na ovaj način sprečiti da ih neko nasamari.” Simei se na trenutak zamislio i re kao da mora još da porazmisli o svemu. Sutradan nam je saopštio da se ras pitao i saznao da našeg izdavača svi zovu komendatorom budući da mu je to zvanje dodelila Komenda Svete Mari je Vitle jemske. „Ispostavilo se da je i tu reč o čistoj prevari, budući da je to ne priznati red. Autentični priznati red je Red Svete Mari je Jerusalimske, ili punim imenom Ordofratrum domus hospi talis Sanctae Mariae Teutonicorum in Jerusalem , i samo se on pominje u zvaničnom vatikanskom godišnjaku. Doduše, posle svih skandala koji su potresli Vatikan, čak ni to nije garant, ali je sigurno da je zvanje komendatora Svete Mari je Vitle jemske isto što i zvanje sumnje, gradonačelnika Dembeli je. Aruglu vi biste hteli dana objavimo članak Ma koji ostavimo bi bacio senku ili još gore, izvrgnuo komendu šeg komendatora? ljude da se uljuljkuju u vlastitim za bludama. Žao mi je, Lučidi, ali vaš lepi čla nak moraće da završi u kanti za otpatke.” „Da li to znači da ćemo za svaki članak morati da proveravamo da li je po komendatorovoj volji?”, upitao je Kambri ja, večiti stručnjak za glupa pitanja. „Obavezno”, odgovorio je Simei. „On je naš, kako se ono kaže, reper za sve.” U tom trenutku je Maja skupila hra brost i izložila svoju ide ju o jednoj mogućoj istrazi. Priča je bila sle deća. Negde u blizini Tičinske ka pije, u kraju koji je svakim danom privlačio sve više turista, nalazi se restoran-piceri ja Slama i seno. Maja, koja živi nedaleko odatle u starom delu grada, koji zbog kanala zovu Navilji, prola zi godinama kraj te piceri je. A ta prostrana piceri ja, kroz čiji se izlog videlo barem stotinak mesta, sve to vreme je zvr jala prazna, tek bi tu i tamo poneki turista popio kafu za stolovima na polju. No, to nikako nije propali lokal. Maja je jednom prilikom, iz čiste znatiželje, ušla u restoran, u kojem je osim nje bila još samo jedna porodica udaljena dvadesetak stolova. Naručila je upravo speci jalitet po kome je restoran i dobio ime, kombinaci ju svežih tankih rezanaca, pola žutih, a pola zelenih, četvrt litra belog vina i tortu od ja buka. Sve je bilo odlično, cene pristupačne, a konobari preljubazni. Činjenica je da bi bilo koji vla snik restorana s tako velikim lokalom, u koji godinama niko ne zalazi i s brojnim osobljem i kuhinjom, ako ima i mrve mozga, na svaki način pokušao
da ga se reši. Međutim, restoran Slama i seno otvara svoja vrata svakog dana, možda sada ima tome već i deset godina, dakle, manje-više tri hiljade šeststo pedeset dana. „Tu postoji neka tajna”, primetio je Kostanca. „Pa i nije bogzna kakva”, odvratila je Maja. „Objašnjenje je očigledno, reč je o lokalu koji pri pada nekoj tri jadi, mafi ji ili Kamori, kupljen je prljavim novcem i jasno e kao dan da je to dobra investici ja. Vi ćete reći da su pare dobro uložene s obziro na vrednost lokala i da bi bilo nor malno da ga drže zatvorenim, kako ne bi uzalud traćili novac. Ali ne, on radi. Zašto?” „Zašto?”, pitao je, kao i uvek, Kambri ja. Odgovor je pokazao da Ma jine moždane vi juge funkcionišu prilično dobro. „Lokal e otvoren kako bi se svakodnevno prao novac koji tu neprestano pristiže. Ti svakog dana lepo poslužiš ono malo mušteri ja koje tu zabasa ju, a svake noći odštampaš gomilu računa, kao da si imao stotine kli jenata. Pošto obračunaš dnevni pazar, uplaćuješ novac u banku - a da ne bi privukao pažnju na silni keš, budući da gotovo niko nije platio kreditnom karticom, otvaraš račun u dvadeset različitih banaka. Na taj prihod, koji je tako postao legalan, mora da se plati i porez, naravno, nakon što se odbi ju svi troškovi upravljanja i snabdevanja (na baviti lažne fakture ne predstavlja nikakav problem). Dobro je poznato da se pri likom pranja novca obično gubi negde oko pedeset posto. S ovakvim sistemom, gubitak je daleko manji.” „Ali kako to dokazati?”, pitao je Palatino. „Jednostavno”, odgovorila je Maja, „dovolj no jekoji da na odu dva iz odeljenja za finansi je, naj bolje muška rac i žena ličevečeru na bračni par,inspektora i da dok edu, posmatra ju situaci ju oko sebe, i na kraju, na primer, ustanove da su uz njih te večeri bile još samo dve mušteri je. Dan kasni je u restoran uleti finansijska inspekci ja da proveri račune, i otkri je na stotine računa od prethodne večeri. Baš bih volela da vidim šta bi na to odgovorili.” „Nije to baš tako jednostavno”, primetio sam ja, „recimo da je par inspektora otišao na večeru u osam, i ma koliko da sporo jedu, tre balo bi da završe posle devet, kako ne bi pobudili niči ju sumnju. Jer ko bi mogao da dokaže da stotine mušteri ja nisu došle baš u periodu između devet i ponoći? Dakle, morali bi da poša lju najmanje tri ili četiri para inspektora kako bi pokrili celo veče. A šta će se desiti ako sledećeg jutra provere stvarno stanje? Finansijska inspekci ja likuje kada otkri je da neko ne pri javljuje ceo promet, ali šta da uradi kada otkri ju da ima i previše računa? U restoranu uvek mogu da se izvade da je došlo do nekog kvara na kasi, da se sve zbrkalo. I šta onda? Da ponovo kontrolišu? Ali ni u restoranu nisu sisali vesla, sad već zna ju kako izgleda ju inspektori, pa kad oni ponovo dođu, neće kucati lažne račune. Dakle, finansijski inspektori morali bi da ih kontrohšu iz večeri u veče tako što bi slali čitavu armi ju ljudi da se prežderava picama, toliko da bi na kra ju restoran zaista propao, ali je mnogo verovatni je da bi inspektori brzo odustali od svega, budući da ima ju važni ja posla.”
„Ukratko”, odgovorila je uvređeno Maja, „time bi finansijska polici ja morala da razbi ja glavu. Naše bi bilo samo da ukažemo na problem.” „Dušo”, rekao je dobrodušno Simei, „reći ću vam šta bi se desilo kad bismo objavili tu istragu. Kao prvo, navukli bismo na leđa finansijsku polici ju kojoj ste vi zamerili da godinama nije primetila tu prevaru - a ti ljudi i te kako dobro znaju kako da se osvete, ako ne nama, onda sigurno komendatoru. A osim toga, kao što vi kažete, u to su umešane tri jade, Kamora, Ndrangeta ili šta ja znam ko. Mislite li da će oni sedeti skrštenih ruku? A mi ćemo ovde mirno čekati da nam podmetnu neku bombu. A zna te li šta ću vam još reći? Naši čitaoci bi bili oduše vljeni ide jom da jeftino jedu u lokalu dostojnom kriminalnih romana. Slamu i seno bi za tili čas pre plavili imbecili pa bi smo im mi na kra ju zapravo učinili uslugu. Dakle, predlog se odbacuje. Ništa ne brinite, samo se vi lepo vratite horoskopima.”
VII Sreda, 15 . april, veče
Maja je bila toli ko za prepašćena kad sam je sustigao dok je izlazila. Uhvatio sam je podruku a da ni sam nisam bio svestan toga. „Ne sekirajte se zbog toga, Majo. Hajde, otpratiću vas kući i us put ćemo nešto popiti.” „Živim blizu kanala, a tu sve vrvi od kafića. Znam jedan u kojem prave odličan belini, moj omiljeni koktel. Hvala.” Ušli smo u ulicu Ripa Tičineze i ja sam po prvi put video kanale. Naravno da sa čuo priču o njima, ali sam bio ubeđen da su ih sve odreda zatr pali zemljom, a umesto toga, činilo mi se da se nalazim u Amsterdamu. Maja mi je s izvesnom dozom ponosa rekla da je nekada davno Milano zaista ličio na Amsterdam, bio je is presecan kanalima čak i u samom centru. Mora da je bio izuzetno lep, zato se Stendalu toliko i dopadao. Kasni je su ih iz higi jenskih razloga zatr pali, jedino su preostali u tom delu grada, ali je voda u njima usta jala i pr ljava, dok su nekada na njih dolazile i pra lje. Ali ako se krene malo ka unutrašnjosti, može se naleteti na uličice u kojima još postoje zgrade s takozvanim za jedničkim balkonom opasanim kovanom ogradom.
flatus vocis, I one za mene obični jienciklopedi je iz pe desetih kojeinscesa prona šao usuvreme kadabile samnaj uređivao je,fotografi pa sam morao da navedem naci ju Bertolaci jeve predstave El nost Milan u Pikolo teatru. Čak i tada sam mislio da e to nešto iz XIX veka. Maja se nasme jala: „Milano je i dalje pun takvih zgrada, samo one nisu više za siromašne. Pođite sa mnom, pokazaću vam.” Ušli smo u jedno unutrašnje dvorište: „Ovde u prizemlju je sve renovirano, tu su antikvarnice nadmenih starinara, s pa prenim cenama, i ateljei sli kara željnih slave. Najobični ja prevara za turiste. Ali tamo gore, ona dva sprata izgleda ju baš kao nekada.” Video sam da gornji spratovi ima ju vrata koja izlazile na balkon s nezaobilazno gvozdenom ogradom. Pitao sam da li neko tu još uvek ostavlja rublje da se suši. Maja je prasnula u smeh: „Nismo u Na pulju. Skoro sve je renovirano, nekada su ste penice vodile direktno do balkona, tako se tad ulazilo u kuću, a na kraju se nalazio samo jedan za jednički klozet, i to čučavac, kupatilo i tuš mogao si samo da sanjaš. Sad e sve preuređeno za bogataše, u nekim stanovima postoje čak i hidromasažne kade, a cene su im da se smrzneš. Osim u delu gde ja živim. Stanujem u dvosobnom stanu kro čije zidove curi voda, ali nebu hvala, iskopali su rupe za klozetsku šolju i tuš. Ipak, ja obožavam svoj kraj. Međutim, sigurna sam da će uskoro i tamo krenuti s renoviranje pa ću morati odande da odem jer neću moći da plaćam stanarinu. Osim ako Sutra ne počne uskoro da izlazi i ja dobi jem stalni radni odnos. Zbog toga i trpim sva ona poni-
ženja.” „Ne primajte to previše k srcu, Majo, očigledno je da još is pipavamo teren, tre ba shvatiti o čemu valja pisati, a o čemu ne. A s druge strane, Simei ima odgovornost, kako prema novinama, tako i prema izdavaču. Možda je u vreme kada ste se bavili sentimentalnim vezama moglo da prođe sve i svašta, ali ovde je drugači je, mi tek treba da na pravimo dnevni list.” „Pa upravo zbog toga sam se ponadala da sam uspela da se oslobodim tog bljutavog sentimentalnog đubreta, htela sam da postanem ozbiljan novinar. Ali možda sam ja rođeni gubitnik. Nisam di plomirala jer sam pomagala svoji ma sve do njihove smrti, a onda je bil o prekasno da se ponovo okrenem knjizi. Sad živim u rupi i nikada neću postati speci jalni izveštač u, na primer, Zalivskom ratu… Šta radim? Pravim horoskope, vučem naivčine za nos. Zar to nije potpuni promašaj?” „Tek smo počeli, kada se malo zahuktamo, novinar kao vi imaće više prostora da se razmahne. Do sada ste dali sjajne predloge, meni su se dopali, a mislim da su se dopali i Si mei ju.” Osećao sam da je lažem, tre balo je da joj kažem da se zagli bila u blato do kolena, da je nikada nećemo poslati na Bliski istok i da je bolje da pobegne pre nego što bude prekasno, ali nisam mogao da je još više rastužim. Spontano mi je palo na pamet da oj saopštim istinu, ali da, umesto o njoj, pričam o sebi. Pošto sam se spremao da poput pesnika ogolim svoje srce, počeo sam da joj se obraćam na ti ame, da ja to sam nisamonakav ni primetio. „Pogledaj kakvog me vidiš, ni ja nisam di plomirao, uvek sa radio neke trećerazredne poslove, a dnevnih novina sam se dokopao s punih pedeset godina. Ali znaš li kada sam počeo da se osećam kao gubitnik? Od trenutka kada sa počeo da mislim da sam gubitnik. Da ta misao nije počela da mi se vrzma po glavi, sigurno bih i ja ostvario pobedu barem na jednom polju.” „Punih pedeset godina? Izgledate mlađe. To jest, izgledaš mlađe.” „Dala bi mi samo četrdeset devet?” „Ne, izvini, ti si zgodan čovek, i kada držiš pridiku, vidi se da imaš smisla za humor, a to ukazuje na svežinu, mladost…” „Pre bih rekao da je to znak mudrosti, a samim tim i sede glave.” „Ne, vidi se da ne veruješ u to, ali si očito prihvatio da uletiš u ovu avanturu i to činiš s cinizmom… kako da kažem… punim radosti.” Punim radosti? Ona je bila mešavina radosti i melanholi je i gledala me (kao što bi rekao neki loš pisac?) srnećim očima. Srnećim? Ma dajte, jednostavno me je, hoda jući, pogledala odozdo, budući da sa viši od nje. To je sve. Svaka žena koja gleda odozdo liči na Bambi ja. U međuvremenu smo stigli do njenog kafića, ona je pi juckala svoj belini, a ja spokojno is pijao viski. Posle dužeg vremena pred sobom sam opet imao ženu koja nije prostitutka i osećao se gotovo podmlađenim.
Ne znam da li je na to uticao alkohol, ali sam joj u potpunosti otvorio svoju dušu. Od kada se nisam nikom poverio? Is pričao sam joj da sam nekada bio u braku i da me e žena na pustila. Ona me je osvojila jer mi je jednom prilikom, na samom početku naše veze, kada sam ja pokušao da opravdam neku glupost koju sam napravio, i zamolio je da mi oprosti zato što sam glup, rekla da me voli iako sam glup. Takve izjave mogu luđački da ras plamsaju ljubav, ali je kasni je verovatno uvidela da je moja glupost premašila svaki prag njene toleranci je i tako se naša priča završila. Maja se sme jala („Kakva divna izjava ljubavi: volim te iako si glup!”), a onda mi e is pričala da je i ona, premda je bila mlađa i nikada nije pomislila da je glupa, imala svoje tužne priče, možda zbog toga što nije mogla da podnese tuđu glupost, ili zbog toga što su joj svi vršnjaci, pa i oni nešto stari ji, izgledali nezrelo. „Kao da sam ja zrela. I eto tako, imam skoro trideset godina, još sam i usedelica. A to je zato što nikada ne možemo da se zadovoljimo onim što imamo.” Trideset godina? U Balzakovo doba žena od trideset godina bila bi već pre cvala. A Maja bi izgledala kao dvadesetogodišnjakinja da nije nekoliko malih tankih bora oko oči ju, kao da je često plakala, ili možda ne podnosi svetlost pa stalno žmirka na sunce. „Nema većeg uspeha od pri jatnog susreta dvoje gubitnika”, rekao sam, a čim sa to izrekao, osetio sam gotovo strah. „Blesavko”, rekla mi je ljupko. A onda se postiđeno izvinila zbog tolike prekomerne „Nema potre štaviše, moram da ti zahvalim”, rekao sam joj, „niko me nijebliskosti. nazvao blesavkom takobe,zanosno.” Otišao sam i korak dalje. Srećom, ona je hitro promenila temu. „Voleli bi da liče na Harijev bar u Veneci ji”, rekla je, „a nisu u stanju ni da poreda ju flaše s pićima. Pogledaj, džin Gordon je završio među viski jem, dok su Bombaj safiri Tankerej na drugoj strani.” „Šta, gde?”, pitao sam, gleda jući is pred sebe, gde su se nalazili jedino drugi stolovi. „Ne tamo”, rekla mi je, „pogledaj ka šanku.” Okrenuo sam se, bila je u pravu, ali kako je samo mogla da pomisli da ja mogu da vidim isto što i ona? To je bio samo nagoveštaj otkrića do kog ću kasni je doći zahvaljujući onom br bljivom Bragadoču. U tom trenutku tome nisam pridavao značaj i is koristio sam priliku da zatražim račun. Rekao sam još nekoliko utešnih rečenica i otpratio je do ka pije, odakle se video hodnik u kome se nalazila jorgandžijska radnja. Izgleda da još uvek ima dosta jorgandži ja, premda je televizi ja preplavljena reklamama s dušecima na federe. Zahvalila mi je: „Sad se osećam mnogo bolje”, nasmešila se pruživši mi ruku. Bila je topla i zahvalna. Vratio sam se kući šeta jući kraj kanala starog Milana, koji je bio mnogo pri jatniji od Bragadočovog. Zaista bih morao bolje da upoznam ovaj grad, prepun je raznih iznenađenja.
VIII Petak, 17. april
Tokom sledećih dana, dok je svako od nas radio domaći zadatak (tako smo to zvali) kod kuće, Simei nam je govorio o projektima koji možda i neće biti neophodni za sa početak, ali o kojima tre ba malo porazmisliti. „Još nisam siguran da li to tre ba da ide u broj 0/1 ili u 0/2, premda i u broju 0/1 oš uvek imamo dosta praznih stranica, ne kažem da je nužno da krenemo sa šezdeset strana, kao Korijere dela sera, ali moramo da na pravimo barem dvadeset četiri. Naravno, poneku ćemo popuniti reklamama, nije važno što ih niko neće zatražiti, preuzećemo ih iz drugih novina i praviti se kao da su plaćene - a tako ćemo stvoriti poverenje kod komitenata, što bi u budućnosti mogao da nam bude znača jan izvor prihoda.” „Ne smemo nikako da izostavimo čitulje”, rekla je Maja, „i one su čist novac. Dopustite da ih ja izmislim. Obožavam da usmrtim osobe s čudnim imenima i neutešni porodicama, a posebno volim ucveljene po zadatku, kojih uvek ima kada premine neka važna ličnost. Njima nije stalo ni do pokojnika ni do njegove porodice, već koriste čitulju za name dropping, kao da hoće da kažu: vidite, i ja sam ga poznavao.” Kao i uvek, domišljata. Ali posle one šetnje držao sam se malo podalje, a i ona je bila„Slažem uzdržana,seoboje smo serekao osećali za čitulje”, je nezaštićeno. Simei, „ali prvo završite horoskop. Ja sam, međutim, razmišljao o nečem drugom. O javnim kućama, ili da upotre bim drugu reč, kako ne bi došlo do zbrke, budući da postoje mnoge javne instituci je otvorene za posetioce, o kuplera jima. Ja ih se sećam, bio sam zreo muškarac kada su ih zatvorili 1958. godine.” „A ja sam već bio punoletan”, rekao je Bragadočo, „te sam se promuvao po nekima.” „U Kjaravalskoj ulici nalazio se pravi pravcati bordel, s pisoarima na ulazu, kako bi se kli jentima omogućilo da se olakša ju pre nego što uđu…” „… i matore droce koje su paradirale obli zujući usta pred vojnicima i uplašeni provincijalcima, dok je matrona vikala: ajmo, gospodo, niste na tramvajskoj stanici…” „Molim vas, Bragadočo, s nama je i jedna dama.” „Možda biste, u sluča ju da treba da pišete o tome”, rekla je nimalo zbunjena Maja, „mogli da kažete da su kurtizane u zrelim godinama gipko hodale i la scivnom mimikom mamile mušteri je koje su izgarale od žudnje…” „Sjajno, Frezi ja, ne baš tim rečima, ali svakako bi bilo neophodno pisati istančanim jezikom. Između ostalog i zbog toga što su mene oduševljavali otmeni ji bordeli, poput onog u Ulici San Đovani ja sul Mura, predivno zdanje secesionističke arhitekture i pre puno intelektualaca koji su tu dolazili (kako su sami govorili) ne zbog seksa, već
zbog istori je umetnosti…” „Ili bordel u ulici Fjori Kjari, čist art deko, s raznobojnim zidnim pločicama”, rekao je Bragadočo nostalgičnim glasom. „Ko zna koliko se naših čitalaca seća njih.” „ A oni koji u to doba nisu bili punoletni videli su ih u Felini jevim filmovima”, podsetio sam ja, „jer kad u vlastitom pamćenju nemamo sećanja, preuzimamo ih i umetnosti.” „Preuzmite taj zadatak, Bragadočo”, zaključio je Simei, „na pišite mi živopisan članak u stilu: baš su bila dobra ta stara vremena.” „Ali zašto izvlačiti kuplera je iz naftalina?”, upitao sam obuzet sumnjom. „Ako bi to i razgalilo vremešnu gospodu, zasigurno bi sa blaznilo gospođe u godinama.” „Kolona”, rekao je Simei, „otkriću vam nešto. Pošto su ’58. zatvoreni bordeli, neko je nekoliko godina kasni je kupio zdanje u ulici Fjori Kjari i u njemu otvorio šik restoran, sa sve onim raznobojnim pločicama. Međutim, odlučio je da sačuva nekoliko sobičaka i da pozlati bidee. Ne možete ni da zamislite koliko je uzbuđenih gospođa tražilo od muževa da ih vode u te ćumeze, kako bi razumele šta se tamo dešavalo u stara vremena… Naravno, to je budilo znatiželju samo neko kratko vreme, potom su se i gospođe umorile, ili pak kuhinja nije bila na zadovoljava jućem nivou, tek, restoran je zatvoren i kraj priče. No, slušajte dobro, razmišljam i o jednoj tematskoj stranici. S leve strane bio bi Bragadočov danak, a s desne re portaža o propadanju bulevara na periferi ji, do kojeg je došlo zbog poplave prostitutki od kojih ne možete da prođete ulicom s decom. imali nikakav komentar bi duše povezao te dve pojave, ostavićemo čitaocuNedabismo sam zaključi, no znam da su ukoji dubini svi za povratak na stare dobre kuplera je, žene zato što muškarci ne bi morali da se zaustavlja ju kraj puta da bi pokupili neku drocu i za patili miris jeftinih parfema u svojim kolima, a muškarci zato što bi mogli da šmugnu u jedan od onih hodnika, pa ako ih neko i vidi, uvek mogu da kažu da ih interesuje unutrašnjost lokala, na primer, secesionizam. Ko će se poza baviti člankom o prostitutkama?” Kostanca je rekao da bi on to rado preuzeo na sebe i svi su se složili s tim: provesti nekoliko noći duž bulevara znači popriličnu potrošnju benzina, a postojao je i ri zik da se naleti na patrolu Odeljenja za suzbi janje prostituci je. Te večerignezdo. je Ma jin pogled vione dubok utisaksenanamene. Kao daopreznost, je shvatilasačekao da je ušla u osinje Zbog togaosta sam, obazirući poslovičnu da izađe, zatim zastao na trotoaru nekoliko minuta, rekavši drugima da moram da ostane u centru kako bih skoknuo do neke apote ke. Znao sam kojim se putem vraća pa sam je sustigao na pola puta. „Odlazim, moram da odem”, rekla mi je, dršćući, gotovo plačnim glasom. „U kakve sam to novine dospela? Oni moji ljubavni tračevi nikome nisu nanosili zlo, štaviše, pomagali su frizerima da poveća ju zaradu, budući da su mnoge gospođe išle kod njih kako bi prelistale moje ženske časopise.”
„Majo, ne uzimaj sve to suviše k srcu. Simei za pravo sprovodi psi hološke oglede, ne znači da zaista želi sve to da objavi. Nalazimo se u fazi razmišljanja, iznose se pretpostavke, razmatra ju mogući scenari ji, to je jedno lepo iskustvo, a sem toga, niko nije od tre be tražio da se prošetaš bulevarom obučena kao prostitutka kako bi intervjuisala neku od njih. No, večeras ti sve ide naopako, moraš da odagnaš te misli. Šta kažeš na bioskop.” „U onom se daje film koji sam već gledala.” „Na koji bioskop misliš?” „Onaj pored kog smo upravo prošli, s druge strane ulice.” „Ali ja sam te držao za ruku i posmatrao, nisam gledao na drugu stranu ulice. Znaš li da si baš lepa?” „Ti nikada ne vidiš ono što ja vidim”, rekla je. „U svakom sluča ju, jesam za bioskop, hajde da kupimo novine i vidimo šta se daje u blizini.” Otišli smo da pogledamo film koji uopšte nisam upamtio budući da je ona i dalje drhtala, pa sam je u jednom trenutku uhvatio za ruku, koja je ponovo bila vruća i zahvalna. Bili smo poput zaljubljenog para, ali iz vremena Arturovih vitezova, sa sve onim mačem postavljenim u krevetu između muža i žene. Dok sam je pratio kući - malo se razvedrila - poljubio sam je bratski u čelo i štipnuo za obraz, kao da smo stari pri jatelji. Na kra ju krajeva (pomislio sam) mogao bih oj biti otac. Ili gotovo otac.
IX Petak, 24. april
Te sedmice poslovi su se odvi jali s ogromnim pauzama. Niko, pa čak ni Simei, nije bio oran za rad. S druge strane, dvanaest brojeva za godinu dana svakako ne znače jedan broj dnevno. Ja sam iščitavao prve verzi je članaka, ujednačavao stil, pokušavao da izbacim kićene izraze. Simei je to odobravao. „Gospodo, mi se bavimo novinarstvom, a ne književnošću.” „Kad smo već kod toga”, oglasio se Kostanca, „mobilni telefoni se svakim dano sve više i više upotre bljava ju. Juče je neko u vozu, na sedištu kraj mene, vodio dugi telefonski razgovor sa službenicom iz neke banke, saznao sam sve o njegovom materialnom stanju. Čini mi se da svet postaje sve luđi i luđi. Možda bismo mogli da posvetimo jedan članak toj pojavi?” „Što se tiče mobilnih telefona”, uzvratio je Simei, „njima će brzo odzvoniti. Kao prvo, skupi su kao đavo i samo mali broj ljudi može da ih priušti. A osim toga, ljudi će ubrzo shvatiti da nije neophodno telefonirati svakome u bilo kom trenutku, počeće da im nedosta je lični kontakt, licem u lice, a na kra ju meseca otkriće da je račun pa pren. Ta moda proći će za godinu dana, maksimalno dve. Za sada su mobilni telefoni korisni edino ipreljubnicima, da mogu ugovore dakom ne koriste telefon, možda vodoinstalaterima, kako da bi mogli da sa ihstanke zovu ua sva trenutkukućni dok su na tere-a nu. I nikom drugom. Dakle, većini naših čitalaca, koji mobilne telefone nema ju takav članak uopšte ne bi bio interesantan, dok bi onima koji ga imaju bilo manje-više sveedno. Čak bi mogli da pomisle da smo mi nekakvi snobovi i pomodari.” „I ne samo to”, umešao sam se ja, „uzmite u obzir da Anjeli ju, Rokfeleru i predsedniku Sjedinjenih Američkih Država mobilni telefon nije potre ban jer imaju gomilu sekretara i se kretarica koji se bri nu za sve što tre ba. Dakle, uskoro će svi primetiti da ga koriste jedino šuše, bednici koji mora ju biti dostupni kako bi im banka saopštila da su uleteli u minus, i oni koje šef stalno muštra i uvek moraju da su mu na usluzi. Tako će mobilni telefon postati simbol niže vrednosti na društvenoj lestvici i niko više neće hteti da ga ima.” „Nisam baš sigurna u to”, rekla je Maja, „to mu dođe kao casual look , na primer kombinaci ja majice, farmerki i marame: ovu odeću u standardizovanim veličinama mogu sebi da priušte i pri padnice visokog društva i obične radnice, s tim što potonje neće biti u stanju da dobro ukombinuju različite delove, ili će insi stirati na tome da farmerke mora ju da budu nove novcate, a nikako poderane na kolenima, ih će ih nositi sa štiklama, pa će se iz aviona videti da nije reč o pri padnici krem društva. Ali ona to neće primetiti i nastaviće zadovoljno da nosi svoju lošu kombinaci ju odeće, i ne sluteći da upravo to oda je njen društveni status.”
„A pošto će možda pročitati Sutra, mi ćemo joj saopštiti da ona nije nikakva gospođa, a da je njen muž šuša ili preljubnik. A osim toga, možda je komenda tor Vimerkate zainteresovan za kupovinu neke telefonske kompani je pa bismo mu tim članko učinili medveđu uslugu. Dakle, ta tema je ili potpuno nebitna, ili previše škakljiva. Bolje da je ba talimo. To je isto kao i priča o kompjuterima. Komendator nam je dozvolio da svako ima svoj, zgodni su za pisanje i čuvanje podataka, ali ja sam čovek starog kova i nikad ne znam šta s njim da radim. A većina naših čitalaca je nalik na mene i nema ju potre bu za kompjuterima jer nema ju nikakve podatke koje bi na njemu čuvali. Ne tre ba da stvaramo kod naših čitalaca kompleks niže vrednosti.” Pošto smo se okanuli elektronike, tog dana smo se okrenuli iščitavanju jednog članka koji sam korigovao. Bragadočo je primetio: „Gnev Moskve? Zar nije banalno koristiti uvek iste izraze, tipa navući gnev Moskve ili gnev penzionera?” „Ne”, odgovorio sam, „čitalac upravo očekuje te izraze, na njih su ga navikle sve novine. Čitalac će shvatiti šta se dešava samo ako kažemo da je došlo do polarizaci je u društvu, da vlada na javljuje bolne rezove, da još uvek postoji tračak nade, da je narušen predsednikov kredi bilitet, da su na javljene mere pucanja u prazno, da se uspešno hvatamo u koštac s gorućim problemima, da je ekonomska situaci ja alarmantna, da e pevaljkin put do uspeha bio posut trnjem, da se diktator oglušio o apel, da se golobradi mladić upisao u listu strelaca. Političari se nikada ne priključuju drugoj stranci ili pre laze u nju, već preleću, dok policijske snage svoj zadatak uvek obavlja ju krajnje profesionalno.” „Da li baš uvek moramo da pomenemo taj profesionalizam?”, umešala se Maja. „Svako obavlja svoj zadatak profesionalno. Naravno da je nadzornik gradilišta zadužen za zidove profesionalno obavio svoj zadatak ako se oni kasni je ne sruše, ali to je potpuno normalno, predmet naše pažnje mogao bi da bude jedino nemarni nadzornik čiji će se zi dovi kasni je srušiti. Naravno da ću vodoinstalateru, kog sam pozvala da mi otpuši lava bo, na kraju posla srdačno zahvaliti, ali ga sigurno neću pohvaliti da je profesionalno obavio svoj posao. Da nije možda tre balo da postupi kao lažni instalater majstor Stamenko u jednoj od epizoda Miki ja Mausa? To stalno pominjanje profesionalnog obavljanja posla, kao da je reč o nečemu neuobiča jenom, može da navede na pomi sao da ljudi otaljava svoj posao.” „Upravo to”, inače nastavio sam, ju „čitalac misli da ljudi po pra vilu otaljava ju posao pa zato tre ba naglasiti profesionalizam, to je tehnički način da se kaže da je sve urađeno kako tre ba. Polici ja je uhvatila kradljivca kokošaka? Profesionalno su obavili zadatak.” „Pa to je isto kao i papa dobričina. Navodi na pomisao da su pape pre njega bili nekakvi mrgudi,” „Možda su ljudi zaista tako mislili, inače dotičnog papu ne bi tako nazvali. Jeste li ikada videli fotografi ju Pija XII? U filmovima o Džejmsu Bondu garantovano bi dobio
ulogu šefa terorističke organizaci je Spektra. ” „Ipak, novine su te koje su papi Jovanu XXIII dodelile titulu dobričine, a obični ljudi su se samo poveli za tim.” „Tako je. Novine tre ba da obuče čitaoce kako da misle”, umešao se Simei. „Da li novine tre ba da slede sklonosti ljudi ili da ih stvara ju?” „I jedno i drugo, gospođice Frezi ja. Ljudi u početku ne znaju kakve su im sklonosti, naš je zadatak da im ukažemo na njih, a oni će tek onda shvatiti da ih već ima ju. Ne tre ba previše da filozofiramo, već da profesionalno obavljamo zadatke. Hajde, Kolona, nastavite.” „U redu”, odgovorio sam, „završiću svoj spisak: ne možemo imati i jare i pare, veliki centri moći, mobilisanje svih mogućih resursa, zasukati rukave, prelomni trenutak, vera u bolje sutra, doći na pozitivnu nulu, ključ stabilnosti, is pitati navode, niči ja nije gorela do zore, prvi sunčani dan izmamio šetače, saobraćajni kolaps u centru, dobijanje trans parentnih podataka, adekvatno rešenje, izbi janje novih nereda, dugogodišnja agoni ja, predano rade na uklanjanju kvara, dati jasan signal, spustiti gard, iskoreniti stare navike, oslušnuti tržište, snažan zaokret, vratiti se na pravi put, izvesti pred lice pravde, trn u oku vlastima, gomilanje trupa na granici, presudni meč u borbi za opstanak, narušeni kredi bilitet, lider pao u Na pulju, neza pamćeno divljanje navi jača, nastavlja se potraga za preživelima, odlazak poslednjeg velikana, na lice mesta pristigle spasilačke eki pe, brutalno pretučen, najzad stao na ludi kamen, kilometarske kolone na prelazima… A npre izvinjavati Anglikanskaelektrodistri crkva izvinjava se se Darvinu, Virdžini ja se izvi javasvega, žrtvama surovihse. robovlasnika, bucija izvinjava zbog prekida u is poruci struje, kanadska vlada se zvanično izvinila Inuitima. Ne tre ba nikada reći da je cr kva promenila svoje stavove o Zemljinoj rotaci ji, već da se papa izvinjava Galile ju.” Maja je pljesnula rukama i rekla: „To je tačno, nikad nisam razumela da li je ta poplava izvinjavanja na svakom koraku posledica nekakve poniznosti ili bezobrazluka, ti lepo uradiš nešto što ne bi smeo, a onda se fino izviniš, i nikom ništa. Pade mi na pamet jedan stari vic. Jaše ka uboj kroz preri ju kad u jednom trenutku začuje glas koji mu reče da ode u Abilin, a kada je tamo stigao, glas mu reče da uđe u salun i uloži sve što ima na broj pet na ruletu. Kauboj, opi jen nebeskim glasom, tako i učini, ali se kuglica zaustavi na broju osamnaest. Glas mu onda prošapta: Baš šteta, izgubili srno.” Nasme jali smo se, a onda prešli na druga pitanja. Tre balo je iš čitati i prodiskutovati Lučidi jev članak o aferama u vezi sa Staračkim domom Pio Alber go Trivulcio, a rasprava je potra jala gotovo pola sata. Na kra ju, kada je Simei, u na padu neverovatne velikodušnosti, poručio kafu za sve iz kafea is pod nas, Maja, koja je sedela između mene i Bragadoča, predložila je: „Ja bih uradila upravo obrnuto, ako su naše novine namenjene publici sa is tančanim ukusom, volela bih da imam rubriku u kojoj bi sve bilo iskazano obrnuto.”
„Obrnuto od onoga što je rekao Lučidi?”, upitao je sumnjičavo Bragadočo. „Ma ne, pogrešno ste me razumeli. Obrnuto u odnosu na opšta mesta.” „Pobogu, pa mi smo o tome i pričali pre pola sata”, rekao je Bragadočo. „U redu, ali meni se to i dalje mota po glavi.” „ A nama se ne mota”, procedio je Bragadočo. Maju ta opaska nimalo nije pogodila, gledala nas je kao da nam je svraka popila mozak: „Obrnuto od jasnog signala i vla dinog snažnog zaokreta. Na primer Veneci ja je Južni Amsterdam, ponekad mašta nadmašuje stvarnost, pre svega moram da napomenem da sam ja rasista, uživaoci teških droga vrlo lako mogu da postanu zavisnici od marihuane, uspeh me je u potpunosti promenio, Itali jani propagandom pomutili pamet Musolini ju, Pariz je ružan grad, ali su Parižani izuzetno ljubazni, u Rimini ju su plaže stalno krcate, a diskoteke zvr je prazne, za mene je arapski jezik matematika, poznati glumac pobegao od poreskog pakla u Monte Karlu.” „Da, a jedna porodica otrovala celu pečurku. Ma gde se napajate takvim budalaštinama?”, upitao je Bragadočo poput renesansnog mecene koji se obraća svom štićeniku. „Neke od njih sam pročitala u jednom priručniku koji je nedavno objavljen”, rekla e Maja. „Svakako da nisu dovoljno dobre za naše novine. Hoću li ja bar jednom da ubodem nešto? Možda je vreme da se ide kući.” „Slušaj”, rekao mi je potom Bragadočo, „kreni sa mnom, umirem od želje da ti nešto is pričam. Pući ću ako ti to odmah ne ispričam.” Pola sata kasni je ponovo smo se obreli u krčmi Moriđi, ali dok smo išli ka njoj, Bragadočo nije hteo ni da zucne o svom otkriću. Umesto toga, saopštio mi je: „Jesi li primetio od čega za pravo boluje Maja? Ona je autistična.” „Autistična? Pa oni su zatvoreni u sebe, ne komunicira ju sa ostalima. Zašto bi bila autistična?” „Čitao sam o jednom istraživanju o prvim simptomima autizma. Na primer, u jednoj sobi nalazimo se ti, ja i Pjerino, autistični dečak. Ti mi kažeš da negde sakri je ednu kuglicu i da potom izađem. Ja je stavim u neku ćasu. Kada ja napustim prostoriu, ti vadiš kuglicu iz ćase i stavljaš je u fioku. Potom pitaš Pjerina: gde će gospodin Bragadočo tražiti kuglicu kaddosemozga bude vratio? Pjerino ćecati još odgovoriti: u fioci, ne? Dakle, Pjerinu ne dopire da je zaA mene kugli uvek u ćasi, jer jezaru njegovom mozgu ona već u fi oci. Pjerino ne ume da se stavi u tuđu kožu, misli da svi u glavi ima ju isto što i on.” „Ali to nije autizam.” „Ne znam šta je, možda je to blaža forma autizma, baš kao što je razdražljivost prvi stadi jum paranoje. Bilo kako bilo, Maja ne ume da shvati tuđe tačke gledišta, misli da su svima u glavi iste misli kao i njoj. Zar nisi primetio kako je pre neki dan u ednom trenutku rekla da on nema nikakve veze s tim, a taj on bio je osoba o kojoj smo
pričali sat rani je? Ona je nastavila da razmišlja o njemu, pa je u jednom trenutku on ponovo počeo da joj se vrzma po glavi, no nije joj palo na pamet da on, najverovatnie, više ne zaokuplja naše misli. Ona je, u najmanju ruku, luda, mogao bih to da potpi šem, A ti je i dalje gledaš dok govori i gutaš svaku njenu reč kao da je neko proročanstvo.” Učinilo mi se da lupeta pa sam skratio priču jednom dosetkom: „Svi koji proriču su za pravo ludi. Možda je ona potomak Kumanske Sibile.” Stigli smo do krčme i Bragadočo je počeo da pri ča: „Imam ekskluzivnu vest koja bi pomogla da se Sutra proda u sto hiljada primeraka da je već na trafikama. Štaviše, tre ba mi savet. Da li svoje otkriće da predam Simei ju ili da ga prodam nekom od ozbiljnih listova? Reč je o pravoj bombi, a tiče se Musolini ja.” „Pa, ne bih rekao da je to neka aktuelna priča.” „Pa, nešto je svakako aktuelno u tome kada se otkrije da nas je neko do dana današnjeg vukao za nos, i to gomilu ljudi, bolje rečeno sve nas.” „U kom smislu?” „Priča je izuzetno duga, za sada je reč samo o pretpostavci. Bez kola ne mogu da odem tamo gde bi trebalo, kako bih is pitao preživele svedoke. Ipak, da se podsetimo činjenica koje svi znamo, a potom ću ti reći zašto moja pretpostavka ima osnove.” Bragadočo mi je ukratko sažeo ono što je on nazvao raširenim verovanjem, koje je po njemu suviše jednostavno da bi bilo istinito. Dakle, saveznici su probili Gotsku lini ju i krenuli na sever ka Milanu, rat je već izgubljen, pa je Musolini 18. aprila 1945. godine na pustio jezero Garda i stigao u Milano. U zgradi okružnog načelnika posavetovao se sa svojim ministrima o mogućem otporu u dolini Valtelina, na granici sa Švajcarskom, ali se već pomirio sa sudbinom. Dva dana kasni je dao je poslednji intervju jedinom preostalom odanom novinaru Gaetanu Ka beli, uredniku režimskih novina Il popolo di Alesandri ja. Dvadeset i drugog aprila održao je poslednji govor oficirima Nacionalne garde. Tom prilikom navodno e rekao da „život nema smisla ako je otadžbina izgubljena”. Sledećih dana Saveznici su ušli u Parmu, oslobodili su i Đenovu, a tokom jutra tog presudnog 25. aprila radnici su zauzeli fa brike u Sesto San Đovani ju. Istog popodneva Musolini je, na poziv kardinala Šustera, s nekoliko međusakojima je bio i general Graci jani, otišao u Nadbiskupsku palatu, svojih kako bioficira, se sastao delegaci jo Oslobodilačkog pokreta. Priča se da se na kra ju sastanka Sandro Pertini, koji je kasnio, mimoišao s Musolini jem na stepeništu, ali možda je to samo legenda. Oslobodilački pokret zahtevao je bezuslovnu preda ju, uz tvrdnju da su čak i Nemci počeli da pregovara ju s njima. Fašisti (poslednji su uvek i najveći očajnici) nisu prihvatili tu sramnu preda ju, već su zatražili dodatno vreme da o svemu porazmisle, a potom su napustili sastanak. Vođe Oslobodilačkog pokreta nisu mogle dugo da čeka ju na odgovor nepri jatelja,
pa su te iste večeri izdale naređenje za opšti obračun. U tom trenutku, Musolini je već bežao ka Komu, zajedno s konvojem preostalih odanih sledbenika. U Komo je pristigla i supruga Rakela sa si nom Romanom i ćerkom Anom Mariom, ali je Musolini, iz neobjašnjivih razloga, odbio da se sretne s njima. „Zašto?”, pitao je Bragadočo gleda jući me značajno. „Možda zbog toga što je čekao da mu se pridruži ljubavnica Klareta Petači? Ali šta bi ga koštalo da je deset minuta proveo sa svojom porodicom kada ona još nije ni stigla? Obrati pažnju na ovaj događaj jer mi je upravo on ubacio crv sumnje.” Komo se Musolini ju učinio kao sigurno utočište, budući da se šuškalo da u njegovoj okolini nema mnogo partizana, te bi tu mogao da se skriva sve do dola ska saveznika. U suštini, Musolini jev glavni problem bio je da ne dopadne šaka partizanima, već da se preda saveznicima, koji bi mu omogućili pošteno suđenje, a onda kom obojci kom opanci. A možda je i smatrao da iz Koma lako može da dođe do Val teline, budući da su mu odani sledbenici, poput Pavolini ja, saopštili da s nekoliko hiljada ljudi mogu da pruže jak otpor. „Ali upravo tada se on odrekao Koma. Ne pada mi ni na kraj pameti da proučava kuda se taj ukleti konvoj potucao, budući da za moje istraživanje nije važno kuda su se kretali i gde su svraćali. Pretpostavimo da im je cilj bio da dođu do Menađa, kako bi se eventualno dokopali Švajcarske. Konvoj je stigao u Kardano, gde im se priključila Petači jeva, a pojavila se i nemačka pratnja koja je dobila naredbu od Hitlera da pomogne jatelju Musolini ju dagasenadokopa (moguće da je u Kjaveni trenjegovom balo da gapričeka avion i odvede sigurnoNemačke u Bavarsku). Ali jeprevladalo je mišljenje da je do Kjavene nemoguće doći pa se kolona vratila u Menađo, a tokom večeri priključio im se i Pavolini, koji je tre balo da sa sobom dovede ozbiljno pojačanje, a umesto toga se pojavio sa svega sedam ili osam pri padnika Nacionalne garde. Dučeu je počelo da izmiče tlo pod nogama, kakav crni otpor u Valtelini, preostalo mu e jedino da se, sa ostalim glavešinama i njihovim porodicama, priključi nemačko konvoju koji je pokušavao da se probi je preko Alpa. Bio je sastavljen od dvadeset osam kamiona punih nemačkih vojnika, sa po jednim mitraljezom na svakom vozilu, i kolone Itali jana koju su činile jedna borna kola i desetak običnih automobila. Ali nadomak Donga, u Musu, kolona je naletela na istureni odred Đankarlo Pueker iz 52. Gari baldi jeve brigade. Za pravo je to bila samo šaka jada, na či jem čelu se nalazio komandant Pedro, odnosno grof Pjer Luiđi Belini dele Stele, dok je poli tički komesar bio Urbano Lazaro s ratnim imenom Bil. Smeli Pedro odlučio se iz oča janja na blef. Ubedio je Nemce da su planine oko njih krcate partizanima i za pretio da će ih zasuti vatrom iz minobacača (premda su za pravo samo Nemci imali artiljeri ju). Primetio je da je komandant spreman na otpor, ali da su se vojnici uplašili - oni su jedino želeli da sačuva ju glavu na ramenima i vrate se kući, pa je počeo da viče sve jače i jače… Sve u svemu, posle mnogo povuci-potegni napornih pregovora, či jih ću te detalja poštedeti, Pedro ne samo da je us peo da ubedi Nemce da se preda ju, već i da napuste Itali jane
koje su vodili sa sobom. Rečeno im je da će tek onda moći da produže ka Dongu, gde će morati da se zaustave radi detaljnog pretresa. Ukratko, Nemci su se poneli kao kukavice i ostavili na cedilu svoje saveznike, ali svako čuva svoju pozadinu.” Pedro nije tražio da mu ostave Itali jane samo zato što je bio ubeđen da su u konvou fašističke glavešine, već i zbog toga što se proširio glas da je među njima i Musolini lično. Pedro je delom verovao u to, a delom i nije, pa je počeo da pregovara s Barakuom, vođom bornih kola, podsekretarom predsedništva vlade (u počivšoj Itali janskoj Soci jalnoj Re publici), nosiocem ordena za hra brost i ratnim invalidom, koji je na njega ostavio dobar utisak. Baraku je hteo da krene ka Trstu kako bi spasao grad od jugoslovenske invazi je, na šta mu je Pedro ljubazno saopštio da je lud. Ne samo da neće moći ni da stigne do Ttsta, već bi, i kad bi ga se nekim čudom dokopao, morao da ga sa šačicom ljudi brani od ogromne Titove vojske. Baraku je onda zatražio da mu se omogući da se vrati i da se, pi taj boga gde, spoji sa Graci jani jem. Pedro mu je na krau (pošto je pretražio borna kola i video da se u njima ne nalazi Musolini) dozvolio da se vrati nazad, jer nikako nije želeo da uđe u oružani sukob, pošto bi u tom slučaju čak i Nemci mogli da se okrenu nalevo krug. Spremao se da se poza bavi drugim stvarima, ali je izdao naredbu svojima da provere da li se bor na kola vraća ju nazad, jer ako produže samo još koji metar dalje, neće oklevati da otvori vatru. Borna kola su, ipak, uz palj bu nastavila dalje, a moguće je da je to zapravo bio samo manevar kako bi se lakše okrenula nalevo krug, ko zna kako se to zaista zbilo, uglavnom, partizani su se unervozili i počeli da dvoji puca cu ju. ranjenih. Posle kratke razme vatre lpoginula dvojica dok su partizani imali Na kra ju ne su uhapsi i ne samosuputni ke izfašista, bornih kola nego i one iz običnih vozila. Pavolini je pokušao da pobegne: skočio je u jezero, ali su ga uhvatili i mokrog do gole kože priključili preostalim zarobljenicima. U tom trenutku Pedro je dobio poruku od Bila iz Donga. Tokom pretresa jednog od kamiona, partizan Đuzepe Negri rekao mu je da je u njemu „šacnuo ćupurdu”, što bi na normalnom itali janskom značilo da je ugledao glavonju, odnosno da je, po njegovo mišljenju, jedan čudan vojnik sa šlemom na glavi i naočarima za sunce, s visoko podignutom kragnom šinjela, za pravo Musolini. Bil je otišao da proveri, čudni vojnik se pravio da ništa ne razume, ali je na kra ju ipak raskrinkan, bio je to zaista Duče, a Bil e pokušao - ne znajući šta tačno da uradi - da bude na visini istorijskog zadatka, te mu e rekao: „Hapsim vas u ime itali janskog naroda!” Potom ga je odveo u zgradu opštine. U međuvremenu, u Musu, među kolima u kojima su se nalazili Itali jani, otkrivena su i jedna u kojima su bile dve žene, dvoje dece i neki čovek koji je tvrdio da je španski konzul i da mora što pre da se domogne Švajcarske kako bi se sastao s nekim, podednako ta janstvenim, engleskim agentom, ali izgleda da su mu is prave bile la žne, pa e uprkos glasnim protestima zadržan u pritvoru. Pedro i njegovi ljudi is pisivali su istori ju, ali kao da u početku toga nisu bili svesni, jedino im je bilo važno da održe javni red i izbegnu linč, kako zarobljenicima ne
bi falila ni dlaka s glave kada ih budu predali itali janskim vlastima, to jest čim budu stupili u kontakt s njima. I zaista, tokom popodneva 27. aprila Pedro je us peo da prenese vest o hapšenju zvaničnicima u Milanu. Na scenu je tada stupio Oslobodilački pokret, koji je upravo primio saveznički telegram u kome je zatraženo izručenje Dučea i svih članova vlade Itali janske Soci jalne Re publike, u skladu s jednom tačkom mirovnog sporazuma koji su 1943. potpisali Badoljo i Ajzenhauer (u sluča ju da se Benito Musolini i članovi fašističke vrhuške u nekom trenutku zateknu na teritori ji pod kontrolom Savezničke vojne komande, oni moraju biti uhapšeni i predati jedinicama Ujedinjenih naci ja). Pričalo se da sva kog trena na aerodrom u Bresu tre ba da sleti avion za prebacivanje diktatora. Oslobodilački pokret bio je ubeđen da bi se Musolini izvukao ako bi dopao šaka saveznicima, možda bi koju godinu odležao u nekom zatvoru, a onda bi ponovo stupio na scenu. Luiđi Longo (predstavnik komunista u Komitetu) bio e mišljenja da Musolini ja treba odmah, bez milosti, pogubiti, bez ikakvog suđenja i istorijskih govora. Većina članova komiteta bila je sve sna da je zemlji potre ban simbol, konkretan simbol u vidu Dučeovog leša, znamenje da je okončana dvadesetogodišnja tirani ja fašista. Osim toga, pored straha da bi Musolini mogao da završi u rukama saveznika, postojala je i bojazan da bi, u sluča ju da ljudi ne sazna ju šta se s njim na kra ju dogodilo, njegovo bestelesno prisustvo moglo bi da postane teško breme, budući da bi, poput legende o Bar barosi utonulom u san u pećini, mogao da posluži za ras pirivanje raznih ide ja o povratku u prošlost. „I isto vrlomišljenje. brzo će seJedan is posta da su ljudi u Milanu biliKadorna, u pravu…smatrao Međutim, nisu delili odviti članova Komiteta, general je da tresvi ba udovoljiti saveznicima, ali je bio u manjini, pa je doneta odluka da se u Komo pošalje vojna jedinica sa zadatkom da pogubi Musolini ja. Nju su, prema narodnom predanju, predvodili vatreni komunisti pukovnik Valerio i poli tički komesar Aldo Lampredi. Poštedeću te drugih pretpostavki, poput one prema kojoj izvršilac za pravo nije bio Valerio, već neko drugi, mnogo važni ji od njega. Šuškalo se čak i da je ulogu dželata na sebe preuzeo Mateoti jev sin, ili da je na Musolini ja pucao Lampredi, pravi mozak te operaci je… itd. Ali da prihvatimo da je istinito ono što je otkriveno 1947, da je Valerio za pravo knjigovođa Valter Audizio, koji će kao heroj ući u Parlament kao poslanik Komunističke parti je. Što se mene tiče, bez obzira na to da li je reč o Valeri ju ili nekom drugom, suština se ne menja, pa ću i u nastavku priče pominjati Valeri ja. Dakle, on je sa svojim vodom krenuo za Dongo. U međuvremenu, Pedro je odlučio, ne zna jući da Valerio pri stiže, da sakri je Dučea, u strahu da bi neka grupaci ja rasutih fašističkih trupa mogla da pokuša da ga oslobodi. A kako bi osigurao da mesto gde se nalazi zarobljenik ostane tajno, Pedro je odlučio da ga uz mere krajnje opreznosti pre baci u zaleđe, u policijsku stanicu u Đermazinu, pobrinuvši se da se glas o toj operaci ji ipak proširi. Opet, te iste noći planirao je da Dučea premesti na drugo mesto, za koje nije znao gotovo niko, negde u pravcu Koma.” U Đermazinu je Pedro imao priliku da porazgovara s uhapšenim, koji ga je zamo-
lio da prenese pozdrave jednoj od žena koje su se nalazile u kolima sa španskim konzulom, a posle upornog odbi janja, na kra ju je priznao da misli na Petači jevu. Pedro je potom sreo i Klaretu Petači, koja je naj pre tvrdila da je ona neka druga žena, ali na kra ju je popustila i dala sebi oduška pričom o životu kraj Dučea. Zamolila je da joj se kao poslednji čin milosrđa omogući da se pridruži svom ljubavniku. Pedro je bio zbunjen, ali je, posle konsultaci ja sa svojim saradnicima, to dozvolio, dirnut ljudsko dramom. Petači jeva je, dakle, prisustvovala noćnom pre bacivanju Musolini ja u drugi pritvor, ali on tamo nikada nije stigao, budući da je pristigla vest da su saveznici već ušli u Komo i da je otpor preostale šačice fašista gotovo slomljen. Zato je kolona sastavljena od dva automobila ponovo krenula na sever. Kola su se zaustavila u Acanu, a posle kraćeg putovanja pešice, grupa je stigla do kuće lojalne porodice De Mari ja, u kojoj su Musolini i Petači jeva smešteni u jednu malu sobu s bračnim krevetom. Pedro nije znao da više nikada neće videti Musolini ja. Po povratku u Dongo, na trgu je zatekao kamion pun naoružanih vojnika s ganc-novim uniformama, koje su drastično odudarale od poha bane, ko zna kako napabirčene odeće njegovih partizana. Pristigli vojnici su se postroji li is pred opštine. Njihov vođa predstavio se kao pukovnik Valerio, vojni izaslanik Vrhovne komande Dobrovoljačkog oslobodilačkog kor pusa, i predao ne pobitne dokaze o svom identitetu. Saopštio je da su ga poslali da strelja sve zarobljenike. Pedro je pokušao da se us protivi i zatražio da se zatvorenici preda ju instituci ji koja će biti u mogućnosti da im omogući pošteno suđenje, ali je Valerio iskoristio svojcrni višikrstić. položajPedro kakojebishvatio preuzeodaspisak uhapšenih, a potom kraj imena stavio se među osuđenim na smrtje na šlo isvakog ime Klarete Petači i us protivio se njenoj egzekuci ji, budući da je ona samo diktatorova ljubavnica, ali Valerio je re kao da je takvo naređenje dobio od komande u Milanu. „Obrati pažnju na ovaj deo, koji je jasno iskazan u Pedrovim memoarima, budući da će u raznim drugim verzi jama Valerio reći da se Pe tači jeva pri pila uz svog čoveka i da joj je on naredio da se udalji, a pošto ona nije pristala, stradala je, moglo bi se reći, čistom greškom, zbog preterano revnosnog izvršenja naređenja. Istina je da je ona za pravo bila osuđena, ali nije ni u tome poenta, bitno je to što je Valerio svaki čas menjao priču, te ne možemo sle po da mu verujemo.” Usledilo je još ne koliko zbrkanih događa ja. Pošto je čuo da je među zarobljenicima navodno i španski konzul, Valerio mu se obratio na španskom, a pošto taj nije umeo da odgovori, bilo j e očigledno da uopšte nije Španac. Valerio ga je snažno ošamario, a zatim naredio Bilu da ga odvede do obale jezera i strelja, misleći da je za pravo reč o Musolini jevom sinu Vitori ju. Međutim, na putu ka jezeru neko pre poznaje da je zapravo reč o Marčelu Petači ju, Klaretinom bratu, pa ga je Bil vratio, no to nije pomoglo. Premda je Petači tvrdio da je radio u korist Itali je i da je otkrio tajno oružje, koje je sakrio od Hitlera, Valerio ga je pri ključio spisku osuđenih na smrt. Nedugo zatim Valerio je sa svojim ljudi ma došao u Dongo kod porodice De Maria i preuzeo Musolini ja i Petači jevu. Kolima ih je sproveo do jedne poljane u selu Đu-
lino di Mecegra, a potom im naredio da izađu. Izgleda da je Musolini u početku mislio da je Valerio došao da ga oslobodi, ali je tad shvatio šta ga čeka. Valerio ga je gurnuo ka gvozdenoj ogradi i pročitao mu presudu, a potom (tako je kasni je tvrdio) pokušao da ga odvoji od Klarete, koja se očajnički pri pila uz svog ljubavnika. Valerio je pokušao da puca, ali mu se mašinka zaglavila, te je zatražio drugu od Lampredi ja i ispalio pet hitaca u osuđenika. Tvrdio je da se Pe tači jeva iznenada bacila, te su meci iz mašinke, greškom, pokosili i nju. To se zbilo 28. aprila. „Ali sve to znamo iz Valeriovog svedočanstva. Po njegovim rečima, Musolini je skončao kao pas, dok je po kasni jim legendama razdrljio okovratnik šinjela, poziva jući vojnike da mu nišane u srce. Šta se zaista dogodilo na toj poljani, ne zna niko osi izvršilaca kazne kojima je kasni je mani pulisala Komunistička parti ja.” Valerio se vratio u Dongo kako bi se pobrinuo da se kazna izvrši i nad preostali glavešinama. Baraku je zatražio da mu ne pucaju u leđa, ali mu želja nije usli šena, te e gurnut sa ostalima. Valerio je grupi priključio i Petači ja, ali su svi osuđenici stali glasno da protestuju, jer su ga smatrali izdajnikom spremnim na sve i svašta. Doneta je odluka da on bude streljan zasebno. Pošto su svi pokošeni, Petači je us peo da se izmigolji i opet krenuo da beži ka jezeru, na trenutak su ga ponovo uhvatili, ali je još jednom us peo da se oslobodi i skoči u vodu. Njegov očajnički pokušaj da se spase plivanjem prekinula je kiša metaka iz mašinki i pušaka. Kasni je je Pedro, koji nije želeo da njegovi ljudi učestvuju u streljanju, us peo da izvuče njegovo beživotno telo iz jezera i položi ga ugde isti su kamion na koji je Va lerio natovario leševe.Milano, Kamiongde je krenuo ka Đulinu, pridodata i tela Dučea i Klarete.preostale A onda pravac su 29. aprila tela izložena na Loretskom trgu, na istom mestu gde su nekih godinu dana rani je osvanuli streljani partizani - koje su fašisti ceo dan ostavili na suncu, zabranivši porodicama da preuzmu posmrtne ostatke svojih najmili jih.” U tom trenutku Bragadočo me je šče pao za ruku tako jako da sam na jedvite jade us peo da je istrgnem: „Izvini”, rekao je, „primičem se suštini problema. Pazi sada: Musolini ja su ljudi koji su ga poznavali poslednji put videli onog popodneva kada je prisustvovao sastanku kod nadbiskupa. Od tada je putovao sam, sa šačicom naj bližih saradnika, a od trenutka kada se priključio nemačkom konvoju, a potom i uhapšen od strane partizana, bio je u kontaktu s ljudima koji ga nikada nisu upoznali lično i koji su ga znali samo sa fotografi ja i iz propagandnih filmova, a kada je reč o fotografi jama iz poslednje dve godine, na njima je izgledao do te mere is pijeno i mračno da su počele da kola ju glasine, doduše bez ikakve osnove, da to više nije on. Spomenuo sam ti poslednji intervju s Ka belom 20. aprila, koji je Musolini pročitao i odobrio dva dana kasni je, sećaš li se? Elem, Ka bela je u svojim memoarima za beležio: Odmah sarh primetio da je Musoli ni zdrav kao dren, premda su se is predale drugači je priče. Svakako da je iz gledao mnogo bolje nego poslednji put kad sam ga vi deo, a to je bilo u decembru 1944. godine, prilikom nje govog govora u jednom milanskom pozori štu. A rilikom prethodnih naših susreta, u februaru, martu i decembru 1944, nije de lovao
tako jedro kao tada. Ten mu je bio zdrav i pre planuo, oči živahne, pokreti žustri. Si urno je dobio i neko kilo. U svakom slučaju, ne stalo je ono mršavilo koje je na mene ostavilo dubok uti sak u februaru prethodne godine i koje je uči nilo da nje govo lice iz gleda sasušeno i skroz usukano. Pretpostavimo da je Ka bela to rekao iz propagandnih razloga, hteo je da prikaže da je Duče prilikom intervjua pucao od snage, ali slušaj sad ovo, hajde da pročitamo Pedrove memoare koji se odnose na njegov prvi susret s Dučeom posle hapšenja: Sedeo je de sno od vrata, u blizini nekog velikog stola. Da ni sam znao da je on u pitanju, možda ga ne bih ni pre poznao. Star je, ispijen, re plašen. Oči su mu na pola koplja, ne može ni širom da ih otvori. Nekim čudnim tr zajima okreće glavu levo-de sno i gleda oko sebe kao da ga je strah. U redu, samo što su ga uhapsili, pri rodno je da se uplašio, ali prošlo je samo nedelju dana od intervjua, a do pre neki sat bio je ubeđen da će uspeti da se doče pa granice. Misliš li da neko može toliko da smrša za sedam dana? Dakle, čovek koji je razgovarao s Ka belo i čovek koji je razgovarao s Pedrom bile su dve različite osobe. Obrati pažnju na činjenicu da čak ni Valerio, koji je hi cima iz mašinke označio kraj jednog mita, srušio simbol, okončao život čoveka koji je golih prsa žeo žito i proglasio početak rata, nije poznavao Musolini ja.” „Dakle, hoćeš da kažeš da su postojala dva Musolini ja?” „Nastavljam priču. Vest da su tela streljanih dopremljena na Loretski trg brzo se proširila po gradu, pa je to mesto gotovo odmah pre pravila razdragana, ali i razjarena masa, koja se žena obrušila na leševeissapaželjom ih unakazi, obaspe pogrdama, is pljujezai išutira. Jedna je pištoljem lila pet da hitaca u Musolini ja kako bi se osvetila smrt petorice sinova koji su poginuli u ratu, druga je urinirala na Petači jevu. Na kra ju e neko intervenisao i sprečio da leševi budu skroz rastrgnuti, i to tako što ih je obesio za stopala na krovnu konstrukciju jedne benzinske pumpe. Upravo tako ih prikazuju fotografi je iz tog doba, isekao sam ih iz tadašnjih novina, evo Loretskog trga, a tu su i tela Musolini ja i Klarete, fotografi je su napravljene narednog dana, kada je jedna partizanska jedinica uklonila leševe i odnela ih u mrtvačnicu na trgu Gorini. Pogledaj dobro te fotografi je. Vide se tela osoba čija su lica unakažena naj pre mecima, a potom i zverskim gaženjem, a osim toga, da li si ikada video lice nekoga koga su fotografisali naglavačke, sa očima na mestu usta, a ustima na mestu oči ju? Lice postaje neprepoznatljivo. ” „Dakle, čovek na Loretskom trgu, čovek koga je Va lerio ubio, nije bio Musolini. Ali Petači jeva je morala, kada mu se priključila, to da pri meti…” „Vratićemo se na Petači jevu. Pusti me da razvi jem svoju pretpostavku. Svi diktatori, po pravilu, ima ju dvojnika i koriste ga, kako bi izbegli atentate, prilikom nekih zvaničnih parada kada je njihov jedini zadatak da iz daljine mašu iz kola. A pretpostavimo sada da je, u nameri da se Dučeu omogući bekstvo, kada je vozilo krenulo ka Komu, Musolini jevo mesto za pravo zauzeo dvojnik.” „A gde je onda završio pravi Musolini?”
„Samo polako, stići ću i do njega. Dvojnik je godinama vodio povučen život, bio e mažen i pažen, tek tu i tamo obavio bi poneki zadatak. Sigurno se do tada poistovetio sa Musolini jem pa nije bilo teško ubediti ga da još jednom preuzme njegovo mesto, budući da se niko, objasnili su mu, čak i kad bi ga uhvatili pre granice, ne bi usudio da naudi Dučeu. Trebalo je da odigra ulogu bez preterivanja, sve do dolaska saveznika. Tek tada će moći da otkrije svoj pravi identitet i niko neće moći da ga optuži ni za šta, u najgorem sluča ju, provešće nekoliko meseci u logoru. Zauzvrat, u švajcarskoj banci čekaće ga lepa sumica.” „A ostale vođe koje su s njim bile do kra ja?” „Oni su pristali na igru kako bi omogućili svom vođi da pobegne, znajući da će, u sluča ju da dođe do saveznika, pokušati da spase i njih. A možda su najfanatični ji do poslednjeg trena sanjali o oružanom otporu pa im je bila potrebna uverljiva slika kako bi uspeli da potpire ono malo očajnika spremnih na borbu. A moguće je da je Musolini od samog početka putovao kolima s dva-tri naj bliža saradnika, a da su ga sve ostale glavešine videle samo iz daljine, s naočarima za sunce. Ne znam, ali to ne menja ništa. Pretpostavka o dvojniku je jedina koja može da objasni zašto je Pseudo-Musolini odbio da se vidi s porodicom u Komu. Nije mogao da dopusti da se tajna o zameni proširi na ceo porodič ni krug.” „A Petači jeva?” „To je naj patetični ji deo priče. Ona se priključila u nadi da će naći pravog Musolini ja, kako ali ju bi je priča neko,bila čimjoš je sti gla,ljivi obučio da se pravi tre da ba jelodvoj nikoba u stvari pravi Musolini, uver ja. Taj zadatak je da vlja do granice, a posle je mogla slobodno da ode.” „A šta ćemo onda s onom završnom scenom, gde se ona obavila oko njega i rešila da umre za jedno s njim?” „Pa to znamo samo iz priče pukovnika Valeri ja. Ja pretpostavljam da se dvojnik, kada se našao pred stre ljačkim vodom, usrao od straha i počeo da viče kako on nije Musolini. Kakva kukavica, prodao bi i rođe nu majku da se izvuče, mora da je pomislio Valerio pre nego što je sasuo rafal u njega. Petači jevoj nije bilo u interesu da prizna da to nije njen ljubavnik, te je stala da ga grli, kako bi scena izgledala što uverljivi ja. Nije ni sanjala da će Valerio pucati na nju, a moguće je, budući da su žene po prirodi histerične, da je u trenutku potpuno izgubila glavu, pa Valeri ju nije preostalo ništa drugo nego da mecima ućutka razgoropađenu ženu. A ne bih isključio ni sledeću mogućnost: Valerio je u tom trenutku i sam shvatio da je došlo do zamene, ali zar on, koga su od miliona Itali jana iza brali da li kvidira Musolini ja, tre ba da se odrekne predstojeće slave? Dakle, moguće je da je i on prihvatio igru. Ako dvojnik liči na original u životu, sigurno će još više li čiti na njega u smrti. Ko bi mogao da mu protivreči? Vođama Oslobodilačkog pokreta bio je potre ban leš, pa će ga i dobiti. Ako se nekada negde i pojavi pravi Musolini, verovatno će svi pomisliti da je to za pravo dvojnik.” „A šta je bilo s pravim Musolini jem?
„Taj deo moje pretpostavke još nije u potpunosti jasan. Moram da otkri jem kako je us peo da pobegne i ko mu je pomogao. Ipak, u grubim crtama, stvari stoje ovako. Saveznici nisu želeli da Musolini padne u šake partizanima, budući da je mogao da otkrie tajne koje bi mogle da ih kompromituju, na primer pre pisku s Čerčilom ili neku drugu mrlju. I to bi samo po sebi bio dovoljan razlog. Međutim, još važni je je to što je s oslobođenjem Milana za počeo Hladni rat. Ne samo da su se Rusi pri bližavali Berlinu, osvojivši pola Evrope, već su ita li janski partizani većim delom bili sastavljeni od do zuba naoružanih komunista, pa je postojala opasnost da odigra ju ulogu pete kolone i preda ju Rusima i Itali ju. I zbog toga su saveznici, a pre sve ga Amerikanci, morali da ima ju odgovor na eventualnu prosovjetsku revoluci ju. A za to su im bile potrebne čak i preostale fašističke snage. Uostalom, zar nisu spasli nacističke naučnike poput Fon Brauna, tako što su ih odveli u Ameriku i uključili u raketne programe? Tajni američki agenti nisu cepidlačili. Ukoliko bi se Musolini neutralisao kao ne pri jatelj, on bi već sutra mogao da postane korisni saveznik. Dakle, bilo je neophodno izvesti ga tajno i Itali je i ostaviti ga negde drugde u, kako bi se reklo, stanju hi bernaci je.” „A kako?” „Pa pobogu, ko se umešao da se situaci ja ne bi u potpunosti otela kontroli? Milanski nadbiskup. A on je zasigurno postupao po naređenjima iz Vatikana. A ko je na kraju pomogao gomili nacista i fašista da pobegnu u Argentinu? Vatikan. Sad pokušaj da zamisliš kako na izlasku iz Nadbiskupske palate u Musolini jeva kola ukrcava ju dvojnika, dok„A Musolini ja, tamo?” u drugim, znatno skromnijim, prebacuju u Sforcin zamak.” zašto baš „Zato što od Nadbiskupske palate do zamka, ako kola prođu kraj Katedrale i dođu do trga Korduzio, a potom produže Danteovom, mogu da stignu do tvrđave za pet minuta. To je lakše nego otići do Koma, zar ne? A zamak je i dan-danas pun podzemnih prolaza. Neki su poznati i služili su za odlaganje kojekakvog đubreta, dok su drugi kraem rata poslužili kao protivavionska skloništa. U mnogim dokumentima pisalo je da su u rani jim vekovima postojali kanali, pravi pravcati tuneli koji su spa jali tvrđavu s drugim delovima grada. Šuška se da jedan od njih postoji i danas i da vodi od zamka do manastira Santa Mari ja dele Graci je. Musolini se tamo krio nekoliko dana dok su ga svi naj pre tražili na severu, a potom raskomadali njegovog dvojnika na Loretsko trgu. Čim se situaci ja u Milanu malo primirila, jedna kola s di plomatskim tablicama Vatikana došla su tokom noći po njega. Putevi su bili onakvi kakvi su bili, ali od jednog do drugog župnog dvora i od jednog do drugog ma nastira, kola su najzad stigla i do Rima. Musolini je našao utočište među vatikanskim zidinama, a tebi pre puštam da iza bereš naj bolje rešenje: da li je ostao tamo preobučen u nekog ostarelog i bolesnog sveštenika, ili su ga s vatikanskim pasošem, ili pak kao bolešljivog fratra, ženomrsca s ka puljačom na glavi i le pom belom bradom, ukrcali na brod za Argentinu. I tamo je ostao da čeka.” „Da čeka šta?”
„To ću ti reći kasni je, moja pretpostavka se za sada tu zaustavila.” „Ali da bi s e razvila, pretpostavka mora da ima i neke dokaze.” „Njih ću imati za nekoliko dana, čim budem završio pretragu po nekim arhivima i novinama iz tog doba. Sutra je 25. april, sudbonosni dan. Otići ću da se nađem s neki ko o tim danima zna sve i svašta. Us peću da dokažem kako leš na Loretskom trgu nije bio Musolini jev.” „Ali zar nisi dobio zadatak da na pišeš članak o starim kuplera jima?” „To je nešto što znam napamet, sastaviću članak sutra za sat vremena. Hvala ti što si me saslušao, zaista sam morao da porazgovaram s nekim.” Ponovo mi je ostavio da platim račim, na kra ju krajeva, zaslužio je da ga častim. Izašli smo, on je pogledao oko sebe, krećući se tik uza zid, kao da se plaši da ga neko prati.
X Nede lja, 3. maj
Bragadočo je bio luđak. Ali još uvek mi nije rekao ono glavno, pa sam morao da se str pim. Njegova priča je možda i izmišljena, no svakako je dostojna romana. Živi bili pa videli. Ali ako ostavimo po strani ludilo, nisam za boravio navodni Ma jin autizam. Mislio sam da želim da proučim bolje njenu psihologi ju, ali sada znam da sam hteo nešto drugo. Te večeri ponovo sam je otpratio, ali se nisam zaustavio kod ka pije, već sam zaedno s njom prošao kroz dvorište. Pod jednom omanjom nadstrešnicom nalazio se crveni fi jat 500 u prilično lošem stanju. „To je moj jaguar”, rekla je Maja. „Star je gotovo dvadeset godina, ali još se kotrlja, dovoljno je da ga odvezem na servis jednom godišnje, a ovde u blizini nalazi se jedan automehaničar koji još uvek ima rezervne delove za njega. Ako bih htela da ga sredim tip-top, morala bih da potrošim gomilu para, ali bi onda postao pravi antikvitet pa bih mogla pa preno da ga prodam. Ja ga koristi samo da se odvezem do jezera Orta. Ti ne znaš da sam ja bogata naslednica. Baka mi e ostavila kućicu gore u brdima, nešto bolju od koli be, ne bih se baš ovajdila kada bih je prodala, ali sam je malo-pomalo uredila, ima kamin, televizor, doduše crnobeli, skiprozora vidismo j ezero ostrvo Tosa je mnom moj mali tu provodim skoro svauvikend.seKad već ikod toga,San da Đulio. li bi išao u neraj, delju? Pošli bismo rano, podne bih ti spremila nešto za ručak, uopšte nisam loša kuvarica, do večere bismo već bili u Milanu.” U nedelju ujutro, u jednom trenutku, dok smo se vozili kolima, Maja, koja je bila za volanom, reče: „Jesi li video? Sad je u stanju ras pada, ali nekada je bio pre divne boje cigle.” „Šta to?” „Sedište kantona, levo, upravo smo prošli kraj njega.” „Mili bože, ako je bio s leve strane, samo si ti mogla da ga vidiš, ja odavde mogu da vidim onomorao što je bih desno. kovče za bebe, da bih video je s tvoje levesamo strane, da U se ovom nagnem nadgutobom i promolim gla vunešto kroz što prozor. Sto mu gromova, jesi li svesna da nisam mogao da vidim tu kuću?” „Ako ti tako kažeš”, rekla je, kao da sam ja neki čudak. Tre balo je tada da joj ukažem šta je za pravo njen nedostatak. „Stvarno”, odgovorila mi je kroz smeh, „meni si ti postao neka vrsta anđela čuvara pa po inerci ji zaključujem da misliš isto što i ja.” To me je uznemirilo. Nisam baš želeo da pomisli da su moje misli istovetne njenima. Ipak su misli deo
lične intime. Ipak, istovremeno me je pre plavila i neka vrsta nežnosti. Osećao sam da je Maja bespomoćna, te se zbog toga povlači u neki svoj unutrašnji svet, bez želje da vidi šta se dešava u tuđim svetovima, koji su je verovatno već povredili. Pa ipak, ako je i bilo tako, ona je imala poverenja u mene, a pošto nije mogla ili možda nije htela da uđe u moj svet, maštala je da ja mogu da uđem u njen. Bio sam zbunjen kada smo ušli u kućicu. Ljupka premda spartanska. Tek smo zakoračili u maj pa je u brdima još bilo sveže. Počela je da pali ka min, a čim su se pojavili prvi živahni plamičci, ustala je i uputila mi zadovoljan pogled. Lice joj je još uvek bilo crvenkasto od vatre. „Baš sam… zadovoljna”, kazala je, a upravo to njeno zadovoljstvo me je osvojilo. „I ja sam… zadovoljan”, rekao sam, a onda dodirnuo njena ramena i gotovo nesvesno je poljubio. Osetio sam kako se privi ja uz mene, tanana kao grančica. Bragadočo nije bio u pravu: imala je grudi, male ali čvrste, osećao sam ih. Pesma nad pesmama: kao dva laneta blizanca, koji pasu među ljiljanima. „Zadovoljna sam”, ponovila je. Pokušao sam da pružim poslednji otpor: „Jesi li svesna da bih mogao otac da ti budem?” „Kakav divan incest”, rekla je. Sela je na krevet i za tren oka veštim pokretima stopala zavrljačila ci pele. Možda e Bragadočo bio u pravu da je luda, ali me je taj gest naterao na preda ju. Preskočili smo ručak. Bili smo u njenom kućerku do uveče, nije nam ni na pamet padalo da se vratimo u Milano. Bio sam zarobljen. Činilo mi se da imam dvadeset godina, ili barem samo trideset, kao ona. „Majo”, rekao sam joj sledećeg jutra tokom povratka kući, „moramo da ostanemo da radimo sa Simei jem dok ne skupimo malo para, a onda ću te izvući iz tog zverinjaka. Izdrži još malo. A onda ćemo da vidimo, možda bismo mogli da odemo u neke daleke egzotične kra jeve.” „Čisto sumnjam, ali baš je lepo maštati o tome, Tusitala. Za sada, ako budeš uz mene, istr peću čak i Simei ja i sastavljaću horoskop.”
XI Petak, 8. maj
Tog 5. maja ujutro Simei je delovao uzbuđeno. „Imam jedan zadatak koji tre ba da poverim nekom od vas, recimo Palatinu, koji je trenutno slobodan. Verovatno ste pročitali da je tokom proteklih nekoliko meseci - što znači da je u fe bruaru to bila sveža vest - jedan sudi ja iz Rimini ja otpočeo istragu o upravljanju i poslovanju u izvesnom broju staračkih domova. Senzacionalna tema posle sluča ja Pio Alber go Trivulcio. Ni jedan od tih domova nije u vlasništvu našeg izdavača, ali znate da on poseduje druge staračke domove, takođe u predelu gde se nalazi i Rimini, na jadranskoj obali. Moglo bi se dogoditi da, pre ili kasni je, taj sudija iz Rimini ja počne da za bada nos i u komendatorove poslove. Zato će našem izdavaču biti drago da vidi kako se na to sudijsko njuškalo može baciti senka sumnje. Imajte u vidu da danas za odbacivanje neke optužbe nije neophodno da dokazujete nevinost, dovoljno je da ocrnite onoga koji vas optužuje. Stoga ću vam kazati ime i prezime tog tipa, a Palatino će skoknuti do Rimini ja, opremljen kasetofonom i foto-aparatom. Pratite tog pre poštenog državnog službenika, a znamo da ne postoji stopostotno poštena osoba, možda nije pedofil, nije ubio svoju babu, nije primao mito, ali nešto neuobiča jeno sigurno je uradio. Ili, ako mi dopustite da se takopustite izrazim, onome što tajJesmo svakodnevno čini pridodaćete ni jansu neuobiča jenog. Palatino, mašti na volju. li se razumeli?” Nakon tri dana Palatino se vratio i doneo prilično sočne vesti. Snimio je sudi ju kako sedi na klupi u nekom parkiću, nervozno pali cigaretu za cigaretom, kraj njegovih stopala vide se desetine opušaka. Palatino nije znao da li to može da bude zanimljivo, ali Simei jev odgovor bio je potvrdan: od tog čoveka očekujemo odmerenost i objektivnost, a on oda je utisak nekakvog nervčika i, što je još gore, neradnika koji, umesto da oka pa nad službenim spisima, gubi vreme lenčareći po parkićima. Palatino ga je snimio i kroz izlog kako ruča u nekom kineskom restoranu. I to šta pićima. „Sjajno”, rekao je Simei, „naš čitalac ne odlazi u kineske restorane, možda ih tamo gde on stanuje i nema, i ne bi mu nikada palo na pamet da jede šta pićima, kao divljak. Šta traži ovaj tip među tim Kinezima, za pitaće se naš čitalac. Ako je čestiti sudi ja, zašto ne pojede neko pecivo ili tanjir špageta, kako dolikuje?” „Da je samo to, pa još i nekako”, dodao je Palatino, „nosi i čara pe u boji, smaragdne, čini mi se, ili zelene kao trava, i patike.” „ Nosio je teni sice! I zelene čara pice!”, oduševljeno je uskliknuo Simei. „Taj tip je kicoš, ili truli hi pik, kako se nekada govorilo. Lako bi ga bilo zamisliti i kako zavi ja džoint. Ali to nećemo mi reći, do tog zaključka čitalac mora sam da dođe. Poradite na tim činiocima, Palatino, neka krajnji rezultat bude sudi jin portret pre pun zatamnjenih osenčenja, i tog čoveka smo postavili na svoje mesto. Iz nečega što nije nikakva vest
izvukli smo pravu vest. I ništa nismo slagali. Verujem da će komendator ceniti vaš trud. I trud svih nas, razume se.” Umešao se Lučidi: „Ozbiljne novine tre ba da imaju arhivu.” „U kom smislu?”, za pitao je Simei. „Nešto poput una pred pri premljenih članaka, ono što Amerikanci zovu krokodilima. Novinska redakci ja ne srne sebi da dozvoli da bude zatečena kada u deset uveče stigne vest da je preminula neka značajna ličnost, ne sme da se dogodi da niko nije kadar da u roku od pola sata sastavi nekrolog koji sadrži sve bitne podatke. Stoga se una pred pri premi na desetine nekrologa, eto, to su krokodili, tako da kad neko iznenada umre, već imamo spreman nekrolog, tre ba samo da se doda tačno vreme i datu smrti.” „Ali za naše nulte brojeve mi ne moramo o takvim događa jima da pišemo istog dana. Ako pri premamo broj za određeni datum, dovoljno je da potražimo šta su novine objavljene tog dana za beležile i eto nam krokodila”, rekao sam. „Osim toga, ubacićemo nekrolog samo ako je reč o smrti nekog ministra, ili šta ti ga ja znam, nekog krupnog industrijalca”, zaključio je Simei, „a ne tamo nekog beznačajnog pesnika za kog naši čitaoci nisu nikada ni čuli. Takvi služe za popunjavanje stranica posvećenih kulturi, na kojima značajni listovi mora ju svakodnevno da objavljuju besmislene vesti i osvrte.” „Osta jem pri svome”, kazao je Lučidi, „krokodili su bili tek primer, ali arhiva je važna, kakovrste bismočlanaka. o nekojTo ličnosti sve indiskretne koji mogu da posluže za različite bi nasimali poštedelo jurnjave zapodatke takvim saznanjima u poslednjem trenutku.” „Razumem”, rekao je Simei, „ali to je luksuz koji sebi mogu da priušte veliki dnevni listovi. Arhiva podrazumeva gomilu istraživanja, a ja ne mogu nikoga od vas da upregnem da sakuplja takve podatke po ceo božji dan.” „Ama ni slučajno”, nasmešio se Lučidi. „Arhivu može da sastavlja i neki student, koji bi za tričavi honorar pregledao zbirke novina i časopisa. Ne mislite valjda da dosi jei, ne samo u novinama, već i u tajnim službama, sadrže neke nepoznate podatke? Čak ni tajne službe ne mogu da traće vreme na takve poslove. Dosi jei sadrže isečke i novina, odlomke članaka, u kojima se iznosi ono što svi već znaju. Ne zna jedino onaj ministar, ili opozicioni vođa, kojem su namenjeni, zato što nikad nema vremena da pročita novine, pa mu ti podaci izgleda ju kao državne tajne. Dosi jei sadrže ne povezane vesti, tako da onaj koga to zanima tre ba da ih obradi na takav način da izazovu sumnju, da postanu aluzi je. U jednom isečku iz novina navodi se kako je taj i taj pre nekoliko godina platio kaznu zbog pre brze vožnje, u drugom da je isti taj prošlog meseca posetio neki kamp mladih izviđača, a u trećem da su ga juče videli u nekoj diskoteci. To je odlična polazna osnova za razvi janje teze da je tu reč o beskrupuloznom čoveku koji krši saobraćajne propise kako bi odlazio na mesta gde se konzumira alkohol, i da mu se pritom verovatno, kažem verovatno, ali to je nesumnjivo, dopada ju dečaci. To je
dovoljno da mu narušimo ugled. I to iznoseći samo suštu istinu. Osim toga, moć dosiea leži i u tome što uopšte ne moramo ni da ga pokazujemo: dovoljno je da nagovestimo da postoji i da sadrži podatke koje bismo mogli nazvati zanimljivim. Taj i taj će saznati da o njemu imamo nekakve podatke, neće znati kakve, ali svako od nas ima ponešto što želi da sakri je, i tip je već u klopci: čim nam od njega zatre ba bilo šta, sarađivaće i biće manji od makovog zrna.” „Sviđa mi se ta ra bota s dosi jeima”, primetio je Simei. „Našem izdavaču bi še dopalo da se domogne oružja pomoću kog bi za uzdao one koji ga ne vole, ili one koje on ne voli. Kolega Kolona, budite ljubazni, sastavite spisak osoba koje bi mogle imati neka posla s našim izdavačem, nađite nekog propalog studenta bez pre bijene pare i dajte mu da sastavi desetak takvih dosi jea, toliko će za sada biti dovoljno. Čini mi se da je to izvrstan poduhvat, a ne košta gotovo ništa.” „To rade i političari”, zaključio je Lučidi, a njegov izraz lica govorio je da je čovek koji zna kako svet funkcioniše. „ A vi, gospođice Frezi ja”, zakikotao se Simei, „nemojte da me gledate tako za prepašćeno. Zar mislite da vaši tračerski časopisi nema ju arhivu? Možda su vas poslali da fotografišete neki glumački par, ili neku starletu s televizi je u društvu kakvog fudbalskog asa, koji jesu pristali da se drže za ruke, ali da bi se postiglo da oni dođu na to određeno mesto i da se ne bune što ih slikate, vaš urednik ih je sigurno obavestio da će tako izbeći objavljivanje najintimni jih tajni, recimo da je devojka, pre nekoliko godina,Posmatra radila u jući agenci ji zaLuči poslovnu Maju, di, koji pratnju.” je možda imao dušu, odlučio je da promeni temu. „Danas sam ovamo došao donoseći vam druge vesti koje, razume se, potiču iz moje lične arhive. Na dan 5. juna 1990. markiz Alesandro Đerini ostavio je veliko nasledstvo fondaci ji Đerini, crkvenom udruženju pod kontrolom Salezi janskog bratstva. I dan-danas se ne zna gde je taj novac završio. Neki nagoveštava ju da su ga salezi janci dobili, ali da se pra ve ludi kako bi izbegli plaćanje poreza. Veća je verovatnoća da ga oš nisu dobili i šuška se da is plata zavisi od nekog ta janstvenog posrednika, možda nekog advokata, koji, navodno, zahteva provizi ju koja opasno liči na pravi pravcati mito. Ali kola ju i glasine da toj ra boti idu naruku i izvesni krugovi u okviru samog Salezi janskog bratstva, drugim rečiima, mogla bi da bude u pitanju nezakonita deoba plena. Zasad se o tome samo nagađa, ali mogao bih da pokušam da od nekog drugog saznam i nešto bliže.” „Slobodno pokušajte”, kazao je Simei, „ali nemojte se zamerati salezi jancima i Vatikanu. U naj boljem slučaju, članak bi mogao da ide pod naslovom Sale zi janci žrtve revare sa znakom pitanja na kra ju. Tako ćemo izbeći sukob s njima.” „A ako bismo članak naslovih Sale zi janci konformi sti?”, oglasio se Kambri ja, po običa ju, pogrešnim pitanjem. Umešao sam se odlučnim tonom: „Mislio sam da sam bio jasan. Konformisti su za naše čitaoce oni koji vole luksuz, a to može da bude uvredljivo za salezi janske kaluđe-
re.” „Upravo tako”, rekao je Simei. „Da mi ostanemo samo pri širenju uopštenih sumnji. Tu neko lovi u mutnom, i premda ne zna mo ko je to, sigurno ćemo ga za plašiti. To nam je dovoljno. Docni je ćemo naplatiti taj dug, odnosno, naplatiće ga naš izdavač kada za to kucne čas. Svaka čast, Lučidi, samo na pred! Uz najveće poštovanje prema salezi jancima, molim vas, ali malo zorta neće ni njima škoditi.” „Izvinite” stidljivo je upitala Maja, „ali zar naš izdavač odobrava ili će odobri ti tu politiku, da je tako nazovemo, pravljenja dosi jea i sakupljanja neugodnih podataka koji izaziva ju sumnju? Pitam tek onako, iz radoznalosti.” „Mi ne moramo izdavaču da polažemo račune o našim novinarskim postupcima”, uvređeno je odbrusio Simei. „Komendator nikada nije pokušao da utiče na mene ni na koji način. A sad, na posao, svi na posao!” Toga dana vodio sam sa Simei jem i jedan vrlo poverljiv razgovor u četiri oka. Razume se da nisam smeo s uma zbog čega me je tamo doveo, i već sam prethodno skicirao beleške za nekoliko poglavlja knjige Sutra: juče. Govorio sam pretežno o redakcijskim sastancima koje smo održali, ali sam obr nuo uloge, to jest, prikazao sam Simei ja kao borca koji ne preza od objavljivanja istine, iako mu saradnici savetuju da bude oprezan. Pomišljao sam čak i da dodam još jedno, najsveži je poglavlje, u kojem ga neko svešteno lice na visokom položa ju u crkvenoj hi jerarhi ji, neko blizak salezi jancima, poziva telefonom i slatkorečivo moli da se okane te zlosrećne epizode s markizo Đerini jem. Da i ne spominjem druge telefonske pozive, kada su ga pri jateljski upozoravali da ne blati Starački dom Pio Alber go Trivulcio. A Simei je uvek, poput Hamffia Bogarta u onom filmu, odvraćao: to ti je štampa, lepi moj, i ti tu ne možeš baš ništa! „Veličanstveno”, uzbuđeno je uskliknuo Simei, „vi ste dragocen saradnik, kolega Kolona, tre ba da nastavimo u istom tonu.” Naravno da sam se osetio poniženim još i više nego Maja, koja mora da piše horoskop, ali u tom trenutku bio sam u kolu i morao sam da igram. I zbog buduć nosti u egzotičnim kra jevima, gde god da su. Makar to bio i obližnji Loano - što bi za jednog gubitnika moglo biti sasvim dovoljno.
XII Ponede ljak, 11. maj
Narednog ponedeljka Simei nas je okupio: „Kolega Kostanca”, rekao je, „u članku o prostitutkama koristite izraze kao što su: praviti sranja, za jeb, kurčenje, a navodite i reči neke uličarke koja nekoga tera u pizdu materinu.” „Ali to jeste tako”, pobunio se Kostanca. „Sada se psovke već svuda mogu čuti, i na televizi ji, čak se i otmene gospođe međusobno šalju u pizdu materinu.” „Kako se ponaša ju gospođe iz visokog društva, to nas ne zanima. Mi moramo da mislimo na čitaoce koji još uvek zaziru od psovki. Koristite opisne izraze. Kolona?” Umešao sam se: „Može sasvim lepo da se kaže: gadno zabrljati, prevara, is prazno razmetanje i nosite se u tri lepe.” „Ko zna šta rade ljudi kad odu u te tri lepe”, zacerekao se Bragadočo. „E, šta tamo rade, to ne moramo da kažemo”, odvratio je Simei. Potom smo se bavili drugim temama. Nakon sat vremena, po završetku sastanka, Maja e pozvala Bragadoča i mene u stranu: „Ja neću više da se javljam za reč pošto uvek nešto za brljam, ali bil o bi lepo da obja vimo jedan spisak prigodnih zamena.” „Zamena za šta”, upitao je Bragadočo. „Pa za psovke o kojima smo govorili.” „Ali o tome smo razgovarali pre sat vre mena!”, ozlojeđeno je rekao Bragadočo, dobacivši mi znača jan pogled, kao da mi poručuje: vidiš, ona to stalno radi. „Pusti sad to”, rekao sam mu pomirljivim tonom, „ako je ona već razmišljala o tome… Hajde, Majo, otkrij nam svoje najskroviti je misli.” „Dakle, bilo bi lepo da predložimo da se, svaki put kad nas ne što nepri jatno iznenadi ili že limo da izrazimo ne zadovoljstvo, umesto e, do kurca , kažemo e, do muškog organa za obavljanje polnog čina i mokrenje, koji se sastoji od korena, tela i glavića, a sačinjava ju ga tri sunđerasta tkiva, između kojih se nalazi mokraćna cev, ukradoše mi novčanik!” stehoću kao struja”, rekao je Bragadočo. „Kolona, da li bi mogao da dođeš „Ama, do mogludi stola, da ti poka žemjoj nešto.” Pošao sam za Bragadočom, namignuvši Maji, čiji su me autistični is padi, ako bi se tako mogli nazvati, sve više oča ravali. Svi su već otišli, smrkavalo se, a na svetlu stone lampe Bragadočo je listao neki svežanj fotokopi ja. „Kolona”, otpočeo je, čvrsto stežući svoje beležnice na grudima, kao da želi da ih sakri je od bilo čijeg pogleda, „pogledaj ove dokumente koje sam pronašao u arhivu.
Sutradan posle izlaganja na Loretskom trgu, Musolini jev leš prebačen je na univerzitetsku kliniku za sudsku medicinu, radi autopsi je, i evo lekarskog nalaza. Čitaj: Zavod za sudsku medicinu i osi guranje Kraljev skog univer ziteta u Mi lanu, profe sor Mario atabeni, obdukcioni zapi snik br. 7241, sačinjen 30. apri la 1945. godi ne, kada je obavljena obdukci ja leša Benita Musoli ni ja, preminulog 28. apri la 1945. Telo je ri premljeno, nalazi se na obduk cionom stolu i bez ode će je. Te žina iznosi 72 kg. Visinu je moguće samo pribli žno odrediti i iz nosi oko 166 cm, a ta ne preci znost je izazvana obimnim traumama glave. Lice je izobličeno usled sveobuhvatnih povreda nastalih pomoću vatrenog oruž ja, kao i zbog kontuzi ja, zbog čega su crte bezmalo nere poznatljive. Ne mogu se obaviti antropometrij ski pregledi glave jer je iz obličena omenutom frakturom kosti ju lica i lobanje… Da preskočimo malo i idemo dalje: Glava, izobličena usled zdrobljenosti celokupnog skeleta zbog dubokog ulublje nja u čitavom temeno-potiljačnom predelu s leve strane i nagnje čine u predelu očne dulje sa iste strane, gde je očna jabuči ca zgnječena i is pucala, tako da je iscurila sva tečnost iz staklastog tela; masno tki vo očne duplje ve ćim delom ogoljeno usled široke rasce pine, u nje ga nije prodrla krv. U sredi šnjem čeonom predelu i u le vom temeno-čeonom delu dve ši roke, ne prekidne brazde vlasi šta, s poderotinama na ivicama, svaka od njih oko 6 cm širine, prekrivaju skelet lobanje. U poti ljačnom predelu s desne strane u odnosu na sredi šnju razdelnu lini ju nalaze se dva otvora na maloj uzaamnoj udaljenosti, sa ispupče njima na ivicama, ne pravilnog oblika, čiji prečnik iz-
nosi, priblikašasto žno, najmoždano vi še 2 centi metra, a na njikrv hovoj šini Da pomalja se potPotpupuno zdrobljeno tki vo, bez tragova nih povr podliva. li shvataš? no zdrobljeno kašasto moždano tkivo!” Bragadočo gotovo da je bio obliven znojem, drhtale su mu ruke, niz donju usnu klizile su mu kapljice pljuvačke, izgledao je poput nekog uzbuđenog žderonje koji je nanjušio pohovani mozak, ili porci ju škembića u saftu, ili masni gulaš. I nastavio je s čitanjem. Na potiljku, na maloj udalje nosti od de snog dela sredi šnje razdelne lini je, prostrana pukotina s otvorom čiji prečnik iznosi gotovo 3 centi metra sa ispupčenjima na ivicama i bez krvnih podliva. U predelu de sne sle poočnice, dva okruglasta otvora jedan do drugog blago raz deranih ivica i bez krvnih podliva. U predelu leve sleoočnice široka rupa s ivi cama koje štrče, na či joj se površini pomalja zdroblje no kašasto moždano tki vo. Prostrani iz lazni otvor uhoda na le voj ušnoj školj ki spoljašnjeg uha: i ove dve prethodno navedene povrede iz gledaju kao ti pične povrede nane sene nakon smrti. Na nosnom korenu mali otvor sa oguljoti nom i parčićima zdrobljenih kosti ju koje štrče, sa ne znatnim krvnim podlivima. Na de snom obrazu grupisana tri otvora na koje se nastavlja brazda koja ide u dubinu, prote žući se unazad, blago iskošena unatrag i blago is košena uvis, sa ivi cama levkastog oblika, okrenutim ka unutra, bez krv nih podliva. Vi šestruki prelom gornje vilične kosti, sa ši rokim razderotinama mekog i koštanog tki va gornjeg nepca, koje predstavljaju povre de
nane sene nakon smrti. Sada ću opet preskočiti jedan deo, jer su to nalazi koji se odnose na položaj rana, a nas ne zanima gde i kako su ga pogodili, dovoljno nam je da znamo da su ga ustrelili. Na skeletu lobanje nalazi se mnoštvo vi šestrukih preloma, te je on usit njen i nedostaju brojni odlomljeni parčići, tako da se može di rektno doreti do lobanj ske čaure. Debljina lobanj skog krova je normalna. Tvrda moždanica ima nagnječen iz gled, s prostranim razderotinama u prednjem delu i nema tragova bilo kakvog epi duralnog ili hi poduralnog krvarenja. Mozak i produženu moždinu nije moguće u pot punosti odvojiti od lobanje jer su mali mozak, moždani most, srednji mozak i donji deo moždanih komora zdrobljeni i kašasti, a na nji ma nema tragova podliva nastalih usled kr varenja… ” Svaki put je ponavljao reč kašast, koju je profesor Kata beni prekomerno koristio očigledno opčinjen zdrobljenošću tog leša - i to ga je ponavljao maltene naslađujući se, a povremeno bi ga izgovorio kao kaaašast. Podsećao me je na Dari ja Foa, kada je u komadu Sme šna tajna glumio seljaka koji zamišlja kako utoljava glad jelom o koje oduvek sanja. „Idemo dalje. Ostao je čitav samo veći deo ispupče nih predela moždanih komora, dok žuljevito telo i deo baze ve likog mozga: arteri je baze velikog mozga uočljive su samo delimično usled odloma nastalih pri likom vi šestrukih preloma cebkupne lobanj ske čaure, i delimično su još uvek pove zane sa moždanom masom: tako uočljive kortikalne grane, među koji ma su i prednje moždane arteri je, imaju očuvane, zdrave zidove…leš, I misliš li da da bi neki le kar,čija kojijeje,tauostalom, ubeđen dakosti se pred njimskanog nalazi Dučeov bio kadar pre pozna gomila zdrobljenih ju i splje mesa? I kako je uopšte mogao na miru da radi u toj ogromnoj prostoriji (pisalo se o tome) dok ne prekidno ulazi i izlazi kojekakav svet, novinari, partizani, na paljeni radoznalci? Drugi su pričali da je utroba ležala za boravljena u uglu obdukcionog stola, a da su dva bolničara igrala stoni tenis s tim unutrašnjim organima, dobacujući se komadićima džigerice, to jest pluća?” Dok je to govorio, Bragadočo je bio nalik na mačora koji je munjevito skočio na tezgu u nekoj mesari. Da je imao brkove, nakostrešili bi mu se i podrhtavali bi. „A ako nastaviš da čitaš, videćeš da na želucu nisu pronađeni nikakvi tragovi čira, premda svi znamo da je Musolini patio od te bolesti, ne pominju se ni tragovi sifilisa, iako su svi šuškali da je pokoj nik bolovao od te polne bolesti u poodmaklom stadi jumu. Primeti, zatim, da je Georg Cahari je, nemački lekar koji je lečio Dučea u Salou, nedugo posle ovog obdukcionog nalaza svedočio da je nje gov paci jent imao nizak krvni pritisak, anemi ju, uvećanje jetre, grčeve u želucu i crevima, kao i hronični zatvor. Međutim, prema ovom obdukcionom nalazu, sve je u redu, obim i izgled jetre, kako na površinskom sloju, tako i u preseku, uobiča jen, žučni kanali zdravi, bubrezi i nadbubrežne žlezde neoštećeni, mokraćni kanal i genitali je normalni. I beleška na kra ju: mozak, to jest nje govi preostali delovi, uronjen je u for malin radi daljih anatomskih i hi stopatoloških is pitivanja, deo moždane kore, na zahtev Zdrav stvene službe Ko-
mande Pete armi je (Kalvin S. Drajer) ustupljen je dr Vinfredu H. Overhol seru iz sihi jatrij ske bolnice Svete Eli zabete u Vašingtonu. Čiča miča i gotova priča.” Čitao je, gustira jući svaki redak, kao da je leš pred njegovim očima, kao da može da ga dodirne, kao da je u krčmi Moriđi, i umesto da se sladi svinjskom kolenicom s kiselim kupusom, balavi nad onim predelom očne duplje u kojem se nalazi zgnječena i poderana očna ja bučica iz koje je iscurila celokupna staklasta tečnost, kao da kuša moždani most, srednji mozak, donji deo moždanih čaura, kao da uživa u tom moždanom tkivu, gotovo pretvorenom u kašu, koje se pomalja. Obuzela me mučnina, ali moram priznati da sam u isti mah bio očaran njime i ti izmučenim lešom kojim se naslađivao, kao kad nekog junaka romana iz XIX veka hipnotiše zmijski pogled. Kako bih okončao to njegovo oduševljenje, na pomenuo sam: „Ko zna čiji je to obdukcioni nalaz.” „Tačno. Vidiš da je moja pretpostavka bila ispravna: Musolini jevo telo uopšte nije Musolini jevo, a svakako da niko nije smeo da se zakune da jeste njegovo. Sada mogu da budem spokojan u vezi s onim što se dešavalo od 25. do 30. apri la.” Te večeri sam osetio istinsku potre bu za pročišćenjem u Ma jinom zagrlja ju. A da bih njen lik izdvojio iz redakci je, odlučio sam da joj kažem istinu, to jest da list Sutra neće nikada ugledati svetio dana. „I bolje je što je tako”, kazala je Maja, „neću više patiti zbog vlastite budućnosti; Izdržaćemo nekoliko meseci, zaradićemo tu crkavicu, tu prokletu šaku dolara, jeste da ih je malo, ali ćemo ih se doče pati odmah, a onda ćemo se otisnuti put egzotičnih kraeva.”
XIII Kraj m aja.
Moj život se tada već odvi jao na dva koloseka. Danju ponižava jući rad u redakci ji, noću Ma jin, a katkad i moj stan. Subotom i nedeljom na Orti. Večeri su za oboje bile uteha za dane provedene sa Simei jem. Maja je odustala od iznošenja predloga koji će biti odbi jeni, zadovoljila se time da ih daje meni, iz razonode, ili za utehu. Jedne večeri pokazala mi je sveščicu s bračnim oglasima. „Čuj kakva je to divota”, rekla mi je, „jedino bih volela kada bih mogla da ih objavim za jedno s tumačenjima.” „U kom smislu?” „Slušaj: Zdravo, zovem se Samanta, imam 29godina, zavr šila sam srednju školu, domaćica, razvedena, bez dece, tražim zgodnog ali pre sve ga vedrog i zabavnog muškarca. Tumačenje: bližim se tridesetoj i, pošto me je muž ostavio, s ovom di plomo srednje ekonomske, koju sam stekla na jedvite jade, nisam našla posao, i sada se dim u kući skrštenih ruku po ceo božji dan (nemam čak ni musave klince da se o njima staram), tražim muškarca, ne mora da bude lep, samo da me ne ostavi na cedilu kao onaj nesrećnik za kog sam bila udata. Ili: Karolina, 33 godine, neudata, zavr šen fakultet,
samostal na preduzetnica, finge, jena, crnka, vitna ka,zasamouverena iskrena,inte voliresport, ilm, pozori šte, putovanja,pre knji ples, otvore moguće novei oblasti sovanja, rado bi upoznala pri vlačnog i karakternog muškarca, školovanog i na dobrom oložaju, stručnjaka, funkcionera, ili ofi cira, starosti naj vi še do 60 godina, radi braka. Tumačenje: na punila sam trideset i treću, a još mi nije uspelo da nekoga ulovim, možda zato što sam suva kao pritka i nikako mi ne polazi za rukom da postane plavuša, ali nastojim da ne razmišljam o tome; nekako sam se dokotrljala do te di plome na svetskoj književnosti, ali nisu me primili ni na jednom konkursu za posao, stoga sam otvorila malu radionicu gde za mene na crno rade tri Albanca i proizvodimo sokne koje proda jemo po selima i varošicama kad su pi jačni dani; nemam pojma šta mi se u stvari dopada, pomalo gledam televizi ju, odlazim u lokalni bioskop ili pozorište s drugaricom, čitam novine, naročito zbog bračnih oglasa, volim da igram, ali niko me ne vodi na igranke, i samo kad bih našla bilo kakvog muža, bila bih spremna da zavolim bilo šta drugo, samo kad bi on bio situiran i kad bih mogla da se ratosiljam ovih sokni i Al banaca; prihvatila bih i nekog matorca, poželjno nekog komerci jalistu, ali može da prođe i službenik u katastru, ili neki pukovnik. Još jedan: Patrici ja, 42godine, neudata, tr govac po zanimanju, crnka, vit ka, blaga i ose ćajna, želi da upozna odanog, če stitog i iskrenog muškarca, nije bitan bračni status, samo ako je voljan za druženje. Tumačenje: majku mu, imam četrdeset dve godine (i nemojte sad da me podsećate da bih, pošto se zovem Patrici ja, mogla imati i punih pedeset, kao i sve dru-
ge žene s tim imenom), a nije mi pošlo za rukom da se udam i životarim radeći u piljarnici koju sam nasledila od sirote pokojne mame, pomalo sam anoreksična i u suštini neurotična; postoji li muškarac koji bi me odveo u krevet, i baš me briga da li je oženjen, samo nek me dobro izbumbeca? I ovaj: Još uvek nisam izgubio nadu da postoji žena koja je kadra da istinski voli, neoženjen sam, bankar ski službenik, 29 godina, verujem da sam dopadlji vog iz gleda i veoma živahne naravi, tražim lepu, ozbiljnu i obrazovanu de vojku koja bi želela sa mnom da ostvari ljubav nu vezu iz snova. Tumačenje: baš sam smotan s devojkama, i one malobrojne s kojima sam bio, bile su obične krave koje zanima jedino da ulove muža, mož’ mi sliti što ću ja od ove bedne platice da izdržavam još i nju; a posle kažu da sam živahne naravi kad ih pošaljem u mesto rođenja; dakle, nisam za bacanje, ima li negde neka kršna riba koja mi neće odmah reći more, marš, željna dobrog kresanja bez obaveza? A pronašla sam i ovaj oglas, koji nije bračni, ali je ča roban: Pozori šna trupa traži glumce, statiste, šminkera, reditelja i krojačicu za narednu se zonu. I koga uopšte ima u toj trupi, možda gledalaca?” Maja zaista traći svoj talenat u našoj redakci ji: „Ne očekuješ valjda da bi Simei tako nešto objavio? Oglasi bi možda i mogli da prođu, ali tvoja tumačenja ni u ko sluča ju!” „Znam, znam, ali mogu barem da sanjarim.” Potom, pred spavanje, rekla mi je: „Ti sve znaš, a da li znaš zašto se kaže pi jan kao „Ne, majkanei lupa maksim po nešto diviziuji?” znam.kao Pitaš me tako gluvo doba noći?” „E, ali ja znam, tačni je, pročitala sam pre neki dan. Ovo prvo se koristi za nekoga ko je trešten pi jan i postoje dva objašnjenja njegovog porekla. Prema jednom, lekari su u davno doba, u nedostatku anestetičkih sredstava, za olakšavanje porođajnih bolova ženama davali raki ju, pa su često, pred sam porođaj, bivale propisno nacvrcane. Prema drugom, po meni uverljivi jem objašnjenju, narod je pod majkom podrazumevao Majku Zemlju, koja mora da bude dobrano natopljena da bi rađala plodove. Drugi izraz koristimo kada hoćemo da kažemo da neko govori gluposti, ali malo ko zna da maksim nije neki vojnik Maksim, već zapravo mitraljez nazvan po britanskom konstruktoru i pronalazaču američkog porekla, Hajramu Stivensu Maksimu. Počeo je da se koristi u Prvom svetskom ratu, a ispaljivao je šeststo metaka u minuti, dakle, kosio je cele divizi je. U poređenju sa savremenim mitraljezima, bio je pretežak i glomazan, čak četiri vojnika morala su da ga opslužuju: pune munici jom, donose vodu za hlađenje, cilja ju metu, i još jedan koji je pucao iz njega.” „Kakvo blago ja imam kraj sebe! Kada te zanima ju ovakvi kurioziteti, kako si godinama mogla da se baviš onim sentimentalnim vezama?” „Zbog para, prokletih para. Biva to kad si gubitnik.” Pribila se uz mene: „Ali sada više nisam toliki gubitnik, pošto sam tebe osvojila kao premi ju na lutri ji.” Šta odgovoriti takvoj šašavici, reči su suvišne, preosta je samo da ponovo vodi
ljubav s njom. Pre pustivši se tom porivu, osećao sam se gotovo kao pobednik. Dvadeset i trećeg maja uveče nismo gledali televizi ju i tek sutradan smo pročitali u novinama o atentatu na sudi ju Falkonea. Nas dvoje bili smo za prepašćeni, a i ostali u redakci ji tog jutra bili su donekle uznemireni. Kostanca je upitao Simei ja da li treba da pri premimo broj o tom sluča ju. „Hajde da to razmotrimo”, sumnjičavo je odvratio Simei. „Ako govorimo o Falkoneovoj smrti, moramo da pomenemo mafi ju, da jadikujemo što nemamo dovoljno organa reda i tome slično. Tako bismo jednim udarcem na sebe navukli bes polici je, kara binjera i mafi je. Ne znam da li bi se sve to dopalo komendatoru. Kada budemo pri premali prave novine, ako neko bude bacio bombu i neki sudi ja odleti u vazduh, svakako ćemo morati da pišemo o tome, ali ako odmah izveštavamo o tome, postoji opasnost da ćemo izneti pretpostavke koje će narednih dana biti opovrgnute. To je rizik koji svake prave novine mora ju da snose, ali zašto bismo morali i mi? I kada je reč o pravim novinama, obično je najmudri je rešenje da se akcenat stavi na sentimentalnu stranu sluča ja, da se intervjuišu rođaci, koji će is kazati svoja osećanja. Ako pažljivi je pogledate, videćete da se tako radi na televizi ji, kada reporter odlazi da zvoni na vrata majke či jeg su desetogodišnjeg sina polili kiselinom: Gospođo, kako se osećate zbog sinovljeve smrti? Gledaocima će oči biti pune suza i tako će svi biti srećni i zadovoljni. Ima ona lepa nemačka reč za to: Schadenfreude, uživanje u tuđoj nesreći. To je osećanje koje svake novine tre ba da poštuju i pothranjuju. Ali mi zasad nismo prinuđeni da se bavimo tim tricama, a gnev i ogorčenje pre puštamo levičarskim glasilima, koja su za to pravi stručnjaci. Osim toga, atentat na Falkonea i nije toliko potresna vest. Sudi je su ubi jali i ra ni je, a ubijaće ih i ubuduće. Ukazaće nam se još prilika. Ovog puta ćemo to preskočiti.” Pošto je Falkone tako likvidiran i po drugi put, posvetili smo se ozbiljni jim temama. Kasni je mi je prišao Bragadočo i munuo me laktom: „Jesi li video? Jasno ti je da i ova ra bota potvrđuje moju priču.” „Kakve to veze ima, pobogu?” „E,drugim, pa to jošako neumeš znampra tačno, veze sigurno ima. Svekafeni živo uvek veze sa svime vilnoali daneke tumačiš šare koje na pravi talog ima u šolji. Daj mi samo malo vremena.”
XIV Sreda, 27. maj
Jednoga jutra, probudivši se, Maja je kazala: „Ipak, on mi se ne dopada.” Već sam se bio privikao na to poigravanje njenih sinapsi. „Govoriš o Bragadoču…”, rekao sam. „Naravno, o kome bih drugom?” A potom, kao da joj je nešto sinulo: „A kako si ti znao da mislim na njega?” „Dušice, što bi rekao Simei, postoji ukupno šest osoba koje poznajemo i ti i ja, razmislio sam ko je od njih najdrski ji prema tebi i izbor je pao na Bragadoča.” „Ali mogla sam da govorim o, šta znam, predsedniku Kosigi.” „Mogla si, ali nisi, govorila si o Bragadoču. I eto ti sad, jednom u letu shvatim šta hoćeš da kažeš, a ti nešto komplikuješ!” „Uviđaš li da poči nješ da misliš isto što i ja?” Dođavola, bila je u pravu. „Pederi”, rekao je Simei tog jutra, tokom uobiča jenog dnevnog redakcijskog sastanka. „Pederi su tema koja uvek privlači pažnju.” „Više se ne kaže peder”, odvažila se da iznese primedbu Maja. „Kaže se gej, zar ne?” „Znam, dušice, znam”, odvratio je prekorno Simei, „ali naši čitaoci ih i dalje zovu pederima, ili bar tako misle o njima, i za njih ima smisla da se upotre bi baš ta reč. Znam da se više ne kaže crnja, već isključivo crnac, ne kaže se da je neko slepac, već da je oštećenog vida. Ali kako god okreneš i crnac je crn kao ugalj, a i ovaj ošte ćenog vida i dalje ne vidi ni prst pred okom, jadničak. Nemam ja ništa protiv pedera, kao ni protiv crnja, meni su oni potpuno u redu sve dok su kod svoje kuće.” „A zašto onda tre ba da se bavimo ge jevima ako oni ne bodu oči našim čitaocima?” „Ne mislim ja uopšteno na pedere, dušice, ja sam za slobodu, neka radi ko šta hoće. Ali ima ih i među političarima, u parlamentu, pa čak i u vladi. Običan svet misli da su pederiOni samo neki pisci dok se nam pojedini kroje a da da to ibode ne pri mećujemo. su prava mafi ijabai letani, međusobno potpomažu. A to kapu već može oči našim čitaocima.” Maja nije odusta jala: „Ali vremena se menja ju, možda će neko za deset godina moći javno da kaže da je gej a da to nikoga ne potrese.” „Kroz deset godina će biti onako kako mora da bude, svi znamo da današnji običai posta ju sve nakaradni ji. Ipak, za sada, naš čitalac je osetljiv na tu temu. Lučidi, vi imate gomilu zanimljivih izvora, šta biste mogli da nam kažete o pederima u politici ali vodite računa - nemojte navoditi imena, nije nam cilj da završimo na sudu, treba
samo da ubacimo tu buvu, onako neodređeno, lelujavo, da čitaoce obuzme jeza, osećaj nelagode…” Lučidi je kazao: „Ako hoćete, mogu da vam navedem mnoga imena. Ali kao što ste rekli, ako tre ba da se izazove jeza, mogla bi da se plasira priča, u vidu glasina koje kola ju, o izvesnoj knjižari u Rimu, u kojoj se sasta ju homoseksualci na visokim položa jima, a niko to ne primećuje, jer u knjižaru većinom dolazi sasvim običan svet. A za neke je to čak mesto gde mogu da pribave kesicu koke, uzmeš neku knji gu, odneseš je na kasu, neki tip uzme tvoju knjigu da je za pakuje i u omot ubaci kesicu. Zna se da onaj… dobro, nije važno koji, što je čak bio i ministar - ne samo da je homoseksualac nego i šmrče. To svi znaju, ili bolje rečeno, zna svako ko je iole znača jan, ne zalazi tamo gologuzija koja voli da se kreše u bulju, pa čak ni baletani, čije bi upadljivo ženskasto vrckanje privlačilo neželjenu pažnju.” „Sjajna je ide ja da se govori o glasinama, ali tre ba ubaciti i poneki sočni detalj, tobože da bi se bolje dočarala tamošnja atmosfera. U stvari, to može da bude način da se nagovesti i poneko ime. Na primer, možete da kažete kako je to jedna ugledna knjižara u koju dolaze izuzetno uvažene ličnosti, i tu nabacate imena jedno sedam-osam pisaca, novinara i se natora, čiji je ugled van svake sumnje. Samo što ćete među tim imenima navesti i dvojicu-trojicu koji su zaista pederi. Niko neće moći da kaže da smo nekoga oklevetali, jer se ta imena navode upravo kao primer uglednih ličnosti. Stoga, slobodno ubacite i nekoga ko je poznat kao veliki ženskaroš, kome se čak zna ju i imena ljubavnica. smo ućetom zamešateljstvu poslali šifrovanu poruku, da shvati, shvatiće,Aami poneko valjda ispravno protumačiti da bismo, samo ko kadhoće bismo hteli, mogli da na pišemo i mnogo više.” Maja je bila ubi jena u pojam, dok su se svi ostali zagre jali za taj plan i, pozna jući Lučidi ja, unapred su se sladili iščekujući njegov otrovni članak. Maja je izašla iz redakci je pre ostalih, mahnuvši mi rukom, kao da kaže: izvi ni, večeras moram da budem sama, da popijem tabletu stilnoksa i zaspim. Tako me je Bragadočo šče pao u svoje kandže i nastavio mi svoju priču, us put, dok smo šetali i, kakve li slučajnosti, stigli baš u Banjeru, a to turobno mesto bilo je kao stvoreno za njegovu mrtvačku pri povest. „Čuj sad moju ovo, ovde upetljao naletevši na čitav niznidogađa koji bi ostatmogli da opovrgnu tezu, sam ali vise dećeš da nije tako. Elem, Musoli jeve rasjaparčane ke skr pili su navrat-nanos i za jedno s Klaretom i ostalom brati jom zakopali ih na groblju Muzoko, ali u bezimenoj grobnici, kako ne bi mogli da je obilaze nostalgični profašistički hodočasnici. To je verovatno bila i želja onoga ko je pravom Musolini ju omogućio da pobegne, to jest da se o njegovoj smrti ne ras preda ju nepotrebne priče. Razume se, tu nije bilo osnova da se gradi legenda, poput one o caru Fridrihu Bar barosi, posle čije smrti se pronosio glas da nije umro, već da je negde skriven; to je moglo da prođe i za Hitlera, jer se nije znalo ni šta se dogodilo s njegovim lešom ni da li
e stvarno mrtav. Ali uzima jući zdravo za gotovo da Musolini jeste mrtav (a partizanska brati ja i dalje je sla vila Loretski trg kao krunski trenutak oslobođenja), valjalo je ljude pri premiti na pomisao da će se pokojnik jednoga dana možda ponovo pojaviti kao nekad, i bolji nego ikad - što kaže ona pesmica. A ne možeš da ga vaskrsneš iz one spljeskane kaše. Međutim, u tom trenutku na scenu stupa ona šeprtlja Lečizi.” „Čini mi se da se sećam, onaj što je iskopao Dučeov leš?” „Tako je. Onaj žutokljunac, bilo mu je dva deset i šest godina, poslednji talas fašista iz Saloa, pre pun ideala, a bez ijedne jasne ide je u glavi. Želeo je da svog idola dostojno sahrani, ili bar da iza zove skandal zbog kog će se udariti na sva zvona da je na pomolu neofašizam; skle pao je nekakvu bandu budala, kakav je i sam bio, i jedne aprilske noći 1946. godine otišli su na groblje. Malobrojni noćni čuvari spavali su sve u šesnaest, čini se da je banda otišla pra vo do grobnice, jer je ja sno da im je neko dolanuo gde se tačno nalazi, iskopali su telo u stanju ras pada, još gorem nego kada je strpano u sanduk - a od tada je prošlo godinu dana, pa možeš da zamisliš šta je pre ostalo - i mic po mic, vuci-tegli, izneli ga s groblja, kako-tako, pose javši tu i tamo duž grobljanskih staza pokoju grudvicu ras padnute organske materi je, na jednom mestu čak i dva članka od prsti ju. Pa ti vidi kakvi su to bili smotani likovi.” Imao sam utisak da bi se Bragadočo istopio od miline da je mogao da učestvuje u tom morbidnom prenošenju leša, ali sam tada već znao da se od njegove nekrofili je ništa bolje i ne može očekivati. Pustio sam ga da nastavi svoju priču. ogromni slovi u sto novinama, ja i kara bi njeri ubiše se prečešljavaući„Skandal, teren na sve stranenačitavih dana, apolici od posmrtnih ostataka ni traga ni glasa, a zbog zadaha truleži koji su širili oko sebe, i te kako su morali da za sobom seju miomirisni trag duž celog puta koji su prevalili. Kako bilo, svega nekoliko dana nakon otmice leša, uhvaćen je jedan član te razbojničke družine, izvesni Rana, a potom su pohvatali, jednog po jednog, i ostale saučesnike, tako da je kra jem jula uhapšen i sa Lečizi. I otkrili su da je telo neko vreme bilo sakriveno u Raninoj kući u Valtelini, a potom su ga u maju predali ocu Cuki, starešini franjevačkog manastira Sveti Anđeo u Milanu, koji je leš zazidao u trećem brodu svoje crkve. A otac Cuka i njegov pomoćnik otac Parini, oni su tek posebna priča; jedni su smatrali da su oni duhovni čuvari onog čestitog reakcionarnog Milana, koji su čak proturali falsifikovane novčanice i drogu neofašističkim krugovima, a drugi, opet, za duševne monahe koji nisu mogli da izbegnu dužnost svakog vrlog hrišćanina, da pokojnima sve oprosti, parce se pultos, ali ni to me gotovo uopšte ne zanima. Zanima me, međutim, činjenica da je vlada, uz saglasnost kardinala Šustera, pohitala da telo sa hrani u ka peli ka pucinskog manastira u mestu Čero Mađore, gde će se nalaziti od 1946. do 1957. godine, punih jedanaest godina, a da ta tajna nije doprla do javnosti. Jasno ti je da je to ključni momenat za ceo poduhvat. Zbog te budale Lečizi ja dvojnikov leš izašao je na svetlo dana, doduše, u takvom stanju da nekakvu ozbiljnu ponovnu obdukciju niko ne bi mogao da obavi, ali za svaki slučaj, za one koji su povlačili konce tog poduhvata s Musolini jem, bilo je bolje
da se cela stvar zataška, da se sve prekri je velom za borava i da se o tome što manje govori. Dogodilo se, međutim, da je Lečizi (pošto je dvadeset i jedan mesec odležao u zatvoru) na pravio sjajnu kari jeru kao poslanik u parlamentu, dok je Adone Coli, novi predsednik vlade, koji je na vlast došao zahvaljujući glasovima neofašista, zauzvrat odobrio da se Musolini jevi posmrtni ostaci vrate porodici i da bude sahranjen u rodnom Preda piju, a njegova grobnica postala je nešto nalik na svetilište gde se i danas okuplja ju stari nostalgičan i novi fanatici, u crnim košuljama, s visoko is pruženom rukom u znak pozdrava. Verujem da Coli nije bio obavešten da je pravi Musolini živ, tako da mu nije smetalo takvo obožavanje dvojnika. Ne znam, možda se sve i drugačie odigralo, ali iza tog zamešateljstva s dvojnikom možda uopšte i nisu stajali neofašisti, već neko drugi, neki neuporedivo moćni ji likovi.” „Ali izvini, kakva je onda uloga Musolini jeve porodice? Ili nisu znali da je Duče živ, što mi se čini nemogućim, ili su prihvatili da u vlastitoj kući čuva ju leš nekog tuđinca.” „Vidi, nisam još prokljuvio koje je tačno bilo stanje s porodicom. Po meni, znali su da je njihov muž i otac još živ i gde se nalazi. Ako se skrivao u Vatikanu, teško da su mogli da ga viđa ju, dolasci nekog člana porodice Musolini u Vatikan sigurno ne bi prošli neza paženo. Uverljivi je deluje pretpostavka da je bio u Argentini. Šta nas navodi na to? Vitorio Musolini, na primer. Izbegao je čistku posle oslobođenja, pisao je scenari ja i sinopsise za filmove, a posle rata je dugo boravio u Argentini. U Argentini, razumeš? Da bifotografi bio uz oca? To na ne Musolini možemo da zašto kako je išaonabašaerodromu u Argenti-u nu? I postoje je Roma ja tvrdimo, i drugih ali ličnosti Čampinu is praća ju Vitori ja koji leti za Buenos Ajres. Zbog čega prida ju takvu važnost putovanju brata koji je još pre rata odlazio čak i u Sjedinjene Američke Države? A Romano? Posla rata se proslavio kao džez pi janista, držao je koncerte i u inostranstvu, razume se da se istori ja ne bavi Romanovim umetničkim turne jama, ali da nije i on svraćao u Argentinu? A supruga Rakela? Imala je punu slobodu kretanja, niko nije mogao da joj za brani da skokne, recimo, do Ženeve ili Pariza, kako ne bi izazvala sumnju, a odatle pravac Buenos Ajres. Ko to zna? Kada su, potom, što Lečizi, što Coli, napravili brljotinu o kojoj već sve znamo, i porodici iznenada is poručili ostatke onog leša, niko od njih nije smeo da obznani da su to posmrtni ostaci nekog drugog, već se mire sa sudbinom i prima ju ga u kuću, poslužiće kao čuvar fašističkog plama i žala u srcima poraženih nostalgičara, sve do povratka pravog Dučea. Kako bilo, priča o porodici me ne zanima, jer tu počinje drugi deo moje istrage.” „Šta se tada dogodilo?” „Već je prošlo vreme za večeru, a nedosta je mi još nekoliko kamenčića da upotpunim svoj mozaik. Nastavićemo ovaj razgovor kasni je.” Nije mi bilo jasno da li je Bragadočo neverovatno dobar pisac trilera, koji mi svoj roman pre pričava u nastavcima, na kašičicu, te hotimično svaki deo prekida na najna pe-
ti jem mestu, ili zbilja još gradi za plet te priče, skuplja jući delić po delić. Kako bilo, nisam hteo da navaljujem, jer mi je u međuvremenu to seljakanje istrulelih smrdljivih posmrtnih ostataka tamoamo izazvalo pravu mučninu. Otišao sam kući i morao sam i ja da uzmem tabletu stilnoksa.
XV Četvrtak, 28. maj
„Za broj 0/2 tre ba da smislimo uvodni članak o poštenju”, kazao je tog jutra Simei. „Već se zna da je u parti jama zavladao ološ i da svi mažnjava ju mito, treba da damo do znanja da bismo mogli da otpočnemo hajku na političke parti je, naravno, kada bismo hteli. Tre balo bi da se osmisli jedna parti ja poštenih ljudi, parti ja građana koji bi bili kadri da govore o potpuno drugači joj politici.” „Da ne preterujemo s tim”, rekao sam, „zar to nisu bili polazni stavovi i Fronta običnog čoveka?” „Taj posleratni pokret i političku parti ju progutala je i razvodnila Demohrišćanska parti ja, u to vreme veoma moćna i veoma lukava. Sada su, međutim, isti ti demohrišćani poljuljani, ovo više nisu herojska vremena, to je sad obična banda kulova. A osi toga, naši čitaoci nema ju pojma šta je Front običnog čoveka, to je bilo pre četrdeset i pet godina”, rekao je Simei, „naši čitaoci se više ne se ća ju ni šta se desilo pre deset godina. U jednom velikom dnevnom listu, u članku povodom proslave godišnjice Oslobodilačkog pokreta, video sam maločas dve fotografi je, na jednoj je kamion s partizanima, a na drugoj skupina ljudi u fašističkim uniformama, koji pozdravlja ju visoko is pružeMa nomkakvi rukom, a ispod oni je obja su to skvadristi, padni ci fašističkog odreda. skvadristi, su šnjenje postojalidatokom dvadesetih pri godina ovog veka i nisu nosili takve uniforme, na toj fotografi ji su pri padnici fašističkih dobrovoljačkih trupa iz tridesetih i s početka četrdesetih godina, nešto što očevidac poput mene i moih is pisnika lako pre poznaje. Ne očekujem da po redakci jama rade samo očevici koji su moji vršnjaci, ali ja umem savršeno da uočim razliku između uniformi bersaljera generala La Marmore i vojnika u trupama generala Fjorenca Bave Bekarisa iz XIX veka, iako sam rođen kada su i jedni i drugi već odavno bili pokojni. Ako i naše kolege ima ju tako sla bo pamćenje, možete tek misliti koliko se naši čitaoci seća ju Fronta običnog čoveka. Ali da se vratimo na moju zamisao: nova parti ja poštenih mogla bi da za brine mnoge ljude.”
„Liga poštenih”, rekla je Maja, smešeći se. „Tako glasi naslov jednog starog romana Đovani ja Moske, predratno štivo, ali bi i da nas bilo za bavno za čitanje. Reč je o posvećenom udruženju čestitih ljudi, čija je namera bila da se uvuku u redove ne poštenih, kako bi ih raskrinkali, ili ba rem preobratili u poštenjačine. Ali da bi ih ne pošteni prihvatili, čla novi lige morali su i sami da postupa ju nepošteno. Možete i sami da zamislite šta je usledilo, mic po mic, liga poštenih pretvorila se u ligu ne poštenih.” „To je književnost, dušice”, prekinuo ju je Simei, „i ko se više uopšte seća ko je taj Moska? Vi previše čitate. Na stranu vaš Moska, ali ako vam je ovo odvratno, to io-
nako neće biti vaša briga. Kolega Kolona, pomoći ćete mi da napišem jedan ubojit uvodni članak. I čestit.” „Nema problema”, odvratio sam. „Apelovanje na poštenje uvek se izvrsna prodae.” „Liga poštenih lupeža”, zacerekao se Bragadočo gleda jući u Maju. Odista, to dvoe su bili dva sve ta. A ja sam sve više žalio što je ljupka sićušna ženica, pravi majdan nauke i znanja, zarobljena u Simei jevom svinjcu. Ali nisam znao šta bih u tom trenutku mogao da učinim da bih je oslobodio. Taj problem počeo je da prerasta u moju glavnu brigu (a možda je istom brigom bila opsednuta i ona?) te mi se i sve ostalo dopadalo mnogo manje nego pre. Na pauzi za ručak, dok smo silazili niz ste penice idući da kupimo sendviče, rekao sam joj: „Hoćeš li da razbucamo ovaj osinjak, da odemo i raskrinkamo ovu prljavu rabotu i ocrnimo Simei ja i ostalu bagru?” „A gde da ih raskrinkaš?”, upitala me je. „Kao prvo, ne smeš upropastiti svoju kari jeru zbog mene, kao drugo, kome ćeš otkri ti ovu prljavu ra botu kad sve novine, to polako uviđam, funkcionišu na isti kalup? Međusobno se štite…” „Nemoj sad i ti kao Bragadočo, koji svuda oko sebe vidi samo zavere. U svako sluča ju, izvini. Govorim tako zato što…” nije mi polazilo za rukom da izrazim šta mislim, „zato što verujem da te volim.” „Znaš li da si mi to sada prvi put rekao?” „Ludice, nismobila počeli isto daProteklo mislimo?” Ali njenazar opaska je tačna. je najmanje trideset godina otkako nisa izgovorio ništa slično. Bio je maj i posle trideset godina osećao sam proleće u kostima. Zašto su mi baš kosti pale na pamet? Zato što mi je Bragadočo, sećam se, predložio da se tog istog popodneva nađemo na Verci jereu, is pred Crkve Svetog Bernardina na Kostima. Ulaz u crkvu nalazio se na uglu jedne uličice koja izlazi na Trg Svetog Stefana. „Lepa crkva”, govorio mi je Bragadočo dok smo ulazili u nju, „sagrađena je na ovom mestu još u srednjem veku, ali što zbog rušenja, što zbog požara i ostalih ne pogoda, tek je u XVIII veku ponovo izgra đena u ovom obliku. Podignuta je da bi se u njoj čuvale kosti s groblja se nekada nalazilo Pa da bome. Poštogubavaca, je završio koje s Musolini jevim lešom,nedaleko koji višeodavde.” neće moći da iskopa, Bragadočo se dao u potragu za novim pogrebnim nadahnućima. I odista, iz jednog hodnika ušli smo u kosturnicu. U oda ji nije bilo ni žive duše, ako se izuzme neka starica na klupi u prvom redu, koja se molila pognute glave. Mrtvačke glave sta jale su natr pane u visokim nišama između polustubova, kutije prepune kostiju, lobanje poredane u obliku krsta, uglavljene u mozaik beličastih kamenčića, u stvari drugih kosti ju, možda delića kičmenog stuba, ručnih i nožnih zglobova, ključnjača, grudnih kostiju, lopatica, trtičnih kosti ju, zapešća i kosti ju šaka, koleničnih čašica, korena stopala, gležnja-
ča i šta ti ga ja znam čega. Svuda okolo štrčale su te hrpe kosti ju duž kojih se pogled uzdizao do svoda osli kanog u Tijepolovom stilu, bleštavog, razdraganog, u izmaglici ružičastih, pahuljastih oblaka među kojima lete krilati anđeli i bla žene duše. Na jednoj vodoravnoj polici, iznad starih zagrađenih vrata, poput porcelanskih ćupova u apotekarskom ormaru, bile su poređane lobanje praznih očnih duplji. U nišama koje su se posetiocima nalazile nadohvat ruke, zaštićene krupnom rešetkom kroz koju se mogu provući prsti, kosti i lobanje bile su sjaj ne i uglačane viševekovnim milovanjem šaka, koje su pri padale vernicima i nekrofilima, poput stopala kipa Svetog Petra u Rimu. Lobanja je, po mojoj proceni, bilo najmanje hiljadu, sitni je kosti nisu se mogle prebrojati, na polustubovima su sta jali Hristovi inici jali načinjeni od cevanica, koje kao da su skinute s piratskih zastava gusara s Tortuge. „Nisu to samo kosti gubavaca”, govorio mi je Bragadočo, kao da je to najlepša stvar na svetu. „Ima tu i kostura koji potiču s drugih grobalja u okolini, pogotovo leševa osuđenika, kao i bolesnika koji su umrli u bolnici Del Brolo, onih kojima je odrubljena glava, robi jaša koji su skončali u tamnici, verovatno i lopova i razbojnika koji su dolazili u crkvu da umru, pošto nisu imali gde na miru da otegnu papke - Verci jere e nekada bio ozloglašena četvrt… Smešno mi je što se ona starica ovde moli kao da e ovo grobnica nekog sveca, krcata presvetim relikvi jama, a za pravo su to posmrtni ostaci ubica i razbojnika, ukletih duša. Ipak, stari kaluđeri imali su više milosrđa od onih što su zakopavali i otkopavali Musolini ja, pogledaj kako su brižljivo, s koliko ljubavi prema umetnosti pazaveli čak i stika kvim cinizmom - slagali ove kosti, kaodadasusuprivizantijski mozaici. Staricu-su prizori smrti za koje pogrešno veruje zori svetosti, i premda ne mogu više da odredim gde tačno, ali negde is pod onog oltara tre balo bi da se vidi gotovo mumificirano telo neke devojčice, koja, kažu, u noći mrtvih, za jedno s drugim kosturima, izlazi da odigra mrtvački ples.” Mogao sam da zamislim da je to vragolasto derle uhvatilo svoje koščate drugare za ruku i odvelo ih čak u Banjeru, ali nisam to glasno izrekao. Viđao sam i druge, jednako jezive kosturnice, poput Ka pucinske kripte u Rimu i užasnih katakombi u Palermu, sa celim mumificiranim telima ka pucina, strašnim u svojim poderanim odorama, ali su Bragadoču, očito, bili dovoljni i milanski kosturi. „Navodno postoji i putridari jum, a do njega se silazi nekim malim ste peništem ispred glavnog oltara, ali bi smo morali da nađemo crkvenjaka, i da on bude dobre volje. Kaluđeri su leševe svoje sa braće postavljah na kamene skami je, da se raspadnu i istrule, te su se tela lagano sušila, tečnost je isticala iz njih i tako su fino osta jali kosturčići, bli stavo beli poput zuba u reklamama za zubnu pastu. Nedavno sam pomišljao kako bi ovo bilo idealno skrovište za Musolini jev leš posle Lečizi jeve otmice, ali nažalost, ne pišem roman, nego rekonstruišem istorijske događa je, a istorijska je činjenica da je Dučeovo telo sahranjeno na drugom mestu. Šteta. Ali eto zbog čega sam, u poslednje vreme, češće navraćao na ovo mestašce, gde me je priča o tim posmrtnim ostacima podstakla na toliko pri jatnih razmišljanja. Ima ljudi koji nadahnuće nalaze, šta ja
znam, posmatra jući Dolomite ili jezero Mađore, a ja ga nalazim ovde. Tre balo je da budem čuvar u nekoj mrtvačnici. Biće da je to zbog sećanja na mog dedu, čija je smrt bila tako grozna, pokoj mu duši.” „Ali zašto si mene doveo ovamo?” „Onako, stvarno moram nekome da is pričam o saznanjima od kojih mi ključa mozak, inače ću poludeti. Kada si jedini koji zna istinu, od toga ti se zavrti u glavi. A ovde nikada niko ne zalazi, osim što katkad zaluta poneki stranac koji pojma nema gde se obreo. Stvar je u tome da sam konačno stigao do stay-behind- a.” „Kakav sad stej?” „Elem, seti se da je tre balo da odlučim šta da se radi s Dučeom, onim što je ostao živ, kako ne bi ostao da trune u Argentini ili u Vatikanu i najzad postao niko i ništa, poput njegovog dvojnika. Šta ćemo s Dučeom?” „Šta ćemo s njim?” „Elem, saveznici ili onaj ko je delovao u njihovo ime želeli su ga živog, da bi ga u pogodnom trenutku vratili na svetlo dana, da bi se oduprli komunističkoj revoluci ji ili sovjetskom na padu. Tokom Drugog svetskog rata Engle zi su upravljali pokretima otpora u zemljama koje su okupirale sile Osovine, pomoću mreže na či jem čelu je bio ogranak britanske obaveštajne službe, tzv. Special Operations Executive, koji je po okončanju rata ukinut, ali su ga početkom pedesetih godina ponovo aktivirali, kao jezgro nove organizaci je čiji je zadatak bio da se u nekolicini evropskih zemalja suprotstavi invazi Crvene armiogranka je, ili lokal nim komuni stima koji bi pokušali da izvrše žavni udar. jiDelovanjem upravljala je vrhovna komanda savezničkih snagadr-u Evropi, i tako je nastao stay-behind („ostali u pozadini”, ili „ostali iza bor benih linia”) u Belgi ji, Engleskoj, Francuskoj, Za padnoj Nemačkoj, Holandi ji, Luksemburgu, Danskoj i Norveškoj. Tajna paravojna mreža. U Itali ji je njeno stvaranje počelo još 1949. godine, a 1959. itali janska obaveštajna služba posta je članica Komiteta za planiranje i koordinaci ju, i napokon, 1964. zvanično je stvorena organizaci ja Gladi jus, koju je finansirala CIA. Gladi jus - trebalo bi da ti je ja sno na šta taj naziv upućuje, jer e bio oružje rimskih legionara, pa kad kažeš gladi jus, kao da si pri zvao fašistički amblem ili nešto slično. Takav naziv mogao je da privuče penzionisane oficire, pustolove i fašiste nostalgičare. Rat se završio, ali mnogi su i dalje uzdisali seća jući se herojskih dana, kada se na ne pri jateljske bunkere nadiralo s dvema bombama u rukama i cveto među zubima, kada se rafalno tuklo iz mitraljeza. Bih su to bivši funkcioneri fašističke re publike iz Saloa, ili pak še zdesetogodišnjaci opi jeni fašističkim idealima, kao i katolici, užasnuti opasnošću od na jezde kozaka koji će pojiti svoje konje u krstionicama Bazilike Svetog Petra, ali i va trene pristalice ukinute monarhi je, neki kažu da je bio umešan čak i Edgardo Sonjo, premda je bio komandant partizanskih brigada u Pi jemontu, heroj, ali monarhista do srži i stoga odan kultu jednog iščezlog sveta. Regrute su slali u vojni logor za obuku na Sardini ji, gde su ih obučavali (ili ih podse ćali kako se to radi) da minira ju mostove, rukuju vatrenim oružjem, da noću napada ju nepri ja-
teljske čete s nožem u zubima, da vrše sa botaže i gerilske na pade… ” „Ma to su verovatno bili penzionisani pukovnici, bolešljivi kara binjeri, rahitične knjigovođe, ne mogu da ih zamislim kako se veru po stubovima dalekovoda, kao u filmu Most na reci Kvaj.” „Da, ali bilo je i mla dih neofašista, željnih da se ogleda ju u bor bi, i odvažnih pustolova raznoraznih fela, lišenih političkih ideala.” „Čini mi se da sam nešto čitao o tome, pre dve godine otprilike.” „Naravno, Gladi jus je ostao strogo čuvana tajna od svršetka rata naovamo, za organizaci ju su znali samo obaveštajna služba i vojni vrh, koji su o njenom postojanju redom obaveštavali predsednike vlade, ministre odbrane i predsednike re publike. Potom, posle ras pada SSSR-a, ta organizaci ja postala je praktično ne potrebna, verovatno i preskupa, pa se upravo predsedniku Kosigi tobože omaklo da o tome obavesti javnost 1990. godine, a iste godine je i Andreoti, predsednik vlade, zvanično izjavio da Gladi jus jeste postojao, oko toga ne treba praviti veliku buku, ta organizaci ja bila je neophodna, ali sada je to završena priča i ne tre ba više širiti kojekakve glasine. I niko nije podigao uzbunu zbog toga, gotovo da su svi zaboravili tu priču. Nekakva parlamentarna istraga pokrenuta je samo u Itali ji, Belgi ji i Švajearskoj, ali je Džordž H. V. Buš odbio da komentariše, budući da su pri preme za Zalivski rat bile u jeku i nije hteo da kalja ugled NATO pakta. Stvar je zataškana u svim zemljama koje su bile članice operaci je Stay-behind, a bilo je sve ga nekoliko zanemarljivih incidenata; u Francuskoj se odavno da sučlanovi zloglasnu OAS, tajnstay-behind u organizaciogranka, ju francuskih doseljenika Alžiru, za pravoznalo osnovali francuskog ali posle neuspe-u šnog pokuša ja državnog udara u Alžiru, De Gol je te odmetnike doveo u red. U Nemačkoj je bilo poznato da je bomba koja je 1980. godine eksplodirala na Oktoberfestu u Minhenu bila na pravljena od eksploziva koji je poticao iz tajnog skladišta nemačkog stay-behind ogranka; u Grčkoj je postojala čitava stay-behind vojska, vojna formaci ja za vršenje upada, koja je i pokrenula onaj državni udar grčkih pukovnika; u Portugali ji e tajna organizaci ja Ažinter pres sta jala iza ubistva Eduarda Mondlanea, vođe Oslobodilačkog fronta Mozambika. U Špani ji, godinu dana nakon Frankove smrti, dvojicu pristalica Huana Karlosa ubili su teroristi ekstremne desnice, a godinu dana kasni je stay-behind je na pravio masakr u Madridu, u advokatskoj kancelari ji povezanoj s Komunističkom parti jom; u Švajcarskoj, pre samo dve godine, pukovnik Abot, bivši komandant lokalnog ogranka stay-behind organizaci je, u poverljivom pismu upućeno Ministarstvu odbrane izjavljuje da je spre man da otkri je punu istinu, a potom je pronađen mrtav u svojoj kući, izboden vlastitim ba jonetom. U Turskoj je za stay-behind vezana ultranacionalistička organizaci ja Sivi vukovi, koji će potom biti umešani u atentat na papu Jovana Pavla II. Mogao bih da nastavim, pročitao sam ti tek nekoliko beležaka, ali kao što vidiš, sve su to tričari je, tu i tamo poneko ubistvo, koje završi u crnoj hronici, a potom odlazi u za borav. Suština je u tome da novine ne služe za širenje, već za prikrivanje vesti. Desi se taj i taj događaj, ne možeš da ne govoriš o njemu,
ali to će dove sti u ne priliku mnoštvo važnih likova, zato ćeš u istom broju objaviti krupnim slovima bombastične naslove od kojih se diže kosa na glavi - majka zaklala četvoro dece, sav naš novac na štednji u bankama možda će pojesti mrak, otkriveno Gari baldi jevo pismo Ninu Biksiju, saborcu u bor bi za ujedinjenje Itali je, koje vrvi od uvreda - i buć, tvoja neugodna vest utopiće se u tom moru informaci ja. Mene, međutim, zanima šta je Gladi jus sve počinio u Itali ji od šezdesetih do 1990. godine. Mora da je tu bilo svega i svačega, verovatno je bio upleten i u delovanje terorističkih grupa ekstremne desnice, imao udela u atentatu na Trgu fontane ’69, a od tada - u doba studentskih protesta šezdesetosmaša i vrućih jeseni radničkih pobuna i štrajkova - nekome je sinulo da može da podstiče terorističke atentate za koje će se potom okriviti levica. A priča se da je svoje pr ste umešala i zloglasna Loža P2 Liča Đeli ja. Ali zašto bi se organizaci ja koja je imala za cilj da se bori protiv Sovjetskog Saveza bavila samo terorističkim na padima? I tako sam iznova otkrio celu priču o Juni ju Valeri ju Borgezeu.” Tu me je Bragadočo podsetio na mnoge vesti koje smo čitali u novinama, pošto se šezdesetih godina mnogo govorilo o vojnim državnim udarima, o zveckanju sabljama , i prisetio sam se govorkanja o priželjkivanom (ali neostvarenom) državnom udaru generala De Lorenca. A Bragadočo me je upravo podsećao i na udar poznat i pod nazivom Šumarski. Za pravo, smehotresna priča, čini mi se da je o tom događa ju snimljen i satirični film. Junio Valerio Borgeze, zvani još i Crni Princ, bio je komandant Desete tor se pedne flote. iGovori lo se daSoci je odva čovek, glave je done pete, se da pridružio Itali janskoj jalnojžan Re publi ci ufašista Salou,odi ostalo jasnorazume kako mu e pošlo za rukom da 1945, kada su fašisti streljani bez milosti, izvuče živu glavu i sačuva oreol neokaljanog borca, s nakrivljenom vojničkom beretkom, mitraljezom okačenim o rame, pantalonama sa puf-nogavicama, ti pičnim za njegovu jedinicu, džemperom bez okovratnika, premda mu je izraz lica bio tupav - da su ga videli kako ide ulicom obučen kao neki službenik, niko ga ne bi primetio. A Borgeze je 1970. godine smatrao da je kucnuo čas da se izvrši državni udar. Bragadočo je mislio da je Bor geze imao u vidu činjenicu da će Musolini, ako je zaista planiran njegov povratak iz izgnanstva, uskoro napuniti osamdeset sedam godina, i da se od njega ne može bogzna šta očekivati, jer je još ’45. de lovao prilično oronulo. „Ponekad mi je žao”, govorio je Bragadočo, „tog jadnička, pomisli, još i ne kako ako je bio u Argentini, gde je - iako nije smeo da jede one tamošnje ogromne šnicle zbog svog čira - barem mogao da posmatra beskrajne pampe (možeš samo da zamisliš kakav je to provod, celih dvadeset i pet godina), ali tim gore ako je ostao u Vatikanu, tu najviše ako je mogao da ode u večernju šetnju i da kusa čor bice koje mu je donosila brkata časna sestra, dok razmišlja o tome kako je, osim Itali je, izgubio i ljubavnicu, kako ne može da zagrli svoju decu, i možda je već pomalo i šenuo sedeći u fotelji po ceo dan i priseća jući se minule slave, dok je događa je u svetu mogao da prati jedino preko televizi je, s crnobelog ekrana; njegov već zamagljeni um, ali podstaknut sifili-
som, vraćao se tri jumfalnim govorima s balkona Palate Veneci ja, lutao po onim letima kada je golog poprsja žeo žito, cmakao dečicu u naruč ju ustreptalih majki, koje su mu, balaveći, ljubile ruke, ili po onim popodnevima u Dvorani s ma pom sveta, gde mu je sobar Navara dovodio us paljene gospođe, a on bi ih, jedva da i raskopča šlic svojih ahaćih pantalona, oborio na pisaći sto i udri, oplodio bi ih za nekoliko sekundi, dok bi one skičale kao kuje u teranju, mrmlja jući: oh, Duče moj, Duče moj… I dok se on prisećao, balaveći, sa već omlitavelim dokom u gaćama, neko mu je u glavu ulivao ide ju o bliskom povratku na vlast - sad mi pade na pamet onaj vic o Hitleru, gde je i on u izbeglištvu u Argentini, a neonacisti ga nagovara ju da se vrati na scenu i osvoji svet; on dugo okleva i premišlja se, jer i nje ga pritiska ju godine, ali na posletku odluči i kaže: dobro, u redu, ali ovaj put… nema ze zanja, zar ne?” „Ukratko”, nastavio je Bragadočo, „sve je ukazivalo da bi te 1970. godine puč mogao da uspe, na čelu tajne službe bio je general Mičeli, još je dan pri padnik Lože P2. Nekoliko godina kasni je postao je poslanik profašističkog Itali janskog soci jalnog pokreta - obratite pažnju da je bio pod istragom upravo zbog afere Borgeze, ali se izvukao pa je bezbrižno živeo sve do smrti, do pre dve godine. A iz pouzdanih izvora sa saznao da je dve godine posle Borgezeovog pokuša ja državnog udara on dobio osamsto hiljada dolara od američke ambasade, ne zna se ni za šta ni zbog čega. Borgeze je, dakle, mogao da računa na snažnu podršku u samom vrhu, kao i na Gladi jus, i na bivše pri padnike falangističkih snaga iz Španskog građanskog rata, na masonske krugove, šuškalo se čakkao da je i mafiLičo ja posta la deo a kao što je uvek pri sutna. A u senci, i uvek, Đeli, kojiigre, je huškao karaibisam njereznaš, i vojona nu vrhušku, ionako već krcatu masonima. Poslušaj priču o Liču Đeli ju jer je od ogromnog znača ja za moju pretpostavku. Dakle, Đeli je učestvovao u ratu u Špani ji, a to ni sam nije negirao, bio e veran i Itali janskoj Socijalnoj Re publici, radio je kao oficir za vezu sa SS trupama, ali je is tovremeno održavao i kontakte s partizanima, a po završetku rata vr bovala ga e CIA. Osoba s takvom pozadinom svakako je morala da bude upletena u Gladi jus. No slušaj ovo: u julu 1942. godine, kao inspektoru Nacionalne fašističke parti je poveren mu je zadatak da prenese u Itali ju blago jugoslovenskog kralja Petra II Karađorđevića, šezdeset tona zlatnih poluga, dve tone starih novčića, šest miliona dolara, dva miliona funti (prema podacima Obaveštajne vojne službe). Godine 1947. blago je konačno vraćeno, ali je dvadeset tona zlatnih poluga netragom nestalo, priča se da ih je Đeli pre bacio u Argentinu. U Argentinu, razumeš? Đeli je tamo imao prijateljske kontakte s Peronom, ali i sa generalima poput Videle, od Argentinaca je dobio i di plomatski pasoš. A ko je još upleten u sumnjive ra bote u Argentini? Njegova desna ruka, Umberto Ortolani. On je, između ostalog, bio i Đeli jeva veza s nadbiskupom Marsinkasom. Dakle? Dakle, sve nas to vodi u Argentinu, u kojoj se nalazi Duče i u kojoj se pri prema njegov povratak, a za to su, naravno, neophodni novac, dobra organizaci ja i pomoć lokalaca. Eto zbog čega je Đeli krucijalan za Borgezeov plan.” „Naravno da, kada se nešto ovako izloži, izgleda prilično ubedljivo…”
„Tačno. A to se nimalo ne kosi s činjenicom da je Borgeze za pravo sastavio vojsku s koca i konopca, gde su kraj nostalgičnih dedica (i sam Borgeze je tada imao više od šezdeset godina) bili i pri padnici pojedinih državnih službi, uključujući i Sektor za za štitu šuma, ne pitaj me zašto baš on, moguće je da su za posleni zbog posleratnog krčenja šuma sedeli skrštenih ruku. Pa ipak, ta bulumenta je bila sposobna da ostvari zločinačke planove. Iz kasni jih istražnih dokumenata vidi sa da je Ličo Đeli bio zadužen za otmicu predsednika re publike, a to je tada bio Saragat, i da je jedan brodovlasnik i Čivitaveki je stavio na ras polaganje svoju trgovačku flotu kako bi se na Liparska ostrva pre bacile osobe koje bi pučisti zarobili. Nećeš poverovati ko je bio upleten u samu operaci ju. Oto Skorceni, koji je oslobodio Musolini ja na planini Gran Saso 1943. godine. On je još bio u igri, jedan od onih koje su žestoke posleratne čistke zaobišle, imao je kontakte sa CIA, pa je uspeo da postigne dogovor s Amerikancima da neće osuditi državni udar ako se na čelu vojne hunte nađu snage demokrat skog centra. Da ne poveruješ kolika je licememost takve formulaci je. Ali ono što kasni je istrage nisu uspele da odgonetnu jeste činjenica da je Skorceni očito ostao u kontaktu s Musoliniem, koji je bio njegov dužnik, pa je moguće da je imao i za duženje da se pobri ne za Dučeov dolazak iz izgnanstva, a herojske slike tog čina bile su i više nego potrebne samim prevratnicima. Ceo puč je zavisio od Musolini jevog tri jumfalnog povratka Sad me dobro slušaj, planovi za državni udar pažljivo su pravljeni još 1969. godine, obrati pažnju, to je godina bombaškog atentata na Trgu fontane, bez sumnje osmišljenog kako bi sumnja na levicu, javnoBorgeze mnjenje je bilo psihološki pri premljeno na potonje usposta vljanjepala javnog reda iamira. planirao Zauzimanje Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva odbrane, sedišta državne televizi je i telekomunikaci ja (radi ja i telefona) i de portaci ju parlamentarnih opozicionih poslanika. To nije moja puka mašta jer postoji negde i proglas koji je Borgeze tre balo da pročita na radi ju, a u kome se otprilike tvrdi da je naj zad došlo do dugoočekivanog političkog zaokreta, političari koji su upravljali Itali jom četvrt veka doveli su zemlju na ivicu ekonomskog i moralnog ras pada, vojska i snage javnog reda podržava ju pučiste u preuzimanju vlasti. Italiani, tre balo je da zaključi Borgeze, dok ponovo preda jemo slavnu trobojku u vaše ruke, pozivamo vas da na sav glas uskliknete našu himnu ljubavi! Živela Itali ja! Tipična musolini jevska retorika.” Između 7. i 8. decembra (podsetio me je Bragadočo) u Rim se slilo više stotina zaverenika, počela je i pode la oružja i munici je, dva generala zauzela su položaj kraj Ministarstva odbrane, grupa naoružanih šumara opkolila je se dište državne televizi je RAI, dok je u Milanu planirano zauzimanje Sesto San Đovani ja, tradicionalnog uporišta komunista. „I šta se iznenada dešava? U trenutku kada je izgledalo da će se ceo plan is puniti i kada su zaverenici praktično imali Rim u šaci, Borgeze javlja svima da se operaci ja obustavlja. Kasni je se pričalo da su se poje dine državne strukture ipak usprotivile zaveri, no u tom slučaju su mogli da uhapse Borgezea i dan rani je, a ne da čeka ju da u
Rim nahrupe uniformisani šumari. U svakom sluča ju, sve je izvedeno u krajnjoj tajnosti, pučisti su se bez ikakvog incidenta povukli, Borgeze je pobegao u Špani ju, a samo e nekoliko kretena uhapšeno, ali svima je određen pritvor u privatnim klinikama, gde ih je posetio Mičeli i obećao im zaštitu u zamenu za njihovo ćutanje. Sve se svelo na nekoliko istraga u Parlamentu, o kojima je štampa sla bo pisala, štaviše, javno mnjenje e upoznato s događa jima tek tri meseca kasni je. Ne zanima me zbog čega je to bilo tako, ali gorim od želje da saznam zašto je tako brižljivo is planiran državni udar opozvan za nekoliko sati, i od jedne ozbiljne akci je postao farsa. Zašto?” „Pa valjda to ja tebe tre ba da pitam?” „Izgleda da sam ja jedini koji se za pitao zašto se tako odigralo, a bez sumnje sa edini koji je pronašao odgovor jasan kao dan: te iste noći stigla je vest da je Musolini, koji je možda već stupio na itali jansko tlo, spreman da se pojavi pred narodom, iznenada preminuo, što s obzirom na godine i činjenicu da su ga premeštali tamo-amo uopšte nije nemoguće. Puč je opozvan jer je njegov harizmatični simbol na pustio ovaj svet, ovog puta zaista, dvadeset i pet godina posle navodne smrti.” Bragadočove oči su se caklile, kao da je us peo da razreši tajnu kristalne lobanje, ruke su mu drhtale, a bela pljuvačka prekrivala usne. Zgra bio me je za ramena: „Shvataš li, Kolona, evo, to je moja rekonstrukci ja događa ja!” „Ali ako se dobro sećam, bilo je i neko suđenje…” „Čista farsa, Andreoti je sarađivao samo da bi sve prikrio, u zatvoru su završili beznačajni likovi. godina Činjenica je da ono štoRekao smo sam znalitibilo la žno ne ili tre izobličeno, sledećih dvadeset živeli smoje usve za bludi. da nikada ba verovati u ono što nam priča ju…” „I to je kraj tvoje priče…” „A ne, tu počinje druga priča, možda mi ona i ne bi bila interesantna da ono što se dogodilo nije bila di rektna posledica Musolini jeve smrti. Logično bi bilo da, kada je Duče na pustio životnu pozornicu, Gladi jus izgubi svrhu svog postojanja, tim pre što je sovjetska invazi ja prestala da bude pretnja, budući da se malo-pomalo spremao raspad Sovjetskog Saveza. Međutim, organizaci ja Gladi jus nije raspuštena, štaviše, posta je zaista operativna tek nakon Musolini jeve smrti.” „A kako?” „Pošto nova vlast nije mogla više da se us postavi rušenjem vlade, Gladi jus se priključuje svim onim prikrivenim snagama čiji je cilj bio da se Itali ja desta bilizuje, kako bi se sprečilo da se levica doče pa vlasti i kako bi se stvorili uslovi za nove vrste re presi je koje bi nosile pečat legalnosti. Da li si svestan da je broj atentata, poput onog na Trgu fontane, pre Borgezeovog puča bio veoma mali, ali upravo te godine su nastale Crvene brigade, a tokom sledećih godina počinje seri ja krvavih događa ja? Godine 1973. ručna bomba usmrtila je nekoliko ljudi u ulici is pred Policijske uprave u Milanu, a godinu dana kasni je eksplozivna naprava postavljena u kontejner za đubre posejala je smrt na Trgu Lođe u Breši, da bi te iste godine u vozu Italikus na lini ji
Rim-Minhen razorna bomba pobila dvanaestoro, a ranila četrdeset osmoro ljudi, i ne za boravi da je i Aldo Moro tre balo da putuje tim vozom, ali je u poslednji čas morao da siđe kako bi potpisao neka hitna dokumenta koja su mu done li fimkcioneri iz ministarstva. A deset godina kasni je sličan događaj se ponovio u brzom vozu Napulj-Milano. Da i ne pominjem slučaj Mora, ni dan-danas ne znamo šta se tu zapravo desilo. I to nije kraj, u septembru 1978. godine, samo mesec dana pošto je iza bran za papu, misteriozno umire Al bino Lučani. Tvrdili su da je uzrok smrti bio infarkt ili moždani udar, ali zašto su onda iz njegove sobe nestali svi lič ni predmeti, naočare, pa puče, beležnica i flašica efortila, koju je starac koristio zbog niskog pritiska? Zašto je sve to netrago nestalo? Možda zbog toga što nije pila vodu priča da je srčka strefila osobu koja je patila od hi potenzije? A zašto je prva va žna ličnost koja je ušla u sobu ne posredno posle smrti bio kardinal Vijo? Reći ćeš da je to normalno, budući da je on bio vatikanski državni sekretar, ali postoji knjiga Dejvida Jalopa, u kojoj je opisan stvarni tok događa ja: papa je došao do saznanja o postojanju crkveno-masonske klike, čiji su pri padnici, osim Vi joa, bili i monsinjor Agostino Kazaroli, zamenik urednika lista Oservatore romano, direktor Radio Vatikana, i naravno, sve prisutni monsinjor Marsinkas, koji e vedrio i oblačio u vatikanskoj banci IOR, a kasni je se ispostavilo da je podržavao uta ju poreza i pranje novca. U ostalim sumnjivim poslovima pomagali su mu i Roberto Kalvi i Mikele Sindona, koji su, gle čuda, stradali - pr vog su pronašli obe šenog is pod mosta u londonskom Blekffajarsu, dok je drugi otrovan u zatvoru. Na pisaćem stolu
mondo otvoren pape se Lučani ja prona đenojeistraživanju primerak nedeljnika upravo stranicišest na kojoj nalazio članak poslovanjaIlvatikanske banke. Jalop na sumnjiči osoba za ubistvo: Vi joa, kardinala i nadbiskupa Čikaga Džona Kodi ja, Marsinkasa, Sindonu, Kalvi ja i nezaobilaznog velikog majstora Lože P2 Liča Đeli ja. Ti bi na ovo mogao da mi odgovoriš da to sve nema nikakve veze sa Gladi jusom, ali obrati pažnju da su ti isti ljudi povezani i s drugim pričama, a Vatikan je bio upleten u spašavanje i skrivanje Musolini ja. Možda je Lučani otkrio upravo to, iako je prošlo nekoliko godina od prave Dučeove smrti, pa je hteo da se obračuna s tom bandom koja je spremala državni udar još od kra ja II svetskog rata. A moram da dodam i da je posle Lučani jeve smrti stvar dospela i u ruke sledećeg pape, Jovana Pavla II, koji je tri godine kasni je umalo stradao u atentatu koji su organizovali turski Sivi vukovi, koji su, kao što sam ti već rekao rani je, bili zaduženi za stay-behind operaci ju u svojoj zemlji. Papa kasni je oprašta svom atentatoru, a on se, dirnut tim činom, poka jao tokom izdržavanje kazne, ali ga nije zanimalo da rasvetli te tajne, između ostalog, i zato što njemu do Itali je i nije bilo bogzna kako stalo, čini se da je mnogo više brinuo kako da se obračuna sa protestantskim sektama u zemljama Trećeg sveta. Zbog toga su ga i ostavili na miru. Da li su ti ove podudarnosti dovoljne?” „ A da to nije možda tvoja sklonost da svuda vidiš zavere, pa sve tr paš u isti koš?” „Ja? Pa reč je o sudskim dokumentima, a može da ih nađe svako ko ume da traži po arhivima, samo što su ih, među silnim vestima, svi prevideli. Uzmimo za primer slučaj
Peteano. U maju 1972. godine kara binjerima je javljeno da se nedaleko od Gorice, na putu u Peteanu, u pravcu Savonje, nalazi na pušten fijat 500 s dve rupe od metka u šoferšajbni. Trojica kara binjera otišla su do mesta na kojem se vozilo nalazilo, ali kad su pokušali da otvore ge pek, eksplodirala je bomba koja ih je usmrtila. Neko vreme su svi mislili da je to maslo Crvenih brigada, ali se posle više godi na oglasio izvesni Vinčenco Vinčigvera. Čuj šta je taj tip rekao: zbog neke prljave ra bote morao je da pobegne u Špani ju kako bi izbegao da završi u zatvoru, a utočište mu je pružila međunarodna antikomunistička mreža pod okriljem novinske agenci je Ažinter pres. Tu, zahvaljujući kontaktima sa Stefanom Dele Kja jeom, još jednim desničarskim teroristom, pristupa profašističkoj organizaci ji Nacionalna avangarda, da bi se potom sklonio u Čile i u Argentinu, ali je 1978. godine, uvidevši da je cela nje gova bor ba protiv države beskorisna, od silne dobrote rešio da se preda itali janskim vlastima. Samo da naglasim, on se nije poka jao, i dalje je smatrao da je sve što je uradio do tada bilo ispravno, a ti ćeš se s pra vom za pitati: a zašto se onda predao? A ja ću ti odgovoriti da mu je bio neophodan publicitet, postoje ubice koje se vraća ju na mesto zločina, krvoloci koji posle masakra šalju dokaze polici ji jer im je želja da budu uhvaćeni, inače neće završiti na naslovnim stranicama novina. Od tog trenutka Vinčigverina priznanja su prosto sustizala jedno drugo. Preuzeo je odgovornost za atentat u Peteanu, ali je stavio na grdne muke istražne organe priznanjem da su ga državne strukture zaštitile. Tek 1984. godine sudi ja Feliče Kason ustanovio je da je eksploziv koji je korišćen u Peteanu poticao iz Gladi skladišta oružja, aja,zakoji to skladište je - ali mogu da se kladim da nikad ne bijusovog pogodio - od Andreoti je, dakle,saznao sve znao, je držao ezik za zubima. Jedan stručnjak koji je radio za itali jansku polici ju (a istovremeno bio član profašističkog Novog poretka) posle navodnog veštačenja ustanovio je da je korišćen eksploziv istovetan onom koji su koristile Crvene brigade, ali je Ka son dokazao da je korišćen C-4 koji su tad u svome arsenalu imale samo NATO trupe. Ukratko, sve e zamršeno, ali kao što vidiš, bez obzira na to da li je reč o pri padnicima Crvenih brigada ili NATO-u, ništa ne može da prođe bez Gladi jusa. Istragom je dokazano i da je Novi poredak sarađivao sa SID-om, itali janskom vojnom obaveštajnom službom, a ako vojni obaveštajci, kao što možeš da zamisliš, bombom usmrte tri kara binjera, to nikako nije zbog mržnje prema vojsci, već da bi kri vica pala na militantne aktiviste krajnje levice. Skratiću priču, posle mnogih istraga i protivistraga, Vinčigvera ja osuđen na doživotnu robi ju, ali je iz zatvora nastavio da otkriva načela strategi je stvaranja na petosti. Pomenuo je i masakr na železničkoj stanici u Bolonji 1980. godine (kao što vidiš, svi ti krvavi atentati bili su međusobno povezani, to nije moja puka mašta), a za atentat na Trgu fonta ne 1969. godine izjavio je da je is planiran kako bi tadašnji predsednik vlade Mari jano Rumor proglasio vanredno stanje. Rekao je još i ovo, pročitaću ti: Nemoguće je skri vati se bez para. Ne moguće je skri vati se bez podr ške. Ja sam mogao da izaberem put koji su mnogi izabrali, da nađem uhle bljenje, na primer, u Ar gentini, u obave štajnoj službi. A mogao sam da izaberem i put kriminala. Ali ja
ni sam želeo da budem doušnik obave štajne službe niti da budem pre stupnik. Postoao je samo jedan način pomoću kog sam mogao ponovo da se domognem svoje slobode. Da se predam. I to sam i učinio. Očigledno je to logika jednog ludog egzibicioniste, ali taj luđak ima pouzdane informaci je. I evo moje potpuno rekonstruisane priče: Musolini jeva sena, budući da su ga svi smatrali pokojnim, nadnosila se nad svim zbivanjima u Itali ji od 1945. godine pa sve do danas, a njegova stvarna smrt označila je početak najgoreg perioda u istori ji ove zemlje, čiji su sastavni deo bili stay-behind snage, NATO, CIA. Gladi jus, P2, mafi ja, obaveštajci, vojna komanda, premi jeri poput Andreoti ja, predsednici kao Kosiga, i naravno, dobar deo terorističkih organizaci ja krajnje levice, vesto mani pulisane i sa gomilom krtica. Da i ne pominjem to da je Moro otet i likvidiran zato što je nešto znao i bio spreman da progovori. A tome možeš pridodati i čitav niz manjih zločina, koji na prvi pogled nisu imali nikakvu političku pozadinu…” „Da, zver iz Ulice San Gregori ja, sa pundžijka iz Koređa, čudovište iz Nerole…” „Ne budi sarkastičan, možda ti prvi posleratni sluča jevi nisu imali nikakve veze, ali sve ostalo se može sagledati mnogo praktični je, kako se kaže, kao jedinstvena priča kojom je dominirao virtuelni lik, i upravljao svim zbivanjima s balkona Palate Venecia, iako je bio nevidljiv. Kosturi”, rekao je upirući prstom u naše neme domaćine oko nas, „mogu uvek noću da izađu i za počnu svoj mrtvački ples. Ima mnogo toga na nebu i zemlji o čemu vaša mudrost i ne sanja itd, kao što i sam znaš. Nema nikakve sumnje da e Gladi jus,organizaci pošto je sovjetska završio na tavanu, pa bi su jeKosiga i Andreoti o toj ji pričali pretnja da bi izprestala, nje is terali zle duhove, kako predstavili kao nešto najnormalni je, što se odigravalo uz odobrenje vlasti i svih patriotskih snaga, nešto slično tajnom društvu karbonara s početka XIX veka. Ali da li je sve zaista gotovo ili su neke otporne grupe nastavile da dela ju iz senke? Mislim da nas čeka sve i svašta.” Namrštenog čela pogledao je oko sebe: „Bolje j e da sad izađemo, ne dopada mi se ona grupa Ja panaca koja ulazi. Špi juni s Dalekog istoka svuda su se razmileli, Kina je takođe ušla u igru, a osim toga, razume ju sve jezike.” Dok smo izlazili i ponovo punim plućima udisali svež vazduh, upitao sam ga: „Jesi li proverio sve to?” „Razgovarao sam s osobama koje su upućene u razna dešavanja, a potražio sa savet i od našeg kolege Lučidi ja. Možda ne znaš, ali on je povezan s obaveštajno službom.” „Znam, kako da ne znam. Me đutim, zar mu veruješ?” „Spada u ljude koji zna ju da drže jezik za zubima, ne brini. Potrebno mi je još nekoliko dana da prikupim neke nepobitne dokaze, ponavljam ne pobitne, a onda ću otići do Simei ja i predstaviti mu rezultate svoje istrage. Dvanaest nastavaka za dvanaest nultih brojeva.”
Te večeri, da bih za boravio kosture iz Svetog Bernardina, izveo sam Maju u jedan restoran u kojem se jede pod svećama. Naravno, nisam joj pričao o Gladi jusu, izbegavao sam jela u kojima je tre balo uklonjati kosti i polako izašao iz svoje popodnevne more.
XVI Subota, 6 . jun
Bragadočo je narednih nekoliko dana posvetio sređivanju utisaka, a u četvrtak je proveo celo jutro u Simei jevoj kancelari ji. Dok je izlazio, negde oko 11 sati, Simei mu je rekao: „Molim vas, proverite taj podatak još jednom, hoću da idemo na sigurno.” „Svakako”, odgovorio mu je Bragadočo, koji je na prosto odisao dobrim raspoloženjem i optimizmom. „Večeras tre ba da sretnem osobu u koju imam poverenja, pa ću izvršiti poslednju proveru.” Ostatak redakci je marljivo je radio na popunjavanju stalnih rubrika na stranicama prvog nultog broja: sport, enigmatika, pisma čitalaca, horoskop, čitulje. „Ma koliko da se upinjemo”, rekao je u jednom trenutku Kostanca, „čini mi se da nećemo uspeti da is punimo dvadeset i četiri stranice. Potrebno nam je još vesti.” „U redu”, rekao je Simei, „molim vas da i vi pomognete, Kolona.” „Nije neophodno izmišljati vesti”, izjavio sam, „možemo i samo da ih vratimo u opticaj.” „Kako?” „Ljudi ima ju kratko pamćenje. Ako hoćete, evo jednog banalnog primera, svi zna ju da Juli novi je Ce ubi martovske sećanjapriča zbrkana. Dovoljno je se potražitijeneku juzarknji gujen na na engle skom, u ide, kojojalisesupominje o Cezaru, a onda stavi bombastični naslov: Neverovatno otkriće naučnika iz Kembridža, Ce zar je zai sta ubi jen na martov ske ide, a onda se sve lepo pre priča i dobi je se izuzetno čitljiv članak. Naravno da sam s pričom o Cezaru malo preterao, ali kada se pomene Pio Albero Trivulcio, svakako da se po analogi ji može pomenuti i skandal u koji je bila uvučena Rimska banka. Ona je propala kra jem XIX veka, te nema nikakve veze s današnji događa jima, ali jedan skandal vuče drugi, dovoljno je u neke stavke ubaciti određene aluzi je pa da se kolaps te banke prikaže kao da se odigrao juče, Uveren sam da bi Lučidi iz toga mogao da izvuče odličan članak.” „Savršeno”, rekao je Simei, „a šta hoćete vi da kažete, Kambri ja?” „Upravo sam pročitao agencijsku vest, još jedna Bogorodica počela je da lije suze u nekom malom mestu na jugu Itali je.” „Sjajno, na pravite senzacionalistički članak od toga!” „O tome kako praznover je stalno izbi ja na videlo?” „Taman posla! Mi nismo almanah ateista i racionalista. Ljudi žele čuda, a ne skepticizam kakav im nude levičarski foliranti. Ako pomenemo to čudo u članku, nikako ne znači da moramo da se kompromitujemo stavom da naše novine veruju u njega. Dovoljno je izvestiti o događa ju ili reći kako mu je neko prisustvovao. A nas se ne tiče da li Bogorodice zaista liju suze ili ne. Zaključak tre ba da izvuče čitalac, a ako je ver -
nik, svakako će poverovati. Naslov neka ide na više stubaca.” Svi su se zdušno bacili na posao. Prošao sam kraj Ma jinog stola, bacila se sa žarom na čitulje. Rekao sam joj: „Nemoj da za boraviš, porodica je neutešna.” „Praznina u srcu osta je zbog tvog preranog odlaska, tvoji najmili ji: supruga Palmira, ćerka Serena i zet Paskvale”, odgovorila je ona. „Možda je bolje da ćerka bude Džesika ili Dženifer.” Nasmešio sam joj se da je ohra brim i otišao. Proveo sam, kao i obično u to doba, veče kod Maje, ali smo te večeri njen salon pretrpan hrpama naslaganih knjiga pretvorili u naše ljubavno gnezdo. U jednoj gomili bile su naslagane ploče koje je nasledila od bake i deke, isključivo longplejke klasične muzike. Znali smo ponekad da ležimo satima i slušamo ih. Te večeri Maja je sta vila Betovenovu Sedmu simfoni ju i sa suzama u očima mi is pričala da bi još od puber teta uvek briznula u plač kada bi začula drugi stav. „To je počelo kada sam imala šesnaest godina, bila sam bez para, ali sam, zahvaljujući jednom poznaniku, ulazila bes platno na poslednju galeri ju, no naravno, nisam imala svoje mesto, nego sam čučala na ste peništu, da bih se malo-pomalo na kra ju skroz opružila. Drvo je bilo tvr do, ali mi to nije smetalo. A kada bi počeo drugi stav, pomislila sam kako bih volela da umrem tako i počela da plačem. Bila sam pomalo luda. Ali nastavila sam da plačem i kasni je, kada sam se opametila.” Nikada nisam plakao sluša jući muziku, ali sam bio dirnut činjenicom da ona to čini. Posle nekoliko minuta ćutanja, Maja je rekla: „A on je bio ćaknut.” Koji on? Šuman, rekla mi je Maja, kao da sam ja ko zna gde odlutao u mislima. Njen uobiča jeni autizam. „Šuman ćaknut?” „Pa da, silni romantičarski izlivi, a drugači je se nije ni moglo u to doba, ipak, sve e to isključivo iz njegovog mozga. A kad neko stalno na preže mozak, na kraju odle pi. Potpuno mi je jasno zašto se njegova supruga zaljubila u Bramsa. To je potpuno drugači ja boja zvuka, drugači ja muzika, a pritom je bio i veseljak. Ali ne želim da kažem da e Robert bio loš, svakako da je imao talenta, a nije bio ni od onih razmetljivaca.” „Kojih?” galamdži List idaonaj špicutisak, lov Rahmanjinov, su komponova li lošu muzi-i ku, „Onaj važno im je bilojasamo ostave zgrnu pare, oni koncert za naivčine u C-duru slično. Ako pregledaš onu hrpu, nećeš pronaći ni jednu njihovu ploču. Bacila sam ih. Više bi koristi bilo da su kopali u rudniku.” „Ali ko je po tebi bolji od Lista?” „Pa Sati, zar ne?” „Ali ne plačeš kada slušaš Sati ja?” „Naravno da ne, samo bi mi još i to trebalo, plačem samo uz drugi stav Betovenove Sedme.” A onda, posle duže pauze: „Od puberteta plačem i uz pojedine Šopenove
kompozici je. Ali svakako ne plačem dok slušam njegove koncerte.” „A zašto ne uz koncerte?” „Zato što se on, kada ga odvojiš od klavira i daš mu u ruke orkestar, potpuno izgubi. Sve je to zapravo pi janizam za gudače, duvače i udaraljke. A da li si možda video onaj film u kojem Šopena igra Kornel Vajld? Kad mu kap krvi padne na dir ke? Dok je dirigovao orkestrom, krv je svakako prskala po celom orkestru.” Maja nije presta jala da me iznenađuje, čak i kada bih bio uveren da je dobro poznaem. S njom sam mogao čak da naučim i da razumem muziku. Barem na njen način. To poslednje veče. ugle Juče se uni kasno probudio i došao redakci nešto je prebilo podneva. Čimsrećno sam ušao, daosam sam formisane ljude kako upretura ju ju nešto po Bragadočovim fiokama, a neki tip u civilu is pitivao je prisutne. Simei je bio na vratima svoje kancelari je, bled kao krpa. Kambri ja mi se pri bližio i tiho rekao, kao da mi saopštava neku tajnu: „Ubili su Bragadoča.” „Šta? Bragadoča? Kako?” „Neki noćni čuvar je jutros u šest sati, vraća jući se kući biciklom, video na pločniku leš opruženog čoveka s licem nadole i ranom na leđima. U to doba bilo mu je potrebno dosta vremena da pronađe neki otvoren kafe da bi pozvao hitnu pomoć i policiu. Sudski veštak je utvrdio da je smrt nastupila usled jednog jedinog snažnog uboda nožem. Nož nije ostao u telu.” „Ali gde?” „U nekom sokaku u blizini Torinske ulice, kako se beše zove… mislim da je Banjara, ili možda Banjera.” Onaj čova u civilu mi je prišao i predsta vio se u nekoliko reči: inspektor za javnu bezbednost. Pitao me je kad sam poslednji put video Bragadoča. „Juče, ovde u kancelari ji”, odgovorio sam mu, „kao i sve moje kolege, ako se ne varam. Čini mi se da je otišao odavde sam, nešto pre ostalih.” Upitao me je, zasigurno kao i sve ostale, kako sam proveo veče. Rekao sam mu da sam bio na večeri s pri jateljicom, a potom otišao na spavanje. Očigledno nisam imao ali bi,nali da gaToniko od prisutnih nije uimao, no to samo nije iza zvalo bogzna pozor ost izgleda inspektora. je bilo, kako se kaže krimićima, rutinsko pitanje.kakvu Takođe ga je zanimalo da sazna da li je Bragadočo imao ne pri jatelje i da li se, s obzirom na to da je bio novinar, upleo u neku opasnu priču. Naravno da nisam ništa zucnuo, ne da bih prikrio istinu, već zbog toga što sam istog trena shvatio da bi, ako pokažem da bilo šta znam o tome, nekome moglo da padne na pamet da i mene skrati za glavu. Ne smem da otkrijem ništa ni polici ji, razmišljao sam. Pa zar mi nije i sa Bragadočo rekao da su u te zavrzlame svi upleteni, pa čak i šumari. A ako sam sve do uče smatrao da je on običan mitoman, njegova smrt unela je kredi bilitet u sve što je govorio.
Znojio sam se, ali inspektor to nije primetio, a ako i jeste, to je pri pisao uzbuđenju koje je taj događaj izazvao. „Ne znam”, rekao sam mu, „šta je tačno pratio Bragadočo ovih dana, možda bi odgovor na to pitanje mogao da vam dâ gospodin Simei, on određuje ko će raditi na ko članku. Kroz maglu se sećam da je tre balo da na piše članak o prostituci ji, možda bi to mogao da bude trag koji treba slediti.” „Videćemo”, rekao je inspektor i krenuo da is pituje Maju, koja je bila u suzama. Nije volela Bragadoča, mislio sam, ali njena sitota dušica nikome ne bi poželela da tako skonča. Bilo mi je žao nje, ne Bragadoča, očito da je osećala krivicu što je govorila loše o njemu. U tom trenu Simei mi je dao znak da uđem kod njega u kancelari ju. „Kolona”, kazao mi je sedeći za svojim radnim stolom drhtavih ruku, „i vi znate čime se bavio Bragadočo.” „Pa i znam i ne znam, nešto mi je natuknuo, ali nisam siguran da…” „Ne glumite ludilo, Kolona, vi ste već prokljuvili da je Bragadočo dobio nož u leđa zato što se spremao da otkri je neke stvari. Ne znam šta je od svega toga istina, a šta je on izmaštao, ali je či njenica da su se njegova istraživanja usmerila na najrazličiti ja zbivanja, a izgleda mi da je bar jedno od njih urodilo plodom, pa su morali da ga ućutka ju. Ali pošto je juče is pričao svoju priču i meni, i ja znam o čemu se radi, premda mi nije baš sve naj jasni je, i budući da mi je rekao da se poverio i vama, i vi ste upućeni, dakle, obojica smo u opasnosti. I to nije sve, pre dva sata neko je pozvao komendatora Vimerkatea. Nije mi rekao ni ko ni šta mu je saopštio, ali je Vimerkate shvatio da je čitav ovaj proje kat s novinama Sutra uplovio u opasne vode, tako da je rešio da ga stopira. Već mi je poslao čekove za sve u redakci ji, svi će u koverti dobiti dvomesečnu platu i zahvalnicu za saradnju. Niko nije imao ugovor pa ne može ni da protestuje. Vimerkate nije znao da ste i vi u opasnosti, ali mislim da je za vas bolje da ne idete u banku da unovčite ček, zato ću ga isce pati, imao sam nešto novca u kasi, pa sam za vas u koverat stavio platu za dva meseca u gotovini. Do sutra će i ove kancelari je biti ispražnjene. Što se tiče nas dvojice, moraćemo da za boravimo i naš dogovor, vaše zaduženje, knjigu koju je trebalo da na pišete. Sutra umire, i to već da nas. Međutim,„Ali nije dovoljno se novine gase, vi ipričao ja i dalje znamojem…” previše.” mislim dašto je Bragadočo o tome i s Lučidi „Dakle, vi baš ništa niste shvatili. To i jeste bila njegova greška. Lučidi je namirisao da je naš pokojni pri jatelj mogao opasno da zamuti vodu pa je otišao da to saopšti… kome? Ne znam tačno kome, ali je taj zasigurno zaključio da Bragadočo zna previše. Niko neće nauditi Lučidi ju, on je s druge strane barikade. Ali nama dvojici možda i hoće. Reći ću vam šta ću ja. Čim polici ja izađe, staviću u tor bu ostatak novca i kase, pohitati ka stanici i se sti u prvi voz za Lugano. Bez prtljaga. Pozna jem jednog čoveka koji je u stanju da bilo kome promeni anagrafske podatke, dobiću novo ime,
novi pasoš, novo boravište, još ćemo da vidimo gde. Nestaću pre nego što Bragadočove ubice us peju da me pronađu. Nadam se da ću ih preduhitriti. A Vimerkatea sam zamolio da moju otpremninu uplati u dolarima na račun u švajcarskoj. Što se tiče vas, ne znam šta da vam savetujem, ali svakako gledajte da se zaključate u kuću i nemojte da se muvate na polju. Nađite način da is parite odavde, da sam na vašem mestu, oda brao bih neku od zemalja istočne Evrope, tamo gde stay-behind nikada nije pustio svoje pipke.” „Dakle, vi mislite da je za sve ovo kriv stay-behind? Pa to su sve opšte poznati podaci. Ili možda čantranje o Musolini ju? Pa ta priča je zaista groteskna, niko ne bi poverovao u nju.” „A šta je s Vatikanom? Čak i da je sve samo rekla-kazala, u novinama bi se pojavilo da je crkva omogućila Dučeu da pobegne ’45. i pružala mu utočište toliko godina. Uz sve one nevolje koje ima ju sa Sindonom, Kalvi jem i Marsinkasom, pre nego što bi dokazali da je pri ča o Musolini ju najobični ja novinarska patka, već bismo čitali članke o tome u svim vodećim svetskim novinama. Nikome ne verujte, Kolona, zatvorite se u kuću, makar večeras, a onda se pobri nite da is parite. Prikrijte se negde na nekoliko meseci, a onda pravac Rumunija ili neka slična zemlja, tamo je život jeftin te biste s dvanaest miliona lira, koliko se nalazi u ovoj koverti, mogli poduže da živite gospodski, a posle ćete već videti. Doviđenja, Kolona, žao mi je što se sve završilo ovako, baš kao u onom vicu koji je ispričala naša Maja o kauboju u Abilinu: baš šteta, izgubili smo. ri je.” Dopustite mi da se spremim za odlazak čim ovi policajci na puste naše prostoHteo sam istog trena da nestanem, ali onaj prokleti inspektor nastavio je da is pitue sve žive, iako nije saznao ama baš ništa važno, te tako stigosmo i do večeri. Prošao sam pored Lučidi jevog pisaćeg stola, on je upravo otvarao kovertu. „Jeste li adekvatno nagrađeni”, upitao sam ga, a on je svakako shvatio na šta aludiram. Pogledao me je podozrivo i samo upitao: „A šta je vama is pričao Bragadočo?” „Znam da je istraživao neku priču, ali nikada nije hteo da mi otkri je o čemu je reč.” „Zaista?” prokomentarisao je. „Sirota luda, ko zna u šta je turio nos.” Potom se okrenuo na drugu stranu. Čim mi je inspektor dozvolio da odem, uz uobiča jenu opasku da ću možda biti neophodan u daljoj is trazi, šapnuo sam Maji: „Kreni kući i čekaj da ti se javim, ali mislim da ti se neću javiti do sutra ujutro.” Pre plašeno me je pogledala: „Ali kakve veze ti imaš sa svim tim?” „Nikakve, nisam upleten u to, šta ti pada na pamet, nego sve ovo me je pomutilo, valjda je to normalno.” „ A šta se dešava? Uručili su mi kovertu s čekom i zahvalnicu za moj dragoceni rad.” „Novine se gase, objasniću ti kasni je.”
„A što mi ne objasniš sada?” „Kunem ti se da ću ti sve reći sutra. Ništa ne brini, idi kući. Molim te, poslušaj me.” Poslušala me je s upitnim pogledom, dok su joj se oči punile suzama. A ja sam otišao bez ijedne dodatne reči. Proveo sam veče u kući, nisam večerao, is pio sam pola flaše viski ja razmišlja jući šta bih moga da uradim. A onda sam potpuno iscr pljen uzeo stilnoks i zaspao. A jutros voda iz česme više nije curila.
XVII Subota, 6. jun, 12 h
Evo. Sad sam sve re konstruisao. Pokušavam da saberem utiske. Ko su oni? Simei je bio u pravu kada je re kao da je Bra gadočo grupisao, isprav no ili pogrešno, gomilu činjenica. Koja od tih činjenica je mogla nekoga da zabrine? Slučaj Musolini? A koga bi u tom slu čaju trebalo da muči ne čista savest? Vatikan, neke saučesnike u Borgezeovom puču, koji još uvek ima ju važan položaj u državnom vrhu (hm, po sle dvadeset godina verovatno su svi pomrli), tajne službe (koje?)? A mo žda je reč o ne kom matoro nitkovu kojem su strah i no stalgija hrana za dušu, te je sve sam smislio, a mo žda se čak osi lio i da za preti Vimerkateu kao da iza sebe ima, naprimer, mafiju. Dakle, luđak, ali ako te neki luđak traži da bi te uc mekao, on je pod jednako opasan kao i pametan, a verovatno čak i opa sniji. Bilo da je reč onjima ili o usamljenom luđaku, očito je da je neko ušao u moj stan noćas. A ako je ušao prvi put, bez problema može da uđe i drugi put. Da kle, ne smem više da osta nem ovde. Ali da li suoni ili luđak sigurni da ja za ista nešto znam? Da li me je Bra gadočo pomenuo Lučidiju? Izgleda da nije, ili ba rem nije re kao sve, sudeći po onih ne koliko rečenica razmenjenih s tim žbi rom. Mogu li se onda sma trati bezbednim? Svakako ne. Bek stvo u Rumuniju odavde ne bi bilo ni malo lako, mo žda je bolje da sačekam razvoj događaja i da vi dim šta kažu su trašnje novine. Ako Bra gadočovo ubistvo ne bude po menuto, onda su moje nade za sigurno jalove, jer bi to zna čilo da neko već za taškava celu stvar. U sva ko slučaju, neophodno je da se skri vam barem neko vre me. Ali gde, budući da bi bilo opa sno čak i da pro molim nos iz sta na? Pomislio sam na Maju i ku ćicu kraj je zera. Mislim da moju vezu s Majom niko nije pri metio, te tako ona nije pod pri smotrom. Ona nije, ali moj l te efon sigurno jeste, te joj ne smem telefonirati iz kuće, a da bih to uči nio s nekog drugog mesta, morao bih da iza đem. Prisetio sam se da se iz mog dvo rišta može ući u to alet kafea na uglu. A si nulo mi je i da se na kra ju dvorišta nalaz gvozdena vrata, koja de cenijama niko nije otvarao. O nji ma mi je pričao vlasnik kuće kada mi je pre davao ključeve stana. Uz
ključeve od kapije i ulaznih vrata, nalazio se još je dan stari ključ prekriven rđom: „On vam ni kada neće biti po treban”, rekao je gazda uz sme šak, „ali već pe deset godina svaki stanar ima i taj ključ. Vi dite, tokom rata ovde nije po stojalo sklonište u koje bi sta nari mogli da odu za vre me bombardovanja, ali je postojalo jedno dobro u kući pre ko puta, onoj što gle da na Kvarto del Mile, uli cu koja je pa ralelna s našom. Upravo zbog toga je na kra ju dvorišta iskopan prolaz, kako bi lju di mogli brzo da dođu do tog sklo ništa u slučaju uzbune. Na ula zu su postavljena vrata koja su se za ključavala i spolja i iznutra, ali su svi sta nari imali po jedan ključ, koji je, kao što dvi ite, za ovih pe deset godina zarđao. „Ne ve rujem da će vam ika da biti potreban, no taj pro laz je i da lje odličan način za beg u slu čaju požara. Ubacite ga u neku fi oku i zaboravite na njega.” Eto šta je tre balo da uradim. Sišao sam u dvo rište, ušao kroz toalet u kafe, vla snik me poznaje, već sam i ra nije tako ulazio. Pogledao sam oko sebe, pre pod ne nije bilo go tovo nikog, za jed nim stolom sedeo je sta riji par, jeli su kro asane i bezbrižno ispijali kapučino, nisu li čili na obaveštajce. Naručio sam du pli espreso, morao sam da se raz budim, i ušao u ka binu s te lefood nom. Maja je mah odgovorila, bila je iz uzetno uzbuđena, rekao sam joj da ćuti i da me s sa luša. „Molim te, budi opre zna i ništa ne pitaj. U jed nu torbu ubaci sve što je po trebno za nekoliko dana na Orti, a onda sedi u kola. Iza moje kuće, u uli ci Kvarto dei Mile, ne znam da ti kažem tačno koji broj, na lazi se kapija, manje-više u vi sini moje kuće. Mo žda je kapija i otvorena, jer mi slim da se u dvo rištu iza na lazi nekakav magacin. Možeš da uđeš unu tra ili da me sačekaš ispred kapije. Podesi svoj sat pre ma mom, a pretpostavljam da ti do mene tre ba petnaestak minuta kolima, budi tamo za tač no sat Ako je ka pija zaključana, ja ću te če kati ispred nje, ali dođi na vre me jer ne želim da sto jim dugo na ulici. Molim te, ni šta me ne pi taj sada. Uzmi tor bu, sedi u kola, pažljivo proračunaj vreme i dođi. Sve ću ti objasniti kasnije. Ne verujem da će te neko pra titi, ali za sva ki slučaj pažljivo gledaj u retrovizor, pa ako ti se uči ni da te neko prati, daj ma šti na volju, kreći se bez ika kve logike, pokušaj da se oslo bodiš pratioca, nema šan se da to ura diš dok si kod kanala, ali po sle možeš iznenada da skre neš, recimo da prođeš
semafor na crveno u poslednjem času, pa da kola koja te pra t moraju da se za ustave. Uzdam se u tebe, lju bavi “ Maja bi mo gla da bude sa vršen saučesnik u pre padima na banku, budući da je za datak obavila do savršenstva, bila je is pred kapije u dogovoreno vreme, napeta ali zadovoljna. Ušao sam u kola, re kao joj gde tre ba da skre ne kako bi se što pre do kopala Čertoskog bulevara, a odan de je i sama zna la kako da se uklju či na auto-put za No varu, a još bo lje od mene znala je gde tre ba da skre ne za Ortu. Tokom puta ni smo progovorili ni reč. Kada smo sti gli do kuće, rekao sam joj da bih, ako joj sve pis ričam, mogao da je izlo žim opasnosti. Da li može da se za dovolji time što će mi po verovati, a da cela pri ča za nju osta ne samo taj na? Ni govora, to nije mo glo nikako da prođe. „izvini”, rekla je, „još uvek ne znam koga ili čega se pla šiš, ali po stoje samo dve mo gućnosti: ili niko ne zna da smo jza edno, pa samim tim nisam ni u kakvoj opasnosti, ili su već sa znali za našu vezu, pa sa mi tim misle da i ja znam sve. Haj de, razveži jezik, kako ina č mogu da mi slim isto što mi sliš i ti?” Ne ustrašiva. Morao sam sve da joj is pričam, na kra ju krajeva, već je bila telo od oga tela, kao što veli Po stanje.
XVIII Četvrtak, 11. jun
Prethodnih dana sam se za barikadirao u kuću, pla šio sam se da izađem. „Ma haj de”, rekla je Maja, „ovde te niko ne zpo naje, ko god da su ti lju di kojih se bojiš, oni ne zna ju da si ovde.” „Nema veze”, od govarao sam, „ni kad se ne zna.” Maja Je po čela da me leči kao da sam l bo estan, klju kala me je anksioliticima i mazila po glavi dok sam se deo kraj pro zora gledajući jezero. U nedelju ujutro otišla je rano da kupi no vine. Bragadočovo ubistvo završilo je u cr noj hronici, ali nije iza zvalo bogzna kakvo interesovanje. Spomenuto je da je ubijen novinar, da je moguće da ga je zbog is trage o prostituciji uklonio neki ma kro kome je stao na žulj. Izgleda da su tu tezu pri hvatili na osno vu onoga što sam ja rekao, a oči to ih je i Si mei usmerio u tom prav cu. Očigledno im nisu bili va žni ostali članovi redakcije, nisu čak ni pri metili da smo Si mei i ja isparili. S druge strane, čak i da su otišli do kan celarija, zatekli bi samo pra zan prostor, a onaj inspektor nije čak za pisao ni naše adre se. Alal vera, in spektore Megre. Ali ne ve rujem da smo mu u mi slima. Teorija da je Bragadočova smrt po vezana s prostitucijom i te kako je pila vodu, uobičajena stvar. Na ravno, Kostanca je mogao da kaže da je on bio za dužen za noć ne dame, ali mo žda se i nje mu učinilo da je Bragadočo na neki na čin povezan s tim kru govima, pa se uplašio i za vla stitu sigurnost i odlu čio da drži je zik za zubima. Bragadočo je već na rednih dana ne stao s novinskih stranica. Policija ima gomilu sličnih slučajeva, a pokojnik je ipak bio samo trećerazredno piskaralo. Kao što re koše u Kazablanki, Round up the usu al suspects i kraj pri če. U predvečerje sam, sav tmu ran, gledao kako i je zero postaj tmurno. Ostrvo San Đulio, koje je bilo oku pano sunčevom svetlošću, sada je bilo na lik na Beklinovo Ostrvo mrtvih. Onda je Maja re šila da me malo raz drma pa me je povela u šet-
nju po bre žuljku Sakro Monte. Nisam znao da se na nje govi obroncima uzdižu brojne kapele i da se u nji ma mogu videti mistične diorame šarenih kipova u prirodnoj veličini, nasmešeni anđeli, a pre sve ga scene iz života svetog Franje. Ali avaj, u liku majke koja je gr lila uplakano dete vi deo sam žr tvu nekog davnog atentata, a u sve čanom saboru pape, kar dinala i mračnih fratra prizor sednice Vatikanske banke posvećene mojem zarobljavanju, sve te pre divne boje i ver ske figurice od gline nisu mogle da me na teraju da mislim na car stvo nebesko, u sve mu sam video perfidno prikrivenu alegoriju sila zla koje u tami kuju paklene planove. Čak mi je palo na pa met da tokom noći te fi gure postaju kosturi (na kra ju krajeva, štaje ružičasto telo ne kog anđela nego la žni omotač koji skri va skelet, pa ma kar on bio i nebeski?) i po staju učesnici u zlokobnom plesu mrtvaca u Crkvi Svetog Bernardina na Kostima. Zaista nisam znao da sam to liko plašljiv, sti deo sam se što me Maja vidi u ta kvom stanju (eto, po mislio sam, sad će mi i ona dati nogu), ali sli ka beživotnog Bragadočovog tela, is pruženog potrbuške u Banjeri, stalno mi je bila pred oči ma. S vremena na vreme padalo mi je na um da se zbog niz enadn pr uk ot ine vremkeinuinfiunpro oru (kako bešemr zvaonoći n Vo egat? h on os inkluastič dibsutlum) u Banjeje ri, to usred kle po novo materijalizovao Boda, ubi ca od pre sto go dina, koji je uljeza lišio života. Ali to ne bi mo glo da objasni telefonski poziv koji je pri mio Vimerkate, a upra vo to sam po tezao kao ar gument kada je Maja pokušavala da me ube di da je mo žda ipak u pitanju neko bez vezno ubistvo: Bragadočo je bio na paljeni dripac, bog da mu dušu pro sti, možda je nešto zabrljao s neko noćnom damom, pa ga je stigla osveta njenog svodnika, klasičan primer onih slučajeva gde de minimis non curat praetor. „Da”, ponovio bih ja, „ali svod nik ne bi te lefonirao izdavaču i naterao ga da sto pira novine! ” „A ko ti ga rantuje da je Vi merkate zaista primio taj telefonski poziv? Možda se pokajao što je odlu čio da osnu je novi list, troškovi su počeli da ga pri tiskaju, pa je, čim je do znao za smrt jed nog od novinara, iskoristio priliku da ugasi Sutra i saradnicima isplati dve mesečne plate, umesto da ih pla ća još godinu dana. A ne is ključujem da je, kao što si mi ti kao, re on želeo da mu Sutra posluži kako bi mu neko re kao: okani se svega i primičemo te u odabrano društvo. Pa eto, pret postavimo
da je neki lik po put Lučidija dojavio tom oda branom društvu da se Sutra sprema da objavi feljton koji bi mno ge doveo u neprijatan položaj, pa je neko iz te eli te telefonirao Vimerkateu i rekao mu: u redu, gasi to bre đu od novina pa ćeš nam se pri ključiti. A onda je Bra gadočo sasvim bez veze stra dao, možda od ruke nekakvog luđaka, time si s dnev nog reda ski nuo problem telefonskog poziva Vimerkateu.” „Ali luđaka nisam skinuo s dnev nog reda. Ko je onda noću ušao u moj stan?” „Tu priču sam čula od tebe. Kako žeš mo da budeš siguran da je neko ušao?” „A ko je onda za tvorio vodu?” „Čekaj malo da ti ob jasnim. Zar ti ne maš ženu koja ti sprema stan?” „Ona dolazi samo jed nom nedeljno.” „U redu, a kad je bila po slednji put?” „Uvek dolazi petkom po pod ne. Uzgred, upra vo smo tog dana saznali za Bragadoča.” „Dakle? Zar nije ona mo gla da zatvori vodu zbog toga što joj je kapanje iz tuša išlo na ner ve?” jaspa sam u pe tak uveče popio čašu vode kako bih pro gutao pil„Ali ulu za vanje…” „Popio si pola čaše, jer ti je lto iko dovoljno. Čak i kada se zavrne ventil, u cevi osta ne malo vode, a ti jed nostavno nisi obratio pažnju da je to bila po slednja količina vode koja je izašla iz česme. Jesi li to kom te večeri pio još vode?” „Ne, nisam ni večerao, samo sam sa lio pola fla še viskija.” „Vidiš? Ne ka žem da si pa ranoičan, ali Bra gadočova smrt i Simeijeve opaske uticale su na to da si od mah pomislio da ti je neko tokom noći ušao u stan. A ume sto toga, za vodu se po brinula tvoja spremačica tog popodneva.” „Ali Bragadočo je zaista platio glavom!” „Već smo vi deli da uzrok njegove smrti može da bude bilo šta. Dakle, moguće je da ti uop šte nisi ni kome na udaru.” Preostala četiri dana pro veli smo mozgajući, stvarali smo i od bacivali pretpostavke, ja sam bi vao sve mrač niji, a Maja sve uslužnija, stalno je trčkala od kuće do sela kako bi mi ndo ela sveže namirnice i flašu viskija, jer sam već is kapio tri. Dva puta smo vo dili ljubav, ali je za mene to bilo više iz besa,
kao da želim samo da se is praznim, bez trun ke zadovoljstva. Pa ipak, osećao sam da sva kim danom sve više vo lim to biće koje se od nejakog vrapčića pretvorilo u vernu vučicu spremnu da rastrgne bilo koga ko bi se dr znuo da mi na udi. A onda smo te ve čeri upalili televizor i slučajno naleteli na program Korada Auđasa: bavio se emi sijom Operacija Gladijus koju je dan ra nije emitovao BBC. Gledali smo u čudu, bez ijed ne reči. Sve je ličilo na film čiji je sce narista Bragadočo, ništa od onih njegovih priča nije iz ostalo, a bilo je još i no vih detalja, s tim što su reči bilepot krepljene slikama, dokumentima i izjavama poznatih ljudi. Emisija se na po četku bavila svim zlo delima koje je počinio belgijski stay-behind, da bi se u da lje toku emisije otkrilo da su po jedini predsednici vlade, u koje je CIA ima la poverenja, znali za postojanje Gladijusa, dok dru gi, poput Fanfanija i Mora nisu zna li ništa o toj ope raciji. Na ekranu su se re đale izjave velikih špijuna poput: „Prevaru smišlja um, a ko risti država.” Tokom cele emi sije (dva i po sata) pojavljivao se Vin čigvera, koji je ot krivao sve i sva šta, čak i da su obaveštajne službe saveznika pre kra ja rata već pot pisal dogovor s Borgezeom i njegovom Desetom torpednom jedinicom da će se suprotstaviti sovjetskoj invaziji, a mnogi svedoci tvrdili su, bez trun ke srama, da je bilo normalno da se za ope raciju kakva je bila Gla dijus angažuju bivši fašisti - uostalom, američki obaveštajci u Nemačkoj jemčili su čak i dže latima kakav je bio Klaus Barbi da neće biti ka žnjeni. Više puta se pojavio i Ličo Đeli, koji je žle erno izjavljivao da je bio sa radnik savezničkih tajnih službi. Premda ga je Vinčigvera nazvao uzornim fašistom, Đeli je pri čao o svom de lanju, svo jim nije kontakt igmoadii vorije ma isva nfko orma cgao ija, da a shva da ti ga da pri toje ni naj manje po lo izšto mo sve vreme igrao dvostruku igru. Kosiga je pričao da su mu 1948. go dine, kao mla dom katoličkom aktivisti, dali ma šinku i ručne bombe kako bi stu pio u akciju u slučaju da Komunistička partija ne prihvati rezultat izbora. Potom su ponovo prikazali Vinčigveru, koji je mr tav hladan izjavio da se ce lokupna ekstremna desnica posvetila stvaranju napetosti kako bi psi hološki pripremila javnost za proglas o uvo đenju vanrednog stanja, ali je na glasio da su gru -
pe poput Novog poretka i Nacionalne avangarde sarađivale s ljudima iz raznih ministarstava. Senatori koji su bili na uda ru parlamentarne istrage bez uvi janja su govorili da su po licija i obaveštajne službe prilikom svakog atentata uklanjale dokaz kako bi ome le sudske istrage. Vinčigvera je razjasnio da kriv ci za atentat na Trgu fon tane nisu bili samoFreda i Ventura, neofašisti koji su po mi šljenju svih bili idej ni tvorci napada, već da je ope racijom rukovodila Kancelarija za specijalne poslove Ministarstva unutrašnjih poslova. A potom je ispričao na koji način su se Novi po redak i Nacionalna avangarda infiltrirali u levičarske grupe i podsticali ih na te rorističke akcije. Pukovnik Ozvald Li Vinter, jedan od rukovodilaca CIA, ob jasnio je da Crvene brigade nisu samo bile pre pune ubačenih ljudi, već i da je nji ma rukovodio general Santovito iz italijanske vojn obaveštajne službe. U jednom neverovatnom intervjuu, Alberto Frančeskini, jedan od osnivača Crvenih brigada, koji je među pr vima dopao zatvora, zapitao se pre stravljeno da li je mo žda sve ono što je on iskreno činio zapravo osmislio neko koje Imao pot puno drugačij ciljeve, a onda je reč po novo uzeo Vin čigvera i istakao da je Nacionbi alna grio arda strah imala od zadak actak da ki deli ma ostič kako se avan pro ši ija pro neskih grupke acijpro a. glas Jedan od komandanata operacije Gladijus, general Incerili, nije se uste zao da kaže da su se ma gacini s oružjem nalazili u kasarnama karabinjera, te da je sva ko od učesnika te operacij mogao iz njih da uzme šta god mu tza reba tako što bi, kao u starim jeftinim krimićima, pokazao polovinu pocepane novčanic od hiljadu lira, kao znak za pre poznavanje. Naravno, na kra ju se pričalo i o slu čaju Moro, na glašeno je da su upra vo u vrem otmice u ulici Fani pri mećeni i agenti tajnih službi, jedan od njih se prav dao da se tu ob reo zato što ga je neki pri jatelj pozvao na ru čak, premda nikome nije bilo jasno zašto je oti šao na sastanak u devet ujutro. Naravno da je Vi lijam Kolbi, bivši direktor američke CIA, sve negirao, ali su neki agen ti te obaveštajne službe, bez pri krivanja lica na snim ku, pominjali čak i do kumente u kojima se, do poslednjeg centa, navode svote isplaćene učesnicima u krvavim atentatima. Tako je general Mičeli primao pet hiljada dolara mesečno. Tokom televizijske emisije rečeno je da je reč o do kazno
materijalu koji ne bi mo gao da se upo trebi za neko su đenje, ali je svakako dovoljan da us talasa javno mnjenje. Maja i ja smo bili u čudu. Ta kot rića prevazilazila su čak i najsmeliju Bragadočovu maštu. „Pa na ravno”, rekla je Maja, „pa i sam Bragadočo ti je re kao da su sve te ve sti već po odavno poznate, ali su iz brisane iz kolektivnog sećanja, bilo je do voljno pročeprkati po arhivama i novinskim zbirkama i sastaviti sve delove slagalice. Čak sam i ja lič no, ne samo u vre me dok sam bila student, već i kad sam se v ba ila sentimentalnim vezama, čitale novine, zasigurno sam i ja čula za te pri če, ali sam ih zaboravila, jer sva ko novo ot kriće briše ono sta ro. Trebalo je samo izvući sve to iz naf talina, a to su uči nili i Bragadočo i BBC. Sve se lepo po meša i dobiju se dva sa vršena koktela, ne možeš da odre diš koji je bo lji.” „Da, ali Bra gadočo je dao svoj pe čat pričom o Musoliniju i ubistvom pape Lu čanija.” „U redu, on je bio mi toman i u svemu je video zavere, ali srž problema je ista.” „Mili bože”, re kao sam, „jesi li sve sna da je pre neki dan neko ubio Bra gadoča iz stra ha da bi neke ve sti mogle da isplivaju na površinu, a sad, po sle ove emi sije, milioni ljudi znaju o čemu je reč?” „Ljubavi”, rekla Je Maja, „upra vo u tome je tvo ja sreća. Hajde da pret postavimo da je neko, bilo da su to oni tvoji oni ili usamljeni luđak, zaista strahovao da bi lju di mogli ponovo da se prisete tih stva ri i da bi na vldelo mogao da iza đe i neki manji događaj, koji je iz makao čak i nama koji smo gle dali emisiju, a da bi upra vo to moglo da u ne prijatnu situaciju dovede neku gru paciju ili pojedinca… Pa dobro, posle ove emi sije, ni oni ni luđak nemaju više po trebu da uklo ne ni tebe ni Simeija. Kada bi ste vas dvo jica sutra otišli da izbrbljate nekim novinama sve što ste saznali od Bragadoča, gledali bi vas kao da ste pali s kru ške, budući da biste samo po novili ono što je viđeno na televiziji.” „Ali možda se neko pla ši da bismo mogli da pro govorimo o onome o čemu BBC nije govorio, o Musoliniju, o papi Lu čaniju.” „U redu, haj de da pret postavimo da bi ti mogao da ispričaš priču o Musoliniju. U Bragadočovu verziju je ionako bilo te ško poverovati, budući da nije iz neo ama baš ni kakve dokaze, sve je
samo prazna priča. Reći će ti da si po šandrcao, da je BBC-ije va emisija samo ras plamsala tvoju bujnu maštu. Štaviše, idealno ćeš im poslužiti: vidite, reći će oni, sada će sva ki smutljivac da izmisli nešto novo. A po plava takvih informacija dovela bi do toga da bi se čak i ot krića do kojih je došao BBC pre tvorila u najobičniju novinarsku spekulaciju ili naj običnije buncanje nalik na teorije zavere onih koji tvr de da se Ame rikanci nikada nisu is krcali na Mesec i da se Pentagon iz sve sna g upire da sakrije postojanje letećih tanjira. Ova emi sija svako otkriće čini ne potrebnim i beskorisnim, jer, kao što i sam znaš (kako beše ona fran cuska knjiga) larealite depasse la fiction, a sada više niko ne bi biou sta nju da još ne što izmisli.” „Dakle, tvrdiš da sam ja slo bodan?” „Naravno, ko je ono re kao da će nas isti na osloboditi? Ta istina će sva osta la otkrića učiniti lažnim. Na kra ju krajeva, BBC im je uči nio ogromnu uslugu. Od sutra neko može da tvr di da papa ubi ja decu i po tom ih jede za ru čak ili da je bom bu u vozu Italikus postavila Majka Tereza, ljudi će samo reći: Stvarno? Baš zanimljivo. Potom će se okre nuti na drugu stranu i nastaviti da gledaju svoja posla. Mogla bih u ži vot da se op kladimdada novpo itne sutra mva, enuti ovu emi Ništa ne može nas rese, na neće kra ju ni krajpo e ova ze ml jasijju. e već videl a varvarske invazije, pljačku Rima, ma sakar u Senigaliji, šest stotina hiljada mrtvih u Velikom ratu, pa kao II svet skog rata, možeš misliti koliko je važno nekoliko stotina ljudi koji su odletell u vazduh tokom proteklih četrdeset godina. Zločinačk tajne službe? Mačji kašalj u odnosu na Bordžije. Oduvek smo bili narod bodeža i otrova. Pelcovani smo na sve pri če, šta god nam kažu tvr dimo da smo već čuli i za gore, a da pritom možda ni nova ni sta ra tvrdnja nisu tač ne. Ako su nas la gale Sjedinjene Američke Države, obaveštajne službe širom Evrope, naša vlada, novine, pa zašto onda to isto ne bi mo gao da ura di i BBC? Jedini problem kojim se vrli gra đani bave je ste da izbegnu da plate porez, a oni tamo na vrhu mogu da rade šta god im se ćefne, ionako svako drpa ko liko stigne. I nikom ništa. Vidiš da su bila do voljna dva meseca kod Simeija da i ja po stanem prepredena.” „Pa šta onda da ra dimo?” „Pre svega moraš da se smi riš, a ja ću su tra mrtva hladna da odem da unov čim Vimerkateov ček, a ti po digni svoj no vac iz
banke ako imaš ne što na računu.” „Od aprila sam šte deo, Još malo pa sam ušpa rao dve cele plate, dakle, uz dva naest miliona koje mi je pre neki dan dao Sirnei, imam još de setak. Bogat sam.” „Divno, i ja sam osta vila nešto sa stra ne, dakle, dižemo sve i put pod noge.” „Put pod noge? Pa zar ni smo rekli da sada mo žemo slobodno da se šetkamo?” „Da, ali zar ti i da lje Imaš že lju da živiš u ovoj ze mlji, gde će se uvek sve od vijati na isti na čin, gde ćeš se, kada sedneš u neku pi ceriju, plašiti da čovek pored tebe radi za obaveštajnu službu ili se spre ma da ubije nekog novog sudiju Falkonea, a da će bom ba eksplodirati baš kada ti bu deš prolazio tuda?” „Ali gde ćemo da ode mo, čula si i videla da se slič no odigralo u celoj Evropi, od Šved ske do Por tugalije, da nećeš možda da odeš u Tur sku među sive vu kove ili, ako ti to uop šte dopuste, u Ame riku, gde ubi jaju predsednlke i gde se ma fija infiltrirala u obaveštajne službe? Svet je pra va mora, lju bavi, ja sam hteo da si đem, ali su mi re kli da je to ne moguće, mi smo u brzom stanize ca.” „Dravozu gi, pbez otražus lpćuetmnih o neku mlju u kojoj nema taj ni, gde je sve jasno kao sun ce. Postoji brdo ta kvih zemalja, negde između Južne i Centralne Amerike. Tamo ni šta nije skri veno, zna se ko pripada kom kar telu, a koje vođa re volucionarnih bandi. Ti lepo sedneš u restoran i naletiš na neke svo je prijatelje koji ti predstave svog dru gara, glavnog igrača u švercu oružja, a on sav nalickan i doteran, s belom uštirkanom košuljom preko pantalona, kelneri mu se peze -señor, hoćete ovo, señor, hoćet ono - a ko mandant žandarmerije mu ukazuje svoje poštovanje. To su zemlje u kojima nema tajni, sve se od vija javno, podmićivanje policije je potpuno legalno, prožimanje vladajućih struktura i kriminalaca predviđeno je usta vom, banke žive od pra nja novca, a svako ko ne po loži novac sumnjivog porekla može da na drlja i osta ne bez dozvole za boravak, ubijaju se samo me đusobno, a turiste ostavljaju na miru. Mo gli bismo da pro nađemo posao u nekim novinama ili nekoj izdavačkoj kući, imam tamo neke prijatelje koji rade u ča sopisima posvećenim sentimentalnim vezama - kad malo bolje razmislim, to je baš lep i ča stan posao, ti napišeš neku iz mišljotinu, svi zna ju da je to samo plod ma -
šte, ali se ludo za bavljaju, a otkrivaš tajne samo onih koji su već ras krinkani na televiziji. Španski možemo da naučimo za nedelju dana, pa ćemo se tako, dra gi moj Tusitala, domoći egzotičnih krajeva o kojima smo sanjali” Nisam u stanju da sam pre duzmem neku ak ciju, ali ako mi neko drugi doda lop tu, ponekad i ja mogu da dam gol. Maja je još naivna, a meni su go dine donele mudrost. Kad zna te da ste gu bitnik, jedina uteha vam je da mi slite da su i svi oko vas, uključujući i pobednike, gubitnici. Uzvratio sam Maji. „Ljubavi, ti nisi uze la u obzir da će malo-po malo i Italija biti nalik na te ze mlje iz snova u koje bi hte la da se pre seliš. Ako smo uspe li prvo da pri hvatimo, a onda potpuno zaboravimo sve ono o čemu je pričao BBC, zna či da smo na do brom putu da izgubimo osećaj stida. Zar nisi vi dela kako su sa govornici u večerašnjoj emisiji hladnokrvno pričali kako su ura dili to i to, kao da za to tre ba još i da im se do deli odlikovanje? Nema više baroknog kjaroskura, ili iče ga iz kontrareformacije, danas se sve odvija en plein air, kao na sli kama impresionista, podmićivanje je dozvoljeno, mafijaš sedi u Par lamentu, u vladi utajivač poreza, dok po za tvorima čame samo sitne jajare iz Albanije. Pristojan svet će i da lje glasati za ništarije zato što neće poverovati BBC-iju ili zato što neće gle dati emisije nalik na ovu večerašnju, pošto će ih za ekra ne prikovati neko đu bre, možda će u udar nim terminima biti Vimerkateov telešop, poneko važno ublstvo, i sahrane uz državne počasti. Ali mi ne ćemo biti deo te igre, ja ću seponovo okrenuti prevođenju sa nemačkog, a ti se lepo vra ti u taj tvoj ča sopis za fri zerske salone i čekaonice stomatoloških ordinacija. Uveče ćemo da po gledamo neki lep film, vi kende ćemo pro voditi ovde na Orti, a za sve dru go zabole nas šti kla. Treba samo sa čekati: čim de finitivno postanemo Treći svet, ži vot u našoj zemlji postaće izuzetno prijatan, kao da smo ceo dan na pKo akabani, pa onda samba rumba čača-ča.” Maja mi je po vratila mir, po verenje u sebe ili ma kar ublažila nepoverenje u svet koji me okru žuje. Život je pod nošljiv ako ne tražite previše. Sutra je (kao što je go vorila Skarlet O’Hara, znam da je opet u pi tanju citat, ali od rekao sam se go vora u prvom licu, te pu štam druge da govore) novi dan.
Ostrvo San Đulio ponovo je blistalo na suncu.
Beleška o knjizi
ulti broj je pre svega negaci ja novinarske profesi je, ali i pomalo groteskna parodi ja nečega što se zaista odigralo u mnogim itali janskim režimskim novinama tokom Druge re publike. Eko se u najnovi jem romanu ponovo vraća svojoj omiljenoj tematici - teori jama zavere i la žnim mitovima, ali ovom prilikom ne uranja u daleku prošlost, već se okreće novi joj itali janskoj istori ji - tajnim ložama, perfidnim planovima služba bezbednosti, ta janstvenim događa jima. Glavni junak nije ni učeni mislilac poput Vili jema od Baskervila iz Imena ruže ni prefrigani krivotvoritelj nalik na Simonini ja iz Praškog groblja, već (po sopstvenom priznanju) propali novinar Kolona, koji posle duge kari jere piskarala u lokalnim novinama na pragu pedesete godine dobi ja ponudu koja mu može promeniti život. Radnja najkraćeg Ekovog romana odvi ja se u Milanu, gradu u kojem je Eko proveo veći deo svog života i čije taj ne odlično pozna je. Neke od tih tajni će saznati i čitaoci Nultog broja. Premda su glavna zbivanja smeštena u 1992. godinu, roman se dotiče brojnih događa ja iz sedamdesetih godina XX veka, koje su u Itali ji ostavile neizbrisiv trag: od afere Gladi jus (akcije speci jalnih jedinica NATOa), preko neuspelog državnog udara profašističkog vođe Juni ja Valeri ja Borgezea, do zloglasne masonske lože P2 i ta janstvene smrti pape Jovana Pavla I. Svakako da ova knjiga onima koji su proživeli te godine može da posluži kao podsetnik na ta bur na vremena, dok Ekovim će novimobožavaocima, generaci jama pri žiti epohu o kojoj znaju mnogo. Najveće zadovoljstvo uzbli nje govu uobiča jenu ne visprenost i duhovitost, svakako će pružiti neverovatna priča o poslednjim danima Benita Musolini ja.
Table of Contents I
5 Subota, jun 6. 1992, h8
5
II
13 Ponedeljak, 6. april 1992.
13
III
17
Utorak., april 7.
17
IV Sreda, april 8.
27 27
V
29 Petak, april 10.
29
VI
37
Sreda, april 15.
37
VII Sreda, 15. april, veče
42 42
VIII Petak, april 17. IX
45
Petak, april 24.
48
X
45 48 62
Nedelja, 3. maj
62
XI maj Petak, 8.
64 64
XII
68
Ponedeljak, 11. maj
68
XIII
maja. Kraj
72
XIV Sreda, maj 27.
75 75
XV Četvrtak, maj 28.
72
80 80
XVI
93
Subota, jun6.
93
XVII Subota, jun, h12 6.
99 99
XVIII
102
Četvrtak, jun 11.
102
Beleška knjizi o
112