„Nečista krv“ Borisav Stanković
I teza a) Biografija i bibliografija b) Srpska moderna: razvoj i predstavnici c) Historijske okolnosti u kojima se odvija radnja romana
II teza a) Fabula ili siže b) Analiza likova (najmanje 2) c) Odnos među likovima (najmanje dva para)
III teza a) "Nečista krv": tradicija, naslijeđe i dalje ne razumijem haha b) Jezik u djelu: odlike i specifičnosti c) Odnos Sofka - Nora Sofka - Ana Karenjina
I teza a) Biografija i bibliografija
Borisav "Bora" Stanković (Vranje, 31. ožujka 1876. - Beograd, 22. listopada 1927.), srpski književnik, najznačajniji srpski romanopisac na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Rodio se u Vranju, gdje je završio osnovnu školu i maturu u tamošnjoj gimnaziji. Godine 1902. završava Pravni fakultet u Beogradu i ženi se Beograđankom Angelinom Milutinović. Poslije jednogodišnjega boravka u Parizu, 1904. počinje službovanje kao carinik; bio je zatim poreznik, kontrolor državne trošarine u Bajlonijevoj pivari, a pred Prvi svjetski rat postao je činovnik Crkvenog odjela Ministarstva prosvjete. Ratne 1915. povlači se iz Beograda, listopada ostavlja porodicu u Kraljevu i odlazi u Niš, te u Crnu Goru, gdje je u Podgorici zarobljen; odatle su ga Austrijanci internirali u Derventu, odakle je pušten kući u Beograd. U poratnom razdoblju Stanković je 1920. činovnik Umjetničkog odjela Ministarstva prosvjete Kraljevine SHS. Godine 1927. umire u Beogradu. Književno djelo Borisav Stanković najznačajniji je srpski romanopisac prije 1. svjetskoga rata. Dok je srpska narativna književnost u 19. stoljeću najveće dosege ostvarila u tzv. malim formama (tj. pripovijetkama), Stanković je najizrazitiji primjer pisca moderne koji je po svom habitusu usmjeren ostvarajima na složenijim pripovijednim strukturama kakve egzemplificira roman. Ovdje valja navesti nekoliko povijesnih napomena: srpski je roman počeo relativno rano, u doba jezičnokulturnih reformi Vuka Karadžića. Najistaknutiji protagonist te, slavenosrpskim jezikom pisane literature, bijaše sada zaboravljeni Milovan Vidaković, čiji kvazipovijesni romani obiluju nevjerojatnim obratima i bizarnostima. No, od sredine 19. stoljeća primat u srpskoj prozi, pisanoj standardnim srpskim jezikom koji su oblikovali Karadžić i Đuro Daničić, preuzima pripovijetka (s uglednim predstavnicima kao što su Milovan Glišić, Laza Lazarević), što je na prijelazu stoljeća kulminiralo u duljim pripovijestima Stevana Sremca i Sime Matavulja. U toj plejadi nalazimo i imena pisaca koji su sada predmet interesa skoro isključivo književnih povjesničara (Jakov Ignjatović, Svetolik Ranković, Janko Veselinović, Milutin Uskoković). Stručnjaci nabrajaju više razloga zašto srpska književnost nije u 19. stoljeću uspjela ostaviti značajnija ostvarenja na polju povijesnoga romana (i općenito tzv. većih formi), no, nesporno je da je tradicija realističke pripovijetke, od Lazarevića do Sremca, postavila temelj za opsežnije djelo kakvo je na početku 20. stoljeća stvorio Borisav Stanković. Stanković je kulminacija srpske realističke naracije, jer se u razdoblju između dva rata već javlja raspad realizma i afirmacija novijih strujanja modernizma, poetskoga
subjektivizma i formalnoga eksperimentatorstva (Rastko Petrović, Miloš Crnjanski). Stanković je u svojim najboljim djelima ("Nečista krv", "Koštana", dio pripovijedaka) nadrastao kanone dotadašnje srpske pripovjedne književnosti. U njegovim se tekstovima, na paradoksalan način, spajaju prikaz društvenoga rasapa poslijeturske Srbije (protkan elegičnim tonom žaljenja za ponešto idealiziranim statičnim patrijarhalnim životom "srpskog orijenta") i psihološka problematika gledana kroz optiku naturalista Zoline škole. Naglasak je u Stankovićevim ponajboljim pripovjetkama i romanima na prenadraženom erotizmu, biološki uvjetovanim i teško kontroliranim strastima te grabežljivoj naravi nadirućega kapitalizma balkanske provenijencije. Piščev je stav prema prošlosti protuslovan: zamjetna je nota nostalgije za nestajućim svijetom, no, još je snažniji Stankovićev naglasak na dehumanizirajućim vidovima orijentalnoga patrijarhata (kupoprodaja žena, promiskuitet, tjelesno zlostavljanje). Dok je Lazarevićeva, a i Sremčeva slika prošlosti idealizirana- Stanković daje dojmljiv opis društva u kojem dominiraju neobuzdani nagoni i koje se savija pod mješavinom socijalnih i gospodarskih napetosti. Pored pripovijesti i romana okušao se i kao dramski pisac. Beogradske prilike za 1. svjetskog rata opisao je u memoarskom djelu "Pod okupacijom". Borisav Stanković je pisac čiji opus čini vrhunac klasičnoga realizma, i to biološko-naturalističke provenijencije. Autori koji su stasali u doba Kraljevine Jugoslavije, a pogotovo kasniji naraštaji, nisu slijedili njegov realističkonaturalistički prosede. Među rijetkim srpskim piscima za koje možemo reći da su nasljedovali Stankovićevu kombinaciju orijentalnoga senzualizma i psihopatoloških raskola u ljudskim odnosima nalazi se Ivo Andrić. Bibliografija Knjige
"Majka na grobu svoga jedinca", prvi objavljeni rad, pjesma. "Golub", 1. XI. 1894.
"Iz starog jevanđelja", Beograd, 1899.
"Koštana". "Komad iz vranjskog života u četiri čina s pevanjem", Beograd, 1902
"Božji ljudi", Novi Sad, 1902.
"Stari dani", Beograd, 1902.
"Koštana". Dramske priče, Sremski Karlovci, 1905.
"Pokojnikova žena", Beograd, 1907.
"Nečista krv", Beograd, 1910.
"Njegova Belka", Beograd, 1921.
"Koštana". "Komad iz vranjskog života s pevanjem", Beograd, 1924.
"Drame". (Koštana. - Tašana. - Jovča. - Dramatizacija "Nečiste krvi"), Beograd, 1928.
"Pod okupacijom", Beograd, 1929.
"Sabrana dela", I-II, Beograd, "Prosveta", 1956.
Pripovijetke
"Baba Stana" (1907)
"Bekče" (1901)
"Biljarica" (1902)
"Copa" (1902)
"Č'a Mihailo" (1902)
"Đurđevdan" (1898)
"Jovan" (1902)
"Jovča" (1901)
"Jovo-to" (1909)
"Ludi Stevan" (1902)
"Ljuba i Naza" (1902)
''Mace" (1902)
"Manasije" (1902)
"Marko" (1902)
"Menko" (1902)
''Mitka" (1902)
"Moj zemljak" (1909)
"Naš Božić" (1900)
"Nuška" (1899)
"Njegova Belka" (1920)
"Oni" (1901)
"Paraputa" (1902)
"Pokojnikova žena" (1902)
"Rista krijumčar" (1905)
"Stanko 'Čisto brašno'" (1902)
"Stanoja" (1898)
"Stari dani" (1900)
"Stari Vasilije" (1906)
"Stevan Čuklja" (1906)
"Taja" (1901)
"Tetka Zlata" (1909)
"U noći" (1899)
"Uvela ruža (iz dnevnika)" (1899)
"U vinogradima" (1899)
"Zadušnica" (1902)
Najznačajniji pripovedač ovog razdoblja jeste Borisav Stanković (1876— 1927). Po tematici on je najizrazitiji regionalista među našim realistima, a po psihologiji likova, postupku i stilu jedan od začetnika naše moderne proze. U svojim pripovetkama, dramama i romanima dao je sliku rodnog grada Vranja na prekretnici između turskog vremena i modernog doba, onako kako su to ranije učinili J. Ignjatović sa Sent-Andrejom i S. Sremac s Nišom. Njegova tematika je socijalno određena a u načinu prikazivanja preovlađuje unutrašnja, psihološka perspektiva. Najveću književnu aktivnost razvio je u prvoj fazi svog rada, na prelazu iz 19. u 20. stoleće, kada jednu za drugom objavljuje tri knjige pripovedaka, "Iz starog jevanđelja" (1899), "Stari dani" (1902) i "Božji ljudi" (1902), i dramu "Koštana" (1902), a započinje rad na romanima "Nečista krv" (1910) i "Gazda Mladen" (1927). Stanković spada u one pisce kod kojih utisci i sećanja iz detinjstva imaju presudnu ulogu u književnom radu. U više pripovedaka on je dao poeziju mladosti i nekadašnjeg života u rodnom gradu (Đurđev-dan, U vinogradima, Nuška). Slika stvarnosti, svetla, prozračna, poetična, pomućena je u drugim delima otkrivanjem društvenih sukoba i duševnih potresa. Stankovićev svet, iako vremenski i prostorno udaljen, nije idiličan i beskonfliktan. Sukobi su stalni i raznovrsni, između starog i novog, kolenovića i skorojevića, bogatih i siromašnih, pojedinca i društva. U središtu svih zbivanja nalazi se pojedinac i njegova sudbina. Težište je prikazivanja na psihičkim lomovima i unutrašnjim potresima, ali se pri tome nikada ne gubi iz vida dublja sociološka
zasnovanost likova i situacija. Sudbina Stankovićevih junaka odigrava se u trouglu sila koje čine novac, moral i eros. Društveni moral sredine te materijalni interes i prestiž porodice suprotstavljaju se erotskom nagonu pojedinca, nameću mu svoja ograničenja i zabrane — na toj tački počinje individualna drama bezmalo svih Stankovićevih junaka. U više pripovedaka Stanković je prikazao osujećenu ljubav usled toga što mladić i devojka pripadaju raznim staležima (Stari dani, U noći, Oni, Stanoja, Uvela ruža). Među njima je najlepša "Uvela ruža", lirska, elegična pripovetka, napisana u prvom i drugom licu, u stvari mali lirski roman. Ljubavna priča, kao i u Disovim pesmama, pripada davnim danima, sva je u znaku mladosti, lepote, svežine letnjih večeri i opojnih mirisa orijentalnih bašta. Ona oživljava u sećanju, u trenucima kada od svega toga ništa više nije ostalo. Stanković otkriva svet poniženih i uvređenih. Čitava njegova zbirka "Božji ljudi", sastavljena od kratkih pripovedaka i crtica, posvećena je onima koji su odbačeni od društva, prosjacima i poremećenim, od kojih svako živi u nekom svom nestvarnom svetu. Više nego i jedan drugi naš pisac Stanković se bavio sudbinom žene. Žena je glavna junakinja u njegovim najboljim delima, u pripovetkama "Uvela ruža" i "Pokojnikova žena", u drami "Koštana" i romanu "Nečista krv". U "Pokojnikovoj ženi" junakinja se nemoćno batrga u mreži patrijarhalnih običaja. Ona je obezličena do anonimnosti: najpre sestra svoje braće, zatim žena svog muža a posle muževe smrti njegova udovica, pokojnikova žena, uvek pred strogim ispitivačkim pogledom rodbine i sveta, kao pred očima sudija. Istinska ljubav stalno se potiskuje i na kraju sasvim odbacuje. Jedina odluka koju je Anica samostalno donela životu bila je uperena protiv nje same: odbila je ruku čoveka koga je oduvek volela i pošla za nevoljenog. "Koštana" je najznačajnija od tri Stankovićeve drame (druge dve, Tašana i Jovča, nastale su dramatizacijom pripovedaka). To je "komad iz vranjskog života s pevanjem". Polazeći od tradicionalne sheme ovog žanra, Stanković je napisao potresnu dramu tragičnih ljudskih sudbina. Dve velike teme njegovog sveta, tuga za prohujalom mladošću, "žal za mladost" i čulna opsesija ženskom lepotom, sublimirane su ovde u trećoj, u temi pesme. Narodne pesme koje peva Koštana nose u sebi čežnju za lepotom, u njima je život slobodan od svih stega, pun radosti i pustolovine, one su utočište od
sivila prozaične svakodnevnice. Sve su ličnosti ispunjene tom čežnjom, pesma u ovoj drami predstavlja svojevrsnu kolektivnu opsesiju, sličnu opsesiji erosom u drugim njegovim delima, naročito u romanu "Nečista krv". Taj roman donosi sumu Stankovićevog pripovedačkog iskustva i njegovog poznavanja čoveka i sveta. Zasnovana kao društvena hronika rodnog grada, "Nečista krv" prerasla je u izrazit roman ličnosti, psihološki utemeljen, a da pri tome nije izgubila bitnih obeležja društvenog romana. To je, možda, jedinstven slučaj u našoj književnosti da je postignut pun sklad između sociološke i psihološke motivacije. Lik neobične lepotice Sofke, kao i likovi drugih junaka romana, među kojima se izdvaja snažna ličnost gazda Marka, Sofkina svekra, osvetljeni su iznutra, psihološki ili, čak, psihoanalitički, frojdovski, ali sve što se s njima događa motivisano je sociološkim činjenicama: istorijom dveju porodica koje pripadaju raznim staležima, sukobom između starog i novog, između starih bogataša, čorbadžija, koji beskrupuloznu borbu za samoodržanje prikrivaju gospodskim ponašanjem, i novih bogataša, obično seljaka koji se spuštaju u grad, noseći u sebi svežu krv, neistrošenu energiju i rušilačku agresivnost. Drugi Stankovićev roman, nedovršeni i posthumno objavljeni "Gazda Mladen", jeste povest o sudbini čoveka koji je postao dobrovoljna žrtva dužnosti; prosperitetu porodice on je žrtvovao sve, pa i voljenu ženu. Umetnički je ostvaren drukčijim postupkom od Nečiste krvi. Sve je u njemu sažeto, usmereno na ono što je glavno, nema epizoda ni digresija, iskaz je najčešće lapidaran, skoro epigramatičan, rečenice ponekad liče na formule. Gazda Mladen deluje, pre svega, celinom, a Nečista krv i obiljem dramatičnih situacija, u kojima izvesni detalji često prerastaju u višeznačne simbole. U oba ta romana i u čitavom svom nevelikom opusu Stanković je stvaralac neobične, elementarne snage, koji je s velikom mukom nalazio jezički izraz. Pod navalom osećanja i slika kao da mu se pero povija, rečenica se zapliće i posrće, glas mu postaje zagrcnut, mucav, ali to je "mucavost genija" koji je više od drugih naših pisaca proniknuo u ponorne dubine ljudskog bića.
1876 - 23. (31.) marta rođen je zanatlijskoj porodici, u Vranju, od oca Stojana i majke Vaske. Deda po ocu, Ilija, bio je obućar u Vranju, oženjen Zlatom, iz
nekad ugledne trgovačke porodice Jovčića. Otac Borin, Stojan, bio je obućar u Gornjoj mahali i čuveni pevač. 1881 - kada mu je bilo pet godina umire mu otac, a sa sedam gubi i majku. 1883 - polazi u osnovnu školu u Vranju. 1888 - upisuje se u nižu gimnaziju u Vranju. 1892 - završio je četvrti razred gimnazije. Profesori su mu bili Jaša Prodanović, Draža Pavlović, Milivoje Simić. 1894 - somborski Golub objavljuje pesme Želja i Majka na grobu svog jedinca sa potpisom Borko. 1894 - umire baba Zlata. "Poslednja duša koja postojaše za me. Poslednji kut moga stana, poslednji ogranak moje rodbine, baba moja umrla je! Ni oca ni majke, ni brata, ni sestre, nigde nikoga. Sem nje. A ona me je od "mrvu mrvku" odnegovala. Nje više nema". Osmi razred gimnazije završio je u Nišu sa dobrim uspehom. Iste jeseni dolazi u Beograd i upisuje se na Pravni fakultet - ekonomski odsek Velike škole. 1897 - radi kao praktikant Državne štamparije. 1898 - u Iskri objavljuje svoju prvu pripovetku Stanoja. Kasnije će u istom časopisu objaviti još dve priče Ðurđevdan i Prva suza, a u sarajevskoj Nadi Tajni bolovi. 1899 - izdaje prvu zbirku pripovedaka Iz starog jevanđelja. 1900 - prvo izvođenje Koštane u beogradskom Narodnom pozorištu. Od 1. 5. 1900. postavljen za praktikanta Ministarstva prosvete. Prelazi na rad u Upravu Narodnog pozorišta u Beogradu kao računoispitač. 1901 - objavljuje sedam pripovedaka. Otpušten je iz službe "zbog neurednog dolaska na dužnost"; dva dana kasnije postavljen je za praktikanta Ministarstva inostranih dela. Prerađena Koštana, oktobra 1901, na sceni Narodnog pozorišta, doživljava veliki uspeh, naročito posle oduševljene kritike Jovana Skerlića. 1902 - izlaze mu tri knjige: Stari dani, Božji ljudi i Koštana. 27. januara oženio se Angelinom Milutinović. 1903 - u Kolu objavljuje roman Gazda Mladen. Početkom godine prelazi u Ministarstvo finansija (ostaje do 1913) kao "kontrolor trošarine" u Bajlonijevoj pivari. Rađa mu se kći Desanka. Kum na krštenju je Branislav Nušić.
Dobija stipendiju Ministarstva prosvete i sa platom pisara Ministarstva finansija i dodatkom iz Finansijskog pregleda odlazi u Pariz. 1904 - posle godinu dana ukinuta mu je stipendija i "repatriran" je u Srbiju. Revoltiran, daje otkaz na državnu službu, a sa grupom pisaca koji su se osećali "suvišnim u Srbiji" učestvuje na protestnim večerima. U polemici je sa Radojem Domanovićem. U znak protesta piše pismo Nikoli Pašiću. Rađa mu se druga kći Stanka. Kum je Janko Veselinović. 1905 - prerađuje Koštanu i štampa je u Brankovom kolu. 1906 - u časopisima objavljuje priče Iz moga kraja. Radi kao poreznik treće klase Beogradskog poreskog odeljenja. 1907 - novu verziju Nečiste krvi objavljuje u Delu. 1909 - završava Nečistu krv. Dok bezuspešno pokušava da nađe izdavača roman će objaviti u nastavcima u Letopisu Matice srpske. 1911 - postavljen je za kontrolora prve klase Državne trošarine. 1912 - sa ansamblom Narodnog pozorišta gostuje sa Koštanom u Sofiji. 1913 - premešten je u Ministarstvo prosvete i vera, na dužnost referenta crkvenog odeljenja. Rodila mu se treća ćerka Ružica. Objavljuje drugo, prerađeno izdanje Božjih ljudi. 1915 - pošteđen "vojništva i učešća u ratnim naporima" nalazi se jedno vreme u Vranju, a zatim u Nišu gde je prešla čitava vlada sa administracijom. Kao referent crkvenog odeljenja određen je da službeno prati vod koji, u povlačenju, prenosi mošti kralja Stefana Prvovenčanog, iz Studenice prema Peći. Porodicu ostavlja u Kraljevu; odlazi u Podgoricu, gde je zarobljen; odatle su ga Austrijanci internirali u Derventu, odakle je pušten kući u Beograd. 1920 - postavljen je za referenta Umetničkog odeljenja Ministarstva prosvete. 1924 - izlazi treće, prerađeno izdanje Koštane. Moji zemljaci poslednja objavljena pripovetka. 1927 - rešenjem ministarstva prosvete od 30.3. B. Stanković je stavljen u penziju. Premijera Tašane u Narodnom pozorištu. 22. oktobra umire u Beogradu. b) Srpska moderna: razvoj i predstavnici
Srpska moderna obuhvata vrijeme od 1901. do 1914.god. 1895. godine časopis „Srpski pregled“, Ljubomira Nedića, nagovještava nov način pisanja i razmišljanja u književnosti. Međutim, pojava i gašenje časopisa „Srpski književni glasnik“, u periodu od 1901. do 1914., označava i period moderne u srpskoj književnosti. O srpskoj književnosti moderne ne može se govoriti kao o nekom novom književno-estetskom pokretu koji je došao sa strane i koji su donijele neke nove generacije pa, prema tome, u njoj nije ni moglo biti nekih književnih sukoba između dvije generacije pisaca, starije i mlađe. Period moderne u srpskoj književnosti obilježen je mnogim novim kulturnim pojavama, kao što su: pokretanje i osnivanje časopisa „Srpski književni glasnik“, osnivanje „Srpskog književnog društva“, izdavanje „Slovenskog juga“. Srpska moderna obuhvata vrijeme od pojave pa do gašenja časopisa „Srpski književni glasnik“. Srpski pisci su okrenuti kulturnim zbivanjima u Evropi. Pažljivo prate književna strujanja u Francuskoj i drugim zapadnoevropskim zemljama. Od književno-umjetničkih pravaca posebno su zastupljeni parnas i simbolizam. Pripovjedačka proza u srpskoj književnosti u periodu moderne pokazuje tendenciju istraživanja novog i modernog u strukturi književnog djela i u njegovim temama. Njihovu pažnju sve više zaokuplja individua koja u sebi nosi svoju proturječnost, unutarnji sukob i moralnu dilemu.
Osnovne odlike moderne uznemiren i klonuo duh pesimistična osjećanja njegovanje individualizma bježanje od stvarnosti subjektivno i iracionalno izražavanje stvarnosti
Pored internacionalnih odlika srpska modrna ima i specifična nacionalna obilježja RODOLJUBLJE SOCIJALNI I MORALNI UTILATIRIZAM POLITIČKI I DRUŠTVENI AKTIVIZAM Glavni predstavnici srpske moderne su: Poezija: Milan Rakić, Vladislav Petković Dis, Sima Pandurević i dr. Proza: Borisav Stanković, Ivo Ćipiko, Veljko Miličević i dr. Književna : Ljubomir Nedić, kritika Bogdan Popović, Jovan Skerlić. Internet Moderne tendencije novih estetsko-književnih strujanja nalazimo već u delima srpskih pisaca iz tzv. realističke epohe, koji su živeli krajem 19. veka, tako da praktično srpska moderna, ili često pominjana formulacija "zlatno doba srpske književnosti", vremenski obuhvata razdoblje: kraj prošlog veka kraj Prvog svetskog rata. 0 njoj se ne može govoriti kao o nekom novom književno-estetskom pokretu, koji je došao od nekud sa strane i koji su donele neke nove generacije, pa prema tome u njoj nije ni moglo biti nekih književnih sukoba između dve generacije pisaca, starije i mlade. Odlike moderne u Srbiji Karakteristične odlike moderne književnosti nalazimo već kod Vojislava Ilića i Branislava Nušića. U njihovim delima, kako je to u svoje vreme zapazio Jovan Skerlić, književni kritičar i jedan od protagonista modernog talasa, "jedno nostalgično osećanje punog i intenzivnog života, mnogo strasti, senzualnosti, jako socijalno osećanje za male, slabe, pritisnute u životu". Vojislav Ilić, kaže Dragiša Živković, „smelo je zakoračio u oblast simbolističkih slutnji, strepnji i nemira“. Period moderne u srpskoj književnosti obeležen je pre svega mnogim novim kulturnim pojavama, kao što su pokretanje i osnivanje časopisa Srpski književni glasnik (1901.), rad Srpske književne zadruge (1902.), pokretanje Velike Škole i Univerziteta (1905.), osnivanje Srpskog književnog društva (1905.), izdavanje Slovenskog juga itd. Osnovne odlike moderne u Srbiji:
uznemiren i klonuo duh
pesimistična osećanja
negovanje individualizma
bežanje od stvarnosti
subjektivno i iracionalno posmatranje sveta
Uticaji Zahvaljujući povoljnim političkim prilikama kakve su bile u to vreme u Srbiji, periodu rada parlamenta, srpski pisci su okrenuti kulturnim zbivanjima u Evropi, sa kojom dolaze u kontakt na raznorazne načine, i pažljivo prate književna strujanja u Francuskoj i drugim zapadno evropskim zemljama, tako da dolaze pod uticaj evropskih književnosti, u prvom redu francuske književnosti. Oni su najpre zahvatili književnu kritiku i poeziju, a zatim i prozu i ostale književne vrste. U književnoj kritici se javlja Ljubomir Nedić, koji kao glavni vrednosni kriterijum umetničkog dela postavlja način obrade književne teme i u drugi plan stavlja sadržaj. Njemu se pridružuje Bogdan Popović, koji strogo zastupa estetske kriterije, po ugledu na književne kritičare sa Zapada. A zatim, dolazi Jovan Skerlić, centralna ličnost u celokupnom razdoblju moderne u srpskoj književnosti. On zastupa ideju o prisustvu književnosti u svim oblicima društvenog života, ističe njenu moralnu komponentu i ukazuje na važnost sadržaja književno-umetničkog dela. Forma Srpski pesnici, Milan Rakić, Veljko Petrović, Vladislav Petković Dis, Milutin Bojić i drugi, u svojim pesmama slede francuske pesnike parnasovske i simbolističke orijentacije. Oni daju prednost pesničkoj formi nad sadržajem, gde kult muzikalnosti stiha, subjektivan pristup poeziji, pevaju o svom intimnom svetu, sugestiraju atmosferu melanholije i pesimizma i sumorna raspoloženja. Iz poezije francuskog Parnasa, oni preuzimaju temu pejzaža, koji postaje deo njihovog duševnog stanja i uverenja da priroda kroz pejzaž živi u čoveku. Najveću pažnju srpski modernisti posvećuju motivu ljubavi
širokog dijapazona, od platonskog doživljaja žene, slutnji o ženi, ženi kao idealu života, do erotskog doživljaja žene. Pripovedačka proza u srpskoj književnosti u periodu moderne pokazuje tendenciju istraživanja novog i modernog u strukturi književnog dela i u njegovim temama. Njihovu pažnju sve više zaokuplja individua koja u sebi nosi svoju protivrečnost, unutrašnji sukob i moralnu dilemu. Glavni predstavnici Glavni predstavnici moderne književnosti u Srbiji su: (u poeziji) Milan Rakić, Sima Pandurović, Vladislav Petković Dis, Milutin Bojić, Stevan Luković, Danica Marković, Velimir Rajić; (u prozi) Borisav Stanković, Ivo Cipiko, Milutin Uskoković, Veljko Miličević; (u književnoj kritici) Ljubomir Nedić, Bogdan Popović, Jovan Skerlić. Oni su iza sebe ostavili neosporno vredna književna dela, kao što su: zbirke pesama Milana Rakića, Sime Pandurevića, V.P. Disa; pripovetke Za kruhom Ive Cipika, Iz starog jevanđelja i Božji ljudi Bore Starikovića; romane Nečista krv Bore Stankovića, Pauci Ive Cipika, Došljaci Milutina Uskokovića, Bespuće Veljka Milicevica; (drame) Koštana i TašanaBore Stankovića. c) Historijske okolnosti u kojima se odvija radnja romana Nakon turske vladavine Rezultati ovog ustanka vidljivi su 1830. kada Porta proglašava Srbiju vazalnom kneževinom. Prvi ustav Srbija je dobila 1835. Godine 1867. donijet je sultanov ukaz (ferman) o povlačenju turske vojske iz srpskih gradova. Neovisnost Srbije priznata je na Berlinskom kongresu 1878. Knez Milan Obrenović postaje srpskim kraljem 1882. godine. Tih godina nastaju u Srbiji i megalomanske ekspanzionističke ideje za stvaranjem Velike Srbije unutar viših državnih krugova, koje će kasnije biti pokretačem agresivnih ratova Srbije sa susjedstvom. Obrenovići i Karađorđevići su naizmjenice vladali u 19. stoljeću. Posljednji Obrenović, kralj Aleksandar, ubijen je zajedno s kraljicom Dragom 1903. Tad na vlast dolazi kralj Petar I. Karađorđević. Balkanski ratovi
Srbija, Bugarska, Crna Gora i Grčka krenule su 1912. u Prvom balkanskom ratu u konačno oslobađanje od turske vlasti. Nakon rata Srbija nije uspjela ostvariti svoj cilj - izlazak na Jadransko more, preko sjeverne Albanije, a Bugarska je bila nezadovljna podjelom Makedonije. To je prouzročilo Drugi balkanski rat 1913. kada su Srbija, Grčka, Turska i Rumunjska brzo pobijedile Bugarsku. Srbija je od Bugarske, kao ratnu odštetu dobila određena ozemlja sa zapada Bugarske.
II teza a) Fabula ili siže Prvobitno je lektira ” Nečista krv ” bila objavljena u formi pripovetke, početkom 20. veka. Nakon toga, lektira ” Nečista krv ” izlazi u nastavcima u tadašnjim časopisima, da bi nakon dosta ispravki Bora Stanković objavio roman ” Nečista krv ” 1910. godine. Koliko je poznato, on nije imao dovoljno novca za štampanje celokupnog dela, pa je objavio roman u skraćenom uzdanju, nadajući se da će jednog dana imati dovoljno novca da štampa kompletan roman. Međutim, ubrzo izbija Prvi svetski rat i taj dodatak delu netragom nestaje, tako da lektira ” Nečista krv ” ostaje u formi kakvoj je danas čitamo. Analiza i interpretacija ovog dela, pre svega mora početi od saznanja o vremenu koje opisuje, jer je lektira ” Nečista krv ” između ostalog i sociološki roman. Kao što smo rekli vreme i mesto radnje ovog romana je Vranje, krajem 19. veka. U to doba, zapravo nakon 1875. godine Vranje, ali i teritorija tadašnje Srbije je oslobođena od turske vlasti, a to je za sobom povuklo i ne tako sitne promene u društvu i životu ljudi, uopšte. Kako su turski uzurpatori napustili teritoriju zemlje, oni za sobom povlače i lagano nestajanje onih ljudi koji su živeli dobro upravo zahvaljujući saradnji sa Turcima. A tada na scenu stupaju ljudi koji su do juče bili nadničari, obični seljaci. Kako se Vranje nalazilo na trgovačkom putu, sasvim je logično da tim putem pristiže i novi svet, mahom ljudi koji su živeli blizu granica. Bili su to ljudi koji su došli do velikih količina novca na razne načine, koji baš i nisu bili legalni. Više je bila reč o špekulacijama, moglo bi se reći. I kako je, do juče bogat sloj siromašio, tako se sada ovaj novi svet, nekadašnjih nadničara
naglo bogatio. Ljudi koji su do juče imali i ugled i novac, sada to daju ili prodaju budzašto nekadašnjim nadničarima. Sada kada znate sve ovo, analiza i interpretacija samog dela će biti bitno jednostavniji, jer je upravo ovo glavni motiv čitavog romana, iako su u njemu prisutni i mnogi drugi motivi. Iako analiza romana ” Nečista krv ” počinje od analize društva, za razumevanje dela je vrlo važan i takozvani biološki motiv, to jest motiv ” nečiste krvi “, koji je jedan od osnovnih motiva dela. A ovaj motiv se razvija od samog početka, pa Bora Stanković uvodi čitaoca u priču rečima: ” Više se znalo i pričalo o njenim čukundedama i pramdedama, nego o njima samim: o ocu joj, materi, pa čak i o njoj – Sofki. ” Sam početak romana ” Nečista krv “, Bora Stanković posvećuje upravo tom biloškom motivu, te podrobno opisuje sve Sofkine pretke: njenog pradedu hadži Trifuna. prababu Conu, dedu Kavarola, baba – tetku Nazu ( sestru deda Kavarolinu ) i teču, koga su zvali ludi Rista. Čitalac shvata da su upravo oni uzrok te ” nečiste krvi “. Karakterizacija likova se ne odnosi samo na pretke, već i na efendi Mitu i njegovu kćer Sofku, koji predstavljaju naslednike i kao takve, predstavnike sadašnjeg vremena i nosioce ” nečiste krvi “. Analiza i interpretacija ovog dela Bore Stankovića, vidi roman ” Nečista krv ” ne samo kao sociološki roman, već i psihološki, te roman – dramu. Glavni lik romana je devojka, Sofka, vrsna lepotica, kroz čiju sudbinu Bora Stanković oslikava sudbinu čitavog društva. On prati njen život od najranijeg doba, pa sve do smrti. Pored nje, glavni likovi su i njen otac, efendi Mita, ali i gazda Marko, koji će je kupiti kako bi je udao za svog sina Tomču, formalno, sve do trenutka dok sama Sofka ne shvati da je gazda Marko zapravo poželo za sebe, sledeći gnusni običaj koji je vladao u nekadašnjim seoskim sredinama. Lektira ” Nečista krv ” je sastavljena od ukupno 33 poglavlja, a u njoj su izražena tri dramska mesta, čime se bave analiza i interpretacija ovog dela, a razumevanje ovih važnih tačaka u pripovedanju je osnovno za dobar sastav iz srpskog jezika kada se obrađuje lektira ” Nečista krv “. Prvo dramsko mesto je trenutak kada nekada uspešan čovek, gazda Mita, usled finansijskih teškoća u koje je zapao, odlučuje da proda svoju jedinu kćer Sofku jednom potpuno nepoznatom čoveku. Reč je o gazda Marku, koji
se obogatio, ali je seljak poreklom. Da situacija bude još surovija, gazda Markov sin, Tomča tada ima svega 12 godina i duplo je mlađi od Sofke. Drugo dramsko mesto je svadba lepotice Sofke i mlađanog Tomče, to jest trenutak u kome devojka shvata da je gazda Marko zapravo izabrao za sebe, a ne za svog sina. Istovremeno, zgađena željom svog svekra, ali mlada i puna strasti, Sofka pada u iskušenje, ali uspeva da se savlada, kao uostalom i gazda Marko, koga Sofka srećom zaustavlja u prljavoj nameri. A on besan, što ne može da učini ono što su sasvim sigurno činili njegovi preci, iskaljuje sav bes na svoju nedužnu ženu. Potom odlazi da se bori protiv Arnauta i biva ranjen. Iako su postojale šanse da će preživeti, on sam kida zavoje želeći da umre, jer je itekako svestan da ako još jednom bude prišao Sofki neće moći da se uzdrži kao prvog puta. Treći dramski momenat je vezan za dolazak Sofkinog oca kod Tomče, kako bi dobio ostatak novca koji mu je njegov otac obećao za Sofku. Upravo ovaj moment je definitivno doveo do toga da Sofka prizna svoj poraz i shvati svu veličinu svoje nesreće. Efendi Mita je pri tom bio vrlo nadmen i izvređao Tomču, koji do tog trenutka uopšte nije znao da je Sofka kupljena za njega. Zapravo, verovao je da ga zaista voli. Međutim, kada je saznao da je za nju dat novac, Tomča počinje da je tretira kao robu, da je tuče, što vremenom dovodi do Sofkinog kopnjenja i uništenja. Iako na prvi pogled analiza i interpretacija romana ” Nečista krv ” pokazuju da je u prvom planu pripovedanja sociološki aspekt, odnosno propadanje porodice usled propadanja čitavog društva kome su pripadali, za dobro razumevanje ovog dela vrlo je važan motiv ” nečiste krvi ” u romanu. Ujedno je ovaj motiv jedna od najčešćih tema za sastav iz srpskog jezika kada se obrađuje lektira ” Nečista krv “. Naime Bora Stanković govori o propasti porodice usled naslednog faktora, te devijantnosti u ponašanju. Motiv ” nečiste krvi ” je vrlo kompleksan, a on je predstavljen na mnogo načina, to jest ispoljava se na različite načine. Na prvom mestu on je oličen u želji za raskoši, uživanju u jelima i želji za što lepim odevanjem, te odsustvu rada. Obraća se pažnja na fizički izgled, žene zavode sve, bez obzira da li su im i šta u rodu, muškarci uživaju u razvratu i sa seljankama i sa Cigankama i sa ženama koje su sumnjivog morala, otpuštene iz harema mnogih Turaka koji su napustili Srbiju. A kao rezultat ovakvog ponašanja javljaju se razne bolesti, poput umobolnosti, oduzetosti, deca se rađaju sa mnogim anomalijama.
U Sofki isto teče ta ” nečista krv “, ali se ne ispoljava na istovetan način. Jeste ona nasledila dosta od njenih predaka, na primer naglašenu putenost i čulnost, ali nekako uspeva da se iskontroliše, barem u nekim situacijama. Sa druge strane, u većini situacija u kojima se bude našla ne svojom voljom, Sofka će pokazati trezvenost, te će zarad svoje porodice podneti veliku žrtvu. Iako je u prvom momentu našla snage da se usprotivi očevoj želji da bude prodata, Sofka ipak preuzima na sebe ni malo laku žrtvu. Međutim i u njenom liku je prisutna ” nečista krv “, a koja se pored naglašene čulnosti, ogleda i u njenim maštarijama, te željom da joj se svi dive. Posebno je motiv ” nečiste krvi ” izražen u scenama strasti i pohote kada Sofka priziva sebi gluvoneme sluge, ne bi li ublažila svoju prazninu, ali i u deci koju rađa, koja su slaba i u fizičkom i u psihičkom smislu. Druga fabula Roman Nečista krv podijeljen je na 33 poglavlja. U prvom poglavlju, koje je vrlo važno za razumijevanje osnovne teme sadržane u naslovu i uzroka propadanjajedne hadžijske porodice, čiji je polednji muški izdanak efendi Mita. Pisac počinje od porodičnog prosperiteta koji je došao sa hadži Trifunom i njegovim neumornim radom, sticanjem bogatstva, a sa bogatstvom i ugleda u gradu i autoriteta u porodici. Međutim, nakon njegove smrti sve se izmjenilo: više nije bilo reda u kući, niti pravoga rada - u trgovini se sve više gubilo, imanja su propadala. Muški sviet se sve više udaljavao kako od posla tako i od drugih ljudi, okrenut sebi , svojim željama, navikama, ličnim potrebama i nagonima. To se isto dešavalo i sa ženama: predavale se dotjerivanju, sjaju, raskoši, uživanjima, željama da se dopadnu svakome. A onda je, vremenom, u svima njima (i u muškarcima i u ženama) zavladao nemoral, ona nagonska strana bića, kao u Sofkinom djedu Kavaroli, u prababi Coni, u Nazi i drugima, dok nisu počeli da pobolijevaju i postaju svijet izopačenih i degenerisanih: Toliko umobolnih, uzetih, toliko rađanja djece sa otvorenim ranama, umiranje u najboljim godinama, večito odlaženje čuvenih ećima, lekara, babica, toliko bajanje, posipanje raznim vodama, vođenje kod vračara... Eto, iz takve porodice, na takvom porodičnom stablu, pojaviće se zakasnjeli izdanak - efendi Mita, a potom i njegova kćer Sofka. Mlada Sofka nikad nije htjela da razmišlja o tim svojim precima jer bi se pri tom počela i sama osjećati bolesnom. Kako je rasla i sazrijevala, Sofka je
postajala sve ljepšai izazovnija. Uostalom, i njen otac, efendi Mita, bio je lijep čovjek. Sa propašću turskog, i on se povlači, kao da bježi od nove stvarnosti i novog života. Odlazi preko granice i tamo ostaje nedjeljama i mjesecima. Iznad svega voli Sofku. Ona je njegova mezimica, pa je zato i Sofkica!... Tatina Sofkica!... Međutim, kako njena snaga postaje sve bujnija, a njena ljepota neodoljiva, efendi Mita sve rijeđe dolazi kući, kao da zazire od njene blizine. Osiromašio i materijalno sasvim propao, on odlučuje da ljepoticu Sofku, punu strasti i snova o lijepom i kršnom mladiću, sada već u godinama, uda za gazda Markovog sina, za dvanaestogodišnjeg Tomču, bolje reći da je proda za veliku sumu novca. Jer, kada je dojučerašnji seljak gazda Marko prvi put ugledao Sofku, skoro istih godina, odmah je zaželio da je ima za snaju, odnosno za sebe, ne žaleći koliko daje. On, dakle, to čini iz dva razloga: zbog njene raskošne ljepote i zbog želje da se kao pridošli i imućan, ali bez ugleda, što više potvrdi u novoj sredini, orođujući se sa starom hadžijskom porodicom. Sofka, poražena saznanjem za koga je otac udaje buni se, ali, na kraju, svjesno pristaje da bude žrtva radi materijalnog spasenja oca. Uoči svadbe, po običaju, Sofku odvode u hamam na kupanje. Tamo, pomješana sa drugim ženama nagih tijela,sluša pomalo žalobne pjesme o udaji, rastanku, o oproštaju od mladosti, što će je rastužiti i natjerati na plač, utoliko više što udaja nije bila vlastiti izbor i što nije obećavala sreću i neki trijumf, nego sramotu, poraz i rušenje svih iluzija. I zato joj, po povratku kući iz amama, "njoj cela kuća, naročito zbog tog šimšira, kao da zamirisa nešto pokojno, mrtvačko". Simbolika za umiranje jedne ljepote, za smrt svih iluzija koje je razvijala u trenucima svoje djevojačke samoće. Došao je i dan svadbe. U efendi Mitinoj kući sve je organizovano i otmjeno u izgledu i držanju ljudi, sve suzdržano u govoru i ispoljavanju osjećanja; svuda i u svemu se osjećao duh gospodstva, stare vranjske aristokratije, sa utiskom da nije to kraj stare slave i bogatstva, iako je sve to bilo plaćeno parama gazda Marka. U kući pak gazda Marka sve je drugačije - sirovo, gruboi neukrotivo, bučno. Gore vatre, kotlovi su puni rakije, muzika ječi i bubnjevi bubnjaju svom silinom; pije se, pjeva, grli, viče igra. Sve je sljačko i neukrotivo u provali strasti: "zdravice, halalakanje, usklici". Žene će "trista
čuda iz besa i strasti učiniti". To je prava erupcija seljačke zdrave energije i one "radom ubijene strasti". Muškarci, neukrotivi i podivljali od pomame čula i strasti, vade noževe i zabadaju ih u stolove, sijeku sebi vekne; kidišu na žene. U tim trenucima, užasnuta Sofka sve muškarce doživljava kao jednog muškarca, a "sve ženske" takođe vidi kao "jednu opštu žensku". Tu se Tomča gubi, kao da i ne postoji. U prvom planu je gazda Marko, uvijek uz Sofku, tražeći od nje da kaže koga najviše voli. A kad je ona izgovorila: Sve, kuću, tebe, a najviše tebe..., u njemu se probudila nova vrelina i zanos, i nada i slutnja da će ta ljepota, po nepisanom pravilu i "zakonu" predaka, pripasti prvo njemu. Otvara škrinju punu srebrnjaka i zlatnika i sve joj to pokazuje i kao da pred njom razastire, opijen njenom blizinom, mekotom i bjelinom tijela, oblinama. On pada pred njom i u mraku joj se ispovijeda. a kad Sofku odvode u njenu sobu, Marko grdi starog djeda Mitra, majku i oca proklinje. Svi su oni, prije njega, imali pravo na prvu bračnu noć sa snajom, samo njemu brane, samo on ne može. Svi su oni ženili sinove i birali snaje po svojoj volji, ne za sinove, nego za sebe. I njega je otac mladog oženio i sigurno je i njegova žena prvo sa njegovim ocem spavalai, kasnije, živjela... Zato je i razgoropađen, uvrijeđen. Ophrvan prevelikim strastima, ustaje, tuče ženu, sa željom da joj se osveti, da je ubije... Onda, zagrcnut od bijesa i onemoćao od silne požude, na koljenima i laktovima ide prema vratima Sofkine sobe; rukom dodiruje, noktima grebe po vratima, ali nema snage da ih otvori i uđe u sobu. A ženino cviljenje i kuknjava nalik su na nož koji se zariva u srce; od toga, on ima utisak, kao da se ruši kuća i po njemu padaju tavanica, grede i crijepovi. Osjećajući se poraženim, a ne znajući kako da izađe iz te situacije, u bijesu poziva slugu Arsu i traži da mu osedla konja. Uzjahaće u bijesu konja, i udarajući ga nožem u sapi, odjuriće u noć, da se tamo na granici sa Arnautima bori i da pogine. Ubrzo je Marko teško ranjen, a kada su ga previli i ponijeli kući, "raskidao je veze, pojaseve oko sebe, te krv i utroba pokuljala..." Drugi susret sa Sofkom nije mogao da podnese, a da pri tome ostane na distanci. Nakon smrti gazda Marka počinje novo poglavlje u životu Sofke. Tomča je odrastao, sazreo u pravog muža, a Sofka je bivala sve srećnija. Ali, ne zadugo. Taj harmonični porodični život, svojim iznenadnim dolaskom, prekida
njen otac efendi Mita. To je bio drugi udarac ili postupak oca koji će uništiti život kćerke. Prvi je bio kada se odlučuje da je proda, drugi sada kada je došao da traži novac od Tomče koji mu je njegov otac obećao. U pitanju je zaostali dug za Sofku, o čemu Tomča ništa nije znao. Nastup efendi Mite je dosta grub, pun je omalovažavanja i prezira: Pare! - Zar da nije obećao pare, i to kakve, zar bih ja dao, ne za tebe nego za vas, moje čedo, kćer? Ko si ti? Šta si ti? Kerpič jedan, seljak jedan!... Tomča je preneražen onim što je čuo. Saznanje da je Sofka data zbog para a ne iz ljubavi, a još i ponižavanje riječima "kerpič" i "seljak", u Tomči izazivaju gnijev i očaj. On, i ne brojeći novac, baca pune kese sa novcem u lice efendi Miti, a kada ovaj odlazi, viče na Sofku, tuče je, da bi potom uzjahao konja i, kao njegov otac nekad, odjurio prema granici, na svoje imanje, da tamo pije i u sebi pati. Od tog trenutka gasi se pažnja i ljubav prema Sofki. Ona je sada u njegovim očima kupljena stvar, vlasništvo sa kojim može da radi šta hoće. Retko dolazi, a kad dođe, tuče je, vrijeđa, tjera silom da pije i tako, probuđenih strasti, ostavlja je samu. Ona se povlači u sebe, vene, njena ljepota sve više nestaje, a snaga kopni. Efendi Mita traži od Sofke da se vrati staroj kući, ali ona tu pruženu ruku spasenja odbija, spremna na još veću patnju. Svekrva, ojađena, kune sve što je muško: i muža Marka, i Mitu, i sina Tomču, da bi na kraju od muke umrla. Sofka, ostavši sama, sve više se opija da bi, mučena od muža, sebe što više umrtvila. A kad bi zavladalo unutrašnje ludilo u njoj, "onda je zvala sebi sluge. I zato su onda svi momci što bi služili kod nje, morali uvijek biti gluvonijemi". Nečista krv je potpuno ovladala njome. Djeca koja su se rađala bila su malokrvna, blijeda, podbula, bolesna. Dakle, sve se ponavlja ispočetka i sa početka života: propadanje, materijalno, moralno i opšta degeneracija. U razvoju radnje ili na planu kompozicije romana Nečista krv javljaju se tri čvorna mjesta, tri dramska mjesta ili situacije koje roman čine velikom dramom ljudske duše; mjesta iz kojih izvire sva dramatika romanesnog života. Prvo dramsko mjesto - klimaks u romanu je kada "propali efendi Mita" prodaje svoju kćerku Sofku nepoznatom strancu, bogatašu seljačkog
porijekla, gazda Marku, i to za njegovog dvanaestogodišnjeg sina Tomču, samo da bi se oslobodio bijede i konačne propasti. Drugo dramsko mjesto vezano je za dan svadbe i trenutak kada gazda Marko, podstaknut pićem i pohotom, želi da se suviše približi lijepoj Sofki, ali se u njemu sve lomi između tjelesne pohote i nekih obzira. To je trenutak najvećih iskušenja i za samu Sofku, čijom je gospodskom ljepotom opsjednut sirovi gazda Marko. Trenutak kada, zaustavljen u namjeri, tuče ženu i puzi prema Sofkinim vratima a zatim, zaslijepljen bijesom što je u tome spriječen, na konju odlazi u noć, da u sukobu sa Arnautima pogine. Treći dramski momenat je kada efendi Mita uleće u kuću Tomče i Sofke, kada traži novac, vrijeđa Tomču i sa novcima bježi, a tomča "kupljenu" Sofku tuče i tretira kao svoje vlasništvo.
b) Analiza likova (najmanje 2) Efedi Mita Sofkin otac, efendi Mita je potomak bogate, čorbadžijske porodice. On je bio obrazovan, naočit, školovan, lep, govorio je grči, turski i arapski jezik. Iako su se njegovi roditelji svega odricali kako bi on imao što više novca za školovanje, efendi Mita ih se, čini se i stideo i nije mnogo mario za njihovu žrtvu. Bora Stanković navodi da kada se Mita vratio sa školovanja, više nije želeo da deli ni trpezu sa svojim roditeljima, već je jeo na spratu. Pa čak ni kada su umrli nije im došao na sahranu, jer tobože glasnik nije uspeo da ga pronađe, pošto je bio na putu. Efendi Mita je nekako svima bio dalek, ali je zato drugovao sa Turcima, te odlazio kod njihovih žena. Želeći da se spase i pobegne od svoje propasti, kada čitavo društvo ide u sunovrat, efendi Mita spas pokušava da pronađe u Turskoj. Oženio je siroticu, koja nije bila toliko lepa kada ju je uzeo za ženu, ali je ubrzo procvetala. Prema ženi i ćerki je efendi Mita tek s vremena na vreme pokazivao naklonost, a obično je bivao na putovanjima. Od kada je njegova Sofka porasla, efendi Mita čini se beži od kuće, dolazeći tek po neki put u nekoliko godina i to isključivo noću, kako je ne bi sreo. A ” Sofka je oduvek, otkako
pamti za sebe – znala za sve. I kao što je, nikad ni za šta ne pitajući, osećala i razumevala sve šta se oko nje događa, tako je isto znala i za sebe šta će s njome biti. ” Pa je tako bila svesna i da njen otac ne dolazi kući samo zbog nje, jer se bojao da u njemu ne proradi ” nečista krv “. Poslednji put kada je došao, doneo je tužnu vest da će udati svoju kćer jedinicu za sina gazda Marka, kako bi dobio novac za nju. Sofka Sofka predstavlja poslednji izdanak loze hadži Trifuna. I u njoj, povremeno vri ” nečista krv “, ali joj se ona sa uspehom odupire u mnogim situacijama. Kako veli Bora Stanković: ” Sama Sofka uvek se sa jezom i strahom sećala toga što je, ili još kao i dete, od svoje babe, matere i ostalih tetaka i strina mogla da načuje, kad su one bile nasamo i mislile da ih niko neće čuti, još manje se bojale da će to Sofka, onako mala razumeti, a kamoli upamtiti; ili što je i sama, kad je odrasla, svojim očima videla. ” Ona ne želi da misli o svojim precima, jer se pribojava da i u njoj teče ” nečista krv “. Ponaša se kao da je iznad svih devojaka, svesna je svoje nadljudske lepote, a hrabro stoji i gleda sve u oči. U samom uvodu u njen lik, Bora Stanković sa puno detalja opisuje Sofku, tako da čini da čitalac može vrlo lako da je zamisli. Bila je lepa, ljupka, jedra, a sa godinama njena lepota je bila sve ” raskošnija i zanosnija “, lice joj je bilo belo, čelo visoko, oči krupne. Usne su joj bile tanke, ali uvek su izgledale vlažne i strastvene, a jagodice vrele. ” A od svega toga što je bilo oblo i saliveno i činilo njenu lepotu, koja kao da je stala zanavek uobličena, jedino je kosa bila bujna, crna i teška. ” Sofka je od svojih prvih saznanja o sebi bila svesna svoje lepote i bila je sigurna da će se razlikovati od drugih, bila je zadovoljna samom sobom, gledala je druge devojke sa visine i bila je sigurna da joj nijedna devojka neće biti ravna. Njen unutrašnji život je bio obeležen mnogim maštanjima o muškarcu koji će ispuniti sve njene želje. Ali, istovremeno je glavna junakinja romana ” Nečista krv ” razmišlja i o drugim devojkama, strepeći da će ipak doći neka koja će
biti mlađa, zanosnija i lepša od nje. Već u četvrtom poglavlju romana čitalac saznaje da Sofka voli samoću i tišinu. Ne voli svadbe, okupljanja sveta, posete i baš zato više voli zimu, jer joj je tada sve ” lakše i slađe “. Sofka ima i ono ” njeno “, kada joj u trenutku čitavo telo zatreperi, kada joj se uznemire sva čula, ” topi se od neke sladosti ” i ” od beskrajne češnje za nečim oseća da bi jauknula “. Tada oseća da postoje dve Sofke i to jedna ona sama, a drugo ona koja je nosilac ” nečiste krvi “. Čak u jednom trenutku kada je uhvati to ” njeno “, ona poziva slugu, gluvonemog Vanka, ali ipak uspeva u poslednjem trenutku da se odupre iskušenju. Kako vreme prolazi, a niko je ne prosi, Sofka počinje da se plaši da se neće udati za mladog, visokog, tamnoputog i snažnog mladića, o kome sanjari i na kome će joj zavideti svi. Međutim, njeni snovi nestaju kada u kuću jednog dana dolazi njen otac, efendi Mita i dovodi joj budućeg svekra, gazda Marka. Iako se poslednjim atomima snage bori za svoju slobodu i pokušava da se odupre, Sofka ipak prihvata da se žrtvuje. Nakon takve odluke ona oseća samo ravnodušnost prema svemu, nezainteresovana za bilo šta, ona oseća ” otupelost “. Karakterizacija likova je došla do savršenstva upravo u trenutku kada Bora Stanković prikazuje Sofku nakon donošenja ovakve odluke jer čitalac gotovo da može da oseti da je Bora Stanković sada prikazuje kao kakav predmet koji je u službi drugih. Sofka uspeva da se uzdigne iznad situacije, te da se uvek pojavljuje kao nasmejana pred svetom, kako niko ne bi primetio koliki je njen bol. Međutim, scena u amamu, pred samo venčanje pokazuje veličinu njenog bola: ” A sutra, posle venčanja, sve prestaje. Više nema kome ni da se nada, ni o kome da misli, još manje da sanja. Sve što je duša volela, za čim je žednela, i ako ne na javi ono bar u potaji negovala, sve sutra ide, odvaja se, otkida… ” To je prvi put da je dozvolila sebi da zaplače. Iako možda na prvi pogled ne izgleda tako, Sofka je požrtvovana, nesebična, jer se svesno žrtvuje za svoje roditelje i porodicu.
Ne odustaje od svoje žrtve čak ni onda kada joj otac ruši poslednju nadu da može biti srećna, kada dolazi da traži ostatak novca od njenog muža, koji je nakon ovog nemilog događaja počinje tretirati kao stvar koju je kupio. Počinje da je maltretira i fizički i psihički, a ona nemajući kud zove k sebi sluge, ne bi li barem malo smirila ono ” njeno “. Zato su sve njene sluge morale biti gluvoneme. Na kraju, Bora Stanković je prikazuje potpuno nezainteresovanu, ravnodušnu prema svemu što se oko nje događa. Pije svaki dan, pati od napada glavobolje i sama ugašena, sedi pored ognjišta i džara drvetom po pepelu. Gazda Marko Gazda Marko je jedan od najvitalnijih i psihološki najuvjerljivijih muških likova u prozi Bore Stankovića. Na njega nailazimo samo u nekoliko poglavlja. Prvi put se javlja u 8. poglavlju romana, kao stranac i neznanac koji je došao sa efendi Mitom u njegovu kuću da je vidi i kupi, sa namjerom da se "upiše" u svijet uglednih ljudi. Tada će se prvi put i čuti njegovo ime, kada efendi Mita kaže:- Evo, gazda Marko. Ovo je moj saraj.Ovo je ta "efendi Mitina kuća". Ovo je moja domaćica, a ovo je moja kći, moja Sofka, tatina Sofka!... Gazda Marko biće očaran kućom, što se vidjelo i pri odlasku. Kada je uzjahao konja, okrenuo se prema kući i dugo sa uživanjem gledao u nju. Iz narednog poglavlja čitalac saznaje da je on iz gornje čaršije, da je doseljenik i po svom porijeklu seljak iz pčinjskog kraja. Pogled koji prvo baca na dva velika sanduka i teške katance na njima u svojoj sobi čitaocu treba da sugeriše da ima dosta para i da iza te seljačke sirovosti krije dobro bogatstvo. Kada je stigao, odmah je sjeo i, kao pravi gospodar, naredio da ga sluga Arsa raspremi – da ga izuje, sa njega skine pojas, silav, kako bi mogao tako raspojasan i opušten da se preda ugodnim mislima. A sama pojava njegove žene Stane treba još više da istakne njihovo porijeklo i ukaže koliko je velika razlika između onoga što oni, došljaci, jesu i svijeta efendi Mitine kuće. Ona treba da pokaže i kakav je odnos između gazda Marka i nje. Među njima je otuđenost i potpuna ravnodušnost, bez ikakve vidljive osjećajnosti. Njegova žena je bila blijeda, suva i koščata i “sva je mirisala na seljački miris, na mleko, na vonj đubreta i svežinu jaka prosta odela…” Vjerovatno da je gazda Marko, ostavši sasvim sam nakon povratka iz efendi Mitine kuće i susreta sa Sofkom, donio odluku da Sofku dovede u
svoju kuću i da nju “kupi” umjesto kuće, da mu bude snaha, ali sa podsvjesnom željom da on ima tu ljepotu pored sebe. U 13. poglavlju Bora Stanković daje osvrt na porijeklo gazda Marka; on osvjetljava njegovu prošlost i otkriva otkuda on u Vranju. Gazda Marko je bio blizu granice, cijelo selo je bilo njegovo bratstvo. Imao je jednog sina Tomču i sestru koju je pazio i mnogo volio. Trgovao je i stalno bio na nekom putu, uvijek u društvu Arnauta Ahmeta, sa kojim se i bratimio u manastiru Svetog oca (Prohor pčinjski). Ahmet je imao i sinovca Jusufa, koji je trebalo da bude njegov nasljednik, ali sve duže odsustvo dva prijatelja i sve veća bliskost između Markove sestre i Jusufa dovešće do tragičnog razriješenja i Markovog bjekstva iz tog kraja. Naime, Markova sestra je ostala bremenita i taj grijeh i sramota morali su biti naplaćeni. Jusuf je ubijen od jednog Markovog bratstvenika, a Marko, čuvajući se “krvne osvete”, sa ženom i sinom dolazi u Vranje, u gradsku sredinu. Došli su tu bez ugleda, prosti, bez prijatelja, kao skorojevići, neprihvaćeni i nepriznati, zatvoreni u svoju prostotu i seljačku prirodu. Gazda Marko će svoje namjere i silinu svoje snage, svoju strastvenost, pokazati na svadbi, u noći, uz piće, muziku i vatre, kada je uz Sofku, kada je želi, ali i pokušava da se “od samoga sebe otrgne”. Ophrvan strastima, on hrli prema njoj. Uhvaćen u namjeri i presječen u želji da joj se što više približi, on tuče ženu; na kolenima i laktovima ide prema njenim vratima, nesvjesno grebe po vratima i kao da je vidi iza vrata i čuje njene damare. Uhvaćen u svojoj promašenosti i neostvarenosti sebe kada je u pitanju mladost i ženska ljepota, gazda Marko bježi od svog silnog nagona u smrt. Vrhunac njegove zaslijepljenosti i izbezumljenosti jeste u gestu kada uzjahanog konja nožem udara u sapi i juri u mrak, dok za njim viče Arsa: Ode gazda i poseče alata! I gazda Marko, kao i ostale Borine ličnosti, nosi neiživljenost i promašenost života, jer i njega su na silu i bez ljubavi oženili dok je još bio dijete, ostajući uskraćen za mnoge mladalačke snove, radosti, strasti i za ljepotu o kojoj svako sanja i nosi je kao nedosanjani san. c) Odnos među likovima (najmanje dva para) Efendi Mita – Sofka Efendi Mita je svima bio tuđ i stran, često je ostajao sam, sam ručavao, te stalno odlazio na neki put. Nakon što je otišao u Tursku, nespreman da
prihvati novi život i uključi se u njega, povremeno je dolazio kući, i kao krijući se zatvarao se u svoju sobu, ali uvijek naklonjen Sofki. On je u Sofkinim očima i ustima vidio nešto i kao da se, gledajući ih, sjećao nečega. Međutim, kako je Sofka rasla i razvijala se u ljepotu koja zanosi i uzbuđuje, on je sve rjeđe dolazio, čega je bila svjesna i sama Sofka. Kao da se plašio grešne pomisli i nagonskog, incestnog u sebi, a što bi bila posljedica "nečiste krvi", one predačke, naslijeđene, rušilačke krvi, kojoj ništa nije sveto. I kad bi došao, bilo bi to rijetko, dolazio je samo noću. Posljednji put kada je došao, već je donio odluku: udaće svoju Sofku za gazda Markovog sina Tomču, dvanaestogodišnjaka, i ne sluteći da će mu se ona suprotstaviti. To je bilo prvi i jedini put da se ona suprotstavlja, kršeći nepisano pravilo po kome su, u tom svijetu, roditeljska riječ i odluka neporecive. Efendi Mita je bio iznenađen i začuđen takvom reakcijom svoje Sofke. Od bijesa on počinje da se trese i prvi put počinje da ispovjeda svoju nevolju, materijalnu propast i bezizlaz u koji je pao. Sofka – Tomča Svi Sofkini snovi o mladom, visokom tamnoputom i snažnom mladiću, na kome će joj zavidjeti sve druge djevojke, nestaju onog trenutka kada je u njihovu kuću došao gazda Marko da je isprosi za svog maloljetnog sina Tomču. Ne želeći da se pomiri sa nametnutim rješenjem, ona prvobitno odlazi ocu i suprotstavlja se njegovoj odluci, ali shvativši u kojem bijednom polažaju se nalaze, odlučuje se žrtvovati za svoju porodicu. Od tada je osjećala samo otupjelost, ravnodušnost i nezainteresovanost za bilo šta. Ipak, kada se udala Tomča je bio veoma pažljiv prema njoj. Spavao je do njenih nogu, gotovo na podu. Samo kada bi ga ona pozvala, prišao bi joj. Predao joj je i ključeve od sanduka sa novcem i sva kuća je bila njena. Naposlijetku, Sofka je zavoljela sve njih, i kuću, i svekrvu, a naročito njega, muža. Tomča je bio sasvim njen i ni o čemu drugom nije znao nego o njoj. Spremnost na ličnu žrtvu nije prestala i nakon upada oca efendi Mite u njihovu kuću i nakon svih njegovih uvreda nanijetih Tomči, čime je zapečatio i njenu sudbinu. Sofka nastavlja ćutke i bez glasa otpora ili prigovora, podnositi udarce, ponižavanja, fizičko i psihičko satiranje. III teza
a) "Nečista krv": tradicija, naslijeđe, fenomen krvi Stanković je davao tragične sudbine ljudi i žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo i osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim moralom građanske klase u nastupanju, zbog koga je i sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika ličnosti u okvirima kojima je vezana lićna sreća. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjećanja, je najčešći I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesrećni su I tragični na isti način, presjećeni I zgužvani životom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije I šta će svijet reći. U djelu Borislava Stankovića čovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, već I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujući često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajući nezadovoljni donose nesreće I prouzrokuju tragedije. Snaga njegovog kritičkog realizma ogleda se u tome što patrijarhalni moral nije prikazan kao idealni način života.
b) Jezik u djelu: odlike i specifičnosti Pošto je sam Bora Stanković rođen u Vrenju on je pokušao da uvede taj vranjski govor, tj. njihov dijalekat u književnost. Mnogi drugi pisci su mu zamjeravali i kritikovali njegov jezik i stil pisananja. Smatrali su da on nije savladao srpski jezik i da ima problema sa konstrukcijom rečenice i sinteksom. Međutim taj njegov stil i jezik pisanja su ga izdvojili od ostalih književnika i omogućili su mu da bude originalan u svim njegovim književnim djelovima. Period između 19 i 20 vijeka je bio period sudaranja starog i novig načina života što je i Bora Stanković prikazao u svojim djelima. U romanu imamo i različite tehnike pripovjedanja kao što su :opis, dijalog, monolog, unutrašnji monolog...
c) Odnos Sofka – Nora, Sofka - Ana Karenjina Sofka - Nora Sofka je bila spremna žrtvovati sebe za svoju porodicu. Čak i nakon što se Tomča prema njoj prestao ponašati s ljubavlju i poštovanjem, ona je nastavila ćutke i bez glasa otpora ili prigovora, podnoiti udarce, ponižavanja, fizičko i psihičko satiranje. Bora Stanković je, na kraju, ostavlja sa nezdravim porodom; ostavlja je nezainteresovanu i ravnodušnu prema svemu, bilo da je to blisko ili ne. Sa migreničnim bolovima u glavi i sa uvijenom glavom, ona sjedi pored ognjišta i zgasle vatre i prutom šara po pepelu, kao da simbolično ispisuje svoju zgaslu ljepotu, izgubljenu snagu i život nalik na taj pepeo. S druge strane, Nora iako je bila spremna na žrtvu da bi spasila svog muža, shvativši da je on suviše sebičan i da je nikad nije stvarno ni volio, ona ga odlučuje napustiti. Ne želeći više biti lutkom, progovorila je istodobno u ime ravnopravnosti kao i svojevrsne socijalne pravde. Ona otkriva da prije dužnosti prema mužu, prema svojoj djeci najprije treba ispuniti dužnost prema samoj sebi, i zato ih napušta te polazi ususret pronalaženju same sebe. Sofka – Ana Karenjina I Sofka i Ana Karenjina su bile veoma lijepe žene. Ana Karenjina je bila elegantna dama koja je plijenila pažnju društva. Sofka je godinama postajala sve raskošnija i zanosnija. Od samog početka Sofka je bila uvjerena da će biti lijepa i najljepša, i da će tom ljepotom zadivljivati i njome poražavati svijet. U svojoj ljepoti je vidjela svoju sigurnost, slobodu i odbranu, pa je kod drugih izazivala divljenje, poštovanje i strah od svoje blizine i prisustva. Svakog je muškarca gledala u oči dok ne bi oborio pogled, savladan tom njenom ljepotom.
