GLUKOZA Glukoza je jednostavni šećer, monosaharid, te je jedan od najvažnijih ugljikohidrata. Glukoza je najrasprostranjeniji monosaharid u prirodi, međutim samo kao izomer koji se zove dekstroza ili grožđani šećer. Može se naći u krvi svih sisavaca te u medu i grožđu. Molekule složenijih ugljikohidrata kao što su škrob i celuloza nastaju od velikog broja molekula glukoze. Ugljikohidrati su spojevi ugljika, kisika i vodika u kojima je odnos između vodika i kisika kao u vodi (H:O = 2:1). Dijelimo ih na jednostavne šećere ili monosaharide (npr. glukoza, galaktoza, fruktoza) i složene šećere-oligosaharide ili polisaharide (npr. glikogen, škrob). Većinom su biljnog porijekla, a za organizam čovjeka predstavljaju glavni izvor energije. Energija dobijena iz ugljikohidrata koristi se u organizmu za rast stanica, odvijanje drugih metaboličkih procesa i biosintezu novih tvari. Glukoza je potrebna za mišićni rad, za sve procese u organizmu, uključujući i rad mozga i najznačajniji je izvor energije. Glukoza ulazi u krv iz probavnih organa, razgradnjom hrane uz pomoć jetre, koja osnovne sastojke hrane (masti, bjelančevine, šećere) pretvara u one organizmu potrebne i uz pomoć inzulina (koji pomaže savladati otpor površine ćelije) ulazi u ćelije, gdje uz pomoć enzima cijepaju glukozu i pretvaraju ju u organizmu potrebu energiju. Inzulin se stvara u gušterači, žlijezdi smještenoj iza želuca, uz dvanaesnik. Podražaj za izlučivanje inzulina je povećana nivoa glukoze u krvi. Ako nema dovoljno inzulina, koji savladava otpor površine stanica za ulazak glukoze iz krvi, nastaje šećerna bolest. Nivo glukoze u krvi kod svakog pojedinca, ovisi o tjelesnoj aktivnosti i o vremenu proteklom od konzumiranja jela. Ove vrijednosti su dodatno povećane kod brojnih patoloških stanja kod kojih nivo glukoze u krvi može biti povišena (hiperglikemija) ili smanjena (hipoglikemija). Glukoza je potrebna za mišićni rad i za sve procese u organizmu, uključujući i rad mozga, pa je tako i najznačajniji izvor energije. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 4,4 – 6,4 mmol/L Povišeno: U koliko beta stanice gušterače ne mogu stvoriti dovoljno inzulina (ne mogu savladati otpor površine stanica), u tom slučaju glukoza ne može ući u stanice i biti iskorištena već se nakuplja u krvi, gdje i mjerimo povišenje njenog nivoa. Povećane vrijednosti glukoze ukazuju na poremećaj metabolizma ugljikohidrata. Ponekad liječnik preporučuje praćenje nivoa tokom dana (profil glukoze). Tada se preporučuje dodatno provjeriti nivo HbA1c. Sniženo: Pad glukoze u krvi se manifestuje kao hipoglikemija i karakteriše je mišićna slabost, nedostatak koordinacije i konfuznost. Daljnji pad ispod kritičnog nivoa glukoze u krvi (približno 2,5 mmol/L) dovodi do hipoglikemijske kome.
UREA Urea je glavni metabolički produkt dušikovih tvari u našem organizmu. Urea nastaje iz amonijaka i CO2 u Krebs-Henseleitovom ciklusu u jetri. Njeno stvaranje stoga ovisi o dnevnom unosu proteina te endogenom metabolizmu proteina. Urea se većinom izlučuje putem bubrega, te se 40 – 60% vraća ponovo natrag. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 2,8 – 8,3 mmol/L Povišeno:
Povećane vrijednosti uree u krvi mogu se naći u akutnoj i hroničnoj bolesti bubrega, opstrukciji mokraćnog sistema, zatim manje značajno kod dekompenzacije srca, gastrointestinalnog krvarenja, Addisonove bolesti. Sniženo: Snižen nivo uree ukazuje na tešku bolest jetre, celijakiju, nefrotski sindrom.
KREATININ Kreatinin potiče iz kreatina i nalazi se u tjelesnim tekućinama. Kreatinin je proizvod razgradnje kreatina i fosfokreatina koji se gotovo isključivo nalaze u mišićima. Po strukturi kreatin je metilguanidooctena kiselina. Kreatin čini 98% ukupne mišićne mase a igra bitnu ulogu u mišićnoj kontrakciji. Stoga je proizvodnja kreatinina proporcionalna mišićnoj masi. Izlučuje se u obliku anhidrida, tj. kao kreatinin. Stoga je proizvodnja kreatinina proporcionalna mišićnoj masi. Izlučuje se putem bubrega. Metabolit koji može ukazati na poremećaj u funkciji bubrega. Metabolizam kreatina i kreatinina se odvija u bubrezima, mišićima, jetri i gušterači. Mjerenje kreatinina koristi se u dijagnostici i liječenju bubrežnih oboljenja, a pokazalo se korisnom i kod procjene glomerularne funkcije bubrega kao i u praćenju dijalize. Nivo kreatinina u serumu nije osjetljiva na rana bubrežna oštećenja te reaguje sporije od ureje u krvi na hemodijalizu u postupku liječenja bubrežnog zatajenja. Kreatinin u serumu varira ovisno o dobi bolesnika, tjelesnoj težini i spolu. Ponekad je nizak kod osoba malene mišićne mase, kaheksije, amputiranih i starijih osoba. Nivo kreatinina u serumu koja se smatra normalnom ne isključuje postojanje oštećenja bubrežne funkcije. Referentne vrijednosti: Muškarci: 79 – 125 µmol/L Žene: 63 – 107 µmol/L Povišeno: Povećane vrijednosti nalazimo kod akutne i hronične bolesti bubrega, opstrukcije mokraćnog sistema, zatim manje značajno u akromegaliji i gigantizmu. Sniženo: Snižen nivo kreatinina u krvi može se naći u mišićnoj distrofiji, kod gubitka mišićne mase, oslabljenja organizma zbog starosti ili u trudnoći
URATI - MOKRAĆNA KISELINA Mokraćna kiselina je konačni produkt metabolizma egzogenih i endogenih purina. Čovjek izlučuje mokraćnu kiselinu kao konačni metabolički produkt purina. Mokraćna kiselina izlučuje se iz cirkulacije najvećim dijelom u mokraći (oko 75%), oko 25% izlučuje se u crijevo, gdje je razgrađuju crijevne bakterije. Referentne vrijednosti: Muškarci: 182 – 403 µmol/L Žene:134 – 337 µmol/L Povišeno: Najpoznatije povećanje nivoa u krvi je giht (uloge). Giht (ulozi, podagra) jest specifični oblik hroničnog artritisa koji je izazvan poremećajem metabolizma mokraćne kiseline. To je bolest koja napada starije, genetski predisponirane osobe, a poznata je oduvijek. Rjeđe se javlja kod povećanog unosa purina hranom, bubrežne insuficijencije, akutne i hronične bolesti bubrega, leukemije, limfoma, policitemije, psorijaze, posta, gladovanja i hemoterapije.
Sniženo: Snižene vrijednosti mokraćne kiseline u krvi mogu nastati kao posljedica smanjene proizvodnje mokraćne kiseline kao što se javlja kod nasljedne ksantinurije, nasljednog nedostatka enzima purinnukleozid-fosforilaze te terapije alopurinolom.
BILIRUBIN - UKUPNI Bilirubin je žučni pigment, nastao razgradnjom eritrocitnog hema, ali i drugih hem pigmenata (npr. cytochroma). Nekonjugirani ili indirektni bilirubin ( u vodi netopivi bilirubin-I ) normalno cirkulira krvlju vezan za abumine. Takvog ga jetrene ćelije preuzimaju i konjugiraju u bilirubin-II ili direktni (bilirubin diglucuronide) u vodi topivi pigment i izlučuje se sa žuči. Oko 80 % bilirubina nastaje razgradnjom hemoglobina iz eritrocita (nakon 120 dana života eritrocita u krvi) u retikuloendotelnom sistemu (RES). Preostalih 20 % dnevno stvorenog bilirubina nastaje iz prethodnika eritrocita u koštanoj srži (neefikasna eritrocitopoeza) i drugih hem proteina (mioglobin, citokromi, katalaza). Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 3 -20 µmol/L Povišeno: Povišene vrijednosti ukupnog bilirubina mogu se naći u virusnom hepatitisu, cirozi, infekcioznoj mononukleozi, bilijarnoj opstrukciji, hiperbilirubinemiji u novorođenčadi. Također, povišene vrijednosti nekonjugiranog bilirubina mogu se naći i u nasljednim hiperbilirubinemijama - Crigler-Najar-ovom i Gilbert-ovom sindromu, od kojih je Gilbert-ov puno češći i blaži. Sniženo: Nije klinički značajno
BILIRUBIN - DIREKTNI Žučna boja Konjugirani ili direktni bilirubin stvara se nakon konjugacije bilirubina s glukuronskom kiselinom u jetri uz enzim bilirubin-UDP-glukuronil transferazu i izlučuje se putem žuči. Najveće značenje određivanje ima kod jetrenih i žučnih oboljenja. Određivanje i mjerenje se izvodi spektro fotometrijski. Referentne vrijednosti: 1,0 do 5,0 mikro mol/L Povišeno: Intra hepatičke i ekstra hepatičke opstrukcije bilijarnog trakta, hepatocelularnom oštećenju, kolestazi u primarnoj hiperbilirubinemiji (Dubin-Johnsonov sindrom).
AST Aspartat aminotransferaza (Transaminaze) - Najčešće se naziva jetrenim enzimom. Najviše je prisutna u srcu, jetri, skeletnim mišićima i pankreasu, a u manjoj mjeri u slezeni, plućima i eritrocitima. Najveće značenje određivanje ima kod jetrenih oboljenja. Mjerenje razina AST u krvi indicirano je u dijagnozi, razlikovanju i praćenju bolesti jetre i žuči, infarktu miokarda i oštećenju skeletnih mišića. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 8 – 38 U/L
Povišeno: Kod hepatitisa (upale jetre), nekroze jetrenih stanica, kolestatske i opstruktivne žutice, hroničnog hepatitisa, a visoku vrijednost mogu uzrokovati i hepatotoksični lijekovi, alkoholni hepatitis (u alkoholnom hepatitisu AST>ALT, a u akutnom i hroničnom virusnom hepatitisu ALT>AST ); nekroza, upala ili trauma srčanog ili skeletnih mišića, akutni infarkt miokarda ( AST>ALT ). Sniženo: Nije klinički značajno, rijetko u nedostatku vitamina B6.
ALT - Alanin aminotransferaza ALT je enzim kojega se često naziva i jetrenim. Najviša aktivnost enzima ALT prisutna je u jetri, približno 10 puta veća nego u bubrezima, srcu i skeletnim mišićima, a u manjoj mjeri u pankreasu, slezeni i plućima. Alanin-aminotransferaza (ALT) je enzim koji pripada grupi aminotransferaza, enzima koji sudjeluje u metabolizmu aminokiselina. Povećane vrijednosti ALT u serumu uglavnom se smatra indikatorom oboljenja parenhima jetre. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 10 – 48 U/L Povišeno: Znatno povećane vrijednosti ALT povezuje se s akutnim virusnim hepatitisom te drugim oblicima poremećaja jetre, prije razvitka vidljivih kliničkih simptoma poput žutice, zatim kod mononukleoze, ciroze te akutne nekroze jetre uslijed unosa otrova, uključujući paracetamol i ugljični tetraklorid. Nivoi koji su i 15 puta veće od gornje granice uvijek ukazuju na akutnu nekrozu virusnog ili toksičnog porijekla. Sniženo: Nije klinički značajno, rijetko u nedostatku vitamina B6, pomanjkanja piridoksal fosfata.
GGT Gama-glutamil transferaza; gama-GT GGT je enzim koji katalizira prenos hidrolizom oslobođenog ostatka glutaminske kiseline na neku aminokiselinu ili peptid. U organizmu se javlja pretežno vezan na stanične membrane. Najviše ga ima u četkastom obrubu epitelnih ćelija proksimalnih tubula bubrega, prostati, gušterači, jetri, epitelu tankog crijeva i mozgu. Porast katalitičke koncentracije GGT je najosjetljiviji pokazatelj oštećenja jetre, a naročito je izražen ako su oštećenja uzrokovana alkoholom. Dobar je pokazatelj u diferencijalnoj dijagnostici hepatocelularne i opstruktivne žutice. Referentne vrijednosti: Muškarci: 11 – 55 U/L Žene: 9 – 35 U/L Povišeno: Porast vrijednosti GGT je znak oštećenja jetre. Jako se povećava u slučajevima intrahepatične i posthepatične bilijarne opstrukcije. GGT je povećan kod bolesnika s infektivnim hepatitisom, masnom infiltracijom jetre, kod akutnog i hroničnog pankreatitisa. Budući da se povišen GGT nalazi kod bolesnika s alkoholnom cirozom jetre, te kod ljudi koji su teški alkoholičari, GGT je značajan u otkrivanju alkoholizma, alkoholnih jetrenih oštećenja te praćenju alkoholne apstinencije. Sniženo: Nije klinički značajno
ALKALNA FOSFATAZA (ALP)
Alkalna fosfataza (ALP) Alkalne fosfataze su grupno-specifični enzimi koji kataliziraju hidrolizu monoestera fosfatne kiseline i alkohola. Optimalni pH za djelovanje enzima je između 9.8 i 10.5, a ovisi o vrsti supstrata i vrsti pufera. Enzim je prisutan najviše u epitelu tankog crijeva, bubrežnim tubulima, kostima, jetri, placenti i leukocitima. ALP u serumu zdravih odraslih osoba uglavnom potiče iz jetre, a u serumu djece i iz kostiju. U raznim bolestima koje zahvaćaju navedene organe dolazi do porasta katalitičke koncentracije ALP u serumu. Pokazuje najjaču aktivnost u alkalnom području, stoga se i naziva alkalna fosfataza. Mjerenje aktivnosti alkalne fosfataze može služiti kao indeks bolesti jetre i žući, te kod bolesti kostiju u korelaciji s ostalim kliničkim pokazateljima i kao tumorski biljeg u nekim slučajevima. Vrijednosti alkalne fosfataze povećavaju se kod opstrukcije u bilijarnom traktu. Najveće značenje određivanje ima kod jetrenih i žučnih oboljenja. Referentne vrijednosti: Muškarci: 60 – 142 U/L Žene: 50 – 153 U/L Povišeno: Kod hepatobilijarne opstrukcije, hepatitisa, hepatocelularnog karcinoma, zarastanja lomova kostiju, u primarnom i sekundarnom hiperparatiroidizmu, osteomalaciji, nedostatku vitamina D, metastatskim karcinomima kostiju, infekcioznoj mononukleozi. Sniženo: Snižen nivo enzima ALP može se pronaći kod bolesnika na dijalizi te kod malnutricije, hipotiroidizma, taloženju radioaktivnih materijala u kostima, nedostatku vitamina B12, cinka i magnezija u prehrani.
AMILAZA Amilaza je enzim koji razgrađuje škrob i glikogen. Sintetizira se u gušterači, slinovnicama i jetri. aAmilaza alfa-1,4-glukan: 4-glukanhidrolaza a-Amilaza je enzim male molekularne mase (45000 do 50000). Po mjestu djelovanja ona je enzim probavnih sokova. Dijagnostički značaj određivanja je u akutnoj upali gušterače i žlijezda slinovnica (zaušnjaci,mumphs). Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: Serum 23 – 91 U/L Mokraća: < 400U/L Povišeno: Kod akutnog pankreatitisa, amilaza raste 5-6 sati nakon vidljivih simptoma i ostaje povišena 2-5 dana. Vrijednosti amilaze u mokraći proporcionalne su onima u serumu. Isti je i dijagnostički značaj. Sniženo: Snižene vrijednosti amilaze mogu se naći kod uznapredovale cistične fibroze, ozbiljnog oštećenja jetre i pankreatektomije.
LIPAZA Lipaza je enzim koje izlučuje gušterača. Lipaza pospješuju razgradnju masti na glicerol i masne kiseline. Lipoptotein – lipaza u masnom tkivu kontrolira uskladištenje triglicerida. Lipoptotein – lipazu indirektno aktivira inzulin, a inhibira adrenalin. Lipidi se tijelom prenose pomoću složenih struktura koje se nazivaju lipoproteini. Opisano je bar pet glavnih apolipoproteina koji su označeni slovima od A do E . Od lipida prisutnih u krvnoj plazmi najvažniji su: masne kiseline, trigliceridi, holesterol, fosfolipidi i steroidni hormoni. Poremećaji metabolizma lipida se procjenjuju na osnovi koncentracija holesterola i triglicerida u plazmi, te podataka dobijenih elektroforezom lipoproteina. Visoki rizik učestalosti ateroskleroze su bolesti uzrokovane poremećajem metabolizma lipida.
APOLIPOPROTEIN A1 Glavni apolipoprotein (prenosnik) HDL-holesterola je apolipoprotein A (Apo A). Apo A1 ima ulogu uklanjanja prekomjernog holesterola iz tkiva. Mjerenje Apo A1 često se koristi za kategoriziranje bolesnika s genetskim poremećajem koji vodi do niske koncentracije HDL holesterola. Referentne vrijednosti: Muškarci: 1,05 - 1,75 g/L Žene: 1,05 - 2,05 g/L Povišeno: Povišene vrijednosti nađene su kod hiperfunkcije jajnika i abetalipoproteinemija. Sniženo: Smanjen nivo Apo A1 primijećen je kod kardiovaskularnih bolesnika. Može se javiti i u stanjima kao što su: septikemija, AIDS, inzulin-ovisan dijabetes, nedostatak hormona rasta, hipofinkcija jajnika, nasljedna hipertrigliciridemija, reumatska bolest, osnovna hipertenzija, akutni infarkt miokarda, oboljenje koronarnih arterija, ishemija srca, ateroskleroza, hronični aktivni hepatitis te ciroza jetre. Priprema za vađenje krvi: Za ovu pretragu se mora biti natašte.
APOLIPOPROTEIN B Osnovna je uloga Apo B isporuka holesterola u tkiva. Referentne vrijednosti: Muškarci: 0,60-1,40 g/L Žene: 0,55-1,30 g/L Povišeno: Povišena razina Apo B100 povezana je s povišenim rizikom bolesti srčanih arterija, zatim u hipotiroidizmu te nedostatku faktora rasta. Sniženo: Snižen nivo Apo B nalazi se u septikemiji, zatim u hipertiroidizmu te abetalipoproteinemiji. Priprema za vađenje krvi: Za ovu pretragu se mora biti natašte.
CK -KREATIN KINAZA CK je enzim koji se nalazi u visokoj koncentraciji u srčanom mišiću, skeletnim mišićima i u mozgu ali u mnogo manjoj količini. Referentne vrijednosti: Muškarci: < 177 U/L Žene: < 153 U/L Povišeno: Produženo povećanje aktivnosti pokazatelj je loše prognoze. Otpuštanje CK u serum srazmjerno je veličini infarkta, a 80% enzima oslobođeno je do trenutka kada vrijednosti u serumu dostižu najviši nivo. Kod progresivne mišićne distrofije aktivnosti CK dostignu 50 puta više od gornje granice normale. Dijagnostički je važan pokazatelj infarkta miokarda ko i njegove prognoze, kao i kod mišićnih bolesti, naročito distrofije.
LDH - Laktat dehidrogenaza Enzim koji se uglavnom nalazi unutar ćelija. Najviše LDH sadrže ćelije: jetre, srca, bubrega, skeletnih mišića i eritrocita. Dijagnostički je važan pokazatelj infarkta miokarda kao i njegove prognoze, zatim kod mišićnih bolesti, naročito distrofije. Najveće značenje određivnje aktivnosti LDH ima kod oboljenja jetre, a može poslužiti u nekim slučajevima kao tumorski biljeg. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: <241 U/L Povišeno: Kod virusnog hepatitisa, cirozi, opstruktivnoj žutici, infarktu miokarda u megaloblastičnoj i pernicioznoj anemiji, šoku, hipoksiji, bubrežnim bolestima, metastatskom karcinomu.
HOLESTEROL Holesterol je masnoća koje najviše ima u namirnicama životinjskog porijekla. Bez holesterola, većina živih bića ne bi mogla živjeti. Riječ je o tvari koja je sastojak svake ćelije tijela (ćelijske membrane). Osim toga, u ljudskom organizmu holesterol je potreban za mnoge metaboličke procese u izmjeni tvari. Iz njega nastaje više vrsta hormona, i to ženskih i muških spolnih hormona (npr. testosterona, estradiola) te hormona nadbubrežne žlijezde (npr. kortizol). Također, dio je i molekule vitamina D. Holesterol je i tvar iz koje nastaju žučne kiseline koje se putem žuči izlučuju u crijevo i bez kojih je nezamisliva normalna probava, naročito masti. Ova za život važna tvar mora u tijelu uvijek biti na raspolaganju pa količina holesterola u tijelu ne smije ovisiti o njegovom unosu samo putem hrane. Zato se holesterol stvara i u tijelu. Glavno mjesto gdje nastaje je jetra. U njoj nastaje oko 1 do 2 grama holesterola dnevno. On se krvlju prenosi do svake ćelije i u njima se zatim dalje prerađuje, ovisno o potrebama. Kako se holesterol prenosi krvlju? Što je to LDL- i HDL-holesterol? Kako je kolesterol masnoća topljiva samo u mastima, a krv se sastoji prvenstveno od vode, on se ne bi mogao krvlju prenositi iz probavnog sustava i jetre do svih tkiva u kojima se iskorištava. Stoga holesterol zajedno s posebnim bjelančevinama čini čestice koje se nazivaju lipoproteini. To su prijenosnici holesterola i drugih masnoća u krvi. Postoji više vrsta lipoproteina, a najvažnije su dvije: LDL-čestice koje prenose holesterol i odlažu ga u pojedina tkiva i organe, i HDL-čestice koje sakupljaju na sebe i prenose suvišan holesterol iz raznih tkiva u jetru. Lipoproteini se razlikuju prvenstveno prema svojoj gustoći: LDL su čestice niske gustoće, a HDL su čestice visoke gustoće. LDL-čestice sadrže holesterol koji se naziva "lošim holesterolom" jer te čestice prenose holesterol koji se iz njih odlaže u tkiva pa i stjenke krvnih žila. HDL-čestice nazivaju se "čistačima", a holesterol iz njih "dobrim holesterolom". One odnose taj suvišan holesterol iz tkiva gdje ga ima previše i njegova viša razina u krvi upućuje na manji rizik za nastajanje kardiovaskularnih bolesti. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: (preporuka < 5,0 mmol/L) Povišeno: Koncentracija je povećana je u početnoj fazi hepatitisa, u opstruktivnoj žutici, lipoidnoj nefrozi, nefritisu, hipotireozi i dijabetesu melitusu. U primarnoj hiperkolesterolemiji (tip IIa hiperlipoproteinemije) primarni je defekt u samom metabolizmu holesterola. Sniženo: Sniženje koncentracije holesterola u krvi rjeđe je obično kod hiperfunkcije štitnjače (Basedowljeva bolest), u teškim oštećenjima funkcije jetre, u cirozi i teškim hroničnim hepatitisima te u malignim bolestima, u postoperativnim stanjima i općenito kod slabe prehrane. Priprema za vađenje krvi:
Za ovu pretragu se mora biti natašte.
TRIGLICERIDI Trigliceridi su masnoće, spojevi alkohola glicerola i masnih kiselina. Unosimo ih hranom, ali se nalaze pohranjeni i u masnim stanicama tijela. Kada organizam želi iskoristiti mast iz hrane ili masnih pričuva, mora trigliceride najprije razgraditi enzimima na glicerol i masne kiseline. Razgrađeni proizvodi iskorištavaju se u metabolizmu - glicerol se pretvara u glukozu (krvni šećer) koja se može iskoristiti za stvaranje energije ili izgradnju drugih tvari, a masne se kiseline razgrađuju do jednostavnijih pri čemu također nastaje energija. Obrnuto, ako jedemo previše hrane koja sadržava ugljikohidrate, suvišak se pretvara preko glicerola u trigliceride i pohranjuje u masnom tkivu kao tjelesna mast. Zato je osnova dijete, ako je razina triglicerida u krvi povišena, prvenstveno smanjenje unosa hrane koja sadržava ugljikohidrate (alkohol, slatkiši, kruh, tijesto i sl.) i masti. Naime, i povišen nivo triglicerida rizik je za aterosklerozu, no manje nego je to povišen nivo holesterola. Često iste osobe imaju povećani i holesterol i trigliceride u krvi, osobito ako se namirnice iz kojih te masnoće nastaju neumjereno unose. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: <1,7 mmol/L Povišeno: Povišene koncentracije triglicerida u serumu nalaze se kod šećerne bolesti, opstruktivne žutice, nefroze i hipofunkcije štitnjače. Sniženo: Smanjene koncentracije triglicerida dosta je rijetko. Može se naći kod hipotireoze, malapsorpcije i malnutricije, vrlo teških terminalnih stadija jetrenih bolesti, hroničnih opstruktivnih bolesti, bolesti pluća i hipolipoproteinemije. Vrijeme određivanja: Nalaz je gotov isti dan. Priprema za vađenje krvi: Za ovu pretragu se mora biti natašte.
HDL-HOLESTEROL HDL-čestice nazivaju se "čistačima", a holesterol iz njih "dobrim holesterolom". One odnose taj suvišan holesterol iz tkiva gdje ga ima previše i njegova viša razina u krvi upućuje na manji rizik za nastajanje kardiovaskularnih bolesti. Približno 25% ukupnog holesterola u serumu se prenosi kao HDL frakcija. Niski HDL-kolesterol je faktor rizika neovisan o ukupnom nivou holesterola i predstavlja visoku vjerojatnost za kardiovaskularna oboljenja. Referentne vrijednosti: Muškarci: >1,0 mmol/L Žene: >1,2 mmol/L Povišeno: Povišene vrijednosti HDL-holesterola mogu se naći u hipotiroidizmu, inzulin ovisnom dijabetesu, von Willebrandovoj bolesti, bilijarnoj cirozi te nefrotskom sindromu. Sniženo: Snižene vrijednosti mogu se naći u septikemiji, različitim infekcijama, hipertiroidizmu, diabetes mellitusu, sindromu policističnih jajnika, guši, reumatskim bolesti, osnovnoj hipertenziji, akutnom infarktu miokarda, aterosklerozi, hroničnom hepatitisu, cirozi jetre, celijakiji, nefrotskom sindrom, hroničnoj bolesti bubrega te fiziološki u postmenopauzi.
LDL- HOLESTEROL
Kako je holesterol masnoća topljiva samo u mastima, a krv se sastoji prvenstveno od vode, on se ne bi mogao krvlju prenositi iz probavnog trakta i jetre do svih tkiva u kojima se iskorištava. Stoga holesterol zajedno s posebnim bjelančevinama čini čestice koje se nazivaju lipoproteini. To su prenosnici holesterola i drugih masnoĆa u krvi. Postoji više vrsta lipoproteina, a najvažnije su dvije: LDL-čestice koje prenose holesterol i odlažu ga u pojedina tkiva i organe, i HDL-čestice koje sakupljaju na sebe i prenose suvišan holesterol iz raznih tkiva u jetru. Lipoproteini se razlikuju prvenstveno prema svojoj gustoći: LDL su čestice niske gustoće, a HDL su čestice visoke gustoće. LDL-čestice sadrže holesterol koji se naziva "lošim holesterolom" jer te čestice prenose holesterol koji se iz njih odlaže u tkiva pa i stijenke krvnih žila. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: < 3,0 mmol/L Povišeno: Visoka razina LDL-holesterola povezana je s povećanim kardiovaskularnim rizikom te nasljednom hiperlipidemijom. Sniženo: Snižena razina LDL-holesterola može se pronaći kod malapsorpcije i malnutricije. Priprema za vađenje krvi: Za ovu pretragu se mora biti natašte.
ŽELJEZO Željezo je sastavni dio hemoglobina i ima glavnu ulogu u prijenosu kisika u ćelije. Najveći značaj određivanja željeza je kod slabokrvnosti. Željezo sudjeluje u brojnim važnim procesima u tijelu počevši od ćelijskih oksidativnih mehanizama do prenosa i isporuke kisika tjelesnim ćelijama. Referentne vrijednosti: Muškarci: 11-32 µmol/L Žene: 8-30 µmol/L Povišeno: Povećane vrijednosti željeza mogu se naći u akutnom hepatitisu, hemokromatozi, hemosiderozi, pernicioznoj aplastičnoj i hemolitičnoj anemiji, bolesti srpastih stanica, talasemiji, akutnom i hroničnom otrovanju s željezom te otrovanju s olovom. Sniženo: Smanjene vrijednosti javljaju se u anemiji uzrokovanoj nedostatkom željeza (u sideropeničnoj anemiji), u akutnim i hroničnim infekcijama, malignim bolestima, nefrotskom sindromu. Priprema za vađenje krvi: Uzorak se uzima ujutro
UIBC - (unsaturated iron binding capacity) Nezasićeni kapacitet vezivanja željeza U fiziološkom stanju samo je 1/3 transferina zasićena s Fe(III), pa transferin posjeduje tzv. latentni kapacitet vezanja željeza. Ako je koncentracija željeza u serumu niska, UIBC će biti povišen. Referentne vrijednosti: Muškarci: 25 - 54 µmol/L Žene: 25 - 59 µmol/L
Povišeno: U anemiji zbog deficita željeza, zatim u trudnoći. Sniženo: Smanjene vrijednosti: kod hroničnog deficita željeza, zatim manje primarne hemokromatoze, hemolitičke anemije, ß-talasemije TIBC Ukupni kapacitet vezivanja željeza Ukupna sposobnost vezanja Fe mjera je koncentracije transferina. TIBC varira u poremećajima metabolizma željeza. Najveće značenje određivanja TIBC ima kod raznih vrsta anemija. Referentne vrijednosti: Muškarci: 49 – 72 µmol/L Žene: 49 – 75 µmol/L Povišeno: Uzrok porasta TIBC je sideropenična anemija, kasna trudnoća oralni kontraceptivi i virusni hepatitis. Sniženo: TIBC se smanjuje kod malignih oboljenja, trovanja željezom, bubrežnih oboljenja, nefroze, Kwasiorkor-a i talasemije. u pernicioznoj anemiji, akutnim i kroničnim infekcijama, cirozi. KALIJ Kalijev ion - vrsta elektrolita Određivanje kalija ima značaj u stanjima gdje dolazi do povećane koncentracije pri bubrežnoj insuficijenciji, zatim u stanju šoka, a što je povezano s metaboličkom acidozom, kod ishemije i dijabetičke ketoacidoze. Kalij se u organizmu nalazi u stanicama. Služi i za prenošenje živčanih podražaja, pa je važan za rad srca. Održavanje stalne koncentracije kalija u izvan staničnoj tekućini vrlo je važno za vitalnu funkciju stanica u tijelu. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 3,9 – 5,1 mmol/L Povišeno: Pri oštećenju bubrega, pojačanom vježbanju, u stanju šoka, pri povećanom unosu kalija, masivnoj hemolizi, jakim povredama tkiva, gladovanju Sniženo: U kroničnom gladovanju, povraćanju i proljevima, u bubrežnoj acidozi, primarnom i sekundarnom aldosteronizmu, u alkalozi, cističnoj fibrozi, tijekom terapije glukozom
NATRIJ Natrijev ion (Na) – elektrolit koji uz kalij održava osmotsku ravnotežu u tijelu. Promjenom brzine lučenja natrija bubrezima i promjenom volumena izvan stanične tekućine održavaju se normalne koncentracije natrija u plazmi. Smanjenja koncentracije natrija dovodi do slabosti (manje od 120 mmol/L), do bulbarne ili pseudobulbarne paralize (< od 110 mmol/L), te do teških neuroloških znakova i simptoma (90-105 mmol/L). Referentne vrijednosti: Muškarci i žene:137 - 146 mmol/L Povišeno: Povećanu koncentraciju natrija u serumu nalazimo kod patoloških stanja: hiperfunkcija nadbubrežne žlijezde (Cushingov sindrom), pretjerani gubitak tekućine pri čemu se prije svega gubi voda pa dolazi do hemokoncentracije, kod stanja povezanih s gubitkom vode kroz kožu, pluća, gastrointestinaln trakt i bubrege, neodgovarajućeg unosa vode zbog poremećenog mehanizma žeđi, dehidracije, pri terapiji steroidima , nakon terapije inzulinom u dijabetičkoj komi zbog naglog smanjenja koncentracije glukoze u krvi te u nekim ozljedama mozga.
Sniženo: Smanjenje koncentracije natrija u serumu mogu uzrokovati razne bolesti, kao npr. različiti gastrointestinalni poremećaji, kod povraćanja, proljeva, znojenja, metaboličke acidoze, hipotiroidizma smanjenog unosa natrija hranom , zatim jaka diureza koja se javlja kod dijabetesa insipidusa ili dijabetesa melitusa, zatim hipofunkcija nadbubrežne žlijezde, različite bubrežne bolesti, stanja praćena jakim znojenjem, infektivne bolesti (pneumonija). KLORIDI Kloridi - vrsta elektrolita Klorid je glavni izvan stanični anion, čija je osnovna fiziološka funkcija reguliranje prometa vode u organizmu, osmotskog pritiska, te održavanje anionsko-kationske ravnoteže. Ioni klorida filtriraju se iz plazme kroz glomerularnu membranu i pasivno reapsorbiraju, zajedno s ionima natrija, u bubrezima. Određivanje ima najveću važnost kod bubrežnih poremećaja, kao i u praćenju acidobaznog statusa. Referentne vrijednosti: 101 - 111 mmol/L Povišeno: u renalnoj tubularnoj acidozi, u stanju dehidratacije, akutnom zatajenju bubrega, metaboličkoj acidozi povezanoj s dugotrajnim proljevima, primarnom hiperparatiroidizmu, intoksikaciji salicilatima i u respiratornoj alkalozi. Sniženo: u nefritisu povezanom s gubitkom soli, u Adisonovoj krizi, metaboličkoj acidozi povezanoj s pojačanim stvaranjem ili smanjenim izlučivanjem organskih kiselina, pri dugotrajnom povraćanju, u metaboličkoj alkalozi.
KALCIJ Kalcij je element koji sudjeluje u izgradnji kostiju, zubi... 98-99% kalcija u organizmu u kostima i zubima nalazi se u obliku hidroksiapatita. U plazmi je prisutan u tri oblika. Ioni kalcija važni su u prijenosu živčanih impulsa. Mjerenje razine kalcija u krvi koristi se u dijagnostici i liječenju paratiroidnih bolesti, različitih oboljenja kostiju, bubrežnih oboljenja, urolitijaze i tetanije. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 2,14 – 2,53 mmol/L Povišeno: Povećanje klinički značajnog kalcija nastaje zbog povećane crijevne apsorpcije, zatim povećane resorpcije kostiju ili smanjenog bubrežnog izlučivanja, u primarnom i tercijarnom hiperparatiroidizmu, malignim bolestima, tumorima s metastazama u kostima, kod neoplazme u sarkoidozi, intoksikaciji vitaminom D, akromegaliji, dehidraciji. Povećana koncentracija kalcijevih iona uzrokuje smanjenje neuro-muskularne podražljivosti i mišićnu slabost uz druge, složenije simptome. Sniženo: Znatno smanjenje koncentracije iona kalcija uzrokuje mišićnu tetaniju. U hipoparatiroidizmu, pseudohipoparatiroidizmu, nedostatku vitamina D, intestinalnoj malapsorpciji, kroničnoj bubrežnoj insuficijenciji, akutnom pankreatitisu, masivnoj transfuziji krvi, alkoholizmu.
FOSFATI Fosfor je značajan element koji sudjeluje u izgradnji kostiju. Organizam odrasle osobe sadrži fosfor u obliku fosfata, koji su podjednako raspoređeni ekstra celularno i intra celularno. Intra celularno, fosfati su sastavni dio fosfolipida i fosfoproteina (organski fosfati). Približno 85% ekstra celularnog fosfata prisutno je u anorganskom obliku kao hidroksiapatit. Hormonski regulatori koncentracije anorganskog fosfora su PTH, kalcitonin, 1,25-dihidroksivitamin D. Određivanje koncentracije anorganskog fosfora u serumu važan je pokazatelj koštane izgradnje, odnosno razgradnje. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 0,79 – 1,42 mmol/L
Povišeno: Povišen nivo anorganskog fosfora u krvi uzrokovana je povećanim uzimanjem ili smanjenim izlučivanjem kao npr. akutno ili hroničnog zatajenje bubrega, niski PTH ili rezistencija na PTH i trovanja vitaminom D te redistribucija fosfata kod razgradnje tumorskog tkiva i kod toplotnog udara, hipoparatiroidizmu, akromegaliji, respiratornoj acidozi, laktatnoj acidozi. Sniženo: Hipofosfatemija je uzrokovana smanjenim uzimanjem ili apsorpcijom fosfora kod nedostatka vitamina D, malapsorpcije, upotrebe oralnih fosfatnih blokatora te problema s paratiroidnom žlijezdom u smanjenom unosu hranom, malapsorpciji kod bolesnika na dijalizi i kod alkoholičara, u hiperparatiroidizmu, kod povraćanja i proljeva, te u poremećaju transporta kroz bubrežne tubule.
MAGNEZIJ Magnezij je, uz kalij glavni intracelularni kation. Apsorbira se u tankom crijevu, a 60 - 70% se izlučuje u stolici. Smješten je uglavnom u kostima (55%) i nešto u mišićima (27%). Veći dio magnezija u plazmi (70-85%) nalazi se u obliku slobodnih iona ili kompleksa niske molekulske mase. Ostatak je vezan za proteine, uglavnom albumin. Neophodan je faktor u brojnim enzimskim reakcijama, bilo kao sastavni dio metaloenzima ili kao aktivator. Magnezij spada u grupu elemenata u tragu, što znači da ga u organizmu ukupno ima manje od 0,01% tjelesne mase. Indikacije za određivanje magnezija u krvi su: • • • •
neuromuskularna preosjetljivost (tremor, trzanje mišića, tetanija, grčevi) kardiološki problemi (tahikardija, aritmija, fibrilacija klijetke, u EKG u produženje QT vala.) i/ili - gastrointestinalni problemi ( ulcerozni kolitis, morbus Chron, celijakija, sindrom kratkog crijeva) kontinuirano uzimanju diuretika ili nefrotoksičnih lijekova
Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 0,65 – 1,05 mmol/L Povišeno: Hipermagnezemija se javlja kod akutnihi hroničnih bubrežnih oštećenja te kao posljedica prekomjernog uzimanja antacida . Moguće je trovanje magnezijem i ono se očituje hiporefleksijom, hipotenzijom zbog povećanog volumena krvi, respiratornom depresijom i komom. Sniženo: Stanja u kojima se može javiti smanjenje koncentracije su: hronični alkoholizam, ciroza jetre, akutni pankreatitis, hipo- i hipertiroidizam, hiperaldosteronizam te dijabetička acidoza.
PROTEINI Uz vodu, bjelančevine (proteini) su najvažnije tvari u tijelu. Od prvenstvenog su značenja za rast i razvoj svih tjelesnih tkiva. Glavni su izvor tvari za izgradnju mišića, krvi, kože, kose, noktiju i unutarnjih organa, uključujući srce i mozak. Sastavni su dijelovi svake ćelije koja čini osnovu života na Zemlji. Proteini, ovisno o svojoj građi, provode čitav niz različitih aktivnosti unutar organizma. Prva i osnovna zadaća proteina je njihova neophodnost u procesu rasta i razvoja. Za bilo koji dio našeg tijela koji prolazi kroz proces rasta ili regeneracije, stvaraju se nove tjelesne ćelije, koje trebaju proteine za svoju izgradnju i uspostavljanje odgovarajuće funkcije. Zavisno o dobi i polu potrebe za bjelančevinama se znatno mijenjaju.
Druga velika uloga proteina je nadomještavanje oštećenih i odumrlih ćelija. Ćelije koje trebaju uobičajeni nadomjestak jesu između ostalih: ćelije krvi, bubrega, jetre, mišića, te naravno ćelije kose, nokti, zubi i kosti. Takođe, one su potrebne tijelu kako bi moglo stvoriti čitav niz enzima (molekule koje ubrzavaju biokemijske procese i zaslužne su za ovakav oblik života kakav mi poznajemo) i hormona (molekule koje omogućuju komunikaciju i usklađivanje biokemijskih procesa između različitih tkiva i organa) i antitijela (molekule koje su proizvod imunološkog sistema organizma i odgovorne su za obranu od stranih tvari, bakterija i virusa). Proteini grade i veliki dio molekule hemoglobina - tvari koja prenosi kisik našim tijelom i omogućuje nam odvijanje procesa disanja u svim stanicama u kojima se taj ciklus odvija. Ukupni proteini u serumu obuhvaćaju albumine i globuline. Albumini se sintetiziraju u jetri kao i manji dio globulina (α i β-globulini) dok se veći dio globulina (γ-globulini) stvara u plazma stanicama i stanicama RESsustava. Osnovna funkcija proteina u organizmu je zaštita od infekcija, održavanje koloidnoosmotskog tlaka, transport lijekova, hormona i vitamina. Ukupni proteini u serumu su zbroj svih proteina u krvotoku i najveća su komponenta krvi. Mjerenje ukupnih proteina koristi se u dijagnostici i terapiji raznih bolesti jetre, bubrega i koštane srži, kao i ostalih metaboličkih i nutricijskih poremećaja. Odstupanje od referentnih vrijednosti ukazuje na disproteinemiju ili poremećaj ravnoteže vode. Ova dva stanja mogu se razlikovati dodatnim provođenjem elektroforeze proteina seruma i određivanjem hematokrita. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 66 – 81 g/L Povišeno: Prilikom dehidracije, paraproteinemije i mijeloma, a katkad i u kroničnim bolestima kao ciroza jetre, sarkomu, hroničnim upalama i autoimunim bolestima. Sniženo: Pri prekomjernoj hidrataciji, u hipertireozi ili dijabetesu melitusu. U teškom nefritisu, naročito nefrozi, kod opekotina koje zahvaćaju veću površinu kože, a kod enteritisa s teškim proljevima. Zbog smanjene sinteze proteina, hipoproteinemija , kod teških jetrenih bolesti, pri nedostatku proteina u hrani malapsorpciji, tuberkulozi i malignim bolestima .
ALBUMINI Albumini se sintetiziraju u jetri i otpuštaju u krv. Sudjeluju u prijenosu raznih hormona, i drugih tvari (kao što su lijekovi i razni metaboliti). Albumini – 45g/L – to su bjelančevine plazme s najmanjom molekulskom masom i vrlo su prikladne za održavanje koloidno – osmotskog tlaka (sudjeluju u održavanju normalne raspodjele vode u tijelu). Osmotski tlak održava protutežu hidrostatskom tlaku krvi koji stvara srce. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 41 – 51 g/L Povišeno: Povišen nivo albumina u krvi nalaze se u hemokoncentraciji zbog dehidratacije. Sniženo: Klinički je značajno sniženje razina albumina u krvi, koje se može naći kod hronične bolesti jetre, nefrotskog sindroma.
ELEKTROFOREZA PROTEINA U SERUMU Elektroforetskom tehnikom serumski proteini razdvajaju se u 5 glavnih frakcija. 2/3 proteina su albumini, dok su ostatak globulini. Alfa1 globulini sačinjavaju: α1 lipoprotein, α1 antitripsin, kiseli glikoprotein. α2 globulini obuhvataju: α2 makroglobulin, α2 lipoprotein, haptoglobin, ceruloplazmin i Hs glikoprotein. Beta globulini obuhvataju: β lipoprotein, transferin, hemopeksin, plazminogen, β
glikoprotein, fibrinogen. Gama globilini sadrže imunoglobuline IgM, IgA, IgG, IgD, IgE. Globulini su heterogena grupa. Kod hereditarnih bolesti može jedna frakcija proteina nedostajati (agamaglobulinemija, hipoalbiminemija). Kod bolesnika s multipnim mijelomom monoklonalni protein se javlja u području γ globulina, između β i γ globulina ili u zoni α2 globulina. Bolesnici s cirozom jetre često imaju snižene albumine i povišene globulinske frakcije. Neki bolesniki koji boluju od karcinoma imaju snižene γ globuline i albumine, a povišene α i β globuline, slično je tako kod nefrotičnog sindroma. Referentne vrijednosti: • • • • •
albumin: 57 - 69 % α1: 1.7 – 3.9 % α2: 5.0 – 9.5% β: 7.5 – 12.3% γ: 12.7 – 22.1%
dijagnostički značaj: javlja se kod hiperimunoglobulinemija, kod poliklonalnih i monoklonalnih gamapatija.-povezana je s gubitkom proteina i akutnim opekotinama.
CRP (C - REAKTIVNI PROTEIN) C-reaktivni protein najosjetljiviji je pokazatelj akutne faze upale. Sintetizira se u jetri, a poraste i do 100x u roku 24h, kao odgovor na akutni podražaj. Služi i kao potvrda postojanja akutne organske bolesti, kao što su akutni infarkt miokarda, tromboza dubokih vena te infekcije, ili kronična stanja, kao što su maligni tumor, reumatske bolesti te upala. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: < 5 mg/L Povišeno: Povećanje koncentracije CRP javlja se kod akutnih i hroničnih bakterijskih infekcija, kod autoimunih bolesti i bolesti imuno-kompleksa, nekroze tkiva i malignih oboljenja, infarkt miokarda i traume. Povišenje se javlja unutar 24-48 sati . Budući da je porast CRP nespecifičan, nalaz se ne može protumačiti bez potpune povijesti bolesti, a i tada samo u poređenju s prethodnim vrijednostima. Stalno povišen nivo CRP ukazuje na neefikasnost terapije. Normalne vrijednosti CRP ne isključuju prisutnost lokalizirane upale blažeg oblika ili neke hronične bolesti poput SLE ili ulceroznog kolitisa.
B12 Vitamin B12 je u vodi topljivi vitamin s vrlo važnom ulogom u različitim metaboličkim i sintetskim putovima. Naziv "vitamin B12" općenito se koristi za grupu sličnih spojeva koji sadrže kobalt. Nedostatak može dovesti do anemije i nekih neuroloških oštećenja. U ljudsko tijelo dolazi proteinskom prehranom. Nastaje u životinjskom organizmu ili uz pomoć mikroorganizama. Pepsin i želučana kiselina oslobađaju ga od proteina, a u krvotok ulazi resorpcijom iz crijeva. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 145 – 637 pmol/L Uzrok nedostatku može biti loša prehrana: • • •
vegetarijanska prehrana (10-20 godina takove prehrane, naročito u trudnoći) loša prehrana (starije osobe) intestinalna malapsorpcija (Crohn-ova bolest, resekcija crijeva itd.
Oboljenja koje uzrokuje nedostatak vitamina B12 mogu biti perniciozna anemija, neuropatija, makrocitne smetnje (makrocitoza, (MCV > 96 fL), hipersegmentacija neutrofilnih granulocita) ili autoimuni gastritis s atrofijom sluznice želuca.
FOLNA KISELINA Folna kiselina je odgovorna za mnogobrojne funkcije u našem organizmu. Veoma je značajna prilikom dijeljenja ćelija, a posebno u procesima diferenciranja i rasta ćelija embrija i fetusa. Folna kiselina ima zapaženu ulogu i u metabolizmu živčanih stanica, a zajedno s vitaminom B12 nužna je u stvaranju novih krvnih ćelija. Folna kiselina (folat) spada u sastojke koje ljudsko tijelo dobiva isključivo hranom, a bitno je u stvaranju i sazrijevanju krvnih ćelija. Sadrži ga lisnato povrće i jetrica. Osobito je povećana potreba za folnom kiselinom tokom rasta i tokom trudnoće. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 7,0 – 39,7 nmol/L Granično: 5,0 – 6,8 nmol/L Nedostatak: < 5.0 nmol/L Povišeno: Povišene vrijednosti folne kiseline mogu nastati zbog primjene vitaminskih preparata koji sadrže folnu kiselinu. Stoga se uzorak krvi mora uzeti prije uzimanja takvih vitaminskih preparata. Sniženo: Makrocitna anemija, hiper segmentacija granulocita, defekt neuralne tube, neuropatija, hronični alkoholizam, zbog loše ishrane, nasljedni poremećaj metabolizma folne kiseline.
Alfa-fetoprotein (AFP) AFP je protein koji se normalno nalazi u fetalnoj krvi. Po svojoj je strukturi glikoprotein. Njegova vršna koncentracija doseže 3 mg/ml u 12. tjednu trudnoće. Nakon rođenja njegova se vrijednosti brzo smanjuje te se u krvi odraslih gotovo nemjerljiv; nalazi se u koncentraciji manjoj od 20 ng/ml, osim u vrijeme trudnoće. AFP je važan za dijagnozu hepatocelularnog karcinoma (karcinoma jetre). Povišen AFP je jedan od najpouzdanijih pojedinačnih pokazatelja maligne bolesti koji je danas dostupan. Kao takav mogao bi se koristiti kao metoda procjene kod populacije pod rizikom za razvoj karcinoma jetre. Važan uz HCG tokom 16-18 sedmica trudnoće u testu probira Down-ovog sindroma. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: < 5,8 kIU/L Povišeno: 70-95% pacijenata s primarnim karcinomom jetre ima povišene vrijednosti. Drugi tumori s mogućim povišenim AFP vrijednostima su karcinomi gušterače, želuca, testisa.
Trijodtironin (T3) Štitnjača je mali parenhimatozni organ smješten u donjoj polovini vrata sprijeda. Njezina težina je svega oko 20 grama. Spada u skupinu žlijezda s unutarnjim izlučivanjem, koje svoje hormone izlučuju direktno u krv. Dva osnovna hormona štitnjače su tiroksin (T4) i trijodtironin (T3). Njihovu proizvodnju reguliše hormon hipofize tireotropin (TSH). Ukoliko se smanji produkcija T3 i T4 hipofiza proizvodi veću količinu TSH nastojeći stimulisati štitnjaču na pojačan rad. Ako štitnjača to ne može učiniti, nivo TSH sve više raste što može dovesti do gušavosti (povećanja štitnjače).
Najodgovornija molekula za djelovanje hormona štitne žlijezde i hormon s najvećim biološkim djelovanjem je T3. Na periferiji se T4 pretvara u T3. Sastavni dio ovih hormona je jod. Ovi hormoni imaju važnu ulogu u regulaciji metabolizma: povećavaju bazalnu potrošnju kisika i stvaranje topline, povećavaju sintezu bjelančevina, povećavaju minutni volumen srca, ubrzavaju razgradnju holesterola i smanjuju njegovu količinu u tijelu, povećavaju metaboličko odstranjivanje steroidnih hormona, vitamina B i mnogih lijekova. Drugi glavni učinak hormona štitne žlijezde odnosi se na rast i sazrijevanje. Kod ljudi potiču okoštavanje, rast kosti u dužinu, potiču stvaranje hormona rasta, sudjeluju u razvoju središnjeg živčanog sistema. Potiču budnost, žustrost, reagovanje na različite podražaje, osjetilo sluha, osjećaj gladi, pamćenje i sposobnost učenja. Normalan osjećajni život takođe ovisi o primjerenoj dostupnosti ovih hormona. Važnu ulogu imaju i u razmnožavanju i reproduktivnim funkcijama muškarca i žene, održavanju normalne trudnoće itd. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 1,3 – 3,1 nmol/L Povišeno: Pojačan rad štitnjače te povišena vrijednost T4 uzrokuje i povišenu vrijednost T3 u krvi. Povišena vrijednost T3 može se također naći u virusnom hepatitisu, karcinomu štitnjače, guši, hipertiroidizmu, T3 toksikozi, subakutnom tiroiditisu, Hashimotovoj bolesti, diabetesu mellitusu, posttraumatskom stresu, miasteniji gravis i cirozi jetre. Sniženo: S obzirom da se pretvaranje T3 iz T4 događa u jetri, svaka promjena u funkciji jetre može imati uticaj na razinu T3 u krvi. Smanjenje pretvaranja T3 iz T4 rezultira sniženjem koncentracije T3 u serumu. To može biti zbog uticaja nekih lijekova kao što su npr. propranolol, glukokortikoidi ili amiodaron te u brojnim ozbiljnim ne-tiroidnim oboljenjima, npr. krajnja faza oštećenja bubrega, dekompenzirana ciroza jetre, uznapredovali rak, anorexia nervosa te brojna druga stanja u intenzivnoj njezi (kardiogeni ili septički šok).
Tiroksin (T4) Normalna je funkcija štitnjače stvaranje i izlučivanje hormona u krv što je čini žlijezdom s unutarnjim izlučivanjem (endokrina žlijezda). Ti se hormoni nazivaju jodtironini i od ukupne količine izlučenih hormona 90% čini tiroksin ili T4, 10% trijodtironin ili T3. Tiroksin (T4) najvažniji je proizvod štitne žlijezde. Integralni je dio osovine hipotalamus-hipofizaštitnjača. Anabolički djeluje na metabolizam. Sinteza i izlučivanje T4 događa se postepeno - jodiranje, sparivanje, pohrane te izlučivanje. Otpuštanje hormona štitnjače u krvotok javlja se po potrebi i pod utjecajem TSH. Određivanje T4 vrlo je važno u procjeni funkcije štitnjače. Ukoliko u anamnezi ili u kliničkim nalazima postoji povišena vrijednost TSH u serumu koja upućuje na poremećaj u radu štitnjače, trebali bi se određivati hormoni štitnjače kako bi se utvrdilo povišenje ili sniženje tih hormona. Glavni dio ukupnog T4 (>99%) u serumu vezano je za transportni protein. Vezanje na transportne proteine omogućuje brzu eliminaciju T4; njegovo vrijeme polu-života je 8 dana. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 66 – 181 nmol/L Povišeno: Koncentracija T4, a obično i T3, povišena je u primarnoj hipertireozi, meningokoknom meningitisu, virusnom hepatitisu, malariji, toksičnoj guši, hipertiroidizmu, subakutnom tiroiditisu, Hashimotovoj bolesti, porfiriji, akutnim psihijatrijskim stanjima, u ovisnosti o drogama (opijati i njihovi derivati), posttraumatskom stresu, depresiji, miasteniji gravis, alkoholnoj cirozi, pre-eklampsiji te nasljednoj skoliozi. Sniženo: Smanjena koncentracija vezanog i slobodnog T4 nalazi se u primarnoj hipotireozi jer ih štitnjača manje stvara. TSH je u isto vrijeme povišen i to je najosjetljiviji pokazatelj primarne hipotireoze. Smanjenje
koncentracije T4 može se naći i u tripanosomiji, infekcijama, karcinomu dojke, hipotirpidizmu, subakutnom tiroiditisu, Hashimotovoj bolesti, dijabetičkoj acidozi, akromegaliji, proteinskoj malnutriciji, anorexiji nervosa, akutnoj respiratornoj infekciji, cirozi jetre, celijakiji, enteropatiji s gubitkom proteina, malapsorpciji, nefrotičkom sindromu, hroničnoj bubrežnom oštećenju, abortusu, pre-eklampsiji, hirsuitizmu te u reumatoidnom artritisu.
Tiroidni stimulirajući hormon (TSH) Dva osnovna hormona štitnjače su tiroksin (T4) i trijodtironin (T3). Njihovu proizvodnju regulira hormon hipofize tireotropin (TSH). Ukoliko se smanji produkcija T3 i T4 hipofiza proizvodi veću količinu TSH nastojeći stimulisati štitnjaču na pojačan rad. Ako štitnjača to ne može učiniti, razina TSH sve više raste što može dovesti do gušavosti (povećanja štitnjače). Tiroidni stimulirajući hormon (TSH) izlučuje hipofiza. Njegovo vrijeme poluživota u krvi je svega 54 minute. Razgradnja se odvija uglavnom u bubrezima, ali i u jetri, štitnjači te drugim organima. Čak i vrlo male promjene u koncentracijama slobodnih hormona štitnjače izazivaju velike promjene u razini TSH, stoga je naročito pogodan za ranu dijagnostiku ili isključivanje poremećaja u centralnom regulacijskom krugu između hipotalamusa, hipofize i štitnjače. Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 0,27 – 4,20 mU/L Povišeno: Povišene vrijednosti TSH mogu se naći u hipertiroidizmu povezanim s povećanom vrijednosti fT4 i TSH, neliječenom hipotiroidizmu, subakutnom tiroiditisu, Hasimotovoj bolesti, hiperkolesterolemiji, guši, amiloidozi, depresiji, alkoholnoj cirozi, pre-eklampsiji i hirsuitizmu. Sniženo: Sniženje TSH može se naći kod infekcija, toksične guše, toksične nodularne guše, zatim u hipetiroidizmu (Gravesova bolest), subakutnom tiroiditisu, akromegaliji, hipofunkciji hipofize, što može dovesti do sekundarnog hipotiroidizma.
Kompletna krvna slika (KKS) Krv se sastoji od plazme i krvnih stanica koje se stvaraju i sazrijevaju u koštanoj srži i limfnim organima. Krvne stanice imaju određenu funkciju. Eritrociti prenose kisik u sve dijelove organizma. Trombociti štite od krvarenja. Leukociti sudjeluju u obrani organizma od bakterijskih i virusnih infekcija. Da bi mogli procijeniti nalaz kompletne krvne slike moramo ga uspoređivati s referentnim intervalima tj. vrijednostima koji su različiti obzirom na dob (novorođenčad, predškolska djeca, školska djeca i adolescenti), spol i neka fiziološka stanja (na primjer trudnoća). Smanjenje broja eritrocita, hemoglobina i hematokrita, a još više promjene prosječnog volumena eritrocita (MCV) i prosječnog sadržaja i koncentracije hemoglobina u eritrocitima (MCH i MCHC), upozorit će na postojanje nekog određenog oblika anemije.
Povišen ili snižen broj leukocita uz promjene u diferencijalnoj krvnoj slici upozorava na akutnu bakterijsku ili virusnu upalu. Broj i veličina trombocita također ukazuju i uklapaju se u različita bolesna stanja. Kada obole organi krvotvornog sustava to se i te kako odražava na broju i izgledu krvnih stanica. To je rutinska pretraga kojom započinje gotovo svaki dijagnostički program u medicinskobiokemijskom laboratoriju. Kompletna krvna slika moderne hematologije sastoji se od sljedećih parametara: Kratica
Naziv
Referentni Interval
Jedinica
Erc
Eritrociti
M 4,34-5,72 ; Ž 3,86-5,08
x1012/L
Hb
Hemoglobin
M 138-175 ; Ž 119-157
g/L
Htc
Hematokrit (relativni M 0,415-0,530 ; Ž volumen eritrocita) 0,356-0,470
L/L
MCV
Prosječni volumen eritrocita
M, Ž 83,0-97,2
FL
MCH
Prosječni sadržaj hemoglobina u eritrocitu
M, Ž 27,4-33,9
pg
MCHC
Prosječna sadržina Hb u 1 L eritrocita
M, Ž 320-345
g/L
RDW
raspodjela eritrocita po volumenu
M, Ž 9,0-15,0
%
L
Leukociti
M, Ž 3,4-9,7
x109/L
Tr
Trombociti
M, Ž 158-424
x109/L
MPV
Prosječni volumen trombocita
M, Ž 6,8-10,4
FL
Tct
Trombokrit
L/L
PDW
Raspodjela trombocita po vol.
1
Neutro Neutrofilni granulociti
M, Ž 2,06-6,49
x109/L
Mono
Monociti
M, Ž 0,12-0,84
x109/L
Limfo
Limfociti
M, Ž 1,19-3,35
x109/L
Eozino
Eozinofilni granulociti
M, Ž 0-0,43
x109/L
Bazo
Neutrofilni granulociti
M, Ž 0-0,06
x109/L
Rtc
Retikulociti
M, Ž 22-97
x109/L
