1
Elizabeth (Za ples otprije tako mnogo godina) He kitenga kanohi, He hokinga whakaaro. (Vidjeti lice zna č anje.) či probuditi sje ć ć anje.) Mojoj agentici Barbari Levy, uredniku Marku Boothu, pomo ć n ćnici ici urednika Hannah Black i ostalim lanovima č lanovima
ekipe u Centuryju.
PROLOG PROL OG
NEDJELJA, 1 1 . VELJAČE 1 996. S JEVERNA IRSKA
Postojao je trenutak kad je Ray Bledsoe možda mogao spasiti vlastiti život. Da je u tom trenutku vjerovao svojim instinktima, da je posegnuo za W altherom PPK i ispraznio spremnik kroz prozore crnog taksija što se zaustavio na parkiralištu kraj njega, možda bi se izvukao. Ve ć je tri i pol godine bio tajni agent, sasvim sasvi m dovoljno da prepozna nevolje kad ih vidi, a jedan pogled na skinheade u taksiju rekao mu je da je ovo najgora mogu ća nevolja. Kad je skrenuo pogled, osjetio je kako su se njihovi pogledi prilijepili za njega u ledenom, ubojitom iš čekivanju. Ali ništa nije u činio. Glas koji je šaptao opasnost nije se čuo od glasa koji je vrištao Žuta karta. Kad bi zapucao na te ljude samo da bi ih preduhitrio i bez izgovaranja upozorenja navedenih na Žutoj karti, mogao bi ostati bez mirovine, zaraditi ne časni otpust i na ći se na optuženi čkoj klupi zbog umorstva. Ta su pravila budalaština, naravno, i to opasna budalaština, ali sedamnaest godina u Kraljevskoj vojnoj policiji i nekoliko razvikanih su ñenja britanskim časnicima usadilo mu je duboku tjeskobu kad je rije č o proceduri kontakta. I tako nije u činio ništa. Umjesto da je unutrašnjost taksija pretvorio u užas razbijenog stakla, mlazova krvi i djelićima mozga poprskanih presvlaka, mirno je sjedio i posegnuo za kutijom cigareta Embassy i upaljačem na suvoza čevu sjedalu. Tada je, nakon što je pripalio, spustio staklo na prozoru za nekoliko centimetara i pustio da hladan zimski zrak izvu če dim. Ponašao se nedužno. Čovjek ne može bez ikakva razloga pucati u automobil pun neznanaca, Ray Bledsoe je uvjeravao sebe, bez obzira na instinkte. Bez obzira na zle slutnje. No kad je na licu osjetio oštar zrak, a plu ća mu se ispunila dimom, shvatio je da je doista trebao isprazniti spremnik ivalt-hera u taksi, kao i da je trenutak u kojem je mogao djelovati ve ć prošao. Naslutio je kako 2
ljudi izlaze iz taksija, vidio kako se staklo na prozoru razbija pod udarcem malja, osjetio hladan dodir cijevi pištolja na svojoj glavi i kiseli zadah iz ne čijih usta, te je znao da se može pozdraviti sa životom. - Van, vojnice. - Tihi glas, naglasak iz Fermanagha, gladak gladak poput napinjanja napinjanja teške automatske automatske puške. puške. - I nemoj ni pomišljati na... Prič aj, aj, Bledsoe je naredio sebi, svjestan da ga strah paralizira, isklju čuje njegove misaone procese. Brbljaj. Upotrijebi svoja prokleta usta. Okrenuo se prema prozoru bez stakla, ali nije znao koje je rije či izgovorio. Možda je vikao, možda šaptao. Nije čuo sebe. - Rekao sam van, klipane. Sada! Vrata su se otvorila, sigurnosno staklo raspršilo po tlu. Vidio je obrijane glave i tetovirane ruke, a galebovi su bučali i letjeli nad njima. Koliko je sada Bledsoe imao izgleda posegnuti za tvaltherom, jednako se tako mogao nalaziti i u oružarnici u Lisburnu. Misli. Misli na postupak. postupak. Misli da svladaš svladaš strah. Misli. A zatim je, dok se neodlu čno napola podigao, uslijedio strahovit udarac po čelu - držak broivninga kalibra 9mm - te krv u njegovim o čima, hladan zrak, ruke koje ga vuku i zacijelo dno prtljažnika taksija što se približavalo njegovu licu. Uop će nije vidio kako se oružje po drugi put silovito sil ovito spušta. Nakon sat vremena po čeo je dolaziti k sebi. Nije odmah shvatio da se nalazi u automobilu koji se kre će; nije odmah povezao bolove u prednjem i stražnjem dijelu glave s nejasnim sje ćanjem na dogañaje u kojima je sudjelovala PIRA-ina jedinica za otmicu. Kad se sjetio, poželio je da ponovno izgubi svijest, ali se to nije dogodilo te je ondje ležao još gotovo sat vremena. Shvatio je da su mu ruke vezane lisi činama i da su ga skinuli do gola. Osje ćao je miris bljuvotine, gume i motornog ulja. Molim te, Bože, Bože, mislio je, nemoj im dopustiti da me odvedu preko granice i izvan sudbene nadležnosti. Ako me provuk provukuu kraj kraj cestovnih cestovnih blokada blokada i grani grani č nih nih postaja, mrtav sam. U vrijeme otmice Ray Bledsoe se pripremao na parkiralištu ostaviti pla ću za doušnika po imenu Proinsas Deavev. To je bio uobi čajeni postupak; Bledsoe je u kutiju Embassj cigareta ugurao 200 funti u rabljenim novčanicama i spustio je u lijevu od dvije kante za sme će na parkiralištu, a malo kasnije stigao bi Deavev, bacio u smeće limenku pića, krišom uzeo kutiju cigareta i nestao. Niti jedna strana nije posebno voljela taj postupak, ali dosad je sve dobro funkcioniralo. Deavev je bio suradnik poznatih republikanskih terorista, ali destruktivna mješavina pohlepe i gluposti dovela ga je na platni popis britanskih sigurnosnih službi. Situacija se za Deavevja po čela pogoršavati kad je pokrenuo sitan posao prodavanja tableta i trave u »svetim zemljama« središnjeg Belfasta. Svete zemlje dobile su naziv po svojim glavnim arterijama - Ulici Damask, Ulici Jeruzalem i Ulici Canterburv - a podru č je je smještajna enklava Kralji čina sveučilišta. Studenti s obiju strana politi čke razmeñe ondje peru čarape, podgrijavaju grah i piju pivo. Deavey je imao peh kad je pristupio skupini ultranacionalisti čkih osamnaestogodišnjaka osamnaestogodišnjaka koji su ga cinkali čim je izišao iz bara. Kasnije te ve čeri dobio je dobre batine iza kladionice u Falls Roadu. Članovi kaznene jedinice predstavili su se kao pripadnici Izravne akcije protiv droge, organizacije poznate kao pokri će za IRA-u. Ispunjen mržnjom, napola obogaljen i ostavši bez korisnog izvora zarade, Deavev je bio relativno lagana žrtva za FRU, ili Vorces Research Unit. FRU je malena i veoma tajnovita jedinica što ju je organizirala britanska vojska s ciljem pronalaženja i vo ñ enja doušnika. Sastojala se od vojnika koji nisu izgledali kao vojnici. Većinom su to bili ljudi srednjih godina, poput Bled-soea, neraspore ñenih časnika, trbušastih, prorije ñene kose i anonimnih lica. Proinsas Deavev je bio jedan od sitnih terorista kojima su se bavili Bledsoe i njegovi kolege. Bivši diler droge nikad nije imao kontakt s nekim doista važnim teroristom, ali sitnice što ih je pružao - mjesta sastanaka, nevjerni muževi, tko s kim pije -pomagale su u sastavljanju obavještajne slagalice. Deavev je svoju republikansku dušu prodao Rayu Bledsoeu u prodavaonici pržene ribe i krumpiri ća izvan Carrickfergusa za polog od 175 funti. 3
Doušnici su prokletstvo za egzistenciju PIRA-e, te su pripadnici FRU-a, zbog svojeg rada s doušnicima, postali veoma poželjan plijen za teroristi čke otmičarske jedinice. Bledsoe je znao da će odmah na po četku ispitivanja tražiti da otkrije identitet doušnika s kojima radi. Zatim će zahtijevati da im otkrije identitet ljudi iz posebnih snaga s kojima je u kontaktu, drugih članova FRU-a, vojnika koji čine tajne ekipe za pra ćenje, ekipe iz MI5 i, naravno, SAS-a. Potom će htjeti radijske šifre i ostatak obavještajnog paketa što ga nosi u glavi. Gotovo je sigurno, mislio je Bledsoe, da PIRA ve ć mjesecima zna da je on pripadnik FRU-a. Sada su ga pokupili dijelom iz potrebe - hitno im trebaju odgovori koje im on može dati – a dijelom iz želje da britanskoj vladi pokažu srednji prst. Ve ći simbol toga prezira bilo je aktiviranje bombe, prije dva dana, na South Quayu u lu čkom područ ju Londona. Poput svih ostalih u vojarni, Bledsoe je vidio snimke na televiziji, otvorenih je usta zurio u poharani gradski krajolik, u razrušene uredske zgrade, ulice s centimetrima debelim naslagama razbijenog stakla. Kamion-bomba ubio je dvije osobe, ozlijedio ih mnogo više i izazvao milijune funti štete. Sat vremena prije eksplozije IRA je dala izjavu kojom je prekinula službeno primirje što je trajalo sedamnaest mjeseci i devet dana. Rayu Bledsoeu to nije izgledalo kao primirje. Više mu se činilo da je sve kao i ina če, a neki njegovi kolege rekli su da je još i gore. No bomba je najavila promjenu. Bomba je zna čila da su se rukavice skinule i javno, a ne samo u tajnosti. Pripadnici FRU-a i drugih specijalnih snaga upozoreni su neka budu posebno oprezni, neka temeljito provjeravaju svoje izvore i čuvaju leña. No na koncu, čovjek nije mogao baš mnogo u činiti. Bled-soeova reakcija na upozorenja bila je traženje zaštite tijekom predaje novca. Na ranijem sastanku s Deavevjem, Bledsoeu se doušnik činio tako nervoznim da se počeo pitati igra li gad dvostruku igru. Nije bilo isklju čeno da je usprkos svemu zaklju čio da je sigurniji u džepovima PIRA-e nego u vojnima, te je kupio svoj život obe ćavši im FRU-ova agenta na tanjuru. Ili je možda, što je još nevjerojatnije, Deavev cijelo vrijeme bio PIRA-in čovjek i od po četka im davao lažne informacije. Bledsoe je oba scenarija smatrao malo vjerojatnima - doušnik se doimao previše tup da bi mogao voditi sofisticiranu obavještajnu varku - ali je za svaki slu čaj tražio da drugi pripadnik FRU-a bude nazo čan tijekom predaje novca, u zasebnom automobilu. Bledsoe je znao da je Connor Wheen parkirao svoj mondeo tristo metara dalje, blizu ulaza na parkiralište, te se nadao da je vidio otmicu. Pod pretpostavkom da jest, Wheen bi poslao poziv za pomo ć. Možda čak i sada za njima vozi SAS-ov automobil, udaljen više od kilometra i bez upaljenih svjetala. Meñutim, dok se kotrljao po prtljažniku taksija, Bledsoe nije mogao jasno razmišljati. Sebe nikad nije smatrao hrabrim čovjekom. Ako automobil u kojem se nalazi probije kordon i pobjegne preko granice, dogodit će se... što? Ispitivanje, udarci nogama u muda i zube, pripaljene cigarete prema o čima i... Prestani, naredio je sebi. Priberi se, jebi ga. Ti si vojnik. Ponašaj se tako. I, što je važnije, razmišljaj kao vojnik. Misli na pojedinosti. Misli na ekipu SAS-a koja juri iz kampa u Lisburnu nekoliko sekunda nakon poziva za pomoć , s kompletnom opremom i oružjem za akciju. Misli kako kreću cestama u svojim velikim terenskim vozilima. Teren je postajao sve grublji, testiraju ći amortizere velikog vozila, a Bledsoe se molio za nagli trzaj i prasak gume, što bi zna čilo da je automobil naletio na vojni lanac sa šiljcima. Ali nije bilo takvog trzaja, a zatim odjednom više uop će nije bilo kretanja. Iz daljine je čuo teško, škripavo otvaranje kliznih vrata. Automobil je još nekoliko sekunda vozio naprijed, a zatim su se opet čula vrata. Trenutak ni čega, a potom su se podigla vrata prtljažnika i Bledsoea je zaslijepila jarka svjetlost. Podigli su ga i spustili na ravan pod od blata. Bio je hladan i vlažan pod njegovim bosim nogama; lisi čine su mu se zasjekle u zapeš ća, a kosa zalijepila od krvi. Svuda oko sebe čuo je glasove. Njegove oči navikle na tminu po čele su razabirati oblike. Nalazio se u velikom štaglju pravokutnog oblika, okružen muškarcima u tamnoplavim kombinezonima koji su ga promatrali s iš čekivanjem. Iz usta im je izlazila para i uzbu ñeni zvuk glasova. U kutu s njegove lijeve strane stajao je traktor, podrugljivo normalan, i uredno posložene plasti čne vreće umjetnoga gnojiva. Uza središnji dio jednog zida nalazilo se radno podru č je s vitlima i lancima, a na udaljenom kraju ogra ñeni ured. Ispred njega, parkirana uz desni zid, bila je prazna prikolica. 4
Napola se okrenuo, još uvijek trep ćući. Ulaz kroz koji je automobil ušao bio je zatvoren vratima od valovitog lima obješenim na podmazane šipke, a kraj njih su stajala dva stražara u kombinezonima. Jedan je držao automatski pištolj, a drugi je mokrio na pod. Obojica su ga promatrala opakim pogledima punim mržnje. Bledsoe je trenutak ondje stajao, njišu ći se. Dvije su mu misli odmah pale na pamet. Odakle će momci iz Pukovnije napasti? Druga je spoznaja bila mnogo gora, toliko gora da su mu se prsa po čela nesvjesno nadimati, pa je na trenutak pomislio da će se onesvijestiti. Ubit će ga, a usput će iskušati neke od mla ñih pripadnika svoje organizacije. Pobrinut će se da bude gadno kako bi vidjeli tko može bez problema obaviti posao, a tko ne može. Najbliži čovjek, krupan crvenokosi tip, podrugljivo se smiju-ljio. Jebi se, pomislio je Bledsoe; silovito se tresao, ali se pokušavao pribrati. PIRA-ina pič ka. Kad momci iz Pukovnije stignu ovamo - a sti ći će i razvaliti vrata ako budu morali - nadam se da će ti raznijeti glavu s ramena. Na trenutak se činilo da se sve stapa u ledenom zraku. Bledsoe je trpio bolove i doista se strašno bojao, ali je znao što će učiniti. Diši, rekao je sebi. Razbistri glavu. Ignoriraj bol Misli. Tada se sa strane pojavio lik u tamnoplavom, zabio mu šaku u trbuh i snažno ga tresnuo koljenom po nosu, razmrskavši mu kost. Zaslijepljen bolom, hvataju ći dah, Bledsoe je pao. Opet će me udariti, odsutno je pomislio. Imao je pravo. Čelični vrh cipele udario mu je muda tako da su mu se usta uko čila u bezglasnom vrisku, a zatim je uslijedio udarac čizmom u rebra. Slomili su mu najmanje dva rebra. Po čeo je gubiti svijest i zatvorio je o či. Šake su ga uhvatile ispod pazuha, odvukle do prikolice, gurnule ga uz željeznu stražnju stranu i pri čvrstile ga lisičinama, raširenih ruku. Noge su mu na trenutak popustile te su ga pustili da ondje visi, napola ugušenog od krvi što mu je tekla iz nosa. Na koncu je našao uporište za noge. U usta je uvukao ledeni zrak. Tek je malo otvorio o či. Nabrojio ih je osam. Devet - bio je još jedan kojeg ranije nije vidio, čovjek blijeda lica i o čiju poput bezdana, a mogao je imati od dvadeset pet do četrdeset godina, i za razliku od ostalih, nije se smiješio. - Ime? - Govorio je onaj koji ga je tresnuo nogom, mršav tip slomljena nosa. Bledsoe je s mukom podigao glavu. Ispljunuo je krv. Pro čistio grlo. - Ne znam što, dovraga, mislite tko sam ja - po čeo je - ali... - Ja ću ti reći tko si - re če mršavi. - Ti si narednik Ravmond Bledsoe. Bivši pripadnik Kraljevske vojne policije, a sada dodijeljen takozvanoj Forces Research Unit. Nema ničega što o tebi ne znamo, pi čko, a to možeš zahvaliti svom pukovnijskom časopisu, pa nemoj srati. Tišina. Stariji čovjek iz automobila hladno ga je promatrao. - Znaš što želimo - re če stariji čovjek, zakopčavajući kombinezon zastrašuju ćom brižljivošću i sporošću. Radijske šifre. Imena sasovaca, imena doušnika, sve. Možemo po četi s tvojim čovjekom Deavevjem ako želiš, premda si dosad ve ć pogodio da nije onako glupavi Irac kakvim si ga smatrao. Bledsoe ništa nije rekao. Zurio je u svjetlo na stropu, pokušavao se distancirati od bolova u nosu i rebrima. Drugi se čovjek nasmiješi. - Vidiš, za razliku od tvoje okupacijske vojske, mi ćemo uvijek biti ovdje. Deavev je bio dovoljno pametan da to shvati. Bledsoe se mu čio kako bi zadržao bezizražajno lice, da ne zagrize mamac. Kre ćemo, pomislio je. Kako smo vježbali. - Govorit ću - reče. - Ali ne s tobom. Razgovarat ću s Adamsom Sinn Fein - politički pokret i stranka koja traži ujedinjenje Irske, sada povezana s IRA-om
5
ili McGuinnessom, ili s bilo kojim drugim višim časnikom Sinn Feina, 1 a njima ću dati sve što žele znati. Ili Padraigu Bvrneu. Byrne, navodno vije ćnik Sinn Feina, bio je poznat sigurnosnim službama kao šef PIRA-ine brigade iz Belfasta. Bledsoe je imao razloga za insistiranje na razgovoru licem u lice s teroristima na višim položajima: na njih su motrili dvadeset četiri sata dnevno, a u slu čaju otmice britanskog agenta, kao što su njega oteli, nadzor bi se udvostru čio. Povjerenje u Connora Wheena bila je Bledsoeova jedina nada da će preživjeti. Nešto bi od toga moralo uspjeti. Alternativa je bila doslovce nezamisliva. - Razgovarat ćeš s Bvrneom? - Hoću. Njegov se ispitivač osvrne naokolo. Svi su se smješkali. - Dakle, daješ rije č da ćeš razgovarati s Bvrneom? Bledsoe je oklijevao, osje ćajući zamku. Zar će doista biti tako lako? Ispitivač korakne bliže. - Dakle? Kimnuo je. - Razgovarat ću s Bvrneom. Ni s kim ispod njega. Čovjek kimne i prije ñe pogledom preko okupljenih lica. Osmjesi su sad bili širi, i pokazuvali prezir, zabavljanje i loše zube u podjednakoj mjeri. Čovjek iz automobila odmahne glavom, izvadi celofansku vrećicu duhana Drum iz džepa na hla čama i počne motati cigaretu. Dok je lizao papir, mršavi se čovjek slomljena nosa okrenuo, izvadio 9mm broiuning automatik iz džepa kombinezona, trenutak ga promatrao, a zatim je svom snagom zamahnuo drškom po Bledsoeovim slomljenim rebrima. Bol je bio neopisiv, eksplozija teku će vatre u prsima koja je čovjeku iz FRU-a, čini se, još jednom, oduzela moć jasnog razmišljanja. Pao je prema naprijed, vise ći sa stražnje strane kamiona na zapeš ćima. Na trenutak je sebe vidio onako kako su ga vidjeli mladi teroristi koji su ga okruživali: blijed, okrvavljena lica, ovješene stražnjice, izmučen, blizu mirovine i još bliže suzama. Otkako se bavio doušnicima, Bledsoeov je svijet postao isti kao i njihov, svijet piva i barskih stolaca i loših automobila. Dobro se uklopio, ali nauštrb vlastita zdravlja i kondicije. »Najbolja krinka je debeli trbuh!«, govorili su im instruktori u Tregaronu, a Bledsoe se smijao zajedno s ostalima. Pogledaj ga sada. Pateti čno. No nešto je još uvijek tuklo u njegovim prsima, čak i dok je ondje visio sop ćući i gušeći se. Neki duh tvrdoglavog mladog vojnika kakav je neko ć bio još uvijek ga nije napustio. Bit će pakleni prasak kad momci razvale ona vrata. Jebeni prasak. I ubijanja kao nikada. Niti jedna od ovih pizda ne će pozivjeti da bi... Nečija ga je ruka zgrabila za kosu i podigla mu glavu. Kroz maglu bola vidio je kako nizak, zbijen muškarac izlazi iz uredskog prostora, čovjek čije je rumeno koščato lice, glatko za češljanu kosu i pomno zakop čan džemper odmah prepoznao. - Poznaješ li možda ovoga gospodina? - pitao je čovjek koji ga je tresnuo pištoljem po rebrima. - Da - reče Bledsoe, pokušavaju ći se prezirno naceriti. – Val Doonican. Time je zaradio još jedan udarac nogom u muda, a ovog je puta, dok se o čaj stapao s bolovima, o či držao zatvorene. Muškarac u džemperu bio je Padraig Byrne. Nikakva jedinica ne će ga slijediti ovamo. Ve ć je ovdje, gdje god to bilo, i vjerojatno je tu ve ć danima. Kad je Bledsoe na koncu opet otvorio o či, vidio je da Byrne navlači kombinezon. - Drago ti je da me vidiš, narednice Bledsoe? Bit će ti drago, obe ć avam. - Glas je bio tih i kulturan, u nekako strahovitoj suprotnosti s oštrim crtama lica. Bledsoe se sjetio da u vojarni u Lisburnu misle da je Padraig peder. - Vidiš, narednice, imamo nešto za tebe. Jedna je knjiga tresnula na pod kraj nogu čovjeka iz FRU-a. Koji je to vrag? - Ravmonde Johne Bledsoe - Byrne nastavi svojim blagim glasom - ovo je tvoja Smrt! 6
Uslijedilo je laskavo smijuljenje mladih vojnika. Bledsoe je tek malo otvorio o či i vidio da je knjiga telefonski imenik područ ja Newry i Mourne. Znaci, nije prešao granicu. Još uvijek ima nade. Molim Te, Bože, mislio je, neka je Wheen dao slijediti taksi. Neka se sada vani nalazi ekipa Pukovnije koja uklanja stražare. Očajnički se držao za tu nadu. Pretpostavio je da će ispitivanje uskoro zapo četi, a nije znao je li mu preostalo hrabrosti da ih zavla či. Bit će veoma ružno; bio je siguran u to zbog mnogo mladih momaka koje su okupili, te zbog izraza gladi i iš čekivanja na njihovim licima. A tada su se, uz nalet hladnog zraka, klizna vrata opet otvorila i blatom poprskani bijeli kombi ušao je u štagalj, trenutak zadrhtao u maglici ispušnih plinova i umirio se. Brzo su zatvorili vrata štaglja, a zatim se iz kombija začuo grozan, prodoran vrisak. Vrištanje nikako nije prestajalo, a na koncu je preraslo u zvuk negdje izmeñu povraćanja i cviljenja. - Prepoznaješ li taj glas, Bledsoe? - pitao je Byrne, nastavljaju ć i glumiti Eamonna Andrewsa. - Da, čak iz vojarne u Lisburnu, Belfast, to je tvoj stari prijatelj... Još dva vojnika PERA-e u kombinezonima izvukla su drugog nagog i lisi činama vezanog čovjeka iz stražnjeg dijela kombija. Premlatili su mu glavu i gornji dio tijela, prsa i noge bili su mu prekriveni blatom i bljuvotinom, a lice mu je bilo bezoblična krvava maska. Nasred prostorije vojnici su tresnuli pridošlicu po nogama tako da je pao na tlo. Byrne ih je promatrao, uživaju ći u trenutku. - Dobra večer -obratio se čovjeku na tlu. - Hvala što si nam se pridružio u ovoj posebnoj prilici. -Jebi se! - izustio je čovjek na podu. Bledsoe je barem pretpostavio da je to pokušavao re ći, ali nešto se strašno dogodilo njegovim ustima i zubima, te se za čulo samo grleno hroptanje. Bledsoe je zurio. Pokušao je potisnuti užasan strah. Uloživši golemi napor, premla ćeni je čovjek škiljio oko sebe, našao Bledsoea i namignuo mu jednim pocrnjelim i otečenim okom. Kad je to u činio, njegovo je lice na trenutak postalo prepoznatljivo i sva je nada umrla u Rayu Bledsoeu. - Tako je - ushi ćeno će Byrne. - To je tvoj stari prijatelj, Connor Wheen! Mrtav sam, tupo je pomislio Bledsoe. Obojica smo mrtvi. Byrne ih je promatrao, oduševljen svojim uspjehom. Iz ureda su donijeli stolicu i dva su muškarca podigla Wheena na nju, prisilivši ga da vezane ruke stavi iza naslona. - Znam što se pitaš - Byrne veselo re če Bledsoeu. - Pitaš se jesi li još uvijek sjeverno od granice, kako bi tvoji prijatelji iz SAS-a mogli upasti ovamo. Pa, znaš li što... - Byrne odmahne glavom na situaciju koja mu se očito činila beskrajno smiješnom. - Nisi! Bledsoe je osjetio kako po činje gubiti razum. Sad su mu preostali samo užas, bol i smrt. Drhtavim je pogledom našao čovjeka blijeda lica koji je intenzivno i bez osmijeha zurio u njega. Sad si u paklu, govorio mu je pogled. Dobro došao. Byrne se okrenuo čovjeku blijeda lica. - Joseph, kao što smo se ranije dogovorili, želio bih da ih ti ubiješ. - Govorio je ležerno, konverzacijski. - Molim te - šapne Bledsoe. - Sve ću vam reći. - Usne su mu bile suhe, a glas podložno monoton. Možeš dobiti popis ljudi Pukovnije, SAS-a, doušnika, šifre... Padraig Byrne se namrštio i trenutak ili dva ga napeto promatrao, kao da se mu či s nekim složenim moralnim ili intelektualnim problemom. Zatim se opet nasmiješio i okrenuo čovjeku blijeda lica po imenu Joseph.
SIERRA LEONE
7
Nakon sat vremena marširanja satnik 'Alex Temple je podigao ruku i patrola se oprezno zaustavila. Iznad njih su nabrekli kišni oblaci skrivali mjesec. U šumi s obje njihove strane zujali su kukci. Bilo je petnaest minuta iza pono ći, a sva su šestorica bila mokra do kože. Znojili su se dok su o čima naviklim na tminu promatrali čistinu. Alex je imao pravo. Uz udaljene zvukove grmljavine, jedva se čulo isprekidano pucketanje. Pucnjava, zasigurno. Kraj njega je, gotovo nevidljiv u sjenkama, Don Hammond kimnuo glavom, podigao dva prsta i pokazao prema stazi. Da, radosno je pomislio Alex. Da! Zbog ovoga sam se pridružio Pukovniji. Ovo ću raditi sve dok mi budu dopustili. Nacerio se žilavom naredniku i pogledao četvoricu preostalih članova patrole Zulu tri šest dok su se stapali s vlažnim zelenilom. Odmah iza njega bio je vojnik oštrih crta lica po imenu Ricky Sutton, u patroli zadužen za signale. Star dvadeset tri godine, Sutton je bio najmla ñi i najneiskusniji član ekipe. Dok je radio, Suttonova je leña čuvao Stan Clayton, iskusan i bez dlake na jeziku kaplar iz Londona, a na drugoj strani čistine, samo sjenke u tmini, čučali su Lance Wilford i Jimmy 'Dog' Kenilworth, kaplar i razvodnik. Jednako kao i Alex, bili su odjeveni u natopljenu opremu za džunglu, a nosili su puške M16 203 i parang u koricama. Ispod maskirnih kaciga nazivala, su se njihova crnilom namazana lica. Svi su na zapeš ćima i puškama imali pričvršćene kompase. Na znak Dona Hammonda članovi patrole tiho su spustili svoje teške naprtnja če i počeli ih skrivati. Komarči su zujali oko njih, pohlepno se spuštaju ći na njihove šake i lica. Dva su čovjeka imala pijavice na vratu i zapešćima, a Alex je pretpostavljao da ih svi oni imaju barem pet-šest i sišu im krv ispod mokrih košulja i maskirnih hlača. Cu čnuvši usred vlažnoga grmlja, Hammond je izvukao antenu satelitskog radija i SAS-ovu bazu u Freetownu obavijestio 0 njihovom položaju i pravcu iz kojeg dopire pucnjava. Kad je Hammond završio izvještaj, Alex je ponovno stao na čelo patrole. Dao je znak ostalima da ga slijede i krenuo prema udaljenoj pucnjavi. To je to, pomislio je, to mora biti to, i bez rije či uputio molitvu zahvalnicu bogovima rata. Imao je trideset pet godina i bio je imenovani časnik, a obje su činjenice govorile protivnjega. Časnici SAS-a obi čno su dobivali uloge planera, a » čišćenje« su obavljali obi čni vojnici i neimenovani časnici. Kaočasnik, Alex je imao sreće da se uop će nalazi ovdje. Činilo se da je nekako, premda je to bilo nevjerojatno, dobio još jednu priliku za pustolovinu. Zulu tri šest patrola tražila je nestalu novinarsku ekipu ITN-a. Novinari, izvjestiteljica Sally Roberts, snimatelj Ben Mills i ton-majstor Gary Burge, nestali su prije više od trideset šest sati. Posljednji su put vi ñeni u gradi ću Masiaka, pedeset šest kilometara prema unutrašnjosti od glavnoga grada, Freetowna. Masiaka je strateški važno mjesto, te se u prljavom ratu izme ñu vojske Sierra Leonea i Revolucionarne ujedinjene fronte vodilo mnogo bitaka oko pljesnivih i od muha zaga ñ enih koliba. Trenutno se nalazi u rukama provladinih snaga, pa se smatra više ili manje sigurnim za medijske ekipe. Prema riječima ljudi iz agencije France Press koji su ih vodili naokolo, Sally Roberts i njezina ekipa stigli su u Masiaku s namjerom da intervjuiraju zloglasno prevrtljivu provladinu miliciju poznatu pod nazivom Momci sa zapadne strane. ITN-ova se ekipa nadala da će u pljesnivoj i mecima izrešetanoj kolibi, koja služi kao njihov stožer, na ći zapovjednike milicije, ali su po dolasku onamo otkrili da su njihovi pripadnici krenuli na istok, u lov na skupinu RUF-a. ITN-ova se ekipa nije dala smesti niti se obazirala na savjete drugih novinskih agencija, ve ć je odlučila slijediti Momke sa zapadne strane na teritorij u vlasti RUF-a. Unajmili su automobil i u zoru idu ćega dana krenuli cestom Kissuna. Nitko u Masiaki nije znao što se nakon toga doga ñalo s Robertsicom, Millsom i Burgeom. Nitko ih nije vidio i nikome se nisu javili, usprkos činjenici da su sve troje nosili satelitske telefone. Prema dokazima što su ih kasnije dali pripadnici milicije, činilo se da su Momci sa zapadne strane slijedili skupinu pobunjenika daleko na teritorij RUF-a, te da je blizu Kissune došlo do žestokog vatrenog okršaja, ali bez konkretnog ishoda, a nakon toga se milicija povukla natrag prema Masiaki. Tijekom bitke, kao i obi čno, većina je boraca bila mrtva pijana; RUF od palmina vina, a Momci sa zapadne strane od džina što su ga obi čno nosili u plastičnim vrećicama. Desetak ili više boraca, od kojih nekolicina djece, poginulo je na obje strane. Kad se te večeri ITN-ova ekipa nije vratila, niti je uspostavila kontakt s ikim u Masiaki, ljudi su se po čeli 8
pitati što je s njima. U podne idu ćega dana, boje ći se najgoreg, televizijska ekipa BBC-a snimila je intervju s voñom Momaka sa zapadne strane koji je sebe nazivao »Pukovnik Samopunjenje«. Niti dva sata nakon intervjua, i nakon brze razmjene sigurnih telefonskih razgovora izmeñu Freetowna, Whitehalla i Hereforda, neureñena videosnimka filma vrtjela se u stožeru SAS-a, Freetown. Stožer se nalazio u bivšem sigurnosnom kompleksu na rubu zra čne luke Lungi; anonimna hrpa šatora, niske kolibe i radioantene. Video-snimku su gledali bojnik David Ross, zapovjednik detašmana 'D' eskadrona, i satnik Alex Temple iz Krila za revolucionarne ratove Pukovnije. Snimka je trajala dvadeset minuta i nije bila ugodna za gledanje. Pukovnikove su o či bile crvene od umora, marihuane i prašine, ali je bio siguran u činjenice: niti jedan zapadnja čki dopisnik nije razgovarao ni s kim od Momaka sa zapadne strane otkako su prije dva dana otišli iz Masiake. Posve sigurno nisu razgovarali s nekom ženom. Ako je ekipa bila u blizini borbene zone kraj Kissune, pukovnik je rekao novinaru BBC-a, vjerojatno su sada u rukama RUF-a. Rekao je da možda u tom trenutku ženu pitaju želi li »duge rukave« ili »kratke rukave«, amputaciju iznad ili ispod lakta. Odsijecanje ruku je RUF-ov zaštitni znak. Odne-davno su tu praksu proširili i na genitalije. Nakon što bi ih osakatili, prisiljavali su žrtve da sjede u zdjelama kausti čne sode. - A možda ih i pojedu, znate. - Mladi je pukovnik slegnuo ramenima, zavukao ruku ispod majice i počešao se po trbuhu. - Vlada nestašica hrane. Pukovnik je doista mogao znati kakve su prehrambene navike ljudi iz RUF-a. Prije godinu dana Momci sa zapadne strane borili su se na strani pobunjenika, pokušavši zauzeti Free-town u manijakalnoj plimi krvi i klanja, te uz bu čni ritam RUF-ove himne »Ni čega živog«. Preobra ćenje Momaka sa zapadne strane na vladin na čin razmišljanja, što im je donijelo trideset pet tona bugarskog oružja dobivenog od britanskih plaćenika, dogodilo se relativno nedavno. Ako je pukovnik rekao da RUF-ovi ljudi jedu ljudsko meso, onda je tako. - Vidite, ovo je ružan rat - izjavio je za kameru s golemim autorit etom svojih devetnaest godina. Veoma ružan rat. Ispričavši se, objasnio je novinaru da ide na ći popsicle, ledenu lizaljku napravljenu od čistog džina, i neku ženu. - Ne iz gleda b aš dobro - rekao je Alex kad je snim ka završila. - Doista - složio se David Ross. - A imam osje ćaj da će to biti nama dodijeljeno. Alex je kimnuo. - Re ći ću momcima da budu pripravni. - Može - rekao je Ross. Krilo za revolucionarne ratove, iz kojeg je proizišlo dvanaest ljudi Alexove ekipe, najtajniji je element SAS-a i postojanje jedinice nikad nije službeno priznato. Njezina je zada ća obavljanje zadataka koji se mogu službeno zanijekati, uključujući tajno obučavanje prekomorskih »prijatelja«. U ove posljednje ubrajali su se afganistanski mudžahedini i kambodžanski crveni kmeri. U ovom se slučaju, mnogo manje kontroverzno, ekipa Alexa Templea nalazila u Freetownu kako bi obu čavala vojsku Sierra Leonea. Zadatak im se nije činio zanimljivim, te su se izme ñu vježbi rado vra ćali u privremenu bazu što su je dijelili s četrdeset ljudi iz »D« eskadrona. Dvadeset minuta iza pet poslije podne Alex je po drugi put pozvan u zapovjednikovi! kolibu. David Ross mu je u nekoliko kratkih rečenica izložio situaciju oko otmice ITN-ove ekipe. Eskadron će te ve čeri organizirati potragu, rekao je Ross, a Alexova će ekipa ostati u bazi, spremna pomo ći u planiranju spašavanja. Alex je saslušao Rossa i predložio alternativni plan. Njegova će ekipa po ći u potragu, a »D« eskadron će čekati i obaviti spašavanje. Ross je ljubazno ali odlu čno odbio Alexov prijedlog. Ekipa Krila nije pod njegovom nadležnoš ću, za njihovu nazo čnost u Sierra Leoneu pla ća vlada te zemlje, te bi došlo do nezgodnog preklapanja odgovornosti. Alex je rekao da bi, u svrhu operacije, spremno stavio sebe i svoje ljude pod izravno Rossovo zapovjedništvo. Ako bi on vodio ekipu za traganje, »D« eskadron mogao bi ostati kompletan za spašavanje. - Ako ih na ñemo preklinjao je zapovjednika - to će biti uspjeh »D« eskadrona. Ukoliko ih ne na ñemo, to ć e biti naš zajeb. Ono što Alex nije trebao dodati bila je činjenica da on ima nekoliko godina više iskustva od Rossa, te je nesumnjivo najbolji čovjek za vo ñenje potrage. 9
Ross je razmislio o Alexovu prijedlogu. Dva su muškarca poštivala jedan drugoga, a bivši časnik jedinice za signaliziranje bio je svjestan da će ovo vjerojatno biti posljednja Alexova prilika da svoje ljude povede na neprijateljski teritorij. Na koncu je kimnuo glavom. Obavještajni izvještaji ukazivali su na mogu ćnost da su taoci odvedeni u jedan od dva kampa. Alex je svoje ljude trebao podijeliti na šestero člane patrole ljudi i pripremiti ih za ubacivanje pod zaštitom mraka. Dok je sat vremena kasnije slušao upute i sa svojim ljudima prou čavao zemljovide na stolu, Alex je osjetio prve treptaje iščekivanja. Iz iskustva je znao da će se to pretvoriti u napeto uzbu ñenje što ga je uvijek obuzimalo prije akcije. Kada do ñe vrijeme, uzbu ñenje će ustupiti mjesto ledenoj, analiti čkoj mirnoći. Tada će, u dobru i u zlu, obaviti svoj posao. U ovom bi slučaju, zaključio je, doista moglo biti u zlu. Promatraju ći satelitske izviñačke fotografije, mračnu močvarnu golemost džungle, si ćušne naseobine i tmurne teku ćice boje gline, činilo se gotovo nezamislivim da će pronaći ITN-ovu ekipu. Kako bi, dovraga, mogli na ći troje ljudi u svemu tome? Čak i ako jedna od patrola prona ñ e novinare, ho ć e li još uvijek biti živi? Hoće li imati vremena prou čiti mjesto, točno procijeniti neprijateljsku snagu i vatrenu mo ć, ubaciti spasilačku ekipu i odvesti taoce ispred nosa navodno dobro naoružanih ljudi RUF-a? - Moramo pozitivno razmišljati, gospodo - žustro je rekao Ross, kao da mu čita misli. - Obavještajci su uspostavili vezu s RUF-ovim zapovjednicima u unutrašnjosti. Uvjeravaju nas da postoji infrastruktura, ako žele pregovarati. Naravno, kad su tako rekli, ne možemo ra čunati na nešto tome sli čno. Moramo prona ći taoce i pripremiti se za izvla čenje silom. - Zamahnuo je rukom iznad zemljovida. - Dakle, ovo izgleda kao golemo područ je za pretraživanje, ali postoji vjerojatnost da naše taoce, ako su još uvijek živi, drže u jednom od dva kampa u sektoru Kissune. Oni se nalaze kako slijedi - na satelitske je snimke stavio proziran list papira obilježen olovkom - a ja sam ih ozna čio kao Arsenal i Chelsea. Kao što vidite, oba se nalaze na rijeci Rokel i niti jedan nije daleko od naše zone spuštanja koju ćemo nazvati Milhvall. Alex je pomno prou čavao satelitske fotografije. Kampovi su bili jedva vidljivi, ako čovjek točno zna što traži. Meñutim, okruženi su gustom džunglom. - Ekipe za traženje spustit ćemo u Milhvall u 23.30 ve čeras - nastavio je Ross. - Kad stignu do odredišta, sude ći prema prošlim iskustvima, većina RUF-ovih vojnika bit će drogirana i pijana od palminog vina, a osiguranje oko kampova bit će jadno. Mogli bismo im ranije pri ći, ali bi opasnost da će opaziti patrole bila mnogo ve ća, uz popratno pove ćanje opasnosti za taoce. - Spojio je prste pred nosom i promatrao ih. – Morat ćete se kretati vraški oprezno i imati na umu da, samo zato što su ti bijednici napola kanibali koji se vole odijevati u čudne kostime i ma četama odsijecati djeci ruke, to ne zna či da savršeno ne poznaju sofisticirano oružje. U tim kampovima imaju lansere raketa i svakojako drugo oružje, zahvaljuju ći prihodu od onih prokletih rudnika dijamanata što ih kontroli raju, a ja ne želim, ponavljam ne želim, izgubiti niti jednog čovjeka. Ni pod kojim okolnostima ne ćete se upuštati u sukob, je li to jasno? Svi su kimnuli. Alex je pogledao druge članove patrole. On je bio jedini časnik. - Iz Milhvalla - nastavio je Ross - patrole će krenuti svaka prema svojem cilju. Bez obzira ho će li biti traga taocima ili ne, trebat će nam potpuni izvještaji kad je rije č o broju ljudi, naoružanju, podru č jima vatre, rasporedu zgrada i svemu ostalom, u redu? Ako do sutra ujutro u 2.30 ne na ñemo ljude s televizije, želim da se obje patrole vrate u Millwall radi evakuacije pumom. Ukoliko ih na ñemo, neka se obje patrole upute do kampa o kojem je rije č i ostanu promatrati. Alex, ti i još jedan čovjek vratit ćete se do Millwalla i helikopter će vas prebaciti natrag u Freetown kako biste eskadron upoznali sa situacijom. Ima li zasad pitanja? Alex i ostali odmahnuli su glavama. - Vrijeme napada ovisit će o podacima što nam ih dostavite i ishodu bilo kakvih pregovora, ukoliko do njih doñe - nastavio je Ross. - Još uvijek je posve mogu će da se RUF može nagovoriti da vrati taoce; na kraju krajeva, Robertsica i ostali su me ñunarodna izvjestiteljska ekipa, a RUF nije posve ravnodušan namišljenje svijeta. Nije li, pomislio je Alex koji je na ulicama Freetowna i Masiake vidio djecu školske dobi s amputiranim rukama. Mene su doista mogli prevariti, jebi ga. - Pod pretpostavkom da pregovori ne uspiju, ekipa »D« eskadrona po ći će u napad u razdoblju izmeñu dvadeset četiri sata i tjedan dana od ve čeras. Opet, ima li pitanja? 10
Opet nije bilo pitanja. U jedanaest sati uve čer dvije patrole Krila ukrcale su se u pumu. Bez svjetala, opremljen krakovima rotora koji su stvarali minimalnu buku i u rukama pilota s nao čalama za no ćni vid, helikopter je tiho krenuo prema unutrašnjosti, preletio Masaiku i pošao na istok, na teritorij RUF-a. U 11.30, to čno prema rasporedu, dvanaest se vojnika iskrcalo, a puma je uzletjela i pošla natrag prema Freetownu. se čuli povremeni rafali puščane paljbe, a uz zadah trule vegetacije u zraku se osje ćao miris dima. Drže li ITN-ovu ekipu u kampu što se nalazi pred njima? Kao i uvijek u opasnosti, Alex se osje ćao napeto, intenzivno živim. Pogledavši na sat, pridružio se Donu Hammondu i Rickvju Suttonu koji su se nadvili nad patrolni radio 319, čekajući poruku. Tri su muškarca bez riječi zurila u minijaturni ekran osvijetljen zelenim svjetlom. Pojavila su se crna slova. Ricky Sutton je obrisao kapljice kiše. TAOCI ĆE BITI POGUBLJENI 14. U 12.00. POŠALJITE OBAVIJEST KAD IH NA ðETE. PATROLE ĆE PRUŽITI PODRŠKU EKIPI D ESKADRONA ČIM SE RAZDANI. ROSS.
- Jebi ga! - dahnuo je Alex, a srce mu je divlje lupalo. - Četrnaesti je danas. Razdanit će se za otprilike četiri sata. A mi ih još nismo ni našli. Želio je pustolovinu. Sad je ima. Trideset minuta nakon što su sakrili naprtnja če, patrola se zaustavila radi dogovorene komunikacije s bazom. Dok je Ricky Sutton prebacivao plastikom obloženu antensku žicu preko grane, pritiskala ih je vlažna nesnosna vru ćina. Jasno su Napad čim se razdani.
2 To je sve, baš sve, okrenulo naglavce. RUF je zasigurno dao neki nemogu ći ultimatum; primjerice, oslobañanje svih zatvorenika koje je zarobila vojska Sierra Leonea. Patrola se kretala kroz preostalu džunglu najve ćom mogućom brzinom. Sad su bili veoma blizu kampa, a Alex je procijenio da nasumi čna pucnjava dopire iz SLR-a britanske proizvodnje. Zvuk pucnjave je bio dobar znak. Osim ako se ljudi RUF-a ne bore izme ñu sebe, zna či da su raspoloženi za zabavu, te spremnike prazne u rijeku i okolnu džunglu, dokazuju ći nekakvu drogiranu muževnost. I možda, pomislio je Alex, u iš čekivanju ubojstva novinarske ekipe najavljenog za podne. - Malo lijevo - promrmljao je Don Hammond iza njega. Alex je podigao ruku u znak zahvalnosti. Kao čovjek na čelu kolone, on jedini iz ekipe nije bio odgovoran za navigaciju; morao se posve koncentrirati na gledanje i slušanje: neobjašnjivi pokret, sjenku koja nije sjenka, sićušan otisak čizme u glini, jedva čujni zvuk napinjanja puške. Slušanje je postajalo sve teže. Osim puš čane vatre, čuli su se zvukovi glazbe. Naprežu ći sluh, Alex je prepoznao jedan od velikih ljetnih hitova Sierra Leonea, omiljen medu pobunjenicima, redovnim vojnicima i milicijom, pod nazivom »Titti Shaggah«. Pitao se jesu li postavili stražare, te je kretnjom ruke zaustavio petoricu ljudi iza sebe. Patrola je dvije minute nepomično čučala na životinjskoj stazi, ali nije bilo nikakvih sumnjivih zvukova. Pošli su dalje, a teren se po čeo postupno spuštati prema rijeci Rokel. Alex je korak po korak svladavao strminu. Kiša nije padala, ali je skliski nagib bio natopljen vodom. Bili su oko četiristo pedeset metara udaljeni od kampa i kroz gusto raslinje ispod njih mogao je vidjeti žu ćkasto treperenje elektri čne rasvjete. Zasigurno imaju barem jednog stražara, mislio je. Imali su ga, a malo je nedostajalo da ga Alex ne opazi. Zapravo je vidio samo zamah žara cigarete uza stazu dvadesetak metara dalje. Opet je zaustavio patrolu i svjesno smirio disanje. Dok mu je adrenalin kolao žilama, tiho se spuštao po skliskoj glini, nogama traže ći kamenje i korijenje koje će izdržati njegovu težinu. Jedno šljapkanje, mislio je, jedna slomljena granč ica ili šutnuti kamen č ić , i gotovi smo. Još deset metara, a sad je vidio da je stražar naslonjen na drugu stranu debla. Deblo je otprilike bilo debelo 11
poput čovjekovih prsa. Ruka je još jednom zamahnula u stranu. Držala je duga čak smotak marihuane, a ne cigaretu. Alex je tiho izvukao kratak mauser nož iz remenja za pojasom. Trebale su mu tri mu čne minute da prijeñe posljednje metre nakvašenog terena, kada se kona čno našao iza stabla. Nos i o či ispunile su mu se dimom marihuane, ali su mu noge čvrsto stajale na skliskom korijenju stabla. Poput zmije u napadu, dok je desnom rukom zamahnuo nožem, lijevom je pokrio stražarova usta. Me ñutim, u posljednjem je trenutku, uz naglo ispuštanje zraka, časnik SAS-a zaustavio oštricu. Lice ispod njegove šake bilo je glatko, vrat vitak, a tijelo patetično sitno. Stražar je bio dijete, možda čak djevoj čica, nije mogao imati više od deset godina, te se gotovo odmah srušio u njegovim rukama. Smotak marihuane ispao mu je iz ruke i ugasio se u blatu. Držeći ruku čvrsto na zarobljenikovim ustima, Alex je kretnjom pozvao Dona Hammonda. Narednik je brzo krpom pokrio djetetova usta, vezao mršava zapeš ća i gležnjeve konopcem iz svoje opreme, te sakrio imobilizirano tijelo ispod gustoga grma u mraku kraj staze. Patrola se oprezno nastavila spuštati. Nisu naišli na druge stražare, a teren se po čeo izravnavati kad su se približili svjetlu i glazbi. Uskoro su se našli na rubu čistine. Ispred njih se nalazila ograda od isprepletenog korijenja i na njoj debeli sloj trule vegetacije, a ispod toga pad od otprilike dva metra. Dolje su ležala dva vojnika RUF-a, pijana ili drogirana, ali nije bilo sumnje da spavaju. Jedan je na sebi imao bijelu vjen čanu haljinu, a drugi iznošene hla če od trenirke i maskirnu košulju s koje je visjelo nekoliko glava plasti čnih lutaka. Ricky Sutton, revan kao i uvijek, izvukao je nož. - Ho ću li ih srediti? — oblikovao je ustima, ali je Alex odmahnuo glavom. Kad bi našli tijela, cijeli bi kamp prešao u stanje pripravnosti i time ugrozio potencijalnu operaciju spašavanja. Dok je Ricky spremao nož, Alex je kroz dalekozor promatrao podru č je. Ispod njih, oko mračne rijeke Rokel, ležao je kamp. Otprilike ovalna oblika, zauzimao je prostor malo ve ći od nogometnog igrališta. Na bližem, donjem kraju gorjela je velika vatra na koju su, u odre ñenim vremenskim razmacima, ljudi bacali mokre grane i korijenje stabala, stvaraju ći gusti stup sivo-sme ñeg dima. Na malo višem terenu na istoku, osvijetljenom nizovima slabih žarulja, nalazile su se dvije ku će od blokova troske, bez prozora, pod pravim kutovima u odnosu na rijeku. Iza njih bilo je nekoliko koliba od blata. Na drugoj obali rijeke džungla se strmo penjala stotinjak metara do sedla brda. Od otprilike sto pedeset osoba vidljivih u kampu, možda je njih dvadesetak plesalo i pilo oko vatre, a barem dvostruko toliko ih se motalo na suprotnom kraju, blizu koliba. Ostali su teturali naokolo, sami ili u velikim pijanim skupinama, na obali rijeke. Ve ćina je nosila puške SLR 7.62, ali se vidjelo nekoliko AK 47 i RPG-a. Činilo se da je nekolicina muškaraca tako vezana za svoje oružje da su plesali s puškama. Sam broj ljudi RUF-a činio je opasnim bilo kakav napad bez cijele jedinice. Samo u svaku ku ću od troske moglo bi se skloniti pedesetak vojnika, a ako su taoci u ovom kampu, vjerojatno se nalaze blizu koliba ili u njima. Bilo bi teško otvoriti vatru na pripadnike RUF-a, a da se njih ne ozlijedi. Prema Alexovu mišljenju, pozitivan faktor je bila topografija kampa. Okruženi s tri strane širokom sivozelenom rijekom, ljudi RUF-a bili su poput štakora u vreći. Kad bi se sva vatrena mo ć SAS-a postavila uz rub šume, vre ća bi se mogla zatvoriti. Meñutim, bit će teško prona ći i zatim izvući taoce. Drugi plus je bio taj da, unato č nedavnom upadu milicije Momaka sa zapadne strane, nije poduzet nikakav ozbiljan pokušaj osiguravanja kampa. Za po četak, buka je bila znatna. Nasumi čna puščana paljba odjekivala je zrakom, kao i odjeci metaka što su se zabijali u okolnu džunglu. Nije ni čudo da nitko ne želi čuvati stražu, mislio je Alex, dok se tako nasumce puca. Ispod zvu čnika, iz kojeg je i dalje treštala pjesma »Titti Shaggah« i drugi lokalni hitovi, dopirao je ritmi čan zvuk generatora. - Da sam znao da je ovdje zabava - promrmljao je Stan Clayton - odjenuo bih hla če za ples! Alex se nasmiješio i pozvao svoje ljude da mu se približe. -Zasad nema ni traga našim ljudima - šapnuo je ali želim pogledati izbliza. One kolibe na drugom kraju obe ćavaju. Don, želim da ti ostaneš ovdje s trojicom momaka i pobrojiš ljude i oružje. Stan, ti po ñi sa mnom. Idemo plivati. Londonac se nacerio, odmah shvativši plan. Dva su se muškarca brzo oslobodila opreme, ostavivši je u dvije uredne hrpe. Tada su se, šuljaju ći se kraj usnulih RUF-ovih vojnika, spustili dolje. Ispred njih, okružen rijekom, nalazio se kamp. S njihove desne strane bile su crne sjenke ruba džungle. Pred njima i iza njih, nestaju ći u džungli, bila je blatnjava cesta. Skrenuli su desno, prešli dvadeset metara 12
kroz vlažno raslinje, okrenuli za devedeset stupnjeva, orijentirali se uz pomo ć kompasa na zapeš ćima i brzim koracima pošli kroz tminu prema istoku, paralelno s cestom. Deset minuta kasnije izišli su iz džungle. Tamna voda rijeke sad im se nalazila pred nogama, a oni su bili dosta uzvodno od kampa. - Morat ćemo se prilično pomučiti - zamišljeno je promrmljao Clayton. Alex je kimnuo. Ovako izbliza rijeka Rokel bila je golema i zastrašuju ća prirodna sila. Poplave do kojih je došlo u prvim danima kišne sezone odnijele su njezine zimske obale, a ina če mirna rijeka postala je gnjevna bujica široka stotine metara. Kad bi se Alex i Stan udaljili od pokrajnjih vrtloga, voda bi ih mogla odnijeti kilometrima nizvodno ili bi se mogli utopiti. No budu li se držali tik uz obalu, prijeti im ve ća opasnost od otkrivanja. Cijeli je pothvat bio mnogo opasniji no što je u po četku izgledalo, ali to je bila jedina šansa SAS-ove ekipe da pronañe taoce. - Nañimo nekakvu splav - šapnuo je Alex. Bešumno su zakora čili u toplu, blatnjavu vodu, a struja je kraj njih nosila cijeli niz grana, grmova i druge vegetacije što ih je poplava usput pokupila. Za nekoliko su minuta pronašli savršeno plovilo, šest metara dugu granu punu liš ća. - Spreman? - upita Alex. - Svakako. - Clayton kimne. - Nemam ništa protiv da se još nekoliko desetaka pijavica zalijepi oko mojih jaja! Oprezno su gurnuli granu malo dalje od obale i po čeli plutati prema kampu. Iznad vode su se vidjele samo njihove glave, a iza mase trulog korova bili su prakti čki nevidljivi za stražare na obali. Polako su zaobišli obalu gdje su se nalazila prva stražarska mjesta kampa. Tu je rijeka bila pli ća, te je Alex osje ćao kako mu se noge vuku po blatnjavom dnu. Izbliza se prizor doimao mnogo opasnijim nego iz daljine. Na obali, udaljenoj manje od deset metara, skupina pijanih vojnika teturala je naokolo stežu ći puške, ma čete i vr čeve palminog vina. Čak i uz blatnjavi zadah rijeke mogli su osjetiti odvratan smrad doma ćeg alkoholnog pi ća. Iz zvučnika je treštala RUF-ova himna »Ničega živog«, odbijaju ći se od stijena na suprotnoj strani i odzvanjaju ći na sve strane. Duž obale vojnici staklenih očiju bučno su pjevali. Dok mu je lice bilo nekoliko centimetara udaljeno od kaplarova, Alex je bio svjestan Stanovih nastojanja da umiri svoje disanje, da ostane posve nepomi čan iza grane. Ako nas vide, mislio je Alex, ako grana zapne za nešto i okrene se, mrtvi smo. hrešetali bi nas za nekoliko sekunda. Stanova će žena ostati udovica i njegov sin ne će imati oca, a za sve ću ja biti kriv. Moja je krivnja jer sam važnu potragu pretvorio u nezrelu, glupavu, osobnu jebenu pustolovinu. Nasumi čno se pucanje nastavilo. Jedan je čovjek stajao na obali, tek malo više od dva metra udaljen od njih, mokrio u vodu i ležerno ispalio rafal iz SRL-a. Ljudi SAS-a bezizražajno su pogledali jedan drugoga dok su meci zujali nekoliko centimetara iznad njihovih glava i zabijali se u suprotnu obalu. Nekoliko metara dalje jedna je žena zadignute haljine mlitavo kle čala u blatu dok se bradati vojnik zabijao u nju straga. Oko nje je mrzovoljna i nestrpljiva skupina muškaraca promatrala i čekala, masturbiraju ći kako bi bili tvrdi kad na njih doñe red. Ta se paklena scena ponavljala duž obale, a Alex se više puta uhvatio kako op činjeno zuri u o či nekog ratnika RUF-a, ili se barem tako činilo. Imao je osje ćaj da mu srce tako silovito lupa da će se to vidjeti na masnoj površini vode. Činilo se nemogu ćim da ga nisu opazili. No pokazalo se da vojnike manje zanima ono što pluta rijekom nego ba čve palmina vina iz kojih su svako toliko iznova punili svoje tikvice i plasti čne vr čeve. To i pet-šest na tlu ispruženih žena za koje je Alex pretpostavio da su izbjeglice, izgubljene u borbama. Struja je postala brža i ponijela ih kraj koliba. Alex je po ritmi čnom štektavom zvuku pretpostavio da se u prvoj nalazi generator. Iz druge su nosili ba čve, te je zaklju čio da je ondje neka vrsta destilerije. Tre ća, koliba sa zidovima od blata i urušenim krovom od listova paprati, mogla je biti bilo što, ali dok su plutali onuda, smradu palmina vina pridružio se smrad izmeta. Alex ih je tada, na možda pet sekunda, vidio: tri lika blijede kože, sagnutih glava, ruku vezanih na le ñima, 13
kako kle če u uskom prolazu izme ñu dviju gra ñevina od blokova troske. Čuvao ih je samo jedan vojnik sa SRL-om u ruci. Pušio je joint i na glavi nosio ruži častu periku. Alex je raširio o či i okrenuo se Stanu Claytonu, te je vidio da je i on opazio stražara i zarobljenike. Upravo su prolazili kraj zvu čnika i osjećali svu silinu ritmične glazbe i drečavo pjevanje pjesme »Ni čega živog«. - Mislim da mi je draža verzija Martine McCutcheon - zamišljeno je promrmljao Clayton dok je jedan čovjek RUF-a bacao vlažan korijen stabla na vatru, a jarko naran časte iskrice poletjele prema nebu. Bili su samo sedam ili osam metara udaljeni od najbližih vojnika koji su se derali i mahali puškama, ali buka iz zvu čnika je bila takva da je kaplar vjerojatno mogao vikati iz petnih žila i nitko ga ne bi čuo. A tada, kad se vatra prigušila i stup gustoga dima zamijenio plamen, Alex je osjetio kako se struja mijenja, povukavši granu i njih u dublju vodu. Dva su muškarca tiho nastojala ostati skrivena i zadržati granu paralelno s obalom. Brzo su se udaljavali od kampa; vatra je ve ć bila daleko iza njih; ali su se neumoljivo približavali brzom središnjem kanalu rijeke Rokel. - Morat ć emo se pustiti - dahnuo je Alex i č uo kako je Clayton nešto zagun ñao u znak slaganja. - Na tri, ispod površine i u stranu. Jedan, dva... Alex je pustio granu, zaronio i osjetio kako ga poteže struja i kao bespomo ćnu lutku vu če kroz tamnu, uzavrelu vodu. U ušima mu je bu čilo, vukla ga je golema i ravnodušna sila, a zatim je kamen ili nešto slično eksplodirao u opakom bljesku svjetla po njegovoj glavi. Premda je načas izgubio svijest, nekako je uspio držati usta zatvorena. Satima ili možda sekundama kasnije, očajnički osjećajući potrebu za zrakom, grabio je prema onome što je smatrao površinom, udario u blato i osjetio kako ga je ne čija ruka uhvatila za ovratnik i opet ga vu če prema dolje. Iz nekog se razloga činilo da na dnu rijeke ima zraka. Pokušao je udahnuti, zagrcnuo se i shvatio da mu je blatnjava ruka pokrila usta. Voda mu je curila iz nosa. Opet je mogao disati. Otvorio je o či. Claytonovo zabrinuto lice bilo je udaljeno nekoliko centimetara. - Je li ti dobro, Alex? Nalazili su se u dubokoj, uskovitlanoj vodi 1" ispod obale. Glazba i buka iz kampa još uvijek su bili glasni, ali ne zaglušu-jući. Stan Clayton je jedan lakat zavukao ispod Alexove brade, a drugim se zaka čio za čvrst korijen mangova drveta. - Jesi li dobro? - Šapat je sada bio zabrinutiji. Alex je pokušao kimnuti, a onda je povratio vodu odvratna okusa. U o čima mu je bilo krvi, a glava ga je pakleno boljela. Nekako je našao čvrsti korijen za sebe i nesigurnom rukom prešao preko lica. - Da... hvala, Stan. Na trenutak sam se izgubio. Hvala. Nedostajalo je nekoliko sekunda da se utopim, rekao je sebi. Nekoliko sekunda do smrti. - Mislim da smo se dovoljno udaljili od kampa - nastavio je Clayton. - Ostali ne mogu biti daleko, ali sam pomalo zabrinut zbog onih klipana koje smo morali zaobi ći na putu ovamo. Frankensteinova nevjesta i partner. - Daj da pogledam - rekao je Alex i uz Claytonovu se pomo ć podigao tako da su mu o č i dospjele u razinu obale. Bili su oko osamnaest metara udaljeni od mjesta gdje su se spuštali uz korijenje stabala, ali od usnulih RUF-ovih vojnika nije bilo ni traga ni glasa. Umjesto toga, Don Hammond se kroz sjenke šuljao prema njima, zgrabio ga ispod ruku, snažno ga povukao uz sklisku glinenu obalu. - Zaključio sam da ste to vas dvojica ili nilski konj koji se tu valja u blatu - rekao je narednik. - Hajde, Stan, uhvati se. Kad je i Clayton izišao na obalu, njih su se trojica udaljila od rijeke i sklonila u sjenkama, a Alex je brzo upoznao narednika sa sudbinom ITN-ove ekipe. - Kako su izgledali? - upita Hammond. - Živi - kratko će Clayton. - Gdje su ostali? - upita Alex. Narednik je glavom pokazao prema grmlju. - Samo mi ču dvojicu stražara sa staze. Zaklju čili smo da ćete ovdje negdje izići. - Jeste li ih ubili? - Da, naravno da jesmo. - Sumnji čavo je pogledao Alexa. - Jesi li dobro? Izgledaš kao da imaš nekakvu ozljedu na glavi. 14
- Nekamo sam tresnuo glavom. Stan me je uhvatio za ovratnik i izvukao. - Pa, to nas je sve poštedjelo papirologije. Ne trebaju nam mrtv i časnici. Možeš li se vratiti do Milhvalla, ili želiš da ja po ñem? - Mogu poći, Don. - Siguran si? Koliko je osam devetina? Alex je oklijevao. Pitanje mu se činilo nekako nemogu ćim. - Koji je moto Padobranske pukovnije? Alex je opet šutio. Svoju je vojnu karijeru zapo čeo u toj jedinici, ali se nikako nije mogao... Hammond je kimnuo i pogledao Claytona. - Rekao bih da imaš lagani potres mozga. Ja ću se vratiti do MilKvalla s Lanceom i ukrcati se u helikopter. Ti ostani ovdje i pripremi napad. Alex je kimnuo. Narednik je imao pravo. Samo jedna greška u navigaciji odavde do Milhvalla, što je više od sat vremena marširanja kroz gustu džunglu, mogla bi zarobljenike stajati života. - Recimo to ovako, Alex. - Stan Clayton se nacerio. - Ako ostaneš ovdje, barem ti je zajam čeno da ćeš sudjelovati u vatro metu. Vratiš li se natrag s takvom glavom, Ross će poslati nekog drugog. - U redu, momci, u redu. Č ujem vas - rekao je Alex i podigao ruke u znak predaje. - Don, jesi li uspio nacrtati plan kampa? Hammond je kimnuo i izvadio list vodootpornog papira s nacrtanim planom i koordinatama. - Dobro - reče Alex. - ITN-ova ekipa, kad sam je vidio, nalazila se u prolazu izme ñu ovih dviju gra ñevina od blokova troske, što si ih ti nazvao Koliba jedan i Koliba dva. Jesi li i ti tako vidio, Stan? - Da, jesam. - Po onome što sam vidio, izgledali su veoma umorno. Slom ljeni. Bilo tko od njih, ili svi, može biti ozlijeñen, možda teško. No rekao bih da su svi sigurno živi. - Čuvaju ih? - Jedan tip. Ružičasta kovr čava perika. Hammond je pogledao Claytona, a on je kimnuo. - Oružje? - pitao je Hammond, još uvijek gledaju ći Clav tona. - Rekao bih da u kampu ima oko sto pedeset SRL-a, po jedan za svakog čovjeka. Vidio sam nekoliko AK-& i RPG-a, a u kolibama može biti bilo što. - Područ ja vatre? Hammond ih je pet minuta detaljno ispitivao. O čito sumnjajući u točnost Alexova sje ćanja, s obzirom na nedavni udarac što ga je primio u glavu, za svaku je činjenicu tražio potvrdu od Claytona. Kad su zemljovid ispunili pojedinostima što su ih Alex i Stan uo čili, Don Hammond se radiom javio patroli Zulu tri pet koja je istraživala kamp Arsenal, deset kilometara dalje, i obavijestio ih da su taoci prona ñeni. Voña patrole, narednik po imenu Andy Maddocks, odgovorio je da će se odmah povu ći odande i procijenio da će za otprilike devedeset minuta sti ći do Chelsea. Alex je potom s patrolom Zulu tri šest krenuo natrag do mjesta gdje su sakrili naprtnja če. Usput su provjerili stanje zarobljenog djeteta-stražara, koje je bilo uplašeno, ali ina če neozlijeñeno. Alex je odlučio da će prije nego započne bitka osloboditi sirotana i pustiti ga da pobjegne u džunglu. Ho će li mu to pomo ći, ili mu čak spasiti život? Vjerojatno ne će, priznao je sebi, ali nije mogao glumiti Boga. Kad su stigli do čistine gdje su bile naprtnja če, Don Hammond je radiom poslao izvještaj Davidu Rossu, a zatim je krenuo dalje. Bilo je 1.45 ujutro, a on i Lance Wilford su imali četrdeset pet minuta vremena da stignu do zone spuštanja pume u Milhvallu. Ako sve bude išlo po planu, vratit će se u Freetown do tri ujutro. Napad, vrijeme ubijanja, uslijedit će sat vremena kasnije, čim se razdani, kad uz malo sre će snage RUF-a budu spavale pijanim, iscrpljuju ćim snom. Neće biti lako, mislio je Alex, sjetivši se vatrenog bijesa kojim su vojnici urlali rije či pjesme »Ničega živog«. Bez obzira na njihovu nediscipliniranost, bez obzira na silovanja, saka ćenja, mučenja i umorstva, RUF je dobro naoružana skupina i sigurno nisu kukavice. Borit će se, i to žestoko. Mnogi od njih vjeruju da su imuni na bol, a s obzirom na golemu koli činu marihuane i palmina vina za samo jednu ve čer, vjerojatno imaju pravo. Što kane u činiti Sally Roberts i njezinoj ekipi ako se ne udovolji njihovim zahtjevima? Nemogu će je reći, s obzirom na okrutnost i prezir s kojima su se vojnici odnosili prema afri čkim ženama koje su im bile na 15
raspolaganju; grupno silovanje je najmanje od svega; mogao je pretpostaviti kakva bi bila sudbina novinarke. Muškarce bi najvjerojatnije ubili i bacili u rijeku. Ali to se, razmišljao je Alex dok je gledao na svoj sat, ne će dogoditi. Umjesto toga, za malo manje od dva sata Sally Roberts, Ben Mills i Gary Burge odletjet će helikopterom iz kampa pod šifriranim nazivom Chelsea. I uz malo sreće, bit će živi kad se to dogodi. U dnu padine, iza korijenja stabala, čekala je patrola Zulu tri šest. Ovog su puta, osim ure ñaja za satelitsku komunikaciju i patrolnog radija 319, iz naprtnja ča uzeli i pojedinačne komplete motorola UHF. Precizno koordinirane operacije poput ove obi čno su veoma ovisne o komunikaciji. Alex je opazio da se oko talaca zbiva nešto zabrinjavaju će, te se naprezao ne bi li razabrao što se doga ña ispod nizova žutih žarulja. Smiri se, rekao je sebi. Zasad, još barem nekoliko sati do roka, RUF-u je u interesu da novinarska ekipa ostane na životu. Točno u 2.30 Ricky Sutton je postavio satelitski ure ñaj kako bi primio Rossovu poruku iz Freetowna. Poruka je bila kratka i jasna: Don Hammond i Lance Wilford stigli su do Milhvalla i sad su na putu prema bazi. Vrijeme napada predvi ñeno je za 4.00 sata. Dok je dvadesettrogodišnji vojnik spremao satelitsku antenu, Alex je svoju ekipu podijelio u dvije grupe i rasporedio ih na položaje tako da vatrom mogu pokrivati cijeli kamp. On je sa Suttonom zauzeo položaj na zapadu; Stan Clayton i Dog Kenil-worth pomaknuli su se na istok. Pričvrstivši na glavu slušalice i mikrofone UHF kompleta, patrola je odredila pojedina čne mete. Kada do ñe vrijeme, RUF mora ste ći dojam da je rije č o golemoj sili, da su izloženi napadu sa svih strana. Naravno, pobunjenici će zapravo imati mnogo ve ću vatrenu moć od SAS-a, ali to nikako ne smiju shvatiti. Alex je znao da će položaj kampa raditi protiv spasila čke ekipe. Pobunjenici iza sebe imaju rijeku pa nemaju kamo pobje ći, te će se u slučaju napada mo ći jedino okrenuti prema džungli i prihvatiti borbu. Oč ajanje ć e ih u činiti veoma opasnima, silina vatre bit će usmjerena na dvije patrole, a kad se helikopteri spuste, bit će veoma teško uzvratiti na tu vatru. Taoci i spasila čka ekipa naći će se usred svega toga. Radiom su se dogovorili da će vojnici »D« eskadrona svoje kape nositi naopako tako da se vidi naran časta traka i neće crnilom namazati lica, ali će ipak biti veoma teško odrediti tko je tko, bez obzira na prvo danje svjetlo. Kukci su utihnuli i temperatura se napokon snizila. Oko plitkog rova u kojem se Alex nalazio lebdio je miris no ći Sierra Leonea; trpka mješavina mokre gline, dima od vatre i trulih manga. S njegove lijeve strane, rukujući satelitskom komunikacijom i patrolnim radiom, ležao je Ricky Sutton. Alex se s Donom Hammondom dogovorio da će patrola pokušati još jednom pro ći rijekom oko kampa, izmeñu 2.30 i 3 ujutro, kako bi utvrdili jesu li taoce premjestili unutra. Stan Clayton se dobrovoljno javio da opet poñe jer je znao gdje su struje najopasnije, te je u 2.45 krenuo prema istoku, uzvodno od kampa. Istodobno je Dog Kenilworth pošao nizvodno, do mjesta gdje će ga izvu ći iz rijeke. Idu ćih petnaest minuta prolazilo je polako za Alexa. RUF nije predstavljao veliku opasnost za Stana; malo je vjerojatno da su budni, trijezni i u ovo doba zure u rijeku; no Alex je osobno osjetio silinu i snagu rijeke Rokel, te se nadao da će simpati čni Londonac paziti na sebe. Na koncu su se, sre ćom, dva lika pojavila iz tmine, a Stan Clayton je ponovno bio posve mokar. Obavijestio ih je da se ITN-ova ekipa još uvijek nalazi na istome mjestu i još uvijek su vezani, ali o čito spavaju. Jednako kao i njihov čuvar koji je još uvijek na glavi imao kovr- čavu periku. Ricky Sutton je rasklopio satelitsku antenu i nazvao Free-town. Vijest da taoci nisu preseljeni predstavljat će olakšanje za ekipu eskadrona »D« jer ne će morati tratiti vrijeme i tražiti ih dok se oko njih puca; kamp će biti poput osinjaka kad se ekipa iskrca iz pume. Nitko to dosad nije izgovorio, ali mogu će je da će Pukovnija imati žrtava. Mogu će je da će priča završiti, kao što se često dogañalo, na skromnom groblju crkve St Martin izvan Hereforda. Nekoliko minuta prije 3 ujutro Andy Maddocks je preko UHF kompleta javio Alexu da je stigao s patrolom Zulu tri pet, te se nalaze na položaju u dnu padine. Prema Alexovim uputama, šest se pridošlica popelo do šume iznad i iza Alexove patrole i bešumno u parovima zauzelo položaje za otvaranje vatre. Čim su se smjestili, Alex ih je radiom upoznao s lokacijom talaca. 16
Sat vremena do po četka. U Freetownu se spasila čka ekipa eskadrona »D« zacijelo ukrcava u pume, puni spremnike i provjerava opremu. Bit će nervoze; sigurno su svjesni da kre ću u vruću zonu spuštanja. Kako će sve to pro ći, pitao se Alex. Postoji li neki na čin na koji može još više osigurati sigurnost svojih ljudi? Zapravo ne postoji, zaklju čio je. Pothvat je opasan, ali mora se obaviti. Ni ovdje ni u bazi eskadrona ne postoji niti jedan čovjek koji bi radije bio negdje drugdje, ondje gdje nema velikih pijavica, komaraca koji prenose malariju ili pobunjenika koji spremno pucaju. Ljudi pod njegovim zapovjedništvom se bez izuzetka slažu s filozofijom Dona Hammonda, da je život previše kratak da bi ga se provelo u kupovini emulzije od magnolija i »mastur-biranju nad slikom Gail Porter«. Slično se i Alex osje ćao. Hoće li ovo, kako je pretpostavljao, biti njegova posljednja akcija? Kao časnik, ima vrašku sre ću da je ukopan ovdje s redenikom granata preko prsa i deset punih magazina u vre ći, umjesto da u bazi obu čava druge. Premda ne može re ći da mu nije bilo drago kad su ga poslali u Sandhurst. Samo dva ili tri neraspore ñena časnika Pukovnije svake godine primaju poziv, te se osje ćao počašćenim da su ga izabrali. Tijekom deset godina službe u SAS-u vidio je Irsku -mnogo Irske - Zaljev, Kolumbiju, Liberiju, Bosnu (gdje su mu dodijelili vojno odli č je), Kosovo i sada Sierra Leone. Popis je još duži ako se uklju či ono što se nije če i poslove »crne vreće« kao što su Somalija i Sri Lanka. Zašto su njega izabrali, pitao se Alex. Jer je tijekom godina pazio što govori. Jer je uspio preživjeti desetljeće u SAS-u, a da se ne okomi na nadre ñenog? Tako nešto, vjerojatno. Bez obzira o čemu je riječ, isplatilo se ostati u vojsci toliko dugo. Uz malo sre će, uskoro će dobiti čin bojnika. Nakon toga, bude li svoje karte pravilno odigrao, tu je Vojni fakultet... Ali, dovraga, sve je to u budu ćnosti. No bilo je čudno kretati se Sandhurstom u dobi od trideset četiri godine meñu svim onim tinejdžerima, budućim časnicima, sa sportskim automobilima, no ćnim klubovima i vikendima na selu. Bilo je administrativnih tečajeva, predavanja o pisanju izvještaja, pa čak i tečaj o ponašanju za stolom. Alex se osje ćao poput ribe na suhom, kao nikad ranije u životu. Nisu svi ostali bili bogati, ali mnogi jesu, pogotovo oni predodre ñeni za Počasnu brigadu i druge jedinice u kojima je skupi društveni život pratio pukovnijsko srebro. Alexov je otac imao malenu garažu i servis u mjestu Clacton-on-Sea, a on se prijavio u padobransku jedinicu kako bi impresionirao djevojku (koja mu je odmah dala nogu - hvala, Stella!), te uop će nije mogao zamisliti kako to izgleda u toj dobi imati novca za trošenje na odijela Savile Roiv, u restoranima Ulice Curzon i na jedrenje oko Karip-skog oto č ja. Kad je Alex imao osamnaest godina, jeo je lošu ribu i čips, pio pivo Kestrel i nosio sme ñu kožnatu jaknu (»šezdeset pet funti, prijatelju, posve podstavljena«) što ju je kupio od Paki-stanca koji je imao štand na subotnjoj tržnici. Nije bilo odmora u inozemstvu. »Zašto pla ćati da se ide na Sevchelle«, pitao bi njegov otac glavom pokazuju ći prema Marine Parade s ledenim valovima i žalosnim zimskim vjetrom, »kad je more tu, na našem prokletom pragu?« To nije bila škrtost, ve ć samo činjenica da Ray Temple nije držao do onoga što je zvao »sve one pina colada gluposti«. Meñutim, držao je do automobilskih sportova, i to naveliko. Formula jedan u Brands Hatchu, utrke dragstera u Santa Podu, serijski automobili u Belle Vueu, stara vozila u King's Lynnu, no ćne utrke u Snettertonu - svaka prigoda u kojoj ima reklamiranja cigareta, benzinskih para i zaglušuju će buke. Obitelj Temple je odlazila na gotovo svaki doga ñaj naveden u sportskom kalendaru Castrola. I to u stilu, s kartama u ložama, večerama u motelu ako je trebalo ostati preko no ći, prigodnim majicama i ostalim. Alex je starome slomio srce kad se, nadahnut serijom dokumentarnih filmova na televiziji, prijavio u Padobransku pukovniju umjesto u jednu od motoriziranih jedinica. »Nemoj biti bijednik, sine«, preklinjao ga je Ray Temple. »Da je Bog želio da hodamo, ne bi stvorio injekcijsko ubrizgavanje goriva.« No Alex je bio odlu čan i izdržao cijelu napornu obuku za padobransku jedinicu poznatu kao »P« kompanija. Nije bio posebno krupan, i sigurno nije bio prototip tetoviranog vojnika s ožiljcima iz tu čnjava, ali kad je rije č o specijaliziranim vještinama potrebnim padobrancima, bio je prirodno nadaren. Brzo je u čio, izvrsno je rukovao oružjem i uvijek se isticao na polju. Njegovi su ga nadre ñeni označili kao potencijalnog časnika i dodijelili ga 17
Patrolnoj kompaniji njegovog bataljuna. Neočekivano, poput mnogih vojnika odraslih u gradu prije njega, mladi je padobranac strastveno zavolio divlje, zabačeno područ je gdje je njegova jedinica vježbala. Uživao je u ispijanju piva i hvatanju djevojaka iz ženskih vojnih jedinica, zajedno sa svojim prijateljima iz Patrolne kompanije, ali je shvatio da mu ve ć nakon samo nekoliko dana u vojarni nedostaje sloboda i samo ća sto ih nude planine i pustopoljine. Uskoro nakon svog dvadeset tre ćeg ro ñendana promaknut je u razvodnika, ali se tada nešto u njemu po čelo pitati može li vojni život ponuditi nešto više od kulture Aldershot bratstva ispunjenog beskrajnim ciklusima opijanja, tu čnjava, prežderavanja, ševe i povra ćanja. Impulzivno se prijavio u SAS. Tada su se neki njegovi kolege ve ć počeli hladnije odnositi prema njemu, možda ljubomorni zbog promaknu ća. Nitko nije iznio odre ñene optužbe, ali se pro čulo da je pomalo samotnjak. Proširile su se nepotvr ñene glasine da je odbio sudjelovati u igri »freckle«, obredu u kojem se udaralo po svježem govnu postavljenom izme ñu dva podmetača za pivo na stolu u puhu, a padobranac koji je bio najmanje poprskan morao je platiti rundu pi ća. Alexu bi bilo veoma teško podnijeti da su ga odbili primiti u SAS, ali nisu. Zajedno s Donom Hammondom, tada kaplarom u Kraljevskim mušketirima, i dvanaest drugih od četrdesetak prijavljenih, prošao je na testu. U Pukovniji je otkrio drukčiju vrstu vojnika - čvrste, same sebi dovoljne mlade momke, kakav je bio i on sam, koji su se znali zabavljati, ali se nisu morali držati poput maco klipana. U Pukovniji mu je Hammond zacijelo najbolji pri jatelj. Kao neoženjeni vojnici, dijelili su sobu u Herefordu, kao i dva sklepana automobila i - tijekom tri mrzovoljna mjeseca -medicinsku sestru iz redova medicinske vojne jedinice po imenu Floss Docherty. Kad je objavljeno da će Alex postati imenovani časnik, nitko nije bio zadovoljniji od Dona Hammonda. Njih su se dvojica izvrsno slagala na terenu, te nisu vidjela nikakav razlog zašto bi se to promijenilo nakon njegova promaknuća. I evo ga sada, dvanaest godina i dvanaest prljavih ratova kasnije, prokleti časnik! Njegov je otac odložio svoj odvijač i od srca se smijao kad mu je Alex rekao da ide u Sandhurst. »Uvijek si bio lukavi klipan,« rekao je Alexu i u nevjerici odmahnuo glavom, »ali ovo je vrhunac.« Kad ga je majka prvi put vidjela u sve čanoj odori, zaplakala je. Pa, kiselo je pomislio, podigavši preklopni nišan na M16 i otpivši gutljaj mlake vode iz svoje ploške, može uživati u akciji dok traje. Sustav daje, ali sustav i uzima, i to brzinom svjetlosti. Alex je u dubini srca znao da on nije čovjek poretka.
3
Malo iza 3.30 u kampu se nešto po čelo kretati. Visok vojnik s nekakvim zakrivljenim nožem hodao je izmeñu po tlu ispruženih vojnika, kora čaju ći preko raširenih ruku i nogu. Kad je stigao do ruba kampa, zastao je i šutnuo jedno usnulo tijelo. Alex je kroz dalekozor vidio da je to jedna od žena. Žena je beskrajno polako po čela ustajati, ali ju je vojnik pograbio za kosu, zamahnuo svojim nožem i po čeo je grubo vu ći prema džungli. Žurno i prestrašeno pokušavala je uskladiti svoj korak s njegovim. Ovo izgleda opasno, pomislio je Alex. Izgleda doista veoma opasno. Kreću ravno prema nama. - Dolaze prema nama, Alex - promrmljao je Ricky Sutton. - Vidim - odgovorio je Alex. Drugi put te no ći izvukao je svoj mauser. Par je sada bio udaljen manje od četrdeset pet metara. Sto god joj kaniš u č initi, Alex je bez rije či preklinjao vojnika, uč ini to ondje. Nemoj doći bliže k nama. 18
No čovjek se nastavio približavati. Bez obzira što je namjeravao u činiti, a zakrivljeni je nož zasigurno imao neke veze s tim, bit će mnogo buke. Bit će vriskova. Stoga je vukao ženu u džunglu gdje njezino urlanje neće probuditi cijeli kamp. Još dvadeset metara, a Alex je mogao čuti ženino užasnuto jadikovanje i vojnikovo gun ñanje dok ju je vukao prema gore. Ako ga pokušaju izbje ći, otpuzati u stranu kako bi im se maknuli s puta, vojnik će ih vidjeti. A ako ostanu gdje jesu... Kad je došao taj trenutak, postupili su nagonski. Alex je podmetnuo pušku pod noge vojnika i maknuo se s puta zakrivljenom nožu, a čovjek i žena su pali na tlo. Alex je sko čio na čovjeka. U jednom je trenutku vojnik zacijelo pomislio da je zapeo za korijen stabla, te da su ondje samo on i žena, jer nije ispustio nikakav zvuk, osim prigušene psovke. Tada ga je po zatiljku svom snagom tresnuo kundak Alexove M16, te je ostao nepomično ležati. U meñuvremenu je Ricky Sutton zgrabio ženu. Rukom joj je pokrio usta, ali je ona i dalje stenjala. Sutton je okrenuo svoje lice tako da ga obasjava mjese čina, kako bi žena vidjela da je on Europljanin, usprkos crnilu na licu, te ju je pokušao utišati. Njihovi su se pogledi sreli, njegove o či napete i svijetle, a njezine pune suza i prestrašene, te je kimnula glavom. Na sebi je imala tanku pamu čnu haljinu i plasti čne sandale. Trebalo se pobrinuti za vojnika, a Alex je to morao u činiti pred ženinim očima. Uhvatio je onesviještenog čovjeka za kosu, podigao mu glavu i brzim mu pokretom prerezao vrat. Uslijedio je topli mlaz krvi iz vratne vene, nagli zvuk iz prerezanog dušnika i kratko trzanje nogu. Za pola minute sva je krv istekla. Svuda oko njih bilo je ljepljive tekućine. Sutton je u meñuvremenu krpom zavezao usta šokirane žene koja nije pružala nikakav otpor. Konopcem joj je vezao zapešća i gležnjeve, te je ležala u plitkoj udubini iza njih. Dva metra dalje truplo pokojnog obožavatelja kočilo se u ohlañenoj lokvi njegove vlastite krvi. Časnik i vojnik SAS-a opet su čekali. Alex je u 3.50 opazio da se na istoku, na po četku doline rijeke Rokel, mijenja kvaliteta tmine. Malo po strani mogao je nazrijeti sedlo brda, niz stabala, a malo čas ondje nije bilo ni čega. Minute su prolazile, obzor je postao još svjetliji i po čela se razotkrivati maglovita, rosom pokrivena golemost džungle. Ništa na svijetu, pomislio je Alex, ne može biti velič an-stvenije od afrič ke zore. Podigao je dalekozor. Ondje je zapovjedno mjesto, ondje su kolibe, ondje su ostaci vatre. I ondje, svugdje, bili su usnuli vojnici i njihovo oružje. Ljudi su brzo iznova provjerili nišane na svojim puškama Ml6 203. Osim konvencionalnih nišana, namještenih na sto osamdeset metara, njihovo je oružje imalo sekstant-nišane pri čvršćene na drške. 3.55 i pilot Hotela alpha, vode će pume, mogao se čuti preko UHF kompleta. Glas mu je bio opušten. Dolazimo u dogovoreno vrijeme, Zulu tri šest. Trebali biste nas vidjeti za tri do četiri minute. Gotovo. - Čujemo vas, Hotel alpha. Bit ćemo spremni kad i vi. Gotovo. Podigavši pušku, Alex je naciljao vrata lijeve gra ñevine. Koliba jedan. 3.58. Opet pilotov glas. - Spuštanje za dvije minute, Zulu tri šest. Ponavljam, spuštanje za dvije minute. - Jesu li svi spremni? - šapne Alex. Malo je vjerojatno da je netko zaspao, ali i to se znalo dogoditi. Svi su istodobno čuli zvuk. U po četku je to bilo samo pulsi-ranje, udaljeno i tiho. Mogli su biti otkucaji srca. I tada, šokantno naglo, vode ća je puma sivim svodom iznad džungle jurila prema njima. Prvi se pomaknuo stražar koji je držao kalashnikov, a Alex ga je srušio jednim metkom u prsa. - Boyakasha\ - dahnuo je Ricky Sutton s njegove lijeve strane i otvorio paljbu na stražare oko vatre. Drugi su stražari potr čali prema kolibama, traže ći zaklon, ali su ih do čekali smrtonosni rafali Stana i Doga. Dok su padali, Alex je vidio kako se Don Hammond smireno naginje sa strane helikoptera i č uo jasan prasak teške puške. Činilo se da dijelovi žbuke otpadaju sa zidova Kolibe jedan, a dok su RUF-ovi vojnici tr čali van poput ljutitih mrava, Alex je ispalio brzi rafal u vrata. U prostoru izme ñu koliba takoñer je bilo naoružanih ljudi, ali je njih ostavio na miru iz straha da ne pogodi taoce. Sad su po čeli uzvraćati vatru, i to žestoko. Meci SLR-a. praskali su kroz raslinje kidaju ći lišće oko njih i podižući velike grude tla. Stan Clayton i Dog Kenihvorth su neometano nastavili pucati iz svojih M16. Iza njih je 19
patrola Andyja Maddocksa bez prestanka pucala. Spustivši pušku tako da mu je po čivala u rukama, Alex je iz redenika izvadio jednu od malenih, jajolikih granata i ubacio je u lansirnu cijev ispod glavne puš čane cijevi, te je okrenuo oružje prema najisto čnijem dijelu kampa. Jedan pogled na sekstant i prasak. Granata je pala otprilike dvjesto dvadeset metara dalje i rasprsnula se usred skupine vojnika koji su pokušavali pogoditi helikopter. Vrativši pušku na rame, Alex je nizom pojedina čnih hitaca sredio preživjele. Izbacivši praznu čahuru iz lansirne cijevi, stavio je drugu granatu i naciljao u smjeru kolibe s generatorom. Još jedna minijaturna oluja šrapnela, a nekoliko je ljudi istr čalo iz zaklona na otvoreno gdje ih je smireno pucanje Rickvja Suttona brzo pokosilo. U kampu je zavladao kaos. Puma se spustila, krakovi rotora još uvijek su se vrtjeli, a SAS-ova se ekipa od dvanaest ljudi hitro iskrcala, potražila zaklon i rafalnom paljbom osula pobunjenike RUF-a koji su se nalazili oko njih. Nekoliko je pobunjenika odbacilo svoje SRL-e i dalo se u bijeg. Nekolicina ih se bacila na milost i nemilost rijeke. Meñutim, većina je manjkavost pripremljenosti i obu čenosti nadomještala agresivnoš ću i bijesom, te su se odlu čili boriti i pokušavali na ći zaklon izmeñu dviju grañevina od blokova troske. No nisu imali nikakav sustav zapovjedništva i kontrole, te su se povla čili ravno prema vatri vlastite obrane. Nekolicina se uspjela dokopati zaklona samo zahvaljuju ći činjenici da su neo čišćeni SRL-ovi njihovih kolega blokirali. Alex je na trenutak prestao pucati. Dok je gledao, SAS-ova se ekipa podijelila. Polovica je potr čala prema taocima i nestala iza koliba, a druga je polovica napala Kolibu jedan. Zujanje granate, dugotrajni rafal, isprekidana pojedina čna paljba i grañevina je bila njihova. Trenutak kasnije trkom se pojavila spasila čka ekipa, saginjući se kroz vatru pobunjenika i jure ći prema helikopteru. Trojica su na ramenima nosila mlitava, napola odjevena tijela. Krenite, molio se Alex. Ukrcajte ih u helikopter i nestanite odande. Krenite'. Kao da je svjesna teške situacije, činilo se da puma nestrpljivo poskakuje na svojim potpornjima dok su neprijateljski meci fiju-kali naokolo. Alex je za upravlja čkom pločom vidio pilota s kacigom na glavi - hrabar čovjek, pomislio je - i obrise Dona Hammonda koji je stajao na otvorenim vratima, čekaju ći da taoce povu če unutra. RPG je zacijelo ispaljen s nekog mjesta iza generatora. Preletio je malo iznad glava spasila čke ekipe, pogodio zakrivljeni vjetrobran od pleksiglasa te raznio pilotsku kabinu i pilota u naran častom plamenu. Spasilačka ekipa i taoci srušili su se na tlo, a SAS-ovi su ljudi svojim tijelima nagonski pokrili novinare. Dok su oni ležali, druga je raketa pogodila stražnji dio pume. Iskrivljeni i zapaljeni ostaci helikoptera srušili su se u stranu, a Don Hammond je pao licem prema naprijed - njegovu odje ću, glavu i preostalu ruku gutala je vatra. Alex je, omamljen od šoka, s udaljenosti od sto osamdeset metara bespomo ćno gledao kako se Hammond bezuspješno pokušava podi ći. Dva su člana spasilačke ekipe, koji nisu nosili taoce, potr čali naprijed, pokušali ugasiti vatru i odvu ći ga u zaklon. No pobunjenici RUF-a su se po čeli sreñivati. Dok je taoce i spasioce pokrivala vatra iz Kolibe jedan, Hammond i ljudi koji su mu potr čali u pomoć bili su dovoljno naprijed da bi bili izloženi. Oko njih su praskali meci, a Alex je čuo zvuk pogotka. Jedan od SAS-ovih ljudi je zateturao i pao. Tre ći je čovjek nekako, podupirući ranjenog kolegu i vuku ći pocrnjele narednikove ostatke, uspio sti ći u zaklon Kolibe jedan, gdje su taoce vukli kroz vrata preko ispruženih tijela mrtvih RUF-ovih vojnika. SAS-ova je ekipa tek nestala u unutrašnjosti kad su se zapalili spremnici goriva pume, te je odjeknula treća gromoglasna eksplozija, a crni se dim dizao prema sivom nebu. - Zulu tri šest, ovdje Hotel bravo, kakva je situacija? Javljao se pilot drugog helikoptera. - Hotel alpha je pao, Hotel bravo. Ponavljam, Hotel alpha je pao. Ne približavaj se dok ti se ne javim. - Vrijedi, Zulu tri šest. - Pilotov je glas bio bezizražajan. Uslijedilo je kratko zatišje, a Alex se prisilio da iz glave izbaci sve misli o Donu Hammondu te je na brzinu procijenio situaciju. Najmanje je dvadeset mrtvih pobunjenika ležalo na otvorenom, a još desetak ljudi se trzalo i krvarilo me ñu njima. Još desetak RUF-ovih žrtava gotovo se sigurno nalazilo izme ñu koliba u isto čnom dijelu kampa. Čak i ako se uzme u obzir one koji su pobjegli ili 20
skočili u rijeku, još uvijek je ostalo stotinjak borbeno sposobnih pobunjenika. - Dog - Alex je promrmljao u mikrofon UHF-a. - Želim da ti i Stan po ñete kroz džunglu do mjesta gdje smo se spustili u rijeku i vratite se do kampa s isto čne strane. Moramo ukloniti tipa koji baca granate prije nego stigne drugi helikopter. - Čuo sam. - Krećemo. Alex je potom preko UHF-a pozvao ekipe za napad i spašavanje, zatražio narednika koji ih vodi i objasnio mu da je poslao dvojicu ljudi na isto čnu stranu kampa kako bi pokušali RUF-ove vojnike prisiliti da drže sagnute glave. - Razumijem - začuo se odgovor. - Ja ću odavde poslati još četvoricu. Ako nastavite pucati iz šume, morali bismo ih toliko zaokupiti da helikopter može sletjeti i uzletjeti. Meñutim, trenutak kasnije, Alexov je položaj zasula paljba iz SRL-a i kalashnikova. Opijeni uništavanjem pume, vojnici RUF-a odlu čili su vratiti bitku na ljude u džungli. Dok je vatrena oluja zasipala njihov položaj, zasipaju ći njega i Suttona korom drve ća i djelićima listova, Alex se priljubio uz vlažno tlo. Uza se je za čuo nepogrešivi zvuk zabijanja metka u tijelo i šokirani povik. - Ricky? - zazvao je, boje ći se najgoreg. - Pogo ñen sam - kroza stisnute je zube promrmljao Sutton - u jebenu guzicu. Alexa je obuzela malodušnost. Koliko još, pitao se. Ako naletim na Sally Roberts, kuja će požaliti što se rodila. Još je jedan rafal pogodio stabla. Negdje iza njega vezana je žena cviljela od straha. Posegnuvši za paketom prve pomoći u džepu Suttonove košulje i džepnim nožem u svojem, Alex je razrezao krvlju natopljene hla če mladog čovjeka, stavio mu kompresu na ranu i rekao mu neka se ne mi č e. S njegove desne strane Stan i Dog su uzvraćali vatru, zasipajući mecima RUF-ove položaje oko Kolibe dva. Trenutak kasnije Alex je vidio četvoricu SAS-ovih ljudi kako izlaze iz Kolibe jedan i nestaju s druge strane grañevine. Iz podru č ja generatora čuo je prasak granata 203 što su ih ispalili Dog i Stan, a trenutak kasnije odjeknulo je poznato štektanje pušaka M16 kad su članovi napadačke ekipe stigli na predvi ñene položaje. Pobunjenici su se sada nalazili pod stalnom vatrom iz tri smjera, uhva ćeni u smrtonosnom kavezu buke i šrapnela. Alex je zaklju čio da niti jedan pobunjenik ne će riskirati i uspraviti se dovoljno dugo da bi naciljao i ispalio RPG u takvoj situaciji. Brzo je pozvao drugi helikopter. Pilot je potvrdio prijam i šezdeset sekunda kasnije veliki se helikopter brzo i naglo spustio kraj još uvijek zapaljene olupine prvoga. Tek što je dotaknuo tlo, spasila čka je ekipa izjurila iz gra ñevine, noseći ITN-ovu ekipu preko ramena. Bacili su novinare, poput vre ća krumpira, kroz otvorena vrata i usko čili za njima, te se letjelica za nekoliko sekunda ve ć nalazila u zraku i letjela iznad sivo-zelene džungle prema sigurnosti. Alex je satelitskim ure ñajem pozvao Rossa. - Taoci su u zraku - rekao je zapovjedniku - ali mi smo imali žrtava. -Brzo ga je upoznao s razvojem doga ñaja. - Obavještavaj me - kratko je rekao Ross i prekinuo vezu. RUF je utihnuo; sve su se njihove preostale snage sada nalazile prikliještene u Kolibi dva i oko nje. Činilo se da se nebo iznad njih ponovno smra čuje. Zastoj. Alex je u svoje oružje ubacio novi spremnik s trideset metaka. Mora li bitka biti do smrti, pitao se. Napeto iščekivanje od prethodne ve čeri posve je nestalo. Kamp je sada bio klaonica, a jedno ili dva tijela RUFovih pobunjenika izgledala su zastrašuju će mlado. Sad je osje ćao samo gañenje, očajničku čežnju da sve to završi. Tada je u slušalici za čuo glas Doga Kenilwortha. - Predaju se. Bacaju puške. Alex je odahnuo, dopuštaju ći si trenutak olakšanja. - Izlaze li i ljudi za puškama? - Ne, zasad ne... Da, čekaj malo, jedan upravo nešto vi če Stanu. - Sto kaže? - Nemam pojma. Nešto što zna či »bez pucnjave«, pretpo stavljam. Izlazi. 21
- Čuvajte se, u redu? - Ne brini, Alex. RUF-ovi su vojnici jedan po jedan izlazili iz Kolibe dva i drugih koliba u isto čnom dijelu kampa. Alex je sa svog mjesta vidio razoružane ljude, uzdignutih ruku, kako se vuku prema olupini prve pume. Ondje su, pod budnim o čima i uperenim Ml 6 napadačke ekipe, čekali u potištenim redovima. - Andy - naredi Alex - prije ñi na drugu stranu i pridruži se Stanu i Dogu. Kad se bude činilo da su svi zarobljenici pod stražom, želim da vas trojica na brzinu pregledate sve kolibe, provjerite je li se netko sakrio. - Razumijem - rekao je Maddocks. Alex se okrenuo Rickvju Suttonu. Momak je bio blijed i o čito u šoku, ali se uspio iskrivljeno osmjehnuti. Metak SRL-a raznio je miši ć na stražnjoj strani njegova bedra i unato č dvjema kompresama, krv je još uvijek prodirala kroz gazu. - Dakle - žustro promrmlja Alex. - Tko je nosio medicinski paket patrole? - Ja... ležim na njemu. Alex je oprezno izvukao paket ispod vojnikovih prsa, našao injekciju morfija i zabio je u Suttonovo bedro. Za nekoliko je sekunda sanjarska neodre ñenost zamijenila prestrašenu napetost u momkovim o čima. Posegnuvši za svojim UHF kompletom, Alex je pritisnuo gumb za emitiranje. - Kako ide, momci? pitao je. - Dobro - začuo se glas Andvja Maddocksa. - Nema skri venih i svi su negativci razoružani. Što ćemo s oružjem? Imamo stotinjak SRL-a, nekoliko AK-a, RPG-e, svega i sva čega. Alex je iz medicinskog paketa izvadio komplet za infuziju. - Sve oružje, streljivo i komunikacijska oprema idu u rijeku. - Pomislio je na žene i djecu koji, silovani, traumatizirani, bez jedne ili obje ruke koje su im odsjekli ljudi poput ovih, još uvijek svakodnevno stižu u Freetown. - To uklju č uje i sve noževe, ma čete, srpove, sve što ima oštricu. - Razumijem. Okrenuvši se vezanoj ženi, a tek je sada vidio da ne može imati više od šesnaest ili sedamnaest godina, izvukao joj je krpu iz usta i vezao je oko Suttonova bedra kako bi ja če stisnuo kompresu. Zatim je na momkovu zapešću našao venu i u nju uvukao iglu za infuziju. Kraj njega je sjedila djevojka tupa pogleda, odsutno mumljajući kao da tješi dijete. Za nekoliko je minuta osvojeni kamp poprimio uredan i poznat izgled, s postavljenim stražarima, SASovim ranjenicima ispruženim na nosilima i provjerom streljiva. Raspoloženje je bilo tmurno; čak je i neobuzdani Ricky Sutton, pod utjecajem morfija, tiho ležao na nosilima. Ondje gdje je prethodne ve čeri gorjela vatra, sad su pokunjeno sjedili zarobljeni pobunjenici s rukama vezanim na le ñima. Drugi su, kre ćući se usporeno kao u snu, slagali tijela svojih mrtvih drugova. Iza njih je kiša siktala i pretvarala se u paru dok su kapi padale na zadimljene ostatke pume. Alex je satelitskim ure ñajem s Davidom Rossom dogovorio pojedinosti oko povratka u bazu. Zaklju čili su da će vjerojatno biti potrebna dva helikoptera chinook, jedan za ekipu SAS-a i jedan za prebacivanje poginulih pobunjenika vladinim snagama. Nekoliko metara dalje, Stan Clayton i Dog KeniKvorth stavljali su Dona Hammonda u crnu vre ću za tijela.
22
Za doručkom je vladalo sumorno raspoloženje. U bazu SAS-a stigli su malo iza šest ujutro, a Ross je uz vru ću kavu odmah ispitao Alexa. Alexova je priča bila detaljna, ali bez emocija, a Ross ga je saslušao gotovo bez rije či, samo uz poneko kratko pitanje. Kad su završili, oko sat vremena kasnije, Ross je kimnuo, bezizražajna lica, te su trenutak sjedili u tišini. Alex je znao da mu je Don Hammond bio drag kao i bilo tko drugi od njih. - Dobro ste to izveli, Alex. Vraški dobro. Svi vi. Još nekoliko sati i imali bismo tri mrtva državljana Velike Britanije, da i ne spominjem sramotu. Imaju ć i na umu da smo upali u vru ć e područ je, bilo je jasno da je riječ o veoma rizi čnoj operaciji. Alex je kimnuo. U takvim trenucima, kako su oba čovjeka znala, nije se imalo mnogo toga re ći. Nasilna smrt svakodnevna je pojava u njihovom zvanju, te nema smisla pretvarati se da nije tako. - Samo me podsjeti kako mu se zove k ći, Alex. - Cathy. Mislim da je navršila sedam godina. Ross je umorno pogledao svoje bilješke. - Dobro. Hvala ti. Bi li se meni sviñ ao taj posao, pitao se Alex. Bi li mi se sviñ alo sjediti i gledati kako prolaze minute dok moji ljudi riskiraju živote? Bih li mogao pisati pisma su ćuti sto ih David Ross uvijek šalje? Oglasio se telefon kraj zapovjednikove desne ruke. Trenutak je slušao, a zatim je pokrio slušalicu i okrenuo se Alexu. - To je Hugh Gudgeon iz stožera padobranske jedinice. Čini se da su ljudi s televizije u jednom komadu. Žele se osobno zahvaliti vodi spasila čke ekipe. - Iskreno rečeno, Davide, nemam im što re ći. Ross je kimnuo i pogledao u stranu. - Bojim se da to ne će biti moguće, Hugh, niti želim da se Pukovnija spominje u vezi s time. Imaju li tvoji momci što protiv toga da cijeli pothvat pripišu sebi u zasluge? Ne? Izvrsno. Onda u redu. Čut ćemo se. Alex je otišao iz zapovjednikova ureda da bi se istuširao, obrijao i o čistio pijavice sa svojeg tijela. To je bio jednostavniji postupak od onoga prikazanog u filmovima poput Mosta na rijeci Kwai. Jedan dodir vojnog insekticida i debela, purpurno-crna krvopija bi pala. Insekticid je bio beskoristan za bilo što drugo; privla čio je komarce; ali je protiv pijavica izvrsno djelovao. Skinuvši se do gole kože u improviziranom prostoru za tuširanje na otvorenom, Alex se uspio riješiti dvanaest velikih pijavica, što je bio njegov osobni rekord. U šatoru kantine pridružio se ostalima iz patrole, koji su ve ć jeli vojni grah, blijeda lokalna jaja i banane. I pili pivo, naravno. Bilo je tek sedam ujutro, ali bilo je samo po sebi razumljivo da će se nakon akcije popiti nekoliko limenki. Alex je uzeo tanjur graha, jedno pecivo i limenku Carlinga. Hrana nije uop će djelovala primamljivo pod zelenkastom rasvjetom u šatoru, ali Alex bi u tom trenutku mogao bilo što pojesti. - Živjeli, momci - rekao je otvorivši limenku. - Pijmo za hrabro spašavanje! - Dakle, tko je zaslužan za to? - pitao je Lance Wilford. - Padobranci - rekao je Alex. - Ah. - Dog Kenilworth se nasmiješio. - Krasni ljudi. Trenutak je vladala tišina. - Ima li kakvih vijesti o Rickvju Suttonu? - pitao je jedan od vojnika iz Zulu tri jedan patrole koja je imala zadatak izvidjeti kamp Arsenal. - Mislim da bi trebao biti u redu, ako se izuzme veoma bolna stražnjica — rekao je Alex. - A Steve Dowson? - Dowson je kaplar iz »D« eskadrona kojeg su pogodili dok je pokušavao spasiti Hammonda. - Rame mu je loše, ali preživjet će. S olakšanjem su kimnuli, a tada je uslijedila još jedna duga tišina. Potom je Stan Clayton podigao svoju limenku piva. -Za Dona Hammonda - glasno je rekao. - Vraški dobar vojnik, vraški dobar prijatelj. Ostali su podigli svoja pi ća, a zatim su svi po čeli odjednom govoriti i raspoloženje se popravilo. Postojalo je obilje dobrih priča o Donu Hammondu, a ovo je bila pakleno uspješna akcija. Dok je Alex bez rije či pio i slušao, nestalo je ushita zbog uspješno obavljenog zadatka, a zamijenila ga je mučna spoznaja o prijateljevoj smrti. Njegovo se raspoloženje nije popravilo ni nakon tre će limenke, te je tiho 23
izišao iz šatora, ne žele ći kvariti slavlje ostalih, usput pograbivši bocu ruma. U svojem je šatoru podigao mrežu protiv komaraca što je visjela oko njegova ležaja, sjeo i ravno iz boce potegnuo dobar gutljaj ruma. Pozdravit će se s Donom sam i na vlastiti na čin. Upravo je kanio popiti još jedan gutljaj kad se na ulazu u šator pojavio vojnik. - Žao mi je, ali šef te želi vidjeti. Opet, pomislio je Alex i nesigurno ustao. Sranje. Žalosno je pogledao bocu ruma i pošao za vojnikom. U razdoblju od sat vremena otkako su razgovarali, David Ross je o čito uvelike promijenio raspoloženje. Na licu mu se jasno vidjela razdraženost. - Ideš ku ći - naglo je rekao Alexu. - Ne pitaj me zašto jer ne znam. Samo znam da te što prije žele u Londonu. Alex je zbunjeno zurio u njega. Koji se vrag doga ña? Svejedno, ionako mu je dosta ove usrane rupe. Mogu li sa sobom povesti dvojicu momaka? Možemo usko čiti u hercules. - Ne može ni jedno ni drugo - kiselo će Ross. - Žele da brže stigneš onamo. Helikopterom će te prebaciti u Banjul, a ondje ćeš se ukrcati u civilni avion za Heathrow. Iz tog razloga uzimaš samo civilnu odje ću i malenu putnu torbu. - Nisam ponio nikakvu... - po čeo je Alex. - Jedan od ljudi za vezu otišao je po neke stvari. Uskoro bi se trebao vratiti. - Ima li to neke veze s no ćašnjom operacijom? - pitao je Alex. - Nema, osim ako u svemu tome ne postoji neki element o kojemu mi ništa nisu rekli. Alex je shvatio da čak i samo postojanje takve mogu ćnosti veoma uzrujava zapovjednika. - Idem se pakirati - rekao je. Ross je kimnuo. Petnaest minuta kasnije, odjeven u košulju s cvjetnim uzorkom, previše tijesne hla če i plastične sandale s tržnice u Freetownu; sve što je momak za vezu uspio prona ći za deset minuta; Alex je s putni čkog mjesta helikoptera lynx gledao kako iza njega ostaje Kroo Bay i sjeverni dio Freetowna. Ranoju-tarnja kiša ustuknula je pred suncem, te se činilo da cijeli kraj isparava. Kraj njega je kaki majica pilota specijalnih snaga potam-njela od znoja ispod ruku i ondje gdje je doticala plasti čno sjedalo. - Još jedan sparni dan - kratko je rekao pilot preko inter- koma. - Čini se - odgovorio je Alex i udobnije se smjestio na sjedalu. O čekivala su ih gotovo dva sata letenja. Za dvadeset minuta bit će u zra čnom prostoru Gvineje, a za pola sata letjet će iznad glavnoga grada, Conakrvja. Potom će slijediti obalu prema sjeveru kroz Gvineju Bisao i sletjeti u Banjul u 9.30. Odlučio je uživati u pogledu. U Banjulu se zadnji ukrcao u avion British Airwaysa. - Zacijelo ste neka važna osoba - rekla mu je stjuardesa koja ga je do čekala na ulazu u 777. - Ovaj je avion čekao petnaest minuta! - S kiselim je osmijehom na licu pogledala njegove plasti čne sandale. Jeste li spremni tr čati kroz šibe? Njegovo je pojavljivanje izazvalo usporeni pljesak. Sva su se lica oko njega doimala neprijateljski. Jedna ga je ljutita žena obavijestila da su ga č ekali više od dvadeset pet minuta. Možda bi, kad idu ći put pode na putovanje, mogao ponijeti budilicu? Ne treba ni re ći da se njegovo mjesto nalazilo u stražnjem dijelu aviona. Zahodska klasa. Onamo ga je odvela stjuardesa kisela osmijeha, a morao je otrpjeti kolutanje o čima i jedva prikrivenu nestrpljivost gotovo posve ženske skupine putnika ekonomske klase. Stjuardesa ga je dovela do sjedala kraj krupne žene od kojih pedesetak godina. Oko sebe je širila jak miris kokosova ulja za sun čanje. Odmjerila ga je od glave do pete. - Dakle - polako je promrmljala, uo čivši njegove neudobno tijesne hla če. - Baš imam sre će! ' Alexa je obuzela potištenost. Koliko traje ovaj jebeni let? Osam sati? - Jeste li vi svi... zajedno? - pitao je, pokazuju ći druge putnice. 24
- Pa, vjerojatno se može re ći da smo sve ovdje uglavnom iz istog razloga - re če žena i ovlaš se osmjehne. - A to je? - Da bismo upoznale gambijske momke, naravno. Malo pustolovine. - Ah - re če Alex. - Tako je. - Afrikanci znaju cijeniti punije tijelo, vidite. I znaju kako udvarati ženi, a da uop će ne spomenu »uradi sam« ili nogomet. - Ili svoje poslove? - dometne Alex. - Tako je - složi se žena. - Posve to čno. Usput re čeno, ja sam Maureen. - Alex. - Dakle, što vas je dovelo u Gambiju, Alex? - O, nikad ne govorim o svojem poslu. Previše je dosadno. - Došli ste ovamo radi... posla? Pogreška. Tako mi i treba kad se pravim važan, pomislio je. - Bavim se, ovaj, putovanjima - objasnio je. - Znači da... dosta putujete? - Tu i tamo. - Slegnuo je ramenima. Kimnula je glavom. Okrenuvši se prema smjeru iz kojeg je puhalo, veliki 777 po čeo je svoju dugu jurnjavu do uzlijetanja. - Sviñaju li vam se krupne žene, Alex? Zaboga, pomislio je. Žena ne gubi vrijeme. - Jeste li se ugodno proveli na odmoru, Maureen? - pitao ju je, nadaju ći se da je u glas uspio unijeti prizvuk profesionalnog zanimanja. Umjesto odgovora, izvukla je iz torbice polaroidnu fotografiju. Prikazivala je mladog gambijskog muškarca, nagog ako se izuzmu nao čale za sunce. Imao je oko sedamnaest godina, vitak i nagnut unatrag kako bi istaknuo svoj vidljivi entuzijazam. Avion je poletio, pritisnuvši ih o naslone sjedala. - Evo mojeg odgovora, Alex. Mogu li sada dobiti vaš, molim lijepo? Svi ñaju li vam se krupne žene? Okrenuo se prema njoj promatraju ći od sunca pocrvenjelu kožu, obojenu kosu, malene o č i pune nade. - Maureen -rekao je. - Doista mi se svi ñaju. Ali jedna me čeka kod ku će. - Hmm - progunñala je, ali je vidio da je nije uspio uvjeriti. Otprilike sat vremena nakon uzlijetanja poslužen je doru čak. Budu ći da nije znao što ga čeka na Heathrowu, Alex je sve pojeo. Bude li imao sre će, dobit će nešto i za ru čak. Svaki vojnik zna da je najbolje suo čiti se s nevoljama na pun želudac. I s odmornim umom. Nakon naleta adrenalina do kojeg uvijek dolazi uz nasilne akcije, neminovno slijedi iscrpljenost i Alex je zahvalno zaspao. Jedna od tek nekoliko prednosti njegove trenutne situacije, možda jedina prednost, bila je ta da će moći opet vidjeti Sophie, a nije želio izgledati ispijeno kad je vidi. Prizori iz protekle no ći dugo su se odvijali pred njegovim o čima. Miris trulih manga i rijeke, zvuk presijecanja dušnika, fijuk metaka preko čistine, vriskovi ranjenih RUF-ovih pobunjenika, nepomi čnost pilota pume dok je pod njim poskakivala letjelica, puma obavljena plamenom pred vlažnim sivilom džungle, pad Dona Hammonda prema naprijed, udarci metaka SRL-a u rame Stevea Dowsona i bedro Rickvja Suttona... Slike su izblijedjele. Nisu još bile spremne pridružiti se dugotrajnim no ćnim morama u trezoru Alexova sjećanja - proći će tjedni, a možda i mjeseci prije nego se to dogodi - ali se suo čio s njima. Uvijek je nastojao užas u činiti svojim prijateljem. To se vidjelo, rekla mu je Sophie, na njegovom licu.
5
25
Sophie Wells je sestra Jamieja Wellsa koji je bio kadet u Sandhurstu s Alexom, a sad je poru čnik Coldstream garde. Jamie i Alex su se upoznali pri kraju obuke. Bio je petak uve čer, a Alexova deset godina stara karmanghia nije bila u voznom stanju, pa je tražio prijevoz do Londona gdje se trebao na ći s prijateljem na pivu. Jamie je vozio ravno u Chelseau, što je Alexu savršeno odgovaralo. Dave Constantine, kolega s kojim se trebao naći, nedavno je postavljen za instruktora stalnog osoblja u 21 SAS-u, a Alex je s njim dogovorio sastanak u baru stožera teritorijalnog bataljuna u King's Roadu. Jamie je pak pošao na zabavu u Cadogan Mansions, iza Trga Sloane. Po njihovom dolasku u London, Alex je po častio Jamieja pivom u baru stožera Duke of York's, gdje je Alex primio poruku. Saznao je da su Davea Constantinea u zadnji čas pozvali da zamijeni jednog instruktora u vježbi bijega i izbjegavanja na Brecon Beaconsu. Jamie mu je predložio da po ñe s njim na zabavu koju je prire ñivala njegova sestra. Alex nije bio oduševljen; nije baš želio provesti ve čer sa stotinjak umišljenih mladih bogataša. -Cime se bavi tvoja sestra? sumnjičavo je pitao. - Morat ćeš nju pitati. - Jamie se nacerio. - Dobro. - Alex se osmjehnuo. - Shva ćam. To je vježba preživljavanja. Ti si morao preživjeti batine i maltretiranja, a sad ja moram preživjeti Tare i Tamare. Jamie ga je pogledao. - Možeš i tako gledati na to ako želiš -mirno je rekao. - No mogao bi se i dobro provesti. - Da, svakako. - Sto možeš izgubiti? Alex je priznao poraz. Zabava se održavala na tre ćem katu zdanja iz devetnaestog stolje ća, a činilo se da se odvija i na stubištu i u dizalu. Alex je o čekivao neugodno punu prostoriju mladi ća rumenih lica u samtericama i cipelama s debelim gumenim potplatima, a naišao je na mnogo omamljuju će lijepih žena. Takoñer je očekivao da se ne će uklopiti; zapravo, premda je nekoliko nazo čnih muškaraca na sebi imalo skupu odjeću, većina je izgledala kao da je svoju odje ću kupila od švercera. Izgled je bio jednako lažan kao i njihovi cocknej naglasci i sleng iz gangsterskih filmova, ali je Alex zaklju čio da će njegova kratko ošišana kosa, majica tvornice automobila iz Essexa i stare traperice vjerojatno pro ći na ispitu. Alex je prvi put otkrio postojanje Sophie Wells kad je kraj njega projurio vihor zlata i tirkiza vuku ći za sobom miris, svilu i muške obožavatelje. Nakratko je zastala pred Jamiejem - tek toliko, zapravo, da ga ovlaš poljubi i upozna s tinejdžericom nježna lica odjevenom u minisuknju od sifona - 'ona je novo »lice« Prade, pa se svakako moraš pobrinuti da do 10.30 bude u krevetu!' - a zatim se odjednom našla pred njim. - Dakle nasmiješila se - Alex, zar ne? Jamiejev prijatelj iz Sandhursta? Kako lijepo da si došao! Alex je trenutak zurio u nju, kratko ošišanu kestenjastu kosu, mirne sivo-zelene o či, talijansku svilu, tanko i veoma vidljivo rublje ispod nje. Kako se po činje s takvim stvorenjem? - Ja sam Sophie - ohrabruju će je nastavila, zgrabivši dvije čaše šampanjca s pladnja konobara u prolazu i pruživši jednu Alexu. - A ovi užasni ljudi - neodre ñeno je zamahnula rukom oko sebe - moji su prijatelji. Nisu li grozni? Alex se uspio osmjehnuti. - Trebala bi vidjeti moje - rekao je. - Je li ova zabava radi proslave ne čega? - Mojeg dvadeset šestog ro ñendana - rekla je Sophie. - Moj ulazak u srednju dob. - Dobro se držiš za svoje godine - rekao je'Alex, poželjevši da je smislio nešto duhovitije. -Je li? Bože, ne zaslužujem to. Ti izgledaš... - Oklijevala je. - Koliko ti je godina? - Trideset četiri. - Htjela sam re ći da izgledaš stariji od ovih ljudi - opet je neodre ñeno mahnula rukom prema onima koji su ih okruživali - ali ne izgledaš. Samo izgledaš... druk čije. Alex je opazio da ga gleda u o či, umjesto da pogledom traži s kim će dalje očijukati. Njezin je pogled bio tako miran, nekako intiman, da se osje ćao kao da su sami. 26
- Pa, ovdje zacijelo nema baš mnogo vojnika. Nasmijala se. - To je svakako to čno. No upoznala sam ih nekoliko, a oni nisu imali ono što ti imaš, nekako oprezan izraz u o čima. - Spustila je glas do upitnog mrmljanja. - Kako je to stiglo onamo? Alex je pogledao u stranu osjetivši se neugodno, te je razbio čahuru što su je nakratko ispleli oko sebe. Sophie ga je strpljivo promatrala. - Jamie mi nije htio reći čime se baviš - na koncu je rekao. - Trebao bih te sam pitati. Slegnula je ramenima. - O, ja se bavim odnosima s javnoš ću u svijetu mode. Pišem kolumne od nekoliko centimetara o dizajnerima za modne časopise. - Kladim se da su neki od tih dizajnera zahvalni na nekoliko centimetara - rekao je Alex. - Alex! - uzviknula je Sophie, glume ći zgražanje. Okrenula se čovjeku odjevenom poput biciklista u odjeći jarkožute boje, a Alex se je, shvativši mig, polako udaljio. Kraj jednog od prozora ugledao je Jamieja, s čašom u ruci, zaokupljenog razgovorom s djevojkom Prade. Alex je uhvatio njegov pogled i namignuo, a Jamie je postao malo rumeniji nego ina če. Ovi su ljudi sasvim u redu, pomislio je Alex, ali kojeg vraga ja radim ovdje? Ušao je u veliku kuhinju opremljenu si ćušnim reflektorima i velikim aluminijskim kuhinjskim aparatima. Mjesto je izgledalo poput trezora banke što ga je jednom čuvao. Otvorivši golemi hladnjak, našao je hladno meksičko pivo. Šampanjac je završio u sudoperu. Na jednom se kraju prostorije nalazio veliki prozor s kojeg se pružao pogled na Ulicu Sloane. Alex je nekoliko minuta ondje nepomično i tiho stajao, promatraju ći kretanje crvenih stražnjih svjetala na sjever, prema Knightsbridgeu. U tom se trenutku činilo da je izgubio vezu sa sva čim i svakim koga je poznavao. Karijera u SAS-u odvojila ga je od obitelji, unapre ñenje ga je rastavilo od kolega u vojsci, a pretpostavljao je da bi ga njegova dob i prošlost izdvojili iz skupine drugih časnika. Nije posebno žalio ni zbog čega navedenog, osim možda zbog udaljavanja od obitelji. To je bilo pitanje logistike kao i bilo čega drugoga: Hereford je daleko od obale Essexa, a u sredini se nalazi London. Jednostavno nije dovoljno često odlazio onamo. Niti se ikad ženio. Tijekom godina imao je mnogo djevojaka, ali nikad niti jednoj nije predložio brak. Uvijek je mislio da ima dovoljno vremena za obiteljski život, kad ga Pukovnija više ne bude bacala s jednog kraja svijeta na drugi. Irska ga je tako ñer obeshrabrila. Vidio je hrabre vojnike kako se raspadaju kad su ugroženi životi njihovih žena i djece. Alex se pitao kako bi izgledalo s nekim planirati budu ćnost. I kakva bi to osoba morala biti da se njihov zajedni čki život ne pretvori u pakao? Daleko dolje, u Ulici Sloane, jedan je kamion zaustavio promet kad je pokušao skrenuti u sporednu ulicu. S obje strane ceste stvorile su se duga čke kolone automobila, a kroz debelo prozorsko staklo čuo se slabašan zvuk njihovih truba. Alex je čuo kako se iza njega otvaraju vrata hladnjaka. - Ti si zacijelo Jamiejev prijatelj. Sophie je mislila da si zbrisao. Okrenuo se i ugledao zgodnu plavokosu djevojku u trapericama i lepršavoj bluzi koja je otvarala meksi čko pivo. - Još uvijek sam ovdje, bojim se. - Ispružio je ruku. - Ja sam Alex. - Ja sam Stella. - Odmjerila ga je pogledom i nasmiješila se. - Bit će joj doista drago da si još uvijek ovdje. Istinski se zabri nula da smo te natjerali u bijeg. Premda ti to ne bih trebala govoriti, naravno. - Znam čuvati tajnu - rekao je Alex. - Da, kladim se da znaš - rekla je Stella i stala kraj njega. - Zanimljiv pogled? Gledali su ulicu kroz ljetni sumrak. - Moda zapravo nije moja omiljena tema - primijetio je Alex. Stella je kimnula. - Za razliku od ve ćine onih koji se bave modom, Sophie ima mnogo drugih vrlina. - Siguran sam da ima - rekao je Alex. - Baviš li se i ti odno sima s javnoš ću? - Ne. Sophie radi u Londonu za moju kompaniju. Ja sam kreatorica. Iza njih se odjednom za čuo uzbu ñ eni žamor. Alex je pogledao preko ramena i vidio kako visoka djevojka tjeskobna izgleda sjecka linije bijelog praha na jednoj od aluminijskih plo ča. Šest drugih momaka i djevojaka nestrpljivo se guralo oko nje. Pojavile su se nov čanice i uslijedili su tihi zvukovi usisavanja. Jedan 27
preplanuli mladić, koji se Alexu činio neodreñeno poznatim, imao je napadaj kihanja u papirnati kuhinjski ubrus. Ostali su se nervozno nasmijali, ali kad je šesti put kihnuo, jasno su se vidjele kapljice krvi. - Nemaš ništa protiv? - pitala je Stella dok je gledala kako ih promatra. - Ja? Ne. - Alex je podigao svoje pivo i pogledao etiketu. - Meni se više svi ña ovo nego ono, ali... Slegnuo je ramenima. - Svaki bira svoje? Alex je opet pogledao modele s praškom na nosu. - Ili svaka. Kuhinja se punila ljudima. Stella je upoznala Alexa s filmskim redateljem po imenu Danny Biggs za čiji je najnoviji film kreirala kostime. - O čemu će biti film? - pitao je Alex. - O skupini starkelja koja plja čka banku - rekao je Danny. - Radni naslov je »Za dlaku«. Zar vam je za odijevanje plja čkaša banke potrebna modna kreatorica? - pitao ga je Alex. - Ve ćina negativaca na koje sam ja naišao jesu debeli, sredovje čni bijelci puni zlatnog nakita i u sportskoj odje ći, ono što se može svugdje na ći. - Pa, mi moramo uljepšati stvarnost - objasnio je Danny. - Odjenuti ih po najnovijoj modi. U tom se trenutku pojavio Jamie s djevojkom Prade i pozdravio se sa Stellom. - Bit će bolje da se čuvaš - rekao joj je, pokazuju ći Alexa. - Ovaj nam je čovjek ju čer održao predavanje o zasjedama i iznenadnim napadima. Moraš ga cijelo vrijeme držati na oku! Stella je uzdigla jednu obrvu. - Mislila sam da si jedan od... kako ih ono zovete, studenata? Kadeta? - Jesam - rekao je Alex. - Ali sam se najprije deset godina probijao kroz redove, i zato sam malo stariji. S vremena na vrijeme nas stare pozovu da se obratimo novacima; to su Jamie i njegovi prijatelji; i upoznamo ih s ponekim prljavim trikom. - Prljavim trikom, je li? - zamišljeno je izustila Stella. - Zvu či zanimljivo. Dok su Jamie i djevojka izlazili iz kuhinje, opet se pojavila Sophie. Alexu je srce lupalo u prsima. Shvatio je da je prelijepa, i to na mnogo zanimljiviji na čin nego modeli sa svojim tankim rukama i nogama, od droge omamljenim licima. - Hej, curo! - Stella je dočekala Sophie. - Pogledaj tko je još uvijek ovdje! Kad je Sophie srela Alexov pogled, na usnama joj se po čeo pojavljivati osmijeh. - Dakle! Mislila sam da smo te prestrašili pa si pobjegao. Alex se pokušao nasmiješiti. - Nije me baš tako lako prestrašiti - rekao je. Manekenka tjeskobna izgleda je kraj aluminijske plo če trljala ostatke kokaina po svojim desnima. Stella je zakolutala očima prema njoj. - Tash, trebala bi malo pripaziti s tim. Ne bih željela da sutra padneš s piste. - Znam, Stella. Samo sam, znaš, jako puno radila, u redu? Dobila sam tu opciju za novu Virginitv kampanju i svi u agenciji su, hej, čovjek to doista mora, oni su kao stvarno veliki klijenti, a ja sam kao, uh, olabavi malo, može? Samo se želim, kao, malo ohladiti, znaš? - Znam - blago je rekla Stella. Okrenula se k Sophie. - Tata je pitao kako si. - Reci mu da sam dobro - rekla je Sophie. - Što radi tvoj tata? - Alex je impulzivno pitao Stellu. - On je glazbenik - odgovorila je Stella. - U šezdesetima je svirao bas gitaru u jednoj grupi. Još uvijek se pomalo bavi pisa njem pjesama. Alex je kimnuo. - Moj se otac bavi automobilima. To je njegov fah. - Okrenuo se k Sophie. - Sto je s tobom? Kako tvoj stari ispunjava svoje vrijeme? - Prodaje ono što on zove sustavima za nijekanje terena, a ostatak svijeta to zove nagaznim minama rekla je Sophie. - Uglavnom diktatorima trećeg svijeta. To je njegov fah. Alex je ponovno kimnuo. To je o čito bilo osjetljivo područ je. - Ide li posao, ovaj, dobro? - pitao je. - Cvate - suho je rekla Sophie. Trenutak su gledali jedno drugo. - Prije nego nestaneš - rekla je Stella - upravo mi je nešto palo na pamet. 28
Zašto ti i ovaj simpati čni mladi čovjek ne biste sutra došli k meni na ve čeru? Sophie se zagledala u Alexove o či. Njezin ga je sivo-zeleni pogled obavio poput vala. - To bi bilo lijepo tiho je rekla. -Jesi li slobodan? - Jesam - odgovorio je Alex. - Dobro. - Sophie ga je lagano poljubila u usta. - Vidimo se ondje. Alex je gledao kako se udaljava. Stella je promatrala njega. -Op činjen, rekla bih. - Nasmiješila se. Definitivno opčinjen. - Tko? - pitao je Alex smiješe ći se poput idiota. - Ti meni reci. - Stella se sagnula i tražila nešto po svojoj torbici. - Evo, dat ću ti adresu za sutra uve č er. - Zapisala ju je na pole ñini pozivnice za filmsku premijeru. - Do ñi - strogo mu je rekla. Ra čunam na tebe, u redu? - Obe ćavam - rekao je Alex. Deset minuta kasnije hodao je Ulicom Sloane s Jamiejem, koji je nakon obe ćavajućeg početka gledao kako mu filmski redatelj Danny Biggs otima djevojku Prade. - Pričao joj je da je odrastao u siromaštvu i da je krao auto mobile - bunio se neutješni Jamie. - Zapravo je poha ñao Eton kao i ja, a njegov je otac gradona čelnik Shropshirea. Gad. - Bojim se da je sve dopušteno u ljubavi i ratu, prijatelju - rekao mu je Alex. - Drugo mjesto ne donosi nagradu. - Čini se da ne - mrzovoljno se složio Jamie. Nekoliko su koraka prešli u tišini. - Usput rečeno - pomalo smeteno je rekao Alex - čini se da ću se sutra uve čer naći s tvojom sestrom pogledao je na sat - želim reći, večeras. Za ovaj, ve čeru. - O, je li? - Jamieja je zabavljala Alexova nelagoda. - Zna či, drago ti je da si pošao sa mnom? - Valjda jest. Idućeg je dana Alex poslijepodne proveo u stožeru U King's Roadu, testiraju ći revolvere u društvu Davea Constantinea. Pitao se treba li se elegantno odjenuti za ve čeru kod Stelle, možda čak kupiti nešto nove odje će, no na koncu je odbacio tu ideju i odlu čio ostati na trapericama i majici. Uvečer je podzemnom željeznicom pošao do Notting Hill Gatea, a zatim se pješice zaputio Ladbroke Groveom prema sjeveru. Stellin se stan nalazio na prvom katu goleme viktori-janske ku će nalik svadbenoj torti oko koje se pružao privatni vrt. S mra čnog je stubišta ušao u veliku prostoriju preplavljenu blijedom svjetloš ću sutona. Nekoliko francuskih vrata bilo je otvoreno prema balkonu gdje su Stella i neki tip tamne kose i lijena osmijeha sjedili za stolom i pili šampanjac. - Alex - rekla je Stella. - Hej, stigao si! - Jesam. Kad se kasnije pokušavao sjetiti toga doga ñaja, otkrio je da u pam ćenju ima praznina. Nije se mogao sjetiti čime se bavi Stellin momak; možda ne čim što ima veze s glazbenom industrijom, ili s televizijom, no možda se bavio reklamom ili odnosima s javnoš ću; i nije se mogao sjetiti što su jeli i pili, niti o čemu su razgovarali dok su sjedili za dugim stolom. Za Alexa je to bilo vraški mnogo u kratko vrijeme zaboravljenih informacija, ali mu je zapravo bilo svejedno jer se sve što je imalo veze sa Sophie - njezina koža, kosa, miris, na čin na koji se kretala -duboko i trajno usjeklo u njegovu svijest. Divio joj se. Za po četak, tu je bila njezina odje ća - čelično plave boje i, pretpostavljao je, veoma skupa koja je stvarala dojam egzoti čne ptice. Zatim njezino vitko, nježno zaobljeno tijelo i bezgrani čna otvorenost njezinih zelenih o čiju. No više od izgleda, na njega je djelovalo njezino ponašanje, gotovo nepromišljena sigurnost. Činilo se da ve ćina žena koje je Alex do tog trenutka upoznao pazi na sebe, pomno pazi na svoj izgled i na dojam što ga u svakom trenutku ostavlja na druge. Sophie nije bila takva. Činilo se da joj se živo fu ćka. Na jednom se zidu prostorije nalazilo golemo zrcalo i premda je bezbroj puta onuda prošla, niti jednom nije pogledala svoj odraz. Jednostavno je bila tu, lijepa ako čovjek tako misli, a ako ne, pa, koga je briga? Alex je tako mislio. Bio je op činjen, a ono što ga je doista smutilo, ono što je porušilo njegovu obranu bila je činjenica da se činilo da je ona jednako op činjena njime. Samo je zurila u njega, posve otvoreno, 29
fascinirana. - Kakav je to miris? - pitala ga je čim je ušla u sobu. Prišla mu je i onjušila ga. - Na tvojim je šakama ustvrdila je. - Kao nešto spaljeno... - Prstima je pritisnula nos, a zatim je lice prima- knula njegovoj kosi. - Ali ti ne pušiš, zar ne? - promrmljala mu je iza uha. - To su ostaci baruta - rekao je Alex, shvativši na što misli. - Kordit. Zadrži se na šakama ako se u zatvorenom prostoru kori stiš vatrenim oružjem. - Opet ste ubijali ljude - prijekorno je rekla Stella. - Doista, momci! Alex se nasmiješio. - Samo smo u streljani iskušavali neke nove igra čke. - Sto ljudi čine - rekao je Stellin momak. - Koja vrsta? - Moorsjth .50 super-magnum - rekao je Alex. - Ah. - Momak o čito nije imao pojma. - Dobro. - Idemo jesti - rekla je Stella. Nakon večere parovi su se odvojili. Dok je žli čicom skupljala šećer na dnu svoje šalice za kavu, Sophie je izjavila da bi željela po ći u šetnju s Alexom. Ve čer je bila topla, a ulice, kafi ći i pločnici krcati, te se činilo najprirodnijim na svijetu da ga uhvati za ruku kako ih mnoštvo ne bi razdvojilo. U jednom je trenutku, ispred bučnog puha na Portobello Roadu, naglo stala i okrenula se prema njemu, položivši mu ruke na ramena. No kad ju je pogledao u o či, zagonetno se nasmiješila i pošla dalje. Deset minuta kasnije odjednom je skrenula u neki bar. Bio je si ćušan, zidova požutjelih od duhanskog dima na kojima su visjele prastare fotografije boksa ča i nogometaša. - Brzo! Rekla je barmenu. - Treba nam viski od slada. Požurite, ovo je hitno. - Dobivaš li uvijek ono što želiš? - pitao je Alex kad je konobar pred njih stavio dvije čaše Laphroaiga. Namrštila se. Viski je klizio niz njihova grla. - Mislim... uglavnom uvijek - priznala je. - A ti? - Odavno ništa nisam tako silno želio kao... Spustila mu je ruku na bedro ispod stola. - Želiš li mene... silno? - Da - priznao je Alex. Oči su joj blistale dok je zadovoljno skupljala usne. Popili su piće i prešli Notting Hill Gate do Ulice Kensington Church. Ondje su, kao da su se unaprijed dogovorili, oboje podigli ruke kako bi zaustavili taksi. Na stražnjem su sjedalu ignorirali sigurnosne pojaseve, te ju je Alex zagrlio, a ona mu je poljubila vrat prije nego se toplo privinula uz njega. Uzela je njegovu slobodnu ruku i stavila je na svoju dojku, te je osjetio kako joj se bradavica ukrutila pod njegovim prstima. - Mmm! - promrmljala je. Smijući se, ali sada ve ć nestrpljivi, potrčali su stubama do njezina stana. Poljubili su se čim su se za njima zatvorila vrata; duga č ak poljubac, ali ipak mnogo manje od onoga što su oboje željeli i trebali. Povela ga je unutra, nekako putem uspijevaju ći otkopčati pojas na njegovim hla čama i skinuti svoju svilenu bluzu. Nudio im se antikni kau č pokriven baršunom, a dotad je ve ć otkopčavala suknju. Njegova je ruka pošla do vlažnog trokuta izme ñu njezinih nogu, a njezina do patentnog zatvara ča na njegovim hla čama. Sjeo je, a ona se zahvalno spustila na njega, dahnuvši kad je osjetila kako se uvla či u nju. Izvila je le ña, a kosa joj se maknula s blijedog ovalnog lica. - Još uvijek osje ćam miris baruta - izustila je dok se nabijala na njega, vrela i vlažna, stežući se i opuštaju ći, dižući se i padaju ći. Alex se uspravio. - Ta je pti čica pogriješila - rekao je dok se pokušavao sjetiti ženina imena. - Zao mi je, ja sam... spavao sam. Upitno ga je pogledala. - Činio si se tako... - Sanjao sam - odlu čno je rekao. - O mojoj djevojci. - Ah - rekla je, uspravila se i uzela neki časopis s naslona sjedala ispred sebe. - Shva ćam. Svojim je držanjem jasno pokazivala kako je povrije ñena i razo č arana, a Alex je pretpostavio da joj te emocije nisu strane. Pogledao je na sat: 2.45 poslije podne. Po londonskom vremenu. Još tri prokleta sata. Osjećao se iscrpljeno i premoreno. Bez obzira što ga čeka na odredištu, mora biti bolje od ovoga. Alex je pospano posegnuo za njom. Zatvorenih je o čiju prstima dopustio da lijeno istražuju njezino tijelo, te je opet osjetio kako se u njemu budi žudnja. No činilo se da se Sophie promijenila. Njezine su dojke, za po četak, bile mnogo ve će i teže no što se 30
sje ćao, te su visjele u labavom grudnjaku od sintetike i po čivale na nekoliko toplih slojeva sala. U nosnicama nije osjećao miris parfema Guerlain i skupih šampona, ve ć znoja, avionske kuhinje i recikliranog zraka. Oprezno je otvorio jedno oko. Lice koje se nalazilo nekoliko centimetara od njegova i dojka što ju je pipkao pripadali su njegovoj suputnici iz Banjula, Maureen. I Maureenina je šaka čvrsto stiskala njegovu muškost. - Doista voliš krupne žene, zar ne? - gladno je šapnula. Steg- nula je prste oko nj ega. - Zapravo, i ti si prili č no krupan momak! Alex je zurio u nju. Njezine su bjeloo čnice imale žućkastu nijansu, kao i njezini zubi. Centimetar sivila vidio se kraj korijena njezine obojene kose. Na sjedalu s druge strane prolaza jedan od nekolicine muških putnika uhvatio je njegov pogled i pohotno namignuo. - Jedna mi je pti č ica šapnula da ć emo se ti i ja uskoro pridružiti klubu onih koji to rade u letu šapnula je. Čekala su ga tri muškarca. Stajali su u društvu jednog carinika kraj stola za useljavanje europskih gra ñana. Jedan je, u jakni i hla čama, izgledao poput zapuštenog bodjbuildera. Plaćeni mišići, pomislio je Alex. Bivši vojnik koji dobiva naknadu za odjeću. Drugi, čovjek rumena lica u Barbour kaputu, imao je umoran, tolerantan pogled javnog službenika na odsluženju zatvorske kazne. Tre ći, mlañi muškarac koji se više doimao vojni čki, s kravatom po časne brigade i kaputom s ovratnikom od baršuna, Alexu se činio neodreñeno poznatim. MI5, pomislio je. - Satnice Temple - rekao je mla ñi muškarac. - Možete li do ći ovamo, gospodine? Žurno su ga proveli kroz carinu, zatim niz kamene stube i do parkirališta gdje su prišli gotovo novom ford monden. - Alex, zar ne? - rekao je čovjek u kaputu s ovratnikom od baršuna. - Gerald Farmilow. Upoznali smo se u Thames Houseu. Ja sam časnik za vezu izme ñu MI5 i Pukovnije. Tada se sjetio. Upoznao je skupinu ljudi iz sigurnosnih službi kad je preuzeo RWW ekipu. Ovaj Farmilow bio je jedan od njih. - Sje ćam se, Geralde - re če. - Ispri čavam se, proveo sam napornu no ć. - Čestitam, usput re čeno - re če Farmilow. - Krasan uspjeh. Alex kimne. Grlo mu je bilo suho i osje ćao je potrebu za tuširanjem. Kao i za donekle pristojnom odje ćom. Farmilow pogleda na svoj sat, tanku zlatnu traku, i kimne prema čovjeku rumena lica. - Alex, George će vam re ći o čemu je rije č. - Pružio mu je ruku. - Ja se moram vratiti u Millbank. Kratko rukovanje i čovjek je nestao. Identifikacija je prošla. Zadatak obavljen. - Ja sam George Widdowes - re če čovjek rumena lica i otvori jedna od stražnjih vrata mondea - a ovo je Tom Ritchie. Vozač bez riječi podigne ruku. - I ja bih se želio pridružiti Geraldovim čestitkama - nastavi Widdowes. - Koliko sam shvatio, no ćas ste ostvarili velik uspjeh. Alex ga bezizražajno pogleda i u ñe u automobil. Nije kanio s tim ljudima raspravljati o djelovanju Pukovnije. Widdowes s odobravanjem kimne. - Usne zape čaćene. To je u redu. Gledajte, satnice Temple, o čekuje nas dobrih sat vremena vožnje; idemo u Goring, Berkshire; pa ću vas putem upoznati sa situacijom. Pušite li? Alex odmahne glavom. Mlañi je čovjek vozio, a Widdowes je sjedio na stražnjem sjedalu s Alexom. Njegova se putna torba pridružila laptopu na prednjem sjedalu. Nitko nije govorio dok su se puževom brzinom kretali izlaznom cestom prema M4 zajedno s ostalim sudionicima u ve černjoj prometnoj gužvi. Widdowes se na koncu okrenuo prema Alexu. - Siguran sam da to ne moram spominjati, ali posebno je važno da nikome ne ponovite niti jednu riječ od ovoga što ću vam reći. Kolegama, višim časnicima, ljudima iz drugih sigurnosnih službi... Alex se nije potrudio odgovoriti na to. Nagnuvši se na naslon sjedala s napola zatvorenim o čima, osjećao je kako napetost polako izlazi iz njegovih ramena. - Dobro. Dakle, možemo dalje. Morao sam to re ći. Znate kako je. Alex kimne. - Dobro... Pa, idemo. Prije dva tjedna po činjeno je umorstvo u Chertseyju, unutar M25 u Surreyju. Je li vam poznato to mjesto? 31
- Zar se ondje ne nalazi mjesto za trgovinu oružjem Ministar stva obrane? - Tako je. Zato je žrtva, jedan od naših starijih ljudi, čovjek po imenu Barry Fenn, boravio u tom područ ju. Alex kimne. Odjednom je postao naglašeno svjestan svojeg izgleda; u košulji s cvjetnim uzorkom i sandalama izgledao je smiješno. Tipi čno je za te ljude da te dovedu u lošiji položaj. -Nastavite - bezizražajno re če. - Vi niste bili ovdje, o čito, ali čak i da jeste, ništa ne biste vidjeli ni čuli o tome. Našli smo ga, o čistili i pobrinuli se da tijelo nestane. Barry Fenn je službeno umro od sr čanog udara u vozilu hitne pomo ći koja ga je vozila u bolnicu St Peter, Chertsey. Zapravo je ubijen u ranim jutarnjim satima u spava ćoj sobi White Rose Lodgea, a ubila ga ja nepoznata osoba ili osobe. Ubojica je, pretpostavljam da je rije č o jednoj osobi, onesposobio vanjski sustav upozorenja, popeo se po stražnjem zidu zgrade, ušao kroz prozor, sredio našeg čovjeka, vratio se istim putem i nestao. - Kako ga je ubio? - upita Alex. - Na strašan na čin - reče Widdowes i zatvori o či. - Barry Fenn je bio moj dobar prijatelj. Ve ć kojih dvadesetak godina. Alex je čekao. Widdowes je skupio prste. - Ubojica mu je vezao ruke i zabio čavao duga čak petnaest centimetara kroz glavu. Kad je to u činio, odrezao mu je jezik. Alex ništa nije rekao. Widdowesove su rije či izazvale brojna •upozorenja u njegovu umu, ali to se na njemu nije vidjelo. SAS je uvijek na oprezu kad je rije č o drugim sigurnosnim službama jer njihove uprave smatra veoma manjkavima. David Shavler je bio na dobrom putu da od MI5 napravi majmune kad je objavio njihovu upletenost u zavjeru kojom se planirao atentat na Moamera Gadafija, a Richard Tomlinson je sli čno učinio organizaciji MI6 kad je iznio planove o uklanjanju Slobodana Miloše-vi ća uz pomo ć RWW-a. Općenito govore ći, nije baš pravi trenutak za spavanje u istom krevetu s vojnim obavještajnim službama. - Zao mi je - re č e Alex. - Siguran sam da je bio dobar čovjek. - Jest - re če Widdowes. Alex pogleda svoje sandale i preplanula stopala, te pomisli na Afriku, Dona Hammonda i vriskove ranjenih RUF-ovaca. Premda su tragovi pijavica još uvijek bili svježi na njegovim rukama, nogama i preponama, krvavi doga ñaji od protekle no ći ve ć su se činili jako dalekima. - Prije ñimo na stvar, Widdowes - re če. Što želite od mene? Čovjek iz MI5 se okrene k njemu. - Idemo na mjesto doga ñaja drugog umorstva. Još jedan od naših viših časnika, čovjek po imenu Craig Gidlev. Posve jednak na čin rada, osim što mu je ubojica na kraju iskopao oči. Trenutak tišine. - Nastavite - re če Alex. - Imamo razloga vjerovati da je ubojica jedan od naših ljudi. Ili to čnije rečeno, jedan od vaših ljudi. U SAS-u obučen tajni agent. Alex je zurio kroz prozor. Prolazili su kraj šljunkom pokrivene jame, šumaraka, polja. - Moramo prona ći tog čovjeka, satnice Temple, i to brzo. Kuća ubijenog čovjeka nalazila se malo dalje od gradi ća Goring. Visoki kameni zid okruživao je imanje; unutra se ispred preure ñene seoske ku će pružala njegovana tratina, tise i stablo limete. Na pošljunčanom kolnom prilazu ispred glavnog ulaza stajalo je nekoliko automobila. Ritchie je našao mjesto za mondeo, otvorio vrata Widdowesu i vratio se na voza čevo sjedalo, traže ći cigarete po džepovima. Widdowes je poveo Alexa do stražnjeg dijela ku će gdje su dva muškarca i dvije žene sjedili za vrtnim stolom od kovanog željeza. Činilo se da ve ć dugo ondje sjede. Widdowes ja Alexa najprije predstavio starijoj ženi, za koju je rekao da je »zamjenica direktora«, zatim dvojici muškaraca, patologu i forenzi čaru. Na koncu ga je upoznao s mla ñom ženom anonimna izgleda koja se zvala Dawn Harding. 32
Nakon što su obavljene te formalnosti, patolog i forenzi čar su se ispričali i vratili u kuću. Zamjenica direktora ih je kretnjom ruke pozvala neka sjednu, te su Alex i Widdowes zauzeli prazne stolice. - Hvala vam što ste došli tako brzo, satnice Temple - re če zamjenica direktora. Bila je ozbiljna, naočita žena pedesetih godina, sijede kose. Alex oprezno kimne. - Vjerujem da vas je George upoznao s doga ñajima? - Uglavnom, da. - I rekao vam je što želimo od vas. - Dao mi je naslutiti. - I ? - Moj odgovor njemu je isti kao i moj odgovor vama: ja sam vojnik, a ne policajac. Mogu u ći u trag čovjeku kroz džunglu ili preko planina, ali ne kroz kriminalisti čke baze podataka i kompjutorske datoteke sigurnosnih službi. Pozvali ste pogrešnu osobu. Zamjenica direktora pogleda svoje kolege, a zatim opet Alexa. - Ne će vam trebati podaci ni datoteke tiho reče. -Znamo tko je ubio Fenna i Gidlevja. Alex je blenuo u nju. - Znate tko... - Da. Zapravo, prilično smo sigurni. Pronalaženje te osobe je nešto što imamo pod kontrolom. Od vas trebamo uklanjanje. No prije nego prije ñemo na to, željela bih da pogledate tijelo i vidite ukazuje li vam na nešto. George? Widdowes ustane i povede Alexa kroz stražnji ulaz u ku ću. Unutra je kamenom poplo čeni hodnik vodio do predvorja s podom od hrastovih dasaka, a iz predvorja se ulazilo u malenu radnu sobu. Alexu se cijela ku ća činila prilično skupom. Namještaj je bio star i tamnih boja, a portreti u pozla ćenim okvirima što su visjeli na zidovima doimali su se originalnima. Uklanjanje. Tipično sranje vojnih obavještajaca. Mislili su na pogubljenje. Vlasnik kuće ležao je licem prema dolje na sagu. Premda nije bio visok, bio je krupan čovjek, a sako i hla če doimali su se pretijesnima. Pocrnjele i natekle ruke bile su mu žu ćkastim konopcem vezane na le ñima, a po ogrebotinama na njegovim zapeš ćima jasno se vidjelo da se svim silama nastojao osloboditi. Ispod njegovog lica zgrušana je krv zacrnjela stari perzijski sag. Bakrenasti miris krvi osje ćao se u zraku. Widdowes je s vrata pokazao Alexu neka se približi tijelu. - Snimili smo fotografije i obavili sve tehničke stvari. Možete ga okrenuti ako želite. Alex to ni slučajno nije želio, ali je spustio ruke na tijelo i gurnuo, a truplo se okrenulo na le ña. U tom se položaju razotkrio sav užas napada. Lice je bilo neprepoznatljiva maska zgru-šane krvi. Ondje gdje su neko ć bile oči, sad su se vidjele dvije crne rupe. Na desnoj sljepoo čnici žrtve vidjelo se nekoliko milimetara i glava čavla. Izbliza se pokazalo da je glava čavla zahrñala. Alex je gotovo cijelu minutu zurio u tijelo. Činilo se da to o čekuju od njega. - U redu? - upita Widdowes. Alex slegne ramenima. - Samo mi još jednom ispri čajte što se dogodilo. Obitelj Gidlev je imala zabavu, točno? - Svečanu večeru - reče Widdowes. - Ve čeru za četiri kolege iz Službe i njihove partnere. Trebali su sti ći otprilike u vrijeme kad ste vi otišli iz Freetowna kako biste stigli na svoj sastanak s RUF-om. - Vi niste bili ovdje? - upita Alex. - Ne - re č e Widdowes, a u glasu mu se osjetila lagana razdraženost. - Slu čajno, nisam. - A zamjenica direktora? - Ona je bila, da. Ukupno je deset ljudi bilo na ve čeri, uklju čuju ći Craiga i Letitiu Gidlev. Do pola sata iza pono ći svi su gosti otišli, a Craig Gidlev je zaklju čao kapiju i pustio pse. - Dobermani, zar ne? Psi dresirani za napad? - Tako je. Dok su gosti bili u ku ći, psi su bili zatvoreni. Ina če se slobodno kre ću po imanju, po nekoliko jutara terena. Bolji su od bilo kakvog alarmnog sustava, jasno. - U ovom slu čaju nisu bili bolji - primijeti Alex. 33
- Pa, nisu. Ne u ovom slu čaju. - Widdowes protrlja o či. Alexu je palo na pamet da je čovjek iz MI5 vjerojatno proveo jednako usran dan kao i on. - Uskoro nakon toga Letitia Gidlev je vidjela kako njezin muž zaklju čava ulazna vrata. Pošla je u krevet; imali su odvojene spava ć e sobe; a on je otišao u radnu sobu, rekavši joj da ć e popiti viski i pola sata raditi na kompjutoru. Tada ga je zadnji put vidjela živog. Jutros u 9.30 našla ga je ovdje i nazvala zamje nicu direktora. - Gdje je, kako se ono zove, Letitia Gidlev sada? - Kod kolegice u Londonu. Prili čno se loše osje ća, kako možete zamisliti. Po ñimo van. Alex ga je zahvalno slijedio u hodnik, a zatim na trijem. Ulazna su vrata bila od teške hrastovine pojačane čelikom. -Ovuda je ušao? - upita Alex. - Da. Obio je bravu. Veoma stru čno. Doñite ovamo. Widdowes ga je poveo kraj parkiranih automobila, pedesetak metara do kapije, a ondje je pokazao telegrafski stup. - Vidite li onu malenu kutiju na žici što ide do ku će? Alex je odmah shvatio o čemu je riječ. - To je zvu čni deaktivator. Šalje lažno »sigurni« signal postaji za pra ćenje alarma. - Tako je. Jeste li se ikad koristili takvim ure ñajem? Alex je odlu čio ignorirati pitanje. - Samo je ku ća imala alarm? Widdowes ga je trenutak zamišljeno promatrao, a zatim kimne. - Samo ku ća. Vrt su čuvala ona dva ljepotana. Poveo je Alexa tratinom. U grmlju od vu čike i dragolji ća, uz rub tratine, nalazila su se uko čena trupla dva dobermana. Alex je zadivljeno zazviždao. - Dobar je, taj tip. A žena ništa nije čula? - Ništa. Alex kimne. Dva muškarca koje je ranije upoznao ispred ulaza u ku ću ukrcavali su vre ću s tijelom u prtljažnik jednog automobila. Ritchie im je pomagao. - Kako biste vi uklonili Gidlevja? - upita Widdowes. - Postupio bih otprilike jednako kao i taj tip - odgovori Alex. - Čekao bih dok svi ne u ñu i zabava po čne, a zatim bih se popeo na stup i onesposobio alarm. Tada još ne bih ušao na imanje, zbog pasa. - Kako bi znao za pse? - upita Widdowes. - Vidio bi ih - re če Alex. - Zacijelo je danima nadzirao ovo mjesto, možda čak tjednima. Znao bi imena životinja, kad se hrane, sve. - A zatim? - Zatim bi se povukao i smjestio se negdje odakle bi mogao brojiti automobile na odlasku. U polju, možda, ili na nekom stablu. Vjerojatno je imao dalekozor. Čim je bio siguran da su Gidlevjevi ostali sami, vratio bi se i presko čio zid. - Što sa psima? - Vidite li kako leže? - upita Alex, pokazuju ći iskrivljena trupla. - Kladio bih se da je upotrijebio otrov, meso s dodatkom strihnina. Pse pozovete zviždukom, bacite im meso, a zatim zauzmete pokorni položaj, legnete licem prema tlu. Umjesto da se okome na vaš vrat, psi se samo pomokre na vas. Nakon što vas simbolički obilježe kao svoj teritorij, više ne predstavljate prijetnju i oni se mogu posvetiti mesu. - Velika greška - suho promrmlja Widdowes. - Veoma velika - složi se Alex. - Mrtvi su za nekoliko sekunda. Tada naš čovjek potr či do ulaznih vrata, obije bravu i... - Slegne ramenima. - U svakom slu čaju, to je na čin rada. Sto se ti če razloga, vi recite meni. - Idemo natrag do zamjenice direktora - re če Widdowes. Vratili su se iza ku će gdje je zamjenica direktora unosila bilješke u maleni notes. Sjeli su. Prošlo je nekoliko sekunda prije nego je podigla pogled. - Dakle, satnice Temple, dajte nam svoju procjenu po činitelja ovog umorstva. 34
Alex je oklijevao. - Zašto ja? - upita je. - Zašto ste mene izvukli iz džungle Sierra Leonea kad su vam iz Hereforda već jutros mogli nekoga poslati helikopterom?. Zašto ste potratili ve ći dio dana? Zamjenica direktora se ovlaš osmjehne. - Jer sam željela vas, satnice Temple, a ne »nekoga«. Koliko sam shvatila, vi ste najbolji. Alex pogleda u stranu. - Tko vam je to rekao? - cini čno upita. - Promaknuti ste u imenovanog časnika u dobi od trideset četiri godine, nakon desetlje ća uzorne službe. Voña ekipe RWW-a dok ste još uvijek satnik... Činjenice govore same za sebe. Alex slegne ramenima. Doista je, na ovaj ili onaj na čin, uspio ostati čist tijekom svih tih godina. I to bez zamjeranja nadreñenima, što je smatrao svojim pravim postignu ćem. - Da vidimo jesam li dobro shvatio - re če. - Vi upravo pokušavate prona ći čovjeka koji je ubio Fenna i Gidlevja. Pod pretpostavkom da ga prona ñete, želite da ja stupim na scenu i uklonim ga. - To je otprilike ono što želimo. Alex kimne. - Ako ću to učiniti, moram znati sve što imate o njemu. - To nije problem. - I morat ću vam postaviti neka prili čno osjetljiva pitanja. - A ja ću se truditi odgovoriti na njih, satnice Temple. Me ñu nama ne će biti tajni. Želimo da se taj čovjek ukloni s ulica, i to brzo. Iz razloga što ih zasigurno ne moram naglašavati, želim da se sve to okon ča prije nego policija na čuje o doga ñajima. Ili, ne daj Bože, tisak. To zna č i u roku od nekoliko dana, satnice Temple. Ne tjedana. Sve je ovo hitno. Kimajući glavom, Alex se zagledao prema vrtu obavijenom sumrakom. Mušice su letjele mirisnim zrakom. Je li mu se to u činilo, ili je naglasila riječ »satnice«, kao da želi re ći da će unapreñenje pratiti uspjeh. Ili da će ga možda degradirati ako odbije... Premda se uop će nije nadao da bi se iz ovoga mogao izvući. - U redu. - Kimne. Zamjenica direktora pokupi svoje papire. - Dobro - žustro re če. - Vidjet ćemo se u mojem uredu sutra u devet ujutro. Dotad ćemo imati fotografije i većinu forenzičnih informacija, a ja ću vas moći upoznati s pozadinom svega ovoga. U me ñuvremenu ć ete biti u vezi s Dawn; ona će vas vratiti u London. Ako bilo što zatrebate, obratite se njoj. - Potom je ustala, kratko se rukovala s Alexom i ušla u ku ću. - Ja ću ovdje završiti, Dawn - re če George Widdowes. - Zašto ti i satnik ne biste pošli? Osim, naravno - okrene se Alexu — ako još nešto ne želite vidjeti? - Mislim da ne - re č e Alex i prvi put svoju pozornost usmjeri na ženu koja je bez rije či sjedila na drugom kraju stola.
7
Alexov prvi dojam bio je oštrina: oštre sive o či, oštro držanje i oštar stav. Imala je neodre ñeno plavu kosu, nije se potrudila našminkati, a nosila je crnu majicu kratkih rukava, crne hla če i čizme niskih peta. Taj dojam nije potrajao. Odje ća, premda obična, očito je bila skupa i naglašavala je, a ne prikrivala obline. Ako nije stavljala šminku, zna či da je znala da i bez nje dobro izgleda. I sigurno nije bila oštra poput žena iz 14. jedinice koje je poznavao u Belfastu. Žena poput Carol Denny ili Denise Foley koje su se u pi ću mogle nositi s momcima iz Pukovnije nakon uspješnog napada na teroriste, i bile bi savršeno zadovoljne da same leže u zasjedi sa snajperima heckler i koch i obave posao. Sje ćao se da je Denise obi čavala ispe ći tortu u obliku križa kad god bi netko iz Pukovnije sredio nekog terorista. Dawn Harding nije bila ni poput djevojaka iz vojnih službi koje je upoznao. U ve ćini slučajeva to su bile pametne žene obi čna izgleda, uglavnom su radile u uredima i kao tajnice. Ve ćina njih, prema rije čima 35
Dona Hammonda koji je uvijek znao izvaljivati dosjetke, » čezne za djeli ćem pukovnijske lule«. Ali ne ova. Ova uop će nije bila impresionirana, i to ne samo zato što je bio odjeven poput svodnika iz Afrike. Razlog je bio taj što je željela od po četka stvoriti dojam da postoji izrazita razlika u statusu izme ñu tek pridošlog vojnika i budu će časnice MI5 koja će brzo stvoriti karijeru. Kad se okrenula prema njemu, na licu je imala onaj ljubazan, ali pomalo snishodljiv izraz kakav prije ili kasnije steknu svi iz vojne obavještajne službe koji su na malo višim položajima. - Dakle - rekla je. - Vra ćamo se u London. Imate li gdje odsjesti? To je bilo dobro pitanje. Otkako je prošao kroz carinu na Heathrowu, Alex ni u jednom trenutku nije bio sam, a sigurno ne će nazvati Sophie dok se ovi drkaroši motaju oko njega. Nije ju čak želio nazvati ni sa svojeg mobitela sve dok se ne udalji od njih; mobiteli su prava blagodat za pra ćenje i premda nije vjerojatno da se u nekom od automobila ispred ku ć e nalazi skener, nije želio riskirati. Meñutim, jedan poziv može obaviti, i obavit će ga. Kratko se ispri čao i udaljio od žene dobrih dvadeset metara, a zatim je nazvao potpukovnika Billa Leonarda, zapovjednika SAS-a 22. Alex je znao da je to u izravnoj suprotnosti s onim što je tražio Wid-dowes, ali odlu čio je zanemariti tu činjenicu. Howard je još uvijek bio za svojim stolom u bazi Pukovnije u Credenhillu, blizu Hereforda. - Dobro ste izveli ono noćas - tiho je rekao. - Sve u svemu, vraški dobra predstava. Koliko sam shvatio, ti si u Berkshireu, s prijateljima. Na neosiguranim linijama Pukovnija je rabila minimum vojnog žargona. Ne će se spominjati nikakvi činovi, niti nazivi odjela. - Tako je. Žele da im obavim... nekakvo čišćenje. Uslijedila je kratka tišina. Na koncu Howard re če: Želim da im pomogneš u tome, Alex. Prihva ćanje promaknu ća, što si ti prošle godine učinio, znači da s vremena na drijeme moraš progutati poneko sranje, a ovo je jedan od takvih trenutaka. - Da, ali... - Nema ali, Alex. Taj njihov problem treba riješiti, a ja se ne mogu sjetiti boljeg čovjeka od tebe za takav što. Žao mi je, Alex, ali mora se. Mogu ti obe ćati da ćeš birati mjesto službe kad to obaviš. Dajem ti rije č. Alex ništa nije rekao. Kad to obavi, mislio je, ako do toga ikada do ñe, stvari će biti druk čije. »Mogućnost izbora« će nestati, kao i uvijek. - Kako je Karen? - upita. Karen je udovica Dona Ham- monda. - Izdržat će, kao i Sue. Obje su okružene ljudima. Pobrinut ću se da te netko nazove za pogrebe. Alex je pretpostavio da je Sue žena poginulog pilota. - Pomogni našim prijateljima, Alex. U ovom slu čaju nema mjesta za manevriranje. Veza se prekinula. Dawn Harding je vozila dvije godine staru hondu accord i gotovo je agresivno poštivala ograni čenja brzine. Kad joj je ispred Readinga drugi voza č presjekao put na semaforu, samo je usporila i propustila ga, a po M4, gdje se uglavnom vozilo oko 120 kilometara na sat, ona je bila zadovoljna brzinom od 90. - Čuvate motor? - u jednom trenutku upita Alex. - Ne. Čuvam voza čku dozvolu - odgovori Dawn. Rukom je pokazala vozila što su ih pretjecala. - I nemam što dokazivati hrpi voza ča pod stresom. Kamo to čno želite po ći? Alex je ranije pokušao nazvati Sophie, ali mu se javila telefonska sekretarica. Opet je pokušao, s istim rezultatom. Iz razloga koje nije mogao to čno odrediti, možda da bi vidio kako će reagirati na vijest o njegovu povratku, nije želio ostaviti poruku. -Trg Sloane - odgovori. - Negdje u blizini trga. - Kasna kupovina u King's Roadu? - Dawn iskosa pogleda njegovu košulju. - Ne, ondje imam prijatelje - re če Alex. Jebi se i ti, pomislio je. - U redu. Onda idemo do Trga Sloane. Bila bih zahvalna kad ne biste svim svojim prijateljima brbljali o današnjim doga ñajima, ako nemate ništa protiv. 36
Zurio je u nju. - Nemam naviku »brbljanja«, kako vi to kažete, ni mojim prijateljima ni bilo kome drugome. Bio sam vojnik SAS-a prije nego ste vi... - Zastao je. Koliko joj je godina? Dvadeset pet? Dvadeset šest? - ... prije nego ste vi završili srednju školu - nesigurno re če. Nasmiješila se. - Dakle, jeste li ikad ikoga ubili, satnice? - Povrijedio sam osjećaje nekolicine ljudi! Dawn mudro kimne. - Jeste li naglašeno svjesni svojih godina? Je li vam to problem? Na kraju krajeva, većina satnika zasigurno je desetak godina mlada od vas. Mojih godina, zapravo. - Slušajte - reče Alex - ako mislite da su vaši pretpostavljeni - naglasio je zadnju rije č - izabrali pogrešnog čovjeka za posao, vrlo ću rado odstupiti. Samo zaustavite automobil i ja ću odje- bati. - Vi ćete... odjebati} Alex dohvati svoju torbu sa zadnjeg sjedala. - Da - reče Alex. - Odjebat ću. - Značajno ju je pogledao. - U ovom zadatku nema ni čega što me privlači, baš ničega. I ranije sam sura ñivao s Thames Houseom i uvijek sam požalio. Što se mene ti če, vi se možete sami izvlačiti iz vlastitih sranja. - Shvaćam. Pa, to je svakako iskreno. Je li vam ikad palo na pamet, satnice Temple, da smo svi mi zapravo na istoj strani? Ciljevi su nam jednaki? Alex je šutio. U tom se trenutku ljutio na sebe barem koliko i na nju. Uzrujala ga je, a on je trabunjao kao da je navijen. Ti si budala, Temple, rekao je sebi. Priberi se. Usporila je pred semaforom u Barons Courtu. Dok je podizala ru čnu ko čnicu, Alex je gledao kako joj se napinju mišići podlaktice. Imala je duge prste i kratke, ravno podrezane nokte. Vi kažete - nastavila je - da se vas zapravo ne ti č e što neki... neki manijak mu či i ubija naše ljude? - Samo sam se pitao zašto to ne možete sami riješiti. - Odlučeno je da ćemo drukčije postupiti - kratko će Dawn. Time je rasprava o tome završila. Dala mu je brojeve svojeg mobitela i telefona u uredu, te ga zamolila neka je nazove čim bude znao gdje će boraviti. Alex je u mislima odlu čio da to neće učiniti. - Znate li do ći do Thames Housea? - pitala je. - Millbank, kad sam zadnji put bio ondje. - Dakle, sutra u devet ujutro. Čekat ću vas na ulazu. - Vrijedi. Nije se nasmiješila. Nekoliko minuta kasnije, kad je zaustavila hondu ispred stožera Duke of York's u King's Roadu, Alex je kimnuo glavom i uzeo svoju torbu. - Sutra - ponovila je i spustila dugu sme ñu kuvertu na suvozačevo sjedalo. Alex je oklijevao prije nego ju je uzeo. - Za troškove - rekla je. - Prema našim podacima, vi nemate londonsku adresu. Ukoliko kod gospo ñice Wells niste ostavili nešto odje ć e, a ja bih rekla da zapravo niste tip za ugodnu doma ću atmosferu, čini mi se da će vam trebati nešto garderobe za ovo vrijeme što ćete ga ovdje provesti. Moj vam je savjet da kupite nešto jednostavno, u skladu s vašim godinama. Harrods će biti otvoren još oko dva sata. Vidimo se. - Nije brzo odjurila, ve ć se polako odmaknula od plo čnika. Trenutak je gledao za njom, odmahujući glavom na antipatiju što ju je osje ćao. Spominjanje Sophie imalo je željeni učinak: stavila mu je do znanja da Dawn Harding i njezina organizacija kad god požele mogu trgnuti njegovim lancem. - Ne ćete ako vas ja prvi vidim - promrmljao je, ali je znao da njegove rije či ništa ne zna če. Vezali su ga uz Dawn Harding dok se ne obavi zadatak, svi ñalo se to njemu ili ne. Pritisnuo je tipku za ponavljanje poziva na svojemu mobitelu. Pet minuta kasnije srebrni se audi TT kabriolet naglo zaustavio uz plo čnik. - Hej, seksi! Tražiš posao? Alex se prvi put toga dana nasmiješio. Sophie je imala talijansku košulju s kri čavim uzorkom i, unato č kasnom dobu dana, nao čale za sunce. Srce mu je poigravalo u prsima pri pogledu na nju. - Uska či 37
naredila je. Od tog su se trenutka stvari po čele okretati nabolje. Alex je objasnio svoj problem s odje ćom, Sophie je obavila niz brzih telefonskih poziva i pet minuta kasnije vitak je mladi ć u kožnatim hla čama otključavao skladište u Chelsea Harbouru. Svjetla su zatreperila i upalila se, te se pojavilo barem dvanaest sipki s obješenom muškom odje ćom i nekoliko piramida kutija za cipele. - Uzmite št o god želite - mladi ć re č e Sophie i Alexu. — Na ći ću neke vrećice. - Što je sve ovo? - upita Alex. - Uglavnom odjevni predmeti s modnih dogañanja i snimanja - odgovori Sophie. - Mnogo toga nitko nije nosio. Na koncu su izabrali nekoliko odjevnih predmeta što ih je Alex smatrao malo previše modernima, a Sophie ih je opisala kao »nešto izme ñu otrcanog i nevidljivog«. - U mojem svijetu - objasni Alex - sivi je čovjek kralj. Koliko smo dužni tomu momku? - O, daj mu dvjesto. s - Jesi li sigurna? - Ne brini. Sve će otpisati kao ošte ćeno. - Vi ste gori od vojnih ekonoma. Sophie je na vitkom prstu njihala klju čeve audija. - Moj stan? U stanu iz kojeg se pružao pogled na Ulicu Sloane zagrijali su jelo od morskih ra čića, pili pivo Kronenbourg iz boca i gledali Goodness Gracious Me. Nakon tjedana vojne hrane i isklju čivo muškog društva, večer je za Alexa bila pravi raj. Kad je vidjela da se malo opustio, Sophie se priljubila uz njega na kau ču. - Je li dobra vijest to što si se vratio? - oprezno ga upita. - Zna či li to da imaš malo slobodnog vremena? - Da i ne - re če Alex. - Ovdje sam... kako bih nešto ulovio. - Smiješ li mi pričati o tome? Odmahnuo je glavom. - Zao mi je. - Opasno? Slegnuo je ramenima. - Sumnjam. Moram nekoga na ći, to je sve. Rad mozgom, a ne mecima. Zna či da ću biti ovdje, da, ali ću takoñer dolaziti i odlaziti. Kimnula je. - Zar će uvijek biti ovako? - upita. - Ja pitam, a ti ne govoriš? - Sve dok sam u tome, da - re če Alex. - Ne smiješ to shva ćati osobno. - Ne shvaćam osobno - re če Sophie, a u glasu joj se osjetila razdraženost koju je brzo potisnula. - Samo što smo zajedno ve ć godinu dana, tu i tamo, a ja bih voljela osje ć ati da imam nekakav... pristup tvojem životu. - Imaš potpun pristup mojem životu - blago će on. - Samo što je moj posao zabranjeno podru č je. Vjeruj mi, to ti uop će ne mora nedostajati. - Ali tvoj život jest tvoj posao - pobunila se. - Vidim ti to na licu. Sve te misije u Sjevernoj Irskoj i u Bosni, svi ti mrtvi ljudi... Vidim ih tu, iza tvojih o čiju. Slegnuo je ramenima. O tome nikad nije mnogo govorio. Op će je prihva ćeno da demoni dolaze uz posao. - Želim te cijeloga, Alex. Ne samo istrošene ostatke. Namrštio se. Na rubu njegova vidokruga čučao je RUF-ov vojnik okrvavljen i u šoku, a više nije imao donje čeljusti. Iza njega je teturao pocrnjeli lik Dona Hammonda. U Alexovoj se glavi sad nalazila cijela četa takvih ljudi. Trepnuvši kako bi raspršio taj prizor, zagledao se u sivo-zelene Sophiene o či i nasmiješio se. - Sav sam ovdje. I cijeli sam tvoj.
38
8
Alex se nekoliko minuta prije devet pojavio na ulazu u Thames House. Ondje ga je čekala Dawn Harding, s aktovkom u ruci, i upisala ga u knjigu. - Danas nosimo talijansku odje ću, je li? - rekla je, opazivši njegove Gucci cipele i odmjerivši pogledom sivo Cerrutti odijelo. - Mislila sam da se vi momci iz Hereforda bolje osje ćate u odjeći Mr Byrite. - Znam kakvu važnost vi iz civilne službe pridajete izgledu - mirno će Alex, te pri čvrsti bedž posjetitelja na rever sakoa. - Ne želite valjda da vas iznevjerim, je li? Slijedio ju je u dizalo, a ona je pritisnula gumb za četvrti kat. - Našli ste mjesto gdje ćete boraviti? - Uspio sam malo odspavati. - Sigurna sam da jeste. - Bezizražajno je zurila u aluminijsku stijenku dizala. Kao i ranije, bila je odjevena u crno i nije imala šminke, parfema ni nakita. Jedino što je nosila bila je aktovka, velika, crna i obi čna, i vojni kronografski sat. Me ñutim, takva skromnost nije prikrivala njezinu ženstvenost. Na neki neobi čan način, razmišljao je Alex dopuštajući svojem pogledu da se zadrži na njezinu vratu, samo je naglašava. Ili čovjeka barem natjera na razmišljanje. Dizalo se uz trzaj zaustavilo. - Mali savjet - hladno je rekla, pogledavši na sat dok je marširala hodnikom pokrivenim sivim sagom. - Pravilan na čin obraćanja zamjenici direktora je gospodo. Alex se nasmiješi. - Što ste onda vi? Čuvarica? Uputila mu je hladan pogled. - Možete me zvati Dawn. Ured zamjenice direktora nalazio se na drugom kraju hodnika. Dawn je Alexa ostavila u predsoblju gdje se nalazio kau č presvučen kožom i portret Feliksa Dzerzhinskvja, utemeljitelja KGB-a, i nestala iza neobilježenih vrata. Pojavila se pet minuta kasnije. Alex je još uvijek stajao; kožnati kau č mu se nije činio udobnim; te ga je povela u ured koji bi bio obasjan suncem da nisu bili navu čeni zastori. Alex je pretpostavio da je prostorija zamračena radi kompjutorskih monitora. Na širokom pisa ćem stolu nalazila su se tri takva monitora, telefaks i plitica puna ne čega što je podsje ćalo na novinske izreske. Zemljovidi, knjige i veliki monitor pokrivali su veći dio zidova, no strogost prostorije donekle su ublažavali naslikani portret Florence Nightingale i potpisana fotografija Petera Mandelsona koji se igrao sa psom. Na jednoj se strani nalazilo šest stolica od kože i čelika oko niskog stola na kojem je stajao aparat za kavu i četiri šalice. Za stolom je sjedila zamjenica direktora, a Alexa su ponovno zadivile njezine privla čne, pravilne crte lica i elegancija. Danas je na sebi imala tamnosivo odijelo koje je savršeno odgovaralo njezinim pronicavim plavim očima i metalno sivoj boji kose, složene u skupu frizuru. Kraj nje je, s rukama zavu čenima duboko u džepove odijela koje mu je neko ć zacijelo bolje stajalo, stajao George Widdowes. Alexu se osmišljena neformalnost njegova držanja činila pokušajem omalovažavanja njegovog podreñenog statusa. Zamjenica direktora zaobi ñe stol i pruži mu ruku. - Budu ći da ćemo zajedno raditi - reče mu uz uvježbani smiješak - mislim da bismo barem trebali znati kako se tko zove. Ja sam Angela Fenwick, a moja titula je zamjenica direktora Operacija. Dawn Harding i Georgea Widdowesa poznajete. Dobro došli u Thames House. Dok su zauzimali mjesta oko stola, Angela Fenwick se nagne naprijed i pritisne čep na aparatu. - Bum! - šapne George Widdowes. Nitko se nije nasmiješio. Angela Fenwick se okrene Alexu. - Želim da znate kako se ne snima ništa od onoga što se govori u ovom uredu, osim ako to izri čito ne zatražite, i sve što ovdje kažete nije službeno. Zapravo, možete se slobodno izražavati, a ja se nadam da ho ćete. Isto tako, ni vi nikome ne smijete prenijeti ono što ću vam uskoro reći, ni ovdje ni vani, a to uklju čuje vaše kolege iz Pukovnije, bivše i 39
sadašnje, bez mojeg izri čitog dopuštenja. Imate li nešto protiv toga? - Ne, mislim da nemam. - Dobro. Jesu li svi za kavu? George, ho ć eš li biti tako ljubazan? Kad je Widdowes napunio šalice, Angela Fenwick se nagne na stolici, sa šalicom u ruci, i okrene se Alexu. - Umorstvo Craiga Gidlevja - re če. - Je li vas na nešto podsjetilo? Alex pogleda ostale. S iš čekivanjem su ga promatrali. Alex kimne. - Na PIRA-u - re če. - Brigada iz Belfasta je ubila ona dva čovjeka iz FRU-a tako da im je u glave zabila čavle. To je bilo negdje po četkom 1996., odmah nakon bombe u Canarv Wharfu. Ostavili su tijela na raskrižju izvan Dungan-nona. - Tako je - složi se Angela Fenwick. - Sje ćate li se gdje ste tada bili? Alex razmisli. - U veljači 1996. bio sam u Bosni - re če. - Bio sam dio ekipe koja je uhvatila Maksima Zuki ća i dva njegova pukovnika radi odvo ñenja na su ñenje u Haag. No čuli smo sve o bombi, baš kako se dogodilo, a kasnije i o ljudima iz FRU-a. - Ray Bledsoe - doda Widdowes. - I Connor Wheen. - Da, tako je. Bledsoe i Wheen. Nismo često viñali ljude iz FRU-a kad smo odlazili u provinciju, ali vjerojatno sam ih obojicu sreo. Angela Fenwick se namršti. - Imam li pravo kad mislim da ste vi bili broj dva u snajperskoj ekipi kad je Neil Slater ubio Delanevja kod Forkhilla? - Da, to je bilo godinu dana kasnije. - Informacija o skladištu oružja na Delanev farmi stigla je od doušnika za kojeg je bio zadužen Ray Bledsoe. - Je li? - reče Alex. - Nama obi čno ne govore takve stvari. - Zašto mi sinoć niste rekli da mislite da je PIRA povezana s umorstvima? - optužuju ćim tonom upita Dawn Harding. - Niste me pitali - blago će Alex. - No bio sam prili čno siguran u to čim je gospodin Widdowes spomenuo čavle dugačke petnaest centimetara. Angela Fenwick kimne. - Samo sam željela potvrdu o tome da ste znali za doga ñaj u kojem su stradali Bledsoe i Wheen. Imate pravo, korijeni svega ovoga doista se nalaze u Sjevernoj Irskoj. No sežu malo dalje od 1996. Zapravo, sve do Dana sje ćanja godine 1987. - Enniskillen - mrko će Alex. - Točno. Enniskillen. Osmog studenog 1987. eksplodirala je bomba blizu ratnog spomenika u tom gradi ću; ubila je jedanaest ljudi i ozlijedila šezdeset troje. Doista strašan dan. Alex kimne. Widdowes i Dawn su strpljivo zurili u prazno. - Dan nakon eksplozije održao se krizni sastanak na kojem je bilo šest ljudi. Dvojica, bivši direktor i zamjenik direktora ove službe, sada su u mirovini. Od ostalih, ondje sam bila ja, zatim George, te Craig Gidlev i Barry Fenn. Imala sam trideset devet godina, malo manje od ostalih, i upravo sam postala odgo vorna za Sjevernu Irsku. - Svrha sastanka bila je rasprava o ne čemu čega smo ve ć bili itekako svjesni: naše o čajni čke potrebe da britanskog agenta ubacimo u sam vrh IRA-e. Kao što zacijelo znate, tada smo imali prili čno opsežan obavještajni program u provinciji. Imali smo doušnike, imali smo ljude iz 14. obavještajne kompanije i imali smo pomaga če. Me ñutim, nismo imali nikoga tko se mogao približiti procesu odlučivanja. Nismo imali nikoga na dovoljno visokom položaju da nas upozori ukoliko se sprema još jedan Enniskillen, a nije smjelo, jednostavno nije smjelo do ći do još jednog Enniskillena. - Dakle, zapravo smo imali dvije mogu ćnosti. Preobratiti nekoga na visokom položaju medu teroristima ili ubaciti vlastitog spava ča i čekati da se probije do vrha. Ono prvo je o čito bilo bolje, kad je rije č o brzini, ali na duge bi st aze bilo mnogo manje pouzdano jer nikad ne bismo mogli biti sigurni da nas ne kljuka dezinformacijama. Ipak smo pokušali. Neki ljudi iz FRU-a obratili su se pojedincima koje je 14. obavještajna izdvo jila. Ponudili su im prili čno velike svote novca za zapravo bezna čajne informacije. Nadali smo se da ć emo ih upecati preko pohlepe, a zatim stisnuti kad budu inkriminirani. Uobi čajena rutina. 40
- No kako smo napola o čekivali, nitko nije zagrizao. Čak i ako su po čeli sumnjati u ideologiju, a nakon pokolja u Enniskil- lenu jedan ili dva terorista doista su se pokolebali, previše su dobro znali što se doga ña doušnicima. Povrh svega ostaloga, znali su da nikad ne će mo ći potrošiti novac što ga dobiju od nas. Zato su našim ljudima rekli neka se nose, a u dva su slu čaja objavili njihove opise u republikanskim novinama An Phoblacht. Možete zamisliti kako smo glupavi ispali. - Stoga smo odlu čili ubaciti spava ča. Ne nekoga tko bi se mogao, ako bi imao sre ć e, zadržavati na rubu organizacije i dojavljivati nam odlomke barskih razgovora. Drugim rije čima, željeli smo dugogodišnju krticu koja bi se penjala kroz hijerar hiju. Nekoga tko je mogao dospjeti do vrha te veoma sofistici rane terorističke organizacije, ali tko je tako ñer imao hrabrosti, predanosti i mentalne snage da bi cijelo vrijeme ostao naš čovjek. Trebali smo nekoga izuzetnoga, a prepoznavanje takve osobe samo bi po sebi bilo golemi projekt. - Operaciju Lozinka, klasificiranu kao stroga tajna, planirali smo i vodili nas četvero: ja, George, Gidlev i Fenn. Imala je zaseban budžet i zaseban ured, a nitko drugi iz službe nije imao pristupa. Operacija se trebala podijeliti na tri etape: biranje, ubacivanje i aktiviranje. Naš čovjek, kad ga jednom na ñemo, bit će poznat kao Čuvar. - Biranje je počelo u listopadu 1987. Najprije smo kompju torski pretražili dosjee Ministarstva obrane. Tražili smo neože njene katolike iz Sjeverne Irske u dobi od dvadeset osam godina ili manje, te one koji nisu imali braće ni sestara, a njihovi su roditelji umrli. Pretražili smo sve vojne službe. S popisa što smo ga dobili, na kojem su bili i oni sa živim roditeljima, bra ćom i sestrama, uklonili smo sve časnike, sve one iznad č ina kaplara, kao i one koji su imali mrlje u karijeri zbog opijanja, tu čnjava, nediscipline i slično. - Ostao nam je popis od otprilike dvadeset ljudi iz raznora znih službi, a tada smo iz RWW-a posudili zastavnika po imenu Denzil Connollv. Alex kimne. Nikad nije upoznao Connollvja, ali je čuo za njega. Tvrdokorni gad, prema svim pri čama. - Connollv se obratio raznim zapovjednicima i a ñutantima. Nije se izravno raspitivao o pojedincima koji su nas zanimali, ve ć je samo pitao smije li organizirati kratku prezentaciju i posta viti obavijest kojom se pozivaju dragovoljci za Specijalne dužnosti, a svi su uglavnom znali da to zna či obavještajni rad u Sjevernoj Irskoj. Kasnije bi, uz šalicu čaja ili pivo, pitao adutanta postoji li netko koga čovjek smatra prikladnim. Trebali smo čovjeka koji se zna snalaziti, ima tehni čkih sposobnosti i smiren metodi čan temperament. Ukoliko čovjek ne bi spomenuo željeno ime, Connollv bi izvadio popis na kojem se nalazio dotični čovjek. Rekao bi da je dobio desetak mogu ćih kandidata. Može li ih zapovjednik ocijeniti od A do D u odnosu na spomenute osobine? - Do Božića smanjili smo broj kandidata na deset, a svi su odgovarali kriterijima, te su bili izravno preporučeni ili ocijenjeni ocjenama A ili B. Ta su desetorica tada poslana u Tregaron gdje su se pridružili kadru iz kojeg su se birali ljudi za 14. obavje štajnu, podigavši uspjeh jedinice za tu godine na otprilike sedam deset. Vi zacijelo znate više o obuci 14. obavještajne nego ja, satnice Temple, ali vjerujem da je prili čno zahtjevna. - To je teška obuka - re če Alex. - Mislim da prili čno dobro priprema ljude za ono na što će nai ći kao tajni agenti. Angela Fenwick kimne. - Pa, od njih deset koje smo poslali na obuku, instruktori su nakon dva tjedna četvoricu vratili u njihove jedinice jer nisu odgovarali. Istodobno smo mi preostalu šestoricu povukli iz Tregarona, premda su oni pretpostavljali da je ono što je slijedilo bilo dio uobi čajenog selektivnog postupka. Smjestili smo ih na zasebne lokacije u podru č ju gdje su ih ljudi iz naše psihijatrijske službe tijekom nekoliko dana intervjuirali kako bi procijenili njihove sposobnosti za dani zadatak. - Zašto ih jednostavno niste pustili da pro ñ u uobi čajeni selektivni postupak 14. obavještajne? - upita Alex. - Jer je ono što smo od njih željeli bilo nešto posve druk čije. Rad tajnog agenta je samotan i usamljeni čki, ali na koncu je č ovjek ipak dio ekipe. Još uvijek je vojnik na dužnosti, a u životu vojnika 41
na tajnom zadatku ima mnogo trenutaka kad se može opustiti, prestati se pretvarati, družiti se s kolegama i biti ono što jest. S druge strane, čovjek kojeg smo tražili ne bi imao takvih mogu ćnosti. Kad ga jednom ubacimo, vjerojatno više nikad ne bi razgovarao s drugim vojnikom. Odrekao bi se svega i svakoga koga je ikad poznavao. Morali smo znati je li ta osoba sposobna za tako nešto. - Bilo je i drugih faktora - doda George Widdowes. - Nismo željeli da naš čovjek bude poznat kao jedan od onih koji su uspješno završili obuku. Dio njegove pri č e trebao je biti taj da nije uspio. I to dovoljno rano da bi mu povjerovali da se ne sje ća drugih šezdesetak momaka na obuci. Nismo željeli da naša operacija ugrozi sigurnost onih koji su završili obuku. Alex kimne. - Da, shva ćam što želite re ći. - Druga stvar u toj fazi bila je potreba da naših šest ljudi razdvojimo, za slu čaj da otkriju što im je zajedni čko i zbroje dva i dva. Opasnost od toga nije bila velika, ali čak i u toj fazi morali smo itekako paziti na sigurnost. - Tako je. - Intervjuirali smo tih šest ljudi - nastavi Angela Fenwick - i kako je George objasnio, pretpostavili su da je sve to dio uobi čajenog selektivnog postupka 14. obavještajne. Četvorica su odgovarala našim potrebama, a preostalu smo dvojicu vratili u Tregaron. Ta smo četiri čovjeka prebacili na razli čita mjesta za obu čavanje Ministarstva obrane na sjeverozapadu, blizu Cape Wratha, dali im osnovnu opremu za preživljavanje i komunika cije, i rekli im neka se ukopaju. Tada je ve ć bio sije č anj, a uvjeti su bili grozni, snježne me ćave i duboki snijeg. - Tijekom naredna tri tjedna, premda nikad nisu bili me ñu sobno udaljeni više od nekoliko kilometara, nisu vidjeli jedan drugoga niti neko drugo ljudsko bi će. Upute su dobivali putem radija ili ostavljenih poruka, a morali su izvršiti beskrajni niz gotovo nemogu ćih zadataka; marširati cijelu no ć do mjesta za ostavljanje hrane gdje ništa ne bi našli, obraditi goleme koli čine podataka, popravljati opremu koja se nije mogla popraviti, takve stvari; a sve su to morali obavljati uz veoma malo spavanja i u najgorim mogu ćim fizičkim uvjetima. Očito smo željeli testi rati njihovu mentalnu izdržljivost, a cijelo vrijeme ih je pratila tročlana ekipa iz SAS-ova krila za obu čavanje u Herefordu, premda to naša četiri čovjeka nisu znala. - Po isteku tri tjedna svi su prošli vježbu bijega i izbjega vanja. To je kulminiralo njihovim zarobljavanjem, premlaćiva njem i odvoženjem u kamp blizu Altnaharre gdje ih je ekipa Krila zajedni čkih službi četrdeset osam sati ispitivala. - Nakon toga instruktori su dali svoju ocjenu. Jedan je tada ve ć bio u jako lošem stanju i o čito nije odgovarao; mislim da je na koncu doživio slom živaca i otišao iz vojske. Dvojicu su smatrali dovoljno čvrstima, ali im je zapravo više odgovarao timski rad nego solo zadatak, te su vra ćeni u Tregaron kako bi nastavili obuku u 14. obavještajnoj. Četvrti, onaj kojeg su prepo ru čili, bio je kaplar Kraljevskih inženjeraca po imenu Joseph Meehan. - Nadali smo se da će Meehan biti taj kojeg će izdvojiti. Bio je mlad, u vrijeme selektivnog postupka imao je samo dvadeset tri godine, i pravi samotnjak. Do te mjere da se njegov zapo vjednik zabrinuo kako će izdržati dugogodišnji život u Pukovniji. Istodobno je bio veoma inteligentan, iznimno motiviran, te je bio posebno nadaren za elektroniku i demoliranje. Slu čajno je tako ñer bio na listi čekanja za SAS. - Činilo se da je savršen za nas. Trebali smo nekoga mladog; potrajat će godinama dok se ne ubaci na neki visoki položaj u IRA-i. I, naravno, trebali smo samotnjaka. Sto se nas ticalo, on je imao sve potrebne kvalitete. - U svakom slu čaju, Meehan je izabran. Iz Altnaharre su ga helikopterom prebacili u London i smjestili u jednu od sigurnih ku ća u Stockvvellu. U trenutku kad smo ga George i ja prvi put vidjeli, u velja či 1988., još uvijek je mislio da je na obuci 14. obavještajne. Mislio je da svi provedu mjesec dana u osami u Škotskoj. Čak je rekao da je uživao u tome. - Rekli smo mu istinu. To čno smo objasnili što želimo od njega. Rekli smo mu da su njegovi dani u vojsci završeni ako prihvati zadatak. Da više nikad ne će moći vidjeti svoje prijatelje iz vojske. Rekao nam je isto što i psihijatrijskoj ekipi mjesec dana ranije, da svakim djeli ćem svojega tijela mrzi IRA-u, te da bi u činio ili rekao sve što je potrebno da bi ih se uništilo. - Poznavali smo životnu pri ču Joea Meehana, pa smo bili skloni vjerovati mu. Bio je sin jedinac 42
električara iz Londonder- ryja koji je, kad je dje čaku bilo dvanaest godina, privukao pozornost lokalne IRA-e jer je prihvatio ugovor za mijenjanje električnih instalacija u jednoj vojarni. Meehanu starijem su raznijeli koljena, spalili su mu tvrtku i istjerali ga iz provincije, te se na koncu skrasio u Dorsetu. Joseph je pošao s njim, napustio je školu u šesnaestoj godini i radio s ocem, ali on je ve ć tada bio u veoma lošem stanju. Bio je bogalj, mnogo je pio i brzo se srozavao. Umro je dvije godine kasnije. - Je li postojala majka? - upita Alex. - Majka je ostala u Londonderrvju - re če Widdowes. - Raskrstila je s ocem nakon što su mu sredili koljena. Tražila je od Josepha da ostane s njom kad je otac otišao, a kad on to nije htio, slegnula je ramenima i otišla. Na koncu se udala za č ovjeka koji je podržavao PIRA-u i vodio salon za bilijar u Bogsideu. - Zgodno - reče Alex. - Veoma zgodno - složi se Widdowes. - Tada se Joseph pridružio britanskoj vojsci. Čvrsto je odlu čio da će na ovaj ili onaj na čin osvetiti oca. Njegova mržnja prema IRA-i bila je apsolutno patološka; našim ih je ljudima opisao kao gamad koju bez razmišljanja treba uništiti. - Widdowes trepne i protrlja o či. - To je, prema našem mišljenju, bilo dobro. Mržnja je jedna od velikih sila, a Meehana će mržnja, nadali smo se, održavati tijekom idućih godina. Kad smo mu rekli što zapravo želimo od njega, uop će nije oklijevao. Da, rekao je. Učinit će to. Našli smo našeg Čuvara.- Obuka Josepha Meehana trajala je šest mjeseci - re če Angela Fenwick zureći preko sivo-sme ñeg prostranstva Temze. - Rado bismo mu bili dali više vremena, ali nismo ga imali, te smo sve utrpali u šest mjeseci. Živio je u niz u sigurnih ku ća, uvijek sam, a instruktori su dolazili k njemu. To su bez izuzetka bili vrhunski stru čnjaci u svojim podru č jima, a imali su stalna radna mjesta u institucijama Specijalnih snaga ili Vojnih obavje štajnih službi. Iz o čitih sigurnosnih razloga, nitko od osoblja nije mu se smio niti približiti. Za po četak smo ga smjestili u jedan od stambenih bunkera u Tregaronu. Bio je u posve izoliranim uvjetima, naravno, a sobu i telefon smo prisluškivali. Alex je dobro poznavao Tregaron. Dvjesto jutara velške doline izložene vjetru, zahr ñale platforme za smještaj topova i ruševni bunkeri, a sve to iza bodljikave žice. Ondje je raznio nekoliko starih automobila, u sklopu svoje obuke za demoliranje. Prokleto jadno mjesto za boravak, osobito zimi. - Koga ste zadužili za njega? - upita Alex. - Zastavnika RWW-a koji nam je dostavljao izvještaje o napredovanju i tome sli čno. Počeli smo tako što su ga dva neime novana časnika iz Krila za obuku Hereforda provela kroz te čaj borbe bez oružja, te smo izoštrili njegove sposobnosti i vještine. Navodno je pri kraju tre će vježbe svojeg instruktora uspio oboriti na koljena. - Impresivno - primijeti Alex. - Ne bih se baš rado sukobio s nekim od tih momaka. Angela Fenwick kimne. - Istodobno je imao instruktora iz Tregarona koji ga je upoznavao sa svim trikovima nadziranja i izbjegavanja istog, te ga je op ćenito upućivao u obavještajne postupke: ostavljanje poruka, poštanski sandu čići izvan uporabe i tako dalje. Nakon toga brzo smo izmjenjivali ljude koji su ga u čili različitim vještinama kao što su tajno fotografiranje, obijanje brava, postavljanje i otkrivanje prisluškiva ča, demoliranje i tome slično. Vjerojatno poznajete ve ćinu stručnjaka o kojima je rije č? - Stew za brave? - upita Alex. - Bob Bombaš za demoli ranje? - Pa, meni ih nisu baš tako predstavili - nasmiješi se Angela Fenwick. - No mislim da vjerojatno govorimo o istim ljudima. Dva čovjeka iz naše službe upoznala su ga s najnovijim poma cima u ra čunalstvu. Tehnologija je o čito bila manje napredna nego sada, ali je čak i tada bilo jasno da će se obavještajni rat jednako žestoko voditi na terenu i u virtualnom prostoru. - Meehan je doista veoma brzo u čio, osobito tehni čke stvari. Prema podacima u njegovom dosjeu, uvijek je bio nadaren za elektroniku, a ljudi za demoliranje iz SAS-a opisali su ga kao najboljeg u čenika kojeg su ikad imali. Uobičajena rutina sastojala se od fizi čkih vježbi ujutro i predavanja u u čionici poslijepodne. Ljudi iz Tregarona upoznali su ga s najnovijim podacima o zemljopisu provincije i rekli mu gdje se nalaze sve krčme, društveni klubovi, domovi terorista, sigurne ku će i tako dalje, do te mjere da se gotovo mogao zaposliti kao taksist, a barem jednom na dan prolazili su s njim njegov lažni životopis. Poput svih najboljih izmišljenih životopisa, i ovaj je imao prednost jer je devedeset pet posto pri če bilo istinito. Samo devet 43
mjeseci njegova života moralo se izmisliti. Devet mjeseci i životna uvjerenja. Alexa se dojmilo kako je Angela Fenwick poznavala bitne pojedinosti operacije. Doista se činilo da bolje poznaje situaciju nego ve ćina agenata MI5 koje je upoznao na terenu. Tako ñer je počeo suosjećati s Meehanom. Ako je bivši pripadnik Kraljevskih inzinjeraca imao dvadeset tri godine 1987. godine, mislio je Alex, samo je godinu dana stariji od mene. Vjerojatno smo u č ili otprilike iste stvari u isto vrijeme. Razlika je bila u tome sto sam ja u č io u društvu prijatelja i u petak uve č er izlazio u grad, a on je bio zatvoren u izoliranom bunkeru u Tregaronu gdje su mu prisluškivali telefon. Siroti momak. - U svakom slu čaju - nastavi zamjenica direktora - instruk tori su gotovo cijelo vrijeme radili s njim, sedam dana u tjednu. Dva su čovjeka iz JSIW-a bila ondje i vodila ga kroz njegovu pri ču dok je nije mogao izgovoriti u snu. I naravno, igrali smo uobičajene umne igre, tjerali ga da memorira složene dokumente, budili ga usred noći kako bismo provjerili najmanje pojedinosti njegove pri če, takve stvari. Svuda oko njega po zidovima su bile zalijepljene fotografije terorista IRA-e, te je čak i u slobodno vrijeme upijao informacije. Zastala je. Uz nju su George Widdowes i Dawn Harding sjedili u tišini, kao u transu. - Nakon tri mjeseca preselili smo ga na dva dana u Stockwell kako bi ekipa zadužena za operaciju mogla neko vrijeme provesti s njim, a odande je otišao na dva mjeseca u Crovdon gdje je s našim instruktorima prošao ubrzanu terensku obuku. Tada smo se ve ć uvelike koncentrirali na uništavanje profesionalnog vojnika u njemu. Iz tog je razloga njegovo vrijeme u Crovdonu namjerno u činjeno kaoti čnim. Davali smo mu lošu hranu, pivo i rukom motane cigarete, usporili njegov metabolizam, slali ga na vježbe u kojima je cijeli dan morao provesti u pubu. Postoji test što ga dajemo terenskim agentima, a rije č je o biranju posve- mašnjeg neznanca na javnome mjestu; u pubu, praonici, takvim mjestima; a zatim vidimo koje informacije mogu iz njega izvu ći. Imali smo popis za uspore ñivanje: ime, adresa, telefonski broj, registracija, opis posla, mjesto roñenja, djevojačko prezime žene, broj kreditne kartice... To nije jednostavno, ali Meehan je postao veoma dobar u tome; uvijek je uspijevao druge ljude uvjeriti da zapravo oni postavljaju pitanja. Sve u svemu, bio je prirodno nadaren. Fantasti čno otkriće. - Nakašljala se i dotaknula grlo. - Oprostite, kao što vidite, nisam navikla toliko pričati. Ustala je, pošla do malenog stoli ća kraj pisaćeg stola i natočila si čašu mineralne vode. George Widdowes je napola ustao, kao da je želi potapšati po le ñima, ali je uhvatio pogled Dawn Harding i ponovno sjeo. Alex je opazio da u prostoriji postaje neugodno zagušljivo. - Nakon Crovdona - re če Widdowes - stavili smo našeg čovjeka na prvi pravi test. Poslali smo ga natrag u Kraljevske inženjerce dva tjedna prije završetka selektivnog postupka 14. obavještajne, a zapravo smo ga odande izvukli nekoliko mjeseci ranije, i rekli mu neka se pobrine da ga izbace iz jedini ce. Njemu smo prepustili kako će to učiniti. - On je hodao naokolo i svima pri čao da su ga izbacili iz 14. obavještajne jer je katolik i rodom iz Irske. Stvorio je dojam da ga je to doista povrijedilo; po č eo je mnogo piti, izazivao je tu čnjave, postigao da se njegovo ime pojavljuje na popisima kažnjenih i tome sli čno. Već se vidno udebljao i bio je daleko od vitkog, opakog borbenog stroja kakav su inženjerci poslali u Tregaron. Optužen je za neposluh, civilna služba za opskrbu hranom podnijela je žalbu zbog uvrede i došlo je do nekakvog inci denta u pubu u Chathamu, sve sklisko podru č je. Kraj je stigao kad je tijekom pretraživanja soba jedan od zastavnika u njegovom ormari ću našao komad fitilja. Tvrdio je da je to greška, da ga je uzeo i potpisao za njega radi vježbe, ali ga je zaboravio vratiti. Zapovjednik mu nije vjerovao i Meehan je izletio. Alex je tiho zazviždao, a Widdowes je slegnuo ramenima. -To je bio jedini na čin. Sve je moralo biti uvjerljivo. Nismo smjeli riskirati i tražiti od zapovjednika da izmisli ne časni otpust. Već je ionako dovoljno ljudi znalo što se doga ña. - Odmah nakon otpuštanja Meehan se vratio u London i našao smještaj u radni čkom hostelu u Kilburnu. U roku od dva tjedna našao je posao u radionici za hitne vodoinstalaterske i elektri čne radove što ju je vodio lokalni grubijan po imenu Tony Riordan. Ostao je s Riordanom dovoljno dugo da nau či sve prevare i trikove, te se op ćenito prilagodi u ulozi elektri čara, a uve čer je, poput bilo kojeg momka od dvadeset tri godine, obilazio barove. Kao što smo se nadali, u tom je podru č ju uskoro naletio na nekoliko izbjeglica iz Belfasta i Derrvja, te ih je ispitivao o mogu ćnostima zapošljavanja ondje. Govorio im je 44
da nije politi čki tip, ve ć da samo ondje ima obitelj i želi promjenu. - Na koncu je dobio nekoliko imena. Nitko od onih koji su vidjeli kvalitetu njegova rada nije se ustru čavao preporučiti ga. I konačno je pošao onamo. - Ondje je najprije posjetio svoje ro ñake. Tu je bila njegova majka, naravno, koja je još uvijek živjela iznad salona za bilijar u Bogsideu, te uobi čajeni stričevi, tete i ostali razbacani po mjestu. Sve ih je potražio, pozdravio i izrazio im svoje poštovanje. Nije se hvalio činjenicom da je bio u vojsci, ali to nije ni pokušavao sakriti. Samo je svima koji su pitali rekao da mu je dojadilo pa je otišao. - Majku je vidio prvi put nakon više od deset godina, ali nije tajio svoje mišljenje o njezinom napuštanju obitelji. Njezin momak, sad ve ć staro gun ñalo blizu šezdesete godine, pokušao mu je govoriti o republikanskim pitanjima, rekao mu da postoje ljudi koje bi trebao upoznati i tome sli čno, ali Meehan ga je otpirio. Ne želi znati, rekao je. Ne zanima ga. - Do jeseni je živio u Belfastu. Ro ñak koji je bio ovlašteni grañevinski inspektor, veoma ugledan čovjek, oženjen, s djecom i ku ćom, kuća u Dunmurrvju, ponudio je Meehanu smje štaj dok se ne sna ñe. Meehan je ondje ostao oko osam tjedana, našao je posao u servisnom odjelu prodavaonice u središtu grada, nekom otmjenom mjestu pod nazivom Edova elektronika, te se preselio u unajmljeni stan nekoliko ulica dalje od roñakove ku će. Tako ñer se po č eo vi ñ ati s djevojkom, frizerkom po imenu Tina Milazzo. Pažljivo ju je izabrao; jasno, katoli čke vjere, ali nije bila dio nikakve vidljive teroristi čke organizacije. Njezina je obitelj imigrirala, a roditelji su imali kafi ć u Anderson-stownu. Obitelj Milazzo bila nam je poznata zbog Tinina brata Vincea, koji se smatrao izvrsnim voza čem i općenito opasnim tipom, a volio se zadržavati na mjestima gdje su se okupljali teroristi. Nikad mu ne bi dopustili da se približi nekoj pravoj akciji jer je bio brbljavac, ali su ga tolerirali. - Nakon toga, sve je bila stvar čekanja. Poslali smo onamo Barryja Fenna, kao potporu, a Barry je razdoblje čekanja iskori stio za provjeravanje raznih komunikacijskih postupaka; to uvijek pokušavamo u činiti, jer agenta na terenu uvjerava da sustav radi. Stoga smo bili prili čno dobro informirani o asimilacijskom procesu. - Je li Fenn imao još nekog agenta pod sobom? - upita Alex. - Ne. Bio je zadužen samo za Meehana. No to nismo rekli Meehanu. - Zašto ne? - Pa, pretpostavljam da ga nismo željeli zabrinjavati mogu ć noš ću da je PIRA otkrila sve ostale. Nije, naravno, ali nismo željeli da se time optere ćuje, niti u jednom trenutku. U svakom slu čaju, kad se Meehan našao na željenom položaju, rekli smo mu da će otad nadalje on inicirati razmjenu poruka i sastanke, a ne mi, te da ćemo povu ći Barryja, ili »Geoffa« kako je Meehan mislio da se zove, sve dok ne javi da je sigurno došlo do susreta. Znali smo da će do tada pro ći mjeseci, a ne tjedni, jer smo se dogovorili da će se Meehan ponašati »nezain teresirano« kad je rije č o republikanskim pitanjima. - Nije li postojala opasnost da će mu PIRA vjerovati na riječ i ostaviti ga na miru? - Mislim da smo ga uglavnom u činili neodoljivim. Osim što je radio u servisu, svima je stavio do znanja da je izvan radnog vremena voljan obavljati popravke kod ku će. Primopredajnici i kompjutori koje nitko drugi nije znao popraviti, takve stvari. Sto je problem bio složeniji, to mu se više svi ñao. Bilo je samo pitanje vremena dok se nije proširila vijest da je jedan od Edovih zaposlenika čudotvorac kad je rije č o elektronici, te su uskoro po čele tihe provjere. Naravno, imali smo i Vincea Milazza, a on je naokolo pri čao o novom momku svoje sestre koji je bio u vojsci, ali se naljutio i otišao. - Zagrizli su? - Na koncu su zagrizli. Laknulo nam je, što možete zamisliti. Tada je ve ć prošlo osamnaest mjeseci od Enniskillena, a u tom je razdoblju ubijeno osam naših vojnika u Ballygawleyju, šest u Lisburnu i dva u Buncrana Roadu. Više od trideset pet ljudi bilo je teže ozlije ñ eno, a to su samo vojni statisti čki podaci. Ne sjećam se koliko je civila i pripadnika UDR-a 2 ubijeno u tih osamnaest mjeseci, ali pritisak na ovu službu bio je nevjero jatan. - Jedne večeri u lipnju 1989. dva su čovjeka čekala Meehana kad je z avršio s poslom. Pozvali su ga na pi ć e i odvezli u MacNamara's, kamo uglavnom zalaze dragovoljci. Pitali su ga radi li privatno. Rekao je da 45
radi, ali ništa što ima veze s poli tikom. Činilo se da su to prihvatili. Jedan ga je tada poveo do parkirališta i pokazao mu vojni radio clansman. Pitao ga je može li ga popraviti. - Pa, očito ga je mogao i u snu popraviti, ali je odbio, rekao je da ga ne će ni taknuti. Kad su ga pitali zašto, rekao je da vidi da je radio vojni, a on se li to ne želi petljati. Zatim im je pristojno zahvalio na piću i otišao. Nisu ga pokušali zaustaviti. - Ali naravno, vratili su se nekoliko dana kasnije, a tada ih je bilo šest i nisu ga odveli u bar, ve ć na prvi kat kuće u podru č ju 2
UDR - Ulster Defence Regiment (Ulsterska obrambena pukovnija)
Ballymurphy. Rekli su mu da su se malo raspitali te imaju neka pitanja na koja žele dobiti odgovore. Još uvijek su bili ljubazni, ali je bilo jasno da će imati velikih problema ukoliko ih odgovori ne zadovolje. - To je bio trenutak što ga je uvježbavao tisu ću puta. Svakako, bio je u britanskoj vojsci, rekao im je, i nikad nije pokušavao prikriti tu činjenicu. Njegova obitelj zna, njegova djevojka zna i njegov poslodavac zna. Tako ñer im je ispri čao što se dogodilo njegovom ocu, te kako je prije deset godina istjeran iz zemlje. Njegov je otac umro, te ondje više nije imao nikoga, objasnio je, pa se vratio ku ći. Sad je samo želio u miru obavljati svoj posao, dobivati pristojnu pla ću i živjeti svoj život. - Saslušali su ga. Kao kraljevski inženjerac, rekli su, zasigurno je radio na demoliranju. - Svakako, rekao je, i prvi put dopustio da mu se u glas uvu če tračak ogorčenosti. Bio je kvalificirani instruktor za demoliranje, te je jednom razmišljao o poslu u kamenolomu, nakon odlaska iz vojske. Me ñutim, nakon ne časnog otpusta sve je to nestalo. - Zatražili su da im priča o otpustu, pa im je pri čao. Izbacili su ga, objasnio je, samo zbog nekoliko metara fitilja. Svi instruktori ponešto drže u svojim ormari ćima; svakodnevno potpisivanje za sitnice oduzima gomilu vremena. Nije se radilo o drogi ili stre ljivu, ali su ga željeli maknuti jer je Irac. Ali tako je u Britaniji: glava, oni dobivaju, pismo, ti gubiš. Ali koga je briga, ostale su mu njegove vještine. To mu nitko ne može oduzeti. - Slušali su njegovu pri ču, a zatim su ga odvezli natrag do stana. Nije mnogo re čeno, ali kad su mu ponovno pružili clansman radio, uzeo ga je. Dali su mu broj što ga je trebao nazvati kad završi popravak. - Nakon tog susreta, što ga je potanko opisao Barryju iz javne telefonske govornice blizu njegova doma, komunikacije izme ñu Meehana i Barryja Fenna gotovo su presušile. Postalo mu je jasno da gotovo cijelo vrijeme motre na njega. Sigurno je da su ga testirali; nekoliko dana nakon što je popravio i vratio radio, jedna je žena u sedam ujutro svratila u njegov stan i u plasti čnoj vrećici donijela amstrad kompjutor. Rekla mu je da se sustav srušio i da joj je potreban stru čnjak za spašavanje podataka. - Sredio je sustav, skinuo podatke i otkrio da sadrže pojedi nosti o sigurnosnom sustavu jedne od gradskih banaka. To je o čito bila namještaljka: ako se osiguranje banke na bilo koji na čin pojač a, znali bi da on radi za drugu stranu. Zato ništa nismo u č inili, nismo čak rekli ni banci. I naravno, nije bilo pljačke. - Dva tjedna kasnije prva su se dvojica u subotu ujutro poja vila u njegovu stanu. Koliko smo shvatili, poveli su ga u neku vrstu obilaska grada. Upoznao je razne ljude, a dan je završio u jednom klubu. - Tijekom nekoliko idu ćih mjeseci došlo je do postupnog postupka indoktrinacije. Ljudi koje je upoznavao uglavnom su bili na nižim položajima organizacije, te mislim da su laskali Meehanu i priuštili mu dobru zabavu. Ofenziva šarmom, ako to možete zamisliti. Preko Barryja smo mu dali upute neka dopusti da ga »izvuku«. Željeli smo da stvori dojam »oživlja vanja«, društveno i politi čki. - Tina Milazzo je u tome uvelike pomogla. Izvori s terena pri čali su nam da se činilo kako uživa u noćnom životu i zavje reni čkom ugoñaju, kao i u društvu drugih djevojaka. Vjerojatno je osje ćala da drugi muškarci poštuju Joea, da imaju planove za njega, a to uklju čuje i nju. Bez obzira o čemu je riječ, dobro se uklopila. Pridonijela je povoljnom razvoju situacije. - Tijekom narednih mjeseci Meehan se gotovo uop će nije javljao. Željeli smo da se ukopa, živi i diše republikanski, te smo mu rekli da uspostavi kontakt s Barryjem jedino ako mu treba javiti nešto od vitalne važnosti. - Nije iskrsnulo ništa od vitalne važnosti. Nastavilo se ubijanje vojnika i ostalih, ali smo smatrali 46
veoma malo vjerojatnim da je Meehan imao pristup unutarnjim krugovima gdje se raspravljalo i planiralo takve stvari. O čekivali smo da će pro ći godine prije nego se to dogodi. Ali bio je na pravom putu. Malo prije Božića 1989. ekipa dragovoljaca uhvatila je sedamnaestogodišnjaka po imenu Derek Maughan nakon što je ukrao automobil i divljao po predgrañu. To se nije prvi put dogodilo, ali je odlu čeno da će od njega napraviti primjer, te su ga odvezli u pusto podru č je i ispalili mu metak u koljeno. S prednje strane, jer je bio tek malac, a ne sa stražnje. Slu čajno je jedan od dragovoljaca bio doušnik FRU-a i nekoliko dana nakon doga ñaja imali smo imena svih koji su sudjelovali. - Vozač je bio čovjek po imenu Joe Meehan. Te je godine ova agencija vladi mogla dati poseban boži čni dar. Tvrdnju da je spava č uba čen u Belfast brigadu. Da MI5 napokon ima svojeg čovjeka u IRA-i.
10
Uslijedila je dulja stanka. Dawn Harding, kao da želi dokazati svoju samokontrolu, sjedila je nepomi čno i bezizražajno. George Widdowes se protegnuo na stolici i prekrižio noge. Angela Fenwick je ustala i žustrim korakom pošla do pisa ćeg stola, podigla telefonsku slušalicu i naru čila sendvi če za četiri osobe. Iz ladice stola izvadila je prozirni plasti čni fascikl. Unutra su se nalazile fotografije, te ih je pružila Alexu. Proučio je jednu po jednu. Stara Meehanova obiteljska fotografija snimljena u kuhinji: otac stoji u kratkim rukavima, neuredna plavokosa majka puši kraj štednjaka i dje čak zabrinuta izgleda, ve ć tada očeva slika i prilika, sagnut nad doma ćom zadaćom. Na školskoj fotografiji mladi Joseph, uredan i po češljan, nije izgledao mnogo sretniji, ali se doimao malo vedrijim na fotografiji s nekog izleta na kojoj su on i njegova majka sjedili za sklopivim stoli ćem kraj rijeke, a u pozadini se vidio karavan. Tada je mogao imati oko jedanaest godina. Na drugoj se fotografiji, možda snimljenoj na istom izletu, vidio dje čak kako pobjedni čki drži malenu pastrvu. Gotovo je imao smiješak na licu. Zatim je tu bio Meehan u dobi od otprilike petnaest godina kad je sudjelovao u krosu. Tada je opet izgledao ozbiljno i zabrinuto, a tim se izrazima pridružilo još nešto, upornost, nekakva snažna usmjerenost na nešto. Isti se izraz vidio u o čima šesnaestogodišnjeg nau čnika koji je s o čito oslabljenim ocem stajao ispred njihova kombija (»Lawrence Meehan, popravak elektri čnih ureñaja«). I na koncu, kao vojnik. Formalna fotografija pripadnika bataljuna. Meehan u civilu kako pozira s dvojicom kolega ispred oklopnih kola. Meehan u vojnom kombinezonu kako lemilicom radi nešto komplicirano. Meehan i dvojica njegovih kolega kako se pripremaju za vježbu ispod neke stijene. I to je bilo sve. Život u deset fotografija. Nije bio konvencionalno lijep, ali se doimao inteligentnim. Ne baš prirodno jedan od momaka, ali od onih ljudi na koje se čovjek može osloniti. Možda nije po prirodi grubijan, ali je brzo učio. I opasan neprijatelj, nema sumnje. Iza blijedih, uskih crta lica i tamnosivih o čiju krila se prava neumoljivost. - Dakle, to je on - na koncu je rekao Alex i odmah požalio svoje nepotrebne rije či kad je opazio preziran izraz lica Dawn Harding. - To je on - re če Angela Fenwick. - Čuvar. Naša krtica u PIRA-i. - Pretpostavljam da ta pri ča ima nesretan kraj - re če Alex. - Želim da sve znate - re če Angela. - Želim da to čno znate s kakvim čovjekom imamo posla. Želim da 47
znate sve što i mi znamo. Alex kimne. Morao se hitno pomokriti. Rekao je to i Dawn Harding je ustala. Putem ga je požurivala kraj nekoliko otvorenih uredskih vrata. Za Boga miloga, pomislio je. - Zar ne ć ete u ć i? - pitao ju je kad su stigli do vrata s oznakom za muški WC. - Za slu čaj da ugledam nešto što ne bih smio. - Tu nećete imati što ugledati - rekla je. Kad su se vratili u ured zamjenice direktora, ondje su ve ć bili sendviči. Ondje gdje je Alex sjedio stavljena su još dva fascikla povrh Meehanovih fotografija. Sadržavali su fotografije u boji snimljene na mjestima umorstava Barryja Fenna i Craiga Gidlevja, te obdukdjske izvještaje. - Ništa od toga ne smije izi ći iz ove zgrade - re če Angela Fenwick. - Dawn će vas odvesti u prostoriju gdje sve to možete prou čiti, nakon što ovdje završimo. Nasuprot Alexu, Widdowes je velikom brzinom tamanio sendvi če, kao da se boji da će mu ih netko oduzeti. Alex je uzeo jedan sendvi č i upravo je kanio zagristi kad mu je nešto palo na pamet. Uko čio se, a Dawn Harding je uzdigla obrvu. - Upravo sam se ne č ega sjetio - rekao je. - Ju č er ujutro ostavio sam stražara RUF-a vezanog za stablo, a nije mogao imati više od jedanaest godina. Kanio sam ga osloboditi prilikom povlačenja. - Meni se čini da ima sre će što je uop će živ - re če Angela Fenwick. - Sumnjam da jest živ - re če Alex. - Preživjeli će tražiti žrtveno janje. - Ne može se napraviti omlet, a da se se razbiju jaja - re če Widdowes s punim ustima slanine, salate i raj čice. - Afrika je ionako prokleto luda zemlja. Nije rije č o tome što ostatak svijeta čini njima, već što oni sami sebi čine. Bože, pri če koje čovjek čuje. - Sally Roberts navodno svima govori da su je snažne ruke ljudi SAS-a iznijele iz opasnosti - re če Angela Fenwick. - Rekli smo joj da smo iz padobranske jedinice - re če Alex. - Odakle joj to o SAS-u? - Vanjskom suradniku Telegrapha rekla je da se nitko od onih koji su je spasili nekoliko dana nije prao ili brijao, te da nisu željeli s njom razgovarati u helikopteru. Padobranci su uvijek čavrljali s njom. Na Alexovu se licu pojavio tra čak osmijeha, ali ništa nije rekao. - Dobro - re če Widdowes, odloživši svoj tanjur na sag i obrisavši usta rup čićem. - Hoću li ja preuzeti? Angela Fenwick kimne i brzo pogleda Dawn. Alex je osjetio strujanje razumijevanja izme ñu dviju žena, iz čega je George Widdowes bio isklju čen. Za početak, objasnio je Widdowes, situacija je dobro izgledala. Iz Meehanovih povremenih kratkih izvještaja Barryju, te iz informacija što su ih dobivali od pomaga ča i doušnika, bilo je jasno da se nalazi u nekakvom razdoblju inicijacije. Redovito su ga zvali kao voza ča, prevozio je druge dragovoljce iz jednog u drugo područ je, te ekipe za kažnjavanje i njihove žrtve na mjesta gdje su ih premla ćivali i uništavali im koljena. IRA je voljela da njihovim dragovoljcima bude posve jasno da se strogo kažnjavaju oni koji su neposlušni. Meehanom su se tako ñer služili kao »izvidnikom«, te je stajao na uli čnim uglovima i tražio znakove sigurnosnih snaga. Alex je znao da su se samo iskusniji izvidnici koristili za operacije »uživo«. Ako se planirao napad na nekom pograni čnom mjestu, organizirao se niz prolazaka tijekom kojih su izvidnici tražili bilo kakve izdajničke znakove - dodatne stražare, poja čane patrole i obranu - koji ukazuju na mogu ćnost da se zna za operaciju. Možda je neki doušnik progovorio, bilo što se moglo dogoditi, ali posljedica greške osiguranja neminovno bi bila ista: SAS-ova bi ekipa čekala u zasjedi, a zatim bi uslijedio niz pogreba na koje bi došli Gerry Adams i Martin McGuinness. Posao izvid-nika bio je veoma važan za PIRA-u i mnoge su operacije odgoñene ili otkazane zbog izvidnikova instinkta, izoštrenog na tisu ćama uličnih uglova, da »nešto nije sasvim u redu«. Prva naznaka da se Joe Meehan penje teroristi čkim ljestvama stigla je u kolovozu 1990. kad je javio da su ga postavili za izvid-nika prije plja čke banke u Cliftonville Roadu. Služba za Sjevernu Irsku nije obavijestila lokalne 48
snage sigurnosti i plja čka je izvršena. Jednoj je blagajnici slomljen nos kad su je tresnuli šakom u lice nakon što je pokušala pritisnuti gumb alarma, a plja čkaši su odnijeli malo više od 8500 funti gotovine. Nakon plja čke banke situacija se posve smirila. Kad je Meehan idu ćeg jutra dvadeset drugi put nazvao Barryja iz javne telefonske govornice, rekao mu je da ga sada prate dvadeset četiri sata dnevno, premda on ni čim nije pokazao da je toga svjestan. Sto se ti če okorjelih terorista, rekao je, on je još uvijek na probnom roku. Mnogi dragovoljci nisu baš mogli vjerovati bivšem vojniku. Meñutim, netko mu je zacijelo vjerovao jer je napokon dobio svoju priliku. Oformljena je tro člana ekipa za uzimanje oružja iz skloništa na groblju kraj Castleblayneyja, a Meehan je bio jedan od njih. Opet je Barryja uspio obavijestiti o predstoje ćoj operaciji, a MI5 je opet dopustio da sve neometano pro ñ e. U normalnim bi okolnostima SAS-ova ekipa izvukla oružje, namjestila ure ñaj za praćenje i učinila ga bezopasnim, a potom bi ga vratila na mjesto da ga uzmu ljudi IRA-e. No u ovom su slu čaju zaključili da je to previše opasno jer bi PIRA mogla otkriti što je u činjeno i posumnjati da u svojim redovima ima izdajnika. Nikakva sumnja, bez obzira kako malena, ne smije pasti na Čuvara. Bez obzira na cijenu, oružje je moralo ostati netaknuto. A cijena je zamalo bila fatalna. U roku od dva dana Kraljevska velška patrola upala je u vatru u Andersonstownu, a njihovom je poru čniku metak izuzetne brzine raznio kundak puške SA 80. Patrola je uzvratila vatru, ali je snajperist pobjegao preko krovova. Oružje, kasnije po potrošenim mecima identificirano kao Ml 6 američke proizvodnje, nikad nije prona ñeno. MI5 je šutio i ništa nije poduzeto kako bi se oružje vratilo. - Igrali smo veoma opasnu igru - prizna Widdowes. - No da je najmanja sumnja pala na Čuvara, čak i dugo nakon dogañaja, izgubili bismo ga. Ta Ml 6 bila je naša ulaznica, ako želite. Vjerojatno je još uvijek ondje negdje. Po tonu njegova glasa Alex je zaklju čio da je Widdowes proveo neko vrijeme na terenu u provinciji. Što biste rekli da je taj poru čnik poginuo? - upita Alex. Rekao bih isto ono što sam malo čas rekao o doga ñaju u Sierra Leoneu: ne može se napraviti omlet, a da se ne razbiju jaja. Morali smo ubaciti čovjeka u PIRA-u. Morao je biti izvan svake sumnje. Bilo je sasvim vjerojatno da ćemo u nekoj fazi morati pregrmjeti gubitak. - Widdowes se nelagodno osmjehnuo. - Vidim da ne odobravate, satnice Temple. - Ne - reče Alex. - Rije č je samo o tome kako vi to kažete. - Bavimo se istim poslom, satnice Temple, i borimo se protiv istog neprijatelja svim raspoloživim sredstvima. Nije važno koje se rije či koriste. Alex kimne. Pomislio je na Sierra Leone, pumu koja leti nisko iznad džungle, a iznad nje se prostire mra čno nebo. Kako će obitelj Dona Hammonda podnijeti svoj gubitak, pitao se. - Krećemo dalje - odlu čno reče Widdowes. - Uzimanje Ml6 označilo je kraj Meehanovog probnog statusa. Ušao je. Postao je jedan od njih. I polako, neumoljivo, obavještajna je služba ušla s njim, a informacije su postajale sve kvalitetnije kako se penjao u organizaciji. Izme ñu 1993. i 1995. dobivali smo doista korisne podatke. Negdje smo mogli reagirati, ali uglavnom nismo, da ga ne ugrozimo, ali sve su bile prvoklasne informacije. - Vladin je ured bio zadovoljan? - suho upita Alex. - Vladin je ured bio veoma zadovoljan - re če Widdowes. - Kao i mi. Otkrio nam je lokaciju kampa za obuku u okrugu Clare, naprimjer, te smo uspjeli organizirati tajno motrenje kako bismo identificirali sve koji dolaze i odlaze. Dao nam je pojedinosti PIRA-ine sigurne ku će u Kentish Townu u Londonu, te smo u susjednoj kući postavili ekipu koja je pratila sve dolaske i komunikacije. Oboje je predstavljalo goleme obavještajne uspjehe. Dao nam je i druge pojedinosti: imena, registracije vozila, mete motrenja, doušnike koje su podmetnuli kako bi FRU-ovim agentima davali lažne informacije... To je bila bogata žila, a mi smo je maksimalno iskorištavali, dok je trajala. - Dok je trajala? - upita Alex. - Nažalost, da. Čuvar nam je otprilike dvije godine davao vrhunske obavještajne podatke. A tada, tijekom narednih mjeseci, po čeli smo opažati promjene. Informacije su i dalje stizale, u po četku preko Barryja, a kasnije preko sigurne e-mail linije u ovaj ured, i sve je dobro izgledalo. Imena, mogu će mete atentata, datumi predvi ñeni za kampanje, sve je bilo tu. No postalo je suptilno poop ćeno. Bilo 49
je mnogo podataka o »politici«. Informacije su prestale biti takve da se na temelju njih može djelovati. - Na koncu je došlo do toga da smo Angela, Craig Gidlev i ja sjeli i pregledali poruke, temeljito sve pretresli i došli do žalo snog zaklju čka da nas, u nedostatku boljeg izraza, vu če za nos. U po četku smo se svi složili da je Meehan izgubio hrabrost. U rijetkim prilikama kad je slao važne podatke, stizali su prekasno da nešto poduzmemo. Naprimjer, jedan je čovjek Policijskih snaga Sjeverne Irske umro jer smo za plan o njegovom umorstvu saznali tek četrdeset minuta prije nego se dogodilo. Hitno smo nazvali njegovog zapovjednika, ali čovjek je bio u svojem auto mobilu, voze ći se ku ći, a jedan od ljudi Billvja McMahona ga je ubio ispred trafike. Vjerojatno se sje ćao toga doga ñaja. Alex kimne. Čovjek se zvao Storev i imao je naviku svake ve čeri stati i kupiti Benson i Hedges, a to mu je zape čatilo sudbinu. - Obavijesti su stizale prekasno ili su bile dvostruke - nastavi Widdowes - a time mislim da smo te informacije ionako mogli dobiti iz nekog drugog izvora, od doušnika, naprimjer. Na papiru je sve izgledalo u redu, ali na terenu nikad nije bilo dovoljno dobro te smo bili prisiljeni priznati da smo ga vjero jatno izgubili. Postao je njihov, izgubio je živce, što god. - Niste ga mogli izvu ći? - upita Alex. - Pokušali smo, ali je prekinuo vezu s nama. Nije prihva ćao nikakav kontakt. Koncem 1995., kad je postalo jasno da je iselio iz stana, prodao automobil i nestao, po čeli smo zatvarati slu čaj. Za početak, povukli smo Barryja Fenna, u slu čaju da je otkriven, i nismo poslali zamjenu. - Meehana ste posve isklju čili? - Ostavili smo otvorenu e-mail vezu. Mogao je u bilo kojem trenutku uspostaviti kontakt s nama. Ali nije to u činio. Do sredine 1996. bili smo sigurni da se preobratio, da je sada bio stopostotni PIRA-in čovjek. U to su vrijeme eksplodirale dvije bombe, jedna u puhu u Shankill Roadu i jedna u supermarketu u Ballvsillanu, a FRU-ovi doušnici su javljali da ih je postavio Joe Meehan. Ukupno sedam mrtvih. Životi su se možda mogli ili ne spašavati u Čuvarovim prvim danima, ali sad su se sigurno gubili. A vic u barovima u Ballymurphyju i Falls Roadu, doista najve ći i beskrajno smiješan vic, bio je u tome da smo ga mi obu čavali. PIRA-inog vrhunskog čovjeka za elektroniku i eksplozive uvje žbala je britanska vojska. - Odmahnuo je glavom. - Sto se u velja či 1996. dogodilo FRU-ovim ljudima, Bledsoeu i Wheenu, znate. Ubijeni su po naredbi Padraiga Bvrnea; to je uglavnom bilo op će poznato. Ono što zacijelo niste čuli jest činjenica da je čovjek koji im je zabio čavle kroz glavu bio Joseph Meehan, što je posve sigurno. Alex se trgne. - Imali ste dokaze da je tako? - Svi su to znali. Navodno je ondje bilo barem dvanaest ljudi kad se to dogodilo. Pri čalo se da su sve mlade navikavali na ubijanje. - A Meehan je tada ve ć bio posve izvan vašeg dosega? - Da, posve. Mogli smo u činiti samo jedno, i to smo u činili. Njime smo nahranili PIRA-inu paranoju. U Sunday Times smo poslali priču, što ju je navodno napisao bivši tajni agent jedinice u Belfastu 14. obavještajne. U članku je, izme ñu ostalog, navodni vojnik spomenuo da je MI5 nekoliko godina imao krticu u višim redovima IRA-e, te je opisao tri ili četiri obavještajna uspjeha što ih je taj čovjek omogućio. Priče su bile istinite, a te su informa cije u svim slu čajevima bile poznate Meehanu. - Potom smo odmah pokušali to demantirati u Sunday Timesu, ali smo se istodobno pobrinuli da nam to ne uspije. Nekoliko dana kasnije pustili smo glasinu u Fallsu da Joe Meehan igra za obje strane, a jedan od njegovih bankovnih izvje štaja iz Londona stigao je u ured Sinn Feina. Prili čno pristojno pla ćamo naše ljude, te je svakog mjeseca na njegov bankovni ra čun stizalo gotovo tri i pol tisu ća funti. - Nakon toga nismo čuli niti jednu rije č, ni od njega ni o njemu. Jednostavno je nestao. Jedan je naš doušnik razgovarao s Tinom Milazzo, ali ona ga mjesecima nije vidjela. Ne otkako je »postao čudan«, kako je ona rekla. Do prije dva tjedna vjero vali smo da su ga pogubili negdje u prolje će 1996. Vjerojatno su ga ispitivali, a zatim ustrijelili. - Sve do umorstva Barryja Fenna - tiho re če Alex. - Točno. Tada smo shvatili da je živ. 50
- Bili ste, sigurni ste da je rije č o Meehanu? - Mora biti on - re č e Widdowes. - Poznavao je Fenna i Gidlevja, upotrijebio je čekić i čavao, primijenio metode ulaska i izlaska što ih poznaje samo izvrsno uvježban vojnik. - Dakle, što to čno želite od mene? - upita Alex, premda je ve ć bio siguran da zna odgovor. Widdowes pogleda Angelu Fenwick, te nakon kratke stanke ona progovori. - Bilo nas je četvero u ekipi kratko reče - a Fenn i Gidlev su ve ć mrtvi. Alex kinine. Unato č profesionalnosti, u njezinu se glasu osje ćao strah. - Zapravo - nastavi - želimo da ubijete Josepha Meehana prije nego on ubije nas. - Dajte mi jedan dobar razlog zašto se sa svim tim ne možete obratiti policiji, neka oni uhvate toga tipa i neka mu se sudi za umorstva - re če Alex. On i Dawn su sjedili u kantini u Thames Houseu. Iza poja čanog stakla prozora u prizemlju sme ña se rijeka polako vukla prema moru. Na kraju pulta para se dizala iz elektri čnih posuda dok se osoblje pripremalo za gužvu u vrijeme čaja u četiri sata. Kao i sve druge prostorije u zgradi, i ova je bila previše zagrijana. - Previše bi ljudi bilo razotkriveno - odgovorila je Dawn tonom osobe koja razgovara s djetetom. Valjda vam je to jasno? - Mogu shvatiti da bi vaša služba nakon svega loše izgledala, da. Tisak bi ih razapeo. - Vaša služba tako ñer - strpljivo će Dawn. - Mi smo Čuvara pretvorili u špijuna, ali vi ste od njega napravili ubojicu, a sad lovimo ubojicu. Zajedno smo u tome, svi ñalo se to vama ili ne. Ako moji ljudi padaju, padaju i vaši. - Sve će se prije ili kasnije razotkriti. Uvijek je tako. - Ne mora biti. Ve ć godinama nitko nije vidio ni čuo tog Meehana. Mi ga nañemo, vi ga sredite; finito, kraj priče. Sigurno nikome ne će nedostajati. - - Mislite da ćete ga na ći? - tiho će Alex. Sive su se o či malo stvrdnule. - Zar vi mislite da ne ćemo? - Ako ne želi da ga nañete, zavu ći će se nekamo u zemlju. Ironi č no je uzdigla obrvu. - Nekamo gdje ga samo vi iz Specijalnih snaga možete slijediti, je li? Alex slegne ramenima. - Možda bih vam mogao pomo ći u na č inu na koji on razmišlja. Dati vam neku ideju o tome kakvo mjesto će potražiti. Uzdahnula je. - Gledajte, najbolja psihijatrijska ekipa nastoji doku čiti kako taj čovjek razmišlja, a traže ga naši najbolji istražitelji. Sigurna sam da bi nam svaki prijedlog mogao pomo ći, ali zapravo imamo sve pod kontrolom. Od vas želimo da čekate i, kada do ñe taj trenutak, stupite na scenu i uklonite ga. - Zar doista mislite da mi samo to znamo? - U ovom slu čaju, bojim se da je to sve što od vas želimo. Sjedili su u neugodnoj tišini. Vani na rijeci niz meñusobno povezanih teglenica kretao se uzvodno, protiv struje. Ona zapravo nema pojma, mislio je Alex, što traži od njega. Kako to izgleda kad drugo ljudsko bi će pogledaš u o či, a zatim ga ubiješ. Kako se, u tim trenucima, nekoliko sekunda može pretvoriti u vje čnost. To je sve sto od vas želimo. Zakašnjeli izraz zabrinutosti preletio je njezinim licem. Namr-štila se. Činilo se da je svjesna o čemu on razmišlja. - To ne ovisi o meni - re če. - Ja sam ovdje samo posrednica. Kimnuo je. To je vjerojatno najbliže isprici što je od nje može o čekivati. - Dakle, kad ste po čeli raditi u organizaciji? -upita. - Prije šest godina. - Silom se osmjehnula. - Javila sam se na isti oglas kao i David Shavler. - Sto je pisalo? »Traže se špijuni«? - Pisalo je: »Godot ne će doći«. - Tko je Godot, dovraga? - - Lik u drami Samuela Becketta koja se zove Č ekaju ći Godota. Drugi likovi čekaju njega. 51
- A on ne dolazi? - Ne. - Zvuči kao da ne može promaknuti. Zna či, znali ste da je to oglas organizacije MI5? - Ne. No znala sam da ga je dala organizacija koja je pomalo... sofisticirana. - Tako je - re če Alex. - Zbog toga Godota. - Točno. - Gore u Herefordu često gledamo djela Samuela Becketta. Je li vam drago što ste se javili na oglas? -Da. - Jeste li slobodni danas poslijepodne? Sumnji čavo ga je pogledala. - Ne. Zašto? - Kad pregledam fotografije i obdukcijske izvještaje, želio bih se vratiti u Gidlevjevu ku ću. Trebao bih provjeriti neke stvari. - Mislila sam da smo se dogovorili da ćete tu stranu situacije prepustiti nama. - Dawn, moram vidjeti što je Meehan to čno radio no ć prije umorstva. Ako ću se sukobiti s njim, moram znati kako djeluje. - Iskreno sumnjam da ćete imati što vidjeti. - Ovisi o tome što tražim. Vjerujte mi, ne ću uludo tratiti vaše vrijeme. Trenutak ga je bezizražajno promatrala, a zatim kimne. -Onda dobro, ali kao što sam rekla, danas poslijepodne imam obveza. To će morati biti sutra ujutro. - Pretpostavljam da se moram pomiriti s time. Recite mi nešto. -Što? - Zašto Joseph Meehan ubija časnike MI5 koji su radili s njim? - Čula sam kako Angeli Fenwick postavljate isto pitanje. Rekla je da ne zna. - Čuo sam je da to kaže. Ali što vi mislite? - Mislim da je prešao na njihovu stranu, kako je George rekao. - Slegnula je ramenima. - Zašto bilo koji terorist radi ono što radi? To je oružana borba. Mi smo neprijatelji. - Ali zašto izabrati tako ekstreman na čin ubijanja ljudi? I zašto ubiti Fenna i Gidlevja koji su, budimo iskreni, uglavnom bili pri kraju svojih karijera? - Ubio je ljude koje je poznavao. Za Meehana su Fenn i Gidlev predstavljali srce britanske vlasti. Vjerojatno je isto s Georgeom Widdowesom i Angelom Fenwick. Alex odmahne glavom. - Ne vjerujem da ih je ubio radi simbolike. Kao britanske ugnjetava če ili tako nešto. Mislim da ih je ubio iz nekog odre ñenog razloga. Stisnula je o či. - Zašto mislite da možete vidjeti što se doga ña u glavi tog čovjeka? Alex slegne ramenima. - Obojica smo vojnici. Vojnici su metodi čni. Vjeruju u uzrok i posljedicu. Kakva je svrha izvršenja vješto razra ñenog, ritualnog umorstva o kojem nitko nikad ne će saznati? Za koje zna da će ga odmah prikriti? - Možda je lud. - Jeste li opazili nešto? - upita Alex. - Na trenutak smo gotovo vodili razgovor. Dawn ga je na trenutak gledala u o či, a zatim je posegnula za svojom aktovkom na podu. Kad se uspravila, bila je uobičajeno žustra i službena. - Osim fotografija i izvještaja o Fennu i Gidlevju, imam za vas i neke ključeve. To su klju čevi stana na vrhu zgrade na Trgu St George u Pimlicu. Možete ondje boraviti ako želite ili oklijevala je djelić sekunde - možete sami organizirati svoj smještaj. - Hvala - neutralno će Alex. Vidio je da je Barry Fenn bio čovjek uskih ramena, sli čan lasici. Na fotografijama, na kojima je bio u okrvavljenoj pidžami, napola na podu i napola na krevetu, jasno se vidjelo da ga je ubojica probudio. Prema obdukcijskom izvještaju, kratko se i bezuspješno borio prije nego je nekakvom olovnom cijevi udaren po stražnjem dijelu glave. Čavao dugačak petnaest centimetara zabijen mu je kroz sljepoo čnicu dok je bio napola svjestan, a činilo se da mu je jezik tek naknadno odrezan. Plavkast i odvratan, ostavljen je u neupotrjebljenoj staklenoj pepeljari kraj kreveta, uz kutiju šibica. Ondje je bilo manje krvi no što je trebalo biti. Gledajući fotografije, Alex je shvatio da je njegovo ranije identificiranje s Meehanom bilo opasno i glupo. 52
Osim njihove obuke i sli čne dobi, nije imao ni čeg zajedni čkog s tim manijakom. Dawn ima pravo: čovjek je psihopatski ubojica i treba ga zaustaviti. Obdukcijski izvještaj o Craigu Gidlevju tvrdio je da su, jednako kao i jezik Barryja Fenna, žrtvine o či iskopane nakon fatalnog udarca čekićem kojim je čavao zabijen kroz njegovu sljepoo čnicu. Alexu je to bila potvrda da su saka ćenja izvršena iz nekog drugog razloga, a ne zato da uzrokuju patnju. Kao neka poruka, možda? Ali poruka za koga? Za MI5 kao cjelinu? Za Georgea Widdowesa ili Angelu Fenwick? Bez obzira o kakvoj je poruci rije č, bilo je jasno da su Widdowes ili Angela Fenwick idu ći na Čuvarovu popisu. Hoće li uspjeti doprijeti do njih, pitao se Alex. Ho će li ih uhvatiti i ubiti? Unaprijed upozoreni i uza svu moguću zaštitu što im je MI5 može osigurati, oni će biti mnogo teže dostupne mete nego Fenn i Gidlev. No Čuvar je pametan. U čili su ga najbolji; u mnogim slu čajevima isti ljudi koji su u čili Alexa; a on o čito ništa od naučenog nije zaboravio. Utjelovljuje zastrašuju ći spoj profesionalizma, sadizma i čistog ludila. Sto želi? Što čovjek pokušava posti ći? Alex je zurio u fotografije Meehana kao da njegov pogled nekako može prodrijeti kroz površinu i otklju čati čovjeka na njima. No što ih je više prou čavao, činilo se da manje otkrivaju. Samo ono blijedo, mršavo lice i oprezan, nepovjerljiv pogled. Izgledao je čvrsto. Ne u smislu da djeluje zastrašuju će, već se činilo da bi ga bilo teško slomiti. Skrivat će se i uklanjati s puta, ali će na ovaj ili onaj na čin nastaviti svojim putem. Ima ih na tisu će sličnih njemu na ulicama Belfasta, neuredni, zaboravljivi likovi zgrbljeni u kožnim jaknama. Alex je vidio zašto je bio tako savršen tajni agent. Hoće li ga MI5 na ći? Meehan bi najprije morao po činiti ozbiljnu grešku, a ništa nije ukazivalo na mogućnost da će se to dogoditi. Možda jest lud, ali sigurno nije neoprezan. Alex se okrenuo velikom zemljovidu Britanije na zidu. Gdje bi se Meehan mogao skrivati? Ne, treba promijeniti pitanje. Gdje bi se on, Alex, skrivao da je na Meehanovu mjestu? U gradu, usred mnoštva? Ne, bio bi u opasnosti kad bi se vratio na svoja nekadašnja londonska boravišta. Nije mogao riskirati pojavljivanje ondje gdje postoji irska zajednica. Ruka IRA-e je, kao i njezino pam ćenje, veoma duga čka. Meehan zasigurno zna da će MI5 u svojoj potrazi okrenuti svaki kamen, te da će ga na ći ukoliko za sebe nije izgradio posve nov identitet. Morao bi imati novu putovnicu, voza čku dozvolu, broj socijalnog osiguranja, baš sve. Samo seljenje iz jednog u drugi pansion ne će biti dovoljno. Mora negdje imati bazu. Mjesto gdje se može skrivati. Mjesto gdje može planirati sljede će umorstvo. Alex se vratio u Sophien stan malo prije sedam, nakon što se s Dawn Harding dogovorio da će se na ći sutradan u devet ujutro. Do ći će po njega, rekla mu je, onamo gdje ga je prethodne ve čeri iskrcala, ispred stožera Duke of York's u King's Roadu. Našao je Sophie kako se preodijeva. - Izlazimo - rekla mu je, okrenuvši se kako bi mogao zatvoriti patentni zatvara č na njezinoj koktel haljini. - Jedan od mojih klijenata, Cordav, predstavlja novu liniju mirisa, a ja sam pomogla organizirati malenu zabavu za njih. Parfem se zove »Guillotine« i sve žene moraju oko vrata nositi crvenu baršunastu traku, kao da im je odrubljena glava. - Hoće li ti smetati ako to propustim? - umorno re če Alex i olabavi kravatu. - Doista nisam raspoložen. - O, nemoj biti dosadan, dragi! Sigurna sam da si proveo užasan dan bave ći se svim onim tajnama, ali ni meni nije bilo lako. Poñi sa mnom popiti malo šampanjca na Cordavev ra čun, a zatim... - A zatim? - A zatim je večer u tvojim rukama. Kako ti to zvu či? Alex se složio. Ako ga MI5 pušta da besposleno sjedi dok oni obavljaju istragu, onda se baš može i zabavljati. I želio je obradovati Sophie koja ga je, na kraju krajeva, primila u stan. Nije čak morao ni voziti idu ćeg jutra; to će raditi Dawn, vjerojatno onom svojom dosadnom sporošću. Dakle, može po ći na zabavu. - Kamo idemo? Podigla je bradu kako bi vezala svoju traku od crvenog baršuna. - Trg Hoxton. 53
- Gdje je to? - Alex, slañani, na kojem si planetu ti živio posljednjih neko liko godina? Hoxton je samo najpoželjniji quartier u Londonu. Ne možeš baciti kamen a da ne pogodiš nekog slavnog umjet nika, model ili kreatora. To je grad slavnih! - Dobro, pa, samo me predstavi kao bratova prijatelja. Reci da radim u osiguranju ili tako nešto. Namrštila se i napućila usne, gledaju ći se u zrcalo i provjeravaju ći šminku. - To zvu či pomalo otrcano, dragi. Možemo li smisliti nešto otmjenije? Možda nešto zvu čnije? - Dobro. Morat ću nešto smisliti. - Protrljao je o či. Još uvijek su ga mu čile raznorazne podsvjesne brige. - Danas sam shvatio nešto užasno; da sam prije dva dana ostavio pobunjeni čkog stražara, dje čaka koji nije bio mnogo stariji od deset godina, vezanog za stablo usred džungle u Sierra Leoneu. Sophie oprezno pomakne prste u svojim cipelama od sirove svile. - Znam. Strašno je kako čovjek postaje zaboravan. Želiš li nekoga nazvati zbog toga? Alex je s nevjericom zurio u nju. - Sad je ve ć vjerojatno mrtav, ili mu u najboljem slu čaju nedostaje jedna ruka. - Hoćemo li po ći? Dok su vijugali kroz promet u srebrnom audiju TT, a Sophie nestrpljivo presijecala put svakom vozilu koje je imalo toliko drskosti da je sustigne, Alex je nastojao popraviti svoje raspoloženje. Moglo bi biti još gore, govorio je sebi. Pla ćaju mu da gubi vrijeme u Londonu, što je prilika što bi je ve ćina vojnika objeru čke zgrabila, i spava s bogatom, prelijepom i veoma strastvenom djevojkom koja o čito misli da je on nezamjenjiv. Upravo ide piti šampanjac u društvu te djevojke, a za dva ili tri sata valjat će se po krevetu i rastrgnuti jedno drugo. Dakle, što mu to čno smeta? Je li rije č o tome da se čini kako ga žene vode naokolo? Alex nije imao ništa protiv rada sa ženama, ali sad se čini da one upravljaju njegovim životom. Ranije, kad god bi djevojke po čele pričati o stalnoj vezi i obvezama, Alex bi po čeo govoriti o neuskladivosti vojni čkog i bračnog života. Tako je doista mislio. Gledao je svoje kolege kako se mijenjaju, a njihovu su neovisnost potkopavali zahtjevi zapuštenih i frustriranih žena. Žene nisu od po četka bile zapuštene i frustrirane, ali su uskoro postajale takve kad bi shvatile da sustav njima i djeci namjenjuje samo sporedne uloge. Kako mu je Stan Clayton jednom objasnio: navu ći si na vrat ženu prije odlaska na prekomorski zadatak bilo je poput pljuvanja u pivo prije nego se odeš pomokriti! Nakon što je vidio posljedice - osvetoljubive, brigama iscrpljene žene, izmu čeni momci od jutra do mraka zabrinuti zbog novca i sigurnosti svojih obitelji - Alex se zarekao da ne će imati nikakve veze s tim. Sto se njega tiče, nije obe ćavao ništa što nije bio spreman ispuniti, dobro se zabavljao dok je trajalo i prekidao bi vezu prije nego je postala ružna. Imao je neku vrstu sustava časti: ako bi žena od po četka jasno stavila do znanja da želi brak i djecu, onda on nije tratio njezino vrijeme. Ina če je prihvaćao vezu. Meñutim, nešto mu je govorilo da će sa Sophie biti druk čije. Za početak, nije imao kontrolu nad situacijom. Nije automatski on odlu čivao, kao uvijek ranije. Kretala se s lako ćom kroz svijet u kojem se on osje ćao nesigurnim. Premda je ona poštivala njegove vještine i znala da postoji drugi, mra čniji svijet u kojem se on s lakoćom snalazio, nikad nije dopustila da je to impresionira. Na koncu, nije bio siguran u nju. To je situaciju činilo uzbudljivom, ali i nekako... teškom. Dok je TT zaobilazio čep u prometu, a gume su škripale, Alex je rekao sebi da bi trebao vlakom po ć i u Hereford i uzeti svoj automobil. Za volanom karman-ghiae barem bi se mogao pretvarati da ima kontrolu nad svojim životom. No zasad... Zar je važno?
12 54
Kad su stigli na Trg Hoxton, Sophie je ignorirala dvostruke žute crte i parkirala to čno ispred ulaza. To je bio bivši izložbeni salon preina čen u galeriju, a paparazzi su se već posložili s obje strane ulaza. Dok su Alex i Sophie žurno ulazili, nakratko su bljesnuli blicevi, vjerojatno za slu čaj da su oni neke slavne osobe koje još nitko nije prepoznao. Zabava se održavala na prvom katu i sve je ve ć bilo krcato. Alex je na drugom kraju prostorije opazio Stellu koja se smijala u skupini modela. Iz zvu čnika se čuo glas Juliette Greco, dvije žene u trikolor šeširima su parfemom prskale sve koji se nisu dovoljno brzo maknuli, a oštar miris Guillotine prožimao je zrak. - Doñi upoznati Charlotte - rekla je Sophie, uhvatila Alexa za ruku i odlu čno krenula prema sitnoj, tamnokosoj ženi koja je bila odjevena u nešto što je podsje ćalo na zidne tapete iz sedam desetih. - Ona je najstarija od sestara Cordav. Čuo si za modnu ku ću Cordav, zar ne? - Zašto ne bih potražio pi će za nas? - predložio je Alex i izvukao svoju ruku iz njezine. Za nekoliko ga je trenutaka progutalo mnoštvo. Oko njega su se odlomci razgovora i glasan smijeh podizali poput valova iznad glazbe, a zatim su se opet gubili. Televizijska spikerica hrapavoga glasa, koju je neodre ñeno poznavao, ali je nikad nije upoznao, bacila mu je ruke oko vrata, poljubila ga u usta i pitala kako napreduje novi restoran. Rekao joj je da još uvijek poslužuju ljudsko meso i pošao dalje, ostavivši je da zabezeknuto zuri za njim. Ljudi su se gurali kraj njega, u prolazu ga ovlaš pogledavali kako bi bili sigurni da on nije netko koga bi morali poznavati, a zatim bi pošli dalje. Alex ni s kim od njih nije želio razgovarati; jednostavno ga nisu zanimali. Tijekom mjeseci viñanja sa Sophie bio je nazo čan na nekoliko takvih doga ñanja, te je došao do zaklju čka da se londonsko društvo gotovo u cijelosti sastoji od jebenih idiota. Izvana je sve izgledalo glamurozno, restorani otvoreni do kasno u no ć, prelijepe djevojke i šampanjac, ali je otkrio da je sve zapravo veoma, veoma dosadno. Na svaku doista uspješnu osobu dolazilo je stotine modnih novinara, parazita i drogiranih aristokrata koji su očajnički tražili slavu. Činilo se da nitko od njih nije svjestan svijeta izvan njihovog si ćušnog kruga, a smrtno su mu dosañivali njihovi beskrajni razgovori o odje ći, priboru, drogama i zabavama. Bilo je izuzetaka. Svi ñala mu se Stella i, naravno, Sophie. Ona mu se zapravo više nego svi ñala. No pitao se zašto cijelo to društvo u kojem se ona kre će izaziva osje ćaj mrtvila u njemu. I jednako važno, zašto ga situacije u kojima dolazi do stvarnih smrti čine tako akutno živim? Kako bi te činjenice mogao uskladiti s idejom da će se jednoga dana smiriti? - Bloody Mary?
Alex je spustio pogled na si ćušnu djevojku velikih grudi, s trikolor kapom na glavi, koja je držala pladanj. Nasmijala se. -Ili bih vjerojatno trebala re ći Bloodj Marie-Antoinette. Alex je uzeo jednu čašu i malo popio. Koktel se sastojao od gotovo pedeset posto votke i bio je papren od tabasca. - Vraški je jak, bez obzira kako se zove. Opet se nasmijala. - Znam. Mislila sam da bih mogla malo opustiti ovu gomilu. Ako do ñe do revolucije, svi bi dospjeli na giljotinu. - Doista ih treba malo prodrmati - mrzovoljno je rekao Alex, osjetivši kako pi će djeluje. Nekoliko sekunda kasnije palo mu je na pamet da prili čno žali samog sebe. Ovi ljudi nisu baš tako loši. Popio je ostatak pi ća, uzeo još jedno i popio veliki gutljaj. Po čeo se osje ćati mnogo veselije. Poč ni živjeti, Temple, rekao je sebi. Zabavljaj se malo, za promjenu1. - Da ostanem ovdje? - pitala je. - Da ih pustim da se sami poslužuju? Nasmiješio se. Malena djevojka plus velike sise jednako je erekciji. - Mogli biste i gore pro ći - reče. Jeste li vi caterer? - Tako nekako. Honorarno. Zapravo se pokušavam ubaciti u svijet mode. - Trebali biste razgovarati sa Sophie Wells. Nalazi se kraj ulaza, ili je bila ondje kad sam je zadnji put vidio. - Ona je baš umišljena ku čka - reče djevojka, a Alex uzme tre ću čašu. - Poznajete je? - Mm. Pomalo. - Kako pomalo? 55
- Hajde. - Nasmiješio se. - Nestanite prije nego se na ñemo u nevolji! - Hej, Alex iz Clactona! - Stella! Kako ide? Uputila mu je iskrivljeni osmijeh. - Dobro, ako se izuzme miris ovog parfema. Podsje ća me na riblju utrobu za oseke. - Pretpostavljam da originalna giljotina nije bila previše svježa - primijeti Alex. - Što si radio? - upita Stella. - Neko te vrijeme nisam vi ñala. - Bio sam u Africi - re če Alex. - Da? Kako je bilo? Slegnuo je ramenima. - Reci mi nešto, Stella. - Može. - Kad bi se željela sakriti, da se svakako moraš sakriti, ako je to pitanje života ili smrti, kamo bi pošla? - Pošla bih onamo kamo uvijek idem - rekla je, kao da je pitanje najnormalnije na svijetu. - U prošlost. Zurio je u nju. Čuo je kako je netko zove. Nasmiješila se i mnoštvo ju je odvuklo od njega. - Vjeruj mi - rekla je i mahnula prstima. - Ne postoji mjesto kao to. Opet je našao Sophie i baš joj je kanio pružiti pi će kad je kraji čkom oka opazio nešto neobi čno. Na ulazu, kraj staklenih vrata, dva visoka krupna lika silom su se gurala kraj čuvara. Čuvari su davali sve od sebe, ali nisu se mogli nositi s razuzdanim pridošlicama crvenih lica. Jedan od njih, div sitnih o čiju, visok najmanje sto devedeset centimetara, na sebi je imao ragbijašku maju, a drugi je nosio nekakvo odijelo i bio je tek malo niži od prvoga. Mnoštvo se s nelagodom odmaknulo od njih. - Sranje! - tiho reče Sophie. - Padobranci. Samouvjereno je stala na put dvojici muškaraca. - Čujte, momci... - po čela je. - Ovo je privatna... - Charlie - zaurlao je viši č ovjek i prebacio ruku oko Sophienih ramena. - Pogledaj što sam... No drugi je snažno udarao po le ñima jednog uzvanika. - Vi, gospodinel - derao se. - Jeste li vi, kojim slučajem, dupelizac? Alex je opazio da oba padobranca govore naglaskom ste čenim u privatnoj školi. Sve na njima ukazivalo je na novac i aroganciju. Pa, uskoro će dobiti ono što ih slijedi. - Dakle, draga moja. - Ve ći je tip posegnuo za Sophie. - Govorila si... Djelić sekunde prije nego je njegova ruka stigla do Sophienih prsa, jedna se šaka zabila u njegov nos. Udarac je u sebi sadržavao svaku mrvicu mržnje što ju je Alex osje ćao prema privilegiranim klasama. - Alex\ - čuo je Sophien vrisak. – Ne! Čovjek se zapanjeno okrenuo Alexu. Krv je tekla iz njegova spljoštena nosa, kao iz slavine, i spuštala se niz ragbijašku maju. Drugi je čovjek ondje stajao i njihao se. Uslijedio je trenutak apsolutne tišine, a zatim je okrvavljeni čovjek zamahnuo šakom veli čine kugle za kuglanje. Alex se nagnuo u stranu, osjetio zamah šake kraj obraza i, napola se okrenuvši, uhvatio čovjekovu ruku za zapešće. Zabio je rame u pazuho napada ča i, koristeći se njegovom težinom i zamahom, bacio ga na le ñ a. Č inilo se da se gorostas trenutak vrti u zraku, a zatim je pao na sanduk boca šampanjca. - Alex\ - ponovno je vrisnula Sophie. Više je osjetio nego vidio nalet drugog čovjeka. Zgrabivši jednu bocu šampanjca, okrenuo se i svom snagom zamahnuo. Boca se razbila na čovjekovoj glavi uz mu čan tresak i eksploziju bijele pjene. Usred tog spektakularnog prizora čovjekova je glava postala krvavo crvena, o či su mu zakolutale i on je tresnuo na pod. Vriskovi su se pridružili zvukovima razbijenog stakla i stenjanju prvog napada ča koji se koprcao ispod jednog stola. Tada je po čelo guranje i panika. Srušio se stol s pi ćem, zatim još jedan, i za nekoliko je sekunda pod bio pokriven prolivenim šampanjcem, kanape sendvi čima i razbijenim staklom. Netko je aktivirao protupožarni alarm. Povrh svega toga osje ćao se snažan miris Guillotine. - Alex\ - Sophie je vrisnula po tre ć i put, mašu ći šakama prema njemu. - Što to radiš? - Oko njih su se 56
ljudi gurali prema izlazu. - Kako to misliš? - upita Alex i ispusti grlo boce iz ruke. - Zar si doista željela da te oni pijani klipani grabe? - To su dva momka koji su malo previše popili, to je sve. Ti si uništio zabavu! - O čajni čki je zurila u goste koji su odlazili, a zatim u ljude na podu. - Može li netko pozvati hitnu pomo ć, molim vas? - molila je. - Momci? - zapanjeno će Alex. - Pogledaj koliki su. Ne mogu vjerovati da si na njihovoj strani. - Zamišljeno se okrenuo prema njoj i nasmiješio se. - No pretpostavljam da su oni tvoj tip, zar ne? - Nemoj biti glup. Doista si pretjerao i ti to znaš. Mogao si... - Odmahnula je glavom, obuzeta bijesom. Kraj nje je netko zvao hitnu pomo ć. - Ubiti ih? - Alex je hladno promatrao okrvavljene ljude na podu. Činilo se da je prvi čovjek, koji je još uvijek stenjao, ozli jedio le ña, a drugi se nije micao dok mu je glava obilno krvarila. - Bojim se da nismo te sreće. No rekao bih da je tvoj parfem dobio publicitet. - Onjušio je zrak. - Stella je imala pravo, po malo daje na ribe. Užarenih se o čiju okomila na njega. - Kako bi ti to, dovraga, mogao znati, ti... ti psihopatski huligane} Alex se po čeo smijati. Nije si mogao pomo ći. - Žao mi je! -na koncu je uspio izustiti. - Doista, Sophie, žao mi je. Zamahnula je rukom i svom ga snagom pljusnula, a zatim se bijesno udaljila. Alex ju je sustigao. - Molim te - re če. - Žao mi je, Sophie. Doista. Nisam se tebi smijao. Sve mi je ovo smiješno. Odgurnula ga je. Glas joj je podrhtavao od bijesa. - Sve ovo, kako ti kažeš, pretvorilo se u sranje. Prihvatim te u svoj život, upoznam sa svojim prijateljima, a ti jednostavno... ti sereš po njima. Možeš se sam vratiti ku ći i nemoj me više zvati. Na ñi nekog drugog kome ćeš razbijati život. * U tom trenutku, dok su stajali i bez rije či se gledali, malena se konobarica velikih grudi pojavila u dnu stubišta. - Dakle, je li ovo dobar trenutak za razgovor o poslu? - vedro upita Sophie. Sophie ju je s nerazumijevanjem pogledala. - Ne - tiho je rekla. - Nije. Konobarica je slegnula ramenima. - Rekla sam da je ku čka! Alex je gledao kako Sophie bu čno zatvara vrata srebrnog au-dija. Kad je zamro zvuk njezina automobila, posegnuo je u džep sakoa. Klju č sigurne ku će još uvijek je bio ondje.
13
Prvi sat vožnje do Goringa u hondi Dawn Harding protekao je u gotovo posvemašnjoj tišini. Alexa je pomalo mu čio mamurluk i osjećao se donekle krivim zbog sino ćnjih dogañaja. Nije se trebao smijati, govorio je sebi. Problem je bio u tome da je sva ña razotkrila sve razlike koje postoje me ñu njima. Na kraju krajeva, nije se želio gnjaviti s ve ćinom njezinih prijatelja i nije želio poštivati pravila što ih poštuju ljudi iz njezina svijeta. Ona njega smatra sirovim maco dinosaurusom, a on nju razmaženom, plitkom i previše privilegiranom. Izvlačili su ono najgore jedno u drugom. A ipak su željeli jedno drugo. Cesto. Noć u stanu u Pimlicu bila je tmurna. Bugarski prebjeg iz sedamdesetih možda bi se ondje ugodno 57
osje ćao: naran časti sag pokriven mrljama i pljesniv zadah jeftinog pansiona. No Alexu bi odgovaralo nešto što je manje podsje ćalo na Hladni rat. Trebao bi kupiti cvije će, razmišljao je, pojaviti se te ve čeri na Sophienim vratima s izrazom isprike na licu i velikim buketom ruža. Bi li ruže postigle cilj? Trebale bi, ali u Sophienom izbirljivom i opsesivnom krugu ruže se možda smatraju otrcanima. - Voliš li ruže? - pitao je Dawn. Sumnji čavo ga je pogledala. - Zašto? - Kad bi ti netko dao ruže, što bi mislila? - Neki muškarac, misliš? - pitala je. - Tek rasprave radi, da. - Mislila bih da nešto želi od mene ili da se ispri čava. - Tako je. - Meñutim, kad bi bile doista posebne... Želim re ći, da nisu one dosadne, uvele, napola smrznute koje se mogu kupiti u kiosku zamotane u celofan, ve ć mirisne stare engleske ruže iz pravog vrta, možda bih barem saslušala ono što č ovjek želi reći. - S razumijevanjem ga je pogledala. - U nevolji smo, je li? - Ne. Samo razmišljam. - Ah. Razmišljaš. Pa, iz iskustva znam da ve ćina djevojaka zapravo vol i dobiti ruže. - Zurila j e u cestu što se pruž ala pred njima. - Čak i one otmjene kakva je tvoja Sophie. Kimnuo je. Zaklju čio je da će se morati pozdraviti s bilo kakvim privatnim životom sve dok radi s MI5. - Smijem li pitati što zapravo radite kako biste pronašli tog Čuvara? - pitao je. Njezin se izraz lica nije promijenio, ali su joj o či postale ledene. - Recimo to ovako - re če. - Imamo fotografije, imamo DNK, imamo rukopis, imamo sustave za prepoznavanje glasa i lica. Mislim da se može reći da smo pokrili sve mogućnosti. - A Widdowes? Što radite kako biste njega zaštitili? - George Widdowes je iskusan obavještajac. - To su bili i Fenn i Gidlev. Me ñutim, to im nije pomoglo kad se momak pojavio, je li? - Unaprijed upozoren zna či biti naoružan. Alex odmahne glavom i protrlja o či. - Ne shva ćaš, zar ne? -tiho re če. - Meehan će ga ubiti. Programiran je tako i to će u činiti. Šutjela je minutu ili dvije. - U redu - reče. - Ispričat ću ti. U njegovu smo ku ću smje stili čovjeka koji mu sli či. Tipa iz Posebnog ogranka. Cijelo je mjesto okruženo snajperistima. George je povu čen iz posla. - Mislite da će to upaliti? - Gledaj, priznajem da smo malo previše sporo reagirali s Gidlevjem, ali sad smo se za sve pobrinuli. - Pobrinuli ste se - re če Alex. - Tako je. - Taj Čuvar - strpljivo nastavi Dawn. - On je jedan čovjek, sam je, nema nikakve podrške iza sebe. Nije konstruktivno previše ga se bojati. - On je ubojica - re če Alex. - Obučen je u Pukovniji. Neko liko je godina proveo na terenu s najsofisticiranijom terori stičkom organizacijom na svijetu. - Zvuči kao da im se diviš. - Profesionalno govore ći, doista im se divim. Da sam se rodio ondje kao katolik u radni čkoj klasi, vjerojatno bih i sam bio dragovoljac, a ve ćina momaka iz Pukovnije re ći će ti isto. To ne zna či da nisi spreman obaviti svoj posao i ukloniti što više njih, ali kad na koncu nekome od tih momaka prosviraš glavu i zagledaš se u njegove umiru će oči, možeš vidjeti kakav si ti mogao biti, i to je istina. Zahvaljujući dugogodišnjoj navici, Alex je pogledao u retrovizor kako bi vidio prati li ih netko. Zavrtjelo mu se u glavi od kretanja si ćušnih automobila, što ga je podsjetilo da u svojem krvotoku još uvijek ima mnogo votke, te je pritisnuo gumb za spuštanje stakla na prozoru. Unutra je nahrupio svjež zrak. Sunce još nije upilo rosu s polja. - PIRA je dobra -nastavio je - a ono u čemu su najbolji je sigurnost. Bez oklijevanja će otkazati operaciju u kojoj je trebalo sudjelovati stotinu ljudi ako jedan izvidnik smatra da nešto nije posve 58
u redu, da je prošao jedan automobil previše ili ne čiji kaput ne stoji kako treba ili nema ptica u živici gdje bi ih trebalo biti. Naš čovjek Meehan je zasigurno apsorbirao sve to. Čekat će koliko god bude trebalo. Zato ga poštujem. I zato biste ga i vi trebali poštivati. - Poštivati ga, da - složila se Dawn, o čiju prikovanih na cestu. - Bojati ga se, ne. - Ako moram birati izme ñu straha i arogancije - blago će Alex - uvijek ću izabrati strah. Ništa te tako brzo ne može ubiti kao arogancija. - Vidjet ćemo, zar ne? - Bojim se da ho ćemo, da. Utonuli su u mu čnu, neprijateljsku tišinu. Kad su stigli u Goring, Alex je zamolio Dawn neka parkira nekoliko stotina metara dalje od ku će. - Želim prići kući onako kako je to zacijelo u činio Čuvar - objasnio je. - Vidjeti je kao i on kad je prvi put došao ovamo. - Nitko nije opazio neznance u selu - re če Dawn. - Raspiti vali smo se o tome. - Ne bi bio upadljiv - re če joj Alex. - Moja je pretpostavka da je prvi put došao pješice, vjerojatno odjeven poput planinara i to u subotu. Ili možda biciklom. Kapulja ča, naočale, biciklistička kaciga, sve je to dobra krinka. Takvi ljudi tipa lutalice, koji su samo u prolazu, nevidljivi su u napola turisti čkom mjestu kakvo je ovo. Vidiš ih kako uz cestu jedu sendvi č i piju sok, ali ih zapravo ne vidiš. Ne bi ih mogla opisati čak ni dvije minute kasnije. Kimnula je. Neko su vrijeme u tišini nastavili put. Dawn se namrštila. - Ali što bi on... - Šuti malo - prekine je Alex. Upravo se na vidiku pojavila ku ća obitelji Gidlev, a on ju je želio vidjeti, morao ju je vidjeti Čuvarovim očima. Dok je sve svoje instinkte i osjetila usmjeravao na to, bio je neodre ñeno svjestan Dawn koja je kraj njega jedva obuzdavala razdraženost. Žene, pomislio je. Meehan je zacijelo tražio mjesto za promatranje odakle bi mogao motriti na ku ću, a da ga nitko ne vidi. Dalje od ceste i izvan domašaja pasa, ali dovoljno blizu da sve može vidjeti. Vjerojatno je planirao najmanje tjedan dana motrenja. Ne bi sve ugrozio zadovoljavaju ći se jednim ili dva dana. Negdje bi se smjestio s hranom i vodom, te ne čim za obavljanje nužde, i sve bi bilježio. Odakle bi promatrao? Iz neke zgrade? Ima li na vidiku još neka ku ća? Ne. Nema nikakve farme, ostave, garaže, pomo ćnih zgrada, ni čega. Upravo je nedostatak istih bio jedan od čimbenika koji je Gidlevja naveo da se tu skrasi. Dakle, je li se mogao sakriti negdje u razini tla? Činilo se da nije, jer gdjegod bi se smjestio, zid podignut oko imanja priječio bi mu pogled. Ne bi imao dovoljno visine. Smještaj ku će bio je protiv njega. Improvizirano mjesto za promatranje? Uz cestu su se pružali telegrafski stupovi, te je bilo teoretski mogu će da je maznuo službeni kombi i kombinezon kako bi sredio deaktivator. No ondje gore ne bi mogao ostati dovoljno dugo da do ñe do potrebnih zaklju čaka; ljudi iz MI5 bi vrlo brzo došli provjeriti o čemu je riječ. Dakle, ostaju stabla. Alex je od po četka mislio da se Meehan odlu čio za neko stablo, ali je želio formalno isključiti sve druge mogućnosti. Na jednoj strani Gidlevjeva vanjskog zida rastao je divlji kesten, a na drugoj platana, ali je to odbacio. Primamljivo, ali previše blizu ku ći i psima. Osim toga, s obzirom na opasnost po sigurnost imanja, svim stablima u blizini zida bile su otpiljene donje grane. Za penjanje na njih trebalo bi imati opremu, a svatko tko bi se pokušao popeti izložio bi se opasnosti da ga vide iz ku će ili s ceste. S druge strane ceste bilo je polje kukuruza podijeljeno stazom za hodanje. Uz tu su se stazu nalazila velika stabla rasporeñena u nepravilnim razmacima. Alex ih je promatrao s ceste. Idealno mjesto za promatranje bila je velika bukva, udaljena oko sto trideset metara, s čijih se debelih grana pružao pogled na ku ć u i imanje. Žustrim je korakom bez rije č i krenuo onamo, dok je Dawn uzdisala iza njega, te je prekorač io ogradu i pošao poljem prema stablu. U glavi mu se razbistrilo, a mozak je pjevao od užitka akcije. - Uhvatit ću te, gade! -mrmljao je sebi u bradu. - Uhvatit ću te, jebi ga! Stigli su do bukve i Alex se s iš čekivanjem popeo preko golemog korijenja. Bio je uvjeren da se Meehan popeo uz deblo s druge strane stabla, koja se ne vidi s ceste, koriste ći se konopcem i opremom za 59
penjanje. Pomno je pregledao deblo. Ništa. Nikakvog znaka, nikakvog traga. Sranjel Moralo je biti ovo stablo. Ali na deblu se nije vidjela niti jedna ogrebotina, ožiljak ili išta sli čno što je moglo nastati u posljednjih mjesec dana. Nakon što je više od dvadeset minuta pregledavao srebr-nastu površinu, morao je priznati da se Meehan nije popeo po deblu, ako se uop će koristio ovim stablom. Niti su blizu tla visjele grane. Dawn nije promijenila izraz lica, ali je Alex osje ćao da joj njegova frustriranost pruža tiho zadovoljstvo. Na koncu je zna čajno pogledala na svoj sat. - Idemo - rekao je i pošao dalje stazom. Sljede će stablo s kojeg se mogao pružati pogled na Gidlevjevo imanje bio je divlji kesten. Veliki listovi i bijeli cvjetovi nalik svije ćama oteža vali su promatranje, ali su istodobno štitili i promatra ča. Možda, pomislio je. Možda. Oprezno je zaobišao deblo. Jednako kao i bukva, imalo je glatku koru i svaka bi se ogrebotina morala vidjeti. No opet nije bilo ni čega. - Je li mogu će - izvješta čeno upita Dawn - da možda laješ na pogrešno... - Ne! - obrecne se Alex. - Nije mogu će. Bio je ovdje negdje. - Siguran si? - Siguran sam. Dakle, molim te... - O čajnički je pogledom pretraživao raširenu krošnju, a tada je stisnuo oči. Bilo je jedno mjesto, samo jedno, oko tri metra od tla. - Do ñ i sa mnom - naredi joj. - Stani ondje gdje ja stanem. Dawn ga je slijedila u zasjenjenu, rosom natopljenu travu. Kad se našao ispod najniže grane, kretnjom joj je pokazao neka se ne mi če, a zatim je čučnuo. Napola zatvorivši o či, oprezno je tapkao rukama po vlažnom tlu, kao da je slijep. Trebalo mu je pet minuta, ali je na koncu našao ono što je tražio: čep stvrdnutoga tla veli čine i oblika kutije cigareta. -Imam te - dahnuo je. - Sto je? - upita Dawn. Umjesto odgovora, brzo je pipkao naokolo i izvukao još jedan čep iz tla, oko trideset centimetara dalje. Imao je ljestve - reče Alex. - Nije se želio popeti na stablo uz pomo ć opreme za penjanje kako ne bi ostavio tragove, te se koristio ljestvama i konopcem. Zatim je kasnije - Alex podigne stvrdnuto tlo -ispunio rupe što su ih ostavile ljestve. Otad nije padala kiša pa... - Zašto bi se toliko trudio? - upita Dawn. - Budu ći da mi znamo da je to on, a on zna da mi znamo. - On je perfekcionist - re če Alex. - Sve mora obaviti kako treba, bez obzira na okolnosti. Ne smije ostaviti nikakav trag. - Kao nekakav samurajski kodeks? - primijeti Dawn. - Tako nekako - složi se Alex. - Mislim da je nabavio jedne od onih aluminijskih ljestava, vezao ih jednim krajem konopca, drugi je prebacio preko grane, povukao granu prema dolje i popeo se. - Povukavši ljestve za sobom. Zgodno. Šteta da mi nemamo konopac i ljestve. - Imamo mene - re če Alex. - I imamo tebe. - O, ne! - odlu čno će Dawn. - Ni slu čajno! - Kako ne, dušo! - re če Alex i nasmiješi se. - Skidaj cipele. - Penjanje na stablo nije dio mojega posla, dušol - A spašavanje života kolege? Je li to dio tvojega posla? Osobno mi se živo fu ćka, ali... - Zašto sam ne možeš po ći gore? - Mogao bih, ali to bi zna čilo da bih trebao stati na tvoja ramena, a nisam siguran da bi ti to mogla izdržati. - Iskušaj me. - Vrlo rado. - Znaš na što mislim. Pokušali su. Kleknula je na tlo; uhvatio ju je za ruke i bosim joj nogama stao na ramena. Imaš li pojma koliko sam platila ovu maju? - dahnula je, drhte ći od napora. - Skini je - vedro će Alex. - Ne ću se šokirati. - Jebi se! 60
Nije se mogla uspraviti. Pokušala je, dala je sve od sebe, ali jednostavno nije mogla. - Zašto ne pokušamo obrnuto? - predloži Alex. - Zašto jednostavno ne nabavimo ljestve? - Ako ovo ne uspije, nabavit ćemo ih, u redu? Mrzovoljno je skinula cipele, stavila ih na vlažnu travu kao na policu, uhvatila ga za ruke i stala mu na ramena. - I... gore. - Uspravio se. - Pusti moje ruke kad budeš spremna. Uhvati granu. Dobro, sad se povuci gore. Pokušaj prebaciti nogu preko grane. - Mislila sam da je to tvoja specijalnost - dahnula je. Zatim ga je nervozno pogledala odozgo. - Sto sada? - Pomakni se prema kraju grane koliko god možeš, tako da se sagne pod tvojom težinom. Učinila je tako. Skinuo je košulju i bacio je gore k njoj, rekao joj neka je veže oko grane, što je u činila. - A sad ovo. Veži nogavice tako da čine još jednu kariku lanca. - Dobacio joj je hla če. Vezala ih je za košulju. Sad je na sebi imao samo bokserice. -Koliko glupo izgledam? - pitao je. - Odavde? Veoma. - Jesi li sigurna da si to čvrsto vezala? - Pomalo sam se bavila jedrenjem. Vjeruj mi, čvrsto je. Popeo se na stablo kao da ima ljestve od konopca, odvezao košulju i hla če i brzo se opet odjenuo. - U redu, želiš li ostati ovdje? Ili ćeš se popeti sa mnom? Oklijevala je. Vidio je kako joj se steže miši ć u čeljusti. -Idem s tobom - na koncu je rekla. - Dobro. Znaš što tražimo. Zapravo, bilo što. - Doista misliš da ćemo nešto otkriti? - Mislim da moramo pogledati. Penjali su se deset minuta, tlo se polako udaljavalo pod njima, a tamnozeleno liš će ih je obavijalo. Dok su se kretali prema gore, našli su si ćušne, ali sigurne znakove da je netko nedavno činio to isto, te su pažljivim promatranjem mogli slijediti trag ošte ćenih lišajeva, utisnute kore i zgaženih gljivica. - Gledaj gore - povremeno je govorio Alex, što je Dawn to čno protumačila kao »nemoj gledati dolje«. Na koncu mu je zadihano rekla: - Ne mogu se popeti onamo. - »Onamo« je bilo široko ra čvanje nekoliko grana s deblom, oko deset metara od tla. - On je uspio - re če Alex. - Pa, ja ne mogu - dahne Dawn. - Jednostavno je previše daleko. - Ja ću te povu ći gore - re če Alex. - Zar baš moraš? - Da. Prili čno sam siguran da je odande motrio na ku ću. Podi ći ću te i smjestiti onamo, u redu? - U redu - nesigurno će Dawn. Našao je čvrsto uporište nasuprot njoj, uhvatio je oko struka i pogledao u sive o či iz kojih je nastojala izbaciti svaki izraz straha. Me ñutim, pod rukama je osjetio kako se nesvjesno trese. Kad ju je podigao, gotovo je uspjela. Nekako je bila apsurdno lagana za tako mrzovoljnu osobu, ali fina crna vuna njezine maje klizila mu je kroz ruke. Opet se spustila dolje, ali se maja podigla. - Oprosti - iskreno je rekao, zure ći u obrise njezinog tamnocrvenog grudnjaka. - Nisam to namjerno u činio. Povukla je maju. Zaboga, pomislio je. Tko bi rekao da se ispod te oštre vanjštine... - Hoćemo li opet pokušati? - predložio je. Sad ju je čisti gnjev podigao do cilja. Kad se smjestila, zagledala se preko polja. Uspentrao se za njom i vidio ono što je ona gledala. Deblo i debele grane činile su solidan prostor gdje se moglo boraviti satima, bez neke posebne neudobnosti. Pred njima je raspored teških grana kestena omogu ćavao savršen pogled na Gidlevjevo imanje. Nije se vidio jedino prostor to čno iza ku će. - Bio je ovdje - re če Alex. - Danima je bio ovdje. Gledaj, može se vidjeti mjesto gdje je držao nogu. I ovdje, ovo glatko mjesto gdje je sjedio. Ovdje je planirao Gidlevjevo umorstvo. - Da se tako užasno ne bojim visina - tiho će Dawn gleda ju ći naokolo - rekla bih da je ovdje veoma 61
lijepo. Alex je zurio u nju. - Doista se bojiš visina? Fobija? Otvoreno i iskreno mu je uzvratila pogled. - Kao što sam rekla, užasno se bojim. Još se nikad nisam ovako visoko popela izvan ku će. U neboderima osje ćam omaglicu. Nisam se čak mogla popeti ni na Eiffelov toranj. - Zašto mi to nisi rekla? Pogledala ga je u o či. - Nisi mi baš olakšao, zar ne? Trenutak je šutio. - Valjda nisam. Oprosti. Ti si pravi vojnik, Dawn Harding, a ja sam gad. Zamišljeno je kimnula. - Da, mislim da bih se mogla složiti s tim. Mogla bih još dodati rije či »snishodljiv« i »seksistički«. - Pošteno. - I tražiti da, ukoliko nastavimo raditi zajedno, svoje frustra cije ne iskaljuješ na meni svaki put kad dobiješ neku naredbu koja ti se ne svi ña, ili te tvoja djevojka naljuti, ili se ne poševiš, ili što god. - Dobro. - I najvažnije, da me u jednom komadu spustiš na zemlju. - Obećavam. Zajedno su, najbolje što su mogli, pretražili okolne grane ne bi li našli nešto što je Meehan ostavio za sobom. Na koncu je Dawn nešto našla: oko dva centimetra dugi komadi ć olovke u rupi blizu njihovih nogu. Alex je džepnim noži ćem izvukao olovku i uspio je staviti u džep košulje bez doticaja prstima. - Forenzičare će to zanimati - re č e Dawn. - Misliš li da ćemo naći još nešto? Pretražili su svaki centimetar, ali više ništa nisu našli. Deset minuta kasnije vratili su se do prve grane, tri metra iznad tla. - Jesi li ikad prošla te čaj padobranstva? - upita je Alex. Odmahnula je glavom. - U redu, ja ću skočiti, a onda ću te uhvatiti. Skočio je na tlo, zakotrljao se i ustao. Uskoro je visjela s grane s bosim nogama na njegovim ramenima. Uhvatio joj je jednu, a zatim drugu ruku. Nesigurno se zanjihala. - U redu - rekao je. - Sad ć u te rukama uhvatiti ispod pazuha. - Bez gluposti? - Da ne bi! Polako ju je spustio niza svoje tijelo. Kad su im lica bila u istoj razini, a njezina usta samo nekoliko centimetara od njegovih, zastao je. Zagledao joj se u o či. Je li ondje opazio tra čak smiješka? Ručali su u obližnjem puhu. Ratarski ručak uz pivo za njega i mineralnu vodu za nju. Prohladno se jutro pretvorilo u topao dan, te su sjedili vani. - Danas si u činila nešto za što se ne bi smatrala sposobnom - po čne Alex. - O, poštedi me vojni čkog pripremnog govora, molim te. Jutros sam se popela na ono stablo jer... - Jer se nisi mogla suo čiti s mišlju da će te nadmašiti jedan vojnik. To bi bilo još gore od tvojeg straha od visina, zar ne? Slegnula je ramenima i nasmiješila se. - Možda. Me ñutim, nikad nisam rekla da si klipan. -Ne? - Ne. Premda sigurno jesi. I ponosiš se time. Na kraju krajeva, to je veoma privla čno za cure, zar ne, činjenica da si iz Pukovnije? - Zar se ni ti sino ć nisi ševila? - Kad smo ve ć kod toga, jesam - blago će Dawn. Uslijedio je trenutak tišine. - Dakle, tko je sretnik? - upita Alex, oštrije no što je kanio. Umjesto odgovora, Dawn se samo nasmijala i odmahnula glavom. - Dobro je što smo našli onu olovku - re če i raspolovi kiseli krastavac. - Forenzi čari mogu poraditi na tome. Trebali bi na ći otiske. 62
- Ne će ih naći - re če Alex. - Želio je da je na ñemo. To je poruka. - Kako znaš? Kako znaš da nije pogriješio? Jednostavno je zaboravio ondje? - On to ne bi u činio. Taj čovjek ne griješi. - To samo govori tvoj ego. Ti si obu čen u Pukovniji, jednako kao i on. Uvjeren si da ti ne možeš pogriješiti, a to zna či da ne može ni on. - Samo kažem da uvježbani momci poput njega ne čine greške u operativnom postupku. Do ñeš li na mjesto promatranja s olovkom, odlaziš s olovkom, kraj pri če. - U redu. Dakle, koja je poruka, po tvojem mišljenju? - Mislim da je to u paketu s čavlima. Neka vrsta podsjetnika na dane tajne službe. Ona rupa u stablu bila je pomalo poput neupotrebljavanog sandu čića za pisma, ne misliš li? Možda je vra ćanje olovke njegov na čin da kaže kako se o situaciji više ne može pregovarati. Da je jedini mogu ći vid komunikacije umorstvo. Zurila je u njega. - Moja je pretpostavka da je on daleko ispred nas - re če Alex. - Rekao bih da je znao kako ćete dovesti nekoga poput mene, pa je olovku ostavio ondje gdje ju je mogao na ći samo netko sličan meni. - Ja sam je našla - re če Dawn. - Znaš što mislim. To je poruka za mene. Kao da me pozdravlja. Pitao se kad ću se pojaviti. - Misliš da želi biti uhva ćen? - upita Dawn. - - Ne znam ništa o tome, ali znam da najprije namjerava još malo ubijati. Dawn se namršti. - Ovo ti ne bih smjela re ći, ali postoji nešto što vjerojatno nije bilo u onim izvještajima koje su ti dali. Analizirali su čavle kojima se poslužio da bi ubio Fenna i Gidlevja, a otkrili su nešto veoma neobi čno. Alex ju je gledao. - Bili su stariji od pedeset godina. Čavli se na taj na čin ili od tog materijala ne proizvode od prije Drugog svjetskog rata. - Olovka - re če Alex. Koriste ći se papirnatim ubrusom, izvadio ju je iz džepa košulje. Bila je od obi čnog drveta i nije imala nikakvih oznaka. Zurili su u nju. - Kladim se u što god ho ćeš da će biti jednako stara - reče Dawn. - Imaš li neku ideju čemu sve to? - Možeš me pretražiti, ali nemam pojma. - Dawn se osmjehne. - Osim što si to danas ve ć jednom učinio, zar ne? - Ne onako temeljito kako bi mi se svidjelo - re če Alex. - Siguran sam da imaš još poneko iznena ñenje. - Više nego što ćeš ikad otkriti - re če Dawn.
14
Alex je toga poslijepodneva pošao vlakom u Hereford, uzeo svoj automobil iz garaže gdje je bio na popravku, pokupio nešto odje će iz svojeg stana i odvezao se u bazu SAS-a u Credenhillu. Ondje je pošao ravno k potpukovniku Billu Leonardu, zapovjedniku. Howard ga je o čekivao i pobo čnik ga je uveo ravno u skroman 63
ured s namještajem od čelika i crno-bijelim fotografijama na zidu. - Dakle, kako ide istraga? - upita Howard, odgurnuvši laptop po kojem je nesigurno udarao. Zapovjednik je bio nizak čovjek iz Yorkshirea, širokih ramena i neuredne sme ñ e kose, upitnih plavih o čiju i šaka veličine zamrznutih pili ća. Prije neko liko godina igrao je ragbi za vojsku, a mnogi od njegovih neka dašnjih protivnika još uvijek nose ožiljke po kojima ga se sje ćaju. Alex je uvijek smatrao da je Bili Leonard veoma daleko od časnika iz privatnih škola koji su ondje bili prije njega. To je bio jedan od razloga iz kojih mu se Alex odlu čio obratiti i zane mariti naredbu Angele Fenwick da o slu čaju Čuvara ne smije razgovarati s kolegama iz SAS-a. - Ne dopuštaju mi da se približim istrazi - re če Alex. - Moj je zadatak zapravo čekati po strani dok oni ne nadu tog čovjeka, a zatim stupiti na scenu i ukloniti ga. - Hoće li ga na ći? - - Sumnjam. Možda jest lud, ali još uvijek je mnogo brži od svih njih. U ku ću čovjeka kojeg smatraju sljede ćim na popisu postavili su nekog sli čnog tipa, ali on će to zasigurno otkriti. Howard kimne. - Vidio sam njegov dosje. Doima se veoma sposobnim. Ili je zasigurno bio takav. Misliš da će srediti tog sljedećeg čovjeka? - Mislim da bih mogao smanjiti opasnost od toga kad bi mi dopustili. Ali znaš kakvi su oni. - Točno znam kakvi su. Sto ti radiš? - Pa, radim ono što mi kažu, što u osnovi zna či baš ništa. Problem je u tome što pretpostavljam da taj tip očekuje da će netko poput mene po ći za njim. - Bio bi budala kad to ne bi o č ekivao - re č e Howard proučavaju ći svoje masivne prste. - Misliš da će on pokušati srediti tebe? - Ako mu stanem na put, da. - Želiš li uzeti sig ili tako nešto iz oružarnice? - To bi bilo razumno. Zapravo bih želio razgovarati s nekim tko ga je obu čavao. Može li se još uvijek uspostaviti kontakt s nekim od tih ljudi? Howard se namršti. - To je bilo prili čno davno, ali mogao bi nazvati Franka Wisbeacha. Njegovo je ime navedeno u dosjeu, kao jedan od Cuvarovih instruktora. - Znaš li gdje bih ga mogao na ći? - Posljednje što sam čuo, vozio je taksi u gradu, siroti stari. Mislim da mu se tvrtka zove Clarion taksi služba. - Mogao bi pomo ći razgovor s njim - re če Alex. - Sve što mi daje neku sliku o Meehanu i na č inu na koji možda radi njegov um. - Ako se uspiješ ubaciti, možda bismo mogli mnogo nau čiti. O stresu agenata, prijelomnim trenucima i tako dalje. Treba nam mnogo više informacija o takvim stvarima. - Pa, ako se na ñem licem u lice s njim, pitat ću ga što ga je to čno pretvorilo u serijskog ubojicu - re če Alex. - - Koliko ljudi moraš ubiti prije nego te proglase serijskim ubojicom? - glasno se pitao Howard. Alex slegne ramenima. - Četiri, negdje sam pro čitao. Do tog si trenutka samo obi čan ubojica. Nakon četiri žrtve postaješ serijski. Howard se opako nasmiješi. - Poput nas, želiš re ći? Frank Wisbeach je na Alexov poziv odgovorio tek nakon sat vremena, a tada se ispri čavao i objašnjavao da je morao voziti na aerodrom. Rekao je Alexu da je slobodan te ve čeri iza 7.30, te su se dogovorili da će se na ći na piću u malenom puhu u predgrañu. Voze ći natrag prema gradu, Alex se pitao što bi trebao u činiti po pitanju Sophie. Za po četak je mora nazvati, zaklju čio je, i utipkao njezin broj u svoj mobitel. Zvonio je unedogled; nije uklju čila telefonsku sekretaricu. Pokušao je nazvati njezin mobitel, ali mu se javila služba za primanje poruka. Nije želio ostaviti poruku, ve ć je želio razgovarati s njom. Nešto iz jutarnjeg susreta s Dawn Harding u 64
njemu je stvorilo snažnu želju da se pomiri sa Sophie. Kasnije, rekao je sebi. Kasnije. Black Dog nije pub u koji zalaze ljudi iz Pukovnije, a Alex ga je upravo zato izabrao. To je bilo mra čno, prljavo mjesto s previše glasnim džuboksom i kiselim zadahom prolivenog piva i jela sa sirom i lukom. Frank Wisbeach je stigao malo prije osam, a Alex se pomalo šokirao izgledom suhonjavog čovjeka u jeftinoj vjetrovci koji je bio njegov prvi instruktor za borbu izbliza. - Kako si, sinko? - pitao je Wisbeach, prebacivši zgužvanu rukom motanu cigaretu u lij evu ruku dok su se rukovali. - Čuo sam da si postao časnik. - Tako je - re če Alex. - Nekoliko idu ćih godina bavit ću se papirima. - - Nemoj uprskati, sinko, misli na mirovinu. U ovoj igri čovjek prije vremena propadne. Ako nije riječ o koljenima, onda su problem le ña. Svi oni marševi s prokletim naprtnja čama. Wisbeach je doista izgledao propalo, zaklju čio je Alex dok je naru čivao prvu rundu. To je bila stara pri ča, ona o pukovnijskom čovjeku koji se nije uspijevao snalaziti bez vidljivih i nevidljivih vojnih sustava podrške. Frank Wisbeach je otišao iz SAS-a krajem osamdesetih, nakon istaknute karijere neimenovanog časnika koja ga je odvela u Oman, na Falklande i na nekoliko obilazaka Sjeverne Irske, a zatim je potpisao ugovor s privatnom zaštitarskom kompanijom koja je djelovala na Srednjem istoku. Alex nije bio siguran u detalje, ali pri čalo se da neki veliki klijent mjesecima nije ispla ćivao plaće ni pokrivao troškove, te je kompanija bankrotirala, a s njom i nekoliko njezinih djelatnika. Uslijedio je niz poslova tjelohranitelja, ali je Wisbeach dotad ve ć bio u godinama kad se više nije mogao priviknuti na razmažene pop zvijezde i arapske žene ispunjene dosadom. Kratak fitilj, nespremnost prihvaćanja kojekakvih gluposti i sklonost pi ću donijeli su mu brz profesionalni pad, te je do sredine devedesetih živio u karavanu i čuvao vrata provincijskog no ćnog kluba. - Dakle, što te je dovelo natrag u Hereford? - pitao je Alex dok je pred čovjeka stavljao kriglu piva. - Cuo sam da si dolje u Lutonu. - Brak, prijatelju. Brak me je doveo natrag. Došao sam radi druženja s nekolicinom momaka iz Pukovnije, a negdje usput; ne sje ćam se baš pojedinosti, ali sigurno je bilo zaklju čavanja u puhu; zaprosio sam Dellu. Ima golemo dupe, ali lijep osmijeh i vlasnica je pola frizerskog salona u Fortescue Roadu. Frank, mom če, mislio sam, vrijeme je da se skrasiš. Jesi li ikad tako mnogo popio da si se pomokrio po sebi? - Ne, mislim da nisam. - - Ja sam to činio gotovo svake ve čeri. A za vikend sam se znao i usrati. Do ñe trenutak kad čovjek mora razmisliti o svojim opcijama. Alex suosjećajno kimne. - Tako sam oženio Dellu. Tko zna što ona vidi u meni, ali tako je to. Po čeo sam voziti taksi kako bih pomogao pla ćati račune. Najbolje što sam ikad u činio. Jesi li se ti ikad ženio? Alex odmahne glavom. - Poslušaj moj savjet, sinko. Neka se vojska brine za tebe koliko god želi, a zatim na ñ i ženu s udobnim sisama i malo vlastitog novca, te objesi o klin te jebene čizme. - Dobro zvu či - reče Alex. - Jest dobro, prijatelju - re če Wisbeach i jednom rukom zamota novu cigaretu. - Jest dobro. Spretnost kojom je to činio podsjetila je Alexa na vještog instruktora kakav je stariji čovjek neko ć bio. Mnogo si me nau čio, Frank. Wisbeach slegne ramenima i pripali cigaretu. - Bio si dobar vojnik, sinko. To sam odmah vidio. - Tada to nisi govorio! - Pa, treba izbiti iz glave stare gluposti, zar ne. Zato se ide u Krilo za obu čavanje. Alex se nasmiješi. - Valjda. Sje ćaš li se momka po imenu Joe Meehan? U čovjekovim se o čima pojavio oprez. Činilo se da tone u oblak cigaretnog dima. - Odavno nisam čuo da netko spominje to ime. Prošlo je veoma mnogo vremena. - Ti si ga obu čavao, zar ne? 65
- Tko želi znati? - Bili Leonard je predložio da razgovaram s tobom. Wisbeach polako kimne. - Je li? Što se šap ć e o momku kojeg si spomenuo? Alex se pitao koliko mu može re ći. Dok je trijezan, Wisbeach je zadržao vojni čku naviku Specijalnih snaga da bude diskretan. Nije čak ni priznao da poznaje Meehana. Ali kad popije... -Šap će se da je pošao preko vode, a oni su ga preobratili. Wisbeach je pogledao Alexa u o či, a prema sporom zamrzavanju njegova izraza lica Alex je vidio da je bivši instruktor pogodio koji je njegov zadatak. Znao je da traži Meehana kako bi ga ubio. Nekoliko su trenutaka šutjeli. Iznad njihovih glava vrtio se ventilator i kovidao ustajali dim cigareta. Iz džuboksa su dopirali zvukovi žalosne skladbe. - Žao mi je obojice - na koncu izusti Wisbeach promatraju ći svoje od nikotina požutjele prste. - Nema jebenog kraja svemu tome, zar ne? - Ne - složio se Alex. - Nema. - Kako ćeš... - Ne znam - re če Alex. Samo ga moram na ći. Činilo se da je Wisbeach donio odluku. - Joe Meehan je bio veoma dobar - žustro re če. - Tehni čki ga nisi mogao dotaknuti. Bio je jedan od onih ljudi za koje oružje uvijek radi. Ja sam bio isti, pa sam to prepoznao u njemu. Mentalno je tako ñer bio veoma čvrst. Ne onako olako kao ve ćina momaka u Pukovniji; više poput jednog od onih palestinskih bombaša samoubojica. Istinski je vjerovao, ako znaš na što mislim. - Je li to bila snaga ili slabost? - Pa, čovjek ne bi želio sam izi ći s njim, recimo tako. Bio je pravi samotnjak i cijelo vrijeme smrtno ozbiljan. No s druge strane, mi nismo uvježbavali komedijaše, ve ć tajne agente i aten tatore. Zapravo, bilo mi je žao jadnika. - Zašto? - Jer takvi momci uvijek na kraju uništavaju sami sebe. Jednostavno idu dalje, nikad ne odustaju, sve dok od njih ništa ne ostane. - Zurio je u skupinu mušterija blizu prozora i otpio veliki gudjaj piva. - Čuo sam da ć e ujutro pokopati mladog Hammonda. - Tako je - potvrdi Alex. - Wisbeach odmahne glavom. - Afrika, eh. Kakvo jebeno mjesto za pogibiju. Ho ćeš li još jedno? - Može. Opet isto, molim. Wisbeach po ñe do šanka. Dok se vra ćao s dvije pune čaše, trojica tinejdžera s naušnicama i u upadljivoj sportskoj odjeći grubo su se progurala kraj njega, prolivši oba pi ća. Niti jedan se nije okrenuo niti ispri čao. - Oprostite, momci - blago će Wisbeach, okrenuvši se prema njima. - Mala nezgoda. Imate li nešto protiv da napunite ove čaše? Trojica su se okrenula, s nevjericom i podrugljivo se cere ći. -Odjebi, djedice - rekao je najkrupniji nad čijim je debelim licem masna kosa imala razdjeljak na sredini. Prokletstvo, pomisli Alex. Evo problema. - Zaboravi, Frank - doviknuo je preko prostorije. No bivši instruktor nije želio zaboraviti, te je prolivena pi ća oprezno stavio na šank. - Hajde, momci rekao je dok mu se na licu pojavio tra čak osmijeha. - Ne ćemo valjda pokvariti ve čer nepristojnim ponašanjem. U visini struka, gdje ga barmen ne bi mogao vidjeti čak ni da je gledao, bljesnula je oštrica noža. - Čuo si me - re če onaj s masnom glavom. - Sad odjebil Wisbeach se namršti, kao da je razo čaran. Zatim je naglo ispružio ruku, zgrabio za vrat momka koji je mahao nožem i snažno stisnuo. Uslijedio je trenutak apsolutne nepomi čnosti. Glazba je treštala iz džuboksa. Wisbeach je poja čao stisak. Nož je pao na pod, a usta momka su se u gr ču otvorila, izbacivši napola prožvakani čips i slinu na Wisbeachov rukav. 66
Bivši se instruktor nacerio. - Lijepo je ovdje, zar ne? - rekao je drugoj dvojici. Govorio je razgovornim tonom. Alex je pomislio da bivši vojnik prvi put otkad ga je ugledao izgleda istinski veselo. Kad je nastupila anoksija, momkove su se o či izvrnule, na njegovim se Adidas hla čama od trenirke pojavila tamna mrlja urina i on je klonuo na koljena. Kad ga je Wisbeach napokon pustio, ležao je guše ći se i jecaju ći na podu ispod šanka. Ako je barmen išta opazio, to ni čim nije pokazao. - Dva piva, molim vas, momci - tiho će Wisbeach, obra ća jući se dvojici preživjelih. - Možete ih donijeti do našeg stola. Zaprepašteni poniženjem svojeg vo ñe, kimnuli su u znak slaganja. - Bolje? - Alex se nasmiješio kad su dobili svoje pi će. - Mnogo - reče Wisbeach. Nagnuo se naprijed. - Slušaj, sinko, nemoj naokolo pri č ati da si to čuo od mene, ali ako doista želiš saznati više o Joeu Meehanu, trebao bi razgovarati s Denzilom Connollvjem. Denzil je bio jedan od onih instruktora Crvenih Kmera RWW-a, zajedno sa mnom, doista opak, i on je bio zadužen za Meehana u Tregaronu prije nego su ga poslali preko vode, ili što god su ve ć u č inili tom jadniku. Njih su dvojica provela dva ili tri mjeseca praktički živeći jedan drugome u džepu. Dakle, ako ga je itko poznavao... - Imaš li neku ideju o tome gdje bih mogao na ći Connollvja? - Žalim, prijatelju. Nemam pojma. Alex kimne, a zatim su u tišini pili pivo. - Želiš li još jedno? - na koncu upita Alex. - Ne bih, hvala - odgovori Wisbeach. - Moram voziti još dva sata. - Ustao je, mršav i visok, i pružio ruku Alexu. - Jebeni posao, sinko. - Tvoj ili moj? Bivši se instruktor nasmiješio. - Čuvaj se, u redu?
15
Pet minuta kasnije Alex je hodao prema središtu Hereforda. Susret ga je deprimirao, a pokop Dona Hammonda je sutra i on se želio malo razvedriti. Kad se udaljio od predgra ña, u ulicama je zavladala ve ća vreva. Padala je lagana kiša, ali to nije omelo one koji su se željeli zabavljati te su bu čne skupine obilazile barove duž blistavih plo čnika, jedva čekajući da svoje plaće što brže i uz što više vike i smijeha sliju niza svoje grlo. Dok su ga obavijali miris piva i jeftinog parfema, Alex je osje ć ao da mu se raspoloženje popravlja. Debela plavokosa djevojka mu je namignula, a njezine su se prijateljice glupavo smijuljile i kri čale; prepoznao ih je kao pripadnice kluba obožavatelja koje se često zadržavaju u The Inkermanu u nadi da će ih momci iz SAS-a »uloviti«. - Hej, Alex! - To su bili Andy Maddocks iz eskadrona »D« i Lance Wilford iz RWW-a, odjeveni u civilnu odjeću za izlaske. - Hej! - rekao je Alex i sklonio se s puta mnoštvu na plo č niku. - Sto vi klipani ovdje radite? - Veliki preokret nakon spašavanja talaca - re če Andy Maddocks. - Idu ćeg tjedna onamo šalju drugi eskadron. - A RWW ekipa? 67
Lance Wilford slegne ramenima. - Ti si nestao, Don je mrtav, Ricky Sutton se oporavlja u bolnici... Pretpostavljam da su smatrali da moraju poslati nove ljude. Dati vladi Sierra Leonea ono što pla ćaju. Alex kimne. - Povukli su me radi suradnje s drugom organizacijom - rekao im je kao odgovor na neizgovoreno pitanje. -Ovdje sam radi Donova pogreba. Ostali su ozbiljno kimnuli, a zatim su se razvedrili i Maddocks se okrene Alexu. - Zašto ne bi s nama popio poneko pi će? I možda bismo mogli malo pro čavrljati o vremenu s tri medicinske sestre nimfomanke, po mogu ćnosti još uvijek u odorama? - I pojasevima za čarape - čeznutljivo doda Lance. - To mi dobro zvu či - reče Alex. Nekoliko minuta kasnije bili su stisnuti u zadimljenom kutu, a pred njima su se nalazile krigle piva. Andy nije želio gubiti vrijeme, te je okretao glavu s jedne na drugu stranu u potrazi za slobodnim ženama. - Mislio sam da si oženjen, Andy - promrmlja Alex. - Ne živimo zajedno. Wendy me je izbacila nakon što se eskadron vratio s Kosova. - Neki poseban razlog? - Mentalna okrutnost, tako je rekla odvjetniku. Sto je sasvim dobar na čin da kaže da se valja s nogometašem. - Nogometašem? Šališ se? - Ne, ona i neka njezina prijateljica koja izlazi s jednim od rezervnih igra ča po čele su odlaziti na sve utakmice Uniteda. S predvidljivim posljedicama ševe. - Manchester United? - upita Lance. - Ne, budalo, Hereford United. Lance se zamislio. - Kanio sam re ći, ako je to neki igrač Manchestera, gotovo bi se isplatilo. Ja bih Ryanu Giggsu dopustio da se valja s mojom ženom. - Ti nemaš ženu. Giggsy se ne bi želio valjati sa ženom koja bi se udala za tebe. Zašto bi se gnjavio s nekakvom droljom iz... - Zar moju budu ću ženu nazivaš droljom? - Pa, ona to jest, nije li? Budi iskren. Svi su se nasmijali, Lance najglasnije. Ovo je dobro, pomislio je Alex. Ovo je stvarno. - Dakle, misliš li da ćeš dobiti koju ulaznicu za Hereford United? - pitao je Lance nakon kratke stanke dok su pili. Sagnuo se taman na vrijeme da izbjegne Andvjevu šaku. - Odakle joj je pala na pamet mentalna okrutnost? - upita Alex. - Rekao sam Wendy da ne želim djecu - re če Andy. - Nisam mogao podnijeti pomisao da bih imao sina ili kćer koji bi mogli ostati bez oca. Jedno je ako te ubiju, ali je sasvim nešto drugo ako ležiš ondje i znaš da ćeš svojem djetetu slomiti srce. - Zašto si se onda uop će ženio? - To je bila cijena za njezino djevi čanstvo. Nema bijele haljine, nema ni valjanja po krevetu. Alex kimne. - Gdje ste bili na bra čnom putovanju? - U Belfastu - reče Andy. — S ostatkom eskadrona... Lance, prijatelju, mislim da imamo sre će. Poñi onamo i pozovi one tri da do ñu k nama. Onu u plavoj majici i dvije s njom. - Zašto ja? Ti po ñi! - Ti si jebeni kaplar, dakle mi či to dupe. Alex je mislio da je nemogu će još nekoga smjestiti oko stola, ali tri su se djevojke nekako uspjele stisnuti uz njih. Jedna od njih, vedra djevojka okrugla lica s onim što bi Frank Wisbeach zasigurno nazvao »udobnim sisama«, praktički mu je sjedila na koljenu. - Što je to? - pitala je, nelagodno se meškolje ći. - Moj mobitel - tonom ispri čavanja re če Alex. - Kako se zoveš? - Gail - reče djevojka i prinese upalja č Pali Mallu. Mirisala je na šminku, Pernod i jeftini parfem, a njezina kosa, nekoliko centimetara od njegova lica, bila je zavjesa boje žita, ravna kao da ju je gla čala. Kraj 68
njega je Andy Maddocks veoma ozbiljno obavještavao djevojku u plavoj majici da su njih trojica pederi. - Gluposti! - reče djevojka. - Znamo što ste vi. Procijenile smo vas prije deset minuta, po preplanulosti. - I miši ćima - re če Gail, pruži ruku preko stola i uštine Lanceov tetovirani biceps. - I po kratko ošišanoj kosi - re če treća djevojka. - Nismo glupe, jebi ga. - Vrijedilo je pokušati - re če Andy. - Namjeravao sam pred ložiti da nas pokušate preobratiti u heteroseksualce. - Kako bismo to trebale u činiti? - upita djevojka u plavoj majici. - Pa... - po čne Andy. Njih šestero je sat vremena sjedilo, pilo i smijalo se. Alex je osje ćao kako postaje sve pijaniji, ali ga ta činjenica uopće nije zabrinjavala. Nikad nije bio redoviti gost puha, ali sad se izvrsno zabavljao. Ovo je stvarnost, ovaj zadimljeni kut u baru, gužva, smijeh njegovih prijatelja, pritisak Gailina bedra uz njegovo i stol pun praznih čaša. Ukoliko kani ozbiljno shvatiti svoj status časnika, mračno je pomislio, morat će smanjiti ovakve aktivnosti. Dakle, što bi trebao u činiti? Gore ili van? Ostati u vojsci sa spoznajom da je ono najbolje iza njega, ili oti ći i pokušati stvoriti život u civilu? Ovo drugo je zvu čilo primamljivije, ali od čega bi se zapravo sastojao njegov život ako se uzme u obzir da je vojni čki način jedini koji poznaje? Čuvanje previše pla ćenih slavnih ličnosti koje bi ga, u najboljem slu čaju, smatrale plaćenim komadom namještaja? Čekanje na kiši ispred pomodnih restorana kamo zalaze Sophie i njezini prijatelji? Nije se mogao zamisliti u toj ulozi. Nije želio završiti kao Frank Wisbeach i iskaljivati svoje frustracije na delinkventne tinejdžere. Vojnički rad po ugovoru, možda. Raditi za onoga koji najviše pla ća. Uništavati živote gra ñana trećeg svijeta u ime multinacionalnih kompanija kao što su Shell ili Monsanto? Sve u svemu, mislio je, radije bi se vratio u Clacton i preuzeo o čevu garažu. No s druge strane, nije mogao zamisliti Sophie zgrbljenu na hladnom vjetru kako jede bakalar i čips iz vrećice, ili baca gumenu kost za psa, ili gleda EastEnders. Sophie. Trebao bi je nazvati. - Ti si prili čno tih, je li - primijeti Gail. - Deset minuta nisi rekao niti jednu rije č. - Oprosti - reče Alex. - Razmišljao sam. - O čemu? - O budućnosti, pretpostavljam. - Pa, mogli bismo po četi s još jednim pi ćem. - Pogledala je svoje prijateljice koje su bile suptilno, ali definitivno u parovima s Andvjem i Lanceom. - Opet isto? - upita je. - Pernod i crno? - Da. Idem s tobom. Dok su se nesigurnim koracima primicali šanku, rukom ju je obujmio oko struka, a njezino se tijelo kretalo u skladu s njegovim. Osje ćao je kako se njezin kuk pomi če pod njegovom rukom i meko ću njezine dojke uza svoje tijelo. - Ti si časnik, kaže tvoj prijatelj. - Ovaj, da. - Ne zvučiš poput časnika. Nasmiješio se. - Kako zvu čim? Namrštila se i napu ćila usne. - O... ne znam. Poput ostalih, valjda. - Pa, takav sam. - Ali nisi. Oni su, recimo, neozbiljni momci spremni za smi jeh, a ti uop će nisi takav. Samo se pretvaraš da jesi. - Suzila je o či, naslonila se na njega i snizila ton glasa. - Kladim se da si pravi gad. Imaš li djevojku? Nemoj odgovoriti, naravno da imaš. Samo mi nemoj pri čati o njoj. - Samo ako ti meni ne ćeš pričati o svojemu momku. - Nemam momka. - Mnoštvo ih je gurnulo prema šanku. - Imam prokletog muža, što je mnogo gore. Alex se okrenuo i zagledao u nju, ali se u tom trenutku pred njima stvorio barmen, uzdignutih obrva. Alex je za sebe naručio šesto pivo i viski, a Gail peti Pernod. - Udana si? - tupo je pitao. 69
- Nije ovdje. Otišao je s nekim drugim. - Pogledala ga je. - Nemoj pitati, samo budi dobar prema meni. Zgodna je, pomislio je. Lijepe o či. Usta i tijelo koje će rastjerati duhove. Zavukao je ruku ispod njezine majice, napipao čvrst pojas traperica i toplu kožu iznad njega. Piće je stiglo i oni su se odmaknuli od šanka. - Gdje stanuješ? - pitao je. - Ne želim po ći onamo - rekla je. Dotaknula mu je prstima obraz. - Gdje je tvoj stan? - Blizu. Zaključao je vrata u stanu i navukao zavjese dok je ona polako hodala naokolo, dodiruju ći stvari. - Svuda ima prašine. - Nasmiješila se. - Bio sam na putu. Kavu? I negdje imam malo keksa. - Dobro zvuči. U kuhinji je treptalo svjetlo. Alex ju je naslonio na zid i ljubio je, a ona je rukama prelazila preko njegovih le ña kad je zakuhala voda. U spavaćoj sobi je uglavnom zelena oprema stajala uza zid: vodootporna, termalna, medicinski paketi, pročiš ćiva č vode, vreće za spavanje i torbe u koje je, ranije toga dana, Alex ubacio pištolj glock s ramenom futrolom i ostalo što je trebovao iz oru-žarnice u Credenhillu. Ako je Gail to opazila, ništa nije rekla, ve ć je samo odložila svoje pi će i skinula cipele. - Glazba? Umjesto odgovora, Alex joj je pokazao minijaturnu glazbenu liniju i hrpu CD-a koji su se, prašnjavi kao i sve ostalo, nalazili na polici. - Ovo je najneobi čnija zbirka što sam je ikad vidjela - u čudu je rekla. - Miles Daviš, Britnev Spears, Johann Sebastian Bach, Teletubbies, Dnevnik Bridget Jones... - Pripadala je momku koji je poginuo prošle godine - re če Alex. - Mislim da su tu bili i neki boži čni darovi za njegovu obitelj. Odmahnula je glavom. - Kakve živote vi imate. - Uklju čila je liniju i izabrala CD Britnev Spears. Na krevetu, ili bolje re čeno, na dvostrukom madracu što je Alexu služilo kao krevet, razodjenuli su jedno drugo. Nosila je usku ljubi častu majicu koju je odmaknula od lica dok ju je on skidao, da ne bi razmazala šminku. Ispod toga, crni čipkasti grudnjak dobro ispunjen. Smiješe ći se, dopustila mu je da trenutak traži na njezinim le ñima, a potom je pokazala kop ču u obliku ružinog pupoljka s prednje strane. Otkop čao ju je i sagnuo glavu. Zavukla mu je prste u kosu. Na koncu su oboje bili nagi. Imala je blijedu kožu, mekanu poput sladoleda, a doimala se sanjarski pasivnom, što mu je bilo veliko olakšanje nakon Sophie. Bila je njegova, cijela, bezuvjetno i sve dok on to želi. Udišući njezin mošusno sinteti čki miris, dijelom iz puba i dijelom iz parfumerije, prešao je rukama preko nevjerojatne meko će njezinih dojki. Kad je spustio ruku izme ñu njezinih bedara, dahnula je i raširila koljena. Na neki je neobi čan način imala okus po Alexovim uspomenama iz djetinjstva, znoju, bliskosti i morskoj pjeni, vremenu dok još nikoga nije ubio. Pomicala se poput mora, tako ñer, polako i negdje iz vlastite dubine. Nakon nekog vremena priljubio se uz njezino tijelo, ušao u nju i posve zaboravio na Sophie.
16
70
Otišla je rano, dok se on pretvarao da spava. Kad se drugi put probudio, na jastuku je našao poruku i telefonski broj, na poslu, pretpostavio je. Zašto je otišla? Nije željela sve pokvariti neugodnim osje ćajima koji slijede idu ćeg jutra? Nasmiješio se: na mnoge je na čine njihova veza bila savršena. Odmahnuo je glavom i odmah poželio da to nije u činio. Osjećao se kao da mu se po glavi kotrlja topovska kugla. Usta su mu bila suha i kiselog okusa, osje ćao je mučninu u želucu i bio je užasno žedan. Razmišljao je, ne prvi put, da te ne zajebu pi ća od kojih se napiješ, ve ć ona posve nepotrebna što ih piješ kad si ve ć pijan. To je onaj viski što ga na koncu trusiš jer se nekako činilo prikladnim da ve č er završava s čašom žestokog pi ća u ruci. Pomisao na viski izazvala je nalet mu čnine, te je teturavim korakom krenuo u kupaonicu do hladne slavine. Putem je svom težinom stao na svoj stari sat — preživio je i gore stvari -i stigao do umivaonika baš na vrijeme da bi povratio. Don Hammond, zaljubljenik u opijanje koji je uvijek pokušavao Alexa nagovoriti da više vremena provodi u pubu, ponosio bi se njime. Tek nakon što se istuširao i odjenuo, sjetio se glocka. Još uvijek je bio ondje, hvala Bogu, kao i teške kutijice 9mm streljiva. Što bi se dogodilo da je nešto od toga otišlo iz stana u džepu djevojke koju je pokupio u puhu? Zadrhtao je pri toj pomisli. Uvijek se prvi rugao onim klaunovima iz MI5 i MI6 kojima su krali laptope iz automobila. Glock što ga je izabrao bio je model 34. U prošlosti je rabio 17, najpopularniji 9mm glock model. Sadržavao je do devetnaest metaka, jedva je ikad blokirao i op ćenito je bio fantasti čan za uporabu. Model 34, osmišljen za natjecanja, bio je u osnovi isti pištolj, ali je imao dva i pol centimetra dužu cijev, što mu je osiguravalo ve ću preciznost. Nije ga bilo baš lako sakriti, ali je ipak posve napunjen težio manje od devetsto grama, a do ñe li do gañanja, zaključio je Alex, ta dva i pol centimetra mogla bi zna čiti razliku izmeñu života i smrti. Ispalio je nekoliko spremnika na streljani, te ga je zapanjila preciznost oružja, osobito ako se uzme u obzir op ćenito pravilo da možeš biti sretan ako na udaljenosti od dvadeset metara automatskim pištoljem pogodiš bilo što manje od ulaznih vrata. Iz oružarnice je tako ñer trebovao prigušiva č i laserski nišan, zaklju čivši da bi to trebalo pokriti sve mogućnosti. Uzeo je i nož. Standardni vojni nož komandosa s oštricom duga čkom 16 centimetara. Instinkt je Alexu govorio da Joe Meehan nije čovjek od vatrenog oružja. Vatreno je oružje grubo, bu čno i daleko; smatrao bi neuspjehom kad bi se njime morao poslužiti. Prema njegovom dosadašnjem na činu rada, Alex je bio siguran da je Meehan čovjek za blizinu. Čovjek za oštrice. Podigavši svoj sat, vidio je da je gotovo 9.30, te je nazvao Dawn. Ona nije djevojka za zabave. Sigurno je već u pokretu. Njezin je mobitel dvaput zazvonio prije nego se javila. - Ve ć ste u pokretu, gospo ñ ice Harding? - pitao je. -Blistava pogleda i žustrih nogu? - Je li to satnik Temple? - pitala je oštrim, službenim tonom, te je Alex odmah shvatio da nije sama. - Da. Jest. Mogu li govoriti, ili si... - Ne, nisam. Sto želite? - Samo sam želio provjeriti uživaš li u ovom - provirio je izme ñ u zavjesa - prili č no vlažnom jutru. I ne valjaš se po krevetu. Jesi li mi rekla kako se zove, usput re čeno? - Slušajte, satnice Temple, ako mi želite nešto re ći... - Mislio sam da bih ti trebao javiti gdje sam. Za slu čaj da ti nedostajem. - Samo sanjajte. Gdje ste? - U Herefordu. Tražim jednog bivšeg u čitelja našeg čovjeka. - Mislite da će vam to koristiti? - Mislim da je to sve Što imam, zasad. Obavještavat ću te. - Svakako. O, ovaj, predmet što smo ga našli. Star je onoliko koliko smo mislili da će biti. I ima prave otiske. Čestitam, satnice. 71
Veza se prekinula. Zašto je imao tu neodoljivu želju da opusti Dawn Harding, pitao se Alex. Zato jer je tako ukočena? Jer je tako odana kompaniji? I s kim je zapravo spavala? S nekim mladim čudotvorcem na kompjutoru iz Thames Housea, nema sumnje. Nekim stupom nekakvog otmjenog sportskog kluba. Alex ga je mogao zamisliti, mršavog i blijedog, naslonjenog na jastuke dok nakon ševe mrzovoljno puši Dunhill. Osim što zasigurno ne puši. Pije napitak od samljevenih žirova umjesto kave. Alex je popio čašu piva što ga je imao u hladnjaku (stari trik Dona Hammonda za lije čenje mamurluka) i do deset sati se ve ć malo bolje osjećao. Bio je spreman za drugi dio uobi čajenog liječenja mamurluka - obilan engleski doru čak. Mnogo vedriji, i zadovoljan što su otisci prstiju na olovci nepobitno povezali Meehana s ubojstvima, Alex se zaputio u kavanu. Negativna strana otkri ć a bil a je sigurnost da je Meehan namjerno ostavio trag. To je bilo gotovo kao pozdrav progonitelju. Bez obzira na sve instinkte što ih je imao kad je rije č o Čuvaru, razmišljao je Alex, zapravo nema pojma gdje bi se čovjek mogao skrivati. Jedna od mogu ćnosti je da se kre će po rubovima nekog ve ćeg grada meñu onima koji su u prolazu, ili se seli od jednog do drugog jeftinog hostela i pansiona, ili se krije medu putnicima. Pravilo glasi: ako si u nevolji, potraži one koji tako ñer nešto skrivaju. Me ñutim, Čuvar takoñer mora izbjegavati irske katoli čke zajednice kamo dolaze PIRA-ini teroristi, te možda izbjegava i gradove. Druga je mogućnost da si je stvorio posve lažan identitet: voza čku dozvolu, bankovne ra čune, kreditne kartice i sve ostalo, te živi u unajmljenom stanu i predstavlja se kao trgova čki putnik ili nešto tome sli čno u nekom malenom gradi ću u provinciji. No nešto je Alexu govorilo da to nije čovjekov stil. Riječi Franka Wisbeacha poja čale su njegov dojam da je Meehan žrtva neke goleme obmane. Čovjek nepokolebljive ozbiljnosti, rekao je stari instruktor. Bez ikakva traga smislu za humor. »Istinski vjernik«. Alex je ve ć upoznao nekoliko »istinskih vjernika«. Tim su se izrazom opisivali vojnici koji su vjerovali da ih čistoća njihova poziva nekako izdvaja od ostatka čovječanstva. Bili su skloni prihvatiti ideje »ratni čke staze« i »mediokriteta civilnog života«. U padobranskoj su ih jedinici zvali »Zelenookim momcima«. To ih nije spre čavalo da budu dobri vojnici - u mnogim je slu čajevima bilo posve suprotno - ali je zna čilo da je njihovo ponašanje moglo postati pomalo čudno ako izmakne kontroli. Čuvarov projekt ubijanja definitivno je sadržavao oštricu »istinskog vjernika«, a Alex iz tog razloga nije vjerovao da se čovjek pretvara da je Gospodin Prosje čni i vozi ford escort. To se ne slaže s apokalipti čnom prirodom njegovih postupaka. Ako sebe doživljava kao nekakvog misti čnog donositelja osvete ( čini se da je to slučaj s mnogim takvim lu ñacima), onda bi se pobrinuo da njegova okolina bude prikladno divlja i elementarna. Neka šuma, možda. Tako nešto. Posjeduje li vozilo? Vjerojatno, ali je Alex pretpostavljao da bi ga štedljivo upotrebljavao. Vozila su vidljiva, ljudi ih opažaju i pamte, te su veoma snažni odašilja či forenzičkih dokaza. Ukradeni su automobili posebno nepoželjni ako čovjek želi ostati neprimjetan. Alex se posvetio svojem doru čku - krvavica, hladno meso i sjeckano zelenje, jaja, slanina, grah, gljive, dvije pržene kriške i šalica čaja. Posao. Samo bi trebao obaviti uklanjanje, podsjetio se. Dobro, osim što će se MI5 vjerojatno približiti Meehanu jedino kad njihov bivši agent završi svoj ubila čki pohod i bude spreman na predaju. Ubijanje Meehana u tom trenutku zapravo ne bi imalo nikakve svrhe. Meehan sada zacijelo promatra Widdowesa, baš kao što je promatrao Fenna i Gidlevja. Leži negdje u blizini, posve svjestan zamjene i ostatka strategije, čekajući trenutak kad će prestati vjerovati da će doći do napada. Trenutak kad će sami sebe uvjeriti da su pobijedili. A tada će, zasljepljujućom i brutalnom brzinom, udariti. Alex je morao uvjeriti ekipu MI5 da njemu prepuste čuvanje Georgea Widdowesa, ili mu barem dopuste da sudjeluje u tome. Morao bi časnika MI5 vratiti u njegovu ku ću kako bi, kao što vezana koza privla či tigra, privukao Meehana. Ideja je dobra. Mogla bi upaliti. Morat će s Dawn razgovarati o tome. Opet će se posva ñati. Shvatio je da se zapravo raduje tome. Pokop Dona Hammonda bio je uobi č ajeno sumoran doga ñaj. Bila je vidljiva nazo čnost policije; neki 72
su blokirali promet, a mnogi su bili naoružani. Manje je vidljiv bio eskadron u pri čuvi čiji su ljudi čekali u range roverima na nekoliko obližnjih raskrižja, naoružani strojnicama MP5 heckler & koch. Alex je stigao u tamnom odijelu što ga je nosio na pokopima ljudi iz Pukovnije i tijekom nadziranja gradskog podru č ja, a propustio ga je pobo čnik, takoñer u odijelu. U crkvi je bilo izme ñu sto pedeset i dvjesto ljudi. Bilo je nekoliko redova vojnika iz baze Credenhill, i svi su izgledali neobi čno elegantno u svojim svečanijim odorama, a ispred njih se nalazila skupina prijatelja, ro ñaka i drugih vojnika u odorama tijesno zbijena oko Karen Hammond, Donove udovice, i Cathy, njegove k ćeri. Alex se s oklijevanjem kretao naprijed i sreo Karenin pogled. Nasmiješila se i kretnjom ga pozvala bliže, te se za njega stvorilo mjesto u redu iza nje. Bez rije či mu je pružila ruku, a on ju je stisnuo. Hrabra je jednako kao što je Don bio hrabar, pomislio je, okrenuvši se prema lijesu koji se, pokriven zastavom, nalazio u prolazu. Na njemu su ležala Donova odli č ja, njegov plavi pojas i SAS-ova beretka boje pijeska. Pobjeñ uje onaj koji se usu ñ uje. Ne svaki put, mislio je Alex, pogledavši od bola blijedo lice osmogodišnje Cathy Hammond. Ne svaki put. Na groblju je Alex dopustio da mu pažnja odluta dok je vojni kapelan izgovarao sad ve ć poznate riječi pogrebnog obreda. Pogled mu je lutao po nepokrivenim glavama i po odli č jima ukrašenim odorama, te po tamnim kaputima i odijelima ro ñaka. Karen i Cathy su obje plakale, a njihova ih je obitelj zaštitni čki okružila. Oči drugih vojnika su u ve ćini slučajeva gledale u tlo. Alex se osje ćao prazno. Suze nisu ono što je dugovao Donu Hammondu. A tada, kad su tri hica ispaljena iznad otvorenoga groba, Alexove su o či susrele pogled čovjeka koji nije gledao u tlo, već ravno u njega. Čovjek je na sebi imao neupadljivo odijelo i kravatu, a doimao se neobi čno bezvremeno. Stajao je s druge strane groba, iza Karenine obitelji, a Alex je sa zaprepaštenom nevjericom shvatio da poznaje to usko lice i blijede o či koje zure bez treptanja, da je fotografije tog čovjeka vidio u Thames Houseu, da stoji samo tri metra dalje od Josepha Meehana, Čuvara. Dok su se gledali u o či, Alex je osjetio kako mu se kosa diže na glavi, a srce mahnito lupa u prsima. Ne, to je nemogu će. Nemoguće, ali istinito. To je bio Meehan i došao je procijeniti svojeg progonitelja. U ledenoj vatri njegova pogleda bio je izazov, poruka okrutnosti i prezira. Mogu do ći i otići kako god želim, čak i ovdje, čak i sada, u tajnom srcu tvojeg svijeta, a ti me nikako ne možeš sprije čiti. Meehan je bio u pravu. U tom trenutku Alex baš ništa nije mogao u činiti. Paralizirali su ga suosje ćanje s Karen Hammond i dostojanstvo doga ñaja. Nije mogao govoriti, a kamoli sko čiti preko otvorenoga groba i zgrabiti čovjeka za vrat. Iznad njih se začula glasna buka kad su preletjela tri chinook helikoptera u formaciji. Alex je zurio u Meehanove blijede o či, ali su se drugi ljudi pomaknuli dok su gledali prema gore, a nekoliko trenutaka kasnije lice hladnih o čiju je nestalo. Alex je očajnički zurio preko groba dok je zamirao zvuk helikoptera, ali to je prelijetanje ozna čilo kraj obreda. Dok su se obitelj Hammond i njihovi prijatelji udaljavali od groba, ljudi iz Pukovnije su se zadržali, a Alex je ostao s njima. Jedino se mogao laktovima progurati izme ñu ljudi u odorama. Mnoštvo se na koncu po čelo razilaziti. Krećući se što je brže mogao u danim okolnostima, Alex se probio do izlaza s groblja. Ni unutra ni vani nije bilo traga nikome sli čnom Meehanu. Potr čao je do dvojice vojnika koji su držali stražu malo dalje niz cestu. Pitao ih je jesu li vidjeli muškarca srednjih tridesetih godina, blijede kože, tamnokos, visok oko sto sedamdeset pet centimetara, sivo odijelo... opasna izgleda... Govorio je brzo, ali su vojnici odmahnuli glavama. Nisu vidjeli nikoga takvog. Nitko nije sam prošao. Ignorirajući radoznale poglede ljudi, Alex je potr čao do najbližeg range rovera i ponovio svoja pitanja. Isti odgovor. Nitko nije odgovarao tom opisu. Sranje. Sranje. Je li mu se samo u činilo da je vidio Meehana? Zar ga slika tog čovjeka toliko optere ćuje da je počeo halucinirati? Možda Meehan sada vreba na njega? Maknuvši se s ceste, Alex je s mobitela nazvao Dawn. S obzirom da se koristio otvorenom linijom, 73
opreznim joj je riječima opisao incident. - Koliko si siguran da je to bio on? - pitala je Dawn. - Ne baš sto posto. Ako je to bio on, sad ve ć može biti bilo gdje. - Zašto bi se želio tako pokazati? - Možda je želio mene provjeriti. Staviti mi do znanja da može dolaziti i odlaziti kako god želi. Dawn je šutjela. Alex je osje ćao da ona ne vjeruje da je to bio Meehan. - Gledaj - nastavio je - imam mogu ći trag u Pukovniji. Nije mnogo, ali nešto ipak jest. Nekoga tko je poznavao našeg čovjeka. Nekoga s kim je možda razgovarao. - Treba li ti pomoć mojih ljudi? - Ne. Prepusti to meni. - Onda dobro. Obavještavaj me. Prekinula je vezu, a Alex se osvrnuo oko sebe. Nekoliko je ljudi zurilo u njega, a on je smeteno poravnao odijelo. Mislio je ono što je rekao Dawn. Meehan sad može biti bilo gdje. Nema nikakvih izgleda da bi ga se moglo uhvatiti bez uklju čivanja svih policijskih snaga Hereforda i Worcestera, a vjerojatno ga ni tada ne bi uhvatili. Ukoliko želi biti iskren prema sebi, nije bio sto posto siguran da je to Meehan. Mnogo je konstruktivnije otkriti gdje se nalazi njegova baza. Mora postojati neko tajno mjesto kamo se vra ća izmeñu ubojstava. Stan u središtu grada? Hostel ili pansion? Naselje prikolica? Jedina osoba koja bi mogla imati neku ideju o tome gdje se takvo mjesto nalazi, a ta je mogu ćnost doista veoma malena, jest Denzil Connolly. Prema rije čima Franka Wisbeacha, od onih koji su obu čavali Meehana, Connollv je jedini koji ga je doista upoznao. Kad bi mogao na ći Connollvja, razmišljao je Alex, postojat će šansa da na ñe Meehana. U najmanju ruku, mogao bi saznati nešto o čovjeku kojeg traži. - Trebate prijevoz natrag do kampa? Obratio mu se voza č jednog range rovera i Alex je zahvalno prihvatio ponudu. U bazi Credenhill pošao je u kantinu, gdje su ga formalno pozvali unutra jer, kao časnik, više nije imao automatsko pravo ulaska. Nakon pokopa pripadnika SAS-a uvijek je dolazilo do op ćeg opijanja. Alex je bio nazo čan na mnogo takvih dogañaja, više no što je želio pamtiti, te ako su ikad postojali trenuci kad je Pukovnija doista sli čila obitelji, to su bili takvi trenuci. Kantina je bila velika prostorija u kojoj je dominirao bar namješten Chesterfield namještajem. Pod je bio pokriven sagom pukovnijske plave boje, a na zidovima su visjele slike bivših SAS-ovih vojnika, zarobljene zastave i oružje, te plakete stranih jedinica. Tako ñer je bila izložena impresivna zbirka srebrnih trofeja. Ljudi su dolazili u skupinama, živahni od olakšanja jer su ozbiljnost i suze sprovoda sad iza njih. Nasmiješeni Ricky Sutton stigao je na štakama, tek otpušten iz bolnice, a pozdravili su ga šaljivim klicanjem. Većina je krenula ravno do šanka, a kad su stigli prijatelji obitelji Hammond i druge supruge i ro ñaci, već je vladao opušten ugo ñaj. Alex je još uvijek bio potresen incidentom na pokopu, pa se nije odmah pridružio prijateljima. Ugledavši Billa Leonarda, stjerao ga je u kut i pitao zna li gdje bi mogao biti Denzil Connollv. Krupni se potpukovnik nije doimao zadovoljnim što ga ispituje o toj temi. Kratko je obavijestio Alexa da Pukovnija nema nikakvih informacija o Denzilu Connollvju. Zatim se ispri čao i udaljio. Ušla je obitelj Hammond, a Alex je bio u skupini onih koji su ih pošli pozdraviti. - Don je doista obožavao tražiti nevolje s vama, momci - rekla je Karen suznih o čiju i drhtava glasa, ali se nekako uspije vala smiješiti. - Nikad ga ne bih pokušala odvojiti od svega toga. - Bio je najbolji - blago će Ale. - Najbolji vojnik. Najbolji prijatelj. Nekoliko je trenutaka plakala na njegovom ramenu, a zatim je obrisala o či i hrabro se osmjehnula. - Dakle, gdje je ona tvoja otmjena djevojka? Don mi je rekao da je nešto posebno! - Nije mogla do ći - reče Alex. - Zauzeta je u Londonu. Posao. Karen se nasmiješi. - Pa, nemoj previše čekati. Trebat će ti fina pametna žena kad postaneš general. - Da, pa još nismo stigli do toga. - Nemoj previše čekati, Alex. Obe ćaj mi. Nasmiješio se. - Ne ću, Karen. Obe ćavam. No zasad je morao nešto obaviti, te se probio do skupine iskusnijih vojnika koji su se okupili oko starijeg 74
vodnika za šankom. - Dobar dan, Alex, ti stari klipane. Želim re ći, gospodine - re če stariji vodnik, obra ćajući se svojoj čaši piva. - Priča se da si se sino ć dobro proveo! Ostali su se smijuljili. - Možda sam popio pi će - prizna Alex. - Hi dva. - U miješanom društvu? - Ni to nije nemogu će. Stariji vodnik kimne. - Pa, danas izgledaš usrano. Tako ti i treba. Siroti stari Don, eh. - Siroti stari Don - ponovi Alex. - Proveo je veoma tešku zadnju minutu, a nadam se da Karen nikad neće saznati pojedi nosti. No trebao si ga vidjeti kako visi iz onog helikoptera dok meci SRL-a i kalashnikova fijuču oko njega, a on kosi iz svojeg automata. Kad govorimo o Smrti odozgo. Stariji vodnik kimne s odobravanjem. - Čujem da ni ti nisi bio loš? Alex slegne ramenima. - Imali smo sre će. Lako smo mogli izgubiti mnogo više ljudi. Idu ći put bismo jednostavno trebali pustiti da taoce pojedu ili ih nasjeckaju na komadi će ili što god. - Ti si to rekao - reče stariji vodnik i bez rije či pruži čašu da mu je opet napune. Pogledao je Alexovo odijelo. - Čujem da su te prije vremena povukli iz Freetowna. Neki čudan posao, tako sam čuo. - Tako nekako. Pokušavam na ći nekoga s kim si ti možda u vezi. Denzil Connollv. Ostali su razmijenili poglede. - Već dugo nisam čuo to ime - reče voda snajperske ekipe po imenu Stevo. Govorio je opreznim tonom. Alex ništa nije rekao. Ne postoji zaku častija, tajnija i suptilnija komunikacijska mreža od one izme ñu narednika britanske vojske. Neko ć je bio dio toga, ali sad nije imao pristupa. Mogao je jedino iznijeti svoj zahtjev i čekati. - Bilo je nečeg čudnog s Denom Connollvjem - re če stariji vodnik i pogleda Alexa. - A to u tvojoj ruci mi izgleda poput prazne čaše. Mislio sam da bi časnici trebali pružati primjer. Alex je znao da je to sve što će zasad dobiti. Prepuna krigla stigla je do njegove ruke. Netko je govorio preko mikrofona i nadja čao buku smijeha i žamor. Napravit će licitiranje za opremu Dona Hammonda, a zarada će se predati Karen i Cathy. Dva sata kasnije Alexu se vrtjelo u glavi od Stelle Artois, a šok od susreta s Meehanom na sprovodu se ublažio. Izišavši na iznenadnu tišinu kišne ve čeri, zaputio se prema stražarnici. Nakon vojarne u Herefordu, Credenhill kamp se doimao poput goleme visokotehnološke gra ñevine, više kao softivare park ili aerodrom nego nešto drugo. Zavukavši glavu u stražar-nicu, pitao je može li mu netko pozvati taksi koji će ga prebaciti natrag u Hereford. No pokazalo se da jedan od policajaca na dužnosti ide u onom smjeru te mu je ponudio prijevoz. Denzil Connolly. Ime je poskakivalo Alexovim umom. Za slu čaj da se netko ne čega ipak sjeti, ostavio je broj svojeg mobitela Stevu i starijem vodniku. Postoje dva načina za hvatanje grabežljivca kakav je Meehan. Jedan je postaviti mamac i izmamiti ga na otvoreno, a drugi je prona ći njegov brlog i vrebati. Ako je potrebno, Alex je kanio iskušati oba na čina. Vrativši se u stan, nazvao je Sophie. Njezin ku ćni telefon bio je zauzet, a mobitel isklju čen. Deprimiran poslijepodnevnim doga ñajima i omamljen od alkohola, razmišljao je bi li nazvao Gail. Dugi je trenutak osjećao njezino tijelo uza svoje, mekano i podatno. U posljednjem se trenutku predomislio. Preodjenuo se u gornji dio trenirke i kratke hla če, te je izišao i po čeo tr čati prema predgrañu. Kiša je sad ja če padala, smra čilo se i ve ćina je prodavaonica bila zatvorena. Pločnici su bili gotovo pusti, ali Alex je ponovno imao neugodan osje ćaj da ga netko promatra. Priberi se, rekao je sebi. Paranoja ti ne će pomo ći.
Uskoro se našao na praznoj cesti što je vodila prema jugu. Hladna i čista kiša šibala ga je ,po licu i rukama, 75
disanje mu se smirilo i pronašlo odre ñeni ritam, a um mu se razbistrio. Mora paziti što radi, rekao je sebi, ili barem biti malo diskretniji. Ono sinoć bi mu se zacijelo moglo oprostiti jer je njegov najbolji prijatelj poginuo na zadatku, a svatko ima pravo povremeno poludjeti, no ako mu to prije ñe u naviku, ljudi će po četi misliti da gubi kompas. A kad se to dogodi, pa, samo treba pogledati Franka Wisbeacha da bi se vidjelo što se doga ña kad se dobar vojnik po čne gubiti. Potaknut novom odlu čnošću, dao je sve od sebe tijekom otprilike osam kilometara natrag do Hereforda. Kiša je i dalje padala, gotovo je pljuštalo, a on je osje ć ao kako mu se na jednoj peti stvara novi žulj. Vrativši se u stan, istuširao se i opet pokušao nazvati Sophie. Isti rezultat: ku ćni telefon zauzet, mobitel isklju čen. Na brzinu se odjenuo, spakirao kov čeg, zaključao stan i sjeo u biserno bijelu karman-ghiu. Skrenuvši prema Ledburv Roadu, zaputio se u London. Bilo mu je drago da opet vozi svoj automobil i osje ća kako motor veselo prede dok kiša pljušti po vjetrobranu. Ray Temple je prije dvije godine prihvatio trideset godina staru karoseriju umjesto duga, te je iznova izgradio automobil od kota ča nagore, a potom ga je prodao sinu po povoljnoj cijeni od 5000 funti. Automobil je mogao doista brzo voziti, ali je Alex pazio da ne prekora či ograničenje brzine. Bez obzira koliko se alkohola u krvi tolerira u današnje vrijeme, bio je neugodno svjestan činjenice da ga ima previše. Poslije pokopa popio je samo dva piva, pa možda tri, ali vjerojatno je dosta toga ostalo od prethodne ve čeri. No s druge strane, tr čao je više od petnaest kilometara, a to je zacijelo potrošilo dio alkohola, zar ne? No bolje je ne riskirati, malo se ugledati na vožnju Dawn Harding. Dok je čekao na semaforu ispred Cirencestera, utipkao je njezin broj. - Dakle, čime se baviš? - pitao je. - Sto se to tebe ti če? - Kako se zove, Harding? - Odrasti, Temple. - Možemo li se dogovoriti za sutra ujutro? - Iz nekog posebnog razloga? - O tome ne mogu govoriti telefonom. Sto misliš o doru čku? - Dobro. U osam sati ispred moje uredske zgrade. Veza se prekinula. U Aveniji Western, kad je ušao u London, opazio je prodava ča ruža na ugibalištu. Zaklju čio je da zacijelo neće naći otvorenu cvje ćarnicu, te je kupio ruža za dvanaest funti, sve što je čovjeku ostalo. Sjetivši se Dawninih riječi, skinuo je celofan. Ruže nisu baš bile previše svježe i uop će nisu mirisale; drugim riječima, još uvijek su izgledale kao da su kupljene negdje usput; ali bolje to nego ništa. Pola sata kasnije parkirao je automobil u Pavilion Roadu, blizu Ulice Sloane. Kiša je prestala, a plo čnici i cesta srebrnasto su se presijavali pod uli čnim svjetiljkama. Ruže je tutnuo ispod jedne ruke, a prstima druge popravio frizuru, te se zaputio prema zgradi u kojoj se nalazio Sophien stan. Pogledavši prema njezinom prozoru, vidio ju je u bijelom ogrta ču od frotira što ga je maznula u hotelu Crillon u Parizu. Nalazila se u spava ć oj sobi, zure ći prema istoku. Tada se druga osoba u ogrta ču od frotira pojavila kraj nje i stavila joj ruku oko ramena. Tko je to, jebi ga, pitao se Alex, a srce mu je posko čilo u prsima. Stella, možda? No ve ć je znao da nije Stella. Potrčavši natrag do automobila, prekopavao je po svojoj putnoj torbi, izvukao dalekozor zeiss i izoštrio ga na dva lika. Bio je neki tip. Neki klipan moderne brade. Osje ćao se kao kod ku će, hvala lijepa, rukom obujmivši Sophie koja je izgledala poput zadovoljne ma čke. Pa, doista nije gubila vrijeme, zar ne? Glupi idiote, pomislio je i bacio ruže nasred ceste. Glupi idiote!
76
17
- Dakle - re če Dawn, miješaju ći tamnocrveni čaj što ga je vlasnik kafi ća upravo spustio pred nju. Ho će li ovo biti duga ili kratka prepirka? - Platio sam za dugu - re če Alex. Hladno ga je promatrala. Alex je shvatio da je njegov telefonski poziv nakon sprovoda smatrala bodom protiv njega. Mislila je da je prolupao, da je po čeo zamišljati stvari. - Gledaj, imam vraški mnogo posla. Sto zapravo želiš? - Želim s tobom razgovarati o Georgeu Widdowesu. Ne vjerujem da će upaliti vaša ideja podmetanja zamjene. Mislim da Meehana možemo zaustaviti jedino ako mu postavimo zamku. Ako pravog čovjeka vratimo u kuću, kao mamac. - Ni slučajno. Tu imamo sve pod kontrolom. Čovjek kojeg smo onamo poslali uvelike sli či Georgeu, doista. Nosi Georgeovu odje ću, svaki dan vozi njegov automobil u London... - Meehan je zasigurno pogodio da ć ete to pokušati - nestrpljivo će Alex. - Sigurno ga je provjerio. - Samo iz daljine, što znamo na temelju našeg otkri ća kraj Gidlevjeve ku će. Ono je stablo sigurno sto trideset metara udaljeno od ku će. Uopće neće otkriti prijevaru s te udaljenosti. - Stablo je bilo mjesto za promatranje s kojeg je pratio sigur nosne postupke i prou čavao pse. Sigurno je izbliza pogledao Craiga Gidleyja prije nego ga je ubio, vjeruj mi. Vjerojatno se ranije tijekom dana smjestio uz cestu i provjerio ga kroz kapiju. Poznavao je Gidlevja, baš kao što poznaje Widdowesa. Bio bi mu dovoljan jedan pogled. Zacijelo mu je jedan pogled i sada bio dovoljan da bi vidio da ste postavili zamjenu. Zato se ništa nije dogodilo. Zbog toga i zbog činjenice da cijelo ono podru č je sigurno vrvi od snajperista. Moraš imati na umu da je naš čovjek obavljao službu u Belfastu i South Armaghu. Ima nos za takve stvari. Njezina mu je šutnja rekla da ima pravo što se ti če skrivenih snajperista. Polako je spustila žli čicu na tanjurić i namrštila se. - Gledaj, ako ništa drugo, pobrinuli smo se da George Widdowes ostane živ. - Meehan će prije ili kasnije otkriti gdje ga držite - re č e Alex. - Slijedit će ga kad se bude vra ćao s posla. Ne postoji beskona č no mnogo izlaza iz Thames Housea i da, znam za podzemne garaže, tunel i sve ostalo, a prije ili kasnije, znat će i on. Meehan će paziti na sve izlaze, jedan po jedan. Možda će mu trebati mjesec dana, možda godina, ali na koncu će uspjeti. Vidjet će Widdowesa kako odlazi iz zgrade i slijedit će ga do mjesta gdje se krije. Gdje zapravo živi Widdowes, službeno? - U Hampshireu - re če Dawn. - Svi su ti momci u Hampshireu dok Widdowes odlazi u neku bijednu sigurnu ku ću u Docklandsu ili Alpertonu ili Gants Hillu, čekajući da dobije metak u čelo? Trenutno Meehan ima sve pod svojom kontrolom; moramo se prestati povla čiti i uzeti kontrolu u svoje ruke. Dawn zamišljeno napu ći usne. - Barem iznesi tu ideju Angeli Fenwick - nastavi Alex. - Ako se ona u na čelu složi, po ći ćemo do Widdowesova stana i pogledati možemo li postaviti zamku. - Ništa ne mogu obe ćati - na koncu će Dawn. - No reci mi što želiš u činiti, a ja ću to prenijeti zamjenici direktora. - - Možeš li usporiti, molim te - re če Dawn - ne pokušavamo postaviti brzinski rekord. Vozili su se cestom M3 za Hampshire, ovoga puta u karman--ghii. Alex joj je rekao da ne bi mogao podnijeti još jedno putovanje s njom za volanom, a ona je odbrusila da nema ništa protiv ako je netko drugi vozi, to bi zapravo bila promjena. 77
Alex se iznenadio, a Dawn se vjerojatno ljutila, kad je Angela Fenwick pristala na njegov zahtjev da pregleda Widdowesovu ku ću uz mogu ć nost vra ć anja agenta onamo i postavljanja zamke za Meehana. George Widdowes je živio malo izvan sela Bishopstoke u dolini Itchen. Longwater Lodge, gdje je sada sam živio, neko ć je bio dio mnogo ve će Longwater House, što je sada fakultet za menadžment. Okružena stablima i grmljem, pedesetak metara udaljena od ceste, ku ća je sa stražnje strane imala pritok rijeke Itchen koja je tekla terenom glavne zgrade. Alex i Dawn su parkirali četiristo metara dalje, ispred puba Pied Buli u glavnoj seoskoj ulici, te su polako krenuli prema Longwater Lodgeu kao da su mladi par koji je uzeo slobodan dan. Nakon ju čerašnje kiše polja su odisala ljetnom svježinom, a ravnomjeran zuj p čela nadjačavao je zvuk prometa s udaljene ceste. Kuća se doimala praznom. Zavjese su bile navu čene, vani nije bilo automobila, a novi natpis PRODAJE SE stajao je na vrtnom ulazu. Natpis je bio Dawnina ideja, a nekako se pobrinula da se postavi u roku od sat vremena. Ukoliko bi se netko raspitivao kod londonskog agenta za prodaju nekretnina čije se ime ondje nalazilo, dobio bi objašnjenje da vlasnik kani prodati ku ću u skoroj budu ćnosti, ali agencija još nije dobila potpune upute. Alex se iznenadio brzini kojom se ideja provodila u djelo, kao i spremnosti na suradnju agencije za prodaju nekretnina. -O, mi svugdje imamo prijatelja - zadovoljno ga je obavijestila Dawn. - Prili čno smo jaki na tržištu nekretnina. Natpis je onamo postavljen kako bi ona i Alex mogli slobodno pro ći imanjem. Ako želimo sve dobro pogledati, rekla mu je, bolje da to u činimo na lakši na č in i po ñ emo ravno kolnim prilazom. Ako bilo tko motri na imanje, jednostavno će pretpostaviti da smo zainteresirani za kupovinu. Okrenuvši leña kući, Alex je pogledom prešao po okolini. Još uvijek zelena polja kukuruza okružena živicom i hrastovima na višem terenu; livade povremeno poplavljene u dolini, vrbe i jablani uz rijeku. Stotine vidljivih jutara i tisu ću mjesta gdje bi se iskusan čovjek mogao sakriti. Čuvar je ondje negdje, motri na kuću, ali mogli bi poslati cijeli bataljun vojnika sa psima i helikoptere, a ipak ga ne bi našli. Pri prvim naznakama potrage jednostavno bi nestao. Alex je zurio preko ceste u osun čanu zelenu dolinu. Znao je da ne će opaziti izdajni čki znak kao što je bljesak dalekozora, ali je optimisti čan trenutak ili dva ipak zurio. S mosta na rijeci njih su dvoje promatrali ku ću i njezin okoliš. Imanje se sastojalo od otprilike jutra i pol. Cesta na kojoj su stajali zaobilazila je desnu prednju stranu vrta, a od njega ju je dijelio zid visok oko metar i pol i uredno podrezana živica od tise. - Onuda naši ljudi no ću ulaze - re če mu Dawn. - Penju se preko zida kad se smra či i sve nadziru kroz naočale za no ćni vid. - Kako dolaze ovamo? - Land roverom. Parkiraju stotinjak metara dalje, iza zavoja. - Sigurno ih je ve ć prve večeri otkrio - reče Alex. - Možeš biti sigurna. Dawn slegne ramenima. - Možda imaš pravo. - Imam pravo - re če Alex. - Gotovo je sigurno da nas i sada promatra. Poljubi me! - Samo sanjaj. - Mislim ozbiljno. To čine normalni parovi kad gledaju ku će. Drže se za ruke. Ljube se. To zna či da... - - Savršeno dobro znam što to zna či. - Okrenuvši se, ovlaš ga je poljubila u lijevi obraz. Namrštio se. - O, ma daj, še ćeru, možeš ti i bolje od toga. Pomisli kako bismo ovdje mogli biti sretni. Zamisli kako maleni Bethanv i Jordan i Kylie tr če u kuću s buketi ćima cvijeća i ska ču po našem krevetu subotom ujutro. Misli na pjesme što ćeš ih pjevati dok pe češ kruh i ribaš pod. Sjeti se kakav ćeš džem napraviti. - Ti si bolestan, Temple. - Nisam bolestan, še ćeru, samo želim pravi poljubac. U ovoj fazi ne moramo koristiti jezik, ali ipak mislim da bi trebalo biti uvjerljivo. - Nemoj biti odvratan. I prestani me zvati »še ćeru«. 78
- Hoću, ako me odmah sada poljubiš u usta, u trajanju od najmanje pet sekunda. Ne u č iniš li to, bojim se da ć u te i dalje tako zvati. Uz dugi patni čki uzdah okrenula se prema njemu i obavila mu ruke oko vrata. Imala je veoma mekana usta. Čak je zatvorila oči. - Eto - na koncu će on. - Nije bilo tako strašno, zar ne? Trenutak je šutjela. - Bilo je i gore - re če. Obujmio ju je oko struka, osjetio kako joj se tijelo uko čilo, a zatim je njezina ruka polako obavila njegov struk. - Koliko snajperista? - upita Alex. - Najčešće dva, mislim. Jedan negdje s prednje strane, a drugi otraga. Sumnjam da bi netko mogao neopazice pro ći kraj njih i doprijeti do ku će. - Ja nisam baš tako siguran - re če Alex. - Proše ćimo vrtom. Mnogo pokazivanja u tlo, molim te. Mnogo pri če o tome gdje ćemo posaditi grašak i gdje ćemo staviti lukovice šafrana te, zaboga, u ovom tlu nikad neće uspijevati kamelije. - Doista si čvrsto odlučio da ćeš me natjerati da izgledam i osje ćam se što gluplje, zar ne? - promrmljala je. - Ne, nisam. Samo te nastojim sprije čiti da izgledaš poput časnice MI5, nekoga koga bi Meehan na prvi pogled prokužio. Kao što sam rekao, vjerojatno nas i sad promatra. Da sam ja na njegovu mjestu, ja bih gledao. Pogledajmo iza ku će. - Sto se nadaš da ćeš na ći? - Zacijelo je proučio ovo mjesto, tražio kuda bi no ću mogao ući. Neki ulaz na imanje, a da ne naleti na ljude iz osiguranja. Ja tražim taj ulaz. - Znaš li kako bi ti to u činio? - Prilično sam siguran da znam, ali bih ipak želio prošetati naokolo. Što je s tobom? Kako bi ti ušla? - Možda bih ubila čuvare? Puška s prigušiva čem i noćnim ciljnikom? - To bi svakako pomoglo - re če Alex, pokazuju ći kuću kao da raspravlja o strehi - ali on dosad nije ubio nikoga osim svojih meta. - Ubio je Gidlevjeve pse. - Psi su samo proizvodi osiguranja. Svi ubijaju pse. No meni se čini da Meehan za sobom ne želi ostaviti višak ljudskih tijela. To mu ne dopušta ponos što ga osje ća za svoj rad. - Zar se ti to opet poistovje ćuješ s njim? Zar tako doživljavaš ubijanje? Kao rad kojim se čovjek treba ponositi? Nasmijao se. - Ti si ta koja unajmljuje ubojicu. Ti meni reci. I po ñi ovom stazom, molim te. Želim na brzinu pogledati obalu rijeke. - Misliš da će doći rijekom? - Ja bih tako postupio. Brzi zagrljaj ovdje, mislim, ispod žalosne vrbe. - Zar baš moramo? - Bojim se da moramo. Mjesto je previše romanti čno da bi ga se zaobišlo. - O, je li? Što zapravo čini romantičnim neko mjesto, po tvojemu mišljenju? - - Mislim da to može biti bilo gdj e, ako si s nekim koga doista, doista... Prekrižila je ruke na prsima. - Nastavi. - Poljubi me, Harding! Njezine su ga o či bezizražajno gledale. Polako mu je obavila ruke oko vrata i pritisnula usne na njegove. Kroza svoju i njezinu košulju osjetio je lagani pritisak dojki. Potom je koraknula unatrag. - To baš nije bilo visoko na Richterovoj ljestvici - pobunio se. - Mi smo navodno u braku - rekla je i okrenula se prema ku ći. - Ne zaljubljeni. Nastavili su hodati obalom. Rijeka je bila spora i duboka, a njezina blistava površina doimala se gotovo viskoznom na suncu dok se u njoj savršeno odražavalo zelenilo s obale. Dva metra ispod površine smaragdnozeleno bilje njihalo se i vuklo po glatkim oblucima. 79
Promatra nas, s posvemašnjom je sigurnoš ću razmišljao Alex. I pita se: je li ovo dvoje doista mladi bra čni par kakvim se čini, ili su me došli uloviti i ubiti? - Evo - re če. - Ovuda će do ći. Nemoj stati. Nastavi hodati. Pri ći će bešumno s mjesta oko dvjesto metara uzvodno; po mraku ga nitko ne će vidjeti u crnom ronilačkom odijelu; i popet će se izmeñu ova dva grma. - Jesi li siguran? - Posve. Točno bih tako ja u činio. Pokriva ga grmlje na obali i žubor vode, tu je najmanja udaljenost do kuće; sigurno ne želi previše prostora što ga treba prije ći; osim toga, postoji ravna stijena ispod vode po kojoj se može popeti. Ve ć je to iskušao. Kad budemo pošli natrag, vidjet ćeš otisak čizme u algama na stijeni, te nekoliko grana koje izgledaju kao da ih je netko iskrivio dok se izvla čio van. Isprobavao je. Dawn je čučnula i zagledala se u žute cvjetove. - Kako znaš da je to bio on? - Pa, tko bi se drugi izvlačio iz rijeke u vrtu Georgea Widdo- wesa? Vjerojatno je imao pojas s utezima kao protutežu uzgonu ronila čkog odijela, te se pri dolasku držao nisko u vodi. Vidio sam slomljeni korijen gdje je po mraku možda pokušao objesiti pojas. Nije želio izi ći iz vode s tim na sebi. - Sve si to opazio za ono kratko vrijeme koliko nam je trebalo da pro ñemo kraj tog djeli ća obale? - Znao sam što tražim. Sto sam o čekivao da ću vidjeti. - Pomislio je na Sierra Leone i zapjenjenu sme ñu struju rijeke Rokel. - I ja sam na taj na čin krišom prilazio cilju. Rijeka je bila malo problematičnija od ove, ali princip je isti. - Dakle, što predlažeš? Da jednog snajperista pošaljemo na stablo, kako bi čekao da se Meehan pojavi iz rijeke. Nešto kao vrebanje na nilskog konja? - Dok su vaši snajperisti ovdje, on ne će do ći - reče Alex. - To je tako jednostavno. Osim toga, on ve ć zna za zamjenu. Sad ve ć zacijelo zna čovjekovo ime, adresu i ku ćni telefonski broj. - Sto onda želiš re ći? - Riješite se snajperista, zamjene, svega. Povucite sve njih i vratite ovamo Georgea Widdowesa. Ja ću takoñer doći s njim, zajedno s još jednim čovjekom za poja čanje, te ćemo postaviti vlastitu zamku, pravu ekipu za ubijanje. Meehan će prije ili kasnije morati doći, a tada ćemo srediti gada. - Kakvog čovjeka za poja čanje? Alex je odmah pomislio na Stana Claytona. - Nekoga iz Hereforda. Jednog od mojih ljudi. - Ne dolazi u obzir da u ovo bude upleten još netko tko nije iz MI5, bojim se. Ovo je veoma tajna operacija, a ne okupljanje tvojih prijatelja iz vojarne. - Slušaj - tiho će Alex. - To nisu samo moji prijatelji iz vojarne, ve ć ljudi koji imaju najbolju obuku i iskustvo u ovoj vrsti nadziranja. Momci koji su dane i dane proveli leže ći u grmlju kraj IRA-inih spremišta oružja, ili su čekali bosanske ratne zlo čince. Uza sve dužno poštovanje tvojim ljudima, vidio sam ih na djelu, a upadaju u o či na kilometar. Samo još jedan čovjek iz moje RWW ekipe, to je sve što tražim. - Mogu prenijeti zahtjev, ali već ti sada mogu re ći kako će glasiti odgovor. Alex odmahne glavom. — Ti još uvijek ne shva ćaš, zar ne? - Previše dobro shva ćam. Želiš ovo pretvoriti u operaciju Pukovnije. Pa, bojim se da je previše osjetljiva za tako nešto. - Želiš reći da ne vjeruješ da će još netko šutjeti o onome što je zapravo jedan od najve ćih zajeba u povijesti vaše službe. Bojiš se da će se po četi postavljati pitanja o sposobnosti vaše službe, kad je rije č o obavještajnim poslovima u provinciji, ako se pro čuje da je jedan od vaših agenata postao PLRA-in ubojica koji je svoju sjajnu karijeru okrunio mu čenjem i ubijanjem biranih časnika MI5. Ljudi bi mogli do ći do zaklju čka da će Ministarstvo financija pametnije utrošiti novac ako ga dodijeli nekoj drugoj agenciji. MI6, naprimjer. Pri spominjanju mrskog rivala Thames Housea, Dawn Harding je gotovo iskesila zube. - Prekora čio si svoja ovlaštenja, satnice Temple. Sad radiš za moju službu i bilo bi lijepo da poštuješ taj autoritet. - Čak i kad su zapovijedi protuzakonite? Dawnino se lice uko čilo. - Ponašajmo se kao odrasli ljudi, može? Oboje znamo što se mora u činiti, oboje znamo zašto. Kao što sam rekla, prenijet ću tvoj zahtjev, ali ti sad mogu re ći kakav će biti odgovor; ako ti treba pojačanje, dobit ćeš ga od MI5. Pod pretpostavkom, naravno, da uop će prihvate tvoj plan. 80
Alex bezizražajno kimne. - Idemo pogledati ku ću. Kimnula je i slijedila ga prema ku ći. - Na kraju krajeva - suho će on - moramo provjeriti postoji li soba u kojoj će se djeca mo ći igrati. Pola sata kasnije dvoje potencijalnih kupaca Longwater Lodgea sjedilo je u tihom kutku Pied Bulla. Na zidovima su se nalazile fotografije lokalnih ekipa kriketa, me ñu konjskom ormom, vija čama za žito, lopatama za slad, kosama i drugim poljoprivrednim alatkama. Dogovorili su primirje. - Čini mi se - rekao je Alex nakon što su stigli njihovi sendvi či i pi će - da je tvoja zamjenica direktora vjerojatno izvan opasnosti. Sasvim je mogu će da ona nije jedna od Cuva- rovih meta. Dawn stisne o či. - Zašto to kažeš? - Fennu je odrezao jezik, u redu? - U redu. - Gidlevju je iskopao o či? - Tako je. - Widdowesu će, ako ga se do čepa, odsje ći uši. - Zašto to misliš? - Pa, pomislio sam da bi se moglo r aditi o tri mudr a majmuna: ne vidi zlo, ne govori zlo, ne sluša zlo. Kimnula je. - Pomislila sam na to čim sam vidjela što je u činio Craigu Gidlevju. Možda nam je poslao poruku da su, dok su bili živi, vidjeli, govorili i slušali zlo, a tek sad kad su mrtvi... Alex kimne. Mislio je da je to sjajno zaklju čivanje s njegove strane, te se prili čno razo čarao da je i ona došla do istog zaklju čka, i to prije njega. - Zapravo sam želio re ći - nastavi on - da postoje samo tri mudra majmuna. Dakle, pod pretpostavkom da bi vaš čovjek Widdowes trebao biti tre ći, Angela Fenwick je izvan opasnosti. - Dvije stvari - reče Dawn. - Prvo, ovdje imamo posla s psihopatskim ubojicom. Pridavanje logike ili strukture njegovim postupcima i pretpostavka da će se pridržavati te logike, zna či traženje nevolja. On će učiniti ono što će učiniti, točka. Drugo, razmisli o ovome. Na internetu sam potražila izraz »mudri majmuni«. Iz džepa jakne izvadila je presavijeni list papira. Alex je vidio da je rije č o ispisu web stranice londonske aukcijske ku će. Predmet 42 - »Četiri mudra majmuna«. Netsuke, trinaesto stolje će. Ovo je veoma rijedak i važan komad po tome što prikazuje četiri mudra majmuna, a ne tri, kako je uvriježeno. Majmuni su u Japan stigli iz Kine u osmom stolje ću, a donio ih je budisti čki svećenik sekte Tendai, te se vjeruje da su povezani s bogom Vajra, plavog lica. U po četku su postojala četiri majmuna: Mizaru (ne vidi zlo), Mazaru (ne govori zlo), Mikazaru (ne sluša zlo) i Ivvazaru (ne zna za zlo). Kao u ovom primjeru, Ivvazaru je uvijek prikazan s rukama na srcu. Me ñutim, do četrnaestog je stoljeća četvrti majmun nestao iz većine prikaza, a nema ga ni na najpoznatijem primjeru, rezbariji iz sedamnaestog stolje ća iznad vrata svetišta u Nikkou, Japan. Postojanje četvrtog majmuna na ovom drevnom djelu zapravo naglašava dvosmislenost tradicionalnih vjerovanja. Jer dok na jednoj razini odbijanje da se vidi, čuje ili govori zlo pruža duhovnu zaštitu, na drugoj razini ostaje otvorena mogu ćnost moralnog odvajanja - zatvaranjem srca. Alex je pročitao tekst i vratio papir Dawn. - Zna či, postoje četiri majmuna - progun ña. - Možemo li pretpostaviti da naš Čuvar zna za četvrtoga? - Meni je trebalo manje od minute da ovo na ñem na inter netu. - Valjda imaš pravo - re če Alex. - Ima još nešto - nastavi Dawn. - Sje ćaš li se Meehanovih fotografija što si ih vidio u Thames Houseu? Alex kimne. 81
- Sjećaš li se one snimljene u kuhinji njihove ku će u Derrvju? One na kojoj su oba roditelja? Pa, ako je uve ćaš, možeš vidjeti da se na polici nalaze nekakvi mjedeni ukrasi. Postoji zvono u obliku djevoj čice u nizozemskoj nošnji, minijaturna deva i malena č etvrtasta stvar č ica za koju bih se kladila da je kip mudrih majmuna. Alex kimne. - Pa, čini se da smo shvatili njegove namjere -re če. - A tvoja gospo ñica Fenwick mogla bi biti četvrti majmun. - Toga smo se uglavnom i bojali. - Mogla si mi to ranije spomenuti - re če Alex. - Kao što sam ve ć rekao, sve što mi pomaže da ga bolje upoznam, pomo ći će mi u sukobu s njim. - Zapravo smo se nadali da ćeš nam ga skinuti s vrata prije nego predvi ñeni broj žrtava postane... stvaran. Te se ve č eri u sigurnoj ku ć i u Pimlicu preodijevao u trenirku, pripremaju ći se za tr čanje, kad je zazvonio njegov mobitel. Zvala je Dawn, premda se nije predstavila. - Dobio si ono što si želio - odlu čnim je glasom rekla. - Naš se prijatelj prekosutra vra ća u svoju ku ću u Hampshireu. - Mogu li uzeti nekog od mojih ljudi? - upita Alex. - Ne. Možeš uzeti nekoga od naših ili ideš sam. - Razumijem. - Namrštio se. - Slušaj, bi li pošla na pi će ili tako nešto? - Znači, ruže nisu djelovale? Zaboravila sam pitati. - U glasu joj se osje ćalo da se zabavlja. Šutio je. Duboko je udahnuo. - Želiš li po ći na pi će ili ne? No veza se ve ć prekinula.
18
- Dakle - re č e George Widdowes. - Doista ste sigurni u ovo? Sigurni ste da ćete uspjeti svladati Meehana kada do ñe? - Da - re če Alex. - Jesam. Dosad je sve bilo po njegovu. Mogao je birati vrijeme i mjesto. Sad ćemo ga prisiliti na drukčiji način. Č asnik MI5 i SAS-ov satnik sjedili su u predsoblju ureda Angele Fenwick u Thames Houseu. - Ispričajte mi - reče Widdowes. - U osnovi - objasni Alex - postavit ćemo mamac u zamku. Kao što znate, ispred vaše ku će nalazi se natpis PRODAJE SE. Vi ćete se na nekoliko dana vratiti onamo i za tri dana po četi nadgledati ukrcavanje svih vaših stvari u kamione za selidbu. Imate li mnogo stvari? Widdowes umorno odmahne glavom. - Ne previše. Je li to baš nužno, sve to seljenje? - Moramo to učiniti kako treba. Meehanu će to imati smisla. Bojite se i osje ćate se izoliranima u takvoj osami, te selite natrag u London. Možda vam je čak nare ñ eno da se preselite u London. Bez obzira o čemu je riječ, to će vam mjesto nedostajati pa ste, s obzirom na nazo čnost dvojice policajaca, odlu čili ondje bez opasnosti provesti još nekoliko posljednjih no ći. - Mislite li da će ga to navesti da pokuša? Alex kimne. - Mislim da ho će. Ako ne do ñe u sljedećih četrdeset osam sati, sigurno će doći kad vidi da se namještaj ukrcava u kamion. Znat će da mu je to posljednja prilika, da je uludo potratio sav trud oko 82
priprema i nadziranja, te će morati krenuti iznova. - Mislite da ćemo sve to uspjeti izvesti, a da ga ne prestra šimo? - Pa, to je pitanje. Bude li mu se nešto činilo čudnim, ne će doći; ipak je mnogo nau čio u PIRA-i. Kad biste se samo vratili u ku ću bez ikakvog osiguranja, primjerice, doista bi bio veoma sumnji čav i odustao bi od cijeloga plana. No ja pretpostavljam da će on, kad vidi one naoružane policajce, zaklju čiti kako vi mislite da ste sigurni. - Naoružani ga policajci ne će navesti da odustane? Alex se nasmiješi i odmahne glavom. - Dakle, zašto ne bi jednostavno čekao tu ve čer i slijedio kamion za selidbe? Slijedio ga do moje nove kuće ili stana? - Jer kamion nikamo ne će otići. Ukrcavanje će završiti oko šest, a zatim će voza č odvesti kamion nekoliko stotina metara niz cestu i negdje parkirati kako bi čekao idu će jutro. Lokalne tvrtke za selidbe to često rade da svojim ljudima ne bi morale pla ćati prekovremeno. - Zašto ne bi čekao idu ći dan i tada slijedio kamion? - Jer bi mogao po ći bilo kamo, možda u neko skladište, a tada bi vaš novi stan morao iznova tražiti. Osim toga, znat će da će mjesto gdje ćete boraviti imati neusporedivo bolje osigu ranje od ove ku će. Znat će da ku ća u Hampshireu pruža daleko najbolju priliku što će je imati. - A vi ćete ga čekati? — sumnji čavo upita Widdowes. - U osnovi, da. Sakrit ću se kraj rijeke i ubit ću ga iz blizine pištoljem s prigušiva čem čim se pojavi. - Kako ćete biti sigurni da on ne zna da ga ondje čekate? - Ne ć e znati - tiho će Alex. - Ra č unajte na to. Ve ć sam ranije postavljao zasjede. Na parkiralištu ispod Thames Housea, malo vi še od dvadeset četiri sata kasnije, Alex se smjestio u prtljažnik automobila koji je navodno pripadao Widdowesu. BMW je bio opremljen ure ñajima za motrenje i neprobojnim staklima. - Hoće li vam biti dobro ondje unutra? - pitao je Widdowes. - Da, bit će u redu. Dodajte mi moju opremu, a svoje stvari stavite na stražnje sjedalo. Vožnja je trajala oko sat i pol, a kad su stigli na cilj, Alex je osje ćao vrtoglavicu i mu čninu od ispušnih plinova. Kad je Widdowes napokon otvorio vrata prtljažnika, našao se u mraku garaže Longwater Lodgea. Osvijetlivši svoj sat, Alex je vidio da je nekoliko minuta prije pet poslije podne. - Dobro -rekao je nakon što je minutu ili dvije protezao noge. - Ova vrata vode ravno u ku ću? -Da. - Postoji li neka prostorija bez prozora? ; - Postoji podrum, da. - Savršeno. Ondje ću smjestiti svoje stvari. Možete li me onamo odvesti, a da ne pro ñemo kraj previše prozora? Widdowes kimne i otvori vrata što su vodila u ku ću. Alex je, osjećajući se pomalo smiješno, četveronoške slijedio visokog muškarca u Barbour kaputu. Stigli su do jednih vrata što ih je Widdowes otvorio. Alex se prebacio na stubište i uzeo svoju torbu od starijeg čovjeka, a on je potom pritisnuo prekida č za svjetlo i slijedio ga u podrum. Prostorija je bila pristojne veli čine i ne previše vlažna. Ispred njega se nalazio veliki kotao, isklju čen. Uz druge zidove bili su polica za vina, stolarska radna klupa, nekoliko svežnjeva časopisa, sanduk patrona za sa čmaricu i stara putna škrinja. - Imam poljski ležaj - reče Widdowes. - Donijet ću ga dolje. Dok je on bio gore, Alex je raspakirao svoj kovčeg. Odjeću je ostavio unutra, a oružje i opremu složio na stolarsku klupu. Tu je bio glock 34, prigušivač, laserski nišan na tvorničkom postolju, rezervna litijska baterija za laserski nišan, dvije kutije od dvadeset pet 9mm metaka sa šupljim vrhovima i Recon nož. Osim toga, imao je vre ću za spavanje i limenku vodootporne crne kreme iz prodavaonice opreme za preživljavanje u Eustonu, par ribarskih čizama iz Farlowa, te posve crno ronila čko odijelo, pojas s utezima i peraje iz prodavaonice ronila čke opreme u Fulhamu. Alex ina če nije ljubitelj kupovanja, ali spoznaja da troši novac MI5 uljepšala mu je jutro. Kad se ponovno pojavio nose ći poljski ležaj, Widdowes se •doimao uzrujanim pri pogledu na Alexovu 83
zbirku. Zapravo, izgledao je veoma prestrašeno. Lice mu se zarumenjelo, a o čima je nelagodno pogledavao naokolo. Sto uop će nije čudno, pomislio je Alex. Spoznaja da si sljede ći na popisu dokazanog psihopata kakav je Meehan može jedino biti zastrašuju ća. - Je li vam dobro? - upita Alex. Widdowes kimne. - Da, dobro mi je. - Nervozno se nasmijao. - Doista ste donijeli cijelu oružarnicu. - Ne kanim ništa prepustiti slučaju kad je rije č o tom gadu - re če Alex. - Ide ravno u jebenu zemlju. Imate li vi oružje? Widdowes posegne ispod jakne, izvadi colt .38, zavrti bubanj i vrati ga u ramenu futrolu. Alex kimne. U sebi je pomislio da čovjek iz MI5 ne bi imao nikakvih izgleda kad bi došlo do sukoba jedan na jedan izmeñu Widdowesa i Meehana, ali je pretpostavio da je težina colta sama po sebi ja čala samopouzdanje. Okrenuo se Widdowesu. -Gledajte, znam da ste iskusan terenski agent i ne bih vas želio uvrijediti, ali trebali bismo odrediti nekoliko pravila, u redu? Widdowes kimne. - Izbjegavajte prozore. Sumnjam da bi pokušao pucati u vas, ali bolje je sprije čiti nego lije čiti, te ako morate pro ći kraj prozora, nemojte se zaustavljati. Bez obzira jeste li u ku ći ili vani, nikad nemojte biti statična meta i bez obzira što se doga ña, nikad se nemojte obra ćati ili vikati meni; ne optere ćujte se upozorenjima jer ako se približi, ja ću ga vidjeti prije nego vi. Ja ću paziti. Vi se cijelo vrijeme ponašajte kao da ste sami u ku ći. Jeste li upoznali ona dva policajca? - Da. To su zapravo ljudi iz MI5, u policijskim odorama. - To je u redu. Zapravo, oni bi se trebali motati oko pred njeg dijela ku će. Kretati se izme ñu ku će i ceste, te povremeno pogledati stražnji vrt. Uglavnom bi se trebali držati zajedno, tu i tamo popušiti cigaretu, tako nešto. Moraju izgledati poput nesposobnih lijen čina, kao da ne predstavljaju nikakvu prijetnju ni za koga. Možete li se pobrinuti da to shvate? Widdowes opet kimne. - Inače se ponašajte uobi čajeno. Moglo bi pomo ći ako svake ve čeri bacite bocu ili dvije, stvorite dojam da pijete. To će ga navesti na pomisao... - Da, znam na što mislite. Popustili živci, lagana meta... Alex pogleda Widdowesa. Njegov nemirni pogled, nezdrava boja i suhe usne potvr ñivali su da je doista veoma uplašen. Stavio je ruku na rame starijeg čovjeka. - George, prijatelju, zajedno smo u ovome, a ja sam posve svjestan činjenice da je vaš dio teži. Iskreno. Ako možete smisliti bolji način da sredimo toga gada, ja ću se složiti, vjerujte mi. Widdowes skupi usne i kimne. - Tako ñer mi je žao što vas tjeram na nepostoje ću selidbu, ali opet... - To je u redu - re če Widdowes neuvjerljivo se osmjehnuvši. - Ionako sam kanio srediti ku ću. Dovesti svoj život u nekakav red. Kada želite jesti? - Pa, posve se smra či oko osam sati i ja tada želim po ći na položaj. Dakle, ako bismo mogli jesti oko sedam? - Spremit ću nešto. Čekat ćete ga u rijeci, zar ne? - Takva je ideja. - Jeste li razmislili o tome kako ćete zauzeti položaj a da vas ne vidi? Mislim, moramo pretpostaviti da on promatra podru č je oko ku će. Sasvim je mogu će da to čini iz blizine. - Morat ćete me odvesti nizvodno do nekog mjesta gdje mogu u ći u rijeku, a zatim se vratiti ovamo. Negdje gdje me ne će vidjeti kako izlazim iz automobila. - To nije problem. Mogu vas odvesti do sljede ćeg mosta preko ceste, a vi se možete vratiti kroz zemljište Longwater Housea. Sada ondje nema nikoga jer je zgrada zatvorena. - Widdowes se namršti. - Ali kako znate da Meehan ne će biti ondje dolje? Kako znate da ne ćete naletjeti na njega? - Jer neće željeti naslijepo ulaziti onamo. Do ći će iz smjera odakle može promatrati ku ću i čuvare, što je uzvodno. S mjesta kamo ja idem ništa se ne može vidjeti, osim stabala. Widdowes polako kimne. - Tako je. Shvatio sam. 84
- Postoji li neki puh nizvodno uz rijeku? Neki razlog da po ñete na onu stranu? - Ima jedna prodavaonica u Martvr Worthyju. Ako se deset minuta kasnije vratim s vre ćicom... - To je u redu. Sad bih vam predložio da po ñ ete gore. Možda biste policajcima mogli odnijeti čaj, što će vam pružiti priliku da ih uputite u to kako bi trebali izgledati. - Sto ćete vi raditi? - Ja ću se sna ći, ne brinite. Vidimo se u sedam. Widdowes kimne i iskrivljeno se osmjehne. - Re ći ću vam jedno - re če. - Ako me taj tip Meehan uspije ubiti, bit će nezadovoljnih lica u Thames Houseu. Alex ga pogleda. - Angela Fenwick, za po četak - nastavi Widdowes. - Na redu je za unapre ñ enje i zato su je ubojstva Fenna i Gidlevja tako silno uzrujala. Izgubi li još nekog od svojih ljudi, to će se po č eti doimati kao nemar. Njezina bi zvijezda, kao i njezin satelit, mogla po četi padati. - Njezin satelit? - upita Alex, iznenañen gorčinom i žestinom njegova glasa. - Dawn Prokleta Harding. Zulu Dawn. Dawn Živih Mrtvaca. Čim je počela ondje raditi, prilijepila se uz Angelu; zato je tako meteorski napredovala. Sve dok Angela visoko kotira, Dawn je ondje gore s njom. No ako Angela padne, onda pada i Dawn. Nemojte zanemariti politi čku stranu ovoga, prijatelju. Doveli su vas ovamo kako biste čuvari uspon politi čkih spletkarica. - Ovdje sam kako bih čuvao vas, George. Ostalo me ne zanima. Widdowes filozofski kimne i slegne ramenima. - Žao mi je. Imate pravo, to nije vaša briga. Postajem cini čan u poznim godinama, to je sve. Kad je otišao, Alex je raširio vre ću za spavanje na poljskom ležaju, legao i zagledao se u strop. Na koncu je zatvorio oči. Ovo će biti duga no ć, pa bi bilo pametno da se malo odmori. Osjetio je kako mu u džepu vibrira mobitel. - Da? - Ovdje Dawn Harding. - Zulu Dawn! Uslijedila je tišina. - Odakle ti to ime? - pitala je optužu-ju ćim tonom. - Jesi li . . . - To je jedan od mojih omiljenih filmova - vedro će Alex. - Kako si? - Dobro - kratko ć e ona. - Je li ondje sve u redu? - Jest. - Kako se George drži? - Malo je pod stresom, ali se uglavnom dobro drži. - Misliš li da će Meehan no ćas doći? - Možda. Vrabac u ruci i tako dalje. Malo je šutjela. - Jesi li... dobro? - pitala je. - Opažam li to zabrinutost? - upita Alex, a u glasu mu se osjetio smiješak. - Ne, ni slučajno! - obrecnula se. - Samo želim znati jesi li u dobroj formi. Ne želim da se na obdukcijskom stolu pojavi još ne čije tijelo. - - Ne brini - reče Alex, a pred o čima mu je bljesnula slika Dawn visoko iznad tla, odjevene u tamnocrveno rublje. - Po brinut ču se da ostanem u dobroj formi za tebe. Prekinula je vezu. Alex se opet zagledao u strop i njegov je smiješak nestao. Imao je devedeset minuta za odmaranje. Zatvorio je o či. Widdowes ga je probudio malo iza sedam. Donio mu je tanjur pun sendvi ča od sira i šunke, jabuku, čokoladu i bocu negazirane mineralne vode od dvije litre. - Zao mi je - re če. -Nije baš neki standard. Pretpostavio sam da želite senfa? - Da. Sjajno. - Želio sam pitati. Sto ćete s pranjem? 85
- Neću se prati - reče Alex. - U zraku se može osjetiti miris paste za zube i sapuna. Ne ću upotrijebiti ni jedno ni drugo sve dok Meehan ne bude mrtav. Nadam se da dotad ne ću morati obaviti ni veliku nuždu. Sto se ti če mokrenja, pa, s vremena na vrijeme na stubama ćete naći ovu bocu. - U redu - ravnodušno će Widdowes. Alex je pet minuta u tišini jeo i pio, a zatim je napunio glockov spremnik s devetnaest metaka i ubacio ga u držak. Uperivši oružje u zid, pritisnuo je gumb za aktiviranje laserskog nišana. Malena crvena to čka pojavila se na zidu stvaraju ći tanke crte svjetlosti dok je Alex pomicao revolver. Zadovoljan, maknuo je prst s gumba. Zatim se razodjenuo, navukao ronila čko odijelo i oko potkoljenice pri čvrstio nož. Glock je stavio u plasti čnu futrolu na bedru. Zacrnio je lice i ruke kremom i navukao kapulja ču od neoprena. Odje ću što ju je skinuo spremio je u nepropusnu vre ću u kojoj se ranije nalazilo ronila čko odijelo. Čizme i peraje stavio je u torbu. - U redu - promrmlja Alex. - Idemo. Koliko svjetla ima vani? - Brzo nestaje - reče Widdowes. Vratili su se u garažu, Alex se smjestio u prtljažnik i Widdowes je krenuo, kratko se zaustavivši kraj čuvara na ulazu u vrt. Vožnja nije trajala duže od tri minute, ali ih je odvela izvan vidokruga svakoga tko možda motri na ku ću. Pazeći na druge automobile, Widdowes je brzo pomogao Alexu da izi ñe iz prtljažnika, pružio mu vreću sa stvarima i odvezao se. Cijela operacija nije trajala duže od deset sekunda. Alex je čučnuo usred živice na obali rijeke i promatrao okolinu na sve slabijem ve černjem svjetlu. Iznad njega se nalazila cesta, uska i zacijelo pusta do sutra ujutro. S njegove lijeve strane bio je most. Ispod mosta nazirala se uska staza, ali je pristup onamo otežavala kopriva, bazga i drugo raslinje uz cestu. Klize ći niz obalu, Alex se provukao kroz raslinje do tmine ispod mosta i ondje sakrio vre ću sa stvarima. Pri čvrstivši pojas s utezima oko struka, izvadio je čizme i vezicama ih vezao za pojas, a zatim je navukao peraje i spustio se u vodu. Voda je bila duboka oko dva metra uz obalu, a u sredini vjerojatno dublja. Unato č mirnoj površini, struja je bila prilično jaka. Oprezno se po čeo kretati naprijed. Čizme vezane za pojas malo su ga vukle unatrag, ali snažne su peraje poništavale taj u činak, baš kao što je pojas s utezima poništavao u č inak uzgona ronila čkog odijela. Tako se mogao bešumno kretati samo s glavom iznad vode, a ina če bi plutao po površini i ostavljao trag poput glisera. Držeći se blizu obale, s rukama uz tijelo, koncentrirao se na kretanje u apsolutnoj tišini i uz što manje uznemiravanja vode. Nakon četrdeset pet metara prošao je kraj visoke ograde, te je pretpostavio da je rije č o granici Longwater imanja. Nekoliko stotina metara, rekao je Widdowes. Bešumno je plivao dalje. Na jednom je mjestu rijeka postala plića jer je tekla preko stijena, a Alex je morao malo po malo puzati kroz zapjenjenu rijeku. No uskoro je s olakšanjem osjetio da dno nestaje pod njim. Nakon devedeset metara uhvatio se za granu, povukao se na obalu i odredio gdje se nalazi. Uskoro će stići u područ je za koje je morao pretpostaviti da je pod nadzorom. Meehan je možda udaljen nekoliko stotina metara i promatra imanje iz nekog skro-višta, ali mogao bi biti i mnogo bliže. Možda se pritajio u rijeci manje od pedeset metara uzvodno. Odsad nadalje Alex će se morati krajnje oprezno kretati. Nekoliko metara dalje voda je tiho zapljusnula. Jedva čujni zvuk, ali dovoljan da Alexu srce po čne mahnito tući. Nešto je ba č eno ili je palo u vodu. Č eka li Meehan na obali iznad njega? Je li ga vidio? Zavukavši se izmeñu kvrgavog korijenja uz blatnjavu obalu rijeke, Alex se uko čio. Polako, centimetar po centimetar, posegnuo je za nožem, izvukao ga iz korica i držao malo ispod površine. Tada je, na slabašnom svjetlu, vidio glavu vidre koja je za sobom ostavljala trag u vodi. Ide u lov, s olakšanjem je pretpostavio. Kad je smirio disanje, krenuo je dalje, perajama se guraju ći protiv struje. Izmeñu stabala s lijeve strane vidio je golemu mra č nu masu Longwater Housea, a malo dalje i svjetla Lodgea. Što radi Widdowes, pitao se. Za ovo kratko vrijeme što su ga zajedno proveli, čovjek mu je postao simpati čan. Prema njegovom sadašnjem držanju to se nije vidjelo, ali Widdowes je neko ć vjerojatno bio sposoban operativac. Ljudi iz MI5 koji su radili s agentima u Belfastu nisu bili budale, uglavnom (premda je bilo i takvih, a Michael Bettanv je bio izdajica, zatvoren zbog špijuniranja za Sovjete), niti su bili kukavice. Me ñutim, svatko tko je vidio što se dogodilo Fennu i Gidlevju mora se bojati. Alex je odjednom osjetio ga ñenje spram Meehana. Svi se oni kre ću prljavim svijetom, to je op će prihva ćena činjenica, ali u činiti ono što je on u činio, pa, to je nešto drugo. Odsijecati ljudima dijelove lica, 86
zabijati čavle u njih... Bilo je nemogu će zamisliti kakvi su bili posljednji sati one dvojice jadnika iz FRU-a. Alex se tiho kretao uzvodno kroz mra čne sjenke ispod obale. Sad je bio nevidljiv, no ćno stvorenje. Zaustavio se ispod savijenog debla vrbe, na mjestu što ga je opazio kad je s Dawn posjetio ku ću. Iznad njega nazirala se žućkasta maglica svjetla iz Lodgea, četiri do pet metara dalje bili su obrisi trske i grmlja gdje je pretpostavio da će Meehan izi ći. Opipavajući ispod vode, Alex je našao čvrst korijen. Hitro je skinuo peraje i zamijenio ih čizmama, a zatim je peraje pričvrstio za korijen tako da su lebdjele tridesetak centimetara ispod površine. Ho će li ih uspjeti opet na ći? Da, nalaze se to čno ispod korijena vrbe. Treba li skinuti pojas s utezima? Pokušao je, osjetio kako se diže u vodi i brzo ga ponovno pri čvrstio. Kamo da po ñe? Polako se pomi čući naprijed, našao je izbo činu koja je mogla izdržati njegovu težinu. Zahvalno je osjetio kako se debeli potplati ribarskih čizama zaustavljaju na skliskoj stijeni. Da je uzeo č izme koje nose komandosi, što je u po č etku kanio, proveo bi napornu no ć. Desnom je rukom našao svijeni korijen vrbe za koji se uhvatio. Bio je okrenut prema struji i smjeru iz kojeg će Meehan do ći. Izmeñu njega i Meehanova vjerojatnog izlaza nalazila se nakupina šaša i vanjski dio vrbine krošnje. Ukoliko se ne bude micao, bit će nevidljiv, čak i ako Meehan ima nao čale za no ćni vid. Sto se njega ti če, Alex je odlu čio da neće uzeti nao čale za noćni vid. Dijelom zbog njihove nesavitljivosti u vodi, a dijelom zato što bi poja čane zelene slike oslabile njegov stvarni vid. Znao je što traži i znao je kamo treba gledati. Čak i kad se u ku ći ugase svjetla, ostat će gotovo pun mjesec. A Meehan će do ći kad se svjetla ugase. Alex je sat vremena ostao ondje, nepomi čan, pogledom prelaze ći rijeku ispred sebe. Znao je da u uvjetima slabe osvijet-ljenosti čovjek bolje vidi perifernim nego direktnim vidom. Veoma polako je pod vodom pomicao dijelove tijela, lagano stežu ći i opuštajući mišiće. To je činio kako bi izbjegao hladno ću i grčeve, ali i zato da ostane posve budan. Od svih zasjeda što ih je Alex dosad postavio, ova je bila najnepovoljnija jer je radio sam i bez podrške. Odlu čio je da će gañati u srce kad se Meehan izvu če iz vode, kad obje njegove ruke budu zauzete. Metak će oduzeti život bivšem agentu prije nego njegov mozak bude imao priliku shvatiti što se doga ña. Bit će mrtav prije nego mu se koljena saviju i Cuvarov će zakon terora završiti. Alex je prvi put ubio čovjeka tijekom Zaljevskog rata godine 1991. Bio je dio četveročlane ekipe koja je imala zadatak onesposobiti spremište Scud projektila u al-Anbaru, zapadno od Bagdada. Pod zapovjedništvom čovjeka po imenu Neil Slater doveli su ih no ću helikopterom i ostavili da nañu zaklon. Bilo je strahovito hladno; poslali su ih onamo odjevene u lagane bojne odore i košulje, a nije bilo nikakvog zaklona. U roku od sat vremena posve su promrzli. Njih četvorica - Alex, Neil Slater, Don Hammond i Andreas van Rijn - na brzinu su izvidjela teren i Slater je odlu čio da ć e ostatak no ći provesti u napuštenom rovu udaljenom nekoliko stotina metara od spremišta. Nitko nije spavao; stisnuli su se zajedno kako bi se zagrijali i zaštitili od vjetrom nošenog snijega koji je nemilosrdno šibao oko njih. Idućeg su jutra, napola smrznuti, vidjeli kako im se približava konvoj ira čkih T-55 tenkova - najstrašniji prizor što ga je Alex, ili bilo tko od njih, ikad vidio. O čajnički su se ukopali u krš na dnu rova - me ñu iračke limenke, kutije streljiva, sme će, stare gume, odba čene mreže za kamuflažu i truplo koze u raspadanju - i molili se. Posade ira čkih tenkova, jedva čekajući da se olakšaju nakon nekoliko sati u T-55, okružile su rov. Mokrili su po njima, a na Alexovo je bedro pala odba čena cigareta i pakleno ga ispekla, ali ih nisu otkrili. Napokon, nakon četiri mučna sata, tenkovi su krenuli dalje u pustinju. Čim je SAS-ova ekipa procijenila da se mogu pomaknuti, Slater je radiom javio položaj tenkova i smjer putovanja, te zatražio zra čni napad na al-Anbar. Svrha je bila dvostruka: uništiti projektile namijenjene transportu do mobilnih lansirnih rampi i ubiti čovjeka poznatog kao Marwan. »Manvan« je, prema podacima obavještajnih službi savezni čkih snaga u Saudijskoj Arabiji, nekoliko tjedana bio tek šifrirano ime koje se povremeno spominjalo u kaosu neprijateljskih komunikacija. Iz konteksta u kojem se spominjalo, smatralo se da bi to mogao biti nekakav stariji tehni čar. Tada je uhva ćena poruka izme ñu baze al-Anbar i Bagdada ukazala na mogu ćnost da bi »Manvan« mogao biti čovjek saveznicima poznat kao »Guppy« - iranski znanstvenik koji je tijekom Iransko-ira čkog rata prešao na suprotnu stranu, a sad upravlja postrojenjem za istraživanje projektila u Sa'd 16 u sjevernom Iraku. Upravo je ekipa Sa'd 16 razvila al-Husayn 87
verziju ruskog Scuda dužeg dometa koja se mogla opremiti kemijskim i biološkim bojnim glavama. Prema podacima iz uhvaćene poruke, »Manvan« je te ve čeri trebao stići u al-Anbar, što je zna čilo da će možda pregledati projektile i razaslati ih na položaje. Ako je »Manvan« doista bio »Guppy«, onda ga se moralo ubiti, baš kao što se moralo uništiti projektile dok su svi bili na jednome mjestu. Zadatak Neila Slatera bio je odrediti vrijeme zra čnog napada, potom procijeniti štetu i pobrinuti se da ne bude preživjelih Ira čana. Zračni je napad istodobno bio najdramati čniji i najstrašniji dogañaj što ga je Alex ikad vidio. Tornadi su bučno doletjeli, njihove su rakete ostavljale varljivo blage dijagonalne tragove, a skladište Scud projektila eksplodiralo je u zasljepljuju ćoj svjetlosti i vrelini, bacaju ći vozila, strojeve, oružje i dijelove ljudskih tijela u svim smjerovima. Nakon eksplozija uslijedila je strahovita vriska i prizor osaka ćenih tijela koja su se koprcala po pocrnjelom tlu. I miris, smrad zapaljenog ljudskog mesa. - Kreni! - vrisnuo je Neil Slater. - Kreni, kreni, kreni! I krenuli su. Iznad njih je nebo bilo crno od dima, kao da je došlo do pomr čine sunca. Alex je u po četku mislio da će naići na malo ili nimalo otpora, da su svi Ira čani ubijeni ili osaka ćeni tijekom zračnog napada. Ali nije bilo tako, što je brzo postalo jasno. Dok je ekipa napredovala, kre ćući se krivudavo mra čnim prostorom, našli su se pod stalnom vatrom iz jednog rova. Skupina Ira čana zasigurno se nalazila u bunkeru, te je izbjegla vatrenoj oluji što su je izazvali tornadi. Četiri sasovca bacila su se u zaklon iza panhard landcruisera što ga je silina eksplozije bacila na bok. Iz smjera točno ispred njih Iračani su vozilo odmah zasuli paljbom iz svojih kalashni-kova. Izmeñu dviju skupina ležala su pocrnjela, iskrivljena i zadimljena tijela, a povremeni vriskovi onih koji još nisu umrli parali su zrak. Tridesetak metara ispred njih nalazilo se postolje protuzra čnog topa, okruženo tijelima ljudi koji su njime rukovali. Za dvadesetšestogodišnjeg kaplara Alexa Templea, koji još nikad nije bio na bojnom polju, to je bio prizor ravno iz pakla. - Sto misliš, kolika je udaljenost? - mirno je pitao Neil Slater dok su meci iz kalashnikova fijukali i odbijali se od pocrnjelog i iskrivljenog trupa vozila. - Rekao bih, pedeset metara - odgovorio je Alex, nastoje ći govoriti mirnim glasom. Slater je kimnuo i skinuo granatu s pojasa. Alex je po pozla ćenom vrhu granate vidio da je rije č o veoma eksplozivnoj vrsti, a ne o obi čnoj ili onoj s bijelim fosforom. S druge strane landcruisera začuo se prasak ruske granate. Alex je pretpostavio da su je rukom bacili, ali ne dovoljno daleko. Slater je mirno provjerio nišan na svojem oružju, ubacio granatu u lansirnu cijev ispod glavne cijevi svoje Ml 6. - Dakle, pedeset metara - rekao je. - Pokrivajte me, momci. Vrijeme je za dostavu. - Pretvori ih u prah - šapnuo je Andreas van Rijn, Slaterov zamjenik. Dok su njih trojica pucala po položaju Ira čana, Slater se mirno nagnuo iz zaklona, jednom pogledao nišan i pucao. Jajolika je granata pala na tlo metar ili dva iza rova, jednom odsko čila i bučno, ali posve bezopasno eksplodirala u pustinji, rastrgavši jedan grm. Slater je brzo ubacio drugu granatu u cijev. Ovog je puta granata bila prekratka, ali je pala dovoljno blizu da rov zaspe pijeskom i grmljem. Vatra se iz iračkog rova pojačala, a SAS-ova je ekipa u tom trenutku pretpostavila da su se našli pred elitnom jedinicom i da se »Marwan« nalazi u neprijateljskom rovu. To je bilo jedino mogu će objašnjenje za činjenicu da se Ira čani nisu predali, a bili su suo čeni s gotovo sigurnim uništenjem: nare ñeno im je da svojim životima brane znanstvenika. Druga je ruska granata poskakivala prema landcruiseru i eksplodirala uz zaglušuju ću buku. Uslijedila je paljba iz kalashnikova. - Mislim da smo sada mi na redu - mrko je rekao Slater, odmahuju ći glavom kako bi je razbistrio nakon praska. Ovog je puta granata pala to čno u neprijateljski rov, a Alex je gledao kako iskrivljena puška leti u zrak, a uz nju i odsje čena ruka koja ju je do malo čas držala. - Pun pogodak! - s divljenjem je promrmljao Andreas van Rijn. - Pun jebeni pogodak! 88
Paljba nije prestala. Barem su tri ira čka vojnika još uvijek mogla pucati, te su se hrabro nastavila boriti, prisiljavajući SAS-ovu ekipu da ostane skrivena iza uništenog vozila. Alex i ostali su povremeno mogli ispaliti nekoliko metaka, ali bez ve ćeg učinka. Našli su se u pat-poziciji, kad je rije č o slabijem oružju. No sasovci su imali lansirne cijevi za granate. Slater je ponovno napunio cijev. Sad je znao pravu daljinu te je i četvrta granata pala u ira čki rov. Ovog je puta nakon eksplozije uslijedila tišina, a zatim tiho stenjanje. Slater je rukom naredio posvemašnju tišinu. SAS-ova se ekipa uko čila. Ništa, samo dugotrajno stenjanje. Svi su bili neugodno svjesni činjenice da će prije ili kasnije drugi ira čki vojnici stići onamo. Vjerojatno prije. Uništavanje al-Anbara sigurno ne će proći neopaženo. Alex je brzo promijenio punjenje, a dok je to č inio, kraji čkom oka opazio je pokret iza postolja topa s njihove lijeve strane. Djeli ć sekunde kasnije visoki je lik tr čao prema landcruiseru, držeći kalashnikov i Alex je to vidio kao na usporenom filmu - svijetlozelenu rusku cilindri čnu granatu. Alex je klečao i težak Ml 6 podigao na rame. Činilo se da trenutak beskrajno dugo traje. Vidio je hrabrost i vatrenu želju u o čima Iračana, čuo je njegov isprekidani dah i o čajničko udaranje nogu, spustio nišan na čovjekova prsa, vidio kako se njegovo tijelo napola okre će da bi bacio granatu - još samo dvadeset dva metra naciljao, mirno izdahnuo i ispalio šest 5.56-milimetarskih metaka u njegovo tijelo. Na trenutak, dok su iz leda ira čkog vojnika izletjele kosti, miši ći i plućno tkivo, njegov se pogled susreo s Alexovim. U čovjekovim je očima bilo iznenañenja i možda malo razo čaranja, ali ničega više. Zar je to sve, u čudu se pitao Alex. Zar je samo tako ubiti č ovjeka? Udarac je bacio Ira čana unatrag, na njegovu vlastitu granatu iz koje je izvukao iglu prije nego je po čeo trčati. Netipično za taj predmet i za ruske granate op ćenito, ova je radila savršeno, te je nakon to čno četiri sekunde raznijela vojnika. No nije bilo ni traga ni glasa Čuvaru. Graciozna čaplja širokih krila spustila se s visine malo iza devet sati i zauzela položaj u šašu blizu mjesta gdje je Alex o čekivao pojavljivanje Čuvara. Savršeni sustav za rano upozoravanje, pomislio je Alex. Čak ni Joseph Meehan ne bi mogao pro ći kraj čaplje, a da je ne uznemiri. Ništa nije osjećao zbog smrti iračkog vojnika. Kao ni kasnije, kad su poubijali sve one koji su preživjeli. U većini je slučajeva metak donio olakšanje ljudima koji su imali strahovite opekline od eksplozija. U rovu su našli čovjeka koji je mogao biti »Marwan«, mrtvog od rana izazvanih šrapnelom na glavi i od ozljeda zadobivenih uslijed eksplozije. Nije bio naoružan i na sebi je imao kombinezon druk čiji od onih što su ih imali ostali. U njegovim su džepovima našli kalkulator tandy, osobnu iskaznicu i lisnicu u kojoj su bile fotografije njegove obitelji. Sve je to, zajedno s napola rastopljenim laptopom toshiba pronañenim blizu postolja za protuzra čni top, vraćeno u bazu. Operacija je ocijenjena kao sto posto uspješna. Alex ništa nije osjećao, te je mislio da je prošao bez ožiljaka. Alex je stezao i opuštao nožne prste u ribarskim čizmama. Već je gotovo tri sata stajao u rijeci kraj Widdowesove kuće, a njegove su o či neprestano pretraživale okolinu dok su mu osjetila bila izoštrena za svaki zvuk ili miris koji onamo nisu pripadali. Bilo mu je hladno, ali ne pretjerano; sloj vode zagrijane na temperaturu tijela nalazio se izme ñu njegove kože i ronila čkog odijela. Zapravo, što je bio mirniji, to mu je bilo toplije. Ljudi iz MI5 su savršeno odigrali svoje uloge, glasno kora čajući oko kuće s cigaretama i baterijskim svjetiljkama, najavljujući svoju nazo čnost svakome tko možda motri na ku ću. Čovjeku doista ne treba dalekozor da bi ih vidio.
19 89
Čuvar nije došao i Alex je s prvim svjetlom tiho otplivao nizvodno do mosta, izišao iz vode i preodjenuo u odje ću što ju je ondje sakrio. Hladno ća rijeke te trajanje i napetost osam sati stražarenja strahovito su
se ga umorili, pa se dugo nije mogao prestati tresti. Nije želio ni razmišljati o još nekoj takvoj noći.
Zapravo je bilo malo vjerojatno da će Čuvar doći već prve no ći nakon Widdowesova povratka. Sigurno će promatrati i čekati, procijeniti kakvi su izgledi da je sve to zamka. Da je na Meehanovu mjestu, ni Alex ne bi došao prve no ći. No nadao se da je Meehan sad imao priliku vidjeti da je sve onakvo kakvim se čini: nervozan muškarac kojeg čuvaju dvojica sposobnih, ali prili čno nemarnih policajaca. Widdowes je dobio zaštitu kakvu obi čno dobivaju važni svjedoci u kriminalisti čkim slučajevima, ili viši časnik koji je služio u Sjevernoj Irskoj. Alex je još dva sata sjedio ispod mosta. Tmina se polako pretvorila u vlažnu sivu zoru, a u 6 sati je čuo kako se iznad njega zaustavlja automobil i ne čiji glas tiho izgovara njegovo ime. Žurno je izišao sa svojom opremom i odmah usko čio u prtljažnik BMW-a, a Widdowes je nastavio svoju jutarnju vožnju. Kad su se vratili u garažu, čovjek iz MI5 ga je zabrinuto promatrao. - Izgledate posve iscrpljeno - re če. Je li vam dobro? - Preživjet ću - odgovori Alex. - Kako ste vi? - Učinio sam kako ste rekli: skuhao sam si ve čeru, gledao Netvsnight i pošao u krevet. Čak sam uspio spavati. - Widdowes je oklijevao. - Zahvalan sam vam zbog ovoga, Alex - tiho re če. - Kao čovjek čovjeku, i zaboravljaju ći na sve glupe razmirice unutar raznih službi, doista sam vam zahvalan. Izlažete se zbog mene, a to mi mnogo zna či. Mogu li vam se nekako odužiti? - Da - umorno će Alex. - Ostanite živi. I pripremite nam nešto za doru čak. - Imate li neku posebnu želju? - Sve - reče Alex. - Cijeli komplet. - Bit će mi zadovoljstvo. Želite li se okupati? - Kad Meehan bude mrtav - re če Alex. Widdowes kimne. S kolnog se prilaza čuo zvuk automobila na šljunku i glasova. »Policajci« iz MI5 predavali su dužnost drugom paru. U podrumu se Alex s umorom obra čunao po sistemu klin se klinom izbija. Nakon napornih rutinskih vježbi uslijedilo je iste-zanje. Ronila čko odijelo, čizme i ostatak opreme raširio je da se suše; zapravo besmislen postupak, ali je situaciju činio formalnom i rutinskom. Kad je stigao doru čak, najavljen mirisom svježe kave, Alex ga je pojeo brzo i u tišini. - Sigurni ste da želite ostati ovdje dok sam ja na poslu? - na koncu upita Widdowes. - Ne će vas pokušati ubiti dok ste u automobilu - sa sigur noš ću re č e Alex. - Sumnjam da ć e vas uop će slijediti. Zna kamo idete, a po policajcima u dvorištu znat će da se vra ćate ovamo. Samo držite zatvorene prozore i zaklju čana vrata, te vozite ravno u Thames House. Bit ć e u redu; čovjek mora nekad i spavati. Widdowes kimne. - Bit će bolje da krenem. Sigurno ćete se snaći? - Bez brige. Rukovali su se i Widdowes je otišao. Spustivši glock 34 na pod kraj poljskog ležaja, Alex se zavukao u vreću za spavanje, zatvorio o či i usnuo. Tijekom naredne dvije no ći Čuvar nije došao. Alex se svake ve čeri spuštao u rijeku kraj mosta, plivao uzvodno i čuvao stražu. Svaki je put odlazio to čno na isto mjesto, uhvatio se rukom za podvodni korijen, stajao na izbo čini i čekao. Vrijeme je prolazilo nestvarno polako. Dok je pogledom pretraživao tminu pred sobom, njegov um kao da se odvojio od tijela i odlazio na vlastita putovanja. Katkad se činilo da uopće nije u rijeci, već leti, spava ili vozi. Posjećivali su ga uobi čajeni duhovi - Ira čani pougljenjenih lica i prsnih šupljina iz kojih se dimilo, mecima izrešetani dragovoljci IRA-e, okrvavljeni Kolumbijci i RUF-ovi vojnici, smrznuti Srbi. Svi su se oni kretali 90
oko njega u uvijek druk čijim prizorima, pokazujući svoje rane, beskona čno ponavljaju ći trenutke svojih smrti. Alex je odavno shvatio da ubiti čovjeka zna či zaustaviti trenutak vremena i zauvijek ga nositi uza se. A sad je, veoma pomnjivo, planirao još jednu smrt. Smrt što ju je, u mislima, vidio mnogo puta. Čuvara će struja donijeti nizvodno, te će izroniti iz mjese činom obasjane vode tri ili četiri metra dalje, a zatim će se po četi bešumno penjati na obalu. Alex će desnom rukom uklju čiti infracrveni nišan, crvenu to čku namjestiti na prsa svoje mete, pucati i nastaviti pucati. Prigušiva č će pucanje u činiti gotovo nečujnim. Tijelo će pasti natrag u vodu, a struja će ga ponijeti prema njemu. Tako će biti. Ali Čuvar nije došao. Alex je čekao, spreman ubiti, ali rijeka je ostala samo rijeka, mjesto komaraca, trske i perunika. Svakog je sivog jutra sve više sumnjao u svoje mentalno zdravlje, pitaju ći se nije li ipak pogrešno procijenio čovjeka, unatoč svojem iskustvu. Ho će li BMW opet doći po njega? Ili su ga njegovi instinkti prevarili? Leži li Widdowes ve ć sada osakaćen i mrtav na podu u Longwater Lodgeu? No svakog je jutra automobil ipak došao i rutina je bila ista. Doru čak, kava i zatim spavanje. Postalo je veoma vruće, a u podrumu bez prozora bilo je zagušljivo i sparno tijekom dana. Dana što ga Alex uop će nije vidio. Svakog se poslijepodneva budio oko tri, vježbao, čistio glock i pripremao se, sve bez izla-ženja iz podruma. Dawn Harding je obi čno zvala oko pet i trideset, uskoro nakon što bi vidjela kako Widdowes odlazi iz Thames Housea. Njihovi su razgovori bili kratki; osim o tome kako se Widdowes nosi s cijelom situacijom, nisu imali o čemu razgovarati. Widdowes je po povratku ku ći pripremao ve čeru za njih dvojicu, Alexu nosio jelo u podrum kao da je rije č o srednjovjekovnom zatvoreniku, a potom bi, na Alexovo insistiranje, svoju porciju pojeo ispred televizora, kao što je uvijek činio. Četvrtog je dana stigao kamion za selidbu i po čelo je ukrcavanje. Alex je uspio prespavati ve ći dio lupanja i psovanja što je dopiralo s gornjih katova, ali je u dva poslije podne ipak bio budan. Večeras, razmišljao je vire ći kroz cijev glocka. Večeras gad mora do ći. Što ako ne do ñe? Ako ne doñe, ja ću se pokriti ušima preko glave. Ispri čati se. Poljubiti Dawnine visoke pete. Pokoriti se svim idejama i naredbama što ih ona i njezina služba nametnu. Dok je Alex te no ći čekao svoj plijen, nebom bez obla čka plovio je pun mjesec. Činilo se da je čak i iza ponoći nad rijekom ostalo nešto od vreline dana, a iznad Alexove glave plesao je roj insekata. Ispred njegovog pocrnjelog i nepomi čnog lica ispod kapulja če maleni su vodeni kukci letjeli po površini. Svjetla u kući bila su ugašena više od dva sata kad je opazio kako prema njemu nizvodno pluta jedva vidljiv tamni obris ne čega. To nešto bilo je udaljeno malo manje od trideset metara i otprilike pola metra od obale. Vidra? Ne, previše veliko i nepomi čno. Previše mrtvo. Onda deblo? Možda. Ili možda samo velika nakupina korova. Ljudi koji rade na održavanju rijeke čiste mjesta uzvodno, te su ranije te ve čeri velike nakupine korova plutale nizvodno. Ali korov je obi čno dublje u vodi. Alex je brzo pregledao prostor s obje strane nepoznatog predmeta. Sad mu je bio bliže, te je vidio da je rije č o velikoj grani pokrivenoj liš ćem. No grani koja se kretala uz obalu i ravno prema njemu. Alex je iza svojeg zaklona od korijenja i trske stisnuo o či. Hoće li grana udariti u njega? Zašto se usred no ći bez vjetra grana uop će nalazi u rijeci? Adrenalin je po čeo brže kolati njegovim tijelom. Čvrš će je ukopao čizme na izbo čini i polako izvukao ruku ispod korijena. U ruci je držao Glock, spreman za akciju. Nasuprot trsci, nekoliko metara uzvodno, činilo se da je grana za nešto zapela i zaustavila se. Alexu je srce divlje lupalo, te je držak glocka uhvatio i lijevom rukom. Centimetar po centimetar polako je podizao oružje. Ništa. Baš nikakvog pokreta. Nije bilo nikakvog znaka da se nešto ljudsko kre će prema obali. Možda je grana samo grana. Možda je slu čajno zapela baš na mjestu na koje on motri. Možda... Alex trepne. Ispred njegovih na tminu naviklih o čiju uskomešala se voda. 91
I tada, zasljepljujućom mahnitom silinom, blistava crna figura izleti iz vode samo nekoliko centimetara od Alexova lica. Iskešeni zubi u nadljudskom bijesu, oštrica u šaci fiju če prema dolje. Instinkt trgne Alexa s puta nožu, ali trenutak kasnije šaka tvrda poput kamena zabije se u njegovu č eljust, pred o č ima mu bljesne bijela svjedost i on okusi krv. Alex se sruši, ispustivši glock, ali nekako uspije izvući komandoski nož iz korica na nozi. Izvijaju ći se pred oštricom što je sjekla vodu, o čajnički nastojeći preuzeti inicijativu, baci se ravno na čovjekovo grlo. Drugi je čovjek reagirao jednako: obrana napadom. Dva su se čovjeka uhvatila u divljem hrvanju, ruke i noge su letjele, noževi sjekli, a Alex je osjetio ledenu oštrinu kako ga sije če niz bedro. Jedan njegov dio je shvatio da gubi ovu bitku, a to je za njega bilo novo iskustvo. Protivnik mu je u najmanju ruku bio ravnopravan po brzini, odlu čnosti i žestini. Ako ne i superiorniji. Alex je nastojao izvu ći iz vode ruku u kojoj je držao nož i zabiti ga u lice protivnika, ali ga je čovjek uhvatio za zapeš će i divljom i gotovo neljudskom snagom gurnuo mu ruku prema dolje. Bljesak noža na mjese čini, očajnički zaokret i kapulja ča od neoprena odvojila se od Alexove glave, a obraz mu je oblila vru ća krv. Noge dvojice muškaraca bile su čvrsto isprepletene - neriješeno - a tada, u trenutku prije nego su jedan drugoga povukli ispod površine, Alex je povukao glavu unatrag i zabio je u protivnikov nos, osjetivši drobljenje kosti. Očajnički slobodnom rukom zamahnuvši prema slomljenom nosu, Alex je smrskane djeli će kosti pokušao zabiti u protivnikov mozak, ali ga je uspio samo okrznuti šakom. U jednom su se trenutku pogledi dvojice muškaraca sreli, a bilo je kao da se gledaju u zrcalu: pokriveni kapulja čama, okrvavljeni i iskešeni poput vukova. Sad su bili pod vodom, a Alex je svu svoju težinu unio u pokušaj osloba ñanja ruke u kojoj je držao nož, ali protivnikov stisak oko njegova zapeš ća bio je poput čelika. Alex je snažno zagrizao šaku koja ga je držala za zapešće dok nije naišao na hrskavicu, ali stisak ipak nije popustio. Oštrica je opet bljesnula kraj njegova lica i premda je trgnuo glavom u stranu, osjetio je kako mu para obraz. Trebao bi povikom pozvati ljude iz MI5, omamljeno je shvatio, ali tada je još jednom bljesnula svjetlost kad ga je držak protivnikova noža udario po glavi, lice mu se opet našlo ispod površine i više nije imao daha za vikanje. Uskoro mu se činilo da će mu pluća prsnuti, a noge su izgubile oslonac, šutiraju ći glock koji se njihao na uzici. Pokušavao je zgrabiti čovjekovu ruku s nožem, nije ju mogao dohvatiti, udarao onamo gdje je mislio da se nalazi slomljeni nos i naslijepo pokušavao dohvatiti protivnikove o či. No pritisak na njegovu glavu bio je jednako snažan kao i na ruku u kojoj je držao nož, te nije imao prilike udahnuti zrak i na koncu su se njegova usta otvorila naletu vode. Brzo je nastupila anoksija i on je osjetio kako je njegova ruka nemo ćno ispustila nož. Tada je, u nekom maglovitom kutku svijesti, Alex osjetio kako ga čovjek vuče prema gore. Povratio je gotovo litru riječne vode, a dok je nastojao udahnuti zrak, bio je svjestan lica nadvijenog nad sobom. - Dakle - tiho re č e lice. - Ti si taj. - Osje ć ao se lagani naglasak Belfasta. Alex ništa ne re če. Prsa su ga strahovito boljela, a sitne to čkice svjetlosti poigravale su mu pred o čima. - U čini to -prezirno dahne. - Ubij me i nestani. - Neću te ubiti - promrmlja Čuvar i okrene nož u ruci. - To bi bilo kao da ubijam sebe. Čuvarova se ruka podigla i Alex je osjetio tre ći udarac, a ovog je puta posve izgubio svijest.
20
92
Dawn Harding je stigla u pet ujutro. S njom je došao lije čnik i ista forenzi čka ekipa koja je radila na tijelu Craiga Gidlevja. Alex je čuo kako tr čećim koracima odlaze stubama do sobe Georgea Widdowesa, a zatim su njihovi koraci naglo stali kad su ugledali strašan prizor. Alex je nag ležao na poljskom krevetu, zamotan u krvlju natopljenu plahtu. Dva čovjeka iz MI5 koji su ga našli onesvije-štenog na obali rijeke, skinuli su mu ronila čko odijelo i pobrinuli se za njegove rane kako su najbolje mogli, ali im je na koncu rekao neka ih prepuste lije čniku. Na lijevom je obrazu imao duboku posjekotinu, a desno mu je uho bilo gotovo raspolovljeno; dva sata nakon doga ñaja krv je još uvijek tekla niz obje strane njegova lica. S lijevom je rukom imao golemu sre ću: posjekotina je bila duboka, ali nož je promašio potkožne mišiće te se činilo da će mu šaka normalno funkcionirati. Rana na lijevom bedru bila je duža od trideset centimetara i obilno je krvarila, ali opet se činilo da nije povrije ñen niti jedan važan miši ć. Alex je pretpostavio da je dvostruki sloj neoprena ronila čkog odijela uvelike pridonio spre čavanju težih ozljeda. Zaklju čio je da bi ga više trebala zabrinjavati lubanja. Oduvijek je imao tvrdu glavu; to su mu govorili otac i nekoliko instruktora; ali je primio dva veoma snažna udarca, a kad bi pokušao pomaknuti glavu, bol je bio nepodnošljiv, druk čiji čak i od bolova na rasje čenom licu. No bolovi u glavi gubili su na zna čenju kad bi počeo razmišljati o svojem golemom neuspjehu: nije uspio zaštititi Georgea Widdowesa koji sad leži gore u lokvi zgrušane krvi, s krpom u ustima i čavlom dugim petnaest centimetara zabijenim kroz desnu sljepoo čnicu, a odsje čene uši ležale su na njegovom jastuku. Čim se mogao micati, Alex je insistirao na tome da mu ljudi iz MI5 pomognu na kat, a ondje je po golemoj koli čini krvi odmah vidio da je Meehan najprije Widdowesu odsjekao uši, a zatim ga je ubio čekićem i čavlom. Kakvi su mogli biti ti posljednji trenuci, pitao se Alex. Kakav je strah Widdowes osje ćao suo čen s Meehanom i njegovim nožem? I bol dok mu je rezao uši? Kako je to bilo, zajedno sa spoznajom opscenog ubijanja koje će uslijediti? Nemoguće je zamisliti. Bez obzira kakva su to iskustva bila, upravo ih je on - Alex Temple - priuštio Georgeu Widdowesu. Arogancija je bila ja ča od opreza. Postavio se na prvu crtu bez poja čanja, a time je ugrozio život drugog čovjeka. Zapanjuju će je jasno shvatio da su njegovi postupci imali natjecateljski motiv, jednostavnu želju da dokaže da Dawn i njezina organizacija nisu u pravu. On se kockao, a George Widdowes je izgubio. Njegov neuspjeh, osobni i profesionalni, bio je apsolutan. Nikad još nije osje ćao takav o čaj. Nikad ga nije proždirao takav ledeni gnjev. Dawn je s liječnikom sišla u prizemlje. Čovjek četrdesetih godina u majici kratkih rukava govorio je s laganim južnoafri čkim naglaskom, a ona ga je predstavila kao Maxa. Oboje su se doimali zaprepaštenima nad klanjem do kojeg je došlo na katu. Liječnik je bez oklijevanja maknuo plahtu s Alexa i pregledao njegovo tijelo. Dawn je spustila pogled na njegovu okrvavljenu nagost, a zatim se okrenula prema zidu. - Sranjel — promrmljala je. -Kakva jebena situacija. Vidim da je i tebi gotovo odsjekao uho. - Nije mu to bila namjera - tupo ć e Alex. - Samo je zamahnuo nožem, nastoje ći me pogoditi u o či. Tvojim sam kole gama rekao neka ga uhvate stezaljkom. - To vam je vjerojatno spasilo uho - re če Max. - Pretpostav ljam da je sve to u činjeno nožem? - Da. Komandoski nož. - Jeste li u posljednje vrijeme cijepljeni protiv tetanusa? - Prije tri mjeseca. - Testirani na AIDS? Alex je zatvorio o či. - Pokušao me je ubiti, a ne jebati. - Imate li još kakvih ozljeda? - Dva dobra udarca u bazu lubanje. Vjerojatno čeli čnim drškom noža. Max je oprezno opipao ispod Alexove glave. - Boli li vas to? - Nije baš ugodno. 93
- Možda je napukla. Odvest ćemo vas na rendgen. U me ñu vremenu, bit će bolje da vas sašijem. Vjerojatno će vas manje boljeti i vrijeme će brže prolaziti ako budete pri čali. Alex uzdigne obrvu i pogleda Dawn. Max je opazio taj pogled. - Da, možete pri čati preda mnom. Tijekom proteklog mjeseca izdao sam smrtovnice za tri umorena časnika naše službe i napisao da su umrli prirodnom smr ću, te mislim da sam dovoljno kompromitiran. Dawn duboko udahne i, dok je Max birao iglu iz svoje torbe, korakne unatrag. - Što se dogodilo? - pitala je, hladno gledajući Alexa. - Zaskočio me je. Zapravo, pogriješio sam kad sam nastavio s postavljanjem ove zamke nakon što ste mi odbili dati pojačanje. Dawn je uhvatila Maxov pogled i kratkim mu pokretom glave pokazala neka čeka gore. Provukavši iglu kroz Alexovu kožu, ostavio ju je da visi. - Dakle, ja sam kriva za smrt Georgea Widdowesa, je li? - oštro upita Dawn čim su se za njim zatvorila vrata. - Ne - odgovori Alex - ja sam kriv. To je bila pogrešna procjena s moje strane. Ne izbjegavam odgovornost za to. - Zna či, ti si imao glock, a on uop će nije nosio vatreno oružje? - upita Dawn. - Tako je - potvrdi Alex. - Ili ako jest nosio vatreno oružje, rano ga je ispustio. Tako smo obojica izvukli noževe. - Nastavi - reče Dawn. - Slomio sam mu nos, duboko zagrizao lijevu šaku i zadao mu nekoliko uboda nožem po gornjem dijelu tijela. To o čito nije bilo dovoljno da ga ubijem ili sprije čim u njegovim namje rama, ali mislim da sam ga prili čno ozlijedio. Sad se sigurno ne osje ća dobro, a lice i šaka imaju vidljive rane. - Koliko je dugo trajala ta borba? - O, vjerojatno tri ili četiri minute. - Kako bi ga ocijenio, profesionalno govore ći? - pitala je. Alex je slegnuo ramenima i odmah požalio tu kretnju. - Bolji je od mene, o čito - nesretno je odgovorio. - Me ñutim, bilo je čudno. Bio je strašno agresivan, ali... -A li? - Ali kad je došao taj trenutak, odlu čio je da me ne će ubiti. - Sto misliš, zašto? - Pa, rekao je nešto trenutak prije nego me je udario po glavi i onesvijestio. Nešto u smislu da bi... ovaj, ubiti mene bilo isto kao da ubija sebe. Neke psihološke gluposti. - Jesi li ga jasno vidio? - Ne. Kao prvo, bio je namazan crnom kremom, a drugo, nosio je ronila čko odijelo s kapulja čom. Dawnino je lice ostalo bezizražajno. - Sje ćaš li se bilo čega o njemu? Alex pogleda u stranu. U mislima je opet vidio čovjeka koji je hladno zurio u njega na sprovodu Dona Hammonda. Je li taj lik jednostavno stvorio u svojem umu na temelju fotografija? - Otprilike je moje visine i gra ñe. Dešnjak. Nema bradu ni brkove. Samo to sigurno znam. - To nam baš ne pomaže previše. - Znam - reče Alex. - I žao mi je. Žao mi je zbog svega. Dawn ga je pogledala, odmahnula glavom i utipkala broj u mobitel. Patrolama je prenijela Alexov opis i prirodu Cuvarovih ozljeda. Kasnije je hodala podrumom, pregledala rasječeno ronilačko odijelo i malenu hrpu Alexovih stvari. - Imamo ljude koji pokrivaju podru č je u krugu od petnaest kilometara - rekla mu je. - Helikoptere, pse tragače, sve. Diljem zemlje policija će tražiti čovjeka srednjih tridesetih godina, visokog oko sto osamdeset centimetara i snažne gra ñe, sa slom ljenim nosom i ozlije ñenom šakom. Razglasili smo da je para noični shizofrenik, naoružan, koji je pobjegao iz dobro čuvanog krila Garton Hilla. Neka mu se ne približavaju, i tome sli čno. 94
Alex je šutio. Nije imao ništa korisno re ći. Pet minuta kasnije Max je na brzinu završio šav na njegovom obrazu. - Dobro - rekao je. - Prije ñimo na to uho. Reci im gore da ću se zadržati još najmanje četrdeset minuta. - Okrenuo se Alexu i neveselo mu se nasmiješio. - Mislite na lijepe stvari, prijatelju. Ovo će boljeti. Alexa su tog poslijepodneva privatnim vozilom hitne pomo ći odvezli u kliniku Fairlie u Upper Nonvoodu, London. Teoretski je ta ustanova dostupna svim poreznim obveznicima; u praksi je rezervirana za sigurnosne službe. Alex je čuo da je ondje obavljena rekonstrukcija lica nekolicini izrazito važnih doušnika. Ondje su ga odveli u privatnu sobu bez prozora i stavili njegovu odje ću u metalni ormari ć. Bolničar mu je donio šalicu čaja, lijekove za suzbijanje bolova i radio namješten na klasi čni FM. Ostatak dana je polako prolazio. Malo prije ponoći Alexa je probudio zvuk mobitela spremljenog u ormari ć. Shvatio je da je još uvijek namješten na vibri-ranje. Ležao je u potpunom mraku na pamu čnim jastucima, lijekovi protiv bolova prestali su djelovati i šavovi na ranama su mu gorjeli. - Alex - za č uo se glas, tih i usrdan. - Ovdje je Stevo, čovječe. - Stevo? - tupo je pitao, a zatim se sjetio razgovora s vo ñom snajperske ekipe nakon sprovoda Dona Hammonda. - Stevo, da, reci! Kako si? - Dobro, čovječe, slušaj, ne znam zašto ti treba Den Connollv, ali ti mogu re ći da se u posljednje vrijeme svakojake face raspituju o njemu. Ljudi iz MI5, pomislio je Alex. Mogao je znati. - Momci su držali jezik za zubima - nastavio je Stevo. - No re ći ću ti ono što znam. - Nastavi. - Otišao je nakon Zaljevskog rata i zaposlio se u nekoj tvrtki koja se bavi osiguravanjem marina na Sredozemlju. Ne znam pojedinosti, ali navodno je po čeo piti ili je posao propao ili tako nešto, a sljede će što se o njemu č ulo bilo je da se bavi oružanim plja čkama. -Da? - Priča se da je on bio onaj koji je pucao u onoj plja čki kraj North Circulara. - Park Royal? - promrmlja Alex. - Blindirani kombi? Nešto u vezi s dostavom gotovine? - Da. U osnovi, trojica su odnijela milijun i pol funti Bank of Scotland. Nije golema svota, ali dovoljno za Dena i on je zbrisao u Španjolsku. - Znaš li kamo? - U selo blizu Marbelle, a zove se El Angel. Jedan od momaka je prošlog ljeta bio ondje. Den je navodno preko posrednika kupio jedan bar i sad ondje boravi. - Kako se zove bar? - Pablito's. Navodno je to zgodno mjesto. No Denu baš ne cvjetaju ruže. - I službeno nitko ne zna za to mjesto? - Bili Leonard sigurno ne zna jer nas je prije tjedan dana pozvao i pitao zna li tko gdje bi ga se moglo naći. Zatim su se dvojica iz MI5 raspitivala o njemu u Saxtyju. Svi smo pretposta vili da to ima veze s pljačkom. - Kako znaš da nema? - Ne znam. Pretpostavljam da bi nam rekao da je rije č o tome. - Obećavam ti, neću ga odati. Uslijedila je kratka tišina. - Stariji vodnik se pita ima li to neke veze s odre ñenim bivšim u čenikom? Alex se nasmiješio i čudio se, kao mnogo puta ranije, rafiniranosti i to čnosti pukovnijskih glasina. - Ne govori zlo, ne čuje zlo, ne vidi zlo - na koncu je rekao. - Tako, je li? Mudri majmuni? - Tako nekako. Hvala, Stevo.
95
21
Idu ćeg je dana ponudio Dawn svoju ostavku. - Ne možeš jednostavno... otići\ - pobunila se. - Ti si jedini Meehana vidio licem u lice. - On je vidio mene, a ne obrnuto, i ja baš ne izgledam anonimno s ovoliko šavova po sebi. Ne ću mu se moći približiti ni na kilometar. - A Angela Fenwick? Što će se dogoditi kad on po ñe za njom? - Tvoji ć e ga ljudi morati zaustaviti - re č e Alex. - To je jednostavno tako. Zurila je u njega. - Alex. - Oklijevala je. - Molim te. Nemoj me prisiljavati da te preklinjem da dovršiš ovaj posao. - Vjerojatnije je da će Meehan završiti taj posao - mra čno će Alex, dotaknuvši zavoje na svojem licu. - Alex - govorila je tišim glasom. - Ti ga možeš uhvatiti i ti ga možeš ubiti. Ti si najbolji. Zato smo se obratili tebi. Pogledao ju je. Danas je odjenula sve čelično sive boje, poput svojih o čiju. - Sto bi trebalo učiniti promrmljala je - da ostaneš raditi na slu čaju? Da sve bude pod tvojom kontrolom, ti odlu čuješ? Tko bi to rekao, pomislio je. Ona me doista moli. Zatvorio je o či. Još nikad nije okrenuo leda izazovu. Možeš dobiti što god... - Španjolska - prekinuo ju je. Zurila je u njega. - Moramo odletjeti u Španjolsku. Ondje moramo razgovarati s nekim. Dao joj je cenzuriranu verziju činjenica. Bez rije či ga je slušala. - Ne shvaćam zašto mi ne možeš jednostavno re ći tko je taj čovjek tako da mogu nekoga poslati onamo neka razgovara s njim. - Ne će razgovarati s tobom niti s ikim koga bi ti onamo poslala - odlu čno će Alex. - To moram biti ja. Nakon što razgo varam s tim čovjekom, prenijet ću informacije tebi, a ti s njima možeš učiniti što god želiš. Uzeli ste me zbog mojih posebnosti; bilo bi dobro da nešto dobijete za svoj novac. Nesigurno ga je promatrala i slegnula ramenima. Ako bi mogao pomo ći MI5 da uhvate Meehana, možda bi se donekle iskupio za svoj nemar spram Georgea Widdowesa. Samo mu je to preostalo. - Ako je bilo tko poznavao Meehana - nastavi Alex - onda je t o taj č ovjek. Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, dolje u bunkeru u Tregaronu... Vraški dobro možeš nekoga upoznati u takvim okolnostima. Razgovarate jedan s drugim jer nemate što drugo raditi. Znam neke stvari o momcima koji sam ja obu čavao, a koje njihove žene sigurno ne znaju. Kimnula je, izvadila mobitel iz torbice i izišla iz sobe. Popio je kavu do trenutka kad se vratila. Pogledom je preletjela niz ružne, crne šavove na njegovu licu. - Angela jutros leti za Washington i ondje će ostati dva dana, te mislim da možemo pretpostaviti da joj za to vrijeme ne prijeti opasnost od Meehana. No to zna či da moramo odmah otputo vati u Španjolsku i vratiti se u roku od č etrdeset osam sati. Misliš li da možeš putovati u tom stanju? Otputovali su toga poslijepodneva. U klinici Fairlie znali su sve o kratkim oporavcima, a bolni čar koji je prethodnoga dana vodio brigu o Alexu održao je Dawn kratko predavanje o njezi ozljeda od noža i spakirao zavoje i lijekove koji će joj biti potrebni. Na Heathrowu su, na Alexovo insistiranje, kupili torbu za plažu i stvari za kupanje. Alex je kupio plave kupaće gaćice, a Dawn crveni bikini kojim je Alex zamijenio strogi jednodijelni kostim što ga je ona izabrala. - Moramo se uklopiti - rekao joj je dok je avion kružio nad zra čnom lukom u Malagi. - Što službenije budemo izgledali, to će nam manje re ći. Budemo li izgledali poput dvoje državnih službenika kojima se plaćaju troškovi, jamčim ti da neće ni razgo varati s nama. A oboje znamo da dobro izgledaš u crvenom! 96
Ignorirala je posljednju primjedbu i nevoljko se složila, kao što se složila da se uop će neće spominjati ime ili lokacija njihovoga kontakta, te da bez obzira što će saznati tijekom tog posjeta, ne će biti nikakvih krivi čnih postupaka. - Drugo što moraš imati na umu - rekao joj je Alex - jest da svijetom u kojem živi naš čovjek ne upravljaju čitatelji Guardiana, već okorjeli kriminalci. U takvom svijetu djevojke imaju mnogo ruža na usnama, prema njima se ophode kao prema princezama, a kad je vrijeme za razgovor o poslu, one se udaljavaju. Dakle, kad mi se bude činilo da je taj trenutak blizu, o č ekujem da ćeš se baš tako ponašati, u redu? - Ne znam zašto me uop ć e trebaš na ovom putovanju - žalila se. - Kako bi sve izgledalo kako treba. Naš momak zasigurno ima neku ženu uza se, a sam muškarac može unijeti pomutnju u situaciju. On predstavlja prijetnju, seksualni izazov, fizi čku invaziju; svakojake negativne stvari. Me ñutim, muškarac s djevojkom je nešto posve drugo. Ti i njegova chica možete otići i razgovarati o boji za kosu ili vibratorima ili čemu god, a muškarcima prepustiti da uz bocu viskija dovedu svijet u red. - Jedva čekam. - Gledaj, ako želimo rezultate, moramo pritiskati prave gumbe. Stisnula je oči. - A sve te gluposti o muškim herojima i praznoglavim djevojkama je milijun kilometara daleko od tvojih prosvijedjenih, feministi čkih stavova, je li? - Apsolutno - reče Alex. - Ja sam originalni novi muškarac, doista. Upalio se natpis za vezivanje sigurnosnih pojaseva, a ispod njih se pojavila široka traka briljantne plave boje Mediterana. Bilo je 4.15 po lokalnom vremenu. Vožnja s aerodroma u unajmljenom mercedesu trajala je gotovo četrdeset minuta. Bio je prekrasan vedar dan, zrak je bio topao i promet se na obalnoj autocesti kretao bez ikakve žurbe. Činilo se da se od Malage do Marbelle pruža dugi niz apartmana, terena za golf i marina. Neki su bili dovršeni, a drugi još uvijek u izgradnji, a svi su nudili nevjerojatno povoljne uvjete za potencijalne kupce. - Trebali bismo dati polog za jedan apartman. - Alex je zadovoljno zijevnuo dok su prolazili kraj Marbelle. - Kad kona čno objesimo o klin svoje ramene futrole, možemo se povu ći ovamo i igrati golf. - Beskonačno opijanje s umirovljenim negativcima - kiselo će Dawn. - Ne bih rekla. - O, počni živjeti, curo! Sunce sja. Mi smo na Costa del Sol. Barem se pokušajmo ugodno osje ćati. - U ovome mjestu ima ne čeg veoma sablasnog. Za po četak, gdje su svi mladi ljudi? - Rekao bih da se bave seksom. To, ili leže na plaži. - Hm. Vjerojatnije je da planiraju sljede ću pljačku. - Gledaj - re če Alex - ondje je znak za El Angel. Prošli su kraj skretanja i vozili do Puerto Banusa gdje su rezervirali smještaj za dvije no ći. Hotel del Puerto, otkrili su, bio je prvoklasan. U predvorju je žuborio vodoskok okružen patuljastim palmama, a iz luksuzne sobe s balkonom pružao se pogled na luku. Soba je bila dvokrevetna. Alex nije imao razloga sumnjati da će Connollv provjeravati njihov smještaj, ali znao je da bi ga dvije jednokrevetne sobe zasigurno prestrašile, za slu čaj da se ipak potrudi provjeriti. Dawn nije bila oduševljena zajedni čkim krevetom, te je Alex suho obe ćao da će spavati na podu. Stigli su na cilj. Ispod njih su se blještavo bijele jahte ljulju-škale na sidrištu, a na obali su ljudi u skupoj odjeći šetali kraj barova i prodavaonica. Č ak se i Dawn razvedrila, a kad je Alex predložio da podu štogod pojesti, spremno je pristala. Otvorio je patentni zatvara č svoje torbe, s mukom se razodjenuo do bokserica; rana na bedru posebno ga je boljela nakon putovanja; te je traperice i majicu zamijenio laganim hla čama kaki boje i havajskom košuljom s uzorkom od zmajeva. Šavove je pokrio neupadljivim flasterom. - Kako izgledam? -pitao je. - Kao premla ćeni svodnik - re če Dawn. - Ako ćeš me is pri čati, ja ću se preodjenuti u kupaonici. Vratila se u kratkoj koktel haljini njezine zaštitne golublje sive boje i šire ći oko sebe jedva zamjetljiv miris. Kosa i oči su joj blistale. Alex je zurio u nju. - Izgledaš... 97
- Da, satnice Temple? -... kao da si na odmoru. - Dobro - rekla je. — Idemo. Nasumce su izabrali jedan bar. Bilo je malo iza pet poslije podne, pa sunce više nije onako peklo. Za stolovima kraj njih sjedili su sredovje čni muškarci u odje ći za jahte i mnogo mla ñe žene s nevjerojatno velikim grudima. Stiglo je naru čeno jelo i dvije kole. Alex je upozorio Dawn da im predstoji prili čno ozbiljno konzumiranje alkohola. Iz džepa je izvadio malenu plasti čnu kutiju u kojoj se nalazilo šest tableta efedrina. Dobili su ih na klinici Fairlie, a imale su dvojaki u činak: izoštravale su osjetila i spre čavale opijanje. - Naiskap! Nasmiješio se, popio dvije tablete i pružio kutiju Dawn. - Živjeli! - malo ozbiljnije prihvati Dawn. Uzela je dvije tablete i spremila kutiju u svoju torbicu. - Drago mi je da si uzela dezodorans - primijetio je Alex vire ći u njezinu torbicu. - Situacija bi mogla izazvati znojenje. - Duhovito - reče Dawn. - To je zapravo limenka Macea. Ako bilo tko nešto pokuša, uklju čuju ći i tebe, sredit ću ga. - Opaka cura, je li? - Možeš se kladiti. Vožnja je trajala petnaest minuta. El Angel se uvelike razlikovao od Puerto Banusa. To je više bilo zemljište izme ñu autoceste i mora, s novim i ne baš tako novim hacijendama, nego selo. Najve ća grañevina, kuglana i fast-food restoran, nije imala prozora i nije bila dovršena, a po izgledu žbuke jasno se vidjelo da je takva ve ć neko vrijeme. Velika slika u boji prikazivala je grañevinu kako su je arhitekti zamislili, punu ljudi, mladena čku i kozmopolitsku, ali je zapravo samo izgledala napušteno. Alex i Dawn su parkirali mercedes na autocesti i zaputili se stazom prema moru. Vodila je kroz nisko grmlje i izmeñu područ ja gdje su očito trebali biti vrtovi. No sad se ondje nalazio samo gra ñevinski krš, zahrñalo željezo i tome slično. Večernji je povjetarac nosio snažan smrad pse ćeg izmeta. Dawn se lecnula kad joj je trnje zagreblo po gležnjevima. -Možda ipak nisam baš idealno odjevena primijetila je, pogledavši svoje sandale. - Dobro izgledaš - re če Alex. Staza ih je dovela do betonirane ceste uz koju su stajale bijele ku će. Neke su imale stanovnike, te su na kolnim prilazima stajali automobili, a ispred ku ća prkosni maleni vrtovi bugenvilija i hibiskusa, ali je ve ćina bila prazna. Alexa je iznenadila pustoš tog mjesta. Ove napuštene vile bile su, u pravom smislu, kraj puta. Čovjek bi došao ovamo i polako sve zaboravio. Dawn je zacijelo osjećala isto jer je, na njegovo iznena ñenje, provukla ruku ispod njegove. - U svakom domu iz snova postoji ranjeno srce - promrmljala je. - Da. Počinjem osjećati jaku potrebu za pi ćem. - Taj bar doista jest uz more, je li? - Takav sam dojam stekao - re če Alex. - Hoćemo li pozvo niti u jednoj od ovih ku ća i pitati? Pogledali su se, nervozno se nasmijali, a zatim je Dawn pošla do najbliže ku će. Na natpisu je pisalo Tangmere. Vrata je otvorio stariji čovjek odjeven u RAF-ovu jaknu. Osoba u ku ćnom ogrtaču, zacijelo njegova žena, nervozno je virila iza njega. - Tražimo Pablito's - po čeo je Alex, rukom pokrivši svoje ozlijeñeno uho. - Preko ceste, prema moru, staza izme ñu ku ća Sea Pines i Časa Linda. Treba vam otprilike tri minute. Idete u posjet mladom Denzilu? -Da. - Prvoklasan momak. Mra čan lik, naravno, ali to je ovdje pravilo, a ne izuzetak. Ho ćete li svratiti na minutu ili dvije? Nazdraviti zalaze ćem suncu? 98
- Možda neki drugi put - re če Alex obuzet osje ćajem krivnje jer je vidio slabo prikriven o čaj u čovjekovim očima. - Vrlo dobro. Zovem se Dunbar. Obi čno sam ovdje. Alex i Dawn su krenuli stazom i gotovo odmah ugledali bar. Kuća je podsjećala na bunker, a gruba žbuka bila je sme ñe boje i uklapala se u kamenitu obalu. Neonski znak još nije bio upaljen, a prikazivao je palme i zalazak sunca. Oko ku ć e je bilo šest drvenih klupa i plasti čni stolovi. Stari je motocikl bio oslonjen na jedan zid. - Definitivno sam previše elegantna - re če Dawn, oprezno kora čajući po šljunku. - Dok je moja svodni čka odjeća savršena. - Alex se nacerio. Dok su prilazili baru Pablito's, vidjeli su da su pošli veoma indirektnim stražnjim putem te da, zapravo, uska cesta vodi ravno do ulaza. Pomi čna vrata ispred ku će bila su napola otvorena. Unutra je mjesto izgledalo prostranije nego izvana. Šank se protezao cijelom dužinom jednog zida, a na stolcu ispred šanka sjedio je debeli, preplanuli čovjek u sarongu, star oko četrdeset pet godina, i gledao nogomet na televiziji pri čvrš ćenoj na zid. Za šankom je žena umjetno plave kose od dvadeset i nešto godina brisala čaše za pivo. Kraj njezinog se lakta dimila cigareta u pepeljari. Kad su Dawn i Alex provirili preko pomi čnih vrata, žena se nasmiješila. - Samo u ñite, dragi moji. Tek smo na početku, kao što vidite, ali osje ćajte se kao kod ku će. Čime vas mogu poslužiti? Alex se okrene k Dawn. Kraji čkom je oka vidio kako plavokosa žena zuri u zavoje na njegovu licu. - Sto ćeš popiti, dušo? Dawn mu se slatko nasmiješila. - Ooo, mislim da bi mi prijao Bacardi Breezerl - Jedan BB stiže. A za vas, ljubavi? - Pivo bi mi godilo. Čovjek na stolcu se po češao po trbuhu i podigao pogled. -Kažem vam, taj Patrick Viera je prokleto opasan. Netko će ga srediti jednog od ovih dana. Odsjeli ste ovdje negdje, je li? - U Puerto Banusu - re če Alex. - Vrlo lijepo. Stigli ste onim u 16.15? Alex je kimnuo, pomogao Dawn da sjedne na barski stolac, a zatim je i sam sjeo, dobro paze ći na ozlijeñeno bedro. - Istražujete područ je, znači? Lice mu je bilo naduto od alkohola, ali su se o či doimale pronicavo. Alex je opazio da se ispod gojaznog tamnocrvenog tijela naziru dobro održavani miši ći. Na širokim podlakticama vidjeli su se tragovi tetovaža odstranjenih laserom. - Željeli smo pobje ći na nekoliko dana - Alex namigne Dawn i pri nese ru ku zavoj u na svojem obrazu. - I kao što vidite, malo sam se ludirao na motoru. Zaklju čili smo da imamo pravo na malo odmora. - Pa, došli ste na pravo mjesto za to. - Debeli č ovjek pogledom preleti po ozljedama od noža. - No, čime se bavite? - Den, ljubavi, ostavi sirotog čovjeka na miru - rekla je žena dok je u svojim natika čama s visokim petama tapkala iza šanka. - Još nije ovdje ni dvije minute, a ti ve ć... - Ne, u redu je - re če Alex. - Ja sam instruktor tjelovježbe. A Dawn, pa, Dawn je jedna od mojih najboljih klijentica, zar ne, dušo? Budalasto se smijuljila. - Nadam se. Dogovorili su se da će dati to objašnjenje. Bude li pritiska, dat će naslutiti da je Dawn udana za nekog drugog. Debeli čovjek kinine i okrene se prema televizoru, povremeno odmahuju ći glavom kako bi pokazao svoje nezadovoljstvo Arsenalovim neuspijevanjem da preuzme kontrolu nad igrom od Sturm Graza. Kad je zvižduk označio kraj utakmice, okrenuo se na stolcu i Alexu pružio krupnu ruku. - Ja sam Den. Veliki Den, Prljavi Den, Debeli Gad, kako god. - Pošao je iza šanka i pljesnuo ženu po stražnjici stegnutoj u bijelim trapericama. 99
-A ovo je Marie. Nato či nam pivo, ljubavi. - Makni se! I za Boga miloga, stavi prokletu košulju. - Žena posegne za kriglom i namigne Dawn. - Ne bi trpio da ja hodam naokolo s golim prsima, pa ne vidim zašto bih ja to trpjela! - Kad imaš tijelo poput mojega - re č e Den - moraš ga podijeliti sa svijetom. Jednim je gutljajem ispraznio pola krigle piva, udario se po golemom trbuhu, posegnuo za cigaretama i nagnuo se prema Dawn. - Znate, ovdje sam poznat kao neki fitness guru -promrmljao je. Dawn se opet nasmijala. - Pa, svi ña mi se vaša teretana -rekla je i pogledala po zidovima obješene zastavice nogometnih klubova i potpisane postere EastEndersa. Počele su pristizati druge mušterije. Alex i Dawn su polako pili za šankom i slušali prijateljsko čavrljanje oko sebe. Bilo je jasno da su svi ostali stalni gosti. Podjednako jasno bilo je da je ovaj neupadljivi bar na plaži sastajalište prognane kriminalne aristokracije. Uglavnom su bili skupo, premda pomalo napadno odjeveni. Žene su više sli čile Marie nego Dawn, kose obojene u plavo i pogledima izloženih naran častih dekoltea. Muškarci su uglavnom bili kratko ošišani, nosili sportsku odje ću pastelnih boja i imali lica puna ožiljaka. Den se ponašao poput doma ćina, sam je stalno i odlu čno pio, te je pazio da čaše ostalih budu pune. Alexu se činilo da nema vidljive razlike izme ñu plaćenih i poklonjenih pi ća. Nitko nije tražio novac od njega, te je pretpostavio da on i Dawn imaju otvoren ra čun. Točno u devet sati stigao je bra čni par Dunbar. Ljubazno su kimnuli Dawn i Alexu, sa svima se rukovali, popili viski sa sodom i džin s tonikom, te otišli. - Stari je momak upravljao Spitfireom iznad Zapadne pustinje - kasnije je Den rekao Alexu. Deset potvr ñ enih rušenja. Sad živi od dvadeset pet funti na tjedan. Dopuštam mu da pije na ra čun, a zatim ga otpišem na Dan sje ćanja na poginule u ratu. To je najmanje što mogu u činiti. Alex kimne. - Katkad ga navedem da pri ča - nastavi Den, pripalivši ciga retu. - Tehnike borbe izbliza. Zra čne bitke. Doista, kad ga se navede da p ri č a o tome, u o č i mu se vrati onaj stari sja j. Znate što mislim? Alex opet kimne. Sad je ve ć osje ćao kako efedrin juri njegovim tijelom. Kraj njega je Den otresao pepeo svoje cigarete i otpio veliki gutljaj piva. Krupni se muškarac znojio. Iza njih su žene kriještale, Dawn me ñu njima. Alex se ispri čao. Morao se pomokriti. Provukavši se kroz mnoštvo, stigao je van i osvrnuo se naokolo. Može se olakšati kraj palmi. Iza sebe je čuo škripanje koraka po šljunku; neki drugi tip po istom poslu, pretpostavio je. Tada mu je neka odlu čnost u koracima, neka ravnomjernost, rekla da nije tako. Kad se napola okrenuo, ovlaš je ugledao krupnu siluetu blistave obrijane glave i osjetio kako ga masivna podlaktica steže oko vrata. - Zaboravi na one gluposti o fitnessu, prijatelju, tko si ti, jebi ga, i što želiš? Glas je bio tih, gotovo šapat. Alex se o čajnički nastojao osloboditi, te je udarao petama i laktovima. Udarci su završavali na mesu i kostima, ali bez rezultata. Ruka oko Alexova grla bila je čvrsta poput tikovine i stezala se. Pred očima su mu se pojavile svijetle će to čkice, a u ušima mu je po čelo šumjeti. Njegov napada č očito nije očekivao brz odgovor. Alexu je vjerojatno efedrin dao dodatne dvije sekunde svijesti u kojima je prstima našao muškar čeve prepone. Zgrabivši hlače vlažne od znoja, lijevom je šakom svom snagom stisnuo čovjekove mošnje. Čuo je tihi krik bola, a ruka oko njegova vrata malo je olabavila stisak. Dovoljno da se Alex okrene, još uvijek lijevom rukom stišćući i okrećući čovjekove mošnje, i desnom šakom zabije dva snažna udarca u protivnikova donja rebra. Izbjegavaju ći niz bijesnih protuudaraca, Alex je zateturao unatrag, nastoje ći doći do daha. Sad je jasno vidio muškarca, miši ćavog snagatora s tetovažom u obliku paukove mreže na debelom vratu. Tetovaža je zasigurno napravljena u zatvoru. Lica iskrivljena od bola, gorila je krenuo na Alexa koji je brzo uzmicao. Tu više nije bila rije č o ispitivanju, već o osveti. U tom se trenutku vitka figura pojavila iz sjenki kraj ulaza i mlaz spreja poletio je zrakom. Snagator je zaurlao od šoka, bola i bijesa. Šakama je pokrio o či, a Alex je taj trenutak iskoristio i svom ga 100
snagom šutnuo u muda. Uz uzdah agonije, čovjek se srušio na šljunak. - Ne mogu te ni na trenutak ostaviti samoga, je li? - re če Dawn, korakne na svjetlo i sa samozadovoljnim osmijehom na licu vrati Mace u torbicu. - Valjda ne možeš - re če Alex, a srce mu je divlje tuklo. Spustio je pogled na čovjeka koji je stenjao kraj njegovih nogu. - Jesi li me slijedila? - Recimo to ovako: činilo mi se da je sva ta tradicionalna gostoljubivost East Enda malo previše dobra da bi potrajala. - Pa... hvala ti! - Koji se vrag ovdje doga ña? Na ulazu u bar stajao je Connollv s pi ćem u jednoj i cigaretom u drugoj ruci. Prema iznena ñenju na njegovu licu jasno se vidjelo da nije o čekivao ovakav prizor. Ja sam trebao ležati na tlu, pomislio je Alex. Preklinjati za milost i priznati da sam policajac, vjerojatno. Connollv je brzo potisnuo izraz iznena ñenja s lica i čovjeka na tlu šutnuo u trbuh. - Ustani, veliki debeli klipane! Snagator se koprcao na tlu, a Connollv se zabrinuto okrenuo Alexu. - Oprostite, prijatelju, je li Kev bio drzak? - Postavio mi je pitanje, a zatim me je pokušao zadaviti prije nego sam imao priliku odgovoriti. Connollv je odmahnuo glavom, ušao u bar i vratio se nose ći vr č vode što ga je ispraznio na Kevovu glavu. - U današnje vrijeme čovjek jednostavno ne može na ći pristojnu pomo ć... Kev je polako i nesigurno ustao, stežu ći svoje prepone. Njegova je majica bila mokra, a na lijevoj strani lica imao je tamnu naran častu mrlju od spreja. Uspio se pokajni čki nasmiješiti, a iz o čiju su mu još uvijek tekle suze, te je Alexu pružio drhtavu ruku. - Oprosti, prijatelju, malo sam pretjerao. Nema problema - re če Alex, čude ći se da čovjek uop će može stajati. Adrenalin što ga je izazvala tu čnjava počeo se povla čiti, te je.osjećao kako mu pulsiraju šavovi na licu. - Opet smo svi prijatelji? - uz široki osmijeh upita Connollv. - Sjajno. Kev, povedi damu unutra, otvori bocu šampanjca; Moet, a ne onaj bu ćkuriš; i pobrini se da se dobro osje ć a. I obrisi to lice! Gorila pokorno kimne i kretnjom pozove Dawn da u ñe ispred njega. - Žao mi je zbog toga, prijatelju - re če Connollv, opet se okrenuvši Alexu. - No shvatit ćeš da moram paziti na sigurnost. Alex kimne. - Ti nisi policajac, to znam. Ali nešto jesi. Ovo na tvojim rukama i vratu nije preplanulost od sun čanja, baš kao što ni ozljede na licu i ruci nisu zadobivene u prometnoj nesre ći. I maločas nisam vidio tučnjavu, ali... - Stevo me je poslao - tiho će Alex. - Nisam želio prestrašiti Marie. Connollv isprazni svoju čašu. - Stevo? Ne poznajem nikoga pod tim imenom. - Jim Stephenson iz »B« eskadrona u Herefordu. Taj Stevo. Ja sam iz Pukovnije, Den. - Nastavi. - Ja sam u »D« eskadronu. Dodijeljen RWW-u, kao što si ti bio. - Dakle, kad si ušao? Connollv ga je pet minuta ispitivao o ljudima iz Pukovnije, izvla čeći pojedinosti što ih može znati samo netko iznutra. Ubacio je trik-pitanje, pitaju ći je li onaj lijeni niski Tosh McClaren još uvijek ondje, a Alex je potvrdio da jest i da je još uvijek visok sto osamdeset pet centimetara. Nakon nekog vremena se činilo da mu je Connollv povjerovao. Osjetivši to, Alex ga pogleda u o či. - Slušaj, Den, ja nisam opasnost, u redu? Samo želim razgovarati. Connollv je bez rije či zurio u njega. Doimao se umorno, ote čena lica i pomalo tužno. I neobi čno ranjivo, pomislio je Alex, za čovjeka koji je neko ć bio poznat kao SAS-ov najopakiji instruktor. - Ti nisi od onih koji pri čaju, sinko, ve ć od onih koji pucaju. To ti piše na licu. - Tražim nekoga, Den, to je sve. Pomozi mi i možeš mirno spavati što se ti če posla u Park Rovalu. Više 101
ne će biti lažnih pri ča, niti ćeš preko ramena gledati jesu li ti policajci na tragu. - Što je, dovraga, posao u Park Rovalu? - Den, ja sam obitelj. Vjeruj mi. - O, je li? Dakle, tko je djevojka? Vješta je s Maceom, barem je tako izgledalo. - Ona je samo djevojka. Nema nikakve veze s time. Den je bez riječi zurio u svoju praznu čašu, bacio cigaretu u mrak i kimnuo. Alex je na trenutak iza nadutih obraza opazio napeti oprez vojnika Specijalnih snaga. Potom se na lice vratio širok osmijeh i velika se šaka spustila na Alexovo rame. -Hajde, sinko, tratimo dobro vrij eme za pi će. Ve č eras ku ć a časti, u redu? Poveo je Alexa natrag unutra, a nekoliko trenutaka kasnije Marie je prema Alexu gurnula čašu šampanjca i čašicu irskog viskija. Netko je, uz pljesak i smijeh, po čeo pjevati My Yiddisher Momma. Dawn se nešto kasnije pojavila kraj njega. Obrazi su joj poru-menjeli, te se činilo da se doista zabavlja. U tim se okolnostima činilo prirodnim da je Alex obujmi rukom oko struka i da se ona priljubi uz njega. Na trenutak je uza se osjetio mekani pritisak njezine dojke. - Hvala ti - ponovno joj je rekao. - Ono je moglo postati ružno, na ovaj ili onaj na čin. Kako se snalaziš me ñu ženama gangstera? Zamišljeno je spustila čašu šampanjca na šank. - Zabavne su. Svi ñaju mi se. Kako napreduješ? Spomenuo sam jedno ili dva imena. Rekao sam mu tko sam. Ali nisam rekao tko si ti. Sto se njega ti č e, ti si samo moja djevojka. - Mm. Baš sam sretnica. - Glavni je problem taj što on misli da sam ja nekakav pla ćeni ubojica. Možda čak da sam došao ovamo maknuti njega. Veoma je nervozan. Mislim da je najbolje da mu kažem pravi razlog iz kojeg sam ovdje i nadam se da će ga to smiriti. - Slažem se. A ovo izgleda kao prili čno ozbiljan razgovor ako sam ja neka tvoja praznoglava plavuša. Napućila je usne. - Sto o čito jesam! Prešao je prstom niz njezin obraz. - Izvrsno igraš svoju ulogu. - Dakle, zašto me takav kompliment čini sumnjičavom, pitam se? - upita Dawn. Opet se začulo pjevanje. Netko je sjeo za klavir i svirao stare londonske pjesme. - Misliš li da su ovo roñeni Londonci? - upita Dawn i ispije ostatak svojega pi ća. - Basildon, možda - re č e Alex. - Premda nemam ništa protiv njih budu ći da sam i ja iz Essexa. Den Connollv se odjednom pojavio kraj njih, oznojen i masivan. - Prije nego se toliko napijem da ne mogu razumjeti što mi govoriš - re če Alexu - koga ti zapravo tražiš? Alex je otpravio Dawn kretnjom glave i tapšanjem po stražnjici. - Joseph Meehan. Šifrirano ime Čuvar. Ti si ga obu čavao za MI5. Connollv kinine. - Službeno nisam ovdje - na koncu re če, a jezik mu se zaplitao. - Službeno nisam nigdje. Ali ti to znaš. Alex kimne. - Znam ono što mi je ispri čao Stevo. Nitko ne će čuti tvoje ime. Nikad. A budeš li mi mogao dati ono što mi treba, možeš biti miran i što se ti če onog drugog posla. - Daješ mi svoju rije č za to? - Connollv zna čajno pogleda okupljeno društvo. - Moji bi se prijatelji naljutili ako... Oni su sad moja obitelj, razumiješ. Zaboravi jebeni Hereford, RWW, sve te gluposti. Alex ga pogleda u o či. - Dajem ti riječ. Connollv skupi usne, te polako i neodre ñeno kimne glavom. - Sutra. U vrijeme ru čka. Dovedi svoju... Neodreñenom kretnjom pokaže Dawn koja je nešto šaptala Marie. - U me ñuvremenu, naru či što god želiš. Na račun kuće, kao što sam rekao. Otišli su oko dva iza pono ći. Ne zato što je Alex mislio da bi se Connollv mogao predomisliti i te no ći razgovarati s njim, ve ć zato što je osje ćao da se mora dokazati bivšem instruktoru. Morao je pokazati poštovanje. Rani odlazak smatrao bi se nezah-valnoš ću. Stoga je ostao, ispijaju ći piće za pićem, doimajući se prikladno impresioniranim pri čama o pljačkama, prostitutkama, doušnicima, namještaljkama, pokvarenim policajcima, ubojicama i ostaloj mitologiji podzemlja. Dawn je za to vrijeme mirovala kraj njega, širom otvorenih očiju, lagano ga obujmivši rukom oko struka. Ukratko, izgledali su kao bilo koji mladi par koji 102
je slu čajno naletio na bar pun kriminalaca. Kad su se svi pozdravili i oni napokon stigli do automobila, Dawn je nekoliko puta namjerno trepnula i potražila ključ u torbici. - Možeš li voziti? - zapli ćući jezikom pitao je Alex. - Zapravo sam popila veoma malo - re če Dawn. - U takvim situacijama uvijek pijem kokakolu s rumom. Tako možeš čašu puniti kolom i nitko ništa ne će opaziti. - Pa, s efedrinom ili bez njega, bojim se da sam se doista napio - nejasno će Alex. - No zadatak je ostvaren, tako nekako. - Upadaj - reče Dawn. U hotelu su trenutak zajedno stajali ispred otvorenog prozora. Luka i jahte su sad bili osvijetljeni, a more ispod njih doimalo se crno poput tinte. Alexa je preplavio osje ćaj pijane dobrohotnosti. - Bila si sjajna osjećajno je rekao i spustio joj ruku na toplo rame. - Pogotovo kad si Maceom poprskala onog Connollvjevog klipana. Nasmiješila se i prislonila obraz uz njegovu ruku. - Ve ć si mi zahvalio za to. Bilo mi je zadovoljstvo. Sto misliš, što nas čeka sutra? - Nemam pojma. Ono pozivanje na ru čak služi mu za dobi vanje na vremenu. Što nas više obasipa gostoljubivošću, to će se bolje osje ćati kad odemo praznih ruku. Trenutno prihva ća činje nicu da sam ja u redu, a ti si samo slatko stvorenje s kojim putujem, ali bri ne ga tko ć e do ć i iza mene. Gdje ć e sve to završiti. - Sto on želi prikriti, Alex? - blago je pitala. - Dovoljno. - Dakle, što si mu obe ćao? Oprezno, kroz maglu je Alex upozorio sebe. Ona ne zna za posao u Park Rovalu. - O, malo sam ga pokušao udobrovoljiti... - Misliš li da će sutra razgovarati s tobom? - oštro upita Dawn. - Jer imamo još samo sutra. Angela se za trideset sati vra ća iz Washingtona, a bilo kada nakon toga... Alex kinine. Nije mu morala objašnjavati kakvu opasnost Meehan predstavlja. Osobno uop će nije bio siguran da će Connollv razgovarati s njim, ali nije znao kako su druk čije mogli postupiti. Alkohol je pulsirao u njegovim sljepoo čnicama, a zajedno s njim i ozljede od noža. - Zašto ti ne bih skinula te zavoje? - predloži Dawn. - Neka ti malo svježeg zraka stigne do tog jadnog lica. Hoćeš li leći na krevet? Mogao je sasvim lako i sam skinuti zavoje, ali je ondje ležao i udisao njezin miris jasmina, dima u kosi i ruma u dahu. U redu je ta Dawn, zaklju čio je. Katkad zna biti kuja i najdosadniji je voza č kojeg poznaje, ali kakve to veze ima? Ima težak posao. Mogao bi prihvatiti njezine mane. I doista je zgodna s tim mirnim sivim o čima i mekanim, tajnovitim ustima. Donekle nesvjesno, i uz neodreñenu grižnju savjesti, spustio je pogled niz njezinu sivu haljinu dok mu je ona polako skidala zavoj s obraza. Činilo se da ne nosi nikakav grudnjak, te se uz nalet neo čekivanog užitka sjetio kako mu je za šankom godio dodir njezinih dojki. - To nije pošteno - prijekorno će ona. - Što nije pošteno? - Ja ovdje zdušno glumim Florence Nightingale, a ti samo zuriš ispod moje haljine i daš ć eš poput psa. Trebao bi biti časnik i džentlmen. - Nitko nikad nije spominjao da bih trebao biti džentlmen - re če Alex. - I ne daš ćem, dišem. - Pa, prestani. I zatvori o či ili ću ti opet razderati uho, a to ti se ne bi svidjelo, je li? Alex se nasmiješio, nastoje ći ne misliti na uši Georgea Widdowesa koje su sive i okrvavljene ležale na jastuku. Ista je misao o čito pala na pamet i Dawn jer su njezine kretnje odjednom postale žustrije i ne tako nježne. Kad je završila, izišla je na balkon i ponijela svoj mobitel. -Možeš li me ispri čati na trenutak? - pitala je dok je unosila broj. - Osobni poziv. 103
Otišao je u kupaonicu. Momak, pomislio je, i odjednom osjetio želju da Dawnina nepoznatog ljubavnika snažno tresne po licu. Nekoliko puta, po mogu ćnosti. Pogledao se u zrcalu, u ružne crne šavove preko lica. Izgledaš usrano, Temple, rekao je sebi. S ovakvim izgledom bio bi sretan da uhvatiš neku drolju, a ne ovu curu. Uozbilji se. Kad se vratila, on je ve ć bio u boksericama i tražio je Nurofen. - Okreni se - rekla je. - Daj da pogledam to bedro. Alex ju je poslušao. Pet minuta kasnije prekrižila je ruke. - U redu - re če. - Ovako ćemo. Ti ćeš spavati na krevetu i dobiti deke iz ormara, a ja ću staviti poplun na pod. - Ja ću spavati na podu. Ti uzmi krevet. - Inače bih to odmah prihvatila, ali sam odlu čila biti veliko dušna zbog tvojih rana. Nema prepirke, Temple, u redu? Alex kimne i popne se na krevet. Dawn po ñe u kupaonicu. Kad se vratila do popluna na podu, na trenutak je zastala ispred prozora, vitka i veoma ženstvena figura u bijeloj majici kratkih rukava i ga ćicama. Alex zastenje. Prvi put toga dana osjetio je jaki fizi čki bol.
22
- Nećeš valjda opet povra ćati, je li? - upita Dawn. - Mislim da neću - šapne Alex. - No možeš li onog kono bara zamoliti da donese čašu piva? - Jesi li poludio? - Ne, znam da loše zvu č i, ali djeluje. Budu ći da se čini nemogućim u ovom hotelu dobiti pristojan prženi doru čak... - Ovo je Španjolska, Alex, a ne Mile End Road. Zašto se jednostavno ne opustiš i upiješ malo sunca, i prestaneš se toliko vrpoljiti? Bilo je 10.30, a oni su ležali na ležaljkama kraj hotelskog bazena. Dawn je na sebi imala crveni bikini što su ga kupili na Heathrovvu, ali čak ni to nije moglo oraspoložiti Alexa. Težak mamurluk udružio se s akutnim napadajem osje ćaja krivnje i depresije povezanih s Georgeom Widdowesom. Jučerašnji je dan bio ugodan i situacija se doimala obe ćava-jućom, imao je osje ćaj da se greške iz prošlosti nekako mogu ispraviti uz malo energi čnog detektivskog rada. Sad mu se sve činilo neobično besmislenim. Kad bi odvagnuo svoju karijeru i na jednu stranu stavio sve zlo što ga je po činio i smrti što ih je uzrokovao, a na drugu dugotrajno dobro koje iz toga proizlazi, nije mogao re ći - što je nekoć mogao - da će dobro prevagnuti. Nije. Sve ono loše će prevagnuti. Den Connolly je očito osjećao da prijelaz s tajnih operacija za RWW na plja čku blindiranog kombija na North Circular Roadu baš i nije neka velika promjena. Nije rije č o tome da se po čeo baviti kriminalom - ve ć je bio ondje. Čovjek tako mnogo svoje karijere provede daleko izvan normalnih granica ponašanja da se gotovo sve čini logičnim i razumnim. No problem sa zločinom je u zločincima. Oni su, u ve ćini slučajeva, glupi i pohlepni. I hvalisavi, ako je suditi po onome sino ć, te sentimentalni i bez ukusa. Ne, zaklju čio je, čovjek bi morao složiti vlastitu ekipu. Nekoliko dobrih, pouzdanih momaka. Primijeniti vojne standarde sigurnosti, planiranja i izvršenja. I što tada, pod pretpostavkom da oplja čka banku i priskrbi novac? Kupiti bar i veliki televizor, slušati ratne pri če i udebljati se? Dawn podigne glavu s ležaljke i razdraženo ga pogleda. Lice joj je sjalo od kreme za sun čanje. - Što si ono jučer rekao? Razvedri se? Po čni živjeti? Sunce sja? Alex se okrene prema njoj i prvi put toga dana osjeti blijedi treptaj požude. Crvena traka bikinija visjela je 104
otkopčana kraj nje, a na donjem dijelu le ña blistala je kapljica znoja. Trenutak je zurio u nju, pitaju ći se kakav bi okus imala njezina koža, a zatim im je prišao konobar s pladnjem. - Una cerveza para el Senor, por favor - promrmlja Dawn. - Y un naranja fresca para mi, gracias. - Si, Senora. - Konobar kimne i nestane. - To je zvu čilo veoma te čno - primijeti Alex. - Da, rekla sam mu da ti treba klistir za loše raspoloženje. - Nisam smio onako prokleto mnogo piti sino ć. - Pretpostavljam da si tijekom služenja domovini činio i gore stvari. Zagunñao je. Rane od noža po čele su zacjeljivati, te su ga strašno svrbjele. - Zaboravio sam pitati, jeste li uspjeli izvući moje oružje iz rijeke? Glock? Jesmo. Izvukli smo još tvoj nož i sig sauer s prigu šivačem što ga je zacijelo imao Meehan. Usput rečeno, dok si bio bez svijesti, ispod tvojih noktiju uzeli smo malo tkiva i nekoliko dla čica. - Pa, sigurno sam ga dobro zgrabio. Ali valjda vam ne treba dokaz da biste znali s kim imate posla? - Svaka potvrda pomaže. No najviše se nadamo da ćemo nešto saznati o njegovom boravištu. Forenzičari mogu štošta otkriti od samo jedne dla čice. Alex je sumnji čavo pogleda. - Sretno. Mogu će je da će dlačica biti korisnija od momka koji nas je pozvao na ru čak. - Ako nam ništa ne će reći, zašto nas je opet pozvao onamo? - Vjerojatno će nam nešto re ći samo da bi dobio obe ćani imunitet. Pitanje je ho ćemo li se mo ći pouzdati u ono što nam on kaže. Dawn se namršti. - Gledaj, što se ti če tog imuniteta... - Dawn, svi su izgledi da ne ćete imati ništa protiv njega u budu ćnosti jer ni sada nemate. A ti to možeš izvesti, zar ne, ako nas dovede do Čuvara? - To je vraški veliki »ako«. Stiglo je piće. Alex je ispio pivo u tri velika gutljaja. Nekoliko je minuta smatrao vjerojatnim da će povraćati, a zatim se odjednom osjetio bolje. Odjenuli su se i prošetali lukom gdje je Dawn kupila kratku majicu nabranog vrata, tijesne bijele traperice i natika če s visokim petama. Da bi izgledala u skladu sa svojom ulogom, objasnila je. Kad su se vratili u hotel, preodjenula se i dodala Wonderbra. - Opa! - izusti Alex, impresioniran. - Sad ti još samo treba navika da popušiš četrdeset Rothmana na dan i momak iz Crime- stoppersal - Budemo li se dovoljno dugo zadržavali u baru Pablito's, vjerojatno ću steći oboje. Alex uzdigne obrvu. - Mislio sam da si ve ć zauzeta. Gospodin Srećković u Londonu. Dawn zakoluta o čima i prebaci torbicu preko ramena. -Idemo. Pablito's se doimao pusto. Pomi čna su vrata bila zaklju čana, stolovi prazni, a ose su prijete ći zujale oko krcate kante za sme će. Pogledavši na sat, Alex pokuca na ulazu. Vrata je otvorila Marie, odjevena u trenirku od ruži častog velura. - U ñite. Bojim se da Den još uvijek spava. Krasno izgledaš, ljubavi. Šalicu kave? - Može — reče Dawn. Kad je kava bila gotova, odnijeli su je gore. Iznad bara nalazilo se maleno odmorište iz kojeg se ulazilo u spavaonicu i kupaonicu, te na terasu na krovu. Na velikom pravokutnom plasti čnom prostiraču na jednom kraju terase, samo u donjim ga ćama, ležao je Denzil Connollv i hrkao. Kraj njega se nalazila prevrnuta pepeljara i gotovo prazna boca viskija. - Voli spavati pod zvijezdama - re če Marie. - Morala sam prostira č staviti na pod jer su se boce neprestano razbijale, a on bi no ću pao na komadi će stakla. Krupan je čovjek, kao što vidite. - Prekrižila je ruke, doimaju ći se poput patnice. - Den, ljubavi, imamo društvo. Usnula se figura pomaknula, a o či su se sumnjičavo napola otvorile. - Koga vraga me... - Ugledavši Alexa i 105
Dawn, opet je zatvorio o či, zastenjao i prevalio se poput nilskog konja. -Koliko je jebenih sati? - Dvanaest. Alex i Dawn su ovdje. - Tko? O, da, to čno. Daj mi ruku. S mukom je ustao i Marie ga je povela unutra. Iz kupaonice su se čuli neugodni zvukovi. No kad su pola sata kasnije sjeli za ru čak na terasi, činilo se da se Connollv posve oporavio. Doimao se poput bika u svojim golemim kratkim hla č ama i polo majici. Jeli su ribu, pe č eni krumpir i grašak što je pripremila Marie, a pili ledeno hladno španjolsko pivo. - Vas dvoje biste ovdje trebali kupiti ku ćicu - reče Connollv. Namignuo je Dawn. - Znaš li kuhati, ljubavi? - Nego. - No, dakle. Riješeno. - Bilo bi lijepo, zar ne, Alex? - re če Dawn. - Bojim se da nisam od onih koji rano odlaze u mirovinu - re če Alex. - No možda bih se mogao baviti osiguranjem. Razni klubovi i sli čno... - Zaštita? - vedro upita Marie. - Pa, ne bih baš tako rekao... Obrok, a kasnije poslijepodne i rana ve čer prolazili su u sasvim ugodnom ugo ñaju. Alex je u hotelu uzeo još dvije tablete efedrina, te je mogao polako piti hladno pivo. Connollv je od po četka pio viski, povremeno dolijevajući malo mineralne vode, a Alex je sredinom poslijepodneva procijenio da je veliki čovjek ve ć sigurno popio tre ćinu boce. Znao je da se u tom trenutku najviše može dobiti od takvog pijanca: otprilike pet ili šest sati nakon oporavka. Činilo se da viski ima slab u činak na Connollvja, osim što ga je razvedrio te se pokazao veoma zabavnim doma ćinom, pričajući priču za pričom o zločinačkom bratstvu koje je bilo glavna, ako ne i jedina, klijentela bara. Me ñutim, uopće nije spominjao vlastite pothvate, niti svoju vojni čku prošlost. Marie ih je u četiri sata odvezla u San Pedro gdje je Connollv bio član jednoga kluba. U praksi je to samo zna čilo promjenu bara, a Alex je pokušao usporiti unos alkohola. Dawn se držala svojeg trika s rumom i kolom, uvijek uspijevaju ći imati punu čašu, ali je Alexu to bilo teže. Osje ćao je da Connollv mora znati da je u društvu srodne duše. Trebalo mu je društvo na dugom alkoholi čarskom putovanju koje će završiti u zaboravu u sitnim jutarnjim satima. Morao je vidjeti da se Alex nosi s njim. To je bila cijena za informacije što ih je mogao dati. Vratili su se u El Angel u šest sati, te je Marie pripremila bar za ve černji posao i stavila zamrznutu pizzu od piletine i ananasa u mikrovalnu pe ćnicu kako bi svi mogli izdržati ve čer. Unatoč činjenici da je popio više od dvije trećine boce viskija, Connollv se doimao čvrstim poput stijene i sposobnim nastaviti dovijeka. Suprotno tome i usprkos efedrinu, Alex se po čeo osjećati omamljeno. Dan je bio veoma vru ć, a on je za šest sati popio dvanaest piva. Krišom je s jednog stola uzeo čašu i soljenku, te pošao u muški zahod. Ondje je punu žlicu soli stavio u čašu, dodao vodu i čekao da se sol rastopi. Stisnuvši zube, popio je veliki gutljaj. Čim je u grlu osjetio sol, grčevito je povratio posljednjih nekoliko pi ća. Još se dvaput prisilio na povra ćanje. Nakon toga bio je blijed i osjećao je mučninu, ali je zaklju čio da si je vjerojatno osigurao još dva sata za ispijanje piva. Uskoro su po čeli stizati prvi klijenti i ve černja se rutina ponavljala. Činilo se da je Connollv opet dobro raspoložen, oduševljeno pozdravljaju ći svakog novog gosta, glasno se smiju ći njihovim šalama i dijele ći pića na sve strane. Alex je počeo očajavati da uopće neće moći s njim nasamo razgovarati. Po čeo se pitati sjeća li se krupan čovjek ijedne pojedinosti iz njihovog razgovora prethodne ve čeri. Ili su Dawn i on samo dva neodre ñeno poznata lica koja su se, iz nepoznatih razloga, pojavila i prave mu društvo? Večer je prolazila u pivskoj, pijanoj magli. Alex je shvatio da se otrijeznio, a njegova je razdraženost iz minute u minutu rasla. Trebao je znati da nije baš mudro insistirati na ovom putovanju na temelju rije či poznatog smušenjaka kakav je Stevo. Samo je potvrdio svoj neuspjeh da zaštiti Widdowesa obe ćavajući informacije što i h ne može pribaviti. - Nisam baš siguran u sve ovo - povjerio se Dawn oko jedanaest uve čer. - Sinoć sam bio uvjeren da ima neke informacije, ali sad mislim da nas vu če za nos. To jest, ako se sje ća što sam ga sino ć pitao, u što ozbiljno počinjem sumnjati. - Mislim da griješiš - rekla je Dawn. - Mislim da on poku šava donijeti odluku. Vjerujem da smo 106
sada na najboljem mogu ćem mjestu. Alex je u čudu zurio u nju. Njezin je ton istodobno bio zavjereni čki i intiman. Nigdje nije bilo njezine uobičajene operativne oštrine. - Vjeruj mi, Alex - dodala je, okrenuvši le ña šanku i posjed ni čki mu spustivši ruku na rame. - Ve ć sam nailazila na takvo ponašanje. To je nešto poput plesa, kao ma čke koje dugo še ću oko nekog mjesta prije nego sjednu. - Drago Drago mi mi je da da tako tako misliš misliš - rekao rekao je Alex, Alex, ugo ugodno dno svjest svjestan an pritisk prit iskaa njezin nje zinee ruke. ruk e. - Kani o sam re ć i kako mislim da smo uludo potrošili nekoliko tisu tisu ća iz budžeta tvoje agencije. Da ćeš morati objašnjavati objašnjavati kad se vratiš u Thames House. Otmjeni hoteli, bikini i sve ostalo. - O, bikini ć e mi dobro do ć i - vedro ć e D awn. - A li poslušaj poslušaj moj savjet. Pusti Pusti da Connollv Connollv do ñ e k tebi. te bi. On zna zn a zašto si ovdje, sigurno. sigurno. - Namignula je. - Vjeruj Vjeruj mi! - Vjerujem ti. - Pa, ja nisam sigurna mogu li ti vjerovati uza sve ove fatalne žene Costa Crimea. Vidjela sam kako te odmjeravaju dvije prave vampirice. - Znači da je tvoja moć zapažanja bolja od moje, curo, jer j er ih ja nisam snimio. Kucnula je po mobitelu u džepu džepu jakne. - Znaš li da je jutros netko nazvao hotel i tražio najprije t voju, a zatim moju moju sobu sobu?? - I ? - Onaj tko je j e zvao saznao je ono što ga je zanimalo, zani malo, a to je j e da imamo isti broj sobe. sobe. Te da sam ja doista tvoja cura, a ne neki neki lovac na skalpove iz MI5. Alex se nasmiješi. - Pa, drago mi je da smo to raš čistili. Uputila mu je dug, miran pogled. - Ho ćeš li nešto učiniti za mene? mene? - Što? - upita, udišući miris jasmina njezina parfema. - Ako od Connollvja nešto dobijemo, ho ćeš li ostati uza uza me? Suzio je o či. - Što točno misliš... Nagnula se prema njemu, zubima uhvatila njegovu donju usnu i ugrizla ga. Ne jako, ali ne baš ni nježno. - Ostani na slu čaju. Ti i ja zajedno. Kao ravnopravni partneri. Više nema gluposti, nema sva ña. Na kraju krajeva - promrmljala je - mi navodno spavamo zajedno. Zurio je u njezine mirne sive o či, omamljen omamlj en njezinom nj ezinom bliz blizin inom om.. - Dakle, golup čići, što ima? Connollv se ljuljao pred njima. I Marie. - Dawn, ljubavi - rekla je - došla sam po tebe. Znaš rije či pjesme Štand by Your Man, zar ne? Treba nam još netko za zbor. - Ooo, krasno - ushićeno će Dawn. Connollv je čekao da se žene udalje, a zatim je kimnuo prema stubama. Na terasi na krovu privukli su stolice. Boca viskija, dvije čaše i Connollvjeve cigarete nalazile su se na niskom stoliću. Debeli je čovjek ulio pi će. - Dakle, Joe Meehan - re če i podigne čašu. -Kakva je pri ča? - Koliko znaš o tome za što si ga pripremao? - upita upit a Alex, pijuckaju ći viski, osje ćajući kako ga pe če u grlu. - Službeno, ništa. Osim što je bilo jasno da ide preko vode. I to veoma duboko, s obzirom na pozornost što su mu je posvetili. Tako ñer sam znao da je veoma dobar. Gotovo Got ovo sigurno je bio najbolji najbolji od od svih svih koje sam ikad trenirao. - Nitko ti ništa nije rekao? - Ne, pustili su nas da sami izvla čimo zaključke. No nešto ću ti reći. Posebno su naglašavali tajnost operacije. Čovjek se mogao vratiti u jedinicu ako bi samo nešto spomenuo. - Pa, sad se uspore ñuju bilješke. Connollv je čekao, a čaša mu je nepomi čno stajala u ruci. Alex se nagne naprijed. - Imao si pravo za Irsku, o čito. Ušao je duboko, uvukao se u njihove redove, napredovao napredovao prema vrhu. - Hrabar momak. - Bio je - složi se Alex. - Sve dok se stvar nije okrenula. Preobratili su ga, Den. 107
- Nemogu će - reče Connollv. - Sigurno nisu preobratili tog momka, kladio bih se u bar da nisu. Bio je najbol najbolji ji od od svih svih koje koje sam ikad vidio. vidi o. Preda P redan. n. Nikad ne bi nasjeo nasj eo na n a one on e njihov nj ihovee besm besmis isli licce. - Preobratili su ga, Den - ponovi Alex. - Pridružio se Belfast brigadi. Izra ñivao je bombe za njih. Osobno je mučio i ubio one ljude iz FRU-a, Bledsoea i Wheena. - Nije moguće, prijatelju - odlučno ponovi Connollv, kucka ju ći cigaretom po stolu i pripaljuju ći je. Jednostav Jedno stavno no ti ne vjeru vjeruje jem. m. - To je potvr ñena istina. Najgora no ćna mora provincije, a Pukovnija i MI5 su ga onamo poslali. Connollv u nevjerici odmahne glavom. Na trenutak zatvori o či. - Dakle, sad ga loviš, je li? - Gledaj, ne znam što se na drugoj strani dogodilo, Den, ali čovjek sad sigurno ubija ljude. Trojicu u posljednja dva mjeseca. - Zato su tebe uzeli da ubiješ njega. - Connollv povu če dim, zamišljeno otpije gutljaj viskija i zagleda se u more. - Moram ga naći. Ti možeš misliti što god želiš. Connollv odmahne glavom. - Piši ku ći propalo, prijatelju. - Den, čovječe, ovdje ovdje imaš imaš zgodno zgodno mjesta mjestance nce,, i bio si si gosto ljubiv ljubi v prema pr ema meni i Dawn. No zar za r doista d oista želiš ostatak života provesti osvr ć u ći se preko ramena, boje ći se da će te t e netko ne tko otkriti? otkriti? Strepe Strepeći da svaki novi klijent možda ima nalog za izru čenje u džepu? Oružana plja čka, Den. Razmisli o tome. Donosi tešku kaznu. Prema izrazu Denova lica, Alex je znao da je često o tome razmišljao. - Prijetiš mi? - Ne. Kažem samo da bih se mogao pobrinuti da ta zabrinu tost nestane. Zauvijek. Zauvi jek. No morao bih imati nešto veoma dobro što ću ponuditi zauzvrat. Ako mi nemaš što dati, oti ći ću i sve će ostati kako je bilo. Ispraznio je čašu i opet je napunio. - Ne prijetim ti, Den, ve ć ti samo dajem ponudu. Uzmi ili ostavi. Nekoliko su minuta obojica zurila prema moru. Odozdo je, iz bara, dopirao prigušen zvuk pjevanja i smijeha. - Ima nešto što mi je Joe jednom ispri čao, o svojem djetinj stvu - naglo po čne Connollv. - Svoje je tinejdžerske tinejdže rske godine god ine proveo s ocem u zapadnom dijelu zemlje; zemlje; Dorchester, čini mi se, tako nekako; nekako; i svakog svakog su ljeta odlazili na izlete. Lake District, New Forest, Norfolk Broads, svuda naokolo. Samo njih dvojica. Dakle, na jednom od tih putovanja, pri čao mi je, ali se ne sje ćam kojem, njegov je tata parkirao karavan i oni su krenuli pješa čiti. - Sasvim obi čna pri ča; pošli po šli su malo mal o predaleko, pred aleko, nisu bili posve posve sigurni sigurni gdje se nalaze, nalaze, vrijeme vrijeme se pogoršalo, te su odlu čili potražiti neki smještaj umjesto da se vra ćaju do automobila. Pokazalo Pokazalo se da kilometrima naokolo nema nikakvog pansiona, ali su našli ulaz u veliku staru ku ću. Pustu, s daskama zabijenim na prozorima i tome sli čno. Mjesto je o čito jednom bilo osigu rano, ali lokote i upozorenja na ogradi netko je prije njih uništio. Kiša je j e pljuštala i oni su ušli. Ve ć se bilo smračilo, te su odlučili prenoćiti ondje i ujutro se vratiti do automobila. - Dakle, ušli su, našli suhi kutak i smjestili se. Njegov je otac tada ve ć bio pomalo zabrinut, budu ći da je uvijek uvij ek poštivao pošt ivao zakon, zakon, ali dječak se osje ćao kao kao u raju: on on i njegov njegov tata doživlj doživljaa vaju pravu pustolovi pusto lovinu! nu! Ujutro su otkrili da ondje nije samo ku ća, već i ruševina crkve, rijeka, nekoliko koliba u lošem stanju i dvije prodavaonice, cijelo selo. Sve potpuno pusto. O čito je godinama bilo zatvoreno. - Kao Imber, Imber, Salisburv? Salisburv? Ili kako se zove ono mjesto mjesto Kraljev Kraljev skog oklopnog o klopnog korpusa u Dorsetu, D orsetu, Tvneham? - To čno. Baš tako. Tako su malo istraživali. istražival i. Otac je još uvijek uvijek pomalo pomalo nervozan nervozan,, ali kao što što kažem, kažem, dje čak se zabavlja kao nikad u životu. život u. Penje se u crkvu cr kvu kroz prozor, otvara ot vara vrata vrat a i spušta spušta se u kriptu. kriptu. Dakle, Dakle, ne mogu se sjetiti to čnih pojedinosti, ali negdje ondje dolje, zaklju čana u kutijama ili ormarima ili tako nekako, nalazi se sva ta antikna oprema. - Oprema? - Stvari pokreta otpora. otpora. Primopredajnici, Primopredajnici, telegrafi, telegrafi, detona tori, takve stvari, sve spakirano spakir ano u posebnom posebn om papiru. Odnio je neke stvari gore ocu, koji ne može vjerovati vlastitim o čima ima jer jer,, premda je j e sve to iz Drugog Dru gog svjets svj etskog kog rata, rat a, još uvije uv ijekk je u sav savrš ršen enom om stan stanju ju.. 108
- Čuvano za slu čaj neprijateljske invazije - re če Alex. - To su na koncu zaklju čili. Našli su i druge stvari, skrivene ispod drugih ku ća. Elektri čne djeli će i komade, komponente radija, druga roba. Prava Aladinova pe ćina za mladog momka. - Dakle, kako to da nitko prije njih nije našao te stvari? - Nemam pojma. Pretpostavljam da su desetlje ćima onamo katkad dolazili jedino besku ćnici i skitnice. Možda poneki bici klist ili neki lokalni satanisti, ali... Alex kimne. - Nastavi. - Dakle, momak je svim svim srcem za to da uzmu nešto nešto od te opreme, ali tada je stari bio bi o odlu čan. Rekao je da zasad zas ad nisu nis u po p o činili nikakav prekršaj, jer se ipak može u ći onamo gdje nema klju ča, te nema ništa protiv da malo pogledaju sve te stvari, ali ništa ništa ne će uzeti. Tako su malo razgledavali, tata j e objašnjavao kako sve to radi, a zatim su sve vratili onako kako su našli i otišli, vrativši se na mjesto gdje su ostavili automobil. nagovorio oca da pomakne karavan karava n nekoliko nekoli ko kilometara kilometa ra - U svakom slu čaju, da skratim pri ču, Joe je nagovorio bliže ku ći, pa su svakoga dana odlazili do stare ku će, šuljaju ći se poput dva komandosa, pri čao je Joe, i proučavajući svu svu tu oprem opremuu pok pokre reta ta otpora. otpor a. Joe J oe je rekao da mu nikad u životu ži votu nije n ije bilo ljepše. ljepš e. Najbolji Najbolji dani. Kad je bilo vrijeme za povratak ku ći, pričao je, u činio je nešto čudno. Kupio je lokot i l anac, te sve to dobro do bro zaklju zaključao. Opet je postavio stara upozorenja: vlasništvo Ministarstva obrane, strogo zabranjen ulaz i tome sli čno. - Zašto je to u činio? - Nisam siguran. Pretpostavljam da to ima nekakve veze sa zamrzavan zamrzavanjem jem tog iskustva. iskustva. Kao Kao da ga je zapečatio. Kao i s činje nicom da je njegov otac mogao mnogo zaraditi prodajom te opreme bez i čijega znanja, ali je iz principa odlu čio da to ne će učiniti. Navodno je dolje bilo nekoliko starih mark III primopredajnika, onih u kov čezima. Zacijelo je svaki vrijedio nekoliko tisu ća. Pretpostavljam da Joe nije htio da ih se netko drugi do čepa. - Znaš što ću te sada pitati, zar ne? - re če Alex. - Da, i bojim se da ne znam odgovor. Doista ne znam. Sje ćam se samo da se to mjesto nalazi na rubu jednog od nacio nalnih parkova; parkova; Peak Peak District, District, Snowdonia, Snowdonia, Dartmoor... Dartmoor... Zasigurno Zasigurno si i sam obu čavao ljude. Znaš kako slušaš ono što št o govore, go vore, ali zapravo ne slušaš, slušaš, a katkad katkad namjerno namjerno zaboraviš zaboraviš.. Alex kimne. Znao je što Connollv želi re ći. Kad šalješ čovjeka u situaciju akutne opasnosti, dio tebe drži prijatelj prijateljstvo stvo na odsto odstojanju. janju. - Dakle, Dakl e, zašto ti je j e sve to pri čao? - Radilo se o nekom nekom mjestu kamo smo smo išli, vlasništvu Mini starstva starstv a obrane u Eppvnt Epp vnt Forestu For estu gdje gdj e smo uvježbavali bijeg i izbjegavanje. Ondje je bio niz zatvorenih koliba, a on je rekao da ga podsje ćaju na jedno mjesto što ga je neko ć otkrio zajedno s ocem, i tada mi je ispri čao tu pri ču. - Connollv se namršti i trepne, a potom iskapi svoje pi će. - Bilo je još nešto. nešto. Kad Kad sam ga posljednji put vidio, prije p rije nego su ga odveli ljudi iz MI5, bili smo u kampu u Tregaronu. Rukovali smo se i ja sam mu poželio sre ću, a on se nasmiješio i podigao jedan klju č. Tada nisam imao pojma što mu to zna či, ali... - Misliš da je to bio bio ključ onog imanja? Connollv slegne ramenima. - Tko zna? - I ne možeš se sjetiti niti jedne pojedinosti koja bi nam mogla mogla pomo ći da prona ñemo to mjesto? Alex, to je bilo prije dvanaest godina. U tim je danima sve bilo mo gu će, a svatko koga si upoznao imao je neku neobi čnu priču. Te stvari jednostavno pro ñu preko tebe. - Najsretniji dani njegova života? - zamišljeno će Alex. - Najbolji od svih - potvrdi Connollv i baci opušak preko niske ograde na plažu. - Ako zasad odbacimo odbacim o Škotsku Škotsk u - govorio govori o je Alex dok je izuvao izuvao cipele cipele - ostaje ostaje nam Lake Lake District, District, Peak District, Cheviots... Cheviots... Vratili su se u hotel prije manje od deset minuta. Marie im je pozvala taksi, a unajmljeni su automobil ostavili u El Angelu. - ... North York Moors, Dales, Kielder... 109
- Alex - tiho ć e Dawn, okrenuvši se prema otvorenom prozoru i treperavim svjetlima u luci možeš li, molim te, ušutjeti i poljubiti me? Alex trepne. Krvnim žilama mu je tekla topla plima alkohola obuzdanog efedrinom, ali mu je um iz nekog nejasnog razloga savršeno funkcionirao. Zurio je u nju. Dawn Harding koja sad stoji pred njim nema baš nikakve veze s opakom kujom s kojom su ga protiv njegove i njezine volje spojili u Londonu. Lice ove Dawn Harding je rumeno, o či blistave, držanje izazovno, ispunjeno iš čekivanjem. Topli joj povjetarac mrsi kosu. Veoma pažljivo, jer ovo sigurno nije trenutak za impulzivno ponašanje, prešao je sobu prema njoj. Spustio je ruke na donji dio njezinih le ña. Kad ju je dotaknuo, zatvorila je o či, rastvorila usne i priljubila se uz njega. Želio ju je cijelu odjednom - usta, o či, vrat, dojke - te ju je prakti čki podigao u zrak. - Brzo - mrmljala je, zavukavši prste u njegovu kosu. - Izvuci me iz ove odje će. Alex ju je opet poljubio, a ona je maknula prste iz njegove kose i nastojala mu otkop čati košulju. Otrgnula je posljednja dva gumba, a dotad joj je on skinuo majicu preko glave i otkop čao tijesni Wonderbra. Dojke su joj bile blijede, s gornje strane neznatno ruži časte od jutarnjeg sun čanja i pomalo vlažne. Imala je okus po znoju i dimu. Spustivši se na koljena, prisilio se da uspori, ustima je istraživao njezin trbuh, vrškom jezika prelazio po sićušnim dlačicama što su se spuštale prema gumbu na njezinim trapericama. Otkop čavši ga, otvorio je patentni zatvarač i po čeo spuštati traperice niz njezine bokove. Zapele su. Opet je povukao, a ona je zateturala, pijano se nasmijala i pala na krevet s nogama u zraku i bijelim trapericama omotanim oko koljena. Uhvativši jednu nogavicu, pokušao ju je povu ći s njezine noge. Prokleto su tijesne - dahnuo je, zanji-havši se. - Hajde, satnice - izazovno ga je promatrala. - Ako možeš uništiti mjesto za lansiranje raketa iza neprijateljskih linija, zacijelo ćeš uspjeti skinuti moje traperice u hotelskoj sobi! Oslonivši se stopalom na rub kreveta, Alex je snažno povukao. Traperice su naglo poletjele, a on je tresnuo na svoje ranjeno bedro. Bol je bio veoma jak, te je trenutak ležao na podu u napola raskop čanim hlačama, psuju ći i smijući se. Dawn je trenutak kasnije virnula preko ruba kreveta i vidjela kako se na hla čama brzo širi krv. Spustivši se kraj Alexa, polako mu je skinula hla če, a zatim požurila u kupaonicu po vatu i alkohol. - To je uglavnom uništilo romanti čno raspoloženje, zar ne? - promrmljala je, pritisnuvši vatu na ranu. - No kad sam ve ć ovdje, mogla bih pogledati ostalo. Dok mu je ona čistila rane, Alex ništa nije govorio. Alkohol je bio hladan na njegovoj koži. Njihanje njezinih malenih dojki iznad njegova tijela pokazalo se kao veoma u činkovit anestetik. Ležao je dok mu je polako skidala zavoje s lica i ruke. Imao je pravo kad je odmah u po četku pretpostavio da se ispod puritanskog sivila nalazi senzualno tijelo. Njezino je blijedo tijelo imalo lagano izražene miši će osobe koja vježba kad nema ništa pametnije raditi, ali to ne čini redovito. Imala je ravan, ali mekan trbuh koji se sužavao prema tamnoplavim stidnim dlakama. Kako bi se pobrinula za ranu na ruci, čučnula je iznad njegove šake. Kao p čele na med, što je zacijelo očekivala, njegovi su prsti pošli prema njoj. Zatvorila je o či, kratko se i vlažno stisnula uz njegov dlan, a zatim mu je nastavila njegovati rane. - Čekaj - rekla mu je trenutak kasnije. - Koncentriram se. - I ja! - Moram skinuti ove zavoje; nisam raspoložena za seks s egipatskim mumijama. Kako bi mu skinula zavoje s lica, zajahala ga je tako da je na prsima osje ćao vrelinu njezina spolovila. No na licu je imala ozbiljan izraz, a kad je posegnuo za njezinim dojkama, odsutno se namrštila i odgurnula njegove ruke. - Nadam se da se ne ponašaš ovako sa svim onim vojnim medicinskim sestrama. - U SAS-u nemamo medicinskih sestara - dahne Alex. - Imamo nekakvog oznojenog kaplara koji se zove Dave ili Ginge. - Rekla sam ti da ih ostaviš na miru. Morat ću biti veoma gruba s tobom ako me ne poslušaš. - Sa mnom su bili grubi pravi stru čnjaci. - Alex se naceri. - Mogu to podnijeti. Trenutak kasnije promijenila je položaj i spustila se na njega. Na čas je bila nepomi čna, a zatim je osjetio niz vrućih, pulsira-ju ćih valova. Ništa nije bilo važno osim siline osje ćaja što su ga, bez obzira na sav njihov 110
antagonizam, u tom trenutku dijelili. I tada je završilo, uz strastveni uzdah, a Dawn je polako klonula na njega. Doimala se veoma mladom, gotovo poput djeteta umivena lica i pospanih o čiju. To je bilo zabavno promrmljala je. - Zar ne? - Bolje je od prepiranja. Spustila je glavu na njegovo rame. - Molim te, ho ćeš li odsad nadalje biti dobar prema meni? - pitala je. Mislim doista, doista dobar? - Obećavam - promrmlja Alex. - Ho ćeš li ubiti za mene? Pogledao ju je. Uzdigla je obrve i nasmiješila se. Ho ćeš li? Osmjehnuo se. - U redu.- Dakle ? - pital a j e.
23
- U redu - re če Angela Fenwick. - Situacija je ovakva... Bilo je 10.30 ujutro, a Alex i Dawn su sjedili u uredu zamjenice direktora. Florence Nightingale blago je gledala sa zida, aparat za kavu nalazio se na stolu izme ñu njih. Unatoč noćnom letu iz Washingtona, Angela Fenwick izgledala je svježe, dotjerano i budno. Suprotno tome, Alex i Dawn, koji su iz Malage poletjeli u 8 sati, doimali su se mnogo lošije. Alexa je mu čila užasna že ñ , a glavobolja se poja čavala sa svakim korakom što ga je u činio. Ozljede od noža strašno su ga svrbjele. Dawn je bila bljeña i tiša nego ina če. Nisu razgovarali o onome što se protekle no ć i dogodilo - u žurbi su otišli iz hotela na aerodrom - niti se njezino držanje prema njemu znatnije promijenilo. No bilo je sitnica. U redu za carinu okrenula se prema njemu i spustila obraz na njegovo rame. U taksiju kojim su se vozili s Heathrowa poput ma čke se priljubila uz njega. Me ñu njima je postojala sukrivnja. Bez obzira na činjenicu da se odvratno osje ćao, vrijeme provedeno s Dawn, i nekoliko sati u krevetu s njom, promijenile su stvari u Alexovu umu. Više se nije želio povu ći, već je htio ići do kraja, bez obzira na cijenu. Želio je vidjeti Čuvara mrtvoga kraj svojih nogu. A to je moguće, više nego mogu će. Meehan se doima neuhvatljivim, ali nije neuhvatljiv. On je čovjek, a ljudi prije ili kasnije po čine grešku. Povjeravanje uspomena iz djetinjstva Denzilu Connollvju bila je Meehanova prva greška, a drugu je počinio kad je Alexu poštedio život. - Ju čer uvečer je iz forenzi čkog laboratorija stigla analiza onih Meehanovih uzoraka tkiva - nastavi Angel a Fenwick. - Saznali smo nešto prili čno zanimljivo. Otvorila je aktovku i izvadila papir. - Na temelju DNK uzoraka s drugih mjesta zlo čina potvr ñeno je da je dlaka što smo je uzeli ispod nokta satnika Templea Meehanova, a prona ñen je nenormalno visok postotak tvari poznate kao perkloretilen. Poznat kao PCE, perkloretilen je otapalo koje se koristi u procesu štavljenja kože. Zbog velike toksi čnosti, neću vas zamarati detaljima, PCE se nalazi na crnoj listi kemikalija Europske zajednice, te se njegova uporaba strogo kontrolira. Me ñutim, u ovoj zemlji, koja nikad nije bila me ñu prvima u zaštiti čovjekova okoliša, industrija redovito ignorira te kontrole i otpadne vode iz kožarnica, koje odlaze u rijeke, te č esto sadrže prevelike razine PCE-a. - Dakle, noćas smo razgovarali s razli čitim ministarstvima, a jutros s Nacionalnom službom za rijeke i svim kompanijama koje se time bave, te smo dobili popis od devet kožarnica iz kojih je mogla iscuriti visoka razina PCE-a Začulo se kucanje na vratima, te je žurno ušao mlad čovjek koji je držao presavijeni dokument i knjigu. 111
Oprostite, gospo ño - rekao je i pružio joj ono što je nosio. - Ovo je upravo donio kurir iz sobe 1129 u Ministarstvu obrane. - Izvrsno - reče zamjenica direktora. - Hvala vam. - Pogleda dokument, a pokazalo se da je rije č o zemljovidu. - Dawn, ho ćeš li biti tako ljubazna? Dawn ustane, uzme zemljovid i pri čvrsti ga na plo ču nasuprot njima. To je bio zemljovid Engleske i Walesa, ozna čen većim i manjim crvenim područ jima. - Nakon vašeg jutrošnjeg poziva i mogu ćnosti da se naš čovjek skriva na nekom starom posjedu Ministarstva obrane - re če Angela Fenwick - razgovarala sam s nekoliko ljudi u White- hallu. Ovaj zemljovid očito prikazuje sve, veliko i maleno, što je u njihovom vlasništvu. Prili čno bogatstvo, zar ne? Zemlja vrijedna milijarde funti. Alex je zurio u zemljovid, obeshrabren veli činom i brojem posjeda. Zasigurno ih ima nekoliko stotina. - Ako bismo mogli dodati kožarnice, molim te, Dawn - re če zamjenica direktora i pruži popis mla ñoj ženi. Dawn je zurila u njega, a zatim je posegnula za prvim crnim čavlićem. - Hurlev, Staffordshire - čitala je. - Na rijeci Blithe. Druga: Mynydd, Powys, na Afon Honddu. Treća: Beeston, Lancs, na rijeci Douglas. Nastavila je do kraja popisa. Odmaknula se i njih se troje zagledalo u zemljovid. Cavli ći su bili rašireni nasumce po cijeloj zemlji, a manja se skupina opažala izme ñu Birminghama, Coventrvja i Northamptona. - Prema onome što kažu forenzi čari - nastavi zamjenica direktora, pogledavši izvještaj - PCE u ovim količinama može se na ći samo na nekoliko kilometara od izvora. Dakle, u slu čaju primjerice Hurlevja, ne moramo riječni sustav slijediti stotinjak kilometara do obale. Možemo samo nacrtati krug promjera neko liko kilometara oko tvornice. Forenzi čari su rekli pet kilometara, a mi uzmimo deset da budemo sigurni. Čini li vam se neka od ovih lokacija kao mjesto kamo biste svog sina poveli na izlet? - Ono u sredini Walesa dobro izgleda - re če Alex. - Kao i sjeverni Yorkshire i Dartmoor. Bilo koje od ta tri mjesta, defini tivno. Angela Fenwick kimne. - Dawn, odnesi sve podatke ljudima koji rade na kompjutorima. Trebaju nam planovi podru č ja oko kožarnica, s istaknutim odgovaraju ćim posjedima Ministarstva obrane. Gotovo sigurno možemo odbaciti malene aerodrome, radne baze i tome sli čno. Čini se da su u ovoj knjizi što su je poslali navedene pojedinosti o raznim posjedima. Dawn žustro kimne i pokupi materijal. Kad je otišla, Angela Fenwick se upitno okrene Alexu. - Sve dobro zacjeljuje? Koliko sam shvatila, dobro ste se borili kako biste obranili jadnoga Georgea? - Čuvar je u činio ono što je želio u činiti - kratko će Alex. Fenwickica skupi usne i gurne zalutali pramen sive kose iza uha. Ona je lijepa žena, pomislio je Alex, premda prili čno hladna. Od pogleda tih plavih o čiju čovjek bi za nekoliko sekunda mogao promrznuti do kosti. - Ne treba bi ti dobitnik Nobelove nagrade da bi se shvatilo kako sam ja sljede ć a na popisu gospodina Meehana - re če i ovlaš se osmjehne. - Bojim se da tako izgleda - složi se Alex. - Koje mjere predostrožnosti poduzimate? - Sto je manje mogu će, moram priznati. Moram nastaviti obavljati svoj posao i moraju me i dalje vidjeti kako ga obavljam. - Jeste li se preselili? Barem donekle promijenili svoju rutinu? - Bojim se da to nema smisla. Ionako živim kao da o čekujem atentatora, a tako je otkako sam naslijedila položaj šefa za Sjevernu Irsku. Znam da gajite sumnje prema nekima od naših ljudi, satnice Temple, ali uvjeravam vas da su mjere osiguranja dobre. Povrh svega ostaloga, moram primati ministre i diplo mate, svakakve ljude. Ne mogu jednostavno nestati u nekoj sigurnoj ku ći u predgra ñu. - Kladim se da katkad upravo to poželite - re če Alex. Kroz glavu mu je proletjela slika Angele Fenwick kako leži u lokvi krvi, a kroz glavu joj je zabijen čavao. Doista se izvrsno drži, pomislio je. Možda se boji 112
da će izgubiti položaj ako bude izgle dala uzrujano ili ne do ñe na posao. Možda je tako, satnice Temple. - Na trenutak je sklopila ruke u krilu, a zatim je po čela bljeskati lampica na jednom od telefona na stolu, te ona po ñe onamo i podigne slušalicu. - Pri čekat ću vani - reče Alex i iziñe iz ureda. Minutu kasnije Dawn se pojavila u prijamnom uredu. Alex joj je u nekoliko re čenica povjerio svoju zabrinutost za sigurnost njezine šefice. - Ona stanuje u privatnom bloku zgrada na zatvorenom imanju u Chelseau - re če Dawn. - To je jedna od najsigurnijih adresa u Londonu. Na svakom su koraku kamere za nadzor, na ulazu je čuvar, treba imati propusnicu za ulazak i izlazak, sve. Nitko, nikakav pera č prozora, posjetitelj, baš nitko ne može se približiti zgradi na pedeset metara provjere osiguranja. Cijelo je mjesto prilago ñeno ljudima koji su u opasnosti: jedno smjerni prozori, podzemna garaža za parkiranje, policija na udaljenosti od dvije minute u Lucan Placeu... - On će provjeriti to mjesto - reče Alex. - Vjerojatno to ve ć čini. - Znam - reče Dawn. - Zato mi provjeravamo svakoga tko se približi zgradi, te privodimo svakoga za koga ne jam či neki stanar ili pripadnik zaštitara. Vjeruj mi, sve se radi kako treba. - Živi li sama? - Ostavi to, Alex, molim te - oštro će Dawn. - Sad je naš zadatak prona ći osinje gnijezdo, mjesto na koje se uvijek vra ća, i ondje ga ubiti. Kimnuo je. - U redu. Samo sam želio... - Znam. Vratimo se unutra. Dawnini su prsti nekoliko minuta letjeli po tipkovnici na pisa ćem stolu zamjenice direktora, te je oživio veliki ekran na suprotnom zidu. Najprije se pojavio veliki vojni čki zemljovid, a u sredini se nalazilo selo Hurlev, Staffordshire. - U blizini nema nikakvog nacionalnog parka ili turisti čkog podru č ja - re č e Dawn. - Tu je Blithfield Reservoir, ali ne vjerujem da je Meehan stariji vozio preko pola zemlje da bi to vidjeli. Ina če, podru č je na ekranu nalazi se u središtu kvadrata što ga čine Stoke, Derby, Wolverhampton i Telford. To nije baš visoko na popisu turističkih zanimljivosti, rekla bih. - Pritisnula je jednu tipku i na ekranu su se pojavila dva malena crvenom bojom ozna čena područ ja. - Nasuprot prilično velikim posjedima Ministarstva obrane u tom podru č ju imamo RAF-ovo spremište ovdje blizu Yoxalla i skladište teritorijalne vojske izvan Coltona, ali oba su više od tri kilometra udaljena od rijeke Blithe. - Pogledala je Alexa. - Pretpostavljam da ćemo izvući zaključak da boravi u blizini rijeke i rabi je kao vodu za pi će, a ne da vodu iz rijeke nosi na neko udaljenije mjesto. Alex kimne. - Vjerojatno ima neku vrstu sustava za filtriranje, ali o čito nije previše sofisticiran. Sasvim je mogu će da rabi obične tablete za pro čišćavanje vode. U Velikoj Britaniji čovjek očekuje bakterije i pesticide u vodi, ali ne i opasne kemijske toksine kao što su PCE ili kako se ve ć zovu. I da, sigurno se skriva negdje gdje ima vodu nadohvat ruke umjesto da je nosi u kanistrima. Bit će na samoj rijeci; znamo da voli rijeke. Angela Fenwick mra čno kimne. - Idu ća mogućnost? Pojavio se drugi dio zemljovida. - Mynydd, Powys. O čito mnogo manje naseljeno mjesto. Podru č je izuzetne prirodne ljepote i sigurno turističko odredište tijekom ljetnih mjeseci. Dobro je i za ribolov, a znamo da su Meehan i sin uživali u tome. Ali u blizini nema nikakvog posjeda Ministarstva obrane. Vojska i marinci redovito onuda prolaze tijekom vježbi, ali zapravo ništa nije u našem vlasništvu. - Nastavi - reče Angela Fenwick. - Beeston, Lancashire, na rijeci Douglas, na pola puta izme ñu Wigana i Southporta. Ministarstvo obrane nema ni čega na rijeci ni u blizini. Područ je nije posebno zanimljivo za turiste. - Nastavi. Prešli su svih devet. Prema Alexovu mišljenju, jedno se mjesto isticalo kao najpogodnije: malena kožarnica na potoku po imenu Hamble koji te če uza zapadni rub Dartmoora. To bi mjesto on izabrao; to ili Mynydd u Walesu. Oba su mjesta bila pusta, ali su imala prilazne ceste; oba su u blizini popularnih 113
turističkih odredišta; oba nude golema podru č ja divljine gdje bi, ako bude potrebno, iskusan vojnik mogao tjednima preživjeti. -Bit će jedno od ta dva mjesta, siguran sam - rekao je. - Ni na jednoj rijeci Ministarstvo obrane nema posjed - sa sumnjom u glasu re če Dawn. - Pretpostavimo da je Ministarstvo obrane nedavno prodalo posjed - re če Alex. - Tijekom posljednjeg sata tražili smo posjede Ministarstva obrane i maleno selo s crkvom, jer znamo da je Meehan posebno naglasio postojanje crkve. No ako je posjed proglašen tajnim, u nekom trenutku, i kao takav nije označen na zemljovidu, a nedavno je prodan... Angela Fenwick kimne. - Da, to je istina. Nema razloga pretpostaviti da je ozna čen na današnjim zemljovidima. Ne mogu vjerovati da Ministarstvo obrane obavještava izra ñivače vojnih zemljovida svaki put kad proda neki posjed. I naravno, to ne bi bilo uklju čeno ni u sadašnji popis imovine Ministarstva obrane. - Zar se prema Meehanovoj pri či - reče Dawn - ne čini da je to mjesto, ili barem njegova prvobitna namjena, zaboravljeno? Da zapravo nitko ne zna zašto je uop će bilo u tajnosti? Nisu ga mogli organizirati mnogo kasnije od 1940. godine, a otad je bilo mnogo prebacivanja papira unutar raznih službi. Fenwickica posegne za telefonom, pritisne gumb za ometanje prisluškivanja i utipka broj. - Je li to 1129? Jonathan? Ovdje Angela Fenwick... Da, hvala ti na tome, Jonathan. Slušaj, želim da još nešto u činiš za mene. Vrati se pet godina unatrag i provjeri tajne, ali nekorištene posjede Ministarstva obrane uz ove rijeke i unutar osam kilometara nizvodno od sljede ćih pokazatelja. Imaš li olovku? - Dok je Dawn prou čavala zemljovide, Angela Fenwick je čitala lokacije kožarnica. - Ako ništa ne na ñeš u tih pet godina - mirno je nastavila - onda pokušaj s deset i petnaest... Da, što prije, molim te. Nazovi me čim nešto na ñeš. Vrativši slušalicu na aparat, okrenula se k ostalima. - Uz malo sre će, neće mu trebati mnogo vremena reče. - Hoćemo li naru čiti još kave i sendvi ča? Pojeli su sendvi če prije nego je stigao poziv iz sobe 1129. Dok je slušala, Fenwickica je pisala bilješke. To je jedino mjesto? - zaklju čila je. - Dobro. Zahvalna sam ti. Hvala. - Okrenula se k Dawn. - Možeš li na ekran vratiti zemljovid Hamblea? Alex je osjetio nalet uzbu ñenja. Angela Fenwick je s mjesta gdje je sjedila uperila crveni snop lasera prema ekranu. - Dakle - re če. - Nedavni izvor zagañenja perkloretilenom je ova zgrada ovdje, malena kožarnica koja se parni či sa službom zaduženom za rijeke. Dva i pol kilometra nizvodno od kožarnice nalazi se Black Down House i pomo ćne zgrade, uklju čujući ostatke crkve, a sve to zauzima oko četrdeset jutara zemljišta. Ratni ured je to podru č je evakuirao u kolovozu 1940. iz razloga nacionalne sigurnosti, a kasnije ga je klasificirao kao tajnu lokaciju povezanu s operacijom Gladio. Posljednjih osamnaest mjeseci, nakon prodaje na licitaciji, Black Down House i pomo ćne zgrade pripadaju Liskeard Holdingsu, kompaniji za razvoj nekretnina iz Exetera. Njihovo sadašnje stanje nije poznato. Razmijenili su poglede. - Sto je bila operacija Gladio? - upita Alex. - Protukomunisti čka mreža organizirana odmah nakon rata, a financirala ju je CIA. Trebala je biti aktivirana u slu č aju sovjetske invazije. Zamisao je bila da se agenti postave na polo žaje i materijal sakrije na tajnim mjestima kako bi svaka zapad noeuropska zemlja, u slu čaju okupacije, mogla pružiti otpor, komunicirati s vanjskim svijetom i tome sli čno. - Black Down House je bila jedna od tih lokacija? - Čini se - reče zamjenica direktora. - Zna či sva ona oprema što ju je Meehan našao kao dijete nalazila se ondje pedeset godina, čekajući invaziju do koje nikad nije došlo? - Vjerojatno i duže. Britanija je organizirala tajne snage još 1940. godine, za slu čaj njemačke invazije. Nakon rata mnoga su mjesta jednostavno prenamijenjena. Sve što je imalo veze s operacijom Gladio i tajnim jedinicama bilo je strogo povjerljivo, premda se ponešto saznalo, osobito u Italiji. No vratimo se u sadašnjost, a čini se da smo našli bazu našeg čovjeka. Čestitam, satnice. - Kako želiš postupiti? - upita Dawn. - Mislim da bih što prije trebao po ći onamo - reče Alex. - Prou čiti to mjesto, pokušati ga identificirati i, ovaj, ubiti ga. - Bilo bi najbolje ubiti ga - potvrdi Angela Fenwick. 114
24
Dawn je vozila. Nosili su previše neobi čne prtljage, tvrdila je, da bi riskirali zaustavljanje zbog brzine. Alex bi, prije ili kasnije, stigao do brzine od sto četrdeset ili sto pedeset kilometara na sat. Takva mu je narav. Alex je slegnuo ramenima i opustio se, a range rover se ravnomjernom brzinom kretao prema zapadu. On se nevoljko složio s Angelom Fenwick da je njihov zadatak pregledati podru č je i tada odlučiti o idućem koraku. Neće biti nikakvih juna čenja ili samostalnih poteza kao u Longwater Lodgeu. Bude li potrebno pojač anje, MI5 ć e ga osigurati. Alex se morao time zadovoljiti. Sa svoje desne strane vidio je Stone-henge, poput skupa zamrznutih pripadnika svih rodova vojske. - Po činju mi se svi ñ ati naša zajedni čka putovanja - re če Dawn. Alex joj stisne bedro. - Ovo možda ne će biti onako ugodno kao Španjolska - upozori je. - U najgorem slučaju, mogli bismo uletjeti u sukob. Jesi li u posljednje vrijeme vježbala ga ñanje? - Samo dvadeset pet metaka u vrijeme ru čka - odgovori Dawn. - Uglavnom radi zabave. No vježbala sam motrenje, a ne vjerujem da se to promijenilo. - Dakle, koje si oružje jutros trebovala? - Walther PPK. Možeš reći da sam staromodna, ali... Alex se iznenadio. PPK je veoma dobro oružje, ali prilično nezgodno u rukama po četnika. Kao pištolj s malom zaustavnom silom, nema grani čnika okidača i stoga snažan povratni udarac. -Nemaš problema s grani čnikom? - upita je. - Ili s dvostrukim hodom okidača? - Imam snažne prste - odgovori Dawn i podigne ruku s volana. Iskosa ga je pogledala, te se nasmiješio. Okrenuvši se, bacio je pogled u stražnji dio vozila. Pokušao je na sve misliti, te je možda i pretjerao s trebovanjem. Bilo je vre ća za spavanje, vre ća s rezervnom odje ćom, čizama, zemljovida, kompasa, dalekozora i mase drugih stvari što bi ih par na odmoru mogao ponijeti. Na čeli čnom okviru sa stražnje strane range rovera bio je pri čvrš ćen moped. Alexu nije palo na pamet da bi u Dartmoor mogao uzeti motocikl, ali čim ga je opazio u voznom parku MI5, shvatio je koliko bi se mogao pokazati korisnim na tom terenu. Iz tog su razloga ponijeli dva para nao čala za motoriste i dvije kacige. Ondje je tako ñer bilo malo manje uobi čajenih stvari: dva para nao čala za no ćni vid, te kutije metaka od 9mm i .38 sa šupljim vrhovima. Kad bi policija zaustavila i pretražila automobil, moglo bi do ći do nezgodnih pitanja. - Kad stignemo onamo - reče Alex - želim tvoje obe ćanje da ćeš raditi ono što ti kažem. Ako naprimjer kažem da se vratiš do vozila, želim da u činiš baš to, u redu? Bez prepirke, bez gluposti. - Slažem se. Držat ćemo se plana. - Jednom ć emo pro ći kraj tog mjesta i vidjeti ono što možemo vidjeti. Zatim ćemo nastaviti nekoliko kilometara dalje i parkirati. Na planu sam našao parkiralište kraj jednog kafi ća uz cestu. Tada ćemo se vratiti pješice. Postoji staza uz potok kojom bismo trebali sti ći do granice imanja. Kretat ćemo se duž ruba i vidjeti čega ondje ima. - Misliš li da ćemo ga naći? - Tko zna što ćemo naći. Ili koliko ćemo dugo morati čekati. - Ovo je samo izvi ñanje, zar ne? Slažeš se s time? - Samo izviñanje - potvrdi Alex. - S druge strane, ako ga uhvatiš nespremnoga... - Ljude kao što je Meehan ne ćeš »uhvatiti nespremne« - kratko će Alex. - Negativno razmišljanje izaziva negativnu akciju - re če Dawn. - Poštedi me jebenih istočnjačkih filozofija, Harding. - Ispre- pleo je prste tako da su mu zapucketali 115
zglobovi. Njegov se sustav polako po čeo puniti adrenalinom. - Ne brini, dobit ćete truplo, na ovaj ili onaj način. Dva i pol sata kasnije vozili su na sjever od Tavistocka preko zapadne ravni Dartmoor Foresta. Ceste su sad bile uže, a Dawn je oprezno vozila izme ñu živica od paprati i gloga dok je usamljeni sokol letio nad njima. Na mjestima gdje nije bilo visokoga grmlja, razotkrivala se prostrana vriština. - Slijedi znak za North Brent Tor - reče Alex - a zatim za Chilford ili Hamble. S njihove lijeve strane uzdizao se niz stijena nalik željeznim zubima što se pružaju prema nebu. Alex je bio siguran da je to Cuvarovo podru č je. - Sad bismo trebali proći kraj Black Down Housea - re če Alex. — Vozi što sporije možeš, a da ne izgledaš sumnjivo. Deset minuta su se vozili sporednom cestom, malo višom od poljskog puta. Ovamo ne dolazi mnogo ljudi, razmišljao je Alex, promatrajući slabo održavanu površinu ceste i rubove zarasle u grmlje. Napokon su ugledali ku ću, prili čno daleko od ceste, s daskama zabijenim prozorima i starom ošte ćenom fasadom. Iza ku će se teren naglo spuštao prema rijeci. Na vidiku nije bilo drugih ku ća. Niti se činilo da je imanje na bilo koji način promijenjeno nakon prodaje, ako se izuzme privremena čelična rampa postavljena ispred nekadašnjeg prilaza. Ništa drugo nije izgra ñ eno, a stabla i grmlje oko ku ć e o čito nitko godinama nije taknuo. Cijelo se mjesto doimalo zapušteno. - Nije baš najprivla čnije mjesto na svijetu - primijetila je Dawn kad je ku ća nestala iz vida. - Mislim da je baš to bitno - re č e Alex. - Jednako kao i činjenica da s ceste ne vidiš baš mnogo. Negdje ondje dolje postoji crkva i nekoliko ku ća, plus dvadesetak jutara šume. - Nigdje u blizini nema nikakvog vozila. - Nema. Sto me navodi na pomisao da možda nije ovdje. Na kraju krajeva, ne bi imao posebnog razloga skrivati vozilo. - No to izaziva pitanje gdje se, dovraga, nalazi - zabrinuto će Dawn. - Idemo po redu - re č e Alex. - Ako ć emo prou č iti to mjesto, više bih volio da nije u blizini. Ukoliko tvoja šefica ide ravno iz Thames Housea do stana u Chelseau, trebala bi biti sigurna, pod pretpostavkom da je osiguranje doista onako dobro kako si rekla. Pet minuta kasnije parkirali su range rover ispred Cabin Cafea. Kako bi se doimali što normalnije, ušli su, popili čaj i pojeli komad biskvitne torte. Unutra je bilo nekoliko ljudi, uglavnom odjevenih u jakne jarkih boja, koji su uza se nosili zemljovide. Suprotno tome, Alex i Dawn doimali su se nekako tmurno. Alex je na sebi imao sive hla če i staru vojničku jaknu; Dawn je imala crne traperice i laganu tamnozelenu jaknu, a kosu je pokrila prevelikom kapom. Oboje su nosili visoke planinarske cipele. Kad su platili, zaputili su se cestom u smjeru odakle su došli. Oboje su nosili naprtnja če, a Alex je oko vrata imao snažan dalekozor. Čim su se maknuli iz vidokruga kafi ća, skrenuli su lijevo preko polja i spustili se do rijeke. Ili do potoka, jer Hamble bi se teško moglo nazvati rijekom. Barem ne u ovo doba godine. Ono malo vode spuštalo se preko stijenja, žuborilo i žurilo dalje. Uz potok se pružao puteljak za ovce, povremeno nestaju ći, ali se uskoro opet pojavljivao i krivudao dalje. Cuperd runa visjeli su po ogradi od bodljikave žice.
Kliznuli su niz koprivom pokrivenu obalu do vode i Alex je dvadeset minuta brzo hodao uz potok. Dan je bio topao, unatoč činjenici da se poslijepodne brzo pretvaralo u ve čer, te su se uskoro oboje znojili. Alexa je po čelo boljeti bedro gdje su šavovi natezali ranu, ali je tu neugodnost potisnuo u zape ćak uma. Brzo su napredovali. Obale potoka bile su visoke dva do tri metra, a grmlje o čito godinama nije bilo podrezano, te su bili dobro skriveni od sva čijeg pogleda. Unato č nepostojanju bilo kakvog vozila, Alex nije bio uvjeren da je imanje Black Down pusto, a pomno prou čavanje zemljovida uvjerilo ga je da je ovo najsigurniji prilaz. Meehan ne može paziti na cijelo imanje promjera gotovo jedan kilometar, ve ć može samo 116
patrolirati onuda, a Alex je pretpostavljao da tijekom dana spava. Uskoro su otkrili da je imanje okruženo ži čanom mrežom koja je na vrhu imala bodljikavu žicu. To nije bilo novo; na metalu su se vidjela mnoga zahr ñala mjesta; ali je bilo sasvim u činkovito s obzirom na visinu od tri metra. Obala se izravnala ondje gdje se potok sastajao s rubom imanja, te se najniži dio ži čane mreže nalazio nekoliko centimetara od korita. Ograda se pružala u oba smjera, pa su sa sigurnoš ću mogli zaklju čiti da okružuje cijelo imanje. To sigurno nije bila zaštita od ne čijeg odlučnog upada, ali je tijekom godina nesumnjivo zaustavljala znatiželjne. Alex i Dawn su čučnuli u sjenkama ispod obale. - Sto misliš? - upita Dawn. - Mislim da ću morati proći ispod ograde - odgovori Alex. Skinuvši naprtnja ču s leña, izvadio je laganu sklopivu lopatu i počeo kopati u potoku. Nakon deset napornih minuta i ru čnog izvlačenja nekoliko velikih kamena, o čistio je prostor od pedesetak centimetara izme ñu ograde i korita potoka. - U redu, je li sve čisto? Osvrnuli su se naokolo i Alex se brzo razodjenuo. Nag se provukao ispod ograde. Voda je bila iznena ñujuće hladna. Kad je prešao na drugu stranu, Dawn je stavila njegovu odje ću u vrećicu i bacila je preko ograde. Slijedila je ostala oprema. -Podsjeti me da izvadim te konce - šapnula je dok se Alex odijevao. Na brzinu su ponovili svoje planove. Ona će čekati tu gdje jest i nazvati ga na mobitel ako bude imala što reći, a on će pokušati pretražiti imanje Black Down. Prebacivši mobitel na vibriranje, nestao je u šumi. Polako je napredovao. Kretao se u posvemašnjoj tišini, neprestano pregledavaju ći tlo pred sobom, boje ći se zamki, te cijeli krajolik u potrazi za bilo kakvim znakom osiguranja. Uskoro se našao na rubu šume, te je iz dobro skrivenog položaja usred nakupine bodljikavoga grmlja mogao kroz dalekozor prou čiti podru č je. Nije bilo nikakvog znaka života, a koliko je on mogao vidjeti, po područ ju visoke trave, koprive i djeteline pred njim nitko nije gazio. Polako i beskrajno oprezno prešao je iz zaklona u šumi u sjenke korita potoka. Voda je ovdje bila dublja i uskoro je bio mokar do struka. Da je imao mogu ćnost izbora, ne bi izabrao taj prilaz, ali za razliku od koprivom pokrivene livade, na kamenju u vodi ne će se vidjeti njegovi tragovi. Dan je još uvijek bio topao. Bio je žedan zbog še ćera u čaju što ga je popio, te je razdraženo shvatio da nije napunio svoju pljosku. Kako su forenzi čari otkrili, vjerojatno ne bi bilo pametno piti vodu iz potoka. Zaobišavši jednu okuku, ugledao je crkvu. Imala je pravokutan toranj i doimala se ruševno. Ondje gdje su neko ć bili prozori, sad su zjapile rupe oko kojih je netko, prili čno davno, nanio grubu žbuku. Neko ć je cesta prolazila kraj glavne ku će i dalje duž potoka. Crkva i maleno groblje nalazili su se na kraju te ceste, ili onoga što je od nje ostalo. Stabla i grmlje probili su se kroz osušenu površinu, a vegetacija izvan svake kontrole nadirala je s obje strane. Iza crkve bio je niz trošnih prizemnica. Nakon što je prou čio raspored na imanju, Alex se povukao ispod grma johe. Kroz dalekozor je na sve slabijem svjetlu promotrio podru č je oko crkve, a zatim je nazvao Dawn. - Na položaju sam - promrmljao je. - Budu ć i da nemam pojma gdje naš čovjek spava niti je li uop će ovdje, samo ću čekati. Kako si ti? - Dobro. Ovdje nemam što prijaviti. Gdje bi Meehan mogao boraviti, pitao se Alex. U ku ći? U crkvi? U kripti, pod zemljom? Ima li ku ć a podrum? Bez obzira gdje mu je baza, mora biti na takvom mjestu gdje će imati obilje upozorenja ako mu se netko približi. Novi vlasnici imanja, naprimjer. Angela Fenwick je saznala da Liskeard Holdings imaju problema oko dobivanja lokacijske dozvole za hotel i konferencijski kompleks što ga žele ondje izgraditi, te zato imanje ostaje ovako zapušteno. No navodno su arhitekti i ostali prili čno često dolazili. Alex je zaklju čio da Meehan vjerojatno spava i skriva se negdje ispod crkve. Ako ku ća ima podrum, najvjerojatnije je vlažan i neudoban, te izložen povremenim posjetima. Crkva je mnogo starija i čvršće grañena. Crkvene kripte imaju kamene zidove. Obi čno su suhi. Dawn je nazvala u osam uve čer. - Još uvijek čekaš Godota? - pitala je. - Da, a ti? 117
- Kao što vidiš, ve ć se smračilo. Mislila sam da bih se trebala vratiti do range rovera. Po mraku ionako ništa ne vidim. - U redu. Bit ćemo u vezi. Dva sata kasnije bedro ga je nepodnošljivo svrbjelo i leda su ga boljela od nepomi čnosti. Koliko sam sati proveo ovako leže ći, pitao se. Stotinjak? Više? Koliko je puta sve to završilo neuspjehom, samo ustajanjem i vraćanjem u bazu? Morat će prije ili kasnije donijeti odluku ho će li riskirati i izbliza pogledati. Ho će li se Meehan ve čeras vratiti? Je li već ondje? Možda upravo u ovom trenutku promatra Alexa, lovina se pretvorila u lovca? Alex je zadrhtao pri pomisli da bi ga Meehan mogao otkriti, kao i od sje ćanja na zastrašuju ću snagu bivšeg agenta. Ne, pomislio je. Sad idem unutra. Polako se izvukao iz zaklona i nastavio bešumno hodati uzvodno, kao i nekoliko sati ranije. U džepu je nosio potpuno napunjeni glock. Uskoro se na vidiku pojavila ku ća. Ostaci stuba vodili su s ceste ispred ku će do potoka u podnožju kosine. Po čne li se penjati, uvelike će pove ćati opasnost da ga Meehan opazi ako je u ku ći. No ako ostane gdje jest, ništa ne će otkriti. Korak po korak, krenuo je uz padinu. S vremenom i uslijed zapuštenosti stube su ispucale, te je osje ćao kako se pomiču pod njegovim nogama. Napokon je stigao do vrha i do ulaznih vrata. Jesu li zaklju čana? Ne, netko je razbio bravu i vrata su se bez problema otvorila. Alex je ušao, s glockom u jednoj ruci i bate-rijskom svjetiljkom u drugoj. Našao se u predvorju, mjestu trulih dasaka na podu, otpale žbuke i smrada uginulih životinja. Naokolo su ležali opušci i prazne boce pokrivene sivom prašinom. Nestalo je sve što je moglo imati nekakvu vrijednost, te ondje nije bilo ni čega osim zidova i poda. Alex je iz naprtnjače izvadio par debelih čarapa i navukao ih preko čizama. Prigušit će zvuk koraka i sakriti tragove Danner čizama na podu. Brzo se kretao iz jedne u drugu prostoriju u prizemlju, ali ništa nije našao. Naokolo je ležalo nekoliko praznih limenki i ostaci madraca, ali ništa nije ukazivalo na mogu ćnost da je ondje boravio netko drugi osim besku ćnika i skitnica, a i to prili čno davno. Nije bilo podruma. Na katu je situacija bila ista: ispražnjene sobe, otpala žbuka i mrak iza daskama zabijenih prozora. Jednom je unutra ušao golub i nije mogao izi ći, te je na okviru kamina u jednoj spava ćoj sobi ležao njegov kostur. Gdje su Meehan i njegov otac spavali prije svih tih godina? Bez obzira gdje je to bilo, ni po čemu se nije vidjelo da se otad bavio ovim mjestom. Vani je ve ć bilo posve mra čno. Alex je stavio nao čale za no ćni vid, pa je prizor postao sablasno zelen, te se ponovno spustio niz kosinu. Kraj uha su mu tiho zujale baterije nao čala. Oprezno se primicao ruševnim kolibama. Jednako kao u crkvi, netko je pokušao osigurati te ku ć ice tako što je oko rupa, gdje su neko ć bili prozori, nanio grubu žbuku. Jedna od ku ćica, jedina s netaknutim krovom, doimala se poput nekakve prodavaonice, a u stražnjoj su se prostoriji nalazile prastare kartonske kutije koje su sadržavale elektromaterijal i alat. Podigavši nao čale i obasjavši te stvari snopom malene baterijske svjetiljke, Alex je ugledao tamnosme ñe transformatore od bake-lita i razvodne kutije, nizove prašnjavih osigurača, namotane elektri čne kabele, stare utika če i druge stvari o čijoj je uporabi mogao samo nagañati. I čavle, naravno. Od jednog centimetra do petnaest centimetara duga čke. Alex ih je nekoliko stavio u džep kako bi ih foren-zičari pregledali, ugasio baterijsku lampu, stavio nao čale i opet izišao. Na bedru je osjetio vibriranje mobitela. - Jesi li dobro? - upita Dawn. - Razgledavam naokolo - promrmlja Alex. - Još mu nema ni traga. Ali ovo je sigurno pravo mjesto; našao sam zalihu onih starih čavala. Jesi li ti dobro? - Jesam. Čuvaj se. - Svakako. Vratio je mobitel u džep i krenuo prema crkvi. Ovog su puta vrata bila zaklju čana. Alex je pomislio na 118
penjanje kroz prozor, ali je tu zamisao odbacio kao potez kojim bi mogao privu ći pozornost, te je u džepu jakne potražio alat za obijanje brave. Prošle su dvije godine otkako je bio na te čaju za obijanje brava u Tregaronu, a nao čale za no ćni vid samo su mu smetale, ali su Alexove kretnje bile dovoljno sigurne dok je uvla čio alat u bravu na vratima crkve. Brava je bila standardnog tipa, te je za nekoliko minuta uspio otvoriti vrata. Spremivši alat u džep kako bi mogao uzeti glock, Alex je preletio pogledom unutrašnjost. Jednako kao u kući, netko je odnio sve što je moglo imati bilo kakvu vrijednost, a iznad njega preostalo je samo nekoliko greda na stropu. Kameni su pod prekrivale razbijene plo čice i hrpe golubljeg izmeta. Na jednoj su se strani nalazila vrata, niska i u obliku luka na vrhu. Tako ñer su bila zaklju čana, a ovog puta brava nije bila nimalo jednostavna. Alexu je trebalo gotovo pola sata pažljivog rada dok nije svladao sve igle i doveo ih u ravninu, te je odahnuo od olakšanja kad je osjetio pomicanje cilindra u bravi. Iza vrata pojavilo se spiralno stubište. Kamene stube doimale su se izlizanima pod Alexovim nogama dok se šuljao dolje, vireći kroz naočale za noćni vid. Bilo je veoma malo vanjskog svjetla da bi ga nao čale pojačale, te se činilo da se spušta u mra čnu zelenu maglu. Kripta se doimala praznom, ako se izuzmu drvena mrtva čka nosila kakva su se neko ć upotrebljavala na sprovodima. Podigavši nao čale, Alex je riskirao hitro obasjavanje baterijskom svjetiljkom, što je potvrdilo njegov prvobitni dojam. Nije bilo ni čeg drugog - nikakvih škrinja, nikakvih ormari ća, nikakvog znaka nastanjenosti - samo zidovi i pod s uklesanim memori-jalnim natpisima i hladna kamena praznina. Niti je bilo vrata koja vode u druge prostorije. Misli, Alex reče sebi. Vrati se na osnove. Meehan je rekao Connollvju da je opremu našao u crkvi. Skrovište operacije Gladio moralo je biti dobro zašti ćeno od sofisticiranih neprijateljskih ekipa za traženje, a zaklju čana vrata ne bi pružila nikakvu zaštitu pred odlu čnim ljudima komunisti čkih tajnih službi. Opet je uz pomo ć baterijske svjetiljke pretražio to mjesto, snopom svjetlosti obasjavaju ći zidove i pod, kao i kamene ploče s uklesanim riječima. Gotovo mu je promaknula, i uop će je ne bi našao da nije znao da negdje mora biti. Memorijalna mjedena ploča u tlu u jednom kutu prostorije. Izlizana kao od česta koračanja, s natpisom U sjećanje na Samuela Calverta, roñ enog 1758., pokopanog 1825. Svoj ma č dat ću onome tko me bude slijedio u mojem hodoč aš ću. Gladio, pomislio je Alex. Rije č znači mač, zar ne? Vrhom noža podigao je mjedenu plo ču. Ispod nje se nalazila. teška željezna mreža. A ispod mreže bile su stube.
25
Alarm je glasno zvonio u Alexovoj glavi. Uvla či se sve dublje i dublje u situaciju iz koje je povla čenje nemoguće. Angela Fenwick je pristala na njegov plan da obavi po četno istraživanje posjeda kako bi našao dokaze o Meehanovoj nazo čnosti, a zatim će se povu ći te će ga zamijeniti ekipa MI5. Me ñutim, ako bi Alex tijekom istraživanja naišao na Meehana, trebao bi ga odmah ubiti. Alex je znao da bi sa stajališta zamjenice direktora to bilo idealno rješenje. Više ne bi bilo Čuvara, više ne bi bilo složene i skupe preraspodjele osoblja, nestala bi prijetnja za nju i njezine ambicije. Iskreno rečeno, pomislio je Alex, to bi i njemu najviše odgovaralo. Na neki bi se na čin iskupio za smrt Georgea Widdowesa. Tu je tako ñer nepobitna istina da zadovoljna Angela Fenwick zna či zadovoljnog Billa Leonarda, a zadovoljan Bili Leonard mogao bi zna čiti promaknuće. Osim toga, naravno, svijet bi se riješio psihopatskog ubojice. Ako Meehan čeka u tmini u dnu ovih stuba, ili 119
ako se sada vrati u crkvu, Alex bi se našao u klopci. Mnogo bi bolje bilo da se povu če i dopusti da Fenwickica pošalje pojačanje. Izvadio je mobitel i pokušao utipkati Dawnin broj. Iznenadni zvuk koji mu je govorio da nema signala naveo ga je da posko či i srce mu je po čelo divlje lupati, te je shvatio koliko je zapravo nervozan. Meehan bi se svakog trenutka mogao vratiti. Odozdo je povukao rešetku i mjedenu plo ču natrag na mjesto - razmaci u željeznoj mreži bili su dovoljno široki da se to može u činiti - te se po čeo spuštati niza stube. Prostorija na dnu, ustanovio je nakon hitrog osvrtanja naokolo, bila je prazna. To je bila grobnica, a pravokutna kamena plo ča na sredini vjerojatno je nekoć pokrivala grob. Ali sada ne. Sad se uza stijenke nalaze zelene čelične kutije čiji sadržaj, prema bijelim natpisima na njima, uključuje različite vrste detonatora, fitilje, karborundsku mast, džepne zapaljive bombe, svjetlosne signale, telefone, Mk III primopredajnike, ivelrod pištolje i cijeli niz granata i mina. Ima mnogo više stvari od onoga što je spomenuo Connollv, pomislio je Alex, trenutak u čudu zure ći u kutije. Obuzet znatiželjom, podigao je poklopac kutije s natpisom »Granate - tip gammon«. Unutra je, uredno složeno, bilo desetak naprava bizarna izgleda, a svaka se sastojala od bakelitnog kućišta i pamučne vrećice. Alex je pretpostavio da se vre ćica punila plastičnim eksplozivom, možda uz dodatak vida i vijaka, a zatim bi se sve to bacilo usred neprijateljske patrole. Doista veoma gadno. Suprotno tome, primopredajnici spremljeni u malenim kožnatim kov čezima bili su veoma fascinantni predmeti sa svojim minijaturnim uti čnicama, maskama i skalama. Ako preživim sve ovo, pomislio je Alex, vratit ću se po nekoliko ovih, a možda i po dva ivelrod pištolja. Odnijeti ih u Sothebv's ili Christie's... Bilo je jasno da je prostor ispod kripte mjesto gdje Meehan živi. Na jednom kraju prostorije nalazile su se kartonske kutije koje su sadržavale nove limenke kupljene u supermarketima -juhe, grah, špagete, grašak čokolade i gotova jela. U jednoj su se kutiji nalazile naran če, krumpir i zeleno povr će. Nije bilo luka, vjerojatno zbog jakog mirisa što ga širi dok se kuha. Tu se nalazila i vre ćica za smeće u kojoj je bilo zgnječenih limenki, papira, osušena kora naran če i sme ñi ostaci jabuke. Ovo posljednje izgledalo je kao da je bačeno prije manje od četrdeset osam sati. Tu se takoñer nalazio plasti čni sustav za pro čišćavanje vode, si ćušni reso i boca plina, metalno posu ñe, plastični pribor za jelo, kutija s medicinskim priborom - komplet za šivanje nedavno je upotrijebljen, opazio je Alex - i pribor za pranje. U kutu prostorije iznad tog podru č ja cijev za dovod svježeg zraka vodila je prema gore u tminu, vjerojatno do iza nekog dekorativnog elementa na tornju. Na drugom kraju prostorije, uredno složena na podu, nalazila se Meehanova odje ća: uglavnom bezli čni predmeti iz prodavaonice sportske opreme i par iznošenih čizama. U jednoj se čizmi nalazio jeftin suunto kompas. Na kamenoj se plo či, pritisnuta na svakom kutu, nalazila kvalitetna fotokopija gra ñevinskog nacrta. Prikazivao je zgradu pod nazivom Powys Court (Blok 2), Ulica Oaklev, London SW3. Smotak sli čnih nacrta ležao je na jednoj strani, a kad ih je osvijetlio, vidio je da se svi odnose na istu zgradu. Što je ono Daivn rekla o stanu Angele Fenivick? Privatni blok? Na ogra ñ enom imanju? ]edna od najsigurnijih adresa u Londonu? Dok mu je srce snažno lupalo, Alex je pregledao prostoriju i opipao skromnu hrpu odje će. Nigdje nije bilo nikakvog oružja; Meehan je sve nosio uza se. Pokušao je s mobitela nazvati Dawn, ali nije imao signala. Sranje!
Pojurivši uza stube, žurno je vratio na mjesto rešetku i mjedenu plo ču. Nekoliko trenutaka kasnije, zatvorivši vrata kripte za sobom, tr čao je iz crkve prema vanjskoj ogradi. Meehan će krenuti na Angelu Fenwick, bio je siguran u to. Za manje od minute prešao je ogradu i kad se dovoljno odmaknuo, opet je nazvao Dawn. Ovog je puta signal bio dobar i ona se odmah javila. - Zna či li ti nešto Powys Court? - Da, ondje je Angelin stan. Zašto? - Meehan ima grañevinske nacrte. Vjerojatno je sada ondje. 120
- Gdje si ti? - Dvjesto metara od ulaza u ku ću nalazi se ugibališt e i putokaz za Chilford. - Dobro. Dvije minute. Spremio je naočale za noćni vid u naprtnjaču i nestrpljivo čekao farove range rovera. Trebalo joj je gotovo pet minuta. - Nazvala sam Angelu -rekla mu je. - Rekla sam joj neka izi ñe. - I kamo će po ći? - U sigurnu ku ću. Pristala je ondje ostati idu ća dvadeset četiri sata, a mjesto će biti okruženo specijalcima. - Može li sti ći onamo, a da je nitko ne slijedi? - Bila je na putu ku ći iz Downing Streeta. Voza č će ubaciti sve mogu će poteze, paziti da ih nitko ne slijedi. Alex se doimao sumnji čavim. - Ne brini - reče Dawn. - Veoma je dobar i veoma iskusan. Slu čajno je bivši vojnik. - Nastavi. - Želi da što prije do ñem onamo. Moram joj pomo ći uprav ljati situacijom iz sigurne kuće. Alex kimne. - A ja ću ostati ovdje. Prije ili kasnije on će se vratiti ovamo, a kad se vrati, ja ću biti spreman. - Voljela bih da mogu ostati s tobom. - Doista bi mi dobro došle još jedne o či i uši - rekao je Alex dok je iskrcavao opremu iz stražnjeg dijela range rovera. - Zar sam ja samo to za tebe? - upitala je uz lagani osmijeh. - Šaka dijelova tijela? - Znaš na što mislim. - Imaš li sve što ti treba? Alex je opipao džepove svoje jakne i provjerio naprtnja ču. - Baterijske svjetiljke, alat za obijanje brava, glock, streljivo, naočale za noćni vid, nož, prva pomo ć, rezervna odjeća, vodoot-porne stvari, mreža za kamuflažu... Čini se da je u redu. Kako bih bio posve siguran, mogao bih uzeti moped i malo goriva. Ne volim biti bez vozila. O, i malo vode za pi će; ne kanim se trovati onim sranjem iz potoka. Otvorio je stražnja vrata, uzeo dvije boce vode, te kacigu, nao čale i kantu s deset litara goriva, sve što je išlo uz moped. - Jesi li siguran da ćeš biti u redu? - pitala je Dawn dok je skidao moped s okvira na stražnjoj strani range rovera i gurao ga do hrpe opreme. - Da. Neće me dvaput zasko čiti, ne brini. - Profesionalni ponos. - Nasmiješila se. - Čast Pukovnije! - Tako nekako. Kimnula je. - Onda dobro. Čuvaj se. I podsjeti me na one šavove. - To može čekati. Poljubila ga je u neozlije ñen obraz. - I ja mogu čekati. Budi oprezan, satnice Temple. - Kreni, Harding - rekao je, dotaknuvši joj rukom kosu. Sakrio je moped u šumi nasuprot ulazu u Black Down i pokrio ga listovima paprati i borovim granama. Moped je bio austrijski KTM od 520 kubika, kaki boje. Zelena plasti čna kanta za gorivo bila je puna, a mogla se rastezljivom trakom pri čvrstiti za stražnji dio sjedala. Kacigu i motoristi čke naočale ostavio je na upravlja ču. Zatim je, penju ći se preko čeli čne ograde, prenio ostatak opreme na zemljište Black Down Housea. Nije prošao niti jedan automobil. Ranije je bilo prometa na cesti, ali činilo se da je sada zamro. Čučeći kraj jednog od stupova ograde, pogledao je na sat. Bilo je dvadeset minuta do pono ći. Alex je razmislio o svojem položaju. Njegova bi meta svakog trenutka mogla sti ći, te je bolje da se što prije makne s vidika i zauzme položaj. Ali koji položaj? Meehan je previše zaokupljen sigurnoš ću da bi se jednostavno 121
penjao preko ograde svaki put kad želi do ći na imanje, te bi mogao pri ći crkvi s bilo koje to čke duž gotovo kilometar duge ograde oko posjeda. No bez obzira iz kojeg će smjera doći, Alex je znao da će Meehan po ći u crkvu. Smjestio se i čekao. Položaj je izabrao po danu: u visokoj travi na pola puta izme ñu šume i crkve. Bio je siguran da će se Čuvar noćas vratiti. Ovo je završna igra.
26
Noćni su sati prolazili, a temperatura zraka se spuštala. Vlaga je obavila imanje Black Down, oblaci su prekrili mjesec i uskoro nakon pono ći počele su padati prve kapi. U roku od sat vremena trava se polegnula, a potok je šumio od kiše. Alex je pokušao ignorirati sve ja ču hladno ću i od vlage otežanu odje ću. Ležao je na neravnom tlu iza srušenog trulog stabla, a naprtnja ča se nalazila kraj njega. Lice je namazao crnilom, okruživala ga je visoka trava, a mreža za kamuflažu pokrivala mu je tijelo. Kiša je cijedila niz držak glocka 34. Kiša će ga prikriti, ali prikrit će i Meehana. - Hajde, gade jedan -mrmljao je. - Do ñi. Molio se za Meehanov povratak. Čovjek zasigurno nema smještaj u Londonu. To je grad veoma jake kontrole, te je gotovo nemogu će spavati na otvorenom, a da te neki susretljivi policajac ili socijalni radnik ne uputi do najbližeg prihvatilišta. I pita te kako se zoveš. I vraški te dobro pogleda. Niti bi se mogao vratiti u svoja irska uto čišta. Irski dio Londona previše je opasan za njega otkako je MI5 raširio glasine da je radio za njih. Svaki simpatizer PIKA-e poznavao bi njegovo lice, osim ako ga nije posve promijenio - a to je mnogo teže u činiti no što ljudi misle. Ne, vratit će se ovamo, malo se pritajiti, do ći do daha. Dosad je bio uspješan zahvaljuju ći izuzetnom oprezu, te sigurno ne želi sad uprskati kad mu je još preostala samo Angela Fenwick. A nešto je Alexu govorilo da se situacija promijenila. Nešto u izgledu onih zaliha - limenke hrane iz supermarketa, jednostavna hrpa opreme - govorilo je Alexu da se Čuvar približava kraju svoje akcije. Kad se to dogodi, on, Alex Temple, bit će spreman. Bilo mu je drago da je tlo pod njim tvrdo i da pada hladna kiša. To ga je držalo napetim. Uskoro nakon 4.10, baš je pogledao na sat, za čuo se tihi zvuk vozila na cesti i na čas su zatreptala svjetla farova. Kiša je progutala zvuk, a svjetla su nestala. Prošlo je deset minuta. Alex je mirovao ispod mreže, tijela uko čena od iščekivanja, očiju stisnutih zbog kiše koja mu se slijevala niz čelo. Pred njim su prednji i stražnji ciljnik glocka bili poravnati u skladu s vremenskim uvjetima. - Doñi - šaptao je, a adrenalin je jurio njegovim tijelom dok je otpuštao sigurnosnu polugu. - Doñ i. Ništa. To je bio samo automobil u prolazu. Povlačenje osjećaja napetosti. Ili je to ipak bio Meehan? Je li parkirao malo dalje i vra ćao se preko ograde? Alex je kroza stisnute, na mrak navikle oči, promatrao tminu pred sobom, metodi čki procjenjujući slagalicu isprepletenih sivih oblika. Prema suptilnoj razlici nijansi, raspoznavao je jedva vidljive obrise trave, grmlja i granja, opažaju ći njihovu ritmičku reakciju na kišu. Sve je bilo u pokretu, ali pokreti su bili beživotno pravilni. I tada siva mrlja usred mnogih sivih mrlja, a Alexov je periferni vid uhvatio pokret koji nije bio pravilan. Pogledao je ravno onamo, izgubio ga, pogledao u stranu i opet ga našao. Oblik je sada bio uko čen, kao da njuši povjetarac. 122
Sada se opet kre će. Može li to biti lisica? Jazavac? Nema takav oblik. Ima ljudski oblik. Adrenalin je opet pojurio. Otkucaji srca su se ubrzali. Palac na sigurnosnom sustavu. Glock zaliven kišom. Koja je udaljenost? Možda trideset metara? Hajde, gade jedan. Doñ i... Možda dvadeset sedam, ali je kiša uvelike smanjila vidljivost. Sranjel Dok su se prednji i stražnji ciljnik poravnavali, činilo se da je meta nestala. Pridi bliže. Treba li ga napasti? Jednostavno potr čati onamo i pokušati ga oboriti u trku? Ne. Meta ima prednost. Poznaje svaki centimetar ovog... Figura sada u čučnju, napola podignuta. Alex se priljubio uz mokro tlo. Hajde, molio se. Doñ i ovamo. No činilo se da se figuri nimalo ne žuri. Beskrajno oprezno, kretala se uz monotonu pozadinu šume, naoko nestala, pojavila se malo dalje. Alex je sad čuo kretanje, korake po travi. Odlučio ga je slijediti. Pužu ći kroz mokru travu, polako se približio rubu šume. Osoba je sada stajala ispod stabla, promatraju ći okolinu. Još pet metara, pomislio je Alex, / bit ću dovoljno blizu za pucanje. Ispred njega je bilo široko deblo bukve, te ga je Alex iskoristio kao zaklon da se može uspraviti. Osoba se opet pomaknula. Alex je bešumno pošao za likom. Činilo se da se kre ću nekakvom travnatom stazom; bešumno su napredovali. Bakini koraci. Sad ga ima. Lik je - to je morao biti Meehan - nepomi čno stajao uz neki tamni zimzeleni grm. Još tri bešumna koraka i sigurno će ga ubiti. Alex podigne glock pred sobom, ispruživši ruke kako bi udaljenost bila što manja. Prvi korak. Brzo. Korakni van. Drugi korak. Nastavi dalje. Djelić sekunde prije nego je eksplodirao bljesak zamke, Alex je osjetio žicu tik ispod koljena, napetu, a zatim je oko njega blje-snula plavo-bijela svjetlost. Instinktivno se bacio u stranu na tlo. Zaslijepljen, s uništenim teško ste čenim privikavanjem na mrak, ništa nije mogao vidjeti izvan podru č ja osvijetljenog fosfornim bljeskom. Sve iza toga bilo je crno. Sranjel
Izvor bljeska se dimio i pucketao. Zvuk tr čećih koraka i Alex naslijepo po ñe za njima, s glockom u ruci, a grane su ga šibale po licu. Meehan nije trčao prema crkvi, ve ć prema kući. Alex je bio četrdeset pet metara iza njega, neprestano se pokušavajući treptanjem riješiti prodornog bljeska utisnutog u svoje mrežnice. No to mu nije uspijevalo, te je jedva vidio kamo tr či. Poskliznuo se na blatu, tresnuo na pod, podigao se, potr čao ravno na panj i opet pao, a rane od noža vrištale su od bola. Devedeset metara ispred sebe vidio je drugog čovjeka kako tr či u kuću. Meehanov vid nije bio oslabljen - namjerno je bio le ñima okrenut svjetlosnoj klopci. Alex je nekako stigao do ulaznih vrata. Iza njega, u šumi, svjetlosna raketa pretvorila se u zadimljeni smotuljak na čeličnoj sipki. Ništa nije vidio po mraku, a slijedio je zacijelo naoružanog čovjeka u mračnu kuću. Sranje, baš kad bi mu baterijska svjetiljka mogla pomo ći, ostavio ju je vani u naprtnja či. S druge strane, baterijska bi svjetiljka odala njegov položaj... Alex je nepomi čno čučao tik iza ulaznih vrata i pomno osluškivao. Škripanje koraka po otpaloj žbuci, a zatim tišina, ako se izuzme zvuk kiše po krovu. Meehan se nalazi iznad njega. 123
Kakav je raspored u ku ći... Misli. Dvadeset stuba do gore, toga se sje ćao. Hodnik na katu ide lijevo i desno. Meehan je u lijevom dijelu, a njegovu je nazo čnost potvrdio tupi udarac. Sto ima ondje gore? Uspjeti ili umrijeti, pomisli Alex. Treba po ći i vidjeti. Šuljao se uza stube što je tiše mogao. Bljesak mu je još uvijek lebdio pred o čima, ali ipak je malo bolje vidio. Vidio je vrh stubišta i hodnik. Na lijevoj su strani bila troja vrata, jedna otvorena. Sjećao se da ih je sva ostavio zatvorena. Duboko udahnuvši, pripremio je glock i uletio u sobu. Bila je prazna, ali su daske koje su ranije pokrivale prozor bile izbačene, prema van, a kiša je padala po podu. Alex je potr čao prema otvoru, zaklju čivši da je Meehan ondje imao spreman nekakav konop ili neku drugu mogu ćnost bijega. Onaj prigušeni udarac zacijelo je bio Meehanov skok na krov trijema. No trenutak prije nego je Alex stigao do prozora, daske na podu urušile su se ispod njegovih nogu. Uslijedilo je dizanje prašine, drobljenje letvica i žbuke, a zatim nije bilo nikakvog potpornja i Alex je osjetio kako pada dolje kroz tminu. Pao je na pod predvorja silovito i nespretno, tresnuvši na jedan lakat i stražnji dio glave. Kujin sini Meehan je napravio zamku od trulih dasaka na podu, prethodno uklonivši dio greda. Alex je s mukom ustao. Zahvaljuju ći svojoj padobranskoj obuci, automatski se zakotrljao u padu pa ništa nije slomio, ali ga je tresak dobro uzdrmao. Je li Meehan potr čao prema svojem vozilu, ili čeka vani s otko čenim oružjem, spreman raznijeti progonitelja? Alexu je odgovorila udaljena škripa guma po mokroj cesti. Još uvijek omamljen, protresao je glavom, uzdigavši zrnasti oblak suhe žbuke. Vrijeme je za pokret, mehani čki je šapnuo sebi. Vrijeme za pokret. Meehan već ima dvije minute prednosti. Naprtnjača. Trči. Nañi je. Opet se poskliznuo na vlažnom tlu, izvijaju ći svoje šavove, ali sad više nije osje ćao bolove. Zako čivši glock i spremivši ga u futrolu, prebacivši naprtnja ču na ramena - činilo se da sve to traje cijelu vje čnost - pošao je prema glavnoj kapiji. Pad kroz strop o čito je utjecao na njegov osje ćaj ravnoteže, te se morao posebno koncentrirati da bi stavljao nogu pred nogu. Nastavi hodati, ponavljao je sebi, o čajnički pokušavajući srediti svoje misli. Još nisi mrtav. Nisi mrtav dok ne umreš. Nastavi hodati. Trebala mu je cijela minuta da se popne preko ograde, a usput je uspio jako rasje ći palac na bodljikavoj žici. Kad je napokon stigao do vrha, usisao je krv sa svoje drhtave ruke i osvrnuo se oko sebe. S njegove lijeve strane, možda kilometar i pol dalje, na trenutak se vidjelo si ćušno svjetlo. Čuvar je pošao na istok. Nastavi hodati. Čak i guranje mopeda bilo je teško, ali ga je kona čno uspio dogurati do ceste. Skinuo je nao čale za no ćni vid te navukao motorističke i kacigu. Uz pomo ć malene baterijske svjetiljke provjerio je spremnik goriva. Bio je pun i vjerojatno je sadržavao devet ili deset litara bezolovnog benzina. Kanta pri čvršćena rastezljivom uzicom za sjedalo sadržavala je otprilike isto toliko. Moped je imao elektri čno paljenje, te je motor odmah oživio. Alex je oprezno otpustio hidrauli čnu spojku i krenuo naprijed. Motor je radio bez ikakvih problema, ali kvrgave gume za moto-kros stvarale su osje ćaj da se vozi po krupnom šljunku. Sjedalo je bilo tvrdo, usko i neprilagodljivo. To nije bio stroj za vožnju po cesti. Kreni, naredio je sebi. Bez svjetla. Ceste su bile prazne, a Meehan je morao misliti da je uspio pobje ći. No Alex ništa nije vidio po mraku. Predugo je nosio nao čale za no ćni vid. Šteta. Vozi. I to brzo. Bez svjetla. Pri većoj brzini bilo je kao da se vozi na kompresoru. Moped je mogao posti ći brzinu od 120 kilometara na sat na asfaltu, ali to mu nije bila namjena, a kvrgave su gume potresale Alexa do kosti, zamagljivale mu vid, natjerale zube da mu cvoko ću u ustima. A bez svjetla... Brže. Stavi sve na kocku. Kiša ga je šibala po licu, bijele linije na cesti jedva su se vidjele, a činilo se da se cijeli motor trza i 124
sklize. Ubrzavaj u zavojima. Nadi brzinu. Glavna cesta. Sjeverno prema Okehamptonu, južno prema Tavistocku. Rulet: 50-50; crveno ili crno. Južno. Šake čvrsto stegnute na upravlja ču, ledeno tijelo u natopljenoj odje ći, crni šavovi natežu posjekotine od noža. Ignoriraj bol. Tri kilometra ništa nije vidio, a zatim je, daleko naprijed, si ćušno svjetlo putovalo ne na jug, ve ć na istok. Ako je to Meehan, skrenuo je pod pravim kutom s glavne ceste. Kre će se prema središtu Dartmoora, a uskom cestom vozi brzinom ve ćom od sto kilometara na sat. Sranje. Gad još uvijek ima najmanje šest kilometara prednosti. Čim stigne do ceste gdje ima makar malo prometa, jednostavno će nestati. Duboko udahnuvši, Alex je okrenuo moped na lijevu stranu i sišao s ceste u posvemašnju tminu otvorene pustopoljine. Njegova jedina šansa da ostane uz Meehana bila je da presije če preko polja. Meehan je od njega udaljen samo tri kilometra zra čne linije, ali cestom je dvostruko dalje. Alex je agresivno ubrzao, te ga je obuzeo gotovo uzvišen osje ćaj kad su gume tresnule o grubo tlo. Obavljaju ći zadatak za koji je stvoren, moped kao da je stegnuo Alexa, privezao ga uza se. Ovjes namijenjen motokrosu bio je namješten na razinu koja je davala minimalnu kompresiju i odskok, no Alexu je to dobro došlo kad je prednjim kota čem udario u kamen. Trenutak su čovjek i stroj letjeli kroz mrak, a zatim su se kota či spustili uz siloviti dvostruki udar od čega bi se obi čan motocikl pretvorio u hrpu metala, a manje odlu čan motorist dospio bi na Odjel intenzivne njege. No Alex se ni na što nije obazirao jer su njegovo tijelo i um žudjeli za osvetom. Bol i umor sad su bili nešto daleko; važno je samo svladavanje ove podivljale zvijeri u koju se moped pretvorio. Ništa nije vidio. Bio je svjestan nekakvog puteljka ispod sebe i si ćušnog sjaja vozila ispred sebe i malo desno. Ostalo; hladno ću, pljusak kiše i blata, o čajničko stezanje šaka i peta; jedva je zamje ćivao. Nikad to ne bi mogao u činiti da je njegov um normalno funkcionirao. Ovako su instinkti preuzeli kontrolu, potiskujući strah i razumno prosu ñivanje. Instinkt je gledao naprijed, instinkt je vozio pravocrtno, instinkt je poravnavao prednji kota č po mokrom kamenju i izbo činama, a dok je pod njim vrištao motor, Alex se osjećao slobodnim, bestežinskim. Baš me briga, mislio je. Ako se ovdje smrskam, neka bude. Postupno je smanjivao udaljenost medu njima. Ima li Čuvar nekakav plan, pitao se, ili se samo punom brzinom udaljava od Black Downa. Gotovo je uspio. Gotovo je stigao na sigurnu udaljenost od njega. Staza preko pustopoljine bila je duga čka tridesetak kilometara, a Alex se morao sasvim približiti Meehanu prije nego nai ñu na promet. Zapravo uop će ne zna koju vrstu vozila čovjek ima. No sad je barem cijelo vrijeme vidio njegova svjetla. Pod pretpostavkom da je to čovjek kojeg lovi. Ako nije, pa, onda je to kraj. Sranje. Drugo se vozilo pridružilo automobilu za koji se nadao da je Meehanov. Naglo skrenuvši desno, Alex je pošao prema cesti. Odmah potom prednji je kota č mopeda uletio u usjek, a Alex je poletio preko upravljača i nezgrapno pao u mokri vrijesak. Nije bio teže ozlije ñen, ali je njegovo povjerenje u vlastite sposobnosti upravljanja motorom bilo poljuljano. Dok se podigao i ponovno pokrenuo motor, niti jedan automobil nije bio na vidiku. Sad je malo opreznije izveo moped na cestu. Nakon ushićena letenja preko pustopoljine, vratio se ubojitim vibracijama na cesti. Brzina je malo pomogla, ali samo malo. Povukavši ru čicu, natjerao je motor na sto trideset pet kilometara na sat i nakon pet minuta, osjetivši golemo olakšanje, pred njim su se pojavila stražnja svjetla automobila. Zadnji od dva automobila bila je crvena toyota što ju je vozio, koliko je Alex mogao razabrati kroz kišom zasuto stražnje staklo, muškarac sa šeširom. Na stražnjem se prozoru vidjela naljepnica Seoskog saveza. Malo se pomaknuvši u stranu, Alex je provirio kroz stražnje staklo prednjeg automobila, zapuštenog tamnoplavog BMW-a. Činilo se da je taj voza č gologlav. Automobil je bio mnogo prljaviji nego toyota. 125
Mogao bi biti bilo koji od njih. Alex se zalijepio za stražnji automobil, o čiju prikovanih za voza ča. Šešir se doimao doimao kao oni oni od tvida, od one vrste što ga nosi inspektor Frost na televiziji. televiziji . Oba su automobila usporila, a Alex je zaostao oko četrdeset pet metara. Približavali su se selu; na znaku je pisal p isaloo Two Bridges. Vozač toyote mahao je desnom rukom u automobilu; kojeg vraga radi? Dirigirao je! Slušao je klasi čnu glazbu na Tada je Alex po njegovim kretnjama odjednom shvatio što radi. Dirigirao radiju i prstom dirigirao. Ništa od onoga što je saznao o Meehanu nije dalo naslutiti da voli glazbu. Niti je bilo vjerojatno da bi, u trenutku potencijalno zasi ćenom opasnošću, dopustio da mu koncentracija na taj na čin popusti. Joseph Meehan je, kao što je rekao rek ao Frank Fra nk Wisbeach, Wisbeach, »istins »istinski ki vjernik« vjernik«.. Upravo Upravo je preživio preživio vješt vješt pokušaj pokušaj ubojstva. Teško T eško da bi u takvim okolnostima pjevao i dirigirao. Meehan mora biti čovjek u BMW-u. Alexu je bilo drago da je došao do tog zaklju čka jer su se na isto čnoj strani sela dva automobila razdvojila. Toyota je skren skrenula ula desno prema prema Ashburtonu, Ashburtonu, a BMW lijevo prema Moretonhamp-steadu. Na obzoru se po čelo pojavljivati prvo svjetlo zore, a Alex je zako čio i pričekao uz cestu dok se BMW udaljavao od sela. Nije želio da ga Meehan opazi u retrovizoru. Sve dok ne pali svjetlo, rekao je sebi... Čim se BMW izgubio iz vida, Alex je ponovno pokrenuo motor, stegnuvši zube kako bi izdržao mu čne vibracije. Usporavao je čim bi opet ugledao crvena stražnja svjetla. Na putokazu je pisalo da ima još petnaest kilometara do Moretonhampsteada, a on je iskreno sumnjao da će Meehan skrenuti s glavne ceste. Više ga je zabrinjavalo pitanje benzina. Bilo je logi čno pretpostaviti da se Meehan upravo vratio iz Londona kad se pojavio u Black Down Houseu. Zacijelo negdje u blizini ima mjesto za parkiranje svojeg automobila. Ima li pun spremnik benzina? Nosi li ga u kanti sa sobom? Spremnik motora vjerojatno drži oko devet litara. Cetvero-taktni motor, osamnaest kilometara po litri... recimo najviše sto šezdeset kilometara prije nego bude morao ponovno napuniti spremnik. Bit će dobro ako Meehan bude bu de morao mor ao uzeti uzet i benzin benzi n prije toga. toga. Alex bi mogao mogao do ći do njega i ubiti ga na benzinskoj crpki. Nestati prije nego bilo tko shvati što se dogodilo. No ako Meehanu ne zatreba benzin prije nego Alexu, onda će to biti problem. Meehan će mu jednostavn jedn ostavnoo pobje pobj e ći. Donio je odluku. Slijedit će Meehana sve dok kazaljka kazaljka ne bude pokazivala da je j e njegov spremnik spr emnik napola pun. Tada će preko mobitela nazvati Dawn Harding, Hardi ng, dati joj Meehanov M eehanov položaj i dopust dopustiti iti da njezini njezini ljudi ljudi preuzmu stvar u svoje ruke. Na kraju krajeva, ovo je njihova specijalnost. Odluka je profesionalno odgovorna, ali mu tako ñer daje priliku da sve sam riješi, što je svim srcem želio. Potreban mu je svršetak, jednako kao i Meehanu. Njihove su se sudbine ispreplele. Jedan od njih mora ubiti drugoga.
27
Od Moretonhampsteada tamnoplavi BMW krenuo je cestom za Exeter, a zatim je oštro skrenuo na sjever dolinom rijeke Exe prema Tivertonu. Drže ći se dosta daleko, Alex je bio siguran da ga u polumraku još nije opazio. U Tivertonu je BMW opet skrenuo prema istoku. Kretao se prema Tauntonu, ali se činilo da ga oprez navodi 126
da izbjegava autoceste i bira mnogo manje ceste. Alex je pretpostavio da će od Tauntona po ći prema Salisburvju. U po četku se činilo da ima pravo. Meehan je prošao kroz Taunton i nastavio prema istoku, dvadeset pet minuta voze ći po manjim cestama. A tada, oko dva kilometra prije sela Castle Cary, Alex je izišao iz zavoja i ugledao BMW na ugibalištu manje od tristo metara pred sobom. Meehan se zacijelo morao pomokriti, pomislio je, naglo zako čivši. Sranjel Činjenica da je stao kad je vidio Meehanov automobil, umjesto da vozi dalje, zasigurno će pokrenuti zvona na uzbunu. Što je ležernije mogao, otvorio je kantu benzina i napunio spremnik motora. Zatim je opet pri čvrstio kantu za sjedalo i protegnuo se kao da se probudio tek prije deset minuta. Uz malo sre će, Meehan će ga smatrati lokalnim lokalnim stanovniko stanovnikom. m. Blatnjavi moped nije baš vjerojatno vozilo za lov. Blijedo anonimna figura, ona što ju je Alex vidio osvijetljenu bljeskom kraj ku će, pojavila se iz živice kraj ceste. Alex je bez žurbe prebacio nogu preko mopeda i pritisnuo gumb za paljenje, namjeravaju ći stići do automobila i ubiti ubit i Meehana ondje gdje je stajao. stajao. Meñutim, dok je još bio udaljen trideset pet metara, vidio je kako se Meehan okre će prema njemu, a u ispruženoj ruci drži pištolj. Nekoliko je metaka prozujalo kraj Alexove glave, a dok je o čajnički kočio i saginjao se, vidio je kako Meehan uska če u svoj automobil i udaljava se velikom brzinom. Alex je izvadio glock i ispalio dvanaest metaka za njim, ali bez vidljiva u činka. Dobro, pomislio je. Bez rukavica. Ulazimo u završnicu. završnicu. Sad više nema zadržavanja. Dok je Meehan projurio selom brzinom od gotovo sto trideset kilometara na sat, Alex mu je bio za petama. Prvi put u životu molio je da se pojavi policijsko vozilo. Glasna sirena i bljeskanje plavog svjetla okon čali bi njegove nevolje. Ali naravno, na vidiku nije bilo policijskog vozila. Meehan je jurio prema sjeveru, primjenjuju ći sve moguće trikove iz priručnika o izbjegavanju pratnje. No Alex je prošao isti te čaj s istim instruktorima i vozio je motor kojim je bilo lakše manevrirati, ali koji je tako ñer bio mnogo opasniji. Jednostavno se zalijepio za njega, zaostaju ći i mičući se malo u stranu kad god bi se cesta izravnala, za slu čaj da Meehan naglo zako či pri velikoj brzini, što se op ćenito smatra naju činkovitijom inkovitijom mjerom protiv protiv motocikla koji te slijedi. Na taj način - Meehan je jurio prvi, a Alex se odlu čno prilijepio uz njega - proletjeli su kroz Radstock i Weston do M4. Još uvijek nije bilo policije i promet je bio veoma slab. Subota je, shvatio je Alex. Ne može biti više od šest i trideset. Najviše sedam. Na raskrižju 18 ceste M4 Meehan je naglo skrenuo na autocestu i uklju čio se u promet brzinom od sto deset kilometara na sat. Priljubivši se uz usko sjedalo mopeda, dok su mu o či suzile iza nao čala, Alex je slijedio BMW kad je prešao u brzu voznu traku: sto četrdeset kilometara na sat, sto pedeset. Vibracije mopedovih guma uništavale su njegove miši će. Tijelo Tij elo ga je boljelo, boljelo, imao je strašnu migrenu i jedva jedva je uspijevao uspijevao usredoto usredoto čiti pogled. Stigli su do brzine od sto šezdeset kilometara na sat. Samo izdrži. Jedan od nas će prije ili kasnije ostati bez benzina. Više ništa nije postojalo, osim potrebe da ostane uz Meehana. Jedino to mora u činiti. Samo izdržati. Severn Road Bridge. Meehan je vratolomnom brzinom probio rampu, a Alex ga je slijedio. Na trenutak je ugledao čovjeka u fluorescentnoj žutoj jakni kako viri iz kabine, a zatim je sve to ostalo daleko iza njega njega i oni oni su vijuga vijugali li kroz kroz vjetar vjetar i kišu kišu autoceste koja je vodila na zapad z apad prema Newportu. Newpor tu. Zatim skretanje lijevo uz glasnu škripu guma, prema dolini Usk. Alex se sav pretvorio u stroj i u bol. Nije imao nikakv nikakvuu misao, osim lova. Katkad se činilo da su on i Meehan jedno, da ih kontro kontrolira lira ista ista ruka, ruka, te jure jure prema kona čnom sastanku za kojim obojica čeznu. Koji će od njih duže izdržati? Projurili su kroz Usk, Aberga-venny, Tredegar i Cefn Coed. I još uvijek nezemaljska praznina i osje ćaj da pred sobom tjeraju zoru. Sad su se nalazili u podru č ju Black Mountaina, me ñu brdima poznatim svakom pripadniku SAS-a, prošlom i sadašnjem. Tu je Cefn Crew koji se mra čno uzdiže iznad umjetnog jezera, s prednje strane kra ća masa Fan Fawra, te nazubljeni vrh Craig Fan-ddua. Po tim su stijenama trenirali, iz mjeseca u mjesec, znoje ći se i smrzavaju ći se, psuju ći dok su svoja bolna tijela i pretrpane 127
naprtnjače vukli preko vjetrovitih granitnih vrhova. vrhova. I tada, dok je tamnoplavi BMW jurio ju rio dolinom doli nom Cwm Taf pred njim, njim , Alex je odjednom odjedn om znao gdje će pri ča završiti. Jer ondje, nadvivši se nad svima njima, nalazila se nemilosrdna majka svih Black Mountains: Mountai ns: Pen-y-Fan. Pen-y-F an. Svaki novak SAS-a poznaje Pen-y-Fan; mukotrpno su se penjali uz škriljevcem prekrivene padine sve dok ne bi zamrzili svaki neumoljivi centimetar te planine. Jedan od posljednjih elemenata prije izbora u Pukovniju zvao se »Fan ples«, jer je j e po činjao i završavao završavao penjanjem penjanjem na planinu. plan inu. Cesta se nakratko izravnala. Na mokroj površini punoj rupa moped je došao na svoje, te se smanjivala udaljenost izme ñu dvaju vozila. Alex je naglo zako čio, izvadio glock i strgnuo naočale s glave, te hitro ispalio niz metaka u BMW. Prvih nekoliko je promašilo, odbijaju ći se od stijena uz cestu, ali dok je Meehan ulazio u zavoj, njegova stražnja guma s voza čeve strane odjednom se pretvorila u rastrganu masu. Preokretanje BMW-a bilo je istodobno zastrašuju će i prekrasno. Činilo se da je desna strana automobila na trenutak zapela na rubu ceste, a zatim se crna utroba vozila odjednom okrenula prema nebu; preokretanje je završi z avršilo lo uz drhtav dr htavii pad p ad na sva četiri kotača. Vozilo se zaustavilo kraj ceste, bez stakala na prozorima, a tada je Alex vidio žilavo Meehanovo tijelo kako se s mukom izvla či iz automobila. Bivši je agent o čito bio ozlijeñen, možda teško, ali se odmah po čeo penjati, očajnički se pentraju ći preko stijena uza zapadnu stranu planine. Alex je polako i oprezno vozio do napuštenog automobila. Ponovno je napunio glock i skinuo prigušiva č - prigušiva či uvelike smanjuju brzinu metka - te krenuo za čovjekom koji je bježao. Dva su se muškarca nekoliko minuta penjala, penjala, a Alex je stalno zaostajao pedeset metara za Meehanom, M eehanom, sve dok se vozila nisu doimala poput igra čaka na cesti ispod njih. Kako su se penjali, tako je vjetar postajao glasniji, vukao ih, onemogu ćavao im da čuju, mlatio njihovom odje ćom. Meehan je, unato č svojoj ozljedi - činilo se da vu če nogu - uspostavio žestoki žestoki tempo i Alex je osje ćao kako mu se znoj cijedi niz le ña. Na visini od oko tristo metara stijene je zasula jaka kiša nošena silovitim naletom vjetra. Meehan se okrenuo, lica blijeda i iskrivljena od bolova, i ispalio nekoliko metaka na svojeg progonitelja. Komadići granita smrtonosno su fijukali oko Alexova lica, a onda je zalutali metak, odbijen od stijene, probio platno naprt-njače na njegovim le ñima. Odbivši se od baterijske svjetiljke, 9mm metak zabio se prema dolje u njegova le ña. Sranje. Sranjel Osjećao se kao da mu je netko na le ña stavio blok leda. Nije bilo bola, premda je znao da će doći. Osjetio je kako mu niz le ña teče krv. Ignoriraj Ignoriraj to. Pogled na metu. metu. Priljubivši se uza stijenu, Alex je vidio da Meehan sve sporije napreduje. Hvatao se naslijepo; šok i ozljeda zadobivena u obrtanju obrtanju BMW-a počeli su djelovati. Na koncu je izgubio oslonac i pao, mlitavo se zakotrljavši niz padinu do travnate izbo čine malo iznad Alexa. Iz ruke mu je ispao automatski pištolj i proleti o kraj Alexa do stijena stij ena ispod njih njih.. Alex je oprezno prišao Meehanu koji je ležao licem prema dolje na izbo čini. Pravilan postupak bio bi dva metka u zatiljak, ali je osje ćao da ovom čovjeku duguje nešto više. Okrenuo ga je na le ña. Odmah je prepoznao mršavo, blijedo lice koje se iskrivilo u žalostan osmijeh. Krv je tekla iz posjekotine na glavi. - Imao si sre će, mom če, kad si pogodio onu gumu. Naglasak je Alexa vratio ravno u Belfast. - Nema sumnje -rekao je i brzo po čeo pretraživati čovjeka na tlu. Našao je mauser nož u koricama i nekoliko rezervnih magazina, te pun džep 9-milimetarskih metaka, ali nikakvo vatreno oružje. Meehan skupi usne. - Jesam li te malo čas pogodio? Alex opipa le ña. Ruka mu se okrvavila. - Da. Čini se da si i ti imao sre će. Meehan pogleda u stranu. - Dakle, ho ćeš li me ubiti ili što? Alex ne odgovori. odgovori. Posegnuvši Posegnuvši za mobitelom, mobitelom, nazove Dawn. Dawn. Javi Ja vila la se čim je telefon prvi put zazvonio. Alex. Al ex. Hvala Hval a Bogu. Gdje Gdje si? Rekao Rekao joj joj je. - A Meehan? 128
Nešto ga je navelo na oklijevanje. - Pobrinuo sam se za njega. Slabašan se osmijeh pojavio na usnama bivšeg agenta. - Ostani ondje - naredi Dawn. - Ne mi či se. Doletjet ču u Brecon; vidimo se za sat vremena. - Nikamo ne idemo - umorno će Alex, te prekine vezu. - Dakle - ponovi Meehan, gotovo kao da se dosa ñ uje. - Hoćeš li poslušati naredbe, vojnice, i ubiti me? - Ti mene nisi ubio kad si imao priliku. Zašto? - To nije bio dio plana. Meehan je trenutak šutio, a zatim mu se kraji čak usana izvije u osmijehu. - Dobro mjesto za naš sastanak, ne čini ti se? Alex se nasmiješi i kimne. Na blijedom se licu pojavi radoznalost. - Kako si saznao za Black Down? - Zahvaljujući jednom tvojem razgovoru - re če Alex. - Connollv? - D a . Meehan kimne. - Denu Connollvju nikad nisam rekao gdje se nalazi ku ća. Nešto me je u tome spriječilo, čak i tada. Alex je ukratko objasnio kako su forenzi čari otkrili otapalo. - Trovao sam se, je li? - zamišljeno će Meehan, zagledavši se preko doline prema Fan Fawru. - Nisam uzeo u obzir tu mogu ć nost, priznajem. - Connollv je rekao da nikad nisi postao izdajica. - Nisam. Nikada. Alex je zurio u njega. - Onda što... Meehan umorno okrene glavu. - Samo obavi svoj posao, čovječe, i daj mi ta dva metka. Završi sve to. - Želim znati. - Obavi to. - Ništa od svega toga nema smisla. Zar ne želiš da barem ima smisla? - Ne bi mi vjerovao. - Možda bih. Dva su muškarca zurila jedan u drugoga. Oko njih je vjetar šibao stijene i ravnao travu. Cijelo je mjesto pripadalo samo njima. - Koliko znaš? - na koncu upita Meehan. - Znam za Čuvara. Znam s kakvim su te zadatkom poslali onamo. Znam da je sve pošlo po zlu, agenti su stradali, otvorio se cijeli pakao. Meehan kimne. - Sve što su ti rekli oni iz MI5, a pretpostavljam da sad radiš za njih, rekli su ti s jednim ciljem na umu: da te uvjere da me moraš ubiti. Možemo li tako re ći? - Valjda - reče Alex. - Dobro. Pa, imaj to na umu. Tako ñer imaj na umu da sam ja mrtav čovjek. Nemam potrebe lagati. - Imat ć u to na umu - re č e Alex i po ñ e niz padinu po Meehanov pištolj.
28
129
- Prvo što moraš razumjeti je - reče Joseph Meehan - koliko sam oduvijek mrzio IRA-u. Moj je otac bio dobar čovjek, vjernik i domoljub, a oni su ga osakatili, ponizili ga i istjerali iz zemlje koju je volio. Prerano su ga spremili u grob. Bilo j e tisu ć e ljudi poput njega, nedužnih ljudi čije su živote uništili oni mani jakalni gadovi. Bez obzira na sve ostalo što ću ti reći, želim da zapamtiš tu činjenicu. Mrzim IRA-u, uvijek sam je mrzio i tu ću mržnju ponijeti sa sobom u grob. Zastao je i spustio kapke na svoje blijede, nedoku čive oči. -Pretpostavljam da su ti Fenwickica i ostali ispričali pozadinu svega, proces biranja Čuvara i ostalo? Alex kimne. Meehanove riječi doimale su se neobi čno tupo. Bile su strastvene, ali ih je bezizražajno izgovarao. - Kad sam stigao onamo, živio sam u stanu u Dunmurrvju i radio kod Eda. Jesu li ti pri čali o tome? - Prodavaonica elektromaterijala? - Tako je. Ed's. Ed's Electronics. Izlazio sam s djevojkom po imenu Tina. Draga djevojka. Njezini djed i baka došli su iz Italije nakon rata. Imala je brbljavog brata po imenu Vince koji je radio u garaži i smatrao se Božjim darom za republikanski pokret. Pokušao mi je pri ći s tim glupostima nekoliko puta, ali sam mu rekao neka odjebe, rekao sam da ne želim znati o tome. - To ga je naljutilo, te se pobrinuo da lokalni dragovoljci saznaju kako sam služio u britanskoj vojsci; mislio je da će me premlatiti ili tako nešto. Naravno, nisu u činili ništa tome sli čno, nisu tako glupi, ali dvojica su me po čela promatrati i postavljati mi pitanja, te su uskoro saznali da se dobro snalazim s elektroničkom opremom. Meehan dotakne glavu i zagleda se u svoje krvave prste. - Poštedjet ću te pojedinosti, ali uslijedio je uobi čajeni proces odmjeravanja, a ja sam se po čeo družiti s petšest momaka koji su sebe smatrali aktivnom jedinicom IRA-e. Oni to nisu bili, naravno, ve ć samo gomila barskih republikanaca. Obavio sam nekoliko tajnih poslova za njih, popravljao sam radioaparate, a zatim se pojavila mnogo ozbiljnija skupina. Stariji ljudi. Čuli su da sam zainteresiran za pokret. Ništa tome sli čno nisam izjavio, ali rekao sam da ih simpatiziram, barem više no što sam ih ranije simpatizirao. - I? - upita Alex. - I nisu okolišali. Otvoreno su pitali želim li im se pridružiti. Rekao sam u redu, da. - Vjerojatno si bio zadovoljan nakon toliko uloženog truda i vremena. - Da i ne. Ti su ljudi bili posve okorjeli. Znao sam da ne će biti povratka. - Sto se potom dogodilo? - Uslijedio je cijeli proces inicijacije. Odvezli su me u za mra čenu prostoriju u sjevernom dijelu Belfasta, a ondje su me ispitivala tri čovjeka koje nikad ranije nisam vidio. Kakva je bila moja vojna prošlost u britanskoj vojsci, koje sam te čajeve prošao i u kojoj sam jedinici služio. Jesam li poznat kao simpa tizer republikanaca i jesam li ikad bio na republikanskom maršu? Jesam li ikad bio uhi ćen? Kamo odlazim na pi ć e u Belfastu... Satima su me ispitivali. I zašto se, dovraga, želim pridružiti IRA-i? - Rekao sam im da sam sit života drugorazrednog gra ñanina samo zato što sam katoli čke vjere. Pri čao sam im da sam bio u britanskoj vojsci i ondje osjetio grubu oštricu diskriminacije. Rekao sam da sam nakon povratka u Belfast po čeo osje ćati da IRA govori jedinim jezikom što ga Britanci razumiju. Trabunjao sam o svemu onome što sam nau čio od instruktora MI5, zapravo. - Oni su povjerovali? - Saslušali su me i zacijelo je sve dobro prošlo jer su mi rekli da od tog trenutka nadalje nigdje ne smijem izražavati svoje simpatije prema republikancima, ne smijem se družiti s poznatim republikancima, moram izbjegavati njihova mjesta okupljanja, i tako dalje. Poslali su me na ono što su zvali lekcije Zelene knjige, dvomjese čni tečaj indoktrinacije koji se odvijao svakog četvrtka uvečer u jednom stanu u Twinbrooku. Povijest pokreta, pravila ponašanja u borbi, kontrašpijunaža, tehnike protiv ispiti vanja... - Stari trik s to čkom na zidu? - Sve te gluposti, da. Po završetku svega toga morao sam položiti prisegu. 130
- Kako si se tada osje ćao? - Pa, nije bilo povratka, to je bilo sigurno. No napokon sam po čeo zarañivati za ono što su mi pla ćali. - Nastavi. - Po čeo sam kao IRA-in uhoda. Rekli su mi da ostanem na svojem poslu, te su se moje volonterske aktivnosti zbivale uve čer i tijekom vikenda. To je po čelo stvarati probleme s Tinom. Ona je bila simpatizerka, ali ne do te mjere da je bila spremna odre ći se svojeg života. Željela je raditi ono što rade druge djevojke, izlaziti uvečer, subotom obilaziti du ćane... U svakom slu čaju, organizirao sam sastanak s Geoffom, mojim agentom; ti ga zaci jelo znaš pod imenom Barry Fenn; a on je samo rekao neka u činim što god treba da prokleta djevojka bude zadovoljna. Kupim joj prsten, obnovim joj garderobu, što god. To je smatrao vitalnim za ono što je zvao »mojom integracijom u zajednicu«. - Tako smo se zaru čili, što je meni sasvim odgovaralo. Gotovo odmah nakon toga rekli su mi da dva tjedna ljetnog odmora moram provesti u kampu za obuku u okrugu Clare u Republici. Tina je poludjela. Rekla mi je neka biram: ona ili pokret. Naravno, izabrao sam ono što sam morao i ona je otišla; tako je to završilo. - Je li to bilo... teško? - Na to sam gledao kao na žrtvu. Žrtvu za ve će dobro, a to je bilo uništavanje onih gadova iz PIRA-e. Trenutak je zastao, a zatim njegov bezli čni glas nastavi: - Tada sam još mislio da sve zlo dolazi iz jednog izvora. Alex ga je zamišljeno promatrao. Vojnici se obi čno nisu izražavali tako apstraktnim tvrdnjama. Čak se i prosječni pukovnijski šef obi čno klonio riječi kao što su »dobro«, »zlo« i »žrtva«. Prvi put otkako su se našli licem u lice, Alex se po čeo pitati je li drugi čovjek poremetio umom. - Kako je bilo u kampu? - Uglavnom uobičajeno. Vježbe s oružjem, motrenje, scena riji ispitivanja. Morao sam svoje sposobnosti smanjiti na razinu dragovoljca, što je mnogo teže no što zvu či. - Mogu zamisliti. Je li te uzrujao raskid s Tinom? Meehan pogleda u stranu. - Postojalo je nešto što sam tek kasnije saznao. Ona je tada bila trudna. Rodila je dijete, dje čaka, ali mi nikad nije dopustila da ga vidim... Alex kimne, dopuštaju ći Meehanu da se pribere. - Po povratku iz kampa, radio sam za Eda ili sam bio na raspolaganju pokretu. Oko godinu dana bio sam uhoda, a zatim sam postao voza č jedne od pomo ćnih ć elija; oni tako zovu svoje ekipe za kažnjavanje. Alex iskrivi lice u grimasu. - Sranje! - Da, točno. Sranje! Teoretski smo trebali održavati ulice sigurnima da katolici mogu obavljati svoje poslove, a u praksi smo uništavali koljena tinejdžerskim lopovima. To je bilo jebeno zlo, osobito s obzirom na č injenicu da sam vidio kako to isto č ine mojem ocu. Ali to je bio cilj. Sve u č initi sto je moguće stra snijim. Kako bi vidjeli imam li u sebi ono sto je potrebno. Tada je netko po č eo pokazivati zanimanje za mene. Alex uzdigne obrve. - Čovjek po imenu Byrne. Padraig Byrne. Zapovjednik Belfast brigade u ono vrijeme, a kasnije u Vojnom vijeću. -Ah. - Da. Rekli su mu da sam bio kraljevski inženjerac, te su mi slali komade na popravak. Uglavnom kompjutore. U jednom je poslu trebalo spašavati neke podatke, a pokazalo se da su to pojedinosti o sigurnosnom sustavu jedne banke. - Angela Fenwick mi je pri čala o tome. - Da, pa, nije bilo teško shvatiti da je to zamka; kad bi poja čali osiguranje, znali bi da informacije šaljem protivniku. - Ali ti si ih ipak poslao. - Sve sam slao. No London je zauzeo stav da ne će poduzi mati korake ni u č emu što bi me moglo 131
razotkriti. Na čemu sam im u toj fazi bio vraški zahvalan, jer sam imao dojam da mi ljudi iz PIRA-e još uvijek sasvim ne vjeruju. Osobito Byrne. Bilo je kao... jesi li se ikad bavio ribolovom? Alex odmahne glavom. - To je kao kad debeli stari šaran njuška oko tvojeg mamca. Želi ga, o čajnički želi vjerovati da nema opasnosti, ali mu instinkt govori da opasnost postoji. Takav je bio Byrne. Vidio sam da mi želi vjerovati, ali... Meehan slegne ramenima. - Mnogo sam vozio. Uglavnom izvi ñanje, tako da sam ja bio u prvom automo bilu i pazio na bilo kakav znak opasnosti, a teroristi ili oružje ili takvo što slijedilo je u drugom vozilu. Važno, pretpostavljam, ali još uvijek samo pomaganje. Nikad nisam imao pristupa nikakvom planiranju akcija. Krajem 1990. i po četkom 1991. situacija se po čela mije njati. Padraig Byrne je uspostavio kontakt sa mnom i rekao mi da sam dio ekipe koja mora prenijeti komad oružja. Trebali smo na groblju u Castleblayneyju iskopati Armalite i dostaviti ga čovjeku u Belfastu, mislim da je to bio bivši snajperist američkih marinaca. Sve sam to dojavio Fennu pisanom porukom, a on mi je rekao neka obavim što od mene traže i ne zabrinjavam se, da će oni onesposobiti oružje i slijediti ga do odredišta. - Pa, doista su ga slijedili, ali nisu ga onesposobili i snajperist ga je dva dana kasnije upotrijebio protiv patrole u Andytownu. Sre ćom, premda je trebao biti vrhunski strijelac, promašio je, ali više zahvaljuju ći činjenici da ga je patrola opazila nego nekom problemu s puškom. Idu ćeg smo je dana vratili na mjesto; nikad je nisu onesposobili, a koliko ja znam, još uvijek je u uporabi... Alex je na trenutak opazio bljesak ubojite gor čine u Meeha-novim o čima, a zatim se vratio bezizražajni pogled. - Svejedno, no ja sam zacijelo položio neki test u Byrneovim o čima jer su me odmah nakon toga poslali u ćeliju koja je izra ñivala bombe, a radila je u podrumu na Finaghy Roadu. Ćelija je imala problem. Pokušavali su ubaciti bombe u policijske ili vojne baze tako da ih detoniraju iz daljine, a problem je bio taj što su britanske snage cijelo vrijeme imale štit od radiovalova oko svakog vozila, zgrade ili postrojenja koji bi mogli biti od interesa. Trebao im je netko za otkrivanje signala kojim bi se moglo prodrijeti kroz taj štit. - Pa, ja sam ga našao. Našao sam frekvenciju koje se oni nisu sjetili. Odmah ju je testirao momak koji je radio kao čistač u jednoj od policijskih postaja, a ja sam to prenio Fennu i rekao mu neka je unesu u svoj štit. No uskoro mi je Padraig Byrne čestitao. Postigli su uspjeh dolje u Armaghu, jer su daljinski detonirali bombu u ondašnjoj bazi. Bessbrook. Tri su vojnika teško ranjena, a jedna je žena poginula, slučajno je bila katoli čke vjere. Prema onome što je Byrne rekao, tako joj i treba kad uzima britanski novac. - Te sam večeri nazvao Fenna iz javne telefonske govornice u bolnici Musgrave Park i pitao ga koji se vrag dogaña. Rekao mi je da su morali dopustiti eksploziju bombe. Tijekom proteklih mjeseci bilo je nekoliko neuspjelih detonacija, te se u vrhovima organizacije po čela javljati sumnja da je me ñu njima britanski agent. Rekao sam mu kako je vjerojatnije da su zakazali ljudi koji su trebali obaviti posao i zato bombe nisu eksplodirale, ali on je samo promijenio temu. Trebao sam nastaviti kao dotad. Žena po imenu O'Riordan, čistačica, bila je neizbježna žrtva. Za vojnike če se dobro skrbiti. Gotova pri ča. - Shvatio sam da je taj dio Fennovih rije či istinit. Byrne više nimalo nije sumnjao; ja sam doista postao njihov. U svakom slu čaju, tako je tada izgledalo. Kad sad razmišljam o tome, vidim da sam bio tako opterećen smrću te žene da mi je proma- knula važna činjenica da su me... - Meehan se savio i iskesio zube, Nekoliko je dugih trenutaka šutio, niti je disao, niti se micao. Na koncu se činilo da se opustio, te se polako ispravio. - Je li ti dobro? - pitao je Alex, svjestan apsurdnosti pitanja. Meehan se osmjehne. Na prednjem dijelu njegove košulje vidjela se tamna, mokra mrlja. - Nikad bolje! - dahne. - Na vrhu svijeta! Alex je čekao da Meehan do ñe do daha. - U toj sam ćeliji radio oko osamnaest mjeseci. Bilo nas je petero. Ekonom, obavještajac, dva operatera od kojih je jedan bila žena, i ja. Bili smo bombaška ćelija i zato je Bronaghica bila s nama. Smatralo se da je žena bolja za postavljanje naprava na javnim mjestima. - Cijelo si se vrijeme javljao svojem čovjeku za vezu s Londonom? 132
-Da. - Sto si mu javljao? Imena i adrese volontera, registracije vozila, mogu će mete atentata, sve. - Ostavljanjem pisanih poruka? Telefonom? - Uglavnom e-mailom, od 1991. nadalje, a služio sam se kompjutorima što su ih donosili na popravak. Obavio bih to u stražnjoj prostoriji i nitko nije n išta opazio; bio sam samo tip koji popravlja kompjutore. Ostavljanje poruka i sastanci su u redu, ali gotov si ako te otkriju. Ovo je bilo savršeno: prenio bih informaciju, a zatim bih uklonio svaki trag. Obi čno sam uspi jevao da vlasnici kompjutora plate u gotovini, te nije bilo nikakvog dokaza da su uop će bili u prodavaonici. - Zvu či kao da si doista zara ñ ivao za usluge koje si im pružao. - Jesam, jebi ga. - Fenwickica je rekla da si izgubio hrabrost. Meehan na trenutak zatvori o či. Optužba nije zaslužila odgovor. - Naša je ćelija bila upletena u ubojstvo časnika RUC-a na sporednoj cesti u Stewartstown Roadu. Ja sam onamo dovezao snajperiste i kasnije ih odvezao s mjesta doga ñaja. London je znao da ć e do ć i do atentata jer sam im to rek ao dva dana ranije; zapravo, e-mailom sam im poslao detaljno upozorenje; ali je ipak došlo do ubojstva. - Čuo sam da si ih upozorio manje od sat vremena prije napada. - Gluposti. Imali su četrdeset osam sati. Čak bi i sat vremena bio dovoljan. Ne, dopustili su da se to dogodi, a ja sam tada shvatio da se nešto čudno; ne, re ći ću to druk čije, nešto se zlo dogaña. Razlog iz kojeg sam mislio da sam ondje, pribavljati informacije i slati ih njima kako bi mogli spašavati živote i činiti dobro, uop će nije bio razlog. - Nego što je bio razlog? - Doći ću do toga. Zna či li ti što ime Proinsas Deavev? - Ne. - Proinsas Deavey je bio obi čan volonter koji je katkad obav ljao poneko izvi ñanje i neke kurirske poslove. Nitko i ništa, zapravo. Tu i tamo znao sam ga vi ñ ati, a pri č alo se da se pomalo bavi dilanjem droge. U svakom slu čaju, očito je robu pokušao prodati pogrešnim osobama, te su ga pokupili ljudi iz pomo ćne ćelije i dobro premlatili. Sto je bila loša ideja jer je Proinsas tada ve ć i sam bio ovisnik. O čajni č ki mu je trebao novac. Stoga je, kad su ga pozvali iz FRU-a, pristao raditi za njih. Alex kimne. - Dakle, ja ništa o tome nisam znao sve dok me Padraig Byrne nije nazvao na posao. To je moralo biti negdje oko Boži ća 1995. Padraig je tada ve ć bio ono što zovu Crvenim Svje tlom, što je zna čilo da je bio poznat britanskim snagama kao terorist, te se morao pritajiti. Re čeno mi je da po završetku radnog vremena po ñem do njegova stana i pazim da me nitko ne slijedi. - Kad sam stigao onamo, rekao mi je da se Proinsas napio, predao se jednoj od kaznenih jedinica i priznao da je doušnik FRU-a. Teoretski je PIRA uvijek amnestirala doušnike; čovjek im sve kaže i slobodan je; no u praksi je to naj češće bilo ispiti vanje, a zatim bi uslijedila dva metka u glavu. No u ovom je slu čaju, za čudo, kaznena jedinica bila dovoljno pametna da se obrati Byrneu, a on im je rekao neka zadrže Deavevja, te će ga osobno ispitati. Sto je i u činio, a zatim je Proinsasa iskoristio za davanje dezinformacija ljudima iz FRU-a. - Dakle, treba imati na umu što se tada doga ñalo na poli ti čkom planu. Britanske snage to još nisu znale, ali primirje je pri kraju. Krilo južne komande za Englesku uskoro će izazvati eksploziju canary ivharf bombe, a Padraig Byrne, veoma ambi ciozan čovjek, želi prije ći iz Vojnog vije ća u Izvršno tijelo, te vidi spektakularnu priliku za sebe. Uklonit će dvojicu FRU- ovih agenata. - On mi je to rekao. Još mi je nešto rekao. Tada sam ve ć bio mlañi član glavnog stožera PIRA-e, neka vrsta asistenta glavnom dobavlja ču. Došlo je do velikog tehni čkog pomaka, a ja sam u tome morao odigrati veliku ulogu. Uvježbavao sam ljude i tome sli čno. - Byrne je želio da ubijem ljude iz FRU-a. Osobno, na javnome mjestu, ispred mnoštva volontera. Kona čna potvrda odanosti. U čini to, rekao je, i sigurno ć eš dospjeti u Vojno vije će. Možeš zaboraviti 133
na svu onu papirologiju u glavnom stožeru, dokazat ćeš se srcem i dušom. Naravno, pristao sam. Što sam drugo mogao re ći, jebi ga? Pitao sam za pojedinosti, a on mi ih je dao. To čno mi je rekao što će se dogoditi. - Idućeg sam dana radio dokasna kod Eda. Preko klijentova kompjutora poslao sam šifriranu poruku u London, obrisao sam hard disk; ljudi su tada ve ć postali mudriji kad je riječ o nesigur nosti e-maila; i svim se srcem nadao da će na vrijeme povu ći ljude iz FRU-a. Tražio sam da i mene povuku. Prst će pokazivati ravno u mene ako ti ljudi nekim čudom nestanu s ulice samo nekoliko dana prije nego bi trebali biti ubijeni. Kao što sam rekao, Byrne je veoma oštrouman čovjek. - Idućeg sam dana primio poziv zastupnika kompanije pod nazivom Intex. Čovjek je rekao da su prestali proizvoditi softver o kojem sam se raspitivao. Intex je bio MI5, naravno, a poziv je zna čio da su primili moju poruku i da moram ostati gdje jesam. Alex je zurio u njega. - Čekaj da vidim jesam li dobro shvatio. Zar mi želiš re ći da je MI5 znao da će uskoro pokupiti, mu čiti i ubiti Raya Bledsoea i Connora Wheena, ali ništa nisu uč inili? - Da. Upravo ti to govorim. Cijelu skupinu ljudi odvezli su do farmerske ku će na granici kojom se kaznena jedinica često koristila za ispitivanja i pogubljenja; užasno mjesto gdje je zauda ralo po smrti. Ne treba ni reći da su mladi volonteri mokrili u ga će od uzbu ñenja zbog prilike da izbliza vide masakriranje dvojice britanskih agenata. Sati su prolazili i, vjeruj mi, nikad se u životu nisam tako molio: da London na vrijeme izvu če naše ljude. - Nisu ih izvukli, naravno, te su Bledsoea i Wheena te ve čeri doveli do granice. Uzeo sam broivning i dva spremnika, kako bih to barem mogao brzo u činiti, ali čak mi ni to nije uspjelo. Meehan je ušutio. O č i su mu bile hladne i prazne poput leda. - Ondje su imali generator i jednu od onih snažnih klamerica na komprimirani zrak... Znaš li što se doga ña kad se jedna od onih stvari ispali nekome u oko? Alex je otvorio usta da bi nešto rekao, ali je shvatio da ne može progovoriti. - Kad oko eksplodira, a leti ne sve strane, spajalica izleti kroz nepce. Čovjek se koprca, mokri po sebi, posve pomahnita, ali ne može ispustiti nikakav zvuk jer mu krv i sinusi teku iz nosa i usta. Bolovi moraju biti nezamislivi... - Ti si to u činio? - s nevjericom šapne Alex. - Ne, hvala Bogu, neki drugi volonter je to u činio, Wheenu. Ali nije stvar u tome tko je to u č inio, ve ć da su oni iz MI5, svjesni što rade Byrne i njegove kaznene jedinice, dopustili da se to dogodi. Imali su informaciju i namjerno je nisu iskoristili. - Sto se dalje doga ñalo? - Byrne je zaklju čio da je Wheen tvrd orah, a da će Bledsoe govoriti, ukoliko ga dovoljno prestraši. Pa, doista ga je prestrašio. Čovjek je bio izvan sebe od užasa. No da bi bio posve siguran, Byrne je naredio volonteru da sredi Wheenovo oko. A tada, tek da bi naglasio kako će Bledsoe govoriti, odrezao je Wheenov jezik. Jesi li ikad čuo kako čovjek pokušava vrištati, a odrezali su mu jezik? Alex odmahne glavom. - Zvuči kao filtriranje kave. U svakom slučaju, ja sam ondje stajao, u mozgu mi j e klju č alo pri tom prizoru: užas, strava, nevjerica, što god. Govorio sam si samo jedno: smijesi se, ili ćeš i ti završiti na isti na č in. Svi ostali su se tako ñer smiješili, ali vjeruj mi, u tom su trenutku svi bili prili čno tihi. Alex kimne. Tada mi je Byrne rekao neka dokraj čim Wheena, a ja sam izvukao broivning spreman pucati. Ali Byrne je rekao ne. Pružio mi je jebeni čekić i čavao duga čak petnaest centimetara... - Time si ga ubio? - Čuo se... neki čudan zvuk - tiho će Meehan. - Čovjek je odmah umro. - A Bledsoe? - Bledsoe je pričao. Sve im je rekao. Sto god je znao. Trajalo je satima; gotovo se razdanilo kad je završio. -I?
Meehan bezizražajno kimne. - Da, i njega sam ubio. Na isti na čin. Dok sam to činio, obećao sam sebi da će oni koji su za to odgovorni upoznati bol i užas što su ih doživjeli ti hrabri ljudi. Bez obzira koliko će mi trebati, i što ću morati učiniti, natjerat ću ih da shvate. 134
- Odgovorni Odgovorni za to zasigurno su Padraig Byrne Byrne i njegovi ljudi - tiho tih o re če Alex. - Ti su ljudi bili zli - re če Meehan - ali oni su znali da su zli. Gledali su zlu u o či, prigrlili su zlo i znali su što su. Me ñutim, Fenwickica Fenwickica i njezini njezini ljudi, ljudi, oni su zli na na daljinu. daljinu. Nikad Nikad nisu vidjeli vidjeli pod PIRA-i PIR A-ine ne klaoni kla onice ce zaliven krvlju i izmetom, nikad nisu morali gledati kako hrabri ljudi poput Wheena i Bledsoea umiru u neopisivom užasu i agoniji i govoriti sebi: Da, ja sam to u činio... - Mudri majmuni - promrmlja Alex. - Svaka akcija izaziva reakciju - re če Meehan. - Moj me otac to nau n au čio. Svemir iziskuje ravnotežu. Sve dok se ne osvetim za živote koje sam oduzeo, ne će biti ravnoteže. Alex je zurio u Meehana. Je li to ludilo, pitao se. Ili je logika? Ili oboje? - U roku od tjedan tjedan dana unaprijedili su me u IRA-ino Vojno vije će, a Padraig Byrne u Izvršno. Nastavio sam slati izvještaje u London, ali više uop će nisam vjerovao da će oni nešto nešto poduzeti. poduzeti. Upozorio sam ih na dvije bombe, jednu u pubu u Shankhillu i drugu u supermarketu u Ballvsillanu. Obje su izradili ljudi koje sam ja obu čavao, obje ob je je j e postavio post avio Bronagh Quinn. Ukupno petero petero mrtvih mrtvih i više više od dvades dvadeset et ozlije ozlije ñenih. U supermarketu uglavnom žene i djeca. Jedna je djevoj čica oslijepjela kad su joj se le će naočala zabile u o či. - U Vojnom vijeću Provizor Provizorne ne IRA-e IRA-e ima seda sedam m ljudi. ljudi. Na prvom sam sastanku promatrao promatr ao ostalih ost alih šest lica i shvatio da sam za pokret u č inio barem toliko koliko bilo koji od njih. Uhodio sam, slijedio, izviñao, postavljao prisluškiva če, planirao, organizirao, osmišljavao, taktizirao i pou čavao. Njihovu vještinu izrañivanja bombi doveo sam na razinu najboljih na svijetu. I kona čno, ubijao sam golim rukama. Ignorirajući svako upozo renje što sam ga ikad poslao, Fenwickica i njezini ljudi u činili su me dijelom onoga što sam svim svi m srcem želio uništiti. Možeš li zamisliti, zamisliti, možeš li zamisliti, kakav je to osje ćaj? Alex ništa ne re če. Nije se pomaknuo. Vjetar je donio zvuk helikoptera, najprije iz daljine, a potom sve bliže. Ako ga je Meehan čuo, nije se obazirao. - Na tom prvom sastanku ustao je bivši zapovjednik Armagh i Fermanagh brigade. Gadan tip, po imenu Halloran. - Dermot Halloran - re če Alex. - Baš taj - potvrdi Meehan. - Nije okolišao. Rekao nam je: »Momci... »Momci... Imamo problem. Me ñu nama je krtica.« Rekao je da ve ć neko vrijeme postoje pokazatelji da informacije o planiranim operacijama dopiru do Britanaca. Informacije Informacije s najviših razina, razina, a ne nešto iz nižih redova. Posljednjih dana, rekao je, te su sumnje postale osnovane. MI5 ima agenta me ñu nama, agenta čiji je minimalni položaj onaj me ñu članovima glavnog stožera. st ožera. To T o je dovodilo u sumnju sumnju svakog svakog čovjeka u sobi. Izvršno vije će je odre dilo ljude koji će se se baviti tim problemom, nastavio je. To je proces eliminacije, a dok taj proces ne završi odlu čeno je da će se obustaviti sve operacije i svi sastanci. Ritmičan zvuk motora helikoptera i udaranje njegovih rotira-ju ćih krila sad su bili veoma blizu. Činilo se da se zvuk trenutak ne mijenja, a zatim je utihnuo. Meehan opet ni čim nije pokazao da ga je čuo. - Vjerojatno su željeli vidjeti tko će pobjeći - reče Alex. - Tako sam i ja mislio. Da su bili sigurni da će uhvatiti krticu, jednostavno bi pustili da stvari idu svojim tokom. Ništa ne bi govorili. - Dakle, što si u činio? - Odvezao sam se natrag u grad i pošao ku ći. Ondje me je čekala kaznena jedinica, a ja sam shvatio da me je MI5 prodao. prodao. Pa, poštedjet ću te pojedinosti, ali došlo je do paklene borbe. Ubio sam dvojicu, bacio se kroz prozor i odjurio prema Alders- groveu groveu.. - Na aerodrom? - Da. U roku od sat vremena bio sam u zraku. Od tog trenutka nadalje bio sam posve sam. Idu ćeg sam jutra ispraznio ra čun na koji je MI5 sve te godine upla ćivao novac, a zatim sam po čeo stvarati novi identitet. - Jesi li kontaktirao MI5? - Šališ se... Da sam ih kontaktirao, oni bi PIRA-i P IRA-i javili gdje gdj e se nalazim. Ionako mi je u roku od tjedan dana dana nakon odlaska iz Belfasta svaki član PIRA-e bio za petama. Ne, oni iz MI5 nisu me željeli živoga i kompromitiranog kompromitiranog - moja bi ih pri ča pokopala. 135
- Zašto misliš da su ignorirali sva ta upozorenja te dopustili da Wheen, Bledsoe i svi ostali umru? - Dugo sam mislio da jednostavno nisu željeli mene dovoditi u opasnost. Bojali su se da će me morati povu ći ako počnu djelo vati u skladu s mojim upozorenjima, a onako sam ja bio njihov čovjek u IRA-i, opravdanje za njihov njih ov budžet, njihova karta kart a za crpljenje sredstava. sredstava. To sam u po četku mislio. - Nastavi. - Tada sam napokon nap okon shvatio. Morala je postojati još jedna britanska britanska krtica. krtica. Agent Agent koji koji je ondje ondje desetljećima, a ne godinama. godinama. Mene su poslali kako bih stradao st radao umjesto umjest o njega. Trenutak je šutio. Barry Fenn Fenn je nekoliko nekoliko godina godina ranije ranije spomenuo spomenuo postojanj postojanjee sumnje u višim vi šim redovima PIRA-e da britanski agent smanjuje u činak bombi što ih organizacija postavlja. U ono sam vrijeme čuo samo rije či koje su se odnosile odnos ile na mene, me ne, tj. »sumnja«, »sumn ja«, »PIRA« i »britanski »britanski agent«. Nisam zastao i postavio postavio si pitanje: Kako Barry Fenn zna što misle oni iz viših redova PIRA-e? Ja nisam znao, pa kako on zna? - Cijelo su vrijeme imali nekoga. Pretpostavljam da je rije č o jednom od ljudi u samom vrhu. Za slu čaj da na takvog čovjeka padne bilo kakva sjenka sumnje da pruža informacije britanskim snagama, morali su imati žrtven žrtvenoo janje. janje. Drug Drugog og agent agentaa kojeg kojeg bi bi mogli razotkriti, razotkr iti, potvrditi potvrdi ti da je on izvor iz vor informaci i nformacija ja i njime nahraniti vukove. Alex odmahne glavom i osloni se na stijenu. - Nastupa Čuvar - promrmlja. - Čestitam! - reče Dawn Harding. - Doista vjerujem da si napokon stigao na pravo mjesto. Stajala je malo po strani i iznad njih, a svoj ivalther PPK usmjerila je ravno me ñu Alexove o či.
29
Sa sobom je dovela poja čanje, čovjeka bezizra bezizražajna žajna lica u kožnatoj kožnatoj jakni j akni koji je nosio strojnicu MP5 heckler & koch. Alex je znao da ne bi bilo nikakvog problema da su njih dvoje našli Meehana mrtvog. Sve što je Meehan mogao ispričati Alexu poništavala bi činjenica da ga je Alex ubio; časnik SAS-a teško bi mogao objaviti pri ču koja je kulminirala kulminirala umorstvom umorstvom što ga je osobno po činio. No Meehan je bio živ, a Alex je saznao činjenice o Čuvaru, premda samo osnovne činjenice, te je situacija bila beznadna. Pogledao je Dawn i ledenu hladno ću njezinih sivih o čiju, te je znao da će ga radije gledati kako umire nego riskirati da tu pri ču iznese u javnost. Njihova veza za jednu no ć, a zapravo je samo to bila, ništa nije značila, manje nego ništa. Ti glupi... Ona i njezin čovjek obojicu će ih ubiti, a zatim ih prepustiti ekipi za čišćenje. Jedno je sigurno: njihova tijela nikad neće biti pronañena. Još uvijek je u ruci držao glock. U džepu je još uvijek imao Meehanov broivning. — Zašto ova životinja nije mrtva? - upita Dawn i prezirno pogleda Meehana. - Ja se ne bih zabrinjavao - hladno će Alex. - Ne vjerujem da će dočekati starost. Žalosno je odmahnula glavom. - Ti idiote - prezirno reče. -Arogantni, jebeni idiotel Zašto nisi u činio kako smo ti rekli? Zar ne shva ćaš na što me prisiljavaš... Nastavila je, ali Alex više nije slušao. U desnoj je ruci držao glock; lijevom je, skrivenom iza jakne, pokušavao izvu ći Meehanov broivning iz džepa. Njegova jedina šansa da izbjegne ono što bi zapravo bilo pogubljenje je vjerovati Meehanu. Čovjek je lud, ali je istodobno sjajan vojnik, što je o čito, ali... Izvukao je brotoning te ga je sada držao u ruci. Beskrajno polako, spustio ga je na tlo. 136
- A taj čovjek - reče Alex i pokaže nepomi čnog Meehana - možeš li zamisliti na što su ga primorali tvoji ljudi? Da mu či i ubija britanske agente? Stoji po strani i gleda kako bombe, što ih je on pomogao izraditi, raznose žene i djecu? Alex je postavio pitanja kako bi se mogao okrenuti prema bivšem agentu. Uhvativši njegov pogled, jednom je j e pogledao prema dolje, dolj e, opazio opazi o brzi treptaj trept aj reakcije reakc ije te je znao da ga je Meehan Meehan razumio, razumio, a zatim zatim je osjetio prvi nepogrešivi nalet adrenalina. Pripremi se. Diši. Postoji samo meta. Ne č uješ uješ ništa, ne osjećaš ništa, ne vidiš ništa. Samo metu. Alex se naglo bacio naprijed. Jednom se zakotrljao, a njegova su ranjena le ña tresnula o granitnu stijenu, a zatim se zrak zapalio dok su oko njega fijukali meci MP5. Čovjek je prve metke ispalio s boka, a dok je Alex stezao okida č glocka - prednji ciljnik, ciljnik, stražnji stražnji ciljnik, ciljnik, fokus, fokus, izdisaj izdisaj - opazio je poznat pokret dok je čovjek podizao pušku na rame. Čovjek je upravo zatvorio lijevo oko, pripremaju ći se za naciljani ubojiti hitac, kad su mu dva 9-milimetarska metka glocka probila bradu i izišla kroz mali mozak, zacrvenjevši stijene iza njega i okon čavši mu život za manje od tre ćine sekunde. Dawn je okrenula svoj ivalther prema Alexu, a njezin je čovjek još uvijek padao dok je Meehan pucao. Jedan jedini metak pogodio je Dawn u sredinu prsa, te se srušila na koljena kao da se moli. Dok joj je ivalther padao iz prstiju, Meehan je instinktivno spustio brotoning kako bi joj pucao u glavu. Alex mu je dao znak neka ne puca, te se popeo do nje. - Dawn? - tiho je rekao, rekao, usput spremivši ivalther u džep. - Čuješ li me? Ali Dawn Harding Harding je bila veoma veoma blizu smrti. Meehanov Meehanov ju je metak pogodio pogod io u plu p lu ća, te joj je na usta izlazila zapjenjena krv. - Dawn? - ponovio ponovio je, potraživši ispod ispod njezine majice majice ranu na prsima prsima i zatvorivši je palcem. - Daivnl Podigla je glavu i uspjela se slabašno osmjehnuti, pokazuju ći crvene zube. - Reci Angeli... - po čela je. Reci da ja... Ušutjela je, a suze su joj potekle niz obraze. Zatim je krv naglo navrla i zalila joj prsa, glava joj je pala i ona je umrla. Isključivši sve osjećaje, Alex je obrisao glock o svoju košulju i stavio ga me ñu njezine prste. Uzeo je broivning od Meehana, koji mu ga je bez oklijevanja pružio, o čistio ga i stavio u desnu ruku mrtvog čovjeka. Scenarij ne će biti baš uvjerljiv, ali svaka će istraga policiju odvesti ravno do MI5, a tada će slučaj ionako nestati. Okrenuo se k Meehanu. - Hvala ti - re če. - Namjeravala te ubiti - tiho će Meehan. - Nemoj Nem oj se do kraja života života mu čiti tim pitanjem. - Neću - obe ća Alex. Na Meehanovu se licu pojavi tra čak osmij osmijeha. eha. - Bili Bili bismo bismo dobar tim, t im, ti i ja - re r e č e. Alex pogleda čovjeka koji je ubio Dawn Harding. - Vjerojatno - re če praznim glasom. - Koliko si teško ozlijeñen? - Zar to ima nekakve veze s bilo čim? Alex nije odgovorio. Zure ći preko doline, gledao je kako se sun čeva svjetlost i sjenke love po padini Fan Fawra. Tada je uzeo MP5 s mjesta na tlu kraj mrtvog agenta MI5 i pretražio čovjeka kako bi vidio ima li rezervnih spremnika. Na koncu se opet okrenuo prema Meehanu. - Misliš li da bi se mogao voziti na motociklu?
30
137
Do soba za pisanje članova Carlton kluba dolazi se hodnikom što vodi od Malene knjižnice, a iz njih se pruža pogled na Ulicu St Jamesa. Postoje četiri sobe, a u svakoj se nalazi pisa ći stol opskrbljen podlogom za pisanje i snopom papira s klupskim memorandumom. Uza zidove smještene su police s knjigama, a u sobi broj četiri na policama su uglavnom u plavu kožu uvezani zapisnici s klupskih sastanaka i razni dokumenti od Drugog svjetskog rata do današnjega dana. Prošla su dva tjedna od doga ñaja na zapadnoj padini Pen-y-Fana. Alex je hodao osamsto metara cestom od razbijenog BMW-a i ukrao staru fiestu ispred planinarskog hostela, vozio do sjevernog Londona područ ja s kojim nije imao nikakve veze - pod lažnim imenom uzeo sobu u hotelu u Tottenhamu i naredne dane proveo čekajući da mu zacijele rane i planiraju ći idući potez. U središte Londona pošao je samo jednom, i to do Oxford Circusa gdje je iz bankomata uzeo gotovinu. Za manje od sat vremena vratio se u Tottenham. Dok se vozio podzemnom željeznicom, u Daily Telegraphu pročitao je priču o »ljubavnom sastanku dvoje javnih službenika« koja je »tragi čno završila« u sjenkama Black Mountains. Rana od metka na le ñima nekoliko ga je dana veoma boljela i sigurno će ostaviti golem ožiljak, ali nije iziskivala medicinski tretman. Uspio je sam riješiti problem uz pomo ć Dettola i zavoja. Rane od noža, s kojih je napokon skinuo šavove, sad su bile tek blijedi i katkad neugodni podsjetnici na borbu ispred ku će Georgea Widdowesa. Trinaestoga dana boravka u hotelu nazvao je urede MI5. Dok je Alex ulazio u sobu broj četiri u Carlton klubu, čuo je kako sat u knjižnici odbija jedanaest sati. Angela Fenwick ustane od stola okrenutog prema prozoru, okrene se i pruži mu ruku. -Satnice Temple - re če i kinine glavom starijem poslužitelju koji je stajao kraj vrata. - To čno na vrijeme. Alex sagne glavu, bez rije či se rukuje s njom i sjedne u ponu ñeni naslonjač, presvučen kožom. Fenwickica se vrati na svoje mjesto za stolom i okrene stolicu prema Alexu. Izgleda starije, pomisli Alex. Oštre bore usjekle su joj se uz kutove usta, a koža joj se doimala suhom, što se nije primije ćivalo kad su se zadnji put vidjeli. Spojila je prste pred sobom, kretnja koje se Alex sje ćao s prvog susreta s njom. - S obzirom na činjenicu da ste upravo ubili dvoje omiljenih članova moje službe, satnice Temple, smatrala sam mudrim da se sastanemo na neutralnom teritoriju, a ne u Thames Houseu. Mislila sam da će to biti... ugodnije za vas. 138
Neutralni teritorij, pomislio je Alex osvrnuvši se oko sebe. Kako da ne. - Uop će ne žalim što sam ubio Dawn Harding i onog vašeg amatera - hladno re če - s obzirom na činjenicu da su oni svim silama nastojali ubiti mene. Zacijelo po vašoj izravnoj naredbi. Mogu vam odmah re ći... - Satnice Temple... -... da ću isto u činiti sa svakim... - Satnice Templel Nisam se došla prepirati s vama. Posve prihva ćam činjenicu da su vas okolnosti natjerale da se branite. Isto tako, zamolila bih vas da prihvatite činjenicu da su agenti Harding i Muir postupili prema vama onako kako su postupili u uvjerenju da je to u najboljem interesu nacionalne sigurnosti. Pokušaj umorstva časnika SAS-a? - Recite to kako god želite. - Njezin je pogled bio leden, a glas kao od čelika. - Stvar je u tome da su se ti dogañaji zbili, a vi i ja sad moramo raspraviti o... mogu ćnostima. - Znači li to da želite nekakvu nagodbu? - Upravo to zna či, satnice Temple, pa možemo odmah prije ći na stvar. Budite sigurni da mi je ovaj susret jednako neugodan kao i vama. Prvo, želite li nastaviti svoju vojni čku kari jeru? Alex slegne ramenima. - Želim biti u položaju da mogu birati, ako na to mislite. - Vrlo dobro. Dajem vam rije č da ćemo vas ostaviti na miru. Ne ćemo se žaliti na vaše ponašanje. Jedino što tražim je da nikad ne govorite o doga ñajima povezanim s Meehanom i operacijom Čuvar. Niti kolegama, niti Billu Leonardu, nikome. - A vi ćete u me ñuvremenu na ći način da me se riješite - re če Alex i ironi čno se nasmiješi. - Što ste smislili, nesreću u streljani? Pad pri penjanju? Neki zagonetni virus? - Satnice Temple, ja... - Jer dopustite da vam kažem, ako se meni bilo što dogodi, bilo što fatalno, paket će biti dostavljen jednim državnim novi nama. U paketu će biti strojnica MP5 i nekoliko čahura, a na svemu su otisci prstiju, moja izjava pod prisegom ovjerena pred odvjetnikom i snimka razgovora što sam ga vodio s Dawn Harding tijekom vožnje do Black Down Housea, gdje ona prili čno detaljno govori o hvatanju i ubijanju Josepha Meehana. Nije neoborivo, ali je dovoljno da vas potopi. Fenwickica je skupila usne, ali je njezino lice ina če ostalo bezizražajno. - Ovdje imam kopiju kasete - nastavi Alex i izvadi maleni kasetofon iz džepa. Pritisne tipku. - Negativne misli dovode do negativnih akcija... - začuo se jasan Dawnin glas. - Samo mi obe ćaj, ako ti se ukaže prilika da ubiješ Meehana... Alex se zapanjio kad je u njezinim o čima opazio suze. Odmah se okrenula od njega, pretvaraju ći se da prou č ava svoje papire. Kad ga je opet pogledala, čvrsta kao i uvijek, činilo se da tog trenutka uop će nije bilo. - Vrlo dobro, satnice. Shvatila sam što želite re ći i prihvaćam činjenicu da nam možete ozbiljno nauditi. Odgovorit ću vam da, budete li ikad razgovarali ili razotkrili pojedinosti ovog doga ñaja bez ikakve provokacije s naše strane, mi ćemo se braniti na veoma... agresivan na čin. Isplivat će na površinu odre ñene optužbe, veoma štetne optužbe, kriminalne i seksualne prirode. Izgubit ćete mirovinu, povjerenje i ugled. Bit će bačena ozbiljna sumnja na stanje vašeg uma. Ukratko, u činit ćemo sve što je potrebno da vas diskreditiramo i uništimo. Alex kimne. Vjerovao joj je. - Uzajamno uništenje -promrmlja. - Sasvim tako, satnice Temple. Sto je veoma u činkovit način zastrašivanja, prema mojem iskustvu. Jesmo li se dogovorili? Alex ju je pogledao u o či, ondje vidio željeznu odlu čnost kakvu je i sam osje ćao. - Dogovorili smo se. Rukovali su se, a zatim je uslijedila duga tišina. Angela Fenwick je zurila u promet. - Jeste li u kontaktu s Meehanom? - na koncu upita. Alex odmahne glavom. - Ne. - Budite uvjereni da ćemo ga tražiti. - Uvjeren sam. - I na ći ćemo ga. Na Alexovu se licu pojavi tra čak osmijeha. - Ako vi tako kažete. Fenwickica je oklijevala. - Satnice, zanima li vas prava svrha operacije Čuvar? 139
- Meehan je doku čio o č emu je rije č . On je bio ondje žrtveno janje, da bi preuzeo krivnju umjesto neke odavno uba č ene krtice. Ako ikad do ñ e do problema i vaš se č ovjek nañe u opasnosti, morali ste imati nekoga koga možete razotkriti kao britanskog agenta. Meehan je bio taj netko. Angela Fenwick kimne. - To je to čno. Sto je duže bio na položaju, oni bi spremnije povjerovali da je on ta krtica. Alex ustane, zatvori o či u frustriranoj nevjerici i odmahne glavom. - Ali poslali ste... koliko zapravo, zasigurno više od deset vojnika i civila u smrt? Uglavnom u užasnu smrt. A sve to radi samo jednog obavještajca? Zar doista mislite da je to prihvatljiva cijena? - Gledajte, satnice, s obzirom na ono što znamo jedno o drugom, mislim da vam ovo mogu re ć i. Stvar je u tome da čovjek umjesto kojeg je Čuvar trebao stradati nije obi čna krtica. On je vrhunski obavještajac. Jeste li čuli za agenta pod šifriranim imenom Nož za Odreske? Alex raširi oči. - Čuo sam o Nožu i čitao o njemu u novinama, sve ono o Brianu Nelsonu i o tome kako FRU daje UVF-u adrese PIRA-inih terorista, ali nisam znao da on doista postoji. Pretpostavio sam da je sve to crna propaganda. - Pa, naravno da jest, jednim dijelom - re če Fenwickica uz blijedi osmijeh. - Ali Nož za Odreske doista postoji. Kad se na koncu napiše povijest špijunaže, ubacivanje njega kao našeg agenta smatrat će se najvećim uspjehom. On je čovjek na samom vrhu, Temple, poznat na me ñunarodnoj razini, a radi za britansku obavještajnu službu. - Mislite... - U Alexovim se mislima pojavi slika državnika kojeg je tisu ću puta vidio na naslovnicama časopisa i na televiziji. - Doista mislim - reče Angela Fenwick. - Nisam spremna sjediti ovdje i izgovoriti njegovo ime, ali da. On je naš. Pogledala je Alexa koji je stajao i prazno zurio kroz prozor. - Počinjete li sada shva ćati domet našeg bojnog polja, Temple? Zaboravite na žrtve, uvijek ih ima. Na kraju dana, kao što dobro znate, uvijek postoji netko sli čan dječaku koji je ostao vezan za stablo u džungli Sierra Leonea. Morate gledati cjelinu. Alex zatvori oči. Osjeti kako mu se nokti zabijaju u meso dlanova. - Ono što treba shvatiti - nastavi Fenwickica - jest činjenica da je izravan uvid u IRA-inu poli tiku spasio stotine, možda tisu će... - Ne mogu - kratko će Alex. - Sto ne možete? - Ne mogu zaboraviti žrtve. Ne mogu zaboraviti Wheena i Bledsoea, te žene i djecu koji su u supermarketima razneseni na komade. Ne mogu zaboraviti dje čaka vezanog za stablo. Ljudska razina, ona na kojoj se takve stvari doga ñaju, jedina je prava razina, barem što se mene ti če. Ostalo su gluposti. - Pa, to baš nije zreli stav. Vaša karijera ne će naročito na predovati ako tako mislite. - Sigurno imate pravo - re če Alex. Nasumce uzme knjigu s police, otvori je, na trenutak se tupo zagleda u stranicu, a zatim je vrati na policu. - Bile ste ljubavnice, zar ne? Vi i Dawn? Fenwickica ništa ne re če. - Uvijek sam je običavao zadirkivati. Tko je sretnik uz kojeg se budiš, obi čavao sam re ći, a ono o čito mi je sasvim proma- knulo. Sjedila je nepomi čno, kao da je isklesana od kamena. - A sad je ona mrtva - nastavi Alex. - Gledao sam je kako se utapa u vlastitoj krvi na padini Pen-y-Fana, a posljednje što je izgovorila prije nego je umrla bilo je vaše ime. A vi ipak, vi ipak mislite da je sve to prihvatljiva cijena... Krenuo je prema vratima, a zatim se osvrnuo prema nepomi čnoj ženi. - Želim vam sretan život, Fenwickice. Rekao bih vam da se nosite u pakao, ali pretpostavljam da ste ve ć ondje. Marširajući kroz blagovaonicu i niz glavno stubište žustrinom kakva se rijetko mogla vidjeti u toj dostojanstvenoj ustanovi, Alex izi ñe iz Carlton kluba. Bilo je podne i sunce se trudilo rastjerati oblake. Na trenutak je zastao na ulaznim vratima i pretražio brojeve u memoriji svojeg mobitela. Nakon trenutka 140
oklijevanja izabrao je jedan broj. -Da? - Alex je. Uslijedila je duga tišina. Iz pozadine su dopirali zvukovi ženskih glasova, krikova, smijeha. Izbliza je čuo njezino disanje. - Sophie? - Da - tiho je rekla. - Još uvijek sam ovdje. -
POST SCRIPTUM
LONDON
Do četiri poslije podne već je bilo mračno te su kišom oprani plo čnici Mavfaira blistali pod uli čnom rasvjetom. Dok je voza č okretao veliki jaguar prema blještavom Piccadillvju, Angela Fenwick se okrenula djevojci iz službe za odnose s javnoš ću HarperCollinsa kako bi dobila kona č nu potvrdu da dobro izgleda, da je sve na svojem mjestu. Okretala je glavu kako bi djevojka mogla procijeniti obje strane njezina lica, te je dobila potvrdu da je sve u redu. Angela je znala da je u ovom poslu najvažniji izgled i dojam. Fotografi ć e sve učiniti kako bi slavne osobe uhvatili nespremne, čak i tek nastalu slavnu li čnost kakva je ona, koja je tek prije tjedan dana izišla pred reflektore javnosti. Sinoćnje primanje u klubu izvrsno je prošlo, razmišljala je, ali ne doga ña se baš svaki dan da pripadnik MI5 na visokom položaju u organizaciji izi ñe u javnost sa svojim memoarima. Svi su došli: Tony i Cherie - Cherie je izgledala ljupko, kao i obi čno - Gordon i Šarah, naravno, Patrick Mayhew, Mo Mowlam podsje ćaju ći na nešto iz Arapskih noći, Salman Rushdie (i, čovječe, koliko joj taj duguje), Tony Parsons... i Peter, naravno dragi Peter - visoko uzdignute glave nakon što se raš čistio slučaj putovnice Hinduja. Ve čer je bila pravi trijumf, a jedini problem izazvao je sukob izme ñu zaštitara i prilično zamorne skupine boraca za ljudska prava. Na neki je na č in č ak i ta mala nezgoda išla njima u prilog. Paparazzo je bio nazočan i fotografirao incident, te je snimka idu ćeg dana objavljena na naslovnici Evening Standarda. Sve u svemu, izdava či su bili fantasti čni, bez ikakve primjedbe plativši znatne troškove. - Tvoje memoare možemo prodati samo jednom, Angela - rekli su joj. - Dakle, dajmo sve od sebe! To su i u činili. Jasno, nije pisala o stvarima doista povjerljive prirode; to nikako ne bi mogla u činiti. No bilo je dovoljno boje, obilje škakljivih pojedinosti i mnogo ljudskoga. Čak je uspjela uklju čiti dvije slavne šale Davida Trimblea, dobru pri ču o ribolovu Martina McGuinnessa i pri ču o tome kako je, prvog travnja 2000. godine, Jack Straw službeno zatražio da se prisluškuje telefon Ali G-a. Na ozbiljnijoj razini, doista je uspjela podbosti one gadove u Vauxhall Crossu. To je bio istinski užitak tresnuti po zubima MI6. Bez izravna kazivanja, uspjela je stvoriti sliku samodopadne muške arogancije, prugastih odijela i privatnih škola - arogancije koja se zamorno redovito prelijevala u bezobzirno divljanje na me ñunarodnoj pozornici. Bosna, Rusija, Srbija, Irak... Ono što je otpušteni buka č Richard Tomlinson iz MI6 zapo čeo svojim razotkrivanjem britanske prekomorske obavještajne službe, Angela Fenwick je dovršila. Njezina je karijera završila uskoro nakon što su u Downing Streetu saznali činjenice povezane s nasilnim smrtima četvero djelatnika. Rekli su joj da njezin neuspjeh kad je rije č o zaštiti vlastitih ljudi ukazuje na opasno ležeran stav. Podnesite ostavku, rekli su joj. Idite sada, č asno i s punom mirovinom. Skoč ite prije nego vas gurnu. 141
Pretpostavila je da nije bila rije č samo o umorstvima. Ministarstvo unutarnjih poslova željelo je nekoga iz vlastitih redova na čelu Thames Housea - stvar je bila tako jednostavna. Bijelog, heteroseksualnog muškarca, obrazovanog u privatnim školama. Nekoga tko govori njihovim jezikom. Nekoga s kim mogu poslovati. Nekoga tko će se civilizirano ponašati kad je rije č o budžetu sigurnosnih službi, a ne će se zubima i noktima boriti za svaki novčić. To zapravo nije imalo veze s Cuvarovim umorstvima. Umorstva su bila samo izlika. Tako je ona sko čila. Oni su pobijedili. Po čela je skupljati sve bilješke što ih je tijekom godina stvarala. Rodila se knjiga Manje obič na karijera. Annabel, djevojka iz Izdava čke kuće HarperCollins, bila je doista draga, te su se njih dvije prili čno zbližile tijekom priprema za izdavanje knjige. Ne baš dovoljno da bi se ispunila praznina nakon Dawnine smrti, naravno - osamnaest mjeseci nakon Dawnine pogibije Angela je još uvijek svakodnevno razmišljala o svojoj štićenici - ali dovoljno da se može radovati predstoje ćoj reklamnoj turneji, kao i no ćima a deux u velikim provincijskim hotelima. Turneja će po četi sutra; danas je veliko potpisivanje u Londonu. Odlu čili su se samo za jedno, u Waterstonesu na Piccadillvju. Doga ñaj su naveliko reklamirali, a prema Annabe-linim rije čima, koja je nazvala knjižaru, već se stvorila velika gužva. Vozač je okrenuo jaguar u obliku slova U, zaustavio se ispred Waterstonesa i požurio otvoriti vrata. Izlazeći iz automobila, Angela je opazila skitnicu u masnoj jakni kako se mota oko ulaza u knjižaru. Dok je prolazila kraj njega, čovjek divljih o čiju ironičnom je kretnjom podigao limenku piva. Posebno joj je smetalo što je sjedio to čno ispod postera koji je prikazivao nju i knjigu. Bivša javna djelatnica s gnušanjem je okrenula glavu. Premijer mrzi pogled na skitnice u otmjenim trgova čkim središtima - osobno joj je to rekao – a ipak se još uvijek mogu vidjeti ovakvi prizori. Nije li knjižara Waterstones odgovorna za plo čnik ispred svoje zgrade, razdra-ženo se pitala. Re ći će Annabel neka malo popri ča s upraviteljem. U knjižari su Angelu poveli u prostoriju za osoblje gdje je ostavila kaput, rukovala se s upraviteljem, odbila šalicu kave i pozdravila Davea Hollanda, bivšeg RMP časnika odgovornog za njezinu osobnu sigurnost. - Vaši obožavatelji doimaju se sasvim miroljubivo - re če Holland, koji se upravo vratio nakon što je pregledao prostor knjižare. - Drago mi je da ste stigli. - U redu, Davide, obavimo to - reče Angela, otvorivši torbicu kako bi provjerila ima li nalivpero. Imala ga je, stari Ventel dobiven u MD. Stol za potpisivanje postavljen je u sredinu knjižare, okrenut prema izlazu na Ulicu Jermvn. S jedne strane stola stajala je košara puna knjiga Manje obič na karijera, a s druge niz malenih reflektora za fotografiranje. Iza ograde od ukrasnog konopa čekalo je desetak fotografa sa spremnim fotoaparatima. Velika prilika za snimanje bila je rukovanje s Judi Dench koja je igrala »M« u filmovima o Jamesu Bondu. Uskoro će se snimati novi film, a premda bi »M« zapravo trebala biti direktorica omražene MI6, Angela je morala priznati da joj laska povezanost sa svijetom filma. Judi se upravo približavala s druge strane knjižare. Ve ć su se upoznale, na večeri u Ivyju. Dok je glumica prilazila stolu, a iz zvu čnika dopirali tonovi Goldfingera Johna Barryja, Angeli je srce brže zakucalo. Ovo je zabavnol Dvije su se žene pozdravile, dugo se rukuju ći radi fotografiranja. Angela je glumici ritualno predala potpisani primjerak knjige i rekla joj - iskreno - da je oduvijek veoma voljela filmove o Jamesu Bondu. Na zahtjev fotografa, bilo je još poziranja za snimanje. Tada je Judi Dench otišla, uz gluma čki smiješak i mahanje prstima, a Angela je sjela i po čela potpisivati svoje knjige. Uskoro je uhvatila ritam. Nasmiješi se, pitaj za ime, potpiši, pruzi knjigu. Nasmiješi se, pitaj za ime, potpiši, pruži knjigu. Nasmiješi se... Angela je uživala u pozornosti i znatiželji javnosti. Bilo je starinskih tipova s kravatama vojnih jedinica, primitivaca purpurne kose, radoznalih novinara, higijenski zapuštenih teoreti čara zavjere, radikalnih feministica i cijela zbirka drugih londonskih tipova ljudi. Jedan po jedan, pod budnim okom Davea Hollanda koji je stajao s jedne strane stola, kretali su se naprijed sa svojim primjerkom knjige. 142
Kraj autorice se Annabel posjedni čki smiješila, paze ći na novinara Daily Telegrapha koji je nakon potpisivanja trebao intervjuirati Angelu. Uskoro su fotografi otišli, a zadržao se samo jedan. Nasmiješi se, pitaj za ime, potpiši, pruzi knjigu. Nasmiješi se, pitaj za ime... Dvoje prodavača Waterstonesa dopunjavali su piramide knjiga oko stola, vade ći ih iz kartonskih kutija. - Geoffrev - promrmljala je Angela politi čkom komentatoru s posebno dobrim vezama. - Kako lijepo od tebe. Kako su Sally i djeca? Novinar je ljubazno odgovorio i udaljio se. Njegovo je mjesto zauzela krupna žena u Puffa jakni. - Koje ime? - mehani čki upita Angela. U redu iza žene opazila je bradato lice skitnice kojeg je vidjela ispred knjižare. Iznenadila se kad je vidjela da, unato č divljem izgledu, nosi primjerak njezine knjige. Usne krupne žene bešumno su se micale. - Oprostite? - reče Angela. - Nisam dobro... Žena je ponovila ime, muževljevo, objasnila je, a Angela se potpisala i zatim naglo stala. Odakle joj je, dovraga, poznato to lice? Ogrubjelo je i čovjekova je odjeća prljava, ali bila je sigurna da je taj čovjek neko ć bio netko. No s druge strane, tako mnogo ljudi je neko ć bilo netko. Krupna se žena povukla, a čovjek je Angeli pružio svoj primjerak knjige Manje obi č na karijera. Smiješio se, zaudarao na pivo i ulicu, a u njegovom je osmijehu bilo ne čeg istodobno intimnog i iščekujućeg. Zar bih ga trebala poznavati? - Koje ime? - rekla je. - Ne sjećaš se? - tiho će čovjek. - Angela, razo čaran sam! Ja sam Joe, Joe Meehan. Nesposobna razmišljati, ali još uvijek ne osje ćajući strah, posegnula je za knjigom kako bi je otvorila. Tada je, zaprepašteno, vidjela kako joj se korice zatvaraju oko ruke. Izgubila je kontrolu nad svojim prstima. Bilo je kao da su smrznuti. Cijelo joj se tijelo zaledilo. Upravo je ona - Angela - naredila Daivn neka povede jednog vojnika i eliminira Templea kad je nazvao i rekao da je uhvatio Meehana na Pen-y-Fanu. Opasnost da je bivši agent č asniku SAS-a isprič ao istinu bila je jednostavno prevelika. A zatim, samo nekoliko sati kasnije, Daivn i njezin č ovjek pronañ eni su mrtvi. Nije bilo nikakvog traga Templeu i Meehanu. Pa, prili č no je brzo saznala gdje je Temple, ali Meehan... Joseph Meehan je bio mrtav i pokopan. Kad je otišla iz MD, oduzeli su joj e koji su je tolike godine okruživali. Ironija je bila u tome što se nikome nije mogla obratiti i reći: taj je č ovjek možda živ. Ako jest živ, pokušat će me ubiti... Tjedni su postali mjeseci, a mjeseci su postali godina, ali nije bilo nikakvog znaka od Meehana, te se kona č no poč ela opuštati. Č uvao ju je samo jedan č ovjek, a ona je po č ela govoriti sebi da je doista mrtav... Dave Holland je nekako nesvjesno shvatio da nešto nije u redu, da se kretnja nikako ne uklapa u situaciju. Suzio je o či dok je bradati muškarac zurio u o či njegove šefice. Koji se vrag doga ña? Prekasno je shvatio da je Angela Fenwick užasnuta. Paralizirana od straha, poput ptice suo čene s kobrom. Nije se mogla čak ni pomaknuti. Fotograf koji je stajao kraj Hollanda tako ñer je shvatio da se nešto doga ña. Već je prinosio licu svoj veliki fotoaparat. Novinar Daily Telegrapha zbunjeno je zurio u uko čeni prizor. Tada je Meehan izvukao brotvning automatik i cijev zabio ispod brade Angele Fenwick. Opći kaos. Dave Holland je bio svjestan prodornog vrištanja, tijela koja u panici padaju na pod, kao na usporenom filmu, škljocanja fotoaparata. Posegnuo je za pištoljem, ali ga je mnoštvo tijela natisnutih oko njega onemogu ćilo u nakani. U meñuvremenu je odjeknuo hitac, istodobno s još jednim škljocajem fotoaparata. Ta snimka, što će je britanske novine izbaciti, ali će biti prodana širom svijeta, prikazivala je Meehana iz profila. Doimao se gotovo ljubazno. Suprotno tome, izraz lice Angele Fenwick pokazivao je nezamislivi užas dok su joj iz glave letjeli djelići lubanje i drugog tkiva. Trenutak nakon što je pucanj odjeknuo - premda se kasnije nitko toga nije sje ćao - Joseph Meehan se 143
