Carlos Castaneda - Odvojena stvarnost Table with 5 columns and 20 rows
BIBLIOTEKA
Carlos Castaneda
Knjiga 6.
ODVOJENA STVARNOST
Uredio: VLADIMIR JAKOLIĆ, prof.
Carlos Castaneda: ODVOJENA STVARNOST V.B.Z., d.o.o., 10 010 Zagreb, Dračevička 12 tel./faks: 01/734561 i 01/734627 Za nakladnika: Boško Zatezalo Oprema: Vladimir Jakolić Korektor: Marta Micek Grafička priprema: Miš d.o.o., Zagreb Tisak: DAN, d.d., Ljubljana Naklada: 1000 primjeraka Daljnji razgovori s don Juanom S engleskoga prevela MARINA HORKIĆ
CIPkatalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 820(73)94=862 133.2 CASTANEDA, Carlos Odvojena stvarnost: stvarnost: Daljnji razgovori s Don Juanom
table end Naslov izvornika: A SliPARATK REALITV Further Conversations Conversations with Don Juan Copyright© 1971 by Carlos Castaneda Ali rights reserved throughout the vvorld SADRŽAJ Uvod ..............................9 ..............................9 Prvi dio: Priprema za »viđenje« »viđenje« ............25 Drugi dio: Zadatak »viđenje«.............117 »viđenje«.............117 Pogovor...........................269 ODVOJENA STVARNOST Daljnji razgovori s don Juanom UVOD P rije deset godina imao sam sreću upoznati Yaqui Indijanca iz sjeverozapadnog Meksika. Nazivam ga »don Juanom«. Na španjolskom se nazivom don izražava poslovanje. Don Juana sam upoznao posve slučajno. Sjedio n Billom, svojim prijateljem, na autobusnoj autobusnoj stanici u poom gradu Arizone. Šutjeli smo. U kasno poslijepodne Ijelna nam se žega činila nepodnošljivom. Odjednom, on se naj;nu i hipnu me po ramenu. Eno čovjeka o kojem sam ti pričao - tiho reče. Nenametljivo je pokazao glavom prema ulazu. Bio je upravo ušao neki starac. - Što si mi pričao o njemu? - upitao sam. - To je onaj Indijanac koji se razumije u pejotl. Sjećaš se? Sjetio sam se da smo Bill i ja svojevremeno vozili cijeli dan tražeći kuću »ekscentričnog« meksičkog Indijanca koji je živio u tom kraju. Nismo pronašli kuću a ja sam imao osjećaj da su nas Indijanci koje smo pitali za put namjerno slali u krivom sinjom. Bill mije tada rekao daje taj čovjek »verbero«, osoba koja bere i prodaje ljekovito bilje, te da mnogo zna o halucinogenom kaktusu, pejotlu*. Dodao je da bi vrijedilo da ga upoznam. Bill je bio moj vodič po jugoistoku zemlje dok sam *pejotl, Lopliophoria williamsii, omanji neugledni pogačasti kaktus, od pamtivijeka opojno sredstvo meksičkih meksičkih Indijanaca u kultne svrhe (op. prev.). skupljao podatke i uzorke ljekovitog bilja što ga koriste Indijanci u tom području. Bill je ustao i pošao pozdraviti čovjeka. Indijanac je bio srednje visine. Kosa mu je bila bijela i kratka te malo prekrivala uši što je naglašavalo oblinu njegove glave. Bio je vrlo tamnoput, duboke bore na licu činile su ga starim ali mu se tijelo doimalo snažnim i gipkim. Čas sam ga promatrao. Kretao se s okretnošću koju bih inače smatrao nemogućom za starog čovjeka. Bill mi mahnu da im se pridružim. - On je simpatičan tip - reče mi Bill - ali ga ne razumijem. Govori nekim čudnim španjolskim punim ruralnih kolokvijalizama.
table end Naslov izvornika: A SliPARATK REALITV Further Conversations Conversations with Don Juan Copyright© 1971 by Carlos Castaneda Ali rights reserved throughout the vvorld SADRŽAJ Uvod ..............................9 ..............................9 Prvi dio: Priprema za »viđenje« »viđenje« ............25 Drugi dio: Zadatak »viđenje«.............117 »viđenje«.............117 Pogovor...........................269 ODVOJENA STVARNOST Daljnji razgovori s don Juanom UVOD P rije deset godina imao sam sreću upoznati Yaqui Indijanca iz sjeverozapadnog Meksika. Nazivam ga »don Juanom«. Na španjolskom se nazivom don izražava poslovanje. Don Juana sam upoznao posve slučajno. Sjedio n Billom, svojim prijateljem, na autobusnoj autobusnoj stanici u poom gradu Arizone. Šutjeli smo. U kasno poslijepodne Ijelna nam se žega činila nepodnošljivom. Odjednom, on se naj;nu i hipnu me po ramenu. Eno čovjeka o kojem sam ti pričao - tiho reče. Nenametljivo je pokazao glavom prema ulazu. Bio je upravo ušao neki starac. - Što si mi pričao o njemu? - upitao sam. - To je onaj Indijanac koji se razumije u pejotl. Sjećaš se? Sjetio sam se da smo Bill i ja svojevremeno vozili cijeli dan tražeći kuću »ekscentričnog« meksičkog Indijanca koji je živio u tom kraju. Nismo pronašli kuću a ja sam imao osjećaj da su nas Indijanci koje smo pitali za put namjerno slali u krivom sinjom. Bill mije tada rekao daje taj čovjek »verbero«, osoba koja bere i prodaje ljekovito bilje, te da mnogo zna o halucinogenom kaktusu, pejotlu*. Dodao je da bi vrijedilo da ga upoznam. Bill je bio moj vodič po jugoistoku zemlje dok sam *pejotl, Lopliophoria williamsii, omanji neugledni pogačasti kaktus, od pamtivijeka opojno sredstvo meksičkih meksičkih Indijanaca u kultne svrhe (op. prev.). skupljao podatke i uzorke ljekovitog bilja što ga koriste Indijanci u tom području. Bill je ustao i pošao pozdraviti čovjeka. Indijanac je bio srednje visine. Kosa mu je bila bijela i kratka te malo prekrivala uši što je naglašavalo oblinu njegove glave. Bio je vrlo tamnoput, duboke bore na licu činile su ga starim ali mu se tijelo doimalo snažnim i gipkim. Čas sam ga promatrao. Kretao se s okretnošću koju bih inače smatrao nemogućom za starog čovjeka. Bill mi mahnu da im se pridružim. - On je simpatičan tip - reče mi Bill - ali ga ne razumijem. Govori nekim čudnim španjolskim punim ruralnih kolokvijalizama.
Starac pogleda Billa i osmjehnu se. A Bill, koji zna svega nekoliko riječi španjolskog, ispali neku besmislenu frazu na i (>ni jeziku. Pogledao me kao da pita je li to imalo smisla ali ja nisam znao stoje uopće htio reći; nakon toga se plaho osmjehnuo i udaljio. Starac me pogledao i stao se smijati. Objasnio .sam mu da moj prijatelj ponekad zaboravlja da ne govori španjolski. - Čini mi se da nas je također zaboravio upoznati - dodao sam i rekao mu svoje ime. - Ja sam Juan Matus, na vašoj usluzi - uzvratio je. Rukovali smo se i neko vrijeme stajali šutke. Prekinuo sam šutnju ispričavši mu što me vodi u te krajeve. Rekao sam mu da tražim sve vrste podataka o biljkama, osobito pejotlu. Raspričao sam se kao da mi život ovisi o tome i premda nisam znao gotovo ništa o toj temi rekoh da znam mnogo o pejotlu. Mislio sam da će se, ukoliko se pohvalim svojim znanjem, zainteresirati za razgovor sa mnom. Međutim, on nije ništa rekao. Strpljivo je slušao. Zatim je polako kimnuo i zagledao se u mene. Oči su mu sjale nekom vlastitom svjetlošću. Izbjegavao sam njegov pogled. Bilo mi je neugodno. Bio sam siguran da zna kako govorim besmislice. ~ Navratile jednom do mene - napokon reče skinuvši pogled s mene. - Možda ćemo tamo moći opuštenije razgovarati. Nisam znao što još reći. Osjetih se nelagodno. Nakon nekog vremena Bill se vratio. Primijetio je moju nelagodu i nije prozborio ni riječi. Neko smo vrijeme sjedili napeto šuteći. Onda je starac ustao. Stigao je njegov autobus. Pozdravio se s nama. - Nije išlo baš najbolje, ha? - upita Bill. Ne. - Jesi li ga pitao za bilje? - Jesam, ali mislim da sam zabrljao. - Rekao sam ti, vrlo je ekscentričan. Indijanci iz ovog kraja ga poznaju ali ga nikad ne spominju. I to ti nešto govori. - Pozvao me da ga posjetim. - Zafrkavao te. Jasno, možeš ga posjetiti, pa što? Ništa ti neće reći. Ako ga nešto pitaš zakopčat će se kao da si idiot koji melje gluposti. Bill uvjerljivo reče da je već sretao ljude poput njega, te koji ostavljaju dojam da mnogo znaju. Po njegovu mišljenju, rekao je, takvi ljudi nisu vrijedni truda jer čovjek prije ili kasnije dobije isti podatak od nekoga tko ne glumi takvu veličinu. Dodao je kako on nema ni strpljenja ni vremena za stare čudake te da je posve moguće da starac samo izigrava kako se razumije u bilje dok zapravo zna isto tako malo kao i ostali. Bill je i dalje govorio ali ja nisam slušao. Moje su se misli bavile starim Indijancem. Znao je da blefiram. Vidio sam mu to u očima. Zaista su sjale. Otišao sam ga posjetiti nekoliko mjeseci kasnije, ne toliko kao student antropologije kojeg zanima ljekovito bilje već kao netko koga je obuzela neobjašnjiva znatiželja. Način na koji me gledao bio je nešto što još nisam doživio. Htjedoh znati što stoji iza tog pogleda. To mije gotovo postalo opsesijom. Razmišljao sam o njemu i što sam više mislio činio mi se neobičnijim. K) 11 Don Juan i ja smo se sprijateljili i to sam ga godine posjetio mnogo puta. Njegov sam način držao umirujućim a njegov smisao za humor izvanrednim, ali
iznad svega osjećao sam tihu postojanost u njegovim postupcima, postojanost koja me potpuno zbunjivala. U njegovu sam prisustvu osjećao čudan ushit ali istovremeno i čudnu nelagodu. Već samo to što sam se nalazio u njegovom društvu tjeralo me na sveobuhvatno preispitivanje mojih modela ponašanja. Odgojen sam, vjerojatno kao i svi ostali, tako da prihvaćam čovjeka kao u suštini slabo i nesavršeno biće. Ono što me se dojmilo kod don Juana bila je činjenica da on nije stavljao naglasak na slabost i bespomoćnost i već samo to što sam bio uza nj navodilo me na nepovoljno uspoređivanje njegova načina ponašanja s mojim. Vjerojatno je jedna od najdojmljivijih rečenica koju je tada izrekao bila ona o našim prirođenim razlikama. Prije jednog od svojih posjeta osjećao sam se vrlo tužnim zbog cjelokupnog tijeka svog života i brojnih osobnih sukoba koji su me tištili. Stigao sam k njemu zlovoljan i razdražljiv. Razgovarali smo o mojem zanimanju za znanje, no kao i obično bili smo na dva različita kolosjeka. Ja sam mislio na akademsko znanje koje nadilazi iskustvo dok je on govorio o izravnoj spoznaji svijeta. - Znaš li išta o svijetu oko sebe? - upitao je. - Znam mnogo toga - rekoh. - Hoću reći, osjećaš li ikad svijet oko sebe? - Osjećam onoliko koliko mogu. - To nije dovoljno. Moraš osjećati sve, u protivnom svijet gubi svoj smisao. Izrekoh klasičan argument da ne moram kušati juhu da bih znao recept niti moram dobiti električni šok da bih znao nešto o struji. - To što si rekao zvuči glupo - reče. - Koliko ja vidim, ti se želiš držati svojih argumenata bez obzira na to što ti ništa ne pružaju, želiš ostati isti čak i po cijenu toga da ti ne bude bolje. - Ne znam o čemu govoriš. - Govorim o tome da nisi potpun. Ti nemaš mira. T;i me issjnva uzrujala. Osjetih se uvrijeđenim. Smatrao sam da on nije ni najmanje pozvan da daje prosudbe o mojim postupcima ili mojoj osobi. - Pun si problema - reče. - Zašto? - 'fa, ja sam samo čovjek, don Juane - uzvratili mrzovoljno. Izrekao sam to na isti način na koji je moj otac znao govoriti. Kad god bi kazao daje on samo čovjek htio je reći daje slab i bespomoćan i taje izjava, poput ove moje, bila ispunjena krajnjim očajanjem. Don Juan se zagledao u mene kao prvog dana kad smo se upoznali. - Previše razmišljaš o sebi - kaza i osmjehnu se. - To te fini čudno umornim i tjera te da isključiš svijet oko sebe i prianjaš za svoje argumente. Zbog toga ni nemaš ništa osim problema. Ja sam također čovjek ali za mene to ne znači isto što i za tebe. - Što to za tebe znači? - Nadvladao sam svoje probleme. Šteta što mije život prekratak pa ne mogu dohvatiti sve što bih htio. Ali to nije problem, to je samo šteta. Sviđao mi se ton ove njegove izjave. U njemu nije bilo očaja ni samosažaljenja. 1961., godinu dana pošto smo se upoznali, don Juan mi je otkrio da posjeduje tajno znanje o ljekovitom bilju. Rekao mi je da je »brujo«. Španjolska riječ brujo može se prevesti kao čarobnjak, vrač, iscjelitelj. Od tog se časa naš odnos izmijenio, posrao sam njegov naučnik i slijedeće me četiri godine nastojao uputiti u tajne vraćanja. O tom sam naukovanju pisao u knjizi Učenje don Juana: znanje Yaqui Indijanaca.
Razgovore smo vodili na španjolskom i zahvaljujući don Juanovom izvrsnom poznavanju tog jezika dobio sam detaljna objašnjenja o zamršenim značenjima njegova sustava vjerovanja. Ja sam taj složen i vrlo sustavan fond znanja nazvao vračanjem, a njega vračem jer upravo se tim kategorijama i on sam služio u nevezanom razgovoru. Međutim, prilikom 12 ozbiljnijeg poniranja ti temu upotrebljavao je termin »znanje« u odnosu na vračanje, a »čovjek od znanja« ili »onaj koji zna« u odnosu na vrača. I )a bi podučio i potkrijepio svoje znanje don Juan se služio i rima poznatim psihotropnim biljkama: pejotlom, Lophophora williamsii; tatulom, Datura inoxia; ijednom vrstom gljive koja pripada rodu Psylocebe. Zasebnim uzimanjem svakog od tih halucinogena izazvao je kod mene, svog naučnika, neka osobita stanja izobličenog opažanja ili promijenjene svijesti koja sam nazvao »stanjima neobične stvarnosti«. Upotrijebio sam riječ »stvarnost« jer je osnovna pretpostavka don Juanovog sustava vjerovanja da stanja svijesti izazvana uzimanjem koje od te tri biljke nisu halucinogena, već su to konkretni, premda neuobičajeni, vidovi stvarnosti svagdašnjeg života. Don Juan se prema tim stanjima neobične stvarnosti odnosio ne »kao da« su stvarna već »kao prema« stvarnima. Ja sam, prema svom vlastitom nahođenju dakako, nazvao te biljke halucinogenima a stanja koja one izazivaju neobičnom stvarnošću. Don Juan je shvaćao i objašnjavao te biljke kao sredstva koja upućuju ili vode čovjeka do stanovitih impersonalnih sila ili »moći«, a stanja koja one izazivaju kao »susrete« koje vrač mora imati s tim »moćima« da bi stekao vlast nad njima. On je pejotl nazivao »Mescalitom« i shvaćao ga kao dobrohotnog učitelja i zaštitnika ljudi. Mescalito je podučavao »pravi način življenja«. On se obično uzimao na susretima vračeva zvanim »mitote«, gdje su se sudionici okupljali isključivo zato da dobiju poduku iz pravilnog načina življenja. Don Juan je tatulu i gljive smatrao moćima različite vrste. Nazivao ih je »saveznicima« i rekao da se njima može ovladati, vrač u stvari stječe snagu ovladavši saveznikom. Od to dvoje don Juan je više volio gljive. Držao je daje moć koja se nalazi u gljivi njegov osobni saveznik i nazivao ga »dimom« ili »malim dimom«. Da bi mogao upotrijebiti gljive don Juan ih je sušio u suhim tikvicama dok se ne bi pretvorile u prah. Tikvu bi držao /„•ipcr.M nm godinu dana, a zatim je taj fini prah miješao s pet dinvih Niihih biljaka te dobivao mješavinu koja se stavljala u lulu i puš'ila. Da bi postao čovjekom od znanja, čovjek se morao »susreiati« .sa saveznikom što češće moguće, morao se dobro upoznali s njim. Taje pretpostavka dakako podrazumijevala često pušenje halucinogene mješavine. Postupak »pušenja« sastojao se u uzimanju finog praha gljiva, koji nije sagorio, i udisanju dima ostalih pet biljaka koje su sačinjavale mješavinu. Snažan utjecaj koji su gljive imale na čovjekovu sposobnost opažanja don Juan je objašnjavao time da »saveznik uklanja tijelo«. Don Juanova metoda podučavanja zahtijevala je izvanredan napor od naučnika. U stvari, zahtijevalo se tako iscrpljujuće sudjelovanje i uključenost da sam krajem 1965. morao prekinuti naukovanje. Sada mogu reći, gledajući s razdaljine proteklih pet godina, daje u to vrijeme don Juanovo naučavanje počelo
predstavljati ozbiljnu prijetnju mojoj »ideji svijeta«. Počeo sam gubiti ono uvjerenje, koje svi imamo, daje stvarnost svagdašnjeg života nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Kad sam se povukao vjerovao sam da je moja odluka konačna, nisam nikad više želio vidjeti don Juana. Međutim, n travnju 1968. dobio sam prvo izdanje svoje knjige i osjećao se obaveznim pokazati mu ga. Posjetio sam ga. Naša se veza nc'ileljučenik tajanstveno obnovila i sada mogu reći da sam toni prilikom otpočeo drugi krug svog naukovanja, vrlo razlirit od onog prvog. Moj strah nije bio tako golem kao prije. Cjelokupna atmosfera don Juanovog podučavanja bila je opuštenija. Smijao se pa i mene često nasmijavao. Činilo mi se da namjerno želi umanjiti ozbiljnost svega. Ludirao se u tijeku, uistinu, presudnih trenutaka drugog kruga i tako mi pomogao prebroditi iskustva koja bi u protivnom postala opsesivna. Polazio je od toga da treba održavati opušteno i neopterećujuće raspoloženje kako bih mogao podnijeti djelovanje i čudesnost znanja koje mi je prenosio. - Uplašio si se i odustao zato što si se osjećao pretjerano važnim - rekao je, objašnjavajući moje prethodno povlačenje. 15 Table with 5 columns and 8 rows
- Osjećaj važnosti čini čovjeka teškim, nespivimm i taštim. Da bi se postalo čovjekom od znanja valja biti l;iy,.in i podatan. Don Juanovo posebno usmjerenje u ovom drugom krugu naukovanja bilo je naučiti me »vidjeti«. U njegovom je sustavu znanja postojala mogućnost semantičkog* razlučivanja »viđenja« i »gledanja« kao dva različita načina opažanja. »Gledanje« se odnosilo na običan način kojim smo navikli opažati svijet, dok je »viđenje« podrazumijevalo vrlo složen postupak kojim čovjek od znanja navodno može opaziti »suštinu« stvari na svijetu. Da bih taj zamršeni proces učenja iznio u čitljivom obliku sažeo sam duge odlomke pitanja i odgovora i tako preinačio svoje izvorne bilješke nastale na terenu. Vjerujem, međutim, da moj prikaz nije okrnjio značenje don Juanova učenja. Unio sam izmjene želeći da moje bilješke teku onako kako teče razgovor, kako bi polučile željeno djelovanje, drugim riječima, htio sam tehnikom reportaže prenijeti čitaocu dramatičnost i neposrednost stvarne situacije. Svaki dio koji sam uobličio kao poglavlje bila je jedna seansa sa don Juanom. Kao po pravilu, on je uvijek naglo završavao svaku našu seansu pa dramatičan ton pri završetku svakog poglavlja nije moj književni oblik već oblik primjeren don Juanovoj usmenoj predaji. Čini se da je svrha tog oblika bila da se riječi jače usjeku u pamćenje i on mi je pomogao zadržati u sjećanju dinamičnost i važnost poduke. Međutim, potrebna su stanovita objašnjenja da bi moj izvještaj bio uvjerljiv budući da njegovo razumijevanje ovisi o jasnoći brojnih ključnih pojmova ili ključnih elemenata koje sam želio naglasiti. Izbor naglašenog u skladu je s mojim zanimanjem za društvene znanosti. Vrlo je moguće da bi netko drugi, tko ima drugačije ciljeve i očekivanja, izdvojio posve različite pojmove od onih koje sam ja izabrao. U tijeku drugog kruga naukovanja don Juan me uvjerio da je upotreba mješavine za pušenje neophodan preduvjet »viđenja«. Stoga sam je morao koristiti što
češće moguće. - Samo ti dim mofe dati brzinu potrebnu da uočiš promičući svijet - j'.ovorio je. Uz pomoć psihotropne mješavine doveo me u niz stanja ih1 obične stvarnosti. Takvim je stanjima, s obzirom na ono što je don Juan po svemu sudeći činio, bio svojstven uvjet »neprimjenljivosti«. Ono što sam zapazio u tim stanjima izmije11 je ne svijesti bilo je neshvatljivo i nemoguće objasniti u okvirima našeg svagdašnjeg načina poimanja svijeta. Drugim rijefiina, uvjet neprimjenljivosti imao je za nužnu posljedicu to da moj pogled na svijet prestaje vrijediti. Don Juan je koristio taj uvjet neprimjenljivosti stanja neobične stvarnosti da bi uveo niz unaprijed smišljenih, novih »jedinica značenja«. Jedinice značenja bili su svi pojedinačni domenti u sklopu znanja koje je don Juan htio prenijeti na mene. Nazvao sam ih jedinicama značenja zato što su one predstavljale osnovni konglomerat osjetilnih podataka i njihovog tumačenja na kojem se zasnivalo složenije značenje. Primjer takve jedinice je način na koji se shvaćalo fiziološko djelovanje psihotropne mješavine. Ona je izazivala utrnulost i gubitak motoričke kontrole koji su unutar don Juanovog sustava tumačeni kao čin koji izvodi dim, u ovom slučaju saveznik, da bi »uklonio tijelo vještaka«. Jedinice značenja bile su grupirane na određeni način i svaki tako stvoreni blok sačinjavao je ono što sam nazvao »razumnim tumačenjem«. Očito je morao postojati beskrajan broj mogućih razumnih tumačenja sukladnih vračanju koja vrač mora naučiti izvesti. Mi smo u našem svakodnevnom životu suočeni s beskrajnim brojem razumnih tumačenja sukladnih našoj svakodnevnici. Jednostavan primjer je sad već nimalo proizvoljno tumačenje, što ga svakodnevno opetovano izvodimo, tvorevine koju nazivamo »prostorijom«. Očito je da smo naučili tumačiti tvorevinu koju nazivamo prostorijom u kategorijama prostorijo; tako je prostorija razumno tumačenje jer zahtijeva da nam u času kad ga izvodimo budu, na neki način, poznati svi elementi uključeni u njegov sastav. Sustav razumnog tumačenja *semantika - značenje riječi (op. prev.)
U» 17 table end je, drugim riječima, postupak na temelju kojeg je vještak upu= čen u sve jedinice značenja neophodne da bi se izvodile pretpostavke, zaključci, predviđanja, itd., o svim situacijama vezanim uz njegovo djelovanje. Kad kažem vještak mislim na sudionika koji ima primjereno znanje o svim, ili gotovo svim, jedinicama značenja uključenim u njegov određeni sustav razumnog tumačenja. Don Juan je bio vještak, to jest on je bio vrač upućen u sve korake svog vračanja. Kao vještak pokušao je učiniti svoj sustav razumnog tumačenja dostupnim meni. Takva dostupnost, u ovom slučaju, bila je slična procesu resocijalizacije prilikom kojeg se uče novi načini tumačenja opažajnih podataka.
Ja sam bio »nevježa«, onaj koji ne umije inteligentno i suvislo protumačiti jedinice značenja svojstvene vračanju. Don Juanov zadatak, kao vještaka koji želi svoj sustav učiniti dostupnim meni, bio je rasklopiti određeno uvjerenje koje dijelim sa svima ostalima, uvjerenje da su naši »zdravorazumski« pogledi na svijet konačni. Upotrebom psihotropnih biljaka i dobro usmjerenim dodirima između tog stranog sustava i mene uspio mi je ukazati na to da moj pogled na svijet ne može biti konačan zato što je on samo jedno tumačenje. Za američke Indijance je nejasan fenomen koji mi nazivamo vračanjem, možda već tisućama godina ozbiljna, stvarna praksa usporediva s našom znanošću. Naše poteškoće da ga razumijemo nedvojbeno proizlaze iz nepoznatih jedinica značenja kojima se on služi. Don Juan mi je jednom rekao da čovjek od znanja ima stanovite sklonosti. Zamolio sam ga da mi to objasni. - Ja imam sklonost viđenju - rekao je. - Što time hoćeš reći? - Volim vidjeti - uzvratio je - jer samo pomoću viđenja čovjek od znanja može spoznati. - Kakve stvari vidiš7 - Sve. - ,la također sve vidim pa ipak nisam čovjek od znanja. - Ne. Ti ne vidiš. - Mislim da vidim. - Kažem ti da nije tako. - Zašto to kažeš? - Ti samo gledaš površinu stvari. - I Ioćeš li reći da svaki čovjek od znanja zaista vidi kroz sve u što pogleda? Ne. Nisam to htio reći. Rekao sam da čovjek od znanja ima svoje sklonosti, moja je samo vidjeti i znati, drugi imaju drugačije sldonosti. - Kakve na primjer? - Uzmi Sacateku, on je čovjek od znanja i njegova je sklonost plesanje. Tako on pleše i spoznaje. ~ Da li je sklonost čovjeka od znanja nešto što on čini da 1)1 spoznao? - Da, tako je. - Ali kako ples može pomoći Sacateki da spozna? - Moglo bi se reći da Sacateca pleše svime što ima. - Pleše li kao ja? Hoću reći, onako kako se pleše? - Recimo da on pleše onako kako ja vidim a ne onako kako ti možda plešeš. - Vidi li i on onako kako ti vidiš? - Da, ali on također pleše. - Kako Sacateca pleše? - Teško je to objasniti. On pleše na osobit način kad želi y,nnti. Mogu ti reći samo to da je, ukoliko ne razumiješ načine čovjeka od znanja, nemoguće razgovarati o plesanju ili o viđenju. - Jesi li ti vidio kako pleše? - Jesam. Međutim ne može svatko tko gleda njegov ples vuljcii da je to njegov osobit način spoznaje. Po/.nnvao sam Sacateku, to jest znao sam o kome se radi. HM smo se upoznali ijednom sam ga častio pivom. Bio je vrlo
18 19 tigl.idi'ii i rekao mi da navratim do njej,.i I<;kI god želim. Dugo sam se bnvio mišlju da ga posjetim ali io nisam rekao don Juanu. Poslijepodne 14. svibnja 1962. odvezao sam se do Sacatekine kuće. Dao mi je upute kako da dođem i našao sam je bez teškoća. Bila je na uglu, okružena ogradom. Vrata su bila zatvorena. Prošetao sam uokolo da vidim mogu li zaviriti u kuću. Doimala se napuštenom. - Don Elias - glasno sam zazvao. Kokoši su se uplašile i raspršile uokolo gnjevno kokodačući. Ogradi je prišao mali pas. Očekivao sam da će zalajati ali on je samo stajao i gledao me. Još jednom sam zazvao i kokoši opet zakokodakaše. Iz kuće je izašla starica. Zamolio sam je da pozove don Eliasa. - Nije ovdje - reče ona. - Gdje bih ga mogao naći? - U polju je. - Gdje u polju? - Ne znam. Dođite kasnije popodne. Bit će ovdje oko pet. - Jeste li vi supruga don Eliasa? - Jesam - uzvrati ona i osmjehnu se. Htio sam je upitati o Sacateki ali se ona ispričala rekavši da baš ne govori dobro španjolski. Ušao sam u auto i otišao. Vratio sam se oko šest. Dovezao sam se do vrata i zazvao Sacatekino ime. Ovaj je put on izašao iz kuće. Uključio sam magnetofon koji je onako u smeđoj torbici sličio kameri što mi visi s ramena. Činilo se da me prepoznao. - O, to ste vi - reče smješkajući se. - Kako je Juan? - On je dobro, ali kako ste vi, don Eliase? Nije odgovorio. Doimao se nervoznim. Izvana je djelovao sabrano ali sam osjećao da je zbunjen. - Je li vas Juan zbog nečega poslao ovamo? - Ne. Došao sam po vlastitoj volji. - Zbog čega, pobogu? Njegovo je pitanje otkrivalo sasvim iskreno iznenađenje. - I Mio sam malo porazgovarali s vama - rekoh, nadajući hv da zvučim posve nemarno. - Don Juan mije pričao čudesne siva i i o vama, tako da sam postao radoznao pa bih vam želio po.sinvili neka pitanja. Sacateca je stajao preda mnom. Tijelo mu je bilo vitko i žilavo. Na sebi je imao hlače kaki boje i košulju. Oči su mu bile poluzatvorene, činilo se daje pospan ili možda pijan. Usta su inu bila malo otvorena a donja je usna visjela. Primijetio sam da vilo duboko diše, gotovo kao da hrče. Pade mi na um daje Sacalcca jamačno mrtav pijan. Ipak taj je zaključak bio prilično besmislen jer je samo čas prije, izašavši iz kuće, bio vrlo žustar i svjestan mog prisustva. - 0 čemu želite razgovarati? - naposljetku reče. Glas mu je bio umoran, riječi kao da su se vukle jedna za drugom. Osjetih se vrlo neugodno. Kao daje njegov umor bio zarazan pa povlačio i mene. - Ni o čem osobitom - odgovorio sam. - Došao sam tek prijalcljski pročavrljati s vama. Svojevremeno ste me bili pozvali. - Jesam, ali sad to nije isto.
- Zašto nije isto? - Zar ne razgovarate s don Juanom? - Razgovaram. - Što biste onda htjeli od mene? - Mislio sam da bih vas možda mogao pitati neke stvari. - Pitajte Juana. Nije li on taj koji vas podučava? - Tako je, ali htio bih upitati vas o onome što me on podučava i saznati vaše mišljenje. Na taj bih način mogao zaključiti što da radim. - Zašto vam je to potrebno? Zar nemate povjerenja u Juana? - Imam. - Zašto onda ne pitate njega da vam objasni to što vas /.anima? Pitam ga. I on mi objašnjava. No kad biste mi i vi mogli ici'i nešto o onome čemu me don Juan podučava možda bih io bolje razumio. 20 21 - Juan vam može sve reći. On je to u stanju učinili sam. Zar ne shvaćate? - Shvaćam, ali želim razgovarati s ljudima poput vas, don Eliase. - Čovjek od znanja ne susreće se baš svaki dan. - Juan je čovjek od znanja. - To znam. - Zašto onda razgovarate sa mnom? - Rekoh da sam se došao sprijateljiti. - Ne, niste. Ovaj put postoji nešto drugo u vama. Htjedoh mu objasniti svoju namjeru no uspijevao sam samo nepovezano mucati. Sacateca nije rekao ništa. Činilo se da me pažljivo sluša. Oči su mu bile poluzatvorene no osjećao sam da me motri. Gotovo neprimjetno je kimnuo. Tada je rastvorio kapke i vidjeh mu oči. Činilo se da gleda mimo mene. Lagano je topnuo vrhom desnog stopala o tlo, odmah iza lijeve pete. Noge su mu bile malo povijene a ruke mlohavo spuštene sa strane. Tada je podigao desnu ruku, šaka je bila rastvorena a dlan okrenut prema tlu, prsti su mu bili ispruženi i pokazivali prema meni. Pustio je da mu ruka zatitra nekoliko puta prije no što ju je prinio do razine mog lica. Na tren ju je zadržao u tom položaju a onda mi uputio nekoliko riječi. Glas mu je bio vrlo jasan, no riječi kao da su se vukle. Tren kasnije spustio je ruku sa strane i ostao nepomičan, zauzevši čudan položaj. Stajao je naslonjen na jagodicu palca lijeve noge. Desno mu je stopalo bilo prekriženo preko pete lijevog i njime je blago, ritmički toptao po tlu. Oćutjeh neku neobjašnjivu tjeskobu, neki oblik uznemirenosti. Misli kao da su mi bile raštrkane. Mislio sam nepovezane besmislene misli koje nisu imale ništa s onim što se zbivalo. Primijetio sam vlastitu nelagodu i pokušao usmjeriti misli natrag na ono što se odvijalo ali nije mi to polazilo za rukom usprkos velikom naporu. Kao da me neka sila sprječavala da se koncentriram i suvislo mislim. Sacateca nije izustio ni riječi a ja nisam znao što još reći ili učiniti. Posve automatski, okrenuli se i odoli. Kasnije sam imao potrebu ispričati don Juanu o svom susretu sa Sacatekom. On je urlao od smijeha. - Što se to tamo zapravo dogodilo? - upitao sam. - Sacateca je plesao! - reče don Juan. - Vidio te i onda zaplesao.
- Što mi je učinio? Osjećao sam hladnoću i vrtoglavicu. - Očito mu se nisi svidio pa te zaustavio dobacivši ti riječ. - Kako je to uspio? - uzviknuh s nevjericom. - Vrlo jednostavno, zaustavio te svojom voljom. - Što si rekao? - Zaustavio te svojom voljom! To mi objašnjenje nije bilo dovoljno. Meni su njegove tvrdnje zvučale kao naklapanje. Htjedoh da mi kaže nešto vi.še, ali on mi nije mogao objasniti taj događaj tako da budem zadovoljan. Očito je da se taj događaj kao i bilo koji drugi unutar ovog •.u.mog sustava razumnog tumačenja mogao objasniti ili i;r/.umjeti samo u sklopu jedinica značenja sukladnih tom sustavu. Stoga je ovaj rad izvještaj i kao takvog ga treba čitati. Sustav o kojem izvještavam bio mije neshvatljiv pa bi pokušaj da se učini nešto više od pukog izvještavanja bio drsko obmanjivanje. U tom sam smislu primijenio fenomenološku metodu, nastojeći obraditi vračanje samo kao fenomen koji mi je prikazan. Ja, kao opažač zabilježio sam ono što sam opažao, a n trenutku bilježenja nastojao sam isključiti prosudbu. 22 23 Prvi dio Pripreme za »viđenje« '/. travnja 1968. I )oii Juan me letimično pogledao ne doimajući se nimalo začuđenim što me vidi iako je prošlo više od dvije godine od mojeg posljednjeg posjeta. Položio mije ruku na rame i blago se osmjeli mio rekavši da izgledam drugačije, da se debljam i postajem mekši. Donio sam mu primjerak svoje knjige. Bez ikakva sam ga uvoda izvadio iz torbe i pružio mu ga. - Ovo je knjiga o tebi, don Juane - rekoh. Uzeo ju je i hitro prešao palcem hrptom stranica kao da su snop karata. Svidjela mu se zelena boja omota i debljina knji}',e. Dlanovima je opipao korice, okrenuo je nekoliko puta i polom mi je vratio. Preplavio me silan ponos. - Volio bih da je zadržiš - rekoh. Zavrtio je glavom tiho se nasmijavši. .....Radije ne bih - reče, a zatim doda široko se osmjehnuvši •¦¦¦ Znaš što mi u Meksiku činimo s papirom. Nasmijao sam se. Uživao sam u njegovoj blagoj ironiji. Sjedili smo na klupi u parku malog grada u planinskom dijelu srednjeg Meksika. Nisam imao načina da mu javim o svojoj namjeri da ga posjetim ali bijah siguran da ću ga naći i doista jesam. Bio sam tek kratko u gradu kad se don Juan spustio s planina te ga nađoh na tržnici kod štanda jednog od njegovih prijatelja. Don Juan mi tek kao uzgred napomenu kako sam stigao Inis1 na vrijeme da ga odvezem natrag u Sonoru pa smo sjeli 27
u park da pričekamo njegovog prijatelja, Ma/.atec Indijanca s kojim je živio. Čekali smo oko tri sata. Razgovarali smo o raznim nevažnim stvarima a pred kraj dana, malo prije nego što je njegov prijatelj stigao, ispričah mu što sam doživio prije nekoliko dana. Dok sam putovao njemu u posjet auto mi se pokvario u predgrađu jednog grada te sam tamo morao provesti tri dana čekajući da ga poprave. Preko puta mehaničarske radionice nalazio se motel ali predgrađa na mene uvijek djeluju deprimirajuće pa sam se smjestio u modernom osmokatnom hotelu u središtu grada. Hotelski paž mi reče da hotel ima restoran a kad sam sišao da nešto pojedem otkrih da su neki od stolova postavljeni vani, na pločniku. Djelovali su vrlo zgodno, onako na uglu ulice pod niskim ciglenim lukovima modernih linija. Vani je bilo svježe a bilo je i praznih stolova pa ipak sam se radije smjestio u zagušljivom unutrašnjem dijelu. Čim sam ušao bijah naime zamijetio grupicu dječakačistača cipela kako sjede na rubu pločnika ispred restorana pa sam bio uvjeren kako mi neće dati mira budem li se smjestio vani. Sa svog sam mjesta kroz prozor vidio tu grupicu dječaka. Za jedan od stolova sjedoše neki mladići na što se dječaci sjatiše oko njih nudeći da će im izlaštiti cipele. Mladići su to odbili ali na moje iznenađenje dječaci nisu navaljivali već su sjeli natrag na rub pločnika. Nakon stanovitog vremena tri muškarca u odjelima poslovnih ljudi ustadoše i odoše na što su dječaci potrčali do njihovog stola i počeli jesti ostatke hrane; za tili čas tanjuri su bili posve čisti. Isto se zbilo i s ostacima hrane na svim ostalim stolovima. Primijetih da su djeca pritom vrlo uredna; ako bi prolili vodu pobrisali bi je svojim krpama za laštenje. Također sam zamijetio temeljitost kojom su brstili sve što je preostalo. Pojeli su čak i kockice leda zaostale u čašama vode i kriške limuna iz čaja, zajedno s korom. Nisu ništa rasipali. Za svog boravka u hotelu otkrio sam da između djece i upravitelja restorana postoji nekakav dogovor, dječacima je bilo dopušteno sjedili pred hotelom kako bi /a rad ili nešto novca od gostiju a smjeli su i pojesti ostatke hrane pod uvjetom da nikoga ne u/.nemiravaju i da ništa ne unište. Bilo ih je jedanaest, između pet i dvanaest godina, najstarijeg su međulim držali podalje od sebe. Smišljeno su ga bojkotirali, bockajući ga rugalicom o tome kako već ima spolne dlačice i kako ji« prestar da bude s njima. Pošto sam ih tri dana gledao kako se poput lešinara bacaju na najbjednije ostatke hrane postadoh uistinu malodušan te siun otišao iz grada s mišlju da nema nade za tu djecu čiji je Nvijet već zadan svakodnevnom borbom za mrvice. - Žališ ih? - uskliknu don Juan upitno. - Dakako - uzvratih. Zašto? Zato što mi je stalo do toga kako je drugim ljudima. To .su tek djeca a svijet im je već ružan i traljav. Čekaj! Čekaj! Kako možeš reći daje njihov svijet ružan 1 traljav? - ponovi don Juan moje riječi. - Misliš da ti bolje živiš, ha? tl/.vratih da je tako, na što me on upita zašto a ja mu rekoh kako je u usporedbi sa svijetom one djece moj neizmjerno ra/.nolikiji i bogatiji iskustvima te mogućnostima za osobno /.mlnvoljstvo i razvoj. Don Juanov smijeh bijaše topao i iskren. \ {vh' kako ne razmišljam o onom što govorim i kako ja ne mojjii ništa znati o bogatstvu i mugućnostima u svijetu one djece. Pomislih kako je don Juan tvrdoglav. Bio sam uvjeren kako je zauzeo suprotno gledište samo da bi me naljutio. Uistinu sam vjerovao da ta djeca nemaju nikakvih
izgleda za intelektualni rast. Još neko vrijeme sam mu dokazivao da sam u pravu kad nir don Juan odjednom upita: Nisi li mi jednom rekao da je po tvom mišljenju čovjekovu najveće dostignuće postati čovjekom od znanja? Bijah to doista rekao pa sam i sada ponovio da je po mome mišljenju poslati čovjekom od znanja jedno od najvećih inIt'leklualnih postignuća. - Misliš li da bi ti tvoj bogati svijet ikada pomogao da postaneš čovjek od znanja ? - upita me don Juan s blagim sarkazmom. Nisam odgovorio pa on postavi pitanje na drugi način kao što to ja uvijek činim kad mislim da me ne razumije. - Drugim riječima - reče, široko se osmjehujući, očito svjestan da sam prepoznao njegovu malu igru - mogu li ti tvoja sloboda i mogućnosti pomoći da postaneš čovjek od znanja? - Ne! - rekoh, naglasivši to. - Kako onda možeš žaliti onu djecu? - zapitao me ozbiljno. - Svatko od njih može postati čovjekom od znanja. Svi ljudi od znanja koje ja poznajem bili su poput te djece koju si vidio kako jedu ostatke i ližu stolove. Don Juanova tvrdnja izazva u meni osjećaj nelagode. Nije mi bilo žao te zapostavljene djece zato što nisu imala dovoljno za jesti već zato što ih je prema mojim mjerilima njihov svijet već bio osudio na intelektualnu skučenost. A eto, prema don Juanovim mjerilima, svatko je od njih mogao dostići ono što sam držao vrhuncem ljudskog intelektualnog postignuća, cilj postajanja čovjekom od znanja. Bilo je besmisleno žaliti ih. Don Juan me lijepo satjerao u kut. - Možda imaš pravo - rekoh. - Ali kako se oduprijeti želji, iskrenoj želji, da pomogneš drugim ljudima? - Kako misliš da im možeš pomoći? - Olakšavajući im teret. Najmanje što čovjek može učiniti za druge jest pokušati ih promijeniti. Upravo ti to činiš. Nije li tako? - Ne. Ne znam što bih promijenio i zašto bih išta mijenjao kod drugih. - Što je sa mnom, don Juane? Nisi li me podučavao zato da bih se mogao promijeniti? - Ne. Ja te ne pokušavam promijeniti. Možda se dogodi da jednoga dana postaneš čovjekom od znanja - to je nemoguće predvidjeti - ali to te neće promijeniti. Jednog ćeš dana možda biti u stanju vidjeti ljude na drugi način i tada ćeš shvatiti dn nema načina da se kod njih išta mijenja. - Kakav je to drugi način viđenja ljudi, don Juane? - ljudi izgledaju drugačije kad vidiš. Mali dim će ti pomoći da vidiš ljude kao svijetleća vlakna. - Svijetleća vlakna? - Da. Vlakna nalik bijelim paukovim mrežama. Tanahne niti koje kolaju od glave prema pupku. Tako čovjek izgleda poput jajeta kolajućih vlakana. A ruke i noge su mu kao blještave čekinje što pršte van u svim smjerovima. - Zar tako svi izgledaju? - Svi. Osim toga svaki je čovjek povezan sa svim ostalim, ne rukama već skupinom dugih vlakana koja izbijaju iz središta njegova abdomena. Ta vlakna povezuju čovjeka s okolinom, održavaju njegovu ravnotežu, daju mu stabilnost. Zato je, kao što ćeš možda vidjeti jednoga dana, čovjek svijetleće jaje bez obzira na to je li prosjak ili kralj i nema načina da se išla promijeni, ili bolje rečeno, što bi se moglo promijeniti na Ioni svijetlećem jajetu? Što?
Moj posjet don Juanu bio je početak novog kruga. Nije mi bilo teško ponovno se vratiti u staru kolotečinu uživanja u njegovom smislu za dramu, njegovom humoru i njegovom strpljenju sa mnom. Osjetio sam kako ga moram češće posjećivati. Ne viđati don Juana bio je uistinu velik gubitak za mene, a osim toga zanimalo me nešto osobito što sam želio raspraviti s njim. Pošto sam bio napisao knjigu o njegovom učenju stao sam pregledavati bilješke koje nisam upotrijebio. Odbacio sam mnoge podatke jer sam želio staviti naglasak na stanja neobične stvarnosti. Radeći na svojim starim bilješkama došao sam do zaključka da vješt vrač može kod svog naučnika potaknuti posve izuzetan opseg opažanja jednostavno »manipulirajući nekim znakovima unutar društvene skupine«. Cijeli moj zaključak o prirodi tih manipulativnih postupaka počivao je na pretpostavci da je potreban vođa kako bi potaknuo neophodan opseg opažanja. Kao specifičan ogledni slučaj uzeo sam pejotl susrete vračeva. Držao sam da na tim susretima vračevi dolaze do zajedničkog zaključka o prirodi stvarnosti bez vidne razmjene riječi ili znakova, pa je moje mišljenje bilo da se sudionici služe vrlo suptilnim kodom kako bi došli do tog zaključka. Razvio sam složen sustav da bih objasnio taj kod i postupke pa sam ponovno posjetio don Juana kako bih zatražio njegovo mišljenje i savjet u pogledu mog rada. 21. snihnj.i 1968. Tijekom moga puta do don Juana nije se zbilo ništa neobično. Temperatura u pustinji bila je preko 38°C te nije bilo nimalo ugodno. Vrućina je popustila kasno popodne i kad sam stigao do njegove kuće, rano navečer, pirkao je svjež povjetarac. Nisam bio jako umoran pa smo sjeli u njegovu sobu i razgovarali. Osjećao sam se ugodno i opušteno i razgovarali smo satima. Nije to bio razgovor koji sam želio zabilježiti, nisam pokušavao otkriti neki veliki smisao niti donijeti važne zaključke, razgovarali smo o vremenu, usjevima, njegovom unuku, Yaqui Indijancima, meksičkoj vladi. Rekoh don Juanu koliko uživam u osobitom osjećanju što ga stvara razgovor u tami. Uzvratio je kako je to što sam rekao posve u skladu s mojom pričljivom prirodom, volim čavrljati u mraku jer je to jedino što se može činiti u to doba ako čovjek sjedi. Usprotivih se rekavši cla je ono u čemu uživam više od samog govora. Kazah da mi godi umirujuća toplina tame oko nas. Upitao me što kod kuće radim kad padne mrak. Uzvratih da uvijek uključim svjetla ili izađem na osvijetljene ulice dok ne dođe vrijeme za spavanje. - Tako! - kaza s nevjericom. - Mislio sam da si naučio koristiti tamu. - Za što se može koristiti? - upitah. Reče da je tama - pritom ju je nazvao »tamom dana« najbolje vrijeme za »vidjeti«. Naglasio je riječ »vidjeti« osebujnom modulacijom glasa. Htjedoh znati što time želi reći ali on uzvrati kako je prekasno da bismo se sada upuštali u to. 22. svibnja 1968. Čim sam se slijedećeg jutra probudio rekoh don Juanu bez ikakva uvoda da sam smislio sustav kojim je moguće objasnili šio se zbiva na mitoteu, pejotl susretu. Uzeh svoje zabilješke i pročitah mu što sam napisao. Strpljivo je slušao dok sam se trudio razjasniti svoju umotvorinu. :\2 33
Rekoh kako vjerujem da je potreban neki tajni vođa koji sudionicima daje naputke tako da mogu doći do bilo kojeg prikladnog zajedničkog zaključka. Naglasio sam da ljudi dolaze na mitote potražiti prisutnost Mescalita koji će ih poučiti kako ispravno živjeti. Ti ljudi među sobom ne razmijene ni jednu riječ ili pokret a ipak se slažu u pogledu prisutnosti Mescalita i određene poduke koju im je dao. To je barem bilo ono što su navodno činili na mitoteima kojima sam ja prisustvovao: slagali su se da im se Mescalito osobno ukazao i dao im poduku. Moje dotadašnje iskustvo mi je ukazivalo na to da su oblik Mescalitova individualnog posjeta i poduka koja potom slijedi zapanjujuće ujednačeni kod svih, mada se sadržaj razlikovao od osobe do osobe. Nisam mogao objasniti tu ujednačenost osim kao rezultat suptilnog i složenog sustava davanja znakova. Trebalo mi je gotovo dva sata da pročitam i objasnim don Juanu konstrukciju koju sam izgradio. Završih to izlaganje moleći ga da mi vlastitim riječima objasni točan postupak kojim dolaze do istog zaključka. Kad sam završio, namrštio se. Pomislih kako mu se moje objašnjenje zacijelo učinilo izazovnim; činilo se da duboko razmišlja. Pustivši ga tako neko vrijeme naposljetku upitah što misli o mojem objašnjenju. Na to se pitanje njegov namrgođen izraz iznenada prometnu u osmijeh, a zatim prasnu u smijeh. I ja sam se pokušao nasmijati pa nervozno upitah što je to tako smiješno. - Ti si lud! - uskliknuo je. - Tko bi se bavio davanjem nekakvih tajnih znakova u tako značajnom trenutku kao što je mitote? Zar misliš da se čovjek može zafrkavati s Mescalitom? Na tren pomislih da izbjegava odgovor, nisam ga to pitao. - Zašto bi itko davao znakove? - tvrdoglavo je ponovio don Juan. - Bio si na mitoteima. Trebao bi znati da ti tamo nitko ne govori kako se imaš osjećati ili što ti je činiti; nitko osim samog Mescalita. Uporno sam ponovio da je takvo objašnjenje nemoguće i opet ga zamolio da mi kaže kako dolaze do zajedničkog zaključka. - /nam zašto si došao - kaza don Juan tajanstvenim tonom. Ne mogu ti pomoći jer nema nikakvog sustava davanja znakova, - Ali kako se svi ti ljudi mogu složiti u pogledu Mescalilove prisutnosti? - Slažu se zato što vide - reče don Juan dramatično, a polom nemarno primetnu: - Zašto ne bi prisustvovao još jednom mitoteu pa sam vidio? Osjetih daje to stupica. Nisam ništa rekao već samo odložio bilješke. Nije navaljivao. Nešto kasnije zamolio me da ga odvezem do kuće jednog njegovog prijatelja. Tamo smo proveli gotovo cijeli dan. Tijekom razgovora njegov prijatelj John me zapita stoje s mojim '.vojeđobnim zanimanjem za pejotl. John je dobavio dugmiće pejotla za moje prvo iskustvo prije gotovo osam godina. Nisam znao što da mu odgovorim. Don Juan mi priteknu u pomoć i kaza kako dobro napredujem. Na povratku don Juanovoj kući osjetih se dužnim prokomentirati Johnovo pitanje te rekoh, između ostalog, da nemam namjeru više učiti o pejotlu zato što to zahtijeva hrabrost kakvu ja nemam te da sam najozbiljnije mislio kad sam rekao da prekidam s tim. Don Juan se osmjehnu i ne reče ništa. Ja sam pak nastavio pričati dok nismo stigli do njegove kuće. Sjedosmo na čistinu pred vratima. Bio je topao, vedar dan ali je popodne stao pirkati povjetarac tako daje bilo ugodno.
- Zašto se tako žestoko braniš od toga? - iznenada reče don Juan. - Koliko već godina ponavljaš da više ne želiš učiti? - Tri. - Zašto to govoriš s takvom žestinom? - Imam osjećaj da te izdajem, don Juane. Vjerojatno zato to stalno ponavljam. - Ne tzdaješ me. - Iznevjerio sam te. Pobjegao sam. Osjećam se poraženim. 34 - Činiš ono što možeš. Osim toga, još nisi poražen. Ono što te moram naučiti vrlo je teško. Meni je, na primjer, bilo možda čak i teže nego tebi. - Ali ti si ostao pri tome, don Juane. Moj je slučaj drugačiji. Ja sam odustao i došao sam te vidjeti ne zato što želim učiti već samo zato što želim razjasniti nejasnoću u svom radu. Don Juan me na čas pogleda a potom odvrati pogled. - Trebao bi dopustiti da te ponovno vodi dim - kaza odlučno. - Ne, don Juane, ne mogu više upotrebljavati tvoj dim. Mislim da sam se iscrpio. - Ta nisi čak ni počeo. - Previše me strah. - Dobro, bojiš se. To nije ništa novo. Ne misli na strah. Misli na čuda viđenja. - Iskreno bih želio da mogu misliti na ta čuda, ali ne mogu. Kad pomislim na tvoj dim imam osjećaj kao da uranjam u neki mrak. Kao da na svijetu više nema ljudi i nemam se kome obratiti. Tvoj mi je dim pokazao krajnju usamljenost, don Juane. - To nije točno. Uzmi mene, na primjer. Dim je moj saveznik i ja ne osjećam takvu usamljenost. - Ti si drugačiji, ti si savladao svoj strah. Don Juan me blago potapša po ramenu. - Nije tebe strah - tiho reče. U glasu mu je bilo neke čudne optužbe. - Zar lažem da se bojim, don Juane? - Ne brinu me laži - uzvrati oštro. - Nešto drugo me brine. Razlog što ti odbijaš učiti nije strah. To je nešto drugo. Gorljivo navalih na njega da mi kaže stoje to onda. Kumio sam ga ali on ne reče ništa, samo je vrtio glavom kao da ne vjeruje da ja to ne znam. Rekoh da me možda inercija priječi da učim. Zanimalo ga je što znači riječ »inercija«. Pročitao sam mu iz svog rječnika: •\Skloiios! materije da ostane u stanju mirovanja ako miruje* ili, ;iko se kicrc, da nastavi kretanje u istom smjeru ukoliko na nju ne djeluje neka vanjska sila.« •Ukoliko na nju ne djeluje neka vanjska sila« - ponovio ji\ To je najbolja riječ koju si do sada našao. Već sam ti rekao, samo bi se luđak po svojoj vlastitoj volji upustio u to da postane čovjek od znanja. Pametnog čovjeka treba namamiti na lakav pothvat. - Uvjeren sam da bi se mnogi rado upustili u to - rekoh. - Da, ali takve ne računam. Kod takvih je obično nešto napuklo. Oni su poput tikvi koje izvana izgledaju dobro ali t'iin ih malo opteretiš, onog časa kad ih napuniš vodom, procure. - Već sam te jednom morao varkom namamiti na učenje, išlo je tako moj dobročinitelj namamio mene. Inače ne bi naučio sve ono što jesi. Možda je došao čas za novu varku.
Varka o kojoj je govorio bila je jedan od presudnih trenui.ika mog naukovanja. Zbilo se to prije mnogo godina no u mom sjećanju bijaše živo kao da se netom dogodilo. Vrlo lukavim trikom don Juan me jednom natjerao na izravno, užasavajiic'e suočenje sa ženom koju su držali vračarom. Taj sukob je koti nje izazvao duboko neprijateljstvo prema meni. Don Juan je iskoristio moj strah od te žene kao motivaciju da nastavim s naukom tvrdeći kako moram naučiti više o vračanju da bih se umio zaštititi od njenih čarobnjačkih napada. Prijevara je bila tako uvjerljiva da sam doista povjerovao kako mi nema drugog izlaza doli naučiti što je više moguće ukoliko želim ostati živ. - Kaniš li me ponovno plašiti onom ženom naprosto se više neću vratiti - rekoh. Vedro se nasmijao. ~ Ne brini - reče umirujuće. - Trikovi sa strahom više nisu za tebe. Više se ne bojiš. No kad bi bilo potrebno, trikovi djeluju bez obzira na to gdje si, za to ne moraš biti u blizini. Savio je ruke pod glavu i legao spavati. Ja sam radio na svojini bilješkama dok se nije probudio, nekoliko sati kasnije, kad se već gotovo smračilo. Primijetivši da pišem uspravio se a sjedeći položaj i smiješeći se upitao jesam li uspio pisanjem riješiti svoj problem. u m/.govoru s njim. Prije no što podoh on mi dade vreću s biljkama i ni/, upula kako da jednu od njih posadim. Zaustavio sam se na putu za grad Aguas Calientes. Provjerio sam da u blizini nema ljudi. Više od deset minuta promatrao sam cestu i okoliš. U blizini nije bilo kuća, ni stoke koja bi pasla uz cestu. Zaustavio sam se na vrhu brdašca otkud sam mo^ao vidjeti cestu iza i pred sobom. Bila je prazna u oba smjera, .sve dokle mije oko dopiralo. Počekah nekoliko časaka da se orijentiram i prisjetim Vicenteovih uputa. Uzeh jednu biljku, uđoh u polje kaktusa s istočne strane ceste i posadih je onako kako me Vicente bio uputio. Imao sam bocu mineralne vode kojom htjedoh zaliti biljku. Pokušah je otvoriti udarivši poklopac malom željeznom šipkom koju sam upotrijebio za kopanje, ali je boca eksplodirala i jedna mi krhotina stakla i okrznula gornju usnici tako daje počela krvariti. Pođoh do auta da uzmem drugu bocu mineralne vode. Dok sam je vadio iz prtljažnika, pored mene se zaustavio rovjek u volksvvagen karavanu i upitao me trebam li pomoć. Kekoh da je sve u redu i on ode. Vratio sam se zaliti biljku i milim krenuh natrag prema svom autu. Kad sam bio udaljen kojih tridesetak metara začuh glasove. Požurio sam niz brijeg prema autoputu i kod auta zatekao tri Meksikanca, dva muškarca i ženu. Jedan je muškarac sjedio na prednjem braniku. 1111,10 je tridesetak godina, bio srednje visine, crne kovrčave ko.se. Nosio je zavežljaj na leđima i imao na sebi stare hlače i Iznošenu roskastu košulju. Cipele su mu bile odvezane, možda prevelike za njegovu nogu, doimale su se razgaženo i neu Idobno. Silno se znojio. Drugi je čovjek stajao malo podalje od auta. Bio je sitnih Ikosliju i niži od onog prvog, a kosa mu bijaše ravna i začešljana unazad. Nosio je manji zavežljaj i bio stariji, po svoj prilici dobrano zamakao u četrdesete. Njegova je odjeća bila u Itioljein slanju. Imao je tamnoplavu jaknu, svijetloplave hlače Ij crne apele. Nije se uopće znojio i doimao se u/držano, ne
|?,flilileresirano. Žen;i je također djelovala kao da ima četrdesetak godina, ila je debela, vilo tanine puti. Na sebi je imala crne hlače, 23. svibnja 1968. Razgovarali smo o Oaxaki. Ispričah don Juanu kako sam jednom došao u taj grad na sajmeni dan kad mnoštvo Indijanaca iz cijelog kraja nagrne u nj da proda hranu i svakojake drangulije. Spomenuh da me osobito zainteresirao neki čovjek koji je prodavao ljekovito bilje. Imao je drveni kovčeg u kojem je držao brojne ćupiće sa suhim, isjeckanim biljem i stajao nasred ulice držeći jedan ćup, izvikujući vrlo osebujnu pjesmicu. - Evo, evo - vikao je - za buhe, muhe, komarce i uši. - Za svinje, konje, koze i krave. - Evo lijeka za sve ljudske boljke. - Za mumps, ospice, reumu i kostobolju. - Evo lijeka za srce, jetru, želudac i slabine. - Dođite, dame i gospodo. - Evo, evo, za buhe, muhe, komarce i uši. Dugo sam ga slušao. Napjev se sastojao od nabrajanja duge liste bolesti za koje je tvrdio da ima lijek a ritam je postizao tako što bi zastao nakon svake četvrte. Don Juan reče da je i on u mladosti prodavao bilje na tržnici u Oaxaki. Kaza da se još uvijek sjeća što je izvikivao te mi to ponovi. Reče da su on i njegov prijatelj Vicente pravili razne mješavine. - Bile su vrlo dobre - dodao je. - Moj prijatelj Vicente pravio je izvrstan ekstrakt od biljaka. Rekoh mu da sam na jednom od svojih putovanja u Meksiko susreo njegovog prijatelja Vicentea. Don Juan se doimao začuđenim i htio čuti više o tome. Vozio sam kroz Durango i sjetio se da mi je don Juan svojevremeno rekao da bili trebao posjetiti njegovog prijatelja koji lamo živi. Potražio sam ga i našao te neko vrijeme proveo 39 bijeli džemper i crne, špičaste cipele. Nije imala nikakvog zavežljaja već je držala tranzistor. Činila se vrlo umornom i lice joj je bilo osuto graškama znoja. Kad sam im prišao, mlađi muškarac i žena mi se obratiše. Htjeli su da ih povezem. Uzvratih kako nemam mjesta u autu. Pokazao sam zatrpano stražnje sjedalo na kojem uistinu nije bilo mjesta. Muškarac predloži da vozim sporo pa bi oni mogli sjesti na stražnji branik ili leći preko prednjeg odbojnika. Uzvratih da tako što ne dolazi u obzir. Ipak, u njihovoj je molbi bilo toliko usrdnosti da osjetih tugu i nelagodu. Dadoh im novca za autobus. Mlađi čovjek uze novčanice i zahvali mi ali mi stariji prezirno okrenu leđa. - Želim prijevoz - reče - a ne novac. Potom se okrenu meni. - Ne biste li nam mogli dati nešto hrane i vode? - upita. Zaista im nisam imao što dati. Neko su vrijeme stajali gledajući me a onda se počeli udaljavati. Uđoh u auto i pokušah uključiti motor. Bilo je jako vruće i činilo se da je zakuhao. Kad je čuo štektanje anlasera mlađi se čovjek zaustavi i vrati do auta,
spreman pogurati ga. Osjetih užasan strah. Očajnički sam dahtao. Motor je naposljetku upalio i ja odjurih s tog mjesta. Pošto sam ovo ispričao don Juan je ostao dugo zamišljen. - Zašto mi to nisi prije rekao? - kaza, ne pogledavši me. Nisam znao što da odgovorim. Slegoh ramenima i rekoh kako to nisam smatrao važnim. - Vraški je važno! - uzviknu. - Vicente je vrhunski vrač. Dao ti je da nešto posadiš zato što je imao razloga za to, a ako si susreo tri osobe koje kao da su iskrsle niotkud odmah pošto si to zasadio, onda je i za to postojao razlog; ali samo budala poput tebe može zanemariti takav događaj i smatrati ga nevažnim. Htio je znati što se točno zbilo kad sam posjetio don Vicentea. Ilokoli d;i sam vo/.io gradom i prošao pokraj tržnice kad mi pade i).i nm da posjetim don Vicenlea. Ušao sam u tržnicu i pošao do mjesta gdje se prodaje ljekovito bilje. Našao sam Iri Štanda ali su /.a njima prodavale tri debele žene. Pođoh do krnja i i/.a ugla pronactoh još jedan štand. Tada ugledah mršavog, krhkog, sijedog čovjeka. Upravo je prodavao krletku nekoj ženi. Pričekao sam dok nije ostao sam i tada ga upitao zna li don Vicentea Medrana. Pogledao me ne odgovorivši. - Što će vam taj Vicente Medrano? - naposljetku upita. Rekoh da sam ga došao posjetiti i da mu nosim pozdrave od njegovog prijatelja te izrekoh don Juanovo ime. Starac me čnsak promotrio a zatim kaza da je on Vicente Medrano i da mi stoji na usluzi. Ponudi mi da sjednem. Činilo se da mu je drago što sam došao, daje opušten i iskreno prijateljski raspoložen. Ispričah mu o svom prijateljstvu s don Juanom. Osjetih da se između nas smjesta razvila spona naklonosti. Kaza da poznaje don Juana od svoje dvadesete godine. Za njega je Imao samo riječi pohvale. Pred kraj razgovora reče drhtavim Ionom: - Don Juan je pravi čovjek od znanja. Ja sam se samo nakratko susreo s moćima biljaka. Uvijek su me zanimala njihova ljekovita svojstva, čak sam skupljao botaničke knjige koje sam tek nedavno prodao. Nekoje vrijeme šutio i nekoliko puta protrljao bradu. Kao tln je tražio pravu riječ. Moglo bi se reći da sam ja samo čovjek lirskog znanja ka/.a. Nisam poput don Juana, mog indijanskog brata. Don Vicente je opet načas zamuknuo. Oči su mu djelovale staklasto i piljile u pod s moje lijeve strane. Potom se okrenuo k meni i izrekao gotovo šapatom: ¦ Oh, kako visoko leti moj indijanski brat! Don Vicente je ustao. Činilo se daje našem razgovoru došao kraj. Da je netko drugi izrekao ono o indijanskom bratu shvatio bili to kao otrcanu frazu. Međutim ton don Vicenlea bijaše i.iko iskren a njegove oči tako blistave da me zanio slikom svog indijanskog brata koji leti visoko. Vjerovao sam da zaista misli to što je rekao. - Lirsko znanje, kako da ne! - uskliknu don Juan pošto sam ispričao cijelu priču. - Vicente je brujo. Zašto si ga pošao posjetiti? Podsjetili ga da mi je on sam rekao neka posjetim don Vicentea. - Glupost! - uskliknu dramatično. - Rekao sam ti da bi jednoga dana, kad naučiš vidjeti, trebao posjetiti mog prijatelja Vicentea, eto to sam ti rekao. Očito me nisi slušao.
Uzvratih da ne vidim ništa loše u tome što sam upoznao don Vicentea, da me se ugodno dojmio svojim načinom i ljubaznošću. Don Juan zavrti glavom i napola šaljivim tonom izrazi čuđenje nad onim što je nazivao »mojom zapanjujućom srećom«. Reče daje moj posjet don Vicenteu bio kao da sam ušao u lavlji brlog naoružan samo grančicom. Djelovao je uznemireno iako ja nisam vidio razloga za takvu zabrinutost. Don Vicente bijaše krasan čovjek. Doimao se tako lomnim, njegov ga je čudan, dubok pogled činio gotovo eteričnim. Upitah don Juana kako tako divna osoba može biti opasna. - Stvarno si budala - reče i mrko me pogleda. - Neće ti on nauditi. Ali znanje je moć i kad čovjek jednom krene putem znanja više ne može jamčiti za ono što se može dogoditi onima koji dođu u dodir s njim. Trebao si ga posjetiti tek kad naučiš dovoljno da si se u stanju sam zaštititi, ne od njega već od moći koju je ujarmio a koja, kad smo već kod toga, nije ni njegova niti bilo koga drugog. Čuvši da si moj prijatelj Vicente je pretpostavio da se umiješ sam zaštititi pa ti je dao dar. Očito si mu se dopao i zacijelo ti je dao značajan dar koji si ti odbacio. Kakva šteta! 24. svibnja 1968. Gotovo cijeli dan sam salijetao don Juana da mi kaže nešto o don Vicenteovom daru. Na razne sam mu načine isticao da iikii.i uzeli u obzir m/liko između nas dvojice, ukoh dn ono jiio se lijenili čini siimo po sebi razumljivim za mene može bili po.sve neshvatljivo. Koliko ti je biljaka dao? - naposljetku upita. Uekoh četiri ali se zapravo nisam mogao sjetiti. 'Inda je don Juan tražio da mu potanko ispričam što se zbilo nakon što ¦iiim se oprostio s don Vicenteom i prije nego što sam stao uz cestu. Međutim ni toga se nisam mogao sjetiti. Broj biljaka je važan a isto tako i slijed događaja - reče. Kako ti mogu reći. što ti je podario ako se ti ne sjećaš ni što ne zbilo? Uzalud sam se trudio prizvati u sjećanje slijed događaja. Kad bi se sjetio svega što se dogodilo - reče - mogao bih li bnicni reći kako si odbacio taj dar. I »oimao se vrlo uznemirenim. Nestrpljivo me poticao da se sjelim ali u mom je sjećanju nastala gotovo potpuna praznina. U čemu misliš da sam pogriješio, don Juane? - rekoh, iek toliko da nastavim razgovor. U svemu. Ali u potpunosti sam slijedio don Vicenteove upute. I 'a što? Zar ne shvaćaš da je slijediti njegove upute bilo besmisleno? Zašto? Zato što su upute bile smišljene za nekog tko umije vidjeti a ne za idiota kojeg u životu spašava jedino puka sreća. Po&io si Vicenteu bez ikakvih priprema. Dopao si mu se i on ti jt» dao dar. A taj te dar mogao lako stajati života. - Ali zašto mi je dao nešto tako ozbiljno? Ako je vrač, trebao je znati da ništa ne znam. N(!, to nije mogao vidjeti. Djeluješ kao da znaš, ali zapravo ne znaš mnogo. Uekoh kako sam iskreno uvjeren da se nikad nisam krivo I u e< hi a vio, bar ne namjerno. Nisam mislio na to - kaza. - Da si se pravio važan Vicenle hi ie prozreo. Kod tebe se radi o nečem gorem od pravljenja 42 važnim. Kad te vidim činiš mi se kao netko tko mnogo zna, pa ipak svjestan sam da nije tako.
- Sto se čini da znam, don Juane? - Tajnu moći, dakako, znanje brujoa. Dakle, kad te Vicente vidio dao ti je dar a ti si se prema njemu ponio kao što se pas odnosi prema hrani kad mu je želudac pun. Pas se popisa na hranu kad više neće jesti tako da to ne bi pojeli drugi psi. To si ti učinio s darom. Tako nikad nećemo saznati što se uistinu zbilo. Mnogo si izgubio. Kakvo traćenje! Neko je vrijeme šutio a potom slegnu ramenima i osmjehnu se. - Sad je uzaludno žaliti - reče - iako se čovjek teško može suzdržati da ne žali. Darovi moći tako su rijetki u životu, meni nikad nitko nije tako nešto podario. Koliko znam, malo je onih kojima ikad budu ponuđeni. Potratiti nešto tako jedinstveno prava je šteta. - Shvaćam što hoćeš reći, don Juane - kazah. - Mogu li sad nešto učiniti da povratim taj dar? Nasmijao se i nekoliko puta ponovio - Da povratim dar. - To zvuči zgodno - reče. - Sviđa mi se. Ali nemoguće je išta učiniti da se povrati tvoj dar. Zašlo? Zvučalo bi ti besmisleno. Iskušaj me, don Juane. Možda mi neće biti besmisleno. No. Moraš to pokušali sam. Kad jednom naučiš, svaku Ćeš si var na svijetu moći vidjeti na drugačiji način. Znači da li, don Juane, više ne vidiš svijet na uobičajen način. - Vidim ga na oba načina. Kad želim gledati svijet vidim j'.a onakvim kakvim ga ti vidiš. Kada ga želim vidjeti gledani n na način na koji sam naučio i tada ga opažam drugačije. Djelaju li stvari isto svaki put kad ih vidiš? - Stvari se ne mijenjaju. Ti mijenjaš svoj način gledanja, lo je sve. - Hoću reći, ako na primjer vidiš isto drvo - ostaje li ono imo svaki put kad ga vidiš? - Ne. Mijenja se, pa ipak je isto. Ako se isto drvo mijenja svaki put kad ga vidiš, tvoje viđenje može biti puka iluzija. Nasmijao se i neko vrijeme nije odgovarao ali se činilo da i a/.iuišlja. Naposljetku kaza: Svaki put kad pogledaš u stvari, l ii li no vidiš. Samo ih gledaš, vjerojatno zato da bi provjerio d;i si1 nešto nalazi na svom mjestu. Budući da te ne zanima viđenje, stvari izgledaju uglavnom isto svaki put kad ih pogledaš. Međutim kad naučiš vidjeti, stvar nikad nije ista kad god je vidiš, a ipak jest. Rekoh ti na primjer daje čovjek poput jajelii. Svaki put kad vidim istog čovjeka vidim isto jaje a opet, ono IH|r islo. Ako ne možeš ništa prepoznati budući da ništa nije isto, kn|ii je onda prednost toga da čovjek nauči vidjeti? - Možeš razlučiti stvari. Možeš ih vidjeti onakve kakve uistinu jesu. - Zar ja ne vidim stvari onakve kakve uistinu jesu? - Ne. Tvoje su oči naučile samo gledati. Uzmi na primjer ono tri osobe koje si susreo, ona ni Meksikanca, l'oianko si ih opisao, čak si mi rekao kakvu su odjeću nosili. To mi je samo 25. svibnja 1968. Don Juan je danas proveo gotovo cijeli dan pokazujući mi kako napraviti jednostavne stupice za manje životinje. Gotovo cijelo jutro smo rezali i čistili grane. Glavom su mi se vrzmala mnoga pitanja. Pokušao sam razgovarati s njim dok smo radili ali on se našali da sam od nas dvojice jedino ja taj koji može
istovremeno micati rukama i ustima. Naposljetku smo sjeli da se odmorimo a ja jedva dočekah da mu postavim pitanje. - Kako je to vidjeti, don Juane? - Moraš naučiti vidjeti da bi to saznao. Ja ti ne mogu reći. .- Je li to neka tajna koju ne smijem znati? - Ne. Naprosto ti to ne mogu opisati. 45 dok.i/.ilo da ih uopće nisi vidio. Da si ih bio sposoban vidjeti smjesta bi uočio da to nisu bili ljudi. Nisu bili ljudi? Ta što su bili? Nisu bili ljudi, to je sve. - 'lb je nemoguće. Bill su baš poput tebe ili mene. - Ne, nisu. Siguran sam u to. Upitah ga jesu li bili duhovi, utvare ili duše mrtvih ljudi. Uzvrati kako on ne zna što su duhovi, utvare ili duše umrlih. Pročitah mu iz Webster rječnika definiciju riječi duh. »Navodni bestjelesni duh umrle osobe za koji se smatra da se živima ukazuje u obliku bijele, sjenaste pojave.« A potom definiciju utvare: »Nadnaravno biće, osobito ono koje se smatra ... duhom, ili boravi na određenom području imajući stanovita (dobra ili zla) svojstva.« Reče da su oni možda bili utvare premda definicija koju sam pročitao nije posve podesna da ih opiše. - Jesu li oni neka vrsta čuvara? - upitah. - Ne. Oni ništa ne čuvaju. - Jesu li motrioci? Bdiju li nad nama? - Oni su sile, ni dobre ni zle, naprosto sile koje brujo nauči ujarmiti. - Jesu li oni saveznici, don Juane? - Da, oni su saveznici čovjeka od znanja. Bilo je to prvi put u osam godina našeg druženja daje don Juan zamalo dao definiciju »saveznika«. Mnogo sam ga puta molio da to učini. Obično je odbacivao moje pitanje govoreći kako ja znam stoje to saveznik i kako je glupo objašnjavati mi nešto što već znam. Don Juanova neokolišna izjava o prirodi saveznika bila je novost i to me ponuka da pokušam saznati nešto više. - Rekao si mi da su saveznici u biljkama - rekoh - u tatuli i u gljivama. - To ti ja nisam rekao - kaza, posve siguran u ono što govori. - Ti uvijek naprečac donosiš vlastite zaključke. Alija sam to piibilježio, don Juane. - Možeš pribilježiti što god hoćeš ali nemoj mi govoriti da sam to ja rekao. Podsjetili ga da mi je u početku rekao da je saveznik njegovog dobročinitelja tatula**, a da je njegov saveznik mali dini te da mije to kasnije pojasnio kazavši da se saveznik nalazi u svakoj biljci. - Ne. To nije točno - reče, mršteći se. - Moj saveznik je mali dim ali to ne znači da je moj saveznik u mješavini za pušenje ili u gljivama ili u mojoj luli. Potrebno ih je sve stavii i zajedno da bi me doveli do mog saveznika, a ja tog saveznika iz svojih vlastitih razloga nazivam malim dimom. Don Juan kaza da su ono troje što sam ih vidio a koje je on nazvao »oni koji nisu ljudi« - los que no son gente - zapravo bili don Vicenteovi saveznici.
Podsjetih ga daje ustvrdio kako je razlika između saveznika i Mescalita u tome što se saveznika ne može vidjeti dok je Mescalita vrlo lako vidjeti. Potom se upustismo u dugu raspravu. Reče da je ustvrdio kako je saveznika nemoguće vidjeti zato što on može poprimiti bilo koji oblik. Kad sam ga podsjetio da je jednom isto tako kazao da Mescalito poprima bilo koji oblik, on prekinu razgovor govoreći da »viđenje« na koje on misli nije obično »gledanje u stvari« i da moja zbunjenost proizlazi iz toga što uporno želim 0 svemu razgovarati. Prošlo je nekoliko sati prije nego što se sam don Juan vra 1 io na temu saveznika. Osjećao sam da ga moja pitanja na neki , način nerviraju pa nisam više navaljivao. Upravo mi je pokazivao kako napraviti zamku za zeca, morao sam držati dug štap saviti ga što je više moguće tako da on može vezati uzicu za (krajeve. Štap je bio prilično tanak ali je ipak trebalo dosta snasge da se savije. Glava i ruke su mi drhtali od napora i bio sam |već gotovo posve iscrpljen kad je konačno zavezao uzicu. ** bol. meksička tatula, Datum inoxia, za razliku od naše tatule ili kuž^jaka, Datum stramonium (op. prev.). Sjedosmo i on otpoče razgovor. Reče mi kako vidi da ne mogu ništa razumjeti ukoliko o tome ne porazgovaram te da nema ništa protiv mojih pitanja pa će mi ispričati o saveznicima. - Saveznik nije u dimu - reče. - Dim te vodi tamo gdje je saveznik i kad postaneš jedno sa saveznikom više nikad ne moraš pušiti. Od tada možeš pozvati svog saveznika kad god to zaželiš i navesti ga da čini što god hoćeš. - Saveznici nisu ni dobri ni zli ali ih vračevi koriste u vlastite svrhe. Ja volim da mi saveznik bude mali dim jer on ne zahtijeva puno od mene. Stalan je i čestit. - Kako tebi saveznik izgleda, don Juane? Ono troje ljudi, na primjer, koji su meni djelovali poput običnih ljudi, kako bi tebi izgledali? - Izgledali bi poput običnih ljudi. - Kako ih onda možeš razlikovati od običnih ljudi? - Obični ljudi izgledaju poput svijetlećih jaja kad ih vidiš. Neljudi uvijek izgledaju kao ljudi. Na to sam mislio kad sam rekao da je saveznika nemoguće vidjeti. Saveznici poprimaju različite oblike. Oni izgledaju poput pasa, kojota, ptica, čak i onih gvala suhog korova koje vjetar kovitla, ili poput bilo čega drugog. Jedina je razlika u tome da i kad ih vidiš izgledaju upravo kao ono za što se predstavljaju. Sve ima sebi svojstveno postojanje kad vidiš. Baš kao što ljudi izgledaju poput jaja druge stvari izgledaju kao nešto drugo, ali saveznike je moguće vidjeti samo u onom obliku koji predstavljaju. Taj je oblik dovoljno dobar da zavara oči, to jest, naše oči. Psa je nemoguće prevariti, a i vranu. - Zašto bi nas željeli prevariti? - Ja mislim da smo mi klaunovi. Mi sami sebe zavaravamo. Saveznici naprosto poprime vanjski oblik bilo čega što se nađe u blizini a onda ih mi uzimamo za ono što nisu. Nisu oni krivi što smo mi naše oči obučili da samo gledaju u stvari. - Nije mi jasna njihova svrha, don Juane. Što saveznici nule na svijetu?
- loje kao da ine pitaš što mi ljudi radimo na svijetu. Zaista ne znam. Tu smo, to je sve. Saveznici su tu baš kao i mi, a možda su bili tu već prije nas. - Kako to misliš - prije nas, don Juane? - Mi ljudi nismo oduvijek ovdje. - Hoćeš reći, ovdje u ovoj zemlji ili ovdje, na ovom svijetu? Sada smo se upustili u još jednu dugu raspravu na tu teinu. Don Juan reče da za njega postoji samo svijet, mjesto na kojem stoji. Upitah ga kako zna da nismo oduvijek na svijetu. - Jednostavno - reče. - Mi ljudi znamo vrlo malo o svijetu. Kojot zna mnogo više od nas. Kojota je rijetko kad moguće prevariti samo izgledom stvari. - Kako ih onda uspijevamo uhvatiti i ubiti? - upitah. Ako ih je nemoguće prevariti izgledom stvari kako to da tako lako pogibaju? Don Juan je zurio u mene dok se ne osjetih nelagodno. - Mi možemo kojota uhvatiti u stupicu ili ga otrovati ili pucati u nj - reče. - U svakom slučaju kojot je laka lovina jer su njemu strane ljudske makinacije. Međutim, ako neki određeni kojot preživi, možeš biti siguran u to da ga više nećeš uhvatiti. Dobar lovac to zna i nikada dvaput ne postavlja stupicu na istom mjestu, jer ako jedan kojot pogine u njoj svaki drugi kojot može vidjeti njegovu smrt koja se zadržava na tom mjestu pa će izbjegavati stupicu ili čak cijelo područje na kojem se nalazi. Mi međutim nikad ne vidimo smrt koja se zadržava na mjestu gdje je umrlo neko drugo biće, mi možda pretpostavljamo njezinu prisutnost, ali je nikad ne vidimo. - Može li kojot vidjeti saveznika? - Dakako. / - Kako saveznik izgleda kojotu? - Morao bih biti kojot da bih to znao. Mogu ti, međutim, reći da vrani on izgleda poput šiljasta šešira. Okrugao i širok pri dnu a pri vrhu završava šiljkom. Neki su od njih sjajni, no većina je bez sjaja i doimaju se teškima. Nalikuju izvješenom komadu tkanine. Njihovi oblici djeluju kobno. - K;iko izgledaju tebi kaci ih vidiš, don Juane? - Već sam ti rekao, izgledaju kao ono za što se izdaju. Poprimaju bilo koji oblik ili veličinu koja im odgovara. Mogu imati oblik šljunka ili planine. - Pričaju li ili se smiju ili stvaraju ikakve druge zvukove? - U društvu ljudi ponašaju se poput ljudi. U društvu životinja ponašaju se poput životinja. Životinje ih se obično boje, međutim, ako su navikle vidjeti saveznike ne diraju ih. I mi činimo nešto slično. Među nama je mnogo saveznika ali ih ne uznemiravamo. Budući da naše oči umiju samo gledati zapravo ih ne zamjećujemo. - Hoćeš reći da neki ljudi koje vidim na ulici zapravo nisu ljudi? - upitah uistinu zbunjen njegovim riječima. - Neki nisu - kaza, naglasivši to. Njegova mi se tvrdnja učinila apsurdnom, međutim, nisam mogao pretpostaviti da bi don Juan rekao tako nešto samo zato da ostavi dojam. Rekoh da mi to zvuči poput znanstvenofantastične priče o bićima s druge planete. Kaza da mu je svejedno kako to zvuči, ali neki ljudi na ulici nisu ljudi. Zašto moraš misliti da je svaka osoba u uskomešanoj gomili ljudsko biće? - upitao me krajnje ozbiljno. Zaista nisam mogao objasniti zašto, osim time da sam bio navikao tako misliti što je s moje strane bila zapravo čista vjera u poredak stvari.
Nastavio je, rekavši kako voli promatrati mjesta na kojima ima mnogo ljudi i kako bi pokatkad vidio gomilu ljudi koji izgledaju poput jaja a onda bi među tom skupinom jajolikih bića otkrio nekoga tko izgleda samo kao osoba. - To je vrlo zabavno - reče smijući se - to jest, meni je zabavno. Volim sjediti u parkovima i na autobusnim stanicama i promatrati. Ponekad mogu smjesta otkriti saveznika, neki drugi put pak mogu vidjeti samo stvarne ljude. Jednom sam vidio dva saveznika kako sjede u autobusu, jedan do drugoga. Tad sam jedini put u životu vidio dvojicu zajedno. - Da li je vidjeti dvojicu imalo osobito značenje za tebe? - Doknko. Sve što oni čine značajno je. Iz njihovih postupaka brujo može katkada polučili moć. Cak ako brujo nema Nvng vlasiilog saveznika ukoliko umije vidjeti može ovladali moći promatrajući postupke saveznika. Tome me naučio moj dobročinitelj i godinama prije nego što sam stekao svog vlasliiog saveznika tražio sam ih u gomili ljudi i čim bih kojega vidio on me nečem poučio. Ti si našao tri zajedno. Kakvu li si velebnu poduku propustio! Nije više govorio dok nismo zgotovili zamku za zečeve. Tuda se okrenu meni i iznenada reče, kao da mu je to upravo palo iii um, da je još jedna važna stvar u pogledu saveznika io da ukoliko čovjek naiđe na dvojicu oni uvijek pripadaju isloj vrsti. Dva saveznika koja je on vidio bijahu dva muškarca, i i'Če, a budući da sam ja vidio dva muškarca i ženu on zaključi da je moje iskustvo još neobičnije. I Ipiiah mogu li saveznici predstavljati djecu, mogu li djeca luli isiog ili različitog spola, predstavljaju li saveznici ljude i.i/.liriiih rasa, mogu li predstavljati obitelj koja se sastoji od muškarca, žene i djeteta, te ga naposljetku upitah je li ikad vidio saveznika koji vozi auto ili autobus. Don Juan mi nije uopće odgovarao. Smješkao se i puštao me dii brbljam. Kad ču moje zadnje pitanje prasnu u smijeh i iree da ne mislim što pitam, da bi bilo mnogo prikladnije da •.nm upii.io je li ikad vidio saveznika koji vozi motocikl. Ta nećeš valjda izostaviti motocikle, ha? - reče s vragoliar:tim bljeskom u očima. Svidjela mi se ta dobronamjerna šala na račun mojih pitaniu pa se i ja stadoh smijati. Potom mi objasni da saveznici ne mogu preuzeti vodstvo tuli djelovati izravno na bilo što, međutim, mogu neizravno djelovali ua čovjeka. Don Juan kaza daje doći u dodir sa saveznikom opasno jer je on u stanju potaknuti u osobi ono što je nnjtfore u njoj. Naukovanje je dugo i mučno, reče, jer čovjek moru .svesti na minimum sve ono što je nepotrebno u njego voiti /ivom da bi mogao podnijeti djelovanje takvog susreta. Don Juan reče da je njegov dobročinitelj došavši prvi put u dodir sa saveznikom pao u napast da sam sebe spali te je bio pun ožiljaka kao da ga je izmrcvario planinski lav. Što se pak njegova slučaja tiče, reče, saveznik ga je gurnuo na gomilu gorućih drva pa je dobio lakše opekline po koljenu i lopatici, no ožiljci su s vremenom nestali kad je postao jedno sa saveznikom. 10. lipnja 1968. krenuh na dug put s don Juanom da bih sudjelovao u mitoteu. Tu sam priliku čekao mjesecima pa ipak sad nisam bio siguran želim li uistinu ići. Držao sam da oklijevam zbog straha da ću na pejotl susretu morati uzeti pejotl što nikako nisam želio. Nekoliko sam to puta ponovio don Juanu. Isprva se strpljivo smijao ali naposljetku odlučno reče da više ne želi čuti ni riječi o mom strahu.
Inače sam smatrao da je mitote idealno mjesto da provjerim onu svoju teoriju. Nisam bio posve odbacio ideju da je na takvom susretu potreban tajni vođa kako bi osigurao donošenje zajedničkog zaključka među sudionicima. Držao sam da je don Juan iz svojih vlastitih razloga odbacio moju zamisao budući da je on držao djelotvornijim sve ono što se zbiva na mitoteu objasniti u terminima »viđenja«. Smatrao sam da moja želja da pronađem odgovarajuće objašnjenje unutar vlastitih kategorija nije u skladu s onim što je on želio da učinim, stoga je morao odbaciti moje argumente, kako je uvijek činio sa svim što se nije uklapalo u njegov sustav. Prije no što krenusmo don Juan umiri moj strah u pogledu toga da ću morati uzeti pejotl kazavši mi da idem na susret samo kao promatrač. Osjetih se obodrenim. Tada sam bio već gotovo siguran da ću otkriti tajni postupak kojim sudionici dolaze do zajedničkog zaključka. Kad smo krenuli bijaše kasno poslijepodne, sunce je bilo j>otovo na horizontu, osjećao sam ga na vratu pa zažalili što na stražnjem staklu nemam zaslon. S vrha brda mogao sam vidjeti prostranu dolinu, cesta je bila poput crne trake položene 52 53 po tlu koja se penjala i spuštala ni/, brojna brda. Neko sam je vrijeme pratio pogledom prije no što se stadosmo spuštati, vodila je ravno prema jugu dok nije nestala za lancem niskih planina u daljini. Don Juan je sjedio tih, gledajući pravo preda se. Dugo nismo prozborili ni riječi. U automobilu je bilo neugodno toplo. Otvorio sam sve prozore, ali uzalud, jer je dan bio izuzetno topao. Osjetih nervozu i nemir. Počeh se tužiti na vrućinu. Don Juan se namršti i znalački me pogleda. - U ovo je doba godine vruće u cijelom Meksiku - reče. Tu se ne može ništa. Nisam ga pogledao ali sam znao da me promatra. Spuštajući se niz brdo auto je dobio na brzini. Tek krajičkom oka opazih znak uz cestu - vado - uleknuće. Kad sam ga ugledao išao sam prilično brzo i premda sam uspio usporiti ipak smo osjetili udar, te odskočili sa sjedala. Znatno sam usporio, prolazili smo kroz područje gdje je stoka slobodno pasla s obje strane ceste, gdje je kostur konja ili krave podletjele pod auto bio uobičajen prizor. Na jednom sam se mjestu morao zaustaviti da propustim konje preko ceste. Postajao sam sve nemirniji i uzrujaniji. Rekoh don Juanu da je to od vrućine, rekoh kako još od djetinjstva mrzim vrućinu jer sam svakog ljeta imao osjećaj da jedva dišem i da ću se ugušiti. - Sad nisi dijete - uzvrati. - Vrućina me još uvijek guši. - Mene je gušila glad kad sam bio dijete - tiho reče. Golema glad bila je jedino za što sam znao u djetinjstvu pa bih se napuhao sve dok ni ja nisam mogao disati. Ali to je bilo kad sam bio dijete. Sada se ne mogu ugušiti niti se mogu napuhati poput žabe kad sam gladan. Nisam znao što da kažem. Činilo mi se da sam se doveo u glup položaj i da ću morati braniti mišljenje koje zapravo nisam imao želju braniti. Vrućina nije bila tako strašna. Ono što me uznemiravalo bila je pomisao da ću morati voziti preko tisuću šesto kilometara do našeg odredišta. Uzrujavala me pomisao da ću se tako namučiti.
- I laj'mo st1 negdje zaustaviti i nešto pojesti - rekoh. Možda neće bili tako vruće kad sunce zađe. Don Juan me pogleda osmjehujući se i reče da u blizini nnn.i nijednog čistog grada, a koliko je njemu poznato ja nemani običaj jesti sa štandova uz cestu. Više se ne bojiš proljeva? - upita. Znao sam da je sarkastičan premda mu je izraz lica bio iRiiatizelj.in i istovremeno ozbiljan. - Po ivom bi ponašanju - reče - čovjek pomislio da proljev vreba lamo vani čekajući kad ćeš ti izaći iz auta da bi te /itskofto. U gadnom si sosu, izbjegneš li vrućinu dohvatit će te proljev. Ton mu je bio tako ozbiljan da se stadoh smijati. Potom smo se dugo vozili bez riječi. Kad smo stigli do odmorišta za knmione nazvanog Los Vidrios - Staklo - bilo se već gotovo posve smračilo. I )on Juan doviknu iz automobila - Što danas imate za jelo? Svinjetinu - doviknu žena iznutra. Nadam se da imaš sreće i da je svinja tek danas pregažena - okrenu se na to meni, smijući se. l/adosmo iz auta. S obje strane ceste prostirale su se niske planine nalik lavi skrutnutoj nakon kakve goleme vulkanske 01 lipnje. U tami su se na pozadini neba nazirale siluete crnih nn/.ubljonih vrhova poput divovskih prijetećih zidova od oštra Nlakla. I )ok smo jeli rekoh da mi je jasno zastoje ovo mjesto dobilo ime Staklo. Očito zato što okolne planine izgledaju poput Makla oštrih bridova. Don Juan uzvrati uvjerljivim tonom da se mjesto zove Los Vidrios zato što se tu prevrnuo kamion natovaren staklom pa .sti krhotine ostale razasute po cesti još mnogo godina. Znao sam da se šali ali upitah je li to stvarni razlog. Zašto ne pitaš nekoga ovdje? - kaza. I ipitah čovjeka koji je sjedio za stolom do našega a on mi, JNpii( avajiK i se, odgovori da ne zna. Pođoh u kuhinju i upitali 54 55 žene znaju li one, nli sve rekoše ne, da se mjesio naprosto zove Staklo. - Mislim da ja imam pravo - potvrdi don Juan tiho. Meksikanci ne primjećuju stvari oko sebe. Siguran sam da nisu u stanju zamijetiti staklene planine ali su zato u stanju ostaviti brdo razbijena stakla da godinama leži uokolo. Obojici nam se ta slika učinila smiješnom pa se nasmijasmo. Kad smo pojeli don Juan me upita kako se osjećam. Rekoh da je dobro mada sam zapravo osjećao laganu mučninu. Don Juan me prodorno pogledao i učini mi se da je primijetio kako se baš ne osjećam najbolje. - Kad si već odlučio doći u Meksiko trebao si za sobom ostaviti sve svoje male strahove kaza oštro. - Tvoja odluka da dođeš trebala ih je nadvladati. Došao si jer si to htio. To je način ratnika. Već sam ti mnogo puta rekao daje najdjelotvorniji način življenja ratnikov način. Brini i razmišljaj prije no što doneseš odluku, ali kad je jednom doneseš kreni svojim putem oslobođen briga i misli, čeka te još tisuću drugih odluka. To je način ratnika. - Vjerujem da tako činim, don Juane, barem ponekad. Ipak, vrlo mije teško stalno se na to podsjećati.
- Kad stvari postanu nejasne ratnik misli na svoju smrt. - To je još teže, don Juane. Za većinu je ljudi smrt vrlo nejasna i daleka. Mi nikada ne razmišljamo o njoj. - Zašto ne? - Zašto bismo? - Vrlo jednostavno - reče. - Zato što je pomisao na smrt jedino što uravnotežuje naš duh. Kad smo napustili Los Vidrios bilo je tako mračno da su se nazubljene siluete planina stopile s tamom neba. Više od sata vozili smo se u tišini. Osjećao sam se umornim. Kao da nisam želio razgovarati jer nismo imali o čemu. Promet je bio slab. Tek bi pokoji auto došao i/ suprotnog pravca. Činilo se đ.i smo mi jedini koji idemo pui juga. To mi se činilo čudnim i neprekidno s;nn pogledavao n /.rcalo no bili li iza sebe ugledno knk.'iv milo, no nije ih bilo. Nnkon nekog sam vremena prestao iražiri automobile i opol počeo razmišljali o cilju našeg putovanja. Tada primijetili da su moja prednja svjetla vrlo blještava u kontrastu s okolnim inriikom te ponovno pogledah u retrovizor. Prvo uočih jak bljesak a potom dvije točke svjetla koje kao da su izronile iz ,",en)lje. Mila su to svjetla automobila na vrhu brda u daljini, iza nas. Neko su vrijeme bila vidljiva a zatim nestadoše u mraku Kno da ili je nešto progutalo, časak kasnije pojaviše se na vrhu tlriitfo}> brda a potom opet nestadoše. Dugo sam vremena u /,1'nilu pratio njihovo pojavljivanje i nestajanje. U jednom času primi|ciih da nas taj auto sustiže. Bilo je nedvojbeno da se približava. Svjetla su postala veća i jasnija. Namjerno pritisnuh >;rt». Osjetih neku nelagodu. Činilo se daje don Juan zamijeilo moju zabrinutost ili je možda samo primijetio da ubrzavam. Prvo je pogledao mene a potom se okrenuo i pogledao u udaljena svjetla. Upita me da li nešto nije u redu. Rekoh da satima iza nas nije bilo nikakvog auta a sad sam odjednom ugledao svjetla automobila koji nam se po svemu sudeći približava. Tiho se nasmija i upita jesam li siguran daje to auto. Uzvrntih da ne može biti ništa drugo a on reče da po mojoj zabrimitosi i zaključuje da na neki način očito slutim daje to iza nas nešto više ocl običnog auta. Ponovio sam kako mislim daje to naprosio auto na cesti ili možda kamion. A što bi drugo moglo biti? - rekoh glasno. Don Juanovo me ispitivanje usplahirilo. Okrenuo se i pogledao me a zatim polako zakimao glavoin kao da odvaguje što će reći. To su svjetla na licu smrti - kaza tiho. - Smrt ih stavlja nn se poput šešira a zatim kreće u galopu. To su svjetla galopirnJtKv Milili koja nas sustiže i sve više nam se približava. ' >,|i'iih kako mi leđima podilazi jeza. Nakon nekog vremena ponovno sam pogledao u retrovizor ali svjetala više nije bilo. Rekoh don .Juniiu da se aulo zacijelo zaustavio ili skrenuo s ceste. Nije se osvrnuo već samo protegnuo i zijevnuo. - Ne - reče - smrt se nikad ne zaustavlja. Ponekad samo ugasi svjetla, to je sve. U sjeveroistočni Meksiko stigosmo 13. lipnja. Na vratima kućerka od opeke okupile su se dvije stare Indijanke koje su izgledale tako slično da su mogle biti sestre, i četiri djevojke. Iza kuće se nalazila koliba i ruševni štagalj od kojeg je preostao samo dio krova i jedan zid. Žene su nas očito očekivale,
zacijelo su primijetile auto po prašini koja se dizala sa seoske ceste na koju sam, nekoliko kilometara prije, sišao s autoputa. Kuća je bila u dubokoj udolini pa je gledan s vrata autoput izgledao poput dugačkog ožiljka, visoko gore, na boku zelenih brežuljaka. Don Juan izađe iz auta i razmijeni nekoliko riječi sa ženama. One pokazaše na drvene stolce pred vratima. Don Juan mi dade znak da dođem prijeko i sjednem. Jedna od starica sjede s nama a ostale uđoše u kuću. Dvije su djevojke ostale pokraj vrata, znatiželjno me motreći. Ja im mahnuh na što se one zahihotaše i utrčaše unutra. Nakon nekog vremena pojavila su se dva mladića i pozdravila don Juana. Meni se nisu obratili, čak me ni pogledali. Kratko su razgovarali s don Juanom na što on usta i svi, uključujući i žene, krenusmo do druge kuće udaljene osamstotinjak metara. Tamo smo se našli s drugom skupinom ljudi. Don Juan uđe unutra a meni kaza neka pričekam kraj vrata. Zavirio sam unutra i ugledao starog Indijanca otprilike don Juanove dobi kako sjedi na drvenom stolcu. Još se nije sasvim smračilo. Grupica mladih Indijanaca i Indijanki tiho je stajala oko starog kamiona parkiranog ispred kuće. Ja im se obratih na španjolskom ali mi oni ne odgovoriše, žene su hihotale svaki put kad bih nešto izustio a muškarci se ljubazno smješkali odvraćajući pogled. Kao da me nisu razumjeli premda sam bio siguran da svi govore španjolski jer sam ih bio čuo razgovarati među sobom. Nakon nekog vremena don Juan i onaj drugi čovjek izadosV i/, kuće te uđoše u kamion smjestivši se do vozača. To kao đtt je bio znak za sve o.slale da se popnu na stražnji dio kamiona. Sa sirane nije bilo nikakve ograde i kad je kamion krenuo svi se uhvatismo za dugo uže vezano za neke kuke na Snsiji. Kamion se polako kretao seoskom cestom. Na jednom je mjt'Hlu kod vrlo strmog uspona stao, te svi poiskakaše i nasluvlše hodati iza njega, a onda su dva mladića skočila natrag I isjela na rub ne koristeći uže. Žene su se smijale i poticale ih dii ostanu u tom opasnom položaju. Don Juan i starac kojem nu se obraćali sa don Silvio hodali su zajedno ne obraćajući pažnju na bravure mladića. Kad je cesta opet postala ravna svi •.<> vratismo na kamion. Vozili smo se oko jedan sat. Daske na kojima smo sjedili lule su vrlo tvrde i neudobne pa sam ustao i pridržavao se za krov kabine dok nismo stali pred nekolicinom daščara. Tamo nv nalazilo još ljudi; dotad se već posve smračilo pa sam raoHm> razabrati samo neke pod mutnim žućkastim svjetlom peliolejke obješene o otvorena vrata. Svi skočiše s kamiona i pomiješaše se s onima iz daščara. I >
što znači »odrubljeni«. 58 Kretnn se žustrim, čvrslim koracima. Nosio je petrolejku te mahao njome lijevo¦ desno u hodu. Isprva sam mislio da maše lek lako ali onda otkrili da on to pokazuje prepreke ili teže prijelaze preko ceste. Hodali smo više od jednog sata. Žene su čavrljale i s vremena na vrijeme se tiho smijale. Don Juan i drugi starac bijahu na čelu kolone a ja na samom kraju. Nisam odvajao pogled s ceste pokušavajući razabrati kuda gazim. Prošle su četiri godine otkad sam s don Juanom hodao noću po brdima te mi je uvelike ponestalo spretnosti. Stalno sam se spoticao i nehotice šutao kamenje po putu. Koljena su mi bila kruta, cesta kao da je išla na mene kad bih naišao na uzbrdicu ili se urušavala poda mnom kad bih krenuo nizbrdo. I lodao sam najbučnije od svih pa sam se i ne htijući pretvorio n klauna. Svaki put kad bih se spotakao netko iz grupe bi uskliknuo »Uups« i svi bi se nasmijali. U jednom je trenu kamen koji sam šutnuo pogodio jednu od žena u petu i ona uzviknu, na sveopću radost: - Ta dajte tom jadnom momku svijeću! Ali najgore sam se osramotio kad sam tako posrnuo da sam se morao uhvatiti za osobu ispred sebe; on je od moje težine zamalo izgubio ravnotežu i namjerno vrisnuo, uvelike pretjerujući. Svi su se počeli tako smijati da se cijela grupa morala na neko vrijeme zaustaviti. U jednom trenu vođa grupe zanjiha fenjerom goredolje. To je očito bio znak da smo stigli na odredište. U blizini, meni /desna, nazirao se tamni obris niske kuće. Grupa se raspršila u različitim smjerovima. Ja potražih don Juana. Bilo ga je teško naći u mraku. Neko sam se vrijeme bučno spoticao dok nisam otkrio da sjedi na stijeni. Ponovio je da mi je dužnost donositi vodu sudionicima. Prije1 nekoliko me godina bio poučio kako se to čini. Sjećao sam se svake pojedinosti ali on me htio podsjetiti pa mi ponovno pokaza kako. Nakon toga pođosmo do stražnjeg dijela kuće gdje su se bili okupili svi muškarci. Zapalili su vatru. Na nekoliko metara od vatre* po čistini su bile razmještene slamnate hasure. Morim, čovjek koji nas je vodio, prvi sjede na jednu. Zamijetili da hm nedostaje gornji rub lijevog uha što je objašnjavalo njegov nadimak. Don Silvio se smjestio njemu zdesna a don Juan slijeva. Mocho je sjedio okrenut vatri. Približio mu se mladić i Stavio preda nj plosnatu košaru s dugmićima pejotla, a zatim sam sjeo između Mochoa i don Silvia. Drugi je mladić donio Jvije košarice, stavio ih do one s dugmićima pejotla a potom jjeo i/.medu Mochoa i don Juana. Nakon toga druga dva liladića sjedoše svaki s jedne strane don Silvia i don Juana, Bill varajući krug od sedam osoba. Žene su ostale u kući. Dva Iti mladića bila zadužena za održavanje vatre cijelu noć, a Jedan dječak i ja smo držali vodu koju je trebalo dati sudiolicitna nakon cjelonoćnog rituala. Nas dvojica sjedosmo kraj Hijene. Vatra i posuda s vodom bile su jedna nasuprot drugoj na jednakoj udaljenosti od kruga sudionika. Mocho, vođa, zapjeva svoju pjesmu pejotlu, oči su mu bile Kal vorene a tijelo mu je poskakivalo goredolje. Bila je to vrlo Juga pjesma. Nisam razumio jezik. Zatim svi, jedan po jedan, [zapjevaše svoje pjesme pejotlu. Činilo se da ne slijede nikakav maprijed smišljeni plan. Po svemu sudeći, pjevali su kad bi
losjetili želju. Tada Mocho uze košaru s dugmićima pejotla, uze |dva i vrati košaru natrag u središte kruga, don Silvio je bio slijedeći a zatim don Juan. Četiri mladića koji su očito pripadali kasebnoj družbi uzeše svaki po dva dugmića pejotla, slijedeći [redoslijed suprotan kretanju kazaljke sata. Svaki od sedam sudionika je pjevao i pojeo po dva duglinić.i pejotla četiri puta za redom, nakon čega su iz ruke u ruku [krenule druge dvije košare u kojima je bilo suho voće i meso. Taj se ciklus ponovio nekoliko puta u tijeku noći pa ipak I nisam mogao otkriti nikakav određeni red koji bi bio u pozadini njihovih pojedinačnih kretnji. Nisu razgovarali jedan s drugim, više su bili sami sa sobom i unutar sebe. Nisam primijetio daje ijedan od njih, čak nijedanput, obratio pažnju na I lo Što netko drugi čini. Pred zoru su ustali te im onaj momak i ja dadosmo vode. Nakon toga sam se prošetao da se orijentiram. Kuća je bila I jednosobna straćara, niska ciglena konstrukcija slamnatog 61 krova. Okolni krajolik bio je prilično sumoran. Kuće rak se na lazio u surovoj dolini obrasloj raznoraznim raslinjem. Zajedno su rasli grmlje i kaktusi, ali nije uopće bilo drveća. Nisam imao nikakvu želju istraživati dalje od kuće. Žene su otišle tijekom jutra. Muškarci su se tiho kretali u neposrednoj blizini kuće. Oko podneva svi ponovno sjedosmo istim redom kojim smo sjeli noć prije. Uokrug je krenula košara s komadima sušenog mesa izrezanih na veličinu dugmića pejotla. Neki muškarci zapojaše svoje pjesme pejotlu. Nakon kojih sat vremena svi ustadoše i krenuše u različitim smjerovima. Žene su ostavile lonac zobene kaše za čuvare vatre i vode. Pojeo sam nešto a zatim spavao cijelo poslijepodne. Kad je pao mrak mladići zaduženi za vatru potpališe novu i krug uzimanja dugmića pejotla ponovno otpoče. Uglavnom je tekao istim slijedom kao i noć prije, završivši pred svitanje. Tijekom noći trudio sam se primijetiti i zapamtiti svaki pojedini pokret što bi ga izveo koji od sedam sudionika nadajući se da ću otkriti makar i najmanji oblik nekog zamjetljivog sustava verbalne ili neverbalne komunikacije među njima. Međutim u njihovim postupcima nije bilo ničeg što bi upućivalo na kakav sustav u pozadini svega. Rano navečer ciklus uzimanja pejotla se ponovio. Do jutra mi je već bilo jasno da nisam uopće primijetio nikakve znakove koji bi ukazivali na tajnog vođu niti otkrio bilo kakav oblik potajne komunikacije među njima ili neke tragove sustava sporazumijevanja. Ostatak sam dana proveo sjedeći sam i pokušavajući srediti svoje bilješke. Kad su se muškarci okupili četvrte noći nekako sam znao da je to posljednji susret. Nitko mi to nije spomenuo pa ipak sam znao da će se slijedećeg dana razići. Ponovno sam sjeo kraj vode a svi ostali zauzeše svoje prijašnje položaje, prema već utvrđenom redoslijedu. Ponašanje sedmero muškaraca u krugu bilo je ponavljanje onoga što se zbivalo tijekom tri protekle noći. Zadubio sam se u njihove pokrete kao i prije. Htio sam zapamtiti sve što su činili, svaki pokret, svaku riječ, svaki gest. U jednom i renti začuli neku vrstu zujanja u ušima, bilo je to obično zujanje pa nisam obiaiio osobitu pozornost na nj. Zujanje posla glasnije no i dalje u okviru mojih uobičajenih tjelesnih osjeta. Sjećam se da sam podijelio pozornost između promatranja muškaraca i slušanja tog zujanja. A onda u jednom
Irenu lica muškaraca postadoše nekako svjetlija, kao da je neiko uključio svjetlo. No nije to bilo nalik na električnu dvjetlost, ili fenjer ili odbljesak vatre na njihovim licima. Bilo lo više nalik prelijevanju duginih boja, nekom ružičastom odsjaju, vrlo laganom pa ipak zamjetljivom s mjesta na kojem sjedio. Zujanje se pojačalo. Pogledah dječaka koji je bio iiu> ali on je zaspao. Tada je već ružičasti sjaj postao zamjetljiviji. Pogledah don Juiiii.i, imao je zatvorene oči; don Silvio isto tako, Mocho ta ()ri ostale četvorice nisam mogao vidjeti jer su se dvo Jk'n lula prignula prema naprijed a druga dvojica sjedila ledi tili i okrenula meni. Jo.s se više udubih u promatranje. Pa ipak, nisam bio posve Ivjestan da zapravo čujem zujanje i vidim ružičasti sjaj koji nad muškarcima. U jednom sam času postao svjestan da Nti nježna ružičasta svjetlost i ono zujanje sad stalno prisutni. t nijednom me spopade silna zbunjenost i pade mi na um misao Koja nije imala nikakve veze sa scenom kojoj sam prisustvovao liili sa svrhom mog bivanja na tom mjestu. Sjetih se nečeg što ini je majka rekla jednom dok sam bio dijete. Ta mi je misao odvraćala pozornost i bila posve neprikladna u tom času; htjedoh je odbaciti i ponovno se udubiti u revno promatranje ali mogao. Misao se vratila, još snažnija, zahtijevnija, i tada jasno /.ačuh glas moje majke kako me doziva. Začuh struganje lije/.inih papuča po podu a zatim njezin smijeh. Okrenula se da je potražim, pretpostavljao sam da ću nekakvom halucinacijom fatamorganom biti prenesen kroz vrijeme te da ću je vidjeti, luli jedino Sto sam ugledao bijaše dječak koji je spavao do mene. Pogled na uj me prenu i osjetili kratkotrajno olakšanje i lie/.vcnosl. Ponovno sam pogledao grupicu muškaraca. Uopće se nisu pomakli. Meduiini onog je sjaja nestalo a također i zujanja u 62 63 ušima. Odahnuo sam. Pomislili da je halucinacija majčinog glasa prošla. Njen je glas bio lako jasan i živ. Stalno sam si ponavljao da me na trenutak taj glas umalo zarobio. Krajičkom svijesti primijetih da me don Juan motri ali to mi nije bilo važno. Ono što je bilo hipnotizirajući bijaše sjećanje na glas moje majke koja me doziva. Očajnički sam se trudio da mislim na nešto drugo. A tada ponovno začuh njezin glas, tako jasno kao da stoji iza mene. Pozvala me po imenu. Hitro se okrenuh ali vidio sam samo tamni obris straćare i grmlja iza nje. Na zvuk svoga imena oćutjeh neizmjerno duboku bol. Zacviljeh protiv svoje volje. Osjetih da mi je hladno i da sam vrlo usamljen te počeh plakati. Imao sam osjećaj da mi je potreban netko tko će se brinuti za mene. Okrenuh glavu da pogledam don Juana, on je zurio u mene. Nisam ga želio vidjeti pa zatvorih oči. I tada ugledah svoju majku. Nije to bila pomisao na moju majku, način na koji obično mislim na nju. Bijaše to jasna vizija nje kako stoji pored mene. Bio sam očajan. Drhtao sam i htio pobjeći. Vizija moje majke bila je previše uznemiravajuća, previše strana onome za čim sam tragao na tom pejotl skupu. Očito nije bilo načina da je svjesno izbjegnem. Da sam uistinu htio da vizija nestane možda sam mogao otvoriti oči, no ja sam je naprotiv stao proučavati do u tančine. To je proučavanje bilo više od pukog gledanja u nju, bilo je to pažljivo ispitivanje i procjenjivanje kojem se nisam mogao oteti. Svoga me
obuze vrlo osebujno osjećanje, kao neka izvanjska sila, i ja odjednom osjetih strahovit teret majčine ljubavi. Kad sam čuo svoje ime kao da me nešto razdiralo, sjećanje na majku ispunilo me tugom i melankolijom ali kad sam je pomno promotrio znao sam da mi se nikad nije sviđala. Bijaše to šokantna spoznaja. Na mene su se poput lavine stuštile misli i slike. U međuvremenu je vizija majke nestala, više nije bila važna. Nije me više zanimalo ni što Indijanci čine. U stvari sam zaboravio na mitote. Bijah utonuo u niz zaprepašćujućih misli, zaprepašćujućih zato stoje to bilo više od misli, bili su to cjeloviti skupovi osjećanja, zapravo emocionalnih činjenica, nepobitnih dokaza o prirodi mog odnosa s majkom. i Onda to zaprepaSćujuće misli prestaše nadirati. Zamijetili 1 1a su izgubile lakoću naviranja i i onu karakteristiku cjeloviili skupova osjećanja. Počeh misliti o drugim stvarima. Misli u mi lutale. Pomislih na ostale članove moje bliske obitelji ali lisani mogao dozvati njihovu sliku. Tada pogledah u don Juana. Stajao je, ostali su muškarci također stajali i zatim svi kreluše prema vodi. Pomakoh se ustranu i laktom gurnuh usnu|og dječaka. Tok što smo ušli u auto ispričah don Juanu slijed moje zapanjujuće vizije. Radosno se nasmijao i rekao da je ta vizija znak, predznak, isto tako značajan kao moj prvi susret s MesCalitom. Sjetio sam se daje don Juan protumačio moju reak I ciju kad sam prvi put uzeo pejotl kao vrlo značajan predznak, Zapravo odlučio je poučiti me svom znanju upravo na osnovu njega. Don Juan reče da je tijekom posljednje noći mitotea Mescaliio tako očito lebdio nada mnom da su svi bili prisiljeni okrenuti se prema meni i zato je on zurio u mene kada sam ga pogledao. Htjedoh čuti njegovo tumačenje moje vizije ali nije fclio razgovarati o tome. Reče daje sve što sam doživio besmislica u usporedbi s predznakom. . Don Juan je nastavio govoriti o Mescalitovoj svjetlosti kolju je lebdjela nada mnom i o tome kako su je svi zamijetili. - To je uistinu bilo nešto - reče. - Nisam mogao tražiti ilji predznak. . Don Juan i ja bijasmo očito različito usmjerenih misli. On I Je bio zaokupljen značajem zbivanja koja je tumačio kao predi'innk a ja opsjednut pojedinostima vizije koju sam imao. - Baš me briga za predznake - kazah. - Želim znati što se /l>ilo sa mnom. N »mrštio se kao daje povrijeđen te načas ostao sjediti krut i tih. Potom me pogleda. Ton mu je bio vrlo uvjerljiv. Reče da |c važno samo to da je Mescalito bio vrlo blag sa mnom, da me zaogrnuo svojom svjetlošću i dao mi poduku a da ja pritom nisam učinio nikakav napor osim što sam se našao u blizini. 65 Table with 4 columns and 8 rows
4. rujna 1968. otišao sam u Sonoru posjetiti don Juana. Sjetivši se što me zamolio prilikom mog prijašnjeg posjeta usput sam stao u Hermosillu da mu kupim domaće tekile zvane bacanora. Ta mi se molba činila vrlo čudnom budući da sam znao da ne voli piti, pa ipak sam kupio četiri boce i stavio ih u kutiju
zajedno s drugim stvarima koje sam kupio za njega. - Hopaa, kupio si četiri boce! - uzviknu smijući se, kad je otvorio kutiju. - Zamolio sam te da kupiš jednu. Vjerojatno si mislio da je bacanora za mene, ali ona je za mog unuka Lucia i ti ćeš mu je sam dati kao da je to tvoj osobni dar za njega. Don Juanova sam unuka bio sreo prije dvije godine, tad mu je bilo dvadeset osam godina. Bio je vrlo visok, preko metar i osamdeset, i bio uvijek ekstravagantno dobro odjeven s obzirom na njegove mogućnosti i u usporedbi s drugima. Dok je većina Yaquija nosila kaki košulje i levisice, slamnate šešire i sandale domaće proizvodnje zvane guaraches, Lučio je nosio skupu crnu kožnatu jaknu ukrašenu tirkiznim perlicama, teksaški kaubojski šešir i ručno ukrašene čizme s monogramom. Lučio je bio ushićen kad sam mu dao piće i smjesta ga je odnio u kuću, kako se činilo s namjerom da ga spremi. Don Juan je kao usput pripomenuo da ne valja praviti zalihe pića i piti ga sam. Lučio uzvrati da on ne pravi zalihe već sprema boce do navečer kad će pozvati prijatelje da piju s njim. Te sam se večeri oko sedam vratio kod Lucia. Spustio se mrak. Razabrao sam obrise dviju osoba što su stajale pod niskim drvetom, bili su to Lučio i jedan od njegovih prijatelj;) koji .su me čekali te me, osvjetljavajući put džepnom svjetiljkom, poveli u kuću. I .uciova je kuća bila klimavo dvosobno zdanje s podom od niibi jene zemlje, omazana blatom. Nije bila duža od šest Ilici ara i bila je podbočena relativno tankim gredama mesijiille* drveta. Imala je, kao i sve kuće Yaquija, slamnati krov 1 oko dva i pol metra široku ramadu, neku vrstu tende nad cijelim prednjim dijelom kuće. Ramada, natstrešnica, nikad Ilije slamnata, pravi se od labavo povezanog granja koje pruža . hlmlovinu a ipak omogućava protok povjetarca. Ušavši u kuću uključio sam magnetofon koji sam držao u torbi, Lučio me predstavio prijateljima. U kući je bilo osam muškaraca uključujući don Juana. Sjedili su opušteno, uokrug ¦ •!>(• pod jarkim svjetlom petrolejke koja je visila s grede. Don ih ni je sjedio na kutiji. Ja se smjestih njemu nasuprot, na kraj ¦ i¦•;¦¦,*• klupe načinjene od debele drvene grede zabijene u dva i.r,l|a.;ia stupica nabita u zemlju. Don Juan je spustio šešir na tlo pokraj sebe. Svjetlost petrolejke činila je njegovu kratku sijedu kosu blistavije bijelom. | /ugledah mu se u lice, svjetlost je također istaknula duboke I mre na njegovu vratu i čelu i učinila ga tamnoputijim i starijim. Pogledah ostale, pod zelenkastobijelim svjetlom petroleIjkr svi sn se doimali umornima i starima. Lučio se obrati skupini na španjolskom i reče glasno da I ljetno ispiti bocu bacanore koju sam za njega donio iz HermoHllhl, Pošao je u drugu sobu, donio bocu, otčepio je i pružio mi zajedno s kositrenom čašicom. Nalio sam si malo i ispio, aed/io/'i mi se učinila aromatičnijom i gušćom od obične telle. ali i jarom. Zakašljao sam se. Poslah bocu dalje i svatko \H\ malo natoči, svatko osim don Juana. On je samo uzeo bocu utuvio je pred Lucia koji je bio na kraju reda. boi, 1'ninopis juUflora, stnblo iz porodice mahunarki nalik akaciji odnosno Imgremu (op. prev.).
67 table end Svi nii živo komentirali aromatičnost pića i složili se cln zacijelo potječe s visokih planina (,'hiliualuia. Bnca je prošla još jedan krug. Muškarci su emoktali usnama, ponavljali pohvale i živahno raspravljali o očitoj razlici između tekile koja se pravi u Guadalajari i ove s visina Chihuahua. Prilikom slijedeće runde don Juan opet nije pio već je samo meni natočio malo dok su ostali svoje čaše napunili do ruba. Boca je prošla još jedan krug i ostala prazna. - Donesi drugu, Lučio - kaza don Juan. Lučio kao da se kolebao a don Juan je tek onako uzgred objasnio ostalima da sam ja donio četiri boce za Lucia. Benigno, mladić Luciove dobi, baci pogled na torbu koju sam nezamjetljivo stavio iza sebe i upita jesam li trgovac tekilom. Don Juan uzvrati da nisam i da sam zapravo došao u Sonoru posjetiti njega. - Carlos uči o Mescalitu Mescalitu i ja ga podučavam podučavam - reče don Juan. Svi me pogledaše i uljudno se osmjehnuše. Bajea, drvosječa, nizak, mršav čovjek oštrih crta uperi načas pogled u mene a potom reče da me vlasnik dućana optužio da sam špijun neke američke kompanije koja namjerava iskapati rudu na tlu Yaquija. Svi su reagirali kao da ih takva optužba ljuti. Osim toga bili su ogorčeni na vlasnika dućana koji je bio Meksikanac ili Yori kako ih Yaqui zovu. Boca se vrati Luciu. On je podiže i pogleda koliko je ostalo. - Reci mu neka ne brine - šapnu mi don Juan. - Reci da ćeš mu kad slijedeći put dođeš donijeti još. Nagnuh se prema Luciu i rekoh da ću mu prilikom slijedećeg posjeta donijeti barem pola tuceta boca. U jednom trenu kao da je ponestalo tema za razgovor. Don Juan se okrenu meni i glasno reče: - Kako bi bilo da momcima ispričaš o svojim susretima s Mescalitom? Bit će to mnogo zanimljivije od dokonog naklapanja o tome što će biti ako u Sonoru dođe američka kompanija. - Je li Mescalito pejoil, djede? - znatiželjno upita Lučio. ¦ Neki ga tako zovu - suho uzvrati don Juan. ~ Ja ga radiJf nazivam Mescalito. Ta vražja stvar izaziva ludilo - primetnu Genaro, visok kišan čovjek srednje dobi. (Ilupo je reći da Mescalito izaziva ludilo - tiho uzvrati don Juan. - Jer daje tako, Carlos bi sad bio u luđačkoj košulji .i ne bi ovdje razgovarao s vama. Uzeo gaje i pogledao ga. I dobro je. Bajea se osmjehnu i plaho uzvrati - Tko to zna? - na što ¦¦(• svi nasmijaše. - Onda pogledajte mene - kaza don Juan. - Ja poznajem Mttscalira gotovo cijeli život i nikada mi nije naudio. Na ovo se nisu nasmijali ali bijaše očito da ga ne uzimaju ozbiljno. S druge pak strane - nastavi don Juan - istina je da Mesniliio izluđuje ljude, kao što vi kažete, ali to je samo onda kad inu dolaze ne znajući što čine. |'',squere, starac don Juanove dobi, tiho se zasmijuljio kininjućt glavom lijevodesno. - Što ti znači ta riječ »znati«, Juane? - upita. - Kad sam te tđnji put vidio govorio si isto.
¦- Ljudi uistinu polude kad uzmu taj pejotl - nastavi Gen.iro. - Vidio sam Huichol Indijance kako ga jedu. Ponašali su «' kao da ih je spopalo bjesnilo. Pjenili su se i povraćali i pišali i »»svuda. Od tog se vraga može dobiti epilepsija. To mije jednom rekao g. Salas, Vladin inženjer. A epilepsije se ne možeš riješiti dok si živ. Ponašaju se gore od životinja - svečano primetnu Bajea. - Ti si kod Huichol Indijanaca vidio samo ono što si htio ir/vrnti don Juan. - Nikad se nisi potrudio da ih pitaš kakav je tu osjećaj upoznati se s Mescalitom. Koliko ja znam, od MesrillilM nitko nikad nije dobio epilepsiju. Vladin inženjer je Yori u Jn sumnjam da jedan Yori može znati išta o tome. Ne misliš vnijdn da su svi oni mnogobrojni ljudi koji poznaju Mescalita ludi, ha? - Mora da su ludi ili vrlo blizu ludila kad sv upuštaju u takve si vari odgovori Genaro. - Kad bi svi li ljudi bili istovremeno ludi tko bi obavljao njihove poslove? Kako bi uspijevali preživjeti? - upita don .Juan. - Macario koji dolazi »s druge strane«, strane«, iz Sjedinjenih Sjedinjenih I )ržava, mi je rekao r ekao da je tamo onaj tko ga uzme doživotno obilježen - kaza Esquere. - Ako to govori, Macario laže - reče don Juan. - Uvjeren sam da nema pojma o čemu govori. - Taj zbilja pretjerano laže - doda Benigno. - Tko je Macario? - upitah. - On je Yaqui Indijanac koji živi ovdje - uzvrati Lučio. Kaže da je iz Arizone i da je tijekom rata bio u Europi. Svašta taj priča. - Kaže da je bio pukovnik! - primetnu Benigno. Svi se nasmijaše i razgovor na neko vrijeme skrenu na Macariove nevjerojatne priče, ali ga don Juan opet vrati na temu Mescalita. - Ako svi znate da je Macario lažljivac, kako mu možete vjerovati kad govori o Mescalitu? - Misliš li na pejotl, djede? - upita Lučio kao da se uistinu trudi da nekako shvati taj izraz. - Dovraga! Da! Don Juanov je ton bio oštar i odsječan. Lučio se i ne htijući skutrio i načas sam imao osjećaj da ih je sve strah. Potom se don Juan široko osmjehnu i nastavi blagim tonom. - Zar vam nije jasno da Macario nema pojma o čemu govori? Nije li vam jasno da čovjek mora znati da bi mogao govoriti o Mescalitu? - Evo ga opet - upade Esquere. - Kakvo je to znanje, dovraga? Gori si od Macaria. On barem jasno kaže što misli, bez obzira /.na li to ili ne. Godinama te slušam kako govoriš da moramo znali. Šio to moramo znati? - Don Juan i vidi da u pejotlu postoji duh - kaza Benigno, - Vidio sam pejoil u polju ali nikada nisam primijetio duhovo ni išta slično - doda Bajea. ~ Moglo bi se reći daje Mescalito poput duha - objasni don .lunu. - Ali šio god da jest to se ne može shvatiti dok čovjek ne Ntt/.nn o njemu. Esquere mi prigovara da to ponavljam već godinama. Istina je. No nisam ja kriv što vi ne razumijete. Bajea kaže da onaj tko ga uzme postane poput životinje. Ja to ne vidim na taj način. Po mom mišljenju oni koji misle da su iznad ?,i vol inja žive gore od životinja. Pogledajte mog unuka. Radi hf/, prestanka. Rekao bih da živi da bi radio, poput mazge. A jedino po čemu su razlikuje od životinje jest to što pije. Svi se nasmijaše. Victor, mladac po svemu sudeći još u pubertetu, nasmijao se za nijansu glasnije od ostalih.
Hligio, mladi poljodjelac, do tada nije prozborio ni riječi. N|edlo je na podu meni zdesna, naslonjen na vreće s umjetnim gnojivom koje su bili unijeli u kuću za slučaj kiše. Bio je i- dan od Luciovih prijatelja iz djetinjstva, snažna izgleda i, picnula niži od Lucia, čvršći i bolje građen. Eligio se zamislio u,ul don Juanovim riječima. Bajea je htio nešto reći ali ga i Ugio prekinu. - Na koji bi način pejotl mogao to promijeniti? - upita. Mf
U'CH je čovjek od znanju, on ne spada u istu vrstu k/to vi, momci - ozbiljno reče don Juan. On pleše zato što nm Je to u prirodi. IIIio sam samo reći da vi, koji niste plesači, ih< umivale u tome. Možda će, ako je ples dobro izveden, neki ml vas osjetiti užitak. Međutim rijetko tko od vas zna toliko o plesu, zato vam preostaje samo traljav užitak. Zato ste svi pljnnice. Pogledajte mog unuka! Ma prestani, djede! - uzviknu Lučio. On nije ni lijen ni glup - nastavi don Juan - ali čime se Im vi osim pićem? Kupuje kožnate jakne! - primijeti Genaro na što svi prasnu,'« • u giien smijeh. I,učio otpi još bacanore. I kako će to pejotl izmijeniti?- upita Eligio. Kad bi Lučio potražio zaštitnika - reče don Juan - život hi 11111 :.c izmijenio. Ne znam kako točno, ali sam uvjeren da bi |i|o dluv.ičiji. l'icstao bi piti, to hoćete reći? - nije odustajao Eligio. ......Vjerojatno bi, Potrebno mu je nešto osim tekile da bude itlovoljan životom. A to nešto, što god bilo, možda bi mu dao ¦Štitnik. • Onda je pejotl zacijelo ukusan - reče Eligio. To nisam rekao - uzvrati don Juan. Kako ćemo, dovraga, uživati u njemu ako nije ukusan? knza Eligio. Pomoću njega više uživaš u životu - nastavi don Juan. Ako nije ukusan kako pomoću njega možemo više uživali u životu?- nije se dao Eligio. - Meni to zvuči besmisleno. Ne zvuči besmisleno - uvjereno reče Genaro. - Od pejotlii poludiš pa prirodno misliš da ti je u životu odlično, ma što Mnio. ()pct se svi nasmijaše. Ima smisla - nastavio je don Juan, nimalo zbunjen - kad pomislite kako malo znamo a koliko se više može vidjeti. Alkohol je taj koji izluđuje ljude. On zamagljuje slike. Mescalito pak fivc* izoštrava. On čini da čovjek tako dobro vidi. Tako dobro! 72 Ludo i Bcnigno se /j'.lcd.iNc i nsinjclimiše kao da su već čuli tu priču, (icnaro i ksiiiicic posladoše još neslrpljiviji i počeše istovremeno govoriti. Virior je smijehom nadglasao sve ostale. Činilo se da je jedino liligio zainteresiran. - Kako pejorl može djelovati na sve to? ~ zapita. - Prvenstveno se moraš željeti upoznati s njim i smatrati to najvažnijim od svega - objasni don Juan. - Zatim mu moraš biti ponuđen i moraš se mnogo puta susresti s njim prije nego što možeš reći da ga poznaješ. - I što se tada dogodi? - upita Eligio. Genaro ga prekinu. - Sereš po krovu dok ti je guzica na tlu. Slušateljstvo zaurla od smijeha. - Ono što će uslijediti posve ovisi o tebi - nastavio je don Juan ne gubeći samokontrolu. Moraš mu prići bez straha i malo po malo naučit će te kako živjeti boljim životom. Nasta duga stanka. Muškarci su djelovali umorno. Boca je bila prazna. Lučio, zamjetno nevoljko, otvori novu. - Je li pejotl i Carlosov zaštitnik? - upita Eligio šaljivim tonom. - To ne bih znao - reče don Juan. - Uzeo ga je tri puta, pitaj njega. Svi se znatiželjno okrenuše meni a Eligio upita: - Zaista ste ga uzeli? - Jesam. Činilo se da je don Juan odnio pobjedu nad svojim slušateljstvom u ovom krugu. Ili su zaista bili zainteresirani da čuju o mom iskustvu ili pak previše uljudni da mi se nasmiju u lice.
- Nije ti povrijedio usta? - upita Lučio. - Jest. Osim toga ima grozan okus. - Zašto ste ga onda uzeli? - upita Benigno. Počeh im naširoko objašnjavati da je za zapadnjaka don JiKiiiovo znanje o pejotlu nešto najfnscinantije što se može susrcMi. Rekoh daje sve stoje kazao o njemu istinito i da svatko od nas može sam provjeriti tu istinu. l'i iinijetio sam dji se svi smješkaju kao da prikrivaju omalovn>.iivauje. Osjetih nelagodu. Bio sam svjestan toga da zvučim Klupo pokušavajući im objasniti svoje misli. Još sam neko vrijrinc govorio ali mije ponestalo volje pa sam samo ponavljao ono Šio je don Juan već bio rekao. Don Juan mi priteknu u pomoć i upita ohrabrujućim tonom: - Kad si prvi put prišao Mescalitu nisi tražio zaštitnika, )*• li fnko? Rekoh kako tada nisam ni znao da bi Mescalito mogao biti hik te da me potakla samo znatiželja i golema želja da ga upoznam. Don Juan potvrdi da su moje namjere bile besprijekorne i primci im daje zbog toga Mescalito imao blagotvorno djelovanje n.i mene. Ipak vas je natjerao da povraćate i pišate uokolo, ha? nije ,\c dao Genaro. Rekoh daje uistinu tako djelovao na mene. Svi se suzdr,},iuio iiasmijaše. Osjećao sam da sad imaju još veću odbojnost prema meni. Nisu se doimali zainteresiranima, osim Eligia lutji je zurio u mene. - Što ste vidjeli? - upita on. Don Juan me poticao da im ispričam sve ili gotovo sve znah\\iw. pojedinosti svog iskustva te im opisah slijed i oblik onoga Ito snin opazio. Kad sam završio, Lučio je to prokomentirao: - Ako je pejotl tako nastran drago mije da ga nikad nisam usfiio. Baš kao što sam rekao - obrati se Genaro Bajei. - Ta te ivnr urini ludim. - Ali Carlos sada nije lud. Kako to objašnjavaš? - upita 'Ion Juan (lenara. Kako možemo znati da nije? - uzvrati Genaro. Svi se iiasmijaše uključujući i don Juana. Je li vas bilo strah? - upita Benigno. Itekako. Zašlo ste se onda upustili u to? - zapita Eligio. 74 - Rekao je da želi znali - u/vrati Lučio umjesto mene. Čini mi se da Carlos posiaje poput mog djeda. Obojiea ponavljaju da žele znati, ali nitko nema pojma kog to vraga žele znali. - To je znanje nemoguće objasniti - reče don Juan Kligiu - jer ono je za svakog čovjeka različito. Jedino što je svima zajedničko jest to da Mescalito svoje tajne otkriva svakom osobno. Poznavajući Genarove osjećaje ne preporučarn mu susret s Mescalitom. No bez obzira na ovo što sam rekao ili na njegova osjećanja, Mescalito bi mogao imati posve povoljan utjecaj na njega. No to bi mogao otkriti samo on i upravo to je ono znanje o kojem govorim. Don Juan je ustao. - Vrijeme je da se pođe kući - reče. - Lučio je pijan a Victor spava. Dva dana kasnije, 6. rujna, Lučio, Benigno i Eligio dođoše u kuću u kojoj sam odsjeo da bismo pošli zajedno u lov. Neko su vrijeme šutjeli dok sam ja pisao bilješke. Tada se Benigno uljudno nasmije upozoravajući da namjerava reći nešto važno. Nakon uvodne nelagodne šutnje ponovno se nasmijao i rekao: - Lučio kaže da će uzeti pejotl. - Zbilja hoćeš? - upitao sam.
- Da. Ne bih imao ništa protiv. Benigno se usiljeno smijao. - Lučio kaže da će uzeti pejotl ako mu vi kupite motocikl. Lučio i Benigno se zgledaše i prasnuše u smijeh. - Koliko u Sjedinjenim Državama stoji motocikl? - upita Lučio. - Pretpostavljam da se može dobiti za sto dolara - rekoh. - To tamo nije mnogo, ha? Mogli biste mu ga nabaviti bez problema, je li tako? - upita Benigno. - Moram prvo pitati tvog djeda - uzvratih Luciu. - Ne, ne - usprotivio se. - Nemoj mu to spominjati. On će sve pokvariti. On je čudak. Osim toga, toliko je star i slabouman da ne zna što čini. - Svojedobno je bio pravi vrač - primetnu Benigno. Stvarno pravi. Moji kažu da je bio najbolji. No odao se pejotlu i postao nitko i ništa. Sad je prestar. Slalno ponavlja to glupe priče o pejollu reče Lučio. Taj pejotl je čisto sranje reče Benigno. Znate, i mi smo ga jednom probali. Lučio je od djeda dobio cijelu vreću. Jedne .smo večeri pošli u grad žvačući ga. Kučkin sin. Usta su mi bila sva u ranama. A kakav ogavan okus! Jeste li ga progutali? - upitah. Ma kakvi! Ispljunuli smo ga - reče Lučio - i bacili cijelu tu prokletu vreću. Obojica su tu zgodu držala vrlo šaljivom. Za to vrijeme Kligio nije prozborio ni riječi. Bio je povučen, kao i obično. Nije se čak ni nasmijao. Bi li ga ti probao, Eligio? - upitah. Ne. Ja ne bih. Čak ni za motocikl. Luna i Benigna se ta izjava dojmila kao silno smiješna i oni opet prasnuše u smijeh. I pak moram priznati - nastavio je Eligio - da me don Juan zbunjuje. Moj djed je prestar da bi išta znao - reče Lučio uvjereno. Da, prestar - kao jeka ponovi Benigno. Držao sam da je mišljenje ta dva mladića djetinjasto i neosnovano. Smatrao sam svojom dužnošću braniti ga i rekoh illi da je po mom mišljenju don Juan sada kao i nekoć velik vme, možda čak najveći od svih. Rekoh kako osjećam da u njemu ima nešto, nešto uistinu izuzetno. Istakoh da ne smiju /.aboraviti kako mu je preko sedamdeset godina a energičniji je i snažniji od svih nas zajedno. Pozvao sam ih da se sami uvjere u to tako da pokušaju zaskočiti don Juana. Nemoguće je zaskočiti mog djeda - ponosno uzvrati Lueio. On je brujo. Podsjetio sam ih da su upravo rekli da je prestar i slaboiiinnii a da slaboumne osobe nisu svjesne onoga što se zbiva uko njih. Rekoh kako se stalno iznova divim don Juanovoj >.iisiriiii. Urujoa nilko ne može zaskočiti čak ni kad je star - odlu eno reče Henigno. - Medinim moguće ga je savladati dok 77 ~ Rekao je
Mescalito bi mogao imati posve povoljan utjecaj na njega. No to bi mogao otkriti samo on i upravo to je ono znanje o kojem govorim. Don Juan je ustao. - Vrijeme je da se pođe kući - reče. - Lučio je pijan a Victor spava. Dva dana kasnije, 6. rujna, Lučio, Benigno i Eligio dođoše u kuću u kojoj sam odsjeo da bismo pošli zajedno u lov. Neko su vrijeme šutjeli dok sam ja pisao bilješke. Tada se Benigno uljudno nasmije upozoravajući da namjerava reći nešto važno. Nakon uvodne nelagodne šutnje ponovno se nasmijao i rekao: - Lučio kaže da će uzeti pejotl. - Zbilja hoćeš? - upitao sam. - Da. Ne bih imao ništa protiv. Benigno se usiljeno smijao. - Lučio kaže da će uzeti pejotl ako mu vi kupite motocikl. Lučio i Benigno se zgledaše i prasnuše u smijeh. - Koliko u Sjedinjenim Državama stoji motocikl? - upita Lučio. - Pretpostavljam da se može dobiti za sto dolara - rekoh. - To tamo nije mnogo, ha? Mogli biste mu ga nabaviti bez problema, je li tako? - upita Benigno. - Moram prvo pitati tvog djeda - uzvratili Luciu. - Ne, ne - usprotivio se. - Nemoj mu to spominjati. On će sve pokvariti. On je čudak. Osim toga, toliko je star i slabouman da ne zna što čini. - Svojedobno je bio pravi vrač - primetnu Benigno. Stvarno pravi. Moji kažu daje bio najbolji. No odao se pejotlu i postao nitko i ništa. Sad je prestar. - Stalno ponavlja te glupo priče o pejollu - reče Ludo, - Taj pejotl je čisto sranje - reče Benigno. - Znale, i mi ga jednom probali, I .učio je od djeda dobio cijelu vreću. Jedne smo večeri pošli u grad žvačući ga. Kučkin sin. Usta su mi bila sva u ranama. A kakav ogavan okus! Jeste li ga progutali? - upitah. Ma kakvi! Ispljunuli smo ga - reče Lučio - i bacili cijelu tu prokletu vreću. Obojica su tu zgodu držala vrlo šaljivom. Za to vrijeme l'Jij'io nije prozborio ni riječi. Bio je povučen, kao i obično. Nije se čak ni nasmijao. \Y\ li ga ti probao, Eligio? - upitah. Ne. Ja ne bih. Čak ni za motocikl. l.ncia i Benigna se ta izjava dojmila kao silno smiješna i (ini opir prasnuše u smijeh. Ipak moram priznati - nastavio je Eligio - da me don Juan zbunjuje. Moj djed je prestar da bi išta znao - reče Lučio uvjereno. I )a, prestar - kao jeka ponovi Benigno. Držao sam da je mišljenje ta dva mladića djetinjasto i neosnovano. Smatrao sam svojom dužnošću braniti ga i rekoh i ni tla je po mom mišljenju don Juan sada kao i nekoć velik vrač, možda čak najveći od svih. Rekoh kako osjećam da u lijenili ima nešto, nešto uistinu izuzetno. Istakoh da ne smiju zaboraviti kako mu je preko sedamdeset godina a energičniji \v, i snažniji od svih nas zajedno. Pozvao sam ih da se sami uvjere u to tako da pokušaju zaskočiti don Juana. Nemoguće je zaskočiti mog djeda - ponosno uzvrati l.ttcio. On je brujo. I'od sjetio sam ih da su upravo rekli daje prestar i slabounian a da slaboumne osobe nisu svjesne onoga što se zbiva uko njih. Rekoh kako se stalno iznova divim don Juanovoj ,',U.iili ini, Urujna nitko ne može zaskočiti čak ni kad je star- odlu i*no reče Uenigno. - Medinim moguće ga je savladati dok
76 77 Table with 4 columns and 8 rows
spava. To se dogodilo jednom Cevicasu. ljudima su dozlogrdile njegove zle vradžbine pa su ga ubili. Zamolio sam ih da mi kažu nešto više o tome no oni od govoriše da je to bilo prije nego što su se rodili ili dok su još bili mali. Eligio je dodao da ljudi potajno vjeruju kako je Cevicas bio tek luda, jer pravom vraču nitko ne može nauditi. Pokušah saznati što oni misle o vračevima. Nisu pokazali osobito zanimanje za tu temu, osim toga jedva su čekali da krenemo kako bi mogli pucati iz 5.6 mm puške koju sam donio. Neko smo vrijeme hodali šutke prema guštari a onda se Eligio, koji je bio na čelu kolone, okrenu i reče mi: - Možda smo mi ludi. Možda don Juan ima pravo. Ta pogledajte kako živimo. Ludo i Benigno se usprotiviše. Pokušao sam posredovati. Složio sam se s Eligiom i rekao kako sam i ja osjetio da je moj način života nekako kriv. Benigno reče da se nemam pravo žaliti na svoj život, imam novac i auto. Uzvratih kako bih ja isto tako mogao reći da je njima bolje jer svaki ima komad zemlje. Uglas odgovoriše daje vlasnik njihove zemlje savezna banka. Na to uzvratih kako ni ja nisam vlasnik svog automobila, vlasnik je jedna kalifornijska banka, a moj je život samo drugačiji ali ne i bolji od njihovog. Tad smo već bili zašli u gusto grmlje. Nismo našli jelene ni divlje svinje ali smo uhvatili tri zeca. Na povratku se zaustavismo kod Luciove kuće i on objavi da će njegova žena prirediti zečeve. Benigno je otišao u dućan kupiti bocu tekile i nekoliko gaziranih pića. Kad se vratio s njim je bio don Juan. - Jesi li mog djedu zatekao u dućanu kako kupuje pivo? upita Lučio smijući se. - Nisam pozvan na ovu veselicu - reče don Juan. - Navratio sam samo da pitam Carlosa ide li u Hermosillo. Rekoh da namjeravam krenuti sutradan a dok smo razgovarali Benigno je dijelio boce. Eligio je svoju dao don Juanu i budući da je među Yaquijima krajnje nepristojno odbiti, makar i iz uljudnosti, don Juan je uze bez riječi. Ja dadoh svoju Eligiu i on |ii je morao uzeli, Henigno je pak .svoju dno meni, l.ueio k(>ji je očilo shv.ilio kamo vodi laj lilual ya(|uLske uljudnosti, već je svoju ispio. Okrenu se Beim'.iiii koji je napravio jadan izraz lica i reče smijući se: - Zeznuli su te za bocu. Don Juan reče da ne pije gazirana pića i gumu svoju bocu u llenignovu ruku. Šutke smo sjedili pod ramadom. Kligio se doimao nervoznim. Poigravao se obodom svog Šešira. - Razmišljao sam o onome što ste rekli neku noć - reče don Juanu. - Kako pejotl može promijeniti naš život? Kako? Don Juan nije odgovorio. Nekoje vrijeme uporno zurio u Klij'ia a onda poče pjevati na Yaqui jeziku. Nije to bila prava pjesma već više kratka recitacija. Dugo smo sjedili bez riječi. Tada zamolih don Juana da mi prevede pjesmu. - Bilo je to samo za Yaquije - reče nemarno. Osjet ih se povrijeđenim. Bio sam uvjeren da je otpjevao ne.Što jako važno.
- Eligio je Indijanac - napokon mi reče don Juan - i budu
78 table end stavio vreću s đugmićinia pejoila ie pjcviio, njišući tijelo na prijedna/.ad. I,učio, Beniguo i ja sjedili smo kojih niHai i pol iza Eligia, leđima naslonjeni na /kl. Isprva je bilo prilično mračno. Bill smo sjedili pod petrolejkom, u kući, čekajući don Juana. Kad je stigao pozvao nas je van na ramadu i rekao nam kamo da sjednemo. Nakon nekog vremena oči su mi se privikle na tamu. Sve sam jasno razabirao. Primijetio sam da Eligio djeluje prestravljeno. Cijelo mu se tijelo treslo a zubi nekontrolirano cvokotali. Na mahove su mu glavu i leđa potresali grčevi. Don Juan mu se obratio govoreći da se nema čega bojati, neka vjeruje zaštitniku i ni na što ne misli. Mirno je uzeo dugmić pejotla, pružio ga Eligiu i kazao mu neka ga polako žvače. Eligio je zacvilio poput šteneta i ustuknuo. Disanje mu je bilo ubrzano i zvučalo kao šištanje mijeha. Skinuo je šešir i obrisao čelo. Pokrio je lice rukama. Mislim da je plakao. Tek nakon nekog vremena ispunjenog napetošću povratio je kontrolu nad sobom. Sjeo je uspravno te, i dalje pokrivajući lice rukom, uzeo dugmić pejotla i počeo ga žvakati. Osjetih užasan strah. Do tog trenutka nisam shvaćao da sam vjerojatno isto tako uplašen kao Eligio. Usta su mi bila onako suha kako obično bivaju od pejotla. Eligio je dugo žvakao dugmić. Moja je napetost rasla. Počeh cviljeti protiv svoje volje, dah mi se ubrzavao. Don Juan stade glasno pojati a zatim ponudi Eligiu još jedan dugmić i pošto ga je sažvakao dade mu suhog voća i reče neka ga žvače vrlo polako. Eligio je svaki čas ustajao i odlazio u grmlje. U jednom trenu zatraži vode. Don Juan mu reče neka je ne pije već samo njome oplahne usta. Eligio je sažvakao još dva dugmića i don Juan mu dade suhog mesa. Dok je žvakao deseti dugmić ja sam bio gotovo bolestan od uznemirenosti. Iznenada se Eligio prevali naprijed i čelom udari o zemlju. Prevrnuo se na lijevu stranu i grčevito rrzao. Pogledao sam na sai. Dvadeset prošlo jedanaest.
Eligio se prevrtao, puzao i stenjao ležeći na podu. Dom Juan je ostao u istom položaju, ispred njega. Njegove pjesme pejotlu prešle su gotovo u mrmor. Benigno, koji je sjedio meni zdesna, doimao se nezainteresiranim a pokraj njega uv Lučio prevalio na bok i hrkao. Kligiovo se tijelo savilo u luk. Ležao je na boku, prednjim dijelom prema meni, s rukama između nogu. Tijelo mu snažno odskoči i on se okrenu na leđa, povijenih nogu. Mahao je podignutom lijevom rukom, izuzetno slobodnim i elegantnim pokretom. Desna ruka ponovi isto i obje se stadoše izmjenjivnti lelujavim, laganim kretnjama nalik pokretima svirača harfe. Postepeno su pokreti postajali sve živahniji. Ruke su vidljivo vibrirale i kretale se goredolje poput klipova na stroju. Istovremeno je u zapešću okretao dlanove prema naprijed n prsti su mu treperili. Bio je to prekrasan, harmoničan, hipnoi i/.irajući prizor. Ritam i kontrola mišića teško da bi se mogli i s ćim usporediti. Tada se Eligio polako diže kao da se isteže protiv neke sile kuja nadolazi sa svih strana. Tijelo mu zadrhta. Čučnuo je a potom se odgurnuo u uspravan položaj. Ruke, torzo i glava diliiali su kao da kroz njih na mahove prolazi električna struja. Kao da ga neka sila izvan njegove moći spušta i podiže. Don Juanovo pojanje posta vrlo glasno. Lučio i Benigno se pi obudiše i neko su vrijeme nezainteresirano motrili taj prizor i i zatim nastaviše spavati. Činilo se da se Eligio kreće goredolje. Očito se penjao. I/.gledalo je da se hvata za nešto što ja nisam mogao vidjeti. ()clgurnuo se prema gore i zastao da dođe do daha. Htjedoh mu vidjeti oči pa priđoh bliže ali me don Juan osinu pogledom te se povukoh natrag na svoje mjesto. Tada je Eligio skočio. Bio je to konačan, dojmljiv skok. Po svemu sudeći, stigao je na cilj. Puhao je i stenjao od napora. Činilo se da se drži za izbojak nečega. Ali nešto ga je sustizalo. Očajnički vrisnu. Stisak mu popusti i on poče padati. Tijelo mu se u luku previnu unatrag i njime od glave do nožnog prsta prostruji prekrasan, koordiniran trzaj. Taj je trzaj prosi rujao njime možda stotinjak puta prije no što mu tijelo klonu poput beživotne vreće. Kl Nakon nekoj; vremena pruži ruke proda sr k;io da zakla nja lice. Ležao je n;i prsima a noge sa vinuo prema leđima, činile su luk » malo odignute od zemlje, dajući njegovu li jelu izgled kao da klizi ili leti zrakom nevjerojatnom brzinom. Glavu je zabacio koliko god je mogao unatrag a ruke držao pred očima, štiteći ih. Mogao sam osjetiti fijuk vjetra oko nje ga. Glasno udahnuh te i ne htijući kriknuh. Lučio i Benigno su se probudili i znatiželjno zagledali u Eligia. - Ako obećaš da ćeš mi kupiti motocikl sad ću ga žvakati - glasno reče Lučio. Pogledah don Juana. On odrešito mahnu glavom. - Kučkin sin! - promumlja Lučio i nastavi spavati. Eligio je ustao i počeo hodati. Napravio je nekoliko kora čaja prema meni i stao. Vidio sam kako se blaženo smiješi. Pokušao je fućkati. Zvuk nije bio jasan ali je imao harmoniju. Bila je to neka melodija. Imala je samo nekoliko taktova koje je on iznova ponavljao. Nakon nekog vremena fućkanje posta .sasvim glasno i poprimi oblik raspoznatljiva napjeva. Eligio
je mumljao nerazumljive riječi. Po svemu sudeći, riječi te pjesmice. Ponavljao ju je satima. Bila je vrlo jednostavna, ponavljala se monotono, pa ipak je posjedovala začudnu ljepotu. Činilo se da Eligio gleda u nešto dok je pjevao. U jednom mi se času vrlo približio. U polutami vidjeh njegove oči. Bile su staklaste, ukočene. Smijao se i hihotao. Hodao je pa sjeo, pa opet hodao, mumljajući i stenjući. Iznenada, kao da gaje nešto gurnulo odostraga. Tijelo mu se presavi po sredini kao da je na nj djelovala neka izravna sila. U jednom je trenu balansirao na vrhovima nožnih prstiju napravivši gotovo pun krug rukama što su dodirivale tlo. Opet se srušio na pod, meko, na leđa, i cijeli se protegao, čudno se ukrutivši. Neko je vrijeme cvilio i stenjao a zatim zahrka. Don Juan ga pokri vrećama. Bilo je 5.35 ujutro. Lučio i Benigno su bili zaspali rame o rame, leda oslonjenih o zid. Don Juan i ja smo još dugo sjedili šutke. On se doimao umornim, 1'rekinuh šutnju i upitah ga za Eligia. Reče mi da je Kligiov susret s Mescalitom bio izuzetno uspješan, Me'icaliio ga je naučio pjesmu čim su se prvi put sreli i to je uisiimi bilo izvanredno. Upitali ga zašto nije dopustio da i Lučio uzme malo, za mol ori kl. Reče da bi Mescalito ubio Lucia kad bi mu prišao pod takvim okolnostima. Don Juan priznade daje sve pomno pripremio kako bi uvjerio svog unuka, reče daje računao na moje prijateljstvo s Luciom stoje bila okosnica njegove strategije. Reče daje uvijek osobito mario za Lucia i da su jedno vriH'ine živjeli zajedno i bili vrlo bliski ali da se sa sedam godina Lltcio jako razbolio i don Juanov sin, odani katolik, prisegao je* Djevici od Guadalupea da će Lučio pristupiti svetom plesačkom redu poštedi li mu život. Lučio se oporavio i bio prisiIjrn ispuniti obećanje. Uspio je izdržati tjedan dana kao njihov uronik a onda odlučio raskinuti zavjet. Mislio je da će zbog logn umrijeti, pripremio se i cijeli dan čekao da dođe smrt. Svi nii se rugali dječaku i ta zgoda nije nikad zaboravljena. I )on Juan dugo ne prozbori ni riječi. Činilo se da je utoiiiio u misli. - Bila je ovo zamka za Lucia - reče - ali sam u njoj našao I llgia. Znao sam da je uzaludno, ali kad nekoga volimo moramo valjano nastojati kao daje moguće promijeniti čovjeku, Kad je bio dječak Lučio je imao hrabrosti a onda ju je putem izgubio. - Možeš li ga začarati, don Juane? - Začarati ga? Zašto? - Da se promijeni i povrati hrabrost. - Ne može se nekoga začarati da stekne hrabrost. Hrabrost je nešto osobno. Svrha magije je da ljude učini bezopasnima, bolesnima ili glupima. Ne možeš nekog začarati da poslane ratnik. Da bi bio ratnik moraš biti kristalno jasan poput l'Jlgia. Kto ti hrabra čovjeka! Kligio je mirno hrkao pod vrećama. Već se razdanilo. Nebo posve plavo. Nigdje ni oblačka. H.'i - Dao bih sve - rekoh - da mogu saznati nešto o l'.ligiovom putovanju. Bi li ti imao išta protiv toga da ga pilani? - To ne smiješ učiniti ni u kom slučaju! - Zašto ne? Ja tebi pričam o svim svojim iskustvima.
- To je drugo. Ti nisi sklon čuvati stvari za sebe. Rligio je Indijanac. Njegovo je putovanje sve što ima. Volio bih da je Lučio na njegovom mjestu. - Zar ne možeš ništa učiniti, don Juane? - Ne. Nažalost, amebi je nemoguće napraviti kičmu. Bila je to samo moja ludost. Izašlo je sunce. Od njegovog mi se sjaja maglilo pred" umornim očima. - Mnogo si mi puta ponovio, don Juane, da vrač ne može imati ludosti. Nikad ne bih pomislio da i ti imaš koju. Don Juan me prodorno pogleda. Ustade, pogleda Eligia a potom Lucia. Nabi šešir na glavu i potapša ga po vrhu. - Moguće je nastojati, valjano nastojati čak i kad znamo da je ono što činimo uzaludno - reče, smješkajući se. - Ali prvo moramo znati da su naši postupci uzaludni, a onda nastaviti kao da to ne znamo. To je vračeva kontrolirana ludost. Vmiio sam se u don Juanovu kuću 3. listopada 1968. s jednom (¦¦dinom namjerom, da ga pitam o događajima vezanim u/, rliy,iovu inicijaciju. Dok sam iščitavao opis onoga što se zbilo ii i vrla mi je gotovo beskonačna bujica pitanja. Želio sam poi uikn objašnjenja te sam unaprijed sačinio listu pitanja, pomnu l)ii.i|in'i izraze. l'oeeh pitajući ga: - Jesam lija vidio one noći, don Juane? Zamalo jesi. Jesi li si ti vidio da ja vidim Eligiove pokrete? Da. Vidio sam da ti Mescalito dopušta da vidiš dio Elii'ivo poduke jer bi inače samo buljio u čovjeka koji jednosi ivmo sjedi ili možda leži. Za posljednjeg mitotea nisi primijeimi da ljudi išta čine, je li tako? /a posljednjeg mitotea uistinu nisam bio primijetio da uko fini išta neobično. Uzvratih da mogu jedino pouzdano Mt'i da su neki od njih ustajali i odlazili u grmlje češće od Ali l'Jigiovu si poduku vidio gotovo cijelu - nastavi don Jium. Razmisli o tome. Shvaćaš li sada koliko je Mescalito velikodušan prema tebi? Koliko ja znam nikad ni s kim nije bio luko blag. Ni s kim. A ti ipak nemaš poštovanja prema njegovoj velikodušnosti. Kako mu možeš tako grubo okrenuti leđa? Ili bolje icrciio, u zamjenu za što okrećeš leđa Mescalilu? Znao sam da me don Juan opet satjerao u kut. Nisam mogno odgovoriti na njegovo pitanje. Uporno sam vjerovao kako Ndni prekinuo naukovanje tla bili se spasio, premda nisam Imao pojma od čega se to spašavam ili za što. Htjedoh brzo 84 promijeniti temu razgovora i žalo se oknnili namjere tla po stavim sva svoja unaprijed smišljena pitanja le iznesoli samo ono koje me najviše zanimalo. - Bi li mi mogao reći nešto o svojoj kontroliranoj ludosti ? - upitah. - A što bi želio znati o tome? - Molim te, reci mi, što je točno kontrolirana ludost? Don Juan se glasno nasmija i pljesnu dlanom o bedro. - Ovo je kontrolirana ludost! - nasmija se i opet pljesnu o bedro. - Što hoćeš reći.....? - Sretan sam da si me napokon, nakon toliko godina, upitao o mojoj kontroliranoj ludosti a opet, bilo bi mi posve svejedno da nisi. Pa ipak, odabrao sam
da se osjećam sretnim što si me to pitao, kao da mi je stalo do tog pitanja, kao da je uopće važno je li mi stalo ili ne. To je kontrolirana ludost! Obojica se glasno nasmijasmo. Zagrlio sam ga. Ushitilo me njegovo objašnjenje premda ga nisam posve razumio. Sjedili smo kao i obično na čistini ispred vrata njegove kuće. Bila je sredina jutra. Don Juan je pred sobom imao hrpu sjemenki koje je čistio. Htjedoh mu pomoći ali me on odbi, reče da su sjemenke dar za jednog od njegovih prijatelja u srednjem Meksiku ta da ja nemam dovoljno moći da ih dodirnem. - Na koga primijenjuješ kontroliranu ludost, don Juane? - upitah nakon poduže stanke. Smijuljio se. - Na svakoga! - uzviknu, smješkajući se. - A kad odlučuješ da ćeš je primijeniti? - Svaki put kad djelujem. Osjetih potrebu da to malo razradim pa ga upitah znači li kontrolirana ludost da njegovi postupci nikad nisu iskreni već samo čin glumca. - Moji su postupci iskreni - uzvrati - ali oni jesu samo čin glumca. - Znači da je sve što činiš kontrolirana ludost! - rekoh, uistinu začuđen. - |);i, sve uzvmli. Ta io je nemoguće - usprotivili se. - Daje baš svaki od tvojih poNiupaka samo kontrolirana ludost! - Z.iMo ne? - otlgovori on tajanstveno me pogledavši. - To bi značilo tla li ništa nije važno i da ne mariš šivamo ni vm Sto i ni za koga. Uzmimo, na primjer, mene. Hoćeš reći tlu ne mariš hoću li poslati čovjek od znanja ili ne, hoću li ži | vjeli ili umrijeti ili učiniti bilo što drugo? T; i koje! Ne marim. Ti si kao Lučio ili sve ostalo u mom fclvolu, kontrolirana ludost. Osjetih čudnu prazninu. Jasno da nije bilo nikakva razlodn don Juanu bude stalo do mene, ali s druge strane bijah I gotovo posve siguran da mu je stalo do mene osobno; držao Ntim da ne može biti drugačije budući da mi je oduvijek posvemvuo svu svoju pažnju, prilikom svakog trenutka koji sam proveo s njim. Pade mi na um da možda govori tako samo milo Sto '"im ga nečim naljutio. Na kraju krajeva, odustao sam (uI njegova podučavanja. - Čini mi se da ne govorimo o istoj stvari - kazah. - Nisam icbno uzeti sebe za primjer. Hoću reći, mora biti nešto na svi jclu do čega ti je stalo na način koji nije kontrolirana ludost. iNiimnjnm daje moguće nastaviti živjeti ako ti ništa nije uistiInu važno. - To se odnosi na tebe - uzvrati. - Tebi su stvari važne, jj'llao si me za moju kontroliranu ludost i rekoh ti daje sve što Kinini ti pogledu sebe ili ostalih ljudi ludost, budući da ništa |Ulje važno. ()no o čemu ja govorim, don Juane, jest to da ako ti i a nije važno kako možeš i dalje živjeti? Nasmijao se i, nakon kraće šutnje tijekom koje kao da se »H'iiiišljao da li da mi odgovori ili ne, ustade i uđe u stražnji jtlio kuće. Pošao sam za njim. Čekaj, čekaj, don Juane - rekoh - zaista želim znati, ruS mi objasniti kako to misliš. Možda nije moguće objasniti - reče. - Tebi je do nekih lifvnii n živom stalo jer su ti važne, tvoji su ti postupci svakako 86
H7 vnžni, ;ili meni ni jedna jedina stvnr više nije važna, ni moji postupci niti posttipci dnij'ih ljudi. Ipnk nastavljam živjeti jer imam volju. Ja sam svoju volju tijekom života disciplinirao dok nije postala ujednačena i zdrava i sada mi nije važno što nišla nije- važno. Moja volja kontrolira ludost mog života. Čučnu i prijeđe prstima po travama koje je rasprostro po platnu da se suše na suncu. Bijah smeten. Nisam mogao ni sanjati u kojem će me smjeru odvesti moje ispitivanje. Nakon duge šutnje pade mi na um dobar argument. Rekoh da su po mom mišljenju neki ljudski postupci silno važni. Istakoh da je atomski rat svakako najdramatičniji primjer jednog takvog postupka. Rekoh da je za mene zbrisati život s lica zemlje čin koji ima golemu težinu. - Vjeruješ u to zato što razmišljaš. Ti razmišljaš o životu kaza don Juan s bljeskom u očima. Ti ne vidiš. - Da vidim, mislio bih drugačije? - upitah. - Kad čovjek vidi shvati da je sam na svijetu i da oko njega nema ničeg do ludosti - reče don Juan tajnovito. Načas zašutje i pogleda me kao da želi procijeniti djelovanje svojih riječi. - Tvoji postupci, kao i postupci drugih ljudi općenito, čine ti se važnima zato što si naučio misliti da su važni. Riječ »naučiti« izustio je na tako osobit način da se osjetih ponukanim da ga upitam što pod njom podrazumijeva. Prestao se baviti biljem i pogledao me. - Mi naučimo o svemu razmišljati - reče - potom izvježbamo oči da gledaju na način na koji razmišljamo o stvarima koje gledamo. Sebe gledamo s već stvorenom mišlju da smo važni. I zbog toga se moramo osjećati važnima! Ali kad čovjek nauči vidjeti shvati da više ne može razmišljati o stvarima koje gleda, a ako ne može razmišljati o stvarima koje gleda sve postaje nevažno. Don Juan je zacijelo zamijetio moj zbunjeni pogled pa je tri puta ponovio ono što je izrekao, kao da će mi to pomoći da ga razumijem. Njegove su mi se riječi isprva učinile kao prazno naklapanje ali pošto sam razmislio o njima ukazaše se |više kao promišljena tvrdnja o nekom vidu opažanja. Pokušah smislili dobro pitanje koje bi ga navelo da mi to J tu.ilo više razjasni, ali ništa mi nije padalo na pamet. Odjed! iiom sam se osjetio iscrpljenim i nisam mogao jasno oblikovati misli. Don Juan je očito zamijetio moju muku pa me blago poapša. - Očisti ovo bilje - reče - a zatim ga pažljivo nasjeckaj u ovu teglicu. Pružio mi je veliku teglicu od kave i otišao. Vratio se kući nakon više sati, u kasno poslijepodne. Bio »nm nasjeckao bilje i imao dosta vremena da napravim bilješke. I Itjedoh mu smjesta postaviti neka pitanja ali nije bio raspoložen za to. Reče daje strašno gladan pa prvo mora pripravili jelo. Upalio je vatru u zemljanoj peći i stavio lonac s guslom juhom od kosti. Pogledao je u vrećice s namirnicama koje Nam donio i izvadio nešto povrća, narezao ga na komadiće i ubacio u juhu. Zatim je legao na hasuru, šutnuo sandale i rekao mi da sjednem bliže peći kako bih mogao održavati vatru. Bilo se već maltene smračilo, sa svog sam mjesta mogao vi* I |ct i nebo na zapadu. Rubovi gustih skupina oblaka bijahu obojeni dubokim svijetložutim dok je središte ostalo gotovo crno. I lljcdoh reći kako su oblaci divni ali on progovori prvi. Razliveni rubovi na čvrstoj jezgri - reče, pokazujući oblake.
N jegova je izjava bila tako odgovarajuća da poskočih. Upravo sam ti htio spomenuti oblake rekoh. Znači da sam te pretekao - uzvrati i nasmija se dječački iuzdragano. I Ipilah ga ima li volje odgovoriti mi na neka pitanja. Što želiš znati? - reče. Ono što si danas popodne rekao o kontroliranoj ludosti Inko me uznemirilo - nastavih. - Zaista ne razumijem što si htio reći. 89 - Jasno dii ne možeš ni/unijeli - reče. - Pokušavaš 1.1/, mišljati o tome, ;i ono što s;im j;i rekao ne uklapa se u ivoj.i razmišljanja. - Pokušavam razmišljati o tome - objasnih - jer je lo jedini način na koji ja osobno mogu nešto razumjeti. Na primjer, don Juane, znači li to da kad čovjek nauči vidjeti sve na svijetu postaje bezvrijedno? - Nisam rekao bezvrijedno. Rekao sam nevažno. Sve je jednako i stoga nevažno. Na primjer ne mogu reći da su moji postupci važniji od tvojih ili da je jedna stvar bitnija od druge, stoga su sve stvari jednake a postavši jednake postaju nevažne. Upitah ga jesu li njegove izjave tvrdnja da je ono što on naziva »viđenjem« zapravo »bolji način« od pukog »gledanja u stvari«. Reče da ljudsko oko može obavljati obje funkcije ali nijedna od njih nije bolja od druge, međutim, uvježbati oko da može samo gledati bio je po njegovu mišljenju nepotreban gubitak. - Na primjer, potrebno je gledati da bismo se mogli smijati - reče - jer jedino kad gledamo stvari možemo uočiti smiješnu stranu svijeta. S druge strane, kad naše oči vide sve je jednako i ništa nije smiješno. - Hoćeš li reći da se čovjek koji vidi uopće ne može smijati? Neko je vrijeme šutio. - Možda postoje ljudi od znanja koji se nikad ne smiju reče. - Međutim ja ne poznam nijednog takvog. Oni koje ja poznajem vide ali također i gledaju, stoga se smiju. - Bi li prema tome čovjek od znanja i plakao? - Pretpostavljam. Naše oči gledaju pa se možemo smijati ili plakati ili se radovati ili biti tužni ili sretni. Ja osobno ne volim biti tužan pa kad god prisustvujem nečem što bi me normalno rastužilo naprosto prebacim pogled tako da vidim a ne da gledam u to. Ali kad naiđem na nešto smiješno, gledam i smijem se. - Znači da je tvoj smijeh stvaran a ne kontrolirana ludost. Don Juan se časak zagleda u mene. s tobom jer me li iiasmijnvnS - knzn. NJeejis ine n;i pustinjske štakore kilnjnsla repa koji strada |it kud gurnu rep n rupu drugih štakora želeći ili otjerali i oteli im hranu. Ti Ne hvataš" u zamku vlastitih pitanja. Pripazi! l'o iifkfid li šlakori odbacuju rep pokušavajući se oslobodili. Njegova mi se usporedba dopala i ja se nasmijali. Don Itian mi je jednom pokazao male glodavce kitnjasta repa koji uli iz^led.ili poput debelih vjeverica. Pomisao na takvog Ime umstog šiakora koji odbacuje rep bila je tužna a istovremeno i nekako morbidno smiješna. Moj smijeh, kao i sve što činim, stvaranje - reče - ali on |c i kontrolirana ludost jer je beskoristan, on ništa ne mijenja, I»ii ipak se smijem. (>nako kako ja razumijem stvari, don Juane, tvoj smijeh nije beskoristan. On te čini sretnim.
Ne! Sretan sam zato što odabirem gledati u stvari koje i im« rinc sretnim i tada moje oči zamjećuju njihovu smiješnu 11,inu pa se smijem. To sam ti ponovio već bezbroj puta. Co^jrk mora uvijek birati put srca kako bi mogao dati ono najbolje od sebe, možda zato da bi se mogao stalno smijati. Protumačio sam da njegove riječi znače kako je plakanje innnje vrijedno od smijeha ili je ono možda čin koji nas slabi, l JnIvi dio je da nema bitne razlike i daje oboje nevažno; dodao |e međutim da on više voli smijeh jer se od smijeha njegovo i i jelo osjeća bolje nego nakon plača. Tada primijetili da ako čovjek nešto voli više, onda tu neni.i lednnkosti, ako se on više voli smijati nego plakati onda je uvo prvo uistinu važnije. Tvrdoglavo je ostajao pri tome da ako on jednu stvar voli vlS« od druge to ipak ne znači da obje nisu jednake, a ja sam ilrtitnvio da bi se naša prepirka mogla logički protegnuti na i/jfivu ako su sve stvari tako jednake, čemu onda ne odabrati MlilTi' Mnogi ljudi od znanja to čine - uzvrati. - Jednog elana jednostavno nestanu, ljudi misle da su napadnuti i ubijeni /boj.; svojih djela. Odabiru smrt jer im nije važno. Ja, naprotiv, 90 odabirem živjeti i smijati se, ne zato Sto mi je to važno već zato šio je takav odabir u skladu s mojom prirodom. K.i/.om odabirem, zato što vidim, ali ja zapravo ne odabirom život, moja me volja tjera da živim usprkos bilo čemu što vidim. - Sada me ne razumiješ zbog navike da razmišljaš onako kako gledaš i da razmišljaš onako kako razmišljaš. Ta me izjava jako zaokupila. Zamolih ga da je pobliže objasni. Istu je misao ponovio nekoliko puta kao da si daje vremena da je složi na drugi način, a zatim je iznio svoje gledište govoreći da pod »razmišljanjem« misli na nepromjenljivu ideju koju imamo o svemu na svijetu. Reče da »viđenje« raspršuje tu naviku i dok ne naučim »vidjeti« neću stvarno moći razumjeti što želi reći. - Ali ako ništa nije važno, don Juane, zašto bi bilo važno da ja naučim vidjeti? - Rekoh ti jednom da je naša ljudska sudbina učiti, bilo to za dobro ili za zlo - kaza. - Ja sam naučio vidjeti i kažem ti da ništa nije uistinu važno, sad je red na tebe, možda ćeš jednoga dana vidjeti i onda ćeš znati jesu li stvari važne ili ne. Meni ništa nije važno ali možda će tebi sve biti važno. Dosad si već mogao naučiti da čovjek od znanja živi djelujući a ne razmišljajući o djelovanju, niti razmišljajući o tome što će misliti kad završi djelovati. Čovjek od znanja odabire put srca i slijedi ga, i onda gleda i raduje se i smije; i tada vidi i zna. On zna da će mu život prebrzo proći, zna da ni on ni bilo tko drugi ne ide nikamo, zna zato što vidi da ništa nije važnije od bilo čega drugog. Drugim riječima, čovjek od znanja nema časti, nema dostojanstva, nema obitelji, nema imena, nema domovine, ima samo život koji valja živjeti i pod takvim je okolnostima njegova jedina spona s drugim ljudima njegova kontrolirana ludost. Stoga se čovjek od znanja trudi i znoji i puše, te ako ga netko gleda djeluje samo kao običan čovjek s jedinom razlikom stoje ludost njegova života pod kontrolom. Budući da mu ništa nije važnije od nečeg drugog čovjek od znanja bira neko djelovanje i provodi ga kao da mu je važno. Njegova ga
[Ikoni rolirana lutlosl navodi da ka/,o kako je ono sto čini važno mi se ponaša kao da je uislinii lako, pa ipak on /na da nije, /„¦iio kad dovrši svoja djela on se povlači s mirom, a jesu li Iona dobra ili loša, jesu li uspjela ili no, ni na koji način nije pj'ogova briga. - S druge strane, čovjek od znanja može odabrali da jslane potpuno ravnodušan i nikad ne djeluje te se ponašali (tno da mu je ravnodušnost uistinu važna, pri tome će također [imali pravo jer će onda to biti njegova kontrolirana ludost. Ovdje sam se upustio u vrlo složen pokušaj da objasnim Idoii Juanu kako me zanima što može potaknuti čovjeka od prianja na određeno djelovanje usprkos činjenici što zna da lista nije važno. Tiho se nasmijao prije no što mi je odgovorio. - Ti razmišljaš o svojim postupcima - reče. - Zato moraš Vjerovati kako su tvoji postupci onoliko važni koliko ti misliš 3a jesu, dok u stvarnosti ništa što čovjek čini nije važno. Ništa! U i ako ništa nije važno, kao što si me pitao, kako mogu nastaniti živjeti? Bilo bi jednostavnije umrijeti, tako ti kažeš i vjeru|JeS, zato što razmišljaš o životu upravo onako kao što sada razmišljaš o tome kako bi to bilo vidjeti. Htio si da ti to opišem gilto da bi mogao razmišljati o tome, baš kao što činiš i sa svim lestalim. Međutim kad se radi o viđenju razmišljanje je bes|predmetno i stoga ti ne mogu reći kako je to vidjeti. Sada želiš 3a ti objasnim razloge moje kontrolirane ludosti a ja ti mogu Ireći samo to da je kontrolirana ludost uvelike kao viđenje, to Je nešto o čemu se ne može razmišljati. Zijevnuo je. Legao je na leđa i protegnuo ruke i noge. Ko|sti mu zapucketaše. - Predugo te nije bilo - reče. - Previše razmišljaš. Ustao je i zašao u gustiš pokraj kuće. Ja potakoh vatru da lb i hrana nastavila kuhati. Htjedoh upaliti petrolejku ali je [polutama djelovala umirujuće. Vatra peći bacala je dovoljno [svjetlosti da mogu pisati, pritom je uokolo stvarala crvenkast [odsjaj. Odložili bilješke na pod i legoh. Osjetio sam umor. Od [cijeloj: razgovora s don Juanom jedino što me se jako dojmilo 92 93 je (o da on ne mari za mene, lo ino beskrajno n/nemiravalo. Tijekom godina polagao sam vjeru u njega. Da nisam imao potpuno povjerenje u nj bio bih paraliziran od straha pri pomisli da ću učiti njegovo znanje, pretpostavka na kojoj sam zasnivao svoje povjerenje bilo je uvjerenje da mu je stalo do mene osobno, zapravo sam ga se uvijek bojao ali taj sam strah držao pod kontrolom zato što sam mu vjerovao. Kad je uklonio tu bazu nisam se imao na što osloniti i osjetih se bespomoćnim. Obuzela me vrlo čudna tjeskoba. Postah silno uznemiren i stadoh hodati amotamo ispred peći. Don Juana dugo nije bilo. Nestrpljivo sam ga čekao. Vratio se nešto kasnije, ponovno sjeo ispred vatre i ja mu povjerih svoje strahove. Rekoh da sam zabrinut jer ne mogu promijeniti smjer na pola puta, objasnih
da sam, osim što vjerujem u njega, s vremenom naučio poštovati njegov način života i smatrati ga suštinski razboritijim ili barem svrhovitijim od mojega. Rekoh da su njegove riječi u meni izazvale strašan unutrašnji sukob jer podrazumijevaju da moram izmijeniti svoje osjećaje. Da bih mu predočio što mislim ispričah mu priču o starcu iz moje kulture, vrlo bogatom konzervativnom odvjetniku koji je proživio život uvjeren da zagovara istinu. Početkom tridesetih, u vrijeme ekonomske krize koja je prethodila New Dealu, bio je strastveno uključen u političku dramu toga vremena. Bio je kategorički uvjeren da je promjena pogubna za njegovu zemlju te se, odan svom načinu života i uvjeren kako ima pravo, zakleo da će se boriti protiv onoga što je držao političkim zlom. Međutim, plima vremena bila je prejaka i nadjačala ga je. Deset se godina borio protiv nje, kako u političkoj areni tako i u privatnom životu, a onda je drugi svjetski rat nanio potpun poraz njegovim naporima. Politički i ideološki pad uzrokovao je kod njega duboku ogorčenost, sam je sebe poslao u prognanstvo na dvadeset pet godina. Kad sam ga upoznao imao je osamdeset četiri godine i bio se vratio u svoj rodni grad da posljednje godine provede u staračkom domu. Činilo mi se začuđujućim da je doživio tako duboku starost s obzirom na to da je protraćio život na ogorčenost i snmo.'..i/.a ljenje. 1/ nekog mu je m/loga odj'.ova i.ilo moje clniStvo (<• snio znali dugo razgovarati. Prilikom naše}: posljednjeg susrela zaključio je razgovor slijedećim riječima: Imao sam se vremena okrenuli i pretopi Uli svoj živol. Ključna pitanja moga doba sada su samo priča kojn nije čak ni zanimljiva. Vjerojatno sam potratio mnoge godine života ganjajući nešto što nikada nije postojalo. U posljednje vrijeme mi se čini da sam vjerovao u nešto stoje zapravo bila lakrdija. To nije bilo vrijedno moga truda. Mislim da Mim loga svjestan. Međutim ne mogu povratiti četrdeset godino koje sam izgubio. Kazah don Juanu da moj unutrašnji sukob proizlazi iz Niimnji u koje su me gurnule njegove riječi o kontroliranoj lui losl i. Ako ništa nije uistinu važno - rekoh - čovjek će se po'.invs'i čovjekom od znanja bezuvjetno zateći isto tako prazan I«,10 i onaj moj prijatelj, i u nimalo boljem položaju. To nije tako - odsječno reče don Juan. - Tvoj je prijatelj ¦ ''(11111)011 jer će umrijeti a da nije vidio. On je u svom životu »urno ostario i sad zacijelo osjeća više samosažaljenja no ikad pr(je. Ima osjećaj daje odbacio četrdeset godina života zato flto je trčao za pobjedama a nailazio samo na poraze. Nikad tu'će znati da je biti pobjednik ili pobijeđeni isto. ~ Dakle, sada me se bojiš zato što sam ti rekao da si jeđnnk svemu drugome. Ponašaš se djetinjasto. Naša je ljudska (»udbina učiti i čovjek odlazi k znanju kao što odlazi u rat, to li rekao bezbroj puta. Čovjek odlazi k znanju ili u rat sa Itnihom, s poštovanjem, svjestan da ide u rat, ali s potpunim Jdnnopoiizdanjem. Vjeruj u sebe a ne u mene. Bojiš se dakle praznine života kakva je kod onog tvog Iprljnlelja. Kažem ti, u životu čovjeka od znanja nema praz|nlnc. Sve je ispunjeno do ruba. Don Juan ustade i pruži ruke kao da opipava zrak. ¦ Sve je ispunjeno do ruba - ponovi - i sve je jednako. Ja limun poput tvog prijatelja koji je samo ostario. Kad ti ja ka tvm da ništa nije važno ne mislim to onako kako on misli, /.i 94
Table with 4 columns and 8 rows
njega, njegova borba nije bila vrijedna truda zato što je hio poražen, za mene nema pobjede ili poraza ni praznine. Sve je ispunjeno do ruba i sve je jednako i moja je borba bila vrijeđ na truda. - Da bi postao čovjekom od znanja čovjek mora biti ratnik a ne cmizdravo dijete. Čovjek mora nastojati ne odustajući, ne žaleći se, ne kolebajući se, sve dok ne uzmogne vidjeti, da bi tada shvatio kako ništa nije važno. Promiješao je jelo drvenom žlicom. Hrana je bila gotova. Skinuo je lonac s vatre i položio ga na pravokutnu gromadu koju je uza zid sagradio od cigle i koja mu je služila kao polica i stol. Nogom je dogurao dva sanduka koja su služila kao udobne stolice, osobito ako bi čovjek sjeo leđima oslonjen o zidne grede. Dade mi znak da sjednem i nasu zdjelicu juhe. Smješkao se, oči su mu sjale kao da uistinu uživa u mom prisustvu. Blago gurnu zdjelicu prema meni. U toj je kretnji bilo toliko topline i prijaznosti da je djelovala kao poziv da povratim svoje povjerenje u njega. Osjetih se idiotski. Htjedoh odagnati to raspoloženje tražeći žlicu ali je nije bilo. Juha je bila prevruća za piti i dok se hladila upitah don Juana znači li kontrolirana ludost da čovjek od znanja ne može više nikoga voljeti. On presta jesti i nasmije se. - Previše si zaokupljen time da voliš ljude ili da oni tebe vole - reče. - Čovjek od znanja voli, to je sve. Voli što god ili koga god želi ali koristi svoju kontroliranu ludost da se zbog toga ne bi brinuo. Upravo suprotno od onoga što ti sada činiš. Voljeti ljude ili biti voljen od njih nije jedino što čovjek može. Časak me gledao nakrivivši glavu ustranu. - Razmisli o tome - reče. - Želim još nešto pitati, don Juane. Rekao si da moramo gledati očima da bismo se smijali ali ja mislim da se smijemo zato što razmišljamo. Uzmi slijepce, ta i oni se smiju. - Ne - uzvrati. - Slijepci se ne smiju. Njihova tijela tek malo zadrhte od romona smijeha. Oni nikada nisu ugledali smiješnu stranu svijeta i moraju je zamisliti. Njihov smijeh nije prasak. Vi:';«- nismo govorili. Oćutjeh ispunjenost, sreću. Šutke smo jeli a onda :;<> don .limu slade smijati. Bijah uzeo suhu grančicu da njome ubacujem povrće U usta. 4, listopada 1968. Danas sam u jednom trenu upitao don Juana bi li imao Sto protiv loga da još malo porazgovaramo o »viđenju«. Časak se piedoinišljao a onda se osmjehnu i reče da sam opet upao u svoju uobičajenu rutinu pa pokušavam govoriti umjesto djelovati. - Želiš li vidjeti moraš dopustiti da te dim vodi - reče, naglasivši to. - Ja o tome više ne želim razgovarati. Pomagao sam mu čistiti suho bilje. Dugo smo radili šutke. Kad sam prisiljen na dugu šutnju uvijek osjetim tjeskobu, osobito u don Juanovoj blizini. U jednom mu trenu postavih pitanje u nezaustavljivoj, gotovo ratobornoj provali riječi.
Kako čovjek od znanja primijenjuje svoju kontroliranu ludost kad se radi o smrti osobe koju voli? - upitah. Moje ga je pitanje prenulo i on me duboko pogleda. U/.mimo tvog unuka Lucia - rekoh. - Bi li tvoji postupci bili kontrolirana ludost u času njegove smrti? - U/.mimo mog sina Eulalija, to je bolji primjer - mirno n/.vrali don Juan. - Na njega se srušila stijena dok je radio na i gradnji PanAmerican autoputa. Moje ponašanje prema njemu u času njegove smrti bilo je kontrolirana ludost. Kad sam Ntigno ua mjesto miniranja bio je već gotovo mrtav, ali tijelo inu je bilo tako snažno da se i dalje pokretalo i trzalo nogama. Slao sam pred njega i rekao momcima da ga više ne pomiču, poslušali su me i stali oko mog sina gledajući njegovo i/.mri vareno tijelo. I ja sam stajao s njima, ali ja nisam gledao. Prebacio sam pogled da bih mogao vidjeti kako se njegov život dezintegrira, kako nekontrolirano prelazi preko vlasiiiib ^ranica, kao kristalna maglica, jer tako se život i smrt miješaju I rastaču. To sam učinio u času sinovljeve smrti, 'lb je jedino ftto nv može učiniti i to je kontrolirana ludost. Da sam gledao
97 table end u njega vidio bih kako mu tijelo postaje nepomično i u sohi bih osjetio krik jer nikada vise neću glodali kako njegov slasil lik kroči zemljom. Umjesto loga ja sam vidio njegovu smrt i nije bilo tuge, nikakvih osjećaja. Njegova je smrt bila jednaka svemu ostalom. Don Juan načas zamuknu. Učini mi se da je tužan ali tada se osmjehnu i potapša me po glavi. - Dakle, moglo bi se reći da kad se radi o smrti osobe koju volim moja kontrolirana ludost jest to da prebacim pogled. Pomislih na ljude koje ja volim i preplavi me sumoran val samosažaljenja. - Ti si sretnik, don Juane - rekoh. - Možeš prebaciti pogled dok meni preostaje samo da gledam. Ta mu se primjedba učinila smiješnom i on se nasmija. - Sretnik, kako da ne! - uzviknu. - To je težak rad. Oboje se nasmijasmo. Nakon duge šutnje stadoh ponovno ispitivati, možda tek zato da odagnam vlastitu tugu. - Znači, ako sam te dobro razumio, don Juane - rekoh jedino što u životu čovjeka od znanja nije kontrolirana ludost jest ono što čini sa svojim saveznikom ili s Mescalitom. Nije li tako? - Tako je - uzvrati, smješkajući se. - Moj saveznik i Mescalito nisu na istoj razini s nama, ljudskim bićima. Moja kontrolirana ludost odnosi se samo na mene i na ono što činim kad sam s drugim ljudima. - Međutim postoji logička mogućnost - nastavih - da čovjek od znanja i svoje postupke u prisustvu saveznika ili Mescalita može također smatrati kontroliranom ludošću. Istina? Na tren se zagledao u mene. - Opet razmišljaš - uzvrati. - Čovjek od znanja ne razmišlja, stoga ne nailazi na takvu mogućnost. Uzmi mene, na primjer. Kažem da se moja kontrolirana
ludost odnosi na moje postupke kad sam s drugim ljudima, to kažem zato što druge ljude mogu vidjeti. Međutim ja ne mogu vidjeti kroz svog saveznika i stoga mi je on neshvatljiv, kako dalde mogu kontro Hiniti svoju ludost ako ne vidim kroz nju? Sa saveznikom i s JMescnlitom ja sam ;;aino čovjek koji umije vidjeti i koji je zbu Injen onim šio vidi, čovjek koji zna da nikad neće razumjeti sve ||lo ga okružuje. - Uzmimo na primjer tvoj slučaj. Meni nije stalo hoćeš li jostati čovjek od znanja, ali Mescalitu jest. Očito mu je stalo, 1 inače ne bi poduzimao tolike korake da pokaže svoje zaniliiinjt1 za lebe. Umijem primijetiti to zanimanje i ponašam se skladu s njim pa ipak su mi njegovi razlozi neshvatljivi. 98 Upravo kad smo ulazili u auto da krenemo u srednji Meksiko, 5. listopada 1968. godine, don Juan me zaustavi. - Već sam ti rekao - kaza s ozbiljnim izrazom lica - da ne smiješ otkriti ime ni boravište vrača. Nadam se da ti je jasno da ne smiješ otkriti moje ime ni mjesto na kojem je moje tijelo. Sad ću te to isto zamoliti u vezi mog prijatelja kojeg ćeš zvati Genaro. Idemo njegovoj kući gdje ćemo provesti neko vrijeme. Uvjerih don Juana da nikad nisam iznevjerio njegovo povjerenje. - Znam - reče, i dalje ozbiljan. - Ipak, zabrinut sam jer postaješ nepromišljen. Pobunih se ali mi don Juan reče da me želi samo podsjetiti da se čovjek, ako je nepromišljen po pitanjima vraćanja, igra s neminovnom i besmislenom smrću koju je mogao izbjeći da je bio promišljen i svjestan. - Nećemo više o tome - reče. - Kad krenemo nećemo više spominjati Genara niti ćemo misliti o njemu. Želim da središ svoje misli. Kad ga sretneš misli ti moraju biti bistre, bez dvojbi. - O kakvim dvojbama govoriš, don Juane? - O bilo kakvim. Kad ga sretneš um ti mora biti kristalno bistar. On će te vidjetil Njegove me čudne opomene ispuniše zebnjom. Rekoh da možda ne bih ni trebao upoznati njegovog prijatelja pa ću ga samo odvesti do prijateljeve kuće i tamo ostaviti. - Rekao sam ti ovo samo iz opreza - kaza. - Već si upoznao jednog vrača, Vicentea, Vicentea, i zamalo te ubio. Ovaj put pazi. Nakon Slo Nino stigli u srednji Meksiko trebalo nam je dva l.i hodu od mjesta na kojem sam ostavio aulo do kuće njegovu prijali'lja, male daseare visoko gore na obronku planine. Don Juanov je prijatelj bio na vratima kao da nas očekuje. Od11 ni11 .sam ga prepoznao. Bijah ga već sreo, premda samo naki'Mtko, kad s.im don Juanu donio svoju knjigu. Tada ga nisam Mviiriio piomoliio već tek onako, letimično, i učinilo mi se da je don .luanove dobi. Ugledavši ga sad na vratima kuće zaključili dn je svakako mlađi. Moglo mu je biti oko šezdeset godili«, Bio je niži od don Juana i mršaviji, vrlo tamnoput i miŠIČmv. Kosa mu je bila gusta, prosjeda i podugačka, pokrivala )e uši i (Vl<>. l.ice mu bijaše okruglo i oštrih crta. Vrlo istaknut mu činio j;a je nalik ptici grabljivici s malim tamnim očima. Prvo ¦;(> obratio don Juanu. Ovaj potvrdno kimnu. Kratko ni i m/ini|eiiili nekoliko riječi. Nisu govorili španjolski pa ni«mmi rn/.itmio o čemu razgovaraju.
Tada se don Genaro okrenu meni. Dobrodošao u moju skromnu daščaru - reče tonom |N|)tl6ivanja na španjolskom. Njegove su riječi bile uljudna fraza koju sam već mnogo puta
i<> drugačiji. Sva smo trojica radili zajedno i don Juan zamoli don (ienara da me pouči kao prepoznati određene biljke. Vratili smo se oko podneva i dva su starca satima sjedila pred kućom, u potpunoj tišini, kao da su u iransu. Nisu spavali. Nekoliko sam puta prošao mimo njih, don Juan je pogledom slijedio moje kretanje a isto tako i don Genaro. - Moraš razgovarati s biljkama biljkama prije no što ih ubereš reče don Juan. Izrekao je to nemarnim tonom ali je tri puta ponovio kao da želi pridobiti moju pažnju. Nitko ne prozbori dok nije nastavio. - Da bi vidio biljke moraš razgovarati s njima osobno nastavio je. - Moraš ih osobno upoznati, tada će ti biljke reći što god želiš znati o njima. Bilo je kasno poslijepodne. Don Juan je sjedio na plosnatoj stijeni okrenutoj prema zapadnim planinama, planinama, don Genaro pokraj njega, na hasuri, licem okrenut sjeveru. Don Juan mije čim smo stigli rekao da su to njihovi »položaji« i da ja moram sjesti na zemlju na bilo koje mjesto nasuprot njima. Dodao je da, dok sjedimo u tom položaju, moram držati lice okrenuto jugoistoku i samo ih letimično pogledavati. - Da, tako je to s biljkama, zar ne? - reče don Juan i okrenu se don Genaru koji se složi potvrdnom kretnjom. Rekoh da ga nisam poslušao jer se osjećam glupo dok razgovaram s biljkama, - Ti nikako da shvatiš da se vrač ne šali - reče oštro. - Kad vrač nastoji vidjeti on nastoji steći moć. Don Genaro me motrio. Bilježio sam i to ga je očito zbunjivalo. Osmjehnu mi se, zavrti glavom i kaza nešto don Juanu. Don Juan slegnu ramenima. Vidjeti me kako pišem zacijelo je bilo vrlo neobično za don Genara. Don Juan je bio navikao na to da ja pravim bilješke i to što pišem dok on govori nije ga više čudilo, mogao je nastaviti govoriti a da se pritom činilo kako uopće ne primjećuje što radim. Don Genaro se međutim nije mogao prestati smijali i ja prestali pisati kako ne bih narušio at i nosferii razgovora. Don Juan ponovi da se vračevi postupci ne smiju uzimali |neo/.l)iljno zato što se vrač poigrava sa smrću na svakom dijelu puta. Tada slade pričati don Genaru
kako sam jedne '¦i gledao svjetla smili koja nas je pratila lijekom jednog od P|)ir';ili putovanja. Priča je očito bila jako smiješna; don Genaro idi1 valjao po podu od smijeha. I )on Juan ini se ispričao rekavši daje njegov prijatelj sklon ma smijeha. Pogledah don Genara za kojeg sam mislio li i m'još uvijek valja po tlu i vidjeh da izvodi nešto čudnova Im Stajao je na glavi ne pridržavajući se rukama a noge su mu fcln|e prekrižene kao da sjedi. To je bio tako neočekivan prizor |.i Jani poskočio. Kad sam shvatio da je s gledišta tjelesne )nlianike to što čini gotovo nemoguće on se već bio vratio u iiiontiiilan sjedeći položaj. Don Juanu je, međutim, očito bilo i/nato o čemu se tu radi pa je pozdravio don Genarovu iz¦dlm salvom smijeha. Don Genaro je po svemu sudeći opazio moju zbunjenost nekoliko puta pljesnu rukama i ponovno se stade valjati po jln. očito je želio da ga gledam. Ono što mi se isprva učinilo kotrljanje po podu bijaše zapravo naginjanje u sjedećem jpuln'Jaju i dodirivanje zemlje glavom. On je izgleda postizao »vii| nesuvisli položaj tako što bi dobivao zamah, pošto se nag» nekoliko puta, dok njegovo tijelo ne bi po inerciji prešlo komii sloj, tako daje na tren »sjedio na glavi«. Kad su se prestali smijati don Juan nastavi govoriti a ton ie bio vrlo oštar. Pomakoh tijelo tako da budem opušten i ili ni mu svu svoju pažnju. Nije se uopće osmjehnuo kao što no čini, osobito kad se trudim obratiti pozornost na ono ^.ovoi i. Don Genaro me uporno gledao kao da očekuje da i*ti ponovno početi pisati, ali ja više nisam hvatao bilješke. Don lit.in nie korio šio nisam razgovarao s biljkama koje sam skupi.., onako kako me bio poučio. Reče da su biljke koje sam ubio If.ii i tako mogle ubili mene i doda daje uvjeren kako će me one kad tad učinili bolesnim. Nastavio je rekavši, da ću, razbolim li nr /bog toga što sam pozlijedio biljke, jednostavno odbacili tu pomisao i vjerovati kako sam samo uhvatio laganu gripu. o:* Njih je dvojicu još jednom obu/.elo veselje a onda don Juan opel posta ozbiljan i icče da će ini, ne budem li mislio na svoju smrt, cijeli živol bili kaos. Doimao se vilo strogim. Što drugo čovjek ima osim svog života i svoje smrti? reče mi. Pomislih kako to svakako moram zabilježiti i opel počeh pisati. Don Genaro se zagledao u mene i osmjehnuo. Tada malo nakrivi glavu i rastvori nosnice. Očito je imao zapanjujuću kontrolu nad mišićima nosnica jer su postale dvostruko šire no što je normalno. Ono što je kod njegovog ludiranja bilo najsmješnije nisu bile toliko radnje već njegova vlastita reakcija na njih. Postoje raširio nosnice, prekobaci se sa smijehom i opet podiže tijelo u onaj isti, čudan, sjedećinaglavinaopačke položaj. Don Juan se smijao sve dok mu niz obraze ne potekoše suze. Osjetih se pomalo neugodno pa se i ja nervozno nasmijali. - Genaro ne voli pisanje - objasni mi don Juan. Odložih bilješke ali me don Genaro stade uvjeravati uvjeravati da mogu slobodno nastaviti jer on nema ništa protiv. Opet uzeli svoje zabilješke i otpočeh pisati. On ponovi istu akrobaciju te su obojica opet isto reagirala. Don Juan me pogleda, i dalje se smijući, i kaza kako me njegov prijatelj oponaša jer ja raširim nosnice čim počnem pisati, a osim toga don Genaro misli
da je pokušavati postati vračem praveći bilješke isto tako besmisleno kao sjediti na glavi, te je zato izveo besmislen položaj odmaranja tijela u sjedećem položaju na glavi. - Tebi to vjerojatno nije smiješno - primetnu don Juan ali samo Genaro umije sjediti na glavi i samo ti možeš misliti da ćeš postati vrač pišući. Obojica opet prasnuše u smijeh i don Genaro ponovi svoju nevjerojatnu akrobaciju. Sviđao mi se. U njegovim je postupcima bilo toliko sklada i otvorenosti. - Ispričavam se, don Genaro - rekoh pokazujući na blok za pisanje. Nema problema ~ uzvrati i opet se zasmija. Više nisam mogao pisati. Njih dvojica stadoše raspredati o tome kako biljke mogu uistinu ubiti i kako ih vračevi koriste y,n io. Dok su razgovarali obojica su me motrila kao da očekuju da počnem bilježiti. (:.nlos je poput konja koji se ne da osedlati - reče don .Inan. S njim moraš postupati vrlo polako. Prestrašio si ga i I u« •('¦(• pisati. I >on (ienaro raširi nosnice i hineći moljakanje, mršteći se i I libeći usta reče: - Daj, Carlitos, piši! Piši, dok ti ne otpadne ! 11 U". I )on Juan ustade, protežući se i savijajući leđa u luk. UsprI i, poodmakloj dobi tijelo mu je bilo snažno i gipko. Otputi se M 'milje pokraj kuće i ja ostah sam s don Genarom. Pogledao im ,i ja skrenuh pogled jer sam se uza nj osjećao nelagodno. Nemoj reći da me čak nećeš ni pogledati? - reče vrlo VfNt'lim tonom. Kaširi nosnice i zatitra njima a zatim usta i ponovi don Juuuove kretnje, protežući se i savijajući leđa u luk pri čemu je vi Io smiješno nakrivio tijelo. Bila je to uistinu neopisiva kretujn, spoj izuzetnog smisla za pantomimu i ismijavanja. Zadivio me. Bijaše to majstorska karikatura don Juana. U tom se času don Juan vratio i uhvatio kretnju a očito i njeno značenje. Sjede, smijući se. - U kojem smjeru puše vjetar? upita don Genaro nemarno. Don Juan pokaza glavom prema zapadu. Bit će najpametnije da odem tamo odakle vjetar puše ii/vi ni i don Genaro s ozbiljnim izrazom lica. Na to se okrenu i priprijeti mi prstom. A t i se nemoj obazirati ako čuješ čudne zvukove - reče. Kud (ienaro sere brda se tresu. Skoči u grmlje i čas kasnije začuh vrlo čudan zvuk, duboku nezemaljsku tutnjavu. Nisam znao kako da to shvatim. I 'i iglednh don Juana ne bih li dobio kakvo objašnjenje ali se on od smijeha. K)4 ]o.r; 17. listopada 1968. Ne sjećam se stoje navelo don Genara da ini priča o »dingom svijetu«, kako gaje nazvao. Reče daje glavni vrač orao, lo jest može se pretvoriti u orla. S druge pak strane, zli vrač je »tecolote«, sova. Don Genaro reče daje zli vrač dijete noći i za takvog su čovjeka najkorisnije životinje planinski lav ili druge divlje mačke ili noćne ptice, osobito sova. Reče da »brujos liricos«, lirski vračevi, što znači vračevi amateri, više vole druge životinje na primjer vranu. Don Juan se nasmija, on je cijelo vrijeme slušao. Don Genaro se okrenu njemu i reče: - Istina je, znaš i sam, Juane.
Zatim ispriča da glavni vrač može povesti svog učenika na putovanje i proći kroz deset slojeva drugog svijeta. Glavni vrač, pod uvjetom da je orao, može krenuti od najnižeg sloja i zatim proći kroz svaki slijedeći svijet, sve dok ne dođe do vrha. Zli vračevi i lirski vračevi, reče, mogu ako su vješti proći najviše kroz tri sloja. Don Genaro opisa te stupnjeve riječima: - Počinješ od samog dna a onda te učitelj povede sa sobom na let i zuum! Prođeš kroz prvi sloj. Potom, malo kasnije - zuum! Prođeš kroz drugi i zuum! Prođeš kroz treći.... Don Genaro me proveo kroz četiri zuuma do posljednjeg sloja svijeta. Kad je završio, don Juan me pogleda i znalački se osmjehnu. - Govor nije Genarova sklonost - reče - no želiš li poduku, on će te poučiti o ravnoteži stvari. Don Genaro potvrdno kimnu, naškubi usne i napola zatvori oči. Ta me gesta ushitila. Don Genaro ustade a za njim i don Juan. - U redu - reče don Genaro. - Pa da krenemo. Mogli bismo poći i pričekati Nestora i Pablita. Sad su završili. Četvrtkom rano završavaju. Obojica uđoše u auto, don Juan se smjestio naprijed. Ni sam ih ništa pitao već jednostavno upalio motor. Don Juan me li l< mjestu /.a koje reče da je Ncslorov dom. Don Gennro ji poSno u kuću i malo kasnije izašao s Nestorom i l'abliloin, dv,i mladića koji su bili njegovi naučnici. Svi uđoše u aulo i don .lii.'in mi reče dn krenem cestom koja vodi pul zapadnih plimu.... Ostavili smo auto uz seoski put i nastavili pješice obalom iljeke Široke između pet do šest metara do slapa vidljivo}' s mjegfn na kojem sam parkirao. Bilo je kasno poslijepodne. Krajolik je bio vrlo dojmljiv. Točno iznad nas nalazio se golem, mmst, plavkasti oblak koji je djelovao poput lebdećeg krova, mhovi su inu bili jasno uobličeni, nalik golemom polukrugu. i1 i y,np.ion Juan pokaza na svoju desnu stranu i reče mi da dovučeni kamen i sjednem kraj njega. 106
107 - Moramo ovdje napravili ni/, - reče, pokazavši tla njih troje sjede u redu. Do tada je don Genaro već stigao do samog podnožja sla pa i počeo se penjati stazom s njegove desne strane. S mjesta na kojem smo sjedili staza se činila prilično strmom. Pridržavao se za grmlje. U jednom se trenu činilo da je izgubio ravnotežu i zamalo otklizio dolje kao daje staza skliska. Malo kasnije ponovilo se isto i ja pomislih kako je don Genaro možda ipak prestar da se tako penje. Vidjeh kako se još nekoliko puta poskliznuo i spotakao prije no što je stigao do kraja staze. Kad se počeo penjati po stijenju osjetih strah. Nisam mogao dokučiti što smjera. - Što to radi? - upitah šaptom don Juana. Nije me pogledao. - Očito se penje - reče. Don Juan je gledao ravno u don Genara. Pogled mu je bio nepomičan. Kapci poluzatvoreni. Sjedio je posve uspravan, ruku položenih između nogu, na rubu stijene. Malo se nagnuh da pogledam onu dvojicu mladića. Don Juan mi rukom naredi da se vratim u svoj položaj. Smjesta se povukoh. Uspio sam samo krajičkom oka vidjeti mladiće. Činilo se da motre isto onako pozorno kao i on. Don Juan učini drugi pokret rukom i pokaza u smjeru slapa. Ponovno pogledah. Don Genaro se bio uspeo dosta visoko po stjenovitom zidu. Kad sam pogledao stajao je na izbojku stijene i polako se kretao da zaobiđe golem kamen. Raširio je ruke kao da grli stijenu. Polako se pomaknuo udesno i iznenada izgubio ravnotežu. I nehotice glasno uzdahnuh. Na čas mu je cijelo tijelo visjelo u zraku. Bio sam siguran da će pasti, ali nije. Desnom se rukom uhvatio za nešto i vrlo žustro vratio stopala natrag na izbojak. Ali prije no što će krenuti dalje, okrenu se prema nama i pogleda. Bio je to samo letimičan pogled. U pokretu njegove glave bilo je međutim toliko stilizacije da se stadoh pitati. Prisjetih se da je svaki put kad bi se poskliznuo učinio to isto, okrenuo se da nas pogleda. Tada sam mislio da mu je zacijelo neugodno zbog vlastite nesprel nosti pa se okreće da vidi gledamo li ga. 'opeo se još mnlo više prema vrhu, još jednom izgubio IfllViioiežu i o.slao opasno visjeti s oštre stijene. Ovaj se put pri lijevom i iikom. Kad je povratio ravnotežu okrenuo se i opci nas pogledao. Još je dvaput posrnuo prije no stoje stigao do vrha. S mjesta na kojem smo sjedili krasta slapa činila se Šr.sl do sedam i pol metara široka. Don Genaro je na tren stajao nepokretan. Htjedoh upitati (Ion Juana što će don Genaro učiniti tamo gore no don Juan »i1 doimao lako zadubljen u prizor da se nisam usuđivao ometali ga. Iznenada don Genaro skoči na vodu. Bilo je to nešto lako kmjnje neočekivano da osjetih prazninu u dubini želuca. Bio Je lo veličanstven, čudesan skok. Na čas sam imao jasan dojam {Ih sam vidio niz slika njegovog tijela kako se preklapaju u rliplienom letu prema sredini rijeke. Kad se moje iznenađenje stišalo primijetili da se spustio lm stijenu uz rub slapa, stijenu koja je s mjesta na kojem smo ini sjedili bila jedva vidljiva. Dugo je ostao stajati na njoj. Kao da se borio sa silinom nadolazeće vode. Dvaput je visio nad ponorom i nije mi bilo Jmnuo za što se drži. Povratio je ravnotežu i čučnuo na stijenu. Zatim je po iiovno skočio, poput tigra. Jedva sam mogao vidjeti slijedeću Milenu na koju se spustio, bila je nalik malom cunju na samom inim slapa.
Tamo je ostao gotovo deset minuta. Bio je nepokretan. i iiegova ine se nepomičnost tako dojmila da stadoh drhtati. ! H|edoh ustati i prošetati. Don Juan primijeti moju nervozu i naredi mi da se smirim. Don Genarova me nepomičnost preplavila neobičnim, za^iiiu'tim snahom. Imao sam osjećaj da se, ukoliko on još ostaItf tako neko vrijeme, neću moći kontrolirati. Odjednom je opet skočio, ovaj put čak na drugu obalu sla|»d, Znusi.ivio se na rukama i nogama, kao u mačjem skoku. Nn trenje ostao u čučećem položaju a onda uslao i pogledao ./(/.i UHiti. D§ii Ju.in onako uzgred napomenu da uskoro namjerava joS Jidtiom ol putovat i u srednji Meksiko. h>NJetir ćeš don (ienara? - upitali. Možda uzvrati, ne pogledavši me. On j<- dobro, zar ne? Hoću reći, ništa mu se nije dogodili i lamo y,ore na vrhu slapa, ha? NiNi.i mu se nije desilo. Žilav je on. Neko smo vrijeme pričali o njegovom skorom putovanju a mula rekoh da sam uživao u don Genarovom društvu i u njegovim šalama. Nasmijao se i rekao daje don Genaro uistinu popni djeteta. Nastupi duga stanka, premetao sam mislima ne bili li smislio neki dobar uvod da pitam o njegovoj poduči. Don Juan me pogleda i reče vragoljastim tonom: I Jmireš od želje da me pitaš o njegovoj poduči, ha? Nasmijali se s nelagodom. Bijah opsjednut svim onim što w zbilo kod slapa. Vrtio sam i pretresao sve pojedinosti kojih im se mogao sjetiti i moj je zaključak bio da sam prisustvovao ih ¦\'|«rojiiinom fizičkom podvigu. Smatrao sam daje don Gena1111 >t*z
dvojbe nenadmašiv majstor ravnoteže, svaki pokret koji |r* Izveo bio je vrhunski ritualiziran i, nije potrebno ni naglaIttvati, zacijelo imao neko nerazjašnjivo simboličko značenje. • Da rekoh. - Priznajem da umirem od želje da saznam I.' '!•• je bila njegova poduka. - Reći ću ti nešto - kaza don Juan. - Za tebe je to bio f.iibitak vremena. Njegova je poduka bila za nekoga tko umije vttiu'ti. Pablito i Nestor su uhvatili poruku premda ne vide jako dnbro. Ali ti si otišao tamo da bi gledao. Rekao sam don i it'iiiini da si ti vrlo čudna, zakvačena budala i da ćeš se motri« olkvačiti pomoću njegove poduke, ali nisi. Uostalom, nije o Vidjeti je vrlo teško. Nisam želio da nakon toga razgovaraš s Genarom pa morali otići. Šteta. No bilo bi još gore da smo ostali. Ge io je mnogo slavio na kocku da bi ti pokazao nešto veličan »fveno. Šteta što ne možeš vidjeti. 110 - Možda ću, ako mi kažeš" u (Vinu se sastojala poduka, otkriti da sam zapravo vidio. Don Juan se presavinu od smijeha. - Tvoja najbolja karakteristika je postavljanje pitanja reče. Očito je namjeravao opet prekinuti razgovor na tu temu. Sjedili smo kao i obično na čistini ispred njegove kuće i on najednom usta te uđe unutra. Ja pođoh za njim navaljujući da mu opišem što sam vidio. Vjerno sam slijedio tijek događaja onako kako sam ih se ja sjećao. Dok sam govorio don Juan se smješkao. Kad završih on zavrti glavom. - Vidjeti je vrlo teško - reče. Molio sam ga da mi to objasni. - Viđenje nema veze s govorom - kaza odsječno. Po svemu sudeći nije mi namjeravao reći ništa više, zato sam odustao i izašao iz kuće obavljati neke sitne poslove za njega. Kad sam se vratio već je bio pao mrak, nešto smo pojeli a onda izašli na ramadu. Nismo pravo ni sjeli kad don Juan poče pričati o don Genarovoj poduči. Nije mi ostavio vremena da se pripremim za to. Istina, imao sam svoje bilješke uza se ali bilo je premračno za pisati a nisam ni htio narušiti tok njegova govora odlazeći u kuću po petrolejku. Reče da don Genaro, budući da je majstor ravnoteže, može izvesti vrlo složene i teške pokrete. Sjedenje na glavi bio je jedan od takvih pokreta i njime mi je pokušao pokazati da je nemoguće »vidjeti« dok hvatam bilješke. Sjediti na glavi bez pomoći ruku bila je, u najboljem slučaju, hirovita ekshibicija koja je potrajala tek časak. Po don Genarovu mišljenju pisati o »viđenju« bilo je isto; to jest, bilo je to dvojbeno zavaravanje, isto tako čudno i nepotrebno kao i sjediti na glavi. Don Juan se zagleda u mene u tami i vrlo dramatičnim glasom reče da sam, dok se don Genaro ludirao sjedeći na glavi, ja bio na samom rubu »viđenja«. Don Genaro je to primijetio i nekoliko puta ponovio svoj manevar, ali uzalud, jer ja bijah istog časa izgubio nit. Don Juan rače dn moje nnkon toga don (lenaro, potaknut: Mvojoin osobnom naklonošću prema meni, pokusno na vrlo ilnimaličan način ponovno dovesti na taj rub »viđenja«. Vrlo |iumii<> razni islivši odlučio je pokazati mi podvig ravnoteže pielnskoin preko slapa. Držao je da je slap poput ruba na kojem ja stojim i bio uvjeren da i ja mogu prijeko.
Don Juan tad objasni don Genarov pothvat. Kaza da mije vee rekao tla su ljudska bića za one koji »vide« svijetleća bića koja se sastoje od nečeg nalik vlaknima svjetlosti što rotiraju ml sprijeda prema natrag te stvaraju dojam jajeta. Doda da mi |e također rekao da je najzačudniji dio tih jajolikih bića snop dugih vlakana koja izlaze iz područja pupka; don Juan dalje lui/.ii da su ta vlakna od najvećeg značenja u čovjekovu životu. Ih su vlakna bila tajna don Genarove ravnoteže i njegova poilukit nije imala nikakve veze s akrobatskim skokovima preko •.lupa. Njegov podvig ravnoteže bio je u načinu na koji je korisni > in vlakna nalik pipcima. Don Juan prekinu razgovor na tu temu isto tako nenat lm 10 kao što gaje i započeo te stade govoriti o nečem posve .'1 listopada 1968. Hekoh don Juanu da intuitivno osjećam kako neću dobiti još jednu poduku iz ravnoteže i da mi on mora objasniti sve pojedinosti koje sam neću nikada uspjeti otkriti. Don Juan reče da niinm pravo, barem što se tiče toga da mi don Genaro neće nikuda dati još jednu poduku. - Što još želiš znati? - upita. - Kakva su to vlakna nalik pipcima, don Juane? - To su pipci koji izlaze iz čovjekova tijela a uočljivi su svakom vraču koji vidi. Vračevi se odnose prema ljudima u skladu •< lim kako vide njihove pipke. Slabi ljudi imaju vrlo kratka, gotovo nezamjetljiva vlakna, jake osobe imaju blještava i dugaeka vlakna. Geuarova su na primjer tako blještava da se stječe tlojnni gustoće. Prema vlaknima se može zaključiti je li osoba 112 I 13 zdrava ili bolesna, y,\;\, mila ili podmukla, Prema vlaknima se također može znati umije li osoba vidjeli. Tu imdulim postoji zbunjujući problem. Kad je Genaro vidio tebe znao je baš kao i Vicente da ti možeš vidjeti; kad te ja vidim - vidim da li možeš vidjeti, ipak znam da nije tako. Kako zbunjujuće! Genaro to nije mogao shvatiti. Rekoh mu da si ti čudna budala. Mislim da je to želio sam vidjeti i zato te odveo na slap. - Zašto misliš da ostavljam dojam osobe koja može vidjeti? Don Juan mi ne odgovori. Dugo je šutio. Nisam ga htio ništa više pitati. Naposljetku mi reče da zna zašto ali ne zna kako bi to objasnio. - Ti misliš da je sve na svijetu lako shvatiti - reče - zato što je sve što ti radiš rutina koju je lako shvatiti. Dok si kod slapa gledao kako se Genaro kreće preko vode pomislio si da je on majstor salta jer je salto bilo jedino što ti je palo na um. I uvijek ćeš vjerovati da je upravo to učinio. Pa ipak, Genaro nije uopće skočio preko vode. Daje skočio, poginuo bi. On se prebacio na svojim izvanredno blještavim pipcima. Učinio ih je dugima, dovoljno dugima da se može, nazovimo to tako, na njima otkotrljati preko vode. Pokazao je pravilan način produžavanja pipaka i kako ih je moguće pokretati s preciznošću. - Pablito je vidio gotovo sve Genarove pokrete. Nestor je međutim vidio samo najočitije manevre. Promakle su mu neke tanahne pojedinosti. Ali ti, ti nisi uopće ništa vidio.
- Možda da si mi prije toga rekao na što treba obratiti pozornost.... Prekinu me rekavši da bi omeo don Genara da mi je dao upute. Da sam znao što će se zbiti moja bi vlakna bila uznemirena i ometala bi don Genarova. - Da si mogao vidjeti - reče - bilo bi ti očito, od prvog don Genarovog koraka, da se on ne spotiče dok se penje prema vrhu slapa. On je otpuštao svoje pipke. Dvaput ih je ovio oko kamenja i držao se na strmoj stijeni poput muhe. Kad je stigao na vrh i bio spreman prijeći vodu usmjerio ih je prema maloj stijeni na sredini rijeke i kad ih je tamo učvrstio pustio je da ( vliikua povuku, (icn.'iro nije skočio, upmvo žalo se mogao JijHlNtili na klizavu površinu maloj1, kamenja na samom rubu votlfi. Njegova su vlakna cijelo vrijeme bila pomno ovijena oko IVrtkp slijeiH' kojom se koristio. Nn pivom kamenu nije oslao dugo jer su mu ostala vlak HM blln vezana za drugi, manji kamen, na mjestu gdje je na vnln vodi- najjača. Pipci su ga ponovno povukli i on se spustio Hrt nj. Ililo je lo najveličanstvenije od svega što je izveo. PovrIliui Je bila pii'inala da se čovjek održi na njoj i nalet vode bio bi KM otplavio u provaliju da mu neka vlakna još uvijek nisu bilii usredotočena na prvu stijenu. - U dntj'.om je položaju ostao dugo jer je ponovno morao l'"Vi|ćl pipke i prebaciti ih na drugu stranu slapa. Kad je njih |m uvrstio morao je osloboditi vlakna usredotočena na prvu i f i**nu. To je bio vrlo složen postupak. Možda je jedino Genan> u Ht'iinju izvesti tako nešto. Zamalo je izgubio ravnotežu ili ni. Je nio/cla samo zafrkavao, nikad nećemo znati. Ja mislim ¦ I i \r stvarno izgubio ravnotežu. Znam po tome što se ukrutio l i"isliio veličanstven pogled, poput zrake svjetlosti preko vnilt4, Mislim da gaje već sama ta zraka mogla izvući. Kad je niijjjid na < I iiij^ii stranu ustao je i pustio da mu vlakna blistaju |inpnl j'.ioztlova svjetlosti. To je učinio samo za tebe. Da si moMfio vidjeti bio bi to vidio. - Genaro je stajao tamo gledajući te i tada mu je bilo jasno • ta nisi vidio. 114 i r. Drugi dio Zadatak »viđenja« 7 I »on Juan nije bio kod kuće kad sam stigao oko podneva 8. ¦iiudrnogn 1968. Nisam znao gdje bih ga tražio pa sam sjeo i
vidjeti bez nje? Sjeo je, na tren se zagledao u mene i onda opet legao. Ne! - uzvrati. - Morat ćeš uzeti dim. Ali rekao si da sam s don Genarom bio na rubu viđenja. Mislio sam na to daje nešto u tebi sjalo kao da si zaista 'iv|t\Ntnn Cicnarovih postupaka, ali ti si samo gledao. Očito je u it>|ii nešto što nalikuje viđenju, ali to nije to, ti si zakvačen i samo 11 dim može pomoći. - Znšto čovjek mora pušiti? Zašto ne može jednostavno umiČltl vidjet i sam po sebi? Imam goruću želju. Nije li to dovoljno? Ne, nije. Viđenje nije jednostavno i samo ti dim može dali potrebnu brzinu da uočiš taj promičući svijet. • Što misliš pod promičućim svijetom? 11«) Table with 6 columns and 7 rows
- Kad vidiš, svijet nije onakav kakvim li se sada fini. To je promičući svijet koji se kreće i mijenja. Čovjek l>i možda imi gao dokučiti taj promičući svijet i sam od sebe, ali to ne bi bilo dobro, jer od takvog stresa tijelo propada. Međutim, pomoću dima čovjek se ne iscrpljuje. Dim daje brzinu potrebnu da se uoči promicanje svijeta a istovremeno održava tijelo i njegovu snagu netaknutima. - U redu! - rekoh dramatično. - Neću više okolišati. Pušit ću. Nasmijao se na tu teatralnu izjavu. - Prestani - reče. - Ti se uvijek uhvatiš za krivu stvar. Sad misliš da ćeš samim tim što si odlučio pušiti naučiti vidjeti. Ali ima mnogo više u tome. U svim stvarima uvijek ima mnogo više no što se čini. Na tren posta ozbiljan. - Bio sam vrlo pažljiv s tobom i pomno birao kako ću postupiti - reče - zato što je Mescalitova želja da ti shvatiš moje znanje. Ali znam da te neću imati vremena naučiti sve što želim. Imat ću tek toliko vremena da te otpravim na put i uzdam se u to da ćeš tražiti isto onako kao što sam ja tražio. Moram priznati da si ti nemarniji i tvrdoglaviji od mene. Tvoji su pogledi međutim drugačiji i ne mogu predvidjeti pravac kojim će tvoj život krenuti. Zamišljen ton njegova glasa, nešto u njegovu načinu, pobudi u meni jedno staro osjećanje, mješavinu straha, samoće i iščekivanja. - Uskoro ćemo znati na čemu si - reče tajanstveno. Nije rekao ništa više. Nakon nekog vremena izašao je iz kuće. Pođoh za njim i stadoh ispred njega, ne znajući da li da sjednem ili da počnem istovarivati stvari koje sam mu donio. - Hoće li biti opasno? - upitao sam tek tako da nešto kažem. - Sve je opasno - uzvrati. Činilo se da don Juan nema želju reći mi išta više; podigao je male zavežljaje nabacane u kutu i stavio ih u mrežu /.a nošenje. Nisam mu nudio pomoć znajući da bi je sam tražio i fr ilrt jf,Hi. Nakon loga je legao nn liasuiu. Reče mi neku se opus lim i odmorim. ,Ja legoh na svoju hastiru i pokušah /„'ispali ali iiInhim bio umoran; ime prije bio sam se zaustavio u motelu i nclNpnvao do podneva znajući da mi preoslaje još samo tri sala vožnje ilo don Juana. Ni on nije spavao. Premda su
mu oči bile /nlvorene primijetili da gotovo nezamjetljivo, ritmički miče ••Jiivom, Pomislili da možda poje u sebi. - 'Ajmo nešto pojesti - reče iznenada don Juan i njegov nit* glas pivnu. - Trebat će ti mnogo energije. Moraš biti u dobro) kondiciji. Napravio je juhu ali ja nisam bio gladan. Slijedećeg dana, 9. studenoga, don Juan mije dopustio da |io|fi|ko iri poslijepodne sjedili smo pod njegovom ramadom. I sio sam jako gladan. Nekoliko sam puta predložio da jedemo i li on lo odbi. Tri godine nisi spravljao svoju mješavinu - reče iznena • h. Morat ćeš pušiti moju pa recimo da sam je sakupio za te l"1. Trebat će ti samo malo. Jednom ću napuniti lulu. Popušit ¦ <'.'1 sve i onda se odmoriti. Tada će se pojaviti čuvar drugog v i|eta. Nećeš činiti ništa već ga samo motriti. Motrit ćeš kako c kreće, što radi. Možda ti život ovisi o sposobnosti dobrog promatranja. Don Juan je tako naglo prekinuo davanje naputaka da niMim znao što reći, čak ni što misliti. Casak sam nesuvislo mumljao. Nisam mogao sabrati misli. Naposljetku izrekoh prvu l.iKiui misao koja mije pala na um: Tko je taj čuvar? Don Juan se nije htio upuštati u razgovor ali ja sam bio previše nervozan da bih prestao govorili pa sam očajnički navaljivao da mi kaže o tom čuvaru. Vidjet ćeš ga uzvrati nemarno. ¦ On čuva drugi svijet.
120 121 table end Table with 4 columns and 9 rows
- Koji svijet? Svijet mrtvih? - Nije to svijet mrtvih ni svijet bilo čeg;i drugog. To je jednostavno drugi svijet. Nema smisla da ti govorim o tonu1. Vidi ga sam. S tim riječima don Juan pođe u kuću. Ja krenuh za njim n sobu. - Čekaj, čekaj, don Juane. Što ćeš učiniti? Nije odgovorio. Izvadio je svoju lulu iz zavežljaja i sjeo nn hasuru u sredini sobe, radoznalo me gledajući. Činilo se da čeka moj pristanak. - Ti si budala - blago reče. - Nije tebe strah. Ti samo govoriš da te strah. Polako zavrti glavom lijevodesno. Zatim uze vrećicu s mješavinom za pušenje i napuni lulu. - Strah me, don Juane. Stvarno me strah. - Ne, nije to strah.
Očajnički sam pokušavao dobiti na vremenu te započeh dugu raspravu o prirodi mojih osjećanja. Iskreno sam tvrdio da se bojim ali on reče kako ne dišem teško i kako mi srce ne lupa brže no obično. Razmislio sam o tome stoje rekao. Nije imao pravo, zaista sam imao one tjelesne promjene koje se obično povezuju sa strahom i uhvatio me očaj. Odjednom je sve bilo prožeto slutnjom da mi nema spasa. Osjećao sam mučninu u želucu i bio uvjeren da sam blijed; ruke su mi se obilno znojile; pa ipak sam uistinu mislio da se ne bojim. Nije to bio onaj osjećaj straha na kakav sam bio navikao. Moj karakteristični strah nije bio prisutan. Sve sam to govorio hodajući goredolje pred don Juanom koji je i dalje sjedio na hasuri držeći lulu i radoznalo me gledajući; pošto sam razmotrio svoje stanje zaključih da ono što osjećam nije uobičajen strah već dubok osjećaj nezadovoljstva, nelagode pri samoj pomisli na smućenost koju izaziva uzimanje halucinogenih biljaka. Don Juan me časak promatrao a onda se zagledao mimo mene, škiljeći kao da pokušava otkriti nešto u daljini. ,l;i sam nastavio hodati amo lamo pred njim, sve dok mi Ilije odlučno rekao da sjednem i opustim se. Nekoliko smo minula sjedili šutke. Ne želiš izgubili bistrinu misli, ha? - iznenada reče. Upravo tako, don Juane - u/.vralili. Nasmijao se, naoko razdragano. Nad tebe se nadvila bistrina, drugi neprijatelj čovjeka od a. Nije te strah - doda umirujući - već ne želiš izgubiti biNtriiin misli, a budući da si budala ti to nazivaš strahom. Nasmijao se. I Jonesi mi malo ugljena - naredi. ion mu je bio blag i smirujući. Automatski ustadoh i pottoli n stražnji dio kuće gdje sam na plosnati kamen nametao liffiio užarenog ugljevlja s vatre, na što se vratih u sobu. Dođi ovamo - glasno doviknu don Juan izvana. Stavio je hasuru na mjesto na kojem obično sjedim. Spustio sam žar pored njega i on stade puhati da raspiri vatru. I li jeđoh sjesti ali me on zaustavi i reče neka sjednem na desni i uh hasure. Zatim stavi nešto žara u lulu i pruži mi je. Ja je u/eh. Bio sam zapanjen tihom snagom kojom me don Juan vodio. Nije mi padalo na um ništa što bih mogao reći. Ponestalo mi je argumenata. Bio sam uvjeren da se ne bojim već Siimo ne želim izgubiti bistrinu misli. l'otegni, potegni - blago naredi. - Ovaj put samo jednu l'ovukoh dim i začuh pucketanje mješavine koja se razgoijela, Smjesta osjetih sloj leda u ustima i nosu. Povukoh još leđnom i sloj se proširi na grudni koš. Kad sam povukao zadujl dim činilo mi se daje cijela unutrašnjost mog tijela prekrivena osebujnim osjećanjem ledene topline. Don Juan uze lulu i lupnu njezinom glavom o dlan da ra/. liihll talog. Žalim je, kao i svaki put, namočio prst slinom i uiiljno talog u unutrašnjost glave lule. Tijelo mije bilo ukočeno ali sam se mogao micati. Promi|rnio sam položaj da se udobnije namjestim.
12.2 123 table end - Što će se dogoditi? - upitah. Jedva sam govorio. Don Juan vrlo pažljivo stavi lulu u navlaku i umota je 11 dug komad tkanine. Zatim sjede uspravno, nasuprot meni. Bio sam ošamućen, oči su mi se i nehotice sklapale. Don Juan me žestoko protrese i naredi mi da ostanem budan. Reče da vrlo dobro znam da ću, zaspem li, umrijeti. To me razdrmalo. Pade mi na um da je to možda rekao samo zato da ostanem budan ali isto tako pomislih da možda ima pravo. Rastvorio sam oči što sam više mogao i don Juan se stade smijati. Reče da moram malo pričekati i cijelo vrijeme držati oči otvorenima te ću u određenom trenutku vidjeti čuvara drugog svijeta. Osjetih neugodnu vrućinu po cijelom tijelu; pokušao sam promijeniti položaj no više se nisam mogao micati. Htjedoh razgovarati s don Juanom; imao sam osjećaj da su riječi tako duboko u meni da ih ne mogu izvući van. Onda se prevalih na lijevu stranu i sad sam gledao don Juana s poda. On se nagnu prema meni i šaptom mi naredi da ne gledam u njega već da prikujem pogled za točku na hasuri koja mi se nalazila točno pred očima. Reče da moram gledati jednim okom, lijevim, i da ću prije ili kasnije vidjeti čuvara. Prikovao sam pogled za točku na koju mi je ukazao ali nisam ništa vidio. U jednom trenu, međutim, primijetih kako mi pred očima leti mušica. Spustila se na hasuru. Pratio sam njezino micanje. Došla mi je vrlo blizu, tako blizu da je nisam mogao jasno vidjeti. A onda mi se odjednom učini da sam ustao. Bio je to vrlo zbunjujući osjećaj koji je zahtijevao da se o njemu malo razmisli, ali nije bilo vremena za to. Imao sam sveobuhvatno osjećanje da gledam ravno naprijed, u uobiča jenoj razini svog pogleda, a to što sam vidio protreslo je i posljednju ćeliju mog bića. Nema drugog načina da se opiše emocionalni udar koji sam iskusio. Točno preda mnom, tek neznatno udaljena, nalazila se divovska, čudovišna životinja. Zaista čudovišna! Nikad ni u svojim najluđim maštarijama nisam mogao zamisliti nešto slično. Gledao sam je duboko, potpuno zaprepašten. Prvo Što sam primijetio bila je njezina veličina. Iz nekog Ilim razloga pomislio da je zacijelo visoka tridesetak metara, ("llnilo se da stoji uspravno premda nisam mogao zaključiti kako stoji, Zatim primijetili da ima kula, dva kratka Široku kriln. U tom Času poslali svjestan toga da ja proučavam tu životinju kito daje to neki običan prizor, to jest gledao sam u nju. Međutim nisam je mogao stvarno gledati onako kako sam navikao, Shvatio sam da zapravo primijećujem pojedinosti na njoj, n slika postaje jasnija kako se dodaju dijelovi. Tijelo joj je bilo prekriveno čupereima crnih dlaka. Imala je dugu gubicu iz koji- |e slinilo. Oči su joj bile buljave i okrugle poput dvije goleme Tada poče lepetati krilima. Nije to bio lepet ptičjih krila već neka vrsta titravog, vibrirajućeg drhtaja. Dobila je na brzini i počela kružiti oko mene; nije letjela, prije bi se moglo reći il.i |e nevjerojatnom brzinom i žustrinom klizila nekoliko cenimielara od zemlje. Odjednom otkrih da sam potpuno
zaokuihen njenim kretanjem. Njezini su mi pokreti bili ružni, ali briiut i lakoća kojom se kretala bijahu zadivljujući. Dvaput je prokružila oko mene, titrajući krilima, a to što |. >| je curilo iz gubice letjelo je na sve strane. Zatim se okrenula I ot klizila nevjerojatnom brzinom, te nestala u daljini. Nepomično sam zurio za njom jer nisam mogao ništa drugo učinili. Imao sam vrlo čudan osjećaj težine, osjećaj da ne mogu uvislo srediti misli. Nisam se mogao pomaknuti. Kao da sam < zalijepio za to mjesto. Tuda u daljini ugledah nešto nalik oblaku; tren kasnije hvovska je zvijer opet punom brzinom kružila preda mnom. i i tlima je sjekla sve bliže i bliže mojim očima sve dok me nije ¦ dljedila. Imao sam osjećaj da udara nasumce. Svom snagom .iiiilali od najžešćih bolova koje sam ikad pretrpio. Slijedeće čega se sjećam je to da sam sjedio na hasuri a i Ion Juan mi je trljao čelo. Lišćem mi je istrljao ruke i noge a /nilm me odveo do jarka za navodnjavanje iza kuće, skinuo mi odjeću i potpuno me uronio, izvukao i iznova uranjao. Dok sam ležao na plitkom dnu jarka don Juan hi s vremenu nn vrijeme izvukao moje lijevo stopalo i blago potapšao 121 taban. Nakon nekog vremena po
Don Juan se nasmija i stade zbijati šale na račun onoga Vilo je nazvao pretjerano dramatičnom dramatičnom crtom moje prirode. - Taj stvor, što god to bilo, me ozlijedio - rekoh. - Bio je isto toliko stvaran koliko ti ili ja. - Jasno da je bio stvaran. Nanio ti je bol, ha? Prisjetivši se tog iskustva, uzbudio sam se. Don Juan mi reče da se smirim. Potom me upita jesam li ga se zbilja bojao, naglasio je riječ »zbilja«. - Bio sam skamenjen - rekoh. r ekoh. - Nikad u životu nisam iskusio iskusio tako užasan strah. - Hajde - reče r eče smijući se. - Ama nisi se baš tako bojao. - Kunem ti se - rekoh s iskrenim žarom - da sam se mogao pomaknuti bio bih se dao u paničan bijeg. Moja mu se izjava učinila duhovitom i on prasnu u smijeh. - Koja je bila svrha pokazati mi tu grdobu, don Juane? Uozbiljio se i zagledao u mene. - To je bio čuvar - reče. - Želiš li vidjeti, moraš nadvladati i''i i vara. - Kako ću ga nadvladati, don Juane? Pa taj ima tridesetak metara. Don Juan se tako smijao da su mu niz obraze potekle suze. - Zašto me ne pustiš da ti ispričam što sam vidio tako da ne bude zabune? - rekoh. - Ako želiš, samo izvoli, pričaj. Ispripovijedao sam sve čega sam se mogao sjetiti ali to nije promijenilo njegovo raspoloženje. - To ipak nije ništa novo - reče, smješkajući se. - Kako možeš očekivati da ću nadvladati nešto takvo? «:ime? Prilično je dugo šutio. Zatim se okrenuo prema meni i rekao: - Nisi bio uplašen, ne stvarno. Bio si ozlijeđen ali te nije bilo strah. 126 127 Naslonio se na neke zavežljaje i stavio ruke poći glavu. Mi slio sam da je odustao od tog razgovora. - Znaš - iznenada reče, gledajući krov ramade - svaki co vjek može vidjeti čuvara. A taj vratar je ponekad, za neke <>
Zamolio sam don Juana da' mi još jednom dopusti da pu šim kako bih pronašao čuvara. Zamolio sam ga to naglo, premda tek nakon podužeg razmišljanja. Moja je znatiželja u pogledu čuvara bila nesrazmjerno veća od straha ili nelagode zbog gubitka bistrine. Postupak je bio isti. Don ,lunn je samo ivinom napunio hi lu a kad sam sve popušio očistio ju je i spicinio. Učinak je bio znatno sporiji. Kad sam počeo osjećali vrlo glavicu don Juan mi je prišao i, pridržavajući mi glavu ruka ma, pomogao da legnem na lijevu stranu. Rekao mi je da piu žim noge i opustim se a onda mi pomogao stavili desnu ruku ispred tijela, u razini grudiju. Okrenuo mije ruku lako da sam se dlanom oslanjao na hasuru pri čemu sam težinu tijela prebacio na nju. Ja mu pritom nisam ni pomagao niti se opirao jer nisam bio svjestan što čini. Sjeo je ispred mene i rekao mi da ni zbog čega ne brinem. Uekao je da će čuvar doći, a ja eto sjedim u odličnom položaju ,') Bijah zaprepašten. U ritmu mog glasa bilo je nečeg vrlo monotonog, no bio je to nedvojbeno moj glas, pa ipak iskreno sam vjerovao da to nisam mogao izreći ja jer samo čas prije nisam bio u stanju govoriti. Pogledao sam don Juana. On okrenu lice u stranu i nasmije se. - To nisam ja rekao - kazah. I opet me zapanjio vlastiti glas, osjetih se obodrenim. Govoriti u takvom stanju smatrao sam zadivljujućim uspjehom. Htjedoh zamoliti don Juana da mi to objasni ali otkrih da opel nisam u stanju izustiti ni jedne jedine riječi. Žestoko sam se borio da izreknem svoje misli, no uzalud. Odustao sam i u tom trenu gotovo ne htijući rekao: - Tko to govori, tko to govori? Na to se pitanje don Juan stao tako silno smijati da se u jednom času prevalio na stranu.
Očito sam mogao izreći vrlo jednostavne stvari ako sam točno znao što želim reći. - Govorim li to ja? Govorim li to ja? - zapitah. Don Juan mi reče da će, ukoliko se ne prestanem ludirati, izaći i leći pod ramadu te me ostaviti samog s mojim lakrdijašenjem. - To nije lakrdijašenje - uzvratih. Mislio sam to posve ozbiljno. Misli su mi bile vrlo bistre, ali je tijelo bilo obamrlo, nisam ga osjećao. Nisam se gušio kao jednom davno pod sličnim okolnostima; bilo mi je udobno jer nisam ništa osjećao; nisam uopće vladao svojom voljom pa ipak sam mogao govoriti. Pade mi na um da, ako mogu govoriti, vjerojatno vjerojatno isto tako mogu ustati baš kao što je don Juan rekao. - Gore - rekoh i u tren sam oka ustao. Don Juan s nevjericom zavrti glavom i izađe iz kuće. - Don Juane! - triput povikah. Vratio se. - Spusti me - rekoh. - Sam se spusti - uzvrati. - Čini se da ti to jako dobro ide. Kekoh »Dolje« i odjednom vise nisam vidio sobu. Ništa ni,N!im mogao vidjeli. Ubi/.o nm .'.<• i don Juan i soba vratili u moje vidno polje. Pomislih da sam zacijelo bio legao licem prtimo ilu pa me on uhvatio za kosu i podigao mi glavu. 11 vala ti rekoh, vrlo sporim monotonim glasom. Nema na čemu - odgovorio je podrugljivo imitirajući moj Ion, na šio ga opet spopade napad smijeha. Tuda uze lišće i stade mi njime trljati ruke i stopala. Što lo radiš? - upitao sam. • Trljam te - uzvrati imitirajući moj izmučen, monotoni y.U». Tijelo mu se grčilo od smijeha. Oči su mu bile sjajne i vrlo '¦¦pit*, Bio mi je jako drag. Pomislih kako je don Juan snos i A^jim, iskren i duhovit. Nisam se mogao smijati s njim ali bio Nh nulo. Ponovno me obuze ushit i ja se nasmijah; bio je lo i.ilui užasnu zvuk da se don Juan na tren lecnuo. Bit će najbolje da te odvedem do jarka - kaza - jer će te tu tvoj« ludiranje ubiti. l '< »lij',,10 me na noge i natjerao da hodam po sobi. Malo po ni.ilo ptireo sam osjećati stopala, zatim zatim noge, a potom cijelo i u1 ¦!"< Imao I mao sam dojam da će mi bubnjići prsnuti od čudnog ii (tiska. Ililo je to nalik osjećaju koji čovjek ima kad mu utrnu migu ih ruka. Cutio sam golemu težinu odostraga na vralu i |»sm| lubanjom, na vrhu glave. I >
- Kako to da se nisam mogao prepoznati? - To je učinak malog dima. Čovjek može govoriti a da to ne primijeti ili prijeći tisuće kilometara a da ni to ne primijeti. Na taj način može prolaziti i kroz stvari. Mali dim ukloni tijelo i čovjek je slobodan poput vjetra, čak slobodniji, jer vjetru može na put stati stijena ili zid ili planina. Mali dim čini čovjeka slobodnim poput zraka, čak slobodnijim, jer zrak je moguće zatvoriti u grobnicu i tad postaje ustajao, dok je čovjeka kojem pomaže mali dim nemoguće zaustaviti ili zatvoriti. Don Juanove riječi pokrenuše u meni mješavinu euforije i sumnje. Preplavio me nemir, osjećaj neke neodređene krivnje. - Znači, čovjek može zaista sve to činiti, don Juane? - A što ti misliš? Ti bi radije povjerovao da si poludio, ha? - oštro uzvrati. - Tebi je lako sve to prihvatiti. Za mene je to nemoguće. - Nije meni lako. Ja nisam u povlaštenijem položaju od tebe. Te je stvari isto tako teško prihvatiti tebi kao i meni kao i bilo kome drugome. - Ali ti se u svemu tome tako dobro snalaziš, don Juane. - Da, ali me to puno stajalo. Morao sam se boriti, možda više nego što ćeš se ti ikada boriti. Ti imaš zapanjujuću sreću da ti sve ide na ruku. Nemaš pojma koliko sam ja morao rintati da bih učinio ono što si ti postigao jučer. Ti posjeduješ nešto što ti pomaže cijelim putem. Nema drugog objašnjenja za način na koji ti učiš o moćima. Jednom si to već učinio s lvl.escaliiom, a sada si to ponovio s malini dimom. Trebao bi se UHftdotočiti na činjcnicii da imaš velik dar a sva ostala mudroVttnJ« ostaviti po stiani. ~ Kad ti to govoriš zvuči tako jednostavno, ali nije. Sve me l'Afsđirr iznutra. ¦ Ubrzo ćeš opet biti u jednom komadu. Kao prvo, nisi 11 dio brigu o svom tijelu. Predebeo si. Nisam ti to htio prije ¦•ovorili. Uvijek treba pustiti druge da čine ono što moraju. 1 iodinama te nije bilo. Međutim rekao sam ti da ćeš se vratiii,l jesi. Sa mnom je bilo isto. Bio sam prekinuo na pet i pol • Zašto si ti prekinuo, don Juane? Iz istog razloga kao i ti. Nije mi se sviđalo. Zašto si se vratio? Iz istog razloga iz kojeg si se ti vratio, zato što nema drunačina života. Ta me se izjava jako dojmila jer sam se zatekao kako razl|,!in da možda nema drugog načina života. Nikada to nii<> nisam rekao ali don Juan je točno naslutio. Nikon duge šutnje upitah: - Što sam to jučer učinio, don Ustao si kad si htio. Ali ja ne znam kako sam to izveo. Treba vremena da se ta tehnika usavrši. Važno je među|ii d.i znaš kako se to čini. Ali ja to ne znam. U tome i jest stvar, uistinu ne znam. Jasno da znaš. Don Juane, uvjeravam te, kunem ti se.... Nije mi dopustio da završim, ustao je i otišao. Kasnije smo ponovno razgovarali o čuvaru i drugom svifi'iu. Povjerujem li daje sve ono što sam iskusio stvarno - rekoh onda je čuvar divovsko biće koje može prouzročiti nev|eiojaiiui fizičku bol. Ako povjerujem da čovjek može prijeći Kt ilciiit- razdaljine činom volje onda je logično zaključiti da bih 132 133
isto tako mogao voljom natjerali Čudovište cln nestane. Je li to točno? - Ne posve - uzvrati. - Ne možeš voljom navesti čuvara dn nestane. Pa ipak, tvoja ga volja može spriječiti da te ozlijedi. Dakako, ako to ikad postigneš - put ti je otvoren. Tada bi mogao proći pored čuvara a da on ne može učiniti ništa, čak se ni bijesno vrtjeti u krug. - Kako bih to mogao postići? - Već znaš kako. Sad moraš samo vježbati. Rekoh mu da se ne razumijemo dobro zbog različitog načina na koji opažamo svijet. Rekoh da za mene znati nešto znači da moram biti potpuno svjestan toga što činim te biti u stanju ponoviti to kad hoću, a u ovom slučaju niti sam svjestan što sam učinio niti bih to mogao ponoviti čak i da mi život visi o tome. Don Juan me radoznalo pogledao. Činilo se da ga to šio govorim zabavlja. Skinuo je šešir i počešao se po sljepoočičama kao što uvijek čini kad hini zbunjenost. - Ti zaista umiješ govoriti a da pritom ništa ne kažeš, je li? - reče smijući se. - Rekoh ti, moraš imati nepokolebljivu na mjeru želiš li postati čovjek od znanja. Ali ti, čini se, imaš ne pokolebljivu namjeru da samog sebe zbunjuješ zagonetkama. Silom želiš sve objasniti kao da se cijeli svijet sastoji od stvari koje je moguće objasniti. Sada si suočen s čuvarom i problemom pokretanja primjenom vlastite volje. Je li ti ikad palo na pamet da se samo mali broj stvari na svijetu može objasniti na tvoj način? Kad kažem da ti je čuvar zapriječio prolaz i da zaista može ubiti boga u tebi, znam što govorim. Kad kažem da se čovjek može pokretati vlastitom voljom, također znam što govorim. Htio sam te malo po malo naučiti kako ćeš se pokretati, ali onda sam shvatio da ti to znaš iako kažeš da ne znaš. - Ali ja zaista ne znam kako - usprotiviti se. - Znaš, ludo jedna - reče oštro, a onda se osmjehnu. Sjećam se kad je jednom netko stavio malog Julija na kombajn. Znao je kako upravljati njime premda to nikad prije nije pokušao. Shvaćam Sin hoćeš reći, don Junne. Medinim, ju ipak osjećaj dn lo iu- bih mogao ponoviti jer nisam siguran u lim što sam učinio. Lažni vrmv- pokušava objasnili sve na svijetu objašnjenji |IM u koja nije sijuran - reče - i zato je sve čaranje. Ali ni ti I u ilji. Ti isto /.cliš sve objasniti na svoj način, ali nisi sigu »ti ni u ta svoja objašnjenja. 134 135 Table with 5 columns and 8 rows
8 - Lijepo je - rekoh. Pon Juan žurno usta. 1 )n se nisi usudio opet poreci s lim glupostima - oštro re »V, Nemoj j'.ovoiili. (lovorom ćeš iscrpsti svu energiju i čuvar ¦v ti Ninoždili kao šio hi
li zgnječio mušicu. Tn mu se usporedha vjerojatno učinila smiješnom jer se pučfo smijali, ali je ubrzo prestao. Nemoj govorili, molim te, nemoj govoriti - reče, o/.hilj i/rn/.ii lica. Nisam namjeravao ništa reći - kazah, i uistinu to nisam 1(u]m r hi lo reći. I >on Juan je ustao. Vidjeli kako odlazi iza kuće. Čas kasni lmiji'iih mušicu koja je sletjela na moju hasuru i to me is neopisivom tjeskobom. Bila je to mješavina ushita, muke rit li. i. l'io sam posve svjestan toga da će se preda mnom odjlieftlo nadnaravno - mušica koja čuva drugi svijet. Bila je imijcšna pomisao; poželih se glasno nasmijati ali mi tada I nit« na um da mi taj ushit odvraća pažnju i da ću propustiti t> uiiliik promjene koji sam želio razjasniti. Pri prvom pokukit|ii da vidim čuvara prvo sam gledao mušicu lijevim okom, a sam osjetio da sam ustao i pogledao je s oba oka, ali niInm bio svjestan kako je došlo do te promjene. Vidio sam kako mi mušica kruži pred očima, po hasuri, i llivitlio da je gledam s oba oka. Jako mi se približila; u jednom je času više nisam mogao vidjeti s oba oka te sam prebat lo pogled na lijevo oko koje je bilo u razini tla. Onog trena kn
136
137 table end Table with 4 columns and 9 rows
Trudio sam se d;i usredotočim poyjed na nju a onda sam postao posve svjestan toga da jelie mogu gledali onako kako obično gledam druge stvari. Sinu mi čudna misao; gledajući čuvarevo tijelo imao sam osjećaj daje svaki njegov dio zasoli no živ, kao što su žive ljudske oči. Tada sam prvi put u živoin shvatio da su oči jedino na čovjeku na osnovu čega mogu za ključiti je li živ ili ne. Čuvar je pak imao »milijun očiju«. Pomislih kako je to izvanredno otkriće. Prije toga sam raz mišljao o usporedbi koja bi mogla opisati »izobličenje« zbog kojeg je mušica izgledala kao divovska zvijer i palo mi je na um da bi dobra usporedba bila: »kao da gledate insekta kroz objektiv mikroskopa«. Ali nije bilo tako. Promatrati čuvara bilo je mnogo složenije od gledanja povećanog insekta. Čuvar je počeo kružiti preda mnom. U jednom se času zaustavio i imao sam osjećaj da me gleda. Tada primijetih da ne stvara nikakav zvuk. Čuvarev je ples bio bešuman. Strah je ulijevao svojim izgledom: izbuljenim očima, užasnim ustima, slinjenjem, ogavnom dlakom, i ponajviše svojom nevjerojatnom veličinom. Pomno sam motrio kako pokreće krila, kako titra njima ne stvarajući ni zvuka. Promatrao sam kako klizi iznad zemlje poput golemog klizača. Gledajući to biće iz noćnih mora ja sam se zapravo osjećao ushićenim. Uistinu sam povjerovao da sam otkrio tajnu kako ga nadvladati. Pomislih da je čuvar samo pokretna slika na nijemom platnu; nije me mogao ozlijediti, samo je izgledao zastrašujuće. Čuvar je nepomično stajao okrenut meni; iznenada žale peće krilima i okrenu se. Stražnji mu je dio izgledao popiti sjajnog oklopa, njegov me sjaj zabliještio ali mi je ta nijansa bila odvratna; nisam volio tu boju. Čuvar je ostao tako okrenut neko vrijeme a onda lepećući krilima ponovno otklizio i nestao iz vida. Bio sam suočen s čudnom dilemom. Iskreno sam vjerovao da sam ga nadvladao shvativši da on predstavlja samo sliku gnjeva. Povjerovao sam to zato što je don Juan uporno tvrdio ild KUMITI više nego ni<> /.elim priznali. II .svakom slučaju, dizao 14111 dfl Nam nadvladao čuvam i daje pul slobodan. Meditliiu, uluttffl, S61M1O kako dalje. Don Juan mi nije rekao šio učinili u la livom slučaju. I Ilio sam :;e okrenuli i pogledati iza sebe no ni irtlll .'•(• mogao micali. Međutim, vrlo sam dobro vidio gotovo ¦ •||HI op.'icj; od IHO stupnjeva koji mije pucao pred očima. To in sam vidio bio je oblačan, blijcdožuli horizont; doimao se (illuovilim, Neka vrsta limun žute nijanse jednolično je prekrivala sve dokud ini je dopirao pogled. Činilo se da sam na visoirtViil Ispunjenoj sumpornim parama. Odjednom se na horizontu ponovno pojavio čuvar. Napravio je Širok krug prije no što se zaustavio preda mnom; usta u mu bila širom otvorena, nalik golemoj spilji, nije imao zu l>o Tren je liimo krilima a onda me napao. Zapravo me napao l'opilt bika, nasrćuči mi divovskim
krilima na oči. Zaurlao sam «>d hoU i onda poletio, u stvari imao sam osjećaj da sam se od l'iicjo, uzvinuo iznad čuvara, iznad žućkaste visoravni u drugi vljet, svijet ljudi, i zatekoh se kako stojim nasred don Juano 'i s{Ječnja 1969. /.usta sam vjerovao da sam nadvladao čuvara - rekoh don Zacijelo se šališ - uzvrati on. Don Juan nije prozborio ni riječi sa mnom sve od jučer i in tuf nije nimalo smetalo. Bijah utonuo u neko snatrenje i po novim sam imao osjećaj da bih, da se pomno zagledam, bio u liniju ^vidjeli«. Ali nisam vidio ništa što bi se moglo nazvati 'liiigacijini. Negovorenje me, međutim, silno opuštalo. I »on Juan me zamolio da mu prepričam slijed svog doživl|*»Jn n ono što ga je osobito zanimalo bila je boja čuvarovih le
138 table end Table with 4 columns and 9 rows
pokušavati vidjeti čuvara. Nije u ivo.joj naravi da prijeđeš tu dolinu iako sam ja bio uvjeren da možeš preko nje. Ali nećemo više o tome. To je samo jedan od puteva. U don Juanovu sam glasu zamijetio neuobičajenu težinu. - Što će mi se dogoditi ako ponovno pokušam vidjeti ču vara? - Čuvar će te odvesti - reče. - Zgrabit će te ustima, odnije ti u tu dolinu i zauvijek te ostaviti tamo. Očito je da čuvar zna da ona nije u tvojoj naravi pa te upozorio da je se kloniš. - Kako misliš da je čuvar to znao? Don Juan mi uputi dug, prodoran pogled. Zausti da nešto kaže ali je odustao kao da ne može naći pravu riječ. - Uvijek se uhvatim na tvoja pitanja - reče, smješkajući se. - Nisi stvarno mislio kad si me to pitao, ha? Usprotivio sam se i ponovio da me zaista čudi kako čuvar može poznavati moju narav. U don Juanovim je očima bio čudan sjaj kad je rekao: - A ti mu čak nisi ni spomenuo ništa o svojoj naravi, je li? Ton mu je bio tako komičan da se obojica nasmijasmo. Međutim, nakon stanovitog vremena reče da čuvar budući da je vratar, stražar tog svijeta, zna mnoge tajne koje može podijeliti s brujom.
- To je jedan od načina na koji brujo nauči vidjeti - kaza. - Ali to neće biti tvoje područje pa nema svrhe govoriti o tome. - Je li pušenje jedini način da se vidi čuvara? - upitao sam. - Ne. Mogao bi ga vidjeti i bez toga. Mnogi to mogu. Ja radije pušim jer je to djelotvornije i manje opasno. Pokušaš li vidjeti čuvara bez pomoći dima može se dogoditi da mu se ne skloniš s puta na vrijeme. U tvom je slučaju, na primjer, očito da te čuvar upozoravao kad ti je okrenuo leđa tako da vidiš svoju neprijateljsku boju. Zatim se udaljio, ali kad se vratio još si bio tamo pa te napao. Međutim, ti si bio spreman i skočio. Mali ti je dim dao potrebnu zaštitu; da si pošao u taj svijet be/, pomoći ne bi hlo u stnujn i/.vući se I/, čuvareva za ne? Pokreti bi ti bili prespori. Da bi preživio u toni svijetu Mimft bili hitar poput munje. Pogriješio sam što sam napustio »uliti uli htio sam da prestaneš pričati. Ti si brbljavac pa pričaš h\k i kad to ne želiš. Da sam bio uza te podigao bih li glavu, ii nI MJiiii skočio stoje čak i bolje, međutim, ne bih se još jedii.mu upuštno u takav rizik; s čuvarem se nije za šaliti.
140 table end l'rvo moraš živjeti kao ratnik. Mislim da io vrlo dobio Tri je mjeseca don Juan namjerno izbjegavao razgovarati o čuvaru. Tijekom tih mjeseci četiri puta sam ga posjetio i svaki put bi mi dao da mu nešto obavim, a kad bih to završio jednostavno bi mi rekao da odem kući. 24. travnja 1969. godine, prilikom četvrtog posjeta, napokon sam ga izazvao na razgovor pošto smo večerali i sjeli uz zemljanu peć. Rekoh mu da njegovo ponašanje prema meni nije nimalo u skladu sa svim do sada, da sam spreman učiti a on ne želi čak ni moje prisustvo. Teško sam se borio sa sobom da nadvladam odbojnost prema halucinogenim gljivama i shvatio sam, kao što je i sam rekao, da nemam vremena za gubljenje. Strpljivo je saslušao moje pritužbe. - Preslab si - reče. - Žuriš kad bi trebao čekati, a čekaš kad bi valjalo požuriti. Previše razmišljaš. Sad misliš da nemaš vremena za gubljenje. Ne tako davno mislio si da više ne želiš pušiti. Tvoj je život vraški rasplinut, nisi dovoljno sabran da se susretneš s malim dimom. Odgovoran sam za tebe i ne želim da umreš kao obična budala. Osjetih se postiđeno. - Što da radim, don Juane? Tako sam nestrpljiv. - Živi kao ratnik! Već sam ti rekao, ratnik preuzima odgovornost za svoje postupke, čak i za one najbeznačajnije. Ti živiš svoje misli a to je krivo. Zatajio si s čuvarom zbog svojih misli.
- Zbog čega sam zatajio, don Juane? - O svemu razmišljaš. Razmišljao si o čuvaru i zato ga nisi mogao nadvladati. Htjedoh dodali nešto u svoju obranu ali mi on rukom po dn Štitim. ¦ Tvoj život je prilično usmjeren - nastavio je. - Zapravo I J«t usmjereniji od živom (ionarovili naučnika, PaMila ili Neslo I'M, t\ eto, oni vide što to bi ne uspijeva. Tvoj je živoi usmjereniji (ni Ellgiovog a on će vjerojatno vidjeli prije tebe. To me /l>u *tInje. Čak ni Cienaro to ne može razmrsiti. Predano si izvršio ¦¦ što sam ti rekao. Sve što me moj dobročinitelj naučio na i""Om stupnju učenja prenio sam na tebe. Načelo je dobro, i >iad se ne mogu mijenjati. Učinio si sve što treba pa ipak ne ' /i'l, nli onima koji mogu vidjeti, kao stoje to na primjer do" ko, doimaš se kao netko tko vidi. Kad se oslonim na to, pio viirlm se. Ti se uvijek osvrćeš i ponašaš kao budala koja ne vuU, Sto robi naravno odgovara. Don Ju a nove su me riječi duboko pogodile. Ne znam za lio ,ili bio sam na rubu plača. Počeh pričati o svom djetinjstvu i pieplavi me val samosažaljenja. Don Juan me časak motrio ¦i onda odvrati pogled. Bio je to prodoran pogled. Imao sam • > .| (>('aj da me zgrabio očima. Činilo mi se da me dva prsta bla!¦'<» cliže i primijetih čudnu uzbuđenost, neko žarenje, ugodan 'n .i) u području solarnog pleksusa. Postah svjestan svog trlm nog dijela. Oćutjeh njegovu toplinu. Više nisam mogao suvis l;a sr sjniii. Ako ii znnS kakvo je io oberanjef zašto mi nr ka/ri, don Juane? Ne. Beskorisno je da li loja kažem. Je li to obećanje koje sam dao samom sebi? Načas sam mislio da govori o mojoj odluci da prekinem naukovanje. - Ne. To je nešto što se zbilo davno - reće. Nasmijali se jer sam bio uvjeren da don Juan igra neku igra sa mnom. Osjetih se prpošno. Ushitila me pomisao na io da bih mogao nadmudriti don Juana koji je, bio sam uvjeren u to, o tom navodnom obećanju znao isto tako malo kao i ja. Bijah uvjeren da lovi u mutnom i improvizira. Oduševila me pomisao da ću se našaliti s njim. - Je li to nešto što sam obećao svom djedu? - Ne - reče i oči mu zablistaše. - A nije ni nešto što si obećao svojoj bakici. Nasmijah se tome kako je smiješno izgovorio riječ »bakica«. Mislio sam da mi don Juan sprema nekakvu stupicu no bijah spreman igrati igru do kraja. Stadoh nabrajati sve moguće osobe kojima sam mogao obećati nešto jako važno. Na spomen svake on je odgovarao sa ne. Tada skrenu razgovor na moje djetinjstvo. - Zašto je tvoje djetinjstvo bilo tužno? - upita ozbiljnim izrazom lica. Rekoh da moje djetinjstvo nije zapravo bilo tužno već pomalo teško.
- Svi imaju taj osjećaj - reče, ponovno me gledajući. - Ja sam također bio jako nesretan i uplašen kad sam bio dijete. Teško je biti indijansko dijete, vrlo teško. Ali sjećanje na to vrijeme za mene više nema nikakvog značenja, osim da je bilo teško. Prestao sam razmišljati o teškoćama svog života čak i prije nego što sam naučio vidjeti. - Ni ja ne razmišljam o svom djetinjstvu - rekoh. - Zašto te onda rastužuje? Zašto imaš želju plakati? - Ne znani. Mo?,dn kad počnem misliti o .sebi kao djetetu osjetim sažaljenje nad sobom i nad cijelim ljudskim rodom. Osjetim se bespomoćnim i tužnim. "'*¦ Ne!lemicc se zagledao u mene i ponovno zamijetih u podna ju 11 buha onaj čudan osjećaj kao da me blago obujmljuju dva pista. Odvratih pogled a zatim ga ponovno pogledah. Zagledao se u daljinu, mimo mene; oči su mu bile zamagljene, iieusredotočene. To je obećanje iz tvog djetinjstva - reče nakon kratkotrajne šutnje. što sam to obećao? Nije odgovorio. Zatvorio je oči. I nehotice se osmjehnuh; z.niio ;;am da opipava put u mraku, međutim, nestalo je onog prvotnog poriva da se našalim s njim. Ja sam bio mršavo dijete - nastavio je - i stalno sam se bojao. I ja - rekoh. Najživlje se sjećam straha i tuge koji su me preplavili kad su meksički vojnici ubili moju majku - reče tiho kao da je to sjećanje još uvijek bolno. Bila je siromašna, skromna Indijanka. Možda je i bolje da joj je život tada okončao. Želio sam da me ubiju zajedno s njom zato što sam bio dijete. Ali vojnici su me podigli i istukli. Kad sam se uhvatio za njezino tijelo udarili su me bičem po prstima i slomili ih. Nisam osjećao bol ali se više nisam mogao držati za nju pa su me odvukli. Zašutio je. Oči su mu i dalje bile zatvorene i primijetih da mu usne jedva zamjetljivo drhture. Poče me prožimati duboka tuga. Misli su mi preplavile slike iz djetinjstva. Koliko ti je bilo godina, don Juane? - upitao sam samo y,nlo da otjeram tugu. - Oko sedam. Bilo je to u vrijeme velikih yaquiških ratovn. Meksički su nas vojnici iznenada napali dok je majka pripremala hranu. Bila je bespomoćna žena. Ubili su je bez ikakvn razloga. Zapravo je svejedno što je umrla na takav način, »II meni ipak nije. Ne mogu si objasniti zašto, ali nije. Mislio 144 I4S snm da su mi i oca ubili, .ili nisu. Bio je ranjen. Kasnije su nns stavili na vlak kao stoku i zatvorili vrata. Danima su nas držali tamo u tami, kao životinje. Održavali su nas na životu koma dićima hrane koje bi povremeno ubacivali u vagon. - Moj je otac umro u tom vagonu, od rana. Bio je u bunilu od boli i groznice i ponavljao mi da moram preživjeti. To mi je ponavljao dok god je u njemu bilo života. - Ljudi su se brinuli o meni, hranili su me; neka mije stara iscjeliteljica namjestila polomljene kosti ruke. I kao što vidiš, preživio sam. Život mi nije bio ni dobar ni loš, bio je težak. Život je težak, a za dijete je ponekad utjelovljenje užasa.
Dugo nismo govorili. Protekao je možda cijeli sat u potpu noj tišini. Imao sam zbunjujuća osjećanja. Bio sam nekako potišten a nisam mogao otkriti zašto. Obuzelo me kajanje. Još maločas sam se htio našaliti s don Juanom no on je iznenada sve promijenio pričom o sebi. Bila je jednostavna i sažeta i iza zvala u meni čudan osjećaj. Pomisao na dijete koje trpi bol za mene je uvijek bila bolna tema. U jednom se trenu suosjećanje s don Juanom prometnu u osjećaj gađenja nad samim sobom. Sve sam to bilježio kao daje don Juanov život klinički slučaj. Već sam htio razderati bilješke kad mi don Juan nožnim prstom dotaknu list noge da privuče moju pažnju. Reče da »vidi« svjetlost nasilja oko mene pa se pita kanim li ga početi tući. Njegov je smijeh bio dobrodošao predah. Reče da sam sklon napadima nasilnog ponašanja ali da nisam zapravo zao i da najčešće tu nasilnost usmjeravam protiv samoga sebe. - Imaš pravo, don Juane - uzvratih. - Dakako - reče smijući se. Nukao me da pričam o djetinjstvu. Počeh mu pričati o godinama straha i usamljenosti i stadoh opisivati ono što mi se sada činilo kao žestoka borba da preživim i održim svoj duh. Nasmijao se na metaforu »održati svoj duh«. Dugo sam govorio. Slušao me s ozbiljnim izrazom. A onda su me u jednom trenu njegove oči opet »obuhvatile« i prestali pričati. Nakon kratke stanke reče da me nitko nikad nije stvarno ponizio i to je razlog što nisam stvarno zao. - Do sada još nisi bio poražen - reče. Ponovio je to čeflri, pet puta pa mi se učinilo da bih ga pitali Slo time želi reći. Reče da je bili poražen neizli | Životni uvjet. Ljudi su ili pobjednici ili poraženi i, ovisim • ¦ I ome, postaju progonitelji ili žrtve. T<> su dva iiaj<"v:;videnje« ra.spisii|e iluzi ju (i pobjedi ili porazu, ili patnji. Dodao je da bih trebao nati i'lll '»vidjeti« dok sam još pobjednik da bili izbjegao sjećanje na li» Sto znači bili ponižen. Usprotivili se rekavši da niti sarn sada, niti sam ikada bio |mh|t»diiik u bilo čemu te ako se moj živol može na išta svesti niiilii je to poraz. Nasmijao se i bacio šešir na pod. Ako je tvoj život takav poraz, zgazi moj šešir - tobože nir* i/.r/.vao, šaleći se. Ni.idoli svim srcem dokazivati da je tako. Don Juan se uti/,bil|io. škiljeći se zagledao u mene. Reče da ja svoj živol itiiMiiam porazom, iz razloga koji nemaju veze s porazom. Idilu mi hinim, posve neočekivanim pokretom uhvati rukama tliivu položivši mi dlanove na sljepoočice. Zagledao mi se u >»"'l prodornim pogledom. Prestravljen, i nehotice duboko uda hinili na usta. Pustio mije glavu i naslonio se na zid i dalje pi Ijm'i u mene. Sve je to izveo tako hitro da sam u trenu kad se mu opusi io i udobno naslonio na zid ja još uvijek bio na pola dubokoj', udaha. Osjetih se ošamućeno, zbunjeno. Vidim malog dječaka koji plače - reče don Juan nakon Mu nke. Ponovio je to nekoliko puta kao da ga nisam razumio. Mislio sam da govori o meni kao o malom dječaku koji plače 11« nisam stvarno obraćao pažnju. 11 ej! - reče, zahtijevajući svu moju pozornost. - Vidim uittlog dječaka koji plače. Zapitah jesam li ja taj dječak. Zanijekao je. Potom upitah (f II to vizija mog života ili samo sjećanje na njegov. Nije odgovorio. Vidim malog dječaka - nastavljao je. - A on plače i plače. 146
147 - Je li 10 dječak kojeg poznajem? - upitao sam. - Jesi. ^ - Je li toj moj mali dječak? Ne. - Plače li sada? - Sada plače - uvjereno reče. Pomislih da don Juan ima viziju nekoga koga poznajem a tko je dječak i trenutačno plače. Izrekoh imena sve djece koju poznajem ali on uzvrati da ta djeca nemaju nikave veze s obećanjem koje sam dao, dok je ovo dijete što plače itekako vezano za nj. Činilo mi se da don Juan govori protuslovne stvari. Rekao je da sam u djetinjstvu nekome nešto obećao i daje dijete koje upravo sada plače povezano s tim obećanjem. Rekoh mu da je to Što govori besmisleno. On mirno ponovi da »vidi« dječaka koji sada plače i da je taj dječak povrijeđen. Ozbiljno sam pokušavao dati njegovim izjavama nekakav smisao, ali nisam ih mogao uklopiti ni u što čega bih se mogao sjetiti. - Odustajem - rekoh jer se ne mogu sjetiti da sam ikome dao ikakvo važno obećanje, a ponajmanje djetetu. Ponovno me pogledao škiljeći i rekao da je to dijete koje u ovom času plače dijete iz mog djetinjstva. - Bio je dijete za vrijeme mog djetinjstva i još uvijek plače? - rekoh. - On je dijete koje sada plače - ponovio je. - Shvaćaš li što si rekao, don Juane? Da. - To nema nikakvog smisla. Kako sada može biti dijete ako je bio dijete dok sam i ja to bio? - Dijete je i sada plače - tvrdoglavo je ponovio. - Objasni mi to, don Juane. - Ne. Ti moraš meni objasniti. Ni za živu glavu nisam mogao dokučiti na što cilja. - On plače! On plače! - ponavljao je don Juan hipno tizirajućim tonom. - Upravo se privija uza to. Povrijeđen je! I gleda le. Osjećaš li njegov pogled? Kleči i pi ivi (rt MP UZU te. MIjkIi i'1 ud lolu«. I »oirčao je do lebe. Ali ruka mu |p llouiljcni, Osjet .i', h M|r\>ovu iuku? Taj dječačić ima im:, nalik cltlKimMu. Tuko je' T<> je Prćonosi. /a/.ujalo mije ii ušima i Činilo mi se da više nisam u don ¦luftliovoj kući. Riječ ¦pironosi« smjesta me je prebacila u pri uf i/, cijel injstvn. Poznavao sam dječaka s nosom nalik dugini ul Don Juan nc probio u najskrovitiji kutak moj; života. Tada iltl znao ti kojem obećanju govori. Obuze me ushit, očaj, sira iiiipoSlovanje prema don Juanu i njegovom sjajnom potezu. i rtko Je dovr.ij'.a znao /.a prćonosog dječaka iz moj> djeiinj .iVHV Toliko me uzbudilo to sjećanje koje je don Juan probti ¦l|o u lučni da me sposobnost prisjećanja vratila u vrijeme kad im imao osam godina. Moja je majka bila otišla dvije v.ođino. iii|e loga pa sam proveo najgore godine svog života kružeći ¦ I jedne do druge majčine sestre koje su se izmjenjivale kao i idninjestak. majke, brinući o meni svaka po nekoliko mjoso i Nvakn od mojih tetaka imala je brojnu obitelj i bez obzira
> i njihovu brižnost i zaštitu ipak sam morao izaći na kraj s ivntloset dva bratića. Njihova je okrutnost ponekad bila uisii mii nastrana. Tada sam imao osjećaj da sam okružen neprija *• l|fma i za mučnih godina koje su uslijedile vodio sam oč.ij ¦hi ki, prljavi rat. Naposljetku, na način koji mi ni dandanas mi|c jasnu uspio sam ukrotiti sve svoje bratiće. Uistinu sam bio i'.ibjednik. Više nisam imao suparnika koji bi bio vrijedan spo pneiia. Međutim, nisam bio toga svjestan niti sam znao kako i M'kliiuii laj rat pa sam ga prirodno prenio u školu. Razredi seoske škole koju sam pohađao bili su miješani i i i vi i treći razred bili su odvojeni samo prolazom između klu ¦ ii, Tamo sam upoznao dječaka spljoštena nosa kojeg su zadirI ivttli nadimkom »Prćonosi«. Pohađao je prvi razred. Povremeno bih se okomio na njega bez ikakve stvarne namjere, no bio •»Uli mu orilo drag bez obzira na sve što sam mu činio. Stalno \t* jfiuo za mnom i čak čuvao tajnu da sam ja i/.veo neke psine kn|e su direkloi.i dovodile u nedoumicu. Pa ipak sam ga i tla l)r zadirkivao. Jednog sam dana namjerno prevrnuo tešku 148 149 stojeću školsku ploču te je pala na njega; klupa u kojoj je sjedio djelomično je ublažila udar šili mu je ploča ipak slomila ključnu kost. Pao je. Pomogao sam mu da se digne i kad me pogledao, držeći se za mene, vidio sam bol i strah u njegovim očima. Šok pri pogledu na njegovu patnju i izmrcvarenu ruku bio je više no što sam mogao podnijeti. Godinama sam se pakosno borio protiv svojih bratića i pobijedio; nadvladao sam svoje neprijatelje; osjećao sam se dobrim i moćnim sve do trenutka kad je pogled na uplakanog dječaka s nosom nalik dugmiću razorio moju pobjedu. U tom sam trenu odustao od borbe. Kako god sam znao tada sam donio odluku da nikad više ne pobijedim. Mislio sam da će mu amputirati ruku i obećao sam da, ukoliko se on izvuče, nikad više neću biti pobjednik. Za njega sam se odrekao svojih pobjeda. Tada sam to tako shvatio. Don Juan je otvorio gnojnu ranu mog života. Osjetio sam se ošamućenim, shrvanim. Dozivao me ponor neublažene tuge i ja sam mu se predao. Osjećao sam svu težinu svojih postupaka na sebi. Sjećanje na malog dječaka s nosom nalik dugmetu koji se zvao Joaquin, izazvalo je u meni tako živu bol da sam zaplakao. Ispričah don Juanu o svojoj tuzi zbog tog dječaka koji nikada nije ništa imao, tog malog Joaquina koji nije imao novaca da ode liječniku i čija ruka nikad nije pravilno srasla. A jedino što sam mu imao dati bile su moje djetinje pobjede. Bilo me tako sram. - Smiri se, smiješni ptiću - reče mi don Juan. - Dao si dovoljno. Tvoje su pobjede bile moćne i bile su tvoje. Dovoljno si dao. Sada moraš izmijeniti svoje obećanje. - Kako da ga promijenim? Je li dovoljno samo reći? - Takvo je obećanje nemoguće izmijeniti samo riječima. Vjerojatno ćeš vrlo uskoro znati što valja učiniti da bi ga izmijenio. Tada ćeš možda uspjeti čak i vidjeti. - Možeš li mi dati kakav prijedlog, don Juane? - Moraš strpljivo čekati, znajući da čekaš i znajući što i"v kaš. To je način ratnika. A ako se radi o ispunjavanju tvog obr ćanja onda moraš biti svjestan
toga da ga ispunjavaš. Onda >',ao poništiti taj čin. - Kako bi l<> muvao? Tako šio bi naučio svesti svoje želje ni na što. Sve dok muli dii je bio žrtva /ivot će mu biti pakao. A tako dugo dok i il hi misli; tvoje će obećanje vrijediti. Ono što nas čini nesretnlmn je.M željeti. Kad bismo naučili svesti svoje želje na nulu Cftk i iiaiinanja stvar koju bismo dobili bila bi istinski dar. Budi mirnu, dao si Joaquinu dobar dar. Biti siromašan ili potrebit je misao; a isto tako i mrziti, i biti gladan ili osjećali bol. Teško mije to povjerovati, don Juane. Kako glad i bol hiti samo misli? /,a mene su to sada samo misli. To je sve što znam. Uspio Ki postići. Moć da to učinimo jedino je što imamo da bi Mili" .e suprotstavili silama u našim životima; bez te smo moći nlŠlu, prašina na vjetru. Ne sumnjam da si ti u tome uspio, don Juane, ali kako i" iiliirnn čovjek poput mene ili malog Joaquina može postići? Na nama kao jedinkama je da se suprotstavimo silama u »Vu|tMn životu. To sam ti rekao već nebrojeno puta. Samo ratnik može preživjeti. Ratnik zna da čeka i što čeka; a dok čeka f»r hAl ništa i stoga je svaka stvarca koju dobije više no što mo %» uzeti. Treba li jesti, on nalazi načina jer nije gladan; ozlijedi II mu što tijelo, on nalazi načina da to zaustavi jer nema boli, Ilili gladan ili bolan znači da se čovjek prepustio i da više Ulje ratnik; a sile njegove gladi ili boli će ga uništiti. I II jedoli se upustiti u raspravu ali sam se zaustavio jer sam »livtitio da prepirući se stvaram zid da bih se zaštitio od razorIW» «nny,e don Juanova nevjerojatnog pothvata koji me se tako duboko kosimo i to s tolikom silinom. Kako je znao? Pomislih dii N«m mu možda ja tijekom jednog od mojih dubokih stanja liti obične stvarnosti ispričao priču o dječaku s nosićem nalik duginetu. Nisam se toga sjećao ali pod takvim bi uvjetima to bilo razumljivo. - Kako si znao /.a moje obećanje, don Juane? 150 IS I Table with 4 columns and 8 rows
- Vidio sam ga. - Jesi li ga vidio kad sam uzec^Mescalita ili kad sam puiio tvoju mješavinu? - Vidio sam ga sada. Danas. - Jesi li sve vidio? - Opet počinješ. Rekao sam ti da nema smisla razgovarati o tome kako je to vidjeti. To nije ništa. Nisam navaljivao. Emocionalno sam bio uvjeren. - I ja sam jednom nešto prisegao - iznenada reče don Juan. Poskočio sam od zvuka njegova glasa.
- Obećao sam svom ocu da ću živjeti da bih uništio njegove ubojice. Godinama sam nosio sa sobom to obećanje. Sada je ono promijenjeno. Više nemam želju ikoga uništiti. Ne mrzim Meksikance. Nikoga ne mrzim. Naučio sam da su svi bezbrojni putevi kojima čovjek u životu prolazi isti. Ugnjetavači i ugnjeteni na kraju se susreću i jedino šio preostaje jest to daje život, sve u svemu, i za jedne i za druge prekratak. Danas žalim ne zato što su moja majka i otac umrli onako kako jesu; žalim što su bili Indijanci. Živjeli su kao Indi janci i umrli kao Indijanci i nikad nisu shvatili da su prije svega ljudi. 10 Ponovno sam posjetio don Juana 30. svibnja 1969. godine i i" ikakva uvoda mu rekao da želim još jednom pokušati vid• ¦ ii, Nijedno je zavrtio glavom i nasmijao se na što sam se po l'iiiilo. Rt1 kao mije neka budem strpljiv jer nije pravi čas, ali 11 Mttin tvrdoglavo ponavljao kako sam spreman. Nije se dao smesti mojim zanovijetačkim navaljivanjem. ip ()< Je pokušao promijeniti temu. Ja se nisam dao i zamolio mi y,n da mi savjetuje što da učinim kako bih savladao svoju ni Mipljivost. Moraš se ponašati kao ratnik - rekao je. Kako? Čovjek nauči ponašati se kao ratnik djelujući, a ne pri> i|in'i. Rekao si da ratnik razmišlja o svojoj smrti. Ja to stalno mini no očito je da to nije dovoljno. Kao da ga je spopao napad nestrpljenja pa je cmokrnio ii'iiuima. Rekoh da ga nisam htio razljutiti te ću, ne želi li ine ii blizini, poći natrag u Los Angeles. Blago me potapšao i rcluio da se nikad ne ljuti na mene već je naprosto pretpostavljao da znam što znači biti ratnik. f>lo mi je činiti da bih živio kao ratnik? - upitao sam. Skinuo je šešir i počešao se po sljepoočicama. Zagledao se. u mene i nasmijao. - Ti baš voliš da li se sve objasni od A do '/,, ha? ~ Tako radi moj um. - Ne bi morao.
152 table end - Ne umijem se promijenili. Z;il<> (<• i mulini da mi kažeš kako živjeti kao ratnik; kad bih K> znao našao bili načina da se tome prilagodim. Moje su mu se izjave očito činile duhovitima; potapšao nm i nasmijao se. Imao sam osjećaj da će me svakog trena zamoliti da odem pa sam brzo sjeo na hasuru, gledajući ga, i počeo mu postav ljati pitanja. Želio sam znati zašto moram čekati. Objasnio mi je da ću pokušam li »vidjeti« navratnanos prije nego što sam »izliječio rane« koje sam zadobio u okršaju s čuvarom, po svoj prilici ponovno sresti čuvara čak i ako ga ne budem tražio. Don Juan me uvjeravao da nitko u sličnom položaju ne bi izvukao živu glavu iz takvog susreta. - Moraš potpuno zaboraviti čuvara prije no što se ponovno upustiš u potragu za »viđenjem« rekao je.
- Kako bih uopće mogao zaboraviti čuvara? - Ratnik mora upotrijebiti svoju volju i svoje strpljenje da bi zaboravio. U stvari, ratnik i ima samo svoju volju i svoje strpljenje i s njima gradi sve što želi. - Ali ja nisam ratnik. - Počeo si učiti nauk vračeva. Nemaš više vremena za povlačenje i žaljenje. Imaš vremena samo za to da živiš kao ratnik i radiš na strpljenju i volji, sviđalo ti se to ili ne. - Kako ratnik radi na tome? Don Juan je dugo razmišljao prije no što je odgovorio. - Mislim da je o tome nemoguće govoriti - naposljetku reče. - Osobito o volji. Volja je nešto vrlo naročito. Zbiva se tajanstveno. Nemoguće je reći kako se čovjek njome koristi osim da su rezultati korištenja volje zapanjujući. Čovjek bi vjerojal no prvo trebao naučiti to daje moguće razviti volju. Ratnik to zna i čeka je. Tvoja je greška u tome što ti nisi svjestan toj;;! da čekaš svoju volju. - Moj mije dobročinitelj rekao daje ratnik svjestan loj;a da čeka i on zna što čeka. U tvom slučaju, ti znaš da čekaš. Već si godinama ovdje sa mnom, pa ipak ne znaš šio čekaš. HruNJreMom čovjeku je vilo teško, ako ne i iirinoj;ii je točno volja? Je li to odluka, poput odluke tvoj', umi kn Luna da dobije motocikl? ¦¦• N@ - blago uzvrati don Juan i zasniijulji se. - To nije vo l)i liiiclo jednostavno ugađa samom sebi. Volja je nešto dru jtn, iit'Sin vrlo jasno i moćno što može upravljali našim po.slup i liitfi, Volja je nešto čime se čovjek na primjer koristi da hi do l»lo hllkii koju bi prema svim izgledima trebao izgubiti. ' luda je volja zacijelo ono šio mi nazivamo hrabrošću «nklj• Ijaii pitanja moglo bi se dogoditi da vežeš svoju volju za i u pokušaj. Odricanje je najgore od svih udovoljavanja sebi mi nas navodi da vjerujemo kako činimo veliku stvar dok smo itpifivo somo zakvačeni unutar sebe. Prestati postavljali pita UJU Ilije ona volja o kojoj ja govorim. Volja je moć. A budući da \f moć, valja je kontrolirati i podesiti, a to zaluijeva vremenn. 154 155
Ja to /nam i sloga sam strpljiv s tobom. Kad sam bio tvojih godina bio sam isto tako nagao kad i ti. No promijenio sam se. Naša volja djeluje usprkos našem popuštanju samima sebi. Tvoja volja na primjer već probija otvor, malo po malo. - O kakvom otvoru govoriš? - U nama postoji otvor; kao što na glavi djeteta postoji meko mjesto koje se rastom zatvara, tako se taj otvor rastvara kako čovjek razvija svoju volju. - Gdje je taj otvor? - Tamo gdje su ti svijetleća vlakna - uzvrati, pokazujući na područje trbuha. - Kakav je i čemu služi? - To je rupa. Ona ostavlja volji mjesta da sune van, poput strijele. - Je li volja stvar? Ili nalik stvari? - Ne, rekao sam to samo zato da lakše shvatiš. Ono što vrač naziva voljom jest moć unutar nas. To nije misao, niti stvar, niti želja. Prestati postavljati pitanja nije volja jer to zahtijeva mišljenje i želju. Volja je ono što može učiniti da uspiješ onda kad ti misli govore da si poražen. Volja je ono što te čini nepovredivim. Volja je ono što vrača odašilje kroz zid, kroz svemir, pa i na mjesec ako želi. Nisam više ništa želio pitati. Bio sam umoran i nekako napet. Bojao sam da će mi don Juan reći da odem i to me uznemiravald. - Hajdemo u brda - iznenada reče i ustade. Putem je ponovno počeo govoriti o volji i smijao se mojoj muci zbog toga što ne mogu hvatati bilješke. Opisao je volju kao silu koja čini stvarnu vezu između čovjeka i svijeta. Jasno je dao do znanja da je svijet sve što opažamo, na bilo koji način na koji opažamo. Don Juan je držao da »opažati svijet« podrazumijeva poimanje svega onog što nam se ukazuje. To određeno »opažanje« vrši se našim osjetilima i našom voljom. Upitao sam gaje li volja šesto čulo. Reče daje to prije odnos i/među nas i opažanog svijeta. Predložili da stanemo kako bih to moj'ao pribilježili. On ip misiiiijn i nastavi hodati. Te mi večeri nije rekao da odem a slijedećeg dana, pošto tft\n (Ini učkovali, sam je ponovno načeo temu volje. Ono Sto ti nazivaš voljom je karakter i snažna priroda u', c, - Ono što vrač naziva voljom je sila koja dolazi iznutra i pri.inja uza svijet vani. Izlazi kroz trbuh, točno ovdje gdje SU m i|i'tlcća vlakna. Protrlja se po pupku da mi pokaže taj dio. ¦ Knžem da izlazi odavde jer čovjek može osjetiti kako ulazi, - Zašto to nazivaš voljom? - Ja je nikako ne nazivam. Moj ju je dobročinitelj nazivao voljom i drugi ljudi od znanja je nazivaju voljom. Jučer si rekao da je moguće opažati svijet osjetilima kao I voljom. Kako je to moguće? Običan čovjek uspijeva »uhvatiti« stvari na svijetu samo HVoJim rukama, očima ili ušima, ali vrač ih također može uh VHtlii nosom, jezikom ili svojom voljom, osobito svojom voIjom. Ne mogu ti opisati kako se to čini, ali ni ti meni ne bi ltloy,no opisati na primjer to kako čuješ. Slučajno i ja mogu ču ti pa možemo razgovarati o tome što čujemo, ali ne i o tome knko rujemo. Vrač se služi svojom voljom da bi opažao svijet. To opažanje međutim nije poput slušanja. Kad gledamo svijet Ili kad ga čujemo imamo utisak daje on tamo vani i daje stval'un. Kad opažamo svijet voljom znamo da nije baš tako »tamo V«nl« ni tako
»stvaran« kao što mislimo. Je li volja isto što i viđenje? - Ne. Volja je sila, moć. Viđenje nije sila već prije način probijanja kroz stvari. Vrač može imati vrlo snažnu volju pa Ipnk ne vidjeti, što znači da samo čovjek od znanja opaža svijet svojim osjetilima i svojom voljom a također i svojim viđenjem. Rekoh mu da sam sada zbunjen više no ikad u pogledu togu knko upotrijebiti svoju volju da bih zaboravio čuvara. Ta I/Jiivm i moja nedoumica kao da su ga oraspoložile. 150 157 Table with 5 columns and 9 rows
- Rekao sam već da u- pričanje samo zbunjuje kaza i n;is mija se. - Ali .sad barem znaš da tvknš svoju volju. .Još uvijek ne znaš stoje ona ni kako li se može dogodili. Sloga pažljivo motri sve što činiš. To što li može pomoći da razviješ svoju volju nalazi se među svim onim malim stvarima koje činiš. Don Juana nije bilo cijelog jutra; vratio se rano popodne s naramkom suhog bilja. Glavom mi dade znak da mu dođem pomoći pa smo satima radili u potpunoj tišini, razvrstavajući bilje. Kad smo završili, sjedosmo se odmoriti i on mi se dobrohotno osmjehnu. Rekoh mu vrlo ozbiljno da sam cijelo jutro čitao svoje bilješke ali još uvijek ne razumijem što podrazumijeva pojam biti ratnik ili što znači pojam volje. - Volja nije pojam - uzvrati. Bilo je to prvi put toga dana daje razgovarao sa mnom. Nakon duge stanke nastavi: - Različiti smo, ti i ja. Naši karakteri nisu slični. Tvoja je priroda silovitija od moje. Kad sam bio tvoje dobi nisam bio silovit već zao; ti si upravo suprotan. Moj je dobročinitelj bio takav; on bio bi prava osoba za tvog učitelja. Bio je velik vrač ali nije vidio; ne onako kako ja vidim ili onako kako Genaro vidi. Ja razumijem svijet i živim voden svojim viđenjem. Moj je dobročinitelj, međutim, morao živjeli kao ratnik. Ukoliko čovjek vidi ne mora živjeti kao ratnik ili kao bilo što d,rugo jer vidi stvari onakve kakve uistinu jesu te upravlja svojim životom sukladno tome. Ali imajući u vidu tvoj karakter, rekao bih da ti možda nikada nećeš naučiti vidjeti u kojem ćeš slučaju morati cijeli svoj život proživjeti kao ratnik. Moj je dobročinitelj rekao da kad čovjek jednom krene putevima vraćanja postepeno postaje svjestan toga da zauvijek ostavlja za sobom običan život; ta je spoznaja uistinu zastrašujuća - to da mu načini običnog svijeta više ne mogu biti zaštita te da mora prihvatiti nov način života želi li opstati. Prvo što bi čovjek tada trebao učiniti jest željeti postati ratnik, to je vrlo važan korak i odluka. Zastrašujuća priroda znanja ne ostavlja čovjeku drugi izbor doli tla postane ratnik. Kuci zimuje poslane zastrašujući pothvai čovjek također liVHtl clll i im jc Min I iicnadomjc'Niiv partner koji sjedi u/a nj
n.i IliiNliri. Svaki djelić znanja koji postaje moć ima smrl /.a > n|ll središnju silu. Snu i udara konačnu nol u i .sve šio snu l > I' nllrnt1 li i st inu pnslaje moć. Čovjek koji se kre< c pulevima vraćanja suočen \r 1.1 sva i uli koraku s prijeiu|oin uništenja te neizbježno poslajr živo m\hIiiii svoje snu 11 I'¦(¦/, svijesti o smrti bio bi tek običan ¦ ¦ "|fk, zaokupljen običnim djelima. Nedostajala bi mu neop i ¦¦ ¦¦ I liti snaga, neophodna sabranost koje preobražavaju čovje običan boravak na zemlji u čudesnu moć. Sloga da bi bio ratnik čovjek mora biti prvenstveno, i to | |n' bez rn/.loga, živo svjestan vlastite smrti. Međutim, zaokup »St smrću navela bi svakoga da se usredotoči na sebe, a lo 11 * I jjjfl oslabilo. Zatoje slijedeća stvar koja je čovjeku potrebna ld hl bio i.iinik otklon. Pomisao na neizbježnu smrt umjesto l*i se pretvori u opsesiju postaje ravnodušnost. Don .luan presta govoriti i pogleda me. Činilo se da čeka ||nkii opasku. Razumiješ li? - upita. Razumio sam ono stoje rekao, ali nisam mogao shvatili |kftko je moguće postići otklon. Rekoh da sam tijekom svog "mukova n ja već iskusio trenutak kad znanje poslajc zalili fiSujući pothvat. Također sam mogao posve iskreno reći da ni! nalazim oslonca u običnim pretpostavkama svagdašnjeg života. I želio sam, a možda je to bilo čak više od želje, sam potrebu živjeti kao ratnik. - Sada se moraš odvojiti — reče. - Od čega? - Odvojiti se od svega. - To je nemoguće. Ne želim postati pustinjak. - Bill pustinjak je ugađanje samom sebi i nisam uopće ^Mislio na lo. Pustinjak nijo odvojen jer on se namjerno pre JuStn puslinjaštvu. Samo pomisao na smrt čini čovjeka u loj mjeri odvojenim j«Sf ne može ničemu prepustiti. Samo pomisao na smrt daje
158 table end čovjeku takav otklon đn si ne može nisrn uskratili, Takav čovjek međutim ne če/.ne ni za činiter je stekao tihu snasi pri«« ma životu i prema svemu u živo!u. Zna da njegova suni vreba na nj i da mu neće ostavili vremena da se i za šio veže, .sloga bez čežnje kuša sve od cjelokupnoga. Odvojen čovjek zna da se ne može obraniti od smrti i da ima samo jedno zaleđe: Moć svojih odluka. On mora bili, đ;i tako kažem, gospodar svojih izbora. On mora u potpunosti ra zumjeti da je njegov izbor njegova odgovornost i kad ga jed nom načini nema više vremena za žaljenje ni predbacivanje. Njegove
su odluke konačne, jednostavno zato što mu njegova smrt ne dozvoljava da se i za što veže. I tako sa svješću o svojoj smrti, svojom odvojenošću i snagom svojih odluka ratnik strateški sklapa svoj život. Spoznaja o vlastitoj smrti ga vodi i daje mu otklon i tihu strast; moć njegovih konačnih odluka omogućava mu da bira bez žaljenja i ono što izabere uvijek je strateški najbolje; stoga sve što mora obavlja s oduševljenjem i strastvenom djelotvornošću. Kad se čovjek tako ponaša može se s punim pravom reći da je ratnik i da je stekao strpljenje! Don Juan me upita imam li što reći, a ja primijetih da je za zadatak koji je opisao potreban cijeli život. Reče da pretjerano prigovaram kad sam s njim, ali zna kako se u svom svakodnevnom životu ponašam, ili barem pokušavam ponašali, na način ratnika. - Ti imaš dobre pandže - reče, smijući se. - Pokaži mi ih s vremena na vrijeme. To je dobra vježba. Izveo sam kretnju kao da imam pandže i zarežao a on se nasmijao. Zatim je pročistio grlo i nastavio govoriti. - Kad ratnik stekne strpljenje na putu je prema volji. On zna kako čekati. Njegova smrt sjedi uza nj na hasuri, oni su prijatelji. Njegova ga smrt na tajanstven način savjetuje kako birati, kako živjeti strateški. I ratnik čeka! Rekao bih da ratnik uči bez žurbe zato što on zna da čeka svoju volju; i jednoga dana uspijeva izvršiti nešto što je inače sasvim nemoguće postići. Može se dogoditi da čak ni ne /.nmljcii svoje izvanredno djelo. Ali kako nastiivljn izvodili neobičnu djela ili kliko mu si1 neobične stvari nastavljaju do j'.iidiili, on postaje svjestan da se pojavljuje neka vrsto moći. Moći koju izlazi iz njegova tijela dok napreduje, putem znanja. h|iivii je ona poput svrhe/a na trbuhu ili žarenja koje je ne mo^llći' umirili, /.alim prerasla u bol, veliku nelagodu. Pone luid su bol i nelagoda lako golemi da ratnik mjesecima ima j»i(''ffve, sto su oni žešći to bolje za njega. Čistoj moći uvijek prethodi velika bol. Kod grčenje prestane ratnik zamjećuje da ima čudna os je ennjn u pogledu stvari. Primjećuje da s osjećanjem koje izlazi iz njegova tijela, iz točke tik ispod ili lik iznad pupka, može Uistinu dodirnuti sve što želi. To osjećanje je volja i onog časa kud je u slanju uhvatiti njome može se s punim pravom reći tltt je ratnik vrač i daje stekao volju. Don Juan je prestao govoriti i činilo se da čeka moje prim (rnlbe ili pitanja. Nisam imao ništa za reći. Ozbiljno me zabrinula pomisao na to da vrač mora iskusiti bol i grčeve, ali bilo ini je neugodno pitati ga moram li i ja kroz to proći. NaponIjetku, nakon duge šutnje, ipak sam ga upitao i on se zahiho Ih kao
160 Uil Table with 5 columns and 10 rows
- Moj je dobročinilelj bio vrač velikih moći - nastavio je, - Bio je skroz naskroz nilnik. Volja^jc uistinu hihi njegovo najveličanstvenije postignuće. Ali mo/e .se i dalje; čovjek može naučiti vidjeti. Kad nauči vidjeli više ne mora živjeti kao ratnik niti biti vrač. NaučivŠi vidjeti čovjek postaje sve time što je postao ništa. Na neki način nestaje a ipak je prisutan. Rekao bili da tada čovjek može biti ili dobiti sve što zaželi. Ali on ništa ne želi i umjesto da se poigrava s drugim ljudima kao tla su igračke, on ih susreće usred njihove ludosti. Jedina razlika među njima je ta što čovjek koji vidi kontrolira svoju ludost dok ostali ljudi to ne umiju. Čovjek koji »vidi« više nije aktivno zainteresiran za druge ljude. Viđenje gaje već odvojilo od apsolutno svega što mu je prije bilo poznato. - Već pri samoj pomisli na to da bih se odvojio od svega poznatog hvata me jeza - rekoh. - Zacijelo se šališ! Ono od čega bi te trebala hvatati jeza je pomisao na to da se nemaš čemu nadati osim životu u kojem ćeš raditi ono što si oduvijek radio. Zamisli čovjeka koji godinu za godinom sije kukuruz dok ne postane prestar i preumoran da bi ustao, pa samo leži poput starog psa. Njegove misli i osjećaji, ono najbolje u njemu, besciljno lutaju oko jedinog što je ikad radio - sijanja kukuruza. Za mene je to najstrašniji mogući gubitak. - Mi smo ljudi i naša je sudbina učiti i vinuti se u nezamislive nove svjetove. - Ima li za nas doista novih svjetova? - upitah polu šaljivo. - Ništa mi nismo iscrpili, ludo jedna - reče odrješito. Viđenje je za besprijekorne ljude. Umiri sad svoj duh, postani ratnik, nauči vidjeti i tada ćeš spoznati da za naše oči nema kraja novim svjetovima. 11 .im obavio neke manje poslove za njega don Juan mi kao Nio je u posljednje vrijeme činio, rekao da odem. je da mogu ostati, i slijedećeg dana, 28. lipnja 1969. go jiur iicšio prijo podneva reče mi da ću ponovno pušiti. I hm ii li ponovno pokušati vidjeti čuvara? Ne, lo je zaboravljeno. Ovo je nešto drugo. hoii ,ln.m je mirno napunio lulu mješavinom za pušenje, • ilio je i pi užio meni. Nisam osjetio nikakav strah. Smjesta nbu/.c ugodna omamljenost. Kad sam popušio cijelu nijei u i don Juan je odložio lulu i pomogao mi da ustanem. lili niiio na hasuraina koje je
stavio nasred sobe, sučelice ni drugom. Reče da ćemo kratko prošetati te me bodrio da lani, blago me gurkajući. Koraknuh i noge me izdadoše. uli osjetio bol kad sam udario koljenima o tlo. Don Juan di žao za ruku i ponovno podigao na noge. Moraš hodati - reče - isto onako kao što si prošli put usMoraš upotrijebiti svoju volju. Kao da sam se zalijepio za pod. Pokušao sam zakoračiti 'ioni nogom i zamalo izgubio ravnotežu. Don Juan me pri ivno pod pazuhom desne ruke i blago me povlačio prema 11jt•* 1 ali me noge nisu držale i bio bih se srušio na lice da uh nije uhvatio za ruku i spriječio pad. Držao me ispod de;; pazuha i pustio da se naslonim na nj. Nisam ništa osjećao uli iittn bio siguran da mi glava počiva na njegovom ramenu, vi'llo Niiin sobu iz kosa. U tom me položaju vukao trijemom, vitpul smo )',a s mukom obišli; naposljetku sam mu, pretpoHilvIjilin, poslao pretežak pa me morao spustiti na zemlju. J*ain da ine ne može pomaknuli. Kao da je dio mene baš
162 table end namjerno bio težak popni olovu. Don Junu ine nije ni pokušao podići. Bacio je pogled na mene, le'zao sam na leđima gledajući ga. Pokušao sam mu se osmjehnuli na što se nasmijao, žalim se prignuo i lupnuo.me po trbuhu. Oćutjeh nešto krajnji1 neobično. Nije to bila ni bol ni ugoda ni išta što bih mogao opisati. Bilo je to više nalik trzaju. Smjesta me počeo kotrljati uokolo. Ništa nisam osjećao; pretpostavio sam da me kotrlja po tome što se moj pogled na trijem mijenjao u skladu s kružnim kretanjem. Kad me doveo u željeni položaj odmaknuo se. - Ustani! - odrješito naredi. - Ustani kao neki dan. Nemoj tu sliniti. Znaš kako ustati. Onda ustani! Zdušno sam se pokušavao prisjetiti onoga što sam izveo prošli put ali nisam mogao jasno misliti; kao da su moje misli imale vlastitu volju bez obzira na to koliko sam ih pokušavao kontrolirati. Naposljetku mi sinu da ću, kažem li »gore« kao prošli put, jamačno ustati. Glasno i jasno rekoh: »Gore«, ali ništa se nije dogodilo. Don Juan me motrio s vidnim nezadovoljstvom a onda me zaobišao i pošao prema vratima. Ja sam ležao na lijevom boku i jasno vidio cijeli dio ispred kuće; leđa su mi bila okrenuta vratima pa sam, kad me zaobišao, smjesta pretpostavio da je ušao u kuću. - Don Juane! - glasno zazvah ali ne dobih odgovora. Preplavio me osjećaj nemoći i očajanja. Želio sam ustati. Stalno sam iznova ponavljao »Gore«, kao da je to neka čarobna riječ koja će me pokrenuti. Nikakvog rezultata. To me toliko razjedilo da me spopalo nešto nalik napadu gnjeva. Poželio sam lupati glavom o pod i plakati. Bill su to mučni trenuci u kojima sam se želio pomaknuti ili govoriti ali nisam mogao ni jedno ni drugo. Bio sam uistinu nepomičan, paraliziran. - Don Juane, pomozi mi! - naposljetku sam uspio zaurlati. Don Juan se vratio i sjeo preda me, smijući se. Reče da me hvata histerija i da je sve ovo kroz. što prolazim nevažno. Podigao mije glavu i gledajući ravno u mene kazao da .sam dobio napad umišljenog straha. Reče mi neka ne paničarim.
< Život ti postaje /.amrSeii objasnio |e, - Riješi se Xbt1j§ CfH" gubiš strpljenje. Ostani ovd|e mirno i priberi se. Položio mi je glavu na tlo, Piekoiačm me i jedino šio sam iMMgao opazili bilo je kako odla/.eei siruže sandalama. Moj prvi poriv bio je da ponovno počnem ludovali ali nisam iiiogno sakupili dovoljno enenije tla se dovedem u lo stanje. 11 ipioliv, otkrili da lonem u jedno od rijetkih slanja spokoja; ¦.! »ir/.t* me snažan osjećaj lakoće. Znao sam u čemu se sastojala iiiirsrnosl mog života. Uio je to moj mali dječak. Više no išta nit Nvijelu želio sam nm bili otac. Sviđala mi se pomisao na lo tlu inu oblikujem karakter, vodim ga u duge šclnje i učim »ka I .. l;lv|eli<\ a s drugi« sirane sam se grozio pomisli na lo da bili i neizbježno morao prisilili na svoj način života, prisilili si i mi ili onim domišljatim sklopom razloga i nagrada koji na /.ivnitio i.i/.umijevanjem. M
njemu. Ovog ine puta don Junu medinim, držao i njegovo je lice bilo svega nekoliko eentiniet.iiia udaljeno od mojega pa sam imao vremena ispitati ga. Kad sam uslao i okrenuo se nedvojbeno sam vidio don Juana; »onaj don Juan koje}; pozna jem« mije zasigurno prišao i podigao me. Ali kad sam usmjerio pogled na njegovo lice nisam vidio don Juana, onako kako sam ga navikao vidjeti, umjesto toga pred očima sam vidio ve lik predmet. Znao sam daje to don Juanovo lice međutim, nisam to znao na osnovu onoga što sam opazio, bio je to više moj logični zaključak jer mije sjećanje potvrđivalo da me samo čas prije »onaj don Juan kojeg poznajem« držao ispod pazuha. Stoga je čudan sjajan predmet preda mnom moralo biti don Juanovo lice, bilo mije nekako poznato premda nije naličilo onome što bih nazvao »pravim« don Juanovim licem. To u što sam gledao bio je okrugao predmet koji je imao svoj vlastiti sjaj. Sve u njemu se pokretalo.
Opazio sam zgusnut, valovit, ritmički protok; taj prolok kao daje bio zatvoren unutar samoga sebe, nije se prelijevao preko vlastitih granica, pa ipak je predmet pred mojim očima na svakom dijelu svoje površine pulsirao kretanjem. Pade mi na um da pulsira životom. U stvari je bio tako živ da me posve zaokupio pogled na njegovo kretanje. Bilo je to hipnotizira juće treptanje. Sve više i više me plijenilo, tako da u jednom času nisam više bio u stanju reći što je ta pojava pred mojim očima. Osjetih iznenadan trzaj; sjajni predmet posta nejasan kao da ga nešto trese, a zatim je izgubio bljesak i postao čvrst i mesnat. Tada sam gledao u don Juanovo poznato, tamnoputo lice. Spokojno se smješkao. Prizor njegovog »pravog« lica trajao je samo tren a onda je opet stalo blještati, sjati, prelijevali se u duginim bojama. Nije to bila svjetlost onakva kakvu sam navikao opažati, nije to bio čak ni bljesak već više kretanje, nepojmljivo brzo treperenje nečega. Blistavi je predmet opet počeo poskakivati goredolje i to je narušilo njegov valoviti protok. Kako se tresao tako je nestajalo njegova sjaja dok nije opet postao »čvrsto« lice don Juana onakvog kakvog ga vidim U Nvnkodneviiom živom, i) tom času sam nejasno shvatio d« (Ud don Juau drmusa, l'rilom mi se obiaćao. Ni,.mi razumio Stil govori, no kako me nastavio tresti napokon :..nn y,:\ eno. - Nemoj /urili u mene. Nemoj zurili u nime ponavljao |t». rekini |)O}',led. Prekini pogled. Odvrati ori. Drmusanje lijela me orilo prisililo da maknem svoj ukoče ni poged; kad nisam uapelo buljio u don Juanovo lice nisam vidio onnj sjajni preclmel. Kad bili odvratio oči od njegova li« .1 I pogledno ga samo krajičkom oka mogao sam opazili njegovu , to jest mogao sam opazili trodimenzionalnu osobu; sam zapravo, pravo ga i ne gledajući, opazili cijelo nje •;mVO tijelo, ali kad bih usredotočio pogled na lice ono bi od l»iInom postajalo sjajni predmet. - Nemoj me uopće gledati - ozbiljno me opomenu don Ititttl, < )dvratio sam pogled i zagledao se u zemlju. Nemoj usredotočiti pogled ni na što - naredio mi je don lunu i primakao se da mi pomogne hodati. Nisam osjećao korake niti sam mogao pojmiti kako izvo ,.....mi hodanja ali uz don Juana koji me držao ispod pazuha 1.....„1,1 sam cijeli put do stražnjeg dijela kuće. Zaustavili smo . kod jarka za navodnjavanje. Sada se zagledaj u vodu - naredio mije don Juan. Pogledao sam u vodu ali se nisam mogao zagledati u nju. i !|ey.lno mije strujanje nekako odvraćalo pozornost. Don Juni mi.' šaljivim tonom uporno poticao da isprobam svoju ¦moć iiienjn« ali ja se nisam mogao koncentrirati. Još jednom sam /ugledao u don Juanovo lice ali sjaj se više nije pojavio. Osjetih čudno bockanje po tijelu, kao kad čovjeku utrne oikit ili noga; mišići nogu mi se počeše trzati. Don Juan me ¦urnu u vodu i ja potonuli sve do dna. Po svemu sudeći nije * piiNlio moju desnu ruku i kad sam udario o plitko dno povu l hi ine nalrav, na površinu.
Trebalo mi je dugo da povratim vlast nad sobom. Kad smo *v nakon nekoliko sali vratili u njegovu kuću zamolio sam ga
I (>( > I (.7 table end Table with 6 columns and 11 rows da mi objasni šio sam doživio. Oblačeći stihu odjeću prlčno sam što sam opazio ali on je odbacio cijeli moj opis rekavši dn tu nema ničeg značajnog. - Jako važno! - reče, oponašajući me. - Vidio si sjaj, jako značajno. Navaljivao sam da mi pruži neko objašnjenje ali on ustade i reče da mora ići. Bilo je gotovo pet popodne. Slijedećeg sam dana opet zahtijevao da raspravimo moj neobični doživljaj. - Je li to bilo viđenje, don Juane? - upitao sam. On je šutio, tajanstveno se smješkajući dok sam ga salijetao da mi odgovori. - Recimo da je viđenje na neki način nalik tome - napos ljetku reče. - Zurio si u moje lice i vidio kako sja, ali to je još uvijek bilo moje lice. Mali dim umije tako djelovati na gledanje. Ništa neobično. - Ali na koji bi način viđenje bilo drugačije? - Kad vidiš više nema poznatih obrisa na svijetu. Sve je novo. Sve se još nikad nije zbilo. Svijet je nevjerojatan! - Zašto kažeš nevjerojatan, don Juane? Sto ga čini nevjerojatnim? - Ništa više nije poznato. Sve u što se zagledaš postaje ništa! Ti jučer nisi vidio. Zurio si u moje lice i budući da me voliš zamijetio si moj sjaj. Nisam bio čudovišan poput čuvara, već prekrasan i zanimljiv. Ali ti me nisi vidio. Nisam se pretvorio u ništa pred tobom. Pa ipak, dobro ti je išlo. Načinio si prvi korak prema viđenju. Jedino što nije valjalo bilo je to što si se usredotočio na mene, a u ovom slučaju ja za tebe nisam nimalo bolji od čuvara. U oba si slučaja podlegao i nisi vidio. - Nestaju li stvari? Kako se pretvore ni u što? - Stvari ne nestaju. On se ne gube, ako to misliš, one jednostavno postaju ništa ali i dalje su prisutne. - Kako je to moguće, don Juane? o si vinski uporna pričnlica! - tisklikiiu don Juiin i ozbiljnim izrazom. Mislim da smo promašili šio se ticV niiog tvog obećanja. Možda si li zapravo obećao da nikad, Milili bflš nikad nećeš prestati pričali. Ton unije bio stro;,;, lice zabrinuto. Htjedoh se nasmijali «11 nisnm se usudio Učinilo mi se daje don Juan u ozbiljnom nju, ali nije bilo lako. Počeo sr smijali. Rekoh mu i\i\ vilo nervozan kad ne govorim. Onda prošelajmo — kaza. l'oveo me do ulaza u kanjon, u podnožju brda. Mio je uda lj
oko sal hoda. Kratko smo se odmorili a onda ine kroz Kumu pustinjsku šikaru poveo do izvora, to jest do mjesta za l«u|e |e rekao daje izvor. Bio je isto tako suh kao i sve ostalo U i ikolld. Sjedi usred izvora - naredio mije. Poslušao sam ga i sjeo. I loeeš li i ti tu sjesti? - upitah. Vidjeli j',;i kako se smješta podalje od središta izvora, uz «tll|enje na obronku planine. Rekao je da će me od tamo promatrali. Sjedio sam kolje im pi iljubljenih uz grudi. Ispravio je moj položaj rekavši mi da pudvinVni lijevu nogu pod stražnjicu a desnu savijeni tako da ml l.uljeno bude prema gore. Desna mije ruka imala bili sa 11 hm, dlana položenog na tlo, dok sam lijevu ruku položio n.i ludi. Reče mi da gledam u njega i ostanem tako, opušten ali ih •¦prepušten«. Onda je iz tobolca izvadio bjelkasto uže. Mirilo je velikoj petlji. Stavio gaje oko vrata i zategnuo lije voiu rukom. Desnom je rukom stao prebirati po loj napetoj Mlllllll. Proizvela je inukli, vibrirajući zvuk. Olabavio je siriinu, pogledao me i rekao da moram viknu ti određenu riječ osjeiim li da nešto ide na mene u času kad
IdM
169 table end stav koji me naučio prije nekoliko godina; on se sastojao od plesa, udaranja po tlu vrhom lijevog stopala i žustrog pljeskanja po desnom bedru. Borbeni je stav bio dio obrambene tehnike koja se primjenjivala u slučajevima krajnje nužde ili opasnosti. Na tren me stvarno uhvatio strah. Htjedoh upitati zašto smo uopće došli ali mi on nije ostavio vremena i počeo je trgati po struni. Učinio je to nekoliko puta u pravilnim razmacima od oko dvadeset sekundi. Primijetio sam da prebiranjem po struni njegova napetost raste. Jasno sam razabirao kako mu ruke i vrat drhte od napora. Zvuk je postao jasniji i primijetili da on sad ispušta čudan uzvik svaki put kad tržne strunom. Kombinacija zategnute strune i ljudskog glasa stvarala je sablastan, nadnaravan odjek. Nisam osjećao da mi se išta približava ali pogled na don Juanovo naprezanje i jezovit zvuk koji je stvarao doveli su me gotovo u stanje transa. Don Juan opusti ruku i pogleda me. Dok je svirao sjedio je leđima okrenut meni, gledajući prema jugoistoku kao i ja; kad je prestao okrenuo se meni.
- Nemoj me gledati dok sviram - reče. - Ali nemoj ni zatvarati oči. Ni za živu glavu. Gledaj u zemlju pred sobom i slušaj. Opet je zategnuo strunu i zasvirao. Zagledao sam se u zemlju i usredotočio na zvuk koji je stvarao. Nikad još nisam čuo takav zvuk. Obuze me strah. Jeziv je odjek ispunio uski kanjon i stvorila se jeka. Zvuk što ga je don Juan proizvodio vraćao se prema meni kao jeka sa svih strana kanjona. Don Juan je to zacijelo i sam primijetio te je još jače zategao strunu. Premda je promijenio visinu tona jeka kao da je jenjala a onda se zgus nula u jednu točku, u smjeru jugoistoka. Don Juan je postepeno smanjivao zategnutost strune dok nisam začuo konačno, muklo brenčanje. Vratio je strunu u lo bolac i prišao mi. Pomogao mije da ustanem. Tek (ada sam primijetio da su mi se mišići ruku i nogu ukrutili kao kamen; bio sinu skroz, naskroz mokar od znoja. Nisnm uopće bio svjes (ttn da se lako znojim, (irnške znoja slijevale sti ini se u oei i pekle me. Don Juan ine doslovce odvukao s log mjesta. Zaustio sam dtt nešlo kažem no on mi položi ruku na usta. Umjesto da odemo iz kanjona onako kako smo došli, don Juan je krenuo zaobilaznim putem. Popeli smo se obronkom planine i završili u brdima daleko od ulaza u kanjon. liez riječi smo hodali do njegove kuće. Kad smo stigli već Dt* bio spustio mrak. Ponovno sam pokušao nešto reći no don Juan ini opet položi ruku na usta. Nismo jeli ni upalili petrolejku. Don Juan je prenio moju hnsiiru u svoju sobu i pokazao bradom prema njoj. Shvatih to kilo znak da pođem spavati. Imam za tebe pravu stvar koju ćeš učiniti - reče mi don .liian čim sam se slijedećeg jutra probudio. - Počet ćeš još daniis. Nema mnogo vremena, znaš. Nakon duge, nelagodne šutnje nisam mogao a da ga ne upitam: - Što si me to naveo da činim jučer u kanjonu? Don Juan zahihota poput djeteta. - Samo sam pozvao duha izvora - reče. - Tog duha valj;i /.vnti'kad je izvor suh, kad se on povukao u planinu. Jučer sam ga, nazovimo to tako, probudio iz sna. Ali to mu nije smetalo I pokazao je smjer koji je za tebe sretan. Njegov je glas došao i/, tog smjera. - Don Juan pokaza put jugoistoka. - Kakva je to bila struna na kojoj si svirao, don Juane? Bio je to duholovac. Mogu li ga pogledati? Ne, ali napravit ću ti jednoga. Ili još bolje, ti ćeš si ga sam napravili jednog dana kad naučiš vidjeti. ()d ćega se pravi, don Juane? Moj je od vepra. Kad budeš imao svoga shvatit ćeš da je |fjv i da le može poučiti različitim zvukovima koji mu se »viđaju. Vježbom ćeš lako dobro upoznali svog đuholovea da te zajedno stvarali zvukove pune moći. 170 171 Table with 4 columns and 12 rows
- Zašlo si me poveo u potragu za duhom izvora, don imao misli ni osjećanja. Imao sam samo i i li ti svjesnost, svjesnost i) blistavom, iimiriijućem zelenilu. JuaneV
To ćeš uskoro saznali.
Oko pola dvanaest ujutro sjedili smo pod ramadom gdje je pripremio lulu za pušenje. Rekao mi je da ustanem kad mi tijelo sasvim utrne; izveo sam to s lakoćom. Pomogao mije hodati uokolo. Bio sam zaprepašten vlastitom samokontrolom, uspio sam čak dvaput obići ramadu sasvim sam. Don Juan je bio uza me ali me nije vodio niti podupirao. Zatim me primio za ruku i poveo do kanala za navodnjavanje. Rekao mije da sjednem na rub i naredio da zurim u vodu i ni na što ne mislim. Pokušao sam se usredotočiti na vodu no njezino mije kretanje odvraćalo pažnju. Misli i oči mi odlutaše na okolne predmete. Don Juan mi tržnu glavu goredolje i ponovno naredi da zurim samo u vodu i uopće ne mislim. Reče da nije lako piljiti u protičuću vodu ali da valja pokušavati. Triput sam pokušao ali mije svaki put nešto drugo privuklo pažnju. Don Juan mi je vrlo strpljivo svaki put prodrmusao glavu. Naposljetku primijetih da su mi i misli i oči usredotočene na vodu; usprkos njenu kretanju utonuo sam u njezino stanje tekućine. Voda se malo promijenila. Kao daje postala gušća i jednolično sivkastozelena. Primjećivao sam kako se mreška u pokretu. Val ići su bili izuzetno šiljasti. A onda sam odjednom imao osjećaj da ne gledam u masu vode u pokretu već u sliku vode; ono što mi se nalazilo pred očima bio je zaleđeni isječak tekuće vode. Val ići su bili nepokretni. Mogao sam pogledati sva kog pojedinačno. Tada su poprimili zelenu fosforescentnost i iz njih je izbijala neka vrsta zelene magle. Magla se širila u valovima i kako je nadirala njezina je zelenoća postajala sve sja jnijn dok se nije prometnula u zablješćujućc isijavanje koje je prt'krilo sve. Ne znam koliko sam proboravio uz jarak za navodnjavanje. Don Juan me nije prekidao. Bijah utonuo U zeleni sjaj . (';mio sam je svuda oko sebe. Umirivala me. Nisam Slijedeće čega sam bio svjestan bilo je to da mi je zima i da sam mokar. Postepeno sam shvatio da sam zagnjuren u jai.ik za navodnjavanje. U jednom mije trenu voda ušla u nos, piof.uiao sam je i zakašljao se. Nos me počeo neugodno svr•li i nekoliko sam puta kihnuo. Ustao sam i tako snažno glasno kihnuo da sam prdnuo. Don Juan zapljeska i nasmije se. Ako tijelo prdi znači da je živo - reče. I »ade mi znak da pođem za njim i krenusmo prema kući. Nisam zaboravio šutjeti. Na neki sam način očekivao da j (Ju hil i povučen i mrzovoljan ali nisam se osjećao nimalo umornim ili sjetnim. Naprotiv, bio sam poletan i hitro sam se presvukao. Počeh zviždukati. Don Juan me upitno pogleda hineći jBMtv'iiđenost, rastvorio je oči i usta. Ta je gesta bila vrlo smiješna i ja prasnuh u smijeh koji je malo predugo potrajao. - Prolupao si - reče te se i sam oporo nasmije. Rekoh kako ne želim da mi prijeđe u naviku to da me svaki put obuzme sjeta nakon što popušim njegovu mješavinu,
l'rimetnuh da sam, nakon što me izvadio iz jarka za navodnjavanje prilikom pokušaja da sretnem čuvara, postao uvjeren kako mogu »vidjeti« ako dovoljno dugo zurim u stvari. Kod viđenja se ne radi o tome da čovjek gleda i šuti - uzvi.ili on. Viđenje je tehnika koju valja naučiti. Ili je to možda tehii i ka koju neki od nas već znaju. Zagledao se u mene kao da hoće reći kako sam ja jedan od onih kojima je ta tehnika već poznata. Imaš li dovoljno snage za hodati? - upitao je. Rekoh da se osjećam dobro, što je bila istina. Nisam bio gladan premda cijeli dan nisam jeo. Don Juan je stavio nešto ki uha i suhog mesa u naprlnjaču, pružio je meni i dao mi glavom znak da krenem za njim.
172 table end - Kamo ćemo? - upitao sam. Blago je glavom poka/.ao premk brdima. Uputili smo se prema onom istom kanjonu u kojem se nalazio izvor ali nismo ušli u nj. Don Juan se pope na stijenje nama /desna, na sa mom ulazu u kanjon. Krenusmo uz brdo. Sunce je bilo gotovo na horizontu. Danje bio blag ali menije bilo vruće i imao sam osjećaj da se gušim. Jedva sam disao. Don Juan je dobrano odmakao pa je morao stati da j;a sustignem. Kaza da sam u groznom fizičkom stanju i da možda nije pametno ići dalje. Pustio me da se odmorim oko sal vremena. Pronašao je gladak, gotovo posve okrugao kamen i rekao mi da legnem na nj. Pritom me on namjestio. Kazao mi je da raširim ruke i noge i pustim ih da vise. Leđa su mi bila lagano povijena, a vrat opušten tako da mi je i glava visjela. Ostavio me u tom položaju kojih petnaestak minuta. Potom mi reče da otkrijem trbuh. Pomno je odabrao nešto granja i lišća te ih naslagao na moj goli trbuh. Smjesta osjetih toplinu po cijelom tijelu. Zatim me don Juan uhvatio za stopala i okretao dok mi glava nije bila u smjeru jugoistoka. - Hajd'mo sada pozvati duha izvora - reče. Htjedoh okrenuti glavu da ga pogledam. Žustro me zgrabio za kosu i rekao da sam u vrlo ranjivom položaju i fizički strahovito slab te moram ostati miran i nepomičan. Stavio je svo ono posebno granje na moj trbuh da bi me zaštitio i ostat će uza me za slučaj da se ne budem u stanju sam pobrinuti za sebe. Stajao mi je iza glave i ako bih zakolutao očima mogao sam ga vidjeti. Uzeo je strunu i napeo je a onda shvatio da ga gledam tako što okrećem oči prema čelu. Kvrcnuo me po glavi zglobovima prstiju i naredio mi da gledam u nebo, da ne zar varam oči i da se usredotočim na zvuk. Dodao je, kao da mu je to baš taj čas palo na um, neka se ne libim povikati onu riječ koju me naučio, osjetim li da nešto ide na mene. Don Juan i njegov >> duholovac« otpočeše s niskim brenča njem. Polako je sve više zatezao strunu te prvo začuh neku vi si u odjeka a potom jasnu jeku koja je postojano dopirala i/.
i jugoistoka. Napetost se pojačala. Don .luan i njegov ••dtlholovao bili su saviseno usklađeni. Struna je si varala ni/,nk Ion a don Juan ga je uvećavao, pojačavao njegovu snagu, •ive dok se nije pretvorio u prodoran poklik, u zavijajući zov. Vrlumne je bio sablaslan krik, nepojmljiv sa stajališta moj1, doliuInSnjeg iskustva. /vuk se odbijao u planini i vraćao nam se kao jeka. Činilo mi se da dolazi ravno na mene. Osjetio sam da ima neke veze H temperaturom mog tijela. Prije nego stoje don Juan otpočeo ivoj zov osjećao sam se vrlo toplo i udobno, ali na vrhuncu ^njegova zova obuzela me studen; nekontrolirano sam cvoko|io zubima i uistinu sam imao osjećaj da nešto kreće na mene. jednom trenu primijetili da se nebo smračilo. Nisam bio Ivjestan neba premda sam gledao u nj. Uhvatila me žestoka finiiika i zaurlah riječ koju me don Juan naučio. Don Juan je smjesta snizio ton svojih sablasnih poziva ali |o ine nije umirilo. - Pokrij uši - odrješito je promumljao. Pokrio sam ih rukama. Nakon nekoliko časaka don Juan je jjosve prestao i prišao mi. Pomogao mi je ustati, skinuvši graje i lišće s mog trbuha i pomno ih odloživši na stijenu na kojoj sam ležao. Naložio je vatru od njih i dok je ona gorjela on li je trljao trbuh drugim lišćem iz svog tobolca. Kad mu htjedoh reći da imam groznu glavobolju položio li je ruku na usta. Ostali smo tamo dok svo lišće nije dogorjelo. Tad se već jiilično smračilo. Spustili smo se niz brdo a mene je spopala Iriučnina u želucu. I )ok smo hodali uz jarak za navodnjavanje don Juan mi l'eec da sam dovoljno učinio i da ne bih trebao ostati. Zamolih |,i tla mi objasni što je duh izvora ali mi on dade znak da šu|im. Reče da ćemo o tome porazgovarati neki drugi put, a on|a je namjerno promijenio temu i stao mi nadugo i naširoko bbjašnjavati o »viđenju«. Rekoh daje šteta što ne mogu pisali hi mraku. Doimao se vrlo zadovoljnim i uzvratio da najčešće ne Obiačam pažnju na ono ŠtO govori jer sve želim revno zapisali. 17'\ ciovorio je o »viđenju« k;io o postupku neznvtsnom od saveznika i tehnika vračan jn. Vrač jte osoba kuja može vladati saveznikom i stoga upravljali saveznikovom mori u svoju korist, ali to što vlada saveznikom ne znači da može »vidjeti«. Podsjetih ga da mi je jednom rekao kako je nemoguće »vidjeli« ukoliko čovjek nema saveznika. Don Juan mirno uzvrati da je došao do zaključka kako je moguće »vidjeti« a da se ne ovla da saveznikom. Smatrao je kako nema razloga da ne bude (a ko budući da »viđenje« nema ništa s manipulativnirn telini kama vraćanja kojima je jedina svrha djelovati na druge ljude. Tehnika »viđenja«, s druge strane, nema nikakvog djelovanja na ljude. Misli su mi bile vrlo bistre. Hodajući uz don Juana nisam se osjećao umornim ni pospanim niti sam više imao onu mučninu u želucu. Bio sam strahovito gladan i kad smo stigli kući halapljivo sam se najeo. Nakon toga sam ga zamolio da mi kaže više o tehnikama »viđenja«. Široko se osmjehnuo i rekao da sam opet onaj stari. - Kako to - upitao sam - da tehnike viđenja ne djeluju na druge ljude? - Već sam ti rekao - uzvrati. - Viđenje nije vračanje. Međutim, lako ih je pomiješati jer čovjek koji vidi može lako i vrlo brzo naučiti upravljati saveznikom te postati vrač. S dru ge pak strane, čovjek može naučiti stanovite tehnike da bi ovladao saveznikom te tako postao vrač, a ipak nikad ne na učiti vidjeti.
- Osim toga, viđenje je suprotno vračanju. Viđenjem čovjek shvati koliko je sve to nevažno. - Koliko je što nevažno, don Juane? - Koliko je sve nevažno. Nismo više ništa rekli. Osjećao sam se vrlo opuštenim i ni sam imao želju govoriti. Ležao sam na leđima na hasuri. Na pravio sam jastuk od vjetrovite. Osjećao sam se udobno i bio .sretan i satima pisao bilješke pod svjetlošću petrolejke. odjednom je don Juan opet progovorio. I )aiias rije išlo jako dobro - knza, - Jako si se dobio ponio kraj vode. Svidio si se dubu izvora i cijelo ti je vrijeme pomav'.ao. Tada ini sinu da sam zaboravio prepričati mu svoj doziv Ijnj. Sladoh opisivali kako sam opazio vodu. Nije mi dopustio dn nastavim. Reče kako zna da sam opazio zelenu maglu. Nisam mogao a da ne upitam: - Kako to znaš, don Juane? - Vidio sam te. - Što sam činio? Ništa, sjedio si tamo i zurio u vodu i naposljetku si opa/,i«i /elenu maglu. Je li to bilo viđenje? Ne. Ali bilo je blizu. Približavaš se. Jako sam se uzbudio. Htio sam saznati više. Nasmijao se i \iao zbijati šale na račun moje revnosti. Reče da svatko može opaziti zelenu maglu jer je ona poput čuvara, nešto stoje neizbježno prisutno, pa opaziti je i nije neki osobiti uspjeh. - Kad sam rekao da ti je išlo dobro, mislio sam na to da se nisi uspaničio - objasni - kao što si učinio s čuvarom. Da si se uznemirio bio bih ti morao protresti glavu i vratiti te. Kad god ( ovjek krene u zelenu maglu njegov dobročinitelj mora ostati i i/n nj za slučaj da ga ona počne zarobljavati. Iz čuvarova dometa možeš iskočiti sam, ali sam ne možeš pobjeći iz zagrljaja magle. Bar ne u početku. Kasnije ćeš možda naučiti kako to izvesti. Sada pokušavamo otkriti nešto drugo. - Što to pokušavamo otkriti? - Možeš li vidjeti vodu. - Kako ću znati da sam je vidio ili da je vidim? - Znat ćeš. Zbuniš se samo kad govoriš. 177 tijekom drugog pokušaja da »vidim« čuvam, nakon šio ini je don Juau objasnio njegovu prirodu, iskusio jedinstven osjećaj čuđenja i strahopoštovanja. Ovog pura, medinim, premda mi je don Juan dao na znanje da ću možda stvarno »vidjeli« vo du, nisam bio emotivno uključen, bio sam samo radoznao. Don Juan mije dao da popušim dvostruku količinu od one prilikom prijašnjih pokušaja. U jednom se trenu nagnuo i šap nuo mi u desno uho da će me naučiti kako koristiti vodu da bih se kretao. Osjetih njegovo lice vrlo blizu, kao da mi je položio usta tik uz uho. Reče mi da ne zurim u vodu već da usmjerim pogled na površinu i zadržim ga tako sve dok se voda ne pretvori u zelenu maglu. Stalno je ponavljao da moram svu svoju pozornost upraviti prema magli sve dok više ne budem zamjećivao ništa drugo. - Gledaj u vodu pred sobom - čuh ga govoriti - ali ne dopusti da te njezin zvuk bilo kamo ponese. Dopustiš li da te zvuk vode ponese možda te nikad više neću moći naći i vrat i ti. Sad uđi u zelenu maglu i slušaj moj glas.
Čuo sam ga i razumio s izvanrednom jasnoćom. Stadoh netremice gledati u vodu i oćutjeh vrlo osobito fizičko za dovoljstvo, neko strujanje, neku neodređenu sreću. Dugo sam zurio ali nisam razabirao zelenu maglu. Osjetih da mi pogled skreće i morao sam se truditi da nastavim gledati u vodu; napokon nisam više mogao kontrolirati oči i zacijelo sam ih zatvorio ili sam trepnuo ili se jednostavno više nisam mogao usredotočiti; kako god bilo, upravo u tom času voda je postala nepomična, prestala je protjecati. Postala je nalik slici. Val ići su se ukrutili. Tada se voda poče pjenušati; to je izgledalo kao da je gazirana pa se mjehurići u njoj rasprskavaju. Na tren vid jeli to pjenušanje kao sporo širenje zelene tvari. Bila je to tiha eksplozija; voda se rasprsnula u sjajnu zelenu maglicu koja se širila sve dok me nije progutala. Ostali zaustavljen u njoj sve dok oštra, uporna, prodorna dreka nije proiresla cijeli kraj; magla se stisnula u svoj uobi činjeni oblik površine vode. Prodoran /.vuk dolazio je od don Juana koji je vikao »lleeejl« pored moga uha. Ueče mi gledam u vodu jarka za navodnjavanje. Tada sam ga čuo i veee blizine, bio je to don Juanov glas. Govorio mi je da ¦ i .mjerim pozornost na nj jer je njegov glas moj jedini vodič. i.iiedio mi je da gledam u obalu potoka i u raslinje odmah I »ied sebe. Ugledao sam šaš i dio obale na kojem ga nije bilo. i ilo jt> 11 > malo udubljenje u obali na koje je don Juan običavao i ni i da napuni vjedro vodom. Tren kasnije, don Juan mi nare li do se vratim u maglu i osluškujem njegov glas jer će me on ¦»lili lako da se naučim kretati; reče mi da se, čim ugledam injHiiii'iće, popnem na jednog od njih i pustim da me nosi. Poslušao sam ga i oko mene se u tili čas stvorila zelena Miiiglicti a žalim vidjeh mjehuriće. Ponovno sam čuo don iiirtnov glas kao vrlo čudno, zastrašujuće hučanje. Čim sam ga iirtio više nisam bio u stanju opažati mjehuriće. Popni se na jedan mjehur- začuh kako mi govori. Pokušavao sam istovremeno zadržati viziju zelenih tnjeliiiiii'n 1 slušati njegov glas. Ne znam koliko sam dugo lako INO
nastojao kad odjednom postali svjestan loga d.i Nam u stanju slušali ga i istovremeno očuvati prizor nijeliui i
- Preslani - odbrusi. - Nemaš vremena. Izlazi odatle. Vodi« će te zarobiti. Izađi iz nje! Van! Van! Obuze me panika i ja iskočih. Ovaj put mi moraš ispričati sve što se zbilo - reče kao Ii7.$>,ređ, čim smo u njegovoj sobi sjeli jedan sučelice drugom. Nije ga zanimao slijed moga iskustva, želio je samo znati Sin Ninu sušico kad mije rekao da obratim pažnju na obalu, /ntu'iuale su ga pojedinosti. Opisali zid koji sam ugledao. Je li li zid bio slijeva ili zdesna? - zapita. Hekoh mu da je zid zapravo bio ispred mene. On je međutim, ostajao pri tome daje morao biii ili lijevo ili desno. I Hi! 183 - Kad si ga prvi pm ugledno, gdje je. bio? Zatvori oči i ne otvaraj ih dok se ne prisjetiš. v Ustao je i onako zatvorenih očiju ine okretao dok ine nije usmjerio prema istoku, smjeru u kojem sam sjedio poreci potoka. Upita me u kojem sam se pravcu kretao. Rekoh da sam se kretao, dalje, naprijed, ispred sebe. Reče da se moram prisjetiti i koncentrirati na ono razdoblje kad sam još vidio vodu u obliku mjehura. - U kojem su smjeru plutali? - upita. Don Juan me poticao da se prisjetim i naposljetku sam morao priznati da mi se činilo kako se mjehuri kreću na moju desnu stranu. Ipak nisam bio tako potpuno siguran kao što je on to želio. Njegovo me ispitivanje navelo da shvatim kako ni sam u stanju klasificirati svoje opažanje. Kad sam ih tek ugle dao, mjehuri su se kretali meni zdesna, ali kako su postajali veći tako su plutali u svim smjerovima. Neki kao da su išli rav no na mene a ostali u svim mogućim smjerovima. Mjehuri su se kretali iznad i ispod mene. Zapravo, bilo ih je posvuda. Sjetih se da sam čuo njihov šum; zacijelo sam ih opažao ne sa mo očima već i ušima. Kad su mjehuri postali tako veliki da sam se mogao »popeti« na jednog od njih, »vidio« sam kako bi povremeno okrznuli jedan drugog, poput balona. Kako sam se prisjećao pojedinosti svog opažaja postajao sam sve uzbuđeniji. Don Juan je međutim bio posve nezainteresiran. Rekoh mu da sam vidio kako se mjehuri pjenušaju. Nije to bio ni posve slušni ni posve vidni utisak već nešto neodređeno, pa ipak kristalno jasno; mjehuri su strugali jedan o drugog. Ja nisam vidio ili čuo njihovo kretanje, ja sam ga osjećao; bio sam dio tog zvuka i tog kretanja. Prepričavajući taj doživljaj postah duboko ganut. Uhvatio sam ga za ruku i tresao je u nastupu silnog uzbuđenja. Shvat in sam da mjehuri nisu imali vanjskih granica; ipak, bili .su zatvoreni unutar sebe a površina im je mijenjala oblik te bivala neujednačena i nazubljena. Mjehuri su se stapali i razdvajali velikom brzinom, pa opet, njihovo kretanje nije bilo ošamuću juee. To je kretanje bilo brzo a istovremeno polako. Još nefit'o čega sam se sjetio prepričavajući svoje iskustvo blltt je boja tih mjehura. Bill .su prozirni i vrlo svijetli i doimali 'iji gotovo zelenima, premda to nije bila baš boja, onako kako •iMm navikao opažali boju. Vrludaš upade mi don Juan u riječ. - To su nevažne IVHl'i, Zaustavljaš se na krivim pojedinostima. Jedino šio je vitino jest smjer.
Mogao sam se sjetiti samo toga da sam se kretao bez osje( tt|n za pravac, ali don Juan zaključi da budući da su mjehuri u početku uporno tekli na moju desnu stranu - prema jugu ¦|UH je dakle bio smjer o kojem moram povesti računa. Ponovnu mi naredi da se sjetim je li zid bio s moje desne ili lijeve '.ii.tne. pokušah se sjetiti. Kad me je don Juan »pozvao« i kad sam isplivao, da lako križem, mislim da mije zid bio slijeva. Bio sam mu vrlo blizu i limfno sam razabrati udubine i izbočine drvene oplate ili kalupa u kojem je beton izliven. Korištene su vrlo tanke letvice luko da je njihov otisak djelovao ujednačeno. Zid je bio vrlo \'lNok. Mogao sam vidjeti jedan njegov dio i primijetiti da nema ugla već zavija na drugu stranu. Neko je vrijeme sjedio šutke kao da razmišlja kako odgotieiniiii značenje mog iskustva; naposljetku reče da nisam po¦aij'.ao boj1, zna što, da sam iznevjerio njegova očekivanja. Što sam trebao učiniti? Nije odgovorio već samo naškubio usne. Vilo dobro si to izveo - reče. - Danas si naučio da se Inujo služi vodom da bi se kretao. Ali jesam li vidio? I'ogledao me s čudnim izrazom lica. Zakolutao je očima i rekao da ću morati još mnogo puta ući u zelenu maglicu prije no ft to budem u stanju sam odgovoriti na to pitanje. Nenametljivo je promijenio temu rekavši da nisam stvarno naučio kako •in kretali koristeći vodu, ali sam naučio da je to nešto šio bllljo umije, a on me namjerno upozorio na obalu potoka ka ko bih mogao provjeriti svoje kretanje. 184 IMS - Kretao si se vilo brzo - primotiui ¦¦- brzinom nekoga kome je ta tehnika poznala. Nije mi bilo Liko dizali korak s tobom. Molio sam ga da mi objasni što se sa mnom zbivalo od početka. Nasmijao se, polako vrteći glavom kao da ne vjeruje u ono što čuje. - Uvijek želiš znati sve od početka - reče. - Ali nema početka, početak je samo u tvojim mislima. - Mislim daje početak bio kad sam sjeo na obalu i popušio lulu - uzvratih. - Ali prije nego što si popušio morao sam smisliti što ću s tobom - reče. - Morao bih ti reći što sam učinio, a to ne mogu jer bi me to opet dovelo do nečeg drugog. Stoga će ti stvari možda biti jasnije ako ne pitaš o počecima. - Onda mi ispričaj što se dogodilo nakon što sam sjeo na obalu i popušio. - Čini mi se da si mi to upravo ispričao - reče smijući se. - Je li išta što sam učinio bilo od ikakve važnosti, don Juane? On slegnu ramenima. - Vrlo dobro si slijedio moja uputstva i nisi imao problema s ulaženjem i izlaženjem iz magle. Onda si slušao moj glas i vratio se na površinu svaki put kad bih te zazvao. To je bila vježba. Sve ostalo bilo je vrlo jednostavno. Jednostavno si pustio da te magla nosi. Ponašao si se kao da znaš što valja činiti. Kad si već bio vrlo daleko ponovno sam te zazvao i rekao ti da pogledaš u obalu da bi znao kako daleko si odmakao. Onda sam te povukao natrag. - Hoćeš reći da sam uistinu putovao kroz vodu? - Jesi. I to vrlo daleko. - Kako daleko? - Ne bi vjerovao.
Pokušao sam ga namamiti da mi kaže ali on promijeni te mu i reče da mora na neko vrijeme otići. Navaljivao sam da ini barem dade neku naznaku. ¦ Ne volim živjeti u neznanju rekoh. »Ti sam sebe držiš u neznanju uzvrati. - Pomisli na onoj y,UI koji si vidio. Sjedi ovamo na hasurti i prisjeti se svake po jedinosti na njemu. Onda ćeš možda sam otkrili kako daleko »I O|($nn. Sve šio ja sada znam je to da si otputovao vrlo dale ko, Znam lo po lome šio sam se vraški namučio da le (lovu Čim naliaj,. Da nisam bio u blizini možda hi odlnlao i nikad Mft ne bi vratio, u kojem bi slučaju sad od tebe preostalo samo tvoje mrtvo lijelo na obali rijeke. Ili bi se možda sam vratio. Kud se radi o tebi, nikad se ne zna. No sudeći po naporu s ko (Ini snm le vratio, rekao bih da si očito bio ti .... Nnrinio je dugu stanku i toplo se zagledao u mene. Ja bih otišao do planina srednjeg Meksika - reče. - Ne /iiiun kako bi daleko ti otišao, možda do Los Angelesa ili rak iIh Bra/ila. I ion Juan se vratio slijedećeg dana kasno popodne. U mettiivreniciiu sam pribilježio sve o svom opažanju, čega god tttuu se mogao sjetiti. Dok sam pisao, pade mi na um da protlem obalom potoka uzvodno i nizvodno u oba smjera i pro* M'i im jesam li stvarno vidio neki oblik koji me mogao podsjenii na zid. Nagađao sam da me don Juan možda onako < iiiainljenog naveo da hodam i onda usmjerim pažnju na neki zid koji se nalazio usput. Izračunao sam daje od časa kad sam prvi put zamijetio ntiiglu i trenutka kad sam izašao iz jarka i vratio se u njegovu ktuHi prošlo toliko vremena da smo hodajući mogli prijeći naj v\k' četiri kilometra. Stoga sam prešao oko pet kilometara obulom potoka u oba smjera, pomno motreći svaki obris koji |e ti meni mogao izazvati viziju zida. Potok je, koliko se meni činilo, bio običan kanal za navodnjavanje. Bio je oko metar, metar i pol širok cijelom svojom dužinom i nisam (u mogao oikrili ništa što bi me podsjetilo na betonski zid ili dozvalo takvu sliku. Kad je don Juan kasno popodne stigao kući pristupili inu Nil željom da mu pročitam svoj opis događaja. Nije ga htio sali i reče mi da sjednem. Sjeo je sučelice1 meni. Nije se IHĆ) \H7 smješkao. Sudeći po prodornom izrazu njegovih očiju zagled.'inih ti daljinu, zadubio se u misli. * Mislim da si sada već svjestan - roče glasom koji je najedanput bio vrlo oštar - da je sve smrtno opasno. Voda je isto lako pogubna kao i vratar. Ne pripaziš li, voda će te zarobili. To se jučer zamalo dogodilo. Ali čovjeka je moguće zarobiti samo ako pristaje na to. To je tvoja nevolja. Ti si se spreman prepustili. Nisam znao o čemu govori. Njegov je napad bio tako iznenadan da se nisam mogao snaći. Nemoćno ga zamolili da mi objasni što misli. Nevoljko spomenu da je bio u kanjonu i »vidio« duha izvora te da ima jak osjećaj kako sam prokockao svoje izglede da »vidim« vodu. - Kako? - upitao sam, uistinu zbunjen. - Duh je sila - kaza - i kao takav odaziva se samo na snagu. U njegovu se prisustvu ne smiješ opustiti.
- Kad sam se opustio? - Jučer kad si pozelenio u vodi. - Nisam se opustio. Smatrao sam da je to vrlo važan trenutak i ispričao sam ti sve što mi se dogodilo. - Tko si ti da bi mislio ili odlučio što je važno? Ne znaš ništa o silama koje prizivaš. Duh izvora postoji tamo u kanjonu i mogao ti je pomoći; zapravo ti je pomagao dok nisi sve pokvario. Sad ne znam kako će sve to završiti. Podlegao si sili duha izvora i sad te može uzeti kadgod zaželi. - Jesam li pogriješio u tome što sam gledao kako postajem zelen? - Prepustio si se. Želio si se prepustiti. To je bilo krivo. Već sam ti to rekao i opet ću ponoviti. U svijetu brujoa možeš preživjeti samo ako si ratnik. Ratnik se prema svemu odnosi s poštovanjem i ni po čemu ne gazi ako ne mora. Ti se jučer prema vodi nisi ponio s poštovanjem. Obično se ponašaš vrlo dobio. Međutim, jučer si se prepustio svojoj smrti kao najobičnija budala. Ratnik se ničemu ne prepušta, čak ni svojoj smrti. Kalnik nije voljan partner, ratnik nije na raspolaganju, a ako se upusti u nešto možeš bili siguran da zna šio ("ini. Nisam znao Sto da kažem. Don Juan je bio gotovo ljut. To me uznemirilo. Don Juan se rijetko kad lako ponašao prema meni. Uekoh mu da zaista nisam znao da postupam krivo. Nakon nekoliko c'asaka napete šutnje skinuo je šešir, osmjehnuo se i rekao mi da moram otići i ne vraćati se njegovoj kući NVe dok ne osjetim da sam zadobio vlast nad svojim popustljivim dijelom. Naglasio je da moram izbjegavati vodu te mi ona ju* smije dodirnuti površinu tijela tri ili četiri mjeseca. Mislim da neću moći izdržati bez tuša - rekoh. IL I )oii Jun se smijao dok mu niz obraze nisu potekle suze. jf, Nećeš moći izdržati bez tuša! Na trenutke si tako slab da pomislim kako me vučeš za nos. Ali ti se ne šališ. Na trenutke iiiMimi nemaš nikakve vlasti nad sobom i sile tvog života te slobodno razvlače. Rekoh da čovjek ne može stalno imati vlast nad sobom. ()n je tvrdio da se ratniku ništa ne događa mimo njegove volji«. Spomenuo sam nesretne slučajeve i kazao da bi se ono što nv meni dogodilo kod kanala moglo smatrati nesretnim slučajem, jer ja to nisam htio a nisam bio ni svjestan toga da se krivo ponašam. Nabrojao sam različite ljude koje je zadesila takva nevolja da ju je moguće protumačiti samo kao nesretan sluftlj; podsjetio sam ga na Lucasa, dobrog starog Yaquija koji je •/.ndobio teške ozljede kad se prevrnuo kamion koji je vozio. - Čini mi se da je nemoguće izbjeći nezgode - rekoh. Nema tog čovjeka koji može držati pod kontrolom sve oko H«'be. - Istina - odsječe don Juan. - Ali ne može se sve proglasili neizbježnom nezgodom. Lucas ne živi kao ratnik. Da živi, znao bi da čeka i što čeka i ne bi pijan vozio kamion. Udario |e u stijenu pokraj ceste zato stoje bio pijan i unakazio si tijelo ni za što. Za ratnika je život vježbanje strategije - nastavio je don Juan. Ali ti želiš naći smisao života. Ratnik ne mari za Niuisao. Da je Lucas živio kao ratnik, a imao je tu mogućnost kao šio je svi imamo, bio bi strateški postavio svoj život. Stoga bi, Jiko već nije mogao izbjeći nesreću koja mu je polomila I HH 189
rebra, našao načina da ublnži ucliir ili izbjegne posljedice ili hi se borio protiv njih. Da je l.ucas ratnik ne hi sjedio ti svom musavom kućerku i umirao od gladi. Borio bi se do krnja. Ukazah don Juanu na drugu mogućnost, uzimajući njega za primjer, i upitah ga kakav bi bio ishod da je on bio žrtva nesreće u kojoj bi ostao bez nogu. - Kad to ne bih mogao izbjeći i kad bih ostao bez nogu uzvrati - ne bih više mogao biti čovjek pa bih se priklonio onome što me čeka tamo vani. Napravio je kružni pokret rukom pokazujući sve oko sebe. Rekoh da me krivo razumio. Htio sam mu ukazati na to da nitko živ nije u stanju predvidjeti sve što mu se može dogoditi u svakodnevnom životu. - Mogu ti reći samo to - kaza don Juan - da ratnik nikad nije na raspolaganju, on nikad ne stoji pokraj ceste čekajući da ga netko udari. Tako smanjuje izglede da mu se dogodi nešto nepredviđeno. Ono što ti nazivaš nesretnim slučajem najčešće je vrlo lako izbjeći, osim budalama koje žive navratnanos. - Nemoguće je stalno živjeti strateški - usprotivih se. - Zamisli da te netko čeka sa snajperom, mogao bi te nanišaniti s udaljenosti od četiristo metara. Što bi ti učinio? Don Juan me pogleda s nevjericom a onda prasnu u smijeh. - Sto bi učinio? - nukao sam ga da odgovori. - Da me netko čeka sa snajperom? - ponovio je, očito mi se rugajući. - Da se netko skriva i čeka te. Ne bi imao nikakvih izgleda. Ne možeš zaustaviti metak. - Tako je, ne mogu, no ipak ne razumijem što hoćeš reći. - Hoću reći da ti sva ta tvoja strategija ne može pomoći u takvoj situaciji. - Ah, to! Ali može! Da me netko čeka sa snajperom ja se jednostavno ne bih pojavio. 13 ¦\Moj slijedeći pokušaj »viđenja« uslijedio je 3. rujna 1969. Don "utin mi je dao da popušim dvije lule mješavine. Izravno djelovanje bilo je isto kao prilikom dva prethodna pokušaja. Sje¦ im se da me don Juan, kad mije tijelo sasvim obamrlo, uhv.iiio pod desno pazuho i poveo u guštaru koja se stere kiloniriiiiiia oko njegove kuće. Ne sjećam se što smo on ili ja činili milinu nIo smo zašli u šikaru niti se mogu sjetiti koliko dugo .mio hodali; u jednom sam trenu samo otkrio da sjedim na vrhu nekoj; brdašca. Don Juan je sjedio meni slijeva, dodirujući me. Nisam ga mogao osjetiti ali sam ga vidio krajičkom oka. imao sam osjećaj da mi nešto govori premda se nisam mogao • Idili njegovih riječi. Ipak mi se činilo da točno znam stoje rekao mada to nisam mogao jasno prizvati u sjećanje. Njegove • im lijen doživio poput vagona promičućeg vlaka, a posljednja je riječ bila zadnji vagon. Znao sam o kojoj se riječi radi ali i'- nisam mogao izgovoriti niti jasno misliti o njoj. Bio sam u nekom polubudnom stanju u kojem mi se kao u snu ukazala filik« vlaka riječi. A onda je do mene dopro jedva čujan don Juanov glas. Sad se moraš zagledati u mene - govorio je, okrećući mi H.luvu picma sebi. Ponovio je tu rečenicu tri ili četiri puta. Čim sam ga pogledao otkrio sam onaj isti sjaj koji sam već dvnpiii prije opazio gledajući u njegovo lice; bilo je to hipnotizira ju
Ispitivački se zagledah u sjajni predmei pred sohom i on smjesta poče gubiti sjaj a pojaviše se poznali obrisi don Juanova lica ili, bolje rečeno, oni su se isticali na pozadini I >1 i jedećeg sjaja. Nakon toga sam zacijelo opet usredotočio pogled jer don Juanove crte počeše blijedjeti a sjaj se pojačao. Usmjerio sam pažnju na područje koje je po svoj prilici bilo njegovo lijevo oko. Primijetih da tamo kretanje svjetlosti nije ujednačeno. Otkrih nešto nalik iskričavim eksplozijama. Te eksplozije su ritmički izbacivale nešto poput čestica svjetlosti koje bi priličnom žestinom sunule prema meni, a zatim se vraćale kao da su na elastičnoj traci. Don Juan mi je jamačno okrenuo glavu jer iznenada otkrih da gledam u izorano polje. - Sad gledaj preda se - čuh ga govoriti. Preda mnom se na dvjestotinjak metara udaljenosti nalazilo veliko brdo; cijela njegova padina bila je poorana. Vodoravne brazde penjale su se paralelno od podnožja do samog vrha. Primijetih da na tom uzoranom polju ima kamenja, a nalazila su se tu i tri velika kamena stoje narušavalo linearnost brazdi. Točno ispred mene bilo je grmlje pa nisam mogao promotriti pojedinosti gudure ili kanjona u podnožju brda. S mjesta na kojem sam se ja nalazio kanjon se doimao poput duboke usjekotine, sa zelenim raslinjem primjetno različitim od ogoljelog brda. Bila su to stabla što su rasla u dnu kanjona. Osjetih kako mi u oči puše povjetarac. Obuze me osjećanje mira i dubokog spokojstva. Nije se čulo glasanje ptica ni insekata. Don Juan mi se ponovno obrati. Trebalo mi je časak da shvatim što govori. - Vidiš li čovjeka u polju? - pitao je. Htjedoh mu reći da u polju nema nikakvog čovjeka, ali nisam mogao izgovoriti te riječi. Don Juan mi odostrag obuhvati dlanovima glavu - vidio sam njegove prste na svojim obrvama i obrazima - i pomičući je polako zdesna nalijevo, a zatim natrag, natjera me da osmotrim cijelo polje. - Promotri svaku pojedinost. Možda ti život ovisi o tome - začuli kako uporno ponavlja. Naveo me da tVtiii putu pređeni pogledom pnko vlzunl iioj> hori/.onia širokoj«, l.".o stupnjevi). U jednom iirnu, kud mi je okrenuo glavu sasvim ulijevo učinilo mi se da sam olkrio kako se u polju nešto miče. Krajičkom desno;1, oka načas sam opazio neko kretanje. Uze mi okretati glavu udesno i sad sam mogiio usredotočiti pogled na oranicu. Vidjeli kako uz brazde hoda neki čovjek. Bio je to običan čovjek u odjeći meksičkoj1, seljaka; na sebi je imao sandale, svijetlosive hlače, bež košulju dugih rukava i slamnati šešir, a preko desnog ramena nosio je svijetlosmeđu torbu. Don Juan je očito primijetio da sam ugledao čovjeka. I ipoi no me pitao gleda li on u mene ili se kreće prema meni. I li jedoh mu reći da se čovjek udaljava i da mije okrenut ledini.i, ali uspio sam samo izustiti »Ne«. Don Juan mi naredi da viknem ako se čovjek okrene i uputi prema meni, a on će mi onda okrenuti glavu kako bi me zaštitio. Nisam osjetio nikakav strah ni zebnju, niti ikakvu uklju ćenost u sve to. Hladno sam promatrao prizor. Čovjek se zaus i a vio na sredini polja. Položio je desnu nogu na veliki kamen kao da hoće zakopčati sandalu. Potom se uspravio, izvadio uzicu iz torbe i omotao je oko lijeve ruke. Okrenuo mi je leda i, gledajući u vrh brda, počeo osmatrati prostor pred sohom. Zaključio sam to po načinu na koji je micao glavom, polako udesno; vidjeh mu profil a onda
stade okretati cijelo tijelo puma meni sve dok se nije zagledao u mene. Malo je tržnuo j'Ja vom ili ju je tako namjestio da sam bio siguran kako me ugle dao. Pružio je lijevu ruku preda se i držeći je tako, upirući pri tom prstom u zemlju, krenuo prema meni. - Dolazi! - bez teškoće povikah. Don Juan mi je zacijelo okrenuo glavu jer sam slijedećeg Irena gledao u guštaru. Reče mi neka ne zurim već »lako« gledam u stvari, prelijećući ih pogledom. Primetnu da će stali malo podalje od mene, a onda se uputiti prema meni te neka zurim u njega sve dok ne vidim njegov sjaj. Vidjeli kako se udaljava dvadesetak metara. Koračao je la ko hiiio i žustro da sam jedva mogao vjerovali daje to don Ju iin, okrenuo se, pogledao me i naložio mi da se zagledam u nj. 192 l.iee inu je sjalo; izgledalo je kap mrlja svjeilosli. Svjetlosi nm se prelijevala do grud iju, gotovo do sredine tijela. Imao sam dojam sličan onome kad poluzatvorenim očima gledam u svjetlost. Sjaj se širio i gubio. Po svoj prilici je krenuo prema meni jer je svjetlost postala jača i zamjetljivija. Nešto mi je rekao. Pokušao sam ga shvatiti i izgubio sliku svjetlosti, a onda vidjeh don Juana onakvog kakvog ga viđam svaki dan, bio je udaljen nekoliko koraka. Sjeo je sučelice meni. Usmjerivši pozornost na njegovo lice stadoh opažati nejasan sjaj. Tada mi se učini da mu je lice iskrižano tankim zrakama svjetlosti. Don Juanovo je lice izgledalo kao da netko majušnim zrcalima odbija svjetlost po njemu; kako je svjetlost postajala žešća tako je lice gubilo svoje obrise i opet se prometnulo u bezobličan sjajeći predmet. Ponovno opazih pulsirajuće eksplozije svjetlosti iz područja koje je zacijelo bilo njegovo lijevo oko. Nisam obratio pažnju na to već sam je namjerno usmjerio na područje tik do njega, za koje sam pretpostavio daje desno oko. Smjesta ugledah jasno, prozirno vrelo svjetlosti. Ta je svjetlost bila tekuća. Primijetih da je opažanje više od gledanja; bilo je to osjećanje. Vrelo guste, tekuće svjetlosti bijaše izvanredno duboko. Bilo je »blagonaklono«, »dobrohotno«. Iz njega svjetlost nije izbijala u eksplozijama već se polagano vrtložila prema unutra, stvarajući fini odsjaj. Taj me sjaj ugodno i nježno doticao, umirivao, što je u meni stvaralo osjećaj usklađenosti. Ugledao sam simetričan prsten blještavih zraka svjetlosti koje su se ritmički širile po okomitom polju sjajeće pozadine. Prsten se raširio i prekrio gotovo cijelu sjajnu površinu a zatim suzio u točku svjetlosti, u središtu blještavog vrela. Vidjeh kako se taj prsten još nekoliko puta širi i sužava. Tada sam se na mjerno odmaknuo, ne skrećući pogled, i sada sam mogao vici jeti oba oka. Razaznao sam ritam obje vrste svjetlosnih eksplo zija. Lijevo je oko odašiljalo zrake svjetlosti koje su se probija le iz okomitoj; polja, dok su zrake iz desnog samo isijavale ne probijajući se. Hitam očiju se izmjenjivao, svjetlosi lijevoj; oka bi iifi van dok bi se isijavajuće zrake svjetlosti de |nn|, Mi/Jle i zn vri ložile prema minira. Zatim bi se svjetlosi okn raširila i prekrila cijelu sjajeću površinu, dok bi se |)M|tlutlirnJiu''a svjellosi lijevog oka povukla.
Ijon iJuaii me oČilo ponovno okrenuo jer sam sad opei j;le ¦i" n oranicu. Čuo sam kako mi govori da promatram onoj; "kn. čovjek je stajao pokraj kamena gledajući u mene. Nisam ibh.io i iir njej;ova lica jer je većim dijelom bilo zaklonjeno ¦ im i .r;ak kasnije gurnuo je torbu pod desnu mišicu i no '<• puma mojoj desnoj strani. Odhodao je gotovo do i i|« ni;.....v, promijenio smjer i napravio nekoliko koraka u u uveli ja i ka. Tada sam izgubio koncentraciju i on nesta, a išlo ni u i cii'h laj krajolik. Sad je u prvom planu bila slika pus iko}', i .r;linja. Ne ,.)<». 1111 se kako sam se vratio u don Juanovu kuću niii ft« |i'i am šio je učinio da me »povrati«. Kad sam se probudio I "..im na hasuri u njegovoj sobi. Prišao mije i pomogao ih n.'.i.iii. Vri jelo ini se u glavi i osjećao sam mučninu u želul ion Juan me bez riječi, odlučno odvukao u grmlje pokraj ¦oi< i', Pozlilo mi je a on se smijao. Kasnile mi je bilo bolje. Pogledao sam na sat, bilo je jedaii f i\ u 11 ori. Ponovno sam legao i ujedan popodne slijedećeg li mu opei Nam bio pri sebi. Don Juan me stalno iznova pitao kako se osjećam. Činilo |il st* tla sam odsutan duhom. Nisam se mogao pravo koncen hinili, Ni'ko sam vrijeme šetao oko kuće pod don Juanovint pindzorom. Išao je za mnom. Nisam znao što bi, pa sam ponovio Itigao. Probudio sam se kasno poslijepodne osjećajući se ogo bolje. Oko sebe sam otkrio gomilu zgnječenoj; lišća. Otpravo sam, probudivši se, otkrio da ležim na trbuhu, navrh lipi* lišra. Miris je bio vrlo jak. Sjećam se da sam prvo poslao NUin loj; mirisa a tek onda se potpuno razbudio. Posuo sam iza kure i našao don Juana pokraj jarka za naifoili\|/ivanje. Vidjevši me j;dje dolazim stade mi uzbuđeno daznakove tla stanem i vratini se u kuću. I <)¦) 195 Trči umilni! doviknuo mije. Potrčah u kuću a on je tren kasnije došao za mnom. - Nikad nemoj dolazili za mnom reče. - Želiš li me vidjeti, čekaj me ovdje u kud. Ispričao sam se. Reče mi da ne trošim snagu na glupava ispričavanja koja nemaju moć opozvati moje postupke. Kaza da se namučio da bi me vratio i da sada posreduje kod vode za mene. - Moramo okušati sreću i oprati te u vodi - nastavi. Uvjeravao sam ga da se dobro osjećam. Dugo mi se zagledao u oči. - Hodi sa mnom - pozva me. - Stavit ću te u vodu. - Dobro sam - uzvratih. - Pogledaj, pravim bilješke. Prilično me snažno povukao s hasure. - Ne prepuštaj se! - reče. - Za tili čas ćeš opet zaspati, a ovaj te put možda neću moći probuditi. Potrčasmo iza kuće. Prije nego što smo stigli do vode reče mi vrlo dramatičnim tonom da čvrsto zatvorim oči i da ih ne otvaram dok mi on ne kaže. Reče mi da bih mogao umrijeti pogledam li u vodu makar samo na tren. Vodio me za ruku i namočio u jarku, počevši od glave. Držao sam oči zatvorenima dok me on satima potapao i izvlačio iz vode. Osjetio sam nevjerojatnu promjenu. Što god da mi je bilo prije ulaska u vodu, bilo je tako nezamjetljivo da nisam ni znao da mi nešto nedostaje sve dok to nisam usporedio s osjećajem ugode i bistrine koji me obuzeo dok me don Juan držao u kanalu za navodnjavanje.
Voda mi je ulazila u nos i stadoh kihati. Don Juan me iz vukao i poveo, još uvijek zatvorenih očiju, u kuću. Pomogao mije da se presvučem, odveo me u svoju sobu, posjeo na moju hasuru, postavio mi tijelo u određenom smjeru i tek onda ini rekao da otvorim oči. Otvorio sam ih, a to što sam ugledao na tjeralo me da poskočim i zgrabim ga za nogu. Iskusio sam trenutak strahovite smetenosti. Don Juan me kvrcnii prstima po samom tjemenu. Bio je to munjevit udarac, ni težak ni bolan već nekako zaprepašćujući. ti je? Šio si vidio? upitao ino. HVOrlvSI oči ugledao sam onaj išli prizor od prije. Vidio I H oiiop, istog čovjeka. Ovaj ine put, modulitn, inaltcne dođi«•• Vidio sam mu lice. Bilo je na njemu nečeg po/milog. o šum znao ikoje. Prizora je nestalo kad me don Juan |i mio po glavi. Podigoh pogled prema don Juanu. Pripremio je ruku da ponovno kvrcne. Nasmijao se i upitao jesam li za još jedan li nt*. Puslio sam mu nogu i opustio se na hastiri. Naredio Ijr dii gledam preda se i da se ni u kom slučaju ne okrećem |l'iijerti vode iza kuće. Tek lađa sam primijetio daje u sobi mrkli mrak. Na tren I iliii bio siguran imam li otvorene oči. Dodirnuh ih rukama |»iov|ciim. Zažvali don Juana i rekoh mu da nešto nije u *. iiio|im očima, uopće nisam mogao vidjeli, dok sam lio 11 ću prije gledao kako je spreman udariti me. Začuli ?»e snuje s desne strane, iznad moje glave, a onda je talio petrolejku. Oči su mi se smjesta privikle na svjetlost. 1 je bilo kao i uvijek: zidovi sobe od blatom omazanog lem i čudno iskrivljeno suho ljekovito korijenje stoje vis ji kl H njih; svežnjevi trava; slamnati krov; petrolejka što visi {4 j'ieile. 'Ili sam sobu vidio tisuću puta ali ovog sam puta la postoji nešto jedinstveno u pogledu nje i u pogle ilu mene samog. Prvi put nisam vjerovao u konačnu »real ; .svog opažanja. Približavao sam se tom osjećaju, i vjero sinu si ga mnogo puta intelektualno predočio, ali nikad 1 bio na rubu ozbiljne sumnje. Ovaj put međutim nisam v|c|'0Vno da je soba »stvarna«, i na tren sam imao čudan osje < i| da će log prizora nestati kvrcne li me don Juan prstima po ;:l ivi. Počeh drhtati premda mi nije bilo hladno. Kičmom su mi l'oill'hizili srsi. (ilava mi posta leška, osobito u području tik iznad vrata. Polužih se da mi nije dobro i rekoh mu šio sam vidio. Na Ninijno se i rekao daje prepustili se strahu bijedno popuštanje Klimom sebi. 96 Ti si prestnišen premda se ne bojiš reče, Vidio si sa veznika kako zuri n iel>c. Zaista strasno! Prvo čekaj da se na deš licem u lice s njim pa se onda možeš posnu i u y,.ićc Reče. mi neka ustanem i pođem do svog auta ne okrećući se u smjeru vode, te da ga pričekam lamo dok ne uzme uže i lopatu. Odvezli smo se do mjesta na kojem smo našli panj. Stadosmo ga iskopavati u mraku. Satima sam naporno radio. Nismo iskopali panj, ali sam se osjećao mnogo bolje. Vratili smo se njegovoj kući i jeli i stvari su opet bile savršeno »normalne« i obične. - Što mi se dogodilo? - upitao sam. - Što sam jučer učinio? - Popušio si mene a onda si popušio saveznika - uzvrati. - Molim? Don Juan se nasmija i reče da ću sad sigurno tražiti da mi ispriča sve od početka.
- Popušio si mene - ponovio je. - Zagledao si se u moje lice, u moje oči. Vidio si svjetlosti koje označavaju čovjekovo lice. Ja sam vrač, vidio si to u mojim očima. Međutim, nisi toga bio svjestan, jer sad si to prvi put vidio. Svi ljudi nemaju iste oči. To ćeš ubrzo otkriti. Nakon toga si popušio saveznika. - Misliš onog čovjeka u polju? - To nije bio čovjek, to je bio saveznik koji te pozivao. - Kamo smo otišli? Gdje smo bili kad sam vidio tog čovjeka, hoću reći tog saveznika? Don Juan bradom pokaza dio ispred svoje kuće i reče da ine bio odveo na vrh jednog brdašca. Rekoh da krajolik nije bio nalik pustinjskom gustišu oko njegove kuće, a on uzvrati da saveznik koji me »pozvao« nije odavde. Odakle je? Uskoro ću te odvesti tamo. Koje je značenje moje vizije? Učio si vidjeli, toje sve; ali sad ćeš se upiškiti u gaće jer popuštaš samom sebi; prepustio si se svom strahu. Možda ne Ih bilo zgorega da opišeš sve Sto si vidio. Kud sam počeo opisivati kako mije izgledalo njegovo lice »u me prekinu i reče da je to posve nevažno. Rekoh da sam < zamalo vidio kao »svijetleće jaje«. On uzvrati da »zamalo« ¦ iji? dovoljno i da će mi za viđenje trebati mnogo vremena i ¦ iporn, /(inimao gaje prizor oranice i svaka pojedinost o onom Jeku koje sam se mogao sjetiti. Saveznik te pozivao - reče. - Kad se približio pomaknuo li I i glavu, ne zato što te ugrožavao već zato stoje bolje če|tl. Nikamo ti se ne žuri. Ratnik nikad nije dokon i nikad se $11 ri, Sresti saveznika kad nisi spreman, isto je kao prdežiimpasti lava. Svidjela mi se ta usporedba. Nasmijali smo se s užitkom. Sto bi .se dogodilo da mi nisi pomaknuo glavu? Ti hi je pomaknuo sam. A da nisam? Saveznik bi ti prišao i nasmrt te prepao. Da si bio sam, i^iio te ubiti. Nije pametno da budeš sam u planini ili pustitlok se nisi u stanju sam obraniti. Saveznik bi te mogao [v«illti i napraviti od tebe mljeveno meso. Knkvo je bilo značenje njegovih kretnji? (Hodajući te, izrazio ti je dobrodošlicu. Pokazao ti je da linft duholovca i tobolac ali ne iz ovog kraja, njegova je torbila iz drugog dijela zemlje. Na tvom su putu tri prepreke, [|r bilo ono veliko kamenje. I posve sigurno ćeš steći najveću u*1 u kanjonima i jarcima; saveznik ti je pokazao jarak. ak prizora ti je trebao pomoći da otkriješ točno mjesto na 11 ćeš ga naći. Sad znam gdje je to. Uskoro ću te odvesti I loćeš reći da taj krajolik koji sam vidio uistinu postoji? I )akako. < Ulje? To ti ne mogu reći. Kako ču naći taj kraj? Ni lo ti ne mogu reći i to ne zato što ne želim već jednoIvno /.nio što ne znam kako bih ti to objasnio. I '),H 199 Zanimalo me kakvo je /n.nenje imalo ponavljanje i.sioj> prizora dok sam se nalazio u njegov&j sohi. Don Jii.in se nasmijao i oponašao kako sam se uhvatio za njegovu novu.
- Bila je to potvrda da te saveznik hoće - kaza. Htio je biti siguran da ti ili ja znamo da ti izražava dobrodošlicu. - A ono lice koje sam vidio? - To ti je lice znano jer ga poznaješ. Već si ga vidio. Možda je to lice tvoje smrti. Prestrašio si se, ali to je zbog tvoje nemarnosti. Čekao te, a kad se pojavio ti si podlegao strahu. Nasreću, bio sam u blizini pa sam te mogao lupiti jer bi se inače okrenuo protiv tebe i to s punim pravom. Da bi susreo saveznika čovjek mora biti besprijekoran ratnik jer se inače saveznik može okrenuti protiv njega i uništiti ga. Don Juan me odgovorio od toga da se slijedećeg jutra vratim u Los Angeles. Smatrao je da se još nisam sasvim oporavio. Natjerao me da sjednem u njegovu sobu okrenut jugoistoku kako bih sačuvao snagu. Sjeo je s moje lijeve strane, dodao mi bilježnicu i rekao da sam ga ovaj put uhvatio, ne samo da mora ostati uz mene već mora i razgovarati sa mnom. - U suton te moram ponovno odvesti do vode - reče. - Još nisi čvrst i danas ne bi smio ostati sam. Pravit ću ti društvo cijelo jutro, popodne ćeš biti u boljem stanju. Njegova me briga veoma zabrinula. - Što mi je? - upitah. - Pozvao si saveznika. - Što hoćeš time reći? - Danas ne smijemo razgovarati o saveznicima. Razgovarajmo o bilo čemu drugom. Meni se zapravo nije uopće razgovaralo. Počeo sam osjećati tjeskobu i nemir. Don Juanu se ta situacija očito činila jako smiješnom jer se smijao dok mu nisu potekle suze. - Nemoj mi reći da u trenutku kad je potrebno da govoriš nemaš što za reći - kaza, s nestašnim bljeskom u očima. Njegovo me dobro raspoloženje jako umirivalo. U lom me času zanimnia .samo jedna lema: saveznik. Njegovo ini je lice bilo tako znano, ali ne kao da sam y;,\ prije pojsnnvao ili negdje vidio. Bilo je to ncšio drugo. Cim bih poi i>n razmišljati o njegovu licu u glavu hi mi navila bujica dru•ih misli, kao da jedan dio mene zna tajnu i ne želi da joj se '•.milili dijelovi mene približe. Osjećaj da mije saveznikovo lice i.iko poznato bio je u toj mjeri jeziv da me doveo u stanje boii'Sjit« melankolije. Don Juan je rekao da bi to moglo biti lice moje smrti. IVI telim da me ta izjava paralizirala. Očajnički sam htio saznati \>\fc\ a imao sam jasan osjećaj da me don Juan drži na udaljenosti. Nekoliko sam puta duboko udahnuo i onda bubnuo (•Umije: Što je smrt, don Juane? Ne znam - reče, smješkajući se. I loću reći, kako bi opisao smrt? Htio bihčuti tvoje mišlii'iije. Mislim da svatko ima određeno shvaćanje smrti. Ne znam o čemu govoriš. 11 prtljažniku sam imao Tibetansku knjigu mrtvih. Pade mi n.i um da je iskoristim kao temu razgovora jer se bavi smrću. i'ckoh da ću mu je pročitati i stadoh se dizati. On mi naloži da ii'dnein, izađe i sam donese knjigu. Jutro nije dobro vrijeme za vračeve - reče, objašnjavaju• 1 zašto se nisam smio micati. Preslab si da bi izašao iz sobe. < ivdje si zaštićen. Kad bi
sada otišao nekamo sva je prilika da hi upao u gadnu nevolju. Saveznik bi te mogao ubiti na cesti ili u šikari, a kad bi pronašli tvoje tijelo rekli bi da si ili umro MJnnst venom smrću ili imao nesreću. Nisam bio ni u položaju ni u raspoloženju da dovodim u pitanje njegove odluke, pa sam cijelo jutro ostao tamo čitajući i objašnjavajući mu dijelove knjige. Pažljivo je slušao i uopće ine nije prekidao. Dvaput sam morao nakratko prekinuti da on donese vode ili hrane, ali čim bi to obavio molio me da nastavim čitati. Doimao se vrlo zainteresiranim. Kad sam završio, pogledao me. 200 201 Ne. razumijem zašto li ljudi govore o smrti kno daje smrt nalik životu ~ tiho reče. ^ - Možda je to način na koji je oni shvaćaju. Misliš" li da Tibetanci vide? - Sumnjam. Kad čovjek nauči vidjeti ništa ne ostaje onakvo kakvo je bilo. Ništa. Da su Tibetanci umjeli vidjeti odmah bi shvatili da ni jedna jedina stvar nije više ista. Kad jednom vidimo ništa nije poznato, ništa ne ostaje onakvo kakvim smo ga poznavali dok nismo vidjeli. - Možda viđenje nije za svakoga isto, don Juane. - Točno. Nije. To ipak ne znači da prevladava ono što označava život. Kad čovjek nauči vidjeti ni jedna jedina stvar nije ista. - Tibetanci očito misle da je smrt poput života. Na što je smrt nalik po tvom mišljenju? upitao sam. - Ne mislim da je smrt nalik ičemu i mislim da Tibetanci zacijelo govore o nečem drugom. U svakom slučaju, to o čemu oni govore nije smrt. - Što misliš, o čemu oni govore? - Možda bi mi ti to mogao reći. Ti si taj koji čita. Htjedoh nešto uzvratiti ali se on stade smijati. - Možda Tibetanci zapravo vide - nastavi don Juan - u kom slučaju su zacijelo shvatili da to što vide nema nikakvog smisla, pa su napisali tu gomilu bljezgarija jer im je ionako svejedno; u kom slučaju to što su napisali uopće nisu bljezgarije. - Sasvim mi je svejedno što Tibetanci imaju za reći uzvratih - ali me zanima što ti imaš za reći. Želio bih čuti što ti misliš o smrti. Na tren se zagledao u mene a onda zahihotao. Rastvorio je oči i izvio obrve, komično hineći čuđenje. - Smrt je spirala - reče. - Smrt je lice saveznika, smrt je blistav oblak na horizontu, smrt je šapat Mescalita u tvom uhu, smrt su bezuba usta čuvara, smrt je Genaro koji sjedi na glavi, smrt sam ja dok govorim, smrt si ti i tvoja bilježnica, smrt je ništa. Ništa! Ovdje je, pa ipak uopće nije ovdje. l>on Juan se veselo n.i iiu|,i. Njegov je smijeh bio poput , bilo je ii njemu neko;1, plesnog ritma. Ne zvučim suvislo, ha? nastavi don Juan. - Ne mogu jti iei'i kakva je smrt. Ali možda bih ti mogao reći nešto o tvojoj smrti. Dakako, nemoguće je zasigurno znati kakva će biti, Ijnediitim j
¦ Ne mogu govoriti o smrti drugačije osim kao o nečijoj Ifi'.nbnoj smrti - uzvrati. - Htio si da ti pričam o smrti. U redu! Iji se nemoj bojati toga da čuješ o svojoj vlastitoj smrti. Priznao sam da bi me takav razgovor previše uznemirio. JHckoh da želim govoriti o smrti općenito, kao stoje on govol'iu kncl mi je rekao da su se u času smrti njegovog sina Hulalija [llvol i smrt: izmiješali kao kristalna magla. Rekao sam ti daje u času osobne smrti moga sina njeIgnv život prešao preko vlastitih granica - kaza don Juan. |Ni?i!»m govorio o smrti općenito već o smrti svoga sina. Sniri, ||iin Sto ona bila, učinila je da se njegov život prelije. Itio sam skrenuti razgovor s pojedinosti te spomenuh da [itim Čitao ispovijedi ljudi koji su nekoliko minuta bili mrtvi a ljutim uz liječničku pomoć oživljeni. U svim slučajevima koje limu pročitao preživjeli su tvrdili da se ničega ne sjećaju, da je Jiimiranje jednostavno osjećaj pomračenja. - To je posve razumljivo - kaza. - Smrt ima dvije faze. fl je pomračenje. To je besmislena faza, vrlo slična prvom [ličinku Mescalita kad čovjek osjeti lakoću koja ga čini sretnim ji potpunim i stvara mu dojam daje sve na svijetu usklađeno. loje samo isprazno stanje, ubrzo nestaje i čovjek ulazi u Ifiovo područje, područje oporosti i moći. Ta druga faza je pia |Vi Ntisret s Mescalitom. Smrt je uvelike nalik tome. Prva laza Isprazno pomračenje. Tek druga je međutim ona prava u lit "Joj se čovjek susreće sa smrću; to je kratak trenutak, nakon Ijjt'vag pomračenja kad otkrijemo da smo na neki način opet 202 2o: i ono što smo bili. Tada snu i >>i ime na nas s tihim bijesom i moći, dok ne rastvori naše živote ni u što. - Kako možeš biti siguran u to da govoriš o smrti? - Imam svog saveznika. Mali dim mije vrlo jasno pokazao moju vlastitu smrt. Zato mogu govoriti samo o osobnoj smili. Don Juanove riječi izazvaše u meni duboku zebnju i žestoku podvojenost. Imao sam osjećaj da će mi opisati sirove, banalne pojedinosti moje smrti te mi reći gdje i kako ću umrijeti. Već sama pomisao da ću to saznati nagnala me u očaj, a istovremeno pobudila radoznalost. Dakako, mogao sam ga zamoliti da mi opiše svoju smrt, ali činilo mi se da bi to bilo prilično neuviđavno pa sam smjesta odbacio tu misao. Don Juan je očito uživao u mom unutrašnjem sukobu. Tijelo mu se grčilo od smijeha. - Želiš li znati kakva će biti tvoja smrt? - upita me s djetinjom ozarenošću. Umirivalo me njegovo vragoljasto uživanje u tome što me zadirkuje. Gotovo mi je ublažilo strah. - O.K., kaži mi - rekoh prepuklim glasom. Prasnuo je u neobuzdan smijeh. Držao se za trbuh i prevrnuo u stranu, podrugljivo ponavljajući: - O.K., kaži mi - prepuklim glasom. Zatim se ispravio i sjeo, tobože kruto, te drhtavim glasom objavio: - Druga faza tvoje smrti vrlo će vjerojatno biti ovakva. Njegove su me oči promotrile s naizgled iskrenom radoznalošću. Nasmijao sam se. Bilo mi je jasno da se jedino zbijanjem šale može umanjiti nelagoda pri pomisli na vlastitu smrt.
- Ti često voziš - nastavio je - pa ćeš se u jednom trenu opet naći za upravljačem. Bit će to munjevit osjećaj, neće ti ostaviti vremena za razmišljanje. Dogodit će se iznenada, recimo da ćeš tada voziti kao tisuću puta prije. Ali prije no što ćeš moći uopće pomisliti na sebe, pred vjetrobranom ćeš primijetiti čudan oblik. Pogledaš li malo bolje shvatit ćeš da je to oblak koji izgleda poput blistave spirale. Recimo da će sličili licu koje se zateklo točno nasred neba, pred tobom. Dok ga nuoS promntnm vidjei n, kiko se uclnljnva, sve k ne polimit* tek sjnjna točka u dalitni, a onda ćeš piimijeiiii da li se upet približava; poslajal <<• :;ve brži i u tren oka jitmul će u v|eltoban Ivog aula. Ti si snažan, uvjeren sam tla te smili liv I ml i nekoliko udaraca tla le sredi. Tada ćeš već znali gdje- si i što li se dogatla, lice će se ponovno povući u daljinu, dobili na brzini i opet grunuti na tebe. Ure će ući n tebe i tada ćeš znati - to je cijelo vrijeme bilo savr"/,nikovo lice, ili sam to bio ja dok govorim ili ti dok pišeš. • mrt je cijelo vrijeme bila ništa. Ništa. Točkica zagubljena na 'iiumicnnia tvoje bilježnice. Pa ipak će ući u tebe ne/.auslav ljivom snagom i učinit će da se razliješ preko vlastitih granica; uelnil će le bezobličnim i razvući te preko neba, zemlje i još dulje, I I ni ćeš poput magle sićušnih kristala što se kreću, kre l'l.| U (l,ll|IMII. (»šupimo me njegov opis moje smrti. Očekivao sam nešto pONve drugačije. Dugo nisam mogao izustiti ni riječi. Sniri ulazi kroz trbuh - nastavio je. - Točno kroz oivor m vol|u. To je najvažniji i najosjetljiviji dio čovjeka. To je pod nicje volje ali i područje kroz koje svatko od nas umire, /nam to, jer me moj saveznik doveo do tog stupnja. Vrač podešava '»vojii volju tako što dopušta da ga njegova smrt pretek ne, a kud postane bezobličan i počne se rastakati njegova besprijekorna volja preuzima stvar i ponovno zgušnjava maglu u jednu osobu. Don Juan napravi čudan pokret. Rastvorio je šake poput lepeze, podigao ih u razinu lakata, okrenuo ih dok palcima ni |c dolakao obje strane i zatim ih polagano spojio na sredini li |ela, iznad pupka. Ruke su mu drhtale od napora. Zatim ili je podizao sve dok mu vrhovi oba srednja prsta nisu dodirivali ćelo, ,i potom povukao dolje, u isti položaj na sredini tijela. liio je to veleban pokret. Don Juan gaje izveo s takvom silinom i ljepotom da sam ostao kao zatravljen. Volja je ono što drži vrača - reče - ali kako ga starosl čini Nlnbiiu tako njegova volja popušla i neizbježno dolazi trenutak kud više ne može upravljati njome. Tada mu ne preostaje ništa 204 20!> čime bi se suprotstavio lihoj sili svoje smrti i njegov živoi po staje poput života svih ostalih Ijudf, magla što se širi preko vlastitih granica. Don Juan se zagledao u mene i ustao. Drhtao sam. - Sad možeš u grmlje - reče. - Popodne je. Imao sam potrebu, ali nisam se usudio. Možda sam bio više usplahiren nego uplašen. Međutim, nisam više osjećao zebnju u pogledu saveznika.
Don Juan kaza da nije važno kako se osjećam sve dok sam »čvrst«. Uvjeravao me da sam u izvrsnom stanju i da slobodno mogu u grmlje pod uvjetom da se ne približavam vodi. - To je druga stvar - reče. - Moram te još jedanput oprati, zato se ne približavaj vodi. Kasnije je htio da ga odvezem u obližnji grad. Rekoh da će mi vožnja biti dobrodošla promjena jer sam još uvijek potre sen; pomisao da se vrač zapravo igra sa svojom smrću činila mi se jezivom. - Velik je teret biti vrač - reče on umirujućim tonom. Rekao sam ti daje mnogo bolje naučiti vidjeti. Čovjek koji vidi je sve, u usporedbi s njim vrač je tužan svat. - Što je vračanje, don Juane? Dugo me gledao, gotovo nezamjetno vrteći glavom. - Vračanje je usmjeravanje volje na ključnu točku - reče. - Vračanje je uplitanje. Vrač traži i pronalazi ključnu točku onoga na što želi djelovati i onda usmjerava svoju volju na to. Vrač ne mora vidjeti da bi bio vrač, jedino što mora je znati kako upotrijebiti svoju volju. Zamolih ga da mi objasni što je to ključna točka. Neko je vrijeme razmišljao a onda rekao da on zna što je moj auto. - To je očito stroj - kaza. - Hoću reći, tvoj auto su svjećice motora. Za mene je to ključna točka, usmjerim li na nju svoju volju auto ti neće raditi. Don Juan je ušao u moj auto i sjeo. Mahnuo mi je glavom da uđem za njim dok se udobno namještao u sjedalu. Gledaj Što radim - kn/a. - Ja sam vrana pa ću prvo rasitealperje. Promrsim je cijelo tijelo. Njegove su me krelnje podsjetile na vrapca koji vla/.i perje u barici. Pognuo je glavu poput pliće I uja miniace kljun u vodu. Ovo |e baš ugodno - reče i stade se smijali, Smijeh mu je bio čudan. Imao je osobito, hipnotizirajući« djelovanje na mene. Sjetih se da sam ga već mnogo puta čuo Mko St« smijali. Možda nikad nisam postao jasno svjestan loga /,rtto Sto se u mom prisustvu nikad nije dugo smijao na takav - Zatim vrana opušta vrat - reče i stade uvrtali vrat i trlja ti obraze o ramena. - Potom pogleda svijet jednim, pa drugim okom, (ilava mu se zatresla dok je navodno prebacivao pogled s inluog oka na drugo. Smijeh mu posta kreštaviji. Imao sam neugodan osjećaj da će se tu pred mojim očima pretvoriti u vuiiiu. I li jedoh ga odagnati smijehom ali bio sam paraliziran. < >'i)eeiu> Nam kao da je oko mene neka sveobuhvatna sila. ill'.fitn bio uplašen niti ošamućen ili pospan. Koliko sam mo:»iio prosuditi, čula su mi bila nepomućena. Sad upali auto - reče don Juan. Okrenuo sam ključ i automatski stao na papučicu gasa. l'oluetar poče štektati ne upalivši motor. Don Juanov je srnileli bio iilto, ritmično graktanje. Pokušah ponovno i onda još jfiliioin. l'roveo sam desetak minuta uzaludno paleći motor. l > . 11 Juan je cijelo vrijeme graktao. Onda sam odustao i sjeo i. .ke glave. Prestao se smijati i ispitivački me osmotrio i tada sam ••/.tuto« da me njegov smijeh doveo u neku vrstu hipnotičkog linnsin. Premda sam bio posve svjestan svega što se /.biva, znao sam da nisam pri sebi. Dok sam pokušavao upaliti aulo bio sam vrlo mlitav, gotovo obamro. Kao daje don Juan i/veo učilo ne samo
nad mojim autom već i nada mnom. Kad je pre Mtmi grakiali bijah uvjeren daje opčinjenost prošla te naglim pokretom pokušah opet upaliti auto. Mislio sam da me don 2()h 207 Table with 4 columns and 8 rows
Juan hipnotizirao svojim smijehom i naveo da povjerujem kako ne mogu upalili motor. Krajičkom oka primijelili kako me znatiželjno gleda, dok sam uzaludno pokušavao upalili i bjesomučno pritiskao papučicu gasa. Don Juan me blago potapša i reče da će me 'bijes učiniti »čvrstim« pa me možda neće morati opet namakati u vodi. Što se više razbjesnim to ću se prije oporaviti od susreta sa saveznikom. - Nemoj se skanjivati - začuh ga govoriti. - Lupi auto. Začuh prštanje njegovog prirodnog, svakodnevnog smijeha te se osjetih blesavo i glupavo se nasmijali. Nakon nekog vremena don Juan mi kaza da je oslobodio auto. Upalio je! 14 Ptl nijna 1969. »on Juaiiova se kuća doimala nekako sablasno. Na tren sam |(HU]iisiio da se negdje skriva kako bi me prestrašio. Zazvao im ga a onda skupio hrabrost i ušao. Don Juan nije bio umi Itiii. Dvije vrećice s namirnicama koje sam donio položio sam |htt lupu drva za loženje i sjeo da ga pričekam, kao mnogo pu i piije. Ali prvi put za svih ovih godina druženja s don IJuanoni bilo me strah ostati u kući sam. Osjećao sam prisusi Ivu. kao da je uz mene netko nevidljiv. Tada se sjetih da sam [pilje nekoliko godina imao isti takav nejasan osjećaj da se l. kad sam ga zatekao u njegovoj kući iščašena zgloba, objasnio mi je da ima neprijatelja, vračaru koja se može pieivoriii u kosovicu, a koja gaje pokušala ubiti. Čim budem mogao hodati pokazat ću ti tu ženu ~ rekao je don Juan.
208 209
table end Table with 4 columns and 8 rows
- Moraš znati o kome se radi. - Zašto te želi ubiti? * Nestrpljivo je slegnuo ramenima i nije više želio govorili o tome. Vratio sam se nakon deset dana i zatekao ga u odličnom stanju. Okretao je zglob da mi pokaže kako je dobro i pripisi vao svoj brz oporavak svojstvima gipsa koji je sam napravio. - Dobro da si došao - reče. - Sutra ću te povesti na malo putovanje. Zatim mi reče neka vozim do jednog pustog mjesta. Tamo smo stali; don Juan je protegao noge i udobno se smjestio u sjedalu kao da namjerava odrijemati. Reče mi neka se opustim i budem vrlo tih; kaza da moramo biti što nezamjetljiviji sve dok se ne spusti mrak jer je kasno poslijepodne vrlo opasno doba za rabotu u koju smo se upustili. - U što smo se to upustili? - upitah. - Ovdje smo da bismo vrebali na la Catalinu - uzvrati. Kad je pao mrak iskrali smo se iz auta i vrlo polako i tiho zamakli u pustinjski gustiš. S mjesta na kojem smo se zaustavili mogao sam razabrati tamne obrise brda s obje strane. Bill smo u ravnom, vrlo širokom kanjonu. Don Juan mi je dao podrobne upute kako se stopiti s gustišem te me podučio kako »bdjeti«, kako je on to nazvao. Rekao mije da podvinem desnu nogu pod lijevo bodro, a lijevu stavim u čučeći položaj. Objasnio je da podvijena noga služi kao opruga da bih se mogao hitro dići ukaže li se potreba. Zatim mi reče neka sjednem okrenut zapadu jer u tom se smjeru nalazi ženina kuća. Sjeo je pokraj mene, zdesna, i šaptom mi rekao da uperim pogled u tlo, tražeći ili, bolje rečeno, čekajući nalet vjetra od kojeg će grmlje zatitrati. Kad grmlje na koje sam usredotočio pogled zatreperi trebao sam podići pogled i vidjeti vračaru u svoj njezinoj »veličanstvenoj zloći«. Don Juan je upotrijebio upravo te riječi. Kad sam ga zamolio da objasni što pod tim misli rekao je da, primijetim li mreškanje granja, jednostavno podignem pogled pa ću (11 vidjeli jer je »let vnifri« Inko jedinstven prizor 111 Uli Iranseedentalan doživljaj ali nisam ništa vidio. Kad liti bi vjelar pulinuo u grmlje don Juan bi nogom žustro uda li u zemlju, okrećući se u krug, šibajući rukama kao da su bi [vi II njegovim je pokretima bilo izvanredne snage. Nnkon nekoliko uzaludnih pokušaja da vidim vračani »u hi- bio sam siguran da neću iskusiti nikakav iransceclenialjtloj(«dnj, uli don Juanov prikaz »moći« bio je tako začudan mi nije smetalo što ću tamo provesti noć. 11 svitanje je don Juan sjeo pokraj mene. Doimao se posve ozdenim.
Jedva se micao. Legao je na leda i mumljao da mu nije us o »probušili tu ženu«. Ta me izjava jako zainteresirala; |iu'vlo ju je nekoliko puta i svaki put je njegov ton bio sve tlt idušniji, sve očajniji. Obuze me neobična tjeskoba. Nije mi () leflko preslikati vlastita osjećanja na don Juanovo raspo Don Juan nekoliko mjeseci nije spominjao taj događaj ni |),t"iill, Mislio sam daje zaboravio na sve to ili riješio stvar, mg snin ga dana međutim zatekao vrlo usplahirena i reče MH u i način koji nije bio nimalo u skladu s njegovom prirode ni mirnoćom, daje prošlu noć »kosovica« stajala pokraj nje ¦ gotovo ga dodirujući, a on se čak nije ni probudio. Umješ ¦¦ .1 ie žene bila je tolika da nije uopće osjetio njezino prisus i < > Heče kako je imao sreću što se probudio na vrijeme i uspio i"'ve,'iii žesioku borbu za svoj život. Glas mu je bio dirljiv, goi"*'o j/idnn. Preplavila me golema sućut i zabrinutost. Još jednom je ponovio sumornim, dramatičnim tonom da iieuiii nnČina daje zaustavi i da će, kad mu slijedeći pul priđe, ln hiti njegov posljednji dan na zemlji. To me jako povodilo i liltl inm na rubu plača. Don Juan je primijetio moju duboku Wil)rinutost i, kako sam (ada mislio, hrabro se nasmijao.
210 table end Potapšao me po leđima i rekao neka no brinem jer sve još nije izgubljeno budući da on ima još jednu kartu, aduta. - Ratnik živi strateški - kaza, smješkajući se. - Ratnik nikad ne preuzima teret s kojim ne može izaći na kraj. Don Juanov je smijeh uspio odagnati zloslutne oblake zle kobi. Odjednom mi se raspoloženje popravilo i obojica se nasmijasmo. Potapšao me po glavi. - Znaš, od svih stvari na zemlji, ti si moja posljednja karta - nenadano reče, gledajući me ravno u oči. - Molim? - Ti si moj adut u borbi protiv te vještice. Nisam ga razumio i on objasni da me ta žena ne poznaje i odigram li onako kako će me on uputiti imam više nego dobre izglede da je »probodem«. - Što misliš kad kažeš »probosti je«? - Ne možeš je ubiti već je moraš probušiti poput balona. Učiniš li to, ostavit će me na miru. Ali nemoj sada razmišljati o tome. Reći ću ti što valja činiti kad dođe čas za to. Prošli su mjeseci. Zaboravio sam na tu zgodu i bio nemalo iznenađen kad sam jednog dana stigao do njegove kuće, a don Juan izjurio iz nje ne dopuštajući mi da izađem iz auta. - Moraš smjesta otići - prošaptao je zastrašujuće usplahiren. - Slušaj me dobro. Kupi pušku ili je negdje nabavi, nemoj mi donositi svoju pušku, razumiješ? Nađi bilo kakvu pušku osim svoje i smjesta je donesi ovamo. - Što će ti puška? - Idi sada! Vratio sam se s puškom. Nisam imao dovoljno novaca da je kupim ali mije znanac dao svoju staru. Don Juan je nije ni pogledao već objasnio, smijući se, da
je bio tako nagao jer je kosovica sjedila na krovu kuće pa nije htio da me vidi. - Kad sam ugledao kosovicu na krovu pade mi na um da bi ti mogao donijeti pušku i njome je probušiti - reče don Juan. - Ne bih htio da ti se što dogodi pa sam ti zato rekao da pušku ili je nabaviš na koji drugi način. Morat ćeš je llllll pošlo obaviš zadatak. (.) kakvom zadatku govoriš? Moraš pokušati puškom probušili tu ženu. Tratio je da očistim pušku irljajući je svježim lišćem i slab tlil'Htiiii neke biljke osobita mirisa. Sam je isliijao dvije palio ¦" I Nlavio ih ti cijev. Zatim mi reče da se sakrijem ispred nje ;¦¦•*'«? kuće te sačekam dok kosovica ne sleti na krov, a onda is !¦¦ i'/infin obje cijevi. Uzbuđenje će, više od metaka, probušili mi i budem li snažan i odlučan mogao bih je prisiliti da ga i.ivl uji miru. Stoga moja namjera mora biti besprijekorna a 11 »f»»t1r»r i moja odluka daje probušim. U času kad opališ moraš viknuti - nastavio je. - To mora |l (H silan i prodoran povik. Zailm je na oko tri metra od ramade nagomilao svežnjevili i I»« i granja za potpalu. Rekao mije neka se naslonim na |ii|ili Kilo mi je prilično neudobno. Bio sam u nekom polusje |tl< < em položaju, leđa su mi bila dobro poduprta i i imao sam Ini >. <>ieii pogled na krov. Meče d;i je za vješticu još prerano te da do navečer imamo |v"'iii<'iia za sve pripreme; tada će on odglumiti da se za mi neka se opustim i pronađem ugodan položaj iz | l»i'i''H ('" mori pucati a da se ne pomaknem. Tražio je da neko Ih puta naciljam na krov te zaključio da presporo i nesprel ¦ ¦ "ližem pušku na rame i ciljam. Potom je napravio potporanj i i Mišku. Zašiljenom je željeznom šipkom probušio dvije« rupe i'inlji, u njih zabio dva rašljasta štapa te na rašlje položio i Jiivt'/.ao dugu motku. Taje naprava bila potporanj koji mi je Sinogtičavao da držim pušku uperenu u krov. Don Juan je pogledao u nebo i rekao daje vrijeme da ode ktlthl, Ustao je i mirno se uputio unutra dajući mi posljednje jpo/.orenjc da ovo nije šala i da pticu moram pogoditi od Nakon što je don Juan otišao još je nekoliko časaka bio illtnn a onda se potpuno smračilo. Tama kao da je čekala da 212 21U budem sam i muhi se odjednom spustila na mene, lli|edoli upravili oči na kmvkoji se ocrtavao na pozadini neba; neko je. vrijeme na horizontu bilo još dovoljno svjetlosti da se vidi obris krova ali nebo se ubrzo smračilo i jedva sam uspijevao razaznati kuću. Satima sam držao pogled usmjeren na kuću, ali nisam ništa primijetio. Vidio sam nekoliko sova gdje lete prema sjeveru, raspon njihovih krila bio je toliki da se nisu mogle zamijeniti s kosovima. U jednom trenu sam međutim jasno uočio crni oblik male ptice što je sletjela na krov. Nije bilo dvojbe daje to ptica! Srce mi poče ludo tući, u ušima mije zujalo. Naciljao sam u mraku i potegao oba okidača. Začu se glasan prasak. Kundak me žestoko udario u rame, a u istom času začuli strahovito prodoran, užasan ljudski vrisak. Bio je glasan i sablastan i kao da je dopirao s krova. Na tren sam bio posve zbunjen. Tada sam se sjetio da me don Juan opomenuo kako moram
viknuti kad opalim i da sam posve zaboravio na to. I Itjedoh napuniti pušku kad don Juan otvori vrata i izađe trkom, imao je petrolejku u ruci. Doimao se prilično uznemirenim. - Mislim da sije pogodio - reče. - Sad moramo naći mrtvu pticu. Donio je ljestve i natjerao me da se popnem i pogledam na ramadu ali tamo nije bio ničega. Onda se on popeo i tražio, ali s istim ishodom. - Možda si je raznio na komadiće - kaza don Juan - u kom bi slučaju morali naći barem pero. Prvo smo počeli tražiti oko ramade, a onda oko kuće. Tražili smo uz svjetlost petrolejke, sve do jutra. Onda smo još jednom prešli cijelo područje koje smo pretražili noću. Oko jedanaest ujutro don Juan je obustavio potragu. Sjeo je pokunjen, glupavo mi se osmjehnuo i rekao da mi nije uspjelo zaustaviti njegovog neprijatelja, te da tek sada njegov život ne vrijedi ni pišljiva boba jer je žena jamačno ljuta i čezne za osvetom. - Tebi međutim ništa ne prijeti - dodao je umirujućim j'Jasom. Tebe ne pozna. Idući prema autu u namjeri da se vratim kući upitah nio |t*Min li uništiti pušku. Uzvrati da puška nije počinila ništa pa je i'Hii vratiti vlasniku. Primijetio sam dubok očaj u njegovim min. To me se tako kosnulo da sam maltene zaplakao. - Sto mogu učiniti da ti pomognem? - upitao sam. - Ništa - uzvrati don Juan. Nd, a ja za njim. Dugo se zagledao u mene a onda mi vrlo (.mileno, polako rekao da sam ja zapravo jedina osoba koja inu u tom času može pomoći pa će me stoga zamoliti da učinc.što vrlo opasno i vrlo osobito. Načas je zastao kao da čeka moju potvrdu, a ja sam ponoj vio knko imam čvrstu želju da učinim za njega što god mogu. - Dal' ću ti oružje kojim ćeš je probušiti - kaza. Izvuče iz tobolca dug predmet i pruži mi ga. Uzeo sam ga ONtnnirio. Zamalo mije ispao. To je vepar - nastavi. - Time je moraš probušiti. < )iio što sam držao u ruci bila je sasušena prednja noga divljeg vepra. Koža je bila ružna, a dodir čekinja izazivao odlioJllONi, Kopito je bilo neoštećeno, a njegova dva papka 21S nisi vol ciki k;io da se noga pioicjmula. Izgledala je ogavno. Gotovo mi je po/.lilo od nje. On je hitio makne.
- Moraš joj zabili divlje;,; vepra ravno u pupak - reče don Jtian. - Šio? - rekoh slabašnim glasom. - Moraš držati vepra lijevom rukom i njime je probosti. Ona je vračara i vepar će joj ući u trbuh te ga nitko na svijetu, osim drugog vrača, neće moći vidjeti tako zabodenog. Ovo ni je obična bitka već sukob dvaju vračeva. Postoji opasnost da te, ukoliko je ne uspiješ probušiti, ubije na licu mjesta ili da njezini pratioci ili rođaci pucaju na tebe ili te izbodu nožem. Međutim može se dogoditi da se izvučeš bez ogrebotine. - Uspiješ li, vraški će se namučiti s veprom u tijelu i ostavit će me na miru. Ponovno me obuzeo tjeskoban strah. Osjećao sam duboku naklonost prema don Juanu. Divio sam mu se. Postavio mije taj zapanjujući zahtjevu trenutku kad sam već naučio smatrati njegov način života i njegovo znanje vrhunskim postignućem. Kako dopustiti da takav čovjek umre? A opet, može li Čovjek samo tako staviti vlastiti život na kocku? Bio sam tako utonuo u svoja razmišljanja da nisam ni primijetio da je don Juan ustao i da stoji pokraj mene, sve dok me nije potapšao po ramenu. Podigao sam pogled, dobrohotno se smješkao. - Kad osjetiš da mi zaista želiš pomoći, ti se vrati - reče ali ne prije. Vratiš li se, znat ću što nam je činiti. Idi sada! Ne budeš li se želio vratiti, i to ću razumjeti. Automatski sam ustao, ušao u auto i odvezao se. Don Juan me zapravo pustio s udice. Mogao sam otići i više se ne vratili, ali pomisao na to da mogu slobodno otići nije me umi rivala. Još sam neko vrijeme vozio a onda se naglo okrenuo i vratio don Juanovoj kući. On je još uvijek sjedio pod ramadom i nije se doimao za čuđenim što ine vidi. - Sjedni - reče. - Oblaci na zapadu su prekrasni. Domalo će pasti mrak. Sjedi tiho i pusti da te ispuni suton. Misli što želiš, ali kad II knčem, pogledaj u te sjajne oblake i zamoli suton da ti poilnri moć i smirenost. l'mveo sam tako nekoliko sati gledajući oblake na zapadu. I »uli Juan je ušao u kuću i tamo ostao. Kad se počelo smračiv.tli, vralio se. Spustio se suton reče. - Ustani! Nemoj zatvoriti oči već nledaj ravno u oblake; podigni ruke rastvorenih šaka i raširenih prstiju i topći na mjestu. Poslušao sam ga, podigao ruke iznad glave i stao toptati. Ihui Juan mije prišao i ispravio moje kretnje. Položio mije V«4provu nogu na lijevi dlan i postavio palac tako da je pridif./ivam. Zatim mije povukao ruke nadolje, sve dok nisu pokn/.lvale u smjeru narančastih i tamnosivih oblaka nad horiKniiloin, u pravcu zapada. Raširio mije prste poput lepeze i irkao da ih ne povijam prema dlanovima. Bilo je vrlo važno (Ih Ih držim raširenima jer stisnuti prsti ne bi značili da molim muon za moć i smirenost, već da mu prijetim. Također je isprnvio moj topot. Kaza da mora biti smiren i ujednačen kao da wipravo trčim prema sutonu, raširenih ruku. Te noći nisam mogao zaspati. Kao da me, umjesto da me Miulri, suton doveo u neko mahnito stanje. - Još me čeka toliko nedovršenih stvari u životu - rekoh, loliko neriješenih stvari. Don Juan se tiho nasmija. Ništa na svijetu nije nedovršeno - reče. - Ništa nije zavi.eno, pa ipak ništa nije neriješeno. Spavaj. Don Juanove su riječi bile čudesno umirujuće. (>ko deset sati slijedećeg jutra don Juan mije dao nešto za |io|csli a onda smo krenuli. Prošapta da ćemo prići onoj ženi oko podneva ili, bude li moguće,
prije podneva. Reče da bi nn|holjp vrijeme bilo početak dana, zato što su vještice ujutro manje moćne ili manje svjesne, ali ona tada ne napušta zaklon sivoga doma. Nisam ništa pitao. Usmjerio me na autoput i u jednom 11 vini rekao da se zaustavim i parkiram uz cestu. Kan\ dfi ćemo tu pričekati. 216 217 Pogledao sam n;i šal, bilo je pri do jedanaest. Nekoliko sam puti) zijevnuo. Bio sam pospan, iliisli su ini besciljno hi tale. Odjednom se don Juan uspravi i gurnu me laklom. Poskočio sam u sjedalu. - Evo je! - reče. Vidjeh kako se, hodajući rubom obrađenog polja, neka žena približava autoputu. Nosila je košaru obješenu o desnu ruku. Tek sam tada zamijetio da smo parkirani pokraj raskršća. Uz obje su strane autoputa vodila dva puteljka, a jedan širi i prometniji nastavljao se okomito na nj; očito je svatko tko je htio tim putem prvo morao prijeći autoput. Dok se žena još nalazila na tom seoskom putu don Juan mi reče da izađem iz auta. - Učini to sada - odlučno reče. Poslušao sam ga. Žena je već gotovo zakoračila na autoput. Potrčao sam i stigao prije nje. Bio sam joj tako blizu da osjetih kako mi njezina odjeća dodiruje lice. Izvadio sam veprov papak ispod košulje i zario ga u nju. Tupi predmet koji mi se nalazio u ruci nije naišao ni na kakav otpor. Vidjeh promičuću sjenku pred sobom, kao zavjesu na vjetru; okrenuh glavu nadesno i ugledah ženu petnaestak metara od sebe, na drugoj strani autoputa. Bila je to prilično mlada, tamnoputa žena krepkog, zdepastog tijela. Smješkala mi se. Zubi su joj bili krupni i bijeli, a osmijeh spokojan. Napola je zatvorila oči kao da ih želi zaštititi od vjetra. I dalje je držala košaru prebačenu preko ruke. Načas me obuze nevjerojatna zbunjenost. Okrenuo sam se da pogledam don Juana. Uzbuđenim me pokretima pozivao natrag. Potrčah natrag. Žurno su mi se približavala tri ili četiri muškarca. Uđoh u auto i odjurih u suprotnom smjeru. Htjedoh upitati don Juana što se dogodilo ali nisam mo gao govoriti; imao sam osjećaj da će mi bubnjići prsnuti od na petosti, činilo mi se da se gušim. On se doimao zadovoljnim i stao se smijati. Kao da ga moj neuspjeh nije zabrinjavao. Tako nm žsgrnluu upravljač da nisam mogao pomaknuti prste, bili U kilo /.ali'dciii, i uke su mi bile ukočen«1 a išlo tako i noge. '/aI »nivo nisam moj'.ao pomaknuli nojut ;; papučico gasa, Don Juan ine potapša po leđima i ie(V ini neka se opustim. Malu pomalo nesta pritiska u ušima, Što se lo zbilo? - naposljetku upitah. On zahihola poput djeteta, ne odgovarajući. Zatim me upiia jesam li primijetio kako se žena izmakla. Pohvalio je nje'iiiu izvanrednu brzinu. To što je govorio bilo je u takvom neskladu s onim prije da ga nisam mogao slijediti. On je hvalio tu ftcnul Rekao je daje njezina moć besprijekorna i daje nemilosrdan neprijatelj. Upitah don Juana nije li mu krivo zbog mog neuspjeha. Hi|ih iskreno začuđen i uzrujan njegovom promjenom ras|t(iloženja. Činilo se da mu je to zapravo drago.
Heče mi neka stanem. Parkirao sam uz cestu. Stavio mi je ruku oko ramena i prodorno mi se zagledao u oči. 'lb što sam te danas naveo da učiniš bila je varka - reče brz uvijanja. Pravilo je da čovjek od znanja mora namamiti svog naučnika. Danas sam te varkom namamio na učenje. Bio sam zabezeknut. Nisam mogao srediti misli. Don Juan ml objasni daje cijela ta priča sa ženom bila zamka; ona mu lllkada nije prijetila; njegov je zadatak bio dovesti me u dodir n ujom pod osobitim okolnostima samozaborava i moći koje Nam iskusio kad sam je pokušao probosti. Pohvalio je moju od hn'nosl i nazvao je činom moći koji je toj ženi pokazao da sam ¦.preinan na velike napore. Don Juan reče da sam se, premda io;.«n nisam bio svjestan, iskazao pred njom. - Nisi joj mogao nauditi - reče - ali si joj pokazao zube. Sada zna da se ne bojiš. Izazvao sije. Upotrijebio sam je da te namamim zato stoje moćna i nesmiljena i nikad ne zaboravlja. Ljudi su obično previše zaposleni da bi bili nesmiljeni ne piijatclji. Spopade me silan bijes. Rekoh mu da se s najintimnijim osjećajima i lojalnoŠću nije za igrati. 2 IH 219 Table with 4 columns and 8 rows
Don Juan se smijao sve dok mu niz obroze nisu potekle suze i ja sam ga mrzio. Obuze me želja da ga udarim i odem; njegov je smijeh međutim imao tako Čudan ritam da me zamalo paralizirao. - Nemoj biti tako ljut - reče umirujućim glasom. Zatim kaza da njegovi postupci nikad nisu bili lakrdija, da se i on nekoć davno oprostio od svog života kad ga je njegov dobročinitelj prevario baš kao što je on sada prevario mene. Don Juan primetnu daje njegov dobročinitelj bio okrutan čovjek koji nije vodio brigu o njemu onako kako on, don Juan, vodi brigu o meni. Dodao je, vrlo ozbiljno, da je ta žena jednom iskušala svoju snagu na njemu i uistinu ga pokušala ubiti. - Sada zna da se ja poigravam s njom - reče, smijući se i zbog toga će mrziti tebe. Meni ne može ništa, ali iskalit će se na tebi. Ona još ne zna koliko moći posjeduješ pa će te malo pomalo iskušavati. Sada nemaš drugog izbora doli učiti da bi se mogao zaštititi, ili ćeš postati žrtvom te dame. S njom se nije za šaliti. U načinu na koji se ta žena odmakla od mene bilo je nečeg uistinu izluđujućeg. Vidio sam to na vlastite oči: preskočila je punu širinu autoputa za tren oka. Tu nije bilo nikakve dvojbe. Od toga sam časa svu svoju pažnju usmjerio na taj događaj i postepeno sam nagomilao »dokaze« da me ona zaista slijedi. Ishod je bio taj da sam se povukao s nauka pod pritiskom iracionalnog straha. Vratio sam se don Juanovoj kući nekoliko sati kasnije, rano poslijepodne. Očito me čekao. Kad sam izašao iz auta prišao mi je i znatiželjno me promotrio, obišavši me nekoliko puta. - Zašto si tako nervozan? - upita prije no što sam imao vremena išta reći.
Objasnih da me tog jutra nešto prestrašilo i da sam imao osjećaj kako nešto vreba na mene kao onda, u prošlosti. Don Juan je sjeo i doimao se utonulim u misli. Na licu mu je bio neuobičajeno ozbiljan izraz. Izgledao je umoran. Sjeo sam po kraj njega i sređivao bilješke. Nakon vrlo tluj'.c stanke lice mu se ozarilo i osmjehnuo s«. - Ono Sto si jutros osjetio bio je duh izvora - reče. Mekan Silni li da moraš biti spreman na neočekivane susrete s tim siI.iiu.i, Mislio sam da si me razumio. Jesam. Čemu onda strah? Nisam mogao odgovoriti. Duh ti je na tragu - reče. - Već te zarobio u vodi. UvjeiMvnm le da će te ponovno pozvati, a ti nećeš biti spreman i i nj će susret biti tvoj kraj. Don Juanove su me riječi uistinu zabrinule. Međutim, moja su osjećanja bila čudna; bio sam zabrinut ali ne i uplaten. Šio god da mi se događalo to nije bilo u stanju probuditi u meni onaj stari osjećaj bezumnog straha. Što bih trebao učiniti? upitah. Ti prebrzo zaboravljaš - reče. - Put znanja je prisilan. Da bismo učili mora nas nešto potaknuti. Na putu znanja uvijek hv borimo protiv nečega, izbjegavamo nešto, pripremamo se 7,\\ nešto; a to nešto je uvijek neobjašnjivo, veće, moćnije od ims. Doći će ti te neobjašnjive sile. Sada je to duh izvora, kas nije će biti tvoj vlastiti saveznik, stoga ti ne preostaje ništa drugo već da se pripremiš za borbu. Prije mnogo godina poliikln me la Catalina, međutim, ona je bila samo vračara i bila ie to samo varka za početnika. Svijet je uistinu pun zastrašujućih stvari i mi smo bespomoćna bića okružena silama koje su neobjašnjive i nesmiljene. Prosječan čovjek u svom neznanju vjeruje daje te sile moguće objasniti ili promijeniti; on zapravo ne zna kako, ali vjeruje da će ih čovječanstvo prije ili kasnije objasniti ili izmijeniti. Vrač, ;i druge strane, ne razmišlja o tome kako da ih objasni ili pro mijeni; umjesto loga on se koristi tim silama tako da mijenja ,'iebe i prilagođava se njihovom smjeru, 'loje njegov irik. 11 vračanju zaista nema bog zna čega kad jednom otkriješ da je to Irik. Vrač je u samo malo boljem položaju od prosječna čo vjeka. Vračanje mu ne pomaže1 živjeti boljim životom; zapra vo bih rekao da ga vračanje ometa, ono čini njegov život
220 2:: i table end teškim, opasnim. Otvarajući se znanju vrač posla je ranjiviji od prosječna čovjeka. Sjedne strane, drugi ga ljudi mrze i boje ga se i učinit će sve da mu dođu glave; s druge sirane, neobjašnjive i neumoljive sile kojima smo svi okruženi već žalo što smo živi, za vrača su izvor još veće opasnosti. Uistinu je bolno kad te probode neki drugi čovjek, ali to nije ništa u usporedbi s dodirom saveznika. Vrač, otvarajući se znanju postaje plijen takvih sila i ima
samo jedno sredstvo da održi vlastitu ravnotežu - svoju volju; stoga se mora osjećati i ponašati poput ratnika. Ponovit ću to još jednom: Čovjek može preživjeti put znanja samo kao ratnik. Ono što vraču pomaže da živi boljim životom je snaga ratnika. - Moja je obaveza naučiti te vidjeti. Ne zato što ja to želim već zato što si odabran; na tebe mi je ukazao Mescalito. Međutim, moja je vlastita želja naučiti te osjećati se i ponašati poput ratnika. Ja osobno vjerujem da je biti ratnik doličnije od svega. Zato sam se potrudio da ti pokažem te sile, onakve kakvima ih vrač opaža, jer jedino pod njihovim zastrašujućim utjecajem može Čovjek postati ratnik. Vidjeti a da prije toga nisi postao ratnik učinilo bi te slabim; to bi ti dalo lažnu dobroćudnost, želju da se povučeš; tijelo bi ti propadalo jer bi postao ravnodušan. Moja je osobna obaveza učiniti te ratnikom zato da ne propadneš. - Mnogo sam puta čuo kako si rekao da si spreman umrijeti. Ne mislim da je takav osjećaj neophodan. Mislim da je to beskorisno ugađanje samom sebi. Ratnik treba biti spreman samo na borbu. Također sam te čuo reći da su ti roditelji povrijedili duh. Mislim da je duh čovjeka vrlo lako povrijediti, premda ne onim djelima koja ti nazivaš uvredljivima. Vjerujem da su te tvoji roditelji zaista povrijedili time što su te učinili popustljivim, mekim i sklonim mozganju. - Duh ratnika nije podešen na popuštanje samom sebi i jadikovanje, niti je podešen na pobjeđivanje ili gubljenje. Duh ratnika podešen je samo na borbu i svaka je borba ratnikova posljednja bitka na zemlji. Stoga mu ishod nije uopće važan. Tijekom svoje posljednje borbe na zemlji ratnik pušta da mu lllh lebdi, slobodan i eisi. Bijući svoj boj, znajući da je njego volja bespi i|ekoina, ratnik se smije i smije. Prestao sam pisali i podigao pogled. Don Juan je zurio u 6. Zavrtio je glavom i nsmijao se. Ti zbilja :;ve zapisuješ? - upitao je s nevjericom u glasu, ! Ck'iiaro kaže da ne može biti ozbiljan u tvom prisustvu žalo (fO Uvijek pišeš. Ima pravo, kako da čovjek bude ozbiljan kad •stalno pišeš? On se zasmijuljio, a ja sam se pokušao braniti. Nije važno - nastavio je. - Naučiš li ikad vidjeti pretpostavljani da to moraš postići na svoj, uvrnut način. istao je i zagledao se u nebo. Bilo je blizu podneva. Reče \n još stignemo u lov najednom mjestu u planini. Alo ćemo loviti? - upitao sam. Osobitu životinju, jelena ili vepra ili možda čak planing lava. Načas je zašutio a onda dodao: - Možda čak orla. Ustao sam i pošao za njim do auta. Reče da ćemo ovaj put |timo motriti i otkriti koju bismo životinju trebali uloviti. I Ilio već uči u auto kaci se nečega sjetio. Osmjehnuo se i rekao i moramo odgoditi odlazak sve dok ja ne naučim nešto bez 'ga bi naš lov bio nemoguć. Vratili smo se i opet sjeli pod ramadu. Htio sam ga toliko iga pitati ali nisam stigao jer je on progovorio. To nas dovodi do zadnje stvari koju moraš znali o ralniKtl reče. Ratnik bira predmete koji čine njegov svijet. Neki dan kad si vidio saveznika pa sam te morao dvaput ikupaii, znaš li stoje bilo krivo kod tebe? Ne. Uio si izgubio svoje štitove. Kakve šiilove? O čemu ti govoriš? Kekao sam da ratnik bira predmete koji čine njegov svi i, Hira ib pomno jer je svaki predmet: koji odabere štit Šio ga |)iani od napada sila koje on pokušava iskoristiti. Ratnik bi, na
222 223 primjer, mogao upotrijebili ,svoj štit za^obrauu od svoj1, save/,nik;i. Prosječan čovjek koji je išlo tako okružen neobjašnjivim silama nije ih svjestan jer ima druge vrste osobitih štitova koji ma se brani. Zastao je i upitno me pogledao. Nisam razumio što želi reći. - Kakvi su to štitovi? - ponovio sam. - Ono što ljudi čine. - Što to čine? - Tja, pogledaj oko sebe. Ljudi su zaokupljeni svim onim što već ljudi čine. To su njihovi štitovi. Kad god se vrač susretne s nekom od onih neobjašnjivih i neumoljivih sila o kojima smo govorili, njegov se otvor rastvara čineći ga podložnijim smrti no inače; rekao sam ti da umiremo kroz taj otvor, zato ako se otvor rastvori valja biti spreman začepiti ga svojom voljom, mislim - ukoliko se radi o ratniku. Ako čovjek nije ratnik, kao što ti nisi, onda mu nema druge do koristiti se svakodnevnim aktivnostima da bi skrenuo misli od straha pred susretom i na taj način začepio otvor. Razljutio si se na mene onog dana kad si susreo saveznika. Ja sam te razljutio kad sam ti učinio auto nepokretnim i ja sam te rashladio kad sam te bacio u vodu. Zbog toga što si imao odjeću na sebi bilo ti je još hladnije. To što si osjećao ljutnju i studen začepilo ti je otvor i bio si zaštićen. Međutim, sad si na stupnju kad više ne možeš koristiti te štitove onako djelotvorno kao prosječan čovjek. Previše znaš o tim silama i sad si napokon na rubu toga da se osjećaš i djeluješ kao ratnik. Tvoji stari štitovi nisu ti više dovoljni. - Što bih trebao učiniti? - Postupi kao ratnik i odaberi predmete svog svijeta. Više ne možeš biti okružen navratnanos izabranim stvarima. Mislim to najozbiljnije. Prvi put više nisi siguran u svom starom načinu života. - Što misliš pod tim da bili trebao odabrati predmete svog svijeta? - Kalnik susreće neobjašnjive i neumoljive sile zato šio ih naži, sio);;i je uvijek spreman na susret s njima. Ti, medinim, nisi uopće spreman za to. Ukoliko ti sile priđu, zateći će te nespremna, sirah će rastvoriti tvoj otvor i život će ti nezaustavljivu | >ob|e('i kroza nj. Dakle, prvo što moraš učiniti jest pripremu i se. Zamisli da će saveznik svakog časa iskočiti pred tebe i da moraš bili spreman za nj. Susret sa saveznikom nije zabava niii nedjeljni izlet i ratnik preuzima odgovornost zaštićivali |.i svuv, života. Stoga, ako te koja od tih sila pozove i rastvori 11 otvor moraš ga svjesno sam zatvoriti. U tu svrhu moraš ima11 o< I a brane stvari koje ti pružaju velik mir i zadovoljstvo, stva11 koje možeš svojevoljno koristiti da iz misli odagnaš strah, te /ni voriš otvor i postaneš čvrst. - Kakve stvari? - Davno sam ti rekao da u svom svakodnevnom životu ratnik odabire slijediti put srca. Upravo dosljedan izbor puta srca lesi ono što čini ratnika različitim od prosječna čovjeka. On /na da je na putu srca kad se osjeća jedno s njim, kad osjeća vilik mir i zadovoljstvo slijedeći ga. Stvari koje ratnik odabire il.i bi mu služile kao štit predmeti su s odabranog puta srca. Ali ti si rekao da ja nisam ratnik, kako onda mogu odabi.ui put srca?
Ovo je tvoja prekretnica. Recimo da prije nisi uistinu morao živjeti poput ratnika. Sada je drugačije, sada se moraš okružiti predmetima s puta srca i ne pristajati na to da staneš ili <'eš pri slijedećem susretu poginuti. Mogao bih dodati da ti laj susret više ne moraš zazivati. Saveznik ti sada može prići u snu, dok razgovaraš s prijateljima, dok pišeš. - Godinama sam se uistinu trudio živjeti u skladu s tvojim iirenjem - rekoh. - Očito nisam zadovoljio. Kako to mogu poboljšati? Previše misliš i govoriš. Moraš prestati razgovarati sa samim sobom. Kako to misliš? Pieviše razgovaraš sa samim sobom. Nisi ti jedini. Svi to eininio. Vodimo unutrašnji dijalog. Razmisli o tome. Kad god si sam, što činiš? 224 225 - Razgovaram sa sobom. 4 - O čemu razgovaraš sa sobom? - Ne znam; o svačemu, pretpostavljam. - Ja ću ti reći o čemu mi razgovaramo sa sobom. Razgovaramo o našem svijetu. Zapravo održavamo naš svijet unutrašnjim dijalogom. - Kako to činimo? - Kad god završimo razgovarati sa sobom svijet je onakav kakav treba biti. Mi ga obnavljamo, nadahnjujemo životom, održavamo ga našim unutrašnjim dijalogom. Ne samo to, mi razgovarajući sa sobom odabiremo svoje puteve. Tako stalno iznova ponavljamo isti izbor sve dok ne umremo, zato što ponavljamo isti unutrašnji dijalog sve dok ne umremo. - Ratnik je svjestan toga i trudi se zaustaviti svoj razgovor. To je posljednje što trebaš znati želiš li postati ratnik. - Kako mogu prestati razgovarati sa sobom? - Prvo moraš upotrijebiti svoje uši da ponesu dio tereta tvojih očiju. Od časa kad se rodimo koristimo se očima da bismo procijenili svijet. S drugima i sa sobom ponajviše razgovaramo c onome što vidimo. Ratnik je toga svjestan i on osluškuje svijet, on osluškuje zvuke svijeta. Odložio sam bilješke. Don Juan se nasmija i reče da nije mislio kako se trebam prisiljavati na to, zvukove svijeta valja osluškivati harmonično i s velikim strpljenjem. - Ratnik je svjestan toga da će se svijet promijeniti istog časa kad on prestane razgovarati sa sobom - reče - i da on mora biti spreman za taj golemi preobražaj. - Što time hoćeš reći, don Juane? - Svijet je takav i takav i onakav i onakav samo zato što mi sebi govorimo da je takav. Prestanemo li si govoriti da je svijet takav i takav on će prestati biti takav i takav. Mislim tla trenutačno nisi spreman za tako velik udarac, zato moraš početi postepeno razgrađivati svijet. - Zaista te ne razumijem! - Tvoj problem je u tome što miješaš svijet s onim što ljudi čine. Ni u tome nisi sam. Svi postupamo tako. Ono što ljudi
Sitnio H' stil protiv sila koje nas okružuju; lo šio Činimo ljudi umiruje nas i daje nam osjeraj :agui nosli; lo šio ljudi W jesi veoma važno, ali .samo kao :.in. Mi nikada ne shvali tnti do je lo šio činimo kao ljudi samo siii pa dopuštamo da lo ovlttdtt našim životima i prevrće ili. Zapravo bih mogao reći da jf y,(t ljudski rod ono šio ljudi čine važnije- od svijeta samoj',. - Slo li nazivaš svijetom? Svijei je .sve što je ovdje zatvoreno reče i lupini nogom u mulju. Život, smrt, ljudi, saveznici i sve što nas okružuje. Mvljei je nepojmljiv. Nikada ga nećemo shvalili, nikada neće ni. i i,t/.<»ikrili njegove tajne. Stoga ga moramo uzeli onakvog l il .iv je, potpuna tajna! l'ioNJeean čovjek međutim, ne postupa tako. Za njega iinl" nikada nije tajna i kad zađe u poznu dob uvjeren je da i .<« nema za što živjeti. Starac nije iscrpio svijet. On je iscrpio •i.mio ono šio je činio kao čovjek. Ali u svojoj glupavoj zbunje no'.ii (»n vjeruje da svijet više nema nikakvih tajni za njega. Kuku skupo plaćamo svoje štitove! Kalnik je svjestan te pometnje te uči pravilno se odnositi piema stvarima. Ono što ljudi čine ne može ni u kom slučaju Inu važnije od svijeta. Stoga se ratnik odnosi prema svijetu km i prema beskrajnoj tajni, a prema onome što ljudi čine kao pir i u,i beskrajnoj ludosti. 226 227 Table with 5 columns and 8 rows
15 Neko smo se vrijeme odmarali a onda je on iz košulje iz vukao zavežljaj. Razvezao }',a je i pokazao ini svoju lulu. Napunio ju je inje divinom za pušenje, šibicom zapalio suhu grančicu, gurnuo je u jdavu lule i rekao mi da povučem. Bez žara je bilo leš'ko pri prtllli lulu; tek pošlo smo zapalili nekoliko grančica mješavina |e napokon počela gorjeli. Kod sam popušio on mi reče da smo došli na to ni jesi o žalo da 01 kujem kakvu vrstu divljači trebam lovili. Nekoliko je puta pažljivo ponovio da je najvažnije da pronađem rupe. Naglasio je riječ »rupe« i rekao da u njima vrač može naći sve vi Me poruka i uputa. I It jedoh upitati o kakvim se rupama radi; don Juan je to nolio očekivao pa primetnu da ih je nemoguće opisati jer one •.padaju u područje »viđenja«. U nekoliko je navrata ponovio
sam razlučiti pjev ptica, Guslanje lišća na vjetru, zuj insekata. Usmjerivši svu svoju pažnju na te /.vukove uspio sam razabrati četiri različite vrste pli'i'*H pji'va. Uspijevao sam razaznati veću i manju brzinu vjetra; osim toga sam čuo tri različita šuštanja lišća na vjeliti. Zujanje insekata bilo je zapanjujuće. Bilo je toliko raznorodnih vrsi a da ih nisam mogao pobrojati niti pravo razlikovali. Bijah utonuo u čudan svijet zvukova, kao nikad prije u živi il u. Stadoh kliziti udesno. Don Juan načini pokrel da me zaustavi, ali ja sam bio brži. Izravnao sam se i opet sjeo uspravno. Don .Juan mi uze pomicali tijelo sve dok ine nije namjestio u udubinu u siijeni. Počeo sam vježbati osluškivanje »zvukova svijeta«, u čemu sam ustrajao dva mjeseca kao stoje don Juan odredio. lsprv;i je bilo mučno slušati a ne gledati, a još mučnije ne razgovarali sa sobom. Pred kraj ta dva mjeseca bio sam u stanju ušutkali svoj unutrašnji dijalog na kratko vrijeme i naučio sam obraćali pažnju na zvukove. U don Juanovu sam kuću stigao u devet ujutro, 10. studenoga 1969. - Trebali bismo smjesta krenuti na to putovanje - reče kad sam stigao. Odmorio sam se jedan sat, a onda smo se odvezli do nis kih planinskih obronaka na istoku. Auto smo ostavili kod njegovog prijatelja koji je živio u tom kraju, a mi smo krenuli u planine. Don Juan je u naprtnjaču stavio nešto keksa i slatkiša za mene. Bilo je to dovoljno hrane za dan, dva. Upitao sam don Juana ne bi li nam trebalo više hrane. Niječno je odmah nuo glavom. Hodali smo cijelo jutro. Danje bio prilično topao. Nosio sam čuturu s vodom koju sam uglavnom ispio sam. Don Juan je samo dvaput pio. Kad je vode ponestalo, uvjeravao me da mogu bez bojazni piti iz potoka na koje smo usput nailazili. Smijao se mom krzmanju. Nakon nekog vremena žeđ je nad vladala strah. Rano poslijepodne zaustavili smo se u maloj dolini, u pod nožju sočno zelenih brda. Iza brda, prema istoku, visoke su se planine ocrtavale na oblačnom nebu. - Možeš razmišljati, možeš pisati o svemu o čemu budemo pričali i o svemu što opaziš, samo ne o lome gdje smo reče.
228 229 table end Počistio je kamenčiće ispod mojih m >>•,u i^polofcio mi glavu n.'i stijenu. N; i redio mije da glodani u planine na jugoistoku. Zapiljio sam se u daljinu, ali me on ispravio i rekao neka ne zurim već da gledam, lagano osmatram, brda pred sobom i raslinje na njima. Nekoliko je puta ponovio neka svu pažnju usredotočim na slušanje. Zvukovi su ponovno postali prodorni. Nije se toliko radilo o tome da sam ih ja htio čuti koliko su me oni prisiljavali da se usredotočim na njih. Lišće je šuštalo na vjetru. Vjetar bi se digao visoko iznad drveća a onda spustio na dolinu u kojoj smo sjedili. Spuštajući se, prvo bi dodirnuo krošnje visokog
drveća, one su stvarale osobit zvuk - bogat, hrapav, bujan. Tada bi se zaletio u grmlje i njegovo bi lišće zazvučalo poput gomile malih stvari, stvaralo je gotovo melodičan zvuk, sveobuhvatan i prilično zahtijevan, kao da bi mogao sve preplaviti. Nije mi se sviđao. Osjetih se postiđenim jer mi pade na um da sam sličan šuštanju grmlja, zanovijetajući i zahtijevan. Taj mi je zvuk bi tako blizak da sam ga mrzio. Tada začuh kako se vjetar kotrlja po tlu. Nije to bio šum već fijuk, nešto kao tiho pištanje ili jednolično zujanje. Slušajući zvukove što ih je stvarao vjetar odjednom mi sinu da se sve tri vrste odvijaju istovremeno. Pitao sam se kako sam uspio čuti svaku zasebno, a onda sam opet postao svjestan zvižduka ptica i zujanja insekata. U jednom je trenu postojao samo zvuk vjetra, a već u slijedećem u polje moje svijesti nahrupila je silovita plima ostalih zvukova. Razumljivo, svi su ti zvukovi bili stalno prisutni i onda dok sam čuo samo vjetar. Nisam mogao prebrajati sve ptičje zvižduke i sav zuj insekata, pa ipak sam bio uvjeren da čujem svaki pojedini zvuk u njegovoj jedinstvenosti. Zajedno su tvorili čudesan red. Ne mogu to nazvati nikako doli »redom«. Bio je to poredak zvukova koji su tvorili određeni uzorak; to jest svaki je zvuk imao svoj slijed. Tada začuh zaseban, otegnut vapaj. Od njega sam zadrhtao. Na tren zamukoše svi ostali zvuči i dolinom zavlada grob na tišina sve dok odjek tog vapaja nije stigao do kraja doline; nudit zvukovi opet otpočeše. Smjesta snm otkrio njihov u/,<> iitk. Pošlo s.nn easak pomno slušao .shvatio sam don Juauovn upozorenje d.i obratim pozornost na rupe među zvukovima. 11 lom uzoiku zvukova postojali su razmaci između pojedinih ;,',!.r.anja! Na primjer određeni ptičji zvižduci imali su svoj i u.mi i između njih hi zavladala stanka, a isto je bilo i sa svim oM.ilim zvukovima koje sam opažao. Šum lišća bio je poput veziva koje ih je sve spajalo u jedinstven zuj. Radilo se o tome dn je riiam svakog zvuka bio zasebna nit u cjelokupnom uzorku zvukova. Tako su razmaci ili stanke između zvukova, Umi bih obratio pozornost na njih, bili rupe u tom tkanju. Ponovno začuh prodoran vapaj don Juanovog duholovea. Nije ni.- prenuo ali su zvukovi opet na tren zamukli i taj sam presi.ni.ik opazio kao rupu, vrlo veliku rupu. U tom sam rasu pieli.i« u i pozornost sa slušanja na gledanje. Gledao sam u skupinu ni.kili brda s bujno zelenim raslinjem. Ta su brda tvorila lukav obris da se s mjesta na kojem sam sjedio činilo kako je pokiaj jednog od njih rupa. Bio je to razmak između dva brda I kio/.a nj sam mogao vidjeti duboko, tamno zelenilo planina u < i; 111 i 11 i. Na tren mi nije bilo jasno stoje to. Učinilo mi se da |e 1.1 i iipa u koju gledam, »rupa« u zvuku. Tada zvukovi opet niporcNc ali slika velike rupe osta. Čas kasnije postao sam još Nvjesniji uzorka zvukova i njihova reda, te rasporeda stanki. Um mi je bio u stanju razabrati i razvrstati golem broj pojedi nanuli /.vukova. Uspijevao sam pratiti svaki zvuk, tako da je rivaka stanka između zvukova bila jasno određena rupa. Ujed iiom easu re su stanke postale kristalno jasne u mom umu i Nivoiile neku vrstu čvrste rešetke, stvarni oblik. Nisam ga ni vidio ni eno. Osjećao sam ga nekim neznanim dijelom sebe. iJon Juan je opet zasvirao na svojoj struni; zvukovi su kim i maločas utihli, tvoreći golemu rupu u tom zdanju od zvukova. Ovaj se put međutim, duga stanka stopila s onom rupom medu brdima; preklopile su se. Taj utisak da opažam dvije rupe trajao je dovoljno dugo da sam bio u stanju vidjeti ruti njihove obrise
dok su ulazile jedna u drugu. Potom su se opet oglasili ostali zvukovi i zvučno zdanje sačinjeno od stan kl posla izvanredan, gotovo vizuelan opažaj. Vidio .sam kako 230 231 zvuči tvore uzorak a onda su svi li n/.oici prekrili krajolik Išlo onako kako su dvije rupe prekrile jedna drugu. Nisam gledan ni čuo onako kako bijah navikao. Činio sam nešto posve razli čito šio je imalo svojstva i jednog i drugog. Moja je po/.ornosl iz nekog razloga bila usmjerena na veliku rupu medu brdima. Imao sam osjećaj daje čujem i pritom gledani u nju. Bilo je u njoj neke privlačnosti. Dominirala je mojim opažajnim poljem i svaki pojedini uzorak zvuka koji se preklapao s obrisom krajolika bio je obješen o tu rupu. Još jednom začuh sablasan vapaj don Juanovog duholovca, svi ostali zvukovi umuknuše; dvije velike rupe kao da su se rasvijetlile i opet sam ugledao ono poorano polje; na njemu je stajao saveznik kao što sam ga već jednom vidio. Cijeli je prizor postao vrlo jasno osvijetljen. Vidio sam ga odlično, kao da je udaljen četrdesetak metara. Nisam mu vidio lice, bilo je zaklonjeno šeširom. Tada je krenuo prema meni, polako podižući glavu u hodu; gotovo sam mu vidio lice i to me prestravilo. Znao sam da ga moram bez odlaganja zaustaviti. Osjetih neku čudnu bujicu u tijelu; ćutio sam navalu »moći«. Htjedoh okrenuti glavu ustranu da zaustavim tu sliku, ali nisam mogao. U tom sam se presudnom trenu nečeg sjetio. Sinulo mi je na što je don Juan mislio kad je rekao da su predmeti s »puta srca« štit. Postojalo je nešto što sam želio učiniti u životu, nešto što me veoma zaokupljalo i privlačilo, nešto što me ispunjavalo velikim mirom i radošću. Znao sam da me saveznik ne može nadvladati. Bez teškoće sam okrenuo glavu prije no što sam mu vidio cijelo lice. Začuh sve ostale zvukove; odjednom su postali vrlo glasni i kreštavi kao da su ljuti na mene. Nestalo je njihovog uzorka i pretvorili su se u bezobličnu zbrku oštrih, nepodnošljivih krikova. Od te mi navale stade zujati u ušima. Imao sam osje^ ćaj da će mi glava prsnuti. Ustao sam i dlanovima prekrio uši. Don Juan mi je pomogao da dođem do potočića, natjerao ine da se skinem i onda me provaljao u vodi. Rekao mi je da legnem u gotovo isušeno korito, a onda skupljao vodu u šešir i njome me polijevao. Trebalo je tek nekoliko minula da ine »okupa«; priliskn li ilfllma ubrzo je neslalo. Don Juan me pogledao, s odobrava lijem kimimo glavom i rekao da sam ovoga puia brzo poslao Čvrst«. Odjenuo sam se i on me poveo do mjesta na kojem sam •jedio. Osjećao sam se izii/.elno žustro, poletno i bistre glave. I Ilio je čuli sve1 pojedinosti moje vizije. Reče da vračevi koilite »rupe« u zvukovima da bi otkrili određene stvari. Vračev |f snveznik kroz rupe u zvukovima spreman otkriti složene laj nt», Nije htio reći ništa podrobnije o tim »rupama« i odbijao je moja pitanja govoreći da ja ionako nemam saveznika pa bi mi i nkvi podaci samo mogli naškoditi. • Za vrača sve ima značenje - reče. - Zvukovi imaju u sebi i upe, a tako i sve ostalo oko tebe. Obično čovjek nema clovolj nu brzinu da uhvati rupe i tako
prolazi kroz život nezaštićen. Crvi, pliće, stabla, sve bi nam to moglo ispričali nezamislive ••Ivni i samo kad bismo bili dovoljno brzi da uhvatimo njihovu poruku. Tu nam brzinu može dati dim. Ali moramo bili u dobi i ili odnosima sa svim živim bićima na ovom svijetu. Zbog toga moramo razgovarati s biljkama prije no što ih ubijemo i ispričali im se što iz pozljeđujemo; isto vrijedi i za životinje koje nmnjeravamo uloviti. Valja uzimati samo onoliko koliko nam |e potrebno, inače će se bilje i životinje i crvi koje smo pobili okrenuli protiv nas i prouzročiti nam bolest i nesreću. Ratnik H' loga svjestan pa ih nastoji udobrovoljiti, zato mu stabla, pti< e i crvi šalju istinitu poruku kad gleda kroz rupe. Ali sve to sada nije važno. Važno je to da si vidio savezniku, To je tvoja lovina! Rekao sam ti da idemo u lov na nešto. Mislio sam da će to biti životinja. Bio sam uvjeren kako ćeš vidjeli životinju koju moramo odstrijeliti. Ja sam vidio vepra, moj duholovac je vepar. Želiš reći da je tvoj duholovac napravljen od vepra? Ne! U životu vrača ništa nije napravljeno od nečeg drugog. Ako se može reći daje neka stvar uopće nešto, onda je ona to što jest. Da poznaješ veprove shvatio bi da je moj duhoIovhc vepar. 232 233 - Zašto smo došli ovdje lovili? - Saveznik li je pokazao d u holove; i koje}- je izvadio i/, tobolca. Namjeravaš li ga zvali, moraš imali duliolovca. - Što je duholovac? - To je vlakno. Njime mogu pozvati saveznike, ili svoj; vlastitog saveznika, mogu pozvati duhove izvora, duhove rijeka, duhove planina. Moj je vepar i glasa se kao vepar. S tobom sam ga dvaput upotrijebio da pozovem duha izvora da ti pomogne. Duh ti je došao, kao što ti je i saveznik danas došao. Nisi ga mogao vidjeti jer nisi imao brzinu; međutim, onog dana kad sam te poveo u kanjon i stavio na stijenu znao si da je duh gotovo na tebi premda ga nisi vidio. To su duhovi pomagači. Teško je vladati njima i pomalo su opasni. Čovjek mora imati besprijekornu volju da bi ih držao pod paskom. - Kako izgledaju? - Svakom čovjeku izgledaju drugačije, kao i saveznici. Tebi će saveznik očito izgledati kao neki čovjek kojeg si jednom poznavao ili kao čovjek koji će ti uvijek biti nekako poznat; to ti je u prirodi. Sklon si misterijama i tajnama. Ja nisam poput tebe, zato je za mene saveznik nešto posve određeno. - Duhovi izvora vezani su uz određena mjesta. Onaj kojeg sam pozvao da ti pomogne je duh kojeg sam osobno upoznao. Mnogo mi je puta pomogao. Njegovo je prebivalište onaj kanjon. U vrijeme kad sam ga pozvao da ti pomogne nisi bio jak i duh te čvrsto ščepao. Nije to bila njegova namjera - oni je nemaju - ali ti si ležao tamo vrlo slab, slabiji no što sam pretpostavljao. Kasnije te taj duh zamalo namamio u smrt; u vodi kanala za navodnjavanje bio si fosforescentan. Duh te uhvatio na prepad i gotovo si podlegao. Kad to duhu jednom uspije, uvijek se vraća po svoj plijen. Uvjeren sam da će se vratiti po tebe. Nažalost, kad uzmeš mali dim potrebna ti je voda da bi opet postao čvrst; to te dovodi u opako nepovoljan položaj. Ne upotrijebiš li vodu vjerojatno ćeš umrijeti, no upotrijebiš li je - ščepat će te duh. - Bih U se mogao poslužiti vodom na nekom drugom mjestu?
Tu nema nikakve razlike Duh izvora koji se nalazi j pokraj moje kuće može te slijedili bilo kamo, osim ako posje|du|eš duliolovca. l'.lo zašlo li }',a je saveznik pokazao. Poručio ti |e da ti je potreban. Motao y,a je oko svoje lijeve ruke i prišao ti nakon stoje pokazao na kanjon s vodom. Danas lije po /¦novim htio pokazati duliolovca kao i onda kad sle se prvi put Kii'li. Uiln je mudro otl tebe što si se zauslavio; saveznik se kre|tno prebrzo za tebe i izravan sraz s njim bio bi štetan za lebe. Kako da sada pribavim duholovca? Saveznik će ti ga očito sam dali. Kako? Ne znam. Morat ćeš poći k njemu. Već ti je rekao gdje da Igli potražiš. - Ovdje gore, u ovim brdima među kojima si vidio rupu. I loću li tražiti baš samog saveznika? Ne. Ali on ti već izražava dobrodošlicu. Mali ti je dim ol Ivorio put k njemu. A onda ćeš se, kasnije, susresti licem u lice jl njim, no to će se dogoditi tek nakon što ga budeš vrlo dobro Upoznao. 234 235 16 okrenuto prema sjeveru dobit ćeš dobre batine no možda ipak iupiješ okrenuli stvari u svoju korist. Bude li lo mjesto u prav i'U juga morat ćeš se gadno boiiii. Isprva ćeš morali izvesti puni zamah čeliri puta, ali kad np izvježbaš bit će li dovoljan j kratak pokrel da oikriješ hoće II Ne tvoja ruka ogrijali ili ne. Kad pronađeš mjesto nad kojim li se ruka zagrije, sjed ni na nj; loje tvoja prva točka. Budeš li okrenut jugu ili sjeve ni morat ćeš razmisliti jesi li dovoljno snažan da ostaneš. Imaš li ikakvih dvojbi u tom pogledu, ustani i otiđi. Nema razloga «la ostaneš ukoliko se ne osjećaš sigurnim. Odlučiš li ostali, očisti dovoljno velik komad zemlje da možeš zapaliti valni metar i pol od prve točke. Mjesto za vatru mora bili ravno u Milijem u kojem gledaš. To mjesto tvoja je druga ločka. Onda sakupi svo granje koje možeš naći na potezu između te dvije točke i zapali vatru. Sjedni na prvu točku i gledaj u vatru, l'iije iII kasnije pojavit će se duh i ti ćeš ga vidjeti. - Ukoliko ti se nakon četiri zamaha ruka uopće ne zagri|P, inaiiiahni njome sporo, od sjevera prema jugu, a onda se okicni i zamahni prema zapadu. Zagrije li ti se ruka nad bilo kolom točkom okrenutom prema zapadu, pusti sve i bježi. Trči m/brdo prema zaravni i bez obzira na to što čuješ ili osjetiš iza sebe, ne okreći se. Čim se domogneš ravni, ma kako prestrašen bio, nemoj više trčati, baci se na zemlju, skini jaknu, smolaj je na pupak i skvrči se u loptu podvinuvši koljena pod Ir buli. Oči pokri dlanovima, nogama čvrsto pritiskajući ruke. U lom ti položaju valja ostati do jutra. Budeš li slijedio te jednoslavne upute nikad ti ništa neće nauditi. Ako ne možeš brzo stići do zaravni, baci se na zemlju lamo gdje si. Provest ćeš užasne trenutke. Bit ćeš zlostavljan, no uzmogneš li ostati miran, te se ne pomakneš i ne otvoriš oči, izvući ćeš se bez ogrebotine.
Ukoliko ti se pak ruka uopće ne zagrije dok budeš /.ama bivao prema zapadu, opet se okreni na islok i irči pul istoka dok ne ostaneš bez daha. Tamo stani i ponovi iste pokrete. Moraš trčali prema istoku ponavljajući iste pokrete sve dok li se ruka ne zagrije. Stigli smo u istu dolinu 15. prosinca 1969. Dok smo se probijali kroz grmlje don Juan je neprestano ponavljao da su smjer i orijentacija od presudnog značenja za pothvat u koji ću se upustiti. - Čim stigneš na vrh brda moraš utvrditi točan smjer rekao je don Juan. - Odmah se okreni u tom smjeru. - Pokazao je prema jugoistoku. - To je tvoj povoljan smjer i uvijek trebaš biti okrenut prema njemu, osobito kad si u nevolji. Ne zaboravi to. Zaustavili smo se u podnožju brda gdje sam bio opazio one rupe. Pokazao mije kamo da sjednem; on je sjeo do mene i vrlo tihim glasom mi dao podrobne upute. Rekao je da čim stignem na vrh brda moram ispružiti desnu ruku pred sebe, dlanom prema dolje, s prstima ispruženim poput lepeze, s izuzetkom palca koji ima biti svinut prema dlanu. Zatim mi valja okrenuti glavu k sjeveru te položiti ruku preko grudiju tako da i ona gleda na sjever; potom moram zaplesati, stavivši lijevo stopalo iza desnog i udarajući o tlo vršcima prstiju lijeve noge. Kad osjetim kako mi se lijevom nogom širi toplina moram polako zamahnuti rukom od sjevera prema jugu, a zatim opet natrag prema sjeveru. - Ono mjesto nad kojim se tvoj dlan zatekne kad počneš osjećati toplinu u ruci dok budeš izvodio zamah, jest mjesto na koje moraš sjesti a to je i smjer u kojem ti valja gledati nastavio je. - Ukoliko je to mjesto u pravcu istoka, ili ako je u onom smjeni - pritom je opet pokazao na jugoistok- rezultati će biti odlični. Ako je mjesto nad kojim osjetiš toplinu u ruci 237 Pošto mi je dao le upute Ijerfio me
sam da ta neobična igra boja po svoj prilici nastaje zbog nekog kemijskog svojstva nepoznatog bilja čije sam granje pokupio. Ta je vatra bila neobična i po iskrama koje su frcale iz nje. Čim bih na nju bacio koju novu grančicu frcnule bi nevjerojatno velike iskre. Činile su mi se poput tenis loptica koje praskaju u letu. Zapiljio sam se u vatru, onako kako sam vjerovao da mi je don Juan preporučio, te ubrzo postao ošamućen. On mi pruži tikvicu s vodom i dade znak da malo otpijem. Voda me opustila i ugodno osvježila. Don Juan se nagnu i šapnu mi da ne morani piljili u pln ffneii već da samo ;. •. 1« < I; 1111 u valni. Pošto sam je gledao gotovo Jedan sat posta mi vrlo hladno i osjetih vlagu. Upravo kad sam lit* htio nagnuli i podići grančicu, nešto nalik noćnom leptiru lili točki na mojoj mrežnici proletje zdesna nalijevo, i/.medu it'lie i vatre. Smjesta sam se ukočio, l'ovjedao sam don Juana on ini hiadom dade znak da se opet zagledam u plamen. Tren kasnije ista je sjenka proletjela u suprotnom smjeni. Don Juan je hitro ustao i počeo bacali /.ciniju na zapaljeno Igninje, dok nije potpuno ugušio vatru. Ugasio ju je nevjerojai Ifjo brzo. Dok sam seja pomakao da mu pomognem, on je već Ibio završio. Izgazio je zemlju nad tinjajućim grančicama, a on [cl 11 me gotovo odvukao nizbrdo i van iz doline. Koračao je vilo |hi/,o, ne okrećući glavu, i nije mi uopće dopuštao da govorim. Kad smo nakon nekoliko sati stigli do mog aula upilao i ga što sam to vidio. Odrješito je odmahnuo glavom pa smo se vozili u potpunoj tišini. Kad smo pred jutro stigli do njegove kuće otišao je ravno [unutra, a kad sam pokušao progovoriti opet me ušutkao. I )on Juan je sjedio vani, iza kuće. Očito je čekao da se prolidim jer je počeo pričati čim sam izašao iz kuće. Reče da je ijenka koju sam sinoć vidio bila duh, sila koja pripada lom ijeslu. Nazvao je to biće beskorisnim. Ono samo postoji tamo - reče. - Ne posjeduje nikakve fijne o moći, stoga je bilo besmisleno ostati. Vidio bi samo bi u, promičuću sjenku koja bi cijelu noć letjela amotamo. eduiini, postoje druga bića koja ti mogu odati tajne moći, koliko imaš sreće da ih nadeš. Zatim smo doručkovali i prilično dugo nismo razgovarali. ;jPošio smo pojeli sjeli smo ispred kuće. Postoje tri vrste bića - iznenada reče - ona koja ne im >gu dali nišla jer nemaju što dati, ona koja mogu samo izazvali NI rali, i ona koja imaju darove. To što si sinoć vidio l i lio je biće, ono nema šio dali, ono je samo sjenka. Medinim, najčešće je jedna druga vrsta bića povezana s lim tihim, toje neugodan 238 duh kojem je jedina svrha izazvati strah i koji stalno lebdi oko prebivališta onog tihog, /ato sam odlučio da brzo odemo odande. Taj gadni duh prati ljude u njihove domove i zagorčava im život. Poznajem ljude koji su se zbog takvih duhova morali preseliti. Uvijek ima onih koji misle da se od takvog bića može mnogo izvući, ali samim tim što je duh u kući ne postiže se ništa. Katkad ga ljudi pokušavaju namamiti ili slijediti po kući, vjerujući da će im on otkriti tajne. No jedino što dobiju jest zastrašujuće iskustvo. Znam neke koji su se smjenjiva li motreći jedno od tih odvratnih bića koje im se uvuklo
u kuću. Mjesecima su ga motrili; naposljetku se morao umiješali netko treći da te ljude izvuče iz kuće jer su slabili i kopni I i. Stoga je, kad naiđeš na tu neugodnu vrstu, najpametnije da je pustiš na miru i zaboraviš. Upitao sam ga na koji način ljudi mame duha. Rekao je da se ljudi prvo namuče da otkriju gdje bi se duh mogao pojaviti, onda mu na put stavljaju oružje nadajući se da će ga dotaknuti jer je poznato da duhovi vole ratnu opremu. Don Juan mi je objasnio da svaki alat ili stvar koju duh dotakne postaje predmet moći. Međutim, isto je tako poznato da to ogavno biće nikada ništa ne dodiruje već samo stvara iluziju buke. Onda sam upitao don Juana na koji to način duhovi izazivaju strah. Reče da najčešće plaše ljude tako što se pojave kao tamna sjenka čovjeka koji luta oko kuće, užasno lupajući ili ispuštajući glasove, ili pak kao tamna sjenka koja iznenada iskoči iz nekog mračnog kuta. Don Juan mi zatim reče da je treća vrsta duha pravi saveznik, onaj koji čovjeku odaje tajne; ta osobita vrsta prebiva na usamljenim, napuštenim, gotovo nepristupačnim mjestima. Onaj tko želi naći jedno od tih bića mora poći daleko, i to sam. Na tom dalekom i samotnom mjestu čovjek mora izvesti sve neophodne korake. Mora sjesti kraj vatre i, ugleda li sjenku, smjesta otići. Ako naiđe na drugačije okolnosti, valja mu ostati; na primjer ako puhne takav vjetar da mu ugasi valni, le mu je ni nakon četvrtog pokušaja ne da upalili; ili nko hv h obližnjeg di veta odlomi grana, (Irana se mora stvarno •.lomili i čovjek mora provjerili da lo nije bio lek zvuk pucanja Kiane. Druge okolnosti na koje mora obratili pažnju su kotrljanje kamenja ili šljunka koji mu odjednom bude ubačen u vatru, ili pak neprekidna buka; tada mora krenuti u smjeru iz kojeg je potekla neka od tih pojava, sve dok inu se duh ne pokaže. Postoji mnogo načina kojima takvo bite provjerava ratni ka. Može nenadano iskočili pred njega u jezivom liku ili ga može seepaii odostraga i salima ne puštati. Može također sruMti divo na njega. Don Juan reče da su to stvarno opasne sile, ie premda ne mogu izravno ubili čovjeka mogu učinili da umre od straha, ili tako što će pustiti da nešto padne na nj, ili na laj način da se iznenada pojave pa se čovjek spotakne ili iz gubi ravnotežu pa padne u provaliju. ()pomenu me da se, ukoliko ikad nađem neko od tih bira pod nepovoljnim okolnostima, ni za živu glavu ne upuštam u boi lm s njim jer će me ubiti. Otet će mi dušu. Zato je najbolje da se bacim na zemlju i sve podnosim do jutra. Kad se čovjek suoči sa saveznikom, onim koji će mu odali lajne, mora skupiti svu svoju snagu i ščepati ga prije ne j»o Sto on ščepa njega, ili ga početi goniti prije nego što ovaj ¦itnne ganjati njega. Nakon trke koja mora biti nesmiljena, sli ledi borba. Čovjek mora oboriti duha na zemlju i držali ga ta ko dugo dok mu ovaj ne da moć. I Ipitah jesu li te snage tvarne, može li ih čovjek uistinu dodirnut i. Rekoh kako već sama riječ »duh« u meni izaziva po misao na nešto neopipljivo. Nemoj ih nazivati duhovima - uzvrati - zovi ih savezni cima, nazivaj ih neobjašnjivim silama. Načas je umuknuo a onda se ispružio na leđa i podbočio glavu rukama. Ja sam i dalje htio znati jesu li ta bića tvarna. Tvarna su, itekako - kaza nakon opetovane kratke šut uje, Kad se čovjek bori s njima, čvrsti su, no takav osjećaj kratko traje. Ta se bića u/.daju u čovjekov sirah, stoga ako je čovjek koji se s njima bori ratnik, biće vrlo brzo gubi svoju 2/10
21 oipornost a čovjek postaje sve snažn()i. Čovjek zapravo može upiti njihovu otpornost. - Kakva je to otpornost? - upitno sam. - Moć. Kad ih dodirneš, vibriraju kao da će te razderaii. Ali to je samo pretvaranje. Otpornost nestaje ako ih čovjek i dalje čvrsto drži. - Što se dogodi kad izgube otpornost? Postaju li poput zraka? - Ne, samo omlitave. Međutim i dalje ostaju tvarni. Ali to nije tvar kakvu je itko ikada dodirnuo. Kasnije, tijekom večeri, rekoh mu da je ono što sam vidio možda bio samo noćni leptir. On se nasmijao i objasnio mi vrlo strpljivo da noćni leptiri lete amotamo samo oko žarulja, zato što im žarulje ne mogu spržiti krila. Vatra bi ih međutim, opržila čim bi joj se približili. Osim toga me podsjetio na to da je sjenka prekrila cijelu vatru. Kad je to spomenuo, prisjetih se da je to uistinu bila nevjerojatno velika sjenka koja je načas zastrla pogled na vatru. Međutim, zbilo se to tako brzo da uopće nisam obratio pažnju na to. Zatim me podsjetio da su iskre bile vrlo velike i da su letjele na moju lijevu stranu. To sam bio i sam zamijetio. Rekoh da je vjetar vjerojatno puhao u tom smjeru. Don Juan uzvrati da uopće nije bilo vjetra. To je bilo točno. Prizvavši u misli to iskustvo sjetio sam se da je noć bila mirna. Druga stvar koju sam zaboravio bio je zelenkast odsjaj plamena koji sam otkrio kad mi je don Juan dao znak da nastavim gledati u vatru, nakon što je sjenka prvi put prošla mojim vidnim poljem. Don Juan me podsjetio na to. Osim toga mu se nije sviđalo što ja to nazivam sjenkom. Kaza da je bilo okruglo i više nalik mjehuru. Dva dana kasnije, 17. prosinca 1969., don Juan mi tek kao uzgred reče da su mi sada poznate sve pojedinosti i neophodne tehnike, pa mogu sam otići u brda i dokopati se pred liniji moći - duholovca. Nukao me da pođem i tvrdio kako bi m«- njegovo društvo samo ometalo. Mio sam spreman krenuti kad je promijenio mišljenje. Nisi dovoljno snažan reče. - Poći ću s lohom cio pod no1/, ja lud,!, Kad smo se našli u maloj dolini u kojoj sam vidio savezni kn, on je promotrio oblik koji sam ja bio nazvao rupom u brdi nm i rekao da moramo još dalje na jug, u udaljene planine, hebivalisle saveznika bilo je na najudaljenijoj točki koja se mogla vidjeti kroz tu rupu. !'ogledao sam u taj oblik i jedino što sam uspio ra/.abrali bila je plavkasta masa udaljenih planina. On me međutim, po veo put jugoistoka i nakon mnogih sali hoda stigli smo do loč ke za koju je rekao da je »dovoljno duboko« u saveznikovoin prebivalištu. Kad smo se zaustavili bilo je kasno popodne. Sjeli smo na •ilijeiije. Bijah umoran i gladan; toga sam dana uzeo samo ne koliko lortilja i vode. Don Juan je iznenada ustao, pogledao u nebo i naredio mi da krenem u smjeru koji je za mene najbolji; nnpomenuo mije da zapamtim gdje smo kako bih se mogao vratiti čim završim. Umirujućimje glasom dodao da će me čekali, bude li potrebno i zauvijek. Sa zebnjom upitah misli li on da će ta potraga za đuholovceni dugo potrajati. Tko zna? - uzvratio je, tajanstveno se smješkajući. Krenuo sam put jugoistoka, nekoliko se puta osvrnuvši da pogledam don Juana. On se vrlo polako udaljavao u suprot nam pravcu. Popeo sam se na visoko brdo
i još jednom bacio pogled na don Juana; bio je udaljen dobrih dvjestotinjak ineinni. Nije se okrenuo da me pogleda. Potrčao sam nizbrdo, u malo zđjelaslo uleknuće između brda, i odjednom se zatekao sam samca!. Na tren sam sjeo i upitao se što ja tu uopće radim. Milo mi je smiješno pri pomisli da sam došao tražiti duholovca. Opet sam otrčao na brdo da vidim don Juana, ali njega više nije bilo. Otrčao sam nizbrdo, prema mjestu na kojem sam ga posljednji put vidio. Htjedoh okončati cijelu tu priču i poći kući, osjećao sam se glupo i bio sam umoran. 243 - Don Juane! - povik.ili nekoliko puia. Nije ga bilo nigdje na vidiku. Otrčao sam na vrh drugog strmog brda, ni od tamo ga nisam mogao vidjeti. Optrčao sam priličan komad tražeći ga, no kao da je u zemlju propao. Krenuh do mjesta na kojem smo se rastali. Bio sam budalasto uvjeren kako ću ga naći gdje sjedi tamo i smije se mojoj kolebljivosti. - U što li sam se to uvalio? - izrekoh naglas. Tada sam shvatio da što god sam došao učiniti na tom mjestu, više mi nema povratka. Nisam znao ni kako se vratiti do auta. Don Juan je nekoliko puta mijenjao smjer i to što sam mogao odrediti strane svijeta nije mi bilo ni od kakve pomoći. Bojao sam se da ću se izgubiti u planinama. Sjeo sam i prvi put u životu imao čudan osjećaj da uopće ne postoji mogućnost povratka na početnu točku. Don Juan je svojevremeno rekao da ja uvijek navaljujem da se krene od točke koju nazivam početkom, dok zapravo početak uopće ne postoji. Tamo, usred tih planina, shvatio sam što je htio reći. Učinilo mi se da sam polazna točka oduvijek bio ja, da don Juana zapravo nikad nije ni bilo, i kad sam ga stao tražiti pretvorio se u ono što je stvarno bio - titrava slika što je nestala iza brda. Čuo sam tiho šuštanje lišća i zapahnuo me neobičan miris. Osjećao sam vjetar kao pritisak u ušima, kao plaho zujanje. Sunce je bilo nadomak gusto zbijenih oblaka nad horizontom koji su izgledali kao obruč jednolično premazan narančastom bojom, kad je odjednom nestalo iza teškog pokrivača nižih oblaka; pomolilo se opet, tren kasnije, nalik grimiznoj kugli što pluta u izmaglici. Neko se vrijeme borilo da se domogne komadića plavog neba, ali mu oblaci nisu dali vremena, a onda su ga narančasti obruč i tamni obris planina progutali. Legao sam na leđa. Svijet oko mene bio je tako nepomućen, tako spokojan, a istovremeno tako tuđ da sam se osjetio shrvanim. Nisam želio plakati, ali mi suze potekoše same. Satima sam ostao u tom položaju. Gotovo nisam mogao ustati. Stijene poda mnom bile su tvrde, na mjestu na kojem sam ležao jedva daje bilo ikakvog raslinja, za razliku od bujno grmlja svuda uokolo. Odatle sjim mogno vidjeli vrške visokih stabala na istočnim brdima. Napokon se prilično smračilo. Osjećao sam se bolje; y,npiavo sam se osjećao gotovo sretnim. Polutama mi je mnogo vi',e godila i pružala mi veći osjećaj zaštićenosli nego jarka dnevna svjetlost. Ustao sam, popeo se na vrli brdašca i počeo ponavljali lietnje kojima me don Juan poučio. Sedam sam puta potrčao I u {'nm istoku i onda osjetio promjenu temperature u dlanu, ipalio sam vatru i pažljivo motrio, onako kako mi je don i¦ i.in preporučio, zamjećujući svaku pojedinost. Sali su piol.i ih i počeo
sam se osjećati umorno i piomrzlo. Sakupio sam popriličnu hrpicu suhog granja, nabacao ga na vatru i prinu kno se bliže. Bdijenje je bilo tako naporno i tako pomno da me iscrpilo; glava bi mi svako malo klonula. Dvaput sam zaspao i probudio se tek kad mije glava skliznula ustranu. Bijah lako pospan da više nisam mogao promatrali vatru. Otpio sam juil Ijiij vode i čak se malo poprskao po licu ne bili li se. razbudio. Uspijevao sam samo nakratko pobijediti pospanost. Poslao Mti 111 malodušan i razdražljiv; osjećao sam se krajnje glupo /.boj1, toga što se nalazim na tom mjestu i od toga me spopala Irncioiialna zlovolja i potištenost. Bio sam umoran, gladan i pospan i besmisleno ljut na samoga sebe. Naposljetku sam se prestao truditi da ostanem budan. Nabacao sam puno suhoj; granja na vatru i legao spavati. Potraga za saveznikom i dulio lovcem u tom mije trenutku bila sasvim smiješna i daleka. Bio sam lako pospan da nisam mogao čak ni misliti, ni razgovarali sa sobom. Zaspao sam. l/.ncnada me probudio glasan prasak. Činilo se da je laj /.vuk, ma što to bilo, nastao tik iznad mog lijevoj', uha jer sam Ic/.ao na desnoj strani. Sjeo sam, posve budan. U lijevom mi je uhu zujalo, od blizine i žestine zvuka načas sam oglušio. Sudeći po količini suhog granja koje je još gorjelo bio sam lek kratko otspavao. Nisam više čuo nikakvih zvukova, ali sam ostao budan i održavao vatru. Pade mi na um da me možda probudio pucanj; možda me netko promatra i nišani na mene. Ta me misao počela tako 244 245 Table with 6 columns and 7 rows
mučiti da je izazvala pravu bujicu racionalnog straha. Mio sam uvjeren da hi ine netko kome to zemljicu« pripada mogao sina dati lopovom i uhiti; ili bi me netko mogao uhiti zato da ine opljačka, ne /.najuri d;i ja nemam ništa kod sebe. Užasno sam se zabrinuo za sebe. Osjetio sam napetost u ramenima i vratu. Stadoh pomicati glavu goredolje pri čemu su mi vratne kosti zapucketale. Nastavio sam gledati u vatru, ali nisam vidio ništa neobično niti sam više čuo ikakvih zvukova. Nakon nekog sam se vremena prilično opustio i pomislio da iza svega toga vjerojatno stoji don Juan. Brzo sam samoga sebe uvjerio da je tako. Na tu me pomisao spopade smijeh. Preplavila me nova bujica racionalnih zaključaka, ovaj put optimističnih. Pomislih kako je don Juan zacijelo pretpostavio da ću se predomisliti, ili me vidio kako trčim za njim, pa se pritajio u skrovitoj spilji ili iza grma. Zatim me slijedio i, vidjevši da sam zaspao, slomio granu pokraj mog uha da me probudi. Dodao sam još granja na vatru i počeo se kao usput, nenametljivo osvrtati ne bih li ga primijetio, premda sam znao da ga ne bih mogao otkriti čak i da se skriva u neposrednoj blizini. Sve je bilo vrlo spokojno: zrikavci, mreškanje krošnji na vjetru po okolnim obroncima, blago pucketanje granja na vatri. Iskre su frcale, no bile su to tek obične iskrice. Odjednom začuh glasan prasak, kao kad se prelomi grana. Zvuk je dopirao s moje lijeve strane. Zadržao sam dah, potpuno se usredotočivši na slušanje. Tren
kasnije začuh kako se i s moje desne strane prelama grana. Potom začuh jedva čujan, udaljen zvuk lomljenja grana. Kao da je netko hodao po njima pa su od toga pucale. Bill su to duboki, puni i nekako krepki zvukovi. Činilo se da mi se približavaju. Reagirao sam sporo, ne znajući da li da slušam ili da ustanem. Razmišljao sam što mije činiti kad se odjednom zatekoh sa svih strana okružen praskanjem grana. Taj me zvuk preplavio tako naglo da sam jedva stigao skočiti na noge i ugasili vatru. I'otirali nizbrdo, u mraku. Dok sam se probijao između grmlja sinu mi da tu nema zaravni. Nastavio sam kaskati, I* pokušavajući zaštititi oči od gmiijn. Bio sam na pola puta do podnožja brda kad osjetih nešto iza sebe, umirene me dođi rivalo. Nije to bila grana, intuitivno sam znao daje lo nešto šio me prestiže. Od ie sam se pomislio sledio. Skinuo sam jaknu, smotao je na iibuh, čučnuo i pokrio oči rukama, kako me don Juan poučio. Neko sam vrijeme ostao tako, a onda sam .hvalio daje sve oko mene potpuno mirno. Nije bilo nikakvih /vukova. To me užasno uznemirilo. Trbušni mišići su mi se slczali i grčevito podrhtavali. Tada opet začuh prasak. Činilo se da dopire iz daljine, no bio je vrlo jasan i određen. Ponovilo '.e, bliže meni. Kratko je zavladala tišina, a onda mije nešto prasiuilo točno iznad glave. Od te sam nenadane buke i nehonre poskočio te se zamalo prevalio na stranu. Bio je to nedvojbeno prasak grane, slomljene napola. Zbilo se to u tako neposrednoj blizini da sam čuo šuštanje lišća na toj grani dok •;e lomila. Potom je uslijedio prolom praskanja; svuda oko mene silovito su lomljene grane. Da bi cijela ta čudesna pojava bila još besmislenija ja sam se u tom času, umjesto da budem užasnut, slao smijati. Iskreno sam vjerovao da sam otkrio uzrok svih tih /bivanja. Bio sam uvjeren da don Juan opet izvodi neku varku. To sam uvjerenje potkrijepio nizom logičnih zaključaka; bijah ushićen. Bio sam siguran da ću ovaj put doskočiti tom lukavom starom don Juanu i njegovim trikovima. Lomio je grane u mojoj blizini misleći da se neću usuditi podići pogled, oslečao se sigurnim i slobodnim da čini što mu volja. Pretpostavio sam daje sam budući daje do tada stalno bio u mom društvu. Nije imao ni vremena ni prilike pozvati nekoga da mu pomogne. Ako se krio, kako sam pretpostavljao, krio se sam, pa je posve logično mogao proizvesti samo ograničen broj /.vukova. Budući daje bio sam, zvukovi su se morali nizati jedan za drugim, pojedinačno ili najviše dva do tri istovremeno. Osim toga i njihova je raznovrsnost bila svedena na ono što može izvesti jedna osoba. Bio sam potpuno siguran, onako nepomično čučeći, daje sve to igra i da ću ga nadmudriti time što se neću dati emotivno uključiti u nju. Zaista sam uživao.
246 247 table end Spopadao inr smijeh pri pomisli (Im moj; i i predvidjeli protivnikov slijedeći potez. Pokušavao s;im zmmisliti šio luli ja slijedeće učinio da sam na don Juanovom mjesni.
Iz tih me razmišljanja prenuo zvuk srkanja, Pažljivo osluhnuh, ponovio se. Nisam mogao odrediti o čemu se radi. Podsjećalo me na životinju koja srče vodu. Ponovilo se veoma blizu. Bio je to razdražujući zvuk koji mi dozva u sjećanje tinejdžerku konjskih zuba koja mljackajući žvače gumu. Pitao sam se kako don Juan uspijeva proizvesti takvo cmoktanje, kad se ono opet začulo, ovaj put s desne strane. Isprva pojedinačno, a zatim niz pljackavih, mljackavih zvukova, kao da netko hoda po blatu. Bio je to gotovo razbludan, izluđujući zvuk stopala što gacaju po dubokom blatu. Zvukovi su načas zamukli a onda ponovno počeli meni slijeva, vrlo blizu, na oko tri metra. Sada mi se činilo da neka krupna osoba u gumenim čizmama gazi po blatu. Začudila me punoća tog zvuka. Nisam mogao dokučiti kakvom bi se primitivnom napravom dao izvesti. Začuh nov niz stupajućih, gackajućih zvukova iza sebe, a onda su nahrupili svi odjednom, sa svih strana. Netko kao da je hodao, trčao, kaskao po blatu, svuda oko mene. Spopade me razumljiva sumnja. Da sve to izvede, don Juan bi morao trčati u krug nevjerojatnom brzinom. Zvukovi su se tako hitro izmjenjivali da je takva mogućnost bila isključena. Tada pomislih da don Juan ipak ima suučesnike. Htjedoh razmisliti tko bi to mogao biti, ali mi je ona prodorna buka zaokupila svu pažnju. Nisam uspijevao jasno razmišljati, međutim nisam bio uplašen već samo zapanjen tim čudnim zvukovljem. Gacanje je zapravo vibriralo. To osebujno vibriranje kao da je bilo usmjereno prema mom trbuhu, ili sam ga možda ja opažao donjim dijelom trbušne šupljine. Čim sam to shvatio smjesta nesta moje objektivnosti i bezbrižnosti. Ti zvukovi napadaju moj trbuh! Pade mi na um pitanje: »Što ako to nije don Juan?« Uhvatila me panika. Napeo sam mišiće trbuha i čvrsto priljubio noge uz smotanu jaknu. Sad su se učestalost i brzina zvukova povećali, kao da znaju kako mije ponestalo samopouzdanja, njihovo je vibriranje bilo iako žestoko <|,i mi je došlo na povraćanje. Trudio snni ;;e NVlndali mučninu. Duboko sam dis.in i zapjevao svoje pjesme pejollu. Pozlilo mi je i smjesta nesla /vuka j'acanja, prevlada lo je glasanje zrikavaca i vjetra, i udaljenog, isprekidanoj; za vijanja kojota, 'laj mije nagli prekid omogućio predah le sla doh procjenjivali svoj položaj. Samo tren prije bio sam odlično nispoložen, samouvjeren i nimalo zabrinut, no zacijelo sam posve krivo ocijenio situaciju. Čak daje don Juan imao su učesnike, nisu mogli proizvesti zvukove koji bi djelovali na moj 11 Inih. Za zvukove takve žestine trebale bi im naprave kakve nisu mogli ni proizvesti ni smisliti. To što mi se događa lo očito nije bila igra, a teorija o »još jednoj don Juanovoj var ci« bijaše samo moje nevjesto objašnjenje. Spopali su me grčevi i neodoljiva želja da se izvrnem u Ni ranu i ispružim noge. Htjedoh se pomaknuti udesno da okrenem lice od mjesta na kojem sam povratio. Cim sam počeo puzati začuh tiho cviljenje, tik iznad svog lijevog uha. Sledio sam se. Cviljenje se ponovilo, s druge strane. Potjecalo je iz jednog izvora. Pomislih kako sliči cviležu vratiju. Počekao sam, ali više se ništa nije čulo pa sam odlučio ponovno se pomaknuti. Tek što sam počeo okretati glavu udesno na mene se slila takva bujica cijuka da samo što nisam poskočio. Na trenutke su zvučali kao cvilež vrata, a onda opet kao skvičim je štakora ili zamoraca. Nisi bili ni glasni ni prodorni, već tihi i podmukli tako da me od njih opet spopalo bolno grče nje i želja za povraćanjem. Prestali su isto onako kako su počeli, postepeno jenjavajući, sve dok nisam čuo još samo po jedan ili dva istovremeno.
Zatim začuh nešto nalik krilima velike ptice koja prelijeće preko grmlja. Kao da mije kružila iznad glave. Tiho se skviča nje opet pojačalo a isto tako i lepet krila. Kao da mi je iznad glave letjelo jato gorostasnih ptica meko udarajući krilima. Ta su se dva zvuka stopila u val koji me gutao. Imao sam osjećaj da plutam zarobljen u obilju talasajuće pjene. Skvičanje i lepet bili su tako puzeći da sam ih osjećao po cijelom li jelu. I,epel jata ptica kao da ine dizao odozgo, dok me skvičanje gomile štakora povlačilo odozdo i sa svih sirana. 248 2V> Nije bilo dvojbe da sam vlastitom ^»hipoftc'u novukno na ;;e be nešto strahovito. Stisnuo s;im zube, duboko disao i pjevao pjesme pejotlu. Zvukovi su trajali dugo, a ja sam se upinjao da im odoliin. Kad su zamrliopet je zavladala glasna »tišina«, onakva kakvom sam navikao opažati tišinu; to jest, razaznavao sam samo prirodne zvukove insekata i vjetra. Tišina mi je padala teže od buke. Počeo sam misliti i procjenjivati svoj položaj a to me izbezumilo. Znao sam da mi nema spasa; nisam imao ni znanja ni izdržljivosti da se suprotstavim onome što me snašlo. Bio sam posve bespomoćan čučeći nad svojom vlastitom porigoti nom. Mislio sam da mije došao kraj te počeh plakati. Htjedoh razmisliti o svom životu ali nisam znao odakle da počnem. Ništa što sam učinio nije bilo vrijedno isticanja u tom posljed njem času pa nisam imao o čemu razmišljati. Ta me spoznaja zaprepastila. Promijenio sam se od onog posljednjeg puta kad sam proživio sličan strah. Ovog sam puta bio prazniji. Sa sobom sam nosio manje osobnih osjećanja. Zapitao sam se što bi u sličnom položaju učinio ratnik i došao do različitih zaključaka. Nešto u području mog pupka bilo je izuzetno važno; u onim je zvukovim bilo nečeg nezemaljskog, ciljali su mi u trbuh; zamisao da se don Juan poigrava sa mnom bila je neodrživa. Trbušni su mi mišići bili stisnuti premda više nisam imao grčeve. Nastavio sam pjevati i duboko disati te osjetih kako mi se cijelim tijelom širi umirujuća toplina. Bilo mi je jasno da mogu preživjeti samo ako postupim u skladu s don Juanovim učenjem. U mislima sam ponovio njegove upute. Prisjetio sam se gdje se sunce kad je zašlo za planine nalazilo u odnosu na brdo i mjesto na kojem sam čučao. Ponovno sam se orijentirao i kad sam bio siguran da sam točno odredio strane svijeta počeo sam mijenjati položaj tako da mi glava bude okrenuta u novom, »boljem« smjeru, prema jugoistoku. Polako sam po čeo pomicati stopala ulijevo, centimetar po centimetar, dok ih nisam okrenuo. Zatim počeh za njima pomicati tijelo, ali čim sam stao bočno puzati osjetih neobičan dodir; imao sam stvaran fizički osjećaj da nešto dodiruje stražnji, nepokriveni dio moga vrata. Zbilo se to rnko hitro da sam i nehotice kriknuo i opet se iiknilio. Stisnuo .sam trbušne mišiće i počeo duboko disali i pjevati pjesme pejotlu. Gas kasnije ponovno orni jeli išli lagani dodirna vratu. Skutrio'sam se. Vrat mije bio otkriven i nisam mogao učiniti ništa da ga zaštitim. Opel me dodimulo. Bilo je to nešto meko, gotovo svilenkasto, popul baršunaste šape divovskog zeca. Iznova me dotaklo, a onda mi stalo prelaziti po vratu, gore dolje, dok nisam bio sav u suzama. Kao da mi mnoštvo bezglasnih, mekih, bezfežinskih
klokana korača vratom. Čuo sam tiho trapanje njihovih šapa dok su blago prelazili preko mene. Nije to uopće bio bolan osjećaj, ali je bio izluđujući. Znao sam da ću, ne zabavim li se nečim, ustati i potrčati. Stoga sam opet počeo polako pomicati lijelo u novi položaj. Na to se šuljanje po mom vratu pojačalo. Naposljetku je postalo tako mahnito da sam trznuo tijelom i u hipu ga okrenuo u drugom smjeru. Nisam imao pojma šio će nakon toga uslijediti. Jednostavno sam morao učiniti nešto da sasvim ne poludim. Čim sam promijenio smjer dodiri su prestali. Nakon duge, mučne stanke začuh lomljenje grana u daljini. Zvukovi više nisu bili blizu. Kao da su se povukli na neko drugo mjesto, daleko od mene. Uskoro se zvuk lomljenja grana stopio sa šušlanjem lišća, kao da je cijelo brdo zahvatio vihor. Činilo mi se da svo grmlje oko mene treperi, premda nije bilo vjetra. Taj šum i pucketanje grana stvarali su dojam da je brdo zahvatio požar. Tijelo mi je bilo napeto kao struna. Jako sam se znojio. Postajalo mi je sve toplije. Na tren sam zaista povjerovao da brdo gori. Nisam skočio ni potrčao jer mi je l i je lo bilo tako utrnulo kao da sam paraliziran; nisam mogao rak ni oči otvoriti. U tom mi je času na pameti bilo jedino to da bih trebao ustati i pobjeći od vatre. Imao sam užasne grčeve u trbuhu zbog čega sam ostajao bez daha. Sav sam se usredotočio na disanje. Nakon više pokušaja ponovno sam uspio duboko udahnuti te primijetili daje onog šuma nestalo; tek bi se još povremeno začulo pucketanje. Zvuk lomljenja grana sve se više udaljavao i gubio dok nije posve utihnuo. 250 2b \ Sad sam mogao otvorili oči, Pogledao snm kroz polu/.a Ivorene kapke na lio pod sobom. Većse la/.cinnilo. Jos sam neko vrijeme pričekao, ne mičući se, a onda sam se počeo piotezati. Ispružio sam se na leda. Sunce je bilo nad brdima na istoku. Trebalo mije nekoliko sati da ispravim noge i dovučem se nizbrdo. Krenuo sam prema mjestu na kojem sam se rastao od don Juana, udaljenom svega kojih kilometar i pol; do sredine popodneva stigao sam jedva do ruba šume, preostalo mi je još dobrih pola kilometra hoda. Nisam više mogao hodati, nije bilo toga što bi me moglo natjerati. Sjetio sam se planinskih lavova i pokušao se popeti na drvo, ali su me ruke izdale. Naslonio sam se na stijenu, pomiren s tim da ću na tom mjestu umrijeti. Bio sam uvjeren da će me pojesti lavovi ili drugi grabežljiva. Ne bih imao čak ni toliko snage da bacim kamen. Nisam bio ni gladan ni žedan. Oko podneva sam naišao na potočić pa sam se napio, ali mi voda nije uspjela povratiti snagu. Sjedeći tamo, posve bespomoćan, osjećao sam više malodušnost nego strah. Bio sam tako umoran da nisam mario što će biti sa mnom pa sam zaspao. Probudilo me nekakvo drmusanje. Nad mene se nagnuo don Juan. Pomogao mi je sjesti te mi dao vode i zobene kaše. Smijući se reče da izgledam strašno. Pokušao sam mu ispričati što mi se dogodilo, no on me ušutkao kazavši da sam promašio mjesto, trebao sam se naći s njim stotinjak metara dalje. Onda me gotovo odnio nizbrdo. Reče da me vodi do potoka u kojem će me okupati. Putem mi je u uši stavio čepove od lišća koje je izvadio iz tobolca i pokrio mi oči, stavivši na svako po list, a preko toga komad tkanine. Tražio je da se skinem i rukama prekrijem oči i uši kako ne bih ništa ni vidio ni čuo.
Don Juan mije cijelo tijelo istrljao lišćem a onda me pljusnuo u rijeku. Imao sam osjećaj da je velika. Bila je duboka. Stajao sam a nisam mogao dodirnuti dno. Don Juan me pridržavao za desni lakat. Isprva mi se voda nije činila hladna, a onda sam malo pomalo stao osjećati studen koja je ubrzo poslala neizdrživa. Don Juan me izvukao i obrisao lišćem neobična mirisa. Navukao sam odjeću i on me poveo odatle; dosta smo odmakli prije no Sto mi je uklonio lišće iz ušiju i s očiju, Upitao ine osjrrani li se dovoljno snažnim da hodam do auta. Za divno čudo, osjrrao sam se vrlo snažnim. Cak sam potrčao uz strmo brdo da mu to doka/em. Putem do auta držao sam se don Juana. Mnogo sam se puta spotakao a on se smijao. Primijetio sam daje njegov smijeh osobito okrepljujući i da me puni snagom; što se više smijao to sam se ja bolje osjećao. Slijedećeg sam dana ispričao don Juanu slijed događaja od trenutka kad me napustio. Cijelo se vrijeme smijao, osobito kad sam mu rekao kako sam pomislio da je to opet neka od njegovih varki. - Ti uvijek misliš da se radi o nekoj varki - reče. - Previše vjeruješ samom sebi. Ponašaš se kao da znaš sve odgovore. Ništa ti ne znaš, mali moj prijatelju, ništa. Bilo je to prvi put da me don Juan nazvao »svojim malim prijateljem«. Lecnuo sam se. On je to primijetio i osmjehnuo se. U njegovu je glasu bilo mnogo topline i to me ispunilo sjetom. Rekoh da sam ispao nesmotren i nesposoban zato što je to crta moje prirode i da nikad neću razumjeti njegov svijet. Bio sam duboko ganut. On me hrabrio rekavši da sam se dobro ponio. Htjedoh znati značenje svog iskustva. - Ono nema značenja - uzvratio je. - Sve se to moglo dogoditi bilo kome, osobito nekom poput tebe čiji je otvor već rastvoren. To je vrlo uobičajeno. Svaki ratnik koji je išao u pot ragu za saveznicima mogao bi ti pričati o njihovim napadima. Prema tebi su se ponijeli vrlo blago. Međutim, otvor ti je rastvoren i zato si tako uznemiren. Ratnik se ne postaje preko noći. Sad pođi kući i ne vraćaj se dok se ne iscijeliš i dok ti se otvor ne zatvori. Table with 5 columns and 8 rows
17 Pmazj'.ovunio sam s don .liiniiom a onda pogledao u tog Čovjeka, smješteno mi se. Zagledao sam se u njega. - Kvo malog Carlosa - obrati se on don Juanu - koji više ne želi razgovarati sa mnom. Nećeš mi valjda reći da se ljuti na mene! Prije no što sam uspio išta reći obojica prasnušc u smijeh i tada mi sinu da je taj nepoznati čovjek don Genaro. - Nisi me prepoznao, ha? - upita, i dalje se smijući. Morao sam priznati da me njegova odjeća zbunila. - Otkud vi u ovom dijelu svijeta, don Genaro? - upitah. - Došao je uživati u toplom vjetru - uzvrati don Juan. Nije li tako? - Tako je - oglasi se kao jeka don Genaro. - Nemaš pojma koliko topli vjetar pomaže starom tijelu poput mojega. Sjedoh između njih dvojice.
- Kako vam pomaže? - zapitah. - Topli vjetar govori mom tijelu nevjerojatne stvari uzvrati. Okrenuo se don Juanu s bljeskom u očima. - Nije li tako? Don Juan potvrdno kimnu. Rekoh im da je razdoblje toplog vjetra Santa Ana za mene najgore doba godine te da je zaista čudno kako don Genaro ide u potragu za njim dok ja pokušavam pobjeći od njega. - Carlos ne podnosi vrućinu - objasni don Juan don Genaru. - Kad postane vruće on ima osjećaj da je dijete i guši se. Gu... što? - Gu... ši se. - Zaboga miloga! - reče don Genaro hineći zabrinutost i načini očajničku kretnju koja je bila neopisivo smiješna. Don Juan mu zatim objasni da me nije bilo mjesecima jer sam imao neugodan susret sa saveznicima. - Dakle, napokon si sreo saveznika! - reče don Genaro. - Mislim da jesam - uzvratih oprezno. Mjesecima se nisam vraćao u Meksiko; iskoristio sam to vrijeme za obradu bilježaka s terena i prvi put otkad sam počeo svoje naukovanje, prije deset godina, don Juanovo je učenje stalo poprimati pravi smisao. Zaključio sam da su duga razdoblja prisilnog odsustva zapravo djelovala otrežnjavajuće i blagotvorno na mene; ona su mi omogućila da preispitam svoja otkrića i smjestim ih u intelektualni okvir sukladan mom obrazovanju i interesu. Međutim, ono što se zbilo prilikom mog posljednjeg odlaska na teren ukazalo mi je na to koliko je varavo moje uvjerenje da ću uspjeti shvatiti don Juanovo znanje. Posljednji sam put pisao zabilješke 16. listopada 1970. Događaji koji su se tom prilikom zbili označili su prekretnicu. Oni su ne samo zaključili jedan krug podučavanja već su otvorili novi, toliko različit od onoga što sam do tada činio, da držim kako upravo s njima moram okončati ovaj izvještaj. Približavajući se don Juanovoj kući vidio sam ga sjediti na njegovom uobičajenom mjestu, pod ramadom pred vratima. Parkirao sam u sjeni velikog drveta, izvadio svoju torbu za spise i vrećicu s namirnicama te krenuo prema njemu, glasno ga pozdravljajući. Tada primijetih da nije sam. Iza visoko naslaganih drva za potpalu sjedio je neki čovjek. Obojica su gledala u mene. Don Juan mi je mahnuo, onaj drugi također. Sudeći po njegovoj odjeći nije bio Indijanac već Meksikanac s jugozapada /.milje. Na sebi je imao Levis traperice, bež košulju, ick.sa.ški kaubojski šešir i kaubojske čizme.
254 255 table end Table with 4 columns and 9 rows
Glasno su se nasmijali. Don Genaro me dva, ni puta potapšao po leđima. Bilo je to vilo blago tapšanje koje sam protumačio kao znak prijateljske brižnosti. Položio mi je ruku na rame, gledajući me, na što me obuzelo spokojno zadovoljstvo koje je trajalo samo časak jer je don Genaro odmah polom izveo nešto što si nisam mogao protumačiti. Najedanput sam imao osjećaj da mije na leđa položio težak kamen. Činilo mi se da je povećao težinu ruke položene na moje rame tako da sam se počeo prigibati sve dok nisam udario glavom o zemlju. - Moramo pomoći malom Carlosu - reče don Genaro i suučesnički pogleda don Juana. Uspravio sam se pa sam i ja pogledao don Juana, ali on je gledao u drugom smjeru. Časak sam bio zbunjen i glavom mi proletje neugodna misao daje don Juan nezainteresiran, nekako dalek. Don Genaro se smijao, činilo se da čeka moju reakciju. Zamolio sam ga da mi još jednom položi ruku na rame ali nije htio. Molio sam ga da mi bar kaže što je to izveo. Tiho se nasmijao. Ponovno se okrenuh don Juanu i rekoh mu da me težina don Genarove ruke zamalo zdrobila. - Ja ne znam ništa o tome - kaza don Juan smiješno nepristranim glasom. - Meni nije položio ruku na rame. Na to obojica prasnuše u smijeh. - Što ste to izveli, don Genaro? - ponovio sam. - Samo sam ti položio ruku na rame - uzvrati on nevino. - Ponovite to - zamolio sam. Nije htio. Sad se don Juan umiješao i rekao mi da opišem don Genaru svoja opažanja prilikom posljednjeg doživljaja. Mislio sam da želi podroban opis onoga što mi se dogodilo, no što sam se dublje uživljavao u priču to su se oni više smijali. Dva, tri puta sam prekinuo no oni su me nukali da nastavim. - Saveznik će ti prići bez obzira na to što osjećaš - reče don Juan kad sam okončao priču. Hoću reći, ne moraš činiti ništa da ga namamiš. Možeš sjediti i vrtjeti prstima ili razmišljati o ženama, a onda odjednom - netko te potapša po ramenu, ti se okreneš, kad ono pred tobom stoji saveznik. I što ja mogu učiniti ako se tnko neftm dočuli? - upitno sam. I lej! Hej! Stani malo! upade don Genaro. To nije pra vo pitanje. Ne bi trebao pitati što ti možeš učiniti, ti očito ne možeš ništa. Trebao bi pitati što ratnik može učiniti. Okrenuo se prema meni, trepćući. Glavu je malo nakrivio ustranu i napućio usta. Okrenuh se prema don Juanu da vidim je li sve to neka šala, no njegovo je lice bilo smrtno ozbiljno. - U redu! - nastavio sam. - Što ratnik može učiniti? Don Genaro je zatreptao i stao cmoktati usnama kao da traži pravu riječ. Zapiljio se u mene držeći se za bradu. - Ratnik bi se popisao u gaće - izjavio je dostojanstvenim glasom, kako to već umiju Indijanci. Don Juan prekri lice rukama, a don Genaro je lupao nogom po zemlji i urlao od smijeha. - Strah je nešto što čovjek nikad ne uspije prevladati objasni don Juan kad se prestao smijati. - Da se ratnik nađe u tako bezizlaznom položaju jednostavno
bi, bez mnogo ra/, mišljanja, okrenuo leđa savezniku. Ratnik ne smije popuštati samom sebi zato ne smije umrijeti od straha. Ratnik dopušta savezniku da dođe samo onda kad je on raspoložen i spreman. Kad je dovoljno snažan da se uhvati u koštac sa saveznikom on rastvara svoj otvor i sune van, ščepa saveznika, prikuje ga za tlo i zuri u njega točno onoliko dugo koliko je potrebno, zatim odmiče pogled, oslobađa saveznika i pušta ga. Ratnik je, mali moj prijatelju, u svakom času gospodar situacije. - Što se dogodi ako predugo zuriš u saveznika? - upitah. Don Genaro me pogleda i smiješno odglumi pretjerano zurenje. - Tko to zna - uzvrati don Juan. - Možda bi ti Genaro mogao reći što se njemu dogodilo. - Možda - primetnu don Genaro i zasmijulji se. - Hoćete li mi reći?
256 table end Don (iriiaro ustade, protegnu ruke tako da su mu /,apucketale kosi i, a onda rastvori oči dok nisu postale sasvim okrugle i djelovale suludo. - Sad će od Genara zadrhtati sva pustinja - reče i i zamaknu u guštaru. - Genaro ti silom hoće pomoći - povjerljivim mi glasom reče don Juan. - Isto je pokušao tamo, kod svoje kuće, i zamalo si vidio. Pomislih da govori o onome što se zbilo kod slapa, ali on je mislio na ono nadnaravno bučanje koje sam čuo kod don Genarove kuće. - Da, zaista, što je to bilo? - zapitah. - Smijali smo se, ali nikad mi nisi objasnio o čemu se radilo. - Nisi me pitao. - Jesam. - Ne. Pitao si me o svemu drugome osim o tome. Don Juan me pogleda s predbacivanjem. - Bila je to Genarova umjetnost - reče. - To može izvesti samo Genaro. Tada si zamalo vidio. Rekoh kako mi nikad nije palo napamet da bih mogao povezati »viđenje« s čudnim zvukovima koje sam tom prilikom čuo. - A zašto ne? - upita bezizražajno. - Za mene je viđenje povezano s očima - objasnih. Na tren me ispitivački gledao kao da nešto nije u redu sa mnom. - Ja ti nikad nisam rekao da je viđenje povezano samo s očima - kaza i s nevjericom zavrti glavom. - Kako on to izvodi? - bio sam uporan. - Već ti je rekao kako - odbrusi mi don Juan. Upravo u tom trenu začuh nevjerojatnu buku. Poskočio sam a don Juan se počeo smijati. Hučalo je kao da se gromoglasno kotrlja lavina. Slušajući to, pade mi na um smiješna pomisao da moj inventar zvukova nedvojbeno potječe iz filmova. Teška grmljavina koju sam čuo sličila mi je na zvučnu podlogu iz filma u kojem se planina obrušila u dolinu. Don Junu se držan k,i<> moglasna tutnjava potresala je lio na kojem sam nI.i|;io. .liisno sam eno udar nrrega šio
je zvučalo kao golem kamen koji se kolilj.'i. Začuh niz drobeeili udara od čega sam dobio dojam da se k.iineii nezaustavljivo kotrlja prema meni. Kio sam sira bovito smeten. Mišići su mi bili napeti, cijelo tijelo spremno za Pogledah don Juana. Zurio je u mene. Tada začuh najstrasniji udar koji sam ikad čuo. Kao daje golem kamen pao loeno iza kuće. Sve se zatreslo i u tom sam času imao krajnje neobičan opažaj. Na tren sam uistinu »vidio« kamen veličine planine točno iza kuće. Nije to bilo kao da se nad krajolikom iza kuće pojavila neka slika. Nije to bio ni pogled na pravi kamen. Bilo je to više kao da buka stvara sliku kamena koji se kotrlja po svojim golemim oblinama. Ja sam zapravo »vidio« lu buku. Neobjašnjivo svojstvo vizije koju sam imao bacilo me u duboko očajanje i zbunjenost. Nikad mi ne bi palo na um da bi moja osjetila mogla opažati na takav način. Spopao me racionalan strah te odlučih bježati da spasim živu glavu. Don Juan me uhvatio za ruku i naredio mi da ne bježim i da se ne okrećem, već da gledam u smjeru u kojem je don Genaro otišao. Tada sam začuo niz tutnjajućih zvukova, kao da se ruše stijene i padaju jedna na drugu a onda je opet nastupila potpuna tišina. Tren kasnije don Genaro se vratio i sjeo. Upita me jesam li »vidio«. Nisam znao što da mu kažem. Okrenuo sam se don Juanu ne bih li dobio nekakav odgovor. On je zurio u mene. - Mislim da je - reče i zasmijulji se. Htjedoh reći kako nemam pojma o čemu govore. Osjećao sam se strahovito bijedno. Imao sam fizičko osjećanje gnjeva, posvemašnje nelagode. - Mislim da bismo ga trebali ostaviti ovdje da sjedi sam kaza don Juan. Ustali su i prošli pored mene. - Carlos uživa u vlastitoj zbunjenosti - glasno je rekao don .Juan. 258 259 Satima sam ostao sam i imao vremena napravili zabil ješke i razmisliti o besmislenosti onoga šio sam doživio. Nakon što sam razmislio o tome uvidio sam da je od trenutka kad sam ugledao don Genara gdje sjedi pod ramadom sve poprimilo obilježje lakrdije. Što sam više razmišljao o tome sve mi se više činilo da je don Juan prepustio vodstvo don Genaru, a ta me misao ispunila zebnjom. Don Juan i don Genaro vratili su se u predvečerje. Sjeli su pokraj mene, svaki s jedne strane. Don Genaro mi se tako približio da se gotovo naslanjao na mene. Njegovo mršavo, krhko rame lagano me dodirivalo i obuze me onaj isti osjećaj kao kad me bio potapšao. Povinuo sam se pod silnom težinom i prevrnuo u don Juanovo krilo. Pomogao mi je da se ispravim i šaljivim me tonom upitao pokušavam li mu zaspati u krilu. Don Genaro se doimao ushićenim; oči su mu blistale. Došlo mi je da se rasplačem. Osjećao sam se kao životinja uhvaćena u stupicu. - Plašim li te ja, mali Carlose? - upitao je don Genaro i pritom zvučao uistinu zabrinuto. Izgledaš poput divljeg konja. - Ispričaj mu priču - reče don Juan. - Jedino to ga smiruje. Pomakli su se i sjeli ispred mene. Obojica su me znatiželjno motrila. U polutami njihove su se oči doimale staklasto, kao dvije goleme mlake vode. Bile su zastrašujuće. Nisu to bile ljudske oči. Neko smo se vrijeme tako uzajamno motrili a onda sam ja odvratio pogled. Primijetio sam da me, premda se njih
dvojice ne bojim, njihove oči toliko plaše da sam se počeo tresti. Obuzela me krajnje nelagodna smetenost. Nakon kratke šutnje don Juan stade nagovarati don Genara da mi ispriča što mu se dogodilo kad je pokušao pogledom svladati svog saveznika. Don Genaro je sjedio sučelice meni, udaljen nekoliko koraka; šutio je. Pogledao sam ga, oči su mu se doimale četiri ili pet puta većima od običnih ljudskih očiju, sjale su neodoljivom privlačnošću. Iz njegovih očiju kao da se širila svjetlost svuda uokolo. Don Genarovo tijelo se doimalo manjim i bilo nalik tijelu mačke. Zamijetih kretnje tog mnejeg tijelu i spopade im- strava. Posve nulom.uski, kao d.i 10 rndim cijelog života, zauzeo sam »obrambeni položaj" i počeo ritmički udarati po lislu nogo. K;i<| sam poslao svjestan onog šio činim obuze ine stid te bacili pogled na don Jiiana, Piljio je u mene kao i obično; oči su mu bile nekako mnii iijtiee. (Jlnsiio se nasmijao. Don Genaro se oglasio kao da prede, uslao i ušao u kuću. Don .Juan mi je objasnio da don Genaro posjeduje silnu snagu te ne voli gubiti vrijeme na tričarije, zato me malo zadirkivao očima. Reče da, kao i obično, znam više no što mislim. Dodao je daje svatko tko se bavi vračanjem slrahoviio opasan u suton i da u to vrijeme vračevi poput don Genara mogu izvoditi čuda. Neko smo vrijeme šutjeli. Osjetio sam se bolje. Razgovor s don Juanom me opustio i vratio mi samopouzdanje. Zatim reče da će nešto pojesti a zatim idemo u šetnju kako bi mi don (ienaro pokazao tehniku prikrivanja. Tražio sam da mi objasni što podrazumijeva pod tehnikom prikrivanja. On uzvrati da mi više neće ništa objašnjavali jer tražeći objašnjenja samo popuštam samom sebi. Ušli smo u kuću. Don Genaro je upalio petrolejku i žvakao hranu. Pošto smo pojeli sva smo se trojica uputili u gustu pustinjsku šikaru. Don Juan je hodao pokraj mene. Don Genaro je išao naprijed, nekoliko koraka ispred nas. Noć je bila vedra, bilo je gustih oblaka ali i dovoljno mjesečine da osvijetli krajolik. U jednom se trenu don Juan zauslavio i rekao mi da nastavim i slijedim don Genara. Oklijevao sam; blago me gurnuo uvjeravajući me da je sve u redu. Reče mi da uvijek moram biti spreman i vjerovati u vlastitu snagu. Slijedio sam don Genara i slijedeća dva sata pokušavao y;.\ sustići no koliko god sam se trudio nije mi to uspijevalo. Don Genarov je obris stalno bio ispred mene. Povremeno bi nesla jao kao da je skočio uslranu ali ubrzo bi se opet našao ispred mene. To mi se hodanje u mraku činilo čudnim i besmislenim. Slijedio sam ga jer nisam znao put natrag. Nisam shvaćao što 260 261 to don (icnaro čini. Mislio sam da me vodi na neko skrovito mjesto u gušrari kako hi mi poka/.ao onu tehniku koju je don Juan spomenuo. U jednom sam trenu, međutim, imao sasvim jasan osjećaj daje don Genaro iza mene. Okrenuo sam se i načas opazio neku osobu malo udaljenu od mene. To me uplašilo. Pokušao sam vidjeti u mraku i činilo mi se da razabirem obris čovjeka koji stoji petnaestak metara iza mene. Taj se lik gotovo stopio s grmljem, kao da se pokušava
prikriti. Časak sam uporno zurio i uspijevao zadržati obris tog čovjeka u svom opažajnom polju premda se pokušavao sakriti iza tamnih oblina grmlja. Tada mi pade na um logično objašnjenje. Pomislio sam da je to zacijelo don Juan koji nas je sve vrijeme slijedio. Onog časa kad sam postao uvjeren da je tako obrisa je nestalo, jedino što se nalazilo preda mnom bila je jednolična tamna masa pustinjske guštare. Pođoh do mjesta na kojem sam vidio tog čovjeka ali nisam našao nikoga. Nigdje nije bilo ni don Genara, a budući da nisam poznavao put sjeo sam. Pola sata kasnije naišli su don Juan i don Genaro. Glasno su me dozivali. Ustao sam i pridružio im se. Hodali smo do kuće u potpunoj tišini. Taj mi je predah šutnje dobro došao jer sam se osjećao posve smućenim. Zapravo sam imao osjećaj da ne poznajem samoga sebe. Don Genaro mi je činio nešto, nešto što me sprječavalo da oblikujem misli na uobičajen način. To mi je postalo jasno kad sam sjeo na onaj puteljak. Tada sam automatski provjerio vrijeme a zatim ostao tih kao da mi je um isključen. Ipak sam bio u tako budnom stanju kao nikad prije. Bilo je to stanje bez misli, možda usporedivo s onim kad nam ni do čega nije stalo. Činilo mi se da svijet posjeduje čudesnu ravnotežu, nije bilo ničega što bih mu dodao ni ičega što bih oduzeo. Kad smo stigli u kuću don Genaro je odmotao hasuru i legao spavati. Ja sam želio svoj doživljaj ispričati don Juanu. Nije mi dopustio da govorim. IH. llatoptul.i IVVO. Mislim da razumijem Stoje don (ienaro pokušavao učinili one noći rekoh don Juanu. Rekao sam to žalo da ga polaknem na razgovor, ljutilo me njegovo stalno odbijanje da razgovaramo o lome. Don Juan se osmjehnuo i polako kimnuo kao da se slaze s onim što sam izrekao. Shvatio bih taj pokret kao potvrdu da nije lulo nekog čudnog sjaja u njegovim očima. Kao da su mi se rugale. Misliš da ne razumijem, ha? - upitah, ne odustajući. - Pretpostavljam da razumiješ.... Zapravo, razumiješ. Razumiješ da je Genaro cijelo vrijeme išao za tobom. Međutim, i u se ne radi o razumijevanju. Njegova me izjava daje don Genaro cijelo vrijeme bio iza mene zaprepastila. Molio sam ga da mi objasni. - Tvoj umje tako sazdan da istražuje samo jednu sir.inu stvari - reče. Uze suhu grančicu i napravi njome kretnju u zraku. Nije crtao po zraku niti pravio neki oblik, to što je izveo sličilo je pokretu koji čini prstima kad čisti trunje preostalo od sjemenki. Kretnje su mu bile nalik blagom bockanju ili grebanju zraka grančicom. Okrenuo se i pogledao me a ja sam automatski zbunjeno slegnuo ramenima. Približio mi se i ponovio te kretnje, nacrtavši na zemlji osam točaka. Prvu je zaokružio. - Ti si ovdje - reče. - Svi smo mi ovdje, to je osjećanje, i mi se krećemo odavde ovamo. Zaokružio je drugu točku koju je nacrtao odmah iznad prve. Zatim je stao pokretati grančicu naprijed natrag da prikaže učestalo kretanje. - Međutim postoji još šest točaka kojima čovjek može ovladati - kaza. - Većina ljudi ne zna ništa o njima. Postavio je grančicu između točaka jedan i dva i lupkao njome po zemlji. 262
- Kretanje između ove dvije točke nazivaš razumijeva njem. 'lb Činiš cijeloga života. Kažeš li da razumiješ moje zna nje nisi učinio ništa nova. Zatim je neke od osam točaka crtama spojio s ostalima, rezultat toga je bio dug trapezoid koji je imao osam središta nejednakog zračenja. - Svaka od tih šest preostalih točaka je svijet, baš kao što su osjećanje i razumijevanje dva svijeta za tebe - reče. - Zašto osam točaka? Zašto ne beskonačan broj, kao kod kruga? - upitao sam. Nacrtao sam krug na zemlji. Don Juan se osmjehnuo. - Koliko je meni poznato čovjek može ovladati samo s osam točaka. Možda ljudi ne mogu dospjeti dalje od toga. I rekao sam ovladati a ne razumjeti, jesi li to čuo? Ton mu je bio tako šaljiv da sam se nasmijao. Imitirao je ili, bolje reći, podrugivao se mom upornom zahtijevanju da se koriste odgovarajuće riječi. - Tvoj je problem u tome što sve želiš shvatiti, a to nije moguće. Pokušavajući sve razumjeti ti zanemaruješ cjelokupnost svog ljudskog bića. Onaj kamen spoticanja koji te smućuje ostaje netaknut. Stoga za sve ove godine nisi gotovo ništa postigao. Istina, prodrmao si se iz potpunog sna, no na to su te mogle natjerati i druge okolnosti. Nakon stanke, don Juan mi reče neka ustanem jer idemo u kanjon. Dok smo ulazili u auto iza kuće se pojavio don Genaro i pridružio nam se. Odvezli smo se dio puta a zatim smo se pješice uputili u duboku guduru. Don Juan je u sjeni velikog drveta odabrao mjesto za odmor. - Svojevremeno si mi spomenuo - otpoče don Juan - da je neki tvoj prijatelj, kad ste jednom gledali kako s vrha platane pada list, rekao da taj isti list nikad više neće pasti s te iste platane, sjećaš li se? Sjetio sam se da sam mu to svojedobno spomenuo. - Sad snio pod visokim visokim drveiom - n.isiavio n.isiavio je - ft pogledamo li iiii ono drvo pred nama možda ugledamo kakav list koji pada s vrha. Dao mi je znak da pogledam. Na drugoj strani gudure na la/.ilo se veliko drvo, lišće mu je bilo suho i žućkasto. Clavom mi je pokazao da nastavim gledati u nj. Ubrzo se na vrhu oiki mio list i počeo padati; triput je udario o drugo lišće i granje prije nego što je sletio u visoku šikaru. - Jesi li to vidio? - Jesam. - Rekao bi da taj list nikad više neće pasti s tog drveta, je li tako? - Tako je. - Onoliko koliko ti razumiješ, to je tako. No to je samo u okvirima tvog razumijevanja. Pogledaj ponovno. Automatski sam digao pogled i vidio kako pada list. Uda rio je u iste listove i grane kao i onaj prethodni. Kao da na te leviziji gledam ponavljanje nekog prizora. Pratio sam neravnu putanju lista sve dok se nije spustio na tlo. Ustao sam ne bih li otkrio radi li se o dva lista ali šikara je bila tako visoka da nisam mogao vidjeti gdje je list zapravo pao. Don Juan se nasmijao i rekao mi da sjednem. - Pogledaj - reče, pokazujući glavom vrh drveta. - Kvo opet istog lista. Opet sam vidio list koji pada na isti način kao dva prethodna. Kad je sletio znao sam da će mi don Juan dati znak da opet pogledam vrh drveta, no podigao sam pogled i prije nego sio mije on to naznačio. List je opet
padao. Tada mi sinu da sam samo prvi list vidio kako puca i odvaja se, to jest, kad je list pi vi put pao vidio sam ga od časa kad se odvojio od grane; ostala 11 i puta list je već padao kad sam podigao glavu da ga pogledam. Rekao sam to don Juanu i molio ga da mi objasni što čini. - Ne razumijem kako ti polazi za rukom navesti me da vidim ponavljanje onoga što sam već vidio. Što si mi učinio, don .luane? 264 Nasmijao se, ali nije odgovorio a ja sam navaljivao da mi objasni kako je moguće da stalno vidim padanje išlo;1, lisla. Rekoh da mi moj razum govori kako je to nemoguće. Don Juan uzvrati da i njemu njegov razum govori isto pa ipak sam jasnb vidio kako list stalno iznova pada. Onda se okrenuo don Genaru. - Nije li tako? - upitao je. Don Genaro nije odgovorio. Pogled mu je bio prikovan za mene. - To je nemoguće! - rekao sam. - Ti si okovan! - uskliknu don Juan. - Okovan si svojim razumom. Objasni mi da je list nekoliko puta za redom pao s istog drveta zato da bih ja prestao pokušavati razumjeti. Povjerljivim mi je glasom rekao da sve to zapravo imam u malom prstu ali me moja manija razmišljanja na kraju uvijek zaslijepi. - Nema se što razumjeti. Razumijevanje je samo djelić svega, vrlo mali djelić - reče. U tom trenu don Genaro ustade. Dobacio je pogled don Juanu; oči su im se srele i don Juan se zagleda u zemlju pred sobom. Don Genaro je stao pred mene i počeo mahati rukama sa strane, usklađeno, naprijednatrag. - Pogledaj, mali Carlos - reče. - Pogledaj! Pogledaj! Stvarao je izuzetno oštar fijuk, kao da nešto dere. Čim bih začuo taj zvuk u donjem dijelu trbuha stvarao mi se osjećaj praznine. Bio je to užasno mučan osjećaj padanja, nimalo bolan ali prilično neugodan i iscrpljujući. Potrajao je nekoliko sekundi a onda se izgubio ostavljajući mi čudne trnce u koljenima. Međutim, dok je trajao iskusio sam još nešto nevjerojatno. Vidio sam don Genara na vrh planina udaljenih šesnaestak kilometara. Taj je opažaj potrajao vrlo kratko i zbio se tako naglo da ga nisam imao vremena ni pravo ispitati. Nisam se mogao sjetiti jesam li vidio da na vrhu planine stoji lik veličine čovjeka ili je to bila umanjena slika don Genara. Nisam se čak mogao ni sjetiti je li to bio don Genaro ili ne. Ipak, u tom sam trenu bio uvjeren da ga vidim gdje stoji na vrh brda. Međutim, onoj1, časa kad sam pomislio da je neinojuu r vidjeli čovjeka na udaljenosti od šesnaest kilometra toj1, je opa/.aja nestalo. Okrenuo sam se da potražim don Genara ali nije j',a bilo. Zbunjenost koja me obuzela bila mi je isio tako nova kao i sve ostalo što mi se događalo. Pod teretom svega loga moj se um zatvorio. Osjetih se posve dezorijentiranim. Don Juan je ustao i rekao mi da rukama pokrijem donji dio trbuha te čučnem, čvrsto stišćući noge uz tijelo. Neko smo vrijeme sjedili šutke a onda kaza da mi više uistinu neće ništa objašnjavati jer se samo djelujući može postati vračem. Savjetovao mije da smjesta odem jer bi me inače don Genaro mogao ubiti trudeći se da mi pomogne. - Promijenit ćeš smjer - kaza - i razbiti svoje okove.
Dodao je kako se u njegovim ili don Genarovim postupcima nema što shvatiti jer su vračevi u stanju izvesti izvanredne pothvate. - Genaro i ja djelujemo odavde - reče i pokaza na jedno od središta zračenja na svom dijagramu. - To nije središte razumijevanja, ali ti ipak znaš što je to. Htjedoh reći da uistinu nemam pojma o čemu govori ali mi nije ostavio vremena već je ustao i dao mi znak da pođem za njim. Počeo je hodati vrlo brzo te sam uskoro dahtao i znojio se pokušavajući održati korak s njim. Kad smo ušli u auto ogledao sam se ne bih li otkrio don Genara. - Gdje je on? - upitao sam. - Dobro znaš gdje je - odbrusi mi don Juan. Prije nego što sam otišao sjeo sam s njim, kao što uvijek činim, i imao silnu želju da zatražim objašnjenja. Kao što don Juan kaže, objašnjenja su uistinu moja slaba točka. - Gdje je don Genaro? - oprezno upitah. - Znaš gdje - uzvrati. - Pa ipak svaki put promašiš upravo zbog tog upornog nastojanja da razumiješ. Na primjer, one si noći znao da je Genaro cijelo vrijeme iza tebe, čak si se okrenuo i vidio ga. 267 Table with 4 columns and 8 rows
- Ne - usprotivili se. Nisam lo znao. Govorio sam istinu. Moj je um odbijao prihvatiti I u vrstu podražaja kao »stvarnu«. Pa ipak, nakon deset godina naukovanja kod don Juana moj um više nije mogao održati svoja stara, uobičajena mjerila o tome što je stvarno. Međutim, sva nagađanja o prirodi stvarnosti koja je to naukovanje u meni probudilo, bila su puke intelektualne vratolomije; dokaz tome bijaše činjenica da pod pritiskom don Juanovih i don Genarovih postupaka moj um nije više znao kamo bi. Don Juan me pogledao a u njegovim je očima bila takva tuga da sam zaplakao. Suze su slobodno tekle. Prvi put u životu osjetio sam težak teret svog razuma. Obuzela me neopisiva bol. I ne htijući sam ridao i zagrlio ga. On me žustro klepnu prstima po tjemenu. Osjetih valovito mreškanje niz kičmu. Djelovalo je otrežnjavajuće. - Pretjerano popuštaš samom sebi - blago reče. Pogovor Don Juan je polako koračao oko mene. Kao tla se premišljao bi li mi nešto kazao ili ne. Dvaput je zastao i činilo se da je promijenio mišljenje. - Hoćeš li se vratiti ili ne, posve je nevažno - naposljetku izusti. - Međutim, sada imaš potrebu živjeti kao ratnik, oduvijek si to znao ali sada si naprosto u takvom položaju da ćeš se morati poslužiti nečim na što prije nisi obraćao pažnju. Ali za tu si se spoznaju morao boriti; nije ti bila samo dana; nije ti bila tek tako prenesena. Morao sije iščupati iz samoga sebe. Pa ipak si još uvijek svijetleće biće. Još uvijek si smrtan kao i svi ostali. Jednom sam ti rekao da se u svijetlećem jajetu nema što mijenjati.
