Charles Baudelaire Cvjetovi zla I
BLAGOSLOV Kad se Pjesnik rodi u čemeru svijeta Jer je višnjih sila odluka to bila, Mati pesti grči, gnjevom obuzeta, Hulama je samog boga ražalila: »Bolje da sam život klupku zmija dala No da ruglo dojim zbog kojeg se plače, Kunem noć što kratkom nasladom je sjala Kad utroba moja ispaštanje zače. Kad me od svih žena izabra ko znamen Da odvratna budem mom suprugu tužnu I kad već ne mogu baciti u plamen — Ko ljubavno pismo — tu nakazu ružnu, Sa sebe ću mržnju kojom Ti me kazni Izliti na plod što Tvoja zloba stvori, Tako ću previnut izdanak nakazni Da pupoljke kužne nikad ne rastvori!« Usta te nemajke mržnjom zlom se pjene, Za nakane Višnjeg gluha je i nijema, Samoj sebi time u bezdnu Gehene Lomaču za zločin materinstva sprema. Pod okriljem, ipak, Anđela on sniva, Odbačeno čedo sjaj sunčani pije, U hrani, u piću, u svemu otkriva Kap nektara rujnog, miris ambrozije. On druguje s vjetrom, s oblacima zbori, Opaja se pjesmom svoga križnog puta, A Duh što ga prati s ganućem se bori Videći ga gdjeno ko ptica skakuta. Nevoljko ga sreću oni koje voli, Njegova dobrota u njih drskost rađa, Osjetljivo mjesto traže gdje ga boli, I tamo ga pakost njihova pogađa. Pepela mu u kruh primiješaju smjerno I zagade vino što se njemu toči, Sve čega se takne, bace licemjerno, Žale se kad stanu na put kojim kroči Žena mu se hvasta trgovima javnim: »On luduje za mnom jer me lijepom vidi, Vanjštinu ću — slična idolima davnim — Preličiti zlatom da se svakom svidi. Tamjanom i mirhom opit ću se znati, Klanjanjima, vinom rujnim kao sanja, Radoznala da 1' ću srce to što pati Nagnati da meni ko boštvu se klanja. A kad igra ta mi bezbožna dodija, Moja ruka gipka tiho će ga taci, Moji nokti — nalik na pandže harpija — Do njegova srca lako put će naći.
To srce što dršće ko ptičica plaha Iz grudi ću njemu živo iščupati, S prezirom ga na tlo bacit bez uzdaha. Mezimici mački — da glad stiša — dati!« K nebu gdje mu oko vidi tron u sjaju Pjesnik vedar diže svoje smjerne ruke, Munje svijetlog duha vid mu zaklanjaju Da ne gleda bijesne narode i puke: »Blagoslovljen, Bože, što nam patnju dade Kao lijek božanski za zloće i bludnje, Eliksir najčišći koji tek kroz jade Sprema duše jakih za svetije žudnje. Znam, Gospode, da si odredio mjesto Pjesniku kraj Tvojih blagih kerubina I da ga na slavlje pozivaš uz prijesto, Vječno slavlje Trona, Vlasti i Vrlina. Znam da Bol je plemstvo jedino u koje Pakao ni zemlja nikad zagrist neće, Da mističnu krunu spletem, potrebno je Zadiviti svemir sve dok vrijeme teče. Ali ni Palmire izgubljeno blago, Biseri, dragulji, pa ma gdje se krili, Djela tvojih ruku, sve kamenje drago Sjajemo ovoj kruni ne bi ravni bili; Jer ona će biti od svjetlosti bistre Sa svetog ognjišta praiskonskih zraka, Spram nje oči smrtne, ma koliko iskre, Zrcala su samo mutna i nejaka!“
(Jurević)
BLAGOSLOV K nebu, gdje mu oko vidi tron od zlata, Vedri Pjesnik ruke diže, i, od sjeva Razgranjenih munja bistrog duha svoga, On ne vidi rulju što je puna gnjeva: Blagoslovljen da si, Bože moj, što patnju Dade nam za lijek grjehova nam kletih I da sok nam bude čist, najbolji, koji Kr'jepeć u kraj vodi uživanja svetih! Znam da mjesto čuvaš Pjesniku gdje sretni Redovi se nižu svetih Legiona I da ga pozivaš na vječito slavlje Trona, i Kreposti, I Dominaciona. Znam: samo je patnja plemenitost koju Zub zemlje I pakla ne može da dira, A za gradnju treba mistične mi krune Rad sviju vremena I sviju svemira. Izgubljeno blago prastare Palmyre, Neznane kovine, biser mora tajnlh, I u tvojoj ruci, premalo bi bilo Za dijadem taj mi vedri, l'jepi, sjajni; Jer će on mi biti samo od čista sv'jetla S ognjišta iskonskog, vrela svetih zraka S kojih oči smrtne - sjaj kad svoj sav daju Zrcala su plačna, puna polumraka". Nazor
ALBATROS Često za zabavu mornari na brodu Love albatrose, bijele morske ptice Što prate brodove uz duboku vodu Kao ravnodušne, tihe suputnice. Tek što ih uhvate i na daske stave, Vladarice neba nespretno i bijedno Spuste svoja krila i, pognute glave, drže ih ko vesla postiđeno, čedno. O, kako je mlohav taj putnik krilati! Nedavno prekrasan, kako li je ružan! Netko mu kljun draži onim što dohvati, Drugi oponaša hod mu tako tužan. Pjesnik je nalik tom gospodaru neba Što živi u buri i carskog je roda, U zemaljskoj hajci nema što mu treba I silna mu krila ne daju da hoda. Robić
UZNESENOST Iznad svih jezera i iznad dolina, i iznad najvišeg planinskog vrhunca, i dalje od zvijezda i dalje od sunca, i iznad granica svemirskih dubina Kreće se misao sa toliko strasti, kao dobar plivač među valovima, i ostavlja brazdu među prostorima sa neizrecivom i mužijačkom slasti. Odleti što dalje od gnjilih močvara, pročisti se gore u bistrome zraku i pij kao nektar u ovome mraku vatru koja vrata nebeska otvara! Iz briga i jada od kojih se gine, od kojih se duša mutno zamaglila, sretan je tko može u zamahu krila uznijeti se prema poljima vedrine! I nalik na ševu samo zato mari da svakoga jutra čistog zraka kuša, - tko nad svime lebdi i bez muke sluša razgovore cvijeća i svih nijemih stvari! Jurević
IV
SUGLASJA Ova priroda hram je gdje stupovi živi Nejasne nam umu riječi zborit vole, Put čovjeka vodi kroz same simbole Što motre ga prisno, a duh im se divi. Kao što se dugi, daleki odzvuci U sklad dubok, taman stapaju i spoje, — Sklad prostran ko noć i ko svjetlost što je —• Slivaju se boje, mirisi i zvuci. Mirisi su jedni ko put dječja svježi, Ko polja zeleni, slatki ko oboe, A drugi pak bujni, razbludni i teži, Po širenju slični svem što beskrajno je: Tamjan, mošus, ambra opojstvom se jave, Ushite nam duha i ćutila slave. JUREVIC
SUGLASJA Sva Priroda hram je gdje stupovi živi Izrjecima mutnim ponekad se glase: Kroz šume simbola čovjek probija se I pod njinim prisnim pogledima živi. K'o odjeci kad se iz daleka spoje U jedinstvo mračno, duboko bez kraja, Silno poput noći i sunčeva sjaja, Dozivlju se zvuci, mirisi i boje. Jedini mirisi su ko put dječja svježi, Slatki k'o oboa, k'o polja zeleni, -Drugi od sveg jači, bujni iskvareni, Kao stvar se šire što u beskraj bježi: Mošuš, ambra, tamjan te izmirna plave Ćutila i dušu, ushite im slave. (Z. Mrkonjić)
X
NEPRIJATELJ Moja mladost mrkla olujina bješe, Suncima tek gdjekad svijetlim obasjana, Pustoš vrtu mome gromovi naniješe, I malo mi osta voća neubrana. Jesen misli, eto, već dodirnu mene, Lopate se latit valja koja zape, Da životu vratim zemlje poplavljene Gdje rupe duboke ko grobovi zjape. Tko zna da 1' će novo cvijeće mojih snova Naći na tlu, golom poput pješčanika, Sok okrepe tajne za cvjetanja nova? O boli! O boli! Vrijeme život grabi, A Netko nam srce glođe, mračna lika, 1 krijepi se našom krvlju, koja slabi!
JUREVIĆ
NEPRIJATELJ Mladost mi je bila mračna nepogoda koju samo katkad sunce bljeskom probi, i u mojem vrtu sad je malo ploda, kad nakon oluje osta u grdobi. Evo već se jesen mojih misli šunja; sad motiku i grablje tražim, radi truda da izravnaim zemlju plavu, punu mulja, gdje ko rijeke velike jame zjape svuda. No da li će cveće novo koje sanjam do mistične hrane životne doći? korjenom u zemlju pustu da uranja, O boli! To vrijeme život jede, mrvi, i dušman mračni što nam srca glođe raste snažan mlazom istekle nam krvi.
ČOVJEK I MORE Uvijek ćeš, Slobodni, nježno voljet more! U beskraj prostrtom njegovome valu Dušu svoju gledaš kao u zrcalu, A duh tvoj još gorče sakriva ponore. Ti voliš roniti u grud lika svoga, Grliš ga očima, rukama, u svome Srcu se veseliš šumorenju tome, Sred tog bučna jada, divlje silenoga. Tajanstveni, tamni, vi ste obadvoje, Čovječe, još nema mjere tvog bezdana; More, ti sakrivaš bogatstva neznana, Tako strašno tajne vi čuvate svoje! Ipak, eto, tu su stoljeća bezbrojna, Da se vi bez grižnje, nemilo borite, Umiranje, pokolj, tako vi volite, Borioci vječni, braćo nespokojna! Vidović
XXII
HIMNA LJEPOTI Dolaziš li s neba ili iz dubine, O ljepoto? Božjim ili vražjim činom Kraj tvog dobročinstva uvijek zločin sine, Pa te zato mogu porediti s vinom. U tvome je oku i zapad i zora, Olujni mirisi u veče sumračno, Poljupci su piće, a usta amfora, Junak kukavica, a dijete junačno! Iz crna ponora ili sa svih zvijezda? Ukleta Sudbina liže tvoje pete, Na sreću gradiš il' uništavaš gnijezda, Vladaš, al' ti riječi tvoje nisu svete. Po mrtvima gaziš i još im se smiješ, Od tvoga nakita ništa nije skrito, Umorstvo i Užas na trbuhu griješ, Oni tamo plešu vrlo ponosito! A mušica, sretna, leti prema svijeći, Drhtne, plane, veli: »Blagosiljam plamen!« Zaljubljenik, slomljen, kraj ljubljene kleči Ko da umirući gladi grobni kamen. S neba il' iz pakla, svejedno odakle, O Ljepoto! čudo strašno i golemo, Ako su ti ruke samo vrata takle Onog beskonačnog što je meni nijemo, Od Vraga il' Boga, svejedno! Vještice, Svejedno, kad daješ — ti, otrovni cvijetu, Ritam, miris, svijetlo o, moja kraljice, I nije sve gadno i teško na svijetu!
ROBIC
HIMNA LJEPOTI Stižeš li sa neba il iz vječnih tama? Tvoj pogled, božanstven i ispunjen tminom, Ljepoto! I dobro i zlo nosi nama, Pa te zato mnogi porede sa vinom. U tvom oku sunce ulazi i sviće; Ko olujno nebo ti odišeš zrakom; Usne ti amfora, a poljupci piće Što heroje slabi, djecu čini jakom. Iz bezdana kroči il sa zvjezde pade? Uz tvoj skut se Udes moto ko pseto; Nasumice rasipaš radost i jade, Vladajući nad svim, nehajna za sve to. Po mrtvima gaziš i rugaš se njima; Pod nakitom tvojim i Groza je ljupka, A Porok, taj dragulj najdraži međ svima, Po stomaku tvome zaljubljeno cupka. Ožareni smrtnik leti tvojim tragom, Svjetiljko, i kliče: Blagoslov tom plamu! Dahtavi ljubavnik povijen pod dragom Sliči smrtniku što miluje jamu. Sa nebesa ili iz pakla, zar je bitno, Ljepoto! grdobo grozna i prokleta! Ako mi tvoj pogled, osmjeh i sve čari Šire vrata dosad nepoznatog Svijeta! Bog ili Vrag? Anđeo ili Sirena, Zar je bitno, činiš li- o, mirise, sjaju, Svilooka vilo, kraljice ljubljena!Svijet manje odvratnim dok nam dani traju!
LJEPOTA Ko san od kamena lijepa, o smrtnici! Grudima svojim već svakoga izranih, I ljubavlju vječnom i nijemom za njih, Ko tvari nekom izgaraju pjesnici. Modrinom kraljujem, sfinga neshvaćena, Put mi je labuda, a srce od snijega, Mrzim svaku kretnju htijenja i bijega, Nikad nasmijana, nikad napaćena. Preda mnom pjesnici provode sve noći I dane, da vide ponosno mi lice, Jer nema spomenika ravnih mojoj moći; Ja ih ožaravam poput Ijubavnice, Čistim zrcalima od Ijepše stvarnosti, Ocima svojim, što sjaju u vječnosti! Robić
EGZOTIČNI MIRIS Kad sklopljenih vjeđa u jesenje veče Pijem žudno miris tvojih vrelih grudi, Na žale blaženstva duša mi odbludi, U slap žitkog sunca. što sveudilj teče. To je otok sneni kojem zemlja daje Drveće prebujno, rujno sočno voće; Vitki snažni momci tu plandujuč kroče, A oči se žena razdragano sjaje. Odmamljen daleko dahom iz njedara, Gledam luku punu klonulih jedara I trudnih brodova od prošle oluje. A vonj tamarida, što pline od žara, Draškajuć nosnice, dok lahori struje, U meni se miješa s pjevanjem mornara.
Vladislav Kušan
JA TE OBOŽAVAM Ja te obožavam kao nebo noću, O posudo tuge, i tvoju mirnoću Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje Pa i makar mislim da te tama šalje Da bi ironično razmak povećala Što ga je do neba već priroda dala. U divljem naletu nasrćem i skačem I k'o crv lešinu ne bih dao jačem! I meni je draga, u očaju slijepom, Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.
Robić
POSMRTNO GRIZODUSJE Kad snivala budeš tamna ljepotice, Na dnu spomenika,od crna mramora, Kad ti dom udobni-ložnicu AmoraZamijeni hlad jame i vlaga grobnice; Kad pritisne ploča plašljive ti grudi I bokove,gipke u nehaju kretnja, I srcu ti,punom pustolovnih hlepnja Ne dade da kuca,treperi i žudi Tad će grob,što znade moje žeđi tajne (jer on uvijek pojmi pjesnika u plaču) Za nesanih noći i čame beskrajne Reć ti:"Zašto nisi,ljubavnice,smjelo Okusila ono za čim mrtvi plaču?" -I crv,kao grižnja,izgrist će ti tijelo Jurević GRIŽNJA SAVJESTl Kad ćeš ti da spavaš, ljepotice mračna, Na dnu spomenlka od crna mramora, Pa ti stan i krevet budu jama plačna Od kiše i rupa tijesna, bez otvora; Kad će kamen - tišteć plašljive ti grudi I bokove koji za mekoću znaju Pr'ječit srcu tvome da se, želeć, budi, A nozi da trči putem, k Dogođaju: Grob, taj pouzdanik sanje mi beskrajne (Raka razumije pjesnika), u vajne Noći bez sna, r'jet će: Da l' ti vr'jedi sade, Kurtizano jadna, što ne upoznade Za čim mrtvi plaču?" - I na te crv će sjesti, I kožu ti točit ko grižnja savjesti. Nazor
MIRIS Čitaoče, reci, udahnu li kada Zrak crkve starinske, gdje se tamjan vije? S nasladom, polako, da l' uskrsnu kada Dah mošusa starog, što torbica krije? Zanosom dubokim opaja nas lako Sjaj minulih dana, kad obasja zjene! Nad ljubljenim tijelom ljubavnik se tako Nadvija i srče pelud uspomene. Njena teška kosa mirisna je puna, Iz nje vonj divljine vio se i peo kao tamjan loga i omame veo. A iz haljine njene od meka baršuna, Što mladošću nagom natopljena sva je, Hlapio je miris krzna u odaje.
Jurević
ŽIVA BAKLJA Preda mnom hodaju oči pune boja Što su po Anđelu postale magnetom; Idu ko dva brata što su braća moja I kojima služe moje oči metom. Od klopke i grijeha izbavljaju sobom, Korake mi vode da Ljepotu kušam, Oni su mi sluge, ja sam njima robom, Cijelim svojim bićem ja tu baklju slušam. Oči čarobnice, u vašemu sjaju Nešto je od svijeća usred bijela dana; Kraj rumena sunca one svjetlo daju Ne za Smrt, jer vam je riječ Buđenja dana, Pjevajte mi duši Buđenje bez kraja, Zvijezde što vam sunce ne potamni sjaja!
ROBIĆ
ŽIVA BUKTINJA Stupaju preda mnom Oči pune bljeska, Ko Anđeo da ih magnetičnim stvori; To su moja braća, dva brata nebeska, Lijuć mi u oči oganj nesagoriv. Štite me od grijeha i nesreće druge, Korake mi vode po stazama Lijepog; Ja sam njihov sužanj, oni moje sluge; Toj buktinji živoj pokoran sam slijepo. O, prekrasne Oči, blistate ko svijeće Kad mistični sjaj im usred dana gori; Sunce sja, al njihov plam zgasiti neće; Dok one Smrt slave, vi pjevate Zori; Stupate, pojući buđenje u meni, Zvijezde čiji plamen sunce ne zasjeni!
MAČAK I U mome se mozgu šeta, Posve ko po stanu svome, Lijep mačak, drag po tome Što i glasom jedva smeta, Koliko je tih i čedan, Čak i onda kad se ljuti Ugodno je glas mu čuti, Zato je toliko vrijedan. Taj glas što sja čist i čitak U najdubljoj mojoj tami, Kao dobar glas me mami I veseli ko napitak. Uspavljuje strašne boli I sadrži sve ekstaze, On ne treba duge fraze Da iskaže sve što voli. Tko gudalo može dati Što bi mome srcu znalo Žicu koja titra malo Tako divno raspjevati, Osim tvog dubokog glasa, Serafinski mačku čudni, U kom svi su čini budni Jer vilinska ti je rasa. II Krzno mu je smeđesivo, A miriše, da sam svima Prožet bio mirisima Tek što sam ga pogadio. On je duša mjesta toga, Sudi, predsjeda i časti. U njegovoj sve je vlasti. Zar stoji na mjestu boga? Kad oči njemu predam, Ko magnetom privučene I poslušno upravljene, Pa kad sam u sebe gledam, Ja ne vidim svoje lice, Nego dvije vatre male Što sjećaju na opale I motre me netremice. Robić
NAPUKLO ZVONO Gorko je i slatko u duge zimske noći Slušat kad ti glava pokraj vatre klone, Sjećanja, što iz daljine će doći, Na zvona glas, kad negdje usred magle zvone. Sretna li zvona što tako snažna glasa, Već staro, al bodro, još velju snagu krije, I, vjerno, svoj poklič šalje ko znak spasa, Vojniku slično staru, što na straži bdije. No moja je duša napukla, pa kada Ispunit bi htjela pjesmom noći hladne, O, kako se često dešava da tada Glas joj hropcu sliči ranjena vojnika, Do krvave mlake kad napušten padne, Izdišuć, bez kretnje, pod hrpom ranjenika. Gamulin
LXXVII
NAPUKLO ZVONO
U noćima zimskim maglovitih tmuša, Kraj vatre što tinja, zadimljena, snena, Uz brujanje zvona moje srce sluša — Čuvstvom sladogorkim — šapat uspomena. O blaženo zvono, i skladno i zvučno, Što usprkos dobi čilo klatnom bije, I javlja se uvijek krepko i odlučno Ko iskušan ratnik što na straži bdije.
A i meni duša od bola prepuče, Pa kad kušam pjesmom oživiti sobu, U sumraku riječi nemilo zazvuče, Ko plač s razbojišta il jecaj u grobu, Ko beznadni vapaj — hropac samrtnika Što gine pod hrpom već mrtvih vojnika.
VLADISLAV KUSAN
MAČKE I učenjak strogi i strasnik pun vatre Zavole, u dane svoje zrele dobi, Snažne, mazne mačke, što vječno u sobi, Suteć ko i oni, zimomorno snatre. Odane mudrosti i putenom žaru, Traže grozu tmine i tišine grobne. Njih bi Ereb htio za teklice kobne, Kad bi, gorde, mogle služit gospodaru. Otmjeno se pruže kad sanjarit hoće Poput silnih sfinga, što na dnu samoće Zamišljeno tonu u beskrajne tajne. Čarovite iskre pršte s plodnog boka, A mrvice zlata, sićušne i sjajne, Palucaju zjenom zagonetnog oka. V. Kušan XLV
LXVIII
TUGA LUNE O, kako večeras lijeno Luna sanja, Ko čarobna žena sred mnoštva jastuka, Što klonula žudi milje milovanja, Dok obline grudi gladi snena ruka. Premirući kuša sladost polubdjenja Na svilenom hrptu mekotnih lavina, 1 pogledom prati bijela snoviđenja, Cvatove što plove u plavet visina. Ponekad je čežnja tako bolno gane, Da niz njene zjene tajom suza kane, A skrušeni pjesnik, koji svu noć bdije, U dlan zgrčen prima blijedu kaplju tuge, Ko zrnce opala s prelivima duge, Pa je oku sunca na dno srca skrije.
VLADISLAV KUSAN
LUNINE TUGE Večeras luna snije još tromije no prije, Ko lijepa žena ležeć na jastucima silnim, Što ruke rastreseno klizi, meke i tihe Po grudima, ko pred san, po obrisima svilnim: Na glatkome satenu tih mekanih lavina, Zamiruć ko da Ijubav snubi i svijest gubi, Očima bludi iznad vizija, bjelina, Što lazurom se penju ko cvijet, što svemir Ijubi. Dok ona katkad znade na zemlju našu kradom Suzu od čežnje spustit, ko prevarena nadom, Tad pjesnik, što mu snove mašta razgoni živa, Na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu, Iz koje zrake bliješte ko na skrhanom opalu, I u srce je staviv, od sunčeva sjaja je skriva.
RADOSNI MRTVAC Za svoje ću kosti sam izdubsti raku U tlu masnih gruda, gdje puževa ima, Zaboravljen tu ću spavati u mraku Ko pas morski skriven u dubokim dnima. Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova; Ne prosim od svijeta suze žalosnice, Živ, prije bih pozvo jato gavranova Da raskljuju moje truplo nemilice. Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami, Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema; Mudri sladokusci koje trulež mami, Bez kajanja leš mi prorujte posvema I recite: patnje ima li još koje Za taj trup bez duše, za to tijelo moje. (A. Jurević)
Spleen LXXI Kad svod nizak, težak kao poklop tlači Duh izmučen stravom dugih čamotinja, I kad sapet krugom neba što se mrači, Tužniji od noći dan sivkasti tinja; Kad zatvoru vlažnom sliči lice svijeta U kojemu Nada bojažljivo krili I ko šišmiš slijepo oko zida lijeta O stropove glavom udara i cvili; Kad mlazovi pljušte jednolika zvuka I rešetke rišu tamnice prostrane, I kad nijemo mnoštvo odvratnih pauka Na dnu mozga mreže raspinjati stane, Tad najednom jeknu zvona poput groma I urlike nebom prospu grozomorno, Ko dusi što blude samotni, bez doma, Pa jecati počnu dugo, tvrdokorno. Niz mrtvačkih kola promiče bez glasa Mojom dušom; Nada shrvana zavija, A despotska Strepnja prepuna užasa U lubanju moju crni stijeg zabija. Jurević
VIII
JEDNOJ PROLAZNICI Ulica je bučno vrela oko mene. — Vitka, u crnini, s plemenitim strukom Jedna žena prođe pridižući rukom U raskošnoj kretnji rub halje vezene;
Isklesanih nogu, sklad oko nje rosi. — Nestrpljiv ko luda, lakomo sam pio Iz oka joj (nebo gdje se orkan krio) Blagost što opčinja i slast što smrt nosi. Blijesak... pa noć potom! Ljepoto bjeguća, O ti, čije oči u tren me opiše, Da li će te ikad moja žeđ goruća Opet sresti? — Kasno! Možda nikad više! Jer ja ne znam tko si ni gdje si se skrila, Ti, što žud si moju jasno osjetila!
JUREVIC
JEDNOJ PROLAZNICI Ulica je zaglušna vrištala oko mene. Duga, tanka, u crnini, veličanstvo bola, Prošla je neka žena, a ruka joj ohola Pridizaše, njihaše skutove svoje; Hitra, otmjena, s nogom kao u kakva kipa. A ja se napajah, u grču osobenjaka, Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka, Što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa. Jedna munja? a zatim noć! - Trenutna prelesti S čijeg pogleda namah novim životom dišem, Zar ću te samo u vječnosti ponovo sresti? Drugdje, daleko! Prekasno! Možda nikad više! Jer ne znaš kuda ću, ne znam kuda si nestala, Ti koju koju sam mogao voljeti, ti što si to znala!
SUTON Evo ljupko veče, pobratim svih hulja, Korakom ortaka nečujno se šulja; Ko ložnica velja nebo se zatvara, A čovjek nestrpljiv u zvijer se pretvara. O prijazno veče, željkuju te oni Koji s pravom vele - umorni i bolni -: ''Radili smo danas''! - veče melem nosi Duša koja trpi i počinak prosi, Starcu učenjaku kome vjeđe teže, I radniku svakom koji trudan liježe. U zraku, međutim, demoni se bude Po nemiru nalik na poslovne ljude, Sve kapke i strehe okrznu u letu. Dok svjetla na vjetru ziblju se i letu, Ulicama svuda Blud se pali tada, Ko mravinjak vrvi u njedrima grada; On posvuda krči sebi put potajni, Dušmaninu sličan, sprema prepad tajni; Rijući po blatu što sred grada diše, Poput crva snagu iz Čovjeka siše. Odsvakud se čuje iz kuhinja pisak, Kazališta žamor i kapele vrisak; Za stolom gdje kost užitak je fini, Sjate se bludnice i sudruzi njini; Tokovi što noću za odmor ne znadu, Uskoro i oni prionut će radu: Provalit će vrata i opljačkati kase Da požive malo, odjenu metrese. Saberi se, dušo, u tom teškom času I ne slušaj ciku što gradom se rasu. To je čas kad patnje bolesnih su ljuće Mračana Noć ih davi i u ponoć vuče - u bezdanu jamu, zajedničku svima, Bolnice su pune njinim jaucima. Mnogi više neće uveče kraj vatre Sa voljenom dušum da sjede i snatre. A koliki nisu osjetili nikad Toplinu svog doma, nit živjeli ikad! Jurević
IV
VINO SAMOTNIKA Osobiti pogled zavodljive žene Što po nama klizi kao bijela zraka Koju luna šalje, nemarna i laka, Na jezero među uzdrhtale sjene,
U ruci igrača posljednji cekini, Strastveni poljubac tanke Adeline, Muzika što takvim uzbuđenjem sine Ko da čuješ ljudski vapaj u daljini, Sve to nije ravno, o duboki vrču, Slasti što je daješ u opojnom grču Pokvarenu srcu pobožna pjesnika! Točiš mu nadanje, besmrtnost i mladost! --- I divnu Oholost, tu prosjačku radost, Koja s bogovima izravna bijednika!
ROBIC
VINO USAMLJENIKA Neobični pogled neke lijepe žene Koji klizi k nama kao zračak bijeli Što ga vižljast mesec po jezeru preli Da u njemu kupa čari raznježene; Ni poslednji novčić u ruci igrača; Razvratnički cjelov Adeline ružne; Ni zvuci muzike opojne i tužne, Slične udaljenom vrisku ljudskog plača, Sve to nije ravno, o duboka flašo, Melemu što u tvom trbuhu sam našo Da njim srce taži kakav pjesnik dični; Ti mu liješ život, nadu davnih dana, - I ponos, to blago vječnih sirotana, Što nas čini da smo bogovima slični!
PREOBRAŽAJI VAMPIRA Žena kojoj usta jagoda su sočna, Zmijoliko saviv struk i bedra moćna I gnječeći grudi o tvrd rub korzeta, Šanu riječ iz koje hlap mošusa cvjeta: - "Moja vlažna usna, iskusna u žaru, U postelji savjest zna zavesti staru. Plač svačiji suše pobjedna mi njedra, I starcu izvabim gugut smijeha vedra. Onom tko me vidi nagu i bez vela, Nadomještam sunce i nebesa cijela! Moj mudrače, bludnih vještina sam puna; Kad čovjeka smamim rukom od baršuna, Il' kad grudi predam ujedima zuba, Razvratna, i plaha, i nježna, i gruba, Na ležaju ovom što stenje od strasti, I Anđeli sami morali bi pasti!" Kad moždinu svu mi isisa iz kosti, Okrenuh se k njojzi u iznemoglosti Da joj cjelov dadem, ali vidjeh tada Mješinu ljepljivu, gnojnu, punu smrada! Sklopio sam oči, sav leden od strave, A kad ih otvorih, u svjetlosti jave: Mjesto krepke lutke, što leža uza me Napojena krvlju mojom do pomame, Drhtao je kostur škljocavih vilica I cvilio suho kao vjetrnica Il' cimer na šipci kad trulo se klima Uz jauke vjetra u zimskim noćima. Jurević
III
SMRT UMJETNIKA Još koliko puta treba da zazvečim I ljubim ti čelo, o Karikaturo? Da pogodim metu, o mistična buro, Uz luk svoj još dugo treba li da klečim? Ispit ćemo dušu spletkareći nečim, I satrti tebe, stara armaturo, Dok te sagledamo, velika Naturo, A zbog tvoje želje kao zvono ječim! Ima ih što svoga ne znaju Idola. Ti, kao kipari mučeni prokletstvom, Muče sami sebe u čežnji za sredstvom I još se nadaju, s mračna Kapitola Da će doći Smrt i kao sunce slave Rascvjetati cvijeće iz njihove glave.
ROBIC
SMRT UMJETNIKA Kol'ko još puta da ti, uz zvuk praporaca, poljubim nisko čelo, mutno izobličenje? Da pogodim u metu, to tajno odrečenje, koliko, moj tobolče, da strijela još pobacam? Spletkama oštroumnim istrošićemo duše i mnoge ćemo teške skele da porušimo pijre nego što Stvorenje veliko ugledamo za kojim nas paklena želja i jecaj guše Neki još ne vidješe Idola za života, kipari koje prati prokletstvo i sramota te hode tukući se u čelo i u grudi, a nada im je, mračni Kapitol, samo ovo: da će im Smrt, lebdeći ko neko sunce novo, pupoljke mozga jednom u cvijeće da razbudi!
GLAS Kolijevka je moja do knjižnice bila, Uz Babilon tamni romana i basna Gdje se mudrost Grka i Latina krila Pod pokrovom praha. — Ćuh dva zova jasna, Prvi glas mi reče, lukav, pun krepčine: »Ova Zemlja sva je poslastica sjajna, Tek ti mogu dati iste veličine, Naslada bi tvoja bila tad beskrajna!« A drugi mi šanu: »Dođi na put snova, Put što onkraj međa u neznano vodi!« Glas brujaše strasno kao huj vjetrova Na obali mora. Tko zna gdje se rodi; Sluh mi slatkom jezom opi i zarobi. — »Idem, slatki glasu!« — rekoh. Od tog časa Jao! — ranu nosim i prokletstvo kobi. U najcrnjem mraku, iza svih ukrasa Beskrajnog života, vječnog bitisanja Ja svjetove svoje vidim jasno, blizu, — Zanesena žrtva vidovitih sanja — Penjem se dok zmije obuću mi grizu. Otada mi duša tako nježno voli — Ko proroci drevni — pustoš i pučinu, Na gozbama plačem, smijem se u boli I nađem slačinu u najgorčem vinu. Zbilja često za me lik opsjene ima, Žeđ me za visinom u jaruge baca, Ali Glas me tješi: »Ostaj vjeran snima, Sni ludih su ljepši nego sni mudraca!«
JUREVIC
Glas Kolijevka mi bila tik do biblioteke, Babilona mračnog, gdje roman, znanost, fablió, Latinski pepeo i grčka prašina, sve se Miješalo. Bijah tad velik ko in-folio. Dva mi zborahu glasa. Prvi, čvrst i zavodljiv, Govoraše: ''Zemlja je slatkiš pun miline; Mogu (a tad bi ti slast beskrajna bila!) Rodit u tebi hlepnju iste veličine.'' A drugi: ''Oh, dođi! Putovat u snima, S one strane mogućeg, onkraj sveg znatnog!'' I taj glas pjevaše ko vjetar duž žalâ, Sablastan cvilež, a ne zna se odakle, Što miluje uho a ipak ga straši. Rekoh ti: ''Da! Mili glasu!'' i otad, jao Počinje to što bih svojom ranom nazv'o I zlom kobi. Iza kulisa neizmjernog Postojanja, u jami bezdanoj crnoj, Razabirem jasno svjetove osebujne I, žrtvom ushitne te oštrovidnosti, Vučem za sobom zmije što mi cipele grizu. I od vremena tog, nalik na proroke, Ljubim tako nježno pustinju i more; Pak se u koroti smijem, a na slavlju plačem I sladak okus ćutim u vinu najgorčem; Činjenice često pak lažima držim, Te, u nebo zureć, upadam u rupe. Ali Glas me tješi: ''Snove svoje čuvaj: Sni ludih su ljepši nego sni mudraca!''
EPIGRAF OSUĐENOJ KNJIZI Dobroćudni, mirni čitaoče, Kome srce trezvenošću bije, Baci ovu knjigu, vedra nije, Iz nje sjeta i razvrat se toče. Ako nisi školovat se htio Kod Sotone-meštra prepredenaZa tebe će ostat neshvaćena Il' ćeš reći da sam mahnit bio. Ako udes snagu ti je dao Da zaroniš u ponore zala, Štuj me, da bi ljubit me znao. Bolna dušo, dušo radoznala, Koja tražiš raj svoj, ti me sudi, Požali me!- il prokleta budi!
Jurjević
VEZE Priroda je hram gde mutne riječi sleću Sa stubova živih ponekad, a dolje ko kroz šumu ide čovjek kroz simbole ma što ga putem prisnim pogledima sreću. Ko odjeci dugi što daljem se svode u jedinstvo mračno i duboko što je ogromno ko noć i kao svjetlost, boje mirisi i zvuci razgovore vode. Neki su mirisi ko put dječija sveži, zeleni ko polje, blagi ko oboje, - drugi iskvareni, pobjednički, teži, što u beskraj prostiranje svoje, kao ambra, mošus, tamjan, raskoš njuha koji pjeva zanos čula nam i duha. *
STRANAC -Koga najvoliš, zagonetni čovječe, Oca ili majku, sestru ili brata? -Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata. -A prijatelji? -Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi. -A domaja? -Ne znam, pod kojom je širinom smještena. -Ljepota? -Rado bih je volio, da je besmrtna božica. -Zlato? -Mrzim ga kao što vi mrzite Boga. -Pa što onda voliš neobični stranče? -Volim oblake...oblake, što prolaze...ondje ...divne oblake! (I. Hergešić) *
