POJAM DISKURSA U FILOZOFIJI MICHELA FOUCAULTA
Foucaultovo
shvaćanje
diskursa
višestruko
je
složeno
i
povezano s nekoliko temeljnih pojmova koji se s njim podudaraju ili na njega utječu. Termini vezani uz temeljni pojam su diskurzivna praksa, diskurzivne tvorbe, te njihov međusobni odnos spram “arheologije znanja”, filozofije i politike, znanja i moći, totaliteta i disperznosti (preciznije rečeno odnos Isto – Različito). Navedeni pojmovi i problematika dominantna u Foucaultovim tekstovima bit će analizirana i interpretirana kako iz samih Foucaultovih tekstova, ali i uz neke dodirne, odnosno komplementarne teze koje nalazimo u djelima njegovih suvremenika – Derride, Deleuza, pa i Althussera; pritom nije zanemariv ni strukturalistički i poststrukturalistički pristup. Prije svega treba razjasniti i terminološki razgraničiti termin diskurs. U onom smislu, kako ga rabi Foucault, to nije tek puki govor, već specifična “formacija” koju treba razlikovati od govora kao predmeta lingvistike i psihoanalize; diskurs je shvaćen kao specifična praksa, i to praksa neovisna od subjekta, diskontinuirana, te podložna vlastitim zakonima; takvu praksu filozofski treba pojmiti kao svojevrstan produktivitet. Diskurs se ovdje ne uspostavlja (tj. samouspostavlja) kao vlasništvo subjekta, već upravo obratno – on “omogućuje”, tvori subjekt barem u tolikoj mjeri da ga konstituira i određuje. Stoga možemo reći da su takve diskurzivne formacije nužne kako za konstituiranje subjekta, tako i za njegovu “razgradnju”. Ukoliko diskurs smatramo za određeni oblik govora, i tada ga treba interpretirati s obzirom na njegovu samostalnost i s obzirom na moć da konstituira praksu. Ovdje nalazimo interferenciju dvaju područja, preciznije rečeno, temata: kad se kaže da je praksa mjesto strukturiranja diskursa, onda je jasno barem dvoje – prvo, radi se o spoju praktičke filozofije (koja svoj terminološki lajtmotiv - praxis – direktno preuzima od Marxa) i strukturalističkih kretanja u drugoj polovici ovoga stoljeća. Drugo, to znači da je diskurs po svom bitnom određenju 1
vezan uz praksu njegova provođenja, tj. tek kao “djelatan” može postati predmet istraživanja. Nadalje, promatramo li Foucaultove tekstove u širem kontekstu, možemo zaključiti da diskurs ne mijenja samo subjekt, već na neki način “razgrađuje” čitavu zgradu (do)hegelovske dijalektike – namjesto transcendentalnog označitelja koji raspoređuje govor, namjesto dijalektičkog totaliteta (u najboljoj tradiciji hegelijanizma) i apsolutnog identiteta, diskurs uspostavlja (na Nietzscheovu tragu) razliku, ponavljanje razlike, odnosno vječno vraćanje
različitog.
Prisvajanje
određenog
načina
govora
(medicinskog, znanstvenog, političkog) temeljni je topos diskursa, štoviše mjesto njegovog samoproizvođenja. Tako npr. u podlozi znanstvenog diskursa stoji interes, odnosno Foucaultovim riječima, suodnos znanja i moći. Gore naveden pojam prakse odnosi se na proizvođenje subjekta i diskurzivnog predmeta. U opoziciji znanosti i filozofije, stvari i diskursa, te riječi i stvari (kako glasi naslov ključne Foucaultove knjige) na vidjelo izlazi, metaforički ali i doslovno shvaćeno, nasilje koje nanosimo stvarima i oblik prakse koju im namećemo. Naime, vladavina označitelja, ili konkretnije iskazano, vladavina pisma nad govorom (rođenje pisma kao smrt govora, pa onda i “civilizacije” derridijanska je tema) zapravo je nasilje nad označenim samim. S destrukcijom transcendentalnog označitelja takva praksa postaje još očitija – takav je označitelj u filozofiji do Nietzschea bio supstrat, temelj svega te nositelj sustava. S obzirom da su znakovi pisma proizvoljni (jezik je shvaćen kao oblik, a ne bit), nametanje određene prakse ostavlja duboke tragove – pismo je vrst nasilja zato jer donosi opasnost ne-prisutnosti, tj. ukazuje na nešto čega (više) nema; ono u punom smislu riječi ukazuje na manjak. Manipulacija transcendentalnim označiteljem dvostruka je: s jedne strane, pismo se pojavljuje i kao moć i kao znanje (ovaj suodnos jedan je od glavnih Foucaultovih preokupacija), a s druge strane ne nudi se zamjenski, “normativni” označitelj, već se svaki označitelj zamjenjuje drugim, i tako u beskraj (ova je teza zapravo Nietzscheova). To znači da svaki zahtjev za fiksacijom temelja postaje bespredmetan – u ovoj semiotičkoj igri određena stvar ili pojam ne stoje sami za sebe ili u odnosu spram onog
2
utemeljujućeg, već reprezentiraju neku drugu stvar ili pojam. Pismo naime konvertira tradicionalan odnos prezencije i značenja – javlja se tek iluzija neposrednosti, a kako na naš verbalni upit – slikovito rečeno – pismo ne odgovara, naravno da nastaje kaos tumačenja. Tako npr. Derrida o glasu kaže da ga, za razliku od pisma, odlikuje prisustvo po sebi, blizina lica i neposredna snaga, pri čemu ovo potonje shvaća u vidu učinaka, tj. posljedica koje diskurzivna glasovna tvorba (dakako, kao praksa) ostavlja iza sebe. Kao što je poznato, u raznim pojednostavljenim semiotičkim teorijama znak je nadomjestak za stvar samu. Opet slikovito iskazano – znak drži ono označeno na (kritičkoj) distanci. Dvostruka prisutnost stvari u Foucaultovoj interpretaciji postaje preduvjet za realizaciju odnosa između znanja i moći. Takva struktura dokida jedinstvo označitelja i označenog, te ovaj raskol ostavlja dvije značajne posljedice: Prvo, dovodi do spoznaje da je ono što je iskazano kroz govor zapravo sirova građa, kontingencija koju tek treba razotkriti i rekonstruirati kao smislen iskaz. To je ono Potisnuto i Zanijekano što se probija kroz govor, to je ono što je Freud nazvao nesvjesnim. Drugo, takva struktura jasno ukazuje na prazna mjesta poruke, na točke na kojima je subjekt upisao svoje mjesto, svoje nevidljivo prisustvo. Na ovom problemu najviše se zadržala književnoteoretska struja dekonstrukcije. Najvidljivija
posljedica
semiotičkog
ovog
raskola
upravo
je
epistemološke provenijencije: tekstura povijesti više nije homogena, to nije tekst u kojem jasno i razgovijetno govori jedan glas, već je na djelu višeglasje, nečitak zapis učinaka jedne nad-strukture. Spoznaja polazišnog teksta time je onemogućena. Bijeg u ono Nesvjesno postaje tako glavna (ili barem velika) zapreka uspostavljanju koherentnog i protočnog diskursa; njegova se koherentnost slama kako na povijesnom (što znači epistemološkom) polju, tako i na polju subjekta. Isto onako kao što je kod Marxa proizvodnja shvaćena kao mreža proizvodnih odnosa, a ne djelatnost koherentnog Subjekta, tako je (analogno tome) kod Foucaulta “višeglasje” subjekata jedno uistinu specifično diskurzivno polje pojavljivanja događaja nesvodivih na pravolinijski koncept kontinuirane proizvodnje koje možemo pratiti od početka do kraja. Takvom pravolinijskom modelu povijesti Foucault se suprotstavlja uvođenjem epistema, specifičnom mrežom odnosa u koju su
3
“umreženi” pojedinci. Iako se unutar te mreže mogu (štoviše, moraju) konstituirati znanstvene discipline, odnosno cjelokupni model znanja jednog vremena, na globalnoj razini nema homogenosti i stupnjevitosti – apsolutnom konstituiranju znanja suprotstavlja se Različito, nesvodljivost na evolutivni model. To ukratko znači – nakon Freudovih i Nietzscheovih “otkrića”, apsolutni sistem poput onog Hegelovog jednostavno više nije moguć! S obzirom da se znanje nalazi u bliskoj vezi s diskursom, po istoj analogiji (s obzirom da znanje više nije u formi totaliteta) nemoguće je načiniti “totalitet diskursa”, odnosno analizirati ga iz jedne čvrste uporišne točke. Foucaultu je stalo do prikazivanja/razotkrivanja postupka isključivanja iz diskursa. Zabrana se ovdje odnosi na isključivanje određenog tipa govora iz prostora komunikacije, kao i na pravo subjekta da govori – u ovom su smislu ključne njegove analize govora luđaka u Povijesti ludila u doba klasicizma, kao i seksualnog govora (kao normativizirajuće
prakse)
u
trosveščanoj Povijesti seksualnosti. Kao što smo već ustanovili na primjeru odnosa stvari i znaka, shema je ista: u nemogućnosti prisvajanja stvari same, prisvajamo diskurs o njoj. Ono potisnuto u govoru (npr. govor o seksu) ne samo da ne iščezava, već se višestruko umnaža, čime se i sam predmet pojavljuje bitno preinačen. Konverzija označenog u označitelja ovdje je potpuna i refleksivna: diskurs nije tek ono što očituje (ili skriva) želju, on je i predmet želje! Ovdje ćemo spomenuti još dvije interpretacije: za alternativni model isključivanja iz diskursa zanimljivo je usporediti analize Hannah Arendt o govoru unutar javnog područja, gdje se on ne javlja samo kao živa prisutnost, već i kao razlikovni element bića unutar zajednice (npr. instrumentum vocale). Druga vrsta isključivanja je nepotpuno izbacivanje: određeni diskurs nije zabranjen, već ga se ignorira i potiskuje, vrijednosna skala diskursa postaje vrlo fleksibilna. U svakom slučaju, pretpostavka je da određeni (ako ne i svaki) diskurs na neki način nosi istinu i određeno značenje koje se potencira ako je osoba “autsajderski” smještena izvan područja kompetitivnih i artikuliranih govora: to je model suca koji objektivno promatra djelovanje i stoga ne griješi; ipak, daleko od toga da bismo ga nazvali transcendentalnim sucem. Već samom činjenicom da subjekt ne stvara smisao, već se a
4
posteriori spram njega odnosi nadređenom, nametnutom strukturom diskursa koja tvori i oblikuje smisao, blizu smo postmodernoj pretpostavci o neprekidnom recikliranju određenih jezičnih tvorbi, pa samim time i pluralitetu smislova. Ovdje je djelomice riječ o koncepciji “povratka iskonu” (na liniji Schelling – Heidegger); konačno, cijela interpretacija upućuje na to da je filozofija moguća (i stvorena) tek s pojavom pisma, što je već među prvima uočio Platon, a mnogo kasnije problematizirao Derrida. Dakle – doći do istine neposrednim zrenjem, a ne prolaženjem kroz već održani diskurs. Čini se da je poteškoća u tome što je s jedne strane logos kao održani diskurs integrativni element po kojem je povijest filozofije tek moguća kao sustavno mišljenje, ali se ona ponekad pokazuje i kao niz diskontinuiranih praksi. Idući je problem: može li se čistim, neposrednim zrenjem doći do istine izvan diskursa, dakle do istine koja nije već negdje interpretirana i predodređena nekim značenjem. U svakom slučaju, istina se razumijeva kao moć znanstvenog diskursa, pa se naizgled čini da je Foucault ovdje stavlja na niži epistemološki rang od onog koji je imala u npr. kršćanskoj filozofiji srednjega vijeka. Novovjekovni je koncept istine bitno različit: istinom se manipulira, njome se stječe moć, a u diskursu je provodi određeni subjekt koji pritom zapada u mrežu višeznačnosti; u krajnjoj konzekvenci, istina se proizvodi. Konačni je rezultat Foucaultove analize smrt Čovjeka; na mjesto novovjekovnog Subjekta stupa ozbiljeni, ideologični, samouspostavljajući diskurs. Interpretacija određenog događaja (npr. povijesnog) postaje njegova fleksibilna rekonstrukcija, biva zamijenjena diskurzivnom tvorbom. Foucault “događaj” promišlja kao diskontinuitet, kao razliku; to je donekle kritika tradicionalne racionalističke filozofije koja je svagda već privilegirala određene diskurse. Povijest filozofije nesvjesno se gradila na principu diskontinuiteta, kako po zakonima epistema, tako i u težnji za jednim sveobuhvatnim sustavom (kao što je već poslovični Hegelov sustav) i jednom idealnom istinom s “imanentnom racionalnošću” kao principom povijesnog događanja; razradila je jednu specifičnu etiku spoznaje koja, kako kaže Foucault, “istinu dopušta jedino samoj želji za istinom i moći da se ona misli”. Ignoriranje diskursa u izvornom smislu Foucault ispravno ocrtava
5
primjerom kako ga je filozofija smatrala za nepotrebni “umetak između mišljenja i govorenja”, za poteškoću koja se neminovno javlja između misli kao čiste i govora (točnije, pisma) kao nesavršene, prljave tvorbe. Kako se ni kroz povijest nije zapažala ili tumačila svojevrsna racionalnost u govoru luđaka (ili barem različitost), pa se taj govor jednostavno diskvalificirao kao kaotično brbljanje (naravno, nakon Freuda i to se primijenilo), tako je i cijela povijest filozofije ono Različito svodila na Negativno – diferencija je jednostavno utrpana pod pojam negacije, te se na kraju tog razdoblja kod Hegela povezala u cjelinu i tako je na elegantan način negativitet postao stupanj dijalektičkog razvoja. Od prvotne težnje za jednim sveopćim znanjem nastalo je mnoštvo znanstvenih disciplina koje svoj diskurs umnažaju, razrjeđuju, dijele ga na istiniti i lažni. S jedne se strane javlja znanje kao moć diskurzivnog djelovanja, a s druge kao inicijacijski obred, tajni govor “nas liječnika”, “nas pravnika” ili “nas filozofa”. Tako se stvara epistema određenog razdoblja; više ne postoji jedna, obvezujuća istina, već niz istina koje se u datom trenutku prepoznaju kao takve. Kad Foucault kaže “Stvari već šapuću stanoviti smisao, te našem jeziku ostaje samo da ga poluči”, nije sasvim jasno je li riječ o interpretaciji smisla kao imanencije, ili je Foucault ovdje suptilno ironičan. Naime, govoriti o redu riječi i nasuprot tome, redu stvari, može se samo pod pretpostavkom pragmatične funkcije istine, naime njenog proizvođenja. S tim je u vezi i razlika između “svagdašnjosti” i nestalnosti jednih diskursa, nasuprot drugima koji su trajni, koji opstaju. Povijest volje za znanjem se u bitnome razlikovala od povijesti obvezujućih istina. Pretpostavljeni homogeni “stvaralački” diskurs pokazuje se (u suvremenijim književnopovijesnim teorijama) kao nemoguć; poetika autorske osobnosti naprosto više ne funkcionira. Kad Derrida kaže da je upravo prazno mjesto zbiljski trag subjekta, samo produbljuje i metodološki precizira tezu po kojoj je ono nesvjesno trag onoga Ja. Od mitološkog diskursa koji pobuđuje poštovanje, preko kršćanskog diskursa kao toposa objave, dolazimo do razdoblja u kojem najuzvišenija istina više ne prebiva u onome što diskurs jest ili u onome što on čini, već u onome što on govori. Dakle, ne više povijesni subjekt (zapravo
6
subjekt
povijesti)
čijom
rekonstrukcijom
možemo
ujedno
rekonstruirati i dotični povijesni događaj, već “genealogija”, konstituiranje znanja i diskursa bez obraćanja fiktivnom subjektu koji bi sa zamišljene nulte točke objektivno pratio zbivanja – povijest se više ne dešava ispred subjekta, već njemu iza leđa. Upravo u samom zbivanju, u događanju stvara se moć koja, kako to Foucault precizno formulira, "prožima tijela, producira stvari, inicira zadovoljstvo, stvara znanje, proizvodi diskurse”. U cijeloj ovoj interpretaciji osnovni je problem kako u ovoj trijadi (subjekt – diskurs – moć) naći uporišnu točku, s obzirom da je ovaj trijadički odnos zapravo odnos diskontinuiteta. Foucault izričito naglašava da događaj proizvodi određeni učinak i da on jest učinak; ovdje je riječ o “cezurama koje poništavaju trenutak i subjekt raspršuju u mnoštvo mogućih pozicija i funkcija.” Time se subjekt razmješta na razna diskurzivna polja koja ostaju otvorena – tako se i u samu srž mišljenja unosi slučaj i diskontinuitet. Ipak, svojevrsna kontrola proizvodnje diskursa onemogućava potpunu anarhiju – moć i tehnike discipliniranja,
oblikovanja
diskursa
(cenzurom,
odbacivanjem,
isključivanjem) imaju za rezultat koherentan iskaz, ali i pad u ideologizaciju. Put od Marxa (analiza mehanizama koji vladaju poviješću), preko Freuda (mehanizmi koji određuju svijest kao subjekt), do Foucaulta (mehanizmi kojima se čovjek konstituira kao objekt, arheologija koja održava diskurs u njegovoj čistoći), zapravo je varijacija dijalektičke sheme: disperzivno polje interesa / ono nesvjesno subjekta razotkriveno u govoru / analiza diskursa kao “igra razlikovanja”. U ovoj analizi poretka diskursa, razmatrajući različite interpretacije (diskursi koji opstaju i oni koji nestaju, isključeni ili potisnuti, njihovo uspostavljanje kao “proizvodnja” istine, moć koja u njima leži) dolazimo do temeljnog putanja – Tko zapravo govori? Foucault na to odgovara: govori diskurs kao nasilna praksa, a subjekt je tek konačni rezultat te prakse, naknadno uspostavljen. Tek pomoću ovog zaključka može se shvatiti pravo značenje i dometi teze da se “povijest zbiva iza leđa subjekta” – povijesna događanja nisu tek provođenje moći gdje matematski iz uzroka slijedi pretpostavljena posljedica,
7
već
se
radi
o
složenom
“paralelogramu sila” gdje svako djelovanje biva ometano i nepredvidivo svedeno na govor i to (Heideggerovim riječima) “govor bitka u kojem bitak uopće jest kao povijest”. Čini se da je u filozofskoj tradiciji svako znanje tek tumačenje, mnogo više kontingentno nego što se pretpostavljalo. Riječ je o nametnutoj strukturi tumačenja, o ničeanskom “sustavu” kozmičkog procesa odlaska i povratka, u kojem je mnogo značajnije ono što je prešućeno od onog što je izrečeno. Isto kao i u Platonovoj filozofiji, prazna mjesta označavaju izvorno mjesto istine, pri čemu je temeljno pitanje – je li tu istinu moguće izreći, iskazati bilo govorom, bilo pismom, ili ona ostaje trajno neiskaziva i djelomice ne-pomisliva, “ostajući s onu stranu jestva”. Ovdje iskrsava još jedan problem – ne bi li ono neizrecivo eventualnim kazivanjem zapalo u “slabost diskursa” i time potpuno onemogućilo pravi uvid. Čini se ipak da smo svagda određeni poretkom diskursa koji nam je nametnut, “slobodni smo da provodimo nužnost” u mreži diskurzivnih tvorbi i praksi kojima smo okruženi, ali smo istovremeno slobodni da, heideggerijanski rečeno, čuvamo mjesto za objavu, za govor koji nije tek, Hegelovim riječima, izvanjskost koju treba ukinuti u pojmu, već “krug govora” shvaćen kao ono pred-literarno, izvorno; kao govor diskursa bez čijeg se razumijevanja (uz odbacivanje tradicionalne metafizike) ne može u filozofiji krenuti dalje. Foucaultova interpretacija diskurzivnih tvorbi značajan je doprinos u navedenom smjeru.
TONČI VALENTIĆ
8
