01_Predhistorija

Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura prije 330.godine: 1- Predhistorija

PREDHISTORIJA POČECI ARHITEKTONSKOG STVARANJA

Čovjek starijeg kamenog doba, paleolita, bio je lovac i sakupljac plodova. Muškarac je lovio divlje zvijeri, a žena se brinula za ognjište i vatru, skupljala hranjive plodove i pripremala životinjske kože za odjeću. Paleolitski lovac nije imao potrebu da gradi sklonište ili kuću, za dugotrajni boravak jer je bio u pokretu tražeći hranu, bilo da se radi o divljim životinjama koje lovi, iii da traga za biljnom hranom. Ipak, zna se da je on pravio šatore od ži votinjskih koža i zemunice. Ovaj čovjek je živio u hordi, jer se samo u grupi mogao odbraniti protiv surove prirode i drugih Ijudi. Glad je bila pokretač sve Ijudske aktivnosti. Čovjek je bio u neprestanom osluškivanju opasnosti koja je sa svih strana prijetila. Pojesti iii biti pojeden, bila je

jedina alternativa. Iako je svijest ovoga čovjeka bila na vrlo niskom stupnju, on je stvorio veliku umjetnost slikarstva i skulpture. Najčešći motiv njegovog slikarstva je životinja koju lovi. On slika pojedinačno, naturalistički, koristeći se, neznatno, stilizacijom u stvari, on, slikajući je, nastoji da stvori njenog dvojnika. Sve svoje oduševljenje i strah i ljubav prema zvjerima od kojih zavisi njegov život, izrazio je paleolitski čovjek na mračnim zidovima pećin a u koje se sklanjao. Vjerovatno su se lovci prije odlaska u lov skupljali pred vatrom obasjanim slikama zvijeri, da bi obezbijedili njihovu naklonost i dobar lov. Po svoj prilici pred ovim slikama i skulpturama, koje je paleolitski lovac vajao od gline, a koje su isto tako predstavljale zvijeri iii, rijetko, žensku figuru, stvarana je prva magija. Paleolitski umjetnik je bio realista. Arhitektura Starog kamenog doba Tokom životnog vijeka Neandertalaca prije otprilike 40000-100000 godina, i njihovih nasljednika

Kromanjonaca, kameno oruđe je značajno unaprijeđeno. Kultovi koji su nastali da ih smire zakomplikovali su koncept arhitekture. Uloga skloništa otišla je dalje od

samog stanovanja. Pećina je postala svetište. Na njenom

ulazu još uvijek su lovci mogli živjeti, ali tamna unutrašnja udubljenja postala su rezervisana za obrede života i smrti i zagrobnog života koji su se održavali dosta vremena tokom duge potrage za elementarnim

vjerovanjem, lovci su počeli koristiti umjetnost kao

sredstvo izražavanja. Izgleda vjerovatno da je zajednici

koja je stvarala prekrasne pećinske murale, gravure i

skulpture, slika slika bila više od same ilustracije. Sve ovo

možemo vidjeti u poznatoj pećini u Lascauxu. Pećina je otkrivena 1940. Posljednja i najnevjerovatnija grupa

oslikanih svetišta koja je pronađena u jugoistočnoj Evropi od ranog 19-tog stoljeća. Ovo je s tvoreno krajem posljednjeg ledenog doba.

Pećina Lascaux –presjeci: a., b. i plan: 1.Sala Bikova,

2.aksijalna

galerija,3.Prolaz.

4.dvorana,

5.Soba mačaka,6. Apsida, 7. Osovina mrtvaca U tim dubokim pećinama Francuske i Španije, lovac živopisno slika životinje, u kontekstu paradoksa života i smrti, plodnosti i izumiranja. Bogati ulov bio je blagodat plodne prirode koju je lovac predstavio kao žensku skulpturu sa obilnim grudima i bokovim a i u umirujućim udubinama kao što su bile pećine skloništa na zemlji. 1


U svojoj ruci ova Boginja Majka ponekad drži rog, instrument instrument kroz koji je sila zvijeri istjerana. Jedna škola je mišljenja da su pećine počivališta životinjskog duha, i lovčeva garan cija za uživanje posebnih

životinjskih moći.

Peć ina ina Lascaux, primjeri slikarstva NEOLIT

U mlađem kamenom dobu, neolitu , uslovi privređivanja su se posve izmijenili. Čovjek počinje da pripitomljava divlje životinje da bi obezbijedio stalnu zalihu mesa, sije hranjive plodove, da bi ih imao u većim količinama. Početci stočarstva i zemljoradnje vezuju za jedno određeno zemlji šte, koje pruža

najviše mogućnosti za ishranu domaćih životinja i za obradu zemljišta.

Ljudi jednog roda ili plemena su stavljeni pred zadatak da grade umjetna stalna skloništa za sebe i stoku. Ova skloništa treba da im pruže p ruže zaštitu protiv vremenskih nepogoda, zvijeri i drugih neprijateljskih rodova

i plemena. Zbog toga prva kuća nije nastala kao pojedinačna gradnja nego kao sastavni dio veće stambene zajednice, naseobine. Za svoju kuću neolitski čovjek se koristio svim materijalima koji su mu bili pri r uci: zemljom, kamenom i drvetom. Od zemlje je gradio razne vrste zemunica, od kamena kamene kućice, od drveta šatoraste kolibe, brvnare i sojenice. Promjenom načina privređivanja, a to znači načina života, svijest neolitskog zemljoradnika i stočara se izmi jenila. Dok je paleolitski lovac, nomad, zavisio najviše od zvijeri koje je lovio, neolitski zemIjoradnik zavisi od sila koje mu obezbjeđuju, ili ne obezbjeduju, rodnu godinu, od sila koje cine da mu stoka dobro napreduje, ili da nastupi pomor među njom. On ne shvata uzroke, on nije u stanju da objasni prirodne pojave, on se boji prirodnih sila. Zbog toga želi da ih

umilostivi i učini sebi sklonim. Zato im žrtvuje svoje domaće životinje i plodove. Ovaj čovjek počinje da

posebno poštuje neke prirodne sile kao sto su: sunce, grom, munja, zatim pojedine životinje i ptice, od

kojih očekuje da ga zaštite i da mu pomognu.

Stvaraju se početci prve religije. Zemljoradnik i stočar neolitika je religiozan. Njegova umjetnost prestaje da bude realistična, on je zaokupljen simbolima. Geometrija i ornament na zemljanom posuđu zamjenjuju realistički predstavljenu zvijer sy zoda paleolitske pećine. Figuralno realističko slikarstvo i skulpturu paleotika smjenjuje apstraktna umjetnost stilizacije i geometrijskog i slobodnog tretiranog ornamenta. Ako pod arhitekturom podrazumijevamo umjetnost oblikovanja prostora spolja i unutra, onda kuća

neolitskog čovjeka nije pravo arhitektonsko djelo. Ova kuća sadrži konstruisane prostore bez težnje da im se daju takvi oblici, proporcije i materijali, koji bi osim zadovoljenja racionalnih Ijudskih potreba, težili i za zadovoljenjem viših duhovnih potreba, za afirmacijom neke ideje. Zemljani lonac je i bez

ornamentalnog ornamentalno g ukrasa služio svojoj svrsi, pa pa ga ipak neolitski čovjek ukrašava. U stambenoj kući on nije pokazao ovu želju, ali je ona došla do punog izražaja u njegovim nadgrobnim spomenicima, ko ji sadrže i umjetničku vrijednost, i koji u stvari predstavIjaju prva prava arhitektonska djela. Neolitska kuća ima samo upotrebnu vrijednost, ona još nije umjetničko arhitektonsko djelo. 2


Najstariji monumentalni nadgrobni spomenici tzv. »megalitski spomeni ci«

ne rješavaju praktične zahtjeve živog čovjeka. Oni su namijenjeni kultu mrtvih. Zbog toga se kod njihovog stvaranja pokazuje drukčija težnja, težnja za isticanjem duhovnog i misaonog fenomena, težnja za izražavanjem monumentalnog u arhitektonskom djelu. STAMBENI OBJEKTI Tipovi objekata za stanovanje vezani za historijski period paleolita, i više, neolita neolita ovisni su uglavnom od

materijala koje je čovjek mogao naći i koristiti na licu mjesta, bilo to zemlja, kamen, drvo ili kombinacija ovih materijala. Čovječanstvo se nije razvijalo simultano u različitim dijelovima svijeta, ali procesi su bili vrlo slični, pa tako možemo vidjeti u pojedinih historijskim fazama, i razlike od nekoliko milenijuma u razvoju građenja. Modernizacijom ili vesternizacijom od početka 19 -tog stoljeća, a posebno globalizacijm, krajem 20-tog stoljeća te razlike su gotovo u potpunosti prevaziđene. Mnoga od ovih, neolitskih, neolitskih , moguće je naći i danas u upotrebi u pojedinim predjelima uglavnom kao privremena boravišta.

Građevinski materijal, kamen i zemlja, prvobitno su prirodno određivali isključivo kružne i ovalne tlocrte, dok je je drvo, obzirom da se u prirodi nalazilo kao dugo brvno iii kolje, logično, usmjeravalo čovjeka na pravougaoni sistem zidova. Pošto su istovremeno građene kuće od zemlje, kamena i drveta, to su pravougaoni zidovi primjenjivani primjenjivani i kod kamenih zidanih konstrukcija. konstrukcija. Uglavnom Uglavnom sve vrste objekta se

pojavljuju samo u većim skupinama, obrazujući manja ili veća grupisana naselja, prve začetke urbanog življenja.. Osnovni tipovi objekata koji se koriste za stanovanje su: •

Pečine, gdje u korsti prirodno oblikovan oblikovan prostor sa vrlo malim zahvatima ulaza.

•

Zemunice objekti napravljani od zemlje,

potpuno ili samo djelomično ukopane, ili su čitave iznad površina tla, često ojačane drvenom konstrukcijom. konstrukcijom.

Poluukopana zemunica - »busara«. Konstrukcija je od kolja i zemlje, i (desno) Zemunica na tlu. Konstrukcija Konstrukcija od nabijene zemlje uslovljava debele zidove.(HR) •

Kameni objekti, objekti, zidani nepravilnim lomljenicima, koji se slažu bez upotrebe vezivnog sredstva – u suho,. Pokrivanje prostorije vršeno je ispuštanjem slojeva kamena, a protiv kiše i snijega odozgo

su stavljane kamene ploče na preklop. Tlocrt, presjek i izgled; izgled; (lijevo) ovalnog »ćemera« , (desno) »bunje«. kolibe od kamena (HR)

3

uglavnom oko zaštite


ničkog stanovanja je jedinstven: Jedan primjer zajed ničkog U prahistorijskom selu Skara Brae, na malom ostrvu na

sjevernoj obali Škotske, deset malih kamenih kuća povezanih kamenim ulicama tvorili su kompaktni

organizam. Svaka kuća je imala jednu sobu sa oblim uglovima. Kamen je iz tog kraja, a graditeljima je poslužio

za sve čak i namještaj. Krovovi su vjerovatno bili napravljeni od životinjskih koža položenih na podlogu od kitovih kostiju.

•

vrlo jednostavni od tipa šatora, do razvijenih sojeničkih naselja na Objekti od drveta mogu biti vrlo vodi. Sojenička naselja su građena uz obale rijeke, jezera i mora, kao što to rade i danas neka azijska i afrička plemena, koja se nalaze na primitivnom stupnju društveno-ekonomskog razvoja.

Sve kućice jedne sojeničke stanice bile su izgrađene na prostranoj podnici od drvenih oblica i naboja zemlje. Ovakva uzdignuta podnica, terasa sa ogradom, leži na sistemu kolja gusto pobijenog u vodi, ili uz obalu, do koje vodi širi ili uži most, čija se podnica može ukloniti, da bi se sojeničko naselje odvojilo od okoline i tako zaštitilo od eventualnih opasnosti. U šumskim

krajevima od doba neolita pa sve do danas, građene su brvnare sa vertikalnim vertikalnim brvnima, ili horizontalnim brvnima brvnima na preklop.

Primjeri šatora

Konstrukcija neolitske sojenice i podnice nad vodom je bazirana na drvenom skeletu, skeletu, i izgled jednog malog malog neolitskog sojeničkog naselja (HR) 4


UTVRĐENJA Krajem neolita počinju da se grade utvrđena skloništa (refugiumi). Kod nas se ostaci ovih utvrđenja nazivaju gradinama. Potrebu za građenjem ovih ranih utvrđenja izazvalo je povećanje stanovništva i početci nove društvene i političke organizacije. Gradine su obez bjeđivale sigurnost za više rodova naseljenih na istom području. To su bile najstarije veće urbane utvrđene aglomeracije. U bronzanom dobu ova vrsta utvrda gradi se u svim naseljenim dijelovima Evrope. U željeznom dobu utvrđenja se ojačavaju nasipima i rovovima.

Počev od 8 -og stoljeća Slaveni grade mnogobrojne gradine. Gradina može da bude stalno utvrđeno naselje ili utvrđeni zbjeg (refugium) za slučaj opasnosti. Najstarije gradine su bile Utvrđene sa drvenim palisadama, ispred kojih kojih su bili rovovi. rovovi. Kasnije se grade odbrambeni odbrambeni zidovi od kamena kamena i zemlje, učvršćeni drvenim konstrukcijama. Za zidanje nije upotrebljavano nikakvo vezivno sredstvo. Gradina je imala jedan ili više koncentričnih prstenova palisada, nasipa, rovova ili zidina. U središnji prostor gradine se ulazilo kroz nekoliko ulaza. Gradine su građene na ravnom terenu u močvarama i na vrhovima brežuljaka. Tlocrtni oblik im je bio vrlo nepravilan, pošto se prilagođavaju prilagođavaju konfiguraciji terena. U željeznom dobu, gradine u sredini unutrašnjeg vrđenog prostora imaju još jednu centralnu utvrdu okruženu bedemima. U gradinama su građene sve ut vrste kuće od zemlje, kamena i drveta, nastale u doba neolita. neolita. Na teritoriju naše zemlje, gradine iz ranijeg ranijeg perioda pripadale Ilirima i Tračanima a iz kasnijeg, doseljenim Slovenima. Ostaci gradina, starijih i mlađih, očuvani su u svim našim pokrajinama. Od nekih gradina su se u srednjem vijeku razvili trgovački i gradski centri. MEGALITSKI SPOMENICI

Osnovni tipovi kuća za stanovanje, od zemlje, drveta i kamena, ostvarili su prostore za život ljudi, koji imaju samo tehničku vrijednost. Neolitski graditelj kuće nije se trudio da oplemeni ove prostore, da im da umjetničku vrijednost. Zbog toga ove kuće još nisu prava arhitektonska djela. Početci prave arhite kture vezuju se za neolitske nadgrobne spomenike, koji su poznati pod nazivom: megalitski spomenici. Čovjek mlađeg mlađeg kamenog doba stvorio je kult mrtvih. Rješavajući problem kuće pokojnika, njenog obilježavanja i naglašavanja, neolitski graditelj formulisao jedan od osnovnih načina komponovanja arhitektonskog prostora: tektonski. Tektonski prostor podrazumijeva oštru podjelu konstruktivnih elemenata koje nosi (stupovi i zidovi) i greda koje su nošene, za razliku od stereotomskog prostora, kod koga nosivi z idovi postepeno, bez vidljive granice između vertikalnog zida i horizontale tavanice, prelaze u krivinu svoda ili kupole. Uz ovo pojavljuje se interes za arhitekturom, pojavljuju se prvi spomenici. Kamenje je podignuto

da se označi otvorena zemlja. Zasađeni duboko u zemlji ako umjetno drveće ove visoke osovine postale su putokazi trajnosti civilizovanog života. Arhitektonski, pećina je bila sklonište, zatvoreni prostor, kosmička maternica. Sada su kameni stubovi gledali prema gore, iznad elementarne udobnosti zemlje, prema nebu i poznatim uzorcima Mjeseca i zvijezda. Veliko kamenje ili megaliti koji su bili tako teški za pomjeranje i

uspravljanje i tako upečatljivi na rubu sela izvan farmi mora da su bili simboli na koje je zajednica bila ponosna. Oni su svj edočili o naprednoj tehnologiji i grupnom naporu. Štaviše, oni su služili da se istakne

božanstvo. Poput gromobrana, ova obilježja podignuta prema nebu donosio im je dah božanstva. Oni mogu da budu pojedinačni ili u nizu, stvarajući uzdužne prostore u ko jima su bili

sahranjivani sahranjivan i mrtvi. Kada su pojedinačni, onda su često zasuti zemIjom zemIjom u vidu kupe, stvarajući tako najstarije »tumuluse«. Menhiri , uspravljeni monolitni kameni stubovi, su preteče obeliska. Oni su poredani u duge aleje, čak do 3 km, a visina im je do 20 m. Menhiri simbolizuju dušu umrlog, a služili su

kultu mrtvih. Ponekad su menhiri poprimali i neka obilježja muške i ženske figure. Kromlesi predstavljaju složene arhitektonske kompozicije stupova povezanih gredama, poredanih u koncentričnim kr ugovima, izdiferenciranih po visini. Vjerovatno su služili kao monumentalni oltari i žrtvenici. Najpoznatiji kromles 5


je u Stonhendžu u Engleskoj. Megalitski spomenici su rasprostranjeni rasprostranjeni u zapadnoj Europi, Sjevernoj Africi, Kavkazu, zapadnoj Aziji. Ovaj graditelj je odredio funkciju stupu kao samostalnom elementu, a spojivši dva kamena stupa gredom, on je definisao tektonski prostor. Upotrijebivši ogromne monolitne monolitne kamene blokove za stupove i grede

izrazio je težnju za vječitim trajanjem spomenika u beskonačnom vremenu, koje se ne mjeri dužinom

samo jednog ljudskog života. Time je istovremeno pokušao da izrazi monumentalnost u arhitektonskom

djelu.

Od tada će nastojanja za izražavanjem monumentalnog biti povezano sa svakom kultnom

arhitekturom. Postoje tri tipa megalitskih spomenika: dolmeni, menhiri i kromlesi. Dolmeni se sastoje od najmanje dva uspravna kamena bloka pokrivena kamenom gredom.

Dolmen Regnier, Savoy Savoy u Francuskoj Francuskoj definiše odnos stupa i grede (neolit, oko 2.000 g.pr. n. e.).

Dolmen Paulnabrone, Irska

Primjeri menhira kod Locmariaker, Locmariaker, Kerlon, Kerloas Kerloas (Francuska)

6


Potkupoilna grobnica pod zemljom sa prilaznim hodnikom kod Antekvere u Španiji potiče s konca neolita, a preteča je mikenske Atreusove grobnice (neolit, II milenij pr.n.e.) Neolitska grobnica, tektonski komponovana. Podzemni hodnik napravljen je od vertikalnih blokova i horizontalnih greda od kamena.(HR)

Aleje menhira kod Carnac u Britanji, (Francuska), predstavljaju predstavljaju najstarije monumentalne monumentalne nizove stupova u Evropi (neolit, oko 2.000 g, p. n. e.).

7


najpoznatiji neolitički Stonehenge , spomenik, tipizira komplementarne impulse neolitske zajednice: poštovanje pećine i njenih antiknih uspomena s jedne strane, i novootkriveni poredak neba s druge. Rani Britanci koji su gradili i obnovili Stonehenge u razdoblju od hiljadu godina,

od početka su imali izvanzemaljske namjere: njihovo uplitanje sunca i mjeseca; njihov cilj, ne komuniciranje sa silama podzemnog svijeta, ali prepoznavanje i slavljenje nebeske događaje. Konačni plan Stonehenga

Stonhenge –rekonstrukcija –rekonstrukcija

je poprilično jednostavan. jednostavan.

Samo velika potkovica na sredini nije uvijek bila tu i kamenje koje je danas okružuje nije uvijek bilo ta ko

raspoređeno. raspoređen o. I jedno vrijeme na početku nije bilo nikako centralnog kamenja već samo zemljani nasip u dolini krede u Wiltshiru. U tim različitim oblicima Stonehenge se isprepliće sa mnogobrojnim susjednim strukturama. To su, npr. veliki zemljani krugovi kao što su oni na Windmill Hillu, kružne jame isprekidane frekventnim putevima. Jesu li ovo bili torevi za stoku ili kako je njihov strateški položaj predlagao, privremena mjesta okupljanja za nomadska plemena pastira u vrijeme opšteg slavlja?

Stonhenge - današnji izgled

U Stonehengu, u prvoj fazi izgradnje napravljen je zemljani krug promjera 97, 5 m koji je ostao netaknut

tokom svih naknadnih građenja. Blistava bijela zemlja bila je nagomilana na dva nasipa. Krug je bio prekinut samo na jednom mjestu, u sjeveroistočnom k vadrantu. Iza dva mala stuba, veliki stub koji je 8


prekidao krug bio je podignut od posebnog sivog pješčenjaka iz Marlborougha, poznatog kao sarsen. Stajao je na simetrali prekida pored drvenog ulaza sa četiri prolaza i još uvijek se nalazi tamo naget na jednu stranu. Na ovaj kompleks prvi put je ukazano u 18.stolje ću. Osoba koja stoji u sredini bijelog kruga ujutru na

ljetni solsticij, najduži dan u godini, i gleda u pravcu ovog tzv. Heel Stonea vidjeće da sunce izlazi malo ulijevo od ove impozantne mase, na osi prekida. Datum prve šeme, poznate kao Stonehenge I smatra se

oko 2750 p.n.e. nekoliko vijekova kasnije sveto mjesto je postalo scena za novu ambicioznu građevinsku kampanju Stonehenge II. Parovi nasipa od krede kao one od kruga, definisale su 8 m široku aveniju

dužinom osnovne sjeveroistočne ose. Jedno vrijeme ona drži pravac a onda zaokreće u desno prema rijeci Avon koja je bila u blizini. Usko podzidana ograda 3 m duga na sjeveru oko svetišta čini se da pripada aveniji. Poznata je kao Cursus. U sredini kruga dvostruki prsten od plavog kamena je započet, sa označenim ulazom u liniji sa avenijom. Ono što je nevjerovatno kad je u pitanju ovaj plavi kamen nije njegova veličina iako su neki težili i oko 5 tona, već odakle su doneseni. Naime, ova stijena se može naći samo na jednom mjestu u Engleskoj, na Prescelly Mountains u Walesu na udaljenost od oko 500 km. Ukoliko ovo kamenje nisu donijeli glečeri, podvig je bio nevjerovatan. Zbog svega ovoga, kamenje je bilo

na kratko sklonjeno sa strane, čak i prije nego što su prstenovi bili završeni, zbog trećeg preuređenja okruga Stonehenge III. Sarsenski megaliti nekoliko puta veći od plavog kamenja doneseni su iz Marlbourgha koji se nalazio u blizini, vjerovatno na pokretnoj traci od hrastovih valjaka. Prirodno

nepravilni blokovi prvo je trebalo izrezati na njihovom nalazištu, na istu veličinu, a ta je procedura mogla uključivati alternativno grijanje i hlađenje za razlaganje stijene duž željenih linija. Unutar velikog kruga od krede, sarseni su nageti uz veliki trud u jamu prstena, izravnani i stabilizovani. Za objedinjavanje velikog kruga na vrhu, postavljeni su zakrivljeni nadvratnici iznad svakog para stubova, izrezani i sastavljeni tako da čine sastavnu krunu naoko 6 metara od tla. Dizajn je bio završe n sa potkovicom od

sarsena koja je utisnuta unutar sastavljene od pet posebnih trilita tj, grupacija od tri ploče, dvije stative i ploče koja ih premošćuje. Potkova se otvara prema aveniji i svetoj putanji izlaska sunca miholjskog ljeta. URBANE AGLOMERACIJE NEOLITA

Urbana revolucija razlikuje se od neolitičke revolucije na jednom bitan način. Ona ne utiče na osnovni odnos između ljudi i prirode, što je svakako svakako napravio prelazak sa lova na uzgoj uzgoj hrane.

Poljoprivreda i stočarstvo preživjeli su kao glavni načini izdržavanja u urbanom razdoblju. Čak ni trgovina se ne može isključivo pripisati usponu gradova. Naravno, i a rhitektura i trgovina intenzivirani su i uređeni unutar urbane ekonomije: kao prvo profitiranje od navodnjavanja, razmjena usjeva i upotreba gnojiva, za proizvodnju viška hrane; i drugo, proširenje svog djelokruga uključujući, osim keramike i kamena kao št o je opsidijan, metal koji zahtijeva nove urbane tehnologije i potrošnju luksuznih roba. Ali sve ovo je više stvar disciplinovane

učinkovitosti od radikalnog zaokreta u eksploataciji prirode.

Jericho- arheološki nalazi

Grad, iznad svega ostalog, tipizirao je društveni proces. Ono što je revolucija donijela bilo je utjelovljeno

u interakciji ljudi. Budući da je to tako, ne trebaju nas iznenaditi nedavna arheološka istraživanja koja pokazuju da se grad pojavio mnogo prije četvrtog milenija p.n.e. u područjima koja se identifikovana d a potiču iz Neolita. Naselja u Jerichou prije oko 9000 godina bila su dobro organizovane zajednice sa oko 3000 ljudi, za razliku od uobičajenog neolitskog naselja sa populacijom od nekoliko stotina. 9


Catalhoyuk u

južnoj Anadoliji, 13 hektara neolitičkog naselja, iz sedmog milenija p.n.e. sa svetištima i obrtničkim četvrtima, sa pametnim stambenim rješenjima i proizvodnjom tapeta, tekstila, bakra i izrađevinama od kostiju, očito je zaslužilo da se nazove gradom.

Göbekli Tepe je

svetište podignuto na brežuljku na najvišoj tački izduženog planinskog grebena oko 15 km sjeveroistočno od grada Sanliurfa na jugoistoku Turske. Nalazište, koje trenutno iskopavaju turski i njemački arheolozi, podigli su lovci - skupljači u 10. mileniju p.n.e. (prije oko 11500 godina) prije pojave sedentizma. Misteriozno, cijeli kompleks kamenja, stubova i rezbarija namjerno je pokopan 8000. p.n.e. On je preinačio razumijevanje evro -azijskog neolitika koji koji datira prije piramida. piramida. Göbekli Tepe je

revolucija što se tiče priče o ljudskom porijeklu. Arheolozi su otkrili ogroman kompleks hramova, tako

staru strukturu da bi to mogla biti prva stvar koju su ljudi ikad izgradili. Nalazište nije samo staro, ono samo redefiniše staro: hram je izgrađ en prije 11 500 godina- vrtoglavih 7000 godina prije Velike Piramide i 6000 godina prije nego što je Stonehenge poprimio svoj prvi oblik. Ruševine su iz tako ranog perioda da antedatiraju sela, posuđe, domaće životinje pa čak i poljoprivredu - prvi žar civilizacije. Ova otkrića su

došla do mjesta kao što su Catal Hoyuk, najstarijeg poznatog neolitičkog sela, koji se nalazi 300 milja zapadno. Iako nisu velika kao najveći Stonehenge - krug je 27,5 m prečnika, a najviši stubovi 5, 4 m visokiruševine su zadivlju jućeg broja.

Gobekli Tepe - sa čuvani elementi hramova

Za razliku od većine otkrića iz antičkog svijeta Gobekli Tepe proneđen je netaknut, uspravnog kamenja, uredan i razumljivog rada čak i nestručnom oku. Najviše zapanjuje razrađeni duborez koji se može naći na polovini od 50 stubova, koje je Schmidt iskopao. Postoji nekoliko apstraktnih simbola, ali nalazište je pokriveno gracioznim, naturalističkim skulpturama i bas-reljefima životinja koje su zauzimale centralni dio mašte lovaca- skupljača. Divlje svinje i goveda prikazani su, zajedno sa totemima snage i inteligencije,

poput lavova, lisica i leoparda. Mnogi od najvećih stubova su izrezbareni sa rukama, uključujući ramena, laktove i spojene spojene prste. Ovi T oblici oblici pojavljuju pojavljuju se u liku humanoida ali bez lica, aludirajući na štovanje predaka ili božanstava ljudskog oblika.

u ravnici Konye u južnoj Anatoliji najveće je i najsloženije iskopano neolitsko naselje, vjerovatno 1 500 godina mlađe od Gobekli Tepe i ne sadrži nikakve rezbarije ili velike građevine. Zidine Jerihona, za koju se da sada mislilo da je najstarija monumentalna ljudska građevina, vjerovatno je započeta više od hiljadu godina nakon Gobekli. Veliki hramovi su ponovo podignuti - ali sljedeći razumljivi primjer može se pronaći 5000 kasnije, u južnom Iraku. Osim lova, raznih naprednih vrsta poljoprivrede i stočarstva, ovaj grad od oko 10 000 stanovnika, činilo se da kontroliše prodaju vrijedne Catalhoyuk

robe, opsidijana, glavnih izvora zbog kojih se išlo dalje prema sjeveru. Grad je imao sredstava za brojne luksuzne predmete kao što su mramor, kremen, sumpor, plavac, kalcit i alabaster. No, tu je još jedna važna vještina predstavljena u Catalhoyuku, prerada metala. Ovo je zaista 10


rano za takvo tehnološko znanje; metalur gija

se neće prakticirati u potpunosti sve do kultura Mezopotamije i Egipta koje su to savladale u četvrtom mileniju p.n.e. Širenje metala imalo je mješoviti uticaj na historiju historiju arhitekture. Mali dio Catalhoyuka Catalhoyuka koji je do sada iskopan iskopan pokrivao je stambenu četvrt. Tu bi bile trgovine za pravljenje korpi i tkalaca, trgovaca životinjskim kožama, trgovine kožom i krznom, trgovine za pravljenje bakrenih ogledala i nakita.

Rekonstrukcija zidnog slikarstva sa grobnice u Cat al Hiiyiik-u al Hiiyiik-u (Turska) vjerovatno najstarija grafička prezentacija plana grada. Blisko postavljeni nizovi kuća ispod oznake koja predstavlja aktivni vulkan sugerira urbanu fabriku naselja iz Neolitskog doba oko 6500 g.p.n.e..

Naselje nije bilo utvrđeno kao Jerihon ni otvoreno kao Khirokitia. Zgrade su bile grupirane u uske četvrti, tako ad je dugi, prazni zid bio okrenut prema selu: ni vrata ni prozori nisu bili dozvoljeni na toj strani u

kućama. Ulice su bile nepoznate. Četvrt se otvarala uobičajenim dvorištem, koje je takođe služilo kao toalet i odlagalište smeća. Ulaz u kuću bio je obično kroz rupu u ravnom krovu sa kojeg se silazilo drvenim ljestvama. Budući da su ognjište i pećnica bili ispod rupe, ulaz je takođe bio i dimnjak. Mali prozori ispod strehe na barem dvije strane kuće dovodili su dodatno svjetlo. Plan je bio nepromjenjiv. Svaka kuća imala je jednu pravokutnu sobu, sa uskim skladišnim prostorom duž jedne strane i ugrađenim platformama duž dva zida, jednu za muškarce, a drugi za žene iz domaćinstva. Način gradnje je neispitan. Drveni okviri podupirača i grda dijeli zidovi u seriju vertikalnih i horizontalnih ploča koje se potom popunjene blatnom ciglom i ožbukane. Taj prototip je tzv. polu- drvena konstrukcija. U svetištima, postavljene na temelju iste osnovne šeme kao i kod

kuća, pojedinačne ploče su ukrašene reljefima gipsa i slika koje se

bave kultom Boginje Majke. Slike same po sebi predstavljaju prošlost Starog Kamneog doba.

Boginja koja sjedi na tronu sa lavicama na bokovima

11


Hitiiti (Hittites) su stvarali jedinstvenu državu iz

raspršenih neolitički sela potkraj trećeg milenija p.n.e. njihov najpoznatiji glavni grad bio je Hattuse (moderni Bogazkoy, nedaleko na istok od Ankare). Država Hitita dosegla je nivo velike imperijalna sila između oko 1600- 1200 p.n.e. Snaga njihove arhitekture bila je u prihvatanju prirodnog dizajna

zemlje kao boljeg dijela građenja. Slika utvrđenog grada u ovoj ratničkoj državi važna je koliko i funkcionalnost njihovog odbrambenog aparata. Zidovi nisu morali biti samo osigurani od napada,

već su morali i izgledati zastrašujuće, tako da bi mogli obeshrabriti potencijalne agresore. Hatussa (Boghaskoy) dramatično stoji na grebenu stjenovitih brda na kraju široke i plodne doline. Izvorni grad bio je tik uz sjevernu padinu iznad doline, sa ravnom stijenom iznad sebe kao njegova

lična citadela. Stoljeće ili dva nakon što je postao

hititski glavni grad, možda možda oko 1400 1400 p.n.e. veliko

novo utvrđenje u obliku polumjeseca postavljeno

je oko izložene padine na jugu, tako da je ukupni opseg sada mjerio oko 7 km dužine i zatvarao površinu preko 120 hektara. Klanac koji vodi do Hattusas i litica ispod koje prolaze, bili su elementi odbrane. Stijene i kamene gromade su se

gomilale, često nedovršene, sa takvim snažnim efektom da se činilo da je grad uklopljen u

Hatussa – rekonstruisani plan šire zone

prirodni okoliš, da je proširenje prirodnog poretka. Zidovi vješto slijede konture zemlje. Napravljeni su na velikom nasipu zemlje i sastoje se iz dvostruke ljuske kiklopskih zidova, podijeljenih

poprečnim zidovima i ispunjenih šljunkom.

Hatussa – današnji izgled lokaliteta

12


Nadogradnja,

napravljena

od

blatne

cigle

učvršćene drvenim deblima, nije ostavila nikakav trag. Oba ova dva glavna zastora i niži potporni zidovi su isprekidani projektovanjem pravokutnih kula u razmaku od oko 30 m (100 stopa). Nakon što bi srušila potporni zid,

osvajačka snaga bila bi suočena sa nasipom koje je pokriven klizavim kamenjem. Ovaj sistem umjetne glatke padine, glasija- kako su ga zvali Rimljeni, korištenje je za razbijanje pokretnu silu. Takođe se primjenjivalo na rampu koja je

zaobilazila glavni zid i i pružala bočni pristup prema vratima, jednostavno pokrivena lukovima odozgo. U jednom trenutku iz dugog tunela unutar odbrane zatvarao se na samom dnu nasipa, ispod potpornog zida, izme đu dvije rampe, vodio je do izlaza. Jasno je bio namijenjen za iznenadne odlaske i opasan velikim kamenjem koji su tvorili rudimentaran konzolni svod. Ulazi su imali dvije bočne kule i portale, postavljene sa vanjske strane duboko u zid, u unutrašnjosti sa iste strane kao i grad.

Hatussa-rekonstruisani Hatussa-rekonstruisani plan centra:1.Ulaz, centra:1.Ulaz, 2.Hram, 3.Svetište, 4. stambeni kvart.

Portali su izgrađeni od monolita toliko zakrivljeni da tvore eliptičan luk.

Na ogromnim dovratnicima vanjskih vanjskih portala životinjske figure, lavovi i sfinge, bile su urezane u vrlo vrlo visokom reljefu. Stambeni raspored bio je tipičan: nepravilne i zbijene kuće grupisane oko dvorišta. Administrativni kompleks bio je nesavjesno planiran. Sastojao se od nezavisnih zgrada nanizanih uzduž ruba ravne stijene na vrhu, bez formalne kompozicije. Neke od zgrada i same su bile nepravilnih kontura.

Ovo je takođe vrijedilo i za hramove, najimpresivniju ostavštinu Hattusasa. Četiri od njih, bez standardne orijentacije, čini se da su uređena okomito na popločanu glavnu ulicu koja ide kroz novi grad i koja je u ravni sa prirodnim svetištem preko puta klanca, koji se sada zove Yazilikaya. Peti i najveći hram, poznat kao Hram I i posvećen moćnom Bogu vremena čiji je kult bio raširen u Anatoliji, bio je u starom gradu. Hramovi Hitita, kao i oni Mezopotamije i Novog Kraljevstva Egipta, bili su privredni subjekti. Bili su u

vlasništvu ogromnih posjeda koje su iznajmljivali zemljoradnicima da ih obrađuju. Ipak, izgled hramova Hittita je karakterističan i razlikuje se od sv ojih savremenika u Tebi ili Uru u nekim segmentima. oblika i studiozna ravnoteža između Posebnost hititskog dizajna - njegovo shvatanje prirodnih oblika civilizovanog i elementarnog najbolje se vidi u Yazilikayi, svetište u površini stijene gdje izvor mora imati poznatog saveznika, u ovoj suhoj zemlji, u svetoj šumi. Da biste došli do njega morate se popeti

sjeveroistokom preko klanaca, ostavljajući grad i njegovu graju iza sebe.

Hatussa ulazna kapija (lijevo), plan zidina sa kapijom 13


Umjesto zaključka Razmišljajuči o tome gdje gdje smestiti Hetite na historijskoj karti razvoja arhitekture, zaključio sam da bi bilo najbolje da je to prelat izmešu predhistorije i historije. Jedan od glavnih razloga je nedovoljan broj elemenata koje karekteriziraju urbanu revoluciju prema modelu Gordon-a Childe-a koje ovdje iznosim.

Definicija urbane revolucije U antropologije i arheologiji, Urban revolucija je proces kojim se mala, grupa poljoprivredno sela, na porodici zasnovanim sa nepismenim ljudima, pretvora u velika, društveno složena, urbana društva. Izraz "urbane revolucije" je uveo V. Gordon Childe, australskog arheolog 1930.godine.

Childe

također je skovao pojam za opisivanje neolitika revolucije procesa promjene od ranije proces kojim od lovačko-sakupljačkog načina življenja prelazi na stacionarni sa uzgojom zivotinja i poljoprivrenom proizvodnjom. Dok je prethodni arheolozi su koncentrirana na kronologiju i

tehnologije, Childe primijeniti koncepte i teorije iz društvenih znanosti za tumačenje arheoloških nalaza. Childe prvo govori o urbanoj revoluvciji u svojoj knjizi Man Make Himself (Čovjek je stvorio sebe. 1936.g.) a zatim u članku u Town Planning Review (1950). On je detaljno obrazložio model

za promjene koje karakteriziraju urbanu revoluciju u deset tačaka: 1. Veliki stanovništvo i velika naselja (gradovi) 2. Puno radno vrijeme, specijalizacija specijalizaci ja i napredna podjela rada 3. Proizvodnja poljoprivredni viškova za financiranje vlade i diferencirana društva 4. Monumentalne javne arhitekture 5. Vladajuće klase 6. Pisanje 7. Tačne i prediktivne nauke (aritmetika, geometrija, astronomija, kalendari) 8. Sofisticirani stilova umjetnosti 9. Trgovina na velike udaljenosti 10. Države.

14

01_Predhistorija

Recommend Documents