Glorij@
1
Glorij@
Bianca Arruzio
2
Glorij@
I
Naglo sam poskočila začuvši preko mikrofona jasan glas kapetana aviona, koji je objavljivao brzinu i kurs aviona i s nekoliko umirujućih riječi objasnio da će naš „Boeing‟ izbjeći tajfun i sletjeti na aerodrom Hong Konga. Onaj koji je to govorio iz kokpita „Boeinga‟, let 713. RoissyRoissy-Hong Kong, Via Bangkok, morao se sada pripremiti na pravi pothvat, kako su to govorili navigatori: smionim je manevrom morao spustiti avion na aerodrom toga grada, preplavljenog kišom i šibanog jakim tajfunom. Toliko mi se toga sviđalo na tom pilotu kojega sam srela tek prije nekoliko sati: stanovita agresivnost, možda povezana s njegovim zvanjem, neka samosvijest i samovolja koja se na njegovu blijedu licu miješala s neobičnom i neočekivanom nježnošću. Marion, jedna od domaćica leta, spusti pomoćno sjedalo i sjedne do mene pritegnuvši naviklom kretnjom sigurnosni pojas pričvršćen za stolicu. - Sarah, jeste li čuli kapetana Doriana? Čini se da ćemo se dobro prodrmati. Ne volim to... Smiješeći mi se cijelim svojim lijepim licem, mirno se zagleda u kabinu i nastavi: - Naši su putnici posve mirni. Imali su divan doručak. Mnogo dimljenog lososa, janjeći kare i... izvrsnu crnu kavu. Namirenih želudaca zaspali su kao i vi... A sada taj tajfun. Moj muž koji je pilot kod iste kompanije... jesam li vam uopće rekla da sam udata za kapetana aviona... avi ona... mislim da ovoga časa leti negdje iznad Sri Lanke... njega hvata strava kad se mora spustiti na Kai Tak... - Kai Tak? - Da, tako se zove aerodrom u Hong Kongu. Ali, ne bojte se, Marck Dorian je izvanredan pilot. A večeras on upravlja avionom. Jeste li već letjeli s Marckom? - Ovo je prvi put, i prvi put što letim u Hong Kong. - Oh, a ja vam pričam o grozotama slijetanja u Kini, baš sam glupa! Iako je slijetanje na Kai Tak često vrlo čarobno, nijedan aerodrom na svijetu nije tako nezgodan. Predočite sebi traku čvrstog kopna izgrađenog na moru, a svuda naokolo grad sa svojim golemim neboderima. Ali, uvjeravam vas, Marck Dorian je pilot ravan mom suprugu Michelu. - Što vi to govorite? S Dorianom nema opasnosti? Kucnite o drvo, male moje! Nasmijala sam se Jacqueline Caye, „maloj prepelici‟, kako su je odmila zvali zvali u kompaniji, prekrasnoj tamnoputoj djevojci koja je bila svjesna svoje zavodljivosti i časno se, ali obilno, njome koristila u ophođenju s muškim dijelom letećeg osoblja i putnicima. O tome su već kružile legende. Tamnoputa domaćica aviona dugih nogu, krasnih crnih očiju i čarobnog smiješka bila je supruga nekog iskusnog instruktora.
3
Glorij@
I Jacqueline sjedne na pomoćno sjedalo pokraj nas, prekriži noge, skine cipelu i ponudi nam njenu drvenu potpeticu da o nju kucnemo. Istoga se trenutka kabina počne ljuljati. Bacila sam pogled kroz okno. Oko aviona su se gomilali gusti oblaci, nisam vidjela krila. Cijeli je avion počeo podrhtavati, dok se iz reaktora začuo zvuk nalik prodornoj jadikovci. - U silaznoj smo putanji - reče Jacqueline. - To je trenutak kada Dorian mora biti napet kao puška, ako se to tako može reći. Pogledala sam nehotice prema vratima kabine koja je dijelila turističku klasu od prve što je bila iza samog kokpita. Jacqueline mi uputi pomalo podrugljiv smiješak i reče: - Ne gledajte onamo, Sarah, naš je lijepi Marck dovoljno jak, a osim toga, kucnuli smo o drvo! - Nikada se ne bojite? - upitam protiv svoje volje. - Te riječi ne postoje u kompaniji - odgovori blago Marion. Vidjela sam vrlo blijedo lice mlade žene, a na modroj suknji uniforme njene sklopljene ruke zgrčenih prstiju. Reaktori su urlali. Nisam ispod nas opazila nikakve svjetlosne oznake, ništa osim crvenoga neonskog svjetla koje je od vremena do vremena paralo zavjesu kiše. Činilo se da svjetlucanje dolazi ususret avionu i nisam se usudila pogledati naše putnike. - Mirni su - reče Jacqueline - bolje reći, zastrašeni, osim nekolicine okorjelih. - Mislim da smo već iznad grada, avion se spušta. Oh, kako je tamno! Marion mi uputi osmijeh ohrabrenja. Uslijedilo je nekoliko jakih potresa, pilotska je kabina vibrirala, svjednako okružena zastrašujućom pomrčinom. A tada... Jacquelinen uzvik olakšanja: - Pogledajte tamo dolje! Svjetlosne oznake. Slijećemo. Potpuno zaglušenih ušiju, nagnula sam se prema oknu. Dolje na tlu ocrtavao se niz narančastih svjetala. Ponovo je otpočelo snažno brujanje, nisam više čula buku reaktora. Činilo mi se da se avion naglo nagnuo, zatim podigao i propeo. Kapetan Dorian je upravljao avionom, neprekidno provjeravajući svjetlucavu komandnu ploču i visinomjer. Pokraj njega, jednako pažljiv, sjedio je kopilot. Pokušala sam se zatvorenih očiju sjetiti pilotova lica. Upoznala sam ga prije odlaska iz Roissyja. Lijep, posve nov aerodrom u Roissyju doslovce nas je progutao. Moju prenatrpanu putnu torbu, moj kovčeg i mene. Za ovaj dugi let od dvanaest dana ponijela sam mnoštvo nepotrebnih stvari i, kao novopečena domaćica, slijedila posadu. - Mogu li vam pomoći? Susrela sam se sa zelenim očima pilota i prepoznala kapetana Marcka Doriana kojemu su me, zajedno s ostalom posadom, bili predstavili prije pola sata. Potvrdila sam glavom pružajući mu svoju veliku torbu, toliko natrpanu da je svakog časa prijetilo da će popustiti zatvarači. Mudar i ljubak glas neke domaćice aviona upućivao je putnike prema pojedinim
4
Glorij@
vratima za ulazak. Ljudi su trčkarali, naglo se zaustavljali pred šalterima kompanija i mrmljali nešto usplahirena lica. Vedre i bezbrižne iza svojih ograda, djevojke su strpljivo odgovarale kimajući glavama. Ostali su putnici švrljali bez žurbe. Njihovi kovčezi, okićeni šarenim naljepnicama velikih svjetskih hotela, dokazivali su da su to putnici koji su navikli na velike avionske linije. - Nije li vam već navrh glave toga zvanja? - upitao me posve tiho, na uho. Iznenađena, gotovo uvrijeđena, hitro sam odgovorila: - Naravno da nije. On se nasmijao i, onako visok, promatrao me iz,visine podrugljivim pogledom. - Otkad ste u kompaniji? - Letim već gotovo osam mjeseci i upravo up ravo sam imenovana stalnom službenicom. - Oh, to bismo mogli proslaviti u Hong Kongu. Što mislite? Mahao je mojom putnom torbom i tada se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Zatvarač je popustio i iz rastvorene je torbe počelo padati mnoštvo predmeta: moja kozmetika, šalovi, knjige, blokovi, olovke, čak moj mali fetiš: hindustanska lutka veoma ispupčena trbuha. Zbunjeno sam mrmljala riječi isprike, zaprepaštena tom nezgodom. - Mislim najozbiljnije da ćemo pri prvom slijetanju morati kupiti novu torbu, malo čvršću i jaču. Glasno se smijao pridržavajući nekako sve ono što je prijetilo da ispadne iz otvorene torbe. Primio me za ruku i zaštitnički me vodio za ostalim članovima posade koji su odmakli daleko ispred nas. Još se smijao. Na uzletištu avioni su čekali otvorenih vrata. Mali crveni kamioni kružili su oko golemih aparata poput poludjelih mrava. Na dnu stražnjih stuba on mi pruži torbu, a ja sam ostala bez glasa, preneražena njegovim brzim poljupcem u usta. U taj čas me trgnuo Marionin glas: glas: - Eto, Sarah, to je posve jednostavno: u avion će se popeti 150 izgladnjelih putnika, a vi ćete stajati pokraj ovih stepenica, ravnodušni poput zvijezde iz nijemog filma. Uzletjeli smo, a ja nisam mogla odvojiti misli od onog čovjeka koji je tamo prijeko pilotirao i koji se više nije brinuo o meni. - Poznajete li kapetana Doriana? - upitala me Jacqueline, druga domaćica. - Ne poznajem. Zove se Dorian? - Marck Dorian. To mu ime dobro pristaje. Dok smo čekali u Rimu, odjednom se pojavio u našoj kabini noseći prekrasnu torbu od crne kože. Ostala sam bez riječi ugledavši ga u košulji kratkih rukava, gologlava, sa širokim osmijehom na izražajnom licu. - Sarah, mala moja, čini se da ste izazvali snažan dojam!
5
Glorij@
Jacqueline se smiješila, a njezin izraz lica kao da je govorio: iskoristi tu priliku, djevojčice! Nije šala pobuditi pažnju kapetana aviona, jednoga od sinova neba. Iznenadni trzaj aviona prekinuo je moje misli. Vidjela sam kroz okno bijela svjetla koja su brazdala poput tinte tamno nebo. Visoke su se zgrade čudno približavale avionu, čas nagnute, čas uspravne, sve bliže i bliže, sve većom brzinom. Činilo se da se uske uličice uspinju prema nama, i srce mi je zastalo ugledavši šarene reklame na pročelju neke zgrade udaljene samo nekoliko metara. Imala sam dojam da avion opasno lebdi iznad te planine kuća. Shvatila sam da je Marion bila u pravu. Slijetanje u Hong Kongu, na pistu izgrađenu u moru, zaista je junačko djelo. Dva kilometra duga pista dolazila nam je ususret poput uske vrpce u divovskoj „puzzle‟ igri slaganja. Zatvorila sam oči. Čudo se dogodilo. Avion se nije ni stresao kad je dotakao do. - To je pilot, taj Dorian! - reče Jacqueline još malo blijeda. - A vrijeme je posve lijepo, djeco moja. moja. - reče Marion. Vidjela sam kroz okno more išarano nemirnim valovima. Naši su se putnici već žurili prema izlaznim vratima. Marion mi pruži torbu koju je kupio kapetan aviona, sretna što smo stigli, neumoljivo upućujući posljednje putnike prema stepenicama pričvršćenim uz avion. U kabini je ostao još samo jedan stjuard, domaćice i ja. A zatim se pojavio on. Ostali smo sami nas dvoje. Marion i Jacqueline su se bile izgubile. - Jeste li se bojali maloprije? - Da - priznala sam jednostavno. - Veoma sam se bojala i mislim da nisam bila jedina. Lice mu je bilo ozbiljno, njegove me oči nisu napuštale. Njegove su me ruke obgrlile još čvršće. Nismo govorili, a ja se nisam usudila pomaknuti, osjećajući lagani dah usana koje sam s drhtajem prepoznavala, zastrašena njegovom toliko bliskom prisutnošću i njegovim suncem preplanulim licem čije sam obrise nazirala iznad sebe. Mnome je ovladao do tada nepoznat osjećaj, nisam okrenula glavu kad su njegove usne lagano dotakle moje, obavila sam ruke oko njegova vrata. Njegove su usne bile meke, pune, mirne, pod svojim sam golim rukama osjećala hrapavu tkaninu njegove uniforme. Činilo mi se da lebdim, da gubim tlo pod nogama. Njegove su se usne odmakle od mojega lica i začula sam njegov iznenađen, gotovo podrugljiv glas: - Sve mi se čini da ste se zaljubili u mene. Skrenula Skrenul a sam pogled s njegovih zelenih očiju, silno posuđena. S iznenadnom nježnošću u glasu on nastavi: - Kako se zovete? - Sarah... - Nećemo se više rastajati, mala Sarah. Što kažete na to? Prvi put ste u Hong Kongu? Potvrdila sam kimanjem glave. Širokom kretnjom ruke pokazao mi je predivan krajolik koji se pružao pred nama. Čuveni se zaljev Hong Konga kupao u blistavim sunca. Nije bilo
6
Glorij@
ni traga opasnom tajfunu koji nam je prijetio pri slijetanju. Držao mi je ruku i osjećala sam je zarobljenicom njegove ruke koja je upravljala našim avionom i s najvećom ga mirnoćom spustila na pistu unatoč oluji. Držeći me čvrsto jednom rukom, drugom je nosio moju i svoju torbu. Prošli smo dugačkim hodnikom do carinarnice i prešli je vrlo brzo, što nije slučaj u drugim azijskim zemljama. - Sada smo u Kowloonu. Pred nama je otok Hong Konga. Imate li fotografski aparat? Zanijekala sam glavom, zadivljena tim gradom i začuđena bezbrojnim sampanima i džunkama koje su se ljuljale na moru koje je još bilo uzburkano. - Imamo sreće, za koji trenutak bit će prekrasno vrijeme. Zaista vas je bilo strah u avionu? Potvrdila sam bez lažnoga srama. Čini se da je to raspolo raspoložilo žilo pilota jer je izjavio popustjivo: - Bio je to samo tajfunčić. - Vi se niste nikada bojali? - izmaklo mi se. Odgovorio je smijehom u kojem je bilo mnogo lažne skromnosti. Budući da smo izgubili iz vida osoblje posade, uzeli smo taksi. U tom velikom automobilu s uređajem za rashlađivanje prevezli smo se skelom preko sidrišta. Kapetan nije ispuštao moju ruku. Iza brižno zatvorenih stakala gledala sam, ne vjerujući očima, luku, sidrište i najviši vrh otoka, čuveni Peack, koji se uzdizao iznad visokih zgrada zgrad a Bit ćemo u hotelu za nekoliko minuta. Naravno, ruka kapetana Doriana obgrlila je moja ramena. Noć se naglo spuštala i na brdu se upalilo milijun svjetala. Neonske su se reklame palile i gasile ispisujući velikom brzinom elegantna i tajanstvena kineska slova. Ruka moga pratioca nehajno je dodirivala moj vrat. S druge strane stakla vozač je nepokolebljivo gledao ravno preda se. Pitala sam se gdje su Jacqueline i ostalo osoblje. - Ovo ispred nas, malo udesno, to je „Mandarin‟. Sedam stotina soba, tridesetak tridesetak apartmana. - U tom hotelu odsjedamo? - Ne, djevojčice. Naša je kompanija širokogrudna, ali ne toliko da bi posade svojih aviona slala u „Mandarin‟. Mi idemo lijevo, eno onamo, pogledajte. Slijedeći kretnjom svoje riječi, pilot me posve privukao pokazujući nešto između golemih građevina koje su sve bile nalik jedna na drugu. Malo sam se povukla, on odmakne ruku i reče mirno: - Hotel „Hilton‟, najveći „Hilton‟ na svijetu, izuzev njegova brata u Sjedinjenim Državama. Vrlo komforan, devet stotina soba, pravi mali grad. Možete se u njemu izgubiti. I dobro jesti ako odaberete pravi restoran. Ima ih šest s kineskom, europskom i američkom kuhinjom. Osim toga, kavana i noćnih lokala otvorenih cijelu noć. Obično se smještamo na trinaestom katu odakle puca prekrasan pogled na cijeli Hong Kong,
7
Glorij@
a ne manjka nam i lokalnog kolorita, pokraj hotela je zgrada „Mao‟ „Mao‟ s crvenom zvijezdom velikom kao kuća. Želio bih da su nam sobe u susjedstvu. U velikom hotelskom predvorju našli smo Jacqueline, Marion, stjuarde i tehničko osoblje. Nervozni i umorni, čekali su da ih hotelski momci odvedu u njihove sobe. Kapetan Dorian je otišao do recepcije, a ja nisam znala kako da se držim osjećajući na sebi njihove značajne poglede. Jacqueline je protezala svoje duge noge, a Marion mi se prijateljski smješkala. Svuda naokolo bila su prava brda kovčega i putnih torbi, a mnoštvo elegantnih gostiju kretalo se po tom prostranom hotelskom predvorju prekrivenom debelim sagom koji je nalikovao na golemo krzno tigra. Svakog su časa pristizali novi putnici, a iza njih hotelski nosači u narančastim uniformama gurajući kolica s kovčezima i torbama. Ispred recepcije je stajao kapetan Dorian razgovarajući s kopilotom i nehajno pušio. S uzbuđenjem sam pratila svaku njegovu kretnju osjećajući da se crvenim kad bi se njegov pogled zaustavio na meni. Zatim se vratio našoj grupi i pružio mi ruku. Hitro sam se digla posrnuvši od umora. Nove cipele moje uniforme upadale su pri svakom koraku u debeo sag i osjećala sam kao da hodam po pamuku. - Djevojčica je smalaksala? - Malo. - Posve prirodno nakon takva leta. Dobro prospavana noć i sve će biti u redu. Kapetan me mirno držao ispod ruke. Susrela sam prijateljski pogled jednog od stjuarda. Oči su mu bile crvene, a crte lica nategnute. Dizalo nas je bez šuma vozilo prema gornjim katovima. Marion skine kapu oslobodivši tako slap svoje plave valovite kose koja joj padne na ramena. Posve uspravna, mirna i šutljiva, Jacqueline nije pokazivala ni znaka umora. Bila je jednako zavodljiva u tamnoj uniformi kao i u traperu ili u haljini za izlazak. Njena lijepa crna, kovrčava kosa bila je, kao i šminka, besprijekorna. Naši muški engleski i kineski suputnici u dizalu nisu skidali pogleda s nje. Članovi posade razgovarali su o barovima, noćnim lokalima, restoranima. Razabirala sam imena poput „Dragon-bar Dragon-bar ‟, ‟, „Zlatni lotos‟, „Kineska opera‟. Dizalo se nečujno zaustavilo. Debeo sag zaglušivao je korake duž beskrajno dugog hodnika. - Svi smo pod istim krovom - ustanovi Marion posve zadovoljno. Jacqueline me prijateljski potapša po ramenu, a zatim sve nestanu iza teških vrata od mahagonija. - Ovo je vaša soba, Sarah. A moja je odmah do nje. Kapetan se smješkao i pružio novčanicu hotelskom nosaču koji se poklonio gotovo do poda. - Treba li vam štogod? Naručit ću nešto za okrepljenje. Izgledate posve dobro, Sarah.
8
Glorij@
Dorian je držao kapu svoje uniforme ispod ruke. Zamijetila sam njegovu gustu crnu kosu i čuperak koji mu je padao na čelo. - Ne naručujte ništa - odgovorila sam brzo. - Ne treba mi ništa osim sna. - Zaista? Ne biste li za satsat-dva htjeli obići hotel? Vrijedno je truda, vidjet ćete. - Sutra, radije bih sutra... - Dobro, ali naručit ću nešto za večeru. Konobari će donijeti stolić sa svime što je potrebno, a zatim nestati. Ovdje je gotovo svako jelo izvrsno. - Čini mi se - odgovorila sam glupavo - da smo dovoljno jeli u avionu. - Niste gladni? Niste žedni? Čak ni za volju moga društva? -Ne. - E, pa onda ćemo pričekati do sutra.
9
Glorij@
II
Digla sam se iz kreveta nakon izvrsno prospavane noći, žureći se odgurnuti teške zavjese i otkriti jedan nepoznati svijet. Sinoć sam smogla snage samo se baciti na tu postelju i odmah zaspati tvrdim snom. Pod bosim sam nogama osjećala debeo sag žute boje. Zadivili su me svijetli zidovi i komforne sobe, elegantan pisaći stol, lijep stol, dvije prekrasne noćne svjetiljke, vješalica, te iza pregrade kupaonica koju sam pri dolasku jedva zamijetila. „Hong Kong je cijela Azija u orahovoj ljusci.‟ S jetila sam se te rečenice koju sam bila pročitala u nekom turističkom vodiču. Teške su se zavjese digle bez poteškoća. Prozor je bio hermetički zatvoren. Soba je imala uređaj za rashladivanje. Panorama koju sam na trenutak vidjela kroz okno aviona bila je sada čudesno izmijenjena. Unatoč jutarnjim satima, sunce je svojim sjajem pozlaćivalo gole planine i okrugle otoke u moru. Okružen nizom planina, Hong Kong me privlačio poput ljubavnika. Nisam mogla otrgnuti pogled od tog raskošnog, čarobnog krajolika koji mi je u jednom jedinom pogledu nudio sve svoje čudesne suprotnosti: dugo pristanište prema kojemu je plovila velika skela, goleme ratne brodove na sidrištu pokraj kojih su se miroljubivo ljuljali džunke i sampani. U jednom se kutku luke ljuljalo mnoštvo malih čamaca koji kao da su bili međusobno slijepljeni. Poželjela sam što prije upoznati nekoga od tih Kineza koji su se rađali, živjeli i umirali u tim svojim plovećim domovima. Moju je pažnju privukla golema crvena zvijezda i sjetila sam se da je to zgrada zgrada „Mao‟. „Mao‟. Stajala je u neposrednoj blizini hotela „Hilton‟, crvena je zastava prekrivala gotovo dva kata zgrade. Duboko dalje na širokoj ulici vidjela sam zelene, crvene i žute autobuse na dva kata. Moja je soba bila na trinaestom katu i mogla sam pogledom istovremeno obgrliti more, luku, visoke zgrade i gole planine na obzorju iza kojih je bila Kina. Otok i sve te visoke zgrade naslagane jedna do druge na brežuljku podsjećale su me na divovsku igra bijelim kockama. S osam mjeseci letenja oko svijeta još nisam bila prezasićena i osjećala sam pravo uzbuđenje promatrajući taj beskrajan, prenapučen, čaroban, tajanstven i privlačan grad. Živo sam poželjela otkrivati te uske stepeničaste uličice i buku i gužvu trgovaca, četvrti izbjeglica, brdo Peack i velike robne kuće koje su mi toliko hvalili. Imat ću izvrsnog vodiča u osobi kapetana Doriana. Srce mi je zaigralo pri toj pomisli. Provest ćemo divne trenutke u toj nepoznatoj zemlji u kojoj moram toliko toga otkriti. Uronila sam u toplu vodu uživajući u raskoši luksuzne, kupaonice i ponovno čestitajući sama sebi zbog zvanja koje sam bila odabrala. Bilo je neugodnih trenutaka s putnicima, ali nakon toga bi slijedili ugodni boravci u hotelima kakav je ovaj. Nisam vidjela još ništa drago od tog
10
Glorij@
„Hiltona‟ osim natkrivenog ulaza i golemog predvorja. Preda mnom je bio još gotovo cijeli tjedan prije nastavka leta za Tokio. U velikom okruglom zrcalu iznad umivaonika moje mi se lice smiješilo. Bila sam gotovo začuđena blistavilom svojih očiju, sretnim smiješkom vlastitih usana, usana, svježinom svoje puti. Nisam bila nimalo nalik na lijepe Kineskinje koje sam vidjela sinoć. Tko zna kako bi mi stajala njihova nošnja? S nekoliko poteza češljem sredila sam kosu i ustanovila s radošću da se njezin zlaćani odsjaj izvrsno slaže s mojim očima boje lješnjaka. Neka posve nova radost zračila je iz svih crta mog okruglog lica. A sva je ta radost bila usredotočena na jedno ime: Dorian. Kolebala sam se bih li uzela hlače ili laganu haljinu kad je zazvonio telefon. Grlo mi se osušilo u trenu. Podigla sam bijelu slušalicu i jedan je dubok, nježan i malo ironičan glas upitao: - Zar sam vas probudio? Sva se ličnost kapetana Doriana naslućivala u modulacijama njegova glasa. On me uvijek pomalo iznenađivao i izazivao u meni zbunjenost. - Sarah, čujete li me? Jeste li se probudili? - Već prije dva sata. - Pa što onda radite? - Provela sam dobar sat s nosom prilijepljenim uz prozor. - Jeste li spremni sa mnom doručkovati? d oručkovati? - Jesam, kako da ne... - Divno. Dan je dobro započeo. Mogu li doći po vas? Usplahirila sam se zbog nereda u sobi. Kovčeg je bio otvoren, toaletne stvari porazbacane porazbacane na sve strane. - Za nekoliko ću minuta biti odjevena. S druge strane žice začuo se zvučan smijeh, gotovo neugodan. Spustila sam slušalicu, pomalo zbunjena pitajući samu sebe kakav je zapravo čovjek taj kapetan Dorian. Prokušani pilot, bez svake sumnje, dokazao je to jučer sletjevši bez neprilika unatoč oluji. Vjerojatno okorjeli neženja, smiren čovjek, veliki podrugljivac, nježan ili samo lakouman? Međutim, jedna je stvar bila izvan svake sumnje; već sam ga voljela svim srcem i dalje od toga nisam željela misliti. Za tih osam mjeseci letenja imala sam nekoliko udvarača, bili su to mali flertovi, ništa ozbiljno. Stidljiv odgoj u mirnom provincijskom gradu u srcu građanske obitelji nije bila priprema za zvanje koje sam bila odabrala. Voljela sam putovati avionom i moj prvi let bio je najljepši dan u mom životu. Zabrana moje obitelji prestala je vrijediti danom moje punoljetnosti, u mojoj osamnaestoj godini. Polako sam se pripremala, istoga dana kad sam navršila dvadeset jednu godinu počela sam stažirati, a zatim sam pristupila ispitu za domaćicu aviona. Ubrzo sam odjenula toliko žudenu uniformu, i zanesena svojom
11
Glorij@
nezavisnošću, uselila se u mali stan u potkrovlju. Iz te sam visine vidjela posve mali dio tornja crkve Notre Dame. Na obalama Seine upoznala sam bukiniste i cvjećare. Ulice Pariza mirisale su od mokroga asfalta i ispušnih plinova automobila. Bilo je proljeće, vrlo kišovito proljeće. Prolaznici su hitali pod smiješnim prozirnim kišobranima koji su nalikovali na gljive. U poslovnici France Air ubrzo sam zamijetila da me instruktor tetoši i mazi. Bio je sitan i pristao u uniformi. Ostale su mu se djevojke rugale zbog bujne, gotovo riđe kose. Meni je bio drag i simpatičan, ali nezanimljiv. Jedne me večeri pratio kući. Postao je nasrtljiv. Ostavila sam ga na pločniku zatvorivši mu ispred nosa teška vrata svoje kuće. Grabeći dvije po dvije stepenice, dotrčala sam do svoje sobe u kojoj je veliki buket ljubičastog jorgovana bio jedini luksuz. Uskoro sam dospjela u Roissy i pošla na svoj prvi let. Tada sam spoznala da je avion moje područje. Voljela sam lagane letove i snažno polijetanje velikih džetova. Sjedila bih s nosom prilijepljenim uz okno da bih vidjela kako ispod nas nestaje zemlja. Obožavala sam vedro i hladno nebo prema kojemu se dizao naš avion, pošto je vrlo brzo prošao kroz slojeve sivih oblaka koji su ponekad plašili naše putnike. Lagano kucanje na vratima dozove me u stvarnost. Uzdrhtala srca, napustila sam prozor i pošla otvoriti. Dorian je ušao nasmijan, a zatim nije postojalo ništa drugo osim njegove prisutnosti. Kad me je pokušao položiti na još raspremljen krevet, kao da me netko grubo probudio iz suviše lijepog sna. Snažno sam ga odgurnula. - Divlja djevojčica? Njegov napola podsmješljiv, napola začuđen ton potpuno me ušutkao. Drhtavom sam rukom poravnavala suknju, potpuno izgubivši prisutnost duha, ne usuđujući se podići oči prema njemu. - Divlja i plašljiva? - nastavi malo nježnije i podigne mi lice. Obrazi su mi gorjeli i osjećala sam kako mi krupne suze klize niz obraze. Mucala sam neke isprike što ga je opet nagnalo u smijeh. Ponovno sam pocrvenjela. - Ja nisam... - Što niste? - Oh, ostavite me na miru! Bila sam toliko sretna što sam s vama u toj zemlji... - Pa ništa se nije izmijenilo! U Hong Kongu smo, imamo pet dana na raspolaganju, a ja vas nemam namjere napustiti. Eto, sad ću vas odvesti na divan doručak, mislim da vam je vrlo potreban. A zatim ćemo razgledati grad i okolicu. Što mislite o tome, djevojčice? d jevojčice? Gledao je kroz prozor pa sam iskoristila priliku da bacim pogled u zrcalo. Nos mi je bio crven kao i oči. Ponovo sam se počešljala drhtavom rukom i uzela svoju ručnu torbicu. On nije govorio. Nije izjavio „volim vas‟, nije se dogodilo ništa od onoga što sam očekivala.
12
Glorij@
Činilo mi se da je zlovoljan. Polako je okrenuo glavu, nekako protiv volje i pružio mi ruku. - Jesmo li se pomirili? Potvrdila sam glavom. Hotel „Hilton‟ me je podsjećao toga jutra na golemi mravinjak. Prilagodivši svoje korake njegovim, slijedila sam Doriana beskrajnim hodnicima, ušla u dizalo i zatim prešla na blistave, upravo čudesne pomične stepenice. Susretali smo ljude svih dobi i svih narodnosti, uglavnom poslovne i užurbane. I nekoliko vrlo lijepih žena odjevenih zapadnjački ili u kineskim nošnjama, neobično upadljivih, prekrivenih draguljima, oholih. Neke su se smješkale mom pratiocu koji ih je vjerojatno poznavao. - Dođite, djevojčice, u carstvo vila! Pred nama se protezala dugačka galerija. Kao i posvuda u tom hotelu, njezin je pod također bio prekriven debelim šarenim sagom koji je potpuno zaglušivao korake. S obje strane galerije bili su izlozi, blistavi i sjajni. U jednom od tih dućana, punom stvari jednako lijepih kao i skupih, jedna prodavačica u kimonu podigne ruku i Dorian je pozdravi uz široki osmijeh: - Halo, draga! Kineskinja je bila dražesna, mala i krhka, očito je očekivala da ćemo ući u njezin dućan. Zagledala sam se u izlog. Prekrasne ogrlice od bisera i nefrita kočile su se pokraj privjesaka s kineskim slovima i vrlo lijepih predmeta od bjelokosti. Pokušavala sam odgonetati njihovu cijenu koja je bila vrlo diskretno označena u dolarima. - Želite li štogod odabrati? - upita moj pratilac. Ponovo sam osjetila kako crvenim i kako mi je neugodno pogađajući misli lijepe prodavačice. - Umirem od gladi. Kad ćemo napokon doručkovati? - Opet sam stekla mir i sigurnost. Novčanik domaćice aviona nije tako debeo. Osim toga, mislim da nije ni potrebno da ulazim u takve dućane namijenjene milijarderima. - Siguran sam da ćete za ovih nekoliko dana promijeniti mišljenje - lakonski odgovori pilot. Sjedeći sučelice njemu, još sam gledala te lijepe izloge smještene u dugačkoj galeriji tog hotela jednako hotela jednako basnoslovnog kao i krasote u njegovim njegovim buticima. - Htjela bih obići nekoliko robnih kuća. kuća. - rekla sam nadzirući prženje tosta. - Odvest ću vas u robnu kuću „Mao‟. „Mao‟. Ondje ćete moći razborito kupiti razne vaze, svjetiljke, rukom vezene stolnjake i sve ostale orijentalne sitnice uz vrlo nisku cijenu. Njegov me pogled nije napuštao, a ja sam mislila na aureolu koja je okruživala pilote velikih džetdžet-aviona. Uske su mu ruke mirovale na stolnjaku. Volim li ga zaista, pitala sam samu sebe. Natočio mi je drugu šalicu čaja i uljudno upitao želim li tost s maslacem i marmeladom ili možda izdašniji američki doručak. A tada sam zamijetila Marion i
13
Glorij@
Jacqueline, obje u hlačama i majicama. - Vaša prijateljica Jacqueline je počešljana poput velikog indijanskog poglavice - reče on vrlo ljupko. - Vrlo je lijepa, to je sigurno - odgovorila sam. - Poznajete li Marion? - Njezin je suprug jedan od mojih najboljih prijatelja. Ali, ne gledajte onamo. Pridružit će nam se, a tako nam je lijepo samima. - Napokon se nasmiješio i rekao vrlo blago: Sarah, pričajte mi o sebi. O svom djetinjstvu u kojem su vas zacijelo brižno štitili i pazili. Gledajući vas, čovjek dobiva dojam da ste Alisa iz zemlje čudesa. Vrlo dobra, razborita i dobro odgojena Alisa. Bilo mi je toga trenutka jasno da ga volim, ali se nisam usudila pogledati mu izravno u lice, bojeći se da u njemu ne otkrijem nešto što bi moglo pomutiti tu moju novootkrivenu novootkrive nu sreću. - Popijte svoj čaj dok se ne ohladi i požurimo kako bismo utekli vašim prijateljicama. Popet ćemo se na Peack. Automobilom ih uspinjačom, što vam je draže? Želite li biti sami sa mnom? Da? Hajdemo brzo i ne gledajte na onu stranu! Krenula sam hitro za njim kroz prostranu dvoranu i napokon smo se našli u velikom predvorju. - Ne znam ni vaše ime - promrmljala sam prigušenim glasom. - Krstili su me „Marck‟ „Marck‟ s ,,ck‟ na spomen neke prabake Amerikanke. Prezime mi je Dorian i potječe vjerojatno iz Srednje Europe. Ne izgledam li kao da sam ciganskog porijekla? Pogledala sam ga pitajući se šali li se. Marck! Osjetila sam u srcu neku toplinu, neku slatkoću. Jedan od vratara u žarko crvenoj uniformi hitro nam je otvorio vrata, dok je dragi upitao Marcka treba li dozvati jedan od taksija koji su polako prolazili pokraj velikog ulaza u hotel. Marck me primi za ruku i požuri sa mnom van. Zgrada „Mao‟, „Mao‟, okićena crvenom zvijezdom i velikom zastavom, dizala se točno iznad nas. - Nalazimo se na otoku Hong Kongu, dva milijuna stanovnika, više od četiri milijuna koliko ih ima u koloniji, te najmanje milijun i pol izbjeglica. Kineza koji žive na džunkama i sampanima. Hong Kong je do vrha pun, svakog će se trenutka preliti - objašnjavao mi je Marck. Vidjela sam visoke tramvaje na dva kata, krcate ljudima koji su nam svakog trenutka, sakrivali pogled na luku i sidrište. - Legenda kaže da je za vrijeme dinastije Song u dvanaestom stoljeću neki mudrac prorekao da će jednoga dana u ovom gradu blistati milijuni svjetala. Djevojčice, jeste li već
14
Glorij@
čuli štogod o staroj dinastiji? Odmahnula sam glavom ne mareći nimalo za tu dinastiju i osjećajući jedino stisak njegove rake oko svojih prstiju. - Ovo je četvrt stare kraljice Viktorije. Ne postoji nikakva sličnost između ovoga privilegiranog kutka i ostalih gradskih četvrti. A posve nedaleko odavle je Kina, majka Kina, eno ondje, iza onih planina na obzorju. Između nje i nas nalaze se bijedne četvrti, četvrti gladi, droge i prostitucije, nimalo nalik na svijet Suzie Wong, vjerujte mi. Pokazat ću vam „tržnicu lopova‟ u Cat streetu, antikvarnice u Wellington streetu. Poput svih mladih domaćica aviona, potrošit ćete svoje dnevnice za neki predmet od bjelokosti. Jedne ćemo večeri otići u Vančaj vidjeti izbliza svijet kulija. Možda ćemo imati sreće da susretnemo kinesku pogrebnu povorku s glazbom i profesionalnim narikačama u bijelom. Kinezi su uravnoteženi, oni prihvaćaju život i smrt filozofski, s rezignacijom, reklo bi b i se kod nas. Jeste li čuli za Konfucija? Zanijekala sam glavom, a Marck prasne u iskren smijeh. - Povest ću vas i u „savoj‟ da upoznate izvrsnu kantonsku kuhinju. I u neki kineski noćni lokal u kojemu je prilično mračno, kako bih vas mogao zagrliti plešući s vama. - Kakav program! - rekla sam sva zadihana od hoda. Marck je koračao vrlo brzo i začas smo stigli do uspinjače obojene istom živom crvenom bojom kakva je bila i zastava na zgradi „Mao‟ „Mao‟ i uniforma hotelske posluge. Marck je kupio karte i povukao se malo da bih mogla ući u vagon. Pokazujući na vrata, objasni mi: - Kinezi su niski rastom i mršavi. Uspinjača se dizala gotovo okomito ostavljajući pod sobom četvrt visokih zgrada jednolično bijelih i kao prilijepljenih jedna uz drugu. drugu. - Ovdje živi ponekad i do tridesetak ljudi u jednoj sobi, toliko je grad prenapučen. Ima ih koji spavaju na krovovima, ispod mostova, na uglovima ulica. Neka vas to ne rastužuje, to je Azija. Zavojita je cesta ovijala prilično golo brdo na kojemu se tek tu i tamo dizala poneka raskošna vila. - To su oni povlašteni - objasni mi Marck. Uskoro sam morala kliknuti od ushićenja. Ispod nas, na moru, stotine su džunka i sampana sampana s četverokutnim jedrima stvarale dojam grada koji pliva. - Šteta je što nismo došli za vrijeme svetkovina. Sredinom veljače Kinezi slave Novu godinu, to je jedan od najvećih blagdana. U travnju je kineski Uskrs, tada svi odlaze na grobove predaka. Zatim dolazi jesenska svečanost kada se jedu takozvani mjesečevi kolači jer svečanost pada u vrijeme vrijeme punog mjeseca.
15
Glorij@
Uspinjača se zaustavila. Marck iskoči, pruži mi ruku i privine me uza se. Nekoliko se kineskih putnika udaljavalo ne gledajući nas, prignutih leda, pokorna izraza, odjevenih u zapadnjačka odijela. - Ne plašite se dulje šetnje, draga! Staza kojom smo pošli bila je obrubljena grmovima bijelih kamelija. Nije bilo suviše sparno, a podno naših nogu sterao se Hong Kong, velik i beskrajan. Vrijeme je bilo divno, ni traga jučerašnjoj oluji. Marck je bio odjeven samo u košulju kratkih rukava i svijetle hlače, a na nogama je imao lake kožnate cipele s gumenim potplatima. Bila sam zadovoljna što sam za tu šetnju odabrala posve laganu haljinu i sandale od bijele kože. Puteljak se polako uspinjao. Nismo razgovarali. Odjednom sam se našla u njegovu naručju. Osjećala sam miris njegove svježe izglačane košulje. Srce mi je lupalo, bili smo sami. Plašljivo sam podigla ruku i dotakla toplu kožu njegova zatiljka. On nije govorio, a moji su se prsti spustili do kutova njegovih usnica, polako prelazili mekim usnama, nastavili istraživati glatko obrijanu kožu još nedovoljno poznatog mi lica, prešli preko nježnih bora zatvorenih očnih kapaka i zaustavili se u njegovoj bujnoj i nepokornoj kosi. U tom se času na zavoju staze začuo žagor neke vesele grupe i usklik pun iznenađenja: - Pa to je Marck! Mlada žena koja nam se približavala imala je zlaćanu kosu. Marck ju je gledao nabranih obrva i s izrazom nezadovoljstva. Pružila mu je njegovanu ruku punu prstenja i predstavila svoja dva pratioca odjevena u odijela za tenis. - Ovo je Melankolija - suhoparno je predstavi Marck. - A ovo je Sarah - predstavi zatim i mene. Susrela sam se s pogledom ove lijepe moderne sirene. - Svi se čude mom imenu. Zapravo se zovem Melanija, no nazvali su me Melankolija jer obožavam Joea Dassina i njegovu pjesmu. Zacijelo je znate? - Ako ti je ime Melankolija... ako je ljubav postala samo navikom... Mlada je žena ugodnim glasom zapjevušila tu ariju smiješeći se Marcku cijelom svojom sitnom, elegantnom i živahnom pojavom. Meni je blistavi dan postao tmuran i tužan. Gledala sam u tamnu i vlažnu zemlju podno svojih nogu i osjećala na sebi radoznao pogled ljudi koji su nepomično stajali na putu. - Marck, predstavite me malo pobliže! Recite da ste upravo susreli svoju bivšu zaručnicu i da ste vrlo loše volje. Nije li tako? Jedan od mladića se nasmije, a Marck odgovori vrlo hladno: - Melanija mi je dva tjedna bila zaručnica za vrijeme jednog leta u Hong Kong jer je u ono vrijeme bila domaćica aviona kod naše kompanije. Međutim, vrlo si brzo, zar ne, draga, postala suprugom bogatog
16
Glorij@
bankara. Marck je malo oklijevao pri posljednjim riječima i mlada žena nastavi: - ... bogatog kineskog bankara u čijoj kući živim poput kraljice i pozivam vas sve na ručak! Prihvaćate li, Marck? I vi, gospođice? - Sarah d'Arlange. - Sarah. Lijepo biblijsko ime. Mnogo ozbiljnije nego Melankolija, zar ne, Marck? Da odemo gore na čašicu pića? Pogledala sam Marcka koji nije odgovarao i otkrila jedno meni novo odbojno lice s izrazom velike dosade. Obojica mladića, neprekidno bez riječi, čekala su našu odluku. Grad ispod nas počeo se prekrivati izmaglicom vrućine i nalikovao je na divovsku gljivu nabijenu nekom skrivenom energijom. Počela sam se malo pribojavali toga grada i odvratila sam pogled od zelenih očiju Melanije. - Čini mi se da bi se Sarah više voljela skloniti u svježinu hotela „Hilton‟ nego se penjati na vrh Peacka - reče Melanija lažno samilosnim glasom. - Vjerujte mi, draga, pogled na Hong Kong iz one visine jednak je kao i s ovoga mjesta. Ono što vrijedi vidjeti u ovom gradu to je njegovo bogatstvo nasuprot azijskoj bijedi i tržnicama sa sumnjivom robom, gdje je sve nečisto. Morate osjetiti miris sušene ribe koji se širi iz stotine tisuća čamaca u četvrti Aberdeen i usporediti ga s raskošnim draguljarnicama namijenjenim milijunašima i s poslovnom četvrti... - ... u kojoj sada posjedujete najjaču filijalu - upadne joj u riječ Marck. Bio je opet posve miran i gledao mladu ženu gotovo s prezirnom popustljivošću. - Charlie je zaista izvanredno uspješan poslovan čovjek. I da znate, Marck, beskrajno me usrećuje! S prkosnim izrazom lica i odlučnom odl učnom kretnjom Melanija uhvati Marcka ispod ruke. - Prestanite se duriti, dragi! Ja sam sada vrlo bogata i mogu to sebi svakoga dana iznova čestitati. Marck se polako oslobodi ruke mlade žene i upita me: - Što da radimo? Hoćemo li nastaviti šetnju ili ste možda umorni? - Vi ste iscrpljeni - reče veselo Melanija. - Ova klima dotuče čovjeka ako nije na nju navikao. Stazom se spuštao sitnim i mirnim koracima malen čovjek odjeven u crno. Imao je urednu šiljatu bradicu i podsjećao me na kinesku figuricu od bjelokosti. Izgledao je vrlo mudro i ljubazno. Možda neki filozof? Prolazeći pokraj nas, dotakao je rukom šešir od lakirane crne slame i na trenutak sam uhvatila miran pogled njegovih uskih očiju. Vrativši se u stvarnost, začula sam Marckov podrugljiv i ciničan glas: - Melankolija... to tvoje ime, to
17
Glorij@
je stara priča, to je prošlo, draga moja. Taj lijepi Joe Dassin ima sada novi hit. Nije li ti poznato? - Zar ste zaboravili da nismo u Parizu? Lijepa se Melanija nije više smijala već je pilotu dobacila napola bijesan, napola tužan pogled. - Koja je ta nova pjesma? - To neće izmijeniti svijet, predugo se vrtio bez nas. Marck je pjevuckao melodiju, ali je tvrd izraz njegovih očiju odudarao od veselog napjeva. Nisam znala kako bih se ponašala pred tim parom koji se, čini se, uzajamno mrzio. - Eto vidite, gospođice Sarah, ovdje u Hong Kongu smo na repu događaja. Nemamo pojma što se zbiva u Parizu. Ova mi pjesma ne govori ništa. Nikada je nisam čula. Znate li vi neke nove Dassinove pjesme? Odmahnula sam glavom, no Marck je odgovorio: - Sarah ne voli pomodnu glazbu i šansone. - Kako da ne - upadnem mu u riječ - bavim se glazbom. Najdraži su mi Chopin, Brahms... - Bravo! - prekine me Melanija. - To je To je nešto što će se sviđati sviđati Marcku! Prenemaganje mlade žene bilo je upravo smiješno i ovog je puta Marcku bilo svega dosta. - Kako bi bilo da kažemo jedno drugome do viđenja, draga? - Do skorog viđenja, Marck! - Melanija je podigla prema pilotu vlažne oči, pune nekog neskrivenog žara. - Ne bih vam to smjela reći, no bit ću očajna ako mi ne obećate da ćete sutra doći. Njezine su usne nervozno podrhtavale, cijelo je njezino tijelo poprimilo neko podčinjeno, bojažljivo držanje, suzne su joj oči bile uprte u Marcka. On okrene glavu. Melanija je bila prekrasna. Na obrazima su joj se pojavile jamice, pogled joj je blistao, činilo se kao da je zaboravila i mene i svoje prijatelje. Marck joj odgovori neprirodnom veselošću: - Neka vam bude! Sarah, cijela posada i ja posjetit ćemo vas u vašoj kući kad već toliko to želite. Hoćemo li imati čast susresti vašeg supruga? Unatoč uljudnom tonu, Marck se rugao. Iznenađena i zatečena, mlada žena nije odgovorila. Marck me primi nježno ispod ruke, a ja sam i ne htijući pocrvenjela pod pogledom lijepe Melanije. Naklonio se pred mladom ženom ne pruživši joj ruku. Po njegovu sam mrkom izgledu slutila koliko ga stoji ta mala komedija. - Pođimo, draga! - reče mi. Melanija pogne glavu, mahne nam ljupko rukom i zaputi se svojim pratiocima.
18
Glorij@
- Vrlo je lijepa - promrmljala sam. - Da, vrlo je lijepa - kratko potvrdi pilot. Nisam više govorila, a Marck se odjednom počne tiho smijati.
19
Glorij@
III
Tek sam stigla u svoju sobu malo umorna i s počecima glavobolje, kad se na vratima začulo tiho kucanje. Bile su to Marion i Jacqueline, radosno uzbuđene, natovarene paketima, odlučne da mi učine dugačku posjetu i doznaju moje dojmove o gradu i o našem lijepom pilotu. Ispričala sam im bez oduševljenja naš susret s Melanijom i njezinim njezinim pratiocima. - Melankolija, ta srkačica čaja. Slučaj čini čudne stvari. Kapetan je zacijelo bio očaran. Je U ti rekao da je bio zaručen s tom ludom Melanijom i da su mu jednomjesečna plaća i sve dnevnice jedva dostajale da joj pokloni prsten? - Koji mu je mu je zaboravila vratiti - nadoveže Jacqueline. - Nije loša djevojka ostavimo li po strani činjenicu da se nije kolebala između našeg pilota i Charliejevih milijardi. Njihova je kuća nešto između goleme holivudske vile i pagode iz vremena carice Tsu Hi. U tom neobičnom domu koji bih ja nazvala gotovo barbarskim kreće se mnoštvo kineske služinčadi. Melankolija u njemu živi kao neki bijeli idol. - A Charlie, njezin muž? - Za Kineza nije ni tako loš. Lijep čovjek, visok, viši od Marcka. Naginje debljanju. Glava mu je kao u Buddhe čije se oči nikada ne smiju. Obje su mlade žene bez ikakva sustezanja govorile o bivšoj Marckovoj zaručnici koju je on zacijelo volio. - Da bi se domogla bogata muža, bez razmišljanja je digla ruke od Marcka Doriana. Kao domaćica, uvijek je očijukala sa svim pripadnicima muškoga roda na avionu. Bila se zagrijala za Doriana, no vatra se ugasila kao što je i planula. - A on? Ona je izvanredno lijepa... - upitam i protiv volje. - Da, lijepa je, a sav luksuz koji je okružuje čini je još zamamnijom - prizna Jacqueline. - Međutim, ne bih željela biti na njenom mjestu. I njezin muž i njezina kuća i sve što je okružuje, sve joj je to potpuno tuđe. - Nemojmo pretjeravati - reče Marion - ima muža kojega je sama odabrala i život o kojem je zacijelo uvijek sanjala. A što se tiče kapetana, čini se da je potpuno zaboravio na tu sentimentalnu epizodu u svom životu. - U kompaniji se priča da je Charlie politički izbjeglica. Bavi se svim mogućim poslovima. Često nestaje da bi se zatim opet iznenada pojavio i Melankolija se već počela dosađivati u svojoj palači. Kad god se jedan od naših aviona spusti na Kai Tak, ona nastoji bilo koga od posade pozvati k sebi. - Mislim da bi se umjesto Melankolija sada mogla zvati Nostalgija - zaključi Jacqueline.
20
Glorij@
- Valja priznati da se razumije u primanje gostiju. Njihova je kuća nedaleko odavde, na otoku Hong Kongu, i ima predivan vidik na cijelu luku. Služinčad se kreće nečujno u obući od pusta, travnjaci su zeleniji od onih u Engleskoj, a vrtlari uzgajaju cvijeće od kojega zastaje dah. - A vila u zaljevu, koja je neka mješavina normandijskog dvorca, pagode i američkog ranča? Charlie je u nju ugradio milijune. - Ta vila, ako je tako možemo nazvati, ima i jednu od najljepših plaža što možete zamisliti. Uostalom, Sarah, upoznat ćete sve te krasote jer nas je Melanija pozvala. Modre oči lijepe Marion izražavale su toliko simpatije da sam se usudila zapitati: - Je li se Marck Dorian često zaručivao i opet razvrgavao zaruke? - Imao je prijateljice po svim zračnim lukama. Do vraga, već mu je trideset sedam godina! - objasni Jacqueline. - Kako bi bilo da malo prošećemo prije večere? - prekine tu temu Marion. - Slažem se, osim ako... - Jacqueline me promatrala malo podrugljivim crnim očima i kao da je htjela reći: osim ako ne želite sjediti ovdje i poput male guščice čekati lijepoga pilota koji vam već počinje zadavati brige! Nedugo zatim slijedila sam svoje dvije prijateljice duž beskonačnih hotelskih hodnika. Na izlazu hotela zapuhnuo me val mlačnog teškog i vlažnog zraka koji se toliko razlikovao od klimatizirane temperature u hotelu. Jacqueline predloži da uzmemo taksi, jedan od onih golemih crvenih ili žutih automobila koji su stajali na rubu pločnika ispred hotelskog ulaza. - Pođimo pješice, nije daleko, a Sarah će moći sve vidjeti i opipati. Odvest ćemo vas u male kineske uličice koje su ovdje u blizini. Oko nas su se uzdizale goleme, gotovo jednake zgradurine, uglavnom sjedišta kojekakvih banaka i agencija. A tada, gotovo bez ikakva prijelaza, našle smo se posred malih, stepeničastih uličica, prepunih ljudi, trgovina i kojekakve robe. - Pazite na svoju torbicu - savjetovala mi je Marion - u tim je uličicama takva gužva da se nikada ne zna... - Čudite se, zar ne? - upita Jacqueline koja je preuzela vodstvo naše male grupe i probijala put između tkanina koje su bile izložene na pločniku, ljudi koji su čučali, polugole djece koja su se naganjala, cijelog jednog svijeta koji je pružao ruke da prosi ili nudi svoju robu. Uličice su se uspinjale dosta strmo. Odjednom je postalo vrlo toplo i teško sam svladavala stepenice. Trgovci su nas zaustavljali nudeći nam fotografske aparate, vezene stolnjake, svilenu tkaninu... Odlučile smo predahnuti i smjestile smo se na terasi malog bara, više zapadnjačkog nego kineskog. Nisam se mogla nadiviti čuvenom zaljevu u kojim su vrvjeli ratni brodovi, parobrodi, džunke i sampani. Polako se kretao trajekt ostavljajući za
21
Glorij@
sobom dugačku bijelu brazdu. Krovovi Vančaja ocrtavali su se na pozadini divovskih nebodera Hong Konga. Položivši glavu na ruku, Marion je diskretno zijevnula dok je Jacqueline govorila i govorila. - Ne želite li da pođemo na mali izlet onamo? - Jacqueline je rukom pokazala prema prvim kineskim brežuljcima, u isto vrijeme blizima i tako beskrajno dalekima. Marion zaniječe glavom. - Ovdje se osjećam vrlo dobro i vrlo zaštićenom. Osim toga, obećala sam svom kapetanu da ću biti dobra. Jacqueline zafićuka podrugujući se i nastavi: - Ja nisam ništa obećala, a pretpostavljam ni Sarah. Izgaram od radoznalosti. Ovdje smo na raskršću Azije, kako kažu, kažu, s prozorom zatvorenim prema Kini, prema pekinškoj Kini. Željela bih otvoriti taj prozor i stupiti nogom na tlo Nebeskog Carstva. Htjela bih prikupiti dojmove i uspomene kako bih mogla, kad ostarim, pričati priče svojim unucima. Marion se počne smijati i reče: - Meni bi bilo dovoljno da prošvrljamo nekom velikom robnom kućom koja ima uređaj za rashlađivanje. - Hvala lijepa. Već tako dugo sanjarim o tome da odem u Macao. Mogle bismo pokušati sreću za igraćim stolom. Možda bismo se vratile bogatije, osjećam da bih imala sreće. Recite, Sarah, idemo li? - Možda bi se Sarah više svidio neki drugi izlet. Sjećaš li se onog krstarenja prije dvije godine na jedrenjaku s onim izvrsnim engleskim kapetanom i kineskom posadom? Ako dobro pamtim, doručak na brodu bio je izvanredan. Jacqueline je odmahnula rukom očekujući moju reakciju. - Ja... ja sam ushićena što vidim sve ovo. Sve su stvari obavijane nekim čarobnim sjajem. I crvena jedra džunki, i prpošni crveni tramvaji koji se veselo penju na Peack, i elegantne pojave mladih Kineskinja koje prolaze ulicom i vrhovi brežuljaka koji kriju zemlju što toliko privlači Jacqueline. - Phi... za sada me zanima Macao. Obje ste suviše mlitave da biste pristale. I zato ću otići sama, valjda sam dovoljno odrasla... - Slušaj, Jacqueline, prije no što se upustiš u pustolovinu za igraćim stolovima, pođi s nama tim trgovačkim uličicama. Sarah je prvi put u Hong Kongu i bilo bi neoprostivo da joj ne pokažemo sve one divne stvari koje se ovdje prodaju. Zamislite, Sarah, samo sve one lijepe rukotvorine koje su zapravo tako jeftine. Poslije toga mogle bismo se vratiti rikšom. - Na vlastiti rizik i opasnost! Ne daš mi da odem u Kinu, a u takvu bi se nepromišljenost upustila. Po tom labirintu od uličica kojima jure automobili poput luđaka. Hajdemo, a ja ću svoj program odgoditi do sutra.
22
Glorij@
Ostala sam zabezeknuta nad obiljem robe po robnim kućama. Kineske tkanine, vezeni brokat, pladnjevi i posude od kineskog laka, divotan i fantastičan nakit, raskošni sagovi i posvuda nasmiješene prodavačice odjevene u kinesku nošnju. Cijeli nizovi bogatih izloga bili su isprekidani malim, mnogo skromnijim dućančićima, što je cijeloj slici podavalo izvanrednu i zanimljivu raznolikost. - Uviđate li da bi trebalo otići u Macao da se domognemo hrpe novaca? - uzdahne Jacqueline. - Srce mi je teško, a lisnica laka! - mrmljala je Jacqueline pokazujući mi kineske škrinje, starinsko pokućstvo, komode od ebanovine ili ražina drva. d rva. Marion je na svom bloku marljivo računala, pretvarajući cijene u honkonškim dolarima u američke dolare, a ove u francuske franke. - Nema smisla kupovati komade pokućstva - rekla sam. - Kako ćemo ih prenijeti u Francusku? - Brodom. Prijevoz nije skup, ali zato carina! - uzdahne Jacqueline. - Prije nekoliko godina, a tada sam bila još nova u svom zvanju, kupila sam jedan od tih malih komada pokućstva u koji se može staviti sve: ploče, knjige i koješta drugo. Imam ga u stanu, stoji na počasnom mjestu. Na njemu su izrezbarene krizanteme i lotosi. Nisam platila mnogo, ali su me upropastili prijevoz i carina. Zahvaljujući tome, ormarić je nakon dolaska u Pariz postao tako skup da mi je moj kapetan priredio pravu scenu. Unatoč tome ni danas ne žalim što sam ga kupila - ispričala je Marion. Već nam se neko vrijeme ljubazno smiješila mala Kineskinja u odjelu kakemona. Odlučila sam kupiti jedan. Možda za Marcka?! Ne oklijevajući, izabrala sam kakemono koji je imao na sebi sliku mora s posve okruglim dalekim otokom obraslim bambusom i ribara u čamcu što se kretao između velikih ljubičastih irisa. Namrštenih obrva, Marion je preračunavala, a mala je Kineskinja taj lijepi, brzo odabrani predmet stavila u lijepu kutiju i umotala je u crveni papir sa zlatnim znakovima. - Ovo ste izvrsno kupili. Osim toga, nećete morati platiti ni prijevoz ni carinu. U Roissyju ćete ostaviti tu prekrasnu stvarčicu u svom kovčegu. Ako vas carinik upita imate li što za carinjenje, nehajno ćete reći: ,,Oh, samo jedan bezvrijedan kakemono.‟ Kako se ti pametnjakovići ne razumiju u te stvari, neće se na to ni obazirati. - Sada mi je palo na um - nastavi Jacqueline - poznajem neku kinesku krojačicu koja će vam za nekoliko sati sašiti lijepu haljinu ili kostim gotovo zabadava, naročito u usporedbi s našim pariškim krojačicama. Nedaleko odavde jedan Kinez ima dućan s ostacima prekrasne svile. Bilo je Bilo je očito da se Jacqueline izvanredno i zvanredno dobro snalazi u ovom mravinjaku kojim smo se s mukom probijale. Nekoliko mi je puta prstom pokazivala razne predmete uz
23
Glorij@
objašnjenje: - Malajski, hinduski, kineski, pravi, vjerojatno lažan... Previše zaslijepljena da bih mogla sve vidjeti, pokorno sam slijedila mlade žene gledajući istovremeno na sve strane i čvrsto stežući torbicu pod rukom. Nikada nisam mogla sebi ni predočiti takvo obilje razne robe. Katkad bih se okrznula o lijepe crvene i bijele reklame ispisane kineskim slovima koje su krasile svaki mali dućančić. Susretala sam se s izravnim i blistavim pogledima crnih očiju, ljudi su razgovarali, a njihovi su glasovi neobično odzvanjali u mojim ušima. U glavi mi se vrtjelo jer sam nastojala sve to vidjeti, sve to čuti. Posvuda su se nadmetale boje: žarkožarko-crvene reklame, modri haljeci kulija, izložene žute, zelene i ljubičaste tkanine. Neki su prolaznici bili odjeveni u kratke haljetke od crne ili modre tkanine, no većina ih je nosila gradska ili sportska odijela. Mnogo je mladih ljudi imalo kravate živih boja dok su mlade žene većinom nosile kratke suknje, a kosa im je bila vezana u konjski rep. Pa ipak, ponekad bi mi pogled zastao na tajanstvenim ženama odjevenima u svilu, s nanulama na nogama i kosom podignutom u šinjon. Njihov je izraz lica bio sladak i vedar. - Možda bi bilo vrijeme za povratak - reče Marion. - Moramo prije toga Sarah pokazati draguljarnice - odluči Jacqueline. Uzela me za ruku i živahno krenula nekom malom uličicom. Na njenom kraju, na samom uglu, pristupačna sa svih strana, pojavila se draguljarnica. Blistavi su joj izlozi bili krcati dijamantima, bisernim ogrlicama, narukvicama, prstenjem. Jacqueline se glasno nasmije videći moju zabezeknutost. U draguljarnici je bila zaposlena cijela gomila malih Kineza u besprijekorno bijelim smokinzima. Spuštenih očiju, hitrim su prstima računali i preračunavali pomoću malih drvenih kuglica. - Nemojte misliti da su nepismeni. Upotrebljavaju kineski način računanja. Nikada se ne prevare i vide sve unatoč spuštena pogleda. Već su nas zapazili, moramo pobjeći jer će nam početi dosađivati. - Predlažem vam da malo iznevjerimo kapetana Doriana i ostalu posadu. Kako bi bilo da odemo na malu večericu u neki kineski restoran? Znam odabrati izvrsna jela, ne preskupa, koja će odgovarati i našim želucima i našim novčanicima. Što mislite vas dvije? Jacqueline je čekala našu odluku. Marion je kimnula. Pomislila sam na Marcka koji me možda čeka u hotelu. Međutim, istovremeno sam se sjetila Melanije i odlučila se. - Slažem se. Hajdemo, ali u pravi kineski restoran. - Postoji tridesetak kineskih kuhinja, one šangajske, u kojima su jela za moj ukus suviše slatkasta, te one kantonske, najbolje i najskuplje. Znate li da ovdje ima preko 2500 restorana, ne računajući mnoštvo lokala koje bismo mi nazvali krčmicama. Znaš, Marion, otići ćemo u onaj kineski restoran u kojem crveni zmajevi plaze jezike, u kojemu je vlasnik
24
Glorij@
istovremeno i glavni kuhar, nalik na nekog starog gusara i u kojemu su sve konobarice predražesne, a čini se da nijedna nema više od petnaest godina. Sve što vam ondje ponude prava je tajna za nas. Sve je i slatko i slano, i ljuto i blago, i rijetko i gusto, ne suviše začinjeno, baš takvo da razdraži nepce. A račići koje pripremaju pred vašim očima! A kriške jastoga pržene u posve laganom tijestu... Ne, ne mogu vam to opisati! Noć se spuštala kad smo izašle iz restorana. Ljudi su trčali pred pljuskom. Pred nama se zaustavio taksi. - Sva sreća, uništila bih haljinu! - reče Marion. - Uh! - puhne Jacqueline smjestivši se uz široki smiješak pokraj vozača. Iz crnih kožnatih sjedala automobila širio se nježan, ali težak miris. Vozač je vozio vrlo polako. Noć se posve smrkla, a nebom teškim od kiše ganjali su se divovski oblaci. Marion se obrati vozaču. Bio je to nasmijani Kinez, obrijane glave, s rukavicama na rukama. Od vremena do vremena vidjela sam u retrovizoru crn pogled njegovih očiju. - Što ste mu rekli, Marion? - Da nas posve polako proveze duž luke. Gledajte, Sarah, kako je Hong Kong živ pod kišom! Neboderi su stršili poput neobične, bijele šume bajuneta, tisuće i tisuće neonslih reklama osvjetljavalo je noć. Očaravala me razlika između njih i treperavih svjetala na privezanim džunkama. Kiša je iznenada počela još većom snagom pljuštati po moru na kojem su se ljuljali brodovi i čamci svih mogućih vrsta. Naslućivala sam da na tim stiješnjenim džunkama živi toliko mnoštvo ljudi da mi se srce stalo stezati. - Dobro si se sjetila da pođemo ovim putem. Čudo od grada, zar ne, Sarah? Jacqueline me gledala. Nasmiješila sam se. Ispred našeg automobila trčali su kuliji i brzo nestajali u labirintu uskih, okomitih uličica. - Kad biste vidjeli neku stani, krezubu ženu kako jednim veslom vozi svoj krhki čamac na sigurno mjesto, shvatili biste snagu i izdržljivost ovog naroda. Jacqueline je bila već više puta u Hong Kongu i uživala je što može Marion i meni pokazati sve osobitosti toga grada i te zemlje. - Jesi li bila često ovdje? - upita ona Marion. - Jesam. Jedanput čak s dragim suprugom. Odveo me u Macao. - Je li bilo zanimljivo? - upitala sam. - Ne bih rekla. Brežuljci poput ovih ovdje, luka s još većom gužvom, jedna barokna crkva, restorani na starim brodovima u kojima se jede još skuplje nego ovdje i igračnice koje toliko zanimaju Jacqueline. Smjela sam samo pogledati zeleno sukno, moj suprug nema smisla za te stvari. Željela sam vidjeti pravu Kinu, a vidjela sam samo obalu i nešto
25
Glorij@
malo kopna. - Pa, ovdje je Kina! Marion odmahne glavom. - Htjela bih posjetiti Maovu Kinu... tako smo joj blizu. - Zar ti nije dovoljna zgrada „Mao‟ „Mao‟ koja je točno ispod naših prozora? Do vraga, odvest ću vas obje u „KinaKina-Emporij‟. - Što je to? - Velika robna kuća čiji su vlasnici vrlo bogati. Može se naći lijepih stvari. Automobil se približavao hotelu i zaustavio se pred njegovim velikim, natkritim ulazom. Bilo je krajnje vrijeme jer je kiša padala sve žešće, a zrak je bio težak i vruć. Marion skoči hitro iz taksija i nasmije se vrataru hotela koji nam je dolazio u susret s kišobranom velikim poput suncobrana. Jacqueline je u taksiju raspravljala sa vozačem. Okrenula se i upitala: Vozač pita može li sutra doći po nas. Nudi nam sniženu tarifu za više izleta. Što da mu kažem? - Za Sarah to ne vrijedi. Okrenula sam se začuvši taj glas. Iza mene je stajao Marck, elegantan i naočit smiješeći se. Lice mu nije odražavalo misli, ali ja sam već znala po njegovu mrkom pogledu da je nezadovoljan. Hotelsko se predvorje kupalo u svjetlu ispod mnogobrojnih kristalnih lustera. Odmah sam zamijetila da je u međuvremenu promijenjena sva cvjetna dekoracija. U velikim su se posudama kočile raskošne ružičastonarančaste krizanteme krizanteme neviđene ljepote. - Kako su lijepe! Posve drugačije od naših! Marck me držao za ruku i rječkao se s Marion i Jacqueline. - Ne možete Sarah samo tako egoistički prisvojiti, kapetane! - Imamo planove, moramo joj pokazati toliko toga! - I ja imam vrlo primamljivih planova. - Zna se! Vodit ćete je po svim tim brežuljcima, a ona bi zacijelo htjela švrljati po dućanima i kupovati. Je li tako, Sarah? Marck mi položi svoju tešku ruku na rame, a ja nisam znala što da kažem. - Kako bi bilo da prepustimo Sarah da sama raspolaže svojim vremenom? - blagim glasom predloži Marion. Marckove su oči malo potamnjele. Već mi je bilo poznato što to znači. S najvećim mirom završi razgovor rekavši: - Sarah je vrlo stalo da šeće u mom društvu. - U tom slučaju... - zaključi Jacqueline. Smijući se malo podrugljivo, obje se mlade žene udalje prema hotelskom dizalu. Dignula sam oči prema Marcku. - Mir, ni riječi. Morali smo se otarasiti vaših prijateljica. Uostalom, usuđujete li se reći
26
Glorij@
mi u lice da niste očarani što ćete samo sa mnom provesti večer? Sva sretna, prolazila sam velikim predvorjem diveći se obilju cvijeća, zapažajući znakove pažnje što ga je hotelsko osoblje iskazivalo mom pratiocu, ali i poglede žena, koji su ga slijedili. Bio je lijep, doslovce glupavo lijep, kao što je rekla Jacqueline s malo zlobe u glasu. Debeo je sag zaglušivao naše korake. Na svojim sam prstima osjećala topao stisak njegove ruke. - Jeste li se dobro zabavljali s djevojkama? - Kojim djevojkama? - upitala sam brzo. - Pa s Marion i Jacqueline. Uvjeren sam da su vas vodile k svim malim Kinezima, a vi niste ništa kupili. Nemate nikakvog omotića? Zar ste tako dobri? Zamijetila sam podrugljiv izraz na njegovu licu. Bili smo u dizalu. Kad se zaustavilo, Marck me na trenutak privuče k sebi. - Budite lijepi večeras! Doći ću po vas za pola sata. Polako sam zatvorila vrata svoje sobe ustanovivši da se Marck odlučio za izlazak i ne pitavši me jesam li umorna. A bila sam strahovito umorna. Noge su mi bile natečene, lice blijedo, kosa ovješena. Osim toga u želucu sam osjećala težinu od navodno lake kineske večere. Skinula sam s olakšanjem cipele, a pjenušava mi je kupelj odmah vratila sav moj optimizam. Završavajući svoju toaletu, pjevušila sam kad je Marck pokucao na vrata. Bio je tu, tako brzo, tako potpuno. Prepustila sam se njegovu zagrljaju, opijena dugim i strašnim danom, sva u čudu što sama sebi posve tiho govorim: istina je, zaista je istina, ja sam u Kini, a taj čovjek čije su me ruke tako nježno zagrlile isti je onaj čovjek koji je pilotirao avionom što nas je ovamo doveo.
27
Glorij@
IV
Ploveći restoran u Aberdeenu blistao je U sjaju bezbrojnih lanterna; bile su obješene duž cijele palube. U našoj smo se maloj barci približavali velikom brodu usidrenom u zaljevu. Svuda oko nas klokotala je voda. Izašavši s Marckom iz hotela, vidjela sam kako su se upalile žute svjetiljke na putu za Peack, tvoreći dugačak vijenac na padinama planine. Na moru su se održavala svjetla barki. Uskočila sam u taksi zajedno s Marckom Marckom ne prikrivajući radost. Kad smo usred vreve Aberdeena izašli iz taksija, naprosto su nas saletjele mlade Kineskinje koje su nam vrlo izražajnim kretnjama nudile svoje lagane i krhke čamce za prijevoz do plovećeg restorana koji se blistao na pozadini tamnog neba bez zvijezda. - Neću se voziti u tom čamcu. Ne postoji li nekakav most ili nešto slično. Bojim se vode... - rekoh plašljivo. Marck se nasmijao. Laganim je skokom skočio u prvi mali čamac i pružio mi ruku. - Dođite, Sarah, nema nikakve opasnosti! Odlučila sam se, postiđena tvrdim i hladnim pogledom mlade Kineskinje. Kimala je glavom i kineski nešto objašnjavala Marcku. Marck me dočeka u čamcu zadržavši me na trenutak privijenu uza se. Mlada je Kineskinja s mukom veslala po crnoj i ljepljivoj vodi. - Nećete pomoći sirotoj djevojci? - To bi je uvrijedilo. One su na to navikle, veslaju cijele dane. Bosonoga, odjevena u isprane traperice i laganu majicu, mlada je Kineskinja veslala dovikujući se povremeno s nekom od kolegica koje su vozile druge turiste ili psujući veslače drugih čamaca da joj se sklone s puta. Nepoznate su se riječi miješale s praskavim smijehom; pogađala sam da se to odnosi na putnike. Kad smo stigli do stuba koje su vodile na veliki brod, Marck pruži novčanicu mladoj djevojci. Na moje iznenađenje, ona je odbije odlučno odmahujući glavom i pokazujući kažiprstom na svoj želudac. Oči su joj svjetlucale od srdžbe. Podigla je ruku, ispružila dva prsta, a drugom rukom prelazila od svojih širom otvorenih usta do želuca. - Što hoće? - Dvostruku tarifu. - Želi nam reći da je gladna! - Zacijelo je gladna. I mi smo gladni. - To nije isto, Marck. Molim vas, dajte joj što traži. - Samo vama za ljubav. Sve su jednake. Na polasku kažu jednu tarifu, a pri dolasku traže drugu. Sve su jednake, a kad se namjere na glupane kakvi smo mi, debelo se smiju svojim mušterijama.
28
Glorij@
Marck pruži još jednu novčanicu djevojci, a ona nas ne pozdravi. Uspinjući se prvim stepenicama, okrenula sam se da je pogledam; nagnuta nad svoje jedino veslo, pjevala je u noć ne okrećući se. Preda mnom je bio jedan posve nepoznat svijet. S jedne strane bijedno, prenapučeno naselje ribara, s druge strane ploveći restoran, jedinstven na svijetu, čija je međunarodna slava doprla do mene još onda kada nisam ni sanjala da ću ga jednom jednom vidjeti. Naslonjena na ogradu, gledala sam mnoštvo djece koja su ispod nas, unatoč kasnim satima, plivala oko broda. Ona najodvažnija dozivala su turiste koji su im bacali novčiće, a djeca su ih hvatala ustima. Ako bi novčić pao u vodu, djeca su velikom brzinom za njim ronila. Srce mi se stezalo od tog prizora. Marck je to zamijetio i poveo me prema blagovaonici. Brod je bio okružen mnoštvom džunki i čamaca na kojima su vijorile crvene zastave. Marck mi objasni: - Ovdje smo samo nekoliko kilometara udaljeni od Maove Kine. Ali, ostavite sada to, hajdemo potražiti neko dobro d obro mjestance... Raskošno osvijetljena malim svjetiljkama i ukrašena zmajevima i raznim nemanima, dvorana je bila poluprazna. Odmah su se približila dva konobara odjevena u bijelo i smjestili smjestili nas za mali okrugli stol, prekriven bijelim stolnjakom i ukrašen svježim cvijećem. Dohitao je i treći konobar, s jelovnikom. Jelovnik je bio okomito ispisan kineskim slovima crvene i bijele boje. Pokraj njih ispisane engleske riječi činile su se bezbojne i nevažne. Konobar je čekao smiješeći se, s beskrajnom strpljivošću. Dok je je Marck naručivao, naručivao, promatrala sam ostale goste. Bili su uglavnom zapadnjaci, sudeći po odjeći, Amerikanci. Marck je zapalio cigaretu. Bio je tako siguran i elegantan u jednostavnoj, lakoj i mekoj bijeloj košulji, tamne kose i otmjenih kretnji. Dobro se zabavljao kad sam se počela čuditi mnoštvu malih zdjelica i tanjurića koje su nam počeli donositi. Njihov je sadržaj imao sve dugine boje, a konobari su stalno donosili nove. Marck me posluživao s pomoću dva štapića, brižljivo birajući iz svake zdjelice ponešto. - Mali komadić kunića s limunom, malo čaočao-zea... - Što je to? - Svinjetina. Slatkasta ih ljuta, po želji. Zatim malo mljevene piletine s orasima, malo kupusa, malo račića prženih u tijestu, malo od ovih umaka... Tanjur mi je bio pun nepoznatih stvari, tako usitnjenih da se nije ništa raspoznavalo. Zavidjela sam Marcku zbog vještine kojom je rukovao štapićima, dok sam ja bila sva zbunjena svojom nespretnošću. Činilo mi se da čvrsto držim komadić nečega, međutim, između tanjura i usta štapići bi mi se izmakli, i ono nešto palo bi na stolnjak, na moju haljinu ili u čašu, odnosno u šalicu čaja. Marck se smijao i jeo vrlo brzo umačući komadiće mesa u zdjelice s narančastim ili zelenim umakom. U sebi sam poželjela pristojan odrezak s prženim krumpirom.
29
Glorij@
- Ovo meso od kunića je izvanredno. Nemojte ga prosipati po haljini, draga. Kad izađemo, ljudi će pomisliti da ste ovdje prali posuđe. Šalio se, ali je dao znak jednom od konobara koji je stajao nedaleko od našeg stola, spreman da priskoči na svaki znak. - Govorite U kineski? - upitam Marcka. - Samo nekoliko riječi, ah je konobar shvatio i bez riječi. Gledajte što vam nosi! Kineski konobar mi je, uz naklon, predao vilicu i nož na bijelom ubrusu. Odahnuvši, jela sam s najvećim tekom sva ta jela koja su bila izvrsna, vrlo mirisava i vrlo lagana. - Ako se ovdje predugo ne zadržimo, otići ćemo večeras još u Mocambo. Marck je pio kinesko vino, ponudio me, a ja se nisam usudila odbiti. Piće je bilo mlačno. Razvukla sam lice. Moj je pratilac bio dobro raspoložen. Neprestano me je nutkao, a ja sam ga molila da mi se smiluje. Govorio mi je o noćnim lokalima u Hong Kongu, Kovlunu i Vančaju. - U taj dio grada, Vančaj, ne mogu vas odvesti. - Zašto? - Predviđen je samo za okorjele kakav sam ja, a ne za djevojčice poput vas. - Na lošem je glasu? - I više od toga. I zato ćemo otići u neki lokal za ćudoredne turiste, slušat ćemo kinesku operu, moderni folklor, korejske plesove, a kraj svega toga i malo plesati. Želio bih da vam boravak u Hong Kongu ostane u neizbrisivom sjećanju, kako se to obično kaže. Pratit ću vas u stopu i neću nikome dopustiti da vam se približi. Preostaju nam još četiri dana, a to znači devedeset šest sati koje ćemo proživjeti udvoje. Jedan sat poslije toga bila sam u njegovu zagrljaju plešući polako uz prigušene zvukove vrlo nježne glazbe. Glava mi je nekoliko puta pala naprijed, a noge su mi bile mlitave. Marckov je glas dopirao do mojih ušiju kao iz velike daljine. U svom životu nisam bila tako pospana. Unatoč tome osjećala sam se izvanredno dobro. Naslonivši glavu na njegove grudi, puštala sam da me gotovo nosi na svojim čvrstim rukama. Osvjetljenje bara bilo je naizmjence crveno, zlaćano i narančasto, a meni se činilo da plovim osjećajući sve dublju radost zbog Marckove blizine. Njegove su me blage, malo podrugljive oči mirno promatrale. U raspršenom svjetlu bara bile su gotovo crne s mnogo blistavih točkica, poput zvjezdica. Gledala sam ih krišom i činilo mi se da često mijenjaju boju. Bilo je vruće i lagana haljina lijepila mi se za kožu. Pitala sam se kako Kineskinje zadržavaju svoju svježinu iako plešu u teškim kimonima. Gledala sam parove koji su plesali u blizini. Držanje muškaraca bilo je viteško i zaštitničko zaštitničko dok je izraz finih lica njihovih plesačica ostajao miran i nedokučiv. Članovi orkestra bili su
30
Glorij@
odjeveni u čudne, dugačke svilene haljine, a njihovi su mi instrumenti bili posve nepoznati. Svirali su neke nježne melodije uz koje se moglo vrlo lako plesati ili bolje rečeno polako p olako koračati. Plesalo je i nekoliko zapadnjačkih žena. Bile su vrlo dotjerane i pune nakita. Jednog mi se trenutka učinilo da prepoznajem neku domaćicu aviona koju sam već jednom srela u tko zna kojem kraju svijeta. Ćelo mi je bilo orošeno znojem. Marck je izgledao besprijekorno u svom posve laganom odijelu. - Da se malo odmorimo, draga? Čini mi se da ne ide više... Dođite, popit ćemo neko osvježavajuće piće da dođete k sebi. Našla sam se u dubokom naslonjaču od fine kože s čašom u ruci. Marck me pažljivo gledao s izrazom neke nove nježnosti na lijepom li jepom licu. - Za vas, djevojčice! Njegova čaša kucne u moju. S velikim sam ganućem gledala njegovu lijepo oblikovanu ruku koja je držala čašu i na kojoj nije bilo prstena. - Na koga mislite? Imate tako začuđen izraz na licu? - upita me on. Poželjela sam odgovoriti bez okolišanja: na vas, samo na vas. Neću vas se nikada odreći, volim vas, volim vas više no bilo koga na ovom svijetu. Ništa mi iz prošlosti nije važno, večeras sam zaboravila sve, sve što nema veze s vama. Željela bih da me uzmete u naručje, sada, odmah sada. Ne želim dalje živjeli bez vas. Ne znam tko ste, ne znam odakle ste, no posve mi je svejedno... Međutim, nisam progovorila ni riječi i samo sam se trgnula kad mi je Marck položio ruku na rame. - Da krenemo? - U hotel? Oh, ne, ovdje je tako lijepo. - Vrlo je kasno. Prošlo je tri. Uskoro će svitati iza brežuljaka, a vi to nećete vidjeti. - Svejedno mi je. Sa zaprepaštenjem sam zamijetila da jedva izgovaram riječi. - Čini mi se da zamuckujem. Zar sam previše pila? Nije odgovorio, ali malo nakon toga našla sam se s njim u automobilu; zvuk motora nisam čula. Bila sam mu zahvalna što ništa ne govori. Postojale su samo njegove ruke oko mojih ramena i dah njegovih usta koji sam osjećala na očima, licu i ustima. - O vrijeme, zaustavi svoj let... - Što kažete, draga? Bio je to glasno izgovoreni početak moje omiljene pjesme. Marck me poljubio, a moje su ruke na njegovu zatiljku ponovo prepoznale toplinu njegova vrata i gustoću njegove kose. Duša mi je bila ispunjena dubokom radošću. Marck me voli kao što ja volim njega. On
31
Glorij@
je velik, lijep, snažan, bit će će najdivniji prijatelj moga života. - Stigli smo, draga. Hotelsko predvorje bilo je jarko osvijetljeno iako u njemu nije bilo nikoga drugoga osim osoblja hotela koje se očigledno dosađivalo. Marck me držao za ruku i nije je više puštao. Koračala sam malo nesigurna koraka preko debelog saga; uzorak je podsjećao na krzno tigra. Pri svakom mi se koraku činilo da se žute i smeđe mrlje rasplinjuju i stapaju, što je u meni izazivalo osjećaj bunila. - Ako me oni s recepcije gledaju, pomislit će da sam zavirila preduboko u čašicu. - Navikli su na to - kratko me umiri Marck. Ušli smo u dizalo. Kretalo se mirno i nečujno, ali sam unatoč tome imala osjećaj da sam na vrtuljku i odjednom mi je postalo mučno. Marck je ključem otvorio vrata moje sobe. Odjednom sam osjetila jednu jedinu želju: da se što prije ispružim na svježe presvučenoj postelji. - Ja ću vas staviti u krevet - reče Marck. Činilo mi se kao da govori iz velike daljine, u pola glasa. - Nije potrebno - jedva sam izgovorila. Krevet je već bio pripremljen za spavanje, moja noćna košulja složena na jastuku, na noćnom ormariću cvijeće, a na podu moj veliki kovčeg, još pun odjeće. Marck dohvati moju noćnu košulju. Bila je ružičasta, posve lagana, a na stražnjoj strani izreza vidjela se etiketa „Printemps, Paris''. Skinula sam cipele, a Marck M arck mi je otkopčavao haljinu. Zapazila sam svoj lik u ogledalu. Oči su mi bile poluzatvorene, a kosa neuredna i ovješena. - Oh, kako strašno izgledam! - Vrlo ste privlačni. Marck se nagnuo nad mene, postelja je bila svježa i mirisna, a ja sam osjećala beskrajan umor. Iznad mene su bile Marckove oči. Njegove su ruke držale moju spavaćicu. Tako smo divno, plesali, doveo me u hotel, bio je u mojoj sobi, njegove me oči nisu napuštale. Odgurnula sam ga jednim jedinim snažnim udarcem. Odjednom sam bila posve trijezna. Kroz prozor se nazirala zora. Marck se uspravio posve blijed. - Oprostite, molim vas! Popila sam samo malo šampanjca, ali nisam navikla. Eto, jedna je čaša bila dovoljna da se... Marck nije govorio, a ja se nisam usudila pogledati ga. - Marck... ne večeras... preklinjem vas! Zatvorio je iza sebe vrata, a ja sam se požurila da ih zaključam s unutarnje strane. A zatim sam otišla u kupaonicu i gurnula lice pod mlaz hladne vode. Sutra... sutra ću mu sve objasniti, mislila sam u sebi. Sve će biti jasno... shvatit će da
32
Glorij@
ga volim, ali da ne mogu... Sutra će sve biti dobro. Srušila sam se na postelju i odmah zaspala tvrdim snom.
33
Glorij@
V
- Za doručkom smo i čekamo još samo na vas! Sarah, čujete li me? Nesvjesno sam digla slušalicu i slušala ženski glas. Jacqueline? Marion? Zbrkano sam se počela prisjećati jučerašnje večeri. Brodskog restorana, noćnog lokala i Marcka, ovdje, u ovoj sobi. - Jeste li tamo, Sarah? Ovdje Marion. Je li sve u redu? Glas je zujao kroz slušalicu. - Tvrdo sam spavala - jedva sam nekako progovorila. - Sinoć smo se kasno vratili, bilo je već skoro jutro. - Oh, oprostite, mislila sam da ste sami. - Naravno da sam sama, Marion! - Dobro, dobro. - Koliko je zapravo sati? - Deset. Svi smo u kavani. Jacqueline, stjuardi, čak Melanija. Došla je da nas sve pozove na ručak. Htjeli smo znati hoćete li i vi s nama. Melaniji je vrlo stalo do toga. - Ide li cijela posada? - Da, draga - odgovori Marion veselo se nasmijavši. - Cijela posada još nije ovdje, ali pozvani su svi. Ne možemo odbiti poziv. Požurite, Sarah, doručak je fantastičan. Ima stotine divnih sitnica od kojih se čovjek udeblja u jednom danu. Do viđenja! Spustila sam slušalicu. Osjećala sam gorak okus u ustima, glava mi je bila teška i imala sam veliku želju da zaplačem. S Marckom je sve gotovo, govorila sam sama sebi, sinoć sam ga otjerala, napila sam se kao djevojčura. Umornim sam pogledom kružila po neredu u sobi. Nisam ga željela ponovno vidjeti i čitati iz njegovih očiju. Što on misli o meni? Smatra li me me bijelom vranom ili lukavom koketom? Volim ga svim svojim bićem, a on? Šum vode koja je tekla u kadu i na moje lice podbuhlo od spavanja vratilo me u stvarnost. Brzo sam se okupala, što me osvježilo i navelo na nove misli. Pošla sam k prozoru opet žaleći što je hermetički zatvoren. Iznad Hong Konga zrak je titrao od vrućine. U luci su mirno stajali veliki brodovi, a pokraj njih se lagano ljuljale džunke. Duboko dolje na ulici upravo je prolazio veliki autobus na dva kata, crvene i zelene boje. Podsjećao me na igračke iz moga djetinjstva. Još tri dana u tom gradu, a zatim let u Toldo. Obukla sam lagane platnene cipele i posve laganu haljinu i kritički se pogledala u zrcalo. Dobro sam očetkala kosu i odustala od dotjerivanja. Preko ramena sam prebacila torbicu i napokon bila spremna sići. Možda neće biti tamo! Možda je još u svojoj sobi! Noge su mi počele podrhtavati pri pomisli da ću ga ponovo vidjeti. Uzvici su me dočekali na vratima kavane.
34
Glorij@
- Mislili smo da gospođica neće pristati da siđe! Jacqueline me promatrala vidovitim očima. - Dugo ti je trebalo, draga! - ljubazno me dočeka Marion. Bio je tamo, sjedio je kraj Melanije. Digao se i rastreseno mi pružio ruku. Nije zadržao moju ruku u svojoj ni trenutka dulje no što je trebalo. Rukovala sam se sa svim ispruženim rukama. I Melanija mi je pružila ruku dugih prstiju punih prstenja. Zatim sam sjela između dvojice stjuarda. Jedan mi je točio kavu, drugi dodavao šećer. Obojica su imala na sebi traperice i lagane košulje, kao studenti na odmoru. - Dakle, da čujemo program! - reče jedan. Drugi se zdušno bavio mazanjem maslaca i debelih naslaga džema na moj tost. - Lijepi ste poput propupalog cvijeta! -reče jedan reče jedan od njih. Napokon sam susrela Marckov pogled. Oči su mu bile tamnozelene, lice još jače preplanulo, a izraz mrzovoljan. - Sarah, mogu li vas ubrojiti medu svoje uzvanike? Melanija me gledala bez imalo prijateljstva. Bila je vrlo lijepa u laganom kostimu od bijele svile, na reveru se ljeskao neobičan broš: dva zlatna zmaja s očima od zelenog i crvenog dragog kamenja. Prstenje njoj je blistalo kad bi rakama tjerala plavičaste oblačiće dima cigarete. - Rekla sam kuharici da pripremi mjesečeve kolačiće, a ona ih pravi izvanredno. Bit će i morskih račića i raznih drugih specijaliteta - raspričala se Melanija. Malim sam gutljajima pila vruću kavu. Bila je vrlo dobra. Stjuard koji mi je pripremao tost reče odjednom: - Lijepo moje dijete, zašto ste tako rastreseni? Zovem se Claude, rekao sam vam to jutros već tri puta. Želite li palačinku sa sirupom od bambusovih izdanaka? Nećete cijeli dan moći ništa jesti. Marckova je raka počivala na bijelom stolnjaku. Na kratak ju je trenutak Melanija prekrila svojim tankim prstima. Sada su svi razgovarali i nestalo je nelagode koja je zavladala prilikom mog dolaska. Marck je odgovarao samo jednosložnim riječima. Držao se povučeno i odbojno, a meni se zbog toga stezalo srce. Marion mi se prijateljski smiješila. Čitala sam simpatiju u njenim modrim očima. - Naučit ćemo vas kako se igra mama- jong. jong. To je neka vrst kineskog domina. Plivat ćemo u mom bazenu, mnogo je ljepši od hotelskoga - nastavljala je Melanija. - I što još? - upita jedan stjuard. - Čuo sam da vaši najdraži gosti mogu i u vašu pušionicu. pušionicu. Melanijini obrazi jedva vidljivo porumene. - Pa što? Zar nismo u Kini, do vraga! Moj suprug Charlie puši. I mojim je gostima
35
Glorij@
dopušteno da kušaju, ako to žele. Ne vidim u tome ništa loše. - Ali ja vidim! - hladno joj dobaci Marck. Do tog je trenutka odgovarao samo s „da‟ ili da‟ ili „ne‟. Sada me začudio odlučan ton njegova glasa. - U mojoj se prisutnosti moja posada neće zabavljati pušeći opijum! - Pretjerujete, Marck! Nije riječ o opijumu. Charlie će vam objasniti kako nema nikakve opasnosti opasnosti od privikavanja. To je razonoda poput svake drage. Cijeli svijet zna da ste zaraženi Konfucijevim načelima. Jedan od stjuarda zafićuka malo podrugljivo. Marck mu se obrati: - Eto kakve su žene. Melanija se udala za Kineza i njemu za volju spremna je otrovati cijelu jednu posadu u svojoj pušionici. Učinite kao ja, stari moj, ne ženite se nikada! Odjednom sam ih poželjela sve ostaviti, ponajprije Melaniju. Popila sam još jednu šalicu kave i odlučila otići sama u šetnju u okolici hotela. Međutim, svi su se odjednom digli. Dosljedna u svojoj zamisli, Melanija je uzela Marcka ispod ruke. Pred ulaznim vratima hotela čekala su dva njena automobila velika poput spavaćih kola s vozačima u livreji. Stjuardi, Marck i Melanija ušli su u prvi, a ja sam se zajedno s Jacqueline i Marion bezvoljno ukrcala u drugi. - Kapetan je ustao na lijevu nogu. - Zar ste se posvađali? - iznenada upita Marion. Veliki je automobil lagano i nečujno klizio avenijama. - Koje li indiskrecije! Baš si znatiželjna! -odgovori joj Jacqueline. - Međutim, u cijeloj našoj kompaniji jedino ti nisi bila zaljubljena u Marcka Doriana! Da znate, Sarah, Marion je najvjernija žena na svijetu. - Samo zato što obožavam svog supruga. - U vašim godinama, Sarah, zaručivala sam se ozbiljno tri ili četiri puta puta - nastavi Jacqueline. - Ali, da je jedan od tih izabranika bio Marck Dorian, ne bih učinila ono što je uradila Melankolija. Baš čudna djevojka! Pušionica! Marck joj je dobro odbrusio. Ona nije poštena. Poziva nas sve samo zato što želi da je Dorian posjeti. Ona zna vrlo dobro da on sam ne bi prihvatio poziv, ali je za volju cijele ekipe, donekle obavezan popustiti. Osim toga ne želi igrati uvrijeđenoga muškarca zbog toga što ga je istisnuo nekakav veliki Kinez... - Pa ipak, ja mislim da na njegovu mjestu ne bili pošla - reče Marion. - Ne bi uspjela, Melanija je tako uporna. Uostalom, možda Marcku laska što njegova bivša zaručnica pokazuje toliko zanimanje za njega. Njoj ne izbjegne ni jedan naš let u Hong Kong. I svaki put gleda Marcka kao u božanstvo. - Baš Baš si zlobnica! Nećeš moći sjesti za stol te odvratne Melanije! - Idem u tu njenu „kinesku‟ palaču zato da vas ne napustim i zato što ondje uvijek
36
Glorij@
nađem razloga da se dobro nasmijem! - Recite mi iskreno je li Marck bio veoma zaljubljen u Melaniju? - Glasno sam izrekla to pitanje koje me mučilo i odmah dobila odgovor: - Ne bih znala reći - prizna Marion. - Što ti misliš, Jacqueline? Bili su zaručeni tako kratko vrijeme. Jacqueline slegne ramenima i dobaci mi kratak pogled. - Ja sam od onih koji se ugrizu za jezik prije no što progovore. Rastužila bih vas kad bih vam rekla da je Marck ludo volio svoju zaručnicu. Pa ipak, mislim da je bio veoma zaljubljen jer je pomišljao na ženidbu i jer je cijeli taj slučaj bio vrlo značajan u njegovu životu. Prije toga bio je poznat kao čovjek koji se sa ženama poigrava kao s marionetama. Kad je susreo Melaniju, postao je ozbiljan i bez sumnje vrlo sretan. Međutim, to je trajalo vrlo kratko i Mclanijina je udaja bila završna točka njihove idile. Marck nije pokazivao da je povrijeđen. Ali, postao je još podrugljiviji, još veći zavodnik i posve sigurno neljubazniji no prije. Prekrižila sam ruke na koljenima i pokušavala ne slušati zaglušno lupanje svog srca. Jacqueline je očima pratila dugački automobil ispred nas u kojem se vozio vozio Marck s Melanijom. U jednom je trenutku njihov automobil usporio vožnju. Mi smo im se posve približili, pa sam na naslonu sjedala mogla vidjeti Melanijine svijetle uvojke i odmah do njih Marckovu ruku. - Ne zabrinjavajte se! - živahno reče Jacqueline. - Između njih dvoje sve je gotovo unatoč njezinim spletkama. - Mislim da „sirotu‟ djevojku treba više žaliti nego joj zavidjeti - zamišljeno će Marion. Unatoč njezinim vilama, draguljima i haljinama, ona je izvukla kraći kraj. Njezin Kinez zacijelo nije idealan muž. U ovoj zemlji imaju muškarci čudne nazore i običaje i ja se ni za cijelo carstvo ne bih udala za Kineza. - Da nisi rasist? - Naravno da nisam, ni najmanje. Ali... udati se tako daleko od vlastite zemlje za nekog stranca kojega pravo i ne poznaješ... I imati svekrvu Kineskinju... brr... - Charlie je lijep Kinez. Visok i dobro građen. A osim toga tako bogat... - uzdahne smiješno Jacqueline. - Nepristupačan, umišljen, tajanstven, katkad vulgaran. Ti to znaš isto tako dobro kao i ja. Ako Melanija misli na čovjeka kojega je izgubila, ako se prisjeća njegove ličnosti i ako ga uspoređuje... zaista je žalim. - Vjeruješ li ti da Melanija uopće misli na nekoga drugoga osim na Joea Dassina? Ona ima kokošji, posve nekomplicirani mozak. Ona je sretna s Charliejem i poziva nas sve jer nema nikakva drugog posla, jer se pravi važna i jer možda još želi iskušati svoju moć nad Marckom. A ako za čim i žali, onda su to Francuzi i Francuska.
37
Glorij@
Slušala sam čavrljanje mladih žena i naslonila glavu na naslon imajući stalno pred očima sliku Melanije i Marcka. Zar je moguće da toliko patim zbog čovjeka kojega sam jedva poznavala? Nekoliko sam puta u prednjem automobilu mogla zamijetiti njegov izraziti profil. Nije se ni jedanput okrenuo i požalila sam što sam s njim pošla u tu posjetu o kojoj se toliko govorilo. U jednom se trenutku naš automobil našao usporedo s njegovim. Zarila sam nokte u skupocjenu presvlaku sjedala i okrenula glavu. U našem je klimatiziranom automobilu bilo svježe, no vidjelo se da vani sunce nemilice prži ulice, kuće i dućane čiji su izlozi bili istureni prema pločnicima krcatim pješacima. Automobil je zastao ispred pješačkog prijelaza i tik uz stakla automobila pojavilo se na časak lijepo, i nasmijano lice neke mlade Kineskinje. Marion i Jacqueline su ušutjele, a ja sam pomislila kako im je zacijelo dosadno moje društvo. Sa stražnjeg prozora svog automobila Marck se iznenada okrenuo prema nama. Jacqueline mu mahne rukom govoreći: - Hajde, Sarah, budite dobri! Mahnite mu! Zar ne vidite da naš lijepi pilot traži vaš pogled? Sigurna sam da se dosađuje s Melanijom. Vidite da imam pravo, taj prostak zijeva! Golemi zeleni ili crveni natpisi krasili su gotovo svaku kuću. Bili smo u vrlo širokoj trgovačkoj aveniji čijim se pločnicima užurbano kretalo mnoštvo pješaka. Većina je žena bila u hlačama dok su muškarci bili odjeveni u bijela odijela, svi vrlo niska rasta i sitni. Zatvorila sam oči, poželjevši da budem u prvom automobilu pokraj Marcka, da naslonim glavu na njegovo rame, da mi ruka bude u njegovoj. Osjećala bih pod prstima udaranje njegova bila i posve izbliza udisala miris njegove kolonjske vode pomiješan s mirisom duhana, čime je odisala sva njegova odjeća. Sjedila bih šuteći i gledala širom otvorenih očiju taj veliki grad, s osjećajem nježnosti. - Još malo pa ćemo stići - reče Marion koja se gotovo uspavala. - Nadam se da ćemo se dobro zabaviti. Kad hoće, Melanija je izvrsna domaćica osobito kad joj nema dosadnog supruga. - Misliš li da će Charlie biti tamo? - upita Jacqueline. - Nadam se da neće. Ne podnosim toga čovjeka. - Meni je svejedno, uopće ga ne zamjećujem. Srela sam ga već tri ili četiri puta, a ne bih bila u stanju prepoznati ga. Žuto lice kao i sva ostala žuta lica! - Viši je i jači od ostalih Kineza... - O čemu bi se moglo razgovarati s tim čovjekom? Još nikada nije stupio nogom u Europu. Pun je prezira prema nama domaćicama aviona, a stjuardi mu se naprosto gade. Jedino mu piloti donekle imponiraju. Melanija se trudi naći neku temu razgovora. Kad se Charlie pojavi, svi ušute, a svi su očarani kad ubrzo zatim nestane. Dovoljno je inteligentan da osjeti kako njegova prisutnost nikoga ne zabavlja čak ni njegovu suprugu. Obično se
38
Glorij@
povuče jednako nečujno kao što je i došao i onda svi s olakšanjem odahnu. Činilo se da sunce iza brižno zatvorenih stakala peče sve žarče. Prolazili smo duž luke. Bila Bila je puna džunki koje su se jednomjerno ljuljale dok se nešto podalje dostojanstveno kretao jedan trajekt. Okrugli brežuljci na obzorju bili su obavijeni velom užarenog zraka. Iza nas su ostajale goleme zgrade zasljepljujuće bjeline. Povremeno su se pojavljivale prostrane zelene površine između luksuznih kuća. - Molim vas, pogledajte ih! Jacqueline mi pokaže neku turističku obitelj koja je šetala posve polako izbjegavajući vječno zaposlene Kineze koji su pokraj njih jurili. Turisti su se ogledavali tako zabezeknuto da smo se sve tri morale nasmijati. Bili su natovareni fotografskim aparatima, kamerama i raznim torbama. Činilo se da su prilično iscrpljeni. Ostavivši iza sebe dugačke avenije, automobil je skrenuo u neku malu strmu ulicu. Bila je vrlo tiha i mirna. Marion izvadi ogledalo iz torbice i spretnom rukom rukom dotjera lice i kosu. - Ne odgovara mi klima ove zemlje. Lice mi je ocvalo, a to me baca u malodušnost Neprekidno prelazimo iz klimatiziranih ho tela i automobila u tu nesnosnu vrućinu. U Tokiju je klima posve drugačija. - Stigli smo - ustanovi Jacqueline. Pred nama su se otvorila velika rešetkast; vrata od kovanog željeza i automobil se našao na pravoj maloj asfaltiranoj cesti. Nevidljive ruke iza nas opet su zatvorile vrata. Imala sam neugodan osjećaj da sam zatvorena. - Nalazimo se na teritoriju njegova veli čanstva Charlieja... ne znam kako ide dalje objasni Jacqueline. Vozili smo se kroz veliki perivoj s prekra snim drvećem i zaustavili se nakon pet minut; ispred raskošne kuće. Dojam je bio čaroban zacijelo namjerno izazvan od samoga kuće vlasnika. Posve bijela, plemenitih razmjer; poduprta visokim stupovima i ravna krova kuća je podsjećala na bogate georgijanska domove. Dvokrilno je stubište bilo zaštićene izvanredno izrađenom ogradom od kovan; željeza. Na vrhu stepenica nalakćena tik uz Marcka, čekala nas je Melanija. Već je uspjeli promijeniti haljinu. Sa zebnjom u srcu zami jetila sam da Marck izbjegava moj pogled da se u razgovoru smiješi Melaniji, ljepšoj no ikada. Imala je na sebi neku vrst bijele tunike koju je samo na jednom ramenu pridržavali dragocjena kopča. Podsjećala je na savršen grčki kip. Porumenjela je od radosti kad su oba stjuarda zadivljeno zafićukala. - Nebesa, kakva haljina! - klikne klikne Jacqueline dok se Marion ljubazno pozdravljala s domaćicom. Zamijetila sam da se ljepotica malo suviše naslanja na Markovu ruku. Silazila je
39
Glorij@
stepenicama naučenom, ali stvarnom ljupkošću Zlatne su joj sandale jedva dodirivale mramorne stepenice. Raskošno predvorje popločeno bijelim mramorom bilo je dobrim dijelom prekriveno skupocjenim kineskim sagovima. Svi su kutovi bili puni velikih buketa cvijeća. Dvokrilna vrata prema blagovaonici bila su otvorena. Vidjela sam okrugli stol pokriven vezenim stolnjakom. Na drugoj strani sobe bio je veliki okrugli, tipično kineski prozor iza kojega se vidio vrt. - Divite se, draga! Ovdje je sve pravo i rijetko i vrijedi cijelo brdo zlata. Samo jedna od onih slika obješenih na stubištu predvorja vrijedi toliko da bih za nju mogla kupiti malu vikendicu o kojoj toliko sanjarim. Vidjet ćete tu i Van Gogha i razne druge Vanove. Jedne sam noći sanjala da sam pokrala tog dragog Charlieja. - Još niste sve vidjeli! - reče Marion - Tek kad vidite vrt, pagodu, bazen, kineski hram, ribnjak ribnjak s lopočima stare svilene paravane... p aravane... Prostorijom se nečujno kretalo nekoliko slugu u bijelim haljecima. - Imaju pustene potplate - objasni mi Marion. - Ali, što vam je, Sarah, stojite ovdje kao netko tko ne zna bi li ušao ili pobjegao? - Melanija mi priđe, uze me za ruku i reče: Dođite, Sarah, dok ostalima posluže aperitiv, pokazat ću vam malu riznicu svoga muža. U širokim vitrinama, zaštićenima debelim, zacijelo neprobojnim staklima, bilo je više komada vrlo stare, zlatom izvezene kineske odjeće, stari porculan, razni predmeti od bjelokosti i nefrita, a u zasebnom pretincu, na podlozi od bijelog baršuna, neviđeno lijepa ogrlica od dragog kamenja. - Ova je smaragdna ogrlica pripadala carici TsuTsu-Hi. Mom je mužu do nje stalo više od svega na svijetu. Najbolji je dokaz to što mi nikada nije dopustio da je nosim. - Imaš mnogo lijepih ogrlica, ali ovu nećeš nositi! Trgnula sam se jer nisam čula dolazak čovjeka koji je to izgovorio. - To je moj muž Charlie, a ovo Sarah, novajlija u Hong Kongu - predstavi nas Melanija. Kućedomaćin se duboko nakloni, stisnuvši mi mlohavo ruku. Melanijin je muž bio neobično visok, plećat i podebeo. Brada mu je nestajala između ovješenih obraza. Nisam mu mogla odrediti godine, ah iz njegova lica, više sivog no žutog, s izvjesnom su me simpatijom gledala dva crna oka začudno mlada. - Prijatelji Melankolije i moji su prijatelji. Prema tome, dobro došli! Rekao je „Melankolija‟ i činilo mi se da je pogled što ga je bio uputio svojoj ženi postao nekako tvrd. Jacqueline nas je zvala, pa smo prišli ostalom društvu koje je stajalo držeći čaše u rukama. Jedan od stjuarda već malo dobre volje, podigao je čašu i nazdravio Melaniji. Ona mu zahvali nježnim osmijehom. Marck je razgovarao s Melanijinim mužem.
40
Glorij@
Nisam čula njihove riječi koje su se utapale u općem Zagoru. Divila sam se prostoru u kojem smo se nalazili, tanjurima, oslikanim pticama i paunima s velikim repovima, predmetima izrađenim od zlata, crvenim sanducima i dragocjenim paravanima. Marion mi je dobacivala kratke poglede ohrabrenja, a Jacqueline je glasno govorila i smijala se peckajući mlade stjuarde koji su bih očito zabezeknuti tolikim sjajem i bogatstvom. Udobno zavaljen u naslonjač od bijele kože, Charlie je malim gutljajima ispijao piće. Jedna njegova ruka kratkih tupastih prstiju počivala mu je na naslonu. Na malom mu je prstu blistao golemi prsten. - Jeste li za to da se prije objeda malo objeda malo provezemo provezemo čamcem? - upita Melanija uhvativši istoga časa Marcka ispod ruke. Uhvativši kratak pogled što ga je Jacqueline dobacila Marion, pogledala sam u Charlieja. Njegove su se oči pretvorile u tanku crnu crtu ispod jednako tankih obrva. - Draga, ja imam neki sastanak, a objed je naručen za uobičajeno vrijeme. Zato mislim da bismo mogli odmah sjesti za stol. - Njegov sladunjav i pjevuckav glas bio je vrlo neugodan. Zatim je nastavio ljubaznije: - Možete se cijeli dan voziti u čamcu. I sutra i svakoga dana ako vam se sviđa u mojoj kući. - Oh, zar ne znate da prekosutra nastavljamo let za Tokio? - upita Jacqueline. Sunce je milovalo svijtlu Melanijinu kosu. Upadljivo lijepa Jacqueline postajala je pokraj nje posve neugledna, a šarmantna Marion nezanimljiva. Marck je još voli, pomislila sam tužno. Zar bi se, u protivnom, nalazio ovdje, sučelice tom velikom Kinezu koji nije pokazivao znakova simpatija prema njemu. Pošli smo k stolu. U posljednji sam čas sjela između Melanije i Marcka jer mi je to mjesto ponudio jedan od slugu kojemu je Charlie dao neprimjetan znak očima. S obzirom na viski, kojim su nas rastrošno poslužili, konverzacija je odjednom postala vrlo vesela i nisam je mogla slijediti. Jasan Melanijin glas nadglasavao je sve ostale. Odjednom sam čula Marckov glas: - Da, u pogledu tjelesne ljubavi slažem se s vama. Ali, ako mislimo na drugu ljubav, na ljubav s velikim ,,Lj‟, kako se to obično kaže, onda nisam vašeg mišljenja. Ona ne može postojati između dva bića koja se razlikuju po duši, odgoju, socijalnom položaju, rasi... Miran Marckov glas zastao je na toj posljednjoj riječi. Nastao je neugodan tajac. Na drugom kraju stola Charlie je sklopio svoje punašne ručice. Jabučice njegovih prstiju su pobijelile. Nasmiješio mi se i upitao: - Sviđa li vam se Hong Kong, gospođice Sarah? Melanija mi je rekla da ste prvi put u mojoj domovini. Šteta što moja žena i ja nemamo vremena da vam pokažemo cijelo to područje i Macao. Četiri dana je premalo da bi se stekao dojam o Aziji. - Grad je prekrasan - odgovorim napokon.
41
Glorij@
- I vrlo zanimljiv. Hong Kong je neka vrst oaze. - U svakom slučaju, to je izvrstan teren za trgovinu - nadoda jedan od stjuarda. - Vi to zacijelo najbolje znate jer se bavite velikim poslovima. Osobno vam ne zavidim, ja se ne bih b ih mogao smiriti na jednom mjestu, sretan sam kad mogu putovati, takvo mi je i zvanje. Ipak, divim se svim tim lijepim stvarima što ste ih sakupili u svojoj kući. Pitam se, kako ćete ih dugo moći zadržati? Charlie se podrugljivo smješkao. - Ja sam poslovan čovjek, a Hong Kong je stvoren da uvijek bude poslovan grad, vjerujte mi! A sada mi oprostite što ću vas napustiti, poslovi me čekaju. - Kakvi poslovi? Recite nam, umirem od radoznalosti! - upita Jacqueline. - Trgovina opijumom i zlatom. Ja sam moderan pirat... Charlie se izazovno nasmijao Jacqueline, a ova je razvukla lice u smiješnu grimasu. Odlazak kućedomaćina izazvao je pravo veselje. Nizala su se razna jela čas kineska, čas zapadnjačka. Desert su sačinjavala prava brda voća, sladoleda i raznih kolačića. Posluga je dolazila i odlazila, mijenjala tanjure nečujno i s najvećim strpljenjem. - Svi su nalik jedan na drugoga poput jedne šalice riže drugoj šalici riže! - ustanovi Jacqueline. - Pitam se, Melanijo, jesu li samo trojica ili ih ima trideset? Umjesto odgovora Melanija se samo nasmiješi. Koračala je pokraj Marcka. Bili su divan par. S bolnim sam zaprepaštenjem ustanovila koliko mi je postao drag. Ali, bilo bi smiješno umrijeti od ljubavi... - Kako je malo potrebno da čovjek bude sretan! - podrugivala se Jacqueline pokazujući širokom kretnjom ruke bazen, grmove bijelih kamelija i razno egzotično drveće.
42
Glorij@
VI
Stojeći na rubu odskočne daske, Marion se spremala skočiti. Melanija je naredila da nam donesu cijeli izbor kupaćih kostima, sve jedan ljepši od drugoga. Stjuardi su se praćakali po vodi poput mladih sretnih psića. Melanija je imala divnu bijelu, gotovo prozračnu kožu i izvanredno fino i lijepo građeno tijelo. Gurnula je u vodu vršak nožnoga prsta i gadljivo razvukla lice. - Ne, ja neću u vodu. Ali, neka vas to ne sprečava da skočite, Sarah. Nešto ne valja s tim bazenom, voda je suviše hladna. Već sam to više puta rekla Charlieju, no on mi je odgovorio da sam smrzljivica. Kad bih se okupala u toj vodi, odmah bih dobila upalu pluća. - Upalu pluća! - naruga se Marck. Melanijino je lice odjednom poprimilo zanesen i sanjarski izraz. - Na što mislite? Na koga? - Na onoga lijepog doktora koji me liječio baš od upale pluća. Kad pomislim na njega, a to je dosta često, čini mi se i nakon toliko godina da sam promašila svoj život. I tada osjetim ovdje neku bol... - Melanija dodirne rukom grudi, uzdahne i nastavi: - Bio je tako velik i tako lijep. Oči su mu bile smeđe sa zelenim zvjezdicama. Zvao se Frederic, doktor Frederic Semoy. Imao je fine, dugačke prste. Bio je već prosijed na sljepoočicama, a to ga je činilo još neodoljivijim. Nažalost, oženio oženio se nekom drugom domaćicom aviona. aviona. - Iz naše kompanije? - Da, možda je poznajete? Neka Segolene. U ono smo je vrijeme zvali Segolene s Tahitija. U mislima sam odmah ugledala zeleni otok i sjetila se ljupke Segolene i njenog lijepog liječnika; njihova je romantična priča neko vrijeme izazivala ganutost nehajnih Tahićana. Kapetan Dorian nas je slušao smiješeći se zlurado. Okrenula sam pogled od njegovih podrugljivih očiju. - Neću nikada zaboraviti! - Što nećete nikada zaboraviti? - upita Marck. Zamagljena pogleda, Melanija nastavi, vrlo nježno, kao da govori samoj sebi: - Bio je ozbiljan, pun nježnosti, muške čvrstine i staloženosti. Uz njega sam se osjećala zaštićenom. Bio je to kompletan čovjek i nikada ga neću zaboraviti! Melanija se promeškoljila poput mačke, poduprla laktom lijepu glavu i sva se prepustila otmjenoj nostalgiji. Marck se neobično gipko spusti do nje i reče: - Pa ipak, vrlo je jednostavno da priviđenje svoje ljubavi pošaljete natrag u prošlost, a još je jednostavnije
43
Glorij@
da volite kako biste bili voljeni. - Mislite li, kapetane? Uprla je u njega dubok, melankoličan pogled. Marck se nasmije. - Ne uništavajte najljepše uspomene moga života! Doktor Frederic je bio moja velika i nježna ljubav. I uvijek će to ostati, iako neće nikada doznati koliko je bio voljen. Sva blistava, Jacqueline je izašla iz bazena i prišla nama otresajući sa sebe vodu poput mladoga pseta. - Kakvu to zavjeru kujete vas troje? - Melanija nam priča o svojoj velikoj ljubavi, nekom liječniku s Tahitija. - Oh, znam, uostalom, tko ga u kompaniji ne poznaje! Osobno još nisam srela lijepog doktora Semoya ni njegovu Segolenu, ali su mi bile pune uši njihove priče. Ne smijte se tako drsko, Marck Doriane, ne vjerujete li u veliku ljubav? - Zašto ne bih vjerovao? - U bračnu ljubav? - upita plačljivo Melanija. - U posve kratku ljubav! - odvrati Jacqueline i počne se glasno smijati. Nisam se ni svukla jer nisam bila raspoložena za kupanje. Melanija se lijeno protezala na ležaljci od bijela drveta, s crvenim jastucima prekriživši ruke ispod vrata. Lagani se lahor poigravao njenom svijetlom, poput najfinije svile tankom kosom. Nehajno je njihala gole noge. Na kraju finih stopala lakirani su nokti podsjećali na niz rubina. - Zar se nećete kupati? - zapitkivali su je stjuardi iz bazena. b azena. Jacqueline i Marion su razgovarale, nisam čula njihove riječi, ali sam po izrazu njihova lica nagađala da komentiraju nove i čudne odnose između Marcka i naše bivše domaćice aviona. Sjela sam nedaleko od para i nekoliko puta osjetila na sebi zeleni, zagonetni i podrugljiv Melanijin pogled. Sva je njena pažnja bila usredotočena na Marcka, a njegove su oči bludile u daljinu. Smiješila sam se svima trudeći se ne pokazati svoju zbunjenost. Znala sam da je Marckov zagrljaj bio moj jedini svijet, da sam ga željela više od bilo čega u životu i da mi je Melanija neprijatelj. - Za dva dana ćemo otići, odletjeti poput, lastavica! - reče mi iz čista mira Marion sjedajući pokraj mene. - Ovdje je vrlo lijepo, ali ja bih se htjela malo razgibati - reče Jacqueline. - Prošećimo malo pa ćemo Sarah pokazati mali hram. Idete li s nama, Marck? Ako se dobro sjećam, ide se ovuda? Krenuli smo uskom stazom koja je vijugala između grmova azeleja. Melanija je išli na čelu, slijedio ju je Marck. Nisam mogli skinuti pogleda s elegantne i skladne poja ve bivše
44
Glorij@
zaručnice čovjeka kojeg sam toliko voljela. Iza jednog zavoja staza je završavala na malom jezeru napola prekrivenom lopoči ma. U vodi su plivale prekrasne i vrlo rijetki ribe kao, uostalom, i sve drugo u Melanijinoj kući. Marck nam je svojim mirnim glasom izgovarao njihova imena. Osjetila sam ne odoljivu želju da ga primim za ruku, da ga dotaknem u prolazu. Ribe su plivale po sa moj površini. Neke su bile mirne i trome dok su druge, čini se, bile prilično krvoločne Vodeno se bilje gibalo po vrlo bistroj vodi, sunčeve su zrake plesale po njenoj površini. Melanija je neprestano govorila i govorili Jacqueline i Marion su joj veselo odgovarale Obojica su se stjuarda sve više preobražavala u vitezove koji služe gospodarici ovog jedin stvenog doma. Govorili su o kineskoj operi, O predstavama. Marion im je od vremena do vremena upućivala ohrabrujuće pogle de, pune ljubazne podrške. Melaniju je o nekog vremena slijedila služavka odjevena bijelu svilu. Ne znam odakle se pojavila, tiha i tiha i šutljiva, noseći kućni ogrtač svoje gospodi rice. Njeno se lice smješkalo, ali se u crnim očima nije moglo ništa pročitati. Na tom je mjestu, dotle gotovo engleski perivoj odjed nom postao tipično kineski. Približavali smo se pagodi idući širokim putem koji je s obje strane bio obrubljen golemim grmovima c venog božura. Ugledali smo i drugo, mnogo veće jezero, na kojem se lagano ljuljao čamac nalik na džunku. Jezero je mjestimično bi] prekriveno cvjetovima lotosa, a svuda su n; okolo cvali irisi, jasmin i razno drugo nepo znato cvijeće. - Recite, Melanijo, postoji li u Hong Kongu još koja kuća nalik na ovu? - Jedan od stjuarda nije mogao zatomiti svoje divljenje. Bio je to snažan momak, lijepa i ljubazna lica, ali mu Melanija nije posvećivala nikakvu pažnju. - Postoji još mnogo lijepih kuća - odgovori mu kratko. - Ovaj prijelaz sa Zapada u Kinu je nevjerojatan. Vaš je muž zacijelo basnoslovno bogat kad je mogao usred grada stvoriti sve to. Vaši se parkovi prostiru na nekoliko hektara! Kad samo pomislim kako živi veliki dio stanovnika ovoga grada! Po dvadesetak njih u sobi koja nije veća od džepnog rupčića! Hong Kong me uvijek iznova začuđuje! -završi stjuard u neprilici uviđajući da se nesmotreno izrazio. Na ulazu hrama dočekale su nas bujne glicinije u sjaju svojih grozdova. Vidjela sam Buddhu od bijelog nefrita, koji je sjedio na širokom listu lotosa od zelenog nefrita. Držao je u ruci nekakav čudan cvijet i činilo mi se da me gleda blagim pogledom. Dva kipa s njegove lijeve i desne strane zacijelo su predočavala božice. Slušali smo Melanijina objašnjenja, no bilo je očito da bivša domaćica aviona gleda samo Marcka. Mjesto je bilo mistično, posve drugačije od ostaloga dijela Melanijina doma. Melanija se objesila o Marckovu ruku. Njegovo je ozbiljno lice odjednom postalo više nego suzdržljivo. Njena je upornost postala nelagodna.
45
Glorij@
U hramu je bio čuvar, neki vrlo malen čovjek odjeven u grimizni saten. Kad mu se Melanija približila, poklonio se tri puta vrlo duboko. Njegovo lice i ruke podsjećah su me na vrlo staru, požutjelu bjelokost. Pogled mu je bio spušten, a izraz lica smjeran. Za mene je bio simbol stare Kine. Vidjela sam ga pred nosiljkom posred tihoga perivoja ispred paviljona izvijena krova od raznobojnog crijepa. Činio se tako star, tako smiren i tako vedar. S druge strane hrama moj je pogled s ushićenjem otkrio krajolik iz sna: minijaturnu Kinu s malim potočićima preko kojih su vodili kineski mostići bez ograde, brežuljci zasađeni ružičastim božurima, popločene aleje i ptice u malom bambusovom gaju. Sve je bilo idilično i beskrajno tiho. Poskočila sam začuvši pokraj uha Marionin glas Marionin glas:: - Nisam prije vidjela da je taj perivoj tako lijep. Mislim da ga je Charlie još dotjerao. Ne sjećam se tih brežuljaka s božurima. - Nije li predivan? A to cvijeće! - Sigurno je da je sve to vrlo skupo! - dobaci suhoparno Jacqueline. - S vrećom punom dolara može se učiniti sve: raskošan dom za bijelu suprugu i zaseban kutak, zapravo malu Kinu za sebe kao spomen na pretke, zar ne? Melanijo, vaš je suprug mecena! Namjerno veseo i raspoložen ton nije mogao prekriti stanovitu zlovolju. Malo podalje stjuardi su pokušavali namamiti ohole crne labudove koji su se šepurili posred jezera. Nisu još nikada vidjeli crne labudove, kao uostalom ni ja. Melanija nije ispuštala Marckovu ruku. Govorila mu je posve slabim, malaksalim glasom, čula sam nekoliko riječi: „Odvesti me daleko odavde... od svega toga...‟ Okrenula sam se prema njima ne vjerujući svojim ušima. Melanija je brisala oči malim svilenim rupčićem. Jedna joj je suza kapnula na golo rame. Usne su joj podrhtavale. Marion reče: - Čemu ta bujica? Što vam se dogodilo? Melanija je slegnula ramenima ne odgovorivši. Grizla je usnice i morala sam ponovno skrenuti pogled s tog patetično lijepoga lica. - Marck, bez vas mi sve to ništa ne znači! Marion se vraćala prema nama, stjuardi su se još zabavljali labudovima. Nisam znala kako da se ponašam, silno povrijeđena obijesnom uobraženošću Melanijinih riječi. - Hej, gdje ste? Marck, zar ste se zalijepili za tlo tog hrama? Čuvajte se kineskih čarolija! - Jacqueline se smijala s porugom u crnim očima. Pozlaćena se pagoda ocrtavala prema plavom nebu svojim krhkim obrisima. U unutrašnjosti, na nekoj vrsti širokog oltara koji se žario u blistavilu svoje pozlate, tinjali su miomirisni štapići. Mclanijina se sobarica nečujno baci ničice. Golemi je gong gotovo zakrčio ulaz. Melanija se odjednom nervozno nasmije: - Jeza me hvata od toga mjesta i od mirisa toga tamjana. - Smiješne li životinje! - reče Jacqueline milujući vrat brončane figure koja je
46
Glorij@
predočavala neku vrstu krave. U sobaričinim se očima pojavila strava. Melanija reče: - Hajdemo odavde! Malo dalje imat ćemo divan vidik na zaljev. A ovdje, brrr, čovjek bi pomislio da je... Tog se trenutka dogodilo nešto čudno. Melanijina je sobarica podigla glavu i crnim se očima zagledala u nas. - Oči su joj poput koštica u nekakvoj ulaštenoj jabuci - šapne mi Jacqueline. Zapanjena, dsjetila sam ruku Kineskinje na svom ramenu, dok su se na dnu pagode nečujno otvorila vrata na šarkama u obliku zmija. Dvojica su Kineza uperila prema nama cijevi revolvera. - Kako je to zanimljivo! - krikne jedan krikne jedan od stjuarda. Melanija prestrašeno krikne i baci se na Marcka koji ju je pokušao odgurnuti. Jedan od Kineza pohitao je prema meni i grubo me primio za ruku. Marck poskoči, ali drugi Kinez ispali hitac. Više sa čuđenjem nego sa strahom, osjećala sam čvrst stisak Kinezove šake. Melanija je urlala. Jedan od napadača progovori na dobrom engleskom: - Ne mičite se, nećemo vam nanijeti nikakvo zlo. Melanija je napokon prestala vikati. Pala je na zemlju bez svijesti. Shvaćajući beskorisnost otpora, Marck i stjuardi su počeli raspravljati s Kinezima. Moj me napadač polako vukao prema vratima pagode, držeći i dalje moje prijatelje na nišanu oružja. - Uzet ćemo gospodu kao taoca. Ništa joj se neće dogoditi! Riječi su prelazile granice moga shvaćanja izazivajući u meni paničan strah. Zar ja talac? Čitala sam takav izraz strave u očima Marion i Jacqueline i takvu srdžbu u očima muškaraca da se nisam opirala. Dok je jedan Knez i nadalje revolverom prijetio cijelome društvu, drugi me gurnuo prema malim vratima pagode. pagod e. Zateturala sam i spotakla se preko nekakvog korijenja. Moj me je otimač podigao i potrčao sa mnom. Pokušala sam se okrenuti. Nisam više vidjela mali hram. Trčali smo veoma brzo. Spoticala sam se, no obojica su me otimača držala tako čvrsto da nisam pala. Stigli smo do automobila i Kinezi su me gurnuli na stražnje sjedalo. Automobil je smjesta krenuo, bez ikakve buke. Prekrili su mi lice vlažnim rupčićem. Počela sam se gušiti od mirisa etera, u ušima mi je zujalo i zatim nisam više ništa ni vidjela ni čula.
47
Glorij@
VII
- Lažete! - progunđa Kinez. - Kunem vam se da nisam supruga vašeg poslovnog partnera. Nemam nikakve veze s tim vašim pričama. Njegove su se oči pretvorile u uske crne pruge. Stezao je ruke tako da su mu članci na prstima pucketah. Nije ništa rekao, samo mu je okrutan osmijeh preletio licem. Povukao je nekakvo nevidljivo zvonce čiji je odjek dugo odzvanjao. Zatim se vrata otvore i neki se sluga duboko nakloni. Obojica su izmijenila nekoliko kineskih riječi. Sluga mi dobaci užasnut pogled. - Smjesta ćemo provjeriti to što ste rekli! Žalim vas ako ste lagali. - Policija će vas informirati bolje nego ja. - Policija? Čovjek u narančastoj haljini podrugljivo se nasmije. Zatim se okrene i napusti sobu uz vrlo svečani naklon. Skočila sam do vrata, bila su zaključana. Vikala sam, odlučivši pokušati sve kako bih izašla odavde. Vladala je zaglušna tišina. Počela sam drhtati, svjesna onoga što se događa. Gdje sam? Što radi Marck? Što je Što je sa svima ostalima? Znaju li da sam oteta zabunom? Srce mi se ispunilo zebnjom, u glavi mi je šumjelo. Što će učiniti sa mnom? Počela sam jecati od bespomoćnosti. Zamijenili su me s nekom drugom, to bi me trebalo umiriti. Međutim, ti se ljudi nisu šalili, što je njima značio ljudski život? Marck će me izvući iz toga mučnog položaja. Otići će na francuski konzulat i sama će se kompanija pobrinuti za mene, u to nije bilo sumnje. Pomisao na Marcka malo me umirila. Počela sam razgledavati prostor u kojemu sam bila zatvorena. Soba nije imala prozora. Nije bilo ni pokućstva. Škrto danje svjetlo prodiralo je kroz okno na stropu, vrata su bila čvrsta, a zidovi presvučeni crvenom svilom. Tišina je bila tako duboka da je djelovala tjeskobno. Sjela sam na jedini divan. Kad sam došla k svijesti, ležala sam na divanu od crne kože. U visini očiju ugledala sam nečiju narančastu haljinu. Podigla sam pogled i ugledala čovjeka žuta lica koji mi se smiješio. Ruke su mu bile prekrižene p rekrižene na trbuhu. - Gdje sam? Glavobolja mi je poput obruča stezala sljepoočice, činilo mi se da se cijela crveno obojena soba ljulja. - Smirite se, draga gospodo, nećemo vam učiniti ništa nažao. Mnogo vam se ispričavam zbog načina na koji su vas moji dobri ljudi doveli u moj dom. Jer, vi ste moj gost!
48
Glorij@
Podrugljivost tih posljednjih riječi vratila mi je svu hladnokrvnost. Uspravila sam se s jednom jedinom željom: da doznam zašto zašto su me oteli i da odem odavde. - Draga mala gospodo, vi ste moj dragocjen talac. - Ništa ne razumijem! - Objasnit ću vam, draga gospodo. Ja sam Cing Tsu, najbolji prijatelj vašeg cijenjenog supruga koji je, osim toga, moj poslovni partner ili, bolje rečeno, moj davalac imena, kako se to kaže u Europi. Taj dobri Charlie nije bio nimalo pošten... tako se to kaže za ljude koji ne poštuju dogovor? Duguje mi tako značajnu svotu i tako je gluh na sve moje opomene o pomene da da sam bio prisiljen na stanovite korake. Sve je vrlo jednostavno. Čim mi vrati sva dugovanja, odmah ću mu vratiti njegovo najveće blago, njegovu lijepu bijelu suprugu. Kinez se nakloni položivši obje ruke na srce. Prasnula sam u glasan smijeh. Zagonetka je napokon bila riješena. - Zaboga, vi ste se prevarili. Ja nisam Melanija, već domaćica aviona Francuske kompanije. U Hong Kongu sam samo u prolazu. Plašila me riječ „talac‟. Sjetila sam se sudbina ljudi koji su bili oteti kao taoci. Tko su bili moji otmičari? Možda sumnjivi trgovci opojnim drogama? Eto, odakle je potjecalo golemo bogatstvo Melanijina muža. A ja sam sjedila ovdje umjesto Melanije! Sjetila sam se razgovora o gustoj mreži trgovaca drogama po cijeloj Aziji, o njihovoj okrutnosti i bezobzirnosti. A ja sam sada najglupljim slučajem postala mali pijun na njihovoj šahovskoj ploči. Marck je govorio: „Hong Kong je plodno tlo za stanoviti broj ljudi koji gomilaju milijune‟. To su bile Marckove riječi. Marck! Vidjela sam njegovo lijepo lice, njegov mir i njegovu sigurnost. U srcu mi se probudio tračak nade. Vrata su se polako otvorila. Nisam se usudila ni pomaknuti, prestravljena ulaskom dvojice Kineza. Donijeli su mi jelo na malom stoliću s kotačićima. Jedan mi je prišao dok je drugi ostao na pragu. Obojica su bili ružni, surovih crta lica. Odbila sam hranu odjednom osjetivši mučninu. Obojica su Kineza stajala bez riječi, potpuno ravnodušni. Na sebi su imali ima li stare i izblijedjele sivoplave uniforme. Strelovito sam se podigla i skočila prema poluotvorenim vratima, prernula pri tome stolić i bacila se prema jednome od njih. Odgurnuo me tako snažno da sam pala na divan, zadihana i plačući od stida i bijesa. Pojavila se mala Kineskinja neodređene starosti. Donijela mi je toaletni pribor i papuče. Krišom mi je dobacila bezizražajan pogled i počela skupljati izvrnutu hranu i čistiti pod. Uzaludni su mi pokušaji bijega i razgovora! Okrenula sam se k zidu sva očajna i potpuno svjesna nepristupačnosti svih tih ljudi. Nestali su nečujno kao što su i ušli. Prisiljavala Prisiljavala sam svoje nemirne misli da ih zaborave, da zaborave Hong Kong, gužvu njegovih strmih uličica,
49
Glorij@
njegove lijepe avenije, svijet kulija, luku punu džunki, hotel „Hilton‟, moju lijepu sobu, Melanijinu prekrasnu kuću, njezina supruga. Željela sam misliti samo na Marcka na sretne trenutke kad me je držao u svom zagrljaju. Sve ostalo pretvorilo se u moru u ludilo. Moram se izvući iz ovoga škripca! Pozlaćena svjetlost koja je dopirala kroz okno na stropu postala je sivkasta. Zacijelo se spušta noć. Noć u ovoj sobi! Prisiljavala sam sebe da ostanem mirna. U hotelu je zacijelo bilo vrijeme večere. Lijepa se blagovaonica punila gostima. Cijela je naša posada zacijelo došla zajedno, zbunjena i zaprepaštena, razgovarajući o meni. Marck! Što li je već poduzeo da bi me našao? Što radi Melanija u svojoj raskošnoj kući? Moj je zbunjeni mozak neprestano izmišljao nove pretpostavke Vrata su se otvorila i ja sam naglo poskočila Bila je već noć. Soba se na neobjašnjiv načir osvijetlila i prepoznala sam čovjeka u naran častoj haljini. Bio je u društvu vrlo sitne i vrlo lijepe Kineskinje odjevene u tipične kineske hlače i posve kratak svileni haljetak. Činile mi se da su oboje ljutiti i ogorčeni. Prva se oglasila žena pjevuckavim glasom: - Vrlo nam je žao što se ovdje nalazite v umjesto jedne druge žene. Ljudi koji su po činili tu pogrešku već su kažnjeni. - Što ste im učinili? - upitala sam užasnut; ledenim tonom žene. Preziran je osmijeh bio jedini odgovor Spustila sam glavu ne želeći pokazati sve iznenadni strah. - Smirite se! - reče čovjek. - Charlie je obaviješten, ali neće platiti otkupninu, odno sno svotu koju mi duguje. Vrlo je svojeglav ali već ćemo ga mi urazumiti! Nezahvalan je a to je ludost s njegove strane. Pošto ste već ovdje, nažalost, primorani smo da vas zadrži mo kao kao taoca sve dok Charlie ne namiri sve dug, iako bi mi bilo draže da je ovdje ona li jepa Melanija. Uostalom, i vi ste vrlo lijepi. Žena ga prekine neočekivanom žestinom. - Nadamo se da ćete biti razumni. Preporučujem vam to u vlastitom interesu. Nemate ni najmanje mogućnosti da pobjegnete. Neće vam biti naneseno nikakvo zlo. Međutim, ako... Ponašala sam se kao da ne shvaćam prijetnju. Pogledala sam ih oboje ravno u lice i pokušavajući da svladam drhtanje glasa, rekla: - Htjela bih napisati nekoliko riječi kapetanu našeg aviona. - To je posve nemoguće! - Budite uvjereni da će me kapetan, policija i francuski konzulat tražiti. Zar mislite da možete nekažnjeno na taj način oteti jednu Francuskinju? - Mi smo u Kini! - blago mi odgovori čovjek u narančastom. - Vjerujte mi, vaš... boravak... u mom domu neće trajati dugo. Nema sumnje da bismo Charlieja lakše doveli pameti da je posrijedi Melanija. Međutim, vaš prijatelj, taj kapetan Dorian, već će naći
50
Glorij@
načina da ga prisili. Pogledala sam ga kad je spomenuo Doriana. Bio je u sve upućen, a to mi je samo moglo koristiti. Odlučila sam glumiti razumijevanje i upitala: - Zacijelo je riječ o vrlo velikoj svoti kad ste se odlučili na tako nekorektan postupak? Slegnuli su prezirno ramenima. A zatim mi žena reče nešto blažim glasom: glasom: - Vi to ne biste razumjeli. Riječ je o mnogo većoj stvari no što je taj novac. Charlie mora biti kažnjen. Meni je osobno i neugodno i žao što ste ovdje vi umjesto Melanije. To ozbiljno otežava cijelu stvar, ali mi ćemo ostati dosljedni. Nećemo prezati ni od čega da bismo Charlieja bacili na koljena. Skamenila sam se od hladne okrutnosti koja se odražavala na licu te lijepe Kineskinje. Sudeći po finim borama oko njenih očiju, sigurno je već bila u zrelim godinama. Prekrasna crna i vrlo sjajna kosa bila je složena u šinjon na vrhu glave. Bila je vrlo krhka i elegantna, ali joj je pogled bio tvrd i nemilosrdan. Govorila je izvanredno dobrim engleskim jezikom. Muškarac joj uputi nekoliko riječi na kineskom. Ona se bijesno okrene prema njemu i odgovori na engleskom: - Ne želim zlo toj Francuskinji, ali ako se Charlie ne odazove, ona će platiti umjesto Melanije. Zadržat ću tu djevojku koliko god to bude trebalo. Mrzim sve te bijele žene. Posljednje je riječi izgovorila posve piskutavim glasom. - Samo mirno, poznajem ja Charlieja! -reče joj Kinez. - Popustit će on! Ta će lijepa Melanija, koju vi toliko mrzite, znati nagovoriti muža da plati kako bi njena kolegica bila oslobođena. Međutim, moramo napustiti ovu kuću još ove večeri. - Kamo ćete me odvesti? I opet vam kažem da sam domaćica u avionu koji prekosutra leti za Tokio. A sada znate i sami da nisam Melanija. Muškarac podigne oči prema nebu. S mukom sam progutala slinu. - Nešto ćete pojesti. Donijet će vam jelo i tople vode da se operete. Recite mi ako vam još štogod treba. Otići ćemo ćemo za jedan sat jer je nemoguće da vas držimo ovdje. - Zašto? Muškarac se prezirno nasmije, a žena mi naglo odgovori: - Ja sam Charliejeva zakonita žena. Otjerao me je zbog te bijele djevojke kojoj ste vi, ironijom sudbine, slični kao sestra. Sva sam zadrhtala čuvši te riječi izgovorene s velikom gorčinom. Dakle, Melanija je bila samo Charliejeva bijela konkubina! Odlučila sam igrati igru. - Neću vam se opirati, htjela ili ne htjela. Ah, kažem vam ponovno da imam puno povjerenje u kapetana aviona u njegovu posadu i u policiju ove zemlje. Okrenuli su se i otišli bez riječi. Na tren sam kroz poluotvorena vrata na hodniku vidjela svoja dva čuvara. Odlučila sam jesti. Mala je služavka stavila pladanj na posve nizak stolić.
51
Glorij@
Ušla je posve nečujno. Gibala se poput automata i nisam mogla uhvatiti njezin pogled. Donijela je piletine, voća, čaja i kolača. Grlo mi se stisnulo i morala sam se naprezati da gutam. Zatim sam oprala lice u mlakoj i namirisanoj vodi. Morala sam izdržati, morala sam biti hrabra! Cijela je stvar bila smiješna, nevjerojatna! Kako sam se baš ja našla između dviju žena kineskog milijardera Charlieja! Čuvala su me dva čuvara. Jedan je bio debeo i primitivan prostak, a drugi mnogo mlađi i nešto pristaliji. Već mi je nekoliko puta dobacio podmukao pogled. Odlučila sam biti s njim ljubazna. U kući je vladala grobna tišina. Napokon su se otvorila vrata. Ušao je Kinez u narančastoj odjeći da me odvede. U slabo osvijetljenom dvorištu čekao je veliki automobil. Bio je to crni „mercedes‟ za čijim je volanom čekao čovjek odjeven u livreju. Noć je bila vrlo tamna. Osjećala sam kako mi znoj vlaži lice, kosu, ruke i odjeću. Sjela sam između dvojice svojih čuvara na stražnje sjedalo dok je čovjek u narančastoj odjeći zauzeo mjesto pokraj vozača. Nebo je bilo posve crno, posuto zvijezdama. Neka je nevidljiva ruka otvorila teška drvena vrata. ‚‚Mercedes‟ je klizio polako i nečujno vrlo uskom i posve pustom ulicom. Stisnuta grla, mislila sam na Marcka i sve ostale. Pomirena sa sudbinom nisam ni pomišljala na bijeg. Bilo mi je jasno da je to posve nemoguće. I nadalje smo prolazili uskim, posve nepoznatim ulicama. Moji pratioci nisu govorili. Odjednom su se ulice proširile i bile pune domaćeg stanovništa. Svjetiljke su se njihale nad vratima zastrtim neobičnim zavjesama od staklenih kuglica svih boja. Nijedno Nijedno zapadnjačko lice! Povjerovala sam da smo i Aberdeenu. Čučeći na ulici, trgovci su proda vali svoju robu, nitko nije na nas obraćao ni najmanju pažnju. Kroz poluotvorena staklo automobila prodirao je težak vonj prženog mesa, truleži i prezrela voća. Od vremena do vremena neki je osobito nosni glas izvikivao riječi na kineskom. Naš je automobil zama lo oborio neku rikšu. Poskočila sam, ali m istog trenutka ruka moga čuvara pritisnula na sjedalo. Potpuno zavedena tim izgledom Hong Konga, širom sam otvorila oči poku šavajući naći neki znak koji bi mi ukazao n mjesto kojim smo se vozili. - Stigli smo. Primoran sam vam zaveza! oči. Pobunila sam se, ali mi nije koristile Svileni me je rubac lišio pogleda na ulicu, n nebo. Čvrsto pridržavana od dvojice čuvara izašla sam iz automobila i osjetila pod noga ma tvrdo, vjerojatno popločeno tlo. Muklo zapljuskivanje vode svjedočilo je da smo blizini mora, nekog kanala ili nekakve dru ge vodene površine. Poslije nekoliko minut hoda začula sam buku čamaca i vesala. Još je bilo vruće, a zrak ispunjen zadahom svježe pržene ribe. Čuli su se oštri povici i doziva nje, neko je dijete plakalo. - Mogu li znati gdje smo? - Nije važno! Kad su mi skinuli povez, zaslijepljeno sam zatreptala očima misleći da sam u nekom na
52
Glorij@
selju sojenica. U maloj je luci, jedna tik dru ge, bilo usidreno na stotine džunki. Gotov bez ikakvih svjetala pravi je mali ploveći grad potmulo bučio. Nekoliko je svjetiljki titralo na pramcu jedne barke. Njihov je odsjaj svje tlucao u crnoj vodi. Gurnuli su me u jednu barku i ona se odmah otisnula. Krčila je set put između džunki i pristala uz poveći bro dić na koji smo se popeli. Ubrzo sam se našla u luksuznoj kabini s nekoliko naslonjača udobnih ležaja, slabo osvijetljenoj. - Ovdje ćemo pričekati događaje. Kinez u narančastoj odjeći smiješeći se, kretnjom mi pokaže da d a sjednem. Bili smo sami. - Recite - počela sam polako - što ćete učiniti sa mnom ako ne dobijete otkupninu? - Savjetovao bih vam da ne mislite na to. Odspavajte nekoliko sati, već je kasno. Želite li čaj? Ili nešto drugo za osvježenje? Odmahnula sam glavom. - Prisiljen sam zaključati ova mala vrata. Bit ću s druge strane... Ne zaboravite da nas ima više na brodu i da bi pokušaj bijega bio čista ludost! I sama sam to predobro znala. Odjednom se raspršila sva moja hrabrost, svu me ispunila zdvojnost. Marck i svi ostali odletjet će za dva dana s Kai Taka u Tokio. Nisam još bila u Japanu. Zamišljala sam ga kao ljupku zemlju iz snova, punu ružičastoga rascvalog drveća i crvenih hramova. Možda ga nikada neću vidjeti! Skočila sam začuvši brujanje motornog čamca. Pohitala sam do okna kabine, ali sam vidjela samo mutnu vodu i pozaspale džunke. Vrlo oprezno, da ne privučem pažnju Kineza, otišla sam do vrata i prislonila na njih uho. Bakreni okovi i dugmad na vratima svjetlucali su u polutami, parket je škripao. Buka motora je utihnula, s palube se čulo mrmljanje prigušenih glasova, naćulila sam uši zadržavajući dah. Preplavi me val nade: donijeli su otkupninu! Glasovi su se približili. Nisam oklijevala, prodrmala sam vrata koja, kao nekim čudom, nisu bila zaključana. Iz malog je predsoblja nekoliko stepenica vodilo na palubu. Na moru se ljuljalo na stotine džunki, jedna tik druge, kao da su međusobno srasle. Jedna uljanica u košari od trske bacala je pruge svjetla u pomrčinu noći. Plašila sam se, no bila sam spremna na sve samo da sretnem ljude koji su pristali uz naš brodić. Iznenada i nečujno na mene su se bacila dva čovjeka i čvrsto me stegnula. Posrnula sam. Odjeknule su mrzovoljne riječi u mraku, počela sam vikati, ali je jedna ruka pritisnula moja usta, a druga mi iskrenula ruku. Preda mnom je stajao čovjek u narančastom odijelu, izobličen od bijesa. Naredio je slugama da me puste. - Vrlo mi je žao i molim vas da oprostite zbog grubog postupka mojih ljudi. Međutim, ja sam vam savjetovao da ostanete u svojoj sobi. Zar vam moram još jedanput reći da ne postoji ni najmanja mogućnost da odavde pobjegnete! Pogledajte oko sebe!
53
Glorij@
- Čula sam motorni čamac, netko se popeo na brodić, mislila sam da su me došli osloboditi. - Kako vi to sebi zamišljate? Tako jednostavno? Govorili su mi da su zapadnjačke žene pametne i smione. A vi... vi ste naivni. Preporučujem vam da se držite mojih savjeta, u protivnom... - Čovjek me odveo natrag u kabinu. - Zar ću vas morati vezati? Bilo bi to neugodno po toj vrućini. Ali, učinit ću to ako bude trebalo. A to ne bi bilo „fair‟, kako vi to kažete. - On se nasmijao, ali mu je glas podrhtavao od srdžbe. - Mogu li doznati dokle ste stigli u pregovorima? - upitala sam naoko mirno. - Vi niste ona koju smo ovdje očekivali, a to otežava cijelu stvar. Charlie će konačno popustiti, kako mu ta afera ne bi upropastila privatan život. Jer iako mu niste žena,
vi
ste
mu prijateljica. Oteli smo vas u njegovoj kući. - To je ucjenjivanje. - Kakva riječ! Posve je nepoznata u našoj zemlji. Uostalom, nije mi najzgodnije da vas držim kod sebe. Nešto mi je palo na um. - Može li se znati što? - upitala sam osjetivši iznenadno podrhtavanje po cijelom tijelu. Učinio je neodređenu kretnju rukom. - Bit ćete mirniji. Možda sutra! - Sutra, što? Čovjek ne odgovori, već ode bez riječi. S vanjske je strane zaključao vrata. Bacila sam se na divan osjetivši odjednom takav umor da nisam mogla ni misliti. Ruka me boljela, automatski sam je masirala. U mom je sjećanju Marckovo lice postalo posve nejasno, a ipak je on bio jedina nada koja mi je još ostala.
54
Glorij@
VIII
Kroz okno zaštićeno rešetkama promatrala sam svijet koji se pružao preda mnom. Bio je to čudan labirint, ponegdje ispresijecan uskim kanalima. kanalima. Možda sam to mjesto već vidjela s prozora u hotelu „Hilton‟. Ljudi su ustajali i dovikivali s jedne barke na drugu. Bili su siromašni, loše odjeveni. Izlijevali su posude prljave vode u more i svi su nalikovali jedan na drugoga. Sunce se već diglo, ali je moj zaustavljeni sat pokazivao vrijeme od sinoć. Jučer je još postojao Marck. I Marion, Jacqueline, stjuardi, Melanija, njezin lijepi dom i mali hram. Unatoč vrućini, stresla sam se sjetivši se toga dana i protekle preduge noći, pune straha i more. Začulo se lagano kucanje i vrata su se otvorila. Pojavi se stolić na kotačićima. Gurao ga je mali Kinez, činilo mi se da nije bio nitkeo od mojih jučerašnjih čuvara. Na stolu je bilo čaja i tosta, mali porculanski umivaonik, vrč tople vode, ručnici, posve mali sapun i češalj. Odjeven u besprijekorno bijeli haljetak, mali mi se sluga činio gotovo ljubaznim. - Govorite li engleski? - upitala sam ga. Čovjek je oklijevao, namrštio obrve i zanijekao kretnjom glave. - Sigurna sam da me razumijete - nastavila sam. Je li to bilo priviđenje, no činilo mi se da čovjek miče usnama. Nastavila sam polako i usrdno: - Učinite nešto, pomognite mi, htjela bih otići odavde. Bit ćete bogato nagrađeni. Čovjek se lecne, baci hitar pogled iza sebe, pogleda me i nasmiješi se. - Dobit ćete mnogo dolara - rekla sam mu. Možda je nijem? Pošao je prema vratima, nečujno klizeći na gumenim potplatama. Okrenuo se prije no što je prekoračio prag. Smiješio se, nekakva je dobrota izbijala iz njegovih crnih očiju. Obuzela me luda nada. Možda će mi postati saveznikom? Opet sam ostala sama brižljivo zaključana. Kroz okno je ulazila isprekidana sunčeva svjetlost. Popila sam šalicu vrućeg čaja i prisilila se da pojedem nekoliko komada tosta koji su bili izvanredni. To me malo okrijepilo. Ne znajući što da radim, gledala sam kroz okno. Vidjela sam mali dio palube. Mali je Kinez, čučeći, igrao mama- jong jong s nekim drugim slugom. Lagano sam kucnula prstom o staklo. Čovjek je tek poslije nekoliko trenutaka podigao glavu i ne pomaknuvši se pogledom zaokružio na sve strane. Njegov suigrač nije ništa zamijetio. Podigla san ruku i prijateljski mu domahnula. Sva za panjena, zamijetila sam kako mi mali Kine; krišom šalje poljubac. Toga nam se trenutka počeo približavati lagani čamac, s mukom se probijajući kroz svijet sampana. Brzi popu vjetra, oba su mala Kneza nestala s palube U čamcu se vraćao čovjek u narančastoj ha ljini. Međutim, danas je bio odjeven u sta ru sivu uniformu, strogo zakopčanu sve d< vrata. Odsjaj je sunca bio tako jak da nisam razabrala izraz njegova lica. Neka je izma glica obavijala grad džunki čineći ga surovi
55
Glorij@
nestvarnim. Toga je časa palubom protrčao štakor. Stresla sam se od gađenja, pomisliv ši s očajem na nemogućnost bijega. Ne bih nikada mogla zaplivati u tu mutnu, prljavu zagađenu vodu. A nemam uza se ni novaca ni nekog vrijednog nakita koji bih mogla ponuditi onom slugi! Legla sam ne znajući što da radim. A onda sam začula šuškanje na vratima i brzo sjela. Mali je Kinez tiho otvorio vrata, došao do mene, nagnuo se nad mene. Nisam se usudila ni pomaknuti. Njegove su usne dotakle moje lice. Snažno sam ga odgurnula. On položi kažiprst na usne, a drugom mi rukom pruži novine, dajući mi istovremeno znak da ih sakrijem ispod ležaja. Bez ijedne riječi krenuo je natraške prema vratima držeći i dalje prst na usnama. Na taj me način upozoravao da šutim. Novine su bile engleske. Odmah sam zamijetila veliki naslov: „Domaćica aviona Francuske kompanije oteta i zadržana kao talac. Otmičari zahtijevaju otkupninu.‟ A dalje je pisalo: „Usred Hong Konga učinjena je nečuveno drska otmica u kući poznatog poslovnog čovjeka Charlieja Tsua. Potpuno nepoznati otmičari zahtijevaju golemu svotu dolara i zadržat će mladu djevojku ako bogati bankar u određenom roku ne isplati traženu otkupninu... Čini se da Ch. Tsu odbija isplatu tražene svote... Po svemu sudeći, otmičari su oteli pogrešnu osobu. Njihova je namjera bila da otmu suprugu Charlieja Tsua, bivšu domaćicu aviona Francuske kompanije, ali su umjesto nje oteli prijateljicu bračnoga para. Do ovoga trenutka policija nije ušla u trag otmičarima. Postoji bojazan za život mlade žene. Francuska vlada je protestirala kod uprave grada. Čini se da cijeli slučaj poprima zamašne razmjere i postoji opasnost da će buka koja se u roku od 48 sati podigla oko te afere možda štetiti otetoj mladoj ženi. Posve je sigurno da otmičari nisu očekivali da će njihovo zlodjelo imati toliki odjek u javnosti. Doznajemo da je ekipa aviona na kojem je gospođica Sarah d'Arlane domaćica zaprijetila štrajkom na aerodromu Kai Tak. Avion koji je trebao da napusti Hong Kong na letu za Tokio neće poletjeti. Vjeruje se da će ostali slijediti taj primjer, što će izazvati veliku pometnju u zračnom prometu. Teške reperkusije koje su već otpočele nakon te drske otmice nisu do sada pokolebale otmičare koji, po svemu sudeći, pripadaju grupi lupeža što je sve do sada uživala izvjesni imunitet. Moramo se upitati je li najbogatiji poslovni čovjek Hong Konga njihov član ili žrtva. Moramo s jezom pomisliti na sudbinu mlade Francuskinje ako pregovori oko otkupnine ne uspiju. Do ovoga trenutka ne postoje izgledi za povoljno rješenje, a mjesto zatočenja mlade Francuskinje i nadalje je nepoznato. Unatoč naporima policije, gangsterima se nije ušlo u trag. Nijedan se novinar nije uspio probiti u prekrasnu vilu Charlieja Tsua koji se obavio posvemašnjom šutnjom. Nadajmo se da ćemo u našem sljedećem izdanju čitateljima moći pružiti konkretnije podatke...‟
56
Glorij@
Zatvorila sam oči. Crna su slova plesala preda mnom. Novinar koji je napisao taj članak nije bio optimist! Osjećala sam da sam samo pijun u rukama tih okrutnih ljudi koji su sada morali igrati na kartu publiciteta oko moje otmice, publiciteta koji je mogao samo štetiti Charlieju i prisiliti ga da plati. Sjetivši se visoke Marckove pojave i njegovoga nježnog smiješka, počela sam jecati, sa sve jačom željom da pokušam poduzeti bilo što. Kineski se sluga usudio da mi pokaže svoju ljubav, čak požudu, čim mu je bilo omogućeno da to učini. Teško ću se obraniti od njegove nasrtljivosti jer je neprestano ulazio u sobu donoseći kojekakve sitnice, hranu i vodu. Vidjela sam ga kroz okno. Meo je i ribao palubu, prao rublje. Od vremena do vremena vježbao je sa svojim mladim prijateljem neke judo zahvate, bez ijedne riječi i bez ikakva izraza na licu. Bio je momak za sve na tom brodiću, gotovo posve neuk kuli, možda zao, a možda i dobar. Na tom se licu nije ništa odražavalo, ali iz njegovih sam očiju čitala požudu koja me užasavala. Ponovo sam kroz okno pogledala ploveći grad; sve te napola uspavane džunke bile su veća zapreka nego najviše zidine neke utvrde. Moglo je biti podne. Visoko je sunce preplavilo ploveće naselje. Nakon laganog kucanja vrata su se otvorila i mali je sluga donio objed; prezrelo voće, rižu, ribu, čaj i na lijepom tanjuru okrugao i bijel lotosov cvijet. Sluga je imao na sebi savršeno izglačanu bijelu bluzu, a crnu od prirode sjajnu kosu namazao je briljantinom. Prilazio mi je sav nasmiješen. Pri svakoj njegovoj kretnji zapahnuo me neugodan miris jeftinog parfema i znoja. Zahvalila sam mu za cvijet i zapitala ga koliko je sati. Odmahnuo je neodređeno rukom, stavio ruku u džep i nasmijao se širokim osmijehom otkrivajući pri tome već krezube desni. Srce mi je zadrhtalo. Donosi mi neke vijesti, novi novinski članak? Male su crne očice zračile ljubaznošću. Posve polako, s očitom radošću, pruži mi kutiju šibica i kutiju cigareta. Iako gorko razočarana, ljubazno sam se nasmiješila i dotakla njegovu ruku odlučivši ga pridobiti p ridobiti za svoju stvar. Njegove su se usne teško spustile na moje prste, na dlan, na ruku. Ukočila sam se i stisnula zube. Ne smijem pokazati ni strah ni gađenje. Osjećala sam kako mi srce kuca sve brže, kako mi znoj izbija po cijelom licu, kako mi postaje mučno u želucu. Njegovo je lice bilo u blizini mojega. Dahtao je iznenađen mojim mirnim držanjem. Njegove su usne dotakle moje, okrenula sam glavu, mišići su mi zaigrali, spremni da ga odgurnu svom snagom. Zastao je jer se začulo brujanje motora. Naglo se uspravio načulivši uši. Ćuli su se koraci na palubi i žagor glasova. Knez se nečujno približi približi vratima, osluhne razgovor, drhtavom rukom zagladi kosu i vrati se da m natoči čaj. Osmjehnula sam mu se iako mi je grlo još bilo stegnuto od pretrpljenog straha Naglom je kretnjom sakrio šibice i cigareti pod jastuk. Bio je krajnji trenutak jer se n; vratima pojavio Kinez u narančastoj odjeći u pratnji dvojice Kineza. Digla sam se. Ob, neznanca, odjevena u suviše napadna zapad njačka odijela, imala su lica ptica grabljivica Oči su im bile hladne,
57
Glorij@
lukave i nesmiljene Čovjek u narančastoj odjeći je počeo: - Ova su gospoda moji poslovni partne ri i moji prijatelji. Njima je stalo do otku pnine isto toliko koliko i meni. Došli su ovamo provjeriti mjere sigurnosti koje smo poduzeli. Poput mojih, i njihove su namjere posve jasne: ne žele vam nikakvo zlo i be skrajno žale zbog počinjene pogreške. N govore engleski, pa su me zamolili da var kažem da se transakcije odvijaju suviše spore Nažalost! Charlie bi se mnogo brže odluči da je ovdje, umjesto vas, njegova bijela su pruga. Sve je to vrlo nezgodno jer smo tim pogođeni i moji prijatelji i ja. Zadržat ćemo vas kao taoca koliko god to bude potrebno ne očekujte suviše od ovdašnje policije. Trojica su muškarca počela razgovarati ki neski bacajući kratke pogleda na kabinu, na moj objed i na mene. - Jeste li svjesni toga što činite? - upitala sam mirno. - Vi ste naš gost, naš uzvanik. Mi smo mu dar narod. Okolnosti su možda malo neu godne, ali to je samo pitanje vremena. - Uvjeravam vas da posada mojeg aviona ne stoji prekrštenih ruku. Osim toga vam mogu reći... - Što? - Ništa! Baš ništa! Iako je njegovo „Što?‟ bilo izrečeno posve nehajno, u očima mu je nešto zasvjetlucalo i odmah sam požalila zbog svojih nepromi šljenih riječi. Otišli su. Pohitala sam prema vratima, već su bila zaključana. Lupala sam po njima šakama, vikala i dozivala, ali uzalud. Vidjela sam kroz okno kako su ukrcavaju u maleni čamac. Brujanje motora uvjerilo me da su se udaljili. Šuškanje na vratima najavilo je dolazak malog kineskog sluge. Ušao je sav razgaljen, sa širokim osmijehom na usnama. Sjeo je bez oklijevanja na rub divana i pokušao me primiti za ruku. Blago sam ga odbila pokazala na objed koji je bio preda mnom i počela jesti što sam to mirnije mogla. Zalogaji su mi zastajali u grlu, loše sam svladavala podrhtavanje ruku. Sigurno smo bili sami na brodiću. Disao je nekako isprekidano i nije se usudio ni pomaći, očito začuđen mojim ponašanjem. Odlučila sam da htjela ili ne htjela, pojedem sav objed. - Slušajte - rekoh mu između dva zalogaja - ovdje smo oboje u opasnosti. Napustimo taj brod! Poskočio je dobacivši mi prestravljen pogled. Nastavila sam još mirnije: - Ako mi pomognete da odem odavde, bit ćete bogato nagrađeni. Niječno je odmahnuo glavom, a lice mu se smrklo. - Vidim da se ne usuđujete pobjeći s broda. Dobro, nećemo to učiniti. Ali. zamolit ću vas nešto što vam neće biti teško. Odnijet ćete moje pismo u hotel „Hilton‟. Poznajete li taj
58
Glorij@
hotel? Je li daleko odavde? - Srce mi je naglo lupalo očekujući njegov odgovor. - Ne izvrgavate se nikakvoj opasnosti ako to učinite. Želim umiriti svoje prijatelje. Oni su vrlo bogati i dat će vam mnogo, mnogo novaca! Kinez se cerekao i pokušao me primiti oko pasa. Snašla sam se i rekla mirno mirno:: - Nosilac sam crnog pojasa u džudu. Vidjela sam vas na palubi s prijateljem. Da pokušamo nekoliko zahvata? Uzmaknuo je sav zbunjen. Nije ni pomišljao da lažem. Nastavila sam posve smireno: Donesite mi papir i olovku. Napisat ću pismo odmah dok smo sami na brodu. Čovjek kojemu ćete odnijeti pismo nije policajac već pilot aviona. Vrlo je bogat, dat će vam dolara. - Vi ste ljepši od dolara! - Glas mu nije bio suviše uvjerljiv. - Čak i od pet tisuća dolara? Trgnuo se i odgovorio: - Neće me nitko slijediti kad se budem vraćao na brod? - Obećavam vam. Nećete imati nikakvih neprilika. Baš naprotiv, kapetan aviona je vrlo moćan čovjek, moćniji od vaših gospodara. Dobit ćete brdo dolara. Čovjek je grickao usne. Gurala sam ga prema vratima. - Požurite! Izašao je i zaključao vrata. Bacila sam se u naslonjač, sva ponesena ludom nadom. Sluga se ubrzo vratio noseći kemijsku olovku i mali blok. - Budi na straži dok ja pišem. Čim se tvoj prijatelj vrati, požuri u „Hilton‟. Koliko ti vremena treba? Je li daleko? - Sat i pol do dva - odgovori bez oklijevanja. Riječi su potekle na mali list papira koji sam brižno savila i u jednom kutu napisala Marckovu adresu. Na palubi su se začuli teški koraci. - To je onaj drugi - reče nehajno Kinez gurajući moje pismo duboko u džep. - Idi! Žuri se! Moj će ti prijatelj dati novac. Začulo se dozivanje čovjeka koji je koračao palubom. Mah je sluga hitro šmugnuo kroz vrata i dva puta ih zaključao za sobom. Sklupčala sam se na divanu sva zaokupljena tim ludim pothvatom. U mislima sam vidjela Marcka i njegovo zabrinuto lice. Vidjela sam i malog Kineza kako se na recepciji hotela raspituje za Marcka. Hoće li ga naći? Neće li naletjeti na policiju? Nisam mnogo razmišljala kad sam mu obećala nagradu od pet tisuća dolara, no znala sam da je to svota za nekoga kulija nevjerojatno bogatstvo. Marck će već naći načina da skupi taj novac. Marck! Vidjela sam ga kako čita moje pismo. Mali se Kinez po svoj prilici neće vratiti na brod. Čim dobije novac, pobjeći će od svojih bivših gospodara. Glavno je da pismo stigne do Marcka, a za to su se sada ukazale mogućnosti. Sada mi je bilo jasno da smo usidreni u naselju džunki, koje se moglo vidjeti s mog prozora u hotelu.
59
Glorij@
Zatvorila sam oči, iznemogla od uzbuđenja i nade.
60
Glorij@
IX
Naglo sam se trgnula iz sna. Iznad mene su plesale neke sjene, kroz okno je dopirala nejasna svjetiost. Prepoznala sam čovjeka u narančastoj odjeći i srce mi se stegnulo od straha. Nije bio sam. Pokraj njega je stajala neka žena. - Koliko je sati? - upitala sam plašljivo. - Sviće! - odgovori čovjek. Prekrila sam lice rukama. Kako sam dugo spavala? Je li sluga stigao do „Hiltona‟? Je li predao moje pismo? - Držite, vraćam vam ovo. Podigla sam oči. Čovjek mi je pružao moje pismo. Srce mi se stegnulo od straha, razočaranja i osjećaja bespomoćnosti. - Vaše pismo! Kako vidite, nije stiglo onome kome je bilo upućeno. Kuliju nije pošlo za rukom... - Nije uspio? Što ste mu uradili? Počelo mi se vrtjeti u glavi. Nesretni mali Kinez zacijelo je platio životom... - Bili ste vrlo nerazumni i zato smo prisiljeni prebaciti vas na neko drugo mjesto. Odmah ćete napustiti ovaj brod. Ova će vas gospoda služiti. Bit će stalno uz vas. Jeste li razumjeli? Duboko sam disala, trudeći se ostati mirna i ne zaplakati pred tim ljudima. Činilo mi se da je to nastavak ružnog sna što sam ga bila sanjala. Na ženin znak rukom ustala sam i spremila se za polazak. Žena me nije puštala iz vida, a oči su joj svjetlucale od mržnje. Bila je niska i nježna rasta, vrlo elegantno odjevena u bogatu b ogatu kinesku nošnju, a prsti su joj bili puni prstenja. Napustila sam kabinu između nje i Kineza. Na palubi je bio neki mladi Kinez. Kad nas je opazio, naglo se digao, duboko naklonio mojim pratiocima, a meni dobacio prestrašen pogled. Spustili smo se u čamac koji je sa svih strana bio okružen džunkama. Njihovi su polugoli stanovnici zijevali ne obraćajući na nas ni najmanju pažnju. Ploveće naselje tek se budilo. Naš je vozač stojeći veslao samo jednim velikim veslom i nečujno se probijao između sampana. Sada se već sa svih strana čuo žagor žena i djece. Srce mi je naglo poskočilo. U daljini, na kraju plovećeg naselja, vidio se dio morske obale s velikim zgradama koje su se bjelasale na suncu. Žmirkala sam ne vjerujući svojim očima. Jasno sam razabirala obrise hotela „Mandarin‟, „Hiltona‟ i kuće ,,Mao‟ s velikom crvenom zvijezdom. Ondje je i Marck, udaljen samo stotinjak metara zračne linije. Dalekozorom bi me mogao
61
Glorij@
vidjeti s prozora hotela. Cijeli se grad pružao podno brežuljka, razabirala sam i malu uspinjaču koja je vozila na Peack. Osjetila sam ludu želju da skočim u vodu i zovem u pomoć. Međutim, bila sam svjesna besmislenosti takva pokušaja. Pri najmanjoj kretnji moji bi me pratioci ugušili. Čamac se konačno probio kroz ploveće naselje i brzo približavao obali gdje nas je čekao veliki automobil s uniformiranim vozačem za volanom. Ostavivši s desne strane hotel „Hilton‟, automobil je skrenuo lijevo i brzo se udaljio od obale. Drhturila sam u klimatiziranom automobilu sjedeći između čovjeka u narančastoj odjeći i žene. Vozili smo se polako kroz uske ulice načičkane bezbrojnim dućančićima. Vladala je silna gužva stanovništva. Bilo je i prosjaka mnogo djece, mačaka, izgladnjelih pasa. Nalazili smo se usred neke kineske četvrti. Pomislila sam na Vančaj, predio u koji domaćice aviona nisu nikada stupile nogom. Marion... Jacqueline... Zacijelo su provodile vrijeme u hotelu očekujući vijesti. Jacqueline koja nije skrivala svoju odbojnost prema Melaniji i njenom kineskom suprugu. I Marion, nježna i ljupka, koja zacijelo proklinje zlu kob koja me snašla. A Marck!? Automobil se zaustavio na ulazu u vrlo strmu uličicu, tako usku da su se raširenih ruku mogle dohvatiti obje njene strane. Sišli smo iz automobila i moji su me pratioci poveli tom uličicom u kojoj nije bilo ni žive duše, ali je bila ispunjena neugodnom mješavinom mirisa cvijeća i vonja suhe ribe i soje. Teško sam koračala po sjajnim kamenim pločama. Zaustavili smo se ispred kuće visokih mrkih zidova bez prozora. Čovjek u narančastom odijelu pokuca p okuca na osebujan način na mala na mala jednostavna jednostavna vrata na kojima je bio rešetkasti prozorčić. Istoga se časa s druge strane spusti zasun. Ušli smo u uzak trijem odakle nas je vratar vrlo smjerna držanja poveo uskim stepenicama do raskošnog predvorja u prvom katu. Bila sam zatečena nevjerojatnom razlikom između vanjštine kuće i neuglednog ulaza te toga predvorja prekrivenog skupocjenim sagovima. Zidovi, obloženi crvenom svilom, jedva su se nazirali iza mnogobrojnih, izvanredno lijepih paravana. Činilo se da je žena napokon stigla u vlastitu kuću. Izdavala je naloge slugama koji su dotrčali odjeveni u kinesku nošnju; u modre kratke haljetke i hlače. Čovjek u narančastoj odjeći objasni mi uz dvosmislen smiješak: - Eto nas napokon kod kuće! Zatim se obrati Kineskinji. Razgovarali su kineski u pola glasa i dobacivali mi kratke poglede. - Pođite za mnom, gospođice, pokazat ću vam vašu sobu. U ovoj kući nećete imati slugu. Sve što vam treba, obavljat ću ja osobno. Željeli bismo da se ovdje ponašate razumnije. Jedan je kuli životom platio naklonost koju vam je htio dokazati. Ova kuća nema drugog izlaza osim onoga koji ste vidjeli. Ovo je privatan klub. Ovdje držimo mlade djevojke
62
Glorij@
koje primaju goste, kartaju se i sviraju. Nitko ne može ući bez znalca za raspoznavanje. Ovamo ne može ući nijedan Zapadnjak, nijedan Amerikanac. Naše su djevojke u gornjem katu. Pođite ovuda, stanovat ćete u mom osobnom apartmanu. Pošla sam za Kineskinjom. U prvom sam salonu letimice vidjela mnogo tipičnih kineskih slikarija na svili i mnoštvo sitnih dragocjenih predmeta. Stisnuta srca, nisam se mogla diviti tom raskošnom i prekrasnom prostoru. - Evo, to je vaša soba! Nije bilo vrata između salona i te male sobe namještene mekim divanima, sagovima, paravanima. Zidovi su bili obloženi ružičastom svilom, na stropu je tiho zujao ventilator. Na niskim su stolićima stajale male figurice od slonove kosti i nefrita. Mali bar od ebanovine, veliki bakreni gong i okrugla zrcala upotpunjavala su taj udoban i luksuzan ambijent. Blaga je svjetiost prodirala kroz visoki prozor zaštićen rešetkama. rešetkama. - Ova soba nema drugog izlaza osim u salon. Ondje ćemo vam servirati obroke. U dugačkoj haljini s podignutim ovratnikom Kineskinja se držala vrlo uspravno i ravnodušno. Samo su joj oči sa zadovoljstvom kružile po dragocjenom namještaju. - Zovem se Liou Tsong. Bit ću uvijek u blizini. Lupnite o gong ako vam štogod zatreba. Želite U čaja? Ili možda viski? Prisilila sam se da budem mirna i upitala sam: - Koliko me vremena namjeravate držati u ovoj kući? - Kod nas vrijeme nije važno. Gledala sam je nastojeći da mi pogled ne zatrepće pred tim licem izbočenih jabučica, okrutnih očiju i pravilnih tankih obrva. Imala je lijep stas i crnu, vrlo sjajnu kosu podignutu na vrh glave. Bila bi savršeno lijepa da nije bilo tog nemirnog, pohlepnog i neugodnog pogleda. Bilo bi posve beskorisno da je pokušam učiniti svojom saveznicom. Činilo se da je beskrajno okrutna. Pitala sam se što ju je nagnalo da toliko mrzi Melanijina muža. - Mislim da vam je poznato da su oteli mene umjesto neke druge? Slegnula je ramenima i okrenula se bez odgovora. Povikala sam za njom: - Želim se okupati i moram promijeniti odjeću. Sigurna sam da mi se to ovdje može pružiti. Osim toga, želim da mi donesete knjige i novine. U njenim je očima zasvjeducala srdžba, ali mi nije odgovorila negativno. Polako sam počela obilaziti svoj novi zatvor, iako me nisu nimalo zanimale sve te lijepe stvari. Ravnodušno sam gledala u nasmiješene likove nekog boga i božice, u plavozelene lavove od fajanse, u svileni paravan oslikan cvijećem, pticama i malim mostićima, tim tako tipičnim i dražesnim kineskim motivom, u kutiju za nakit izrađenu od rezbarenog nefrita. Liou Tsong mi je donijela kinesku haljinu od modroga brokata, izvezenu ružičastim cvjetićima. Odbacila
63
Glorij@
sam cipele i na otekle noge jedva navukla izvezene papuče. Stresla sam se osjetivši na koži hladan dodir svilene haljine. - Odvest ću vas u kupaonicu. Pošla sam za Kineskinjom teške glave i sa strahovitim umorom u bolnim udovima. Kupaonica je bila velika, s kadom starinskog oblika i modrim zidovima. Kada je Kada je bila puna mirisne vode i jedva sam čekala da se zaronim u tu toplu vodu. Okrenula sam se Kineskinji: - Možete li me ostaviti samu? Žena kimne i nestane ostavivši vrata poluotvorena. Kliznula sam u vodu i ugledala u velikom zrcalu svoje lice. Kosa mi se ovjesila, neuredna i bezbojna. Koža mi je bila sivkasta, a lice veoma omršavjelo. Voda je bila vrlo topla. Odjednom mi se u glavi sve pobrkalo. Koliko sam vremena, koliko sam dana i sati zatvorenik tih ljudi? Jesu li doista ubili maloga Kineza? Kakav je ono bio brod u plovećem naselju? Ovdje sam u nekoj vrsti zatvorene kuće. Neki mi je strašan predosjećaj govorio da ću ovdje provesti ostatak svojega života. Ležala sam u vrućoj vodi i pred očima mi se počelo magliti. U toj sam uskovitlano; magli vidjela Mar ckove ckove oči, vrata pilotske kabine u „boeingu‟, onu kožnu torbu kupljenu u... Gdje ju je ono kupio? Utonula sam u tu maglu, ne nalazeći više odgovore na pitanja. Sve je postalo prozračno i meko, ništa mi se više nije moglo dogoditi, spavala sam, napokon ću umrijeti... Netko je vrlo glasno govorio, u ušima mi je šumjelo, nisam raspoznavala kineske suglasnike. Bilo je veoma hladno, cvokotala sam zubima. Dvije su me snažne ruke posjele, netko me trljao ručnicima od frotira. Liou Tsong se naginjala nad moje lice, njene su ruke pljeskale moje obraze, dolazila sam k svijesti. Dva su me čovjeka nosila umotanu u ogrtač od frotira. Bili su Kinezi. Uvijek Kinezi. Žuta mi ruka prinese čašu. Počela sam kašljati od alkohola. Beskrajno iznemogla, zatvorila sam oči da ne vidim sva ta lica. Nisam imala više ni tračka volje, nikakvih želja, misli su mi bile zbrkane. Ležala sam na divanu u salonu. Jedna za drugom ulazile su u salon mlade žene i radoznalo me promatrale. Bile su vrlo lijepe i vrlo mlade, sve u kineskoj nošnji, dotjerane i veoma našminkane. U njihovim radoznalim pogledima nije bilo zloće. Neke su se čak usudile približiti mi se, izmjenjujući nerazumljive riječi cvrkutavim glasovima. Kratkom kretnjom ruke Liou Tsong ih sve rastjera. Raspršile su se poput malog jata skakavaca okrećući se kako bi me još jednom pogledale. Uz Liou Tsong ostala je samo neka mlada žena. Imala je blijedo lice poput slonove kosti, velike oči, žarko crvene usne, velike naušnice u obliku grozda glicinije i cvijeće u kosi. Bila je nasmijana i vesela. Naslagala je iza mojih leda cijelo brdo jastuka i pomogla mi da sjednem. Činilo mi se da ću se ponovno onesvijestiti i glasno sam zastenjala. Netko mi je podigao haljinu i neki mi je mali čovjek dao injekciju. U prostoriji se osjetio jak ja k miris etera. Liječnik je rastvorio izrez
64
Glorij@
na haljini i stavio mi stetoskop na grudi. Obuzeo me osjećaj spokojstva i polako sam tonula u dubok san bez snova. Kada sam se probudila uz moje je uzglavlje sjedila Liou Tsong i gledala me netremice svojim nemilosrdnim pogledom. Položila je svoju ruku punu prstenja na moju i opipala mi bilo. Stresla sam se pri dodiru njenih tankih prstiju. - Dugo ste spavali jer smo vam dali injekciju. Savjetujem vam, gospođice, da se pomirite sa svojim trenutnim položajem. Morate obnoviti snage, donijet ću vam dobar doručak. Istoga se časa pojavila lijepa mlada Kineskinja s velikim naušnicama. Liou Tsong se digne. Žene su izmijenile nekoliko rečenica na svom jeziku. Liou Tsong je podrhtavala od srdžbe, no ona se druga očito na to nije obazirala. Prišla mi je i rekla polako birajući engleske riječi: - Ja sam Mei Li. Poznajem Francusku jer sam kći mandarina. Htjela bih ostati uz vas ako vi to želite? Ja ću vas poslužiti doručkom. d oručkom. Nestala je šuškajući dugačkom svilenom haljinom i ubrzo se opet vratila. Prvi sam put susrela neku ljubaznu osobu u tom stranom svijetu. Sjela je uz mene i hranila me malim komadićima mesa namočenim u neki crveni umak. Smiješila se i veselo je brbljala. Sjedeći u jednom kutu sobe, Liou Tsong nam je nezadovoljno okrenula leđa. Snaga mi se vraćala, ali mi je srce i nadalje ostalo bolno stegnuto. Neka se sjenka pojavila u očima mlade žene, njena je svježa i mirisna ruka stisnula moju. - Jedite još malo, potrebno vam je. Znam što vam se dogodilo... Morate imati povjerenja u naše gospodare. - Mislite li? - Znam da ćete uskoro opet biti sa svojim ljudima. - Kada? Recite mi! Cijela posada čeka u Hong Kongu. To je nezamislivo... Prenaglila sam tom izjavom, iako bijedni mali Kinez koji mi je donio novinski članak nije više mogao biti zbog toga kažnjen. Liou Tsong se brzo digla i nestala. - Otrčala je da podnese izvještaj - rekla sam ogorčeno. - Čini se da i vi smatrate tu otmicu posve prirodnom. Zar se tek tako otimaju taoci ispred nosa policije i cijeloga svijeta? Ili je u Hong Kongu drugačije? - Ne govorite „talac‟. Vi ste neka vrst gosta. - Gost pretvoren u sredstvo transakcija! To je odvratno, vjerujte mi! Svi su oni ponavljali tu istu riječ „gost‟. Teška srca spustila sam glavu. Bilo je jasno da mi ni ta lijepa djevojka neće pomoći. Nismo razgovarale istim jezikom. - Recite mi barem gdje sam? - U klubu „Sangaj‟. „Sangaj‟. Naša kuća prima najznačajnije poslovne ljude Hong Konga. Ima nas oko petnaest djevojaka. Liou Tsong je direktorica. Bila je supruga gospodina Houa koji
65
Glorij@
ju je otjerao zbog vrlo mlade bijele supruge. supruge. - To je uzrok njene opake ćudi! Mei Li prinese ruku usnama i prasne u tihi smijeh. - Dobro ćete se snaći ovdje jer nas svi maze. Imamo lijepu dvoranu za igranje, više salona za muziciranje te salone u kojima... - Mlada je žena spustila pogled hineći zbunjenost. - Želite li da vam pokažem kuću? Ali, prije toga ću vam donijeti slatkiša. Kad nam je dosadno, pojedemo cijela brda tih finih stvari. Imamo jabuke s preljevom od karamela, ušećerene bademe, žele od mandarinki. Možda biste više voljeli sladoled ili kolačiće u sirupu od bambusovih pupoljaka? Ne mogu vas gledati tako žalosnu. Recite kako se zovete? - Sarah. - Sarah... Lijepo ime. Liou Tsong se nečujno vratila i promatrala nas. - Slušajte me, Liou Tsong! Ja ću se brinuti za Sarah, potrebna joj je njega. Onesvijestila se u kupaonici jer je suviše iscrpljena. Gospodar bi bio vrlo ljutit da to sazna. Čujete li što vam govorim, Liou Tsong? Mei Li je govorila vrlo odrješito i druga se Kineskinja, iako vidljivo vrlo ljutita, nije usudila usudila usprotiviti. - Naučit ću vas kako se igra mama- jong. jong. To je vrlo uzbudljiva igra. Ili... možda biste više voljeli slušati ploče? Imamo ih na tisuće. Slušajući mladu ženu, malo mi je odlanulo. Činilo mi se da se neka opasnost pomak udaljuje. - Bilo bi mi drago da razgledamo kuću. - Dobro, hajdemo! Mlada mi žena pruži vrlo nježnu i njego vanu ruku s neobično dugim noktima. - Mnogo ste viši od mene. Moja vam je haljina prekratka. Pobrinut ću se da van dadu dragu. - Nije potrebno - odgovorila sam suho. - Nadam se da neću dugo biti ovdje. - Ne budite žalosni. Pogledajte se u ogle dalu, još ste ljepši u kineskoj odjeći. Oči su vam poput mojih smaragda. Djevojka mi pokaže ruku punu velikoj prstenja. Krenule smo dugačkim hodnikom Bio je sav u crvenom. Crveni sagovi, crveni stijene, brašena ogledala, blistavi kristalni lu steri... Mei Li otvori prva vrata. - U ovom salonu primamo najbogatiji goste - objasni mi posve prirodno. - To ji najljepša soba u kući. Pogledajte! Tipično kineski namještaj bio je od fino izrezbarenog crnog drva. Na niskim su stolicima stolicima
66
Glorij@
stajale porculanske svjetiljke s prekra snim svilenim sjenilima. Bilo je i mnogo ma lih skulptura od nefrita i tako lijepih vaza d sam na trenutak zaboravila na svoju nevolju Mei Li me dovede do slike što je prikazival morsku uvalu čije su obale bile pune velikih grmova hibiskusa; njegovi su ružičasti cvjetovi i jarko zeleno lišće odudarali od svilenkaste površine mora na kojemu su mirovale crvene džunke s velikim jedrima. U prednjem planu tog krajolika mali je hram otmjenih proporcija čuvao svoju tajnu. - To je hram mudrosti - objasni mi Mei Li. - Rođena sam nedaleko od tog mjesta i zbog toga jako volim tu sliku. A sada, pogledajte ovo! Druga je slika prikazivala budistički samostan sagrađen na visokoj litici posred pustog otoka. Razabirali su se mali redovnici koji su se klečeći molili nekom božanstvu. Obzorje se crvenjelo crvenilom koje je tako drago kineskim slikarima. Oblaci su imali oblik zmajeva ispruženih pandža. - Ovu sliku ne volim... bojim se kad je gledam. Međutim, sve je lijepo u toj kući koju nazivamo „Kuća cvijeća‟. Imamo i malo unutarnje dvorište puno božura. Onamo odlazimo udahnuti svježeg zraka. Odvela bih vas onamo, ali... zabranili su. Ponovno me nježno primila za ruku i povela s onu stranu hodnika, u nepoznati dio kuće. Prolazile smo pokraj teških, izrezbarenih drvenih vrata, posve same. Nigdje nije bilo nikoga, samo nas je Liou Tsong slijedila poput sjene. Koraci su nam tonuli u debeo sag mrke boje sa svijetlomodrim uzorkom. Kao u nekom čudnom snu gazila sam po utkanim cvjetovima lotosa i božura. Popevši se zavojitim stepenicama, stigle smo na drugi kat, jednako tih, jednako prigušen debelim sagovima. sagovima. - Ovdje su sobe mladih žena u kojima primaju gospodu. Ja imam povlašten položaj, imam samo jednog prijatelja. Već me tri godine posjećuje tri puta na tjedan. Živi u Macaou. M acaou. Nikada nisam bila ondje, znam da cijeli dan radi i da me veoma voli. Svaki put mi donese neki mali dar. Pokazat ću vam sve dragulje koje sam od njega dobila. Sve je tiho, zar ne? U to se vrijeme djevojke odmaraju, slikaju ili čitaju. Sad ću vam pokazati svoj mali dom. Kimnula sam, zauzeta jednom jedinom mišlju. Moram tu ljubaznu malu Kineskinju učiniti svojom saveznicom. Međutim, Liou Tsong nas nije napuštala. Soba je bila ružičasta sa svijetlozelenim naslonjačima, lijepim svjetiljkama i mnoštvom jastučića po svim kutovima. Posvuda mnogo cvijeća, naročito irisa sljezove boje. Mei Li podigne s poštovanjem kućni ogrtač od bijele svile izvezen pticama svih boja. - Evo što mi je nedavno donio. Druge djevojke nisu tako razmažene. Sut Čen je uvijek žalosna. Lili bi se htjela udati i imati djece, a Venera, smiješnog li imena, zaljubljuje se u svakoga novog prijatelja. I ona često plače. A ja... ja sam uvijek zadovoljna i sretna
67
Glorij@
uvijek... - Zar se ne želite udati za svog prijatelja i s njim živjeti u vlastitoj kući? - Ne, ne, on mnogo radi i nikada ga ne bi bilo kod kuće, a ja ne volim biti sama. Ali... možda jednoga dana! Približila sam se slici koja je visjela na zidu. Činilo mi se da prikazuje dio grada u kojem je bio aerodrom Kai Tak. - Znate li gdje je aerodrom? - Bila sam ondje samo jedanput. Ispratila sam svog prijatelja koji je letio avionom. - A hotel „Hilton‟? Mei Li me gledala. Iskoristila sam trenutak nepažnje naše pratilje i tiho joj rekla: - U tom me hotelu čeka jedan čovjek. On je kapetan, pilot aviona. Silno ga volim. Mei Li, pokušajte doznati što je s njim! Je li uopće još u Hong Kongu? - Razgovarat ćemo o tome u vašoj sobi. sobi. - odgovori djevojka. - Recite mi kako se zove? - Marck. Marck. Izgovorila sam drago ime s drhtajem u srcu. Ušle smo u drugu sobu u kojoj je neka mlada Kineskinja crtala krizanteme. A zatim smo se vratile u moju sobu, neprestano u pratnji Liou Tsong. Nisam smjela gubiti vrijeme. Čvrsto sam odlučila iskoristiti prijateljstvo mlade Kineskinje. Brzo se vratila, pažljivo noseći veliku bilježnicu. - Nosim vam kalendar sretnih i nesretnih dana. Dobila sam ga od jednog našeg astrologa. Ima i kartu neba... Pod kojim ste zviježđem rođeni? Bila sam dotučena. U tu sam praznovjernu i lakomislenu Kineskinju polagala sve nade! Bilo mi je da zaplačem. - Kakav je Marck? Opišite mi ga! - Vrlo je visok, oči su mu ponekad zelene, a ponekad smeđe sa zlatnim točkicama. Vrlo je lijep. Zašto vjerujete u sve te stvari, u sva ta proročanstva? Mi vjerujemo samo u dobro i zlo. Ljudi koji su me oteli počinili su zlo djelo i bit će kažnjeni. Moje me očajničko raspoloženje umalo natjeralo da odgurnem tu lijepu djevojku i sve njene fetiše. Bivalo mi je sve jasnije da je nemoguća i sama pomisao na bijeg. Bila sam zatočena u toj „Kući cvijeća‟ između te dvije žene i svih ostalih koje sam naslućivala u drugom katu. Prozori su bili mali, zaštićeni rešetkama, zastrti svilenim zavjesama. Sve je bilo luksuzno, mekušasto. Imala sam na sebi kinesku odjeću, a djevojka koja je sjedila podno mojih nogu poželjela je odjednom da mi je četka kosu. Sve je to bilo ludo, nevjerojatno. Mei Li mi je pričala kako je i njezin prijatelj lijep. Zarila sam lice u ruke zajecavši od tuge. Ona zastane i reče mi zabrinuto: - Nemojte se razboljeti, Sarah! Ne smijete biti bolesni!
68
Glorij@
Nježni prsti boje slonove kosti milovali su moju kosu. U kutu kosih očiju pojavila se suza. - Večeras će doći moj prijatelj, pričat ću mu o vama. Možda će mi dati neki savjet. Ja ne znam što misli o Charlieju i ostalima, no ja ću mu reći kako ste nesretni i kako smo se sprijateljile. Ne bih željela da mislite kako su svi u ovoj zemlji zli i nesmiljeni. Mala je Kineskinja govorila iskreno, nastojeći me utješiti. Liou Tsong se nečujno vratila i ravnodušno me promatrala. Kad je Mei Li otišla, bacila sam se na divan. Liou Tsong je upalila svjetiljke. Mislila sam na prijatelja Mei Li, vjerojatno bogatog Kineza trgovca, možda gangstera. Liou Tsong mi donese šalicu zelenog čaja. Popila sam ga iako je bio gorak. Odmah zatim pala sam u dubok san i sanjala o Marcku. Bio je odjeven u dugačku kinesku odjeću. S nježnim izrazom lica pružao je ruku Mei Li koja je imala blijedomodru haljinu i veo na glavi Bili smo u avionu. Kroz okno sam vidjeli kako ispod nas malomalo-pomalo nestaje Hong Kong. Posve sićušna, s aerodroma nam je Melanija davala nekakve znakove, a Charlie ju je zadržavao pomoću dugačkog zlatno; užeta. Na okolnim je brežuljcima svjetlucalo stotine pozlaćenih pagoda. Avion se dizao bez ikakve buke prodirući u nebesko pla vetnilo. Jacqueline i Marion, također u ki neskoj nošnji, pijuckale su u kabini čaj. Nije bilo putnika. Upravljan Marckovom rukom avion se nečujno dizao. Osjećala sam se si gurnom.
69
Glorij@
X
Probudila sam se s glavoboljom i gorka stim okusom u ustima te shvatila da su mi dali neko jako sredstvo za spavanje. Nisam pokazivala svoju zabrinutost Liou Tson koja je ulazila i izlazila, poravnavala jastuk i krišom me promatrala. Donijela mi je pla p la danj s čajem, voćem, kolačima i sendvičima. - Mogu li razgovarati s Mei Li? - Nje danas nema u „Kući cvijeća‟. Odveo ju je njezin prijatelj. Ako želite, pozvat ću neku drugu djevojku da vam čini društvo. Odjednom mi je bilo dosta te servilne i zacijelo potkupljive žene, svih tih pokornih Kineskinja, njihova cvrkutanja i prenemaganja. Ne razmišljajući, digla sam se jednim skokom i prevrnula pladanj. Zatečena, Liou Tsong uzmakne jedan korak, a zatim skoči na mene i grčevito uhvati objema rukama moju haljinu. Bez oklijevanja srušila sam je na sag jednim džudo udarcem. Zastala sam užasnuta tim činom. Kineskinja je glavom udarila o mali stolić i ostala ispružena na sagu. Pojurila sam dugim hodnikom i popela se na drugi kat. Morala sam naći Mei Li, čovjeka u narančastoj odjeći, bilo koga. Sva zadihana, sudarila sam se s nekom mladom osobom koja je prestravljeno vrisnuh. Počela su se otvarati vrata, čulo se vikanje i dozivanje. Nastala je uzbuna, propala mi je mogućnost bijega. Preda mnom je stajao čovjek u narančastoj odjeći. Oči su mu svjetlucale hladno i neumoljivo. Svladala sam strah i rekla: - Tražim Mei Li. Međutim, drago mi je da sam i vas susrela. - Pretpostavljam da mi imate nešto reći! Iza njega su se bez buke otvorila dvokrilna vrata. Čovjek se povuče u stranu i pozva me kretnjom ruke da uđem. - Mei Li je izašla - reče konačno. - Na dugo? - Nikada se ne zna. Na jedan dan, na jedan sat, na jedan mjesec! Nije ni važno! Sakupila sam sve svoje snage i rekla: - Mei Li zaista nije važna. Ovdje nitko ne pati od suviška osjećaja, to je sigurno. Sva sreća što sam vas srela jer ćete mi reći kada ću napustiti ovu kuću. - Upravo sam pošao razgovarati s vama. Nažalost, još nismo postigli ono što smo željeli, a to mi je vrlo neugodno, vjerujte mi! - Charlie neće platiti. - To nije tako jednostavno. On još... ne znam kako da se izrazim na vašem jeziku... on još ne uviđa ... odnosno... još odbija potpunu suradnju... a to je velika šteta i vrlo neugodno. - Za koga?
70
Glorij@
- Za vas! Ali i za nas, njegove prijatelje i poslovne partnere, koji smo računah na njegovu dobronamjernost. - Mislite li da će popustiti? - Bilo bi dobro kad bi to učinio što prije. Međutim, mi imamo vremena! Kako postupaju s vama? Jeste li zadovoljni? Čim stigne otkupnina... nerado izgovaram tu ružnu riječ... bit ćete slobodni. - Ima li nade da izađem odavde? Kinez učini neodređenu kretnju rukama. - A što radi policija? Zar me ne traže? - Već sam vam rekao da policija nema što tražiti u ovoj kući. Sve su to naše osobne stvari... Kad sam se vratila u svoju sobu, Liou Tsong me, suprotno mom očekivanju, dočekala mirno, bez ijedne riječi. Mei Li je došla vrlo kasno. Bila je odjevena za izlazak i umorno se bacila u naslonjač. - Nisam vam stigla reći da izlazim sa svojim prijateljem. Bili smo u kinu. Pogledajte što sam dobila! Prstom je pokazala na ogrlicu od bijelih i okruglih bisera. - Čini mi se da ste vi i Liou... Nisam odgovorila. Mei Li se obrati Kineskinji: - Liou, idite u kuhinju i pripremite nam malo voćne salate. Sigurna sam da će vam to goditi, Sarah. Danas je tako vruće. Veoma sam žedna. Čim je Liou Tsong nestala, Mei Li mi približi naslonjač i počne govoriti posve tiho: Požurimo dok je nema! Trebat će joj barem pet minuta, toj staroj pakosnici! Govorila sam svom prijatelju o vama. On, nažalost, ne može ništa! Razmišljala sam i zamolila ga da me odvede na čaj u hotel „Hilton Hilton‟. Odmah je pristao. Htjela sam vidjeti tog Marcka, vašeg prijatelja. Vrijeme je prolazilo, stalno sam naručivala kolače, ali ih na kraju nisam više mogla gutati, a moj mi je prijatelj rekao da ću uskoro biti nalik na staru, debelu ženu. Odlučila sam otići u umivaonicu, i to zaobilaznim putom. Vidjela sam samo nepoznate ljude i nekoliko vrlo lijepih djevojaka. Možda su to bile domaćice aviona u civilnoj odjeći. Nisam se usudila osloviti ih. Otkrila sam trgovinu suvenira nedaleko od dizala. Srce mi je veoma lupalo, bojala sam se svog prijatelja. Zatražila sam dopisnicu, olovku i omotnicu. Nikako mi nisu padale na um engleske riječi... - Što ste napisali? - Samo ovo: „Ja sam prijateljica vaše Sarah. Ona je sa mnom u jednoj vrlo lijepoj kući. Ne mogu vam dati adresu. Sarah je zdrava i mnogo vas voli‟. Zalijepila sam omotnicu i napisala: ,,G. Marck. kapetan francuskog aviona‟. Prodavačica me čudno gledala. Dala sam
71
Glorij@
joj veliku novčanicu. Pogledala je naslov i htjela mi vratiti pismo. Bila je veoma uplašena. Dala sam joj još jednu novčanicu. Tada je uzela pismo, sakrila ga u džep i kimnula mi. Bio je posljednji trenutak. Došao je moj prijatelj, bio je vrlo ljutit. Grubo me uhvatio za ruku i odveo prema izlazu. Nikada nije bio tako ljutit i grub. Rekla sam mu da sam zalutala i da sam se divila izlozima nakita. On ne sumnja u mene, bio je to prvi put što sam lagala. Učinila sam to zbog vas. On se ispričavao, bilo mu je žao i kupio mi je ovu divnu ogrlicu. Mei Li me gledala iskreno i prijateljski. Nisam se mogla savladati da je ne zagrlim i poljubim. Trgnula se iznenađeno, ali se zatim nasmiješila i vratila mi poljubac Zahvalno sam je slušala kad je nastavila: - Ovdje vam ne prijeti nikakva opasnost iako ste udarili tu staru Liou. Ali čuvajte se nje, ona nikada ne oprašta! Sada je vaš Marci već pročitao moje pisamce, sigurna sam d; misli na vas. Učinila sam to i zbog njega iako ga neću nikada upoznati. Volim ljubav i još ću vam pomoći ako budem mogla. - Mei Li, nikada to neću zaboraviti! Ali d; ste u pismu ostavili adresu ove kuće, Marci bi me brzo našao, još večeras! - Ne, to ne! Valjda ne želite da umrem! - Zacijelo ne želim! Oprostite mi, posve sam izgubila pamet. - Ne zabrinjavajte se! Sve će se srediti! U protivnom... - U protivnom? - Zamolit ću svog prijatelja da vas pusti i „Kuće cvijeća‟. Srce mi je počelo naglo lupati. Mei Li mi je upravo dokazala svoju naklonost, svoji iskrenu simpatiju. Hoće li se usuditi da mi sama pomogne da napustim tu kuću? Kakvim se opasnostima izlaže u tom slučaju? Svu m preplavila neka luđa nada. Osluškujući zvu kove koji su dopirali iz hodnika, upitala sam je posve tiho: - Mei Li, ne biste li mi vi mogli otvoriti vrata ove kuće? Mlada žene zatomi tihi krik i pobjegne bez odgovora. Na vratima se povukla u stra nu da propusti Liou Tsong. * * *
Već su prošla dva duga dana i tri noći otkako su me oteli. Jedan je mladi Kinez plati glavom svoju naklonost prema meni ili možda prema ponuđenim dolarima. Već je bila noć, slušala sam jednomjerno disanje Lio Tsong koja je spavala nedaleko od mene. Nekoliko Nekoliko sam puta čula cvrkutavi glas neke djevojke iz gornjega kata. Izvana nije dopirala nikakva buka. Kao u nekom ružnom snu, sjećala sam se labirinta uskih uličica, odbojnih obrisa kuća, pljesnivog zadaha i malih, crvenih svjetiljaka. Ovaj se dio Hong Konga bitno razlikovao od
72
Glorij@
elegantnih četvrti oko hotela „Hilton‟ i od Kovluna te njegovih visokih bijelih zgrada, širokih avenija i velikih raznobojnih reklama. Misli su mi se tako brkale da sam pomislila da gubim pamet. Izgubila sam i osjećaj za vrijeme, a da nije bilo te ljubazne Mei Li, izgubila bih i posljednji tračak nade. Sjetila sam se raznih otmičarskih afera. Obično su završavale dobro, no bilo je i slučajeva... Vidjela sam u mislima novinske članke i televizijske emisije te osjetila mučninu u želucu. Što su se više odugovlačili sati mog zatočeništva, to sam bila sigurnija da ti ljudi neće prezati da me u stanovitom trenutku uklone. Nisam uopće spavala te noći. Osluškivala sam svaki šum i maštala o neizvedivim planovima. Svanuo je još jedan tužan dan, i u toj su se zatvorenoj „Kući cvijeća‟ napokon cvijeća‟ napokon probudili glasovi. Razabirala sam ženske glasove i šum vode iz otvorenih slavina. Do krajnosti napetih živaca, spustila sam tiho noge na pod. Ravnomjerno disanje Liou Tsong odmah se zaustavilo. Osluškivala je. Vidjela sam u mislima njeno okrutno lice i oči ispunjene beskrajnom mržnjom. Netko je pokucao na vrata, ušao ne pričekavši odgovor i rekao nekoliko riječi Liou Tsong. Ona je stala na prag moje sobe i gledala me s toliko zlobe i mržnje da sam bila sigurna da je pala odluka o mojoj sudbini. Preda mnom je stajao čovjek u narančastoj odjeći. - Jesu li platili otkupninu? - upitala sam svladavajući podrhtavanje glasa. - Nažalost, nisu! Zbog toga sam i došao. Unatoč našim prijedlozima i pokušajima izmirenja Charlie Tsu odbija platiti, odnosno vratiti ono što je dužan meni i mojim prijateljima. Žao mi je što vam moram javiti da je vaš boravak ovdje završen. - Oslobodit ćete me? Smiješak je na časak rastegao njegove male usnice. Nastavio je s nekim gadljivim izrazom lica: lica: - Beskrajno žalim, ali to nije tako jednostavno. Takvo bi nam rješenje bilo najdraže, no Charlie je alarmirao policiju, umiješali su se i vaši francuski prijatelji. Želimo izbjeći neugodne incidente. Ova kuća nije više dovoljno d ovoljno sigurna. Čovjek je rastezao članke svojih prstiju tako da su pucketali. Prekrila sam lice rukama očekujući odjednom ono najgore. - Nećemo vam nanijeti nikakvo zlo. Odvest ćemo vas u malo planinsko selo nedaleko od granice. Ondje ćemo vas držati koliko bude potrebno... - A to znači? - U nas vrijeme ne znači ništa. Podigao je ruku da zaustavi bujicu mojih prosvjeda, okrenuo se i nestao. Liou Tsong mi je dobacivala kratke zlobne poglede popraćene zlokobnim smiješkom. Nisam ni dotakla doručak, odlučila sam štrajkati glađu. U ušima su mi odzvanjale riječi čovjeka u narančastoj odjeći. Dakle, Charlie je odbio platiti otkupninu. U dubini duše nisam
73
Glorij@
nikada ni povjerovala da bi Charlie platio za ikoga drugoga osim za vlastitu ženu. A policija? Postoji li i najmanja mogućnost da otkrije skrovište? Liou Tsong je otišla zbunjena mojim ponašanjem. Pošla sam prema hodniku. Preostalo mi je samo nekoliko sati da pokušam nagovoriti Mei Li da mi pomogne. Noge su mi bile ukočene od straha, srce mi je kucalo udvostručenom brzinom. U dnu hodnika pojavi se djevojka, smiješeći mi se. Dala sam joj znak da se približi. Mirno sam je zamolila da pozove Mei Li. Djevojka potvrdno kimne. Vratila sam se u svoju sobu i nastavila čekati. Mei Li je uskoro došla i donijela mi doručak. Otpravila je Liou Tsong s nekoliko odlučnih riječi. - Otišla je na doručak. Moramo se brzo dogovoriti. Namjeravaju vas večeras kasno odvesti odavde u neko zabačeno selo na kineskoj granici. To se ne smije dogoditi. Pomoći ću vam da pobjegnete. Imam sirup od kojega se pada u vrlo dubok san. Napravit ću voćne kolače s tim sirupom. Liou Tsong ih obožava i pojest će ih cijelo brdo. Čim čvrsto zaspi, brzo zaspi, brzo ćete odjenuti ovu kinesku haljinu i ispod nje ove traperice. Nisam našla cipele dovoljno velike za vas. Zajedno ćemo poći do ulaznih vrata. Ja ću prije toga odvrnuti žarulju jedine svjetiljke, bit će mračno. Vratar me voli, otvorit će mi vrata bez ikakvih poteškoća. Tog ćete trenutka biti sakriveni, a ta ću ispustiti torbicu punu raznih stvari i dolara. Vratar će se sagnuti da ih pobere, a vi ćete brzo i nečujno šmugnuti kroz vrata. Ja ću se glasno smijati i reći vrataru: „Svi dolari koje nađeš, bit će tvoji!‟ A kad se nađete na ulici... - Kineskinja raširi ruke fatalističkom kretnjom. - Oh, Mei Li, mislite li da je to izvedivo? - Možda, ako neće biti nikoga u hodniku ili na vratima. Mei Li sakrije odjeću ispod strunjače. U pravi čas jer se Liou Tsong bila vratila. Žene su izmijenile nekoliko riječi na kineskom, a ja sam jela svoj doručak. Vrijeme je prolazilo vrlo polako. Mislila sam na Marcka i na posljednje riječi Mei Li izgovorene hinjenim mirom: Neće mi učiniti nikakvo zlo. Neće se usuditi. Moj prijatelj je suvlasnik te kuće, oni ga se boje. - A vaš prijatelj? - Zacijelo će se ljutiti. Ali, toga se ne bojim. Želim vas vratiti vašem Marcku. U srce mi se usjekla posljednja slika lijepe Mei Li u kineskoj nošnji. Napokon je pala noć. Mei Li je donijela veliki tanjur voćnih kolačića. Hinila sam da me boli želudac. Liou Tsong mi se zlurado nasmijala i počela se obilato častiti. Nisam skidala pogleda s Kineskinje. Odjednom me začuđeno pogledala, zatreptala očima, naslonila glavu na naslon naslonjača i zaspala. - Brzo, brzo, presvucite se! Ruke su mi se tako tresle da sam jedva navukla hlače. Mei Li je bila na vratima i
74
Glorij@
pozvala me kretnjom ruke. - Hajdemo, nema nikoga. Išla sam uza zid slijedeći Mei Li. Srce m je lupalo, no misli su mi bile bistre i mirne Vratar je nešto mrmljao i pokušavao popra viti svjetiljku. Mei Li me gurne u kut iza vra ta. Bilo je mračno. Onda se veselim glasom obrati vrataru. Zaustavila sam dah spremna na skok. Iznad mene je odjeknuo nečiji te žak korak. Vratar je povukao težak zasun otvorio vrata. Mei Li podigne ruku i ispust torbicu. Njezin se sadržaj rasprši po podu Komadi kovanog novca su zazveckali. Mei I se glasno nasmije, vratar se sagne. Kliznula sam prema otvorenim vratima, dotakla n prolazu Mei Li i našla se u maloj, tamne uličici. Počela sam trčati izgubivši odmah papuče. Trčala sam kao da me goni čopor lovačkili pasa. Spoticala sam se, padala, di zala se. Osjećala sam kako mi iz koljena teče mlaka krv. Izašavši iz mrkloga mraka, neka mi je tamna spodoba htjela zakrčiti put. Čovjek se cerekao. Izbjegla sam ga skre nuvši naglo ulijevo, u neku nešto šira uličcu. Bila sam obuzeta samo jednom mišlju: pobjeći, pobjeći što brže i stići do neke šire ulice, izgubiti se medu prolaznicima. Sve su te zavojite uličice morale negdje završavati, na nekoj aveniji kojom prolaze automobili. Začula sam iza sebe brze korake i stravičan vrisak žene. Prepoznala sam glas Mei Li. Bio je to strašan, naglo zaglušen krik. Koraci iza mene sve su se brže približavali. Razmak između mene i mojih progonitelja postajao je sve manji. Na kraju uličice tekao je potočić. Preskočila sam ga jednim skokom i tog se časa spustila jaka kiša. Pred mojim se zapanjenim očima nazirala dugačka prilično pusta avenija. Odjednom se pojavio veliki automobil. Prepoznala sam automobil čovjeka u narančastoj odjeći i počela vikati. Blistavi su branici bili udaljeni samo nekoliko metara, sad će me udariti. Skočila sam natrag, na neku stepenicu. Automobil me okrznuo. Stropoštala sam se u neko stubište i nisam se više mogla micati. Zavijala je sirena, čula sam korake koji su mi prilazili. Ljudi su imali uniforme i govorili su engleski. Podigli su me i prenijeli u policijsko vozilo.
75
Glorij@
XI
Uzalud sam policajcima objašnjavala tko sam, uzalud ih zaklinjala da me odvedu u hotel „Hilton‟. Činilo se da me ne razumiju, kao da im govorim jezikom koji nisu čuli nikada u životu. Smješkali su se kimajući glavama. Bila sam suviše umorna da ih uvjeravam, suviše prestrašena posljednjim događajima. Jedva sam shvaćala da me svaki okretaj kotača udaljuje od „Kuće cvijeća‟, od Mei Li. Jaki je pljusak bubnjao po karoseriji automobila, zamagljivao stakla i sve stvari zastirao nekim sivim velom. Još nisam osjećala radost slobode, čak ni tjeskobu zbog Mei Li. Pred očima mi je lelujala neka crvena koprena, u ušima mi je šumjelo. - Zlo mi je - jedva sam izgovorila. Ovoga su me puta policajci razumjeli i počeli vrlo brzo međusobno razgovarati. Riječi na kineskom dopirale su do mene kao kroz gustu maglu koja im je prigušivala zvuk. Jedan se mladi policajac nagnuo nada me i tapšao mi ruku. Njegove su kose oči bile iste kao oči Mei Li, čovjeka u narančastog haljini, Liou Tsong. Počela sam drhtati. Čovjek mi se smješkao. Njegovo je lice nalikovalo na okruglu, žutu pogaču. Rekao je nekoliko riječi na engleskom. Svi su me radoznalo gledali. Vjerojatno sam im bila čudna, možda čak sumnjiva. Ponavljala sam svoje ime, ime kapetana aviona hotela „Hilton‟. Kretnjom punom neočekivane nježnosti, jedan mi je policajac pomagao da se zadržim na klupici automobila. Nisam imala snage snage da se dalje borim. Onesvijestila sam se. Kad sam se osvijestila, bila sam u nekoj posve bijeloj sobi. S jedne strane mog kreveta smješkala se kineska bolničarka s druge je mali kineski liječnik držao stetoskop prislonjen na moje grudi. Htjela sam ustati, no dvije su me čvrste ruke prisilile da ostanem ležati. - Gdje sam? - U bolnici Sv. Tereze u Kovlunu. - Nisam bolesna. Ja sam domaćica aviona koju su oteli. Liječnik i bolničarka izmijenili su upitne poglede. - Zovem se Sarah d'Arlange. Zaklinjem vas da odmah telefonirate kapetanu Dorianu u hotel „Hilton‟. Pobjegla sam iz „Kuće cvijeća‟. Slijedili su me, htjeli su me pregaziti automobilom... S očajem sam čitala u njihovim očima da me smatraju luđakinjom i da nemaju pojma o cijelom tom događaju. Oboje se strpljivo smješkalo. Bilo je očito da ne znaju ništa o otmici. - Zaklinjem vas da mi dopustite da telefoniram. Policajci koji su me ovamo doveli zacijelo su vam rekli gdje su me našli. - U četvrti prostitutki! - hladno i strogo odgovori bolničarka.
76
Glorij@
- Potreban vam je odmor - reče liječnik izvrsnim engleskim. - Budite mirni. Dat ćemo vam sredstvo za spavanje, za dandan-dva bit će sve dobro. Bolničarka mi pruži čašu. Prevrnula sam je grubom kretnjom ruke. Stajali su tako iznenađeni i zatečeni da sam ustala iz postelje i potrčala prema vratima. Dohvatile su me dvije čvrste ruke i bacile me natrag na postelju. Sva zdvojna, vidjela sam već samu sebe u luđačkoj košulji. Bila sam svjesna toga da nemam uza se nikakvih dokumenata, nikakvih dokaza o identitetu, da sve to postaje upravo smiješno. - Kunem vam se da sam Sarah d'Arlange.. Nazovite policiju, valjda postoji komesarijat u vašoj četvrti! Doktore, dajte mi malo papira i olovku, napisat ću vam svoje ime, možete lako sve provjeriti, a ja vam obećavam da nećete požaliti. Nepomičan poput kamenog Buddhe, liječnik nije čak ni trepnuo očima. - Uzmite prvo ovo... Bolničarka mi je ovoga puta iz udaljenosti pružila čašu punu neke mutne tekućine. - Neću! - rekla sam odlučno. - Telefonirajte prije toga u najbliži komesarijat ili u hotel „Hilton‟! Uhvatila sam malu liječnikovu ruku. On je povuče s gađenjem. Bolničarka je samo duboko uzdahnula. - Ne pokušavajte pobjeći iz ove sobe. Ostanite ležati. Pretrpjeli ste šok i vrlo ste slabi reče liječnik. - Otkada niste jeli? Sjetila sam se zelenog čaja i obroka što mi ih je donosila Liou Tsong i naježila se od gađenja. Liječnik nastavi nešto blažim glasom: - Obećajte da ćete biti dobri, a ja ću provjeriti vaše podatke. Knez je na bloku za recepte malim i ured nim slovima zapisao moje ime, Marckov ime i prezime i broj njegove sobe u hotel „Hilton‟. Rekao je nekoliko riječi bolničari i nestao. Unatoč tome, osjećala sam se potpun bespomoćnom i počela se tresti od
srdi
be pred
tim čovjekom koji je bio tako mi ran i koji mi očito nije vjerovao. Htjela sam potrčati, naći se u slobodnom svijetu što prije ugledati Marcka, sve ostale, hot< „Hilton‟... Je li Marck još u Hong Kongu Već je prošlo toliko sati i dana kao u nekom strašnom snu, kao u mori. Posada moga avi ona zacijelo je odlučila nastaviti let. A Marci njegov nježan i podrugljiv smiješak, njegov visoka vitka pojava? Situacija je postala do slovce apsurdnom. Uspjela sam pobjeći i one sumnjive kuće da bih se našla zatvoren u nekoj bolnici! Obuzeo me iznenadan bijes gledajući t malo lice i lica dviju bolničarke koje su upra vo ušle i jedna drugoj nalikovale kao jaje ja jetu. Naglo sam skočila, grubo ih odgurnula u prolazu, zapazivši u tom kratkom hipu nji hova zaprepaštena lica te istrčala kroz vrat; Našla sam se u dugačkom bijelom hodniku. Vrata su škljocnula; iz dizala koje se uprav zaustavilo
77
Glorij@
izašao je čovjek u bijelom, guraju ći mali stolić na kotačićima. Oklijevala samo jedan trenutak. Bila sam zaokupljena jednom jedinom mišlju. Moram pobjeći iz ove bolni ce u kojoj me svi smatraju ludom. Možda je to psihijatrijska bolnica? Preda mnom su se otvorila vrata. Izašao je čovjek, bio je Zapadnjak! Uhvatila sam g za ruku bez oklijevanja. Bio je posljednji ča Za mnom su trčale moje bolničarke i mali ki neski liječnik. Grčevito sam držala čovjekov ruku i govorila mu što sam polaganije mogla Slušajte me, preklinjem vas! Ja sam Sara d'Arlange, domaćica aviona francuske zra koplovne kompanije. Oteli su me kao taoca umjesto neke druge mlade žene, gospode Melanije, supruge Charlieja Tsua. Kunem vam se da govorim istinu, nisam luda, kako to očigledno misle u ovoj kući. Dopustite mi da telefoniram u hotel „Hilton‟, ondje je zacijelo netko od francuske posade, on će vam potvrditi moje riječi. Oko nas se sakupilo desetak ljudi, sve sama žuta lica s bijelim kapicama, sumnjičavih i samilosnih samilosnih pogleda. - Mislim da znam tko ste! - reče čovjek polako. - U novinama je mnogo pisalo o tome. Ali, kako ste došli ovamo? - Pobjegla sam. Policijsko me vozilo pobralo i dopremilo ovamo. Cijelo im vrijeme uzalud pokušavam objasniti... Molim vas, mogu li telefonirati? Dođite ovamo, gospođice. Čovjek me blago uze za raku i povede prema dnu hodnika. Otvori jedna vrata, ugne se i propusti u malu sobicu. Stajala sam nasred sobe. Noge su mi odjednom počele klecati od umora. Kao očarana, netremice sam buljila u bijeli telefonski aparat. Je li moguće da ću za nekoliko trenutaka napokon čuti ljubljeni glas? - Sjednite, gospođice! - Uz ljubazan smiješak čovjek nastavi: - Ja sam upravitelj ove bolnice. Smirite se, odmah ću nazvati hotel „Hilton‟. Upraviteljevi su prsti birali broj. Začuo se signal i odmah zatim nečiji glas. - Koga da tražim? - Upravitelj me mirno gledao iznad naočala i pružio mi slušalicu. - Htjela bih govoriti s kapetanom Dorianom iz francuske avionske kompanije. - Tko zove? - Sarah d'Arlange. S druge strane žice začuo se prigušen usklik, zatim tišina, pa muški glas: - Gospođice d'Arlange! Mogu li znati odakle telefonirate? - Iz bolnice Sv. Tereze u Kovlunu. Mogu li govoriti s kapetanom. Je li još u hotelu? - Samo trenutak... Beskrajno smo sretni što čujemo vaš glas. Odmah ćemo obavijestiti kapetana, u svojoj je sobi. Međutim, recite kako ste? - Pa... sada sam već dobro - odgovorila sam iako mi se grlo stegnulo od uzbuđenja. - Molim vas, ne mičite se iz bolnice, doći ćemo po vas.
78
Glorij@
- A tko ste vi? - Mi smo iz FBIFBI-a. Mogu vam reći da ste digli na noge pola grada! - Mogu li govoriti s kapetanom Dorianom? - Samo trenutak... Veza se naglo prekinula. Osjetila sam na sebi radoznale i ispitivačke poglede. Vrata su bila otvorena: na hodniku je u tišini stajala cijela mala gomila bolničarki i ljudi u bijelom. Svi su me gledali sa zanimanjem i simpatijama. Netko mi je pružio novine i upozorio na naslov. Zadrhtala sam i odbila pročitati tri dugačka stupca na engleskom jeziku. Ugledala sam i svoju fotografiju s krupno štampanim podnaslovom: „Mole se sve osobe koje raspolažu bilo kakvim podacima o otmici gospođice Sarah d'Arlange da se hitno jave Francuskom konzulatu, 214, Hong Kong, Bank Bidg. Diskrecija zajamčena, nagrada osigurana...‟ Donijeli su mi šalicu čaja, kolače i sendviče. Jedna me lijepa bolničarka ljubazno upitala: - Želite li se možda malo dotjerati? Odmahnula sam glavom, nesposobna da napustim taj mali prostor u kojemu je telefon upravo učinio čudo. Ipak sam bacila pogled u ogledalo na suprotnom zidu. Zapanjena, ugledala sam svoje crvene oči, raščupanu kosu, prekratku i poderanu haljinu koju mi je dala Mei Li. Noge su mi bile bose, prljave i ranjene. Bila sam ružna, nalik na izgladnjelu, uličnu mačku.
79
Glorij@
XII
Kad je došao, onako lijep i visok, onako nalik na onoga iz mojih snova, srce mi je zastalo. zastalo. Pružio mi je ruke, a ja sam potrčala i pala bih da me nije čvrsto privio uza se. - Kako se osjećaš, jadna moja mala? Vrlo slaba, posve sam se opustila u njegovu zagrljaju, prepoznavajući s beskrajnom srećom njegov parfem, miris njegovih cigareta. - Marck! Oh, Marck! - bilo je jedino što sam mogla promucati. Nestao je cijeli svijet, samo smo on i ja postojali u toj maloj i tihoj sobi. - Hajde, smiri se, sve je gotovo - rekao je držeći me privijenu uza se. - Nemoj plakati, sve je gotovo, ljubavi moja! - A ljudi iz FBIFBI-a? - Čekaju vani. Simpatični su, ne boj se! A osim toga, ja sam tu i neću te nikada više napustiti. Ushićenje zbog njegove prisutnosti izbrisalo je u meni sve ostale osjećaje. Nisam se više bojala, nisam bila umorna, ostala sam stisnuta uz tu modra uniformu, ne brinući za svoj crveni nos i bijednu vanjštinu, ne brinući ni za što osim za toga čovjeka. Marck me nježno odmakne od sebe i pogleda me smiješeći se. I on je omršavio i možda malo ostario. Iz njegovih je očiju nestalo prijašnje podrugljivosti. - Moramo porazgovarati s policajcima, to je neizbježno. Budi mirna, neće dugo trajati, a zatim ćemo odmah otići u hotel. Bolničko je osoblje kao nekom čarolijom nestalo iz hodnika. Čekala su nas dva čovjeka u svijetlim kišnim ogrtačima. Marck me čvrsto držao za ruku i brzo rekao: - Vidite i sami, gospodo, da je to zaista gospođica Sarah Sarah d'Arlange. Ona će vas primiti sutra ujutro u hotelu „Hilton‟. Ovoga bi joj trenutka svaki intervju i svako ispitivanje bilo suviše naporno. Potreban joj je hita odmor. Dakle, gospodo, do viđenja sutra! Marck me vrlo odlučno i brzo poveo du gačkim bijelim hodnikom. Policajci su ostali iza nas, razočarani i nezadovoljni. Kriknula sam preplašeno. U neposrednoj je blizini bljesnuo fleš... - Tu su i novinari! Bježimo brzo, draga! Marck je snažno odgurnuo fotografa koji je iznikao tko zna odakle. Odjednom su se sa svih strana pojavili znatiželjnici, osoblje bolnice, možda i bolesnici. Osjećala sam čvrst stisak Marckove ruke. Probijao se brz i odlučno kroz malu gomilu ljudi koja nam je zamalo zakrčila izlaz. Kao da ih je sazvala neka viša sila, novinari i fotografi vrebali s na naš izlazak. - Sutra! Sutra u hotelu „Hilton‟! - od lučno je ponovio Marck gurajući me u veliki taksi
80
Glorij@
koji je čekao ispred ulaza u bolnicu. -sada punom brzinom! - reče vozaču. Sjedila sam na mekom sjedalu i odjednom prasnula i nervozan smijeh ugledavši svoje bose, izgrebene i prljave noge, u razdrljen i poderanu kinesku haljinu. Činilo mi se da prvi put vidim čudnu boju Marckovih očiji. Bile su modre kao noćno nebo i posve blizu mojem licu. Vratila sam se tom čovjeku koji me tako nježno privijao uza se, te mi se čini da uz udarce svojeg čujem i udaranje njego va srca. Nismo govorili, automobil je voz: vrlo brzo. Od vremena do vremena na sta klima bi se odrazio jak bljesak neonske rekla me. Neka je nova opijenost polako brisala mog sjećanja ružna sjećanja, strah i zebnju. Nije postojalo ništa drago osim toga čovje ka čije je lice dodirivalo moje. Rukom pod ruku s Marckom sam ušla u hotel „Hilton Prepoznavala sam vratare, smjerno i pristoj no osoblje, veliko predvorje puno putnik veselo iščekivanje, uzbuđenost odlazaka, ra dost dolazaka. Prve su nas opazile Mariom Jacqueline te pohitale da me zagrle. Ljudi FBIFBI-a već su nas čekali, udobno zavaljeni u velikim naslonjačima. Digli su se bez žurbe. Činilo mi se da me svi gledaju. Do mojih su ušiju posve nerazumljivo dopirale riječi na engleskom i kineskom. Predvorje se širilo preda mnom veće no ikada. Čvrsto sam stezala Marckovu ruku. Ljudi su se počeli okupljati oko nas. Policajci su nam prokrčili put do dizala. Iako je Marck oštro negodovao, obojica su ušla s nama u dizalo. Uviđajući važnost i hitnost podataka koje sam im mogla dati, predložila sam da dođu u moju sobu. - Ali, samo nekoliko minuta! - opomene ih Marck. Napokon sam opet bila u toj sobi punoj cvijeća, mirnoj i spokojnoj. Nasmiješila sam se Marcku i okrenula se ljudima iz FBIFBI-a. Bila sam kod kuće! Snage su mi se vratile, bila sam spremna ukratko ispričati svoju jezivu odiseju. Pričala sam im o čovjeku u narančastoj odjeći, opisavši ga što sam bolje mogla, o Liou Tsong, o Mei Li, o brodiću i o „Kući cvijeća‟. Oba su čovjeka pravila bilješke. Bili su mirni i postavljali su mi pitanja. Ispričala sam im i svoj bijeg uz pomoć lijepe Kineskinje. - Nastojte da novinari ne dolaze u hotel koji ćemo, uostalom, uskoro napustiti - zaključi Marck ispraćajući policajce do vrata, a zatim nadoda: - Ako vam što zatreba, ja vam stojim na raspolaganju. Vidite i sami da je mojoj zaručnici potreban odmor. Jedva sam svladavala svoje osjećaje, ali sam ipak uspjela reći: - Bila bih vam vrlo zahvalna kad biste me obavijestili što se dogodilo s Mei Li, mladom Kineskinjom; bez njene pomoći ne bih večeras bila ovdje. - Jeste li rekli gospođici da je Charlie Tsu nestao? - Ne, nisam još - odgovori Marck suho. - A Melanija? - Za sada stanuje u „Hiltonu‟. Želi se vratiti svom zvanju.
81
Glorij@
- U našoj kompaniji? - upitala sam pocrvenjevši pri pomisli na lakoumnu Melankoliju. - Nije važno! - odvrati jednostavno Marck. Policajci su otišli, a Marck reče smijući se: - Bez sumnje ćemo ih opet vidjeti sutra rano ujutro. Za danas smo ih se otarasili, draga. Trgnula sam se začuvši tiho kucanje na vratima. Marck je otvorio, ušle su Jacqueline i Marion. Jacqueline je nosila cijeli naramak novina. Zamijetivši Marckov nezadovoljan izraz izraz lica, Jacqueline dobaci: - Vi ste egoist, Marck Dorian! I despot i tiranin! - Ne želimo ti smetati, draga, ali izgaramo od želje da te vidimo barem nekoliko minuta, da te zagrlimo, da te čujemo - blago mi reče Marion. - Znaš li, Sarah, da smo svi štrajkali. Svi smo sjedili na stepenicama „boeinga‟! Trebao je napustiti Hong Kong s drugom d rugom posadom. Svi su govorili o tebi. Bila ti je i slika u dnevnim novinama! Bili smo tako zabrinuti! - Jacqueline, zar ne vidite da je Sarah posve iscrpljena? Polako, ali neumoljivo, Marck je obje domaćice gurao prema vratima. - Tih mi se nekoliko dana oduljilo poput stoljeća! - reče Marion s očima punim suza. - Do viđenja sutra! Do viđenja! - pozdravi ih Marck. Kad su se vrata zatvorila za mladim ženama, Marck mi priđe. S beskrajnom mi je nježnošću pomogao da skinem haljinu koju mi je dala Mei Li i koja se sada pretvorila u modru mrlju na sagu. Moja se kućna haljina nalazila na jednom naslonjaču. Marck mi je pruži, a ja sam se napokon usudila pogledati mu ravno u oči, ne uzmičući više pred nježnošću njegova pogleda. Vani se crna noć nadvila nad golemi grad. Postala sam svjesna jednog novog, dragocjenog osjećaja osjećaja i nisam nalazila riječi da ga izrazim. izrazim. - Imat ćemo vremena razgovarati cijeli život, cijelu našu budućnost - reče Mar ck ck pogađajući moje misli. - Nikada te više neću napuštati, neće te moći zadesiti nikakvo zlo. Bit ću uz tebe sada i uvijek... Bijelo sjenilo noćne svjetiljke ocrtavalo je kružnicu na stropu. Marck se prignuo i digao kinesku haljinu, a ja sam počela pripovijedati. Nije me prekidao, njegove oči nisu se spuštale s moga lica. Sjedio je pokraj mog kreveta i držao mi ruku. Prsti su mu bili topli i mirni, a ja sam govorila i govorila oslobađajući se svih strahova i svih mora. A tada je došao čas kad više nisam imala što reći. Izvana nije dopirala nikakva buka, naša je soba bila zatvorena prema cijelom svijetu. Marckova me prisna prisutnost ispunjavala gotovo bolnom radošću. Počeo je govoriti blago, riječima koje su bile jednako nježne kao i milovanje njegovih ruku. Njegova se glava nagnula prema meni, ja sam je prihvatila, sigurna da ga volim više od svega, zanesena njegovom ljubavlju. Probudila sam se sljedećeg dana od prve zrake sunca koja je preplavila moju sobu.
82
Glorij@
Marck, Marck, šaputala sam zaneseno. Gledala sam sobu, svoju uniformu koja je visjela na vješalici, haljinu nesretne Mei Li. Sva tužna sjećanja vezana uz tu kinesku haljinu bila su izbrisana. Postojao je samo on, on koji će se vratiti. Prekoračit će prag ove sobe i počet će najljepši dan moga života. Prišla sam prozoru žmirkajući očima. Blještavo je sunce obasjavalo luku, igralo se po sampanima, milovalo barke s visokim crvenim jedrima. Veliki se grad već gušio od vrućine. Marck, njegovi poljupci, njegova beskrajna nježnost! Srce mi je glasno kucalo pri pomisli pomisli na njegovu ljubav. Bio je ovdje, u sobi pokraj moje, bio je moj, kao što sam i ja postala njegovom. Nepomična ispred prozora, promatrala sam sjaj novoga dana, prvoga dana naše ljubavi, dana koji će potisnuti u daleku prošlosl sve što nije vezano uz njega. Pogledala sam se u zrcalo. Odražavalo je sliku vrlo omršavjelog lica koje je podsjećalo na izgladnjelu mladu mačku. Podigla sam objema rukama kosu prizivajući u mislima čuvenog i vrsnog hotelskog frizera. Pa ipak, u mom vrlo blijedom licu blistale su oči pune sreće. Bila sam mlada, lijepa i sretna, zato nisam mogla odoljeti da ne učinim nekoliko plesnih koraka po mekome sagu. Marck! Moj Marck koji me volio kao što ja njega volim. Srce mi je burno lupalo pri pomisli da će svakoga trenutka biti ovdje u mojoj sobi. Dobacila sam još jedan veseli pogled svojoj slici u zrcalu, odabrala najljep šu haljinu koju on još nije vidio, te pohitala u kupaonicu. Kad se na vratima začulo tiho kucanje, bila sam spremna. Mirno je stajao na pragu i čini lo mi se kao da ima neko novo lice. Glas mi je bio dubok i ganut kad je rekao: - Kako si omršavjela, Sarah! - Bar neka korist od te otmice! Izgubila sam nekoliko suvišnih kilograma - odgovorila sam svladavajući uzbuđenje koje me obu zelo u njegovoj prisutnosti. - Vrlo si lijepa! Pohitala sam u njegove raskriljene ruke Slušala sam, ali nisam razumjela riječi koje mi je šaputao. Bila sam opijena njegovom blizinom i osjećala s gotovo bolnom radošću toplinu njegovih ruku i njegova daha. - Mila, čeka nas još jedan mali zadatak. Ne možeš umaknuti ljudima iz FBIFBI-a, koji vrebaju na tebe tamo dolje. Jedva sam ih spriječio da ne dođu ovamo. Podigla sam prema njemu oči i zagledala se u njegovo vedro, smireno lice. S nekom vrstom ponosa razabirala sam na tom licu blagost i izraz duboke sreće kakvu do sada još nisam zamijetila. Pomislila sam kako neću nikada imati dovoljno dana da ljubim Marcka. - Očekuje te prava mala konferencija za tisak. Ne očekuju te samo ljudi iz FBIFBI -a već i nekoliko upornih novinara. A osim toga i naša posada koja se želi oprostiti od tebe.
83
Glorij@
- Oprostiti od mene? - Marion i ostali odlaze danas na redovan let za Tokio. Sad kad smo te našli, nije potrebno da posada nastavi štrajk, zar ne? Barem što se nas tiče! Zbunjeno sam očekivala njegove daljnje riječi znajući da ću biti sretna makar što on odlučio. - Želiš li nastaviti let u Japan? Ako ti nije osobito stalo, ja bih ti predložio da za dandan -dva odletimo natrag u Francusku. Mislim da bi to bilo bolje zbog naših obitelji koje su se zabrinule i zbog našeg vjenčanja! Što mi Što misliš? sliš? Rekao je to posve mirno i pružio mi moju ručnu torbicu. Zadrhtala sam cijelim svojim bićem i stajala nepomična i bez riječi. Uzeo me za ruku i rekao: - Znaš li, djevojčice, da imamo toliko toga jedno drugome d rugome reći...
84
Glorij@
XIII
Avion je čekao. Sva su vrata još bila otvorena kad su se Marion, Jacqueline, kopilot i stjuardi ukrcavali. Marion je jedva zadržavala suze koje su se caklile u njenim modrim očima. - Dakle, zaljubljenici? Ne žalite li za Tokijom? Jacqueline se nasmijala i bacila pogled na Marcka, ali ovaj nije ni okom trepnuo. Kai Tak je bio osvijetljen poput novogodišnjeg drvca. Golemi su avioni uzlijetali poput divovskih insekata. Uskoro će podići stepenice. Marck me nježno držao za ruku. - Do viđenja, kapetane! - reče jedan od stjuarda. - Sretno! - nadoveže drugi mašući kapom. - Sretno i vama, Sarah! - Tko je ta putnica koja kasni? - Jacqueline se kratko nasmije. Okrenula sam se i ugledala mladu ženu koja je trčala prema „boeingu‟. - Melanija... Melankolija... pa to je ona! Obje domaćice i stjuardi iznenađeno su ponavljali njezino ime. Bila je to zaista Melanija, sva zadihana i bez daha, mašući kartom prvog razreda. U drugoj je ruci nosila poveći, vrlo elegantan kovčežić. - Požurimo, gospođo, dižemo stepenice! Ne ispuštajući prtljagu, Melanija se približi Marcku, ovije mu jednu ruku oko vrata i poljubi ga u oba obraza. Jedan je stjuard sišao s aviona i htio ponijeti kovčežić. Melanija mu kretnjom glave dade na znanje da to ne želi i reče vrlo glasno u buci reaktora: - Opet ću raditi kao domaćica u našoj kompaniji. - „To „To neće izmijeniti svijet... ako izmijeniš kuću...‟ - pjevušio je stjuard i dobacio mi značajan pogled. - Ta naša Melanija još misli na Joa Dassina! Ne osvrnuvši se, Melanija prođe kroz vrata aviona koja se za njom teško zatvore. S nizom okana koja su svoju svjetlost slala u tamnu noć Hong Konga, golemi se „boeing‟ počne polako okretati. Marck me povuče prema natrag. - Što će Melanija raditi u Tokiju? - Možda će tražiti svoga muža. - Marck se smijao i hodao vrlo, brzo. Bio je u tamnom odijelu i sa svilenim šalom u izrezu modre košulje. Čvrsto je držao moju ruku. Nisam se okrenula za avionom koji se gubio u noći. - Gotovo joj je umakao avion! - Kao što joj je umakao i život - reče Marck. Pogledala sam ga krišom bojeći se izraza njegova lica. Smješkao se i koračao tako brzo da sam mu rekla: - Ja ne mogu tako brzo! Usporio je i radoznalo me pogledao: - Zaboravio sam, draga, da si još vrlo umorna.
85
Glorij@
Uzet ćemo taksi. Pogledaj, „boeing‟ se već digao! - Tvoj „boeing‟! Na vrlo tamnom nebu, posutom zvijezdama, avion je upisao tri male crvene točkice. Bio je već vrlo visoko, uskoro će postati nevidljiv. - Kako su dopustili da Melanija ode? -upitala sam. - Nije bila udata za Charlieja, čak ni civilno. Ništa je se ne tiče taj moralni i financijski pad velikog Kineza. Odsjedit će on u zatvoru prilično vremena! A Melaniji će za uspomenu ostati samo bajoslovni dragulji koje je, kladio bih se, ponijela u onom kovčegu. Sjetila sam se oštrih riječi što su ih policajci izgovorili na račun Charlieja koji se brzo slomio i, kako se to kaže, propjevao. Pošto se uhvatio u mrežu razgranatih nepoštenih poslova, odao je sve svoje suradnike, ne poštedjevši nikoga u svom padu. Vrlo su brzo uhvatili i Liou Tsong. Jarosna i bijesna, progutala je pred očima policajaca cijelu bočicu sredstva za spavanje. Odveli su je u bolnicu odakle će u zatvor. Naježila sam se sjetivši se te nemilosrdne Kineskinje. - Što je, draga? - Mislim na Mei Li i njenu tužnu sudbinu. Da nije bilo nje, mislim da te nikada više ne bih vidjela. - Zaboravi sve to, mila. Ja sam ovdje i svi će drugi nestati iz naših života. - Mei Li nije bila moje sreće. Uhvatili su je tek nekoliko metara iza mene. Jadnica, uvidjevši da je izgubljena, i ona je htjela pobjeći. Vidjela je automobil i ljude koji su se dali u potjeru za mnom. Ljudi iz FBIFBI -a su jutros rekli da su je našli premlaćenu, začepljenih usta i privezanu uz stolicu. U „Kući cvijeća‟ nije bilo više nikoga. A ona je bila već gotovo ugušena. Jeste li zamijetili da je policajcima osobito stalo do čovjeka u narančastoj odjeći? Čini se da je on šef te gangsterske bande. - Ovoga je časa zacijelo već u njihovim šakama. Bilo je to samo pitanje vremena. Ne govorimo više o njima, draga. Posljednja uspomena na tu čudnu avantura bit će tvoj; fotografija koja je objavljena u svim dnevnicima svijeta. Iako to nisam željela, tog sam jutra hladnokrvno stajala pred fotografskim aparatima novinara. Poslušala sam Marcka koji je rekao - Oni obavljaju svoj zadatak, draga. A ti s postala „ junakinja junakinja dana‟ koju svi žele vidjeti Ali ubrzo ćemo sve to zaboraviti! Bilo mi je ugodno u velikom, klimatizi ranom automobilu koji je na splavi prelazio zaljev. Prepustila sam ruku Marckovoj ruci. - Želiš li da večeras napustimo Hong Kong? - upita me iznenada. - Mogli bismo otići otići u Repulse Bay. Znam za jedan doba hotel s divnom plažom, blagovaonica gleda na prekrasan vrt prepun cvijeća. Siguran san da će ti se taj kutak sviđati. Hoćeš li?
86
Glorij@
Marck mi polako okrene lice prema sebi i nježno me poljubi u usta. Nije se nimalo osvrtao na vozača koji nije ni okom trepnuo s druge strane stakala. Iznova sam osjetila beskrajnu sreću i zaboravila sve drugo osin Marckove M arckove prisutnosti. - Dobro, otići ćemo u Repulse Bay, mila Brzo ćemo spakirati kovčege i bit ćemo tamo s taksijem za pola sata. Kad smo ušli kroz velika hotelska vrata nastalo je gibanje medu ljudima u recepciji. - Ne boj se, dođi! Netko nas je zvao, no Marck me još brže povukao prema dizalu. Službenik s recepcije uhvatio nas je u času kad smo ulazili u dizalo. - Oprostite, kapetane, jedna vas osoba očekuje ondje! Marck se nezadovoljno okrene i pogleda u smjeru koji mu je službenik pokazao. - Oh, pa to je Mei Li! - kliknula sam. Ispustila sam Marckovu ruku, potrčala prema mladoj Kineskinji, zagrlila je i zaplakala. A onda sam se okrenula prema Marcku i rekla: - To je Mei Li! Mei Li iz „Kuće cvijeća‟! Kineskinja se vrlo duboko i ceremonijalno, gotovo svečano nakloni pred Marckom. A zatim zacvrkuta svojim sitnim glasićem: - Sada sam zadovoljna. Upoznala sam Marcka. Vidjela sam vas oboje prije svog odlaska iz Hong Konga. Sada sam vrlo, vrlo sretna! Zapanjeno sam gledala u malu Kineskinju. Bila je izvanredno lijepa i dražesna odjevena u raskošnu haljinu od modroga brokata izvezenog zlatnim cvjetovima. Na njoj se nisu vidjeli nikakvi tragovi prepaćenih muka. Bila je pažljivo počešljana i našminkana. - Želite li da štogod popijemo u baru? -upita je Marck prijateljski. - Ne, ne, moj me prijatelj čeka vani u automobilu već više od dva sata. Napustit ćemo grad i otići k njegovoj obitelji. Živjet ću s njim u posve malom selu u planinama. - Mei Li pokaže rukom prema vratima hotela. - Ne želim da me tako dugo čeka... Sretna sam zbog vas. Željela bih vas vrlo brzo opet vidjeti. - Izgovarajući te riječi, Mei Li izvadi mali blok iz torbice, otkine jedan list i pruži ga Marcku. - Ovo je moja adresa, kapetane. Kad doletite u Hong Kong, posjetite me sa Sarah. - Kineskinja se nakloni, nasmiješena i sitnija no ikada, podigne dražesno dugačku haljinu i ljupko mi se nasmije: - Mi smo sada sestre. Uvijek ću misliti misli ti na vas i na njega! - Zar niste imali neprilika, Mei Li? - Moj je prijatelj slobodan - reče Kineskinja. - On nije surađivao s drugima... A sada vam moram reći zbogom i, nadam se, do skorog viđenja! Mei Li se capkajući hitro zaputi prema izlazu hotela. Nije se okrenula. Držeći se za ruke, ušli smo u dizalo. Brzo smo spakirali kovčege, a poslije pola sata žuti nas je taksi vozio prema Repulse Bayu.
87
Glorij@
Bila je već mrkla noć. Zvijezde su poput svjetlucavih točkica treperile na tamnom nebu. Putem mi je Marck pokazao djelić mora koji se pojavio na jednom zavoju. More je bilo svilenkasto, posuto malim osvijetljenim čamcima. Činilo mi se da je mlako i ugodno. Hong Kong je ostao iza nas. Shvatila sam zašto je Marck za nas dvoje odabrao ovaj zaklonjeni kutak, ovu ljupku uvalu obasjanu jasnom mjesečinom. Kad se taksi zaustavio ispred hotela, obavio nas je miris raznoga cvijeća. Bio je i gorkast i sladak u isti čas. Nisam ga mogla raspoznati, a vjerojatno nisam poznavala ni ono obilje cvijeća koje se naziralo u mraku. Marck me obgrli jednom rukom i povede popločenim puteljkom prema zgradi hotela. - Sutra ćemo se kupati u moru, ljubavi! Sutra ću te odvesti u brda. Znam jedno mjesto puno velikih grmova bijelih kamelija i ružičastih azaleja. I gardenija. Sutra, draga, sutra...
88
