David Day - Tolkinov Prsten

David Day - Tolkinov prsten

I GLAVA TOLKINOV UM Tolkinov Prsten je vrsta literarnog detektivskog dosijea koji se svodi na istraživanje imaginacije Dž. R. R. Tolkina. U Tolkinovom Prstenu razmatramo izvore Tolkinove inspiracije za njegov roman epske fantastike, Gospodar Prstenova. U ovom istraživanju simbol prstena je od primarne važnosti. Razumijevanjem njegovog smisla i značaja, počinjemo da shvaćamo kako je Tolkinov Gospodar  Prstenova proistekao iz drevne tradicije pričanja priča koja se proteže unatrag sve do osvita zapadne civilizacije. Tolkin je svojevremeno opisao kako je Bilbovo otkriće Prstena u jednoj orčkoj pećini predstavljalo isto toliko iznenađenje za autora kao i za njegovog hobitskog junaka. Tolkin Tolkin je u to vrijeme znao isto toliko malo o njegovoj povijesti kao i Bilbo Bagins. Također Također je objasnio kako je prerastao od  prostog predmeta zapleta u Hobitima u središnju sliku njegove epske priče Gospodara Prstenova. Baš kao što je Tolkinov čarobnjak Gandalf krenuo u otkrivanje povijesti Hobitovog Prstena, tako ćemo u ovoj knjizi i mi tragati t ragati za povijesti i porijeklom Tolkinovog Tolkinovog Prstena. Kako je došlo do toga da Prsten bude tako nehajno odbačen i zaturen u špiljama Tolkinovog Tolkinovog uma? Istina je da je Tolkinov Tolkinov Prsten imao svoje porijeklo u tradiciji priča o potrazi za prstenom koje su nastale prije no što su sagrađene egipatske piramide ili podignuti bedemi Babilona. Dok su se slavna grčka civilizacija i moćno rimsko carstvo uzdizali i padali, ova tradicija je nastavljala da živi.

Ona je preživjela pad poganskih bogova, kao i uzdizanje Bude, Muhameda i Krista. Mada je tradicija potrage za prstenom prvobitno nastala među plemenskim narodima mnogo prije no što su se pojavile pisane zabilješke, to ne znači da nemamo predstavu o njenim ranim formama. Značajno je što u dvadesetom stoljeću simbolični rituali potrage za prstenom ostaju neokrnjeni u  jednom od svojih najelementarnijih oblika među nomadskim plemenima Laponije i Sibira. Antropolozi koji su živjeli među šamanskim Laponcima u dvadestom stoljeću često su bilježili ritualne potrage za prstenom. U ovoj ceremoniji plemenski šaman ili vrač postavlja brončani prsten na gornju opnu svetog  bubnja. Šare i oznake na koži bubnja su, u suštini, kozmička mapa ljudskih i duhovnih svjetova. Šaman počinje da pjeva bajalicu i nježno udara o ivicu bubnja svojim batom za bubanj, usljed čega se prsten pomiće i pleše. Kretanje prstena je putovanje ljudske duše. Dok se prsten pomiće po kozmičkoj mapi, šaman pjeva o opasnom putovanju duše kroz ljudske i duhovne svjetove. Tolkinov prsten pokušava da poveže knjiškog oksfordskog nastavnika, kakav je bio Tolkin, i tog t og divljeg plemenskog šamana u jedinstvenu tradiciju koja obuhvaća više od pet tisuća godina. Tolkin Tolkin koji kuca po tastaturi svoje pisaće mašine dok se lutajući duh njegovog hobitskog junaka kreće i igra po njenom taktu ne razlikuje se od šamana koji udara svoj bubanj; niti je putovanje Tolkinovog Tolkinovog Prstena preko mapa Srednje Zemlje u suštini različito od putovanja šamanovog prstena preko mape njegovih ljudskih i duhovnih svjetova na bubnju. U svom Gospodaru Prstenova Dž. R. R, Tolkin je probudio nešto duboko u ljudskoj svijesti kroz univerzalni jezik mitskih slika izvučenih iz rane povijesti čovječanstva. Njegova epska priča čini ga nasljednikom drevne tradicije pripovijedanja pripovijedanja koja je koristila opći simbolički jezik mita da bi stvorila najobimniju cjelinu izmišljene mitologije u povijesti književnosti. U traganju za izvorima Tolkinovog Prstena čitalačkoj publici otvaramo mogućnost da shvati i  procijeni svijet mita i legende iz koga je Tolkin crpio svoju inspiraciju. Bogatstvo ovog naslijeđa je očevidno u njegovim pričama i njegovim kolosalnim mitološkim strukturama. Tolkin Tolkin je bio duboko  posvećen proučavanju proučavanju drevne mudrosti i poznavanja ljudske duše kakve su sačuvane u mitu i legendi. "Mene zanima mitološka inventivnost i misterija književnog stvaralaštva", napisao napisao je Tolkin u  pismu nekom čitaocu. "Od svojih ranih dana žalio sam zbog siromaštva svoje voljene domovine; ona nije imala vlastite priče, bar ne onih vrijednosti koje sam ja tražio, a koje su se mogle naći u legendama drugih zemalja. Postojalo je nešto grčko, i keltsko, i romansko, germansko, skandinavsko, skandinavsko, i finsko; ali ništa englesko, osim obezvrijeđenih pjesmarica." Ovo je bila Tolkinova životna ambicija. Njegova opsesija bila je tako velika da bi moglo da se tvrdi kako je nesumnjiva književna vrijednost Tolkinove Tolkinove epske priče u Gospodaru Prstenova bila skoro od sekundarne važnosti. Koliko god da je ovaj roman značajan, bilo kakvom analizom Tolkinovog Tolkinovog života i rada shvatit ćemo da je njegova najveća strast i najgrandioznija ambicija bila usredotočena na stvaranje jednog cjelokupnog mitološkog sistema za engleski narod. "Namjera mi je bila da stvorim jezgro j ezgro manje-više povezane legende, legende, koja bi se protezala od velike i kosmogonijske, do nivoa romantične bajke... koju bih mogao da posvetim jednostavno: Engleskoj, mojoj domovini." Veličina ovog poduhvata je zapanjujuća. To je kao da je Homer, prije no što je napisao "Ilijadu" i "Odiseju", prvo morao da izmisli cijelu grčku mitologiju i povijest. Zaista je izuzetan nivo na kojem  je uspio to da ostvari. U velikoj mjeri Tolkinova izmišljena mitologija u popularnoj uobrazilji definitivno je postala mitologija Engleske. Osim toga, to je sigurno najsloženiji i najdetaljniji izmišljeni svijet u cjelokupnoj književnosti. Ključ za Tolkinov Tolkinov svijet nije toliko u tome gdje bi se on mogao naći, koliko u tome kada bi se on mogao naći. "Pozornica moje priče je ovaj svijet, ovaj u kome mi sada živimo, ali povijesni period  je imaginaran", pisao je. "Radnja priče se odigrava na sjeverozapadu Srednje Zemlje, što je po geografskoj širini ekvivalentno obalskom području Evrope i sjevernoj obali Mediterana." To imaginarno vrijeme je mitsko, neposredno prije prvih ljudskih povijest i uzdizanja bilo koje zabilježene civilizacije. Ono počinje sa stvaranjem svijeta poznatog kao Arda (Srednja Zemlja i  Neumiruće Zemlje) u prostranim sferama zraka i svjetlosti. Taj svijet naseljavaju poganski poganski Bogovi,

Ona je preživjela pad poganskih bogova, kao i uzdizanje Bude, Muhameda i Krista. Mada je tradicija potrage za prstenom prvobitno nastala među plemenskim narodima mnogo prije no što su se pojavile pisane zabilješke, to ne znači da nemamo predstavu o njenim ranim formama. Značajno je što u dvadesetom stoljeću simbolični rituali potrage za prstenom ostaju neokrnjeni u  jednom od svojih najelementarnijih oblika među nomadskim plemenima Laponije i Sibira. Antropolozi koji su živjeli među šamanskim Laponcima u dvadestom stoljeću često su bilježili ritualne potrage za prstenom. U ovoj ceremoniji plemenski šaman ili vrač postavlja brončani prsten na gornju opnu svetog  bubnja. Šare i oznake na koži bubnja su, u suštini, kozmička mapa ljudskih i duhovnih svjetova. Šaman počinje da pjeva bajalicu i nježno udara o ivicu bubnja svojim batom za bubanj, usljed čega se prsten pomiće i pleše. Kretanje prstena je putovanje ljudske duše. Dok se prsten pomiće po kozmičkoj mapi, šaman pjeva o opasnom putovanju duše kroz ljudske i duhovne svjetove. Tolkinov prsten pokušava da poveže knjiškog oksfordskog nastavnika, kakav je bio Tolkin, i tog t og divljeg plemenskog šamana u jedinstvenu tradiciju koja obuhvaća više od pet tisuća godina. Tolkin Tolkin koji kuca po tastaturi svoje pisaće mašine dok se lutajući duh njegovog hobitskog junaka kreće i igra po njenom taktu ne razlikuje se od šamana koji udara svoj bubanj; niti je putovanje Tolkinovog Tolkinovog Prstena preko mapa Srednje Zemlje u suštini različito od putovanja šamanovog prstena preko mape njegovih ljudskih i duhovnih svjetova na bubnju. U svom Gospodaru Prstenova Dž. R. R, Tolkin je probudio nešto duboko u ljudskoj svijesti kroz univerzalni jezik mitskih slika izvučenih iz rane povijesti čovječanstva. Njegova epska priča čini ga nasljednikom drevne tradicije pripovijedanja pripovijedanja koja je koristila opći simbolički jezik mita da bi stvorila najobimniju cjelinu izmišljene mitologije u povijesti književnosti. U traganju za izvorima Tolkinovog Prstena čitalačkoj publici otvaramo mogućnost da shvati i  procijeni svijet mita i legende iz koga je Tolkin crpio svoju inspiraciju. Bogatstvo ovog naslijeđa je očevidno u njegovim pričama i njegovim kolosalnim mitološkim strukturama. Tolkin Tolkin je bio duboko  posvećen proučavanju proučavanju drevne mudrosti i poznavanja ljudske duše kakve su sačuvane u mitu i legendi. "Mene zanima mitološka inventivnost i misterija književnog stvaralaštva", napisao napisao je Tolkin u  pismu nekom čitaocu. "Od svojih ranih dana žalio sam zbog siromaštva svoje voljene domovine; ona nije imala vlastite priče, bar ne onih vrijednosti koje sam ja tražio, a koje su se mogle naći u legendama drugih zemalja. Postojalo je nešto grčko, i keltsko, i romansko, germansko, skandinavsko, skandinavsko, i finsko; ali ništa englesko, osim obezvrijeđenih pjesmarica." Ovo je bila Tolkinova životna ambicija. Njegova opsesija bila je tako velika da bi moglo da se tvrdi kako je nesumnjiva književna vrijednost Tolkinove Tolkinove epske priče u Gospodaru Prstenova bila skoro od sekundarne važnosti. Koliko god da je ovaj roman značajan, bilo kakvom analizom Tolkinovog Tolkinovog života i rada shvatit ćemo da je njegova najveća strast i najgrandioznija ambicija bila usredotočena na stvaranje jednog cjelokupnog mitološkog sistema za engleski narod. "Namjera mi je bila da stvorim jezgro j ezgro manje-više povezane legende, legende, koja bi se protezala od velike i kosmogonijske, do nivoa romantične bajke... koju bih mogao da posvetim jednostavno: Engleskoj, mojoj domovini." Veličina ovog poduhvata je zapanjujuća. To je kao da je Homer, prije no što je napisao "Ilijadu" i "Odiseju", prvo morao da izmisli cijelu grčku mitologiju i povijest. Zaista je izuzetan nivo na kojem  je uspio to da ostvari. U velikoj mjeri Tolkinova izmišljena mitologija u popularnoj uobrazilji definitivno je postala mitologija Engleske. Osim toga, to je sigurno najsloženiji i najdetaljniji izmišljeni svijet u cjelokupnoj književnosti. Ključ za Tolkinov Tolkinov svijet nije toliko u tome gdje bi se on mogao naći, koliko u tome kada bi se on mogao naći. "Pozornica moje priče je ovaj svijet, ovaj u kome mi sada živimo, ali povijesni period  je imaginaran", pisao je. "Radnja priče se odigrava na sjeverozapadu Srednje Zemlje, što je po geografskoj širini ekvivalentno obalskom području Evrope i sjevernoj obali Mediterana." To imaginarno vrijeme je mitsko, neposredno prije prvih ljudskih povijest i uzdizanja bilo koje zabilježene civilizacije. Ono počinje sa stvaranjem svijeta poznatog kao Arda (Srednja Zemlja i  Neumiruće Zemlje) u prostranim sferama zraka i svjetlosti. Taj svijet naseljavaju poganski poganski Bogovi,

Vilenjaci, Vilenjaci, Patuljci, Enti, Orci, Trolovi, Zmajevi - i, najzad, smrtni Ljudi.  Nalazimo se trideset sedam tisuća godina u povijesti ovog svijeta prije početka događaja ispričanih u Gospodaru Prstenova. Poslije Rata Prstena prolazi mnogo milenijuma mil enijuma prije no što se dođe "konačno i neizbežno do uobičajeno prihvaćene povijesti". U fusnoti jednog od svojih pisama Tolkin Tolkin procjenjuje da je naše povijesno vrijeme nastupilo nekih šest tisuća godina poslije Trećeg Doba što, po njegovoj sugestiji, stavlja dvadeseto stoljeće u Peto ili Šesto Doba sistema računanja Srednje Zemlje. Dakle, kao oni koji pokušavaju da odrede datum stvaranja svijeta preko tekstova u Bibliji, mi sad možemo da izračunamo da je vrijeme Tolkinovog Tolkinovog Rata za Prsten negdje između 4000 i 5000. god. prije n. e.; dok stvaranje njegovog svijeta Arde Arde mora da bude smješteno u 41000 god. prije n. e.  Naravno, Tolkinov Tolkinov svijet Arde nije se stvorio ni iz čega. On je predstavljao sažetak svega što je Tolkin bio: kreativni pisac, filolog, povjesničar, povjesničar, poznavalac narodnih običaja, mitograf, geograf, filozof, umjetnik. Jednom je o Danteu napisano: "Skoro sva enciklopedijska erudicija srednjeg vijeka je iskovana i zavarena, u bijelom usijanju jedne nesalomive volje, u od čelika spletenu strukturu Božanstvene komedije." Slično tome, o Tolkinu Tolkinu bi se moglo reći da je sažimanje svega što  je pročitao, znao, o čemu je sanjao i u što je vjerovao od zapadnjačke povijesti povijesti i kulture ušlo u stvaranje njegovog svijeta Srednje Zemlje i Neumirućih Zemalja. Da bi se razumio kreativni proces Tolkinovog Tolkinovog uma, zanimljivo je pažljivo razmotriti r azmotriti njegov esej "O  bajkama". Tolkin Tolkin je nagovijestio da se proces kojim su se bajke tradicionalno stvarale dobro uklapa u udomaćenu metaforu kuhanja juhe: "Govoreći o povijesti priča, i naročito bajki, možemo da kažemo da Lonac Juhe, Kotao Priče, uvijek vri, a u njega se neprestano dodaju novi sastojci, ukusni i neukusni." Tolkin nas zapravo upozorava da se ne latimo zadatka da ispitujemo kosti u pokušaju da odredimo  prirodu vola od koga se juha kuha. "Povijest bajki je vjerovatno složenija od fizičke povijesti ljudske rase, i isto toliko složena kao i povijest ljudskog jezika." On nas upozorava da "razmršenje intrigantne mreže Priče sad nadilazi vještinu svih drugih osim Vilenjaka". Vilenjaka". Svakako, recept za Tolkinov Kotao Priče bio je veoma složen. Njegove kosti i sastojci, ukusni i neukusni, crpljeni su iz mnogih povijest, mitova, pripovjesti, folklora, saga. Ovome je  pridodat jušni sastojak čiste mašte. Tokinov Prsten nije pokušaj da se ispita Gospodar Prstenova stranu po stranu, sliku, po sliku. On će šire pokušati da istraži onu bogatu književnu, mitološku i povjesnu građu koja je inspirirala Tolkina Tolkina  pri stvaranju njegovog epskog romana. To To su mitovi i legende sa kojima je profesor Tolkin Tolkin bio  blisko upoznat, i povodom kojih je često očajavao jer ih je malo čitalaca u dvadesetom stoljeću čak  i površno poznavalo. Jedan od Tolkinovih Tolkinovih glavnih pokretača inspiracije za književno stvaranje bio je filološki. On je sebe, iznad svega, smatrao filologom. "Počeo sam s jezikom, i našao sam se upleten u izmišljanje legendi iste arome", jednom je napisao. Sam jezik je navodio na predstavu o jednom svijetu, a ne obrnuto. Jedna od najčuvenijih Tolkinovih Tolkinovih izjava proistekla je iz odgovora na pitanje odakle su se pojavili Hobiti. "Sve čega se sjećam u vezi s početkom Hobita je da sam sjedio i pregledao diplomske testove, jednako umoran od tog godišnjeg posla koji je bio nametnut nama, siromašnim fakultetskim nastavnicima s djecom. Na praznom listu naškrabao sam: 'U jednoj rupi u zemlji živio  je Hobit.' Niti sam znao niti sad znam zašto." Poslije toga, njegov zadatak bio je da objasni sebi što je to točno Hobit i što on radi u toj rupi u zemlji. Osim Hobita, Tolkin Tolkin je stvorio druge rase i stvorenja čija imena je sam izmislio, kao što su Balrozi, Uruči i Nazguli. Tipičnije Tipičnije za Tolkina, Tolkina, međutim, bilo je da uzima riječi iz fragmenata drevnih mitologija i legendi. često je birao staroengleske riječi koje su nagovještavale malo ili ništa  prosječnom čitaocu. Nerazumljive riječi kao što su Orci, Enti, Vozi Vozi bile su njegovim maštovitim umom proširene i pretvorene u upečatljive i originalne tvorevine. U drugim slučajevima, Tolkin Tolkin je uzimao klišee mita i bajke kao što su Vilenjak, Patuljak, čarobnjak, koje je energično preoblikovao. Svima je podario ustreptao, bujan život i prostrani novostvoreni svijet u kome su mogli da žive i dišu.

Osnovni pokušaj u Tolkinovom Tolkinovom stvaranju bio je da se stvori iluzija da je Srednja Zemlja svijet arhetipova koji su preživjeli u rasno podsvjesnom engleskog naroda. naroda. Sve što Englezi jesu i što znaju dolazi iz ovog svijeta. Svi veliki događaji engleske povijesti su preoblikovani u arhetipsku formu u ovom drevnom mitskom svijetu. U svom cjelokupnom pisanju o zamišljenim zbivanjima i ličnostima Tolkin Tolkin upotrebljava omiljen književni izum, izmišlja neku vrstu "prototipske priče" za koju nas ohrabruje da je prihvatimo kao "istinski događaj" koji bi objasnio kasnije dobro znane legende i priče mnogih naroda. Tolkinovo stvaranje i potonuće njegovog moćnog ostrvskog kraljevstva Numenor bio je namjerni  pokušaj da se napiše "istinita priča" koja stoji iza mita o Atlantidi. U Gospodaru Prstenova, u  poljupcu Princa Aragorna Aragorna koji budi usnulu Princezu Eovinu, treba da prepoznamo "porijeklo" bajke o Uspavanoj ljepotici. često nam se navode prototipovi vrste: Glaurung Zlatni je "Otac Zmajeva"; Durin Besmrtni -Jedan od "Sedam Otaca Patuljaka". Tolkin Tolkin nam čak saopćava "istinitu priču" koja stoji iza one dobro poznate fraze "Pukotine Sudbine", pretvarajući to u "istinsko" i zastrašujuće mjesto. Konačno, sam Tolkinov Tolkinov Prsten treba da bude onaj arhetipski Prsten na kome se zasnivaju svi drugi ciklusi potrage za prstenom. Istina je, naravno, upravo suprotna, mada Tolkinov Tolkinov Prsten daje svoj  jedinstveni doprinos toj drevnoj tradiciji. Ovo ne treba da nagovijesti da Tolkin Tolkin jednostavno čerupa likove iz mitova i legendi. Stvaralačka mašta je kompleksna. Da bismo prikazali nešto od stvaralačkog procesa Tolkinovog Tolkinovog uma, razmotrit ćemo jedan neznatniji motiv koji nije u vezi s tradicijom poslanja Prstena, a koji pokazuje kako se sirovi materijal preobražava u kreativnu književnost fikcije. Uzmimo primjer jednog izvora s kojim je većina čitalaca već upoznata: Magbet Viljema Viljema Šekspira.  Nema sumnje da je taj komad bio jedan manje važan izvor za neke aspekte Tolkinovog Tolkinovog romana. Začudo, on je bio izvor i zvor "negativne inspiracije". To To je zato što Tolkin zaista nije trpio ovaj komad, mada je bio fasciniran povijesnom i mitskom pričom o Magbetu. Tolkin je izgleda prilično prili čno uživao izgovarajući krajnju herezu za jednog Engleza, a to je da mrzi Šekspira uopće. U stvari, on je otišao čak i dalje, i bio sklon da objavi kako odbacuje dramu kao književnu formu u cjelini. U svom eseju "O bajkama" Tolkin zaključuje da je drama u osnovi neprijatelj mnogo voljenoj "fantastici" zato što je, sama po sebi, neka vrsta izvitoperene fantastike. Tolkin je izjavio da je fantastici, više od bilo koje druge književne forme, potrebno "voljno suzbijanje nevjerice" da bi opstala. U dramatiziranoj fantastici (kao što je scena s vješticama u Magbetu) Tolkin Tolkin nalazi da "nevjerica nije morala toliko da se suzbije koliko da se objesi, raspne i raščereči". Ma kako da je čudna Tolkinova Tolkinova odvratnost prema Šekspiru i Magbetu, pokazalo se da je to veoma  plodonosna mržnja, posebno u epizodama u Gospodaru Prstenova koje se tiču Enta. Mada su sami Enti proistekli iz tipično filološkog izvora, element zapleta silnog "Marsa Enta" bio je motiviran Šekspirom. Objašnjavajući porijeklo svojih Pastira Drveća, Enta, Tolkin Tolkin je napisao: "Treba da kažem da su Enti sastavljeni od filologije, književnosti i života. Svoje ime oni duguju anglosaksonskom anglosaksonskom eald anta geweorc. Međutim, pored toga što je "Ent" naprosto anglosaksonsko ime za "diva", prava inspiracija za njih bio je Tolkinov Tolkinov pokušaj da napiše prototip mita koji stoji iza, kako je on smatrao,  prilično klimave Šekspirove priče. "Njihov dio priče duguje, mislim, mom gorkom razočaranju i odvratnosti još iz školskih dana Šekspirovim kukavnim korištenjem dolaska 'velike Birnemske šume na visoko Dansinejnsko brdo': želio sam da smislim okvir priče u kojoj će drveće stvarao moći da maršira u rat." I tako nam je  podario "istinitu priču" koja stoji iza proročanstva u Magbetu u epskom maršu Enta na kraljevstvo Sarumana od Bijele Ruke. Tolkin nam, opet u djelu "O bajkama" kaže: "Magbet je u stvari djelo autora koji je trebalo da,  barem tom prilikom, napiše priču, da je imao sposobnosti i strpljenja za tu vještinu." Pošto Šekspir  nije više bio na raspolaganju da primi ovaj savjet, Tolkin je odlučio da se sam prihvati tog posla. Trudeći se da to uradi, Tolkin se uzdigao i proširio izvan samog motiva šume koja maršira, uputivši izazov Šekspirovom portretiranju samog Magbeta. Tolkinov zli Gospodar Utvara Prstena -Vještac-

Kralj od Morgula - koji je prodao svoju smrtnu dušu Sauronu da bi stekao prsten moći i iluziju o zemaljskoj vlasti treba da nam nagovijesti veliki i drevni arhetip za priču Magbeta o kralju koji je  posjedovao ukletu i đavolsku dušu. Da nikom ne bi promaklo to uspoređenje, ni Tolkinov izazov Šekspiru, život Vješca-Kralja je zaštićen proročanstvom koje je skoro istovjetno onom krajnjem koje štiti Magbeta. Tolkinov Vještac-Kralj "ne može da bude ubijen rukom čovjeka" dok, na sličan način, zavarani Magbet "ne može da bude ubijen od žene ili muškarca koje je žena rodila". Tolkinov izazov Šekspiru je upućen najviše povodom onoga što on smatra prilično klimavim ispunjenjem proročanstva. Što se tiče uvjerljivosti zapleta, mora se priznati da je smrt Vješca-Kralja od strane žene prerušene u ratnika, s Hobitom kao pomagačem, mnogo bolji odgovor na kobnu zagonetku od Šekspirovog advokatskog izgovora da nekoga tko je rođen carskim rezom, strogo govoreći, nije "rodila žena". Srž ovog književnog "mačevanja" nije u tome da li je Tolkin zaista uspio u svom izazovu Šekspiru ili bilo kome drugom; niti je posebno važno da li su čitaoci Gospodara Prstenova zapazili tu aluziju. Iz toga proizilazi da je Tolkinov um bio potaknut da stvori originalne likove i događaje koji odzvanjaju dubinom i snagom koju nasljeđuju od svog izvora. Ovo je bio jedan od najdubljih aspekata Tolkinovog genija kao pisca, jer je kombinirao prirodan dar  i maštovitost pripovedača sa sposobnošću učenjaka da crpi iz dubokog izvora mita, legende, književnosti i povijesti. On je udahnuo život u drevne tradicije koje bi, da nije bil o njega, ostale zauvijek nepoznate miljunima suvremenih čitalaca. U Tolkinovom Prstenu istražit ćemo ogromnu građu mita i legendi u potrazi za njegovim izvorima. Razmotrit ćemo druge prstenove i potrage za prstenom, i vidjet ćemo gdje je nađen poticaj za nastajanje mnogih elemenata njegovog epskog pripovijedanja. Međutim, nikad nećemo pogrešno  protumačiti da se Tolkinov stvaralački proces svodio na to da uzme ponešto iz drevnog predanja. Mada je Tolkinova književnost bogatija i dublja zbog drevne tradicije iz koje se napajala, Tolkinova umjetnost nikako nije samo podražavanje. Gospodar Prstenova je na visokom nivou ostvaren i originalno zamišljen roman koji je obnovio, oživio i najzad ponovo osmislio potragu za prstenom za dvadeseto stoljeće. II GLAVA RAT ZA PRSTENOVE Pišući svog Gospodara Prstenova Dž. R R. Tolkin nije izmislio pojam kralja volšebnika koji vlada  pomoću natprirodne moći jednog prstena. Drevno vjerovanje u moć prstenova prisutno je u ljudskoj rasi još od osvita povijesti; i to u tolikoj mjeri da je - u Evropi posebno - potraga za prstenom, tj.  poslanje prstena, osnova većeg dijela njene mitologije. Štoviše, ovo vjerovanje u natprirodne  prstenove nije se ograničavalo na legende i bajke; ono je u velikoj mjeri i dio same povijesti. čak i Tolkinova središnja zamisao Rata za Prsten ima značajnog povijesnog prethodnika. Ideja da je  jedno carstvo mogao da proguta rušilački rat zbog jednog prstena možda izgleda nevjerojatna kao  povijesni događaj, ali Tolkinov izvor bio je čuveni antički znanstvenik Plinije, od koga potiče obavještenje da je prepirka oko jednog prstena bila direktan uzrok pada Rimske republike. Plinije je napisao da je svađa oko posjedovanja prstena izbila između čuvenog govornika i vođe Druza i glavnog senatora Cepija. Spor je doveo do krvavog sukoba i izbijanja građanskih ratova, koji su za ishod imali propadanje i slom Rimske republike. Još jedno povijesno predanje pad nekada moćne pomorske imperije, Mletočke republike, pripisuje direktno jednom prstenu. U danima svoje slave, Venecija je vladala Mediteranom zahvaljujući svojim brodovima. Da bi proslavio svoju pomorsku silu, mletački Dužd bi jednog dana svake godine s velikom pompom i ceremonijama uplovljavao u Jadransko more. Da bi proslavio "vjenčanje" Venecije kao "morske nevjeste", Dužd bi bacao jedan zlatan prsten u duboko plavo Jadransko more. Nekoliko mjeseci poslije jedne takve ceremonije, Dužd je priredio državničku večeru na kojoj je za njegovim stolom servirana velika riba. Kada je riba stavljena na Duždev tanjir,

otkrilo se da je u njenom trbuhu bio zlatan prsten. Vraćanje vjenčanog prstena je protumačeno kao odbijanje mora da uzme Veneciju za svoju nevjestu - i predskazanje o propasti Republike. Povijesni događaji su potvrdili ovo proročanstvo. Ta ista godina označila je preokretanje ratne sreće u  pomorskim bitkama na štetu Venecije, i ubrzo je uslijedio slom imperije Mletočke republike. Daktilomantija, ili korištenje prstena za gatanje i magiju, ozbiljno je korišteno kroz povijest. Ovo vjerovanje u moć prstenova nije bilo predmet literarne uobrazilje; ono je bilo dio svakodnevnog života. Njeno upražnjavanje je zabilježeno u tisućama primjera. Vrijedi detaljno razmotriti nekoliko značajnih slučajeva.  Nizozemska, 1548. Godine 1548. u Arnhemu, u onome što je tada bio Gvelderlend, jedan od najpoštovanijih građana toga grada je izveden pred Kancelara pod optužbom za vračanje ili bajanje. Taj čovjek je uživao glas kao najučeniji i izuzetan liječnik te oblasti, i znao je "lijek i medicinu za svaku vrstu bola i  bolesti", prema učenom svećeniku Hegvudu. Ali njegova upućenost nije bila ograničena samo na medicinu. On je uvijek bio "upoznat sa svim novostima, stranim kao i domaćim". Tužitelji su izjavili da je liječnik dobivao svoje moći iz prstena kojeg je nosio na ruci. Svjedoci su tvrdili da se doktor - koji je kasnije postao poznat kao Volšebnik ili Vještac iz Kortreja - neprestano savjetovao s prstenom. Rečeno je da je "prsten imao u sebi zarobljenog demona, s kojim je trebalo da govori svakih pet dana". Usprkos tome što Kancelar očito nije bilo rado da donese presudu protiv tako cijenjenog građanina, on je našao da su dokazi toliko uvjerljivi da nije imao drugog izbora nego da presudi da je čovjek  kriv. Liječnik je odmah zbog vraćanja javno osuđen i usmrćen. Začudo, čak je veći značaj pridat sudbini prstena nego sudbini volšebnika. Kancelar je zapovijedio da poslije pogubljenja liječnika prsten mora da bude izrezan s njegove ruke. Kako bi svi mogli da budu svjedoci njegovog uništenja, prsten je trebalo odmah da se odnese na  javni trg. Pred očima svih građana Arnhema demonski prsten je trebalo "da se postavi na nakovanj i željeznim čekićem smrvi u komade". Engleska, 1376. U Engleskim kronikama (Chronicon Anglais) Sv. Albanija godine 1376. zabilježeno je izuzetno suđenje Alisi Perers od Anglije, ljubavnici Edvarda, Kralja Engleske. Alisa Perers bila je žena "ni  pohotljiva ni lijepa, ali vješta na jeziku" koju je parlament optužio da je začarala Kralja koristeći magične prstenove. Preko moći tih prstenova, tvrdilo se, Alisa Perers je odvratila Edvardovu naklonost od njegove kraljice, uključila ga u zabranjene seksualne ludosti i stekla uticaj nad njegovim odlukama na dvoru.  Na sudu se objelodanilo da ima gospodara koji je čarobnjak i za koga je nađeno da ima figure Alise i Kralja. Saopćeno je da je čarobnjak koristio trave i bajalice koje je izumio egipatski mag  Nektanabus, i "koristio prstenove, kakve je Mojsije pravio, prstenove zaborava i sjećanja kako Kralj nijednog dana ne bi bio sposoban da radi a da se ne posavjetuje s njegovim lažnim proročanstvima". Zbog Kraljeve intervencije, pokazalo se da je nemoguće primijeniti na optuženu punu i fatalnu silu zakona tog doba. Međutim, Alisa Perers je zauvijek prognana s dvora i iz otmjenog društva. Bizant, 379. Godine 379, za vrijeme vladavine rimskog imperatora Valensa, jedna moćna grupa plemića je strahovala da njihov monarh nije ni dovoljno snažan ni dovoljno mudar da dugo ostane na vlasti. Zabrinuti za vlastitu sudbinu i za sudbinu Carstva, plemići su se tajno posavjetovali s proročištem. Proročište se koristilo daktilomantijom, ili "gatanjem prstenom". Ovaj oblik predskazivanja se obavljao pomoću kruga iscrtanog na podu hrama. Na kružnici prstena su bila ispisana slova alfabeta, a jedan zlatan prsten bio je okačen na tavanici hrama na dugačkoj niti, neposredno iznad središta kruga. Kada je pitanje "Tko treba da naslijedi prijestolje Imperatora Valensa?" postavljeno proročištu, zlatni prsten se lagano ali određeno kretao, lebdeći od slova do slova, i ispisao "T-H-E-O-D". Svi koji su promatrali proročanstvo vjerovali su da ovo može da znači samo Teodorus (Theodorus), čovjek plemenitog porijekla, koji se isticao dobrim osobinama i uživao veliku popularnost. Međutim, među okupljenim plemićima bila je i neka uhoda odana Valensu. Kada je Valens saznao

za proročanstvo, zaključio je da Teodorus može da dođe na vlast samo zavjerom. Mada nije bilo nikakvog dokaza da Teodorus ima ikakvu namjeru da kuje zavjeru protiv njega, Imperator Valensije  je naredio da tog čovjeka odmah usmrte. Veliki britanski povjesničar Gibon daje opasku o čudnoj ironiji ovog dobro dokumentiranog  proročanstva u svom monumentalnom Usponu i padu Rimskog carstva. Jer, godine 378. divlja vizigotska plemena su se otvoreno pobunila protiv carske vlasti. Barbarske vojske su prešle Dunav i zaprijetile maršom na samu preijstolnicu. Carska vojska im se hrabro oduprla u krvavoj bici kod Adrijano-polja ali, brojno nadjačana i pod lošim zapovjedništvom, poražena je od Vizigota i Imperator Valens je ubijen. Iz meteža koji je uslijedio poslije osvajanja, jedan nemilosrdni general se moćno uzdigao nad španjolskim legijama na zapadu. Ime ovog čovjeka bilo je T-H-E-O-D-osius. U skladu s  predskazanjem prstena, ovaj nepoznati vojni zapovjednik prigrabio je vlast nad Carstvom. Krunjen  je u Konstantinopolju i postao je Imperator Teodosije Veliki. Pored upečatljivih svjedočenja koja su ovdje dana, ima i tisuće drugih tokom zabilježene povijesti koja pružaju uvjerljive dokaze široko rasprostranjenog vjerovanja u moć prstenova. U devetnaestom stoljeću Ser Valter Skot je napisao u svom djelu Demonologija i vradžbine da zna za mnoge slučajeve pojedinaca koji su tvrdili da imaju sposobnosti da prinude duhove da uđu u prsten - i da od zatočenog duha zahtijevaju odgovore na postavljena pitanja. Vrijedna pisana svjedočanstva bila su posebno česta u srednjovjekovnoj Evropi. 1431. jedna od mnogih ozbiljnih optužbi protiv Ivane Orleanke bila je da je koristila čarobne prstenove da začara i lijeći. Drugi slučaj, dobro dokumentiran, je slučaj Hijeronimusa, Kancelara Mediolanuma koji je doveden do propasti i prokletstva lažnim uputstvima proročanskog prstena koji mu je "govorio". Još  jedan značajan primjer je zabilježio Džoulijun od Kembreja 1545. U tom slučaju, jedno dijete bilo  je rob kristalnog prstena u kome je "moglo da vidi sve što su demoni u njemu od njega zahtijevali". Demoni prstena su toliko mučili svog roba da je u napadu beznađa dijete zdrobilo opaki kristalni  prsten i razbilo njegove čini. Jedno od najživopisnijih povijesnih svjedočenja o vjerovanju u moć prstena je događaj koji se odigrao u Veneciji tokom petnaestog stoljeća. Ovaj slučaj je predstavljao pravu faustovsku borbu za čovjekovu dušu, koja veoma podsjeća na mnoge borbe kroz koje je Gandalf prošao dok je  promatrao kako Jedini Prsten porobljava i kvari druge, i čak predstavlja prijetnju za njegovu dušu. Venecijanski slučaj se ticao jednog darovitog slikara i kipara po imenu Pitonikes, za koga se govorilo da posjeduje začarani prsten. Duhovi u prstenu su izgledali puni čari i mudrosti, i Pitonikes  je vjerovao da je uz njihovu moć stekao ugled nadahnutog umjetnika. Međutim, s vremenom, Pitonikes je počeo da strahuje za svoju besmrtnu dušu i poželio da se oslobodi bilo kakvih zahtijeva koje bi prsten mogao da mu postavi. Ne znajući da li ima snage da se sam riješi prstena, on je  priznao jednom kaluđeru propovjedniku da ga posjeduje, jer je znao da je ovaj dobar i mudar  čovjek. Pitonikes je zamolio kaluđera da sasluša oštrouman govor duhova u prstenu kako bi mogao da odredi da li su oni dobri ili zli, ali je kaluđer to odmah odbio. Kaluđer je naredio Pitonikesu da smjesta uništi začarani prsten, ali je umjetnik sad postao takav rob prstena da više nije imao volje da to učini. Da bude još gore, čim je kaluđer izgovorio tu zapovjed, kažu da se iz prstena začuo jedan strašan, žalostan vapaj. Zli dusi u njima ponudili su svakovrsnu mudrost i slavu kaluđeru. Kaluđer je shvatio da će uskoro i njegova duša biti u opasnosti ako ne djeluje odmah. Tako je, po riječima srednjovjekovnog učenjaka Mengiusa, "Svećenik pobjesneo i sa žarom, velikim čekićem smrvio  prsten skoro u prah". O čemu je ovdje riječ? Mnogo histerije oko demona i vradžbina? Možda, ali zašto tu neprestano iskrsava slika prstena? I naročito, čemu ta ideja o prstenovima koji govore i predskazuju? Ako zavirimo u anglosaksonsku Eksitersku knjigu - koja je sastavljena i napisana oko 1000. god. n. e. - nailazimo na jednu tajanstvenu rečenicu ili nerješenu zagonetku o prstenu.. Ona glasi: "čuo sam o jednom sjajnom prstenu koji je posredovao pravedno pred ljudima, mada bez jezika, mada nije vikao jakim glasom i snažnim riječima. Dragocjena stvar je govorila pred ljudima, mada je bila tiha.

Kad bi ljudi razumjeli misteriozne riječi crvenog zlata, magičnog govora!" Djelomično, Eksitersku knjiga možda upućuje na proročišta koja su koristila prstenove mnogo prije dolaska Krista. Kao što smo vidjeli u slučaju prokletog bizantskog Imperatora Valensa, daktilomantija je bila uobičajena u antičkom svijetu. Slučaj Valensovog proročanstva bio je, međutim, samo jedan način da se prsten pusti da "govori". Drugi je uključivao vodu i, kao što to objašnjava latinski učenjak Peucer, izgleda da je predstavljao sasvim prihvatljiv test otkrivanja laži: "Jedna posuda se punila vodom, a prsten kojvi je visio sa prsta bi se zanjihao u vodi, i tako se dobivala, u zavisnosti od toga kako je pitanje postavljeno, izjava, ili pak potvrda istine ili, suprotno od toga. Ako je ono što je izrečeno bilo istina, prsten je, bez ikakvog podsticaja, udarao strane  pehara izvjestan broj puta." Stari Rimljanin Numa Pompilius je očigledno koristio ovu metodu gatanja; dok je Eksecetus, fokidski tiranin, koristio metodu gatanja koji se zasnovao na zvukovima koji su dolazili od udaranja dva velika prstena. Drugi, koji su upražnjavali daktilomantiju, radije su bacali prstenje ili kamenje u  bazene s vodom i tumačili "prstenove" koji su se formirali na mirnoj površini. (Ovaj poseban oblik  gatanja nije daleko od proročanskih slika koje su se pojavljivale u vodenim prstenovima "Ogledala Galadrijelinog", kojim je gospodarila vilenjačka Kraljica Galadrijela pomoću snage svog prstena,  Nenje.) Ma kako bila zanimljiva i zabavna daktilomantija, ja, međutim, ne nalazim u njoj potpuno zadovoljavajući odgovor na eksitersku zagonetku o "magičnom govoru" prstena. Ne vjerujem da je liječnik iz Arnhema spaljen, niti Alisa Perers prognana, niti Teodorus nabijen na kolac zato što su se igrali prizivanja duhova s prstenovima. Što je bio odgovor na zagonetku "magičnog govora" prstena? Da li je postojala tradicija zasnovana na simbolu prstena koja je tekla paralelno s tradicijom simbola križa? Da li je moguće da se uđe u trag toj tradiciji i da se razumije gdje, zašto i kako je zadržala svoju snagu i moć tokom vjekova  potiskivanja i zabrana? Odgovor je da je prsten zapravo bio primarni simbol jedne tradicije za koju je Crkva smatrala da je u sukobu s ortodoksnim doktrinama kršćanstva. Da bi se ovo razumelo, mora se razmotriti kult vraćanja. U Mjurijevom "Vještičjem kultu u zapadnoj Evropi" autor zaključuje da takozvani "kult vraćanja", u izvjesnom smislu, nije potpuni plod mašte Crkve. "Jedino objašnjenje za ogroman broj vještica kojima je zakonski suđeno i koje su usmrćene u zapadnoj Evropi je da imamo posla s  jednom religijom koja je bila raširena po cijelom kontinentu i u čije pripadnike su se ubrajali ljudi iz svih staleža društva, od najviših do najnižih." Mjuri identificira ovu "religiju" kao ostatak   primitivnih poganskih kultova koji opstaju u raznim nesavršenim stanjima širom Evrope. Razumna je pretpostavka da su neki aspekti poganskih religija preživeli kršćansko preobraćenje. U stvari, uobičajena taktika u preobraćenju pogana bila je primanje mnogih aspekata poganskog obožavanja u crkveno Evanđelje. U drugim prilikama, međutim, kršćanski oci su nalazili daje, ako su imali dovoljno moći, lakše slomiti sve poganske običaje za koje se vjerovalo da predstavljaju  prijetnju ortodoksnim kršćanskim doktrinama. Ako je trebalo da ta preživjela poganska vjerovanja budu predstavljena bilo kojom jedinstvenom slikom, na način na koji se kršćanstvo predstavlja križem, nema sumnje da je ta jedinstvena  predstava bio prsten. Kao što ćemo vidjeti u ovoj knjizi, u Evropi je prsten bio dominantan simbol svih poganskih tevtonskih plemena. On je posebno bio dominantan simbol vikinške ratničke kulture koja je predstavljala najveću prijetnju i muku kršćanskoj Evropi na kraju prvog milenijuma. Iznad svih ostalih, vikinški jednooki bog čarobnjak Odin bio je "Bog Prstena". (On je bio Tolkinov osnovni izvor inspiracije za njegovog volšebnika "Saurona, Gospodara Prstenova".) Isto kao što je obožavanje Krista bilo simbolizirano Križem, obožavanje Odina bilo je simbolizirano prstenom. Poslije sloma rimske vlasti evropska kršćanska naselja, crkve i manastiri su doživljavali vijekove nemilosrdnog vikinškog terora. Nije čudo da je, jednostavno rečeno, Crkva vidjela u simbolu  prstena najveću prijetnju autoritetu Križa.  Naravno, ovaj problem je još zamršeniji. Prstenje mnogo stariji simbol autoriteta od kršćanstva, i sama Crkva je primjenjivala njegov autoritet u mnogim oblicima. Papa je nosio prsten kao simbol svog položaja, kao što su to činili i svi drugi zvaničnici Crkve. Kršćanska vjenčanja su provođena i

dobijala punovažnost onim što se svodi na poganski običaj polaganja zakletve nad prstenom. Monahinje su bile "vjenčavane" s Kristovim zlatnim prstenom; a u formi keltskog Križa predstava  prstena i Križa su čak sjedinjene u jedan simbol prikladan za obožavanje u kršćanskoj crkvi. Pitanje je bilo gdje je ukorenjena moć nekog pojedinačnog prstena. U liku rano pokrštenog vikinškog Kralja Olafa vidimo pravog krvoločnog i vatrenog misionara koji je vjerovao da zna gdje se nalazi izvor moći posebnog prstena. Kada je Olaf pokrstio Farska otočja, junački farski poglavica Sigmund Bresteson je prihvatio kršćanstvo kao novu vjeru svog naroda. Međutim, Olaf je saznao da  je Sigmund zadržao u svom posjedu jedan sveti zlatni prsten iz poganskih hramova. Točno znajući dublji simbolični smisao Sigmundovog postupka, Kralj Olaf je zahtijevao da prsten bude predan Crkvi. Kršćanske vrline blagosti nisu se još mogle vidjeti u Kralju Olafu. Kad je Sigmund odbio da  preda prsten, Olaf je naredio da ga ubiju na spavanju. Prsten je također bio i simbol alkemičara. Alkemičarski prsten - u obliku zmije koja guta svoj rep  predstavljao je potragu za znanjem koje je Crkva zabranjivala. Alkemičari su često pogubljivani kao vješci ili opsjenari. Obavljanje posla i vršenje obreda ovih alkemičara bilo je uvijek povezano s njihovim prstenovima. Stvarna ili zamišljena upotreba i trgovina takvim "prstenovima moći" smatrane su zlom koje mora biti iskorijenjeno. Srednjovjekovni Francuz Le Laje (Le Layer), u svojoj neobičnoj studiji Des Spectres, o trgovini takvim prstenovima i njihovoj pretpostavljenoj upotrebi zapisao je: "U pogledu demona koje oni zarobljavaju u prstenovima, ili činima, magičarima škole Salamanke i Toleda, i njihovom majstoru Pikatriksu, zajedno s onima iz Italije koji trguju ovom vrstom robe, ni na pamet ne pada da kažu da li su se ili nisu oni pojavljivali onima koji su ih imali u posjedu ili ih kupili. I zaista, ja ne mogu da govorim a da se ne užasnem o onima koji se pretvaraju da su tako vulgarno bliski s njima da čak govore o prirodi svakog pojedinačnog demona zatvorenog u prstenu,  bilo da je to merkurijalni, žovijalni, saturnski, Marsov ili afrodizijački duh; u kom oblikuje on uobičajio da se pojavi kad se to traži; koliko puta noću budi svog vlasnika; da li je dobroćudan ili okrutan po prirodi; da li može da se ustupi drugome; i da li, ako jednom dođe u nečiji posjed, može da izmijeni prirodni temperament, tako da ljude saturnske naravi načini žovijalnim, ili žovijalne saturnskim, i tako dalje." Zbog stalnih progona, alkemičari su obavijali svoja proučavanja tajnošću i zapisivali svoje eksperimente i formule u šifriranim bilješkama. Vodeći povjesničar religija dvadesetog stoljeća, Mirča Elijade, zaključio je da su alkemičarska proučavanja prenošena mistično, baš kao što poezija koristi basne i parabole. Elijade je o alkemiji napisao: "Ono sa čim se mi ovdje suočavamo je TAJNI JEZIK kakav srećemo kod šamana i tajnih društava i među misticima tradicionalnih religija." Ovaj "tajni jezik" veoma podsjeća na "magični govor" prstena iz Eksiterske knjige. Vjerojatno je da se suočavamo s istom vrstom tajne komunikacije. "Magični govor" prstena i "tajni jezik" alkemije su jedno te isto. Dominacije simbola prstena u poganskim religijama - i u svim šamanističkim  plemenskim kulturama koje upotrebljavaju metal - povezana je s alkemijskim porijeklom prstena. Tajna prstena je u njegovom stvaranju. Da bi se načinio prsten, čovjek mora da posjeduje znanje da istopi i iskuje metal. "Tajni jezik" alkemičara simboliziran prstenom bio je njegovo poznavanje metalurgije. Konačno, ovo se tiče tajne topljenja i kovanja željeza, za što se vjeruje da je otkriveno oko 1000. prije n. e. u oblasti Kavkaskih planina. Bila je to atomska tajna svog doba, tajna koja je strogo čuvana: gdje se iskopavala ruda, kako se dobijao metal, kako se on kovao u oruđa i oružja. Oni koji su znali tu tajnu pokoravali su i često istrebljivali neupućene. Željezno doba preobrazilo je narode bojažljivih pastira i ratara u okrutne ratnike sposobne za katastrofalna uništavanja njihovih nekad moćnih a sad podjarmljenih susjeda. Heroj koji bi zadobio alkemičarski "prsten" u obliku tajne topljenja željeza bukvalno je spašavao svoj narod. Vještine kovača i okultne znanosti su tehnike koje se preklapaju i prenose u naslijeđe kao tajne zanata sa vlastitim obredima i ritualima. Misterije obreda inicijacije i tajni jezik rituala ovog zanata  postali su simboli u mitskim pričama. Robert Grejvs, pjesnik i izučavalac mita, daje nam odličan primjer dešifriranja "tajnog jezika" mita u svojoj analizi Kiklopa, onih jednookih divova iz grčke mitologije. Kiklopi su bili parnjaci

tevtonskim Patuljcima. Kao i Patuljci (čak i Tolkinovi Patuljci), oni su bili rasa kovača koja je živjela pod planinama i kovala čudesno oružje. "Kiklopi su izgleda bili ceh heladskih kovača u bronzi. Kiklop (Cyclops) znači "Prstenooki" (a ne "jednooki") i oni su vjerojatno imali istetovirane koncentrične krugove po čelu, baš kao što su Tračani nastavili da se tetoviraju sve do antičkih vremena. Koncentrični krugovi su dio misterija kovačkog zanata... Kiklopi su također bili jednooki i u smislu što kovači često štite jedno oko od letećih varnica. Kasnije, njihov identitet je zaboravljen i postao je predmet fantazije." Mnogi znanstvenici, od Dž. Frejzera u Zlatnoj grani do Džesi Veston u Od rituala do romanse,  pokazali su kako su se rituali i obredi kultova plodnosti povezani s obradom zemlje manifestirali u  jeziku mitologije. Ono što se manje često prepoznaje je duboki uticaj koji su na mit i mali metalurški rituali i obredi. Međutim, u ovim mitovima ne prenose se toliko tehnike metalurgije, koliko tajni rituali inicijacije u ove kultove i duhovni obredi koji su upražnjavani u okviru esnafa i koji su evoluirali u simbole mita. Simbolični jezik potrage za prstenom, ili poslanja prstena, u svom najdubljem smislu, tiče se "duhovnih" posljedica brončanog i željeznog doba koja su promijenila zauvek čovjekov položaj i gledanje na svijet. Mirča Elijade naglašava ovu pojedinost: "Prije no što je promijenilo lice svijeta, željezno doba je začelo veliki broj obreda, mitova i simbola koji su imali odjeka tokom cijele duhovne povijesti čovječanstva." Ako se razmotre mitovi o poslanju prstena većine kultura, u herojevoj potrazi za prstenom  pojavljuju se određene konstante: čarobnjak, kovač, ratnik, mač, patuljak, djevica, blago i zmaj. Oni se, prvobitno, svi odnose na obrede i procese metalurgije, a kasnije na "simbolični jezik" alkemičarskog prstena. U Gospodaru Prstenova imamo sve elemente potrage za prstenom, a ipak nešto potpuno originalno u njegovom vlastitom Ratu za Prsten.

III GLAVA SKANDINAVSKA MITOLOGIJA  Nijedan narod u povijesti nije tako opsjedala moć prstena kao Vikinge. Prsten je ovom ratničkom narodu predstavljao bogatstvo, čast, slavu i sudbinu. Pod njegovim znakom oni su ucrtavali u karte nepoznata mora, vodili barbarske ratove, žrtvovali čovjeka i zvjer, zaklinjali se u svoju vjeru,  poklanjali ga kao veliki dar i, konačno, umirali za njega. Njihovi bogovi su bili gospodari prstena na nebesima, a njihovi kraljevi bili su gospodari prstena na zemlji. Figura na kljunu njihovih dugih brodova bio je prsten: stegnut u zmajevim zubima ili sam, izrezbaren u vidu krljušti ovog gmizavca. Ulijetao je u vjetar sivog horizonta Sjevernog mora i Dablinskog zalijeva, pokazivao put prema Španiji, Italiji, Tangeru i Bizantiji preko plavog Mediterana, i brisao kroz ledena mora Sjevemog Atlantika i maglovite obale Amerike. Brodovi s  prstenom na pramcu bili su vjesnici vatre, smrti i uništenja.  Nijedan zemaljski kralj ili velikaš koji nije bio "davalac prstena" nije dugo zadržavao vlast. Jer kroz ove darove bogatstva i časti ratnik je očekivao da dobije nagradu za svoju odanost. Od zaplijenjenog zlata kraljev kovač oblikovao bi teške izgravirane prstenove koji su se nosili na prstu, masivne prstenove koji su se nosili oko mišice, i velike ogrlice u obliku prstena od upletenog zlata. Oni su bili simbol plemenitog roda, bogatstva i slave. Tako se često moć kraljevstva mogla, s  pravom, prosuđivati prema kraljevoj "riznici prstenova". U mitovima potrage za prstenom Vikinga, te divlje ratničke kulture Nordijaca, vidimo jedan od osnovnih izvora inspiracije za Tolkinov fantastičan ep, Gospodar Prstenova. Mada je simbol prstena  bio široko rasprostranjen i istaknut u mnogim daleko starijim kulturama, upravo su Nordijci doveli  potragu za prstenom do najpunijeg izraza, i do same srži svog kulturnog identiteta. Praktično sve

sljedeće priče o potrazi za prstenom u mitu i književnosti fantastike uveliko duguju staronordijskim mitovima. Tolkinov Gospodar Prstenova, mada zapanjujući po svojoj originalnosti i novinama, nije izuzetak. Među Vikinzima je zlatan prsten bio neka vrsta valute, počasni dar i, ponekad, baština heroja i kraljeva. (Takav jedan prsten pripada švedskoj kraljevskoj kući, poznat kao Sviagris.). U drugim slučajevima, kad bi veliki junaci ili kraljevi poginuli, i kad se mislilo da nitko drugi ne bi bio vrijedan časti da posjeduje prsten, riznica prstenja je sahranjivana sa svojim gospodarem. Tako, u humkama i pećinama, u jezerima i grobovima, na pogrebnom brodu potopljenom u more,  prstenovi su počivali sa svojim gospodarima. Poslije toga su se ispredale priče o kletvama  pokojnika i natprirodnim čuvarima. U staronordijskoj mitologiji i u Tolkinovim pričama čuvari  blaga i riznica prstenja uzimali su mnoga obličja: ukletih duhova, zmija, zmajeva, divova, patuljaka, utvara humki i demonskih čudovišta. Prstenovi skandinavske ili staronordijske mitologije - kao i Tolkinovi - obično su bili čarobni  prstenovi koje su iskovali Vilenjaci. Ti zlatni prstenovi su također bili obilježja i moći i vječne slave, kao i simboli vrhunske moći: sudbine, nebeskog kruga usuda. Zaista, Domhring, Prsten Sudbine - prsten od monolitnog kamenja koji je stajao ispred Torovog Hrama - bio je simbol okrutnog zakona Vikinga koga su se možda najviše plašili. (Kod Tolkina,  jedan istovjetno nazvani "Prsten Sudbine" stoji ispred kapija Valimara, grada bogova.) U centru ovog prstena od kamena bio je stub Boga Groma, Torstejn. Kronike nam kazuju za što je on služio. U devetom stoljeću irski Kralj Malgula Mak Dangejl zarobljen je u vikinškoj enklavi Dablin. On je odveden do Prstena Sudbine i na Torstejnu mu je slomljena kičma. O drugom takvom prstenu na Islandu jedan pisac u kršćanskom 12. stoljeću zapisao je da se krvave mrlje još mogu vidjeti na centralnom kamenu. Međutim, u velikom hramu sa stubovima žestokog, crveno-bradog Boga Groma bio je smješten još  jedan veoma različit, ali za staronordijsko društvo beskonačno važniji prsten. Torovo oružje bila je munja, čekić zvani Mjolnir "Mrvitelj", ali Torov najcenjeniji dar čovječanstvu bio je oltarski prsten smješten u njegovom hramu. Bio je to Torov Zavjetni Prsten, znamenje dobre volje i poštenog  postupanja.  Na svetom oltaru nalazila se srebrna posuda, miropomazana grančica i sam Zavjetni Prsten. Bez obzira da li je bio od zlata ili od srebra, morao je da teži više od dvadeset unci. Torova statua, uzdignuta na njegovoj kočiji s kozjom zapregom, dominirala je svetištem, dok je oko oltara bilo grupirano dvanaest kipova njegovih sadruga bogova, pogleda uprtih u prsten. Kad je trebalo položiti zakletvu, uvođen je i ubijan vol i blaut, sveta krv, poprskala bi prsten. Zatim  bi čovjek položio ruku na kamen i, s Torom koji je odozgo zurio u njega, okretao bi se ka narodu i rekao glasno: "Polažem zakletvu na Prstenu, svijetu zakletvu; tako mi pomogli Frejr, Nijord i Tor  Svemoćni..." Vikinge je takva zakletva zakonski obavezivala, i kad je u Islandu ustanovljen prvi svjetski demokratski parlament, Alting, 930. n. e., svećenici su iz hrama iznijeli Zavjetni Prsten da bi osnažili njegovu zakonitost. Ipak, Tor nije bio jedini gospodar prstenova među bogovima, niti je moć njegovog prstena bila vrhunska. Najveća moć bila je u prstenu na ruci Odina, čarobnjaka-kralja bogova. Odin je bio sveotac, Gospodar Pobjeda, Mudrosti, Poezije, Ljubavi i Vraćanja. Bio je Gospodar Devet Svjetova nordijskog univerzuma i, preko magične moći svog prstena, bio je zaista "Gospodar Prstenova". Ali Odin nije uvijek bio svemoćan i njegovo stremljenje ka moći i potraga za magičnim prstenom  bili su dugotrajni i ostvareni po velikoj cijeni. Putovao je širom Devet Svjetova tragajući i skrivao se u mnogim obličjima, ali najčešće se pojavljivao kao starac: bradata lutalica s jednim okom.  Nosio je sivi ili plavi ogrtač i putnički šešir sa širokim mlitavim obodom. Imao je samo jedan štap i  bio je uzor čarobnjaku Lutalici i Magovima, od Merlina do Gandalfa. Međutim, prije no što zađemo dublje u mit o Odinovom prstenu, vrijedilo bi i bilo bi neophodno napraviti širi pregled Tolkinove Srednje Zemlje i usporediti je sa zemljama skandinavske mitologije. Iako je Tolkinov svijet temeljno različit u mnogim od svojih osnovnih moralnih i filozofskih

gledišta od svijeta vikinške mitologije, sličnosti su mnogobrojne i značajne.  Najneposrednija sličnost za nekoga tko je makar i slabo upoznat s nordijskim mitom je što svijet smrtnih ljudi u oba ima isto ime: staronordijsko "Midgard" bukvalno se prevodi kao "Srednja Zemlja". Besmrtne bogove Nordijaca čine dve rase, Aesira i Vanira, dok se Tolkinovi bogovi prvobitno nazivaju Ainur, ali su postali poznati kao Valari u svom zemaljskom obličju. U oba sistema bogovi žive u velikim dvorima i palaćama u jednom svijetu izdvojenom od Smrtnih zemalja. Aesiri žive u Asgardu do kojeg se jedino može doći prelazeći Dugin most na letećim konjima Valkira. Tolkinovi Valari žive u Amanu do koga se jedino može. doći prelazeći "Pravi Put" na letećim brodovima Vilenjaka. Skandinavska kosmologija bila je mnogo složenija od Tolkinove u svojoj elementarnoj strukturi. Asgard i Midgard su bili samo dva svijeta od njenih devet "svjetova". Međutim, Tolkinovi "svjetovi" su daleko kosmopolitskiji, i većina stanovnika devet nordijskih svjetova se mogu  prepoznati u njegova dva. Pored svjetova Midgarda i Asgarda, staronordijski mitovi govore o svjetovima zvanim Alfhejm i Svartalfhejm: kraljevstva Svijetlih Vilenjaka i Tamnih Vilenjaka. Oni su bili paralelni Tolkinovim Vilenjacima koji se dijele na dve rase: Eldare koji su (najvećim dijelom) Svijetli Vilenjaci, i Avarije, Tamne Vilenjake. Patuljcima vikinške mitologije je također dat vlastiti svijet. Bio je to mračni podzemni svijet pećina i špilja zvani Nidavelir, koji se nalazio ispod Midgarda, gdje su Patuljci neprestano radili u svojim rudnicima. Ovi Patuljci su imali mnogo zajedničkih karakteristika s Tolkinovim Patuljcima, mada su kod Tolkina i Patuljci i Vilenjaci dublje i bogatije definirani kao pojedinci, i njihove genealogije su daleko složenije. Može se primijetiti da je Tolkin uzeo imena većine svojih Patuljaka direktno iz tekstova islandske dvanaestovjekovne Prose Edda. U Edi se kazuje kako su stvoreni Patuljci, a zatim se navode njihova imena. Svi Patuljci iz Hobita pojavljuju se na ovom spisku: Torin, Dvalin, Balin, Kili, Fili, Bifur, Bofur, Bombur, Dori, Nori, Ori, Oin i Gloin. Druga imena Patuljaka koja je Tolkin našao u Prose Edda uključivala su Traina, Trora, Daina i Naina. Eda također daje misterioznom tvorcu Patuljaka ime Durin, koje Tolkin uzima za svog prvog kralja Patuljaka od "Durinove loze". A na naše prilično iznenađenje, jedan od islandskih Patuljaka zove se Gandalf. Nema sumnje da je doslovno značenje riječi Gandalf - "čarobnjak vilenjak" - privuklo Tolkina kada je izabrao ime za svog čarobnjaka.  Nordijci su podarili dva svijeta svojim rasama Divova: Jotenhejm i Muspelshejm. Jotenhejm je bio dom Stjenovitih i Ledenih Divova koji su stanovali u pećinama. U njima vidimo prepoznatljive karakteristike velikih, glupih čudovišta koje je lako nadmudriti i koji su evoluirali u Trolove skandinavskih bajki. Kod Tolkina oni su postali slično glupi Kameni Divovi i Snježni Divovi. U svijetu Muspelshejm, međutim, nalazimo daleko opasnije i strasnije Vatrene Divove. Vatreni Divovi su nesumnjivo personifikacije vulkanskih podzemnih sila. Jer kad bi jednom bili pušteni iz Muspelshejma, Vatreni Divovi su bili nezaustavljivi. U Ragnaroku, konačnoj bici bogova i divova na kraju vremena, oni su igrali glavnu ulogu u uništavanju svijeta. Kod Tolkina prepoznajemo nešto od tih strašnih titana u njegovom stvaranju Balroga, vatrenih "demona moći". Još jedan svijet bio je Vanahejm, dom druge rase bogova, Vanira - rase prirodnih duhova zemlje i zraka na koji su i čarobnjaci sposobni da bace užasne čini. U nordijskom mitu ti bogovi čarobnjaci nisu jasno definisani kao vladajući bogovi Aesiri, ali oni izgleda liče na Tolkinove Valare u njihovim ranim manifestacijama, u vidu duhova elemenata ili "sila prirode".  Najdublji od svih svjetova je Niflhejm, mračna i maglovita zemlja mrtvih. U toj hladnoj i zatrovanoj zemlji bila je velika, bedemima opasana citadela Hele, boginje mrtvih. Kapiju Heline tvrđave čuvao je Pas Garm, a u njoj su bili zatočeni ukleti duhovi mrtvih. Ovo se može uporediti sa hladnom i zatrovanom zemljom Angband ("željeznom tvrđavom") kojom vlada Morgot, bog mraka, u Tolkinovom Silmarilionu. Kapiju tvrđave Angband je čuvao Karharot Vuk i u njoj su bili zatočeni mnogi Vilenjaci koji su jezivo mučeni i pretvarani u rasu ukletih stvorova po imenu Orci. Pred  početak Rata za Prsten, Morgotov učenik Sauron pokušava da ponovo stvori Angband u svojoj

mračnoj i zloj Zemlji Mordor. Konačno, i nordijski mit i Tolkinova bajka imali su kozmologije kojima je zajednički stoički fatalizam u konačnoj sudbini. U vikinškom mitu duhovi poginulih ratnika se skupljaju u Dvoru Valhali u Asgardu, dok u Tolkinovim pričama duhovi poginulih Vilenjaka naseljavaju Dvore Mandosa u Amanu. I jedni i drugi ostaju tamo i čekaju vrijeme kada će biti pozvani da učestvuju u kataklizmama koje će dokrajčiti njihove svjetove. To je veliki sukob sila elemenata koji su Vikinzi zvali Ragnarok, a Tolkin Kraj Svijeta. Tolkinova vizija Kraja Svijeta je namjerno zamagljena, ali možemo da vidimo neke sličnosti između vikinškog Ragnaroka - kada je pobunjeni bog Loki vodio Divove u bitku protiv bogova - i Tolkinove kataklizmične Velike Bitke u Silmarilionu. Kada je Eonve, Glasnik Bogova, zapuhao u trubu, Valari su ušli u bitku protiv pobunjenog Valara Morgota i njegovih čudovišnih slugu na kraju Prvog Doba Sunca. Vikinški Ragnarok je bila bitka između bogova i Divova koja je na sličan način  počela kada je Heimdal, Glasnik Bogova, zapuhao u rog. Ragnarok se završio uništenjem svih Devet Svjetova. Tolkinova Velika Bitka se završila potpunim uništenjem Morgota i njegovog zlog kraljevstva Angband, ali je isto tako tragično dovela do toga da divna vilenjačka kraljevstva Belerijanda potonu u more.  Neke priče u Tolkinovom pisanju su direktan odjek epizoda u toj kataklizmi Ragnaroka. U Potrazi za Silmarilom heroj Beren pokušava da iskoristi vatreni Silmaril da potisne Karharota, Velikog Vuka od Angbanda. Međutim, zvjer odgriza Berenovu šaku do članka i guta i šaku i gorući dragulj. Karharot Crvene čeljusti je ispunjen užasnim bolom, dok mu dragulj prži prokleto meso i plamen  proždire njegovu zlu dušu iznutra. Velika zvjer je kao pobjesnjeli meteor pušten u tu zemlju, puna  bola i mahnite snage, dok na kraju ne bude ubijena. U Tolkinovoj priči Karharot se može usporediti s nordijskim mitom o Fenriru, Divovskom Vuku, koji odgriza šaku Tira, herojskog Odinovog sina. Fenrir je bio čudovišni potomak zlog pobunjenog  boga Lokija i, kao i Karharot, bio je najveći i najmoćniji Vuk u sferama svijeta. Za vrijeme Ragnaroka Vuk je proždirao sunce koje ga je peklo i sagorijevalo iznutra, ali ga je ispunjavalo  pomahnitalom snagom, sve dok nije ubijen. U Gospodaru Prstenova Gandalfova bitka s Balrogom od Morije odražava kao u ogledalu jedan drugi dvoboj u Ragnaroku. U divovskom Balrogu od Morije koji se bori s čarobnjakom Gandalfom  plamenim mačem na kamenom mostu Kazad-dum imamo umanjenu verziju Surta, Vatrenog Diva koji se bori s bogom Freirom plamenim mačem na Duginom Mostu Bifrostu. Oba dvoboja završavaju se propašću kada se mostovi sruše pod njima i svi se sunovrate u dubinu pobjesnjelog  plamena. Iako i Tolkin i Stari Nordijci imaju zajedničku kataklizmičnu viziju kraja svojih kozmologija, ova vizija nije beznadežna. Iz ovih sukoba i jedni i drugi bude nadu, obećavajući da će ovaj kraj također  označiti i promjenu: jedan novi, bolji i mirniji svijet će se roditi iz nasilnog, starog. Tolkin je crpio inspiraciju iz daleko šireg niza izvora nego što ovo kratko uspoređenje kozmologija nagovještava. Međutim, uticaj nordijskog mita u oblikovanju Tolkinovog svijeta je nesumnjiv. Ovo  postaje još očiglednije kada proučimo mitove o prstenu te civilizacije; a naročito one mitove koji se odnose na kralja vikinških bogova, Odina.

IV GLAVA BOG PRSTENA Odin je bio vrhovni bog vikinške kulture. Bio je i pjesnik, čarobnjak, ratnik, varalica, mijenjač lika, nekromant, mistik, šaman, kralj. Odin je također jedina najvažnija figura u mitologiji bilo kojeg naroda koja je poslužila kao izvor inspiracije za Tolkina u njegovom stvaranju Gospodara

Prstenova. U Odinovom liku možemo da prepoznamo oba Tolkinova velika čarobnjaka: Gandalfa Sivog i Saurona, Gospodara Prstenova. U Odinu nalazimo jednu od najkompleksnijih i najambivalentnijih figura u mitologiji. On je kao neka prirodna sila koja je potpuno nesputana moralnim predstavama o dobru i zlu. U svojim  postupcima i djelovanjima ne pokazuje brigu za moralna načela ljudi, nego za sticanje i primjenu moći. To je osnovna razlika između nordijskog Midgarda i Tolkinove Srednje Zemlje. Skandinavski mitski svijet je u suštini amoralan, dok Tolkinov svijet satire velika borba između sila dobra i zla. U skladu s tim, atributi najvećeg čarobnjaka nordijskog svijeta, Odina, neizbježno su razdijeljeni u Tolkinovoj moralističkoj priči: "dobri" aspekti Odinove ličnosti se nalaze u čarobnjaku Gandalfu, a "zli" su oličeni u čarobnjaku Sauronu. Cjelokupna epska priča Gospodara Prstenova je, prije svega, borba za upravljanje svijetom između ovih sukobljenih sila, onakvih kako su utjelovljene u ovom dvoboju između bijelog i crnog čarobnjaka. A Tolkinova jedinstvena, velika poruka - potpuno neobjašnjiva filozofiji i stremljenjima  Nordijaea jeste da "moć kvari". Tolkinova priča o potrazi za prstenom je o kvarenju i izopačenju, bezuvjetno sadržanim u potrazi za  pukom moći, i o tome kako je stremljenje ka moći samo po sebi zlo. Ubrzo saznajemo da čak i kada se ka moći (kakva je utjelovljena u vrhunskoj moći Jedinog Prstena) stremi iz razloga koji se čine u suštini "dobrim", to će neupitno iskvariti onoga koji za njom traga. To vidimo kod Sarumana,  prvobitno "dobrog" čarobnjaka koji je pokazao klasičnu moralnu pogrešku povjerovavši da "cilj opravdava sredstvo". U pokušaju da sruši snage "zlog" Saurona, Saruman okuplja snage koje su same po sebi isto tako zle, i sam postaje iskvaren svojom žudnjom za moći. Nesvjesno, Saruman  postaje slika u ogledalu i saveznik zlog bića koje je na početku htio da nadvlada. Kod "dobrog" čarobnjaka Gandalfa vidimo mudrost i snagu volje u njegovom odbijanju da  posjeduje Jedini Prsten ma i jedan jedini trenutak, iz bojazni da se i sam ne iskvari. On zna veoma dobro da bi ga on nesumnjivo moralno uništio, kao što je i Sarumana. U mitovima Nordijaca nijedna od ovih pojedinačnih dilema nije postojala. Svi ovi moralno sukobljeni aspekti su utjelovljeni u jednoj jedinoj figuri Odina čarobnjaka u njegovoj potrazi za vlašću nad Devet Svjetova. Vidimo usamljenu figuru Odina Putnika koji nije imao ništa osim svoje domišljatosti da bi njome stekao moć za kojom je žudio. U godinama njegovog lutanja vidimo da je njegov život u osnovi bio potraga za prstenom, njegovim vlastitim "Jedinim Prstenom". Bio je to čarobni prsten zvani "Draupnir", čije je sticanje bilo objava svima da je Odin postao "Gospodar  Prstena od Devet Svjetova". Mada svjetovi starih Nordijaca nisu bili iskomplicirani Tolkinovim moralnim skrupulama, oni su ipak bili svjesni da takva potraga zahtijeva neku cijenu. Odin lutalica je bio tragalac za znanjem i vizijama. Proputovao je Devet Svjetova postavljajući pitanja svakom živom stvoru: Divovima, Vilenjacima, Patuljcima, Nimfama, i duhovima zraka, vode, zemlje i šume. Pitao je drveće, biljke i samo kamenje. Odin je često prolazio kroz mnoga iskušenja i opasne pustolovine, ali iz svakog je crpio onoliko mudrosti koliko je bilo u svim stvarima i pojavama na koje je nailazio. Dok je Odin lutao neprimijećen po Midgardu - umnogome slično Tolkinovim "Istarima" čarobnjacima (koji su, po porijeklu, poticali od valarske rase "bogova") koji su lutali Srednjom Zemljom - njegova mudrost i moć su rasli. Kao i Radagast Smeđi, Odin je naučio jezike ptica i zvjeri. Kao Saruman Bijeli, stekao je slatkorječivost pjesnika i govornika. Kao Sauron Gospodar Prstenova, stekao je vlast nad vukovima i gavranima (ili vranama, u Sauronovom slučaju). Kao Gandalf Sivi, Odin je stekao čarobnog konja koji je prestizao olujne vjetrove. često je primjećivano da su skoro sve religije iznikle iz "natprirodnih" tradicija šamanizma, skupa vjerovanja zajedničkih gotovo svim plemenskim narodima, a za koje se znalo da su upražnjavana od samog osvita ljudske kulture. Šaman je čarobnjak, mistik, liječnik i poeta. On putuje između svjetova ljudi i svjetova duhova i životinja, i čak do zemlje mrtvih. On se uzdiže ili spušta padajući u trans. U tom stanju njegovo duhovno biće može da postane ptica (često gavran), ili može da jaše na leđima neke životinje (često čarobnog konja), ili može jednostavno da uzme njegovo ljudsko

obličje. Ali u kojem god da je obličju, šamanovo duhovno biće najčešće stiže do "drugih svjetova"  penjući se uz "kosmičko drvo" koje prodire u srce raznih duhovnih svjetova. U staronordijskim mitovima postoji "Igdrasil", veliko jasenovo drvo, čije moćne grane drže Devet Svjetova. Krošnja "Igdrasila" je na nebesima iznad Asgarda, a njegovo korjenje je ispod Pakla. Osim toga što služi kao stub koji pridržava ove svjetove, Igdrasil je sredstvo kojim se putuje između ovih svjetova. Tako izgleda da smo saznali razlog za ime "Igdrasil", što bukvalno znači "pastuh Iga (Odina)". Po mnogo čemu, Odin je "vrhovni šaman". Jer baš kao što se šaman penje ili jaše na svom drvetu u transu, tako Odin jaše Igdrasil da bi došao do Devet Svjetova. Upravo na Igdrasilu je Odin prošao kroz svoje najmučnije obrede putovanja. Kao i raspeti Krist, Odin je ranjen kopljem i bio obješen na svetom drvetu devet dana i devet naći. Viseći na drvetu i trpeći veliki bol, Odin je meditirao o znacima uklesanim u kamenu kraj Igdrasilovog korijena. Do devete noći Odin je rastumačio znake i otkrio tajnu čarobnog alfabeta poznatog kao "rune". Uz moć runa ostvareno je njegovo vlastito uskrsnuće. Sa Igdrasila je odsjekao granu sa koje je visio i načinio svoj čarobni štap. Uz magične rune Odin je mogao da lijeci, natjera mrtve da progovore, oduzme moć oružju, zadobije žensku ljubav, i stiša oluje na kopnu i moru. Zatim, vječno žudeći za novim znanjima, Odin je otišao da pije sa Izvora Mudrosti u podnožju Igdrasila - i za to je također postojala cijena. Za jedan gutljaj sa dubokog izvora Odin je morao da žrtvuje jedno oko. Bez oklijevanja je ispio, i od tog doba je uvijek bio jednooki bog. U Gospodaru Prstenova vidimo nešto od Odinovih obreda putovanja u naizgled fatalnoj bici Gandalfa Sivog sa Balrogom. Ovaj sukob i mistično unutrašnje putovanje koje je uslijedilo, slično Odinovom, imalo je za ishod uskrsnuće svemoćnog Gandalfa Bijelog. Gandalf, koji je već znao kako da čita rune, ubrzo demonstrira mnogo novih moći, od kojih je najmanja bila da oduzme moć oružju. U zlom Sauronu vidimo čarobnjaka luđački opsjednutog sticanjem moći. Odin postaje jednooki gospodar zato što žrtvuje drugo oko u potrazi. Sauron postaje jednooki gospodar zato što žrtvuje sve osim tog jednog zlog oka. Ništa ne ostaje od njegovog duha i duše izuzev tog jednog plamenog zlog oka. U staronordijskom mitu posljednje unutrašnje putovanje Odina na Igdrasilu bio je njegov  preobražaj u čarobnjaka-Kralja. Odin se uspio u Asgard gdje su drugi bogovi vidjeli njegovu moć i mudrost, i svi su ih priznali. Slično tome, kod Tolkina svi "Slobodni Narodi" Srednje Zemlje  priznali su i prepoznali moć i mudrost uskrslog Gandalfa; a sile mraka su priznale i prihvatile vladavinu Saurona kada je konačno uskrsnuo kao "Oko". Odin je, u svom uskrslom obličju, bio bog u koga je strašno bilo pogledati. Bio je strog, jednook, sive brade i divovskog stasa. Nosio je sivi ogrtač sa širokom plavom pelerinom i ratničku kacigu s orlovim krilima. Kraj nogu su mu bila šćućurena dva divlja bojna vuka ("Otimač" i "Pohlepa"), a na  jednom ramenu su mu čučala dva gavrana, glasnici-uhode ("Misao" i "Sjećanje"). Tolkinov kralj  bogova, Manve Gospodar Zraka, više je po uzoru na olimpskog Zeusa; međutim, on ima neke zajedničke karakteristike s Odinom. Strog je, sivobrad, divovskog stasa, i nosi ogrtač s plavom  pelerinom. On je također bog poezije, i najmudriji i najmoćniji od bogova. Kao Kralj Bogova, Odin je posjedovao tri velika dvora u Asgardu. Prvi je bio Valaskiaf, gdje je sjedio na svom zlatnom prijestolju zvanom Hlidskialf, osmatračnici bogova. Odavde je Odinovo oko moglo da vidi sve što se dešava u svih Devet Svjetova. U Tolkinovom svijetu ima tri varijacije na Odinovo prijestolje. Manve, kralj Valara, sjedi na  prijestolju na Tanikvetilu, najvišoj planini na svijetu, a njegove svevideće oči mogu da vide cijeli svijet. Sauronovo Jedno Oko ima sličnu, možda nešto ograničeniju moć, pošto je sposoban da vidi i upravlja svojim carstvom sa Mračne Kule Mordora. A Frodo Bagins, Hobit, otkriva "Sjedište Gledanja" na Amon Henu, "brdu oka". Pošto sjedne na njegovo kameno prijestolje, kao neki mali Odin, može da vidi teleskopski stotinama milja u svim pravcima. Odinov drugi dvor se zvao Gladshejm. Bio je to Dvor Savjeta Bogova gdje je Odin predsjedavao nad prijestoljima dvanaest drugih bogova poredanim u obliku prstena. Ovo se može usporediti s Prstenom Sudbine, ili Savjetom Valara, kojim je predsjedavao Manve, na kapijama Valinora u

 Neumirućim Zemljama Amana.  Najčuveniji od svih Odinovih dvora bio je Valhala, "dvor poginulih", zlatni dvor ratnika. To je velika gozbena dvorana s 540 vrata i krovom oblikovanim od štitova od uglačanog zlata, gdje upravlja Odin, Gospodar Pobjeda. Ovdje se ratnici koji padaju u bici nagrađuju za svoju hrabrost  beskrajnim svetkovinama s jelom i pićem. I tu oni ostaju do vremena Ragnaroka. Kod Tolkina imamo prilično sumornu Dvoranu čekanja u Dvorima Mandosa čitača Sudbine u Neumirućim Zemljama. Međutim, isto kao i vikinški ratnici, duhovi poginulih Vilenjaka čekaju poziv za kataklizmu Kraja Svijeta. Kao oznake položaja, Odinu su poklonjena dva velika dara. Odinov čarobnjački štap je odnijet u Alfhejm gdje je Vilin-kovač Dvalin iskovao glavu koplja, Gungnira, najužasnije oružje Gospodara Pobeda. Kod Tolkina nalazimo odjek ovog oružja u magičnom koplju "Aiglosu", najstrašnijem oružju Gilgalada, posljednjeg Uzvišenog Kralja Vilenjaka Srednje Zemlje. Međutim, vrhunski dar i krajnja manifestacija bogatstva i moći čarobnjaka-Kralja bio je prsten zvani "Draupnir". U Tolkinovoj priči sve umijeće Vilenjaka Kelebrimbora, najčudesnijeg kovača Srednje Zemlje, i sva mudrost Sauronova unijeti su u kovanje Prstenova Moći. U staronordijskom mitu sve umijeće Vilenjaka Sindrija i Broka, najvećih kovača u Devet Svjetova, i sva mudrost Odinova su uloženi u kovanje prstena "Draupnira". "Draupnir" znači "onaj koji curi", jer je ovaj magični zlatni prsten imao moć da iz njega isteče osam drugih prstenova jednake veličine svakih devet dana. Odinovo vlasništvo nad njim nije bilo samo simbolično obilježje njegove vladavine nad Devet Svjetova, već je i učvrstilo njegove nagomilane moći dajući mu izvor gotovo neograničenog bogatstva. Kao Kralju Bogova, Draupnir mu je podario najveću riznicu prstenova i omogućio mu da ostane najveći davalac prstenova u Devet Svjetova. Sticanjem Draupnira, Odinova potraga za vlašću je završena. Ne može biti slučajno što Draupnir  rađa osam drugih prstenova podjednake težine za devet dana. Preko Draupnira Odin je vladao Asgardom, dok je drugih osam prstenova Odin Gospodar Prstenova koristio kao darove bogatstva i moći kojima se upravljalo nad drugih osam svjetova. Kao i zemaljski vikinški kralj koji je kao "davalac prstenova" nagrađivao svoje velikaše, tako je i Odin održavao red u drugih osam svjetova darovanjem prstenova odabranim herojima i kraljevima. Prsten na njegovoj ruci je konačni izvor  svih čarobnih prstenova i sveg bogatstva. Gospodareći Draupnirom Odin bukvalno postaje "Gospodar Prstenova". Od mnogih legendi o Odinu, jedna se najviše bavi prstenom Draupnirom. To je legenda koja se tiče smrti Odinovog omiljenog sina Baldera. Poslije pogibije, Balder je postavljen na ogromni pogrebni  brod zvani Ringhorn i svi bogovi su se okupili da mu odaju počast. Svaki od njih je stavio neizrecivo čudesan dar u njegov brod. Ali Odinov bol bio je tako veliki da je on, izbezumljen od očajanja, položio Draupnir na sinovljeve grudi baš kad je brod potpaljen i kad ga je oganj potpuno  progutao. Bila je to tragična greška, jer se pojavila opasnost da, bez prstena, Odinovu vlast ospore Divovi. Prsten je bio neophodan da bi se ponovo uspostavio red u Devet Svjetova. Srećom, prsten nije uništen u pogrebnom ognju, nego je otišao zajedno s Balderovim duhom u mračno kraljevstvo Pakla, tamnicu mrtvih. Tako je moralo da se krene na putovanje niz "kozmičko drvo" kako bi se povratio prsten. Da bi ostvario ovu potragu, Odin je uzjahao svog čarobnog osmonogog pastuha Sleipnira i otišao dolje, u najdublje kraljevstvo Pakla. Kad je stigao tamo, Sleipnir je preskočio Psa čuvara Pakla vezanog lancima i veliku kapiju koju je čuvao. I jahač i pastuh su ušli u carstvo ukletih, oteli sveti prsten i odjahali nazad. Kad je Draupnir vraćen Odinu u Asgard, mir i red su ponovo uspostavljeni u Devet Svjetova. U Tolkinovom Gospodaru Prstenova imamo upravo suprotan scenarij: Sauron, Gospodar Prstenova ide u zlu potragu da bi povratio svoj Jedini Prsten. Sauron je gospodar carstva prokletih -pakla-nazemlji zvanog Mordor - kad mu otimaju Jedini Prsten. Prsten zatim treba da izgori u plamenu Planine Usuda ali, umjesto toga, iznose ga iz kraljevstva prokletih u smrtni svijet gdje se gubi. Kad se Sauron vrati u Mordor, on šalje svoje Crne Jahače u svijet živih u pokušaju da povrati Jedini Prsten. Očevidno je da će, ako se Sauronova potraga za prstenom uspješno završi i Jedini Prsten mu

 bude vraćen u Mordor, rezultat biti upravo suprotan od Odinove priče. Kaos i rat bi sigurno  progutali i uništili cijeli svijet.

V GLAVA VOLSUNGA SAGA  Najčuvenija nordijska legenda o prstenu je ispričana u "Volsunga Sagi". Ova epska priča predstavlja  jedno od najvećih književnih djela koja su nadživjela vikinšku civilizaciju. U "Volsunga Sagi" nalazi se povijest mnogih heroja dinastija Volsunga i Nibelunga.1 U devetnaestom stoljeću Viljem Moris je napisao o ovom epu: "Ovo je velika priča Sjevera, koja bi trebalo da bude za cijelu našu rasu ono što je priča o Troji bila za Grke." Sudbine dinastija Volsunga i Nibelunga bile su povezane sa sudbinom jednog čarobnog prstena zvanog "Andvarinaut". Bio je to čarobni prsten koji je nekada pripadao Andvariju, Patuljku. Izgleda da je to bio zemaljski Draupnir. Njegovo ime znači "Andvarijeva baština" - zato što je on "tkao" svom vlasniku bogatstvo u zlatu; a uz to bogatstvo su išle moć i slava. Priča o Andvarinautu je  postala arhetipska legenda o prstenu, a tiče se života i smrti najvećeg od svih nordijskih heroja, Sigurda Zmajoubice. Ova legenda o Sigurdu i Prstenu, kako je ispričana u Volsunga Sagi, i dalje živi u suvremenoj mašti kao "prava" legenda o prstenu. Viljem Moris je podario prvi zadovoljavajući, direktni prijevod Volsunga Sage engleskom jeziku. Njegova potonja dugačka epska poema "Sigurd Volsung", komad Henrika Ibzena Vikinzi Helgelanda i - iznad svih - veliki operski ciklus Richarda Vagnera Prsten  Nibelunga, uveli su ovu epsku priču u popularnu evropsku književnost fantastike u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. U ovom poglavlju prepričava se "Volsunga Saga". Treba primijetiti da je ovaj ep zbirka od preko četrdeset povezanih, ali posebnih saga. One su bile posljedica usmene predaje različitih autora sastavljane tokom mnogo vjekova. Tekstovi koji su iz toga proistekli često imaju ponešto nepravilnu strukturu zapleta, mada je opći koncept jasan. U ovom prepričavanju oni dijelovi sage koji se tiču prstena su detaljno istaknuti, dok su sporedne pustolovine (naročito one koje prethode  pojavi Sigurda) ispričane u formi sinopsisa. čitaoci će pronaći mnoge paralele između Volsunga Sage i Tolkinovih Gospodara Prstenova i Silmariliona. Da se priča ne bi prekidala primjedbama, ove paralele će biti ispitane kasnije, zajedno s usporedbama s legendama o Kralju Arturu, Karlu Velikom, Ditrihu fon Bernu, i mnogobrojnim herojima i predanjima, uključujući i srednjovjekovni njemački Nibelungenlied i mnoštvo bajki. Volsunga Saga počinje pričom o heroju Sigiju koji je smrtni Odinov sin. On je veliki ratnik koji svojom snagom i vještinom postaje Kralj Huna. Sin Kralja Sigija je Rerik, koji je također moćni ratnik, ali ne može da podari svojoj kraljici sina i nasljednika. Zato bog šalje Reriku vranu s jabukom u kljunu. Rerik daje tu jabuku svojoj ženi koja  je pojede i ostaje trudna. Ali dijete ostaje u maternici svoje majke šest godina prije nego što ga oslobodi babičin nož. To dijete je Volsung koji postaje treći u ovoj lozi kraljeva. Volsung je najjači i najmoćniji od svih kraljeva Hunlanda. On je čovjek ogromnog fizičkog rasta i otac deset sinova i jedne kćeri. Najstariji od njegove djece su brat i sestra blizanci, Sigmund i Signi. Jednog dana sivobradi stranac s jednim okom pojavljuje se u velikom dvoru Volsunga usred velikog skupa Huna, Gota i Vikinga. Bez ijedne riječi, starac korača prema Branstoku, ogromnom hrastovom drvetu koje raste u središtu Volsungovog dvora. On izvlači sjajni mač iz korica i zabada ga do balčaka u stablo drveta. Prastari stranac zatim izlazi iz dvora i nestaje.  Nijedan smrtnik ne bi mogao da ostvari takav podvig, i svi znaju da taj starac ne može biti niko drugi osim Odina. Svi junaci u velikom dvoru žele taj mač, ali jedino Sigmund ima snage da ga izvuče iz Branstoka. Svi znaju da je Sigmund, naoružan Odinovim mačem, od boga izabrani ratnik.

Ovim mačem koji siječe kamen i čelik, Sigmund zadobija veliku slavu, ali porodicu Volsung uskoro zadesi strašna tragedija. Sigmundova sestra se udaje za Kralja Gotlanda koji izdajnički ubija Kralja Volsunga na svadbenoj svetkovini. On zatim zarobljava Volsungovih deset sinova i stavlja ih u debla drveća na jednoj čistini u divljoj šumi. Jednog sina kida u komade svake noći tokom devet noći Vukodlak koji je zapravo kraljeva majka, vještica. Međutim, desete noći, Sigmund, uz pomoć svoje sestre Signi, uspijeva da prevari Vukodlaka i da ubije vješticu, iščupavši joj jezik zubima. Sigmund bježi i živi mnogo godina kao odmetnik u kući pod zemljom u divljoj šumi. Signina žudnja za osvetom je tako velika da ona, ostajući žena Kralja Gotlanda, baca čini na Sigmunda. Kada dođe u njegovu kuću pod zemljom, on ne prepoznaje sestru i tu je obljubi. Poslije mnogo mjeseci Signi dobija dijete iz ovog rodoskrvnog sjedinjenja. Sin se zove Sifjolti i, kad odraste, Signi ga šalje Sigmundu u divlju šumu kako bi zajedno mogli da osvete Volsungovu smrt. Poslije mnogih iskušenja, uključujući i krađu i nošenje kože Vukodlaka i to što su bili živi zakopani u grobnoj humci, Sigmund i Sifjolti podmeću vatru u velikom dvoru gotskog kralja. Signi krišom vraća Odinov mač Sigmundu, i svi koji pokušavaju da pobjegnu iz požara bivaju ubijeni. Videjvši da su gotski kralj i njegov rod pobijeni, Signi priznaje kakvu je cijenu platila da bi ostvarila osvetu, uključujući i incest s bratom, i baca se u plamen. Sigmund se vraća sa Sifjoltijem u svoju postojbinu i polaže pravo na očevo prijestolje kao Kralj Hunlanda. Uspješno vlada mnogo godina, mada njegovog sina Sifjoltija ubiju otrovom. Ubrzo pošto se Kralj Sigmund oženi Princezom Hjordis, dvije vojske Vikinga hvataju Sigmunda u zasjedu. Međutim, ne uspijevaju da ga ubiju zbog njegovog natprirodnog mača. U vrevi bitke pojavljuje se veoma star jednooki ratnik. Kada Sigmund udari dršku starčevog koplja svojim mačem, sječivo se lomi. Sigmund zna da mu je kucnuo kobni čas. Stari ratnik ne može biti nitko drugi osim Odina, i Sigmundovi neprijatelji ga obaraju. Sigmund zadobija smrtne rane od neprijatelja, ali ne očajava, jer je dugo živio i zna da je njegova kraljica trudna. Sigmund na samrti kaže ženi da ona mora da uzme krhotine Odinovog mača. Jer  Sigmund zna za proročanstvo da će začeti sina koji će, s ponovo iskovanim mačem, zadobiti slavu veću od bilo kog smrtnika. Sigmundova kraljica bježi sa bojnog polja i poslije dugog putovanja nalazi utočište u vikinškom dvoru Kralja Morskih Danaca. Tu izgnana kraljica rađa sina Sigurda i odgaja ga u tajnosti pod zaštitom Danaca. A u kraljevstvu Pomorskih Danaca živi jedan majstor kovač. On se zove Regin, i zbog teškog rada u kovačnici njegovo snažno tijelo je pogrbljeno i zakržljalo kao kod Patuljka. Ali, iz njegovog ognja i kovačnice izlazi mnogo ljepote u draguljima i sjajnom oružju. Mačevi, koplja i sjekire sijaju  blistavim sjajem. Svi priznaju da im nema premca.  Nitko ne zna koliko je Regin star niti kakva mu je prošlost. On je došao u zemlju Danaca ranije no što doseže sjećanje i najstarijeg kralja. On nije velikaš među ratnicima, već kovač i majstor i drugih zanata. Pun je mudrosti i upućen u rune, igru šaha i jezike mnogih zemalja. Ali Regin hladnim okom gleda na život, i nije ničiji prijatelj. Zato je Kralj Pomorskih Danaca veoma iznenađen kad Regin usvaja Sigurda i postaje njegov učitelj. Nikad nije bilo takvog učenika kakav je Sigurd, da tako brzo uči i da je željan znanja. Kovač ga dobro podučava mnogim vještinama i disciplinama, mada se najviše ističe u ratničkim vještinama. Učitelj i učenik su čudan  par. Neki kažu da je Regin suviše hladne naravi, a Sigurd rođen kao suviše vatren. Koji god bio razlog, tokom mnogih godina učenja učitelj i učenik nikad nisu ostvarili odnos ljubavi ili bliskog  prijateljstva. I mada Sigurd postaje mudar uz pomoć Reginovog podučavanja, zov njegove krvi ga nagoni da uči stvari koje su čak izvan kovačevih poduka. Zato Sigurd često ide u šumu i danima luta. Na jednom takvom usamljeničkom putovanju Sigurd sreće veoma starog čovjeka s ogrtačem i mlitavim šeširom širokog oboda. Starac ima bradato lice sa samo jednim okom, a poštapa se kopljem. Ovaj čovjek kaže Sigurdu da može da izabere za sebe koga god konja želi iz njegovog krda na livadi. Kad Sigurd izabere jednog mladog ždrijepca, starac se nasmiješi. "Dobro odabrano. On se zove Grani, što znači sivodlaki, okretan je kao živa i izrast će u najjačeg i najbržeg ždrijepca koga je ikad jahao neki smrtnik. Jer Granijev otac je besmrtni Sleipnir, osmonogi

ždrijebac Asgarda, koji jaše olujne oblake iznad svijeta."  Nedugo zatim Regin šalje po mladića. "Izrastao si i postao krupan i snažan, Sigurde. Sad je došlo vrijeme za pustolovinu", kaže Regin. "Ispričat ću ti jednu priču."  Njih dvojica zatim izlaze napolje na zelenu travu ispred Reginovih dvora. Kraj jednog hrastovog drveta nalazi se kamena klupa na koju se kovač smiješta, dok ogromni mladić sjeda na travu kraj njegovih nogu. "Upoznaj me sad, mladi Sigurde, jer saznat ćeš tko sam ja u stvari. Ne čovjek, već neko tko je rođen u vrijeme prije no što su prvi ljudi ušli u sfere svijeta. To je bilo prije nego što je postojalo Vrijeme. Divovi i Patuljci bili su ispunjeni strašnom snagom, a bilo je i čarobnjaka takve moći da su se čak i  bogovi plašili da hode sami po zemljama Midgarda. U to vrijeme su bogovi Odin, Honir i Loki pošli u avanturu u Midgard i usudili se da uđu u zemlju mog oca, Hreidmara, najvećeg čarobnjaka Devet Svjetova. Prvog dana tri boga došla su do jednog  potoka i dubokog jezera. Odmorivši se malo, uskoro su primijetili okretnu smeđu vidru kako pliva u  jezeru. Zaronivši duboko, vidra je uhvatila jednog srebrnog lososa u čeljusti i, stigavši do udaljene obale, borila se da izvuče svoj plijen iz vode. To je izgledalo kao prilika koju ne treba propustiti. Bez ijedne riječi, Loki je hitnuo kamen i razbio vidri lubanju. Loki se radovao što je osvojio i vidru i lososa jednim jedinim kamenom. Otišao je do vidre i odrao  joj kožu. Uzevši svoj dvostruki plijen, lososa i vidrinu kožu, tri boga su nastavila da hodaju sve do večeri, kad su stigli do velike palače na svetloj ledini. Bila je to palača Hreidmara čarobnjaka koja  je stajala na Svjetlucavoj Ledini, tik iznad mračne šume zvane Mrka Šuma. Kad su tri boga ušla u palatu, poklonili su lososa i vidrinu kožu domaćinu. čarobnjak je istog trenutka pobjesnio i odmah začarao bogove smrtonosnim činima. Zatim me je pozvao da donesem svoje u vatri iskovane lance od nesalomivog čelika; i pozvao je mog brata, moćnog Fafnira, da veže ove bogove čvrsto mojim lancima i svojom nemilosrdnom snagom. Kad je to učinjeno, niko osim čarobnjaka-Kralja nije više nikad mogao da oslobodi ova tri boga. Mada je moj otac veoma poštovao moje umijeće i Fafnirovu snagu, ljubimac mu je bio treći sin. Taj sin je predstavljao čarobnjakove oči i uši. On je bio mijenjač oblika koji je često putovao u mnogim obličjima ptice ili zvijerke, i pričao ocu što se dešava po širokom svijetu. Zvali su ga Vidra, po omiljenom liku kojim se zaogrtao. To je izazvalo strašan gnjev čarobnjaka-Kralja. Vidra koju su bogovi ubili na jezeru, a zatim iz neznanja ponudili na dar, bila je odrana koža sina ljubimca njihovog domaćina. Tako razbješnjen čarobnjak je bio namjerio da satre svu trojicu koji su mu ubili sina. Ali Odin je govorio uvjerljivo, rekavši iskreno da je Vidra ubijena iz neznanja, i da je u takvim slučajevima  plaćanje krvnine blagom umjesto krvlju pravedna i časna nadoknada. Mada u velikoj žalosti, čarobnjak-Kralj je postavio uvjete. "Napunite kožu mog sina zlatom i pokrijte je njime. Učinite to i ja ću vas poštediti", zahtijevao je  bjesno i mrgodno. Pošto je Loki bacio kobni kamen, on je odabran da nađe otkupninu, dok su ostali ostali vezani. Odin mu je savjetovao da brzo nađe Patuljka Andvarija, čuvenog po svom bogatstvu. Tu riznicu zlata je skrivao u jednoj planinskoj pećini ispod vodopada. Ali Odin je upozorio da je Patuljak Andvari također i mijenjač obličja koji skriva svoj pravi lik. Najčešće preuzima obličje velike štuke koja živi u jezeru ispod vodopada, kako bi tako mogao bolje da čuva vrata svoje vodene riznice. Lokiju nije dugo trebalo da nađe vodopad. Zurio je uporno u bistro jezero i ugledao veliku štuku koja se krila u vrtlozima pod stijenjem. Kada je izvukao štuku na obalu, Andvari je, boreći se za zrak, preuzeo svoj pravi lik i preklinjao za milost. Loki nije bio blag. Uvrtao je Patuljka sve dok  njegovi krici nisu zaglušili zvuk vode. Najzad je Andvari predao svoju zlatnu riznicu Lokiju, ali je Patuljak zamolio da mu bude dopušteno da zadrži za sebe samo jedan crveno-zlatni prsten.  Nagađajući koliko je prsten važan, Loki je oteo i prsten od Andvarija i požurio svojim putem. To je bio prsten zvani Andvarinaut, što znači "Andvarijev", jer od njegove moći poticalo je zlato i riznica se sve više povećavala. Zlatan prsten je rađao zlato, premda je to bila samo jedna od njegovih moći; mnoge od njegovih drugih moći nepoznate su. Taj mali crveno-zlatni prsten kojeg je

Loki ukrao bio je vrijedan sveg ostalog blaga zajedno. Patuljak je vrisnuo za njim: "Proklinjem te zbog ovoga! Prsten i blago koje se iz njega množi zauvijek će nositi moju kletvu. Svi koji posjeduju prsten i njegovo blago bit će uništeni!" Loki se vratio u čarobnjakovu palaću sa zlatnom riznicom, njime dupke napunio Oterovu kožu, i nagomilao zlato preko svega. Izgledalo je da je cijena krvnine plaćena, ali je čarobnjak-Kralj pomno gledao u blago i pokazao jednu dlaku na njušci koja je još provirivala. Onda se Loki Ijutito nasmiješio i ispustio prsten Andvarinaut koji je zadržao. Prsten je pokrio i posljednju dlaku i isplata  je završena. čarobnjak-Kralj je spakovao blago u velike hrastove škrinje, ali je uzeo prsten Andvarinaut i stavio ga na ruku. Zatim je raskinuo čini, zapovijedio Fafniru i meni da otključamo lance, i bogovima je dopušteno da sogirno izađu iz njegove zemlje.  Neko vrijeme je izgledalo da sve ide dobro, ali i sam pogled na prsten predstavljao je mučenje za Fafnira. I tako se jedne noći Fafnir prišunjao do očevog kreveta i prerezao mu grkljan dok je spavao. Stavio je Andvarijev prsten na svoju ruku, a zatim se pojavio kraj mog uzglavlja sa svojim krvavim bodežom. "Dođi", rekao je, "potreban si mi." Prestrašen, učinio sam kako mi je rečeno i odvukao blago preko Svjetlucave Ledine i nizbrdo do  jedne pećine pod planinskim ponorom u Mrkoj Šumi. "Dobar si nosač, brate moj. Zaslužio si život, ali ništa drugo. Ako se sad okreneš i potrčiš, neću te ubiti. Izbaci ovo zlato iz glave, er ono nikad neće biti ostavljeno bez čuvara." Tako je Fafnir stekao prsten i blago Patuljka Andvarija krvlju našeg oca. Nad tim blagom je zauvijek bdio. Pohlepa puna mržnje otrovala mu je srce i um, i sve koji su prolazili njegovim putem slučajno ili namjerno ubijao je. Jer sad je njegov vanjski lik bio ravan njegovoj unutrašnjoj zloći,  postavši zmija: veliki zmaj, najmoćniji u ovom i svim dobima." Sigurd sad vidi svoju sudbinu i prihvaća Reginov izazov. "Ubij mi tog zmaja da osvetiš mog oca, i zadobi za sebe veliku slavu", naređuje Regin. "Pomozi mi da vratim svoj dio krvnine i, pored slave, dobićeš Andvarijev prsten i veći dio blaga." Za takav zadatak smjeli Sigurd želi oružje koje bi bilo ravno njegovoj snazi, i zato odlazi kod majke i traži krhotine očevog mača, Odinov dar. Te krhotine predaje Reginu u njegovoj kovačnici. Regin se baca bjesomučno na posao, zagrijava ih u najvrelijoj vatri, ponovo kuje sječivo i kali ga u krvi  bika. Svete rune iznad balčaka vraćaju svoj sjaj, prstenovi ugravirani na čeliku sijaju kao srebro, i dok kovač iznosi mač na dnevno svjetio izgleda kao da plamenovi igraju po njegovoj oštrici. Sigurd uzima oružje u svoje snažne ruke, zamahne njime žestoko i udara u kovačev nakovanj. Mač glatko presjeca čelik kao i drveno postolje pod njim. Ipak, sječivo nije ni okrznuto od udarca. "Ovo zaista ne može biti drugi mač do onaj po imenu Gram, Odinov dar, za koji se moj otac zakleo da će jednog dana biti ponovo iskovan i predat njegovom sinu jedincu," kaže Sigurd smješeći se. Tako naoružan i jašući svog pastuha Granija, Sigurd se upućuje u potragu sa Reginom. Najzad dolaze do vatrom sprženih i pustih pograničnih predijela onoga što je nekad bila Svjetlucava Ledina. Sad je to mjesto divlja i ukleta pustara na rubu zle Mrke Šume. To je jedna spržena  pustopoljina na kojoj je zmaj ubio mnoge heroje. Na toj ledini je usječena duboka kamena staza koja je sluzav trag zmajevog puta. Put vodi u Fafnirovu zmijsku pećinu duboko u Mrkoj Šumi. Tu  je zmaj načinio svoje legalo na hrpi zlata, riznici prstenova Andvarija Patuljka. Fafnir je napuštao svoje zlatno legalo samo jednom dnevno kada je išao putem do nečistog jezera na ledini gdje je pio u sumrak. "Iskopaj jarak u zmajevoj stazi i sakri se unutra," savjetuje Regin. Kad se nađe iznad tebe, zari mač uvis u njegov mekani trbuh. Ne možeš da promašiš." Dok Sigurd kopa, Regin bježi preko ledine i sakriva se u Mrkoj Šumi. Jedna sijenka pada preko  jarka i Sigurd se osvrće. To je onaj lsti jednooki bradati starac koji je dao Sigurdu sivog konja. "Mala pamet, kratak život", mrmlja starac, oslanjajući se na svoje koplje "Zmajeva krv će ti spržiti kosti. Iskopaj nekoliko jaraka, i sakri se u onom s lijeve strane. Onda možeš da zariješ sječivo u zmajevo srce, dok ključala, otrovna krv pada u drugi jarak." Do večeri je ovaj posao završen, i to baš na vrijeme. Smrdljivi zmaj silazi na pojilo, ričući stravično i baleći otrov po tlu. Sačekavši svoj trenutak, Sigurd zariva oštricu Grama u zmajeve grudi do

 balčaka. Vrela krv koja peče i nagriza lije u jarak, i Fafnir malaksava. Njegovi grčeviti trzaji i kolutanja potresaju zemlju, njegova rika ispunjava zrak vatrom i otrovom. čeljusti mu škljocaju na neprijatelja koga ne može da dohvati, dok proklinje junaka koji ga je ubio i brata koji ga je izdao. Kada Sigurd izađe iz svog jarka, Regin izlazi iz svog skrovišta pretvarajući se da je i t užan i radostan. Tvrdeći da želi da zbriše svaki krvavi grijeh sa Sigurda zbog ubijanja Fafnira, Regin traži od Sigurda da isječe zmajevo srce iz njegovog tijela i ispeče ga. Regin tvrdi da će, pošto pojede zmajevo srce, samo on moći da bude pozvan na odgovornost za njegovu smrt. Sigurd čini kako mu Regin kaže, pali vatru i baca srce na plamen. Ali, dok se zmajevo srce kuha, njegov sok prsne i oprlji mladićeve prste. On stavlja prste u usta i, okusivši krv zmajevog srca, odjednom otkriva da može da razumije jezik ptica na okolnom drveću. Ptice govore s tugom, jer znaju za Reginovu izdaju: kako će kovač steći veliku mudrost i hrabrost  pošto pojede zmajevo srce, zatim kako planira da ubije Sigurda u snu. Ptice znaju da Regin nikad neće podijeliti riznicu zlata niti prsten sa hrabrim mladićem, usprkos svojoj zakletvi. One također  znaju da Regin želi da ukrade Sigurdu mač i pastuha. čuvši ovaj ptičiji razgovor, Sigurd brzo radi. Svojim mačem Gramom udara i skida glavu pritvornog kovača s ramena. Zatim Sigurd sam jede zmajevo srce i daje se na posao da raščisti Fafnirovu  jazbinu. To je cjelodnevni posao, jer je zid pećine prekriven zlatom kao ćilimom. Ni tri konja ne bi izdržala  pod takvim teretom, ali Grani ga nosi s lakoćom. Dodatna težina Sigurda, koji sad nosi zlatni oklop, izgleda da mu ne predstavlja nikakav napor. Tako natovaren, s Prstenom Andvarijem na ruci, Sigurd Zmajoubojica izlazi iz te spržene pustare u  potrazi za daljim pustolovinama. On traga za drugim počastima i dobija ih, jer ratuje sa svim kraljevima i prinčevima koji su mu ubili oca i rodbinu, i sve ih ubija. Ovaj mladić prolazi kroz mnoge pustolovine, a zatim odlazi u Zemlje Franaka. Dugo putujući,  jedne noći on ugleda, kao neku kulu svetilju, veliki plameni prsten na planinskom grebenu. Sutradan ujutru penje se na taj greben zvani Hindfel (Košutina padina) gdje ugleda jednu kamenu kulu usred plamenog prstena. Sigurd ne oklijeva i potjera Granija u vatreni prsten. Ni Grani se ne dvoumi. Skok mu je visok  koliko i dug, i mada su mu rep i griva oprljeni, on mirno staje na noge pošto su prošli. Postoji i unutrašnji krug: prsten od masivnih ratničkih štitova koji se preklapaju, s osnovama učvršćenim u  planinsku stijenu. Sigurd isuče Grama i mačem prosječe put kroz čelični zid od štitova. Iza njega je kamena kula, a u njoj je tijelo nekog ratnika na odru. Ili se samo tako čini. Kad Sigurd skine kacigu s ratnikove glave, vidi da je to jedna žena i da nije mrtva, već da spava. Dok zuri u nju, Sigurd vidi da ona ima stas ratnika i žensku gracioznost. On također vidi drenov trn koji joj viri iz vrata. Kad ga Sigurd izvadi, uspavana ljepotica uzdahne i probudi se. Mirne sive oči vitez-djeve ga  pogledaju s ljubavlju. Ova uspavana ljepotica je Brunhilda koja je nekad bila Valkira, jedna od Odinovih dijeva-ratnika njegovih lijepih anđela smrti -koje su skupljale duše heroja koji su ginuli u ratu i nosili ih u Valhalu. Ali jednom se suprotstavila Odinu po pitanju života jednog čovjeka. Zbog ovoga je Odin probo trnom koji ju je uspavao i postavio je u kulu okruženu plamenim prstenom. Samo junak koji ne zna za strah mogao bi da prođe kroz vatreni prsten. Kad Brunhilda otvori oči, ona prepoznaje Sigurda kao junaka, a Sigurd zna da je u Valkiri našao sebi jednaku po hrabrosti i višeg od sebe po mudrosti. Kad Sigurd postane Valkirin ljubavnik, unutar vatrenog prstena, on saznaje ono što smrtni čovjek ne  bi mogao da spozna ni tokom dvadeset života. Jer u tom ljubavnom zagrljaju mnogo toga se budi u Sigurdu i ispunjava ga mudrošću bogova; dok se u Brunhildi mnogo toga uspavljuje i ispunjava neznanjem smrtnika. Sigurd, ljubavnik Valkire, zna da mora da prihvati borbu i vojevanje koje daju ratniku besmrtnu slavu. Ma kako da je to bolno, Sigurd zna da mora da ostavi Brunhildu i izađe iz vatrenog prstena  ponovo u svijet ljudi gdje bi mogao da zasluži slavu dovoljnu da bi postao vrijedan svoje nevjeste. Sigurd je riješio da to učini, ali kao znak svoje vječne ljubavi i obećanje da će se vratiti, on stavlja Prsten Andvarijev - koji cijeli svijet priželjkuje - na Brunhildinu ruku. Dok Brunhilda spava, Sigurd

ustaje u zoru, uzjahuje Granija i izlazi iz vatrenog prstena. Kad se Brunhilda probudi, ne sjeća se ničega u vezi sa Sigurdom, niti Odinom, niti bilo čega u vezi sa svojom prošlošću prije tog dana. Na ruci joj je zlatan prsten, ali ona ne zna zašto je tako. Sve što zna je to da mora da čeka dolazak ratnika koji ne zna za strah i može da prođe kroz vatreni prsten. Tom čovjeku, i nikom drugom, zaklet će se na vjernost i postat će nevjesta. Što se tiče Sigurda, koliko god da je velika njegova ljubav prema Brunhildi, on zna da ima sudbinu ratnika. Kao i njegov otac, i on je izabranik Odinov, i u njegovoj službi Sigurd putuje u mnoge zemlje i ubija čak pet moćnih kraljeva u boju. Poslije nekog vremena, Sigurd dolazi u zemlje Rajne kojima vlada Kralj Nibelunga. Kralj  Nibelunga prima sad već čuvenog junaka, Sigurda Zmajoubojicu, veoma srdačno i prijateljski. Vremenom Sigurd i kraljeva tri sina - Gunar, Hogni i Gutorm - postaju najbliskiji prijatelji i saveznici u ratu i u miru. Sigurd i Gunar se zaklinju na neraskidivo prijateljstvo, i postaju braća po krvi. Vidjevši da je prijateljstvo Sigurda Zmajoubojice toliko povećalo moć i bogatstvo njihovog kraljevstva, Gunarova majka Grimhilda, Kraljica Nibelunga, želi da ga zadrži u kraljevstvu. Da bi to ostvarila, nada se da će se Sigurd oženiti njenom kćerkom, lijepom Gudrunom. Međutim, mada zna da Gudrun voli Sigurda, također zna i da Sigurd voli drugu. Grimhildina želja nije beznadežna. I mada je Kraljica Nibelunga, Grimhilda je također u tajnosti velika vještica koja je u stanju da baca čini i pravi moćne napitke. Tako, jedne večeri, u gozbenoj dvorani Grimhilda daje Sigurdu čarobni napitak. Ovaj napitak oduzima Sigurdu sjećanje na Valkiru kojoj se zakleo na vječnu ljubav, istovremeno ga ispunjavajući žudnjom za lijepom Gudrun. Pokoravajući se činima, Sigurd uskoro zaprosi Gudrun i njihov brak blagosiljaju svi koji žive u zemljama Rajne. Godine prolaze, kraljevski par je sretan, a moć i slava Nibelunga se sve više  povećavaju. Ali priče o čudnoj i lijepoj djevi zarobljenoj u vatrenom prstenu na planini stižu i do dvora. Te priče Sigurdu ništa ne znače, mada Gunar želi da osvoji tu djevu i da je učini svojom kraljicom. Njegova majka Grimhilda je zabrinuta zbog ove pustolovine i moli Sigurda da pođe sa svojim bratom po krvi. Sigurd to čini rado, a Grimhilda također daje Sigurdu jedan čarobni napitak. Moć tog napitka čini da Sigurd može likom da se preobrazi u Gunara. Gunar i Sigurd odlaze na konjima i najzad stižu do Košutine padine i planine s kulom okruženom vatrenim prstenom. Gunar mamuza svog konja, ali životinja se okreće pri svakom pokušaju, a  plamenovi se uzdižu viši i žešći poslije svakog neuspjeha. čak iako Sigurd dopusti Gunaru da zajaše Granija, on ne odmiče. Gunar očajava što nikad neće osvojiti svoju kraljicu, zato preklinje Sigurda da to pokuša umjesto njega. Sigurd uzme Grimhildin napitak i preobrazi se likom u Gunara. Zatim uzjahuje Granija i  juriša pravo na vatreni krug. Sigurdove čizme su se zapalile i Granijeva griva i rep su upaljeni. Konj i jahač kao da lebde u tom paklu čitavu večnost, zaglušem i zaslepljeni vrelinom, ali najzad prolaze kroz plamenove. Sljedeća prepreka je zid od štitova, ali, kao i ranije, Sigurd se mačem probija kroz čelični zid. Iza tog zida u kuli sjedi ljepotica - Brunhilda, sva u bijelom, na visokom prijestolju, kao gorda labudica koja jedri na pjenušavom valu. "Tko si ti?" pita Brunhilda čovjeka koji stoji pred njom. Sjećanja na prošlost su se izgubila, ali ipak  nešto duboko u njoj govori joj da nešto nije u redu. "Moje ime je Gunar od Nibelunga", kaže jahač, "i ja te uzimam za svoju kraljicu." Prolazak kroz  plameni prsten bila je cijena za Brunhildinu ruku, i ona ne može da odbije takvog heroja. A i nema nikakvog razloga da to učini, jer je muškarac ispred nje dovoljno lijep; i - sudeći prema podvigu koji je učinio - po hrabrosti nadilazi druge smrtnike. I tako ga Brunhilda grli i stavlja mu prsten Andvarijev na ruku kao zalog svoje vječne ljubavi. Onda ga u kuli odvodi u postelju i leže sa njim tri noći, mada su te noći za nju čudne. Jer svake noći junak  stavlja svoj dugi mač na postelju između njih. On to mora da učini, kaže on, jer neće da obljubi svoju novu kraljicu sve dok se oboje ne vrate u velike dvore Nibelunga. Na taj način prerušeni Sigurd se izgovara da ne bi izdao Gunara i obeščastio njegovu nevjestu. Kad se vjenčanje Brunhilde i Gunara odigra u dvoru Nibelunga, pravi Gunar se vjenčava s

Brunhildom i odvodi je u postelju. U zemlji Nibelunga svi izgledaju zadovoljni. Ali jednog dana, dok su se kupale u rijeci, dvije mlade kraljice počinju da se prepiru. Brunhilda se hvali kako je Gunar veći čovjek od Sigurda, na osnovu podviga koji je izvršio kad je prošao kroz plameni obruč. Gudrun neće ni da čuje za to, jer je Sigurd nepromišljeno ispričao svojoj ženi pravu priču o toj  pustolovini. Tako mlada kraljica okrutno otkriva istinu Brunhildi i, kao dokaz, pokazuje joj zlatan  prsten na svojoj ruci. Ovime je Brunhilda slomljena, jer je to bio Prsten Andvarinaut za koji je mislila da ga je dala Gunaru onog dana na planini, ali ga je u stvari Sigurd uzeo i poklonio svojoj ženi. Sad su sve tajne razotkrivene i Brunhildino srce se puni otrovom kad shvati kako je bila prevarena. Izvan sebe od bijesa, ona misli samo na osvetu. Brunhilda se obraća Gunaru i njegovoj braći Hogniju i Gutormu. Ona se podsmijeva i prijeti mužu. "Sav narod se sad smije i kaže da sam se udala za kukavicu", ruga se Brunhilda. "A moja sramota je i tvoja sramota, jer oni kažu da ne samo da je drugi čovjek za tebe osvojio nevjestu, već je zauzeo i tvoje mjesto u svadbenoj postelji. I nema vajde da se to poriče, jer je Prsten Andvarijev - koji je Sigurd dao tvojoj sestri - dokaz da je tako." "Onda će Sigurd umrijeti. Ili ja", kune se Gunar. Ali on nema ni srca ni hrabrosti da sam nešto  poduzme i ubije svog prijatelja. Umjesto toga, on i Hogni raspiruju jarost u srcu svog najmlađeg  brata Gutorma obećanjima i Grimhildinim napitkom, kako bi on ubio Sigurda. Te noći Gutorm se ušunja u sobu gdje Sigurd leži i spava u Gudruninom naručju. Mladi Gutorm zariva mač takvom silinom da probode i čovjeka i postelju pod njim. Probudivši se na samrti, Sigurd ipak nalazi dovoljno snage da dohvati Grama i baci ga na svog ubicu. Strašan mač u letu  presjeca mladića napola kad je stigao do vrata: Gutormove noge padaju naprijed, a njegovo poprsje natrag u sobu. Kad Brunhilda začuje Gudrunin krik, glasno se nasmije, ali u njenoj strašnoj osveti nema radosti. Jer te noći Brunhilda uzima Sigurdov mač i ubija se. Vjerna svojoj valkirskoj strasti, ona odlučuje da će se, ako ne može da se vjenča sa Sigurdom za života, vjenčati s njim u smrti. Ponovo, sad po  posljednji put, Sigurd i Brunhilda leže jedan uz drugog - s Odinovim sjajnim mačem između njih dok ih žestoki plamenovi na njihovoj pogrebnoj lomači polako gutaju. Tako se okončava život Sigurda Zmajoubojice, ali to nije kraj priče o Prstenu Andvarijevom, niti o Patuljkovom blagu. Jer prsten ostaje na Gudruninoj ruci, a blago uzimaju njena braća Gunar i Hogni, i skrivaju ga u jednoj tajnoj pećini u rijeci Rajni. Gudrun je užasnuta Sigurdovom smrću od ruku svoje braće, ali ne tuguje dugo prije no što njena majka Grimhilda dođe da je utješi. Još jednom je stara vještica pripremila napitak koji krišom daje Gudruni da bi je natjerala da zaboravi svoju tugu i zlo koje su njena braća počinila. Umjesto toga, napitak je ispunjava ljubavlju i odanošću u svemu prema braći. Ipak, Gunar i Hogni žele da Gudrun ode. Oni također žele da uvećaju moć i slavu Nibelunga i vjeruju da to mogu da ostvare savezništvom sa moćnim Atlijem, Kraljem Huna. I tako braća šalju Gudrun Atliju. Gudruni se to ne sviđa, ali se pokorava i udaje za Kraja Huna postavši njegova kraljica. Atli je sada moćan čovjek, ali je pun pohlepe. Mnogo je slušao o ogromnom bogatstvu koje je Sigurd Zmajoubojica nekad zadobio, i kako su Nibelunzi oteli tu riznicu sramnim ubojistvom. Svaki put kad se Gudrun prošeta ispred Atlija, njen zlatni prsten zablista i Atli otkriva da ne može da misli ni o čemu drugom osim o toj zlatnoj riznici. Vrijeme prolazi i Gudrun podaruje hunskom Kralju dva sina, ali sve to vrijeme Atli smišlja zavjeru i na kraju uradi. Kralj Atli poziva Gunara i Hognija i sve nibelunške velikaše na veliku gozbu u svom dvoru. Ali kad Nibelunzi uđu u dvoranu za svetkovine, ubrzo otkrivaju da ih je opkolila ogromna vojska Huna. Velika gozbena dvorana postaje klaonica. I mada Nibelunzi ubijaju desetoricu za svakog koga izgube, najzad ih nadvladavaju i ubijaju sve, izuzev braće Gunara i Hognija, koje okivaju lancima i zarobljavaju. Kralj Huna traži da Gunara dovedu pred njega u lancima, i obećava da će mu poštedeti život ako  preda zlatnu riznicu koju je oteo od Sigurda Volsunga. Ali Gunar kaže da su on i Hogin sakrili blago u jednoj tajnoj pećini ispod Rajne, i zakleli se krvlju da je nijedan neće otkriti dok je drugi živ. Atli

odmah izdaje naređenje i poslije jednog sata vraća se jedan vojnik. U ruci mu je Hognijevo srce koje mu je živom iščupano iz grudi. Gunar pozdravlja ovo gnusno djelo okrutnim smijehom. Objašnjava da nije bilo nikakve zakletve. Gunar se plašio da će Hogni možda predati blago da bi spasao život. Ali sad kad je mu je brat ubijen, samo Gunar zna tajnu, a on je nikad neće odati. Bijesan, Atli naređuje da Gunara vežu i bace u jamu gdje zmije pune otrova najzad smiruju tvrdoglavo srce ovog ratnika. Žena Kralja Huna, Kraljica Gudrun, ispunjena je bolom zbog smrti svoje braće i istrebljenja  Nibelunga. Mada je Andvarijevo blago izgubljeno, Andvarijev prsten i dalje nosi Patuljkovu kletvu dokle god je na Gudruninoj ruci. I Gudrun - kao posljednja od Nibelunga - odlučuje da se krvavo osveti za Atlijevu izdaju. Mada je bitka s Nibelunzima skupo koštala Atlija, a donijela mu malo koristi, Kralj Huna poziva na  pobjedničku gozbu u svom velikom dvoru. U tajnosti, Gudrun vrši pripreme. Ona ubija svoju djecu, Atlijeve sinove. Od njihovih lubanja pravi dva pehara. Njihovu nevinu krv miješa s vinom; njihova srca i iznutrice stavlja u vatru i peče kao meso. Sve to poslužuje Atliju na gozbi. Gudrun zatim, kasno te noći, uzima nož i na spavanju presjeca grkljan Kralju Huna. Onda se išunja napolje, zabravljuje sva vrata sa vanjske strane i potpaljuje veliki dvor hunskog Kralja. To je najveća lomača ikad viđena u zemlji Huna, gdje svi Atlijevi vojnici i vazali stradaju u snu u tom  požaru. Pred tim paklom Gudrun stoji zureći, dok je ludilo sve više obuzima, a plamen vraća mnoge strašne uspomene. Ona bježi iz zemlje Huna i luta, dok ne stigne do visokog grebena koji gleda na more. Još jedanput pogleda blistavi zlatni Prsten Andvarijev na svojoj ruci, zatim s uzdahom puni svoju  pregaču kamenjem i baca se u more. VI GLAVA ARTURIJANSKE LEGENDE U Gospodaru Prstenova Tolkinovi junaci Aragorn i Gandalf se u popularnoj uobrazilji najčešće vezuju s pričama o Kralju Arturu i Merlinu čarobnjaku. To je djelomično zato što je Kralj Artur bez sumnje najčuveniji britanski legendarni junak. U mnogim popularnim prepričavanjima Artur je izrastao duhovno i postao utjelovljenje britanskih vrlina i snage. Povijesni gledano, legende o Kralju Arturu bile su skor nepoznate do dvanaestog stoljeća, ali su se u izobilju pojavile širom evropskih dvorova do četrnaestog stoljeća. Među prvim knjigama ikad štampanim u Britaniji bila je i Kokston-Malorijeva Le Morte d'Arthur ("Arturova smrt"), koja je uvela arturijanski ciklus u engleski jezik u pisanom obliku - jer iako su mnogi drugi autori pisali razne legende o Arturu, većina je to činila na zvaničnom jeziku dvora - francuskom. Povijense osnove za Kralja Artura su veoma oskudne. Po svemu sudeći, model za Artura je vjerojatno bio romanizirani Kelt, Amrozius Aurelianus. Po kasnijim pričanjima, on je bio poznat  pod imenom Artorius i rimskom titulom Dux Bellorum. Priča se da je između 493. i 516. n. e. Artorius predvodio Britone protiv Saksonaca u dvanaest velikih bitaka, koje su kulminirale  pobjedom na Mons Badonicusu. Vremenom, lik ratničkog kralja Artura postao je Privlačan usmenom predanju i keltskih i saksonskih bardova kao simbol kratkog romantičnog doba reda i stabilnosti. Kad su red i stabilnost posebno strogog i nemilosrdnog tipa uspostavljeni od strane Viljema Osvajača i normanskih vitezova, lik kralja Artura je narastao do još veće duhovne veličine. Artur je bio izabrani predak - heroj britanskog naroda koji je u njemu vidio uzvišenog kralja koji je vladao jednim pristojnim, idealiziranim svijetom. U Kralju Artura i njegovim Vitezovima Okruglog Stola Britanci su vidjeli jedno prošlo doba veličine na koje su se s ponosom osvrtali. čitaoci Gospodara Prstenova engleskog govornog područja često zapažaju nesumnjivu vezu između Artura i Aragorna, i Merlina i Gandalfa. Međutim, ono što često mnogi ne uočavaju je da se arturijanski srednjovjekovni viteški romani i sami uveliko zasnivaju na ranijim tevtonskim mitovima i legendama. Iako arturijanske legende kao izvor Tolkinu pružaju svoj vlastiti jedinstven

doprinos, u mnogo čemu još je važnije uvidjeti vezu između Aragorna i Sigurda, i Gandalfa i Odina. Mada su arhetipske figure heroja i čarobnjaka očito slične u poganskoj sagi, srednjovjekovnoj legendi i modernoj književnosti fantastike, konteksti za sve tri su veoma različiti. Stvaranje srednjovjekovnog Kralja Artura i dvora zasnovanog u općm crtama na kršćanskim moralnim načelima prirodno je prouzrokovalo znatno preoblikovanje mnogih okrutnih i neobuzdanih aspekata rane poganske herojske tradicije. Heroj iz sage, Sigurd, je ratnik - divlja zvjer koji nesumnjivo ne bi čak dobio ni poziv na večeru za Arturovim učtivim okruglim stolom. Začudo, mada je Tolkinov svijet poganski, prereligijski, njegov junak zahtijeva isto toliko preoblikovanja kao i Artur zbog svog koncepta apsolutnog dobra i zla. Mada je Tolkinov Aragorn poganski heroj, on je često čak još ispravniji i moralniji od srednjovjekovnog kršćanskog Kralja Artura. Uspoređenje tri heroja - Artura, Sigurda i Aragorna - pokazuje snagu arhetipova u određivanju aspekata karaktera junaka legende i mita. Ako pogledamo živote svakog od ove trojice, vidimo da su izvjesni životni obrasci istovjetni. Artur, Sigurd i Aragorn su svi siročići, sinovi i zakoniti nasljednici kraljeva poginulih u boju. Svi su lišeni prava na svoja nasljeđena kraljevstva, i prijeti im opasnost da budu ubijeni. Svi su posljednji od svoje dinastije, i njihova plemenita loza će se ugasiti ako budu ubijeni. Svi se odgajaju u hraniteljskim domovima pod zaštitom stranog velikaša koji je neki daleki rođak. Artura odgajaju u zamku Ser Ektora, Sigurda u dvoru Kralja Hjalpreka, a Aragorna u kući Gospodara Elronda Poluvilenjaka. Tokom svog odrastanja - u djetinjstvu i kao mladići - sva trojica ostvaruju podvige  pokazujući snagu i vještinu, znak njihove buduće veličine. Sva tri junaka se zaljubljuju u prelijepe dijeve, ali svi moraju da savladaju nekoliko naizgled nemogućih prepreka prije no što se vjenčaju: Artur s Gvineverom, Sigurd s Brunhildom, Aragorn s Aruenom. Sve ove dragane su, u izvjesnoj mjeri, tragične heroine: Gvinevera postaje monahinja i umire u manastiru, Brunhilda gubi svoje natprirodne valkirske moći i izvršava samoubojistvo, a Aruena žrtvuje svoju vilenjačku besmrtnost i umire ljudskom smrću. Najočiglednija razlika između Kralja Artura i Sigurda je predmet njihovih potraga. Velika potraga koja se obično vezuje za Kralja Artura nije potraga za prstenom, već Potraga za Svetim Gralom. "Gral" je putir koji je Krist koristio za vrijeme Posljednje večere, a također i isti onaj putir u koji je Josip iz Arimateje uhvatio krv koja  je tekla s boka raspetog Spasitelja. Priča o Gralu je veoma kasni dodatak arturijanskom ciklusu viteških srednjovjekovnih romana. Kažu da je genije Richarda Vagnera prepoznao Prsten kao Sveti Gral svoje rase. U stvari, istina je upravo obrnuta, kako je i sam Vagner priznao kad je pisao svoju operu o Potrazi za Gralom, Parsifal. Vagner je otkrio da je Sveti Gral Kristijanizirano prepričavanje potrage za prstenom. U Parsifalu. Prsten se misteriozno uzdiže i preobražava u Sveti Gral. I Richard Vagner i Alfred Lord Tenison u svojoj epskoj arturijanskoj poemi "Idile Kralja" vide Sveti Gral kao isključivo duhovni aspekt Potrage za Prstenom. Potraga za Gralom postaje propast za one koji u nju kreću kao što je potraga za prstenom propast za one koji tu potragu završe I prstn  pronađu. U potragama za prstenom i u Gospodaru Prstenova i u "Volsunga Sagi" postoji poruka da one koji  poseduju te prstenove uništava vlastita žudnja za bogatstvom i moći. Tolkinove Utvare Prstena, na  primjer, dobivaju Prstenove Moći koji ih čine bogatim i moćnim prodajući dušu. Naposljetku, međutim, vladavina prstena nad svijetom je iluzija. Prsten na kraju porobljava svog vlasnika. To je stara moralna dilema: "Što vrijedi čovjeku da dobije cijeli svijet, ako izgubi svoju dušu?" Ne možemo ništa posjedovati ako ne posjedujemo dušu. U potrazi za Svetim Gralom dešava se suprotno. Potraga je u suštini spiritualno putovanje duše koje može da se ostvari jedino ako se odbace svi izopačujući utjecaji tijela i materijalnog svijeta. Problem je što nijedno biće ne može da egzistira samo na duhovnoj ravni a da i dalje ostane u smrtnom svijetu. Stoga, kad su Vitezovi Okruglog Stola poduzeli potragu koja zahtijeva duhovne kvalitete sveca, ishod je bila propast koja je gotovo uništila Arturovo smrtno kraljevstvo. Ako je  potraga za prstenom zahtijevala pakt s demonima po cijenu nečije besmrtne duše, Potraga za Gralom bila je pakt s anđelima po cijenu nečijeg smrtnog tijela. Jednostavno rečeno, Potraga za Gralom je srednjovjekovna kršćanska slika odabrana da pokaže

duhovne aspekte Potrage za Prstenom. Ovo gledište bi moglo da se ilustrira ako se kaže da zlatni  prsten koji se uzdiže na nebo postaje oreol, dok zlatni prsten koji se spušta na zemlju postaje kruna. Sama potraga u oba slučaja završava se tragedijom: i duhovne i tjelesne potrebe moraju biti zadovoljene. Jedno ne može da opstane bez drugog. Ako ostavimo Potragu za Gralom po strani, u arturijanskim legendama nalazimo na Potragu za Prstenom koja je sudbonosna po sigurnost Arturovog kraljevstva. Međutim, srednjovjekovna kršćanska i viteška tradicija ponešto mijenja njenu prirodu. Prsten koji je predmet Arturove potrage  je zlatni vjenčani prsten njegove voljene Kraljice Gvinevere. Da bi sebe učinio dostojnim proscem, Artur ubija dvanaest mrskih divova i pobjeđuje dvanaest zavađenih kraljeva. Kako bi podario svojoj kraljici dostojno carstvo, Artur ponovo polaže pravo na svoje zakonito kraljevstvo, i sklapa saveze s drugim dostojnim velikašima i vitezovima te zemlje. Pošto se ovo ostvarilo, Kralj Artur i Kraljica Gvinever se vjenčaju i svetom zakletvom zaklinju nad vjenčanim prstenom. To je brak istinske ljubavi, ali je također i politički brak. Simbolično, Kraljica Gvinevera donosi Okrugli Stol kao dio svog miraza u Kamelot. Oko ovog velikog stola vitezovi iskivaju čelični prsten polaganjem zakletve Kralju i Kraljici. čelični prsten će opstati sve dok god se ne prekrši zakletva položena nad zlatnim vjenčanim prstenom. U Gospodaru Prstenova Jedini Prsten je zao; u "Volsunga Sagi" Prsten Andvarijev je proklet. U arturijanskom predanju, zlatni prsten je dobar dok je zakletva položena nad njim neprekršena. Međutim, kakvo god da je porijeklo prstenova, lažne zakletve položene u njihovo ime ne prolaze nekažnjeno. Pad Volsunga i Nibelunga neposredno proističu iz Sigurdove nevoljno prekršene zakletve Brunhildi kad joj je dao Prsten Andvarija kao zalog vječne ljubavi. Kada Sigurd ne znajući, prekrši zavjet, sve ih zadesi propast. Slično tome, kršenje svete zakletve položene nad vjenčanim prstenom Artura i Gvinevere - Kraljičinom preljubom sa Ser Lanselotom - kao posljedicu ima raspuštanje Okruglog Stola. črlični prsten vitezova je raskinut. Kaos i anarhija se oslobađaju i kraljevstvo biva uništeno. Oba predanja tumače prokletstvo prstena na isti način: kuća sagrađena na laži ne može da opstane. U Gospodaru Prstenova Jedini Prsten je sam po sebi zlo. Majstor prerušavanja Sauron odlazi među Vilin-kovače Eregiona s mnogim lažnim obećanjima o stvaranju prstenova vrline i dobrih čini. Sauron uspijeva da u potpunosti obmane Vilenjake do te mjere da mu oni i ne znajući pomažu da iskuje Prstenove Moći. Tek onda Sauror krišom odlazi u svoju kovačnicu, na Planinu Usuda. Tu, služeći se lažnim obećanjima i lažima koje su smicalice volšebnika još od osvita vremena, Sauron kuje Jedini Prsten kojim teži da okuje i porobi svijet. Središte Sauronovog zlog carstva je Mračna Kula Mordor, golemi temelj kule sagrađen je uz moć Prstena. Međutim, kad Jedini Prsten biva uništen u vatrama Gore Usuda, iluzije Sauronovoj moći nestaju. Sauronova "kuća" u obliku Mračne Kule sagrađena je na čudovišnim lažima Jedinog Prstena i ne može da opstane. Temelji se raspadaju. Gospodar Prstenova i sve njegove sluge  pretvaraju se u dim i pepeo i odnosi ih orkanski vjetar. Mračna Kula se ruši u hrpu kamena i  prašine. Pored samog motiva Potrage za Prstenom, u sagi, viteškom srednjovjekovnom romanu i fantastici ima i mnogih drugih pojedinos| koje je moguće usporediti. Tolkinov junak Aragorn po mnogo čeml liči i na Artura i na Sigurda; u nečemu samo na jednog ili na drugog.  Nasljeđeni mač kralja-ratnika je naravno sudbonosan za sva tri heroja. Artur dokazuje svoje pravo na mač u čuvenom nadmetanjl samo je on u stanju da izvuče mač iz kamena. To je čin kojim  ponavlja nadmetanje iz Volsunga Sage kad jedino Sigurdov otac Sigmund može da izvuče mač koji  je Odin zario u hrastovo drvo Branstok. Međutim, ni Sigurd ni Aragorn nisu suočeni s takvim nadmetanjem. Obojici je mač predat u nasljeđe; njihovi problemi su u tome što su oba mača slomljena, i nijedan ne može da koristi mač i ponovo prisvoji svoje kraljevstvo sve dok se on  ponovo ne iskuje. U Sigurdovom slučaju, mač je slomio čarobnjak Odin u posljednjoj bici njegovog oca Sigurda, dok je Aragornov mač slomio njegov predak Elendil u svojoj posljednjoj bici s čarobnjakom Sauronom. Kao i nasljeđeni mačevi Sigurda i Aragorna, i Arturov mač je navodno nesalomljiv; ali, u posebnim okolnostima, sva tri se lome. Sigmundov i Aragornov mač su slomljeni u bitkama sa natprirodnim

 protivnicima, dok se Arturov mač lomi kad on nepravedno napadne Ser Pelinora. Izgleda da je kršćanskom maču podarena moralna svijest. Ser Pelinor tek što nije ubio Artura kad se pojavio Merlin i uspavao Pelinora dubokim snom. Tako je Arturovo oružje slomljeno, ali on nije ubijen kao Sigmund kad se njegovo oružje slomilo. Artura spašava čarobnjak Merlin; on doživljava duhovno uskrsnuće. Pokajnički i preobraženi Artur se ponovo rađa; kao što - u izvjesnom smislu - Sigmund uskrsava u svom sinu Sigurdu; a Elendil uskrsava u svom potomku Aragornu. Pošto Sigurd ponovo iskuje svoj mač Gram, odmah kreće da povrati svoje nasljeđe. On to čini da bi osvetio smrt svog oca i povratio svoje kraljevstvo osvajanjem, ubijanjem zmaja Fafnira i zadobijanjem blaga i zlatnog prstena tog čudovišta. Sigurd nastavlja dalje da bi osvojio svoju voljenu Valkiru Brunhildu. Do izvjesnog stupnja, mada je Potraga za Prstenom različita (budući da mu je cilj prije uništavanje nego osvajanje), Aragornov život je odraz Sigurdovog. Pošto je Aragornov mač Anduril ponovo iskovan, on kreće da povrati svoje nasljeđe. Sveti se za očevu smrt,  povrati kraljevstvo osvajanjem, i poslije razaranja Jedinog Prstena osvaja svoju voljenu vilinsku  princezu Aruenu. Element ubijanja zmaja iz priče o Sigurdu nije prisutan u Gospodam Prstenova, ali ga je Tolkin  preuzeo u Hobitima. Mada je Zmajoubojica prilično sporedan u odnosu na glavne likove u priči o Hobitima, herojski obrazac je gotovo istovjetan sa pričom o Sigurdu Zmajoubojici. Izgnanik lišen svog nasljeđa, Bard Lukonosac, potomak je Kraljeva Dola koje je zmaj Smaug pobio i čije je blago opljačkao. Bard nema nasljeđeni mač, već jednu crnu strijelu. Pošto razumije jezik ptica, Bard sazna tajnu da je zmajeva slaba točka njegov neoklopljeni trbuh i probada mu srce crnom strijelom. Bar se sveti za svog oca i pretke, ubija zmaja i osvaja blago. On zatim ponovo ustanovljava kraljevstvo i ženi se kraljicom. Priroda Aragornovog mača duguje ponešto i arturijanskoj volsunškoj tradiciji. Aragornov mač se  prvobitno zvao Narsil, što znači "crveni i bijeli plamen", a iskovao ga je najveći od svih kovača Patuljaka, Telhar Kovač. Narsila lomi Elendil na kraju Drugog Doba, a ponovo ga iskuju Vilinkovači Rivendela za Aragorna. Tada dobija novo ime, Anduril, što znači "Plamen zapada", a oštrica mu sija crveno na suncu i bijelo na mjesečini. U predanju o Volsunzima, mač koji Odin zariva u drvo a Sigmund osvaja iskovao je najveći od Vilin-kovača Alfhejma, Volund, koga su Saksonci zvali Vejland Kovač. Mač Odina nema određeno ime sve dok ga ponovo ne iskuje kovač koji liči na Patuljka, Regin, za Sigurda. Mač zatim dobija ime Gram i njegova oštrica se odlikuje plavim plamenovima koji igraju po rubovima sječiva. Kralj Artur se razlikuje od Sigurda i Aragorna po tome što ne daje da mu se slomljeni mač ponovo iskuje. Mač se jednostavno zamenjuje drugim, još izuzetnijim mačem. Arturu njegov novi mač "Ekskalibur" daruje čarobnica Vivijen, koja je poznata i kao tajanstvena Gospa od Jezera. U Gospodaru Prstenova Vivijen se može usporediti s vilenjačkom Kraljicom Galadrijelom od Lotlorijena. Dar vilenjačke Kraljice nije mač, nego draguljima optočene korice mača koje sprečavaju da se mač ukalja ili slomi. Ekskalibur također ima i draguljima optočene kanije, a blagoslovljen je činima da, dokle god ga Artur nosi, ne može izgubiti ni kap krvi, ma kako teško da je ranjen. Oštrica Arturovog Ekskalibura  je ravna ovim drugim oružjima i sija natprirodnom svjetlošću. U bici, kažu, isijava svjetlost kao trideset baklji. Kao i Gram i Anduril, može da preseca čelik i kamen, a da ipak zadrži svoje britko sječivo. Možda se najupečatljivija veza između ova tri junaka pokazuje u sličnosti njihovih učitelja i zaštitnika: Merlina, Odina i Gandalfa. Sva trojica u određenoj mjeri odgovaraju arhetipskom liku čarobnjaka. Svi su neljudska bića, obdarena natprirodnim moćima i proročanskim umijećem. Svi su savjetnici budućih kraljeva u miru i ratu, ali ih ne zanima svjetovna moć. U izvjesnom smislu,  predstavljaju kotače sudbine koja vodi junaka. Međusobno su slični likom: živahne, stare lutalice velike učenosti, s dugim bijelim bradama. Imaju čarobnjački štap i nose šešir širokog oboda i duge halje. Po mnogim osobinama svoje ličnosti, Gandalf više liči na Merlina nego na Odina. Odin je bio, naravno, besmrtni bog koji je hodao među smrtnicima Mitgarda kao neki prastari putnik. Prvobitno  je Merlin bio, po svoj prilici, stari keltski bog koji je na sličan način posećivao smrtnike u tom

čarobnjačkom obličju, mada su kasnija predaje tvrdile da je on bio potomak smrtnika i Vilenjaka ili Demona. Gandalf je po porijeklu polubog koji je odabran za jednog od petorice Istarija ili čarobnjaka koji dolaze na Srednju Zemlju da žive među smrtnicima. Po svojim moćima, međutim, Gandalf je daleko više nalik na skandinavskog Odina nego na keltskog Merlina. Za početak, ime mu dolazi iz Prose Edda, i doslovce znači "čarobnjak-Vilenjak". Po svom korištenju runa, bajalica, i čak po svojim čarobnjačkim moćima, Gandalf se prije može uporediti s Odinom. čak i Gandalfov konj dolazi direktno iz nordijske predanje. "Senko" znači "srebrnosivi" i veoma liči na Granija, "Sivog" pastuha Sigurdovog. Grani, koji je razumio ljudski govor, bio je srebrno-sivi potomak Odinovog natprirodnog osmonogog konja Sleipnira. Senko, koji također razumije jezik Ljudi, jedan je od Meara, rase konja koji su potomci Nahara, natprirodnog konja boga Oromea Lovca. Kad se njihov posao kao učitelja i savjetnika heroja okonča, svi čarobnjaci misteriozno nestaju.  Nijedan od tri čarobnjaka - Odin, Merlin, Gandalf - zapravo ne umire, već napušta carstvo smrtnika. Odin, pošto je posavjetovao svoje junake, odluta iz smrtnog svijeta, i (poslije hodočašća do Pakla) konačno se uspinje Duginim Mostom u besmrtno kraljevstvo bogova Asgarda. Merlin odluta na usamljeničko hodočašće sa kog se nikad neće vratiti, jer je zarobljen činima i živi u obamrlosti u snu - prema različitim predjama - u jednom grobu, drvetu, ili kuli na nekom otoku u zapadnom moru. Tolkinov Gandalf uzima elemente i iz Odinovih i Merlinovih priča, pošto ima dvostruku sudbinu. Kao Gandalf Sivi, poslije bitke s Balrogom od Morije, on pada u utrobu zemlje gdje ostaje u stanju sličnom smrt, ali u snu. Kad uskrsne kao Gandalf Bijeli, on po drugi Put doživljava kraj u Srednjoj Zemlji, kad otplovi na jednom vilin-brodu u besmrtno kraljevstvo bogova u Amanu preko zapadnog mora. Kraj Gandalfa u Srednjoj Zemlji s odlaskom Nosioca Prstena u bijelom vilenjačkom brodu iz Sivih Luka je također i kraj Tolkinovog epskog romana. U traženju arturijanskih elemenata u Gospodarima Prstenova nema sumnje da je gorko-slatki završetak romana svjesno modeliran po uzoru na priče o Arturovoj smrti. To je završetak koji potiče od keltske, prije nego od tevtonske strane predje o Kralju Arturu. Poslije Arturove posljednje bitke, smrtno ranjenog kralja odvozi na tajanstvenoj barci prelijepa Vilinska Kraljica. Barka nosi ranjenog kralja na zapad preko vode. U vilinsku zemlju Avalon, gdje će Artur   biti izliječen i gdje će mu biti I podaren besmrtni život. Ovaj kraj Arturovog smrtnog života je veoma nalik na kraj u Gospodaru Prstenova. Međutim, važno  je istaći da to nije Aragornov kraj. Aragorn ostaje da umre u smrtnom svijetu. Vrhunska nagrada - i ovo putovanje u zemlju besmrtnika - rezervirana je za drugog. "Ranjeni kralj" koji plovi na brodu vilenjačke Kraljice Galadrijele preko zapadnog mora, pored vilenjačkih kula Avalonea, nije Aragorn. To je Frodo, Nosilac Prstena, koji je s pravom istinski junak Gospodara Prstenova. Frodove pustolovine u početku izgledaju kao pozadina Aragornovim velikim podvizima. Malecni Hobit je isuviše slabašan i ima isuviše ljudsku prirodu da bi odmah na početku izgledao kao vjerovatni kandidat za ulogu heroja koji ide u potragu. Aragorn je, s druge strane, krupan, snažan, smio - i skoro neljudski u svojoj hrabrosti i vrlini. Međutim, na kraju, upravo ljudski kvaliteti Hobita je ono što je neophodno da prevagne u potrazi. Duboka mudrosti suosjećanja koja se nalazi u srcu čovjeka (ili Hobita) uspjeva tamo gdje herojska snaga to ne može. Začudo, tokom čitave priče u Gospodaru Prstenova, mada se čini da su komična pozadina većim  junačkim likovima Ljudi i Vilenjaka, skoro sva velika djela ostvaruju, ili ih uzrokuju, baš Hobiti. Bilbove pustolovine za ishod imaju smrt Smauga Zmaja i pronalaženje Jedinog Prstena. Merjadok  ubija Vješca-Kralja od Morgula, i s Peregrinom potiče Ente koji uništavaju Sarumanovu Kulu. Semvajs zadaje smrtnu ranu divovskoj Šelobi Pauku i, najvažnije od svega, Frodo (s Golumom) uništava Saurona i Jedini Prsten u Mordoru.  Na kraju, Hobiti ispadaju pravi junaci. Poslanje prstena ostvaruje skromni Frodo Bagins, a ne uzvišeni Aragorn. On to čini po cijenu svog zdravlja gubeći jedan prst i zadobivši zatrovanu ranu koja neće zacijeliti. Hobita - kao i ranjenog Artura - odvode da bi se izliječio na natprirodan način. Izabranik koji će otploviti u zemlju besmrtnih nije Aragorn kralj, već Frodo - junak srca.

VII GLAVA KAROLINŠKE LEGENDE Kao što je Kralj Artur postao nacionalni junak Britanije oko koga se ispleo veliki ciklus legendi, tako je u ostalom dijelu Evrope povijesna ličnost Svetog Rimskog Imperatora Karla Velikog izrasla u jednu od velikih figura srednjovjekovne romantične književnosti. Kao što je slučaj i sa Arturovim vitezovima, legende o Karlu Velikom uključivale su mnoge priče o njegovim paladinima. Pustolovine tih kršćanskih vitezova povezanih s Karlom Velikim ispričane su u čuvenim "Chansons de geste" (Pjesmama o junačkim djelima). Sam Tolkin je često isticao kako su mnogi čitaoci uviđali vezu između Aragorna i Kralja Artura, ali  je on smatrao da im je obično promicala veza između Aragorna i Karla Velikog. Svakako, činilo mu se, Aragornov veliki zadatak da iskuje Ponovno Ujedinjeno Kraljevstvo Arnora i Gondora iz ruševina drevnog dunedainskog carstva poslije više od tisuću godina barbarskog rasula imao je  povijesnu paralelu u zadatku Karla Velikog da stvori Sveto Rimsko Carstvo iz ruševina drevnog Rimskog Carstva. Što se tiče zemljopisa, Tolkin je smatrao da je prostiranje Ponovno Ujedinjenog Kraljevstva iz njegovog epa daleko više odgovaralo prostiranju kraljevstva Karla Velikog. Radnja Gospodara Prstenova odigrava se na sjeverozapadu Srednje Zemlje u Jednoj regiji koja otprilike odgovara masama evropskog Kontinenta. Hobiton i Rivendejl, kako je Tolkin često priznavao, zamišljeni su da otprilike budu na zemljopisnoj širini Oksforda. Po njegovim izračunavanjima, to stavlja Gondor i Minas Tirit nekih šesto milja prema jugu, na mjesto koje bi moglo da odgovara Firenci. Tolkin zapravo nije smatrao da je Gospodar Prstenova inspirisan u cjelini arturijanskim ili skandinavskim uzorima, već je nagovijestio (u jednom pismu napisanom 1967.): "Tok priče se završava nečim što  je daleko više nalik na ponovo uspostavljanje jednog postojećeg Svetog Rimskog Carstva sa sjedištem u Rimu." Svakako, veličina poduhvata kojeg se Karlo Veliki prihvatio pri stvaranju Svetog Rimskog Carstva  je više nalikovala na izazov sa kojim se suočio Aragorn u Srednjoj Zemlji, nego na djelo Kralja Artura. Paralela je prilično očigledna. U Gospodaru Prstenova saznajemo da je nekad ujedinjeno  Numenorejsko Kraljevstvo podijeljeno na dva oslabljena kraljevstva sjevera i juga koja su bila u opadanju, Arnor i Gondor. To se može usporediti s povijesnim Rimskim Carstvom koje je bilo  podijeljeno na dva oslabljena kraljevstva istoka i zapada koja su bila u opadanju, Rim i Bizantiju. Sigurno je da je sam Tolkin razmatrao tu paralelu, pošto je napisao da je vidio Gondor u vrijeme Rata Prstenova kao "neku vrstu ponosne, poštovanja vrijedne, ali sve nemoćnije Bizantije". Moć i raznolikost neprijatelja Karla Velikog bile su slične onima s kojima se Aragorn borio u svom nastojanju da obnovi drevna Numenorejska Kraljevstva. Kao što je i Aragorn morao da se bori sa moćnim neprijateljem na jugu u liku Južnjaka Harada, tako je i Karlo Veliki imao sličnog protivnika u liku Saracena Španije i Sjeverne Afrike. Na istoku, Aragorn je imao plemena Istočnjaka i  barbarske horde koje su obožavale zlo oko Saurona Mračnog Gospodara, dok su na istočnoj granici Karla Velikog bila plemena Germana i barbarske horde koje su obožavale jednookog boga Votena, koga su nordijci zvali Odin. Karlu Velikom se više nego svim drugim ratničkim kraljevima Evrope obično pripisuje da je bio najžešći rušitelj kulta Odina i njegovog germanskog ekvivalenta, Votena. Uloga Karla Velikog kao "Branitelja kršćanske vjere" bila je znatno agresivnija nego što to ova titula nagovještava. On je od Rajne načinio svoju borbenu liniju i surovo gušio svaki nekršćanski kult. Uništavao je i rušio

mnogobožačke hramove i spaljivao svete kumire poganskih religija. Svi koji su obožavali Odina/Votena su pokrštavani ili ubijani. Slično tome, na jugu, u Španiji, zauvijek je zaustavio napredovanje Saracena. Odbio je plimu Islama i ubijao poštovaoce proroka Muhameda. U Gospodaru Prstenova Aragorn ima sličan potčinjavajući uticaj na sve koji su poštovali Saurona. Plemena Južnjaka i Istočnjaka se mačem prisiljavaju da mole za mir. Kad je Mračna Kula razorena i sve orčke legije gotovo istrijebljene, robovanje barbara Sauronu se okončava. Mada bez religijskih implikacija, barbari se preobraćuju na miran život i mirovne sporazume kojima priznaju Ponovo Ujedinjeno Kraljevstvo Dunedaina.  Naravno, ima i mnogo drugih osobenosti po kojima se Aragorn i Karlo Veliki mogu usporediti. Obojica nose čarobne mačeve predaka, obojica imaju moć da liječe čarobnim travama, obojica imaju mudre stare učitelje, i obojica su se oženila vilenjačkim Kraljicama. Aragornov mač Anduril - kog je iskovao Telhar Kovač - parnjak je maču Karla Velikog po imenu Veseli, kog je iskovao Vejlend Kovač. čini nam se, međutim, čudno što je kršćanski uništitelj  poganskih religija naoružan mačem koga je iskovao isti kovač koji je načinio Grama, oružje vrhunskog ratnika Odinovog, Sigurda Zmajoubojice. U Gospodaru Prstenova Aragorn koristi biljku "atelas" da bi izliječio one koji su smrtonosno oprljeni "Crnim Dahom" Nazgula. U karolinškim legendama Karlo Veliki je uživao glas da može da izliječi one koje je oborila kuga ili "Crna Smrt" koristeći biljku zvanu "sinja krijica" (Sonchus). U oba slučaja ove trave su dovodile do čarobnih izlječenja samo kad bi njima rukovale iscjeliteljske ruke kraljeva - kako je i priznato u narodnim vjerovanjima Srednje Zemlje gdje je uobičajeno ime za "atelas" "kraljolist". Ključna ličnost iz Gospodara Prstenova čarobnjak Gandalf, kao Aragornov učitelj i duhovni vođa, ne može u pravom smislu da se prebaci u svijet Karla Velikog. Crkva ne bi dopustila da čarobnjak   bude učitelj i duhovni vođa Svetom Rimskom Caru; naročito zato što je većina čarobnjaka u velikoj mjeri tek neuvjerljivo zamaskirana, zemaljska verzija poganskog boga-ćarobnjaka Odina/Votena, najvećeg neprijatelja Crkve. Shodno tome, u Kristijaniziranim pričama o Karlu Velikom, lik  Gandalfa/Merlina/Odina je zamijenjen mudrim postarijim svećenikom. Povijesna ličnost Biskupa Tirpina potiskuje čarobnjaka i postaje Kristijanizirana verzija istog lika: sjedobradog, mudrog starog učitelja s biskupskom palicom umjesto čarobnjakovog štapa. U izboru svoje kraljice, Aragorn i Karlo Veliki su parnjaci. Aragornovo zaručenje s vilenjačkom  princezom Aruenom se može usporediti s zarukama Karla Velikog s egzotičnom istočnjačkom  princezom Frastradom. Naravno, i Frastrada i Aruena se smatraju najljepšim ženama na svijetu.  Najuvjerljivija od svih karolinških legendi o Prstenu je priča o ženidbi Karla Velikog s Frastradom. Začudo, ova priča o Karlu Velikom i "Zmijskom Prstenu" je karolinška priča koja najviše liči na Gospodara Prstenova u onim elementima koji se odnose na potčinjavajuću moć prstena. "Zmijski Prsten" je također jedina legenda o prstenu koja se bar približava Tolkinovom moralnom polazištu  po tome što se moć prstena odbacuje. To je također priča koja pokazuje kako jedan poganski prsten zadržava dovoljno moći u kršćanskoj eri da nadvlada čak i tog najpobožnijeg heroja, Svetog Rimskog Imperatora. Priča o "Zmijskom Prstenu" počinje na dan kraljevskog vjenčanja Karla Velikog i Frastrade. Vazali i vlastelini iz cijelog svijeta dolaze na dvor Karla Velikog sa svadbenim darovima. Među njima je i  jedna velika zmija sa zlatnim prstenom u ustima. Zmija ulazi u gozbenu dvoranu i gmiže do kraljevskog stola. Tu se uspravlja i ispušta zlatan prsten iz usta u Carev pehar. Zmija se potom okrene i odgmiže iz gozbene dvorane. Shvačajući ovo kao dobar znak na dan svog vjenčanja, Karlo Veliki podiže prsten i stavlja ga na ruku svoje nove Kraljice, Frastrade. Međutim, ovaj zmijski prsten ima moć koju Karlo Veliki i ne sluti; i kad se on nađe na Frastradinoj ruci, ta moć počinje da djeluje. Zmijski Prsten je začarani prsten. Ljubav Karla Velikog prema Frastradi se odmah udvostručava, i tako stalno. Ona postaje neodoljivo, skoro neizdrživ osjećaj. Njegovom moći Karlo Veliki neopozivo je prinuđen da voli, štiti i njeguje svakoga tko nosi ovaj prsten. On ne može da podnese da ikad bude rastavljen od one koja ga nosi na prstu.  Neko vrijeme je sve dobro, jer Frastrada uzvraća ljubav Karlu Velikom i njih dvoje su sretni i

 poslovi u kraljevstvu idu dobro. Ali, poslije nekoliko godina Frastrada se razboli od smrtonosne  bolesti, i čak ni isceliteljske ruke Karla Velikog ne mogu ništa da učine da je spasi. Ali, i kad ona umre, čarolija prstena ne popušta. Ona treba da bude sahranjena u grobu u katedrali Majensa, ali Karlo Veliki odbija da se odvoji od Frastrade i naređuje da se ona položi u jednu odaju gdje on danonoćno sjedi i bdi nad njenim tijelom. Moć prstena ga prisiljava da mu izgleda isto onako lijepa kakva je bila za života. Zato ostaje tu dan za danom, tjedan za tjednom, kopneći i zanemarujući svoje carstvo. Najzad, Biskup Turpin dolazi u odaju dok Karlo Veliki leži u začaranom snu. Kao i mudri Gandalf koji prvi prepoznaje moć Jedinog Prstena, tako i stari mudrac Turpin prepoznaje moć Zmijskog Prstena. Želeći da oslobodi svog cara prstenovih čini, Turpin ga skida s Kraljičine ruke i bježi iz odaje. Kad se Car probudi, otkriva da je, mada je i dalje ožalošćen zbog Frastradine smrti, divlji bol koji ga je držao u ropstvu na volšeban način nestao. On se više ne osjeća prisiljenim da ostane uz nju i dopušta da se njeno tijelo sahrani. Međutim, Karlo Veliki postepeno shvaća da mora hitno da potraži savjet i društvo Biskupa Turpina. On osjeća da nikad ranije nije shvaćao kako je za njega važan ovaj stari savjetnik. Sad mu se čini da  jedino kroz prijateljstvo s Biskupom Turpinom njegov život dobija značenje i smisao. Car odmah juri k Turpinu i proglašava Biskupa najmudrijim čovjekom i najboljim prijateljem. Odonda, objavljuje on, Car se nikad neće od njega odvajati, i u svim državnim poslovima Turpinova riječ će imati utjecaja. Prilično zastrašen kad shvati da moć prstena može da izazove takvu ljubav kod Karla Velikog  prema muškarcu isto kao i prema ženi, Turpin ipak koristi premoć svojih moći kako bi natjerao Karla Velikog da povrati zdravlje, a zatim ga potiče da se posveti hitnim poslovima u svom kraljevstvu. To Turpin uspijeva da postigne, ali konačno Biskup odlučuje da mora da odbaci moć prstena. Kao i Hobit Frodo u Gospodaru Prstenova, Turpin otkriva da teret prstena uskoro postaje preveliki. Međutim, stari Biskup je nepovjerljiv prema njegovim umjetnim moćima i strahuje da prsten ne  padne u zle ruke. On zna da će Cara Potčiniti i očarati svatko tko ga stavi na ruku. Stoga, kao i Hobit Frood, on se tajno iskrade u divljinu i traži način da se riješi prstena. Frodo nosi Jedini Prsten u vulkanski oganj Planine Usuda pokušaju da potre njegovu moć. Biskup Turpin nalazi udaljeno jezero u šumi i baca prsten u njegove valove pokušavajući da potre njegovu moć. Kad se Biskup sutradan ujutru vrati kod Karla Velikog, otkriva na svoje veliko olakšanje, da je Careva zaluđenost njime svedena na jednostavno nekadašnje prijateljstvo. Ali, ovo nije kraj priče. Jer zmijski prsten nije uništen kad jej bačen u jezero, kao što ni Jedini Prsten nije uništen kad je izgubljen u Rijeci Anduin. I kao što je moć Jedinog Prstena prizivala Saurona, tako moć zmijskog prstena priziva Karla Velikog.  Na Karlu neobjašnjive načine, prsten ga proganja. On provodi dane nemirno, a raspoloženje mu ne dopušta da se usredotoči na državne poslove. Rastrojen, osjeća da mora da putuje i tumara po udaljenim šumovitim predijelima. često poziva svoje lovce i luta po šumama svog kraljevstva, nadajući se da će lov odagnati njegovo nespokojstvo. Jednog dana Karlo Veliki ulazi u šumu i osjeća da ga nešto prisiljava da zalazi sve dublje, u samo srce šume, sve dok najzad ne; stigne na otvoreni proplanak gdje nalazi isto ono jezero u koje jej Turpin bacio prsten. Velika radost ispunjava Karla Velikog pri pogledu na kristalno jezero. Neobjašnjivo, on postaje ushićen jezerom na proplanku. Dok ga gleda, njegova ljubav prema tom mjestu sve više raste. Ništa ne želi toliko koliko da ostane na tom mjestu cijelog svog života. Tako bi da Car naredi da se baš na ovom mjestu podigne velika palača i njegov novi dvor. Eto, tako  je Aix-en-Chapelle postao prijestonica carstva Karla Velikog, jer tu su se nalazili taj proplanak i  jezero, i tu je Car proveo najveći dio svog života. Prilično je zapanjujuće naći u simboličnom centru kraljevstva prvog kršćanskog monarha čarobni  poganski prsten koga ljubomorno čuva car naoružan čarobnim poganskim mačem. Ovo izgleda kao obrnuti odraz u ogledalu originalne staronordijske priče o Andvarijevom prstenu u

kojoj pohlepni Patuljak bdi nad zlatnim prstenom skrivenim u dubokom jezeru da bi ga sačuvao od heroja koji ga traže. U karolinškoj legendi imamo vrlog cara koji bdi nad zlatnim prstenom skrivenim u dubokom jezeru da bi ga sačuvao od zlih poganskih sila koje dolaze da ga svrgnu s  preijstolja i unište njegovo carstvo. To je također obrnuto od iskvarenog Goluma u njegovoj mračnoj podzemnoj lokvi koji bdi nad svojim prstenom; i zlog cara kao što je Sauron koji bdi nad zlatnim prstenom skrivenim u Mračnoj Kuli da bi ga sačuvao od dobrih vilenjačkih sila koje dolaze da ga svrgnu s prijestolja i unište njegovo carstvo. Kao i Kralj Artur i njegovi Vitezovi Okruglog Stola, Imperator  i Karlo Veliki bio je središnja točka mnoštva priča, poznatih kao "Chansons de geste" ("Pjesme o junačkim djelima"), koje se tiču njegovih vijernih paladina. Neki aspekti ovih pustolovina i njihovih heroja izgleda da su doprli i do Tolkinovog Gospodara Prstenova. Jedan od najčuvenijih paladina Karla Velikog bio je junak Rolando. Proslavljen u remek-djelu srednjovjekovne književnosti, "Pjesmi o Rolandu", ovaj vjerni paladin je najpoznatiji po svom čuvenom posljednjem uporištu u Rončevalskom prelazu u odbrani protiv Saracena. Uhvaćen u zasjedu i mnogostruko brojno nadjačan, Rolando nastavlja da se hrabro bori sve dok mu se mač ne slomi. Najzad ga savladavaju horde nevjernika. Na umoru, Rolando puše u rog da upozori Karla Velikog na napad. U Gospodom Prstenova ovaj događaj se može usporediti s poslijednjom obranom zapovjednika šumara Boromira u bici s Orcima na Amon Henu iznad Slapova Raurosa. Uhvaćen u orčku zasjedu  pod Brdom Oka, Boromir puše u rog. I mada ubija desetine Orka braneći Hobite, ipak je nadvladan.  Njegov mač je slomljen a veliki rog smrvljen. Aragorn, kao i Karlo Veliki, juri na zvuk roga ali, kao i Karlo Veliki, prekasno stiže do svog hrabrog prijatelja. Boromir uspijeva da izgovori samo nekoliko rijeći i umire. Još jedan od velikih paladina Karla Velikog bio je junak koga Danci poštuju i veličaju više od svih ostalih kršćanskih vitezova. Blo je to Ogijer Danac, sin Kralja Džefrija od Danske, a njegova djela su proslavljena u "Chansons de geste" i mnogim drugim ciklusima legendi. U devetnaestom stoljeću Viljem Moris je pisao o Ogijeru Dancu u svojoj knjizi-poemi "Zemaljski Raj". Kao Holger Danske, Ogijer je i danas nacionalni junak Danske. Ogijer Danac je pripadao najvećim vitezovima svijeta. On je poznavao dvor Karla Velikog, Artura, Langobarda, Huna i Saracena, i upustio se u avanture koje su ga odvele u Jerutalem i Babilon. U svojoj stotoj godini Ogijer se uputio u posljednju potragu po povratku iz Jeruzalema. Otputovao je na jedan otok na kome je veliki zamak, načinjen od prirodnog magneta, kidao željezo sa brodova koji su pokušavali da plove kraj njegovih obala. Ogijerov brod se nasukao, ali se on probio do obale. Zamak je bio osvjetljen magičnim svjetlom i Ogijer je ušao unutra. Tu je, u njegovom centralnom dvorištu, naišao na veliku zmiju koja je čuvala jedno drvo u vrtu. Ogijer je izvukao svoj mač Kurtejn i ubio ovog stvora. Ispod drveta bijaše najljepša žena koju je Ogijer ikada vidio, a na  prstu joj je bio zlatan prsten. Ova dijeva bila je Morgana de Fej, vilinska sestra Kralja Artura. Kad je Morgana stavila zlatan  prsten na ruku starog ratnika, Ogijeru se istog časa vratila mladost. Njegovom moći Ogijeru je dodijeljena vječna mladost i besmrtni život. Ponovo mlad i zlatokos, Ogijer je sa Morganom otišao na posljednje putovanje preko mora u udaljeno vilinsko kraljevstvo Avalon. U ovoj karolinškoj legendi o prstenu nalazimo mnoge elemente koji se mogu usporediti s Tolkinovim pričama. Imamo heroja u potrazi za prstenom koji ubija zmaja mačem predaka. Uz  pomoć prstena osvaja svoju vilenjačku princezu i zadobija besmrtni život dok plove na vilinskom  brodu na blagoslovljen otok besmrtnih preko mora. Najvažnije je, međutim, da u Ogijeru i Morgani imamo model za Aragorna i Aruenu: brak smrtnog princa i besmrtne princeze koja izabira između smrtnog i besmrtnog svijeta. Ogijer i Morgana biraju besmrtni svijet, dok Aragorn i Aruena biraju smrtni.

VIII GLAVA KELTSKI I SAKSONSKI MITOVI U traganju za izvorima i onim što je utjecalo na imaginaciju Dž. R. R. Tolkina mora se konačno doći do mitologija dva velika naroda od kojih Britanci uglavnom vode porijeklo: Kelta i Anglosaksonaca. Kao profesor anglosaksonskog Tolkin je gajio veliku ljubav prema herojskoj  pripovedačkoj tradiciji ove odvažne ratničke rase s njihovim divnim sagama, kronikama i  pustolovnim pripovjestima. On je također bio itekako svjestan da su ovi grubi tevtonski ratnici zamijenili stariju, profinjeniju keltsku civilizaciju i njen tečan jezik i poeziju. Razmatrajući arturijanske legende, mogli smo da vidimo snažan utjecaj keltskih predaja koja su se,  pročišćena, pojavila u Tolkinovim pričama. Osim onih elemenata koji su već spomenuti, keltska mitologija je igrala fundamentalnu ulogu u oblikovanju Tolkinovog svijeta. Kada znamo da je najvažniji izvor velške keltske predaje sačuvan u Crvenoj Knjizi o Hergestu iz četrnaestog stoljeća, shvaćamo da Tolkin pravi malu učenjačku šalu nazivajući svoj "izvor" vilinskog predaja Crvena Knjiga Zapadne Međe. Crvena Knjiga o Hergestu je rukopis koji uključuje najvažniji Pregled velških legendi, "Mabinogion". Ova zbirka sadrži mnoge Pnče o magičnim prstenovima. Dijeva Luned, Gospa od Izvora, daje prsten Nevidljivosti heroju Ovainu. Gospa Lionesa daje svom heroju Garetu jedan čarobni prsten koji ne dozvoljava da on bude ranjen. A Persival Dugo Koplje ide u potragu za zlatnim prstenom tijekom koje ubija Crnu Zmiju od Humki i zadobija kamen nevidljivosti i kamen koji pravi zlato. Međutim, najvažniji aspekt keltskog uticaja na Tolkinovu imaginaciju tiče se doprinosa njihove mitologije stvaranju njegovih "Vilenjaka". U općim crtama, sasvim je lako uvidjeti da je Tolkin u velikoj mjeri vezao predaje starijih keltskih naroda za svoje Vilenjake; dok osvajačka rasa Anglosaksonaca ima karakteristike njegovih Ljudi. Tolkinovi Vilenjaci se u velikoj mjeri zasnivaju na tradicijama i konvencijama keltskih mitova i legendi Irske i Velsa. Međutim, važno je shvatiti da je prije Tolkina "Vilenjak" bio nejasno definiran  pojam koji se najčešće povezivao s malim vilama, vilenjacima iz cvijeća, gnomima, patuljcima i goblinima, sićušnim i beznačajnim. Tolkinovi Vilenjaci nisu rasa malih vila. Oni su snažan, punokrvan narod koji veoma naliči na praljudsku irsku rasu besmrtnika zvanih Tuatha De Danann. Kao i Tuatha De Danann, Tolkinovi Vilenjaci su viši i snažniji od smrtnika, ne mogu da se razbole, posjeduju nadljudsku ljepotu i ispunjeni su većom mudrošću u svakom pogledu. Oni posjeduju amajlije, dragulje i oružje koji bi se  po svojim svojstvima među ljudima mogli smatrati čarobnim. Jašu natprirodne konje i razumiju  jezike životinja. Vole pjesmu, poeziju i muziku - koje sastavljaju i izvode savršeno. Tuatha De Danann su se postepeno povukli iz Irske kad su se smrtni ljudi tu doselili sa istoka. Svojom uvijek prisutnom temom o slabljenju vilenjačke moći na Srednjoj Zemlji, Tolkin je slijedio tradiciju keltskog mita. Vilenjačke plovidbe na zapad u bezvremena besmrtna kraljevstva preko mora, dok ljudska rasa ostaje iza njih i prisvaja jedan smrtni, umanjeni svijet zarobljen vremenom,  bile su u velikoj mjeri i tema slabljenja i nestajanja Tuata De Dananna. Ostatak ove nekad moćne rase bio je "Aes Sidhe" ili "Sidhe" (što se izgovara kao "Šii"). Ovo ime znači "narod brda", jer se vjerovalo da su se ovi ljudi povukli iz smrtnog kraljevstva i sakrili u "šupljim brdima" ili u drevnim humkama koje su im nekad bile svete. Kod Tolkina, kao i u keltskim legendama, imamo ostatke populacija ovih besmrtnika u svakojakim skrovištima: začaranim šumama (kao što je Lotlorijen), skrivenim dolinama (kao što je Rivendel), u pećinama (kao što je Menegrot), u riječnim klisurama (kao Nargotrond), i na dalekim otocima (kao što je Ibl Ereseja). Tolkinovi Vilenjaci, kao i Šii, rijetko se miješaju u svijet ljudi. Oni se daleko više bave vlastitim  problemima i povijestima: sva keltska predaja vezana za Šiie mogu se prepoznati kod Tolkinovih Vilenjaka. Vilenjačko vrijeme je veoma različito od vremena smrtnika; kad Tolkinovi smrtni  pustolovi prolaze kroz neko vilenjačko kraljevstvo oni dožive potres u vremenu, nalik onome koji

se desi smrtnicima koje Šii zadržavaju u svojim kraljevstvima - u krajnjin slučajevima, ponekad zamjenjujući godine za satove, ili satove za godine. Razlog tome su možda zakoni besmrtnosti kojima se upravljaju i Vilenjaci i Šii. I Vilenjaci i Šii su besmrtni u istom smislu: njihov životni vijek je neograničen, ali oni mogu biti ubijeni. Tolkin slijedi keltske predaje koje navode da besmrtnici ne mogu da prežive u smrtnom svijetu; oni mogu tu da ostanu samo po cijenu opadanja svojih moći. Konačno, postoji i izbor  između ostajanja u smrtnom svijetu odlaska iz njega zauvijek u besmrtni bezvremeni svijet izvan dometa ljudskog poimanja. Mada je Tolkin koristio elemente keltskog mita u stvaranju svoje vilenjačke rase, njegov originalni doprinos ovim bićima, tvorevinama njegove imaginacije je neizmijeran i izuzetan. Tolkin je preuzeo okvirne mitove i legende o Šiima i Tuata De Danannima i stvorio ogromnu civilizaciju, povijest i geneologiju za svoje Vilenjake. On im je podario jezike i ogromno kulturno nasljeđe koje je ukorijenjeno u stvarnoj povijesti, ali je procvjetalo u njegovoj mašti. Postoje i neka zanimljiva uspoređenja. U Gospodaru Prstenova, imamo Saurona Zlog Oka, gospodara i vladara Orka, Trolova, Balroga i većine drugih čudovišnih bića. U keltskim mitovima imamo Balora Zlog Oka, kralja čudovišne rase izobličenih divova zvanih Formori koji su bili glavni suparnici Tuata De Dananna za zemlju Irsku prije dolaska ljudi. Jezivi Balor imao je dva oka: jedno je bilo normalno, a drugo je bilo ogromno i napuhano. To ogromno oko držao je zatvoreno, jer je bilo ispunjeno tako užasnim posebnim moćima da je  praktično spaljivalo i pretvaralo u pepeo koga god i što god bi pogledalo. Balor je u ratu dovođen na  bojno polje kao dio artiljerije. On bi zauzimao mjesto u formorskoj prednjoj liniji suočavajući se s neprijateljima, dok je najamnik koristio kuku da mu podigne očni kapak a njegovi ratni drugovi gledali su na drugu stranu. U Balorovom slučaju, pogled je mogao da ubije, i svi koji bi se našli na domašaju bljeska njegovog vatrenog oka bili su trenutno uništavani. Mnogi su nastradali od Oka Kralja Balora prije no što se pojavio vitez zatočnik Tuata De Dananna, zlatokosi ratnik Lug od Duge Ruke. Ugledavši bljesak svjetlosti baš u trenu kad je Balorov očni kapak povlačen kukom, ovaj bog je odapeo kamen svojom praćkom pravo u vatreno Oko. Zavitlao  je kamen takvom snagom da je Zlo Oko satjerano pravo kroz Balorovo tjeme u redove vojske Formora razvrstanih iza kralja. Tu je goruće Oko spalilo pola Balorove monstruozne armije i Formori su potisnuti s bojnog polja. Ima i drugih keltskih likova koji su, izgleda, našli put do Srednje Zemlje. Tolkinov valarski bog, Orome Lovac, zvao se Arau u sindarskom jeziku Vilenjaka. Gotovo istovjetan i po imenu i po karakteru je velški bog Araun Lovac. Obojica imaju besmrtnog divovskog konja i čopor  natprirodnih lovačkih pasa. U keltskim legendama često nailazimo na mistično pojavljivanje neke "gospe u bijelom", a u arturijanskoj romantičnoj književnosti takvi likovi su Gospa od Jezera i Morgana Vila. Kod Tolkina imamo vilenjačku Kraljicu Galadrijelu (čije ime znači "gospa od svjetlosti" i koju ponekad zovu "Bijela Gospa"); i arhetip svih njih -Vardu, Kraljicu Zvijezda. Varda je boginja koju Vilenjaci najviše vole, i valarska verzija Galadrijele. U ovim likovima vidimo da Tolkin prihvaća ustaljenu vezu između Vilenjaka i zvjezdane svjetlosti, što je stalna odlika keltskih Šiia. Šii (Sidhe) na sličan način vole da hode pod zvijezdama obasjanim nebom. Kao i Tolkinove Vilenjake, i njih smrtnici opažaju kao one koji imaju oči kao zvijezde, i tijela koja blistaju treperavom svjetlošću. U keltskoj tradiciji, kad ta blistava bića - te "gospe u bijom" -uzimaju smrtne junake za ljubavnike, uvijek postoje prepreke koje treba savladati.Te prepreke su obično u vidu gotovo nemogućih zadataka. Ovo se najbolje može usporediti s Tolkinom u velškoj legendi o prosidbi Olvine. Olvina  je bila najljepša žena svog doba; oči su joj blistale svjetlošću, a koža joj je bila kao snijeg. Olvinino ime znači "ona koja ostavlja bijeli trag", jer su pod njenim stopama pri svakom, koraku u šumi nicale četiri bijele stabljike djeteline, a da bi se zadobila njena ruka, trebalo je izvršiti gotovo nemoguće poslanje, skupljanje "Blaga Britanije". Kod Tolkina imamo dve gotovo istovjetne "gospe u bijelom": Lutijenu u Silmarilionu i Aruenu u Gospodaru Prstenova. Obje ove vilenjačke princeze smatraju se najljepšim ženama svog vremena; obje imaju oči koje isijavaju svjetlost, i kožu bijelu kao snijeg. Obje se povezuju s bijelim

zvjezdolikim cvijetom zvanim Nifredil. To je cvijet koji je prvi put procvjetao u slavu Lutijeninog rođenja, i cvjetao vječno i na Lutijeninoj i Arueninoj grobnoj humci. I najzad, za osvajanje i jedne i druge bilo je neophodno izvršiti gotovo nemoguće zadatke. Da bi smrtni heroj Beren zadobio Lutijenu, morao je da otme Silmaril; a da bi smrtni heroj Aragorn zadobio Aruenu, morao je da uništi Jedini Prsten. Koliko su Tolkinovi Vilenjaci inspirirani keltskim uzorima najočiglednije se izražava onda kada se razmotri njegov izmišljeni vilenjački jezik, sindarinski. Sam Tolkin je primijetio da su njegov izmišljeni jezik i vilenjačka imena osoba i mjesta "uglavnom namjerno oblikovani po uzoru na velški (veoma slični, ali ne i identični)". Strukturalno i fonetski postoje jake veze između ova dva  jezika.2 Mada su Kelti bili starija civilizacija u Britaniji, Anglosaksonci su bili dominantna rasa od koje su Britanci najvećim dijelom naslijedili svoj jezik i, najvećim dijelom, i svoju kulturu. S obzirom da je Tolkin bio profesor anglosaksonskog, možemo da vidimo kako je njegova stručnost u ovoj oblasti uticala na njegovu imaginaciju u odnosu na aspekte njegovih ljudskih kultura, kao što je i  poznavanje keltske kulture uticalo na njegove Vilenjake. Moramo se također sjetiti da je Tolkin često izražavao želju da obnovi mitologiju i književnost rane Engleske i vrati je Englezima. Pod tim  je podrazumijevao izgubljenu mitologiju i književnost anglosaksonske Britanije između vremena rimskog povlačenja 419. n. e. i normanskog osvajanja 1066. n. e. Sa značajnim izuzetkom "Beovulfa" i neznatnih odlomaka pjesama, normanski osvajači su skoro u potpunosti nemilosrdno zatrli anglosaksonsku kulturu. U svom imaginativnom pisanju, Tolkin je želio da povrati nešto od atmosfere tog izgubljenog doba heroja i zmajeva. U skladu s tim, vidimo da anglosaksonski elementi imaju sudbonosnu ulogu u njegovom pisanju. Njegovi smrtnici uglavnom govore vestronski ili uobičajeni Jezik Ljudi koji se "prevodi" kao suvremeni engleski; međutim, mnoga od imena i mjesta koja se odnose na Ljude "prevode" se kao anglosaksonska - ili staroengleska. Upotrijebljeno je na stotine staroengleskih riječi. Zapravo, nalazimo da su sva imena Sjevernjaka i Rohirima (kao "Eovina" - "jahačica", i "Teoden" - "vođa nacije") staroengleska - kao što su imena Patuljaka islandska, a imena Vilenjaka velškog porijekla. Isto tako, imena koja Ljudi daju drugim rasama često imaju korijen u staroengleskom. Ent je staroengleska riječ za diva, Ork (ore) je demon ili goblin, Meara je konj, Hobit (Hobbit) je izvedeno od staroengleskog "Holbytla" ili "rupo-kopač". Vozi (Woses) je od "wodwos", šumski demon. Pukel Ljudi je od "puckle", što znači goblin ili demon, što je Šekspir preveo u svom liku Paku.3 U tevtonskom herojskom ciklusu popularnom među Anglosaksoncima možemo vidjeti neke elemente koji su nesumnjivo utjecali na Tolkinovo književno djelo. To posebno važi za priče koje odnose na prsten. Važnost legende o volsunškom prstenu u uspostavljanju kraljevske nasljedne loze i povijesne veličine može se lako prepoznati povijesti i književnosti širom sjeverne Evrope. čak i u najstarijer  sačuvanom tevtonskom epu, remek-djelu anglosaksonske književnosti osamnaestog stoljeća, "Beovulfu", mogu se nazreti legenda prstenu i njen junak Sigurd.  Nema sumnje da je priča o Beovulfu bila anglosaksonski pokušaj da se suprotstavi veličini volsunškog junaka. Prije no što skald otpjeva svoju hvalu Beovulfu, on počinje pjevajući najprije o Sigurdu. Pod imenom Sigmund u anglosaksonskoj verziji, on je opisan kao najčuveniji od svih  junaka čiji je najveći od mnogih podviga bio ubijanje jednog zmaja i osvajanje riznice prstena Skald daje tako skraćenu verziju legende da je jasno da je to aluzije na legendu koja je svima poznata. Uz to, ona se koristi da nagovijest Beovulfovu bitku sa zmajem kojom će on zadobiti sličnu slavu svom narodu. Kad Beovulf ubije čudovište Grendela, kao nagradu dobija zlatne prstenove, alke za mišice i ogrlice u obliku obruča od Kralja Hrotgara, "Gospodara Prstena-Danaca". Desetljećima iza toga Beovulf  vlada kao Gospodar Prstena-Danaca na Hrotgarovom mjestu, a njegovo posljednje herojsko djelo je  borba sa strašnim letećim zmajem koji bljuje vatru i koji je čuvar ogromne riznice prstena drevne iščezle rase. Tolkin je kao profesor anglosaksonskog bio autoritet po pitanju Beovulfa, i priznao je da je "Beovulf među mojim najvrjednijim izvorima" za priču o Hobitima. Ove dvije priče, na prvi

 pogled nisu slične; međutim, postoje jake paralele u strukturi zapleta epizode sa zmajem u Beovulfu i one o ubijanju Smauga u Hobitima. Beovulfovog zmaja budi lopov koji pronalazi put u zmajevu  pećinu i krade iz riznice blaga jedan pehar optočen draguljima. Ovo se točno ponavlja u krađi Bilba Baginsa u pećini Smauga Zmaja, kad Hobit također krade pehar optočen draguljima iz riznice  blaga. Oba lopova uspijevaju da ih zmaj ne otkrije i sami izmiču njegovom gnjevu; međutim, obližnja ljudska naselja u obje priče teško stradaju od zmajevog bijesa. Ostaje na njihovim vitezovima zatočnicima, Beovulfu i Bardu Lukonoscu da ubiju zvjer. Ovo obojica ostvare, mada Bard preživi i postaje Kralj Dola, dok Beovulf ne preživljava. Po uzoru na Sigmunda u njegovoj posljednjoj bici, Beovulfov mač "Nailing" se lomi i, mada pobjeđuje, Beovulf   podleže ranama i umire. Beovulfova smrt ima svoju paralelu u Hobitima, ne u Bardu, nego u drugom ratniku-kralju te priče, Patuljku Torinu Hrastoštitu, koji poživi dovoljno dugo da zna da je  pobijedio, ali podleže ranama na bojnom polju. Tolkin koristi elemente Beovulfa i u Gospodaru Prstenova. Za početak, hobitski heroj Frodo (koji  je, kako nam je rečeno na originalnom hobitskom, u stvari Froda) je nazvan po jednom liku u Beovulfu: Frodi, gospodaru Barda. Također, u njegovom stvaranju zlatokosih jahača Rohana, a naročito njegovom opisu Zlatnog Dvora Meduzelda (staroenglesko za "dvor na livadi"), vidimo elemente Beovulfovog svijeta. Ovaj dvor za svetkovine sa zlatnim krovom Kralja Teodena oblikovan je u velikoj mjeri po uzoru na Herot, dvor Kralja Hrotgara u "Beovulfu", sa krovnim zabatima pokrivenim iskucanim zlatom koje je izdaleka sijalo na suncu - baš kao što se i Meduzeld vidio iz daljine. A oba ova zemaljska dvora su bila smrtne verzije Valhale, titanskog dvora sa zlatnim krovom boga Odina. I druge anglosaksonske priče također su dale veliki doprinos Tolkinovom književnom djelu. Jedna od njih je svakako bila legenda o prstenu o saksonskom heroju Vejlandu Kovaču. Vejlandove priče su bile izuzetno popularne tokom srednjeg vijeka. On je bio saksonski Dedal, i najveći zanatlija svog naroda. To je, opet, bila priča koja je Tolkinu bila poznata. Hemfri Karpenter u Tolkinovoj  biografiji belježi da je, tokom perioda u kome je pisao Gospodara Prstenova, Tolkin odveo porodicu na izlet na Brdo Bijelog Konja, manje od dvadeset milja od Oksforda na granicama Mercije i Eseksa. To je mjesto gdje se nalazi čuveni bijeli lik Bijelog Konja urezan u kredi na zelenom brdu koji je dao Tolkinu ideju za njegovu zastavu Jahača Marke: "bijeli konj na zelenom polju". Porodica  je krenula dalje da, odmah iza ovog brda, vidi drevnu dugačku humku poznatu kao Vejlend Kovač. U srednjem vijeku postala je tradicija da mačevi velikih heroja potiču iz kovačnice Vejlenda Kovača. U Pjesmi o Nibelunzima Sigfridov mač Balmung bio je djelo Vejlandove ruke, kao i mač Veseli Karla Velikog. U Vilkina Sagi Vejland kuje mač Mimung ili Miming za svog junačkog sina Vitiga, ali ovo sječivo stiže i do heroja Ditriha fon Berna. Vejland je također tvorac mača u Valtariusu za saksonskog junaka Valtera od Akvitanije.  Najzanimljivija je priča o Vejlandu u kojoj se tvrdi da je, pošto je pobjegao u kraljevstvo Vilinkovača Alfhejma, ovaj heroj-kovač dao svoj mač Odinu Sveocu. Bio je to isti onaj mač koji Odin odnosi u Midgard i zariva u drvo Branstok: Gram, vatreni mač iz Volsunga Sage. U Vejlandu Kovaču imamo lik darovitog ali prokletog kovača koji se kod Tolkina utjelovljuje u noldorskom Kralju Feanoru, koji je načinio Silmarile koje je ukrao Morgot. On se također može usporediti i s Telharom Kovačem, vrhunskim patuljačkim kovačem koji je iskovao dunedainski mač koji je naslijedio Aragorn i kojim je Elendil isjekao Jedini Prsten sa Sauronove šake. Telhafje isto tako iskovao i bodež "Angrist" kog je Beren upotrijebio u Potrazi za Silmarilom da isječe dragulj iz Morgotove čelične krune. Međutim, u priči o Vejlandovom Prstenu možemo vidjeti nešto od ličnosti Kelebrimbora, Gospodara Vilin-kovača Eregiona, koji je iskovao Prstenove Moći. Priča o Prstenu Vejlanda Kovača - Njemcima poznatog kao Vejland (Weiland) - dolazi do nas uglavnom preko kasnije skandinavske verzije, u kojoj se saksonski junak zove Volund. Ona je zapisana u dugačkoj islandskoj narativnoj poemi po imenu Volundarkvitha. Priča o Volundu počinje njegovim zadobijanjem nevjeste, Valkire koja je sišla na zemlju prerušena u labuđu djevicu. Volund zapljeni perje ove labuđe dijeve, tako je sprečavajući da pobjegne, i u njenom liku smrtnice uzima je za i ženu. Poslije devet godina Valkira otkriva gdje je skriveno njeno  perje i bježi iz smrtnog svijeta. Međutim, kao znak da ga i dalje voli, ostavlja Volundu jedan čarobni

 prsten od najčistijeg zlata. Uz moć ovog prstena Volundovo već ogromno umijeće se uvećava tako da nadilazi vještinu svih ljudi. Oružje i oklopi blagoslovljeni fantastičnim moćima, i nakit izuzetne ljepote i složenosti izlaze iz Volundove kovačnice. Najcenjenije Volundove tvorevine su njegovi mačevi, a od svih je najbolji njegov mač na kome uvijek poigrava vatra duž oboda oštrice. To je sječivo koje nikad ne može da se uprlja niti slomi, i svako tko ga ima u rukama postaje nepobediv u boju. Volundov prsten je također i izvor gotovo neograničenog bogatstva. Stavljajući prsten na svoje kovačko ognjište, Volund udarcima čekića iz njega iskuje sedam stotina zlatnih prstenova jednake težine. Volundovo bogatstvo je tako veliko da Nidud, Kralj Švedske, šalje svoje vojnike da zarobe kovača i otmu mu blago i čarobni prsten. Zli kralj zatim Volunda pretvara u roba. On naređuje da kovaču presjeku potkoljenu tetivu i tako ga obogalje, zatim ga progna na jedan stjenovit otok gdje ga prisiljava da sagradi tvrđavu-labirint koja služi kao Volundova tamnica. Tu je Volundu naređeno da pravi dragulje, ukrase i oružje koji služe za zabavu njegovog gospodara. Poslije mnogo godina Volund uspjeva lukavstvom da se osveti Nidudu tako što ubija Kraljeve sinove, napastuje njegovu kćer i povrati svoj mač i prsten. Volund zatim primijeni svoju vještinu kako bi iskovao ogromna krila slična krilima valkirske labuđe dijeve koja je nekad bila njegova žena. S tim krilima on odlijeće sa svog otočja i daleko izvan Midgarda i kraljevstva smrtnih ljudi. On  polijeće u ono mjesto koje se zove Alfhejm, zemlja Vilenjaka, gdje žive najbolji kovači u svemiru. Ali Volundova vještina je tako velika da ga Vilin-kovači dočekuju kao sebi ravnog. S Vilenjacima Alfhejma i uz moć prstena Volung smišlja i oblikuje mnoga čudesna djela za bogove i heroje, sva veća od onih koje je načinio u svijetu ljudi. U nekim izgubljenim verzijama legendi izgleda da je Volsungov prsten u Alfhejmu ukrao Patuljak  Andvari i odnio ga natrag u Midgard. Tu je postao Andvarinaut, onaj isti prsten koji se pojavljuje u Volsunga Sagi. Međutim, u verzijama priče o Volundu koje su sačuvane, njegov prsten ima drugačiju sudbinu. On ne ostaje u Alfhejmu, nego ga krade odvažni smrtni pirat Sote Odmetnik. Pošto je oteo prsten, on  postaje opsjednut njime. Strahujući da će ga netko ukrasti od njega, bježi iz Bretlanda i sebe sahranjuje živog u jednoj praznoj grobnoj humci. U toj velikoj humci, s isukanim mačem i  bodežom, on luta prolazima, nikad ne spavajući, iščekujući sve one koji bi mogli da pokušaju da otmu čudesni prsten. Sote Odmetnik postaje ukleti, nečisti duh. Opsjednut i proklet prstenovom moći, Sote postaje besmrtna utvara prstena, jedan od živih mrtvaca koje su ljudi zvali Stvorenja Humki, koji pohode grobove ljudi. Volundov prsten je predmet potrage heroja Torstena. Kad Torsten najzad stiže u Bretland, ulazi u šuplje brdo koje je bilo grobna humka u kojoj se skrivao Sote Odmetnik. Iznutra dopire bolna vriska mučenog prokletnika, krici živog čovjeka i zvuk čelika koje udara u kamen i kost, i može se vidjeti treperenje volšebnih plamenova. Konačno Torsten izranja iz mračnog prolaza, i sam blijed i krvav kao neki duh, a u njegovoj lijevoj ruci blista zlato Volundovog prstena. Drugi dio priče o Volundovom prstenu je svakako glavni Tolkinov izvor za njegov skoro kobni susret Hobita sa stvorenjima humki od Sprudova Humki. Naravno, razlika je u tome što je, iako su stvorenja humki imala svoja blaga, Frodo posjedovao prsten. Također, u Tolkinovoj priči u grobnu hurnku, da bi rastjerao stvorenja humki i spasao Nosioca Prstena i njegove suputnike, upada onaj čudni Tolkinov lik, Tom Bombadil. Međutim, u predstavi duha, stvorenja humki - figuri Sotea Odmetnika - prepoznajemo zamisao o  prstenu koji daruje smrtnicima besmrtnost i paklene moći, ali koji ih također i porobljava i uništava njihove ljudske duše. Možda se u Soteu Odmetniku nalazi nešto od Vješca Kralja i Utvara Prstena iz Gospodara Prstenova - duhova koje moć prstenova pretvara u besmrtne, uklete duhove. U Soteovom paranoičnom, čudovišnom ponašanju pošto ukrade prsten možemo također da opazimo nešto od lika Smeagola Goluma. Jer, pošto Golum ubije svog rođaka i ukrade Jedini Prsten, on, kao i Sote, postaje opsjednut tom "dragocjenom" stvari i u nekoj vrsti kukavnog ludila također se živ sahranjuje. U nečistim podzemnim kanalima jednog napuštenog orčkog utvrđenja pod brdima,

Golum se skriva (kao i Sote) i ubija svakog tko se usudi da priđe, iz straha da bi mu mogli ukrasti dragocjeni prsten.

IX GLAVA  NJEMAčKI SREDNJOVJEKOVNI VITEŠKI ROMAN Srednjovjekovna nemačka legenda koja je najsličnija imaginativnom zamahu i dramskom naboju Gospodara Prstenova je priča o heroju Ditrihu fon Bernu i Djevičanskoj Ledenoj Kraljici od Jeraspunta. U ovoj priči ima aspekata koji su nagoveštaj glavnih tema i likova i u Gospodaru Prstenova i u Silmarilionu. Od svih junaka srednjovjekovnog germanskog viteškog romana, Ditrih fon Berne je svakako najveći. Ovaj silni ostrogotski junak koga su zvali i Ditrih od Verone bio je, kao i Artur i Karlo Veliki, središnja figura oko koje je nikao veliki broj ciklusa priča o junacima. Kao i Karlo Veliki, Ditrih je zasnovan na stvarnoj povijesnoj ličnosti: u ovom slučaju Teodoriku Gotu, koji je na kraju  postao Teodorik Veliki, rimski Imperator iz šestog stoljeća (454-526). Iz Tolkinovih pisama saznajemo da je on bio opčinjen Gotima. Kao student je nabasao na knjigu gotske gramatike koja ga je "osvojila naprečac". On je smatrao da su mu sačuvani elementi gotskog tekta kombinirani s čitanjem latinskih povijesnih dokumenata pružali uzbudljiv uvid u autentičnu drevnu germansku kulturu. I mada se više zanimao za povijesnog Teodorika Gota, očevidno su mu maštu podsticale avanture romantičnog Ditriha fon Berna. Priča o Ditrihu i Ledenoj Kraljici počinje ulaskom junaka u carstvo jedne rase Planinskih Divova kojima vlada Orkis, Div Ljudožder, i njegov zli sin, Janibas čarobnjak. Ditrih saznaje da Divovi ratuju sa najvišim planinskim kraljevstvom Ledenih Vila na snijegom pokrivenim vrhovima Alpa. To je bilo carstvo čarobnih snježnih dijeva kojima je vladala Virginal, Ledena Kraljica, iz svog svjetlucavog Zamka Jeraspunta, na najvišem vrhu Alpa. Ditrih vodi dugački ratni pohod protiv Planinskih Divova, ubijajući ih jednog po jednog i osvajajući  jedan po jedan planinski zamak. U jednoj titanskoj bici on se suočava sa samim strašnim Divom Orkisom i ubija ga. Međutim, kad stigne nadomak Ledenog Zamka, nađe da mu je put prepriječio sin Kralja Divova - protivnik strašniji i od samog Orkisa. Jer Janibas čarobnjak je svojom zastrašujućom vojskom Divova, zlih ljudi i čudovišta izvršio opsadu blistavog zamka. Svojim  protivnicima Janibas se prikazuje kao utvara, Crni Jahač koji gospodari olujama i kome pomažu demoni i zli duhovi u obliku pasa. Ali čarobnjakova najužasnija moć je njegova sposobnost da zapovijedi onima koji su poginuli u bici da ustanu iz mrtvih i ponovo se bore. čak i više od ambicije da prisvoji kraljevstvo Ledene Kraljice i Ledeni Zamak, glavna želja koja  podstiče Janibasa je da pojača svoje volšebne moći tako što će ugrabiti čarobni dragulj iz krune Ledene Kraljice. Jer uz moć ovog dragulja ona može da gospodari elementima u zemljama leda i snijega, i njime ona vlada planinama. Ditrih može da vidi opsadnu vojsku kako leži kao crno more oko Ledenog Zamka, s mnogo kula. Očigledno je da, koliko god da je dobro branjen, Zamak konačno mora da padne pod čarobnjakovom armijom koja se nikako ne osipa i čiji broj se ne smanjuje. Usprkos onome što bi se moglo učiniti kao nemogući zadatak, pogled na prelijepu Ledenu Kraljicu na bedemima najviše kule izazvau Ditrihu ratnu groznicu. Njena se blistavost može mjeriti čak i sa sjajem zvjezdolikog dragulja u njenoj kruni koji treperi ledenom svjetlošću. U smjelom pokušaju da probije opsadu Ditrih ubija sve pred sobom, ali se to pokazuje kao uzaludno, jer mrtvi jednostavno ustaju da bi se  ponovo borili. Ditrih se zatim odlučuje na drugačiju strategiju. Vidjevši da Janibas komandira svojim snagama uz pomoć volšebničke ćeličene tablice koju drži visoko podignutu, Ditrih pojuri za samim Crnim Jahačem. Oborivši Janibasa s njegovog fantomskog pastuha, Ditrih podiže mač i smrska čeličnu tablicu. Kad se tablica razbije, planinski lednjaci se razlamaju i potresaju, obarajući se uz grmljavinu u ogromnim lavinama koje pod sobom sahranjuju cijelu zlu vojsku Divova, i

fantoma i neumrlih. Ditrih se pobjednički upućuje prema Zamku dok se kapije širom otvaraju da ga pozdrave. Dočekuje ga sama nesravnjena Ledena Kraljica, okružena svojom zasjenjujućom svitom snježnih dijeva, koje sve blistaju vilinskom svjetlošću i sjajem dijamantskih velova. Tu, u Ledenom Zamku Jeraspunt, u kraljevstvu Ledenih Vila, Ditrih i Ledena Kraljica se vjenčavaju. U legendi o Ledenoj Kraljici, Janibas Nekromant i Crni Jahač veoma liče na kombinaciju Saurona  Nekromanta i njegovog glavnog zapovjednika, Vješca-Kralja, gospodara Utvara Prstena. Jedini Prsten je zamijenjen čeličnom tablicom, ali klimaks priče zvuči veoma slično Sauronovoj  posljednjoj bici na Crnoj Kapiji na kraju Gospodara Prstenova. Posljedica uništenja čelične tablice  po Janibasove zle legije je istovjetna posljedici uništenja Jedinog Prstena po legije Saurona. Janibasov otac Orkis, Kralj Planinskih Divova, veoma je sličan Sauronovom drevnom gospodaru, Morgotu Mračnom Neprijatelju, koji je vladao zlim planinskim kraljevstvom Angband u Silmarilionu. Zanimljivo je primijetiti da su uzrok Morgotovih ratova s Vilenjacima zvjezdoliki dragulji Silmarili koje Morgot nosi u svojoj čeličnoj Kruni. Uzrok Orkisovog rata s Vilama je zvjezdoliki dragulj koji Ledena Kraljica nosi u svojoj kruni. Mada se Ledena Kraljica može usporediti s vilenjačkom kraljicom Galadrijelom u njenom začaranom šumskom kraljevstvu Lotlorijena, ili čak s vilenjačkom princezom Aruenom u Imladrisu u Gospodaru Prstenova, opsada Ledenog Vilinskog Zamka Jeraspunta usred Alpa više liči na opsadu vilenjačkog grada Gondolina s mnogobrojnim kulama usred Okružujućih Planina u Silmarilionu. Iako u priči o Ditrihu i Ledenoj Kraljici aspekte prstena preuzimaju čelična tablica i zvjezdoliki dragulj, ima mnogo legendi u njemačkom srednjovjekovnom viteškom romanu u kojima je prsten, nasuprot tome, ključni element. To zasigurno važi za herojske cikluse Langobarda i Amelunga. Žestoki Langobardi su bili jedno od mnogih moćnih germanskih plemena koja su nadirala u istočne evropske pogranične zemlje Rimskog Carstva. Pripadnici tog ratničkog naroda kasnije su prešli u sjevernu Italiju, gdje su bili poznati kao Lombardi i dali ime toj oblasti, danas zvanoj Lombardija. Langobarde su latinski povjesničari opisivali kao najbolje konjanike među germanskim narodima i oni su Tolkinu poslužili kao model za Rohirime. Povijesni opisi langobardske konjice su veoma slični dramatičnom "Jurišu Rohirima" u Gospodaru Prstenova. Heroj langobardskog ciklusa je Ortnit kome je majka dala zlatni prsten koji mu daje snagu dvanaestorice ljudi. Taj prsten mu omogućava da savlada jedno naizgled nevino, nenaoružano dijete obdareno ogromnom fizičkom snagom koje je pobilo desetine vitezova. Kad Ortnit ostvari ovu prilično zbunjujuću i nepriličnu  pobjedu, otkriva mu se da je dijete u stvari nitko drugi do moćni patuljački kralj Alberih (germansko ime za Andvarija). On obznanjuje da je on onaj isti Patuljak iz legende i da je sada star   preko petsto godina. Uz to, patuljački Kralj otkriva da je prsten na Orthitovoj ruci nekada pripadao njemu, ali da ga je on dao Ortnitovoj majci kao dokaz ljubavi, jer je Alberih Ortnitov pravi otac. Patuljački Kralj sad radosno daje svom sinu oklop i mač. I mač zvani Rozen i oklop iskovao je Alberih i iskalio ih u zmajevoj krvi. Mač je nesalomiv a oklop je neprobojan. On mu također kaže da prsten ne samo da će povećavati njegovu snagu, već da može da se upotrijebi da izliječi bolesne i ranjene, a i da na magičan način dozove samog Alberiha. S mačem, oklopom i prstenom, Ortnit zadobija slavu i bogatstvo i postaje Kralj Lombardije. Na kraju, međutim, Ortnit gine kada ga dva zmaja na smrt izgaze. Njegov mač i oklop ostaju u njihovoj pećini, ali prsten zadržava Alberih, sve do dolaska heroja koji bi mogao biti vrijedan nasljednik Ortnita.  Nasljednik prstena se pojavljuje u amelunškom herojskom ciklusu. Amelunzi su bili germansko  pleme koje se uzdiglo i istaklo kada je ratnički kralj Anzius krunjen, kao Imperator Istočnog Carstva u Konstantinopolju. Najveći junak amelunškog ciklusa je Volfditrih, koji je zakoniti nasljednik  Imperatora. Međutim, pošto su ga u djetinjstvu odbacila braća, njega odgijaju vukovi. Poslije mnogih avantura, Volfditrih dolazi u Lombardiju gdje ga Patuljak Alberih izaziva ha dvoboj. Pošto  pobijedi u oprobavanju snage s Alberihom, biva nagrađen Ortnitovim prstenom i odlazi dalje da bi se borio sa dva Zmaja od Lombardije. Uzevši mač Rozen iz ruke mrtvog Ortnita u pećini, Volfditrih ubija Zmajeve. Volfditrih pobjednik se ženi Ortnitovom udovicom i postaje Kralj Lombardije.  Naoružan prstenom, mačem i oklopom, Vofditrih okuplja vojsku, maršira na Konstantinopolj i

 polaže pravo na prijestolje koje mu po rođenju pripada. Postaje krunjen Imperator Istočnog Carstva, ali njegova sudbina još nije ispunjena. Vraća se u Lombardiju s još većom vojskom, zatim maršira na jug u Rim, gdje se kruni i za Imperatora Zapada. Ponovo gospodar prstena ujedinjuje drevno razbijeno carstvo. U mnogobrojnim germanskim herojskim ciklusima najpostojaniji lik u predanju poslanja prstena je čuvar prstena i blaga. To je Patuljak poznat kao Andvari u nordijskim pričama, a Alberih u germanskim legendama. Mada može da se obuzda, on je obično zlokobna figura; međutim, u kasnijim viteškim romanima njegov lik i moći se često mijenjaju. On često pruža pomoć drugim  junacima pod raznim imenima: Alferih, Laurin i Elbegast. U sve većoj mjeri, ovaj lik postaje nosilac svih natprirodnih elemenata koji su sadržani u germanskom srednjovjekovnom viteškom romanu: u njemu se stiču svojstva patuljka, čarobnjaka, vilenjaka, kovača, čuvara i boga. Do šesnaestog i sedamnaestog stoljeća on je potpuno preobražen. U Britaniji on postaje Auberon, i do Šekspirovog vremena već se pretvorio u izvanrednog Oberona, Kralja Vila. U ovoj ulozi u Snu ljetnje noći opisuje se kao blistavi bog ljubavi, i besmrtni sin Julija Cezara i Morgane de Fej. Sasvim jedinstvena evolucija od prilično opakog, ružnog staronordijskog Patuljka! Patuljci su kod Tolkina često sakupljači i čuvari raznih riznica blaga. Međutim, ekvivalentna figura Patuljku Andvariju/Alberihu u Tolkinovom Gospodaru Prstenova je utjelovljena u čudnom liku Smeagola Goluma, bivšeg Hobita, pretvorenog u izmučenu sablast prokletstvom Jedinog Prstena. On nije daleko od toga da se pretvori u Utvaru Prstena koju u ropstvu drži moć jedinog Prstena, ali uspijeva na neki nastrani hobitski način da ostane posebno, samo sebi svojstveno biće. U srednjovjekovnom germanskom viteškom romanu onaj isti Patuljak iz langobardskog ciklusa o Ortnitu i amelunškog ciklusa o Volfditrihu ponovo se pojavljuje u herojskim ciklusima Gota. Njihov heroj Ditrih fon Berne se neizbježno susreće s Alberihom. Legenda upućuje na to da je Ditrih fon Berne čukununuk amelunškog heroja Volfditriha. Ditrih odlazi u bitku s patuljačkim Kraljem Alberihom, koji u ovom posebnom ispoljavanju vlada podzemnim kraljevstvom u tirolskim  planinama. Poslije raznih spletki i bitaka, Ditrih ruši s vlasti Patuljka i zadobija svoj magični zlatni  prsten, pojas snage, ogrtač nevidljivosti, ogromnu zlatnu riznicu i mač Nagelring. Ditrihovi podvizi kao prvog germanskog junaka isto su toliko zamašni kao i podvizi Artura i Karla Velikog. Njegove pustolovine se ukrštaju s mnogim drugim ciklusima Potrage za Prstenom na mnoge neočekivane načine. Neminovno je da se lutalica Ditrih pojavi u najvećem srednjovjekovnom epu germanskog naroda, Pjesmi o Nibelunzima. Kao vjeran podanik hunskog cara Ecela on je i protiv svoje volje uvučen u nibelunšku tragediju. On postaje deux ex machina epske priče i nehotice se nađe u poziciji da mora da zatre i posljednji trag nibelunške dinastije. Premda su mnogi ciklusi o junacima njemačkih srednjovjekovnih viteških romana koristili elemente staronordijske Volsunga Sage, srednjovjekovni ep Pjesma o Nibelunzima je najdirektnije  ponavljanje te određene priče. Njen heroj Šigfrid je definitivno nordijski Sigurd Zmajoubica. Pjesma o Nibelunzima je pokušaj njemačkih kraljevskih kuća da polažu pravo na mitske pretke u uspostavljenoj herojskoj tradiciji, a djelomično je to autentična povijest. Herojsko doba za sve tevtonske (germanske i skandinavske) rase sjeverne Evrope bio je kaotično  peto i šesto stoljeće, kad se vlast Rimskog Carstva slamala pred tevtonskim plemenima koja su se selila. Povijesni poglavari tih vremena postali su predmeti usmenih predaja koja su ih uzdigla do mitskog statusa. Događaji u Volsunga Sagi i Pjesmi o Nibelunzima su zasnovani na povijesnim događajima koji su bili u vezi sa katastrofalnim uništenjem Burgunđana 436. godine od strane Atilinih Huna, koji su radili kao plaćeni izvršioci rimskog Imperatora. Pjesma o Nibelunzima se bavi ranim germanskim narodom zvanim Burgundani koji su se rano, u  petom stoljeću, naselili na Rajni blizu Vormsa, koja je u to vrijeme bila rimska teritorija. Godine 436. oni su se digli na ustanak protiv rimskog guvernera Etiusa. Do 437. skoro sve su ih istrijebile trupe Huna koji su dradili u ime carstva. Ono što je preostalo od satrtih Burgunđana pobjeglo je u zemlje Rajne na zapad i naselilo se na Roni, otprilike u onom dijelu Francuske koji se sad zove Burgonja. Ovaj katastrofalan kraj nekad moćnog germanskog plemena ostao je u živom sjećanju susjednih Franaka na Roni oko Kelna. Tu priču su prilagodili njihovi skandinavski susjedi i uključili  je u Volsunga legendu, a zatim su je poslije mnogo stoljeća - ponovo preradili i prisvojili

srednjovjekovni Germani u epskoj priči Pjesme o Nibelunzima. Mada je Atila sigurno bio hunski kralj u vrijeme burgundske pobune, on nije učestvovao u njenom gušenju i bio je u to vrijeme na drugom mjestu. Međutim, kako je legenda rasla, on je neizbežno  postao dio te priče. (On je nordijski Atli i germanski Ecel.) Izvor za volsunšku priču o smrti hunskog kralja Atlija od ruke njegove žene nesumnjivo je u vezi s povijesnim događajima koji uokviruju Atilinu smrt godine 453. Pouzdani povijesni prikazi nam kazuju da je Atila umro od krvarenja iz grla poslije pijančenja i gošćenja svoje prve bračne noći s germanskom princezom po imenu Hildiko. Odatle je poteklo vjerovanje da je Hildiko ubila Atilu iz osvete za pokolj Burgunđana. Imena dvije velike kraljice Pjesme o Nibelunzima su zapravo etimološki povezana s ovom povijesnom germanskom  princezom. Hildiko znači "Mala Dijeva Ratnik", što je prilično blisko i Krimhildi, "Dijeva ratnik s kacigom", i Brunhildi, "Dijeva ratnik s oklopom". Likovi Brinhilde i Krimhilde - i veliki dio zapleta Pjesme o Nibelunzima i Volsunga Sage - također  su djelomično oblikovani po još jednom povijenom liku: ozloglašenoj vizigotskoj Kraljici Brunhildi. Rođena oko 540. n. e., Brunhilda je bila udana za Sigeberta, Kralja Istočnih Franaka. Brat Kralja Sigeberta Kilperik bio je Kralj Zapadnih Franaka i oženio se sestrom Kraljice Brunhilde. U ratu dva brata koji je uslijedio Kralj Sigebert je ubijen na prevaru 575. i Brunhilda je zarobljena. Međutim, život joj je spasio i podario joj slobodu sin njenog porobljivača, koji ju je uzeo za ženu. Ona je uskoro postala moćna sila među Francima, i tokom trideset godina svog uticaja izazvala je ubojstvo čak deset velikaša kraljevske loze. Najzad, 613. jedna grupa franačkih velikaša odlučila je da okonča njene spletke. Mučili su Brunhildu tri dana, dali da je rastrgnu divlji konji, i zatim je spalili na lomači - spektakularan i barbarski kraj jedne izuzetne povijesne ličnosti. U Gospodaru Prstenova osnovni središnji zaplet Pjesme o Nibelunzima može se naći u sporednom zapletu koji uključuje četvorostruku ljubavnu priču Aragorn - Aruena - Eovina - Faramir. Vitezdijeva Princeza Eovina od Rohana se zaljubljuje u Aragorna isto tako beznadežno kao što se  posredno kazuje da se amazonska ratnička Kraljica Brunhilda od Islanda zaljubljuje u Sigfrida. Sigfrid je zaručen s lijepom Krimhildom, isto kao što je Aragorn zaručen s lijepom Aruenom od Rivendela. Tolkinovo rješenje ljubavnog trokuta u Gospodaru Prstenova je daleko sretnije i daleko više džentlmensko, bez ikakvih niskih smicalica ili pak krvave osvete kakve nalazimo u Pjesmi o  Nibelunzima. Pjesma o Nibelunzima iznosi mnoga gledišta koja se čine čudnim modernom čitaocu. Ep Pjesma o  Nibelunzima nije u osnovi nosilac radnje za heroja Sigfrida kao što je, recimo, Ilijada za Ahila. Također, izgleda da naše simpatije prema hrabrom Sigfridu iz prvog dijela treba da se prebace u drugom dijelu na herojska djela njegovih ubojica, Hagena i Guntera. Ep nije čak ni povijest jedne  jedine dinastije ili naroda. Nibelunzi su prvo jedan narod, zatim drugi, potom treći, u zavisnosti od toga tko gospodari nibelunškom riznicom, koja se odvojila od prstena. Kao što je Richard Vagner  zaključio u svojoj studiji o ovom epu: "Riznica Nibelunga, kao jezgro koje simbolizira zemaljsku vlast, i onaj koji je posjeduje, koji vlada pomoću nje, ili jeste ili postaje Nibelung." Postoje neki aspekti srednjovjekovne Pjesme o Nibelunzima koji su različiti od svjetovnijih oslikanih u Volsunga Sagi. Jedan je da je riznica prstena iz Volsunga Sage pretrpjela ozbiljnu inflaciju do vremena kad stiže do Pjesme o Nibelunzima. Među Nordijcima, zlato je bilo rijedak  artikal. Vidimo da je zlatna riznica koju je Sigurdov konj Grani nosio u Volsunga Sagi tako napuhena u Pjesmi o Nibelunzima da bi za njen transport bio potreban teretni vlak sa stotinu vagona. Postoje i druge zanimljivosti u vezi s epom. U Volsunga Sagi povijesni Atila Hun je Atli, okrutni i izdajnički tiranin. Međutim, u Pjesmi o Nibelunzima, hunski Kralj poznat kao Ecel je oslikan kao human i suosjećajan lik. To je svakako bilo zbog politike austrijskog dvora za koju je Pjesma o  Nibelunzima sastavljena. Kršćanski moral i viteške tradicije su također uvjetovale promjene. Krajnje uglađeno ponašanje vitezova i smjernost u vezi sa razdjevičenjem Brinhilde je u raskoraku s neuvijenom staronordijskom verzijom. U epu također postoji i nesumnjivi aspekt rata među spolovima. Sigfrid to pojašnjava u svojoj borbi s Amazonkom. "Ako ja sad izgubim život od ove djevojke, cijeli ženski

rod će se uzoholiti i odsad nikad više neće slušati svoje muževe", kaže on. Izgleda da nije važno što Sigfrid i Gunter varaju i lažu ovu očigledno nadmoćnu ženu i na bojnom polju i u spavaćoj sobi. Sve to služi višem moralnom cilju da se žene održe u podređenom položaju. Ratnik-dijeva je također pokorena i preobražena - ali nježnije i bez poniženja - u Gospodam Prstenova. Vitez dijeva Eovina koja je ubila Vješca-Kralja od Morgula vjenčanjem je preobražena u nježnu i pokornu Faramirovu suprugu; baš kao što je nepobjediva amazonska Kraljica Brunhilda  preobražena brakom u nježnu i pokornu Gunarovu suprugu. Dupli standardi se također upečatljivo otkrivaju u posljednjoj cijeni Pjesme o Nibelunzima. Ovde narator nagovještava da bi valjani i viteški stav Kraljice Krimhilde prema Hagenu - vitezu koji joj je ubio muža, ukrao blago, i odrubio glavu njenom sinu jedincu trebalo da bude milosrđe. Kada se ona usprotivi i odsječe Hagenovu glavu Sigfridovim mačem, na njeno ponašanje se gleda kao na čudovišno. U viteškoj tradiciji tog vremena osveta je muška privilegija i ubijanje čak i najgrešnijeg viteza od strane žene je neoprostivo. Odmah jedan vitez izvršava kolektivnu volju dvora. On isuče svoj mač i pogubi je. U Pjesmi o Nibelunzima prsten je očevidno odvojen od blaga prije no što priča u pravom smislu  počinje. On nije s blagom, nego na ruci amazonske Kraljice. Međutim, jednu od osobina prstena među nađenim blagom preuzima Tarnkape, ogrtač nevidljivosti koji Sigfrid zadobija hrvajući se s Patuljkom Alberihom. (Na isti način bog Loki zadobija prsten hrvajući se s Patuljkom Andvarijem; i Frodo se dvaput hrva s Golumom oko Jedinog Prstena.) Varka nevidljivosti kao svojstvo Jedinog Prstena nije prisutna u skandinavskim pričama. U Pjesmi o Nibelunzima Sigfrid koristi Tarnkape, da bi postao nevidljiv, protiv Amazonke, dok i Bilbo i Frodo koriste nevidljivost Jedinog Prstena  protiv raznih neprijatelja, zmajeva i utvara. Također je važno istaći da čak iako blago i ogrtač nevidljivosti preuzimaju aspekte moći prstena,  prsten ostaje ključ epskog tragičnog zapleta. Prsten koji Sigfrid uzima od Brinhilde i daje Krimhildi konačno zapečaćuje sudbinu svih u Pjesmi o Nibelunzima; isto onako neminovno kako i kretanje Jedinog Prstena zapečaćuje sudbinu svih u Gospodaru Prstenova.

X GLAVA PJESMA O NIBELUNZIMA  Nacionalni ep germanske rase je srednjovjekovni Nibelungenlied, "Balada o slomu nibelunške dinastije", ili "Pjesma o Nibelunzima". Pjesma o Nibelunzima je Ilijada germanskih naroda i napisao ju je anonimni pjesnik oko 1200. n. e. za izvođenje na austrijskom dvoru. Ep kombinira elemente mita s autentičnim povijesnim događajima iz 5. stoljeća n. e., katastrofalnim uništenjem nekad moćnih burgundskih naroda u zemljama Rajne od strane Atilinih hunskih legija. Mada mnogi srednjovjekovni herojski ciklusi koriste elemente skandinavske Volsunga Sage, Pjesma o Nibelunzima je najdirektnije prevođenje baš te priče. Sigfrid je nedvosmisleno staronordijski Sigurd, Gunter je Gunar, Krimhilda je Gudrun, Brinhilda je Brunhilda, a Hagen je Hogni. Osim toga što koristi germanska, a ne nordijska imena, Pjesma o Nibelunzima mnogo više predstavlja uglađeni srednjovjekovni svijet nego primitivniji staronordijski svijet Volsunga. U Gospodaru Prstenova, nasuprot Hobitu i Sibnarilionu i njegovim nastavcima, svijet koji Tolkin definira bliži je svijetu srednjovjekovnog viteza Sigfrida iz Pjesme o Nibelunzima nego svijetu herojskog ratnika Sigurda iz Volsunga Sage. U Volsunga Sagi bogovi i zmajevi lagodno se miješaju sa smrtnim herojima; dok u uglađenom svijetu epa Pjesme o Nibelunzima bogovi i zmajevi nemaju stvarno mjesto. Sigfridov rani podvig ubijanja zmaja odigrava se, takoreći, "izvan pozornice". To je događaj o kome se samo priča; više je glas o tome nego stvarni događaj. Zmaj koji bi se pojavio na srednjovjekovnom bojnom polju u Pjesmi o Nibelunzima bio bi isto toliko neprimferen kao i bog Odin kad bi se pojavio kao gost na Sigfridovoj svadbenoj svetkovini u katedrali Vorms.

Ovo podjednako važi i za Aragornovo uglađeno kraljevstvo Gondora u Gospodaru Prstenova. Događaji kao što je ubijanje zmaja također se odvijaju "izvan pozornice": ili u bajkovitom svtfetu Hobita, ili u istinski mitskom svtfetu Silmariliona. Kao i za Pjesmu o Nibelunzima, moglo bi se isto tako reći da bi Smaug Zmaj koji bi se pojavio na bojnom polju u Gospodaru Prstenova bio isto toliko neprimjeren kao i valarski bog Manve kad bi se pojavio kao gost na Aragornovoj svadbenoj svetkovini u Gondoru.  Nijedno istraživanje teme Potrage za Prstenom ne bi bilo potpuno bez osvrtanja na Pjesmu o  Nibelunzima. Kao i u Volsunga Sagi, priča ovog epa bit će prepričana u cjelini i neće se prekidati  primjedbama niti će se odmah vršiti uspoređivanja s Tolkinovim Gospodarem Prstenova. Pjesma o Nibelunzima je priča o suparništvu između dvije kraljice. Jedna je nježna Kraljica Krimhilda koja sa tri brata vlada burgundskim kraljevstvom Rajne. Druga je Kraljica-Ratnik  Brinhilda koja sama vlada u dalekom Islandu. Obje su djevičanske kraljice velike ljepote. Kraljica Krimhilda se budi pošto je usnila proročanski san. U tom snu jedan sokol je na Krimhildinom članku prekrivenom nakitom. Ovaj sokol je bez premca; od svega što Krimhilda ima on joj je najdragocjeniji. Ali, bez upozorenja, dva orla se obaraju na pticu u letu. Pred Krimhildinim očima orlovi rastrgnu sokola na komade i site se njegovim mesom. Mlada Krimhilda odlazi kod svoje majke, žene upućene u tumačenje snova, ali ona svom djetetu ne može da pruži nikakvu utjehu. Sokol je princ koga će Krimhilda voljeti i za koga će se udati, dok su orlovi dvojica ubojica koji će izazvati propast tog princa. I tako, zbog ovog sna, Krimhilda se kune da se neće udati ni za jednog čovjeka. Mada mnogi gospodstveni vitezovi žude za njom i pjevaju joj pjesme pohvalnice, ona neće da se uda ni za koga. A i nema nikog tko bi je mogao prisiliti na to, jer njenu volju štite njena tri brata, moćni kraljevi rajnskih zemalja: Gunter, Gernot i Giselher. Ipak, sudbina neće dopustiti Krimhildi da ispuni svoj zavjet. Sjeverno od kraljevtsva Rajne je  Nizozemska i veliki grad Ksanten. Tu živi heroj Sigfrid, sin Kraja Sigmunda i Kraljice Siglinde. To  je moćni ratnik koji je slavu stekao putujući daleko na sjever u zemlje Nibelunga, najbogatije kraljevstvo na svijetu. Tu Sigfrid ubija dvanaest stražara, Divova, i uzima iz njihove oružarnice onaj drevni mač zvani Balmung, i njime pobijedi sedam stotina ljudi iz zemlje Nibelunga. Naposljetku se  bori s dva moćna Kralja Nibelunga osobno, i u jeku borbe posječe ih obojicu. Ali blago Nibelunga ima jednog posljednjeg čuvara, lukavijeg i opasnijeg od svih ostalih. To je  prastari Patuljak Alberih koji ne samo da posjeduje ogromnu snagu nego i nosi Tarnkape, ogrtač nevidljivosti. Tako se Sigfrid bori s nevidljivim neprijateljem, ali najzad dohvati Patuljka i čvrsto ga stegne, Obori ga i dobija od njega i magični ogrtač i nibelunško blago.  Nibelunško blago bilo je tako veliko da bi bilo potrebno stotinu teretnih kola da odnese samo drago kamenje; mada je ono bilo tek rasuto preko hrpa crvenog zlata nagomilanog po podu tajne pećine u kojoj je čuvano. Silom oružja Sigfrid postaje gospodar nibelunškog blaga i vladar zemlje Nibelunga. I mada se Sigfrid vraća u Ksanten da vlada Nizozemskom, on je priznat i kao kralj zemlje Nibelunga. Međutim, to nije kraj Sigfridovih podviga, jer pored nebrojenih bitaka s drugim ljudima, ovaj junak  ubija i jednog zmaja. Uz to, ovim djelom Sigfrid ne zadobija samo slavu, već i nepobjedivost. Jer,  pošto ubije čudovište, on se okupa u zmajevoj krvi i koža mu postaje čvrsta kao rog tako da nikakvo oružje ne može da ga probode. Kad Sigfrid odjaše na jug u potrazi za pustolovinama, on stiže u zemlju Burgunđana, i tu ga tri Kralja Rajne dočekaju s počastima. Najveći dio te godine Sigfrid ostaje u zemlji Rajne u velikom gradu Vormsu, i on i kralj Gunter se zaklinju na vječno prijateljstvo. Ali, postoji još jedan razlog za Sigfridovo putovanje. On je čuo za Krimhildinu ljepotu i nada se da bi mogao da je dobije za svoju kraljicu. Dobro je Sigfrid rasuđivao; jer sa svoje kule Krimhilda često promatra junaka u sjaju i u boju. Samo  pri pogledu na Sigfrida, ispunjava je ljubav prema njemu, i ona uskoro odbacuje svoju odluku da nijednom muškarcu ne podari svoje srce. Kad se godina Sigfridove posjete približi kraju, u Vormsu se poziva na oružje. Udružene armije Kralja Saksonaca i Kralja Danaca ujedinjuju se u ogromnu silu da bi zaratile s Burgundanima.

Sigfrid se bori na strani Burgundana. Sigfridovo junaštvo je tako veliko da, iako predvodi vojsku od samo tisuću vitezova, uspijeva da razbije armiju od dvadeset tisuća Saksonaca i Danaca za jedan  jedini dan. Ubrzo poslije te velike usluge učinjene Burgundanima Sigfrid zaprosi od Guntera ruku njegove sestre. Gunter pristaje rado, jer zna da je sestrino srce ispunjeno ljubavlju prema tom čovjeku i da njegovo kraljevstvo nema odvažnijeg i čvršćeg saveznika i prijatelja. Međutim, objašnjava Gunter,  još uvijek postoji jedna smetnja da bi se blagoslovila ova veza. Pošto je Gunter najstariji kraljevski sin i Uzvišeni Kralj Rajne, po zakonu te zemlje on mora da se vjenča prije svoje sestre. Sad Gunter otkriva da je on zaljubljen u onu drugu prelijepu djevičansku kraljicu koja vlada na Islandu, kao što je Sigfrid u krasnu Krimhildu. Jedini problem je u tome što Kraljica Brinhilda nije obična žena. Ona je kraljica-ratnik obdarena natprirodnom snagom, koja se zaklela da se neće udati ni za jednog čovjeka ukoliko je ne pobijedi u tri odmjeravanja snage. Ako prosilac pokuša i ne uspije, ona će ga ubiti. I mada su mnogi prosci pokušali da osvoje Brunhildu, svi su propali i  poginuli. Tako dolazi do pogodbe. Kralj Gunter će pristati da da Krimhildinu ruku Sigfridu ako Sigfrid  pomogne Gunteru da osvoji divnu Kraljicu Brinhildu. Sigfrid i Gunter zaplove ka dalekom Islandu. Sa sobom vode samo dvojicu Gunterovih hrabrih podanika: Hagena od Troneka i njegovog brata Dankvarta. Oni kreću u prosidbu, i zato ne nose ratno oružje, već se oblače u svoju najfiniju odjeću. Grad-tvrđava Kraljice Brinhilde ima osamdeset šest kula i tri palače, a njen kraljevski dvor je  podignut od mramora zelenog kao more. Putnike ljubazno prima Kraljica na prijestolju u svili i zlatu. Ona je lijepa kao što se i tvrdi u svim pričama: na ruci nosi prastari crveno-zlatni prsten, a oko pasa joj je pojas ukrašen dragim kamenjem: veličanstven dragocjeni vez od finog svilenog gajtana iz Ninive. Gunter odmah poklanja srce Brinhildi, ali Brinhilda se prvo obraća Sigfridu. Jer Kraljica  pretpostavlja da je Sigfrid najplemenitiji od njenih posjetilaca i da je on došao kao njen prosac. I evo prve od Sigfridovih prijevara. Brinhildi Sigfrid lažno tvrdi da je on podanik Kralja Guntera koji  je najveći i najjači od junaka, i da Gunter dolazi da se nadmeće za njenu ruku. Pomalo nerado, Kraljica prihvata Gunterov izazov i pristaje na borbu. Kraljica Brinhilda stoji sama u areni, okružena čeličnim obručem od sedam stotina ljudi pod oružjem koji će donijeti sud o nadmetanju. Kraljica-ratnik na sebi ima čelični oklop ukrašen zlatom i draguljima. Potrebna su četvorica da podignu Kraljičin sjajni oklop, a trojica da joj ponesu koplje: a i jedno i drugo ona uzima i drži kao dječje igračke. Zatim u arenu stupa njen prosac i izazivač, Kralj Gunter od Rajne. Ali, iako izgleda da on stoji sam nasuprot kraljice-ratnika, nije tako. Lukavi Sigfrid se pokrio Tarnkapeom, svojim čarobnim ogrtačem, koji ne samo da ga čini nevidljivim, već ima i drugu moć, a to je da dvanaestostruko poveća snagu onog tko ga nosi. Tako, kad se odvija nadmetanje u bacanju koplja, nevidljivi Sigfrid stoji između Guntera i njegovog štita i zaustavlja silinu Kraljičinog hica. Sigurna smrt bi stigla Guntera da je sam, jer čak i sa Sigfridovom udvanaestostručenom snagom oba junaka se zateturaju kad koplje udari i plameni jezik  sukne iz probodenog štita. Brinhilda je zapanjena kad Gunter ne padne. Umjesto toga, izgleda da Gunter podiže njeno koplje i, okrenuvši tupi kraj naprijed - da ne bi ubio djevu - baca oružje takvom snagom da je obara na tlo. Ali ovdje Brinhildu izgled vara, jer je koplje u stvari hitnula Sigfridova nevidljiva ruka. Zatim slijede druga dva okušavanja: bacanje velikog kamena i skok u dalj. Kamen je toliko težak da su potrebna dvanaestorica da ga unesu u arenu. Bez oklijevanja Kraljica Brinhilda podiže kamen i baca ga tako da prebaci preko one dvanaestorice koji leže jedan iza drugog; zatim napravi silan skok kojim premašuje rastojanje do kamena. Zauzvrat Gunter bez riječi dolazi do kamena i izgleda da ga diže bez napora, ali u stvari ponovo nevidljivi Sigfrid izvrši taj podvig i zavitla kamen daleko iza Brinhildininog belega. Zatim, držeći Guntera oko struka i podigavši ga, Sigfrid skače, noseći Guntera sa sobom kroz zrak, i slijeće daleko iza njihovog hica kamenom. Tako Sigfridovom snagom i lukavošću Gunter zadobiva nevjestu, i u kraljevstvo Rajne stiže gorda Kraljica Brinhilda. U Gunterovom dvoru u Vormsu je veliko slavlje i radost. Odigraće se dva kraljevska vjenčanja: Guntera s Brihhildom i Sigfrida s Krimhildom.

Svatovi dobijaju darove: narukvice, medaljone i prstenje, dok čelični obruč naoružanih vitezova svečano stoji oko zaručnika dok oni polažu svoje svete zavjete. Gunter i Sigfrid radosno stupaju iz kapele s dvije najljupkije nevjeste. Kad dođe noć, oni se povlače u svoje bračne postelje, dok gosti i dalje slave. Ujutru Sigfrid i Krimhilda sijaju od ljubavi; dok Gunter izgleda rastresen i zabrinut, Brinhilda je hladna i daleka. U Gunteru nema ni trunke od mladoženjine sreće ni ponosa. I zaista, te iste večeri, Gunter dolazi da se povjeri Sigfridu i da mu ispriča o svom poniženju. Prve bračne noći Brinhilda kaže Gunteru da mu, iako je zadobio njenu ruku svojom vještinom u areni, ona neće dobrovoljno dati svoje tijelo. Jer ako se da nekom muškarcu, to će razbiti čini njene ratničke snage koju ona želi da sačuva cijelog života. Kad Gunter pokuša silom da ostvari svoja  bračna prava, Brinhilda mu se samo nasmije u lice. Ona ga veže svojim upletenim pojasom i objesi ga kao zaklano prase, i on visi na klinu s plafona sve do jutra. Ponovo je Sigfrid uvučen u spletku protiv kraljice-ratnika. Te noći u mraku, koristeći Tarnkape, svoj čarobni ogrtač nevidljivosti, Sigfrid ulazi u Brinhildinu ložnicu. Umjesto Guntera leže u Brinhildinu svadbenu postelju. Misleći u mraku da je to Gunter, Brinhilda udara Sigfrida takvom silinom da mu krv poteče iz usta i on poleti preko sobe. hrvajući se s junakom, Brinhilda steže Sigfridove ruke tako snažno da mu krv brižne ispod noktiju i on bude satjeran uza zid. Ipak, naposljetku, Sigfridova ogromna snaga prevlada. On je podiže s tla, obara je na postelju, i svom snagom je lomi u čeličnom zagrljaju tako žestoko da joj svi zglobovi na tijelu odjednom pucaju. Tek tada se ona pokorava i  jaukne moleći svog pokoritelja da joj poštedi život. Sad, većina onih koji pričaju ovu priču kažu da je u tom trenutku Sigfrid častan prijatelj Gunteru i da ne ostaje u divnoj koljevci Brinhildinih dugih udova te noći. Ali, što god da je istina po tom  pitanju, na jedan način Sigfrid ipak obeščasti ovu gordu ženu. Jer u mraku Sigfrid vidi mutan sjaj crvenog zlata. To je Brinhildin prsten i, u svojoj pobjedničkoj sujeti, on joj uzima prsten s ruke. Zatim, pošto napusti bračnu postelju, on joj uzima i draguljima ukrašen pojas od izatkane svile iz  Ninive. Sigfrid krišom bježi iz mračne sobe i Gunter dolazi u postelju  poražene nevjeste koja se više ne usuđuje da se odupre njegovom nasrtaju. Kad osvane jutro, Brinhilda je slaba i smjerna kao najnježnija mlada. Jer s gubitkom djevičanstva i prstena ratnička snaga napušta Brinhildino divno tijelo zauvijek. Ona postaje dobra i pokorna žena Kralja Guntera. Dvanaest godina protiču u sreći. Sigfrid i Krimhilda žive i vladaju Nizozemskom i zemljom  Nibelunga iz svoje palače u Ksantenu; Gunter i Brinhilda žive i vladaju u zemljama Rajne. Onda Gunter poziva Sigfrida i svoju sestru na svetkovinu u njegov dvor. Možda je na djelu bila drevna moć prstena, ili je možda za sve kriva Sigfridova sujeta. Što god da je razlog, Sigfrid pravi tragičnu grešku, jer u Ksantenu daje na poklon svojoj ženi prsten i svileni pojas koje je uzeo od Brinhilde u njenoj bračnoj postelji. I, što je još nepromišljenije, otkriva Krimhildi tajnu kako je zadobio prsten i pojas. Tako se jednog dana dve kraljice sreću na vratima katedrale i izbija svađa oko toga koja treba da uđe prva. Brinhilda naprasito tvrdi da je Krimhilda pokazala neopravdanu drskost prema njoj; jer je  jasno da je Sigfrid samo jedan Gunterov podanik. Krimhilda neće da otrpi ovu uvredu. Ona dokazuje da je Sigfrid veći čovjek i da nije ničiji podanik. Razgnevljenu Krimhildu napušta razboritost i ona prestaje da se uzdržava. Ona podiže i pokazuje Brinhildi ukradeni prsten od crvenog zlata i zatim otkriva draguljima ukrašen pojas od izatkane ninivske svile koji je nekad nosila Brinhilda. Prezrivo, pred svima koji ih slušaju, ona tvrdi da je Brinhilda bila Sigfridova konkubina prije no što se vjenčala s Gunterom; i da je Sigfrid uzeo te trofeje pošto je bio prvi koji je uživao u njenom tijelu na bračnoj postelji. Ponižena Brinhilda otrči kod Guntera s ovom pričom i zahtijeva da njena čast bude iskupljena. Razgnevljeni Gunter poziva k sebi Sigfrida. Uzbuđen i zabrinut zbog ovog skandaloznog razgovora, Sigfrid kaže Gunteru da je to što je njegova žena ispričala neistina i da on nije tako iskoristio Brinhildu one noći. Nimalo nježno Sigfrid izbatina svoju ženu i zahtijeva od nje da se izvini zbog ove sramotne svađe. U žurbi da popravi stvar kako Brinhilda ne bi otkrila i druge smicalice kojima  ju je obmanuo i pokorio, Sigfrid naredi da se oko njega obrazuje čelični obruč vitezova, i zaklinje se

svetom zakletvom da su sve te priče prljave laži. Ova lažna zakletva konačno zapečaćuje Sigfridovu sudbinu. Njegova čast je okaljana. Jer, iako izgleda da većina prihvaća njegovo odricanje, zlatni prsten i pojas kao dokaz ne mogu se povući i glasine o sramoti u bračnoj postelji se šire. Kod Brinhilde dolazi nepokolebljivi Hagen od Troneka, Kraljičin zatočnik i Kraljev najodvažniji podanik. Brinhilda ražesti Hagenovo srce i ovo dvoje uvjere Guntera da samo osveta u krvi može da im povrati čast. U to vrijeme glasine o ratu s Dancima ponovo se šire oko Rajne. Sigfrid se opet sprema za rat, ali Krimhilda ima strašne slutnje Hagen prijetvorno dolazi kod Krimhilde, govoreći da i on ima zla  predosjećanja u vezi s njenim mužem, ali da ne može da vjeruje u ta predosjećanja jer svi znaju da  je Sigfrid zaštićen čarolijom zmajeve krvi. Tada Krimhilda otkriva tajnu Sigfridove smrtnosti. Jer, dok se Sigfrid kupao u zmajevoj krvi, lipov list mu je pokrio jedno mjesto između lopatica. Samo na tom mjestu Sigfrida može probosti oštro sječivo. Po Hagenovim uputstvima Krimhilda krišom ušije jedan sićušan križ na Sigfridovom prsluku da označi njegovo jedino smrtno mjesto. Onda se Hagen zakune da će uvijek biti Sigfridu za leđima i đa će čuvati junaka od bilo kog neočekivanog udarca. Već sutradan, Hagen, Gunter i Sigfrid krenu u lov u kraljevsku šumu. Kad Sigfrid legne da se napije sa jednog potoka poslije duge potjere, Hagen zarije koplje u križ kroz Sigfridova leđa do srca. Smrtno ranjen Sigfrid je kao divlja zvjer na umoru koja mlati po zraku. Ali pošto Hagen udari, Gunter ščepa Sigfridovo oružje i pobjegne, da se junak ne bi posljednjim dahom osvetio. Kad najzad Sigfridova krv zajedno s životom istekne na šumsko tlo i on prestane da diše, ubojice se vraćaju. Oni podignu njegovo tijelo i odnesu ga u dvor, objavljujući da je Sigfrida na prijevaru ubio odmetnik, drumski razbojnik. Sa Sigfridovom smrću, Brinhilda vjeruje da su njenu čast uzdigli njen muž Gunter i njen zatočnik  Hagen. Ne samo da je dovela do smrti čovjeka koji ju je prevario, nego je i gorda suparnička kraljica koja ju je ponizila sad dovedena do očajanja. Osim toga, pošto je Krimhilda bez muža, Gunter je uzima pod svoju zaštitu, i pod tim izgovorom pljačka njeno nasljeđe, nibelunško blago.  Na taj izdajnički način Burgunđani prisvajaju nibelunško blago. Danima i noćima beskrajni karavan tovarnih kola punih zlata i dragulja prenosi ogromnu riznicu u veliki, bedemima opasani grad Vorms, u kome vladaju Gunter i Brinhilda. Blago do vrha ispunjava najveću gradsku kulu. Ali, ova riznica je tako bogata da Kralj Gunter nema povjerenja u njene čuvare ili druge koji bi mogli da je  pokradu. Krišom, tokom godina, pod. okriljem noći, Gunter i Hagen pljačkaju sve to ogromno  blago i nose ga na jedno tajno mjesto na Rajni. Tu Gunter i Hagen nalaze duboku pećinu u rijeci i  potapaju cijelu ogromnu riznicu zlata i dragog kamenja, tako da samo ova dvojica na cijelom svijetu znaju gdje je ona sakrivena.  Neko vrijeme moć i snaga Gunterovog naroda je bez premca. S nibelunškom riznicom u svom  posjedu oni uživaju glas najbogatije od svih nacija. Zapravo, pošto to čuveno blago sad leži u njihovoj Zemlji, Burgunđani s Rajne uskoro postaju svima poznati kao Nibelunzi: vlasnici nibelunškog blaga - najsretniji od ljudi. Ali nisu svi u kraljevstvu zadovoljni. Ožalošćena Krimhilda, na primjer, nije zavarana pričom o Sigfridovoj smrti. Ona nagađa sasvim dovoljno od istine o njegovom ubojstvu. Postepeno, njeno očajanje zamjenjuje želja za osvetom. Iz dana u dan ona zuri u zlatan prsten na ruci koji je podsjeća na svađu koja je bila uzrok izdajničkog ubojstva njenog heroja.  Najzad Brinhilda odlučuje da ne može više da drži Krimhildu u kraljevskom dvoru, jer se s pravom  plaši da bi Sigfridova udovica mogla da potakne na pobunu. Slučaj je htio da Ecel, Car Huna s Dunava, pošalje poruku nibelunškom dvoru. Plemeniti i postariji vladar Huna želi da učini lijepu Krimhildu svojom kraljicom. On je često slušao o njenoj ljepoti, a uz to bi bio počašćen da se oženi kraljicom koja je udovica Sigfrida Zmajoubojice i da joj pruži zaštitu. Ovoj prosidbi Gunter daje svoj blagoslov. On daje ruku svoje sestre Caru Ecelu i šalje je u hunski grad Gram na obalama Dunava. Gunter sad vjeruje da on i Brinhilda mogu da žive zauvijek sigurno, ne plašeći se osvete zbog ubojstva Sigfrida.  Neće biti tako. Jer, iako je Krimhilda odvedena u moćni hunski grad Gram i Ecelovu palaču na obalama Dunava, ona nikako ne zaboravlja želju za osvetom. Mada joj velikodušni Ecel pruža svu

raskoš i ona se pretvara da je sretna u njegovom prisustvu, Krimhilda neprestano radi sve sa samo  jednim ciljem. Car Ecel ništa ne zna o Krimhildinim spletkama, i izgleda da ga se ne tiče što njegova Kraljica stiče sve veću i veću moć među Hunima. Na podaničku vjernost i poslušnost kune joj se mnoštvo Ecelovih vazala. Mnogi vitezovi iz sažaljenja ili ljubavi ili pohlepe kunu se na vjernost Krimhildi iznad svih drugih. Poslije mnogo godina, kad Krimhilda povjeruje da je njena moć dovoljno velika, ona nagovori Ecela da pozove sve njene sunarodnjake u posjetu usred ljeta u grad Huna. Ecel je uvijek bio tako široke ruke i otvoren s Nibelunzima da oni ne sumnjaju ni u kakve zle namjere. Tako u Gram dolaze tri nibelunška kralja: Gunter, Gernot i Gizelher; tu također dolazi i neustrašivi Hagen i njegov brat Dankvart; moćni ratnici Volker i Ortvin; i uz to još tisuću junaka. Nijedan velikaš nije ostao u zidinama Vormsa, i sa svoje kule Brinhilda i njene sluge gledaju ih kako odlaze. U Carevom gradu proslave sredine ljeta su ispunjene raskošnim svečanostima i sjajem. Ima turnira, igara i svetkovina igre i pjesme. Ali Nibelunzi ne učestvuju u proslavama, jer Gunter i Hagen vide plamenu mržnju koja sija u Krimhildinim očima. Oni dobro znaju njen uzrok, mada su se nadali da je njena mržnja odavno utihnula. A osim toga, imali su i zle predznake na svom dugom putovanju u zemlju Huna. Dvanaestog dana putovanja došli su do široke obale Dunava. Tu je Hagen naišao na labudove dijeve, one kobne riječne sudce koje neki zovu Nikse, a drugi zovu Vodeni duhovi. Od njih je Hagen dobio proročansku viziju: svi Nibelunzi će poginuti od vatre i mača, i nitko neće preživjeti i vratiti se u zemlju Rajne. I zato, mada su se svi Nibelunzi nadali da su Nikse poslale Hagenu lažnu viziju, Krimhildin strašan  pogled ih unaprijed upozorava na njihovu sudbinu. Odonda oni idu uokolo s punim naoružanjem među drugima koji piruju. Ne moraju dugo da čekaju. Iste te noći Krimhilda stupa u akciju dok svi nibelunški vitezovi sjede u gozbenoj dvorani. U tajnosti, bez Ecelovog znanja, Krimhilda šalje silu naoružanih ljudi u odaje nibelunških štitonoša, i svi ti hrabri mladići bivaju posječeni. Kada vijest o ubijanju stigne do gozbene dvorane, Hagen skače na noge za trpezarijskim stolom. S nemilosrdnim divljaštvom, on isuče mač i odsjeca glavu djeteta Ortliba, Ecelovog jedinca, dok se igra na očevom krilu. Zatim Hagen doziva Nibelunge i govori im da su pali u klopku, i da će kao i štitonoše i oni svi biti ubijeni. Nibelunški vitezovi skaču u boj i dvorana postaje klaonica. Mada Ecel i Krimhilda  pobjegnu, dvije tisuće Huna gine u toj bici u dvorani.  Na veliku Ecelovu žalost, Krimhilda okuplja još više hunskih legija i saveznika. Gozbena dvorana  je preobražena: stolovi su prekriveni odsječenim udovima i glavama, srebrno posude je puno ljudskih iznutrica, a iz zlatnih pehara presipa se ljudska krv. I Krimhilda je preobražena, nekad najnježnija žena, ona je sad osvetnički anđeo smrti. Ona nemilosrdno tjera Hune u borbu, i mada je više od pola Nibelunga pobijeno, oni drže ulaz u dvoranu sve dok zid tjelesa ne prepreci vrata, a Huni moraju da raščiste vlastite mrtve da bi produžili borbu. Razjarena, Krimhilda traži baklje i zapovijedi da se dvorana zapali da bi istjerali Nibelunge na otvoreno. Ali vatra ne istjeruje Nibelunge, mada mnogi stradaju u plamenu, vrućini i dimu. Oni nastavljaju da se bore u plamenoj noći. Nalazeći zaklon iza kamenih lukova dvorane dok drveni dijelovi građevine gore oko njih, oni nastavljaju bitku i piju krv poginulih da bi ugasili žeđ. Jedan broj Nibelunga preživljava užas te noći, ali u zoru kraljica poziva još mnogo jarosnih hunskih vojnika. Oni osvetnički napadaju Nibelunge u spaljenoj ruševini gozbene dvorane. Ali ti ratnici otkrivaju da su čak i ostaci nibelunških vitezova strašan neprijatelj, i mnogi padaju pred njihovim nemilosrdnim oružjem. Neki od Nibelunga bi ipak mogli da prežive da onaj silni junak, Ditrih Kralj Verone, nije došao u pomoć Hunima. Ditrih nema veliku želju da se suprotstavi srčanim  Nibelunzima; međutim, suviše prijatelja i rođaka je sad poginulo od njihovih ruku. On zna da mora da djeluje, zato šalje svog plemenitog namjesnika Hildebranda i njegove ljude kao prethodnicu u srušenu dvoranu. On traži od Hildebranda da sklopi nekakav sporazum između Nibelunga i Huna, kako on ne bi morao da bude uvučen u ovu zavadu. Ali ovaj čin izmirenja propada; primirje odmah prerasta u krvavu kavgu koja potpuno zbriše i

Ditrihovu vojsku i ritave ostatke Nibelunga. Samo ranjeni Hildebrand preživi i vraća se s nesretnim vijestima. Smrknuto i jarosno, Ditrih se i sam naoružava i dolazi u srušenu dvoranu, ali otkriva da su samo iscrpljeni ali prkosni Gunter i Hagen ostali živi od svih Nibelunga. U očajničkom bijesu, Ditrih koristi svoju silnu snagu da satjera iscrpljene Guntera i Hagena uza zid. Mogao je to biti duh samog Sigfrida, tako je velika bila njegova snaga. Oružje Nibelunga - čak i mač Balmung koga je Hagen oteo - im je izbijeno iz ruku, i pomamni Ditrih ih pokorava i veže. Ipak, Ditrih je milostiv čovjek, jer on preklinje Krimhildu da se sažali na te hrabre vitezove. Za trenutak se čini da će Krimhilda obuzdati svoj bijes. U stvari, Krimhilda je sad postala zao duh osvetnik kome nema spasa. U prijestolnoj odaji ona izjavljuje da ostaje još da se riješi i pitanje njenog zakonitog nasljeđa: nibelunško blago mora da se donese na Ecelov dvor. Krimhilda je u tajnosti već bila u zatvorskim ćelijama. Susreće se s Hagenom i daje mu lažno obećanje da će ga osloboditi ako joj kaže gdje je skriveno nibelunško blago. Hagen je mračan i neosjetljiv čovjek, i ne vjeruje ni riječ od onoga što Krimhilda govori. Hagen kaže kraljici da se zakleo da nikad neće otkriti gdje je nibelunško blago zakopano dok je njegov gospodar Gunter živ. Kraljica Krimhilda naređuje da Hagen u lancima bude doveden u prijestolnu dvoranu. Zatim, na užas svih, Krimhilda baca odrubljenu glavu Kralja Guntera - svog rođenog brata - na pod. Car Ecel i heroj Ditrih su zgroženi Kraljičinom surovošću, ali se bijesni Hagen od Troneka prkosno i glasno smije.  Nije bilo nikakve zakletve na šutnju. Hagen je izazvao to ubojistvo zato što se plašio da će Gunter  trampiti svoj život za blago. Ali sad, kad Guntera nema, Hagen jedini na cijelom svijetu zna gdje je sakrivena riznica, i nikakvo mučenje ga nikad neće natjerati da to kaže. Jer, ako ne može da vrati  blago svojoj Kraljici Brinhildi, on barem može da uskrati tu nagradu njenoj suparnici. Hagen se glasno smije, hvaleći se da će radosno istrpeti smrt i prokletstvo da bi sačuvao ovu posljednju  bogatu pobedu zabravljenu u svome srcu. Hagenova prkosnost toliko razbjesni Kraljicu Krimhildu da ona tren oka uzima u ruke Hagenov mač: mač Balmung, koji je nekad pripadao Sigfridu. Tu, prije no što su Car ili njegovi dvorjani mogli da se oporave od prvog šoka zbog neljudskog ubojstva Gunterovog, Krimhilda odsjeca i glavu Hagena od Troneka. Svi sad vide kakvo je čudovišno biće postala Krimhilda. Na ovaj posljednji izdajnički čin, cijeli kraljevski dvor ustukne od užasa. Svi znaju da jednog viteza ne može zadesiti veća sramota nego da nastrada od ženske ruke. Ditrihov namjesnik Hildebrand radi u ime svih okupljenih velikaša kad se  baca unapred sa isukanim mačem. Postupkom koji je čak možda i milostiv, on okončava mučni život Kraljice Krimhilde jednim jedinim udarcem. S Hagenovom smrću ubijen je posljednji nibelunški velikaš, a nibelunško blago se zauvijek skrilo od ljudskog pogleda. Nikse i Vodeni Duhovi Rajne jedini znaju gdje ono leži, a oni nemaju koristi od zlata i dragulja. Drevni prsten koji je bio uzrok sveg beznađa sahranjuje se s Kraljicom Krimhildom, koja je nekad bila najnježnija od žena; dok je njena suparnica, Kraljica Brinhilda, koja  je nekad bila najjača od svog spola, sad slomljena gubitkom muža, zatočnika i sveg bogatstva. Ona žali zbog nesreće koja je zatrla sve njene plemenite vojnike i ostavila je samu u srušenom i praznom kraljevstvu. Tako se završava priča o suparništvu između dvije kraljice.

XI GLAVA GRčKI I RIMSKI MITOVI Postoji drevan grčki mit koji nam govori o kovanju prvog prstena. Ova pripovjest počinje u osvit vremena, mnogo prije no što su postojali ljudi ili čak bogovi. U stvari, priča o prvom prstenu je vezana za pripovedanje o dolasku bogova i stvaranju čovjeka.

Titani su bili prva rasa koja je vladala praiskonskim svijetom. Oni su bili divovski sinovi i kćeri Gee, koja je Majka Zemlja. Titani su bili visoki kao brda i istovremeno mudri i snažni. Oni su  posjedovali i magične moći kojima su na svijet donosili bezgranično bogatstvo i obilje. Titani su izrodili mnogo djece: sinove i kćeri koji su postali duhovi rijeka i šuma. Svu prirodu su oživljavali njihovi potomci: morske nimfe, sirene, najade, satiri i silfi. Jedan od najmudrijih Titana bio je obdaren darom proricanja, i iz tog razloga je nazvan Prometeus, što znači "dalekovid" ili "vidovit". Uz pomoć ovog dara Prometej je predviđao kraj tog doba. On je vidio da će umijećem i lukavstvom Titane srušiti manja rasa bogova. Uz to, on je znao da će se njegova osobna sudbina razlikovati od sudbine njegove uskoro-iščezle rase; da će ona biti vezana za sudbinu tih mladih bogova. Kad se poveo rat između Titana i bogova, on  je skoro progutao svijet. Deset dugih godina užas rata je razdirao zemlju. S visine Olimpa Zeus, bog oluje, bacao je svoje gromove; dok je njegov brat Posejdon, bog mora, trozupcem potresao zemlju. Stijene su se topile i tekle kao rijeke. More je ključalo, para i vatra su ispunjavali zrak. Veliki kanjoni su zjapili i kontinenti su se cijepali i pomicali. Ipak, svojom snagom i čarobnjačkim moćima Titani su izdržavali i borili se protiv bogova sa svjetlucavim oklopima i sjajnim kopljima. Ali ma koliko da su Titani bili srčani, bogovi su ih ipak nadvladali. Pržili su ih udari groma i zemlja se cijepala pod njima, i oni su padali u duboke jame Tartara gdje je vladao okrutni Had, bog Podzemnog Svijeta, odakle nitko nije mogao da pobjegne. Titan Prometej nije bio osuđen na onakvu sudbinu kao njegov brat Atlas, koji je vječito držao težinu nebesa na svojim ramenima; niti je pak bio postavljen na vatreni kotač kao Iksion; niti je mrvljen težinom stijene kao Sizif; niti potopljen u siguran ključalo more kao mnogi drugi Titani. Prometej nije sudjelovao u ratu protiv bogova, i mada je žalio za svojim narodom, on je već odavno znao njegovu sudbinu. Prometej je otišao među nove bogove i darovao ovim osornim novim vladarima mudrost i znanje. Prometej se sve više posvećivao vještini obrade metala i materija zemlje koju je volio. Izabrao je za svog pratioca Zeusovog hromog sina po imenu Hefest, najmanje oholog i uznositog od bogova. Hefestu je donio vatru i kovačko ognjište, i s tim bogom podijelio nedokučiva znanja o zemlji. U vulkanskim srcima planina Prometej je učio Hefesta vještinama kovanja metala. Tu su oni iskovali krune s draguljima, skiptre i zlatne prijestolje za bogove Olimpa. Načinili su oružja i oklope  blagoslovljene čarobnim moćima. Hefest Kovač je uskoro postao tako cijenjen da je Zeus dao hromom bogu ruku Afrodite, prelijepe boginje ljubavi. Ali dalekovidi Prometej je upotrijebio i druge vještine pri kopanju i kovanju. Jer, umijećima čarobnjaka kao i kovača bili su obdareni oni od titanske rase, tako da mu se s vremenom otkrila i tajna samog života. I, kao što je dobro poznato, Prometej je bio božanstvo koje je oblikovalo ljude od gline i udahnulo im dah života. Uz to, upravo Prometej je donio ljudima dar vatre, jer su na  početku oni živjeli u tami. S ovim darom vatre došla je i svjetlost mudrosti i žar neutažive žudnje, i sve ono što čini ljude većim od zvjeri i potiče ih da teže besmrtnoj slavi. Bogovi sa Olimpa su bili veoma nezadovoljni, jer nisu željeli da imaju suparnika na svijetu, i t vrdili su da je Prometej dao smrtnicima ono što jedino bogovi treba da posjeduju. Ali, ono što je učinjeno nije se moglo poništiti, i vatra nije mogla da se ugasi. Zeus je u bijesu naredio Hefestu da iskuje veliki lanac od nesalomljivog dragog kamena adamanta, željeza bogova. Zatim je zapovijedio da Prometeja odvedu u azijsku divljinu među Bijele Planine između skitskih i kimerskih zemalja i da  bude okovan na planini po imenu Kavkaz. Za tu stijenu, zakleo se Zeus, Prometej će biti zauvijek  vezan. Na Prometeja je Zeus poslao jednog velikog orla i ogromnog lešinara. Ove okrutne ptice su kljucale Prometejev bok i kidale mu jetru. Svake noći njegova jetra je ponovo izrastala, samo da bi sutradan bila iščupana. Do njega su također stizali žarko sunce i ledena kiša i grad. Tako je, kao i njegova braća pod zemljom, Prometej bio ispunjen vječitim bolom. Ipak, Prometej je trpio i nije se pokajao za svoja djela. Noću su dolazile mnoge nimfe, silfi i duhovi koji su ga žalili i pjevali mu pjesme koje su mu ublažavale bol. čak se i nekoliko njih od ljudske rase usudilo da dođe u tu strašnu divljinu i potraži njegov savjet. Ali nitko nije imao snage da skrši njegove okove, i izgledalo je da je osuđen na ove muke zauvijek. Kako su duga doba proticala, kaže se da su bogovi postali manje okrutni, i mada njihovo postupanje

 prema ljudima nije uvijek bilo časno niti dobro, mnoge među smrtnom rasom su počeli da štite ili čak vole. Između bogova i ljudi nikla je veza i došlo do sjedinjenja, i iz tog sjedinjenja je proizašlo mnogo potomaka. Najmoćniji od svih bio je Herkul, sin Zeusov. Zeus je najzad počeo da žali što je kaznio Prometeja. Međutim, on je bio vezan svojom neprekršivom zakletvomo vječnim okovima. Međutim, kad je Herkul otišao u azijsku divljinu, Zeus ga nije otjerao od Bijelih Planina i dozvolio mu je da pronađe Prometeja. Zeus je znao da samo Herkul ima snage da skrši neraskidive okove; hrabrosti da ubije orla i lešinara: Kad  je Prometej najzad oslobođen, Zeus mu se obratio gromovnim glasom. Zeus se zakleo da će istovremeno održati svoju zakletvu o vezanosti, a ipak dopustiti Prometeju da ostane slobodan. Zato  je Zeus uzeo od lanca od adamanta jednu slomljenu kariku i od Planine Kavkaza je uzeo komad stijene. Besmrtnom rukom Zeus je spojio kamen sa karikom. Zatim je uzeo ruku Prometejevu i oko  prsta mu zatvorio kariku od adamanta. Ovim lukavstvom Zeus je održao svoju zakletvu da će okovati Titana za kavkasku stijenu zauvijek, a ipak je ispunio svoje obećanje da pusti Prometeja da se kreće slobodno. Eto kako je načinjen prvi prsten. Kasnije, priča se, ljudi su počeli da nose prstenje u slavu Prometeja, donosioca vatre i oca ljudi. Tvrdi se da je prsten obilježje kovača koji je gospodar vatre, i čarobnjaka koji je gospodar života. A oni koji su kraljevi ljudi nose prsten kao simbol svog  porijekla od Prometeja i Titana koji su nekad vladali zemljom. U Prometeju, dobrom Titanu koji je donio život i vatru ljudskoj rasi, imamo kao odraz u ogledalu suprotnost Tolkinovom Sauronu, zlom volšebniku koji je donio smrt i tminu. Međutim, kad se Sauron u Drugom Dobu pojavio prerušen među Vilin-kovačima Eregiona kao tajanstveni stranac Anatar Gospodar Darova, mora da su u njemu Vilenjaci vidjeli sve ono što je Prometej predstavljao za Ljude. Jer Anatar Gospodar Darova je bio također i čarobnjak kovač koji je, kao i Prometej,  prkosio bogovima odajući zabranjene darove znanja i vještine. Uz Anatarovo vodstvo Kelebrimbor i Vilin-kovači Ostin-Edila u Eregionu naučili su tajne kovača i čarobnjaka s kojima su se mogli mjeriti samo sami valarski bogovi. Tek pošto je Anatar prevario Vilenjake da iskuju Prstenove Moći, oni su spoznali strašnu cijenu Anatarovih darova. Cijena koja je morala da se plati za Prometejeve darove bila je da sam Titan bude vječno vezan i porobljen. Cijena koja je morala da se  plati za Sauronove darove bila je da Vilenjaci budu vječno vezani i porobljeni. Grčka legenda o prvom prstenu očigledno vezuje prsten mnogim iskonskim oznakama moći koje se kasnije pojavljuju tradiciji Potrage za Prstenom i očigledno su u vezi s alkemijom metalurgijom. U ovoj priči prvi prsten je čvrsto povezan sa moćima čarobnjaka i kovača. Zanimljivo je da Prometej, otac ljudi, donosilac vatre i gospodar kovača, ima prsten iskovan od željeza i Kavkaskim  planinama: baš na onom mjestu gdje je otkrivena tajna topljenja željeza. Tolkin je čitao na latinskom i grčkom i imao je obimno znanje o grčko-rimskoj mitologiji i  povijesti. Međutim, Tolkinova mitologija Srednje Zemlje bila je namjerno ukorijenjena u sjevernoevropske mitske tradicije, a ne u mediteranske. Ipak, baš kao što ima aspekata grčko-rimskih  predaja koji se mogu naći u tevtonskim i keltskim legendama, tako ima i aspekata grčko-rimskihj  predaja koji su uočljivi u Tolkinovim pričama. Razmatrajući uspon i pad Rimskog Carstva, već smo istakli mnoge povijesne sličnosti s Tolkinovom povijesti Ujedinjenog Kraljevstva Dunedaina. Povijest Gondora kao prijestonice  južnog dunedainskog kraljevstva i Arnora kao prijestonice sjevernog dunedainskog kraljevstva može se usporediti s povijesti Konstantinopola kao prijestonice istočnog rimskog carstva i Rima kao prijestonice zapadnog rimskog carstva. Tolkinova fantastična književnost je oslikala istočnjačke  barbarske horde (u službi zlog oka Saurona Nekromanta) koje su neprestano ugrožavale istočne granice dunedainskog carstva. Ovo se može usporediti s tevtonskim barbarskim hordama (u službi  jednookog boga Vodena Nekromanta) koje su neprestano ugrožavale istočne granice Rimskog carstva. Gondorski veliki suparnici na jugu su bili gospodari Umbara, čije su silne ratne flote bile strah i trepet na morima i čije su moćne najamničke vojske bile potpomognute bojnim slonovima i  predstavljale strah i trepet na kopnu. Ovo se može usporediti s drevnim rimskim suparnicima na  jugu koji su bili gospodari Kartagine, čije su silne ratne flote bile strah i trepet na morima i čije su moćne najamničke vojske bile potpomognute bojnim slonovima i predstavljale strah i trepet na

kopnu. Jedna od najočiglednijih veza između legendi starih Grka i Tolkinove imaginativne fikcije leži u  priči o Atlantidi. Tolkinovo kazivanje o "Akalabetu" ili "Padu Numenora" je njegova prerada legende o Atlantidi. Ovo je bio jedan veoma jasan slučaj Tolkinovog preuzimanja drevne legende i njene književne prerade na način koji sugerira da je to prava povijest na kojoj je mit zasnovan. Da ne bismo propustili poantu, Tolkin nam kaže da je Visoko-vilenjačka (kvenijska) riječ za Numenor  "Atalante". Tolkin je često spominjao da ima "kompleks Atlantide" u vidu strašnog sna, koji se ponavlja, o Velikom valu, kako se uzdiže kao kula, i nailazi nesavladiv preko drveća i zelenih polja". On je izgleda vjerovao da je to bila neka vrsta racionalnog sjećanja na drevnu katastrofu potonuća Atlantide. Ne jednom je izjavio da vjeruje da je naslijedio ovaj san od svojih roditelja, i da je kasnije otkrio da je on prešao na njegovog sina Majkla. U Gospodaru Prstenova on dodjeljuje istu takvu noćnu moru Faramiru, sinu posljednjeg  Namjesnika Gondora. Tolkin je, međutim, otkrio da je, pišući o "Padu Numenora", uspio da se riješi zlog duha ovog uznemirujućeg sna. Očevidno se san nije ponovo vraćao otkako je on dramatizirao događaj u svojoj vlastitoj priči o ovoj katastrofi. Originalna legenda o Atlantidi potiče iz Platonovog "Timeja" u kojoj je jedan egipatski svećenik   priča atenskom državniku Solonu. Svećenik kaže Solonu da je najmoćnija civilizacija za koju je svijet znao postojala devet tisuća godina prije njegovog vremena na otočnom kraljevstvu Atlantide. Atlantida je bila jedan otok otprilike veličine Španjolske u zapadnom moru iza Herkulovih Stupova.  Njegova vlast se protezala nad svim narodima Evrope i Mediterana, ali nesavladiva oholost ovih moćnih ljudi ih je dovela u sukob s besmrtnicima. Konačno, velika kataklizma u obliku vulkanske erupcije i plimskog vala uvjetovala je da Atlantida potone u more. Tolkin je preuzeo Platonovu legendu kao okvir za "Pad Numenora". Međutim, Tolkin izgleda nije  bio u stanju da uradi ono što bi mnogi autori učinili - da jednostavno napiše neposrednu dramsku  priču zasnovanu na legendi. Tipično za njega, on izgleda prosto nije mogao a da ne doda malo osobne obojenosti i pozadinskih detalja: kao što je kompilacija tri tisuće godina detaljne povijesti, sociologije, geografije, prirodopisa, lingvistike i biografije Numenora! Zanimljivo je da se osnivač Tolkinovog izgubljenog kraljevstva Numenora vezuje za jedan drugi,  potpuno odvojen grčki mit. Prvi numenorejski kralj, Elros, i njegov brat blizanac Elrond, bili su sinovi blizanci smrtnog čovjeka i besmrtne vilin-djeve. Zbog svoje miješane krvi ovi blizanci Poluvilenjaci bili su prisiljeni da odaberu svoj narod i svoju sudbinu: smrtni svijet Ljudi, il i  besmrtni svijet Vilenjaka. Elrond je odabrao da bude besmrtan i na kraju postao vilenjački gospodar  Imladrisa. Njegov brat Elros je odabrao da bude smrtan i postao je osnivački kralj Numenora. Elros i Elrond se mogu usporediti s grčkim mitom o braći blizancima Kastom i Poluksu. Ovi heroji su bili sinovi blizanci smrtne žene Lede i besmrtnog boga Zeusa. U ovom slučaju Kastor je bio smrtni čovjek, a Poluks je bio besmrtni bog. Kada je smrtni brat Kastor poginuo u boju, a besmrtni  brat Poluks bio ispunjen bolom što nikad ne može da se ponovo sastane sa svojim bratom, čak ni u Podzemnom svijetu, Zeus se sažalio na njih i pretvorio braću u sazvježđe Nebeskih Blizanaca. Tolkinova braća nisu sjedinjena postavljanjem među zvijezde. Međutim, i ovdje postoji zvjezdana veza u liku Elrondovog i Elrosovog slavnog oca, Earendila Moreplovca. (Earendil je prvobitno bio  jedan mračan lik iz tevtonskog mita, koga Jakob Grim povezuje s jutarnjom zvijezdom). U Tolkinovim pričama Earendil Moreplovac vezuje sjajni Silmaril za svoje čelo i vječno plovi svojim letećim brodom preko nebeskog svoda, gdje u obliku jutarnje zvijezde (Zornjače) vodi sve mornare i putnike. U Gospodaru Prstenova postoji jedna epizoda u opsadi Gondora koja najtočnije odražava klimaks grčkog mita o Tezeju i Minotauru. U grčkoj priči atenski heroj Tezej isplovljava u brodu s crnim  jedrima koji se šalje kao danak na Krit gdje mladi princ zajedno s drugim atenskim mladićima treba da bude žrtvovan čudovišnom Minotauru u palači Kralja Minosa. Na odlasku Tezej obećava ocu, kralju Atene, da će, ako ubije Minotaura i oslobodi svoj narod od ropstva, zamijeniti crna jedra  bijelim kao znak da je pobijedio. U sjaju trijumfa, međutim, Tezej zaboravlja svoje obećanje.

Zlosretno, njegov otac vidi kako se vraća brod s crnim jedrima. Vjerujući da mu je sin mrtav, a njegov narod i dalje porobljen, kralj se baca s jedne visoke litice u more. U Gospodaru Prstenova imamo Denetora, Vladajućeg Namjesnika Gondora, koji vidi brodove s crnim jedrima neprijateljske korsarske flote kako se približavaju ploveći rijekom Anduin u sudbonosnom trenutku u Bici od Pelenorskih Polja. U to vrijeme Denetorov najstariji sin biva ubijen, i on vjeruje da će i njegov preživjeli sin poginuti. On točno pretpostavlja da će neprijateljsko  pojačanje u brodovima s crnim jedrima jedri ma onemogućiti obranu Gondora. Denetor poludi od žalosti i očajanja i vrši samoubojstvo, ali kao i Tezejev Tezejev otac, i on je napravio tragičnu grešku. On ne zna da  je korsarske brodove s crnim jedrima oteo Aragorn, koji dovodi saveznike Gondora na bojno polje, što preokreće bitku u korist Gondora. Baš kao što Atena stiče slobodu i Tezej Tezej nasleduje oca, tako i Gondor stiče slobodu i Denetorov sin Faramir nasljeđuje svog oca. Mada u većini aspekata Tolkinov Tolkinov svijet i kosmologija može da se usporedi sa svijetom i kosmologijom sjeverno-evropskih naroda, u njegovim bogovima, Valarima, Valarima, možemo naći mnogo sličnosti s grčko-rimskim panteonom bogova Olimpa. Tolkinov Tolkinov kralj bogova je Manve Gospodar  Zraka, koji vlada sa svog prijestolja i hrama na vrhu Tanikvetila, Tanikvetila, najviše planine svijeta. Orao je  posvećen Manveu, Manveu, koji je žestoki, bradati bog oluja. On je veoma nalik na Zeusa - koga su Rimljani zvali Jupiter - kralja bogova koji je vladao sa svog prijestolja i hrama na vrhu Olimpa, najviše  planine svijeta. Orao je također bio posvećen Zeusu, koji je bio žestoki, bradati bog oluja. Manveova najmoćnija braća, braća, Ulmo, bog mora, i Mandos, bog mrtvih, imali su direktne parnjake u grčko-rimskoj mitologiji. Ulmo ima većinu zajedničkih karakteristika s Posejdonom, grčkim bogom mora - koga su Rimljani zvali Neptun. Obojica su bili divovski bradati gospodari mora koji su vozili pjenušave morske kočije koje su vukli morski konji na krijesti plimnog vala. Mandos ima mnogo zajedničkih karakteristika s Hadom, grčkim bogom mrtvih - koga su Rimljani zvali Pluton. Obojica su vladala Kućom Mrtvih u podzemnom Donjem svijetu, i obojica su znali sudbine kako smrtnika tako i besmrtnika. Među valarskim boginjama Javana, koja je kraljica zemlje, i njena sestra Vana, Vana, koja je kraljica  procvalog cvijeća, imaju direktne paralele u grčko-rimskom panteonu. Grčka boginja majka-zemlja  je Demetra - koju su Rimljani zvali Cerera - dok je njena kćer boginja proljeća, Persefona - koju su Rimljani zvali Prozerpina. U Tolkinovom Tolkinovom valarskom bogu Auleu Kovaču imamo točnog parnjaka grčkom Hefestu Kovaču koga su Rimljani zvali Vulkan. Obojica su bili u stanju da iskuju neiskazane divote od metala i elemenata zemlje. Obojica su bili oružarnici i draguljari bogova. Drugi Valari Valari koji se mogu usporediti s grčko-rimskim bogovima su: Tulkas Jaki, koji ima mnoge zajedničke karakteristike s grčkim snagatorom Heraklom (rimskim Herkulom); i Orome Lovac, koji ima djelomične sličnosti s grčkim nebeskim herojem, Orionom Lovcem. Grčki bog Had i rimski parnjak Pluton ne samo da se mogu usporediti sa strogim, ali relativno dobroćudnim Mandosom, već po svojoj mračnoj strani imaju neke zajedničke karakteristike sa Tolkinovim zlim Valarom Valarom Melkorom, koji postaje Morgot Mračni Neprijatelj. To je Had - ili Pluton - u svojoj najozloglašenijoj formi kao gospodar Podzemnog svijeta. To To je Had koji muči mrtve; koji otima Persefonu i riskira da svijetu donese vječnu tminu zime. On je gospodar Donjeg svijeta koga moraju da prevare da bi oslobodio zarobljene duše. To je Had iz grčke ljubavne priče o Orfeju i Euridici, koja ima paralelu u avanturama Tolkinovih Tolkinovih ljubavnika Berena i Lutijene u Silmarilionu. U ovoj priči Lutijena je pjevala i uspavala Karharota, vuka čuvara pred kapijama Morgotovog mračnog, podzemnog kraljevstva. Kad se obrela unutra, Lutijena je ponovo pjevala tako divne pjesme da su ona i Beren zadobili dragulj Silmaril od Morgota, Gospodara Donjeg Svijeta. Lutijena je uspjela da pobjegne iz Donjeg svijeta, ali je u  posljednjem trenutku, na izlazu iz tunela, izgubila svog ljubljenog Berena. Mada su muška i ženska uloga zamijenjene, ovo je u mnogome prepričavanje grčkog mita. Orfej je svirao harfu i pjevao da  bi uspavao Kerbera, psa čuvara pred kapijama Hadovog mračnog, podzemnog kraljevstva. Kad se obreo unutra, Orfej je ponovo pjevao tako divne pjesme da je dobio život Euridike od Hada, Gospodara Donjeg Svijeta. Orfej je uspio da pobjegne iz Donjeg svijeta, ali je u posljednjem trenutku, na izlazu tunela, izgubio svoju ljubljenu Euridiku.

Da bi podvukao vezu između grčkog mita i svoje priče, Tolkin duplira putovanje time što Lutijena ide u potragu za Berenovom dušom poslije njegove smrti. Ovog puta, u pravoj Kući Mrtvih u  Neumirućim Zemljama, Lutijena točno ponavlja Orfejevo putovanje pjevajući Mandosu - Hadu i zadobijajući drugi život za svog ljubljenog. Za razliku od Orfeja i Euridike, međutim, Lutijeni i Berenu je dopušteno da prožive svoje nanovo stečene smrtne živote. Karakteristike Hada koje se mogu usporediti sa zlim Morgotom Mračnim Neprijateljem su također  očevidne u ranoj rimskoj verziji Plutona. Ovaj rani rimski vladar mrtvih je bio demonsko biće zvano Orkus. Začudo, ovo latinsko ime boga mrtvih duša ili demona "Orkus" bilo je korijen staroengleske riječi "Ork", što znači "demon". Prelazeći puni krug, ta ista staroengleska riječ "Ork" se kod Tolkina Tolkina koristi da se nazove zla rasa demonskih zlih duhova koje je okotio i u ropstvu držao njihov pakleni gospodar, Morgot Mračni Neprijatelj. XII GLAVA BIBLIJSKE LEGENDE Doprinos judejsko-kršćanske tradicije Tolkinovom Tolkinovom imaginativnom pisanju je istovremeno  paradoksalan i - posebno u jednoj legendi - dubok. U mnogim aspektima rani judejsko-kršćanski svijet je veoma različit od Tolkinovog Tolkinovog svijeta. Tolkin Tolkin je namjerno stvorio jedan svijet koji je bio bez formalne religije. Mada Tolkinovi Tolkinovi likovi nisu u punom smislu obožavali valarske bogove, njihova vjerovanja su bila mnogo bliža panteizmu poganskih Tevtonaca, Tevtonaca, Kelta i Grka nego žestokom monoteizmu Starog Zavjeta Židova. Međutim, u Tolkinovim Tolkinovim pričama o stvaranju njegovog svijeta Arde u Silmarilionu i knjigama koje su uslijedile možemo da prepoznamo biblijski jezik i teme koje dodaju nesumnjivu veličanstvenost veličanstvenost tom događaju. U njegovim pričama o stvaranju također vidimo da iza višestrukosti pojava Tolkin začinje prvobitan uzrok u obliku jednog jedinog entiteta, što nije daleko od judejsko-kršćanskog judejsko-kršćanskog monoteističkog Boga. U Tolkinovom Tolkinovom Eruu Jedinom koga Vilenjaci Vilenjaci zovu Iluvatar - sve stvari i  pojave ulaze u veliku Prazninu svemira. Na početku su to bile njegove "misli" u obliku Ainura "Svetih". Ovim veoma moćnim ainurskim duhovima podareni su život i nezavisne moći, i u Bezvremenim Halovima Iluvatar im zapovijeda da pjevaju u nebeskom koru. Ovo je znano kao Muzika Svijeta, iz koje je sve proisteklo.  Najmoćniji od silnih ainurskih duhova bio je veličanstveni lkr, koji je - kao gospodar tame - vidio stvari na drugi način. To je imalo za posljedicu raskol u nebeskoj muzici, i konačno rat sila na nebesima, koji se kasnije  prenio na rat sila na zemlji. Kad se ainurski duhovi nađu u Ardi, oni se preobražavaju i postaju valarski bogovi koji jako liče na rane poganske bogove Olimpa i Asgarda. Međutim, u svojim ranim nebeskim manifestacijama, Ainuri su veoma nalik na moćne judejsko-kršćanske judejsko-kršćanske Anđele i Arhanđele. Svakako da veliki konflikt koji izbija između Erua i Melkora duguje mnogo ratu između Boga i njegovog pobunjenog anđela, Sotone, kako je portretiran u "Izgubljenom raju" Džona Miltona. Melkorova pobuna i u nebeskom obličju i u okviru sfera svijeta uveliko nalikuje na kataklizmični rat na Nebesima kada je Sotona  poveo svoje pobunjene anđele protiv Anđela Božijih. Po karakteru i postupcima Melkor veoma liči na Miltonovog Sotonu koga uništava gordost i koji na kraju biva proklet. Njegov slučaj je u velikoj mjeri slučaj onoga koji će, kao Miltonov Sotona, radije "vladati u Paklu, nego služiti na Nebesima". Melkor Gospodar tmine i njegov potonji nasljednik, Sauron Mračni Gospodar, ratuju protiv Iluvatara preko zastupnika u okviru sfera svijeta. Njihova kivnost i mržnja prema Iluvataru nagoni ih da uništavaju i kvare sve što je On stvorio. To je osnova za cjelokupni sukob na Tolkinovoj Srednjoj Zemlji iz koga proističu moralna načela apsolutnog dobra i zla. Mada je Tolkinov Tolkinov svijet  poganski, apsolutan smisao dobra suprotstavljenog zlu i tmine suprotstavljene svjetlosti u njegovom književnom djelu ima svoj korijen i inspiraciju u judejsko-kršćanskoj tradiciji. Pored filozofskih uspoređenja, međutim, najjače veze između biblijskih legendi i Tolkinovih Tolkinovih priča odnose se na vjerovanja u moć prstena. Do biblijskih vremena sva kraljevstva i narodi su dugo

 prihvaćali tradiciju prstena kao simbola autoriteta monarha. Kraljev prsten ne samo da ga je obilježavao kao monarha, već bi se moglo reći da je prsten sam po sebi posjedovao moć. često je u odsustvu kralja prsten ili pečat prstena mogao da bude upotrijebljen da prenese puni autoritet vladara. Na takav način kralj je mogao da izda proglas svim svojim zemljama ili da opunomoći svoje sluge i podanike. Ovi prstenovi punomoćja su izrađivani u raznim oblicima. Najčešći su bili pečatni prstenovi s urezanim ili obilježenim simbolom ili imenom vlasnika na fiksiranim pečatima od kamena, kristala, ćilibara ili čak tvrdih dragulja. Njima je onda mogao da se načini znak kraljevog pečata mastilom, ili na vosku ili glini. Asirski monarsi su nosili prstenje s ugraviranim cilindričnim pečatima usađenim u ležišta dragog kamena na prstenu. Neki nisu nosili nikakva obilježja, a u nekim slučajevima vlasništvo nad svetim kamenovima ili dragocijenim metalima je predstavljalo simbol autoriteta. Egipatski faraoni su nosili veliki skarabej-prsten od kamena crnog kao abonos s umetcima od zlata. Skarabej je bio usađen na obrtnom ležištu tako da je mogao da se okrene da bi se otkrila kartuša: veliki pečat Faraona. Gospodarenje nad prstenom je donosilo gospodarenje nad Egiptom, jer pečat  je bio riječ Faraona, a riječ Faraona je bila sveti zakon. U Starom Zavjetu postoji priča o Josipu kome je dan Faraonov prsten da vlada cijelim Egiptom. Josipa su njegova braća prodala u roblje, a žena njegovog gospodara izdala, i on je bačen u tamnicu. Ali, pošto se Josip pokazao tako dobro upućenim u tumačenje snova, najzad je doveden pred Faraona i zatraženo mu je da protumači dva proročanska sna. Premda nijedan čarobnjak ni sveti čovjek u Egiptu nije bio u stanju da rastumači Faraonove vizije, Josip je uspio da obavi taj zadatak. Faraon je vidio da je Josipova mudrost tako velika da ga je učinio svojim glavnim savjetnikom. U svojim prostranim odajama, s tisuću slugu koji su se klanjali pred njim, Faraon je pružio ruku Josipu. "I Faron je skinuo prsten sa ruke, i stavio ga na Josipovu ruku, i odijenuo ga u odjeću od fine tkanine i stavio mu zlatan lanac oko vrata. Onda je Faraon rekao Josipu: "Bez tebe nijedan čovjek ne smije da podigne ruku ni nogu u cijeloj zemlji egipatskoj." Pored Josipa, i mnogi drugi židovski heroji i vođe povezani su s prstenovima vrhunske vlasti i moći. U srednjem dobu, Mojsije, koji je predvodio egzodus Židova iz Egipta natrag u obećanu zemlju Izrael, obično je povezivan s korištenjem čarobnih prstenova. Ako ostavimo korištenje čarobnih prstenova po strani, Tolkin je povukao još jednu biblijsku  paralelu u Silmarilionu između svojih Vilenjaka i Mojsijevih židovskih plemena. Kao i Mojsijev narod, Vilenjaci Vilenjaci su "izabrani narod" koji podnosi strašne nedaće prilikom masovne seobe u "obećanu zemlju". "Veliko putovanje" Vilenjaka preko divljina Srednje Zemlje vodi u Eldamar, obećanu zemlju Vilenjaka Vilenjaka u Neumirućim Zemljama; baš kao što Židovi dolaze u Izrael, I zrael, obećanu zemlju Židova. Mogu se usporediti po tome što su i jedni i drugi pozvani od boga: Vilenjaci Vilenjaci od  boga Manvea, Židovi od boga Jehve. Mnogo kasnije, Tolkin opisuje drugu seobu noldorskih Vilenjaka Vilenjaka natrag u Srednju Zemlju koja je također podjsećanje na židovski egzodus. Međutim, ona se razlikuje po tome što židovski vođa, Mojsije, postupa po naređenju svog boga, Jahove, dok  vilenjački harizmatični vođa, Feanor, postupa protiv naređenja svog boga, Manvea. Tolkin koristi izvjesne biblijske teme koje povezuju njegove Vilenjake Vilenjake s Židovima. Isto tako je očigledno da njegovi smrtni Numenorejci liče na biblijske Egipćane. Tolkin Tolkin to saopćava direktno i detaljno u jednom od svojih pisama iz kasnih pedesetih. "Numenorejci Gondora su bili gordi, neobični i arhaični, i mislim da se najbolje oslikavaju (riječimo) preko Egipćana. U mnogo čemu oni su ličili na "Egipćane" - u ljubavi prema podizanju i sposobnosti da konstruiraju gigantske i masivne građevine; i u njihovom velikom interesu za  porijeklo i grobove. (Ali, naravno, ne u "teologiji": u tome su bili "židovski" i čak još  puritanskiji.)... Mislim da je kruna Gondora (južnog Kraljevstva) bila veoma visoka, kao egipatska, ali s dodatim krilima, postavljenim ne unatrag, nego pod kutem. Sjeverno Kraljevstvo je imalo samo dijademu - usporedi s razlikom između Sjevernog i Južnog Kraljevstva Egipta." Samo uništenje Numenora je u priličnoj prili čnoj mjeri odjek biblijske kataklizme - kad vojska egipatskog Faraona goni Mojsijeve Židove koji bježe u Izabranu Zemlju. Pošto Faraon neće da prizna autoritet židovskog boga, njega i njegovu vojsku gutaju vode Crvenog Mora. Ovo se može usporediti s

Kraljem Numenora čija mornarica ide morskim putevima Vilenjaka Vilenjaka u Neumiruće Zemlje. Pošto Kralj Numendra neće da prizna autoritet valarskog boga, njega i njegovu moćnu mornaricu gutaju vode zapadnog mora.  Najčuvenija legenda u judejsko-kršćanskom judejsko-kršćanskom predaji bila je legenda koja se vezuje za Kralja Solomona. Predaja nam govori da je Soloman smatran ne samo moćnim kraljem i mudrim čovjekom, nego se vjerovalo i da je on najmoćniji čarobnjak svog doba. Te čarobne moći su u velikoj mjeri pripisivane njegovom posjedovanju čarobnog prstena. Legenda o "Prstenu Kralja Solomona" je svakako priča judejsko-kršćanske judejsko-kršćanske tradicije koja je imala duboki utjecaj na Tolkinovu imaginaciju pri pisanju Gospodara Prstenova.  Nema sumnje da je Tolkin bio upoznat s ovom drevnom biblijskom pričom o kralju-čarobnjaku koji  je (kao i Sauron) koristio čarobni prsten da upravlja svim demonima na zemlji, potčinjava ih da bi vladao svojim carstvom. Baš kao što Solomot koristi svoj čarobni prsten da sagradi svoj veliki hram na Moriji, tako Sauron koristi Jedini Prsten da sagradi svoju veliku kulu u Mordoru. Od svih  prstenova iz legendi i mitova Solomonov prsten najviše podsjeća na Jedini Prsten iz Gospodara Prstenova. Solomonov prsten je također nalik na Sauronov Jedini Prsten po tome što njegova moć može da iskvari njegovog gospodara; čak i tako mudrog kao što je Soloman. U liku demona Asmodeusa Asmodeusa vidimo vještog i podmuklog zastupnika zla koji kvari mudrog ali kobno oholog Kraja Solomona od Izraela, i preko prstena uzrokuje njegov pad. U liku demona Saurona vidimo vještog i podmuklog zastupnika zla koji kvari mudrog ali kobno oholog Kralja Ar-Farazona Ar-Farazona od Numenora, i preko  prstena uzrokuje njegov pad. Zanimljivo je da u priči o Solomonovom prstenu ima elemenata koji nameću uspoređenje s drugim čudotvornim predmetima T Tolkinove olkinove mitologije. Baš kao što vilenjački Kralj Tingol uspjeva da dođe do blistavog dragulja koji isijava svjetlo, zvanog Silmaril, Židovski Kralj Soloman uspjeva da dođe do blistavog dragulja koji isijava svjetio, zvanog Šamir. Šamir. Oba su baštine njihovog naroda: Silmaril je nekada bio sveti dragulj praoca i vođe Vilenjaka, Vilenjaka, Feanora; dok je Šamir bio sveti dragulj praoca i vođe Židova, Mojsija. Kod Tolkina, Tolkina, Silmaril je napokon umetnut u zlatnu traku za čelo i sija s čela nebeskog putnika, Earendila Moreplovca, u obliku jutarnje zvijezde. Kad se Šamir vrati Židovima, sjajni dragulj izgleda savršeno odgovara zlatnom ležištu za prsten Solomonovog Prstena. Dragulj udvostručuje moć Solomonovog Prstena, i isijava "Jedino Ime" Boga. Priča o tome kako je prsten stigao do Solomona je povezana s pričom o građenju Hrama Jahvina, Gospoda Boga Svemoćnog. Soloman je zapovijedio robovima Izraela i zanatlijamaTira da rade na čudesnom Hramu na Gori Moriji, ali Jahve je zabranio da se u njegovom građenju koristi željezo. Mada je ogroman broj ljudi nastojao da sagradi Hram, napredovanje je teklo sporo. Robovi i zanatlije su naporno radili sve duže i duže svakog mjeseca, ali izgledalo je kao da se ništa ne postiže i svakog dana kraljevi graditelji su postajali sve bljeđi i mršaviji. Najzad je jedan po imenu Džair, koji je bio glavni graditelj i Solomonov omiljeni rob, došao kod njega. Nekad mlad i krepak, Džair   je sad bio usahnuo i potpuno ispijen. Svaki noći, tvrdio je on, jedan vampir dolazi i pije mu krv i krv njegovih radnika. A isti demon nekom čarolijom odnosi i hranu i zlato, i materijale za gradnju: mramor, cedar i kamen. Duboko uznemiren, Soloman se popeo na visoku visoku izbočenu stijenu na Gori Moriji i molio se Jahvi. Iznenada se, u viziji blještave svjetlosti, pred njim pojavi arhanđel Mihovil sa smaragdno zelenim krilima, koji je nosio jedan zlatan prsten, i on mu reče: "Uzmi, o Solomone, Kralju, sinu Davidov, Davidov, dar koji ti je Gospod Bog, najuzvišeniji Zebaot, poslao. Njime ćeš zarobiti sve demone zemlje, muške i ženske; i uz njihovu pomoć ti ćeš izgraditi Jeruzalem. Ali moraš nositi ovaj pečat Božiji." Soloman je bio zapanjen, ali je uzeo u ruke prsten koji je bio mali i od čistog zlata. Na ležištu za  prsten bio je pečat Božiji: petokraka zvijezda pentagrama i četiri slova imena Jahvina (Yahwh, (Yahwh, YHWH). To To je bio prsten koji se prije toga nalazio ispod Božijeg prijestolja, za koji su neki tvrdili da je bio Adamov prije pada čovjekovog, a drugi da je bio Luciferov prije izgona pobunjenih anđela. Stojeći sam na Gori Moriji, Soloman je stavio prsten na prst iznenada bio ispunjen zvukom veličanstvene muzike. Bila je I muzika mnogih sfera univerzuma u simfoniji njihovog okretanja.

Sad je najednom bio u stanju da razumije život i ljepotu što je bilo izvan moći poimanja drugih smrtnika. Uz moć prstena razumeo je jezik ptica, zvjeri i riba. Mogao je da razgovara s drvećem i  biljem i spoznao je nedokučive tajne zemlje i kamena. U okvirima svijeta ništa nije bilo skriveno od njega. Opremljen prstenom, Soloman se sad usudio da primijeni njegove najveće moći i dozvao je vampira Orniasa koji je bio oslabio Džaira i ometao građenje Hrama. Rekao je Orniasu da mora da mu to nadoknadi time što će danju klesati kamen za hram, i Ornias se duboko poklonio i poslušao zapovjed gospodara prstena. Ali najprije je Soloman upitao Orniasa tko je gospodar svih demona. Ornias je odgovorio "Bilzebul". Soloman je dao Orniasu prsten i rekao mu da dozove Bilzebula k  njemu. Ornias ga je uzeo, otišao kod Bilzebula i rekao: "Hodi, Soloman te zove." A Bilzebul se nasmijao i rekao: "Tko je taj Soloman?" Zatim je Ornias bacio prsten na Bilzebulove grudi, govoreći: "Soloman Kralj te poziva u ime pečata Jahvina.". Bilzebul je glasno kriknuo silnim glasom, ispustio ogroman plamen i došao pred Solomona. Tako se Bilzebul, gordi gospodar demona, poklonio duboko pred nogama gospodara prstena i čekao da mu učini po volji. Na Solomonovu zapovjed Bilzebul je sazvao sve demone zemlje pred kralja.  Nikad nije toliko mnogo velikih duhova okupljeno po naređenju nekog smrtnika. Bilo je demona od dve vrste: običnih demona smrtne zemlje koji su dusi bolesti; i sinova Neba, palih. U prvoj grupi bilo je trideset šest "Dekanija", duhova bolesti za svaki dio tijela, i sedam, koji u obliku zvijezda, izazivaju moralno oboljenje. Svi oni su bili izobličeni i sablasni. Na njih je Soloman stavio svoj pečat i oni su pali zaraženi vlastitim bolestima; zatim ih je zatočio u bakarne cilindre. Neki kažu da se nijedan čovjek nije razbolio sve dok Hram nije završen; drugi da više nije  bilo bolesti sve dok Haldejci nisu poharali Hram, u neznanju otvorili boce i ponovo donijeli bolest na svijet. U drugoj grupi bili su pali anđeli u mnogim obličjima. Bio je tu Rabdos, koji je putovao zemljom u  psećem liku i uvijek imao pseću glavu. Bio je tu Pterodrakon, Krilati zmaj, i zmaj s tri glave. Bila je tu Zavist, koja je imala udove čovjeka i bila bez glave, i zbog toga jela ljudski mozak u potrazi za glavom. Bile su tu tri Lilite, bajne čarobnice: Onoskelis lepokoža i naga; Enepsigos krilata; i Obizunt zmijorepa; zajedno s hermafroditskim Akefalosom koji je imao oči urnjesto bradavica. Bio  je tu Epifas veliki vjetar, Kunopeigos gospodar Crvenog Mora, Liks Teraks Pješčana Oluja; i mnogi drugi izmjenjenih ili kombiniranih obličja: magareće uši iznad lavljih griva; slonovske surle pod krilima slijepih miševa; kandže lešinara u krljuštima ribe; zubata stopala; glavate ruke; i neki sastavljeni cijeli od iznutrica i organa. I mada je Bilzebul bio njihov gospodar, on nije bio Solomonov glavni protivnik među svim demonima. To je bio veliki Asmodeus: visok, podrugljiv, zlurad i lijep, premda s krilima slijepog miša i rascjepljenih stopala. Pred ovim strašnim mnoštvom Soloman je podigao ruku ukrašenu zlatnim prstenom i zapovjedio im svima da rade na Hramu Jahvinom. Oni koji su se pobunili bili su pod velikim pečatom zatvoreni u ćupove, kao i demoni bolesti. Tako je sve vrijeme Soloman koristio moć prstena samo da ispuni djelo Jahvino i sve je išlo dobro njemu i njegovom kraljevstvu. Ali ipak, zbog Božije zabrane da se upotrijebi željezo, građenje je išlo sporo, jer je klesanje velikih kamenova Hrama bio dugotrajan i naporan posao. Soloman je održao savjetovanje sa svojim mudracima i učeni među njima su mu ispričali o sjajnom čarobnom dragulju zvanom Šamir koga je Mojsije upotrijebio da ureže imena  plemena izrailjskih na drago kamenje odežde Uzvišenog Prvosvećenika. Oni su tvrdili da je moć tog dragulja tako velika da on može da rasječe i razreže bilo koju materiju. Ali ni učenjaci ni demoni nisu mogli da kažu Solomonu gdje se Šamir može naći. Samo je Asmodeus to znao, a on je  pobjegao tokom Solomonovog odsustva. Ali Soloman ga je gonio i uhvatio u klopku, i prstenom ga  prisilio da otkrije gdje se Šamir može naći. Asmodeus je rekao da je Šamir povjeren Anđelu Mora  poslije Mojsijeve smrti, i da je sad pod zaštitom ženke Morskog Orla. Soloman je potražio gnijezdo ove divovske besmrtne ptice i postavio kupolu od kristala nad njim. Kad je ženka Morskog Orla stigla i nije mogla da dopre do svojih mladunaca, odletjela je i vratila se sa Šamirom. Postavila ga je na kristal koji se istog trena smrskao. Solomonovi robovi su se pojavili i bacali koplja i željezne strelice na Morskog Orla. Prestrašena, ona je pobjegla, i robovi su povratili čarobni dragulj koji je mogao da sječe stenu kao putar.

Šamir je točno odgovarao ležištu Solomonovog zlatnog prstena. Kroz njega su se pentagram i Jedino Ime mogli vidjeti kako blistaju i trepere takvom bojom i sjajem da su neki tvrdili da su u  prsten umetnuti i dijamant, safir, smaragd i rubin. Ali je tu uistinu bio samo jedan dragulj, i uz  pomoć njegove moći rezano je kamenje hrama. Jahve se obratio te noći Solomonu, upozoravajući ga da je moć njegovog prstena sad udvostručena. On je rekao Solomonu da više ne smije da zanemari Mihaelovo prvo uputstvo da nosi prsten neprestano. On će ga sačuvati od zla i održati ga na prijestolju. Poslije pronalaženja Šamira, Soloman je Asmodeusa držao u okovima u svojoj palači. I od njega je kralj saznao mnoge tajne budućnosti palih sinova Nebesa, koji su zvijezde zodijaka, prisluškuju na kapijama Nebeskim, i čuju planove Jahvine i njegovih anđela. Ali Soloman je potcijenio Asmodeusa, koji mu nikad nije ispričao punu istinu o Božijim djelima, već ga je umjesto toga uljuljkao u lažnu sigurnost. Osim toga, kad je Hram završen, Soloman je obraćao više pažnje na zadovoljstvo nego na pobožnost; a Jahve nije dao da mu se podsmjehuju. Jednog dana Asmodeus je očarao kralja pričom o moći i vizijama demona. Soloman je upitao kako  je moguće da oni budu tako sretni i daroviti kad jedan običan smrtnik kao što je on može da drži njihovog najvećeg princa u okovima. Asmodeus je odgovorio da Soloman treba samo da razlabavi njegove okove i posudi mu prsten i on će dokazati svoju moć i zanosnu viziju. Soloman je pristao. Asmodeus je uzeo prsten i stavio ga sebi na ruku. Uz njegovu udvostručenu moć demon se pred Solomonom uzdigao kao planina i rastao sve dok jedno krilo nije dotaklo Nebo a drugo Zemlju. On  je ščepao Solomona i zavitlao ga iz Izraela u prostranu divljinu juga.  Neke legende kažu da se Asmodeus potom izdavao za kralja, ali autorizirana verzija otkriva da je  prizvao i uvračao lažnog Solomona koji se činio u svemu nalik na kralja (mada su neke od njegovih žena i konkubina bile zbunjene i zabrinute zbog čudnih novih prohtjeva svog gospodara). Sam Asmodeus je odletio iz Izraela i vratio se u slobodu svog planinskog utvrđenja, zavitlavši prsten u dubine Crvenog Mora. Tokom tri godine Soloman je lutao kao prosjak koga niko nije mogao da prepozna, ispaštajući za svoje grijehe, dok je lažni kralj sjedio na prijestolju. Stigao je u grad Amon, primljen u službu kao sluga u kuhinji u palači kralja, i pokazao se tako talentiran da je postavljen za glavnog kuhara. Kraljeva kćer, Naamah, zaljubila se u Solomona, i amonitski kralj je zapovijedio da se ljubavnici odvedu u pustinju da umru od gladi. Ali Soloman je još uvijek znao jezik divljih stvorenja i njegovom mudrošću on i Naamah su našli dovoljno hrane i vode da prežive dok nisu stigli od mora. Tu je Soloman pomogao jednom ribaru da dovuče mreže do obale i ovaj mu je za nagradu dao ribu. Kad je Naamah očistila ribu, našla je jedan  prsten u njenom trbuhu - prsten kojeg je Asmodeus bacio u more. Soloman je stavio prsten, zahvalio se Jahvi, i prebacio sebe i Naamah u Jeruzalem za tren oka. Lažni Soloman je pao pred  pravim kraljem i nestao pod prstenovim pečatom. Pravi Soloman se vratio svome carstvu i svome velikom bogatstvu. Ali, kako je vrijeme proticalo, Soloman se ponovo iskvario. Postao je pohlepan i hedonista i tako izgubio milost Jahvinu. Počeo je da prinosi žrtve bogovima svojih raznih žena isto kao i Židovskom Bogu. Povrh svega bio je zaluđen svojom jevusitskom kraljicom i upotrjebio je prsten da sagradi njenoj boginji, Aštaroti, veliki hram i kip na obroncima Gore Morije. Onda je Asmodeus, koji ga je navodio na zlo u svemu tome, sa svojih prisluškivanja na nebeskoj kapiji doneo glas da će kraljevstvo biti rascepano po Solomanovoj smrti; da će Hram i njegove knjige biti uništeni, a da će demoni bolesti biti ponovo oslobođeni. Soloman se pokajao, ali bilo je prekasno, i Asmodeusova proročanstva su se ostvarila. Međutim,  pričaju da je Soloman umro uspravan, naslanjajući se na svoj štap, i da su demoni nastavili da ostvaruju njegove zamisli još mnogo godina iza toga, ne znajući da je mrtav i da prstenom sad nitko ne upravlja. Naposljetku se jedna zmija uvila oko štapa i on je pukao i potom su se demoni raštrkali. Za prsten se misli da je položen među svetinje nad svetinjama u samom Zavjetnom Kovčegu i da nikad nije zapljenjen. Jedan potonji čarobnjak je otišao da ga spasi kad su Totovi vojnici razarali hram. On ga je vidio i dodirnuo, ali se potom onesvijestio i odnijet je u neku čudnu zemlju gdje mu  je jedan glas rekao da je prsten vraćen na Nebo.

XIII GLAVA ORIJENTALNI MITOVI Tibetski epski junak, Gesar od Linga, bio je ratnik, čarobnjak, kovač i kralj koji je vladao najvećim kraljevstvom na Tibetu. Ep o Gesaru je zabilježen u mnogo verzija, ali u cjelini ga narodni pjevači Tibeta tradicionalno recituju ujutru i popodne puna četrdeset dva dana. Heroj Gesar koji je  posjedovao mnogo vještina postaje Kralj Linga zahvaljujući mnogim junačkim djelima i čarobnjačkim podvizima. Potvrđuje se kao kralj kada ga natprirodni čuvari kraljevstva puštaju da uđe u kristalnu planinu gdje se čuvaju Blaga Linga. Kao Kralj Linga Gesar uzima u posjed nebrojeno blago velikog dvora. Bez sumnje najvažnijii je simbolično prijestolje kraljevstva na kome počiva jedan ogromni zlatni mandalin prsten koji je  poznat kao "Život Linga", s kristalnom posudom na sredini, iz koje teku sjajne "vode besmrtnosti". Gesarov život u mladosti nije bio lak. Mada je rođen kao princ, još u djetinjstvu ostaje bez roditelja, koje ubija Kurkar, zli čarobnjak i Kralj Hora. Siroče Gesara na gomili đubreta nalazi i usvaja jedan siromašni kovač koji ga podiže kao svog šegrta. Pod imenom Kori, koje je prisvojio, on uspjeva da  preživi mnoge pokušaje čarobnjaka da ga ubiju. Postaje izuzetan alkemičar kombinirajući svoje kovačko umijeće s nasleđenim volšebnim moćima. Stvara mnoga čuda u svojoj kovačnici za svog gospodara, a za sebe iskuje jedan nesalomivi mač od nebeskog (meteorskog) željeza. Gesar se priprema za konačni dvoboj sa svojim velikim neprijateljem, Kraljem Hora. Međutim, on zna da Kurkar ne može da bude ubijen sve dok ogroman željezni mandalin prsten ili talisman koji se čuva u riznici palače ne bude uništen. Taj ogromni željezni talisman sadrži u sebi "život" ili "dušu" Kurkara i svih njegovih predaka. Pjesnik nam kaže: "Ovo sveto željezo je poštovano tokom mnogih stoljeća i u njemu počiva životna srž dinastije Kraljeva Hora." Dok sam zli Kurkar kaže: "To je 'život' mojih predaka. Ponekad se iz njega čuju zvukovi, a u drugim prilikama on govori." Gesar prevari Kralja Hora da mu dopusti da priđe željeznom talismanu. Međutim, vjeruje se da je Kurkar siguran jer željezo ne može da se istopi niti iskuje nikakvim poznatim sredstvima. Sveto željezo čak i ne pocrveni od vatre iz peći za topljenje metala. Gesara upozorava majstor  kovač: "Ludost je i pomisliti da će ono dopustiti da se iskuje." Gesar nije običan kovač, i prihvaća izazov. On saziva svoju natprirodnu braću i mnoštvo duhova koji uspijevaju da sazidaju ogromnu kovačku peć i napune je "ugljem nagomilanim visoko kao  planina". Ishod toga je pakao koji je dovoljan da se iskuje željezna mandala. Gesar i njegova natprirodna braća udaraju željeznu mandalu udarcima malja koji zvuče kao grmljavina. Najzad je željezni "život" Kralja Hora skršen, mada nam se kaže da se "tri svijeta potresaju" pri njegovom uništenju. Pošto ovo ostvari, Gesar od Linga oblači sjajni oklop i uzima mač od nebeskog željeza. U svoj svojoj blistavoj slavi Gesar se pojavljuje pred zlim Kraljem Hora. Gesar otkriva Kurkaru svoj pravi identitet i svoju misiju osvete. Zatim, jednim jedinim udarcem, Gesar od Linga odrubi čarobnjaku glavu. U Tolkinovom Gospodaru Prstenova njegov zli Sauron Gospodar Prstenova ima mnoge zajedničke karakteristike i sa Gesarom od Linga i sa Kurkarom od Hora. Kao i Gesar od Linga, Sauron je i natprirodno obdareni kovač sposoban da stvori u svojoj kovačnici divote kojima nema ravnih, i čarobnjak sposoban za strašne vradžbine. Obojica imaju planinska utvrđenja i obojica moraju da čuvaju u sigurnosti zlatne prstenove pomoću čijih moći vladaju svojim kraljevstvima. U ovoj točki sličnost između Gesara od Linga i Saurona od Mordora uglavnom prestaje. Gesar   postaje osvetnički anđeo svjetla; dok je Sauron Mračni Gospodar mnogo srodniji vrijednostima zlog Kralja Hora. Kurkar - kao i Gesar i Sauron - također ima prsten ili talisman koji mora da se čuva u sigurnosti i čijom moći on vlada svojim kraljevstvom. Međutim, Kurkarev željezni talisman je

mnogo više nalik Sauronovom Jedinom Prstenu, jer oba u sebi sadrže zlo i s njim su nerazlučivo vezana, i životi volšebnika zavise od opstanka prstenova. Kurkarev željezni prsten od Hora ima još  jednu zajedničku karakteristiku s Jedinim Prstenom, a to je da je skoro neuništiv. Metal od kog se sastoji čak se i ne zažari od normalnih vatri. I za jednog i drugog, da bi se istopili, neophodne su natprirodne vatre vulkanskog intenziteta. Razaranje Kurkarovog željeznog prstena od Hora u Gesarovoj vulkanskoj kovačnici izaziva kataklizmu u kojoj se "tri svijeta potresaju". Ne sa ciljem da se nadmaši, ovo ima paralelu u klimaksu Gospodara Prstenova kad razaranje Sauronovog Jedinog Prstena u vulkanskoj kovačnici Planine Usuda izaziva sličnu kataklizmu u kojoj se "zemlja trese, planine uzdižu i pucaju i ... nebesa eksplodiraju u grmljavini i sažižu ih munje." Tibetanski ep o Gesaru od Linga - s njegovim zlatnim i željeznim mandala prstenovima - sasvim očigledno ima korijen u prastarim alkemičarskim predajama. Alkemija je udružila znanje kovača/topioničara/rudara s natprirodnim moćima čarobnjaka-volšebnika-šamana. Gesar je kraljratnik koji je i kovač i čarobnjak. Za takvog heroja sve je moguće. On uzima mnoga obličja, stvara neodbranjiva oružja, priziva sablasne vojske, i stvara bogatstvo i blagostanje za svoj narod. U azijskom mitu i povijesti veza između alkemije ili metalurgije i moći kraljeva i heroja je često očiglednije izložena nego u Evropi. Predaje, na primjer, neprestano naglašava da je veliki povijesni mongolski osvajač, Džingis Kan, potekao iz porodice kovača. Isti je slučaj i sa legendarnim tatarskim herojem Kok čanom koji je posjedovao prsten koji je - kao i Sauronov Jedini Prsten - u ogromnoj mjeri povećavao njegove već strahovite moći. Legende koje govore o herojima ili zlikovcima koji posjeduju vanjske duše koje se čuvaju  predmetima izvan tijela mogu se naći u mnogim kulturama širom svijeta. Te legende potiču iz  brojnih izvora. Međutim, kad se duša čuva u nekom metalnom predmetu ili prstenu, možemo biti sigurni da je izvor takve legende čarobnjačko-kovačka tradicija alkemije. Epski događaji iz Gesarovog života pokazuju drevno alkemičarsko vjerovanje da ne samo da duše ili životi pojedinaca mogu da se čuvaju u prstenu ili talismanu, nego da je to isto moguće i s dušama ili životima čitavih dinastija ili cijelih nacija. Ovo svakako ima paralelu u Tolkinovoj epskoj avanturi u kojoj se čitavo zlo kraljevstvo Saurona Mračnog Gospodara ruši s uništenjem Jedinog Prstena. Ova ideja je nagovještena ili se podrazumijeva u evropskim epovima Potrage za Prstenom, kao što su Volsunga Saga i Pjesma o Nibelunzima, ali je češće eksplicitno istaknuta u azijskim epskim  pričama. Možda zato što istočnjačke religije ili filozofije, kao što je Budizam, nisu u protivrječju sa svojim šamanističkim i alkemičarskim tradicijama. A izgleda i da one nemaju potrebu kršćanske crkve da omalovaže ili ponište te tradicije. Širom Azije veza između čarobnjaka i kovača je bezuvjetna i nesumnjiva. U Sibiru, burijatski narod dijeli kovače u dvije kategorije, crne kovače i bijele kovače. Točno tako oni dijele i svoje šamane ili čarobnjake. I crnih kovača i bijelih kovača se plaše, zato što su oni u stanju da zarobe i unište ljudske duše. Nekoliko azijskih plemenskih naroda je i dalje zadržalo vjerovanje da "volšebnik i kovač dolaze iz istog gnijezda". I kovaču i čarobnjaku se dodjeljuje počasna titula "gospodar vatre". Ova sjeverno-azijska tradicija čarobnjaka/kovača se proširila u sjevernu Evropu. Njena najjača manifestacija se vjerojatno nalazi u mitologiji ugro-finskog naroda. Finske i Estonije. Po porijeklu, oni su bili nomadski azijatski narod koji se selio prema zapadu do Baltičkog mora. Rasno i lingvistički, oni nisu u vezi ni sa jednom drugom evropskom rasom. Vrhunsko predstavljanje njihove kulture je nacionalni ep Finske, poznat kao Kalevala. (Estonci imaju varijantu ove predaje koji se zove Kalevipoeg.) i Tolkin je pročitao ovaj ep kao student i odmah se zaljubio u tu priču i jezik. U svojim pismima on često priznaje utjecaj Kalevale, izjavljujući da je ona bila "prvobitni zametak Silmariliona". Tolkin također priznaje da je njegov vilenjački jezik Kvenija (kog je on vidio kao neku vrstu "vilenjačkog latinskog") bio lingvistički uobličen prema finskom, isto kao što je sindarinski ili sivovilenjački uobličen prema velškom. Moguće je da su dragulji Silmarili iz Silmariliona bili Tolkinova verzija Sampoa, misterioznog  blaga za kojim tragaju junaci iz Kalevale. Što je točno Sampo zapravo se ne može utvrditi.

Međutim, kaže se da je to predmet velike i svete vrijednosti koga je iskovao majstor kovač Ilmarinen, dar koji se krade i traži, lomi i gubi (mada opstaje u fragmentima). Ovo nije mnogo različito od sudbine Silmarila - mada opisi kovanja Sampoa nagovještavaju da nije vjerojatno daje to dragulj. Postoji također i snažni nagovještaj da je Tolkinov heroj Turin Turambar u Silmarilionu u velikoj mjeri zasnovan na ukletom heroju Kulervu iz Kalevale. Ima još nekoliko drugih sličnosti, na  primjer imena: Ilmatar i Ilmo iz Kalevale su slični Iluvataru i Ulmou iz Silmariliona. Međutim, bilo kakvo detaljno proučavanje Kalevale dokazuje istinitost Tolkinove izjave da je ovaj ep samo "prvobitni zametak" inspiracije, a ne model za Silmarilion. Uzevši sve u obzir, ovi epovi se mogu usporediti samo po sporednim elementima. Mitologija Orijenta ima nebrojene legende koje se bave čarobnim prstenovima. U arapskom svietu korištenje čarobnjačkih prstenova moći smatralo se čak uobičajenijim nego što je to bilo na zapadu. čudesna antologija istočnjačkih legendi, Tisuću i jedna noć, sadrži mnoge priče koje uključuju i magične prstenove. Najčuvenija od njih je priča o Aladinovoj čarobnoj lampi. U originalnoj priči vidimo da je duh iz Aladinovog prstena daleko jači i korisniji nego duh iz lampe. Duh iz lampe ga dovodi u neprilike kojima nema kraja, dok mu duh iz prstena spašava život tri puta. U Indiji se prsten često koristi kao simbol za prepoznavanje božanstva u smrtnicima. Medu mnogim ovakvim legendama o prstenu je i legenda poznata kao "Bodisatvin prsten". U ovoj priči se sin Brahmadate, Kralja Benaresa, podiže u tajnosti kao nedodirljivi skupljač pruća. Nedodirljiva majka i dijete se dovode u prijestolu dvoranu. Do prepoznavanja dolazi tek kad majka baci dijete u zrak.  Noseći jedan rubinov prsten u ruci, dijete ne pada na pod, nego levitira u zraku. Kralj prihvaća dijete kao svog zakonitog nasljednika i inkarnaciju Bude. U Indiji, potraga za prstenom može da bude skoro potpuno duhovne prirode. To je u vezi sa indijskom vedskom tradicijom koja uči da "prsten vatre" sagorijeva sve neznanje i privid. Hodočasnik ili ratnik koji prolazi kroz njegove plamenove postiže mistično stanje savršenog mira. Ono je nalik na budističko meditaciono stanje Šatori. To je prsten vatre u središtu univerzuma i Kidambaram, "središte univerzuma koje je u srcu." To je jedno vječno mjesto bez vremena, gdje može da se uoči istinsko stanje duše i gdje će se ono uzdići do savršene mudrosti. U izvjesnoj mjeri ovaj vedski prsten vatre može se usporediti sa začaranim vatrenim prstenom kroz koji je projahao Sigurd Volsung da bi stigao do svoje valkirske nevjeste. On se također može usporediti sa vilenjačkim prstenovima začaranosti koji su štitili skrivena vilenjačka kraljevstva Lotlorijen i Dorijat od zla i proticanja vremena. Zatim, tu je također i njegova zla suprotnost, sotonski vatreni prsten koji je goreo oko zlog Oka Sauronovog i čuvao njegovu ukletu dušu od smrti kojoj podležu smrtnici. Drevna povijest Kine nam kazuje kako su monarsi Kine nosili prstenje koje nije bilo nalik na  prstenje zapada. Alkemičari Kine su vjerovali da je žad najčistija i najsvetija supstanca, i najveća vrijednost je pripisivana tom tvrdom kamenu. Prsten njihovog vladara nije bio od zlata ili nekog dragulja, nego je bio jednostavan kameni prsten izrađen od jedinstvenog plavog žada. To je bio znak  moći i slave ovih svemogućih careva tokom skoro četiri tisuće godina. Ovaj plavi žad je bio poznat kao Nebeski Prsten Šang Dinastije, i sudbina ovog prstena je bila  povezana sa sudbinom Kine. Postoji drevna priča koja se tiče jednog od Careva koji nije uspijeo da održi njegovu tradiciju i koji je stradao zbog prokletstva prstena. čau Hsin je bio trideseti, posljednji od careva Šang. On je bio iskvaren, pohlepan, surov i nerazuman: i nije trebalo po pravu da dobije prijestolje. čau Hsin nije posedovao ništa od mudrosti niti božanske uravnoteženosti Šang vladara. On je zloupotrijebio svoju moć. Odao se samozadovoljstvu i razmetanju, i nije posjedovao jedini istinski prsten od plavog žada zvani  Nebeski Prsten Šanga. čau Hsinov otac, Car Ti-juh, imao je jednog starijeg sina po imenu Ki koji je rođen dok je kraljica  još uvijek bila samo njegova omiljena konkubina. Ki je bio skroman, učen i pobožan. Njegov otac ga je proglasio svojim nasljednikom i, u tajnoj ceremoniji na samrtnoj postelji, predao mu Nebeski Prsten od plavog žada koji je bio sveti simbol dinastije Šang. Ali po smrti cara Ti-juha ambiciozni čau Hsin je tvrdio da njegov brat Ki nema prava na prijestolje,

 pošto je vanbračno rođen, i čau je uzurpirao prijestolje. Odonda je čau Hsin vladao carstvom, ali je uvijek bio ljubomoran i ogorčen na Kija i kovao je zavjere protiv njega. Ki se povukao na svoje  posjede u Veju i neka sila ga je štitila od svih nasrtaja na njegov život i imovinu. Su Šing (Knjiga povijesti) nam kazuje kako su, sve do vladavine ovog iskvarenog kralja, moć i mudrost Šanga bili bez premca. Tokom šest stoljeća Dinastija Šang je vladala Kinom i za to vrijeme narod je napredovao kao nikad ranije. Po svom porijeklu Šangovi su bili majstori u obradi žada i donosili su na svijet tako divne nesanjane oblike ovog nevjerojatno tvrdog kamena da su u cijelom narodu bili hvaljeni i obožavani. Jer žad je najsvetija od supstanci na svijetu: sinovi Neba se hrane žadom, a samo Nebo ima pet planina od žada i četiri mora od žada. Žad je nebeski izaslanik: most između smrtnika i carstva s one strane. Postojalo je devet nijansi žada, od kojih je plavi žad bio najrjeđi i najcjenjeniji, jer na Zemlji je  postojao samo taj jedan plavi kamen koji je pao s Neba. Taj jedini pravi žad s Neba bio je u rukama Šang kovača, a također je kod njih bio i K'ung Vu, čarobni nož koji je sekao žad kao vosak. Ova dva velika dara dodijelio je Šangovima jedan čarobnjak koji je obitavao u Bijelim Planinama na zapadu, s one strane unutrašnjeg mora. Tako su Šangovi posjedovali žad i gospodarili njime, i to im  je podarilo mudrost poznavanja ravnoteže između neba i zemlje. K'ung Vuom izrezali su od plavog žada s Neba sveti Nebeski Prsten Šanga. Svake godine vladavine Šanga održavali su svečane obrede Nebeskog Prstena; žrtvovanje Nebu teladi, svile i riže. Šangovi su svom narodu donijeli mnoge vještine koje su ih uzdigle iznad svih drugih: pisanje, astronomiju, proricanje budućnosti, korištenje novca, lunarni kalendar, kovanje bronce. Dokle god je Nebeski Prsten prelazio s oca na  prvorođenog sina carstvo je izgledalo blagoslovljeno. S prstenom je car mogao da ostvari harmoniju između Neba i Zemlje. Ali s vladavinom čau Hsina velika neravnoteža se pojavila u carstvu. Ceremonije prstena su ukinute; mudrost prstena je izgubljena. čau je tlačio svoj narod i sakupio za sebe veliko bogatstvo dok je uživao u mnogim dekadentnim i hedonističkim zadovoljstvima. Kažu da je čau Hsin imao konkubine bez broja, ali je uvijek žudeo za još više njih. čuvši za ljepotu Ta či, princeze jednog susjednog kraljevstva, odmah ju je zatražio. Kad je odbijen, nije oklijevao da  povede svoj narod u krvavi rušilački rat. Po velikoj cijeni zadobio je biser tog nedužnog kraljevstva, i okrutnim mučenjem usmrtio je Ta čiinog oca, majku i braću. Okrutni čau Hsin je otkrio da je ova žena zaista divna. Lice joj je bilo bijelo kao puni mjesec i njena ljepota je blistavošću zasjenjivala ljepotu drugih čauovih konkubina kao što mjesec blistavošću zasjenjuje zvjezde. On ju je proglasio najljepšom ženom na svijetu, a neki su vjerovali da je divna Ta či začarala Cara kako bi pronašla način da se osveti za pokolj svoje porodice. Mada je narod ovog carstva već teško postradao u ratu zbog čari ove princeze, čau Hsin je zahtijevao da sazidaju palaču koja će odgovarati njenoj ljepoti. To će postati Jelenska Kula ("Luhtae"), najveća građevina na svijetu. Ona je stajala kao strma planina koja se pomaljala nad gradom Po. Bila je pola milje dugačka i imala tisuće soba. Njena vrata su bila ukrašena žadom i draguljima a prostrane odaje bile su opremljene brončanim posuđem, namještajem od tikovine i ornamentima od slonovače i zlata. Da bi ostvario ovaj jalovi cilj, čau Hsin je držao u ropstvu cijeli svoj narod sedam dugih godina i osiromašio narod. Zanemarujući sve druge dužnosti svog visokog  položaja, dopustio je da zemlja ostane u ruševinama. Vladali su glad i boleštine, a čau Hsin nije čak  uspio ni da zadrži vojnu snagu koja je omogućavala Šangovima da toliko dugo žive u miru.  Na granicama carstva vojni zapovjednik Van Vang, Vojskovođa čauov, gledao je na zemlje Šanga sa zabrinutošću i obeshrabrenošću. Uznemiren onim što je vidio, zatražio je božanska uputstva gatanjem kostima. Podigao je vojsku bojnih kola, konjice i pješadije i, pošto je dobio povoljan znak  od proročišta, pošao u rat. S velikom pompom Van Vang je prešao Rijeku Huang i ušao u carstvo Šanga ne naišavši na otpor. Sad je čao Hsin izdao svoj narod posljednji put. Zapovijedio je da mu rizničar donese sve što je  preostalo u riznicama naroda i sav drevni Carski Žad Šanga. Zatim se popeo na vrh Jelenske Kule i zapalio sebe i sve bogatstvo carstva. Njegov narod je ostao bez ičega i sav sedmogodišnji trud je uništen. Van Vang se pridržavao ceremonije tog vremena. Tako je, kao pobjednik, odjahao do ruševina

Jelenske Kule i ispalio tri strijele iz svojih bojnih kola. Onda je izašao i odrubio glavu s čau Hsinovog tijela svojom žutom sjekirom. Glava je nataknuta na njegovu veliku bijelu zastavu. Potom  je Van Vang zapovijedio da konkubinu Ta čing dovedu pred njega i zadave. Ponovo je ispalio tri strijele i zatim joj odrubio glavu svojom crnom sjekirom. Ukrašena glava je nataknuta na njegovu malu bijelu zastavu. Sad je on bio pobjednik, ali, pošto je sav Carski Žad uništen u požaru, nije mogao da bude car i otac naroda. Onda je u Van Vangov tabor došao Ki, čineći tradicionalne geste predaje i samožrtvovanja. Došao je nag do pojasa, s vezanim rukama, i vukući prazan kovčeg iza sebe. U ustima je držao sveti Nebeski Prsten Šanga. Van Vang je primio Kija ispred svog poljskog paviljona. Podigao je Kija svojim rukama, odvezao mu ruke i primio od njega prsten od plavog žada. Van Vang je spalio kovčeg umjesto Kija i vratio ga na njegove posjede u Veju. Kad je Van Vang postao car, obnovio je svoje carstvo i ponovo uspostavio žrtvovanja prstenu. Mir i  blagostanje su se vratili u zemlju. Gospodarenje žadom i broncom i vičnost njihove obrade su uzdignuti do novih visina i vještine koje su Šangovi donijeli ponovo su cvjetale. Bio je to početak Dinastije čau koja je trajala devet stoljeća. Van Vang je koristio Nebeski Prsten od  jedinog istinskog žada s Neba kako je i određeno. Nebo i Zemlja su ponovo bili u harmoniji. XIV GLAVA ALKEMIčARSKI PRSTEN Simbol za alkemičara bio je zlatni prsten u obliku zmije koja guta vlastiti rep. Ovaj zmijski prsten  bio je Ouroboros, što znači "koji grize rep", simbol vječnosti koja se nalazi u mnogim mitologijama. U mnogim kulturama nalazimo u velikoj zmiji prvi oblik koji je izronio iz kaosa; ona zatim okružuje prazninu i stvara vrijeme i prostor oblikujući prsten, postajući Ouroboros i hvatajući vlastiti rep. Vidimo taj nebeski zmijski prsten u babilonskoj zmiji zvanoj Ea, grčkom Ofionu, indijskom Šešni, kineskoj Nagi i skandinavskom Jormagandu. Prsten je bio simbol alkemičarske profesije i vizija alkemičarske potrage. Bio je to prsten veoma sličan onom koga je u jednoj viziji vidio metafizički pjesnik iz sedamnaestog stoljeća, Henri Von, u svojoj pjesmi "Svijet": Vidjeh Vječnost prije neko veče Kao veliki Prsten čistog svjetla bez kraja, Sav hladan, kao i pun sjaja, I okruglo ispod njega Vrijeme što u satima, danima, godinama teče, I po sferama se kreće... Za alkemičara je prsten u obliku "vječne zmije", ili s ugraviranim njenim likom, načinjen od "besmrtnog" zlata, predstavljao simbol umverzalnog znanja. On je bio - moglo bi se reći - "Jedini Prsten" kojim se vladalo nad svima ostalima. Moć alkemičara se tradicionalno razvijala kroz kombinaciju prirodnih znanosti i natprirodne mudrosti koje su utjelovljene u zanimanjima šamana (ili čarobnjaka) i kovača. One su izvedene iz simbola i misterija metalurgije, i u krajnjoj liniji označavaju fizičko i duhovno ovladavanje vatrom. Alkemičaru se, tradicionalno - kao i čarobnjaku i kovaču - daje titula "gospodar vatre". Kovačevo gospodarenje vatrom je očevidno dovoljno pri njegovom kovanju metala. čarobnjak od najmračnijeg plemenskog šamana do čarobnjaka kao što je Gandalf - upravlja vatrom i plamenom kao demonstracijom ovladavanja duhovnom moći. Zaista, u mnogim kulturama čarobnjaci, fakiri i šamani tradicionalno su čuveni po tome što hodaju po vrelom ugljenu i bljuju vatru. Alkemičar  upotrebljava i fizičku i duhovnu vatru da bi preobrazio prirodni svijet. U Tolkinovom Gospodaru Prstenova imamo krajnje zlog alkemičara u liku Saurona, Gospodara Prstenova. Sauron je i čarobnjak (ili volšebnik) i kovač koji kuje natprirodni Jedini Prsten Moći. On

ima savršeni rodoslov zlog alkemičara. Prvobitno je bio dobar vatreni duh, šegrt valarskom bogu, Auleu Kovaču. Izdao je svog majstora i postao učenik Melkora Mračnog čarobnjaka. Karakteristično je da Sauronova sredstva osvajanja nisu ograničena na silu oružja. Udružujući svoje vještine čarobnjaka i kovača, on stvara vrhunsko oružje u svom Jedinom Prstenu Moći. Kaže nam se da su smrtni Istočnjaci i Južnjaci vidjeli Saurona i kao kralja i kao boga i da su ga se  plašili, jer je okružio svoje prebivalište vatrom. Sauron je sagradio Mračnu Kulu Mordor pokraj vatrenog vulkana Planine Usuda. Vulkanske "Pukotine Sudbine" dovodile su ga u blizinu "srca zemlje pri njegovim vradžbinama i pri njegovom kovanju" gdje je "usred zemlje Mordor oblikovao Jedini Prsten". Mnoge rase su brzo i lako pale pod uticaj čarolije Jedinog Prstena, a oni neprijatelji Saurona koji nisu odmah mogli biti porobljeni bili su otporni uglavnom zato što su i sami posjedovali elemente alkemijske moći. Bili su to noldorski Vilenjaci, Patuljci i Numenorejci.  Najveći od ovih, noldorski Vilenjaci, bili su već obdareni "vilinskom magijom" prije no što su  postali učenici i šegrti Aulea Kovača. (U Tolkinovim prvobitnim konceptima Noldori su se u stvari zvali Gnomi, od grčkog "Genomos" što znači "stanovnici zemlje"; dok Noldor na vilenjačkom znači "znanje".) Najveći od noldorskih Vilenjaka bio je Feanor (što znači "duh vatre"), koji je u Silmarlionu udružio vilenjaeke čarolije i kovačke vještine da iskuje čuvene Silmarile. To su "dragulji svjetla" koje je ukrao Sauronov gospodar, Melkor Gospodar Tmine, i oko kojih su se vodili ratovi Prvog Doba. Feanorov unuk bio je noldorski princ Kelebrimbor, Gospodar Vilinkovača Eregiona, koji je iskovao Prstenove Moći, oko kojih su se vodili ratovi Drugog i Trećeg Doba. Patuljci su također bili čvrsti protivnici, jer su bili rasa koju je oblikovao Aule Kovač. Otporni na vatru, i fizičku i volšebničku, bili su tvrdoglava rasa koja je na svoja oružja i oklope stavljala oznake u obliku patuljačkih runa i bajalica. Najveći od Patuljaka bio je Telhar Kovač čija su oružja  bila blagoslovljena takvim moćima da je jedno (nož zvani Angrist) upotrijebljeno da se izreže Silmaril iz Melkorove (Morgotove) željezne krune; a drugo (mač Narsil) je upotrijebljeno da se izreže Jedini Prsten sa Sauronove šake.  Numenorejci i njihovi potomci Dunedaini u Srednjoj Zemlji naučili su svoje alkemičarske vještine od noldorskih Vilenjaka i Patuljaka; i u nekim tvorevinama čak su nadmašili svoje učitelje. Pošto su Dunedaini Sjevera i Ljudi Gondora bili preživjeli potomci tih velikih ljudi i glavni nasljednici drevnog znanja koje im je davalo moć da se odupru zlim iskušenjima, ove ljude je Sauron vidio kao glavne prepreke svojoj vladavini nad Srednjom Zemljom. Međutim, bili su tu i Istari ili čarobnjaci koje su poslali Valari u Srednju Zemlju kao protivnike Saurona Gospodara Prstenova. Ali, od pet čarobnjaka koji su došli, samo je Gandalf bio u stanju da se suprotstavi Sauronu a da se ne izopači. Jer Gandalf, koji je nosio Narju - vilenjački "prsten vatre" - najbolje je razumio alkemijsku prirodu sukoba sa Sauronom. Upravo je Gandalf otkrio i preveo "tajni jezik" Jedinog Prstena koji je bio "napisan vatrom". Gandalfov vilenjački prsten i Sauronov Jedini Prsten su, ij edan i drugi, bili simboli upravljanja alkemijskom vatrom, ali alkemijskom vatrom različite vrste. Zla alkemija koja je načinila Jedini Prsten upravljala je stonskom vatrom iz utrobe zemlje. Ta moć je izobličila materijalni svijet - ili je  barem stvarala takav privid, kao i privid o svjetovnoj moći koji je išao uz to. Dobra alkemija Gandalfovog vilenjačkog prstena upravljala je nebeskom vatrom duha. Kad je Gandalfu Kirdan dao Narju, Brodograditelj je rekao: "Uzmi ovaj prsten, Gospodaru... to je Prsten Vatre, i njime možeš da zažariš srca u svijetu koji se hladi." Ta "dobra" alkemijska vatra nema moći nad materijalnim svijetom. Međutim, vatra duha ima moć da ostrasti i uzdigne dušu zato što je njen  prvobitni izvor sveti "Neuništivi Plamen" Erua Jedinog - Vrhunskog Bića koje je svemu podarilo život. Taj duel između dvije vrste alkemijske vatre vidimo živo oslikan u Gandalfovoj bici sa Sauronovim najmoćnijim demonom - Balrogom od Morije - na Mostu Kazadduma. U Gandalfovom izazovu Balrogu vidimo jasnu razliku između dva tipa alkemijske vatre. Gandalf kaže čudovištu: "Ja sam sluga Tajne Vatre, nosilac plamena Anora. Ne možeš da prođeš. Mračna vatra ti neće pomoći,  plamenu Udunov. Vrati se u Sijenku! Ne možeš da prođeš."

Ovaj sukob "čelom u čelo", naravno, doveo je do međusobnog uništenja. Gandalf je to predvidio, ali se žrtvovao zato što nije bilo drugog načina. Međutim, Gandalf je također shvatio da jedini način da se porazi Sauron i njegov Jedini Prsten nije pokušati da se on zbaci ili se dočepati moći prstena, nego poništiti alkemijski proces kojim je Jedini Prsten načinjen. Kad je Gandalf razumio "jezik   prstena", znao je da Sauron može da bude poražen samo vraćanjem alkemijskog procesa unatrag. Upravo kako nam narodno predanje kaže da čovjek može da poništi bajalicu recitujući je unatrag, tako je i Gandalf shvatio da je jedini način da se Jedini Prsten uništi taj da se obrne proces kojim je on načinjen. To je bio razlog za "naopaku" Potragu za Prstenom u Gospodaru Prstenova. Jedini Prsten je morao da bude odnijet natrag do kovačkog lonca za topljenje gdje je i načinjen. Samo tu, u ognjenoj peći "Pukotina Sudbine" gdje je i iskovan, mogao je Jedini Prsten da bude poništen i Sauronova moć uništena. Stvaranje Sauronovog Jedinog Prstena bila je najveća hereza uperena protiv alkemičarske tradicije. On je bio zla suprotnost Ouroborosu ili zmijskom prstenu alkemičara. Kada je Sauron došao kod Vilin-kovača Srednje Zemlje i uvjerio ih da iskuju druge Prstenove Moći, došao je prerušen, kao Annatar, "davalac poklona". Pojavio se kao dobronamjeran alkemičar koji veoma liči na grčkog heroja Prometeja. U stvari, on je bio njegova potpuna suprotnost. Prometejev prsten je označavao spasitelja koji je porobio sebe i podario smrtnicima slobodu, znanje i život. Sauronov prsten je označavao tiranina koji je porobio svijet i podario smrtnicima ropstvo, neznanje i smrt. Kad se razmatra alkemičarska tradicija zmijskog prstena, Ouroborosa, bitno je prepoznati da je on također simbol rane kršćanske religije i filozofije poznate kao gnosticizam. U svojim učenjima Isus kaže Djevici Mariji: "Vanjska tama je velika zmija, čiji rep je u njenim ustima, i ona je izvan cijelog svijeta, i okružuje cijeli svijet." Gnosticizam je također učio da su zmija i Krist međusobno zamijenljivi likovi, i da su i jedan i drugi spasitelji, ili "iskupitelji". Do prvog stoljeća nove ere gnostička religija i zapadna alkemičarska doktrina su bile u velikoj mjeri nerazdvojive. To se naposljetku pokazalo kobnim po stariju tradiciju alkemije. Gnosticizam je  postao tako uspješan takmac za konvertite da su Sveti Ivan i Sveti Pavao stalno napadali (i  besramno ismijavali) njegove misionare i svece. Kasniji kršćani su tako nemilosrdno suzbijali gnostička učenja da je posjedovanje prstena Ouroborosa bio dovoljan osnov za optužbu za herezu i vradžbine. Rezultat toga je bio da su, čak i poslije praktičnog iskorjenjavanja gnosticizma do šestog stoljeća, kršćanski fanatici bili skloni da gledaju na alkemičarski prsten kao na sotonsku relikviju. Ako je Tolkinov Jedini Prsten bio zla verzija Alkemičarevog Prstena sa svojom tajnom bajalicom i  jezikom napisanim vatrom, što su bile misterije alkemičarskih prstenova? Naravno, u neprijateljskom svijetu kršćanskih zabrana, nejasni i simbolički jezik alkemičara i gnostika postao  je još zamagljeniji i tajanstveniji. Drevni alkemičarski tekst Hortulanusa, "Rosarium Philosophorum", upozorava da takva proučavanja moraju biti "prenošena mistično kao što poezija koristi basne i parabole". Kamen temeljac - zapadnjačkog alkemičarskog vjerovanja je učenje učenjaka i vizionara iz trećeg stoljeća, Zosimosa od Panopolisa. U "Vizijama Zosimosovim", nalazimo rituale i stvarni proces alkemičarskog pretvaranja metala u zlato. Kao što je uvijek slučaj sa alkemijom, da bi se opisali ti rituali i procesi koristi se "tajni jezik" šifriranih simbola. (U jednom sistemu taoističke alkemije, kaže nam se, na primer, da je tigar simbol za olovo i zmaj simbol za živu. Očigledno je, međutim, da su različiti sistemi koristili različite šifre, i da su "ključevi" tih šifara obično bili dugo izgubljeni u minulim vremenima.) Zosimos naglašava značaj razumijevanja "tajnih riječi" svoje vizije. "Ovaj uvod je ključ koji će ti otvoriti besjedničke slike rasprave koja će uslijediti, naime, istraživanja vještina, mudrosti, razuma i razumijevanja, djelotvornih metoda i otkrivenja koja bacaju svjetlost na svete riječi." Ono što je neobično je da simboli i narativna šera njegovih "Vizija" daju svoj doprinos onome što je u osnovi  jedna Potraga za Prstenom. "Vizije" Zosimosa od Panopolisa su mistična vizija iz sna u kojoj on nalazi sebe utjelovljenog kao hodočasnika na dugom i opasnom putovanju: "Išao sam putem sam... Ponovo sam zalutao, ne znajući put, i zastao sam u očajanju. I ponovo, kako je izgledalo, vidio sam jednog starog čovjeka  posijedjelog od godina... I navaljivao sam na njega: 'Pokaži mi pravi put'."

 Najzad Zosimos kao heroj iz sna dolazi do okruglog hrama, koji sam ima oblik ogromnog kamenog  prstena. On ga opisuje kao izrezanog "iz jednog jedinog kamena, koji u svojoj konstrukciji nema ni kraj ni početak." Tu heroj dobiva uputste: ".. .uzmi mač u ruku; zatim potraži ulaz, jer usko je mjesto gdje se nalazi otvor. Jedan zmaj leži na ulazu i čuva hram. Dograbi ga; prvo ga prinesi na žrtvu... zatim, pošto  položiš udove zajedno s kostima na ulazu u hram, napravi od njih stepenicu, popni se na nju i uđi, i naći ćeš ono što tražiš." U Zosimosovoj viziji imamo tipičnog heroja u potrazi, kome pomaže prastari savjetnik i vođa (kao Gandalf, Merlin, Odin) koji mu kaže kojim putem da krene i kako uz pomoć svetog mača može da savlada zmiju čuvara na vratima hrama (koji je sam po sebi prsten) gdje se može naći predmet njegove potrage. Međutim, postoji izvjestan broj veoma specifičnih aspekata Zosimosovih "Vizija". Jer Zosimosova vizija zapravo ne počinje s junakom koji kreće u potragu, kao većina tradicionalnih priča. Začudo, "Vizije" zapravo počinju Zosimosom koji vidi očima zmaja ili Ouroborosa, dok ga (s njegovim  pristankom) ubija junak koga on naziva "prinosilac žrtve". Tako Zosimosove "Vizije" počinju: "I dok sam govorio tako padoh u san, i vidjeh prinosioca žrtve kako stoji preda mnom... koji me je nadvladao, i probo me mačem, i raščerečio me je u skladu sa zakonom harmonije." (I tako se ovdje podsjećamo da su, za gnostike, i zmija i Krist dobrovoljne žrtve, i "iskupitelji"). Jedno od najdubljih istraživanja alkemičarskih učenja i simbola u dvadesetom stoljeću proveo je  jedan od osnivača moderne psihologije, Karl Jung. Pošto je pročitao i proučio radove Zosimosa, a "Vizije" posebno, Jung je napisao: "Zosimos govori ovdje na svjesnom jeziku svog zanata, i izražava se terminima koji su očigledno poznati njegovom čitaocu." San o potrazi je Zosimos svjesno napisao da bi istovremeno saopćio i alkemičarsko vjerovanje u  preobraženje metala, i vjerovanje u preobraženje duha. U terminima Jungove suvremene  psihologije, ovaj san o potrazi je san o ujedinjenju sukobljenih aspekata ljudske ličnosti i životnoj harmoniji. "Još jednom se odigrava univerzalna borba heroja sa zmajem, i svaki put na njenom pobjedničkom završetku sunce izlazi: svijest sviće, i primjećuje se da se proces preobražaja dešava unutar hrama (u obliku prstena). U stvari unutrašnji čovjek, koji prolazi kroz stanja koja preobražavaju broncu u srebro i srebro u zlato, tako biva podvrgnut postepenom povećanju vrijednosti... Suvremenom uhu zvuči veoma čudno da unutrašnji čovjek i njegov duhovni razvoj budu simbolizirani metalima. Ali u povijesne činjenice ne može se sumnjati, niti je alkemičarima ta ideja neobična." Karl Jung je također uočio značaj alkemičarskog prstena u "kružnom razmišljanju" sna-vizije i sanjačevom poistovjećenju i sa herojem i sa njegovom žrtvom, zmijom. Jung je zaključio da je heroj isto toliko Ouroboros koliko i zmija "čija je kružna forma nagovještena oblikom hrama, koji u svojoj konstrukciji nema ni početak ni kraj." Zosimosove vizije su veoma nalik na zagonetku ugraviranu na čuvenom prstenu Kraljice Meri od Škotske, koja je glasila: "U mom početku je moj kraj." Što je predmet Zosimosove potrage iz sna? Karl Jung ga u psihološkim terminima vidi kao integraciju psihe. Alkemičari su vidjeli postavljeni cilj, pokušaj da preobraze metale niže vrijednosti u čisto zlato, kao materijalnu manifestaciju duhovne potrage pri preobražavanju smrtne duše u čist  besmrtni duh. Zosimosov hodočasnik ulazi u hram u obliku prstena koji je kovačka peć u kojoj se metali niže vrijednosti pretvaraju u "čisto alkemičarsko zlato", koje se zove "Duh Merkuriusov". Zatim nam se govori o prirodi čistog alkemijskog duha: "Merkurijus ima kružnu prirodu Ouroborosa, otuda je simboliziran circulusom simplexom kojeg je on u isto vrijeme središte". Stoga on može za sebe da kaže: "U sebi sam Jedan i u isto vrijeme Mnogi." Jednostavnost i sofisticiranost ove izjave je izuzetna, i u odnosu na Jungovu psihologiju, i po tome što možda doseže do mistične vizije univerzuma. U Merkurijusu Ouroborosu koji je alkemičarski  prsten, daje nam se najjednostavniji simbol vječnosti, pa otuda i osnovna predstava Boga.

Jungovo otkriće alkemije je bila jedna od najvećih intelektualnih avantura njegovog života. On je  postepeno počeo da vjeruje da "je nabasao na povijesni dublet psihologije nesvjesnog". U alkemiji i mitovima vidio je simbole podsvjesnog, univerzalnog jezika - "tajnog jezika" psihe koji je nesvjesno razumio, čak iako razum nije. On je čak usvojio alkemičarski Ouroboros kao simbol svog Instituta za psihijatrijska istraživanja. Međutim, ako se vratimo temi "jezika prstena", zanimljivo je promatrati tu ideju povijesti, u vezi sa mnogim vjerovanjima u moć prstenova koja su prožimala našu kulturu. Važan primjer je bila jedna od glavnih povijesnih figura u alkemiji i gnosticizmu, Apolonijus od Tijane. Apolonije je bio učeni čovjek koji je u petom stoljeću n. e. bio iniciran u čuvene Pitagorine kultne misterije Grčke, zajedno s nekim od najmudrijih ljudi svog doba. Poslije mnogih godina učenja, on se zatim pet godina  pridržavao zavjeta šutnje i lutao je po zemljama indijskih Bramana gdje je stekao još veće znanje i mudrost. Kažu da je tu dobio sedam prstenova na dar od bramanskog učitelja i indijskog princa, Jarkusa. Svaki prsten se izdvajao po različitom kamenu, i Apolonije ih je nosio jedan za drugim po utvrđenom redosljedu određenim danima u tjednu, "jer kažu da ih je poštovao kao božanske, tako da ih je mijenjao svakog dana i od njih činio saučesnike u svojim velikim tajnama." Povijesni dokazi ukazuju na to da je Apolonije bio bezgrešan i samilostan učenjak koji je donosio izlječenje i pružao znanje mnogima tokom svog životnog vijeka. Ipak, postao je žrtva  petnaestovjekovnih kršćanskih napada. Postao je tako ozloglašen u kršćanskoj propagandi da su njegova savjetovanja s prstenom počela da zvuče u priličnoj mjeri kao Tolkinov lik Golum, koji se u ludilu obraćao svom "dragocjenom" zlom prstenu. Tolkin nam govori da je Jedini Prsten izgleda  posjedovao Goluma više nego što je Golum posjedovao prsten, i da "mu se on obraćao, čak i kad  prsten nije bio kod njega". Što se krije iza sveg tog "razgovora s prstenovima"? Da li su ta svjedočenja o ljudima koji su u  bliskoj vezi s duhovima u prstenovima potpune izmišljotine smišljene da bi se osudili kršćanski heretici? Ili je bilo neke stvarne osnove za te čudne optužbe? Hajde da bliže razmotrimo slučaj Apolonija. Pretpostavljam da je veoma vjerojatno da se Apolonije od Tijane zaista "savjetovao" sa svojim prstenovima kao što se govorkalo. Štoviše, tih sedam  prstenova su zaista sadržavali mnogo od njegovog tajnog znanja. A kako je on bio proslavljeni učitelj, kažu nam - vjerojatno točno - da su i drugi, kad su dolazili pod njegov utjecaj, također  dobijali slične "čarobne prstenove" sa kojima bi se i oni savjetovali isto kao i njihov gospodar i učitelj. Prilično je očevidno da su Apolonijevih "Sedam Prstenova" bili memorijski sistem mističnog znanja sličan japanskom sistemu samurajskog učitelja Mijamota Musašija iz šesnaestog stoljeća. Japanski sistem je vodič u strategiju i ratne vještine poznate kao "Go Rin No Šo", ili "Knjiga Pet Prstenova". U japanskom sistemu svaki prsten je od različitog elementa - Prsten Zemlje, Prsten Vode, Prsten Vatre, Prsten Vjetra, Prsten Mraka - i svaki prsten podučava o jednom različitom vidu vojne strategije. Kao što je proučavalac povijesti Fransis Jejts zabilježila u svojoj knjizi Vještina pamćenja, često  jedino sredstvo podučavanja u antičkim i srednjovjekovnim vremenima bilo je usmeno, i znanje se čuvalo samo ljudskim pamćenjem. čak i sa pojavom pismenih znanstvenika i rukom pisanih knjiga i  bilježaka, sve do pronalaska štamparske mašine znanje nije bilo u širokom opticaju ako se izuzmu usmene tradicije podučavanja. Za većinu evropske populacije sve do devetnaestog stoljeća to je ostao primarni način učenja. Shodno tome, prioritet svih učenih ljudi ili potencijalnih učenih ljudi je bilo ovladavanje sistemom  pamćenja kojim bi stečeno znanje moglo da se uskladišti i ponovo nađe kad je potrebno. Svaka obrazovna ustanova ili sekta imala je neku vrstu sistema. Ti sistemi su se u mnogome razlikovali po obliku i složenosti. Najčešće su, navodi Frensis Jejts, uzimali oblik neke građevine, kao što su masivni hramovi s prostranim dvorištima i vrtovima. Svaki dio građevine predstavljao je različitu kategoriju u okviru koje bi bile pohranjene informacije o različitoj vještini ili nauci. U okviru tih većih sistema nalazili su se često manji koji su uključivali stepeništa, ljestvice, konopce i prstenove. Sasvim je očigledno da je Apolonije predavao izvjestan memorijski sistem koji je bio vrsta "proricanja prstenom" ili intelektualna forma daktilomantije. Bio je to memorijski sistem u kome je

svaki prsten bio jedan kitaloški dosije biblioteke gnostičkog i alkemijskog znanja. Tako, začudo, ove neprestane optužbe o vradžbinama u vezi sa savjetovanjem s prstenovima  počinju da imaju smisla. Također, shvaćanje da poznavanje nekog tajnog jezika prstenova služi kao sredstvo za sticanje mudrosti i moći ima svoje racionalno objašnjenje. Nesumnjivo, kazivanje naizust značenja svakog prstena da bi se ono zadržalo u sjećanju bilo je neophodno sredstvo za održavanje jednog sistema pamćenja. Kao učeni pitagorejac, Apolonije je svakako već posjedovao  barem jedan glavni memorijski sistem razvijen i u upotrebi; njegovih "Sedam Prstenova" bili su vjerojatno novi dodatni sistem koji je sam izumio. Problem je bio što su* rani kršćanski protivnici gnosticizma bili po svojoj prirodi u osnovi fundamentalisti i anti-intelektualci. Kršćanski nadbiskupi su s ponosom spaljivali stare grčkorimske biblioteke, zatvarali univerzitete i tjerali znanstvenike u izgnanstvo. Mnogi učeni ljudi su morali da pobjegnu u Bagdad i druge krajeve muslimanskog svijeta. Zaista, da nije bilo tolerancije i intelektualne prosvjećenosti vođa Islama u to vrijeme, mnogo od umjetnosti, znanosti i književnosti staro grčko-rimske civilizacije bilo bi izgubljeno zauvijek. Ludilo i paranoja fundamentalističkog kršćanstva iznova su izranjali tokom srednjeg vijeka i neizbježno su za posljedicu imali progon svih osoba s intelektualnim pretenzijama koje nisu bile  pod neposrednom zaštitom Crkve. U skladu sa tim lako je vidjeti kako su optužbe da alkemičari i drugi učeni ljudi "razgovaraju s đavolima" zarobljenim u prstenovima dobijale značaj. Bilo kako  bilo, sa tako pojednostavljene točke gledišta, svaka vrsta memorijskog sistema ili ponavljanja naizust korištena da se sačuva ili prenese znanje bila je sumnjiva. Sa takvim apsurdnim standardima ne bi bilo potrebno mnogo mašte da se optuže pobožni kršćani da "razgovaraju s đavolima" zbog njihovih daleko manje intelektualno opterećujućih navika brojanja brojanica ili deklamiranja Stradanja Kristovih. Alkemičari i gnostici su bili također poznati po tome što su koristili jedno drugo srodno, ali različito "prorokovanje" meditacionog tipa. To je bila ofiomantija ili proricanje sudbine pomoću zmija, koje  je najviše razvila gnostička sekta Ofita. Sve gnostičke sekte su koristile prsten Ouroboros kao svoj simbol, ali Ofiti su posebno zmiju smatrali gospodarem sveg znanja i ocem svih vještina i nauka. U stvari, ofiomantija kao sistem proricanja je mnogo starija od gnosticizma. Tokom čitavog helenističkog perioda, većina proročišta i centara za liječenje koristila je ofiomantiju kao tehniku  proricanja i meditacije. Hodočasnici i svećenici su uzgajili i promatrali bezopasne zlatne hramske zmije da bi tumačili ili olakšavali proročanske snove. Među nekim ofitskim sektama ofiomantija je pretvorena u visoko razvijenu meditacijsku tehniku za asocijativno mišljenje koja je omogućavala slobodnu igru radoznalom umu. Kršćanskim zelotima, koji su težili pretjeranom uprošćavanju, ovo je bio jasan znak obožavanja zmije i "sotonskih obreda". Pitamo se što bi ti strogi crkveni oci uradili po pitanju Fridriha Augusta Kekulea, znanstvenika iz devetnaestog stoljeća? Kekule je znao dosta o alkemiji, i zapisao je kako je jedanput primijenio ofiomantiju kao tehniku meditacije, što je za ishod imalo najvažnije znanstveno otkriće u njegovom životu. 1865. najveći prodor u modernoj kerniji i u razumijevanju strukture materije dogodio se kad je formulirana "Kekuleova teorija". Tvrdi se da je tri četvrtine moderne kemije direktno ili indirektno proizašlo iz ove teorije. Kekuleov opis vlastitog otkrića pokazuje kako je on priznavao i upražnjavao alkemičarske meditacione tehnike. "Sjedio sam i pisao po svom notesu; ali posao nije napredovao; misli su mi bile negdje drugdje. Okrenuo sam stolicu prema kaminu i dremuckao. Opet su mi pred očima skakutali atomi. Ovog  puta manje grupe su se skromno držale u pozadini. Moje mentalno oko, postavši oštrije usljed  ponovljenih vizija tog tipa, moglo je sad da razlikuje veće strukture raznolikog sklopa; dugačke nizove, ponekad čvršće spojene; svi su se obrtali i uvijali zmijolikim kretnjama. Ali, gle! Što je to  bilo? Jedna od zmija je ščepala vlastiti rep, i taj oblik se podrugljivo kovitlao pred mojim očima. Probudio sam se munjevitom brzinom; i ovog puta sam ponovo proveo ostatak noći razrađujući izvode ove hipoteze."

Ovdje nalazimo Ouroborosa kako ulazi u svoje enigmatsko, sjajno ja ponovo prelazeći stoljeća. Hipoteza na koju je Ouroboros naveo Kekulea za ishod je imala otkrivanje molekularne strukture  benzola. To je bio prodor koji je kerniji podario sad prihvaćenu hipotezu da je sva organska priroda zasnovana na strukturi ugljikovog prstena. Za alkemičare i gnostike zmijski prsten Ouroboros sadržavao je tajnu samog života. U Kekuleovoj viziji pokazano nam je kako je alkemičarski prsten, ako i nije izrazio pravu "tajnu života", svakako  bio sredstvo kojim nam je jedna od tajni otkrivena. Osvrćući se na tradiciju alkemičara u povijesti prstena, u Sauronu Gospodaru Prstenova možemo da vidimo nešto od mračne vizije kršćanskog svijeta o zlom alkemičaru koji koristi "prsten moći" da bi razorio ili porobio život. Bilo je dovoljno drevnih prstenova s otrovom i prstenova ispunjenih svicima na kojima su ispisane kletve, da bismo znali da su prstenove ponekad koristili volšebnici.  Nema sumnje da su neki koji su se bavili vradžbinama zaista koristili prstenove u zle svrhe; međutim, u najvećem broju slučajeva gospodari prstena "istinske" alkemičarske tradicije imali su u vlasti i obožavali prsten potpuno suprotne prirode. XV GLAVA VAGNEROV PRSTEN Prvo izvođenje Prstena Nibelunga 1876. često se navodi kao prvo veliko potvrđivanje identiteta nedavno ujedinjene njemačke nacije. Vagner je svakako vidio umjetnost kao politički isto koliko i estetski čin, i sa svojim Prstenom pokušavao je da polaže pravo na mitološku baštinu i potvrdi nacionalnu umjetnost. Umjetnost i mit za Vagnera su bili povezani. On je vjerovao da prava umjetnost mora da iznikne iz iskonskih dubina kolektivnog bića naroda, "volk"-a. Njegov Prsten je  bio namijerni čin objavljivanja njemačkog identiteta i tvrdnje da korijen tog identiteta može da se nađe u germanskoj epskoj tradiciji mitova Potrage za Prstenom. Koliko god da je moguće kritizirati Vagnera zbog manipuliranja skandinavskim mitom i srednjovjekovnom germanskom književnošću, kao i njihovog iskrivljavanja, upravo njegov genije  prepoznao je značaj mita o prstenu, i važnost njegovog obnavljanja u njegovom vlastitom vremenu. Uz to, mora se priznati da Vagnerova opera sjajno odražava divovski duh ove drevne priče na zaista epskom nivou. Baš kao što su Volsunga Saga i Pjesma o Nibelunzima bili tumačenja potrage odgovarajuća svom vremenu, tako je i Prsten Nibelunga predstavljao istinski duh svog vremena. U drugoj polovini devetnaestog stoljeća došlo je do buđenja i cvjetanja interesa za tevtonske mitove u Evropi, i Potraga za Prstenom izronila je kao glavna tema u evropskoj književnosti. Viljem Moris (sa Erikom Magnusinom) podario je Evropi prvi "punokrvni" prijevod Volsunga Sage 1870. On je ovaj islandski ep proglasio Ilijadom sjeverne Evrope. Kasnije, Moris se nastavio na njega vlastitim epskom poemom, "Sigurdom Volsungom", koja se pojavila 1876, iste godine kad je Vagnerov Prsten Nibelunga prvi put postavljen na scenu u Bajroitu. Dramaturg i kritičar Džordž Bernard Šo je vidio Morisovog "Sigurda" kao jednu od najmonumentalnijih poema stoljeća. Šo je također napisao i sigurno najbriljantnije ekscentrično razmatranje Vagnerove opere u svom "Suvršenom Vagneristi". (Šo je vidio Prsten Nibelunga kao alegoriju o socijalizmu: mančestersku radničku klasu kao u paklu rođene, bijedne patuljke-robove zlog diktatorskog akcionara korporacije Alberiha!)  Norveški dramatičar Henrik Ibzen je preradio Volsunga Sagu u svom ranom komadu Vikinzi u Helgelendu, a kasnije je koristio mnoge iste elemente i teme u zrelim radovima kao što je Per Gint. Tokom tog perioda engleski pjesnik, Metju Arnold, napisao je svog "Mrtvog Baldera"; dok su Endrju Lang, Džordž Mekdonald i Henri Vedsvort Longfelou bili među mnogima koji su  popularizirali tevtonski mit i legendu u svijetu engleskog govornog područja. U ostalom dijelu Evrope bila je prisutna trilogija Kristijana Kebela Die Nibelungen, i monumentalna i široko uticajna studija Tevtonska mitologija Jakoba Grima. Međutim, od svih njih, prava legenda o prstenu svog doba je Vagnerov Prsten Nibelunga. U ovoj

operi vidimo sve ono što joj mitski, povijesni i duhovno prethodi. Upravo Vagner je u četiri dijela svog operskog ciklusa ("Rajnsko zlato", "Valkira", "Sigfrid", "Sumrak bogova") ponovo iskovao  prsten za svoje vrijeme. Rajnsko zlato SCENA PRVA U bistrim zelenim dubinama jedne rijeke tri vodene nimfe - rajnske dijeve - igraju i pjevaju. To su  bajne kćeri Rijeke Rajne koje uhodi Alberih Nibelung. Ružni Patuljak se upućuje dolje u njihovo vodeno carstvo gdje požudno i bezuspješno juri nimfe koje ga zadirkuju. Razbješnjen njihovim ruganjem, Patuljak je iznenada zatočen i osvojen blistavim zlatnim sjajem. Sunčevi zraci padaju na vrh zlatne stijene koja ispunjava mračnu rijeku svjetlucavom zlatnom svetlošću. Nimfe pjesmama veličaju ovo blago, rajnsko zlato, koje je kamen koji bi - ako se iskuje u zlatni prsten - omogućio svom vlasniku da zagospodari svijetom. Međutim, rajnsko zlato može da uzme i da njime zagospodari samo onaj tko je spreman da prokune ljubav i odrekne se svih zadovoljstava ljubavi. Pošto je Alberih i inače suviše ružan da bi zadobio ljubav, on će uzeti moć: polaže zavjet kojim se odriče ljubavi. Nibelung zatim ščepa rajnsko zlato sa šiljate stijene i bježi u mrak. SCENA DRUGA Sviće nad planinskim vrhovima iznad Rajnske doline gdje Votan, kralj bogova, i njegova kraljica, Frika, spavaju. U daljini stoji veličanstven zamak sa svjetlucavim zupčastim otvorima na kulama i  bedemu, uzdignut na nevjerojatno visokom vrhu. Frika budi Votana, i bog je ispunjen radošću pri  pogledu na novo kraljevstvo bogova. To je bilo kraljevstvo podignuto sirovom snagom divova, ali zamišljeno u Votanovim snovima. Nažalost, cijena obećana divovima Fasoltu i Fafneru za izgradnju ovog kraljevstva je ruka Frikine sestre, Freje, boginje mladosti. Međutim, s Frejom će bogovi izgubiti i zlatne jabuke besmrtnosti koje ona čuva, a bez tog voća će ubrzo ostariti i umrijeti. Kad divovi dođu po svoju plaću, Doner, bog groma, Froh, bog proljeća i Loge, prepredeni bog vatre, dolaze da se priključe Votanu da bi obranili Freju. Ali pogodba ne može da se prekrši, pošto se Votan nad svojim svetim kopljem prava zakleo da će platiti. Na Logeu je da nađe izlaz i predloži drugu isplatu kao zamijenu. Divovi pristaju: oni će dobiti Prsten Nibelunga kog je Alberih iskovao od ukradenog rajnskog zlata, zajedno sa svim bogatstvom u zlatu koje je nagomilao pomoću njega. Loge također otkriva da će Alberih, ako prsten uskoro ne bude otet od njega, i inače zavladati nad svima njima. Divovi uzimaju Freju kao taoca dok Votan i Loge silaze u utrobu zemlje u potrazi za kraljevstvom Alberiha Nibelunga. SCENA TREćA Podzemne pećine Nibelhejma, doma Nibelunga Patuljka, su ogromni kameni labirint tunela i odaja. To je mračan i sumoran svijet osvjetljen jedino crvenim svjetlom peći i kovačnice. Ovdje Alberih, gospodar prstenova, muči svog zarobljenog brata Mimea, koji je upravo završio kovanje čarobne kacige zvane Tamhelm po Alberihovom naređenju. Tarnhelm ima moć da učini onog tko je nosi nevidljivim ili da ga preobrazi u bilo koji oblik koji on želi. Ona može također i da ga prenese na  bilo koje mjesto koje on želi. Alberih stavlja Tarnhelm na glavu i odmah nestaje. Nevidljivi Alberih zatim surovo nogom ćuška i udara Mima sve dok on ne poviče moleći za milost. Oduševljen novom igračkom, Alberih odlazi da plaši i muči druge patuljke koje je zarobio. Mirne nastavlja da oplakuje svoje ropstvo kad bogovi Votan i Loge ulaze u pećinu. Alberih se ubrzo vraća, tjerajući pred sobom Patuljke koji nose njegovo blago. Oni nagomilavaju hrpu najčistijeg zlata. Alberih prezrivo  pozdravlja svoje goste, i drsko otkriva kako će stvoriti tako ogromno bogatstvo i moć da će naposlijetku zbaciti bogove i vladati svijetom. Votan se jedva uzdržava od bijesa, ali lukavi Loge laska Patuljku i raspituje se o moćima Tarnhelma. Da li ona stvarno može da ga preobrazi u svako obličje, pita on. Naravno, odgovara Alberih, i smjesta postaje ogromni zmaj. Loge se pretvara da je  preplašen i zapanjen a zatim kaže da bi sigurno bilo upečatljivije kad bi Patuljak mogao da postane nešto stvarno malo, kao što je žaba krastača. Alberih ludo udovoljava toj želji i pretvara se u sićušnu

žabu. Votan smjesta zgrabi žabicu, dok Loge grabi Tarnhelm. Kad Alberih povrati svoj uobičajeni lik, on je vezan i vuku ga kao zarobljenika. SCENA čETVRTA Vezanog Alberiha vode u maglovite planinske visove iznad Rajne gdje je sklopljena pogodba s divovima. Da bi stekao slobodu, Alberih je prisiljen da preda svoju riznicu zlata, Tarnhelm, i svoj čarobni prsten. Razbješnjeli Alberih to odbija, ali konačno mu sve otimaju: Kad poniženog Alberiha oslobode, on u srdžbi baca kletvu: da svakome tko gospodari prstenom on donese propast i smrt. Ubrzo potom svi bogovi se sastaju s divovima, Fasoltom i Fafnerom, i njhovim taocem Frejom. Fasolt je zaljubljen u Freju, ali pristaje da primi zlato samo ako je ono potpuno sakrije od njegovog  pogleda. Bogovi gomilaju sve zlato oko nje, ali Fasolt i dalje može da vidi sjaj njene kose, pa Loge  predaje Tarnhelm da bi joj pokrio vlasi. čini se da je ona potpuno pokrivena, ali Fasolt poviče da još uvijek može da vidi zvjezdani sjaj njenog oka. Divovi traže prsten da bi zapečatili pukotinu, ali Votana je porobila moć prstena i on neće da ga preda. Loge u međuvremenu tvrdi da prsten pripada zakonitim vlasnicama, rajnskim dijevama. Usred svađe raspukne se zemlja i Erda, boginja zemlje, izranja iz tla. Ona je duh svijeta i proročica  bogova. Ona zapovijeda Votanu da preda prsten ili će bogovi i cijelo njihovo carstvo biti prokleti. Prokletstvo prstena se gotovo odmah pokazuje na djelu, jer se divovi posvađaju oko toga kome će on pripasti. Fafner surovo ubija Fasolta i uzima i prsten i blago. Poslije Fafnerovog odlaska Doner  ulazi u planinske magle odakle se čuje grmljavina njegovog bata i vide bljesci munje dok on iskiva most od duge. On se proteže kao luk kroz zrak i vodi do velikog zamka bogova, kome Votan sad daje ime Valhala. Votan predvodi božansku povorku preko duginog mosta do Valhale, dok daleko  pod njima rajnske dijeve plaču zbog gubitka svog zlata. Valkire čIN PRVI, SCENA PRVA Bjesni oluja, a junak Sigmund Valsung ulazi u veliki dvor ratničkog poglavice Hundinga. Usred kuće je stablo ogromnog jasenovog drveta čije grane drže krov. On je ranjen i iscrpljen od gonjenja neprijatelja kroz šumu. Gubi svijest i pada na medvjeđu kožu pred vatrom u velikom kamenom ognjištu. Hundingova žena Siglinde ulazi u kuću i, vidjevši Sigmunda koji je sad bez svijesti, sažali se na njega i osvijesti ga. Odmah se između ovo dvoje javlja snažna privlačnost. SCENA DRUGA Hunding stiže kući i nerado nudi zaklon i hranu Sigmundu. Kada upita Sigmunda za ime, mladić mu daje svoje odmetničko ime, Vehvalt Volfing. Njegovo ime znači "Žalostan": njegov otac Volfe, njegova majka i sestra bliznka su svi ubijeni ili za njega izgubljeni. Dok opisuje svoje nedavne nedaće, ubrzo se otkriva da su njegovi neprijatelji Hundingovi rođaci. Hunding kaže svom gostu da  je siguran te noći, ali ujutru mora da nađe neko oružje i oni će se boriti na život i smrt. SCENA TREćA Sigmund je sam u velikom dvoru i uskoro mu se pridručuje Siglinde, koja je dala Hundingu uspavljujući napitak. Siglinde kaže Sigmundu kako je ostala siroče u djetinjstvu, i kako je kao zarobljenik predata Hundingu i postala mu nevjesta protiv svoje volje. Ali na vjenčanje je došao jedan neznanac: starac odjeven sav u sivo, sa šeširom mlitavog oboda i samo jednim sjajnim okom. Taj starac je donio sjajan mač i zario ga u moćno jasenovo drvo koje drži krov Hundingove kuće. Mnogi junaci su od tog doba pokušali da ga izvuku, ali to nitko nije mogao da učini. Kad Siglinde prizna da je nesretna, Sigmund joj se kune da je voli i obećava da će  je osloboditi prisilnog braka. Pošto mu se zauzvrat Siglinde također zakune na ljubav, oni pričaju  jedno drugom o svom prethodnom životu. Kada heroj otkrije da je pravo ime njegovog oca Valse, Siglinde iznenada shvata da je on njen davno izgubljeni brat blizanac, i strast koju osećaju jedno  prema drugom se udvostručuje. Sigmund izvlači sjajni mač iz velikog jasenovog drveta dok se dvoje ljubavnika raduju ovom ujedinjenju valsunške krvi. Zatim istrčavaju napolje u noć.

čIN DRUGI, SCENA PRVA U krševitoj planinskoj divljini moćni Votan razgovara sa svojom kćerkom Brunhildom i kaže joj da mora da ide u boj i njegovom smrtnom sinu, Sigmundu Valsungu, podari pravednu pobjedu nad Hundingom. Ona ga s radošću posluša i odlazi, baš kad Votanova kraljica Frika stiže na kočiji koju vuku dva ovna u brazdi oluje. Kraljica Frika, koja je također i kraljica braka, ističe da Hundingova sveta bračna prava moraju da se brane i Valsung kazni za preljubu i incest. Votan je protiv svoje volje prisiljen da primijeni zakon, jer će ga njegova moć napustiti ako to ne učini. Votan se kune da će narediti da Sigmund Valsung umre. Kraljica Frika se pobjednički odvozi u svojoj kočiji. SCENA DRUGA Razljućen i rastužen, Votan sad priča Valkiri Brunhildi kako je Valhala kupljena prstenom i kako je prsten dvostruko proklet: na njemu leži kletva Patuljka i rajnskih dijeva. Da bi spriječio nesreću, Votan je otišao kod boginje Erde, s kojom je začeo pet Valkira. One će okupiti u Valhali ogromnu vojsku heroja koja će u času nevolje pomoći da se obrane bogovi. Ipak, sudbina svijeta zavisi od Alberihovog prstena, jer Patuljak Nibelhejma i dalje neprestano kuje zavjeru da otme prsten od divovskog Fafnera koji bdi nad svojom zlatnom riznicom i čuva je danju i noću. Ako se Nibelung naposljetku dočepa prstena, sudbina bogova bit će zapečaćena. Uz njegovu moć, Alberih će okrenuti Votanovu herojsku armiju protiv njega i zbaciće  bogove. Pošto je Votanu zabranjeno da posjeduje prsten i samo Alberih koji je prokleo ljubav može da upravlja njegovom moći, jedina nada za bogove može biti smrtni heroj koji je dovoljno hrabar i snažan da ubije diva i dočepa se prstena u njihovo ime. S ovim ciljem začet je smrtni heroj Sigmund Valsung i dat mu je božanski mač zvani Nortung. Ali prokletstvo prstena djeluje, jer zakoni Frike nalažu da Votan mora da naredi Brunhildi da ubije Sigmunda. SCENA TREćA Valkira Brunhilda vidi kako se Sigmund i Siglinde približavaju jednom stjenovitom klancu i  provlače se kroz njega. Sigmund tješi svoju sestru-nevjestu koja čuje lovački rog Hundinga u potjeri i kaže Sigmundu da je ostavi i bježi. Sigmund to neće i zaklinje se da će je zaštititi svojim mačem,  Notungom, i nježno je tješi sve dok ona od iscrpljenosti ne padne u san. SCENA čETVRTA Sigmundu se u viziji pojavljuje Brunhilda koja vodi svog konja. Samo ratnici koji su osuđeni na smrt mogu da vide Valkire, i Brunhilda saopćava Sigmundu da će ga odvesti u Valhalu. Sigmund kaže da neće da ostavi svoju sestru-nevjestu i ode u ratnički raj. Valkira mu govori da nema izbora, ali Sigmund kaže da će osigurati da oni budu zajedno u smrti. On isuče svoj mač u namjeri da ubije i Siglinde i sebe. Valkira mu zaustavlja ruku i zaklinje se da će prekršiti volju Votana i podaradariti  pobjedu Sigmundu Valsungu. SCENA PETA Sigmund ostavlja uspavanu Siglinde i odlazi da potraži Hundinga. Dok olujni oblaci sijevaju i tutnje, počinje bitka dva heroja na udaljenom planinskom grebenu. Siglinde se budi i na mukama je dok gleda ovu borbu. Sigmund je zaštićen Valkirinim štitom i Hunding je potisnut. Ali baš kad Brunhilda vodi Sigmundov mač da sigurno žada kobni udarac, olujni oblaci se razdvajaju i zatrepere od užarene svjetlosti. Pojavljuje se razjareni Votan; on stoji nad Hundingom i zaustavlja Sigmundov udarac drškom svog koplja. Sigmundov mač se lomi i Hunding istog časa zariva svoje koplje u nebranjene Sigmundove grudi. Brunhilda, vidjevši da je  junak izgubljen, brzo podiže Siglinde na svog konja i odjaše. Votan ostaje i tužno gleda tijelo svog smrtnog sina Sigmunda. Hunding izvlači koplje iz Sigmundovog tijela, ali stoji preblizu bogu. Prezrivim zamahom ruke, Votan udarcem ubija Hundinga; zatim nestaje u bljesku munje. čIN TREćI, SCENA PRVA

 Na stjenovite visove valkirske stijene Valkire stižu jedna po jedna s mrtvim ratnicima preko svojih sjedala. Osam vitez-dijeva se okupljaju da bi sačekale Brunhildu prije no što odjašu u Valhalu. Zaprepašćene su kad vide pobunjenu Valkiru kako stiže s jednom živom dijevom na svom sedlu. Preplašene su kad čuju što se desilo. Siglinde očajava i ne želi da živi sve dok joj Brunhilda ne kaže da nosi Sigmundovo dijete. Zbog ovoga je ona zahvalna i riješena da živi. Uzima krhotine herojevog mača od Valkire, koja joj kaže također i da će ime njenog sina biti Sigfrid - pobjednik i slobodan. Siglindi kažu da pobjegne u borovu šumu pod stijenom, jer Votan izbjegava to mjesto. U njoj živi zli div Fafner, koji je poslije dugih godina bdijenja nad svojim blagom i prstenom postao veliki zmaj. Siglinde bježi; dok Brunhilda hrabro iščekuje da se suoči s Votanovim bijesom. SCENA DRUGA Votan se pojavljuje pred Valkirama u bljesku užarene crvene svjetlosti. U jarosti osuđuje Brunhildu: ona će izgubiti sve svoje natprirodne moći i postati žena smrtnog čovjeka. Druge Valkire su užasnute sestrinom sudbinom i preklinju Votana da se sažali na nju. Votan ih ušutkuje i otjera ih  prijetnjom da će doživjeti istu sudbinu. SCENA TREćA Votan i Brunhilda ostaju sami na stijeni. Ona tvrdi da je prkoseći njegovoj zapovijedi u stvari izvršavala njegovu volju i štitila njegovu omiljenu smrtnu djecu, Valsunge. Ali Votan ne može da povuče svoju osudu. On joj kaže da će je činima uspavati. Bit će ostavljena na toj stijeni da je nađe bilo koji smrtnik, a kad se probudi ona će mu biti nagrada. Votan s tugom nježno ljubi Brunhildine oči i ona pada u začarani san. Votan je polaže nježno na zemlju, zatvara joj vizir na kacigi preko lica i stavlja joj njen valkirski štit na grudi. Prizivajući Logeovu vatru, Votan stijenu gdje uspavana ljepotica spava okružuje vatrenim bedemom. Udarajući stijenu na odlasku, Votan priziva čini kojima svakome tko se plaši njegovog koplja zabranjuje da priđe stijeni. Sigfrid čIN PRVI, SCENA PRVA Velika pećina na rubu duboke šume služi kao kovačnica onom zloćudnom Patuljku Mimu, bratu Alberihovom. Mime naporno radi za kovačkim mjehom, žaleći se na svog nezahvalnog usvojenog sina, Sigfrida. Pohlepni Patuljak ne gaji ljubav prema moćnom mladiću, ali njegov plan je da navede Sigfrida da ubije zmaja Fafnera koji živi u blizini i tako osvoji prsten i blago za Mimea. Problem je što Mime ne posjeduje umijeće da ponovo iskuje mač Notung, a nijedan mač koji napravi nije dovoljno jak za mladića. Odjeven u životinjske kože, mladi Sigfrid ulazi u kovačnicu vodeći jednog ogromnog medvjeda na uzici, i u šali tjera medveda da juri kovača po pećini sve dok  mu ne da njegov novi mač. Kad Sigfrid isproba sječivo, ono se i ovog puta lomi, i mladić grdi Patuljka. Sigfrid se čudi što ne liči na ovog Patuljka koji ga je othranio; nešto mu je uvijek govorilo da je Mime zao. Pošto mu Sigfrid zaprijeti, Mime konačno ispriča mladiću kako je njegova majka, Siglinde, umrla na porođaju. Sigfrid traži dokaz za to, i zato mu Mime pokazuje komadiće mača  Notunga. Sigfrid se raduje i naređuje Mimeu da ponovo iskuje mač. SCENA DRUGA Veoma stari jednooki čovjek u tamno plavom ogrtaču ulazi u kovačnicu. On je umoran od svojih  putovanja i koristi koplje kao štap i nosi veliki šešir širokog oboda. On se zove Lutalica, ali je u stvari Votan u svom zemaljskom obličju, i traži od negostoljubivog Mimea da ga primi na konak. Patuljak pokušava da otjera putnika sa svojih vrata, ali ga Lutalica izaziva na nadmetanje u rješavanju zagonetki, čiji će rezultat biti da onaj tko je poražen izgubi i glavu. Lutalica lako odgovara na tri Mimeove zagonetke - tko živi pod zemljom (Patuljci ili Crni vilenjaci Nibelhejma), na njoj (divovi Rajzenhejma), i iznad nje (bogovi ili svijetli duhovi Valhale). Zauzvrat, Mime odgovara na dve od Lutalicinih zagonetki - ime porodice koju Votan najviše voli ali se ipak prema njoj ponašao najnemilosrdnije (Valsunzi), ime mača Valsunga (Notung). Ali, kad ga Lutalica pita za

ime onog tko će ponovo iskovati Notung, Mime je potučen. Odgovor na ovu zagonetku je: taj mač može da iskuje samo onaj tko nikad nije upoznao strah. Tom istom čovjeku, kaže Lutalica na odlasku, ostavit će u zalog Mimeovu glavu. SCENA TREćA Sigfrid se vraća po svoj mač i nalazi da on još nije gotov. Mime sad shvaća da je Sigfrid "onaj koji nikad nije upoznao strah" i očajnički se trudi da ga nauči što "znači strah". Pokazuje se da je to nemoguće, zato Mime predlaže da odu da posjete Fafnera zmaja kako bi mladić mogao da se nauči strahu. Sigfrid je nestrpljiv da upozna ovo novo osjećanje, ali odlučuje da sam ponovo iskuje očev mač pošto Mime to nije u stanju. čistom barbarskom energijom i demonskom snagom Sigfrid uspijeva u onome u čemu je Mime podbacio. Dok on radi u kovačnici, Patuljak kuha uspavljujući napitak za mladića. On vjeruje da će mladić sad ubiti Fafnera zmaja, tako da je jedini način na koji Mime može da dođe do prstena i spasi svoj život da opije mladića i ubije ga na spavanju. Najzad, mahnitost u kovačnici se zaustavlja. Sigfrid podiže sjajnu, ponovo iskovanu oštricu Notunga. Zatim, jednim jedinim udarcem, rascjepa nakovanj na dva dijela. čIN DRUGI, SCENA PRVA U dubinama šume u tmini noći Alberih Nibelung promatra Fafnerovu pećinu i premišlja o prstenu. Votan Lutalica ga pozdravlja u mraku. Alberih ga odmah prepozna, ali bog uvjerava Patuljka da on ne traži prsten. On upozorava Alberiha da mu je pravi suparnik njegov brat Mime. Mladi Sigfrid ne zna ništa o zmajevom zlatu i prstenu, a Votanu je zabranjeno da ga obavijesti ili da mu pomogne. Zatim Lutalica viče da bi probudio Zmaja. I Lutalica i Alberih se nude da spasu Fafnerov život u zamijenu za prsten, ali zmaj to smatra smiješnom ponudom. On se nikoga ne plaši i nastavlja da spava. Votan se na odlasku smije i kaže Alberihu da je probudio zmaja samo da bi pokazao Patuljku kako sudbina ne može da se promijeni. SCENA DRUGA Dok sviće dan, Sigfrid i Mime se penju do jednog ćuvika iznad ulaza u zmajevu pećinu. Mime ostavlja Sigfrida samog i mladić puše u rog i budi zmaja. Iznenađen, ali ne i uplašen Fafnerovom veličinom, Sigfrid se šali s čudovištem, a zatim ga upita da li bi mogao da ga nauči što je to strah. Zmaj gubi strpljenje i rasrdi se na razmetljivog mladića. Slijedi divovska bitka. Borba se završava kad Sigfrid probode srce čudovišta. Na umoru, Fafnir upozorava mladića na prokletstvo prstena. On Sigfridu također kaže i da će zbog prstena i sam junak uskoro umrijeti. Nešto zmajeve krvi kapne na Sigfridove prste i on ih stavlja u usta. Otkriva da iznenada može da razumije jezik ptica. Šumska  ptica ispriča Sigfridu o zmajevom zlatu, čarobnom Tarnhelmu i prstenu koji se nalaze u pećini čudovišta. SCENA TREćA Braća Patuljci Alberih i Mime pojavljuju se iz skrovišta. Vidjevši da je Fafner mrtav, odmah počinju da se svađaju oko toga kome pripada blago. Sigfrid izlazi iz zmajeve pećine s prstenom na ruci i Tarnhelmom vezanim za pojas. Šumska ptica ga sad upozorava na Mimeovu zlu namjeru. Kad se Mime približi i ponudi Sigmundu otrovni napitak, mladi junak odrubi Patuljku glavu, dok se Alberih smije u daljini. Sigfrid prepriječi ulaz u pećinu s blagom zmajevim tielom. Zatim kreće u novu pustolovinu kad mu Šumska ptica ispriča o uspavanoj dijevi koja se nalazi na valkirskoj stijeni okružena vatrenim prstenom. čIN TREćI, SCENA PRVA U divljem planinskom prevoju Votan u svom zemaljskom obličju poziva boginju-proročicu Erdu i zahtijeva da sazna sudbinu bogova. Kad Erda neće da da odgovor, Votan shvaća da se kob Valhale  primakla. Njegova preostala nada leži u mladom junaku Sigfridu, koji sad ima u posjedu prsten, i u Brunhildi. On ostavlja svijet u nasljede Valsunzima i rasi smrtnih ljudi.

SCENA DRUGA Usred božanskog sanjarenja, prilazi Sigfrid. Lutalica ga zadržava i prepriječi mu put. Ponovo iskovanim Notungom Sigfrid jednim jedinim udarcem lomi dršku Votanovog koplja. Gromovi i munje sijevaju pri ovom podvigu i Lutalica nestaje. Sigfrid nastavlja svojim putem i ubrzo nailazi na vatreni bedem. On puše u svoj rog i neustrašivo zaranja u plamenove. SCENA TREćA Sigfrid izranja iz plamenova na valkirskoj stijeni gdje nalazi naoružanog ratnika u snu. Ali, kad skine oklop, otkriva dijevu Brunhildu i nadvladan je njenom ljepotom. Po prvi put on kaže da zna što je strah, ali obuzdava drhtanje i budi uspavanu ljepoticu dugim poljupcem. Brunhilda se budi za svog ljubavnika. Ubrzo shvaća da će, predajući se Sigfidu, izgubiti besmrtnost, ali čini to s radošću. Sumrak bogova PROLOG Plamenovi obasjavaju Valkirsku stijenu gdje tri sestre suđaje, Norne, pjevaju o starim danima Votanovih velikih podviga, dok tkaju zlatnu nit sudbine. One pjevaju o lomljenju Votanovog koplja zakona i kako je to oslobodilo Logea, boga Vatre, čiji će plamenovi uskoro progutati Valhalu. Pokušavaju da saznaju kada će doći kraj, ali se nit prekida. Shvaćaju daje njima samima došao kraj i u strahu bježe u pećine Erde. Kad svane zora, Sigfrid i njegova nevijesta Brunhilda izlaze iz pećine. Mada se Brunhilda plaši da će možda izgubiti svog voljenog, ona zna kako srce ratnika žudi za  pustolovinama. Daje mu svoj oklop i konja Granea da mu pomognu u potrazi. Sigfrid se kune na vječnu ljubav i daje Brunhildi prsten kao zalog vjernosti prije no što krene u dolinu Rajne. čIN PRVI, SCENA PRVA Gunter kralj Gibihunga i njegova sestra Gutrun sjede na prijestolju u prostranoj dvorani zamka na Rajni. Oni se savetuju sa svojim mračnim, u teške misli utonulim polubratom Hagenom, koji im daje savjet kako da povećaju bogatstvo i moć dinastije Gibihunga. On im kaže da se oboje moraju vjenčati: Gunter mudrom i bajnom Brunhildom, a Gutrun Sigfridom Zmajoubojicom koji posjeduje riznicu nibelunškog zlata. Ovo može da se postigne samo prijevarom i lukavstvom. Oni se slažu da  junaku koji se približava, kad stigne, Gutrun da čarobni napitak koji će učiniti da Sigfrid zaboravi Brunhildu i zaljubi se u Gutrun. SCENA DRUGA Sigfridov rog se čuje s čamca na rijeci dok se on približava zamku. Hagen i Gunter ga dočekuju  prijateljski i s počastima, a Gutrun mu donosi pehar od roga s kobnim čarobnim napitkom. Mada im on nazdravlja u ime svoje ljubljene Brunhilde, čim mu piće sklizne preko usana, oči i srce mu se otvaraju za Gutrun. Kune se u besmrtnu ljubav prema njoj i zaprosi joj ruku. Gunter pristaje pod uvjetom da Sigfrid osvoji za njega lijepu Brunhildu, čije ime sad opijenom Sigfridu ništa ne znači. Hagen savjetuje Sigfrida da postignu taj cilj Tarnhelmom, čijom magijom on može da preobrazi svoj lik u Gunterov. Gunter i Sigfrid polažu zakletvu bratstva po krvi i odjašu u svoju pustolovinu. SCENA TREćA  Na valkirskoj stijeni Brunhilda uzvikuje pozdrav i dobrodošlicu jednoj sestri Valkiri. Ali Valkira donosi vijesti o nemiru i rasulu u Valhali otkako je Votanovo koplje slomljeno. Votan nema moći da vlada ili radi, i kletva prstena će biti opozvana samo ako se on vrati svojim zakonitim čuvarima. Ali Brunhilda ljutito odbija da vrati prsten rajnskim dijevama, i tjera sestru. Prsten je zalog Sigfridove ljubavi i ništa je neće natjerati da se odvoji od njega. Međutim, poslije Valkirinog odlaska, jedan nepoznati čovjek probija se kroz plamenove vatrenog bedema. To je Sigfrid koji nosi Tarnhelm koji ga je preobrazio u Gunterov lik. Kao Gunter Gibihung on polaže pravo na Brunhildu kao svoju nevjestu pošto je položio ispit vatrenog prstena. Pošto joj otme prsten s ruke, Brunhilda nema snage da mu se odupre. On je odnosi u pećinu kao svoju nevjestu, ali odlučuje da postavi mač između njih dok spavaju da ne bi osramotio svog brata po krvi.

čIN DRUGI, SCENA PRVA Ispred dvora Gibihunga na obali Rajne Hagen, naoružan kopljem i štitom, spava naslonjen na stepenicu pred pragom. Mračno je, ali na mjesečevoj svjetlosti Alberih Nibelung se pojavljuje Hagenu u snu. Otkriva se da je Hagen Alberihov sin iz veze bez ljubavi s Gunterovom majkom. Alberih natjera svog nesretnog sina da se zakune da će povratiti nibelunški prsten. SCENA DRUGA Kad svane zora Hagen se budi i Sigfrid se radosno vraća i pozdravlja njega i Gutrun vijestima da je osvojio Brunhildu za Kralja Guntera. On priča kako je ostao vjeran te noći, i kako je zatim na putu natrag Gunter došao i zauzeo Sigfridovo mjesto, dok je Sigfrid iskoristio moć Tarnhelma da stigne u zamak Gibihunga prije njih. SCENA TREćA Hagen je pozvao sve podanike kraljevstva da pozdrave Kralja Guntera i njegovu novu kraljicu. Oni  polažu žrtve na oltare bogova i kunu se da će braniti čast nove kraljice. SCENA čETVRTA Kad Gunter dođe da bi predstavio svoju novu nevjestu, Brunhilda vidi Sigfrida s prstenom na ruci. Ona odmah shvaća da ju je Gunter izdajnički osvojio, na prijevaru. Sigfrid Valsung, kaže ona svima, je njen pravi muž. Sigfrid se kune pred vrhom Hagenovog koplja da nikad nije upoznao ovu ženu kao nevjestu. Brunhilda je razjarena jer se osjeća iznevjerenom i kune se da je ta zakletva lažna i da je njegov mač visio na zidu, a ne između njih. Sigfrid odbija optužbu i odlazi s Gutrun, mada podanici očito vjeruju u Brunhildinu priču. SCENA PETA Brunhilda se osjeća potpuno potučenom i riješena je na osvetu zbog ovog izdajstva. Okreće se Hagenu i kaže mu da Sigfrida od svih oružja štite magične čini koje je ona izatkala. Međutim,  postoji način na koji Sigfrid može biti ubijen: pošto je ona znala da on nikad ne bi pobjegao iz  borbe, čarolija mu ne štiti leđa. Tako, ako Hagen zarije koplje u Sigfridova leđa, on će umrijeti. Brunhildino podsmijevanje i Hagenova obećanja da će doći do bogatstva i moći konačno uvjere Guntera da se priključi zavjeri o ubojstvu, dok Sigfridova svadbena povorka prolazi pored njih. čIN TREćI, SCENA PRVA U šumovitim predijelima na obalama Rajne tri rajnske dijeve-vile žale za svojim izgubljenim zlatom. Kad se pojavi Sigfrid, koji je izašao u lov, one ga uvjeravaju da vrati prsten, ali on odbija. One ga upozoravaju da će, ako ne vrati  prsten u Rajnu, poginuti tog istog dana. SCENA DRUGA Kad stigne ostatak družine lovaca, Hagen i Gunter nagovaraju Sigfrida da ih zabavi pričama o svom djetinjstvu s Mimeom i o ubijanju Fafnera Zmaja. Najzad, pošto mu daju piće da mu osvježe sjećanje, Hagen mu traži da priča o osvajanju Brunhilde. Pod izgovorom Sigfridove povrede čestitosti, Hagen zariva koplje u herojeva leđa. Posljednjim dahom uzvikujući da voli Brunhildu, Sigfrid umire. SCENA TREćA Ispred dvora Gibihunga po mjesečini Gutrun zabrinuto i nestrpljivo čeka, pošto ju je usred noći  probudio ružan san. Hagen dolazi da joj kaže da je Sigfrida ubio divlji vepar. Ali, kad unesu njegovo tijelo, Gutrun ne vjeruje ništa od toga. Ona optužuje Guntera za ubojstvo, ali Gunter to  poriče i proklinje Hagena. Hagen prkosno priznaje ubojstvo, ali kaže da je ono bilo pravedno. Zatim polaže pravo na zlatni prsten. Kada Gunter ospori njegovo pravo, Hagen ga ubija. Ali, dok se

sprema da otme prsten, ruka mrtvog Sigfrida se prijeteći diže na njega. Hagen ustukne u strahu, dok  Brunhilda zapovijeda svima da se odmaknu od junaka. Ona naređuje da se napravi pogrebna lomača za Sigfrida. Zatim uzima prsten i stavlja ga sebi na prst. Brunhilda zatim upali lomaču, poziva rajnske dijeve da uzmu prsten natrag iz njenog pepela, zatim pojaše Granija i natjera ga u plamen. Rajna preplavljuje obale dok dvor Gibihunga također nestaje u plamenu. Rajnske dijeve dolaze s nabujalom rijekom. One radosno grabe prsten i osvetnički vuku prokletog Hagena u njegov vodeni grob. Poplava se povlači i ostavlja samo spaljene ruševine dvora, a u daljini, na nebesima, može se vidjeti Valhala kako se pali i konačno potpuno nestaje u plamenu koji je proždire. XVI GLAVA TOLKINOV PRSTEN U Tolkinovom Prstenu pratili smo simbol prstena i tradiciju Potrage za Prstenom tokom tisuća godina. Vidjeli smo kako se Tolkin oslanjao na mit, povijest i književnost mnoštva kultura u stvaranju svoje mnogoslojne epske priče Gospodara Prstenova. Ne odbacujući naslijeđe Potrage za Prstenom, Tolkin ju je, međutim, radikalno transformirao i pretvorio u nešto živo i primjenljivo na dvadeseto stoljeće. Svako doba je koristilo Potragu za Prstenom na svoj način, a posebne okolnosti ili "udesi povijesti" u dvadesetom stoljeću učinili su Tolkinovu verziju te potrage ne samo prikladnom i smisaonom, nego i, do izvjesne mjere, proročanskom.  Nećemo ovime da kažemo da je Gospodar Prstenova alegorija našeg vremena. Tolkin je s pravom odbacio alegorijsko gledanje kao preusko za svoju priču. On se naročito gnušao pitanja tipa: "Da li su Orci nacisti ili komunisti?" Tolkinova namjera je bila kako specifičnija tako i univerzalnija. Jednom je napisao: "Mislim da mnogi brkaju 'primjenljivost' s alegorijom', a jedno se sastoji u slobodi čitaoca, a drugo u namjernoj dominaciji autora." U Gospodaru Prstenova Tolkin nam daje  pustolovinu u vidu potrage za prstenom sa jednostavnom ljudskom moralnom istinom u njenom središtu. Međutim, priroda te pustolovine i to moralno stanovište su bili nesumnjivo "primjenljivi" na najdramatičnije sukobe dvadesetog stoljeća. Mada Tolkin nije namjeravao da podražava događaje svog doba, priznao je, kad je počeo da piše Gospodara Prstenova 1937, da se nešto od predstojećeg sukoba s nacističkom Njemačkom moglo nazrijeti u mračnoj atmosferi njegove kompozicije. Osim toga, pošto je glavni dio knjige napisan tokom mračnih godina Drugog svijetskog rata, neki aspekti pravog rata neizbježno podležu uspoređenju s njegovim "Ratom Prstena". Zanimljivo je obratiti pažnju na Tolkinove komentare u vezi s tim u njegovim pismima iz ratnog  perioda upućenim sinu Kristoferu, koji je bio stacioniran u britanskoj vojsci u Južnoj Africi. On je Kristoferu slao poglavlja u nastavcima kad bi ih napisao, zajedno s osobnim pismima sa stalnim upućivanjima na Hobite, Orke i Prstenove - kao metafore za pojedince i pitanja koja se odnose na stvarne događaje u sukobu s Njemačkom. "Pa, tu si: jedan hobit među Urukhajima," pisao je Tolkin. "Sačuvaj svoj hobitizam u srcu i misli da su i sve priče takve kad si ti u njima". Ipak, ovo nije značilo da su pravi događaji u ratu uobličili Tolkinov izmišljeni rat. Njegov "Rat Prstena" se vodio zbog ideala, a ne zbog političke realnosti. On se u osnovi vrtio oko ljudske moralne krize koju je on opažao u stvarnom ratu, ali ne samo kod neprijatelja. U jednom pismu Kristoferu Tolkin je napisao: "Mi pokušavamo da pobijedimo Saurona Prstenom. I mi ćemo (izgleda) uspjeti. Ali globa za to je, kao što ćeš saznati, što će se okotiti novi Sauroni, i  polako pretvoriti Ljude i Vilenjake u Orke. U stvarnom životu stvari nisu tako jasno isklesane kao u  priči, a mi smo počeli s previše Orka na našoj strani..." Očito, Tolkinov rat je išao vlastitim pravcem koji nije imao paralela s ratom protiv Njemačke. Time nećemo da kažemo da je Tolkin bio neutralan u svojim gledištima u odnosu na Hitlera i nacističku  Njemačku - daleko od toga.

1941. pisao je svom drugom sinu, Majklu, koji je bio u to vrijeme oficirski kadet na Kraljevskoj Vojnoj Akademiji u Sendherstu. "Proveo sam najveći dio svog života, još otkako sam bio tvojih godina, proučavajući germanska  pitanja (u općem smislu, koji uključuje Englesku i Skandinaviju). Ima mnogo više snage (i istine) u "germanskom" idealu nego što neuki ljudi zamišljaju... U svakom slučaju, ja imam u ovom ratu  jednu goruću osobnu mržnju i kivnost - koja bi od mene vjerojatno napravila boljeg vojnika u četrdeset devetoj nego što sam bio u dvadeset drugoj: prema tom prokletom malom neznalici Adolfu Hitleru, koji ruši, izopačuje, zloupotrebljava i čini zauvijek prokletim taj uzvišeni sjevernjački duh, vrhunski doprinos Evropi, koga sam uvijek volio, i pokušavao da ga predstavim u  pravom svjetlu. Nigdje, igrom slučaja, nije on bio uzvišeniji nego u Engleskoj, niti ranije osvećen..." Zaista, moglo bi se čak primjetiti da je ta "kivnost" na Hitlera imala veze s Tolkinovom ambicijom da napiše jednu novu verziju Potrage za Prstenom. U devetnaestom stoljeću Richard Vagner je  prepoznao da je u obimnim mitologijama evropskih, a naročito germanskih naroda, potraga za  prstenom bila apsolutno centralna tema. On se svjesno dohvatio prstena kao simbola germanskog identiteta, nasljeđa i države. U dvadesetom stoljeću muzika Vagnerovog Prstena Nibelunga je  postala tako blisko povezana s nacističkom partijom i usponom Trećeg Rajha da su oni postali sinonimni u svijesti ljudi. Tokom Drugog svetskog rata velike teme i tradicije Potrage za Prstenom su uzurpirane (ili, kako je Tolkin to vidio, uništene, izopačene i zloupotrebljene) od strane njemačke države s kojom je Tolkinov narod bio u ratu.  Na jednoj ravni, Gospodar Prstenova je svakako Tolkinov pokušaj da ponovo prisvoji prsten kao simbol "tog uzvišenog sjevernjačkog duha" koji je izašao na tako zao glas u Njemačkoj. Djelomično opravdano, Tolkin je krivio Vagnera i njegove nasljednike za zamagljivanje "pravog svjetla". Mada je Vagnerov genije bio nesumnjiv, njegova politička shvaćanja bila su odbojna. članovi porodice velikog muzičara nisu bili nevino obmanuti od nacističke partije. Vagnerovo ideološko stajalište može do izvjesne mjere da se procijeni činjenicom da je odabrao da posveti svoja sabrana djela Arturu de Gobinou, ocu arijevske rasističke teorije - teorije koju je Tolkin s  pravom odbacivao kao intelektualno smiješnu, isto koliko i moralno odbojnu. Tolkinu ide u prilog što je od početka vidio prirodu nacističke opsesije Vagnerovim Ciklusom Prstena. Naciste je u potrazi za prstenom privlačila idealizacija težnje ka moći zbog nje same. Tolkin je procjenjivao tradiciju Potrage za Prstenom na mnogim nivoima, ali pošto je već preživio  jedan svjetski rat, razumio je prirodu prokletstva "prstena moći" koliko je to jednom čovjeku moguće. On je vjerovao da je čak i za dobrog čovjeka stremljenje moći samo po sebi zlo koje će  porobiti ljudski duh i dušu. A za početak, u Trećem Rajhu i nije bilo mnogo "dobrih ljudi".  Nema sumnje da je dio motivacije koju je Tolkin duboko osjećao prilikom pisanja Gospodara Prstenova bila želja da ispravi svjedočanstva - obnavljajući i "vraćajući na pravi put" predaje  potrage za prstenom, i predstavljajući "uzvišeni sjevernjački duh" Evrope u njegovom "pravom svjetlu". Baš kao što je Tolkin odabrao da u manje važnim pojedinostima "uputi izazov" Šekspirovom korištenju mita i povijesti u Magbetu, tako je na mnogo grandioznijem nivou "uputio izazov" Vagnerovom korištenju mita i povijesti u njegovim operskom Ciklusu o Prstenu pišući Gospodara Prstenova. Tolkin je razumio duboku moralnu krizu u središtu Potrage za Prstenom onakve kako ju je Vagner  shvaćao. On je vidio pustošenje koje je mentalitet Potrage za Prstenom Željeznog Doba nanijelo svijetu, i odlučio je da iz osnova preoblikuje Potragu za Prstenom za dvadeseto stoljeće. To je učinio obrćući potragu naglavačke. Prsten moći je "poništen" preokretanjem čarolije. Heroj potrage ne ugrabi prsten, već ga baca u pakao u kome je i stvoren. 1937. Tolkin je počeo u mašti da kuje svoj "Jedini Prsten" kao simbol apsolutne moći koja moralno i fizički zagađuje sve koji je dotaknu. On čak nije mogao ni da nasluti kako će ubrzo povijest dostići njegovu mračnu viziju i učiniti da njegova priča postane skoro proročanska. On svakako nije mogao da zamisli da će znanstvenici stvarnog svijeta uskoro stvoriti nešto što je do tančina bilo isto tako moćno, zlo i zagadujuće kao "Jedini Prsten" Saurona, Mračnog Gospodara. Mada je Gospodar Prstenova bio uglavnom pisan tokom ratnih godina, on nije objavljen sve do

1954. i, do tog vremena, atomska bomba je obuzela maštu širokog sloja ljudi. Publika je bila manje sklona da izjednači Saurona s Hitlerom nego Jedini Prsten s Bombom. Mnogima je bilo teško da  povjeruju da ideja o Jedinom Prstenu nije bila inspirirana Bombom. Sigurno je, izjavljivali su neki, da nijedno mjesto ne bi moglo više da liči na teren za nuklearne probe od pepelom zasute gole zemlje Mordor?  Nema sumnje da je Tolkin bio protiv atomske bombe. Devetog kolovoza 1945. pisao je Kristoferu: "Današnja vijest o 'Atomskim bombama' je tako užasavajuća da se čovjek ošamuti. Krajnje je  bezumlje tih sumanutih fizičara koji su pristali da obave taj posao u ratne svrhe: da mirno kuju zavjeru o uništenju svijeta!" Ipak, Tolkin se potrudio da ukaže na to da je Jedini Prsten bio u potpunosti uobličen davno prije no što je on imao i pojma o djelatnostima atomskih znanstvenika. U jednom pismu napisanom 1956. smatrao je da je neophodno da izjavi: "Naravno, moja priča nije alegorija moći Atoma, već samo Moći (primjenjene u cilju Dominacije)." Međutim, morao je da prizna da u širem smislu poruka ili  pouka njegovog romana sigurno nije isključivala ni atomsku silu. Zaista, Tolkinova stanovišta o nuklearnom oružju ne bi bila nimalo neumjesna na nekom sastanku tipa "Zabranite Bombu" ili protestnom maršu. "Nuklearni fizičari mogu da budu iskorišteni u tu svrhu. Ali ne treba da budu. Oni ne treba uopće da  budu iskorišteni. Ako uopće ima ikakvih upućivanja na suvremenost u mojoj priči, onda se ona odnose na, kako se meni čini, najšire rasprostranjenu pretpostavku našeg vremena: da ako smo u stanju da nešto uradimo, to moramo da uradimo. Meni se to čini potpuno pogrešnim. Najveći  primjeri djelovanja duha i razuma su u odricanju. Kad kažemo da je Atomska energija 'ovdje da bi ostala', to me podsjeća da je česterton rekao da, kad god to čuje, on zna da će, na što god se ovo odnosilo, to biti uskoro zamijenjeno i smatrano bijedno izlizanim i staromodnim. Takozvama 'atomska' energija je, dakako, veća od bilo čega na što je on mislio (čuo sam ovo o tramvajima,  plinskom osvjetljenju, vlakovima na paru). Ali svakako je očigledno da će morati da bude nekakvog 'odricanja' u njenoj primjeni, namjernog odbijanja da se uradi ponešto od onog što je moguće uraditi njome, ili ništa neće preostati!" Međutim, čak i ako se danas osvrnemo u prošlost, i dalje izgleda sasvim nevjerojatno da bi jedan takav, po vlastitim priznanju, "staromodni matorac" od profesora anglosaksonskog, pišući o nekom udaljenom imaginarnom svijetu punom nemoguće, nerazumljive, izmišljene mitologije, mogao iznenada da okupi ogroman kult sljedbenika jednog američkog kampusa usred radikalnih, politički nabijenih šezdesetih godina. Tolkin ni za koga nije predstavljao pojam radikalnog profesora, dakle, što je to bilo u njegovom pisanju što je iznenada postalo tako relevantno za živote i političke stavove kulture mladin iz šezdesetih, i izbacilo ga kao katapultom u kategoriju jednog od najpopularnijih pisaca ovog stoljeća? Odgovor je da je Tolkinov prilaz drevnoj velikoj temi Potrage za Prstenom bio isto toliko nekonvencionalan i inventivan kao što su to bili i njegovi nevjerojatni heroji, Hobiti. Zapravo,  pokazalo se da je Gospodar Prstenova savršena studentska anti-kulturna knjiga. Ona je bila puna akcije i avanture, ali je izgledalo da u osnovi sadrži jednu pacifističku poruku usmjerenu protiv državnog aparata. Frodo Bagins možda nije bio baš hobitski Gandi, ali je odbio iskušenja svjetovne moći uzdigavši se skoro do svetačkog nivoa. Studentski antiratni pokreti tipa "Zabranite Bombu" iz šezdesetih godina otkrili su jednog anti-heroja u Hobitovim skromnim vrijednostima, kao što je to činila i otpadnička hipi kultura sa svojom filozofijom "povratak zemlji". Tolkin ne bi mogao da se više takne osnova kulture mladih iz šezdesetih čak i da je proveo ispitivanje tržišta. Ako je Tolkin i bio dvosmislen u vezi sa "značenjem" svoje priče, nema sumnje da paralele između Jedinog Prstena i Bombe nisu promakle aktivistima u kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim. Treba samo da pročitamo Kronike Grinpisa Roberta Hantera da bismo vidjeli kako je blisko  povezana kontra-kultura sa Tolkinovim svijetom. Grinpis je nastao 1969. u Vankuveru, Kanadi, kao ekološka gerilska organizacija koja je pokušavala da spriječi američke nuklearne probe na otoku Amčitka na Aljasci. U tom cilju zakupila je svoj prvi brod i pokušala da spriječi eksploziju bombe uplovljavajući u oblast proba. Pišući o ovom djevičanskom putovanju Grinpisa, Hanter nam kaže kako su stigli do točke gdje se

čak i odvažnim srcima njegovih brodskih drugova njihov zadatak učinio kao upravo komično uzaludan. "Bilo je nečeg krajnje komičnog u tome: eto nas, osam amatera odjevenih u zeleno, na  putu da se suočimo s najsmrtonosnijom vatrom našeg doba, kao Hobiti koji nose prsten prema vulkanu Mordora." Ovo uspoređenje ih je odvelo daleko. Kao iscrpljeni Hobiti oni su istrajali. Kad su Hobiti mogli da nadvladaju sile Saurona, zašto ne bi mogla odrpana družina hipika da nadvlada vojno-industrijski kompleks Sjedinjenih Država? U jednom trenutku ventili i klipovi stare mašine njihove prilično otrcane lađe zahtijevali su takvo ulagivanje i stalnu brigu na dugom putovanju duž sjeverne obale Pacifika da su aktivisti sebe proizveli u "Družinu Klipnih Prstenova". U Tolkinovoj priči, kad Jedini Prsten konačno biva uništen, vulkanska erupcija koja uslijedi veoma liči na nuklearnu eksploziju, ali eksploziju koja uništava samo zle sile Gospodara Prstena. U tom eksplozivnom "poništenju" Jedinog Prstena također možemo vidjeti izvrtanje tradicionalne Potrage za Prstenom i u moralnom smislu. Mentalitet Željeznog Doba - "moć je jednaka opravu" - koji je učinila poslanje prstena, tj. potragu za moći, tako važnom, završava se nuklearnim dobom - kada  posjedovanje takve moći povlači za sobom samo uzajamno razaranje. Albert Ajnštajn je upozorio svijet: "Oslobođena snaga atoma je promijenila sve izuzev našeg načina razmišljanja... nama je potreban suštinski novi način razmišljanja da bi čovječanstvo opstalo." Tolkinovo izvrtanje Potrage za Prstenom pokazuje taj "novi način razmišljanja". Njegova verzija  potrage predstavlja želju da se izmijene strukture moći. Tolkin je vidio posljedice težnje ka pukoj moći u dva rata, i to je odbacivao. U svom privatnorn mitskom svijetu on je shvatio ljudsku istinu koju je moderna tehnologija uvjerljivo dokazala čovječanstvu strašnom osvetom u obliku nuklearne  bombe. Ako je ikad postojala neka manifestacija krajnje moći Jedinog Prstena, to je bila Bomba. "Hladni rat" je bio posljedica nevoljnog priznanja da je moć takvog tipa kakva je predstavljena nuklearnim oružjem u osnovi samodestruktivna. Tolkin je također pokazao taj "novi način razmišljanja" u svom nadahnutom izboru heroja. Ne smijemo zaboraviti važnost njegovih Hobita; ne bi ništa vrijedilo promijeniti prirodu potrage a da se ne Promijeni priroda heroja. Tolkin nije obrnuo naglavačke samo Potragu za Prstenom; on je također izvrnuo karakteristike koje se obično očekuju od heroja u potrazi. Napisao je: "Hobiti su, naravno, zapravo zamišljeni kao jedna grana izričito ljudske rase (ne kao Vilenjaci ili Patuljci)... Oni su potpuno lišeni neljudskih moći; predstavljeni su kao oni koji su više u dodiru s 'prirodom', i za ljude neuobičajeno, lišeni ambicije ili pohlepe za bogatstvom. Stvoreni su mali dijelom da bi prikazali malenkost čovjeka, jednostavnog, nemaštovitog, malograđanskog čovjeka... a uglavnom da bi otkrili u stvorenjima veoma male fizičke snage zapanjujući i neočekivani heroizam običnog čovjeka kad se nađe 'u škripcu'," Konačno, najveća snaga Tolkinovih Hobita u epskoj borbi protiv svih nastranih čudaka je njihova osnovna ljudska čestitost. Njihova suštinska čovječnost, jednostavne ali čiste ljudske duše, omogućili su im da na kraju odnesu pobjedu. I baš taj ljudski element, udružen s grandioznošću i sjajem veličanstveno zamišljenog mitskog svijeta, bili su i ostali ključ Tolkinove trajne  popularnosti. Tipično je, međutim, da Frodo Bagins, Hobit, u stvari ne uspijeva da se pokaže vrijednim klasične  predstave o "heroju" u trenu svog krajnjeg iskušenja. U posljednjem trenutku, na rubu Pukotina Sudbine, Hobita napušta odlučnost i on odbija da uništi Jedini Prsten. Ma koliko da je Frodo pun vrlina, ne biva Jedini Prsten uništen i Srednja Zemlja spašena snagom njegove volje, već Frodovom ničim potaknutom i skoro nerazumnom milostivošću prema neprijatelju koji to ne zaslužuje. Zbog osećanja samilosti Hobit pušta izdajničkog Goluma da ostane u životu. Razum bi trebalo da kaže Frodu da će ga Golum ponovo iznevjeriti, ali Hobit odlučuje da posluša srce. Na kraju Jedini Prsten  biva uništen samo zato što se Frodo sažali na neprijatelja, i Golum poživi dovoljno dugo da ga opet izda. Na rubu Pukotina Sudbine Golum se hrva sa Hobitom. Naposljetku, on nadvlada oslabljenog Froda. On divljački odgrize Hobitov prst na kome je prsten. Zatim, ščepavši Jedini Prsten, Golum se stropošta naglavačke unatrag u vatreni ambis. Jedini Prsten je uništen. U Frodu Hobitu Tolkin je našao Običnog čovjeka dvadesetog stoljeća koji ima, i nastaviće da ima, univerzalnu privlačnost za ljude na bilo kom mjestu i bilo kom vremenu. U Tolkinovom Gospodaru