Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu Odsjek za hrvatski jezik i jezikoslovlje Predmet: Hrvatska književnost 20. stoljeća
Josipa Jelaš
POEZIJA DANIJELA DRAGOJEVIĆA
Seminarski rad
Mentorica: dr. sc. Lucijana Armanda Šundov
Split, svibanj 2015/16. SADRŽAJ
1.1. PJESNIČKO STVARALAŠTVO.................................................................................2 1.2. OPĆA OBILJEŽJA PJESNIČKOG STVARALAŠTVA............................................4 3. ANALIZA ODABRANIH PJESAMA DANIJELA DRAGOJEVIĆA.............................6 3.1. DRVENE KLOMPE......................................................................................................6 3.2. STANICA........................................................................................................................8 ZAKLJUČAK.........................................................................................................................10 LITERATURA........................................................................................................................11 INTERNET IZVORI..............................................................................................................12
1. KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO DANIJELA DRAGOJEVIĆA
1
Danijel Dragojević rođen je u Veloj Luci 28. siječnja 1934. godine. Diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1958. godine. Hrvatski je pjesnik, prozni pisac i esejist. Okušao se i u pisanju likovnih prikaza, studija i monografija poput Kosta Angeli Radovani, 1961. i Albert Kinert, 1963. Napisao je i scenarij za dokumentarni film Jutro čistog tijela B. Žižića 1969. Profesionalni je književnik i urednik Trećeg programa Hrvatskoga
radija.
Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih književnik nagrada kao što su: Goranove nagrade 2005. za knjigu Žamor, Nagrade Vladimir Nazor 1981., Zmajeve nagrade 1981. za knjigu Razdoblje karbona, nagrade Branko Miljković za knjigu Prirodopis 1974. i mnogih drugih. Zanimljivo je da je književnikov intimni život potpuno zatvoren za javnost, da ne promovira svoja djela, nije član nijedne institucije te da odbija nagrade. No, usprkos svemu kritika ga naziva „najboljim hrvatskim živućim pjesnikom“ 1. Upravo se već u tome može naslutiti veličina i zanimljivost njegova stvaralaštva.
1.1. PJESNIČKO STVARALAŠTVO Kao što navodi Vinko Brešić (2000: 189), Dragojević je u književnost ušao kao pripadnik tzv. razlogovskog naraštaja književnosti druge moderne. Pjesmama se prvi put javio 1956. u splitskom časopisu Mogućnosti, a već prva zbirka poezije Kornjača i drugi predjeli, 1961. pokazala je originalnost pjesničkoga izraza i odmicanje od naraštajne poetičke sheme. Dragojević je posumnjavši u podudarnost jezika i govora, kao što navodi Brešić (2000: 189), tako najavio da će iskustvo tražiti u aktivnom odnosu prema jeziku, a ne u odnosu prema objektivnoj stvarnosti. Do
1985.
objavio
je
jedanaest
zbirki
pjesama
i
kratke
proze:
U tvom stvarnom tijelu (1964), Svjetiljka i spavač (1965), Nevrijeme i drugo (1968), Bijeli znak cvijeta (1969), O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata (1970), Bajka o vratima (1972), Prirodopis (1974), Izmišljotine (1976), Razdoblje karbona (1981), Rasuti
teret
(1985),
a
nakon
devetogodišnje
stanke
zbirke Zvjezdarnica
(1994), Cvjetni trg (1994), Hodanje uz prugu (1997), Žamor (2005), Negdje (2013). Prema Pavlu Pavličiću (1999: 323), Dragojevićevo stvaralaštvo može se podijeliti na dvije faze: prva fazu posvećenu metafizici i druga, fenomenologiji. Kao prekretnicu u stvaralaštvu 1 http://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/znate-li-za-danijela-dragojevica/3128429/ 2
najčešće se uzima zbirka Razdoblje karbona iz 1981. iza koje se pjesnik bavi fenomenologijom. No, kao iznimku bismo mogli navesti zbirku Žamor iz 2005. u kojoj je, kao što navodi i Zvonimir Mrkonjić (2010: 414), prisutno vraćanje na kozmološko-prirodopisni pogled na ljudsko. Prvu fazu karakterizira subjektova zaokupljenost metafizičkim pitanjima i njegov odnos prema životu. Slikovitost je slobodna i nevezana uz temu. Odnosno, za predmet opjevavanja uzima se već sama po sebi simbolička tema o kojoj se iznose neobični i slikoviti iskazi. Oni nisu izvedeni iz naravi i načina funkcioniranja kao pojave koja postoji u zbiljskom svijetu, nego je povod da se progovori o drugim stvarima. U takvoj poeziji ne pretpostavlja se da je bitno skriveno u nebitnom, nego da se s bitnim treba izravno uhvatiti ukoštac. Takvo se uvjerenje gubi polako s Razdobljem karbona. Svu veću važnost dobivaju pojave iz predmetnog svijeta. Razlike između pjesama u prozi i eseja u novijem njegovu stvaralaštvu skoro nije moguće razabrati jer se i jedno i drugo dodiruje i s pjesmama u stihu. Također, u ovoj fazi počeli su se pojavljivati nazivi lokaliteta- kao mjesto zbivanja, usporedba. ( Pavličić 1999: 320-323) Ove dvije faze Dragojevićeva pjesništva nadalje Pavličić (1999: 321) tumači po analogiji s dvama kozmologijama: prema prvoj, svijet je produkt magije pa da bi taj svijet objasnio prvo se treba usvojiti magija, a prema drugoj svijet je sistem šifriranih poruka, sadržanih u svemu oko nas te se poruke mogu iščitati uz vještinu i trud. S druge strane, Branislav Oblučar (2008: 359) ističe da cijela Dragojevićeva poezija može nazvati umskom poezijom te da je uz njezinu formativnu fazu kritika vezala ideje predsokratovaca kao i ideje fenomenološke filozofije, no da je ona prije svega predvođena modernističkom idejom o svjetotvornom potencijalu koja je uvjet pjesničkog stvaranja. Prema riječima Zvonimir Mrkonjić (2010: 413), prve tri zbirke Kornjača i drugi predjeli, U tvom stvarnom tijelu, Svjetiljka i spavač oslanjaju se na kozmološki osjećaj prostora i mitskog cikličnog vremena. Zbirka Kornjača i drugi predjeli sastoji se od pet neimenovanih ciklusa, od kojih središnji dio čini poema Kornjača. Kao što navodi Branislav Oblučar (2008: 359), u toj zbirci prisutni su kozmički elementi poput: mora, zemlje, zraka, svjetlosti i tame te se zbirka temelji na heraklitskom poimanju kozmosa kao neprestanog kruženja. U zbirci Nevrijeme i drugo pjesnik izabire ograničeno stajalište promatrača koji događaje vidi u mijeni, njoj je usporedna i knjiga eseja O Veroniki, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata. Zbirke Četvrta životinja i Prirodopis, kao što navodi Mrkonjić (2010: 413) donose sudbinsku uzajamnost opisujućeg i opisanog. U ovoj zbirci prisutna je apokaliptična atmosfera te razmišljanje o đavlu te se tako nastavlja na zbirku Nevrijeme i drugo. U zbirci Zvjezdarnica pjesnik ističe pobunu protiv racionalnog vođenja pjesme. Zbirka Razdoblje 3
karbona
sadrži
desetak
tekstova
iz
knjige
eseja
Izmišljotine.
Prema riječima Zvonimira Mrkonjića (1991: 284) Dragojević se u Razdoblju karbona potvrđuje kao pjesnik koji zna pustiti riječ daleko od sebe ugradivši joj inteligenciju povratka. Teorija zamjene je dragojevićevski formulirana teorija metafore kojom se zamjenom jedne riječi unutar jednog teksta, ostvaruje metaforski pomak i prijenos značenja cijelog sustava. Zbirka Hodanje uz prugu nastavlja se udaljavati od eshatološkog te sve više pripovjednog u odnosu na pjevno. Iznimku čini, kao što smo već spomenuli zbirka Žamor u kojoj se pjesnik vraća kozmološko-prirodopisnom pogledu na ljudsko. U zbirci Negdje lirski je subjekt promatrač prostora i stvari koje povratno skiciraju njegov portret. Pojavljuju se novi motivi umor, gubitak, nemir lirskog subjekta.
1.2. OPĆA OBILJEŽJA PJESNIČKOG STVARALAŠTVA Prema riječima Vinka Brešića (2000: 190), Dragojević problematizira svoje mjesto u vremenu i prostoru, ali i same temelje umjetničkog čina i komunikacije, sugestivno spajajući mišljenje, govorenje i djelovanje. Kako bi predočio ono što je naumio, Dragojević se često služi asocijativnom igrom riječi i dekonkretizacijom stvari. Govoreći o asocijativnoj igri riječi, ona pjesniku služi da kombinacijom stvarnog i izmišljenog, mogućeg i nemogućeg, poništi
logiku
koja
povezuje
sa
automatizmom
svakodnevnih
navika.
Dok
im
dekonkretizacijom stvari Dragojević daje dotad prikraćenu, novu snagu i moć. (Brešić 2000: 190) Brešić (2000: 190) je sljedećim riječima objedinio atribucije koje se pripisuju Dragojevićevu stvaralaštvu: „Njegova erudicija i stručno bavljenje likovnom umjetnošću nalaze umjetnički ekvivalent u objektivnosti oka (V. Pavletić), odnosno u poetici očitosti (Z. Mrkonjić). Fenomenološki, naime, ispitujući odnose unutar svijeta svakodnevnih i običnih stvari, D. zagonetku i dramu postojanja raščlanjuje kao razbijeno mnoštvo pojedinačnosti (Rasuti teret, 1985), koje se nastoje ponovo sastaviti u smislenu cjelinu (Izmišljotine, 1976) .“ (Brešić 2000: 189) Nadalje, već se u prvoj zbirci Branislav Oblučar (2008: 757) zapaža kako se Dragojević u komponiranju knjige koristi pravilom da u drugom dijelu slijedi dnevnik teksta, 4
kao svojevrsni autoreferencijalni komentar. Također se iz jedne zbirke u drugu ponavljaju motivi i simboli pokazujući ne samo na povezanost među pojedinim zbirkama već i perpetuiranost, variranje i prepletanje motiva. Dragojević tako u svome stvaralaštvu briše granice između eseja i priče, proze i poezije, slobodnoga i vezanog stiha i inaugurira žanrovski hibrid poetskog eseja. Tea Benčić Rimay (2007: 129) kaže za Dragojevićevu poeziju da je pjesnik izradio autonoman pjesnički sustav koji se odmah nametnuo kao svojevrsni kriterij i mjera, najbliža modernom europskom pjesništvu te da je s vremenom postalo jasno da je Dragojević nositelj novih poetika, da je pjesma moguća i kao pjesma u prozi. Dragojević je pjesnik smirujućeg, ali aktivnog stava prema stvarima koje nas okružuju. On nije pjesnik bijega, boli, beznađa, tuge i očaja, već propagira slobodu. To potvrđuje Zvonimir Mrkonjić ovim riječima (1991: 281): „Cjelokupno hrvatsko pjesništvo do Dragojevića, a također i nakon njega, poima pjesnički jezik kao sredstvo bijega, euforičnog oslobađanja (Mihalić), tematizirane pustolovine (Šoljan), onostranosti pojmova (Gotovac), igračke distrakcije (Slamnig). Kod Dragojevića je pjesnički jezik, naprotiv, način neposrednog osvjedočenja, provjere i ovjere postojećeg, utvrđivanja očiglednog. On ponovno vraća govor o očitom unutar odlučno povijesnog koncepta - vremenito nikad nije do te mjere toliko dojmljivo koliko u svojim kratkim spojevima s vječnim, kakvi god bili njegovi kolektivno-mitski ili individualni razlozi.“ (Mrkonjić 1991: 281) Njegovi najčešći motivi su nepokretne slike (npr. Drvene klompe, Stanica koje ćemo analizirati), a ne slike u pokretu. Upravo ti statični motivi naglašavaju da se radnja pjesme događa u samom tekstu. Odnosno, naglasak se stavlja na trenutni, realni život. 2
2 http://www.booksa.hr/dossier/danijel-dragojevic 5
3. ANALIZA ODABRANIH PJESAMA DANIJELA DRAGOJEVIĆA Za analizu su odabrane dvije pjesme koje se razlikuju po svojoj formi, o čemu će više riječi biti u samim analizama. Prva odabrana pjesma je Drvene klompe iz zbirke Razdoblje karbona koja je izašla 1981., dok je druga odabrana pjesma Stanica.
3.1. DRVENE KLOMPE „ Drvene klompe Pritisnute težinom tijela, oka, idu naizmjenično jedna pa druga od tramvajske stanice do kuće (i obratno) od stola do prozora (i obratno) ili negdje drugdje ili nekako drugačije (i obratno). Čitav dan drveno udaraju, kupe razmake. Nema krivih udaraca, ne može se zalutati. Slave pređeni put, slave što će doći, slave tišinu. Dok su ispred kreveta i mrak ulazi u njih, blago srcu u njihovoj blizini, udarajući ono čuje kakvo ga utihnuće čeka.“ (Dragojević 1981:35) Drvene klompe pripadaju prvom dijelu zbirke Razdoblje karbona – samom Karbonu. Pjesma je tipičan primjer Dragojevićeve fenomenološke faze. Prema riječima Branislava Oblučara (2008: 757) binarne je strukture što sugerira raspored u dvije strofe. Riječ je o sestinama, a stihovi su različitih duljina – najkraći je peterac („Drvene klompe“), dok je osamnaesterac najdulji („ili negdje drugdje ili nekako drugačije (i obratno)“. Pjesma je pisana slobodnim stihom, stoga imamo ritmičke cjeline bez obzira na broj slogova u njima. Ritam je u prvoj strofi brz, čemu pridonosi opkoračenje („Drvene klompe/ Pritisnute težinom tijela, oka) i paralelizam („od tramvajske stanice do kuće (i obratno)/ od stola do prozora (i obratno)/ 6
ili negdje drugje ili nekako drugačije (i obratno)“, a u drugoj strofi spor čemu pridonosi ponavljanje („Slave pređeni put, slave što će doći, slave tišinu.“) i više interpunkcijskih znakova u odnosu na prvu strofu. Stoga, možemo pričati o stanovitoj gradaciji u ritmu sve do točke „utihnuća“.
Tema ova pjesme jesu drvene klompe, odnosno vidi se fenomenološki pristup predmetu iz zbilje – drvenim klompama pridodaje se općenitije, šire značenje. Prema riječima Pavla Pavličića (1999: 309) riječ je o jednostavnoj analogiji: srce je kao klompe udaralo po cijele dane te kao što klompe miruju zadovoljno, onda se i srce može nadati da će se jednom smiriti s takvim osjećajem. Pjesma se temelji na opažajnim motivima, odnosno onima iz neposredne blizine samih klompi (tijelo, oko, tramvajska stanica, kuća, stol, prozor, krevet, mrak, srce) kako bi se u prvoj strofi, prema riječima Pavla Pavličića (1999: 310), opisao fenomen te se istumačio u drugoj strofi. Od pjesničkih slika moguće je prepoznati vizualne („drvene klompe“), auditivne („drveno udaraju“) i taktilne („drvene klompe pritisnute težinom tijela“). U pjesmi je moguće uočiti sljedeće pjesničke figure: opkoračenje („Drvene klompe/ Pritisnute težinom tijela“), zagrade u službi epifore („(i obratno)“) čime se naglašava svakodnevica, asonancu (ponavljanje samoglasnika 7 puta u stihu „od stola do prozora (i obratno)“), paralelizam („od tramvajske stanice do kuće (i obratno)/ od stola do prozora ( i obratno)“), epanalepsu („Slave pređeni put, slave što će doći, slave tišinu“), simbole smrti (tišina, tama). Cijela je pjesma puna personifikacija („Drvene klompe (…) idu jedna pa druga“, „kupe razmake“, „ slave pređeni put, slave što će doći, slave tišinu“) pa možemo reći da je alegorična. Prema riječima Pavla Pavličića (1999: 311-312), povezanost dviju strofa pjesme temelji se na kontrastima i sličnostima. Riječ je o kontrastu između kretanja i mirovanja, broja rečenica u strofama (jedna rečenica u prvoj strufi, dvije u drugoj strofi) i značenjem kitica (prva strofa ima doslovno značenje, druga nedoslovno). Nadalje, navodi da se sličnost vidi u sadržaju stihova u istim pozicijama (u prvom stihu prve strofe „Drvene klompe“, u prvom stihu druge strofe „Čitav dan drveno udaraju, kupe razmake“).
7
3.2. STANICA „Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se, sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima, malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja, naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora, zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati, vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?“ (Božanić 2012:10) Stanica je napisana u formi pjesme u prozi koja kao i Drvene klompe pripada fenomenološkoj fazi Danijela Dragojevića. U ovoj pjesmi mogu se uočiti neka karakteristična obilježja Dragojevićeva stvaralaštva, kao što su pobuna protiv racionalnog vođenja pjesme („Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za neko napredovanje, za neku svrhu.“) te problematiziranje svog mjesta u vremenu i prostoru („Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora vlakovi zaustavljaju i odlaze.“, „Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja, naravna slika i slika naravi“).
8
Tema pjesme jest prividni aktivizam u čovjekovu životu kojeg obilježava besmisao i prolaznost istog („Možda ipak nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću njega postao bolji?“,“Kad već ima toliko vlakova i prizora, zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati, vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?“). Ton pjesme je smiren i prigušen, čemu pridonosi mnoštvo interpunkcijskih znakova. Kao što navodi Joško Božanić (2012: 11) njen prigušen ton dubinski provocira, uznemiruje, iritira potencirajući pitanje smisla zarobljeno rutinom percepcije upravo time što takvo pitanje izostaje, a pritom se sreća mjeri prividom kretanja. Ritmičnosti pjesme pridonosi nabrajanje („Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se, sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju tko zna kamo“) i ponavljanje („ malo s vlakovima i ljudima, malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere“). U pjesmi pronalazimo dragojevićevski statične motive, odnosno nepokretne slike (prozore, terete, hodnike, kofere, ulice, kućne brojeve, stanice i knjige), ali i nestatične motive (ljude i vlakove). Od pjesničkih slika moguće je prepoznati vizualne (dolazak i odlazak vlakova, tereta i ljudi) i auditivne („neki ljudi će vikati“). Od pjesničkih figura može se pronaći: nabrajanje („Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se, sjede, stoje na prozorima“, „(…)drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati, vući“), kontrasti („sjede,stoje“, „Dolazak i odlazak“, „Čovjek u vožnji i na stanici“), grafostilem koji osigurava stanku i naglašavanje pasivnosti („putuju tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati“), epanalepsu priloga malo što daje privid aktivnijeg načina života („ malo s vlakovima i ljudima, malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere“), metaforu i oksimoron (najrealniji trenutak njegova života je kad se zamišlja u tuđim ulogama te „postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se“), personifikaciju („I uistinu sam sretan što su me prilike stavile na stanicu pored pruge.“), gradaciju (dolaze, odlaze, prolaze), zrcalnu strukturu („naravna slika i slika naravi“), retoričko pitanje („Možda ipak nisam najbolje iskoristio taj položaj?“). Nadalje se možemo se složiti s riječima Joška Božanića (2012: 11) da se cijela pjesma temelji na kontrastu dinamičnog vanjskog (zaustavljaju se, odlaze, prolaze, ulaze, izlaze, voze se, izgledaju, putuju) i statičnog unutarnjeg svijeta („Tridesetak godina svaki dan gledam“, „ja taj prizor ne prestajem gledati“).
9
ZAKLJUČAK Proučavajući stvaralaštvo Danijela Dragojevića, interpretirajući njegove dvije pjesme te iščitavajući književnu kritiku, možemo zaključiti da se uistinu radi o hrvatskom pjesniku koji zauzima posebno mjesto u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Joško Božanić (2012: 6), govoreći o njegovoj originalnosti i individualnosti, tvrdi da je o Dragojeviću kao pjesniku mnogo napisano, ali da se u nečemu svi slažu, a to je da je riječ o osebujnom hrvatskom pjesniku čija poetika nije uklopiva ni u koju pjesničku školu te da je Dragojevićev pjesnički glas jedinstven u novijem hrvatskom pjesništvu. S tim se slaže i Vinko Brešić (2008: 190) koji navodi kako se Dragojević izborio za posebno mjesto u našem pjesničkom postmodernizmu te navodi
da
je
imao
znatan
utjecaj
na
postrazlogovske
pjesnike.
Tea Benčić Rimay (2007: 129) ističe da je Dragojević izradio autonoman pjesnički sustav koji se odmah nametnuo kao svojevrsni kriterij i mjera, najbliža modernom europskom pjesništvu te da je s vremenom postalo jasno da je Dragojević nositelj novih poetika, da je pjesma moguća i kao pjesma u prozi. No, Božanić (2012: 6) napominje da iako Dragojevićeva poezija ima u književnokritičkoj literaturi iznimno visoke ocjene da su rijetki hermeneutički tekstovi koji bi osim impresionističke adoracije pjesnikova djela uključivali i analitičku elaboraciju njegove poetike. Govoreći o samom pjesništvu, uočavamo da Dragojević nije pjesnik bunta i boli, da odbacuje svaku moguću ideologiju na kojoj bi zasnivao svoju poeziju te da propagira slobodu. To potvrđuje Zvonimir Mrkonjić ovim riječima (1991: 281): „Cjelokupno hrvatsko pjesništvo do Dragojevića, a također i nakon njega, poima pjesnički jezik kao sredstvo bijega, euforičnog oslobađanja (Mihalić), tematizirane pustolovine (Šoljan), onostranosti pojmova (Gotovac), igračke distrakcije (Slamnig).
10
Kod Dragojevića je pjesnički jezik, naprotiv, način neposrednog osvjedočenja, provjere i ovjere postojećeg, utvrđivanja očiglednog.“ Iako kritičari obično ne dijele Dragojevićevo stvaralaštvo na faze, Pavličić (1999: 321) navodi kako možemo uočiti dvije faze: prvu posvećenu metafizici i drugu posvećenu fenomenologiji. U obje su vidljive neka karakteristična obilježja njegova stvaralaštva: brisanje granice između poezije i proze, eseja i priče, statični motivi, asocijativne igre riječi, dekonkretizacija stvari, teorije zamjene te da se radi, prema riječima Joška Božanića (2012: 15 ) o suzdržanosti od poetizama i o narativnoj strukturi poetskog diskursa.
LITERATURA Benčić Rimay, Tea (2007): Mi smo mjesečari. Zagreb. Društvo hrvatskih književnika
Božanić, Joško (2012): Stilističke interpretacije: Danijel Dragojević - Mak Dizdar. U: Zbornik radova filozofskog fakulteta u Splitu (5) 5-25. Split. Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu
Brešić, Vinko (2000): Dragojević, Danijel U: Leksikon hrvatskih pisaca. Urednici: Dunja Fališevac, Krešimir Nemec, Darko Novaković. Zagreb. Školska knjiga
Dragojević, Danijel (1981): Razdoblje karbona. Zagreb. Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine.
Milanja, Cvjetko (1991): Doba razlika. Zagreb. Stvarnost
Milanja, Cvjetko (2000): Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. Zagreb. Zagrebgrafo
Mrkonjić, Zvonimir (1991): Izvanredno stanje. Zagreb.Grafički zavod Hrvatske
Mrkonjić, Zvonimir (2009): Suvremeno hrvatsko pjesništvo (razdioba). Zagreb. V.B.Z.
Mrkonjić Zvonimir (2010a): Četvrta životinja. U: Hrvatska književna enciklopedija. Urednici: Velimir Visković i sur. Zagreb. Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Mrkonjić, Zvonimir (2010b): Dragojević, Danijel U: Hrvatska književna enciklopedija. Svezak 1. Urednici: Velimir Visković i sur. Zagreb. Leksikografski zavod Miroslav Krleža
11
Oblučar, Branislav (2008a): Kornjača i drugi predjeli. U: Leksikon hrvatske književnosti: djela. Urednici: Dunja Detoni-Dujmić, Dunja Fališevac, Ana Lederer, Tea Benčić-Rimay. Zagreb. Školska knjiga
Oblučar, Branislav (2008b): Razdoblje karbona. U: Leksikon hrvatske književnosti: djela. Urednici: Dunja Detoni-Dujmić, Dunja Fališevac, Ana Lederer, Tea BenčićRimay. Zagreb. Školska knjiga
Pavletić, Vlatko (1987): Zagonetka bez odgonetke. Zagreb. Mladost.
Pavličić, Pavao (1999): Moderna hrvatska lirika. Zagreb. Matica Hrvatska.
INTERNET IZVORI
URL: http://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/znate-li-za-danijeladragojevica/3128429/ DATUM: 5.6.2016.
URL: http://www.booksa.hr/dossier/danijel-dragojevic DATUM:5.6.2016.
12
