Nenad Ljubić
Crtice o Ljubavi i... Ho’oponoponu besplatno elektronsko izdanje
Sadržaj Što je to Ljubav?���������������������������������������������������������������������������������������1 Zastavica u Srcu��������������������������������������������������������������������������������������3 Početak������������������������������������������������������������������������������������������������������6 Kako se čisti���������������������������������������������������������������������������������������������9 Čišćenje vodom�������������������������������������������������������������������������������������11 Sjećanje����������������������������������������������������������������������������������������������������15 Povjerenje�����������������������������������������������������������������������������������������������17 Što je Istina?�������������������������������������������������������������������������������������������20 Odgovornost u Ho’oponoponu����������������������������������������������������������22 Očekivanje����������������������������������������������������������������������������������������������25 Pogoršava se������������������������������������������������������������������������������������������28 Ljudi koji nam crpe energiju����������������������������������������������������������������31 Tko donosi odluke?�������������������������������������������������������������������������������34 Mir�����������������������������������������������������������������������������������������������������������37 “Ljubav u knjizi”�����������������������������������������������������������������������������������39
Što je to Ljubav?
Ljubav je … Što god da ovdje napišemo nećemo pogriješiti. Možemo, primjerice, reći da je ona manifestacija vrlo apstraktne energije koju mi zatim oblikujemo, tumačimo, kudimo, hvalimo, jednostavno rastežemo kako god znamo i umijemo. Svatko živi Ljubav kroz prizmu svojih programa, sjećanja, podataka, kroz nesvjesno i svjesno, kroz interpretaciju. Ljubav je tako poput hobotnice, ima svoju glavu - svoj Izvor, a onda bezbroj krakova koji neprestano posežu za novim horizontima, pojašnjenjima i iskustvima. Zato ju je nemoguće do kraja opjevati, opisati, oslikati ili se izraziti na bilo koji način. Ljubav je uvijek korak ispred nas, mistična, neshvatljiva, lijepa. Ona nas tjera da okusimo značenje prave Slobode jer svaki naš pokušaj da joj se obratimo iziskuje velike napore slobodne riječi, misli ili namjere. 1
Kad uronimo u dubine svog Bića, kad za trenutak utihne objašnjavanje i nastupi tišina, razumjet ćemo da Ljubav živi u svakom atomu, molekuli, udahu i izdahu i da je svaki atom i svi ovi iza, jedan krak hobotnice. Oni se zatim formiraju po sjećanju, pa izgledaju i ponašaju se kao zlo, kao dobro ili neutralno, ali u svojoj Biti uvijek su Izvorna Ljubav. Ljubav je beskrajno slojevita, nikad nije jedna energija, jedna tvar, osjećaj ili jedno lice. Ipak, mi smo jako nestrpljivi da je suzimo u nešto oku obuhvatno, rukom opipljivo. To samo stvara dodatne krakove Ljubavi jer joj pruža iskustvo ekstrema, pokazuje joj dokle je jedno Biće spremno ići da bi pohlepno razdvojilo jedan krak samo za sebe i otkinulo ga od Izvora, te kakvu vrstu Ljubavi u tim nastojanjima ono može razviti. To je onda kao da kanticom grabimo more, pa ga prolijevamo u jezero u pustinji tisućama kilometara daleko, uvjereni da smo odvojili vodu na dva. A onda dođe Svjetlo i Ljubav se samo transformira, nevidljivo ishlapi, tvori novu vodu i sve to skupa sobom ispire u novu raznolikost, novo iskustvo, znanje i svijest. To je Ljubav. Zajedno s njom, to smo i mi. Svako nastojanje da je posjedujemo, da joj budemo vlasnici propada kad ona s neba kroz kišu reciklirane energije u našu zaluđenost i samovažnost padne, sve to ispere i počne ispočetka. Ljubav ima vremena, naš um ga nema. Za nju je ovaj eksperiment tek atom u cijelom univerzumu, zrnce prašine među zvijezdama, među vlaknima energije u njoj. Za nas je ona skupljena u sjećanje riječi “moje” i teške bitke vodimo kako bi zadržali taj status osobne, zatočene Ljubavi. Put Ljubavi je otpuštanje. To je odustajanje od prosudbi što je to voljenje, kako bi trebalo izgledati i zašto je moje bolje od tvog. Ljubav ne mari puno, ne nervira se oko naših nastojanja. Sve to ide nama, u našu lisnicu dugovanja prema Sebi i ključno je pitanje koliki želimo da nam bude kredit?
2
Zastavica u Srcu
Ljubav je latentna sila, ona je poput tamne tvari u svemiru, nitko je ne vidi, a opet, ona je strašan potencijal koji vreba svijest da je primijeti. To je kao da ogromnog oceana vreba njegova vlastita kapljica vode, a njezin potencijal je cijeli ocean. Čista Bezuvjetna Ljubav je zapravo polje oko oceana, dok je sami vodeni beskraj tek njegova interpretacija. Zahvaljujući mašti mi možemo skupljati cijelu tu nepreglednu gomilu Ljubavi i sažimati je u sve manji prostor. Konačno, ostat će samo riječ Volim te u kojoj je zaista veliki potencijal, jednak svom Izvoru - Beskraju iz kojeg se to sjećanje dovuklo. Pa iako je to vrlo potentna sila, ona je tek sjećanje koje počiva negdje na mapi svijesti, u toj gomili svih ostalih sjećanja u našoj podsvijesti.
3
Ako razvučemo golemu mapu i razvijemo je po stolu, dobit ćemo ogromno područje i svi detalji na njoj će nam izgledati gotovo pa isto. Jedini način da izoliramo bilo što odatle jest pažnjom. Ako zabijemo pribadaču sa zastavicom u jednu točku onda imamo njezin potencijal osviješten. Sad je već moguće nešto učiniti s tom točkom, putovati do nje ili iz nje, možemo maštati o njoj, skupljati druge slike, uspomene, fotografije i sjećanja, sve dok u jednom trenutku zaista ne osvanemo tamo i živimo tu pribadaču Dušom i tijelom. Ljubav je sve u toj priči: ona je taj stol i mapa, ona smo mi koji je razvlačimo, naša žudnja za traganjem gdje ćemo putovati, ona je i prostor u kojem se sve to odvija. Sve je to potencijal koji vreba našu pažnju i čeka da ga primijetimo. No, mi trebamo odabrati takav sadržaj stvarnosti - da je sve to Ljubav! Suzit ćemo još to malo, pa ćemo reći da Ljubav smo mi, to je naša unutarnja mapa u koju je integrirano sve ono što mislimo da jesmo i ono za što smo uvjereni da nismo, naše tijelo, kao i psihološke podjele koje smo sebi postavili, svjesno, nesvjesno ili podsvjesno. Unutar toga je opet beskrajni niz mnoštva podataka, sjećanja, programa, prvo u sfernom energetskom polju koje okružuje naše tijelo, pa u svakoj stanici, molekuli, atomu, tko zna dokle sve to doseže. Ipak, koliko god mi to razgranjivali, dijelili i grupirali, u svakom tom dijelu leži potencijal Ljubavi, baš kao što je to i svaka kapljica vode u ogromnom oceanu. Naš posao je da izoliramo taj potencijal, da ga dodirnemo sviješću, pažnjom ga letimice okrznemo i onda ga, poput sitnog zrna sjemenke uzgajamo u život, u golemo stablo što nepokolebljivo raste k svom Izvoru, i kao da svojim granama uzbuđeno poseže prema svom domu. Ljubav, dakle, treba kultivirati. S Ljubavlju pokušavamo komunicirati na sve moguće načine. To se čini kao da u pustinji, usred pješčane oluje, bacimo šaku prašine, a onda krenemo prepričavati iskustvo Ljubavi prema snazi i sili koju je ta prašina ostavila u tom pješčanom kaosu. Bolje je onda reći da ona komunicira s nama, a mi tu i tamo primijetimo neku uzbuđenost, blagu zbunjenost i neku finoću koja nam proljepša jedan period života, pa makar to bio i samo jedan dan. To je poput one priče o ribi 4
koja cijeli svoj život pliva u rijeci. Ona ne zna sudbinu te rijeke, ne zna njezinu veličinu, niti volumen. Jedino što zna je da rijeka teče izvan njezine kontrole. Riba može pratiti kuda rijeka ide, ali ne može vidjeti njezin kraj. Može li tada riba razumjeti ocean u kojeg se rijeka ulijeva? Ljubav tako neprestano teče, mi plivamo u njoj, udišemo je, živimo njezinu esenciju, ali smo potpuno nesvjesni njezine veličine. Ona se slijeva u veće rijeke, veća mora, nepregledne oceane, sve do u Beskraj. No, nije na nama da to istražujemo, to je pothvat bez kraja i konca i nema baš smisla. Mi imamo priliku svu tu Ljubav, i onu od rijeke i od oceana, pa i dalje, osvijestiti u nama, u majušnom tijelu, toj malenoj mapici svijesti u kojoj je sve već odavna ucrtano. Trebamo samo još staviti pribadaču sa zastavicom! To je sve. Putovanje može početi. A kako će početi? Pa kako počinje vaše putovanje iz snova u, recimo, Japan? Sigurno ste uzeli globus ili kartu svijeta i zanemarili svu tu ogromnu stvarnost Majčice Zemlje, zabili ste pin u Tokio i otpočeli s mentalnom avanturom stvaranja ljubavnog odnosa s tim putovanjem. To ste učinili, zar ne?
5
Početak
Ljubav je energetska činjenica, ona je prapočetak svega, temelj našeg Bića. Međutim, dogodilo se da je iskustvo preuzelo život, otelo Ljubav i zatvorilo je u tamnicu zaborava, pa sad to isto iskustvo doživljavamo kao jedinu istinu. Trebamo učiniti preokret na prirodno stanje - staviti stvari na svoje mjesto: kredit u banci, patnja, bol i razvod s bračnim partnerom je iskustvo, a Ljubav Jesmo. Ali, kako će nam ovo pomoći oko patnje? Neće učiniti da ona nestane, zar ne? Dakle, trebamo prestati percipirati patnju kao problem! Otpustiti ideju da je ona problem je prioritet svakog udaha i izdaha jer takva ideja krade energiju što nam je potrebna da bismo se sjetili esencijalne Ljubavi u nama. Sjetimo se samo, koliko dugo smo traumatizirali kad nam je ukralo autić/lutku? Koliko dugo smo plakali 6
za njima? Možda negdje do podneva. Što se tu dogodilo? Pa Ljubav je uravnotežila taj problem, još smo imali dovoljno sjećanja o njoj. Moramo dopustiti Izvornoj sili u nama da usklađuje svijest s njom, radije nego s iskustvom. Kad to budemo u stanju, ništa nas neće moći pokositi. To je ona hrabrost, snaga, ono tzv. mjesto izvan zone komfora o kojemu svi bruje! To nije urlanje s mačem na travnatoj poljani prema hordi divljih konjanika s druge strane! Ne, to je strpljenje gušterice da joj naraste novi rep koji joj je upravo mačka šapom otkinula! Junaštvo je uvijek u tišini. Ono je u predanosti nevidljivoj slutnji da je nešto tu nekad bilo i da sam iz toga živio. Slobodni ćemo biti tek kad otpustimo. Kao što je maleni gušter otpustio svoj rep. Nije žalio za njim, zar ne? Kako je znao da će mu narasti drugi? Što? Išao je na terapiju? Ako ne otpustim svoj nogom smrvljeni autić, to je onda trauma. Ona raste u meni, postaje dominantna i traži moju energiju kako bi živjela. Hranim je samosažaljenjem i potvrđivanjem tog iskustva kao jedine stvarnosti. Otpuštanje je zato prioritet. Stoga imamo testove da bismo to naučili. Opet smo na početku: došao sam na ovaj planet da bih kao Ljubav Jesam imao iskustvo. Izgleda da ne mogu naučiti biti slobodan ako ne “izgubim” nešto s čim sam se emocionalno identificirao. Moram preuzeti odgovornost za to iskustvo, a Ljubav Jesam. Ljubav u nama nema namjeru sužavati svoj sjaj u nikakve forme, ne želi imena niti pojašnjenja, a ipak, jedini način da je shvatimo je preko sjećanja o Sebi, u prebiranju po kutovima svijesti gdje smo je odgurivali kroz vječnost. Vrlo je teško voljeti sebe, jer je to zbunjujuće, nemamo pojma što sebe jest. Mislimo da je to ono što vidimo u ogledalu i kako se predstavljamo u svijetu, da je to ono kako nas oni percipiraju. Puno je lakše voljeti druge jer u toj ljubavi prema formi tražimo istinskog Sebe, onaj Božanski dio u nama. Voljeti sebe znači odustati od svega što nam sebe predstavlja i predati se toj bezličnosti. To znači neprestano osvještavati da je Ljubav stalno tu, u pozadini, bdije u našem Srcu, prihvaćanje naše vreba. Jednom kad um utihne, ona preuzima, sve opkoli, jer otpora prema životu više nema. 7
Naučimo zato što god više možemo o Ljubavi što u nama živi. Jutrom, kad snene oči otvorimo, kažimo: “Danas ću tražiti Ljubav u sebi. Nemam drugog zadatka nego dozivati je, ‘Volim te’ ću joj govoriti.” Ako to činimo, Ljubav će uzvratiti. Neće to biti olujni grom niti potres, nego neki divni neobjašnjivi mir. To će biti zahvalnost svake stanice našeg tijela što smo joj malo tišine poklonili. A onaj zvuk koji potom slijedi? To je Ljubav što iz tijela izlazi, jer smo ga baš sad protrljali svojom pažnjom i ona će tada reći: “Kako ti mogu služiti?”
8
Kako se čisti
Riječ čišćenje nas asocira na nešto izvanjsko, nešto što percipiramo kao prljavo i mora se očistiti da bi bili zadovoljni, smireni i osjećali se ugodno. Ali što je s unutarnjom nečistoćom? Ona je nevidljiva, taložila se milenijima, jako nas iscrpljuje, a ipak je i dalje ne primjećujemo. U Ho’oponoponu čišćenje se odnosi isključivo na našu podsvijest, nešto neznano, apstraktno, i poput uljeza se provuklo u naš podsvjesni um. Čišćenje sjećanja i programa je tako najvažnije za nas, gotovo pa instinkt, a Ho’oponopono mu daje unutarnju dimenziju. Praktičar Ho’oponopona će imati najbolje rezultate ako mu čišćenje postane namjera, misija ili zadatak, nešto što ga vuče s velikom strašću i natjeruje ga da mu se preda i pritom itekako uživa. 9
Dakle, kako se čisti? Čisti se u tišini, bez pogovora, bez pitanja, nepokolebljivo, s ljubavlju. Čisti se strašću dvoje zaljubljenih koji tango u dvorani s brojevima na leđima plešu. Čisti se kao što se diše, kao što se hoda, kao što se lice toplom vjetru prepušta. Čisti se jednostavnošću zen monaha koji u podnožju Himalaja čaj sebi sprema. Čisti se sigurnošću jutarnjeg sunca, noćnog neba i zraka koji nas čeka da ga udahnemo. Čisti se odlučnošću gusjenice da izađe iz svoje čahure i postane leptir. Čisti se ustrajnošću žohara da preživi sve napade da ga istjeraju, da ga istrijebe. Čisti se žudnjom mužjaka bogomoljke da oplodi svoju ženku, premda će ga nakon toga ona pojesti. Čisti se čežnjom čovjeka bez ruku i nogu da ushićeno svijetu izvikuje: “Nemam ruke, nemam noge, ali ne brinem!” Čisti se snagom mrava da teret 10 do 50 puta težeg od sebe nosi i ne ustraje ni trenutka, imajući u vidu jedan jedini cilj: odnijeti to kući! Čisti se voljom lososa da putuje nekoliko tisuća kilometara natrag na mjesto svog rođenja i rijekom uzbrdo uzbuđeno hrli da umre kako bi život stvorio. Čisti se ustrajnošću lame koji od sitna pijeska satima mandalu gradi da bi je poslije bezbrižno i s ljubavlju otpuhao. Čisti se strpljenjem lovca koji satima na koljenima nepomičan stoji, svoj plijen vreba. Čisti se upornošću pušača koji, iako je rak već uvelike uznapredovao, u bolnici halapljivo za dimom cigarete glavu okreće i zdušno u njemu uživa. Čisti se privrženošću psa koji za gospodarom zaljubljeno repom maše. Čisti se predanošću konja da čovjeku tisućama godina služi i cijelu njegovu povijest na svojim leđima prenese. Čisti se s Volim te, Hvala ti. 10
Čišćenje vodom
U praksi Ho’oponopona jedan od alata za čišćenje je čaša vode. Voda je fascinantan medij, njezine tajne tek počinjemo otkrivati. Premda su je drevni narodi odavna koristili za iscjeljivanje, moderna znanost danas sramežljivo čeprka po misteriji vode. Ipak, čak i ta mala saznanja su zaista čudesna. Voda je sveprisutna na planeti Zemlji. Iz nje je nastao život i bez nje ga nema. Ona prenosi sve potrebne informacije u sebi i čini se kao da se njezina bezličnost može namjerom uobličiti, programirati, dati joj neke naredbe. Utjecaj namjere na vodu je nebrojeno puta dokazan. Ona doslovno reagira na nju, kodira se i u skladu s tim formira svoje smrznute kristale. Voda precizno preslikava sve ono nevidljivo i odnosi svojim tokovima tko zna gdje. No, sve se to opet vraća, reciklira, ponovno programira. 11
Voda je savršen čistač. Ona u sebe integrira svijest i u stanju ju je preoblikovati u materiju. Voda je tako mapa svijesti, jasna slika naše sreće, nervoze, netrpeljivosti, strasti, Ljubavi ili ljutnje. Mi možemo komunicirati s vodom. Možemo joj se obratiti, razgovarati s njom ili joj izraziti svoju namjeru za iscjeljenjem. Voda tako koristi nevidljive elemente namjere i generira je u energiju što iscjeljuje. Imajmo na umu da su takvi odnosi uvijek strogo individualni, oni su između nas i svijeta, ne moraju značiti opće pravilo! Jer stvarnost je naša kreacija, naš san, pa je njegova struktura prilagođena nama, čisto iz praktičkih razloga. U njemu se učimo, rješavamo svoje probleme i prepreke, pa je i način iscjeljenja osoban. Pa evo kako izgleda jedna takva komunikacija o vodi iz osobnog ugla:
Razgovor s duhovnim vodičem o vodi P: Na koji način voda vrši čišćenje? O: Tako da u sebe prima energiju, vibraciju, osobnu povijest i konačno, svijest onoga što želimo da očisti. P: Kako ćemo označiti na papiru problem? Ako želimo, npr. očistiti bolest neke osobe, kako ćemo to izvesti? O: Napišite na papir ime te osobe ili još bolje, postavite njezinu sliku! Navedite o kojoj se bolesti radi, ako je poznato. Voda će primiti u sebe tu vibraciju, ona će to čistiti jer je jako “magnetična”, sve može primiti u sebe! Prethodno se obavezno obratite vodi, pomozite joj da to očisti, recite joj da je volite i zahvalite što čisti za vas! Potom stavite sliku ili tekst. P: Kako da čistimo novac? O: Vi ne čistite novac, nego svoj osjećaj prema novcu! Postaviti ćemo to ovako: postoji odnos: vi i novac – voda će to sinkronizirati, bit će posrednik između te dvije vibracije – vas dvoje! Zato napišite svoje ime (ili stavite svoju sliku) i stavite novac, zajedno, jedno s drugim – ispod čaše! Neka voda to izjednači, izbalansira, neka upije u sebe programe jednoga i drugoga. Na taj način će učiniti transformaciju, promijenit će odnos između vas dvoje. Manifestacija može doći u obliku ideje o novcu, informacije, vašoj spremnosti primanja novca u bilo kojoj formi i obliku, direktno ili indirektno (poklon, posao i sl.).
12
P: Zašto sliku? O: Slika je prikladniji medij jer sadrži kvalitetniju informaciju, proizvodi snažnije valove sjećanja prema onome što je na njoj. Ipak, u nedostatku ili nemogućnosti slike, možete napisati ime ili tekst koji opisuje problem. P: Kako čistiti odnose s ljudima, primjerice nekom osobom s kojom imamo problem? O: Svugdje gdje postoji dva - gdje pokušavamo popraviti nešto, dvije stvari - uvijek oba stavljamo i prepuštamo vodi da ih izbalansira, da ih primi u sebe, njihova sjećanja, informaciju, kod ili energetski zapis. Voda će ih nastojati kao zadana vrijednost uravnotežiti, stvoriti novi odnos, kao što vodena bujica stvara sebi nove putove, uvijek najkraće i najjednostavnije jer je to u njezinoj prirodi. Programiranje i stvaranje novih zapisa okoline je taj koji vrši poremećaj u vodi, no ona ima u sebi ugrađenu primarnu funkciju - prioritet uravnoteženja, prvo sebe, pa onda okoline u novu vibraciju, zapis, integritet (to je vidljivo i na globalnoj razini kroz promjene klime). Kad voda počne ovaj proces moguće su razne manifestacije, ponekad i vrlo dramatične, korjenite promjene, ona može promijeniti krajolik u potpunosti! U tom trenutku ćete polako osjećati kako se topite, rastvarate pri pomisli na tu osobi, kako se mijenja vaš osjećaj prema njoj. To voda može učiniti za vas, ali obavezno joj se obratite i zahvalite, recite joj da je volite! Time dajete vodi osobnost, vaš pečat, dio sebe i onog što jeste, dozvolu, kao i spremnost da zaista želite tu promjenu! Voda će to razumjeti, izvršiti vlastitu transformaciju na energetskoj i materijalnoj razini i krenuti na obavljanje zadatka rješavanje problema koji imate kroz najbrži proces – uravnoteženjem. P: Što još može reći o tehnici čaše vode? O: Možete to raditi i s velikim vodama, rijekama, morem, jezerima, pa i bazen će poslužiti! Ako imate priliku, ugazite u, primjerice, more, zamišljajte problem ili osobu i zamolite more da ga čisti. Možete upotrijebiti neki mediji, visak ili rašlje, neka vam bude indikator kako se odvija to čišćenje. Također, možete stajati i na kiši, hodati po njoj i pritom namjeravati čišćenje. Kad je čišćenje namjeravano, kao da se stvara nekakav protok (kanal), svojevrstan energetski prolaz – pa svi dijelovi koji se uravnotežuju prolaze kroz njega na neko drugo mjesto. Voda to odnosi, prerađuje, preoblikuje. Također, vodu možete koristiti kao stalni model liječenja za sebe. Obratite se vodi u sebi! Kod unošenja nove količine vode, programirajte je da vas liječi! Zahvalite joj se dok držite čašu u ruci, recite joj da je volite i da je 13
molite da vas liječi oko tog i tog problema. Onda je polako ispijajte, ali i dalje sa namjerom da vam ona liječi problem, kao da pokušavate uspostaviti inteligentan odnos s njom, s vodom. Neprestano to radite, predajte se vodi, pijte je s užitkom, sa svjesnošću! To je moć vode.
14
Sjećanje
Ako pažljivije promotrimo primijetit ćemo da je samo jedna element odgovoran za aktiviranje drama u našem životu. Riječ je o sjećanju. To je ono kad gledate fotografije iz srednje škole, pa vas svaka slijedeća slika i ljudi u njima potaknu da odlutate u daljnja prisjećanja. Ni ne primijetite, a već ste daleko do školskog igrališta. Možda ste kod bivšeg, možda na sastanku sa šefom, a možda i na plaži. Ipak, niste se s mjesta makli! Sjećanje je poput svjetlosnog vozila. Prebacuje nas s radnje na radnju, s radosti u dramu, a da pritom nemamo pojma kako se to sve skupa događa i zašto. Možemo reći da je ono poput mrvica kruha što smo ih sami ostavljali iza sebe i sad ih pronalazimo. Ali, umjesto da ih “pojedemo” odnosno otpustimo, mi ih samo malo pomaknemo po 15
strani i ostavimo pregršt novih, fantomskih sjećanja koja se uopće nisu ni dogodila! To su priče koje je um izgradio iz upitnih okidača, poput: “Što bi bilo da je…? Da sam to učinio, kako bi bilo? Trebao sam to i to reći…” Veliki je to opus, i kad bi teorija o paralelnim svjetovima iza svake namjere pokazala svoju veličinu - pa svatko od nas bi imao svoj vlastiti svemir izrađen od “kad bi” varijacija i mogućnosti. Ali eto, i dalje smo zaglavljeni u svom mjehuru sjete, žaljenja, depresije ili površnosti. Sjećanje se poigrava s nama, a mi to dopuštamo jer eto, “mogao sam, a nisam”. Sjećanja su tako poput tragova u snijegu, u blatu, u pijesku. Mi određujemo kad će novi snijeg, voda ili vjetar opet povratiti bezličnost u našu svijest. Svi ti instrumenti čišćenja su nam uvijek dostupni i možemo ih odgovorno upotrijebiti. Pitanje je želimo li to uopće i koliko nam odgovara patnja stalnog hodanja po istim tragovima? Mi smo uvjereni kako je očuvanje svakodnevne rutine garancija naše sigurnosti i sjećanje je alat s kojim to održavamo. Ali zar to nije apsurd? Čuvamo svoja sjećanja kao najveće blago kako bi nam i sutra bilo isto kao i danas, a istovremeno želimo slobodu, sreću, žudimo za avanturama dječje zaigranosti. Dakle, trebamo neke druge alate, one koji brišu sjećanja, ali nas i oslobađaju ovisnosti o njima. Pustiti možemo samo ako smo zaista voljni to učiniti. Ne možemo govoriti Volim te, a istovremeno čvrsto držati svoja sjećanja zagrljenima kao najveće blago na svijetu! Raširimo zato ruke, neka to bude poklič radosna čovjeka što je sad taman skočio, pa kako bude! Dapače, dignimo sve četiri u zrak, pa će onda te nevidljive barice sjećanja samo učiniti ono što i inače čine: posušit će ih svjetlo, isparat će ih Ljubav, a nova voda koja će iz njih nastati samo će isprati tragove i otići svojim putem o novu reciklažu prema čistoj svijesti. Ho’oponopono nam pomaže da odustanemo od stiska i otvorenih dlanova krenemo na putovanje čišćenja svoje podsvijesti. To je onda taj odabir: umjesto da zagazimo u stari trag, reći ćemo Hvala i otpustiti sve te crtarije po našoj auri. Neka odu, otputuju u svoje stanište gdje će ih Ljubav preoblikovati u svježu energiju slobodnog življenja. 16
Povjerenje
Što je to povjerenje? Koja je razlika između vjere i povjerenja, ako je uopće ima? Po mom iskustvu razlika je očita. Vjera ne može do kraja iscijeliti tvrdnju da je ovo što mi se događa najbolje za mene, dok povjerenje to može. To je zato što vjera nalaže neko bolje sutra i sva energija je usmjerena na taj sutrašnji prizor oslobođenja od patnje, pod uvjetom određenog načina života. Povjerenje nam daje snagu za sadašnji trenutak, ono zna da je sve što sad doživljavamo proces otpuštanja i požurena tegoba zbog preuzete odgovornosti za naš život. Vjera podrazumijeva da mi nešto znamo, primjerice, znamo da je Biblija povijesna činjenica ili da je Bog vladar univerzuma i u to 17
vjerujemo, bespogovorno održavamo te ideje svojim mislima. Povjerenje se ne bavi činjenicama koje opisuju stvarnost, nego iskustvom života u sadašnjem trenutku, kao i s pitanjem: “Što sada mogu učiniti s tim?” Znači, sad mi je teško u životu, ali ga živim s povjerenjem i predao sam se iscjeljenju kroz svoje djelovanje. Mi ne vjerujemo da će sunce sutra izaći, nego imamo povjerenje. Nemamo vjeru da će nam automobil ujutro upaliti, nego povjerenje. Majka ima povjerenje u procese u njezinom stomaku za vrijeme devetomjesečnog stvaranja bebe. Dakle, povjerenje je potentna sila stvaranja, a vjera učvršćivanje već postavljenih podataka. Kad imate povjerenje onda nemate ništa, kad vjerujete onda imate sve. No, je li to istina? Povjerenje u zapravo stanje Nule, dok je vjera kompletan sadržaj već postavljen oko nas. Ja sam s povjerenjem došao na ovaj svijet i krenuo stvarati u njemu svoj život. Zapravo, potencijal mog stvaranja je beskonačan i ovisi samo o mojoj svjesnosti Nultog stanja iz kojeg stvaram. Božanstvu u meni ne treba vjera da je moćan, ali mu treba povjerenje da ću izvršiti svoju misiju do kraja i razviti svoj potencijal da iscjeljujem ovaj planet ili bilo što drugo kroz svijest o Jednom u Sebi. Imati povjerenje najteža je stvar na svijetu. Zapravo, najveću bojazan izaziva pitanje čemu povjerenje, komu, povjerenje u što? Međutim, nema odgovora na to pitanje! Praktički, vi morate dati sve od sebe, sa sebe, iz sebe, baciti to na stol i disati spokojno, a karte mogu ispasti bilo kako! Nema nikakvih garancija za ništa, a baš to ništa vam je cilj! Imati povjerenje - to je kao da moramo složiti sliku od puzzli s njihovom zadnjom stranom. Sve je bijelo, čudnog oblika, a opet tamo iza scene u onom nevidljivom dijelu sebe svaki taj komadić nosi prekrasnu sliku koju tek naslućujemo. Ho’oponopono se bavi tim jednim komadićem. On ga prevrće na svoju pravu stranu i osvještava dio cjeline koja je tada to povjerenje. Ho’oponopono je umjetnost stvaranja perspektive Ljubavi u svaku sljedeću puzzlu koju nam život podastre kao zadatak da je posložimo. Mi ne možemo pogriješiti kad otpuštamo, jer zaista nije važno 18
gdje smo uglavili tu kockicu i jesmo li dobro odigrali karte. Djelitelj i Slikar prilagođavaju igru kad mi otpuštamo. To je sad neko drugo povjerenje - osjećaj da se realnost prilagođava našoj odlučnosti da čistimo i otpuštamo. Važno je njegovati strast i žudnju za slijedećom puzzlom, novim komadićem ukupne slike. Zato služi taj Volim te - da jedva čekamo slijedeći potez Ljubavi da nas zavede u daljnje čišćenje. Tada osim Djelitelja i Slikara postoji i Ložač koji ubacuje voljenje u kotao i pogoni našu volju da idemo naprijed, ma gdje god da taj put vodio. Zapravo je nemoguće objasniti što je to povjerenje. No, moguće je zahvalnošću otpustiti strah da nećemo uspjeti, da negdje griješimo, slabo ili loše čistimo. Istina je da čistimo onoliko dobro koliko je to moguće. A to je opet neko treće povjerenje da ta kvaliteta i količina čišćenja može učiniti preokret. O povjerenju, baš kao i od tih Volim te i Hvala ti možemo napisati roman od deset tomova i dalje bi ostalo jako puno mjesta za još avantura koje Ljubav i Zahvalnost s Povjerenjem grade. Ali te romane treba živjeti, pa je to - gle - opet povjerenje u Pisca (koji je i Djelitelj, Slikar i Ložač) da zna pisati ono što mi živimo.
19
Što je Istina?
Mi ne možemo znati što je stopostotna istina. U toj nedoumici sve ima taj potencijal da nam preuzme život i proglasi se jedinom istinom. Tako, strah, patnja i bolesti itekako mogu postati jedina mogućnost za nas, sve što možemo, sve što imamo i jedina stvarnost. Ljubav je u stvari revolucija, strategija svijesti da svrgne našu fasciniranost s patnjom. Ako svoj svijet opisujemo s Volim te, onda će ono polako preuzeti prijestolje i zavladati našom istinom. Ono će preuzeti stvarnost koja će onda imati perspektivu nečeg sasvim drukčijeg. To je uvijek strategija povjerenja. Jer kao što su spontani ljutnja i agresija, tako je spontana i Ljubav! Jedini je problem što ljutnja “putuje pravocrtno” i odmah izjuri vani, a Ljubav prvo provuče svoju strast 20
kroz sve kanale našeg otpora, pretražuje uljeze i uklanja ih. Povjerenje je baš u toj pauzi, u njoj su najveći izazovi neuplitanja! Agresija je prostor u kojem se odvija bitka za očuvanje “identiteta” utvrde koju smo o sebi izgradili i stalno je gladna svog održanja, pod bilo koju cijenu. Ljubav, s druge strane, neprestano prazni prostor, ona uvijek čisti i prilagođava tu napetost praznine prema Sebi. Caka kod voljenja je u neutralnosti, u suzdržanosti da tom Volim te pridružimo bilo što! Ako nema slike ni tona dok volimo, onda ih neće biti ni kao reakcije na ljutiti svijet oko nas. Odustati od prosuđivanja znači dati povjerenje Ljubavi da će ona to sjećanje što osuđuje apsorbirati u Volim te kojeg smo uputili kao odgovor na ljutnju. Zato, sve uložimo u Ljubav, zadnji atom snage! Neka to bude apstraktna Ljubav, nepoznata, a opet jedina znana. Bacimo se u taj prostor gdje nema ničeg što bi nam uzvratilo Volim te natrag, dakle bez očekivanja! Tada ćemo znati, jer u toj Tišini ćemo biti doma, u Sebi, u Svemu. Zaokupirajmo našu pozornost voljenjem jer nema druge! Voljeti nije opcija, nije odabir ni dužnost. Voljeti je Istina.
21
Odgovornost u Ho’oponoponu
U Ho’oponoponu odgovornost je uvijek sadašnji trenutak, ono ne pogledava iza, niti na prstima izviruje prema naprijed. Mi možemo preuzeti odgovornost samo za ono što se sad ovoga trenutka pojavilo, ništa više! To je kao skala na vazi: naša odgovornost je da ona uvijek bude na Nuli, a ono što nam se pojavljuje su utezi koje ljudi, okolnosti i život općenito, stavljaju po stranama. Dok čistimo mi “rastačemo” te utege, ne dopuštamo njihovo novo gomilanje, a istovremeno otapamo i energetske tvorevine iz prošlosti koji zatežu prema sebi preko sjećanja. To je kao u onim filmovima o putovanjima kroz vrijeme, primjerice, “Povratak u budućnost”! Glavni junaci uvijek imaju neke fotografije kod sebe bilo iz prošlosti ili iz budućnosti, one su činjenica, pa bili su tamo i fotografirali 22
se! Međutim, dok se odvija radnja filma, to je onda njihov sadašnji trenutak. Sve ono što im se usput pojavljuje oni svojim djelovanjem neutraliziraju (mi kažemo da se to zove hopsanje - čišćenje) i onda figure na fotografijama nestaju, jedna po jedna. Dakle, kad čistimo sada i ovdje (a drukčije nije moguće jer se upravo sad pojavio problem ili prilika), onda na energetskim otiscima ili “fotografijama” nestaju slike sjećanja, vraćaju se u prvobitno stanje Nule na tom području. Tako da možemo biti bez brige, svako Volim te ili Hvala ti je precizna laserska zraka: ona briše piksel po piksel svake gravure po našoj energetskoj mapi koju imamo o sebi i svijetu oko nas. Šteta što nemamo vremenski stroj pa se vratimo malo u prošlost i poslikamo par svađa, malo drame i pokoju zaljubljenost i sad gledamo kako nestaju ti prozori u njima. No, zato imamo povjerenje. A to je isto odlična metoda za posvjedočiti kako se odvija čišćenje. Samo joj dajmo malo vremena. Na jednoj mojoj radionici u Japanu netko se javio i rekao: “Pokušavam iscijeliti svoje rame, intenzivno radim na njemu! Fokusirano čistim to rame!” I dok je osoba govorila, ja sam čistio, jer tu sam samo da čistim. A onda sam čuo njegov gležanj kako mi govori: “Ali zašto on ne radi na meni? Jer tu je problem!” Na to sam uzviknuo: “Oho?” A nisam čuo ni gležanj ni rame da mi govore da ja radim na njima! Dakle, što se to događa u meni da on ima problem s nožnim člankom, koji se manifestira kao bol u njegovom ramenu? Tako sam čistio i na kraju radionice čovjek je rekao da je bol nestala. Dr.Ihaleakala Hew Len
Ho’oponopono uvijek kreće iz osobne odgovornosti, dakle, temeljno pitanje je što se događa u meni da imam iskustvo toga i toga. To je najteža stvar u ovoj praksi - razumjeti kako sam to ja odgovoran za neki problem kojemu svjedočim, a na prvi pogled se mene ne tiče. Naravno, nema nikakvih mogućnosti da to intelektualno razumijemo, jer u Ho’oponoponu iza jedan ne ide dva nego Nula. Hopsanje je apstraktna praksa, iako nam se cijelo vrijeme čini da je i te kako konkretna i jasno ukazuje na probleme. Međutim, ona osvještava posljedice, gotov čin koji je nastao kao rezultat zanemarivanja preuzimanja odgovornosti u prošlosti. To ispada kao neki energetski 23
nesporazum, pa dok hopsamo, mi ga izglađujemo preuzimanjem odgovornosti za posljedicu, za nasilnika u obitelji, za bolest, loše odnose ili depresiju. Vrijeme ne igra ulogu i uvijek imamo priliku ispraviti pogreške učinjene još od početka vremena. To je taj dio u meni, ta pogreška, ikonica na Windowsima nesvjesnog koja vreba i čeka da se aktivira. Aktiviraju je okolnosti, situacije i ljudi oko nas. Ja sam odgovoran za svoje Windowse, operativni sistem koji se odmetnuo i ispunio programima koji sada sami po sebi rade, a svjesni um o tome nema pojma. Iako ne postoji odgovor na pitanje što je to u meni da imam ova iskustva, ipak, ono je čin prihvaćanja da imam posla ako želim preobraziti svoj život. Kad preuzmemo odgovornost, premetačina života je neumitnost. Može nastati kaos, kao da smo onaj Snješko u staklenci koju je upravo Božanstvo protreslo i sad smo u panici jer se sve uskomešalo oko nas. No, u većoj perspektivi to je lijep prizor, svi ga vole, a na zidovima reflektira sjajnu igru snježnih pahuljica. E, ta perspektiva - to je povjerenje! Negdje iza svega poznatog stoji dio nas koji živi širu sliku i zna da je “kaos” preslagivanje Ljubavi na ljepšu poziciju s kojeg će nas dražiti da je slutimo. Tako, bez obzira što nemamo pojma, Volim te zna da to uopće nije ni važno. Ono se bavi Ljubavlju i briše sve što Ljubav nije. A to me samo i zanima! A vas?
24
Očekivanje
Očekivanje je zaista pravi izazov za svakog od nas i veoma otežava postizanje psihičke slobode. Ipak, vrlo teško mu je odoljeti, jer je sasvim prirodno da očekujem da mi dijete bude odličan đak u školi. Međutim, kad očekujemo neki rezultat onda smo koncentrirani samo na taj trenutni događaj, a to nam odvlači velike količine energije i svjesnost od trenutka u kojem se nalazimo. Gotovo uvijek je riječ o programiranoj verziji očekivanja, a ona je najagresivnija. Program je ovdje vrlo nametljiv u svojoj žudnji za dobivanjem rezultata, a sve zbog straha da nema nade ako ne dobijemo baš tu varijantu koju smo zamislili, i to ako je moguće odmah! Naravno da očekujemo da će se bol smanjiti, a bolest iscijeliti. No, problem s očekivanjem je u tome što ne znamo što se doista događa. 25
Na primjer, ako vas boli glava, u tradicionalnoj kineskoj medicini vam zabijaju igle u stopalo i bol nestane, dok na zapadu mi tretiramo isključivo glavu, eventualno vratnu kralježnicu, tražimo tumore u mozgu i slično. To je sve u redu, naravno, treba sve pregledati. Međutim, uporno zanemarujemo uzrok, zašto boli glava, zašto se pojavio taj tumor? Oni kažu da je tumor strano tijelo, da je to uljez! Zaista? Ho’oponopono se bavi uzrokom, mi čistimo sjećanja koji su doveli do tog stanja, do bolesti i patnje. To je vrlo apstraktno, a um ne voli nedefinirano, on hoće jasne crte i međe kojim bi objasnio sebi što se događa. Čišćenje u Ho’oponoponu nije lijek, to nije akupunktura, hoemopatija, akupresura, ili nešto četvrto. To je otpuštanje onog dijela nas koji je prauzrok svih tih problema. Dr.Hew Len kaže: “Vi ne čistite zbog rezultata! Ne kažete Božanstvu: ‘Čuj, bole me leđa, daj sredi mi to!’ Ne radi to na taj način! Ho’oponopono znači ispraviti grešku. A greška je neprekidno odigravanje sjećanja. Vratite se samo natrag, natrag… sve dalje i dalje, majku bole leđa, oca bole leđa, njihovog oca, pa njihovog… Mi, dakle želimo stići do tog početka, do jezgre koja stvara bol u leđima! A riječ je samo o podacima koji se vrte u podsvijesti!”
Rekao bih da cijeli spektakl oko (ne)očekivanja služi samo zato da nam u toj zabrinutosti preostane mjesta za malo mira i prostora za širu perspektivu. Kad se mir i prihvaćanje “spuste” u naše biće, onda smo dali prilici inspiraciji da nas nadahne s nekim rješenjem, s pomoći kako da se iscijelimo. I to samo zato jer smo pustili konopce kojima smo se vezali, zatočili i zaklinjali da smo to mi, da nema ništa drugo. Inspiracija je naš osobni aspekt Božanstva, to je izdvojena poruka samo za nas i ona će nam doći, ali je treba čuti, izolirati iz sve te silne buke. Bolest je tek simptom, ona je nastajala godinama, možda eonima, nemamo pojma! Znamo samo da boli i da se želimo toga riješiti. Negdje između toga treba pronaći svoju inspiraciju koja će nam pomoći da se iscijelimo, da očistimo ta sjećanja što nas dovode u te situacije i da preuzmemo odgovornost. A pomoć dolazi u intervalima tišine, mira i prihvaćanja. Važno je naučiti jezik inspiracije, 26
njezin osobni dodir u nama. A Ho’oponopono nam u tome pomaže jer uklanja ono što je zaista uljez! A to su sjećanja. Salvador Dali se nikad ne bi usudio crtati onakve slike da je robovao očekivanjima. Možda je i robovao, ali nešto je ipak bilo jače i prelomilo sram u njemu što će netko reći ili kako će se to prihvatiti. Samo je pustio da dodir inspiracije oblikuje svoje lice u njegovim slikama.
27
Pogoršava se
Čest je slučaj da, kad preuzmemo odgovornost i krenemo s čišćenjem, se stvari naizgled počnu pogoršavati. Bolest se pogoršala, odnosi su gori nego ikad, šef u firmi je zaista odvratan. Moguće je da se bolest pogoršava, a moguće je da se ona i razotkriva, da čišćenje pokazuje njezinu pravu mjeru. Znači, na neki način je “ogoli”, pokaže nam se cijeli njezin volumen. Tada možemo imati njezinu kvalitetniju perspektivu i promijeniti svoj odnos prema njoj. Mi tijekom vremena prema bolesti razvijemo specifičan odnos, dajemo joj identitet, pa o npr. tumoru pričamo kao drugom entitetu: “Imam ga, on je tu, u glavi se nalazi, eno ga, vidiš li ga?” To se odražava i na čišćenje, pa onda čistimo tumor. Ja sam stavio sliku MR snimke tumora na mozgu moje majke i ubacio u mobitel, pa panično hopsao 28
gledajući u tu sliku sa željom da nestane. Naravno, ovaj nije nestajao, i dalje je bio tu sa svakom novom MR snimkom. Konačno sam uvidio svoje projekcije straha i želja, očekivanja i netrpeljivosti prema tumoru. Od tada sam i dalje neko vrijeme gledao u tu sliku, ali sam tumoru govorio Volim te i tragao za spokojem u sebi prema situaciji, odnosno sjećanju, a ne prema tumoru. Dosta toga se promijenilo od tada, tumor nije nestao, ali su došla neka rješenja s kojima ga liječnici drže pod kontrolom. Isto tako, kod osjećaja pogoršanja je moguće i da su se uplela očekivanja u cijelu priču, a ova opet potenciraju razočarenja što stvara dojam pogoršanja bolesti, dok se u stvarnosti to ne događa. Važno je da se pozabavimo promjenom odnosa prema bolesti, radije nego bolesti samoj. Važno je znati da je bolest simptom, materijalizacija nečeg drugog, nevidljivog i agresivnog u svojoj prirodi. Ta agresija su naša sjećanja, predatorska priroda odmetnute svijesti koja je vječito ugrožena, gladna i uvijek joj je malo. A o strahu da to neće ostvariti da i ne govorimo! Kad uklonimo simptom nismo riješili uzrok, jer mi ne znamo što je uzrok. Kad bih s majkom išao kod neurokirurga ili bilo kojeg drugog liječnika, nikad nitko nije pokušao saznati koji bi mogao biti uzrok tom tumoru! Nije ju pitao o njezinom životu, porazgovarao s njom, samo su se željeli riješiti te mrlje iz snimke. Dakle, nema šanse da ćemo ikad dobiti naobrazbu koja će nas podučiti da promatramo sebe kao cjelinu, kao bića od mnoštva energetskih slojeva, pa čak i materijalnih. Moramo ta znanja tražiti u drevnim kulturama, proširiti svoju percepciju i pristupiti sebi kao cjelini – entitetu koje uokolo hoda i sa sobom vuče cijeli planet. Jer to je doslovno istina! Ho’oponopono je jedna takva drevna praksa u kojoj je sadržana svijest o čovjeku kao dijelu Prirode, odnosno Prirode kao dijelu čovjeka. Otpuštanje betonskih blokova sjećanja što ih vučemo za sobom je ključno za uravnoteženje Prirode u nama i obratno. Sjećanja ostavljaju duboke brazde u energetskom polju svijesti i one se manifestiraju kao bolest, kao tumor, rak, upale, što god! Čistiti ih možemo samo ako prihvatimo da su oni posljedica naše ne-odgovornosti i da predstavljaju ugroženost cjeline, pa i Prirode u nama. Jednom kad prihvatimo te brazde samovažnosti i preuzmemo odgovornost za njih, onda ih možemo i iscijeliti. 29
Dakle, radi se o tome da mi ne znamo doista koji je program u pitanju. Često se događa da mi imamo neki problem (neko ponavljanje nečega, poput gubitka novca na istom mjestu, pronalaženje uvijek istih partnera i slično) i mislimo da znamo o čemu se radi, ali ne znamo. Isti partner se može pojavljivati zato jer trebamo iscijeliti nešto u sebi, neku svoju ljutnju, agresiju, uzorak. Ali mi uporno čistimo partnera! Isto vrijedi za sve ostalo. Uvijek čistimo sa sviješću na “što je to u meni da imam iskustvo tog i toga”. To je onda i otpuštanje jer se nismo vezali za vanjsku manifestaciju problema, nego unutarnju. Problem će se ponavljati sve dok to ne shvatimo i prestanemo davati svoju energiju nečemu izvan nas. Zato i je u Ho’oponoponu naglašena pažnja na prihvaćanje, a zatim i čišćenje. Umjesto toga, mi prvo čistimo, pa pružamo otpor optužujući, i tek onda, kao prihvaćamo. No, šteta je već učinjena i obrazac će se ponoviti. To je pravi smisao poznate rečenice Ho’oponopono učiteljice Mabel Katz: “O, super, sad kad znam da sam ja odgovorna za sve što mi se događa, to znači da ja to mogu i promijeniti!”
30
Ljudi koji nam crpe energiju
Ovo je dosta složena tema i možemo joj priči na različite načine. U svakom slučaj, jedna ih činjenica veže: ljudi nam crpe energiju jer mi pružamo otpor! Dr.Hew Len kaže da je život poput protoka rijeke. Mi plutamo na njoj i sve je u redu dok ne naiđe prepreka, nekakva stijena. Tada ćemo, ili udariti u nju i gurati je, ili ćemo je zaobići i nastaviti svoje putovanje. Ako odlučimo otpustiti, nešto se tada mora dogoditi! Neka transformacija zatečenog problema, a ako imamo povjerenje, onda će to nešto biti najbolje za nas. Postoji mnogo primjera u kojima su ljudi uspjeli preživjeti i u najgorim mogućim uvjetima, upravo zahvaljujući umijeću ne-pružanja otpora, odnosno prilagodbe. Viktor Frankl je prije II svj. rata bio austrijski neurolog i psihijatar, da bi bio uhićen i odveden u koncentracijski 31
logor. Tamo je uspio pronaći smisao svog života u, kako je rekao, “ribljoj glavi s malo prljave vode”, što je bio uobičajeni obrok. Viktor Frankl je ne samo preživio logor, nego je kasnije razvio i terapiju koju je nazvao logoterapija, a temelji se na ideji da je čovjekova prirodna želja za smislom najjača pogonska i motivacijska sila, i treba je probuditi iz apatije. Ako podignemo stvari na apstraktniji nivo i promatramo sebe kao energiju, onda je to vrlo kompleksna struktura energetskih vlakana koja struji svugdje u nama i oko nas. Mi smo jedna velika energetska lopta koja u sebi sadrži višeslojnu strukturu svijesti, a njezino stanje ovisi o našem održavanju. “Curenje” energije je zapravo rezultat našeg otpora prema sitnom mučitelju, a ponajviše prema Sebi. To je komunikacija u jednom smjeru, predator crpi, a mi dopuštamo, jer stišćemo. Ako nas netko svakodnevno tlači, što možemo učiniti? Pa nemamo baš puno izbora, dva, tri najviše. Maknut ćemo se odatle, a ako to nije moguće, ostavit ćemo nepromijenjeno stanje, pa čekati da univerzum riješi (a ovaj to rješava tako da nam “pošalje” tumor ili rak). A možda ćemo djelovati u smislu: “OK, što mogu učiniti da preokrenem stvar?” Život je projekt, scenografija beskrajna teatra u kojem igramo različite uloge i važno je da s vremena na vrijeme utječemo na scenarij, preuzmemo palicu u svoje ruke. Pa ćemo tako stalno raditi nove strategije i manevre kojima ćemo preusmjeriti energiju tog odnosa u neki drugi odnos, poput prihvaćanja. A kada se dovoljno osnažimo, možda i u Ljubav? Ho’oponopono radi na tome. To je praksa koja prorjeđuje naš otpor i pomaže nam da propustimo kroz sebe životne bure. Istovremeno, ta dodatna energija će nam dati snage da istražujemo te korumpirane odnose, njihovo porijeklo i izvor. Odjednom, od žrtve postat ćemo aktivni sudionici u istraživanju svoje moći da prihvatimo, ne prosuđujemo i počnemo u tišini razumijevati kako bezuvjetno voljeti, jer sada imamo znanje. Svakodnevni život ispunjen programima, podacima i sjećanjima iscrpljuje našu životnu silu i na neki način utaba našu energiju, baš 32
kao staze duboko utabanog snijega. Za to vrijeme svježi, netaknuti snijeg stoji po strani i čeka da na njemu slikamo svoje snove, svoju veličinu i radost. Sve što znamo o sebi je zapravo vrlo siromašni lik u priči o nama samima koja se odvija u umu. Mi u svojim glavama neprestano opisujemo svoju svakodnevnicu, zabrinutost, strah i vezanosti, i održavamo to stanje jako uvjerljivim. Ako se nekad i pojavi neka sumnja u svijet oko nas, odmah to potkopamo odmahivanjem rukama i trpanjem pod tepih slučajnosti. Ne možemo protiv toga, to je jače od nas jer su svi odmahivali rukom na naše pokazivanje prstom u čudesna bića, lijepe vile i anđele. Doktrina zanemarivanja magičnog u nama je toliko čvrsta da više ništa ne pomaže. Čini se da treba odustati od života da bismo zaista živjeli. Oni koji dožive iskustvo bliske smrti počnu živjeti tek nakon njega. Ali ne mislim da fizičku smrt, fizičko odustajanje! Mislim na hodanje po snijegu bez traga iza sebe, na nemar za tim ukopanim replikama tuđih slikovnica, pričica i bajki. Mislim na svjesnost svake pahuljice s neba kao potencijal naše svijesti. Mislim na Ljubav.
33
Tko donosi odluke?
Donošenje odluka je vrlo intenzivno iskušenje za nas, s tim se neprestano suočavamo, gotovo svake minute. Donosimo male i velike odluke, one od životne važnosti do onih “koji kolač ću danas pojesti?” Kod donošenja odluka uvijek moramo nešto prelomiti, od nečega odustati, nešto otpustiti, a drugo prigrliti. Uvijek je to uvjetovani odnos. Problem je što se sve naše odluke temelje na strahu. U njima je uvijek vaganje oko dobitka ili gubitka, a strah da gubimo nešto je premoćan i stalno vuče k sebi. Obična odluka oko kolača ili vrste cipela za večernji izlazak može predstavljati ozbiljan problem, u tolikoj mjeri da nas energetski prilično iscrpi ili nam čak pokvari cijeli dan! Tako ispada da je gotovo svako odlučivanje neka vrst drame, bilo veće ili manje. Uvijek je to 34
spektakl, a unutarnji dijalog razglaba enciklopedije dobitaka i gubitaka, a ponajviše “što će netko reći ako…” Naše odlučivanje je rijetko spontano. Čak i kad je najbeznačajnije, uvijek želimo neku garanciju dobitka, prevage na ishod od kojeg ćemo imati koristi. Um ima vrhunske argumente da nam ispriča priču kako mi nešto ne možemo, kako nismo vrijedni, jer, eno Mate i Šime su probali, pa su propali. A kakve argumente ima Srce? Ono nikad ne kaže: “Čuj, Jakov je probao, pa vidi ga, baš je jadan!” Srce kaže Volim te! Ono ništa drugo ne kazuje, jer zna da iza sebe ima Beskonačnost. Donošenje odluka je istinski izazov. Treba imati snage za otpustiti pouzdane argumente uma, jer eto Mate je zaista propao, pa vidjeli smo to na svoje oči! Nije to snaga nekog građevinskog stroja što sruši veliku zgradu! Ne, to je fina struja svjesnosti koja će uzeti ono nečujno, nevidljivo, ono iza argumenata, iza priče. Možemo nazvati bilo kojim imenom taj fini tok svijesti, ja ga zovem Ljubav. Pod tim imenom sam sveo sve sile iz svih legendi kroz ljudsku povijest, bila to Prana, Chi, Spirit ili pak Sila iz filmova “Ratovi zvijezda”. Zato, kad život od nas traži da odlučimo, kažimo: “Upotrijebi Silu divni čovječe, uzmi je sad, odmah!” Preuzimanje odgovornosti je proces kojim osvještavamo da nema loših odluka, nego samo iskustvo. Svaku “lošu” odluku možemo uravnotežiti svjesnim činom, ili će se ona sama uravnotežiti nesvjesnim, a to je onda bolest i patnja. Ako pojedemo kolač, a na dijeti smo, uvijek možemo to uravnotežiti nekim drugim postupkom - s malo više kretanja, malo više vode ili biljne hrane. To je onda svjesno uravnoteživanje. Ako donesemo “lošu” odluku, primjerice, nađemo lošeg partnera, nasilnika koji nas tuče i maltretira, pa prepuštamo univerzumu da tu nabijenu negativnu energiju sam uravnoteži, onda je to za nas tek prava drama. Ako, pak preuzmemo odgovornost, problem s lošim partnerom rješavat ćemo radom na sebi, izglađivanjem odnosa, čišćenjem programa koji stoje između nas, jednostavnošću življenja ili možda odlaženjem. Gubitak u novcu ćemo rješavati tako da otpustimo gubitak i prepustimo se zarađivanjem novog. Ili ćemo pratiti znakove i otkriti neku dobit negdje drugdje. 35
Dopustiti Ljubavi da nas vodi ne znači biti lutka na koncu programa i sjećanja. To znači imati povjerenje u nešto nevidljivo, apstraktno, a opet toliko moćno da kompletnu stvarnost drži na okupu. Povjerenje je poput dlijeta, njime oblikujemo i osnažujemo svoju volju da živimo slobodnim životom. Kad kažem Volim te, to je baš taj udarac u to dlijeto, jer znam da je sve ono što slijedi samo forma te sile stvaranja i moram je odmah otpustiti. Nije lako, ali moram. Ako to ne učinim, svaki slijedeći udarac je žudnja uma da kreira svoju skulpturu u kojoj je Mate propao i odmah potom ta forma nesvjesno postaje propali, jadni ja. Voljeti svjesno je umijeće življenja. Zato volite u izmijenjenim stanjima svijesti, jer možete svjedočiti Sili kako djeluje. Svako drugo Volim te u uobičajenim stanjima svijesti će vas podsjetiti na to iskustvo. Imat ćete povjerenje, jer kao što svjedočimo propalom Mati, ako koristimo Silu, svjedočit ćemo i osnaženom zanosu Ljubavnog stvaranja vlastite slobode. Onda možemo stvarno odabrati, biranje je tada pravo, a ne tek ideja koja se vrti po pamfletima izjava drugih ljudi! Neka Ljubav bira, a ne um.
36
Mir
Biti u miru nije lako. To je posljedica otpuštanja, uravnotežena energija izvučena iz kaosa. Mir je predanost nevidljivim strunama energije što iza scene kreiraju svijet. Tako, iza naše zabezeknutosti, ljutnje i čuđenja, nevidljivi umjetnik sve to skupa u finu sliku povjerenja razvlači. Ne moramo mi tu nešto puno činiti, samo zatvoriti oči, baš kao što to radimo na vjetru nedjeljom u šetnji i uživamo u maženju vjetra po našoj koži. Taj zanos, to je sjećanje Mira! Zapamtimo ga i prizivajmo svakodnevno s Volim te! Mir je stanje blaženstva, unutarnji spokoj koji ne traži nikakve garancije da će ga nešto poremetiti. Premda je vanjski svijet u kaosu, u ratovima, zagađenju i netrpeljivosti, mir svoju bonacu gradi iz unutarnjeg svijeta. Pa što je to unutarnji svijet, na što mislimo pod tim? 37
Premda se čini da je taj prostor vrlo mali, on je zapravo Beskonačan! On je svaka misao, svako iskustvo kroz milenije, sva energija u kretanju kroz koju smo prošli. Priznat ćete, nije to baš malo, dapače! Pa zašto se onda plašimo izvanjskog svijeta? Ispada da je on tek mrvica prema unutarnjem. Mir kojeg riba ima u akvariju jednak je onom što ga druga riba ima u golemom oceanu. Percepcija prostora nije nužna garancija da je nešto poremećeno. Mi zaista nemamo pojma je li naš izvanjski svijet u stvari, tek akvarij Stvaranja! Jednako se to odnosi i na unutarnji. Kad utonemo u noćni san, sve to skupa postaje beskrajno, neizrecivo, nedokučivo. Sve smo to mi! Mir se održava energijom iz tog beskraja unutar nas. Stoga, ako vodimo računa o sebi, mir će se automatski stvarati, kao što se stvara nakon udarca stijene u površinu vode. Voda će se namreškati, i ako otpustimo izvor tog stresa (stijena/život), ona će se ubrzo smiriti i jednakom napetošću održavati sve ono unutra, ali i izvana. Kaže se da mir u svijetu počinje od nas. Što to znači? Pa, ako izgradimo iscjeljujuću energiju u svojoj auri, pa onda i u svakoj stanici našeg tijela, taj optimizam, ta osviještena Ljubav u svjetlosnom tijelu projicirat će svoju vibraciju na prostor oko sebe. Svijet će početi poprimati taj oblik, nemajući pojma što se događa, jednako kao što nije imao pojma ni kad je postajao ne-mir. Isto je to - energija jednog transformirat će energiju drugog, bez pardona, bez pitanja i svom silinom. Zato su iscijeljeni sustavi neprimjetni, tihi osvajači, rastu poput cvijeta na travnatoj livadi, bezbrižno, polako i divno.
38
“Ljubav u knjizi” Ova besplatna elektronska knjiga kompilacija je nekih citata iz knjige “Ljubav u knjizi”, te novog sadržaja napisanih samo za nju. Ali što je to “Ljubav u knjizi”, kakva je to knjiga? Knjiga, kako i sam naslov sugerira, govori o Ljubavi, ali to je kao da jedna zvijezda govori o noćnom nebu, a kućna žarulja žustro o suncu priča ili zrno pijeska opisuje pustinju mlatarajući rukama po zraku! Ipak, ako smo dovoljno strpljivi, uvidjet ćemo da sve te male komponente imaju znanje onog o čemu govore - imaju znanje o svojoj veličini. Ako krenemo odatle, od sebe i proučavamo to majušno svjetlo, zrno ili kap vode unutar nas, naučit ćemo jako puno o suncu, pustinji ili o moru. Svaki put kad posvetimo sebi vrijeme, mi, poput mirisa, oslobađamo iz svoje Nutrine tiho ili nijemo znanje. To je ona začuđenost kojom se um sablažnjava kad mu nešto dođe na interpretaciju, a zna da to nije nikad u knjizi pročitao, niti na televiziji vidio. Nekako znate da je taj osjećaj Istinit, premda nitko o njemu ne priča na takav način. O toj vrsti Ljubavi govori “Ljubav u knjizi”. Knjiga je čovjek, a Ljubav univerzum. To su dva kraja jedne svijesti, a u sredini je tiho znanje o tome kako da spoznamo, prvo svoju ljudskost, a onda i prepoznamo svoju veličinu, a sve to kroz jednu nit - nit Ljubavi. I to je onaj apstraktni sadržaj između dva kraja, poput paučine razapete između grana niz koju se cijede kapi rose. One se čvrsto za nju drže, a ova ih povezuje, spaja, objašnjava, ona im je sve! I zaista, kad kažemo da je nešto sve, onda to može biti samo Ljubav. A ostalo su samo priključci, dah života što se za nju drži i putuje svojim iskustvima, životnim pravcima u nepoznatom smjeru. “Ljubav u knjizi” je poput žičare, možete putovati njome, kao što je to molitva u nekom molitveniku. Kad osvijestimo Ljubav u sebi, to je beskrajni potencijal. Knjiga pokušava u tome pomoći, pokušava vas usmjeriti kako da svoje vrijeme posvetite Ljubavi, da ga posvetite 39
sebi, jer ništa drugo ni nemate! Sebe onda s vremenom postane sve - korijen i drvo, grane i lišće, sunce što ih hrani, kiša što ih napaja, zemlja koju dišu. Pojavi se to neko ljubazno Volim te, i navire, samo navire, poput bujice podivljale vode i ne možete je se nikako riješiti. Poplava je to posvećenosti, Ljubavi i mira.
“Ljubav je kao rijeka, ako život ponekad na nju i baci kamen, ona će se za trenutak namreškati, ali će je njezina snažna struja uvijek ispraviti u željenom smjeru.”
40
Knjiga “Ljubav u knjizi” se može naručiti na ovoj WEB stranici (kliknite na sliku):
Autora možete pratiti na njegovoj Facebook stranici: Nenad Ljubić, kao i na njegovoj WEB stranici: nenadljubic.com Slike korištene u ovoj knjizi su preuzete iz WEB stranice Pixabay i slobodne su za komerijalnu upotrebu.
41
