daša&bocca
Clare Mackintosh
PUSTILA SAM TE S engleskoga prevela MIRNA ČUBRANIĆ
1 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Za Alex.
2 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Vjetar joj bičuje lice mokrom kosom i ona čvrsto zatvori oči na kiši. Ovakvo vrijeme sve tjera na žurbu; ljudi brzaju pokraj nje skliskim pločnicima, brada zaguranih u ovratnike kaputa. Automobili u prolazu prskaju im cipele; kroz buku vozila čuje samo pokoju riječ bujice najnovijih informacija kojima ju je zapljusnuo čim su se školska vrata otvorila. Riječi provaljuju iz njega bez stanke, smušene i zbrda-zdola od uzbuđenosti novim svijetom na koji se navikava. Uspijeva razabrati nešto o nekom najboljem prijatelju; o projektu o svemiru; o novoj učiteljici, i spušta pogled i smješka se njegovu uzbuđenju, ne obazirući se na hladnoću koja prodire kroz njezin šal. Dječak joj uzvraća osmijeh i zabacuje glavu da okusi kišu; mokre trepavice tamni su čuperci oko njegovih očiju. - I znam napisati svoje ime, mama! - Kako si ti pametan momak - kaže ona pa se zaustavi i silovito ga poljubi u vlažno čelo. - Hoćeš li mi pokazati kad dođemo kući? Hodaju onoliko brzo koliko im to dopuštaju noge petogodišnjeg djeteta, a ona slobodnom rukom pridržava njegovu torbu koja joj udara o koljena. Još malo i doma su. Farovi svjetlucaju na mokrom asfaltu, zasljepljuju ih svakih nekoliko sekundi. Čekajući da im se ukaže prilika, pognuti prelaze prometnu cestu, i ona čvršće stisne ručicu u mekoj vunenoj rukavici, tako da on mora potrčati kako ne bi zaostao za njom. Raskvašeno lišće prianja uz ogradu, njegove jarke boje tamne do zagasito smeđe. Stižu do mirne uličice u kojoj je tik iza ugla njihov dom. Lijepo je pomisliti na njegovu zavodljivu toplinu. Sigurna u okruženju vlastitog susjedstva, pušta njegovu ruku kako bi odmaknula pramenove mokre kose s očiju i smije se kaskadi kapljica koju taj pokret izaziva. - Evo nas - kaže dok skreću za posljednji ugao. - Ostavila sam nam svjetlo upaljeno. Na drugoj strani ulice, kuća od crvene opeke. S dvije namjerava spavaće sobe, minijaturnom kuhinjom i vrtom natrpanim posudama koje ona stalno ispuniti cvijećem. Samo njih dvoje. - Tko će prije, mama... On nikad ne miruje; pun je energije od trenutka kad se probudi do trenutka kad spusti glavu na jastuk. Uvijek skače, uvijek trči. - Hajde! Sve se događa u trenu; osjećaj praznog prostora uz njezin bok kad on potrči prema kući, prema toplini hodnika i odsjaju svjetla iznad ulaznih vrata. Mlijeku; keksima; dvadeset minuta televizijskog programa; ribljim štapićima za užinu. Kolotečini u koju su već ušli, a još nije prošlo ni pola prvog školskog polugodišta.
Najednom, automobil. Škripa mokrih kočnica, mukli udarac petogodišnjeg dječaka o prednje st aklo i ok ret njegova tijela u zraku prije no što tresne na cestu. T rčanje za njim, pred automobil koji se još uvijek kreće. Posklizavanje i nezgrapan pad na ispružene ruke, sraz s asfaltom koji joj izbija dah izpluća. Sve je gotovo u trenu. 3 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Kleči pokraj njega, mahnito traži puls. Gleda samotni bijeli oblačić svog daha u zraku. Vidi tamnu sjenu koja se širi ispod njegove glave i čuje vlastiti jauk kao da pripada nekom drugom. Pogleda zamagljeno prednje staklo, brisače koji odašilju lukove kapljica u sve mračniju noć, i vrisne vozaču u tami da joj pomogne. Naginjući se prema dječaku kako bi ga ugrijala svojim tijelom, oboje ih štiti raskopčanim kaputom, vukući ga po mokroj cesti. I dok ljubi dječaka i preklinje ga da se probudi, lokva žutog svjetla koja ih obavija sužava se do uske zrake; automobil se unatraške udaljava kolnikom. Motor upozoravajući cvili dok se automobil dvaput, triput, četiri puta pokušava okrenuti na uskom prostoru i u svojoj žurbi struže o jednu od golemih platana što stražare uz rub. Nakon toga, svuda je samo tama.
4 KNJIGOTEKA
daša&bocca
5 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Detektiv inspektor Ray Stevens stajao je uz prozor i mozgao o svom uredskom stolcu, kojem je lijevi naslon zai jednostavno ruku bio slomljen najmanjenagodinu tome pristupao pragmatično se nijeveć naslanjao njega, dana. ali dokDosad je onjebio na ručku, netko je na poleđini naslona crnim flomasterom napisao „defektan”. Ray se pitao hoće li se novopronađeni entuzijazam nadređenih kojim su pristupili reviziji inventara protegnuti do zamjene manjkavog stolca, ili mu je suđeno da bristolski odjel kriminalističke policije vodi sa stolca koji baca ozbiljnu sumnju na njegovu vjerodostojnost. Nagnuo se prema stolu kako bi u kaotičnoj gornjoj ladici pronašao flomaster pa čučnuo i preinačio natpis u „efektan”. Vrata njegova ureda otvorila su se i on je brzo ustao vraćajući čep na flomaster. - Ah, Kate, baš sam... - Zanijemio je shvativši što znači izraz na njezinu licu gotovo i prije no što je opazio ispis u njezinoj ruci. - Što imaš? - Bijeg s mjesta prometne nesreće u Fishpondsu, šefe. Poginuo je petogodišnji dječak. Ray je uzeo ispis iz Kateine ruke i preletio pogledom preko njega, dok je Kate u nelagodi stajala na vratima. Nedavno položivši detektivski ispit, u kriminalističkom odjelu radila je tek nekoliko mjeseci i još je uvijek hvatala konce. Međutim, bila je dobra: bolja no što je znala. - Nemamo broj tablica? - Koliko mi znamo, ne. Plavci su kontaminirali mjesto zločina, a njihov šef u ovom času uzima izjavu od dječakove majke. Naravno, žena je u strašnom šoku. - Neće te smetati ako ostaneš prekovremeno? - upitao je Ray, ali Kate je kimala i prije no što je dovršio rečenicu. Razmijenili su poluosmijehe međusobno priznajući nalet adrenalina u kojem se uvijek činilo neumjesno uživati, a dogodilo se nešto tako strašno. - Onda krenimo. Kimnuli su u pozdrav mnoštvu pušača šćućurenih ispod nadstrešnice iznad stražnjih vrata. - Sve u redu, Stumpy? - upitao je Ray. - Kate i ja idemo u Fishponds zbog onog bijega s mjesta prometne nesreće. Možeš li provjeriti je li područna išta saznala? - Naravno. - Stariji muškarac povukao je zadnji dim svoje zarolane cigarete. Narednika Jakea Owena svi su zvali Stumpy1 već toliko godina da bi se uvijek iznenadio kad bi čuo kako ga na sudu prozivaju punim imenom. Čovjek od malo riječi, Stumpy je za leđima imao više ratnih priča no što je želio podijeliti i bez imalo dvojbe bio najbolji Rayov narednik. Nekoliko godina zajedno su patrolirali ulicama. Usto je Stumpy bio iznenađujuće snažan za nekoga tako niska rasta, što ga je činilo članom posade kojeg je zgodno imati na svojoj strani.
1 Stumpy - malen
i zdepast
6 KNJIGOTEKA
daša&bocca Osim Kate, Stumpyjeva ekipa uključivala je pouzdanog Malcolma Johnsona i mladog Davea Hillsdona, entuzijastičnog ali svojeglavog mlađeg inspektora, čija su odlučna nastojanja da osigura osude po Rayovu mišljenju i prečesto bila na rubu zakona. Zajedno su bili dobar tim i Kate je od njih brzo učila. Njezina strast prema poslu u Rayu je budila čežnju za danima koje je proveo kao gorljiv mladi inspektor, prije no što ga je samljelo sedamnaest godina birokracije. Kate je vozila neoznačenu Corsu kroz sve veću prometnu gužvu do Fishpondsa. Bila je nestrpljiva vozačica; coktala kad bi ih zaustavilo crveno svjetlo na semaforu i izvijala vrat da otkrije uzrok zastoja. Nije imala ni sekunde mira: lupkala je prstima po volanu, nabirala nos, vrpoljila se na sjedalu. Kad je promet ponovno krenuo, nagnula se prema volanu kao da će zbog toga biti brži. - Fali ti uključena sirena? - upitao je Ray. Kate se nacerila. - Možda mrvicu. - Olovka joj se razmrljala oko očiju, ali osim nje na licu nije imala druge šminke. Tamnosmeđe kovrče neuredno su joj se rasule oko lica, prkoseći kopči od kornjačevine koja ih je vjerojatno trebala ukrotiti. Ray je iščeprkao mobitel kako bi nazvao koga treba i provjerio jesu li istražitelji prometne policije na putu, je li dežurni viši policijski inspektor obaviješten i je li netko pozvao kombi za Sve očevid - glomazno do krova generatorima toplim napicima. potrebno bilo jevozilo, obavljeno. Istininakrcano za volju, šatorima, pomislio je, uvijek obavei sve što je potrebno, ali kao detektiv inspektor na dužnosti, on snosi konačnu odgovornost. Plavci bi se obično malo nakostriješili kad bi se pojavila krim-policija i krenula od nule kao da oni dotad ništa nisu učinili, ali jednostavno je moralo biti tako. Svi su oni to prošli; čak i Ray, koji je u odori proveo minimum vremena prije promaknuća. Nazvao je dispečera da javi kako stižu za pet minuta, ali kući nije nazvao. Mags je običavao zvati u onim rijetkim prilikama kad je kući dolazio na vrijeme, što se činilo mnogo praktičnijim pristupom dugom radnom vremenu koje je njegov posao zahtijevao. Kad su skrenuli za ugao, Kate je usporila. Vozilo je praktički gmizalo. Nekoliko policijskih automobila nasumce je bilo razbacano ulicom; njihove rotirke plavičasto su obasjavale mjesto nesreće svake dvije sekunde. Reflektori na metalnim tronošcima snažnim su snopovima svjetla naglašavali maglicu i kišu koja je u posljednjih sat vremena srećom oslabila. Kate je prije izlaska iz postaje skoknula po kaput i gumene čizme kojima je zamijenila cipele s potpeticama. - Praktičnost prije otmjenosti - nasmijala se ubacujući cipele u ormarić i navlačeći čizme. Ray je rijetko razmišljao i o jednoj i o drugoj, ali sad je požalio što nije ponio barem kaput. Parkirali su Corsu stotinjak metara od velikog bijelog šatora, podignutog u nastojanju da se mogući preostali dokazi zaštite od kiše. Jedna strana šatora bila je otvorena i u unutrašnjosti se vidjela forenzičarka koja je klečeći uzimala uzorak nečega što Ray i Kate nisu uspjeli razabrati. Malo dalje uz ulicu, drugi lik u papirnatom odijelu proučavao je jedno od golemih stabala uz cestu. Kad su se jakni Ray i zakopčanoj Kate približili mjestu nesreće, ih jeuspio mladirazabrati pozorniklice u fluorescentnoj do grla, tako da muzaustavio je Ray jedva između oboda kape i okovratnika. - Večer, gospodine. Želite li pogledati mjesto nesreće? Morat ću vas upisati. - Ne, hvala - odvratio je Ray. - Znate li gdje je vaš narednik?
7 KNJIGOTEKA
daša&bocca - U kući majke - odgovorio je pozornik. Pokazao je nekoliko kućica u nizu, prije no što se povukao natrag u okovratnik. - Na broju četiri - prigušeno je dodao. - Gospode, koji bijedan posao - rekao je Ray dok su se Kate i on udaljavali. - Sjećam se kad sam kao novajlija dvanaest sati stražario na pljusku na mjestu zločina, a onda od inspektora dobio jezikovu juhu jer se nisam nasmiješio kad se drugi dan u osam ujutro napokon pojavio. Kate nasmijala. - Jeste li zato postali - Ne se samo zbog toga - odvratio je Raydetektiv? - ali i to je odigralo ulogu. Detektivski ispit polagao sam ponajviše zato što mi je dozlogrdilo prepuštati sve važne slučajeve stručnjacima i nikad ništa ne odraditi od početka do kraja. A ti? - Otprilike iz sličnih razloga. Stigli su do niza kuća koje im je pozornik pokazao. Kate je nastavila govoriti dok su tražili kuću na broju četiri. - Volim se baviti ozbiljnijim slučajevima. Ali glavni razlog je taj što mi sve brzo dosadi. Volim komplicirane istrage od kojih me zaboli glava dok ih rješavam. Teške križaljke umjesto onih jednostavnih. Razumijete na što mislim? - Apsolutno - odgovorio je Ray. - Iako sam ja u teškim križaljkama oduvijek bio beskoristan. - Postoji trik za njihovo rješavanje - rekla je Kate. - Jednom ću vas naučiti. Evo nas, broj četiri. Ulazna vrata bila su živahno obojena i lagano odškrinuta. Ray ili je gurnuo i doviknuo: - Kriminalistička policija. Smijemo li ući? - U dnevnom boravku smo - začuo se odgovor. Otrli su cipele i zaputili se uskim hodnikom uz prekrcanu vješalicu za kapute ispod koje se nalazio par dječjih, crvenih gumenih čizmica, uredno složen uz čizme za odrasle. Dječakova majka sjedila je na kauču, pogleda prikovanog za modru školsku torbu koju je grčevito stiskala u krilu. - Ja sam detektiv inspektor Ray Stevens. Primite moju iskrenu sućut zbog vašeg sina. Pogledala ga je omatajući vezicu torbe oko dlana tako čvrsto da joj je uže urezalo crvene utore u kožu. - Jacob - rekla je suhih očiju. - Ime mu je Jacob. Na kuhinjskom stolcu pokraj kauča sjedio je narednik u odori s papirima na krilu. Ray ga je vidio u postaji, ali nije mu znao ime. Pogledao je njegovu značku. - Briane, biste li odveli Kate u kuhinju i izvijestili je o svemu što ste dosad saznali? Volio bih postaviti nekoliko pitanja svjedokinji, ako nemate ništa protiv. Neće dugo potrajati. Možda biste joj usput mogli skuhati šalicu čaja. Po reakciji na Brianovu licu bilo je jasno da je to zadnje što želi učiniti, ali ustao je i napustio prostoriju s Kate, nedvojbeno kako bi joj se potužio na šefovanje krim-policije. Ray se nije zadržavao na tome. - Žao mi je što vam moram postaviti još pitanja, ali presudno je da dobijemo što više informacija što je ranije moguće. Jacobova majka je kimnula, ali nije podigla pogled s torbe. - Koliko sam shvatio, niste vidjeli broj registarske tablice automobila? - Dogodilo se tako brzo - rekla je, a te su riječi oslobodile osjećaje. - Govorio je o školi, a onda... Pustila sam ga samo na sekundu. - Omotala je vezicu čvršće oko ruke, a Ray je gledao kako krv nestaje iz njezinih prstiju. - Dogodilo se u trenu. Auto se stvorio niotkuda.
8 KNJIGOTEKA
daša&bocca Tiho je odgovarala na njegova pitanja, ničime ne pokazujući očaj koji je zacijelo osjećala. Ray je mrzio što mora biti toliko nametljiv, ali nije imao izbora. - Kako je izgledao vozač? - Nisam vidjela unutra. - Je li bilo putnika u automobilu? - Nisam vidjela unutrašnjost automobila - ponovila je bezizražajnim, tupim glasom. - U redu - rekao je Ray. Od čega će, zaboga, krenuti? Pogledala ga je. - Hoćete li ga pronaći? Čovjeka koji je ubio Jacoba. Hoćete li ga pronaći? - Glas ju je izdao i riječi su se raspale, preobrazile u tihi jauk. Pognula se pritišćući školsku torbu zu trbuh, a Ray je osjetio stezanje u prsima. Duboko je udahnuo, silom rastjerujući taj osjećaj. - Učinit ćemo sve što možemo - rekao je prezirući se zbog tog klišeja. Kate se vratila iz kuhinje s Brianom za petama, noseći šalicu čaja. - Je li u redu da uzmem izjavu do kraja, šefe? - upitao je Brian. Hoćeš reći, prestani uzrujavati moju svjedokinju, pomislio je Ray. - Da, hvala. I oprostite što sam vas prekinuo. Kate, imamo li sve što trebamo? Kate je kimnula. Bila je blijeda i Ray se zapitao je li Brian rekao nešto čime ju je uzrujao. Za otprilike godinu dana poznavat će je jednako dobro kao što poznaje ostatak svog tima, ali još je nije posve prokljuvio. Znao je samo da nema dlake na jeziku, da se na sastancima tima ne boji reći svoje mišljenje i da brzo uči. Izašli su iz kuće i bez riječi se vratili do automobila. - Jesi li dobro? - upitao je, iako je bilo očito da nije. Čvrsto je stisnula čeljust; boja joj je posve nestala iz obraza. - Dobro sam - odgovorila je, ali glas joj je bio promukao i Ray je shvatio da pokušava suspregnuti suze. - Hej - rekao je ispruživši ruku i nezgrapno je zagrlivši oko ramena - je li to zbog ovog slučaja? - Ray je s godinama izgradio obrambeni mehanizam protiv nusprodukata slučajeva kao što je ovaj. Većina policajaca ima neki svoj obrambeni mehanizam - zbog toga se i moraš praviti da ne čuješ neke od šala kojima se nabacuju u kantini - ali Kate je možda drugačija. Kimnula je i duboko, drhtavo udahnula. - Oprostite, inače nisam ovakva, časna riječ. Već sam barem deset puta posjetila obitelji koje su ostale bez svojih voljenih, ali... Gospode, mali je imao pet godina! Jacobov otac navodno nikad nije želio imati nikakve veze s njim, pa su oduvijek bili samo njih dvoje. Ne mogu ni zamisliti kako je sad njoj. Glas ju je izdao, a Ray je ponovno osjetio stezanje u prsima. Njegov obrambeni mehanizam temeljio se na fokusiranju na istragu - na čvrste dokaze pred njim - a ne na mozganju o osjećajima umiješanih ljudi. Bude li razbijao glavu time kakav je osjećaj gledati kako ti vlastito dijete umire u naručju, nikome neće biti ni od kakve koristi, a ponajmanje Jacobu i njegovoj majci. Ray je i protiv volje pomislio na vlastitu djecu i osjetio nerazumnu želju da nazove kući i provjeri jesu li oboje dobro. - Oprostite. - Kate je teško progutala slinu i nelagodno se osmjehnula. - Obećajem da neću uvijek biti ovakva. - Hej, sve je u redu - odvratio je Ray. - Svi smo to prošli. Izvila je obrvu. - Čak i vi? Nisam mislila da ste osjetljiv tip.
9 KNJIGOTEKA
daša&bocca - I ja imam svoje trenutke. - Ray joj je stisnuo rame pa odmaknuo ruku. Nije očekivao da će se ikad rasplakati na poslu, ali nekoliko puta bio je veoma blizu. - Hoćeš li biti dobro? - Hoću. Hvala. Dok su odlazili, Kate se osvrnula prema mjestu nesreće na kojem su forenzičari još uvijek marljivo radili. - Kakav gad može ubiti petogodišnje dijete i zbrisati? Ray nije oklijevao. - To je upravo ono što ćemo otkriti.
10 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Ne želim čaj, ali svejedno prihvaćam šalicu. Hvatam je s obje ruke pa zaranjam lice u paru dok me ne oprži. Koža mi se ježi od bola, obrazi umrtvljuju, oči peckaju. Borim se protiv nagona da se odmaknem; potreban mi je osjećaj mrtvila da zamagli slike koje odbijaju napustiti moje misli. - Da ti donesem nešto za jelo? On se nadvija nad mene i znam da bih trebala podići pogled, ali ne mogu. Kako mi može nuditi hranu i piće kao da se ništa nije dogodilo? Val mučnine navire mi u grlo i gutanjem potiskujem opori okus. On mene krivi. Nije to rekao, ali i ne mora; vidi mu se u očima. I u pravu je - kriva sam. Trebali smo ići kući drugim putem; nisam smjela govoriti; trebala sam ga zaustaviti... - Ne, hvala - tiho kažem. - Nisam gladna. Nesreća mi se bez prestanka vrti pred očima. Želim pritisnuti pauzu, ali film je neumoljiv: njegovo tijelo uvijek iznova udara o haubu. Ponovno prinosim šalicu licu; čaj se ohladio i toplina koju osjećam na koži nije dovoljna da zaboli. Nisam svjesna suza koje naviru, ali krupne se kapi rasprkavaju o moja koljena. Gledam kako ih moje traperice upijaju i stružem noktom po mrlji od gline na bedru. Osvrćem se po prostoriji u domu koji sam godinama stvarala. Zavjese, kupljene da budu u skladu s jastucima; umjetnine, neke koje sam sama načinila, neke koje sam pronašla u galerijama i voljela previše da bih ih ostavila. Mislila sam da stvaram dom, ali samo sam gradila kuću. Ruka me boli. Osjećam kako mi srce brzo i nepravilno lupa u zapešću. Sretna sam zbog tog bola. Voljela bih da je jači. Voljela bih da sam ja ta koju je pogodio automobil. On ponovno govori. Policajci posvuda traže vozilo... novine će pozvati svjedoke da se jave... bit će na vijestima... Sobadva se vrti, a ja samo zurim u stolićpa za se kavu i kimam kad mi umjesnim. On napravi koraka prema prozoru vrati. Voljela bihsedato čini sjedne - čini me nervoznom. Ruke mi se tresu i odlažem nedirnuti čaj prije no što ispustim šalicu, ali porculan zazvecka o stakleni stolić. On me prostrijeli razdraženim pogledom. - Oprosti - kažem. Osjećam metalni okus u ustima i shvaćam da sam zubima pregrizla unutarnju stranu usne. Gutam krv, ne želim privući pozornost na sebe tražeći maramicu. Sve se promijenilo. Onog časa kad je automobil kliznuo mokrim asfaltom, cijeli moj život se promijenio. Sve jasno vidim, kao da stojim sa strane. Ovako ne mogu dalje. Budim se, i načas nisam sigurna što je to što osjećam. Sve je isto, a opet, sve je drugačije. A onda, i prije no što otvorim oči, glavu mi preplavi buka, kao tutnjava podzemnog vlaka. I vidim: pred mojim očimaovrte se prizori koje ne silom mogu mogu zaustaviti niti im isključiti ton. Pritišćem dlanove sjjepoočice kaou boji da grubom natjerati te slike da se povuku, ali one svejedno nadiru, brzo i jedna za drugom, kao da bih bez njih mogla zaboraviti.
11 KNJIGOTEKA
daša&bocca Na noćnom ormariću stoji mjedena budilica koju mi je Eve darovala kad sam krenula na fakultet - „Jer inače nikad nećeš stići na predavanja na vrijeme” - i šokirana sam kad vidim da je već deset i trideset. Bol u ruci nadjačala je glavobolja koja me osljepljuje pomaknem li glavu prebrzo, i dok se s mukom odvajam od kreveta, svaki me mišić boli. Navlačim jučerašnju odjeću i odlazim u vrt ne zastajući da skuham kavu, iako su mi usta toliko suha da jedva gutam. Ne mogu pronaći cipele i inje mi bocka stopala dok hodam po travi. Vrt nije velik, ali dolazi zima, i stigavši na drugu stranu, više ne osjećam nožne prste. Vrtni atelje moje je utočište posljednjih pet godina. Slučajnom promatraču on je tek obična drvarnica, ali meni je mjesto na koje dolazim misliti, raditi i pobjeći. Drvena vrata zamrljana su grudama gline s mog lončarskog kola postavljenog nasred prostorije, tako da se mogu slobodno kretati oko njega i odmaknuti kako bih kritičnim okom promotrila svoj rad. Tri zida ateljea obložena su policama na koje odlažem svoje skulpture, u kaotičnom redu u kojem se samo ja snalazim. Radovi u nastanku, ovdje; ispečeni ali neobojeni, ovdje; oni koji čekaju da ih dostavim kupcima, ovdje. Na stotine zasebnih radova, ali kad zatvorim oči, još uvijek pod prstima osjećam vlažnu glinu na dlanovima i oblik svakog od njih. Vadim ključ iz skrovišta ispod prozorske daske i otključavam vrata. Gore je nego što sam mislila. Pod se ne vidi od saga razbijene gline, zaobljenih polovica vrčeva koje naglo završavaju bijesnim, nazubljenim vrhovima. Drvene police sve su prazne, moj radni stol posve čist, a figurice na prozorskoj dasci neprepoznatljive su; zdrobljene u krhotine, svjetlucaju na sunčevu svjetlu. Uz vrata leži kipić žene. Načinila sam ga prošle godine, kao dio niza figurica koje sam izradila za jednu trgovinu u Cliftonu. Željela sam proizvesti nešto stvarno, nešto najdalje od savršenog što je moguće, ali svejedno lijepo. Načinila sam deset žena, svaku sa svojim specifičnim oblinama, svojim kvrgama i brazgotinama i nesavršenostima. Temeljila sam ih na svojoj majci; svojoj sestri; djevojkama koje sam poučavala lončarstvu; ženama koje sam vidjela u parku. Ovo sam ja. Ne doslovce, i ne tako da bi me itko prepoznao, ali svejedno sam ja. Prsa malo previše ravna; bokovi malo preuski; stopala malo prevelika. Klupko kose zavrnuto u čvor na dnu vrata. Saginjem se i podižem je s poda. Mislila sam da je nedirnuta, ali dok je dodirujem, glina se razdvaja pod mojim rukama i ostajem s dva razbijena komada. Gledam ih pa ih zavitlam iz sve snage u zid gdje se razmrskaju u sitne komade i padnu na moj radni stol. Duboko udahnem i sporo izdahnem. Nisam sigurna koliko je dana prošlo od nesreće ni kako sam progurala tjedan, kad imam osjećaj da vučem noge kroz melasu. Ne znam zbog čega sam odlučila da je danas taj dan. Ali jest. Uzimam samo ono što će stati u moju putnu torbu, znajući da, ne odem li istog časa, možda nikad neću moći otići. Hodam nasumce po kući i pokušavam zamisliti da više nikad neću biti ovdje. Ta pomisao istodobno me užasava i oslobađa. Mogu li ja ovo? Je li moguće jednostavno napustiti jedan život i započeti drugi? Moram pokušati: to mi je jedina šansa da ovo preživim u jednom komadu. Moj laptop je u kuhinji. U njemu su fotografije; adrese; važne informacije koje bi mi jednog dana mogle zatrebati i koje se nisam sjetila pohraniti nigdje drugdje. Sad za to nemam vremena pa ga ubacujem u torbu, iako je težak i nespretan. Nije mi ostalo mnogo mjesta, ali ne mogu otići bez još jednog posljednjeg komadića svoje prošlosti. Odustajem od pulovera i pregršta majica i na njihovo mjesto u torbi stavljam drvenu
12 KNJIGOTEKA
daša&bocca kutiju u kojoj su ispod poklopca od cedrovine skrivene moje uspomene. Ne gledam u nju - ne moram. Zbirka neredovitih tinejdžerskih dnevnika, iz čijih korica su istrgnute zažaljene stranice; ulaznice za koncerte povezane gumicom; moja diploma; novinski izresci s moje prve izložbe. I fotografije sina kojeg sam voljela toliko da se to činilo nemogućim. Dragocjene fotografije. Toliko malo njih za nekoga toliko voljenog. Nekoga tko je tako malo utjecao na svijet, ali je svejedno bio središte mog svemira. Ne mogu odoljeti. Otvaram kutiju i uzimam u ruku fotografiju na vrhu: polaroid koji je snimila ljubazna primalja onoga dana kad se rodio. Majušni je komadić ružičast, jedva vidljiv ispod bijele bolničke plahte. Moje su ruke na fotografiji ukočene u nezgrapnom položaju neiskusne majke koja se utapa u ljubavi i umoru. Sve je bilo tako naglo, tako zastrašujuće, tako različito od knjiga koje sam progutala u trudnoći, ali ljubav koju sam mu imala ponuditi ni načas se nije pokolebala. Najednom nesposobna disati, odlažem fotografiju natrag u kutiju i guram kutiju u torbu. Jacobova smrt vijest je na naslovnicama. Vrišti na mene iz dvorišta ispred garaže pokraj koje prolazim, iz trgovine na uglu i iz reda na autobusnoj stanici, u kojem stojim kao da se ni po čemu ne razlikujem ni od kog drugog. Kao da ne bježim. Svi govore o nesreći. Kako se to moglo dogoditi? Tko je to mogao učiniti? Svaka autobusna stanica donosi nove vijesti i nagađanja lebde preko glava putnika, ne mogu ih ne čuti. Automobil je bio crn. Automobil je bio crven. Policija tek što nije uhapsila krivca. Policija nema tragova. Jedna žena sjeda pokraj mene. Otvori novine i ja najednom imam osjećaj kao da mi netko pritišće prsa. Jacobovo lice zuri u mene; natučene oči kore me jer ga nisam zaštitila, jer sam dopustila da umre. Prisiljavam se da ga pogledam i osjećam bolno stezanje u grlu. Vid mi se magli i ne mogu pročitati riječi, ali i ne moram - inačicu ovog članka vidjela sam u svim novinama pokraj kojih sam danas prošla. Citati shrvanih učiteljica; poruke na cvijeću uz cestu; službena istraga - otvorena pa odgođena. Na drugoj je fotografiji vijenac žutih krizantema na nevjerojatno malenom lijesu. Žena pokraj mene cokće i progovori: napola sebi u bradu, kako mi se čini, ali možda misli da ću ja imati neko mišljenje. - Strašno, zar ne? I usto netom pred Božić. Ne odgovaram. - Tako otići i ne zaustaviti se. - Ponovno cokne. - Zamislite, petogodišnje dijete nastavi. - Kakva to majka pušta dijete te dobi da samo prelazi cestu? Ne mogu si pomoći - otima mi se jecaj. Nisam toga ni svjesna, ali vrele suze slijevaju mi se niz obraze u papirnatu maramicu koju mi je netko nježno tutnuo u ruku. - Siroto janješce - kaže žena, kao da tješi malo dijete. Nije jasno misli li na mene, ili na Jacoba. - Ne možeš to ni zamisliti, zar ne? Ali mogu zamisliti i želim joj reći da je tisuću puta gore od svega što ona zamišlja. Žena mi dodaje novu maramicu, zgužvanu ali čistu, i okreće stranicu novina na članak o paljenju božićne rasvjete u Cliftonu. Nikad nisam mislila da ću pobjeći. Nikad nisam mislila da ću morati.
13 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Ray se popeo na treći kat na kojem je mahniti ritam policijskog posla od nula do dvadeset i četiri ustupio mjesto uredima u kojima su se smjestili službenici s radnim vremenom od devet do pet i krim-policija. Ovdje mu se najviše sviđalo navečer, kad se bez ometanja mogao posvetiti vječitoj hrpi fascikala na svom radnom stolu. Krenuo je otvorenim radnim prostorom prema ograđenom kutu prostorije u kojem se nalazio njegov ured. - Kako je prošao brifing? Trgnuo se. Kad se okrenuo, ugledao je Kate za njezinim stolom. - Znate, nekoć sam radila s tim pozornicima. Nadam se da barem glume kako su zainteresirani. - Zijevnula je. Dobro je prošao - odvratio je Ray. - Dobra su oni ekipa, i ako ništa drugo, barem neće zaboraviti na slučaj. - Ray je uspio zadržati pojedinosti Jacobova slučaja na ploči za sastanke tjedan dana, ali novi slučajevi neizbježno su ih izgurali. Davao je sve od sebe kako bi okupio sve pozornike i podsjetio ih da još uvijek treba njihovu pomoć. Kucnuo je prstom po satu na svom zapešću. - Što ti radiš ovdje u ovo doba? - Pročešljavam reakcije na apele u medijima - rekla je lupkajući palcem po rubu hrpe računalnih ispisa. - Iako od toga nikakve koristi. - Ništa što bi vrijedili provjeriti? - Ništa. Nekoliko nepropisnih vožnji, pokoja licemjerna osuda roditeljskog nemara i uobičajena hrpa psihopata i ludonja, uključujući i nekog tipa koji predskazuje Drugi dolazak. - Uzdahnula je. - Hitno nam je potreban neki trag - nešto za što ćemo se uhvatiti. - Shvaćam da te to frustrira - rekao je Ray - ali izdrži, dobit ćemo ga. Uvijek ga dobijemo. Kate je prostenjala i odgurnula se od hrpe papira. - Mislim da nisam blagoslovljena strpljenjem. - Poznat mi je taj osjećaj. - Ray je sjeo na rub njezina stola. - Ovo je dosadan dio istražiteljskog posla - onaj koji na telki ne pokazuju. - Nacerio se njezinu turobnom izrazu lica. - Ali nagrada je vrijedna truda. Samo pomisli da bi se među svim ovim papirima mogao nalaziti ključ za rješenje slučaja. Kate je sumnjičavo odmjerila svoj stol, a Ray se nasmijao. - Dođi, skuhat ću nam čaj pa ću ti pomoći. Pažljivo su pregledali svaki ispis, ali nisu pronašli onu mrvicu informacije kojoj se Ray nadao. - Ah, nešto smo barem skinuli s popisa - rekao je. - Hvala ti što si ostala tako kasno da ih sve pregledaš. - Mislite li da ćemo pronaći tog vozača? Ray je odlučno kimnuo. - Moramo vjerovati da hoćemo, jer kako bi inače itko imao povjerenja u nas? Radio sam na stotinama slučajeva: nisam ih sve riješio - to ne - ali uvijek sam bio uvjeren da je odgovor tik iza ugla.
14 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Stumpy je rekao da ste zatražili da se u Crimewatchu uputi apel javnosti. - Da. To je uobičajena praksa kod bijega s mjesta nesreće - naročito kad je u pitanju dijete. Ali bojim se da će to značiti još mnogo više ovoga. - Kimnuo je prema hrpi papira, sad prikladnog samo za sjeckalicu. - Nema veze - odvratila je Kate. - Dobro će mi doći prekovremeni. Prošle sam godine kupila svoj prvi stan i da budem iskrena, teško krpam kraj s krajem. Živiš sama? - Pitao se je li u današnje vrijeme dopušteno postavljati takva Kad - je on libio pozornik, politička korektnost došla je do točke u kojoj se pitanja. morala izbjegavati svaka i izdaleka osobna tema. Za nekoliko godina, ljudi neće moći uopće razgovarati. - Uglavnom. Sama sam kupila stan, ali je moj dečko često kod mene. I vuk sit, i koza cijela, ako mene pitate. Ray je uzeo prazne šalice u ruke. - Ako je tako, bolje da kreneš kući - rekao je. - Tvoj će se momak pitati gdje si. - Nema frke, on je kuhar - odvratila je Kate, ali i ona je ustala. - Njegovo je radno vrijeme i gore od moga. A vi? Zar vaša supruga ne očajava što ostajete tako kasno na poslu? - Navikla je - odgovorio je Ray podižući glas kako bi nastavio razgovor na putu do svog ureda po sako. - I ona je bila policajka, zajedno smo ušli u službu. Centar za obuku policajaca u Ryton-on-Dunsmoreu imao je malo pozitivnih osobina, ali jeftini bar definitivno je bio jedna od njih. Tijekom posebno bolne večeri karaoka, Ray je zamijetio Mags s kolegicama. Zabačene glave smijala se nečemu što je govorila jedna njezina prijateljica. Kad je vidio da ustaje po rundu, brzo je iskapio svoju gotovo punu kriglu i pridružio joj se za šankom, samo kako bi zanijemio kao riba. Srećom, Mags je bila manje šutljiva i ostatak njihove šesnaestotjedne obuke bili su nerazdvojni. Ray je suspregnuo osmijeh prisjetivši se kako se u šest ujutro iskradao iz ženske spavaonice i šuljao u svoju sobu. - Koliko ste dugo u braku? - upitala je Kate. - Petnaest godina. Vjenčali smo se kad smo odradili probni rok. - Ali ona više nije u policiji? - Mags je uzela porodiljni dopust kad se rodio Tom, a nakon rođenja našeg mlađeg djeteta više se nije vratila na posao. Lucy sad ima devet godina, a Tom se privikava na srednju školu pa Mags razmišlja da bi mogla ponovno raditi. Želi se prekvalificirati za učiteljicu. - Zašto nije radila tako dugo? - U Kateinu pogledu bilo je iskrene znatiželje i Ray se je sjetio kako je i Mags bila u sličnoj nevjerici kad su oboje bili policajci novaci. Magsina narednica napustila je posao kako bi imala djecu i Mags je rekla Rayu da ne vidi nikakvog smisla u karijeri ako ionako namjeravaš odustati od nje. - Željela je biti kod kuće zbog djece - rekao je. Osjetio je žalac krivnje. Je li Mags to željela? Ili je jednostavno mislila da je to ispravno? Dadilje i dječji vrtići bili su toliko skupi da se Magsino odustajanje od posla činilo razumnom odlukom, a on je znao da ona želi voziti djecu u školu, navijati na sportskim natjecanjima i pljeskati na školskim priredbama. Ali Mags je bila jednako pametna i sposobna kao on - dapače, pametnija i sposobnija od njega, želi li biti iskren. - Kad se udaš za kolegu, valjda moraš prihvatiti i usrane uvjete posla. - Kate je ugasila stolnu svjetiljku i njih dvoje načas su utonuli u mrak, prije no što je Ray izašao u hodnik u kojem se svjetlo automatski upalilo.
15 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Profesionalna opasnost - suglasio se je Ray. - Koliko si ti dugo sa svojim dečkom? Hodali su prema dvorištu u kojem su bili parkirani njihovi automobili. - Tek šest mjeseci. Što je za mene prilično dobro jer ih obično napucam već nakon nekoliko tjedana. Mama kaže da sam previše izbirljiva. - Kakve im mane nalaziš? - Oh, svakakve - vedro je odvratila. - Previše su zainteresirani, nedovoljno zainteresirani; nemaju smisla za humor, totalni su lakrdijaši... - Stroga si kritičarka. - Možda. - Kate je nabrala nos. - Ali važno je pronaći onog pravog, zar ne? Prošli sam mjesec napunila tridesetu, vrijeme mi curi. - Nije izgledala kao tridesetogodišnjakinja, ali Ray nikad nije znao procijeniti godine. Još uvijek bi pogledao u zrcalo i vidio muškarca kakav je bio u svojim dvadesetima, iako su bore na njegovu licu pričale drugu priču. Posegnuo je u džep po ključeve. - Nemoj previše žuriti s udajom. Znaš, nije baš sve bajka. - Hvala na savjetu, tata... - Hej, nisam tako star! Kate se nasmijala. - Hvala na pomoći večeras. Vidimo se ujutro. Ray se smijuljio sebi u bradu dok se polako izvozio iza službene policijske Omege. Tata, ma nemoj? Koja drznica. Kad je došao kući, zatekao je Mags ispred televizora u dnevnom boravku. Odjenula je hlače pidžame i njegovu staru majicu, a noge podvila pod tijelo kao dijete. Televizijski voditelj rekapitulirao je informacije o bijegu s mjesta nesreće za one kojima su nekim čudom promaknuli prošlotjedni opsežni izvještaji. Mags je pogledala Raya i odmahnula glavom. - Ne mogu prestati gledati. Siroto dijete. Sjeo je pokraj nje i posegnuo za daljinskim upravljačem kako bi isključio ton. Na ekranu se pojavila stara snimka mjesta nesreće i Ray je ugledao vlastiti zatiljak dok su se on i Kate udaljavali od svog automobila. - Znam - rekao je zagrlivši suprugu. - Ali uhvatit ćemo krivca. Slika na ekranu ponovno se promijenila i s ekrana je sad zurilo Rayovo lice dok je govorio u kameru nevidljivom novinaru. - Misliš da hoćete? Imate li kakvih tragova? - Ne baš. - Ray je uzdahnuo. - Nitko nije vidio nesreću - ili ako je vidio, ništa ne govori - pa se uzdamo u forenziku i dojave. - Je li moguće da vozač nije shvatio što je učinio? - Mags se uspravila i okrenula prema njemu. Nestrpljivo je gurnula kosu iza uha. Otkad su se upoznali, Mags je nosila istu frizuru: dugu, ravnu kosu bez šiški. Kosa joj je bila tamna kao Rayova, ali za razliku od njegove, u njezinoj se nije nazirala nijedna sijeda vlas. Nedugo nakon Lucyna rođenja, Ray je pokušao pustiti bradu, ali odustao je nakon tri dana kad je postalo jasno da sjedine prevladavaju. Sad je uvijek bio glatko obrijan i nastojao se ne obazirati na nekoliko sijedih vlasi na sljepoočicama, za koje mu je Mags rekla da izgledaju „otmjeno”. - Nema šanse - odvratio je Ray. - Mali je poletio na haubu. Mags se nije lecnula. Ganuće koje je zamijetio na njezinu licu kad je došao kući zamijenio je izraz usredotočenosti kojeg se dobro sjećao iz dana koje su zajedno proveli kao pozornici.
16 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Osim toga - nastavio je Ray - vozilo se zaustavilo, pa odvezlo u rikverc i okrenulo. Vozač možda nije znao da je Jacob poginuo, ali nije mu mogla promaknuti činjenica da ga je udario. - Provjerava li netko bolnice? - upitala je Mags. - Moguće je da je i vozač ozlijeđen i da... Ray se nasmiješio. - Provjeravamo, vjeruj mi. - Ustao je. - Čuj, nemoj me pogrešno shvatiti, ali imao sam dugjedan i samo Mags. bih popio pivo, gledao malo telku i u krpe. - Naravno - ukočeno odvratila - Znaš, stare navike teško umiru. - Znam, i obećajem ti da ćemo uhvatiti vozača. - Poljubio ju je u čelo. - Uvijek ih uhvatimo. - Ray je shvatio da je Mags upravo dao obećanje koje je uskratio Jacobovoj majci jer ga ničime nije mogao jamčiti. Učinit ćemo sve što možemo, rekao joj je. Nadao se da je njihovo sve dovoljno. Otišao je u kuhinju po piće. Mags se zacijelo uzrujala jer je u pitanju dijete. Možda nije bila dobra zamisao otkriti joj pojedinosti sudara - na kraju krajeva, i samom mu je bilo teško susprezati vlastite osjećaje pa je mogao očekivati da ni Mags neće biti lako. Dodatno će se potruditi da zadrži stvari za sebe. Ray je odnio svoje pivo natrag u dnevni boravak i smjestio se pokraj Mags kako bi gledali televiziju, prebacivši program s vijesti na neki reality show za koji je znao da se njoj sviđa. Stigavši u ured s hrpom fascikala koje je pokupio iz pisarnice, Ray je odložio fascikle na vrh već pretrpanog radnog stola i cijela je hrpa kliznula na pod. - Sranje - promrmljao je, ravnodušno promatrajući stol. Čistačica je obavila svoj posao, ispraznila koš za smeće i ovlaš pokušala obrisati prašinu oko nereda, ostavivši trag pahuljica oko njegovog spremnika za dolaznu poštu. Dvije šalice hladne kave stajale su svaka na svojoj strani tipkovnice, a na nekoliko samoljepljivih papirića zalijepljenih na zaslon njegova računala bile su telefonske poruke različite važnosti. Ray ih je strgnuo sa zaslona i zalijepio na korice rokovnika, na kojima je već bio neonsko ružičasti podsjetnik da napiše procjene svoje ekipe. Kao da svi oni nemaju dovoljno posla. Ray je vojevao vječitu bitku sa samim sobom zbog birokracije svog svakodnevnog posla. Nije si mogao dopustiti psovanje njeprihvatiti. - ne kad jeAko sljedeći čin pita, na ljestvici bio tako draškavo nadohvat ruke - ali nikad jeprotiv neće ni se njega sat vremena proveden u razgovoru o njegovom osobnom razvoju sat je potraćenog vremena, naročito kad treba istražiti smrt jednog djeteta. Dok je čekao da se njegovo računalo pokrene, zavalio se u stolac i promatrao Jacobovu fotografiju pričvršćenu na suprotni zid. Fotografiju središnje osobe u istrazi oduvijek je držao na vidnome mjestu, još otkad je počeo raditi u krim-policiji, kad ga je njegov nadređeni otresito podsjetio da je dobro uhapsiti krivca, ali da nikad ne smije zaboraviti „zašto se bavimo ovim sranjem”. Fotografije su nekoć bile na njegovu stolu, dok Mags jednom davno nije svratila u ured. Nešto mu je donijela - više se nije mogao sjetiti što; možda zaboravljeni dosje ili spakirani ručak. Sjećao se kako se naljutio jer ga je prekinula nazvavši s recepcije da ga iznenadi, i kako se njegova ljutnja preobrazila u krivnjuzaustavili kad je shvatio kolikobiseMags potrudila samo svog kako starog bi ga vidjela. Putem Rayovog ureda su se kako pozdravila šefa, sad višegdo policijskog inspektora. - Kladim se da ti je čudan osjećaj biti ovdje - rekao je kad su došli u njegov ured.
17 KNJIGOTEKA
daša&bocca Mags se nasmijala. - Kao da nikad nisam ni otišla. Curu možeš izvući iz policije, ali ne i policiju iz cure. - Lice joj je bilo živahno dok je hodala uredom i klizila prstima po njegovu stolu. - Tko je ovaj drugi komad? - zadirkivala ga je uzevši u ruku fotografiju naslonjenu na uokvirenu fotografiju nje i djece. - Žrtva - odvratio je Ray nježno uzimajući fotografiju od Mags i vraćajući je na stol. Dečko juse je zaprepastila, uboo sedamnaest jerpokazala. je prekasno pristavila čaj. u dosjeu? Ako Magsputa to nije - Zašto je ne držiš - Volim da je negdje gdje je mogu vidjeti. Gdje ne mogu zaboraviti što radim, zašto radim od jutra do sutra, zbog koga. - Na to je kimnula. Ponekad ga je shvaćala bolje no što je mislio. - Ali ne pokraj naše fotografije. Molim te, Ray. - Ispružila je ruku, ponovno uzela fotografiju one žene pa se osvrnula po uredu tražeći prikladnije mjesto za nju. Pogled joj se zaustavio na plutenoj ploči viška u dnu prostorije pa je uzela pribadaču iz zdjelice na stolu i odlučno pričvrstila fotografiju nasmiješene mrtve žene nasred ploče. Fotografija je ondje i ostala. Dečko te nasmiješene žene odavno je optužen za ubojstvo, a njezino mjesto na ploči zauzeo je postojani slijed novih žrtava. Starac kojeg su ulični kriminalci tinejdžeri premlatili mrtvo ime;školskoj četiri žene kojeSvi je silovao jedansetaksist; Jacob, nasmiješen od uha do na uha u svojoj odori. oni uzdaju u Raya.i sad Promotrio je bilješke koje je večer ranije zapisao u svoj rokovnik, pripremajući se za jutarnji brifing. Nisu imali mnogo od čega bi krenuli. Kad je računalo zazujalo obavještavajući ga da se napokon pokrenulo, Ray se prenuo iz razmišljanja. Popis tragova možda nije dug, ali svejedno imaju posla. Netom prije deset, Stumpy i njegova ekipa sjatili su se kroz vrata u Rayov ured. Stumpy i Dave Hillsdon zauzeli su dva niska stolca oko stolića za kavu, a ostali stajali u dnu prostorije ili se naslonili na zid. Treći stolac ostao je prazan u prešutnoj kavalirštini i Raya je zabavilo kad je vidio kako Kate ignorira tu džentlmensku gestu i staje uz Malcolma Johnsona u dnu prostorije. Njihova ekipa privremeno je dobila pojačanje dvojicu pozornika koji suizizgledali da im jeprometnih nelagodno u nabrzinu posuđenim odijelima, i Phila Crockera Odjela zakao istraživanje nesreća. - Dobro jutro svima - rekao je Ray. - Neću vas dugo zadržavati. Želio bih vam predstaviti Briana Waltona i Pata Brycea. Dobro je što vas imamo, momci, a posla je puno pa slobodno navalite. - Brian i Pat su kimnuli. - U redu - nastavio je Ray. - Svrha ovog brifinga je da se podsjetimo što znamo o bijegu s mjesta nesreće u Fishpondsu i dogovorimo koji su nam sljedeći koraci. Kao što možete pretpostaviti, načelnica prati ovaj slučaj kao kobac. - Pogledao je svoje bilješke iako je sve znao napamet. - Dakle, u ponedjeljak dvadeset i šestog studenog, operateri hitne službe su u šesnaest sati i dvadeset i osam minuta primili poziv žene s adresom u aveniji Enfield. Čula je glasni tresak i zatim vrisak. Kad je izišla, sve je već bilo gotovo, a Jacobova majka klečala je nad dječakom na cesti. Hitna je stigla za šest minuta i Jacob je proglašen mrtvim na mjestu događaja. Ray je načas zastao kako bi svi shvatili važnost i ozbiljnost istrage. Pogledao je Kate, ali izraz njezina lica bio je neutralan i on nije znao je li mu laknulo ili ga rastužilo što je tako uspješno hinila ravnodušnost. Nije bila jedina naizgled lišena osjećaja. Da ih je u tom trenutku promatrao neki neznanac, možda bi zaključio da policiju nije ni najmanje briga za smrt tog dječačića, ali Ray je znao da ih je sve dirnula. Nastavio je s brifingom. 18 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Jacob je prošli mjesec napunio pet godina, nedugo nakon što je krenuo u školu St Mary’s u ulici Beckett. Na dan zločina, Jacob je bio u produženom boravku dok je njegova mama radila. Majka u izjavi navodi da su se vraćali pješice kući i razgovarali o tome kako su proveli dan, kad je ona pustila Jacobovu ruku, a on potrčao preko ceste prema njihovoj kući. Prema onome što je rekla, to je i ranije znao učiniti - nije se dobro snalazio u prometu pa je njegova mama uvijek pazila da ga drži za ruku kad su bili blizu neke prometnice. - Osim ovaj put, nijemo je dodao. Jedan kratki pad koncentracije, i nikad si neće moći oprostiti. Ray je i protiv volje zadrhtao. - Koliko je vidjela od automobila? - upitao je Brian Walton. - Ne mnogo. Tvrdi da vozilo nije kočilo, dapače, da je ubrzavalo kad je pogodilo Jacoba i da je i sama za dlaku izbjegla da ne naleti i na nju; zapravo, pala je i ozlijedila se. Policajci na terenu primijetili su da je ozlijeđena, ali odbila je liječničku pomoć. Phile, bi li nam opisao mjesto zločina? Phil Crocker, jedini policajac u odori u prostoriji, radio je kao istražitelj prometnih nesreća i s godinama iskustva u prometnoj policiji bio Rayov čovjek za sva prometna pitanja. - Malo se može reći. - Phil je slegnuo ramenima. - Budući da je padala kiša, nema tragova guma tako da ne mogu procijeniti brzinu, niti vam reći je li vozilo kočilo prije sudara. Pronašli smo komad plastične oplate dvadesetak metara od mjesta sudara i stručnjak je potvrdio da pripada maglenki nekog Volva. - To zvuči ohrabrujuće - rekao je Ray. - Stumpy ima sve pojedinosti - odvratio je Phil. - Ali bojim se da je to sve što imamo. - Hvala, Phile. Ray je ponovno uzeo u ruku svoje bilješke. - Izvještaj s Jacobove obdukcije pokazuje da je dječak umro od udarca tupim predmetom. Imao je višestruke prijelome i puknutu slezenu. - Ray je osobno bio na obdukciji, manje zbog potrebe za kontinuitetom prikupljanja dokaza, a više zato što nije mogao podnijeti pomisao da Jacob bude sam u hladnoj mrtvačnici. Gledao je ali nije vidio, pazio je da ne pogleda Jacobovo lice i da ostane fokusiran na činjenice koje je patolog iznosio odsječnim, šturim rečenicama. Obojica su bili sretni kad je obdukcija završila. - Sudeći po mjestu udara, tražimo malo vozilo pa možemo isključiti putničke kombije ničime i terence. Patolog je upovezati Jacobovu tijelu pronašao krhotine koliko samshvatio, ih ne možemo s nekim određenim vozilomstakla, - nije lialitako, Phile? Ray je pogledao prometnog istražitelja, koji je kimnuo. - Samo staklo ništa ne govori o vozilu - objasnio je Phil. - Da imamo počinitelja, možda bi u odjeći imao odgovarajuće čestice - gotovo je nemoguće riješiti ih se. Ali na mjestu zločina nismo pronašli nikakvo staklo, što navodi na zaključak da je prednje staklo napuklo od sudara, ali se nije razmrskalo. Pronađite mi automobil i mi ćemo ga usporediti s komadićima stakla na žrtvi, ali bez toga... - Ali to nam barem pomaže da utvrdimo moguću štetu na automobilu - rekao je Ray, nastojeći prikazati ono malo podataka što su imali u pozitivnom svjetlu. - Stumpy, podsjeti nas štoje dosad učinjeno. Narednik je pogledao zid Rayova ureda na kojem je tijek istrage bio prikazan nizom karata i tabela s popisima aktivnosti. - Pozornici su obišli kuće susjedstvu uvečer na dan nesreće i ponovno sutradan. Nekoliko ljudi čulo je nešto štou su opisali kao „glasan tresak” i nakon toga vrisak, ali nitko nije vidio automobil. Komunalni redari razgovarali su s roditeljima koji dovoze djecu u školu i ubacili pisma u sve sandučiće u ulicama s obje strane Avenije Enfield, pozivajući svjedoke da se jave s mogućim informacijama.
19 KNJIGOTEKA
daša&bocca Posteri su još uvijek postavljeni uz cestu, a Kate prati ono malo poziva koje smo zahvaljujući njima primili. - Išta korisno? Stumpy je odmahnuo glavom. - Ne sluti na dobro, šefe. Ray se nije obazirao na njegov pesimizam. - Kad će biti prikazan apel u Crimewatchu? - Sutramogućeg navečer.izgleda Imamoautomobila, rekonstrukciju a oni snimku su pripremili nabrijanu simulaciju nakonnesreće, čega će pustiti razgovora s višim inspektorom. - Trebat ću nekog da ostane prekovremeno i preuzme važne dojave čim emitiraju emisiju - obratio se Ray svom timu. - Ostalima se možemo posvetiti u trenucima zatišja. Kad se nitko nije oglasio, Ray se s očekivanjem osvrnuo oko sebe. - Netko mora... - Ja ću. - Kate je podigla ruku i Ray ju je zahvalno pogledao. - Što je s onom maglenkom koju je Phil spomenuo? - upitao je Ray. - Volvo nam je dao šifru proizvoda i imamo popis svih garaža kojima je isporučena u zadnjih deset dana. Zadužio sam Malcolma a da ih sve kontaktira - počevši od lokalnih - i nabavi brojeve tablica automobila u koje su ugrađene od sudara. - Dobro - rekao je Ray. - Imajmo to na umu dok se budemo raspitivali, ali ne zaboravimo da je ta maglenka samo jedan dokaz - ne možemo biti apsolutno sigurni da tražimo baš Volvo. Tko pregledava snimke nadzornih kamera? - Mi, šefe. - Brian Walton podigao je ruku. - Dočepali smo se svega čega smo se mogli dočepati: snimki svih općinskih kamera i svega iz trgovina i s benzinskih pumpi u susjedstvu. Ograničili smo se samo na pola sata prije i poslije nesreće, ali čak i tako moramo pregledati nekoliko stotina sati snimljenog materijala. Ray se lecnuo sjetivši se svog budžeta za prekovremene. - Donesite mi popis kamera. Nećemo moći pregledati sve snimke pa me zanima kojima biste dali prednost. Brian je kimnuo. - Dakle, mnogo je toga što treba obaviti - rekao je Ray. Samouvjereno se nasmiješio usprkos svojim bojaznima. Prošlo je četrnaest dana od presudnog prvog sata netom nakon zločina, kad su šanse da se nešto otkrije najveće, i mada je njegova ekipa radila do iznemoglosti, još uvijek su bili na početku. Zastao je prije no što je prenio lošu vijest. Nećete se iznenaditi kad čujete da do daljnje obavijesti nema slobodnih dana. Žao mi je i učinit ću sve što mogu kako biste svi proveli malo vremena sa svojim obiteljima za Božić. Rayova ekipa ogorčeno je zažamorila izlazeći iz ureda, ali nitko nije prigovorio i Ray je znao da i neće. Iako to nitko nije rekao, svi su razmišljali o tome kakav će Božić ove godine imati Jacobova majka.
20 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Moja odlučnost pokolebala se čim smo izašli iz Bristola. Nisam promislila kamo bih mogla otići. Nepromišljeno putujem na zapad, misleći kako bih možda mogla otići u Devon, ili Cornwall. Čeznutljivo razmišljam o praznicima u djetinjstvu; Eve i ja gradimo dvorce od pijeska na plaži, ljepljive od sladoleda i kreme za sunčanje. To sjećanje vuče me prema moru; mami daleko od stablima obrubljenih bristolskih avenija, daleko od prometa. Osjećam gotovo tjelesni strah od automobila koji jedva čekaju da nas preteknu dok autobus skreće na postaju. Neko vrijeme besciljno lutam pa pružam novčanicu od deset funti muškarcu u kiosku uz Greyhoundove autobuse, kojemu je kao i meni svejedno kamo idem. Prelazimo most preko rijeke Severn i ja promatram kovitlavu masu kaljužasto sive vode u Bristolskom kanalu. Autobus je diskretno anoniman i nitko u njemu ne čita Bristol Post. Nitko ne govori o Jacobu. Naslanjam se na naslon svog sjedala. Iscrpljena sam, ali ne usuđujem se zatvoriti oči. Kad spavam, napadaju me slike i zvuci nesreće; spoznaja da se to nikad ne bi dogodilo da sam došla samo nekoliko minuta ranije. Greyhoundov autobus ide u Swanseu i ja se kradomice osvrćem da vidim u kakvom sam društvu. Moji suputnici uglavnom su učenici, slušaju glazbu kroz slušalice ili su zadubljeni u časopise. Jedna žena mojih godina čita neke papire i zapisuje uredne bilješke na marginama. Čini se smiješnim da nikad dosad nisam bila u Walesu, ali sad mi je drago što ovdje nemam nikog poznatog. Savršeno mjesto za novi početak. Zadnja sam koja se iskrcava i čekam na autobusnoj postaji dok autobus ne ode. Adrenalin odlaska sad je već daleka uspomena. Sad kad sam stigla ovako daleko kao što je Swansea, nemam pojma kamo otići. Jedan muškarac leži izvaljen na pločniku; pogleda me i promrmlja nešto nesuvislo, a ja uzmičem. Ne mogu ostati ovdje, a ne znam kamo idem pa počinjem hodati bez cilja. Igram igru sa sobom; skrenut ću u sljedeću ulicu lijevo, bez obzira kamo vodi; zatim desno; pa ravno na prvom križanju. Ne čitam znakove uz cestucestu. i umjesto na svakom križanju odabirem najmanju ulicu, najneprometniju Osjećamtoga se smušeno - gotovo histerično. Što to radim? Kamo idem? Pitam se je li tako kad izgubiš razum i tad shvaćam da me nije briga. Više nije važno. Hodam kilometrima i ostavljam Swanseu daleko iza sebe. Priljubljujem se uz živicu kad prolaze automobili, a prolaze sve rjeđe sad kad se spušta mrak. Torba mi je na leđima, kao naprtnjača, i naramenice mi se urezuju u ramena, ali ne usporavam i ne zaustavljam se. Čujem samo vlastito disanje i počinjem se smirivati. Ne dopuštam si razmišljanje o onome što se dogodilo, ili kamo idem, samo hodam. Izvlačim mobitel iz džepa i ne provjerivši koliko imam propuštenih poziva bacam ga u jarak u kojem pljusne u nakupljenu vodu. On je zadnje što me veže uz prošlost i gotovo odmah osjećam se slobodnije. Stopala me bole i znamčujem da nikad neautomobila bih ustala da sadmistanem uz rub ceste. Usporavam i usporavajući zvuk koji nailazii slegnem leđa. Zakoračim na travnati rub i okrećem se od ceste dok automobil prolazi, ali umjesto da nestane iza ugla, vozilo uspori i zaustavi se pet metara ispred mene. Čujem tihu škripu kočnica i osjećam vonj iz ispušne cijevi. Krv mi zabubnja u ušima i bez razmišljanja se okrećem i
21 KNJIGOTEKA
daša&bocca potrčim, a torba mi udara o kralježnicu. Trčim nespretno, moja nažuljana stopala taru se o čizme, a znoj mi curi niz leđa i između dojki. Ne čujem automobil, a kad pogledam preko ramena i umalo izgubim ravnotežu, više ga nema. Budalasto stojim nasred prazne ceste. Toliko sam umorna i toliko gladna da ne mogu jasno razmišljati. Pitam se je li uopće prošao ikakav automobil, ili se meni u ovoj tišini pričinio zvuk guma na asfaltu jer je on jedino što čujem u glavi. Spušta mrak. Znam da sam blizu obale: na usnama osjećam okus solii ipogledavam čujem zvuk valova koji se zapljuskuju obalu. Na znaku piše „Penfach” i dok hodam selom zavjese navučene za zaštitu od večernje hladnoće, toliko je mirno da imam osjećaj kako sam uljez na tuđem posjedu. Mjesečina je bijela i bez sjaja pa sve izgleda dvodimenzionalno, a moja se sjena proteže ispred mene mnogo ponosnije no što se osjećam. Hodam kroz gradić dok ne ugledam pješčani zaljev okružen liticama kao čuvarima. Oprezno se spuštam vijugavom stazom, ali sjene su varljive i panika od praznog prostora hvata me i prije no što vrisnem poskliznuvši se na škriljevcu. Izgubivši ravnotežu zbog improvizirane naprtnjače, padam, kotrljam se i kližem ostatak puta. Vlažan pijesak zaškripi pod mojim tijelom i ja zadahćem i čekam da me nešto zaboli. Ali dobro sam. Načas se zapitam jesam li postala imuna na tjelesni bol: da možda ljudsko tijelo nije smišljeno za tjelesnu i emotivnu bol istodobno. Ruka mi još uvijek drhti, ali izdaleka, kao da pripada nekom drugom. Najednom osjećam poriv da nešto osjetim. Bilo što. Izuvam cipele iako je hladno i osjećam kako mi se zrnca pijeska zabijaju u stopala. Nebo je boje tinte i bez ijednog oblačka, a mjesec pun i težak iznad mora, s blizancem koji se u ljeskavim kriškama odražava u vodi. Nisam doma. To je ono najvažnije. Ne osjećam se kao doma. Omatam se kaputom i sjedam na torbu, leđima priljubljena uz tvrdu stijenu. Čekam. Ujutro shvaćam da sam zacijelo zaspala; moj umor na mahove prekida udaranje valova koji nadiru obalom. Protežem bolne, smrznute udove i ustajem gledajući kako se narančasta rumen širi nebom. Usprkos svjetlu, u suncu nema topline i ja drhtim. Nisam ovo dobro promislila. Uskom stazom lakše se kretati danju i sad vidim da litice nisu napuštene, kako sam mislila. Kilometar i pol dalje nalazi se niska građevina, zdepasta i praktična, smještena pokraj urednih nizova statičnih kamp-kućica. Za početak je dobro mjesto kao i svako drugo. - Dobro jutro - kažem i vlastiti glas zvuči mi kreštav i slab u razmjernoj toplini trgovine u naselju kamp-kućica. - Tražim smještaj. - Došla si na odmor? - Ženinino bujno poprsje počiva na primjerku časopisa Take a Break. - Neobično doba godine za odmor. - Osmijeh ublažava žalac njezinih riječi i ja joj pokušavam uzvratiti istom mjerom, ali lice me ne sluša. - Nadam se da ću doseliti ovamo - uspijevam promucati. Shvaćam da zacijelo izgledam kao luđakinja: prljava i neuredna. Zubi mi cvokoću i počinjem drhtati kao prut, hladnoća kao da mi prodire duboko u kosti. - Ah, onda dobro vedro odvratiSamo, žena,mi naizgled nimalo smetena Znači, tražiš nešto što -ćeš unajmiti? smo zatvoreni do kraja mojim sezone.izgledom. Do ožujkaradi jedino trgovina. Dakle, treba ti Iestyn Jones - on i njegova koliba. Da ga nazovem? Ali prije toga, što kažeš na šalicu finog čaja? Vani je ledara, a ti izgledaš promrznuto.
22 KNJIGOTEKA
daša&bocca Vodi me do stolca bez naslona iza pulta i nestaje u susjednoj prostoriji, neprekidno brbljajući preko zvuka ključanja vode u kuhalu. - Ja sam Bethan Morgan - kaže. - Vodim ovo mjesto - odnosno kamp Penfach - a moj suprug Glynn održava farmu. - Proviri glavom kroz vrata i nasmiješi mi se. - Barem bi tako trebalo biti, iako se u današnje vrijeme nije lako baviti poljoprivredom, vjeruj mi. Oh! Rekla sam da ću nazvati Iestyna, nisam li? Bethan smisliti ne čekaodgovore odgovor; na nestaje nekoliko minuta ja grickam Pokušavam pitanjanakoja će postaviti kaddok budemo sjediledonju ovdjeusnu. i pile čaj, i balon u mojim grudima sve više raste i napinje se. Ali kad se vrati, Bethan ništa ne pita. Ni kad sam stigla, ni zašto sam izabrala Penfach, čak ni odakle sam došla. Samo mi pruži okrhnutu šalicu slatkog čaja pa se ugura u svoj stolac. Na sebi ima toliko mnogo raznih odjevnih predmeta da je nemoguće zaključiti kakve je građe, ali nasloni za ruke urezuju se u njezine meke podlaktice na način koji nikako ne može biti udoban. Četrdesetih je godina, pretpostavljam, glatka, okrugla lica zahvaljujući kojemu izgleda mlađe, i duge tamne kose zavezane u konjski rep. Na nogama ima čizme s vezicama, a iznad njih dugu crnu suknju i nekoliko majica preko kojih je navukla pulover do gležnjeva, koji se vuče po prašnjavom podu dok ona sjedi. Na prozorskoj dasci iza nje izgorjeli mirisni štapić ostavio je liniju pepela, a u zraku se osjeća miris slatkih začina. Srebro za bor krasi staromodnu kasu na pultu. - Iestyn je krenuo - kaže. Na pult pokraj sebe odložila je i treću šalicu čaja, pa pretpostavljam da Iestynu - tko god on bio - neće trebati više od nekoliko minuta da stigne. - Tko je Iestyn? - pitam. Ne znam jesam li pogriješila došavši ovamo gdje svi sve poznaju. Trebala sam otići u neki grad, na neko anonimnije mjesto. - Ima farmu dalje niz cestu - odgovara Bethan. - Na drugoj strani Penfacha, ali ovdje na brdu i uz obalnu stazu drži koze. - Mahne rukom prema moru. - Bit ćemo susjede, ti i ja, ako unajmiš njegovu kolibu - ali da se razumijemo, nije to palača. - Bethan se nasmije, a i ja se moram nasmiješiti. Njezina me izravnost podsjeća na Eve, iako mislim da bi moja zgodna, vitka sestra bila užasnuta tom usporedbom. - Nisam zahtjevna - kažem. - Iestyn nije razgovorljiv čovjek mi Bethan, kao da naših bi me -toneodređeno moglo razočarati ali ljubazan je muškarac. Svoje ovce- kaže drži tamo gore pokraj mahnenegdje prema unutrašnjosti - i kao i nama ostalima treba mu još pokoji dodatni izvor prihoda. Kako se to zove? Proširenje proizvodnog programa? - podsmjehne se Bethan. U svakom slučaju, Iestyn u selu ima vikendicu, a na brdu Blaen Cedi, kolibu. - I mislite da ću ja željeti uzeti tu kolibu? - Ako je uzmeš, bit ćeš prva nakon dugo vremena. - Trgnem se na zvuk muškog glasa pa se naglo okrenem i ugledam vitki lik na vratima. - Nije tako grozna! - prekori ga Bethan. - A sad popij svoj čaj i odvedi damu da je vidi. Iestynovo lice toliko je smeđe i toliko naborano da su mu oči gotovo posve utonule u njega. Odjeća mu je skrivena tamnoplavim, prašnjavim kombinezonom s otiscima masnih prstiju na oba bedra. SrčeCedi čaj kroz sijedeljudi brkove požutjele od nikotina odmjerava me pogledom. - Blaen je većini predaleko od ceste - kaže si izraženim naglaskom koji s mukom uspijevam dešifrirati. - Ne žele nositi svoje torbe tako daleko, shvaćaš? - Mogu li je vidjeti? - Ustajem, želeći da ta neželjena, napuštena koliba bude rješenje.
23 KNJIGOTEKA
daša&bocca Iestyn nastavlja piti svoj čaj, oplahujući zube svakim gutljajem prije no što ga proguta. Na kraju zadovoljno uzdahne i izađe iz prostorije. Pogledam Bethan. - Što sam vam rekla? Čovjek od malo riječi. - Nasmije se. - Idite, neće vas čekati. - Hvala vam na čaju. - Bilo mi je zadovoljstvo. Svratite kad se smjestite. Automatski obećajem, iako znam da neću održati obećanje, i hitam van gdje zatičem Iestyna na četverociklu prljavom od skorenog blata. Uzmičem jedan korak. Ne očekuje valjda da sjednem iza njega? Muškarca kojeg ne poznajem ni pet minuta? - Ovo nam je jedino prijevozno sredstvo - drekne on kroz buku motora. U glavi mi se vrti. Kolebam se između praktične potrebe da vidim tu kuću i primitivnog straha koji me je prikovao na mjestu. - Što čekaš? Sjedaj, ako ideš. Prisiljavam stopala da se pokrenu i oprezno zajašem četverocikl. Ispred mene nema ničega za što bih se primila, a ne mogu se natjerati da rukama obgrlim Iestyna pa se držim za sjedalo dok on dodaje gas i četverocikl juri kvrgavom obalnom stazom. Zaljev se proteže uz stazu, plima je na vrhuncu i valovi se razbijaju o litice, ali stigavši do staze iznad plaže, Iestyn skreće četverocikl od mora. Nešto mi dovikne preko ramena i mahne da pogledam prema kopnu. Drmusamo se po neravnom tlu i ja pogledom tražim svoj, nadam se, novi dom. Bethan ju je opisala kao kolibu, ali Blaen Cedi tek je malo više od obične pastirske potleušice. Nekoć je bila bijela, ali žbuka je davno odustala od borbe protiv kiše i sunca, i kućica je sad prljavo siva. Drvena vrata izgledaju nesrazmjerno velika uz dva prozorčića koja vire ispod streha, a prozor na krovu govori mi da postoji i gornji kat, iako se čini da za njega nema mjesta. Shvaćam zašto je Iestyn teško može iznajmiti kao kuću za odmor. I najkreativniji posrednik za najam nekretnina itekako bi se namučio da umanji neprivlačnost vlage koja se penje izvanjskim zidovima ili crjepova koji su pali s krova. Dok Iestyn otključava vrata, stojim leđima okrenuta kolibi i gledam prema obali. Mislila sam da će se odavde vidjeti kamp, ali staza se spustila od obale i ostavila nas u plitkoj udubini koja skriva horizont. Ne vidim ni zaljev, iako čujem kako more udara o stijene, s tri sekunde razmaka između svakog vala. Galebovi kruže iznad glave, mijauču kao mačići, cendraju na svjetlu koje slabi, i ja nehotice zadrhtim, najednom želeći da sam unutra. Prizemlje je dugo jedva tri i pol metra; neravan drveni stol odvaja dnevni boravak od brodske kuhinje koja čuči ispod velike orahove grede. Prostor na katu podijeljen je na spavaću sobu i minijaturnu kupaonicu s malom kadom. Zrcalo je mutno od starosti; mreža napuklina izobličava mi lice. Imam blijedu put svojstvenu crvenokosima, ali na slaboj rasvjeti moja koža izgleda još prozirnija, napadno bijela uz tamnu crvenu kosu koja mi pada preko ramena. Vraćam se u prizemlje i zatičem Iestyna kako slaže drva uz kamin. Složi ih na hrpu pa prijeđe na drugu stranu prostorije i zaustavi se uz štednjak. - Znade biti nepouzdan, takav je - kaže. Izvuče grijaću ladicu sa zveketom koji me natjera da poskočim. - Hoćete li mi iznajmiti kolibu? Molim vas? - U glasu mi se čuje očaj i pitam se što on misli o meni. Iestyn me sumnjičavo promatra. - Možeš platiti, zar ne?
24 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Da - odlučno odgovorim, iako nemam pojma koliko će dugo potrajati moja ušteđevina ili što ću učiniti kad je potrošim. Nije uvjeren. - Imaš li posao? Pomislim na svoj atelje sa sagom od gline. Dlanovi me više ne bole kao prije, ali osjet u prstima toliko mi je smanjen da se bojim da neću moći raditi. Ako više nisam kiparica, što sam? -Iestyn Umjetnica sam -kao kažem nekog vremena. progunđa da tonakon sve objašnjava. Pogađamo se za najamninu koja će, iako je apsurdno niska, brzo iscrpiti novac koji sam uspjela staviti sa strane. Ali kamena kolibica moja je sljedećih nekoliko mjeseci i ja odahnem od olakšanja jer sam pronašla smještaj. Iestyn načrcka broj mobitela na poleđinu računa koji je izvukao iz džepa. - Stanarinu za ovaj mjesec ostavi kod Bethan, ako ti odgovara. - Kimne mi pa dugim koracima priđe četverociklu i s praskom pokrene motor. Gledam kako odlazi pa zaključam vrata i navučem tvrdoglavi zasun. Usprkos zimskom suncu, trčim na kat da navučem zavjese u spavaćoj sobi i zatvorim kupaonski prozor koji je ostao odškrinut. Zavjese u prizemlju prianjaju uz metalnu karnišu kao da nisu naviknute biti navučene i ja ih snažno potežem podižući oblak prašine iz njihovih nabora. Prozori štropoću na vjetru, a zavjese slabo zaustavljaju hladnoću koja gmiže oko labavih okvira. Sjedim na kauču i osluškujem zvuk vlastita disanja. More ne čujem, ali tugaljiv krik samotnog galeba zvuči kao plač djeteta i prekrivam uši dlanovima. Umor me svladava pa se sklupčam, obgrlim koljena rukama, a lice priljubim o grubo traper-platno svojih hlača. Iako znam da dolazi, val osjećaja zapljuskuje me, eksplodira iz mene takvom silinom da jedva dišem. Moja je tuga toliko tjelesna da se čini nemogućim da sam još uvijek živa; da moje srce i nadalje lupa, a rastrgano je. Želim zadržati njegovu sliku u glavi, ali kad zatvorim oči, vidim samo njegovo tijelo, nepomično i beživotno u mojim rukama. Pustila sam ga i to si nikad neću oprostiti.
25 KNJIGOTEKA
daša&bocca
- Šefe, imaš li vremena za razgovor o onom bijegu s mjesta nesreće? - Stumpy je provirio u Rayov ured, s Kate iza leđa. Ray je podigao pogled. U posljednja tri mjeseca istraga je postupno pala u drugi plan, ustupajući mjesto drugim, hitnijim slučajevima. Ray je još uvijek nekoliko puta tjedno pretresao razvoj događaja sa Stumpyjem i ekipom, ali pozivi su presahnuli i tjednima nije bilo novih informacija. - Naravno. Stumpy i Kate su ušli i sjeli. - Ne možemo naći Jacobovu majku - rekao je Stumpy odmah prelazeći na stvar. - Kako to misliš? - Tako kako sam rekao. Mobitel joj je isključen, a kuća prazna. Nestala je. Ray je pogledao Stumpyja pa Kate, koja je djelovala kao da joj je neugodno. - Molim vas, recite mi da je to šala. -- Ako se dasvjedok! je ne shvaćamo - odvratila Kate. Ona jest, nambojim je jedini - prasnuo je Ray. je - Da ne spominjem da je i žrtvina majka! Kako vam je, zaboga, mogla pobjeći? Kate se zarumenjela i on se prisilio da se smiri. - Recite mi točno što je bilo. Kate je pogledala Stumpyja, a Stumpy joj kimnuo da ona objasni. - Nakon presice nismo bili u vezi s njom. Uzeli smo njezine podatke i izjavu i ostavili je u rukama časnika za vezu s obitelji. - Tko je bio zadužen za nju? - upitao je Ray. - Diana Heath - odgovorila je Kate nakon kratke stanke - iz prometne policije. Ray je to zapisao u svoj plavi rokovnik i čekao da Kate nastavi. - Diana je neki dan otišla provjeriti kako je Jacobova mama, ali je zatekla kuću praznu. Žena je otišla. - Što kažu susjedi? - Ne mnogo. Nikoga od njih nije poznavala dovoljno dobro da ostavi novu adresu i nitko je nije vidio da odlazi. Kao da je isparila. Pogledala je Stumpyja, a Ray je zaškiljio. - Što mi prešućujete? Uslijedila je stanka, a tad je Stumpy progovorio. - Navodno je na nekom lokalnom internetskom forumu bilo negativnih reakcija na nesreću - netko je izazivao frku sugerirajući da ona nije dobra majka i slično. - Išta klevetnički? - Moguće. Sad je sve izbrisano, ali zamolio sam informatičare da nam pokušaju izvući pohranjene fajlove. Međutim, to nije sve. Po svemu sudeći, plavci su je možda malo previše pritisnuli kad su je ispitivali netom nakon nesreće. Izgleda da nisu imali mnogo obzira. Čini se da je Jacobova mama pomislila da nju drže odgovornom i shodno tome zaključila da se nećemo naročito truditi pronaći krivca.
26 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Gospode - prostenjao je Ray. Pitao se je li pretjerano nadati se da načelnica možda neće saznati ništa od ovoga. - Je li tad ičime dala do znanja da nije zadovoljna postupcima policije? - Časnica za vezu s obitelji tek nam je sad to spomenula - odgovorio je Stumpy. - Razgovarajte sa školom - rekao je Ray. - Netko je morao ostati u kontaktu s njom. I raspitajte se u ambulantama opće prakse. U njezinom kvartu ih ne može biti više od dvije-tri, a s djetetom morala biti novom prijavljena u jednoj od njih. Uspijemo li saznati u kojoj, možda su poslali je njezin karton liječniku. - Hoćemo, šefe. - I zaboga, ne dopustite Postu da sazna kako smo je izgubili. - Kiselo se nasmiješio. Suzy French će uživati vadeći nam mast. Nitko se nije nasmijao. - Osim gubitka glavne svjedokinje, trebam li znati još što? - upitao je Ray. - Međunarodna provjera nije donijela rezultata - rekla je Kate. - Nekoliko ukradenih automobila došlo je na naš teren, ali svi su čisti. Provjerila sam vozila koja su tu večer aktivirala kamere za mjerenje brzine i bila sam u svim garažama i trgovinama autodijelovima u Bristolu. Nitko se ne sjeća ničeg sumnjivog - ili bar meni nije rekao. - Kako napreduju Brian i Pat sa snimkama nadzornih kamera? - Bulje u njih od jutra do sutra - odvrati Stumpy. - Obojica su pregledali policijske i općinske snimke, a sad rade na snimkama s benzinskih. Na tri različite kamere uočili su po njihovu mišljenju isti automobil, iz smjera Avenije Enfield samo nekoliko minuta nakon nesreće. Nekoliko puta opasno pokušava preteći pa nestaje iz kadra i više ga nismo uspjeli uhvatiti. Pokušavaju dokučiti koje je marke, iako ni po čemu ne možemo reći da ima ikakve veze s nesrećom. - Super, hvala na informacijama. - Ray je pogledao na sat kako bi sakrio razočaranje nenapredovanjem u istrazi. - Zašto vas dvoje ne odete u pub? Moram nazvati višeg inspektora, ali pridružit ću vam se za nekih pola sata. - Dogovoreno - odvratio je Stumpy, kojeg nikad nije trebalo nagovarati na kriglu piva. - Kate? - Zašto ne? Ako ti častiš. Prošlo je gotovo sat vremena prije no što je Ray stigao u Nag’s Head, a Kate i Stumpy već su pili drugu rundu. Ray im je zavidio na sposobnosti da se isključe: nakon razgovora s višim inspektorom, u želucu mu je ostala neugodna kugla. Njegov je nadređeni bio ljubazan, ali poruka je bila jasna: istraga se bliži kraju. U pubu je bilo toplo i mirno, i Ray je poželio zaboraviti posao na sat vremena i razgovarati o nogometu ili vremenu, ili bilo čemu drugom što ne uključuje jedno petogodišnje dijete i automobil koji ne uspijevaju pronaći. - Trebao sam znati da ćeš se pojaviti nakon što sam ja već bio na šanku - progunđao je Stumpy. - Nećeš valjda reći da si se isprsio? - upitao je Ray. Namignuo je Kate. - Čudima nikad kraja. - Naručio je kriglu tamnog piva i vratio se bacajući tri vrećice čipsa na stol. - Kako je prošlo s višim inspektorom? - upitala je Kate. Nije ju mogao ignorirati, a nije mogao ni lagati. Otpio je gutljaj piva da dobije još malo vremena. Kate ga je promatrala, željna da čuje jesu li im odobreni dodatni resursi ili veći budžet. Mrzio je što će je razočarati, ali prije ili kasnije morala je saznati. - Da budem iskren, prilično usrano. Brian i Pat vraćeni su u svoje jedinice. 27 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Molim? Zašto? - Kate je odložila svoje piće tako silovito da se vino zaljuljalo u čaši. - Imali smo sreće što su bili s nama koliko su bili, i obavili su sjajan posao sa snimkama nadzornih kamera rekao je Ray. - Ali plavci im više ne mogu plaćati zamjenu, a gruba je istina da mi ne možemo opravdati daljnje trošenje sredstava na ovu istragu. Žao mi je. - Ispriku je dodao kao da je osobno odgovoran za tu odluku, ali to nije imalo nikakvog utjecaja na Kateinu reakciju. - Ne možemo samo odustati! - Uzela je u ruku podmetač za pivo i počela čupkati rubove. Ray je uzdahnuo. Strašno je teško naći ravnotežu između troška istrage i troška života - troška života jednog djeteta. Kako se tome može odrediti vrijednost? - Ne odustajemo - rekao je. - Još uvijek istražuješ one maglenke, zar ne? Kate je kimnula. - U tjednu nakon nesreće, ugrađene su sedamdeseti tri zamjenske maglenke. Sve koje je platilo osiguranje dosad su se pokazale opravdanima, a sad tražim registrirane vlasnike onih koje su plaćene privatno. - Vidiš? Tko zna čime će to uroditi. Samo malo smanjujemo intenzitet. - Pogledao je Stumpyja tražeći od njega moralnu podršku, ali nije je dobio. - Šefove zanimaju samo brzi rezultati, Kate - rekao je Stumpy. - Ako ne riješimo slučaj za nekoliko tjedana - idealno za nekoliko dana - leti s popisa prioriteta i njegovo mjesto zauzme nešto drugo. - Znam kako to ide rekla je Kate - ali zbog toga nije ispravno, zar ne? - Nagurala je komadiće podmetača za pivo na hrpicu nasred stola. Ray je zamijetio da joj nokti nisu nalakirani i da su bijesno izgriženi do mesa. - Znate, imam osjećaj da je zadnji djelić slagalice tik iza ugla. - Znam - rekao je Ray - i možda si u pravu. Ali u međuvremenu, spremi se na to da ćeš na tom slučaju raditi u pauzi između drugih. Medeni mjesecje gotov. - Mislila sam da bih se mogla malo raspitati u Kraljevskoj bolnici. Moguće je da je vozač bio ozlijeđen u sudaru: da ima trzajnu ozljedu vrata ili nešto slično. Uvečer na dan nesreće poslali smo patrolno vozilo na hitni prijam, ali trebali bismo provesti konkretniju, temeljitiju istragu, u slučaju da nije odmah potražio liječničku pomoć. - Dobro razmišljaš - pohvalio ju je Ray. Taj prijedlog probudio je nešto u njegovu primozgu, ali nije točno znao što. - Ne zaboravi provjeriti i bolnice Southmead i Frenchay. - Njegov mobitel, okrenut zaslonom nadolje na stolu ispred njega, zavibrirao je primljenim SMS-om i Ray ga je uzeo u ruku da pročita poruku. - Sranje. Kate ga je pogledala s čuđenjem, a Stumpy s osmijehom. - Što si zaboravio učiniti? - upitao je Stumpy. Ray se nakreveljio, ali nije objasnio. Iskapio je svoju kriglu i izvukao desetaču iz džepa pa je pružio Stumpyju. - Počastite se pićem, ja moram doma. Kad je ušao, Mags je ubacivala tanjure u perilicu s takvom žestinom da se Ray lecnuo. Kosa joj je bila spletena u labavu pletenicu i bila je odjevena u hlače trenirke i njegovu staru majicu. Zapitao se je kad je prestala mariti za odjeću i odmah se sam sebi zgadio zbog te pomisli. On sigurno nije taj koji je imao pravo išta prigovoriti. - Strašno mi je žao. Posve sam zaboravio. Mags je otvorila bocu crnog vina. Izvadila je samo jednu čašu, primijetio je Ray, ali je zaključio da ne bi bilo mudro to sad spominjati.
28 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Veoma rijetko tražim od tebe da negdje budeš u određeno vrijeme - rekla je. Znam da posao ponekad mora biti prvi. To shvaćam. Stvarno. Ali ovo smo imali zakazano već dva tjedna. Dva tjedna! I obećao si, Ray. Glas joj je zadrhtao i Ray ju je nesigurno zagrlio. - Oprosti, Mags. Je li bilo grozno? - Bilo je u redu. - Otresla je Rayovu ruku i sjela za kuhinjski stol pa otpila dug gutljaj vina. - Hoću reći, nisu rekli ništa strašno, samo kako se čini da se Tom nije prilagodio jednako drugi učenici i da su malo zabrinuti za njega.čašu iz ormarića, napunio - Štodobro učiteljikao poduzimaju po tom pitanju? - Ray je izvadio je i pridružio se Mags za stolom. - Vjerojatno su razgovarali s njim. - Navodno Tom tvrdi da je sve u redu. - Mags je slegnula ramenima. - Gospođa Hickson pokušala je sve moguće da ga motivira i privoli na veću aktivnost na satu, ali on ne želi ni zucnuti. Rekla je da se zapitala nije li jednostavno povučen. Ray je prezirno puhnuo kroz nos. - Povučen? Tom? - Da, točno. - Mags je pogledala Raya. - Stvarno si mi trebao ondje, znaš. - Totalno sam smetnuo s uma. Strašno mi je žao, Mags. Ponovno sam imao jedan od onih dana kad ne znam čega bih se prije primio, a onda sam svratio na brzinsko pivo. - Sa Stumpyjem? Ray je kimnuo. Mags je bila slaba na Stumpyja, koji je bio Tomov krsni kum, i trpjela je Stumpyjeve i Rayove pivice nakon posla snošljivošću supruge koja shvaća muževljevu potrebu za „muškim društvom”. Nije spomenuo Kate, ali nije bio posve siguran zašto. Mags je uzdahnula. - Što ćemo učiniti? - Sve će biti u redu. Krenuo je u novu školu, a prelazak iz osnovne u srednju velika je stvar za klince. Dugo je bio velika riba u malom ribnjaku, a sad pliva s morskim psima. Razgovarat ću s njim. - Ali mu nemoj držati jedno od onih tvojih predavanja... - Neću mu držati predavanje! - ... time ćeš samo sve pogoršati. Ray se ugrizao za jezik. Mags i on bili su dobar tandem, ali pristup roditeljstvu uvelike im se razlikovao. Mags je prema klincima bila puno blaža; sklonija razmaziti ih umjesto damu im dopusti da stanu na- obećao svoje dvije - Neću držati predavanje je. noge. - U školi su predložili da vidimo kako će biti sljedećih par mjeseci pa ponovno porazgovaramo nekoliko tjedana nakon proljetnih praznika. - Mags je značajno pogledala Raya. - Reci kad - rekao je. - Bit ću ondje.
29 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Farovi svjetlucaju na mokrom asfaltu, zasljepljuju ih svakih nekoliko sekundi. Ljudi brzaju skliskim pločnicima; automobili u prolazu prskaju im cipele. Hrpe lišća leže u raskvašenim hrpama uz ogradu, njegove jarke boje tamne do dosadno smeđe. Prazna cesta. Jacob trči. Škripa mokrih kočnica, mukli udarac kad on udari o automobil i okret njegova tijela u zraku prije no što tresne na cestu. Zamagljeno prednje staklo. Krv koja se skuplja u lokvi ispod Jacobove glave. Jedan jedini bijeli oblačićdaha. Vrisak se probija kroz moj san, naglo me budi. Sunce još nije izašlo, ali svjetlo u spavaćoj sobi upaljeno je: ne mogu podnijeti mrak oko sebe. Srce mi divljački lupa dok snagom volje nastojim usporiti disanje. Udah, Udah, izdah. izdah. Tišina je više deprimantna nego umirujuća i ja noktima urezujem polumjesece u dlanove čekajući da panika prođe. Moji snovi postaju intenzivniji, živopisniji. Vidim ga. Čujem mučni prasak njegove glave o asfalt... Noćne more nisu počele odmah, ali sad kad su došle, ne prestaju. Ležim u krevetu svaku noć, opirem se snu i vrtim scenarije po glavi, kao u onim slikovnicama u kojima čitatelj sam bira kraj. Čvrsto zatvaram oči i hodam kroz svoj alternativni svršetak: onaj u kojem krećemo pet minuta prije ili pet minuta kasnije. Onaj u kojem je Jacob živ, i sad spava u krevetu, a tamne trepavice počivaju mu na okruglim obrazima. Ali ništa se ne mijenja. Svake se noći snagom volje prisiljavam probuditi ranije, kao da remećenjem noćne more mogu nekako promijeniti stvarnost. Ali čini se da se obrazac ustalio, i već tjednima se nekoliko tijekom noćis budmi udarac malog tijela o branik i na vlastite jalove vriskoveputa dok se on kotrlja haube i na udara o vlažnu cestu. Postala sam pustinjakinja zatvorena unutar kamenih zidova ove kolibe, koja se ne usuđuje dalje od seoske trgovine po mlijeko i koja živi praktički na tostu i kavi. Tri puta sam odlučila posjetiti Bethan i kamp; tri puta sam se predomislila. Željela bih da se mogu natjerati da odem. Već dugo nisam imala prijateljicu i jednako dugo mi je potrebna. Stišćem lijevi dlan u šaku pa širim prste, ukočene od spavanja. Bol me sad rijetko muči, ali ne osjećam dlan, a dva prsta ostala su umrtvljena. Stišćem ruku kako bih otjerala trnce. Trebala sam otići u bolnicu, naravno, ali to se činilo tako nevažnim u usporedbi s onime što se dogodilo Jacobu; bol se činio posve zasluženim. Zato sam, umjesto da odem u bolnicu, povila ruku najbolje što sam mogla i škrgutala zubima svaki dan dok sam skidalajepovoj s oštećene kože. S vremenom je zacijelila: linija života na mom dlanu zauvijek prekrivena brazgotinama. Zamahujem nogama ispod hrpetine pokrivača na krevetu. Na katu nema grijanja i zidovi svjetlucaju od vlage koja se na njima nakupila. Brzo navlačim hlače trenirke i tamnozelenu majicu, kosu ostavljam u okovratniku i tapkam u prizemlje. Zadašćem
30 KNJIGOTEKA
daša&bocca osjetivši hladne podne pločice pod nogama pa guram stopala u teniske prije no što povučem zasun i otključam ulazna vrata. Oduvijek sam bila ranoranilica; ustajala sam sa suncem kako bih radila u ateljeu. Bez posla se osjećam izgubljeno, kao da lamatam rukama naokolo tražeći novi identitet. Ljeti će ovdje biti turista, pretpostavljam. Ne u ovo doba i možda ne ovako daleko u unutrašnjosti kao što je moja koliba, ali na plaži sigurno. Slabo zimsko sunce probija se preko vrha litice, a led u lokvama svjetluca naglašavajući stazu oko zaljeva. Trčim, za sobom ostavljajući oblačiće vrelog daha. U Bristolu nikad nisam trčala, ali ovdje se prisiljavam trčati kilometrima. Hvatam ritam u skladu s lupanjem mog srca i trčim prema moru. Moje tenisice bučno udaraju o kameno tlo, ali svakodnevno trčanje učinilo me je sigurnom na nogama. Staza koja vodi na plažu sad mi je toliko poznata da bih mogla proći njome s povezom na očima i preskačem zadnjih pola metra do vlažnog pijeska. Držeći se litice, polako trčim zaljevom dok me rub stijena ne gurne prema moru. Plima se posve povukla, trag naplavina i raskupusanog smeća na pijesku izgleda kao prsten prljavštine na kadi. Skrećem od litice, ubrzavam korak i jurim kroz pličine, kroz vlažni pijesak koji mi usisava stopala. Nisko pognute glave na hladnom vjetru, jurim obalom dok me pluća ne zapeku i krv zafijuče u ušima. Kako se približavam kraju pješčane plaže, nada mnom se nadvija suprotna litica, ali umjesto da usporim, ubrzavam. Vjetar mi šiba lice pramenovima kose i ja odmahujem glavom da ih otresem. Trčim brže i u djeliću sekunde prije no što udarim o liticu koja me čeka, pružam ruke ispred sebe i silovito se zabijam dlanovima o hladan kamen. Živa. Budna. Sigurna od noćnih mora. Kad adrenalin popusti, počinjem se tresti i vraćam se istim putem kojim sam došla. Mokri pijesak progutao je otiske mojih stopala, ne ostavljajući nikakav trag moje jurnjave između litica. Primjećujem naplavinu uz noge pa je hvatam u ruku i lijeno potežem oko sebe, ali pijesak se zatvara oko drveta i prije no što ga podignem s tla. Frustrirana, odlazim nekoliko koraka prema kopnu, gdje je pijesak malo manje vlažan, i crtam novi krug štapom. Bolje je. Najednom osjetim želju napisati svoje ime u pijesku, kao dijete na praznicima, i smješkam se vlastitoj djetinjariji. Naplavina je glomazna i skliska, ali dovršavam slova i odmičem se kako bih se divila svom djelu. Čudan je osjećaj vidjeti moje ime tako odvažno i neposramljeno. Toliko sam već dugo nevidljiva, a što sam sad? Kiparica koja ne kipari. Majka bez djeteta. Ova slova nisu nevidljiva. Ona viču: dovoljno su velika da se vide s vrha litica. Osjećam drhtaj straha i uzbuđenja. Riskiram, ali osjećaj je dobar. Neučinkovita ograda na vrhu litice podsjeća šetače da ne odlutaju preblizu drobljivom rubu stijene. Ne obazirem se na upozorenje i zakoračim preko žice kako bih stajala na samo nekoliko centimetara od provalije. Kako se sunce sve više diže, pješčano prostranstvo polako mijenja boju iz sive u zlatnu, a moje ime pleše sredinom plaže i izaziva me da ga uhvatim prije no što nestane. Fotografirat ću ga prije no što dođe plima i proguta ga, da zabilježim trenutak kad sam se osjećala hrabrom. Trčim do kolibe po kameru. Korak mi je sad lakši i shvaćam da je to zato što trčim prema nečemu, a ne od nečega. Ta prva fotografija nije ništa posebno. Nije dobro kadrirana, slova su predaleko od obale. Trčim natrag na plažu, prekrivam glatku površinu imenima iz svoje prošlosti, prije no što im dopustim da potonu natrag u mokri pijesak. Ostala pišem dalje na plaži; imena likova iz knjiga koje sam čitala kao djevojčica, ili imena koja volim jednostavno
31 KNJIGOTEKA
daša&bocca zbog oblika slova koja sadržavaju. Tad vadim kameru pa čučnem tik uz pijesak poigravajući se kutovima, obrubljujući svoje riječi najprije valovima, pa stijenama, pa raskošnim komadom modrog neba. Na kraju se uspinjem strinom stazom do vrha litice kako bih snimila zadnje fotografije, nesigurno balansiram na rubu okrećući leđa pandžama straha koji pritom osjećam. Plaža je prekrivena natpisima svih veličina, kao nesuvislim škrabotinama nekog luđaka, ali već vidim plimu koja nailazi i liže napisana slova, kovitla pijesak dok se malo-pomalo približava plažom. Navečer, kad se more ponovno povuče, plaža će biti čista i moći ću početi iznova. Nemam predodžbu koliko je sad sati, ali sunce je visoko i snimila sam zacijelo sto fotografija. Vlažni pijesak prianja mi uz odjeću, a kosa mi je na dodir kruta od soli. Nemam rukavice i prsti me bole od hladnoće. Otići ću kući i okupati se u vrućoj vodi pa prebaciti fotke na laptop i vidjeti jesam li snimila išta iole dobro. Osjećam nalet energije; prvi put od nesreće moj dan imao je svrhu. Krećem prema kolibi, ali stigavši do račvanja na stazi, oklijevam. Zamišljam Bethan u trgovini kampa i sjećam se kako me je podsjetila na sestru. Osjećam bolnu čežnju za domom i prije no što se predomislim, krećem stazom prema kampu. Što mogu navesti kao razlog dolaska? Nisam ponijela novce pa se ne mogu praviti da sam došla po kruh i mlijeko. Mogla bih nešto pitati, ali nikako da se sjetim nečeg uvjerljivog. Što god da smislim, Bethan će znati da je izlika. Mislit će da sam patetična. Moja odlučnost slabi već nakon nepunih sto metara pa zastajem stigavši do kampa. Pogledam prema trgovini i opazim nekog kroz izlog - ne vidim je li to Bethan i ne čekam da saznam. Okrećem se i trčim natrag do kolibe. Stižem do Blaen Cedija i vadim ključ iz džepa, ali kad stavim ruku na vrata, vrata se otvore i shvaćam da nisu zaključana. Vrata su stara i mehanizam je nepouzdan: Iestyn mi je pokazao kako da ih privučem i okrenem ključ da brava škljocne na svoje mjesto, ali ponekad znam provesti i više od deset minuta pokušavajući. Ostavio mi je svoj broj, ali ne zna da sam bacila mobitel. Koliba ima telefonsku liniju, ali ne i aparat pa ću morati odšetati do Panfacha i pronaći telefonsku govornicu da vidim hoće li Iestyn doći popraviti vrata. U kući sam samo nekoliko minuta, kad netko pokuca na vrata. - Jenna? Bethan je. Razmišljam da ostanem gdje jesam, ali radoznalost pobjeđuje i uzbuđeno otvaram vrata. Ma koliko sam tražila bijeg, usamljena sam ovdje u Penfachu. - Donijela sam ti pitu. - Bethan podiže posudu prekrivenu kuhinjskom krpom i ulazi ne čekajući poziv. Odlaže posudu pokraj štednjaka u kuhinji. - Hvala ti. - Pokušavam se sjetiti nečeg neobaveznog što bih rekla, ali Bethan se samo smješka. Skida debeli vuneni kaput i to me najednom trgne. - Jesi li za čaj? - Ako ćeš i ti - kaže. - Mislila sam da bih mogla svratiti i provjeriti kako si. Pitala sam se jesi li možda svraćala, ali znam kako je kad se čovjek navikava na novi dom. - Osvrne se po kolibi i zašuti, promatrajući škrto namješten dnevni boravak, nimalo drugačiji no što je bio kad me je Iestyn tek doveo ovamo. - Nemam mnogo - kažem u nelagodi. - Nitko od nas ovdje nema - vedro odvrati Bethan. - Važno je samo da ti je toplo i udobno. Dok ona govori, ja se krećem po kuhinji, kuham čaj, zahvalna na nečemu čime ću zabaviti ruke. Sjedamo sa šalicama za stol od borovine. - Kako ti se sviđa Blaen Cedi?
32 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Savršena je - kažem. - Baš ono što mi je trebalo. - Misliš, skučena i hladna? - kaže Bethan pa se nasmije, prolijevajući čaj preko ruba šalice. Traljavo protrlja hlače, a tekućina se upije u tkaninu u tamnoj mrlji na bedru. - Ne treba mi mnogo prostora, a uz vatru mi je dovoljno toplo. - Nasmiješim se. Stvarno, sviđa mi se. - Onda, koja je tvoja priča, Jenna? Kako si se našla u Penfachu? Lijepo je ovdje - jednostavno dlanove oko šalice i gledajući u nju kako- bih izbjegla Bethanin pronicav kažem pogled.ovijajući Ona ne navaljuje. - To je istina. Ima i gorih mjesta za život, iako je u ovo doba godine pusto. - Kad počinjete iznajmljivati kamp-kućice? - Otvaramo za Uskrs, a onda radimo punom parom u ljetnim mjesecima - nećeš prepoznati ovo mjesto i na kraju zatvorimo nakon školskih praznika u listopadu. Javi mi ako ti obitelj dolazi u posjet i zatreba ti kućica - ovdje nikad nećeš ugurati goste. - Ljubazno od tebe, ali nikoga ne očekujem. - Zar nemaš nikoga od obitelji? - Bethan gleda ravno u mene i shvaćam da ne mogu spustiti pogled. - Imam sestru - priznajem - ali više ne razgovaramo. - Što je bilo? - Oh, uobičajene trzavice između braće i sestara - vedro kažem. Čak i sad, vidim Evino srdito lice dok me je preklinjala da je poslušam. Bila sam previše ponosna, sad to shvaćam; previše zaslijepljena ljubavlju. Da sam poslušala Eve, možda bi bilo drugačije. - Hvala na piti - kažem. - Baš je lijepo od tebe što si je donijela. - Glupost - odgovori Bethan, nimalo smetena promjenom teme. Navuče kaput i omota šal nekoliko puta oko vrata. - Čemu služe susjedi? Sad ćeš ti brzo svratiti u kamp na čaj. To nije pitanje, ali ja svejedno kimnem. Ona me fiksira svojim toplim smeđim očima i najednom se ponovno osjećam kao dijete. - Hoću - kažem. - Obećajem. - I iskreno to mislim. Sad kad je Bethan otišla, vadim memorijski štapić iz kamere i prebacujem fotke na laptop. neupotrebljiva, ali nekoliko ih savršeno natpisjoš na čaja, pijesku divlje zimsko Većina more ujepozadini. Pristavljam kotlić na štednjak hvata da skuham ali igubim pojam o vremenu i tek nakon pola sata shvaćam da voda još uvijek nije proključala. Pružam ruku, ali štednjak je hladan kao kamen. Ponovno se ugasio. Toliko sam bila zadubljena u uređivanje fotografija da nisam primijetila kako temperatura pada, ali sad mi zubi cvokoću i ne mogu ih zaustaviti. Gledam Bethaninu pitu od piletine i osjećam kako mi u želucu kruli od gladi. Zadnji put kad se štednjak ugasio, trebala su mi dva dana da ga ponovno upalim i od pomisli na reprizu hvata me potištenost. Trgnem se. Kad sam postala tako jadna? Kad sam izgubila sposobnost donošenja odluka; rješavanja problema? Nisam tako bespomoćna. - U redu - glasno kažem i glas mi zvuči čudno u praznoj kuhinji. - Krenimo na posao. Sunce već izlazi iznad Penfacha, a ja se još nisam ugrijala. Koljena su mi ukočena nakon sati klečanja na kuhinjskom podu, a kosa zamrljana masnoćom. Međutim, dok stavljam Bethaninu pitu li pećnicu da se podgrije, imam osjećaj postignuća kakav već dugo nisam imala. Nije me briga što je bliže vrijeme doručka nego večere, ni što su grčevi od gladi došli i prošli. Postavljam stol za večeru i uživam u svakom zalogaju.
33 KNJIGOTEKA
daša&bocca
- Idemo! - zagrmio je Ray uz stube Tomu i Lucy, pogledavajući na sat peti put u pet minuta. - Zakasnit ćemo! - Kao da ponedjeljak ujutro ionako nije dovoljno stresan, Mags je provela noć kod sestre i neće se vratiti do ručka, tako da se Ray dvadeset i četiri sata snalazio sam. Dopustio je djeci - prilično nesmotreno, sad je to shvatio - da ostanu dokasna budna gledajući film na televiziji i u sedam i pol morao silom izvlačiti iz kreveta čak i vječito živahnu Lucy. Sad je bilo osam i trideset pet i morat će požuriti. U devet i trideset morao se pojaviti u načelničinu uredu, a ovom brzinom u to će doba još uvijek stajati u podnožju stuba i urlati na klince. - Pokrenite se! - Ray je odmarširao do automobila i upalio motor, ostavivši vrata širom otvorena. Lucy je utrčala u automobil nepočešljane kose koja joj je vijorila oko lica, i kliznula na prednje sjedalo pokraj tate. Njezina mornarski modra školska suknja bila je zgužvana, a jedna dokoljenka već joj je kliznula oko gležnja. Punu minutu kasnije Tom je išetao iz kuće u košulji koja je lepršala na vjetru nezagurana u hlače. Kravatu je nosio u ruci i nije pokazivao namjere da je stavi. Naglo je narastao i nezgrapno nosio novu visinu, stalno pognute glave i pogrbljenih ramena. Ray je otvorio prozor. - Tome, vrata! - Ha? - Tom je pogledao Raya. - Ulazna vrata? - Ray je stisnuo šaku. Kako Mags ovo radi svaki dan i ne izgubi živce, to mu nikad neće biti jasno. Popis stvari koje je morao obaviti zlokobno se nizao u njegovim mislima, i danas je od svih dana baš mogao bez vožnje djece u školu. - Oh. - Tom je zavijugao natrag prema kući i glasno zalupio vratima. Smjestio se na stražnje sjedalo. - Kako to da je Lucy naprijed? - Moj je red. - Nije. -- Je. Dosta! - zagrmio je Ray. Nitko nije govorio i nakon pet minuta vožnje do Lucyne osnovne škole, Rayov se tlak spustio na normalu. Parkirao je svoj Mondeo na žutu cik-cak liniju i odveo Lucy do učionice, poljubio je u čelo i dotrčao natrag do automobila na vrijeme da uz njega zatekne neku ženu kako zapisuje broj registarske tablice. - Oh, to ste vi! - rekla je kad se kližući zaustavio. Priprijetila mu je prstom. - Mislila sam da ste pametniji, inspektore. - Oprostite - odvratio je Ray. - Hitan posao. Znate kako je. Ostavio ju je da lupka kemijskom po bloku. Prokleta mafija iz udruženja roditelja, pomislio je. Imaju previše slobodnog vremena, to je problem. - Onda - započeo je Ray osvrnuvši se prema suvozačkom sjedalu. Tom se prebacio na njega čim je Lucy izišla, ali odlučno je zurio kroz prozor. - Kako je u školi? - Dobro. Tomova učiteljica rekla je da se situacija nije pogoršala, ali ni poboljšala. Mags i on otišli su u školu i čuli izvještaj o dječaku koji nema nijednog prijatelja, na satovima se minimalno trudi i nikad se ne ističe.
34 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Gospođa Hickson je rekla da će srijedom nakon nastave biti nogometni treninzi. Bi li išao? - Ne baš. - Ja sam u svoje doba bio prilično dobar nogometaš - možda si i ti naslijedio nešto od toga, ha? - I ne gledajući Toma, Ray je znao da momak koluta očima i lecnuo se shvativši koliko zvuči kao svoj otac. Tom slušalicePubertet u uši. Ray jejegurnuo uzdahnuo. je njegovog sina pretvorio u mrzovoljnog, nekomunikativnog tinejdžera i on se užasavao dana kad će se to isto dogoditi i njegovoj kćerki. Roditelj ne bi smio imati miljenike, ali Ray je bio slab na Lucy koja ga je s devet godina još uvijek tražila da je pomazi i zahtijevala priču prije spavanja. S Tomom je ukrstio rogove i prije no što je malog pogodila tinejdžerska depresija. Previše su slični, rekla je Mags, iako Ray to nije vidio. - Možeš me iskrcati ovdje - rekao je Tom otkopčavajući pojas u vožnji. - Ali do škole su još dvije ulice. - Tata, u redu je. Hodat ću. - Posegnuo je prema kvaki i Ray je načas pomislio da će otvoriti vrata i jednostavno se baciti iz vozila. - U redu, shvaćam! - Ray je zaustavio automobil uz rub ceste, ignorirajući prometne znakove drugi put tog jutra. - Znaš da ćeš zakasniti na prozivku, zar ne? - Vidimo se. To rekavši, Tom je izišao, zalupio vratima i šmugnuo među automobile prelazeći cestu. Što se pobogu dogodilo njegovu ljubaznom, zabavnom sinu? Je li ova osorna jezgrovitost obred inicijacije jednog tinejdžera - ih nešto ozbiljnije? Ray je odmahnuo glavom. Čovjek bi pomislio da će djeca biti mačji kašalj u usporedbi sa zamršenom istragom zločina, ali on bi uvijek radije ispitivao sumnjivca nego razgovarao s Tomom. I više dobio iz tog razgovora, kiselo je pomislio. Hvala Bogu da će Mags pokupiti djecu nakon nastave. Kad je stigao do centrale, Ray je već prestao razmišljati o Tomu. Nije morao biti genij da dokuči zašto ga načelnica policije želi vidjeti. Prošlo je gotovo šest mjeseci od bijega s mjesta nesreće, a istraga je praktički stajala na mjestu. Ray je sjeo na stolac ispred hrastom obloženog ureda, a načelničina tajnica suosjećajno mu se nasmiješila. - Upravo završava razgovor - rekla je. - Brzo će. Načelnica policije Olivia Rippon bila je briljantna, ali zastrašujuća žena. Brzo napredujući u karijeri, sedam je godina bila načelnica policijske uprave Avona i Somerseta. Obaviještena da bi mogla biti sljedeća načelnica londonske policije, Olivia je „iz osobnih razloga” odlučila ostati u rodnom gradu, gdje je na mjesečnim sastancima o postignutim rezultatima uživala svoditi starije kolege na patetična lupetala. Bila je jedna od onih žena koje su rođene za odoru, s tamnom smeđom kosom zalizanom u strogu punđu i jakim nogama skrivenim iza debelih crnih čarapa. Ray je protrljao dlanove o nogavice hlača kako bi bio siguran da su savršeno suhi. Čuo je govorkanja o tome kako je šefica jednom spriječila promaknuće perspektivnog policajca u glavnog inspektora jer znojni dlanovi tog sirotog čovjeka nisu „ulijevali povjerenje”. Ray nije imao pojma je li to istina, ali nije namjeravao riskirati. Mogli bi se snaći s njegovom inspektorskom plaćom, ali novca baš nije bilo napretek. Mags je još uvijek govorila kako želi postati učiteljica, ali Ray je izračunao, i uspije li napredovati još nekoliko stepenica više u karijeri, zarađivat će dovoljno i Mags neće morati raditi. Sjetio
35 KNJIGOTEKA
daša&bocca se kaosa tog jutra i zaključio da Mags već ionako radi i više no dovoljno - ne bi smjela biti primorana naći posao kako bi si mogli priuštiti nekoliko užitaka. - Možete sad ući - rekla je tajnica. Ray je duboko udahnuo i gurnuo vrata. - Dobro jutro, gospođo. Njegov pozdrav ostao je neuzvraćen dok je načelnica svojim prepoznatljivim nečitkim rukopisom zapisivala opširne zabilješke u notes. Ray je zastajkivao na vratima iMornarski pravio se modar da se divi koje su prekrivale zidove. sag brojnim u uredufotografijama bio je debljii idiplomama otmjeniji nego u ostatku zgrade, a polovicom prostorije dominirao je golemi stol za sastanke. U dnu prostorije je za velikim, zaobljenim radnim stolom sjedila Olivia Rippon. Najzad je prestala pisati i pogledala ga. - Želim da zatvorite istragu bijega s mjesta nesreće u Fishpondsu. Bilo je jasno da mu neće ponuditi da sjedne pa je Ray sam izabrao stolac najbliži Oliviji i sjeo. Izvila je obrvu, ali ništa nije rekla. - Da imamo još samo malo vremena, mislim da bismo... - Imali ste vremena - prekinula ga je Olivia. - Da budem precizna, pet i pol mjeseci. To je sramota, Ray. Svaki put kad Post objavi neki od vaših takozvanih novih podataka, javnost se samo podsjeti slučaja koji policija nije uspjela riješiti. Sinoć me je nazvao vijećnik Lewis: želi da se to zakopa, a i ja to želim. Ray je osjetio kako ga obuzima bijes. - Nije li se upravo Lewis usprotivio zahtjevu stanovnika da se brzina u naseljima ograniči na trideset kilometara na sat? Olivia ga je kratko hladno promatrala bez riječi. - Zatvori je, Ray. Bez riječi su se odmjeravali preko glatkog stola od orahovine. Na Rayovo iznenađenje, Olivia je prva popustila, zavalila se u stolac i sklopila ruke ispred sebe. - Izuzetno si dobar detektiv, Ray, i upornost ti služi na čast. Ali ako želiš napredovati, morat ćeš prihvatiti da je politika dio policijskog posla koliko i istraga zločina. - To shvaćam, gospođo. - Ray se trudio prikriti frustriranost u glasu. - Odlično - rekla je Olivia skidajući čep svog nalivpera i posežući za sljedećim memorandumom u spremniku svoje ulazne pošte. - Dakle, dogovorili smo se. Slučaj se danas zatvara. Rayu je za promjenu bilo drago zbog gužve na cesti koja ga je zadržala na povratku u ured. Nije se radovao što tu vijest mora prenijeti Kate i pitao se zašto mu je to prva misao. Valjda zato što je još uvijek praktički žutokljunka u krim-policiji: još uvijek nije iskusila frustraciju prisilnog zatvaranja istrage u koju je uloženo toliko mnogo truda. Stumpy će se lakše pomiriti sa sudbinom. Čim se vratio u postaju, pozvao ih je u svoj ured. Kate je došla prva, sa šalicom kave koju je odložila uz Rayovo računalo uz ostale, sve polupune hladne crne kave. - Jesu li ove šalice od prošlog tjedna? - Da, čistačica ih više ne želi prati. - Ne čudi me. Znate, možete ih i vi oprati. - Kate je sjela i u tom času ušao je Stumpy i kimnuo u pozdrav Rayu.
36 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Sjećate se onog automobila koji su Brian i Pat vidjeli na snimkama nadzornih kamera netom nakon bijega s mjesta nesreće? - upitala je Kate čim je i Stumpy sjeo. Onog kojemu se naizgled žurilo pobjeći? Ray je kimnuo. - Iz snimke koju imamo ne možemo razabrati koje je marke i voljela bih to odnijeti Wesleyu. Ako ništa drugo, možda ćemo ga moći eliminirati iz istrage. Wesleystručnjaka Barton bioza je anemičan, mršavi muškarac nekako bez stekao ugledu policijskog snimke nadzornih kamera. Radiokoji je ujepodrumu prozora zagušljivoj kući u ulici Redland, koristeći zapanjujuće mnoštvo opreme kako bi povećao slike s nadzornih kamera do veličine prikladne da budu prihvaćene kao dokaz. Budući da je surađivao s policijom, Ray je pretpostavljao da Wesley mora biti čist, ali nešto mu je smrdilo u cijelom tom aranžmanu. - Žao mi je, Kate, ali ne mogu odobriti budžet za to - rekao je Ray. Mrzio je što joj mora reći da je sav njezin trud i marljivi rad uzaludan. Wesley je skup, ali i dobar, i Raya je zadivila Kateina domišljatost. Nerado je to priznao, čak i samome sebi, ali proteklih je tjedana bio rastresen. Sve ovo s Tomom odvlačilo mu je pozornost i načas je osjetio kivnju prema vlastitom sinu. Neoprostivo je dopustiti obiteljskom životu da utječe na posao, a naročito na jedan ovako istaknuti slučaj. Iako to sad nije važno, ogorčeno je pomislio, kad je načelnica izdala zapovijed. - Trošak neće biti velik - odgovorila je Kate. - Razgovarala sam s njim i... Ray ju je prekinuo. - Ne mogu odobriti sredstva ni za što - značajno je rekao. Stumpy ga je pogledao. Imao je dovoljno iskustva da bi znao što slijedi. - Načelnica mi je naredila da zatvorim istragu - rekao je Ray ne skidajući pogled s Kate. Jedan kratki trenutak nitko nije govorio. - Nadam se da ste joj rekli gdje da si to zabije. - Kate se nasmijala, ali nitko joj se nije pridružio. Pogledala je Raya pa Stumpyja i lice joj se snuždilo. - Vi to ozbiljno? Zar ćemo jednostavno odustati? - Nemamo od čega odustati - odgovorio je Ray. - Ništa drugo ne možemo učiniti. Oplata maglenke nikamo nas nije dovela... - Još imam deset ili više neprovjerenih tablica - rekla je Kate. - Ne biste vjerovali koliko mehaničara ne čuva papire za svoje poslove. Što ne znači da ih neću uspjeti pronaći, nego samo da mi treba više vremena. - Uzaludan trud - nježno je rekao Ray. - Ponekad moraš znati kad treba stati. - Učinili smo sve što možemo - suglasio se Stumpy - ali kao da tražimo iglu u plastu sijena. Nemamo broj tablice, nemamo boju, ni marku: treba nam više, Kate. Ray je bio zahvalan na Stumpyjevoj potpori. - A više nemamo - rekao je. - Zato se bojim da ćemo zasad morati podvući crtu pod ovu istragu. Naravno, iskrsne li kakav konkretan novi trag, provjerit ćemo ga, ali inače... - Utihnuo je, svjestan da zvuči kao jedna od načelničinih objava za medije. - Sve se svodi na politiku, zar ne? - upitala je Kate. - Šefica kaže „skoči”, a mi pitamo „koliko visoko”. - Rayu je bilo jasno koliko osobno Kate shvaća načelničinu odluku. - Kate, dovoljno si dugo u ovom poslu da bi znala da ponekad moramo donijeti teške odluke. - Naglo je utihnuo, ne želeći zvučati kao da joj se obraća svisoka. - Vidi, prošlo je gotovo šest mjeseci, a mi nemamo ništa konkretno za što bismo se uhvatili. Nijednog svjedoka, nijednog forenzičkog dokaza, ništa. Mogli bismo uložiti sve resurse ovog
37 KNJIGOTEKA
daša&bocca svijeta, ali svejedno ne bismo imali nijedan konkretan trag. Žao mi je, ali imamo i druge istrage, druge žrtve za koje ćemo se boriti. - Jeste li bar pokušali? - upitala je Kate obraza zajapurenih od bijesa. - Ili ste samo kimnuli? - Kate, moraš se smiriti - upozorio ju je Stumpy. Kate se nije obazirala na njega i samo je prkosno zurila u Raya. - Pretpostavljam da morate svoje promaknuće. bi bilo ostati dobrosmiren, zamjeriti načelnici,jezar ne? no - Tomisliti nema na nikakve veze! - Ray je Ne nastojao aliseodgovorio glasnije što je želio. Netremice su se promatrali. Krajičkom oka, opazio je da ga Stumpy gleda s očekivanjem. Trebao bi isprašiti Kate iz svog ureda. Reći joj da ne zaboravi kako je ona istražiteljica odjela kriminalističke policije koji grca od posla i da, ako njezin šef kaže da se slučaj zatvara, tad se slučaj zatvara. Kraj priče. Otvorio je usta, ali riječi nisu izlazile. Problem je bio u tome što je Kate rekla istinu. Ray nije želio zatvoriti tu istragu nimalo više od nje same, i nekoć bi se usprotivio načelnici i zagovarao svoj stav ovako kao što Kate sad zagovara svoj. Možda je ispao iz štosa, ili je možda Kate u pravu: možda mu je previše stalo do sljedećeg čina. - Znam da je gadno kad čovjek uloži puno truda - nježno je rekao. - Nije riječ o trudu - Kate je pokazala na Jacobovu fotografiju na zidu. - Riječ je o onom dječačiću. Jednostavno se čini nepravednim. Ray se sjetio Jacobove majke na kauču, tuge urezane u njezino lice. Nije mogao pobiti Katein argument, nije ni pokušao. - Stvarno mi je žao. - Nakašljao se i pokušao usredotočiti na nešto drugo. - Čime se drugim ekipa trenutačno bavi? - upitao je Stumpyja. - Malcolm je cijeli tjedan na sudu zbog slučaja Grayson i radit će na teškom fizičkom napadu u ulici Queen’s - Državno odvjetništvo odlučilo je podići optužnicu. Ja radim na pljački u Co-opu, a Dave je premješten u inicijativu za borbu protiv nošenja noževa. Danas je na faksu, „radi u zajednici”. Stumpy je to izgovorio kao psovku i Ray se nasmijao. - Moramo biti ukorak s vremenom, Stumpy. - Tim klincima možeš govoriti dok ne poplaviš u licu - rekao je Stumpy. - To ih neće odvratiti od nošenja noža. - Možda, ali barem ćemo pokušati. - Ray si je načrčkao podsjetnik u rokovniku. - Javi mi novosti prije sastanka sutra ujutro. I volio bih vaša mišljenja o podudaranju školskih praznika i službenog poziva građanstvu da baci noževe na za to predviđena javna mjesta. Pokušajmo ih maknuti s ulica najviše što možemo. - Dogovoreno. Kate je zurila u pod i čupkala kožicu oko noktiju. Stumpy ju je nježno lupnuo po ruci i ona se okrenula prema njemu. - Sendvič sa šunkom? - tiho je upitao. - Od njega se neću osjećati bolje - promrmljala je Kate. - Ne - nastavio je Stumpy - ali ja ću se osjećati bolje ako ne budeš cijelo jutro namrgođena kao buldognasmijala. koji žvače- osu. Kate se malodušno Vidimo se gore. Uslijedila je tišina i Ray je vidio kako Kate čeka da Stumpy ode. Zatvorio je vrata i vratio se za svoj stol, sjeo i prekrižio ruke ispred sebe. - Jesi li dobro? Kate je kimnula. - Željela sam se ispričati. Nisam vam smjela ono reći.
38 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Doživio sam i gore - s osmijehom je rekao Ray. Kate se nije nasmiješila i shvatio je da nije raspoložena za šalu. - Znam da ti je ovaj slučaj veoma važan - rekao je. Kate je ponovno pogledala Jacobovu fotografiju. - Imam osjećaj da sam ga razočarala. Ray je osjetio kako se njegove obrane ruše. Istina, razočarali su Jacoba, ali Kate neće pomoći ako to čuje. - Dala si sve od sebe - rekao je. - To je jedino što možemo. - Ali nije bilo dovoljno, zar ne? - Okrenula se i pogledala Raya, a Ray je odmahnuo glavom. - Ne. Nije bilo dovoljno. Kate je izašla iz njegova ureda i zatvorila vrata, a Ray je žestoko bubnuo šakom o stol. Kemijska mu se otkotrljala i pala na pod. Zavalio se u stolac i isprepleo prste iza glave. Kosa mu je djelovala tanka pod prstima. Zatvorio je oči, najednom se osjećajući veoma staro i umorno. Pomislio je na nadređene na koje je svakodnevno nailazio: većinom su bili stariji od njega, ali bilo je i mlađih, koji su nezaustavljivo napredovali u karijeri. Ima li on snage za nadmetanje s njima? Želi li to uopće? Prije mnogo godina, kad je ušao u policijsku službu, sve je izgledalo veoma jednostavno. Stavljaš negativce iza rešetaka i čuvaš dobre ljude. Nakon ranjavanja i napada, silovanja i provala vraćaš se normalnom životu i činiš svoje kako bi svijet bio bolje čini lisamo to doista? Većinu je u uredu od osam osam mjesto. navečerAlii izlazi kad se pravidana slijepzarobljen na birokraciju; primoran je ujutro držati do se korporativnih pravila čak i kad to ide protiv svega u što vjeruje. Ray je pogledao Jacobov dosje; mnoštvo uzaludnih potraga i jalovih upita. Sjetio se ogorčenosti na Kateinu licu i njezina razočaranja jer se nije žešće usprotivio načelničinoj odluci, i nije mu bilo drago što joj je sad zbog toga pao u očima. Ali načelničine riječi još uvijek su mu odzvanjale u ušima i znao je da se ne smije oglušiti na njezinu izravnu zapovijed, ma koliko joj se Kate protivila. Uzeo je u ruku Jacobov dosje i odlučno ga odložio u donju ladicu svog stola.
39 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Nebo prijeti kišom još od zore kad sam se spustila na plažu pa navlačim kapuljaču kako bih se zaštitila od prvih kapi. Već sam snimila što sam željela i plaža je sva ispisana. Izvještila sam se i pijesak oko mojih slova gladak je i nedirnut, a i kamerom bolje baratam. Na likovnoj akademiji učila sam i fotografiju, ali moja najveća strast oduvijek je bilo kiparstvo. Sad uživam u ponovnom upoznavanju kamere, igram se s postavkama pri raznom osvjetljenju i posvuda je nosim sa sobom, tako da postaje jednak dio mene kao nekoć grude gline s kojom sam radila. I mada me ruka još uvijek boli nakon cjelodnevnog držanja kamere, dovoljno je pokretljiva da snimim fotografije. Počela sam dolaziti ovamo svakog jutra, dok je pijesak dovoljno vlažan da bude podatan, ali često se vraćam i poslijepodne kad je sunce na najvišoj točki. Učim kad su plime i oseke, i prvi put od nesreće počinjem razmišljati o budućnosti; radujem se ljetu, radujem se suncu na plaži. Kamp je sad otvoren za turiste i Penfach je pun ljudi. Smiješno mi je koliko sam se već „udomaćila”: gunđam zbog navale turista; posesivna sam prema svojoj mirnoj plaži. Pijesak postaje točkast od kiše, a valovi otplavljuju moje natpise u vlažnom pijesku na kraju plaže, poništavaju i uspjehe i pogreške. Početi dan ispisivanjem vlastita imena uz obale pretvorilo mi se u naviku. Drhtim gledajući kako ga more usisava. Iako su fotografije mojih jutarnjih uradaka sigurne u kameri, njihova privremenost nešto je na što nisam naviknuta. Nema grude gline kojoj se mogu uvijek iznova vraćati usavršavajući je i otkrivajući njezin pravi oblik. Nužda me tjera da radim brzo i to me raduje i iscrpljuje istodobno. Kiša uporno pada, probija se kroz moju jaknu i vrhove čizama. Okrećem se kako bih otišla s plaže i primjećujem muškarca koji korača prema meni s velikim psom koji trči uz njegove noge. Susprežem dah. Još uvijek je razmjerno daleko i ne znam približava li mi se namjerno, ili se je jednostavno zaputio prema moru. U ustima osjećam metalni okus pa obližem usne ne bih li ovlažila jezik, ali nalazim samo sol. Već sam vidjela tog muškarca i njegova jučerhektarima sam ih promatrala vrha litice dok nisu otišli i plaža ponovno bila prazna.psa: Usprkos otvorenogsprostora, osjećam se zarobljeno pa krećem uz rub vode, kao da sam oduvijek namjeravala tim putem. - Jutro! - On malo promijeni svoju putanju kako bi koračao uporedo sa mnom. Ne mogu progovoriti. - Krasan dan za šetnju - kaže podižući glavu prema nebu. Pedesetih je godina, čini mi se: sijeda kosa ispod šešira od navoštena platna, kratka brada preko gotovo polovice lica. Polako odahnem. - Moram natrag - neodređeno kažem. - Moram... - Ugodan vam dan želim. - Muškarac lagano kimne i pozove svog psa, a ja se okrenem prema kopnu i potrčim prema litici. Negdje na pola plaže okrenem se i provjerim iza sebe, ali onaj muškarac još uvijek je uz rub vode, baca štap psu u more. Puls mi se polako vraća u normalu i sad se jednostavno osjećam smiješno. Popevši se na vrh litice, već sam mokra do kože. Odlučujem posjetiti Bethan i brzo koračam prema kampu prije no što se predomislim. Bethan me dočekuje širokim osmijehom. - Pristavit ću vodu za čaj.
40 KNJIGOTEKA
daša&bocca Pristavlja čaj u stražnjem dijelu trgovine i nastavlja vedri monolog o vremenskoj prognozi, prijetnji ukidanjem autobusnih linija i Iestynovoj slomljenoj ogradi, zbog koje mu je tijekom noći pobjeglo sedamdeset koza. - Alwen Rees nije bio najsretniji, vjeruj mi! Smijem se - manje samoj toj priči, a više načinu na koji je Bethan pripovijeda, upotpunjujući je slikovitim gestama rođene glumice. Lutam trgovinom dok ona dovršava betonski, a uzidovi obijeljenitevapnom, s policama nasad dvije prostorije.čaj. PrviPod putjekad sam ušla ovu trgovinu, police bile su prazne: su strane krcate žitaricama, limenkama, svježim voćem i povrćem koje čeka turiste na godišnjem odmoru. U velikom hladnjaku je nekoliko tetrapaka mlijeka i drugi svježi proizvodi. Uzimam u ruku komad sira. - To je Iestynov kozji sir - kaže Bethan. - Bilo bi ti pametno da ga uzmeš dok ga ima kad je kamp pun, ide kao halva. A sad dođi i sjedni uz grijalicu pa mi ispričaj kako se snalaziš tamo gore. - Crno-bijelo mače zamijauče uz njezine gležnjeve i ona ga podigne i prebaci preko ramena. - Jesi li sigurna da ne želiš mačića za društvo? Imam tri ovakva malca koja moram udomiti - naša se mačka okotila prije par tjedana. Bog te pita tko je tata. - Ne, hvala. - Mače je apsolutno preslatko: krzneno klupko s trzavim repom nalik na metronom. Od pogleda na njega izranja jedno zaboravljeno sjećanje i ja uzmičem dublje u stolac. - Ne voliš mačke? - Ne bih mogla brinuti o njoj. Kod mene ne preživi ni dracena. Sve o čemu brinem, umre. Bethan se nasmije, iako se nisam šalila. Privuče stolac i odloži šalicu čaja na pult pokraj mene. - Malo si fotkala? - Bethan pokaže na kameru oko mog vrata. - Samo nekoliko fotki zaljeva. - Hoćeš li mi ih pokazati? Malo oklijevam, a onda skinem kameru s vrata i uključim je, pa pokažem Bethan kako da vrti fotke na zaslonu. - Predivne su! - Hvala. - Osjećam kako se crvenim. Nikad nisam znala primiti pohvalu. Kad sam bila dijete, učiteljice bi pohvalile moje radove i izložile ih u hodniku da ih svi vide, ali tek sam s dvanaest godina počela shvaćati da sam nadarena, iako je moj talent bio sirov i neoblikovan. U školi se održavala izložba - lokalna, za roditelje i stanovnike - i moji su roditelji došli na nju zajedno, što je bila rijetkost, čak i tad. Otac je nijemo stajao ispred mojih slika i skulpture ptice koju sam načinila od iskrivljenog metala. Dugo sam susprezala dah i uhvatila se kako držim fige u naborima suknje. - Nevjerojatno - rekao je. Pogledao me je kao da me prvi put vidi. - Nevjerojatna si, Jenna. Imala sam osjećaj da ću se rasprsnuti od ponosa i gurnula sam ruku u njegovu i odvela ga do gospođe Beeching, koja je govorila o umjetničkim školama i stipendijama i mentorstvu. A ja sam samo sjedila i promatrala svog oca koji je mislio da sam nevjerojatna. Drago mi je da ga više nema. Mrzila bih vidjeti razočaranje u njegovim očima. Bethan još uvijek gleda pejzaže zaljeva. - Stvarno to mislim, Jenna, fotke su divne. Hoćeš li ih prodati?
41 KNJIGOTEKA
daša&bocca Gotovo prasnem u smijeh, ali ona se ne smješka i shvaćam da mi to ozbiljno predlaže. Pitam se bi li to moglo biti moguće. Možda ne ove još uvijek vježbam, još lovim pravo svjetlo - ali budem li poradila na njima... - Možda - odgovorim i samu sebe iznenadim. Bethan pregleda i ostale fotke pa se nasmije stigavši do svog imena u pijesku. -Zacrvenim Ovo sam ja! se. - Nešto sam isprobavala. - Fenomenalna je... hoćeš li mi je prodati? - Bethan podiže kameru i ponovno se divi fotografiji. - Ne budi smiješna - kažem. - Dat ću ti je isprintati. To je najmanje što mogu učiniti da ti se nekako odužim za ljubaznost. - U pošti u selu imaju onaj stroj na kojem ih možeš sama isprintati - kaže Bethan. Voljela bih ovu, s mojim imenom, i ovu - kad je oseka. - Izabrala je jednu od meni najdražih fotografija: snimila sam je navečer, dok je sunce poniralo ispod horizonta. More je gotovo ravno, ljeskavo zcalo ružičaste i narančaste, a okolne litice samo su glatki obrisi na obje strane. - Poslijepodne ću ih isprintati. - Hvala ti - kaže Bethan. Odlučno odlaže kameru i okreće se prema meni, s onim svojim, meni već poznatim trezvenim izrazom. - A sad da ja učinim nešto za tebe. - Nema potrebe - zaustim - već si učini... Bethan mahne rukom prekidajući moje prosvjede. - Malo sređujem kuću i rješavam se nekih stvari. - Pokaže na dvije crne vreće uredno odložene uz vrata. - Ništa posebno: jastučići i prekrivači kad smo preuređivali kamp-kućice i odjeća koja mi više nikad neće pristajati čak i ako se do kraja života odreknem čokolade. Ništa otmjeno - u Penfachu ženi večernje haljine ne trebaju - samo nekoliko pulovera, traperice i dvije-tri haljine koje nisam trebala kupiti. - Bethan, ne možeš mi dati svoju odjeću! - Zašto ne bih mogla? - Zato što... - Gleda me ravno u oci i ja zašutim ne dovršivsi rečenicu. Njezina ponuda lišena je svake primisli i meni ne može biti neugodno, a ne mogu iz dana u dan zauvijek nositi istu odjeću. - Slušaj, ionako bih sve te stvari na kraju dala u dobrotvorne svrhe. Pregledaj ih i uzmi što ti može poslužiti. Zdrav razum to nalaže, zar ne? Odlazim iz kampa nakrcana toplom odjećom i vrećom onoga što Bethan naziva „kućnim udobnostima”. U kolibi ih sve rasprostirem na pod kao božićne darove. Traperice su mi mrvicu prevelike, ali s pojasom će biti dobre, a debela felpa koju je izdvojila za mene toliko je mekana da mi na oči naviru suze. Koliba je ledara i stalno mi je hladno. Ono malo odjeće koju sam donijela sa sobom iz Bristola shvaćam da sam ga prestala zvati „domom” - pohabano je i kruto od soli i ručnog pranja u kadi. Najviše sam oduševljena Bethaninim „kućnim udobnostima”. Prekrivam otrcani kauč golemim prekrivačem od komadića tkanina jarkocrvenih i zelenih boja, i prostorija odmah djeluje toplije i srdačnije. Na polici kamina izložena je zbirka morem uglačanog kamenja koje sam donijela s plaže: pridodajem joj vazu iz Bethanine vreće i odlučujem da ću danas poslijepodne sakupiti nekoliko vrbovih grančica za nju. Obećani jastučići završavaju na podu, uz vatru, gdje obično sjedim i čitam ih uređujem fotke. Na dnu vreće pronalazim dva ručnika, kupaonski ogrtač i još jedan prekrivač.
42 KNJIGOTEKA
daša&bocca Ni na sekundu ne vjerujem da se Bethan rješavala svih ovih stvari, ali poznajem je dovoljno da ne preispitujem njezinu gestu. Kucanje na vratima prekida me u poslu. Bethan mi je rekla da će Iestyn danas svratiti, ali ne otvaram odmah, za svaki slučaj. - Jesi li unutra? Potežem zasun i otvaram vrata. Iestyn me pozdravlja uobičajenom otresitošću, a ja ga srdačno dočekujem. samo Shvatila samkaraktera da je ono što sam koji isprva držala neuvažavanjem, štoviše nepristojnošću, odraz muškarca se drži za sebe i više brine o dobrobiti svojih koza nego o osjetljivosti drugih ljudi. - Donio sam ti nekoliko cjepanica - kaže pokazujući na drva za ogrjev nasumce nabacana u prikolicu pričvršćenu za njegov četverocikl. - Ne bi bilo dobro da ti ih ponestane. Ja ću ti ih unijeti. - Jeste li za čaj? - Dvije kockice šećera - dovikne Iestyn preko ramena dok se dugim koracima vraća do prikolice. Slaže cjepanice u kantu, a ja pristavljam vodu za čaj. Koliko sam vam dužna za cjepanice? - pitam dok sjedimo za kuhinjskim stolom i pijemo čaj. Iestyn odmahne glavom. - To su mi ostaci. Nisu dovoljno dobri za prodaju. Cjepanice koje je uredno složio uz kamin potrajat će mi najmanje mjesec dana. Pomislim kako su u tome zacijelo ponovno Bethanini prsti, ali nisam u položaju da odbijem tako velikodušan dar. Moram smisliti način da se odužim i njemu i Bethan. Iestyn se ne obazire na moju zahvalu. - Ne bih prepoznao kolibu - kaže pogledavajući šareni prekrivač i zbirku školjaka i blaga spašenog iz mora. - Kako te služi štednjak? Ne živcira te previše? - Pokaže na prastaru Agu. - Znaju biti zajebani. - Dobro me služi, hvala. - Susprežem osmijeh. Postala sam majstorica; za nekoliko minuta uspijevam ponovno oživjeti štednjak. Mali je to uspjeh, ali pohranjujem ga s ostalima, slažem ih na hrpu kao da bi jednog dana mogli izbrisati neuspjehe. - Moram dalje - kaže Iestyn. - Za vikend mi dolazi obitelj i čovjek bi pomislio da su kraljevskog roda, koliko se Glynis ustrčala. Rekao sam joj, briga njih je li kuća čista i ima li cvijeća u blagovaonici, ali ona želi da sve bude savršeno. - Zakoluta očima glumeći razdraženost, ali glas mu je nježan dok govori o supruzi. - Dolaze vam djeca? - pitam. - Obje kćeri - kaže - s muževima i klincima. Bit će tijesno, ali nikome ne smeta kad se gužva sa svojima, zar ne? - Pozdravi me na odlasku, a ja gledam kako njegov četverocikl poskakuje po neravnom tlu. * * *
Zatvaram vrata i samo stojim i promatram kolibu. Dnevni boravak, koji se samo trenutak ranije činio udobnim i srdačnim, sad djeluje prazno. Zamišljam dijete - svoje dijete - kako se igra na sagu ispred vatre. Sjetim se Eve, i nećaka i nećakinje koji rastu bez tete u blizini. Sina možda jesam izgubila, ali još uvijek imam obitelj, bez obzira na sve što se između nas dogodilo. Lijepo sam se slagala s Eve kad smo bile djeca, iako je starija od mene četiri godine. Ugledala sam se u nju, a ona je pazila na mene i naizgled nikad nije zamjerala mlađoj sestri koja ju je pratila kao priljepak. Bile smo posve različite; ja sa svojom neposlušnom crvenom grivom, a Eve s posve ravnom mišje sivom kosom. Obje smo bile dobre
43 KNJIGOTEKA
daša&bocca učenice, ali Eve je bila marljivija od mene i ostajala zadubljena u udžbenik još dugo nakon što bih ja svoj zavitlala na drugi kraj sobe. Ja sam umjesto u učenju sate provodila u školskom ateljeu ili na podu garaže - jedinom prostoru u našem domu u kojem mi je majka dopuštala da izvadim svoju glinu i boje. Moja pedantna sestra prezirno bi frknula nosom na takvu zabavu i cičala bježeći od mojih ispruženih ruku zamrljanih vlažnom glinom. - Lady Eve - nazvala sam ju jedan dan i taj nadimak zadržao se dugo nakon što smo odrasle i stvorile vlastite obitelji. Uvijek sam mislila da Eve potajno uživa u njemu, dok sam je godinama gledala kako prima pohvale na divnoj večeri ili krasno zamotanim darovima. Nakon tatina odlaska više nismo bile tako bliske. Nisam mogla oprostiti majci jer ga je otjerala, i nisam shvaćala kako Eve to može. Ali sestra mi svejedno očajnički nedostaje, sad više no ikad. Previše je izgubiti pet godina nečijeg života zbog jedne usputne primjedbe. Pregledavam laptop i pronalazim fotke koje je Bethan zatražila. Dodajem još tri koje želim staviti na zid kolibe u okvirima koje ću načiniti od naplavina. Na svima je zaljev: sve su snimljene s istog mjesta, ali svaka je posve drugačija. Tirkizno more na prvoj fotki i zaljev koji se ljeska na suncu ustupaju mjesto dosadnom sivilu druge fotke i suncu koje se jedva vidi na nebu. Treća fotka meni je najdraža: snimljena je kad je vjetar puhao tako jako da me je umalo otpuhao s litice, i kad su čak i galebovi odustali od stalnog kruženja nebom. Crni oblaci slijevaju se prema valovima koje im more vitla u lice. Zaljev je tog dana bio tako živ da sam radeći osjećala kako mi krv kola tijelom. Pridodajem još jednu fotografiju na memorijski štapić: fotografiju snimljenu onog prvog dana kad sam pisala u pijesku, kad sam plažu ispisala imenima iz prošlosti. Lady Eve. Ne mogu riskirati da moja sestra sazna gdje sam, ali mogu joj javiti da sam na sigurnom. I da mi je žao.
44 KNJIGOTEKA
daša&bocca
- Idem do Harry’sa na ručak, da vam nešto donesem? Kate je stajala na vratima Rayova ureda. Bila je odjevena u sive hlače šivane po mjeri i uski pulover preko kojega je navukla laganu jaknu pripremivši se za izlazak. Ray je ustao i skinuo sako s naslona stolca. - Idem s tobom, dobro će mi doći malo svježeg zraka. - Obično je ručao u kantini ili za svojim radnim stolom, ali ručak s Kate činio mu se privlačnijom zamisli. Osim toga, napokon je zasjalo sunce, a on od osam ujutro kad je došao nije podigao pogled sa stola. Zaslužuje kratki odmor. U Harry’su je kao i uvijek bila gužva, i mušterije su čekale u redu koji je zavijao uz pult sve do pločnika. Policajci su voljeli taj lokal ne samo zbog njegove blizine postaje, nego zato što su sendviči bili razumnih cijena i brzo gotovi. Gladnog pozornika ništa ne frustrira više od javljanja na hitan poziv dispečera prije no što dobije naručenu hranu. Pomaknuli su se korak naprijed u redu. - Ako se žurite, mogu vam ja donijeti sendvič u ured - rekla je, ali Ray je odmahnuo glavom. - Nisam u žurbi - odvratio je. - Pregledavam planove za operaciju Prodor i dobro bi mi došlo malo odmora. Ručajmo ovdje. - Dobra zamisao. Prodor je onaj slučaj pranja novca, zar ne? - Kate je govorila tiho, svjesna ljudi oko njih, i Ray je kimnuo. - Tako je. Mogu ti ga objasniti, ako želiš, da dobiješ osjećaj kako se posložio. - Super, hvala. Naručili su sendviče i pronašli dva visoka barska stolca uz izlog, s jednim okom na Harrvju, koji je već za nekoliko minuta mahao njihovim smeđim papirnatim vrećicama. Ispred izloga su prošla dva policajca u odorama i Ray je podigao ruku u pozdrav. - Još ulja na vatru tvrdnji da „krim-policija ništa ne radi” - sa smijehom je rekao Kate. - Nemaju oni pojma - odvratila je Kate vadeći rajčicu iz sendviča i jedući je zasebno. - Nikad nisam radila tako naporno kao na slučaju Jacoba Jordana. A sve uzalud. Rayu nije promaknula ogorčenost u njezinu glasu. - Nije bilo uzalud, znaš da nije. Jednog dana netko će progovoriti, glas će se proširiti i mi ćemo ga uhvatiti. - Svejedno, to nije dobar policijski posao. - Kako to misliš? - Ray nije bio siguran zabavlja li ga njezina izravnost, ili ga vrijeđa. Kate je odložila sendvič. - Takav stav je reaktivan, a ne proaktivan. Ne bismo smjeli sjediti skrštenih ruku i čekati da nam netko nešto dojavi: trebali bismo se pokrenuti i tražiti informacije. Kao da je slušao samoga sebe u ranim detektivskim danima. Ili možda Mags, iako se nije sjećao da je Mags ikad bila ovako izravna i drska kao Kate. Kate je sad ponovno jela svoj sendvič, ali čak je i to činila s dozom odlučnosti. Ray je prikrio osmijeh. Rekla je ono što misli, bez ikakve cenzure ili bojazni je li na njoj da to kaže. Ta će cura nakostrušiti neke perjanice u postaji, ali Ray nije zamjerao zbog iskrenosti. Dapače, činila mu se pravim osvježenjem. - Stvarno te je pogodilo, zar ne? - upitao je.
45 KNJIGOTEKA
daša&bocca Kimnula je. - Mrzim činjenicu da je vozač onog automobila još uvijek slobodan i misli da se izvukao. I mrzim što je Jacobova mama otišla iz Bristola misleći da nam nije dovoljno stalo da pronađemo ubojicu njezina sina. - Otvorila je usta da nastavi pa skrenula pogled kao da se predomislila. - Što je? Obrazi su joj se lagano zarumenjeli, ali prkosno je podigla bradu. - Nisam prestala raditi na je tome. Ray kroz godine nekoliko puta pronašao obrasce i službene izvještaje koji su trunuli zanemareni jer su policajci bili previše zaposleni ili previše lijeni kako bi se pozabavili njima. Ali da netko radi više no što se od njega zahtijeva? To mu je bila novost. - Radim u slobodno vrijeme... i časna riječ, ne radim ništa što će vas usositi kod načelnice. Pregledavam snimke nadzornih kamera i provjeravam pozive primljene nakon apela na Crimewatchu da budem sigurna kako nam ništa nije promaknulo. Ray je zamislio Kate kod kuće, s papirima raširenim na podu i satima zrnatih snimki na ekranu ispred nje. - I to radiš jer misliš da možemo pronaći krivca? - To radim jer ne želim odustati. Ray se nasmiješio. - Hoćete li mi reći da prestanem? - Kate se ugrizla za usnicu. Upravo joj je to kanio reći. Ali bila je tako odlučna, tako fanatična. Osim toga, čak i ako ne bude nikakvih pomaka u istrazi, što je loše u njezinoj ustrajnosti? Možda bi i on nekoć tako postupio. - Ne - odvratio je. - Neću ti reći da prestaneš. Uglavnom zato što nisam posve uvjeren da bi me poslušala. Oboje su se nasmijali. - Ali želim da me obavještavaš i budeš razumna s radnim vremenom. I ta istraga nema prvenstvo nad istragama u tijeku. Dogovoreno? Kate ga je odmjerila pogledom. - Dogovoreno. Hvala, Ray. Zgužvao je njihove papirnate vrećice u loptu. - Idemo, vrijeme je da se vratimo. Pokazat ću ti dosje Prodor, a nakon toga moram kući ili ću biti u gabuli. Opet. - Zakolutao je očima i šaljivo iskrivio lice. - Mislila sam da Mags ne smeta što radite dokasna - rekla je Kate dok su se vraćali u postaju. - Čini mi se da se u posljednje vrijeme ne slažemo baš najbolje - odgovorio je i odmah se pokajao, osjetivši se nelojalnim prema Mags. Ljudima na poslu rijetko je govorio o svom privatnom životu. Iznimka je bio samo Stumpy, koji je Mags poznavao gotovo otkad i Ray. Zaključio je da nema razloga za kajanje: ne laje pred cijelim uredom, razgovara samo s Kate. - Čini vam se? - nasmijala se. - Zar ne znate? Ray se kiselo osmjehnuo. - Trenutačno imam osjećaj da ništa ne znam. Ne mogu točno odrediti zašto, ali... znaš što želim reći. Imamo problema s našim starijim djetetom, Tomom. Ne snalazi se dobro u školi i strašno je mrzovoljan i povučen. - Koliko ima godina? - Dvanaest. - Zvuči kao normalno ponašanje za tu dob. Moja mama kaže da sam ja u tim godinama bila apsolutno užasna.
46 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Ha... to mogu vjerovati - našalio se Ray. Kate mu je priprijetila šakom, a Ray se nasmijao. - Znam što želiš reći, ali iskreno, za Toma je takvo ponašanje uistinu neobično i do promjene je došlo praktički preko noći. - Mislite li da ga netko zlostavlja? - Palo mi je na pamet. Ne volim previše zapitkivati kako ne bi pomislio da ga gnjavim. Mags je bolja u tim stvarima, ali čak ni ona iz njega ne uspijeva ništa izvući. Uzdahnuo - tkojebiKate ih imao? - Ja neje.- Klinci odvratila upravo u času kad su stigli do postaje. Zamahnula je propusnicom kako bi se bočna vrata otvorila. - Barem još neko vrijeme. Još se nisam dovoljno iživjela. - Nasmijala se, a Ray joj je načas pozavidio na životu bez komplikacija. Uspeli su se stubama. Stigavši do ureda kriminalističke policije na drugom katu, Ray je zastao s rukom na kvaki. - Što se tiče Jordanovog slučaja... - Ostaje između nas. Znam. Nacerila se, a Ray je u sebi odahnuo od olakšanja. Da načelnica sazna da netko od njegovih ljudi radi - makar i neplaćeno - na slučaju koji mu je izričito naredila da zatvori, ne bi tratila vrijeme da mu pokaže što misli o tome. Bio bi ponovno u odori i prije no što bi spustila slušalicu. Vrativši se u ured, posvetio se planovima za operaciju Prodor. Načelnica je zatražila od njega istraguzanavodnog pranja novca. Dva noćna kluba u središtu obilje grada služila su da kaovodi paravan čitav niz nezakonitih poslova i valjalo je pročešljati informacija. Kako su vlasnici oba kluba bili istaknuti članovi poslovne zajednice, Ray je znao da ga načelnica testira i namjeravao se pokazati dorastao izazovu. Ostatak poslijepodneva proveo je pregledavajući slučajeve Ekipe 3. Narednica Kelly Proctor bila je na porodiljskom i Ray je zamolio najiskusnijeg detektiva u ekipi da je zamijeni. Sean je dobro obavljao posao, ali Ray je želio biti siguran da im ništa nije promaknulo dok je Kelly odsutna. I Kate će brzo moći predložiti za odgovornije dužnosti, pomislio je. Izuzetno je pametna, od nje bi i neki njegovi iskusniji detektivi imali što naučiti, i uživala bi u tom izazovu. Sjetio se iskre prkosa u njezinim očima dok mu je govorila što provjerava u Jacobovom slučaju: poslu je definitivno posvećena, to se nije moglo poreći. Pitao što jevidi tjeradanaćeto.njezina Čini li to jednostavno zatoplodom? što ne želi slučaj porazi, ili sedoista nastojanja uroditi Je da li je se ijedan on prebrzo suglasio s načelnicom da bi taj slučaj trebalo zatvoriti? Kratko je razmišljao, lupkajući prstima po stolu. Tehnički govoreći, sad nije bio u službi i obećao je Mags da neće doći kasno, ali mogao bi odvojiti pola sata i još uvijek stići kući u pristojno vrijeme. Prije no što se predomisli, otvorio je zadnju ladicu svog stola i izvukao Jacobov slučaj. Prošlo je više od sat vremena prije no što je ponovno pogledao na sat.
47 KNJIGOTEKA
daša&bocca
- Ah, i mislila sam da si to ti! - Bethan me sustiže na stazi do Penfacha, zadihana i u kaputu koji vijori za njom. - Moram do pošte. Baš je dobro što sam naletjela na tebe imam neke novosti. - Kakve novosti? - Čekam da Bethan dođe do daha. - Jučer nas je posjetio trgovački putnik neke tvrtke koja prodaje čestitke. Pokazala sam mu tvoje fotke i misli da bi bile super razglednice. - Stvarno? Bethan se nasmije. - Da, stvarno. Volio bi da isprintaš nekoliko uzoraka pa će ih pokupiti kad sljedeći put bude u blizini. Ne mogu suspregnuti osmijeh koji mi rasteže lice. - To su fenomenalne vijesti, hvala ti. - A ja ću ti ih definitivno prodavati u trgovini. Zapravo, ako sklepaš web-stranicu i staviš nekoliko fotkimjesta online,naposlat svima u našem adresaru. Sigurno ima ljudi koji žele lijepu fotku kojemćusulink ljetovali. - Hoću - kažem joj. Nemam ni najblažu ideju kako se otvara web-stranica. - Mogla bi pisati ne samo imena, nego i poruke, zar ne? „Sretno”, „čestitam”, takve stvari. - Da, mogla bih. - Zamišljam cijeli niz svojih razglednica poredanih na polici, prepoznatljivih prema nakošenom ,,J” koji bih koristila kao logotip. Ne ime, samo početno slovo. Tako da se ni po čemu ne zna tko ih je snimio. Ionako moram početi nešto zarađivati. Moji su troškovi mali - praktički ne jedem - ali ušteđevina će brzo presahnuti, a drugi izvor prihoda nemam. Osim toga, nedostaje mi rad. Glas u mojoj glavi izruguje mi se i ja ga silom ušutkavam. Zašto ne bih mogla pokrenuti novi posao? Zašto ljudi ne bi kupovali moje fotografije kao što su kupovali moje skulpture? Isprintat ćudakle, uzorke. - To je, riješeno - zadovoljno zamijeti Bethan. - A sad, kamo si krenula? Stigle smo do Penfacha, a da ja to nisam ni zamijetila. - Mislila sam da bih mogla još malo istražiti obalu - kažem. - Fotkati druge plaže. - Nećeš naći ljepšu od Penfachove. - Bethan pogleda na sat. Ali za deset minuta kreće bus za Port Ellis - mogla bi početi od njega. Autobus stiže i ja se zahvalno ukrcavam. Prazan je i sjedam na jedno od stražnjih sjedala, dovoljno daleko od vozača kako ne bih morala razgovarati s njim. Autobus gmiže uskim ulicama dublje u unutrašnjost, a ja gledam kako se more udaljava pa čekam kad će se ponovno pojaviti dok se približavamo odredištu. Mirna ulica u kojoj se autobus zaustavlja nalazi se u sendviču između kamenih zidova koji se naizgled protežu cijelim Port Ellisom, a kako nema pločnika, hodam kolnikom prema nečemu za što se nadam da je središte sela. Istražit ću unutrašnjost pa otići na plažu.
48 KNJIGOTEKA
daša&bocca Živica napola skriva crnu plastičnu vrećicu vezanu u čvor i bačenu u plitki jarak uz cestu. Gotovo mi promiče, umalo se ne obazirem na nju, otpisujući je kao smeće koje su bacili turisti. Ali tad se jedva zamjetno pomakne. Pomislim kako mi se sigurno pričinilo, kako vjetar samo mreška plastiku. Naginjem se u živicu, posežem za vrećicom i u njoj nepogrešivo napipam nešto živo. Spuštam se na koljena vrećicu za smeće.mučninu Vonj straha zapahne nosnice i pomislim da ćui trgam povratiti. Potiskujem kojai izmeta me hvata kad mi u unutrašnjosti vreće ugledam dvije životinje. Jedno štene nepomično leži, koža na leđima do krvi mu je izderana kandžama drugog psića koji se mahnito koprca i jedva čujno cvili. Preneraženo podignem živo štene u naručje i smjestim ga u kaput. Nespretno se uspravim i osvrnem oko sebe, dovikujući muškarcu koji prelazi cestu stotinjak metara dalje. - Upomoć! Molim vas, pomozite! Muškarac se okrene i polako zaputi prema meni, naizgled ravnodušan prema mojoj panici. Star je i pogrbljen, brada mu je gotovo na prsima. - Postoji li ovdje veterinar? - pitam čim se dovoljno približi. Muškarac pogleda štene koje je sad mirno i nepomično u mom kaputu, pa proviri u crnu vreću na tlu. Cokne pa polako odmahne glavom. - kaže. Trzne glavom, vjerojatno pokazujući gdje ću naći tog - Sin Aluna Mathewsa sina, pa podigne onu crnu vreću i grozotu u njoj. Slijedim ga i osjećam kako se toplina šteneta u mom naručju širi mojim grudima. Ambulanta je mala bijela građevina na kraju jedne uličice, s natpisom „Veterinarska ambulanta Port Ellis” iznad vrata. Na plastičnom stolcu u majušnoj čekaonici sjedi jedna žena s mačkom u košari na krilu. U prostoriji se osjeća miris psa i sredstva za dezinfekciju. Recepcionarka podiže pogled s računala. - Dobar dan, gospodine Thomas, kako vam možemo pomoći? Moj pratilac kimne u pozdrav i podigne onu crnu vreću na pult. - Ova je žena pronašla dva šteneta bačena u živicu - kaže. - Grozota. - Nagne se prema meni i oprezno me potapša po ruci.zabrenca. - Oni će se pobrinuti za vas - kaže i ode iz ambulante, a zvonce iznad vrata oduševljeno - Hvala što ste ih doveli. Recepcionarka na svjetloplavoj kuti nosi bedž na kojem crnim, ispupčenim slovima piše „Megan”. - Mnogi ne bi, znate. Ključevi joj se njišu s vezice načičkane šarenim bedževima salikama životinja i iglama za kravate dobrotvornih organizacija, nalik na one kakve nose bolničarke na dječjem odjelu. Otvori vreću i načas problijedi prije no što diskretno nestane s njom. Nekoliko sekundi kasnije vrata čekaonice se otvaraju i Megan mi se nasmiješi. Izvolite, uđite u ambulantu. Patrick će vas odmah primiti. - Hvala. - Slijedim Megan u prostoriju čudnog oblika, s ormarima uguranim u kutove. Sučelice vratima nalaze se kuhinjski pult i mali umivaonik od nehrđajućeg čelika, za kojim jedan muškarac pere ruke groznim zelenim sapunom koji mu se pjeni uz podlaktice. - Bog, ja sam Patrick. Veterinar - doda pa se nasmije. - Ali to ste vjerojatno pogodili. Visok je - viši od mene, što je neobično - zagasito plave raskuštrane kose i ravnih bijelih
49 KNJIGOTEKA
daša&bocca zubiju. Odjeven je u traperice i kariranu košulju podvinutih rukava, na koju je navukao modru kutu. Rekla bih da je u srednjim tridesetim godinama, ili možda malo stariji. - Ja sam Jenna. - Raširim kaput da izvadim crno-bijelo štene koje je zaspalo i sad tiho šnjofka, naizgled ni najmanje pogođeno traumatičnom smrću svog brata. - A to nam je ovaj mališan? - kaže veterinar, nježno uzimajući štene od mene. Taj pokret probudi psa koji se tržne i ustukne od njega. Patrick mi ga vraća. - Biste li mi ga pridržali stolu?bi- mu pita.trebati - Ne želim još više Ako je te pse u vreću stavio muškarac,namoglo neko ga vrijeme da uznemiriti. ponovno stekne povjerenje u muškarce. - Prelazi rukama preko šteneta, a ja čučim i utješno šapućem psiću, ne mareći što Patrick misli o mojoj gluposti. - Koja je ovo pasmina? - pitam. - Malovonog. - Malovonog? - Uspravljam se, s brižnom rukom na štenetu koje je sad opušteno dok ga Patrick nježno pregledava. Patrick se naceri. - Znate: malo ovog, malo onog. Sudeći po ušima, rekao bih da je uglavnom španijel, ali Bog te pita što je još. Možda škotski ovčar, ili terijer. Da su bili čistokrvni, ne bi bili bačeni, to sigurno. - Podiže psića sa stola i pruža mi ga da ga uzmem u naručje. - Strašno - kažem udišući toplinu psića. On gura njuškicu u moj vrat. - Tko bi učinio nešto tako grozno? - Obavijestit ćemo policiju, ali slaba je vjerojatnost da će išta otkriti. Ovdašnji su stanovnici šutljiva ekipa. - Što će se dogoditi ovom psiću? - pitam. Patrick gurne ruke duboko u džepove kute i nasloni se na umivaonik. - Možete li ga vi zadržati? Kutovi očiju prošarani su mu blijedim boricama, kao da je škiljio u sunce. Mora da mnogo vremena provodi vani. - S obzirom kako ste ga našli, ne bih rekao da će se vlasnik javiti, a u štenarama nemamo dovoljno mjesta. Itekako biste pomogli kad biste ga udomili. Dobar je on pas, po svemu što vidim. - Gospode, ne mogu brinuti o psu! - Ne mogu se otresti osjećaja da se ovo dogodilo samo zato što sam danas došla u Port Ellis. - Zašto ne? Oklijevam. Kako mogu objasniti da se u mojoj blizini događaju ružne stvari? Voljela bih ponovno imati nešto o čemu ću brinuti, ali ta pomisao istodobno me užasava. Što ako ne budem mogla brinuti o njemu? Što ako se razboli? - Ne znam ni bi li mi stanodavac dopustio psa u kući - najzad kažem. - Gdje živite? U Port Ellisu? Odmahnem glavom. - U Penfachu. U kolibi blizu kampa. Patrickove oči zabljesnu prepoznavanjem. - Vi ste unajmili Iestynovu kolibu? Kimnem. Više me ne čudi što svi poznaju Iestyna. - Njega prepustite meni - kaže Patrick. - Iestyn Jones i moj tata išli su zajedno u školu i o njemu znam dovoljno toga što ne želi da se pročuje, da bi vam dopustio i krdo slonova, da želite. Smješkam se. Teško je ne osmjehnuti se.
50 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Mislim da tako daleko ipak ne bih išla - kažem i smjesta osjetim kako mi obraze oblijeva crvenilo. - Španijeli su sjajni s djecom. Imate li djece? Šutnja kao da traje zauvijek. - Ne - napokon odgovorim. - Nemam djece. Pas se iskoprca iz moje ruke i počne mi revnosno lizati bradu. Osjećam kako njegovo srce tuče o moje. - Dobro - kažem. - Uzet ću ga.
51 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Ray se polako izvukao iz kreveta trudeći se da ne probudi Mags. Obećao joj je da preko vikenda neće raditi, ali ako sad ustane, imat će sat vremena za elektroničke poruke prije no što se ona probudi i biti u prednosti u slučaju Prodor. Izdat će dva istodobna naloga za pretres klubova i ako je vjerovati njihovim izvorima, u oba će pronaći velike količine kokaina i dokumentaciju koja će pokazati tijek novca u i iz navodno zakonitih lokala. Navukao je hlače i otišao skuhati kavu. Dok je voda ključala, u kuhinju su dotapkali koraci. Okrenuo se. - Tata! - Lucy ga je zagrlila oko struka. - Nisam znala da si ustao! - Koliko si dugo već budna? - upitao je odmičući njezine ruke sa svog struka i saginjući se da je poljubi. - Oprosti što se nismo vidjeli sinoć prije tvog odlaska na spavanje. Kako je bilo u školi? - U redu, valjda. Kako je bilo na poslu? -Nacerili Dobro, su valjda. se jedno drugome. - Smijem li gledati telku? - Lucy je suspregnula dah i molećivo ga promatrala. Mags je imala stroga pravila o gledanju televizije ujutro, ali bio je vikend, a bude li Lucy gledala telku, Ray će moći neko vrijeme raditi u miru. - Oh, neka ti bude. Lucy je odbrzala u dnevni boravak prije no što se Ray predomisli i Ray je ubrzo čuo kreštave tonove nekog crtića. Sjeo je za kuhinjski stol i uključio svoj BlackBerry. Do osam sati riješio je većinu poruka i kuhao drugu šalicu kave, kad se Lucy došla požaliti da je gladna i provjeriti što je s doručkom. - Tom još spava? - upitao je Ray. - Da, lijenčina. - Nisam lijen! - začuo se ogorčeni glas s kata. - Jesi! - viknula je Lucy, Hodnikom na katu zatutnjali su koraci i već u sljedećem času Tom se sjurio niz stube namrštena, srdita lica ispod neuredne kose. Čelo mu se crvenjelo od akni. NISAM! - dreknuo je i odgurnuo sestru ispruženom rukom. - Jao! - vrisnula je Lucy. Suze su joj istog časa nagrnule na oči, a donja usnica podrhtavala. - Nisam bio grub! - Jesi! Ray je prostenjao i zapitao se svađaju li se sva braća i sestre toliko kao njegovo dvoje djece. Tek što nije krenuo silom ih razdvojiti, kad se u prizemlje spustila Mags. - Osam sati ujutro teško bi se moglo nazvati lijenošću, Lucy - Nago je rekla. - Tome, ne tuci sestru. - Uzela je u ruku Rayovu kavu. - Je li ovo za mene? - Da. - Ray je ponovno pristavio vodu. Pogledao je klince koji su sad sjedili za stolom i planirali što će preko ljetnih praznika, posve zaboravivši na nedavnu svađu - barem
52 KNJIGOTEKA
daša&bocca zasad. Mags je uvijek polazilo za rukom smiriti svađe na način koji on nikad nije svladao. - Kako ti to uspijeva? - To se zove odgoj - odvratila je Mags. - Trebao bi jednom probati. Ray nije zagrizao udicu. U posljednje se vrijeme činilo da se samo obrecaju jedno na drugo, a on nije bio raspoložen za još jednu raspravu o poslu s punim radnim vremenom naprama odgajanju djece s punim radnim vremenom. Mags se kuhinji,kave. donosila doručak na stol; spretno tost -i nalijevala sokkretala izmeđupogutljaja - Kadposude si sinoćza došao? Nisam te čula kad sipekla se vratio. Navukla je pregaču preko pidžame i počela lupati jaja. Tu joj je pregaču Ray darovao za Božić prije mnogo godina. Želio se našaliti - kao oni grozni muževi koji svojim ženama kupuju lonce ili daske za glačanje - ali Mags je otad nije skidala. Na pregači je bila slika kućanice iz 1950-ih i natpis „Volim kuhati s vinom - a ponekad ga malo ubacim i u hranu.” Ray se sjećao kako bi se vratio kući s posla i kliznuo rukama oko supruge dok je stajala za štednjakom pa osjetio kako se pregača nabire pod njegovim prstima. To već dugo nije učinio. - Mislim da je bilo oko jedan - rekao je Ray. Na benzinskoj postaji u predgrađu Bristola dogodila se oružana pljačka. Plavci su u roku od nekoliko sati uspjeli privesti svu četvoricu počinitelja i Ray je ostao u uredu više iz solidarnosti sa svojom ekipom nego iz neke stvarne potrebe. Kava je bila previše vruća, ali svejedno je otpio gutljaj i opržio jezik. BlackBerry je zazujao i Ray je pogledao zaslon. Stumpy je poslao poruku da je protiv četvorice počinitelja podignuta optužnica i da su izvedeni pred nedjeljni sud, na kojem su ih suci zadržali u istražnom zatvoru. Ray je napisao kratku poruku višem inspektoru. - Ray! - uzviknula je Mags. - Obećao si da nećeš raditi! - Oprosti, samo dovršavam sinoćnji posao. - Ray, u pitanju su samo dva dana - morat će se snaći bez tebe. - Odložila je tavu s jajima na stol i sjela. - Pazi, vruća su - upozorila je Lucy pa pogledala Raya. - Hoćeš li doručkovati? - Ne, hvala, pojest ću nešto kasnije. Idem se istuširati. - Načas se naslonio na dovratak gledajući kako njih troje jedu. - U ponedjeljak dvorišna vrata moramo ostaviti otvorena za perača prozora pa pazi da ih ne zaključaš kad sutra navečer budeš iznosio smeće - rekla je Mags. - Oh, svratila sam do susjeda zbog onih stabala i obećali su da će ih u narednih tjedan-dva dati potkresati, iako ću vjerovati tek kad to vidim vlastitim očima. Ray se pitao hoće li Post objaviti članak o sinoćnjem slučaju. One koje policija nije riješila uvijek bi brzo zamijetili. - Super - rekao je. Mags je odložila vilicu i pogledala ga. - Što sam sad rekao? - upitao je Ray. Otišao je na kat kako bi se istuširao pa izvukao svoj BlackBerry da napiše par redaka dežurnom časniku za odnose s medijima. Bila bi šteta ne iskoristiti brzo riješen slučaj. - Hvala ti za danas - rekla je Mags. Sjedili su na sofi, ali ni ona ni on dosad se nisu potrudili uključiti televizor. - Zašto?
53 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Zato što si za promjenu stavio posao na drugo mjesto. - Mags je zabacila glavu i zatvorila oči. Borice u kutu njezinih očiju opustile su se i odmah je izgledala mlađe: Ray je shvatio koliko se često ovih dana mršti i pitao se mršti li se i on. Mags je imala osmijeh koji je Rayova majka nazivala „velikodušnim”. „To samo znači da imam velika usta”, nasmijala se Mags prvi put kad je to čula. Rayova usta trznula su se na to sjećanje. Možda se Mags ovih dana uistinu manje smješka, jošjeuvijek je ona istaje Mags mnogo godina. Čestokakva se tužila na kilogramealikoje nakupila otkad rodila,otprije ali Rayu se sviđala ovakva je bila: okruglog i mekog trbuha, niskih, oblih dojki. Njegovi komplimenti nailazili su na gluhe uši i odavno je odustao od njih. - Bilo je super - rekao je Ray. - Trebali bismo češće tako. - Proveli su dan kod kuće, besposličarili i igrali kriket u vrtu, uživali na suncu. Ray je iz drvarnice izvukao stare rekete i lopticu i djeca su igrala badminton ostatak poslijepodneva, iako je Tom glasno komentirao da je to „pljuga”. - Bilo je lijepo vidjeti Toma kako se smije - zamijetila je Mags. - To u posljednje vrijeme ne čini često, zar ne? - Zabrinuta sam za njega. - Želiš li da ponovno razgovaramo sa školom? - Mislim da to nema smisla. Skoro je kraj školske godine. Nadam se da će se situacija poboljšati kad dobije novu učiteljicu, a uz to više neće biti najmlađi - možda će mu to dati malo samopouzdanja. Ray je nastojao suosjećati sa sinom koji je kroz zadnje školsko tromjesečje prolebdio s onim istim manjkom entuzijazma zbog kojeg se njegova učiteljica zabrinula već na početku školske godine. - Samo bih voljela da razgovara s nama - rekla je Mags. - Kune se svime na svijetu da je sve u redu - rekao je Ray. - Tipični je adolescent, samo to, ali morat će se trgnuti, jer bude li i u završnom razredu prema školi još uvijek imao ovakav stav, nadrapao je. - Vas dvojica ste danas malo manje ratovali. To je bila istina; preživjeli su cijeli dan bez svađe. Ray se suspregnuo od komentara na Tomovo povremeno drsko odgovaranje, a Tom je kolutao očima manje no inače. Dan je bio dobar. - I nije bilo tako loše isključiti BlackBerry, zar ne? - upitala je Mags. - Nisi imao palpitacije? Napadaje hladnog znoja? Delirium tremens? - Ha ha. Ne, nije bilo tako loše. - Naravno, nije isključio BlackBerry i cijeli mu je dan vibrirao u džepu. U određenom času povukao se u zahod kako bi pregledao poruke i bio siguran da ne propušta ništa hitno. Odgovorio je na načelničinu poruku o operaciji Prodor i bacio pogled na Kateinu poruku o Jacobovom slučaju, koju je jedva čekao pročitati u miru. Mags nije shvaćala kako će zbog ignoriranja BlackBerryja tijekom vikenda u ponedjeljak imati toliko posla da će ostatak tjedna pokušavati nadoknaditi propušteno i neće se moći baviti ničim drugim što iskrsne u međuvremenu. Ustao je. - Ali sad idem u radnu sobu i radit ću oko sat vremena. - Molim? Ray, rekao si da nećeš raditi! Ray je bio zbunjen. - Pa klinci su u krevetu. - Da, ali ja sam... - Mags je ušutjela i jedva primjetno odmahnula glavom, kao da joj je nešto u uhu.
54 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Što? - Ništa. U redu je. Učini što moraš. - Vraćam se za sat vremena, obećajem. Gotovo dva sata kasnije, Mags je provirila u radnu sobu. - Mislila sam da bi ti godila šalica čaja. - Hvala ti. - Ray se protegnuo i prostenjao osjetivši kako mu je nešto škljocnulo u leđima. Mags je odložila šalicu na radni stol i provirila preko Rayova ramena u hrpetinu papira koje je čitao. - Je li to onaj slučaj s noćnim klubovima? - Promotrila je gornju stranicu. - Jacob Jordan? Nije li to onaj dječak koji je prošle godine poginuo kad ga je udario automobil, a vozač pobjegao? - Upravo taj. Mags je izgledala zbunjeno. - Mislila sam da ste obustavili tu istragu. - Jesmo. Mags je sjela na naslon za ruku naslonjača koji su držali u radnoj sobi jer nije pristajao uz sag u dnevnom boravku. Istini za volju, nije pristajao ni u radnu sobu, ali bio je najudobniji naslonjač u kojem je Ray ikad sjedio pa se nije želio odvojiti od njega. Zašto onda krim-pobcija još uvijek radi na tom slučaju? Ray je uzdahnuo. - Ne radi - rekao je. - Istraga je obustavljena, ali nisam arhivirao dosje. Sad ga samo pregledavamo svježim očima da vidimo je li nam što promaknulo. - Mi? Ray je zastao. - Ekipa. - Nije znao zašto nije spomenuo Kate, ali sad bi bilo čudno da to naglasi. Bolje da je izostavi, u slučaju da načelnica ikad dozna. Nema potrebe da Kateina reputacija bude zamrljana tako rano u karijeri. - Oh, Ray. - Magsin glas bio je nježan. - Nemaš li dovoljno posla s istragama u tijeku? Zar moraš pregledavati i stare neriješene slučajeve? - Ovaj se još nije ohladio - rekao je Ray. - I ne mogu se otresti osjećaja da su nas prerano maknuli s njega. Da možemo pokušati ponovno, možda bismo nešto pronašli. Mags je kratko šutjela prije no što je rekla: - Znaš, s tim dječakom nije kao s Annabelle. Ray je čvršće stegnuo prste oko drške šalice. - Nemoj. - Ne možeš se ovako mučiti zbog svakog slučaja kojeg ne uspiješ riješiti. - Mags se nagnula prema njemu i stisnula mu koljeno. - Izludjet ćeš se. Ray je otpio gutljaj čaja. Slučaj Annabelle Snowden bio je prvi na kojem je radio kad je postao detektiv inspektor. Djevojčica je nestala nakon nastave i njezini su roditelji bili izvan sebe. Barem su djelovah izbezumljeni od brige. Dva tjedna kasnije, Ray je optužio oca za ubojstvo, nakon što je Annabellino tijelo pronađeno sakriveno u okviru kauča u očevu stanu; držao ju je ondje živu duže od tjedan dana. - Znao sam da s Terryjem Snowdenom nešto ne štima - rekao je napokon pogledavši Mags. - Trebao sam se jače boriti da ga uhapsimo čim je mala nestala. - Nije bilo dokaza - rekla je Mags. - Policijski instinkt krasna je stvar, ali istragu ne možeš voditi prema špurijusu. - Nježno je zatvorila Jacobov dosje. - Drugi slučaj - rekla je. - Drugi ljudi. - Ali ponovno dijete.
55 KNJIGOTEKA
daša&bocca Mags ga je uhvatila za ruke. - Ali on je već mrtav, Ray. Možeš raditi od jutra do sutra, ali to nećeš promijeniti. Pusti. Ray nije odgovorio. Okrenuo se natrag prema stolu i ponovno otvorio dosje, jedva primijetivši da je Mags izišla iz sobe i otišla spavati. Kad je otvorio svoju elektroničku poštu, zatekao je novu poruku od Kate, poslanu samo nekoliko minuta ranije. Brzo je natipkao: Jesi li još budna? Nekoliko sekundi kasnije, stigao je njezin odgovor. Provjeravam je li Jacobova mama na Facebooku. I gledam neku dražbu na eBayu. Ti? Pročešljavam izvještaje okolnih policijskih uprava o zapaljenim vozilima. Bit ću ovdje neko vrijeme. Super, pomoći ćeš mi da ne zaspem! Ray je zamislio Kate sklupčanu na sofi, s laptopom sjedne strane i hrpom grickalica s druge. Sa žlicom u Ben & Jerry’s sladoledu? natipkao je. Kako si znao?! Ray se nacerio. Povukao je prozorčić s porukama u kut ekrana gdje je mogao držati na oku nove koje stignu pa počeo čitati taksirane bolničke izvještaje. Zar nisi obećao Mags da za vikend nećeš raditi? Održao sam obećanje! Tek sam sad, kad su klinci zaspali, sjeo da obavim malo posla. Netko ti mora praviti društvo... Počašćena sam. Postoji li bolji način da čovjek provede subotnju večer? Ray se nasmijao. Imaš li sreće na Facebooku? Nekoliko mogućih profila, ali bez fotki. Samo čas, netko me zove. Brzo se vraćam. Ray se nevoljko vratio hrpetini bolničkih izvještaja. Od Jacobove smrti prošli su mjeseci, a dosadnjaković u njegovoj glavi kvocao mu je da se trudi uzalud. Za onaj komadić maglenke ispostavilo se da pripada kućanici kojoj je Volvo proklizao na ledu pa je udarila o stablo uz cestu. Silni sati rada koje su uložili u istragu nisu ničime urodili, a oni još uvijek ne odustaju. Ray se igrao s vatrom, postupao protiv načelničinih želja, da ne spominje da je čak i Kate dopustio bi mogao prestati ni da želi. da tako postupi. Ali sad je već preduboko zaglibio - ne
56 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Kasnije tijekom dana će zatopliti, ali zasad je još uvijek hladno pa podižem ramena do ušiju. - Danas je hladno - glasno kažem. Počela sam razgovarati sama sa sobom, kao ona starica koja je običavala šetati mostom Clifton, natovarena vrećicama starih novina. Pitam se je li još uvijek ondje; prelazi li još uvijek svakog jutra most i vraća li se svake večeri. Kad napustiš neko mjesto, lako je zamišljati kako život u njemu teče kao i prije, iako zapravo ništa ne ostaje isto zadugo. Moj život u Bristolu kao da je pripadao nekom drugom. Otresam tu pomisao i nazuvam čizme, omatam šal oko vrata. Vodim svoju svakodnevnu bitku s bravom koja čvrsto steže ključ i ne dopušta mu da se okrene. Nakon nekog vremena uspijevam zaključati vrata i ubacujem ključ u džep. Beau kaska uz moje noge. Prati me kao sjena, ni načas me ne ispuštajući iz vida. Kad sam ga tek dovela kući, cvilio je cijelu noć želeći spavati na mom krevetu, blizu mene. Mrzila sam se zbog toga, ali prekrila sam uši jastukom i ignorirala njegovo cviljenje, znajući da ću se pokajati dopustim li samoj sebi da mi priraste srcu. Prošlo je nekoliko dana prije no što je najzad prestao cviliti, ali čak i sad spava u podnožju stuba i budi se čim čuje škripu podnih dasaka u spavaćoj sobi. Provjeravam imam li popis današnjih narudžbi - sve sam ih zapamtila, ali ne bi bilo dobro pogriješiti. Bethan i nadalje svesrdno nudi moje fotke svojim gostima u kampu i mada mi je to teško vjerovati, imam posla. Ne kao prije, s izložbama i narudžbama, ali svejedno imam posla. Već sam dvaput obnovila zalihe razglednica u trgovini u kampu, a i preko weba su kapnule neke narudžbe. Moja web-stranica ne da se ni usporediti s onom ušminkanom kakvu sam nekoć imala, ali svaki put kad je vidim, osjetim nalet ponosa jer sam je sama izradila, bez ičije pomoći. Sitnica, ali polako počinjem misliti da možda nisam tako beskorisna kako sam vjerovala. Na stranicu nisam stavila svoje ime: samo galeriju fotki, prilično nespretan i jednostavan postupak naručivanja i ime svog novog projekta: „Zapisi u pijesku”. Bethan mi ga je predložila uz bocu vina u kolibi jedne večeri, kad je o mojim fotkama govorila s takvim oduševljenjem da nisam mogla ne pristati. - Što kažeš? - stalno je zapitkivala. Već me dugo nitko nije pitao za mišljenje. Kolovoz je najprometniji mjesec u kampu i mada još uvijek viđam Bethan barem jednom tjedno, nedostaje mi mir zime, kad smo po sat i duže znale razgovarati priljubivši stopala uz uljni radijator u kutu trgovine. I na plažama je gužva i moram ustati čim sunce izađe kako bih imala glatki pijesak za svoje fotografije. Galeb nam klikće i Beau trči po pijesku, lajući na pticu koja ga izaziva iz sigurnosti neba. Šutiram naplavine na plaži i uzimam u ruku dugi štap. Plima se povlači, ali pijesak je topao i već se suši. Današnje ću poruke napisati blizu mora. Izvlačim papir iz džepa i podsjećam se prve narudžbe. - Julia - kažem. - Prilično jednostavno. - Beau me znatiželjno promatra. Misli da se obraćam njemu. Možda mu se i obraćam, iako si ne smijem dopustiti ovisnost o njemu. Doživljavam ga onako kako mislim da Iestyn doživljava svoje pse ovčare: kao nešto korisno, što ima svoju ulogu. Beau je moj pas čuvar. Zaštita mi još nije zatrebala, ali mogla bi.
57 KNJIGOTEKA
daša&bocca Nagnem se prema pijesku, napišem veliko J pa se odmaknem i provjerim veličinu slova prije no što napišem ostatak imena. Zadovoljna krajnjim rezultatom, bacam štap i uzimam kameru. Sunce je sad posve izašlo i nisko svjetlo baca ružičasti odsjaj na pijesak. Snimam desetak fotografija, čučim gledajući kroz tražilo, dok bijela morska pjena ne prekrije natpis kao šećerna glazura. Za sljedeću tražim čisti komad plaže. Radimnaplavina brzo, sakupljam štapova iz hrpa narudžbu koje je naplavilo more. Kad je i zadnja na svommnoštvo mjestu, kritičnim okom promotrim svoju kreaciju. Vlati još svjetlucave morske trave ublažavaju rubove štapova i oblutaka kojima sam uokvirila poruku. Srce od naplavina široko je metar i osamdeset u promjeru: dovoljno veliko za vitičasta slova kojima sam napisala „Aklice, oprosti mi”. Dok posežem prema komadu drveta kako bih ga pomaknula, Beau dojuri iz mora uzbuđeno lajući. - Miran! - doviknem mu. Zaklonim rukom kameru koju sam poštarski objesila preko ramena, u slučaju da on skoči na mene. Ali pas se ne obazire na mene i samo projuri u prašini mokrog pijeska, na drugu stranu plaže gdje skakuće oko nekog šetača. Isprva mi se učini da je to onaj muškarac sa psom koji mi se već jednom obratio, ali tad on gurne ruke u džepove jakne od navoštenog platna i ja prestrašeno zadahćem prepoznavši taj pokret. Kako je to moguće? Ovdje ne poznajem nikoga osim Bethan i Iestyna, ali ovaj muškarac, sad udaljen jedva sto metara, namjerno korača prema meni. Vidim mu lice. Znam ga, ali ga ne znam, i osjećam se ranjivo jer se ne uspijevam sjetiti odakle ga znam. Grlo mi se steže od straha i dozivam Beaua. - Jenna, zar ne? Želim potrčati, ali stopala su mi prikovana na mjestu. U mislima prelistavam sve ljude koje sam znala u Bristolu. Znam da sam ga već negdje srela. - Oprostite, nisam vas želio uplašiti - kaže muškarac i ja shvaćam da se tresem. Izgleda kao da mu je iskreno žao i smiješi se od uha do uha kao da se želi iskupiti. Patrick Mathews. Veterinar u Port Ellisu - doda. Tad se sjetim kako je gurnuo ruke u džepove svoje plave kute. - Ispričavam se - kažem, napokon pronašavši glas koji mi djeluje slab i nesiguran. Nisam vas prepoznala. - Pogledam prema praznoj obalnoj stazi. Uskoro če početi pristizati turisti da provedu dan na plaži: oboružani protiv svih vremenskih prilika vjetrovkama, kremom za sunčanje i kišobranima. Za promjenu mi je drago što je vrhunac sezone i Penfach je pun ljudi: Patrickov osmijeh je srdačan, ali srdačan osmijeh već me je jednom prevario. On se sagne i pomazi Beaua po ušima. - Izgleda da ste se dobro snašli s ovim momkom. Kako ste ga nazvali? - Beau. - Ne mogu si pomoći: jedva primjetno uzmaknem dva koraka unatrag i stezanje u grlu smjesta popusti. Natjeram se da spustim ruke uz tijelo, ali istog časa shvaćam da su se same podigle i pronašle jedna drugu na trbuhu. Patrick kleči i igra se s Beauom, koji se, oduševljen tim neuobičajenim maženjem, prevrće na leđa kako bi ga Patrick češkao po trbuhu. - Ne čini se ni najmanje nervozan. Smiruje me Beauovo opušteno ponašanje. Zar ne kažu da psi dobro procjenjuju karakter? - Ne, dobro je - kažem. - To svakako. - Patrick se uspravi i otrese pijesak s koljena, a ja ne uzmičem.
58 KNJIGOTEKA
daša&bocca - S Iestynom, koliko vidim, nije bilo problema? - Patrick se naceri. - Ni najmanje. Dapače, čini se da misli kako je pas bitan dio svakog kućanstva. - Sklon sam suglasiti se s njim. I ja bih ga imao, ali radim od jutra do mraka pa to ne bi bilo pošteno. S druge strane, tijekom dana sretnem dovoljno životinja i ne bih se smio žaliti. Djeluje posve opušten ovdje uz more, u čizmama u koje se uvukao pijesak i kaputu koji -seTko bjelasa od soli. Kimne srcu u pijesku. je Alice i zašto želiteprema da vam oprosti? - Oh, to nije moje. - Mora da misli da sam neka čudakinja, kad pišem po pijesku. Odnosno, molba nije moja. To fotkam za nekog drugog. Patrick izgleda zbunjeno. - Time se bavim - kažem. - Fotografkinja sam. - Podižem kameru kao da mi inače neće vjerovati. - Ljudi mi pošalju poruke koje žele da im napišem u pijesku i ja dođem ovamo, napišem ih pa pošaljem fotke naručiteljima. - Utihnem, ali on izgleda iskreno zainteresiran. - Kakve poruke? - Uglavnom ljubavna pisma, ili bračne ponude, ali ima ih svakojakih. Ova je očito isprika, a ponekad ljudi žele da im napišem čuvene citate ili stihove njihovih omiljenih pjesama. Svaki je put drugačije. - Zašutim i žestoko se zacrvenim. - I od toga živite? Kakav čudesan posao! - Tražim sarkazam u njegovu glasu, ali ne nalazim ga pa si dopuštam osjećaj ponosa. Ovaj moj posao jest čudesan i stvorila sam ga ni iz čega. - Prodajem i druge fotke - nastavljam. - Uglavnom zaljeva. Toliko je divan da ga mnogi žele za uspomenu. - Jel’da? Obožavam biti ovdje. Nekoliko sekundi stojimo u tišini i gledamo kako valovi rastu i razbijaju se nadirući pijeskom. Počinjem se vrpoljiti i pokušavam smisliti što bih još rekla. - Što vas dovodi na plažu? - pitam. - Rijetki se odvaže ovamo u ovo doba dana ako nemaju psa kojeg treba prošetati. - Moraokrilom. sam pustiti pticusam - objasni - Jedna donijela mi je Nekoliko blunu sa slomljenim Zadržao pticu uPatrick. ambulanti dokžena se nije oporavila. tjedana provela je s nama, a danas sam je donio na liticu da je pustim. Trudimo se pustiti ptice na mjestu na kojem su bile pronađene, kako bi imale što više šanse za preživljavanje. Kad sam vidio vašu poruku na plaži, nisam odolio da se ne spustim i saznam kome pišete. Tek kad sam se spustio, shvatio sam da se poznajemo. - Je li ona bluna uspješno odletjela? Patrick kima. - Bit će ona dobro. Vi niste odavde, zar ne? Sjećam se da ste, kad ste doveli Beaua, rekli da ste nedavno došli u Penfach. Gdje ste prije živjeli? Prije no što uspijem smisliti odgovor, odnekud s plaže začuje se zvonjava telefona. Odahnem od olakšanja, iako već imam spremnu priču iskušanu na Iestynu i Bethan, i povremenom šetaču koji se zaputi prema meni u potrazi za razgovorom. Po zanimanju sam kiparica, To ali na sam ozlijedila nesreći ne mogu papitao samzasedjecu latilai fotografiranja. kraju krajevaruku i nije udaleko od iistine. Nitko raditi me nije pitam se vidi li se odgovor na to pitanje tako jasno na meni. - Ispričavam se - kaže Patrick. Prekapa po džepovima i izvlači pejdžer zakopan u šačici hrane za konje i trunčicama slame koje padaju na pijesak. - Moram ga držati na
59 KNJIGOTEKA
daša&bocca maksimalnoj glasnoći, inače ne čujem. - Pogleda na zaslon. - Bojim se da vas moram napustiti. Dragovoljac sam obalne službe za spašavanje u Port Ellisu. Dežuran sam nekoliko puta mjesečno, a izgleda da smo nekome sad potrebni. - Gura pejdžer natrag u džep. - Bilo mi je drago ponovno vas vidjeti, Jenna. Uistinu drago. Podižući ruku u pozdrav, trči plažom i pješčanom stazom, i nestaje prije no što mu uspijem odvratiti da je i meni bilo drago. * * *
U kolibi se Beau mrtav umoran skljoka u svoju košaru. Prebacujem jutarnje fotografije na računalo čekajući da voda proključa. Bolje su no što sam očekivala, s obzirom da sam bila prekinuta: slova se ističu na pijesku koji se suši, a srce od naplavina savršen je okvir. Ostavljam najbolju fotku na ekranu kako bih joj se vratila kasnije, i odnosim kavu na kat. Požalit ću zbog toga, znam, ali ne mogu si pomoći. Sjedeći na podu, odložim šalicu na gole podne daske i posegnem ispod kreveta po kutiju koju nisam dodirnula otkad sam došla u Penfach. Privučem je k sebi i prekrižim noge kako bih podigla poklopac, udišući sjećanja zajedno s prašinom. Zaboli me gotovo istog časa i znam da bih trebala zatvoriti kutiju i ne prekapati dalje. Ali kao ovisnik koji traži šut, odlučna sam. Vadim mali fotografski album s vrha hrpe dokumenata. Jedan po jedan, prelazim prstima po snimkama jednog vremena koje je toliko daleko da imam osjećaj kao da prelistavam fotografije neznanca. Na ovoj stojim u vrtu; ovdje sam u kuhinji, kuham. A ovdje sam trudna, ponosno pokazujem svoj trbuh i cerim se u kameru. Osjećam bolno stezanje u grlu i poznato peckanje u dubini očiju. Tog ljeta bila sam presretna, sigurna da će ovaj novi život sve promijeniti i da ćemo moći početi iznova. Mislila sam da će za nas to biti novi početak. Milujem fotografije, prstima pratim obris svog trudničkog trbuha i zamišljam gdje je bila njegova glava; njegovi zgrčeni udovi; njegovi jedva formirani nožni prsti. Nježno, kao da bih mogla uznemiriti svoje nerođeno dijete, zatvaram fotografski album i odlažem ga natrag u kutiju. Trebala bih se vratiti u prizemlje, dok se još mogu obuzdati. Ali to je kao čačkanje po zubu koji boli ili skidanje kraste koja svrbi. Pipam oko sebe dok kako prstima ne napipam meku zeke s kojim spavala noć trudnoće, bi imao moj miris kad tkaninu ga dadem sinu. Sad gasam prinosim licusvaku i udišem, očajnički tražeći nešto njegovo. Prigušeno zajecam i Beau tiho dotapka na kat i u moju sobu. - Idi dolje, Beau - kažem mu. Pas se ne obazire na moje riječi. - Gubi se! - dreknem na njega, luđakinja koja steže dječju igračku. Urlam i ne mogu prestati, iako ne vidim Beaua, nego muškarca koji mi je uzeo moju bebu; muškarca koji je okončao moj život kad je okončao život mog sina. - Gubi se! Gubi se! Gubi se! Beau se spušta na pod, tijelo mu je napeto, uši spljoštene uz glavu. Ali ne odustaje. Polako mi prilazi, centimetar po centimetar, ni načas ne skrećući pogled s mog lica. Borbenost me napušta jednako brzo kao što me je obuzela. Beau se zaustavi pokraj mene, još uvijek tik uz pod, i položi glavu na moje krilo. Zatvori oči, a ja kroz traperice osjećam njegovu težinu i toplinu. Moja ruka sama posegne da ga pomiluje, a suze se razliju niz obraze.
60 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Ray je sastavio ekipu za operaciju Prodor. Kate je zadužio za pohranu i predočavanje dokaza, što je bio odgovoran zadatak za nekoga tko je u odjelu radio samo osamnaest mjeseci, ali bio je siguran da ga ona može dobro obaviti. - Naravno da mogu! - rekla je kad joj je spomenuo svoje bojazni. - I uvijek ti se mogu obratiti, budem li imala nekih problema, zar ne? - Kad god želiš - rekao je Ray. - Piće nakon posla? - Probaj me spriječiti. Redovito su se nalazili nakon posla dva ili tri puta tjedno kako bi pročešljali Jacobov slučaj. Kad su tekuće istrage presušile, manje su vremena razgovarali o slučaju, a više o svojim životima izvan posla. Ray se iznenadio otkrivši da je Kate jednako strastvena navijačica Bristol Cityja kao i on, i proveli su mnoge ugodne večeri žalujući zbog njihova nedavnog ispadanja iz lige. Prvi put nakon mnogo godina osjećao se kao da nije samo suprug, ili otac, ili policajac. Bio je Ray. Ray je pazio da na Jacobovom slučaju ne radi tijekom radnog vremena. Izravno je kršio načelničinu naredbu, ali zaključio je da to ne bi smio biti problem dok god to ne čini za radnog vremena. A pronađu li solidan trag koji će rezultirati hapšenjem - tad će načelnica pjevati drugu pjesmu. Iz potrebe da od ostatka ekipe sakriju čime se bave, Ray i Kate počeli su se sastajati u jednom pubu malo dalje od uobičajenih lokala u koje su zalazili policajci. Horse and Jockey bio je mirno mjesto sa separeima visokih naslona u kojima su mogli raširiti svoje papire bez straha da će ih itko vidjeti, a vlasnik nikad nije podizao pogled s križaljke. Bio je to ugodan način da završe dan i riješe se stresa prije odlaska kući, i Ray se uhvatio kako pogledava na sat čekajući čas kad će otići iz ureda. Tipično, zadržao ga je telefonski poziv u pet, i kad je stigao u pub, Kate je već popila pola svog pića. Prešutni dogovor bio je da onaj tko dođe prvi naruči piće za oboje i njegova krigla Pridea čekala je na stolu. - Što te je zadržalo? - upitala je Kate gurajući kriglu prema njemu. - Nešto zanimljivo? Ray je otpio gutljaj piva. - Dojava koja bi mogla završiti kod nas. U naselju Creston neki diler koristi šest ili sedam manjih preprodavača za svoj prljavi posao - izgleda da će se to pretvoriti u zgodan policijski slučaj. - Jedan naročito glasan laburist u parlamentu počeo je koristiti problem droge za najjavnije moguće popovanje o prijetnji koju društvu predstavljaju „naselja bezakonja” i Ray je znao da je načelnici stalo da se vidi kako policija zauzima proaktivan stav. Nadao se da bi, prođe li operacija Prodor dobro, načelnici mogao omiliti dovoljno da ga postavi za glavnog istražitelja i u ovom slučaju. - Ekipa iz Nasilja u obitelji u kontaktu je s Dominikom Letts, curom jednog od dilera, i pokušavaju je nagovoriti da ga tuži - rekao je. - Naravno, sad kad prikupljamo dokaze za istragu ne želimo ga preplašiti dolaskom policije zato što mlati curu, ali istodobno nam je dužnost zaštititi djevojku. - Je li ona u opasnosti?
61 KNJIGOTEKA
daša&bocca Ray je oklijevao prije no što je odgovorio. - Ne znam. Tužitelj je procijenio da je u velikoj opasnosti, ali ona odlučno odbija svjedočiti protiv svog partnera i trenutačno uopće ne surađuje s našima. - Koliko moramo čekati prije no što krenemo u akciju? - Možda tjednima. Predugo. Morat ćemo se pobrinuti da je smjestimo u sklonište pod pretpostavkom da pristane na to - i odgoditi optužbe za zlostavljanje dok ga ne privedemo zbog izbor droge.- zamišljeno je rekla Kate. - Što je važnije: raspačavanje droge ili - Hobsonov nasilje u obitelji? - Nije baš tako jednostavno, zar ne? Što je s nasiljem izazvanim drogiranjem? Pljačkama koje počine ovisnici u potrazi za sljedećim šutom? Posljedice raspačavanja droga možda nisu neposredne kao udarac šakom u lice, ali dalekosežne su i jednako bolne. - Ray je shvatio da govori glasnije no inače i naglo je zašutio. Kate je položila dlan na njegov, umirujući ga. - Hej, glumim đavoljeg odvjetnika. Nije to laka odluka. Ray se budalasto nacerio. - Oprosti, zaboravio sam koliko me ovakve stvari znaju uzrujati. - Zapravo, već dugo vremena na to nije ni pomislio. Toliko se dugo bavio ovim poslom da su se razlozi iz kojih ga je odabrao našli zatrpani papirologijom i kadrovskim pitanjima. podsjetiti se što uistinu važno.njezine kože na svojoj. Sekundu PoglediBilo su je imdobro se načas sreli i Ray je jeosjetio vrelinu kasnije, povukla je ruku i nelagodno se nasmijala. - Jednu putnu? - upitao je Ray. Kad se vratio do stola, taj trenutak je prošao i on se zapitao nije li ga samo umislio. Odložio je pića i otvorio vrećicu čipsa pa je stavio između njih. - Nemam ništa novog u Jacobovom slučaju - rekao je. - Ni ja - uzdahnula je Kate. - Morat ćemo odustati, zar ne? Kimnuo je. - Izgleda da hoćemo. Žao mi je. - Hvala ti što si mi dopustio da se bavim njime ovoliko dugo. - Bila si u pravu kad nisi željela odustati i drago mi je što smo nastavili raditi. - Iako nismo ni korak dalje no što smo bili? - Da, jer sad se čini ispravnim prestati, zar ne? Učinili smo uistinu sve što smo mogli. Kate je polako kimnula. - Da, sad imam drugačiji osjećaj. - Odmjerila je Raya. - Što je? - Izgleda da ipak nisi načelničin poslušnik. - Nacerila se, a Ray se nasmijao. Bilo mu je drago što joj je narastao u očima. Jeli su čips u prijateljskoj tišini i Ray je provjerio je li mu Mags slučajno poslala SMS. - Kako je kod kuće? - Uvijek isto - odgovorio je spremajući mobitel natrag u džep. - Tom još uvijek gunđa za stolom, a Mags i ja se još uvijek prepiremo što bismo oko toga trebali poduzeti. Kratko se nasmijao, ali Kate mu se nije pridružila. - Kad ćete se opet vidjeti s njegovom učiteljicom? - Jučer smo ponovno bili u školi - turobno je odvratio Ray. - Prošlo je tek šest tjedana nove školske godine, a Tom već markira s nastave. - Zabubnjao je prstima po stolu. - Ne razumijem tog malog. Preko ljeta je bio dobro, ali čim se vratio u školu, stara pjesma: nekomunikativan, nabrušen, odbija suradnju. - Misliš li još uvijek da ga netko u školi maltretira?
62 KNJIGOTEKA
daša&bocca - U školi kažu da nije tako, ali što bi drugo rekli? - Ray nije imao naročito dobro mišljenje o Tomovoj razrednici koja je krivnju brzo prebacila na Mags i Raya jer na roditeljskim sastancima nisu „ujedinjena fronta”. Mags je zaprijetila da će doći u Rayov ured i silom ga odvući na sljedeći roditeljski, a Ray se toliko zabrinuo da će zaboraviti na sastanak, da je cijeli dan radio od kuće kako bi se mogao odvesti s Mags u školu. Iako to nije ni najmanje promijenilo stvari. - Tomova učiteljica kaže da loše utječe na ostale u razredu. Navodno je „subverzivan”. - Prezirno je zabrektao. - U njegovoj dobi! Smiješno. Ako ne znaju s djecom koja odbijaju suradnju, nisu trebali odabrati učiteljski posao. Tom nije subverzivan, samo je težak. - Pitam se od koga je to naslijedio - rekla je Kate susprežući osmijeh. - Pazite, detektivko Evans! Ili se želite vratiti u odoru? - Nacerio se. Katein smijeh pretvorio se u zijevanje. - Oprosti, krepana sam. Mislim da sam za danas dovoljno lumpala. Auto mi je kod mehaničara pa moram provjeriti kad voze busevi. - Ja ću te odvesti. - Jesi li siguran? Nije ti baš usput. - Nije mi problem. Idemo - pokazat ćeš mi kakav je šminkerski dio grada. Katein stan nalazio se u otmjenim stambenim zgradama u središtu Cliftona, u kojem su cijene po Rayovu mišljenju bile strahovito napuhane. - Starci su mi pomogli da uplatim polog - objasnila je Kate. - Inače si ga nikad ne bih mogla priuštiti. Osim toga, stan je minijaturan; po tlocrtu ima dvije spavaće sobe, ali samo ako u drugu ne želiš doista staviti krevet. - U nekom drugom kvartu sigurno bi dobila veću kvadraturu za istu lovu. - Vjerojatno, ali Clifton ima sve! - Kate je razgaljeno zamahnula rukom. - Hoću reći, gdje drugdje možeš pojesti falafel u tri ujutro? Budući da se Ray u tri ujutro želio samo popišati, nije uspio shvatiti Cliftonovu draž. Kate je otkopčala svoj pojas i zastala s rukom na kvaki. - Želiš li vidjeti stan? - Ton njezina glasa bio je nehajan, ali u zraku se najednom osjetilo iščekivanje i Ray je u tom času znao da prelazi granicu koju je mjesecima odbijao priznati. - Rado - rekao je. Katein stan nalazio se na zadnjem katu do kojeg ih je otmjeno dizalo dovezlo za nekoliko sekundi. Kad su se vrata otvorila, zatekli su se u malom, sagom prekrivenom hodniku i bež vratima tik ispred njih. Izišli su iz dizala i stajali bez riječi dok su se vrata zatvarala. Gledala je ravno u njega, lagano isturene brade, s pramenom kose na čelu. Ray je najednom shvatio da mu se ne žuri otići. - Stigli smo - rekla je Kate, ne skidajući pogled s njega. Kimnuo je, ispružio ruku kako bi gurnuo onaj njezin zalutali pramen kose iza uha. Već u sljedećem času, prije no što se stigao upitati što čini, ljubio ju je.
63 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Beau gura njušku u pregib moje noge i ja se sagnem da ga podragam po ušima. Nisam se uspjela spriječiti da ga ne zavolim pa spava na mom krevetu kako je od početka želio. Kad dođu noćne more i ja se probudim vristeći, ondje je da mi poliže ruku i umiri me. Malo-pomalo, bez mog znanja, moja tuga promijenila je oblik; sirova, nazubljena bol koja se ne da utišati pretvorila se u tupu, zaobljenu, koju mogu zaključati u drugi plan. Ostane li ondje, neuznemirena, shvaćam da se mogu praviti da je sve sasvim u redu. Da nikad nisam imala drugi život. - Hajde, idemo. - Pružam ruku da ugasim svjetiljku na noćnom ormariću koja se ne može nadmetati sa sunčevim svjetlom što sipi kroz prozor. Poznajem smjenu sezona u zaljevu i zadovoljna sam jer sam ovdje provela gotovo cijelu godinu. Zaljev nijedan dan nije isti. Hirovite plime i oseke, nepredvidivo vrijeme, čak i smeće izbačeno na plažu mijenjaju ga iz sata u sat. Danas je more nabujalo od noćne kiše, a pijesak je siv i raskvašen ispod teških oblaka. U kampu nema šatora, ostale su samo Bethanine kampkućice i šačica prikolica u vlasništvu turista koji koriste kasnosezonske popuste. Kamp će se uskoro zatvoriti i zaljev će ponovno biti moj. Beau juri ispred mene i trči na plažu. Plima je i on zaranja u more lajući na hladne valove. Glasno se smijem. Sad je više španijel nego škotski ovčar, s pomalo predugim nogama tinejdžera i toliko energije da se pitam može li je ikad istrčati. Promatram vrh litice, ali prazan je, i dopuštam si žalac razočaranja prije no što otresem taj osjećaj. Smiješno je nadati se da ću vidjeti Patricka, kad smo se ovdje na plaži sreli samo onaj jedan put, ali ne mogu spriječiti tu pomisao. Pronalazim komad pijeska na kojem ću pisati. Pretpostavljam da će posao u zimskim mjesecima usporiti, ali zasad ide dobro. Svaki put kad primim narudžbu, preplavi me zadovoljstvo i uživam u pogađanju priča iza poruka. Većina mojih klijenata na neki je način povezana s morem, i kad prime naručenu fotku, mnogi mi pošalju e-mail i kažu koliko su oduševljeni; kako su proveli djetinjstvo na plaži ili štedjeli za obiteljska ljetovanja na moru. Ponekad me pitaju koja je to plaža, ali na to pitanje nikad ne odgovorim. Spremam se početi raditi, kad Beau najednom zataje. Podigavši glavu, vidim da nam se približava neki muškarac. Ne dišem, ali muškarac mi mahne u pozdrav i shvaćam da je to on. Patrick. Ne mogu sakriti osmijeh i mada mi srce tuče kao ludo, ne čini to iz straha. - Nadao sam se da bih vas mogao zateći ovdje - kaže i prije no što mi priđe. - Što kažete na šegrta? - Danas nije u čizmama i nogavice njegovih samterica obrubljene su mokrim pijeskom. Okovratnik jakne strši na jednoj strani i ja odolijevam napasti da ispružim ruku i namjestim ga. - Dobro jutro - kažem. - Šegrta? On široko zamahne lijevom rukom, obuhvaćajući većinu plaže. - Mislio sam da bih vam mogao pomoći dok radite. Nisam sigurna izruguje li mi se. Šutim. Patrick uzme štap iz moje ruke i stoji pun nade, nagnut nad prazan komad pijeska. Najednom sam smetena. - Znate, teže je nego što izgleda - kažem ozbiljnim tonom kako
64 KNJIGOTEKA
daša&bocca bih prikrila nelagodu. - Na fotki ne smije biti nijednog otiska stopala i moramo raditi brzo, jer će se inače valovi previše približiti. Ne sjećam se da je itko ikad želio sudjelovati u ovom dijelu mog života: umjetnost je uvijek bila nešto što mora biti zatvoreno u drugoj prostoriji, nešto čime se bavim sama, kao da ne pripada stvarnom svijetu. - Shvatio sam. - Izraz usredotočenosti na njegovu licu ganutljiv je. Na kraju krajeva, samoGlasno ćemo čitam napisati poruku uZgodno pijesku. narudžbu. i jednostavno: „Hvala ti, Davide.” - Baš me zanima na čemu mu točno zahvaljuje - kaže Patrick naginjući se nad pijesak kako bi napisao prvu riječ. - Hvala ti što si pronašao mačku? Hvala ti što si mi spasio život? Hvala ti što si pristao oženiti me čak i nakon one moje afere s poštarom? Kutovi mojih usana trzaju se. - Hvala ti što si me naučio plesati flamenko predlažem, glumeći ozbiljnost. - Hvala ti na izboru finih kubanskih cigara. - Hvala ti što si produžio moje prekoračenje bankovnog računa. - Hvala ti na... - Patrick ispruži ruku kako bi dovršio zadnju riječ, ali izgubi ravnotežu i zatetura pa čvrsto zabije stopalo nasred natpisa ne bi li ostao na nogama. - Oh, sranje. Odmakne se kako bi promotrio uništenu poruku i pogleda me s isprikom u očima. Prasnem u smijeh. - Rekla sam da je teže nego što izgleda. Vraća mi štap. - Divim se vašim superiornim umjetničkim vještinama. Čak i bez ovog otiska stopala, moj pokušaj nije baš naročito dojmljiv. Slova su sva različite veličine. - Hrabro ste pokušali - odvratim. Osvrnem se pogledom tražeći Beaua, dozivam ga kako bih ga udaljila od raka s kojim se želi igrati. - Što kažete na ovo? - pita Patrick. Pogledam poruku koju je napisao u pijesku, očekujući da ću ugledati novo „hvala ti”. Piće? - Bolje je - kažem - iako to nije jedna od... - Naglo zašutim, osjećajući se glupo. - Oh. - U Cross Oaku? Večeras? - Patrick malo zamuckuje i shvaćam da je i on nervozan. To mi da je samopouzdanja. Oklijevam, ali samo na sekundu, ne obazirući se na muklo lupanje u grudima. - Rado. Ostatak dana kajem se zbog svoje nepromišljenosti i do večeri sam već toliko nervozna da se tresem. Nabrajam načine na koje bi izlazak s Patrickom mogao poći po zlu, i prevrćem po glavi sve što mi je Patrick ikad rekao, tražeći znakove upozorenja. Je li tako iskren kao što se čini? Je li itko? Razmišljam da odem do Penfacha, nazovem veterinarsku ambulantu i otkažem, ali znam da neću imati hrabrosti. Kupam se u kadi da ubijem malo vremena, u vodi toliko vrućoj da sam crvena kao rak, pa sjedim na krevetu i pitam se što da odjenem. Prošlo je deset godina otkad sam zadnji put izašla s muškarcem i bojim se prekršiti pravila. Bethan je nastavila čistiti ormare i rješavati se odjeće u koju više ne stane. Većina te odjeće meni je prevelika, ali probavam tamnoljubičastu suknju i mada je moram zavezati maramom u struku, mislim da ne izgleda sobi inoge uživam u meni izaziva djevojke ljuljanje tkanineloše. oko Hodam bedara po i moje kojeu nepoznatom se dodiruju uosjećaju hodu. koji Osjećam naznaku kakva sam nekoć bila, ali kad se pogledam u zrcalo, shvaćam da mi suknja ne doseže do koljena i da su mi noge odvažno izložene pogledu. Skidam suknju i bacam je u dubinu ormara, pa umjesto nje posežem za trapericama koje sam netom skinula. Pronalazim čistu majicu i počešljam kosu. Izgledam isto kao prije sat vremena. Isto kao i uvijek. 65 KNJIGOTEKA
daša&bocca Razmišljam o onoj djevojci koja se satima spremala za izlazak: uz glasnu glazbu, šminku razbacanu po kupaonici, zrak zagušljiv od parfema. Tad nisam imala pojma kakav je stvarni život. Odlazim u kamp, gdje sam se dogovorila naći s Patrickom. U zadnji čas odlučujem povesti Beaua sa sobom i njegova mi prisutnost vraća malo one razmetljive hrabrosti koju sam osjećala jutros na plaži. Stižem do kampa, a Patrick već stoji uz otvorena vrata trgovine i razgovara s Bethan naslonjenom na dovratak. Nečemu se smiju, a ja se ne mogu ne zapitati smiju li se meni. Bethan me opazi, a Patrick se okrene smješkajući se dok prilazim. Isprva mislim da će me poljubiti u obraz, ali on mi samo nježno dodirne ruku i pozdravi me. Pitam se izgledam li prestravljeno kao što se osjećam. - Budite pristojni! - s osmijehom kaže Bethan. Patrick se nasmije i nas dvoje krenemo prema selu. Opušteno razgovara i mada sam sigurna da preuveličava štosove nekih svojih pacijenata, zahvalna sam mu na tim pričicama i shvaćam kako moja napetost malo popušta dok se približavamo selu. Vlasnik Cross Oaka je Dave Bishop, Jorkširac koije došao u Penfach samo nekoliko godina prije mene. Dave i njegova supruga Emma sad su čvrsto ukorijenjeni u zajednicu, i kao i ostali u Penfachu, svima znaju ime i o svima znaju sve. Nikad nisam bila u pubu, ali pozdravljala Davea piću kad bih prolazila putučasa do pošte. Svaka nada sam o mirnom kojus Beauom sam možda gajila onuda nestajenaistog kad kročimo u pub. - Patrick! Ti si na redu za rundu, zar ne? - Moram te pozvati da ponovno pogledaš Rosie, još uvijek nije dobro. - Kako ti je stari? Kladim se da mu velško vrijeme ne nedostaje previše. Navala pitanja, udružena sa zatvorenim prostorom lokala, u meni izaziva tjeskobu. Stežem prste oko Beauova povodca i osjećam kako koža klizi o moj vlažni dlan. Patrick ima nekoliko riječi za svakoga, ali ne zaustavlja se u razgovoru. Stavlja ruku na moja leđa i nježno me vodi kroz mnoštvo ljudi prema šanku. Osjećam toplinu njegova dlana na svojim križima i olakšanje i razočaranje istodobno kad on podigne dlan s mojih leđa i prekriži ruke na šanku. - Što ćeš popiti? Voljela bih da je on prvi naručio. Čeznem za hladnim lagerom iz boce i promatram pub da vidim pije li ijedna žena pivo. Dave se pristojno nakašlje. - Džin-tonik - smeteno kažem. Nikad nisam pila džin. Ova nesposobnost donošenja odluka nije ništa novo, ali ne sjećam se kad se pojavila. Patrick naručuje bocu Becksa, a ja gledam kako se njegova čaša orošava. - Znači, ti si ona fotografkinja koja je unajmila Blaen Cedi? Pitali smo se što te nema. Muškarac koji mi se obraća otprilike je Iestynovih godina, s tvidenom kapom na glavi i neurednim zaliscima. - Ovo je Jenna - kaže Patrick. - Razvija novi posao pa nema mnogo vremena za rundanje s vama starim šajserima. Muškarac se nasmije, a ja se zacrvenim, zahvalna Patricku na uvjerljivom objašnjenju moje povučenosti od svijeta. Biramo stol u kutu i mada sam svjesna tuđih pogleda i govorkanja koje smo nedvojbeno izazvali, skupina muškaraca se nakon nekog vremena vraća svojim kriglama. Pazim da ne govorim previše, ali Patrick je srećom pun anegdota i zanimljivosti iz lokalne povijesti.
66 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Ovo je krasno mjesto za život - kažem. On ispruži svoje duge noge ispred tijela. - Istina. Iako nisam tako mislio dok sam odrastao ovdje. Klinci ne cijene ljepotu prirode ni osjećaj pripadnosti zajednici, zar ne? Starcima sam stalno zvocao da se preselimo u Swansea - bio sam uvjeren da bi to promijenilo moj život i da bi najednom postao glavna faca i imao fenomenalan društveni život i gomiletinu cura. - Naceri se. - Ali oni nisu htjeli ni čuti za preseljenje pa sam išao u lokalnu srednju školu. - Jesi li oduvijek želio biti veterinar? - Otkad sam bio klinac. Navodno sam običavao poredati sve svoje plišane igračke u hodniku i tjerati majku da mi ih jednu po jednu donosi u kuhinju da ih operiram. - Dok govori, cijelo je njegovo lice živo; kutovi njegovih očiju načas se nabiru prije no što se nasmiješi. - Provukao sam se s peticama koje su mi trebale i otišao studirati veterinu u Leeds, gdje sam najzad dobio onaj društveni život za kojim sam toliko čeznuo. - I gomiletinu cura? - pitam. Patrick se naceri. - Možda jednu ili dvije. Ali nakon dugogodišnjeg očajničkog nastojanja da pobjegnem iz Walesa, shvatio sam da mi Wales strašno nedostaje. Kad sam diplomirao, pronašao sam posao blizu Leedsa, ali kad je ambulanta u Port Ellisu tražila partnera, ščepao sam priliku. Mama i tata dotad su već zagazili u godine, a ja sam jedva čekao vratiti se naroditelji more. su ti živjeli u Port Ellisu? - Uvijek me zanimaju ljudi koji su u bliskim - Znači, odnosima sa svojim roditeljima. Nisam zavidna; bliskost s roditeljima jednostavno mi je nezamisliva. Da je moj otac ostao, možda bi bilo drugačije. - Mama je rođena ovdje. Tata se doselio s obitelji kad je bio tinejdžer i oženio se mamom kad su oboje imali devetnaest godina. - Je li i tvoj tata bio veterinar? - Postavljam previše pitanja, ali bojim se da ću, prestanem li, ja biti ta od koje će se očekivati odgovori. Patricku to naizgled ne smeta i upoznaje me s obiteljskom poviješću koja mu izmami nostalgičan osmijeh. - Ne, bio je inženjer. Sad je u mirovini, ali cijeli je život radio za jednu plinsku tvrtku u Swansei. Zbog njega sam dragovoljac obalne službe za spašavanje. I tata je godinama bio dragovoljac. Znao je odjuriti u pola nedjeljnog ručka, a mama bi nas sve natjerala da se pomolimo kako -biTo sejesvibilo sretno vratilidok na obalu. Mislio samstara da jepostaja pravi superjunak. Otpije gutljaj piva. u vrijeme je još postojala u Penfachu -prije nego što su izgradili novu u Port Ellisu. - Zovu li te često? - Ovisi. Ljeti češče, kad su kampovi puni. Bez obzira koliko je znakova koji upozoravaju ljude da su litice opasne ili da ne plivaju kad je visoka plima, svejedno se ne obaziru. - Najednom izgleda ozbiljno. - Moraš dobro paziti kad plivaš u zaljevu, struja pod površinom strašno je jaka. - Nisam baš neka plivačica - kažem. - Još nisam ušla dublje od koljena. - I nemoj - kaže Patrick. Prodornost njegova pogleda u meni izaziva strah pa se nelagodno promeškoljim na stolcu. Patrick spusti pogled i otpije dug gutljaj piva. - Plima te može prevariti - tiho kaže. Kimnem i obećam da neću plivati. - Zvuči čudno, ali najsigurnije je plivati na pučini. - Patrickove oči zablistaju. - Ljeti je super izvesti se čamcem izvan zaljeva i zaroniti ravno u duboku vodu. Ako želiš, odvest ću te koji put.
67 KNJIGOTEKA
daša&bocca To je ponudio nehajno, ali ja svejedno zadrhtim. Pomisao da sam sama s Patrickom s bilo kime - nasred oceana prestravljuje me do kostiju. - Voda nije hladna kao što misliš - kaže Patrick, pogrešno shvativši moju nelagodu, pa zašuti. Između nas nastaje neugodna tišina. Naginjem se i gladim Beaua, koji spava pod stolom. Pokušavam smisliti što bih rekla. - Žive li tvoji roditelji još uvijek ovdje? - najzad uspijevam. Jesam li oduvijek ovako dosadna? Pokušavamsmijali se sjetiti fakulteta, kad rekla. sam bila svake zabave; kad su strašan se moji prijatelji grohotom nečemu što bih Sadduša mi je i običan razgovor napor. - Prije nekoliko godina odselili su u Španjolsku, sretnici. Mama ima artritis i toplo vrijeme godi joj zglobovima - tako barem kaže. A ti? Jesu li tvoji roditelji još uvijek živi? - Ne baš. Patrick izgleda znatiželjno i shvaćam da sam trebala jednostavno reći „ne”. Duboko udahnem. - S mamom se nikad nisam dobro slagala - kažem. - Izbacila je tatu iz kuće kad sam imala petnaest godina i otad ga nisam vidjela - nikad joj nisam oprostila zbog toga. - Sigurno je imala svoje razloge. - To izgovori kao pitanje, ali ja sam svejedno defanzivna. - Tata je bio divan čovjek - kažem. - Nije ga zaslužila. - Znači, ne viđaš ni majku? - Viđale smo se, godinama, ali smo se porječkale kad sam... - Ne dovršavam rečenicu. - Posvadile smo se. Prije nekoliko godina sestra mi je pisala da je mama umrla. - Vidim suosjećanje u Patrickovim očima, ali ne obazirem se na njega. Uvijek sve zabrljam. Ne uklapam se u uredan kalup na koji je Patrick zacijelo navikao: sigurno se sad kaje što me je uopće pozvao na piće. Večer će nam odsad nadalje samo biti još nelagodnija. Ponestalo nam je tema za neobavezan razgovor i ne mogu smisliti što bih još rekla. Bojim se pitanja kojima previre Patrickov um: zašto sam došla u Penfach; zbog čega sam otišla iz Bristola; zašto sam ovdje sama. Pitat će iz pristojnosti, ne shvaćajući da ne želi znati istinu. Ne shvaćajući da mu ne mogu reći istinu. - Trebala bih krenuti kući - kažem. - Već? - Sigurno mu je laknulo, iako to ne pokazuje. - Još je rano... mogli bismo popiti još jedno piće, ili nešto pojesti. - Ne, stvarno, bit će bolje da krenem. Hvala na piću. - Ustajem prije no što on osjeti potrebu da predloži da se ponovno vidimo, ali on već odguruje svoj stolac. - Otpratit ću te kući. Zvona upozorenja odjekuju mi u glavi. Zašto bi želio poći sa mnom? U pubu je toplo i prijatelji su mu ovdje; čaša mu je dopola puna. U glavi mi bubnja. Pomislim koliko je koliba izolirana; kako nitko neće čuti odbije li on otići. Patrick se možda sad čini ljubaznim i iskrenim, ali ja znam koliko se brzo to može promijeniti. - Ne. Hvala ti. Probijam se kroz skupinu lokalaca, ne mareći što misle o meni. Uspijevam ne potrčati dok ne izađem iz puba i ne skrenem iza ugla, a onda pojurim cestom do kampa i obalnom stazom prema kući. Beau juri uz moje noge, iznenađen naglom promjenom tempa. Pluća me bole od hladnog zraka, ali ne zaustavljam se sve do kolibe, gdje se ponovno mučim ne bih li okrenula ključ u bravi. Nakon nekog vremena ulazim, silovito navlačim zasun i naslanjam se na vrata. Srce mi divljački lupa i s mukom hvatam zrak. Više nisam sigurna da je Patrick taj kojeg se bojim; pomiješao mi se u glavi s panikom koja me svakodnevno hvata. Više ne
68 KNJIGOTEKA
daša&bocca vjerujem vlastitim nagonima - previše su puta pogriješili - pa je najsigurnije držati se podalje od sviju.
69 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Ray se okrenuo na bok i zakopao lice u jastuk pred jutarnjim svjetlom koje je prokapavalo kroz daščice roleta. Načas nije mogao odrediti osjećaj koji ga je pritiskao, a onda ga je prepoznao. Krivnja. Što ga je spopalo? Nikad nije bio u iskušenju da prevari Mags - nijednom u petnaest godina braka. Prevrtio je u mislima događaje prethodne noći. Je li se nametnuo Kate? Pomisao da bi ona mogla podnijeti tužbu pala mu je na pamet prije no što ju je uspio presresti, i smjesta je prezreo sebe zbog nje. Kate nije takva. Ali zabrinutost je svejedno gotovo nadjačala krivnju. Po ravnomjernom disanju pokraj sebe znao je da je jedini budan pa se polako izvukao iz kreveta i osvrnuo prema usnulom humku ispod prekrivača navučenog oko Magsine glave. Ako Mags sazna... na to nije smio ni pomisliti. Kad je ustao, prekrivač se promeškoljio i Ray se zaledio. Iako je to bilo kukavički, nadao se da će se iskrasti bez razgovora. U nekom času morat će se suočiti s njom, ali trebalo mu je nekoliko sati da pojmi što se dogodilo. - Koliko je sati? - promrmljala je Mags. - Tek je prošlo šest - šapnuo je Ray. - Danas ću ranije na posao. Da nadoknadim papirologiju. Progunđala je i ponovno zaspala, a Ray je nijemo odahnuo od olakšanja. Istuširao se najbrže što je mogao i malo više od pola sata kasnije već je bio u uredu, zatvarao vrata i pročešljavao izvještaje kao da time može izbrisati što se dogodilo. Kate je, srećom, bila poslom izvan ureda i u pauzi za ručak Ray se odvažio na izlet do kantine sa Stumpyjem. Pronašli su slobodan stol i Ray je donio dva tanjura nečega što su im naplatili kao lazanje, ali lazanjama nije bilo ni slično. Moira, kuharica u kantini, s ljubavlju je kredom nacrtala talijansku zastavu pokraj glavnog jela tog dana i nasmiješila im se od uha do uha kad su ga naručili pa se Ray muški hrvao s ogromnom porcijom i nastojao ne obazirati na uporan osjećaj mučnine koji ga nije napuštao otkad je ustao. Moira je bila krupna žena neodredive dobi, vječito dobro raspoložena iako je imala kožnu bolest zbog koje bi srebrne ljuskice zalepršale s njezinih ruku kad je skinula vestu. - Ray, jesi li dobro? Nešto te muči? - Stumpy je vilicom postrugao ostatak hrane s tanjura. Blagoslovljen čeličnim želucem, Stumpy ne samo da je podnosio Moirinu kuhinju, nego je i nedvojbeno uživao u njoj. - Dobro sam - odgovorio je Ray i laknulo mu je kad Stumpy nije navaljivao. Podigao je pogled i opazio kako Kate ulazi u kantinu pa požalio što nije jeo brže. Stumpy je ustao, metalne noge njegova stolca zastrugale su po podu. - Vidimo se u uredu. Ne mogavši smisliti nijedan uvjerljiv razlog da zazove Stumpyja natrag ili ostavi ručak prije no što Kate sjedne, Ray se usiljeno nasmiješio. - Bog, Kate. - Osjetio je kako mu obraze oblijeva vrela rumen. Usta su mu bila suha kao barut i s mukom je progutao slinu. - Hej. - Sjela je i odmotala svoj sendvič, naizgled nesvjesna njegove nelagode. Izraz njezina lica bio je neodgonetljiv i njega je obuzela još gora mučnina. Odgurnuo je hranu u stranu, zaključivši da je Moirin gnjev manje od dva zla, pa se osvrnuo kako bi se uvjerio da ih nitko ne sluša. - Ono sinoć... - započeo je, osjećajući se kao nespretni tinejdžer. 70 KNJIGOTEKA
daša&bocca Kate ga je prekinula. - Oprosti. Ne znam što me je spopalo - jesi li dobro? Ray je izdahnuo. - Više-manje. Ti? Kimnula je. - Da budem iskrena, malo mi je neugodno. - Nema ti zašto biti neugodno - rekao je Ray. - Nisam smio... - To se nije smjelo dogoditi - ponovno ga je prekinula Kate - ali samo smo se poljubili. - Nacerila se Rayu pa odgrizla zalogaj sendviča i nastavila govoriti ustima punim sira i kiselih krastavaca. - Lijepo smo se poljubili, ali samo poljubili. Ray je polako izdahnuo. Sve će biti u redu. Grozno je što se to uopće dogodilo, i ako Mags ikad sazna, bit će katastrofa, ali sve je u redu. I Kate i on odrasli su ljudi i mogu na to gledati kao na još jedno životno iskustvo i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Prvi put u dvanaest sati, Ray si je dopustio sjetiti se kako je dobar osjećaj ljubiti nekog tko pršti energijom, tko je tako živ. Osjetio je kako rumen ponovno nagrće u njegovo lice i nakašljao se odgurujući tu misao. - Važno je da si ti u redu - rekao je. - Ray, sve je u redu. Stvarno. Neću podnijeti tužbu protiv tebe, ako te to brine. Ray se zacrvenio. - Gospode, ne! To mi nije ni palo na pamet. Samo, znaš, ja sam oženjen i... - A ja imam dečka - bez okolišanja je rekla Kate. - I oboje znamo na čemu smo. Dakle, ništa se nije dogodilo, u redu? - U redu. - A sad - nastavila je Kate, najednom sva poslovna - došla sam da te pitam što misliš o apelu javnosti na godišnjicu smrti Jacoba Jordana. - Zar je već prošlo godinu dana? - Sljedeći mjesec će biti godina dana. Ne vjerujem da ćemo imati velik odaziv, ali ako je netko progovorio, možda napokon dobijemo neku informaciju, a uvijek postoji mogućnost da je netko napokon spreman olakšati savjest. Netko mora znati tko je vozio onaj automobil. Oči su joj blistale, a lice imalo onaj njemu dobro poznat odlučan izraz. - Uputit ćemo apel - rekao je. Zamislio je reakciju načelnice na taj prijedlog i znao da neće slutiti To na su dobro Ali kod apelneriješenih javnosti naslučajeva, godišnjicuako pogibije je zamisao. činilizas njegovu vremenakarijeru. na vrijeme ni zbogdobra čega drugog, a ono barem da uvjere obitelji žrtava da policija nije posve odustala - iako se slučaj više aktivno ne istražuje. Vrijedilo je pokušati. - Super. Moram dovršiti izvještaj s jutarnjeg posla, ali što kažeš da se nađemo danas poslijepodne i isplaniramo apel? - Veselo je mahnula Moiri na izlasku iz kantine. Ray je poželio da i on može zaboraviti događaje prošle večeri tako lako kao Kate. Njemu je bilo teško pogledati je i ne sjetiti se njezinih ruku oko svog vrata. Prekrio je nepojedene lazanje paprinatim ubrusom i odložio svoj tanjur na policu uz vrata. - Moira, prava si majstorica - rekao je prolazeći pokraj prozorčića za posluživanje. - Sutra je grčki dan! - doviknula je za njim. Ray se u mislima podsjetio da sutra donese sendviče. Telefonirao je kad je Kate ne pokucavši otvorila vrata njegova ureda. Shvativši da je Ray zauzet, nijemo se ispričala i počela uzmicati, ali on joj je mahnuo da sjedne. Oprezno je zatvorila vrata i smjestila se na niski stolac čekajući da on završi razgovor. Vidio je kako
71 KNJIGOTEKA
daša&bocca pogledava fotografiju Mags i djece na njegovu stolu i osjetio novi nalet kajanja, istodobno se trudeći da ostane usredotočen na razgovor s načelnicom policije. - Ray je li to uistinu potrebno? - govorila je Olivia. - Slabe su šanse da će itko istupiti i bojim se da će to samo privući pozornost na činjenicu da nismo pronašli krivca za smrt tog djeteta. Ime mu je Jacob, nijemo joj je odvratio Ray, ponavljajući riječi koje je prije gotovo godinu dana kao izgovorila dječakova majka. Pitao se je li njegova šefica uistinu tako bezosjećajna što se čini. - A kako nitko ne buči zahtijevajući pravdu, čini se nepotrebnim iznova podjariti cijelu tu stvar. Mislila sam da imaš dovoljno toga na tanjuru, naročito sad kad se približavaju izbori za glavnog inspektora. Implikacija je bila očita. - Razmišljala sam da te zamolim da preuzmeš slučaj droge u naselju Creston, ali ako bi se ti radije fokusirao na stari slučaj... - Operacija Prodor bila je uspješna i ovo nije bio prvi put u posljednjih nekoliko tjedana da je načelnica zamahala pred njim mrkvom još važnijeg slučaja. Kratko je oklijevao pa opazio Katein pogled. Pomno ga je promatrala. Radeći s Kate podsjetio se zašto je prije mnogo godina odabrao policijsku službu. Pronašao je svoju staru strast prema poslu i odsad nadalje činit će ono što je ispravno, a ne ono što odgovara - Mogu i jedno i šefovima. drugo - odlučno je rekao. - Objavit ću apel. Mislim da je to dobra odluka. Olivia je kratko šutjela pa odvratila: - Jedan članak u Postu, Ray, i nekoliko plakata uz cestu. Ništa više - i sve treba maknuti nakon tjedan dana. - To rekavši, spustila je slušalicu. Kate je čekala da on progovori, nervozno lupkajući olovkom o naslon za ruku. - Dobili smo zeleno svjetlo - rekao je Ray. Kateino lice razvuklo se u osmijeh od uha do uha. - Svaka čast. Je li bijesna? - Preboljet će - rekao je Ray. - Samo želi dati do znanja da ne odobrava, tako da može biti pravednica kad nam se to obije o glavu i povjerenje javnosti ponovno se sunovrati. - Nije li to cinično! - To su ti glavni šefovi. - I ti još uvijek želiš promaknuće? - Kateine oči zatreptale su i Ray se nasmijao. - Ne mogu zauvijek ostati ovdje. - Zašto ne? Ray je pomislio koliko bi dobro bilo ne morati misliti na napredovanje u karijeri i samo se fokusirati na posao - posao koji voli. - Zato što imam dvoje djece koje treba školovati dok ne završe fakultete - najzad je rekao. - Uostalom, ja neću biti kao oni, neću zaboraviti kako je na terenu. - Podsjetit ću te na to kad budeš načelnik policije i kažeš mi da ne smijem objaviti apel javnosti povodom godišnjice pogibije. Ray se nacerio. - Već sam razgovarao s Postom: Suzy French nema ništa protiv da se prikrpamo njihovom pozivom očevicima da se informacijama koje će dovesti... i tako dalje. članku Oni će sodraditi prilog o Jacobu, ali jave volios bih da ti nazoveš Suzy, javiš joj pojedinosti i telefonski broj, i daš službenu policijsku izjavu o tome kako će sve obavijesti ostati strogo povjerljive. - Nema problema. Što ćemo s njegovom majkom?
72 KNJIGOTEKA
daša&bocca Ray je slegnuo ramenima. - Objavit ćemo apel bez nje, što drugo? Razgovaraj s ravnateljicom Jacobove škole, pitaj je bi li željela reći nešto za novine. Bilo bi dobro da dobiju nešto što dosad nisu imali, ako je moguće. Možda neki crtež koji je Jacob nacrtao u školi? Pričekat ćemo i vidjeti hoće li apel ičime uroditi, prije no što počnemo tražiti majku - ta kao da je isparila s lica zemlje. Ray je bio bijesan na časnicu za vezu s obitelji jer nije bolje nadzirala Jacobovu majku. Iako, nije se čudio što je žena otišla. Iz iskustva je znao da većina ljudi na gubitak voljene osobe reagira na jedan od dva načina: ili se zakunu da se nikad neće odseliti i sve prostorije ostave zauvijek onakve kakve su bile, kao svojevrsno svetište; ili počnu ispočetka, nesposobni podnijeti pomisao da iz dana u dan žive kao da se ništa nije promijenilo, a zapravo im se cijeli svijet zaljuljao. Kad je Kate otišla iz njegova ureda, promatrao je Jacobovu fotografiju, još uvijek pričvršćenu na plutenu ploču na zidu. Rubovi su se malo savili i Ray je pažljivo skinuo fotografiju s ploče i izravnao je pa je naslonio na uokvirenu fotografiju Mags i djece, gdje ju je bolje vidio. Apel povodom godišnjice pogibije bio je zadnji korak i usto takav koji najvjerojatnije neće uroditi plodom, ali barem je nešto. A ako ne upali, poslat će dosje u arhivu i krenuti dalje.
73 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Sjedim za kuhinjskim stolom ispred laptopa, koljena privučenih na prsa ispod debelog vunenog pulovera koji sam običavala nositi u ateljeu u zimskim mjesecima. Nalazim se tik do štednjaka, ali tresem se i navlačim rukave preko dlanova. Još nije ni vrijeme ručka, ali natočila sam si veliku čašu crnog vina. Upisujem u tražilicu pa oklijevam. Prošlo je mnogo mjeseci otkad sam se zadnji put kinjila provjeravanjem. Neće pomoći nikad ne pomaže ali kako da ne razmišljam o njemu, baš danas od svih dana? Otpijem gutljaj vina i kliknem na povrat na prethodnu stranicu. Za nekoliko sekundi ekran je preplavljen novinskim člancima o nesreći; objavama na forumima i sjećanjima na Jacoba. Boja teksta na linkovima pokazuje da sam svaku od tih stranica posjetila već ranije. Ali danas, točno godinu dana nakon što se moj svijet srušio, u online izdanju Bristol Posta objavljenje novi članak. Prigušeno jecam, stisnuvši šake toliko da mi se zglobovi bjelasaju ispod kože. Gutam kratki članak pa se vraćam na početak kako bih ga pročitala iznova. Nema novih razvoja događaja: policija nema nikakvih tragova, nikakvu informaciju o automobilu, samo podsjeća da traži vozača koji je usmrtio Jacoba nesmotrenom vožnjom. Taj izraz u meni izaziva mučninu i zatvaram internet, ali čak ni pozadinska fotografija zaljeva ne uspijeva me smiriti. Od izlaska s Patrickom nisam bila na obali. Imam narudžbe koje moram odraditi, ali toliko se stidim svog ponašanja da ne mogu podnijeti pomisao da bih na plaži mogla naletjeti na njega. Kad sam se probudila ujutro nakon našeg izlaska, moj strah činio mi se apsurdnim i bila sam gotovo dovoljno hrabra da ga nazovem i ispričam se. Ali kako je vrijeme prolazilo, izgubila sam hrabrost i sad je već prošlo skoro četrnaest dana, a on mi se nije javio. Najednom osjećam mučninu. Izlijevam vino u sudoper i odlučujem odvesti Beaua u šetnju stazom uz obalu. Imam osjećaj da hodamo kilometrima dok zaobilazimo rt i približavamo se Port Ellisu. Ispod nas je neka siva građevina, zacijelo postaja obalne službe za spašavanje, i ja neko vrijeme stojim i zamišljam živote koje su njezini dragovoljci spasili. Dok nastavljam stazom prema Port Ellisu, ne mogu ne razmišljati o Patricku. Nemam plan, samo hodam do sela i veterinarske ambulante. Tek kad povučem vrata i začujem zvonce iznad svoje glave, shvaćam da ne znam što ću mu reći. - Kako vam možemo pomoći? - Recepcionarka je ista, iako je se ne bih sjetila osim po onim šarenim bedževima na kuti. - Bih li nakratko mogla vidjeti Patricka? - Pada mi na pamet da bih trebala smisliti neki razlog, ali ona me za njega ne pita. - Odmah se vraćam. Nezgrapno stojim u čekaonici, u kojoj sjedi neka žena s djetetom i nekom životinjom u pletenoj košari. Beau napinje svoj povodac i ja ga potežem k sebi. Nekoliko minuta kasnije čujem korake i Patrick dolazi. Odjeven je u smeđe samterice i kariranu košulju, a kosa mu je razbarušena, kao da je provlačio prste kroz nju. - Nešto nije u redu s Beauom? - Pristojan je, ali ne smiješi se i moja odlučnost slabi. - Ne. Voljela bih porazgovarati s tobom. Nakratko. 74 KNJIGOTEKA
daša&bocca Oklijeva, i sigurna sam da će odbiti. Obrazi mi gore i bolno sam svjesna recepcionarke koja nas promatra. - Uđi. Slijedim ga u prostoriju u kojoj je pregledao Beaua, a on se naslanja na umivaonik. Ništa ne govori - neće mi olakšati. - Željela sam... željela sam se ispričati. - Osjećam peckanje u dubini očiju i snagom voljePatrick potiskujem suze.osmjehne. - I prije sam dobivao košarice, ali obično ne tako brzo. se kiselo Pogled mu je sad blaži i ja se odvažujem na nesiguran osmijeh. - Strašno mi je žao. - Jesam li učinio nešto pogrešno? Nešto rekao? - Ne. Dapače. Bio si... - Trudim se pronaći pravu riječ i odustajem. - Ja sam kriva, nisam baš vična izlascima. Stanka, a tad mi se Patrick naceri. - Možda ti treba praksa. Ne mogu se ne nasmijati. - Možda. - Slušaj, imam još dva pacijenta pa sam za danas gotov. Što kažeš da ti skuham večeru? Složenac se već lagano krčka, a ima ga i više no dovoljno za dvoje. Ubacit ću i porciju za Beaua. Ako odbijem, više ga nikad neću vidjeti. - Rado bih večerala s tobom. Patrick pogleda na sat. - Nađimo se ovdje za sat vremena - hoćeš li se snaći dotad? - Ne brini. Ionako sam željela malo fotkati selo. - Super, onda se brzo vidimo. - Osmijeh mu je sad širi i doseže mu do očiju koje se nabiru u kutovima. Ispraća me iz ordinacije i ja hvatam pogled recepcionarke. - Jeste li sve riješili? Pitam se što ona misli zašto sam željela vidjeti Patricka, a onda odlučim da me nije briga. Bila sam hrabra: možda jesam pobjegla, ali vratila sam se i večerat ću s muškarcem kojem se sviđam dovoljno da ga moja nervoza nije odbila. * * *
Učestalost kojom provjeravam sat nimalo ne pomaže da vrijeme brže prođe, i Beau i ja nekoliko puta obilazimo cijelo selo prije no što je vrijeme da se vratim do ambulante. Ne želim ući i lakne mi kad Patrick izađe navlačeći jaknu od navoštena platna i osmjehujući se od uha do uha. Pogladi Beaua po ušima pa zajedno pješačimo do kućice u nizu u susjednoj ulici. Patrick nas vodi u dnevni boravak, u kojem se Beau smjesta skljoka ispred kamina. - Može čaša vina? - Hvala. - Sjedam, ali nervozna sam pa gotovo odmah ponovno ustajem. Prostorija je mala ali ugodna, sa sagom koji prekriva većinu poda. S obje strane kamina nalazi se fotelja i ja se pitam koja je njegova - ništa ne odaje da je jedna korištenija od druge. Mali televizor za djeluje u prostoriji, ali niše naslove uz naslonjače ispunjene su golemim policama knjige.usputno Zabacujem glavu da pročitam na hrptovima. - Imam previše knjiga - kaže Patrick vraćajući se s dvije čaše crnog vina. Uzimam jednu, zahvalna na nečemu čime ću zaposliti ruke. - Stvarno bi se nekih trebao riješiti, ali na kraju se ne mogu odvojiti od njih.
75 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Obožavam čitati - kažem - iako sam jedva uzela knjigu u ruku otkad sam doselila ovamo. Patrick sjedne u jedan od naslonjača. Slijedim njegov primjer i smještam se u drugi, prtljajući prstima po drški čaše. - Koliko si dugo fotografkinja? - Zapravo nisam fotografkinja - kažem, samu sebe iznenadivši iskrenošću. - Kiparica sam. - Pomislim na svoj vrtni spremnih za isporuku. - Barem samatelje: bila. razbijenu glinu, krhotine gotovih skulptura - Više ne kipariš? - Ne mogu. - Oklijevam pa širim prste lijeve ruke, na kojoj se vide crvene brazgotine na dlanu i zapešću. - Imala sam nesreću. Sad ponovno mogu koristiti ruku, ali izgubila sam osjet u jagodicama prstiju. Patrick zazviždi. - Sirotice. Kako se to dogodilo? Najednom mi pred očima zabljesne ta noć prije godinu dana, ali guram je natrag u sebe. - Izgleda gore no što jest - kažem. - Trebala sam biti opreznija. - Ne mogu pogledati Patricka, ali on spretno mijenja temu. - Jesi li gladna? - Kao vuk. - Želudac mi kruli na miomirise iz kuhinje. Slijedim ga do iznenađujuće velike prostorije s borovom komodom preko cijelog jednog zida. - Bila je bakina - kaže isključujući štednjak. - Kad je umrla, dobili su je moji roditelji, ali oni su prije nekoliko godina odselili u inozemstvo pa sam je ja naslijedio. Ogromna je, zar ne? U njoj je sve i svašta. Što god činila, ne otvaraj ta vrata. Promatram Patricka dok pažljivo grabi složenac na dva tanjura, briše kapljice umaka rubom kuhinjske krpe i za sobom ostavlja još veću mrlju. Donosi vrele tanjure do stola i jedan odlaže ispred mene. - Ovo je više-manje jedino jelo koje znam pripremiti - kaže kao da se ispričava. - Nadam se da će biti u redu. Zagrabi malo hrane u metalnu zdjelicu i kao na šlagvort, Beau dokaska u kuhinju i strpljivo čeka da mu Patrick odloži zdjelicu na pod. - Ne još, druškane - kaže Patrick. Uzima vilicu u ruku i prevrće meso u zdjelici da ga ohladi. Spuštam pogled kako bih prikrila osmijeh. Po načinu na koji se odnosi prema životinjama o čovjeku se može mnogo reći i ja ne mogu ne osjetiti naklonost prema Patricku. - Izgleda slasno - kažem. - Hvala ti. - Ne mogu se sjetiti kad se zadnji put netko ovako brinuo o meni. Uvijek sam ja kuhala, pospremala, vodila kućanstvo. Provela sam toliko godina nastojeći stvoriti sretnu obitelj, samo da bi se razmrskala oko mene. - Recept je mamin - kaže Patrick. - Svaki put kad dođe, pokušava obogatiti moj kulinarski repertoar - vjerojatno misli da živim od čipsa i pizze kad nje nema, kao tata. Nasmijem se. - Ove će im jeseni biti četrdeset godina da su zajedno - kaže. - Ja to ne mogu zamisliti, a ti? Ne mogu. - Jesi li ikad bio oženjen? - pitam. nije Patrickove tako ispalo.oči se smrače. - Nisam. Jednom sam mislio da bih se mogao oženiti, ali Nakon toga zašuti, a meni se učini da na njegovu licu vidim olakšanje kad shvati da ga neću pitati zašto. - A ti?
76 KNJIGOTEKA
daša&bocca Duboko udahnem. - Neko sam vrijeme bila u braku. Na kraju smo shvatili da nam se želje razlikuju. - Nasmiješim se na to ublažavanje istine. - Veoma si osamljena u Blaen Cediju - kaže Patrick. - Zar ti to ne smeta? - Sviđa mi se. Divno je živjeti ondje, a za društvo imam Beaua. - Zar se ne osjećaš usamljeno bez drugih kuća u blizini? Razmišljam o svojim isprekidanim noćima, kad se budim vrišteći, a nema nikoga da me utješi. - Bethan viđam gotovo svakodnevno. - Bethan je dobra prijateljica. Poznajem je godinama. Pitam se koliko su bliski Patrick i Bethan bili. On mi počinje pričati kako su jednom bez pitanja uzeli čamac Patrickovog oca i odveslali u zaljev. - Uočili su nas za nekoliko minuta i vidio sam kako tata stoji na obali prekriženih ruku, pokraj Bethanina tate. Znali smo da nam se ne piše dobro kad se vratimo pa smo ostali u čamcu, a starci su ostali na plaži. Imao sam osjećaj da su ondje satima. - Što se dogodilo? Patrick se nasmijao. - Popustili smo, naravno. Doveslali smo natrag i dobili što smo zaslužili. Bethan je nekoliko godina stanja od mene pa je većina krivnje pala na nju, ali i ja sam bio dva tjedna u kazni. Smješkam se dok on odmahuje glavom glumeći tugu zbog te kazne. Mogu ga zamisliti kao dječaka, kose jednako razbarušene kao i sad, i glave pune vragolija. Moj prazan tanjur zamjenjuje zdjelica pite od jabuka s kremom od jaja. Miris vrućeg cimeta izaziva mi sline. Odmičem kremu sa sočne pite i jedem voće, gurkam ga po zdjelici kako ne bih ispala nepristojna. - Ne sviđa ti se? - Pita je sjajna. Samo što zapravo ne jedem slatko. - Prehrambenu naviku teško je prekinuti. - Ne znaš što propuštaš. - Patrick smaže svoj desert u nekoliko zalogaja. - Nisam je ja ispekao. Donijela mi ju je jedna od cura na poslu. - Oprosti. - Nema veze, stvarno. Ostavit ću je da se malo ohladi pa je Beau može slistiti. Pas naćuli uši na zvuk svog imena. - Divan je on pas - kaže Patrick - i pravi sretnik. Kimnem suglašavajući se, iako znam da je meni Beau potreban koliko i ja njemu. Ja sam sretnica. Patrick se nalaktio na stol i brada mu počiva na dlanu dok miluje Beaua. Opušten i zadovoljan: muškarac bez tajni i boli. Podigne pogled i uhvati me kako ga promatram. U nelagodi okrećem glavu i zamjećujem novi niz polica u kutu kuhinje. - Još knjiga? - Ne mogu si pomoći - naceri se Patrick. - Ovdje su uglavnom kuharice koje mi je mama darovala kroz godine, iako ima i krimića. Čitam sve što ima pristojnu radnju. Počinje raščišćavati stol, a ja se zavalim u stolac i promatram ga. Da ti ja ispričam jednu priču, Patrick? Priču o Jacobu i nesreći. O tome kako sam pobjegla jer nisam vidjela kako bih mogla preživjeti ne počnem li iznova; i o vrištanju iz noći u noć jer se nikad neću osloboditi onoga što se dogodilo. Da ti ispričam tu priču?
77 KNJIGOTEKA
daša&bocca Vidim kako sluša, raskolačuje oči dok mu govorim o škripi kočnica; prasku Jacobove glave o prednje staklo. Želim da posegne za mnom preko stola, ali ne mogu ga natjerati da me uhvati za ruku, čak ni u mašti. Želim da mi kaže da razumije; da nisam ja kriva; da se to moglo dogoditi svakome. Ali on odmahuje glavom; ustaje od stola; odguruje me. Gadim mu se. Gnuša me se. Nikad mu ne bih mogla reći. -- Jesi li dobro? čudno gledadvije i načas imam mi čita ili misli. Večera je bila- Patrick divna - me kažem. Imam opcije: ili osjećaj ću otićikao od da Patricka, ću mu zatajiti istinu. Mrzim mu lagati, ali ne mogu ga pustiti da ode. Pogledam sat na zidu. Morat ću krenuti - kažem. - Nećeš valjda ponovno pobjeći kao Pepeljuga? - Ovaj put ne. - Crvenim se, ali Patrick se smješka. - Ali u devet ide zadnji autobus za Penfach. - Nemaš auto? - Ne volim voziti. - Ja ću te odvesti. Popio sam samo čašicu vina - nema frke. - Ne treba, radije bih se sama vratila kući. Čini mi se da u Patrickovim očima uočavam trunku ogorčenosti. - Možda se vidimo sutra ujutro na plaži? - kažem. On se opusti i nasmiješi. - To bi bilo super. Stvarno mi je drago što sam te ponovno vidio - drago mi je da si se vratila. - I meni. Donosi mi moje stvari i stojimo u majušnom hodniku dok ja zakopčavam kaput. Jedva imam prostora za laktove, a njegova me blizina čini nespretnom. Prtljam oko zatvarača. - Ja ću - kaže. Gledam kako njegovi prsti pažljivo namještaju zupce i povlače smičak. Ukočena sam od tjeskobe, ali njegove ruke zaustavljaju se tik ispod moje brade i omataju mi šal oko vrata. - Eto. Hoćeš li me nazvati kad stigneš kući? Dat ću ti broj. Iznenađena sam njegovom brigom. - Bih, ali nemam telefon. - Nemaš mobitel? Gotovo se nasmijem njegovoj nevjerici. - Ne. U kolibi postoji telefonska linija, za internet, ali telefon nije spojen. Bit ću dobro, obećajem. Patrick stavi ruke na moja ramena i prije no što imam prilike reagirati, nagne se prema meni i nježno me poljubi u obraz. Osjećam njegov dah na licu i najednom više nisam sigurna na vlastitim nogama. - Hvala ti - kažem, i mada to nije samo nedostatno nego i nesrcinalno, on mi se nasmiješi kao da sam rekla nešto dubokoumno, a ja pomislim kako je lako biti s nekim tako nezahtjevnim. Stavljam Beauu povodac i mi se opraštamo. Znam da će nas Patrick gledati dok odlazimo i kad se okrenem stigavši do kraja ulice, vidim ga kako još uvijek stoji na vratima.
78 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Rayov mobitel zazvonio je baš dok je sjedao za doručak. Lucy se trudila osvojiti izviđačku značku iz kuhanja i shvaćala je to mnogo ozbiljnije no što je prigoda zahtijevala. Vrh jezika virio joj je iz usta dok je pažljivo prebacivala zagorjelu slaninu i gumenasta jaja na tanjure svojih roditelja. Tom je prespavao kod prijatelja i nije se trebao vratiti do ručka: Ray se suglasio s Mags kad je zamijetila koliko je lijepo da Tom ima prijatelje, ali osobno je jednostavno uživao u miru kuće bez lupanja vratima i srditih povika. - Izgleda slasno, dušice. - Ray je iskopao mobitel iz džepa i pogledao na zaslon. Zatim je pogledao Mags. - Posao. - Pitao se hoće li čuti novosti o operaciji Sokol kako je nazvan slučaj raspačavanja narkotika u naselju Creston. Načelnica je mahala svojom mrkvom još tjedan dana prije no što ju je najzad spustila u Rayovo krilo, s odlučnom uputom da se na Sokola mora fokusirati više nego na ijedan drugi slučaj. Nije spomenula apel povodom godišnjice Jacobove pogibije. Nije ni morala. Mags je pogledala Lucy, koja je bila zaokupljena raspoređivanjem hrane na tanjure. Najprije doručkuj. Molim te. Ray je nevoljko odbio poziv i prebacio ga na glasovnu poštu. Čim je nakrcao vilicu slaninom i jajima, telefon je ponovno zazvonio. Na poziv je odgovorila Mags. - Oh, bog, Kate. Je li hitno? Usred doručka smo. Raya je najednom obuzela nelagoda. Pregledao je poruke na BlackBerryju kako bi se nečim zabavio, brzo pogledavajući Mags koja mu je već ukočenim ramenima dovoljno jasno davala do znanja da nije sretna zbog tog nametanja. Zašto ga Kate zove kući? I to u nedjelju? Naćulio je uši ne bi li čuo Katein glas na drugoj strani linije, ali nije uspio ništa razabrati. Poznati osjećaj mučnine koji ga je opsjedao zadnjih nekoliko dana vratio se i malodušno je pogledao slaninu i jaja na svom tanjuru. Mags je bez riječi proslijedila mobitel Rayu. - Bog, Ray. - Kate je bila vesela, nesvjesna njegove unutarnje borbe. - Što ima? - Obiteljske stvari. Što je bilo? - Osjetio je Magsin pogled na sebi i znao je da je nekarakteristično otresit. - Strašno mi je žao što te ometam - suho je rekla Kate - ali mislila sam da nećeš željeti čekati do sutra. - Što je bilo? - Netko se javio na apel u Jacobovom slučaju. Imamo svjedoka. U roku od pola sata, Ray je bio u uredu. - Što imamo? Kate je preletjela pogledom preko isprintane elektroničke poruke poslane iz centra za hitne pozive. - Tipa koji tvrdi da ga je negdje u vrijeme nesreće opasno pretekao i presjekao mu put jedan crveni automobil koji je krivudao cestom. Kaže da je to namjeravao prijaviti, ali nije.
79 KNJIGOTEKA
daša&bocca Ray je osjetio nalet adrenalina. - Zašto se nije javio kad smo objavili prvi apel mogućim svjedocima? - Nije iz grada - odvratila je Kate. - Bio je u posjetu sestri za rođendan - zbog toga je siguran u datum - ali istog se dana vratio u Bournemouth i nije znao da je Jacob pregažen, a vozač pobjegao. U svakom slučaju, zbrojio je dva i dva tek kad mu je sestra sinoć telefonom spomenula apel. - Je li -pouzdan? upitao Ray.boje Svjedoci su nepredvidivi. sjajno pamte pojedinosti drugi ti ne- znaju rećijekoje im je košulja, a da najprijeNeki ne provjere; a čak i tad pogriješe. - Ne znam, nismo još razgovarali s njim. - Zašto ne? - Pola deset je - obrecnula se Kate, braneći se. - Informaciju smo primili samo pet minuta prije nego što sam te nazvala i mislila sam da ćeš željeti razgovarati s njim osobno. - Oprosti. Kate je samo slegnula ramenima na njegovu ispriku. - I ispričavam se ako sam zvučao grubo kad si nazvala. Bilo mi je nekako čudno, znaš. - Je li sve u redu? To pitanje bilo je dvosmisleno. Ray je kimnuo. - U redu je. Samo mi je bilo nelagodno. Kratko su se promatrali prije no što je Ray skrenuo pogled. - Dobro, dovedimo ga. Želim sve pojedinosti koje nam može dati o tom automobilu. Marku, boju, broj tablica - bilo što o vozaču. Izgleda da smo dobili novu priliku; ovaj put učinimo to kako treba. - Nijedan jebeni trag! - Ray se ushodao ispred prozora u svom uredu, ni ne pokušavajući sakriti ojađenost. - Ne može nam reći koliko je star bio vozač, je li bio bijelac ili crnac Isuse! Ne zna ni je li za volanom bio muškarac ili žena! - Snažno je protrljao glavu, kao da bi- taj podražajjemogao potaknuti neku ideju. Vidljivost bila slaba - podsjetila ga je Kate - a on se koncentrirao da sačuva nadzor nad vlastitim vozilom. Ray nije bio raspoložen za velikodušnost. - Taj tip ne bi smio voziti ako se izbezumi zbog malo kiše. - Srušio se na stolac i srknuo gutljaj kave pa se lecnuo shvativši da je hladna kao led. - Jedan od ovih dana stvarno ću stići popiti cijelu šalicu kave promrmljao je. - Ford s registarskom tablicom koja počinje na J - rekla je Kate čitajući iz svojih zabilješki - s napuklim prednjim staklom. Možda Fiesta ili Focus. I to je nešto. - Bolje nego ništa - suglasio se Ray. - Krenimo. Volio bih da ti prioritet bude pronaći Jacobovu majku. Ako - kad - nekoga ukebamo zbog smrti njezina sina, želim da zna da nismo odustali. - Razumijem. Lijepo sam kliknula s ravnateljicom škole kad sam nazvala zbog apela. Nazvat ću ponovno i još malo pročačkati. Netko je sigurno ostao u kontaktu s njom. - Reći ću Malcolmu da se primi automobila. Prometna će nam provjeriti sve Fieste i Fokuse registrirane u Bristolu, a ja ću te počastiti ručkom dok pregledavamo ispis.
80 KNJIGOTEKA
daša&bocca Odgurujući u stranu ostatke onoga što je Moira optimistično ponudila kao paellu, Ray je položio dlan na hrpu papira ispred sebe. - Devetsto četrdeset i dva. - Zazviždao je. I to samo u ovom području - dodala je Kate. - Što ako je bio samo u prolazu? - Da vidimo možemo li malo suziti potragu. Presavinuo je ispis i pružio ga Kate. Usporedi ovaj popis s automatskim prepoznavanjem registarskih tablica: recimo od pola sata prije nesreće do pola sata nakon nesreće. Vidjet ćemo koliko ih je bilo na cesti u tom vremenu i početi ih eliminirati. - Približavamo se - rekla je Kate blistavih očiju. - Osjećam da je tako. Ray se nacerio. - Ne trčimo pred rudo. Na čemu još trenutačno radiš? Nabrajala je slučajeve na prste. - Pljačka u Londisu, napadi na taksiste Azijce i moguće silovanje koje nam prosljeđuju plavci. Oh, a sljedeći tjedan imam i dvodnevni tečaj o radu u multietničkim zajednicama. Ray je prezirno puhnuo kroz nos. - Smatraj se oslobođenom s udice multietničkih zajednica. I proslijedi mi svoje ostale poslove da ih preraspodijelim. Želim da radiš puno radno vrijeme na Jacobovu slučaju. - Ovaj put službeno? - upitala je Kate izvijajući obrvu. - Svima pred očima - s cerekom je odvratio Ray. - Ali budi nježna s prekovremenima.
81 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Autobus stiže u Port Ellis, a Patrick me već čeka. Posljednja dva tjedna svaki smo se dan nalazili na plaži i kad je predložio da današnje poslijepodne provedemo zajedno, samo sam načas oklijevala. Ne mogu provesti cijeli život u strahu. - Kamo idemo? - pitam osvrćući se u potrazi za migovima. Njegova je kuća u suprotnom smjeru, a pokraj seoskog puba prolazimo ne zaustavljajući se. - Vidjet ćeš. Odlazimo iz sela cestom prema moru. Dok hodamo, ruke nam se dodirnu i njegovi prsti isprepletu s mojima. Osjećam žmarce kroz cijelo tijelo i opuštam ruku u njegovoj. Vijest da provodim vrijeme s Patrickom proširila se Penfachom zapanjujućom brzinom. Jučer sam u seoskoj trgovini naletjela na Iestyna. - Čujem da se viđaš s malim Aluna Mathewsa - rekao je s naherenim osmijehom. Patrick je dobar momak, mogla si proći i mnogo gore. - Osjetila sam kako se crvenim. - Kad ćete mi doći pogledati ulazna vrata? -uopće upitala mijenjajući temu. - Nije ništa bolje: brava strašno zapinje i ključ se ponekad nesam da okrenuti. - Ne moraš brinuti zbog toga odgovorio je Iestyn. - Ovdje ti nitko neće ništa ukrasti. Morala sam udahnuti prije no što sam odgovorila, znajući da me on drži čudnom jer uopće zaključavam vrata. - Svejedno, bolje bih se osjećala da ih popravite. Iestyn je ponovno obećao da će svratiti do kolibe i srediti bravu, ali kad sam otišla negdje u vrijeme ručka, još se nije bio pojavio i trebalo mi je punih deset minuta da silom zaključam vrata. Cesta se i nadalje sužava, a na kraju staze nazirem valove oceana. Voda je siva i nepomirljiva, bijele kapljice uzburkanih valova prskaju u zrak. Galebovi kruže u ošamućujućim krugovima, udarani vjetrovima koji se omataju oko zaljeva. Najzad shvaćam kamo me Patrick vodi. - Postaja obalne službe za spašavanje! Možemo li unutra? - To sam i planirao - kaže. - Veterinarsku ambulantu si vidjela; mislio sam da bi voljela vidjeti i ovo mjesto - i ovdje provodim gotovo jednako mnogo vremena. Postaja obalne službe za spašavanje u Port Ellisu neobična je, zdepasta građevina za koju bi čovjek lako mogao pomisliti da je industrijska zgrada, da na vrhu nema promatrački toranj; njegova četiri prozora podsjećaju me na kontrolni toranj na aerodromu. Prolazimo pokraj dvaju golemih, modrih kliznih vrata u prednjem dijelu zgrade i Patrick upisuje šifru u sivu kutiju pokraj manjih vrata sa strane. - Dođi, pokazat ću ti postaju. Unutrašnjost postaje miriši na znoj i more; na gorku sol koja se zadržava na odjeći. Spremištem za čamce dominira ono što Patrick naziva „Craft”; jarkonarančasti kruti čamac na napuhavanje. - Pričvršćeni smo - kaže - ali kad je vrijeme loše, ponekad na jedvite jade uspijevamo ostati u čamcu.
82 KNJIGOTEKA
daša&bocca Obilazim spremište i zamjećujem poruke pričvršćene na vrata, popise opreme koji se svakodnevno brižno provjeravaju. Na zidu je plaketa u spomen trojice dragovoljaca koji su izgubili živote 1916. - Kormilar P. Grant i članovi posade Harry Ellis i Glyn Barry - čitam naglas. - Strašno. - Išli su u pomoć nekom parobrodu uz poluotok Gower - kaže Patrick pridruživši mi se i zagrlivši me oko ramena. Mora da mi vidi lice jer dodaje: - Tad je bilo drugačije nisuHvata imali pola ove opreme mi danas uimamo. me za ruku i vodikoju iz spremišta prostorijicu u kojoj neki muškarac u modroj felpi kuha kavu. Lice muje žilavo i grubo, odaje da je cijeli život proveo na otvorenom. - Kako ide, Davide? - kaže Patrick. - Ovo je Jenna. - Uči te vezati čvorove, je li? - David mi namigne, a ja se nasmiješim očito otrcanoj šali. - Nikad prije nisam mnogo razmišljala o postajama službe za spašavanje - kažem. Njihovo sam postojanje jednostavno podrazumijevala. - Neće još dugo postojati ako se ne nastavimo boriti za njih - kaže David miješajući sirupastu kavu u koju je ubacio žlicu šećera. - Naše tekuće troškove plaća Nacionalna središnjica za traganje i spašavanje ne moru, ne vlada, pa vječito nastojimo prikupiti sredstva, da ne spominjem traženje dragovoljaca. - David je naš poslovođa - kaže Patrick. - On vodi postaju, drži nas sve na uzdi. David se nasmije. - Nije daleko od istine. Telefon zazvoni, njegov zvuk prodoran je u praznoj prostoriji za posadu, i David se ispriča. Nekoliko sekundi kasnije, vraća se otkopčavajući svoju felpu i trčeći u spremište za čamce. - Kanu se prevrnuo kod zaljeva Rhossili - dovikne Patricku. - Otac i sin su nestali. Helen je nazvala Garyja i Aleda. Patrick otvori ormarić i izvadi klupko žute gume, crveni prsluk za spašavanje i tamnoplavu mornarsku kišnu kabanicu. - Žao mi je, Jenna, ali moram ići. - Navuče vodonepropusni kombinezon preko svojih traperica i majice. - Uzmi ključeve i pričekaj me kod kuće. Brzo ću se vratiti. - Kreće se brzo i prije no što uspijem išta odgovoriti, otrči u spremište za čamce, a dvojica muškaraca nahrupe kroz klizna vrata, širom otvorena u pripravnosti. Za nekoliko minuta, njih četvorica već vuku čamac do vode i spretno u skaču u njega. Jedan od posade ne znam tko - poteže uže kako bi pokrenuo izvanbrodski motor i čamac pojuri s plaže poskakujući na uzburkanom moru. Stojim i gledam kako se mrlja narančaste boje sve više smanjuje, dok je siva posve ne proguta. - Brzi su, jel’da? Okrećem se i na vratima prostorije za posadu ugledam ženu naslonjenu na dovratak. Dobrano je u pedesetim godinama života, tamne kose prošarane sjedinama, odjevena u bluzu s uzorkom, na koju je pričvršćen bedž Nacionalne središnjice za traganje i spašavanje na moru. - Ja sam Helen - kaže. - Javljam se na telefon, vodim posjetitelje u obilazak i slično. Ti si sigurno Patrickova djevojka. Crvenim se na tu prisnost. - Ja sam Jenna. I ne mogu doći k sebi: ono nije moglo trajati više od petnaest minuta od početka do kraja. - Dvanaest minuta i trideset pet sekundi - kaže Helen. Nasmiješi se mojoj očitoj iznenađenosti. - Moramo bilježiti sve pozive u pomoć i vrijeme reakcije. Svi naši
83 KNJIGOTEKA
daša&bocca dragovoljci žive na samo nekoliko minuta udaljenosti. Gary u ovoj ulici, a Aled je mesar u glavnoj ulici. - Što se događa s mesnicom kad ga pozovete? - Objesi znak na vrata. Lokalno stanovništvo naviknuto je na to - dragovoljac je već dvadeset godina. Okrećem se ponovno prema vodi, na kojoj sad nema nijednog čamca osim golemog broda naupučini. Teški oblaci potonuli su toliko i moredaleko spojili se jedinstvenu masu uskovitlanog sivila.nisko da je horizont nestao, nebo - Ništa im se neće dogoditi - tiho kaže Helen. - Čovjek nikad ne prestane posve brinuti, ali s vremenom se navikne. Znatiželjno je pogledam. - David je moj suprug - objasni Helen. - Kad je otišao u mirovinu, u postaji je provodio više vremena nego kod kuće pa sam nakon nekog vremena zaključila da će biti pametnije da mu se i ja pridružim, kad već ne mogu pobijediti. Mrzila sam kad sam ga prvi put vidjela kako se odaziva na poziv. Jedno je bilo ispratiti ga iz kuće, ali vidjeti ih kako se ukrcavaju u čamac... pogotovo kad je vrijeme ovakvo kao danas... - Zadrhti. - Ali vrate se. Uvijek se vrate. Spusti ruku na moju i ja sam joj zahvalna na razumijevanju. - Čovjek shvati, zar ne? - kažem. - Koliko... - Ušutim, nesposobna to priznati, čak i samoj sebi. - Koliko ti je potrebno da se vrate kući? - tiho kaže Helen. Kimnem. - Da. - Da ti pokažem ostatak postaje? - Ne, hvala. Mislim da ću otići do Patrickove kuće i pričekati ga ondje. - Dobar je on čovjek. Pitam se je li ona u pravu. Pitam se kako zna. Uspinjem se brdom i svako malo osvrćem se u nadi da ću ponovno ugledati narančasti čamac. Ali ništa ne vidim i tjeskoba mi steže želudac. Dogodit će se nešto loše, jednostavno znam. Čudno je bitiNe u Patrickovoj bez njega, ali odolijevam iskušenju da seipopnem na kat i razgledam. znajući što kući bih drugo, uključim radio na lokalnoj postaji perem posuđe naslagano u sudoperu. „Muškarac i njegov sin tinejdžer nestali su nakon što se njihov kanu prevrnuo jednu morsku milju od zaljeva Rhossili.” Radio pucketa od statičkog elektriciteta i ja prtljam po kotačiću za ugađanje kako bih pronašla bolji signal. „Saznavši za to, čamac za spašavanje Port Ellisa isplovio je u potragu, ali dosad nisu uspjeli pronaći dvojicu nestalih muškaraca. O daljnjem razvoju situacije bit ćete obaviješteni čim primimo nove obavijesti.” Vjetar udara po stablima savijajući ih gotovo napola. Iz kuće ne vidim more i nisam sigurna je li mi drago zbog toga, ili bih trebala popustiti porivu i spustiti se do postaje obalne službe za spašavanje pa odande tražiti pogledom onu narančastu točkicu. Oprala sam posude i sad brišem ruke kuhinjskom krpom i hodam po kuhinji. Komoda je natrpana papirima, a nered u njoj djeluje mi neobično utješno. Stavljam ruku na ručkicu na vratima i u glavi čujem Patrickove riječi. Što god činila, ne otvaraj ta vrata.
84 KNJIGOTEKA
daša&bocca Što je to unutra što ne želi da vidim? Osvrnem se preko ramena, kao da bi on mogao u svakom trenu ući, i odlučno otvaram vrata. Istog časa nešto se počne rušiti na mene i ja zadašćem, ispružim ruku i uhvatim vazu prije no što tresne na pločice na podu i razmrska se. Vraćam je na njezino mjesto među ostalu stakleninu; iz naslaganog rublja u komodi širi se miris stare lavande. Ovdje nema ničeg zloslutnog: samo zbirka uspomena. Tek što nisam zatvorila vrata, kad opazim srebrni rub okvira za fotografije koji viri iz hrpe stolnjaka. Pažljivo ga izvlačim. Na fotografiji je Patrick, s rukom oko žene kratke plave kose i pravilnih bijelih zubiju. Oboje se smješkaju, ne u kameru, nego jedno drugome. Pitam se tko je ona i zašto je Patrick sakrio tu fotografiju od mene. Je li to žena kojom je mislio da će se oženiti? Promatram fotografiju i pokušavam pronaći nešto po čemu ću dokučiti kad je snimljena. Patrick izgleda isto kao sad i pitam se pripada li ova žena njegovoj prošlosti, ili je još uvijek dio njegova života. Možda ja nisam jedina koja čuva tajne. Vraćam fotografiju među stolnjake i zatvaram vrata ormara, ostavljajući sve kako sam našla. Hodam po kuhinji, ali dozlogrdio mi je vlastiti nespokoj pa kuham šalicu čaja i sjedam za stol da ga popijem.
Kiša mi bocka lice, zamagljuje vid i ispunjava vidno polje nejasnim oblicima. Od vjetra jedva čujem buku motora, ali još uvijek čujem mukli udarac njegova tijela o haubu, tresak kad se stropošta na asfalt. A onda najednom voda u mojim očima nije kiša, nego morska voda. A motor nije automobilski, nego brektanje čamca za spašavanje. I mada je vrisak moj, lice koje me promatra - tamna jezera očiju s čupercima mokrih trepavica - to lice nije Jacobovo, nego Patrickovo. - Žao mi je - kažem, nesigurna govorim li naglas - nisam željela... Osjećam kako mi nečija ruka trese rame, grubo me trga iz sna. Zbunjena, podižem glavu sa sklopljenih ruku; četverokut drvenog stola još uvijek je topao od mog daha, a hladnoća u kuhinji zapahnjuje mi lice. Čvrsto zatvaram oči pred grubim svjetlom žarulje i podižem ruku da sakrijem lice. - Ne! -Polako Jenna,spuštam probudi se. Jenna, sanjaš. ruku, a kad otvorim oči, vidim Patricka koji kleči ispred mog stolca. Otvaram usta, ali ne mogu izustiti ni riječ, mamurna od noćne more i preplavljena olakšanjem jer je on uz mene. - Što si sanjala? Pokušavam sastaviti riječi. - Ja... nisam sigurna. Bojala sam se. - Više se ne moraš bojati - kaže Patrick, odmakne vlažnu kosu s mojih sljepoočica i obujmi dlanovima moje lice. - Ovdje sam. Lice mu je blijedo, kosa i trepavice mokri od kiše. Njegove oči, koje obično izgledaju tako svijetle i blistave, prazne su i tamne. Izgleda slomljeno i ja se bez razmišljanja naginjem prema njemu i ljubim ga u usta. Željno mi uzvraća, držeći moje lice, a onda me najednom pusti i spusti čelo na moje. - Obustavili su potragu. - Obustavili? Hoćeš reći da ih niste našli? Patrick kimne i ja u njegovim očima vidim težinu osjećaja koji ga pritišću. Spusti se natrag na pete. - U zoru ćemo ponovno isploviti - kaže, bezizražajno - ali više se nitko ne
85 KNJIGOTEKA
daša&bocca nada. - Zatim zatvori oči i spusti glavu na moje krilo pa otvoreno zajeca za ocem i sinom koji su tako samouvjereno isplovili kanuom usprkos svim znakovima upozorenja. Milujem ga po kosi i puštam vlastite suze da se razliju. Plačem zbog tinejdžera samog u moru; plačem zbog njegove majke; plačem zbog snova koji me proganjaju iz noći u noć; zbog Jacoba; zbog mog dječačića.
86 KNJIGOTEKA
daša&bocca
More izbacuje tijela na Badnjak, danima nakon što su ih Patrick i ostali iz posade prestali tražiti. Naivno sam pretpostavila da će isplivati zajedno, ali dosad sam već trebala shvatiti koliko je plima nepredvidiva. Prvi se pojavio sin; u zaljev Rhossili nježno ga je doplavilo namreškano more koje se činilo previše blagim da bi nanijelo grozne ozljede kojima je bilo iznakaženo očevo tijelo, izbačeno kilometar i pol niz obalu. Na plaži smo kad Patrick prima poziv i po njegovoj turobno stisnutoj čeljusti znam da vijest nije dobra. Malo se udalji od mene, kao da me želi zaštititi, pa se okrene prema moru i nijemo sluša Davida. Završivši razgovor, ostaje ukopan na mjestu i promatra horizont kao da na njemu traži odgovore. Prilazim mu i stavljam dlan na njegovu ruku, a on se tržne kao da je zaboravio da sam ondje. - Strašno mi je žao - kažem, bespomoćno pokušavajući pronaći prave riječi. - Hodao sam s jednom djevojkom. - Još uvijek gleda more. - Upoznao sam je na fakultetu i živjeli smo zajedno u Leedsu. Slušam, nesigurna kamo smjera. - Kad sam se vratio ovamo, doveo sam je sa sobom. Nije htjela doći, ali nismo željeli biti razdvojeni pa je dala otkaz na poslu i došla sa mnom u Port Ellis. Mrzila ga je. Bio je previše malen, previše miran, previše spor za nju. Osjećam se nelagodno, kao da se namećem. Želim mu reći da prestane, da mi ne mora reći, ali on kao da ne može prestati. - Jedan dan smo se posvadili, usred ljeta. Razlog je uvijek bio isti: ona se željela vratiti u Leeds, ja sam želio ostati ovdje i uhodati ambulantu. Odjurila je i otišla na plažu surfati, ali uhvatila ju je jaka morska struja i nikad se nije vratila. - Gospode, Patrick. - Grlo mi se stegnulo. - Kako grozno. Napokon se okrene i pogleda me. - Sutradan je more izbacilo njezinu dasku za surfanje, ali tijelo nikad nismo - Pronašli? - kažem. - Zar sipronašli. je ti tražio? - Ne mogu zamisliti koliko je to moralo biti bolno. Slegnuo je ramenima. - Svi smo je tražili. To nam je posao, nije li? - Da, ali... - Zasutim ne dovršivši rečenicu. Naravno da ju je tražio - kako bi mogao ne tražiti? Zagrlim Patricka, a on se nasloni na mene, priljubi lice uz moj vrat. Njegov sam život zamišljala savršenim; mislila sam da je on samo ona zabavna, opuštena osoba koju pokazuje svijetu. Ali sablasti protiv kojih se bori jednako su stvarne kao i moje. Prvi put sam s nekim kome sam potrebna koliko i on meni. Polako hodamo do kolibe, pred kojom mi Patrick kaže da ga pričekam dok ne donese nešto iz automobila. - Po što ideš? - znatiželjno pitam. - Vidjet ćeš. - Sjaj mu se vratio u oči i ja se divim njegovoj sposobnosti nošenja s takvom tugom u životu. Pitam se jesu li mu godine koje su prošle podarile snagu, nadajući se da ću je jednog dana i ja pronaći.
87 KNJIGOTEKA
daša&bocca Patrick se vraća s božićnim drvcem nehajno prebačenim preko ramena. Osjetim žalac tuge sjetivši se koliko sam nekoć bila uzbuđena zbog Božića. Kad smo bile djeca, Eve i ja smo se držale strogog obreda kićenja: najprije svjećice, pa srebro za bor, pa svečano postavljanje kuglica i na kraju pohabani, klimavi anđeo na vrhu bora. Zamišljam kako se Eve tih običaja sad drži sa svojom djecom. Ne želim drvce u kući. Ukrasi su za djecu; za obitelji. Ali Patrick inzistira. - Ne vraćam ga natrag - kaže vukući drvce kroz vrata i za sobom ostavljajući nekoliko iglica na podu. Postavlja drvce na grubo drveno postolje i provjerava je li uspravno. - Osim toga, Božić je. Moraš imati drvce. - Ali nemam ništa što bih stavila na njega! - prosvjedujem. - Pogledaj u moju torbu. Otvorim Patrickovu naprtnjaču i ugledam otrcanu kutiju za cipele s poklopcem pričvršćenim debelom gumicom. Ispod poklopca nalazim desetak crvenih, staklenih kuglica, napuklih od starosti. - Prekrasne su - šapnem. Podignem jednu, a ona se zavrti u ošamućujućim krugovima, odražavajući moje lice stotinu puta. - Bile su bakine. Rekao sam ti da u onoj njezinoj komodi ima svega i svačega. Skrivam rumen koja me preplavljuje od sjećanja na kopanje po Patrickovim ormarima otkriće djevojka one Patrickove fotografije sa ženom za koju sad shvaćam da je zacijelo bilai njegova koja se nesretno utopila. - Divne su. Hvala ti. Zajedno kitimo drvce. Patrick je donio majušne svjećice, a ja sam pronašla vrpcu koju ćemo ispreplesti među grane. Kuglica je samo dvanaest, ali svjetlo se od svake odbija kao zvijezde padalice. Udišem miris bora i želim zauvijek pohraniti ovaj snimak sreće. Kad je drvce okićeno, sjedim s glavom na Patrickovu ramenu, gledam kako se svjetlo odbija o staklo i riše oblike po zidu. On prelazi prstima po koži na mom zapešću i ja sam opuštenija no godinama. Okrećem se prema njemu da ga poljubim, jezikom tražim njegov, a kad otvorim oči, vidim da su i njegove otvorene. - Idemo gore - šapnem. Ne znam zbog čega to želim baš u ovom trenutku, ali osjećam tjelesnu potrebu da budem s njim. - Jesi li sigurna? - Patrick se malo odmakne i pogleda me ravno u oči. Kimnem. Nisam sigurna, ne doista, ali želim saznati. Moram znati može li biti drugačije. Provlači ruke kroz moju kosu, ljubi me po vratu, obrazu, usnama. Ustane pa me povede do stuba, palcem i nadalje masirajući moj dlan kao da me ni načas ne može prestati milovati. Dok se uspinjem uskim stubama, on me slijedi i rukama lagano dodiruje moj struk. Osjećam kako mi srce lupa. Daleko od vatre i topline štednjaka, u spavaćoj sobi je hladno, ali ja ne drhtim od hladnoće nego od iščekivanja. Patrick sjedne na krevet i nježno me privuče da legnem uz njega. Podigne ruku i odmakne kosu s mog lica, klizeći prstom iza mog uha i niz vrat. Nervozna sam: razmišljam koliko sam neuzbudljiva, dosadna i nepustolovna, i pitam se hoće li još uvijek željeti biti sa mnom kad to shvati. Ali silno ga želim i leptirići želje u mom trbuhu toliko su mi nepoznati da me to još više uzbuđuje. Pomaknem se i sad sam tik uz njega: toliko smo blizu jedno drugome da ne mogu razlučiti svoj dah od njegova. Ležimo tako punu minutu; usne nam se ovlaš dodiruju, ali ne ljubimo se; dodiruju se, ali se ne kušaju. Polako mi otkopčava košulju, očima ni načas ne napuštajući moje.
88 KNJIGOTEKA
daša&bocca Ne mogu više čekati. Otkopčavam hlače i svlačim ih, stresam ih sa stopala vratolomnom brzinom pa nespretno otkopčavam Patrickovu košulju. Strastveno se ljubimo i svlačimo dok on ne ostane posve nag, a ja samo u gaćicama i majici. Hvata rub moje majice, a ja jedva primjetno odmahnem glavom. Zastane. Očekujem da će inzistirati, ali on me kratko pogleda u oči pa se sagne i poljubi mi dojke kroz meki pamuk. Spušta se usnama niz moje tijelo, a ja se izvijam od njega i predajem njegovu dodiru. Tonem u san u klupku plahta i udova, kad više osjetim nego vidim kako Patrick poseže preko mene da ugasi svjetiljku na noćnom ormariću. - Ostavi je upaljenu, molim te. - Ne pita zašto. Umjesto toga, obujmi me rukama i poljubi u čelo. Budim se i odmah shvaćam da je nešto drugačije, ali ošamućena sam od spavanja i ne uspijevam odmah odrediti što. Ne prisutnost druge osobe u krevetu sa mnom, iako mi je težina tijela uz moje neobična, nego spoznaja da sam doista spavala. Spor osmijeh razlije mi se licem. Probudila sam se normalno. Iz sna me nije prenuo vrisak; ni škripa kočnica ili prasak lubanje o staklo. Prvi put u više od dvanaest mjeseci nisam sanjala nesreću. Razmišljam i skuham kavu,tijela. ali toplina privlači natrag pod pokrivač i ovijamdaseustanem oko Patrickova nagog Klizim kreveta rukom niz njegovme bok, milujem njegov napeti trbuh, njegovo snažno bedro. Osjećam treperenje u dnu karlice i ponovno sam zapanjena reakcijom vlastita tijela koje čezne za dodirom. Patrick se promeškolji, malčice podigne glavu i nasmiješi mi se, još uvijek zatvorenih očiju. - Sretan Božić. - Jesi li za kavu? - Ljubim njegovo golo rame. - Kasnije - kaže i povuče me pod pokrivač. U krevetu ostajemo do podneva, uživamo jedno u drugome i jedemo meka peciva sa slatkim, ljepljivim pekmezom od crnog ribiza. Patrick odlazi u prizemlje po još kave, a kad se vrati, u rukama nosi darove koje smo sinoć brižno odložili ispod drvca. - Kaput! - uzviknem trgajući papir s mekanog, loše zamotanog paketa koji mi Patrick pruža. - Nije bas romantičan dar - budalasto kaže - ali ne možeš ići na plažu po svakojakom vremenu u onoj ofucanoj, staroj kišnoj kabanici - smrznut ćeš se. Smjesta navlačim kaput. Debeo je i topao i vodonepropustan, s dubokim džepovima i kapuljačom. Milijun je puta bolji od kabanice koju sam dosad nosila, a koju sam našla obješenu na trijemu kolibe kad sam uselila. - Mislim da je tvoja želja da mi bude toplo i da sam suha nešto jako romantično kažem ljubeći Patricka. - Kaput je divan, hvala ti. - Nešto sam ti stavio u džep - kaže. - Nije pravi dar, samo nešto što mislim da trebaš imati. Guram rukustari u džep i izvlačim - To je moj mobitel koji jemobitel. skupljao prašinu. Nije zadnji krik tehnologije, ali radi - i više nećeš morati ići sve do kampa kad budeš morala nekog nazvati. Zaustim da mu kažem kako je on jedina osoba koju ikad zovem, ali tad shvatim da je možda upravo na to i mislio. Da mu se ne sviđa što me ne može nazvati. Nisam sigurna
89 KNJIGOTEKA
daša&bocca kako se zbog toga osjećam, ali zahvaljujem mu i podsjećam se da mobitel ne moram stalno držati uključen. Pruža mi još jedan dar, vješto zamotan u tamnoljubičasti papir s vrpcom. - Ovaj nisam sam zamotao - nepotrebno priznaje. Pažljivo razmatam papir i otvaram tanku kutiju s poštovanjem koje ona vidno zaslužuje. U kutiji je broš od sedefa u obliku morske školjke. Svjetlo se odbija od njega i broš- se Oh,prelijeva Patrick.u-desetak Ganuta boja. sam. - Predivan je. - Izvadim broš iz kutije pa ga stavim na novi kaput. Osjećam se nelagodno dok dajem Patricku crtež olovkom koji sam načinila posebno za njega na plaži u Port Elhsu; čamac za spašavanje - ne isplovljava, nego se sigurno vraća na obalu. - Neobično si nadarena, Jenna - kaže diveći se uokvirenom crtežu. - Ovdje u zaljevu tratiš svoj talent. Trebala bi imati izložbu - da se čuje za tebe. - Ne mogu - kažem, ali ne objašnjavam zašto. Umjesto toga, predlažem šetnju, da isprobam novi kaput. Vodimo Beaua do obale. Zaljev je prazan. Oseka je za sobom ostavila golemo prostranstvo blijede plaže. Snježni oblaci nadvili su se nad litice, naizgled još bjelji uz tamno plavetnilo mora. Galebovi kruže iznad glave, njihovi tugaljivi krikovi odjekuju u praznini, a valovi ritmički zapljuskuju - Gotovopijesak. je šteta ostaviti otiske stopala. - Kliznem rukom u Patrickovu dok šećemo. Za promjenu nisam ponijela kameru. Ulazimo u more, puštamo da nam ledena pjena preplavi vrhove čizama. - Moja je majka za Božić običavala plivati u moru - kaže Patrick. - Tata i ona stalno su se svađali zbog toga. Znao je koliko plima zna biti opasna i rekao bi joj da je neodgovorna. Ali ona bi dograbila ručnik i otrčala okupati se čim bismo svi otvorili svoje čarape s darovima. Naravno, svima nam je to bilo smiješno i bodrili smo je s obale. - Ludo. - Nisam zaboravila na djevojku koja se utopila i pitam se kako on nakon takve tragedije uopće može biti blizu mora. Beau juri na valove i svaki pokušava zagristi. - A kod tebe? - pita Patrick. - Ima li kod tebe kakvih ludih obiteljskih običaja? Razmišljam o tom pitanju pa se nasmiješim sjetivši se uzbuđenja koje sam kao dijete osjećala za božićne blagdane. - Ništa takvoga - na kraju kažem - ali nekoć sam obožavala obiteljske Božiće. Moji su se roditelji počinjali pripremati za Božić već u listopadu i kuća je uvijek bila puna uzbudljivih paketa skrivenih u ormarima i ispod kreveta. Kad je tata otišao, zadržale smo taj običaj, ali više nikad nije bilo posve isto. - Jesi li ga ikad pokušala pronaći? - upita stisnuvši mi ruku. - Da. Kad sam bila na faksu. Pronašla sam ga i otkrila da ima novu obitelj. Pisala sam mu, a on mi je otpisao da je prošlost najbolje ostaviti iza sebe. Srce mi se slomilo. - Jenna, to je strašno. Slegnem ramenima, glumeći da ne marim. - Jesi li bliska sa sestrom? - Bila sam. - Uzimam u ruku jedan kamen i pokušavam baciti žabice, ali valovi su previše brzi. - Kad je tata otišao, Eve je stala na maminu stranu, a ja sam bila bijesna na mamu jer ga je izbacila. Usprkos tome, brinule smo jedna o drugoj, ali već se godinama nismo vidjele. Poslala sam joj razglednicu prije nekoliko tjedana. Ne znam je li ju dobila ne znam ni živi li još uvijek na staroj adresi. - Jeste li se posvadile?
90 KNJIGOTEKA
daša&bocca Kimnem. - Nije joj se sviđao moj suprug. - Čini mi se odvažnim glasno to izgovoriti i ramena mi lagano zadrhte od straha. - Je li se tebi sviđao? Neobično je to pitanje i oklijevam razmišljajući o njemu. Toliko sam dugo mrzila Iana; bojala ga se. - Nekoć jest - na kraju kažem. Sjećam se koliko je bio šarmantan; koliko drugačiji od momaka na faksu i njihovih šeprtljavih dodira i vulgarnih viceva. -Ne Koliko si dugoga.razvedena? ispravljam - Neko vrijeme. - Grabim šaku kamenčića i bacam ih u more. Jedan kamenčić za svaku godinu otkako se ne osjećam voljenom. Paženom. - Ponekad se pitam bi li se mogao vratiti. - Kratko se nasmijem, ali i meni samoj taj smijeh zvuči šuplje, a Patrick me zamišljeno promatra. - Niste imali djece? Nagnem se i glumim da tražim oblutke. - Nije ih želio - kažem. To i nije daleko od istine. Ian nikad nije želio imati nikakve veze sa svojim sinom. Patrick me zagrli oko ramena. - Oprosti, postavljam previše pitanja. - U redu je - kažem i shvaćam da to uistinu mislim. S Patrickom se osjećam sigurnom. Polako hodamo plažom. Staza je skliska od leda i drago mi je što je Patrickova ruka oko mojih ramena. Rekla sam mu više no što sam ikad namjeravala, ali ne mogu mu reći sve. Kažem li, otići će i ja neću imati nikoga tko će me držati da ne padnem.
91 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Ray se probudio optimističan. Za božićne je blagdane bio slobodan i mada je nekoliko puta svratio u ured i donio posao kući, morao je priznati da mu je odmor godio. Pitao se kako Kate ide s istragom Jacobove smrti. Od njihova popisa od otprilike devetsto crvenih Fordova Fokusa i Fiesta registriranih u Bristolu, sustav za automatsko prepoznavanje registarskih tablica prepoznao je samo nešto više od četrdeset njih. Fotografije su se brisale nakon devedeset dana, ali oboružana popisom tablica, Kate je tražila sve registrirane vlasnike kako bi ih ispitala o njihovim kretanjima na dan nesreće. U zadnjih četiri ili pet tjedana brzo je napredovala kroz popis, ali istraga je počela usporavati. Automobili prodani bez urednih papira; registrirani vlasnici koji su odselili ne ostavivši novu adresu pravo je čudo da ih je eliminirala koliko jest, naročito kad se uzme u obzir doba godine. Sad kad su blagdani završili, sigurno će doći do presudnog pomaka. Ray je provirio u Tomovu sobu. Ispod pokrivača virilo je samo Tomovo tjeme i Ray je ponovno tiho zatvorio vrata. Njegov novogodišnji optimizam nije uključivao i njegovog sina, čije se ponašanje u školi pogoršalo do te mjere da mu je ravnateljica izrekla dva službena ukora. Sljedeći će rezultirati privremenim isključenjem iz škole, što se Rayu činilo apsurdnom sankcijom za jedno dijete koje već više markira nego pohađa nastavu i očito mrzi i samu pomisao na boravak u školi. - Lucy još uvijek spava? - upitala je Mags kad joj se pridružio u kuhinji. - Oboje spavaju. - Večeras ćemo ih morati rano poslati u krpe. Za tri dana vraćaju se u školu. - Imam li ijednu čistu košulju? - upitao je Ray. - Želiš reći da nijednu nisi oprao? - Mags je nestala u vešeraju i vratila se s hrpom izglačanih prebačenih preko se večeras košulja dogovorili sa susjedima zaruke. piće. - Sva sreća da netko jest. Ne zaboravi da smo Ray je prostenjao. - Moramo li? - Da. - Mags mu je pružila košulje. - Tko poziva susjede na piće dan nakon Nove godine? - upitao je Ray. - Kakvo smiješno vrijeme za tulum. - Emma kaže da je to zato što za Božić i Novu godinu svi imaju strašno puno posla. Misli da je druženje nakon blagdana lijepo osvježenje. - Nije - rekao je Ray. - Prava je gnjavaža. Uvijek je tako. Jedina tema o kojoj žele razgovarati sa mnom je njihova zgroženost travestijom pravde jer su uhvaćeni da voze brzinom od šezdeset kilometara u zoni u kojoj je maksimalna dopuštena brzina pedeset, a škole nema nigdje u bilizini. Takva se druženja uvijek pretvore u strašno kritiziranje policije. - Samo pokušavaju razgovarati, Ray - strpljivo je rekla Mags. - Ne provode mnogo vremena s tobom... - Za to postoji jako dobar razlog.
92 KNJIGOTEKA
daša&bocca - ... pa je tvoj posao jedino o čemu s tobom razgovaraju. Ne budi strog prema njima. Ako to toliko mrziš, promijeni temu. Čavrljaj. - Mrzim čavrljanje. - U redu. - Mags je tresnula tavom o pult s nepotrebnom silinom. - Tad nemoj doći, Ray. Iskreno, bilo bi bolje da ne dođeš, nego da se pojaviš ovako raspoložen. Ray je poželio da mu se ne obraća kao da je dijete. - Nisam rekao da neću doći, samo sam da će bitiprema dosadno. Magsrekao se okrenula njemu s izrazom koji je sad bio manje nestrpljiv, a više razočaran. - Ne može sve u životu biti uzbudljivo, Ray. - Sretna Nova godina. Ray je ušao u ured kriminalističke policije i odložio limenku Quality Street slatkiša na Stumpyjev stol. - Mislio sam da bih se ovime mogao iskupiti jer si morao raditi za Božić i Novu godinu. - U ureduje za javne blagdane dežurao samo jedan službenik, a Stumpy je izvukao kraću slamku. - Trebat će više od jedne bombonijere da se iskupiš za rad od sedam ujutro na Novu godinu. Ray se nacerio. - Ionako si previše star za tulumarenje do zore, Stumpy. Mags i ja smo za Novu godinu zahrkali još prije ponoći. - Mislim da se ja još uvijek oporavljam - zamijetila je Kate zijevajući. - Dobar tulum? - upitao je Ray. - Ono malo čega se sjećam. - Nasmijala se, a Ray je osjetio žalac zavisti. Kateini tulumi sigurno nisu podrazumijevali naporne razgovore o kaznama zbog prebrze vožnje i bacanju otpada, što je bilo ono što je on te večeri mogao očekivati. - Što nam je danas na rasporedu? - upitao je. - Dobra vijest za tebe - odvratila je Kate. - Dobili smo broj tablica. Ray se nacerio. - Već je i bilo vrijeme. Koliko si uvjerena da je to vozilo koje tražimo? - Prilično. Od nesreće ga sustav nijednom nije prepoznao i mada je registracija istekla, vozilo nije proglašeno tehnički neispravnim pa pretpostavljam da je negdje ostavljeno ili mjesta spaljeno. je na Stumpy adresi ui jaBeaufort okoaliosam kilometara od gdjePrijavljeno je Jacob pregažen. smo jučerCrescentu, otišli onamo, kuća je prazna. Iznajmljuje se pa Stumpy pokušava dobiti gruntovnicu da provjerimo ima li kućegazda novu adresu. - Ali imamo ime? - upitao je Ray, nesposoban prikriti nalet uzbuđenja koje ga je preplavilo. - Imamo ime - nacerila se Kate. - Nema ga u prekršajnoj ni kaznenoj evidenciji ni na popisu birača, i ne mogu pronaći ništa na netu, ali danas ćemo to riješiti. Komunalna poduzeća dobila su naloge za izuzeće od zaštite podataka pa bismo sad, kad su blagdani završili, trebali početi primati uzvratne pozive. - Nešto smo saznali i o Jacobovoj majci - dodao je Stumpy, - Sjajno. Trebao bih češće ići na godišnji. Jeste li razgovarali s njom? - Nemamo telefonski broj - odvratio je Stumpy. - Kate je napokon uspjela uhvatiti učiteljicu na zamjeni u Jacobovoj školi koja ju je poznavala. Navodno je nakon nesreće Jacobova majka mislila da svi krive nju. Toliko su je izjedali krivnja i bijes jer smo vozaču dopustili da se izvuče...
93 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Dopustili da se izvuče? - iznenadio se Ray. - Zar smo samo sjedili i vrtjeli palčevima? - Ponavljam samo ono što sam čuo - rekao je Stumpy. - U svakom slučaju, presjekla je sve veze i otišla iz Bristola kako bi počela iznova. - Kucnuo je prstom po dosjeu koji je naizgled narastao još nekoliko centimetara otkad ga je Ray zadnji put vidio. - Čekam email lokalne policije, ali do kraja dana bismo trebali imati adresu. - Sjajno. Uistinu jeZadnje važno što da mama našoj strani budemo za podizanje optužnice. želimobude je dana bude nabrušena na naslii imali da nadovoljno sve strane trubi novinarima kako nam je trebalo više od godinu dana da nekoga optužimo. Katein telefon je zazvonio. - Kriminalistička policija, narednica Evans. Ray se okretao prema svom uredu, kad je Kate počela divljački mahati rukama prema njemu i Stumpyju. - Sjajno! - rekla je u slušalicu. - Najljepša vam hvala. - Mahnito je nešto naškrabala u notes na svom stolu i još se uvijek cerila kad je sekundu kasnije spustila slušalicu. - Imamo vozača - rekla je pobjedonosno mašući listom papira. Stumpyjevo lice ozarilo se rijetkim osmijehom. - Zvali su iz BT-ja - rekla je Kate skakućući na svom stolcu. - Obradili su naš zahtjev za izuzeće od zaštite podataka o korisnicima usluga koji nisu u imeniku i našli nam adresu! - Gdje je? Kate je otrgnula prvi list iz svog notesa i dala ga Stumpyju. - Sjajno ste obavili posao - rekao je Ray. - Krenimo. - Dograbio je dva svežnja automobilskih ključeva s metalnog ormarića na zidu i jedan dobacio Stumpyju koji ga je vješto uhvatio. - Stumpy, uzmi dosje s onime što imamo o Jacobovoj majci. Kreni prema lokalnoj postaji i reci im da nismo mogli čekati njihov poziv - smjesta nam je potrebna adresa. Ne vraćaj se dok ne nađeš majku, a kad je nadeš, pobrini se da shvati kako se nitko neće ni zbog čega izvući nekažnjeno, kao i to da činimo sve što možemo kako bismo krivca za Jacobovu smrt priveli pravdi. Kate i ja idemo uhapsiti vozača. - Zastao je i dobacio drugi svežanj ključeva Kate. - Kad malo bolje raznnslim, bit će bolje da ti voziš. Ja moram otkazati večerašnje planove. - Trebao si ići na neko lijepo mjesto? - upitala je Kate. Ray se nacerio. - Vjeruj mi, radije bih bio ovdje.
94 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Lecnem se začuvši kucanje na vratima. Zar je već vrijeme? Fotografije mogu uređivati satima. Beau naćuli uši, ali ne laje i ja ga pogladim po glavi na putu do vrata. Povučem zasun. - Ti si sigurno jedina osoba u zaljevu koja zaključava ulazna vrata - dobrodušno progunđa Patrick. Ulazi u kolibu i poljubi me. - Gradske navike, valjda - nehajno odgovorim. Navučem zasun i borim se s ključem ne bih li ga okrenula u bravi i zaključala vrata. - Iestyn ti još nije popravio bravu? - Znaš kakav je. Stalno obećava da će je srediti, ali nikad ne ispuni obećanje. Rekao je da će doći večeras, ali ja se ne nadam previše. Mislim da mu je apsurdno što uopće želim zaključati vrata. - Istini za volju, u pravu je. - Patrick se nasloni na vrata, uhvati veliki ključ i silom ga okrene bravi. - Mislim da od izrugivanje. 1954. u Penfachu nije provale. Naceri se, ali ja se neuobazirem na njegovo Patrick nebdo znanijedne da navečer kad -nije sa mnom pretražujem kuću, ni da se s trzajem budim na svaki šušanj izvana. - Stani uz peć i malo se ugrij - kažem. Vani je ciča zima i Patrick izgleda smrznuto. - Vrijeme će još neko vrijeme ostati ovakvo. - Prihvaća moj savjet i naslanja se na prastari štednjak. - Imaš li dovoljno drva? Mogao bih ti ih sutra dovesti. - Iestyn mi je dao dovoljno za nekoliko tjedana - kažem. - Prvog u mjesecu dolazi po novac za stanarinu i uglavnom se pojavi s hrpom cjepanica u prikolici - ne želi uzeti novac za njih. - Dobar je on tip. Moj tata i on odavno se poznaju - nekoć su znali provesti cijelu večer zajedno u pubu pa se došuljati kući i glumiti pred mamom da nisu pijani. Ne vjerujem da se jako promijenio. Nasmijem se -na tu pomisao. Simpa mi sastojak je. - Vadim piva izvečere? hladnjaka i jedno pružam Patricku. Onda, koji je to -tajanstveni našedva današnje Jutros je nazvao da mi kaže da će donijeti hranu i znatiželjna sam što je u hladnjaktorbi koju je ostavio uz ulazna vrata. - Danas mi ga je donio jedan zahvalan klijent - kaže Patrick. Otkopča torbu i posegne u nju. Kao mađioničar koji vadi zeca iz šešira, izvlači sjajnog modro-crnog jastoga koji lijeno maše kliještima prema meni. - Gospode Bože! - Oduševljena sam i obeshrabrena predloženim jelovnikom budući da nikad nisam pokušala pripremiti ništa tako komplicirano. - Plaćaju li ti mnogi klijenti jastozima? - Iznenadila bi se koliko njih. Neki plaćaju fazanima ili zečevima. Nekad mi ih ponude unaprijed, ali često dođem na posao i zateknem nešto na pragu. - Naceri se. Naučio sam ne pitati odakle točno dolaze ti darovi. Porezniku nije lako platiti fazanima, ali srećom još uvijek imamo dovoljno klijenata s čekovnim knjižicama pa ambulanta posluje. Ne bih mogao odbiti bolesnu životinju samo zato što njezin vlasnik nema novca da joj plati liječenje. - Baš si mekog srca - kažem pa ga zagrlim i sporo poljubim u usta.
95 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Psst - kaže dok se odmičemo jedno od drugoga - uništit ćeš moj mačo imidž. Osim toga, nisam previše meka srca da ne bih mogao oderati pahuljastog zeca ili skuhati jastoga. - Nasmije se pretjeranim smijehom negativca iz crtica. - Idiote - nasmijem se. - Nadam se da ga znaš skuhati, jer ja sigurno ne znam. Oprezno promatram jastoga. - Gledaj i uči, gospođo - kaže Patrick prebacujući kuhinjsku krpu preko ruke i ekstravagantno se naklanjajući. - Večera biti uskoro poslužena. Izvadim najveći lonac, a Patrick vratićejastoga u torbu dok čekamo da voda proključa na štednjaku. Napunim sudoper vodom kako bih oprala salatu i Patrick i ja radimo u ugodnoj tišini, s Beauom koji nam se povremeno provuče između nogu, nježno nas podsjećajući na svoju prisutnost. Opušteno je i nimalo prijeteće, i ja se smješkam u sebi kradomice pogledavajući Patricka zaokupljenog umakom koji kuha. - Je li sve u redu? - pita uhvativši moj pogled i odloživši kuhaču o lonac. - O čemu razmišljaš? - Ni o čemu - kažem i vratim se salati. - Daj, reci mi. - Razmišljala sam o nama. - Sad mi moraš reći! - sa smijehom kaže Patrick. Posegne u sudoper, navlaži ruku pa me poprska kapljicama vode. Vrisnem. Ne mogu si pomoći. Prije no što me moja glava ima prilike urazumiti i reći mi da je ovo Patrick - Patrick koji se samo zafrkava - naglo se okrećem od njega i štitim glavu rukama. Nagonska, želučana reacija od koje mi srce mahnito zalupa, a dlanovi se orose znojem. Zrak se kovitla oko mene i načas sam u drugom vremenu. Na drugom mjestu. Tišina je opipljiva i ja se polako uspravljam, a srce mi udara o rebra. Patrick je spustio ruke uz tijelo, izgleda užasnuto. Pokušavam progovoriti, ali usta su mi suha, a grlo još uvijek stisnuto od panike. Gledam Patricka, zbunjenost i krivnju na njegovu licu, znajući da ću morati objasniti. - Oprosti - počinjem. - Ja... - Od očaja skrivam lice dlanovima. Patrick zakorači prema meni. Pokuša me privući u zagrljaj, ali ja ga odgurujem, stideći se svoje reakcije i boreći se protiv nenadanog poriva da mu sve kažem. - Jenna, što ti se dogodilo? - nježno upita. U tom času netko pokuca na vrata i nas dvoje se pogledamo. - Ja ću - kaže Patrick, ali ja odmahnem glavom. - Sigurno je Iestyn. - Drago mi je zbog ove odgode i trljam lice prstima. - Odmah se vraćam. Otvaram vrata i odmah znam što se događa. Jedino što sam ikad željela bilo je pobjeći: utvarati si kako je život kojim sam živjela prije nesreće bio nečiji tuđi život, i zavaravati se da mogu biti ponovno sretna. Često sam se pitala kako ću reagirati kad me pronađu. Pitala sam se kako ću se osjećati kad me odvedu natrag i hoću li izgovorio se opirati.moje ime, samo sam kimnula. Ali kad je policajac - Da, ja sam. Stariji je od mene, tamne, kratko ošišane kose, u ozbiljnom odijelu. Izgleda ljubazno i pitam se kakav mu je život; je li oženjen, ima li djece.
96 KNJIGOTEKA
daša&bocca Žena pokraj njega iskorači prema meni. Izgleda mlađe, tamna joj se kosa kovrča oko lica. - Narednica Kate Evans - kaže otvarajući kožni novčanik i pokazujući metalnu značku. - Bristolska kriminalistička policija. Uhapšeni ste zbog uzrokovanja smrti opasnom vožnjom i bijega s mjesta nesreće. Niste dužni ništa reći, ali vašoj bi obrani moglo naštetiti ne spomenete li prilikom ispitivanja nešto na što ćete se kasnije pozvati na sudu... Zatvaram oči i polako izdahnem. Vrijeme je da se prestanem pretvarati.
97 KNJIGOTEKA
daša&bocca
98 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Prvi put kad sam te vidio, sjedila si u kutu studentske kantine. Nisi me primijetila, ne tad, iako sam sigurno odijelusam među mnoštvom studentarije. Okružena prijateljicama, smijala stršao: si se dojedini suza.u Odnio kavu za susjedni stol, za kojim sam prelistavao novine i slušao vaše razgovore koji su nerazumljivo skakali s jedne teme na drugu kao što to ženski razgovori čine. Nakon nekog vremena, odložio sam novine i samo te promatrao. Saznao sam da sve studirate umjetnost i da si na zadnjoj godini studija. To sam mogao i pretpostaviti po ležernoj samouvjerenosti kojom si gospodarila kantinom, dozivajući prijatelje na drugoj strani prostorije i glasno se smijući ne mareći što bi drugi mogli misliti. Tad sam saznao tvoje ime: Jenna. Malo sam se razočarao kad sam ga čuo. Zbog raskošne kose i blijede kože izgledala si nekako prerafaelitski i zamišljao sam da ćeš imati neko klasičnije ime. Možda Aurelia, ili Eleanor. Međutim, nedvojbeno si bila najprivlačnija od svih svojih kolegica. Ostale su sve bile previše vulgarne; previše očite. Morala si biti iste dobi kao one - barem petnaest godina mlađa od mene - ali imala si neku zrelost koja ti se već i tad vidjela na licu. Osvrnula si se po lokalu, kao da nekoga tražiš, i ja sam ti se nasmiješio, ali nisi me opazila, a nekoliko minuta kasnije morao sam krenuti na predavanje. Pristao sam održati šest takvih predavanja koja su bila dio inicijative za integraciju fakulteta u poslovnu zajednicu. Lak posao: studenti su ili kunjali, ili gorljivo pratili, naginjući se prema meni, upijajući svaku moju riječ o poduzetništvu. Nije bilo loše za nekoga tko nikad nije studirao. Iznenađujuće za kolegij iz Poslovnih studija, u publici je bilo mnogo djevojaka i nije mi promaknulo njihovo značajno pogledavanje kad sam ušao u dvoranu tog prvog dana. Bio sam valjda novost: stariji od momaka u predavaonicama, ali mlađi od njihovih profesora i redovnih predavača. Moja odijela bila su šivana po mjeri; košulje dobro krojene, s odbijescima srebra na manšetama. U kosi nisam imao sijedih vlasi - ne tad - a ispod sakoa nisam morao skrivati sredovječni trbuh. Dok sam govorio, namjerno bih zastao usred rečenice i pogledao u oči neku studenticu - svaki tjedan drugu. Zacrvenjele bi se i uzvratile mi osmijeh prije no što bi spustile pogled kad bih nastavio s predavanjem. Uživao sam u izmišljenim razlozima koje su nalazile kako bi se zadržale nakon predavanja, strašno se trudeći da dođu do mene prije no što spakiram svoje knjige i odem. Sjedio bih na rubu stola pa se oslonio na ruku naginjući se da čujem njihova pitanja i gledajući kako bljesak nade u njihovim očima blijedi kad bi shvatile da ih neću pozvati na piće. Nisu me zanimale. Ne onako kao ti. Sljedeći tjedan ponovno si bila ondje sa svojim prijateljicama, a kad sam prošao pokraj tvog stola, pogledala si me i nasmiješila se; ne iz pristojnosti, nego širokim osmijehom koji ti je dosezao do očiju. Bila si odjevena u svjetloplavu majicu bez rukava ispod koje se nazirao čipkani rub crnog grudnjaka i vrećaste vojničke hlače spuštene nisko na bokove. Između majice i hlača virio je komadićak glatke, preplanule kože i pitao sam se jesi li toga svjesna, i ako jesi, zašto ti to ne smeta. Razgovor je skrenuo s predavanja na veze. Dečke, valjda, iako ste ih vi zvale muškarcima. Tvoje su prijateljice govorile prigušenim glasovima i morao sam naćuliti uši ne bih li ih čuo; pripremio sam se čuti i tvoj obol toj litaniji nepromišljenog
99 KNJIGOTEKA
daša&bocca očijukanja i seksa za jednu noć. Ali dobro sam te procijenio i jedino što sam od tebe čuo bili su grohotan smijeh i dobrodušno peckanje tvojih prijateljica. Nisi bila kao one. Cijeli taj tjedan razmišljao sam o tebi. U stanci za ručak šetao sam fakultetom u nadi da ću naletjeti na tebe. Vidio sam jednu tvoju prijateljicu onu visoku, obojane kose - i neko sam vrijeme hodao iza nje, ali skrenula je u knjižnicu, a u nju je nisam mogao slijediti da vidim hoće li se naći s tobom. Na samu, svoje četvrto došao trudi ubio je nagrađen kadprigode. sam te opazio za onimpredavanje istim stolom za sam kojimranije sam itemoj vidio prethodne dvije Čitala si neko pismo i shvatio sam da plačeš. Maskara ti se razmrljala i mada ti to ne bi vjerovala, s tom crnom mrljom ispod očiju samo si bila još mnogo ljepša. Odnio sam kavu do tvog stola. - Imaš li što protiv da ti se pridružim? Gurnula si pismo u torbicu. - Ne, dapače. - Mislim da smo se već vidjeli - rekao sam sjedajući sučelice tebi. - Stvarno? Oprosti, ne sjećam se. Rasrdilo me što si tako lako zaboravila, ali bila si uzrujana i možda nisi razmišljala bistre glave. - Trenutačno predajem ovdje. - Rano sam otkrio da studentice privlači činjenica da si jedan od predavača. Da li zbog želje da imaju nekoga tko će „reći koju dobru za njih” ili jednostavno zbog kontrasta s kolegama studentima koji su tek prevalili tinejdžersku dob, nisam siguran, ali dosad nijednom nije omanulo. - Stvarno? - Oči su ti zasjale. - Što predaješ? - Poslovne studije. - Oh. - Iskra je nestala, a ja sam osjetio nalet ogorčenosti jer tako brzo otpisuješ nešto tako važno. Tvoja će umjetnost teško nahraniti i odjenuti obitelj, ili preporoditi grad. - Što radiš kad ne predaješ? - upitala si. Tvoje mišljenje nije mi trebalo biti važno, ali najednom mi je bilo itekako važno da te zadivim. - Imam softversku tvrtku - odgovorio sam. - Prodajemo programe po cijelom svijetu. - Nisam spomenuo Douga, čiji je udio bio šezdeset naprama mojih četrdeset posto, i nisam pojasnio da „po cijelom svijetu” trenutačno podrazumijeva Irsku. Posao je rastao - nisam ti govorio ništa što nisam rekao i upravitelju banke kad smo posljednji put zatražili kredit. - Ti si na zadnjoj godini, zar ne? - promijenio sam temu. Kimnula si. - Studiram... Podigao sam ruku. - Nemoj mi reći, dopusti da pogodim. Nasmijala si se uživajući u toj igrici, a ja nisam žurio dok sam glumio da razmišljam, pogledom klizeći niz tvoju prugastu haljinu od likre i maramu koju si zavezala oko kose. Tad si bila deblja i tkanina se napela preko tvojih oblih dojki. Vidio sam obris tvojih bradavica i pitao se jesu li blijede ili tamne. - Studiraš umjetnost - najzad sam rekao. - Istina! - Izgledala si začuđeno. - Kako si znao? - Izgledaš kao umjetnica - rekao sam, kao da je to očito. Ništa nisi odgovorila, ali visoko na tvojim obrazima pojavile su se dvije crvene mrlje i nisi mogla suspregnuti osmijeh.
100 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Ian Petersen. - Ispružio sam ruku da se rukujemo, osjetio hladnoću tvoje kože na prstima i zadržao tvoju ruku u svojoj djelić sekunde duže no što je bilo potrebno. - Jenna Gray. - Jenna - ponovio sam. - Neobično ime. Je li to skraćenica za nešto? - Jennifer. Ali nitko me nikad nije zvao drugačije osim Jenna. - Nehajno si se nasmijala. Zadnji trag tvojih suza nestao je, a s njime i ona ranjivost koja se meni učinila tako-privlačnom. Nisam mogao ne primijetiti da si malo uzrujana. - Pokazao sam na pismo zagurano u tvoju otvorenu torbu. - Jesi li primila loše vijesti? Lice ti se odmah smračilo. - Dobila sam pismo od oca. Ništa nisam rekao, samo sam malo nagnuo glavu u stranu i čekao. Ženama rijetko treba poziv da govore o svojim problemima, a ni ti nisi bila iznimka. - Otišao je kad sam imala petnaest godina i otad ga nisam vidjela. Prošli mjesec sam ga pronašla i pisala mu, ali ne želi čuti za mene. Kaže da ima novu obitelj i da bismo „prošlost trebali ostaviti iza sebe”. - Napravila si navodnike u zraku i glumila sarkastičnost koja nije uspjela sakriti tvoje ogorčenje. - To je strašno - rekao sam. - Ne mogu zamisliti da bi itko želio ne vidjeti te. Odmah si se smekšala i zacrvenjela. - On je na gubitku - rekla si, iako su ti se oči ponovno zacaklile od suza i spustila si pogled prema stolu. Nagnuo sam se prema tebi. - Smijem li te počastiti kavom? - To bi bilo krasno. Kad sam se vratio za stol, već ti se pridružilo nekoliko prijateljica. Dvije sam djevojke prepoznao, ali s njima je bila i treća, i neki momak s probušenim ušima i dugom kosom. Zauzeli su sve stolce i morao sam donijeti jedan od susjednog stola kako bih i sam sjeo. Pružio sam ti tvoju šalicu i čekao da objasniš ostalima da smo usred razgovora, ali ti si mi samo zahvalila na kavi i upoznala me sa svojim prijateljima, čija sam imena smjesta zaboravio. Jedna od tvojih prijateljica postavila mi je neko pitanje, ali ja nisam mogao odvojiti pogled od tebe. Ozbiljno si razgovarala s onim dugokosim momkom o nekom zadatku za kraj semestra. Kosa ti se rasula preko lica i nestrpljivo si je gurnula iza uha. Mora da si osjetila da te promatram jer si okrenula glavu. Nasmiješila si se kao da se ispričavaš i ja sam ti odmah oprostio neuljudnost tvojih prijatelja. Moja se kava ohladila. Nisam želio prvi otići pa da svi govore o meni, ali do mog predavanja ostalo je samo nekoliko minuta. Ustao sam i čekao da me primijetiš. - Hvala na kavi. Želio sam te upitati bismo li se mogli ponovno vidjeti, ali kako sam mogao sa svim tvojim prijateljima u blizini? - Možda se vidimo sljedeći tjedan - rekao sam kao da mi to nije ni najmanje važno. Ali ti si se već okrenula svojim prijateljima i iz kantine me je ispratio samo tvoj smijeh koji mi je odzvanjao u ušima. Taj smijeh spriječio me je da se vratim sljedeći tjedan, a kad smo se dva tjedna kasnije ponovnoTad sreli, olakšanje na tvom licu potvrdilo mipridružim, je da sam samo dobrosam postupio ostavši podalje. te nisam zamolio za dopuštenje da ti se donio dvije kave za tvoj stol; tvoju bez mlijeka, s dvije kockice šećera. - Sjetio si se kakvu kavu pijem!
101 KNJIGOTEKA
daša&bocca Slegnuo sam ramenima kao da je to nevažno, iako sam to zabilježio u rokovniku uz dan kad smo se sreli, kao što uvijek činim. Taj put posebno sam se potrudio više pitati o tebi, gledajući kako se razmataš kao list željan vlage. Pokazala si mi svoje crteže, a ja sam prelistao tvoja dopadljiva ali nesrcinalna umjetnička djela i rekao da su izvanredna. Kad su tvoje prijateljice došle, tek što nisam ustao i donio im stolce, ali rekla si im da imaš posla; da ćete se vidjeti kasnije. U tom času, svaka moja bojazan o tebi nestala je i gledao sam te u oči dok nisi skrenula pogled, zajapurena i nasmiješena. - Sljedeći se tjedan nećemo vidjeti. Danas je moje zadnje predavanje. Ganulo me je razočaranje koje je preletjelo tvojim licem. Otvorila si usta da nešto kažeš, ali predomislila si se, a ja sam čekao, uživajući u iščekivanju. Mogo sam te sam pitati, ali radije sam to čuo iz tvojih usta. - Možda bismo se mogli naći na piću? - predložila si. Nisam žurio s odgovorom, kao da mi ta pomisao nikad nije pala na pamet. - Što kažeš na večeru? U gradu se otvorio novi francuski restoran. Odgovara li ti da ga iskušamo ovaj vikend? Tvoje neskriveno oduševljenje bilo je uistinu dražesno. Sjetio sam se Marie, i njezine hladne apatije prema svemu; njezine ravnodušnosti na iznenađenja i umora od života. Prije to nikad nisamupripisivao kadsam samdavidio zadovoljstvo na pomisao o večeri otmjenomgodinama, restoranu,ali znao samtvoje dobrodjetinje postupio potraživši mlađu ženu. Neiskusniju. Naravno, nisam mislio da si bebica, ali barem još nisi postala cinična i nepovjerljiva. Došao sam po tebe u tvoju spavaonicu, ignorirajući znatiželjne poglede studenata koji su prolazili pokraj tvojih vrata, i bilo mi je drago kad sam te vidio kako izlaziš u otmjenoj crnoj haljini, dugih nogu u debelim crnim tajicama. Kad sam ti otvorio vrata automobila, iznenađeno si se trznula. - Na ovo bih se mogla naviknuti. - Izgledaš dražesno, Jennifer - rekao sam, a ti si se nasmijala. - Nitko me nikad ne zove Jennifer. - Smeta li ti? - Ne, valjda ne. Samo mi zvuči čudno. Restoran nije zaslužio rane oduševljene recenzije koje sam pročitao, ali ti naizgled nisi marila. Naručila si pirjani krumpir uz piletinu i ja sam komentirao tvoj izbor. - Prava je rijetkost upoznati ženu koja ne brine zbog debljanja. - Nasmiješio sam se da ti pokažem kako se šalim. - Ne pridržavam se dijeta - rekla si. - Život je previše kratak. - No iako si pojela umak od vrhnja kojim je bila prelivena tvoja piletina, krumpir si ostavila. Kad nam je konobar ponudio deserte, otpravio sam ga. - Samo kavu, molim. - Vidio sam da si razočarana, ali nisu ti trebali masni, kalorični deserti. - Što ćeš kad diplomiraš? - upitao sam. Uzdahnula - Ne znam. Ima dana kad bih željela otvoriti galeriju, ali zasad samo moram pronaći si. posao. - Kao slikarica?
102 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Da je barem tako lako! Primarno sam kiparica i pokušat ću prodati što napravim, ali to će značiti da ću morati naći bilo kakav posao - možda konobarenje, ili slaganje polica - da platim račune. Vjerojatno ću se na kraju vratiti mami. - Slažeš li se s njom? Nabrala si nos kao dijete. - Ne baš. Jako je bliska s mojom sestrom, ali nas dvije nikad nismo dijelile mišljenje. Ona je kriva što je moj tata otišao bez pozdrava. Natočio oboma Štoda je učinila? - Izbacilasam ga nam je. Rekla minovu je dačašu joj jevina. žao,- ali i ona mora živjeti, a ovako više ne može. Zatim je odbila razgovarati o tome. Mislim da je to nešto najsebičnije na što sam u životu naišla. Vidio sam povrijeđenost u tvojim očima i posegnuo prema tebi kako bih položio dlan na tvoju nadlanicu. - Hoćeš li otpisati tati? Žestoko si odmahnula glavom. - U svom mi je pismu posve jasno dao do znanja da želi da ga ostavim na miru. Ne znam što je mama učinila, ali njemu je bilo dovoljno da nas više ne želi vidjeti. Provukao sam prste kroz tvoje i kliznuo jagodicom niz glatku kožu između tvog palca i kažiprsta. - Roditelje ne možemo birati - rekao sam. - Nažalost. - Jesi li ti blizak sa svojima? - Mrtvi su. - Tu sam laž ponovio toliko mnogo puta da sam već i sam umalo povjerovao u nju. Možda je i bila istina - kako sam mogao znati? Kad sam se odselio na jug, nisam im poslao svoju adresu, a ne bih rekao da su naročito brinuli i izjedali se zbog mog odlaska. - Žao mi je. Stisnula si mi ruku i oči su ti zasjale od suosjećanja. Osjetio sam komešanje u preponama i spustio pogled na stol. - Davno je to bilo. - Tad imamo nešto zajedničko - rekla si. Hrabro si se nasmiješila, što mi je pokazalo kako misliš da me razumiješ. - I tebi i meni nedostaje otac. Nije bilo jasno jesi li namjerno dvosmislena - griješila si u obje te stvari - ali pustio sam te da misliš kako si me provalila. - Zaboravi ga, Jennifer - rekao sam. Ne zaslužuješ da se itko prema tebi tako ponaša. Bolje ti je bez njega. Kimnula si, ali vidio sam da mi ne vjeruješ. Barem ne tad. Očekivala si da ću poći s tobom kući, ali nisam želio provesti sat vremena u studentskom jednosobnom stanu, pijuckajući jeftinu kavu iz okrhnutih šalica. Bio bih te odveo u svoj stan, ali Marieine stvari još su bile ondje i znao sam da ti ne bi pristala. Osim toga, ovo je bilo drugačije. Nisam želio seks za jednu noć: želio sam tebe. Otpratio sam te do vrata. - Kavalirština nije mrtva, zar ne? - našalila si se. Napola sam se naklonio, a kad si se nasmijala, osjetio sam apsurdno zadovoljstvo jer sam te usrećio. - Mislim da nikad dosad nisam izišla s pravim gospodinom. - U tom slučaju, morat ćemo to pretvoriti u naviku - rekao sam, uhvatio tvoju ruku i načas je približio usnama. Zacrvenjela si se i zagrizla usnicu. Malo si podigla bradu, spremna za moj poljubac. - Lijepo spavaj - rekao sam. Okrenuo sam se i odšetao do automobila, i nisam se osvrnuo. Željela si me - to je bilo očito - ali još me nisi željela dovoljno.
103 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Raya je zapanjio manjak emocija Jenne Gray. Nije ogorčeno uskliknula, ni silovito porekla ili se slomila od kajanja. Pozorno je promatrao njezino lice dok joj je Kate govorila da je uhapšena, ali vidio je samo jedva primjetan treptaj nečega što je izgledalo kao olakšanje. Osjećao se neobično nelagodno, kao da mu je netko odsjekao noge. Nakon više od godinu dana potrage za osobom koja je ubila Jacoba, Jenna Gray uopće nije bila ono što je očekivao. Bila je više upadljiva nego zgodna. Nos joj je bio tanak ali dug, a blijeda koža prekrivena pjegicama koje su se na nekim mjestima spajale. Zelene oči malčice su bile nakošene, što joj je davalo mačkasti izgled, a tamna crvenkasto-kestenjasta kosa vijorila joj je oko ramena. Nije bila našminkana, i mada joj je široka odjeća skrivala tijelo, uska zapešća i tanki vrat ukazivali su da je vitke građe. Jenna je upitala mogu li joj dati malo vremena da uzme svoje stvari. - Trenutačno mi je prijatelj u posjetu - morat ću mu objasniti što se događa. Biste li nas mogli ostaviti nasamo na minutu-dvije? - Govorila je tako tiho da se Ray morao nagnuti prema njoj kako bi je čuo. - Bojim se da to neće biti moguće - rekao je. - Ući ćemo s vama. Ugrizla se za usnu i načas zastala pa se odmaknula kako bi Ray i Kate ušli u kolibu. U kuhinji je stajao neki muškarac s čašom vina u ruci. Svi osjećaji koji su na Jenninu licu nedostajali bili su jasno ispisani na licu te osobe za koju je Ray pretpostavio da je Jennin dečko. Koliba je tako mala da nije nikakvo čudo da nas je čuo, pomislio je Ray osvrćući se po natrpanoj prostoriji. Brižno raspoređeno kamenje skupljalo je prašinu na polici iznad kamina, ispred kojeg je stajao tamnocrveni pohabani sag. Deka je prekrivala kauč kaleidoskopom boja, vjerojatno u pokušaju da malo razvedri prostoriju, ali rasvjeta je bila slaba, a niski stropovi u kolibi natjerali su čak i Raya da pogne glavu kako bi izbjegao gredu između kuhinje i sjedaćeg prostora. Kakvo neudobno mjesto za život. Kilometrima udaljeno od svega i sviju i hladno kao led, usprkos vatri u kaminu. Pitao se je zašto ga je odabrala; je li mislila da će ovdje biti sakrivena bolje nego igdje drugdje. - Ovo je Patrick Mathews - rekla je Jenna kao da su na nekom društvenom okupljanju. Ali tad je okrenula leđa Rayu i Kate, i Ray se smjesta osjetio kao uljez. - Moram ići s ovim policajcima. - Govorila je šturo i bezizražajno. - Prošle se godine dogodilo nešto strašno i moram to ispraviti. - Što se događa? Kamo te vode? Ili nije imao pojma što je učinila, ili je vješt lažljivac, pomislio je Ray. - Vodimo je u Bristol - rekao je istupivši i pružajući Patricku svoju posjetnicu - gdje ćemo je ispitati. - Zar se to ne može obaviti sutra? Mogao bih je ujutro dovesti u Swanseu. - Gospodine Mathews mu sedaRay osjećajući kako gubiCedi. strpljenje. Trebala im tri sata do Penfacha i još- obratio sat vremena pronađu kolibu Blaen - Prošle godinesu u studenom jednog je petogodišnjeg dječaka pregazio i usmrtio automobil koji je pobjegao s mjesta nesreće. Bojim se da je to nešto što ne može čekati do jutra. - Ali kakve to ima veze s Jennom?
104 KNJIGOTEKA
daša&bocca Uslijedila je stanka. Patrick je pogledao najprije Raya pa Jennu. Polako je odmahnuo glavom. - Ne. To mora biti neka pogreška. Pa ti uopće ne voziš. Nije spustila pogled. - Nije pogreška. Ray se naježio od hladnoće u njezinu glasu. Godinu dana pokušavao je zamisliti tko bi mogao biti dovoljno bešćutan da se odveze od djeteta na samrti. Sad kad je bio licem u lice s tom osobom, borio se da sačuva profesionalnost. Znao je da nije jedini: i njegovim će kolegamanapasnicima biti jednakoi zlostavljačima teško, kao štodjece. im je teško sačuvati seksualnim Pogledao je Kate ipristojnost vidio da seprema i ona osjeća jednako. Što prije stignu u Bristol, to bolje. - Moramo krenuti - rekao je Jenni. - Kad stignemo do istražnog zatvora, ispitat ćemo vas i imat ćete priliku da nam kažete što se dogodilo. Dotad o slučaju ne možemo govoriti. Shvaćate li? - Da. - Jenna je podigla malu naprtnjaču prebačenu preko naslona stolca. Pogledala je Patricka. - Možeš li ostati i brinuti o Beauu? Pokušat ću te nazvati kad budem znala što se zbiva. Kimnuo je, ali nije odgovorio. Ray se pitao o čemu razmišlja. Kakav je osjećaj otkriti da ti je lagao netko za koga si mislio da ga poznaješ? Ray je stavio lisice na Jennina zapešća, provjerio stežu li je i primijetio da se nije ni trznula dok je to je činio. Nakratko je opazio brazgotinu na njezinu dlanu, ali stisnula je šaku i brazgotina nestala. - Bojim se da nam je automobil prilično daleko - rekao je. - Nismo se mogli dovesti bliže od kampa. - Znam - rekla je Jenna. - Cesta završava oko kilometar od kolibe. - Samo toliko? - iznenadio se Ray. Činilo mu se duže dok su on i Kate polako pješačili puteljkom do Blaen Cedija. Ray je pronašao baterijsku svjetiljku koja je štropotala u prtljažniku, ali baterije su bile pri kraju i morao ju je prodrmati svakih nekoliko metara da bi radila. - Nazovi me čim budeš mogla - rekao je Patrick dok su odvodili Jennu. - I uzmi odvjetnika! - doviknuo je za njima, ali tamna noć progutala je njegove riječi i ona mu nije odgovorila. Bili su neobična trojka dok su teturali puteljkom prema kampu, i Rayu je bilo drago što Jenna surađuje. Možda jest bila mršava, ali bila je visoka kao Ray i put je očito bolje poznavala od njih. Ray je bio posve dezorijentiran i nije bio siguran koliko su blizu ruba litice. Svako toliko začuo bi toliko glasno zapljuskivanje valova da je napola očekivao kako će osjetiti kapljice na obrazu. Laknulo mu je kad su bez ijedne nezgode stigli do kampa i otvorio je Jenni stražnja vrata neoznačene Corse, a ona se smjestila na sjedalo ni ne pisnuvši. Kate i on odmaknuli su se nekoliko metara kako bi porazgovarali. - Misliš li da joj fali koja daska u glavi ? - upitala je Kate. - Jedva je zucnula. - Tko zna? Možda je u šoku. - Valjda je mislila da se izvukla, nakon sveg ovog vremena. Kako itko može biti tako bešćutan? - Kate je odmahnula glavom. - Najprije čujmo što ima reći, može? Prije nego što je objesimo. - Nakon euforije koju su osjetili najzad utvrdivši tko je vozio automobil koji je usmrtio Jacoba, hapšenje im je djelovalo strašno razočaravajuće.
105 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Svjestan si da i zgodne cure mogu biti ubojice, zar ne? - upitala je Kate. Izrugivala mu se. Ali prije no što je uspio odgovoriti, zgrabila mu je ključeve automobila iz ruke i zaputila se dugim koracima prema automobilu. Vožnja do Bristola bila je zamorna, s prometom koji se vukao po M4. Ray i Kate tiho su razgovarali o bezopasnim temama: uredskoj politici; novim automobilima; oglasu za istražitelje najtežih zločina. Newportu progovorila je. Ray je pretpostavio da Jenna spava, ali dok su se približavali - Kako ste me pronašli? - Nije bilo jako teško - odvratila je Kate kad Ray nije odgovorio. - Broadband račun glasi na vaše ime. Dvostruko smo provjerili s vašim stanodavcem kako bismo bili sigurni da imamo pravu adresu - bio je veoma susretljiv. Ray se osvrnuo da provjeri kako Jenna reagira na tu vijest, ali ona je zurila kroz prozor u gust promet. Jedini pokazatelj da osjeća ista drugo osim savršene opuštenosti bila je čvrsto stisnuta šaka u njezinu krilu. - Mora da vam je bilo teško živjeti s time što ste učinili - nastavila je Kate. - Kate - upozorio ju je Ray. - Ali naravno, Jacobovoj majci bilo je teže... - Sad je dosta, Kate - rekao je Ray. - Sačuvaj to za ispitivanje. - Prijekorno ju je pogledao, a ona ga je prkosno prostrijelila očima. Noć će biti duga.
106 KNJIGOTEKA
daša&bocca
U mraku policijskog automobila najzad se prestajem boriti protiv suza. Vrele kapi padaju na moje stisnute šake dok mi se narednica obraća ni ne trudeći sakriti prezir u glasu. Ništa bolje i ne zaslužujem, ali svejedno je teško prihvatiti. Ni načas nisam zaboravila Jacobovu majku. Ni načas nisam prestala razmišljati o njezinu gubitku mnogo većem od mojeg. Mrzim se zbog toga što sam učinila. Prisiljavam se da dišem duboko i ravnomjerno, skrivajući jecaje; ne želim privući pozornost policajaca. Zamišljam kako kucaju na Iestynova vrata i obrazi mi se žare od stida. Vijest da izlazim s Patrickom proširila se selom vratolomnom brzinom: možda su tračeri već saznali i za ovaj najnoviji skandal. Ništa ne bi moglo biti gore od pogleda u Patrickovim očima kad sam se vratila u kuhinju s policijom. Na njegovu sam licu jasno vidjela osjećaj izdanosti, kao da je bio napisan trometarskim slovima. Sve što je vjerovao o meni bila je laž, laž smišljena kako bi prikrila neoprostiv zločin. Ne mogu ga kriviti zbog toga. Trebala sam biti pametnija i ne dopustiti sebi da se i sa kime zbližim - ne dopustiti nikome da mi se približi. Već smo u predgrađu Bristola. Moram razbistriti misli. Pretpostavljam da će me odvesti u sobu za razgovore i predložiti da pozovem odvjetnika. Policajci će postavljati pitanja, a ja ću na njih odgovarati najsmirenije što mogu. Neću plakati, ni nuditi opravdanja. Protiv mene će podići optužnicu, sudit će mi i bit će gotovo. Pravda će najzad biti zadovoljena. Funkcionira li tako? Nisam sigurna. O policiji znam samo ono što sam pročitala u detektivskim romanima i novinskim člancima nikad nisam očekivala da ću završiti ovako. U mislima vidim hrpu novina, svoju fotografiju uvećanu toliko da se vidi svaka borica na mom licu. Licu ubojice. Jedna je žena uhapšena pod sumnjom da je skrivila smrt Jacoba Jordana. Ne znam hoće li novine objaviti moje ime, ali čak i ako ga ne objave, priču će sigurno objaviti. Stavljam ruku na prsa i osjećam kako mi srce bubnja o dlan. Vruća sam i vlažna, kao da me hvata groznica. Sve se raspada. Automobil usporava i skreće na parkiralište neprivlačnog niza sivih građevina, koje se od okolnih uredskih zgrada ističu samo grbom policije Avona i Somerseta iznad glavnog ulaza. Automobil vješto manevrira u skučeni prostor između dva označena policijska vozila i narednica otvara moja vrata. - Jeste li dobro? - pita. Glas joj je sad blaži, kao da se kaje zbog grubih riječi koje mi je ranije dobacila. Kimam, patetično zahvalna. Nema dovoljno prostora da se vrata posve otvore, a s lisicama na zapešćima teško je izvući se sa sjedala. Nespretna sam i to me čini još uplašenijom i dezorijentiranijom, i pitam se je li to prava svrha lisica. Na kraju krajeva, da sad pobjegnem, kamo bih otišla? Dvorište je okruženo visokim zidovima, a električna vrata priječe izlaz. Kad se napokon uspravim, narednica Evans hvata me za nadlakticu i vodi prema zgradi. Ne steže me jako, ali njezin dodir u meni izaziva klaustrofobiju i moram se othrvati porivu da otresem njezinu ruku sa svoje. Vodi me do nekih metalnih vrata, gdje njezin kolega pritišće jedno dugme i govori u portafon. - Detektiv inspektor Stevens - kaže. - Privodimo osumnjičenu.
107 KNJIGOTEKA
daša&bocca Teška vrata se otvaraju i mi ulazimo u veliku prostoriju prljavih bijelih zidova. Vrata se zalupe iza naših leđa i taj zvuk dugo mi odzvanja u ušima. Zrak je zagušljiv usprkos bučnom klima-uređaju na stropu, a iz labirinta hodnika koji vode od središnjeg prostora dopire ritmična lupa. Na kraju prostorije za pod je pričvršćena siva metalna klupa, na kojoj sjedi jedan mladić dvadesetih godina, grize nokte i pijucka ih oko sebe. Odjeven je u modre hlače trenirke ofucanih rubova, tenisice i prljavu sivu majicu s nekim nerazaberivim logom. Vonj njegova tijela zapinje mi u grlu i okrećem glavu na drugu stranu prije no što zamijeti mješavinu straha i sažaljenja u mojim očima. Nisam dovoljno brza. - Dobrano si me odmjerila, je li, dušice? - Muškarčev glas visok je i nazalan, kao u dječaka. Osvrćem se prema njemu, ali ne govorim. - Dođi i provjeri robu, ako želiš! - Uhvati se za medunožje i nasmije; grohot njegova smijeha zvuči nezgrapno u ovoj sivoj, neveseloj kutiji. - Lee, prestani - kaže detektiv inspektor Stevens, a muškarac se zadovoljno nasmijulji i klone natrag o zid, hihoćući se vlastitoj duhovitosti. Narednica Evans ponovno me hvata za lakat, zabija nokte u moju kožu dok me vodi prostorijom pred visoki radni stol. Za računalom sjedi policajac u odori, u bijeloj košulji napetoj na golemoj trbušini. Narednici Evans kimne, ali mene samo letimično pogleda. -Narednica Slušam. Evans skida moje lisice i odmah kao da mogu lakše disati. Trljam crvene brazde na zapešćima i perverzno uživam u bolu koji to trljanje izaziva. - Narednice, ovo je Jenna Gray. Dvadeset i šestog studenog 2012. na Jacoba Jordana je u naselju Fishponds naletio automobil i pregazio ga. Vozač se nije zaustavio. Utvrđeno je da je automobil bio crveni Ford Fiesta, registarske tablice J634 OUP, čija je službena vlasnica Jenna Gray. Ranije tijekom dana posjetili smo Blaen Cedi, kolibu blizu Penfacha u Walesu, gdje sam u 19:33 uhapsila gospođu Gray pod sumnjom da je skrivila smrt opasnom vožnjom i nezaustavljanjem na mjestu prometne nesreće. S klupe u stražnjem dijelu istražnog zatvora začuje se tihi zvižduk. Detektiv inspektor Stevens se okrene i prijekorno pogleda Leeja. - Što on uopće radi ovdje? - pita nikog određenog. - Čeka odvjetnika. Riješit natrag ću ga se, da nammolim ne smeta. - Ne okrećući se, narednik vikne: - Sally, odvedi Robertsa u dvojku, te! - Zdepasta tamničarka izlazi iz ureda iza prijanmog pulta, s golemim prstenom ključeva obješenim o pojas. Tamničarka odvodi Leeja u dubinu istražnog zatvora, a on me zgađeno pogleda skrećući za ugao. Tako će biti i u zatvoru, pomislim, kad saznaju da sam ubila dijete. Gnušanje na licima drugih zatvorenica; zgađeno okretanje glava od mene dok prolazim. Tad se ugrizem za donju usnicu shvativši da će biti mnogo, mnogo gore od toga. Želudac me boli od straha i prvi se put pitam mogu li ja ovo. Podsjećam se da sam preživjela i gore. - Pojas - kaže narednik pružajući mi prozirnu plastičnu vrećicu. - Oprostite? - Obraća mi se kao da znam pravila, ali već sam izgubljena. - Vaš pojas. Skinite ga. Imate li na sebi kakvog nakita? - Gubi strpljenje, a ja prtljam po remenu, izvlačim ga iz omči na trapericama i ubacujem u vrećicu. - Ne, nemam nakita. - Vjenčani prsten? Odmahnem glavom, nagonski dodirujući prstom blijedi trag na prstenjaku. Narednica Evans pregledava moju torbu. U njoj nema ničeg naročito osobnog, ali
108 KNJIGOTEKA
daša&bocca svejedno imam osjećaj kao da promatram provalnika koji ruje po mom domu. Tampon se otkotrlja na pult. - Hoće li vam trebati? - pita. Ton njezina glasa praktičan je i ravnodušan, i ni detektiv inspektor Stevens ni narednik u istražnom zatvoru ne kažu ni riječ, ali mene oblijeva žestoka rumen. - Ne. Ubacuje tampon uistresa plastičnu vrećicu pa novčaniki ibankovnim iz njega vadikarticama nekoliko kartica, a kovanice sa strane. Tadotvara međumoj računima ugledam svjetloplavu posjetnicu. Svi u prostoriji kao da su posve utihnuli i gotovo čujem kako mi srce lupa o rebra. Pogledam narednicu Evans i vidim da je prestala zapisivati i da zuri u mene. Ne želim je gledati, ali ne mogu spustiti pogled. Pusti, pomislim, samo pusti. Polako i hotimice uzima posjetnicu u ruku i proučava je. Mislim da će me pitati za nju, ali ona je samo upiše u obrazac i ubaci u vrećicu s ostalim mojim stvarima. Polako izdahnem. Pokušavam se usredotočiti na ono što narednik govori, ali izgubljena sam u litaniji pravila i prava. Ne, ne želim da ikome jave da sam ovdje. Ne, ne želim odvjetnika... - Jeste li sigurni? - prekine me detektiv inspektor Stevens. - Dok ste ovdje, imate pravo na besplatnu pravnu pomoć. -Šutnja. Ne treba mi policajaca odvjetnik -razmijene tiho kažem. - Ja sam to učinila. Troje poglede. - Potpišite ovdje - kaže narednik - i ovdje, i ovdje, i ovdje. - Uzimam olovku i naškrabam svoje ime uz debele crne križiće. On pogleda Stevensa. - Ravno u sobu za razgovore? Soba za razgovore zagušljiva je i vonja na ustajali duhan, iako se sa zida ljušti naljepnica „zabranjeno pušenje”. Detektiv inspektor Stevens pokazuje mi gdje da sjednem. Pokušavam privući stolac bliže stolu, ali prikovan je za pod. Na površini stola netko je kemijskom olovkom izdubio niz psovki. Detektiv inspektor Stevens pritisne prekidač na crnoj kutiji na zidu pokraj sebe i začuje se kreštavi zvuk. Detektiv se nakašlje. - Danas je četvrtak, drugi siječnja 2014., dvadeset i dva sata i četrdeset i pet minuta, i nalazimo se u sobi za razgovore broj tri u bristolskoj policijskoj postaji. Ja sam detektiv inspektor 431 Ray Stevens, a sa mnom je narednica 3908 Kate Evans. - Pogleda me. Biste li u vrpcu rekli svoje ime i datum rođenja, molim? Progutam slinu i pokušam primorati usta da se pomaknu. - Jenna Alice Gray, dvadeset i osmi kolovoza 1976. Puštam da me preplave njegove riječi; ozbiljnost navoda protiv mene, posljedice koje je moj bijeg s mjesta nesreće imao na obitelj, na zajednicu u cjelini. Ne govori mi ništa što ne znam i ne može povećati teret krivnje koju već osjećam. Na kraju je red na mene. Govorim tiho, pogleda uperenog u stol između nas, i nadam se da me neće prekinuti. Želim to reći samo jednom. - Dan je bio dug. Imala sam izložbu na drugom kraju Bristola i bila sam umorna. Padala je kiša i nisam dobro vidjela. - Trudim se da mi glas ostane smiren i odmjeren. Želim objasniti kako se to dogodilo, ali ne želim zvučati obrambeno - čime bih mogla opravdati tu grozotu? Često sam razmišljala što ću reći dođe li ikad do ovoga, ali sad kad sam ovdje, vlastite mi se riječi čine nezgrapnima i neiskrenima.
109 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Pojavio se niotkuda kažem. - U jednom času na cesti nije bilo nikoga, a već u sljedećem on je trčao preko nje. Taj dječačić, u modroj vunenoj kapi i crvenim rukavicama. Bilo je prekasno, prekasno da išta učinim. Hvatam rub stola objema rukama, usidravam se u sadašnjost ne bih li se obranila od prošlosti koja prijeti nadvladati. Čujem škripu kočnica, osjećam jetki voni spaljene gume na vlažnom asfaltu. Kad je udario o prednje staklo, Jacob je načas bio na samo nekoliko centimetara od mene. Mogla sam ispružiti ruku i dodirnuti njegovo lice kroz staklo. Ali okrenuo se od mene u zraku i tresnuo na cestu. Tek tad sam opazila njegovu majku koja je klečala nad beživotnim dječačićem i tražila puls. Kad ga nije uspjela pronaći, vrisnula je; primordijalni zvuk koji joj je istrgnuo sav zrak iz pluća, a ja sam kroz zamagljeno prednje staklo užasnuto promatrala lokvu krvi koja se polako širila ispod dječakove glave i kaljala vlažnu cestu dok se asfalt nije počeo rumenjeti na svjetlu farova. - Zašto se niste zaustavili? Izašli iz vozila? Pozvali pomoć? Vučem se natrag u sobu za razgovore i zurim u Dl Stevensa. Umalo sam zaboravila da je ovdje. - Nisam mogla.
110 KNJIGOTEKA
daša&bocca
- Naravno da se mogla zaustaviti! - rekla je Kate ushodavši se kratkim prostorom između svog stola i prozora. - Tako je bešćutna, ježim se od nje! - Hoćeš li, molim te, sjesti? Ray je iskapio kavu i potisnuo zijevanje. - Još sam umorniji kad te gledam. - Već je prošla ponoć kad su Ray i Kate nevoljko prekinuli ispitivanje kako bi se Jenna mogla malo naspavati. Kate je sjela. - Što misliš, zašto se sad predala tako lako, nakon više od godinu dana? - Ne znam - odvratio je Ray, naslanjajući se na naslon svog stolca i podižući stopala na Stumpyjev stol. - Nešto u tome nije kako treba. - Što, na primjer? Ray je odmahnuo glavom. - Jednostavno imam taj osjećaj. Vjerojatno sam umoran. Vrata ureda su se otvorila i ušao je Stumpy. - Kasno se vraćaš. Kako je bilo u Londonu? - Ludnica - odvratio je Stumpy. - Samo Bog zna zašto bi itko želio živjeti ondje. - Jesi li pridobio Jacobovu majku? Stumpy je kimnuo. - Neće osnovati klub obožavatelja u dogledno vrijeme, ali uz nas je. Nakon Jacobove smrti imala je osjećaj da je zajednica strašno kritizira. Rekla je da su je kao strankinju već ionako teško prihvaćali, a nesreća je samo dolila ulje na vatru. - Kad je otišla? - upitala je Kate. - Odmah nakon pogreba. U Londonu živi mnogo Poljaka i Anya je kod nekih rođaka. Čitajući između redaka, mislim da je njezina radna dozvola pomalo upitna, što nam nije nimalo pomoglo da je nađemo. - Je li rado pristala na razgovor? - Ray je ispružio ruke ispred tijela i pucnuo zglobovima. Kate se lecnula. - Je - odgovorio je Stumpy. - Zapravo, imao sam dojam da joj je laknulo što može s nekim razgovarati o Jacobu. Znate, svojima kod kuće nije rekla. Kaže da se previše stidi. - Stidi? Zašto bi se pobogu stidjela? - prenerazio se Ray. - Duga je to priča - rekao je Stumpy. - Anya je došla u Ujedinjeno kraljevstvo kad je imala osamnaest godina. Lukavo je izbjegla objasniti kako je došla ovamo, ali na kraju je čistila urede u industrijskoj zoni Gleethorne i za to bila plaćena u gotovini. Spetljala se s nekim tipom koji radi ondje i već u sljedećem času bila je trudna. - A s ocem djeteta više nije? - pogađala je Kate. - Točno. Po svemu sudeći, Anyini su se roditelji užasnuli jer je rodila vanbračno dijete i zahtijevali da se vrati kući u Poljsku gdje je mogu držati na oku, ali Anya je to odbila. Kaže da je željela dokazati da može sama odgajati dijete. - A sad krivi sebe. - Ray je odmahnuo glavom. - Sirotica. Koliko ima godina? - Dvadeset i šest. Kad je Jacob poginuo, pomislila je da joj je to kazna jer nije poslušala - To jeroditelje. tako tužno. - Kate je sjedila bez riječi, s koljenima privučenim na prsa. - Ali nije ona kriva, nije ona vozila onaj jebeni auto! - Rekao sam joj da nije, naravno, ali nju svejedno izjeda strašna krivnja. U svakom slučaju, obavijestio sam je da smo priveli sumnjivca i da očekujemo da će biti podignuta
111 KNJIGOTEKA
daša&bocca optužnica - pod pretpostavkom da ste vas dvoje obavili posao kako treba. - Pogledao je Kate. - Ni ne pokušavaj me zadirkivati - rekla je Kate. - Prekasno je i moj smisao za šalu dezertirao je. Za tvoju informaciju, Grayova je priznala, ali bilo je kasno i odveli su je na spavanje do jutra. - I ja ću sebe odvesti na spavanje - rekao je Stumpy. - Ako ti, šefe, nemaš ništa protiv. - Odvezao je kravatu. - Obojica ćemo se odvesti na spavanje - suglasio se Ray. - Idemo, Kate, dosta je za danas. Sutra ćemo ponovno probati i vidjeti hoće li nam Grayova reći gdje je automobil. Spustili su se u dvorište. Stumpy je podigao ruku u pozdrav vozeći se kroz velika metalna vrata i ostavljajući Raya i Kate u polumraku. - Dug dan - rekao je Ray. Iako je bio umoran, najednom mu se nije išlo kući. - Da. Stajali su toliko blizu jedno drugome da je osjetio diskretan miris Kateina parfema. Srce mu je zalupalo o rebra. Da je sad poljubi, ne bi bilo povratka. - Laku noć - rekla je Kate. Nije se pomaknula. Ray se odmaknuo jedan korak i izvukao ključeve iz džepa. - Noć, Kate. Lijepo spavaj. Izdahnuo je odvozeći se s parkirališta. Bio je tako blizu da prekorači granicu. Previše blizu. Već su bila dva sata kad se Ray najzad srušio u krevet i činilo mu se da je prošlo samo nekoliko sekundi prije no što ga je budilica poslala natrag na posao. Stalno se budio, ne mogavši prestati razmišljati o Kate, a i na jutarnjem sastanku jedva ju je uspijevao izbaciti iz glave. U deset ujutro našli su se u kantini. Ray se pitao je li Kate provela noć razmišljajući o njemu i smjesta se prekorio zbog te misli. Smiješan je, i što prije to ostavi iza sebe, to bolje. - Prestar sam za noćarenje - rekao je dok su stajali u redu za jedan od Moirinih specijakteta za doručak, poznat kao „čep” zbog sastojaka koji nepogrešivo sužavaju krvne žile. zbog Napola se nadao da će mu Kate proturječiti, a onda se sam sebi učinio budalastim te pomisli. - Ja sam samo zahvalna što više nisam u ophodnji - rekla je. - Sjećaš se krize u tri ujutro? - Gospode, kako bih je mogao zaboraviti? Boriš se da ostaneš budan i priželjkuješ automobilsku potjeru samo da ti nagrne adrenalin. Ne bih to mogao ponovno. Odnijeli su tanjure sa slaninom, kobasicama, jajima, krvavicama i prženim krukom do slobodnog stola, za kojim je Kate jedući prelistavala primjerak Bristol Posta. Zanimljivo i duhovito štivo kao i inače - rekla je. - Općinski izbori, školske proslave, pritužbe zbog psećih govana. - Sklopila je novine i odožila ih u stranu, s Jacobovom fotografijom koja ih je gledala s naslovnice. - Jesi li jutros saznala još što od Grayove? - upitao je Ray. - Rekla je što i sinoć pa je barem dosljedna. Ali nije željela odgovoriti ni na jedno pitanje o tome gdje je sad automobil ili zašto se nije zaustavila. - Na svu sreću, naš je posao otkriti što se dogodilo, a ne zašto - podsjetio ju je Ray. Imamo dovoljno za podizanje optužnice. Provjeri s tužiteljstvom i vidi hoće li danas odlučiti.
112 KNJIGOTEKA
daša&bocca Kate je izgledala zamišljeno. - Što je? - Kad si jučer rekao da nešto nije kako treba... - Utihnula je. - Da? - potaknuo ju je Ray. - I ja imam isti osjećaj. - Kate je otpila gutljaj čaja i pažljivo odložila šalicu na stol, zureći u nju kao da bi ondje mogla pronaći rješenje. - Misliš da možda izmišlja? To se povremeno događalo - naročito u istaknutim slučajevima kao što je bio ovaj. Netko bi svojevoljno priznao zločin, a onda bi na pola ispitivanja postalo jasno da ta osoba to nikako nije mogla učiniti. Ispustila bi neku presudnu činjenicu - nešto što je novinarima namjerno prešućeno - i cijela njezina priča bi se urušila. - Ne, ne izmišlja. Auto je, na kraju krajeva, njezin i njezina priča gotovo se u cijelosti poklapa s pričom Anyje Jordan. Samo što... - Naslonila se na naslon svog stolca i pogledala Raya. - Sjećaš se kako nam je opisala sudar dok smo je ispitivali? Ray joj je kimnuo da nastavi. - U tančine je opisala kako je Jacob izgledao. Što je imao na sebi, kakvu je torbu nosio... - Znači da ima dobro pamćenje. Tako nešto sigurno bi ti se urezalo u mozak. Glumio je đavoljeg odvjetnika; predviđao što će reći viši policijski inspektor - što će reći načelnica policije. Ali i samog ga je još uvijek izjedao onaj isti osjećaj koji ga je mučio i večer ranije. Jenna Gray nešto taji. - Po tragovima guma znamo da automobil nije usporio - nastavila je Kate - a i Grayova je rekla da se Jacob pojavio „niotkuda”. - Prstima je napravila navodnike u zraku. - Ako se sve dogodilo tako brzo, kako je uspjela zamijetiti sve te pojedinosti? A ako se nije dogodilo brzo i ako je imala dovoljno vremena da ga vidi i primijeti kako je odjeven, zašto ga je onda pregazila? Ray načas nije odgovorio. Kateine oči bile su sjajne i bistre iako se nije naspavala, i on je prepoznao odlučni izraz na njezinu licu. - Što mi želiš reći? - Ne želim još podići optužnicu. Polako je kimnuo. Pustiti osumnjičenika nakon potpunog priznanja: načelnica će poludjeti. - Želim pronaći automobil. - To neće ništa značiti - rekao je Ray. - Najviše što ćemo dobiti Jacobov je DNK na haubi i otisci prstiju Grayove na volanu. Nećemo saznati ništa što već ne znamo. Mene više zanima da pronađemo njezin mobitel. Tvrdi da ga je bacila kad je otišla iz Bristola, jer nije željela da je itko kontaktira - ali što ako ga je bacila zato što je bio dokaz? Želim znati koga je nazvala neposredno prije i nakon nesreće. - Onda je pustimo uz jamstvo - rekla je Kate fiksirajući Raya upitnim pogledom. Oklijevao je. Podići optužnicu protiv Jenne bio bi lakši put. Pljesak na jutarnjem sastanku; načelničino tapšanje po leđima. Ali može li podići optužnicu kad zna da bi u cijeloj toj stvari moglo biti više no što se na prvi pogled vidi? Dokazi su mu govorili jedno; nagon mu je govorio nešto sasvim Sjetio se Annabelle Snowden, koja jedrugo. bila živa u očevu stanu dok je otac preklinjao policiju da pronađe otmičara. I tad mu je nagon dobro govorio, ali ignorirao ga je. Ako Jennu puste uz jamstvo nekoliko tjedana do suđenja, mogli bi pokušati stvoriti bolju sliku: uvjeriti se da su prevrnuli svaki kamen.
113 KNJIGOTEKA
daša&bocca Kimnuo je Kate. - Pusti je.
114 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Nazvao sam tek nakon gotovo tjedan dana od našeg prvog izlaska i čuo sam nesigurnost u tvom glasu. Sigurno si se pitala jesi li pogrešno protumačila znakove, zar ne? Jesi li rekla nešto pogrešno, ili odjenula pogrešnu haljinu... - Jesi li slobodna večeras? Volio bih te negdje izvesti. - Dok sam to govorio, shvatio sam koliko se radujem što ću te vidjeti. Iznenadio sam se do koje mi je mjere bilo teško čekati tjedan dana kako bih razgovarao s tobom. - To bi bilo krasno, ali već imam planove. - U tvom je glasu bilo žaljenja, ali dobro sam poznavao tu pradavnu taktiku. Žene na početku veze igraju raznorazne, ali uvelike prozirne igrice. Nedvojbeno si s prijateljicama secirala naš izlasak, a one su te zasule savjetima kao pralje naslonjene na vrtnu ogradu. Ne smiješ ispasti previše zainteresirana. Glumi neosvojivu.
Kad glumi dai imaš posla. Šteta - nehajno sam rekao. - Uspio sam nabaviti To jenazove, bilo zamorno djetinjasto. dvije ulaznice za večerašnji Pulp i mislio sam da bi voljela poći sa mnom. Oklijevala si i mislio sam da te imam, ali nisi se dala. - Strašno mi je žao, ali stvarno ne mogu. Obećala sam Sarah ženski izlazak u Ice Bar. Upravo je prekinula s dečkom i ne mogu je i ja razočarati. Zvučalo je uvjerljivo i pitao sam se jesi li unaprijed pripremila tu laž. Pustio sam da tišina između nas potraje. - Sutra navečer sam slobodna? - Modulacijom glasa pretvorila si tu izjavu u pitanje. - Bojim se da sutra već imam dogovor. Možda neki drugi put. Lijepo se zabavi večeras. - Spustio sam slušalicu i neko vrijeme sjedio uz telefon. Jedan mišić treperio je u kutu mog oka. Razdraženo sam ga protrljao. Nisam očekivao da ćeš igrati igrice i razočaralo me je što to smatraš potrebnim. Ostatak dana nisam se mogao smiriti. Očistio sam kuću, pokupio sve Marieine stvari iz svih prostorija i naslagao ih na hrpu u spavaćoj sobi. Bilo ih je više no što sam mislio, ali sad ih joj nisam mogao vratiti. Sve sam ih ugurao u kovčeg kako bih ih odnio na smetlište. U sedam sam popio jedno pivo, pa još jedno. Sjedio sam na sofi sa stopalima na stoliću za kavu i nekim bezumnim kvizom na televiziji, razmišljajući o tebi. Razmišljao sam da te nazovem kako bih ostavio poruku i iznenadio se kad te na kraju zateknem u stanu. Ali kad sam popio i treće pivo, predomislio sam se. Odvezao sam se do Ice Bara i parkirao nedaleko od ulaza. Neko sam vrijeme sjedio u automobilu i gledao kako ljudi ulaze u lokal. Djevojke su bile u najkraćim minicama, ali moje zanimanje bilo je tek lijena radoznalost. Razmišljao sam o tebi. Uznemirilo me je koliko si mi zaposjela misli, već tad, i koliko mi se najednom činilo važnim znati jesi li mi rekla istinu. Otišao sam onamo kako bih te uhvatio u laži: da prođem kroz krcati bar i ne vidim te u njemu jer si u svojoj sobi, sjediš na krevetu s bocom jeftinog vina i filmom Meg Ryan. Ali shvatio sam da to nije ono što želim: želio sam vidjeti kako prolaziš pokraj mene, spremna za ženski izlazak s nesretnom, napucanom prijateljicom. Želio sam da mi 115 KNJIGOTEKA
daša&bocca dokažeš da griješim. Taj osjećaj bio mi je toliko nov i nepoznat da sam se umalo nasmijao. Izašao sam iz automobila i ušao u bar. Kupio sam Becks i počeo se probijati kroz krcatu prostoriju. Netko se sudario sa mnom i zalio mi cipele pivom, ali bio sam previše zaokupljen potragom da bih zahtijevao ispriku. A onda sam te ugledao. Stajala si na kraju šanka i uzalud mahala novčanicom od deset funti barmenima su mahnito posluživali mnoštvo koje smjestiti, se naguralo oko si njih. Opazila si me i načas sikoji djelovala smeteno, kao da me ne možeš a onda se nasmiješila, iako opreznije no prošli put kad sam te vidio. - Što ti radiš ovdje? - upitala si kad sam se probio do tebe. - Mislila sam da si na Pulpu. - Djelovala si pomalo prepredeno. Žene kažu da vole iznenađenja, ali zapravo bi radije znale unaprijed, da se mogu pripremiti. - Dao sam ulaznice kolegi s posla - rekao sam. - Nije mi se išlo samom. Izgledala si zbunjeno jer sam zbog tebe promijenio planove. - Ali kako to da si završio ovdje? - upitala si. - Dolaziš li i inače? - Naletio sam na kompića - odgovorio sam podižući dvije boce Becksa koje sam se mudro sjetio kupiti. - Otišao sam do šanka i sad ga nigdje ne vidim. Valjda mu se posrećilo! ne? Nasmijala si se. Pružio sam ti bocu piva. - Ne smijemo dopustiti da propadne, zar - Stvarno bih se trebala vratiti prijateljici. I donijeti rundu - pod uvjetom da me ikad posluže. Sarah nam čuva stol. - Pogledala si prema kutu prostorije u kojem je visoka djevojka obojane kose sjedila za malim stolom i razgovarala s nekim tipom u srednjim dvadesetim godinama. Dok smo ih promatrali, tip se nagnuo prema Sarah i poljubio je. - Tko je to s njom? - upitao sam. Zastala si i polako odmahnula glavom. - Nemam pojma. - Izgleda uistinu shrvano zbog prekida s bivšim - rekao sam. Nasmijala si se. - Onda... - Ponovno sam ti pružio pivo. Nacerila si se i prihvatila ga, pa ga kucnula o moje prije no što si otpda dug gutljaj i oblizala donju usnu spuštajući bocu. Namjerno si bila provokativna i osjetio sam kako se uzbuđujem. Gledala si me u oči gotovo izazovno dok si otpijala novi gutljaj piva. - Idemo k meni - najednom sam rekao. Sarah je nestala, vjerojatno s novim frajerom. Pitao sam se smeta li mu što je tako laka. Kratko si oklijevala, još uvijek me promatrajući, a onda si lagano slegnula ramenima i gurnula ruku u moju. Bar je bio krcat i ja sam se probijao kroz gužvu, čvrsto te držeći za ruku kako te ne bih izgubio. Tvoja spremnost da pođeš sa mnom uzbudila me je i potištila istodobno: nisam se mogao ne zapitati koliko to često činiš, i s kim. Izletjeli smo iz vrućeg i zagušljivog Ice Bara na ulicu i ti si zadrhtala pogođena hladnim zrakom. - Zar nisi ponijela kaput? Odmahnula si glavom, a ja sam skinuo sako i prebacio ga preko tvojih ramena dok smo hodali prema automobilu. Zahvalno si mi se nasmiješila pa je i mene preplavila toplina. - Misliš li da bi trebao voziti? - Ne brini - kratko sam odgovorio. Neko smo se vrijeme vozili u tišini. Kad si sjela, suknja ti se podigla na bedrima i ja sam ispružio lijevu ruku i položio je tik iznad tvog
116 KNJIGOTEKA
daša&bocca koljena, prstima dodirujući unutrašnju stranu tvoje potkoljenice. Pomaknula si nogu: samo mrvicu, ali dovoljno da se moja ruka prebaci s potkoljenice na tvoje koljeno. - Večeras izgledaš senzacionalno. - Stvarno? Hvala. Maknuo sam ruku da promijenim brzinu. Kad sam je vratio na tvoju nogu, kliznuo sam prstima nekoliko centimetara uvis, nježno ti milujući kožu. Ovaj put nisi se pomaknula. U kući si šetala dnevnim boravkom i uzimala u ruke stvari da ih razgledaš. To me je smelo i skuhao sam kavu najbrže što sam mogao. Besmisleni ritual: ni ti ni ja nismo željeli piće, iako si ti rekla da bi popila kavu. Odložio sam šalice na stakleni stolić i sjela si pokraj mene na sofu, tijelom napola okrenuta prema meni. Gurnuo sam ti kosu iza ušiju i načas zadržao dlanove na tvojim obrazima, prije no što sam se nagnuo prema tebi i poljubio te. Smjesta si uzvratila, jezikom istraživala moja usta i klizila rukama preko mojih ramena i leđa. Ne prestajući ljubiti te, polako sam te spustio na sofu dok se nisi našla ispod mene. Osjetio sam kako ovijaš noge oko mojih: bilo je dobro biti s nekim tako željnim, nekim tko tako brzo reagira. Marie je bila toliko hladna da mi se ponekad činilo da je posve odsutna, da njezino tijelo reda radi čini što treba, ali da su joj misli negdje drugdje. rukom uz tvojuokrznuo nogu i opipao nježnu, kožu unutarnje stranei tvogKliznuo bedra. sam Jagodicama prstiju sam čipku, a tiglatku si odvojila usne od mojih promeškoljila se na sofi, uzmičući od moje ruke. - Uspori - rekla si, ali tvoj mi je osmijeh jasno govorio da to ne misliš ozbiljno. - Ne mogu - odvratio sam. - Božanstvena si, ne mogu si pomoći. Licem ti se razlila ružičasta rumen. Nalaktio sam se na jednu ruku, a drugom ti podigao suknju oko struka. Kliznuo sam prstom ispod elastičnog ruba tvojih gaćica. - Ne žel... - Psst - ušutkao sam te poljupcem. - Nemoj nam ovo pokvariti. Jennifer, ti si nešto najdivnije na svijetu. Strašno me napaljuješ. Uzvratila si mi poljubac i prestala glumiti. Željela si to jednako kao i ja.
117 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Vožnja vlakom od Bristola do Swansea traje gotovo dva sata i mada s nestrpljenjem čekam kad ću ugledati more, sretna sam što sam sama i imam vremena za razmišljanje. U pritvoru uopće nisam spavala, misli su mi se maknito vrtjele glavom dok sam čekala jutro. Bojala sam se da će se noćne more vratiti, zatvorim li oči. Zato sam ostala budna, sjedila na tankom plastičnom madracu i osluškivala povike i lupu u hodniku. Jutros mi je tamničarka ponudila da se istuširam i pokazala mi betonski pregradak u kutu ženskog krila. Pločice su bile mokre, zamršene vlasi prekrivale odvod kao pauk koji čuči. Odbila sam ponudu i ustajao vonj istražnog zatvora još uvijek prianja uz moju odjeću. Ponovno su me ispitali, ona narednica i njezin stariji kolega. Frustrirala ih je moja šutnja, ali nisam se dala navući da otkrijem dodatne pojedinosti. - Ubila sam ga - ponavljala sam. - Nije li to dovoljno? Na kraju su odustali i posjeli me na metalnu klupu uz prijamni pult dok su se nešto došaptavali s narednikom. - Puštamo vas uz jamstvo - rekao je nakon nekog vremena detektiv inspektor Stevens, a ja sam tupo zurila u njega dok mi nije objasnio što to znači. Nisam očekivala da će me pustiti i osjećala sam krivnju zbog olakšanja koje me je preplavilo kad sam čula da imam još nekoliko tjedana slobode. Dvije žene sučelice meni izlaze u Cardiffu u metežu vrećica i umalo zaboravljenih kaputa. Za sobom ostavljaju primjerak današnjeg Bristol Posta i ja posežem za njim, iako ga tek napola želim pročitati. Na naslovnici je: Uhapšena vozačica koja je pobjegla s mjesta nesreće. Dišem sve brže, pogledom tražeći svoje ime u članku pa tiho odahnem od olakšanja kad vidim da ga nisu objavili. Žena tridesetih godina uhapšena je pod sumnjom da je prouzročila pogibiju
petogodišnjeg Jacoba Jordana studenom 2012. pregazivši ga svojim automobilom Fishpondsu i pobjegavši s mjestau nesreće. Žena je puštena uz jamstvo i sljedeći se mjesecu mora pojaviti u središnjoj bristolskoj policijskoj postaji. Zamišljam ove novine u domovima po cijelom Bristolu: zamišljam obitelji koje odmahuju glavama i privijaju djecu uz sebe. Ponovno čitam članak, uvjeravajući se da mi nije promaknulo ništa što bi moglo odati gdje živim, a tad brižno presavijam novine da se članak ne vidi. Na autobusnoj postaji u Swansei pronalazim kantu za smeće i guram novine ispod limenki Coca-Cole i omota brze hrane. Dlanovi su mi prljavi od tiskarske boje i pokušavam ih očistiti, ali prsti su mi crni. Autobus za Penfach kasni, a kad najzad stignem u selo, već se spušta mrak. Trgovina u pošti još je otvorena i ja uzimam košaricu kako bih kupila nešto namirnica. Trgovina ima dva šesnaestogodišnja pulta, svaki sa svojekći. strane, a za na obakojem radi Nerys Maddock kojoj nakon nastave pomaže Na pultu se prodaju namirnice nemoguće je kupiti omotnice, kao što je za poštanskim pultom nemoguće kupiti limenku tunjevine i vrećicu jabuka pa moraš čekati da Nerys zaključa blagajnu i odvuče se s jedne strane trgovine na drugu. Danas je za pultom s hranom kćerka. Punim košaricu jajima, mlijekom i voćem, uzimam vreću pseće hrane i sve to odlažem na pult. Nasmiješim se 118 KNJIGOTEKA
daša&bocca djevojci, koja je uvijek bila srdačna, a ona podigne pogled s časopisa. Bez riječi preleti očima preko mene pa ponovno spusti pogled na pult. - Dobar dan? - kažem. Moja sve veća nelagoda pretvara taj pozdrav u pitanje. Uto zazvoni zvonce iznad vrata i u trgovinu uđe jedna starija žena koju poznajem. Djevojka ustane i dovikne u susjednu prostoriju. Kaže nešto na velškom i nekoliko sekundi kasnije, Nerys joj se pridruži za blagajnom. - Bog, Nerys, molim teGleda - kažem. Nerysino kameno je kao i lice njezine kćerke i pitam se evo jesuovo li seću, posvađale. mimo mene ilice obraća se ženi iza mene. - Alia i eich helpu chi? Njih dvije počinju razgovarati. Velške riječi nepoznate su mi kao i uvijek, ali povremeni pogledi u mom smjeru i gađenje na Nerysinu licu objašnjavaju mi njihovo značenje. Razgovaraju o meni. Žena poseže oko mene kako bi dodala Nerys sitniš za novine, a Nerys joj daje račun. Tad podigne s pulta moju košaricu s namirnicama, baci je uz svoje noge i okrene mi leđa. Lice mi se žari od nelagode. Spremam novčanik u torbu i okrećem se prema vratima, ali u žurbi da što prije pobjegnem iz trgovine zabijam se u vitrinu i rušim vrećice mješavina za umake. Čujem coktanje negodovanja prije no što najzad uspijem otvoriti vrata. Brzo hodam kroz selo, i ne gledam ni lijevo ni desno iz straha od novog sučeljavanja, a kod kampaondje, već nekontrolirano Roleta u izlogu trgovine podignuta je, što znači da je Bethan ali ne mogu seridam. natjerati da uđem i vidim je. Nastavljam stazom do svoje kolibe i tek tad shvaćam da Patrickov automobil nije bio na parkiralištu kampa. Ne znam zašto sam očekivala da će biti ondje - nisam ga nazvala iz policijske postaje pa ne može znati da sam se vratila - ali njegova odsutnost ispunjava me tjeskobom. Pitam se je li uopće ostao, ili je otišao čim me je policija odvela; želi li prekinuti svaku vezu sa mnom. Tješim se činjenicom da Beaua neće napustiti, čak i ako mu je od mene bilo lako otići. Ključ mi je već u ruci, kad shvatim da crveni natpis na vratima nije optička varka, izazvana suncem koje zalazi, nego boja, grubo nanesena busenom trave koji sad leži bačen uz moje noge. Riječi su napisane u žurbi; mrlje boje prekrivaju kameni prag. GUBI SE. Osvrćem se oko da stopa. ću zateći nekog kako me se promatra, ali spušta se mrak i ne sebe, vidimnapola dalje očekujući od nekoliko Zadrhtim i borim s ključem, izgubim strpljenje s hirovitom bravom i od frustracije snažno udarim nogom o vrata. Komadić sasušene boje odleti i ja ponovno raspalim po vratima, moji potisnuti osjećaji daju si oduška u nenadanom, iracionalnom bijesu. To mi, naravno, ne pomaže s bravom i nakon nekog vremena odustajem i samo stojim naslonivši čelo na drvena vrata, dok se ne smirim dovoljno za novi pokušaj. Koliba djeluje hladno i negostoljubivo, kao da se pridružila selu u želji da me izbaci. I ne zazvavši ga, znam da Beau nije ovdje. Ulazim u kukinju da provjerim je li peć uključena i na stolu zatičem poruku. Beau je u štenari u ambulanti. Pošalji mi SMS kad se vratiš. P. To mi je dovoljno da bih znala da je gotovo. Ne mogu suspregnuti suze koje mi nagrću na oči pa žmirim kako mi se ne bi razlile niz obraze. Podsjećam samu sebe da sam sama izabrala ovaj put i sad moram kročiti njime. Šaljem Patricku SMS, kratak i služben kao što je i njegova poruka, i on mi odgovara da će dovesti Beaua nakon posla. Napola sam očekivala da će poslati nekog drugog i na pomisao da ću ga vidjeti obuzima me nestrpljenje i strah istodobno.
119 KNJIGOTEKA
daša&bocca Imam dva sata do njegova dolaska. Vani je mračno, ali ne želim ostati u kolibi. Ponovno odijevam kaput i izlazim. Čudno je biti na ovoj plaži noću. Na vrhu litice nema nikoga i ja se spuštam do ruba vode i stojim u plićaku, gledajući kako mi čizme nestaju na nekoliko sekundi svaki put kad me dosegne rep vala. Korak dalje, i voda već oplahuje rub mojih hlača. Osjećam kako se vlaga širi mojim nogama. Nastavljam dalje. blago je nakošena stotinjak metara u more prije kraja grebena. Obala u Penfachu Gledam horizont i stavljam nogu pred nogu, osjećam kako mi pijesak guta stopala. Voda mi je iznad koljena i zapljuskuje mi ruke, a ja razmišljam o igrama s Eve u moru, kanticama punim morske trave i skakanju preko zapjenjenih valova. Dok se voda kovitla oko mojih bedara, ostajem bez daha od hladnoće, ali ne zaustavljam se. Više ne razmišljam; samo hodam, hodam u more. Čujem hučanje, ali ako dolazi iz mora, ne znam upozorava li me ili me doziva. Sad je teže hodati: do prsa sam u valovima i vučem noge kroz vodu. A tad padam; zakoračim u prazninu i kliznem ispod površine. Samoj sebi kažem da ne plivam, ali kao da govorim zidu; moje ruke počinju mlatarati same od sebe. Najednom pomislim na Patricka, primoranog da traži moje tijelo dok ga plima ne izbaci, razbijeno udaranjem o stijene i izjedeno ribama. Kao da me je netko ošamario, žestoko zatresem glavom i udahnem. Ne mogu ja ovo. Ne mogu cijeli život bježati od pogrešaka koje sam učinila. U panici ne vidim obalu i mlatim rukama u krug, prije no što se oblaci pomaknu i mjesec obasja litice visoko iznad plaže. Tad zaplivam. Otkad sam sišla s grebena, more me je odnijelo dalje na pučinu i mada pružam noge tražeći uporište, ne osjećam ništa osim ledeno hladne vode. Val me zapljuskuje kao malj i zagrcavam se od slane vode, želudac mi se diže dok kašljem i pokušavam disati. Vlažna odjeća vuče me ka dnu i ne mogu izuti zavezane čizme koje me neumoljivo potežu. Ruke me bole i u prsima me steže, ali glava mi je jos uvijek bistra pa zadržim dah i zaronim, usredotočena na glatke zamahe rukama kroz valove. Izronivši i udahnuvši, čini mi se da sam malo bliže obali pa ponavljam postupak još dva puta. Tad ispružim nogu i osjetim nešto pod vrhom čizme. Još nekoliko puta zamahnem kroz vodu pa ponovno ispružim nogu i ovaj put zakoračim na čvrsto tlo. Plivam i trčim i puzim iz mora, sa slanom vodom u plućima, očima i ušima, pa stigavši do suhog pijeska klonem na dlanove i koljena i usidrim se prije no što ustanem. Nekontrolirano se tresem: od hladnoće, i od spoznaje da sam sposobna za nešto tako neoprostivo. U kolibi se razodijevam i ostavljam odjeću na kukinjskom podu. Navlačim tople, suhe slojeve pa se vraćam u prizemlje i palim vatru. Ne čujem Patricka dok se približava, ali čujem Beauovo lajanje i širom otvaram vrata i prije no što Patrick pokuca na njih. Čučnem kako bih pozdravila Beaua i prikrila nesigurnost zbog ponovnog susreta s Patrickom. - Hoćeš li ući? - pitam najzad se uspravivši. - Trebao bih se vratiti. - Samo na minutu. Molim te. Onsamo zastane pa uđe i zatvori vrata iza sebe.naNe pokazuje da sjedne i nas dvoje stojimo sekundu ili dvije, s Beauom podu izmeđunamjeru nas. Patrick gleda mimo mene u kukinju, u lokvu vode ispod moje mokre odjeće. Natruka zbunjenosti natmuri mu lice, ali ništa ne kaže i tad shvaćam da su osjećaji koje je gajio prema meni nestali. Nije ga briga zašto je moja odjeća mokra; zašto se voda cijedi čak i iz onog kaputa koji mi je on darovao. Zanima ga samo strašna tajna koju sam mu skrivala.
120 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Žao mi je. - Nedostatno, ali iskreno. - Zbog čega? - Neće mi dopustiti da se tako lako izvučem. - Zato što sam ti lagala. Trebala sam ti reći da sam... - Ne mogu dovršiti rečenicu, ali Patrick preuzima. - Nekoga ubila? Zatvaram oči. Kad ih otvorim, vidim da Patrick odlazi. - Nisam znala kako bih ti rekla. - Riječi se spotiču u mojoj žurbi da ih izgovorim. Bojala sam se što ćeš misliti. Odmahuje glavom kao da ne zna što bi mislio o meni. - Reci mi jednu stvar: jesi li stvarno pobjegla pregazivši tog dječaka? Nesreću mogu shvatiti, ali jesi li se odvezla ne zaustavivši se da pomogneš? - Očima pretražuje moje, tražeći odgovor koji mu ja ne mogu dati. - Jesam - kažem. - Odvezla sam se. Patrick otvori vrata silinom koja me nagoni da uzmaknem jedan korak i već u sljedećem času, više ga nema.
121 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Prespavala si kod mene, nakon tog prvog puta. Navukao sam pokrivač oko nas oboje, ležao pokraj tebe i gledao te dok spavaš. Lice ti je bilo glatko i spokojno; sitni mišići kapaka gotovo su neprimjetno titrali ispod prozirne kože. Kad si spavala, nisam se morao praviti, glumiti suzdržanost da ne bi shvatila koliko se žestoko zaljubljujem u tebe. Mogao sam ti mirisati kosu; ljubiti usne; osjetiti tvoj nježni dah na svom. Kad si spavala, bila si savršena. Nasmiješila si se i prije no što si otvorila oči. Posegnula si za mnom bez poticaja, a ja sam ležao i dopustio ti da vodiš ljubav sa mnom. Za promjenu mi je bilo drago ujutro zateći nekog u svom krevetu i skvatio sam da ne želim da odeš. Da to nije bilo apsurdno, već bih ti tad rekao da te volim. Umjesto toga, pripremio sam ti doručak pa te odveo natrag u krevet, da skvatiš koliko te želim. Bio sam zadovoljan kad si izrazila želju da se ponovno vidimo. To je značilo da neću morati provesti još tjedan dana sam, čekajući pravo vrijeme da te nazovem. Zato sam ti dopustio da misliš kako ti određuješ pravila igre i ponovno smo izišli još istu tu večer i dva dana kasnije. Uskoro si dolazila k meni svaku večer. - Trebala bi ostaviti neke stvari ovdje - rekao sam jedan dan. Izgledala si iznenađeno i skvatio sam da kršim pravila: muškarci nisu ti koju ubrzavaju vezu. Ali kad bih se vratio s posla, jedino mi je tvoja šalica prevrnuta na cjedilo govorila da si uopće bila sa mnom, a ta privremenost u meni je budila nemir. Nije bilo razloga da se vratiš; ničega što bi te zadržalo ovdje. Te noći sa sobom si donijela malu torbu: ubacila si novu četkicu za zube u čašu u kupaonici; čisto rublje u ladicu koju sam ispraznio za tebe. Ujutro sam ti donio čaj i poljubio te prije odlaska na posao, a dok sam se vozio do ureda na usnama sam osjećao tvoj okus. Nazvao sam te kad sam sjeo za radni stol i po promuklosti tvog glasa kad si mi se javila, znao sam da si ponovno zaspala. - Što je bilo? - upitala si. Kako sam ti mogao reći da sam samo želio čuti tvoj glas? - Bi li danas mogla pospremiti krevet? - upitao sam. - Nikad ga ne pospremiš. Nasmijala si se, a ja sam požalio što sam nazvao. Kad sam došao kući, otišao sam ravno na kat ne izuvši cipele. Ali sve je bilo u redu: tvoja četkica još uvijek je bila u kupaonici. Napravio sam mjesta u ormaru za tvoje stvari i malo-pomalo, preselila si k meni još svoje odjeće. - Noćas neću ostati - rekla si jedan dan kad sam sjeo na krevet da stavim kravatu. Sjedila si naslonjena na jastuk i pila čaj, zamršene kose i sa sinoćnjom šminkom razmrljanom oko očiju. - Idem van s frendovima s faksa. Ništa nisam rekao; usredotočio sam se da zavežem savršen čvor na svojoj tamnomodroj kravati. - Nemaš ništa protiv, zar ne? Okrenuo sam se. - Znaš li da je danas točno tri mjeseca otkad smo se upoznali u studentskoj kantini?
122 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Stvarno? - Rezervirao sam nam stol u Le Petit Rougeu. Onom restoranu u koji sam te izveo kad smo prvi put izašli zajedno, sjećaš se? - Ustao sam i odjenuo sako. - Trebao sam provjeriti s tobom, jer stvarno nema razloga zašto bi pamtila nešto tako budalasto kao što je taj dan. - Pamtim! - Odložila si čaj, odgurnula pokrivač pa dopuzala preko kreveta i kleknula pokraj mene.- Bila si naga i kad tog si ovila okosimene, kroz košulju sam osjetio tvojih dojki. Sjećam se svega dana:ruke kakav džentlmen bio, i koliko sam tetoplinu željela ponovno vidjeti. - Imam nešto za tebe - najednom sam rekao. Nadao sam se da je još uvijek u ladici mog noćnog ormarića. Posegnuo sam u nju i našao ga u dnu ladice, ispod paketića kondoma. - Izvoli. - Je li to ono što mislum da jest? - Nacerila si se i zamahala ključem. Shvatio sam da se nisam sjetio skinuti Mariein privjesak za ključeve i srebrno se srce zavrtjelo na svjetlu. - Svaki dan si ovdje. Zašto ne bi imala svoj ključ? - Hvala ti. To mi mnogo znači. - Moram na posao. Lijepo se provedi večeras. - Poljubio sam te. - Ne, otkazat ću. Toliko si se potrudio - voljela bih izaći na večeru. A sad kad imam ovo - podigla si ključ - bit ću ovdje kad se vratiš s posla. U vožnji do ureda moja glavobolja počela je popuštati, ali posve je prestala tek kad sam nazvao Le Petit Rouge i rezervirao stol za tu večer. Vjerna zadanoj riječi, čekala si me kad sam se vratio kući, u haljini koja ti je izazovno prianjala uz obline i otkrivala duge, preplanule noge. - Kako izgledam? - Okrenula si se oko svoje osi i nasmiješeno stajala ispred mene s rukom na boku. - Dražesno. Nisi mogla ne primijetiti bezizražajnost mog glasa pa si odustala od usiljene poze. Ramena su ti se malo ovjesila, a jedna ruka zalepršala preko prednjice kaljine. - Je li previše uska? - Izgledaš dobro - rekao sam. - Što još od odjeće imaš ovdje? - Previše je uska, zar ne? Imam samo traperice koje sam nosila jučer i čistu majicu. - Savršeno - rekao sam i zakoračio prema tebi kako bih te poljubio. - Noge kao tvoje bolje izgledaju u hlačama, a u onim trapericama izgledaš fantastično. Presvuci se pa ćemo na piće prije večere. Bojao sam se da sam možda pogriješio kad sam ti dao ključ, ali tebi je novost kućanskih poslova naizgled bila privlačna. Većinu dana po povratku s posla dočekao bi me miris netom pečenih kolača, ili pečene piletine, i mada si pripremala samo jednostavna jela, učila si. Kad je ono što si skuhala bilo nejestivo, ne bih pojeo, a ti bi se ubrzo više potrudila. Jednog dana zatekao sam te kako čitaš kuharicu s olovkom u ruci i papirom sa strane. - Što je bešamel? - upitala si. - Otkud bih ja znao? - Imao sam težak dan i bio sam umoran.
123 KNJIGOTEKA
daša&bocca Ti to naizgled nisi primijetila. - Radim lazanje. Prave lazanje, ne one gotove. Nabavila sam sve sastojke, ali recept kao da je napisan na stranom jeziku. Pogledao sam namirnice raspoređene na radnoj površini: sjajne crvene paprike, rajčice, mrkvu i sirovu mljevenu junetinu. Povrće je bilo u smeđim papirnatim vrećicama iz voćarne, čak je i meso izgledalo kao da si ga kupila u mesnici, a ne u samoposluživanju. Mora da si potrošila cijelo poslijepodne sve to nabavljajući. znam što metvojom je nagnalo da ti to upropastim. Imalo je neke veze s ponosom na tvomNelicu, ili možda opuštenošću, sigurnošću. Prevelikom sigurnošću. - Nisam baš gladan. Lice ti se snuždilo i ja sam se smjesta oraspoložio, kao da sam strgnuo flaster ili skinuo krastu koja me je svrbjela. - Oprosti - rekao sam. - Jesi li se jako namučila? - Ne, nema veze - odgovorila si, ali bilo je jasno da si uvrijeđena. Zatvorila si kuharicu. - Skukat ću ih neki drugi put. - Pribojavao sam se da ćeš se duriti cijelu večer, ali brzo si prešla preko toga i otvorila bocu jeftinog vina koje si voljela. Natočio sam si prst whiskyja i sjeo sučelice tebi. - Ne mogu vjerovati da ću sljedeći tjedan diplomirati - rekla si. - Tako je brzo proletjelo. - Jesi li razmišljala što ćeš kad diplomiraš? Nabrala si nos. - Ne baš. Uzet ću slobodno ljeto, možda malo putovati. To je bio prvi put da čujem za ikakvu želju za putovanjem i pitao sam se tko ti je utuvio tu ideju u glavu; s kim si namjeravala putovati. - Mogli bismo otići u Italiju - rekao sam. - Volio bih te odvesti u Veneciju. Arhitektura će te oduševiti, a ima i nevjerojatnik umjetničkih galerija. - To bi bilo super. Sarah i Izzy idu na mjesec dana u Indiju pa bih im se mogla pridružiti na dva tjedna ili malo putovati vlakom po Europi. - Nasmijala si se. - Oh, ne znam. Sve želim, to je problem! - Možda bi trebala malo pričekati. - Zavrtio sam ostatak wkiskyja u čaši. - Na kraju krajeva, svi će preko ljeta putovati pa će se onda svi vratiti i tražiti posao u isto vrijeme. Možda bi trebala preduhitriti ostale dok putuju i zabavljaju se po svijetu. - Možda. Vidio sam da te nisam uvjerio. - Razmišljao sam kako će biti kad završiš faks i mislim da bi se trebala posve doseliti ovamo. Izvila si obrvu, kao da bi u tome mogla biti neka kvaka. - Ima smisla: ionako praktički živiš ovdje, a s poslom koji priželjkuješ nikad si nećeš moći priuštiti vlastiti stan pa ćeš na kraju završiti s nekim groznim cimericama. - Mislila sam se na neko vrijeme vratiti kući - rekla si. - Čudi me da želiš više ikakvog posla s majkom, kad se zbog nje ne viđaš s ocem. - U redu je ona - rekla si, ali sad si bila malo manje sigurna. - Dobro nam je zajedno - rekao sam. - Zašto to mijenjati? Tvoja mama živi na više od sat vremena udaljenosti - jedva ćemo se viđati. Zar ne želiš biti sa mnom? - Naravno da želim! - Mogla bi se doseliti ovamo i uopće ne bi morala brinuti zbog novca. Ja ću se brinuti za račune, a ti se posveti svom portfoliju i prodaji skulptura. - Ali to ne bi bilo pošteno prema tebi - morala bih nekako pridonositi kućanstvu. 124 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Mogla bi ponekad nešto skuhati i pomoći pospremiti kuću, ali zapravo ne bi morala. Meni bi bilo dovoljno samo buditi se uz tebe svako jutro i naći te ovdje kad dođem kući s posla. Licem ti se razlio osmijeh. - Jesi li siguran? - Nikad ni u što u životu nisam bio sigurniji. Uselila si se zadnji dan semestra, automobil koji si posudila od Sarah.skinuvši postere sa zidova i natrpavši svoje stvari u - Sljedeći ću vikend donijeti stvari koje su mi kod mame - rekla si. - Čekaj, imam još nešto u automobilu. Svojevrsno iznenađenje za tebe. Za nas. Otrčala si van i otvorila suvozačka vrata. Na podu ispred sjedala nalazila se kartonska kutija. Donijela si je u kuću toliko oprezno da sam pretpostavio da u njoj mora biti nešto lomljivo, ali kad si mi je predala u ruke, bila je previše lagana da bi sadržavala porculan ili staklo. - Otvori je. - Gotovo si prštala od uzbuđenja. Podigao sam kartonski poklopac i u mene je gledalo malo klupko mekog krzna. Mačka - ravnodušno sam rekao. Nikad nisam shvaćao privlačnost životinja, a pogotovo kućnik pasa i mačaka koji posvuda ostavljaju dlake i zahtijevaju šetnje, ljubav i društvo. - Mačić! - rekla si. - Nije li nešto najslađe što si ikad vidio? - Izvukla si ga iz kutije i priljubila na grudi. - Eveina mačka nenadano se omacila i Eve je već razdijelila sve mačiće, ali ovog je sačuvala za mene. Ime mu je Gizmo. - Zar ti nije palo na pamet da bi me trebala pitati prije no što doneseš mačku u moju kuću? - Nisam se ni trudio biti blag i ti si se smjesta rasplakala. Ta je taktika bila toliko patetična i očita da sam se samo jos više razljutio. - Zar nisi vidjela nijednu od onih reklama kako treba dobro razmisliti prije no što uzmeš kućnog ljubimca? Nikakvo čudo da je toliko napuštenik životinja, kad takvi kao ti donose impulzivne odluke! - Mislila sam da bi ti se mogao svidjeti - rekla si, još uvijek plačući. - Mislila sam da će mi biti društvo dok si ti na poslu - može me gledati dok slikam. Zastao sam. Pomislio sam kako bi ti ta mačka uistinu mogla biti zabava dok sam ja odsutan. Možda bih mačku mogao podnijeti, ako će tebe to usrećiti. - Samo pazi da se ne približava mojim odijelima - rekao sam. Otišao sam na kat, a kad sam se ponovno spustio, već si rasprostrla krevet za mačku i dvije zdjelice u kuhinji, a kutiju za pijesak uz vrata. - To je samo dok ne bude mogao van - rekla si. U tvojim očima jasno se vidio oprez i požalio sam jer sam izgubio kontrolu. Natjerao sam se da pogladim mače i čuo tvoj uzdah olakšanja. Prišla si mi i ovila ruke oko mog struka. - Hvala ti. - Poljubila si me na onaj način koji je uvijek prethodio seksu, a kad sam ti lagano pritisnuo rame, spustila si se na koljena bez prigovaranja. Postala si opsjednuta tim mačetom. Njegova hrana, njegove igračke, čak i njegova usrana kutija s pijeskom nekako su bili zanimljiviji od pospremanja kuće ili kuhanja večere. I mnogo zanimljiviji od razgovora sa mnom. Cijele večeri provodila si igrajući se s njim i vukla po podu plišane miševe na vezici. Rekla si mi da tijekom dana radiš na portfoliju, ali kad bih se vratio kući s posla, tvoje bih stvari našao razbacane po dnevnom boravku jednako kao što si ih dan ranije ostavila. Otprilike četrnaest dana nakon što si uselila, došao sam kući i na kuhinjskom stolu pronašao poruku. Vani sam sa Sarah. Ne čekaj me budan!
125 KNJIGOTEKA
daša&bocca I tog smo se dana, kao uvijek, čuli dva-tri puta, ali nisi se sjetila spomenuti da se namjeravaš naći sa Sarah. Nisi ostavila ništa za jelo pa sam pretpostavio da ćeš jesti sa Sarah, ne mareći što bih ja mogao pojesti. Izvadio sam pivo iz hladnjaka. Mače je mijaukalo i pokušalo mi se uspeti hlačama, zabijajući pandže u moju nogu. Otresao sam ga i palo je na pod. Zatvorio sam ga u kuhinju i uključio televizor, ali nisam se mogao koncentrirati. Samo sam razmišljao o zadnjem putu kad ste Sarah i ti izašle zajedno: o brzini kojom je ona nestala s tipom kojeg je netom upoznala i lakoći kojom si ti pristala doći k meni. Ne čekaj me budan. Nisam te pozvao da živiš sa mnom kako bih večeri provodio sam. Već sam jednom u životu doživio da me žena drži budalom - nisam namjeravao dopustiti da se to ponovi. Mijaukanje se nastavilo i otišao sam po novo pivo. Čuo sam mače u kuhinji i naglo sam gurnuo vrata tako da se otklizalo po podu. To je bilo komično i načas me razvedrilo, dok se nisam vratio u dnevni boravak i vidio nered koji si ostavila. Traljavo si ga pokušala složiti u kut prostorije, ali gruda gline ležala je na listu novina - i nedvojbeno prenosila tiskarsku boju na drveni pod - a kutija za alat bila je nakrcana staklenkama mutnih tekućina. Mače je mijaukalo. Otpio sam gutljaj piva. Na televiziji se prikazivao neki dokumentarac o divljim životinjama i gledao sam kako lisica trga zeca. Malo sam pojačao ton, ali mijaukanje se još uvijek čulo. Uvuklo mi se u glavu dok svaki novi mijauk u meni nije počeo buditi sve veći bijes; usijani bijes koji sam prepoznao, ali nisam mogao kontrolirati. Ustao sam i otišao u kuhinju. Već je prošla ponoć kad si se vratila kući. Sjedio sam u mraku u kuhinji, s praznom pivskom bocom u ruci. Čuo sam kako pažljivo zatvaraš vrata, skidaš čizme i na vrhovima prstiju prolaziš kroz hodnik i ulaziš u kukinju. - Jesi li se zabavila? Vrisnula si i to bi mi bilo smiješno da nisam bio strašno ljut na tebe. - Isuse, Iane, nasmrt si me prepao! Što radiš ovdje u mraku? - Pritisnula si prekidač i fluorescentna žarulja zatreperila je svjetlom. -- Čekam te. ti da ću doći kasno. Rekla sam Govorila si pomalo usporeno i pitao sam se koliko si popila. - Svi smo nakon puba otišli do Sarah i... - Opazila si izraz mog lica i ušutjela. - Što se dogodilo? - Čekao sam te da ne bi morala sama otkriti - rekao sam. - Što otkriti? - Naglo si se otrijeznila. - Što se dogodilo? Pokazao sam na pod uz kutiju s pijeskom, na mače koje je nepomično ležalo na trbuhu. Ukočilo se u zadnjih sat ili dva i jedna mu je noga stršala u zrak. - Gizmo! - Ruke su ti poletjele na usta i mislio sam da ćeš povratiti. - Gospode Bože! Što se je dogodilo? Ustao sam da te utješim. - Ne znam. Došao sam kući s posla, a on je povraćao u dnevnom boravku. Potražio sam savjet na internetu, ali za pola sata bio je mrtav. Strašno mi je žao, Jennifer, znam koliko si ga voljela. Sad si plakala, jecala u moju košulju dok sam te čvrsto držao.
126 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Bio je dobro kad sam odlazila. - Pogledala si me, tražeći odgovore na mom licu. Ne razumijem zašto je uginuo. Mora da si opazila oklijevanje na mom licu jer si se odmaknula. - Što je? Što mi tajiš? - Vjerojatno ništa. Ne želim ti otežavati. - Reci mi! Uzdahnuo sam. - Kad sam došao kući, našao sam ga u dnevnom boravku. - Zatvorila sam ga u kuhinju, kao uvijek - odvratila si, ali već si sumnjala u sebe. Slegnuo sam ramenima. - Vrata su bila otvorena kad sam došao kući. A Gizmo je razderao novine naslagane uz tvoje radove. Očito je bio očaran svime time. Ne znam što je u onoj staklenki s crvenom naljepnicom, ali bila je otvorena i Gizmova je njuška bila u njoj. Problijedila si. - To je glazura za moje uzorke. - Je li otrovna? Kimnula si. - Ima barijevog karbonata. Stvarno je opasna i uvijek, uvijek provjerim jesam li je sigurno odložila. Gospode, za sve sam ja kriva. Siroti, siroti Gizmo. - Draga, ne smiješ se okrivljavati. - Privukao sam te u zagrljaj i držao čvrsto uz sebe, ljubeći ti kosu. Smrdila si na dim cigareta. - To je bio nesretan slučaj. Pokušavaš previše toga. Trebala si ostati kod kuće i dovršiti uzorak dok ti je sve bilo vani - Sarah bi to sigurno shvatila, zar ne? - Naslonila si se na mene i tvoji jecaji počeli su jenjavati. Skinuo sam ti kaput i odložio torbu na stol. - Dođi, idemo gore. Ujutro ću se probuditi prije tebe i pobrinuti za Gizma. U spavaćoj sobi bila si tiha i pustio sam te da se umiješ i opereš zube. Ugasio sam svjetlo i uvukao se u krevet, a ti si se priljubila uz mene kao dijete. Sviđalo mi se što sam ti toliko potreban. Počeo sam te milovati po leđima i ljubiti po vratu. - Hoće li ti smetati ako večeras to ne učinimo? - upitala si. - Pomoći će ti - rekao sam. - Želim da se osjećaš bolje. Nepomično si ležala ispod mene, ali kad sam te poljubio, nisi reagirala. Ušao sam u tebe i žestoko se zabio, želeći izazvati reakciju - bilo kakvu reakciju - ali ti si zatvorila oči i nisi ni pisnula. Oduzela si mi svako zadovoljstvo i tvoja me je sebičnost nagnala da te samo još žešće jebem.
127 KNJIGOTEKA
daša&bocca
- Što je to? - Ray je stao iza Kate i zagledao se u posjetnicu koju je okretala u rukama. - Nešto što je Grayova imala u novčaniku. Kad sam je izvadila, problijedila je kao krpa, kao da je šokirana što je vidi. Pokušavam dokučiti čija je. Posjetnica je bila veličine standardne poslovne posjetnice. Bila je svjetlomodra i na njoj je u dva reda bila napisana samo neka adresa u centru Bristola. Ray ju je uzeo iz Kateine ruke i protrljao palcem i kažiprstom. - Papir je neobično tanak - rekao je. - Imaš li kakvu ideju što predstavlja ovaj logo? Na vrhu posjetnice crnom je tintom bilo otisnuto nešto što je izgledalo kao dvije nepotpune osmice, jedna u drugoj. - Nemam pojma. Nije mi poznat. - Pretpostavljam da adresa nije zabilježena u našoj prekršajnoj i kaznenoj evidenciji? -- Ni ondjejeni na biračkom popisu. Možda neka njezina stara posjetnica? - Ponovno je promotrio logo. Kate je odmahnula glavom. - Ne bih rekla po njezinoj reakciji kad sam je uzela u ruku. Iz nekog se razloga uznemirila, ali nije željela da ja to vidim. - U redu, idemo. - Ray je prišao metalnom ormariću na zidu i uzeo ključeve automobila. - Samo je jedan način da to razjasnimo. - Kamo idemo? Ray je u odgovor podigao modru posjetnicu, a Kate dograbila svoj kaput i potrčala za njim. * * *
Trebalo je neko vrijeme da pronađu kuću na broju 127 ukuća, uliciuGrantbam, kuću od im crvene opeke u naizgled beskonačnom nizu istih kojem su odbojnu neparni brojevi bili neobjašnjivo daleko od svojih parnih kolega. Kratko su stajali ispred kuće i promatrali zapušteno prednje dvorište i sive mreže na svim prozorima. U susjednom vrtu dva su madraca služila kao odmorište opreznoj mački koja je zamijaukala kad su se njih dvoje zaputili stazom prema ulaznim vratima. Za razliku od susjednih kuća koje su imale jeftina PVC vrata, kuća na broju 127 imala je otmjeno obojana drvena vrata sa špijunkom. Sandučića za poštu nije bilo, ali na zid uz vrata bio je pričvršćen metalni poštanski ormarić osiguran lokotom. Ray je pritisnuo zvonce. Kate je posegnula u džep sakoa po nalog, ali Ray je položio ruku na njezinu. - Bolje ne - rekao je. - Dok ne saznamo tko živi ovdje. Čuli su zvuk koraka po podnim pločicama. Koraci su se zaustavili i Ray je pogledao ravno u špijunku. Štosekundi god da jeRay bio kriterij procjenu posjetitelja, očitoSekundu su ga zadovoljili jer nakon nekoliko je čuo za kako se brava otključava. kasnije otključana je i druga brava i vrata su se otvorila desetak centimetara, nakon čega ih je zaustavio lanac. Pretjerane mjere sigurnosti navele su Raya da očekuje nekog vremešnog, ali žena koja ih je promatrala kroz procijep vrata bila je otprilike njegove
128 KNJIGOTEKA
daša&bocca dobi, odjevena u šarenu haljinu na vezanje i mornarski modru vestu, sa svjetložutom maramom oko vrata, zavezanom u čvor. - Izvolite? - Tražim prijateljicu - rekao je Ray. - Ime joj je Jenna Gray. Nekoć je stanovala u ovoj ulici, ali nikako se ne mogu sjetiti na kojem broju. Možda je vi poznajete? - Bojim se da ne. Ray jegapogledao ramena u kuću, a žena je mrvicu zatvorila vrata netremice gledajućipreko u oči i ženina ne skrećući pogled sa njega. - Dugo živite ovdje? - upitala je Kate ne obazirući se na ženinu šutljivost. - Dovoljno dugo - odrješito je odvratila žena. - A sad, ako biste me ispričali... - Oprostite na smetnji - rekao je Ray hvatajući Kate za ruku. - Idemo, dušo. Nazvat ću neke ljude, možda uspijem pronaći njezinu adresu. - Zamaknuo je mobitelom pred njima. - Ali... - I hvala vam - rekao je Ray. Trknuo je laktom Kate. - U redu. - Kate je napokon skvatila njegov mig. - Nazvat ćemo neke ljude. I još jednom, oprostite na smetnji. Žena je odlučno zatvorila vrata i Ray je čuo okretanje dva ključa, jedan za drugim. Dok se nisu našli izvan vidokruga držao je Kate ispod ruke, bolno svjestan njezine blizine. - Što misliš? - upitala je Kate kad su sjeli u automobil. - Možda je Grayova nekoć živjela ovdje? Ili ona žena zna više nego što želi reći? - Ok, nešto zna, to svakako - odvratio je Ray. - Jesi li primijetila kako je bila odjevena? Kate je kratko razmislila. - U haljinu i tamnu vestu. - Još nešto? Kate je zbunjeno odmahnula glavom. Ray je pritisnuo tipku na mobitelu i ekran je najednom oživio. Pružio je mobitel Kate. - Fotkao si je? Ray se nacerio. Posegnuo je prema mobitelu i povećao fotografiju pokazujući čvor ženine žute marame na kojem se nalazilo nešto okruglo. - Značka - rekao je. Još je jednom povećao fotografiju i napokon su se vidjele debele crne linije nalik na dvije osmice jedna u drugoj. - Logo na posjetnici! - oduševila se Kate. - Sjajno. - Nema sumnje da je Jenna nekako povezana s ovom kućom - zaključio je Ray. - Ali kako?
129 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Nikad nisam shvatio zašto si toliko željela da upoznam tvoju obitelj. Majku si mrzila, a mada si s Eve razgovarala otprilike jednom tjedno, nikad se nije potrudila doći u Bristol, pa zašto bi ti onda teglila u Oxford svaki put kad ona poželi da dođeš? Ali išla si, kao dobra curica, i ostavljala me na jednu noć - ponekad i duže - dok si gugutala nad njezinim sve većim trbuhom i nedvojbeno očijukala s njezinim bogatim mužem. Svaki put si me molila da pođem s tobom, i svaki put sam odbio. - Mislit će da sam te izmislila - rekla si. Nasmiješila si se da mi pokažeš kako se šališ, ali u glasu ti se čuo očaj. - Želim provesti Božić s tobom - prošle godine nije bilo isto bez tebe. - Tad ostani sa mnom. - Odluka je bila jednostavna. Zašto ti nisam bio dovoljan? - Ali želim biti i sa svojom obitelji. Ne moramo prespavati ondje, možemo otići samo na ručak. - I ne popiti piće? Kakav bi to bio božićni ručak! - Ja ću voziti. Molim te, Iane, želim da svi vide kakvog dečka imam. Praktički si preklinjala. S vremenom si smanjila količinu šminke koju si stavljala, ali tog dana stavila si ruž i ja sam gledao crvenu liniju tvojih usta dok si me preklinjala. - U redu. - Slegnuo sam ramenima. - Ali sljedeći Božić provest ćemo ti i ja sami. - Hvala ti! - Nasmiješila si se od uka do uha i čvrsto me zagrlila. - Pretpostavljam da ćemo im morati donijeti darove. Smiješno, kad se uzme u obzir koliko su bogati. - To je već riješeno - odgovorila si, previše sretna da bi zamijetila moj zajedljiv ton. Eve oduvijek želi samo nešto mirisno, a Jeff je sretan s bocom Scotcha. Časna riječ, sve će biti u redu. Svidjet će ti se. Sumnjao sam u to. Čuo sam i više no dovoljno o ,,lady Eve” da o njoj donesem vlastiti sud, iako me je zanimalo zbog čega si ti toliko opsjednuta njome. Nikad nisam mislio da je ne imati brata ili sestru gubitak i srdilo me je što toliko često razgovaraš s Eve. Ponekad bih ušao u kuhinju kad si bila na telefonu s njom i ako bi najednom zašutjela, znao sam da razgovarate o meni. - Što si danas radila? - upitao sam mijenjajući temu. - Imala sam super dan. Otišla sam na ručak u Three Pillars - jednu od onih poslovnih društvenih mreža za ljude iz kreativnih industrija. Čudesno je koliko nas je, i svatko radi sam od kuće, u malim uredima... na kuhinjskim stolovima... - Pogledala si me kao da se ispričavaš. U kuhinji je postalo nemoguće jesti zbog stalnog sloja boje, glinene prašine i crteža razbacanih po stolu. Tvoje su stvari bile posvuda i više nije bilo nijednog kutka u kojem sam se osjećao opušteno. Kad sam je kupio, kuća mi se nije činila malom, a čak i kad je Marie bila ovdje, bilo je dovoljno prostora za nas oboje. Marie je bila tiša od tebe. Mirnija. S njom je na određeni način bilo lakše živjeti, ne računam li njezino laganje. Ali naučio sam kako se nositi s time i znao sam da neću ponovno nasjesti. Još uvijek si govorila o tom ručku na kojem si bila i pokušao sam se koncentrirati na to što govoriš.
130 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Zato mislimo da bismo si nas šestero zajedno vjerojatno mogli priuštiti najamninu. - Kakvu najamninu? - Najamninu za zajednički atelje. Ja je sama ne mogu plaćati, ali tečajevima zarađujem dovoljno da se udružim s ostalima, a tako ću moći imati pravu peć i maknuti sve ove stvari da ti više ne smetaju. Dotad nisam znao da držanjem tečajeva išta zarađuješ. Predložio sam ti da daješ satove lončarstva jer mi se to činilo razumnijim načinomda provođenja vremena nego što je izrada figurica koje prodaješ za sitniš. Bio bih očekivao ćeš ponuditi da sudjeluješ u troškovima moje hipoteke prije no što pristaneš na poslovno partnerstvo. Na kraju krajeva, cijelo ovo vrijeme živjela si ovdje ne plaćajući najamninu. - U načelu zvuči sjajno, draga, ali što će se dogoditi kad netko ode? Tko će podmiriti njegov dio najamnine? - Vidio sam da nisi dobro promislila. - Iane, negdje moram raditi. Poučavanje je u redu, ali ne želim zauvijek poučavati. Moje se skulpture počinju prodavati i budem li ih mogla izrađivati brže i isporučivati više narudžbi mjesečno, mislim da bih mogla razviti pristojan posao. - Koliko je kipara i slikara kojima to pođe za rukom? - upitao sam. - Hoću reći, moraš biti razumna - kiparenje ti možda nikad neće biti više od hobija za džeparac. Nije ti se svidjelo čuti istinu. - Ali budemo li radili u kooperativi, svi možemo pomoći jedni drugima. Avrilini mozaici dobro će se uklopiti sa stvarima koje ja radim, a Grant slika nevjerojatna ulja na platnu. Bilo bi sjajno uključiti i neke moje frendove s faksa, ali ni sa kime se nisam čula već cijelu vječnost. - Taj vaš plan prepun je rupa. - Možda. Još ću malo razmisliti o njemu. Vidio sam da si već odlučila. Izgubit ću te zbog tog novog sna. - Slušaj - rekao sam, glas mi je proturječio tjeskobi koju sam osjećao - već neko vrijeme razmišljam da se preselimo u drugu kuću. - Stvarno? - Izgledala si sumnjičavo. Kimnuo sam. - Pronači ćemo neku s dovoljno dvorišnog prostora i izgradit ću ti atelje u vrtu. - Moj vlastiti atelje? - S peći. Moći ćeš ga unerediti koliko želiš. - Stvarno bi to učinio za mene? - Licem ti se razlio široki osmijeh. - Jennifer, znaš da bih za tebe sve učinio. To je bila istina. Sve bih učinio da te zadržim. Dok si se tuširala, zazvonio je telefon. - Je li Jenna ondje? Sarah je. - Bog, Sarah - rekao sam. - Bojim se da je trenutačno vani s prijateljima. Zar te nije nazvala nakon tvog prošlog poziva? Prenio sam joj poruku. Sarah je kratko šutjela. - Nije. - Ah. Reći ću joj da si zvala. Dok si još uvijek bila na katu, prekopao sam ti torbicu. U njoj nije bilo ničeg neobičnog; računi su svi bili s mjesta koja si mi spomenula. Osjetio sam kako se mjekurić napetosti u meni raspršuje. Iz navike sam provjerio i pretinac za novčanice, i mada u njemu nije bilo novca, osjetio sam nešto pod prstima. Pomnije sam pogledao i 131 KNJIGOTEKA
daša&bocca zamijetio da je podstava rasporena i da je u nju zagurano nekoliko presavijenih novčanica. Spremio sam ih u džep. Ako je to novac za kućanstvo, spremljen na stranu, pitat ćeš me jesam li ga vidio. Ako nije, tad ću znati da mi nešto tajiš. Kradeš moj novac. Nikad ga nisi spomenula. Kad si me ostavila, nisam ni primijetio da te nema. Čekao sam da dođeš kući i tek kad sam išao spavati,ništa shvatio samjedne da nema četkice zube. Provjerio kovčege, ali nije nedostajalo osim maletvoje torbe. Je li za ti ponudio da će tisam kupiti sve što trebaš? Je li ti rekao da će ti dati sve što želiš? A što si ti ponudila zauzvrat? Gadiš mi se. Ali pustio sam te da odeš. Samom sam sebi rekao da mi je bolje bez tebe i da ću te, dok god ne otrčiš na policiju s optužbama za ono što će oni nedvojbeno nazvati zlostavljanjem, pustiti da pobjegneš kamo god sad bježiš. Mogao sam poći za tobom, ali nisam želio. Shvaćaš li to? Nisam te želio. I pustio bih te na miru, da nije ovog člančića u današnjem Bristol Postu. Nisu objavili tvoje ime, ali zar si misila da neću znati da je riječ o tebi? Zamislio sam kako te policija ispituje o tvom životu; tvojim vezama. Vidio sam kako te iskušavaju; stavljaju ti riječi u usta. Vidio sam kako plačeš i sve im priznaješ. Znao sam da ćeš se slomiti i da će uskoro pokucati na moja vrata i postavljati pitanja o nečemu što se njih ni najmanje ne tiče. Nazvat će me nasilnikom; zlostavljačem; muškarcem koji tuče ženu. Nisam bio ništa od toga: od mene nikad nisi dobila ništa što nisi tražila. Pogodi gdje sam danas bio. Hajde, pogađaj. Nećeš? Otišao sam u Oxford u posjet tvojoj sestri. Zaključio sam da ako itko zna gdje si, tad je to ona. Kuća se nije mnogo promijenila u posljednjih pet godina. S obje strane ulaznih vrata još uvijek su savršeno potkresana lovorova stabla; na vratima je još uvijek ono isto iritantno zvono. Evein osmijeh brzo je ispario kad me je ugledala. - Iane - bezizražajno je rekla. - Kakvo iznenađenje. - Dugo se nismo vidjeli - odgovorio sam. Nikad nije imala muda reći mi u lice što misli o meni. - Sva će ti toplina izaći iz kuće - rekao sam i zakoračio na crno-bijele pločice u hodniku. Eve nije imala drugog izbora osim stati u stranu, a ja sam joj rukom namjernojeokrznuo dojke dok sam prolazio da pokraj na putu premaudnevnom boravku. Pohitala za mnom, nastojeći mi pokazati je jošnje uvijek gazdarica vlastitoj kući. Bila je patetična. Sjeo sam u Jeffov naslonjač, znajući da će ona to mrziti, a Eve se smjestila sučelice. Vidio sam da se bori sama sa sobom, da me želi pitati zašto sam došao. - Jeff nije doma? - upitao sam. U Eveinim očima opazio sam bljesak nečega. Boji me se, shvatio sam, i ta pomisao strašno me je napalila. Ne prvi put zapitao sam se kakva bi lady Eve bila u krevetu; bi li bila suzdržana kao ti. - Odveo je djecu u grad. Promeškoljila se na stolcu, a ja sam pustio da tišina između nas potraje dok je ona više nije mogla izdržati. - Zašto si došao? - Bio sam u prolazu - odvratio sam osvrćući se po velikoj prostoriji. Preuredila ju je otkad smo zadnji put bili ondje - svidjela bi ti se. Odlučili su se za one bljutave, kredaste boje koje si ti željela u našoj kuhinji. - Dugo se nismo vidjeli, Eve. Eve je lagano kimnula, ali nije odgovorila. - Tražim Jennifer - rekao sam.
132 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Kako to misliš? Nemoj mi reći da te je napokon ostavila? - Te riječi ispljunula je s više strasti no što sam u njoj ikad vidio. Nisam reagirao na njezin spust. - Prekinuli smo. - Je li ona dobro? Gdje živi? Ima dovoljno drskosti da bude zabrinuta za tebe. Nakon svega što je rekla. Licemjerna kuja. - Hoćeš reći da nije dotrčala k tebi? - Ne znam gdje je. - Ma nemoj? - Ni načas ne nasjedam. - Ali vas dvije ste bile tako bliske - moraš imati neku predodžbu o tome gdje bi mogla biti. - Mišić u kutu mog oka zatitrao je i protrljao sam ga da se umiri. - Pet godina se nismo čule, Iane. - Ustala je. - Mislim da bi sad trebao otići. - Želiš mi reći da ti se cijelo to vrijeme nijednom nije javila? Protegnuo sam noge i zavalio se u naslonjač. Ja ću odlučiti kad ću otići. - Nije - odgovorila je Eve. Vidio sam kako joj oči načas lete prema polici iznad kamina. - A sad bih željela da odeš. Kamin je bio posve neupečatljiv, s ulaštenim plinskim plamenikom i lažnim ugljenom. Na bijelo obojanoj polici s obje strane putnog sata stajalo je nekoliko razglednica i pozivnica. Odmah sam znao što nije željela da vidim. Trebala si malo bolje razmisliti, Jennifer, prije nego što si poslala nešto tako očito. Među pozivnicama s pozlaćenim rubovima napadno se isticala fotografija plaže snimljena s vrha neke litice. U pijesku je bilo napisano Lady Eve. Ustao sam i dopustio Eve da me isprati do ulaznih vrata. Sagnuo sam se i poljubio je u obraz, osjetio kako uzmiče od mene i potisnuo poriv da je zabijem o zid jer mi je lagala. Otvorila je vrata, a ja sam glumio da tražim ključeve. - Mora da sam ih ostavio negdje u boravku - rekao sam. - Odmah se vraćam. Ostavio sam je u hodniku i vratio se u dnevni boravak. Uzeo sam onu razglednicu i okrenuo je,tvojim ali nisam pronašao adresu kojoj sam seNekoć nadao,sisamo sladunjavu porukui napisanu poznatim, neurednim rukopisom. i meni pisala poruke ostavljala ih ispod mog jastuka i u mojoj aktovki. Zašto si prestala? Jedan mišić u mom vratu napeo se. Proučio sam fotografiju. Gdje si? Napetost koju sam osjećao prijetila je eksplodirati iz mene pa sam rasparao razglednicu najprije napola, pa na četvrtine, na sve manje i manje komadiće, i odmah mi je bilo bolje. Gurnuo sam komadiće papira iza sata netom prije no što je Eve ušla u sobu. - Pronašao sam ih - rekao sam tapšajući se po džepu. Osvrnula se po prostoriji, nedvojbeno očekujući da će vidjeti nešto što nije kako treba. Neka gleda, pomislio sam. Neka otkrije. - Bilo mi je zadovoljstvo ponovno te vidjeti, Eve - rekao sam. - Svakako ću svratiti sljedeći put kad budem u Oxfordu. - Vratio sam se do ulaznih vrata. Eve je otvorila usta, ali iz njih nije izišla nijedna riječ pa sam ja rekao umjesto nje: - Unaprijed se tome veselim. * * *
133 KNJIGOTEKA
daša&bocca Čim sam stigao kući, počeo sam pretraživati po internetu. U onim visokim liticama koje su sa tri strane okruživale plažu i sivom nebu sa zlokobnim oblacima bilo je nečeg očito britanskog. Upisao sam u tražilicu „UK plaže” pa pregledavao fotografije. Otvarao sam jednu stranicu za drugom, ali pronašao sam samo turističke fotografije pješčanik plaža punih nasmijane djece. Suzio sam pretragu na „UK plaže s liticama” i nastavio surfati. Pronaći ću te, Jennifer. Gdje god da si otišla, pronaći ću te. A onda ću doći po tebe.
134 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Bethan korača prema meni u pletenoj kapi navučenoj nisko na glavu. Počinje govoriti i prije no što mi se približi. Pametan je to trik: ne čujem što govori, ali ne mogu otići kad mi se obraća. Stojim i čekam da stigne do mene. Šetali smo poljima, Beau i ja, daleko od litica i zapjenjenog mora. Previše se bojim ponovno približiti moru, iako se ne bojim vode nego svog vlastitog uma. Osjećam kako ludim i ma koliko hodala, od toga ne mogu pobjeći. - Mislila sam da si ti, kad sam vidjela da je netko ovdje gore. Kamp se odavde jedva vidi: mogla sam biti samo točkica na brdu. Bethanin osmijeh još uvijek je iskren i srdačan, kao da se ništa nije promijenilo od zadnjeg puta kad smo razgovarale, ali sigurno zna da me je policija pustila uz jamstvo. Cijelo selo zna. - Krenula sam u šetnju - kaže. - Hoćeš li sa mnom? - Ti nikad ne ideš u šetnje. ne? Bethanina usta lagano se tržnu. - Onda ti je jasno koliko sam te željela vidjeti, zar Hodamo ukorak, a Beau trči ispred nas u beskonačnoj potrazi za zečevima. Dan je svjež i vedar, i dok hodamo, pred nama lepršaju oblačići pare. Skoro će podne, ali tlo je još uvijek tvrdo od jutarnjeg mraza i proljeće se čini daleko. Počela sam križati dane na kalendaru; dan kad se moram javiti u policijsku postaju označen je velikim crnim križem. Ostalo mi je još deset dana. Iz brošure koju sam dobila u pritvoru znam da ću na suđenje možda morati čekati neko vrijeme, ali slaba je vjerojatnost da ću u Penfachu dočekati još jedno ljeto. Pitam se koliko ću ih propustiti. - Pretpostavljam da si čula - kažem jer više ne mogu podnijeti tišinu. - U Penfachu je teško ne čuti. - Bethan je zadihana i ja malo usporavam. - Iako se ja ne obazirem na tračeve - nastavi. - Radije bih to čula iz prve ruke, ali posve mi je jasno da me Neizbjegavaš. poričem. - Želiš li razgovarati o tome? Nagonski odgovaram da ne želim, ali tad shvaćam da želim. Udahnem zrak duboko u pluća. - Ubila sam jednog dječaka. Zvao se Jacob. Čujem neki slabašan zvuk - možda je Bethan udahnula ili odmahnula glavom, ali šuti. Dok se približavamo litici, načas ugledam more. - Bilo je mračno i padala je kiša. Nisam ga vidjela dok nije bilo prekasno. Bethan dugo uzdahne. - To je bio nesretan slučaj. Nije to izgovorila kao pitanje i ja sam dirnuta njezinom odanošću. -- Ali Da. to nije sve, zar ne? Tvornica tračeva u Penfachu uistinu je impresivna. - Ne, to nije sve.
135 KNJIGOTEKA
daša&bocca Stižemo do vrha litice, skrećemo ulijevo i krećemo prema zaljevu. Teškom se mukom uspijevam natjerati da nastavim. - Nisam se zaustavila. Odvezla sam se i ostavila ga ondje na cesti, s majkom. - Ne mogu pogledati Bethan, a ona šuti nekoliko minuta. Kad najzad progovori, nimalo ne okoliša. - Zašto? Na to pitanje najteže je odgovoriti, ali napokon mogu reći istinu. - Zato što sam se bojala. Najzad kradom pogledam Bethan, ali ne mogu pročitati izraz njezina lica. Gleda u more i ja se zaustavim i stanem pokraj nje. - Mrziš li me zbog toga što sam učinila? Ona se tužno nasmiješi. - Jenna, učinila si nešto grozno i za to ćeš plaćati svaki dan do kraja života. Mislim da je to dovoljna kazna, ti ne? - Ne žele me poslužiti u trgovini. - Osjećam se tričavo jer se jadam zbog namirnica, ali to poniženje povrijedilo me je više no što želim priznati. Bethan slegne ramenima. - Ovdašnji su ljudi čudni. Ne vole pridoškce i uspiju li pronaći neku izliku da se okome na njih... - Ne znam što da učinim. - Ne obaziri se na njih. Kupuj izvan grada i budi ponosna. To što se dogodilo tiče se samo tebe i suda, i nikog drugog. Zahvalno joj se osmjeknem. Bethanina praktičnost veoma je prizemljujuća. - Jučer sam morala odvesti jednu svoju mačku veterinaru - nehajno kaže, kao da mijenja temu. - Jesi li razgovarala s Patrickom? Bethan se zaustavi i okrene prema meni. - Ne zna što bi ti rekao. - Zadnji put kad sam ga vidjela činilo se da mu to ne predstavlja ni najmanji problem. - Sjećam se hladnoće u njegovu glasu i manjka osjećaja u njegovim očima dok je odlazio. - Muškarac je, Jenna, a muškarci su priglupa stvorenja. Razgovaraj s njim. Razgovaraj njim ovako kako razgovaraš sa mnom. Reci mu koliko si se bojala. Shvatit će koliko se skaješ. Razmišljam o Patrickovoj i Bethaninoj bliskosti dok su odrastali i načas se pitam bi li Bethan mogla imati pravo: bi li za mene i Patricka još uvijek mogla postojati šansa? Ali ona nije vidjela pogled u njegovim očima. - Ne - kažem. - Gotovo je. Stigle smo do zaljeva. Jedan par šeće psa uz more, ali osim njih u zaljevu nikoga nema. Dolazi plima, liže pijesak šuljajući se plažom, a galeb stoji nasred plaže i kljuca ljusku raka. Tek što se nisam oprostila od Bethan, kad ugledam nešto u pijesku, blizu valova koji nadolaze. Čvrsto zatvorim oči i pogledam ponovno, ali val zamuti površinu pijeska i ne uspijevam pročitati što piše. Još jedan val i natpis posve nestaje, ali sigurna sam da sam nešto vidjela, jednostavno sam sigurna u to. Najednom mi je hladno i navlačim kaput čvršće oko tijela. Čujem buku na stazi iza nasvrhove i naglo litica se okrećem, ali ni ondje nema ničega. Očima pretražujem puteljak uz obalu, pa ponovno plažu. Je li Ian negdje ondje? Promatra li me? Bethan me zabrinuto pogleda. - Što je bilo? Što ne valja?
136 KNJIGOTEKA
daša&bocca Gledam je, ali je ne vidim. Vidim natpis; natpis za koji nisam sigurna jesam li ga vidjela na plaži, ili u svojoj glavi. Bijeli oblaci kao da se kovitlaju oko mene, krv mi huči u ušima dok gotovo ne nadjača šum mora. - Jennifer - tiho kažem. - Jennifer? - upita Bethan. Spusti pogled na plažu, gdje more zapljuskuje glatki pijesak. - Tko je Jennifer? Pokušavam progutati, ali vlaga mi se zalijepila za grlo. - Ja. Ja sam Jennifer.
137 KNJIGOTEKA
daša&bocca
- Žao mi je - rekao je Ray. Sjeo je na rub Kateina stola i pružio joj list papira. Kate ga je odložila na stol, ali nije ga pogledala. - Tužilaštvo je odlučilo podići optužnicu? Ray je kimnuo. - Nema dokaza u prilog teoriji da Jenna nešto skriva i više ne možemo odgađati. Danas poslijepodne mora se javiti u postaju i tad ćemo je optužiti. Opazio je izraz Kateina lica. - Sjajno si obavila posao. Gledala si onkraj dokaza, a to je upravo ono što dobar detektiv čini. Ali dobar detektiv također zna kad treba prestati. Ustao je i nježno joj stisnuo rame, prije no što ju je ostavio da pročita odluku državnog odvjetništva. Znao je da se osjeća frustrirano, ali to je rizik na koji čovjek pristaje kad sluša instinkte - nisu uvijek pouzdani. U dva sata nazvali su s prijamnog pulta kako bi ih obavijestili da je Jenna došla. Ray ju je odveo u istražni zatvor i uputio na metalnu klupu uz vrata, dok on upisuje pojedinosti optužnice. Kosa joj je bila začešljana u konjski rep i otkrivala visoke jagodice i blijedu, čistu kožu. Ray je uzeo isprintanu optužnicu i prišao klupi. - Prema paragrafu 1 Zakona o sigurnosti prometa na cestama iz 1988. protiv vas je podignuta optužnica zbog smrti Jacoba Jordana koju ste izazvali opasnom vožnjom dvadeset i šestog studenog 2012. Prema paragrafu 170 (2) optuženi ste i zato što se niste zaustavili na mjestu nesreće i prijavili je. Želite li išta reći? - Ray ju je pozorno promatrao, tražeći na njoj bilo kakav znak straha, ali ona je samo zatvorila oči i odmahnula glavom. - Ne. - Vraćam vas u istražni zatvor do sutra ujutro kad ćete izaći pred Visoki prekršajni sud u Bristolu. Tamničarka je spremno iskoračila, ali Ray se umiješao. ću je odvesti. - Nježno je uhvatio Jennu za nadlakticu i odveo jezahtjeva u ženskodok krilo. Zvuk- Ja njihovih gumenih potplata potaknuo je kakofoniju raznoraznih su koračali zatvorskim blokom. - Mogu li van na pljugu? - Je li došao moj odvjetnik? - Hoćete li mi donijeti još jednu deku? Ray se nije obazirao na njih, znajući da se ne smije miješati u poslove istražnog zatvora, a glasovi su utihnuli do ogorčenog gunđanja. Zaustavio se ispred ćelije broj 7. - Izujte cipele, molim vas. Jenna je razvezala vezice i izula čizme potpomažući se prstima suprotne noge. Odložila je čizme ispred vrata, gdje se malo pijeska streslo sa njih na sjajni, sivi pod. Pogledala je Raya koji je kimnuo prema praznoj ćeliji, a zatim ušla u nju i sjela na plavi plastični madrac. Ray se naslonio na dovratak. - Što nam to tajite, Jenna? Naglo je okrenula glavu prema njemu. - Kako to mislite?
138 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Zašto ste se odvezli s mjesta nesreće? Jenna nije odgovorila. Odgurnula je kosu s lica i on je na dlanu njezine ruke ponovno vidio onu groznu brazgotinu. Možda opekotinu. Ili posljedicu neke industrijske nesreće. - Kako se to dogodilo? - upitao je pokazujući na njezinu ozljedu. Skrenula je pogled, izbjegavajući pitanje. - Što će mi se dogoditi na sudu? Ray je uzdahnuo. Iz Jenne Gray više ništa neće izvući, to mu je bilo jasno. - Sutra je samo uvodna rekao je. - Od vas će se tražiti da se izjasnite o krivnji i slučaj će biti poslan na rasprava Kraljevski- sud. - A onda? - Sudac će vam izreći presudu. - Hoću li ići u zatvor? - upitala je Jenna i pogledala Raya. - Možda. - Na koliko dugo? - Maksimalno četrnaest godina. - Ray je promatrao Jennino lice i napokon opazio kako njime prelijeće strah. - Četrnaest godina - ponovila je. S mukom je progutala slinu. Ray je suspregnuo dah. Načas je pomisko da će čuti što ju je to nagnalo da se one večeri nemodri zaustavi i da pobjegne s mjesta nesreće. plastični madrac, čvrsto zatvorenih očiju. Ali ona se okrenula od njega i legla na - Voljela bih malo odspavati, molim vas. Ray ju je još kratko promatrao pa otišao. Tresak vrata ćelije odzvanjao je iza njega. - Čestitam. - Mags je poljubila Raya u obraz kad je ušao u kuću. - Vidjela sam na vijestima. Dobro si postupio kad nisi odustao od tog slučaja. Neodređeno je odgovorio, još uvijek uznemiren Jenninim ponašanjem. - Je li načelnica zadovoljna rezultatom? Ray je slijedio Mags u kuhinju, gdje je otvorila limenku gorkog piva i natočila mu ga u čašu. - Oduševljena je. Naravno, apel javnosti povodom godišnjice smrti bio je njezina zamisao... - Kiselo se osmjehnuo. - Zar ti to ne smeta? - Ne baš - odgovorio je Ray pa otpio gutljaj piva i odložio čašu zadovoljno uzdahnuvši. - Nije me briga tko će pobrati lovorike, sve dok se slučaj vodi kako treba i dobijemo osudu. Osim toga - dodao je - Kate je ta koja je na ovom slučaju najviše crnčila. Možda mu se to samo učinilo, ali Mags kao da se malo nakostriješila na spomen Kateina imena. - Što misliš, koliko će Grayova dobiti na sudu? - upitala je. - Šest, sedam godina. Ovisi tko je sudac i hoće li je odlučiti iskoristiti za primjer drugima. Kad je u pitanju dijete, uvijek su upletene emocije. - Šest godina nije ništa. - Ray je znao da Mags razmišlja o Tomu i Lucy. - Osim kad je šest godina predugo - rekao je, napola sebi u bradu. - Kako to misliš? - Nešto je u svemu tome pomalo čudno. - Na koji način? - Činilo nam se da bi u njezinoj priči moglo biti više no što želi otkriti. Ali sad smo je optužili i to je to. Da se mene pitalo, dao bih Kate najviše vremena što mogu.
139 KNJIGOTEKA
daša&bocca Mags ga je oštro pogledala. - Mislila sam da si ti glavni istražitelj u tom slučaju. Je li Kate ta kojoj se učinilo da vam Grayova nije rekla cijelu istinu? Jesi li je zato pustio uz jamstvo? Ray je podigao pogled, iznenađen oštrinom Magsina tona. - Ne - polako je rekao. Pustio sam je jer sam vidio valjani razlog da ne brzamo, da utvrdimo sve činjenice i budemo sigurni da podižemo optužnicu protiv pravog krivca. - Hvaladjecu vam,naokolo DI Stevensu, znamužine, kakoalitonekoć funkcionira. Možda provodim razvozeći i spremajući sam bila detektivka pa mi sedane zato ne obraćaj kao glupači. - Oprosti. Kriv sam po svim točkama optužnice. - Ray je šaljivo podigao ruke u samoobranu, ali Mags se nije nasmijala. Namočila je krpu vrućom vodom i počela žustro ribati kukinjske površine. - Samo sam iznenađena, to je sve. Ta žena pobjegla je s mjesta nesreće, ostavila auto i sakrila se Bogu iza nogu, a kad ste je godinu dana kasnije pronašli, sve je priznala. Ne vidim što je tu sporno. Ray se trudio prikriti razdraženost. Dan je bio dug i želio je samo sjesti, popiti pivo i opustiti se. - Malo je više od toga - rekao je. - I vjerujem Kate, ima dobre instinkte. Osjetio je kako crveni i zapitao se ne brani li Kate malo previše. -Ray Je li? ukočeno je upitala - Dobro za Kate. je -dugo uzdahnuo. - Je Mags. li se nešto dogodilo? Mags je nastavila čistiti. - Je li riječ o Tomu? Mags se rasplakala. - Gospode, Mags, zašto mi to nisi odmah rekla? Što je bilo? - Ustao je i zagrlio je, okrećući je od sudopera i nježno joj uzimajući krpu iz ruke. - Mislim da krade. Raya je preplavio takav bijes da je načas zanijemio. - Zašto to kažeš? - Ovo je bila zadnja kap. Jedno je markirati s nastave i tutnjati po kući u provali bijesa izazvanog hormonima, ali krasti? - Nisam sigurna - odvratila je Mags. - Njemu - Kratko je pogledala Raya i podigla ruku upozoravajući ga. - I nenisam želim.još Ne ništa dok nerekla... saznam činjenice. Ray je duboko udahnuo. - Reci mi sve što znaš. - Čistila sam njegovu sobu... - Mags je načas zatvorila oči, kao da joj je i samo sjećanje na to nepodnošljivo - i pod njegovim krevetom pronašla sam kutiju s iPod-om, nekoliko DVD-ova, hrpetinom slatkiša i posve novim tenisicama. Ray je odmahnuo glavom, ali nije komentirao. - Znam da nema novca - nastavila je Mags - jer nam još uvijek vraća za onaj prozor koji je razbio, a ne znam kako bi drugačije došao do svih tih stvari, ako ih nije ukrao. - Super - rekao je Ray. - Na kraju će ga i uhapsiti. To neće dobro izgledati, zar ne? Sin detektiva inspektora u pritvoru zbog krađe u trgovini. Mags ga je preneraženo pogledala. - Zar je to jedino o čemu misliš? Tvoj sin je duboko nesretan zadnjih osamnaest mjeseci. Tvoj prethodno sretan, miran, pametan sin sad markira s nastave i krade, a tvoja prva misao je kako će se to odraziti na tvoje napredovanje u karijeri? - Naglo je ušutjela i podigla ruke kao da ga odbija od sebe. - Ne mogu sad razgovarati s tobom o tome.
140 KNJIGOTEKA
daša&bocca Okrenula se i zaputila prema vratima, a onda se naglo ponovno okrenula prema Rayu. - Toma prepusti meni. Ti ćeš samo sve pogoršati. Osim toga, očito imaš važnijih briga. Potrčala je stubama i s treskom zalupila vratima spavaće sobe. Ray je znao da nema smisla da pođe za njom - očito nije bila raspoložena za razgovor. Njegova karijera nije bila njegova prva briga, nego samo jedna od briga. A budući da je on jedini koji donosi novac u obitelj, od Mags je pomalo smiješno tako je glatko odbaciti. A što se tiče Toma, pustit će Mags da se pozabavi njime, ako je to ono što ona želi. Osim toga, da bude iskren, on sam ne zna odakle bi počeo.
141 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Kuća u Beaufort Crescentu bila je mnogo veća od one prethodne. Nisu mi odobrili hipoteku na cijeli iznos, pa sam uzeo kredit i nadao se da ću ga moći otplaćivati. Rate će se osjetiti na kućnom budžetu, ali vrijedilo je. Kuća je imala dugo dvorište za tvoj atelje i vidio sam kako ti oči blistaju dok smo mjerili gdje bismo ga mogli izgraditi. - Savršeno - rekla si. - Imat ću sve što mi treba, na jednom mjestu. Uzeo sam nekoliko slobodnih dana i istog tjedna kad smo se uselili, počeo sam graditi atelje, a ti si se zauzvrat potrgala da mi ugodiš na sve moguće načine. Donosila si mi šalice kipućeg čaja, zvala me na zdjelice juhe s domaćim kruhom. Nisam želio da to prestane i gotovo nesvjesno počeo sam usporavati s radovima. Umjesto da već u devet ujutro budem u dvorištu, počeo sam raditi od deset. Duže sam se zadržavao na ručku, a poslijepodne sam sjedio u drvenom kosturu ateljea i besposleno čekao da me pozoveš u kuću. - Ne možeš raditi na ovom svjetlu, dragi - rekla bi. - I pogledaj, ruke ti se smrzavaju! Uđi u kuću da te ugrijem. - Ljubila bi me govoreći koliko si uzbuđena jer ćeš imati vlastiti prostor za rad; kako se nitko nikad nije tako dobro brinuo o tebi; kako me voliš. Vratio sam se na posao i obećao da ću preko vikenda urediti unutrašnjost ateljea. Ali kad sam došao kući tog prvog dana, ti si u atelje već dovukla jedan stari stol i raširila svoje glazure i alate. Tvoja nova peć stajala je u kutu, a lončarsko kolo čučalo nasred prostorije. Sjedila si na niskom stolcu bez naslona, zaokupljena glinom koja ti se vrtjela između ruku. Gledao sam kroz prozor kako vrč dobiva oblik uz tvoj tek povremeni dodir. Nadao sam se da ćeš osjetiti moju prisutnost, ali nisi podigla pogled i ja sam otvorio vrata. - Nije li ovo fantastično? Još uvijek me nisi pogledala. - Obožavam biti ovdje. - Podigla si stopalo s pedale, a kolo je usporilo i najzad se zaustavilo. - Idem presvući košulju pa ću pristaviti večeru. - Lagano si me poljubila u obraz, pomno pazeći da rukama ne dodirneš moju odjeću. Stajao sam u ateljeu neko vrijeme i promatrao zidove koje sam zamislio prekrivene policama; kut u kojem sam ti planirao napraviti poseban stol. Zakoračio sam korak naprijed i kratko nagazio na pedalu tvog lončarskog kola. Kotač se naglo okrenuo, jedva puni krug, a vrč se bez tvojih ruku da ga vode zanjihao u stranu i izgubio oblik. Nakon toga imao sam osjećaj da te danima ne vidim. U atelje si postavila grijalicu kako bi mogla duže boraviti u njemu, a čak i vikendom već bi u zoru navukla odjeću zamrljanu glinom i odlazila raditi. Police ti jesam napravio, ali ne i stol koji sam planirao, a onaj tvoj stol iz staretinarnice oduvijek me je iritirao. U kući smo bili nekih godinu dana kad sam morao poslom u Pariz. Doug je obrađivao potencijalnog novog klijenta i želio ga je zadiviti dovoljno da s nama sklopi velik posao. Tvrtki je slabo išlo, a dividende su bile manje i rjeđe no što mi je bilo obećano. Izvadio sam kreditnu karticu kako bih te i nadalje mogao izvoditi na večere i kupovati ti cvijeće, ali rate kredita mi je iz mjeseca u mjesec bilo sve teže plaćati. Pariški klijent vratio bi nas na noge. - Mogu li ja s tobom? - pitala si. Mislim da si tad prvi put pokazala zanimanje za moj posao. - Obožavam Pariz.
142 KNJIGOTEKA
daša&bocca Vidio sam kako je Doug požudno pogledavao Marie kad sam je jednom odveo na uredsku zabavu, i kako se ona zauzvrat ponašala. Nisam kanio ponoviti tu pogrešku. - Bit ću na sastancima od jutra do sutra; neće ti biti nimalo zabavno. Bolje da odemo zajedno kad ne budem tako zaposlen. Osim toga, moraš završiti svoje vaze. Tjednima si klipsala po gradskim suvenirnicama i galerijama s uzorcima svojih radova, a jedino čime si se mogla pohvaliti bile su dvije trgovine koje su željele po desetak vrčeva i vaza svaka, da ihsiprodaju za proviziju. kao da si dobila na lutriji i oko svake te vaze trudila se više nego oko ičegaBila štosisisretna prije radila. - Što duže ih radiš, to manje zaradiš za uloženo vrijeme - podsjetio sam te, ali tebi moje poslovno iskustvo nije ništa značilo i nastavila si satima oslikavati i glazirati. Nazvao sam te kad sam sletio u Pariz, i kad sam čuo tvoj glas, iznenada me je obuzela čežnja za domom. Doug je izveo klijenta na večeru, a ja sam se ispričao migrenom i ostao u svojoj sobi, u kojoj sam bezvoljno žvakao odrezak žaleći što te nisam poveo sa sobom. Besprijekorno pospremljen krevet djelovao je golem i neprivlačan, i u jedanaest navečer sišao sam u hotelski bar. Naručio sam whisky i ostao za šankom, naručivši još jedan i prije no što sam popio onaj prvi. Poslao sam ti SMS, ali nisi odgovorila: pretpostavio sam da si u svom ateljeu, nesvjesna mojih poziva. Za stolom blizu mene sjedila je žena, odjevena u sivi poslovni kostim s uskim prugama i crne cipelejevisokik potpetica, a na ležala moj je otvorena aktovka. Pregledavala neke papire, a kad je stolcu podiglapokraj glavu nje i uhvatila pogled, skrušeno mi se nasmiješila. Uzvratio sam joj osmijeh. - Vi ste Englez - rekla je. - Zar je to toliko očito? Nasmijala se. - Kad čovjek putuje ovako često kao ja, nauči uočiti znakove. - Pokupila je sa stola papire na kojima je radila, ubacila ih u aktovku pa je odlučno zatvorila. - Bit će posve dovoljno za jedan dan. Ničim nije pokazala namjeru da ode. - Smijem li vam se pridružiti? - upitao sam. - Dapače. Nisam to planirao, ali to je bilo upravo ono što mi je trebalo. Tek ujutro, kad je izišla iz kupaonice omotana ručnikom, upitao sam je kako se zove. - Emma - rekla je. Moje je ime nije zanimalo i pitao sam se koliko često ovo čini, u anonimnim hotelskim sobama anonimnih gradova. Kad je otišla, nazvao sam te i pustio da mi ispričaš kako si provela dan; koliko je vlasnica trgovine bila oduševljena vazama i kako jedva čekaš da me vidiš. Rekla si da ti nedostajem i da ne voliš kad smo daleko jedno od drugoga, a ja sam osjetio kako se moje sumnje raspršuju i osjećaj sigurnosti vraća. - Volim te - rekao sam. Znao sam da to trebaš čuti: da ti nije dovoljno sve što činim za tebe; kako brinem o tebi. Tiho si uzdahnula. - I ja tebe. Doug se očito za večerom svojski potrudio oko klijenta, a prema šalama na jutarnjem sastanku bilo je jasno da su završili u nekom striptiz baru. Do podneva smo ugovorili posao i Doug je nazvao banku kako bi ih uvjerio da smo ponovno solventni.
143 KNJIGOTEKA
daša&bocca Ja sam zamolio recepcionara da mi pozove taksi. - Gdje ću pronaći najbolje trgovine nakitom? - upitao sam. Znalački se nasmiješio, a mene je to rasrdilo. - Tražite darak za neku damu, gospodine? Ignorirao sam ga. - Koja je najbolja? Osmijek mu je postao malo ukočeniji. - Faubourg Saint-Honoré, monsieur. - I nadalje se trudio cijelim dok sam čekaododaodredišta. stigne taksi, ali drskost ga je koštala napojnice, a ja sam bio zlovoljan putem Prošao sam ulicu Faubourg Saint-Honoré od početka do kraja, prije no što sam se odlučio za malu draguljarnicu nemaštovito nazvanu „Michel”, u kojoj su crne plitice bile načičkane blistavim dijamantima. Nisam želio brzati pri odabiru, ali osoblje u diskretnim odijelima vrzmalo se oko mene, nudilo pomoć i prijedloge, i nikako se nisam mogao koncentrirati. Na kraju sam izabrao najveći: prsten koji nisi mogla odbiti. Četvrtasti bijeli dijamant na jednostavnom platinastom prstenu. Pružio sam svoju kreditnu karticu i samom sebi rekao da si toga vrijedna. Sutradan ujutro vratio sam se kući s kožnom kutijicom kao užarenim ugljenom u džepu sakoa. Mislio sam te izvesti na večeru, ali kad sam otvorio vrata, dotrčala si do mene i zagrlila me tako čvrsto da nisam mogao čekati ni trenutka. -Nasmijala Udaj se zasimene. se, ali mora da si opazila iskrenost u mojim očima jer si naglo utihnula i prekrila usta dlanom. - Volim te - rekao sam. - Ne mogu biti bez tebe. Nisi odgovorila i ja sam se pokolebao. Ovo nisam planirao. Očekivao sam da ćeš me oduševljeno zagrliti, poljubiti, možda se rasplakati, ali prije svega da ćeš pristati. Napipao sam kutijicu s prstenom i gurnuo je u tvoju ruku. - Ozbiljno to mislim, Jennifer. Želim da budeš moja, uvijek. Reci da pristaješ, molim te reci da pristaješ. Lagano si odmahnula glavom, ali otvorila si kutijicu i načas zinula. - Ne znam što da kažem. - Reci da. Šutjela si dovoljno dugo da se pobojim kako češ odbiti. A onda si pristala.
144 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Iz sna me prene neki metalni, mukli zvuk. Kad je detektiv inspektor Stevens sinoć otišao iz moje ćelije, zurila sam u ljuskice boje na stropu i osjećala kako hladnoća betonskog podnožja prodire kroz madrac, dok mi se san nije neopaženo prišuljao. Sad dok se uspravljam na ležaju, udovi me bole, a u glavi mi bubnja. Nešto štropoće pred vratima i shvaćam da je ono što sam čula bilo podizanje vratašaca nasred vrata, kroz koja neka ruka sad gura plastični pladanj. - Pokreni se, nemam cijeli dan. Uzimam pladanj. - Mogu li dobiti tabletu protiv bolova? Tamničarka stoji uz vratašca i ne vidim joj lice, samo crnu odoru i raščupanu plavu kosu. - Doktor nije ovdje. Morat ćeš pričekati dok ne dođeš na sud. - Jedva je dovršila rečenicu, a vratašca se već zatvaraju sa zveketom koji odjekuje zatvorskim blokom, i njezini se teški koraci udaljavaju. Sjedim na krevetu i pijem čaj koji se neuredno razlio po pladnju. Mlak je i sladak, ali žedno ga ispijam, shvaćajući da jučer od ručka ništa nisam okusila. Za doručak sam dobila kobasicu i grah u posudi za mikrovalnu pećnicu. Rubovi plastične posude rastopili su se, a grah je prekriven koricom jarkonarančastog umaka. Ostavljam ponuđenu hranu na pladnju zajedno s praznom šalicom i sjedam na WC. Nema daske, samo metalna školjka i listići hrapavog papira. Žurim kako bih bila gotova prije no što se tamničarka vrati. Nepojedeni doručak več je dugo hladan prije no što se u hodniku ponovno začuju koraci. Zastaju ispred moje ćelije i čujem zveckanje ključeva; teška se vrata otvaraju i preda mnom stoji mrzovoljna djevojka koja je tek zagazila u dvadesete. Crna odora i masna plava kosa ističu je kao onu koja mi je donijela doručak pa pokazujem na pladanj na madracu. - Bojim se da ga nisam mogla pojesti. - Ne čudi me - kaže tamničarka i prezirno se nasmije. - Ja ga ne bih okusila ni da krepavam od gladi. Sjedim na metalnoj klupi sučelice prijamnom pultu i nazuvam čizme. Sa mnom su još tri osobe: svi su muškarci, i svi su odjeveni u hlače trenirke i majice s kapuljačama toliko slične da izgledaju kao neka odora. Sjede nemarno naslonjeni na zid; njihova opuštenost u napadnoj je opreci s mojim osjećajem nelagode. Okrećem se prema mnoštvu obavijesti na zidu iznad naših glava, ali nijedna od njih nema smisla. Informacije o pravnim savjetnicima, prevoditeljima, prekršajima „koji se razmatraju”. Bih li trebala znati što se događa? Svaki put kad me preplavi val straha, podsjetim se što sam učinila i da nemam prava bojati se. Čekamo sigurno pola sata ili duže, dok se zujalo ne oglasi i narednik pogleda zaslon nadzorne kamere na zidu, sad ispunjen velikim bijelim kombijem. - Dečki, limuzina je stigla - kaže.
145 KNJIGOTEKA
daša&bocca Momak pokraj mene prezirno usrče zrak kroz zube i promrmlja nešto što ne mogu i ne želim razabrati. Narednik u pritvoru otvara vrata dvama naoružanim čuvarima. - Danas ih imate četvero, Ash - kaže muškarcu. - Hey, City je sinoć dobrano dobio po nosu, zar ne? Polako odmahne glavom, kao iz suosjećanja, ali ceri se od uha do uha i muškarac po imenu Ash dobrodušno ga lupne po ramenu. - Doći će i naših pet minuta - kaže. Pogleda nas prvi put. - Znači, papiri su za ove spremni? Muškarci nastave razgovarati o nogometu, a meni prilazi naoružana čuvarica. - Je li sve u redu, draga? - Bucmasta je i djeluje majčinski, u opreci s odorom, i ja obuzdajem smiješan poriv da se rasplačem. Kaže mi da ustanem pa klizne dlanom niz moje ruke, leđa i noge. Provjeri prstom unutarnji dio pasice mojih hlača i gumicu mog grudnjaka kroz košulju. Svjesna sam da se dečki na klupi trkaju i osjećam se izloženo kao da sam naga. Policajka spoji moje desno i svoje lijevo zapešće lisicama pa me izvede. Do suda nas voze u kombiju s pregradom, koji me podsjeća na kola za transport trkaćih konja na sajmovima na koje je Eve i mene običavala voditi majka. Dok kombi skreće za ugao, trudim se ne skliznuti s uske klupe, sa zapešćima privezanim uz lanac po cijeloj širini Manjak prostora klaustrofobičnom pa kroz zatamnjeni zurimpregratka. u bristolske zgrade koje čini juremepokraj mene u kaleidoskopu oblika iprozor boja. Pokušavam shvatiti skretanja i vijuganja, ali mučno mi je od vožnje i zatvaram oči, a čelo naslanjam na hladno staklo. Moju pokretnu ćeliju zamjenjuje nepomična u dubinama Visokog prekršajnog suda. Donose mi čaj - vreo, ovaj put - i tost koji mi grebe grlo kao drvca šibica. Kažu mi da će moj odvjetnik doći u deset. Zar još nije deset sati? Danas sam već proživjela cijeli jedan život. - Gospođo Gray? Odvjetnik je mlad i nezainteresiran, njegovo odijelo skupo i samouvjereno prugasto. - Nisam tražila odvjetnika. - Morate imati zakonskog zastupnika, gospođo Gray, ili se zastupati sami. Želite li se sami zastupati? - Njegova izvijena obrva sugerira da bi samo netko krajnje nerazborit razmišljao o toj opciji. Odmahnem glavom. - U redu. Dakle, koliko sam shvatio, priznali ste da ste opasnom vožnjom prouzročili smrt jedne osobe i da se nakon nesreće niste zaustavili i pričekali policiju. Je li to točno? - Da. Prelistava fascikl koji je donio sa sobom, a s kojega je razvezao crvenu vrpcu i nehajno je bacio na stol. Još me nije pogledao. - Kako ćete se izjasniti: krivom ili nedužnom? - Krivom - kažem, i ta riječ kao da lebdi u zraku; ovo je prvi put da sam je glasno izgovorila. Kriva nešto sam. mnogo duže od jedne riječi i ja se želim naviriti preko njegova On zapisuje ramena i pročitati. - Zatražit ću puštanje uz jamstvo u vaše ime, i velika je vjerojatnost da će vam ga odobriti. Niste prethodno osuđivani, pridržavate se trenutačnih uvjeta
146 KNJIGOTEKA
daša&bocca obrane sa slobode, na vrijeme ste došli u postaju... Naravno, prvotni bijeg neće nam ići na ruku... Imate li kakvih psihičkih problema? - Ne. - Šteta. Nema veze. Dat ću sve od sebe. A sad, imate li kakvih pitanja? Na desetke, pomislim. - Nijedno - kažem. - Svi u sudnici neka ustanu. Očekivala sam više ljudi, ali osim jednog muškarca s bilježnicom, koji izgleda kao da se dosađuje, u dijelu sudnice za koji mi sudski poslužnik objašnjava da je namijenjen novinarima, veoma je malo ljudi. Moj odvjetnik sjedi nasred prostorije okrenut mi leđima. Pokraj njega je jedna mlada žena u mornarski modroj suknji, koja markerom prelazi preko ispisane stranice. Za istim dugim stolom, ali otprilike metar dalje, sjedi gotovo identičan par - tužitelji. Poslužnik me poteže za rukav i skvaćam da sam jedina koja još uvijek stoji. Sudac, muškarac upala lica i rijetke kose, došao je i sud zasjeda. Srce mi lupa, a lice mi se žari od stida. Malobrojni posjetitelji u galeriji za javnost znatiželjno me promatraju, kao da sam izložak u muzeju. Sjećam se nečega što sam jednom pročitala o javnim pogubljenjima u Francuskoj: o giljotini postavljenoj na gradski trg da je svi vide; ženama koje zveckaju pletaćim iglama dok čekaju predstavu. Najednom shvatim da sam današnja zabava ja i od toga me podiđe jeza. - Optužena neka ustane. Ponovno ustajem i kad sudac od mene to zatraži, dajem svoje ime. - Kako se izjašnjavate? - Kriva sam. - Glas mi zvuči kreštavo pa se nakašljem da pročistim grlo, ali od mene se više ne traži da išta kažem. Odvjetnici se prepiru oko jamčevine u opsežnom nadmetanju riječima od kojeg se meni zavrti u glavi. Previše je toga na kocki; optužena će pobjeći. Optužena se dosad držala uvjeta jamčevine; nastavit će pridržavati ih se. Treba uzeti u obzir doživotnu kaznu. Treba uzeti u obzir nečiji život. Obraćaju se jedni drugima preko suca, kao zaraćena djeca koja komuniciraju preko roditelja. Njihove riječi neumjereno su emotivne, ilustrirane napadnim gestikuliranjem, nepotrebnim u praznoj sudnici. Prepiru se oko toga bi li me trebalo poslati u zatvor do suđenja na Kraljevskom sudu, ili pustiti uz jamstvo da suđenje čekam sa slobode. Skvaćam da moj odvjetnik zagovara da me puste i želim ga povući za rukav i reći mu da mi je svejedno. Osim Beaua, kod kuće me nitko ne čeka. Nikome neću nedostajati. U zatvoru ću biti sigurna. Ali nijemo sjedim, s rukama u krilu, nesigurna kako bih trebala izgledati. Iako, nitko me ne gleda. Nevidljiva sam. Nastojim pratiti prepiranje odvjetnika, dokučiti tko dobiva ovaj rat riječima, ali brzo se gubim u toj predstavi. U sudnici svi utihnu i sudac me fiksira nenasmiješenim pogledom. Osjećam apsurdan poriv da mu kažem da nisam kao optuženici na koje obično nailazi u ovoj sudnici. Da sam odrasla u kući sličnoj ovoj i da sam završila fakultet; organizirala večere s prijateljima; imala prijatelje. Da sam nekoć bila samouvjerena i otvorena. Da prije prošle godine nikad nisam prekršila zakon, i da je to što se dogodilo bilo strašna pogreška. Ali njegove su oči nezainteresirane i shvaćam da ga nije briga tko sam, ni koliko sam večera organizirala. Ja sam samo još jedna zločinka koja je prošla kroz
147 KNJIGOTEKA
daša&bocca njegova vrata; nimalo drugačija od drugih. Osjećam kako mi ponovno oduzimaju identitet. - Vaš odvjetnik strastveno brani vaše pravo na puštanje uz jamstvo, gospođo Gray kaže sudac - i uvjerava me da ćete prije odletjeti na mjesec, nego ponovno pobjeći. - Iz galerije za javnost čuje se tiho smijuckanje, iz drugog reda u kojem sjede dvije starice s termosicom. Moje suvremene pletilje. Kutovi sučevih usta trzaju se s odobravanjem. Kaže mi da je vaš bijeg s mjesta ovog uistinu groznog zločina bio trenutak ludila, posve vam nesvojstven, i da se neće ponoviti. Zbog svih nas, gospođo Gray, nadam se da je u pravu. - Zastane, a ja suspregnem dah. - Jamčevina se odobrava. Uzdahnem, što bi se moglo shvatiti uzdahom olakšanja. Iz lože za novinare čuje se komešanje i vidim kako se onaj mladić s bilježnicom postrance provlači uz sjedala, s bilježnicom neuredno zaguranom u džep sakoa. Prije izlaska, kimne prema sudačkoj klupi i ostavi vrata da se ljuljaju iza njegovih leđa. - Svi u sudnici neka ustanu. Dok sudac izlazi iz sudnice, žamor razgovora postaje glasniji i vidim kako se moj odvjetnik naginje prema tužitelju. Nečemu se smiju, a zatim odvjetnik prilazi optuženičkoj klupi i obraća mi se. Dobro je - kaže, sad sav nasmiješen. Slučajćete je proslijeđen na Kraljevski gdje ćei biti -razmatran sedamnaestog ožujka - -dobit informacije o pravnojsud pomoći opcijama pravnog zastupanja. Sretan vam put kući, gospođo Gray. Čudan je osjećaj slobodno išetati iz sudnice, nakon dvadeset i četiri sata u zatvorskoj ćeliji. Odlazim u kantinu i kupujem kavu za van, pa opržim jezik, nestrpljiva da okusim nešto jače od čaja u policijskoj postaji. Ulazna vrata Prekršajnog suda natkriljena su staklenom nadstrešnicom koja štiti od kiše pušače u razgovoru između dva dima. Dok silazim niz stube, sudaram se sa ženom koja se uspinje prema meni i kava mi kroz labavi plastični poklopac zalije ruku. - Oprostite - automatski kažem. Ali kad zastanem i pogledam, vidim da se i ona žena zaustavila i da u ruci drži mikrofon. Lecnem se od nenadanog bljeska svjetla pa podigavši pogled, na nekoliko koraka od sebe ugledam fotografa. - Jenna, kako se osjećate zbog zatvorske kazne koja vas po svemu sudeći čeka? - Molim? Ja... Gurne mi mikrofon u lice, gotovo mi okrzne usne. - Hoćete li ustrajati u današnjem priznanju krivice? Što mislite, kako se osjeća Jacobova obitelj? - Ja, da, ja... Ljudi me naguruju sa svih strana, novinarka izvikuje pitanja kroz skandiranje koje ne uspijevam dešifrirati. Bučno je kao na nogometnom stadionu ili u koncertnoj dvorani. Ne mogu disati, a kad se pokušam okrenuti, netko me gurne u suprotnom smjeru. Netko me poteže za kaput i gubim ravnotežu, nespretno se rušim na nekog tko me grubo odgurne. Vidim nevješto izrađen plakat visoko iznad skupinice prosvjednika. Tko god ga je napisao, počeo je s prevelikim slovima i zadnjih nekoliko morao natiskati jedno uz drugo da bi sva stala. Pravda za Jacoba! To je to. To je ono skandiranje koje čujem. - Pravda za Jacoba! Pravda za Jacoba! - Uporno i iznova, dok mi se ne učini da ti povici dopiru iza mojih leđa i svuda oko mene. Svrnem pogled u stranu gledajući gdje bih mogla pobjeći, ali i tamo su ljudi, i kava mi ispada iz ruke i gubi poklopac udarivši o
148 KNJIGOTEKA
daša&bocca tlo, a tekućina mi prska cipele i curi niz stube. Ponovno zateturam i načas mislim da ću pasti i da će me ovo bijesno mnoštvo pregaziti. - Smeće! Preda mnom su bijesna, iskrivljena usta i dva golema prstena naušnica koji se ljuljaju sjedne na drugu stranu. Žena ispusti neki neartikulirani zvuk iz dubine grla pa ispljune ljepljivi hračak prema mom licu. U zadnjem trenu okrenem glavu i osjetim kako topla slijećešakom na mojuvrat klizi pod okovratnik To me zaprepasti kao da meslina je udarila lice ipa vrisnem i sakrijemmog lice kaputa. iza podignutih ruku, čekajući sljedeći napad. - Pravda za Jacoba! Pravda za Jacoba! Nečija me ruka čvrsto uhvati za rame i ja se ukočim pa naglo trgnem tražeći izlaz. - Idemo dužim putem, može? To je DI Stevens, mrka i odlučna lica dok me čvrsto vuče stubama natrag u sud. Pušta me tek kad prođemo pokraj zaštitara, ali ništa ne kaže, a ja ga nijemo slijedim kroz dvokrilna vrata u dvorište iza zgrade. Pokaže prema jednim vratima. - Onaj izlaz vodi do autobusne stanice. Jeste li dobro? Želite li da vam nekoga nazovem? - Dobro sam. Hvala vam... Ne znam što bih učinila da niste bili ondje. - Načas zatvaram oči. - Prokleti lešinari - kaže DI Stevens. - Novinari tvrde da rade svoj posao, ali neće stati dok ne dobiju priču. A što se tiče prosvjednika... Recimo samo da u tom mnoštvu ima nekoliko zmazanaca koji drže plakate bez obzira što na njima piše; nije važno o čemu je riječ, oni će prosvjedovati zbog toga na stubama suda. Nemojte to shvatiti osobno. - Pokušat ću. - Nespretno se nasmiješim i okrenem kako bih otišla, ali on me zaustavi. - Gospođo Gray? - Da? - Jeste li ikad živjeli na broju 127 u ulici Grantkam? Osjećam kako mi krv napušta obraze i silom navlačim osmijeh na lice. - Ne, inspektore - oprezno odgovorim. - Ne, nikad nisam živjela ondje. On zamišljeno kimne i digne ruku u pozdrav. Prolazeći kroz vrata, osvrnem se preko ramena i vidim kako još uvijek stoji ondje i promatra me. Na moje veliko olakšanje, vlak do Swansee gotovo je prazan i ja se skljokam na sjedalo i zatvorim oči. Još uvijek se tresem od susreta s prosvjednicima. Gledam kroz prozor i uzdahnem od olakšanja jer se vraćam u Wales. Četiri tjedna. Imam četiri tjedna do odlaska u zatvor. Ta pomisao nezamisliva je, a ipak ne bi mogla biti stvarnija. Nazovem Bethan i kažem joj da se večeras ipak vraćam kući. - Pustili su te uz jamstvo? - Do sedamnaestog ožujka. - To je dobro. Nije li? - Zbunjena je mojim manjkom oduševljenja. - Jesi li danas bila na plaži? - pitam je. - Odvela sam pse u šetnju liticom u vrijeme ručka. Zašto? - Je li bilo čega na pijesku? 149 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Ničega što i inače nije ondje - sa smijehom odgovori. - Što si očekivala? Uzdahnem od olakšanja. Počinjem sumnjati da sam ikad uopće vidjela ona slova. Ništa - kažem. - Brzo se vidimo. * *
*
Bethan mi kaže da ostanem i nešto pojedem, ali ne bih bila dobro društvo pa se ispričam umorom. Zahtijeva da ponesem hranu kući I ja čekam dok ona grabi juhu u plastičnu zdjelicu. Nakon gotovo sat vremena, napokon je ljubim na rastanku i vodim Beaua stazom do kolibe. Vrata su se na lošem vremenu toliko iskrivila da niti mogu okrenuti ključ, niti ih otvoriti. Zabijam se ramenom u drvo i ono malo popušta, dovoljno da odglavim bravu i okrenem ključ koji se sad uzalud vrti u mehanizmu. Beau bijesno zalaje, a ja mu kažem da zašuti. Mislim da sam slomila bravu, ali više me nije briga. Da je Iestyn došao popraviti vrata kad sam mu rekla da brava zapinje, popravak bi možda bio jednostavan. Sad će zbog mog stalnog guranja ključa na silu imati više posla. Izlijevam Bethaninu juhu u lončić i stavljam je na štednjak, a kruh ostavljam sa strane. U kolibi je hladno i tražim pulover koji ću odjenuti, ali u prizemlju nema ničega. Beau je uznemiren, trči sjedne strane dnevnog boravka na drugu, kao da ga u kolibi nije bilo mnogo duže od dvadeset i četiri sata. Danas mi stube djeluju nekako drugačije, ali ne mogu odrediti zašto. Kad sam ušla, vani se još nije bilo posve smračilo, ali kroz prozorčic na vrhu stubišta ne dopire nimalo svjetla. Nešto ga priječi. Već sam na vrhu stuba kad shvatim što. - Prekršila si obećanje, Jennifer. Ian savije koljeno i odalami me nogom u prsa. Drvena ograda stubišta isklizne mi iz ruke i ja padam na leđa i udaram o stube dok ne udarim o kameni pod u podnožju.
150 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Prsten si skinula nakon tri dana, a ja sam imao osjećaj da si me bubnula. Rekla si da se bojiš da ćeš ga oštetiti i da ga zbog posla moraš skidati toliko često da te je strah da bi ga mogla izgubiti. Počela si ga nositi na tankom, zlatnom lančiću oko vrata pa sam te odveo u kupnju vjenčanog prstena; nečeg ravnog i običnog što ćeš moći stalno nositi. - Mogla bi ga odmah staviti - rekao sam kad smo izašli iz zlatarne. - Ali vjenčanje je tek za šest mjeseci. Tvoja je ruka bila u mojoj i čvrsto sam je stisnuo dok smo prelazili cestu. - Mislio sam umjesto zaručničkog prstena. Tako da imaš nešto na prstu. Pogrešno si me skvatila. - Iane, u redu je. Mogu pričekati dok se ne vjenčamo. - Ali kako će ljudi znati da si zaručena? - Nisam to mogao pustiti. Zaustavio sam te i ukvatio za ramena. Osvrnula si se prema prolaznicima oko nas i pokušala otresti moje ruke,Prepoznao ali čvrsto sam držao.u- Kako će očima. znati daZnao si sa sam mnom, ne nosiš moj prsten? samtepogled tvojim ga ako vidjeti i u Marieinim - onu mješavinu prkosa i opreza - i kad sam ga vidio na tebi, razljutio sam se kao i kad bih ga vidio na njoj. Kako se usuđuješ bojati me se? Osjetio sam kako mi se mišići stežu, a kad se tvoje lice načas bolno iskrivilo, shvatio sam da sam ti zabio prste u ramena. Spustio sam ruke uz tijelo. - Voliš li me? - upitao sam. - Znaš da te volim. - Zašto onda ne želiš da ljudi znaju da ćemo se vjenčati? Posegnuo sam u plastičnu vrećicu po kutijicu i otvorio je. Želio sam izbrisati onaj pogled u tvojim očima i nagonski sam kleknuo na jedno koljeno i ispružio otvorenu kutijicu prema tebi. Prolaznici su čujno zažamorili, a tvojim se licem razlila grimizna rumen. Promet oko nas usporio je jer su ljudi zastajali i promatrali, a mene je preplavio ponos jer si sa mnom. Moja lijepa Jennifer. - Hoćeš li se udati za mene? Izgledala si preplavljena osjećajima. - Da. Odgovorila si mnogo brže nego prvi put kad sam te zaprosio i napetost u mojim prsima smjesta je isparila. Stavio sam prsten na tvoj prstenjak pa ustao i poljubio te. Ljudi oko nas klicali su s odobravanjem i netko me je pljesnuo po leđima. Shvatio sam da se ne mogu prestati smješkati. Ovo sam trebao odmah učiniti, pomislio sam: trebao sam te zaprositi svečanije, romantičnije. Zaslužila si više. Hodali smo prometnim bristolskim ulicama držeći se za ruke i ja sam trljao palcem tvoj zlatni vjenčani prsten. - Hajdemo se odmah vjenčati - rekao sam. - Hajdemo u matični ured, dovucimo svjedoke s ulice i učinimo to ovog časa. - Ali sve je dogovoreno za rujan! Doći će cijela moja obitelj. Ne možemo samo tako pomaknuti datum i vjenčati se ranije. Trebalo te je malo uvjeravati da bi veliko crkveno vjenčanje bilo pogreška: nisi imala oca koji će te dovesti do oltara i zašto tratiti novac na proslavu s prijateljima s 151 KNJIGOTEKA
daša&bocca kojima se više ne viđaš? Dogovorili smo građanski obred u hotelu Courtyard i nakon njega ručak za dvadeset osoba. Zamolio sam Douga da mi bude kum, ali ostali gosti bit će tvoji. Pokušao sam zamisliti kako moji roditelji stoje pokraj nas, ali jedino što sam uspio zamisliti bio je izraz na tatinu licu zadnji put kad sam ga vidio. Razočaranje. Gađenje. Izbacio sam tu sliku iz glave. Bila si odlučna. - Iane, ne možemo sad promijeniti planove. Moramo se strpiti samo šest mjeseci, to nije tako dugo. Nije bilo, ali ja sam svejedno odbrojavao dane kad ćeš postati gospođa Petersen. Rekao sam si da će tad biti bolje: sigurnije. Znat ću da me voliš i da ćeš ostati sa mnom. Noć prije vjenčanja inzistirala si da prespavaš s Eve u hotelu, a ja sam morao otrpjeti večer u pubu s Dougom i Jeffom. Doug je naš izlazak malodušno pokušao pretvoriti u pravu momačku večer, ali nitko se nije usprotivio kad sam rekao da bih prije tog važnog dana trebao rano na spavanje. U hotelu sam smirio živce duplim wkiskyjem. Jeff me je potapšao po ruci nazvavši me sjajnim momkom, iako nikad nismo imali ništa zajedničkog. Nije mi se želio pridružiti u piću, a pola sata prije obreda kimnuo je prema vratima na kojima je stajala neka žena s mornarski modrim šeširom na glavi. - Jesi li spreman da upoznaš punicu? - upitao je Jeff. - Nije tako strašna, vjeruj mi. - U onik nekoliko prigodaalikad u društvu s Jeffom, je iritirala njegova usiljena razgaljenost, togsam sambio dana bio zahvalan što strašno je ondjeme i nečime mi odvraća pozornost. Želio sam te nazvati, uvjeriti se da ćeš doći, i nisam mogao suspregnuti osjećaj panike u želucu na pomisao da bi se mogla predomisliti; da bi me mogla poniziti pred svim tim ljudima. Otišao sam s Jeffom na drugu stranu bara. Tvoja je majka ispružila ruku i ja sam je prihvatio pa se nagnuo prema njoj i poljubio je u usahli obraz. - Grace, pravo je zadovoljstvo upoznati vas. Mnogo sam čuo o vama. Rekla si mi da nimalo ne nalikuješ na majku, ali u njezinim visokim jagodicama vidio sam tvoje. Možda si od oca naslijedila put i umjetničke gene, ali od Gracie si naslijedila vitkost i onaj tvoj oprezan izraz. - Voljela bih da i ja to mogu reći - odvratila je Grace, a kut usana zabavljeno joj je zatitrao. - Ali ako znati što se događa u Jenninu moram razgovarati Eve. Pogledao samželim je sa suosjećanjem, kao da sam i ja životu, na milosti i nemilosti vašegsmanjka komunikacije. Ponudio sam je pićem i prihvatila je čašu šampanjca. - Da proslavimo rekla je, iako nije nazdravila. Pustila si me da čekam petnaest minuta, na što si, valjda, imala pravo. Doug je glumio da je izgubio prsten i zacijelo smo izgledali kao svi drugi mladenci i uzvanici u svim drugim hotelima u državi. Ali dok si mi se približavala, nijedna mladenka nije mogla biti lijepa kao ti. Izabrala si jednostavnu vjenčanicu: sa srcolikim izrezom oko vrata i skutima koji su u ljeskavom satenu klizili niz tvoje bokove sve do poda. U ruci si nosila buket bijelih ruža, a kosa ti je bila podignuta u blistavim kovrčama navrh glave. Stajali smo jedno pokraj drugoga i ja sam te pogledavao dok si slušala matičara. Kad smo izrekli zavjete, pogledala si me u oči i nisam mario ni za Jeffa, ni za Douga, ni za tvoju majku. U prostoriji je sa nama moglo biti tisuću ljudi: jedino što sam vidio bila si ti. - Proglašavam vas mužem i ženom. Začuo se nesiguran, tihi pljesak i poljubio sam te u usta prije no što smo se okrenuli i zajedno izašli iz dvorane. U prostoriji blizu bara, u kojoj su bili posluženi kanapei i pića,
152 KNJIGOTEKA
daša&bocca gledao sam kako kružiš među okupljenima, primaš komplimente i pokazuješ prsten da mu se dive. - Izgleda prelijepo, zar ne? Nisam primijetio kad je Eve stala pokraj mene. - Ona jest prelijepa - rekao sam, a Eve je kimnula suglašavajući se. Kad sam se okrenuo, shvatio sam da više ne gleda tebe, nego bulji u mene. - Nećeš je povrijediti, zarsam ne?se. - Kakvo je to pitanje na dan vjenčanja? Nasmijao - Najvažnije, zar ne? - odvratila je Eve. Otpila je gutljaj šampanjca i proučavala me. Jako me podsjećaš na našeg oca. - Eto vidiš, vjerojatno je to ono što Jennifer vidi u meni - kratko sam odgovorio. - Vjerojatno. Samo se nadam da je nećeš i ti razočarati. - Nemam namjeru napustiti tvoju sestru, iako se tebe to ne tiče. Odrasla je žena, a ne klinka uzrujana zbog oca ženskara. - Moj otac nije bio ženskar. - Nije ga branila, jednostavno je iznosila činjenicu, ali ja sam se zainteresirao. Oduvijek sam pretpostavljao da je tvoju majku ostavio zbog druge žene. - Zašto je onda otišao? Nije se obazirala na moje pitanje. - Budi dobar prema Jenni, ona to zaslužuje. Više nisam mogao podnijeti njezino samodopadno lice ni slušati njezine besmislene molbe svisoka. Ostavio sam Eve za šankom i otišao zagrliti tebe. Moju mladenku. Obećao sam ti Veneciju i jedva sam čekao da ti je pokažem. U zračnoj luci ponosno si pružila svoju novu putovnicu i nasmiješila se kad su pročitali tvoje ime. - Zvuči tako čudno! - Brzo ćeš se naviknuti na njega, gospođo Petersen. Kad si shvatila da sam nam organizirao višu putničku klasu, bila si ushićena i inzistirala da maksimalno iskoristiš sve što se nudi. Let je trajao samo dva sata, ali ti si za to vrijeme isprobala masku za oči, prebacivala s jednog filma na drugi i pila šampanjac. Gledao sam te i uživao u činjenici da si toliko sretna, i da je to zbog mene. Naš prijevoz je kasnio i do hotela smo stigliuslugom. prikčno Pomislio kasno. Glava je ne boljela od šampanjca i bio sam umoran i razočaran lošom samme kako smijem zaboraviti tražiti povrat sredstava za transfer kad se vratimo kući. - Što kažeš da ostavimo kovčege na recepciji i odmah odemo u grad? - upitala si kad smo stigli u mramorom popločano predvorje. - Bit ćemo ovdje dva tjedna. Večeras ćemo naručiti hranu u sobu i raspakirati se sve će biti gdje je i sad i ujutro kad se probudimo. Osim toga - kliznuo sam rukom oko tebe i stisnuo ti stražnjicu - prva nam je bračna noć. Poljubila si me, jurnula jezikom u moja usta, ali tad si se odmaknula i uhvatila me za ruku. - Nije ni deset sati! Molim te, malo ćemo prošetati, popiti negdje piće i obećavam, nakon toga idemo ravno u krevet. Recepcionar se nasmiješio, nimalo se ne trudeći sakriti uživanje u našoj improviziranoj predstavi. - Ljubavna svađa? - Nasmijao se usprkos pogledu koji sam mu uputio, a ja sam se zgrozio vidjevši da se i ti smiješ s njim. - Pokušavam uvjeriti supruga - nasmiješila se izgovarajući tu riječ i namignula mi kao da će to nešto značiti - da moramo prošetati Venecijom prije no što se smjestimo u
153 KNJIGOTEKA
daša&bocca sobu. Izgleda predivno. - Kad si trepnula, oči su ti ostale zatvorene djelić sekunde predugo i shvatio sam da si pripita. - Lijepa jest, signora, ali ne tako lijepa kao vi. - Recepcionar se apsurdno naklonio. Pogledao sam te, očekujući da ćeš zakolutati očima, ali crvenjela si se i vidio sam da si polaskana. Polaskana riječima tog žigola; tog masnog muškarca s manikiranim noktima i cvijetom u zapučku. - Naš ključ, rekao sam. sammiispred tebe i kartonske naslonio sekorice na recepciju. Recepcionar je molim kratko -zastao prije Stao no što je pružio s dvije magnetske kartice veličine kreditnih kartica. - Buona sera, signore. Više se nije smješkao. Odbio sam pomoć s prtljagom i pustio te da odvučeš svoj kovčeg do dizala, u kojem sam pritisnuo dugme za treći kat. Gledao sam te u zrcalu. - Baš je bio ljubazan, zar ne? upitala si, a ja sam osjetio žuč u dubini grla. U zračnoj je luci bilo tako dobro; tako zabavno u zrakoplovu; a sad si to upropastila. Govorila si, ali ja te nisam slušao: razmišljao sam kako si se smijuljila; kako si se zacrvenjela i dopustila mu da očijuka s tobom; kako si uživala u tome. Naša se soba nalazila na kraju sagom prekrivenog hodnika. Gurnuo sam karticu u čitač i izvukao je, nestrpljivo čekajući po kojem znatihoće da suli vrata Gurnuo sam vrata i ugurao svoj kovčegškljocaj na kotačićima, ne ću mareći se tebiotključana. zalupiti u lice. U sobi je bilo vruće - previše vruće - ali prozori se nisu dali otvoriti pa sam potegnuo okovratnik da dođem do malo zraka. Krv mi je pulsirala u ušima, ali ti si još uvijek govorila; još uvijek si blebetala kao da je sve u redu; kao da me nisi ponizila. Šaka mi se stisnula sama od sebe, koža napela preko čvrsto stisnutih zglobova. Osjetio sam kako se pritisak u mojim prsima širi kao balon i ispunjava sav raspoloživ prostor, gura mi pluća u stranu. Pogledao sam te, još uvijek nasmijanu, još uvijek brbljavu, pa podigao šaku i zabio je u tvoje lice. Onaj balon rasprsnuo se gotovo istog časa. Preplavio me je spokoj, osjećaj olakšanja kao nakon seksa, ili vježbanja u teretani. Glavobolja je popustila, a mišić u kutu mog oka prestao se trzati. Ispustila si neki prigušeni, grgljav zvuk, ali nisam te pogledao. Otišao sam iz recepcionaru. sobe, vratio sePronašao dizalom do izišao ravno na ulicu ne osvrnuvši se prema samrecepcije neki barpai popio dva piva, ignorirajući pokušaje šankera da me uvuče u razgovor. Sat vremena kasnije vratio sam se u hotel. - Biste li mi donijeli malo leda, molim vas? - Si, signore. - Recepcionar je nestao i vratio se s kanticom leda. - Vinske čaše, signore? - Ne, hvala. Bio sam smiren, disao sporo i ravnomjerno. Vratio sam se stubama, namjerno odgađajući povratak. Kad sam otvorio vrata, bila si sklupčana na krevetu. Uspravila si se i odgurnula do ruba kreveta, priljubivši se leđima uz uzglavlje. Krvave maramice ležale su na stoliću uz krevet, no usprkos tvom nastojanju da očistiš lice, na tvojoj gornjoj usni bilo je osušene krvi, a na krptu nosa i jednom oku već ti je izbijala modrica. Kad si me ugledala, rasplakala si se. Suze su ti kliznule niz lice i stigavši do brade već su poprimile boju krvi i prenosile je na košulju na koju su kapale.
154 KNJIGOTEKA
daša&bocca Odložio sam kanticu s ledom na stol i raširio ubrus pa u njega zamotao nekoliko kockica leda. Sjeo sam pokraj tebe. Tresla si se, ali ja sam ti nježno prislonio ledeni oblog na kožu. - Pronašao sam zgodan bar - rekao sam. - Mislim da će ti se svidjeti. Malo sam prošetao i vidio nekoliko zgodnih restorana, budeš li sutra raspoložena za ručak. Odmaknuo sam oblog, a ti si zurila u mene, krupnik, opreznih očiju. Još uvijek si se tresla. - Hladno ti je? Evo, zamotaj se. - Strgnuo sam deku s ruba kreveta i stavio ti je oko ramena. - Umorna si, dan je bio dug. - Poljubio sam te u čelo, ali još uvijek si plakala, a ja sam pomislio kakva je šteta što si nam upropastila prvu noć. Mislio sam da si drugačija i da možda više nikad neću osjetiti potrebu za onim olakšanjem: onim blaženim osjećajem spokoja koji dolazi nakon borbe. Bilo mi je žao što nakon svega vidim da si posve ista kao sve druge.
155 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Pokušavam doći do daha. Beau zacvili, ližući mi lice i gurajući njuškicu o mene. Pokušavam misliti, pokušavam se pomaknuti, ali silina udarca izbila mi je dah iz pluća i ne mogu ustati. Čak i da uspijem natjerati tijelo da se pokrene, u meni se događa nešto od čega se moj svijet najednom sve više smanjuje. Najednom sam ponovno u Bristolu i ne znam u kakvom će se raspoloženju Ian vratiti kući. Kuham mu večeru i pripremam se da će mi je baciti u lice. Sklupčana sam na podu ateljea i pokušavam zaštititi glavu od udaraca kojima me zasipa. Ian se pažljivo spušta niz stube, odmahujući glavom kao da opominje neposlušno dijete. Uvijek ga razočaram; nikad ne znam što treba reći ili učiniti, ma koliko se trudila. Govori tiho, i da ne čuješ riječi, mislio bi da je zabrinut. Ali zvuk njegova glasa dovoljan je da silovito zadrhtim, kao da ležim na ledu. Stoji iznad mene - opkoračio me je - i lijeno prelazi pogledom preko mog tijela. Izglačani pregibi na nogavicama njegovih hlača oštri su kao noževi; kopča njegova pojasa toliko je ulaštena da u njoj vidim vlastito prestravljeno lice. Opazi nešto na svom sakou pa skine sa njega jedan končić koji odleprša na pod. Beau još uvijek cvili i Ian ga snažno šutne nogom u glavu pa Beau odleti metar dalje od mene. - Molim te, nemoj ga ozlijediti! Beau zacvili, ali ustane. Odšulja se u kuhinju, izvan mog vidokruga. - Bila si na policiji, Jennifer - kaže Ian. - Oprosti. - Tu riječ izgovaram šaptom i nisam sigurna je li me čuo, ali ako je ponovim i Ian pomisli da ga preklinjem, razljutit će se. Čudno je kako mi se brzo sve vraća: potreba da budno pazim kako bih učinila što mi je rekao i pritom ne budem patetična jer to njega dovodi do ludila. Kroz godine sam češće podbacila nego pogodila što se od mene traži. Gutam slinu. - Ja... žao mi je. Ruke su mu u džepovima. Izgleda opušteno, ležerno. Ali poznajem ga. Znam kako brzo može... - Tebi je jebeno žao? U hipu već kleči nada mnom, koljenima mi pribija ruke uz pod. - Misliš da je zbog toga sve u redu? - Naginje se prema meni i zabija čašice koljena u moje bicepse. Ugrizem se za jezik, ali prekasno da bih zaustavila bolni krik na koji on izvije usta zgađen mojim manjkom samokontrole. Osjećam žuč u dubini grla i potiskujem je gutanjem. - Rekla si im za mene, zar ne? - Kutovi njegovik usta zapjenjeni su, a kapljice sline prskaju mi lice. Najednom se sjetim onih prosvjednika ispred suda, iako mi se čini da je od toga prošlo mnogo više od samo nekoliko sati. - Nisam. Nisam im rekla. Ponovno igramo staru igru; onu u kojoj mi on plasira loptu, a ja je pokušavam pogoditi iz voleja. Nekoć sam je dobro igrala. Isprva sam mislila da vidim tračak poštovanja u njegovim očima: naglo bi prestao usred napada i uključio televizor ili izišao. Ali ispala sam iz štosa, ili je on možda promijenio pravila, i promašivala svaki put. Zasad, međutim, djeluje zadovoljan mojim odgovorom i naglo mijenja temu.
156 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Viđaš se s nekim, zar ne? - Ne, ne viđam se - brzo kažem. Sretna sam što mogu reći istinu, iako znam da mi on neće vjerovati. - Lažljivice. - Udari me nadlanicom po obrazu. Čuje se oštar, pucketav zvuk, kao prasak biča, a kad Ian ponovno progovori, taj zvuk i nadalje odjekuje u mojim ušima. Netko ti je pomogao postaviti web-stranicu, netko ti je pronašao ovu kuću. Tko? -- Nitko - kažem okussama. krvi u- ustima. Sama sam meni to učinila. Jennifer, ti neosjećajući možeš ništa Naginje- se prema dok licem umalo ne dodiruje moje. Znam da moram biti posve nepomična; znam koliko on mrzi kad se lecam. - Ni pobjeći nisi mogla kako treba, zar ne? Imaš li pojma koliko te je lako bilo pronaći kad sam otkrio gdje snimaš svoje fotografije? Ljudi u Penfachu neobično su susretljivi prema neznancu koji traži staru prijateljicu. Nisam se ni zapitala kako me je Ian pronašao. Oduvijek sam znala da hoće. - Usput, baš je zgodna ona razglednica koju si poslala sestri. Taj usputni komentar je kao nova ćuška i meni se ponovno zavrti u glavi. - Što si učinio Eve? - Ako se zbog moje nesmotrenosti išta dogodi Eve i djeci, nikad si neću oprostiti. Očajnički sam joj željela dati do znanja da je još uvijek volim, ali nisam promislila dovodim li je time u opasnost. On se nasmije. - Zašto bih joj išta učinio? Ona me ne zanima nimalo više od tebe. Ti si jedna patetična, bezvrijedna drolja, Jennifer. Bez mene si ništa. Ništa. Što si ti? Ne odgovaram. - Reci. Što si? Krv curi niz moje grlo i pokušavam se ne zagrcnuti. - Ja sam ništa. On se nasmije i prebaci težinu tijela na koljena odmičući se od mog lica. Više mi ne pritišće ruke i bol počinje popuštati. Prelazi prstom preko mog lica; niz obraz i preko usana. Znam što slijedi, ali zbog toga nije nimalo lakše. Polako mi otkopčava košulju, odmiče je centimetar po centimetar i podiže moju potkošulju dok mi ne ogoli dojke. Ravnodušno klizi pogledom preko mene, bez imalo želje, a zatim poseže za pojasom svojih hlača. Zatvaram oči i nestajem u sebi, nesposobna pokrenuti se, nesposobna progovoriti. Načas se zapitam što bi se dogodilo da vrisnem, da odbijem. Da mu se usprotivim, ili ga jednostavno odgurnem. Ali to ne činim, i nikad nisam, i zbog toga mogu kriviti samo sebe. Nemam pojma koliko dugo ležim, ali u kolibi je mračno i hladno. Navlačim traperice i okrećem se na bok, privijam koljena uz tijelo. Među nogama osjećam tupu bol i vlagu, vjerojatno krv. Nisam sigurna jesam li se onesvijestila, ali ne sjećam se kad je Ian otišao. Dozivam Beaua. Nakon bolne sekunde tišine, on se oprezno išulja iz kuhinje, podvijena repa i ušiju priljubljenih uz glavu. - Strašno mi je žao, Beau. - Mamim ga da mi priđe, ali dok pružam ruku prema njemu, on ustanem zalaje. Samo lavež upozorenja, glavom okrenutom prema vratima. S mukom pa sejednom lecnem- od oštrog bola kojis mi propara cijelo tijelo, a tad netko pokuca na vrata. Stojim napola čučeći nasred prostorije, s rukom na Beauovoj ogrlici. On tiho zareži, ali ne zalaje.
157 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Jenna?Jesi li unutra? Patrick. Preplavi me olakšanje. Vrata nisu zaključana i kad ih otvorim, moram suspregnuti jecaj koji mi navire iz grla od pogleda na Patricka. Ne palim svjetlo u dnevnoj sobi i nadam se da je tama dovoljna da sakrije moje lice na kojem se najvjerojatnije već vide modrice. -- Jesi li dobro?sam - pita Ja... zaspala na Patrick. kauču. - Je li se nešto dogodilo? - Bethan mi je rekla da si se vratila. - Oklijeva i kratko spusti pogled prije no što očima ponovno potraži moje. - Došao sam se ispričati. Nisam ti smio reći ono što sam rekao, ali bio sam strašno šokiran. - U redu je - kažem. Pogledam mimo njega prema tamnom vrhu litice i pitam se je li Ian negdje ondje, promatra li nas. Ne smijem mu dopustiti da me vidi s Patrickom - ne smijem dopustiti da naudi i Patricku, kao što je naudio Eve i svima drugima koji mi nešto znače. - Je li to sve? - Smijem li ući? - Zakorakne prema meni, ali ja odmahnem glavom. - Jenna, što ne valja? - Ne želim te vidjeti, Patrick. - Čujem samu sebe kako izgovaram te riječi i ne dopuštam si da ih povučem. - Ne krivim te - kaže on. Lice mu je zgužvano i izgleda kao da danima nije spavao kako treba. - Ponio sam se očajno, Jenna, i ne znam kako da ti se iskupim. Kad sam čuo što si... što se dogodilo, toliko sam se šokirao da nisam mogao jasno razmišljati. Nisam mogao biti u tvojoj blizini. Plačem. Ne mogu si pomoći. Patrick me uhvati za ruku, a ja ne želim da je pusti. - Želim shvatiti, Jenna. Ne mogu se pretvarati da nisam zgrožen - da mi ovo nije teško - ali želim znati što se dogodilo. Želim biti uz tebe i pomoći ti. Ne govorim, iako znam da mogu reći samo jedno. Da postoji samo jedan način da sačuvam Patricka da ne nastrada. - Nedostaješ mi, Jenna - tiho kaže. - Ne želim te više vidjeti. - Izvlačim ruku iz njegove i prisiljavam se zvučati uvjerljivo. - Ne želim imati nikakve veze s tobom. Patrick uzmakne kao da sam ga udarila i boja nestane iz njegova lica. - Zašto to radiš? - Zato što to želim. - Ta laž pravo je mučenje. - Zato što sam otišao? - To nema nikakve veze s tobom. Ništa od ovoga nema nikakve veze s tobom. Samo me pusti na miru. Patrick me gleda, a ja se prisiljavam uzvratiti mu pogled i molim da u mojim očima ne pročita borbu koja se u njima sigurno vidi. Na kraju podigne ruke priznajući poraz i okrene se od mene. Zatetura na stazu i potrči. Zatvaram vrata i tonem na pod, privlačeći Beaua k sebi i bučno jecajući u njegovo krzno. Jacoba nisam mogla spasiti, ali Patricka mogu.
158 KNJIGOTEKA
daša&bocca Čim osjetim da sam u stanju to učiniti, zovem Iestyna kako bih ga zamolila da popravi bravu. - Sad uopće ne mogu okrenuti ključ - kažem. - Posve je potrgana pa se vrata izvana ne daju zaključati. - Ne brini - kaže Iestyn. - Nitko ti neće ništa ukrasti. - Morate mi popraviti bravu! - Žestina mog zahtjeva oboje nas šokira i načas oboje šutimo. - Dolazim. Dolazi za sat vremena i odmah se daje na posao, ali odbija ponuđeni čaj. Tiho zviždi sebi u bradu dok vadi bravu i podmazuje mehanizam, prije no što je vrati na njezino mjesto i pokaže mi koliko se lako ključ sad okreće. - Hvala vam - kažem, umalo zajecavši od olakšanja. Iestyn me znatiželjno pogleda, a ja navučem vestu čvršće oko tijela. Nadlaktice su mi prekrivene modricama koje se razlijevaju kao mrlje tinte na bugačici. Tijelo me boli kao da sam istrčala maraton, lijevi mi je obraz natečen i osjećam kako mi se jedan zub klima. Kosa mi je raspuštena i pada preko lica da sakrije ono najgore. Vidim kako Iestyn promatra crvenu boju na vratima. - Očistit ću je - kažem, ali on ne odgovori. Kimne u pozdrav, a onda se predomisli i ponovno okrene prema meni. - Penfach je malo mjesto - kaže. - Svi o svima sve znaju. - To sam shvatila. - Ako očekuje da ću se braniti, razočarat će se. Svoju ću kaznu prihvatiti od suda, ne od seljana. - Da sam na tvom mjestu, držao bih se za sebe - nastavi Iestyn. - Pustio da se slegne. - Hvala na savjetu - ukočeno odvratim. Zatvorim vrata pa odem na kat i napunim kadu. Sjedim u kipućoj vodi zatvorenih očiju da ne vidim modrice koje nastaju na mojoj koži. Prsa i bedra prekrivena su mi podljevima od Ianovih prstiju, varljivo blijedima na mojoj svijetloj koži. Bila sam glupa kad sam mislila da mogu pobjeći prošlosti. Ma koliko brzo trčala, ma koliko daleko, uvijek će me sustići.
159 KNJIGOTEKA
daša&bocca
- Da ti pomognem? - ponudio je Ray, iako je znao da Mags sigurno ima sve pod kontrolom. Uvijek je imala. - Već je sve gotovo - odgovorila je skidajući pregaču. - Čili i riža su u pećnici, pivo u hladnjaku, a za desert imamo čokoladne kolače. - Zvuči super - rekao je Ray. Nezgrapno je zastajkivao u kuhinji. - Možeš isprazniti perilicu posuđa, ako ne znaš što bi sa sobom. Ray je počeo vaditi čiste tanjure iz perikce i pokušavao se sjetiti neke neutralne teme koja neće dovesti do prepirke. Današnje okupljanje bilo je Magsina zamisao. Da proslave dobro obavljen posao, rekla je. Ray se pitao je li to njezin način da mu pokaže da joj je žao zbog njihovih svađa. - Hvala ti još jednom što si predložila da se okupimo - rekao je kad je tišina postala nelagodna. Izvadio je košaricu za jedaći pribor iz perilice i pokapao pod. Mags mu je dodala - Tokrpu. je jedan od najistaknutijih slučajeva koje ste riješili - odvratila je. - Trebali biste proslaviti. - Uzela je krpu iz njegove ruke i bacila je u sudoper. - Osim toga, mogla sam birati hoćete li vas troje provesti noć u Nag’s Headu ili doći ovamo na večeru i nekoliko piva, pa... Ray je bez riječi otrpio kritiku. Znači, to je pravi razlog ove večere. Kretali su se jedno oko drugoga u kuhinji oprezno kao da hodaju po ledu; kao da Ray nije proveo noć na kauču; kao da njihov sin nema zalihu ukradenih stvari u svojoj sobi. Odvažio se i pogledao Mags, ali nije mogao dokučiti izraz njezina lica i zaključio je kako će biti najbolje da šuti. U posljednje se vrijeme sve što bi rekao ionako činilo pogrešnim. Znao je da nije pošteno uspoređivati Mags i Kate, ali na poslu je sve bilo mnogo lakše. se naizgled ni će zbog ljutila nitiobrati, išta zamjerala se on nijeprije hvatao kako uKate mislima vježba što rećičega prijenije no što joj se kao što jepa počeo činiti no što bi načeo neku tešku temu s Mags. Bio je siguran da Kate neće željeti doći na ovu večeru. - Razumjet ću ako bi je radije preskočila - rekao je, ali Kate je izgledala zbunjeno. - Zašto bih je... - Ugrizla se za usnu. - Oh, shvaćam. - Pokušala je uzvratiti na Rayovu ozbiljnost jednakom mjerom, ali to joj nije baš pošlo za rukom i oči su joj nestašno zablistale. - Rekla sam ti, to je zaboravljeno. Mogu se nositi s time, ako možeš i ti. - Mogu - odvratio je Ray. Nadao se da će moći. Najednom mu je bilo veoma nelagodno od pomisli na Mags i Kate u istoj prostoriji. Dok je sinoć ležao budan na kauču, nije se mogao otresti slutnje da Mags zna kako je poljubio Kate i da ju je pozvala s izričitom namjerom da mu to kaže. Iako je znao da javni obračuni nisu u Magsinu stilu, na pomisao da bi večeras moglo doći do sučeljavanja svejedno ga je oblijevao hladan znoj. - Iz škole su danas po Tomu poslali pismo - rekla je Mags. Ta vijest eksplodirala je iz nje prilično nenadano i Ray je imao dojam da ju je izjedala otkad je došao kući s posla.
160 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Što kažu? Mags je izvadila pismo iz džepa pregače i pružila mu ga. Poštovani gospodine i gospođo Stevens, Ljubazno vas molim da dogovorite termin s mojom tajnicom i dođete kako bismo porazgovarali o jednom problemu koji je iskrsnuo u školi. S poštovanjem,
Ann Cumberland ravnateljica Srednje škole Morland Downs - Napokon! - rekao je Ray. Pljesnuo je nadlanicom po pismu. - Znači, priznaju da imaju problem? Već je i bilo vrijeme. Mags je otvorila vino. - Govorimo već - koliko, više od godinu dana? - da Toma maltretiraju u školi, a oni nisu htjeli ni čuti za to! Mags ga je pogledala i lice joj se načas snuždilo, obrambenost nestala. - Kako nam je to promaknulo? - Uzalud je tražila rupčić u rukavu svoje veste. Potpuno sam podbacila kao majka! - Potražila je i u drugom rukavu, ali ništa nije pronašla. - Mags,preko prestani. - Ray -jeNije izvukao svoj rupčić nježno obrisao su jojnije se prelijevale trepavica. ti promaknulo. Ni itebi ni meni. Znalisuze smokoje da nešto u redu još otkad je krenuo u tu školu, i od prvog im dana tupimo da to moraju riješiti. - Ali nije njikov posao da to rješavaju. - Mags je ispuhala nos. - Mi smo roditelji. - Možda, ali problem nije ovdje, zar ne? Problem je u školi i možda će sad, kad su to napokon priznali, nešto i poduzeti. - Nadam se da to Tomu neće pogoršati situaciju. - Mogao bih razgovarati sa službom koja pokriva Morland Downs - predložio je Ray. - Vidjeti mogu li oni svratiti i održati predavanje o bullyingu. - Ne! Magsina žestina zaustavila ga je kao hladan tuš. - Surađujmo sa školom da se to riješi. Ne mora sve biti policijsko pitanje. Za promjenu, zadržimo ovo unutar obitelji, može? Stvarno ne bih voljela da na poslu govoriš o Tomovim problemima. Kao na plagvort, zazvonilo je zvono na ulaznim vratima. - Hoćeš li moći preživjeti goste? - upitao je Ray. Mags je kimnula, žustro obrisala lice rupčićem i vratila ga Rayu. - Dobro sam. Ray se pogledao u zrcalu u hodniku. Izgledao je sivo i umorno i najednom je poželio poslati Stumpyja i Kate kući i provesti večer s Mags. Ali Mags je kuhala cijelo poslijepodne - neće mu zahvaliti ispadne li da se trudila uzalud. Uzdahnuo je i otvorio vrata. Kate je bila u trapericama, čizmama do koljena i crnom puloveru na V-izrez. U njezinoj odjeći nije bilo ničeg naročito glamuroznog, ali izgledala je mlaše i opuštenije nego- na i Rayaideja je to-poprilično uznemirilo. Odmaknuo se pozvao. kako bi ušla u hodnik. Ovoposlu, ti je super rekla je Kate. - Baš ti hvala što si me - Bilo mi je zadovoljstvo - odvratio je Ray. Odveo ju je u kuhinju. - Stumpy i ti uistinu ste se naradili u zadnjih nekoliko mjeseci i želio sam vam oboma pokazati da cijenim vaš
161 KNJIGOTEKA
daša&bocca trud. - Nacerio se. - I da budem iskren, Mags se toga sjetila - ne bi bilo pošteno da prigrabim zasluge. Mags se na njegov komentar samo osmjehnula. - Bog, Kate, drago mi je da se napokon upoznajemo. Jesi li nas lako pronašla? - Dvije su žene stajale sučelice jedna drugoj i Ray se zapanjio njihovom različitošću. Mags se nije stigla preodjenuti i prednjica majice bila joj je poprskana umakom. Izgledala je kao i uvijek - srdačno, poznato, ljubazno - ali uz Kate djelovala je nekako... mučio se ne bi li našao pravu riječ. Neuglednije. Smjesta je osjetio žalac krivnje i približio se Mags, kao da je blizina lijek za nelojalnost. - Kakva božanstvena kuhinja. - Kate je uočila čokoladne kolače ukrašene bijelom čokoladom, netom izvađene iz pećnice. Podigla je tortu od sira u kartonskom omotu. - Donijela sam desert, ali bojim se da se ne da usporediti s tvojim. - Baš lijepo od tebe - rekla je Mags prilazeći kako bi uzela kolač od Kate. - Meni su kolači uvijek ukusniji kad ih ispeče netko drugi, tebi ne? Kate joj se zahvalno nasmiješila i Ray je odaknuo. Možda večer neće biti tako nelagodna kako se je bojao, iako što prije dođe Stumpy, to bolje. - Što bi popila? - upitala je Mags. - Ray je na pivu, ali imam i vina, ako ti je draže. - Može malo vina. Ray je viknuo na kat. - Tome, Lucy, nedruželjubiva ekipo, dođite se pozdraviti! Začuo se topot i djeca su se sjurila niz stube. Ušla su u kuhinju pa se zaustavila na vratima pomalo u nelagodi. - Ovo je Kate - rekla je Mags. - Stažira u tatinoj ekipi. Ray je razrogačio oči na taj spust, ali Kate je djelovala kao da je to nije nimalo pogodilo. - Još nekoliko mjeseci - nacerila se - i bit ću prava detektivka. Kako ste vas dvoje? - Dobro - uglas su odgovorili Tom i Lucy. - Ti si sigurno Lucy - rekla je Kate. Lucy je imala majčinu svijetlu kosu, ali u svemu ostalome bila je pljunuta otac. Svi su uvijek komentirali koliko oboje nalikuju na osobnosti njega. Dok- su bilaspavala, budna, inikad nije vidio tu sličnost - imala sudjece previše vlastite alidjeca kad su crte njihovih lica bile spokojne, Ray je na licima svoje djece vidio odraz vlastita lica. Pitao se je li ikad izgledao tako ratoborno kao njegov sin sad: Tom se mrštio zagledan u pod kao da nešto zamjera pločicama. Kosu je zagladio gelom pa je stršala u šiljcima, nabrušena kao i izraz na njegovu licu. - A ovo je Tom - ponudila je Lucy. - Reci dobra večer, Tome - rekla je Mags. - Dobra večer, Tome - ponovio je, još uvijek zureći u pod. Mags ga je iz očaja udarila kuhinjskom krpom. - Oprosti, Kate. Kate se nacerila Tomu, a Tom je kratko pogledao Mags da vidi hoće li ga natjerati da se zadrži. - Klinci! - ogorčeno je rekla Mags. Skinula je plastičnu foliju s tanjura sa sendvičima i pružila tanjur Tomu. - Možete večerati u svojim sobama, ako ne želite biti s nama starcima. - Razrogačila je oči glumeći užasnutost tom riječju, na što se Lucy zakikotala. Tom je zakolutao očima i njih dvoje u hipu su nestali svatko u svojoj sobi.
162 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Dobri su - rekla je Mags - većinu vremena. - Rečenicu je dovršila tako tiho da nije bilo jasno govori li sebi ili drugima. - Je li bilo još problema s nasilnicima u školi? - upitala je Kate. Ray je prostenjao u sebi. Pogledao je Mags, ali ona je stisnula čeljust i odlučno izbjegavala njegov pogled. - Ništa što ne možemo riješiti - odrješito je odgovorila. Ray se lecnuo i pogledao Kate, nastojeći joj se ispričati bez Magsina znanja. Trebao je upozoriti Kate mobitel koliko jes Mags osjetljiva na Toma. U neugodnoj tišini mobitel koja je uslijedila, oglasio se Rayov primljenim SMS-om. Zahvalno je iščeprkao iz džepa, ali kad je pogledao zaslon, snuždio se. - Stumpy ne može doći - rekao je. - Mama mu je ponovno pala. - Je li dobro? - upitala je Mags. - Mislim da je... Stumpy je na putu u bolnicu. - Ray je poslao poruku Stumpyju i vratio mobitel u džep. - Dakle, samo smo nas troje. Kate je pogledala najprije Raya pa Mags, koja se okrenula od njih i počela miješati čili. - Što kažete da odgodimo druženje za drugi put, kad i Stumpy bude mogao? predložila je Kate. - Ne budi smiješna - odvratio je Ray s vedrinom koja je i njemu samom zvučala lažno. - Osim toga, pogledaj koliko čilija imamo: sami ga nikad nećemo pojesti. Pogledao je Mags, napola želeći da se ona suglasi s Kate i otkaže druženje, ali Mags je nastavila miješati čili. - Apsolutno - kratko je rekla. Pružila je Rayu rukavice za pećnicu. - Hoćeš li donijeti vatrostalnu zdjelu? Kate, zgrabi ove tanjure pa idemo u blagovaonicu. Stol nije bio postavljen, ali Ray je automatski sjeo na čelo, a Kate s njegove lijeve strane. Mags je odložila rižu na stol pa se vratila u kuhinju po zdjelicu naribanog sira i kiselo vrhnje. Sjela je sučelice Kate i njih troje neko su vrijeme bili zaposleni dodavanjem jela i stavljanjem hrane na tanjure. Kad su počeli jesti, zveckanje jedaćeg pribora po porculanu još je više istaknulo manjak razgovora i Ray je pokušao smisliti o čemu bi mogli razgovarati. Mags ne bi željela da blebeću o poslu, ali on je možda najsigurnija tema. Prije no što je uspio odlučiti, Mags je odložila vilicu na rub tanjura. - Kako ti se sviđa kriminalistički odjel, Kate? - Obožavam ga. Radno vrijemeje ubojito, ali posao je sjajan i upravo ono što sam oduvijek željela raditi. - Čujem da je detektiv inspektor noćna mora od šefa. Ray je naglo pogledao Mags, ali ona se ljubazno smješkala Kate. To nije ni najmanje smanjilo osjećaj nelagode koji je obuzeo Raya. - Nije tako strašan - odvratila je Kate i krajičkom oka pogledala Raya. - Iako ne znam kako ti trpiš nered: ured mu je pravi svinjac. Posvuda ostavlja napola ispijene šalice kave. - To je zato što previše radim pa ne stignem popiti punu šalicu - uzvratio je Ray. Zadirkivanje na njegov račun mala je cijenajeuMags. datim okolnostima. - On je uvijek u pravu, naravno - rekla Kate je glumila da razmišlja o tome. - Osim kad je u krivu. Obje su se nasmijale i Ray se malo opustio. - Pjevuši li i kod kuće „Chariots of Fire” kao stalno na poslu? - upitala je Kate.
163 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Ne bih znala - glatko je odgovorila Mags. - Nikad ga ne vidim. Veselo raspoloženje je isparilo i neko su vrijeme jeli u tišini. Ray se nakašljao i Kate je podigla pogled. Osmjehnuo joj se u znak isprike, a ona je slegnula ramenima, ali kad je okrenuo glavu, shvatio je da ih Mags promatra lagano namrštena čela. Odložila je vilicu i odgurnula tanjur od ruba stola. - Nedostaje li ti policijski posao, Mags? - upitala je Kate. Svi suradnim joj postavljali to pitanje, kao da očekuju da još uvijek čezne za birokracijom; usranim vremenom; prljavim kućama u kojima obrišeš noge na izlazu. - Da - bez oklijevanja je odgovorila. Ray je podigao pogled. - Stvarno? Mags se nastavila obraćati Kate kao da Ray nije ništa rekao. - Zapravo, ne nedostaje mi posao kao takav, nego osoba kakva sam tad bila. Nedostaje mi imati nešto reći, nešto naučiti ljude. - Ray je prestao jesti. Mags je bila ista osoba kao i uvijek. Ista kakva će uvijek biti. Policijska značka to nije promijenila, zar ne? Kate je kimnula kao da shvaća i Ray joj je bio zakvalan što se trudi. - Bi li se ikad vratila? - Kako bih mogla? Tko bi brinuo o ono dvoje? - Mags je zakolutala očima prema spavaćim sobama. - Njega da i ne spominjem. - Pogledala je Raya, ali nije se smiješila, a on je pokušao dešifrirati izraz u njezinim očima. - Znaš što kažu: iza svakog uspješnog muškarca... - Istina je - najednom je rekao Ray, energičnije no što je miran razgovor zahtijevao. Pogledao je Mags. - Ti držiš sva četiri ugla ove kuće. - Desert! - naglo je rekla Mags ustajući. - Ukoliko ne želiš još malo čilija, Kate. - Ne, hvala. Da ti pomognem? - Samo ti sjedi, odmah se vraćam. Raščistit ću stol pa skoknuti gore da vidim spremaju li klinci neku psinu. - Odnijela je sve u kuhinju, nakon čega su se čuli lagani koraci stubama i tihi žamor glasova iz Lucy ne sobe. - Oprosti - rekao je Ray. - Ne znam što ju je spopalo. - Je li takva zbog mene? - upitala je Kate. - Ne, nema to veze s tobom. Useposljednje vrijeme zabrinuta za Toma. - Osmjehnuo kako bi je je umirio. - Jačudno ću bitiraspoložena. kriv, obično Mislim jesam. da je Čuli su kako se Mags vraća, a kad se pojavila u blagovaonici, u rukama je nosila tanjur kolača i vrčić vrhnja. - Zapravo, Mags - rekla je Kate ustajući - mislim da ću preskočiti desert. - Jesi li radije za neko voće? Imam dinje, ako ti je draža. - Ne, nije to. Jednostavno sam mrtva umorna. Tjedan je bio dug. Ali je zato večera bila sjajna, hvala ti. - Pa, ako tako želiš... - Mags je odložila kolače na stol. - Nisam ti čestitala na hvatanju Grayove. Ray kaže da si za to ti zaslužna. Dobro je imati takav uspjeh u CV-u ovako rano u karijeri. - Oh, bio je to zajednički trud, zapravo - odvratila je Kate. - Dobar smo tim. Ray je znao da Kate misli na cijeli tim, ali dok je to govorila, pogledala je njega i on se nije usudio pogledati Mags. Stajali su u hodniku i Mags je poljubila Kate u obraz. - Doći ćeš nam ponovno, zar ne? Baš mi je drago da smo se upoznale. - Ray se nadao da je on jedini koji čuje neiskrenost u supruginu glasu. Poželio je Kate laku noć, načas neodlučan bi li je poljubio.
164 KNJIGOTEKA
daša&bocca Zaključio je da bi bilo čudno da to ne učini i tek ovlaš dodirnuo usnama Katein obraz, ali osjetio je Magsin pogled na sebi i laknulo mu je kad je Kate krenula stazom i vrata se zatvorila i zaključala iza nje. - Mislim da ja ne mogu odoljeti onim kolačima - rekao je s vedrinom koju nije osjećao. - Hoćeš li mi se pridružiti? - Na dijeti sam - odgovorila je Mags. Otišla je u kukinju i rasklopila dasku za peglanje, glačalodavodom čekala da se zagrije. Stavila sam u hladnjak malo riže i čilijanapunila za Stumpyja, mu ih isutra odneseš u ured. -Provede li cijelu noć u bolnici sigurno neće normalno jesti, a sutra mu se neće dati kuhati. Ray je donio svoj tanjurić u kuhinju i jeo na nogama. - To je baš lijepo od tebe. - Stumpy je simpa tip. - Istina. Radim sa super ljudima. Mags je neko vrijeme šutjela. Uzela je jedne hlače i počela ih glačati. Kad je progovorila, zvučala je nehajno, ali glačalo je čvrsto pritisnula o tkaninu. - Zgodna je. - Kate? - Ne, Stumpy. - Mags ga je ogorčeno pogledala. - Naravno da govorim o Kate. - Valjda. Nikad nisam razmišljao o tome. - To je bila smiješna laž - Mags ga je poznavala bolje no itko drugi. Izvila je obrvu, ali Rayu je laknulo kad je vidio da se smješka. Odvažio se na blago zadirkivanje. - Jesi li ljubomorna? - Ni najmanje - odvratila je Mags. - Zapravo, ako će glačati, može i useliti k nama. - Žao mi je što sam joj rekao za Toma. Mags je pritisnula dugme na glačalu i oblak pare zapištao je na hlače. Dok je govorila, nije dizala pogled s glačala. - Voliš svoj posao, Ray, i meni je drago da ga voliš. On je dio tebe. Ali djeca i ja kao da smo daleko u pozadini. Osjećam se nevidljivom. Ray je otvorio usta kako bi prosvjedovao, ali Mags je odmahnula glavom. - S Kate razgovaraš više nego sa mnom. Vidjela sam to večeras, tu povezanost između vas. Nisam glupa, znam kako je kad s nekim radiš od jutra do sutra: razgovarate, naravno razgovarate. Ali to nei znači da ne možeš razgovarati i sa mnom. je još jedandaoblak pare iz glačala još snažnije potezala glačalo preko daske.- Ispustila - Nitko na samrti nije poželio da je proveo više vremena na poslu - rekla je. - Ali naši klinci rastu, a ti to propuštaš. I neće proći dugo, a oni će otići, ti ćeš biti u mirovini, i ostat ćemo samo ti i ja, a jedno drugome nećemo imati što reći. To nije istina, pomislio je Ray, pokušavajući naći riječi kojima bi to izrazio, ali zapele su mu u grlu. Uhvatio se kako samo odmahuje glavom, kao da time može rastjerati njezine riječi. Učinilo mu se da čuje kako Mags uzdiše, ali možda je to bio samo novi oblak pare.
165 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Nikad mi nisi oprostila onu večer u Veneciji. Nikad nisi izgubila onaj svoj oprez i nikad mi se više nisi posve predala. Čak ni kad je modrica izblijedjela s hrpta tvog nosa i kad smo mogli sve zaboraviti, znao sam da još uvijek razmišljaš o tome. Znao sam po tome kako si me pratila pogledom kad bih otišao po pivo, i po oklijevanju u tvom glasu prije no što bi mi odgovorila, iako si mi stalno govorila da si dobro. Za godišnjicu braka izašli smo na večeru. U antikvarijatu u Chapel Roadu pronašao sam za tebe knjigu o Rodinu u kožnom uvezu, i omotao je u novine od dana našeg vjenčanja. - Prva je godišnjica papirnata - podsjetio sam te, a tvoje su oči zablistale. - Savršena je! - Pažljivo si presavinula novine i gurnula ih u knjigu, u kojoj sam ti napisao posvetu: Za Jennifer, koju iz dana u dan volim sve više. Strasno si me poljubila u usta i rekla: - Znaš da te volim, zar ne? Ponekad nisam bio siguran, ali u svoje osjećaje prema tebi nikad nisam sumnjao. Volio sam te toliko da me je to plašilo; nisam znao da je moguće nekoga željeti toliko da bi sve učinio da ga zadržiš. Da sam te mogao odvesti na pusti otok, daleko od sviju, to bih i učinio. - Zamolili su me da preuzmem novi tečaj za odrasle - rekla si kad su nas odveli do našeg stola. - Koliko bi ti platili? Nabrala si nos. - Strašno malo, ali taj tečaj nude uz popust kao terapiju oboljelima od depresije. Mislim da bi ga bilo vrijedno prihvatiti. Prezirno sam se nasmijao. - Zvuči smiješno. - Postoji snažna povezanost između umjetničkih zanimanja i raspoloženja - rekla si. - Bilo bi odlično znati da im pomažem u oporavku, a trajalo bi samo osam tjedana. Ne bi smjelo biti frke s ostalim tečajevima kojeradove. vodim. - Tvoje su se skulpture sad prodavale u - Samo da imaš vremena za vlastite pet trgovina u gradu. Kimnula si. - Bit će dobro. Redovne ću narudžbe uspjeti isporučiti, a ostale ću poslove ograničiti na neko vrijeme. Da se razumijemo, nisam mislila da ću na kraju toliko poučavati - sljedeće godine morat ću smanjiti broj tečajeva. - Znaš kako kažu - sa smijehom sam rekao. - Oni koji znaju, rade, a oni koji ne znaju, poučavaju! Nisi odgovorila. Stigla je naša hrana i konobar se sav ustrčao oko tebe kako bi ti raširio ubrus i natočio vino. - Mislila sam da bi bilo dobro da otvorim zaseban bankovni račun za posao - rekla si. - Što će ti? - Pitao sam se tko ti je to predložio i zašto si o našim financijama razgovarala s drugim ljudima. - Moglo bi mi olakšati ispunjavanje porezne prijave. Znaš, ako je sve najednom računu.
166 KNJIGOTEKA
daša&bocca - To će ti samo značiti dodatnu papirologiju - rekao sam. Prerezao sam odrezak napola da vidim je li ispečen kako volim i brižno skinuo masnoću i gurnuo je na rub tanjura. - Nema veze. - Ne, jednostavnije je ako sve nastavi pristizati na moj račun - rekao sam. - Na kraju krajeva, ja plaćam hipoteku i račune. -- Ako ti tako - Bez volje si gurkala rižoto po tanjuru. Treba li ti kažeš. više gotovine? - upitao sam.svoj - Ovaj ti mjesec mogu dati više novca za kućanstvo, ako želiš. - Možda malo više. - Za što ti treba? - Mislila sam da bih mogla u kupovinu. Dobro bi mi došlo nešto nove odjeće. - Ići ću s tobom. Znaš kakva si kad kupuješ odjeću - odabrat ćeš nešto što će izgledati grozno kad dođeš kući i na kraju ćeš pola toga vratiti. - Nasmijao sam se i posegnuo preko stola da ti stisnem ruku. - Uzet ću slobodan dan na poslu i provest ćemo ga u kupovini. Ručat ćemo na nekom lijepom mjestu pa se baciti na šoping i moći ćeš peglati moju karticu koliko želiš. Zvuči li to dobro? Kimnula si, a ja sam se usredotočio na svoj odrezak. Naručio sam novu bocu vina, a kad samje popio, bili smo jedini par koji je još ostao u restoranu. Ostavio sam preveliku napojnicu i zateturao o konobara kad mi je donio kaput. - Ispričavam se - rekla si. - Popio je malo previše. Konobar se pristojno nasmiješio, a ja sam čekao dok nismo izašli, i tek tad sam te ubvatio za ruku i uštipnuo je palcem i kažiprstom. - Nikad se ne ispričavaj u moje ime. Bila si zaprepaštena. Ne znam zašto - nisi li to očekivala još od onog dana u Veneciji? - Oprosti - rekla si, a ja sam ti pustio ruku i uhvatio te za dlan. Bilo je kasno kad smo stigli kući i ti si otišla ravno na kat. Ugasio sam svjetla u prizemlju i pridružio ti se, ali već si bila u krevetu. Kad sam legao pokraj tebe, okrenula si se prema meni i poljubila me, klizeći dlanovima niz moja prsa. - Oprosti, volim te - rekla si. Zatvorio samboce oči vina i čekao da klizneš ispod pokrivača. sam udausta. je besmisleno: popio sam dvije i nisam osjetio gotovo ništa kad siZnao ga uzela Pustio sam te da pokušavaš nekoliko trenutaka, a onda sam odgurnuo tvoju glavu. - Više me ne napaljuješ - rekao sam. Okrenuo sam se prema zidu i zatvorio oči. Ustala si i otišla u kupaonicu, a ja sam tonući u san čuo kako plačeš. Nisam te mislio varati jednom kad smo se vjenčali, ali posve si se prestala truditi u krevetu. Možeš li me kriviti jer sam gledao druge žene, kad je alternativa misionarski položaj sa suprugom koja cijelo vrijeme žmiri? Počeo sam izlaziti petkom nakon posla i vraćati se kući u rane sate, kad bih se zasitio one s kojom sam završio u krevetu. Tebe naizgled nije bilo briga i nakon nekog vremena, više se nisam ni trudio vratiti kući. Pojavio bih se u subotu u vrijeme ručka i zatekao te u ateljeu, a ti me nikad nisi pitala gdje samprije bio ni kim. se pretvorilo u svojevrsnu igru, da vidim koliko te daleko mogu gurnuti nosšto meTooptužiš za nevjeru. Onog dana kad si to učinila, gledao sam nogomet. Man U igrao je protiv Chelseja i ja sam sjedio s hladnim pivom i podignutim stopalima. Stala si ispred televizora. - Makni mi se ispred ekrana, igraju produžetke!
167 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Tko je Charlotte? - upitala si. - Kako to misliš? - Izvio sam vrat ne bih li vidio mimo tebe. - Piše na računu u džepu tvog sakoa, zajedno s telefonskim brojem. Tko je ona? Iz televizora se čulo klicanje kad je Man U zabio gol netom prije zvižduka za kraj utakmice. Uzdaknuo sam i posegnuo za daljinskim da isključim televizor. - Jesi li sad sretna? - Zapalio sam cigaretu, znajući da će tebe to razbjesniti. - Zar ne možeš pušiti vani? - Ne, ne mogu - rekao sam otpuhujući dim prema tebi. - Jer ovo je moja kuća, ne tvoja. - Tko je Charlotte? - Tresla si se, ali ostala si stajati ispred mene. Nasmijao sam se. - Nemam pojma. - To je bila istina: uopće je se nisam sjećao. Mogla je biti bilo koja djevojka. - Vjerojatno je neka konobarica kojoj sam se svidio - mora da sam gurnuo račun u džep ni ne pogledavši ga. - Govorio sam nehajno, bez imalo obrambenosti i vidio sam kako si se pokolebala. - Nadam se da me ni za što ne optužuješ. - Izazivački sam te gledao u oči, ali ti si skrenula pogled i nisi odgovorila. Gotovo sam se nasmijao. Bilo te je tako lako pobijediti. Ustao sam. Nosila si majicu bez rukava i nisi odjenula grudnjak pa ti se vidio dekolte i obris bradavica ispod tkanine. - Zar si ovakva bila vani? - upitao sam. - Samo do trgovine. - S cicama da ih svi vide? - upitao sam. - Želiš li da ljudi pomisle da si drolja? Podigla si ruke na prsa, a ja sam ih odgurnuo. - Znači, potpuni neznanci smiju vidjeti tvoje cice, ali ja ne smijem? Ne možeš sjediti na dva stolca, Jennifer: ili si drolja, ili nisi. - Nisam - tiho si rekla. - Ne bih rekao. - Podigao sam ruku i prislonio vrh cigarete na tvoja prsa pa ugasio cigaretu među tvojim dojkama. Vrisnula si, ali ja sam već izašao iz prostorije.
168 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Kad se Ray nakon jutarnjeg sastanka vraćao u ured, zaskočila ga je dežurna policajka. Rachel je bila vitka žena u ranim pedesetima, ljepuškastih, ptičjih crta lica i kratko ošišane srebrne kose. - Ray, jesi li ti danas dežurni inspektor? - Jesam - sumnjičavo je odvratio Ray, svjestan da nakon tog pitanja ne može slijediti ništa dobro. - Imam ženu po imenu Eve Mannings, koja želi prijaviti zabrinutost za sestru. - Zar plavci to ne mogu riješiti? - Svi su vani, a žena je strašno zabrinuta. Već sat vremena čeka da je netko primi. Rachel nije rekla ništa drugo; nije ni morala, jednostavno je gledala Raya preko žičanih okvira svojih naočala i čekala da učini što je ispravno. Kao da ga je izgrdila ljubazna, ali zastrašujuća teta. ona?Provirio je prema prijamnom pultu, gdje je neka žena prčkala po mobitelu. - Je li to Eve Mannings bila je od onih žena kojima je prije mjesto u kafiću nego u policijskoj postaji. Bila je odjevena u jarkožuti kaput s prevelikim gumbima i podstavom s cvjetnim uzorkom, a kad je pognula glavu pogledavši mobitel, glatka, smeđa kosa rasula joj se oko ramena. Obrazi su joj bili zajapureni, iako to nije nužno moralo odražavati njezino psihičko stanje. Grijanje u postaji moglo se namjestiti samo na arktičko ili tropsko, a danas je očito bio tropski dan. Ray je nijemo prokleo protokol koji je nalagao da se prijavama zbog zabrinutosti za nečiji život pozabavi dežurni policajac. Rachel bi bila više no sposobna uzeti izjavu. Uzdaknuo je. - U redu. Poslat ću nekoga da je primi. Zadovoljna, Rackel se vratila za svoj pult. Ray se pulta popeoi uzeti stubama i zatekao zadošla njezinim stolom. - Bi li mogla skoknuti do prijamnog izjavu od žene Kate koja je prijaviti zabrinutost za sestru? - Zar to ne mogu plavci? Ray se nasmijao njezinoj grimasi. - Već sam probao, ali nije upalilo. Hajde, neće trajati duže od dvadeset minuta. Kate je uzdahnula. - To me pitaš samo zato što znaš da neću odbiti. - Morat ćeš paziti kome to govoriš. - Ray se nacerio. Kate je zakolutala očima, ali privlačno crvenilo razlilo joj se obrazima. - U redu, slušam, što imamo? Ray joj pružio list papira koji je dobio od Rachel. - Eve Mannings. Čeka te dolje. - U redu, ali dužan si mi piće. ništa protiv - doviknuo njomjeRay dokslegnula je izlazila iz ureda. na Ispričao se zbog- Nemam nelagodne atmosfere na večeri,jealizaKate samo ramenima njegovu ispriku kao nepotrebnu i više nisu razgovarali o tome. Otišao je u svoj ured. Kad je otvorio aktovku, na rokovniku je pronašao zalijepljenu poruku od Mags s datumom i vremenom njikova sastanka s ravnateljicom škole sljedeći
169 KNJIGOTEKA
daša&bocca tjedan. Mags je zaokružila poruku crvenim flomasterom, da mu slučajno ne bi promaknula. Ray ju je zalijepio na zaslon računala s ostalim porukama na samoljepljivim papirićima, od kojih je svaki sadržavao navodno važne informacije. Još uvijek nije pregledao svoju dolaznu poštu, kad je Kate pokucala na vrata. - Nemoj me prekidati - rekao je Ray. - Baš mi je krenulo. - Smijem li te obavijestiti o ovoj prijavi zabrinutosti za tuđi život? Ray je zastao i pokazao Kate da sjedne. - Čime se baviš? - upitala je promatrajući hrpu papira na njegovu stolu. - Administracijom. Uglavnom arhiviram i popisujem troškove u zadnjih šest mjeseci. Računovodstvo kaže da ih neće odobriti ako ih danas ne predam. - Treba ti tajnica. - Treba me pustiti da budem policajac, umjesto da tratim vrijeme na ovo sranje. Oprosti. Slušam, kako je bilo? Kate je pogledala svoje bilješke. - Eve Mannings živi u Oxfordu, ali njezina sestra Jennifer živi ovdje u Bristolu sa suprugom Ianom Petersenom. Eve i sestra posvadile su se prije pet godina i otad nije vidjela ni sestru ni šogora. Prije nekoliko tjedana Petersen je iz vedra neba posjetio Eve i raspitivao se o tome gdje je njezina sestra. - Zar ga je napustila? - Navodno jest. Gospođa Mannings je prije nekoliko mjeseci primila razglednicu od sestre, ali nije uspjela razabrati odakle je poslana i bacila je omotnicu. Upravo je otkrila da je razglednica razderana na sitne komadiće, a komadići skriveni iza sata na polici kamina, uvjerena da je to učinio njezin šogor kad ju je posjetio. - Zašto bi to učinio? Kate je slegnula ramenima. - Nemam pojma. Ne zna ni gospođa Mannings, ali iz nekog se razloga strašno zabrinula. Želi prijaviti sestrin nestanak. - Ali sestra joj nije nestala - ogorčeno je rekao Ray. - Ne ako je poslala razglednicu. Samo ne želi da je itko pronađe. Te dvije stvari posve su različite. - To sam joj i ja rekla. U svakom slučaju, napisala sam ti izvještaj. - Pružila je Rayu plastičnu omotnicu s nekoliko rukom ispisanih stranica. - Hvala. Ray je uzeo izvještaj i odložio ga na stol hrpetinu drugih papira. - PodPogledat uvjetomću. da -uspijem riješiti ovo more papirusina, jesi među li još uvijek da kasnije odemo na piće? Mislim da će mi trebati. - Unaprijed se veselim. - Super. Tom ide nekamo nakon nastave i rekao sam da ću ga pokupiti u sedam, pa ćemo strusiti jednu s nogu. - Nema frke. Znači li to da Tom ima prijatelje? - Mislim - rekao je Ray. - Iako meni ne želi reći tko su ti prijatelji. Nadam se da ćemo saznati nešto više sljedeći tjedan nakon sastanka u školi, ali nisam bas previše optimističan. - Čuj, ako ti treba uho za slušanje u pubu, slobodno olakšaj dušu - rekla je Kate. - Ali ne zaboravi da ja nisam prava osoba za savjete o tinejdžerima. Ray se nasmijao. - Iskreno, lijepo je razgovarati o nečem drugom osim o tinejdžerima. - U tom slučaju, drago mi je što ti skrećem misli s tinejdžera - nacerila se Kate, a Ray se u mislima najednom vratio u onu večer ispred njezina stana. Razmišlja li Kate ikad o njoj? Pomislio je da je upita, ali Kate se već vraćala prema svom stolu.
170 KNJIGOTEKA
daša&bocca Ray je izvukao mobitel da pošalje SMS Mags. Zurio je u ekran i pokušavao smisliti riječi koje neće izazvati Mags ni biti posvemašnja laž. Zašto uopće mora izbjegavati istinu, pomislio je; odlazak na piće s Kate ne bi trebao biti nimalo drugačiji od odlaska na pivo sa Stumpyjem. Ray je ignorirao glas u glavi koji mu je jasno govorio zašto to nije isto. Uzdahnuo je i vratio mobitel u džep ne napisavši poruku. Lakše je ništa ne reći. Pogledavajući kroz otvorena vrata svog ureda, vidio je Kateino tjeme dok je sjedila za radnim stolom. Definitivno mu je skretala misli, pomislio je. Samo nije bio siguran je li to dobro.
171 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Tek nakon dva tjedna skupljam hrabrost pokazati se u javnosti, kad su napadne ljubičaste modrice na mojim rukama već izblijedjele u blijedozelene. Zapanjena sam koliko šokantno ti podljevi izgledaju na mojoj koži, a prije samo dvije godine bili su jednak dio mene kao boja moje kose. Moram izaći kupiti pseću hranu i Beaua ostavljam kod kuće kako bih se odvezla autobusom do Swansee, gdje nitko u samoposluživanju neće primijetiti ženu koja zuri u pod omotana šalom oko vrata iako je vani toplo. Hodam puteljkom prema kampu, ali ne mogu se otresti osjećaja da me netko promatra. Osvrnem se pa uspaničarim da nisam pogledala u dobrom smjeru. Okrenem se još jednom, ali ni ondje nema ničega. Vrtim se u krug, ne vidim od crnih točkica koje su mi se pojavile pred očima i kao da se bijesno pomiču sa svakim pomakom moje glave. Teturam na rubu panike, prestrašena toliko da me boli, i napola hodam, napola trčim dok ne ugledam kamp-kućice i nisku građevinu Bethanine trgovine. Srce mi napokon počinje usporavati i trudim se vratiti nadzor nad samom sobom. U ovakvim prigodama zatvor postaje dobrodošla alternativa životu kojim živim. Bethanino parkiralište namijenjeno je turistima u kampu, ali zbog blizine plaže privlačna je opcija šetačima uz more. Bethan to ne smeta, osim usred sezone kad postavi velike znakove s natpisom „privatno parkiralište” i juriša iz trgovine kad vidi kako obitelji vade košare za piknik iz svojih automobila. U ovo doba godine, kad je kamp zatvoren, povremeni automobili ostavljeni na parkiralištu pripadaju vlasnicima pasa ili šetačima koji se ne boje lošeg vremena. - Možeš ga koristiti, naravno - rekla mi je Bethan kad smo se upoznale. - Nemam automobil - objasnila sam. Rekla mi je da moji posjetitelji smiju parkirati ondje i nikad nije komentirala činjenicu da me ne posjećuje nitko osim Patricka, koji je svoj Land Rover ostavljao u kampu prije no što bi došetao do moje kolibe. Istjerujem to sjećanje iz glave dok još mogu. Sad je na parkiralištu nekoliko automobila. Bethanin otrcani Volvo; jedan kombi koji ne prepoznajem; i - čvrsto zatvaram oči i odmahujem glavom. To nije moguće. To ne može biti moj automobil. Oblijeva me znoj i hvatam zrak nastojeći shvatiti što vidim. Prednji branik je napukao, a šajbom se širi napuklina nalik na paukovu mrežu, veličine šake. To jest moj automobil. Ništa nema smisla. Kad sam otišla iz Bristola, automobil sam ostavila. Ne zato što sam mislila da će ga policija pronaći - mada mi je i to palo na pamet - nego zato što nisam mogla podnijeti pogled na njega. Jedan bezumni trenutak pitam sam se je li ga policija pronašla i dovezla ovamo da vidi kako ću reagirati, pa se osvrćem po parkiralištu kao da bi me mogli zaskočiti policajci u odorama. U svom zbunjenom stanju, ne mogu dokučiti koliko je važno što je automobil ovdje; je li uopće važno. Ali mora biti, jer inače policija ne bi inzistirala da kažem što sam učinila s automobilom. Moram ga se riješiti. Razmišljam o filmovima koje sam gledala.
172 KNJIGOTEKA
daša&bocca Da ga gurnem s litice? Ili zapalim? Trebale bi mi šibice i benzin - ali kako bih ga zapalila da Bethan ne vidi? Pogledam prema trgovini, ali ne vidim je kroz izlog pa duboko udahnem i priđem svom automobilu na parkiralištu. Ključevi su u bravi i ja nimalo ne oklijevam. Otvaram vrata i sjedam za volan. Istog časa napadaju me sjećanja na nesreću: čujem vrisak Jacobove majke i vlastiti užasnuti povik. Tresem se i pokušavam pribrati. Motor se pali iz prve i ja se brzo odvozim s parkirališta. Ako Bethan sad pogleda kroz izlog, neće me vidjeti; vidjet će samo automobil i oblak prašine koji ostaje za njim dok se vozim prema Penfachu. - Je li lijepo biti ponovno za volanom? Ianov glas odmjeren je i suh. Snažno nagazim na kočnicu i ruka mi sklizne s volana, a automobil naglo skrene ulijevo. Dlan mi je već na kvaki kad shvatim da taj zvuk dopire iz CD-plejera. - Pretpostavljam da ti je nedostajao tvoj mali tutač, nije li? Ne moraš mi zahvaliti što sam ti ga vratio. Njegov glas smjesta djeluje na mene. Smanjujem se i tonem u sjedalo kao da mogu utonuti u njega, a ruke su mi vruće i vlažne. - Jesi li zaboravila naše bračne zavjete, Jennifer? Priljubim ruku na prsa u pokušaju da usporim mahnito lupanje svog srca. - Stajala si pokraj mene i obećala da ćeš me voljeti, poštovati me i udovoljavati mi dok smrt nas ne rastavi. Ruga mi se, pjevni ritam zavjeta koji sam dala prije mnogo godina u opreci je s njegovim hladnim glasom. Lud je. Sad to shvaćam i užasava me pomisao na godine koje sam provela ležeći pokraj njega, ne znajući za što je uistinu sposoban. - Otrčati na policiju s tvojim pričama nije baš izraz poštovanja prema meni, zar ne, Jennifer? Reći im što se događa iza zatvorenih vrata nije udovoljavanje suprugu. Ne zaboravi, od mene si dobila samo ono što si tražila... Više ne mogu slušati. Lupam po CD-plejeru dok bolno sporo ne izbaci CD. Grabim CD iz kućišta i pokušavam ga slomiti napola, ali ne da se saviti i ja urlam na njega zureći u svoje izobličeno lice koje se odražava na njegovoj sjajnoj površini. Izlazim iz automobila i zavitlam CD u živicu. - Ostavi me na miru! - urliknem. - Samo me ostavi na miru! Vozim maknito, opasno, između visokik živica na izlazu iz Penfacka. Silovito se tresem i ne uspijevam promijeniti brzinu pa ostajem u drugoj, a atomobil cvili prosvjedujući. Ianove riječi uporno mi odzvanjaju glavom. Dok smrt nas ne rastavi. Malo dalje od ceste urušeni je štagalj s nijednom drugom kućom u blizini. Skrećem kvrgavom poljskom stazom prema njemu. Približivši se, vidim da štagalj nema krova; gole krovne grede posežu ka nebu. Sjedne je strane krpa guma i zbirka hrđavih strojeva. Poslužit će. Ulazim duboko u štagalj i zaustavljam vozilo u kutu. Na podu je zgužvana cerada i ja je raširim, prskam se ustajalom vodom koja se skupila u naborima. Navlačim ceradu preko automobila. Riskiram, ali automobil se ispod tamnozelene cerade stapa s ostatkom štaglja i sve izgleda kao da u njemu već duže vrijeme ništa nije dirano. Dok pješačim kući, prisjećam se dana kad sam došla u Penfach, kad je ono ispred mene bilo mnogo neizvjesnije od onoga što sam ostavila iza sebe. Sad znam što budućnost nosi: imam još dva tjedna u Penfachu pa ću se vratiti u Bristol na suđenje i bit ću sigurna.
173 KNJIGOTEKA
daša&bocca Ispred mene je autobusna stanica, ali ja hodam dalje nalazeći utjeku u koračanju. Malo-pomalo, smirujem se. Ian igra svoje igrice, to je sve. Da me je želio ubiti, ubio bi me kad je došao u kolibu. Već je kasno poslijepodne kad stižem do kolibe i tamni se oblaci skupljaju na nebu. Ulazim samo da navučem vodonepropusnu jaknu i pozovem Beaua, pa ga vodim da se istrči plažom. Uz more ponovno mogu disati i znam da će mi ovo najviše nedostajati. Osjećaj dastisne me netko promatra nepodnošljiv je i neki ja se lik okrećem prema moru. Želudac mi se od straha kad na litici ugledam koji meleđima promatra, i srce mi ubrza. Dozivam Beaua i hvatam ga za ogrlicu, ali on zalaje i otrgne se od mene, pa potrči preko pijeska prema stazi koja vodi do mjesta na kojem stoji onaj muškarac, obris na nebu. - Beau, vrati se! On trči dalje, ne obazirući se na moje dozivanje, ali ja stojim kao ukopana. Lik u daljini pomakne se tek kad Beau stigne do kraja plaže i skoči na stazu. Muškarac se sagne i pomiluje Beaua i ja smjesta prepoznam poznate pokrete. Patrickove. Možda bih nakon našeg posljednjeg susreta bila nesklonija njegovu društvu, ali olakšanje koje osjećam toliko je golemo da već u sljedećem času i sama krećem tragovima šapa koje je Beau ostavio u pijesku i prilazim im. -- Kako - pita Patrick. Dobro.si?- Stranci smo, oprezno se obilazimo u konverzacijskim krugovima. - Ostavio sam ti poruke. - Znam. - Ni na jednu nisam odgovorila. Prve sam preslušala, ali nisam mogla slušati što sam mu učinila pa sam ostale izbrisala ni ne preslušavši ih. Nakon nekog vremena, jednostavno sam isključila mobitel. - Nedostaješ mi, Jenna. Njegova mi je ljutnja bila razumljiva i lakše sam se nosila s njom, ali sad je miran i molećiv i osjećam kako moja odlučnost slabi. Krećem natrag prema kolibi. - Ne bi smio biti ovdje. - Odolijevam iskušenju da se osvrnem i provjerim gleda li nas itko, ali užasava me pomisao da bi nas Ian mogao vidjeti zajedno. Osjetim kap kiše na licu i navučem kapuljaču. Patrick hoda uz mene. - Jenna, razgovaraj sa mnom. Prestani bježati! To je upravo ono što cijeli život činim i ne mogu se braniti. Na nebu zabljesne munja i kiša pljusne tako jako da ostajem bez daha. Nebo se smrači i naše sjene nestanu, a Beau se priljubi uz tlo, s ušima uz glavu. Trčimo do kolibe i ja silom otključavam vrata u času kad u blizini prasne grom. Beau projuri pokraj naših nogu i poput strijele nestane stubama. Dozivam ga, ali ne vraća se. - Idem vidjeti je li dobro. - Patrick se penje stubama, a ja navučem zasun na ulazna vrata pa i sama krenem za njim. Zatičem ga na podu svoje spavaće sobe, s drhtavim Beauom u naručju. - Svi su isti - kaže s poluosmijehom. - Nervozni pudli ili mačo mastifi, svi mrze gromove i vatromet. Kleknem pokraj njih i milujem Beaua po glavi. On tiho cvili. -- Što ovo? -- naprasito pita Patrick. Moja drvena kutijašutnem viri ispod kreveta. To jejemoje odgovorim i žestoko kutiju natrag pod krevet. Patrick razrogači oči, ali ništa ne kaže dok nespretno ustaje i nosi Beaua u prizemlje. - Možda bi bilo dobro da mu uključiš radio - predloži. Govori kao veterinar koji se obraća klijentici, i pitam se čini li to iz navike, ili mu je prekipjelo. Ali kad odloži Beaua
174 KNJIGOTEKA
daša&bocca na sofu, umota ga u deku i uključi klasičnu glazbu dovoljno glasnu da nadjača grmljavinu, ponovno mi se obrati i glas mu je nježniji. - Ja ću ga čuvati dok se ne vratiš. Grizem usnu. - Ostavi ga kad budeš išla. Ne moraš me vidjeti ni razgovarati sa mnom. Samo ga ostavi ovdje i ja ću doći po njega i bit će sa mnom dok ti... - Zastane. - Dok te nema. - Možda me neće biti godinama - kažem i glas me izdaje na zadnjoj riječi. - Živimo dan po dan, može? - Nagne se prema meni i utisne mi najnježniji poljubac u čelo. Dajem mu rezervni ključ iz kuhinjske ladice i on odlazi više ništa ne rekavši. Potiskujem suze svjesna da na njih nemam pravo. Sama sam kriva i ma koliko boli, nema uzmaka. Ali srce mi svejedno poskoči kad jedva pet minuta kasnije začujem kucanje na vratima i pomislim da se Patrick po nešto vratio. Naglo otvaram vrata. - Želim da napustiš kolibu - kaže Iestyn bez ikakvog uvoda. - Molim? - oslanjam se dlanom o zid kako bih se usidrila. - Zašto? Ne gleda me u oči, nego se sagne, povuče Beaua za uši i pogladi ga po njušci. - Do jutra moraš otići. - Ali, Iestyne, ne mogu! Znate što se događa. Uvjeti moje jamčevine zahtijevaju da do suđenja ostanem na ovoj adresi. - To nije moj problem. - Iestyn me najzad pogleda i vidim da ne uživa u ovom zadatku. Lice mu je odlučno, ali oči su mu ojađene i polako odmahuje glavom. - Slušaj, Jenna, cijeli Penfach zna da si uhapšena jer si pregazila onog malog, i svi znaju da si u zaljevu samo zato što sam ti iznajmio kolibu. Što se njih tiče, taj auto kao da sam vozio ja osobno. Samo je pitanje vremena kad će ponovno učiniti nešto ovakvo - pokaže prema grafitu na vratima, koji je tvrdoglavo opstao usprkos mom ribanju - ili gore. Pseće govno kroz otvor za poštu, petarde, benzin - novine stalno pišu o takvim stvarima. - Iestyne, nemam kamo otići - pokušavam apelirati na njega, ali on ostaje nepokolebljiv. - U seoskoj trgovini više ne žele prodavati moje proizvode - kaže. - Gnušaju me se jer dajem krov nad glavom ubojici. Naglo udahnem. - A jutros su odbili poslužiti Glynis. Jedno je kad napadnu mene, ali kad krenu na moju ženu... - Još samo nekoliko dana, Iestyne - preklinjem ga. - Za dva tjedna moram se javiti na sud, a nakon toga zauvijek ću otići. Molim vas, Iestyne, dopustite mi da dotad ostanem. Iestyn gurne ruke u džepove i kratko promatra more. Čekam, znajući da ne mogu reći ništa drugo što bi ga nagnalo da se predomisli. - Dva tjedna - kaže - ali ni dana duže. I ako imaš imalo pameti, klonit ćeš se sela dok ne odeš.
175 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Cijeli dan si ostajala u ateljeu i navečer ponovno nestajala u njemu, ukoliko ti to ne bih zabranio. Kao da nisi marila što naporno radim cijeli tjedan i što bi mi navečer dobro došlo malo utjehe, netko tko će me upitati kako sam proveo dan. Bila si kao mišica i brzala u svoju rupu kad god si imala priliku. Nekim čudom, postala si poznata kao lokalna kiparica; ne zbog glinenih vrčeva, nego zbog onih dvadeset centimetarskih, rukom izrađenik figurica. Meni se nisu nimalo sviđale, onako iskrivljenih lica i neproporcionalnih udova, ali činilo se da postoji tržište za takve stvari i prodavale su se i prije no što bi ih izradila. - Kupio sam DVD da ga gledamo večeras - rekao sam kad si jedne subote ušla u kuhinju da skuhaš kavu. - Dobro. - Nisi pitala koji sam film kupio, a ja nisam znao. Kasnije ću izaći i nešto izabrati. Naslonila si se na radnu površinu čekajući da voda proključa, a palčeve si gurnula u džepove traperica. Kosa ti je bila raspuštena, ali iza ušiju, i opazio sam ogrebotinu na tvom obrazu. Vidjela si da gledam i zatresla glavom dok ti kosa nije pala preko obraza. - Jesi li za kavu? - upitala si. - Hvala. - Natočila si vodu u dvije šalice, ali samo si u jednu stavila kavu. - Zar ti nećeš? - Ne osjećam se najbolje. - Narezala si limun i ubacila krišku u svoju šalicu. - Već se nekoliko dana ne osjećam dobro. - Draga, trebala si mi reći. Dođi, sjedni. - Izvukao sam ti stolac, ali ti si odmahnula glavom. - Nije ništa ozbiljno, mala mučnina. Sutra ću biti dobro, sigurna sam. Obujmio sam te rukama i priljubio obraz uz tvoj. - Sirota dušice. Ja ću brinuti o tebi. Uzvratila zagrljaj Imao i ja sam nježnoda ljuljuškao, dokase nisi sam odmaknula. Nije mi se svidjelo štosisemiodmičeš. samteosjećaj me odbijaš, samo te želio utješiti. Osjetio sam kako mi se čeljust steže i smjesta vidio oprez u tvojim očima. Bilo mi je drago što ga vidim - pokazivao mi je da još uvijek mariš što mislim; što činim - ali istodobno me je ljutio. Podigao sam ruku prema tvojoj glavi i čuo tvoj nagli udah kad si se lecnula i čvrsto zažmirila. Obuzdao sam ruku, ovlaš ti dodirnuo čelo i nježno izvukao nešto iz kose. - Pauk - rekao sam otvarajući šaku da ti pokažem. - Trebao bi donijeti sreću, zar ne? Ni sutradan ti nije bilo bolje pa sam inzistirao da ostaneš u krevetu. Donio sam suhe krekere da ti ublaže mučninu u želucu i čitao ti dok mi nisi rekla da te boli glava. Želio sam pozvati liječnika, ali obećala si mi da ćeš ga posjetiti u ponedjeljak ujutro, čim se ambulanta otvori. Gladio sam te po kosi, gledao kako ti se vjeđe trzaju u snu i pitao se što sanjaš. U ponedjeljak ujutro sam ti uz jastuk ostavio podsjetnik da posjetiš liječnika. Nazvao sam s posla, ali nisi se javila, i mada sam otad zvao svakih pola sata, na kućni telefon nisi
176 KNJIGOTEKA
daša&bocca odgovarala, a mobitel ti je bio isključen. Izbezumio sam se od brige i u pauzi za ručak odlučio otići kući da provjerim jesi li dobro. Tvoj automobil bio je ispred kuće, a kad sam gurnuo ključ u bravu, shvatio sam da vrata nisu zaključana. Sjedila si na sofi s glavom među dlanovima. - Jesi li dobro? Poludio sam od brige! Pogledala si me, ali ništa nisi rekla. - Jennifer! Zovem te cijelo jutro - zašto se nisi javila? - Bila sam vani - rekla si. - A onda... - Utihnula si bez objašnjenja. Osjetio sam kako u meni bubri bijes. - Zar ti nije palo na pamet koliko ću se zabrinuti? - Zgrabio sam te za prednjicu pulovera i povukao na noge. Vrisnula si i od te buke više nisam mogao jasno razmišljati. Gurnuo sam te o zid i pritisnuo, zarivši prste u tvoj vrat. Osjetio sam kako ti srce brzo i snažno lupa o moje. - Molim te, nemoj! - vrisnula si. Polako, nježno, zabijao sam prste sve dublje u tvoj vrat i gledao kako se moja ruka sve više steže, kao da pripada nekom drugom. Ispustila si zvuk kao da se gušiš. - Trudna sam. Pustio sam te. - To je nemoguće. - Jesam. - Ali na piluli si! Rasplakala si se i klonula na pod, obujmila koljena rukama. Stajao sam iznad tebe i pokušavao shvatiti što sam čuo. Trudna si. - Mora da se to dogodilo onda kad sam bila bolesna - rekla si. Čučnuo sam i zagrlio te. Sjetio sam se svog oca; koliko je hladan i nepristupačan bio cijeli moj život, i zakleo sam se da ja prema svom djetetu nikad neću biti takav. Nadao sam se da će biti dečko. Bit ću mu uzor - željet će biti kao ja. Nisam uspio suspregnuti osmijek. Spustila si ruke s koljena i pogledala me. Tresla si se i ja sam te pomilovao po obrazu. - Imat ćemo dijete! Oči su ti još uvijek bile orošene, ali napetost ti je polako nestala s lica. - Ne ljutiš se? - Zašto bih se ljutio? Osjećao sam se euforično. Ovo će sve promijeniti. Zamislio sam te oblu i jedru od trudnoće, ovisnu o meni, zahvalnu kad ti izmasiram stopala ili donesem čaj. Kad se dijete rodi, prestat ćeš raditi i ja ću se brinuti o vama oboma. U mislima sam vidio našu budućnost. - To dijete je čudo - rekao sam ti. Uhvatio sam te za ramena, a ti si se ukočila. - Znam da stvari između nas u posljednje vrijeme nisu savršene, ali sad će sve biti drugačije. Brinut ću o tebi. - Pogledala si me ravno u oči i osjetio sam kako me preplavljuje val krivnje. - Sad će sve biti dobro - rekao sam. - Toliko te volim, Jennifer. Nove suze prelile su se preko tvojih donjih kapaka. - I ja tebe volim. Želio sam reći da mi je žao - žao zbog svega što sam ti učinio, zbog svakog puta kad sam te ozlijedio - ali neoblikovane riječi zapele su mi u grlu. - Nemoj nikad nikom reći rekao sam umjesto toga. - Što? - Za naše svađe. Obećaj mi da nikad nećeš nikome reći. - Osjećao sam kako se tvoje tijelo napinje među mojim prstima dok sam te držao za ramena, a oči uplašeno šire. 177 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Nikad - rekla si, tek jedva čujnije od šapta. - Nikad nikome neću reći. Nasmiješio sam se. - A sad prestani plakati, ne smiješ uzrujati bebu. - Ustao sam i pružio ti ruku da ti pomognem uspraviti se. - Je li ti mučno? Kimnula si. - Prilegni na sofu. Donijet ću ti deku. - Prosvjedovala si, ali ja sam te odveo do sofe i pomogao ti da legneš. Nosila si mog sina i namjeravao sam brinuti o vama oboma. Bila si zabrinuta zbog prvog ultrazvuka. - Što ako nešto nije u redu? - Zašto nešto ne bi bilo u redu? - rekao sam. Uzeo sam slobodan dan i odvezao te u bolnicu. - Već može stisnuti šaku. Nije li to čudesno? - rekla si čitajući iz jedne od tvojih mnogobrojnih knjiga o djeci. Postala si opsjednuta trudnoćom, kupovala hrpetinu časopisa i tražila po internetu savjete o porodu i dojenju. Bez obzira što bih rekao, razgovor bi neizbježno skrenuo na dječja imena ili popis opreme koju trebamo kupiti. - Čudesno - rekao sam. Sve sam to već ranije čuo. Trudnoća nije ispala kako sam očekivao. Nepokolebljivo si nastavila raditi kao i dotad, i mada si prihvaćala čajeve koje sam ti kuhao i masaže stopala, činilo se da nisi zahvalna na njima. Više si pažnje posvećivala našem nerođenom djetetu - djetetu koje još nije imalo pojma da se o njemu uopće govori - nego svom vlastitom suprugu koji ti je stajao ispred nosa. Zamišljao sam kako se naginješ nad naše novorođenče, nesvjesna moje vlastite uloge u njegovu nastanku, i najednom sam se sjetio kako si se satima igrala s onim mačetom. Uhvatila si me za ruku kad je liječnica razmazala gel po tvom trbuhu, i čvrsto si je stezala dok nismo začuli prigušeni zvuk otkucaja srca i vidjeli majušni trzaj na ekranu. - Evo glavice - rekla je liječnica - a ovo su mu ruke. Gledajte, maše vam! Nasmijala si se. - On? - upitao sam pun nade. Liječnica me je pogledala. - To se samo tako kaže. Spol još dugo nećemo moći znati. Ali sve izgleda dobro i u skladu s tjednima trudnoće. - Isprintala je sliku i pružila ti je. Čestitam. Sastanak s primaljom bio je pola sata nakon toga i sjedili smo u čekaonici s još petšest drugih parova. Na drugoj strani prostorije sjedila je žena groteskno velikog trbuha zbog kojeg je morala širom raširiti noge. Skrenuo sam pogled i laknulo mi je kad su nas pozvali. Primalja je uzela od tebe tvoj karton i pregledala zabilješke, provjerila podatke i dala ti upute o prehrani i zdravlju u trudnoći. - Već je stručnjakinja - rekao sam. - Pročitala je toliko knjiga da nema toga što ne zna. Primalja me je odmjerila pogledom. - A vi, gospodine Petersen? Jeste li i vi stručnjak? - Ja ne moram biti - odgovorio sam gledajući je u oči i ne skrećući pogled. - Ja nisam taj koji će roditi. Nije odgovorila. - Samo ću vam provjeriti tlak, Jenna. Podignite rukav i položite ruku na stol.
178 KNJIGOTEKA
daša&bocca Oklijevala si i meni je trebala jedna sekunda da shvatim zašto. Čeljust mi se stisnula, ali zavalio sam se u stolac i s usiljenom ravnodušnošću promatrao kako ti primalja mjeri tlak. Modrica na tvojoj nadlaktici bila je zelenkasta. Poprilično je izblijedjela u zadnjih nekoliko dana, ali bila je tvrdoglava, kao što su sve uvijek bile. Iako sam znao da je to nemoguće, ponekad sam imao osjećaj da ih namjerno čuvaš, kako bi me podsjetila što se dogodilo; kako bi u meni izazvala osjećaj krivnje. Primalja nije ništa rekla i ja sam se malo opustio. Izmjerila ti je tlak, koji je bio malo povišen, i zapisala vrijednosti. Tad se okrenula prema meni. - Budite ljubazni i pričekajte u čekaonici, kratko ću porazgovarati nasamo s Jennom. - To neće biti potrebno - rekao sam. - Jedno drugome ništa ne tajimo. - Uobičajena praksa - odrješito je odvratila. Zurio sam u nju, ali nije uzmaknula pa sam ustao. - U redu. - Nisam žurio odlazeći iz prostorije, a kad sam izašao, otišao sam do aparata za kavu, odakle su se vidjela vrata primaljine ambulante. Pogledao sam ostale parove: nijedan muškarac nije bio sam, nitko drugi nije morao otići. Odmarširao sam do ambulante i otvorio vrata bez kucanja. Nešto si imala u ruci i brzo gurnula između stranica svojih trudničkih bilježaka. Malu četvrtastu posjetnicu: svjetloplavu, s nekim logotipom na sredini na vrhu. - Moramo maknuti auto, Jennifer - rekao sam. - Parkiranje je dopušteno samo sat vremena. - Ok, u redu. Oprostite. - To si rekla primalji, koja ti se nasmiješila, a mene posve ignorirala. Nagnula se prema tebi i stavila ruku na tvoju. - Naš broj je na prvoj stranici u kartonu, pa ako vas išta brine - bilo što - pitajte. Kući smo se vozili u tišini. Držala si u ruci fotografiju s ultrazvuka i svako toliko vidio sam kako spuštaš dlan na trbuh, kao da pokušavaš uskladiti ono što osjećaš u njemu s onime što držiš u ruci. - O čemu je željela razgovarati primalja? - upitao sam kad smo stigli kući. - O mojoj osobnoj anamnezi - odgovorila si, ali previše brzo, previše uvježbano. Znao sam da lažeš. Kasnije tog dana, kad si zaspala, pregledao sam tvoje bilješke tražeći onu svjetloplavu posjetnicu s okruglim logom, ali nisam je našao. Gledao sam kako se mijenjaš dok ti je trbuh rastao. Mislio sam da ću ti trebati sve više, ali samo si postala još neovisnija, još žilavija. Gubio sam te zbog tog djeteta i nisam znao kako da te vratim. Ljeto je bilo vruće, a ti kao da si uživala hodajući po kući u suknji spuštenoj ispod trbuka i majušnoj, kratkoj majici. Pupak ti je iskočio i ja ga nisam mogao gledati; nisam mogao shvatiti kako možeš tako hodati naokolo, čak i otvarati vrata. Prestala si raditi, iako još tjednima nisi trebala roditi, pa sam otkazao čistačicu. Nije imalo smisla plaćati nekome da očisti kuću, kad si ti cijeli dan bila kod kuće i ljenčarila. Jednog dana ostavio sam te s rubljem koje je trebalo izglačati, a kad sam se vratio, rublje je bilo Odlučio izglačano i kuća besprijekorna. Izgledala umornomalo i biotesam dirnutPomislio tvojom predanošću. sam da ću ti napuniti kadu da se siokupaš; tetošiti. sam da bi ti možda godilo da naručimo dostavu ili da ti ja nešto skuham. Odnio sam košulje na kat i pustio vodu u kadu prije no što sam te pozvao. Vješao sam košulje u ormar kad sam nešto primijetio.
179 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Što je ovo? Smjesta si se zbunila. - Trag od pegle. Strašno mi je žao. Zazvonio je telefon i odvukao mi pozornost. Ali na dnu je, mislim da se neće vidjeti ako zaguraš košulju u hlače. Izgledala si strašno uzrujano, ali stvarno nije bilo važno, obična košulja. Odložio sam je i zakoračio prema tebi da te zagrlim, ali ti si se trznula i zaštitnički ovila ruku oko trbuha, okrenuvši htio da se dogodi. lice od mene i nabravši ga u iščekivanju nečega što nikad nisam ni Ali dogodilo se. I za to si mogla kriviti samo sebe.
180 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Dok je manevrirao automobil na zadnje raspoloživo parkirno mjesto u dvorištu, mobitel je zazvonio. Ray je pritisnuo „prihvati” na svom handsfree-ju i okrenuo se kako bi vidio koliko još može u rikverc. Načelnica Rippon nije okolišala. - Želim da presicu o operaciji Sokol prebaciš za danas poslijepodne. Rayov Mondeo ljubnuo je plavi Volvo parkiran iza njega. - Sranje. - To baš nije reakcija kojoj sam se nadala. - U načelničinu glasu čula se zabavljenost koju Ray nikad dotad nije čuo. Pitao se što se to dogodilo da je tako dobro raspoložena. - Oprostite, gospođo. Ray je izašao iz automobila, a ključeve ostavio u bravi, u slučaju da vlasnik Volva mora izvesti svoje vozilo. Pogledao je branik, ali nije na njemu vidio nijedan očit trag. Što ste ono rekli? - Presica o operaciji Sokol predviđena je za ponedjeljak - rekla je Olivia s nesvojstvenim strpljenjem - ali ja želim da bude ranije. Možda si jutros vidio na vijestima da je nekoliko drugih policijskih uprava na udaru javnosti zbog navodno tolerantnog stava prema posjedovanju narkotika. Ah, pomislio je Ray. To objašnjava dobro raspoloženje. - Zato je sad idealno vrijeme da lansiramo svoj stav nepopustljivih prema drogama. Nacionalne novine već su obaviještene - sad samo ti moraš pripremiti objavu nekoliko dana ranije. Ray se prestravio. - Ne mogu danas - rekao je. Načelnica nije odgovorila. Ray je čekao da odgovori, ali nepodnošljiva tišina trajala je dok nije osjetio da je mora prekinuti. - U podne imam sastanak u sinovljevoj školi. Šuškalo se da Olivia sudjeluje na roditeljskim sastancima svoje djece telefonskom konferencijom pa je Ray znao da je svojom isprikom neće pokolebati. - Ray - obratila mu se, svaka natruka raspoloženja nestala je iz njezina glasa poznato ti je da imam veliko razumijevanje prema djelatnicima koji uzdržavaju svoje obitelji, dapače zagovarala sam uvođenje fleksibilnog radnog vremena za roditelje. Ali ukoliko strašno ne griješim, ti imaš suprugu, zar ne? - Imam. - Ide li ona na taj sastanak? - Ide. - U čemu je onda problem, ako smijem pitati? Ray se naslonio zid uzteške stražnja nadahnuće, ali vidio jeo samo crne vrata oblake.i pogledao u nebo ne bi li u njemu našao - Mog sina zlostavljaju u školi, gospođo. I to gadno. Ovo nam je prva prilika da porazgovaramo sa školom otkad su priznali da postoji problem i moja supruga želi da
181 KNJIGOTEKA
daša&bocca budem s njom. - Ray se prokleo jer prebacuje krivnju na Mags. - Želim biti ondje. Moram biti ondje. Olivijin ton postao je malo blaži. - Žao mi je što to čujem, Ray. Klinci znaju zadavati brige. Ako moraš ići na taj sastanak, tad svakako odi. Ali presicu ćemo održati danas, s nacionalnom pokrivenošću koja je našoj policiji potrebna da se učvrsti kao progresivna policija koja ne tolerira droge. A ako ju ti ne možeš voditi, tad ću morati pronaći nekoga tko može. Čujemo se za sat vremena. - Eto ti Hobsonova izbora - progunđao je Ray vraćajući mobitel u džep. Znači, izbor je jednostavan: karijera ili obitelj. Stigavši u ured, zatvorio je vrata i sjeo za stol, spojivši jagodice prstiju. Današnja presica važna je stvar i dobro je znao da ga načelnica testira. Ima li on ono što je potrebno za daljnje napredovanje u policiji? Ni sam u to više nije bio siguran - nije znao ni je li to ono što želi. Pomislio je na novi automobil koji će im trebati za godinu-dvije; praznike u inozemstvu koje će klinci brzo početi zahtijevati; veću kuću koju Mags zaslužuje. Ima dvoje pametne djece koja će, nadao se, ići na fakultet, a čime će to platiti ako Ray ne nastavi napredovati u poslu? Ništa nije moguće bez žrtava. Duboko udahnuvši, Ray je podigao slušalicu da nazove kući. Lansiranje operacije Sokol bilo je trijumf. Novinari su pozvani u konferencijsku dvoranu u sjedištu na istražitelja”. polusatnu konferenciju na kojoj načelnica predstavila Raya kao „jednog odpolicije najboljih Ray je osjećao naletjeadrenalina dok je odgovarao na pitanja o razmjeru problema droge u Bristolu, pristupu policije prema provođenju zakona i vlastitoj predanosti iskorjenjivanju raspačavanja droga na ulici i vraćanju sigurnosti u zajednicu. Kad ga je novinar ITN-a upitao da kažejoš nešto za kraj, Ray je pogledao ravno u kameru i nije oklijevao. - Na ulicama su ljudi koji raspačavaju droge nekažnjeno i vjeruju da ih policija ne može zaustaviti. Ali mi imamo ovlasti, i odlučni smo, i nećemo stati dok ih sve ne uklonimo s ulica. - Začuo se pljesak, a Ray je pogledao načelnicu koja je gotovo neprimjetno kimnula. Već ranije su izdani nalozi i četrnaest osoba bilo je uhapšeno na šest adresa. Pretres kuća trajat će satima i pitao se kako se Kate snalazi kao glavna za prikupljanje i pohranu dokaza. Čim mu se ukazala prilika, nazvao ju je. - Savršeni tajming - rekla je. - Jesi li u postaji? - U uredu sam. Zašto? - Nađimo se u kantini za deset minuta. Moram ti nešto pokazati. Bio je u kantini za pet minuta i nestrpljivo čekao Kate, koja je nakrupila kroz vrata s osmijekom na licu. - Jesi li za kavu? - upitao je Ray. - Nemam vremena, moram se vratiti. Ali vidi ovo. - Pružila mu je prozirnu plastičnu vrećicu. U njoj je bila neka svjetloplava posjetnica. - Ovakvu je istu Jenna Gray imala u torbici - rekao je Ray. - Odakle ti? - Našli smo je u jednoj od kuća u kojima smo jutros proveli raciju. Međutim, nije posve ista. - Zagladila je vrećicu kako bi Ray pročitao natpis na posjetnici. - Isti papir, isti logo, različita adresa. - Zanimljivo. U čijoj ste je kući našli? - Dominike Letts. Ne želi ništa reći dok joj ne dođe odvjetnik. - Kate je pogledala na svoj sat. - Sranje, moram trčati. - Gurnula je vrećicu Rayu. - Možeš je zadržati, imam kopiju. - Ponovno se nacerila i nestala, ostavivši Raya zagledanog u posjetnicu. Adresa ni po čemu nije bila posebna - stambena ulica kao Grantham Street - ali Ray je imao osjećaj
182 KNJIGOTEKA
daša&bocca da bi iz logotipa trebao više zaključiti. Dvije osmice bile su prekinute na dnu i složene jedna u drugu kao ruske lutke. Ray je odmaknuo glavom. Prije no što ode kući, morao je provjeriti ekipu u istražnom zatvoru i još jednom se uvjeriti da je sve spremno za sutrašnje suđenje Grayovoj. Presavinuo je vrećicu i gurnuo je u džep. Već je prošlo udeset satiodluku kad je sjeo u automobil krenuoobitelji. kući, prvi od do tog jutra posumnjavši svoju da posao stavi iispred U put vožnji kuće racionalizirao je taj izbor, a kad je stigao, već se bio uvjerio da je donio pravu odluku. Zapravo, jedinu odluku. Dok nije gurnuo ključ u vrata i čuo Mags kako plače. - Gospode, Mags, što se dogodilo? - Spustio je torbu u hodnik i čučnuo ispred sofe, podižući njezinu kosu da joj vidi lice. - Je li Tom dobro? - Ne, nije dobro! - Odgurnula je njegove ruke. - Što su rekli u školi? - Misle da to traje već najmanje godinu dana, iako je ravnateljica rekla da nisu mogli ništa poduzeti dok nisu imali dokaz. - A sad ga imaju? Mags se grubo nasmijala. - Oh, itekako ga imaju. Navodno je svuda na internetu. Krade po trgovinama, napadi na slučajne prolaznike i njihovo snimanje, sve. Sve je snimljeno i stavljeno na YouTube da cijeli svijet vidi. Ray je osjetio kako ga steže u prsima. Pomisao na sve što je Tom morao pretrpjeti u njemu je izazvala tjelesnu mučninu. - Je li zaspao? - Ray je kimnuo prema dječjim sobama. - Rekla bih da jest. Vjerojatno je umoran: proteklih sat i pol urlala sam na njega. - Urlala? - Ray je ustao. - Isuse, Mags, ne misliš li da je dovoljno propatio? - Krenuo je prema stubama, ali Mags ga je zaustavda. - Ti nemaš pojma, zar ne? - upitala je. Ray ju je blijedo pogledao. - Toliko si zaokupljen rješavanjem problema na poslu, da si posve zanemario što se događa obitelji. nitko ne zlostavlja, Ray. On je nasilnik. Rayujetvojoj imao vlastitoj osjećaj kao da gaToma je netko udario. - Netko ga prisiljava da... Mags ga je prekinula, nježnije. - Nitko ga ni na što ne prisiljava. - Uzdahnula je i ponovno sjela. - Čini se da je Tom kolovođa male ali utjecajne „bande”. Šest ih je uključujući Philipa Martina i Connora Axtella. - Sad mi je jasno - turobno je rekao Ray, prepoznavši imena. - Jedina dosljedna informacija je da je Tom gazda. Markiranje je njegova zamisao; njegova je zamisao čekati u zasjedi klince na izlazu iz Centra za odgoj i obrazovanje djece s posebnim potrebama... Ray je osjetio mučninu. - A one stvari ispod njegova kreveta? - upitao je. - Navodno su ukradene po narudžbi. I nijednu od njih nije ukrao Tom - po svemu sudeći, ne voli uprljati ruke. - Ray nikad nije čuo takvu ogorčenost u Magsinu glasu. - Što ćemo sad? - Kad bi na poslu nešto pošlo po zlu, mogao se osloniti na pravila. Pravilnike, zakone, priručnike. Ljude oko sebe. Sad je bio posve izgubljen.
183 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Riješit ćemo zbrku - jednostavno je odgovorila Mags. - Ispričat ćemo se ljudima koje je Tom povrijedio, vratiti stvari koje je ukrao, i - najvažnije od svega saznati zašto to čini. Ray je kratko šutio. Gotovo se nije mogao natjerati da to kaže, ali jednom kad mu se ta pomisao nastanila u glavi, nije je mogao zadržati za sebe. - Jesam li ja kriv? - upitao je. - Je li to zato što nisam bio prisutan kad je trebalo? Mags ga ješto uhvatila za ruku. - Nemoj... izludjet ćeš se. I ja sam jednako kriva - ni ja nisam vidjela se događa. - Svejedno, trebao sam provoditi više vremena kod kuće. Mags mu nije proturječila. - Strašno mi je žao, Mags. Neće zauvijek biti ovako, obećavam. Samo moram napredovati do višeg policijskog inspektora i... - Ali ti voliš svoj posao detektiva inspektora. - Da, ali... - Zašto bi onda ganjao promaknuće i odrekao ga se? Ray je načas bio zbunjen. - Pa, zbog nas. Da možemo imati veću kuću, da ti ne moras raditi. - Ali ja želim raditi! - Mags se ogorčeno okrenula prema njemu. - Klinci su cijeli dan u školi, ti na poslu... Želim učiniti nešto za sebe. Planiranje nove karijere da je mi usredotočenost koju godinama nisam imala. - Pogledala je Raya i izraz njezina lica se smekšao. - Oh, kakva si ti budalica. - Oprosti - ponovio je Ray. Mags se sagnula i poljubila ga u čelo. - Pusti večeras Toma. Sutra ga neću poslati u školu pa ćemo ujutro razgovarati s njim. Sad razgovarajmo o nama. Kad se probudio, vidio je kako Mags nježno odlaže šalicu čaja uz krevet. - Mislila sam da ćeš danas vjerojatno željeti rano ustati - rekla je. - Danas je suđenje Grayovoj, zar ne? - Da, ali na njega može otići Kate. - Ray se uspravio u krevetu. - Ostat ću kod kuće i razgovarati s Tomom. - I propustiti svoj trenutak slave? U redu je, stvarno. Samo ti idi. Tom i ja ćemo ljenčariti po kući, kao kad je bio beba. Imam osjećaj da njemu ne treba razgovor: treba mu slušanje. Ray je pomislio koliko je mudra. - Bit ćeš sjajna učiteljica, Mags. - Uhvatio ju je za ruku. - Ne zaslužujem te. Mags se nasmiješila. - Možda ne, ali bojim se da si zaglavio sa mnom. - Stisnula je njegovu ruku i vratila se u prizemlje, ostavivši Raya da popije čaj. Pitao se koliko dugo pretpostavlja posao obitelji postiđeno shvativši da se ne sjeća vremena kad to nije bilo tako. Mora to promijeniti. Mora početi stavljati Mags i djecu na prvo mjesto. Kako je mogao biti tako slijep na njezine potrebe, na činjenicu da se ona zapravo želi vratiti na posao? Očito on nije jedini kojemu se život ponekad čini pomalo dosadnim. Mags je tome traženjem novog zanimanja. Što je Ray učinio? Pomislio je na Kate i osjetiopristupila kako crveni. Istuširao se i odjenuo spustivši se u prizemlje po sako. - Ovdje je - doviknula je Mags izlazeći iz dnevnog boravka sa sakoom u ruci. Čupkala je plastičnu vrećicu koja je virila iz džepa. - Što je ovo?
184 KNJIGOTEKA
daša&bocca Ray je izvukao vrećicu i pružio joj je. - Nešto što možda jest, a možda nije povezano s Grayovom. Pokušavam dokučiti što bi mogao predstavljati logo. Mags je podigla vrećicu i pogledala posjetnicu. - Osobu, zar ne? - bez oklijevanja je rekla. - Osobu koja nekog grli. Ray je zinuo. Pogledao je posjetnicu i smjesta vidio što je Mags opisala. Ono što je njemu izgledalo kao nedovršeni i preveliki broj osam doista su bili glava i ramena; ruke su grlile manji lik prikazan prvi. - Pa naravno! - rekao je.jednako Sjetio sekao oneonaj kuće u ulici Grantbam, s višestrukim bravama i gustim zavjesama kako nitko ne bi vidio unutra. Sjetio se Jenne Gray i vječno prisutnog straha na njezinu licu i slika se polako počela stvarati. Na stubama su se začuli koraci i nekoliko sekundi kasnije pojavio se je Tom, naizgled zabrinut. Ray ga je netremice promatrao. Mjesecima je svog sina vidio kao žrtvu, ali ispostavilo se da uopće nije žrtva. - Sve sam pogrešno shvatio - glasno je rekao. - Što si pogrešno shvatio? - upitala je Mags. Ali Ray je već otišao.
185 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Ulaz u Kraljevski sud sakriven je u uskoj uličici primjereno nazvanoj Mala ulica. - Morat ću te iskrcati ovdje, draga - kaže mi moj taksist. Ako me prepoznaje iz današnjih novina, ne pokazuje. - Nešto se danas događa na sudu - ne želim se provesti pokraj one rulje. Zaustavi vozilo na uglu, na kojem nekoliko samozadovoljnih muškaraca u odijelima izlazi iz lokala nakon tekućeg ručka. Jedan mi se ceri. - Jesi li za piće, dušice? Okrećem glavu na drugu stranu. - Frigidna kravetino - promrlja muškarac, a njegovi se prijatelji grohotom nasmiju. Duboko udahnem, teškom mukom susprežući paniku dok gledam hoću li negdje opaziti Iana. Je li ovdje? Promatra li me u ovom trenutku? Visoke zgrade na obje strane Male ulice naginju se jedne prema drugima i stvaraju sjenoviti prolaz u kojem odjekuje. Drktim od jeze. Nakon nekoliko koraka, shvatim o čemu je govorio takstist. ceste zatvoren barijerama iza kojih se okupilo tridesetak prosvjednika. Neki su naDioramena naslonilijeplakate, a preko barijere tik ispred njih prebačena je golema plahta na kojoj debelim crvenim slovima piše UBOJICA! i boja iz svakog slova curi do ruba plahte. Dva policajca u fluorescentnim jaknama stoje svaki sa svoje strane, naizgled nimalo zbunjeni skandiranjem koje čujem s drugog kraja Male ulice. - Pravda za Jacoba! Pravda za Jacoba! Polako koračam prema sudu, žaleći što se nisam sjetila ponijeti maramu, ili tamne naočale. Krajičkom oka primjećujem jednog muškarca na suprotnom pločniku. Naslonjen je na zid, ali kad me opazi, uspravi se i izvuče mobitel iz džepa. Ubrzavam korak, želeći što prije ući u sud, ali muškarac hoda ukorak sa mnom na suprotnom pločniku. Telefonski poziv završava za nekoliko sekundi. Džepovi muškarčeva bež prsluka nakrcani su fotografskim objektivima, a preko ramena mu je prebačena crna torba. Potrči otvarajući torbu i izvlačeći kameru; namjesti objektiv spretnim pokretom koji je plod godina prakse; snima me. Ignorirat ću ih, mislim, isprekidano dišući. Jednostavno ću ući u zgradu suda kao da nisu ondje. Ne mogu me ozlijediti - policija je ondje da ih zadrži iza barijera - pa ću se jednostavno ponašati kao da ih nema. Ali kad se okrenem prema ulazu u sud, ugledam onu novinarku koja me je zaskočila i na Prekršajnom sudu prije nekoliko tjedana. - Jenna, može jedna brza izjava za Post? Ovo vam je prilika da se čuje i vaša priča. Okrećem se od nje i zaledim se shvativši da gledam ravno u prosvjednike. Skandiranje se pretvara u bijesne povike i podrugljivo dovikivanje, a masa najednom nadre prema meni. Barijera se prevrne i tresne na kaldrmu, tresak odjekne između visokih ih zgrada Policajci lijeno staju još pred prosvjednike, ispruženih ruku, vraćaju natragkao izapucanj. linije. Neki od prosvjednika uvijek viču, ali većina ih se smije, razgovaraju međusobno kao da idu u kupovinu. Kao da su izašli zabaviti se. Mnoštvo se povlači unatrag, policija vraća barijere oko prostora predviđenog za prosvjednike, a ispred mene ostaje jedna žena. Mlađa je od mene - još uvijek u
186 KNJIGOTEKA
daša&bocca dvadesetim godinama - i za razliku od drugih prosvjednika, u ruci ne drži nikakav transparent ni plakat, samo nešto čvrsto stisnuto u šaci. Haljina joj je smeđa i mrvicu prekratka, navučena preko crnih tajica iznad napadno prljavih bijelih tenisica, a kaput joj leprša otkopčan, iako je hladno. - Bio je tako dobra beba - tiho kaže. Na njezinu licu smjesta prepoznajem Jacobovo. Blago nakošene svjetlomodre oči; srcoliko lice koje utihnu. završava šiljastom bradicom. Prosvjednici Svimalom, nas promatraju. - Nikad nije plakao; čak i kad je bio bolestan, samo bi ležao uz mene, gledao me i čekao da ozdravi. Govori savršen engleski, ali s nekim naglaskom koji ne mogu odrediti. Možda nekim istočnoeuropskim. Glas joj je odmjeren, kao da recitira nešto naučeno napamet i mada ne uzmiče, imam dojam da je ovim susretom uplašena koliko i ja. Možda i više. - Bila sam veoma mlada kad sam ga rodila. I sama još dijete. Njegov otac nije želio da ga zadržim, ali ja se nisam mogla natjerati da odem na pobačaj. Već sam ga previše voljela. - Govori mirno, bez osjećaja. - Jacob je bio sve što sam imala. Suze mi nagrću na oči i prezirem se zbog te reakcije, kad su oči Jacobove majke suhe. Snagom volje nepomično stojim i odolijevam porivu da obrišem obraze. Znam da i ona razmišlja o onoj između noći kadnas je škiljeći od bljeska zurila nizsekoji se slijevala kiša. Danas nema ničega i vidi farova me jasno kaoui vjetrobran ja nju. Pitam zašto ne nasrne na mene: zašto me ne udari, ugrize ili navali noktima na moje lice. Ne znam bih li se ja mogla suspregnuti, da sam na njezinu mjestu. - Anya! - dovikne joj neki muškarac iz mnoštva prosvjednika, ali ona se ne obazire na njega. Ispruži ruku u kojoj drži fotografiju i gura je prema meni dok je ne uzmem. To nije fotografija koju sam vidjela u novinama ili na internetu; onaj bezubi osmijeh u školskoj odori, glava namještena za fotografa. Na ovoj fotografiji Jacob je mlađi - ima možda tri ili četiri godine. Ugnjezdio se u pregibu majčine ruke dok oboje leže u visokoj travi načičkanoj maslačcima. Kut fotografije navodi na zaključak da ju je Anya sama snimila: ruka joj je ispružena kao da poseže izvan fotografije. Jacob gleda u kameru, škilji na suncu i smije se. I Anya se smije, ali ona gleda Jacoba i u njezinim očima odražava se njegovo - Strašno mi je lišce. žao - kažem. Mrzim nedostatnost tih riječi, ali ne mogu smisliti nijedne druge, a ne mogu ostati nijema na njezinu tugu. - Jesi li majka? Pomislim na svog sina; na njegovo bestežinsko tijelo omotano bolničkom dekicom; na bol u utrobi koja me nikad nije napustila. Trebala bi postojati riječ za majku bez djece; za ženu koju je smrt lišila djeteta koje bi je učinilo cjelovitom. - Ne. - Tražim što bih rekla, ali toga nema. Pružim fotografiju Anyi, ali ona odmahne glavom. - Ne treba mi - kaže. - Ja njegovo lice nosim ovdje. - Položi dlan na grudi. - Ali ti zastane na djelić sekunde - mislim da ti moraš zapamtiti. Moraš zapamtiti da je bio dijete. Da je imao majku. I da se njoj srce slama. Okrene se i provuče ispod barijere pa nestane u mnoštvu, a ja hvatam zrak kao da me je netko dotad držao pod vodom. Moja braniteljica je žena četrdesetih godina. Gleda me s proračunatim zanimanjem dok žustro ulazi u malu prostoriju ispred koje stoji čuvar.
187 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Rutk Jefferson - kaže odlučno ispruživši ruku. - Danas će biti jednostavno, gospođo Gray. Već ste se izjasnili krivom pa će na današnjoj raspravi trebati samo donijeti presudu. Prvi smo nakon ručka i bojim se da vas je dopao sudac King. - Sjedne sučelice meni za stol. - Što ne valja sa sucem Kingom? - Recimo samo da nije poznat po blagosti - odgovori Ruth i kiselo se nasmije pokazavši savršene bijele zube.prije no što se uspijevam suzdržati. To nije važno. Sad je - Koliko ću dobiti? - pitam važno samo da učinim ono što je ispravno. - Teško je to reći. Vaše nezaustavljanje na mjestu nesreće i nepojavljivanje policiji povlači zatvorsku kaznu, ali budući da je najmanja kazna za smrt izazvanu opasnom vožnjom dvije godine, to nije važno. Mogli biste dobiti od dvije do četrnaest godina. Za smrt izazvanu opasnom vožnjom maksimalna kazna je četrnaest godina; smjernice predlažu između dvije i šest godina. Sudac King željet će što višu kaznu, a moj je posao da ga uvjerim da će dvije godine biti primjerenije. - Skida čep s crnog nalivpera. - Jeste li imali kakvih psihičkih oboljenja? Odmahnem glavom i opazim razočaranje na braniteljičinu licu. - Tad razgovarajmo o nesreći. Koliko sam shvatila, vidljivost je zbog vremenskih uvjeta bila veoma slaba - jeste li vidjeli dječaka prije sudara? - Ne. - Bolujete li od neke hronične bolesti? - pita Rutg. - Korisne su u ovakvim slučajevima. Ili ste se možda tog određenog dana osjećali loše? Tupo je gledam i hraniteljica zapucketa jezikom. - Jako mi ovo otežavate, gospođo Gray. Jeste li na nešto alergični? Jeste li možda prije sudara imali napadaj kihanja? - Ne razumijem. Ruth uzdahne i govori polako, kao djetetu. - Sudac King sigurno je već proučio vaš slučaj i odlučio na koliko će vas godina osuditi. Moj posao je da ga uvjerim kako je to što se dogodilo bilo samo nesretan slučaj. Nezgoda koja se nije mogla izbjeći i zbog koje se vi strašno kajete. Sad, ne želim vam stavljati riječi u usta, ali da vas je, na primjer značajno me pogleda - spopao napadaj kihanja... - Nije me spopao. - Zar to ovako funkcionira? Laži na laži na laži, sve s ciljem da dobijem što manju kaznu. Zar je naš pravosudni sustav tako manjkav? Gadi mi se. Ruth Jefferson pregledava svoje bilješke i najednom podigne pogled. - Je li dječak istrčao pred vas bez ikakvog upozorenja? Prema izjavi majke, pustila je njegovu ruku kad su se približili cesti pa... - Ona nije kriva! Braniteljica izvije brižno oblikovane obrve. - Gospođo Gray - glatko kaže - nismo ovdje da bismo se dogovorile tko je kriv. Ovdje smo kako bismo porazgovarate o olakotnim okolnostima koje su dovele do te nesretne nezgode. Molim vas, nastojte sačuvati hladnu glavu. - Oprostite - kažem. - Ali olakotnih okolnosti nema. - Moj je posao da ih nađem - odgovori Ruth. Odloži svoje bilješke i nagne se prema meni. - Vjerujte mi, gospođo Gray, velika je razlika između dvije i šest godina u zatvoru, i ako postoji bilo što što će opravdati vaše ubojstvo petogodišnjeg dječaka i bijeg s mjesta nesreće, morate mi sad reći.
188 KNJIGOTEKA
daša&bocca Netremice se promatramo. - Voljela bih da postoji - kažem.
189 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Ray je umarširao u odjel kriminalističke policije ne zastavši da skine sako i zatekao Kate kako pregledava slučajeve pristigle preko noći. - Moj ured, odmah. Ustala je i pošla za njim. - Što je? Ray nije odgovorio. Uključio je računalo i stavio onu modru posjetnicu na stol. Podsjeti me tko je imao ovu posjetnicu. - Dominica Letts. Njezin je partner jedna od naših meta. - Je li išta rekla? - Nije. Ray je sklopio ruke. - To su skloništa za žene. Kate ga je zbunjeno gledala. - Ona kuća u ubci Grantham, i ova ovdje. - Kimnuo je prema modroj posjetnici. Mislim da su to skloništa za žrtve obiteljskog nasilja. - Zavalio se u stolac i stavio ruke iza glave. - Dominica Letts poznata je žrtva nasilja u obitelji - to je umalo ugrozilo operaciju Sokol. Na putu ovamo provezao sam se pokraj adrese na ovoj posjetnici i kuća je posve ista kao i ona u ulici Grantham: senzori ispred vrata; mreže na svim prozorima; bez poštanskog sandučića na vratima. - Misliš da je i Jenna Gray žrtva? Ray je polako kimnuo. - Jesi li primijetila kako ne želi pogledati čovjeka u oči? Djeluje strašno trzavo, nervozno i zašuti kao zalivena svaki put kad se od nje traži objašnjenje. Prije no što je mogao nastaviti sa svojom teorijom, zazvonio je telefon i na zaslonu zabljesnuo kućni broj prijamnog pulta. - Imate posjetitelja, gospodine - rekla mu je Rachel. - Muškarca po imenu Patrick Mathews. To ime nije mu zvučalo poznato. - Nikoga ne očekujem, Rach. Možeš li uzeti poruku i riješiti ga se? - Pokušala sam, gospodine, ali ne odustaje. Kaže da mora razgovarati s vama o svojoj djevojci - Jenni Gray. Ray je raskolačio oči gledajući Kate. Dok su čekali, objasnio joj je o čemu je riječ. - Misliš li da je on zlostavlja? - upitala je. Ray je odmahnuo glavom. - Ne izgleda mi kao zlostavljač. - Nikad ne izgledaju. - Ušutjela je kao ukopana kad je stigla Rackel s Patrickom Matkewsom u pohabanoj jakni od navoštena platna i naprtnjačom preko ramena. Ray mu je pokazao na stolac pokraj Kate i Patrick je sjeo, nasadio se na rub kao da bi u svakom času mogao ustati. - Čuo sam da imate neke informacije o Jenni Gray - rekao je Ray. - Zapravo, nemam informacije - odvratio je Patrick. - Prije je riječ o osjećaju. Ray je pogledao na sat. Jennin slučaj bio je na rasporedu odmah nakon ručka i Ray je želio biti u sudnici kad joj budu izricali presudu. - Kakav osjećaj, gospodine Mathews? -
190 KNJIGOTEKA
daša&bocca Pogledao je Kate, a ona je jedva primjetno slegnula ramenima. Patrick Mathews nije muškarac kojeg se Jenna boji. Ali tko jest? - Zovite me Patrick, molim vas. Znam da ćete misliti da sam lud što to govorim, ali mislim da Jenna nije kriva. Ray je osjetio iskru znatiželje. - Postoji nešto što mi ne želi reći o onoj noći kad se dogodila nesreća - rekao je Patrick. - Nešto štopostojati nikome ne želi reći. - ali Suho se ona nasmijao. - Iskreno sam mislio da bi zanas dvoje mogla budućnost, ako ne želi razgovarati sa mnom... Bespomoćno je podigao ruke i Raya je to podsjetilo na Mags. Nikad ne razgovaraš sa mnom, rekla mu je. - Što mislite da vam taji? - upitao je Ray, oštrije no što je namjeravao. Pitao se ima li tajni u svim vezama. - Jenna pod krevetom čuva jednu kutiju. - Patrick je izgledao kao da mu je neugodno. - Nikad mi ne bi palo na pamet da joj prekapam po stvarima, ali o nesreći mi nije željela reći ni riječ, a kad sam dodirnuo tu kutiju, obrecnula se na mene da je ne diram... Nadao sam se da ću u njoj pronaći neke odgovore. - Pa ste zavirili u nju. - Ray je zamišljeno promatrao Patricka. Patrick mu se nije činio agresivnim, ali njuškanje po tuđim stvarima postupak je osobe koja želi imati kontrolu. Patrick je kimnuo. - Imam ključ kolibe. Dogovorili smo se da ću danas ujutro doći po njezina psa, kad ona ode na sud. - Uzdahnuo je. - Gotovo bih volio da to nisam učinio. Pogledajte sami. - Pružio je Rayu jednu omotnicu. Ray je otvorio omotnicu i ugledao prepoznatljive crvene korice britanske putovnice. Iz nje ga je promatrala mlada Jenna, ozbiljna, kose zavezane u labavi konjski rep. S desne strane ugledao je ime: Jennifer Petersen. - Udata je. - Ray je pogledao Kate. Kako im je to promaknulo? U pritvoru se provjeravaju osobni podaci svih privedenih - ne bi im valjda promaknulo nešto tako osnovno kao što je promjena prezimena? Pogledao je Patricka. - Jeste li znali? Sudska rasprava počet će za deset minuta. Ray je bubnjao prstima po stolu. Mučilo ga je prezime Petersen. Zvučalo mu je poznato. - Rekla mi je da je bila u braku. Pretpostavio sam da je razvedena. Ray i Kate su se pogledali. Ray je podigao slušalicu i nazvao sud. - Jesu li već pozvali slučaj Država protiv Jenne Gray? - Čekao je da službenik provjeri popis. Petersen, ne Gray. Koji zajeb. - U redu, hvala. - Spustio je slušalicu. - Sudac King kasni, imamo pola sata. Kate se uspravila na stolcu. - Onaj izvještaj koji sam ti dala neki dan - kad si me poslao da se pozabavim onom ženom na prijamnom pultu. Gdje je? - Negdje među mojom ulaznom poštom - odgovorio je Ray. Kate je počela prelistavati papire na njegovu stolu. Podigla je tri dosjea s vrha Rayova pretinca za ulaznu poštu i ne našavši slobodnog prostora na stolu, bacila ih na pod. Brzo je prelistala ostale papire, odbacujući svaku neželjenu stranicu i već u sljedećoj sekundi uzimajući u ruku sljedeću. - Evo ga! - pobjedonosno je rekla. Izvukla je izvještaj iz plastične košuljice i spustila ga na Rayov stol. Komadići poderane razglednice zalepršali su na papiru i Patrick je jedan uzeo u ruku. Znatiželjno ga je pogledao pa se obratio Rayu. - Smijem li?
191 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Samo dajte - odvratio je Ray, ne posve siguran čemu daje dopuštenje. Patrick je skupio dijelove fotografije i počeo ih sastavljati. Dok je fotografija zaljeva Penfach malo-pomalo izranjala pred njihovim očima, Ray je tiho zazviždao. - Dakle Jenna Gray je sestra za koju je Eve Manning tako zabrinuta. Skočio je na noge. - Gospodine Mathews, hvala vam što ste nam donijeli ovu putovnicu. Bojim se da ću vas morati zamoliti da nas pričekate na sudu. Rackel s prijamnog pulta će obiteljsko nasilje zavas petuputiti. minuta.Doći ćemo čim budemo mogli. Kate, vidimo se u odjelu za Dok je Kate ispraćala Patricka u prizemlje, Ray je podigao slušalicu. - Natalie, ovdje Ray Stevens iz krim-policije. Bi li mi provjerila što imamo o Ianu Petersenu? Bijelac, kasne četrdesete... * * *
Ray je protrčao kroz vrata na kojima je pisalo Služba za zaštitu djece i žrtava obiteljskog nasilja. Trenutak kasnije pridružila mu se i Kate pa su zajedno pozvonili na vrata odjela za borbu protiv obiteljskog nasilja. Otvorila ih je vesela žena kratke crne kose s krupnim nakitom. - Jesi li što pronašla, Nat? Uvela ih je u ured i okrenula zaslon svog računala prema njima. - Ian Francis Petersen - rekla je - rođen dvanaestog travnja 1965. Prethodno privođen zbog vožnje u pijanom stanju i tvornog napada, a trenutačno ima zabranu pristupa zbog teškog nasilja. - Da tu zabranu kojim slučajem nije tražila žena po imenu Jennifer? - upitala je Kate, ali Natalie je odmahnula glavom. - Marie Walker. Podržali smo je da napusti Petersena nakon šest godina sustavnog zlostavljanja. Podnijela je tužbu, ali se gad izvukao. Zabrana pristupa odobrena joj je u građanskoj parnici i još uvijek je na stazi. - Išta prije Marie? - S partnericama ne, ali prije deset godina upozorenje zbog fizičkog napada. Na majku. Ray je osjetio kako muJacoba žuč nadire u grlo. Mislimo je Petersen suprug žene koja je umiješana u ubojstvo Jordana - -rekao je. da Natalie je ustala i prišla zidu prekrivenom sivim metalnim ormarićima za spise. Izvukla je jednu ladicu i prelistala fascikle u njoj. - Evo ga - rekla je. - Ovo je sve što imamo o Jennifer i Ianu Petersenu, i nije baš lijepo štivo.
192 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Tvoje su izložbe bile zamorne. Svoje si radove izlagala uvijek na drugome mjestu, u preuređenim skladištima, ateljeima, trgovinama, ali uzvanici su uvijek bili isti: bombastični liberali sa šarenim šalovima. Žene dlakave i tvrdoglave u svojim nazorima; muškarci suhoparni i ponizni. Čak je i vinu nedostajala osobnost. Onaj tjedan u studenom kad si imala izložbu bila si posebno teška. Tri dana prije izložbe pomogao sam ti da preneseš skulpture u skladište i ostatak tjedna provela si ondje, pripremajući izložbu. - Koliko ti dugo treba da postaviš nekoliko skulptura? - upitao sam kad si se kasno vratila kući već drugu večer zaredom. - Želimo ispričati priču - odgovorila si. - Posjetitelji će ići od jedne skulpture do druge i svaka im mora prenijeti svoju priču. Nasmijao sam se. - Trebala bi se čuti! Kakva gomiletina gluposti. Samo se pobrini da je oznaka s cijenom dovoljno velika i čitljiva, to je jedino što je važno. - Ne moraš doći, ako ne želiš. - Zar ne želiš da dođem? - Sumnjičavo sam te pogledao. Oči su ti malo previše sjajile; brada bila mrvicu prkosna. Pitao sam se što je izazvalo to nenadano uživanje u životu. - Ne želim da se dosađuješ. Snaći ćemo se i bez tebe. - Mi? - Izvio sam obrvu. Zbunila si se. Okrenula si se od mene i glumila da pereš suđe. - Ja i Philip. Kustos izložbe. Prelazila si spužvom po unutrašnjosti lonca koji sam ostavio da se namače. Stao sam iza tebe i pritisnuo te o sudoper približivši usne tvom uhu. - Kustos, je li? Tako ga zoveš kad te jebe? - Nije to što misliš - rekla si. Od trudnoće si mi uvijek odgovarala jednim posebnim tonom. Glas ti je bio pretjerano smiren, kao da se obraćaš djetetu koje vrišti, ili kliničkom luđaku. Mrzio sam ga. Malo sam se odmaknuo i osjetio kako si uzdahnula, a zatim sam te ponovno gurnuo o sudoper. Po zvuku koji si ispustila pretpostavio sam da si ostala bez daha i položila si obje ruke na rub sudopera da ga povratiš. - Ne jebeš se s Philipom? - Te sam riječi ispljunuo u tvoj vrat. - Ne jebem se ni sa kim. - Pa, sa mnom se sigurno ne jebeš, barem ne u posljednje vrijeme. - Osjetio sam kako si se ukočila i znao sam da očekuješ da ću ti gurnuti ruku između nogu; štoviše, željela si da to učinim. Gotovo mi je bilo žao što te moram razočarati, ali tvoja me je mršava stražnjica dotad već prestala privlačiti. Na dan izložbe bio sam u našoj sobi kad si se došla preodjenuti. Oklijevala si. - Nemaš ništa što već nisam vidio - rekao sam. Pronašao sam čistu košulju i objesio je na vrata ormara; ti si svoju odjeću rasprostrla na krevet. Gledao sam kako skidaš hlače trenirke i slažeš majicu da je sutra ponovno odjeneš. Imala si bijeli grudnjak i gaćice i pitao sam se jesi li tu boju odabrala namjerno da istakne modricu na tvom bedru. Oteklina se još uvijek primjećivala i lecnula si se kad si sjela na krevet, kao da to
193 KNJIGOTEKA
daša&bocca želiš naglasiti. Odjenula si široke lanene hlače i majicu od iste tkanine, koja ti je visila na koščatim ramenima. Izabrao sam ogrlicu od debelih zelenih perlica sa stalka za nakit na tvom toaletnom stoliću. - Da ti je zakopčam? Oklijevala si pa sjela na stolac bez naslona. Zamahnuo sam rukama preko tvoje glave i spustio ogrlicu na tvoja prsa, a ti si podigla kosu da mi ne smeta. Povukao sam ruke prema tvom i načasogrlicu. ga jače- Krasno pritisnuo ogrlicom. Osjetiosam samse kako se kočiš. Nasmijao sam vratu se i zakopčao - rekao sam. Sagnuo i pogledao te u zrcalo. - Pokušaj danas ne napraviti budalu od sebe, Jennifer. Uvijek se osramotiš na tim izložbama jer popiješ previše i plaziš oko uzvanika. Uspravio sam se da odjenem košulju i uz nju odabrao blijedo-ružičastu kravatu. Navukao sam sako i pogledao se u zrcalo, zadovoljan onime što vidim. - Budući da nećeš piti, mogla bi ti voziti - rekao sam. U nekoliko sam navrata ponudio da ti kupim novi automobil, ali ti si inzistirala da zadržiš svoju ofucanu staru Fiestu. Ja sam u nju ulazio samo kad sam morao, ali nisam imao namjere dopustiti ti da voziš moj Audi nakon što si ga ulubila pri parkiranju pa sam sjeo na suvozačko sjedalo tvog prljavog automobila i pustio da me odvezeš na izložbu. Kad smo stigli, su okozadivljeno šanka sežamorili. već okupilo mnoštvo ljudi i adok smo kroz prostoriju, uzvanici Netko je zapljeskao, ostali muprolazili se pridružili, ali ljudi je bilo premalo pa je taj pljesak zvučao jadno. Dodala si mi čašu šampanjca i jednu uzela sebi. Prišao nam je muškarac tamne, valovite kose i ja sam po sjaju u tvojim očima znao da je to Philip. - Jenna! - Poljubio te je u oba obraza i vidio sam kako rukom dodiruješ njegovu, samo načas. Možda si mislila da neću primijetiti, da ću zaključiti kako je bilo slučajno. Ali ja sam znao da nije. Upoznala si me s Philipom i nas dvojica smo se rukovali. - Mora da ste jako ponosni na nju. - Moja je supruga neizmjerno nadarena - rekao sam. - Naravno da sam ponosan na nju. Nakon nekoliko sekundi Philip jeupoznati ponovnosprogovorio. - ŽaoZa minjezine je što ćuradove vam morati ukrasti Jennu, ali stvarno je moram nekim ljudima. vlada veliko zanimanje i... - Ušutio je i protrljao palcem prste, namigujući mi. - Ne pada mi na pamet da stanem na put mogućoj prodaji - rekao sam. Gledao sam kako vas dvoje zajedno obilazite uzvanike, kako Philipov dlan ni načas ne napušta tvoja križa, i tad sam znao da ste ljubavnici. Ne znam kako sam izdržao do kraja izložbe, ali ni na trenutak te nisam ispustio iz vida. Kad je nestalo šampanjca, pio sam vino i stajao uz šank kako se ne bih morao vraćati po novu čašu. I cijelo sam te vrijeme promatrao. Na licu si imala osmijeh koji ja više nisam viđao i načas sam ugledao onu djevojku koja se smijala s prijateljicama u studentskoj kantini. Više se naizgled nikad nisi smijala. Moja je boca bila prazna i zatražio sam novu. Osoblje za šankom razmijenilo je poglede, ali učinili su kako sam tražio. Gosti su počeli odlaziti. Gledao sam kako se opraštaš od njih: neke ljubiš, s drugima se rukuješ. Ni prema kome nisi bila srdačna kao prema svom kustosu. Kad je ostalo još samo nekoliko gostiju, prišao sam ti. - Vrijeme je da krenemo kući.
194 KNJIGOTEKA
daša&bocca Izgledala si kao da ti je neugodno. - Iane, ne mogu još otići, još ima ljudi. I moram pomoći pospremiti. Umiješao se Pkilip. - Jenna, u redu je. Siroti Ian jedva te je vidio cijelu večer, vjerojatno želi da vas dvoje proslavite kako treba. Ja ću zatvoriti, a ti sutra možeš doći po skulpture. Izložba je bila golemi uspjeh - čestitam! - Poljubio te je u obraz, ovaj put samo jedan, ali bijes u meni tek što nije prekipio i nisam mogao govoriti. Kimnula si. mene Izgledala si razočarana Philipom: li se nadala te zamoliti ostaneš? Da će poslati kući, a tebe zadržati?jesi Uhvatio sam tedazaćeruku i čvrstoda je stisnuo dok si i nadalje razgovarala s njim. Znao sam da nećeš ni pisnuti i stiskao sam sve jače dok nisam osjetio kako hrskavica u tvojoj ruci popušta pod mojim prstima. Philip je napokon završio. Ispružio je ruku kako bi se rukovao sa mnom i ja sam morao pustiti tvoju. Čuo sam da si odahnula i vidio kako si jednim dlanom obujmila drugi. - Drago mi je da smo se upoznali, Iane - rekao je Philip. Oči su mu poletjele prema tebi prije no što je ponovno pogledao mene. - Brini o njoj, može? Pitao sam se što si mu rekla. - Uvijek brinem o njoj - glatko sam odgovorio. Okrenuo sam se prema izlazu i uhvatio te za lakat, zarivši palac u tvoje meso. - To me boli - rekla si ispod glasa. - Ljudi nas gledaju. Ne znam odakle ti taj glas, ali nikad ga prije nisam čuo. - Kako se usuđuješ raditi budalu od mene? - prosiktao sam. Spustili smo se stubama i prošli pokraj jednog para koji nam se ljubazno nasmiješio. - Očijukaš s njim pred svima, cijelo si vrijeme s njim, ljubiš ga i dodiruješ! - Kad smo stigli do parkirališta, nisam se trudio govoriti tiho i moj glas odjekivao zrakom. - Jebeš se s njim, zar ne? Nisi odgovorila, i tvoja šutnja još više me je razbjesnila. Zgrabio sam te za ruku i savinuo ti je na leđima, savijao je dok nisi kriknula. - Dovela si me ovamo da mi se izruguješ, je li? - Nisam! - Suze su ti se slijevale niz lice i kapale u tamnim mrljama na tvoju majicu. Šaka mi se sama stisnula, ali upravo kad sam osjetio kako mi podlaktica podrhtava, pokraj nas je prošao neki muškarac. - Dobar dan - rekao je. Umirio sam ruku i stajali smo tako, na pola metra udaljenosti jedno od drugoga, dok se njegovi koraci nisu izgubili. - Ulazi u auto. Otvorila si vozačka vrata i ušla. Tek iz trećeg pokušaja uspjela si gurnuti ključ u bravu i upaliti motor. Bilo je četiri poslijepodne, ali već se smračilo. Padala je kiša i svaki put kad bi naišao automobil iz suprotnog smjera i svjetla njegovih farova odbila se o mokri pločnik, ti bi zažmirila. Još uvijek si plakala i brisala nos rukom. - Pogledaj u kakvom si stanju - rekao sam. - Zna li Philip da si cmizdrava, patetična bijednica? - Ne spavam s Philipom - rekla si. Te riječi izgovorila si s pauzom između svake da naglasiš njihovo a ja sam tip udario šakom o ploču Trznula si se.značenje, - Nisam Philipov - rekla si. - On je... s instrumentima. - Ne obraćaj mi se kao da sam idiot, Jennifer! Imam oči. Vidim što se događa između vas dvoje.
195 KNJIGOTEKA
daša&bocca Naglo si zakočila na crvenom svjetlu na semaforu pa nagazila na gas kad se upalilo zeleno. Okrenuo sam se na sjedalu kako bih te mogao promatrati. Želio sam pročitati izraz tvog lica; vidjeti o čemu razmišljaš. Razmišljaš li o njemu. Vidio sam da razmišljaš, iako si to pokušavala sakriti. Čim dođemo kući, stat ću tome na kraj. Čim dođemo kući, pobrinut ću se da više ni o čemu ne razmišljaš.
196 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Bristolski Kraljevski sud stariji je od prekršajnog i njegovi drvetom obloženi hodnici odišu ozbiljnošću. Sudski poslužnici brzo ulaze i izlaze iz sudnice, a njihove crne halje lepršaju i podižu papire na stolu sudske zapisničarke. Tišina u sudnici budi nelagodu, kao u knjižnici u kojoj poželiš vrisnuti jer ne smiješ govoriti, a ja pritišćem oči dlanovima. Kad ih odmaknem, sudnica je mutna. Voljela bih da ostane tako: zamućeni rubovi i magloviti obrisi čine se manje prijetećima, manje ozbiljnima. Sad kad sam ovdje, bojim se. Razmetna hrabrost s kojom sam u mislima pristupala ovom danu nestala je i mada sam prestravljena onime što bi mi Ian mogao učiniti da me oslobode, najednom se jednako bojim i onoga što će me čekati u zatvoru kad me osude. Čvrsto isprepletem prste i zarivam nokte u kožu lijeve ruke. U mislima mi odjekuju koraci koji se približavaju metalnim nogostupom; vidim uske ležajeve u sivim ćelijama u kojima su zidovi toliko debeli da nitko neće čuti moje krikove. Bol mi propara ruku, a kad spustim pogled, shvatim da sam je raskrvarila. Brišem krv, mrljam je po nadlanici. U ograđenom prostoru u koji su me smjestili ima mjesta za još nekoliko ljudi; dva niza stolaca pričvršćena su za pod, njihova sjedala podignuta su kao u kinu. Stakleni zid neskladno ga okružuje s tri strane i ja se smeteno okrećem na sjedalu kad u sudnicu počnu ulaziti ljudi. Mnogo ih je, mnogo više gledatelja nego na mom preliminarnom saslušanju. Na njihovim licima nije lagana znatiželja onih pletilja na Prekršajnom sudu, nego divlja mržnja boraca za pravdu. Jedan muškarac, maslinaste puti i u dva broja prevelikoj kožnoj jakni, naginje se na svom sjedalu. Ne skidajući pogled s mene, izvije usne u nijemom bijesu. Rasplačem se, a on odmahne glavom i zgađeno iskrivi usta. U džepu mi je ona Jacobova fotografija i je je uzimam u ruku, prstima tražim kutove. Odvjetničke ekipe brojnije su: i tužitelj i braniteljica iza sebe imaju nekoliko ljudi koji sjede za stolovima i došaptavaju se. Poslužnici i odvjetnici jedini su koji se ovdje naizgled osjećaju ugodno. Šale se drsko glasno i ja se pitam zašto je na sudu ovako; zašto bi sustav namjerno nastojao odbiti one kojima je potreban. Vrata se sa škripom otvaraju i ulazi novi val ljudi, oprezno i u nelagodi. Dah mi zapne kad ugledam Anyu. Klizne u prvi red pokraj onog muškarca u kožnoj jakni, koji je uhvati za ruku. Moraš zapamtiti da je bio dijete. Da je imao majku .I da se njoj srce slama. Jedini prazan prostor u sudnici klupa je za porotu sa suvišnih dvanaest sjedala. Zamišljam na njima muškarce i žene koji slušaju dokaze, gledaju me kako govorim, odlučuju o mojoj krivnji. Toga sam ih poštedjela; poštedjela sam ih muke dvojbe jesu li donijeli ispravnu odluku; poštedjela sam Anyu patnje razvlačenja smrti njezina sina po cijeloj sudnici. Ruth Jefferson objasnila mi je da će mi to ići u korist: suci su blaži prema onima koji sud poštede nepotrebnih troškova. - Svi u sudnici neka ustanu. Sudac je star, na njegovu licu čitaju se priče nebrojenih obitelji. Prodornim pogledom obuhvaća cijelu sudnicu, ali ne zadržava ga na meni. Ja sam samo još jedno poglavlje u karijeri teških odluka. Pitam se je li već odlučio što će sa mnom - zna li već koliku ću kaznu odslužiti. - Časni sude, Kruna iznosi pred vas optužnicu protiv Jenne Gray... - Zapisničarka čita s papira, glas joj je jasan i činjeničan. - Gospođo Gray, optuženi ste zbog smrti izazvane
197 KNJIGOTEKA
daša&bocca opasnom vožnjom i nezaustavljanja na mjestu nesreće. - Pogleda me. - Kako se izjašnjavate? Pritisnem dlan o fotografiju u džepu. - Kriva sam. Iz galerije za javnost začuje se prigušen jecaj. Srce joj se slama. - Molim vas, sjednite. Ustaje tužitelj. Podiže vrč sa stola ispred sebe i polako i hotimice nalijeva vodu iz njega. Zvuk vode koja puni njegovu čašu jedini je zvuk u sudnici, a kad su svi pogledi na njemu, počinje govoriti. - Časni sude, optužena se izjasnila krivom za smrt petogodišnjeg Jacoba Jordana. Priznala je da je te večeri prošlog studenog vozila daleko nesmotrenije no što bi se očekivao od razumne osobe. Dapače, policijska istraga dokazuje da je autmobil gospođe Gray skrenuo s kolnika na pločnik netom prije sudara i da je vozila brzinom između šezdeset i sedamdeset kilometara na sat - što je daleko brže od dopuštene brzine. Stišćem ruke jednu o drugu. Nastojim disati polako, ravnomjerno, ali nešto mi je tvrdo zapelo u grudima i ne mogu propisno udahnuti. Zvuk mog vlastitog srca kao da mi odjekuje u glavi i zatvaram oči. Vidim kišu na vjetrobranu, čujem vrisak - vlastiti vrisak dok gledam dječačića na pločniku; trči preko ceste, okreće se da nešto dovikne majci. - Nadalje, časni sude, udarivši vozilom o Jacoba Jordana i - kako se pretpostavlja usmrtivši ga na mjestu, optužena se nije zaustavila. - Tužitelj se osvrne po sudnici; njegova retorika uzaludna je jer nema porote koju će zadiviti. - Nije izišla iz automobila. Nije pozvala pomoć. Nije ničime pokazala da se kaje niti je ponudila praktičnu pomoć. Umjesto toga, odvezla se i ostavila petogodišnjeg Jacoba u naručju traumatizirane majke. Nagnula se nad sina, sjećam se, njezin kaput gotovo ga je prekrio, štitio od kiše. Farovi automobila osvijetlili su svaku pojedinost, a ja sam prekrila usta dlanom, previše preplašena da bih disala. - Moglo bi se pomisliti, časni sude, da se takva prvotna reakcija može pripisati šoku. Da se optužena uspaničarila i odvezla, ali će se nekoliko minuta kasnije, možda nekoliko sati kasnije - možda i dan kasnije - pribrati i postupiti kako treba. Ali umjesto da to učini, optužena pobjegla izNije grada, u selu stotinama daleko, u kojem je nitko nijejepoznavao. se sakrila predala.se Danas se možda kilometara jest izjasnila krivom, ali to priznanje posljedicaje spoznaje da više nema kamo pobjeći, i Kruna s poštovanjem traži da se to uzme u obzir prilikom donošenja presude. - Hvala vam, gospodine Lassiter. - Sudac nešto zapisuje u svoj blok, a tužitelj se nakloni prije no što sjedne, trzajući haljom iza svojih leđa. Dlanovi su mi vlažni. Iz galerije za javnost osjećam val mržnje. Braniteljica skuplja svoje papire. Iako sam se izjasnila krivom, iako znam da moram platiti za to što se dogodilo, najednom želim da se Ruth Jefferson bori za mene. Mučnina mi preplavljuje želudac od spoznaje da je ovo moja posljednja prilika da kažem istinu. Za nekoliko minuta sudac će me osuditi i bit će prekasno. Ruth Jefferson ustane, ali prije no što uspije išta izustiti, vrata sudnice s treskom se otvaraju. Sudac naglo podigne pogled, s očitim neodobravanjem. Patricku nimalo nije mjesto u sudnici i u prvi ga čas ne prepoznajem. Promatra me, vidno potresen jer me vidi s lisicama na rukama u kutiji od stakla otpornog na metke. Što on radi ovdje? Vidim da je s njim detektiv inspektor Stevens, koji kratko kimne sucu prije no što se zaputi ka sredini sudnice pa tihim glasom obrati tužitelju.
198 KNJIGOTEKA
daša&bocca Tužitelj ga pozorno sluša. Načrčka poruku pa je doda preko klupe Ruth Jefferson. Grobna je tišina, kao da svi susprežu dah. Moja braniteljica pročita poruku i polako ustane. - Časni sude, molim vas za kratki prekid. Sudac King uzdahne. - Gospođo Jefferson, moram li vas podsjećati koliko slučajeva imam danas poslijepodne? Imali ste šest tjedana da se posavjetujete s klijenticom. - Ispričavam časni sude, ali upravo su se pojavile nove informacije koje bi mogle znatno utjecati nase, presudu. - U redu. Imate petnaest minuta, gospođo Jefferson, a nakon toga ću vašoj klijentici izreći presudu. Sudac kimne zapisničarki. - Svi u sudnici neka ustanu - vikne službenica. Dok sudac King izlazi iz sudnice, čuvar prilazi optuženičkoj klupi da me odvede natrag u ćeliju. - Što se događa? - pitam ga. - Bog te pita, dušo, ali uvijek je isto. Gore-dolje kao jebeni jo-jo. Vodi me natrag u zagušljivu prostoriju u kojoj sam prije niti sat vremena razgovarala s braniteljicom. Gotovo istog časa u prostoriju ulazi Ruth Jefferson, a za njom i detektiv inspektor Stevens. Ruth počinje govoriti i prije no što se vrata zatvore iza njih. - Shvaćate li, gospođo Gray, da ometanje istrage nije nešto na što sud gleda s blagonaklonošću? Ništa ne odgovaram, a braniteljica sjedne i gurne zalutali pramen tamne kose natrag ispod vlasulje. Detektiv inspektor Stevens posegne u džep i baci putovnicu na stol. Ne moram je otvoriti da bih znala da je moja. Pogledam najprije njega, pa svoju ogorčenu braniteljicu, pa ispružim ruku i dodirnem putovnicu. Sjećam se kako sam prije vjenčanja ispunjavala obrazac za promjenu prezimena. Sto puta sam isprobavala potpis i pitala Iana koji izgleda najodraslije, najviše ja. Kad je putovnica stigla, bila je prvi opipljivi dokaz promjene mog statusa i jedva sam čekala da je pokažem u zračnoj luci. Detektiv inspektor Stevens nagne se prema stolu i osloni dlanovima o njega, licem u razini s mojim. - Jennifer, ne morate ga više štititi. Trznem se. - Molim vas, nemojte me tako zvati. - Recite mi što se dogodilo. Ništa ne govorim. Detektiv inspektor Stevens govori tiho, njegova mirnoća i mene čini sigurnijom, uzemljenijom. - Jenna, nećemo mu dopustiti da vas ikad više ozlijedi. Znači, znaju. Polako izdahnem i pogledam najprije DI Stevensa pa Ruth Jefferson. Najednom osjećam strašan umor. Detektiv otvori smeđi fascikl na kojem vidim riječ „Petersen”, prezime koje sam uzela udajom. Ianovo prezime. - Mnogi su zvali - kaže. - Susjedi, liječnici, prolaznici, ali nikad vi, Jenna. Vi nas nikad niste nazvali. A kad smo došli, niste željeli razgovarati s nama. Niste željeli podnijeti tužbu. Zašto nam niste željeli dopustiti da vam pomognemo? - Zato što bi me on ubio. Detektiv kratko šuti prije no što kaže: - Kad vas je prvi put udario?
199 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Je li to važno? - pita Ruth gledajući na svoj sat. - Je - obrecne se detektiv, a ona ponovno sjedne na svoj stolac i zaškilji. - Počelo je one večeri kad smo se vjenčali. - Zatvaram oči prisjećajući se bolnog udarca iz vedra neba i stida jer je moj brak propao i prije no što je započeo. Sjećam se koliko je nježan Ian bio kad se vratio; koliko je nježno držao oblog na mom natučenom licu. Rekla sam da mi je žao i nastavila to govoriti sedam godina. -Iznenađena Kad ste otišli u sklonište u ulici zna. Grantham? sam koliko mnogo - Nikad nisam bila ondje. U bolnici su vidjeli moje modrice i pitali za moj brak. Ništa im nisam rekla, ali dali su mi posjetnicu i rekli da mogu otići onamo kad god zatreba, da ću ondje biti sigurna. Nisam im vjerovala kako mogu biti sigurna tako blizu Iana? - ali sačuvala sam posjetnicu. S njom sam se osjećala malo manje samom. - I nikad niste pokušali otići? - pita detektiv inspektor Stevens. U očima mu je slabo prikriven bijes, ali taj bijes nije uperen protiv mene. - Mnogo puta - kažem. - Ian bi otišao na posao, a ja bih se počela pakirati. Hodala bih po kući i skupljala uspomene, razmišljala što realno mogu ponijeti sa sobom. Sve bih to ukrcala u auto - auto je, znate, još uvijek bio moj. DI Stevens odmahuje glavom, ne shvaćajući. - Bio je registriran na moje djevojačko ime. Ne namjerno, isprva - jednostavno sam to zaboravila promijeniti kad smo se vjenčali - ali kasnije je postalo doista važno. Sve drugo bilo je Ianovo; kuća, posao... Počela sam osjećati da više ne postojim, da sam postala još nešto što posjeduje. Zato nikad nisam promijenila prezime na registraciji svog automobila. Sitnica, znam, ali... Sliježem ramenima. - Sve bih spakirala pa sve pažljivo izvadila i vratila na mjesto. Svaki put. - Zašto? - Zato što bi me on pronašao. DI Stevens prelistava dosje. Zapanjujuće je debeo, a ipak u njemu mogu biti navedeni samo incidenti koji su rezultirali nečijim pozivom policiji. Slomljena rebra i potres mozga koji su zahtijevali posjet bolnici. Na svaku modricu u tom dosjeu bilo ih je još deset neviđenih. Ruth Jefferson spusti dlan na fascikl. - Smijem li? DI Stevens me pogleda, a ja kimnem. On joj doda fascikl i ona ga počne prelistavati. - Ali nakon nesreće ste otišli - kaže DI Stevens. - Što se promijenilo? Duboko udahnem. Želim reći da sam pronašla hrabrost, ali to uopće nije bio razlog. Ian mi je zaprijetio - tiho kažem. - Rekao mi je da će me ubiti ako ikad odem na policiju, ikad ikome kažem što se dogodilo. I znala sam da to misli ozbiljno. Te večeri, nakon nesreće, premlatio me je tako da nisam mogla stajati, a onda me povukao na noge i prikliještio mi ruku iznad sudopera. Zalio mi je dlan kipućom vodom, a ja sam se onesvijestila od bola. Zatim me je odvukao u moj atelje. Natjerao me je da gledam kako sve razbija - sve što sam ikad stvorila. Ne mogu pogledati DI Stevensa. Jedva uspijevam i istisnuti ove riječi. - Nakon toga je otišao. Ne znam kamo. Prvu sam noć provela na kuhinjskom podu pa otpuzala na kat i ležala u krevetu, molila se da umrem tako da me više ne može povrijediti kad se vrati. Ali nije se vratio. Danima ga nije bilo i ja sam malo-pomalo jačala. Počela sam maštati kako je otišao zauvijek, ali sa sobom nije ponio gotovo ništa pa sam znala da bi se svakog časa mogao vratiti. Shvatila sam da će me, ostanem li s njim, jednog dana ubiti. I tad sam otišla.
200 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Recite mi što se dogodilo Jacobu. Gurnula sam ruku u džep i dodirnula fotografiju. - Posvadili smo se. Imala sam izložbu - najveću dotad - i danima sam je postavljala s kustosom, Philipom. Otvorenje je bilo usred dana, ali Ian se svejedno napio. Optužio me je da mi je Philip ljubavnik. - Je li bio? Crvenim se na to osobno pitanje. - Philip je homoseksualac - kažem - ali Ian to nije želio sam i nisam Padala je kiša i farovi mi stalnoprihvatiti. bliještali uPlakala oči. Ian je urlao na dobro mene, vidjela nazivaocestu. me droljom i kurvom. Vozilasusam kroz Fishponds da izbjegnem promet, ali Ian me je natjerao da se zaustavim uz rub ceste. Udario me je i uzeo ključeve, iako je bio toliko pijan da je jedva stajao na nogama. Vozio je kao manijak i cijelo vrijeme urlao kako ću dobiti svoje kad dođemo kući. Prolazili smo kroz stambenu četvrt i Ian je vozio sve brže i brže. Bila sam prestravljena. Kršim ruke u krilu. - Tad sam ugledala dječaka. Vrisnula sam, ali Ian nije nimalo usporio. Udarili smo ga i vidjela sam kako se njegova majka savija kao da smo i nju udarili. Pokušala sam izaći iz automobila, ali Ian je zaključao vrata i krenuo u rikverc. Nije mi dopustio da se vratim. - Hvatam zrak i izdahnem ga u tikom jauku. Svi u prostoriji šute. - Ian je ubio Jacoba - kažem. - Ali meni se činilo da sam ga ja ubila.
201 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Patrick pažljivo vozi. Pripremam se na tisuću pitanja, ali on ne progovara dok bristolski neboderi nisu daleko iza nas. Kad gradovi ustupe mjesto zelenim poljima i pojave se iskrzane linije obale, okrene se prema meni. - Mogla si završiti u zatvoru. - Namjeravala sam. - Zašto? - Ne zvuči kao da me osuđuje, samo je zbunjen. - Zato što je netko morao platiti za Jacobovu smrt. Nekome je moralo biti suđeno kako bi Jacobova majka mogla noću spavati znajući da je netko platio za život njezina sina. - Ali ne ti, Jenna. Prije no što smo otišli, upitala sam DI Stevensa što će reći Jacobovoj majci kad čuje da je propalo suđenje osobi koju je držala odgovornom za smrt njezina djeteta. - Pričekat ćemo dok ga ne privedemo, pa ćemo joj reći - odgovorio je. Shvaćam da će zbog mojih postupaka sve to morati iznova proživjeti. - U onoj kutiji s tvojom putovnicom vidio sam... vidio sam i jednu dječju igračku najednom kaže Patrick. Ušuti, ne pitajući riječima. - Pripadala je mom sinu. Benu. Kad sam ostala trudna, prestravila sam se. Mislila sam da će Ian biti bijesan, ali bio je ushićen. Rekao je da će dijete sve promijeniti, i mada to nikad nije izgovorio, bila sam sigurna da mu je žao zbog svog ponašanja prema meni. Mislila sam da bi nam ta beba mogla biti prekretnica: da će zahvaljujući njoj Ian shvatiti da bismo mogli biti sretni zajedno. Kao obitelj. - Ali nije. - Ne, nije. Isprva nije bilo toga što ne bi učinio za mene. Dvorio me je i stalno mi govorio što smijem i ne smijem jesti. Ali kako je moj trbuh rastao, sve se više udaljavao. Kao da je mrzio moju trudnoću; dapače, zamjerao je. Kad sam bila u sedmom mjesecu trudnoće, slučajno sam spalila njegovu košulju dok sam je glačala. To je bilo glupo od mene - otišla sam odgovoriti na telefonski poziv i zaboravila, nisam primijetila dok nije bilo prekasno. Ian je poludio. Snažno me je udario u trbuh i prokrvarila sam. Patrick zaustavi automobil uz rub ceste i ugasi motor. Gledam kroz vjetrobran smeće uz cestu. Kanta za smeće se prelijeva, a odbačeni omoti plešu na vjetru. - Ian je nazvao hitnu. Rekao im je da sam pala. Mislim da mu nisu povjerovali, ali što su mogli? Kad smo došli do bolnice, krvarenje je prestalo, ali ja sam i prije ultrazvuka znala da je Ben umro. Osjećala sam. Ponudili su mi carski rez, ali nisam željela da mi ga tako oduzmu. Željela sam ga roditi. Patrick pruži ruku prema meni, ali ne mogu ga dodirnuti pa spusti ruku natrag na sjedalo. - Dali su mi lijekove za izazivanje trudova i čekala sam na odjelu sa svim drugim ženama. Zajedno smo prošle kroz prve trudove, udisanje analgetika za ublažavanje bolova, provjere babica i liječnika. Samo što je moje dijete bilo mrtvo. Kad su me napokon odgurali u rađaonu, žena pokraj mene mahnula mi je i poželjela sreću. Ian je ostao uz mene tijekom poroda, i mada sam ga mrzila zbog toga što je učinio, držala sam
202 KNJIGOTEKA
daša&bocca ga za ruku dok sam tiskala i pustila sam da mi ljubi čelo, jer koga sam drugog imala? A jedino o čemu sam razmišljala bilo je kako bi Ben bio živ da nisam spalila onu košulju. Tresem se i pritišćem dlanove o koljena kako bih se usidrila. Tjednima nakon Benove smrti tijelo me je pokušavalo nasamariti kako bih pomislila da sam majka. Bradavice su me peckale od mlijeka pa bih stala pod tuš i pritiskala ih da olakšam napetost, a slatki miris mlijeka širio bi se kroz kupuću vodu. Jednom sam podigla pogled i vidjela kako me Ian promatra s vrata kupaonice. Trbuh mi je još uvijek bio zaobljen od trudnoće, koža izbrazdana strijama i opuštena. Moje nabrekle dojke bile su prošarane modrim žilama, a niz tijelo mi je curilo mkjeko. Opazila sam zgađeni izraz na njegovu licu prije no što je okrenuo glavu. Pokušala sam razgovarati s njim o Benu. Samo jednom - jednom kad je bol zbog njegove smrti bila tolika da sam jedva stajala na nogama. Morala sam podijeliti svoju tugu s nekime - bilo kime - a dotad već više nisam imala nikog drugog s kim bih razgovarala. Ali on me je prekinuo u pola rečenice. „To se nikad nije dogodilo”, rekao je. „To dijete nikad nije postojalo.” Ben možda nikad nije udahnuo, ali živio je. Živio je u meni, disao moj kisik i jeo moju hranu, i bio je dio mene. Ali nikad ga više nisam spomenula. Ne mogu pogledati Patricka. Sad kad sam počela, ne mogu se zaustaviti i riječi se same kotrljaju iz mene. - Kad se rodio, nastala je grozna tišina. Netko je proglasio vrijeme smrti i nježno su mi ga stavili u naručje, kao da ga ne žele ozlijediti, i ostavili nas same s njim. Dugo sam samo ležala i gledala njegovo lice, njegove trepavice, usne. Milovala sam mu dlan i zamišljala kako osjećam da mi steže prste, ali nakon nekog vremena došli su po njega. Tad sam vrisnula, nisam ga pustila dok mi nisu dali nešto za smirenje. Ali ja nisam željela spavati jer sam znala da ću kad se probudim ponovno biti posve sama. Pogledam Patricka i vidim suze u njegovim očima, a kad mu pokušam reći da je u redu, da sam dobro, i sama se rasplačem. Držimo se jedno za drugo u automobilu uz rub ceste dok sunce ne počne zalaziti i tek tad krenemo dalje kući. Patrick zaustavi automobil na parkiralištu kampa i prati me stazom do kolibe. Najamnina je plaćena do kraja mjeseca, ali ja usporim jer mi glavom odzvanjaju Iestynove riječi; njegovo gađenje dok mi je govorio da odem. - Nazvao sam ga - kaže Patrick, čitajući mi misli. - Sve sam mu objasnio. Patrick je smiren i nježan, kao da sam bolesnica koja se oporavlja od duge bolesti. Osjećam se sigurno s rukom u njegovoj. - Hoćeš li otići po Beaua? - pitam kad stignemo do kolibe. - Ako želiš. Kimnem. - Samo želim da se sve vrati u normalu. - To rekavši, shvaćam da nisam sigurna što je normala. Patrick navuče zavjese i skuha mi čaj, a kad se uvjeri da mi je toplo i da sam se ugodno smjestila, nježno me poljubi u usta i ode. Promatram svoj život ovdje u zaljevu: fotografije i školjke; Beauovu zdjelicu za vodu na kuhinjskom podu. Ovdje se osjećam više kod kuće nego ikad u Bristolu. Nagonski posežem za prekidačem stolne svjetiljke pokraj sebe. U prizemlju je jedino ona upaljena i kupa prostoriju toplim sjajem boje marelice. Gasim je i uranjam u tamu. Čekam, ali puls mi ne ubrzava; dlanovi mi se ne znoje; dlačice na vratu ne ježe se od straha. Smiješim se: više se ne bojim.
203 KNJIGOTEKA
daša&bocca
- I siguran si da je to prava adresa? - Ray je to pitanje postavio Stumpyju, ali pogledom je obuhvatio cijelu prostoriju. U roku od dva sata nakon odlaska iz Kraljevskog suda, okupio je ekipu specijalaca, a Stumpy saznao adresu Iana Petersena. - Apsolutno - odvratio je Stumpy. - Prema popisu birača stanuje na broju 72 Albercombe Terrace, što se poklapa s evidencijom prometnik prekršaja. Petersen je prije nekoliko mjeseci dobio tri kaznena boda zbog prebrze vožnje i vozačka mu je bila vraćena na istu adresu. - U tom slučaju, nadajmo se da je kod kuće - rekao je Ray. Obratio se specijalcima koji su već postajali nestrpljivi. - Petersenovo kapšenje veomaje važno, ne samo zbog rješavanja slučaja Jordan, nego i zbog Jennine sigurnosti. Zlostavljao ju je dugi niz godina, što je kulminiralo Jenninim odlaskom nakon što je Petersen pregazio Jacoba i pobjegao s mjesta nesreće. Specijalci su kimnuli, nepokolebljivo odlučnih lica. Svi su shvatili kakav je čovjek Ian Petersen. - Podaci pokazuju da je već dobio upozorenje zbog nasilja, što nije nikakvo čudo, a usto je već bio osuđen zbog vožnje u pijanom stanju i izazivanja nereda - nastavio je Ray. - Ne želim riskirati s njim pa zato samo uđimo, stavimo mu ksice i izađimo. Jeste li skvatili? - Shvatili smo - začuo se zborni odgovor. - Tad krenimo. * * *
Albercombe Terrace prosječna je ulica s uskim pločnicima i previše parkiranih automobila. Kuća na broju 72 od svojih se susjeda izdvajala samo po navučenim zavjesama na svim prozorima. Ray i Kate parkirali su u susjednoj ulici i čekali potvrdu da su specijalci stigli do stražnjeg dijela Petersenove kuće. Kate je ugasila motor i sjedili su u tišini, uz ritmičko kuckanje motora koji se hladio. - Jesi li dobro? - upitao je Ray. - Da - ukočeno je odgovorila Kate. Izraz na njezinu licu bio je nepokolebljivo odlučan i ničime nije odavao osjećaje duboko u njezinoj nutrini. Ray je osjetio nalet vrele krvi u žilama. Za nekoliko trenutaka taj adrenalin pomoći će mu da obavi posao, ali sad mu nije mogao nigdje dati oduška. Lupnuo je stopalom po pedali kvačila i ponovno pogledao Kate. - Jesi li odjenula prsluk? Kate je u odgovor lupila šakom o prsa i Ray je čuo tupi odjek pancirke ispod njezine majice. Noževe je lako sakriti i brzo upotrijebiti, a Ray je u životu već previše puta za dlaku izbjegao opasnost da bi riskirao. Opipao je pendrek i sprej ispod sakoa i utješila ga je njihova prisutnost. - Ostani blizu mene - rekao je. - I ako potegne oružje, bježi. Kate je izvila obrve. - Zato što sam žena? - Prezirno je puhnula. - Povući ću se kad i ti. 204 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Dovraga i politička korektnost, Kate! - Ray je pljesnuo dlanom o volan. Ušutio je i zagledao se kroz prednje staklo u praznu ulicu. - Ne želim da nastradaš. Prije no što su i on i ona uspjeli reći išta drugo, zapucketali su njihovi voki-tokiji. Nula šest, šefe. Jedinice su bile na položaju. - Primljeno - odgovorio je Ray. - Izađe li kroz stražnja vrata, uhapsite ga. Mi idemo na prednja. - Primljeno - začuo se odgovor i Ray je pogledao Kate. - Spremna? - Spremnija neću biti. Otpjesačili su do ugla i brzo prišli ulaznim vratima. Ray je zalupao na vrata i izvio se na prste pa provirio kroz stakleni otvor iznad zvekira. - Vidiš li išta? - Ne. - Pokucao je ponovno i kucanje je odjeknulo u praznoj ulici. Kate je rekla u svoj radio. - Tango Charlie 461 kontroli, možete li me spojiti s Bravo Foxtrotom 275? - Spojeno. Govorila - Nema. je izravno dvojici policajaca iza kuće. - Ima li znakova kretanja? - Primljeno. Ostanite gdje jeste. - Hoćemo. - Hvala, kontrolo. - Kate je gurnula radio natrag u džep i obratila se Rayu. - Vrijeme je za veliki crveni ključ. Gledali su kako ekipa za nasilni ulaz u kuću zamahuje crvenim metalnim ovnom prema vratima. Začuo se glasan tresak i drvo se raskolilo, a vrata naglo otvorila i udarila o zid uskog kodnika. Ray i Kate su se odmaknuli, a specijalci utrčali u kuću i raspršili se u parovima kako bi provjerili sve prostorije. - Čisto! - Čisto! - Čisto! Ray i Kate ušli su za njima, ne ispuštajući jedno drugoga iz vida i čekajući potvrdu da je Petersen pronađen. Prošle su jedva dvije minute, a narednik specijalaca spustio se stubama odmahujući glavom. - Nemamo sreće, šefe - rekao je Rayu. - Kuća je prazna. Spavaća soba je ispražnjena ormar je prazan, a u kupaonici nema ničega. Izgleda da je zbrisao. - Sranje! - Ray je lupio šakom po ogradi. - Kate, nazovi Jennu na mobitel. Saznaj gdje je i reci joj da ne mrda. - Krenuo je dugim koracima prema automobilu, a Kate je morala potrčati da ga sustigne. - Isključen je. Ray je sjeo za volan i upalio motor. - Kamo ćemo sad? - upitala je Kate stavljajući pojas. - U Wales - turobno je odvratio Ray. Vozeći je izvikivao upute Kate. - Javi se našima i reci im da izvuku sve što imaju o Petersenu. Kontaktiraj Thames Valley i pobrini se da netko posjeti Eve Manning u Oxfordu: već joj je jednom zaprijetio i velika je mogućnost da će se vratiti. Nazovi Južni
205 KNJIGOTEKA
daša&bocca Wales i prijavi zabrinutost za život Jenne Gr... - Ispravio se: - Jenne Petersen. Želim da netko ode do kolibe i provjeri je li ona dobro. Kate je zapisivala Rayova naređenja i obavještavala ga o rezultatima svakog poziva. - U Penfachu večeras nitko nije dežuran pa će poslati nekog iz Swansee, ali Sunderland večeras igra na domaćem terenu i cijeli je grad pod opsadnim stanjem. Ray je ogorčeno uzdaknuo. - Znaju li da ju je zlostavljao? Da, iprimiti. rekli su da će im to biti prioritet, samo što ne mogu jamčiti kad će se netko moći- toga - Isuse - rekao je Ray. - Kakva sprdačina. Kate je lupkala olovkom o prozor čekajući da Patrick odgovori na poziv. - Zvoni, ali se nitko ne javlja. - Moramo dobiti nekog drugog. Nekog mještanina - rekao je Ray. - Što je sa susjedima? - Kate se uspravila i spojila na internet na mobitelu. - Nema susjeda... - Ray je pogledao Kate. - Pa da, kamp! - Shvatila sam. - Kate je pronašla broj i nazvala. - Javi se, javi se... - Stavi ga na zvučnik. - Halo, kamp Penfach, Bethan je. - Bog, Jennu Grayovdje - jeste narednica li je vidjeli Kate danas?Evans iz bristolske kriminalističke policije. Tražim - Danas ne, dušice. Zar Jenna nije u Bristolu? - Bethanin glas postao je oprezan. Nešto ne valja? Nešto se dogodilo na sudu? - Oslobođena je. Slušajte, žao mi je što vas požurujem, ali Jenna je otišla iz Bristola oko tri sata poslijepodne i moram se uvjeriti da je sigurno stigla kući. Patrick Mathews ju je vozio. - Nisam vidjela ni nju ni njega - rekla je Bethan - ali Jenna je definitivno ovdje. Bila je na plaži. - Kako znate? - Nedavno sam se vratila iz šetnje sa psima i vidjela sam njezin natpis u pijesku. Iako, bio je drugačiji nego inače, zapravo veoma čudan. Ray je osjetio kako ga obuzima jeza. - Što piše? - Što se događa? - oštro je upitala Bethan. - Što mi ne govorite? - Što piše? - Nije želio vikati i načas je pomislio da je Bethan spustila slušalicu. Kad je najzad odgovorila, oklijevanje u njezinu glasu dalo mu je do znanja da je svjesna kako nešto ozbiljno nije kako treba. - Piše samo „izdan”.
206 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Nisam namjeravala zaspati, ali naglo trznem glavom začuvši kucanje na vratima i masiram ukočeni vrat. Treba mi jedna sekunda da se sjetim da sam kod kuće. Kucanje ne prestaje. Pitam se koliko dugo Patrick već čeka. Uspravim se na noge lecnuvši se od grča u listu. Dok okrećem ključ u bravi, osjećam kako me hvata strah, ali prije no što uspijem reagirati, vrata se naglo otvore i pribiju me o zid. Ian je crven u licu i zadihan. Pripremam se za njegovu šaku, ali nema je, i ja brojim otkucaje srca dok on polako ponovno navlači zasun. Jedan, dva, tri. Brzo i žestoko, lupa o moja prsa. Sedam, osam, devet, deset. Tad je spreman, tad se okreće prema meni s osmijehom koji poznajem kao svoj vlastiti. Osmijehom koji mu ne doseže do očiju; koji nagovještava što mi sprema. Osmijehom koji mi govori da se približava kraj, ali neće biti brz. Hvata me za vrat, snažno pritišće palac o kost na vrhu moje kralježnice. Neugodno je, ali ne boli. - Dala si moje ime policiji, Jennifer. - Nisam... Hvata me za kosu i silovito poteže prema sebi, a ja žmirim čekajući eksploziju bola kad mi razbije nos čelom. Kad ponovno otvorim oči, lice mu je na dva centimetra od moga. Vonja na whisky i znoj. - Ne laži mi, Jennifer. Zatvaram oči i govorim si da mogu ovo preživjeti, iako ga svaki atom mog tijela želi preklinjali da me odmah ubije. Ščepa me za čeljust slobodnom rukom i kažiprstom prelazi preko mojih usana, gura prst u moja usta. Osjećam da ću povratiti i potiskujem taj poriv dok on pritišće moj jezik. - Prevarantska kučko - kaže, slatko kao da mi daje kompliment. - Obećala si mi, Jennifer. Obećala si da nećeš ići na policiju, a što sam danas vidio? Vidio sam kako kupuješ vlastitu slobodu prodajući moju. Vidio sam svoje ime - svoje jebeno ime! - po cijelom Bristol Postu. - Reći ću im. - Te riječi mukle odzvanjaju oko njegova prsta. - Reći ću im da to nije istina. Reći ću da sam lagala. - Slina mi curi iz usta na Ianovu ruku i on je pogleda s gađenjem. - Ne - kaže. - Nećeš ti ništa nikome reći. Lijevom me rukom i nadalje drži za kosu, a desnu podiže s moje čeljusti kako bi me snažno ošamario. - Idi gore. Stišćem šake uz tijelo, znajući da ne smijem podići ruku kako bih zaštitila lice koje pulsira u ritmu mog srca. Osjećam krv u ustima i nijemo progutam slinu. - Molim te kažem, kreštavim, neprirodnim glasom - molim te nemoj... - Tražim riječi koje bih upotrijebila, riječi koje će ga najmanje izazvati. Nemoj me silovati, želim reći. To se dogodilo već toliko puta da ne bi trebalo biti važno, ali svejedno ne mogu podnijeti
207 KNJIGOTEKA
daša&bocca pomisao na njegovo tijelo ponovno na meni, u meni, na zvukove koje silom izaziva iz mene, a koji protuslove mržnji koju prema njemu osjećam. - Ne želim se seksati - kažem i proklinjem zapinjanje u glasu koje mu odaje koliko mi to znači. - Da se seksam s tobom? - Pljune, kapljice sline pogode mi lice. - Ne laskaj si, Jennifer. - Pušta me i odmjerava od glave do pete. - Idi gore. Moje noge prijete popustiti u onih nekoliko koraka do stubakad i putem kat čvrsto se držim za ogradu, osjećajući ga iza sebe. Pokušavam izračunati će sena Patrick vratiti, ali izgubila sam svaki pojam o vremenu. Ian me gura u kupaonicu. - Skini se. Stidim se koliko se lako pokoravam. On prekriži ruke i gleda kako se mučim s odjećom. Sad slobodno plačem, iako znam da će ga to razbjesniti. Ne mogu prestati. Ian začepi odvod kade. Odvrne slavinu s hladnom vodom, ali onu s vrućom ne dira. Naga sam, stojim pred njim i drhtim, a on s gađenjem promatra moje tijelo. Sjetim se vremena kad bi poljubio moje lopatice pa nježno, gotovo s poštovanjem kliznuo usnama niz moje dojke i preko trbuha. - Samo sebe možeš kriviti - uzdahne. - Mogao sam te dovesti natrag kad god sam htio, ali pustio sam te. Nisam te želio. Morala si samo držati jezik za zubima i mogla si ovdje živjeti svoj bijedni život. - Odmahne glavom. - Ali nisi, zar ne? Otišla si na policiju i sve izblebetala. - Zavrne slavinu. - Ulazi. Ne opirem se. Sad nema smisla. Ulazim u kadu i sjedam. Ledena voda izbija mi dah, a bol ščepa utrobu. Pokušavam se zavarati da je voda topla. - A sad se operi kako treba. Uzima bocu izbjeljivača s poda uz zahod i otvori je. Zagrizem usnu. Jednom me je natjerao da popijem izbjeljivač. Jednom kad sam se kasno vratila kući s objeda s ekipom s faksa. Rekla sam mu da sam izgubila pojam o vremenu, ali on je natočio gustu tekućinu u vinsku čašu i gledao kako je prinosim usnama. Zaustavio me je nakon prvog gutljaja, prasnuvši u smijeh i rekavši mi da bi je samo idiot popio. Povraćala sam cijelu noć i danima osjećala okus izbjeljivača u ustima. Ian izlijeva izbjeljivač na moju krpicu za kupanje i on se prelijeva preko rubova, kapa u kadu u kojoj se modri cvjetovi šire površinom vode kao tinta na bugačici. Pruža mi krpicu. - Izribaj se. Trljam ruke krpicom i nastojim se zapljusnuti vodom u pokušaju da razrijedim izbjeljivač. - A sad ostatak tijela - kaže. - I ne zaboravi lice. Pošteno se izribaj, Jennifer, ili ću te ja izribati. Možda će to isprati malo tvoje zloće. Daje mi upute dok ne operem svaki komadić svog tijela. Koža me peče. Uronim u ledenu vodu kako bih ublažila peckanje, a zubi mi nekontrolirano cvokoću. Ovaj bol, ovo poniženje: ovo je gore od smrti. Kraj ne može doći dovoljno brzo. Više ne osjećam stopala. Posežem za njima i masiram ih, ali moji prsti kao da pripadaju nekom drugom. Hladnoću više i ne osjećam. Pokušavam sjesti u kadi, da mi barem pola tijela bude izvan vode, ali on me prisiljava da legnem, nezgrapno savinutih nogu kako bih stala u malu kadu. Ponovno pušta hladnu vodu do vrha kade. Srce mi više ne lupa glasno u ušima; sad nesigurno kucka u grudima. Osjećam se tromo i tupo, a 208 KNJIGOTEKA
daša&bocca Ianove riječi čujem kao iz velike daljine. Zubi mi cvokoću i ugrizem se za jezik, ali jedva primjećujem bol. Dok sam se prala, Ian je stajao iznad mene, ali sad sjedi na spuštenoj zahodskoj dasci. Ravnodušno me promatra. Pretpostavljam da će me utopiti. Neće mu trebati dugo - već sam ionako polumrtva. - Lako te je bilo pronaći, znaš. - Govori nehajno, kao da sjedimo u pubu i razgovaramo o novostima u traga, svojimaliživotima, kao stari prijatelji. - Nije teško postaviti web-stranicu bez papirnatog bila si previše glupa da shvatiš kako svatko može naći tvoju adresu. Ništa ne odgovorim, ali njemu odgovor kao da i ne treba. - Vi žene mislite da možete same - kaže. - Mislite da vam muškarci ne trebaju, ali kad vas pustimo da se same snalazite, beskorisne ste. Sve ste iste. I te laži! Isuse, kako vi žene lažete. Jedna za drugom laži vam se kotrljaju s račvastik jezika. Strašno sam umorna. Očajnički umorna. Osjećam kako klizim pod vodu i naglo se prenem. Zarivam nokte u bedro, ali jedva ih osjećam. - Mislite da vas nećemo prozreti, ali uvijek vas progledamo. Vaše laži, vašu izdaju, vašu drsku nevjeru. Preplavljuju me njegove riječi. - Od početka sam savršeno jasno dao do znanja da ne želim djecu - kaže Ian. Zatvaram oči. - Ali nas u tome nitko ništa ne pita, zar ne? Važno je samo što žena želi. Žena ima pravo izabrati? A što je s mojim izborom? Sjetim se Bena. Bio je nadomak života. Da sam ga barem uspjela sačuvati još nekoliko tjedana... - I najednom dobijem sina - kaže Ian - i od mene se očekuje da slavim! Slavim dijete koje nikad nisam želio. Dijete koje nikad ne bi ni postojalo da me gadura nije nasamarila. Otvaram oči. Bijele pločice izinad slavina prošarane su sivim linijama i ja ih pratim pogledom dok mi se oči ne ispune vodom i pločice se ponovo ne zamute. Govori nesuvislo. Ili ja ne shvaćam smisao. Želim nešto reći, ali jezik kao da mi je prevelik za usta. Nisam nasamarila Iana i na prevaru ostala trudna. Dogodilo se slučajno, ali njemu je bilo drago. Rekao je da to sve mijenja. Ian se naginje, s laktovima na koljenima i ustima na sklopljenim dlanovima, kao da se moli. Ali šake su mu stisnute, a mišić uz oko nekontrolirano se trza. - Rekao sam joj kakva je situacija - kaže. - Rekao sam joj, bez obaveza. Ali ona je to upropastila. - Pogleda me. - To je trebao biti seks za jednu noć, brza jebačina s beznačajnom curom. Nije bilo razloga da ikad saznaš za to. Samo što je ona ostala trudna i umjesto da odjebe natrag kući, odlučila je ostati i zagorčati mi život. Nastojim dokučiti smisao Ianovih riječi. - Imaš sina? - uspijevam upitati. On me pogleda i neveselo se nasmije. - Ne - ispravi me. - On nikad nije bio moj sin. Bio je dijete jedne poljske fufe koja je čistila zahode na poslu - ja sam bio samo donator sperme. - Ustane i izravna košulju. - Kad je saznala da je trudna, došla mi je kucati na vrata, a ja sam joj jasno dao do znanja da ne može računati na mene odluči li zadržati dijete. - Uzdahne. - Nije mi se javljala dok mali nije krenuo u školu. A nakon toga nije odustajala. - Usta mu se krive dok traljavo oponaša istočnoeuropski naglasak. - Treba mu otac, Iane. Želim da Jacob zna tko mu je otac. Podižem glavu. S naporom koji u meni izaziva bolni vrisak, odgurujem se dlanom o dno kade dok se ne uspravim u sjedeći položaj. - Jacob? - pitam. - Zar si ti Jacobov otac? 209 KNJIGOTEKA
daša&bocca Ian šuti i promatra me. Tad me naglo ščepa za ruku. - Izlazi. Padam preko ruba kade i rušim se na pod. Noge su mi beskorisne nakon sat vremena u ledeno hladnoj vodi. - Pokrij se. - Dobacuje mi kućni ogrtač i ja ga navlačim, mrzeći se zbog zahvalnosti koju osjećam. Vrti mi se u glavi: Jacob je bio Ianov sin? Ali kad je Ian saznao da je Jacob nastradao u onoj nesreći, mora da je... shvaćam da misina je netko zario u trbuh. Jacobova smrt nije bila Napokon nesretan slučaj. Ianistinu je ubioi kao vlastitog i sad će ubitinož mene.
210 KNJIGOTEKA
daša&bocca
- Zaustavi automobil! - rekao sam. Nisi pokazala nikakvu namjeru da se zaustaviš i ja sam zgrabio volan. - Iane, ne! - Pokušala si oteti volan od mene i pogodili smo rub pločnika pa se odbili natrag nasred ceste, za dlaku promašivši automobil koji je dolazio iz suprotnog smjera. Nisi imala drugog izbora osim podići stopalo s gasa i pritisnuti kočnicu. Zaustavili smo se dijagonalno na cesti. - Izlazi! Nisi oklijevala, ali kad si izašla iz vozila, nepomično si stajala uz vrata, prekrivena kišicom. Obišao sam automobil i prišao ti. - Pogledaj me. I nadalje si zurila u tlo. - Rekao sam ti da me pogledaš! Polako si podigla glavu, ali zurila si negdje iza mene, preko mog ramena. Namjestio sam tako da budemZgrabio tik ispred ti si odmah glavu i zabuljila se preko mog se drugog ramena. samtebe, te zaali ramena i grubookrenula prodrmao. Želio sam te čuti kako jaučeš: rekao sam si da ću prestati kad vrisneš, ali nisi ni pisnula. Čeljust ti se stisnula od susprezanja. Igrala si se sa mnom, Jennifer, ali ja ću pobijediti. Natjerat ću te da vrisneš. Pustio sam te, a ti nisi mogla prikriti olakšanje koje ti je preletjelo licem. Još uvijek je bilo ondje kad sam stisnuo šaku i zabio ti je u lice. Pogodio sam te ispod brade i glava ti se trznula i udarila o krov automobila. Noge su ti popustile i kliznula si na cestu. Na kraju si zacvilila, kao udareni pas, a ja sam se morao nasmiješiti toj maloj pobjedi. Međutim, nije bila dovoljna. Želio sam te čuti kako me preklinješ za oprost; kako priznaješ da si očijukala; priznaješ da si se jebala s nekim drugom. Gledao sam kako mlataraš po mokrom asfaltu. Uobičajeni osjećaj olakšanja izostao je - ona kugla užarenog Dovršit ću to kod kuće. bijesa u meni još uvijek se nadimala, rasla iz sekunde u sekundu. - Ulazi u auto. Gledao sam kako s naporom ustaješ. Krv ti je curila iz usta i neuspješno si je zaustavljala šalom. Pokušala si sjesti ponovno za volan, ali povukao sam te. - Na drugu stranu. - Upalio sam motor i odvezao se prije no što si zatvorila vrata. Preplašeno si vrisnula zalupivši vratima i prtljala oko pojasa. Nasmijao sam se, ali to još nije umirilo bijes u meni. Načas sam se zapitao imam li infarkt: u prsima me je nepodnošljivo stezalo, bolno sam i teško disao. Ti si mi to učinila. - Uspori - rekla si - voziš prebrzo. - Govorila si kroz mjehuriće krvi u ustima i vidio sam kako prskaš njome pretinac za rukavice. Ubrzao sam, da ti pokažem da ne možeš upravljati mnome. Bili smo u mirnoj stambenoj ulici, s urednim kućama i parkiranim automobilima koji su zauzimali moju stranu ceste. Skrenuo sam na suprotnu traku da ih preteknem, iako su nam se približavali farovi vozila iz suprotnog smjera, i nagazio sam papučicu gasa. Vidio sam kako sakrivaš lice rukama; truba je zatreštala i pred očima mi je zabljesnulo dok sam naglo vraćao automobil u našu traku nekoliko sekundi prije no što je bilo prekasno.
211 KNJIGOTEKA
daša&bocca Napetost u mojim prsima malo je popustila. Nisam dizao stopalo s gasa dok smo skretali ulijevo, u dugu ravnu ulicu obrubljenu stablima. Učinila mi se poznatom, iako sam ondje bio samo jednom ranije i ne bih ti mogao reći ime ulice. U njoj je živjela Anya. U njoj sam je jebao. Volan mi je iskliznuo iz ruku i automobil udario o rub pločnika. - Iane, molim te, molim te, uspori! Po pločniku stotinjak metara ispred nas hodala je neka žena s malim djetetom. Dijete je na glavi kapicu s cofom, žena... sam stisnuo volan. Priviđalo mi se. Zamišljao samimalo da je ta žena ona, samoa zato štoČvršće smo bili u njezinoj ulici. To nije mogla biti Anya. Žena je podigla glavu. Kosa joj je bila raspuštena i nije nosila kapu niti navukla kapuljaču na glavu, usprkos kiši. Gledala je u mene i smijala mi se, a dječak je trčkarao uz nju. Osjetio sam strašan bol u glavi. To je bila ona. Napucao sam Anyu nakon što sam je pojebao. Nije me zanimala repriza i nisam želio viđati njezino zgodno ali tupo lice po uredu. Kad se ponovno pojavila prošli mjesec, ne bih je bio prepoznao, ali bila je uporna. Gledao sam kako hoda prema bljesku farova. Želi znati tko mu je otac, želi te upoznati. Sve bi upropastila. Taj mali sve bi upropastio. Pogledao sam te, ali ti si spustila glavu u krilo. Zašto me više ne gledaš? Nekoć si držala dlan na mom bedru dok sam vozio, okretala bi seana sjedalu me možeš si me jedva ikad gledala u oči. Već sam te gubio, saznaš li zada maloga, nikadgledati. te nećuSad vratiti. Prelazili su preko ceste. U glavi mi je bubnjalo. Cmizdrila si i taj zvuk bio je kao muha koja mi zuji u uhu. Pritisnuo sam gas do daske.
212 KNJIGOTEKA
daša&bocca
- Ubio si Jacoba? - kažem, gotovo nesposobna oblikovati te riječi. - Ali zašto? - Sve bi mi upropastio - jednostavno odvrati Ian. - Da se Anya držala podalje, ništa im se ne bi dogodilo. Sama si je kriva. Razmišljam o ženi ispred Kraljevskog suda, njezinim stopalima u jeftinim tenisicama. - Je li trebala novac? Ian se nasmije. - Novac ne bi bio problem. Ne, željela je da budem otac. Da viđam malog vikendom, da povremeno prespava kod mene, da mu kupujem jebene rođendanske darove... - Naglo ušuti dok ja ustajem, hvatajući se za umivaonik i oprezno testirajući mogu li moje bolne noge podnijeti težinu mog tijela. Stopala me peku dok se zagrijavaju. Pogledam u zrcalo i ne prepoznajem što vidim. - Saznala bi za njega - kaže Ian. - Za Anyu. Napustila bi me. Stane iza mene i nježno položi ruke na moja ramena. Vidim izraz njegova lica koji sam toliko mnogo ujutro nakonnije što ispričao bi me premlatio. samdasijegovorila da jevidjela to skrušenost - iakoputa se on nijednom - ali sad Nekoć shvaćam to bio strah. Strah da ću ga vidjeti onakvim kakav uistinu jest. Strah da će mi prestati biti potreban. Razmišljam kako bih voljela Jacoba kao vlastitog sina; kako bih ga prihvatila i igrala se s njim i birala darove samo da vidim sreću na njegovu licu. I najednom imam osjećaj da mi Ian nije oduzeo jedno, nego dvoje djece, i u njihovim izgubljenim životima pronalazim snagu. * * *
Glumim slabost i zurim u umivaonik pa zadnjim ostacima snage najednom zabacim glavu. Čujem mučni prasak kad zatiljkom pogodim njegovu nosnu kost. Pušta me, prinosi obje ruke licu, krv mu curi niz prste. Trčim pokraj njega u sobu i na hodnik, ali previše je brz, kvata me za zapešće prije no što uspijem pobjeći stubama. Njegovi krvavi prsti klize niz moju mokru kožu i otimam se ne bih li se oslobodila, zabijam mu lakat u trbuk i dobivam udarac od kojeg ostajem bez zraka. Odmorište je u mrklom mraku i ne znam gdje sam - gdje su stube? Pipkam naokolo bosim stopalom i prstima dodirujem metal ograde na gornjoj stubi. Pognem se ispod Ianove ruke i objema rukama posežem prema zidu. Savijam laktove kao da radim sklekove pa se snažno odgurnem, zabijam svom težinom u njega. Kratko zajaukne gubeći ravnotežu i pada, stropošta se niz stube. Tišina. Palim svjetlo. Ian leži u podnožju stuba i ne miče se. Leži ničice na podu i vidim ranu na njegovu tjemenu iz koje curi tanki mlaz krvi. Stojim i gledam ga, cijelo mi se tijelo trese. Čvrsto se hvatam za ogradu i polako silazim stubama, ni načas ne skidajući pogled s tijela ispruženog u dnu stuba. Korak prije kraja, zastajem. Vidim kako se Ianova prsa jedva primjetno podižu.
213 KNJIGOTEKA
daša&bocca I sama plitko i isprekidano dišem, pa ispružim stopalo i lagano stanem na kameni pod pokraj Iana, zaledivši se kao dijete koje se igra ledene kraljice. Prekoračim preko njegove ispružene ruke. Hvata moj gležanj i ja vrisnem, ali prekasno je. Na podu sam i Ian je na meni, vuče se uz moje tijelo, s krvlju na licu i rukama. Pokušava govoriti, ali riječi ne izlaze; lice mu je izobličeno od napora. Poseže rukama prema mojim ramenima, i dok se pridiže do razine mog lica, žestoko ga udaram koljenom u međunožje. On rikne, pusti me i presavine se od bola, a ja šeprtljavo ustajem. Ne oklijevam, trčim prema vratima i napipavam zasun koji mi dvaput klizne iz ruke prije no što ga najzad uspijem povući i otvoriti vrata. Noćni je zrak hladan i oblaci zamračuju sve osim tanke pruge mjesečine. Naslijepo trčim i tek sam krenula kad začujem Ianov teški korak iza sebe. Ne osvrćem se da provjerim koliko je daleko, ali čujem ga kako stenje i sve teže diše sa svakim novim korakom. Po kamenoj stazi teško je trčati bosonog, ali buka iza mene naizgled jenjava i mislim da sam se izvukla. Pokušavam suspregnuti dah dok trčim; proizvesti što je moguće manje buke. Tek kad čujem razbijanje valova o obalu, shvaćam da sam promašila skretanje prema kampu. Proklinjem svoju glupost. Sad imam samo dvije mogućnosti: spustiti se stazom na stazom plažu, ilimnogo skrenuti nadesno uz noću obalu-sve dalje je odblizu Penfacha. Tom sam puta šetala is nastaviti Beauom,stazom ali nikad previše ruba litice i uvijek sam se bojala da bi se Beau mogao poskliznuti. Načas oklijevam, ali pomisao na zarobljenost na plaži prestravljuje me: nastavim li trčati, neću li imati veću šansu? Skrećem nadesno stazom uz obalu. Vjetar je sve jači i kako se oblaci pomiču, mjesečina je sve sjajnija. Skupljam hrabrost i brzo pogledam iza sebe, ali staza je prazna. Usporavam do hoda pa zastanem i osluškujem. Osim mora ništa se ne čuje, i moje se srce počinje smirivati. Valovi se ritmički razbijaju o obalu i čujem daleku trubu broda na pučini. Pokušavam doći do daha i pribrati se. - Nemaš kamo pobjeći, Jennifer. Okrećem se kao munja, ali ne vidim ga. Škiljim kroz tamu i razabirem divlju šikaru; nogostup; u daljini malu građevinu za koju znam da je pastirska koliba. - Gdjealisi? ali vjetar nosi su moje riječi do Udahnem bihi vrisnula, on -jedoviknem, u hipu iza mene, njegove podlaktice na mora. mom vratu, dižu kako me uvis pritišću dok posve ne ostanem bez daha. Zabijam lakat u njegova rebra i njegov stisak popušta dovoljno da udahnem. Neću umrijeti, pomislim. Većinu svog odraslog života provela sam skrivajući se i bježeći; u strahu; a sad, baš kad sam se počela osjećati sigurnom, on se vratio kako bi mi to oduzeo. Neću mu to dopustiti. Osjećam nalet adrenalina i naginjem se prema naprijed. Taj pokret dovoljan je da se uspijem otrgnuti od njega. Ali ne trčim. Dovoljno sam bježala od njega. Poseže za mnom, a ja pružam ruku i pogodim ga dlanom ispod brade. Zanjiše se od udarca i nekoliko sekundi samo se klacka na rubu litice. Poseže za mnom, pokušava noktima ščepati moj kućni ogrtač, okrzava prstima tkaninu. Vrisnem i uzmaknem, ali gubim načas Ali pomislim kako ću njim, kako o liticu ravnotežu na putu doi mora. tad shvaćam dapasti ležims licem uz rubćemo litice,seazajedno on pada.razlupati Gledam ka podnožju i vidim njegove iskolačene oči, prije no što ga valovi progutaju.
214 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Rayov telefon zazvonio je dok su zaobilazili Cardiff. Pogledao je na zaslon. - Detektiv inspektor Južnog Walesa. Kate je promatala Raya do kje slušao novosti iz Penfacha. - Hvala Bogu na tome - rekao je Ray u mobitel. - Nema problema. Hvala što ste mi javili. Završio je poziv i dugo, sporo uzdahnuo. - Jenna je dobro. Odnosno, nije baš dobro, ali živa je. - A Petersen? - upitala je Kate. - Nije imao toliko sreće. Po svemu sudeći, Jenna je bježala stazom uz obalu kad ju je sustigao. Borili su se i Petersen je preletio preko ruba litice. Kate se lecnula. - Kakva grozna smrt. - Ništa bolje nije ni zaslužio - rekao je Ray. - Čitajući između redaka, ne mislim baš da je doslovce „pao”, ako znaš što želim reći, iako krim-policija u Swansei ispravno postupa kad to arhivira kao nesretan slučaj. Ušutjeli su. - Hoćemo li natrag do postaje? - upitala je Kate. Ray je odmahnuo glavom. - Nema smisla. Jenna je u bolnici u Swansei, a mi smo ondje za manje od sat vremena. Baš bismo i mogli dotjerati stvar do kraja i nešto prigristi prije no što krenemo natrag kući. Promet se malo raščistio i do bolnice u Swansei stigli su netom iza sedam. Ulaz u hitni prijam bio je zakrčen pušačima s brzinski povezanim rukama, zavijenim gležnjevima i raznoraznim neviđenim ozljedama. Ray je zaobišao muškarca koji se previo u struku od bolova u želucu, ali je i nadalje željno uvlačio cigaretu koju mu je djevojka držala u ustima. Miris dima u hladnom zraku zamijenila je toplina odjela hitne službe i Ray je maknuo policijskom iskaznicom umornoj službenici na šalteru. Uputila ih je kroz klizna vrata na odjel C, i iz njega u neku bočnu prostoriju u kojoj je Jenna ležala oslonjena na hrpu jastuka. Ray se šokirao ugledavši tamnoljubičaste modrice koje su virile iz bolničke spavaćice i širile se po njezinu vratu. Kosa joj je bila raspuštena i padala na ramena, a umor je bio kao urezan u njezino lice. Patrick je sjedio pokraj nje, s odbačenim novinama otvorenim na križaljci. - Hej - tiho je rekao Ray. - Kako ste? Slabašno se osmjehnula. - Imala sam i boljih dana. - Mnogo ste toga propatili. - Ray se zaustavio uz krevet. - Žao mi je što ga nismo uhvatili na vrijeme. - Sad to više nije važno. - Čujem da ste bili junak dana, gospodine Matkews - obratio se Ray Patricku koji je podigao ruku u znak prosvjeda.
215 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Teško. Da sam došao sat vremena ranije, možda bih i bio od neke koristi, ali zadržali su me u ambulanti i kad sa došao onamo... znate... - Pogledao je Jennu. - Mislim da se bez tebe ne bih mogla vratiti do kolibe - rekla je. - Mislim da bih još uvijek ležala ondje i zurila u more. - Zadrhtala je, a Raya je podišla jeza iako je u sobici bilo zagušljivo. Kakav je bio osjećaj ležati na rubu litice? - Jesu li rekli koliko će vas dugo zadržati? - upitao je. Jenna je me zadržati promatranju, štojegod značilo, ali nadam seodmaknula da neće bitiglavom. duže od- Žele dvadeset i četiri na sata. - Pogledavala častoRaya čas Kate. - Hoću li biti u nevolji? Jer sam vam lagala tko je vozio? - Postoji mali problemčić ometanja tijeka istrage o kojem valja razmisliti - odvratio je Ray - ali prilično sam siguran da ćemo zaključiti da nije u javnom interesu jahati po njemu - rekao je Ray. Nasmiješio se, a Jenna je odahnula od olakšanja. - Ostavit ćemo vas da se odmarate - nastavio je Ray. Pogledao je Patricka. - Pazite na nju, može? Otišli su iz bolnice i odvezli se do policijske postaje u Swansei, u kojoj je lokalni detektiv inspektor želio razgovarati s njima. DI Frank Rushton bio je nekoliko godina stariji od Raya i imao tjelesnu građu koja je navodila na pomisao da bi na ragbijaškom terenu bio više kod kuće nego u uredu. Srdačno ih je dočekao i uveo u svoj ured pa ponudio kavom,sekoju su oni odbili.je Ray. - Inače će ovdje prisutna detektivka Evans - Moramo vratiti - rekao nepotrebno opteretiti budžet prekovremenim satima. - Šteta - rekao je Frank. - Mi idemo na curry - jedan od naših kapetana ide u mirovinu pa mu pripremamo svojevrsnu oproštajku. Bilo bi nam drago da nam se pridružite. - Hvala - rekao je Ray - ali bit će bolje da odbijemo. Hoćete li zadržati Petersenovo tijelo, ili da nazovem mrtvozornika u Bristolu? - Ako imate broj, bilo bi sjajno da mu se javite. Nazvat ću ih kad izvučemo tijelo. - Još ga niste izvukli? - Nismo ga još pronašli - odgovorio je Frank. - Stropoštao se s litice otprilike kilometar od kolibe u kojoj stanuje Grayova, u suprotnom smjeru od kampa Penfach. Mislim da ste bili ondje, niste li? Ray je kimnuo. - Muškarac koji ju je pronašao, Patrick Mathews, odveo nas je onamo i nema dvojbe da se to dogodilo ondje rekao je Frank. - Na tlu su tragovi u skladu s opisom borbe koji nam je dala Grayova, a rub litice svježe je oguljen. - Ali nema tijela? - Da budem iskren, to nije ništa čudno. - Frank je primijetio Rayove izvijene obrve i kratko se nasmijao. - Hoću reći, nije neobično što odmah nismo pronašli tijelo. Ponekad netko skoči ili se posklizne s litice na povratku iz puba i potrebno je nekoliko dana - a često i duže - da more izbaci tijelo. Ponekad se nikad ne vrate; ponekad se vrate samo dijelovi. - Kako to mislite? - upitala je Kate. - Provalija je visoka šezdeset metara - odvratio je Frank. - Na putu dolje, možete promašiti stijene, ali čim sletite, razlupat ćete se o njih i ne samo jednom. - Slegnuo je ramenima. - Tijela se lako razbiju. - Kriste, život uz more više mi ne zvuči naročito privlačno - rekla je Kate.
216 KNJIGOTEKA
daša&bocca Frank se nacerio. - Jeste li sigurni da vas ne možemo nagovoriti na curry? Jednom sam razmišljao o premještaju u Avon i Somerset - bilo bi dobro čuti što sam propustio. Ustao je. - Rekli smo da ćemo nešto prigristi - rekla je Kate promatrajući Raya. - Pridružite nam se - rekao je Frank. - Bit će zabavno. Većina krim-policajaca bit će ondje, kao i nekoliko plavaca. - Proveo ih je pokraj recepcije i rukovao se s oboma. - Sad završavamo nekih pola nije sata li? trebali bi se naćiostati u Raju na High Rješenje ovog slučaja vaš jei za veliki uspjeh, Trebali biste preko noćiStreetu. i proslaviti u velikom stilu! Oprostili su se i Ray je osjetio kako mu želudac kruli dok su prilazili automobilu. Pileći curry i pivo bili su upravo ono što mu je trebalo nakon dana kakav su proveli. Pogledao je Kate i pomislio koliko bi uživao u bezbrižnim razgovorima i šalama s ekipom iz Swansee. Bila bi prava šteta odvesti se kući i Frank je imao pravo - vjerojatno je mogao ostati prespavati s obrazloženjem da sutra još treba povezati neke konce. - Idemo - rekla je Kate. Zaustavila se okrenuvši se prema Rayu. - Bit će zabavno, i on ima pravo, trebali bismo proslaviti. - Stajali su toliko blizu jedno drugome da su se umalo dodirivali i Ray je zamislio kako se nakon curryja opraštaju od momaka iz Swansee; možda negdje piju još jedno piće prije spavanja pa se vraćaju u hotel. Progutao je slinu, zamišljajući što bi se moglo dogoditi nakon toga. - Drugi put - rekao je. Nakon kratke tišine, Kate je polako kimnula. - Naravno. - Prišla je automobilu, a Ray je izvukao mobitel da pošalje SMS Mags. Dolazim kući. Da donesem večeru?
217 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Bolničarke su bile ljubazne. Mojim su se ozljedama pozabavile mirno i učinkovito, naizgled ne mareći kad sam ih po stoti put zamolila da mi potvrde da je Ian mrtav. - Gotovo je - kažu liječnici. - A sad se odmorite. Ne osjećam nikakvo naročito olakšanje ili slobodu. Samo strašan umor koji me ne odbija napustiti. Patrick se ne miče od mene. Naglo se budim nekoliko puta noću i odmah ga zateknem uz uzglavlje da otjera moje noćne more. Nakon nekog vremena prihvaćam sedativ koji mi bolničarka nudi. Mislim da čujem kako Patrick s nekim razgovara telefonom, ali prije no što uspijem upitati s kim, već ponovno spavam. Kad se probudim, dnevno svjetlo probija se kroz rolete na prozoru i prugama svjetla oslikava moj krevet. Na stoliću pokraj mene je pladanj. - Čaj se dosad već sigurno ohladio - kaže Patrick. - Vidjet ću mogu li pronaći nekoga tko će ti donijeti svježi. - U redu je - kažem sjestidau pročita krevetu.pristigli Vrat meSMS. boli i oprezno ga dodirujem. Patrickov mobitel zazujii inastojim on ga podiže - Što je? - Ništa - kaže. Mijenja temu. - Doktor kaže da će te nekoliko dana boljeti, ali ništa nije slomljeno. Dali su ti neki gel da poništi djelovanje izbjeljivača i morat ćeš ga nanositi svakodnevno kako ti se koža ne bi osušila. Privlačim noge kako bih napravila mjesta da sjedne pokraj mene na krevet. Čelo mu je namršteno i mrzim što sam ga toliko zabrinula. - Dobro sam - kažem. - Časna riječ. Samo želim otići kući. Vidim da traži odgovore na mom licu: želi znati što osjećam prema njemu, ali to ni sama još ne znam. Znam samo da ne mogu vjerovati vlastitoj procjeni. Usiljeno se osmjehnem kako bih mu pokazala da sam dobro pa zatvorim oči, više kako bih izbjegla njegov pogled, nego zato očekujem ću zaspati. Bude me koraci predšto vratima sobeda i nadam se da dolazi liječnik, ali čujem Patricka kako se nekome obraća. - Ovdje je. Idem u kantinu na kavu, da vas dvije imate malo mira. Ne mogu zamisliti tko bi to mogao biti, i čak i kad se vrata posve otvore i vidim vitki lik u jarko žutom kaputu s velikim gumbima, još uvijek mi treba sekunda da shvatim tko je to koga vidim. Otvaram usta, ali knedla u mom grlu priječi me da išta kažem. Eve dotrči do kreveta i zagrli me najčvršćim zagrljajem. - Toliko si mi nedostajala! Čvrsto se grlimo dok naši jecaji ne utihnu, a onda sjedimo prekriženih nogu jedna sučelice drugoj i držimo se za ruke kao da smo ponovno djeca i sjedimo na donjem krevetu u sobi koju smo dijelile. - Ošišala si se - kažem. - Lijepo ti stoji. Eve smeteno dodirne svoj glatki bob. - Mislim da je Jeffu draža duga kosa, ali ja volim ovu dužinu. Usput, pozdravlja te. Oh, a djeca ti šalju ovo. - Pretražuje torbicu i izvlači zgužvanu čestitku za brz oporavak, savijenu napola. - Rekla sam im da si u bolnici, pa misle da imaš ospice.
218 KNJIGOTEKA
daša&bocca Pogledam crtež koji me prikazuje u krevetu prekrivenu točkicama i nasmijem se. Nedostajala su mi. Svi ste mi nedostajali. - I ti si nama nedostajala. - Eve duboko udahne. - Nisam trebala reći ono što sam rekla. Nisam imala prava to reći. Sjećam se kako sam ležala u bolnici nakon Benova rođenja. Nitko se nije sjetio odnijeti Perspexovu kolijevku iz sobe i rugala mi se s ruba mog vidnog polja. Eve je došla i prijepresrele no što jes čula za Benovu ali po izrazu njezina lica znala su je bolničarke viješću. Nekoć smrt, predivno zamotan dar gurnula je nasam dnodatorbe, zgužvala i poderala papir u nastojanju da ga sakrije iz vida. Pitala sam se što će učiniti s njim - hoće li pronaći drugu bebu koja će nositi odjelce koje je osobno izabrala za mog sina. Isprva nije govorila, a onda se nije zaustavljala. - Je li ti Ian nešto učinio? Je, zar ne? Okrenula sam se na drugu stranu, ugledala praznu kolijevku i zatvorila oči. Eve nikad nije vjerovala Ianu, iako se potrudio da nikome ne pokaže svoju pravu ćud. Nijekala sam da išta nije u redu: isprva zato što sam bila previše zaslijepljena ljubavlju da bih vidjela pukotine u svojoj vezi, a kasnije zato što sam se previše stidjela priznati da sam toliko dugo ostala s muškarcem koji me je toliko povrijedio. Željela samjedva da memogla Eve zagrli. da meječvrsto privine uz sebe, protivtuga boli od koje sam disati.Samo Ali moja sestrazagrli bila i ljuta, njezina vlastita zahtijevala je odgovore; razlog; nekoga koga će okriviti. - Taj čovjek je samo nevolja - rekla je, a ja sam zažmirila oči pred njezinom tiradom. - Možda ti to ne vidiš, ali ja vidim. Da nisi ostala s njim kad si zatrudnjela, možda bi još uvijek imala svoju bebu. Kriva si koliko i on. Sva očajna, otvorila sam oči, Eveine riječi palile su mi utrobu. - Gubi se - rekla sam napuklim ali odlučnim glasom. - Moj te se život ne tiče i nemaš pravo govoriti mi što da činim. Gubi se! Više te nikad ne želim vidjeti! Eve je pobjegla s odjela, ostavila me da izbezumljeno pritišćem rukama prazan trbuh. Nisu me povrijedile Eveine riječi, koliko istina u njima. Moja je sestra jednostavno rekla istinu. Ja sam bila kriva za Benovu smrt. U tjednima kojinekog su uslijedili Eveprestala me je pokušala kontaktirati, ali nisam željela razgovarati s njom. Nakon vremena je pokušavati. - Shvatila si kakav je Ian - sad joj kažem. - Trebala sam te poslušati. - Voljela si ga - jednostavno odgovori. - Kao što je mama voljela tatu. Uspravim se u krevetu. - Kako to misliš? Eve šuti i ja vidim da pokušava odlučiti što će mi reći. Odmahujem glavom jer najednom shvaćam što sam odbijala priznati kao dijete. - Tukao ju je, zar ne? Ona kimne bez riječi. Razmišljam o svom zgodnom, pametnom ocu koji je uvijek nalazio nešto smiješno što će podijeliti sa mnom i vrtio me i kad sam bila prevelika za takve igre. Razmišljam o majci; uvijek tihoj, nepristupačnoj, hladnoj. Razmišljam koliko sam je mrzila jer mu je dopustila da ode. - Godinama je to trpjela - kaže Eve - a onda sam ja jednog dana nakon nastave ušla u kuhinju i vidjela ga kako je tuče. Vrisnula sam mu da prekine, a on se okrenuo i ošamario me.
219 KNJIGOTEKA
daša&bocca - Gospode, Eve! - Mučno mi je koliko se naša djetinja sjećanja razlikuju. - Užasnuo se. Rekao je da mu je strašno žao, da me nije vidio, ali ja sam vidjela izraz u njegovim očima prije nego što me je udario. U tom me je trenutku mrzio i iskreno vjerujem da me je mogao ubiti. U mami kao da se najednom nešto okrenulo. Rekla mu je da ode i on je bez riječi otišao. - Kad sam se vratila s baleta, nije ga bilo - kažem, sjetivši se tuge koju sam osjetila shvativši da ga - Mama munema. je rekla da će otići na policiju ako nam se ikad više približi. Srce joj se slomilo jer ga je udaljda od nas, ali rekla je da nas je morala zaštititi. - Nikad mi to nije rekla - kažem, ali znam da joj nikad nisam dala priliku. Pitam se kako sam mogla tako pogrešno protumačiti stvari. Žao mi je što mama više nije živa da ih mogu ispraviti. Emocije me preplave i grcam od suza. - Znam, draga, znam. - Eve mi miluje kosu kao kad smo bile djeca pa me obgrli rukama i sama se rasplače. Ostaje dva sata, a Patrick postajkuje između kantine i mog kreveta, želeći nam dati vremena nasamo, ali zabrinut da ću se previše umoriti. Eve me ostavlja s hrpom časopisa koje neću pročitati i obećanjem da će doći ponovno čim se vratim u kolibu, što će, kako mi kaže liječnik, biti za dan ili dva. Patrick mi stisne ruku. - Iestyn šalje dva dečka s farme da ti očiste kolibu - kaže - i promijenit će bravu tako da ćeš biti jedina koja će imati ključ. - Mora da je vidio kako mi licem prelijeće zabrinutost. - Sve će dovesti u red - kaže. - Bit će kao da se ništa nije nikad dogodilo. Ne, pomislim, nikad neće biti tako. Ali stisnem mu ruku u odgovor i na njegovu licu vidim samo iskrenost i ljubaznost, i pomislim da bi, usprkos svemu, s ovim muškarcem život ipak mogao dalje. Život bi mogao biti dobar.
220 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Večeri su postale duže i Penfach je ponovno pronašao svoj prirodni ritam, narušen samo ljetnim priljevom obitelji na putu prema plaži. U zraku se osjeća miris kreme za sunčanje i morske soli, a zvonce iznad seoske trgovine kao da nikad ne šuti. Kamp se otvara svježe obojan za novu sezonu; police su do vrha nakrcane potrepštinama za ljetovanje. Turiste ne zanima mjesni skandal, a na moje olakšanje, i seljani brzo gube zanimanje za besposleno tračanje. Do jeseni govorkanja već prestaju, zatrta nedostatkom novih informacija i žestokim protivljenjem Bethan i Iestyna koji su si dali u zadatak ispraviti sve one koji su tvrdih da znaju što se dogodilo. Ubrzo su spakirani i odneseni i zadnji šatori, prodane i zadnje kantice i lopatice, pojeden i zadnji sladoled, i sve je zaboravljeno. Ondje gdje sam nekoć vidjela samo osudu i zatvorena vrata, sad nailazim na ljubaznost i raširene ruke. Iestyn je održao riječ i očistio kolibu. Promijenio je brave, ugradio nove prozore, prebojao onaj natpis na drvenim vratima i uklonio sve tragove onoga što se dogodilo u kolibi. I mada tu noć nikad neću moći izbrisati iz sjećanja, još uvijek želim živjeti ondje, visoko na litici i okružena samo zvukom vjetra. Sretna sam u svojoj kolibi i odbijam dopustiti Ianu da mi uništi i taj dio života. Uzimam u ruku Beauov povodac, a on nestrpljivo stoji uz vrata dok ja odijevam kaput kako bih ga odvela da se još jednom istrči prije spavanja. Još uvijek se ne mogu natjerati da vrata ostavim nezaključana, ali kad sam u kolibi, više ih ne zaključavam i ne navlačim zasun, i ne skačem kad Bethan uđe bez kucanja. Patrick je više ovdje nego u svojoj kući, iako prepoznaje moju povremenu ali hitnu potrebu za samoćom i prije no što je sama osvijestim, pa se diskretno odveze natrag u Port Ellis, a mene ostavi mojim mislima. Gledam plimu koja nadire zaljevom. Plaža je oguljena otiscima stopala šetača i njihovih pasa, i galebova koji se obrušavaju na pjeskulje u pijesku. Kasno je i nitko drugi ne šeće obalnom stazom navrh litice, gdje novopostavljena ograda podsjeća šetače da se ne približavaju previše rubu. Najednom zadrhtim od osjećaja usamljenosti. Želim da Patrick večeras dođe. Valovi se lome na pijesku u mjehurićima bijele pjene koji nestaju kad se val ponovno povuče. Svaki nadire malo dalje i na nekoliko sekundi otkrije gladak, sjajni pijesak, prije no što drugi naiđe kako bi ispunio taj prostor. Tek što se nisam okrenula, kad opazim nešto urezano u pijesak. Nestane u trenu. More preplavi natpis za koji više ni sama nisam sigurna da sam ga uistinu vidjela, a kad se zalazeće sunce odrazi u vodi, tamni, mokri pijesak zablista. Odmahujem glavom i okrećem se prema kolibi, ali nešto me vuče natrag i ponovno stajem na rub litice i promatram plažu. Ondje nema ničega. Navlačim kaput oko tijela kako bih se obranila od nenadane hladnoće koja me okružuje. Priviđa mi se. Dolje na pijesku ništa nije napisano; ništa utisnuto debelim, ravnim slovima. Ne vidim svoje ime. Jennifer.
221 KNJIGOTEKA
daša&bocca More ne oklijeva. Sljedeći val razbije se preko znakova u pijesku i oni nestaju. Samotni galeb obleti zaljev još jedan posljednji put dok plima nadire, a sunce klizi iza horizonta. Nakon toga, svuda je samo tama.
222 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Policijsku obuku započela sam 1999., a 2000. sam bila raspoređena u Oxford. U prosincu te godine devetogodišnji dječak poginuo je kad ga je pregazio ukradeni automobil u naselju Blackbird Leys. Četiri godine provedena je opsežna istraga, prije no što je zaključeno da se radi o ubojstvu iz nehata. Taj slučaj obilježio je moje prve godine u policijskoj službi i još uvijek je izazivao pitanja kad sam se tri godine kasnije pridružila odjelu kriminalističke policije. Ponuđena je velika nagrada, a državno odvjetništvo obećalo je suvozaču imunitet od kaznenog progona, istupi li i otkrije identitet vozača. Ali iako je nekoliko ljudi bilo uhapšeno, ni protiv koga nije bila podignuta optužnica. Posljedice tog zločina snažno su djelovale na mene. Kako je vozač one Vauxhall Astre mogao živjeti s onime što je učinio? Kako je suvozač mogao šutjeti? Kako se majka tog djeteta ikad mogla pomiriti s tako strašnim gubitkom? Fascinirale su me obavijesti koje su pristizale nakon apela uz svaku godišnjicu pogibije i marljivost policije koja je pomno provjeravala svaku informaciju u nadi da će pronaći tu jednu kariku koja nedostaje. Godinama kasnije, kad je umro moj vlastiti sin - u mnogo drugačijim okolnostima iz prve sam ruke iskusila kako osjećaju mogu zamagliti prosudbu i počela sam se pitati kako bi mogli utjecati na dvije žene koje su svaka na svoj način upletene u isti incident. Rezultat je Pustila sam te.
223 KNJIGOTEKA
daša&bocca
Uvijek sam čitala zakvale u knjigama i čudila se kako je moguće da je u nastanak jednog jedinog djela upleteno toliko mnogo ljudi. Sad shvaćam. Beskrajno sam zakvalna svojim prvim čitateljicama - Julie Coken, AJ Pearce, Merilyn Davies i ostalima koji su mi pomogli da shvatim što funkcionira a što ne, i Peti Nightingale i Araminti Wkitley jer su vjerovale u mene. Sretna sam što je moja agentica neponovljiva Sheila Crowley, ali nikad je ne bih upoznala da nije bilo slučajnog razgovora s Vivienne Wordley, kojoj se moj rukopis svidio dovoljno da ga proslijedi. Hvala Vivienne, Sheili, Rebecci i ostalima u Curtis Brownu na svemu što činite. Niste mi mogli pronaći bolji dom od Little, Browna. Sjajnu Lucy Malagoni zavoljela sam istog časa kad sam je upoznala i ne bih mogla poželjeti pronicaviju i entuzijastičniju urednicu. Hvala i Lucy, Thaliji, Anne, Sarah, Kirsteen i ostalima u Little, Brownu, uključujući i sjajnu ekipu koja se bavi inozemnim pravima. Svi su oni u poslu preko glave, ali uspijevaju mi dati osjećaj kao da je moja knjiga jedina na kojoj rade. Hvala i mojim bivšim kolegicama Mary Langford i Kelly Hobson: Mary jer je pročitala ranu verziju, a Kelly na pomoći oko procedure u zadnji čas. I na kraju, hvala prijateljima i obitelji koji su uvijek vjerovali u mene; koji su me podržali kad sam odlučila napustiti dobar posao i umjesto toga pisati knjige, i koji nijednom nisu predložili da bih trebala naći pravi posao. Ne bih mogla i ne bih uspjela bez podrške svog supruga Roba i naše troje djece, Josha, Evie i Georgie, koji su me bodrili s tribina, donosili mi šalice čaja i brinuli o sebi dok ja još „samo dovršim ovo poglavlje”. Svima vam neizmjerna hvala.
224 KNJIGOTEKA
