1
2
C. J. Ssansom
TUŢALJKA GREŠNIKA prijevod djela: Lamentation
GLAVNI LIKOVI i njihov političko-vjerski položaj Mnogi likovi u romanu su stvarne povijesne osobe, no njihov je prikaz, dakako, plod mašte. Kraljevska obitelj Kralj Henrik VIII. Princ Edward, 8 godina, prijestolonasljednik Lady Mary, 30 godina, izrazita tradicionalistica Lady Elizabeth, 12 — 13 godina Kraljica Katarina Parr Obitelj Katarine Parr, svi reformisti (v. Obiteljsko stablo) Lord William Parr, njezin stric Sir William Parr, njezin brat Lady Anne Herbert, njezina sestra Sir William Herbert, njezin šogor Ĉlanovi Krunskoga vijeća John Dudley, lord Lisle, reformist
3
Edward Seymour, grof od Hertforda, reformist Thomas Cranmer, Canterburyjski nadbiskup, reformist Lord Thomas Wriothesley, predsjednik Gornjeg doma, bez čvrstog svrstavanja Sir Richard Rich, bez čvrstog svrstavanja Sir William Paget, kraljev tajnik, bez čvrstog svrstavanja Stephen Gardiner, Winchesterski biskup, tradicionalist Thomas Howard, vojvoda od Norfolka, tradicionalist Ostali William Somers, kraljeva luda Jane, luda kraljice Katarine i lady Mary Mary Odell, kraljičina osobna sluškinja William Cecil, kasniji tajnik kraljice Elizabete I. Sir Edmund Walsingham John Bale Anne Askew (Kyme)
PRVO POGLAVLJE NISAM ŢELIO prisustvovati spaljivanju. Nikad nisam volio čak ni stvari poput borbi pasa i okovanih medvjeda, a ovo je trebalo biti spaljivanje četvero ţivih ljudi, od kojih je jedna bila ţena jer su nijekali da su krv i tijelo Kristovo prisutni u hostiji na misama. Do takvog je vrhunca došao veliki lov na heretike u Engleskoj tijekom 1546. godine. Bio sam u svom uredu u Lincoln's Innu kad su me pozvali da
4
posjetim rizničara, gospodina Rowlanda. Unatoč mom statusu višeg odvjetnika, što je značilo da sam na vrhu strukovne hijerarhije, gospodin Rowland me nije volio. Mislim da mu se ponos nije oporavio još otkako sam prije tri godine prema njemu — opravdano — bio neu- Ijudan. Prešao sam Inn Square — čije je zidove od crvene cigle blaţilo ljetno sunce — pozdravljajući se u prolazu s drugim odvjetnicima u crnim haljama. Podignuo sam pogled prema odajama Stephena Bealknapa, mog starog protivnika na sudu i izvan njega. Kapci na njegovim prozorima bili su zatvoreni. Bio je bolestan od početka godine, i nitko ga tjednima nije vidio. Neki su govorili da je na samrti. Stigao sam do rizničarova ureda i pokucao na vrata. Oštar glas pozvao me unutra. Rowland je sjedio za stolom u svojoj prostranoj sobi; zidovi su bili prekriveni policama s debelim pravničkim knjigama, jasnim pokazateljem njegova statusa. Bio je star, imao je više od šezdeset; premda vrlo mršav, bio je čvrst kao hrast, a usko lice bješe mu naborano i namršteno. Duga sijeda brada bila mu je razdvojena po trenutnoj modi; paţljivo počešljana, spuštala mu se do polovice uskog svilenog prsluka. Kad sam ušao, prestane reckati novi šiljak guščjeg pera i podigne pogled. Prsti su mu, baš poput mojih, bili puni crnih mrlja zbog dugih godina rada s tintom. »Dobro jutro, viši odvjetniče Shardlake«, reče on svojim oštrim glasom i spusti noţ. Naklonio sam se. »I vama, gospodine rizničaru.« Pokazao je na stolac i mrko me pogledao. »Posao vam ide dobro?« upitao je. »Ĉeka vas dosta slučajeva za jesenski kvartal?« »Sasvim lijep broj, gospodine.« »Ĉujem da više ne dobivate posao od kraljičina pravnog zastupnika.« Govorio je leţerno. »Niste ga dobili unatrag godinu dana.« »Imam mnogo drugih slučajeva, gospodine. Dosta sam zauzet i predmetima na Parničnom sudu.« Nagnuo je glavu. »Ĉujem da je Krunsko vijeće ispitalo neke
5
činovnike kraljice Katarine. Zbog heretičkih stavova.« »Tako se govori. No mnogo je ljudi bilo pod istragom ovih posljednjih nekoliko mjeseci.« »Odnedavno vas češće viđam na misi u crkvi Lincoln's Inna«, osmjehne se Rowland cinično. »Ţelite pokazati uzorno ponašanje? Mudro je to u ova nemirna vremena. Idi u crkvu, izbjegni govorkanja i kontroverze, slijedi kraljeve ţelje.« »Baš tako, gospodine.« Uzme svoje naoštreno pero, pljune na njega da ga omekša, pa ga protrlja o krpu. Pogleda me s novom ţustrinom. »Ĉuli ste da je gospođa Anne Askew osuđena da, zajedno s još trojicom drugih, gori na lomači sljedećega petka? Šesnaestog srpnja?« »U Londonu se samo o tome i govori. Neki kaţu da su je nakon presude mučili u Toweru. Ĉudna stvar.« Rowland slegne ramenima. »Ulična govorkanja. Ali ţena je napravila skandal u pogrešno vrijeme. Napustila je muţa i došla u London zagovarati stavove koji su u jasnoj suprotnosti sa Zakonom o šest članaka vjere. Odbila je poreći svoje mišljenje i javno se svađala sa sucima.« Zavrtio je glavom, pa se nagnuo naprijed. »Spaljivanje će biti pravi spektakl. Godinama nije bilo nečeg takvog. Kralj ţeli pokazati kamo hereza vodi. Pola Krunskog vijeća bit će ondje.« »A kralj ne?« Bilo je glasina da će i on biti prisutan. »Ne.« Sjetio sam se da je Henrik proljetos bio ozbiljno bolestan; otada ga se jedva moglo vidjeti. »Njegovo Veličanstvo ţeli predstavnike iz svih londonskih cehova.« Rowland zastane. »I iz odvjetničkih komora. Odlučio sam da biste vi trebali predstavljati Lincoln s Inn.« Zapiljio sam se u njega. »Ja, gospodine?« »Preuzimali ste manje društvenih i ceremonijalnih obveza no što to zahtijeva vaš status, viši odvjetniče Shardlake. Ĉini se da se za ovo nitko ne ţeli dobrovoljno javiti, pa sam bio primoran odlučiti.
6
Mislim da je vrijeme da i vi dođete na red.« Uzdahnuo sam. »Znam da sam bio nemaran glede takvih duţnosti. Preuzimat ću ih više, ako tako zahtijevate.« Duboko sam udahnuo. »Ali, molim vas, ne i ovu. Bit će to uţasno. Nikad nisam gledao spaljivanje, niti to ţelim.« Rowland na moje riječi odmahne rukom. »Odveć ste osjetljivi. Ĉudi me to za seljačkog sina. Znam da ste već vidjeli pogubljenja. Kad ste radili za lorda Cromwella, pozvao vas je da gledate odrubljivanje glave Anni Boleyn.« »To je bilo strašno. Ovo će biti još gore.« Lupnuo je po papiru na svom stolu. »Ovo je zahtjev da nekoga pošaljem. Potpisao ga je kraljev tajnik, Paget osobno. Večeras mu moram dostaviti ime. Ţao mi je, viši odvjetniče, ah odlučio sam da ćete ići vi.« Ustao je, naznačivši da je razgovor završen. I ja sam ustao te se ponovo naklonio. »Hvala vam što se ţelite više uključiti u komorine duţnosti«, reče Rowland, sada opet leţerno. »Pogledat ću koje nam se još...«, oklijevao je, »... aktivnosti mogu pojaviti.«
† NA DAN spaljivanja probudio sam se rano. Bješe zakazano za podne, ali bio sam odveć turoban i potišten da odem u ured. Točan kao i uvijek, moj novi majordom Martin Brocket u sedam sati mi je donio platnene ručnike i vrč s vrućom vodom; zaţelio mi je dobro jutro, pa rasprostro moju košulju, prsluk i ljetnu halju. Kao i uvijek, nastup mu je bio ozbiljan, smiren, pokoran. Otkad su on i njegova ţena zimus došli k meni, kućanstvo je funkcioniralo kao satni mehanizam. Kroz odškrinuta vrata čuo sam kako Agnes od sluge Timothyja traţi da kasnije svakako donese svjeţe vode, a od sluškinje Josephine da poţuri sa svojim doručkom kako bi se stol mogao prostrijeti za mene. Glas joj je bio vedar i srdačan. »Još jedan lijep dan, gospodine«, osmjelio se Martin. Bio je u četrdesetima, prorijeđene plave kose i bezizraţajnih, prosječnih crta lica. Nikome
u kućanstvu
nisam rekao
da ću prisustvovati
7
spaljivanju. »Jest, Martine«, odvratio sam. »Mislim da ću ovo jutro provesti u svojoj radnoj sobi, pa krenuti oko podneva.« »U redu, gospodine. Vaš će doručak biti spreman vrlo brzo.« Naklonio se i izašao. Ustao sam, trgnuvši se zbog grča u leđima. Nasreću, toga je sve manje budući da sam se strogo pridrţavao vjeţbi koje mi je pokazao moj liječnik i prijatelj Guy. Volio bih da se mogu osjećati ugodno u Martinovu društvu. No, dok mi je njegova ţena draga, u Martinovoj hladnoj, upornoj formalnosti ima nešto zbog čega sam uvijek napet. Umivajući se i odijevajući čistu platnenu košulju namirisanu ruţmarinom, korio sam se zbog svoje nerazboritosti: ja sam bio gospodar, i na meni je bilo da potaknem manje sluţben odnos. Proučio sam svoje lice u čeličnom zrcalu. Još novih bora, pomislih. Tog sam proljeća napunio četrdeset četiri. Izborano lice, prosijeda kosa i grbava leđa. Budući da su brade trenutno bile u modi — moj pomoćnik Barak nedavno je pustio urednu smeđu — prije nekoliko mjeseci i ja sam pokušao s bradicom, no bijaše prošarana sjedinama, baš kao i moja kosa, i smatrao sam da mi ne pristaje. Kroz prozor, razdvojen kamenim stupom, otvarao se pogled na vrt. Dopustio sam Agnes da u njemu postavi košnice i uzgoji začinsko i ljekovito bilje. Vrt je bio ljepši, a bilje je, osim što je bilo korisno, širilo slatkast miris. Ptice su pjevale, a pčele zujale oko cvijeća. Sve je bilo puno svjeda i šarenila. Kakav nepriličan dan za uţasnu smrt mlade ţene i trojice muškaraca. Pogled mi skrene na pismo na noćnom ormariću. Stiglo je iz Antwerpena, u španjolskoj Nizozemskoj, gdje je ţivio moj devetnaestogodišnji štićenik Hugh Curteys, radeći za engleske trgovce. Hugh je sada bio sretan. Prvobitno je namjeravao studirati u Njemačkoj, no umjesto toga ostao je u Antwerpenu, gdje je neočekivano otkrio interes za trgovanje tkaninama, a osobito za pronalaţenje i procjenu rijetke svile i novih materijala, poput pamuka koji je pristizao iz Novoga svijeta. Hugh je u pismima iskazivao veliko zadovoljstvo poslom, te intelektualnom i
8
društvenom slobodom velikoga grada: sajmovima, debatama i čitanjima u retoričkim komorama. Premda je Antwerpen bio dio Svetog Rimskog Carstva, katolički car Karlo V. nije se sukobljavao s brojnim protestantima koji su ondje ţivjeli — nije se usuđivao ugroziti bankarske poslove u Flandriji, kojima su se financirali njegovi ratovi. Hugh nikad nije spominjao mračnu tajnu koju smo dijelili od našeg prošlogodišnjeg susreta; sva njegova pisma bila su pisana u vedrom tonu. U ovome me, međutim, izvijestio da je u Antwerpen stigao znatan broj engleskih izbjeglica. » U bijednom su stanju, trgovcima zanimljivi kao pripomoć. Radi se o reformistima i radikalima koji su se bojali da će se uhvatiti u mreţu progona što ju je, kaţu, biskup Gardiner bacio preko cijele Engleske.« Uzdahnuo sam, odjenuo halju i spustio se dolje na doručak. Nisam više mogao odgađati: ovaj grozan dan mora započeti.
† LOV NA heretike počeo je u proljeće. Tijekom zime se činilo da se kraljeva prevrdjiva religijska politika okrenula na stranu reformista; uvjerio je Parlament da mu dade ovlaštenje da dokine zaduţbine iz kojih su svećenici plaćani da po posljednjoj volji preminulih donatora sluţe mise zadušnice. No vjerovao sam, kao i mnogi drugi, da njegovi motivi nisu bili religijske, već financijske prirode — potreba da pokrije goleme troškove rata s Francuskom; Englezi su još uvijek bili pod opsadom u Boulogneu. Njegovo obezvređivanje kovanica se nastavilo, i cijene su rasle kao nikad prije u povijesti. Najnoviji »srebrni« šiling bio je tek bakar presvučen tanašnim slojem srebra, koji se na vršcima novčića već bio istrošio. Kralj je imao novi nadimak: »Stari Bakronos«. Popusti koje su trgovci zahtijevali zbog tih kovanica smanjili su im vrijednost ispod šest penija, no nadnice su i dalje bile isplaćivane prema njihovoj nominalnoj vrijednosti. A onda, u oţujku, biskup Stephen Gardiner — kraljev najkonzervativniji savjetnik po pitanju religije — vratio se s pregovora o novom sporazumu s vladarom Svetog Rimskog
9
Carstva. Od travnja nadalje počela su govorkanja da se ljudi posvuda privode na saslušanja zbog stavova glede svete mise, te posjedovanja zabranjenih knjiga. Istraga je doprla i do kraljeve i kraljičine svite; jedna od mnogih uličnih glasina bila je i da je Anne Askew, najpoznatija od osuđenika na smrt zbog hereze, imala veze na kraljičinu dvoru, te da je zagovarala i promicala svoje stavove među njenim dvorskim damama. Nisam vidio kraljicu Katarinu još otkad sam je prošle godine upleo u moţebitno opasnu situaciju, i znao sam, na svoju veliku ţalost, kako je malo vjerojatno da ću opet vidjeti tu dragu i plemenitu damu. No često mi je bila u mislima i strahovao sam za nju kad se lov na rađikale pojačao; prošloga je tjedna izdan proglas u kojem se detaljno navodi dugačka lista knjiga koje je zabranjeno posjedovati, i tog je istog tjedna dvoranin George Blagge, kraljev prijatelj, osuđen na lomaču zbog hereze. Više nisam osjećao naklonost ni prema jednoj strani u toj religijskoj zavadi, katkad sam čak sumnjao u postojanje Boga, no u prošlosti sam se druţio s reformistima, pa sam kao i većina ljudi ove godine hodao spuštene glave i drţao jezik za zubima. U jedanaest sam izašao iz kuće, smještene u blizini Lincoln's Inna, malko uz Chancery Lane. Timothy mi je doveo mog pouzdanog konja Genesisa pred ulazna vrata i kraj njega postavio male pomične stube. Timothyju je sada bilo trinaest, bio je sve viši, tanji i nezgrapniji. Svog prijašnjeg mladog slugu, Simona, proljetos sam poslao u šegrte, da dobije šansu u ţivotu, a isto sam planirao napraviti i s Timothyjem kad navrši četrnaest. »Dobro jutro, gospodine«, stidljivo se osmjehnuo, pokazavši rupu između zuba, i pomaknuo zamršenu crnu kosu s čela. »Dobro jutro, momče. Kako ide?« »Dobro, gospodine.« »Zacijelo ti nedostaje Simon.« »Da, gospodine.« Spustio je pogled i stao nogom pomicati oblutak. »Ali ide nekako.« »Ide ti dobro«, ohrabrio sam ga. »Ali moţda bismo mogli početi razmatrati šegrtovanje za tebe. Jesi li razmišljao čime bi se ţelio
10
baviti u ţivotu?« Zapiljio se u mene; u njegovim smeđim očima odjednom se pojavio strah. »Nisam, gospodine... Ja... ja... mislio sam da ću ostati ovdje.« Skrenuo je pogled prema cesti. Uvijek je bio tih dječak, bez imalo Simonova samopouzdanja, i shvatio sam da ga je pomisao na odlazak u svijet preplašila. »Nema ţurbe«, rekao sam mu blago. Vidno mu je laknulo. »A sada moram krenuti...«, uzdahnuo sam, »... na posao.«
† PROJAHAO SAM kroz Temple Bar, pa zakrenuo uz Gifford Street, kojim sam stigao do prostranog Smithfielda. Mnogi su prašnjavim putem išli u istom smjeru, neki na konjima, ali većina pješice — i bogataši i siromasi, muškarci i ţene, pa čak i nekolicina djece. Neki su bili ozbiljni, osobito oni u crnoj odjeći, omiljenoj kod vjerskih radikala, nekima su lica bila bezizraţajna, a pojedinci su izgledali nestrpljivo, kao da se vesele dobroj zabavi. Ispod svoje crne kape nosio sam još jednu, bijelu i usku nadodvjetničku, pa sam se na vrućini počeo znojiti. Razdraţeno sam se sjetio da poslije podne imam sastanak sa svojim najnapornijim klijentom, Isabelom Slanning, čiji je slučaj — spor s njenim bratom o majčinoj oporuci — bio jedan od najglupavijih i najskupljih na koje sam naišao. Prošao sam pokraj dva mlada šegrta; nosili su svoje plave prsluke i kape. »Zašto su to zakazali za podne?« čuo sam jednog kako rogobori. »Neće biti ni tračka hladovine.« »Ne znam. Valjda neko pravilo. Valjanoj gospođi Askew bit će još toplije. Guzica će joj i prije no što se smraći biti dobrano zagrijana, zar ne?«
† SMITHFIELD JE već bio krcat. Na otvorenom prostoru, gdje se dvaput tjedno trgovalo stokom, mnoštvo je sada gledalo u ograđeno područje u sredini, koje su čuvali straţari u metalnim kacigama i
11
bijelim ogrtačima s kriţem svetoga Jurja. Mrka izraza lica, u rukama su drţali helebarde. Bili su spremni oštro uzvratiti na bilo kakav prosvjed. Tuţno sam ili promatrao; kad god bih danas vidio vojnike, sjetio bih se svojih prijatelja koji su bili poginuli, kako sam umalo završio i sam, kad je tijekom odbijanja francuske invazije potopljen veliki brod Mary Rose. Bilo je to, pomislih, prije gotovo točno godinu dana. Prošli je mjesec stigla vijest da se ratu bliţi kraj, da je za nagodbu s Francuskom, a i Škotskom, potrebno ispregovarati još samo koju pojedinost. Sjetio sam se neiskusnih lica mladih vojnika, njihovih tijela kako padaju u vodu, pa sam zatvorio oči. Mir je za njih stigao prekasno. Visoko na konju imao sam bolji pregled od većine, bolji nego što bih ţelio; usto, bio sam u blizini ograde jer je gomila one na konjima gurala naprijed. U središtu ograđenog prostora tri su hrastova kolca visoka dva metra bila zabijena duboko u prašnjavu zemlju. Svaki je kolac sa strane imao metalne obruče, kroz koje su londonski redarstvenici provlačili ţeljezne lance. Lokotima su povezali karike i provjerili rade li ključevi. Bili su mirni i rutinirani. Malo dalje ostali su redarstvenici stajali oko goleme hrpe pruća — debelih snopova manjih grana. Bilo mi je drago da nije padala kiša; ako je drvo mokro, treba mu duţe da izgori i, kako sam imao prilike čuti, ţrtvama je patnja tako strahovito produljena. Sučelice kolcima nalazila se visoka drvena govornica, obojena bijelom bojom. Na njoj će se prije spaljivanja odrţati propovijed, posljednji poziv hereticima da se pokaju. Svećenik bi trebao biti Nicholas Shaxton, bivši salisburyjski biskup, radikalni reformist koji je bio osuđen na lomaču s ostalima, ali se javno odrekao svojih uvjerenja da si spasi ţivot. Na istočnoj strani trga, iza niza lijepih, svijetlo obojenih novih kuća, ugledao sam visok stari toranj crkve svetog Bartola. Kad je prije sedam godina raspušten samostan, njegovo zemljište prešlo je u ruke člana Krunskog vijeća, sir Richarda Richa, koji je sagradio nove kuće. Prozori su im bili puni ljudi. Ispred starih samostanskih dveri bio je podignut drveni podij, natkriven baldahinom u kraljevskim bojama, zelenoj i bijeloj. Na dugoj klupi bijahu raspoređeni debeli šareni jastuci. Odatle bi spaljivanje trebali
12
gledati gradonačelnik i članovi Krunskog vijeća. U mnoštvu su, na konjima, bili mnogi gradski sluţbenici; kimanjem glave pozdravljao sam one koje sam poznavao. Nedaleko od konjanika stajala je mala skupina sredovječnih muškaraca; izgledali su ozbiljno i uznemireno. Ĉuo sam nekoliko njihovih riječi na stranom jeziku i ustanovio da je riječ o flamanskim trgovcima. Svuda oko mene ţuborili su glasovi, a osjećao se i oštar ljetni smrad londonskog mnoštva. »Kaţu da su je razapinjali sve dok konopi oko njenih ruku i nogu nisu puknuli...« »Nisu je mogli zakonito mučiti nakon što je bila osuđena...« »I John Lassells će biti spaljen. On je kralju rekao za ljubakanja Catherine Howard...« »Kaţu da je i Katarina Parr u nevolji. Kralj bi mogao imati sedmu ţenu prije no što ovo završi...« »Hoće li ih pustiti ako se pokaju?« »Prekasno je za to.« Pokraj baldahina nastade komešanje. Glave se okrenu prema skupini muškaraca u svilenim haljama i kapama, koji su pristigli kroz dveri u pratnji vojnika; dobar dio njih oko vrata je nosio debele zlatne lance. Polako su se stubama uspeli na podij — vojnici su se dotle postrojili ispred njih — pa su sjeli u dugi red; popravili su kape i lance, mrko i ukočeno gledajući u gomilu. Mnoge od njih sam prepoznao: londonskog gradonačelnika Bowesa u njegovoj crvenoj halji; vojvodu od Norfolka, starijeg i mršavijeg no što je bio kad sam ga susreo prije šest godina — na njegovom taštom, strogom licu vidio se bahati prijezir. Pored Norfolka sjedio je svećenik u bijeloj svilenoj reverendi prekrivenoj crnom albom; njega nisam prepoznao, ali sam pretpostavio da se radi o biskupu Gardineru. Imao je oko šezdeset godina; bio je zdepast i crnomanjast, s markantnim orlovskim nosom i velikim tamnim očima koje su kruţile po gomili. Nagnuo se i nešto promrmljao Norfolku, koji kimne i cinično se osmjehne. Ta dvojica, govorili su mnogi, vratili bi Englesku pod Rimsku vlast, samo da su mogli.
13
Uz njih su sjedila još trojica muškaraca. Svi su se uzdignuli za Thomasa Cromwella, no kad je on pao, priklonili su se konzervativnoj frakciji Krunskog vijeća, licemjerno se povijajući pod novim vjetrom. Najprije sam opazio Williama Pageta, kraljeva tajnika, koji je poslao pismo Rowlandu. Iznad guste i čupave smeđe brade lice mu se širilo poput kakve kamene ploče, a tanke su mu usne na jednoj strani oštro skretale nadolje, tvoreći uski usjek. Govorilo se da sada nitko nije bliţi kralju od Pageta; zvali su ga »majstorom zanata«. Pokraj Pageta sjedio je Thomas Wriothesley, predsjednik Gornjeg doma i pravosudni glavar; bio je visok i mršav, s isturenom malom riđom bradom. Posljednji član te trojke bio je sir Richard Rich, još uvijek viši krunski vijećnik, unatoč optuţbama za korupciju otprije dvije godine. Njegovo se ime povezivalo sa svim najgadnijim stvarima unazad petnaest godina. Bio je moj stari neprijatelj, a pouzdano sam znao da je i ubojica. Nije mi mogao ništa samo zato što sam toliko znao o njemu, te zato što sam još uvijek uţivao kraljičinu zaštitu — ako ta zaštita sada išta vrijedi, pomislio sam s nelagodom. Promatrao sam ga. Unatoč vrućini, nosio je zeleni talar s krznenim ovratnikom. Iznenadio sam se kad sam mu na mršavom, skladnom licu opazio nemir. Njegova duga kosa ispod draguljima ukrašene kape sada je bila već poprilično sijeda. Prčkao je po svom zlatnom lancu, a onda je, promatrajući gomilu, uhvatio moj pogled. Lice mu se zarumenjelo, a usne ukočile. Na trenutak je zurio u mene, a onda se okrenuo, slušajući Wriothesleyja koji se bio nagnuo prema njemu. Genesis je osjetio moju tjeskobu i nervozno se pomaknuo. Umirio sam ga tapšanjem. Pokraj mene je prošao vojnik, paţljivo noseći košaru. »Mjesta, mjesta! Barut!« Bilo mi je drago to čuti. Bar malo milosrđa. Kazna za herezu bila je spaljivanje, ali katkad bi vlasti dopustile da se ţrtvama oko vrata pričvrsti mala vreća baruta; kad bi plamen dohvatio zamotuljak, eksplozija bi ţrtvama donosila trenutnu smrt. »Treba pustiti da izgore do kraja«, prosvjedovao je netko. »Tako je«, sloţio se drugi. »Vatreni poljubac, tako lagan i bolan«,
14
jezovito se zacerekao. Okrenuo sam se prema konjaniku koji se probijao kroz gomilu i zaustavio pokraj mene; nosio je, kao i ja, ljetnu odvjetničku svilenu halju i crnu kapu. Bio je nekoliko godina mlađi od mene, lijepa, no pomalo kruta lica; nosio je kratku crnu bradu, a plave su mu oči bile prodorno iskrene i otvorene. »Dobar dan, viši odvjetniče Shardlake.« »I vama, brate Coleswyn.« Philip Coleswyn bio je odvjetnik u Gray's Innu, i moj protivnik u onom nesretnom slučaju s oporukom obitelji Slanning. Zastupao je brata moje klijentice, svadljivog i napornog svata poput njegove sestre, no kao njihovi odvjetnici morali smo ukriţati mačeve. Uvidio sam da je sam Coleswyn pristojan i čestit; nije bio jedan od onih odvjetnika koji će za dovoljno srebra ushićeno voditi najgore slučajeve. Pretpostavljao sam da mu je klijent iritantan kao i meni moj. Bio sam načuo da je reformist — ovih dana tema glasina bila je samo vjera — ali nije me bilo nimalo briga za to. »Ovdje ste kao predstavnik Lincoln's Inna?« upita Coleswyn. »Da. Vas su izabrali za Gray's Inn?« »Da. Protiv moje volje.« »Tako je i sa mnom.« »Okrutna je ovo stvar«, izravno me pogledao. »Jest. Okrutna i strašna.« »Uskoro će biti protuzakonito štovati Boga.« Glas mu je lagano podrhtavao. Odgovorio sam mu rezervirano, ali s cinizmom u glasu. »Naša je duţnost da se molimo onako kako to odluči kralj Henrik.« »Evo pred nama njegove odluke«, odvrati tiho Coleswyn. Zavrtio je glavom, pa rekao: »Oprostite, brate, morao bih pripaziti što govorim.« »Da. Ovih dana moramo paziti.« Vojnik je oprezno spustio košaru s barutom u kut ograđenog
15
prostora. Prešao je ogradu i sada s ostalim vojnicima, poprilično blizu nas, gledao prema gomili. Potom opazim da se Wriothesley naginje naprijed i prstom doziva jednog od njih. Muškarac otrči do pozornice s baldahinom, a Wriothesley stane pokazivati na košaru s barutom. Kad mu vojnik odgovori, Wriothesley opet uspravno sjedne na klupi, očigledno zadovoljan onim što je čuo. Muškarac se vrati na svoje mjesto. »Što je to bilo?« čuo sam kako ga je upitao vojnik do njega. »Htio je znati koliko baruta ima. Bojao se da će eksplozija odbaciti goruće grane do podija. Rekao sam mu da će im barut biti pričvršćen oko vrata, dobrano iznad granja.« Njegov kolega se nasmije. »Radikalima bi bilo drago da Gardiner i polovica Krunskog vijeća završe u plamenu. John Bale bi o tome mogao napisati dramu.« Osjetio sam da me netko promatra i opazim, malo nalijevo od mene, odvjetnika u crnoj halji, uz kojeg su stajala dva mlada gospodina u blistavim, skupocjeno obojenim prslucima i s biserjem na kapama. Odvjetnik je bio mlad, u svojim dvadesetima, nizak i mršav momak uskog, bistrog lica, buljavih očiju i rijetke brade. Ustrajno je zurio u mene, a kad su nam se pogledi sreli, svrnuo je glavu. Okrenuo sam se Coleswynu. »Poznajete li onog odvjetnika koji stoji pokraj dva mlada kicoša?« On odmahne glavom. »Mislim da sam ga nekoliko puta vidio na sudovima, ali ne poznajem ga.« »Nije vaţno.« Gomila zaţubori od uzbuđenja kad se iz smjera Little Britain Streeta pojavi povorka. Vojnici su hodali oko trojice muškaraca odjevenih u duge bijele košulje; jedan bješe mlad, dok su druga dvojica bili srednjih godina. Lica su im bila ukočena, ali u očima im se vidio divlji strah. A iza njih, na stolcu koji su nosila dva vojnika, sjedila je privlačna plavokosa ţena u svojim dvadesetima. Kad se stolac lagano zaljuljao, čvrsto se uhvatila za naslone, a lice joj se trgnulo od bola. Znači, to je bila Anne Askew, ţena koja je ostavila
16
muţa u Lincolnshireu kako bi došla propovijedati u London, tvrditi da je posvećena hostija samo običan komad kruha, koji bi popljesnivio kao bilo koji drugi kruh kad bi ga se ostavilo u spremnici. »Nisam znao da je tako mlada«, šapnuo je Coleswyn. Više redarstvenika otrčalo je do pruća i naslagalo nekoliko snopova oko kolčeva, tridesetak centimetara u visinu. Promatrali smo kako trojicu muškaraca vode onamo. Redarstvenici su, nogama lomeći granje, vezali lancima dvojicu muškaraca za jedan kolac, leđa o leđa, a trećeg za susjedni. Lanci su zveckali dok su ili omatali oko njihovih gleţnjeva, pojasova i vratova. Vojnici potom donesu do trećeg kolca Anne Askew u njenom stolcu, a redarstvenici je priveţu za drveni stup omotavši joj lance oko vrata i struka. »Dakle, istina je«, reče Coleswyn. »Razapinjali su je u Toweru. Pogledajte, ne moţe stajati.« »Ali zašto su to učinili jadnom stvorenju? Već je bila osuđena.« »Bog će ga znati.« Jedan vojnik izvadi iz košare četiri smeđe vrećice, veličine oveće šake, i oprezno ih priveţe svakoj ţrtvi oko vrata. Sve četvero nagonski se trznulo. Kroz stare dveri pristigao je redarstvenik s upaljenom bakljom i, posve ravnodušan, zaustavio se pokraj ograde. Svi su okrenuli glave prema plamenu. Nastade tišina. Na govornicu se uspinjao postariji muškarac u svećeničkoj odori, sjedokos i rumen; strah mu je izobličio lice, i pokušavao se primiriti. Nicholas Shaxton. Da se nije odrekao svojih uvjerenja, i on bi bio privezan za kolac. Pojedinci u gomili ratoborno su mrmljali, a onda je netko viknuo: »Sram bilo vas koji ţelite spaliti članove Kristove crkve!« Nastalo je kratko komešanje, i netko udari muškarca koji se oglasio; dva vojnika ih poţure razdvojiti. Shaxton je započeo svoju propovijed, opširno razlaganje kojim je pravdao drevnu doktrinu svete mise. Trojica osuđenih muškaraca šutke su ga slušala — jedan je sumanuto drhtao. Na licima i bijelim košuljama izbio im je znoj. No Anne Askew povremeno je prekidala
17
Shaxtona vičući: »Nije u tome stvar! On propovijeda bez Biblije!« Lice joj je sada bilo vedro i sabrano, i činilo se kao da uţiva u tom spektaklu. Upitao sam se je li sirota ţena luda. Netko u mnoštvu je viknuo: »Počnite već jednom! Zapalite vatru!« Shaxton napokon završi. Polako je sišao s govornice, na što ga povedu natrag prema dverima. Ţelio je ući, ali vojnici ga zgrabe za ruke i prisile da se okrene. Morao je ostati na ulazu i gledati. Oko osuđenika naslaţu još triješća, koje im je sada dosezalo do bedara. Potom im priđe redarstvenik s bakljom i zapali lomače jednu po jednu. Začulo se pucketanje, a onda dahtanje, koje se uskoro, kad je vatra dohvatila noge ţrtava, pretvorilo u vrištanje. Jedan od muškaraca neprestance je vikao: »Kriste, uzmi me k sebi! Kriste, uzmi me k sebi!« Ĉuo sam dug jauk Anne Askew i sklopio oči. Svuda oko mene mnoštvo je promatralo u tišini. Vriskovi i pucketanje pruća kao da su trajali cijelu vječnost. Genesis se opet nervozno pomaknuo i na trenutak sam imao grozan osjećaj, čest u mjesecima po potonuću Mary Rose, da se ispod mene sve ljulja i naginje, pa sam morao otvoriti oči. Coleswyn je mrko i netremice gledao ispred sebe, i naprosto sam morao slijediti njegov pogled. Vatreni jezici dizali su se brzo, ţustri i prozirni na jakom srpanjskom suncu. Trojica muškaraca još su uvijek vrištali i uvijali se; vatra im je dosegnula ruke i trupove, i palila im koţu — krv je curila u usijani pakao. Dvojica su se muškaraca naginjali naprijed u mahnitim pokušajima da zapale barut, no vatra još uvijek nije bila dovoljno visoka. Anne Askew sjedila je klonuto u svom stolcu; činilo se da je izgubila svijest. Pozlilo mi je. Pogledao sam prema nizu lica ispod baldahina; sva su bila kruta i namrštena. Potom u gomili ugledah mršavog mladog odvjetnika kako me ponovo promatra. S nelagodom se upitah tko je on i što ţeli od mene. Coleswyn iznenada zaječi i klone u sedlu. Uhvatio sam ga i vratio u ravnoteţu. Duboko je udahnuo i sjeo uspravno. »Hrabrosti, brate«, rekao sam blago. Pogledao me. Lice mu je bilo blijedo i puno kapljica znoja. »Jasno vam je da sada svatko od nas moţe ovako završiti?« šapnuo
18
je. Primijetio sam da su se neki ljudi u gomili okrenuli ustranu; nekoliko je djece plakalo, shrvano uţasnim prizorom. Vidio sam da je jedan njemački trgovac izvadio mali molitvenik; drţao ga je otvorenog i tiho čitao. No drugi su se ljudi smijali i šalili. Smithfieldom se, uz vonj gomile, širio i smrad dima, ali u zraku je bilo i nečega što je podsjećalo na kuhinju: bio je to miris pečenog mesa. Prisilio sam se da ponovno pogledam prema lomačama. Vatra je sada bila viša; ţrtvama su donji dijelovi tijela bili zacrnjeni, a mjestimice se nazirala bjelina kostiju; gornje dijelove tijela, crvene od krvi, lizali su plamenovi. S uţasom sam primijetio da se Anne Askew osvijestila; ubogo je stenjala dok joj je vatra gutala košulju. Počela je nešto izvikivati, ali tada je vatra dosegnula vrećicu s barutom i glava joj se rasprsne u eksploziji — krv, kosti i mozak odlete i pišteći popadaju u vatru. DRUGO POGLAVLJE ĈIM JE SVE DOŠLO KRAJU, odjahao sam s Coleswynom. Trojica muškaraca na lomačama čekali su smrt duţe od Anne Askew. Kako su bili vezani stoječke, a ne u stolcu, vatri je trebalo još pola sata da dosegne vrećicu s barutom oko vrata posljednjeg od njih. Većinu tog vremena proveo sam sklopljenih očiju; da sam bar mogao začepiti uši. Šutke smo jahali Chick Laneom prema odvjetničkim komorama. Napokon, Coleswyn prekine neugodnu tišinu. »Odveć sam slobodno iznosio svoja mišljenja, brate Shardlake. Znam da moramo paziti.« »Nije vaţno«, odvratio sam. »Teško je šutjeti kad se gleda takvo što.« Sjetio sam se da je rekao kako svatko od nas moţe tako završiti i upitah se je li povezan s radikalima. Promijenio sam temu. »Popodne imam sastanak s klijenticom Slanning. Obojica imamo dosta posla prije no što slučaj u rujnu dođe na raspravu.« Coleswynov ironičan smijeh bio je nalik laveţu. »Itekako.« Po
19
njegovu pogledu znao sam da mu je stajalište o slučaju istovjetno mojem. Stigli smo do Saffron Hilla, gdje smo se trebali razdvojiti: on prema Gray's, a ja Lincoln's Innu. Ali nisam se osjećao spremnim za povratak na posao. »Jeste li za kriglu piva, brate?« upitao sam. Coleswyn odmahne glavom. »Hvala, ali ne mogu. Vraćam se u Inn. Pokušat ću se izgubiti u poslu. Neka vam Bog podari dobar dan.« »I vama, brate.« Odjahao je malo nagnut u sedlu. Ja sam krenuo prema Holbornu, usput skinuvši obje kape.
† PRONAŠAO SAM tihu krčmu pokraj crkve svetog Andrije; vjerojatno će se napuniti kad mnoštvo krene sa Smidifielda, no zasad je za stolovima sjedilo samo nekoliko staraca. Uzeo sam kriglu svijetlog piva i sjeo u osamljeni leut. Pivo je bilo loše i mutnjikavo; po njemu je plivala pljeva. U misli mi, kako je to često bivalo, dođe kraljica. Sjetio sam se našeg prvog susreta, kad je još uvijek bila lady Latimer. Moji njeţni osjećaji prema njoj nisu splasnuli. Rekoh si da je to smiješno, glupavo, da maštam; trebao bih si pronaći ţenu svoga ranga prije nego što budem prestar. Nadao sam se da kraljica ne posjeduje knjige s novog popisa zabranjenih naslova. Lista je bila dugačka — Luther, Tyndale, Coverdale i, dakako, John Bale, čija je skaredna nova knjiga o starim redovnicima i opaticama, Ĉini engleskih zavjetnika, naširoko kolala među londonskim šegrtima. I ja sam posjedovao stare primjerke Tyndalea i Coverdalea; još tri tjedna vrijedila je amnestija za predaju knjiga vlastima, no sigurnije ih je, pomislih, spaliti u vrtu. U krčmu uđe mala skupina muškaraca. »Drago mi je da smo se maknuli s onog smrada«, reče jedan.
20
»Bolje to nego smrad luteranizma«, zareţi drugi. »Luther je mrtav i zakopan, a sad više nema ni Askewice i ostalih.« »Još mnogo njih vreba u sjeni.« »Dođi, popij nešto. Imaju li ovdje pita?« Bilo je vrijeme za polazak. Iskapio sam kriglu i izašao. Propustio sam ručak, ali pomisao na hranu izazivala mi je gađenje.
† PROJAHAO SAM kroz velike dveri Lincoln's Inna, ponovno s obje kape na glavi. Ostavio sam Genesisa u staji i otišao u svoje odaje. Iznenadi me vreva u vanjskom uredu; sva tri moja zaposlenika — pomoćnik Jack Barak, pisar John Skelly i novi vjeţbenik Nicholas Overton — mahnito su pretraţivah dokumente na stolovima i policama. »Pošasti Boţja!« vikao je Barak na Nicholasa; odvezao je vrpcu na izvodu iz spisa, pa krenuo listati stranice. »Zar se ne moţeš sjetiti ni kad si je posljednji put vidio?« Nicholas svrne pogled s hrpe dokumenata koje je pretraţivao; pjegavo lice ispod nemirne svjetlocrvene kose bilo mu je potišteno. »Prije dva dana, moţda tri. Dobivao sam jako puno predatnica na pregled.« Skelly paţljivo promotri Nicholasa kroz svoje naočale. Bio je to blag pogled, no kad progovori, u glasu mu se osjeti napetost: »Kad biste se prisjetili, gospodine Overton, to bi nam malo suzilo potragu.« »Što se događa?« upitao sam s vrata. Bili su toliko zaokupljeni mahnitim pretraţivanjem da nisu vidjeli da sam stigao. Barak se okrenuo prema meni; iznad nedavno puštene brade lice mu se crvenjelo od ljutnje. »Gospodin Nicholas izgubio je Carlingfordovu predatnicu! Jedini dokaz da je Carlingford vlasnik svoje zemlje, koji treba podnijeti sudu prvog dana kvartala! Glupi štrkljavac«, promrmljao je.
21
»Šeprtljavi idiot!« Nicholas me pogledao. »Nisam htio«, crvenio se. Uzdahnem. Nicholasa sam angaţirao prije dva mjeseca na zahtjev jednog prijatelja, odvjetnika kojem sam dugovao uslugu. Sad sam dobrim dijelom ţalio zbog toga. Nicholas je bio sin vlastelina iz Lincolnshirea. Kad je napunio dvadeset jednu, nije se, po svemu sudeći, uspio odlučiti ni za kakav posao, pa je pristao provesti godinu-dvije u Lincoln's Innu i učiti pravo kako bi lakše mogao voditi očevo imanje. Moj prijatelj mi je natuknuo da je bilo određenih nesuglasica između Nicholasa i njegove obitelji, ali odlučno je tvrdio kako se radi o dobrom momku. Poput većine takve mlade gospode, Nicholas je mnogo vremena provodio u istraţivanju londonskih lokacija poznatih po tjelesnim uţicima; već je bio upao u probleme — mačevao se s drugim vjeţbenikom zbog prostitutke. Kralj je tog proljeća dao zatvoriti bordele u Southwarku, zbog čega je sve više prostitutki prelazilo rijeku i dolazilo u grad. Većina vlastelinskih mladića znala je mačevati; status im je dopuštao da u gradu nose mačeve, ali gostionice nisu bile mjesta za razmetanje borilačkim vještinama. Oštar mač bio je najsmrtonosnije oruţje, osobito u lakomislenim rukama. Nicholas je bio visok i vitak, dugih udova. Opazio sam da mu je zeleni prsluk ispod kratke studentske halje razrezan, i da kroz prorez proviruje fina ţuta podstava od damasta. Bilo je to suprotno pravilima Inna — studenti su se morali odijevati decentno. »Nastavi traţiti, ali smiri se, Nicholas«, rekao sam. »Jesi li nosio predatnicu izvan ureda?« upitao sam oštro. »Nisam, gospodine Shardlake. Znam da to nije dopušteno.« Govorio je otmjeno, s primjesom grlenog r, svojstvenog za Lincolnshire. Na ojađenom licu isticao mu se dug nos i okrugla brada. »Također nije dopušteno nositi razrezani svileni prsluk. Zar ţeliš imati problema s rizničarom? Kad pronađeš predatnicu, otiđi kući i obuci drugi.« »Da, gospodine«, odvratio je pokorno.
22
»A kad popodne dođe gospođa Slanning, ţelim da budeš prisutan razgovoru i praviš bilješke.« »Da, gospodine.« »A ako predatnica još ne bude pronađena, ostani dokasna i traţi je.« »Je li spaljivanje završeno?« kolebljivo je upitao Skelly. »Jest. Ali ne ţelim govoriti o tome.« Barak digne pogled. »Imam nekoliko vijesti za vas. Dobre su, ali osobne.« »Neće mi biti naodmet.« »Tako sam i mislio«, reče Barak suosjećajno. »Dođi u ured.« Slijedio me u moju privatnu odaju, kroz čiji se prozor, razdvojen kamenim stupom, pruţao pogled na Gatehouse Court. Zbacio sam halju i kape i sjeo za stol. Barak zauzme mjesto u stolcu sučelice meni. Opazio sam nepravilne sijede mrlje u njegovoj tamnosmeđoj bradi. U kosi ih još nije imao. Sada mu je bilo trideset četiri, deset godina manje od mene. Nekad mršavo lice mu se popunilo. »Onaj glupi mladi Overton će me izludjeti«, reče. »Kao da pokušavam nadzirati majmuna.« Osmjehnuo sam se. »Eh, nije on glup. Prošlog tjedna mi je napravio dobar saţetak dokumenata za slučaj Bennett. Samo se treba uhodati.« Barak je zagunđao. »Drago mi je da ste ga ukorili zbog odjeće. Volio bih da si ja mogu priuštiti svileni prsluk.« »Mlad je, i malo neodgovoran.« Cinično sam se osmjehnuo. »Poput tebe kad smo se upoznali. Ali Nicholas bar ne psuje kao kočijaš.« Barak opet zagunđa, pa me ozbiljno pogleda. »Kako je prošlo? Spaljivanje, mislim.« »Taj se uţas teško moţe opisati. Ali svi su odigrali svoju ulogu«, rekao sam gorko. »Gomila, gradski sluţbenici i članovi Krunskog
23
vijeća na svom podiju. U jednom je trenutku izbio mali sukob, ali vojnici su ga brzo ugušili. Ti su jadnici umrli uţasnom smrću, ali časno.« Barak je vrtio glavom. »Zašto se nisu javno odrekli svojih nazora?« »Pretpostavljam da su smatrali kako bi zbog toga bili prokleti.« Uzdahnuo sam. »Pa? Kakve su to dobre vijesti?« »Evo prve. Dostavili su nam je jutros.« Barak zavuče ruku u vrećicu za pojasom i izvuče tri sjajna zlatnika, ţuta poput maslaca; stavi ih na stol zajedno s presavijenim papirom. Promatrao sam kovanice. »Zakašnjeli honorar?« »Moglo bi se reći. Pogledajte poruku.« Uzeo sam papir i rasklopio ga. Poruka je bila nadrljana iznimno drhtavom rukom. »Evo novca koji sam vam ostao duţan za stan i hranu kad sam ţivio kod gospođe Elliard. Teško sam bolestan i bilo bi mi drago da me posjetite. Vaš brat po pravu, Stephen Bealknap.« Barak se smješkao. »Razjapili ste usta. Ne čudi me, i ja sam tako reagirao.« Dohvatio sam zlatnike i pogledao ih izbliza, načas pomislivši da je riječ o šali. No radilo se o pravim zlatnim kovanicama iz vremena prije obezvređivanja, s mladim kraljem na jednoj strani i tudorskom ruţom na drugoj. Da ne povjeruješ. Stephen Bealknap bio je poznat ne samo kao čovjek bez skrupula, osobnih i profesionalnih, već i kao škrtac za kojeg se govorilo da ima pravo blago skriveno u škrinji u svojim odajama, koje noću pregledava. Bogatstvo je stekao svakojakim prljavim poslovima tijekom godina, od kojih su neki bili na moju štetu, kao i neplaćanjem obveza kad god ih je mogao izbjeći, što mu je pričinjavalo posebno zadovoljstvo. Prošle su tri godine otkad sam, u napadaju nepromišljene dareţljivosti, platio prijateljici da se brine za njega dok je bio bolestan, što mi nikad nije nadoknadio. »Da ne povjeruješ.« Mozgao sam. »A opet, sjeti se, prošle jeseni na zimu, prije no što se razbolio, neko se vrijeme ponašao neočekivano prijateljski. Prišao bi mi u dvorištu i upitao kako sam,
24
kako ide posao, kao da mi je prijatelj ili to ţeli postati.« Sjetio sam se kako mi je jednog blagog jesenjeg dana prišao na unutarnjem dvorištu; crna mu je balja lepršala oko mršava tijela, dok mu je na upalom licu treperio sladunjav ulagivački osmijeh. Ţičasta plava kosa mu je, kao i obično, virila ispod kutova kape. »Gospodine Shardlake, kako ste?« »Uvijek sam bio kratak s njim«, rekoh Baraku. »Nisam mu ni najmanje vjerovao, naravno. Bio sam siguran da se iza njegove paţnje nešto krije. Mislim da je traţio posao; sjećam se da mi je rekao kako ga od starog klijenta više ne dobiva u tolikoj mjeri. Nikad nije spominjao novac koji mi je duţan. Nakon nekog vremena je shvatio poruku, pa me opet počeo izbjegavati.« Namrštio sam se. »Već je i tada izgledao umorno, nezdravo. Moţe biti da je zato gubio poslove; napuštala ga je britkost.« »Moţda se doista kaje za svoje grijehe, ako je bolestan kako pričaju.« »Izraslina u utrobi, je 1’? Sad je bolestan već, koliko, nekoliko mjeseci? Nisam ga viđao vani. Tko je donio poruku?« »Neka starica. Rekla je da ga njeguje.« »Majko Boţja«, izustim. »Bealknap plaća dugove i traţi da mu se dođe u posjet?« »Hoćete li otići do njega?« »Mislim da moram. Iz milosrđa.« Vrtio sam glavom u čuđenju. »A koja je druga vijest? Ako mi nakon ovog kaţeš da iznad Londona lete ţabe, ne bih se iznenadio.« Barak se ponovo osmjehne; vedrina mu omekša crte lica. »Radi se o iznenađenju, ne o čudu. Tamasin je ponovo trudna.« Nagnuo sam se i zgrabio ga za ruku. »To je dobra vijest. Znam da ste htjeli još jedno.« »Da. Malog brata ili sestru za Georgieja. Rekli su nam da je termin u siječnju.« »Divno, Jack. Ĉestitam! Moramo to proslaviti.« »Zasad još nikome nećemo reći. Ali pozivam vas na malu
25
proslavu Georgiejevog prvog rođendana, dvadeset sedmoga. Tada ćemo obznaniti vijest. Biste li zamolili starog Moora da dođe? Dobro se brinuo za Tamasin kad je bila trudna s Georgiejem.« »Guy večeras dolazi na večeru. Zamolit ću ga.« »Fino.« Barak se, zadovoljna lica, nasloni u stolcu i sklopi ruke na trbuhu. Njegovo prvo dijete s Tamasin je umrlo. Bojao sam se da će ih očaj zauvijek razdvojiti, no prošle je godine Tamasin rodila zdravog dječaka. I sad već očekuje drugo dijete. Barak je, pomislih, sada staloţen, drukčiji od onog ludog momka kojeg sam upoznao prije šest godina, kad je za Thomasa Crormvella obavljao sumnjive zadatke. »Razveselio si me«, rekao sam tiho. »Moţda se na ovom svijetu ipak mogu događati i dobre stvari.« »Jeste li duţni izvijestiti rizničara Rowlanda o spaljivanju?« »Da. Uvjerit ću ga da moja prisutnost kao predstavnika Inna nije prošla neopaţeno.« Podignuo sam obrve. »Između ostalih, vidio me i Richard Rich.« Sad i Barak podigne obrve. »Taj nitkov je bio ondje?« »Da. Nisam ga vidio godinu dana. Ali sjetio me se, dakako. Opako me promotrio.« »Samo to i moţe. Znate previše toga o njemu.« »Izgledao je zabrinuto. Pitam se zašto. Mislio sam da mu u posljednje vrijeme ide dobro, budući da se udruţio s Gardinerom i konzervativcima.« Pogledao sam Baraka. »Jesi li još uvijek u kontaktu s prijateljima iz doba kad si radio za Cromwella? Da nisi čuo kakve glasine?« »Povremeno odem u stare krčme, kad me Tamasin pusti. Ali malo toga čujem. I, prije nego što upitate, ništa o kraljici.« »Glasine da je Anne Askew bila mučena u Toweru pokazale su se točnima«, rekao sam. »Morali su je nositi na lomaču u stolcu.« »Jadno stvorenje.« Barak je zamišljeno gladio bradu. »Pitam se kako je ta informacija izašla na vidjelo. Zacijelo preko nekog potajnog radikala koji radi u Toweru. No jedino što ja čujem od starih prijatelja jest da biskup Gardiner sada uţiva kraljevu
26
naklonost. To je javna tajna. Pretpostavljam da nadbiskup Cranmer nije bio na spaljivanju?« »Nije. Rekao bih da se sklonio na sigurnu udaljenost u Canterbury.« Vrtio sam glavom. »Ĉudim se što je preţivio tako dugo. Usput, na spaljivanju je bio meni nepoznat mladi odvjetnik, zajedno s nekom gospodom, koji je uporno zurio u mene. Nizak i mršav, smeđokos, male brade. Pitam se tko bi to mogao biti.« »Vjerojatno vaš protivnik u nekom od slučajeva koji vas čekaju u sljedećem kvartalu. Odmjeravao je neprijatelja.« »Moţda«, igrao sam se kovanicama na stolu. »Nemojte misliti da vas svi imaju na zubu«, reče Barak tiho. »Da, to bi bilo pogrešno. No, zar bi bilo čudno da i jest tako, nakon ovih posljednjih nekoliko godina?« uzdahnuo sam. »Usput, na spaljivanju sam susreo brata Coleswyna, prisilili su ga da predstavlja Gray's Inn. Pristojan momak.« »Za razliku od njegova i vašeg klijenta. Pravo budi onom dugonji Nicholasu što će popodne morati sjediti uz tu Slanningicu, staru vješticu.« Osmjehnuo sam se. »Da, zasluţio je. Idi pogledaj je li pronašao predatnicu.« Barak ustane. »Razbit ću ga ako nije, moţe biti fin gospodin koliko hoće...« Ostavio me da se igram kovanicama. Pogledao sam poruku. Pitanje mi se nametnulo samo od sebe: Što li Bealknap smjera?
† GOSPOĐA Isabel Slanning stigla je u tri, točno na vrijeme. Nicholas je sjedio pokraj mene s perom i papirom, sada odjeven u manje napadan prsluk od crnkaste vune. Dok sam ja bio razgovarao s Barakom, pronašao je, nasreću po njega, nestalu predatnicu. Skelly je pomalo zabrinuto uveo gospođu Slanning. Bila je ona
27
visoka i mršava udovica u pedesetima, no izgledala je starije zbog izborana lica, tankih i naškubljenih usana, i svog uobičajenog mrgođenja. Na sudskoj raspravi u prošlom kvartalu vidio sam njezina brata, Edwarda Cotterstokea, i ostao iznenađen koliko joj sliči u stasu i licu, izuzev male sijede brade. Gospođa Slanning nosila je ljubičastu baljinu od fine vune, s pomodnim podignutim ovratnikom koji joj je okruţivao tanak vrat i četvrtastu kapuljaču ukrašenu nizom malih bisera. Bila je bogata ţena; njezin pokojni muţ bio je uspješan trgovac galanterijom, i kao mnoge bogate trgovačke udovice usvojila je autoritativno drţanje, koje bi se smatralo neprikladnim za ţenu niţeg ranga. Hladno me pozdravila, ignorirajući Nicholasa. Kao i uvijek, odmah je prešla na stvar. »Pa, gospodine Shardlake, što je nova? Pretpostavljam da ona mizerija Edward opet pokušava odgoditi parnicu.« Njezine velike smeđe oči su me optuţivale. »Ne, madam, slučaj je na rasporedu Kraljevskog suda u rujnu.« Ponudio sam joj da sjedne, ponovno se pitajući zašto se ona i brat toliko mrze. I sami su bili djeca trgovca, uspješnog prodavača ţitarica. Umro je prilično mlad, i njihova se majka ponovo udala; očuh je preuzeo posao, no i on je iznenada umro godinu dana poslije, nakon čega je stara gospođa Deborah Cotterstoke prodala trgovinu i ostatak svog dugog ţivota ţivjela od tog znatnog utrška. Više se nije udavala, a umrla je prošle godine, s navršenih osamdeset, nakon paralitičkog napadaja. Na samrtnoj postelji svećenik joj je sastavio oporuku, koja je većim dijelom bila jednostavna: novac je podijelila na dva jednaka dijela svojoj djeci; velika kuća blizu Chandler’s Halla u kojoj je ţivjela trebala se prodati, a utrţak se imao, opet, podijeliti na jednake dijelove. Edward je, kao i Isabel, bio umjereno bogat — bio je viši činovnik u londonskoj Gradskoj vijećnici — i majčina bi ga imovina, kao i njegovu sestru, učinila još imućnijim. Problem je nastao jer se u oporuci posebno navodilo kome će pripasti pojedini predmeti iz kuće. Sav namještaj dobio je Edward. Međutim, sve zidne draperije, tapiserije i slike »svake vrste unutar kuće, kakve god prirode i gdje god i kako god bile postavljene« pripale su Isabel. Bila
28
je to neobična formulacija, no svećenik koji je sastavio oporuku, kao i dvoje slugu stare dame koji su bili svjedoci, dali su mi o tome iskaz pod zakletvom — svi su nedvosmisleno ustvrdili da je gospođa Cotterstoke, koja je unatoč blizini smrti bila zdrave pameti, ustrajala baš na tim riječima. I tako smo došli do ove situacije. Prvi muţ stare gospođe Cotterstoke, otac klijenata, zanimao se za slike i druge umjetnine; kuća je bila puna iznimnih tapiserija, bilo je tu i nekoliko portreta, te najbolje od svega — veliki mural u salonu, naslikan izravno na ţbuku. Bio sam posjetio kuću, u kojoj je sada ţivio samo stari sluga kao čuvar, i pogledao zidnu sliku. Cijenio sam slikarstvo — i sam sam crtao i slikao u mlađim danima — a taj je mural bio osobito lijep. Naslikan prije gotovo pedeset godina, za vladavine bivšeg kralja, prikazivao je obiteljski prizor: mladu gospođu Cotterstoke i njenoga muţa, koji je nosio sluţbenu trgovačku odjeću i visok šešir iz tog doba; sjedili su s Edwardom i Isabel, tada malom djecom, upravo u toj prostoriji. Njihova lica, kao i ljetno cvijeće na stolu, te prozor s pogledom na londonsku ulicu, sve je to bilo naslikano izvrsno; stara gospođa Cotterstoke redovito je odrţavala mural i boje su bile posve jasne. Bila bi to prednost pri prodaji kuće. Budući da je nanijeta izravno na zid, slika je, pravno gledajući, bila nepokretni kućni inventar, ali ona osebujna formulacija oporuke značila je, kako je zaključila Isabel, da mural legitimno pripada njoj, te da ga se treba stručno skinuti, pa i rastaviti zid ako treba — što se, premda se nije radilo o nosivom zidu, praktički ne bi moglo učiniti bez usputnog oštećenja murala. Edward je to odbio, ustrajući da se radi o nepokretnom inventaru koji mora ostati u kući. Sporovi oko nasljedstva koji su uključivali zemlju — a kuća je potpadala pod zemlju rješavali su se na Kraljevskom sudu, dok je nasljedstvo pokretnina —
a Isabel je tvrdila da je mural pokretna stvar — ostalo pod starom crkvenom jurisdikcijom, i parnice su se vodile na Biskupskom sudu. Tako smo se jadni Coleswyn i ja našli usred rasprave o sudskoj nadleţnosti prije no što smo uopće došli do predmeta oporuke. Prije nekoliko mjeseci Biskupski sud odlučio je —
29
da je mural pokretnina. Isabel mi je odmah naloţila da se obratim Kraljevskom sudu, gdje su, ţeljni iskazati svoje prvenstvo nad crkvenim sudovima, odlučili da predmet potpada pod njihovu nadleţnost, te zakazali odvojeno ročište za jesen. Tako su se dobacivali predmetom kao teniskom lopticom, a dode se imovinom iz ostavštine nije moglo raspolagati. »Moj brat će opet pokušati odgoditi parnicu, vidjet ćete«, reče Isabel svojim uobičajenim samozadovoljnim tonom. »Pokušava me iscrpiti, ali neće uspjeti. Neće mu pomoći ni onaj prepredeni i podmukao odvjetnik.« Srdito je podignula glas, kao i obično nakon nekoliko uvodnih rečenica. »Gospodin Coleswyn je u ovoj stvari postupao sasvim čestito«, odvratio sam oštro. »Da, pokušao je odgoditi slučaj, ali odvjetnici tuţenika to uvijek rade. Coleswyn mora postupati po nalozima svog klijenta, baš kao ja po vašima.« Pokraj mene, Nicholas je marljivo pravio bilješke — njegovi dugi, mršavi prsti brzo su se pomicali po papiru. Ako ništa, zbog dobrog je obrazovanja imao pristojan tajnički rukopis. Isabel je ozlojeđeno podignula glavu. »Taj Coleswyn je protestantski heretik, kao i moj brat. Obojica idu u crkvu svetog Jude Tadeja, gdje su skinuli sve slike, a svećenik sluţi misu na golom stolu.« Bio je to još jedan kamen spoticanja između brata i sestre — ona je ostala ponosna konzervativka, dok je brat bio reformist. »Tog svećenika treba spaliti«, nastavila je, »kao onu Askewicu i njene ortake.« »Jeste li danas bili na spaljivanju, gospođo Slanning?« upitao sam tiho. Nisam je bio vidio. Naborala je nos. »Nikad ne bih gledala takav spektakl. Ali dobili su što ih ide.« Opazih da je Nicholas stisnuo usne. Nikad nije govorio o religiji — bar je u tom pogledu bio razuman momak. Promijenio sam temu. »Gospođo Slanning, nikako ne moţemo biti sigurni da će sud o predmetu odlučiti u našu korist. Ovo je vrlo neobičan slučaj.« »Pravda će pobijediti«, rekla je odlučno. »A vaše umijeće mi je
30
poznato, gospodine Shardlake. S razlogom sam za zastupnika angaţirala višeg odvjetnika. Uvijek sam voljela tu sliku.« U glasu joj se pojavi trunka ganuća. »To mi je jedina uspomena na mog dragog oca.« »Moram vam najiskrenije reći da su vam šanse pedeset-pedeset. Mnogo toga će ovisiti o izjavama vještaka.« Na prošlom ročištu postignut je sporazum da će svaka strana uzeti vještaka s popisa članova Tesarskoga ceha, a oni će potom izvijestiti sud moţe li se i kako mural skinuti. »Jeste li pogledali popis koji sam vam dao?« Odmahnula je rukom. »Ne poznajem nikoga od tih ljudi. Morate mi preporučiti čovjeka koji će procijeniti da se mural lako moţe skinuti. Zacijelo postoji netko tko bi to učinio za dovoljno visoku naknadu. Cifra nije vaţna, platit ću.« »Traţite svojevrsnog psa rata«, odvratih bezbojno. Bilo je, dakako, vještaka koji bi se za dovoljno visoku naknadu zakleli da je crno zapravo bijelo. »Baš tako.« »Problem je s takvim ljudima, gospođo Slanning, što sud poznaje vještake, pa takvom čovjeku ne bi priznao vjerodostojnost. Bilo bi nam mnogo bolje da uzmemo nekog tko je sudu poznat kao pošten.« »A što ako donese procjenu koja nam ne ide u korist?« »Onda ćemo smisliti nešto drugo, gospođo Slanning.« Isabel se namršti, a oči joj se suze. »Ako se to dogodi, unajmit ćemo jednog od tih >pasa rata< Ĉudnovatog li izraza.« Bahato me pogledala, kao da sam ja predloţio da prevarimo sud. Podignuo sam sa stola svoj primjerak popisa. »Predlaţem da uzmemo gospodina Jackabyja. Već sam radio s njim, vrlo je uvaţen.« »Ne«, rekla je. »Proučila sam popis. Na njemu je gospodin Adam, nekadašnji glavar ceha. Ako postoji način da se mural skine — a sigurna sam da postoji — on će ga pronaći.« »Mislim da bi nam gospodin Jackaby više odgovarao. Ima
31
parničnog iskustva.« »Ne«, odvratila je ona odlučno. »Rekla sam gospodin Adam. Molila sam za tu stvar i vjerujem da je on čovjek koji će mi donijeti pravdu.« Pogledao sam je. Molila je za to? Zar misli da se Bog zanima za pakosne sudske tuţbe? No njen bahati izraz lica i čvrsto stisnute usne jasno su mi govorili da neće promijeniti mišljenje. »U redu«, rekao sam. Arogantno je kimnula. »Ali zapamtite, gospođo Slanning, on je vaš izbor. Ja o njemu ne znam ništa. Dogovorit ću kojeg se datuma dvojica vještaka mogu susresti u kući. I to što je brţe moguće.« »Zar ne bi mogli doći odvojeno?« »Sudu se to ne bi svidjelo.« Namrštila se. »Sud ovo, sud ono... Bitan je moj slučaj.« Duboko je uzdahnula. »Hja, ako izgubim na Kraljevskom sudu, ţalit ću se Sudu lorda kancelara.« »Što će vjerojatno učiniti i vaš brat ako izgubi.« Još se jednom začudim tolikoj gorčini između njih dvoje. Znao sam da sve to seţe daleko u prošlost; nisu razgovarali već godinama. Isabel je prezrivo spominjala kako joj je brat dosad već mogao postati gradski vijećnik, samo da se potrudio. Ponovo sam se zapitao zašto je njihova majka ustrajala na takvoj formulaciji u oporuci. Ĉinilo se kao da je ţeljela da joj se djeca sukobe. »Vidjeli ste moj posljednji troškovnik, gospođo Slanning?« upitao sam. »Da, i sve sam odmah platila, viši odvjetnice Shardlake«, tašto je podignula glavu. Govorila je istinu. Sve je račune namirivala odmah, bez ikakva pitanja. Nije bila poput Bealknapa. »Znam, madam, i zahvalan sam vam na tome. Ali, ako se ovaj slučaj nastavi i u idućoj godini, te dođe na Sud lorda kancelara, troškovi će biti sve veći i veći.« »Onda morate natjerati Edwarda da ih sve plati.«
32
»U ostavinskim predmetima troškovi se po pravilu namiruju iz ostavštine. Imajte na umu da s općim obezvređivanjem novca pada i vrijednost imovine vaše majke. Ne bi li bilo razumnije i praktičnije da sada pokušamo doći do neke nagodbe?« Isabel se ljutito uspravi u stolcu. »Gospodine, vi ste moj odvjetnik. Trebali biste me savjetovati kako da dobijem slučaj, a ne me ohrabrivati da okončam stvar bez jasne pobjede.« Ponovno je podignula glas, dok sam ja namjerno ostao tih. »Mnogi se ljudi nagode kad je ishod nesiguran ili povezan s velikim troškovima. A takav je naš slučaj. Malo sam razmišljao. Jeste li ikad razmatrali da od Edwarda kupite njegovu polovicu udjela u rezidenciji, a da prodate svoju kuću? U tom biste slučaju mogli ţivjeti u majčinoj kući, i ostaviti zidnu sliku netaknutu, na njenome mjestu.« Njakavo se nasmijala. »Majčina kuća je odveć velika za mene. Ja sam udovica bez djece. Znam da je ona u kući ţivjela sama s poslugom, ali bila je budalasta; za ţenu samu to je odveć veliko zdanje. Dosta mi je da pomislim na one goleme sobe. Ne, skinut ću sliku i imati je za sebe. Preselit će je najbolji londonski obrtnici. Bez obzira na cijenu. Prisilit ću Edwarda da na kraju sve to plati.« Promatrao sam je. Imao sam u svojoj karijeri teške i nerazumne klijente, ah tvrdoglavost Isabel Slanning i njezino gnušanje prema bratu bili su nešto posebno. No bila je inteligentna ţena, a glupavo se ponašala samo prema sebi. Učinio sam što sam mogao. »U redu«, rekoh. »Prvi nam je zadatak da prođemo kroz vaš posljednji iskaz pod zakletvom. Ima nekih izraza koje bismo mogli popraviti. Pred sudom moramo pokazati da smo razboriti. Neće nam pomoći ako brata budete nazivali opakim nitkovom.« »Sud mora znati kakav je.« »To vam neće biti od pomoći.« Slegnula je ramenima, pa kimnula i popravila kapuljaču na sijedoj glavi. Dok sam ja vadio iskaz, Nicholas se nagnuo prema meni i rekao: »S vašim dopuštenjem, gospodine, mogu li čestitoj
33
dami postaviti pitanje?« Oklijevao sam, no duţnost mi je bila da ga obučim. »Ako ţeliš.« Pogledao je Isabel. »Rekli ste, madam, da vam je kuća mnogo manja od majčine.« Kimnula je. »Da. Ali zadovoljava moje potrebe.« »Sobe su manje?« »Da, mladiću«, odgovorila je ona razdraţljivo. »Manje kuće imaju manje sobe. To je općepoznato.« »No, kako sam shvatio, zidna slika u kući vaše majke je u najvećoj prostoriji. Pa, ako je uspijete skinuti, gdje biste je stavili?« Isabel se zarumeni i ljutito zabaci glavu. »To se tebe ne tiče, dečko«, odbrusila je. »Tvoje je da uzimaš bilješke za svoga gazdu.« Sada se zacrvenio Nicholas; spustio je pogled na svoje papire. No, bilo je to vrlo dobro pitanje.
† SAT SMO vremena prolazili kroz dokumente. Uspio sam nagovoriti Isabel da iz svog iskaza povuče različite uvredljive primjedbe koje je dala na bratov račun. Kad smo završili, bio sam posve izmoren. Nicholas je prikupio bilješke i, naklonivši se Isabel, izašao iz ureda. Ona ustade, još poprilično svjeţe, no lice joj bješe namršteno; izgledala je ljutito sve od Nicholasova pitanja. Ustao sam kako bih je ispratio, gdje ju je čekao sluga da je odveze kući. No stala mi je sučelice — bila je visoka ţena, i svojim odlučnim, napadnim očima pogledala ravno u moje. »Gospodine Shardlake, moram priznati da se katkad pitam je li vam uistinu stalo do ovog slučaja. A tek onaj drski dečko...« Ljutito je zavrtjela glavom. »Madam, budite uvjereni da ću vaš slučaj voditi najbolje što mogu«, odgovorio sam. »No duţnost mi je da s vama proučim sve mogućnosti, te da vas upozorim na troškove. Dakako, ako niste zadovoljni sa mnom, i ţelite prenijeti slučaj drugom odvjetniku...« Smrknuto je odmahnula glavom. »Ne, gospodine. Ostat ću s
34
vama, ne bojte se.« Predloţio sam joj to već više puta; neobično, ali oni najnaporniji i najratoborniji klijenti često su se najteţe odlučivali za odlazak, kao da su ţeljeli ostati i mučiti vas iz inata. »Međutim...« Oklijevala je. »Da?« »Mislim da niste istinski spoznali moga brata.« Lice joj na trenutak poprimi izraz koji još nisam vidio. Strah — u to nije bilo sumnje — strah joj je iskrivio crte lica i dao mu nov, drukčiji izgled. Isabel je načas bila uplašena stara ţena. »Da samo znate, gospodine«, nastavila je tiho, »da samo znate za uţasne stvari koje je počinio moj brat.« »Kako to mislite?« upitao sam. »Učinio ih je vama?« »I drugima«, psiknula je oštro. Gnjev se vratio. »Kakve stvari, madam?« ustrajao sam. No Isabel snaţno odmahne glavom, kao da iz nje pokušava istresti neugodne misli. Duboko je udahnula. »Nije vaţno. Nisu u vezi s ovim slučajem.« Okrenula se i brzo izašla iz ureda. Njezina platnena kapuljača ljutito je šuštala za njom. TREĆE POGLAVLJE KUĆI SAM SE VRATIO IZA ŠEST. Moj prijatelj Guy stiţe na večeru . u sedam — bit će to kasni obrok, ali obojica imamo dug radni dan. Martin je, kao i obično, čuo kako ulazim, i pričekao me u hodniku da uzme moju halju i kapu. Odlučio sam otići u vrt i malo uţivati u večernjem zraku. Nedavno sam na rubu vrta dao postaviti malu sjenicu sa stolcima, odakle sam mogao promatrati gredice s cvijećem. Sjene su bile duge, a nekoliko je pčela još uvijek zujalo oko košnice. Golubi grivnjaši gukali su u krošnjama stabala. Udobno sam se smjestio u stolcu. Shvatih da tijekom razgovora s Isabel Slanning nijednom nisam pomislio na spaljivanje — toliko je snaţna bila njena osobnost. Mladi Nicholas bistro ju je upitao gdje
35
će staviti mural. Njen je odgovor bio daljnji dokaz da, bar njoj, pobjeda u sporu znači više od same slike, koliko god iskreno ona bila vezana uz nju. Ponovo pomislim na njenu čudnovatu opasku na kraju, o uţasnim stvarima koje je počinio njen brat. Tijekom naših razgovora obično se zadovoljavala vrijeđanjem i omalovaţavanjem brata, no taj iznenadni grč straha bio je nešto posve različito. Promišljao sam bi li se isplatilo potajice popričati s Philipom Coleswynom o našim uvaţenim klijentima. No bilo bi to neprofesionalno. Naša je duţnost bila da klijente zastupamo najbolje što moţemo. U mislima se vratim na uţas koji sam promatrao tog podneva. Veliki podij i pougljenjeni kolci dosad su već zasigurno uklonjeni. Sjetim se Coleswynove primjedbe da svakog od nas moţe pogoditi sudbina tih četvero ljudi, pa se upitam ima li on sam kakvu pogubnu vezu među reformistima. Moram se riješiti onih svojih knjiga prije no što istekne amnestija. Pogledao sam prema kući; kroz prozor blagovaonice vidio sam kako je Martin upalio svijeće od pčelinjeg voska na zidnim svijećnjacima, i sada na platneni stolnjak pedantno, u ravnini, postavlja moju najbolju srebrninu. Vratio sam se u kuću i pošao u kuhinju. A tamo — vreva. Timothy je na peći okretao veliku kokoš. Josephine je stajala na jednom kraju stola i slagala salatu u tanjure u dopadljivom aranţmanu. Na drugom kraju, Agnes Brocket upravo je dovršavala krasan slatkiš od marcipana. Naklonile su se kad sam ušao. Agnes je bila punašna ţena u četrdesetima, tamnosmeđe kose ispod čiste i bijele uske kape. Imala je vedro lice, ali bilo je na njemu i tuge. Znao sam da Brocketovi imaju odraslog sina s kojim se, iz nekog razloga, nisu posjećivali; Martin je to spomenuo u razgovoru za posao, ali ništa više od toga. »Ovo moţe na svaku gozbu«, rekao sam gledajući slatkiš. »Zacijelo si se mnogo naradila.« Agnes se osmjehne. »Uţivam u spravljanju delikatnih jela, gospodine, baš kao kipar u dotjerivanju svojih skulptura.«
36
»Plodovi njegova rada traju dulje. Ali tvoji donose više zadovoljstva.« »Hvala, gospodine«, odvratila je. Agnes je cijenila komplimente. »Josephine je pomogla. Zar ne, draga?« Josephine kimne i nervozno mi se osmjehne. Promatrao sam je. Njen otac, okrutni nitkov, bio je moj bivši majordom; kad sam ga prije godinu dana doslovce izbacio iz kuće, Josephine je ostala sa mnom. Otac joj je godinama prijetio i ulijevao joj strah u kosti, no otkad je otišao, postupno je bivala sve manje stidljiva i uplašena. Počela je paziti i na svoj izgled; njena raspuštena plava kosa jasno se sjajila, a lice joj se zaokruţilo — bila je lijepa mlada ţena. Vidjevši moj pogled, Agnes se ponovo osmjehne. »Josephine se veseli nedjelji«, rekla je vragolasto. »Oh? A zbog čega?« »Ptičica mi je rekla da će poslije mise ponovo izaći s mladim gospodinom Brownom, koji radi u jednom od kućanstava Lincoln s Inna.« Pogledao sam Josephine. »U kojem točno?« »U kućanstvu gospodina Henninga«, zacrvenjevši se. »On ţivi u komori.«
reče
Josephine,
»Dobro, dobro. Poznajem gospodina Henninga, odličan je odvjetnik.« Ponovo se okrenem prema Agnes. »Moram se oprati prije no što stigne moj gost.« Premda bješe dobroćudna, Agnes je katkad znala biti pomalo netaktična, i nisam ţelio dovoditi Josephine u još veću neugodu. No bio sam zadovoljan; već je bilo vrijeme da Josephine ima mladića. Na izlasku iz kuhinje nabasao sam na Martina. Naklonio se. »Stol je postavljen, gospodine.« »Odlično. Hvala.« Na trenutak sam opazio da ga je Josephine mrsko pogledala. Već sam to bio primijetio nekoliko puta i ostao zbunjen; uvijek mi se činilo da je Martin dobar gazda niţoj posluzi.
†
37
GUY JE stigao nedugo nakon sedam. Moj stari prijatelj bio je liječnik, koji je prije raspuštanja samostana pripadao redu svetog Benedikta. Bio je maurskog podrijetla; prošla mu je šezdeseta, i tamno mu je lice bilo izborano, a kovrčava kosa sijeda. Kad je ušao, opazio sam da je sve pogrbljeniji, što se katkad događa visokim ljudima u poznim godinama. Izgledao je umorno. Prije nekoliko mjeseci rekao sam mu da je moţda vrijeme da prestane raditi, no on je odvratio da je još uvijek u prilično dobroj formi i da, osim toga, bez posla ne bi znao što sa sobom. U blagovaonici smo oprali ruke vodom iz vrča, stavili ubruse preko ramena i sjeli. Guy je s divljenjem gledao po stolu. »Na svjetlu svijeća tvoja se srebrnina ţivahno sjaji«, rekao je. »Ovih dana sve u tvojoj kući izgleda dobro.« Martin je pokucao na vrata i ušao; postavio je na stol zdjele sa salatom, zelene reţnjeve svjeţeg lososa iz Temze. Kad je izašao, rekoh Guyu: »U pravu si, on i Agnes su pravo otkriće. Njihov bivši gazda dao im je dobru preporuku. Ali, svejedno, nikako da se opustim dok je on u blizini. Silno je suzdrţan i nedokučiv.« Guy se tugaljivo osmjehne. »Sjećam se da smo u samostanu u Maltonu imali takvog majordoma. Bio je dobar momak, samo što su ga odgojili da vjeruje kako nikad ne smije biti drzak prema svojim pretpostavlj enima.« »Kako ide u Svetom Bartolu?« upitah. Stara bolnica za siromahe, jedna od nekoliko takvih u Londonu, bila je zatvorena kad je kralj raspustio samostane, ali nekoliko dobrovoljaca ju je ponovo otvorilo kako bi pruţili bar kakvu-takvu pomoć. Guy je bio jedan od tih dobrovoljaca. S krivnjom se prisjetim da sam udovici Rogera Elliarda, mog prijatelja koji je umro prije tri godine, obećao da ću nastaviti njegov rad na otvaranju nove bolnice. No onda je došao rat, i svi su se našli na udaru poreza i pada vrijednosti novca, što se nastavilo sve do danas, te nitko nije bio spreman donirati. Guy je raširio ruke. »Ĉinimo koliko moţemo, ali to nije dovoljno. Sire se glasine da gradske vlasti preuzimaju bolnicu uz pomoć kraljeve dotacije, ali to nikako da se dogodi.« »U gradu je svakog dana sve više siromašnih.«
38
»I siromašnih i bolesnih.« Na trenutak smo utihnuli, a onda odlučim popraviti raspoloţenje: »Imam dobru vijest. Tamasin je opet trudna. Djetešce se treba roditi u siječnju.« Guy se široko osmjehnuo, pokazujući zdrave i sjajne bijele zube. »Hvala Gospodinu. Reci joj da ću je sa zadovoljstvom ponovo posjećivati tijekom trudnoće.« »Obojica smo pozvani na proslavu Georgeovog prvog rođendana. Dvadeset sedmoga.« »Rado ću doći.« Pogledao me. »To je drugi utorak. A sljedećeg ponedjeljka bit će...«, oklijevao je. »Obljetnica...« »Obljetnica potonuća Mary Rose. Toliki su ljudi poginuli, a umalo i ja s njima.« Tuţno sam zavrtio glavom. »Ĉini se da je mirovni sporazum potpisan. Napokon.« »Da. Kaţu da će kralj moći zadrţati Boulogne, odnosno ono što je ostalo od njega, sljedećih deset godina.« »Slab rezultat za mnoge izgubljene ţivote i toliko upropaštenog kovanog novca kojim je to platio.« »Da«, sloţio se Guy. »Ali što je s tobom? Uhvati li te još uvijek onaj osjećaj da ti se miče tlo pod nogama, ono što te mučilo nakon potonuća broda?« Oklijevao sam, prisjećajući se onog trenutka na spaljivanju. »Sada vrlo rijetko.« Guy me na trenutak pomno pogledao, a onda vedrije reče: »Mladi George je vedar mali vragolan. Novi brat ili sestra će ga moţda ozlojediti.« Kiselo sam se osmjehnuo. »Braća i sestre«, rekoh. »Da, nisu uvijek u dobrim odnosima.« Ispričao sam Guyu, ne navodeći imena, ponešto o slučaju Slanning. Pozorno je slušao dok se vani spuštao sve dublji mrak; tamne oči sjajile su mu na svjetlu svijeća. Dovršavao sam: »Mislio sam da ta ţena, zapravo, uţiva u mrţnji prema svom bratu. Ali nakon onog što je rekla popodne, drţim kako je moguće da tu ima još nečega.« Guy je izgledao tuţno. »Ĉini se da ta svađa seţe daleko u
39
prošlost. « »I ja tako mislim. Vagao sam bi li bilo dobro o svemu potajice popričati s mojim suparnikom — on je razuman čovjek — i vidjeti moţemo li pronaći način da ili navedemo na nagodbu. No to bi bilo neprofesionalno.« »A moţda ne bi ni pomoglo. Neke su svađe tako duboke da ih je nemoguće zaliječiti.« Tuga na Guyevu licu sada je bila još izraţenija. Martin i Agnes donijeli su sljedeće jelo — pladnjeve s piletinom i slaninom, te zdjele s raznolikim povrćem. »Obično nisi tako pesimističan«, rekoh Guyu kad smo ponovo ostali sami. »Slušaj, dobio sam maslinovu grančicu od čovjeka koji je valjda posljednji od koga bi se to moglo očekivati.« Ispričao sam mu sve o Bealknapovoj poruci i novcu. Guy me pomno promatrao. »Vjeruješ mu? Sjeti se svega što je radio u prošlosti.« »Ĉini se da umire. Ali...«, slegnuo sam ramenima, »... ne, ne mogu se prisiliti da vjerujem Bealknapu, čak ni sada.« »I umiruća ţivotinja moţe napasti.« »Večeras si crnohumorno raspoloţen.« »Jesam«, rekao je polako. »Razmišljam o onom što se danas dogodilo na Smithfieldu.« Odloţio sam noţ. Tijekom posljednjih mjeseci, za vrijeme trajanja progona, izbjegavao sam s Guyom razgovarati o religiji jer sam znao da je ostao katolik. No nakon kratkog oklijevanja ipak sam počeo: »Bio sam ondje. Od svega su napravili golemi spektakl. Biskup Gardiner i polovica Krunskog vijeća gledali su spaljivanje s velikog natkrivenog podija. Rizničar Rowland prisilio me da idem; tajnik Paget ţelio je predstavnika iz svakog Inna. I tako sam gledao kako četvero ljudi gori u agoniji samo zato što im vjera nije bila sukladna naredbama kralja Henrika. Ali bar su im objesili barut oko vrata, pa su im glave naposljetku raznijele eksplozije. I da, kad sam bio ondje, ponovno sam imao osjećaj da mi se miče tlo pod nogama, kao da sam na palubi broda koji tone.« Uhvatim se za čelo, i osjetim da mi se ruka malčice trese.
40
»Neka im se dragi Bog smiluje«, reče Guy tiho. Oštro sam podignuo glavu. »Što ti to znači, Guy? Misliš da im treba oprost samo zato što su javno iznosili svoje vjerske stavove? Zato što su smatrali da svećenici ne mogu komadić kruha prevoriti u tijelo Kristovo?« »Da«, reče Guy tiho. »Mislim da su bili u krivu. Nijekali su otajstvo svete mise — istinu koju nas Bog i crkva uče stoljećima. To je opasno za sve naše duše. A takvi poput njih su posvuda po Londonu, skrivaju se u svojim bijednim rupama: sakramentalisti i, još gore, ana- baptisti, koji ne niječu samo misu, već smatraju da bi trebalo napraviti društveni prevrat i uspostaviti zajedničko vlasništvo na svim dobrima.« »U Engleskoj je bilo samo nekoliko anabaptista, neki odmetnuti Nijemci. Stvorili su zloduhe od njih.« Ĉuo sam razdraţenost u svom glasu. Guy je odgovorio odrješito: »Askewica se hvalila da je sakramentalistica. Zapravo, uopće se nije tako zvala; njeno udano ime bilo je Kyme. Ostavila je muţa i dvoje male djece da bi došla u London i drţala buntovne govore. Zar je to valjano ponašanje za jednu ţenu?« Zurio sam u svog starog prijatelja, čija je najbolja osobina uvijek bila blagost. Podignuo je ruku. »Matthew, to ne znači kako smatram da ih je trebalo ubiti na takav uţasan način. Ne, nikako. Ali bili su heretici, i trebalo ih je — utišati. A ako govorimo o okrutnosti, sjeti se što su napravili radikali. Sjeti se što je Crormvell prije deset godina radio onima koji su odbili prihvatiti kraljevsku vrhovnu vlast — redovnicima su u Tyburnu naţivo vadili utrobu.« Guyevo lice sada je bilo preplavljeno osjećajima. »Dvije nepravde ne ispravljaju zlo.« »To je istina. Mrske su mi okrutnosti obiju strana, baš kao i tebi. Volio bih da tome dođe kraj. Ali ne vidim ga. Na to sam mislio kad sam rekao da su neke svađe tako duboke da ih je nemoguće zaliječiti.« Pogledao me u oči. »Ali nije mi ţao što nas je kralj poveo natrag, na pola puta do Rima, i što podupire misu. Volio bili da nas
41
odvede do kraja.« Nastavio je gorljivo: »A stare zlouporabe Katoličke Crkve se uklanjaju; ovaj Tridentski koncil, što ga je sazvao papa Pavao III., popravit će mnogo toga. Ima ljudi u Vatikanu koji bi pruţili ruku protestantima i vratili ih pod krilo Crkve.« Uzdahnuo je. »Svi govore da je kralj bolestan. Princ Edward nema još ni devet godina. Mislim kako je pogrešno da vladar sam sebe postavi za glavara kršćanske crkve, da proglašava kako je on, a ne papa, Boţji glas u provođenju crkvene politike. Kako mali dječak moţe ostvariti takvo vodstvo? Najbolje bi bilo da Engleska iskoristi priliku i vrati se svetoj Crkvi.« »Crkvi u kojoj Inkvizicija spaljuje ljude diljem Španjolske i Francuske, u mnogo većoj mjeri no ovdje? Osim toga, car Svetog Rimskog Carstva Karlo započinje novi rat protiv svojih protestantskih podanika.« »Opet si postao radi kal?« upita Guy. »Nisam!« podigoh glas. »Nekoć sam se nadao da će nova vjera, utemeljena na Bibliji, jasno obznaniti Boţju riječ ljudima. Mrsko mi je bilo brbljanje o podjelama koje je uslijedilo. Radikali su se čvrsto drţali ulomaka iz Biblije, ustrajući na tome da su samo oni u pravu, baš kao i papisti. No, kad vidim da mladu ţenu odvode na lomaču, da je nose na stolcu zato što je bila mučena, i da je potom ţivu spaljuju ispred drţavnih velikodostojnika, vjeruj mi da me ne hvata čeţnja za starom vjerom. Sjećam se Thomasa Morea, nepokolebljivog papista, i ljudi koje je dao spaliti zbog hereze.« »Kad bismo bar svi pronašli suštinu istinske poboţnosti — štovanje, milosrđe, jedinstvo«, reče Guy tuţno. »Takvo što je nemoguće«, odvratio sam. »Ali, u jednome se slaţemo: u ovoj su zemlji podjele takve da neće biti rješenja dok jedna strana batinom ne pobijedi drugu. Bilo mi je mučno ovog popodneva gledati ljude koje je na vlast doveo Thomas Cromwell, vjerujući da će širiti reformu, a koji sada skreću natrag kako bi utaţili osobne ambicije: Pageta, Wriothesleyja, Richarda Richa. I biskup Gardiner bio je ondje. Ima iznimno prijeteći pogled.« Gorko sam se nasmijao. »Ĉujem da ga radikali nazivaju nadutim papinim praščićem.«
42
»Moţda bi bilo dobro da više ne raspravljamo o ovoj temi«, reče Guy tiho. »Moţda. Na koncu, ovih dana nije sigurno otvoreno govoriti, a ni čitati ono što ţeliš.« Na vratima se začulo lagano kucanje. To Martin donosi slatkiš od marcipana, no izgubio sam apetit. Nadao sam se da nije čuo našu raspravu. »Uđi«, rekao sam. Na vratima jest bio Martin, ali nije nosio jelo. Njegovo uvijek bezizraţajno lice sada je izgledalo pomalo uznemireno. »Gospodine Shardlake, imate posjetitelja. Radi se o odvjetniku. Poručio je da hitno mora razgovarati s vama. Rekao sam mu da večerate, ali ustrajan je.« »Kako se zove?« »Ţao mi je, gospodine, ali nije se ţelio predstaviti. Rekao je da mora nasamo razgovarati s vama. Ostavio sam ga u vašoj radnoj sobi.« Pogledao sam Guya. Prčkao je po tanjuru, još uvijek potišten zbog naše rasprave. No potom se osmjehnuo i rekao: »Idi popričati s gospodinom, Matthew. Ja mogu pričekati.« »U redu. Hvala ti.« Ustao sam i izašao. Ako ništa, stanka će mi dati vremena da se ohladim. Bio je već mrkli mrak. Tko bi dolazio u posjet u ovo doba? Kroz prozor u hodniku vidjeh dvojicu mladih bakljonoša koji su osvjedjavali put. Jamačno su došli kao pratnja mom posjetitelju. S njima je bio još jedan mladić — sluga u crnoj odjeći, s mačem za pojasom. Znači, posjetitelj je višeg staleţa. Otvorio sam vrata radne sobe. Na svoje iznenađenje, ugledah mladića koji me bio promatrao na spaljivanju. Još je uvijek nosio svoju dugu sluţbenu halju. Nije bio lijep — obrazi su mu bili nagrđeni madeţima — no lice mu je, unatoč mladosti, odavalo snagu, a buljave sive oči bijahu mu pronicave i ispitivačke. Naklonio mi se. »Dobra večer, viši odvjetniče Shardlake. Ispričavam se što vam smetam kod jela, ali bojim se da je stvar vrlo hitna.« »O čemu se radi? Neki od mojih slučajeva?«
43
»Ne, gospodine.« Nakašljao se, iznenadno pokazavši uznemirenost. »Dolazim iz Whitehalla, šalje me Njezino Veličanstvo kraljica. Preklinje vas da je posjetite.« »Preklinje me?« odvratio sam iznenađeno. Kraljice ne preklinju. »Da, gospodine. Poručuje vam da je u velikoj nevolji, i moli vas za pomoć. Traţila je da dođem osobno, nije ţeljela svoju molbu poslati pismeno. Zovem se William Cecil, i sluţim kao mlađi član u Pravničkom vijeću Njezinoga Veličanstva. Potrebni ste joj, gospodine.« ČETVRTO POGLAVLJE MORAO SAM SJESTI. Krenuo sam prema radnom stolu, pokazujući Cecilu da sjedne ispred mene. Sa sobom sam donio svijeću, i postavih je na stol između nas. Plamen osvijetli mladićevo lice; sjene su naglašavale niz od tri mala madeţa na njegovom desnom obrazu. Duboko sam udahnuo. »Vidim da ste odvjetnik.« »Da, u Gray's Innu.« »Radite s Warnerom, kraljičinim pravnim zastupnikom?« »Katkad. No gospodin Varner bio je jedan od onih koje su ispitivah u vezi s heretičkim izjavama. Trenutno pokušava, da tako kaţemo, što manje talasati. Ja sam osoba od kraljičina povjerenja; osobno me zamolila da budem njezin izaslanik.« Raširio sam ruke. »Ja sam samo odvjetnik koji radi po sudovima. Kako to da kraljici hitno treba moja pomoć?« Cecil se osmjehnuo. Pomalo tuţno, pomislih. »Obojica znamo, viši odvjetnice Shardlake, da se vaše umijeće ne zaustavlja na tome. Naţalost, večeras od mene ne moţete saznati više pojedinosti. Ako pristanete poći, kraljica će vas primiti u palači Whitehall sutra ujutro u devet. Ona će vam reći više.« Ponovno pomislim da kraljice ne preklinju niti mole da ih podanici posjećuju — one to naređuju. Prije no što se udala za kralja, Katarina Parr mi je obećala da me, premda će mi prosljeđivati pravne predmete, nikad neće miješati u politiku. Ovdje se očito radilo o nečem velikom i opasnom, pa mi je, prema
44
formulaciji njene poruke, ponudila mogućnost da se izvučem. Mogao sam, ako sam tako htio, odbiti mladog Cecila. »Sada mi ne moţete ništa reći?« pritisnuo sam ga. »Ne, gospodine. Samo vas molim, bez obzira na vašu odluku, da nikome ne govorite o mom posjetu.« Silno sam ţelio odbiti. Sjetih se čemu sam svjedočio tog popodneva — vatri, vriskovima, krvi. A onda pomislim na kraljicu Katarinu, na njenu hrabrost, plemenitost, blagost i duhovitost. Nikad nisam upoznao otmjeniju i uzvišeniju damu; prema meni je uvijek postupala isključivo dobro. Duboko sam udahnuo. Vrlo duboko. »Poći ću.« U sebi si budalasto rekoh da ću posjetiti kraljicu, ali da ću, ako tako odlučim, još uvijek moći odbiti njenu molbu. Cecil kimne. Imao sam osjećaj da ga se nisam osobito dojmio. Vjerojatno je vidio tek sredovječnoga grbavog odvjetnika, kojeg je duboko uznemirila mogućnost da se nađe u opasnosti. Ako je tako mislio, bio je u pravu. »Dođite cestom do glavnih vrata palače u devet sati«, rekao je. »Ĉekat ću vas ondje i uvesti. Netko će vas sprovesti do kraljičinih odaja. Budite odjeveni u svoju odvjetničku halju, ali nemojte nositi nadodvjetničku kapu. U ovoj je fazi najbolje da privlačite što manje pozornosti.« Pomno me promatrao i gladio svoju rijetku bradu, moţda misleći da ću kao grbavac ionako privući određenu pozornost. Ustao sam. »Onda do sutra u devet, brate Cecil.« Naklonio se. »Do sutra, viši odvjetnice Shardlake. Sada se vraćam kraljici. Siguran sam da će joj biti drago zbog vašeg odgovora.«
† ISPRATIO SAM ga iz sobe. Martin je izašao iz blagovaonice s još jednom svijećom, otvorio Cecilu vrata i naklonio se; uvijek je do najsitnijeg detalja izvršavao svoje majordomske obveze. Cecil je
45
izašao na šljunčani prilaz, gdje ga je dočekao sluga, te dvojica bakljonoša koji će mu poslije osvijediti put kući, gdje god to bilo. Martin je zatvorio vrata. »Bio sam toliko slobodan i doktoru Maltonu posluţio slatkiš od marcipana«, rekao je. »Hvala. Reci mu da ću doći za tren, ali najprije pošalji Timothyja u moj kabinet.« Vratio sam se u radnu sobu, moj mali zaklon i utočište, gdje sam drţao svoju neveliku zbirku pravničkih knjiga, dnevnike i godinama vođene bilješke. Upitah se što bi Barak mislio o ovome. Otvoreno bi mi rekao da bih trebao odbaciti svoje sentimentalno maštanje o kraljici i odmah izmisliti da sutra imam hitan sastanak u Northumberlandu. Stigao je Timothy, i naţvrljao sam poruku koju će odnijeti u komoru. Zamolio sam Baraka da pripremi saţetak jednog od mojih vaţnijih slučajeva, što sam ga bio nakanio sastaviti sutradan. »Oh, prokletstvo! Barak mora juriti za onim papirima u Uredu šest činovnika...« Promijenio sam poruku, poručivši neka Nicholas obavi posao. Ako mladić sastavi i nekakav miš-maš, bit će to polazna točka za dalje. Timothy me promatrao; tamne oči bile su mu ozbiljne. »Jeste li dobro, gospodine?« upitao je. »Jesam, jesam«, odvratio sam razdraţeno. »Posao me muči. Nema mira za mene na ovome svijetu.« Bilo mi je ţao što sam bio tako otresit, pa sam mu na odlasku dao srebrnjak od četiri penija. Potom se vratih u blagovaonicu, gdje je Guy bez volje jeo Agnesin slastan slatkiš od marcipana. »Oprosti, Guy. Hitni poslovi.« Osmjehnuo se. »I meni su prekidali objede kad bi se neki siroti pacijent našao u krizi.« »Ţao mi je ako sam prije bio grub. No obeshrabrilo me ono što sam vidio popodne.« »Razumijem. Ali, ako misliš da svi koji se protive reformi — uključujući one od nas koji bi htjeli da se Engleska vrati u krilo
46
rimske obitelji — podrţavaju takve stvari, činiš nam veliku nepravdu.« »Jedino što znam jest da se grmljavina ori posvuda oko prijestolja«, parafrazirao sam Wyattovu pjesmu. Potom se ponovo sjetim Coleswynovih riječi na spaljivanju i zadrhtim. Sada svatko od nas moţe tako završiti.
† RANO sljedećega jutra Timothy je osedlao Genesisa, i zaputih se Chanccry Laneom. Konj mi je stario; tijelo mu se zaokruţilo, a glava postala koščatija. Bješe još jedan ugodan srpanjski dan; bilo je vruće, ali blagi, osvjeţavajući povjetarac ljuljkao je zeleno granje. Prošao sam dveri Lincoln's Inna i nastavio jahati Fleet Streetom, pomaknuvši se na rub ceste — ovčari su tjerali svoje stado prema klaonici. U gradu je već bilo ţivo; trgovine su bile otvorene, a na vratima su stajali šegrti i bučno oglašavali svoju robu. Pokućarci su se sa svojim pliticama tiskali po prašnjavom putu, a u blizini se našao i lovac na štakore u kuti od grube vune. Pognuo se pod teţinom dva kaveza koji su visjeli na kolcu što ga je nosio preko ramena; oba su kaveza bila puna sjajnih crnih štakora. Ţena s košarom na glavi izvikivala je: »Vrući puding!« Na jednom je zidu bio pričvršćen list papira s dugim popisom knjiga koje je kralj zabranio nedavnim proglasom, a koje moraju biti predane do devetog kolovoza. Nedco je preko papira naţvrljao: »Riječ je Boţja slava Kristova.« Na Strandu je bilo mirnije. Cesta je skretala na jug, prema Westminsteru, slijedeći tok rijeke. S lijeve strane uzdizale su se otmjene bogataške dvokatnice i trokatnice; pročelja ţivih boja bila su ukrašena ornamentima, a na vratima su stajali straţari u livrejama. Prešao sam veliki kameni Charing Cross, a zatim skrenuo u široki Whitehall. Već sam mogao vidjeti visoke vrhove palače pred sobom, kule i kruništa bedema. Na svakom su se tornjiću nalazili kraljevski grbovi, lavovi i jednorozi; bili su pozlaćeni, i na suncu su blještali kao stotine zrcala, pa sam zbog sjaja morao zatreptati.
47
Palača Whitehall izvorno se zvala York Place, i bila je londonska rezidencija kardinala Wolseya. Nakon njegova pada, preuzeo ju je kralj. U posljednjih petnaest godina stalno ju je proširivao; govorilo se kako ţeli da bude najraskošnija i najdojmljivija europska palača. S lijeve strane široke Ulice Whitehall stajala su središnja zdanja, dok su s desne strane bile zgrade za razonodu, teniski tereni na kojima je jednom igrao i kralj, veliko kruţno borilište za pijetlove i lovište u St. James Parku. Ulica Whitehall bila je nadsvođena Velikim dverima, iza kojih je počinjala Kraljeva ulica. Dveri su povezivale dva kraja palače; bila je to golema, trokatna straţarnica s kulama, koju je projektirao Hans Holbein. Kao i zidovi same palače, straţarnica je bila obloţena crnim i bijelim kvadratnim pločama, a bila je ukrašena velikim kruţnim reljefima rimskih careva izrađenim od terakote. Ulaz u podnoţju bio je zasjenjen veličinom tog zdanja, no ipak je bio dovoljno širok da kroz njega usporedo prođu i najveća teretna kola. Nešto prije Velikih dveri liniju dvorskih zidina prekidala je manja, no ipak prekrasna straţarnica, koja je vodila do palače. Ispred nje stajali su straţari u zeleno-bijelim livrejama. Priključio sam se kratkom redu. Iza mene su se zaustavila duga teretna kola s četiri konja; bila su natrpana motkama za skele, bez dvojbe namijenjenih gradnji novih odaja za kraljevu stariju kćer, lady Mary, dolje uz rijeku. Druga kola, što su ili baš provjeravali na ulazu, bila su natovarena guskama za dvorske kuhinje, dok su ispred mene bila tri mladića na konjima s bogato urešenim sedlima; pratila ili je mala skupina slugu. Mlada gospoda nosila su prsluke nadute i razrezane u ramenima — pa se mogla vidjeti ljubičasta svilena podstava — zatim kape s paunovim perjem i kratke plašteve obješene na jedno rame, po novoj španjolskoj modi. Ĉuo sam jednog kako govori: »Nisam siguran da je Wriothesley danas uopće ovdje, a kamoli da je pročitao Marmadukeovu molbu.« »Ali Marmadukeov čovjek nas je stavio na popis; to će nas dovesti sve do sobe za audijencije. Ondje moţemo odigrati partiju primera, a dco zna tko sve moţe proći pokraj nas kad jednom uđemo.« Shvatio sam da mladići ţele postati dvorjani. Vjerojatno su pri-
48
padali vlasteli koja je bila u sporednoj vezi s nekim članom osoblja sir Tbomasa Wriothesleya; nadali su se kakvoj sluţbi, sinekuri, poput mnogih drugih pijavica koje su stalno posjećivale palaču. Na tu su odjeću vjerojatno potrošili polugodišnji prihod, sve s nadom da će ih opaziti neki velikodostojnik ili bar njegov osobni sluga. Sjetih se naziva za one koji dolaze ovamo: dvorska ugroza. Došao je red na mene. Straţar je drţao popis i malu pisaljku kojom je označavao imena. Htio sam se predstaviti, kad iz alkovena straţarnice izađe Cecil. Kratko se obratio straţaru, koji označi moje ime i mahne mi da prođem. Jašući ispod svoda straţarnice, čuo sam kako se mladići svađaju sa straţarom. Po svemu sudeći, uopće nisu bili na popisu. Sjahao sam iza straţarnice, u blizini staja; Cecil se obratio konju- šaru, koji uhvati Genesisa za uzde i odvede ga. »Otpratit ću vas do straţarske odaje. Ondje će vas netko dočekati i odvesti kraljici.« Cecil je zvučao poslovno. Danas je nosio drukčiju odvjetničku halju; na prsima je imao prišiven grb koji je prikazivao glavu i ramena okrunjene mlade ţene: bješe to sveta Katarina, kraljičin osobni grb. Kimnuo sam i pogledom prešao po vanjskom dvorištu popločenom kamenom. Već sam nakratko bio ovdje u doba lorda Cromwella. Desno su bili zidovi lođe koja je okruţivala kraljev privatni vrt. Zdanja na druge tri strane bila su veličanstvena; zidovi su bili prekriveni crnim i bijelim kvadratnim pločama ili ukrašeni čudnovatim ţivotinjama i biljkama u crnom reljefu, koji se tako više isticao na bjelini zida. Onkraj kraljeva vrta, prema jugu, vidio se dug niz dvokatnih zdanja koji se pruţao sve do Velikih dveri; ondje su, sjećao sam se, bile kraljeve privatne odaje. Ispred nas bješe zdanje čiju su prednju stranu podupirali bogato gravirani stupovi. Novi straţari stajali su na vratima ukrašenim kraljevskim grbom, a iza svega se visoko uzdizao krov kapele. Dvorište je bilo puno ljudi, uglavnom mladih muškaraca. Neki su bili bogato odjeveni kao ona trojica na dverima; nosili su razrezane, jarko okićene haljetke i duge čarape svih boja, te pretjerano velike nakitnjake. Ostali su nosili crne halje viših
49
činovnika; oko vratova su imali sluţbene zlatne lance, a pratili su ih pisari s dokumentima. U mnoštvu je bilo i sluga u kraljevskim zeleno-bijelim livrejama, na čijim je prslucima bilo izvezeno HR, dok su između njih jurili kuhari i konjušari u svakodnevnoj odjeći. Pokraj mene je prošla mlada ţena u pratnji skupine sluškinja. Nosila je pomodnu, stoţastu suknju na obruč, izvezenu uzorcima cvijeća; u skutima je suknja bila široka, no u struku nevjerojatno uska. Ne bi li dobili njenu pozornost, nekoliko je muškaraca ţeljnih dvorskog poloţaja pred njom skinulo šešire, ali ona ih nije ni pogledala. Ĉinilo se da je posve zadubljena u svoje misli. »To je lady Maud Lane«, reče Cecil. »Kraljičina sestrična i njena glavna pratilja.« »Ne izgleda sretno.« »U posljednje vrijeme mnogo je toga zaokuplja«, reče Cecil tuţno. Pogledao je dvorane. »Tragači za namještenjem«, reče. »Lovci na poloţaje, oportunisti, pa čak i prevaranti.« Cinično se osmjehnuo. »No, kad sam dobio potrebne kvalifikacije, i ja sam traţio nekog na visokom poloţaju. Moj otac bio je odvjetnički pisar, pa sam i ja započeo s vezama, kako se to već mora.« »I vi se nastojite uzdignuti?« upitao sam ga. »Samo pod određenim uvjetima, prema određenim načelima.« Netremice me promatrao. »Uz vjernost određenim ljudima.« Na trenutak je utihnuo, a onda reče: »Pogledajte. Gospodin tajnik Paget.« Muškarac kojeg sam vidio na spaljivanju prelazio je dvorište — široko lice nalik kamenoj ploči, smeđa brada, i kutovi usana iskrivljeni nadolje. Pratilo ga je nekoliko pomoćnika odjevenih u crne halje; jedan od njih čitao mu je nešto s papira, naginjući mu se prema uhu. »Pazite na njega, viši odvjetniče Shardlake«, reče Cecil. »Nema osobe koja je bliţe kralju.« »Mislio sam da je biskup Gardiner najbliţi kralju.« Cecil se suho osmjehne. »Gardiner mu šapuće na uho. Ali William Paget brine se da uprava funkcionira, raspravlja s kraljem o politici i nadzire pravo na dodjeljivanje javnih sluţbi.«
50
Pogledao sam ga. »Zvuči kao da govorite o Cromwellu.« Cecil odmahne glavom. »A, ne. Paget raspravlja s kraljem o politici, ali nikad ne ide dalje od njegovih ţelja. Ne pokušava njime upravljati. Tu su pogriješili Cromtvell i Anne Boleyn, i platili ţivotom. Kraljevi velikodostojnici sada su pametniji.« Duboko je uzdahnuo. »Ili bi barem trebali biti.« Poveo me preko kaldrme. Pokraj nas prođu dva krupna muškarca u kraljevskim livrejama; obojica su čvrsto drţala po jednog dječaka u poderanoj odjeći i vodila ih prema dverima, gdje ih izbace van udarajući ih po glavi. Cecil prijekorno reče: »Takvi zamusanci stalno ulaze, tvrdeći da sluţe sluzi nekog niţeg dvoranina. Nema dovoljno vratara da ih sve izbace.« »Zar nema straţara?« upitao sam iznenađeno. »U vanjskom dijelu palače vrlo malo. No unutra... to je, vidjet ćete, već druga priča.« Doveo me do vrata s kraljevskim grbom, pred kojima su stajala dva gardista u prepoznatljivim crvenim prslucima, ukrašenim zlatnim tudorskim ruţama; drţali su dugačke, oštre helebarde. Cecil priđe jednom od njih i reče: »Gospodin Cecil i odvjetnik za lorda Parra.« Gardist označi imena na popisu i nađemo se unutra.
† UŠLI SMO u veliku odaju, gdje je straţarilo nekoliko muškaraca. Bili su odjeveni još impresivnije od kraljevskih gardista — nosili su crne svilene plašteve i kape s velikim crnim perjem; rubovi kapa bijahu izvezeni zlatom. Oko vratova im je na lancu visio teţak zlatni grb. Svi su bili visoki i stameni, i nosili oštre bojne sjekire. To su zacijelo tjelohranitelji, kraljeva osobna pratnja. Zidovi su bili ukrašeni tapiserijama svijetlih boja, a ispod njih stajale su šarene drvene škrinje. A onda ugledam, preko cijelog jednog zida, sliku za koju sam bio čuo; prošle ju je godine izradio jedan od učenika pokojnog majstora Holbeina: Kralj i njegova obitelj. Slika je prikazivala unutarnju odaju palače, u čijem je središtu, ispod baldahina bogatog uzorcima, na svom tronu sjedio
51
kralj — kršan, crvene brade i ozbiljan, u zlatno-crnom prsluku širokih ramena. Jednu je ruku poloţio na rame malog dječaka, princa Edwarda, svog sina jedinca. S kraljeve druge strane sjedila je Edwardova majka, već dugo mrtva Henrikova treća ţena — Jane Seymour; ruke su joj bile smjerno sklopljene u krilu. S jedne strane kraljevskog para stajala je mlada ţena, lady Mary, kći Katarine Aragonske, dok je s druge strane bila lady Elizabeth, kći Anne Boleyn. Objema je prije dvije godine bilo vraćeno pravo nasljedstva. Iza svake mlade ţene nalazio se otvoren prolaz s pogledom na vrt. U prolazu iza Mary vidjela se sitna ţena praznog izraza lica, dok je iza Elizabeth stajao nizak muškarac zgrbljenih leđa, na čijim je ramenu sjedio majmun u haljetku i kapi. Na trenutak sam samo stajao, ushićen veličanstvenom slikom, no onda mi Cecil blago dodirne ruku i pođem za njim. U sljedećoj odaji nalazio se popriličan broj bogato odjevenih mladića; stajali su uokolo ili sjedili na škrinjama. Pomislih kako im nema kraja. Jedan od njih svađao se sa straţarom koji je čuvao jedina unutarnja vrata. »Bit će problema, gospodine«, ţestio se, »ako danas ne dođem do majordoma lorda Lislea. Ţeli me vidjeti.« Straţar ga je ravnodušno pogledao. »Ako to ţeli, javit će nam. Dotad prestanite raditi guţvu u odaji kraljeve straţe.« Prišli smo mu, a straţar se s olakšanjem okrene prema nama. Cecil tiho reče: »Lord Parr nas očekuje.« »Javili su mi.« Straţar me kratko prouči. »Nemate oruţje?« upitao je. »Bodeţ?« »Dakako da nemam«, odvratio sam. Ĉesto sam nosio bodeţ, no znao sam da je u kraljevskim palačama oruţje zabranjeno. Bez ijedne nove riječi, krupni muškarac nam otvori vrata tek toliko da se moţemo provući unutra.
† ISPRED NAS uzdizao se širok niz stuba prekriven debelom rogoţinom, koja je prigušivala naše korake dok smo se uspinjali. Divio sam se ukrasima na zidovima, njihovom izobilju boja i
52
sloţenim detaljima. Jarki štitovi prikazivali su tudorske grbove i heraldičke ţivotinje; između štitova ispreplitalo se naslikano lišće, a reljefaste oplate — drvo izrezbarno da sliči nabranoj dcanini — bile su u različitim bojama. Na stubama su u pravilnim razmacima straţarila tjelohranitelji, ravnodušno gledajući pred sebe. Znao sam da se pribliţavamo kraljevskim odajama na prvom katu. Napuštali smo običan svijet. Na vrhu stuba čekao nas je muškarac. Sam. Bješe već u godinama, širokih ramena, sa štapom u ruci. Na crnoj halji imao je kraljičin grb, a oko vrata je nosio zlatni lanac iznimnoga sjaja. Na glavi mu je bila draguljima ukrašena kapa; kosa mu bijaše posve sijeda, baš kao i mala brada. Lice mu je bilo blijedo i izborano. Cecil mu se duboko naklonio, pa isto učinim i ja. »Viši odvjetniče Shardlake, ovo je kraljičin komornik, njezin stric, lord Parr od Hortona«, upozna nas Cecil. Lord Parr mu kimne. »Hvala ti, Williame.« Unatoč njegovoj dobi, glas mu je bio dubok i razgovijetan. Cecil mu se opet nakloni i krene natrag niz stube — usred sve te raskoši bio je tek dotjerana mala figura. Pokraj nas prođe sluga, šutke ţureći niz stube iza Cecila. Lord Parr pogleda me svojim pronicljivim plavim očima. Kad je kraljičin otac umro mlad, ovaj je čovjek, njegov brat, bio glavna potpora ucviljenoj udovici i njenoj djeci; u svojim mladim danima bio je kraljev saveznik, i pomogao usponu obitelji Parr na dvoru. Sada mu je zacijelo blizu sedamdeset. »Dakle«, reče on napokon, »vi ste odvjetnik kojeg moja nećakinja tako silno hvali.« »Njezino Veličanstvo vrlo je ljubazno.« »Poznato mi je da ste joj bili od velike pomoći prije no što je postala kraljica.« Ozbiljno me pogledao. »Sada traţi novu uslugu. Uţiva li vašu potpunu i neupitnu odanost?« »U cijelosti i posve«, rekoh. »Upozoravam vas da se radi o prljavoj, tajnoj i opasnoj stvari.« Lord Parr duboko udahne. »Doznat ćete podatke koji mogu biti
53
kobni za onog koji njima raspolaţe. Kraljica mi je rekla da volite ţivjeti povučeno, pa budimo odmah otvoreni.« Nekoliko trenutaka me promatrao. »Znajući to, jeste li joj i dalje spremni pomoći?« Odgovorio sam smjesta, bez imalo oklijevanja. »Jesam.« »Zašto?« upitao me. »Znam da niste religiozni, premda ste jednom bili.« Glas mu je postao strog. »Kao i mnogi drugi u ovo vrijeme, mlaki ste i ravnodušni, hinite stavove po pitanju vjere u korist svog mira i sigurnosti.« Duboko sam udahnuo. »Pomoći ću kraljici jer je najvaljanija i najčasnija dama koju sam ikad upoznao, i svima je činila samo dobro.« »Je li?« Neočekivano, lord Parr se cinično osmjehne. Još me malo promatrao, a zatim odlučno kimne. »Onda pođimo u kraljičine odaje.« Poveo me uskim hodnikom, pokraj veličanstvene venecijanske vaze na stolu prekrivenom crvenim orijentalnim platnom. »Moramo proći kroz kraljevu sobu za audijencije, a onda i kraljičinu. Tamo će biti još mladih dvorana koji čekaju da vide kraljevske velikodostojnike«, rekao je lord umorno. A onda se iznenada zaustavi i podigne ruku. Stajali smo pokraj malog i uskog prozora s okomitim stupom između prozorskih krila, otvorenih zbog vrućeg dana. Lord Parr hitro pogleda ima li koga u blizini, a potom me uhvati za ruku i tihim glasom uţurbano reče: »Brzo, dok imamo priliku. Morate ovo vidjeti ako ţelite razumjeti sve što se dogodilo. Pogledajte kroz prozor sa strane, ne voli da ga se vidi takvog. Brzo!« Provirio sam van. Ispod prozora se prostiralo malo dvorište prekriveno kamenim pločama. Dva snaţna muškarca u crnim haljama, tjelohranitelji, drţali su golemog muškarca ispod ruku i pomagali mu pri hodu; muškarac je bio odjeven u uzbibani kaftan od ţute svile, s ovratnikom od svijetlog krzna. Zaprepašteno shvatih da se radi o kralju. Izbliza sam ga vidio dvaput — 1541., tijekom njegova Velikog hodočašća u York, kad je izgledao sjajno, te ponovo prošle godine, prilikom ulaska u Portsmouth. Već sam tada bio šokiran njegovim propadanjem; bio je iznimno debeo i, činilo se, iznuren bolovima. No sada je izgledao kao potpuna ruina od
54
čovjeka. Njegove goleme noge, sada još veće zbog zavoja, bile su isturene ukoso kao u nekog divovskog djeteta; svaki mu je korak bio polagan i bolan, svakim novim pokretom golemo mu se tijelo klimalo i podrhtavalo ispod kaftana. Lice mu se svelo na veliku nakupinu masnoće, mala usta i sićušne oči bili su gotovo skriveni u naborima, a nekoć istaknut nos sad je bio širok i mesnat. Glava mu je bila gola, i vidjeh da je gotovo ćelav; preostala kosa mu je posijedjela, baš kao i rijetka brada. Lice mu je, pak, bilo crveno poput cigle, i znojno od napornog hodanja po malom dvorištu. Iznenada razdraţeno podigne ruke, a ja nagonski odskočim od prozora. Lord Parr se namršti i stavi kaţiprst na usta. Ponovno sam pogledao van; kralj je govorio onim čudnovatim cičavim glasom koji sam pamtio iz Yorka: »Pustite me! Mogu sam do vrata, saţgao vas Bog!« Straţari se odmaknu i kralj sam napravi nekoliko nespretnih koraka, a onda se zaustavi i počne vikati: »Moja noga! Moj čir! Pridrţite me, tupani!« Problijedio je od bola, i s olakšanjem udahnuo kad su ga muškarci ponovno uhvatili za ruke i poduprli ga. Lord Parr se odmaknuo i pokazao mi da ga slijedim. »Eto ga. Veliki Henrik«, reče on tihim, bezvučnim glasom. »Nisam mislio da će doći dan kad ću ga ţaliti.« »Moţe li uopće hodati bez pomoći?« šapnuo sam. »Samo nekoliko koraka. Malo više kad ima dobar dan. Noge su mu pune čireva i natečenih vena. Naočigled propada. Katkad ga po palači moraju gurati u kolicima.« »Što kaţe njegov liječnik?« upitam nervozno, sjetivši se da se predviđanje kraljeve smrti smatra izdajom. »U oţujku je bio u vrlo teškom stanju, liječnici su mislili da će umrijeti, ali je ipak nekako preţivio. Ali kaţu da bi ga još jedna groznica ili zatvaranje velikog čira...« Lord Parr pogleda oko sebe. »Kralj umire. Njegovi liječnici to znaju, kao i svi na dvoru. Pa tako i on. Ali naravno, to ne ţeli prihvatiti.« »Mili Boţe.« »Gotovo uvijek je u bolovima, vid mu je loš. Ne ţeli obuzdati
55
apetit, kaţe da je uvijek gladan. Hrana mu je jedino preostalo zadovoljstvo.« Lord me izravno pogleda. »Jedino zadovoljstvo«, ponovio je. »Tako je već neko vrijeme. Izuzev malo jahanja, koje mu biva sve teţe.« I dalje je govorio tiho, gledajući ima li koga u blizini. »A princ Edward nema još ni devet godina. U Vijeću se razmišlja samo o jednome — tko će preuzeti vlast kad kucne čas. Jastrebovi su počeli kruţiti, viši odvjetniče Shardlake. To biste morali znati. Krenimo sad, prije no što nas netko vidi pokraj prozora.« Poveo me dalje. Skrenuli smo i došli do još jednih čuvanih vrata. Iznutra se čula potmula graja. Iza mene, kroz onaj otvoreni prozor, dopro je kratak bolni vrisak. PETO POGLAVLJE STRAŢAR JE PREPOZNAO LORDA PARRA i otvorio mu vrata. Znao sam da su kraljevske odaje u svakoj palači raspoređene po istom načelu: izgrađene su u nizovima, a u svaku novu bilo je sve teţe uči, i tako sve do kraljeve i kraljičine privatne odaje u središtu. Nijedna prostorija dosad nije bila tako ekstravagantna u raznolikosti boja kao kraljeva soba za audijencije; jedan je zid bio prekriven tapiserijom s prikazom Navještenja Blaţene Djevice Marije — svi su likovi bili odjeveni u rimsku nošnju, a boje su bile tako jarke da su me gotovo zaboljele oči. Soba je bila puna mladih dvorana, kako je Parr bio i predvidio. Razgovarali su u skupinama, naslanjajući se na zidove; štoviše, neki su sjedili za stolom s nogarima i kartali. Kad su već došli tako daleko uz mito ili veze, vjerojatno će ostati ovdje cijeli dan. Podignuli su poglede prema nama; njihovi satenski rukavi ljeskali su se na jakom svjetlu što se ulijevalo kroz prozore. Nizak muškarac u zelenom haljetku s kapuljačom ušao je iza mene i krenuo preko sobe. Zahvaljujući slici u straţarskoj odaji, u tom malom čovjeku tuţna lica, pogrbljenom poput mene, prepoznao sam kraljevu dvorsku ludu, Willa Somersa. Na ramenu mu je sjedio sitan majmun i vadio mu uši iz smeđe kose. Dvorani su promatrali kako samouvjereno prilazi jednima od dvaju unutarnjih vrata, kroz
56
koja ga odmah propuste. »Nema sumnje da je poslan kako bi lakrdijama razveselio kralja kad se vrati s one patničke šetnje«, reče tuţno lord Parr. »Mi ćemo kroz druga vrata, u kraljičinu sobu za audijencije.« Jedan od mladića odvoji se od zida i priđe nam. Skinuo je kapu i duboko se naklonio. »Lorde Parr, u srodstvu sam s kraljičinim rođacima, Thro ck m o r to novima. Ako smijem pitati, bi li moja sestra mogla naći mjesto kao dvorska dama...« »Ne sad.« Lord Parr odrješito je odmahnuo rukom. Prišli smo vratima kraljičine sobe za audijencije, kroz koja nas straţar propusti uz naklon. Našli smo se u novoj, nešto manjoj inačici sobe za audijencije. Zidove je ukršavao niz tapiserija s prikazom Kristova rođenja. Ovdje se nalazilo tek nekoliko mladića ţeljnih mjesta na dvoru, uz par gardista s kraljičinim grbom. Aspiranti se gorljivo okrenuše prema lordu Parru, no on se namrštio i odmahnuo glavom. Odveo me do male skupine bogato odjevenih dama, koje su kartale na stolu unutar velike prozorske niše. Naklonili smo im se. Sve su bile iznimno dotjerane — lica su im bila prekrivena olovnim bjelilom, s rumenilom na jagodicama; nosile su svilene haljine na obruč, čije je prednje dijelove ukrašavao vez ţivih boja, dok su veliki odvojivi rukavi bili bogato izvezeni kontrastnim bojama. Svaka haljina koštala bi stotine funta u radu i materijalu, a vjerojatno su bile vrlo neudobne po ovako vrućem ljetnom danu. Uokolo je šetao španijel, nadajući se mrvicama kolača sa stolova pokraj dama. U njihovu razgovoru osjetih napetost. »Sir Thomas Seymour bio je neki dan u Whitehallu«, reče jedna dama. »Zgodniji je no ikad.« »Jeste li čule kako je u svibnju potukao one gusare u La Mancheu?« upita druga. Sitna, lijepa ţena u tridesetima lupnula je po stolu kako bi privukla španijelovu pozornost. »K nozi, Gardiner!« pozvala ga je. Pas zabrza prema njoj, dašćući s iščekivanjem. Ona se okrene prema drugoj ţeni, vragolasto se nasmijavši. »Gardineriću, danas
57
ništa za tebe. Lezi i budi tiho.« Shvatih da je pas, sprdnje radi, dobio ime po biskupu Gardineru. Druga se ţena nije nasmijala, nego je, štoviše, izgledala zabrinuto, a najstarija među njima zavrtjela je glavom. »Vojvotkinjo Frances, je li prikladno tako se rugati svećeniku?« »Da, ako to zasluţuje, lady Carew.« Pogledao sam stariju damu. To je zacijelo ţena admirala Carewa, koji je s toliko drugih poginuo na Mary Rose. Gledala je kako brod tone stojeći na obali u društvu kralja. »No je li sigurno?« Sada se javila kraljičina sestrična, lady Lane, koju mi je Cecil bio pokazao u dvorištu. »Dobro pitanje, kćeri«, reče odrješito lord Parr. Jedna od dama bahato me pogleda. Okrenula se lordu. »Hoće li sada i kraljica imati svoju grbavu ludu, kao i Njegovo Veličanstvo? Mislila sam da je zadovoljna s Jane. Jesu li nas zato poslali van iz njene privatne odaje?« »Ali molim vas, lady Hertford«, prijekorno će lord Parr. Naklonio se damama i poveo me prema vratima kroz koja je upravo prošao sluga. »Drznice«, promrmljao je. »Da nije dugih jezika dvorskih dama, moţda sada ne bismo bili u ovoj nevolji.« Straţar se uspravi u stavu mirno, a Parr mu se obrati tihim glasom. »Ne puštaj nikog u kraljičinu privatnu odaju dok ne završimo posao.« Straţar se nakloni i otvori vrata. Lord Parr me uvede. Još jedna veličanstvena odaja. Na zidovima je visio niz tapiserija s prikazima čuda umnaţanja kruha i ribe; i ovdje je bilo reljefastih oplata nalik nabranoj tkanini, na nekoliko delikatno izrezbarenih stolova stajale su vaze s ruţama, dok na jednom bijaše postavljena kićena šahovska garnitura. Unutra je bilo samo dvoje ljudi. Kraljica je sjedila na povišenom stolcu ispod baldahina. Bila je odjevena još raskošnije od svojih dama: ispod ljubičaste francuske haljine nosila je tamnocrvenu suknju na obruč; suknja je bila prekrivena geometrijskim uzorcima, a kad je na nju palo svjetlo, vidio sam svu sloţenost veza; u stotine sićušnih krugova, trokuta i kvadrata bili su našiveni zlatni listići. Prsluk se suţavao prema struku, s kojeg je visjela zlatna mirisna kugla; osjetio sam oštro-slatku aromu
58
naranči. Prsluk je bio dekoltiran; oko kraljičina bijelog napudranog vrata na zlatnom su lančiću visjeli dragulji, a među njima i prekrasan biser u obliku suze. Francuska kapuljača stajala je daleko straga na njenoj crvenkastosmeđoj kosi. No ispod sve te divote i olovnog bjelila na profinjenom, umnom licu, vidjeh da je Katarina Parr napeta. Bile su joj trideset i četiri, i prvi put otkako sam je upoznao izgledala je sukladno svojim godinama. Duboko joj se klanjajući, pitao sam se što joj se dogodilo, te zašto je uz nju nadbiskup Thomas Cranmer, čovjek za kojeg sam čuo da se u Canterburyju drţi podalje od nevolja. Uspravim se i zagledam u kraljicu. Ona nije dizala pogled, no Cranmer se u tom smislu nije nimalo ustručavao. Preko crnog prsluka nosio je svilenu mantiju, a na sijedoj kosi imao je jednostavnu crnu kapu. Njegove velike, izraţajne plave oči bile su zabrinute. »Viši odvjetniče Sbardlake«, reče Cranmer svojim tihim glasom. »Ima, rekao bih, tri godine od našeg posljednjeg susreta.« »I više, gospodine nadbiskupe.« Kraljica podigne pogled, ţalosno mi odmjeri lice, pa se škrto osmjehne. »Tri godine i više otkad ste mi spasili ţivot, Matthew.« Uzdahnula je, ţmirnula, pa se okrenula lordu Parru. »Je li Elizabeth otišla pozirati za portret?« »Uz pokoju psovku. Smatra kako je nedolično da je se slika u spavaćoj sobi.« »Neka je samo otišla. Taj portret je vaţan.« Kraljica me opet pogleda, pa tiho reče: »Kako vam je prošla ova godina, Matthew?« »Prilično dobro, Vaše Veličanstvo«, osmjehnem se. »Bavim se pravom, kao i obično.« »A mladi Hugh Curteys?« »I on je dobro. Radi za suknare u Antwerpenu.« »Izvrsno. Drago mi je da je nešto dobro izašlo iz one grozne stvari.« Ugrizla se za usnu, kao da oklijeva nastaviti. Nastupio je trenutak tišine, a onda se javi Cranmer. »Kao što je
59
kraljica napomenula, jednom ste joj spasili ţivot.« »Bila mi je čast.« »Biste ii ga spasili opet?« Okrenuo sam se prema kraljici — ponovo je bila oborila pogled. Ta krotka osoba nije bila Katarina Parr koju sam poznavao. »Zar je do toga došlo?« upitao sam tiho. »Bojim se da smo blizu tome«, odgovori Cranmer. Kraljica sklopi ruke. »Sve sam ja kriva. Moja taština i drskost...« Lord Parr je autoritativno prekine. »Mislim da je najbolje da počnemo od samoga početka, i višem odvjetniku Shardlakeu ispričamo što se sve dogodilo od proljeća.« Kraljica kimne. »Privucite stolce, sva trojica.« Uzdahnula je. »Priča nije jednostavna.« Poslušali smo je i posjedali u polukrug ispred trona. Okrenula se stricu. »Ispričaj sve, posve otvoreno. Počni s onim što je kralj rekao u oţujku.« Lord Parr me prodorno pogleda. »Bit ćete tek peta osoba koja zna ovu priču.« Mirno sam sjedio, pokušavajući opušteno drţati ruke na koljenima. Shvatio sam da sam ovoga puta zagazio u doista duboku vodu. Kraljica me promatrala očajnim pogledom, igrajući se biserom ispod vrata. »Kralj je proljetos bio vrlo bolestan«, započne lord Parr. »Tjednima nije izlazio iz svojih odaja. Zvao bi kraljicu da mu pravi društvo; to mu je pruţalo veliku utjehu. Razgovor im je često skretao na pitanja religije, kako to već obično biva s kraljem. U to se vrijeme biskup Gardi- ner vratio iz inozemstva. Bio je izvrsnog raspoloţenja jer je uspio ispre- govarati novi sporazum s Karlom, vladarom Svetog Rimskog Carstva.« »I tada sam napravila veliku pogrešku«, reče kraljica tuţno i tiho. »Tri godine mi je išlo sjajno, uvijek sam dobro pazila što ću reći. No svladao me grijeh taštine, zaboravila sam da sam i ja tek ţena.« Ponovo je spustila pogled; podignula je biser na zlatnome lančiću i
60
netremice se zagledala u njega. »Odveć sam zdušno raspravljala s kraljem, pokušavala ga uvjeriti da ukine zabranu niţim staleţima da čitaju Bibliju. Rekla sam mu da Boţja riječ treba biti dostupna za spasenje svih ljudi...« »Naţalost«, reče lord Parr, »Njezino Veličanstvo je pretjeralo i naljutilo kralja...« Kraljica se primiri i spusti biser. »Najveću sam glupost napravila kad sam jednom s kraljem na takav način razgovarala u nazočnosti biskupa Gardinera. Nakon što sam otišla, kralj je rekao Gardineru...« Oklijevala je. »>Dakle, ţene će postati svećenici, a meni će supruga pod stare dane drţati prodike.<« U kutovima očiju pojavile su joj se suze. Cranmer pojasni. »Te nam je riječi prenio jedan od kraljevih komornika, koji ih je čuo na vlastite uši. A znamo i da je Gardiner, kao prava grabeţljiva vučina, kralju rekao da su kraljica i njene dame heretici; da su tijekom korizme u kraljičine odaje kao propovjednike dovodile ljude koji su nijekali da vino i kruh na misi postaju krv i tijelo Kristovo, i koji su s njima govorili o zabranjenim knjigama. Gardiner je rekao da takvi ljudi nisu ništa bolji od anabaptista, koji će uništiti kraljevsku vlast.« Kraljica je spustila glavu. Lord Parr je pogleda, pa nastavi. »No kralj je bio nepovjerljiv prema Gardineru. Još od Cromwellova pada čuvao se onih koji mu na uho šapuću o heretičkim zavjerama. I unatoč tome što se te večeri naljutio, i dalje voli kraljicu. Nikako je ne bi ţelio izgubiti. Moraš vjerovati u to, nećakinjo, moraš.« »Ali radila sam opasne stvari«, reče kraljica. Namrštio sam se. Znao sam da je radikalna po pitanju religije, i s jezom se zapitah je li uistinu postala sakramentalistica. Na trenutak ponovo osjetim miris dima sa Smithfielda. »Vaš stric je u pravu«, umiri je Cranmer. »Kralj vas voli zbog vaše dobrote i utjehe koju mu donosite. Nemojte to nikad zaboraviti, Kate. Nikad.« Kate? Nisam znao da su kraljica i nadbiskup tako bliski. Lord Parr nastavi. »Kralj je dopustio biskupu Gardineru da
61
potraţi dokaze, te da uz to naredi opću istragu o herezi u cijeloj zemlji. Kralj je već bio zabrinut zbog nezadovoljstva izazvanog rastom cijena i ratom — no, Bogu hvala, Njegovo Veličanstvo je uvidjelo da sklapanje mira ima smisla.« Parr ponovo pogleda nećakinju. »Kraljica ima vjerne prijatelje, koji su je upozorili da je u tijeku istraga. Uklonio sam sve njene knjige, kao i knjige dvorskih dama, koje bi Gardiner izvrtanjem mogao pretvoriti u dokaz o podupiranju hereze. A ljudi koje su ispitivali o razgovorima u kraljičinim odajama ostali su odani i nisu rekli ništa što bi je teretilo.« Upitah se o kojim se knjigama radilo. No svaka knjiga s makar blagom primjesom luteranizma mogla je dobro posluţiti Gardineru i njegovim ljudima. Kraljica kao da mi je pročitala misli. »Nije bilo knjiga heretičke prirode, niti je išta zabranjeno rečeno u kraljevim odajama. Premda je Gardiner pustio svoje pse na moje prijatelje i dame, ostao je praznih ruku.« Znači, zato su dame izgledale napeto. Zato se lady Carew zabrinula kad se vojvotkinja Frances izrugivala Gardineru. »Nije uspio premda su aspiranti u Krunskom vijeću postali njegovo oruđe. Predsjednik Gornjeg doma Wriothesley, i čovjek kojeg dobro poznajete, koji bi me rado vidio na lomači: Richard Rich.« U nelagodi sam se promeškoljio na stolcu. »Rich vam je postao neprijatelj zato što ste me prošle godine zaštitili«, rekao sam tiho. Cranmer odmahne glavom. »Ne, gospodine Shardlake. Rich i Wriothesley uočili su priliku da se uzdignu pod okriljem biskupa Gardinera i vojvode od Norfolka, koji je vrlo blizak s Gardinerom. I tu priliku su obojica odlučili iskoristiti. Kao stariji plemić, vojvoda bi ţelio biti regent princa Edwarda, ako se nešto dogodi kralju. No ja se svaki dan molim Gospodinu da nam sačuva kralja još mnogo godina.« Sjetio sam se što sam vidio kroz prozor, i na Cranmerovu licu, premda je bio čovjek od vjere, razaberem da ne gaji previše nade da će mu molitve biti uslišane. Riječ je ponovo preuzeo lord Parr. »Vidite, kad bi Gardiner i njegovi ljudi uspjeli srušiti kraljicu i one njene dame koje su povezane s radikalizmom, to bi značilo kraj i za njihove muţeve: lorda Lislea, sir Anthonyja Dennyja, grofa od Hertforda — čija je
62
ţena vani izrekla onu neugodnu primjedbu na vaš račun...« Kraljica ljutito podigne pogled. »Što je Anne Stanhope rekla ovog puta?« »Nije vaţno, Vaše Veličanstvo«, protisnuo sam. »Bila je nezadovoljna zato što ste dame poslali van«, rekao je lord Parr. »Moţe ona govoriti kao dobra kršćanka, ali nema u nje ljubavi prema bliţnjemu«, rekla je kraljica. »Neću to trpjeti!« Na trenutak je ponovo zvučala kraljevski, i osjetih blago ushićenje što ju je loš postupak naspram mene tako raţestio. Lord Parr nastavi. »Dakle, vidite, Gardiner i njegovi ljudi nastojali su napasti reformiste u Vijeću preko njihovih ţena. No, kad istraga među kraljičinim osobljem nije dala nikakvog rezultata, kralj se razljutio; slutio je da se radi o podmukloj uroti kojom ga se ţeli natjerati da promijeni svoju politiku. A čini se da su ga naljutile i glasine da je Anne Askew mučena.« »To nisu bile samo glasine«, rekao sam. »Bio sam na spaljivanju. Nije mogla stajati, pa su je pogubili u stolcu.« »Bojimo se da su je mučili kako bi iz nje izvukli štetne informacije po kraljicu. Premda je Njezino Veličanstvo nikad nije susrelo, lady Hertford i lady Denny slale su joj novac dok je bila u zatvoru...« »Inače bi skapala od gladi!« planula je kraljica. »Radilo se o milostinji, samo o milostinji. Gospođa Askew...« »Gospođa Kyme«, ispravi je blago Cranmer. »U redu, gospođa Kyme! Ako su je moţda mučili zbog mene, ja...« U kutovima očiju ponovno joj se pojave suze — a uvijek je izvanredno vladala sobom. Upitah se kako je izdrţala posljednjih nekoliko mjeseci: znala je da je pod istragom, a nije smjela ništa reči; sve se vrijeme morala uobičajeno ponašati prema kralju. Vidio sam da je na izmaku snaga, i da nije u stanju sama priču privesti kraju. »Ne znamo je li to bio razlog.« Lord Parr je dodirne svojom
63
kvrgavom rukom. »No, kako bilo, čini se da je kralju sada dosta. Razljutilo ga je i to što je njegov prijatelj George Blagge osuđen na lomaču. Pomilovao ga je.« Cranmer kimne u znak slaganja. »Gardinerova urota je propala. Kralj je odlučio viknuti: >Dosta!<« To je, dakle, uzrok Richeva zabrinuta lica na Smithfieldu. A moţda se iz istog razloga Cranmer osjećao dovoljno sigurnim da se vrati na dvor. Zajedljivo se osmjehnuo i dodao: »I stoga je odlučio lovce na heretike naučiti lekciju koju neće zaboraviti.« Pogledao je kraljicu, na što ona sklopi oči. Nadbiskup duboko udahne. »Prije tri godine, kad mi je Gardiner radio o glavi loveći heretike u mojoj dijecezi, kralj me pozvao u posjet. Rekao mi je kako se sloţio da me ispita Krunsko vijeće.« Nadbiskup zastane, uzrujano trznuvši licem — prisjetio se svog straha. Ponovo je duboko udahnuo. »No Njegovo Veličanstvo mi je reklo da ću ja biti na čelu istrage u svojoj dijecezi. Dao mi je svoj prsten kako bih Krunskom vijeću mogao pokazati da imam njegovu potporu. Međutim, prije toga me uplašio rekavši mi da sada zna tko je najveći heretik u Kentu. Uplašio me i upozorio, no istodobno mi pokazao da uţivam njegovo povjerenje.« Zastao je. »A prošlog je tjedna istu strategiju primijenio i na Njezinom Veličanstvu.« Cranmer usmjeri pogled prema kraljici. Ona podigne glavu. »Kralj me pozvao u svoju privatnu odaju. Bilo je to prije gotovo dva tjedna, trećeg ovog mjeseca. Ono što je rekao me zapanjilo. Otkrio mi je, posve otvoreno, da su ga Gardiner i njegovi prijatelji pokušali uvjeriti u opake laţi o meni, no da im nije povjerovao. Nije bio svjestan da znam što se događalo. A moţda je i on sve znao, samo ništa nije rekao. Zna biti tako...« Zastala je, ponovo se igrajući biserom, a onda nastavi bezizraţajnim glasom: »Rekao je da njegova ljubav prema meni nije umanjena, i zamolio me da mu pomognem da Gardinera i Wriothesleya nauči lekciju. Dat će napisati optuţnicu protiv mene, i reći Wriothesleyu da me uhiti i odvede u zatvor. No pretvarat ćemo se da je primjerak optuţnice slučajno dospio u moje ruke. Ja ću se toboţe očajno rasplakati, što će on čuti i doći me utješiti.« Glas joj je na trenutak puknuo. S mukom je progutala slinu. »Pa smo tako i učinili.« Srce
64
mi je lupalo od bijesa zbog načina na koji ju je kralj izmanipulirao. »Potom sam sljedeće večeri trebala svratiti u kraljevu odaju i ispred njegove gospode se ispričati što sam otišla predaleko u raspravi o religiji.« Sklopila je oči. »Trebala sam reći kako znam da je ţenina duţnost slušati muţa, te da sam mu samo pokušavala skrenuti pozornost od bolova u nogama. Učinila sam što je traţio i odigrala svoju ulogu u predstavi.« Primijetio sam gorčinu u njenom glasu, no brzo ju je potisnula. »Sutradan sam morala šetati u vrtu s njim i svojim damama. Uz prethodni dogovor s kraljem, trebao je doći Wriothesley s pedesetero vojnika i uhititi me. Wriothesley je mislio da je pobijedio, no kad je stigao, kralj mu je istrgnuo iz ruke nalog za uhićenje, nazvao ga, pred vojnicima i mojim damama, divljom zvijeri i huljom, i naredio mu da ode.« Tuţno se osmjehnula. »Otad Njegovo Veličanstvo pred svima pokazuje mnogo ljubavi i paţnje prema meni. Dobit ću nove dragulje. Zna da volim jarko drago kamenje. Uvijek sam bila privrţena grijehu pohlepe, baš kao i taštini.« Spustila je glavu. »Dakle... dakle, kriza je završena?« rekao sam. »Ono strašno spaljivanje i novi proglas o zabranjenim knjigama — to je bio posljednji čin? Wriothesley i konzervativci su poniţeni?« »Da se bar radi o posljednjem činu!« zavapila je kraljica. »Nedostaje mi jedna knjiga, najopasnija od svih, i to mojom krivnjom!« Lord Parr je ponovo uhvati za ruku. »Smiri se, Kate, smiri se. Dobro se drţiš.« Cranmer je ustao i prišao prozoru, s kojeg se pruţao pogled na vrt i rijeku, plavu na ljetnom suncu, načičkanu bijelim jedrima teretnih čamaca i natkrivenih barki. Bio je to neki drugi svijet. S mjesta gdje su se gradile nove odaje za lady Mary dopiralo je udaljeno lupanje. Nadbiskup reče: »Biskup Gardiner ispregovarao je novi sporazum s Carstvom. A Paget je uspio sklopiti mir s Francuskom. Lord Lisle i grof od Hertforda dali su tome svoj udio; obojica su sada u inozemstvu, ali vratit će se sljedećeg mjeseca. Njihovi uspjesi preokrenut će odnose u Krunskom vijeću u korist
65
reformista. To, i kraljeva ljutnja na Gardinerovu frakciju, bit će nam od pomoći. No ima tu još nečega, gospodine Shardlake.« Cranmer se okrenuo i osjetih svu snagu njegova prodornog pogleda. »Ne znamo o čemu se radi, no vidimo da se viši vijećnici konzervativne frakcije — Norfolk, Gardiner, Paget i ostali poput njih — i dalje smješkaju i razgovaraju po kutovima, a nakon svog neuspjeha trebali bi se šćućuriti poput izbičevanih pasa. Neki sam dan nakon zasjedanja Vijeća čuo kako Paget mrmlja Norfolku nešto o posjetitelju iz inozemstva. Utihnuli su kad sam im se pribliţio. Ima tu još nešto. Nešto skriveno. Imaju odigrati još jednu kartu.« »A ja sam im dala i drugu«, reče kraljica sumorno. »Dovela sam u opasnost sebe i sve do kojih mi je stalo.« Ovog puta nisu je ni njen stric niti nadbiskup pokušali ohrabriti. Kraljica se osmjehnula; no nije to bio onaj blag i vedar smiješak koji joj se u sretnijim vremenima stalno pojavljivao na licu — sada je to bila tuţna, ljutita grimasa. »Vrijeme je da saznate što sam napravila«, rekla je. ŠESTO POGLAVLJE SVI SMO GLEDALI U NJU, i ona tiho nastavi. »Prošle zime se činilo da kralj kreće u smjeru reformi. Natjerao je Parlament da usvoji njegov prijedlog zakona koji mu je davao kontrolu nad zaduţbinama; još jedna utvrda katoličkih obreda je pala. Ljetos sam objavila Molitve i razmatranja, i osjetila se sigurnom da napišem svoju novu knjigu, da javno obznanim svoja uvjerenja, kako je to bila učinila Margareta Navarska. I tako sam napisala svoju knjiţicu. Znala sam da bi mogla biti... kontroverzna, pa sam je pisala potajice, u svojoj spavaćoj sobi. Ispovijedala sam — svoj ţivot. Svoje grijehe, svoje izbavljenje, svoje nazore.« Usredotočeno me pogledala. U očima joj se sada sjajila čvrsta vjera. »Zove se Tuţaljka grešnika. U njoj opisujem kako sam, dok sam bila mlada, zaglibila u idolatriji, puna ispraznih ţelja za materijalnim; kako mi se Bog obratio, no ja sam odbijala čuti Njegov glas, i tek sam nakon dosta vremena prihvatila Njegovu spasonosnu milost.« Govorila je glasnije, sa zanosom. Pogledala je lorda Parra i nadbiskupa, ali oni su spustili glave.
66
Nastavila je nešto tiše: »Bog mi je omogućio da shvatim kako je udaja za kralja moja sudba.« Sada je i ona spustila glavu, a ja se zapitam razmišlja li o svojoj staroj ljubavi, Thomasu Seymouru. »U Tuţaljci najjednostavnijim riječima opisujem svoj stav da izbavljenje dolazi kroz vjeru i proučavanje Biblije, a ne uzaludne obrede.« Sklopio sam oči. Bile su mi poznate takve knjige. U njima su radikalni protestanti opisivali svoje grijehe i izbavljenje. Vlasti su zaplijenile neke od njih. Bilo je budalasto od kraljice da piše takvo što, čak i potajice, u ovo frakcionaško vrijeme. Zacijelo je toga bila svjesna i sama, no ovog puta su joj osjećaji nadvladah zdravu političku prosudbu. A njena nada da se vremena mijenjaju u korist reforme opet se pokazala katastrofalno pogrešnom. »Tko je sve vidio knjigu, Vaše Veličanstvo?« upitao sam tiho. »Samo gospodin nadbiskup. Dovršila sam je u veljači, no u oţujku su započeli problemi s Gardinerom. Stoga sam je potajno sakrila u svoju škrinju za dragocjenosti. Vidite, Matthew«, rekla je gorko, »katkad sam još uvijek razumna.« Znao sam da je razapinju suprotstavljeni osjećaji: ţeljela je širiti svoja uvjerenja među ljudima, no bila je duboko svjesna kakve bi to političke opasnosti nosilo sa sobom, a k tome se još bojala i za svoj ţivot. »Knjiga je ostala zaključana u mojoj škrinji sve do prošlog mjeseca, kad sam odlučila zatraţiti nadbiskupovo mišljenje. Došao je k meni, ovamo, i jedne smo je večeri zajednički pročitali.« Pogledala je Cranmera, sjetno se smiješeći. »Posljednje tri godine mnogo smo razgovorali o vjeri. To je poznato vrlo malom broju ljudi.« Nadbiskup je na trenutak izgledao kao da mu je nelagodno, no onda reče sabranim glasom: »To je bilo devetog lipnja, prije malo više od mjesec dana. Savjetovao sam Njenom Veličanstvu da knjiga ni pod koju cijenu ne smije doći među ljude. U njoj nije bilo ni riječi o misi, ali osuda glupih rimskih obreda i tvrdnja da su molitva i Biblija jedini putovi do spasenja — sve su to naši neprijatelji mogli protumačiti kao luteranizam.« »Gdje je rukopis sada?« upitah. »Tu i jest problem«, reče turobno lord Parr. »Ukraden je.« Kraljica me pogleda ravno u oči. »Ako nađe put do kraljevih
67
ruku, mene i ostale vjerojatno čeka smrt.« »Ali, ako ne osporava misu...« »Knjiga je odveć radikalna za kralja«, reče ona. »A to što sam je ja napisala, što sam to tajila od njega...« Glas joj zapne. »Kralj bi to protumačio kao izdaju«, reče Cranmer tiho. »A to je najopasnije od svega.« »Razumjela bih ga«, reče tuţno kraljica. »Osjećao bi se — ranjeno.« Misli su mi se kovitlale. Spojio sam ruke u krilu i pokušavao se usredotočiti, shvaćajući da svi čekaju moju reakciju. »Koliko ima primjeraka knjige?« upitao sam. »Samo je jedna, pisana mojom rukom«, odgovorila je kraljica. »Pisala sam je u spavaćoj sobi, potajice, iza zaključanih vrata.« »Koliko je dugačka?« »Ima pedeset stranica sitnog rukopisa. Drţala sam je na sigurnom, u čvrstoj škrinji u spavaćoj sobi. Samo ja imam ključ, i drţim ga oko vrata. Ĉak i dok spavam.« Posegnula je pod prsluk i izvukla mali ključ. Kao i biser u obliku suze, visio je na lijepom lančiću. »Savjetovao sam Njenom Veličanstvu da uništi knjigu«, reče Cranmer bez uvijanja. »Predstavljala je opasnost već sama po sebi.« »Znači, to je bilo devetog lipnja?« upitao sam. »Da«, odgovorila je kraljica. »S nadbiskupom se nisam, dakako, mogla susresti u spavaćoj sobi, pa sam je donijela ovamo. Tada je jedini put bila izvan spavaće sobe. Zatraţila sam od svib dama i slugu da izađu kako bi naš razgovor bio privatan.« »I nikome niste rekli za sastanak?« »Ne.« Sada su svi gledali u mene. Bio sam kliznuo u ispitivanje poput pravog istraţnog odvjetnika. Više nije bilo uzmaka. Ako ovo pođe po zlu, pomislio sam, i ja bih, kao i oni, mogao završiti na lomači. »Gospodin nadbiskup mi je rekao da knjiga mora biti uništena«,
68
nastavila je kraljica. »No opet, vjerovala sam, i još uvijek vjerujem, da takvo djelo, koje je napisala engleska kraljica, moţe privesti ljude istinskoj vjeri.« Pogledala me molećivo, kao da ţeli reći: vidite, to je moja duša, to je istina koju sam doznala, i morate je prihvatiti. Bio sam dirnut, ali spustio sam pogled. Kraljica je sklopila ruke, pa se zagledala u nas trojicu. Glas joj je sada bio tih i sumoran. »U redu. Znam. Pogriješila sam«, reče, pa umorno doda: »Takva vjera u moje vlastite snage i sama je znamen taštine.« »Jeste li rukopis odmah vratili u škrinju?« upitao sam. »Da. Gotovo svakog dana bih ga pogledala. I tako cijeli mjesec. Mnogo sam puta bila u iskušenju da te pozovem, striče.« »Da me barem jesi pozvala«, reče toplo lord Parr. »Da nije bilo ljeto, da je u kaminu koji put gorjela vatra, spalila bili knjigu. No oklijevala sam, a dani su se pretvarali u tjedne. A onda, prije jedanaest dana, samo dan nakon one scene s Wriothesleyem, otvorila sam škrinju, a knjige nije bilo. Nije je bilo.« Kraljica je vrtjela glavom. Shvatio sam koliki je šok bila pretrpjela. »Kad ste je posljednji put vidjeli?« upitao sam blago. »Kad sam prije tih jedanaest dana u popodnevnim satima ponovo čitala rukopis, gledajući bih li mogla napraviti neke promjene i učiniti ga sigurnim za objavljivanje. Rano uvečer kralj me pozvao u svoju odaju, gdje smo razgovarali i kartali skoro do deset sati. Boljele su ga noge, i trebala mu je razbibriga. Kad sam se vratila u spavaću sobu, htjela sam izvaditi knjigu, pogledati je i pomoliti se, ali nije je bilo.« »Je li bilo tragova čačkanja po bravi?« »Ne«, odgovorila je. »Ni najmanji trag.« »Što je još bilo u škrinji, Vaše Veličanstvo?« »Nešto mojih dragulja. Naslijedila sam ih od svog drugog muţa, i njegove kćeri, drage Margaret Neville, koja je umrla ovog proljeća.« Licem joj prijeđe grč tuge. »Ti su dragulji prilično vrijedni«, reče lord Parr. »No ukraden je samo rukopis.«
69
Malo sam promislio. »Dakle, to je bilo dan nakon incidenta s Wriothesleyem ?« »Da. Šestog srpnja. Imam razloga da vrlo dobro pamtim nedavne datume.« »Nećakinja me odmah pozvala«, reče lord Parr. »Bio sam zgroţen kad sam saznao za postojanje knjige, te činjenicom da je ukradena.« Pogledao sam starca. »S obzirom na prirodu krađe, pretpostavljam da bi istraga među ljudima s dvora bila... nezgodna.« Parr je odmahnuo glavom. »Ne usuđujemo se nikome ništa reći. No ispitao sam straţare koji su ulazili u kraljičinu spavaću sobu tijekom tih ključnih sati. Nije se dogodilo ništa neuobičajeno: dva su paţa počistila sobu, osobna sluškinja došla je pripremiti kraljičin krevet. Dolutala je i Jane, kraljičina dvorska luda, da vidi je li joj gospodarica unutra. Jane Bena smije svuda«, reče Parr Ijutito. »No nema dovoljno razbora ni za krađu jabuke.« »Vaţno je otkriti tko je sve ulazio u kraljičinu odaju tijekom tik sati«, rekao sam. »No netko je za knjigu mogao saznati prije, i onda iskoristiti vrijeme koje je Njezino Veličanstvo provelo s kraljem da izvrši krađu.« »Kako je itko mogao znati?« upitala je kraljica. »Pisala sam je potajice, nikome nisam rekla za nju, a drţala sam je zaključanu.« Lord Parr kimnuo je u znale slaganja. »Ne moţemo shvatiti kako je krađa izvršena. Nismo znali što učiniti. Bik smo — paralizirani.« Kraljica sklopi oči, čvrsto stišćući biser ispod vrata. Zabrinuto smo je promatrali, no naposljetku je pustila biser. »Dobro sam.« »Jesi li sigurna?« upita je lord Parr. »Da, da. Ali sada ti nastavi s pričom, striče.« Lord Parr me pogleda. »Tada smo čuli za ubojstvo kod katedrale svetoga Pavla.« »Za ubojstvo?« upitao sam glasno. »Da, u svemu ovome imamo i ubojstvo. Knjiga je ukradena iz
70
škrinje tijekom večeri šestoga srpnja. U sumrak desetoga srpnja, prošle subote, mali tiskar u Bowyer Roadu, u blizini katedrale svetoga Pavla, ubijen je u svojoj radnji. Znate i sami koliko su se te male trgovine oko katedrale namnoţile u posljednjih nekoliko godina — to su tiskari i knjiţari koji najčešće trguju nasitno u klimavim kućicama.« »Znam, lorde.« A znao sam i da su mnogi tiskari i knjiţari radikali, i da su nekolicini u nekoliko posljednjih mjeseci pretresali trgovine. »Tiskar se zvao Armistead Greening«, nastavio je lord Parr. »Njegova radnja bila je jedna od tih klimavih kućica, sa samo jednim tiskarskim strojem. Već je i prije bio u nevolji zbog tiskanja radikalne literature; proljetos je bio pod istragom, no nisu nađeni dokazi protiv njega. U posljednje je vrijeme tiskao udţbenike. Navečer prošle subote je radio, kao i nekoliko obliţnjih majstora; uporno su tiskali do posljednjeg tračka dnevnog svjetla kako bi imali što veću korist od strojeva. Greening je imao šegrta, koji je otišao u devet.« »Kako ste saznali sve te pojedinosti?« »Od šegrta, ali najvećim dijelom od njegova prvog susjeda, Geoffreyja Okedenea, vlasnika nešto veće tiskare. Majstor Okedene je oko devet zatvarao svoju radnju, kad je iz Greeningove kućice začuo komešanje, viku i pozive u pomoć. Bio je Greeningov prijatelj, i otišao je izvidjeti što se događa. Vrata su bila zaključana, no i vrlo krhka, pa je samo upro ramenom i razvalio ih. Na tren je ugledao dvojicu muškaraca kako istrčavaju van kroz druga, bočna vrata — u tim tiskarama zna biti tako vruće i zagušljivo zbog smrada tinte i drugih preparata, da čak i one najmanje imaju dvoja vrata. Majstor Okedene nije pošao za tom dvojicom; naime, bili su pokušali podmetnuti poţar u Greeningovoj tiskari. Zaliha papira bila je razbacana i zapaljena, ali Okedeneu je uspjelo ugasiti vatru toptanjem. Zamislite samo — da se vatra uhvatila, takvo bi se mjesto razgorjelo poput buktinje.« »Istina.« Vidio sam te jadne drvene kućice, sagrađene uza zidove katedrale ili na slobodnim parcelama u blizini, te čuo glasne i
71
ritmične tupe udarce koji su bez prestanka odjekivali iz njih. »Tek kad je ugasio vatru, Okedene je vidio širo tog Greeninga kako razbijene glave leţi na zemljanom podu. Greening je u ruci stiskao ovo...« Lord Parr posegne u dţep svoje halje i izvadi uski komadić skupocjenog papira, ispisanog elegantnim rukopisom i načičkanog smeđim mrljama osušene krvi. Pruţio mi je papir, i ja pročitam: Tuţaljka grešnika, u kojoj kraljica Katarina oplakuje neukost svog jalova ţivota. Plemeniti kršćanski čitatelju, ako izvjestitelji potvrđuju sadrţaj više no što sadrţaj jamči za izvješča, moram s pravom oplakivati naše vrijeme, u kojem se o zlim djelima dobro govori, a ona dobra zla postaju. No, kako je istina da stvari nisu dobre zbog hvale, nego ih se hvali zbog dobrote, ja ne... Tu je stranica bila otrgnuta. Pogledao sam kraljicu. »To je vaš rukopis?« Kimnula je. »To je uvod u moju knjigu Tuţaljka grešnika.« »Okedene je, dakako, već iz naslova shvatio svu vaţnost tog papirića«, reče lord Parr. »Hvala Bogu, radi se o dobrom reformistu. Osobno je donio papirić u palaču i pobrinuo se da ga dostave meni u ruke. Odmah sam ga primio na razgovor. Tek nakon toga je pozvao mrtvozornika. Rekao mu je sve što je vidio, no nije spomenuo, prema mojoj uputi, da je pronašao papirić. Nasreću, mrtvozornik podupire reformu, i obećao je da će me obavijestiti ako što sazna. Dobro sam mu platio«, priznao je otvoreno Parr. »I obećao još.« Tad se javi kraljica, s primjesom očaja u glasu. »No ništa nije saznao. Ništa. Stoga sam predloţila da se obratimo vama, Matthew. Ne poznajem nikog drugog izvan dvora tko bi mogao provesti takvu istragu. Ali samo ako to ţelite. Svjesna sam strašne opasnosti...«
72
»Obećao je«, reče lord Parr. Kimnuo sam. »Jesam.« »U tom slučaju, Matthew, najiskrenije vam zahvaljujem.« Pogledao sam otrgnuti papirić. »Logičan je zaključak da je Greening pokušao sačuvati rukopis od uljeza. Ubojice su mu, tko god bili, istrgnuli rukopis iz ruku, no pritom su poderali dio prve stranice.« »Da«, reče lord Parr. »I tko god ga je ubio, čuo je kako majstor Okedene provaljuje, pa odmah pobjegao. Ubojice su tako očajnički ţeljele izbjeći prepoznavanje da nisu htjele zastati kako bi iščupale komadić papira iz mrtvačeve ruke.« »Vjerojatnije je da uljezi u tom trenutku nisu ni primijetili papirić«, rekao sam. Lord Parr kimne. »Morali biste znati da su Greeninga i prije pokušavali ubiti. On je i ţivio i radio u toj potleušici, u najvećoj bijedi. « Nabrao je nos, pokazujući aristokratsku odbojnost prema takvom ţivotu. »Kao što sam spomenuo, imao je mladog šegrta. Pet dana prije kobnog događaja, taj je momak rano ujutro došao na posao i zatekao dvojicu muškaraca kako pokušavaju provaliti u kućicu. Dignuo je uzbunu i muškarci su pobjegli. Prema njegovu iskazu, nije se radilo o uljezima koji su nedugo potom napali i ubili Greeninga.« »Najprije smo pomislili«, reče Cranmer, »da je Greening dobio rukopis kako bi prema njemu tiskao knjigu. Ali to nije imalo smisla. Knjigu bi tiskao neki katolik, da je stavi u optjecaj na ulici i tako upropasti kraljicu. No reformist to ne bi učinio.« »Da.« Promislio sam. »Ako je rukopis pao u Greeningove ruke, a nazori mu odgovaraju onome što ste rekli, učinio bi isto što i Okedene — vratio bi ga. Je li moguće da je Greening krišom bio katolik?« Cranmer odmahne glavom. »Naloţio sam da se obavi diskretna istraga. Greening je bio radikal, znan čovjek, cijeli svoj ţivot. Kao i njegovi roditelji.« Značajno me pogledao. Znan čovjek. To je značilo da je Greeningova obitelj pripadala
73
lolardima, staroj engleskoj sekti. Više od stotinu godina prije Luthera, lolardi su došli do sličnih zaključaka glede Biblije i njene središnje uloge na putu k spasenju, a bili su poznati po svojim radikalnim nazorima o misi. Mnogi od njih naginjali su najekstremnijem protestantizmu. Budući da su ih desetljećima proganjali, nije im bilo nimalo strano da djeluju kao tajna zajednica. Bilo je izvjesno da ne bi ţeljeli, kao ni bilo koji drugi radikali, nauditi kraljici. »Postoji li još nešto u tekstu što bi moglo ukazati da je riječ o kraljičinu djelu?« upitao sam. »Cijeli je tekst napisan kraljičinom rukom.« »No bi li se djelo kao cjelina moglo odmah prepoznati? Baš kao i uvodni ulomak?« »Ĉak i površnim čitanjem mogao bi se prepoznati autor.« Lord Parr pogleda kraljicu. »Na koncu, radi se o osobnom ispovijedanju grijeha i objavi spasenja. Sasvim je očito da je riječ o kraljičinu djelu.« Zavrtio je glavom. »Nemamo pojma kod koga je sada, niti kako je došlo do Greeninga. Sudska istraga provedena je prije dva dana, sa zaključkom da počinitelji nisu poznati.« Kraljica me pogledala. »Kao zečevi ulovljeni u zamku, čekali smo da se nešto dogodi, da se knjiga pojavi na ulicama, no jedanaest dana ni glasa o njoj. Nas troje smo se dan i noć mučili pitanjem što učiniti, i na kraju odlučili da se stvar mora istraţiti, i da to mora učiniti netko tko nije u bliskoj vezi s dvorom.« Molećivo me promatrala ravno u oči. »I tako sam, oprostite mi, Matthew, pomislila na vas. No i sada, ponavljam, samo pitam ţelite li mi pomoći. Ne zapovijedam, to neću učiniti. Već je dosta krvi na mojim rukama zato što sam napisala tu knjigu; da nije bilo mene, siroti Greening još bi bio ţiv. Imala sam samo dobre namjere«, završavala je tuţno, »ali ispravno stoji u Bibliji: »Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost«« Malaksalo se naslonila u stolcu. Mogao sam reći samo ovo: »Što ţelite da poduzmem?« Cranmer i lord Parr su se zgledali. Olakšanje? Nada? Ili su se pitali koliko je mudro bilo predati tu stvar u moje ruke? Lord Parr je
74
naglo ustao i počeo šetkati po sobi. »Imamo plan, ali morate nam reći vidite li u njemu kakvih mana. Stvar je hitna i mislim da joj se mora pristupiti sa svih strana. Što se tiče Greeningova ubojstva, nadbiskupovi posrednici razgovarali su s njegovim roditeljima preko njihova vikara. Ne znaju ništa o knjizi, naravno, ali ţele da se pronađe ubojica. Ţive na Chilternsu, pa im nije jednostavno doći u London.« »Chilterns? Da, da.« Znao sam da je to područje odavno poznato po lolardima. »Dali su vam punomoć da ih zastupate. Zasad znaju samo to da bogati prijatelji njihova sina ţele otkriti tko ga je ubio, ništa više od toga. Sad kad je sudska istraga završena, daljnje istraţne radnje su u rukama lokalnog redarstvenika Fletchera. Ĉovjek je neumoran, ali spor. Zacijelo znate, viši odvjetniče, da redarstvenici gube zanimanje ako ubojica nije uhićen u roku od četrdeset osam sati jer su šanse da ga se pronađe slabe. Mislim da će Fletcheru biti drago ako preuzmete posao od njega. Razgovarajte s Greeningovim šegrtom, s njegovim susjedima i kolegama, pretraţite radnju. Ali ne spominjite knjigu. Osim Okedeneu koji, Bogu hvala, zna drţati jeţile za zubima. On je potpuno odan reformi i shvaća vaţnost ove situacije.« Lord Parr me prodorno pogledao. »Hoću, moj lorde.« »Drugi dio zadatka jest da otkrijete tko je ovdje na dvoru ukrao rukopis. Sigurno se radi o nekome tko ima pristup kraljičinim odajama. Morat ćete već danas prisegnuti kao pomoćnik u kraljičinu Pravničkom vijeću. Dobit ćete novu halju s prišivenim kraljičinim grbom. Nosite je kad istraţujete u palači. Tijekom potrage za Greeningovim ubojicama budite odjeveni u svoju uobičajenu halju — ne biste smjeli na vidljiv način biti povezani s kraljicom.« »U redu.« Lord Parr kimne. Cranmer me pogleda, no brzo okrene glavu; bio je to pogled saţaljenja, pomislih, ili moţda sumnje. Lord Parr nastavi. »Kad govorimo o istrazi u palači, općepoznato
75
je da ste već zastupali kraljicu u pravnim stvarima. Izmislit ćemo priču da je iz kraljičine škrinje za dragocjenosti ukraden vrijedan prsten, koji je Veličanstvu oporučno ostavila njena pastorka. Za svaki slučaj, uzeo sam prsten i stavio ga na sigurno. Vrijedi malo bogatstvo. I kraljičina bliskost s Margaret Neville je također općepoznata; svi će razumjeti njenu veliku ţelju da prsten bude pronađen. Bit ćete ovlašteni pitati kraljičine sluge tko je sve imao pristup škrinji. Slučajno se dogodilo da je prije nekog vremena mladi paţ ukrao dragulj jednoj od dvorskih dama. Nakon istrage je uhvaćen, ali je, na kraljičino uporno traţenje, pomilovan zbog svoje mladosti. Ljudi će se sjetiti tog slučaja.« Parr me pogledao. »Rado bih sam proveo istragu, ali svima bi bilo vrlo neobično da netko na mom poloţaju osobno preuzme takav slučaj. Osim toga, na ovom će mjestu stranac često vidjeti stvari mnogo jasnije.« Uzdahnuo je. »Dvorski je svijet incestuozan. Sretniji sam na svom imanju, priznajem to, ali duţnost mi je da sada budem ovdje.« »Poznat sam kao neprijatelj određenim ljudima u Krunskom vijeću«, rekao sam kolebljivo. »Vojvodi od Norfolka, a ponajviše Richardu Richu. A jednom sam naljutio i samoga kralja.« »To je stvar prošlosti, Matthew«, reče Cranmer. »Usto, vaša će istraga biti ograničena na osobe iz kraljičina kruga. Ako otkrijete da trag vodi dalje, mi ćemo se pobrinuti za to. Ja se ne vraćam u Canterbury dok ova stvar ne bude riješena.« »Oprostite mi, gospodine nadbiskupe«, rekoh, »ali Norfolk i Rich bi ipak mogli doznati za ovo. Govorili ste o špijunima koji vas izvješćuju o onome što Gardiner govori u kraljevoj privatnoj odaji...« »To su simpatizeri, a ne špijuni«, prekine me Cranmer prijekorno. »No moţda bi se u kraljičinu krugu mogli naći oni koji simpatiziraju protivnike reforme. Takvo što sugerira već sama činjenica da je rukopis ukraden.« »To je vrlo čudno. Mi u kraljičinu krugu vrlo pomno čuvamo tajne.« Cranmer pogleda kraljicu. »Njezino Veličanstvo nadahnjuje nas na veliku odanost, koja je prošla kušnju lova na heretike. Ne
76
moţemo identificirati nikoga tko bi mogao — ili ţelio — napraviti takvo što.« Nakon trenutka tišine, lord Parr reče: »Počnite odmah, viši odvjetniče Shardlake, pokušajte razmrsiti nit. Poslije podne otiđite do tiskarske radnje, a navečer se vratite ovamo. Prisegnut ćete preda mnom, dobiti halju i nove upute.« Ponovo sam oklijevao. »Zar ću raditi posve sam?« »Mladi William Cecil moţe biti od koristi, ima veze među radikalima, i vjeruju mu. Ali ne zna za Tuţaljku, i mislim da mu do daljnjeg nećemo govoriti o tome.« Parr nastavi vedrije: »Moţete li vjerovati da se Cecil već dvaput ţenio, a ima samo dvadeset pet godina? Njegova prva supruga umrla je pri porodu, i sada ima drugu. Ţenu s dobrim vezama. Mislim da će Cecil uskoro početi brzo napredovati.« »Što se tiče tiskarova ubojstva«, doda nadbiskup, »moţete za pomoćnika uzeti vašeg čovjeka Baraka. Kako sam shvatio, u prošlosti vam je bio vrlo koristan.« »Ali...«, lord Parr podigne kaţiprst kao znak upozorenja, »... Barak smije znati samo da zastupate roditelje ubijenog. Ne spominjite mu kraljicu ni Tuţaljku.« Bio sam neodlučan. »Barak je oţenjen, ima jedno dijete, a i drugo je na putu. Ne bih ga ţelio dovoditi u bilo kakvu opasnu situaciju. Imam vjeţbenika, Nicholasa, ali on...« Lord Parr me prekine. »Prepuštam to vašem nahođenju. Moţda vam moţe pomoći u rutinskim stvarima. Bitno je samo da mu ne kaţete ništa o Tuţaljci.« Ponovo me prodorno pogledao. Kimnuo sam, pa se okrenuo kraljici. Ona se nagne naprijed i podigne biser na lančiću. »Znate li kome je nekoć pripadao?« upitala je tiho. »Ne, Vaše Veličanstvo. Iznimno je lijep.« »Bivšoj kraljici, Catherine Howard, koja je završila s glavom na panju. Brţa smrt od lomače.« Uzdahnula je, duboko i očajno. »I ona je bila budalasta, samo na drugi način. Ove skupocjene stvari koje nosim — zlatom protkane tkanine, svilene koprene i jarki dragulji
77
— većina toga prelazila je s kraljice na kraljicu. Vidite, sve se te stvari uvijek vraćaju na odjel kraljičine rušnice zbog čuvanja ili prilagodbe. Toliko su vrijedne da se ne mogu baciti, baš kao ni velike tapiserije.« Podignula je bogato izvezen rukav. »Ovo je nekad bio dio haljine Anne Boleyn. U svakom trenutku me nešto podsjeća na događaje iz prošlosti. Ţivim u strahu, Matthew, u velikom strahu.« »Učinit ću sve što je u mojoj moći. Sve druge poslove ću odloţiti. Kunem se.« Osmjehnula se. »Hvala vam. Znala sam da ćete mi priteći u pomoć.« Lord Parr je spustio glavu, naznačivši mi da moram ustati. Naklonio sam se kraljici, na što se ona još jednom tuţno osmjehne, a onda i Cranmeru, koji kimne. Lord Parr me ispratio van, do prozora kroz koji smo promatrali kralja. Dvorište je sada bilo prazno. Uvidjeli da je prozor u takvom leutu da nas se ne moţe vidjeti ni s jedne strane hodnika, što je bilo idealno za privatan razgovor. »Hvala vam, gospodine«, rekao je Parr. »Vjerujte mi, ne podcjenjujemo poteškoće i opasnosti. Pođite sa mnom, otkrit ću vam još pojedinosti o Greeningu i predati punomoć njegovih roditelja.« Pogledao je u dvorište, promeškoljio se, pa se nagnuo prema meni. »Vidjeli ste u kakvom je stanju kralj. Ali iz onog što smo vam rekli jasno vam je da je njegov um još uvijek, u većini slučajeva, bridak i bistar. Te da je, kao i uvijek, ispunjen ljutnjom i sumnjama.« SEDMO POGLAVLJE S OSJEĆAJEM OLAKŠANJA projahao sam kroz dvorske dveri i polako se zaputio prema Charing Crossu. Genesis je hrzao i trzao glavom zbog prašine koja se dizala iz ciglane u Scotland Yardu; ondje su bez prestanka proizvodili materijal za ukrašavanje i daljnju izgradnju Whitehalla. Dan je bio vruć i ulice su vonjale. Odlučio sam da ću u tiskarsku četvrt sa sobom uzeti Nicholasa. Neće škoditi da uz mene bude netko mlad i visok.
78
Na stubama prostranog Charing Crossa sjedilo je, kao i obično, na desetke prosjaka. U posljednje dvije godine bilo ih je sve više i više, kako zbog glavarine, tako i zbog smanjivanja nadnica uzrokovanog padom vrijednosti kovanog novca. Bilo je ljudi koji su tvrdili da su prosjaci pijavice koje liţu znoj s čela onih koji mukotrpno rade, no većina prosjaka nekoć su i sami bili radnici. Kradto sam ih pogledao — muškarci, ţene i djeca u starim prljavim krpama, crvenih i ogrubjelih lica zbog stalne izloţenosti suncu; neki su pokazivali rane i kraste kroz koje je curio gnoj kako bi pobudili samilost kod prolaznika. Jedan je muškarac, s otkrivenim batrljkom noge, nosio dronjke vojničke odore; nema sumnje da je nogu izgubio u Škotskoj ili Francuskoj tijekom dvije posljednje ratne godine. No okrenuo sam glavu — bilo je dobro poznato da će, ukoliko uhvatiš pogled jednog od prosjaka, na tebe nahrupiti cijela njihova horda. A imao sam mnogo toga na umu. Upleo sam se u nešto što je moţda bilo pogibeljnije od svega u čemu sam prije sudjelovao. Sezalo je ravno u središte kraljevskog dvora, i to u vrijeme kad su intrige različitih frakcija bile najopasnije. Sjetivši se prizora s kraljem u dvorištu, shvatio sam kako je sve ono što se dogodilo od početka godine bio dio borbe za vlast u drţavi po kraljevoj smrti, kad na prijestolje dođe dijete. U čijim će rukama kralj ostaviti drţavu? Hoće li sljednik biti Norfolk? Edward Seymour? Paget? Kraljica? Pristao sam na dugo razdoblje straha i napetosti. Bit ću čuvar opasnih tajni koje nisam ţelio znati. No mudar čovjek zna kad postupa kao budala, i ja sam, dakako, shvaćao što su moji istinski motivi. Svemu su uzrok bile moje dugotrajne ljubavne sanjarije o kraljici. Bila je to beznadna budalaština sve starijeg muškarca, ali tog sam jutra shvatio da su moji osjećaji prema njoj još uvijek duboki. Opet, znao sam da kraljicu Katarinu moram promotriti objektivno: vjerski radikalizam doveo je tu vrlo opreznu ţenu s diplomatskim manirima do situacije u kojoj bi mogla izgubiti sve. Ona je to nazvala taštinom, no zapravo se radilo o gubitku zdrave prosudbe. Zabrinuto sam se zapitao primiče li se moţda fanatizmu, kao mnogi drugi ovih dana. Ne, pomislih, pokušala je napraviti
79
odmak pokoravajući se kralju, i traţeći Cranmerovo odobrenje za Tuţaljku; opet, njezino odbijanje da se riješi knjige sad bi moglo dovesti do katastrofalnih posljedica. Bi li vrijedilo naprosto pustiti da se frakcije bore do istrebljenja? Zar su radikali išta bolji od konzervativaca? No onda se sjetih da kraljica nikome ne bi namjerno naudila. Ne bi niti Cranmer, vjerovao sam. No za lorda Parra nisam bio siguran. Bio je star, izgledao je bolesno, no vidio sam koliko je odan nećakinji; usto, osjetio sam da u sebi nosi okrutnost — bio sam mu koristan, ali me vjerojatno gledao samo kao potrošnu robu. Predao mi je punomoć za zastupanje Greeningovih roditelja. Sada me čekao obilazak ulica oko katedrale svetoga Pavla, gdje sam trebao razgovarati s redarstvenikom, zatim s Greeningovim susjedom Okedeneom, te naposljetku s pokojnikovim šegrtom, koji je svjedočio prijašnjem pokušaju provale. K tome, trebao bih pokušati otkriti Greeningove prijatelje. Lord Parr ţelio je da se vratim u palaču do sedam navečer. Vjerojatno ću danima biti najdublje uključen u ovu stvar. Nasreću, pravni kvartal još nije počeo i sudovi nisu zasjedali. Morat ću zamoliti Baraka za dodatni pripremni posao u vezi sa slučajevima koje sam vodio, te da nadzire Nicholasa i Skellyja. S nelagodom shvatih da ću morati lagati Baraku i Nicholasu; mogu im otkriti da sam uključen u istragu tiskarova ubojstva, no samo u ime njegove obitelji, a ne smijem reći ništa o potrazi za kraljičinom knjigom. Osobito mi je mrsko bilo što ću lagati Baraku, ali nisam vidio drugu mogućnost. Spontano zakrenem prema sjeveru, prema ulici s malim kućama, gdje su ţivjeli Barak i njegova ţena, Tamasin. On je na poslu, no ona je u ovo doba dana vjerojatno kod kuće. I Barak i Tamasin bili su moji stari prijatelji. Nas smo troje prošli mnogo toga, a sada sam imao izrazitu potrebu da razgovaram s nekim jednostavnim, zdravog razuma, bez sklonosti intrigama. I da vidim svoje malo kumče. Ţelio sam jedan običan, svakidašnji trenutak, moţda posljednji za mnogo vremena. Privezao sam Genesisa za stup ispred kuće i pokucao na vrata.
80
Otvorila mi je sluţavka, gospoja Marris, krupna udovica u srednjim godinama. Naklonila se prignuvši koljeno. »Gospodine Shardlake, nismo vas očekivali.« »Bio sam u blizini, došao sam spontano. Je li gospođa Barak kod kuće?« »Da, a i gazda je tu. Došao je na ručak. Baš sam kanila raščistiti stol.« Tad sam shvatio da nisam ništa jeo. Gospoja Marris odvela me u dnevnu sobu s pogledom na mali vrt, koji je Tamasin besprijekorno odrţavala. Kapci su bili otvoreni i soba je bila puna mirisa ljetnog cvijeća. Barak i Tamasin sjedili su za stolom, ispred praznih tanjura i krigli s pivom. Jane je krenula skupljati tanjure. Tamasin je izgledala dobro: na lijepom joj se licu vidjelo zadovoljstvo i sreća. »Ovo je divno iznenađenje«, rekla je. »Ali zakasnili ste na ručak.« »Zaboravio sam da je vrijeme objedu.« »To nije dobro za vas«, zacoktala je jezikom. Barak me pogledao. »Vratio sam se kući na ručak. Procijenio sam da će Skelly moći drţati na oku mladog Nicka to kratko vrijeme.« »U redu je.« Osmjehnuo sam se ugledavši dječačića u bijelom haljetku i vunenoj kapi vezanoj mašnom. Ispuzao je ispod stola da vidi što se događa. Pogledao me Barakovim smeđim očima, osmjehnuo se i rekao: »Ĉovjek!« »To mu je nova riječ«, rekla je ponosno Tamasin. »Vidite, počinje govoriti.« »Povoji su daleko iza njega«, rekao sam, diveči se Georgeovom napretku — dopuzao je do Baraka i, usredotočeno nabiruči malo čelo, uspio nakratko stati, da bi se zatim čvrsto uhvatio za očevu dugu čarapu. Smješkajući se svom uspjehu, podignuo je nogu i udario oca u gleţanj. Barak ga podigne. »Udaraš, ha, gospodičiću?« upita on toboţe ozbiljno. »I to pred svojim kumom? Vraţićku besramni.« George se veselo zahihoće, a ja ga pomilujem po glavi. Nekoliko uvojaka, plavih poput Tamasinih i glatkih kao svila, pobjegne mu ispod
81
kape. »Svakim je danom sve veći«, čudio sam se. »No još uvijek ne vidim kome više sliči.« »Takvo što je nemoguće iščitati iz tog bucmastog lica«, reče Barak, lagano dodirujući sinovljev nosić. »Ĉujem da ti treba čestitati, Tamasin.« Ona se zarumeni. »Hvala vam, gospodine. Istina, ako Bog da, George će u siječnju dobiti malog brata ili sestru. Ovog puta se oboje nadamo djevojčici.« »Osjećaš se dobro?« »Da, izuzev laganih jutarnjih mučnina. Ĉekajte, idem po kruh i sir. Jack, imaš graška u bradi. Izvadi to, molim te. Izgleda odvratno.« Barak izvadi grašak iz brade, zgnječi ga među prstima, pa ga dade ushićenom Georgeu. »Mislim da ću pustiti onu dugačku račvastu bradu, kakve muškarci danas nose. U nju bi mi padalo dovoljno hrane da pri ruci uvijek imam nešto prigristi.« »Onda bi morao pronaći novu kuću u kojoj ćeš jesti«, viknula je Tamasin iz kuhinje. Promatrao sam Baraka; udobno se ispruţio na stolcu, dok mu se djetešce igralo pokraj nogu. Dobro je da sam odlučio ne miješati ga u ovo. »Jack«, počeo sam, »imam novi posao koji će me najveći dio vremena drţati izvan ureda, i to najmanje sljedećih nekoliko dana. Zamolio bih te da preuzmeš odgovornost, i nadzireš Nicholasa i Skellyja. Premda, Nicholas će mi moţda malo i trebati. Ako stignem, susretat ću se s vaţnim klijentima.« »Na primjer, s gospođom Slanning?« Znao sam da je Barak ne podnosi. »Da, pozabavit ću se s njom.« Barak me pronicavo pogleda. »O kakvom se poslu radi?« »U blizini katedrale svetoga Pavla ubijen je tiskar. Prošlo je tjedan dana, a krivcu ni traga. U mrtvozornikovu uredu su spori kao i obično. Imam punomoć za istragu od tiskarovih roditelja. Ţive
82
na Chilternsu.« »Oni su vas angaţirali?« Oklijevao sam. »Slučaj sam dobio preko treće strane.« »Više se ne bavite takvim poslovima. Moglo bi biti opasno.« »Osjećao sam duţnost da preuzmem ovaj slučaj.« »Izgledate zabrinuto«, rekao je Barak na svoj izravan način. »Molim te, Jack«, odvratio sam pomalo razdraţljivo. »Neki aspekti ovog predmeta moraju ostati povjerljivi.« Barak se namršti. Prije ga nikad nisam ostavljao izvan takvih stvari. »Kako ţelite«, reče on pomalo mrzovoljno. U međuvremenu, George se odmaknuo od oca i, klateći se, napravio nekoliko koraka prema meni. Podignuo sam ga, a on je spustio debeljuškaste ručice na moju košulju i svu je zamrljao zgnječenim graškom. Spustio sam ga natrag. »Eh, usosio vas je«, reče Barak. »Oprostite, ali morate biti oprezni kad ga podiţete.« Tamasin mi donese tanjur s kruhom i sirom, te nekoliko smeţuranih jabuka. »Prošlogodišnje su«, rekla je, »ali dobro smo ih uskladištili.« Opazila je mrlje na mojoj košulji i promotrila Georgea. »Jack, tupane jedan«, ukorila je muţa. »Nisi mu valjda dao grašak? Mogao se ugušiti.« »Kao što vidiš, nije ga pojeo. Osim toga, taj je mali praskavac prošlog tjedna pokušao pojesti puţa balavca iz vrta, pa mu nije bilo ništa.« »Fuj, daj ga ovamo.« Tamasin podigne sina, koji je zbunjeno pogleda. »Ohrabruješ ga da srlja u nevolje.« »Oprosti. Da, najbolje je drţati se podalje od nevolja.« Barak me znakovito pogleda. »Ako si u mogućnosti«, odvratio sam. »Ako si u mogućnosti.«
†
83
ODJAHAO SAM kući kako bih, prije no što odem do Lincoln's Inna, presvukao košulju. Pošao sam u kuhinju. Ondje je stajala Josephine u haljini koju još nisam vidio: bila je izrađena od kvalitetne ljubičaste vune, s dugim bijelim ovratnikom. Agnes je klečala pokraj Josephine i pribadačama popravljala donji dio haljine. Kad sam ušao, Agnes je uţurbano ustala, i obje ţene mi se naklone prignuvši koljena. »Kako vam se čini Josephineina nova haljina, gospodine?« upitala je Agnes. »Nabavila ju je za sutrašnji izlazak. Ja sam joj pomogla da je izabere.« Josephine se, kao i obično, zacrvenjela. Haljina joj je dobro pristajala, no naprosto mi nije moglo promaknuti da boja vune izgleda blijedo i isprano u usporedbi s iznimno jarkim bojama koje sam vidio posvuda po Whitehallu. Većina ljudi mogla si je priuštiti samo takvu odjeću. »Izgledaš odlično, Josephine«, rekao sam. »Gospodin Brown će sigurno biti zadivljen.« »Hvala vam, gospodine. Pogledajte, imam i nove cipele.« Malo je podignula skute haljine i otkrila uglate bijele cipele od kvalitetne koţe. »Jako su lijepe«, osmjehnuo sam se. »A haljina je od najbolje kendalske vune«, rekla je Agnes. »Trajat će ti mnoge godine.« »Gdje ćete šetati?« upitao sam. »Po Lincoln's Inn Fieldsu. Nadam se da će vrijeme opet biti lijepo.« »Nebo je vedro. Uh, moram ţuriti. Agnes, treba mi nova košulja.« Raskrilio sam halju i otkrio zelene mrlje. »Moje kumče«, rekao sam snuţdeno. »Grozno! Pozvat ću Martina.« »Mogu uzeti jednu iz ormara«, rekao sam, no Agnes je već zazvala muţevljevo ime. Martin je došao iz blagovaonice, opasan pregačom. Zacijelo je čistio srebrninu jer je pregača vonjala po
84
octu. »Martine, molim te, bi li gospodinu Shardlakeu donio novu košulju?« Agnesin glas bio je pun poštovanja, kao i uvijek kad je razgovarala s muţem. »Njegovo malo kumče mu je umrljalo ovu koju ima na sebi.« Osmjehnula se, no Martin je samo kimnuo. Rijetko se smijao; činilo se da je jedan od onih ljudi koji su rođeni bez smisla za humor. Otišao sam gore, u svoju sobu. Martin se s novom košuljom pojavio za nekoliko minuta. Poloţio ju je na krevet i ostao čekati. »Hvala, Martine«, rekao sam, »ali mogu se sam odjenuti. Umrljanu košulju ću ostaviti na krevetu.« Uvijek je ţelio obaviti baš sve. Izgledao je pomalo pogođeno, ali naklonio se i otišao. Presvukao sam košulju i izašao iz spavaće sobe. U podnoţju stuba, Josephine je nosila vrč s vrućom vodom; oprezno ga je drţala ispred sebe, pazeći da njime ne dodirne svoju novu haljinu. Unijela je vrč u blagovaonicu, kroz već otvorena vrata; u sobi je Martin još uvijek čistio srebrninu. »Stavi ga na stol«, rekao je on. »Na onu krpu.« »Da, gospodine Brocket.« Okrećući se, Josephine je Martinu potajice uputila pogled pun mrţnje i prezira. Slično ga je bila pogledala i jučer. Zbunilo me to. Martinovi hladni maniri zasigurno ne mogu, sami po sebi, izazvati takav pogled dobrodušne Josephine.
† OSTAVIO SAM Genesisa u staji i pješice prešao kratku udaljenost do Lincoln's Inna. Barak se još nije vratio, ali i Skelly i Nicholas bili su za svojim stolovima, zaokupljeni poslom. Skelly je ustao i donio mi pisamce; iza drvenih naočala oči su mu sjale od znatiţelje. »Ovo vam je maloprije donijela gopođa koja njeguje gospodina Bealknapa.« Uzeo sam pisamce i prelomio pečat. Unutra je bila poruka napisana drhtavom rukom. »Rečeno mi je da ću uskoro Bogu na pravdu. Biste li mi učinili milost, pa me posjetili sutradan poslije
85
mise? Stephen Bealknap.« Uzdahnuo sam. Na njega sam posve zaboravio. No na ovo se nisam mogao oglušiti. Naţvrljao sam da ću ga doći posjetiti poslije mise, i naloţio Skellyju da brzo odnese poruku preko puta. Kad je otišao, okrenuo sam se Nicholasu. Danas je bio odjeven dolično, u crnu kratku halju, sukladno propisima. Predao mi je snop papira. »To je moj saţetak glavnih točaka onog slučaja s predatnicom, gospodine.« Brzo sam pregledao saţetak. Bile su to škrabotine, ali činilo se da su činjenice dobro promišljene i logički izloţene. Moţda će se momak napokon srediti. Podignuo sam glavu prema njemu — bio je viši od sto osamdeset centimetara, i nije mi bilo druge nego gledati prema gore. Njegove zelene oči bile su bistre i iskrene. »Imam novi slučaj«, rekao sam. »Radi se o povjerljivoj stvari koja zahtijeva diskreciju. Naţalost, najmanje nekoliko sljedećih dana uglavnom ću biti izvan ureda, pa ćeš ti morati ostajati duţe. Imaš li volje za to?« »Imam, gospodine«, odgovorio je, no nije mi promaknula nevoljkost u njegovu glasu. Moj je zahtjev značio da će mu ostati nekoliko sati manje za provod po krčmama s drugom mladom gospodom. »Nadajmo se da to neće potrajati. Također, u određenim aspektima novog slučaja dobro bi mi došla tvoja pomoć. Volio bih da odmah pođeš sa mnom, da obavimo razgovor s nekim svjedocima.« Oklijevao sam, pa nastavio: »Radi se o ubojstvu, a na zahtjev ţrtvinih roditelja pomaţem u istrazi. Razgovarat ću s redarstvenikom, a onda s još nekoliko svjedoka.« Nicholas je učas ţivnuo. »Uhvatiti zlikovca častan je zadatak.« Odvratio sam mu ozbiljno: »Ako te povedem sa sobom, sve što čuješ moraš drţati u strogoj tajnosti. To nije tema za razgovor u krčmi. Takvo što bi i mene i tebe moglo dovesti u nevolju.« »Znam da se o takvim slučajevima ne govori, gospodine«, rekao je on malčice kruto. »Svaki pravi gospodin drţi do toga.« »Nijedan slučaj nije povjerljiv kao ovaj. Imam li tvoju riječ?«
86
»Naravno, gospodine«, reče on povrijeđeno. »U redu. Poći ćeš sa mnom do katedrale svetoga Pavla. Ubijeni muškarac bio je tiskar. Pozorno slušaj dok ispitujem ljude, pa ako se i sam sjetiš nekog pitanja, i čini ti se razboritim, moţeš ga postaviti. Kao jučer gospođi Slanning«, rekao sam. »To je bilo dobro pitanje.« Nicholas se razvedrio. »Mučilo me jesam li otišao predaleko, i hoće li vam moţda otkazati punomoć.« »To bi stvarno bila tragedija«, odvratio sam ironično. »Pođimo sada«, rekoh, no uto se sjetim još nečega: »Jesi li danas ponio svoj mač?« »Jesam, gospodine.« Nicholas se zarumenio. Volio je nositi mač kad je bio vani, šepureći se i na taj način. Osmjehnuo sam se. »Budući da ti je otac vlastelin, ti si gospodin od statusa, a takva gospoda u javnosti nose mačeve. Pa ako je već tako, moţemo zakone protiv raskošnosti okrenuti u našu korist. Moţda ćemo tako impresionirati ljude s kojima budemo razgovarali.« »Hvala vam.« Nicholas dohvati mač u elegantnim koţnim koricama, ukrašenim uzorcima lišća vinove loze. Pripasao je mač i rekao: »Spreman sam.« OSMO POGLAVLJE POŠLI SMO STRANDOM, prošli kroz Temple Bar, pa krenuli niz Fleet Street. Dan je već poodmaknuo, i bilo mi je drago što mi je Tamasin prije dala kruh i sir. Nicholas je imao dug i brz korak, pa sam ga morao upozoriti da malo uspori, usput ga podsjetivši da su odvjetnici ljudi od poloţaja, te da moraju hodati dostojanstveno. Prelazeći Fleet Bridge, morao sam zadrţati dah zbog smrada koji se širio iz rijeke. Jedna je svinja rujući za hranom pala u rijeku i sad se bacakala u mulju. Njezin je vlasnik stajao do koljena u zelenoj, pjenušavoj vodi i pokušavao je izvući. Prošli smo pokraj zatvora Fleet; zatvorenici su, kao i uvijek, pruţali svoje prljave ruke između rešataka traţeći milostinju — bez
87
donesene hrane, umirali bi od gladi. Sjetih se kako su dvorske dame nosile novac Anne Askew u Newgate. Odande su mladu ţenu odveli u Tower, gdje su je mučili, a nakon toga je završila na lomači. Zadrhtao sam. Prošli smo kroz Ludgate, dveri u gradskom bedemu, i pred nama izroni golema katedrala svetoga Pavla, s drvenim šiljastim tornjem koji se uzdizao punih sto pedeset metara, plavom nebu pod oblake. Nicholas ga je zadivljeno promatrao. »U Lincolnshireu nema tako krasnih zdanja, ha?« upitao sam. »Linkolnska katedrala je prelijepa, ali vidio sam je samo dvaput. Očevo imanje nalazi se na jugozapadu grofovije, u blizini Trenta.« Razaznao sam primjesu ljutnje u mladićevu glasu kad je spomenuo oca. Iza Ludgatea protezao se Bowyer Row, prepun trgovaca i njihovih mušterija. Jedan je mesar postavio tezgu na kojoj je leţalo zelenkasto, naoko ţilavo meso. Cijene su ovih dana bile tako visoke da su zakupci tezgi mogli prodati čak i uţeglo meso. Da privuče kupce, mesar je na rub tezge stavio kavez s puricom. Ljudi su zastajkivali i zurili u tu neobičnu pticu iz Novoga svijeta; sličila je divovskoj kokoši, s golemom jarkom bradušom. Prišao nam je stariji torbar s pliticom punom brošura, nedavno kupljenih od tiskara. Gledao nas je postrance, i to vrlo vragolasto. »Kupite moje tek tiskane balade, gospodo. Pune su nestašnih rima. Mljekarica i mladi pastuh, Kardinalove sluškinje.« Nicholas se nasmije, a ja pokaţem muškarcu da nas ostavi na miru. U veţi kraj koje smo prolazili stajao je još jedan torbar; preko ramena je prebacio staru vreću za strijele, sada punu debelog pruća. »Kupite odlične šibe!« vikao je. »Kupite londonske sjekuše! Dobro su natopljene u rasolu! Naučite ţene i sinove pokornosti!« Prema nama je potrčala skupina od sedmero-osmero djece, sve bosi i poderani mangupi. Opazih da jedan dječak nosi oštar noţ. »Dţepari«, šapnuo sam Nicholasu. »Pripazi na svoj novac.« »Vidio sam ih.« Jednom je rukom već čvrsto uhvatio svoju torbu, dok je drugom zgrabio drţak mača. Gledali smo izravno u dječake,
88
koji su tako shvatili da smo otkrili njihovu namjeru, pa se nisu natiskali oko nas, nego su otrčali ustranu. »Grbavi vraţe!« viknuo je jedan. »Hrđavoglavi pisaru!« dodao je drugi. Na ovo se Nicholas okrene i korakne prema njima, no ja ga uhvatim za ruku. On zavrti glavom i tuţno reče: »Dobro su mi ljudi govorili: London je divlje more puno opasnih stijena.« »Ţiva istina. I to na različite načine. Kad sam došao u London, i ja sam morao učiti iz vlastitog iskustva. Ni danas nisam siguran da sam se naviknuo na grad. Katkad sanjarim o povlačenju na selo, ali i tamo bi se nastavilo s brigama.« Pogledao sam ga. »Moram ti otkriti nešto. Prijatelji ubijenog muškarca su vjerski radikali, što je bio i on sam. Pretpostavljam da ti ophođenje s takvim ljudima neće biti problem. « »Molim se samo onako kako to zahtijeva kralj«, rekao je Nicholas, ponovivši formulu onih koji ţele biti sigurni. Pogledao me. »Po tom pitanju ţelim jedino da me se ostavi na miru.« »Dobro«, rekoh. »Sad skreni gore, najprije ćemo do redarstvenika u Ave Maria Laneu.«
† AVE MARIA LANE bila je duga uska ulica s dvokatnicama, neskladni spoj trgovina, kuća i većih zdanja sa stanovima za iznajmljivanje, sve to natkriveno strehama. Opazio sam nekoliko knjiţara, ispred kojih su, na tezgama, stajale izloţene razne publikacije; čuvali su ih šegrti u plavim kutama, a drvene palice u njihovim rukama trebale su odvratiti lopove. Većina knjiga ciljala je na kupce iz gornjeg sloja — bili su tu latinski klasici i djela francuskih pisaca — ali među njima se našao i primjerak Beconove nove knjige, Kršćanska bračna zajednica, u kojoj autor ističe da ţene moraju biti tihe i poslušne. Da nije bila tako skupa, moţda bih je iz šale kupio Baraku; Tamasin bi mu je bacila u glavu. Volio bih, pomislih, da sam ranije tog dana mogao biti otvoren s njim. »Redarstvenik se zove Edward Fletcher«, rekao sam Nicholasu. »Ţivi u kući sa znakom crvenog zmaja. Gle, eno je! Ako nije ondje,
89
pokušat ćemo ga pronaći na terenu.« Vrata nam je otvorio sluga. Rekao nam je da je gospodin Fletcher unutra i uveo nas u malu dnevnu sobu, zatrpanu gomilama papira. Za stolom je sjedio mršav muškarac od kojih pedeset godina. Na sebi je imao crveni prsluk i kapu gradskog redarstvenika. Izgledao je umorno i uznemireno. Prepoznao sam ga — bio je jedan od redarstvenika koji su jučer nosili pruće na lomače. »Dobar dan, gospodine Fletcher«, rekao sam. »I vama, gospodine«, rekao je s puno poštovanja. Nema sumnje da je bio pod dojmom moje halje. Ustao je i naklonio se. »Kako vam mogu biti od pomoći?« »Došao sam zbog prošlotjednog ubojstva Armisteada Greeninga, neka mu je pokoj duši. Koliko mi je poznato, mrtvozornik je vas postavio na čelo istrage.« Fletcher uzdahne. »Da, tako je.« »Ja sam viši odvjetnik Matthew Shardlake iz Lincoln's Inna. Ovo je moj učenik, gospodin Overton. Roditelji gospodina Greeninga bolno su pogođeni njegovom smrću, i zamolili su me da pomognem u istrazi, s vašim dopuštenjem. Imam njihovu punomoć za zastupanje.« Predao sam dokument Fletcheru. »Sjednite, gospodo, molim vas.« Maknuo je papire s dva stolca i spustio ih na pod. Kad smo sjeli, ozbiljno me pogledao. »Zasigurno znate, gospodine, da su šanse za uhićenje ubojice male ako ga se ne pronađe u roku od dva dana, a identitet mu nije poznat.« »Znam to jako dobro. Već sam sudjelovao u ovakvim istragama, i poznato mi je koliko su sloţene.« Bacio sam pogled na papire nagomilane uokolo. »I znam s kakvim se napornim obvezama ovih dana suočavaju gradski redarstvenici.« Suosjećajno sam se osmjehnuo. »Istraga brutalnog ubojstva samo je još jedno breme.« Fletcher tuţno kimne. »Uistinu je tako.« Malo se kolebao, pa rekao: »Ako preuzmete istragu, bit ću vam zahvalan.« Kimnuo sam. Pravilno sam ga procijenio; mnogi londonski redarstvenici bili su lijeni i potkupljivi, no Fletcher je bio savjestan
90
i krajnje preopterećen poslom. A moţda je bio i pogođen onim što je morao činiti jučer na spaljivanju. »Naravno, obavještavao bih vas o razvoju događaja«, rekao sam. »Vi ćete biti taj koji će mrtvozornilta izvještavati o novim dokazima.« I preuzeti zasluge, dao sam mu naslutiti. Fletcher je kimnuo. »Moţda je najbolje da vas na početku upitam što znate o okolnostima ubojstva. Moj će učenik, ako dopustite, uzimati bilješke.« Nicholas uzme papir i pero iz svoje torbe. Fletcher mu pokaţe da se posluţi njegovom tintarnicom, a zatim se nasloni u stolcu i sklopi ruke. »Uvečer desetoga, nešto iza devet sati, baš kad je danje svjetlo počelo jenjavati, do mene je došao jedan od mojih noćnih čuvara. Rekao mi je da je ubijen tiskar iz Paternoster Rowa, Armistead Greening, a da je uzbunu podignuo njegov susjed, gospodin Okedene, koji je pronašao tijelo. Poslao sam poruku mrtvozorniku i otišao u Paternoster Row. Ondje me dočekao Okedene. Bio je u vrlo lošem stanju. Rekao mi je da je, zajedno s pomoćnikom, radio dokasna u svojoj tiskari, koristeći posljednje dnevno svjetlo. Tada je začuo glasni zov upomoć iz Greeningove susjedne radnje, a zatim lupu i uzvike. Gospodin Okedene je prilično imućan čovjek, dok je Greening bio mali obrtnik, s radnjom nalik običnoj daščari.« »Znači, nimalo sigurno mjesto?« »Nimalo. Okedene je potrčao vidjeti što se događa. Vrata su bila zaključana, ali on ih je silom otvorio, točno na vrijeme da vidi dva kršna, odrpana muškarca kako bjeţe na bočna vrata. Starac koji pomaţe gospodinu Okedeneu ostao je na vratima njegove radnje, odakle je vidio tu dvojicu kako se penju preko zida sa straţnje strane kućice i bjeţe u vrt. Dobro ih je opisao. Gospodin Okedene bi krenuo za njima, ali vidio je da je radnja zapaljena — na hrpu papira bio je bačen fenjer.« »Htjeli su spaliti kućicu?« upitao je Nicholas. »Da je izgorjela, i da je u ostacima pronađeno pougljenjeno
91
tijelo«, rekao sam ja, »Greeningova smrt moţda bi bila pripisana slučajnom poţaru.« Fletcher kimne. »To je bila i moja pretpostavka. Kako bilo, gospodin Okedene vidio je vatru i poţurio je ugasiti prije no što zahvati još papira, tintu i druge materijale koje koriste tiskari. Sve je to vrlo zapaljivo, i vatra se lako mogla proširiti i na njegovu radnju.« Kimao sam u znale slaganja. Vatra usred ljeta bila je jedan od najvećih londonskih strahova, a među tiskarima je bojazan vjerojatno bila i izraţenija. »Okedene je potom vidio da gospodin Greening leţi u lokvi krvi pokraj svog stroja. Glava mu je bila razbijena.« Redarstvenik se namrštio. »Gospodin Okedene me malo naljutio. Nakon što mi je dao izjavu, nestao je na nekoliko sati. Tijekom sudske istrage rekao je da je bio toliko uţasnut onim što se dogodilo da je morao otići na piće. Odlunjao je do jedne od onih krčmi pokraj rijeke, koje ostaju otvorene tijekom redarstvenog sata.« Fletcher je slegnuo ramenima. »Ipak, prije no što je otišao, rekao mi je sve što zna, a znan je kao pošten čovjek.« Nisam zaboravio da je tijekom tog vremena Okedene, zapravo, bio u palači Whitehall. Fletcher je malo oklijevao, pa nastavio: »Morao bih vam reći da sam već imao naredbu da pazim na gospodina Greeninga. Bio je poznat po ekstremnim vjerskim nazorima i radikalnim prijateljima. Prije tri godine biskup Bonner ga je temeljito ispitao u vezi s nekim knjigama Johna Balea, prokrijumčarenih iz Flandrije. Bilo je glasina da je Greening jedan od raspačavatelja. No ništa nije dokazano. Neobično je, međutim, kako je njegova mala radnja, sa samo jednim strojem i jednim šegrtom, uspijevala opstati više godina, a znate i sami koliko je tiskarski posao rizičan.« »Doista je tako. Treba vam novac koji ćete uloţiti u opremu. A tiskanu knjigu morate prodati u mnogo primjeraka da biste se namirili i ostvarili nekakav profit.« Fletcher je kimao glavom. »A bio je mlad čovjek, imao je samo trideset godina. K tome, mislim da mu roditelji nisu bogati.«
92
»Sitni seljaci, koliko sam shvatio.« Redarstvenik me iznenada sumnjičavo pogleda. »No unatoč tome mogu si priuštiti višeg odvjetnika?« »Povezani su s nekim kome dugujem uslugu.« Fletcher me pomno promatrao, a zatim nastavi: »Ispitali smo sve Greeningove znance, uključujući neke druge radikale koji su, po biskupovoj naredbi, bili pod prismotrom. Svi su dokazali alibije, a nitko nije imao motiv za ubojstvo. Greening u radnji nije drţao novac. Ţivio je ondje, spavao je na malom pomoćnom krevetu u kutu. U njegovoj torbi ostalo je netaknuto nekoliko šilinga. Nije bio oţenjen, a čini se da nije imao ni djevojku.« »Kakav je točno radikal bio?« upitao sam. Fletcher je slegnuo ramenima. »Vjeruje se da je bio sakramentalist, kao i njegovi prijatelji. Moţda i što drugo. Ĉuo sam da se govori kako su Greeningovi roditelji već generacijama lolardi. Stari lolardi danas bi mogli biti anabaptisti. No nikakav dokaz nije pronađen.« Fletcher me ponovo sumnjičavo pogleda, moţda se pitajući jesam li i sam radikal. »Na putu ovamo«, započnem vedro, »moj je učenik rekao da bi se trebalo moliti naprosto onako kako to naredi kralj.« »Da«, sloţi se Fletcher. »Tako je najsigurnije.« »A Greeningov šegrt?« »Krupan i drzak momak. Ne bi me začudilo da je i on radikal. No u vrijeme ubojstva bio je kod kuće s majkom i sestrama, a svi tvrde da se dobro slagao s gazdom. Gospodin Okedene sada je uzeo mladića pod svoje.« »Zna li se što o dvojici muškaraca koje je vidio Okedeneov pomoćnik?« »Kao da su nestali s lica zemlje. Prema opisu, ne radi se o ovdašnjim ljudima. Moţda bili zaključio da se radi o nasumičnom napadu nekib prosjaka, koji su se nadali ukrasti nešto papira jer i on, naravno, ima određenu vrijednost, ali ima nešto...« »O čemu se radi?«
93
Redarstvenik se namršti. »To nije bio prvi napad na Greeninga.« Odglumio sam iznenađenje, kao da to čujem prvi put. »Šegrt, mladi Elias, rekao mi je da je nekoliko dana prije napada rano došao na posao i zatekao dvojicu muškaraca koji su pokušavali provaliti, razbiti bravu. Počeo je galamiti kako bi probudio gospodina Greeninga, koji je spavao u kućici. Vikao je: >Palice!< što je, kao što znate, kolegijalni poziv u pomoć svim šegrtima u blizini. Dva su muškarca odmah pobjegla. Prema opisu mladog Eliasa, nije riječ o ljudima koji su ubili Greeninga. Ĉvrsto se drţi te tvrdnje.« Fletcher raširi ruke. »I to je sve. Na temelju sudske istrage jučer je donesen zaključak da se radi o ubojstvu. Od mene se traţi da nastavim s istragom, ali nemam novih tragova — nemam što istraţivati.« »Imate li imena moţebitnih radikala s kojima je Greening bio povezan?« »Da, trojica su.« Fletcher je prekopao svoje papire, a onda zapisao imena i adrese trojice muškaraca. Nicholas i ja nagnuli smo se prema stolu, a redarstvenik je svako ime pokazivao prstom. »James McKendrick je Škot, radi na dokovima. Bio je vojnik, ali se preobrazio u radikalnog propovjednika od sorte koju Škoti tjeraju iz svog kraljevstva. Andres Vandersteyn je trgovac dcaninom iz Antwerpena. Kaţu da u London doprema zabranjene knjige isto koliko i tkaninu. Treći je William Curdy, srednje imućan svjećar. Svi nedjeljom odlaze u crkvu, i paze što govore u javnosti, no prijateljevali su s Greeningom i katkad se sastajali u njegovoj radnji. A prijatelji su i s različitim drugim radikalima.« »Kako ste sve to saznali?« upitao je Nicholas. »Od doušnika, naravno. Mojih i biskupovih. Između ostalog, rekli su mi i da ta trojica u posljednje vrijeme nisu kod svojih kuća.« Fletcher je podignuo obrve. »Moţda se drţe podalje od drţavnih sluţbi.« »Ĉudna skupina za zajedničke sastanke«, reče Nicholas. »Njemački trgovac koji posluje s Nizinskim zemljama zacijelo je fin gospodin, svjećar je iz srednje klase, no siroti tiskar i lučki radnik su iz posve drukčijeg sloja.« »Neki radikali vjeruju da su društvene podjele među ljudima
94
nepravedne«, rekao sam. »Osim toga, zajednički sastanci nisu prijestup.« »Niti je prijestup biti njemački ili škotski izgnanik«, rekao je Fletcher. »Prava šteta jer u oba se slučaja često radi o radikalima.« Uzdahnuo je i zavrtio glavom zbog ograničenja koja ga sputavaju u poslu, pa dodao: »Ipak, biskupovi ljudi u travnju su pretresli Greeningovu radnju...« »Nisam to znao«, nagnuo sam se naprijed. »Pretresli su nekoliko tiskara u potrazi za pamfletima Johna Balea koji su se bili pojavili u Londonu. Tiskani su negdje u gradu. Ništa nije pronađeno.« A opet, najopasnija knjiga u kraljevstvu ipak je nekako pronašla put do te radnje. »Kakvo je vaše mišljenje o svemu, gospodine Fletcher? Što se, zapravo, dogodilo?« upitao sam. »Greening je očito imao neprijatelje koji su imali čvrstu nakanu da ga ubiju. No čini se kako nitko ne zna za njih. Moţda je došlo do svađe s nekom drugom radikalnom skupinom — ti će ljudi međusobnu ljubav pretvoriti u mrţnju zbog najsitnijih detalja svoje doktrine. Prema opisima četvorice provalnika, nitko od njih nije stanovnik ove četvrti, a ovdje su, naglašavam, svi tijesno povezani. I sami moţete zaključiti zašto istraga stoji na mjestu.« Suosjećajno sam kimnuo. »Ako nemate ništa protiv, ţelio bih ispitati gospodina Okedenea i njegova pomoćnika. I šegrta. Moţda i te Greeningove prijatelje. A volio bih pogledati i njegovu radnju. Imate li ključ?« Fletcher iz ladice stola izvadi mali ključ. »Stavio sam lokot. Ključ zasad moţete i zadrţati. Radnja ima znak bijelog lava. Sretno vam bilo .« Rukama je pokazao na razbacane papire. »Kao što vidite, opterećen sam obvezama. Ove sam godine morao progoniti i heretike i zločince, no čini se da je lov na heretike sada jenjao.« Pogledao me u oči. »Vidio sam vas jučer na spaljivanju, bili ste na konju. Vaš se prijatelj gotovo onesvijestio.« »Vidio sam i ja vas.« »Moram izvršiti zadaće koje mi dodijeli gradonačelnik«, rekao je
95
on braneći se. Načas je izgledao uznemireno. »Razumijem.« Hladno me pogledao. »Zapamtite, morate me izvijestiti o svemu što otkrijete. Na temelju mrtvozornikove ovlasti, slučaj je u mojoj nadleţnosti.« »Znat ćete sve«, lagao sam. »Usput, što je bilo s tijelom?« »Nismo ga mogli ostaviti da leţi na otvorenom i čekati da roditelji stignu s Chilternsa. Ljeto je. Pokopali smo ga u zajedničku raku.«
† IZ AVE Maria Lanea ušli smo u Paternoster Row, duţu i širu ulicu, koja je bila središte engleskog tiskarstva — malog, ali rastućeg obrta. Bilo je tu još nekoliko knjiţara, od kojih su neke na katu imale tiskare, te nekoliko manjih tiskarskih radnji; kao što je Fletcher rekao, neke od njih bile su tek obične daščare naslonjene na bočne zidove većih zdanja ili su bile podignute na malim unajmljenim parcelama. Pomislim na Greeningovu moţebitnu upetljanost u tiskanje zabranjenih knjiga Johna Balea. Nekoć miljenik lorda Cromwella, Bale je danas bio najomraţeniji radikal i, nakon progonstva, skrivao se negdje u Flandriji. »Što misliš o Fletcheru?« upitao sam Nicholasa. »Bio je na spaljivanju?« »Da, izvršavao je svoju zadaću«, rekao sam sumorno. »Radije bih umro nego izvršio takvu zadaću.« Takvo što je lako reći imućnom mladiću. »Mislim da mu nije bilo lako«, napomenuo sam. »Moţda nije. Vidio sam da su mu nokti izgriţeni do krvi.« »Imaš dobro oko. Ja to nisam vidio. Detaljno zapaţanje je ključno u ovom poslu, bit će od tebe još dobar odvjetnik. A što imaš reći o ubojstvu?« Nicholas zavrti glavom. »Kao što je Fletcher rekao, posrijedi su dva napada, što vjerojatno znači da je Greening imao neprijatelje.
96
Ili je moţda u radnji imao nešto dragocjeno, nešto vrednije od papira i tinte.« Oprezno sam pogledao mladića. S tim se zapaţanjem odveć pribliţio istini, i osjetih nelagodu. »Moţda zlato«, nastavio je on, »koje su lopovi uspjeli odnijeti prije no što su bili prekinuti.« »Ako ljudi imaju zlato, potroše ga ili ga pohrane na neko sigurno mjesto. Samo ga škrci gomilaju kod kuće.« »Kao vaš prijatelj Bealknap? Ĉujem da je on takav.« »On nije moj prijatelj«, odgovorio sam odsječno. Nicholas se zacrvenio, a ja nastavim uljudnije: »Ne čini mi se da je Greening bio takav čovjek.« »U pravu ste«, reče Nicholas, pa doda: »Redarstvenik je izgledao premoreno.« »Da. Odrţavanje reda u Londonu je dijelom vrlo dobro. Redarstvenici i noćni čuvari sprječavaju nasilje, i paze na poštivanje redarstvenog sata. Ako koja krčma i ostane otvorena nakon radnog vremena, progledaju vlasniku kroz prste, dokle god gosti nisu nasilni.« Pogledao sam Nicholasa podignuvši obrve. O njegovu mačevanju u krčmi govorkalo se po Lincoln's Innu, što je za mene bilo prilično neugodno. On se dodatno zacrvenio. »Redarstvenici provjeravaju«, nastavio sam, »poštuju li ljudi zakone protiv raskošnosti u pogledu odjeće koju pojedini staleţi smiju nositi, no i u tom slučaju progledaju kroz prste za manje prekršaje. Imaju i doušnike koji ih izvještavaju o zločinima i vjerskim prijestupima. No, kad se radi o dugotrajnim i detaljnim istragama ubojstva, kako je rekao i sam Fletcher, nemaju dovoljno ljudi i sredstava.« »Moram priznati da ne raspoznajem u cijelosti različite skupine radikala«, reče Nicholas. »Sakramentalisti, lolardi, anabaptisti... u čemu je razlika?« »I to je dobro znati kad si u Londonu. Ali spusti glas«, rekao sam tiho. »Opasno je otvoreno razgovarati o tim stvarima. Sakramentalisti ne vjeruju da se vino i kruh na misi pretvaraju u krv i tijelo Kristovo, već ih smatraju samo spomenom na Kristovu
97
ţrtvu. Prema zakonu, izraţavanje tog vjerovanja je hereza. U većini Europe takvo stajalište je novina, no u Engleskoj je John Wycliffe iznio sličnu doktrinu prije više od jednog stoljeća. Oni koji su ga slijedili, lolardi, bili su proganjani, no ovdje-ondje su se uspjeli odrţati u manjim, tajnim skupinama. Dakako, lolardi su bili oduševljeni kad je kralj prekinuo veze s Rimom.« »A anabaptisti?« »Oni su jedna od vjerskih sekti koje su se pojavile u Njemačkoj prije dvadeset godina. Vratili su se običajima ranih kršćana. Sakramentalisti su, a uz to vjeruju da je krštenje djece nevaljano, da samo odrasli ljudi, koji su stekli spoznaje o Kristu, mogu biti kršteni. Stoga se i zovu anabaptisti.1 Također, što je najopasnije, dijele stav ranih kršćana da društvene razlike među ljudima treba ukinuti, i da sva dobra trebaju biti zajednička.« Nicholas je izgledao zapanjeno. »Zar su rani kršćani doista imali takve stavove?« Kimnuo sam. »Ako gledamo Bibliju, lako bi se moglo dokazati da jesu.« Nicholas se namrštio. »Ĉuo sam da su anabaptisti preuzeli grad u Njemačkoj, da su upravljali njime prema svojim uvjerenjima, i da je na kraju bilo krvi do koljena.« Zavrtio je glavom. »Ĉovjek ne moţe opstati bez vlasti, zato Bog i jest odredio da vladari upravljaju pukom.« »Zapravo, anabaptisti su u Münsteru bili pod opsadom. Protestantski vladar udruţio se s katoličkim snagama kako bi osvojio grad. To je bio pravi razlog krvoprolića. No čuo sam, istina, da je anabaptistička vlast unutar grada postala nasilna. Nakon toga, međutim, većina ih se odrekla nasilja. Protjerani su iz Njemačke i Flandrije. Nekolicina njih je iz Flandrije, preko Sjevernog mora, došla ovamo. Kralj je dao spaliti sve koje je uspio pronaći.« »Znači, moglo bi ih biti još?« »Tako se govori. Ako ih ima, prisiljeni su se skrivati kao i lolardi. Ovih se dana svakog čovjeka s njemačkim imenom gleda
98
poprijeko.« »Kao onog Greeningova redarstvenik? Vandersteyna?«
prijatelja
kojeg
je
spomenuo
»Da.« Nicholas je nabrao čelo. »Dakle, anabaptisti su se odrekli nasilja, ali ne i stava da vladare treba lišiti njihovih poloţaja.« »Tako se govori.« »Onda ostaju velika opasnost«, rekao je on ozbiljno. »Sluţe kao koristan bauk.« Pogledao sam mladića. »Evo, sad si vidio kako započinje istraga ubojstva. Najčešće se radi o sloţenim i opasnim predmetima.« Nicholas se osmjehnuo. »Ne bojim se.« »Strah te drţi budnim«, promrsio sam. »Zapamti to.« 1Prema
starogrčkome anabaptizein: ponovo krstiti, ponovo uroniti
† SVE TRGOVINE i tiskare u Paternoster Rowu na pročelju su imale mali znak: anđela, zlatnu kuglu, crvenog pjetlića. Na prednjoj strani jedne drvene prizemnice visjela je ploča na kojoj je nevjesto bio naslikan bijeli lav; daščara je izgledala još jadnije zbog lijepog zdanja koje se uzdizalo pokraj nje — nema sumnje da se radilo o Okedeneovoj kući. Ključem sam otvorio lokot koji je redarstvenik stavio na razbijena vrata i odgurnuo ih. Unutra je bilo mračno. Na bočnoj strani kućice nalazila su se druga vrata, s ključem u bravi. Naloţio sam Nicholasu da ih otvori: vodila su na komad zemlje zarastao u korov. Pogledao sam po kućici. Jedinom prostorijom dominirao je golem tiskarski stroj u središtu; preša je bila podignuta na zavrtnju, dok je okvir za papir bio prazan. Na zidove su bile pribijene jeftine police s papirom, tintom, otopinama u bocama, te slovnim kalupima u kutijama. Zrak je bio proţet oporim
99
mirisom. U jednom je kutu stajala hrpa otisnutih stranica, dok su se druge sušile na razapetim konopima. Pogledao sam papir na vrhu hrpe: Velika francuska početnica. Potom kratko pregledam stranice koje su se sušile: Je suis un gentilhomme de dAngleterre. J’habite a Londres... Sjetio sam se tih rečenica iz svojih školskih dana. Greening je bio tiskao udţbenik za djecu. U kutu se protezao slamnati krevet s jastukom i pokrivačem. Pokraj kreveta su se nalazili noţ i tanjur s nešto ustajalog kruha i pljesnivog sira. Greeningov posljednji obrok. »Nicholas«, rekoh, »virni ispod preše, u gornji okvir, i pogledaj ima li u njemu koji slovni kalup. Nisam siguran da bi meni to uspjelo.« Ako u okviru ima kalupa, morat ću zatraţiti da ga momak nekako odvoji od stroja kako bih pogledao radi li se o slovima koja su korištena za tiskanje francuske početnice ili moţda za nešto drugo; je b se Greening spremao tiskati Tuţaljku? Nicholas izvije svoje tijelo ispod preše i pogleda gore tako gipko da osjetim zavist. »Nema kalupa u okviru, gospodine. Ĉini se da je prazan.« »Dobro«, rekoh s olakšanjem. Nicholas se uspravio i pogledao uokolo. »Kakvo jadno mjesto. Zamislite da ovdje morate i raditi i ţivjeti, usred ovog vonja.« »Mnogi ţive u još mnogo gorim uvjetima.« No Nicholas je bio u pravu. Ĉovjek koji je uspijevao odrţavati svoj tiskarski obrt morao je biti dovoljno imućan da si priušti mjesto za stanovanje. Osim, ako mu radnja nije propadala; moţda nije bio dovoljno dosjetljiv za ovaj kompetitivan posao. Lord Parr rekao je da su Greeningovi roditelji siromašni, pa otkud mu onda kapital da kupi tiskarski stroj i drugu opremu potrebnu za pokretanje posla? Na podu pokraj kreveta opazio sam tamnu mrlju. Ranjeni Greening tu je krvario. Siroti momak, nije imao još ni trideset, a sad trune u zajedničkoj raci. Pokraj kreveta stajala je jednostavna drvena škrinja. Bila je otključana, no u njoj je bilo samo nekoliko umrljanih koţnih
100
pregača, nekoliko košulja i prsluka od jeftinog platna, te otrcani Novi zavjet. Nije bilo zabranjenih knjiga. Greening je bio na oprezu. Nicholas se nagnuo nad napola izgorenu hrpicu papira na podu. »Ovdje su pokušali zapaliti vatru«, rekao je. Prišao sam mu. »Ispod police s tintom. Da Okedene nije došao, kućica bi izgorjela.« Podignuo sam jedan od napola izgorenih papira. »... le chat est un animalmechant... Stranica iz knjige koju je tiskao«, rekao sam. Nicholas je prešao pogledom po prostoriji. »Što će biti sa svim ovim?« »To sada pripada njegovim roditeljima. Punomoć za zastupanje mi daje pravo da u njihovo ime izvadim sudski prijepis oporuke. Moţda bi se ti i Barak mogli pozabaviti time. Autor knjige platio je Greeningu tiskanje, pa mu se novac mora vratiti. Izuzev toga, ostatak stvari bit će prodan, a utrţak će dobiti Greeningovi roditelji. Tiskarski stroj ima svoju vrijednost.« Pogledao sam papir na policama. Nije se radilo o velikoj zalihi, no budući da je gotovo sav papir u Englesku dolazio iz uvoza, i ovaj će nešto vrijediti na trţištu; kako je Fletcher bio natuknuo, vrijedilo ga je ukrasti, baš kao i slovne kalupe. No teško da bi to bio uzrok dva pokušaja pljačke različitih provalnika. Prišao sam bočnim vratima i izašao, napokon izvan domašaja neugodnih isparavanja. Mali komad korovom obrasle zemlje završavao je ciglenim zidom, visokim oko dva metra. Nečeg sam se sjetio. Morao sam nasamo razgovarati s Okedeneom, bez Nicholasa. Osim mene, Okedene je bio jedina osoba izvan zidova palače koja je znala za Tuţaljku. »Nicholas, pogledaj što ima onkraj zida«, rekao sam. Mladič se lako podignuo na vrh zida. »Vrt«, rekao je. »U malo boljem stanju nego zemlja na ovoj strani.« »Popni se preko, molim te, i pogledaj kuda su oni muškarci mogli pobječi nakon što su ubili Greeninga, jesu li moţda ostavili kakav trag. Nakon toga dođi do mene u Okedeneovu kuču.« Nicholas je izgledao zabrinuto. »Što ako vlasnici vide da
101
njuškam po njihovom vrtu?« »Izmisli neku izliku«, osmjehnuo sam se. »Dobar odvjetnik uvijek mora biti u stanju brzo reagirati.« DEVETO POGLAVLJE KUĆA GOSPODINA OKEDENEA imala je dva kata. U prizemlju je . bila knjiţara, ispred koje su na tezgi bile izloţene raznolike knjige: od Eliotove Utvrde zdravlja, do knjiţica o astrologiji i bilju, te latinskih klasika. Bilo je tu i nekoliko od vlasti odobrenih molitvenika, knjiţica malih poput dlana, praktičnih za nošenje. S kata dopre mukao, klopotav zvuk: tintom prekriven slog stavljao se ispod preše, koju se potom brzo spuštalo zavrtnjem, nakon čega se stranica vadila, a na njeno mjesto umetala nova. Na vratima kuće stajao je starac kvrgavih ruku, drţeći knjiţaru na oku; izgledao je suho i artritično. Oprezno me promatrao; zacijelo je bio vidio kako Nicholas i ja ulazimo u Greeningovu daščaru. Osmjehnuo sam se. »Dobar dan, gospodine. Ja sam odvjetnik, zastupam roditelje pokojnog gospodina Greeninga.« Starac skine kapu, otkrivši ćelavu glavu. »Neka mu Bog dade pokoj vječni.« Hripavo se nakašljao. »Imam ovlaštenje redarstvenika Fletchera da istraţim predmet. Jeste li vi onaj pomoćnik gospodina Okedenea koji je vidio dvojicu muškaraca kako bjeţe iz daščare?« »Jesam, gospodine«, odvratio je vedrije. »John Hufikyn, stojim na usluzi.« »Ja sam Shardlake. Biste li mi rekli što se točno dogodilo?« On kimne, očito zadovoljan što moţe još jednom sve ispričati. »Bila je večer, pomagao sam gospodinu Okedeneu kod stroja. Tiska knjigu o putovanjima u Novi svijet, s drvorezima tamošnjih čudesnih stvorenja. Veliki ugovor. Radili smo sve dok je bilo danjeg svjetla.« Uzdahnuo je. »Sad kad je gospodin Okedene uzeo onu hrgu Eliasa za šegrta, ja tijekom dana brinem o knjiţari.« Zastao je. »No trideset godina ovog posla istrošilo je moje zglobove, a pluća su mi...«
102
»Bila je večer...«, vratio sam ga na bit stvari. »Upravo smo završavali s poslom, vješali smo stranice da se suše preko noći. Prozori su bili otvoreni i čuli smo komešanje u susjedstvu. Viku, a onda i glasan poziv u pomoć. Gospodin Okedene i ja smo se zgledali. Znali smo katkad čuti kako gospodin Greening glasno raspravlja sa svojim prijateljima, ali sada se očito radilo o nasilju. Brzo smo se spustili niz stube. Gazda je pojurio susjedu, ali ja sam ostao na vratima. S mojim iskrivljenim udovima i slabim plućima nisam mogao biti od velike pomoći...« Izgledao je posramljeno. »Razumijem«, rekao sam obzirno. »S ovog sam mjesta sve vidio. Gospodin Okedene razbio je vrata, a trenutak kasnije dvojica su muškaraca istrčala odande.« Pokazao je na bočna vrata Greeningove kućice. »Kao što sam već rekao u sudskoj istrazi, obojica su bila u svojim dvadesetima, odjeveni u prljave radne bluze od grube vune. Skitnice, rekao bih, ljudi bez gazde.« Iskrivio je lice. »Obojica su nosila grdne palice. Bili su jake građe. Jedan je bio visok i, unatoč mladosti, gotovo ćelav, a drugi plavokos, s velikom bradavicom na čelu; bila je vidljiva čak i na tako slabom svjetlu. Obojica su imala čupave brade.« »Dobro opaţate.« »Ako ništa, bar su mi oči još zdrave. Bilo bi mi drago da ih mogu prepoznati, pomoći da ih objese. Gospodin Greening bio je dobar susjed. Znam da je bio radikal, no bio je tih, nije bio jedan od onih koji zadrţavaju ljude i propovijedaju im, dovodeći ih tako u opasnost pred zakonom. Nikome nije učinio ništa naţao — toliko znam«, rekao je starac, prodorno me promatrajući. »Nisam čuo lošu riječ o njemu.« »Kad su ona dvojica otišla«, nastavio je Huffkyn, »otišao sam do kućice jer sam osjetio miris paljevine. Gospodin Okedene gasio je vatru, hrpu zapaljenih papira na podu, a siroti Greening leţao je u blizini. Uţasan prizor — tjeme mu je bilo razbijeno, a iz rane je tekla krv s komadićima mozga.« Zavrtio je glavom. »Hvala vam, gospodine Huffkyn.« Dohvatio sam torbu i dao mu
103
srebrnjak. »A sada bih, ako smijem, popričao s vašim gazdom. Mogu li ući?« »Naravno. Radi s Ehasom na prvom katu.«
† PROŠAO SAM kroz knjiţaru i pošao uza stube. Ritmični udarci sada su bih glasniji. Cijeli je prvi kat, rušenjem zidova, bio pretvoren u jednu prostoriju, veću inačicu kuće jadnoga Greeninga. I ovdje je bilo polica s papirom i kemikalijama, hrpa otisnutih stranica i još njih obješenih na konope razapete preko prostorije, poput rublja nakon pranja. Premda su kapci bili otvoreni, bijaše vruće, a zrak je bio ispunjen mirisom teške olovne prašine. Osjetih znoj na čelu. Na tiskarskom stroju radila su dva muškarca. Obojica su nosila umrljane koţne pregače. Visok, sjedokos, glatko obrijan pedesetogodišnjak ravnao je novi papir na donjem okviru. Iznad gornjeg okvira, gdje su bila sloţena tintom premazana slova, ručku velikog zavrtnja drţao je krupan, mišićav mladić od kojih osamnaest godina. Imao je bezvoljan, tuţan izraz lica. Okrenuk su se kad sam ušao. »Ja sam Shardlake«, rekoh tiho. »Poslali su me da istraţim ubojstvo sirotog gospodina Greeninga.« Stariji muškarac kimne. »Geoffrey Okedene«, reče. »Javili su mi da ćete doći. Pođimo u knjigoveţnicu. Elias, vraćam se uskoro.« Mladić me prvi put izravno pogleda. U smeđim očima gorio mu je gnjev. »To je bio zao, bezboţnički čin«, rekao je. »Dobri kršćani ovih dana više nisu sigurni.« »Ponašaj se prikladno, dečko«, mrko ga pogleda Okedene, a onda me povede na najviši kat, gdje je za stolom sjedila sredovječna ţena i paţljivo zašivala stranice za korice od debelog papira. »Draga, bi li mogla otići dolje u kuhinju na nekoliko minuta?« rekao je Okedene. »Moram u četiri oka popričati s gospodinom pravnikom. Radi se o ugovoru za novu knjigu. Moţda bi mogla Eliasu odnijeti vrč piva.«
104
»Ĉula sam da si ga maloprije izgrdio. Tog dečka treba išibati zbog njegova drskog jezika.« »Snaţan je i vrijedno radi, to je ono što je vaţno, dušo. A gubitak njegova bivšeg gazde teško ga je pogodio.« Gospođa Okedene je ustala i naklonila mi se prije no što je izašla. Tiskar zatvori vrata za njom. »Moja ţena ne zna ništa o ovoj stvari«, rekao je tiho. »Dolazite po nalogu lorda Parra? Rekao je da će nekoga poslati.« »Da. Dobro ste postupili one večeri, gospodine Okedene.« Sjeo je za stol i zagledao se u svoje ruke, ogrubjele od dugih godina rada. Imao je ljubazno, iskreno lice, no bilo je na njemu i bora koje su odavale brigu. »Dobio sam poruku iz Whitehalla da će me posjetiti odvjetnik. Rekli su mi da je spalim, pa sam to i napravio.« Duboko je udahnuo. »Kad sam vidio riječi na papiru koji je drţao jadni Greening... Nisam sakramentalist, ali od početka sam podrţavao reformu. U doba lorda Crormvella, dobivao sam posao i od njega. Kad sam vidio naslovnicu te knjige, znao sam da se radi o osobnoj ispovijesti grijeha i obraćenja kakve radikali danas objavljuju, a to je moglo predstavljati opasnost za kraljicu, koju svi reformisti duboko štuju zbog njene vjere i dobrote.« »Kako ste dobili pristup Whitehallu?« »Ovdje na ulici ţivi mladi tiskarski šegrt, poznat kao vatreni radikal. Kao što je često slučaj s takvim mladim ljudima, povezan je s drugim radikalima među poslugom na dvoru. Otišao sam do njega i rekao mu da u posjedu imam nešto o čemu bi trebalo obavijestiti kraljičine savjetnike. Rekao mi je za slugu kojem se trebam obratiti u Whitehallu, i tako su me odveli do samog lorda Parra.« U čudu je vrtio glavom. »Je li taj momak Eliasov prijatelj?« »Ne. Elias se običavao druţiti samo s gospodinom Greeningom i njegovim krugom ljudi.« Prešao je nadlanicom preko čela. »Nije lako odjednom se naći usred Whitehalla.« Suosjećajno sam se osmjehnuo. »Nije.« »Bilo je — zastrašujuće.« Pogledao me. »Ah savjest mi je nalagala
105
da učinim sve što je u mojoj moći.« »Tako je. Lord Parr vam je zahvalan. Zamolio me da preuzmem istragu ubojstva, koju je mrtvozornik praktički obustavio. Svima sam rekao — uključujući redarstvenika i mog učenika kojeg sam poslao da pretraţi vrt iza Greeningove kućice — da postupam u ime Greeningo- vih roditelja. Bio sam toliko slobodan i ispitao gospodina Huffkyna, a volio bih popričati i s Eliasom. Koliko znam, osujetio je prijašnji pokušaj provale.« »Tako kaţe, a njemu se, premda je neposlušan, moţe vjerovati.« »Njemu ni bilo kome drugome ne smijete spominjati knjigu.« Okedene značajno kimne. »Gospodina mi, dobro znadem da ova stvar zahtijeva punu diskreciju. Dobri kršćani govore nevino poput goluba, ali katkad moraju upotrijebiti lukavost guje. Nije li tako?« »U ovoj stvari svakako. Biste li mi sada svojim riječima opisali što se dogodilo one večeri?« Okedene je započeo s onim što mi je već bio rekao Huffkyn — začuli su viku i poţurili van. »Trčeći prema daščari, čuo sam Greeninga da viče neka ga ostave na miru. Mislim da se tukao s njima. Pokušao sam otvoriti vrata, no bila su zaključana. Upro sam ramenom i odmah su popustila.« »Bila su zaključana iznutra?« »Da. Kao što znate, gospodin Greening je ondje i ţivio, pa je noću zaključavao. Mogu samo nagađati što se dogodilo: napadači su pokucali na vrata, ugurali Greeninga unutra kad je otvorio, pa zaključali za sobom.« »Huffkyn mi ih je opisao.« »Da, no ja sam ih vidio samo na tren.« »Huffkyn ostavlja dojam bistrog starca.« »Jadna momčina, pluća su mu u lošem stanju, kao i mnogima od nas u ovom poslu. Ţalosno je što sam Greeningovu smrt iskoristio kao priliku da zaposlim Eliasa, a Hoffkyna stavim na lakši posao.« »Tako je vjerojatno najbolje za sve.«
106
»Nadam se.« »Kad ste ušli, osim što ste na tren ugledali napadače, što ste još vidjeli?« »Pogled mi je odmah privukla vatra. Morao sam je ugasiti.« Ozbiljno me pogledao. »S obzirom na sav taj papir i supstancije za tisak, vatra nam je u ovoj ulici stalna briga. Nasreću, hrpa papira je tek počela gorjeti, i uspio sam je ugasiti nogama. A onda sam ugledao jadnog Greeninga...«, duboko je udahnuo, »... na podu. Nadam se da više nikad neću vidjeti takav prizor. U ruci mu je, opazio sam, bio otrgnuti komad papira, i to najbolje kakvoće. Pročitao sam što piše na njemu, i shvatio da se tu ne radi samo o ubojstvu. Ĉuo sam Huffkyna kako dolazi i ugurao papir u dţep.« »Mislite li da su ga ubili prije no što su čuli da pokušavate ući?« Okedene odmahne glavom. »Kad sam upro ramenom o vrata, Greening je još uvijek vikao. No onda je galama prestala, izuzev groznog treska — mislim da se Greening bio srušio nakon što ga je jedan od napadača udario palicom.« »Potom su ugrabili knjigu iz njegovih ruku«, razmišljao sam naglas, »no pritom su ostavili dio naslovnice. Vjerojatno je, ţureći da izađu, nisu ni primijetili. Zapalili su vatru i pobjegli.« »Da, mislim da je bilo tako.« Okedene tuţno zavrti glavom. »Moţda se napadači, da tada nisam provalio, ne bi uspaničili i ubili ga.« »Mislim da bi ga svejedno ubili u pokušajima da mu otmu knjigu. « Okedene ţalosno kimne. »Koliko dobro ste poznavali Armisteada Greeninga?« upitao sam. »Došao je u Paternoster Row prije pet godina. Rekao je da je došao s Chilternsa — govorio je naglaskom iz tih krajeva — i da ţeli otvoriti tiskarsku radnju. Bio je oţenjen, pričao mi je, ali su mu ţena i dijete umrli pri porodu, pa je otišao traţiti sreću u London. Siroti mladić, lice mu je često bilo tuţno. Parcelu zemlje na kojoj stoji njegova daščara unajmio je od Augmentacijskog suda — pripadala je malom samostanu čiji ostaci stoje na zemlji iza kućice.« Iskrivljeno se osmjehnuo. »Nije li to ironično, s obzirom na
107
njegova vjerska uvjerenja? Daščaru je podignuo uz pomoć nekoliko prijatelja. Sjećam se da mi je bilo drago što je u Londonu pronašao prijatelje. Nisam ga dobro poznavao, bio je povučen, ali... čuo sam i vidio neke stvari, osobito u posljednje vrijeme.« Oklijevao je. »Ništa što mi kaţete o njemu više mu ne moţe naštetiti. Gospodin Huffkyn već je nešto natuknuo.« »Moglo bi naštetiti Eliasu. Ako dođe do Gardinera i njegovih vukova.« »Ja odgovaram samo lordu Parru i kraljici.« Okedeneove oči se rašire. »Kraljici osobno?« »Da. Poznavao sam je još dok je bila lady Latimer«, dodao sam s prizvukom ponosa u glasu. »Mislim da je Greening bio vrlo radikalan«, ozbiljno me pogleda Okedene. »Znan čovjek.« Oštro sam udahnuo. Bila je to šifra za stare lolarde i, sada, anabaptiste. Okedene nastavi: »Moţete li mi jamčiti da Elias neće imati problema zbog onog što ću vam otkriti o njemu?« Govorio je tiho, napeto, podsjećajući me koliko je opasno razgovarati o radikalnoj vjeri. Oklijevao sam. Znao sam da će, ako nitko, onda lord Parr biti krajnje nemilosrdan ukoliko bude smatrao da samo tako moţe zaštititi kraljicu. A svaki spomen anabaptista bio je ravan čeprkanju po osinjaku. »O onome što bi moglo naštetiti šegrtu, govorit ću samo kraljici«, rekao sam. »Njezino milosrđe i čestitost svima su poznati.« Okedene ustade i kroz prozor pogleda Greeningovu kućicu. »Zidovi te klimave kolibe su tanki. Armistead Greening imao je prijatelje i znance s kojima je glasno raspravljao o religiji. Katkad bih ih čuo kako razgovaraju, osobito ovog ljeta, kad su zbog vrućine svi imali otvorene prozore. Zapravo su se svađali, katkad odveć glasno, i tako se dovodili u opasnost. U toj bih galami razaznao tek poneku frazu, ali i to bi bilo dovoljno da mi probode uši. Bila je to neobična mješavina ljudi, njih šestero, katkad sedmero, no trojica su uvijek bila prisutna — Skot, Nijemac i Englez, svi poznati kao
108
lokalni radikali.« »McKendrick, Vandersteyn i Curdy.« Okedene kimne. »Mislim da je gospodin Curdy prilično imućan čovjek. Greening mi je rekao da mu je poslao jednog od svojih pomoćnika da gradi daščaru. I Skot je pomagao, sjećam se da sam ga vidio. Krupan, snaţan muškarac.« »Znači, Greening ih je poznavao gotovo od svog dolaska u London? Jeste li se vi znali s njima?« »Samo bismo si kimnuli u prolazu. Drţali su se suzdrţano. Zapravo sam Armisteada Greeninga poznavao samo kao susjeda i kolegu tiskara. Katkad bismo razgovarali o poslu. Nekoliko puta smo jedan drugome posudili papir kad smo usred narudţbe bili na izmaku sa zalihama.« »Što ste točno čuli? Oko čega su se svađali gospodin Greening i njegovi prijatelji?« upitao sam. »Oko pričesti?« Ponovo se kolebao. »Oko pričesti, te jesmo li već predodređeni za raj i pakao. Dobro je, gospodine Shardlake, da nisam katolik, i da John Huffkyn ne brine tuđu brigu.« »Bili su neoprezni.« »Ovog su se ljeta doimali vrlo uznemireno.« Stisnuo je usne. »Jedne sam ih večeri čuo kako se svađaju oko pitanja treba li ljude krstiti tek kad odrastu, te imaju li svi kršteni kršćani pravo na jednakost, pravo da uzmu dobra od bogatih i drţe ih u zajedničkom vlasništvu.« »Dakle, Armistead Greening moţda je bio anabaptist?« Okedene odmahne glavom i počne hodati amo-tamo. »Iz načina na koji su se njihove svađe odvijale, zaključio sam da im stajališta variraju. Znate i sami da radikali proturječe jedni drugima jednako kao i svojim protivnicima.« »Znam.« Posljednje desetljeće bilo je doba promjena religijskih uvjerenja, ljudi su prelazili iz katoličanstva na luteranizam, pa na radikalizam, i onda ponovo natrag. No bilo je očito da su Greening i njegovi prijatelji u najmanju ruku istraţivali krajnje granice
109
radikalizma. Zapitao sam se gdje su sada ostala tri muškarca: McKendrick, Vandersteyn i Curdy. Jesu li se negdje sakrili? »Ĉesto sam se pitao kako Armistead sklapa kraj s krajem«, rekao je Okedene. »Znao sam da se neke knjige koje je tiskao nisu dobro prodavale, a katkad mi se činilo da uopće nema posla. Opet, nekad je bio vrlo zaposlen. Pitao sam se je li upleten u nezakonitu trgovinu knjiga i brošura. Sjećam se da mu je prije nekoliko godina dostavljena hrpa knjiga.« »Već tiskanih knjiga?« »Da, dopremljenih iz Europe, moţda protuzakonito, za daljnje raspačavanje. Vidio sam ih u njegovoj daščari kad sam ga došao pitati ţeli li kupiti moj višak slovnih kalupa. Bile su u sanducima. Jedan je bio otvoren, a on ga je brţe-bolje zatvorio.« »Da mi je znati o kakvim se knjigama radilo.« »Tko zna, moţda o Lutherovim djelima. Ili knjigama onog Calvina, za kojeg kaţu da sada vodi novo previranje u Europi. Ili se, pak, radilo o Johnu Baleu.« Ugrizao se za usnu. »Zamolio me da nikome ne kaţem za te knjige, i ja sam se zakleo da neću. Ali sada je mrtav i to mu ne moţe nauditi.« »Hvala vam što mi vjerujete, gospodine Okedene«, rekao sam tiho. Ozbiljno me pogledao. »Da sam pogrešnim ljudima prenio ono što sam čuo, Armistead Greening i njegovi prijatelji mogli su jučer završiti na lomači zajedno s Anne Askew.« Usne mu se iskrive u naglom zgraţanju. »To je bilo bezboţno, gnjusno djelo.« »Uistinu je tako. Mene su prisilili da prisustvujem kao predstavnik svog Inna. Bio je to uţasan čin zla.« »Teško mi je, gospodine Shardlake. Osjećam naklonost prema reformistima. Nisam sakramentalist, a još manje anabaptist, ali ne bih bacio svoje susjede u Gardinerove vatre.« »Je li Elias bio član te radikalne skupine?« upitao sam tiho. »Da, mislim da jest. Ovog sam ljeta više puta čuo njegov glas iz Greeningove daščare.«
110
»Morat ću ga ispitati, no bit ću oprezan.« »Premda neotesan, bio je vjeran svom gazdi. Ţeli da se ubojice uhvate.« »A poznata mu je i jedna vaţna okolnost. Osujetio je pokušaj provale koji se odigrao nekoliko dana prije.« »Da. On je bio jedini koji je tome svjedočio, no dignuo je veliku galamu i ostali šegrti su pristigli u trku.« Okedene zastane. »Ispričat ću vam nešto neobično jer sumnjam da bi Elias to učinio. Nekoliko dana prije prvog napada, gospodin Greening i njegovi prijatelji, uključujući Eliasa, odrţavali su jedan od svojih večernjih sastanaka. Tog su se puta svađali osobito glasno. Prozori su im bili otvoreni kao i moji, i noćni straţar u prolazu lako ih je mogao čuti — no u ovoj su četvrti čak i noćni straţari reformisti.« Znao sam da se u mnogim londonskim ţupama ljudi sve više grupiraju i stvaraju reformističke i tradicionalističke četvrti. »Jesu li svi u ovoj ulici reformističkog usmjerenja? Znam da većina tiskara jest.« »Da. No razgovor koji sam čuo te večeri bio bi opasan u bilo kojoj četvrti. Bio sam ljutit na njih jer da su ih uhitili, i ja bih bio ispitan, a imam ţenu i troje djece.« Glas mu je malo zadrhtao, i shvatio sam koliko ga je uplašio nepromišljeni razgovor u njegovu susjedstvu. Kako li se tek bojao kad se našao sučelice lordu Parru usred Whitehalla? »Izašao sam s namjerom da im pokucam i kaţem da bi trebali imati više obzira, kako zbog moje, tako i zbog vlastite sigurnosti. No, kad sam došao do vrata, čuo sam Nijemca — imao je karakterističan naglasak — kako govori da u Englesku dolazi muškarac koji radi za samog Antikrista, i koji je u stanju srušiti i uništiti kraljevstvo, te istinsku vjeru pretvoriti u pepeo. Spomenuo je ime, strano ime. Nisam siguran da sam točno čuo.« »Što ste čuli?« »Nešto kao >Jurony Bertanoc<.« »Ime zvuči španjolsko ili talijansko.« »Samo to sam čuo. Zalupao sam na vrata, viknuo im da govore tiše i zatvore prozore ako se ne ţele naći u Toweru. Nisu mi
111
odgovorili, ali su se, Bogu hvala, stišali i zatvorili kapke.« Prodorno me pogledao. »Ovo vam govorim samo zbog opasnosti u kojoj se nalazi kraljica.« »Istinski sam vam zahvalan.« »No ima nešto što me zbunjuje cijelo vrijeme«, rekao je Okedene. »Zašto bi radikali ukrali kraljičinu knjigu i doveli je u opasnost?« »I ja se to pitam.« »Nijednom nisam čuo da netko spominje kraljicu, to sigurno. No, kako sam već rekao, izuzev one večeri kad sam načuo za Juronyja Bertana, do mene su u većini slučajeva dolazile tek povremene fraze.« Uzdahnuo je. »Ovih dana nigdje nije sigurno.« Ispred vrata začuju se koraci. Netko se tiho uspeo stubama, što nam je bilo promaknulo. Okedene i ja se uznemireno pogledamo. Vrata se otvore, a u prostoriju uđe Nicholas sa samodopadnim izrazom lica. »Zašto nisi kucao?« upitao sam ljutito. »Gospodine Okedene, ovo je moj učenik, Nicholas Overton. Ispričavam se zbog njegova ponašanja. « Nicholas je izgledao povrijeđeno. Naklonio se Okedeneu, pa se brzo okrenuo natrag prema meni. »Oprostite, gospodine, ali pronašao sam nešto u vrtu.« Da bar to nije izbrbljao pred Okedeneom, za čiju je sigurnost bilo najbolje da zna što manje. Ali Nicholas je nastavio: »Popeo sam se preko zida. Vrt s druge strane je zarastao u visoku travu i trnovito grmlje. Ondje je samo bračni par prosjaka, sklonili su se u ruševine kuće koja izgleda kao napušteni samostan.« »To i jest bio mali franjevački samostan, dečko«, rekao je Okedene. »Nakon općeg raspuštanja samostana, odande je odneseno mnogo kamenja za novogradnje, a zdanje još nitko nije kupio. Trţište zemljištem u Londonu još je uvijek prezasićeno.« Nicholas je nastavio brbljati. »Išao sam provjeriti ima li u visokoj travi još uvijek vidljivog traga. Kiša nije padala, a ja sam dobar tragač. Dobro sam se izvjeţbao loveći kod kuće. I doista, našao sam polegnutu travu, kao da su ljudi onuda trčali. A u trnjaku je bilo ovo.« Izvadio je iz dţepa komadić tkanine, finu bijelu svilu izvezenu
112
sitnim petljama i spiralama u crnom koncu. Bio je to djelić manšete s košulje kakvu si mogu priuštiti samo bogata gospoda. Svila je izgledala novo. Nicholas ponosno reče: »Pretpostavljam da je jednom ubojici, dok je bjeţao, košulja zapela za trnje.« Okedene pogleda komadić manšete. »Izvrstan proizvod, rekao bih da se radi o najboljoj svili. Ali u krivu si, dečko, moj je pomoćnik dobro vidio napadače. Nosili su radne bluze od grube vune. Netko drugi je prošao kroz vrt i razderao košulju.« Okretao sam komadić tkanine u rukama. »Ali tko bi u tako lijepom ruhu lutao po napuštenom vrtu punom trnovita grmlja?« Odgovorio mi je Nicholas. »Moţda ljudi koji uopće nisu siromašni, nego su preko košulja prebacili čekinjaste bluze kako ih ljudi na cesti ne bi primjećivali.« »Majko Boţja«, rekao sam. »Nicholas, moţda si u pravu.« Što bi značilo da kradljivac Tuţaljke, tko god to bio, ima pristup do najviših dvorskih sfera. »Jesi li razgovarao s prosjacima?« »Jesam, gospodine. Mali seljak iz Norfolka i njegova ţena. Njihov komadić zemlje ogradili su za ovce, pa su došli u London. Utaborili su se u jedinoj prostoriji koja još ima krov. Bili su se uplašili kad sam došao. Mislili su da je netko kupio zemlju i poslao odvjetnika da ih potjera.« Prezrivo je govorio o njima, zbog čega se Okedene prijekorno namrštio. »Pitao sam ih jesu li one večeri kad se dogodilo ubojstvo nešto vidjeli. Rekli su mi da ih je probudio trk u vrtu. Vidjeli su dvojicu krupnih mladih muškaraca s palicama. Jedan je bio gotovo posve ćelav. Pobjegli su popevši se preko daljeg zida.« »Znači, John Huffkyn je sve dobro vidio.« Okedene pogleda komadić svilene manšete. »Brinem se zbog ovog, gospodine. Ubojstvo su moţda izvršili ljudi iz visokog staleţa.« »Da, moţda jesu. Dobro si to obavio, Nicholas. Molim vas, gospodine Okedene, neka ovo ostane među nama.« Okedene se gorko nasmije. »Odmah vam se mogu zakleti da će biti tako.« Stavio sam komadić tkanine u dţep i duboko udahnuo. »A sada moram ispitati mladog Eliasa.«
113
† KAD SMO ušli, šegrt je podignuo pogled s posloţenog sloga koji je upravo premazivao tintom. »Gazda«, rekao je Okedeneu, »bit ćemo u zaostatku...« »Imamo veliku narudţbu«, objasnio je Okedene. »Ali Elias, ova gospoda istraţuju Greeningovo ubojstvo u ime njegovih roditelja. Moramo im pomoći.« Ispruţio sam ruku. »Ja sam Matthew Shardlake iz Lincoln's Inna.« »Elias Rooke.« Mladić stisne oči. »Gospodin Greening mi je rekao da su njegovi roditelji siromašni ljudi. Kako si mogu priuštiti odvjetnika?« Bijaše to smiono pitanje za običnog šegrta. »Elias...«, opomene ga Okedene. »Elias, samo ţelim saznati istinu o onome što se dogodilo i privesti pravdi ubojice gospodina Greeninga. Htio bih ti postaviti nekoliko pitanja.« Mladić me i dalje sumnjičavo promatrao. »Koliko sam shvatio, u noći ubojstva bio si kod kuće«, potaknuo sam ga. »Da, s majkom i sestrama. Svratio je i susjed. Sve sam to rekao u sudskoj istrazi.« »Ĉuo sam da si spriječio prijašnji napad na gospodina Greeninga.« »I o tome sam sve rekao. Jednog sam jutra ranije došao do radnje — čekalo nas je mnogo posla — a ispred vrata su stajala dvojica muškaraca i pokušavali su obiti bravu. Bili su vrlo tihi, mislim da su znali da je gospodin Greening unutra.« »Nije se radilo o istoj dvojici koja su ga napala poslije?« »Ne. Stari Huffkyn rekao je da su muškarci koji su ubili mog sirotog gazdu bili krupni i visoki. Ova dvojica uopće nisu bili takvi. Jedan je bio nizak i debeo, a drugi mršav i plavokos. Ovom drugom je nedostajalo pola uha. Nije to bila velika rupa koja ostane od pribijanja ušiju za stup srama. Ĉinilo se kao da mu je taj komad
114
netko odrezao mačem.« »Jesu li nosili oruţje?« »Imali su bodeţe za pojasovima, kao i većina muškaraca.« »Kako su bili odjeveni?« »Nosili su stare radne bluze od grube vune.« »Znači, jeftina odjeća?« »A-ha.« Elias se malo opustio, shvativši da samo ponavljam već utvrđene činjenice. »Ali većina ljudi si danas moţe priuštiti samo to jer su bogati otimači zemlje i bezbrojni dokoni plemići sve uzeli sebi.« »Ne budi drzak prema mom gazdi, prostačino«, rekao je Nicholas. Podignuo sam ruku. Bio sam spreman pretrpjeti mladenačku drskost ako bih tako došao do novih podataka. A činilo se da momak ima radikalne društvene nazore. »Kad se točno dogodio prvi napad?« upitao sam. »Nekoliko dana prije ubojstva, rekli su mi.« »Oko tjedan dana prije. U ponedjeljak, petog.« Namrštio sam se, shvativši da je to bilo dan prije no što je kraljici ukradena Tuţaljka. To nije imalo smisla. »Jesi li siguran za datum?« Elias me izravno pogleda. »Peti srpnja je rođendan moje majke.« »Što si učinio kad si ugledao muškarce?« »Ono što bi učinio svaki dobar šegrt. Vikao sam >Palice!< da ostalim dečkima iz ulice dojavim nevolju. Nekoliko ih je izašlo, ali nisu bili brzi — bilo je rano, vjerojatno su se tek probudili. Ako mi ne vjerujete, oni će vam potvrditi datum. Oni muškarci su već otišli, pobjegli su preko zida iza daščare gospodina Greeninga, istim putem kao i druga dvojica. Neki dečki su krenuli za njima, ali su im umaknuli.« Znači, bit će da su i ti muškarci prije napada pretraţili okolicu Greeningove kućice kako bi pronašli najbolji pravac za bijeg. »Ja sam ostao kod daščare da probudim gazdu.« »Kako je gospodin Greening reagirao kad si mu rekao što se
115
zbilo?« »A što mislite? Bio je uznemiren«, odgovorio je otresito Elias. Nicholas ga opomene pogledom, ali on se ne obazre na to. »Je li tvoj gazda pretpostavljao tko bi mogli biti ti muškarci?« »Mislio je da se radi o usputnim lopovima. Ali zasigurno su povezani s muškarcima koji su došli poslije i ubili ga. Zar ne?« Glas mu je jedva primjetno zadrhtao; ispod svoje razmetljivosti, Elias je bio istinski uplašen. Morao sam se zapitati zašto je Greening, ako je doţivio pokušaj provale tjedan dana prije ubojstva, naprosto pustio ubojice u kuću kad su ovi pokucali? Moţda ga je umirio kultivirani glas muškaraca onkraj vrata, od kojih je jedan ispod koţuha nosio svilenu košulju? Ponovo sam pogledao Eliasa, upitavši se zna li za knjigu. Ako zna, u opasnosti je. No nije se sakrio, kao što su to, po svemu sudeći, učinila trojica Greeningovih prijatelja, nego je prihvatio posao u susjednoj radnji. »Što znaš o prijateljima svoga gazde?« upitao sam ga. »Znam da se zovu McKendrick, Vandersteyn i Curdy.« »Upoznao sam ih.« Šegrtove oči se suze. »Sve dobri, pošteni ljudi.« »Svi su detaljno naveli gdje su bili kobne večeri«, umirio sam šegrta osmijehom. »No već nekoliko dana ih se nigdje ne moţe vidjeti.« »Nisam ih sreo od ubojstva.« »McKendrick je škotsko prezime«, reče Nicholas bez uvijanja. »Donedavno smo bili u ratu s njima.« Elias se ljutito zapilji u njega. »Papisti su protjerali gospodina McKendricka iz Škotske zato što je papinu dušu nazvao smrdljivom menstrualnom krpom. Što ona i jest.« »Elias!« okomi se na njega Okedene. »Ne dopuštam takve riječi u svojoj radnji!« Pomirljivo sam podignuo ruku. »Je li gospodin Greening bio blizak s nekom ţenom? Tvoj je gazda još uvijek bio mlad čovjek.« »Ne. Otkad mu je umrla sirota ţena, bio je posvećen radu i
116
sluţenju Bogu.« Promišljao sam kako načeti pitanje Eliasove uključenosti u religijske rasprave između Greeninga i njegovih prijatelja, kad ga Nicholas iznenada upita. »A što je s onim Juronyjem Bertanom? Načuo sam to ime kad sam se popeo na kat. Je li ga tvoj gazda poznavao?« Eliasovo lice preplavi krajnji strah. mrzovoljne osornosti. Koraknuo je unatrag.
Nestalo
je
njegove
»Kako znate za to ime?« upitao je. Pogledao je Okedenea. »Gazda, ovi ljudi su agenti biskupa Gardinera!« Prije no što je Okedene uspio išta reći, Elias se, crven od straha i ljutnje, okrenuo prema meni i viknuo: »Ti gmizavi grbavi papistu!« Odmah potom snaţno me udario u lice. Dok sam ja teturao, bacio se na mene; onako kršan, ozbiljno bi mi naudio da ga Nicholas nije obuhvatio oko vrata i odvukao. Mladić se izvijanjem oslobodio stiska i ščepao Nicholasa, i obojica su, hrvajući se, pala na pod. Nicholas je posegnuo za mačem, no Elias ga je odgurnuo i pobjegao kroz otvorena vrata radionice. Njegovi koraci tutnjili su stubištem, čulo se kako je Okedeneova ţena viknula: »Elias!«, a onda su se izlazna vrata s treskom zatvorila. Nicholas je ustao u trenu i potrčao za njim niz stube. Okedene i ja pogledali smo kroz prozor — moj je učenik stajao nasred prometne ulice i gledao gore-dolje, no Elias je već nestao. Vjerojatno poznaje ovdašnje ulice i prolaze kao svoj dţep. Okedene je s nevjericom i uţasom zurio u mene. »Zašto ga je to ime toliko zgrozilo? Nikad još nisam vidio da tako reagira.« »Ne znam«, rekao sam tiho, brišući krv s obraza. Nicholas se vratio na kat. »Nestao je«, reče. »Jeste li ozlijeđeni, gazda?« »Nisam.« Okedeneovo lice smračilo se od ljutnje. »Elias je bio prestravljen. Sumnjam da će se vratiti.« Zapiljio se u Nicholasa. »Sad ću morati pronaći novog šegrta, a usred sam posla. I to samo zato što ste vi izbr- bljali ono ime. Gospodine Shardlake, učinio sam dovoljno. Ne
117
ţelim više imati posla s tom stvari. Imam radnju, i odgovoran sam za svoju ţenu i djecu.« »Ţao mi je, gospodine Okedene.« »I meni je ţao. A usto sam i grdno uplašen.« Ponovno je pogledao kroz prozor, teško dišući. »Idite sada, lijepo molim. I preklinjem vas, ne miješajte me više u to.« »Nastojat ću se pobrinuti da vam više nitko ne smeta. No, ako se Elias vrati, biste li mi poslali poruku u Lincoln's Inn?« Okedene se nije okrenuo, ali je umorno kimnuo. »Hvala vam. Ţao mi je«, ponovio sam i pogledao Nicholasa. »Idemo«, rekao sam mu oštro.
† BRZO SAM koračao niz Paternoster Row. Osjećao sam ţmarce u udarenom obrazu. Uskoro ću imati lijepu masnicu. »Trebali bismo otići do redarstvenika«, rekao je Nicholas. »Šegrt koji pobjegne svom gazdi čini prijestup.« »Još uvijek ne znamo je li pobjegao«, rekao sam. Nisam kanio uključivati vlasti prije no što se posavjetujem s lordom Parrom. Zaustavim se i pogledam Nicholasa: »Što ti je bilo? Zašto si spomenuo ono ime?« »Ĉuo sam ga u razgovoru između vas i gospodina Okedenea dok sam prilazio vratima. Ĉinilo se vaţnim. Mislio sam da će biti dobro malo poplašiti tog drskog dečka, da spremnije odgovara na pitanja.« »Zar nisi primijetio strah ispod njegove osornosti?« »Primijetio sam samo to da je govorio na način koji si jedan glupavi šegrt ne bi smio dopustiti u ophođenju s čovjekom vašeg poloţaja.« »Da, Nicholas, pun si svog poloţaja i klase, pa te Elias naţivcirao i odlučio si pokazati gdje mu je mjesto. Ja sam ga pokušavao umiriti kako bih zadobio njegovo povjerenje. Zar ne znaš da se
118
konja u tricu ne smije podbadati više no što je potrebno? Zbog tebe smo upravo izgubili našeg najvaţnijeg svjedoka.« Nicholas se pokunjio. »Rekli ste da mogu postavljati pitanja.« »Samo nakon pomnog promišljanja. Ti nisi promislio, nego si naprosto reagirao, a to je najgore što odvjetnik moţe učiniti.« Upro sam prstom u njegov prsluk. »Dok si u mojoj sluţbi, nećeš izigravati nekakva robusnog kicoša.« »Ţao mi je«, rekao je ukočeno. »I meni je ţao. I gospodinu Okedeneu.« »Ĉini se da je ovo ubojstvo povezano s najdelikatnijim religijskim pitanjima«, rekao je tiho. »Još jedan razlog da i mi budemo delikatni«, odbrusio sam. »A sad se vrati u Lincoln's Inn i pitaj Baraka što sve moraš obaviti ondje. Nemoj mu reći ni riječ o ovome. Mislim da čak i ti shvaćaš koliko je ova stvar povjerljiva. A sad te moram ostaviti. Imam posla na drugom mjestu.« Okrenuh mu leđa i pođem prema rijeci, da uhvatim čamac za Whitehall. DESETO POGLAVLJE USKORO SAM STIGAO do stuba Thames Streeta. Mnogi su lađari čekali uz obalu i izvikivali: »Na istok!« i »Na zapad!«, naznačujući tako plove li uzvodno ili nizvodno. Dozvao sam jednog koji je išao uzvodno, i on spusti uporište za noge. Prošli smo mimo palače Whitehall — zamolio sam lađara da me odveze malo dalje, do Westminsterskih stuba. Na javnim stubama kod Whitehalla sluge su iz brodice istovarivale velike naramke drva za ogrjev, koje je vjerojatno bilo namijenjeno dvorskim kuhinjama. Opet se sjetim jučerašnjeg spaljivanja i zadrhtim. Lađar me čudno pogledao. Spustio sam glavu, promatrajući ga kako vesla. Bio je mlad čovjek, no ruke su mu već bile grube i kvrgave. Znao sam da stariji lađari često pate od bolnog artritisa, i da im ukočene šake izgledaju kao stisnute pandţe. I sve to zato što su na ţeljena
119
odredišta prevozili bogataše poput mene. Prošli smo Kraljeve stube, prostranu kolonadu obojenu u zeleno i bijelo; pruţala se petnaest metara od obale i završavala širokim, natkrivenim pristaništem, uz koje se zaustavljala kraljeva paradna brodica. Iza kolonade naširoko se protezalo prekrasno pročelje palače — crvena cigla blago se sjajila na kasnom popodnevnom suncu, na vrhu su se caklile razasute kule s brojnim visokim prozorima, dok su se na juţnom kraju, gdje su se gradile nove odaje za lady Mary, uzdizale skele. Platio sam lađaru i uz zapadni zid palače, Whitehall Roadom, krenuo natrag prema Velikim dverima. U halji mi je bilo vruće. Bio sam prašnjav, umoran i zabrinut. Ovog me puta nitko nije dočekao, no moje je ime bilo na popisu i straţar me propustio. Prošao sam kroz Velike dveri, potom preko dvorišta, pa uz stube, sve do odaje kraljeve straţe. Provjeravali su moje ime na svakim vratima. Popeo sam se do kraljeve sobe za audijencije. Pri ulasku sam se gotovo sudario s uţurbanim slugom u smeđoj halji koji je nosio srebrni vrč s vodom. Pogledah uokolo. Moja prvotna fasciniranost već je malo izblijedjela, no bio sam više nego svjestan tjelohranitelja koji su stajali uza zidove, i njihovih veličanstveno ukrašenih odora. Svi do jednog bili su krupni, s bojnim sjekirama u rukama. Sada je u odaji bilo manje mladića, upornih pecaroša poznatih imena. Pogled mi je privukla slika kraljevske obitelji, i kraljevo uglato i čvrsto tijelo — potpuna suprotnost grotesknoj, otuţnoj figuri koju sam vidio prije toga dana. Dva mladića iz skupine pecaroša sjedila su i, za novac, bacala srebrne kocke. Jedan naglo ustane i vikne: »Varaš! Treći put si dobio peticu!« Sad je ustao i drugi, odmičući ustranu svoj kratki španjolski plašt kako bi oslobodio ruku. »Pogana ti usta! Uvrijedio si me...« Dvojica tjelohranitelja odmah krenu naprijed i zgrabe kicoše za ruke. »Zaboravili ste gdje se nalazite, prostačine!« viknuo je jedan od njih. »Zar ste mislili da na ovome mjestu moţete revati kao da ste u nekoj krčmi? Gubite se! Kraljev komornik će čuti za ovo!« Svi u odaji promatrali su kako tjelohranitelji odvode dvojicu kockara
120
prema vratima. Oštro udahnem kad opazim dvojicu muškaraca u crnim haljama, sa zlatnim lancima oko vrata — upravo su se stubama bili uspeli do odaje, pa se zagledali u bukače. Obojicu sam vidio na spaljivanju. Jedan je bio glavni tajnik William Paget; na namrštenom četvrtastom licu smeđa mu je brada, gusta i čupava, okruţivala čudnovate, nadolje iskrivljene usne. Drugi je bio sir Richard Rich; njegova slabašna građa bila je u opreci s kršnim Pagetom, a na mršavu licu titrao mu je cinični smiješak. Nisu me vidjeli. Brzo sam pošao prema vratima kraljičine sobe za audijencije i šapnuo svoje ime straţaru; on mi otvori vrata i ja kliznem unutra. Ondje me novi straţar u kraljičinoj livreji upitno pogledao. »Viši odvjetnik Shardlake«, rekao sam bez daha. »Imam dogovoren susret s lordom Parrom.« Kraljičin stric već me čekao u odaji; netko odozdo mu je zacijelo bio dojavio da sam stigao. Među svim sjajnim ukrasima, te naspram raskošne odjeće nekoliko dvorana, lord Parr je u svojoj crnoj halji izgledao vrlo jednostavno; bojom su odskakali samo kraljičin grb na njegovim prsima i zlatni lanac koji mu je visio oko vrata. Duboko sam se naklonio. »Dođite u moj ured, gospodine Shardlake«, reče on. Pošao sam za njim kroz druga vrata, pa niz hodnik. Zbog debele rogoţine koja je prekrivala pod od zida do zida, koraci su nam bila nečujni. Kroz otvorena vrata načas sam pogledao u kraljičinu sobu za audijencije, i opazio samu kraljicu; odjevena u crveno, sjedila je pokraj prozora i vezla. Društvo joj je pravilo nekoliko dama koje su bile prisutne i prije, a Gardiner, španijel vojvotkinje od Suffolka, sjedio je na podu i igrao se košću. »Prelazimo u kraljičine privatne odaje«, rekao je lord Parr. »Tu je i moj ured. Otkad me proljetos pozvala iz provincije, kraljica ţeli da joj uvijek budem blizu.« Otvorio je vrata malog, polumračnog ureda, čiji je prozor gledao na drugo dvorište; papiri na škrinjama i nevelikom radnom stolu bili su posloţeni u uredne hrpe. Lord Parr podignuo je sa stolca pravničku halju od fine svile i pruţio mi je. »Izvolite«, reče. »Presvucite se u to.« Na prsa halje bio je prišiven
121
šareni kraljičin grb svete Katarine. Prije no što je sjeo za stol, Parr je zatvorio prozor. Pokazao mi je da sjednem. »Više volim da je prozor tijekom ljetnih dana otvoren«, rekao je ţalobno. »Ali ovdje se nikad ne zna tko moţe prisluškivati na susjednom prozoru.« Uzdahnuo je. »Kao što ste vjerojatno uvidjeli, dvor je mjesto puno straha i mrţnje. Pravog prijateljstva nema nigdje, čak ni unutar obitelji. Seymourovi se svađaju i grebu kao mačke. Samo je obitelj Parr jedinstvena. Odani smo jedni drugima«, rekao je s ponosom. »Tu je naša snaga.« »Ovdje ste samo od proljeća, lorde?« dopustim si upitati. »Da. Posljednjih sam nekoliko godina uglavnom delegirao obveze i ostajao na svojim posjedima. Već sam star, ne osjećam se uvijek dobro. Nisam više onaj čovjek koji je sluţio kralju.« Sjetno se osmjehnuo. »I moj brat, kraljičin otac, sluţio je kralju, a kraljičina majka bila je dvorska dama Katarine Aragonske. Parrovi su dio dvora već dugo vremena. Kraljičina majka umrla je tik prije oluje koju je podignuo kraljev razvod. Hja, bar je bila pošteđena svega toga.« Podignuo je glavu; pogled mu je, ispod sijedih obrva, ponovo bio prodoran. »Otad sam stajao in loco parentis1 za svoju nećakinju. Poduzet ću sve da je zaštitim. Kad me zamolila da se vratim na dvor, odmah sam to učinio.« »Razumijem.« »Morate prisegnuti.« Izvadio je Bibliju iz ladice, i ja sam se svečano zakleo da ću odano i čestito sluţiti kraljici. Lord Parr kratko je kimnuo, vratio Bibliju u ladicu i upitao: »Pa? Kakve su vijesti?« Duboko sam uzdahnuo. »Nisu dobre, lorde.« Rekao sam mu da se prvi napad na Greeninga dogodio prije no što je Tuţaljka bila ukradena, da su vlasti odustale od slučaja, da se Greeningovi prijatelji po svemu sudeći skrivaju, i da su moţda anabaptisti. Na kraju sam mu rekao za Eliasov bijeg. Bio sam obećao da ću samo kraljici govoriti o onome što bi moglo ugroziti mladića, ali lord Parr morao je znati za njegovu nepovoljnu situaciju. Ništa od svega toga 1
Na mjestu roditelja (lat.)
122
nije zvučalo dobro. Rekao sam da je Nicholas neoprezno spomenuo Bertanovo ime, te time silno uzrujao Eliasa, ali sam pohvalio učenikov pronalazak komadića otrgnute svile. Bio sam ga ponio sa sobom; izvadio sam ga i stavio na stol, a lord Parr ga stade proučavati. »Odličan, skupocjeni proizvod«, rekao je. »Ukrasi u crnom koncu su osebujni.« Preokrenuo je svilu. »Kraljičin vezmajstor Hal Gullym cijeli je svoj ţivot radio u kraljičinoj rušnici u dvorcu Baynard. Poznaje sve najbolje londonske košuljare. Moţda će moći ustanoviti čiji je ovo rad.« »Samo na temelju komadića rukava?« »Moguće, rad je vrlo kvalitetan.« Parr se namrštio. »Je li šegrt siguran da se prvi napad na Greeninga dogodio prije no što je Tuţaljka nestala?« »Siguran je. Ţao mi je što je pobjegao. Kad je spomenut Bertano, prestravio se.« »Ime mi je nepoznato. Kaţete, Okedene je čuo da se o tom Bertanu govori kao o čovjeku koji će srušiti drţavu radeći za Antikrista?« »Da, posve je siguran da je to čuo. A mislim da je Okedene iskren čovjek.« Nakon kratkog oklijevanja sam dodao: »Zamolio je da ga sada ostavimo na miru. Boji se za svoju obitelj.« »Kao što se i ja bojim za svoju«, odvratio je otvoreno lord Parr. »Jedanaest je dana prošlo otkad je knjiga ukradena, a ni glasa o njoj. Ništa. Tko ju je mogao uzeti?« »Vjerski radikal zasigurno ne.« »No, da se radilo o papistu, knjiga bi dosad već bila javna stvar, i sam Bog zna što bi se dogodilo mojoj nećakinji. Kralj nesmiljeno gleda na sve što miriše na izdaju.« Ugrizao se za usnu. »Trebali bismo pronaći šegrta«, rekao sam. Parr me oštro pogledao. »Nije vam smio pobjeći.« »U pravu ste, lorde.« »Ona tri Greeningova prijatelja se skrivaju?«
123
»Tako se čini. No moţda su se samo nakratko pritajili. Redarstvenik zna gdje ţive. Ove ih je godine drţao pod prismotrom kao moguće sakramentaliste.« Lord Parr se srdito namrštio, a blijedi mu se obrazi zarumenješe. »Mili Boţe, ti ekstremni radikali i njihove lude zamisli! Dovode u pogibelj nas koji smo svjesni da se reforma mora traţiti diskretnijim sredstvima. Nemaju pojma što je realna politika. Taj Bertano moţda uopće ne postoji, moţda je to samo utvara njihovih grozničavih umova!« Duboko je udahnuo i malo se primirio. »Morate potraţiti ta tri Greeningova prijatelja, razgovarati s njima i otkriti što znaju. Onaj šegrt se vjerojatno sklonio kod njih.« Ponovo se namrštio. »A ako ponovo sa sobom povedete svog učenika, naučite ga kad mora drţati jeţile za zubima.« »Budite uvjereni da hoću, lorde.« Pomislih kako ovo znači da me čeka još posla, i to s ljudima koji mogu biti opasni prema onima koje smatraju svojim neprijateljima. Sjetim se i posla u svom uredu koji ne mogu prepustiti pomoćnicima — pribliţavao se pregled murala u slučaju Slanning — i na trenutak me uhvati panika. Imao sam dojam da se stolac miče poda mnom, i čvrsto se uhvatim za rukonaslone. »Što vam je?« upita oštro lord Parr. »Oprostite, lorde, ja... Dan je bio dug, a jučer sam bio na spaljivanju. Kad sam umoran, katkad se osjećam čudno, kao da se sve ljulja...« Očekivao sam da će se okomiti na mene, reći mi da sam pokunjeni slabić, no na moje iznenađenje, obratio mi se tihim glasom: »Kraljica mi je rekla da ste bili na Mary Rose prošle godine, kad je brod potonuo. Bila je to golema tragedija. Premda se o tome na dvoru ne smije govoriti, moram vam reći da je kralj osjećao veliko poniţenje zbog propasti svog najdraţeg broda.« »Izgubio sam dobre prijatelje, a i ja sam umalo poginuo. Kad sam opterećen... Oprostite mi, lorde.« Parr je zagunđao. »I ja se katkad osjećam loše. Već dugo me muče groznice, a postaju sve češće. Katkad sam toliko umoran...«
124
Slegnuo je ramenima, pa se lagano osmjehnuo. »Ali moramo dalje. Znate li kraljičin slogan?« »Budi koristan u svemu što radiš.« »I mi ga se moramo drţati. Znam da vam je ovo teško breme, viši odvjetniče Shardlake.« »Hvala, lorde, no pitam se je li plan da pronađem te ljude i ispitam ih uistinu najbolje rješenje. Radikali su sumnjičavi prema svima. Sigurno će smatrati, poput šegrta, da sam ljubopitljivi odvjetnik u sluţbi nekog poslodavca koji bi im mogao nauditi.« Lord Parr se cinično osmjehnuo. »Da, ljudi su sumnjičavi prema odvjetnicima. Misle da će za naknadu sluţiti bilo kome.« »Moţda bi bilo dobro da im najprije pristupi nedco drugi, netko za koga se zna da im je sklon, i tko će ih uvjeriti da odvjetnik koji dolazi nije neprijatelj. Ništa više od toga im ne mora reći.« Starac je kimnuo. »U pravu ste. Sinoć ste upoznali mladog Williama Cecila?« »Da.« »Poznato je da ima određene... veze, recimo to tako. On je tek početnik u kraljičinu Pravničkom vijeću, no već sam opazio da je vrlo bistar i predan reformi. I prilično ambiciozan.« Parr se opet cinično osmjehnuo. »Dobro. Naloţit ću mu da pronađe te ljude, da ih uvjeri kako ih naprosto ţelite ispitati o Greeningovu ubojstvu i da im nećete nanijeti zlo. Ništa više od toga gospodinu Cecilu ne treba reći. On, dakako, ne zna za Tuţaljku.« »To bi moglo pomoći našoj istrazi.« Parr je pogladio bradu. »Rekli ste da je Greening u vrijeme ubojstva tiskao samo neku francusku početnicu?« »Tako je. Temeljito sam pretraţio radnju.« »Kraljica, kao što pretpostavljate, ne surađuje s takvim malim obrtnicima. Njenu knjigu Molitve i razmatranja tiskao je John Berthelet, kraljev tiskar.« Zavrtio je glavom, pa odlučno uhvatio rukonaslone. »A sada«, rekao je, »ţelim da ispitate neke kraljičine sluge.«
125
»Da, lorde.« »Najprije pogledajte ovo.« Posegnuo je u svoju halju i izvadio mali ključ na zlatnom lančiću. »Nagovorio sam nećakinju da mi ga povjeri. To je ključić koji nosi oko vrata, a otvara njezinu škrinju za dragocjenosti.« Pregledao sam ključ — imao je nekoliko zubaca različitih veličina. »Mislim da ga nije jednostavno kopirati.« »U pravu ste. Što se škrinje tiče, premjestio sam je na sigurno mjesto, gdje je moţete i pregledati.« Vratio je ključ među nabore halje. »Jeste li sada spremni ispitati sluge?« Pozorno me promatrao. »Jesam, lorde. Oprostite mi, bio je to samo trenutak slabosti.« »Dobro.« Pogledao je papir na stolu. »Pregledao sam sluţbene bilješke i otkrio tko je te večeri bio na duţnosti. Kraljica je cijelo popodne bila u svojim odajama. Otišla je u spavaću sobu nakon ručka i izvadila knjigu, ponovo u napasti da je se riješi. Potom je neko vrijeme učila španjolski — usavršava svoje znanje stranih jezika kako bi u diplomaciji bila od najveće moguće koristi.« »Tijekom popodneva je često sama?« »Ne. Ali, ako ima slobodno popodne, voli iskoristiti priliku da bude malo sama — to na ovome mjestu nije tako lako«, rekao je Parr iskreno. »Potom ju je, kao što znate, u šest sati pozvao kralj, a u deset se vratila u sobu. Tuţaljka je ukradena tijekom ta četiri sata. Prema straţarima, tijekom tog vremena u kraljičine su odaje ušla samo dva paţa, čiji je zadatak bio čišćenje soba i galerije, te hranjenje njezinih ptica i Riga, kraljičina španijela. Razgovarat ćete i s dvije ţene koje imaju manje-više slobodan pristup odajama. Prva je Mary Odell, kraljičina osobna sluškinja, koja za nju radi već godinama, i čiji je zadatak pripremiti kraljičin krevet. Ĉesto spava s njom u sobi. Druga je Jane, luda koju kraljica dijeli s lady Mary. Jane je slaboumna. Navodno je te večeri došla u kraljičinu privatnu odaju, gdje je tada bilo nekoliko dvorskih dama, i zahtijevala da vidi moju nećakinju, govoreći da ima nešto što će je zabaviti. Dame su joj rekle da je kraljica kod kralja, ali ona im nije vjerovala. Budući da Jane zna dignuti veliku galamu ako nije po njenom — i kraljica
126
i lady Mary odveć su je razmazile — straţar ju je pustio u spavaću sobu da se uvjeri sama. Izašla je za nekoliko minuta. I to je sve.« »Koliko prostorija ima kraljičin stambeni prostor?« »Šest ih je: kupaonica, spavaća soba, sobica za molitvu, radna soba, blagovaonica, te iza njih kraljičina privatna galerija, kojom često šeta. Usput, osobno sam pretraţio svaki centimetar svake prostorije, za slučaj da je knjiga skrivena negdje. Ništa nisam pronašao.« »Dva paţa moraju čistiti svaki dan?« Parr se podrugljivo nasmijao. »Jasno da ne moraju. No ovo je kraljevsko domaćinstvo, i mnoštvo slugu znak je kraljičina velebnog poloţaja. Ujutro čiste druga dvojica paţeva. Samo kralj ima više slugu.« »Osoblje se izmjenjuje?« »Da, postoji red deţurstva. Vidim na što ciljate. Mislite da je neki drugi sluga već prije otkrio knjigu. Ali nisu mogli unaprijed organizirati krađu baš na taj dan jer nitko nije znao da će kralj pozvati kraljicu k sebi.« »No zacijelo je zove počesto.« »Ne svakog dana. A posljednjih se večeri često susretao s vijećnicima i veleposlanicima.« »Dakle, čini se da je knjigu ukrao netko od tih četvero slugu, osim ako se tko nije sakrio na kraljičinoj galeriji.« »Nemoguće. Ondje se nitko nije mogao sakriti. Straţari na vratima privatne odaje provjeravaju svakog tko ulazi i izlazi. Oni su nepremostiva prepreka.« Malko sam razmislio. »A sami straţari? Moţe li im se vjerovati?« »Birala ih je kraljica osobno. I oni su na duţnosti prema redu deţurstva, a ako bi koji od njih napustio svoje mjesto ispred vrata, to bi netko odmah primijetio, osobito oni mladići ţeljni dvorskih poloţaja, koji ţude pribliţiti se njima zabranjenim mjestima. Ne, dok kraljice nije bilo, ušla su samo dva mlada paţa, Mary Odell i Jane Bena.«
127
»Samo četvero ljudi.« »Već sam pozvao oba mladića i obje ţene. Ţelim da, uz izliku da je ukraden prsten, istraţite kretanje svakog od njih toga dana. Recite im da je kraljica silno ţalosna zbog gubitka prstena. Dala vam je ovlaštenje da s Mary Odell razgovarate nasamo, no Jane ćete morati ispitati u njenoj nazočnosti. Jane je tako budalasta da bi se bojala kad biste je ispitivali nasamo. Moţda bi se čak i opirala.« Parr se namrštio; očito je drţao da je Jane grozna gnjavatorica. »Kako ţelite, lorde.« »Mary Odell je jedna od četiri sobarice. To je niţa sluţba, no Mary je posebno bliska s kraljicom. Njih dvije su sestrične u drugom koljenu. U kraljičinu domaćinstvu sada je mnogo daljih rođaka obitelji Parr, kao što je to nekoć bio slučaj s Boleynovima i Seymourovima. Osim što su ovisni o kraljici, svi joj duguju svoja namještenja, tako da se na njihovu odanost moţe računati. No Mary Odell je i kraljičina sluškinja i njena bliska prijateljica. Budite blagi prema njoj. Što se tiče Jane Bene...« Nagnuo je glavu. »Postoje dvije vrste luda: one izvještene za fine lakrdije, poput kraljevog šaljivčine Willa Somersa, i one poput Jane, koje su glupave po rođenju. Jane je mnogo toga dopušteno. Ali moţe biti i vrlo dosjetljiva.« Lord Parr me pozorno promatrao. »Ĉovjek nikad ne zna jesu li lude uvijek tako budalaste kakvima se čine«, rekao je mračno. »Jane sluţi kao luda i lady Mary, što znači da joj je odanost podvojena«, rekao sam. »Razmotrio sam to. Prošlo je deset godina otkad je lady Mary prestala s otporom i prihvatila kraljevsku vrhovnu vlast. Vjerski je konzervativna, no cijelo je vrijeme poštivala kraljeve ţelje. Kraljica je nastojala povezati sve troje kraljeve djece, no iako Mary voli malog Edwarda, lady Elizabeth nije joj draga.« Parr je slegnuo ramenima. »Razumljivo, budući da je Elizabethina majka istisnula njenu. Kraljica je učinila sve da se sprijatelji s Mary. Vršnjakinje su, i često provode vrijeme zajedno.« »Ali Mary nije reformistica.«
128
»Drţala se podalje od svih kuţnih urota. Bezopasna je... A sada vas moram napustiti.« Ustao je. »Paţeve će vam poslati ovamo. Kako sam vam već bio rekao, privući ćemo manje pozornosti ako ispitivanje, umjesto mene, provede član kraljičina Pravničkog vijeća. Ja ću se vratiti kasnije. Prsten koji je nestao je zlatan, s velikim četvrtastim rubinom, a s unutarnje strane obruča ugravirani su inicijali Margaret Neville, kraljičine pokojne pastorke.« Krenuo je prema vratima. »Pripazite na paţa Adriana Russella, balavac zna biti drţale. Poslije ću vam pokazati škrinju. Usput, danas sam čuo da se kralj sljedećeg mjeseca seli u palaču Hampton. Već su poslali lovce na štakore. Rijekom će onamo biti prevezeni i ljudi i stvari iz kraljevskih odaja. Stoga je vaţno da, dok još moţete, sve vidite onako kako je bilo u vrijeme krađe.«
† STRAŢAR JE uveo prvog paţa, mršavog plavokosog mladića nabusita drţanja. Moglo mu je biti oko šesnaest godina. Nosio je kraljičinu crvenu livreju, s njenim grbom na prsima, te crnu kapu koju je skinuo kad je ušao. Strogo sam ga promatrao, kao da se radi o suparničkom svjedoku na sudu. »Ti si Adrian Russell?« »Da, gospodine, iz Kendala. Moj je otac dalji kraljičin rođak, i vlasnik je velikih imanja u Cumberlandu«, govorio je paţ ponosno. »Ja sam viši odvjetnik Shardlake, iz kraljičina Pravničkog vijeća. Istraţujem krađu prstena s rubinom iz škrinje za dragocjenosti u kraljičinoj spavaćoj sobi. Jesi li čuo za to?« »Jesam, gospodine.« »Prsten je nestao šestog srpnja, između šest i deset navečer, dok je kraljica bila s Njegovim Veličanstvom. Ti si te večeri bio na duţnosti?« Russell me odvaţno pogleda. »Jesam, gospodine. Garet Lynley i ja smo došli u šest. Donijeli smo nove svijeće, očistili sobe i namirisali ih svjeţim biljem. Ja sam otišao u osam. Garet se ostao pobrinuti za spavaću sobu«, rekao je.
129
»Jesi li uopće ulazio u kraljičinu spavaću sobu?« upitao sam oštro. »Nisam, gospodine. U nju je ulazio samo Garet Lynley. Dopušteno je da samo jedan paţ po večeri ulazi onamo, a tog dana nije bio red na meni.« »Svaki dan dva paţa obavljaju navedeni posao po dva sata?« »To nam je zadaća koju obavljamo prema redu deţurstva. Brinemo se i o kraljičinoj galeriji, hranimo ptice koje se nalaze ondje. I kraljičina psa.« Nije mi se sviđao mladićev arogantan ton. »Moţda koji put nisu potrebna dva sata?« upitao sam hladno. »Moţda koji put sjedneš i odmoriš se malo.« »Sve sluge malo sjednu.« »A mladići su skloni prčkanju po tuđim stvarima. Jedan je paţ već bio ukrao nešto od kraljice, moţda se sjećaš. Osuđen je na smrt vješanjem, ali ga je kraljica pomilovala.« Russell razrogači oči i počne se pravdati. »Gospodine, ja nikad ne bih učinio takvo što, nikad ne bih ništa ukrao, kunem se. Ja sam iz dobre obitelji...« »Da, to si već rekao. Jesi li vidio nekog drugog dok si bio u kraljičinim odajama? Ili bilo što neobično?« »Nisam, gospodine.« »Promisli. Dobro promisli. Moţda kradljivac nije ostavio sve na svome mjestu, moţda je nešto pomaknuo.« »Ne, gospodine. Kunem se, rekao bih vam da sam opazio da nešto nije na svome mjestu.« Mladi Russell sada je zabrinuto stiskao ruke; njegove dječje oholosti je nestalo. Nisam vjerovao da bi taj nezreli momak mogao biti upleten u krađu knjige. Blaţim tonom sam zatraţio da mi izloţi kuda se sve kretao, a onda sam mu rekao da moţe ići. S olakšanjem je izjurio. Drugi paţ, Garet Lynley, bio je u strahu od samog početka. Odmah sam to uočio. Bio je Russellov vršnjak, visok i mršav, uredno počešljane duge smeđe kose. Pokazao sam mu da sjedne i
130
upitao ga o njegovim zadaćama u kraljičinoj spavaćoj sobi. »Namjestim nove svijeće, stavim novu posteljinu na škrinju, onda promijenim cvijeće i rasporedim po sobi svjeţe bilje i latice. Nahranim Riga, kraljičina psa, ako je ondje. Ali te večeri ga nije bilo. Ne diram krevet i odjeću Njezina Veličanstva, naravno, to je posao sobarica. Mislim da je te večeri na duţnosti bila Mary Odell.« Kimnuo sam. »Stavljaš posteljinu na škrinju. Znaš li da su unutra dragocjenosti?« »Kunem se, gospodine, nisam ništa dirao. Nikada. Mislim da je škrinja ionako zaključana.« »Jesi li je ikad pokušao otvoriti da provjeriš?« »Nikada«, odgovorio je paţ. »Odan sam Njezinom Veličanstvu...« U strahu je povisio glas. Obratio sam mu se ljubaznije. »Jesi li te večeri opazio što nebično u sobi? Moţda u vezi sa škrinjom?« »Ne, gospodine. Već je bio sumrak. Nosio sam fenjer.« Namrštio se. »Ali da nešto nije bilo u redu sa škrinjom, mislim da bih to opazio. Stavljao sam posteljinu na nju svake večeri tog tjedna.« »Jesi li ikad vidio ukradeni prsten?« »Ne. Rečeno mi je da ga kraljica katkad nosi, no uvijek joj se moram duboko nakloniti, pa ga nikad nisam vidio.« »U redu.« Vjerovao sam mu, ah Garet Lynley nije se bojao samo mog ispitivanja. U to sam bio siguran. »Odakle si, momče?« upitao sam vedro. »Imaš sjevernjački naglasak.« Pitanje ga je, činilo se, duboko uznemirilo. »Iz Lancashirea, gospodine.« Oči su mu lutale. »Moja majka nekad je bila osobna sluškinja Katarine Aragonske. Preko nje je mojoj obitelji dodijeljena zemlja. Poznavala je majku sadašnje kraljice, staru lady Parr.« »Znači, tako si dobio ovo namještenje? Preko svojih obiteljskih veza s kraljičinom majkom?« »Da, gospodine. Moja je majka u pismu lordu Parru upitala bi li se za mene moglo naći kakvo namještenje.« Disanje mu se primjetno ubrzalo.
131
»Jesu li ti roditelji još uvijek ţivi?« »Otac nije.« Mladić je oklijevao. »Bio je zatočen u Toweru nakon Sjeverne bune prije deset godina, i ondje umro.« Pomno sam razmotrio ono što sam čuo. Radilo se o mladiću čija je majka sluţila Katarini Aragonskoj, i čiji je otac sudjelovao u Sjevernoj buni. »Zbog povijesti tvoje obitelji neki bi se mogli zapitati o tvojim vjerskim nagnućima«, rekao sam polako. Garet se u trenutku potpuno slomio. Kleknuo je, gotovo se srušivši sa stolca, i stao kršiti ruke. »Nije istina, kunem se da nisam papist! Odano slijedim kraljeve vjerske odluke. Stalno to govorim ljudima. Da me bar puste na miru...« »Ustani«, rekao sam blago. Bilo mi je ţao što sam ga tako rastrojio. »Sjedni. Nisam ovdje da ti naudim, dobro? O kojim to ljudima govoriš?« On očajnički odmahne glavom. Niz obraze su mu se slijevale suze. »Hajde, Garet. Ako ni u čemu nisi pogriješio, ništa ti se neće dogoditi. Ako jesi — i to priznaš — kraljica će biti milostiva.« Mladić drhtavo uzdahne. »Nisam ništa učinio, gospodine. Ali istina je što ste rekli — zbog moje obiteljske prošlosti, ljudi misle da bih bio spreman uhoditi reformiste. Premda lord Parr i kraljica znaju da moja obitelj ţeli samo ţivjeti u miru i odano sluţiti. No otkad sam došao u palaču...« Oklijevao je. »Da?« »Dvaput mi je prišao neki čovjek i upitao me bih li, koliko to mogu, motrio kraljicu, i o tome obavještavao one koji sluţe, rekao je, istinskoj vjeri. Odbio sam, kunem se...« Zurio je u mene sav kukavan, lica podbuhla od suza. U trenu sam postao svjestan kako se osjećao kad je nevin stupio u ovu zlatom optočenu septičku jamu. »Jesi li to prijavio svojim nadređenima? Lordu Parru?« »Nisam, gospodine. Nisam se usudio. Taj čovjek... plaši me.« »Kad se to dogodilo?«
132
»Jesenas, kad sam stigao ovamo. I onda ponovo u travnju, kad je počeo lov na heretike.« »Oba puta ti je pristupio isti čovjek?« »Da. Ne poznajem ga. Rekao sam za to jednom paţu, a on mi je objasnio kako se zna dogoditi da ti, kad stigneš na dvor, pristupi netko s jedne ili druge strane, i da, ako ţeliš sačuvati koţu, nikad ne smiješ pristati na bilo kakve zahtjeve. Uvijek ti pristupi čovjek koji je nepoznat na dvoru, izvanjski sluga nekog moćnika.« »Kako se zove taj čovjek?« »Nije mi ţelio reći. Prvi put mi je prišao na ulici, a drugi me put čekao ispred krčme u koju zalazim. Ima nešto na njegovu licu što me uplašilo.« Mladić je spustio pogled, srameći se svoje slabosti. »Moţeš li ga opisati?« Mladić me ponovo pogleda. Znao je da sada mora ići do kraja. »Ima dvadesetak i nešto godina. Mršav je, ali ţilav i snaţan. Nosi jeftinu odjeću, ali govori kao gospodin. Sjećam se da nije imao polovicu jednog uha, kao da ju je netko odsjekao u borbi.« Garet je zadrhtao. Polovica uha nedostajala je i jednom od muškaraca koje je Elias omeo u prvom pokušaju provale u tiskarsku radnju. Pokušao sam prikriti uzbuđenje. Garet je nastavio: »Oba mi je puta rekao da ću, ako pristanem uhoditi kraljicu, zasluţiti zahvalnost vrlo vaţne osobe u kraljevstvu, koja će me nagraditi i omogućiti mi napredovanje na dvoru.« »To zvuči vrlo primamljivo«, primijetio sam. »Ne.« Garet je ţestoko odmahivao glavom. »Sada ţelim samo što prije otići odavde.« »Dobro je da si mi rekao za ovo. Nemaš se čega bojati«, govorio sam mu blago. »Nakon što si i drugi put odbio tog čovjeka, jesi li ga ponovo vidio ?« »Nikad. Ako te ne mogu pridobiti, odustanu. Tako mi je kazano. Ţelim se vratiti kući, gospodine, svojoj obitelji«, rekao je tihim glasom. »Bez degradacije.«
133
»Mislim da se to moţe urediti.« Garet obriše lice satenskim rukavom. Suosjećao sam s njim. Da sam se u njegovoj dobi našao u istoj opasnosti, vjerojatno bih reagirao poput njega. Pustio sam ga da ode, i ostao sjediti sam u uredu lorda Parra. Napokon trag, pomislih. JEDANAESTO POGLAVLJE MARY ODELL BILA JE VISOKA, punašna ţena u ranim tridesetima. Bila je odjevena u crnu svilenu livreju, a plavu kosu skrivala joj je kapa s kraljičinim grbom. Crte lica bijahu joj blage i zračila je nečim majčinskim, no nije nosila vjenčani prsten. Zelene oči bile su joj pronicave i oprezne. Ustao sam i naklonio se, te joj pokazao da sjedne. Ona posluša i skupi ruke u krilu; gledala me znatiţeljno, a rekao bih da su je hipoteze o onom što se događa pomalo i zabavljale. »Ja sam viši odvjetnik Matthew Shardlake.« »Znam, gospodine. Kraljica je govorila o vama. Smatra vas časnim i iznimno oštroumnim čovjekom.« Osjetih kako se rumenim. »Ispričavam se što vam smetam, gospođo Odell, no moram ispitati sve koji su bili u kraljičinim privatnim odajama one večeri kad je ukraden njen prsten.« »Naravno. Njezino Veličanstvo mi je naloţilo da učinim sve što je u mojoj moći da vam pomognem.« »Lord Parr mi je rekao da ste već duţe vrijeme kraljičina sobarica i prijateljica.« »U rodu smo. Poznajem je još iz vremena kad nije bila kraljica.« Mary Odell lagano se osmjehnula, s naznakom skrivene ironije koju je kraljica često pokazivala u svojim sretnijim danima. »Dalje srodstvo dobro dođe kad netko dosegne tako uzvišen status.« Zastala je, a onda nastavila posve ozbiljnim glasom. »No moja odanost Njezinom Veličanstvu daleko je dublja od zahvalnosti za namještenje. Iskazala mi je milost svojim povjerenjem i prijateljstvom i, iskreno vam velim, umrla bih za nju.« Gospođa Odell duboko udahne. »Mnogo mi je pričala o onome što se
134
događalo posljednjih mjeseci. O svojim... nevoljama.« »Je li? « Samo, o Tuţaljci kraljica nije govorila. To bi bilo preopasno. Gospođa Odell ispitivački me pogledala. »Kraljica se doima iznimno uzrujanom zbog gubitka prstena. Voljela je dobru Margaret Neville, ali ipak se čini da ju je krađa odveć teško pogodila.« Bilo mi je jasno da je ova mudra ţena shvatila kako je ovdje riječ o nečem značajnijem od krađe prstena. No, dakako, nisam smio ništa reći. »Kako sam shvatio, vi ste te večeri bili na duţnosti kao sobarica. A čuo sam i da s kraljicom — oprostite što sam slobodan — katkad zajedno spavate.« »Da, katkad. Pravim joj društvo kad se osjeća usamljeno ili nevoljno.« »Biste li mi ispričali što se sve zbivalo kad ste te večeri došli pripremiti kraljičinu spavaću sobu? Sve što je bilo imalo neuobičajeno, a što ste vidjeli ili čuli, moţe biti od pomoći.« Kimnula je, kao da odobrava što sam prešao na stvar. »Imam dvosobni smještaj pokraj Velikih dveri. Te večeri izašla sam desetak minuta ranije, nešto prije devet. Bila sam umorna, pa sam htjela što prije obaviti svoju zadaću i povući se. Prešla sam dvorište i ušla u kraljevske odaje. Uobičajeno je da paţevi počiste sobe, a onda ja pripremim krevet, provjerim je li u spavaćoj sobi sve u redu, te priredim kraljičinu spavaćicu i četke za kosu.« »Dakle, uvijek jedan od paţeva najprije počisti sobu?« »Tako je.« »Jesu li paţevi poslušni? Mladići su skloni vragolijama.« »Jednom ili dvaput sam ih uhvatila kako se kartaju na kraljičinoj galeriji, i prijavila ih kraljevskom meštru ceremonija. No ne bi se oni usudili raditi ozbiljnije probleme u kraljičinim odajama. Mladići koji su te večeri bili na duţnosti obavili su dosta dobar posao. Jedan od straţara rekao mi je da je Njezino Veličanstvo s kraljem. Koji put, kad dođe natrag, kraljica voli popričati sa mnom, pa sam pri povratku u svoj stan rekla straţaru da ću biti ondje ako me bude trebala. Moram vam reći, viši
135
odvjetniče Shardlake, da je to bila vrlo obična večer. Nije se dogodilo ništa čudno, ništa neumjesno. Jedino...« Nabrala je nos. »U spavaćoj sobi slabo se osjećao neugodan miris. Tako slabo da ga se jedva moglo razaznati.« »Kakav točno miris?« »Bio je to, oprostite mi, smrad izmetina. Pomislila sam da moţda dolazi s rijeke, pa sam zatvorila prozor. Potom sam i s fenjerom pozorno pogledala po sobi, ali sve je bilo u redu. Kao što sam rekla, miris je bio vrlo slab.« »A je li sve bilo u redu s kraljičinom škrinjom? Onom u kojoj je bio prsten?« »Paţ je na nju stavio posteljinu, kao i obično. Nisam uočila nikakvu nepravilnost.« Zastala je. »Voljela bih da vam mogu više pomoći u vezi s ovim, gospodine, osobito jer je kraljica vrlo uzrujana.« Sada je govorila vrlo osjećajno. »Ali nisam ništa opazila.« »Jeste li ikad vidjeli unutrašnjost škrinje?« »Nekoliko puta, kad je kraljica vadila svoj nakit ili napola dovršeno pismo. Ključ je uvijek drţala oko vrata.« Glas joj je poprimio tuţnu notu. »Ali posljednjih nekoliko mjeseci Njezino Veličanstvo nije bilo sklono pokazivati mi sadrţaj škrinje.« Morao sam je odvratiti od tog tijeka misli, pa makar morao i lagati. »Kad je netko duţe vrijeme pod opterećenjem — a kraljica, znadem, jest — neki vaţan događaj, poput gubitka prstena voljene osobe, moţe mu ozbiljno pokvariti raspoloţenje.« »Istina«, kimnula je gospođa Odell, ali me pronicavo promotrila. »Dakle, posve ste sigurni da te večeri nije bilo ničeg neuobičajenog?« Zamislila se, a onda kao da joj je nešto sinulo. »Izuzev vonja, koji je uskoro nestao, bilo je još nešto, sitnica za koju nisam sigurna je li vrijedna spomena.« »Što?« Nagnuo sam se preko stola lorda Parra. »I sitnica bi mogla biti od pomoći.« »Rekla sam vam da sam došla iz svog stana. Već ste uvidjeli koli-
136
ko čuvanih vrata čovjek ovdje mora proći — na ulasku u odaju kraljeve straţe, pa na ulasku u sobe za audijencije, privatnu odaju, stambeni dio... Kad sam na duţnosti, uvijek se nalazim na popisu ljudi koje propuštaju. Katkad me neki novi straţar upita tko sam, provjeri je li moje ime na popisu i označi ga pisaljkom. Ne bunim se, to im je duţnost. No u kraljičinim odajama gotovo svi straţari me poznaju, i samo označe moje ime kad prolazim. Te je večeri ispred kraljičinih stambenih odaja straţario muškarac koji je već često bio na toj duţnosti — Zachary Gawger. Na moje iznenađenje, zaustavio me i dignuo galamu jer nije mogao pronaći moje ime na popisu. Rekla sam mu da ne bude budalast, ali on je ustrajao na provjeri imena, i nakon što je drugi put pregledao popis, napokon ga je pronašao i propustio me. Govorio je glasno i nasilnički, što nije prikladno obraćanje dami mog statusa«, Ijutnula se ona. »Pitala sam se je li moţda pijan, no zapovjednik straţe uvijek provjeri jesu li svi straţari trijezni i je li im oprema na mjestu, i tek ih onda pušta na duţnost.« »Da, to uistinu zvuči čudno«, rekao sam. »Popričat ću o tome s lordom Parrom.« Ustao sam i naklonio se. »Hvala vam na vašem vremenu.« Gospođa Odell ustane. »Naloţeno mi je da vas sada odvedem u kraljičinu sobu za molitvu. Ondje ćete se susresti s Njezinim Veličanstvom. Koliko sam shvatila, razgovarat ćete s Jane Benom.« »Tako je.« Opet se pomalo ironično osmjehnula, poput kraljice Katarine nekad. »Sretno vam bilo s njom, gospodine.« Otvorila je vrata i ja pođoh za njom.
† HODALI SMO niz hodnik. Bogat miris ruţa i lavande širio se iz latica poloţenih uz drvene oplate zidova. Kroz otvorena vrata na kraju hodnika na časak sam ugledao iznimno dugačku kolonadu ţivih boja i visokih prozora; u kavezima su ljupko cvrkutale ptice pjevice. Pretpostavio sam da se radi o kraljičinoj galeriji.
137
Mary Odell pokucala je na bočna vrata. Nije bilo odgovora, no pokaţe mi da uđem. Našao sam se u privatnoj sobici za molitvu. Bila je uređena u čistom tradicionalnom stilu: ţive boje kao i u cijeloj palači, oltar prekriven vezenim bijelim platnom, i upaljene svijeće u nišama. Kraljica se pobrinula da njena privatna kapelica ne odaje nijedan znak reformizma jer bi njeni neprijatelji i to mogli iskoristiti protiv nje. Mary Odell okrenula se na vratima. »Kraljica i Jane trebale bi stići uskoro.« »Hvala vam, gospođo Odell.« Iznenada mi se šarmantno osmjehnula. »Znam da ćete učiniti sve što moţete kako biste pomogli kraljici. Neka vam Bog bude na pomoći, viši odvjetniče Shardlake.« »Vrlo ste ljubazni.« Izišla je uz šuštanje svilene haljine i ostavila me samog. Iz daljine su dopirali slabašni glasovi — svakodnevni ţagor palače. Napokon nekakav napredak, pomislih. Muškarac s polovicom uha, koji je sudjelovao u prvom napadu na Greeninga, povezan je s nekim iz vrha vlasti, a trebalo bi istraţiti i neobičnu epizodu Mary Odell sa straţarom. Valjalo bi promozgati čak i o onom čudnovatom vonju. A sada ću ponovo susresti kraljicu. Pogledao sam jednu od crvenih svijeća koje su gorjele u kapelici, i na trenutak osjetih neobično zadovoljstvo. Rogoţina je bila tako debela da nisam čuo korake koji su se pribliţavali, pa sam se trgnuo kad su se vrata otvorila. Ušle su četiri ţene, ali kraljice Katarine nije bilo među njima. Dvije su bile mlade, odjevene u raskošne haljine s dugim rukavima. Druge dvije, shvatio sam iznenađeno, bile su mi poznate s velikog portreta kralja i njegove obitelji. Jedna je bila mala ţena okrugloga lica, prikazana u prolazu iza lady Mary. Druga je bila lady Mary sama. Sitna ţena, zasigurno Jane Bena, sa sobom je dovela ni manje ni više nego debelu bijelu patku; ţivotinja se gegala pokraj nje na koţnatom povodcu.
138
Jane se isticala i razmjernom jednostavnošću svoje odjeće, no njezina siva haljina s visokim ovratnikom i bijela uska kapa bile su od najboljeg materijala. Plavim je očima zvjerala po kapelici, a onda se tupo i uplašeno zagledala u mene. Pokraj nje stajala je jedva nešto viša, no sjajno odjevena i kraljevski uznosita lady Mary. Proučavala me. Srce mi je snaţno lupalo dok sam se klanjao gotovo do poda. »Uspravite se, gospodine odvjetniče.« Glas joj je bio mek i iznenađujuće dubok. Gledao sam najstarije kraljevo dijete. Znao sam da je kći Katarine Aragonske znatno starija od lady Elizabeth i princa Edwarda; dvadesete je ostavila iza sebe, a zbog mršavog, uskog lica izgledala je još i starije. Ispod okrugle francuske kapuljače prošarane dijamantima vidjela joj se crvenkastosmeđa kosa, a zelena joj je haljina bila ukrašena popularnim uzorcima nara, što je bio i sluţbeni simbol njene već dugo pokojne, odbačene majke. Malim, elegantnim rukama igrala se sa zlatnom mirisnom kuglom što joj je visjela o pojasu. »Oprostite mi, moja gospo«, rekoh. »Nisam znao da...« Kimnula je i ljubazno se osmjehnula, no tamne su joj oči bile hladne i na oprezu. Unatoč staloţenom nastupu, ostavljala mi je dojam osobe koja je bila na oprezu cijeli svoj ţivot. Odmahnula je rukom. »Očekivali ste kraljicu, znam. No moj ju je otac pozvao da bude malo s njim. Jane je bila sa mnom kad je Mary Odell došla po nju, pa sam rekla da ću je ja otpratiti umjesto kraljice.« Upitno me pogledala. »Koliko znam, od vas je zatraţeno da istraţite krađu kraljičina prstena.« »Točno, moja gospo. Pozvao me lord Parr.« Mary jedva primjetno slegne svojim sitnim ramenima. »Nisam čula mnogo o tome. Posljednjih sam dana prilično zauzeta nadzorom gradnje mojih novih odaja.« U glasu joj se osjeti ponos. »Kao što vidite, dovela sam sa sobom svoje dvije dame, uljudnosti radi.« Nije ih predstavila, nego odmah nastavi: »Iznenađena sam što ţelite ispitati skotu Jane.«
139
Njeţno je pogledala sitnu ţenu, koja joj uzvrati molećivim piljenjem. »Nisam napravila ništa krivo, moja gospo«, rekla je luda visokim glasom. Upitao sam se je li Jane istinski spora i zabrinuta ili se samo pretvara. Nisam mogao pogoditi. Okruglo joj je lice bilo vrlo zagonetno — ili zbog čudnih putova njenoga uma, ili zato što je bila vješta glumica. A moţda je posrijedi bilo oboje. »Kraljica je to htjela jer je Jane...«, činilo se da je običaj ludu zvati krsnim imenom, »... samo jedna od četki osobe koja je one večeri kad je ukraden prsten ušla u spavaću sobu Njezina Veličanstva.« Okrenuo sam se prema Jane. »Ne sumnjiči vas se nizašto. Zapravo bih samo ţelio znati jeste li primijetili da nešto nije u redu...« Lady Mary me prekinula; glas joj je učas postao oštar. »Zahtijevam da Jane ispitujete posredstvom mene, gospodine, kao što bi to, sigurna sam, traţila i kraljica da je mogla doći. Ne ţelim da je plašite.« Neznatno se namrštila, što su odmah učinile i dvije dvorske dame. Padca je natezala povodac, ţeljna istraţiti razbacano bilje u leutu sobice za molitvu. »Bih li vas onda mogao zamoliti, moja gospo, da upitate Jane gdje je sve bila i što je vidjela od trenutka kad je šestoga srpnja ušla u kraljičine stambene odaje?« »Pa, Jane?« obodri ludu lady Mary. »Sjećaš li se ičega?« Jane Bena kratko me pogleda, a onda se obrati svojoj gospodarici. »Htjela sam kraljici pokazati novi trik koji sam naučila Pačicu. Moţe pronaći bilje koje sam sakrila. Ali dame su me htjele zadrţati u privatnoj odaji, rekle su da kraljice nema.« Na moje iznenađenje, Jane udari nogom o zemlju poput djeteta i podigne glas. »Ĉesto me pokušavaju drţati podalje od kraljice, ali samo ja je mogu razonoditi kad je tuţna. A u zadnje vrijeme je često tuţna...« Mary podigne ruku, i Jane smjesta utihne. »Da«, reče Mary. »Tuţna je. A sad još i sve to pretjerano uzrujavanje zbog jednog nestalog prstena.« Koliko god da je kraljica pokušavala sprijateljiti kraljevu djecu, te i sama biti u dobrim odnosima s njima, čini se da
140
s Mary nije imala osobitog uspjeha. »Prsten je imao veliku sentimentalnu vrijednost«, promrmljao sam. »Moja gospo, bi li Jane mogla reći gdje je bila...« Mary ponovo pogleda Jane i strpljivo je upita: »Kad si prošla pokraj dama i ušla u stambene odaje, gdje si sve bila? Jesi li vidjela što neobično?« »Traţila sam kraljicu u svim sobama«, odgovorila je Jane. »I kad sam vidjela da je stvarno nema, vratila sam se u privatnu odaju. U kraljičinim sobama nikoga nije bilo. Paţevi su otišli, a Mary Odell još nije došla.« »Onda je sve u redu«, rekla je Mary kao da zaključuje ispitivanje, i Jane Bena prostrijeli me pobjedonosnim pogledom. No ja sam bio uporan. »Je li uočila išta čudno u kraljičinoj spavaćoj sobi? Moţda u vezi sa škrinjom u kojoj kraljica čuva dragocjenosti, i gdje je bio i prsten?« »Ne, ništa«, rekla je Jane. Odveć brzo, pomislih. »Kraljica mi ne dopušta da se pribliţavam škrinji. Moja gospo, ovaj grbavac me plaši.« Laţeš, pomislih, a po promjeni na licu lady Mary uvidio sam da je i ona to opazila. »Kraljica će biti iznimno zahvalna na svakom podatku«, usudio sam se reći. Lady Mary pogledala je Jane. »Smiri se, draga. Znaš da ja vidim kad igraš svoje igrice. Reci gospodinu sve što znaš, i dajem ti svoju riječ da zbog toga nećeš nastradati.« Jane Bena se sva zarumenjela. Nadurila se poput djeteta i ugurala prst u usta. »Jane...« Glas lady Mary sada je imao oštar prizvuk. »To je nepristojno, to je zločesto«, izbrbljala je luda. »Što to, Jane?« Tišina je trajala nekoliko dugih trenutaka, a onda Jane reče: »Kad sam ušla u spavaću sobu da vidim je li kraljica unutra...« Nagnuo sam se naprijed, a lady Mary potakne ludu: »Da?«
141
»Pačica je bila sa mnom i...« »Da...?« »Pokakala se na pod.« Svašta sam očekivao, ali to ne. Znači, odatle onaj vonj. »Ostavila je mali trag kakice na rogoţini«, nastavila je Jane. »Bojala sam se da će meštar ceremonija maknuti Pačicu s dvora. Uzela sam krpu, umočila je u kraljičinu zdjelu s raţinom vodicom i sve očistila. Biljni mirisi u sobi bili su tako jaki da sam mislila da se smrad neće osjetiti. Odmah sam otišla i nikome nisam rekla za to.« Naglo je povukla uzicu na kojoj je drţala patku, gotovo joj slomivši vrat, a onda klekne i zagrli je. Patka je, nikakvo čudo, izgledala preplašeno. »Nemojte da me grbavac oda, moja gospo, preklinjem vas. Volim svoju Pačicu.« »Nitko te neće odati, Jane«, rekla je lady Mary, pa me pogledala. Usne su joj se malo trzale, i uvidjeh da ima osobinu koju prije nisam opazio — smisao za humor. »Je li sada dovoljno, gospodine odvjetniče?« upitala je. »Dakako, moja gospo.« »Dopuštam vam da pačji grijeh prijavite lordu Parru«, rekla je ozbiljno. »Ali samo pod uvjetom da Jane ne ostane bez patke. Mislim da će se kraljica sloţiti.« »Dakako, moja gospo.« »Dobro. Ostavljamo vas da radite svoj posao.« Jedna od dvorskih dama pomogla je Jane da ustane, a druga je otvorila vrata lady Mary. Ponovo sam se duboko naklonio. Izašle su, a patka se gegala za njima na svojim opnastim ţutim nogama. Dok sam se uspravljao, lady Mary se okrenula, pogledala me i cinično se osmjehnula. Vrata su se zatvorila. Ostao sam stajati, potresen neočekivanim i smiješnim razvojem događaja. Smiješnim? Morao sam se zapitati jesam li bio ţrtva detaljno razrađene farse, i zna li Jane Bena više no što je rekla. Ako jest tako, onda se radi o vrsnoj glumici. No za to nisam imao dokaz, ni jedan jedini. Pomislih na njeno djetinjasto ponašanje. Moţda je upravo time privukla kraljicu i lady Mary, dvije odrasle ţene koje
142
nisu imale djece, a vjerojatno ih neće niti imati. Moţda im je bila zamjensko dijete, i ništa više od toga. No Mary Tudor nosila je nešto u sebi, nešto zbog čega me iznimno plašila mogućnost da Tuţaljka završi u njenim rukama.
† OSTAO SAM U sobici za molitvu, punoj mirisa svijeća i tamjana. Prošlo je pola sata i dnevno svjetlo počelo je blijedjeti, kad se vrata ponovno otvore i unutra uđe lord Parr. Mrštio se. »Rekli su mi da je Jane Benu do vas otpratila lady Mary. Niste joj dali naslutiti ništa glede knjige?« zabrinuto me promatrao. »Ništa, lorde.« Izvijestio sam ga o smiješnom događaju s patkom, o svemu što sam od Gareta Lynleya saznao o muškarcu bez pola uha, te o razmirici između Mary Odell i straţara. Parr je kimao glavom. »Provest ću diskretne istrage. Ĉovjek s polovicom uha sluţi vrlo vaţnom muškarcu u kraljevstvu...« »Paţ je spomenuo vrlo vaţnu osobu u kraljevstvu.« Parr me proučavao. »Mislite na lady Mary? Smatrate da je na koncu ipak ona poslala Jane Benu da one večeri ukrade knjigu?« »Moramo biti apsolutno sigurni da kraljica nije pred Jane natuknula nešto o knjizi.« Lord Parr je odmahivao glavom. »Jane se uvijek činila idiotom po rođenju.« »Moţda. No, premda djetinjast, njen je govor tečan. A ljudi katkad znaju biti... odveć otvoreni pred budalama.« Parr je kimnuo, shvativši poantu, no ipak reče: »Kraljica sigurno nije bila odveć otvorena. Ne u ovoj stvari. A kako sam vam već rekao, lady Mary cijelo je desetljeće stroga konzervativka. Ipak, popričat ću s kraljicom o Jane, premda čak i ta teorija nameće pitanje kako je itko mogao otvoriti škrinju bez tragova obijanja.« Uzdahnuo je. »Hvala vam, gospodine Shardlake, moţda smo napravili korak naprijed. A sada, budući da je kraljica još uvijek kod kralja, iskoristit ćemo to vrijeme da pogledamo škrinju.
143
Dođite.«
† KRALJIĈINA spavaća soba gledala je na rijeku. Bila je to golema, ţenskom rukom uređena prostorija, bogato namirisana, s cvijećem u vazama i velikim izvezenim jastucima razbacanim po podu, predviđenim za leţanje i čitanje. Središnje mjesto zauzimao je golem krevet s baldahinom. Bio je tu i radni stol, na kojem se nalazila samo urešena tintarnica; na tom je stolu kraljica napisala Tuţaljku grešnika. Pokraj stola nalazila se masivna drvena škrinja, visoka tri četvrt metra, s crve- no-zlatnim orijentalnim sagom na vrhu; sprijeda je bila rezbarija — sa svake strane tudorske ruţe stajala je po jedna nimfa. Na škrinji nije bilo posteljine — paţ koji je na duţnosti večeras još nije bio stigao. Lord Parr spustio se na koljena, iznenađujuće gipko za svoje godine. Kleknuo sam do njega nešto sporije. Parr udari u bok škrinje, i začuje se prazan odjek. »Ĉvrst, masivan hrast«, rekao je. »Sve kraljičine dragocjenosti su izvađene.« Proučavao sam bravu. Bila je mala, ali vrlo čvrsta, postavljena duboko u drvo. Prešao sam prstima preko nje. »Nema ogrebotina po metalu, niti po drvu. Netko ju je otvorio ključem ili je to učinio vrlo vješt bravar.« »Dragocjenosti sam dao premjestiti na drugo mjesto«, rekao je lord Parr i paţljivo otvorio škrinju. Pogledao sam praznu unutrašnjost, a onda se oprezno sagnuo da proučim bravu iznutra. Bio je kraj dugog dana, i boljela su me leđa. Ni unutra nije bilo ogrebotina. »Vidio sam mnogo kovčega i škrinja za dragocjenosti«, rekao sam. »U mom slučaju, većinom se radilo o pohrani dokumenata. Takve škrinje često imaju dvije ili tri brave s vrlo sloţenim unutarnjim mehanizmom.« Parr je kimnuo u znak slaganja. »Da. No ovu je škrinju kraljica dobila od svoje majke, i vrlo je vezana za nju.«
144
Podignuo sam pogled prema njemu. »Ali brava je zacijelo nova.« »Tako je. Kad su proljetos počeli s lovom na heretike i ispitivanjem članova kraljevskog domaćinstva, kraljica je dala zamijeniti brave na svim svojim ormarima i kovčezima. Pitao sam je ţeli li sloţeniju bravu za ovu škrinju, no odbila je, kazavši da se boji kako bi to moglo oštetiti drvo. Sjećam se da mi je rekla: >Samo ja imam ključ, a nova brava je čvrsta. Škrinja je sigurna.< Dakako«, dodao je Parr s ogorčenjem u glasu, »tada nisam znao što je unutra.« »Onaj tko je izradio novu bravu mogao si je napraviti rezervni ključ«, rekao sam. Lord Parr odmahnuo je glavom. »Primjedba ima smisla, ali ovu i sve druge brave izradio je kraljičin osobni škrinjar. On je čovjek od povjerenja, bravar je različitim kraljicama već dvanaest godina, a ne drţite čovjeka na takvom mjestu ako nije pouzdan.« »Jeste li ga ispitali?« »Još ne. Mislio sam kako je najbolje da to ostavim vama. No ne smatram ga vjerojatnim sumnjivcem.« »Ipak, okolnosti su takve da jest sumnjiv.« »Radi u dvorcu Baynard. Moţda biste u ponedjeljak mogli otići onamo i ispitati ga, i usput popričati s vezmajstorom o onom rukavu. Sutra je nedjelja, pa nijedan od njih neće biti ondje. To jest smetnja, ali barem ćete imati dan za odmor i razmišljanje.« Iskreno sam zahvalio starcu na obziru, no on potom nastavi: »Treba nam stručnjak za brave. Netko izvan palače.« Podignuo je obrve. »Poznato je da vaš pomoćnik Jack Barak ima iskustva u tim stvarima. Još iz dana kad je bio u sluţbi lorda Cromwella.« Duboko sam udahnuo. Dakle, lord Parr se raspitivao o Baraku, čije se iskustvo u tim stvarima tijekom godina doista pokazalo korisnim, ali... »Ne bih ga ţelio uključivati u ovo«, rekao sam tiho. »To bi pomoglo kraljici«, pritisnuo me lord Parr. »Barak ne mora znati o čemu se radi. Zapravo, ne smije znati. Drţat ćemo se priče o prstenu. A budući da je škrinja sada prazna, mogu je poslati u Baynard, gdje je Barak moţe pregledati kad u ponedjeljak budete ondje.«
145
Parr je kimnuo u znale slaganja. »Da. No ovu je škrinju kraljica dobila od svoje majke, i vrlo je vezana za nju.« Podignuo sam pogled prema njemu. »Ali brava je zacijelo nova.« »Tako je. Kad su proljetos počeli s lovom na heretike i ispitivanjem članova kraljevskog domaćinstva, kraljica je dala zamijeniti brave na svim svojim ormarima i kovčezima. Pitao sam je ţeli li sloţeniju bravu za ovu škrinju, no odbila je, kazavši da se boji kako bi to moglo oštetiti drvo. Sjećam se da mi je rekla: >Samo ja imam ključ, a nova brava je čvrsta. Škrinja je sigurna.< Dakako«, dodao je Parr s ogorčenjem u glasu, »tada nisam znao što je unutra.« »Onaj tko je izradio novu bravu mogao si je napraviti rezervni ključ«, rekao sam. Lord Parr odmahnuo je glavom. »Primjedba ima smisla, ali ovu i sve druge brave izradio je kraljičin osobni škrinjar. On je čovjek od povjerenja, bravar je različitim kraljicama već dvanaest godina, a ne drţite čovjeka na takvom mjestu ako nije pouzdan.« »Jeste li ga ispitali?« »Još ne. Mislio sam kako je najbolje da to ostavim vama. No ne smatram ga vjerojatnim sumnjivcem.« »Ipak, okolnosti su takve da jest sumnjiv.« »Radi u dvorcu Baynard. Moţda biste u ponedjeljak mogli otići onamo i ispitati ga, i usput popričati s vezmajstorom o onom rukavu. Sutra je nedjelja, pa nijedan od njih neće biti ondje. To jest smetnja, ali barem ćete imati dan za odmor i razmišljanje.« Iskreno sam zahvalio starcu na obziru, no on potom nastavi: »Treba nam stručnjak za brave. Netko izvan palače.« Podignuo je obrve. »Poznato je da vaš pomoćnik Jack Barak ima iskustva u tim stvarima. Još iz dana kad je bio u sluţbi lorda Cromwella.« Duboko sam udahnuo. Dakle, lord Parr se raspitivao o Baraku, čije se iskustvo u tim stvarima tijekom godina doista pokazalo korisnim, ali... »Ne bih ga ţelio uključivati u ovo«, rekao sam tiho. »To bi pomoglo kraljici«, pritisnuo me lord Parr. »Barak ne mora znati o čemu se radi. Zapravo, ne smije znati. Drţat ćemo se priče o prstenu. A budući da je škrinja sada prazna, mogu je poslati u
146
Baynard, gdje je Barak moţe pregledati kad u ponedjeljak budete ondje.« DVANAESTO POGLAVLJE ODVJETNICI I NJIHOVE ŢENE izlazili su iz crkve Lincoln's Inna polako i jednolično, kao i uvijek poslije mise; oni u crnim haljama, s crnim kapama na glavi, a one u svojim najboljim ljetnim svilenim haljinama. Izašao sam na srpanjsko sunce; jutro je bilo svjeţije no inače jer se tijekom noći podignula grmljavinska oluja, koja me budila iz nemirna sna. Kiša će pomoći usjevima. A sada sam morao ispuniti obećanje i posjetiti Stephena Bealknapa. Hodao sam uz bočnu stranu crkve, kad mi priđe rizničar Rowland s ishitrenim osmijehom na uskom licu. »Dobro jutro, viši odvjetniče Shardlake«, rekao je vedro. »Lijepa sluţba.« »Da, gospodine rizničaru. Uistinu je bila lijepa.« Zapravo, jedva da sam išta slušao, premda je sutra obljetnica potonuća Mary Rose. Trebao sam moliti za duše svojih prijatelja, i za duše stotine drugih koji su poginuli, premda više nisam bio siguran da postoji Bog koji bi me uslišio. Ipak, unatoč vaţnosti ove nedjeljne sluţbe, nisam mogao prestati misliti na Tuţaljku. Rowland nagne glavu ustranu poput radoznale vrane. »Ĉinilo mi se da ste tijekom mise bili pomalo napeti. Nadam se da to nije zato što ste prisustvovali spaljivanju.« »Trenutno imam mnogo predmeta«, odvratio sam kratko. »U svakom slučaju, Inn vam je zahvalan što ste nas predstavljali u petak. A moţda ćete biti pozvani da nas predstavljate i sljedeći mjesec, na novom javnom događanju.« »Uistinu?« odvratio sam zabrinuto. »Radi se o proslavi, a ne smaknuću«, osmjehne se Rowland škrto. »Sve je još povjerljivo, no bit će to veličanstven događaj.« Kimnuo je, kratko se naklonio i otišao. Gledao sam za njim. Sljedeći mjesec? Trenutno mogu misliti samo na sutra. Izbrisao
147
sam njegove riječi iz glave.
† POLAKO SAM hodao preko dvorišta, zadubljen u misli. Iako sam jučer pronašao neke tragove, bile su to samo niti u velikom zapletenom klupku. Zašto je čovjek s unakaţenim uhom pokušavao provaliti u Greeningovu radnju prije no što je kraljičina knjiga bila ukradena? Kako je netko uspio otvoriti škrinju bez ostavljanja tragova, a jedini ključ visi kraljici oko vrata? Je li bravar napravio rezervni ključ? A pitao sam se i tko je taj Jurony Bertano, kojeg se šegrt Elias tako silno preplašio. Ĉinilo se da je ime španjolsko ili talijansko; ako se odvaţim, mogao bih o tome priupitati Guya. Gotovo sam se spotaknuo o oblutak koji se odvojio od leţišta i Ijutito ga šutnem nogom. Upitah se jesam li dobro postupio kad sam pristao uplesti se u stvar koja bi lako mogla završiti kobno. Kroz glavu su mi brzo prolazile različite slike; Garet Lynley, uplakani paţ, govori kako ga muškarac s odsječenom polovicom uha vrbuje da postane uhoda; Jane Bena vuče na uzici svoju patku; ozbiljno lice Mary Tudor. Ako se Tuţaljka pojavi u javnosti, mogao bih se naći u opasnosti, baš kao i kraljica i lord Parr. A u opasnosti bi se našli i oni koji rade za mene, primjerice Nicholas: bio sam ga vidio da stoji na drugoj strani crkve, zajedno s ostalim sluţbenicima, za glavu viši od većine njih; bio je pomalo mamuran, kao i obično nedjeljom. Najbolja zaštita za moje pomoćnike bila je da im otkrijem što manje činjenica. No naredbu lorda Parra nisam mogao zanemariti, pa sam prije mise bio otišao do Jacka i Tamasin. Pustivši me u kuću, Jane Marris otišla je na kat probuditi Baraka i Tamasin, koji su bili ostali malo duţe spavati. Morao sam s nelagodom sjediti u dnevnoj sobi i slušati kako, dok se oblače, bučno koračaju i nervozno mrmljaju. Jane je donijela Georgea dolje. Cendrajući, uputio mi je tuţan, suzni pogled. Jane ga potom odnese u kuhinju i počne, čuo sam, spremati doručak.
148
Barak i Tamasin napokon siđoše. Ustao sam. »Oprostite što vam smetam tako rano.« Tamasin se osmjehnula. »Bilo je i vrijeme da ustanemo. Hoćete li doručkovati s nama?« »Hvala, već sam jeo. Kako si, Tamasin?« »Ĉini se da su mučnine prošle, Bogu hvala.« »Odlično. Neću dugo ostati, moram natrag do Lincoln's Inna, u crkvu.« »Mi ne idemo na misu ako baš ne moramo«, rekao je Barak. Znao sam da su oboje siti religije za cijeli ţivot. »Ako se odveć dugo ne pojavljujem u crkvi, to odmah netko primijeti«, rekao sam. »Osim toga, obećao sam Bealknapu da ću ga posjetiti.« »Trebali biste ga pustiti da istrune nakon sve štete koju vam je nanio«, rekao je Barak. »Previše ste meki.« Tamasin je kimala glavom. »Grozan je to čovjek.« »Hja, priznajem da me zanima što mi ţeli reći.« »Znatiţelja je ubila mačku«, ustrajala je Tamasin. Zalobno sam se osmjehnuo. »Mačke imaju devet ţivota, a meni je pokoji moţda još preostao. Jack, mogu li kratko popričati s tobom? U vezi... s poslom.« Barak i Tamasin značajno se pogledaju. Moţda su i oni, poput Rowlanda, vidjeli napetost na mom licu. »Moram se pobrinuti za Georgieja«, rekla je Tamasin. »Rastu mu zubići. Dat ću mu da cucla pileću kost.« Nakon što je otišla, Barak me pronicavo pogleda. »Mladi Nicholas jučer je popodne bio vrlo povučen. Nije ţelio otkriti gdje ste bili, kazao je da ste mu vi naredili da ne smije ništa reći. Imao sam dojam da ste ga izgrdili. Nije da katkad to i ne zasluţi.« »Ţao mi je što sam toliko posla morao ostaviti tebi.« »Samo nekoliko dana neće biti problem. Natjerao sam Nicholasa da se pošteno naradi. Kako sam rekao, bio je tih, a ne ţivahan kao
149
obično.« Barak je podignuo obrvu. Bilo mu je jasno da se događa nešto ozbiljno. Duboko sam udahnuo. »Jack, bojim se da sam se upleo u vrlo... delikatnu stvar. Po nalogu lorda Parra, kraljičina komornika.« Barak se namrštio. »Što vas to stalno vuče onamo?« upitao je što zbunjeno, što ljutito. »S obzirom na sve glasine koje posljednjih mjeseci kolaju o kraljici, morali ste se drţati podalje.« »Sada je prekasno. Radi se o ukradenom komadu nakita.« Eto, izustio sam laţ. Barak je na trenutak utihnuo, a onda tiho reče: »Ţelite moju pomoć? Nekad sam vam mogao biti na usluzi, ali sada...« Pokazao je glavom prema vratima. Da, pomislih. Tamasin, George, nova beba. Ugrizao sam se za usnu. »U cijeloj stvari ima jedan detalj oko kojeg bi tvoja stručnost mogla biti od pomoći. Nisam ja to predloţio, već se radi o zamisli lorda Parra. Ţao mi je.« »Zar još uvijek imam ugleda u visokim krugovima?« Zvučao je iznenađeno, ali u glasu mu se moglo nazreti i zadovoljstvo. »Ĉini se da imaš. Iz škrinje u palači Whitehall ukraden je vrijedan prsten. No postoji samo jedan ključ, koji je vlasnica stalno nosila oko vrata. K tome, nema tragova obijanja.« »Vidjeli ste tu škrinju?« »Da. Dobar dio jučerašnjeg dana proveo sam u Whitehallu.« »Ĉija je škrinja?« upitao je Barak otvoreno. »Kraljičina?« »Ne smijem reći. Škrinju će odnijeti do kraljičine rušnice u dvorcu Baynard, gdje ćemo je moći pregledati sutra u devet. Moţeš li, za mene, otići onamo i obaviti to? Reći svoje mišljenje?« Barak mi uputi dug, prodoran pogled. »I to je sve što se traţi od mene?« »Da.« »Što se mene tiče, nema problema. No, ako Tamasin i na trenutak pomisli da se ponovo izlaţem riziku, bila bi...«, vrtio je
150
glavom, »... bila bi bijesna. I to s pravom.« Uzdahnuo je. »Ali, ako se radi o naredbi kraljičina komornika...« »Da, naredba je njegova. I obećavam ti da te neću uplitati dublje.« »Ĉim sam sišao, po vašem sam licu vidio da će biti nevolja. I Tamasin je to vidjela. Spomenuli ste devet mačjih ţivota. Hja, dosad ste već sigurno stigli do broja devet. A i ja također, kad smo već kod toga.« »Duţan sam to kraljici.« »Duţni ste pronaći ukradeni prsten?« Barak me pogleda postrance. »Dobro, ako tako kaţete. Kako bilo, doći ću. Neću ništa reći Tamasin, premda mi nije drago što je obmanjujem.« »Da, ovo mora ostati u tajnosti.« Barak je kimnuo, pa me još jednom prodorno pogledao. »Zapamtite. Samo devet ţivota.«
† LAŢI, same laţi, mislio sam. Pribliţavao sam se odajama Stephena Bealknapa, koje su se, manje-više, nalazile nasuprot mojih. A onda iza leđa začujem da me netko doziva. Razdraţeno se okrenem. Što je sad? Na moje iznenađenje, bio je to Philip Coleswyn, odvjetnik koji zastupa brata Isabel Slanning. Bili smo se vidjeli na spaljivanju. Skinuo sam kapu. »Brate Coleswyn, dobro jutro. Niste bili na misi u Gray's Innu?« »Odlazim u svoju lokalnu crkvu«, odvrati on pomalo ukočeno. Pomislih da se zacijelo radi o crkvi čiji je ţupnik sklon radikalima. »Nakon mise sam pošao ovamo jer ţelim razgovarati s vama.« »U redu. Pođimo u moj ured, tu je preko. Premda, već imam jedan ugovoreni sastanak...« Bacio sam pogled na Bealknapov zatvoren prozor. »Brzo ću morati dalje.« »Nećemo dugo.« Otišli smo do mog ureda. Otključao sam vrata i odveo
151
Coleswyna do svoje sobe; zbacio sam halju i pokazao mu da sjedne. On je nekoliko trenutaka šutio, gledajući me svojim bistrim plavim očima. Potom neodlučno počne: »Viši odvjetniče Shardlake, povremeno mi se pojave slučajevi u kojima je... korisno popričati sa zastupnikom druge strane. U povjerenju.« Oklijevao je. »Ukoliko smatram da predstavnik druge strane, kao i ja, ţeli izbjeći nepotrebno sukobljavanje.« »Mislite na slučaj oporuke gospođe Cotterstoke?« »Da. Kad smo se, viši odvjetniče Shardlake, prekjučer sreli na Smithfieldu, na onom uţasnom događaju...«, ţmirnuo je nekoliko puta, »... uvidio sam da ste čestit čovjek.« »Hvala vam, brate. No strogo gledajući, čestitost podrazumijeva zastupanje interesa naših klijenata, koliko god bili neugodni. Ţelje klijenata moraju biti na prvome mjestu.« »Znam to. Ali zar kršćanski duh ne nalaţe ljudima da pokušaju riješiti sukobe kad god je to moguće?« »Ako jest moguće.« Sjetih se Guyeve tvrdnje da se neke svađe nikad ne mogu okončati. Sjetio sam se i što je rekla Isabel: Da samo znate za uţasne stvari koje je počinio moj brat. »Saslušat ću što imate reći«, dodao sam. »I obećajem da će to ostati između nas.« »Hvala vam. U srijedu nas čeka pregled murala. Vi ćete, dakako, svog vještaka uputiti da pronađe način da se slika ukloni bez oštećenja.« »Dok će vaš vjerojatno reći da je sliku nemoguće ukloniti.« »Moj je vještak pošten čovjek«, reče Coleswyn. »I moj je.« »Ne sumnjam u to.« Osmjehnuo sam se. »Opet, obojica stručnjaka rade prema nalogu, za honorar. Bojim se da je pat-pozicija najvjerojatniji ishod.« »Da«, sloţio se Coleswyn. »Takav je sustav.« Uzdahnuo je. »Troškovi vještačenja bit će dodani na račune, pa će biti više i dugovanja i administrativnog posla.«
152
»Znate kako se kaţe: >Mali predmet, dug spis<«, našalio sam se. »Da.« Coleswyn se stade smijati. Mislim da to nije ţelio, već se naprosto oslobađao napetosti. Njegovo dosad ozbiljno lice izgledalo je dječački. I ja sam se smijao. Obojica smo prestali u istom trenutku, pogledavajući se s griţnjom savjesti. »Ne moţemo spriječiti njihov sukob«, rekao sam. »Premda, rado bih se riješio svega toga. Recite mi, u povjerenju, mrzi li gospodin Cotterstoke gospođu Slanning u istoj mjeri kao i ona njega?« Coleswyn je tuţno kimnuo. »Edward Cotterstoke je najsretniji kad mi priča koliko je njegova sestra zla, opaka i pakosna ţena. Oh, kaţe i da je izdajica, papi odana katolkinja koja potajice ide na staru misu. Cotterstokea sam bio upoznao u svojoj crkvenoj zajednici. Baš sam bio s njim.« Podignuo je obrve. »Pozvao sam ga na kršćansku blagost prema bliţnjem, no nije bilo odjeka.« Suosjećajno sam kimnuo. »A gospođa Slanning, pak, govori da je njen brat heretik i da bi ga rado vidjela na lomači.« Zastao sam, pa dodao. »I vas također, bojim se.« Coleswyn se namrštio. »Oboje bi trebali paziti što govore u ova vremena.« Duboko je udahnuo, pa me pogledao. »Edward Cotterstoke ne ţeli se urazumiti. Znam da su ga ţena i djeca pokušala odgovoriti od ove borbe sa sestrom, ali bez uspjeha.« »Isabel je udovica bez djece, no i da ima obitelj, sumnjam da bi je itko mogao razuvjeriti. Recite mi, gospodine Coleswyn, imate li ikakvu predodţbu zbog čega se njih dvoje toliko mrze?« On pogladi svoju kratku bradu. »Ne. Jedino što Edward kaţe jest da je njegova sestra zlo stvorenje još od vremena kad su bili djeca. Ipak, unatoč tome što je uţiva vrijeđati, i premda smo ih obojica vidjeli kako na sudu bijesno zure jedno u drugo, imam osjećaj da je se Edward na neki način boji.« Zastao je. »Izgledate iznenađeno, brate.« »Samo zato što je gospođa Slanning rekla nešto zbog čega sam pomislio da se ona boji njega. Jako neobično.« Iako se radilo o kršenju povjerenja, sada sam bio siguran u Coleswynovu čestitost,
153
i odlučio sam mu okriti što je Isabel rekla za svog brata — za stvari koje je počinio. Kad sam završio, Coleswyn je zavrtio glavom. »Ne znam što bi to trebalo značiti. Gospodin Cotterstoke je ugledan građanin.« »Kao i gospođa Slanning. Jeste li uočili neobičnu formulaciju staričine oporuke? Konkretno upućivanje na zidne slike?« »Jesam. Stara gospođa Cotterstoke kao da je ţeljela izazvati svađu između svoje djece, pa im se smijati iz groba.« Coleswyn je zadrhtao. »Zacijelo je bila svjesna da se preziru. Moţda se nisu samo dva člana ove obitelji mrzila zbog tko zna kakve stare zamjerke. Moţda ih je bilo troje. I djeca i majka«, završio sam tuţno. »Moguće. Ali ne znam ništa o njihovim ranim danima. Osim da im je otac, gospodin Johnson, koji je također na muralu, umro nedugo nakon što je slika dovršena. I da im se majka uskoro ponovno udala, za gospodina Cotterstokea, koji je bio preuzeo posao njenog pokojnog muţa. Ali i on je uskoro umro, ostavivši sve udovici. Nije bilo druge djece, a Edward i Isabel su uzeli očuhovo prezime.« »Sve se to podudara s mojim spoznajama«, rekao sam. »Ne čini se da je očuh bio zao i potaknuo sve to.« »Istina.« Coleswyn ponovo pogladi bradu. »Kad bismo bar mogli otkriti što ih je dovelo do ovoga...« »Ali kako? Jeste li primijetili da, premda se stalno vrijeđaju, uvijek ostaju na općim pojmovima? Nikad ne govore ni o čemu konkretnom.« »Da«, kimao je Coleswyn polako. Ĉuo sam da je sat Lincoln's Inna otkucao podne. »Brate, moram na zakazani sastanak. Ali drago mi je što ste došli. Hajdmo svaki razmotriti što se moţe poduzeti.« Ustao sam i pruţio Coleswynu ruku. »Hvala vam što ste mi se obratili. Mnogi odvjetnici bi ovu bezumnu stvar drage volje tjerali do Suda lorda kancelara, samo zbog zarade.« I Bealknap je spadao među takve, samo što on ne bi imao strpljenja za Isabelino sitničavo prigovaranje. Uvijek je više
154
volio nepoštene poslove sa zemljom, gdje se sve odvija u mraku. Coleswyn se skromno osmjehnuo. »Da zapečatimo naš mali sporazum, biste li mi učinili čast i večerali sa mnom i mojom ţenom? Moţda u srijedu, nakon pregleda murala?« Pravila su zabranjivala da odvjetnici suprotstavljenih strana raspravljaju o klijentima bez njihova znanja, no zajednički objed bio je dopušten. Što bi nam, u suprotnom, ostalo od društvenog ţivota? »Bit će mi drago. No imam jedan predmet koji mi trenutno oduzima dosta vremena. Jesam li slobodan pristati, ali uz mogućnost da otkaţem u posljednji trenutak?« »Naravno.« Uzdahnuo sam. »U usporedbi s tim drugim predmetom, slučaj Cotterstoke izgleda... beznačajan.« »Pa i jest beznačajan.« Tuţno sam se osmjehnuo. »Da. Naţalost, ne i našim klijentima.« Ispratio sam ga van i kroz prozor promatrao kako, vitak i snaţan, odlazi prema dverima. Potom svrnuh pogled prema Bealknapovim zatvorenim kapcima. Duboko sam uzdahnuo. TRINAESTO POGLAVLJE PRELAZIO SAM DVORIŠTE, pribliţavajući se kući u kojoj se nalazio Bealknapov ured. U mislima mi je bilo njegovo čudno ponašanje na koncu prošle godine, neočekivani pokušaji prijateljevanja, koje sam morao odbiti jer mu se nije moglo vjerovati. Na moje kucanje otvorio mi je vratar. »Brat Bealknap pozvao me u posjet«, rekoh. Vratar me sumorno promatrao. »Po onome što kaţe njegovateljica, lako je moguće da je ovo posljednji čas za posjete. Odvest ću vas gore.« Penjali smo se uz duge drvene stube, prolazeći pored drugih ureda, praznih na dan počinka. Vrlo je malo odvjetnika ţivjelo, poput Bealknapa, u svom uredu. Godinama nisam bio kod njega, i sjećao sam se tek da su sobe bile neuredne i pune prašine. Pričalo
155
se da unutra drţi svoju veliku škrinju sa zlatom, i da noću zaranja ruke u novčiće. Vratar pokuca na vrata. Otvorila je postarija ţena opasana čistom pregačom; preko sijede kose nosila je kratku usku kapu. »Ja sam viši odvjetnik Matthew Shardlake.« Ţena se naklonila prignuvši koljeno. »Ja sam gospođa Warren. Gospodin Bealknap me uzeo za njegovateljicu. Primio je vašu poruku .« Nastavila je jednako hladnim, ravnodušnim glasom: »Ima veliku izraslinu na ţelucu, liječnik kaţe da mu je ostalo malo vremena. Još dan-dva.« »Zar nema nekog člana obitelji kojeg bi se moglo pozvati?« »Ima, ali on to ne ţeli. Mislim da su se posvađali prije mnogo godina. Kad sam ga upitala za to, rekao je da obitelj nije vidio još od vremena bivšeg kralja.« Tome ima gotovo četrdeset godina, pomislih. Bealknap je u to doba bio tek mladić. Moţda se radilo o još jednoj staroj obiteljskoj svađi, nalik onoj o kojoj sam maloprije razgovarao s Coleswynom. Stara ţena me znatiţeljno promatrala. »Vi ste jedini čovjek kojeg je pozvao k sebi. Osim liječnika i zidara, nitko mu nije bio u posjetu.« Zidara? začudih se. »I svećenika«, dodala je. »Gospodin Bealknap jutros je primio posljednju pomast.« Smrt mu je, dakle, istinski blizu. »Odvest ću vas do njega«, povela me gospođa Warren prašnjavim hodnikom. Spustila je glas. »Ne ţeli da raširim kapke, ne znam zašto. Upozoravam vas da mu u sobi jako smrdi.« Rekla je istinu. Kad je otvorila vrata polumračne sobe, snaţno me zapuhnuo vonj neoprane koţe i bolestan, truo zadah. Ušao sam za njom. Soba je bilo skromno namještena: ormar za odjeću, nekoliko drvenih stolaca, krevet i stol zatrpan bocama i ljekarijama. Ako ništa, krevet je bio golem i naoko udoban. Bealknap je uvijek bio mršav, no njegova figura ispod pokrivača sada je bila nalik kosturu: koţa lubanje bila mu je snaţno zategnuta, uši i poveći nos vrlo upadljivi, a ruke koje su mu leţale na plahti izgledale su poput bijelih pandţa. »Mislim da spava«, reče tiho gospođa Warren. Nagnula se nad
156
umirućeg. »Da, spava. Svaki put mislim da ću ga naći mrtvog, ali on još uvijek diše.« Prvi sam put u njenom glasu čuo prizvuk ljudske suosjećajnosti. Blago je protresla Bealknapa za rame, i on otvori oči, plave poput potočnice. Pogled mu je uvijek lutao, nikad nije bio posve izravan, no sada se Bealknap zapiljio ravno u mene, pa se s naporom osmjehnuo, pokazujući ţute zube. »Brate Shardlake.« Gotovo da je šaptao. »Ah, znao sam da ćete doći ako vam pošaljem zlatnike.« Privukao sam krevetu jedan od stolaca. Bealknap pogleda njegovateljicu. »Izađi, Mary«, rekao je kratko. Ona se nakloni i ode. »Treba li vam što donijeti?« upitao sam. On umorno odmahne glavom. »Ne. Samo sam vas ţelio posljednji put vidjeti.« »Ţao mi je što vas nalazim u ovakvom stanju.« »Nije vam ţao«, rekao je tiho. »Budimo iskreni. Uvijek ste me mrzili. I ja vas.« Ništa nisam rekao. Bealknap je bolno i hrapavo udahnuo, a onda šapne, zapahnuvši me vonjem truleţi: »Što će se sada dogoditi?« »Nitko od nas to ne moţe sa sigurnošću reći, brate Bealknap«, rekao sam s nelagodom. »Moramo se nadati da će Bog imati milosti prema našim dušama...« I dalje je zurio u mene. »Obojica dobro znamo da nije tako. Mislim da je to jedina stvar oko koje se moţemo sloţiti. Ljudi nemaju dušu, isti su kao mačke i psi. Nema ničeg nakon smrti. Ničeg. Samo tama i tišina.« Odmahnuo sam glavom. »Nisam u to uvjeren poput vas. Ne moţemo biti sigurni. Ne znam što ili tko je Bog, ali... moţda postoji.« »Ne«, uzdahnuo je Bealknap. »Primio sam posljednju pomast, ali samo zato što je to bilo nuţno da moja posljednja volja bude izvršena.« Ponovo se osmjehnuo, a pogled mu postane sanjarski. »Sav svoj novac, sve svoje zlato, ostavio sam za gradnju velike mramorne grobnice u crkvi Lincoln's Inna, pozlaćene i oslikane. Na
157
vrhu će u kamenu biti isklesan moj lik u halji. Reljef će biti obrubljen zlatom, i sve buduće generacije odvjetnika Lincoln's Inna sjećat će se brata Stephena Bealknapa. Sve detalje već sam dogovorio s graditeljem.« Slabašno se nasmijao. »Rizničara Rowlanda trebalo je dugo uvjeravati, ali zlato je pobijedilo, kao i uvijek.« Na trenutak nisam znao što bih rekao. Bealknap je zacijelo znao koliko je svima mrzak. Je li naručivanje spomenika posljednji čin prkosa? Cjeloţivotnu zaradu, pomislih tuţno, potrošit će na promašenu stvar. No nešto me zbunjivalo. »Rekli ste kako ste sigurni da nema ţivota nakon smrti, ali ste me ipak upitali što će se sada dogoditi.« Nasmijao se, duboko i bolno. »Nisam mislio na sebe, Shardlake. Upitao sam što će se dogoditi vama.« »Ne razumijem vas.« »Ţelio sam poţivjeti da vidim što će biti s vama.« Drhtavo je udahnuo. »S vama, i vašom dobrom prijateljicom, kraljicom.« Širom sam otvorio oči. Svi u Innu znaju da za kraljicu nisam radio već godinu dana. Što bi onda Bealknap mogao znati? »O čemu govorite?« upitao sam oštro, naginjući se nad njega. Bealknap me zadovoljno pogleda, a onda zatvori oči. Sada sam bio ljutit, shvativši da je odlučio ustrajati sa svojim igrama sve do kraja. Protresao sam ga, no već je bio zaspao — ni pomaknuo se nije. Neko sam ga vrijeme promatrao, a onda počeh osjećati mučninu; nisam više mogao podnijeti uţasan smrad — otišao sam do prozora i širom otvorio kapke. Sunčevo svjetlo obilato je palo na priliku u krevetu, bijelu i izmoţdenu. Vrata se otvore i u sobu uđe njegovateljica. Prišla je Bealknapu, provjerila diše li, a onda stane ispred mene. Izgledala je ljutito. »Što to radite, gospodine ? On ţeli da kapci budu zatvoreni. Ako se probudi i vidi da ste ih otvorili, jako će se buniti. Molim vas lijepo.« Pustio sam da gospođa Warren ponovo zatvori kapke. Pogledala je Bealknapa. »Morate poći, gospodine. Svaki napor ga posve iscrpi.«
158
»Moram ga nešto upitati.« »Onda se vratite malo kasnije. Poslije ručka. Pođite sada, molim vas.« Uhvatila me za ruku, i pustih je da me odvede do vrata. Bealknap je dvaput zagunđao u snu. Prema tim zvucima, nije sanjao ništa lijepoga.
† VEĆ VIŠE od jednog sata sjedio sam u svom uredu, pijuckajući malo pivo. Pokušavao sam dokučiti što mi je Bealknap ţelio reći. Zar je moguće da je on uključen u sve? Ali kako? Znao je da sam bio radio za kraljicu, a zacijelo je čuo govorkanja da se našla u nevolji. No svima je bilo dobro poznato da sam prestao raditi za nju još prije godinu dana. Ne, pomislih, riječ je naprosto o ovome: Bealknap je znao da sam radio za Katarinu Parr, saznao je, kao i mnogi drugi, da je u nevolji, te se ponadao da ću propasti zajedno s njom. Pogledao sam preko suncem obasjanog dvorišta, prema sobi u kojoj je leţao. Kasnije ću ponovno morati onamo u pokušaju da od njega dobijem još koji podatak. Zavrtio sam glavom. Bio je pakostan do kraja. Pomislih na veliku grobnicu koju je zamislio, a koja će postati predmet sprdnje u Lincoln's Innu. Nije bio u stanju to predvidjeti. U mnogim stvarima bio je slijep. Začuh da se otvaraju ulazna vrata ureda. Zaključao sam ih kad sam se vratio; zacijelo je Barak svratio po nešto. Ustao sam i otvorio vrata svoje sobe. Iznenadih se kad ugledam kako Nicholas nosi dokumente na svoj radni stol. Pjegavo mu je lice još uvijek izgledalo umorno, a na halji je imao mrlju od piva. Zurio je u mene. »Nicholas? Nedjelja je, a ti si ovdje?« Izgledao je pomalo posramljeno. »Jučer su stigli neki zapisi sa Suda za zahtjeve, radi se o predmetima za jesenski kvartal. Budući da ste vi zauzeti, Barak je zatraţio da napravim saţetke. Bio sam u Innu na misi, pa sam, kad sam već tu, odlučio obaviti dio posla.« Bilo mi je zabavno vidjeti kako mu je neugodno što sam ga uhvatio na prekovremenom radu. Nije to bilo u skladu s dojmom koji je ţelio ostavljati.
159
»Nicholas«, rekoh. »Jučer sam bio odveć oštar prema tebi. Šegrtu Eliasu ono si pitanje postavio u pogrešno vrijeme, moraš paţljivije prosuđivati. Ali... morao sam imati razumijevanja za tvoju mladost i neiskustvo. Ispričavam se.« On me iznenađeno pogleda. »Hvala vam, gospodine.« »Je li te pravo počelo privlačiti?« »Priznajem da mi se isprva činilo... hja, dosadno, ali sada... i ne toliko. Ima nekih slučajeva koji su zanimljivi.« »Osobito ako uključuju potragu za ubojicom, ha?« Osmjehnuo se. »Nije li tako pikantnije?« »To je jedna strana priče. Kao što znaš, pravo je rijetko kad toliko uzbudljivo. Nuţno je da ga upoznaš u cjelini ako se ţeliš vratiti u Lincolnshire da pomogneš upravljati očevim posjedima.« Mladić se snuţdio. Nikad prije nisam ga vidio tuţnog. »Sumnjam da ću se vratiti, gospodine.« Shvatio sam koliko malo znam o Nicholasu; sam gotovo ništa nije otkrivao o sebi. »Kako to?« upitali. Pogledao me svojim tamnozelenim očima. »Otac me poslao na pravno naukovanje jer nije odobravao jedan moj postupak.« Oklijevao je. »Ima veze sa ţenidbom.« Suosjećajno sam kimnuo. »Ţeliš oţeniti djevojku koja je ispod tvog poloţaja?« Znao sam da su takvi slučajevi česti. Nicholas je ţustro odmahnuo glavom. »Ne, gospodine. Punoljetan sam i mogu se ţeniti po svojoj volji.« Isturio je bradu, a u očima mu bijesnu iznenadna ljutnja. »Naravno«, umirio sam ga. Oklijevao je. »Ja sam očev sin jedinac, i stoga je vrlo vaţno koga ću oţeniti. Naši posjedi, kao i mnogi drugi, pretrpjeli su štetu zbog pada vrijednosti novca, prihodi od zakupnina su se smanjili, a zakupci ne mogu plaćati više od onog što već daju. Ako oţenim bogatu kćer susjednog posjednika, s njom bi došao i vrijedan miraz.«
160
»Da. Znam da takvi dogovori mogu biti... nezgodni. Što ono kaţu među vlastelom? Najprije se oţeni, pa onda nauči voljeti.« Nicholas se malko razvedrio. »Vidim da me razumijete, gospodine. Namjeravali su me oţeniti bogatom kćerkom velikog posjednika pokraj našeg imanja u Codsallu.« »Nije ti se svidjela? Ili se ti nisi svidio njoj?« upitao sam. »Obje situacije su teške.« Nicholas stegne čeljust. »Sviđali smo se jedno drugom. Ali nismo se voljeli. Ja nisam osobito poţeljan ţenik, a ruku na srce, nije ni ona osobita udavača, pa su mislili da ćemo se dobro sloţiti«, govorio je Nicholas s gorčinom. »I tako su mi otac i majka predloţili da je oţenim. No i Anys i ja ţelimo ući u brak iz ljubavi, kad Bog odluči da je vrijeme. Vidjeli smo mnogo brakova iz interesa koji su završili u razdoru. Stoga smo se ona i ja, tijekom jedne od naših potaknutih šetnji očevim vrtom, dok su nas svi promatrali s prozora, dogovorili kako ćemo roditeljima reći da se nećemo oţeniti. Moj je otac bio bijesan. Već je ionako bio nezadovoljan zato što sam odveć vremena provodio u lovu i sokolarenju, umjesto da pomaţem na imanju, pa me poslao ovamo. Bila je to svojevrsna kazna, ali meni je bilo drago što sam mogao otići sa sela i vidjeti London. A Anys i ja još si uvijek pišemo prijateljska pisma.« Ţalobno se omjehnuo. »Evo, sad vam je jasno da sam uistinu neposlušan momak.« »Zvuči kao da biste ti i Anys mogli ţivjeti prilično sretno.« »To nije dovoljno.« »Istina«, rekoh. »Mnogi se ne bi sloţili, ali ja dijelim tvoje mišljenje. To nije dovoljno.« »Siromašnima je lakše«, rekao je Nicholas ogorčeno. »Oni se ţene iz ljubavi.« »Tek kad si to mogu priuštiti, a u posljednje vrijeme to je mnogo kasnije no što bi ţeljeli. Tu su posljedice rata, porezi i obezvređivanje kovanica... Hja, tvoj otac još uvijek ima svoju vlastelinsku kuću, ali njegovi siromašni zakupci teško pronalaze novac za rentu i hranu.«
161
Nicholas odlučno odmahne glavom. »Sad kad je rat gotov, sigurno će se vratiti blagostanje. A da bi vladala opća sigurnost, svi moraju ostati dio klase u kojoj su rođeni. Inače ćemo imati anabaptističku anarhiju.« Opet oni zlodusi. »Što više upoznajem ljude, sve više vjerujem da smo svi od istog soja«, rekao sam. Nicholas je nekoliko trenutaka razmišljao, pa rekao: »Moja je obitelj gospodska već stoljećima. Još otprije normanskog osvajanja Engleske, kaţe moj otac. Još otkad su se Vikinzi naselili u Lincolnshireu. Vlast je naša baština.« »Upravo ste osvajanjem postali visoka gospoda. Vikinzi su oteli mnogo zemlje Englezima, baš kao i Normani. Tako je većina naših obitelji postala bogata. Znam to, ja sam odvjetnik za nekretnine i mnogo vremena provedem prevrćući drevne povelje.« »Zemlja se moţe oduzeti časnim ratovanjem, gospodine.« »Kao što su je Normani, bez sumnje, oduzeli vašim vikinškim precima. Moţda ste nekoć imali još više zemlje.« »Pretpostavljam da je sad prekasno boriti se za nju. Prava šteta«, osmjehnuo se Nicholas. Sve mi se više sviđao. Znao je biti duhovit, a unatoč tome što se drţao svoje gospoštine, ipak se opirao strogim konvencijama. »S dolaskom novog pravnog kvartala bit će prilike za razgovor o zemlji i tko je posjeduje«, rekao sam. »Sada moram kući na ručale.« »Ima li daljnjeg napretka u istrazi o ubojstvu tiskara?« upitao je Nicholas. »Nema.« Podignuo sam kaţiprst. »Zapamti, nikome nemoj govoriti o tome.« »Jamčim vam svojom čašću da neću.« »Dobro.« Pogled mi krene prema Bealknapovom prozoru. Nakon ručka ću prileći sat-dva — potreban mi je odmor — pa se onda vratiti.
†
162
POŠAO SAM kući. Dok sam hodao prilaznim putem, na vratima se pojavila Josephine u svojoj novoj haljini; uz nju je stajao mladić u nenapadnom prsluku. Agnes Brocket drţala im je vrata i smješkala se, dok je Timothy stajao na uglu kuće i znatiţeljno ih promatrao. Momak u Josephineinom društvu bio je u ranim dvadesetima, mršav, crnokos i relativno zgodan; zacijelo se radi o mladiću s kojim će izaći. Kad sam im prišao, ona se zacrveni, a momak skinu kapu i nakloni se. »Ja sam Edward Brown, gospodine. U sluţbi sam vašeg brata po pravu, gospodina Petera Henninga.« »Ah, da. Dobar čovjek. Raţalostila me vijest o smrti njegove ţene — bilo je to, kad, prije nekoliko mjeseci?« »U prosincu, gospodine. Moja gazda to teško podnosi. Razmišlja o odlasku u mirovinu i povlačenju u Norfolk.« »Nadam se da neće otići«, odvaţi se Josephine. »Hvala vam što ste mi dopustili da izvedem Josephine u šetnju«, rekao je mladi Brown. Osmjehnuo sam se. »Drago mi je što će malo izaći. Kako sam čuo, idete do Lincoln's Inn Fieldsa. Danas bi ondje trebalo biti vrlo lijepo.« »Dobro je pazi«, rekla je Agnes s praga. »Hoću.« Okrenuo sam se Timothyju. »Jesi li me nešto trebao, momče?« »Samo... samo sam vam htio reći da će Genesisu trebati još sijena.« »Onda sutra idi po još«, rekla je Agnes. »A sad briši.« Timothy odbrza, a Josephine i mladi Brown se pogledaju i osmjehnu. Timothy je imao moje dopuštenje da kupi sijeno kad god je potrebno. Bilo je očito da je došao pogledati Browna, kojemu je to bilo zabavno, a ne iritantno, što mu je bio još jedan plus. Agnes i ja promatrali smo kako mladi par odlazi pošljunčanim putom. A onda iz smjera Lincoln's Inna, gore uz cestu, začujem sporu zvonjavu. Niz kičmu mi prođu ţmarci. Bilo je to posmrtno
163
zvono, koje se oglašavalo kad bi neki član Inna umro: ovog je puta zacijelo zvonilo za Bealknapa. Sada neću imati priliku opet ga ispitati. Uspio me prevariti čak i mrtav. »Lijepo je vidjeti Josephine tako sretnu«, rekla je Agnes. Osmjehnuo sam joj se. »Istina.« Oklijevala je, pa rekla: »Pričala mi je malo o svojoj prošlosti. Mnogo vam duguje.« Iza nje se pojavi Martin; hodao je tiho kao i obično. Pogledao je na put s kojeg su Josephine i mladi Brown upravo skretali na cestu. Bio je to pogled pun prijekora. Znači, odbojnost između Martina i Josephine bila je obostrana. Upitao sam se što se krije iza toga. »Pusti ti njih«, obratio se Martin oštro svojoj ţeni. »Jesi li rekla gospodinu Shardlakeu da ima posjetitelja?« Agnes dlanom prekrije usta. »Oh, ţao mi je...« Muţ je prekine. »Mladi gospodin odvjetnik koji je bio ovdje preksinoć ponovo je došao. I dalje se ne ţeli predstaviti.« Martin se namršti zbog takvog kršenja pravila ponašanja. »Rekao sam mu da ćete se vratiti zakratko, na ručak. Ĉeka vas u radnoj sobi.« »Hvala.« Brzo sam ušao u kuću. U radnoj sobi sjedio je vitki William Cecil; mršavo lice bijaše mu zamišljeno i zabrinuto. Ustao je i naklonio mi se. »Ţao mi je što vam smetam na dan Gospodnji«, hitro je rekao, »no dogodilo se nešto vrlo ozbiljno.« »Posjetili ste Greeningove prijatelje? Lord Parr je rekao da ćete vi to obaviti.« »Jest, otišao sam do njih, ali već su bili pobjegli. Sva trojica su jednostavno nestali, i nitko ne zna gdje su.« Cecil je teško uzdahnuo. »No došao sam zbog šegrta Eliasa.« »Pronašli ste ga?« On ponovo duboko udahne, pa uperi svoje buljave oči u mene. »Njegove ostatke. Majka ga je pronašla sinoć, u uličici pokraj njihove kuće. Leţao je u krvi, izubijane glave.« Cecilovim licem prođe grč.
164
»Kriste.« »Prije no što je izdahnuo uspio je nešto kazati. Ţensko ime.« »Koje?« Strahovao sam da ću čuti kako je šegrt spomenuo kraljicu. No Cecil reče: »Anne Askew. Uspio je kazati: >Ubili su me zbog Anne Askew.<« ČETRNAESTO POGLAVLJE ELIASOVA MAJKA ţivjela je u jednoj od uskih uličica između Paternoster Rowa i katedrale svetoga Pavla, čiji je divovski toranj bacao golemu sjenu na sirotinjske kuće ispod njega. Cecil i ja smo krenuli onamo. Na putu mi je tihim glasom ispričao što se zbilo. »Lord Parr mi je naloţio da razgovaram s trojicom Greeningovih prijatelja. Rekao mi je za Greeningovo ubojstvo, da još nema osumnjičenika, ali da u svemu ima delikatnih političkih konotacija, te kako ţeli da vi na koncu ispitate tu trojicu. Koliko sam shvatio, vama je rekao više toga.« Cecil me pogledao, a ja u njegovim velikim očima opazim radoznali bljesak. »Malko više no vama... Danas ste, znači, zatrpani poslom«, rekao sam suosjećajno. »Istina. Moja ţena nije sretna što radim na dan počinka, ali objasnio sam joj da je to nuţno.« »Jeste li osobno poznavali nekog od Greeningovih prijatelja?« upitao sam. »Ne«, odgovorio je on malčice otresito. »Ali prijatelj iz moje crkvene zajednice poznaje Curdyja, svjećara. Ĉini se da bi Curdy mogao biti sakramentalist. Obitelj mu pripada starim lolardima, kao i Greeningova. Moţda je čak i anabaptist, no to je vjerojatno samo glasina.« Cecil me netremice promatrao. »Da budem jasan, gospodine Shardlake, nikad nisam zagovarao sakramentalizam, a prema tim anabaptistima osjećam isključivo prijezir. Ti bi ljudi preokrenuli cijeli sustav vlasti, tumačeći Bibliju prema svojim
165
ludim fantazijama. Ako su se Greening i njegovi prijatelji poigravali s takvim idejama, to ne znači, naravno, da su ih istinski slijedili.« Unatoč svojoj mladosti, Cecil je govorio kao stariji, mnogo iskusniji čovjek. »Istina.« »Svi Greeningovi prijatelji ţivjeli su oko Paternoster Rowa i katedrale. Jutros sam izišao vrlo rano, misleći da ću ih najlakše uhvatiti prije mise. Prognani škotski propovjednik, McKendrick, stanovao je u jeftinoj sobi koju je unajmio od Curdyja, udovca. Curdy je navodno srdačan, veseo čovjek, zanatlija koji nema svoju radnju, nego radi za druge svjećare. McKendrick je, pak, poznat po svojoj osornosti. Krupan je, i k tome bivši vojnik, pa su ljudi nerado ulazili u svađe s njim.« »Izgleda kako su ta dva Greeningova prijatelja vrlo različiti ljudi.« »Što sugerira da imaju zajedničke vjerske afinitete. Kako bilo, kad sam stigao do Curdyjeve kuće, u njoj nije bilo ni jednog ni drugog. Prema Curdyjevoj domaćici, nestali su prije gotovo tjedan dana, preko noći. Jedva da su nešto uzeli sa sobom.« »Dakle, u bijegu su.« »Bez sumnje. Treći Greeningov prijatelj, Nijemac Vandersteyn, bavi se tkaninama. Konkretno, posreduje za flamanske kupce vune. Ima svoju vlastitu lijepu kuću, no kad sam stigao onamo, njegov majordom ispričao mi je istu priču: gazda mu je nestao iznenada, uzevši sa sobom vrlo malo stvari.« »Da se nisu uplašili da će završiti kao Greening?« »Moţda. Ili su, ako su sakramentalisti, strahovali od nenadanog posjeta Gardinerovih ljudi. Ako je tako, sam Bog zna gdje su.« Sjetih se pisma mladog Hugha u kojem mi javlja da u Nizinske zemlje, u strahu od progona, pristiţu izbjeglice. A Vandersteyn je iz Flandrije. »Tada sam odlučio posjetiti majku šegrta Eliasa«, nastavio je Cecil, »upitati je ima li kakvih vijesti. A moţda se šegrt i vratio, mislio sam. Zatekao sam je vani, na koljenima. Mahnito je prala krv sa zida u uličici.«
166
»Mili Boţe .« »Ima dvije male kćeri. Muţ joj je umro prošle godine od gnojne angine.« »Moţda je zato Elias prihvatio novi posao, umjesto da pobjegne iz četvrti kao ostali.« »Moguće.« Cecil je duboko uzdahnuo. »Eliasova majka rekla mi je da je sinoć u kasnim satima začula sina kako izvana doziva u pomoć. Dobra je majka i odmah je izjurila iz kuće.« Ponovo je uzdahnuo i zavrtio glavom. »Bio je nasmrt ranjen. Neka vam sama to ispriča. Odnijela je tijelo u kuću. Kriste, kad sam ga vidio, okrenuo mi se ţeludac.« »Je li javila vlastima?« »Nije. Zbog onog što joj je Elias rekao prije smrti.« »Da je ubijen zbog Anne Askew?« »Da.« Cecil je spustio glas. »Tiše, pogledajte onamo.« Prolazili smo Paternoster Rowom. Sve trgovine bile su zatvorene jer je bila nedjelja. Međutim, sunčanom je ulicom hodao čovjek u crnom prsluku i virkao u izloge trgovina. Cecil se podrugljivo osmjehnuo. »Poznajem ga, to je jedan od uhoda biskupa Gardinera. Jamačno pokušava pronaći kakav zabranjeni naslov, usput pazeći jesu li tiskari ugostili nekog sumnjivog.« Prošli smo mimo uhode. Osvrnuo sam se prema njemu tek sa sigurne udaljenosti i upitao Cecila: »Radite li dugo za kraljičino Pravničko vijeće?« »Samo dvije godine. Lord Parr je vrlo ljubazan i pogoduje mi.« Prvi razlog tog pogodovanja su Cecilove vještine, pomislih; bio je sposoban, u to nema sumnje. Drugi je razlog, vjerojatno, njegova sklonost reformistima. »Odakle ste?« upitao sam. »Mislim da sam čuo linkolnširski naglasak. Moj je učenik odande.« »Dobro ste to pogodili. I ja i moja prva ţena smo odande. Naţalost, Bog ju je uzeo k sebi nakon poroda, ali mi je ostavio našeg sina.« Pogledao sam ga. Lice mu nije bilo ni po čemu osobito, izuzev
167
dojmljivih, buljavih očiju kojima je rijetko ţmirkao, i linije od tri madeţa na desnom obrazu. Ipak, bio se oţenio, obudovio, pa se ponovo oţenio, te postao osoba od povjerenja vrlo istaknutog čovjeka, sve to do sredine svojih dvadesetih. Unatoč svom prosječnom izgledu i suzdrţanom ponašanju, William Cecil izdvajao se iz većine. »Ovdje skrećemo«, rekao je naglo. Ušli smo u usku uličicu, tamnu zbog sjene katedrale koja se uzdizala uz nju. Kokoši su kljucale po prašini. Cecil stane ispred vrata s kojih se ljuštila boja. Pored vrata, gotovo zakrčivši prašnjavu uličicu, stajala su kola na dva kotača, preko kojih je bila prebačena cerada. Cecil lagano pokuca na vrata: dvaput kratko pa, nakon duţe stanice, još jednom. Očito se radilo o unaprijed dogovorenom znaku.
† VRATA JE otvorila ţena u četrdesetima, niska i mršava, nimalo nalik Eliasu, koji je bio krupan i čvrst. Nosila je bezobličnu sivu haljinu, a na glavi nije imala kapu; crna joj je kosa bila površno vezana na zatiljku. Oči su joj, u uţasu i strahu, bile širom otvorene. Na posuvratcima je, opazio sam, imala crvene mrlje. Piljila je u mene, a onda se zagledala u Cecila. »Tko je ovo?« upitala je plašljivo. »Gospodin Shardlake. Odvjetnik. Kao i ja, ni on neće proganjati ljude zbog njihova mišljenja. Moţemo li ući, gospojo Rooke?« Ramena su joj bespomoćno klonula. Kimnula je, i uvela nas u siromašno namještenu dnevnu sobu, gdje su za stolom sjedile dvije mršave djevojčice od osam-devet godina. Mlađa je bila sitna poput ptičice, kao i majka, dok je starija imala krupnije lice i tijelo, poput Eliasa. Obje su nas uplašeno promatrale. Na podu je stajalo vjedro, četka za ribanje, te odbačena, krvlju zamrljana smotana pregača. »Cure«, rekla je blago gospoja Rooke. »Idite na kat i ostanite u spavaćoj sobi. Zakunite se da nećete ulaziti u bratovu sobu.« »Kunem se«, rekla je starija djevojčica, i uzela sestru za ruku. Postrance su prošle pokraj nas. Koraci su im ječali na drvenom
168
stubištu. Gospoja Rooke je sjela. »To nije prizor za njegove sestre«, rekla je. »Ni za njegovu majku«, dodala je. Glas joj je pucao. »Znaju li djevojčice što se dogodilo?« upitao je Cecil blago. »Samo da je Elias ozlijeđen, ne i da je preminuo. Morala sam se svojski potruditi da ih sinoć zadrţim u spavaćoj sobi. Vukla sam Eliasovo tijelo uz stube, a djevojčice su zapitkivale što se događa.« Na trenutak je oslonila čelo na drhtavu ruku, a onda nas očajnički pogleda. »Ne znam što mi je činiti, gospodo.« »Nastojat ćemo vam pomoći«, rekao je Cecil. »Biste li najprije ovom gospodinu ispričali što se dogodilo?« »Ako vam nije preteško«, rekao sam ja suosjećajno. »Nakon onog što sam prošla, govoriti o tome je sitnica«, rekla je ona turobno, i duboko uzdahnula. »Muţ mi je umro prošle godine. Elias je, srećom, imao posao kod gospodina Greeninga. Ali provodio je ondje previše svog slobodnog vremena, u razgovorima s gospodinom Greeningom i njegovim prijateljima. Neke stvari o kojima su pričali...«, brzo je pogledala Cecila i mene, »... bile su opasne.« »Rekli ste mi da su raspravljali«, pomogne joj Cecil, »jesu li vjera i Biblija jedini ključevi Boţje milosti, te je li baš Bog ustanovio društveni poredak.« Ţena kininu. »Bila sam ljuta na Eliasa zato što o tim stvarima govori pred sestrama. Otac bi ga istukao. A opet...«, glas joj se smekšao, »... moj sin bio je mlad, bijesan zbog nepravde koju je vidio oko sebe, i pun novostečenih ideja. Bio je dobar dečko, nije pio ni bančio, a svojim nadnicama nas je sve uzdrţavao.« Prošla je prstima kroz kosu. »Ne znam što će sada biti s nama. Djevojčice...« »Vidjet ću što se moţe učiniti«, rekao je Cecil blago. »Što se točno dogodilo sinoć?« upitao sam nakon kratke stanke. Pogledala me. »Bilo je oko deset sati. Djevojčice su, hvala Bogu, već bile u krevetu, a i ja sam se spremala na počinak. Bila sam zabrinuta jer se Elias noć prije nije vratio kući. Sve od ubojstva
169
sirotog gospodina Greeninga bio je mrzovoljan i rastresen. A onda sam čula kako izvana dovikuje: >Pomoć! Majko!<« Očajnički je zavrtjela glavom. »Bile su mu to, manje-više, posljednje riječi, a i one su došle prekasno. Mislim da se bio vrzmao oko kuće, provjeravajući je li dovoljno sigurno da se vrati.« Progutala je slinu. »Odmah sam otvorila vrata. Dva muškarca bjeţala su iz uličice. Jedan je nosio batinu. Prošli su pokraj mene, pokraj kola, i onda nestali. Pogledala sam u uličicu. Ondje je leţao moj sin. Njegova glava...« Ĉvrsto je zatvorila oči. »Krvi... krvi je bilo posvuda. No još uvijek je bio ţiv. Stisnuo mi je ruku i rekao: >Reci im, reci mojim prijateljima, da su me ubili zbog Anne Askew.< I potom je... umro«, rekla je slomljeno. »Ne znam odakle mi snaga, ali odvukla sam ga u kuću, pa na kat, i polegla ga u njegovu sobu. Trebala sam otići do redarstvenika, znam, ali nakon onog što je rekao... nakon tog imena...« Počela je šaptati. »Anne Askew. Ona koju su spalili u petak.« Pogledala nas je obojicu. »Elias je ţelio ići na spaljivanje, izvikivati poruke ohrabrenja sirotim dušama. No mislim da su ga prijatelji uspjeli uvjeriti da će tako i sam završiti na lomači.« U očima joj se pojavio gnjev. »Ne bi bio prvi mladi šegrt koji bi bio spaljen. Bilo je takvih slučajeva posljednjih nekoliko godina.« »Istina«, reče Cecil. »No oni, kao i Elias, sada se nalaze u Kristovim rukama, i zaštićeni su od svih zala ovoga svijeta.« Te su riječi moţda zvučale banalno, ali Cecil ih je izgovorio posve iskreno. »Što mi je činiti, gospodo?« opet je zdvajala gospoja Rooke. Cecil duboko uzdahne. »Nemojte ništa reći mrtvozorniku, ne još. Ako vas ljudi budu pitali za Eliasa, recite da se još nije vratio.« »Da laţem vlastima?« »Da. Zasad. Imamo moćne prijatelje i moţemo vas zaštititi od bilo koje nevolje. Do daljnjeg nas nemojte ništa pitati, ali budite uvjereni da ćemo uhvatiti Eliasove i Greeningove ubojice.« Kratko sam pogledao Cecila. »Moţda se radi o istim ljudima. Moţete li ih opisati, gospojo Rooke?« »Bio je mrak, nisam ih jasno vidjela«, govorila je gospoja Rooke umrtvljeno. »Bili su odjeveni vrlo jednostavno, kao skitnice. Oba su
170
mlada i snaţna, ali jedan je gotovo ćelav. Na tren me pogledao, čudnovato i mahnito. Jeza me prošla. Taj je nosio palicu.« Jadna ţena zarila je lice u dlanove i cijela zadrhtala. Potom se malko sabrala i pogledala na kat, prema kćerima. »Zaštitite ih, molim vas«, šapnula je. Cecil je kimnuo. »Ona kola vani«, rekao sam. »Znate li moţda čija su?« Ţena je odmahnula glavom. »Sinoć sam ih prvi put vidjela.« Cecil i ja se zgledamo. Greeningove ubojice — a iz opisa gospoje Rooke bilo je očito da su upravo oni ubili i Eliasa — moţda su saznali da je mladić nestao, pa su čekali u blizini uličice da se vrati, prije toga pripremivši kola za prijevoz tijela. Da mladić nije uspio viknuti, nikad ne bi bio pronađen. »Pobrinut ću se da netko dođe po Eliasovo tijelo«, rekao je Cecil. Gospoja Rooke prvi nas je put gledala neprijateljski. »Zar moj sin neće imati valjan pokop?« »Ovako je sigurnije, vjerujte mi. Za vas i vaše kćeri.« »Kao što smo vam rekli«, dodao sam ja, »Eliasova smrt neće ostati nekaţnjena.« Ţena je pognula glavu. Cecil je uzme za ruku. »Bi li gospodin Shardlake sada mogao pogledati Eliasovo tijelo? Pomolit ćemo se za njega.« Gospoja Rooke me pogledala. U očima joj se ţario gnjev. »Vidjet ćete što su učinili mom jadnom sinu.« Okrenula se Cecilu. »Jesu li ga ubili zbog njegovih uvjerenja? Jesu li iz istog razloga ubili gospodina Greeninga?« »Zasad ne znamo. No moguće je.« Gospoja Rooke je utihnula. Znala je da je prepuštena nama na milost i nemilost. »Dođite, gospodine Shardlake«, rekao je tiho Cecil. »Ne dajte da moje kćeri to vide«, zavapila je za nama gospoja Rooke. »Ako čujete da su došle pred Eliasovu sobu, pošaljite ih
171
dolje. Ne smiju to vidjeti.«
† ELIAS JE leţao poleđice na slamarici u maloj spavaćoj sobi. Popodnevno sunce jasno mu je obasjavalo okrvavljeno lice. Ubojica ga je bio udario u desnu jagodicu tako snaţno da ju je smrskao; odlomljeni komadići bijele kosti izbijali su kroz tamnu kašu njegova lica. I tjeme mu je bilo razbijeno, a kosa puna usirene krvi. Prozorski kapci bili su otvoreni, i muhe su mu slijetale na glavu. U napadu gnjeva otjeram ih rukom. »Rane na glavi obilato krvare«, primijetio je mirno Cecil, drţeći se nekoliko koraka od kreveta. »Ubijen je udarcima u glavu, kao i Greening«, rekao sam. »A ona kola i cerada su gotovo sigurno pripremljeni kako bi tijelo bilo odvezeno. Ubojice nisu htjele dizati galamu.« Ponovo sam pogledao tijelo. Sjetih se Bealknapa u njegovu krevetu. No on je bio truo od bolesti, spreman na smrt, dok je Elias imao samo osamnaest godina, i bio pun ţivota. Okrenuo sam se Cecilu. »Vjerujete li doista u ono što ste rekli? Da je Elias sada siguran u Kristovim rukama?« Mladi odvjetnik izgledao je povrijeđeno. »Naravno. Hoćete li da se sada pomolimo, kao što sam obećao njegovoj majci?« upitao je hladno. »Ne«, odgovorim, pa otvoreno upitam: »Što ćete učiniti s tijelom?« »Lord Parr ima svoje veze. Mislim da će urediti da se tijelo pokopa u lambetskoj močvari.« Pogledao sam ga. »I lord Cromwell je to običavao raditi s tijelima koja su predstavljala problem. Dobro se toga sjećam.« Cecil me prodorno pogleda svojim buljavim očima. »U visokoj politici, viši odvjetniče Shardlake, uvijek ima ljudi koji rade u tami. Trebali biste to znati. Ţelite li pomutnju zbog ubojstva dva tiskara koji su bili radikalni protestanti? I koji su moţda bili povezani s kraljicom? Veza zacijelo postoji jer se lord Parr inače ne bi miješao u to, zar ne?«
172
Nevoljko sam kimnuo, svrnuvši pogled s Eliasove smrskane glave. »A tri Greeningova prijatelja, gospodine Cecil? Što ako su i oni mrtvi?« Odmahnuo je glavom. »Dokazi upućuju na to da su svi pobjegli iz svojih domova. Moţda su saznali da su dvojica Greeningovih ubojica u blizini.« Kimnuo sam u znak slaganja. Zvučalo je točno. »Ţelim da se nešto učini za ovu sirotu ţenu.« »Kako sam rekao, zamolit ću lorda Parra za pomoć.« »I kraljica bi to ţeljela«, dodao sam. »Pošaljite nekog što prije.«
† OSTAVILI SMO izmučenu gospoju Rooke za njenim stolom i izašli. Pregledali smo drvena kola; bila su jeftina, a cerada stara. No nisu bila bezvrijedna, i nije bilo vjerojatno da bi ih netko samo tako ostavio u ovoj četvrti. Polako smo krenuli natrag prema Paternoster Rowu. »Zašto Elias nije pobjegao s ostalima?« upitao je Cecil. »Zato što mora izdrţavati majku i dvije sestre. Nije ih mogao napustiti.« Cecil je kimnuo u znak slaganja. »Sada ću o svemu izvijestiti lorda Parra. Vjerojatno će ţeljeti razgovarati s vama kad sutra ujutro s pomoćnikom dođete u kraljičinu rušnicu. Vaš je pomoćnik, znadem, radio za lorda Cromwella.« Cecil me ljubopitljivo pogledao. »Cromwell je bio oštar i nemilosrdan čovjek. No imao je svoja uvjerenja. Zgrozio bi se kad bi vidio u što su se pretvorili oni koje je promicao. Paget, Rich, Wriothesley, svi oni pomaţu Gardineru da se bori protiv onog u što je Cromwell vjerovao.« Zavrtio sam glavom. »Odnos snaga u Krunskom vijeću će se promijeniti. Lord Hertford i lord Lisle uskoro se vraćaju iz Francuske s osiguranim mirovnim sporazumom. Njihov uspjeh dobro će se odraziti kod kralja.«
173
»Hoće li se mir odrţati?« »Oh, mislim da hoće. Kovanice su nam tako devalvirale da više nitko u Europi nema povjerenja prema engleskom novcu. Njemački bankari, koji su kralju posudili goleme svote za financiranje rata, prestali su s kreditiranjem.« Tuţno se osmjehnuo. »Engleska je bankrotirala. « »Da, uistinu smo propali«, rekao sam potišteno. »No, ako riješimo ovaj slučaj i kraljica ostane sigurna, reformisti bi mogli preokrenuti stvari.« Lice mu je bilo bezizraţajno, suzdrţano, no shvatio sam da William Cecil znade mnogo toga. Ponovo me prodorno pogledao svojim napadnim očima, a onda skine kapu i nakloni se. »Neka vam Bog dadne ugodno popodne, gospodine Shardlake.« Okrenuo se i zaputio prema rijeci da pronađe čamac za Whitehall. PETNAESTO POGLAVLJE HODAO SAM KUĆI mirnim ulicama, duboko u svojim mislima. Dva muškarca su mrtva, trojica su pobjegla, a ja nisam ništa bliţi odgovoru na pitanja tko je i zašto ukrao kraljičinu knjigu. Osjećao sam se izolirano. Cecilu nisam smio otkriti previše, on za nestalu knjigu nije znao. Jedini ljudi s kojima sam mogao iskreno razgovarati bili su lord Parr i kraljica. Stigao sam do Chancery Lanea i skrenuo u Lincoln's Inn. Morao sam se uvjeriti je li ona zvonjava uistinu bila za Bealknapa. Vratar je stajao na suncu ispred dveri. Naklonio se. »Dobar dan, viši odvjetnice Shardlake.« »I vama. Nešto prije sam čuo crkvenu zvonjavu.« Vratar nato poboţno reče: »Umro je gospodin Stephen Bealknap, Bog nek mu dade spokoj duši. Ţena koja ga je njegovala odmah je naručila lijes.« Pokazao je glavom prema dvorištu. »Baš su ga donijeli. Tijelo će odnijeti mrtvozorniku, da ostane ondje do pokopa, budući da gospodin Bealknap nije imao obitelji.« »Da, jasno.«
174
Vratar zaškilji. »Rekao bih da vam neće jako nedostajati.« Znao je za sve što se zbiva u Innu, pa tako i za moje dugo neprijateljstvo s Bealknapom. »U smrti smo svi isti«, odvratio sam. Kad se proširi vijest o grobnici koju je Bealknap dao izgraditi, vratar će imati obilje materijala za ogovaranje. Krenuo sam prema Bealknapovim odajama. Kapci su sada bili rašireni. Začuh buku na ulazu u kuću; dva su muškarca nepaţljivo iznosila jeftin lijes. »Lagan je, a?« reče jedan. »Što ti vrijedi kad je tako vruće«, odvrati drugi. Odnijeli su lijes kroz dveri. Suncem obasjano dvorište bilo je prazno. Bio je običaj da, kad netko od članova Inna umre, njegovi prijatelji izađu ispratiti lijes. No za Bealknapom nitko nije došao ţalovati. Pošao sam dalje, prema svojoj kući. Bio sam gladan; ponovo sam propustio ručak. Otvorivši vrata, čuo sam Martina kako viče u kuhinji: »Odgovaraš meni, Josephine, a ne mojoj ţeni. Mene izvještavaš gdje si bila.« Stao sam na kuhinjski prag. Martin je bijesno zurio u Josephine; njegovo inače bezizraţajno lice sada je bilo crveno. Sjetio sam se kako je djevojku maltretirao njen otac, zbog čega bi se sva skutrila i tresla. Bilo mi je drago što sada nije bila zastrašena — uporno je piljila u Martina, a on se još više crvenio. Agnes je stajala pokraj njih i kršila ruke, a Timothy je bio pokraj prozora, trudeći se da bude nevidljiv. »Ne, Martine«, rekao sam strogo. »Josephine odgovara meni. Ona je u mojoj sluţbi, baš kao i ti.« Martin me pogledao. Bilo je gotovo smiješno gledati kako mu lice poprima uobičajen pokoran izraz. »Zašto si se tako oštro obrušio na djevojku?« upitao sam. »Moja je ţena...«, pokazao je rukom na Agnes, »... dala dopuštenje Josephine da popodne izađe s mladićem a da mene nije pitala. A djevojka je i zakasnila. Rekla je Agnes da će se vratiti do tri, a sada su gotovo četiri.« Slegnuo sam ramenima. »Danas je Josephinein dan odmora.
175
Moţe se vratiti kad hoće.« »Ako se viđa s mladićem, ja o tome trebam biti obaviješten.« »I bio si obaviješten. Rekla ti je ţena. Uostalom, vidio sam te da gledaš Josephine kako odlazi.« »Ali pristojno je da se vrati kad je obećala«, ljutio se opet Martin. »Odrasla je osoba i moţe se vratiti kad ţeli. Zapamti ovo, Josephine: ako ćeš izlaziti s mladim Brownom na svoj slobodni dan, dovoljno je da o tome obavijestiš Martina, Agnes ili mene, i moţeš se vratiti bilo kad, sve do redarstvenog sata.« Josephine se nakloni prignuvši koljeno. »Hvala, gospodine«, reče, pa uputi Martinu kratak pobjedonosni pogled. »I bez takvog vikanja«, dodao sam. »Ne ţelim svađe u mojoj kući. Josephine, bi li mi donijela malo kruha i sira? Propustio sam ručak.« Izašao sam. Ne priliči dati podršku mlađoj sluškinji protiv majordoma u njegovoj prisutnosti, ali Martin me uzrujao. Da mi je bar znati što je na stvari između njega i Josephine. S prozora sam vidio kako je Timothy izašao iz kuhinje i preko dvorišta pošao prema staji. Spontano sam krenuo za njim.
† MOMĈIĆ JE sjedio na svom uobičajenom mjestu — na preokrenutom vjedru pokraj Genesisa. Nešto je tiho govorio konju, što je često znao činiti. Nisam mogao razabrati njegove riječi. Ĉim mi je sjena pala preko praga staje, on podigne glavu, stresavši crnu kosu s lica. »Ĉini se da se gospodin Brocket prilično naljutio na Josephine«, rekao sam leţerno. »Jest, gospodine«, odmah se on sloţio. »Je li i prije znao tako vikati na nju?« »On... on voli da se drţimo reda.« Gledao me zbunjeno, kao da ţeli reći da je to normalno stanje stvari.
176
»Postoji li neki razlog neprijateljstva između njih dvoje? Hajde, znam da ti je Josephine draga. Ako postoji neki problem, pomoći ću joj.« Timothy je odmahnuo glavom. »Doista se čini da se ne vole, gospodine, ali ne znam zašto. Isprva nije bilo tako loše, no posljednjih nekoliko mjeseci ona ga stalno mrko gleda, a on iskoristi svaku priliku da je prekori.« »Ĉudno.« Namrštio sam se. »Jesi li porazmislio o onome što sam ti bio spomenuo ? U vezi s tvojim moţebitnim odlaskom na šegrtovanje?« Timothy se naglo zaţari. »Radije bih ostao ovdje, gospodine. S Genesisom. Ulice su nesigurne...« Zavrtio je glavom. Većinu svojih ranih godina, dok ga nisam susreo, Timothy je proveo kao ulični deran bez prebijene pare. Moja kuća bilo mu je jedino okrilje za koje je znao. No nije bilo u redu da mladi momak ne poznaje nikoga svojih godina. »Ne bi ti bilo kao prije, dok nisi bio ovdje«, rekao sam blago. »Pobrinuo bih se da dobiješ dobrog gazdu i naučiš zanat.« Momčić je uplašeno zurio u mene širom otvorenim smeđim očima. Nastavio sam malčice mrko: »Za dečka tvojih godina nije dobro da stalno bude sam.« »Sam sam zato što ste Simona poslali odavde«, rekao je obrambeno. »Poslao sam ga odavde da bih mu osigurao budućnost, kao što ţelim osigurati i tvoju. Malo mladića dobiva takvu priliku.« »Da, gospodine.« Pognuo je glavu. Uzdahnuo sam. »Pričat ćemo još o tome.« Više ništa nije rekao.
† OTIŠAO SAM U svoju sobu gdje mi je Josephine ostavila kruh, sir i slaninu, te kriglu piva. Sjeo sam za stol i objedovao. Vrt iza kuće bio je zelen i osunčan; na njegovoj daljoj strani mala ljetna sjenica pruţala je ugodnu hladovinu. Bit će to dobro mjesto da dovedem u
177
red svoje raštrkane misli. Opazih da je na stolu novo pismo Hugha Curteysa. Prelomio sam pečat. Hugh je bio unaprijeđen, čitao sam. Dobio je stalno namještenje u jednoj engleskoj trgovačkoj tvrtki, i sad razmišlja da mu to postane zvanje. U nastavku pisma izvijestio me o najnovijim događanjima u Antwerpenu: Prekjučer sam u krčmi upoznao Engleza kojem je bilo drago što je pronašao nekog tko zna njegov jezik. Nekoliko godina bio je privatni učitelj u Wiltshireu, kod obitelji s močnim vezama. Vjerski je radikalan, i obitelj je, premda bez zamjerki na njegov rad, bila u strahu da bi im povezanost s njim u ovo vrijeme mogla naškoditi. Dali su mu nešto novaca i osigurali prelazak ovamo. Ĉudim se, gospodine, onome što se događa u Engleskoj. Ne sjećam se da je ikad bilo tako. Nadam se da niste u opasnosti. Upitao sam se jesu li tri Greeningova prijatelja također krenula prema Europi. Lord Parr trebao bi organizirati straţe u lukama, no sumorno pomislih da je moţda već prekasno. Pročitao sam ostatak Hughova pisma: Jučer su mi u uredu kod pristaništa skrenuli pozornost na čovjeka u crnoj halji, koji je u manjem društvu promatrao brodove. Imao je dugu sijedu bradu, a bistro i oprezno lice bilo mu je puno prijezira. Rekli su mi da je to sam John Bale, pisac drama protiv pape i mnogih drugih. Da ga kralj Henrik uhvati, završio bi na lomači. Inkvizicija se ne usuđuje pretjerano intervenirati u Antwerpenu zbog trgovine, premda su sve Nizinske zemlje pod španjolskom vlašću. No rečeno mi je da se Bale
178
ionako ne pokazuje u javnosti odveć često. Moţda je dogovarao izvoz još zabranjenih knjiga u Englesku. Bilo mi je drago kad sam vidio da se okreće i odlazi. Spustio sam pismo. Johna Balea zvali su Ţučljivi Bale. Doista, bio je on velik trn u oku za Gardinera i njegove ljude. Dobro za njega da je potraţio sigurnost u inozemstvu. Pošao sam u vrt, noseći pero, tintu, papir i vrč s vinom. Sjeo sam u hladovinu sjenice. Premda su sjene bile već duge, zrak je još uvijek bio topao i bilo bi divno da sam mogao sklopiti oči. No morao sam srediti misli. Krenuo sam biljeţiti kronologiju nedavnih događaja, započevši s kraljičinim pisanjem Tuţaljke tijekom zime. U lipnju je, kako je rekla, u svojoj privatnoj odaji pokazala dovršeni rukopis nadbiskupu Cranmeru, i ušla u prepirku s njim kad joj je rekao da ga treba uništiti. Potom se petog srpnja dogodio prvi napad na Greeningovu radnju, čemu je svjedočio Elias. Napad su izvela dva priprosto odjevena muškarca; jednom od njih bila je odsječena polovica uha. Šestog srpnja kraljica je otkrila da je rukopis nestao, da ga je netko ukrao dok je ona bila s kraljem, negdje između šest i deset sati te večeri. Nitko nije unaprijed mogao znati da će je kralj pozvati k sebi, što znači da je netko vrebao svoju priliku s pripravnom kopijom ključa. Zadrhtao sam od pomisli da je netko u kraljičinu domaćinstvu motrio i čekao prigodu da je izda. Ponovo sam usmjerio misli na ključ. Kraljica ga je uvijek nosila oko vrata, pa nema sumnje da kopija jest postojala. Izradio ju je ili njen bravar ili netko tko je bio u posjedu prvoga ključa prije no što ga je dobila ona sama. Glede toga, bit će vrlo vaţan sutrašnji odlazak u dvorac Baynard. Naslonio sam se u stolcu, razmišljajući o svima koje sam ispitao u Whitehallu. Nisam vjerovao da bi paţevi ili Mary Odell mogli uzeti knjigu. No za Jane Benu nisam bio toliko siguran. Imao sam dojam da nije tako glupa, da se pretvara, no to samo po sebi nije bio dokaz
179
krivnje. Međutim, sluţila je i lady Mary i kraljici. Sjetih se i kako je Mary Odell govorila o neobičnom ponašanju jednog straţara one večeri kad je rukopis ukraden. Vidjet ću što je lord Parr otkrio u vezi s tim. Pogledao sam zelenu krošnju velikog starog brijesta koji se uzdizao pokraj sjenice. Lišće je treperilo na povjetarcu s rijeke, stvarajući na podu sjenice kaleidoskop lijepih uzoraka. Svrnuo sam pogled prema kući i zavrtio glavom. Najvaţnije pitanje ostajalo je bez odgovora: kako je itko mogao saznati da Tuţaljka uopće postoji ? Zapisao sam sljedeći vaţan datum. Desetog srpnja ubijen je Armistead Greening. Ukradeni rukopis Tuţaljke otela su mu iz ruku dva muškarca koja su ga ubila i potom pokušala sakriti nedjelo paleţom. Nisu to bili muškarci koji su petog srpnja izveli prvi napad, no i ovi su bili mladi i priprosto odjeveni. Jedan od napadača je po svemu sudeći nosio košulju s izvezenim rukavima, što je bilo obiljeţje fine gospode. Sjetio sam se što je Elias rekao o muškarcu iz prvog para, onom kojem je nedostajala polovica uha. Nije to bila velika rupa koja ostane od pribijanja ušiju za stup srama. Ĉinilo se kao da mu je taj komad netko odrezao mačem. Dakle, vjerojatno je nastradao u mačevanju, a samo je gospodi poput Nicholasa bilo dopušteno nositi mačeve. Je li moguće da su oba napada izveli ljudi višeg društvenog poloţaja, a da su bili odjeveni kao pučani samo zato da ne privlače pozornost? Je li moguće da sva četvorica napadača rade za istu osobu? No i to ostavlja neriješenim središnji problem — u vrijeme prvog napada, Tuţaljka još nije bila ukradena. Jesu li moţda oba para napadača traţila nešto drugo, a Tuţaljku otkrila posve slučajno ? Nakon Greeningova ubojstva, njegovi su prijatelji, izuzev Eliasa, pobjegli. Prije toga ih je ispitao redarstvenik, i svi su imah alibije. Jesu li otišli zato što su bili u strahu od religijskih progona ili iz nekog drugog razloga? Samo je siroti Elias ostao zato što su ga trebale majka i sestre, a ţivota su ga lišili isti oni ljudi koji su ubili Greeninga. A zatim, tu je i nova zagonetka: riječi koje je Elias na samrti
180
uputio majci. Ubili su me zbog Anne Askew. Upitah se je li Greeningova skupina bila nekako povezana s njom prije no što su je uhitili? Još sam malo promislio o Greeningovim prijateljima. Prema Okedeneu, izuzev samog Greeninga i Eliasa, na sastanke je povremeno dolazilo tek još nekoliko ljudi, a jezgra male druţine uvijek su bila tri muškarca koja su nestala. Zapisao sam; McKendrick, škotski vojnik. Curdy, svjećar. Vandersteyn, njemački trgovac. Vjerski radikali koju se se sastajali zbog moţebitno opasnih rasprava. Moguće je da su sakramentalisti, pa čak i anabaptisti. A Tuţaljka je, eto, nekako dospjela u Greeningove ruke. Bilo je općepoznato da se članovi radikalnih skupina često prepiru i razilaze. Okedene ih je čuo kako se glasno svađaju. Što ako su oni nekako ukrali rukopis s namjerom da ga tiskaju, kao dokaz da je kraljica sklona vjerskim radikalima? Moţda su mislili da bi to potaknulo mase da podrţe njihove stavove, toliko je kraljica bila omiljena. Dakako, bila je to luda ideja — jedini rezultat takve akcije bio bi kraljičina smrt. No vjerski radikali često su bili neuki i naivni kad se radilo o političkoj zbilji. Ustao sam i krenuo hodati amo-tamo. Sve je to čisto nagađanje. Uostalom, neposredno prije Greeningova ubojstva radikali se nisu svađali zbog kraljice, čuo je Okedene, nego zbog onog tajanstvenog Juronyja Bertana, kojeg su zvali zastupnikom Antikrista i koji bi uskoro trebao stići, no o kojem na dvoru nitko ništa nije znao. Fonetski sam zabiljeţio njegovo ime jer nisam bio siguran kako se piše, odlučivši da ću upitati Guya moţe li mu odrediti nacionalnost. A onda sam zapisao još jedno, posljednje ime: Bealknap. Ono što je bio rekao bilo mi je krajnje zagonetno i vrlo uznemirujuće. Ĉinilo se kako je siguran da i kraljicu i mene čeka zla sudba. No potom sam mu precrtao ime: njegove samrtne riječi zasigurno su se odnosile na lov na heretike i njegovu nadu da će poţivjeti do dana kad ćemo kraljica i ja biti uhvaćeni. Odloţio sam pero i zagledao se u vrt, koji je sada gotovo sav bio u sjeni. Razmišljao sam o kraljici. Zbog svog evangelizma i silne ţelje
181
da širi svoju vjeru zaboravila je na svoj uobičajeni oprez i zdravorazumsko razmišljanje. Sada je ţalila zbog toga i bila puna krivnje. Sama Tuţaljka, strogo uzevši, moţda nije bila heretička, no pišući je potajice izdala je Henrika. A on to ne bi samo tako oprostio. Kad je Gardiner pokušao optuţiti kraljicu bez dokaza, kralj to nije dopustio. No, kad bi došao u posjed tog rukopisa ili, još gore, kad bi rukopis bio tiskan i dospio u javnost... Vrtio sam glavom, misleći na sudbinu koja bi tada snašla kraljicu. ŠESNAESTO POGLAVLJE SUTRADAN, u PONEDJELJAK, Barak je rano došao do mene. Kao i moj Genesis, i njegova crna kobila Sukey već je malo ostarila, opazio sam dok smo jahali Fleet Streetom, ispod gradskih zidina. Nebo je poprimilo onu mliječnobijelu boju koja je znala biti predznak ljetne kiše. »Bealknap je jučer umro«, rekao sam. »Taj je otišao ravno u pakao.« »Rekao mi je da ne vjeruje u ţivot poslije smrti. I bio je neugodan do posljednjeg trenutka.« »Jesam li vam rekao?« »Da, bio si u pravu.« »A što se tiče ovog posla, te škrinje... Što se krije iza toga?« Baraka je svladala znatiţelja. Oklijevao sam, no i shvaćao da ću je jednom morati bar malo zadovoljiti. »Iz škrinje je ukraden prsten. Bolje je da ne znaš više od toga.« Upravo smo bili prošli ispod Londonskog mosta, kad se konji trznuše na klopot lonaca i tava. Sredovječna ţena, odjevena samo u dugačku košulju, bila je posjednuta na konja licem prema repu; na glavi joj je bila šiljasta kapa s izvezenim slovom S. Pognula je glavu i plakala. Muškarac stroga lica vodio je konja, a mala skupina djece trčkarala je uz ţivotinju, udarajući štapovima po loncima i tavama; priključilo im se bilo i nekoliko odraslih ljudi. »Vode jezičaru u klade«, reče Barak.
182
»Da, suci biskupa Bonnera ne vole kad si ţene previše dopuštaju.« »Istina«, reče Barak. »A to su joj sigurno susjedi. Kako je malo potrebno da se ljudi okrenu jedni protiv drugih.«
† DOJAHALI SMO do Thames Streeta, gdje se uz rijeku uzdizao dvorac Baynard. Bilo je to staro zdanje, koje je, kao i sve kraljevske nekretnine, Henrik dao obnoviti i proširiti. Dvorac sam s rijeke vidio mnogo puta; njegove visoke trokatne kule izdizale su se ravno iz Temze. Od vremena Katarine Aragonske, dvorac je bio sluţbena kraljičina rezidencija, a ujedno i rušnica u kojoj se čuvala i popravljala garderoba koja je pripadala njoj i članovima njezina domaćinstva. U njemu je sada ţivjela sestra Katarine Parr, Anne, zajedno sa svojim muţem, sir Williamom Herbertom, višim sluţbenikom u kraljevom domaćinstvu. Svi Parrovi napredovali su ovih posljednjih nekoliko godina; kraljičin brat, koji se, kao i njegov stric, zvao William, bio je član Krunskoga vijeća. U dvorac Baynard s ceste se ulazilo kroz velike dveri, na kojima su stajali brojni straţari — unutra je bilo mnogo dragocjene robe — u kraljičinim livrejama. Nakon što smo sjahali, prošli smo provjeru imena na popisu, a konje su nam odveli u staju. Dvorište dvorca Baynard činilo se još krcatije zaposlenim ljudima od onog u Whitehallu. Dva su se trgovca glasno prepirala oko bale tkanine koju su drţali između sebe, dok je nekoliko muškaraca istovarivalo teške škrinje s kola. Svi su u dvorištu utihnuli kad kroz dveri dojaše skupina jahača — dvojica bogato odjevenih muškaraca i jedna ţena, te njihova šesteročlana pratnja. Jahali su prema nadsvođenom prolazu koji je vodio do unutarnjeg dvorišta. Vidjeh da je ţena vrlo slična kraljici i shvatim da se radi o Anne Herbert. Muškarac koji je jahao uz nju, crnobradi četrdesetogodišnjak vojničkoga drţanja, zacijelo je bio sir William. Visok i vitak muškarac u njihovu društvu imao je mršavo upalo lice i kraticu crvenkastosmeđu bradu. Zbog sličnosti s kraljicom prepoznah u njemu Williama Parra, grofa od Essexa.
183
Trojka je bahato promatrala ljude u dvorištu — svi smo skinuli kape. Sve troje bili su poznati kao radikali, i zasigurno bi pali zajedno s kraljicom. Uto se otvore vrata u središnjem dvorištu, i na njima se pojavi lord Parr. Nosio je svoju crnu svilenu halju i kapu, te sluţbeni zlatni lanac. Anne Herbert mahne mu i dozove ga sa svog konja. Mala svita se zaustav, i lord Parr polako priđe konjanicima. Danas si je pri hodu pomagao štapom. Nećak i nećakinja ga pozdrave i razmijene s njim nekoliko riječi; iskoristio sam priliku da iz torbe izvučem svoju halju s kraljičinim grbom. Barak je tiho zazviţdao. »Znači, sada ste prisegnuti član njenoga domaćinstva?« »Samo za vrijeme trajanja ove istrage.« Lord Parr pozdravio se s rođacima, koji nastave jahati k unutarnjem dvorištu, a on krene prema nama. »Ne izgleda baš dobro«, šapnuo je Barak. »Ne. Bliţi se sedamdesetoj, i mislim da ga posao iscrpljuje.« »Taj posao oko ukradenog... što-ti-ja-znam-čega?« odvratio je sumnjičavo Barak. Nisam mu odgovorio. Duboko smo se naklonili lordu Parru. »Viši odvjetniče Shardlake, stigli ste na vrijeme«, pohvalio me. »A ovo je zacijelo gospodin Barak, znalac za ključeve i brave.« »Pokušat ću pomoći najbolje što mogu, lorde.« Barak je znao kad treba pokazati puno poštovanje. »Odlično. Škrinja je unutra. Dao sam da je donesu ovamo pod izlikom da je treba popraviti. No najprije, gospodine Shardlake, moram s vama popričati nasamo.« Stavio mi je ruku oko ramena i odveo me podalje od smetenog Baraka. »William Cecil mi je javio što se zbilo s mladim šegrtom.« Lord Parr mrko je pogladio sijedu bradu. »Mislio sam da će Cecil danas biti ovdje.« Parr je odmahnuo glavom. »Što manje ljudi koji se raspituju, to bolje. Sluţbeno, ovdje sam kako bih objedovao s nećakinjom i
184
nećakom... Pa, kakvo je vaše mišljenje o šegrtovoj smrti?« Iznio sam mu svoja promišljanja iz vrta. »Greening, Elias i ostala trojica — svi su imali razloga da strahuju od pogibelji. Ali ne znam je li itko od njih, izuzev Greeninga, bio u kakvoj vezi s Tuţaljkom. Pitam se, lorde, je li gospođa Askew bila povezana s kraljicom i je li mogla znati za njenu knjigu. Je li, zapravo, mučena upravo zato da otkrije nešto o kraljici?« On je odmahnuo glavom. »Kraljica i Anne Askew nikad se nisu srele. Gospođa Askew poznavala je neke manje istaknute dvorane, i ţarko je ţeljela propovijedati pred kraljicom, no moja nećakinja i ja bili smo oprezni i nismo to dopustili. Vodio sam računa da se Anne Askew nikad ne pribliţi njenom domaćinstvu.« »No morao je postojati razlog zbog kojeg su je mučili. Usput, vijest o mučenju zasigurno je procurila od nekog iz Towera. Postoji li mogućnost da otkrijemo tko je to mogao biti?« Lord Parr je promislio. »Kad je na spaljivanju postalo očito da su ulična govorkanja o mučenju Anne Askew točna, mislio sam da će se u Toweru propeti da pronađu onog tko je pokrenuo te glasine. Netko je, kako kaţete, zacijelo progovorio. No nisam čuo ništa.« Naborao je čelo. »Upravitelj Towera, sir Edmund Walsingham, moj je prethodnik na mjestu kraljičina komornika. Prijatelji smo. Raspitat ću se. U međuvremenu, ţelim da sutra dođete u palaču i ispitate straţara koji je bio na duţnosti one večeri kad je ukraden rukopis, onog za kojeg je Mary Odell rekla da se čudnovato ponašao. Ujutro će opet biti na duţnosti.« »Hvala, lorde. Ključno je ispitati i tri bjegunca: Curdyja, McKendricka i Nijemca. Pitam se je li moguće da su oni uzeli kraljičinu knjigu, pokušavajući ostvariti neki svoj nerazumni plan. Moţda su se i posvađali oko svega, pa je jedan ubio Greeninga i pobjegao s knjigom.« Lord Parr stegne čeljust. »U tom slučaju imamo posla s luđacima i budalama, a ne s neprijateljem na dvoru.« Zavrtio je glavom. »Ali, kako bi se takvi ljudi uopće mogli dokopati knjige?« »Ne znam.«
185
»Kako bilo, moramo ih pronaći.« »Slaţem se... Razmišljao sam o tiskaru Okedeneu, i bi li se bjegunci sada mogli okomiti na njega.« »Već nam je rekao sve što zna.« »Ipak, njegova sigurnost...« Parr se uzrujao. »Nemam neograničen broj ljudi koje mogu zaposliti u ovoj stvari. Zapravo, nemam nikoga kome mogu posve vjerovati, izuzev Cecila. Nemam mreţu uhoda poput vašeg starog gazde Cromwella ili tajnika Pageta«, rekao je zajedljivo. »Naloţio sam Cecilu da dobro otvori oči. Mogu urediti da potkupi nekog u carinarnici. Sam je Cecil to predloţio. Tako bismo mogli saznati je li netko tko po opisu odgovara bjeguncima kupio kartu za brod. Moţda bi Cecil mogao platiti nekom lučkom radniku da drţi straţu.« Sjetih se Hughova pisma. »Mnogi radikali ovih dana odlaze u inozemstvo«, rekao sam. Lord Parr je zagunđao. »Pod uvjetom da se radi o sitnim ribama, vlasti ţmire na to. Drago mi je što ih se rješavamo.« »Onda su moţda već otišli. No, ako ih se uoči, je li ih moguće zadrţati? Recimo, zbog sumnje da su uključeni u krađu prstena.« »Da, to je dobra ideja. Reći ću Cecilu.« Podignuo je kaţiprst. »No zapamtite, gospodine Shardlake, moj je utjecaj ograničen. Kraljica i dalje mora paziti na svaki svoj korak.« Uzdahnuo je. »Da se bar mogu vratiti na selo.« Zavrtio je glavom. »Prošla su gotovo dva tjedna otkad je Tuţaljka nestala, a još ni glasa o njoj.« »A dva su čovjeka ubijena.« »Teško da ću to smetnuti s uma. I još uvijek ništa nisam čuo o onom muškarcu bez pola uha, koji radi za nekog s dvora.« Odjednom, ispod lijepog ruha i nakita, preda mnom je stajao zbunjen i uplašen starac. »Nalazimo se usred pogubne rabote. Dva napada na Greeningovu radnju zacijelo su povezana. Opet, kad se dogodio prvi napad, Tuţaljka još nije bila ukradena. Dovraga sa svime!« Govorio je mrzovoljno, udarajući štapom po kaldrmi. Potom se pribere i pogleda Baraka. »Hoće li vam on biti desna ruka u
186
ovome?« »Ne, lorde. Ţao mi je, ali bojim se da njegove obiteljske obveze...« Parr je nestrpljivo zagunđao. »Nije dobro da budete odveć meki s ljudima koji rade za vas. To vam samo smeta u poslu. Kako bilo, uredit ću da se šegrtovoj majci, kad budu odnosili mladićevo tijelo, dade nešto novaca. Uz savjet da napusti London.« »Hvala vam, lorde.« Ponovno je zagunđao. »Imao bih problema s Njezinim Veličanstvom da sam odbio pomoći toj ţeni. A izvan poprišta događanja je sigurnija... Jeste li donijeli komadić izvezene tkanine koji je pronašao vaš momak?« »Da, u torbi mi je.« »Dobro. Vezmajstoru ćete poći nakon razgovora s gospodinom Barwicom, drvodjeljom i bravarom. I vezmajstoru moţete ispričati priču o ukradenom prstenu. Zove se Hal Gullym.« »Radi li dugo za kraljicu?« »On nije stari namještenik kao Barwic, škrinjar. Zaposlen je na dvoru prije tri godine, kad je osnovano kraljičino domaćinstvo. Kao i svi u dvorcu Baynard, on je dio domus providentiae — sluga je, zanatlija. I ima snaţan motiv da bude odan i pokoran. Zaposlenje na dvoru stavlja ga u vrh njegova zanimanja. Svi obrtnici iz londonskih cehova ţude raditi ovdje.« Govorio je svisoka, imao je aristokratski preziran pogled na ljude koji za ţivot zarađuju rukama. »Dakle, Hal Gullym će vam rado pomoći. A sada...« Lord Parr iz svoje halje izvadi kraljičin ključ, još uvijek na zlatnom lančiću, i preda mi ga. »Dobro ga čuvajte.« »Hoću.« »Ĉuvaru s plavom bradom — stoji ispred onih vrata preko — rekao sam da dolazite istraţiti krađu prstena. On će vas voditi i čekati dok pregledavate škrinju. Njemu ćete poslije predati ključ, a on će ga vratiti meni. Moţe mu se vjerovati. Potom će vas odvesti Barwicu i Gullymu. Ako otkrijete bilo što vaţno, pošaljite poruku u Whitehall. U suprotnom, dođite do mene sutra ujutro u deset.« Okrenuo se i dozvao Baraka. »Ovamo, momče, vaš gazda je dobio
187
sve upute.« Potom je othramao prema unutarnjem dvorištu, da se priključi svojoj obitelji.
† ZDANJE U koje nas je uveo straţar nije bilo nimalo nalik Whitchallu, unatoč lijepim tapiserijama koje su ukrašavale zidove. Ovaj dio dvorca Baynard bio je tekstilna manufaktura: vezmajstori i krojači radili su za stolovima u dobro osvijetljenoj dvorani. Posvuda je svjetlucala svila, a s odjeće su se širili bogati miomirisi. Sjetih se što mi je rekla Katarina Parr: najskupocjenija odjeća prelazi s kraljice na kraljicu. Barak je na taj prizor zavrtio glavom. »Svi ovi ljudi rade na odjeći za kraljičino domaćinstvo?« »Osoblje broji na stotine ljudi. Odjeća, posteljina, ukrasi, sve mora biti najbolje kakvoće i u dobrom stanju.« Kimnuo sam straţaru, a on se nakloni i povede nas prema jednim od brojnih pokrajnjih vrata. Hodnikom smo došli do velike prostorije s nekoliko preša za odjeću, u kojima su stiješnjeni leţali steznici i suknje. Kraljičina škrinja stajala je na stolu — odmah sam prepoznao karakterističnu crveno-zlatnu tkaninu na njenom vrhu. Škrinja je bila od hrastovine, a na svim stranama bješe obloţena čvrstim ţeljeznim kutnicima. Barak je obiđe, opipa drvo, pogleda bravu, pa podigne poklopac i zaviri unutra. Bio je to sada prazan drveni sanduk, izuzev ladica namijenjenih sitnim dragocjenostima. »Dobar, čvrst proizvod. Moţe se obiti samo sjekirom«, rekao je Barak. »Škrinja je stara, ali brava je nova.« Nagnuo se i lupnuo po bočnim stranama i dnu. »Nema skrivenih pretinaca.« »To je stara obiteljska baština.« Barak me pronicavo pogleda. »Pripada kraljici?« »Da. Proljetos je dala postaviti novu bravu, ona prije bila je... istrošena.« Barak se sagnuo i izbliza pregledao bravu, izvana i iznutra. »Najbolje će biti da pogledam ključ«, rekao je potom. »Vidio sam da
188
vam ga je lord Parr dao.« »Ništa ti ne promakne, ha?« »Da nije tako, ne bih više bio među ţivima.« Predao sam mu ključ. Da me bar nije pitao za kraljicu. No, ako ograničim njegovo uplitanje na škrinju, zasigurno će biti izvan opasnosti. Paţljivo je proučavao sloţene zupce na ključu, a zatim ga umetne u bravu i dvaput vrlo oprezno otvori škrinju. Naposljetku je iz torbe izvadio metalni štapić i ugurao ga u bravu; okretao ga je amo-tamo, osluškujući škljocanje. Konačno ustane. »Nisam najveći stručnjak u Engleskoj«, reče Barak, »ali mogao bih se zakleti da je ova škrinja otvarana samo ključem. Da ju je netko pokušao obiti metalnim štapićem poput ovoga, sumnjam da bi uspio. Brava je čvršća nego što izgleda, a bilo bi i nekakvih tragova, ogrebotina.« »Kraljica je rekla da ključ uvijek nosi oko vrata. Znači da nitko nije imao priliku napraviti otisak u vosku i izraditi kopiju. Mislim da mora postojati još jedan ključ.« »A jedina osoba koja ga je mogla izraditi je bravar, zar ne?« Barak je podignuo obrve. »Ĉini se da je tako.« Barak je protrljao ruke. Bilo je vidljivo da mu se vratio stari istraţivački ushit. »Hajdmo onda do njega.« Osmjehnuo se straţaru, koji nas je ravnodušno promatrao.
† DRVODJELJSKA radionica nalazila se pri dnu hodnika. Bila je to velika, dobro opremljena prostorija, puna mirisa smole i piljevine. Nizak, snaţan muškarac pravilnih crta lica, koje se vidjelo tek napola kroz bujnu crvenu kosu i bradu, pilio je dasku. Njegov mladi šegrt, koji je kao i gazda nosio bijelu pregaču urešenu kraljičinim grbom, na susjednom je stolu blanjao komad drva. Kad smo ušli, prestali su s poslom i naklonili se. Na stalku u straţnjem dijelu radionice nalazio se komplet bravarskog alata.
189
»Gospodin Barwic?« upitao sam. »Ja sam.« Izgledao je malo zabrinuto kad je ugledao moju odvjetničku halju s kraljičinim grbom. Vjerojatno zna za krađu, i da je moţda pod sumnjom. »Ja sam Matthew Shardlake, viši odvjetnik. Po nalogu lorda Parra istraţujem nestanak prstena koji pripada kraljici, i do kojeg joj je jako stalo.« Okrenuo sam se sitnom i mršavom šegrtu, potpunoj suprotnosti sirotom Eliasu. »Pomaţe li vam momak u bravarskom poslu? « upitao sam. »Ne, gospodine.« Strogo je pogledao momka. »Već i to što ga moram učiti drvodjeljskom zanatu zadaje mi sasvim dovoljno problema.« Pogledao sam momka. »Moţeš ići.« Barwic je ustao drţeći ruke na stolu i, dok je momak ţurio iz sobe, malko se namrštio. »Ĉuo sam za nestanak prstena, gospodine. Mislim da je netko ukrao ključ.« Odmahnuo sam glavom. »To je nemoguće. Kraljica je ključ stalno nosila oko vrata.« Vidio sam kako mu se oči šire — nije to znao. »Dođite«, rekoh. »Ţelim da pogledate škrinju.« »Ovdje je?« »U jednoj od susjednih prostorija.« Odveli smo Barwica u prešaonicu, gdje je pomno pregledao škrinju. »Da, ja sam proljetos izradio ovu bravu i ugradio je u škrinju.« Dao sam mu ključ, i on ga prouči. »Da, to je to.« »I niste napravili nijednu kopiju?« upitao je Barak. Barwic se namrštio, očito ozlovoljen što mu je pitanje postavio pomoćnik. »Tako je naredila kraljica«, odgovorio je. »Bilo je to neobično, ali Njezino Veličanstvo je tako htjelo. Škrinju su donijeli u moju radionicu. Brava je bila stara koliko i škrinja, ali upotrebljiva. Izradio sam novu bravu i ključ, isprobao ih, pa ključ i škrinju osobno odnio u Whitehall, kako mi je bilo i naloţeno. Ključ sam predao ravno u ruke lorda Parra.« »Inače napravite i rezervni ključ, za slučaj da se jedan izgubi?«
190
»Da, i oba pošaljem komorniku.« Mirnoća ga je napustila, i malko je podignuo glas: »Naprosto sam učinio kako mi je bilo naređeno, gospodine.« »Moram ispitati sve koji su bili u dodiru sa škrinjom«, rekao sam blago. »Ja sam viši zanatlija«, pribrao se malo Barwic. »Prošle godine bio sam na čelu drvodjeljskog ceha, odgovoran za naše sudjelovanje u svim svečanostima i procesijama, te za podizanje ratnih trupa.« Polako sam kimnuo. »Ĉasna duţnost... Znate li što se nalazilo u škrinji?« »Rekli su mi. Nakit i osobne stvari. Gospodine, ako me optuţujete...« »Ne optuţujem vas ni za što, dični gospodine Barwic.« »Da, hja, nisam naviknuo da me ovako ispituju.« Raširio je ruke. »Moţda je netko napravio otisak kraljičina ključa. Ako je prema otisku paţljivo izradio kopiju, mogao je otvoriti škrinju. Netko u onom mravinjaku od kraljičina domaćinstva. Zasigurno ga nije baš stalno imala oko vrata. Ja sam pošten čovjek«, govorio je Barwic. »Pitajte sve koji me poznaju. Jednostavan drvodjelja u svojoj radionici.« »Kao sam naš Gospodin«, reče Barak bezizraţajno.
† BARAK ME pratio natrag u dvorište. Straţar je hodao malo iza nas. »Kriste«, reče Barak. »Sve to da bi se obuklo nekoliko ţena.« »Mislim da je brojka nešto veća. Damama se odjeća dodjeljuje, no popravke plaćaju same.« Barak je zastao i zaljuljao se na petama. »Onaj škrinjar je izgledao napeto.« »Istina. A prošle je godine bio na čelu svog ceha. I sam je rekao da je to skup posao.«
191
»Ovdje sigurno dobro zarađuje.« »No, ipak mu je to bio znatan trošak. S obzirom na pad vrijednosti novca i ratne poreze koje treba platiti ove godine, svi moraju biti na oprezu. Moţda mu nedostaje novca.« Usporio sam. »Je li moguće da je kopiju napravio za nekog drugog? Nije znao da kraljica jedini ključ stalno nosi oko vrata.« Promislio sam. »Mislim da ćemo ga pustiti da se malo znoji.« »Okrasti kraljicu opasna je stvar. Završio bi s omčom oko vrata.« »Obojica znamo koliko su ljudi spremni riskirati zbog novca. Osobito oni koji su stekli viši status i ţele ga zadrţati.« Barak me sumnjičavo pogledao. »Rekli ste da ćemo ga pustiti da se malo znoji?« »Omaknuo mi se jezik, oprosti. Kao što sam rekao, tvoja pomoć trebala mi je samo u vezi sa škrinjom i bravom.« Barak je pogledao po dvorištu. Istovarivala su se nova kola. »Kriste«, rekao je ponovo, »sve to da bi plemenite dame nosile finu odjeću. Dobro da nismo poveli Tamasin. Ne bismo je mogli odvući odavde.« »Nemoj zaboraviti da ne zna da si ovdje. I da ne bi bila zadovoljna da to sazna.« »Neću zaboraviti... Zašto ţelite razgovarati s vezmajstorom?« Uzdahnuo sam. Barak se sada zainteresirao i neće me lako pustiti na miru. »Idem za tragom komadića finog svilenog rukava koji je pronašao Nicholas«, odgovorio sam. »Moţda je povezan sa slučajem. Vezmajstor bi mi mogao pomoći, ukazati čiji je to rad.« »Ako vam otkrije tog čovjeka, trebat će vam netko da ga posjeti.« »Mislim da je to posao za Nicholasa. Na koncu, on je pronašao komadić rukava.« Barak je izgledao razočarano, no onda ipak kimnuo. »U pravu ste, to je posao za početnika.« »A sada moram do vezmajstora.« Barak je gladio bradu, ne ţeleći otići. No, kad sam podignuo
192
obrve, slegnuo je ramenima i rekao: »U redu.« Brzim koracima pošao je prema dverima.
† KIMNUO SAM straţaru, i on me povede natrag u hodnik. Pokucao je na jedna od bočnih vrata i ušao. Unutra je za stolom, uz sam prozor zbog boljeg svjetla, muškarac vezivao uzorke cvijeća na tkaninu. Uzorci su bili tako sitni da je morao gledati kroz veliko povećalo na stalku. Na moje iznenađenje, bio je to krupan i crnobrad čovjek, no prsti su mu bili dugi i profinjeni. Kad sam ušao, ustao je, pritom se malko lecnuvši. Za čovjeka njegove visine, cjeloţivotno grbljenje bilo je recept za bolna leđa. »Gospodin Gullym?« upitao sam. »Kraljičin glavni vezmajstor?« »Ja sam.« Imao je velški, pjevajući naglasak. »Matthew Shardlake. Istraţujem krađu kraljičina prstena.« »Da, čuo sam nešto o nestalom prstenu.« Gullym je zvučao radoznalo i, za razliku od Barwica, nimalo zabrinuto. Naravno, on nije bio pod sumnjom. Izvadio sam komadić otrgnute svile i poloţio ga na stol. »Mislimo da bi ovo moglo dovesti do kradljivca. Moţete li nekako ustanoviti tko je to izradio?« Gullym podigne komadić svile. Bio je već prljav, pa vezmajstor s gađenjem nabora lice. »Ĉini se da se radi o engleskom uzorku«, rekao je. »Elegantno, skupocjeno. To je rad nekog iz vezmajstorskog ceha, jamčim vam.« Paţljivo je odmaknuo njeţnu svilu na kojoj je radio i pod povećalo stavio komadić manšete. »Da, uistinu sjajan posao.« »Kad bi mi majstor koji je to izvezao rekao tko je naručitelj, uvelike bi mi pomogao. Kraljica bi mu bila vrlo zahvalna«, rekao sam. Gullym kimne. »Mogu vam sastaviti popis. U Londonu je desetak vezmajstora u stanju izraditi takvo što. K tome, rekao bih da je to bilo nedavno jer su uzorci sitnih vitica u modi od ove godine.« »Hvala vam.«
193
Polaganim, opreznim koracima Gullym krene prema stolu, ponovo se lecajući. Uzeo je pero i papir, ispisao niz imena i adresa, pa mi predao popis. »Mislim da su ovo svi ljudi koji vam mogu biti od pomoći.« Samodopadno se osmjehnuo. »U cehu sam trideset godina, otkad sam stigao u London. Sve ih poznajem.« Pogledao sam popis. Netko će morati obići sve te londonske trgovine. »Hvala, gospodine Gullym«, rekao sam. »Usput, primijetio sam da imate problema s leđima.« »To je posljedica ovog posla, gospodine.« »I ja imam istih problema, kao što ste vjerojatno uočili.« Gullym obzirno kimne. »Poznajem liječnika koji mi je mnogo pomogao. Radi u Bucklersburyju. Doktor Guy Malton.« »Već sam i sam razmišljao o posjetu liječniku. Popodnevima mi je stanje osobito teško.« »Iskreno vam preporučujem doktora Maltona. Recite mu da sam vas ja poslao.« SEDAMNAESTO POGLAVLJE TOG SAM DANA NAKON VEĈERE krenuo u Bucklersbury posjetiti Guya. Prije tri dana nismo se rastali u najboljem ozračju, i ţelio sam da izgladimo stvari. Također, nadao sam se da će mi znati reći štogod o prezimenu Bertano. Oblaci su tijekom popodneva nestali, i ponovo se pojavilo sunce, koje je sada već zalazilo i bacalo duge sjene na niz ljekarni. Guy je izvorno bio iz Španjolske, a za liječnika se izobrazio na velikom francuskom sveučilištu u Louvainu; zbog svog statusa stranca — bio je Maur — i bivšeg redovnika, morao se dugo boriti da ga prihvate u članstvo Liječničkog zbora. Sve dotad bavio se ljekarništvom. Premda je sada imao mnogo pacijenata, a priznato mu je i pravo građanstva, te se mogao preseliti u veću kuću, draţe mu je bilo ostati ovdje: dijelom zbog starog redovničkog zavjeta
194
siromaštva, a dijelom zato što je bivao sve stariji, i više je volio ţivjeti u poznatoj okolini. Sjahao sam ispred njegove kuće. Privezujući Genesisa za ogradu, pomislim kako su svi moji prijatelji i znanci, izuzev Guya, ili reformisti ili ljudi koji se ţele drţati izvan religijskih borbi. Ali znao sam da u Londonu, a još više na selu, ima mnogo ljudi koji bi s veseljem pozdravili povratak Katoličkoj crkvi. Na moje kucanje vrata mi je otvorio Francis Sybrant, punašni sjedokosi muškarac od šezdesetak godina, koji je trenutno bio glavni Guyev pomoćnik. Francis mi je bio drag; prije je radio u susjednoj ljekarni, a kad je prošle godine propala, preselio se Guyu. Bio je zahvalan što je u svojim godinama pronašao novi posao. Kao veseo čovjek, bio je dobra protuteţa obično melankoličnom Guyu. »Gospodine Shardlake«, naklonio se. »Dobra večer, Francis. Je li gospodin Guy kod kuće?« »Jest, u radnoj je sobi. Ĉita svoje knjige, kao i obično navečer.« Poveo me uskim hodnikom i lagano pokucao na vrata Guyeve radne sobe. Guy je sjedio za stolom i čitao Vesaliusa, knjigu punu jezivih anatomskih crteţa; na svjetlu svijeće, uspoređivao je opis na stranici s bedrenom kosti koju je drţao u ruci. Paţljivo je odloţio kost i ustao. »Matthew. Ovo je pravo iznenađenje.« »Nadam se da ti ne smetam.« »Ne. Oči su mi već umorne.« Kratko stegne hrbat nosa. »Francis kaţe da bih trebao nabaviti naočale, ali nekako se ne mogu suočiti s tom mišlju.« »Ţao mi je što sam te u petak morao onako naglo ostaviti samog nakon što smo se...«, oklijevao sam, »... porječkali.« On se tuţno osmjehnuo. »Takve svađe danas odjekuju po cijeloj Engleskoj, zar ne?« »Tog dana nisam bio posve svoj.« »Razumijem te. Još uvijek izgledaš umorno. Jesi li za čašu ljekovitog likera?«
195
»Dobro bi došao. Imao sam naporan dan.« Guy pozove Francisa, koji nam donese dvije krigle toplog začinjenog vina. Neko sam vrijeme šutke sjedio i gledao u piće, a onda rekao: »Moj stari protivnik Stephen Bealknap je umro. Izraslina u utrobi.« Guy se prekriţi. »Nek mu se smiluje dragi Bog.« Ţalobno sam se osmjehnuo. »Nije on ţelio Boţju milost. Bio sam s njim nešto prije smrti, rekao mi je da nema vjere. Sav svoj novac ostavio je za izgradnju vlastitog spomenika u crkvi Lincoln’s Inna.« »Nije imao obitelj?« »Ni obitelj, ni prijatelja, ni Boga.« »Tuţno.« »Da.« Ponovo pogledam svoje vino, pa se usredotočim. »Guy, ţelio bih nešto saznati o jednom stranom imenu. Ja govorim još samo latinski i nešto malo francuskog, i ti bi mi, s obzirom na iskustvo sa stranim jezicima, moţda mogao pomoći.« »Rado, ako budem znao.« »U strogom povjerenju.« »Naravno.« »Ime se pojavilo u predmetu na kojem trenutno radim. Saznao sam za njega iz druge ruke. Zvuči strano, i moţda ću ga pogrešno izgovoriti, ali moţda ćeš ti pogoditi odakle je.« »Da čujem.« »Jurony Bertano. Da nije španjolsko?« Guy se osmjehnuo. »Ne, talijansko je. Ime se izgovara Gurone. G-U-R-O-N-E.« »Bilo je blizu.« »Je li to netko iz talijanske trgovačke zajednice u Londonu?« »Moţda.« Ozbiljno sam ga pogledao. »Ne mogu ti govoriti o tome.« »Razumijem. Pravilo povjerljivosti.« Nevoljko sam kimnuo. Nekoliko je trenutaka vladala šutnja, a
196
onda sam rekao: »Prije no što sam ušao u tvoju kuću, pomislio sam kako među prijateljima imam vrlo malo katolika i tradicionalista. Posljednjih godina većina se ljudi povukla u jedan ili drugi krug, zar ne? Ĉesto bez pretjeranog razmišljanja.« »Naţalost, da. Zbog vlastite sigurnosti. Imam malo pacijenata među radikalima i reformistima. Prvi pacijenti koje sam imao pripadali su — ako smijem tako reći — mojoj strani. Oni su mi upućivali svoje prijatelje, i tako se nastavilo. Vjerojatno je vrlo slično i kod tebe.« »Istina. Usput, preporučio sam te jednom muškarcu koji, kao i ja, ima problema s leđima. Vezmajstor je na kraljičinu dvoru.« Guy se osmjehnuo. »Znači, sklon je reformistima.« »Ne bih znao.« Pogledao sam ga. »Posumnjaš li ikada, Guy, da tvoje gledište o Bogu nije ispravno?« »Sumnje me muče cijeli moj ţivot«, rekao je ozbiljno. »Jedno sam se vrijeme pitao, kao što sam ti već rekao, postoji li Bog uopće. No, ako se vjera i sumnja bore u ljudskoj duši, ta će duša zbog toga postati snaţnija i valjanija.« »Moţda. No ovih je dana u meni mnogo više sumnje no vjere.« Oklijevao sam. »Znaš, uvijek sam smatrao da su najopasniji oni ljudi koji su čvrsti u svojoj vjeri, bez obzira na stranu. No odnedavno se pitam je li to pogrešno, jesu li, zapravo, najgori ljudi oni koji mijenjaju strane kako bi ostvarili svoje ambicije. Primjerice, poput nekih najviših dvorskih velikodostojnika — Wriothesleyja i Richa.« »U što si se sada upleo, Matthew?« upitao je Guy tiho. »U nešto o čemu moji prijatelji, zbog svoje sigurnosti, ne smiju ništa znati«, odgovorio sam ţustro. Guy je nekoliko trenutaka šutke sjedio, a onda reče: »Ako ti mogu pomoći, u bilo koje doba...« »Doista si pravi prijatelj.« Ali prijatelj kojega savjest smješta na stranu suprotnu Katarini Parr, pomislih. Promijenio sam temu. »Što pokušavaš naučiti iz te stare kosti? Zasigurno nešto mnogo korisnije ljudskom rodu od onog čime se bave odvjetnici i krunski
197
vijećnici.«
† SLJEDEĆEG SAM jutra ranije pošao od kuće kako bih, prije no što odem u palaču Whitehall, navratio u ured. Svi su već bili ondje — i Barak, i Nicholas, i Skelly — i radili. Bio sam im zahvalan. John Skelly oduvijek je bio vrijedan i odan radnik, a Nicholas je dobro reagirao na povjerenje koje sam mu bio ukazao. Barak je, pak, uţivao u poloţaju gazde. Ulazeći, ugledao sam kako Nicholasu daje hrpu predmetnih dokumenata koje je trebalo posloţiti na police. »Nemoj opet izgubiti neku predatnicu«, rekao je veselo. Svima sam im zahvalio što su došli tako rano. »Nicholas«, rekao sam potom, »imam za tebe poseban posao.« Predao sam mu popis koji je jučer sastavio vezmajstor Gullym, zajedno s komadićem svile paţljivo umotanim u papir. Dodao sam k tome i nekoliko šilinga iz svoje torbe; na kraljevu nosu bakar je već provirivao kroz srebro. »Ţelim da posjetiš vezmajstore s popisa i provjeriš moţe li koji prepoznati komadić svile. Izvezao ga je vjerojatno netko od njih. Reci im da sam se posavjetovao s gospodinom Gullymom. On je jedan od najvaţnijih članova njihova ceha. Nemoj im otkriti o čemu se radi. Hoćeš li moći? Upotrijebi svoj gospodski šarm.« Barak se brektavo nasmije. »Šarm? Otkud šarm tom dugonji?« Nicholas se ne obazre na njega. Shardlake.« »Već ovog jutra, molim te.«
»Svakako,
gospodine
»Odmah.« Nicholas uzme hrpu dokumenata sa svog stola i bučno ih spusti na Barakov. »Bojim se da ovo ipak moram prepustiti vama«, vedro se osmjehnuo.
† OVOG SAM se puta čamcem zaputio do javnih stuba za palaču Whitehall. Kad smo se pribliţili cilju, odjenuo sam svoju halju s kraljičinim grbom. Na stubama su lađari istovarivali potrepštine za palaču, mimoilazeći se sa slugama i posjetiteljima. Straţar u sluţbi
198
je, kao i obično, provjerio jesam li na popisu, i uputio me prema odaji kraljeve straţe. Pošao sam hodnikom koji je graničio s velikim kuhinjama. Kroz otvorena vrata nakratko sam mogao vidjeti kuhare i njihove pomoćnike kako pripremaju obroke za nekoliko stotina ljudi koji su imali pravo jesti u velikoj dvorani i stambenim odajama. Na jeftinoj platnenoj odjeći nisu nosili sluţbene grbove, a s obzirom na srpanjsku vrućinu, neki su radili goli do pasa. Nastavio sam kroz veliku dvoranu s veličanstvenim lučnim krovištem, što se uzdizalo na isturenim bočnim potpornjima, i tako stigao do dvorišta. Bio je dan za milodare, i crkvenjaci su na dverima dijelili pakete s hranom gomili prosjaka, koje su straţari budno motrili. Ostaci dvorskih obroka — a svaki je sadrţavao mnogo više no što čovjek moţe pojesti — u pravilu su se svakoga dana slali bolnicama i dobrotvornim ustanovama, no dvaput tjedno ostaci mesa i ostale hrane dijelili su se na dverima kao znak kraljeve velikodušnosti. Većina ljudi u dvorištu nije se obazirala na taj prizor; kao i obično, svatko je išao za svojim poslom. No dva su muškarca promatrala prosjake. Obojica su prije četiri dana bila na spaljivanju. Prvi je bio biskup Stephen Gardiner, odjeven u svilenu reverendu, sa smeđom krznenom stolom oko vrata. Ovako izbliza, njegovo strogo lice izgledalo je uistinu zastrašujuće: guste namrštene obrve, gomoljasti nos i široke, mesnate usne. Uz njega je stajao William Paget, kraljev tajnik. Kao i obično, nosio je smeđu halju i kapu; halja je imala širok ovratnik od debelog snjeţnobijelog hermelina s crnim pjegama. Paget je četvrtastim prstima njeţno prelazio preko krzna, kao da miluje ljubimca. Ĉuo sam Gardinera kako govori: »Pogledaj onu ţenu kako se besramno gura pokraj muškaraca i grebe pandţama po hrani. Zar spaljivanje na Smithfieldu nije bilo dovoljno da ţene u ovom gradu shvate gdje im je mjesto?« »Moţemo im opet pojasniti ako bude potrebno«, rekao je Paget. Nisu se trudili govoriti tiho. Štoviše, bili su zadovoljni što ih ljudi mogu čuti. Gardiner je nastavio mrko promatrati prosjake; činilo se da je ljutito zurenje način na koji je taj Boţji čovjek gledao na svijet.
199
Paget je, pak, bio samo djelomice zainteresiran za prosjake. Prolazeći pokraj njih dvojice, čuo sam ga kako govori: »Thomas Seymour vratio se iz rata.« »Ĉovjek taštog soja«, odvratio je Gardiner prezrivo. Paget se osmjehne. Iznad guste brade pojavi mu se tanka linija bijelih zuba. »Uvalit će se taj u još nevolja prije no što skonča.« Nastavio sam dalje. Sjetio sam se kako su dvorske dame pričale o Thomasu Seymouru u kraljičinoj privatnoj odaji. Bio je brat vodećeg reformističkog vijećnika, Edwarda Seymoura, sada lorda Hertforda, a Katarina Parr udala bi se za njega nakon smrti svog drugog muţa da se nije umiješao kralj. Znao sam da kraljicu i Seymoura otad pomno drţe podalje jedno od drugog i da njega često šalju u mornaričke ili diplomatske misije. Već sam imao posla s njim, i to ne baš ugodnog. Paget je bio u pravu. Seymour je budalast i opasan čovjek, i na teret svom ambicioznom bratu. Upitah se kakvi će biti kraljičini osjećaji kad čuje za njegov povratak. Ušao sam u odaju kraljeve straţe, pa se stubama uspeo do sobe za audijencije. I dalje me, gdje god bih zastao, zapanjivala divota i sjaj palače. Iznova sam bio pod dubokim dojmom sloţenih i raznolikih ukrasa jarkih boja; pogled bi mi se načas zaustavio na nekom motivu naslikanom na potpornom stupu, zamršenom uzorku vinove loze, a već u sljedećem trenu odlutao bi prema tapiseriji na susjednom zidu, koja je vatrometom boja prikazivala neki klasičan prizor. Pogled mi je ponovo privukao portret kralja i njegove obitelji; iza Mary stajala je Jane Bena. Nitko se nije obazirao na mene — grbavi odvjetnik iz kraljičina Pravničkog vijeća je, bez sumnje, došao zbog pitanja povezanih sa zemljom Njezina Veličanstva. Nakon provjere, straţar me pustio u kraljičinu privatnu odaju. I danas je skupina dama sjedila u prozorskoj niši i vezla. Lady Hertford, ţena Edwarda Seymoura, ponovo me bahato pogledala. Kad me španijel vojvotkinje od Suffolka opazio, kratko je zalajao. Vojvotkinja ga izgrdi. »Tiho, Gardineru, budalice jedna! To je samo onaj odvjetnik čudnog izgleda.«
200
Unutarnja vrata se otvore i lord Parr me rukom pozove da uđem.
† LORD Parr stao je pokraj kraljice. Ona je sjedila ispod baldahina, u svom stolcu podstavljenom zagasitocrvenim baršunom. Danas je nosila grimiznu haljinu s duboko izrezanim prslukom, čiji je prednji dio bio ukrašen stotinama sićušnih tudorskih ruţa. Smijala se lakrdiji Jane Bene koja je pred njom, sva u bijelom, trapavo plesala mašući bijelim prutom. Lord Parr i ja kratko smo se pogledali. Jane se nije obazirala na nas — i dalje je plesala, visoko podiţući noge. Ĉudilo me što se inteligentne osobe, i to najviši drţavni velikodostojnici, mogu smijati takvim prizorima, no onda shvatim kako je kreveljenje lude, usred silnih dvorskih formalnosti ispunjenih beskonačnim vaganjem svake riječi i pokreta, dobrodošlo opuštanje. Kraljica nas pogleda i kimne ludi. »Dosta zasad, draga. Moram razgovarati sa stricem i ovim gospodinom.« »Ovim gospodinom«, oponašala je Jane kraljicu, i prenaglašeno mi se naklonila. »Taj grbavi gospodin me preplašio. Htio je da mi uzmu Pačicu.« Ništa nisam rekao. Znao sam da je vrijeđanje i ruganje dio ludine uloge. No kraljica se ipak namrštila. »Bilo je dosta, Jane.« »Zar ne smijem završiti svoj ples?« Mala ţena se nadurila. »Samo još jednu minutu, preklinjem Njezino Veličanstvo.« »U redu, ali još samo minutu«, odvratila je kraljica nestrpljivo. Jane Bena nastavila je plesati, da bi odjednom, neočekivanom tjelesnom vještinom, napravila stoj na rukama — haljina joj je spala, te otkrila platneno donje rublje i kratke debele noge. Namrštio sam se. Ovo je doista previše. Začuo sam da netko ulazi u prostoriju kroz unutarnja vrata. Okrenem se i ugledam prekrasno odjevenu lady Elizabeth, kraljevu drugu kćer. Lord Parr joj se duboko nakloni, a odmah potom isto učinim i ja. Elizabeth sam upoznao prije godinu dana; bila je u društvu kraljice, s kojom je vrlo bliska. Otada je narasla — imala je
201
gotovo trinaest godina, bila je visoka, a ispod prsluka nazirali su joj se obrisi propupalih grudi. Gornji dio haljine bio je divan spoj grimiza, cvjetnog uzorka te, sprijeda i na podrukavima, zlatne i bijele boje. Na svjetlokestenjastoj kosi Elizabeth je imala francusku kapuljaču ukrašenu draguljima. I njezino dugo, bistro lice također je sazrelo; unatoč bljedilu, opazio sam da sliči svojoj majci, Anne Boleyn, koja je bila pala u kraljevu nemilost i već dugo nije među ţivima. Elizbeth i po drţanju više nije sličila nespretnoj djevojci, već odrasloj ţeni. Svisoka je i prijekorno gledala na Janeinu lakrdiju. Kraljica je bila iznenađena što je vidi. »Mila, mislila sam da si još uvijek s gospodinom Scrotsom.« Elizabeth se okrene pomajci. »Satima sam stajala mirno bez ijednog prekida«, odvratila je ona mrzovoljno. »Traţila sam stanku. Zar ta slika nikad neće biti dovršena? Moja je pratilja Kat Ashley zaspala!« »Jako je vaţno da imaš svoj portret, dijete«, blago je rekla kraljica. »Pomoći će ti da učvrstiš svoj poloţaj. Pričale smo o tome.« Jane Bena je, dureći se, sjela na pod, očito ljutita na lady Elizabeth jer joj je oduzela kraljičinu pozornost. Elizabeth je kratko pogleda, pa se ponovno okrene prema kraljici. »Bi li rekla Jane Beni da ode? Nepristojno je da tako maše svojom velikom straţnjicom.« Jane se munjevito poţali kraljici, sva nevina i povrijeđena. »Vaše Veličanstvo, zar ćete dopustiti da dama tako govori o meni, a samo sam vas htjela zabaviti?« Elizabethino lice se smrači. »Mili Boţe!« viknula je srdito. »Mene ne zabavljaš! Izlazi!« »Idi sada, Jane«, rekla je brţe-bolje kraljica. Jane je na trenutak izgledala uplašeno, a onda je podignula svoj prut i otišla bez ijedne riječi. Odmah nestade ljutnje s lica lady Elizabeth. Osmjehnula se lordu Parru. »Moj čestiti lorde, drago mi je što vas vidim.« Potom se okrenula prema meni. Duboko se naklonim, a kad sam se uspravio, u tamnim joj očima opazim smetenost. No, već u
202
sljedećem trenutku pogled joj se razbistri. »Poznajem ovog gospodina. Da, da. Gospodine Shardlake, vi i ja smo jednom ugodno razgovarali o pravu. Dugo sam razmišljala o tome.« »Iznimno mi je drago što vam je razgovor bio zanimljiv, moja gospo. No iznenađuje me što se toga sjećate.« »Bog me blagoslovio dobrim pamćenjem.« Samozadovoljno se nasmijala. Tijelom je odrasla tek dopola, no po umu i ponašanju i više od toga. Ipak, neobično dugim prstima nemirno se igrala bisernom niskom vezanom oko struka. »Rekli ste mi da su odvjetnici duţni, čak i kad zastupaju pokvarene klijente, otkriti pravdu u njihovu slučaju i iznijeti je pred sudom.« »Jesam.« »I da je takvo postupanje kreposno.« »Da, moja gospo.« Iznenada se sjetih slučaja Slanning. Pregled murala zakazan je za sutra. Je li moje postupanje u tom slučaju kreposno? Lady Elizabeth je nastavila: »No, da bi takvo što bilo moguće, u predmetu mora biti bar malo kreposti.« »Da, moja gospo, u pravu ste.« A u slučaju Slanning, shvatio sam, nema kreposti ni na jednoj strani. Samo mrţnja. Premda je bila tako mlada, Elizabeth je pogodila u srţ stvari. »Elizabeth«, rekla je blago kraljica, »bi li se vratila gospodinu Scrotsu? Znaš i sama da je portret pri kraju. A ja ovdje imam posla. Da dođeš opet za, recimo, sat vremena?« Elizabeth kimne, toplo se osmjehujući kraljici. »U redu. Ţao mi je što sam vikala na Jane Benu. No bojim se da, za razliku od tebe i moje sestre, meni nije zabavna.« Kratko mi je kimnula. »Gospodine Shardlake. Lorde Parr.« Obojica smo se naklonili, i ona izađe kroz unutarnja vrata. Kraljica je na nekoliko trenutaka sklopila oči. »Oprostite mi zbog te scene. Ĉini se da čak ni ljude u svojim privatnim odajama ne mogu drţati pod kontrolom.« Na licu joj se jasno vidjelo koliko je napeta.
203
»Ispričao sam ti«, obrati joj se lord Parr, »što je gospodin Shardlake rekao za Jane Benu. One je večeri bila u tvojim odajama, a i bliska je s lady Mary.« Kraljica je odlučno odmahnula glavom. »Ne. Jane Bena nije znala ništa o mojoj knjizi, niti ima dovoljno razbora da je ukrade.« »Moţda lady Mary ima.« »Mary mi je prijateljica, nikad to ne bi učinila.« Tuţno se namrštila, pa dodala: »Ili mi bar nije neprijateljica. Nesreća njene majke, Katarine Aragonske, davno je iza nas.« »No dobro.« Lord Parr mi se osmjehne i protrlja svoje mršave ruke. »Vjerujem da smo na tragu nekim odgovorima. Zapovjednik straţe razgovarao je s vojnikom koji je one večeri kad je ukradena knjiga straţario pred kraljičinim stambenim odajama. Pazite ovo: nije bio deţuran Zachary Gawger, čije je neobično ponašanje prijavila Mary Odell, nego drugi vojnik, Michael Leeman. Ĉini se da su se zamijenili. Zapovjednik je Gawgera stavio u pritvor, no naloţio sam mu da ga još ne ispituje. Leeman je trebao biti priveden kad je danas ujutro došao na duţnost. To je bilo u šest, što znači da je i on dosad već u pritvoru. Naredio sam da ih obojicu zadrţe dok ih vi ne ispitate, gospodine Shardlake.« Parr se pobjedonosno osmjehnuo kraljici. »Mislim da smo na pragu rješenja.« »Nadam se«, rekla je kraljica sumnjičavo, na što se lord Parr nervozno namršti. Kraljica se okrene prema meni. »Najprije bih voljela, gospodine Shardlake, da pretresemo ostale događaje. Stric mi je sve ispričao, ali ja bih to ţeljela čuti od vas, iz prve ruke.« »Poţurite«, promrmljao je Parr. Brzo sam saţeo sve što se dogodilo od mog posljednjeg susreta s njom: Eliasovo ubojstvo, nestanak tri Greeningova prijatelja, Bealknapove neobične posljednje riječi, moju sumnju da drvodjelja Barwic nešto taji. Dodao sam da je zagonetno prezime Bertano talijanskog podrijetla, i rekao da bi se valjalo raspitati je li netko među talijanskim trgovcima u gradu čuo za njega. »Ja ću to srediti«, reče lord Parr. »Diskretno. No prvo hajdmo čuti
204
što straţari imaju reći. Ako nakon toga ostane visjeti neko pitanje koje bi se doticalo drvodjelje, poći ću s vama u dvorac Baynard i osobno razgovarati s tim čovjekom.« »Ali, lorde Parr, mislio sam da ţelite na najmanju moguću mjeru svesti svoje uplitanje u istragu.« »I ţelim. Ali osoblje u dvorcu Baynrad pripada našem domaćinstvu, odgovorni su meni, pa me se i plaše.« Usiljeno se osmjehnuo. »Što se tiče pristaništa, Cecil je uspio nagovoriti jednog sluţbenika carinarnice da nas izvijesti ako koji od trojice Greeningovih prijatelja pokuša pobjeći brodom. Sve osobe i sva dobra koja ulaze i izlaze iz zemlje moraju proći onuda. Također, jedan lučki radnik pazit će na sve što se događa na dokovima. Cecil mu je obećao lijepu sumu u zlatu ako ti kradljivci nakita budu uhvaćeni.« Cinično se osmjehnuo. »Jadni šegrt«, rekla je kraljica. »Ne razumijem zašto je rekao da je ubijen zbog Anne Askew. Pazila sam da se ona i ja nikad ne sretnemo.« Tuţno je pogledala strica. »Bar sam u tom pogledu bila dovoljno oprezna.« Lord Parr je kimnuo. »Razgovarao sam sa sir Edmundom Walsinghamom, svojim starim prijateljem«, rekao je. »Sutra idem u Tower. Opravdat ću posjet izmišljenim dvorskim poslom.« Okrenuo se prema meni. »I vi ćete sa mnom. Pokušat ćemo iskopati kako je procurila vijest o mučenju gospođe Askew. Ali sada — straţari.« No činilo se da kraljica još ne ţeli da odem. »Taj Bealknap«, rekla je. »Kojoj je vjerskoj opciji pripadao?« »Nijednoj. No bio je povezan s Richardom Richem.« »Riječi koje vam je uputio... Jesu li zvučale kao upozorenje ili prijetnja?« »Ni jedno ni drugo, Vaše Veličanstvo. Bilo je to samo njegovo posljednje likovanje, nada da će me vidjeti optuţenog za herezu. I vas također.« »Jamačno se radilo o tome«, rekao je odlučno lord Parr. »Bealknap nije mogao biti umiješan u krađu«, rekao sam. »Tjednima je leţao bolestan u svojoj postelji.«
205
»Onda ga zaboravite«, rekao je ţustro lord Parr. Okrenuo se kraljici. Ona je progutala slinu, steţući rukonaslone svog stolca. Stric je utješno uhvati za ruku, pa svrne pogled prema meni. »Zapovjednik straţe, gospodin Mitchell, vas očekuje«, rekao je. »Ispitajte njegove zatvorenike. Nasamo, dakako.« OSAMNAESTO POGLAVLJE STRAŢARSKA SOBA NALAZILA SE, bilo mi je rečeno, s druge strane sobe za audijencije. Krenuo sam onamo, no put mi prepriječi debeljuškasti sredovječni muškarac, koji se znojio u krznom podstavljenom ogrtaču. Skinuo je kapu s perom i naglašeno mi se naklonio. »Dični gospodine odvjetniče«, rekao je milozvučno, »vidjeh da izlazite iz kraljičine privatne odaje. Ţao mi je što vas ometam, ali ja sam stari prijatelj pokojnog lorda Latimera. U posjetu sam Londonu. Moj sin, odličan momak, ţelio bi sluţiti na dvoru...« »Ja se time ne bavim«, rekao sam odsječno. Ostavio sam ga da neutješno gnječi kapu i brzo prišao vratima na koja su me bili uputili. »Lord Parr poslao me gospodinu Mitchellu«, rekao sam gardistu s helebardom. On otvori vrata malog predvorja, gdje su dva straţara u crnim ogrtačima bacala kocke, i povede me na drugu stranu prostorije, do još jednih vrata. Pokucao je. »Naprijed«, začuo se dubok glas. Gardist se nakloni, i ja uđem u skučeni ured. Za radnim stolom sjedio je plavokosi muškarac snaţne građe. Nosio je crni ogrtač i kapu s kraljičinim grbom. Obeshrabrio sam se kad je podignuo glavu; po tmurnom izrazu njegova lica shvatio sam da nema dobre vijesti. »Viši odvjetnik Shardlake?« Rukom je pokazao na stolac. »Sjednite, molim vas. Ja sam David Mitchell, zapovjednik kraljičine straţe.« »Dobro jutro. Vjerujem da vam je lord Parr rekao da ţelim ispitati Michaela Leemana, koji je bio na duţnosti one večeri kad je kraljičina k... odnosno, kad je ukraden kraljičin prsten.« Opsovao sam u sebi. Gotovo sam rekao knjiga. Ta jedna riječ, izgovorena pogrešnoj osobi, mogla bi sve upropastiti.
206
Mitchell je izgledao kao da mu je neugodno; premda krupan, činilo se da je sav usukan u svoju odoru. »Zachary Gawger je ovdje u pritvoru«, rekao je tiho. »Ali, naţalost, ne i Michael Leeman.« Uspravio sam se u stolcu. »Što?« Mitchell se s nelagodom nakašlje. »Jučer popodne sam provjerio red deţurstava, čim je to lord Parr zatraţio. Šestog su srpnja obojica, i Gawger i Leeman, bila u večernjoj smjeni. Leeman je bio zaduţen da straţari ispred vrata kraljičinih stambenih odaja. No prema Mary Odell, ondje je stajao Gawger. On je sinoć bio na duţnosti i odmah sam ga stavio u pritvor. Leeman je duţnost trebao preuzeti danas ujutro u šest, no nije se pojavio. Naredio sam da ga dovedu, ali njegova soba u straţarskom krugu bila je prazna. Nema ni njegovih stvari.« Načas sam sklopio oči. »Kako se to moglo dogoditi?« Bilo je neobično vidjeti kako se zapovjednik straţe, vojnik znatnog autoriteta, migolji u stolcu. »Ĉini se da je jedan vojnik vidio da je Gawger odveden u pritvor. Raširio je vijest, a bit će da je šuškanje u vojničkoj blagovaonici čuo i Leeman. Nisam bio dovoljno brz. Narednik kojeg sam poslao da ga uhiti zakasnio je vjerojatno tek nekoliko minuta.« Pogledao me. »Lord Parr će još ovoga jutra imati moju ostavku.« »Ima li ikakvih naznaka kamo je Leeman otišao?« »Prijavio se na izlasku iz palače sinoć u osam. Rekao je da će večer provesti u gradu. Ĉesto je to činio i nitko mu zbog toga nije prigovarao, no deţurni straţar jučer je primijetio da nosi veliku torbu. Nema sumnje da je u njoj bio kraljičin prsten«, rekao je gorko zapovjednik. Zapiljio sam se u strop. Nestao je i četvrti čovjek. Ponovno sam pogledao Mitchella. Nije bilo smisla da se ljutim na njega. Lord Parr će vrlo vjerojatno prihvatiti njegovu ostavku. »Najbolje će biti da mi Gawger kaţe sve što zna«, rekao sam. »Da.« Glavom je pokazao prema vratima na bočnoj strani ureda. »Unutra je. Tako mi svega, ovo mu je posljednje jutro u Whitehallu!« naglo je planuo zapovjednik. »Taj će nitkov već večeras biti u
207
zatvoru Fleet.« Pogledao sam ga. »O tome će odlučiti lord Parr.« Mitchell je polako ustao, otvorio vrata i u ured dovukao mladog muškarca, odjevenog samo u potkošulju i duge čarape; smeđa kosa i kratka brada bile su mu raščupane, a na jednom je obrazu imao modricu. Bio je visok i snaţne građe, kao i svi straţari, ali sada je izgledao bijedno. Mitchell ga baci uza zid. On se sav objesi, plašljivo me promatrajući. »Reci kraljičinom istraţitelju sve što si rekao meni«, naredio mu je Mitchell. »Ja ću čekati vani.« Gledao je mladića s ljutitim gađenjem, a onda se okrene prema meni. »Moram vam reći, gospodine Shardlake, da sam Gawgera tijekom godine dana, koliko je radio ovdje, morao kaţnjavati zbog pijančevanja i kockanja. On je jedan od onih mladih budalaša sa sela kojima je dvor zamutio pamet. Već sam razmišljao da ga otpustim. Da bar jesam.« Bijesno se zapiljio u Gawgera. »Ispljuni cijelu priču, seljačino!« Mitchell se okrene i izađe iz ureda. Mladić se i dalje stiskao uza zid. Duboko je udahnuo, a onda s mukom progutao slinu. »Pa?« rekao sam. »Bolje ti je da kaţeš cijelu istinu. Ako kapetana Mitchella izvijestim da imam sumnji, moţda opet bude grub prema tebi.« Nisam lagao. Gawger ponovno duboko udahne. »Prije otprilike tri tjedna, početkom mjeseca, u straţarskim odajama pristupio mi je jedan od vojnika. Michael Leeman. Nisam ga dobro poznavao — nije baš omiljen. Radikal je, i uvijek nam je govorio da moramo oplemeniti naše duše.« »Je li?« Sa zanimanjem sam se nagnuo naprijed. »Rekao je da su vojnici u palači ogrezli u grijehu, i da će, kad odsluţi rok, otići svojim novim, poboţnim prijateljima.« »Znaš li o kome se radi?« Gawger odmahne glavom. »Nisam siguran. Ali mislim da ţive negdje u blizini katedrale svetoga Pavla. U svoje slobodno vrijeme Leeman je uvijek odlazio onamo... Ja izbjegavam razgovarati o religiji. Opasno je.« Zastao je. Sada je brzo disao, moţda shvaćajući
208
da se izlaţe pogibelji. Pravila koja su uređivala instituciju kraljičine straţe bila su stroga i bilo je vjerojatno da će Gawger svojim priznanjem počiniti izdaju. Duboko sam udahnuo. Gawger je nastavio, sada plačljivo i očajnički. »Imao sam... imao sam novčanih problema, gospodine. Kartao sam s nekim svojim kolegama. Izgubio sam dosta novaca. Mislio sam da ga mogu povratiti, ali samo sam izgubio još. Obratio sam se svom ocu. Prije mi je pomagao, ali je rekao da sada više ne moţe odvojiti ni novčića. Znao sam da će izbiti skandal ako uskoro ne vratim novac, da ću izgubiti ovo namještenje i biti prisiljen osramoćen se vratiti kući...« Iznenada se mahnito nasmijao. »Ali to nije ništa prema onome što me čeka sada. Zar ne, gospodine? Ovim sam bacanjem sve stavio na kocku, i izgubio.« »A kakvo je to točno bacanje Leeman od tebe traţio?« »Bio je usred dvotjednoga večernjeg deţurstva. Rekao mi je da ljubaka s jednom sluškinjom, i da je na kraljičinoj galeriji ostavio rukavice s monogramima, po kojima mu se moţe ući u trag. Tu je djevojku bio odveo na galeriju kad nikoga nije bilo ondje. Da netko pronađe rukavice, oboje bi bili otpušteni.« Podignuo sam obrve. »On da tako postupa? Jedan takav bogobojazan čovjek?« »I ja sam bio iznenađen, gospodine, ali često se ispostavi da ljudi koji vatreno ţude za religijom osjećaju i snaţnu tjelesnu poţudu, zar ne?« Ponovno je progutao slinu, pa nastavio: »Leeman mi je pokazao vrećicu s deset starih, posve čistih zlatnika.« Oči mu načas bijesnu. »Rekao je da će mi ih dati ako ga na samo nekoliko minuta zamijenim ispred vrata kraljičinih stambenih odaja, dok on ode po rukavice. Obojicu nas je čekalo višednevno deţurstvo u sobi za audijencije, i mogli smo zamijeniti mjesta kad kraljice i njenih slugu nije bilo. Rekao je da to treba obaviti što prije. No prošlo je dosta vremena dok nismo uhvatili pravu priliku.« »Znači, zamijenili ste se šestoga?« »Da, gospodine.« Naslonio sam se u stolcu. Sve se poklapalo. Leeman je nekako
209
saznao za Tuţaljku i, iz još nepoznatog razloga, odlučio je ukrasti. Trebao mu je suučesnik, kojeg je pronašao u očajnom Gawgeru, i šestog je srpnja iskoristio priliku koja mu se ukazala. Vjerski je radikal. Ima prijatelje koji ţive oko katedrale svetoga Pavla. Je li bio član Greeningove skupine? Pogledao sam Gawgera. Tako mladog čovjeka lako je primamiti obećanjem da će dobiti zlato. A k tome, Leemanova priča bila je uvjerljiva; nošenje ukrašenih svilenih rukavica običaj je na dvoru čak i u srpnju — bio je to još jedan statusni simbol. No, kako je Leeman saznao za knjigu? Zašto ju je ukrao? I kako je nabavio ključ za škrinju? »Kako je Leeman mogao sa sigurnošću znati u koje će doba kraljičine odaje biti prazne?« upitao sam Gawgera. »Na ovom se mjestu sve događa prema ustaljenom redu, gospodine. Navečer sluge stiţu i odlaze u točno određeno vrijeme. Ako kralj pozove kraljicu k sebi, a to se navečer često događa, njena pratnja ide s njom i neko vrijeme u njenim odajama nema nikoga. Bio sam na duţnosti, ali više kao pričuva. S Leemanom sam se bio dogovorio da ću ostati u straţarskoj sobi — to je prostorija kroz koju ste ušli ovamo — i da će me on hitro obavijestiti ako kraljica ode. Ja ću zauzeti njegovo mjesto na nekoliko minuta dok on bude unutra. To nikome ne bi bilo čudno; uvijek je netko u pričuvi za slučaj da je straţar bolestan ili se mora olakšati. U to večernje vrijeme, ako je kraljica kod kralja, i soba za audijencije je prazna. Tako je bilo i te večeri.« »Nastavi.« Gawger duboko udahne. »Malo prije devet, Leeman je došao u straţarsku sobu. Unutra sam bio sam. Sjećam se da mu je lice bilo vrlo napeto. Kimnuo mi je, to je bio naš signal. Obojica smo pošli do kraljičinih stambenih odaja. Ja sam zauzeo straţarsko mjesto ispred vrata, a on je šmugnuo unutra. Moram kazati da sam bio sav u znoju.« »Jesi li prije pio?« upitao sam. »Samo čašicu, gospodine, za hrabrost... Stajao sam ondje tek minutu, kad je stigla gospođa Odell. Pokušao sam je zadrţati...«
210
»Znam«, rekao sam. »Lagao si da ne vidiš njeno ime na popisu, no ona je bila ustrajna. Kad si joj napokon otvorio vrata, glasno si rekao da sve mora biti po propisu, jamačno kako bi upozorio Leemana. Mary Odell mi je sve rekla. Tada sam prvi put posumnjao da nešto nije u redu.« Gawger je spustio glavu. »Leeman se zasigurno negdje sakrio dok Mary Odell nije prošla pokraj njega. Potom je izašao.« »Je li što nosio?« »Nisam ništa vidio.« Pomislih kako je rukopis nevelik i da ga je Leeman lako mogao sakriti pod svoj veliki ogrtač. Odjednom osjetim gnjev. »Što ako je Leeman poremećen? Što bi bilo da je planirao ubiti kraljicu? A zakleo si se da ćeš je štititi. Što bi bilo onda, gospodine kockaru?« Gawger je ponovo spustio glavu. »Nemam odgovora na to, gospodine«, rekao je beznadno. Pošao sam prema vratima. Mitchell je čekao vani. Pustio sam ga unutra i prenio mu sve što mi je Gawger bio rekao; obojica su, dakako, vjerovala da se radi o ukradenom prstenu. »Ĉini se da imate rješenje, viši odvjetniče Shardlake«, rekao je Mitchell sumorno. »Volio bih da sam mogao saslušati i Leemana«, odgovorio sam odsječno. »Sada ću o svemu izvijestiti lorda Parra. Gawgera još nemojte javno optuţivati. Moţete li ga negdje zadrţati?« »Pa sada mu zasigurno slijedi zatvor i suđenje zbog sudjelovanja u krađi i ugroţavanju kraljičina ţivota.« »To je do lorda Parra«, rekao sam odlučno. Mitchell je ustao, zgrabio izgubljenog straţara i bacio ga natrag u sobičak. Potom ponovo sjedne za stol, sav izmoţden. »Ţelim da ovo drţite u tajnosti do daljnjih zapovijedi«, rekao sam. »Stavljam se u kraljičine ruke. Ja sam odgovoran za Leemanov bijeg«, vrtio je glavom Mitchell. »No teško je to. Prisiljen sam uzimati u sluţbu mladu seosku gospodu jer su im očevi utjecajni. Usto, posljednji su mjeseci bili uţasni. Sve te glasine... Odano sam sluţio
211
kraljici tri godine, ali od proljeća sam u stalnoj neizvjesnosti hoću li je morati uhititi.« Ostao sam šutjeti. Nisam mogao imati suosjećanja za njega. Koliko god straţarski sustav bio organiziran, koliko god vojnici bili disciplinirani, dovoljna je jedna pogreška čovjeka na ključnom mjestu da dođe do pucanja temelja. »Recite mi nešto više o Leemanu«, zatraţio sam naposljetku. »Otac mu je zemljoposjednik u Kentu. U daljim je rodbinskim vezama s Parrovima preko Throckmortonovih; netko od njih predao je molbu za Leemanovo namještenje. Na razgovor za posao došao je prošle godine. Ocijenio sam da je prikladan za mjesto straţara: kao mladića iz dobre obitelji, obučili su ga za borbu, a uz to je bio i krupan, naočit i čvrste građe. No, već tada sam stekao dojam da je prilično ozbiljan. I poboţan. Rekao mi je da ga najviše zanima izučavanje religije. Hja, pripadanje reformistima tada nije bilo nikakva smetnja.« Uzdahnuo je. »Gotovo dvije godine bio je dobar i odan straţar. S njim nije bilo nikakvih nevolja, osim što sam ga dvaput upozorio zbog propovijedanja među straţarima, kojima je išao na ţivce. Početkom ove godine rekao sam mu da takvi govori postaju opasni.« Mitchell se nagnuo naprijed. »On je posljednji od koga bih očekivao kovanje plana za krađu kraljičina prstena. Leeman nije bogat. Obitelj mu je siromašna, i tek u vrlo dalekom srodstvu s kraljicom. Bili su prezadovoljni što imaju sina na takvom mjestu. Kako je uspio doći do čak deset zlatnika koje je ponudio Gawgeru?« »Ne znam.« Mitchell je progutao slinu. »Pretpostavljam da sada slijedi potraga za Leemanom.« »O tome će odlučiti kraljica i lord Parr«, tiho sam rekao i ustao. »Do daljnjeg drţite Gawgera u pritvoru. I nikome ni riječi.« Naklonio sam se i izašao.
† VRATIO
SAM
se u kraljičinu privatnu odaju. Lord Parr hodao je
212
amo- tamo. Kraljica je još uvijek sjedila ispod baldahina, igrajući se biserom koji je nekad pripadao Catherine Howard. Njen španijel Rig leţao joj je pokraj nogu. Prenio sam im sve što sam doznao od Mitchella i Gawgera. »Znači«, reče lord Parr sumorno, »zahvaljujući vama sada znamo tko, ali ne znamo kako i zašto. A zahvaljujući budali Mitchellu, Leeman je pobjegao.« »Glede pitanja kako, mislim da je potreban novi razgovor s drvodjeljom. Osobito sada, kad znamo da je Leeman mogao mahati novcem pred ljudima. A zašto? Počinjem se pitati je li u sve upletena cijela skupina radikalnih protestanata, od Leemana do tiskara Greeninga. No to me vraća na početak. Zašto bi oni ukrali knjigu?« »I kako su uopće znali da postoji«, rekao je lord Parr. Iznenada zašušti svila: kraljica se bila nagnula naprijed i briznula u plač. Sva se tresla od glasnih jecaja. Stric joj priđe i uhvati je za ruku. »Kate, Kate«, umirivao ju je. »Moramo ostati pribrani.« Kraljica je podignula glavu. Lice joj je bilo puno straha, a suze su razmazale olovno bjelilo na njenim obrazima. Srce mi se stegnulo što je gledam takvu. »Pribrani?!« uzviknula je. »Kako? Zbog krađe su ubijena već dva čovjeka! A tko god da bili ljudi koji su ukrali moju knjigu, čini se da ih je netko progonio i uzeo im je! I sve to zbog mog grijeha taštine, zato što nisam poslušala savjet nadbiskupa Cranmera i uništila rukopis! Tuţaljka! Baš je ispala tuţaljka!« Drhtavo je udahnula, a onda nas očajnički pogledala. »Znate li što je najgore od svega? U knjizi pozivam ljude da se okane napasti i traţe spasenje, a čak i sada, kad su ti siroti ljudi mrtvi, ja ne mislim o njima, ne mislim o svojoj obitelji i prijateljima koji su u opasnosti, već o sebi! Bojim se da ne završim u vatri kao Anne Askew! Zamišljam kako me veţu za lomaču, čujem pucketanje zapaljenog pruća, osjećam miris dima i dodire plamena.« Mahnito je podignula glas. »Bojim se toga još od proljeća! Nakon što je kralj ponizio Wriothesleyja, mislila sam da je
213
tome kraj, ali sada...« Udarila je šakom po haljini. »Sebična sam, uţasno sam sebična! A mislila sam da me Gospod podario vrlinama...« Sada je već vikala. Španijel pokraj njenih nogu plašljivo je zacvilio. Lord Parr snaţno je uhvati za ramena i zagleda se u njeno podbuhlo lice. »Budi čvrsta, Kate! Izdrţala si posljednje mjesece, nemoj se sada slomiti. I ne viči.« Glavom je pokazao na vrata. »Straţar bi te mogao čuti.« Kraljica je kimnula i više puta duboko, grčevito udahnula. Postupno se sabrala i prestala drhtati. Pogledala me i lagano se osmjehnula. »Pretpostavljam, Matthew, kako niste očekivali da ćete svoju kraljicu vidjeti u takvom stanju.« Potapšala je stričevu ruku. »Dobro je, mili moj Boţe, dobro je. Opet sam svoja. Moram se umiti i pozvati sluškinju da me našminka prije no što izađem.« »Iznimno me ţalosti što vas gledam tako ojađenu, Vaše Veličanstvo«, rekao sam tiho. A tad se nečega sjetim. »Lorde Parr, rekli ste kraljici da bi straţar mogao čuti njenu viku.« Kraljica je uplašeno raširila oči. Lord Parr je potapša po ruci. »Pretjerao sam da je umirim. Vrata su debela, kraljica mora imati svoju privatnost. Straţar moţe čuti viku, ali ne moţe razabrati riječi.« »Što ako je ovdje vikao muškarac?« upitao sam. »Muškarac snaţnog, dubokog glasa? Propovjednik koji je izvjeţban da ga se daleko čuje?« Lord Parr se namrštio. »Nitko se ne bi usudio doći ovamo i vikati na kraljicu.« No kraljica se, stišćući rupčić, nagnula naprijed; oči su joj bile širom otvorene. »Nadbiskup Cranmer«, rekla je. »One večeri kad smo raspravljali o Tuţaljci, i kad sam se opirala njegovim argumentima... Vikala sam, a... a i on je vikao.« Progutala je slinu. »Dobri smo prijatelji i već mnogo puta smo raspravljali o pitanjima vjere. Silno se bojao da će stvari poći po zlu ako objavim Tuţaljku. Koliko li je samo puta u posljednjih desetak godina strahovao da će sam završiti na lomači. Sada shvaćam da je bio u pravu.« Ponovo
214
me pogledala. »Da, nema dvojbe da je straţar pred vratima mogao razabrati riječi koje je ovdje izvikivao nadbiskup. Upozoravao me da kraljev bijes vjerojatno neće imati granica ako sada pokušam objaviti Tuţaljku.« Lord Parr se namrštio. »On nema prava da...« »Rekli ste mi da je to bilo početkom lipnja?« upitao sam. Kraljica je kimnula. »Da.« Namrštila se. »Mislim da je bio deveti.« Okrenuo sam se lordu Parru. »Lorde, znate li koje je večernje radno vrijeme straţara?« »Od četiri do ponoći.« »Bilo bi zanimljivo saznati tko je bio na duţnosti ispred kraljičine privatne odaje za vrijeme rasprave. Kapetan Mitchell sigurno vodi evidenciju.« »Znači«, počne kraljica zgranuto, »Leeman je mogao biti vani kad smo nadbiskup i ja raspravljah?« Govorio sam tiho, ali vrlo usredotočeno. »Da, i moţda je čuo za knjigu, pa isplanirao kako će je ukrasti. Trebala mu je kopija ključa. Sve se svodi na to. Lorde, predlaţem da najprije otkrijemo tko je od straţara bio na duţnosti. Nakon toga bismo ponovno trebali ispitati drvodjelju.«
† MITCHELL JE potvrdio da je te večeri na duţnosti bio Leeman. Sada je stvar bila gotovo sigurna: igrom slučaja, Leeman je čuo Cranmera i saznao za Tuţaljku. Potom je skovao plan, čekao i podmićivao. Ali otkuda mu novac, pitao sam se. Bio sam siguran da nije radio sam. Lord Parr i ja ostavili smo izbezumljenog kapetana i manjom od dvije kraljičine barke krenuli prema dvorcu Baynard. Lađar u livreji brzo je veslao Temzom, a trubač na pramcu signalizirao drugom brodovlju da se makne s puta. Kraljica je u svoje privatne odaje bila pozvala Mary Odell, koja je sada već zasigurno uređuje za izlazak u javnost.
215
Lord Parr i ja sjedili smo ispod baldahina, sučelice jedan drugom. Na suncu je izgledao sukladno svojim godinama — blijeda koţa bila mu je izborana, a oči umorne. »Lorde, je li Njezino Veličanstvo često bilo... u takvom stanju?« odvaţim se upitati. Nakratko me pogledao ravno u oči, a onda se nagnuo prema meni i tiho rekao: »Nekoliko puta posljednjih mjeseci. Nemate pojma koliko se mora kontrolirati, biti sabrana. Ta je samokontrola uvijek bila jedna od najvećih vrlina moje nećakinje. Ispod površine, ona je vrlo osjećajna ţena, osobito otkad joj je ojačala vjera. No od proljeća su počela ispitivanja njoj bliskih ljudi, progoni, i shvaća da bi se kralj mogao okrenuti protiv nje... Da, već se bila tako slomila. Preda mnom, Mary Odell i svojom sestrom. Sretna je što ima nekoga kome moţe vjerovati.« Zastao je i prodorno me pogledao. »I meni moţe vjerovati, lorde«, rekao sam tiho. Iskrivio je lice. »Da pučanin vidi kraljicu u takvom stanju... Hja, u svakom slučaju, vi ste prvi. I, nadam se, posljednji.« Sjeo je uspravno i pogledao preko mog ramena. »Stiţemo, stube za dvorac Baynard su ispred nas.«
† DOGOVORILI SMO pristup, način na koji ćemo izmamiti priznanje, ukoliko je Barwic kriv. Nismo imali vremena za gubljenje. Lord Parr je, stroga lica, dugim koracima prošao kroz dvorište, a zatim i središnju dvoranu. Straţari su redom salutirali kraljičinu komorniku. Stigavši do drvodjeljske radionice, lord snaţno odgurne vrata. Barwic je upravo blanjao komad hrastovine — u riđoj bradi imao je trunke piljevine — dok je njegov pomoćnik brusio drugi komad. Obojica su odmah podignula glave — pomoćnik začuđeno, a Barwic u strahu. Lord Parr zalupio je vrata i prekriţio ruke. Glavom je pokazao na šegrta. »Odlazi, dečko!« naredio je. Momak se brzo naklonio i pobjegao. Barwic se okrenuo prema nama. »Kradljivac je otkriven«, rekao sam bez uvijanja. »Michael Leeman. I njegov suučesnik— Zachary Gawger.«
216
Barwic je nekoliko trenutaka samo bezizraţajno stajao; sa svojom čupavom crvenom kosom i bradom, koja je usto bila posuta piljevinom, izgledao je gotovo smiješno. A onda je, poput lutke, polako klonuo na koljena, spustivši glavu i sklopivši radom ogrubjele ruke. S poda je odignuo pogled prema kraljičinu komorniku. Sklopljene ruke su mu drhtale. »Oprostite mi, lorde. Isprva sam kopiju ključa napravio za slučaj da prvi bude izgubljen. Nije dobro da škrinja s dragocjenostima ima samo jedan ključ.« »Znači, potajice ste napravili još jedan i zadrţali ga?« upitao sam. »Gdje ste ga drţali?« »Na sigurnom, lorde, na sigurnom. U zaključanoj škrinji za koju samo ja imam ključ.« Sve vrijeme Barwic nije skidao pogled s lorda Parra. »Jeste li to radili i prije?« Barwic me pogleda, pa se ponovo okrene lordu Parru. »Jesam, lorde, oprostite mi. Kad god su me traţili da napravim bravu sa samo jednim ključem, napravio sam i kopiju. Mogu vam pokazati gdje ih sve drţim, sve ključeve. Bilo je to samo zbog sigurnosti, kunem se. Samo zbog sigurnosti.« »Kako je onda Leeman došao do ključa?« upitao sam. »Ustani kad odgovaraš, prostačino!« okomio se na drvodjelju lord Parr. »Ne ţelim te gledati dolje, ukočit će mi se vrat!« Barwic je ustao, i dalje kršeći ruke. »Došao je do mene, prije otprilike tri tjedna. Nisam ga poznavao, ali nosio je odoru kraljičine straţe. Rekao mi je da je ključ kraljičine škrinje izgubljen, i da je čuo da bih mogao imati kopiju. Ja... mislio sam da je došao u kraljičino ime... vidite, ja...« Lord Parr snaţno je udario rukom po radnom stolu — jedna daska tresnula je o pod. »Ne laţi, ogavna kukavico! Dobro znaš da vojnici iz kraljičine straţe nisu ovlašteni zatraţiti ključeve! A kako bi itko i traţio kopiju kad si je izradio potajice?« Kukavni muškarac uzrujano proguta slinu. »Dao sam do znanja određenim ljudima da izrađujem kopije ključeva. Nesluţbeno, ali
217
vidite... ako je tko izgubio ključ, mogao sam mu osigurati zamjenski.« »Za određenu cijenu?« Sav jadan, Barwic kimne. »Koliko dugo to radite?« »Otkad sam prije dvanaest godina postao kraljičin drvodjelja i bravar. Ukupno sam pet ili šest puta dao zamjenski ključ za škrinje ili sanduke, u pravilu damama koje su izgubile svoj. Ali samo onima kojima sam vjerovao, gospodine. Nijednom ništa nije bilo ukradeno. Nijednom.« Lord Parr vrtio je glavom. »Mili Boţe, kraljičinu domaćinstvu nedostaje nadzora.« »Da«, sloţio sam se. »A Michael Leeman mu je, kladim se, pronašao sve slabe točke. Koliko vam je platio, Barwic?« »Deset zlatnika, gospodine. Nisam... nisam mogao odoljeti.« Sjetih se da je Leeman istim iznosom podmitio i Gawgera. »Rekao mi je da je kraljica izašla, i da mu je ključ koji mu je ostavila na čuvanje pao u rupu između podnih dasaka. Nije ih ţelio podizati.« »I ti si mu povjerovao?« prezrivo je upitao lord Parr. »Nisam bio siguran, lorde. Rekao sam mu da se vrati sutradan. U međuvremenu sam se raspitivao o njemu kod prijatelja u Whitehallu — je li dugo ondje, je li čestit. Rekli su mi da je poznat kao pošten i poboţan čovjek. Ne bih dao ključ bilo kome, gospodine, kunem se.« Lord Parr ga podrugljivo pogleda. »Znam da ne bi, zbog straha da ne završiš na vješalima. Ali Michael Leeman je kradljivac. I zato si u gadnoj nevolji.« Pogledao me. »Zasad ću drvodjelju zatočiti u svojoj rezidenciji... Poći ćeš s nama, Barwic. Stavit ću te pod straţarsku pasku kao osumnjičenika za urotu kojoj je cilj bio opljačkati kraljicu. I da nikome nisi rekao za ključeve. Leeman i njegov suučesnik su otkriveni, ali je Leeman pobjegao i drţat ćeš jezik za zubima sve dok ne bude uhvaćen.« Barwic ponovno klone na koljena. Glas mu je drhtao. »Hoću li...
218
hoću li visjeti, gospodine? Molim vas, biste li rekli kraljici da bude milosrdna? Imam ţenu, djecu... Sve je to zbog troškova koje sam imao kao cehovski glavar, pa zbog ratnih poreza...« Lord Parr nagnuo se prema njemu. »Ako se mene bude pitalo, visjet ćeš«, rekao je bezobzirno. »A sada dođi.«
† LORD Parr predao je uplakanog Barwica straţaru, koji ga je poveo preko bajnardskog dvorišta. Barwic je bio još jedan čovjek čiji je ţivot sada uništen. Muškarci koji su istovarivali bale svile s kola okrenuli su se prema zatvoreniku — on se, jecajući, udaljavao pod straţarskom pratnjom. »Daleko ste nas odveli, viši odvjetniče Shardlake«, rekao je tiho lord Parr. »Znamo cijelu priču o krađi — kako i tko. Ali još uvijek ne znamo zašto, niti kod koga je sada taj prokleti rukopis. I zašto kradljivci šute o njemu?« »Ne znam, lorde. Moj mladi pomoćnik pokušava pronaći vezmajstora koji je izradio rukav čiji smo otrgnuti komadić pronašli pokraj Greeningove tiskarske radnje. Drugih tragova zasad nema. Moramo uhvatiti Greeningove prijatelje.« Lord je cipelom zastrugao po zemlji, podignuvši prašinu. »Poslat ću Cecilu detaljan Leemanov opis, dobit ću ga od kapetana Mitchella. Moţe ga dodati na popis onih koje treba vrebati.« »Vjerojatno će pokušati pobjeći pod laţnim imenima.« »Pa naravno«, rekao je lord nestrpljivo. »Ali u carinarnici imaju opise i, ako se bilo tko od njih pokuša ukrcati na brod, bit će uhićen i zadrţan sve dok ga ja ne ispitam.« Zavrtio je glavom. »No moţda će pokušati otići preko Bristola ili Ipswicha.« »Još uvijek nam ostaje istraga u Toweru«, razmišljao sam naglas. »Moţda otkrijemo da je istinu o Anne Askew odao neki radikal, povezan s ostalima.« Lord Parr je polako kimnuo. »U svakom slučaju, sve smrdi na radikalističku urotu. Da mi je znati o čemu se točno radi.«
219
»O čemu god da se radilo, izvorna skupina je napadnuta i raskomadana.« Pogledao sam Parra. »Sve zbog unutarnjih razmirica, ali moguće je i da je netko u skupini bio špijun konzervativnog tabora.« Lord Parr širom otvori oči. »Mili Boţe, moţda ste u pravu. Tajnik Paget igra glavnu ulogu u upošljavanju špijuna koji vrebaju na unutarnje razmirice. No i ostali moţda rade isto, za vlastiti račun. Moţda netko tko voli spletkarenje.« Pogledao me. »Na koga točno mislite?« upitao sam. »Na sir Richarda Richa?« »Vrlo je revan u lovu na heretike.« Zastao sam, pa rekao: »Lorde, zabrinut sam za Greeningova susjeda, tiskara Okedenea.« Parr je spustio glavu. »Mislim da smo iz njega izvukli sve što smo mogli.« »Mislio sam na njegovu sigurnost. Dvoje ljudi već je ubijeno. Pitam se je li i Okedene u opasnosti, hoće li ga naši neprijatelji, tko god bili, pokušati zauvijek ušutkati.« »Rekao nam je sve što zna. Više nam nije od koristi.« »Svejedno, mnogo mu dugujemo. Ne biste li mogli srediti neku vrstu zaštite? Moţda poslati straţara u njegovu kuću?« »Zar ne moţete shvatiti?!« raspali se lord Parr. »Već sam vam bio rekao da nemam dovoljno ljudi! Ne mogu mu pomoći!« Ostao sam šutjeti, ne usuđujući se dodatno ga izazivati. »Na redu je Tower.« »Da, lorde.« »Sve do nedavnog povlačenja, sir Edmund Walsingham bio je kraljičin potkomornik i moj neposredno podređeni sluţbenik u njenom domaćinstvu. Usto je već dvadeset pet godina upravitelj Towera.« »Istodobno je bio na obje duţnosti?« začudio sam se. »Oba su posla više ceremonijalne no izvršne prirode. Upravitelj, sir Edmund, moj je stari prijatelj. Zapravo, gotovo smo vršnjaci.« Kiselo se osmjehnuo. »Jasno, jako dobro zna kako stvari u Toweru funkcioniraju. Dogovorio sam se da ću ga posjetiti sutra u
220
jedanaest. Nastojao sam dobiti raniji termin, ali nije išlo.« Pogledao me. »Ovako ćemo. Pod izlikom da su nam potrebni podaci za neki pravni predmet, pokušat ćemo dobiti uvid u raspored smjene straţe koji pokriva razdoblje kad je mučena Anne Askew — od dvadeset osmog lipnja, kad je odvedena onamo, do drugog srpnja, kad su se glasine o mučenju počele širiti Londonom. Neće biti lako. Pretpostavljam da će uprava biti vrlo suzdrţana glede onog što se dogodilo. Moj nećak William, grof od Essexa, rekao mi je da Krunsko vijeće nije naredilo istragu, što je vrlo čudno. Kako bilo, dobar ručak i dobro vino mogu razvezati jezik među prijateljima.« Jedanaest sati. Bar ću imati vremena da sutra ujutro obavim pregled murala u slučaju Cotterstoke. Pogledao sam lorda Parra; starčevo lice ţivnulo je na pomisao o novim spoznajama. No ja nisam imao ţelju ponovo posjetiti Tower. Prije pet godina, zbog urote između Richa i Bealknapa, kraće sam vrijeme ondje bio zatočen. Upitah se zna li lord Parr za to. No onda sam sebe podsjetim da vjerojatno zna baš sve o meni. Upitno me pogledao. »Ima li problema?« »Oprostite mi, lorde, ali broj ljudi koji znaju da je kraljica okradena sve je veći. Vijest bi mogla doći i do kralja. Nameće mi se pitanje... hja, ne bi li za kraljicu bilo najbolje da mu sve prizna? Zasigurno će biti milosrdniji no da sazna — ukoliko se knjiga počne prodavati po ulicama — kako ju je skrivala pred njim.« Lord Parr smjesta se okomi na mene — dvorište je bilo puno i morao je govoriti tiho, ali glas mu je bio srdit. »Vi niste pozvani da savjetujete Njezino Veličanstvo u takvoj stvari. Sjetite se da joj i dalje prijeti velika opasnost. U Krunskom vijeću svi znaju da se još uvijek nešto događa. Paget, Gardiner i kralj potajice se o nečemu dogovaraju. Moj nećak William, kraljičin brat, izvan je tog kruga, baš kao i većina vijećnika, no nešto se sprema čim je Gardiner, unatoč propalom progonu, tako samouvjeren, čim se zagonetno smješka svaki put kad William prolazi pokraj njega.« »No knjiga nije heretička«, rekao sam. »A na dvoru se, čujem, uskoro očekuju sir Edward Seymour i lord Lisle. Obojica su reformisti, i udruţeni s Parrovima bit će dovoljno snaţni...«
221
»Za kraljicu je opasno da o tome govori kralju.« Starčev glas drhtao je od ljutnje, a mišići lica bili su mu prenapregnuti. »Prekoračili ste granicu, gospodine! Jeste, tako mi svega! Savezništvo između Parrovih i Seymourovih vas se nimalo ne tiče. Ne znate ništa ni o tome, niti o dvorskim spletkama.« Spustio je glas. »No nakon svih ovih godina već ste trebali shvatiti da kralj neće trpjeti bilo kakvu izdaju.« »Samo sam ţelio pomoći, lorde.« »Onda ne gurajte nos u stvari koje su daleko iznad vašeg poloţaja. I zapamtite, gospodine Shardlake, odgovarate samo meni. Budite sutra u jedanaest ispred središnjih toverskih dveri, s konjem i u halji.« Rekavši to, lord Parr se okrene i odšepa. Gledao sam ga kako odlazi. Jako sunce ţarilo mi je glavu, a kad i ja krenem, odmah se spotaknem. Uspravio sam se, no tlo pod mojim nogama i dalje se ljuljalo, kao onomad kad je potonula Mary Rose. Sklopio sam oči. Međutim, u mislima mi nije bio prizor prevrtanja velikoga broda, prizor ljudi koji padaju u vodu — preda mnom je bila Anne Askew na lomači, u trenutku kad joj se glava rasprsnula u eksploziji. DEVETNAESTO POGLAVLJE SLJEDEĆEG SAM JUTRA ponovo rano ustao. Ĉetiri posljednja dana prošla su strelovito, no za pronalazak kraljičine knjige vrijeme i jest bilo od ključne vaţnosti. Sinoć sam poslao poruku Okedeneu; bio sam zabrinut za njega. Upozorio sam ga da su Greeningove ubojice još na slobodi i potaknuo ga da poduzme mjere zaštite. Nisam imao ovlaštenje lorda Parra za takvo upozorenje, no osjećao sam da mi je to duţnost. Josepbine mi je u prizemlju posluţila doručak. Opet su mi na pamet pali njeni problemi s Martinom Brocketom, no danas se činila prilično vedrom. Vani je ponovo bilo toplo i sunčano. Sjetio sam se da imam dogovorenu večeru kod Coleswyna. Kasnije moram u Tower, i pomislih da bili mogao otkazati večeru, no ipak sam odlučio da ću
222
ići. Nakon Towera bit će dobro objedovati u normalnom društvu. Najprije sam svratio u ured. Barak i Skelly već su radili, kako svoj, tako i moj posao. Nicholas je već otišao u obilazak vezmajstora, rekao mi je Barak, jer jučer, očito, nije imao sreće. Glas mu je bio pomalo ojađen — Barak doista nije volio da ga se drţi podalje od akcije. Rekao sam da idem na vještačenje murala, a da me neće biti ni popodne. »Zašto naprosto ne kaţete onoj Slanningici neka se gubi, i da si uzme drugog odvjetnika jer ste vi odveć zauzeti?« »Ne mogu, ne bez dobrog razloga«, odgovorio sam nepopustljivo. »Preuzeo sam slučaj, i moram ga dovesti do kraja.« »Premda vam je stalno na umu ona druga stvar?« »Da.« Ostavio sam ga, sav nespokojan.
† KUĆA Cotterstokeovih nalazila se u Dowgateu, na drugom kraju grada, pa krenuh jahati Cheapsideom. Radnje su se upravo otvarale, a trgovci su postavljali svoje tezge. Sjetih se svog posljednjeg razgovora s Coleswynom, našeg dogovora da ćemo ovaj slučaj pokušati privesti doličnom razrješenju. Bilo mi je palo na um da se u cehu trgovaca galanterijom diskretno raspitam o povijesti obitelji Cotterstoke, no to ne bi bilo profesionalno, a i nisam imao vremena. Ispred sebe ugledam odvjetnika u crnoj hKalji; jahao je sporo, spuštene glave, kao da je zadubljen u misli. Bio je to Philip Coleswyn. Ubrzo ga dostignem. »Dobro jutro, brate Coleswyn.« »I vama. Jeste li spremni za vještačenje?« »Moj klijent bit će ondje. A vaš?« »Gospodin Cotterstoke? Oh, nema sumnje da će doći.« Coleswyn se ironično osmjehne, pa doda: »Moja se ţena veseli večerašnjem
223
susretu s vama. Oko šest, ako nije prekasno?« »Taman. Popodne još imam nekog posla.« Nastavili smo jahati. Coleswyn, zaokupljen mislima, jedva da je išta govorio. A onda, na početku uličice kraj koje smo prolazili, naiđemo na komešanje. Dva krupna muškarca iznosila su namještaj iz jedne od kuća — pomoćni krevet, stol, nekoliko klimavih stolaca — i tovarili ga na kola. Sve je to sa strane gledala ţena u jeftinoj odjeći od grube vune i nekoliko djece koja su joj se privila uz haljinu. Lica su im bila skamenjena. Sredovječni muškarac glasno se prepirao s kršnim čovom koji je, s palicom za pojasom, nadzirao iseljenje. »Kasnimo s najamninom samo mjesec dana! Unutra smo dvanaest godina! Posao mi ide loše, što da radim?!« »To nije moj problem, gospodine«, odvratio je bezosjećajno kršni muškarac. »U zakašnjenju ste s plaćanjem i morate van.« »Ljudi ove godine ne ţele građevinske popravke, bilo je previše ratnik poreza. A rast cijena...« Muškarac se okrenuo prema gomilici koja se okupljala. Ĉuo se ţamor podrške. »Deloţacija«, reče tiho Coleswyn. »Ove ih je godine bilo mnogo.« Građevinareva ţena naglo krene naprijed i čvrsto ukvati škrinju koju su dva muškarca donijela iz uličice. »Ne!« viknula je. »To je muţev alat!« »Sve vam moramo oduzeti kako bismo naplatili dugove«, rekao je kršni muškarac. Građevinar je stao do ţene. Glas mu je bio mahnit. »Bez toga ne mogu raditi! Imam pravo zadrţati svoj alat!« »Ostavite tu škrinju!« prijeteći je viknuo muškarac koji se upravo priključio okupljenim ljudima. Krupni čovjek s palicom — vjerojatno predstavnik kućevlasnika — uzrujano se ogledao; promatrača je bilo sve više. »U pravu je!« viknuo je Coleswyn. »Smije zadrţati alat koji mu treba za obavljanje zanata! Ja sam odvjetnik!«
224
Gomilica se okrene prema nama. Mnogi su nas promatrali neprijateljski, premda je Coleswyn nastojao pomoći — odvjetnici nikad nisu bili obljubljeni. No muškarcu s palicom kao da je laknulo. »U redu!« viknuo je. »Ako je takav zakon, ostavite škrinju.« Poslije će svom gazdi moći objasniti da se u sve umiješao odvjetnik. Nosači spuste škrinju na tlo. Ţena sjedne na nju, i okupi djecu oko sebe. »Slobodni ste, škrabala!« doviknuo nam je netko. »Olakšali ste si savjest, je li?« Nastavili smo jahati. »Siromasi su u velikom iskušenju da sumnjaju u Boţju providnost«, rekao je Coleswyn tiho. »No, kad jednog dana budemo imali naboţnu drţavu, bit će pravde za ljude svih slojeva.« Tuţno sam odmahnuo glavom. »Nekoć sam i ja vjerovao u to. Mislio sam da će utrţak od samostana biti iskorišten da se pomogne siromašnima, da će kralj, crkveni poglavar, imati obzira prema njima, da će biti drukčiji od bivše Crkve. No sav je taj novac otišao na proširenje Whitehalla i drugih palača ili je spiskan na rat. Nikakvo čudo da su neki ljudi krenuli u radikalne vode.« »Ti bi nam ljudi donijeli samo anarhiju«, rekao je Coleswyn u tihom očaju. »Ne, nama treba časno, uređeno, naboţno kraljevstvo.«
† STIGLI SMO do kuće. Bilo je to poveće zdanje, izgrađeno s drvenim kosturom, kao i većina londonskih kuća. Pročelje je gledalo na prometni Dowgate Street. Kroz zasvođeni prolaz došli smo do straţnjeg dvorišta, ispred staje. Privezali smo konje i, stojeći na ljetnom suncu, promotrili straţnji dio kuće. Kapci su bili zatvoreni, i premda je kuća bila odrţavana, sve je odisalo tugom i samoćom. Lagani povjetarac prašnjavim je dvorištem nosio suhu slamu, preostalu iz vremena kad su Cotterstokeovi ovdje drţali svoje konje. »Ovo bi mjesto postiglo dobru cijenu, čak i u ova vremena«, primijetio je Coleswyn.
225
»Istina. Glupo je da zbog razmirice kuća stoji prazna i neprodana.« Zavrtio sam glavom. »Što više razmišljam o neobičnoj formulaciji oporuke, sve više vjerujem da je starica s namjerom uzrokovala svađu među djecom.« »Ali zašto?« Samo sam odmahnuo glavom. Obišli smo kuću i zakucali na prednja vrata. S druge se strane začulo povlačenje nogu po podu, i uskoro nam vrata otvori sitan postariji muškarac. Bio je to, sjetio sam se, Patrick Vowell, sluga koji je ostao čuvati kuću nakon smrti stare gospođe Cotterstoke. Imao je sreću. Ostale sluge su otpuštene — uključujući svjedoke oporuke stare Deborah Cotterstoke — što je bio uobičajen postupak u slučaju smrti vlasnika kuće. »Viši odvjetnik Shardlake i gospodin Coleswyn«, rekao sam. Sluga je imao vodenaste plave oči, velike tamne podočnjake i tuţan pogled. »Gospođa Slanning već je ovdje. Ĉeka u salonu.« Poveo nas je preko malog predvorja, gdje je visjela velika tapiserija s prikazom Posljednje večere; već i sama tapiserija vrijedila je mnogo. Elegantno namješten salon kao da nije bio ni dirnut nakon mog prvog dolaska; bit će da je stajao netaknut još od smrti stare gospođe Cotterstoke. Stolci i stol bili su prekriveni prašinom. Na jednom od stolaca leţao je napola dovršen vez. Kapci na prozoru koji je gledao na ulicu bili su rašireni; kroz staklo se vidjela ulična vreva. Svjetlo je padalo na Isabel Slanning, koja je stajala sučelice prekrasnoj slici što je prekrivala cijeli suprotan zid. Sjetih se da je Nicholas rekao kako bi sliku bilo teško smjestiti u manju kuću. Ne bi to bilo teško, pomislio sam, nego nemoguće. Slika je bila uistinu iznimno realistična: tamnokosi muškarac u svojim tridesetima — odjeven u crnu sluţbenu halju, s visokim šeširom na glavi — promatrao nas je ponosno, kao čovjek kojem ide dobro u ţivotu. Sjedio je pokraj prozora koji sada propušta svjetlo na sliku, jednako sunčanog dana na samom početku stoljeća. Imao sam čudan osjećaj da gledam u zrcalo, ali u prošlost. Na drugoj je strani sjedila mlada ţena, blijeda i vrlo ljupka, no bilo je na njenom
226
licu i neke strogosti. Uz nju su stajali dječak i djevojčica; moglo im je biti devet ili deset godina. Oboje su bili vrlo slični majci, izuzev istaknutih očiju, koje su naslijedili od oca. Na slici su se maleni Edward i Isabel Cotterstoke drţali za ruke: bili su zadovoljan, bezbriţan par djece. Isabel okrene svoje izborano lice prema nama. Skuti njene plave svilene haljine šuštali su u dodiru s trskom kojom je bio prekriven pod. Lice joj je bilo ukočeno i hladno, no kad je uz mene vidjela Coleswyna, gnjev joj navre u svijetle, gomoljaste oči. Bila je molila krunicu privezanu za pojas, na što se posljednjih godina nije gledalo s odobravanjem. Ispustila je krunicu, i zrnca lagano udare jedna o druge. »Viši odvjetniče Shardlake, zar ste ovamo išli sa svojim suparnikom?« upitala je optuţivački. »Sreli smo se na putu, gospođo Slanning«, odvratio sam nepokolebljivo. »Jesu li vještaci već ovdje? Ili vaš brat?« »Ne. Brata sam prije nekoliko minuta vidjela s prozora. Bio je pokucao, ali sam Vowellu naloţila da ga ne pušta unutra sve dok vi ne stignete. Pretpostavljam da će se uskoro vratiti.« Načas je ljutito pogledala Coleswyna. »Ovaj čovjek nam je neprijatelj, a vi jašete s njim.« »Madam«, reče Coleswyn tiho, »od odvjetnika koji su suparnici na sudu očekuje se da se izvan njega ponašaju uljudno, poput prave gospode.« To je samo još više razljutilo Isabel. Okrenula se prema meni, mršavim kaţiprstom pokazujući Coleswyna. »Ovaj mi se čovjek ne bi smio obraćati. Zar nije pravilo da sa mnom smije komunicirati samo preko vas, gospodine Shardlake?« Bila je u pravu, i Coleswyn se zarumenio. »Pravi gospodin, baš!« Frknula je nosom. »Ĉujem da je heretik, kao i moj brat.« Bilo je to grozno ponašanje, čak i za Isabel. Implicirati da Coleswyn nije gospodin već je samo po sebi bila velika uvreda, no reći mu da je heretik značilo je optuţiti ga za zločin koji se kaţnjavao smrću. Coleswyn je stisnuo čeljust i okrenuo se prema
227
meni. »Strogo uzevši, vaša klijentica je u pravu. Ne bih smio izravno razgovarati s njom. Stoga radije neću. Ĉekat ću u predvorju dok ne stignu ostali.« Izašao je i zatvorio vrata. Isabel me pobjedonosno pogledala. Sva se ustobočila od silne pakosti. »Heretici«, rekla je oštro, puna sebe. »Ovih dana dobivaju ono što su zasluţili.« Vidjevši izraz mog lica, smjesta se namrštila. Moţda se zapitala o mojoj pravovjernosti, no poznavajući je, zasigurno je bila dovoljno oprezna i, prije no što me unajmila, provjerila jesam li — ako ništa — neutralan po pitanju religije. Pogled joj privuče kretnja izvan kuće. Pogledala je kroz prozor i načas kao da se uvukla u sebe, a onda joj se na lice vrati nepopustljiv izraz. Začulo se kucanje na vratima, i minutu kasnije Vowell u salon uvede Coleswyna i trojicu drugih muškaraca. Dvojica od njih bila su sredovječna gospoda; razgovarali su o različitim metodama za pretvaranje malih samostanskih zdanja u kuće za stanovanje. Pretpostavio sam da se radi o vještacima. Treći muškarac bio je Isabelin brat, Edward Cotterstoke. Već sam ga vidio na sudu, ali ovako izbliza njegova sličnost sa sestrom bila je još dojmljivija: isto mršavo lice s izraţenim crtama nezadovoljstva i ljutnje; napadne, izbočene oči i visoko, vitko tijelo. Poput svih prisutnih muškaraca, i on je nosio halju — kako je bio zaposlenik Gradske vijećnice, bila je tamnozelena, s grbom Grada Londona na prsima. On i Isabel razmijenili su pogled pun mrţnje — činio se još intenzivnijim jer je trajao samo sekundu — nakon čega su oboje okrenuli glave ustranu. Dvojica vještaka, gospoda Adam i Wulfsee, predstave se okupljenima. Adam je bio nizak i čvrst, debeljuškast muškarac, sa stalno pripravnim smiješkom. Razvukavši usne od uha do uha, čvrsto mi je stisnuo ruku. »Hja, gospodine«, rekao je, »ovo je uistinu čudnovat posao.« Kratko se nasmijao. »Jučer sam pročitao svu tu zanimljivu dokumentaciju. Hajdmo vidjeti moţemo li pronaći rješenje, a?« Iz njegova ponašanja odmah sam uvidio da je Isabel odabrala pogrešnu osobu. Bilo je očito da Adam nije vještak kojeg bi se moglo nazvati psom rata nego običan čovjek, nenaviknut na
228
svjedočenje, koji cijelu ovu stvar vjerojatno doţivljava kao neobičan odmak od jednoličnog svakodnevnog posla. S druge strane, vještak Edwarda Cotterstokea, Wulfsee, bio je visok muškarac ozbiljna nastupa i oštra pogleda. Za njega sam čuo da će se, u vezi sa stručnim pitanjima, do posljednjeg daha boriti za svog klijenta, ali da u raspravi nikad neće lagati. Edward Cotterstoke, leđima okrenut sestri, mrko me promatrao. »Pa, gospodine odvjetniče?« rekao je hladnim, hrapavim glasom. »Hoćemo li više obaviti tu stvar? Otišao sam s posla u Gradskoj vijećnici zbog ove... besmislice.« Isabel se bijesno zapiljila u njegov potiljak, ali ništa nije rekla. Vještaci priđu zidnoj slici i počnu je stručno pregledavati. U salon je bio ušao i sluga Vowell, i nenametljivo stao pokraj vrata, između Edwarda i Isabel. Izgledao je nesretno. Padne mi na pamet da on o povijesti ove obitelji vjerojatno znade više od bilo koga. Dvojica su muškaraca svojim iskusnim rukama paţljivo prelazili preko slike i susjednih zidova. Tiho su razgovarali. Jednom su suglasno kimnuli, zbog čega se i Edward i Isabel uznemire. Adam kleknu da pregleda daščani pod, a kad je ustao, otrese svoje duge čarape i upita: »Moţemo li pogledati susjednu sobu?« Coleswyn i ja se zgledamo i kimnemo. Dvojica muškaraca izađu. Iz susjedne sobe čuli smo mrmor njihovih glasova. U salonu je vladala potpuna tišina; Isabel i Edward i dalje su bili okrenuti leđima jedno drugom. Edward je sada s tugom u očima promatrao zidnu sliku. Wulfsee i Adam vratili su se za nekoliko minuta. »Pripremit ćemo pismene izvještaje, no mislim da smo se gospodin Adam i ja sloţili«, rekao je Wulfsee. Oči su mu se pobjedonosno caklile. »Ova se zidna slika ne moţe skinuti bez trajnog oštećenja. U susjednoj je sobi vidljivo da se ţbuka stisnula, te je zbog toga na sredini zida nastala uočljiva raspuklina. S ove strane raspuklina je jedva vidljiva, no moţete je razabrati ako pogledate izbliza. Kad bi se poprečne grede u podu i stropu maknule, ţbuka bi se naprosto urušila. Slaţete li se, gospodine Adam?« Adam me pogledao, kratko se kolebao, a onda raširi ruke kao da se ispričava: »Ne vidim da bi itko upućen u građevinu mogao
229
donijeti drukčiju odluku.« Ĉuo sam kako je Isabel oštro udahnula, dok se na Edwardovu licu pojavi zloban smiješak. »Dođite, pokazat ćemo vam«, reče Wulfsee. Svi smo pošli u susjednu sobu, iz koje se na zidu vidjela izraţena raspuklina. Vrativši se u salon, ispod boje smo paţljivim promatranjem uočili tanašnu liniju. Edward se osmjehnuo. »Eto ga«, rekao je zadovoljno. »Stvar je riješena.« Ponovno sam pogledao zid. Koliko sam vidio, Wulfsee je imao pravo. Vještak koji bi iz svega nastojao napraviti svađu sad bi stao galamiti i vrdati, ali Adam nije bio takav. Coleswyn se okrene prema meni i reče: »Doista se čini da je tako, viši odvjetniče Shardlake. Zidna slika otpočetka je predviđena za ukrašavanje same konstrukcije kuće, i moţe postojati jedino kao takva. Stoga se mora definirati kao nekretnina.« »Volio bih paţljivo proučiti izvještaje vještaka kad budu gotovi«, rekao sam kako bih kupio vrijeme. No znao sam da je ovo ovdje bilo odlučujuće. Ustrajući da uzme vještaka po vlastitom izboru, Isabel je upropastila svoj parnični zahtjev. Svi smo je promatrali, čak i Edward. Skamenjeno je zurila u zidnu sliku — staru, prekrasnu i krhku — u taj davnašnji prizor njenih roditelja, brata i nje same. Zbog odluke vještaka bila je posve problijedjela, no sada joj je inače suho lice poprimalo jarko crvenu boju. Kaţiprstom je pokazala sirotog Adama. »U koju crkvu odlazite?« okomila se na njega. Zbunjen, Adam se namrštio. »Mislim da vas se to ni najmanje ne tiče, madam.« »Zar vas je strah priznati?« Glas joj je bio oštar poput sječiva. Edward se odlučio umiješati. Podignuo je svoju mršavu ruku i rekao: »Ne odgovarajte joj, gospodine, nije pri zdravoj pameti.« Izabel se uspravi koliko god je mogla, i dalje bijesno zureći u Adama. »Ne ţelite odgovoriti, gospodine, ali dopuštate mom bratu da vam daje naredbe, premda biste trebali zastupati mene. Vjerujem da ste i vi heretik, baš kao i moj brat i njegov odvjetnik! Svi ste vi povezani!« Edward je u trenu izgubio kontrolu. »Ti si luda, Isabel!« izbilo je
230
iz njega. »Istinski si luda, još otkad si bila dijete, i kad si me prisilila da...« Vowell brzo krene prema sredini sobe, mašući rukama, pa se svi okrenusmo prema njemu. »Gospodine! Gospođo! Sjetite se svoje majke i oca...« Samo što nije plakao. Edward je, sada čvrsto zatvorenih usta, piljio u njega. I Isabel je neko vrijeme šutjela, duboko dišući, a onda nastavi nešto tiše, no i dalje vrlo ljutito: »Saznat ću, gospodine, otkrit ću jeste ii povezani s hereticima.« Pokazala je na Coleswyna. »Vi i moj brat ste heretici. Znadem da je biskup proveo istragu nad vašim svećenikom. Govori se kako je nijekao da je tijelo Kristovo prisutno na svetoj misi!« »Ništa mu nije dokazano«, odgovorio je Coleswyn dostojanstveno, no glas mu je drhtao od ljutnje. »Stojim uz sve što je izjavio.« Edward je zabrinuto pogledao Coleswyna, a Isabel je to primijetila. Stisnula je oči. »Saznat ću što je izjavio, budite sigurni u to.« I Wulfsee i Adam izgledali su uznemireno zbog ovakvog tijeka razgovora. Adam se javi tjeskobnim glasom: »Idem u crkvu svete Marije u Aldgateu, madam, i molim se Bogu onako kako to zahtijeva kralj. Svi to znaju.« »Zlico«, bijesno je sestri rekao Edward Cotterstoke. »A svašta bih mogao iznijeti o tebi...« Isabel prvi put izravno pogleda brata. »I ja o tebi«, psiknula je. Brat i sestra gnjevno su se gledali u oči, a onda se Isabel okrene i oštrim korakom izađe iz kuće, zalupivši pritom vratima. Pogledao sam slugu. Kršio je ruke, i dalje na rubu suza. Wulfsee i Adam brţe-bolje se naklone Coleswynu i meni, pa i sami hitro krenu van. Ĉuo sam Adama kako u hodniku govori: »Blaţena Bogorodice, nisam imao pojma u što se ovdje upuštam.« »I ja bih trebao poći«, rekao je Edward. »Hvala vam, gospodine Coleswyn«, zahvalno se naklonio svom odvjetniku. Ĉinilo se da ga je sukob sa sestrom silno uznemirio. Izašao je u pratnji Vowella, s kojim ni brat niti sestra cijelo vrijeme nisu razmijenili ni riječ.
231
Coleswyn i ja ostali smo sami. »Mislim da niste trebali kazati ono o svom svećeniku«, rekao sam tiho. Coleswyn je izgledao potreseno. »Nikad me nitko nije tako isprovocirao. Oprostite mi. To nije bilo profesionalno.« »Bilo je to opasno, gospodine. Je li vaš svećenik...« Utihnuo sam jer Vowell se vratio. »Molim vas, gospodo«, rekao je zabrinuto stari sluga, »mislim da je najbolje da i vi odete.« Otpratio nas je do vrata. »Hvala vam, gospodine Vowell«, rekao sam. »A nekad je ovo bila sretna obitelj«, ţmirkao je on suznih očiju. Potom se naklonio i zatvorio vrata. Coleswyn i ja smo na trenutak stajali na prometnoj ulici, pod vrelim suncem, a onda krenemo oko kuće, prema staji. »Moj svećenik nije rekao ništa protiv mise«, rekao je Coleswyn tiho. Nakon kratke stanke, dodao je: »Ne javno.« Nisam upitao: A privatno? nego se zagledah pred svoje noge, u prašinu, gdje su se dva velika ţohara borila glavom o glavu. »Poput naših klijenata«, reče Philip. »Da«, sloţio sam se. »Napadaju jedno drugo, no oboje su zaštićeni oklopom.« »Ali ispod oklopa su meki, ranjivi. Nije li tako? Nisu kruti skroz-naskroz.« »Ţohari nisu. Ali za neke ljude nisam tako siguran.« »Nakon ovog što se dogodilo, razumjet ću ako ne ţelite doći na večeru«, rekao je Coleswyn tiho. »Ne, doći ću.« Bilo bi neprikladno i kukavički sada odbiti njegov poziv, osobito nakon uvreda koje je pretrpio od moje klijentice. Odlučio sam ostati pri svojoj odluci i zato što nisam ţelio da ta opaka ţena određuje s kim ću se druţiti. »Niste rekli ništa što bi bilo zakonski kaţnjivo«, umirio sam ga. »Samo da se slaţete sa svojim
232
svećenikom. Gospođa Slanning naprosto je traţila batinu kojom će vas mlatnuti.« »Istina.« »A sada bih se morao vratiti u svoj ured.« »Ja ću do klijenta koji ţivi pokraj rijeke.« Jašući odande, zapitao sam se je li Coleswynov svećenik uistinu rekao nešto opasno pogrešnoj osobi ili je Isabel naprosto ponovila naklapanja. Podsjetih se da je svećenik bio pod istragom, ali da nije optuţen.
† JAHAO SAM prema Lincoln's Innu, puštajući Genesisa da lagano kaska. Sa sve koščatijom glavom i sve gušćim dlakama na gubici, počinje sličiti na sitnog starca, milostivog i dobroćudnog. Sjetih se kako su Isabel i Edward vikali da mogu iznijeti svakojake stvari jedno o drugom. Na što su točno mislili? Opet se prisjetim onog što mi je Isabel rekla u uredu: »Da samo znate za uţasne stvari koje je počinio moj brat.« Vowell, sluga na kojeg se oboje nisu obazirali, umiješao se kao da ih ţeli spriječiti da ne otkriju previše. Edward je za sestru rekao da nije pri zdravoj pameti, no ni on se nije ponašao posve trezveno. Nadao sam se da će moja klijentica sada prihvatiti gubitak parnice, no bilo je to malo vjerojatno. Ne bi me čudilo da me dočekala u uredu, spremna za svađu, ali sve je bilo tiho. Barak je pravio bilješke za nove predmete koji će biti na rasporedu Suda za zahtjeve u jesenskom kvartalu. »Kako je prošao pregled?« upitao je sa zanimanjem. »Vještaci su se sloţili da bi svaki pokušaj uklanjanja murala doveo do urušavanja ţbuke.« »Znači, to je to? Više nikad nećemo vidjeti mrzovoljno lice one ţene?« »Oh, vjerujem da hoćemo. Bijesno je izjurila iz kuće, ali mislim da je uskoro moţemo očekivati ovdje, vjerojatno već danas.«
233
Barak glavom pokaţe na Nicholasa, koji je prepisivao predatnicu. »Momak ima vijesti za vas. Ne ţeli mi reći o čemu se radi. Izgleda jako ponosan na sebe.« Nicholas je ustao. Doista, na mladićevu pjegavu licu titrao je samodopadan izraz. »Dođi«, rekoh, i Nicholas pođe za mnom u ured. Primijetio sam da se Barak namrštio, dok se Skelly kriomice smješkao. Ĉinilo se da je Barak istinski ljubomoran zato što sam učenika uključio u zadatak, a njega isključio iz igre. Načas me to zasmetalo. Pa samo sam ga štitio; i sam je znao da bi ga Tamasin ţivog oderala da posumnja kako sam ga ponovo uključio u dvorsku politiku. Zatvorio sam vrata. »O čemu je riječ?« upitao sam Nicholasa. »Imaš novosti o rukavu?« »Tako je, gospodine.« Dugačkom, mršavom rukom paţljivo je izvadio svilu iz dţepa i spustio je na stol. »Drugi vezmajstor kojeg sam danas posjetio odmah je prepoznao vlastiti rad. Sašio je košulju za stalnu mušteriju. Spomen gospodina Gullyma urodio je plodom, vezmajstor ga poznaje. Pogledao je u svoje poslovne knjige. Košulju je sašio za gospodina Charlesa Sticea. Dao mi je njegovu adresu. Ţivi kod Smithfielda.« »Dobro si to obavio«, rekoh. »Ima još. Primijetio sam da je vezmajstor namreškao nos kad je govorio o Sticeu, pa sam ga upitao o kakvom se čovjeku radi. Rekao je da je Stice jedan od onih mladića koji dođu do novca ili na poloţaj, pa se razbahate.« Nicholas je teško skrivao uzbuđenje u glasu. »A sad čujte ovo, gospodine. Charles Stice visok je i smeđokos mladić, kojem nedostaje pola uha. Vezmajstor je rekao da je to vjerojatno ozljeda od noţa ili mača koju je Stice zadobio u borbi.« Ponovno sam pogledao otrgnuti komadić svile. »Znači, svila nije ostala iza ljudi koji su ubili Greeninga«, nastavio je Nicholas, »nego iza onih koji su pobjegli u vrt nakon što ih je mladi Elias zatekao u ranijem pokušaju provale. Pobjegli su istim putem.« Taj Charles Stice je, uz to, čovjek koji je pokušao podmititi mladog Gareta, kraljičina paţa. »Uistinu si to dobro obavio, Nicholas. Iznimno dobro.« Ozbiljno sam ga pogledao. »Ali sada stvar
234
ostavi meni. Taj je čovjek opasan.« Nicholas je izgledao razočarano. »Hoćete li se pobrinuti da ga pronađu?« »Već ovog popodneva.« Moram o tome obavijestiti lorda Parra. Začuje se lagano kucanje. Vrata se otvore i u ured uđe Skelly. »Imate posjet«, rekao je kao da se pravda. »Ne ţeli čekati. Ţeli vas smjesta vidjeti.« Kiselo sam se osmjehnuo Nicholasu. »Gospođa Slanning?« »Ne, gospodine. Muškarac po imenu Okedene. Kaţe da je tiskar, da vas poznaje, i da se radi o pitanju ţivota i smrti.« DVADESETO POGLAVLJE SKELLY JE UVEO OKEDENEA. Tiskar je nosio lagani vuneni prsluk, a lice mu je bilo rumeno i znojno kao da je trčao. Dok je Skelly zatvarao vrata za njim, primijetili da nas Barak radoznalo promatra. Ustao sam. »Gospodine Okedene, o čemu se radi?« Prolazili su me trnci jeze — je li, kako sam se i bojao, netko napao tiskara ili njegovu obitelj ? Okedene je polako dolazio k sebi. Tiskarski zanat traţio je od njega neprestanu tjelesnu aktivnost, da bude u kondiciji, no nije više bio mladić. »Gospodine Shardlake, došao sam k vama zbog poruke koju ste mi poslali, da vam kaţem da odlazim iz Londona«, govorio je on brzo. »Prodat ću radnju, a utrţak uloţiti u bratovu farmu u Norfolku. Bojim se za ţenu i djecu još otkad je ubijen siroti Armistead.« Namrštio se Nicholasu, zasigurno zato što se sjetio da je suodgovoran za Eliasov bijeg. Nije znao da je njegov bivši šegrt mrtav. »Ţao mi je«, rekoh, primijetivši koliko su se bore na Okedeneovu napetom i zabrinutom licu produbile od našeg posljednjeg susreta. Podignuo je ruku. »Pustite sad to«, rekao je. »Nema vremena.« »Nema vremena za što?« upitao je Nicholas. »Na putu ovamo svratio sam na čašu piva. Vruć je dan, bio sam ţedan. Ušao sam u veliku gostionicu sa znakom Bakusa, u blizini
235
katedrale svetoga Pavla...« »Unutra su mi pogled privukla dva muškarca za stolom pokraj prozora. Siguran sam da su oni ubili Armisteada, premda su danas bili obučeni kao gospoda. Bakus je pristojno mjesto.« Opet je duboko udahnuo. »Otkako mi ih je moj stari pomoćnik Huffkyn opisao, stalno su mi bili pred očima. Dva momka, obojica krupni i visoki, jedan plavokos, s bradavicom na čelu, a drugi gotovo ćelav, unatoč mladosti. Stalno sam strahovao da ću naići na njih... Prljave ubojice«, govorio je ogorčeno. »Samo su mirno sjedili naočigled svih i pijuckali pivo.« Svrnuo je pogled s mene na Nicholasa, pa podignuo ramena. »Dovde sam cijelim putem trčao. Ako budemo išli brzo, stići ćemo do gostionice za manje od četvrt sata.« Nicholas započne: »Vlasti...« »Nema vremena, dečko!« odbrusi mu Okedene. »Moramo ih zgrabiti prije no što odu. Građansko uhićenje!« Vidio sam da je ţeljan iskoristiti priliku da sam uhvati Greeningove ubojice, čime bi moţda odagnao mračne oblake od svoje obitelji. »Gospodine Shardlake, imate li ovdje još ljudi koji bi nam mogli pomoći?« upitao je. »Moţda onaj bradati muškarac u pisarnici?« Uzdahnuo sam. Okedene je bio u pravu, ovo nam je moţda jedina prilika. No radilo se o ubojicama, mladim i izdrţljivim muškarcima, spremnim na nasilje. Nicholas bi se vjerojatno dobro drţao, no Okedene nije bio mladac, dok bi od mene u borbi bilo malo koristi. Kao i od Skellyja. Ostao je Barak, a zakleo sam se da ga neću uplitati dublje. No bila je ovo prilika da uhvatim ubojice i sam ih predam lordu Parru. Dok sam ja mozgao, Nicholas i Okedene nestrpljivo su me promatrali. Potom sam prišao vratima i pozvao Baraka da nam se priključi. On ustane, a na licu mu bljesne neobičan spoj gorljivosti i kolebanja. Objasnio sam mu da je gospodin Okedene svjedok ubojstva koje istraţujem, te da je upravo vidio ubojice u gostionici Bakus. »To su opasni ljudi«, rekao sam. »Sumnjam da ih moţemo uhvatiti bez tebe. Nemam te pravo pozvati s nama i, ako odbiješ, razumjet ću.« Barak duboko udahne. »Je li to povezano s onom drugom stvari,
236
zbog koje smo išli u dvorac Baynard?« Polako sam kimnuo. »Ovo bi mogla biti jedina prilika da riješimo oba slučaja.« Barak se ugrize za usnu. Preko košulje je opipao staru očevu ţidovsku mezuzu, koju je stalno nosio oko vrata, kao kraljica svoj ključ. »Jesmo li dovoljno naoruţani?« upitao je potom. »Mladi Nick došao je na posao sa svojim mačem, šepireći se kao i obično. Ja imam dobar noţ.« »I ja«, reče Okedene. »Moj je tu negdje«, rekoh. »Onda krenimo«, reče Barak. »Neko sam vrijeme bio izvan igre, ali nisam se zaboravio boriti.«
† ZAJEDNO SMO bili vrlo neskladna četvorka. Krenuli smo Fleet Streetom po vrelom kasnojutarnjem suncu, pa prošli kroz Newgate, dveri u gradskim zidinama. Na odlasku, Skelly je bio ostao zuriti za nama; Barak mu je vedro rekao da ljubazno zamoli gospođu Slanning, u da svrati, neka gurne glavu u lonac s vrućom vodom i dobro je skuha. Nicholas je grabio dugim koracima, s rukom na maču i sjajem u očima — bilo je očito da se veseli okršaju. Njegovo oruţje ulijevalo mi je određenu sigurnost, to više što sam znao da se Nicholas dobro brine da mač uvijek bude oštar. No muškarci s kojima ćemo se suočiti su opasni, i strepio sam da se Nicholasu ili Baraku nešto ne dogodi. Barak je stupao odlučnim korakom, stisnute čeljusti i budna pogleda. Okedene i ja smo morali poţuriti da dostignemo njega i Nicholasa. »Kako izgleda unutrašnjost gostionice?« upitao je Barak Okedenea. »S ulice se ulazi u veliku prostoriju sa stolovima. Iza prozorčića za posluţivanje nalazi se kuhinja. Posluţuju i hranu i piće. Straga jedna vrata vode u mali vrt s još stolova.«
237
»Negdje se nalaze i kuhinjska vrata«, reče Barak. »Gdje sjede ova dvojica?« »Za stolom u prozorskoj niši.« »Odlično«, reče Nicholas. »Moţemo ih opkoliti i onemogućiti im bijeg.« Barak je kimnuo. »Dobar prijedlog, momče.« »Moj učitelj mačevanja dvadesetih je godina bio vojnik u ratovima s Francuskom. Uvijek je govorio da je u borbi ključno dobro poznavati teren.« »Bio je u pravu.« Okedene je radoznalo pogledao Baraka. »Mnogo znate o tim stvarima za jednog pravničkog pisara.« Barak me okrzne pogledom. »Nisam oduvijek pravnički pisar, zar ne?« Stigli smo do Bakusa. Bila je to pristojna londonska gostionica, u kojoj su odsjedali putnici, i gdje su obitelji srednje klase vikendom dolazile na ručkove i proslave. Kapci su bili rašireni, i smjesta smo opazili dvojicu muškaraca za velikim okruglim stolom pokraj prozora; nagnuti jedan prema drugom, ţivo su razgovarali. Kao što je Okedene bio rekao, savršeno su odgovarali Huffkynovom opisu. Obojica su nosila lijepu odjeću — razrezane prsluke i košulje s čipkastim ovratnicima. Poput Sticea kod prvog napada na Greeninga, i ova su se dvojica pretvarala da su siromasi kad su krenuli na svoj ubojiti pohod. Bilo je, za gostionicu, mrtvo doba dana, i za stolovima je sjedilo još samo nekoliko ljudi — prema njihovu izgledu, radilo se o trgovcima koji su razgovarali o poslu. »Jeste li sigurni da su to oni?« upitao sam Okedenea. »Huffkynov opis mi se urezao u pamćenje.« »Jeste li vidjeli imaju li mačeve?« upitao je Barak. »Nisam ništa vidio. Nisam ih ţelio odveć dugo promatrati. Mačevi su moţda pod stolom.«
238
»Odjeveni su kao gospoda«, primijetio je Nicholas. »Imaju pravo nositi mačeve.« Barak ga ozbiljno pogleda. »Onda ćeš moţda biti prisiljen upotrijebiti svoj, Nicky. A premda su ta dvojica lijepo obučena, u borbi se neće ponašati kao gospoda. Jesi li spreman?« »Spreman i sposoban«, odvratio je Nicholas ponosno. »Sumnjam da će se ostali gosti miješati«, rekao je Barak. »Usrat će se od straha.« Duboko sam udahnuo i opipao noţ za pojasom. »Krenimo onda.«
† UŠLI SMO u gostionicu, gdje nas dočeka miris piva i variva. Nekoliko ljudi bacilo je pogled na moju odvjetničku halju, koju sam zadrţao kako bi naša skupina dobila na vaţnosti. Smjesta smo pošli prema prozorskoj niši, gdje su dva mladića za stolom i dalje ţivo razgovarala. Srce mi je lupalo. Obojica su imala mačeve — spremljeni u korice, leţali su na klupama pokraj njih. Pribliţivši se niši, pomislih da čujem kako ćelavi mladić spominje ime Bertano. Prekinuli su razgovor i oštro nas pogledali; lica im bijahu osorna, neprijateljska. Ćelavi je bio u kasnim dvadesetima, krupan, mišićav i lijep, no s jasnom primjesom okrutnosti oko mesnatih usana. Plavokosi mladić s bradavicom na čelu imao je usko lice nalik hrtu, hladno i usredotočeno baš poput lovačkog psa. Započeo sam dovoljno glasno da bi me čuli svi gosti: »Gospodo, ovo je građansko uhićenje. Postoji sumnja da ste desetog ovog mjeseca ubili Armisteada Greeninga.« Plavokosi se sav napne i stisne oči. Ćelavi nas je, pak, promatrao svojim velikim, smeđim, nečitljivim očima, da bi se na kraju nasmijao. »Zar ste ludi?« upitao je. »Vjerujte da nismo«, rekao je Okedene podiţući noţ. »Viđeni ste kako bjeţite s krvavom palicom iz radnje Armisteada Greeninga nakon što ste ga ubili.«
239
S ostalih stolova dopre ţamor. Nekoliko gostiju ustane i ţurno izađe. »Vi niste predstavnici vlasti«, zareţao je plavokosi. »I ne moramo biti«, odvratio je Nicholas, spustivši ruku na mač. »Ne za građansko uhićenje.« Ćelavi se nasmijao. »Po tvom haljetku reklo bi se da si student prava. Zar da nas uhiti pjegavi pisar?« »Ja sam Matthew Shardlake, viši odvjetnik«, rekoh. »Ţrtvina obitelj me ovlastila da, pod nadzorom mrtvozornika, istraţim ubojstvo.« Mladići se zgledaju, a ja se najeţim, shvativši da znaju moje ime. Promatrali su našu malu skupinu, odmjeravajući nas. Plavokosi je daljom rukom kliznuo prema maču, no brzo je povuče — Nicholas je isukao svoj mač iz korica i uperio ga prema mladićevu grlu; sječivo oštro poput britve bljesnulo je na suncu. »Da se nisi maknuo, prostačino, ili ću te zaklati«, rekao je Nicholas. »Ruke na stol.« Znao sam se upitati je li Nicholasova hrabrost samo razmetanje ili bi takav bio i kad dođe do okršaja. Sada sam dobio odgovor. Plavokosi je nepomično sjedio i prodorno me gledao ravno u oči. »Za vas je najbolje da nas pustite«, rekao je vrlo tiho, »ili će vam oni iznad nas prirediti grdne probleme. Nemate pojma s kim imate posla, grbavče.« »Mogu pretpostaviti«, rekoh, misleći na Richarda Richa. »Kako bilo, uhićeni ste.« Sada su me promatrala obojica. Barak desnom rukom hitro posegne ispod stola na ćelavčevoj strani, dok je lijevom drţao noţ na stolu. »Uzet ću ti mač, prijatelju«, rekao je. No tada, prebrzo za moje oči, ćelavac trgne noţ iz pojasa i zabode ga u Barakovu lijevu ruku, ispod kaţiprsta i srednjaka, pribivši je za stol. Barak krikne i ispusti svoj noţ. Nicholas se nagonski okrenuo, i mladić s uskim licem jednom mu rukom odgurne desnicu, a drugom zgrabi svoj mač s klupe i zamahne njime prema Nicholasu.
240
Oba nitkova kretala su se munjevito, i na trenutak uţasnuto pomislih da je s Nicholasom svršeno, no moj je učenik na vrijeme podignuo svoj mač i odbio udarac. U međuvremenu, Barak je dohvatio noţ koji mu je prikovao ruku za stol i izvukao ga, ponovo kriknuvši. Iz ruke mu navre krv. U istom trenutku ćelavi mladić posegne za svojim mačem, no Okedene mu zabije noţ u rame, sve do drška. Brzo sam izvukao svoj noţ i stavio ćelavcu oštricu pod grlo. Barak je sve to vrijeme mogao tek stiskati ranu na ruci. Nekoliko sam trenutaka mislio da smo ih svladali jer je Nicholas drţao plavokosog muškarca u nepovoljnom poloţaju, tjerajući ga da se mačuje iza stola. No plavokosi uto slobodnom rukom dohvati rub stola — bio je mršav, ali snaţan, i uspije mu prevrnuti stol ravno na nas; kositreni vrčevi za pivo popadaju na pod, a Nicholas zatetura unatrag i ispusti mač. Plavokosi zamahne mačem prema njemu, i iz Nicholasovih prsiju izbije krv. Okedenea je bio dohvatio stol i srušio se uz krik. Plavokosi je skočio iz niše, a njegov prijatelj, drţeći se za rame, slobodnom rukom posegne prema podu i podigne Nicholasov mač. Obojica su krenuli prema vratima. Plavokosi je mačem zamahnuo prema konobaru, koji je razjapljenih usta bio promatrao što se događa — konobar mahnito odskoči, a neka ţena vrisne. Dva mladiča okrenu se na vratima, prijeteči nam mačevima. Lice ćelavca bilo je blijedo od bola; Okedeneov noţ virio mu je iz ramena. Potom se okrenu i potrče. Mogao sam samo gledati za njima — sam ništa nisam mogao poduzeti. Barak i Nicholas bili su ozlijeđeni — ne teško, hvala nebesima — a Okedene je ustao tek sada, posrćući i stenjući, sav blijed. Prišao nam je gostioničar, u pratnji dvojice pomoćnika, od kojih je svaki nosio batinu. »Koji se vrag ovdje događa?« upitao je ljutito. »Gotovo ste se poubijali u mojoj gostionici! Pozvat ću vam redarstvenike!« »Zar niste čuli da smo pokušali uhititi par ubojica?!« upitao sam s iznenadnom ţestinom. Duboko sam udahnuo i progutao slinu. Ono što se zbilo zasigurno je uţasnulo i osoblje i goste. Dohvatio sam torbu i izvadio zlatnik — jedan od onih koje mi je dao
241
Bealknap. Visoko sam ga podignuo. »Ovo bi trebalo biti više nego dovoljno da vam ublaţi neugodnost.« Gostioničar je pohlepno gledao kovanicu. »Zlatnik je vaš ako mi odgovorite na nekoliko pitanja. Jesu li ta dvojica već svraćala ovamo?« »Nekoliko puta posljednjih tjedana. Uvijek bi naručili nešto za jelo, pa sjeli i razgovarali u tom kutu. A znam i kako se zovu jer je ovamo jednom prigodom došao glasnik s porukom za njih. Pitao je jesu li ovdje gospoda Daniels i Cardmaker. Rekao je da se radi o hitnoj stvari. Potom ih je opazio u niši i pošao k njima. Nisu mi se sviđali. Gostioničari znaju koji im gosti mogu donijeti nevolje. I, tako mi svega, bio sam u pravu«, rekao je gorko, pa pogledom prešao preko prevrnutog stola, prolivenog piva i puste prostorije. Nekoliko prestrašenih lica iz vrta je virilo unutra. Duboko sam udahnuo. To što smo saznali njihova imena bila je uistinu sretna okolnost, ali i slaba utjeha — pobjegli su nam, a Barak i Nicholas su ozlijeđeni. Upitah se tko je poslao onog glasnika. »Hvala vam«, rekoh. »Sada ćemo poći.« Barak je, blijedoga lica, sjedio na podu i čvrsto zavijao ruku rupcem. Nicholas je otkopčao košulju, otkrivši bijeli, ali mišićavi torzo. Na moje olakšanje, vidjeh da je zadobio samo površinsku posjekotinu. Okedeneu se vraćala boja u lice. »Smjesta moram tebe i Nicholasa odvesti Guyu«, rekao sam Baraku. »Kako ću, jebemu, ovo objasniti Tammy?« rekao je muklo. Pomogao sam mu da dođe do vrata. Na ulici se okrenem Okedeneu. »Ţelite li poći s nama?« Tiskar je odmahnuo glavom. »Ne, gospodine Shardlake. Više ne ţelim imati posla s time. Uopće nisam smio otići do vas. Poţurit ću s prodajom svoje radnje. Hvala vam na brizi i onoj poruci, ali molim vas da nas sada ostavite na miru.« Ponovno je pogledao moje ranjene prijatelje, pa polako otišao.
242
DVADESET PRVO POGLAVLJE NASREĆU, GUY JE BIO KOD KUĆE. Francis, njegov pomoćnik, zapanjio se kad me ugledao na pragu s dvojicom muškaraca koji su obilno krvarili. »Napali su nas razbojnici«, lagao sam. Francis nas je brzo odveo do ordinacije, gdje je Guy upravo miješao bilje. »Draga Bogorodice!« viknuo je. »Što se dogodilo?« Zabrinuto sam promatrao kako pregledava Nicholasa i Baraka. Nicholas je trebao samo nekoliko šavova na prsima; dobro je, grizući jezik, podnio šivanje. Guy potom paţljivo pregleda Barakovu lijevu ruku. »Hvala Bogu što je noţ bio uzak«, rekao je, »i prošao kroz meso, između dugačkih kosti tvojih prstiju. No potrebno je šivanje, te lavanda i druga ulja kako se rana ne bi zatrovala.« Nicholas se namrštio. »Mislio sam da je rane najbolje očistiti vinom.« »Lavanda je bolja, premda peče. A trebat će i zavoj.« Guy ozbiljno pogleda Baraka. »Zavoj ćeš morati nositi tjedan dana, i redovito ga mijenjati. Dešnjak si, zar ne?« »Da«, reče Barak. »Mili Boţe, kako ovo boli.« »I još će boljeti. Ali uz malo sreće, ne bi trebalo biti posljedica, osim male ukočenosti.« Barak se okrene Nicholasu i meni. »Obojica ćete vidjeti Tamasin za nekoliko dana, na Georgeovom rođendanu. Nešto ću izmisliti. Poslije ćemo porazgovarati o detaljima, da se posve usuglasimo. Reći ću joj da sam se ozlijedio na poslu. Ne bih ţelio da vas uhvati u laţi.« »Jeste li sigurni da će vam ţena povjerovati?« rekao je iznenađeno Nicholas. »To je pravo pitanje, momče.« »Ovo nije prvi put«, započne Guy, »da mi je tvoj gazda doveo Jacka Baraka da ga zakrpam nakon jednog... nasilnog incidenta, recimo to tako. A Jack je, pak, dovodio tvog gazdu«, govorio je strogo Guy, a Nicholas me pogleda s novim poštovanjem.
243
»Mogu li ih ostaviti s tobom, Guy?« upitao sam. »Ţao mi je, ali imam vaţan sastanak, i bojim se da bih mogao zakasniti.« Na putu ovamo, na jednom sam crkvenom satu vidio da se bliţi jedanaest. Guy je kimnuo. »No, molim te, Matthew, htio bili s tobom malo popričati. Ispratit ću te.« Ĉvrsto je stiskao usne, a tamno mu je lice bilo zabrinuto i ljutito. Kad smo izašli, tiho je rekao: »Znači, nije bilo razbojništvo.« Zavrtio je glavom. »Ponovno mi dovodiš Jacka nakon opasnog okršaja, a ima trudnu ţenu i dijete. Ne samo Jacka nego i tog dečka.« »Istraţujem ubojstvo«, odvratio sam. »Par nitkova, koji su nasmrt izbatinali dvoje nevinih ljudi, viđeni su u jednoj gostionici. Očevidac mi je s tom viješću došao u Lincoln's Inn. Bila je to prilika, moţda jedina, da ih uhvatimo. Jack i Nicholas bili su svjesni opasnosti.« »Jeste li uhvatili ubojice?« Ljutito sam odmahnuo glavom. »Nismo. Vješti su borci. Pobjegli su nam.« »Matthew, uvijek si se izvrgavao opasnostima«, rekao je Guy. »Ali ovaj momak i Jack... Jack više nije tako mlad, i naviknuo je na mirniji ţivot.« Prešao sam rukom preko čela. »Znam, znam. Ali bila mi je to jedina prilika da dvojicu ubojica privedem pravdi.« Prkosno sam se zagledao u starog prijatelja. »I da moţda spriječim nova ubojstva.« »Za našeg posljednjeg susreta dao si mi do znanja da si se upleo u neku povjerljivu stvar, i kako bi za druge bilo opasno da im iznosiš detalje o tome.« »Da.« Guy glavom pokaţe prema vratima ordinacije. »Jesi li Jacka i mladića upoznao s tim detaljima?« Odmahnuo sam glavom. »Onda ih nisi smio uplitati«, rekao je Guy. »Ţao mi je, ali to je moje mišljenje.« Prodorno me pogledao. »Je li slučaj povezan s
244
kraljicom?« »Zašto to misliš?« »Po tvom izrazu lica vidim da se radi o tome. Znam da si prema kraljici oduvijek osjećao neumjerenu naklonost. Primijetio sam koliko si zabrinut posljednjih mjeseci, da teško podnosiš njene muke. Ali ne smiješ se zbog toga dovoditi u opasnost, a još manje sa sobom povlačiti ljude koji rade za tebe.« »Zašto?« odvratio sam oštro. »Zato što je smatraš heretikom?« »Ne«, odbrusio je on. »Zato što je riječ o kraljici, i zato što se, kako si sam rekao, grmljavina ori posvuda oko prijestolja. A nema sumnje da gromovi udaraju posvuda oko ovoga kralja«, rekao je gorko. Nisam odgovarao. »Je li u sve upleten onaj Bertano za koga si me pitao?« Sjetih se da su Daniels i Cardmaker u gostionici spominjali Bertana. »Ĉuvaj to ime za sebe, Guy, ako ţeliš ostati siguran«, rekao sam ozbiljno. On se kiselo osmjehnuo. »Vidiš, čak si i mene malko upleo. Razmisli o onom što sam ti rekao, Matthew. Ne bih ţelio — osobito ne zbog teţe rane — ponovo liječiti Baraka ili Nicholasa... Ili tebe«, dodao je blaţim glasom.
† ŢURIO SAM prema Toweru, glave pune sukobljenih misli. Guy je bio u pravu: na ovaj su me put gurnuli moji osjećaji prema kraljici — za mojim se stopama vukla opasnost kao što loše raspoloţenje slijedi bolest. No sada nisam mogao odstupiti, čak i da sam htio. Ona dva muškarca u gostionici znala su moje ime. Ispred mene uzdignuo se Tower Hill, gdje su umrli lord Cromwell i mnogi, nebrojeni drugi. A iza se nalazio londonski Tower: opkop, visoki bijeli bedemi, te središnji dio, pravokutni White Tower, u čijim sam uţasnim tamnicama prije pet godina bio kratko zatočen, sve zbog urote između Richa i Bealknapa. Vidjeh da lord Parr, na svom konju, već čeka ispred dveri Middle
245
Towera. Na moje iznenađenje, na konju pokraj njega bio je mladi William Cecil, a dvojica slugu u kraljičinim livrejama drţali su im uzde. Cecil je nosio svoju odvjetničku halju, a lord Parr lagani zeleni prsluk, razrezan u ramenima, gdje se vidjela grimizna svilena podstava. Kako bi ublaţio smrad iz opkopa, pomirisao je aromatičnu kuglu što mu je na zlatnom lancu visjela oko vrata. »Matthew!« Bilo je to prvi put da me pozdravio po imenu, a glas mu je bio daleko uljudniji no za našeg posljednjeg susreta. »Poveo sam sa sobom gospodina Cecila kako bismo mogli razmijeniti novosti.« »Lorde, ţao mi je što kasnim, ali maloprije sam imao okršaj s ljudima koji su ubili Greeninga...« Parr se nagnuo naprijed u sedlu. »Jesu li uhvaćeni?« upitao je nestrpljivo. »Ne, ali Barak i moj učenik su ranjeni u borbi. Morao sam ih odvesti liječniku.« »Ispričajte mi što se točno dogodilo.« Kratico sam pogledao Cecila. »William je upoznat sa svime«, rekao je lord Parr. »Zna čak i za Tuţaljku. Kraljica i ja smo se sloţili da mu moţemo vjerovati, i već je organizirao istrage među radikalima, te postavio uhode na dokove.« Pogledao sam Cecila. Uistinu mu se moţe vjerovati, pomislih. Ispričao sam im sve o okršaju s Danielsom i Cardmakerom, da mi se čini kako su znali moje ime, te da su, bio sam siguran, spomenuli Bertana. Rekao sam im i da je Nicholas otkrio da otkinuti komadić rukava pripada čovjeku po imenu Charles Stice, koji je, po opisu njegova osakaćenog uha, sudjelovao u prvom napadu na Greeninga i pokušao podmititi mladog paţa Gareta. »Bojim se da ja nisam toliko toga saznao«, rekao je Cecil. »Ni traga trojici nestalih Greeningovih prijatelja i straţaru Leemanu. I premda sva četvorica imaju prijatelje među vjerskim radikalima, nitko nije pripadao nekoj poznatoj skupini. Mislim da su Greening i ostali imali svoj vlastiti mali krug.« »To bi moglo biti točno«, rekao sam.
246
Lord Parr je zagunđao. »Tih je skupina uistinu već previše. Osnivaju ih Gardineru pred nosom. Moţda ima čak i anabaptista. Znamo da je jedan od odbjeglih Nijemac, a ti nesretnici dolaze baš iz Nizinskih zemalja i Njemačke.« »Ima li što nova o Bertanu?« upitao sam lorda Parra. »Ime nije poznato u talijanskoj trgovačkoj zajednici. Svi oni moraju biti registrirani, a to ime nije na popisu.« »Moţda je potajice ušao u zemlju«, napomene Cecil. »Moguće«, rekao je lord Parr, pa zavrtio glavom. »A moţda uopće nije u Engleskoj.« Pogledao je prema Toweru. »E pa, Matthew, moramo unutra. Konja će mi preuzeti na dverima. Već prilično kasnimo. « Okrenuo se Cecilu. »Williame, čuli ste. Shardlake je saznao tri nova imena koja trebate istraţiti: Daniels, Cardmaker, Stice.« Nagnuo je glavu prema njemu. »Budite neprimjetni.« Mladi odvjetnik se vaţno naklonio, pa odjahao. Lord Parr je pogladio bradu. »Bistar momak«, rekao je tiho. »I diskretan.« »Sve ste mu rekli?« »Da, kraljica je to odobrila nakon susreta s njim. Jako joj se svidio.« Apsurdno, ali osjetih ţalac ljubomore. Lord Parr promatrao je sve dalji Cecilov obris. »Ambiciozan je. Ako uspijemo, bit će mu to odskočna daska. Jasno, njemu su vaţna i vjerska načela. No, ako ne uspijemo«, dodao je sumorno, »i objavljena knjiga dođe u kraljeve ruke, svi bismo se mogli naći u gadnim nevoljama.«
† STRAŢAR na toverskim dverima salutirao je lordu Parru. Njegova konja odveli su u staju, i pješice smo krenuli preko Tower Greena. »Dakle, o Tuţaljci ni glasa?« upitao sam. »Ne, a prošlo je već više od dva tjedna otkako je ukradena. Govorim kraljici kako je vjerojatnost da će se knjiga pojaviti na ulicama svakim novim danom sve manja, ali ona mi ne vjeruje.« Hrapavo se nasmijao. »Da budem iskren, ni ja ne vjerujem u to... Jedan od muškaraca s kojima ste se sukobili kazao je da nemate
247
pojma s kim imate posla. Time je natuknuo da se radi o nekom na visokom poloţaju. A vi ste bili rekli da bi u sve mogao biti umiješan sir Richard Rich.« »Moţda.« »Mnogo je mogućnosti: Norfolk, Gardiner, Paget. Mogu djelovati samostalno ili udruţeno. A moţda je posrijedi netko drugi...« Odmahnuo je glavom. »Ali ne Paget, on ne. Uvijek se strogo drţi kraljevih naredbi.« »Jeste li sigurni, lorde? Wolsey i Cromwell su isprva također slušali kraljeve naredbe, ali onda...« Parr je naškubio usne. »U pravu ste. U ovim turbulentnim vremenima ne moţemo biti sigurni ni u što.« »Lorde, i dalje se brinem što je Jane Bena na ispitivanje došla u pratnji lady Mary.« »To vam je bila samo zla sreća.« »Pitam se je li u tome ipak bilo i namjere. Je li Jane doista slaboumna ili se samo pretvara, skriva da je, zapravo, bistra.« Lord Parr odmahnuo je glavom. »Ona je pravi idiot, u to sam posve siguran. Ne mogu si zamisliti da je glede toga uspjela prevariti svoju gospodaricu. Znate i sami koliko je kraljica pronicava. U svakom slučaju, kraljica nije dopuštala Jane da se pribliţi rukopisu.« »Ĉini se da lady Elizabeth ne voli Jane Benu.« Parr je frknuo nosom. »Lady Elizabeth ne voli mnoge ljude. Osobito one koji je zasjenjuju pred kraljicom.«
† PRIBLIŢAVALI SMO se White Toweru. Lord Parr je usporio, a ja opazim da mu se čelo malko sjaji od znoja. Podsjetih se da je već u godinama, i da mi je rekao kako nije najboljeg zdravlja. Pogledao me i s nelagodom rekao: »Ţao mi je što sam za našeg posljednjeg susreta bio otresit prema vama. Ovaj je posao veliko opterećenje za
248
mene.« »Shvaćam, lorde. Hvala vam.« Bilo mi je jasno da je čovjeku takvog ranga i temperamenta teško izgovoriti ispriku svom podređenom. Kratko je kimnuo i pogledao prema Toweru. »Kao što sam vam rekao, sir Edmund Walsingham, moj stari prijatelj, bio je kraljičin potkomornik.« Pomislih kako se drţavni velikodostojnici svi međusobno poznaju, te su ili prijatelji ili protivnici. »Reći ću mu da ste zastupali obitelj moje ţene, i da vam slijedi slučaj u kojem svjedok tvrdi da je bio ispitivan u Toweru između — odaberimo duţe razdoblje — dvadesetog lipnja i petog srpnja. Reći ćemo kako ne vjerujete da je taj muškarac uopće bio u Toweru nego je u to vrijeme negdje drugdje radio štetu.« »Razumijem«, rekoh s nelagodom jer nije mi bilo drago što ću tako izravno lagati upravitelju Towera. »Reći ćemo da ţelite pogledati imena ljudi koji su bili zatočeni u tom razdoblju«, nastavio je lord Parr. »Posljednjih je mjeseci mnogo zarobljenika ulazilo i izlazilo iz Towera i, ako budem jamčio za vas, mislim da će vam sir Edmund dopustiti da pogledate zapise. Moţe li tako? Potom pokušajte otkriti tko je bio na straţi kad su mučili Anne Askew. To je bilo oko tridesetog lipnja. Vijest o mučenju procurila je istog dana.« »U redu.« Iznenada se sjetim deloţacije kojoj smo Coleswyn i ja svjedočili toga jutra. »Mogao bih reći da si taj svjedok pokušava osigurati alibi jer je bio dio skupine koja je deloţirala stanara bez propisnog postupka.« »Kućevlasnik? Da, vi radite na Sudu za zahtjeve, zar ne?« upitao je pomalo prezrivo. »U redu. No nikako ne smijete spomenuti Anne Askew. Ne ţelim da sir Edmundu damo misliti o tome.« Začuje se glasna rika iz toverske menaţerije. Vjerojatno lav. Lord Parr se osmjehnuo. »Ĉujem da su dovezli novog stvora iz Afrike, ţivotinju pomalo nalik konju, ali s nevjerojatno dugim i tankim vratom. Moţda zamolim sir Edmunda da mi je pokaţe.«
249
† UŠLI SMO u White Tower. Straţar nas je proveo kroz golemo predvorje, u kojem su vojnici, kao i obično, stajali ili sjedili, razgovarajući i kartajući. Na drugoj strani predvorja uočim vrata koja vode u tamnice. Straţar nas je poveo na kat, pa hodnikom prekrivenim rogoţinom, koja je prigušivala naše korake, da bi nas na koncu uveo u prostranu prostoriju. Muškarac nešto mlađi od lorda Parra, sjedokos, izborana lica i dugačke šiljaste brade, ustao je da nas pozdravi. Pokraj radnog stola stajao je ponešto mlađi muškarac, prosijede kose i brade, i vojničkoga drţanja. Dok se lord Parr rukovao s njima, ja im se duboko naklonim. »Sir Edmunde«, rekao je lord Parr vedro. »Nisam vas vidio mjesecima. Dobar dan i vama, sir Knevet, zamjeniče upravitelja.« »Dobar dan, lorde.« Muškarac vojničkog drţanja lupnuo je snop papira ispod svoje ruke. »Ispričajte me, ali moram podnijeti izvještaj gospodinu tajniku Pagetu u Whitehallu.« »U redu, nećemo vas zadrţavati«, rekao je Walsingham malčice razdraţeno. Knevet se nakloni i ode, a Walsingham nam pokaţe da sjednemo. Lord Parr započne: »Zanima me nekoliko sitnica iz vremena kada ste vi upravljali kraljičinim domaćinstvom. Poslao bih vam pismo, ali sam odlučio iskoristiti priliku i posjetiti vas, sad kad je dvor u Whitehallu.« »Drago mi je što vas mogu ugostiti. Posljednjih nekoliko mjeseci ovdje u Toweru stalno nešto radim.« Walsingham je znakovito podignuo obrve. »Zar nije sir Anthony Knevet zaduţen za većinu svakodnevnih duţnosti?« »Da, no krajnja odgovornost leţi na meni. A sir Anthony je nekoliko puta gurao nos tamo gdje nije smio...« Sir Edmund se prekine, odmahne rukom, pa promijeni temu. »Kako stoje stvari u
250
domaćinstvu Njezina Veličanstva?« »Odnedavno sve bolje«, odgovorio je oprezno lord Parr. »Kako vaša obitelj? Vaš bistar nećak Francis?« »Sada je na Cambridgeu«, reče Walsingham, pa ţalobno doda: »Brzo raste, što me podsjeća da sam ja sve stariji. Posljednjih mjeseci osjećam svoju dob.« »I ja«, rekao je lord Parr suosjećajno. »U starosti se tjelesni sokovi mijenjaju i kolaju sporije, zar ne?« Nastavio je leţerno: »Sir Edmunde, usrdno ću vas zamoliti za malu uslugu. Viši odvjetnik Shardlake radi na Sudu za zahtjeve, a zastupao je i moju ţenu. U jesenskom kvartalu dolazi mu na red slučaj u kojem bi toverska evidencija mogla rasvijetliti jednu pojedinost.« Walsingham me pogleda. »Je li?« Lord Parr ispripovijedao je priču o izmišljenom svjedoku. Sir Edmund pogledao me svojim umornim, ali pronicavim malim očima. »Između dvadesetog lipnja i petog srpnja, kaţete?« Zagunđao je, ne skidajući pogled s mene. »Znate li tko je u tom razdoblju bio ovdje?« Nekoliko sam trenutaka šutio, kao da se pokušavam prisjetiti. »Anne Askew?« »Tako je. Nije bilo mnogo drugih zatočenika, redarstveni pritisak je dotad jenjao.« Nacerio se. »No ona je ostala u ţarištu.« Pogledao je lorda Parra. »Vi jamčite za njega?« »Da.« Walsingham se ponovo okrene prema meni. »Kako se zove taj svjedok?« Rekao sam prvo ime koje mi je palo na pamet. »Cotterstoke. Edward Cotterstoke.« Sir Edmund odmahnuo je glavom. »Ne sjećam se tog imena. No budući da lord Parr jamči za vas, moţete otići dolje do ćelija i pogledati evidenciju.« Iznenada se nasmijao. »Ne gledajte me tako, gospodine odvjetniče. Neću vas zadrţati tamo dolje.« I lord Parr se nasmije, pa mi prijekorno reče: »Sir Edmund vam
251
čini uslugu, Matthew. Sluţbeno, ti dokumenti nisu dostupni javnosti.« »Oprostite, sir Edmunde. Zahvalan sam vam.« Upravitelj se podrugljivo smijao. »Hja, vidi se da već zbog samog spomena toverskih tamnica ljude hvata strah. No zato su, jednim dijelom, i izgrađene.« Brzo je naţvrljao nalog i zatresao zvonce što je stajalo na stolu. U sobu uđe straţar, i sir Edmund mu reče: »Odvedi odvjetnika do tamnica. Pregledat će evidenciju zatočenika koji su bili dolje između dvadesetog lipnja i petog srpnja. Pazi da ništa ne zapisuje.« Pogledao me s podsmješljivim prijezirom. »I pobrini se da nakon toga sretno stigne natrag.«
† STRAŢAR ME povede niz stube, pa preko velikog predvorja. Bijaše on krupan momak u tridesetima. Izraţeno je šepao. Moje tjeskobno zurenje u vrata tamnice bilo mu je nešto uobičajeno, po čemu je bio jednak sir Edmundu. »Traţite neko određeno ime, zar ne, gospodine?« upitao je. »Da. Svjedok u jednom predmetu tvrdi da je bio ispitivan u Toweru. Mislim da laţe.« »Ĉudna neka laţ.« »Vjerojatno je smatrao da to neću moći provjeriti.« Straţar se lecnuo. »Mogu li nakratko stati, gospodine ? Noga me jako boli.« »Naravno.« »Francuski vojnik ju je probo kratkim kopljem prošle godine u Boulogneu.« »Ţao mi je. Znam da je boj bio ţestok.« »Nakon toga sam dobio ovaj posao. Više neću u vojsku... Sada mogu nastaviti, gospodine. Hvala vam.« Vrata je otvorio drugi straţar, i krenuli smo niz jezive kamene stube, koje su ispod razine rijeke postale klizave, pune zelenih algi.
252
Vonjalo je po dimu jer su prostor obasjavale baklje. Na dnu stuba nalazila su se rešetkasta vrata kojih sam se odmah prisjetio. Moj pratitelj vikne, i iza rešetki se pojavi grubo, neobrijano lice. »Da?« »Ovaj gospodin ima dopuštenje da pogleda u zatvorski dnevnik«, rekao je šepavi straţar i gurnuo sir Edmundov nalog između rešetaka. Muškarac s druge strane paţljivo pročita nalog, zatim pomno pogleda mene, pa se ponovo okrene mom pratitelju. »Vi ćete čekati i odvesti ga natrag?« »Da.« Začuje se zveket ključeva i teška se vrata otvore. Ušao sam u smradnu i vlaţnu dugačku komoru prastarih kamenih zidova, duţ koje su se pruţale ćelije s rešetkastim prozorima. Bilo je hladno ovdje dolje, čak i usred ljeta. Primijetio sam — čudnovato je što sve čovjek opazi u ovakvim situacijama — da se izgled komore promijenio: radni stol, jedini komad namještaja, bio je veći no prije pet godina, i stajao je uza zid kako bi više ljudi moglo prolaziti pokraj njega; bio je pun papira, a za njim je sjedio muškarac. Vidio sam i velik, otvoren zatvorski dnevnik. Straţar koji me pustio unutra odmjerio me od glave do pete. »Zbog čega ste ovdje, gospodine?« upitao me tiho, ali ne osobito uljudno. »Ja sam Matthew Shardlake, viši odvjetnik«, predstavio sam se i iznio mu priču o sumnjivom svjedoku. Nije mi bilo lako lagati pod njegovim osornim, budnim pogledom. »Hja, dobro, ako se sir Edmund sloţio«, rekao je on nevoljko. »Ali ne smijete ništa zapisivati. Samo brzo potraţite ime koje vas zanima.« »U redu.« »Ja sam Ardengast. Zapovijedam ovdje.« Bez ijedne druge riječi poveo me prema stolu. Sredovječni krupni muškarac koji je ondje sjedio imao je neurednu, raščupanu bradu, a nosio je kratak koţni kaput. Kad smo mu prišli, uspravio
253
se u stolcu. Ardengast reče: »Howitsone, ovaj čovjek je došao pogledati dnevničke zapise od dvadesetog lipnja do petog srpnja. Traţi jednog svjedoka.« Ĉovjek u koţnom kaputu se namrštio. »Ima li to veze s...« »Ne, radi se o nekoj pravnoj stvari«, odmahnuo je rukom Ardengast, i ponovo pogledao Walsinghamov nalog. »Svjedok se zove Edward Cotterstolce. Ne sječam ga se.« »Ni ja.« »U tome i jest stvar«, rekoh. »Mislim da je lagao da je bio ovdje.« Ardengast se okrenuo prema meni. »Ostavit ću vas s Howitsonom, imam drugog posla.« Otišao je do vrata na drugoj strani komore, otključao ih i izašao. Negdje odande dopre udaljeni krik. Pogledah kroz tamne rešetkaste prozore na vratima ćelija. Ĉinilo se da u njima nema nikoga, ali tko zna kakve sirote duše i slomljena tijela leţe unutra. Pomislih na Anne Askew, samu i uţasnutu na ovom groznome mjestu. Howitson privuče k sebi veliki zatvorski dnevnik. Na stranicama su se nizala dva stupca: u prvom su stajala imena zatvorenika, te vrijeme njihova dolaska i odlaska, dok su drugi, uţi stupac, činili potpisi deţurnih straţara. Sve je bilo naţvrljano, i dok mi je dnevnik stajao naopako, ništa nisam mogao pročitati. Howitson je prelistao nekoliko stranica, povremeno zastajući da bi liznuo tintom zamrljan palac. Potom se naslonio u stolcu. »Ovdje nema tog Cotterstokea, gospodine. Tako sam i mislio«, zadovoljno se osmjehnuo. »Odlično«, rekoh. »Pretpostavljao sam da svjedok laţe. Međutim, morat ću sam pogledati dnevnik. Sudska pravila traţe od mene da osobno vidim ono o čemu ću svjedočiti. Kad bih naprosto ponovio ono što mi je netko rekao, bilo bi to svjedočenje po čuvenju, što je nedopustivo.« Howitson se namrštio. »Ne poznajem pravnu proceduru, ali ovaj dnevnik je povjerljiv.« »Znam. No ja ću svjedočiti da konkretno ime nije na popisu, ništa drugo.« Straţar je i dalje izgledao sumnjičavo. »Takav je
254
zakon«, rekoh. »Sir Edmund je kazao da mogu pogledati dnevnik.« »Ovdje dolje imamo svoje vlastite zakone, gospodine.« Drsko je naglasio posljednju riječ i prijeteći se osmjehnuo. »Razumijem, gospodine. Ako ţelite, zatraţit ću sir Edmunda da bude konkretniji u svom nalogu, tako da budete zadovoljni.« Howitson je zagunđao. »No dobro, ali budite brzi. Nemojte zastajkivati kod imena. Već je previše podataka procurilo odavde.« »U redu.« Vratio se nekoliko stranica unatrag, pa dnevnik okrenuo prema meni. Brzo sam prelazio pogledom preko zapisa iz kasnog lipnja. Ti me nisu zanimali. No primijetio sam da su kod upisivanja zatočenika uvijek prisutna dva straţara: jedan je obično bio Howitson, a drugi, po svoj prilici, onaj koji je tog dana bio deţuran. Od dvadeset osmog lipnja počeo se, za popodnevnih smjena, pojavljivati čitljiviji potpis. Thomas Myldmore. On je bio na duţnosti kad je u dnevnik svojim udanim imenom — Kyme — uvedena Anne Askew. Howitson spusti svoju veliku, tešku ruku na dnevnik. »To bi bilo to, gospodine«, nametljivo je rekao. »Hvala vam. Vidio sam sve što sam htio.« Odmaknuo sam se od stola. Uto se ponovo otvore vrata na drugoj strani komore i unutra uđu dva muškarca: jedan stariji, s pregačom punom tamnih mrlja od tko zna čega, a drugi mlad, nizak i mršav, tamnoplave kose i ovalnog lica, zbog kojeg mu šiljasta brada nije pristajala. Primijetih da su mu ramena ovješena. Stariji muškarac stao je otkopčavati pregaču, ne obazirući se na mene, no kad me mladić vidio kako stojim u blizini dnevnika, sive oči malko mu se rašire. Prišao je stolu. Howitson je zatvorio dnevnik uz mukli udarac, i ljutito pogledao pridošlicu. »Odjavljujem se s posla, gospodine Howitson«, rekao je mladić iznenađujuće dubokim glasom. »Zahvali sir Anthonyju Knevetu što uopće imaš posao s kojeg se moţeš odjaviti«, promrsio je Howitson.
255
Mladić je gledao moju odvjetničku kapu i halju. »Ima li kakvih problema s dnevnikom?« kolebljivo je upitao. »To nije tvoja briga, Myldmore«, rekao je Howitson. »Da se ne sjećaš moţda nekog Cotterstokea koji je bio ovdje krajem lipnja ili početkom srpnja?« »Ne, gospodine.« »Eto vidite«, rekao mi je Howitson slavodobitno. »Hvala vam, gospodine«, rekoh i lagano se naklonim. Pogledao sam Myldmorea; njegove širom otvorene oči bile su zaţarene i uplašene. »Ostajte zdravo, momče«, rekao sam, i krenuo prema izlaznim vratima. Ondje je vojni veteran stajao oslonjen na vanjski zid, lagano masirajući nogu.
† VETERAN ME odveo natrag u sobu sir Edmunda. On i lord Parr razgovarali su i smijali se, pijući vino. Ĉuo sam sir Edmunda kako govori: »Kad sam prvi put vidio ţenu u haljini na obruč, jedva da sam mogao povjerovati. Struk joj je bio tako stisnut korzetom da mi se činilo kako bih ga mogao obuhvatiti jednom rukom. A tek onaj široki donji dio sa svim tim obručima ispod...« »Da, kao bačva...« Kad sam ušao, lord Parr se osvrnuo, smjesta na oprezu. »Jeste li pronašli svog čovjeka, Shardlake?« »Njegovo ime nije bilo na popisu, lorde, baš kao što sam i pretpostavljao. Hvala vam, sir Edmunde.« Walsingham je sada bio opušten. »Hoćete li ostati na čaši vina?« »Bojim se da ne mogu, čeka me mnogo posla. Ali iznimno sam vam zahvalan.« »Moţda bi bilo dobro da pođem s vama, Shardlake«, rekao je lord Parr. Ţelio je doznati što sam otkrio. »Ne, ne«, prosvjedovao je sir Edmund. »Lorde, tek ste stigli...« Lord Parr nas pogleda obojicu. Bilo mi je jasno kako smatra da bi bilo sumnjivo da ode tako rano. »Onda još jednu čašu,
256
Edmunde«, rekao je. »Ali, oprostite mi, najprije ću morati na zahod. Gospodine Shardlake, biste li mi pomogli?« Pretvarao se da ne moţe stajati — bila je to prava predstava. »Ne moţete više podnijeti malo kapljice, lorde«, bocnuo ga je sir Edmund. Ĉim su se vrata za nama zatvorila, lord Parr pokazao je svoje ţive reflekse. »Pa?« upitao me nestrpljivo. »Straţar koji je najčešće bio na duţnosti dok je Anne Askew bila ovdje zove se Myldmore. Vidio sam ga. Izgledao mi je zabrinuto, a čini se da je mrzak muškarcu za prijamnim stolom.« Lord Parr je kimnuo i osmjehnuo se. »Još jedno ime koje Cecil treba istraţiti. Pitam se je li povezan s ostalima.« Potapšao me po ramenu. »Dobar ste vi momak, gospodine Shardlake, unatoč smrknutom licu i... ma nema veze.« Iznenada je govorio s puno ţara. »Uhvatit ćemo ih, okončati ovu igru skrivača, i otkriti tko se nalazi iza svega. Javit ću vam se uskoro. Bili ste jako dobri.« Pošao je niz hodnik, a ja sam, što sam brţe mogao, krenuo prema izlazu i toverskim dverima. DVADESET DRUGO POGLAVLJE POLAKO SAM HODAO KUĆI. Dan je bio naporan, čak i po mjerilima prošloga tjedna. Bio sam posve iscrpljen. Još je bilo popodne, no sjene su se već izduţile. Gledajući duţ uske ulice koja je vodila do rijeke, opazih ribara u čamcu; bacio je u Temzu dugačku mreţu koja je zasrebrila vodu i potjerala labudove na obalu. Pitoma svakodnevica. Sjetio sam se Guyevih riječi. Zašto se stalno upuštam u opasne situacije, i povlačim druge sa sobom? U ovaj sam se slučaj uključio zbog svojih osjećaja prema kraljici, no riziku sam bio sklon i prije no što sam je sreo. Preko svog poznanstva s Thomasom Cromwellom došao sam u vezu s drţavnim velikodostojnicima koji su, kao i sam Crormvell, nastojali iskoristiti moje vještine i tvrdoglavo odbijanje da odustanem od onog što sam započeo. Ako se provučem kroz ovo, pomislih, moţda bi bilo dobro da se odselim iz Londona. Mnogi su to već učinili. Mogao bih raditi
257
u jednom od gradova u provinciji: moţda Bristolu, ili Lichfieldu, u kojem sam rođen, i gdje još imam rođake. No godinama nisam bio ondje. Lichfield je malo mjesto, a iz njega imam i loših uspomena. To razmišljanje podsjetilo me na mladog Timothyja i njegovu nevoljkost da krene dalje. Moram razgovarati s Josephine, dječak joj je jako drag. Odlučih i da ću je izravno upitati što je na stvari između nje i Martina Brocketa. Moj se majordom ne doima kao nasilnik, ali nisam u mogućnosti pratiti sve što se događa u kući. Nijedan gazda to ne moţe. Kad sam stigao kući, bilo je već blizu pet. Vrata mi je otvorio Martin, pokorna lica kao i uvijek. Rekao mi je da nije bilo poruka za mene. Pomislih da bih mogao posjetiti Baraka, no onda se sjetim kako je najbolje da ga pustim neka prvo smisli priču za Tamasin. Proklete bile sve te laţi.
† JOSEPHINE JE bila u dnevnoj sobi; brisala je prašinu, pomno kao i obično. Ustala je i naklonila mi se. Ĉeznutljivo sam pogledao kroz prozor, prema mom malom odmorištu u vrtu, no budući da sam Josephine našao samu, morao sam iskoristiti priliku i popričati s njom. Započeo sam prijateljski: »Josephine, u posljednje vrijeme nisam imao mnogo prilike razgovarati s tobom. Kako si?« »Jako dobro, gospodine«, odgovorila je. »Htio sam s tobom popričati o Timothyju. Znaš da sam predloţio da, kad napuni četrnaest, ode na šegrtovanje, kao i Simon.« »Mislim da bi to bilo dobro za njega, gospodine.« »No on je nesklon odlasku.« Natmurila se. »Prije no što je došao ovamo, nije mu bilo lako u ţivotu.« »Znam. No otad su prošle tri godine.« Pogledala me svojim bistrim plavim očima. »Mislim da vašu kuću doţivljava kao utočište.« Zacrvenjela se. »Kao i ja. No vjerojatno nije dobro predugo se skrivati od svijeta.«
258
»Slaţem se.« Zastao sam. »Što ti misliš, Josephine? Što bih trebao učiniti?« Začuđeno me pogledala. »Traţite odgovor od mene, gospodine?« »Da.« Oklijevala je, pa rekla: »Na vašem bih mjestu išla oprezno. Polako.« »Da, mislim da si u pravu.« Osmjehnuo sam se. »A ti, Josephine? Hoćeš li se uskoro opet sresti s mladim gospodinom Brownom?« Ponovo se zacrvenjela. »Ako vam je to prihvatljivo, gospodine, opet bih prošetala s njim u nedjelju.« »Ako je to prihvatljivo tebi, onda je i meni.« »Hvala vam, gospodine.« »Ako se dobro sjećam, upoznali ste se na svibanjskim svečanostima na Lincoln's Inn Fieldsu.« »Da. Agnes me nagovorila da idem s njom, i da stavim cvjetni vjenčić koji je napravila. Gospodin Brown je stajao pokraj nas i rekao da je vjenčić lijep. Pitao nas je gdje radimo, a onda nam otkrio da i on sluţi u odvjetničkoj kući.« »Pravo je uvijek bilo dobro za sklapanje prijateljstava.« Pomislih na Philipa Coleswyna. Je li mi on prijatelj ? Moţda i jest. »Mislim da je gospodin Brown prvi mladić s kojim si izašla«, rekao sam Josephine blago. Ona je spustila glavu. »Da, gospodine. Otac mi nije dopuštao da...« »Znam.« Nastupila je neugodna tišina, a onda rekoh: »Ponašaj se kako dolikuje pravoj dami, Josephine, to je sve što ću reći. Mislim da ti to neće biti teško.« Osmjehnula se, pokazavši bijele zube. »On od mene i ne traţi ništa više, gospodine«, rekla je, pa brzo dodala: »Vaš blagoslov mi je vrlo vaţan.« Oboma nam je bilo malko nelagodno, i nekoliko smo trenutaka šutjeli. »Dobro se slaţeš s Agnes«, rekoh potom.
259
»Oh, da«, odvratila je vedro. »Savjetuje me oko odijevanja. Nikad prije nisam imala ţenu koja bi mi pomagala oko toga.« »Agnes je dobra osoba... Pretpostavljam da Martin nije išao s vama na svibanjske svečanosti.« Josephine je namreškala nos. »Nije, gospodine. Njemu su takve stvari besmislene.« »No prema tebi je pristojan?« »Da, gospodine«, odgovorila je ona kolebljivo. »Pristojan je.« Odlučih je blago pritisnuti: »Josephine, osjetio sam nekakvu... napetost između tebe i Martina.« Spustila je krpu na stol. Potom je duboko udahnula i podignula glavu. »Već sam htjela razgovarati s vama, gospodine, ali nisam znala bi li to bilo u redu... Agnes Brocket je tako dobra prema meni...« »Reci mi što je posrijedi, Josephine.« Izravno me pogledala. »Kad sam jednom prigodom prije dva mjeseca ušla u vašu radnu sobu da bih obrisala prašinu, zatekla sam Martina Brocketa kako kopa po ladicama vašeg pisaćeg stola. Agnes je bila negdje vani, pa je moţda mislio da je sam kod kuće. Znam da drţite novac u zaključanoj ladici stola, gospodine.« To je bilo točno, u njoj sam drţao novac i najvaţnije dokumente. Martin je imao većinu ključeva, no ne za tu ladicu i škrinju u spavaćoj sobi, u kojoj sam drţao osobne stvari. »Nastavi«, rekao sam. »Oštro je rekao da nešto traţi za vas i naredio mi da izađem. Ali, gospodine Shardlake, imao je izraz krivca uhvaćenog na djelu. Sve otad muči me savjest.« Hvala nebesima što nisam imao ništa napismeno o Tuţaljci; čak sam i bilješke iz vrta uništio. Premda prije dva mjeseca rukopis još nije bio ni ukraden, od ovog što sam čuo prošli su me trnci. Koliko li je samo puta Martin njuškao, a da ga Josephine nije vidjela? »Nikad nisam traţio Martina da mi donese nešto iz ladica mog stola«, rekao sam. »Hvala ti što si mi rekla za to, Josephine. Ako ga
260
vidiš da opet radi takvo što, obavijesti me.« Novac mi nije bio nestao. Ali, ako nije riječ o tome, za čime je onda Brocket tragao? »Dobro si učinila, Josephine, no neka to zasad ostane među nama.« Osmjehnuo sam se s nelagodom. »I zapamti: ako se takvo što ponovi, odmah mi reci.« »Otpočetka mi se nije sviđao, gospodine, ali Agnes mi je, kako sam već rekla, divna prijateljica. On ponekad grubo razgovara s njom.« »Naţalost, muţevi znaju biti takvi.« »A kad je došao ovamo, prošle zime, stalno se raspitivao o vama. O vašim prijateljima, navikama, klijentima.« »Hja, majordom mora znati te stvari.« Bila je to istina, ali svejedno sam osjetio nemir. »Da, gospodine, i raspitivao se samo na početku. No iz nekog razloga nikad nisam imala povjerenja u njega.« »Moţda zato što grubo razgovara s Agnes, koja ti je draga?« Josephine je odmahnula glavom. »Ne, ima tu još nešto, ali nisam sigurna što.« Kimnuo sam. I ja sam osjećao isto. »Gospodine, moţda ne bih smjela pitati...«, rekla je Josephine kolebljivo. »Samo izvoli.« »Ako smijem reći, posljednjih ste dana... prilično zaokupljeni i zabrinuti. Imate li kakvih nevolja?« Bio sam dirnut. »Samo poslovni problemi, Josephine. Ali hvala ti na brizi.« Osjećao sam se tjeskobno. Mislio sam na svoje knjige, one koje su bile zabranjene nedavnim proglasom. Bile su skrivene u škrinji; amnestija je još vrijedila, i imao sam dva tjedna da ih predam vlastima. No, ako to učinim, moje bi se ime bez sumnje našlo na popisu sumnjivaca. Bolje da knjige potajice spalim u vrtu. Usto, odsad ću budno motriti na gospodina Martina Brocketa.
261
† TOG me dana čekala večera kod Philipa Coleswyna. Stanovao je u Little Britain Streetu, nedaleko od Smithfielda. Donde sam hodao pokrajnjim uličicama kako bih izbjegao ponovni pogled na Smithfield. Njegova kuća nalazila se u nizu lijepih starih zdanja s izbočenim katovima. Nekoliko pokućaraca i trgovaca stokom, svi u radnim bluzama, guralo je svoja teretna kola natrag prema gradu sa smitfildske trţnice. Ĉinilo mi se da nisu mnogo toga prodali, i upitah se hoće li nevolje zbog kraljeva obezvređivanja kovanica ikad završiti. Mali kudravi pas mješanac hodao je ulicom amo-tamo, cvileći i pogledavajući ljude. Imao je ogrlicu — zacijelo je bio stigao na Smithfield s nekim trgovcem ili kupcem, pa se izgubio. Valjda će ga vlasnik pronaći. Pokucao sam na vrata Coleswynove kuće; iznad trijema, bio me uputio, nalazila se izrezbarena grifonova glava. Osobno me uveo unutra. »Trenutno nemamo poslugu«, ispričao se. »Večeru nam kuha moja ţena. Jest ćemo slasnog kopuna.« »Zvuči odlično«, rekao sam, skrivajući iznenađenje što čovjek njegova poloţaja nema poslugu. Uveo me u ugodnu dnevnu sobu; zlatno i srebrno posuđe izloţeno u niskom ormariću svjetlucalo je na ranovečernjem suncu. Privlačna ţena u ranim tridesetima sjedila je za stolom s dvoje djece, djevojčicom i dječakom od kojih sedam i pet godina, i učila ih slovkati njihova imena. Izgledala je umorno. »Moja ţena, Ethelreda«, rekao je Coleswyn. »Moja djeca, Samuel i Laura.« Ethelreda Coleswyn je ustala i naklonila se prignuvši koljeno, a dječačić se blago pognuo. Djevojčica se okrenula majci i ozbiljno rekla: »Mama, više mi se sviđa ime Bogobojazna.« Njezina me majka nervozno pogleda, pa reče djetetu: »Ţelimo da koristiš svoje drugo ime, kao što smo ti rekli. A sada oboje u krevet. Adele vas čeka.« Pljesnula je rukama, na što djeca priđu ocu — koji se sagne i poljubi ih za laku noć — a onda poslušno odu.
262
»Moja je sestra došla iz Hertfordshirea kako bi nam pomogla oko djece«, objasnio je Coleswyn. »Moram se pobrinuti za jelo«, ustala je Ethelreda i izašla iz sobe. Coleswyn mi natoči vino i sjednemo za stol. »Ujutro smo kod Cotterstokeovih imali pravu scenu«, rekao je. »Moja se klijentica nesnosno ponašala prema vama. Ispričavam se.« »Niste vi odgovorni za njeno ponašanje, brate Shardlake.« Oklijevao je, pa dodao: »Jeste li je danas ponovo vidjeli?« »Ne, nisam se vraćao u ured. Ako je dolazila popodne, bilo je to uzalud. Ne sumnjam da ću sutra dobiti njenu poruku.« Coleswyn se kiselo osmjehnuo. »Ne prestajem misliti na ona dva ţohara koja su se borila ispred staje. Zašto Edward i Eabel trebaju oklope, i što je ispod njih?« »To samo Bog zna.« Prešao je prstima po stalku svoje čaše. »Nedavno sam sreo jednog starog člana trgovačkog ceha, gospodina Holtbyja. Povukao se iz posla. Ima više od sedamdeset godina. Sjetio se Isabelina i Edwardova oca, Michaela Johnsona.« Osmjehnuo sam se. »Sreli ste se slučajno ili planski?« »Ne baš pukim slučajem«, osmjehnuo se Coleswyn ironično. »Rekao je da je Michael Johnson u svojim danima bio čovjek koji je mnogo obećavao. U poslu je bio lukav, uspješan i ustrajan, no posvećen svojoj obitelji.« »Sve te osobine vide se na slici.« »Istina. Posao je naslijedio od svog oca i proširio ga. No umro je već 1507. To je bila jedna od godina kad je London pogodila bolest znojenja.« Dobro sam znao što je bolest znojenja — zaraznija i smrtonosnija čak i od kuge, moţe ubiti ţrtvu u roku od jednoga dana. Srećom, već dosta godina nije bilo nove epidemije. Coleswyn je nastavio. »Prema starom gospodinu Holtbyju,
263
obitelj je bila slomljena. No godinu dana kasnije, gospođa Johnson se ponovo udala, opet za trgovca, mlađeg muškarca po imenu Peter Cotterstoke.« »Uobičajeno je da si udovica, ostavljena sama, pronađe novog muţa istoga zvanja. Razborit potez.« »Mislim da su djeca tada imala oko dvanaest godina. Gospodin Holtby ne sjeća se da je bilo ikakvih problema između njih i očuha. Djeca su preuzela njegovo prezime i zadrţala ga. No godinu dana poslije i siroti je Cotterstoke umro.« »Kako?« »Utopio se. Bio je na dokovima, obavljao je neki posao u vezi s brodskim teretom, i pao u vodu, milostiv mu bio Bog. Uskoro nakon toga, na opće iznenađenje, gospođa Cotterstoke je prodala trgovinu. Sve do smrti ţivjela je samo od utrška. Time je, zapravo, lišila nasljedstva svog sina Edwarda, koji bi za godinu-dvije počeo šegrtovati u očuhovu poslu. Gospodin Holtby rekao mi je da između majke i djece nije bilo ljubavi.« »Ali zašto?« »To mu nije poznato. No rekao je da je stara gospođa Cotterstoke bila čvrsta i odlučna ţena. Iznenadilo ga je što je prodala trgovinu. Bio je očekivao da će posao voditi sama, kao još neke udovice. Ali ne, naprosto je ostala ţivjeti sama u toj kući. Edward je uskoro počeo raditi u Gradskoj vijećnici, a Isabel se udala, i to, mislim, vrlo mlada.« Malo sam promislio. »Znači, neka je svađa rastavila sve troje. Sloţili smo se da je stara gospođa Cotterstoke formulacijom oporuke ţeljela nahuckati jedno dijete na drugo, osvećujući se tako iz groba.« »Ali zbog čega?« Odmahnuo sam glavom. »Takve obiteljske zavade mogu se izroditi iz sitnice i trajati sve dok svi upleteni ne umru.« »Moţda će se ova zavada okončati nakon današnjeg pregleda?« rekao je Coleswyn nesigurno.
264
Podignuo sam obrve. Poznavajući Isabel, to je bilo malo vjerojatno. Coleswyn je kimnuo u znak slaganja. »Što kaţete na njihova slugu?« upitao sam. »Onog kojeg su ostavili da brine o kući.« »Imao je tuţan pogled«, reče Coleswyn. »Bilo je čudno vidjeti kako je skočio kad su Edward i Isabel počeli vikati da će svašta iznijeti jedno o drugom. I on vjerojatno ima mnogo toga reći. No, dakako, nijedan od nas dvojice ne smije ga ispitati bez ovlaštenja naših klijenata.« »Osobno, samo ţelim što prije završiti s time. Ta zagonetka nije moja briga.« Coleswyn se igrao komadićem kruha. »Usput, ţeni nisam rekao ništa o onome što se danas dogodilo. One sulude optuţbe za herezu bi je uzrujale. Isabel Slanning nije lagala o našem svećeniku, doista je bio pod istragom prije ove godine.« Lice mu se smračilo. »Moja ţena je iz Ipswicha. Obiteljski je povezana s Rogerom Clarkeom.« »Ime mi nije poznato.« »Clarke je spaljen u Ipswichu prije nekoliko mjeseci zbog poricanja mise. Ţenin brat bio mu je sudrug. I on je bio ispitivan. Javno se odrekao svojih uvjerenja i rekao da priznaje prisutnost krvi i tijela Kristova na misi.« Iskrivljeno se osmjehnuo. »Znate kako kaţu — bolje mijena nego lomače sijena.« Sjetih se Godfreyja, svog starog prijatelja otprije dosta godina — bio je odvjetnik koji je, postavši radikalni protestant, napustio pravnu sluţbu kako bi propovijedao na ulicama. Više nikad nisam čuo za njega; da su ga gonili zbog hereze, cijeli Lincoln's Inn bi brujao o tome, što znači da je umro na cesti ili otišao u Europu. No on nije imao ni ţenu ni djecu. »Znam da me u Gray's Innu otad drţe na oku. Biskup Gardiner ima svoje doušnike među odvjetnicima. A Ethelreda misli da nam katkad motre i kuću. No ja sam odvjetnik i znam biti obazriv. Nikad nisam govorio protiv mise, niti imam tu namjeru.« Nekoliko sam trenutaka šutio, a onda rekoh: »Ĉini se da su progoni završili. U posljednje vrijeme nitko nije zatočen.«
265
»Sve je počelo iznenada«, rekao je Coleswyn. Mišić pokraj desnog oka mu je titrao. »Tako moţe početi ponovo. Iz tog sam razloga otpustio dvoje naših slugu. Nisam bio siguran da im mogu vjerovati. No moramo uzeti novu poslugu. U mojoj crkvenoj zajednici preporučili su mi jednog muškarca. Kućanstvo bez posluge je, kod ljudi našeg staleţa, sumnjiva stvar. Također, mislimo kako je razumno učiti našu kćer, kojoj je krsno ime Bogobojazna, da koristi svoje drugo ime, Laura.« Vrtio sam glavom. Iskreno govoreći, nisam mogao znati jesu li krv i tijelo Kristovo prisutni na misi, niti me za to bilo odveć briga. No bilo je gnusno tjerati takav strah u kosti običnim ljudima. Coleswyn je tiho nastavio: »Kad je krajem prošle godine Parlament usvojio zakon o dokidanju zaduţbina, naš je svećenik pomislio da se sreća okrenula u njegovu korist i rekao je neke... hja, nepromišljene stvari.« Pogledao me svojim bistrim plavim očima. »Ispitali su ga, a članovi zajednice bili su pod prismotrom.« Duboko je udahnuo. »Je li vas tko pitao za mene?« »Nitko. Nisam ništa čuo, izuzev dreke Isabel Slanning.« Kimnuo je. »Nemojte se ljutiti što sam vas to pitao, ali ţena mi je zabrinuta. Ah...« Glas mu se odjednom razvedrio. »Evo je. Sad ćete se uvjeriti da Ethelreda sjajno kuha.«
† JEO SAM i bolje od toga; kopun je bio malko prepečen, povrće kašasto, ali ja sam, dakako, hvalio Ethelredino kuhanje. Coleswyn i ja smo nastojali razgovarati o vedrim temama, no njegova je ţena bila zaokupljena svojim mislima; jela je bez volje, pristojno se smješkajući našim pošalicama o ţivotu u udruţenjima odvjetnika. »Već ste dosta vremena viši odvjetnik«, rekao je Coleswyn. »Moţda vas uskoro nagrade sudačkim mjestom. To je sljedeći korak.« »Mislim da sam stekao previše neprijatelja za takvo što. A i nikad
266
nisam pokazivao dovoljno konformizma — ni vjerskog, ni bilo kojeg drugog.« »Biste li voljeli biti sudac? Mislim da biste bili pravedni.« »Ne. Ljude bih ili oslobađao, ili ih osuđivao na prestroge kazne. Ozbiljno govoreći, ne bi mi bilo drago gubiti sve to vrijeme na praznu lasku i ceremonije.« »Neki bi dali desnu ruku za sudačko mjesto.« Osmjehnuo sam se. »Kako ono stoji u Bibliji? >Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, sve je ispraznost<.« »Da, i jest tako«, rekla je Ethelreda tiho. Danje svjetlo počelo je blijedjeti. Buka se s ulice stišala — pribliţavao se redarstveni sat; kroz otvoren prozor čuo sam kako izgubljeni pas cvili, lutajući amo-tamo. »Već dosta dugo nismo imali ovako ugodno ljeto«, primijetio sam. »Toplo je, ali ne odveć vruće.« »A ima i sasvim dovoljno kiše, pa usjevi neće usahnuti«, suglasno će Coleswyn. »Sjećate li se prošlogodišnjih olujnih tuča? I kako su brojne muškarce povukli s polja jer su mislili da će nas Francuska napasti?« »Naţalost, svega se i predobro sjećam.« »Mislite li da će se ovaj mir odrţati?« »Pridaju mu veliku vaţnost.« »Mir«, reče Ethelreda s nekakvim bezbojnim očajem. »Mir s Francuskom će se moţda odrţati. No što je s mirom među nama?« Protrljala je čelo. »Philip kaţe da vam se moţe vjerovati, viši odvjetniče Shardlake... Pogledajte samo naše kraljevstvo. Prošlog je Boţića kralj u Parlamentu govorio kako se međusobno nazivljemo papistima i izdajicama, kako se o riječi Boţjoj klepeće u pivnicama. No u posljednjih deset godina on nema postojani stav o religiji. Što god nova njemu bilo na umu, mi ga moramo slijediti. Jedne godine lord Cromwell izvrši istinsku reformu, sljedeće ga kralj smakne. Jedan mjesec kralj dokine zaduţbine zbog ispraznosti papističkih obreda, a već sljedećeg biskup Gardiner svom ţestinom posvuda
267
traţi sakramentaliste, čak i, kaţu neki, među kraljičinim ljudima. U današnje je vrijeme opasno imati bilo kakvo stalno mišljenje. Ne moţete vjerovati svojim susjedima, posluzi...« Naglo je zastala. »Oprostite mi, vi ste naš gost...« Njezin muţ ispruţi ruku preko stola i uhvati je za rame. »Ne, madam«, rekao sam tiho. »Dobro govorite.« »Slijede jagode sa slatkim vrhnjem«, rekla je, prisilivši se zvučati bezbriţno. »Idem po njih. Ţenino je da radi, a ne da drţi predavanja.« Kad je otišla, Philip se pokajnički okrene prema meni. »Oprostite. O takvim temama opasno je govoriti u običnom društvu, pa kad naiđe netko od povjerenja, govori se uglavnom o tome. Ĉovjek se malko oslobodi napetosti. Ali ne bismo smjeli biti nametljivi.« »Sve je u redu. Ne volim večere na kojima se zbog straha razgovara samo o banalnostima.« Oklijevao sam. »Usput, mislite li da ovih dana u Londonu ima anabaptista?« Coleswyn se namrštio. »Zašto vas to zanima?« »To je pitanje izniknulo iz jednog mog slučaja. Anabaptistička vjerovanja su vrlo neobična — valjano se mogu krstiti samo odrasli ljudi, Krist nije bio čovjek, a zemaljske vlasti se moraju zbaciti kako bi svi ljudi mogli zajednički dijeliti dobra.« Coleswynovo lice iskrivi se od gađenja. »To su nasilni luđaci. U Njemačkoj iza sebe ostavljaju krv i rasulo.« »Ĉuo sam da se večina njih odrekla nasilja kao načina za postizanje svojih društvenih ciljeva.« Uvijek ima drugih načina, pomislih, koliko god bili nerazumni, uključujući objavljivanje radikalne kraljičine knjige ako bi to, koliko god bilo pogrešno, posluţilo ostvarenju ţeljene političke svrhe. »Oni koji su otkriveni završili su na lomači«, rekao je Coleswyn. »Ako ih još ima, ţive u tajnosti. Mislim da su neki od njih stari lolardi, a oni imaju mnogo iskustva u skrivanju.« »No moţda i anabaptisti, kad su u društvu, dolaze u napast da
268
govore nerazborito«, rekao sam obzirno. »Na koncu, i oni su samo ljudi kao i svi mi.« Coleswyn je izgledao zabrinuto. »Svejedno, s tim ljudima najbolje je ne imati posla.« »Da«, rekao sam iskreno. »U pravu ste.« Ethelreda se vratila s desertom, no više nismo razgovarali o politici. Coleswyn me upitao odakle sam — nije mogao odrediti moj naglasak — pa sam im rekao za Lichfield, i ispripovjedio nekoliko zabavnih priča iz siromašne redovničke škole u kojoj sam dobio osnovno obrazovanje. Bilo je sve mračnije, i domaćini su zapalili svijeće. Nešto prije devet osjetio sam umor — odjednom sam jedva drţao oči otvorene, i rekao da moram poći. Coleswyn me otpratio do izlaza i na trijemu smo se rukovali. »Hvala vam što ste došli, gospodine Shardlake. Nemojte zamjeriti što mi je ţena tako tjeskobna, ali vremena su...« »Znam«, osmjehnuo sam se. »Hvala vam što ste nas saslušali. Mislim da ste istinski poboţan čovjek.« »Mnogi se ne bi sloţili s vama.« »Proučavanje Biblije i molitva, to je put«, promatrao me ozbiljno, »jedini put do spasenja.« »Moţda. Kako bilo, očekujem da vi i vaša draga ţena uskoro dođete k meni na večeru.« Vidio sam da su se Coleswynovi osamili zbog svojih strahova, što nije bilo dobro za njih. »To bi bilo sjajno.« Ĉvrsto mi je stisnuo ruku. »Laka vam noć.« »I vama, gospodine Coleswyn.« »Zovite me Philip.« »Onda vi mene zovite Matthew.« »Hoću.« Zatvorio je vrata, a ja sam ostao stajati, čekajući da mi se oči priviknu na tamu. Mjesec je izašao, no zbog isturenih streha okolnih kuća, nebo je bilo tek uska pruga. Pošao sam prema staji.
269
Uto ispred sebe, pri tlu, opazim kretnju. Trznuo sam se, no odmah potom shvatim da je to onaj izgubljeni pas koji je još uvijek lutao amo-tamo u potrazi za vlasnikom. Preplašio sam jadnička i on otrči prema veţi na drugoj strani ulice. Začuje se tup udarac i cvileţ — pas doleti iz veţe pred moje noge; leţao je beţivotno, jezivo svinute glave. Udarac mu je slomio vrat. Skočio sam unatrag, posegnuvši prema noţu. Zurio sam u mračnu veţu i sjene koje su se ondje micale. Bio sam odveć neoprezan. Ako su to Daniels i Cardmaker, učas će me ubiti. No tada, na moje iznenađenje, na ulicu stupi Isabel Slanning. Slijedila su je dvojica slugu; jednog sam muškarca odmah prepoznao jer ju je pratio na dogovore u Lincoln's Inn. Stala je ispred mene, zureći mi ravno u lice; mjesečina je čudnovato iskrivljavala njen lik, a goleme oči su joj svjetlucale. Promatrala me pobjedonosno. »Tako znači, gospodine Shardlake«, zlobno je psiknula. »Bila sam u pravu! Ne samo da putujete s gospodinom Coleswynom, nego s njim i večerate. Rekao je da ste poboţan čovjek, znači da ste saveznici...« »Madam«, započeo sam, svjestan da mi glas drhti od zaprepaštenja. »Već ste imali priliku čuti da su odvjetnici uljudni jedni prema drugima. Nisu proţeti slijepom mrţnjom poput vas!« Iza nje opazim bljesak bijelih zubi — jedan se sluga osmjehnuo. Isabel je zabacila glavu. »Mene, gospodine Shardlake, zanima pravda! Ja sam ţena koja se sama mora boriti protiv udruţenih heretika! Sada sam sigurna da je i onaj takozvani arhitekt, koji me jutros došao zastupati, u savezu s mojim bratom!« »Vi ste ga izabrali!« »To je sve urota moga brata.« Uperila je mršavi kaţiprst u moje lice. »Ali imam vremena, i svim ću silama traţiti pravdu! Ovo nije prvi put da sam navečer čekala ispred kuće tog čovjeka kako bih saznala tko mu dolazi. I koga večeras vidim? Vas!« viknula je ona optuţivački. Ponovo pomislim kako je Isabel Slanning istinski luda. Osmjehnula se. Nikad prije nisam vidio njen osmijeh, niti bih ga ţelio vidjeti ponovo — širokom grimasom bila je rascijepila lice i
270
pokazala duge ţute zube. Bilo je u tom osmijehu nečeg surovog. »E pa, viši odvjetnice Shardlake«, povisila je glas, »više me nećete zastupati! Pronaći ću odvjetnika koji će časno voditi moj predmet, bez heretičkih zavjera! A upravu Lincoln's Inna pismom ću obavijestiti što ste učinili!« Najradije bih se nasmijao. Riješio sam se Isabel, bilo je to sjajno. A zbog prituţbe o prijestupu utemeljene na takvim dokazima čak će se i rizničar Rowland cerekati za svojim stolom. »Gospođo, ako mi se vaš novi odvjetnik javi«, rekao sam, »drage volje ću mu predati dokumentaciju i odgovoriti na sve njegove upite. A sada bih morao kući.« Vrata Philipove kuće se otvore. On i njegova vidno prestravljena ţena zbog galame su izašli vidjeti što se događa. Philip je u čudu zurio u Isabel. »Brate Shardlake, što se događa?« »Sve je u redu«, rekao sam. »Sa zadovoljstvom mogu reći da me gospođa Slanning upravo otpustila. Gospođo Coleswyn, vaš je muţ rekao kako sumnjate da vam netko motri kuću. Da, bila je to ova luda vještica.« Isabel ponovo uperi kaţiprst u mene; drhtao je. »Sredit ću vas! Sredit ću vas sve!« Okrenula se i otišla u pratnji slugu. Ethelreda Coleswyn počela je plakati. »Dobro je, ljubavi, dobro je«, rekao je Philip. »To je samo ona jadna luđakinja.« »Neće se vratiti«, ohrabrio sam je i ja. Ipak, pogled mi padne na psa slomljenog vrata. Zacijelo se radilo o strahovitom udarcu. A Isabel je u veţi stajala ispred svojih slugu. Ona ga je ubila. DVADESET TREĆE POGLAVLJE TE SAM NOĆI SPAVAO dubokim snom, no probudio sam se rano, ispunjen strahom i nemirom. Sjetih se zvjerskog bijesa Isabel Slanning; bio sam siguran da mi ţeli slomiti vrat kao i onom nesremom psu. Začulo se kucanje na vratima, i u sobu uđe Martin noseći
271
ručnike i vruću vodu. Lice mu je, kao i uvijek, bilo posve bezizraţajno. »Dobro jutro, gospodine«, rekao je. »Evo nam još jednog lijepog, toplog dana.« »Dobro jutro, Martine. Neka se samo tako nastavi.« Dok je spuštao vrč na stol, gledao sam u njegova čvrsta leđa, pitajući se što se zbiva u toj kratko ošišanoj plavokosoj glavi. Što je bio traţio u mom radnom stolu? Josephine je rekla da se isprva stalno raspitivao o mojim prijateljima i klijentima. Pokušavao je čeprkati po mom ţivotu. No, baš kako sam rekao Josephine, Martin i jest morao znati sve o meni kako bi mogao ispunjavati svoje majordomske obveze. Od bivšega gazde, također odvjetnika, dobio je sjajne preporuke; Martin i Agnes bili su s njim deset godina, a rastali su se samo zato što se odvjetnik povukao iz posla i otišao na selo. Nije mi ostavio novu adresu, pa mu se nisam mogao javiti. Martin se okrenuo prema meni i usiljeno se osmjehnuo. »Trebate li još što, gospodine?« »Ne. Ne ovoga jutra, Martine.«
† NAKON DORUĈKA, pješice sam pošao prema Lincoln's Innu, pitajući se u kakvom su stanju Barak i Nicholas, i jesu li uopće došli na posao. Jučer sam, pomislih, morao posjetiti njih, a ne Coleswyna. Barak je bio za radnim stolom i nespretno — zbog debelog zavoja na lijevoj ruci — listao neke dokumente. Skelly ga je radoznalo promatrao kroz svoje naočale. Nicholasa nigdje. »Mladi Overton nije ovdje?« upitao sam glumljenom vedrinom. »Još ne«, odgovorio je Barak. »Kasni.« Skelly je podignuo glavu. »Gospođa Slanning bila je ovdje već u rano jutro. Izgledala je vrlo... uznemireno. Rekla je da odlazi drugom odvjetniku.« »Da, i mislio sam da će se to dogoditi.« »Da joj pošaljem račun?«
272
»Svakako. U suprotnom će misliti da priznajemo krivnju za prijestup. Ako bude sreće, više je nećemo morati gledati.« »Rekla je da će slučaj prepustiti gospodinu Dyricku. S njim ste imali posla prošle godine.« Skelly me znatiţeljno promatrao. »Dyricku? Hja, ako ţeli da netko taj beznadeţan slučaj vodi s puno elana, i da joj to zadovoljstvo naplati, nije mogla izabrati boljeg od Vincenta Dyricka.« Okrenuo sam se Baraku. »Jack, pođi sa mnom, molim te.« Došao je za mnom u ured, i pokaţem mu da sjedne. »Opet Dyrick, ha?« uspio se kiselo osmjehnuti. »Hja, pašu si.« »Drago mi je što sam se izvukao iz toga. Ne vjerujem da će je Dyrick poticati da mi pravi probleme. Sjeti se, znam podosta o njemu.« Duboko sam udahnuo. »Jack, ne mogu ti reći koliko mi je ţao zbog onog jučer.« »Znao sam u što se uplićem.« »Obišao bih te sinoć, ali mislio sam kako je najbolje da te pustim da objasniš Tamasin... da joj kaţeš...« »Hrpu laţi«, dovršio je Barak sumorno. »Da, u pravu ste. Zasad misli da sam doţivio nesreću ovdje u komori. Noţem sam toboţe pravio rupu u snopu papira, da priveţem cedulju, ali mi je ruka skliznula. Tammy je bila puna suosjećanja, zbog čega je sve bilo još gore. Ĉujte, kad stigne Nick, sva se trojica moramo okupiti kako bismo uskladili priču. Sljedećeg tjedna vidjet ćete se s Tamasin na Georgeovom rođendanu. Molim vas.« »Da, dogovorit ćemo se.« Načas sam sklopio oči. »Još jednom — ţao mi je.« Probo me pogledom. »Da bar znam o čemu se radi.« Odmahnuo sam glavom. »Ne, sigurnije je za tebe da ne znaš. Kako ruka?« »Boli k’o sam vrag. Ali moram to prikriti pred Tamasin, zato sam danas i došao na posao. Preţivjet ću.« »Ima li kakvog glasa od Nicholasa?«
273
»Zadobio je samo površinsku ranu«, rekao je Barak nimalo suosjećajno. »Usput, rizničar Rowland vam je poslao poruku. Ţeli da ga posjetite prije deset, tada ima zakazan sastanak.« »Idem odmah. Već mi je bio spomenuo da ima novu zadaću za mene.« Ustao sam. »Mili Boţe, nadam se da nije ništa slično onom na što me natjerao prošloga tjedna.«
† ROWLAND je sjedio za svojim stolom i nešto pisao. Podignuo je glavu. Mršavo lice bilo mu je hladno. Slično je izgledao kad sam ga izvještavao o spaljivanju Anne Askew, kad me pohvalio što sam na Smithfieldu pronašao mjesto gdje sam bio uočljiv. Dakako, nisam mu rekao da je Rich bijesno zurio u mene. Gledajući njegovu sijedu kosu i dugačku bradu, poţelim da se i on povuče s posla, kao bivši gazda Martina Brocketa. No on je bio od vrste koja je uţivala u moći, i vjerojatno će umrijeti za radnim stolom. »Viši odvjetniče Shardlake«, rekao je. »Sjednite.« Koščatim, tintom umrljanim kaţiprstom lupnuo je po papiru na stolu. »Poznavali ste pokojnog brata Bealknapa. Koliko se sjećam, imali ste više nego jedan okršaj s njim.« »U pravu ste.« »Upravo sastavljam obavijest o njegovu pogrebu koju ću razaslati po Innu. Moram sve organizirati sam; izvršitelj oporuke to ne ţeli, a obitelji nije imao. Pogreb će biti za dva dana, dvadeset četvrtog, u našoj crkvi. Sumnjam da će doći mnogo ljudi.« »Istina.« Ja sigurno neću nakon one Bealknapove pakosti na samrtnoj postelji. »Ĉujte ovo, bit će vam zanimljivo«, rekao je Rowland. »Bealknap je ostavio golem novac za gradnju svojevrsnog mauzoleja u crkvi Lincoln's Inna. Bila bi to grobnica s njegovim likom isklesanim u mramoru, zajedno s ukrasima, pozlatom i tko zna kakvim sve ne čudima. Dao je Innu dosta novaca da dobije dozvolu za to.« »Rekao mi je. Vidjeli smo se na dan njegove smrti.«
274
Rowland podigne svoje sijede obrve. »Majko Boţja, zar doista?« »Pozvao me u posjet.« »Samrtničko pokajanje?« Rowland je promatrajući me sa zlobnom radoznalošću.
napregnuo
oči,
»Ne.« Uzdahnuo sam. »Ništa od toga.« »Sjećate li se glasina da u svojim odajama drţi veliku škrinju sa zlatom? Bila mi je duţnost da odem onamo i pogledam je li to istina. Škrinja uistinu postoji, u njoj je nekoliko stotina zlatnika. Ali nije se nalazila u njegovim odajama. Bealknap je bio dovoljno razborit, i sigurnosti radi pohranio ju je kod jednog zlatara. Prema zlataru, Bealknap je običavao navečer dolaziti k njemu i sjediti pokraj škrinje.« »Bio je čudnovat čovjek.« »U škrinji je sasvim dovoljno novca za izgradnju mauzoleja. Međutim, mnogi članovi komore su protiv toga. Ruku na srce, Bealknap nam nije sluţio na čast, a grobnica se stilski ne uklapa u crkvu, i članovi glatko odbijaju dati privolu. No to sam bio i predvidio kad sam sklapao pogodbu s Bealknapom. Neka leţi ispod mramorne ploče u crkvi kao i svi drugi razumni ljudi.« Na sebi svojstven način, Rowland se cinično osmjehne— izgledao je umorno od ţivota, ali i okrutno — ponosan što je nadmudrio umirućeg čovjeka. »Ali, ako mu to stoji u oporuci...« Rowland je raširio ruke, i njegova crna svilena halja zašušti. »Ako se članovi komore ne slaţu, oporuku nije moguće izvršiti.« »Tko je izvršitelj?« »Sir Richard Rich.« Prodorno sam ga pogledao. »Oporuka je stara. Pouzdano znam da Bealknap nije zastupao Richa već više od godinu dana. Kad se razbolio, Rich ga više nije unajmljivao.« Upitah se je li mi zbog toga Bealknap onako ulagivački prišao krajem prošle godine. Nadao se da ću mu pribaviti kakav posao? Sjetio sam se da mi je rekao kako od jednog klijenta više ne dobiva posla kao prije. Zacijelo se radilo o Richu. Rowland je malko pognuo glavu. »Pozorno pratim koji drţavni velikodostojnici uzimaju
275
odvjetnike iz Lincoln’s Inna. Takvu suradnju smo imali između kraljice i vas. U vezi sam s Richevim tajnikom, a on mi veli da sir Richarda nije briga za taj mauzolej.« Slegnuo je ramenima. »A u oporuci je izričito navedeno da rođaci nemaju pravo odlučivanja. Dakle, grobnica se neće izgraditi, a sve Bealknapovo zlato bit će bona vacantia.2 Kako nasljednika nema, njegovo bogatstvo pripast će...« Zastao je iščekujući odgovor, kao da sam student prava. »Kruni«, rekoh. »Točno!« Cičavo se nasmijao. »Rich će se moći hvaliti da je skupio još nekoliko stotina funti za kraljevu potrošnju.« Sada sam već počeo ţaliti pokojnog Bealknapa. »Kad smo već kod kralja i potrošnje«, nastavio je Rowland veselo, »zacijelo se sjećate kako ste obećali da ćete preuzeti još neke obveze za Inn. E pa, sljedećeg mjeseca stiţe nam još jedan veliki događaj.« Na licu mi se zacijelo vidjelo koliko sam se snuţdio jer je Rowland brţe-bolje nastavio: »Ništa slično spaljivanju. Upravo suprotno, radi se o največem slavlju u Londonu posljednjih godina, neki kaţu još od krunidbe Anne Boleyn.« »Što se slavi?« upitao sam zbunjeno. »Mir s Francuskom. Bit će to velika viteška parada. Dobio sam novo pismo od tajnika Pageta. Navodno će admiral koji je prošle godine vodio morsku invaziju stići Temzom u pratnji francuskih brodova, uključujući neke koji su se borili protiv nas. U Toweru i palači Hampton odrţat će se cijeli niz svečanosti, a prisustvovat će im tisuće ljudi: kraljevska obitelj, plemstvo, predstavnici gradskih cehova i odvjetničkih komora. Paget ţeli da viši odvjetnik iz Lincoln's Inna bude na raspolaganju za svečanosti, i ja sam se sjetio vas. To vam je svojevrsna nagrada za... onu manje ugodnu prigodu od prošloga tjedna.« Ravnodušno sam ga promatrao. Rowland je, dakako, znao da ne volim ceremonije. Ponovo je pokazivao svoju moć. »Kralj i kraljica će biti na većini proslava«, rekao je on, »a mislim da će prvi put biti uključen i mali princ Edward.« 2
Dobra bez vlasnika (lat.)
276
»Gospodine rizničaru«, počeo sam tiho, »kralj je u prošlosti bio nezadovoljan sa mnom. Moţda nije uputno da ja budem prisutan.« »Oh, jamačno mislite na ono u Yorku.« Rowland je odmahnuo rukom. »Od toga su prošle već godine. A sve što će se od vas traţiti jest da stojite u masi, u svojoj najboljoj odjeći, i kličete kad vam to budu rekli.« Da kličem admiralu d'Annebaultu, koji je vodio francusku flotu u bitci tijekom koje je potonula Mary Rose? Viteštvo je, pomislih, doista čudno. »Ne znam kad ćete točno biti pozvani«, nastavio je Rowland, »ali bit će to u posljednjoj trećini kolovoza, za mjesec dana. Obavijestit ću vas na vrijeme.« Nije imalo smisla raspravljati. Osim toga, imao sam drugih briga. »U redu, gospodine rizničaru«, rekao sam tiho. »Sam Bog zna koliko će sve to koštati.« Nasmijao se. »Hja, kralj će sada imati i Bealknapov novac za pokriće dijela troškova.«
† IZAŠAO SAM na unutarnje dvorište. Naoblačilo se. Bili su to oni niski, svijetli ljetni oblaci, koji kao da su ogradili i pojačali toplinu. Hodajući natrag u ured, opazio sam da nedaleko od mene nesigurno postajkuje mladi muškarac — nosio je lijep crni prsluk i široku zelenu kapu. Pogledavši ga pomnije, ostao sam zuriti. Njegovo sam lice vidio jučer na svjetlu baklji ispred ćelija u Toweru — bio je to tamničar Myldmore, koji je, po svemu sudeći, imao problema sa svojim nadređenim. Opazio me i kolebljivo krenuo prema meni. Oči su mu bile širom otvorene i uplašene, kao i u Toweru. »Gospodine Shardlake«, rekao je drhtavim glasom. »Moram razgovarati s vama. U povjerenju. O... o jednom rukopisu.« DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE UVEO SAM MYLDMOREA u ured i poveo ga u svoju sobu. Barak i Skelly pratili su ga radoznalim pogledima. Pokazao sam mu da
277
sjedne, što je i učinio, nemirno pogledavajući oko sebe. »Biste li popili čašu piva?« rekao sam ljubazno, pokušavajući ga opustiti. »Ne, gospodine, hvala.« Oklijevao je, poteţući svoju malu vlaknastu bradu. Bio je on momak koji izgledom nije ulijevao strah, no kao tamničar u Toweru zasigurno je vidio — a moţda i počinio — mnoge grozne stvari. »Koliko znam, istraţujete ubojstvo tiskara Armisteada Greeninga«, rekao je naglo. »Tako je.« »Sluţbeno?« Pogledao me što prodorno, što tjeskobno. »Kaţu da zastupate njegove roditelje.« »Od koga ste to saznali?« upitao sam blago. »Od prijatelja. Kazali su mi da ih je posjetio čovjek od povjerenja, William Cecil, koji im je rekao da se s vama moţe surađivati. Cecil pokušava ući u trag trojici Greeningovih prijatelja koji su nestali. Nestao je i njegov šegrt.« Pomnije sam promotrio Myldmorea. Oči su mu vrludale — izbjegavao je moj pogled. Ako sve to zna, sigurno je u vezi s vjerskim radikalima. Iznenada pogleda ravno u mene. »Gospodine, zašto ste jučer bili u Toweru?« Kratko sam razmislio, pa rekao: »Odgovorit ću vam. No, molim vas, budite uvjereni da su vaši prijatelji u pravu. Ne radim ni za jednog protivnika reformacije.« Stisnuo je oči. »Smatrate da postoji veza između Greeningove smrti i... Towera?« »Zapravo, smatram da je Greening na neki način bio povezan s Anne Askew. Njeno se ime pojavilo u istrazi.« Nisam smio spomenuti Eliasove samrtne riječi. Myldmore nije znao ni da je šegrt mrtav. Na čelu mladog tamničara pojavila se graška znoja. »Onda vam moram vjerovati«, govorio je više za sebe. »Ne razumijem zašto me već nisu uhitili. Ne bi imali milosti.« Zavrtio je glavom. »Osobito ako su saznali za knjigu.« Stegnuo sam naslone stolca, pokušavajući sakriti osjećaje. »Jeste li poznavali gospodina Greeninga?« upitao sam, nadajući se da zvučim leţerno.
278
Myldmore sklopi svoje mršave ruke. »Jesam. Bio sam na nekoliko sastanaka u njegovoj radnji. S onim drugim ljudima.« Duboko je udahnuo, pa drhtavim glasom rekao: »A ono što sam u Toweru učinio za Anne Askew potaknulo je moje saţaljenje i savjest. No na dolazak k vama potakao me strah.« Spustio je glavu. »Mislim da mi imate reći vrlo vaţne stvari, mladi gospodine Myldmore. Vidim da vas to silno muči. Uzmite si vremena. Reći ću svom pomoćniku da nas ne ometaju.« Ustao sam. Myldmore je kimnuo. Ĉinilo se da mu je malo laknulo, što se ljudima zna dogoditi kad odluče priznati neku vaţnu tajnu. Otišao sam u vanjski ured. Nicholas još uvijek nije stigao. Prišao sam Baraltovu stolu i brzo naţvrljao poruku lordu Parru, u kojoj ga izvještavam da je Myldmore u mom uredu, te ga molim da pošalje ljude koji će se, ako ništa, pobrinuti da ne pobjegne. Barak je bio zbunjen, no stavio sam prst na usta, te šapnuo: »Bi li hitno odnio ovu poruku u palaču Whitchall, kraljičinu komorniku?« »Hoće li me pustiti unutra?« »Reci im da radim u kraljičinu Pravničkom vijeću, na neodgodivom poslu za lorda Parra. Budi brz.« Zapečatio sam pismo i dao ga Baraku. Pogledao me postrance, a onda ustao i pohitao van, nečujno zatvorivši vrata za sobom. Naloţio sam Skellyju da strankama kaţe da me nema, i vratio se Myldmoreu. Obmanjivao sam ga — zbog mog dolaska u Tower pogrešno je zaključio da slijedim trag koji je doveo do njega. No morao sam mu lagati, kao i mnogim drugima posljednjih dana. Nisam imao izbora. Na koncu, radilo se o dvostrukom ubojstvu.
† MYLDMORE je potonuo u stolac i praznim pogledom pratio odvjetnike koji su prolazili ispred prozora. Sjeo sam za stol. »Sad imamo više nego dovoljno vremena«, osmjehnuo sam se, a on tupo kimne. Odlučio sam početi s jednostavnim pitanjem. »Ime vam je?« »Thomas, gospodine.«
279
»Koliko dugo radite u Toweru, Thomas ?« »Dvije godine. I moj je otac ondje bio tamničar. Našao mi je mjesto. Najprije sam bio vanjski straţar, a kad je prošle godine otac umro, ponudik su mi da ga zamijenim.« Izravno me pogledao. Oči su mu se ţarile. »No posao mi se nije sviđao, osobito otkad sam pronašao Boga i krenuo putem spasenja. A kako je ove godine uhićeno mnogo Boţje čeljadi, u meni je sve počelo previrati.« Dakle, kao tamničar radi od prošle godine. Vjerojatno nije ţelio to mjesto, no takav je posao teško dobiti, a i jamčio mu je da neće biti unovačen. Tada je u Toweru trajalo mirno razdoblje. Drţavni velikodostojnici bili su usredotočeni na pobjedu u ratu, te su suprotstavljene frakcije i vjerski privrţenici privremeno stavili svoje sukobe na stranu. No kad je u proljeće rat priveden kraju, sve je počelo iznova. »Strašno me mučila savjest, gospodine.« Myldmore je govorio kao da vjeruje kako ću ga shvatiti; očito je mislio da sam i ja reformist, što je vjerojatno proširio Cecil. »U svojoj crkvi, preko svećenika, shvatio sam da je Krist jedini put spasenja, a da je jedini put do Njega Biblija.« Nastavio je gotovo šapćući: »Dvojio sam je li Gospodovo tijelo uistinu prisutno na misi.« Sada me zabrinuto pogledao, premda onim što je rekao, zapravo nije zanijekao misu. Samo sam suosjećajno kimnuo. »Moj je svećenik rekao da sam otišao predaleko. Nijekati misu je protivno kraljevim odredbama, a kralj je crkveni poglavar postavljen od Boga. A onda sam, nedugo nakon toga, upoznao gospodina Curdyja.« »Svjećara, Greeningova prijatelja koji je nestao.« »Da, gospodine. On i moja majka bili su znanci. Umrla je početkom ove godine. Razgovarali smo nakon pogreba, i pozvao me na piće. Skrenuo je razgovor na religiju. Učen je čovjek, samouk, vrlo ugodan i simpatičan. Kad smo se ponovo sreli, rekao mi je da odlazi na sastanke skupine istomišljenika i da bi me to moglo zanimati.« Myldmoreovo lice bilo je blijedo i ispijeno. Bio je on usamljen, zabrinut, smeten mladić, vjerojatno nimalo omiljen zbog svog
280
posla, i kao takav bio je idealan da ga reformatori vrbuju za svoje ciljeve. Bilo mi je zanimljivo što su svi poznati članovi skupine samci. Uz mogućnost da Vandersteyn moţda ima suprugu u Flandriji, nije bilo ţena i djece koji bi im odvraćali pozornost s njihova cilja. »I prihvatili ste poziv?« »Da, na prvi susret otišao sam u travnju. Ĉlanovi su se uvijek sastajali u radnji gospodina Greeninga. Moglo se prisustvovati samo na poziv, a svi smo zamoljeni da nikome ne govorimo o tome.« Naglo zastane, ugrizavši se za usnu. »Svi koje sam tamo upoznao sada više nisu ovdje. Gospodin Greening je mrtav, a ostali su nestali. Pitam se čijom voljom. Šegrt Elias, gospodin Curdy, škotski propovjednik McKendrick, Nijemac Vandersteyn, Michael Leeman koji je sluţio kraljici u Whitehallu...« Uspravio sam se u stolcu. »Leeman je bio s vama?« Bio sam se pitao postoji li veza Leemana i skupine, i eto mi potvrde. »Da, bio je s nama.« Myldmoreove oči se rašire. »Niste to znali? Što je s njime?« »Znam samo da je i on nestao.« Duboko sam udahnuo. Dakle, Leeman je ukrao Tuţaljku i dao je Greeningu. To je sada bilo jasno. A i Myldmore je spomenuo »rukopis«. No moram biti taktičan. Myldmore me ponovo zabrinuto promatrao. »Molim vas da me shvatite, gospodine«, rekao je. »Nikad nisam bio punopravan član njihove skupine. Postupali su prema meni s velikim oprezom, pitali me za moja uvjerenja, pogledavali se kad sam odgovarao. Kao da su me... kao da su me provjeravali.« »Da, mislim da vas shvaćam.« Zvučalo je kao da nisu bili skupina radikala, nego urotnici. Myldmore je nastavio: »Imao sam dojam da im se nije sviđalo što još dvojim oko mise. Premda su imali čvrste argumente i govorili da se misa ne spominje u Bibliji...« Naglo se prekinuo. Još uvijek mi nije posve vjerovao. »Uopće ne moramo razgovarati o tome«, umirio sam ga. »Vjerujte mi, vaše mišljenje o misi je potpuno nevaţno za moju istragu.« Laknulo mu je. »Ostale stvari koje su spominjali ili dali naslutiti
281
nisam razumio ili se s njima nisam slagao. Isticali su da se ljudi ne smiju krstiti kao djeca, već kad odrastu, poput Ivana Krstitelja i njegovih učenika. Kad sam rekao da je kralj crkveni poglavar postavljen od Boga, to ih je razljutilo. Govorili su da je zabrana Biblije siromasima isto što i otimanje Boţje riječi, i hvalili su nebesa što John Bale i ostali iz Europe šalju svoja djela o evanđelju. Premda, govorili su da Bale ne shvaća potrebu da vladajući budu svrgnuti.« »To su govorili? Baš tim riječima?« »Da, gospodine. I rekli su da kraljevska krv ne vrijedi ni pišljiva boba, da smo svi mi potomci Adama, našeg zajedničkog oca.« Snaţno je zavrtio glavom. »To su izdajničke riječi. Rekao sam im da to ne bi smjeli govoriti.« Duboko je udahnuo. »Nedugo nakon toga, rekli su mi da sam odveć različit od njih, i da ne mogu ostati u skupini. I tako sam otišao, zaklevši se da nikome neću reći za njih. Moram priznati da mi je bilo drago. Bili su mi sve veći teret.« »Vodili su vas u opasne vode.« »Moţda. Ne znam.« Ponovo je počeo vrdati i izbjegavati moj pogled. Myldmore je bio mlad i neiskusan, ali nije bio glup. Zacijelo je shvatio, baš kao i ja, da se našao unutar skupine koja se, prema zagovaranju krštenja odraslih i ţestokoj kritici društvenog poretka, u najmanju ruku slaţe s revolucionarnim anabaptistima. A ako su sami bili anabaptisti i planirali nekakav ekstremistički čin, novi pristalica koji radi u Toweru — uz jednog već sigurnog člana iz kraljičina domaćinstva — mogao im je biti vrlo koristan. »Uvjeren sam da ste postupili ispravno«, vagao sam ja riječi. Silno sam ţelio da prijeđemo na knjigu, ali nisam ga ţelio odveć pritiskati. Usto, morao sam Baraku dati vremena da dostavi poruku, i lordu Parru da reagira. »No zacijelo ste bili tuţni što se morate rastati od tih ljudi, a tek ste ih počeli upoznavati.« Myldmore je uzdahnuo. »Nije bilo lako s njima. Ali Curdy je bio vrlo pristojan. Pitao bi me kako se snalazim, sada kad sam ostao sam. I premda je uspio u svom poslu i imao novaca, uvijek se odijevao jednostavno. Mislim da je potpomagao Skota, kao i Greeningovu radnju. Iz onog što je gospodin Curdy govorio,
282
zaključio sam da su njegovi preci stari lolardi, koji su iščitavali Bibliju potajice prevedenu na engleski. Bio je velikodušan, provodio je u djelo svoje teze o diobi imovine.« Myldmore me pogledao i iznenada upitao: »Jesu li ţivi, gospodine?« »Mislim da jesu, no moram ih pronaći. Ne kako bih im naudio, već da ih spriječim da nehotice ne naprave kakvu ludost.« »Miroljubivi su«, rekao je Myldmore. »Govorili su da je nasilje zlo i odrekli ga se, iako su često nastupali vrlo ţestoko...« Ţalobno se osmjehnuo. »Elias je govorio da bi sve bogataše trebalo zbaciti s njihovih poloţaja i natjerati ih da rade u polju kao i obični ljudi.« Sjetih se da je Okedene rekao kako ih je, osobito nedavno, čuo da se glasno svađaju u Greeningovoj kućici. »Jesu li se međusobno sukobljavali?« Myldmore je kimnuo. »Ĉesto, no obično oko pitanja koja su meni bila nejasna. Primjerice, treba li nekoga tko je bio kršten kao dijete prilikom ponovnog krštenja potpuno uroniti u vodu.« »A pitanje društvenog poretka? Je li se tko suprotstavljao Eliasovom stavu da bogataše treba zbaciti?« »Ne. U vezi s tim su se svi slagali.« Sad sam se i ja osmjehnuo. »Ţestoki borci za pravdu?« »Da. No Greening je bio blag i ljubazan čovjek, sve dok ne bi krenuo pričati o religiji. Nijemac je bio najgori; nekad bi ga zbog naglaska bilo teško razumjeti, no to ga nije sprečavalo da vam, ako se niste slagali s njim, kaţe da ste >slijepi tupan< ili >glupi grešnik predodređen za pakao<. On je najčešće spominjao Johna Balea.« Upitah se je li Yandersteyn poznavao engleske izgnanike. Budući da je bio Nijemac uključen u trgovinu preko La Manchea, to je bilo lako moguće. Myldmore je nastavio: »I Skot je bio gnjevan čovjek. Mislim da je bio ogorčen jer su ga izgnali iz njegove zemlje. Onako krupan i mrk, znao je izgledati zastrašujuće. Mislim da su u Škotskoj gadno postupali s njim. Znam da je ondje ostavio ţenu.« »A Leeman?«
283
»Gospodin iz Whitehalla? Osjećao sam da smo duhovna braća jer se mnogo mučio pitanjem, kao i ja, je li ga Bog izabrao za spasenje. Kao i svi oni, Leeman je stalno govorio kako se, prema proročanstvu iz Otkrivenja, pribliţava smak svijeta, kako će Antikrist uskoro doći i da moramo biti spremni na Boţji sud. Nisam to posve razumio.« Dolazak Antikrista prorečen u Otkrivenju još je jedno vjerovanje svojstveno anabaptistima i drugim radikalnim protestantima. Okedene je s tim u vezi spomenuo Bertana, a to su ime jučer u gostionici izgovarali i Greeningovi ubojice. »Mnogi poistovjećuju Antikrista s konkretnom osobom«, rekao sam najleţernije što sam mogao. »Je li tko iz skupine ikad spominjao određeno ime?« Myldmore je izgledao istinski zbunjeno. »Ne, gospodine.« »Moţda neko talijansko ime?« »Mislite na papu? Njega su spominjali samo kad bi ga proklinjali.« Ako su članovi skupine smatrali da je taj Bertano Antikrist, ne bi to govorili nekome u koga nisu imali puno povjerenje. »Svi oni sad su nestali«, rekao sam tiho. »Što mislite, zašto se to dogodilo?« Mišić na Myldmoreovu licu je zatitrao. »Moţda su pobjegli zbog knjige.« Promatrao sam ga onako tjeskobnog i zabrinutog, a onda odlučih preuzeti rizik: »Mislite na knjigu koju je ukrao Michael Leeman?« Tupo je zurio u mene. »Leeman? Ne, ja sam prokrijumčario knjigu iz Towera i predao je Greeningu. Radi se o tekstu u kojem je Anne Askew prikazala svoje saslušanje.« Misli su mi se uskovitlale. Netremice smo gledali jedan u drugog. »Pričajte mi o knjizi gospođe Askew, Thomas«, rekao sam, pokušavajući zvučati pribrano. On se namrštio. »Zar ne znate o čemu se radi? Mislio sam da ste zbog te knjige jučer došli u Tower.« Promeškoljio se u stolcu, i na trenutak pomislih da će se izbezumiti i pobjeći.
284
»U pravu ste«, lagao sam. »Istraţujem knjigu Anne Askew. Ali nisu mi točno kazali tko ju je dao Greeningu.« Nastavio sam jednako mirno. »Već ste mi mnogo toga rekli, Thomas. Najbolje će biti da mi otkrijete i sve ostalo. Kunem vam se, nisam neprijatelj.« Ponovo me pogledao, pa spustio glavu. »Ĉini se da nemam izbora.« Ništa nisam rekao. Duboko je udahnuo, pa tihim glasom ispripovijedao ostatak svoje priče. Rijetko je podizao glavu kako bi me pogledao. Glas bi mu povremeno zadrhtao, i tada sam se morao nagnuti kako bih ga čuo. DVADESET PETO POGLAVLJE BILO JE TO ZADNJEG UTORKA U lipnju, prije tri tjedna. A čini mi se kao da je prošla cijela godina. Dan prije u Gradskoj su vijećnici na smrt zbog hereze osudili Anne Askew i ona tri muškarca. Svi su pričali o tome. Očekivali smo da će biti zatvorena u Newgateu, kao i ostali, sve do spaljivanja. Tog sam popodneva ja bio deţuran u Toweru. Obilazio sam zatvorenike u tamnicama i davao hranu onima koji su imali pravo na nju. Poslije sam o njihovu stanju izvijestio gospodina Howitsona — jučer ste ga upoznali.« »Da, sjećam ga se.« »Dok sam stajao uz njegov stol, začuo sam korake. Nekoliko ljudi spuštalo se u tamnice. Vanjska vrata su se otvorila, i ušao je gospodin Ardengast, viši čuvar, u pratnji dvojice straţara koji su vodili mladu ţenu. Nosila je plavu haljinu od fine tkanine, ali joj je, na moje zaprepaštenje, lice skrivala prljava vreća navučena preko glave. Bila je silno uplašena i teško je disala, sirotica. Grozno je vidjeti takvo postupanje sa ţenom. Iza njih su ušla dvojica muškaraca koji su nosili velik kovčeg. Gospodin Ardengast rekao je Howitsonu i meni da će ţena biti utamničena, ali da nitko od ostalih zatvorenika ne smije znati da je tu. Također, rekao nam je da moramo odraditi dvostruku smjenu kako bi što manje ljudi znalo za njen dolazak.«
285
Myldmore je sada gotovo šaptao. »Moţda biste pomislili da je takvo što vrijedno negodovanja, ali čovjek se na tom mjestu navikne i na gore stvari. A ja sam samo slabo i grješno stvorenje. Rekao sam tek: >Da, gospodine.< Ţenu su odveli u tamnicu koju zovemo >posebna ćelija< jer je namijenjena zatvorenicima plemenita roda, te je namještena bolje od ostalih. Ali nalazi se u blizini prostorije s ljestvama rastezačama i drugim spravama za mučenje.« Podignuo je glavu prema meni. »Vidio sam ih.« I ja, pomislio sam, ali ništa nisam rekao. »Nakon toga svi su pridošli straţari otišli, ostavivši Howitsona i mene da zurimo jedan u drugoga. Zaustio sam upitati tko je ta ţena, ali Howitson je rekao da ne smijemo razgovarati o tome. Nastavio sam obavljati svoje duţnosti, a onda je, nakon nekoliko sati, ponovo došao gospodin Ardengast, zajedno sa zamjenikom upravitelja Towera, sir Anthonyjem Knevetom, i još dvojicom muškaraca u otmjenim svilenim haljama, sa sluţbenim zlatnim lancima i kapama ukrašenim draguljima. Jedan je bio mršav, rumenog lica i male isturene crvene brade. Njega nisam prepoznao, ali drugog sam viđao kad bi poslovno dolazio u Tower. Bio je to kraljev savjetnik, sir Richard Rich.« Zurio sam u Myldmorea. Prema njegovu opisu, prvi je muškarac bio Wriothesley, predsjednik Gornjeg doma, koji se na spaljivanju brinuo da eksplozije baruta oko vratova osuđenika ne odbace goruće grane na vijećnike. Bio je tu i Knevet, na kojeg njegov pretpostavljeni, sir Walsingham, nije gledao osobito blagonaklono. A, kao što sam i sumnjao, Richard Rich bio je duboko upleten u sve to. Myldmore me uplašeno pogledao. »Da nastavim, gospodine?« Mislim da se bojao kako ću mu, kad čujem ta imena, narediti da prestane, da ću se ostaviti svega. No rekao sam samo: »Nastavite.« »Meni i Howitsonu se nisu obraćali, ali Rich se namrštio kad je vidio da sam ga prepoznao. Pošli su prema ćeliji u kojoj je bila zatvorena ona ţena.« »Tada još niste ni slutili tko je ona?«
286
»Ne.« U glas mu se uvukla primjesa gnjeva. »No znao sam da je gospođa Askew osuđena, i da zakon zabranjuje mučenje nakon presude.« »Tako je.« Myldmore prijeđe rukom preko čela. »Vratili su se tek nakon tri sata. Rich i Wriothesley izgledali su ljutito. Richu se lice sjajilo od znoja, kao da je obavljao neki teţak rad. Sir Anthony Knevet izgledao je zabrinuto. Sjećam se da je Rich rastegnuo svoje male bijele šake, i lecnuo se, kao da ga je to zaboljelo. Zastali su kod stola. Sir Anthony grubo nam je rekao: >Vas dvojica nikad niste vidjeli ovu gospodu, razumijete? Sjetite se svoje prisege kralju.< Svi su izašli i krenuli uza stube. Ĉuo sam Richa kako ljutito govori: >Još samo sat, Knevet, i slomio bih je.<« Zastao je. Na unutarnjem dvorištu razgovarala su dvojica odvjetnika, vjerojatno o nekom zabavnom događaju na sudu jer su se obojica smijala. Sunce je obasjalo Myldmoreovu glavu, koju je ponovo bio pognuo. Nastavio je: »Te sam večeri opet morao dati hranu zatvorenicima. Howitson mi je rekao da ţeni odnesem zdjelu s varivom. Otišao sam do njene ćelije i pokucao, za slučaj da nije odjevena. Pozvala me da uđem. Ćelija je imala stol, stolce, krevet s dobrim prekrivačem, te škrinju. Odmah sam prepoznao Anne Askew jer sam je dvaput bio vidio kako propovijeda na ulicama. Nezgrapno je sjedila na tlu, leđima oslonjena na zid, nogu raširenih preko kamenoga poda. Izgledala je pomalo... prostački.« Myldmore se zarumenio, a ja pomislih da je odveć mlad i nevin da bi sluţio u toj vučjoj jazbini. »Opazio sam da joj je haljina poderana. Bila je zbacila kapu, i plava znojna kosa visjela joj je poput upredenih niti. Lijepo lice bilo joj je mirno, izuzev širom otvorenih očiju kojima je zurila u mene.« Zatresao je glavom, kao da se pokušava riješiti te uţasne slike. »Unatoč svemu tome, obratila mi se ljubaznim, blagim glasom. >Molim vas da spustite posluţavnik na pod, gospodine tamničaru<, rekla je. >Ja ne mogu ustati.< Znam što ljestve rastezače naprave ljudima. Gledao sam to, nek mi se smiluje dragi Bog. Zatvorenik je rastegnut na oborenim ljestvama, s rukama
287
iznad glave; zapešća i gleţnjevi su mu vezani konopima koji se namotavaju, sve dok mu mišići i zglobovi ne popucaju. Uţasnut, u trenu sam shvatio da su ti ljudi — članovi Krunskoga vijeća — upravo mučili Anne Askew. Spustio sam posluţavnik i ţlicu na pod pokraj nje. Nagnula se kako bi podignula ţlicu, no bolno je zaječala i naslonila se natrag, teško dišući.« Myldmore me pogledao i progutao slinu. »Bilo bi teško vidjeti muškarca u tom stanju, a kamoli ţenu...« Zavrtio je glavom. »Mislim da me izraz lica odao. Upitala me znam li tko je ona. >Znam, madam. Vidio sam kako propovijedate<, odgovorio sam i upitao je: >Što su vam učinili?< Osmjehnula se. »Plemeniti vijećnici Njegova Veličanstva ţeljeli bi srušiti kraljicu, njene dvorske dame i njihove muţeve. Pitali su me kakvog sam posla imala s groficom od Hertforda, lady Denny i vojvotkinjom od Suffolka. Htjeli su da kaţem kako su sve krivovjernice koje niječu misu. No ja sam im rekla istinu — nikad nisam srela nijednu od njih. Stavili su me na ljestve kako bi dobili ţeljene odgovore. Sir Anthony Knevet odbio me mučiti, pa su konope zatezali Rich i Wriothesley.< Pogledala me uţarenim očima. >Briga me tko zna za to. Ţelim da se vijest proširi.<« Myldmore je progutao slinu i pogledao me. »Uplašio sam se, gospodine, nisam ţelio znati za to. Ali gospođa Askew je nastavila, dok su joj bolni grčevi potresali tijelo: >Prošla sam veliku muku, i čeka me još patnje kad me budu spaljivali. No znam da je sve to nagovještaj blaţenstva koje slijedi nakon toga.< I onda se ponovo osmjehnula.« Mladi tamničar u čudu je vrtio glavom. »Upitao sam gospođu Askew: >Znači li to da vjerujete kako ste spašeni?< Odgovorila je: >Iskreno vjerujem da je u mom srcu Boţja milost« Oči su joj bile plave i sjajne, kao da je iz njih izbijala neka unutarnja svjedost. Bio sam duboko ganut, gospodine.« Myldmoreovo lice nakratko je podrhtavalo, a onda je nastavio: »Kleknuo sam pred nju i rekao: >Izdrţali ste muku kao i Krist. Da mi je bar imati vašu hrabrost i čvrstu vjeru<« Oči su mu sada bile vlaţne. »Zatraţila je da s njom izgovorim dvadeset treći psalam. I jesam.« Myldmore je prošaptao: »Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom... Nije mogla sama jesti, pa me zamolila da zagrabim varivo i prinesem joj ţlicu. Mogla se pomicati
288
jedino uz uţasne bolove.« Zastao je, pa tiho dodao: »Ĉuo sam da je na kraju bila vrlo hrabra.« »Jest«, rekao sam. »Bio sam ondje.« Kimnuo je. »Vi ste bili jedan od onih poboţnih ljudi koji su je došli tješiti.« Nisam ga ispravio. Duboko je udahnuo. »Otišao sam nakon što sam je nahranio. Howitson mi je rekao da će je sutradan premjestiti iz Towera u kuću — nije kazao čiju — gdje će ostati da se oporavi. Podsjetio me da moram drţati jezile za zubima. Nadali su se da će se dovoljno oporaviti da moţe sama hodati do lomače... Nikad u ţivotu nisam bio ljutit kao tada, gospodine.« »Jeste li vi taj koji je raširio vijest da su je mučili?« »Da«, stisnuo je on čeljust. U njemu se probudio otpor. »I znali su to... Bio sam tako gnjevan da sam iste večeri svojoj gazdarici rekao da je Anne Askew mučena u Toweru. No nisam imao hrabrosti spomenuti Wriothesleya i Richa. Moja gazdarica je valjana reformistica, ali i velika trač-baba. Ţelio sam da to kaţe svima. Te večeri nisam razmišljao o svojoj sigurnosti... Sutradan je to bila glavna vijest na ulicama.« Ţalobno je dodao: »Priznajem, kad sam čuo da se posvuda priča o mučenju, opet me uhvatio strah.« Uzdahnuo je. »I doista, gospodin Ardengast uskoro je proveo istragu. Samo oni koji su vidjeli Anne Askew u Toweru, i u kući u koju je odvedena, mogli su znati da je mučena. Ispitivao me osobno sir Anthony Knevet. Odmah sam priznao. Bio sam toliko uplašen da sam se pomokrio u gaće... Anne Askew se nije pomokrila«, rekao je s gađenjem prema samome sebi. »Rijetki su ljudi poput nje«, rekoh. »Bio sam siguran da će me uhititi, ali mi je sir Anthony samo rekao da nadalje nikome ništa ne govorim. Ĉega sam se i pridrţavao, sve dok jučer nisam ugledao vas. Ne razumijem zašto me nisu uhitili. Sir Anthony je bio vrlo blag prema meni, a po Toweru kolaju glasine da ga je Richev i Wriothesleyev postupak toliko mučio, da je o svemu privatno izvijestio kralja. No to su samo glasine.«
289
Razmišljao sam. Moţda se Myldmoreu ništa nije dogodilo jer bi suđenje zbog odavanja tajne o mučenju Anne Askew bilo javno priznanje da se ono uistinu zbilo. »Je li vas sir Anthony Knevet upitao za vaše pobude? Za vašu vjersku zajednicu?« »Da. Pitao me za moju crkvu i prijatelje. Ali nisam mu rekao za gospodina Greeninga i njegovu skupinu. To bi završilo kobno za mene zbog... zbog knjige. Ni o tome mu ništa nisam rekao.« »Mislim da je vrijeme da kaţete meni, gospodine Myldmore.« Spustio je pogled na svoje ruke, a onda opet podignuo glavu. »Onog dana kad sam prvi put razgovarao s gospođom Askew, poslali su me, kasno navečer, da joj odnesem jelo i pogledam u kakvom je stanju. I dalje je bila na podu, no uspjela se odvući na drugu polovicu ćelije. Bog zna koliko joj je to bilo bolno. Bili su joj donijeli svijeću. Nespretno je sjedila pokraj otvorene škrinje, a na krilu joj je leţao snop papira i tintarnica. Pisala je, sva znojna, trzajući se od napora. Podignula je pogled prema meni. Nekoliko trenutaka vladala je tišina, a onda je progovorila s nekakvom čudnovatom, nepokolebljivom vedrinom: >Gospodine tamničaru! Zatekli ste me u pisanju.< Spustio sam zdjelu s varivom tik uz nju i pritom vidio o čemu piše: >... zamjenik upravitelja tada me skinuo s ljestava. Smjesta sam izgubila svijest, ali sam se povratila.. .< >To pismo nećete moći poslati, madam, previše toga otkrivate<, rekao sam joj. >Šteta<, rekla je. >Sve u njemu je istina.< Upitao sam je bi li htjela da je ponovo nahranim. Pristala je. Naslonila se leđima na škrinju, a ja sam je hranio i brisao joj bradu kao bespomoćnom djetetu. Rekla mi je da sam dobar čovjek i kršćanin. >Da bar jesam<, odvratio sam joj, na što me ona upitala: >Hoćete li obavijestiti sir Anthonyja Kneveta o mojem zapisu?< Nisam odgovarao, a ona je netremice gledala u mene — bolno, ali i... nepopustljivo. >Ovo je prikaz mojih saslušanja od prvog uhićenja prošle godine<, rekla je. >Posljednji dio napisala sam ovog popodneva, unatoč strašnom bolu u ruci. Ĉudno, ali nikad nisu
290
pretraţivali moju odjeću, gdje sam skrivala ovo svjedočanstvo.< Osmjehnula se. >Kraljevi vijećnici rastrgat će dami tetive i zglobove, no obični tamničari neće se odvaţiti da joj pretraţe donje rublje.< >Rijetko kad su ovdje zatočene ţene<, rekao sam, a ona mi dodirne ruku i započne: >Sigurna sam da će netko uskoro pretraţiti škrinju i pronaći zapise. Vi ste prvi koji ste ih vidjeli, nisam imala snage brzo ih skloniti kad sam čula ključ u bravi. Moja sudbina je u vašim rukama, gospodine, i ako osjećate da imate obvezu odnijeti moj dnevnik sir Anthonyju Knevetu, onda to i učinite.< Netremice me promatrala; plave su joj oči svjetlucale na svjetlu svijeće. >No budući da traţite spasenje, molim vas da sada uzmete moje zapise i nekako ih objavite. To bi podignulo pravu oluju. Jeste li to u stanju učiniti?< Odmah sam se sjetio Greeninga, ali sam uzmaknuo. >Madam, traţite od mene da stavim svoj ţivot na kocku<, rekao sam. >Ako me uhvate...< >Vaš ţivot, gospodine?< Lagano se osmjehnula i s naporom me uhvatila za ruku. >Ţivot prođe u trenu, a s one nas strane čeka Boţji sud i vječnost.< Upitala me kako se zovem. >Obznaniti svijetu kakvo je nedjelo učinjeno u kraljevo ime bio bi znamen milosti, Thomasu, veliki korale prema vašem spasenju. <« Iznenada sam osjetio ljutnju prema Anne Askew. Obećanje spasenja iskoristila je kao oruţje protiv Myldmorea, kao svojevrsnu ucjenu. Izgledao je zamišljeno, no onda me zaţareno pogledao. »Rekao sam joj da ću uzeti zapise. Njeno Saslušanje, kako ih je ona nazivala. Tekst nije bio dugačak. Sakrio sam ga ispod koţuha i te ga večeri iznio iz ćelije. Javio sam se gazdarici, pa otišao ravno u Greeningovu radnju. Bio je sam. Pozdravio me oprezno, no kad sam mu rekao za rukopis i pokazao mu ga, preplavila ga je radost. >Mogao bih to poslati Baleu<, rekao mi je, >i za nekoliko mjeseci prokrijumčariti natrag u Englesku petsto kopija.< Sjećam se da je kazao: >To bi podignulo veliku galamu.<« Brzo sam računao u sebi. »To je bilo, kad... dvadeset devetog lipnja?«
291
Iznenađeno me pogledao. »Da. Znao sam da to moram učiniti iste večeri jer sam već osjećao da mi ponestaje hrabrosti. Ali mislim da mi je Gospod dao snage, on me potaknuo da to učinim.« Naslonio sam se u stolcu. Znači, nije posrijedi jedna, nego dvije knjige. Myldmore je Greeningu donio Saslušanje Anne Askew, dok mu je Leeman kasnije predao kraljičinu Tuţaljku. Znali su da Greening knjige moţe prokrijumčariti do Balea. Da, obje bi knjige uistinu podignule veliku galamu. Moţda su ti ljudi na svoj djetinjasti način smatrali da će kraljičino priznanje vjere i obznana mučenja gospođe Askew razgnjeviti puk, koji će potom podignuti bunu i svrgnuti vlastodršce. Nisu u potpunosti shvaćali koliko su ljudi na vlasti moćni i nemilosrdni. Anne Askew više nitko nije mogao nauditi, no objavljivanjem Tuţaljke kraljica bi se našla u velikoj opasnosti, a njen pad samo bi išao u prilog najgorim protivnicima reformacije. »Moţete li pretpostaviti što im se dogodilo, gospodine?« upitao je Myldmore. »Mislim, članovima Greeningove skupine. Zašto je Greening ubijen? Moţda zato... zato što sam im donio knjigu?« »Ne znam«, odgovorio sam iskreno. »Ali mislim da tu ima još nečega.« »Ĉega? Gospodine, sve sam vam rekao. Vjerovao sam vam. No osjećam da znate više od mene.« »I znam, ali zasad vam to ne mogu otkriti. No budite sigurni da vam ne ţelim zlo... Što ćete sada?« upitao sam. »Vraćate se u Tower?« »Opet sam na duţnosti u ponedjeljak.« Vrtio je glavom. »Drhtim od straha svaki put kad idem na posao. Osjećam da me promatraju i vrebaju. Strašno se bojim da će prije ili poslije saznati za knjigu...« S druge strane vrata začuju se brojni koraci. Myldmore se trgnuo i kratko me pogledao razrogačenih očiju. Vrata se otvore i u ured uđu Barak i namrgođeni William Cecil. Uz Cecila su stajala dva kršna momka — ruke su im bile na dršcima mačeva. Pomislio sam da će Myldmore pokušati pobjeći, no samo je ustao i, krotak i drhtav, ostao stajati pokraj stolca. Ponovo me pogledao i s tihim
292
uţasom rekao: »Izdali ste me.« »Ne«, rekoh. »Upravo suprotno. Sada ćete biti zaštićeni.« Pogledao sam Cecila, no lice mu se nije smekšalo. DVADESET ŠESTO POGLAVLJE KASNIJE TOG POPODNEVA ponovo sam stajao u uredu lorda Parra . u palači Whitehall. S nama su bili William Cecil i nadbiskup Cranmer, čija se bijela misna košulja isticala naspram Cecilove i moje crne odvjetničke halje. Na stolu je leţao velik papir s mojim bilješkama, plod dugog razmišljanja od tog popodneva. S iščekivanjem smo gledali u vrata. Sastanak s lordom Parrom bio je zakazan u četiri, bio me obavijestio Cecil kad je sa svojim ljudima odvodio Myldmorea iz mog ureda. Prestravljenom mladom tamničaru rekao je da radi za prijatelje na dvoru, koji će se pobrinuti da bude siguran, te ga do daljnjeg negdje sakriti. Toverski sluţbenici primit će poruku da je Myldmore bolestan, kako bi se dobilo na vremenu. Myldmore je bio silno uplašen, preklinjao je da ga puste, no Cecil mu je odsječno odgovorio da su Greeningove ubojice još na slobodi, te da sam se ja nedavno sukobio s njima, što sam mogao samo potvrditi. Dok su ga odvodili, Myldmore me preko ramena pogledao očima punim tuge i gnjeva — ogolio je dušu preda mnom, a ja sam sve vrijeme pripremao teren da ga uhvate. Stojeći u uredu lorda Parra, sjetio sam se tog pogleda. No Myldmore je bio sigurniji u nekom skrovištu — osim u slučaju kraljičina pada, kad bi bio samo još jedan koji će stradat zajedno s nama.
† NAKON ŠTO SU odveli Myldmorea, ostao sam još dva sata u svom uredu. Zatvorio sam kapke, dohvatio papir i pero, i stao mozgati o datumima, ljudima, te nestanku ne jedne, već dvije iznimno delikatne knjige. Pokušao sam ukalupiti Myldmoreovu priču u ono što sam već znao. Sve se opet svodilo na Greeninga i njegovu skupinu — tko su, zapravo, i što ţele? Izgubio sam osjećaj za
293
vrijeme, i kad je sat Lincoln's Inna otkucao tri, shvatio sam da moram krenuti. Uzeo sam papir na kojem sam bio zapisao ključne činjenice i zaputio se prema rijeci da uhvatim čamac do javnih stuba palače Whitehall. U čamcu sam se, i ovaj put, presvukao u drugu halju. Straţari u palači već su me zapamtili, i neki od njih bi, označavajući moje ime na popisu, s poštovanjem kimnuli glavom. Tlocrt palače bio mi je sve poznatiji — zbijeni niz raznolikih čudesnih zdanja prekidala su mala skrivena dvorišta, među kojima mi se isprva bilo vrlo teško snaći. Naviknuo sam se čak i na sjaj i ljepotu unutarnjeg prostora; mogao sam prolaziti hodnicima ne zastajkujući neprestano pred divnim kipovima, slikama i tapiserijama. U ured lorda Parra stigao sam malo prije četiri; lord je došao odmah poslije mene. Kad sam stigao, u uredu je već bio William Cecil i, na moje iznenađenje, nadbiskup Cranmer. Izgledao je odsutno i zabrinuto. Duboko sam mu se naklonio. Lord Parr rekao mi je da će nam se uskoro pridruţiti kraljica. »Pokušao sam dokučiti kamo su nas dovele činjenice koje smo doznali od Myldmorea«, rekao sam dok smo čekali. »I? Jeste li što dokučili, Matthew?« upitao me tiho nadbiskup. »Mislim da smo sada nešto bliţi vjerojatnom razvoju događaja.« Začulo se kucanje, i uredska vrata se otvore. Na pragu je stajala lady Anne Herbert, kraljičina sestra, koju sam bio vidio prije nekoliko dana u dvorcu Baynard. Naklonila se, a za to je vrijeme u ured ušla sama kraljica u veličanstvenoj haljini od zlatne svile; prednji dio haljine i rukavi bili su bijeli i prekriveni sitnim uzorcima zlatnih jednoroga. Kraljica je izgledala mirno i sabrano. Iza nje stajala je Mary Odell. Svi smo se duboko naklonili. »Mary, Anne, moţete se vratiti u moje odaje«, rekla je kraljica. Dame su nam kratko kimnule i otišle. Kraljica je pogledala nas četvoricu i duboko udahnula; njene pribranosti načas kao da je nestalo, i kad se okrenula stricu, izgledala je izmoţdeno. »Poručio si mi da ima novosti. Jesi li pronašao moju knjigu?« »Nisam, Kate, ali gospodin Shardlake saznao je neke stvari.«
294
Glavom je pokazao na mene. »Dobre vijesti?« odmah je upitala, sva napeta. »Nisu loše, Vaše Veličanstvo. Stvar je vrlo sloţena«, odgovorio sam. Uzdahnula je, pa se okrenula Cranmeru. »Hvala vam što ste došli, nadbiskupe. Znam da vas moj stric obavještava o svemu što se događa.« »Bio sam ovdje na zasjedanju Krunskoga vijeća.« »Da, sad kad Gardiner i njegovi ljudi nisu više u napadu«, rekao je lord Parr s primjesom prijezira u glasu. Nesumnjivo, ciljao je na Cranmerovu sklonost da izbjegava zasjedanja Vijeća kad su stvari izgledale opasno. Kraljica je oštro pogledala strica. »Samo nas petero znamo da je Tuţaljka ukradena«, rekla je. »No, da najprije čujemo kakve nam vijesti donosite s Vijeća, gospodine nadbiskupe.« »Uglavnom se razgovaralo o dolasku francuskog admirala sljedećega mjeseca. Bit će to velike svečanosti. Wriothesley je prigovorio da će zbog silnih poreza koji dospijevaju ove godine svečanosti izazvati gunđanje među pukom, ali kralj je svejedno ostao pri svojoj odluci o velikom slavlju.« Osmjehnuo se. »A vi ćete biti u prvom planu, Vaše Veličanstvo.« »Znam. Kralj mi je rekao za nove haljine i nakit koji ćemo dobiti moje dame i ja... A cijelo ovo vrijeme ga obmanjujem«, rekla je drhtavim glasom. Sva ta lijepa odjeća i nakit, pomislih, nestali bi u trenu da se Tuţaljka odjednom pojavi u javnosti. Sjetio sam se Myldmoreova opisa Anne Askew u Toweru i suspregnuo drhtaj. Nadbiskup je nastavio u vedrom tonu ne bi li ohrabrio kraljicu. »Vaš brat, kao grof od Essexa, dočekat će izaslanika i projahati s njim kroz London. I on će na svečanostima biti u prvom planu... Gardiner i Norfolk su tijekom vijećanja bili tihi. Njihov lov na heretike je propao, madam, to je svakoga dana sve jasnije.« »Osim ako ga nešto ne oţivi.« Kraljica se okrenula prema meni. »Stric mi je rekao da su dva vaša pomoćnika ranjena. Ţao mi je.«
295
»Nijedan nije ozbiljno ozlijeđen, Vaše Veličanstvo.« »A taj Myldmore... smjestili ste ga na sigurno?« upitala je kraljica lorda Parra. »Da, zajedno sa straţarom i drvodjeljom koji su pomogli Leemanu.« »Sve bi ih se moglo optuţiti za izdaju«, napomenuo je Cecil. Lord Parr je odmahnuo glavom. »Ako uspijemo srediti ovu stvar, moramo se pobrinuti da svu trojicu potajice izvedemo iz Londona i smjestimo ih negdje daleko u provinciju.« »Myldmore neće moći dugo glumiti bolest«, rekao sam. »Doći će do istrage.« »Neće ga moći povezati s nama. Mislit će da je pobjegao.« »Već je mnogo nestalih«, rekla je tiho kraljica. »A dva čovjeka su mrtva. Sve zbog mene.« »I Anne Askew je u tome imala svoju ulogu«, rekao je odsječno lord Parr. »Dao Bog da propadne njeno ludo krivovjerje.« Cranmer se zabrinuto ugrize za usnu, pa reče: »S vašim dopuštenjem, Veličanstvo, gospodin Shardlake bi nam pokazao svoje zaključke.« Pokazao je papir na stolu. Kraljica me pogledala i kimnula. Ponovo sam joj se naklonio. Cecil donese stolce za nadbiskupa i kraljicu, pa stane pokraj lorda Parra. Ispred njih nalazio se popis s imenima i datumima: Armistead Greening — ubijen 10. srpnja James McKendrick — nestao 11./12. srpnja William Curdy — nestao 11./12. srpnja Andres Vandersteyn — nestao 11./12. srpnja Elias Rooke — pobjegao 17. srpnja, ubijen 18. srpnja Michael Leeman — novcem podmitio drvodjelju Barwica i straţara Gawgera, i gotovo sigurno 6. srpnja odnio Tuţaljku grešnika Greeningu; pobjegao iz Whitehalla 19.
296
srpnja -----------------Thomas Myldmore — 29. lipnja odnio Greeningu zapise Anne Askew »Ta su sedmorica činila radikalnu skupinu koja se sastajala u radnji Armisteada Greeninga«, rekao sam. Cranmer je pokazao na papir. »Zašto je Myldmore odvojen od ostalih?« »Zato što ga nikad nisu istinski primili u skupinu. Moţda je bilo još onih čije se članstvo razmatralo, no ovih prvih šestero je jezgra. Vandersteyn je moţda bio povezan s anabaptistima, dok je dobrostojeći Curdy moţda dao novac Leemanu kojim je ovaj podmitio bravara Barwica i straţara Gawgera. Greening je gotovo sigurno bio povezan s Johnom Baleom u Antwerpenu, i po svoj prilici krijumčario je zabranjene knjige iz Flandrije. Myldmoreovo svjedočenje pokazuje da se nije radilo tek o skupini za razmjenu mišljenja. Zanos članova ukazuje na svojevrsnu anabaptističku sektu.« Prešao sam pogledom po prisutnima. »Mislim da je skupina pokušavala pridobiti ljude koji obavljaju povjerljive poslove — povezane s visokim ili tajnim sluţbama — a straţar Leeman i toverski tamničar Myldmore primjer su toga. Myldmore, međutim, nije mogao prihvatiti njihove stavove o društvenom poretku i misi, i zatraţili su da više ne dolazi na sastanke. No, kad je poslije vidio što se dogodilo Anne Askew, osjetio je da mora nešto poduzeti. Njenu knjigu, logično, odnio je Greeningu. A Greening ju je namjeravao poslati Johnu Baleu.« Svi su šutjeli. Kraljica je uznemireno dotaknula biser ispod vrata, Cranmer je zabrinuto zurio u mene, a William Cecil je polako kimao glavom. »A onda je Greening ubijen«, nastavio sam. »Što se ostale petorice tiče, trojica su nestala odmah: McKendrick, Curdy i Nizozemac.« Prstom sam prelazio preko imena na popisu. »Straţar Leeman ostao je obavljati svoju sluţbu ovdje u Whitehallu, a Elias je počeo raditi za svog susjeda Okedenea.«
297
»Ako su prva trojica pobjegli kako ne bi bili ubijeni, zašto Elias i Leeman također nisu otišli?« upitao je Cecil. »Razmišljao sam o tome. Leeman je vjerojatno smatrao, budući da je radio u Whitehallu, da je siguran. Ovdje je imao smještaj. Ostao je sve dok nije saznao da je pod istragom, i tek je onda nestao. Što se tiče šegrta Eliasa, sjetite se da su vremena teška, a on je osiguravao jedini prihod svojoj obudovjeloj majci i sestrama.« Uzdahnuo sam. »Bio je tvrdoglav i vjerojatno je odbio savjet ostalih da im se priključi u bijegu. Kad sam razgovarao s njim, stekao sam dojam kako misli da su se ubojice namjerile samo na Greeninga. A s obzirom na njegovu mladost i manjak iskustva, ostali mu vjerojatno nisu povjerili da su došli do Tuţaljke. No vjerujem kako je znao da je Greening dobio zapise Anne Askew.« »Zato što je na samrti rekao da su ga ubili zbog nje«, pripomene Cecil. »Tako je.« »Siroti momak«, promrsila je kraljica. »Ostao je zbog svoje majke i sestara i zbog toga stradao.« Naglo je prišla prozoru i spuštene glave ostala gledati na malo dvorište. »A preostala četvorica? Jesu li još uvijek ţivi?« upitao je lord Parr. »Ne znam. Ĉinjenica da je ubijen i Elias daje mi naslutiti da su ubojice progonile cijelu skupinu. Jesu li ih pronašli ili ne, to još ne znamo.« Lord Parr pogladio je svoju sijedu bradu. »Tko god da je ubio Greeninga i Eliasa, vjerojatno drţi i kraljičinu knjigu i zapise Anne Askew.« »Je li moguće da je netko moćan — Wriothesley ili Gardiner, Rich ili Paget — u skupinu ubacio svog uhodu?« upitao je Cecil. »Je li uhoda bio netko od nestale četvorke? Kako bi inače itko izvana mogao saznati da Greening ima Tuţaljku?« »Da, moguće je da je netko iz skupine radio za neprijatelja«, rekao sam. »Mislim da Leemana moţemo isključiti. Ako je radio za Gardinera, svakako ne bi odnio Tuţaljku Greeningovoj skupini.
298
Ostaju nam trojica: Curdy, Vandersteyn i McKendrick. Ali, ako je jedan od njih bio špijun koji je radio za Gardinera ili nekog drugog, te ubio Greeninga i uzeo Tuţaljku i rukopis Anne Askew, zašto se ni za jednu knjigu još nije čulo? Rukopis Anne Askew je moţda uništen jer tereti Wriothesleyja i Richa, no špijun bi, ako je doista postojao, Tuţaljku zasigurno odnio ravno kralju.« Cranmer je kimnuo. »Da. Norfolk i Gardiner znali su da se lord Hertford i lord Lisle uskoro vraćaju u Krunsko vijeće, i da je progon heretika propao. Nedavno sam uvidio kako je razborito da se i sam vratim u Vijeće. Bilo bi smisleno da su se, što se Tuţaljke tiče, odmah latili posla.« »Da, gospodine nadbiskupe, slaţem se«, rekao sam. Kraljica se okrenula i pogledala me. U očima joj se iskrila nada. »Znači, smatrate kako je moguće da nisu Gardinerovi ljudi ubili Greeninga i uzeli Tuţaljku?« »Da, moguće je. No teorija gospodina Cecila o doušniku unutar skupine vrlo je uvjerljiva.« Smeteno je zavrtjela glavom. »Netko je iznutra radio protiv skupine poboţnih ljudi? Pretvarajući se da je jedan od njih? Kako je itko mogao podnijeti teret takve izdaje?« »Za Boga miloga, nećakinjo«, uzrujao se lord Parr, »kada ćeš shvatiti da nije svima duša čista kao tebi?« Kraljica se zapiljila u njega, pa se jetko nasmijala. »Moja duša nije čista. Da jest, ne bih morala pisati knjigu koja se zove Tuţaljka grešnika. Uspjela bih pobijediti svoju grešnu taštinu — uništila bih knjigu, kako mi je to valjano savjetovao gospodin nadbiskup, i spriječila sve ovo... Ne bih obmanjivala svog muţa«, završila je gorko. Kratko sam je pogledao. Njene bi riječi zvučale kao pretjerano samosaţalijevanje da nije govorila s puno iskrene tuge. Na trenutak zavlada tišina, a onda se Cecil okrene prema meni: »Način na koji su Greening i Elias ubijeni, i vaš opis dvojice ubojica, kazuje mi da je u sve uključen netko vrlo moćan, netko tko si moţe priuštiti iskusne krvnike.«
299
Pogledao sam ga. Cecil je bio odveć mlad za ovakvo savjetovanje. Opet, bio je i oštrouman i staloţen. Lord Parr je dobro izabrao. »Slaţem se«, rekoh. »Ali to ne odgovara na pitanje zašto netko još uvijek skriva knjigu.« Promijenio sam poloţaj jer sam već dugo stajao i boljela su me leđa. »Lorde Parr, gospodine nadbiskupe, Vaše Veličanstvo: s vašim dopuštenjem, pokazao bih vam što sam napisao na poleđini papira. Radi se o kronologiji koja bi mogla dodatno razjasniti stvari.« Kraljica je kimnula, ponovo dodirnuvši biser Catherine Howard. Nikad je još nisam vidio tako krotku. Nagnula se nad stol zajedno s ostalima, a ja sam okrenuo papir: 9. lipnja
Leeman je čuo glasnu raspravu o Tuţaljci između kraljice i nadbiskupa; sa skupinom je skovao plan o krađi knjige
29. lipnja
Anne Askew je dovedena u Tower i ondje mučena
29. lipnja
Myldmore je odnio Greeningu zapise Anne Askew
5. srpnja
Elias je omeo dva muškarca u pokušaju provale u Greeningovu radnju; jednom muškarcu je nedostajala polovica uha (vjerojatno se radi o čovjeku koji je prije pokušao pridobiti kraljičina paţa Gareta)
6. srpnja
prethodno podmitivši drvodjelju Barwica i straţara Gawgera, Leeman je ukrao Tuţaljku; logično je pretpostaviti da ju je odnio Greeningu
10. srpnja
dva muškarca (ne radi se o napadačima iz prvog slučaja) ubila su Greeninga i ukrala Tuţaljku (a moţda i zapise Anne Askew)
11./12. srpnja
nestali su Vandersteyn
McKendrick,
Curdy
i
16. srpnja
spaljena je Anne Askew
17.srpnja
ispitao sam Eliasa, koji je pobjegao na
300
spomen prezimena Bertano (prema Okedeneu, skupina povezuje to prezime s Antikristom) 18.srpnja
ubijen je Elias
19.srpnja
saznavši za moju istragu, pobjegao je straţar Leeman
21. srpnja
sukobio sam se s dva muškarca koja su ubila Greeninga (ne radi se o ljudima koji su prije pokušali provaliti u njegovu radnju); znali su moje ime i spominjali su Bertana
Svi su proučavali kronologiju. »Redoslijed događaja dopušta da su u sve uključene dvije skupine ljudi«, rekao sam. »Jedna je ciljala na zapise Anne Askew, dok je druga ţeljela doći do Tuţaljke.« Cecil je odmahnuo glavom. »No zasigurno je postojao samo jedan uhoda. Nije li vjerojatnije da je doušnik rekao Gardineru — ili Norfolku, ili Richu, ili Wriothesleyju, ili već kome — za Saslušanje Anne Askew nakon što je Myldmore dvadeset devetog lipnja odnio tekst Greeningu, nakon čega su plaćenici dobili zadatak da zapis ukradu, ali ih je omeo Elias? Potom, šestog ili sedmog srpnja, Greening dobiva Tuţaljku, a onaj tko stoji iza svega šalje dva nova muškarca da ga ubiju i ugrabe obje knjige, u čemu su i uspjeli, izuzev komadića otrgnute stranice koji je ostao stisnut u Greeningovoj ruci?« »Moguće. Ali ne bi li bilo smislenije poslati dva ista muškarca i u drugi pohod?« razmišljao sam naglas. Lord Parr iznenada je planuo: »Moţemo li bar u nešto biti sigurni?« »Zasad ne, lorde. Štoviše, postoji još jedna mogućnost.« Duboko sam udahnuo prije no što sam nastavio: »Što ako su nakon prvog napada članovi skupine imali podijeljena mišljenja o koracima koje trebaju poduzeti ? Neki su moţda htjeli poslati knjige u inozemstvo radi objavljivanja, dok su drugi, razumniji, shvatili da bi objava
301
Tuţaljke samo štetila kraljici. Sjetite se da su ti ljudi, kad govorimo o razumijevanju politike, vrlo naivni. Što ako je većina odlučila da neće objaviti Tuţaljku, a oni koji su ubili Greeninga, zapravo su radili za nekog u skupini koji jest ţelio objavu?« »Znamo da su ekstremne sekte izrazito sklone cjepkanju i unutarnjim svađama«, rekao je Cranmer. »Uključujući ubojstva?« upitao je Cecil. »Da, ako je u pitanju dovoljno velik ulog«, odgovorio je Cranmer tuţno. »Ako ništa, moramo to uzeti kao jednu od mogućnosti.« Zavladala je tišina, a onda je kraljica umorno kimnula i rekla: »Sad bar znam tko je bio izdajnik u mom domaćinstvu: straţar Leeman.« Tuţno mi se osmjehnula. »Matthew, bili ste u krivu kad ste sumnjičili Jane Benu i lady Mary.« »Istina, Vaše Veličanstvo. No bila mi je duţnost da razgovaram sa svim osumnjičenicima.« Ponovo je kimnula. »Što sada?« upitao je Cranmer. Okrenuo sam se Cecilu. »Prije svega, kao što sam bio rekao, ne bismo smjeli odbaciti mogućnost da je jedan od trojice nestalih muškaraca uzeo knjige zbog svađe oko strategije, te ih sada ţeli prokrijumčariti iz zemlje. Kakvu ste točno straţu postavili na dokove?« »Na carini sam diskretno dogovorio temeljito pretraţivanje brodskih tereta na odlasku. Dakako, carinici najviše truda ulaţu u pretraţivanje robe koja ulazi u zemlju, s osobitim naglaskom na zabranjenu literaturu. Knjige znaju biti skrivene u balama tkanine ili, omotane nepromočivim platnom, u bačvama s vinom...« »Što će biti ako ili pronađu?« ubacio sam se. »Dostavit će ih meni.« Cecil nesvjesno dodirne jedan od madeţa na licu. »Lord Parr bio je ljubazan i dao mi dovoljno zlata da podmaţem taj kanal.« »Ali što ako knjige u inozemstvo krenu iz Bristola ili Ipswicha?« upitala je kraljica. »Ili iz kakvog zatona, skrivene na nekoj brodici?«
302
»U tom slučaju ne moţemo ništa učiniti«, rekao je bezbojno lord Parr. Okrenuo se prema meni. »Jasno mi je da bi radikalna skupina poslala zapise Anne Askew u inozemstvo — Baleu ili nekom njemu sličnom — da ih ondje tiskaju i prokrijumčare natrag u Englesku. Ali Tuţaljku? Pa očito je, i nakon malo razmišljanja, da bi tiskanje i raspačavanje Tuţaljke samo naškodilo kraljici.« »Već sam imao posla s esktremnim fanaticima«, rekao sam. »Ti ljudi predano su vrbovali pristaše na mjestima gdje se moţe doći do povjerljivih informacija baš zato da ih objave. Moţda su čak i shvaćali da mogu prouzročiti štetu Njenom Veličanstvu, ali nije ih bilo briga jer su vjerojatno smatrali da će svojim djelovanjem podignuti ljude na bunu.« U prostoriji opet zavlada tišina. Tiho sam nastavio: »Još uvijek imamo dva ključna traga koja nismo ispitali do kraja. Dvoje ljudi. Tko je Stice, muškarac s odrezanom polovicom uha, i za koga radi? I tko je, pobogu, taj Gurone Bertano?« »Prezime Bertano mi je potpuno nepoznato«, rekao je Cranmer. »Međutim, kao što znate, nešto se zbiva, postoji neki plan, koji uključuje samo vjerske tradicionaliste bliske kralju. Je li u sve upleten i taj čovjek, doista ne znam. No moţe biti da je Greeningova skupina nekako otkrila i treću poverljivu stvar — Bertanovo ime i njegove namjere. Ali od koga?« »Kako bilo, ime je prestravilo Eliasa.« »Ne usuđujemo se istraţivati odveć otvoreno, gospodine nadbiskupe«, rekao je lord Parr. »Ako je taj Bertano uključen u tajne spletke konzervativaca, a ja javno iznesem njegovo ime, od mene će se traţiti da otkrijem gdje sam ga čuo.« »Od paţa smo saznali«, reče Cecil, »da onaj drugi muškarac, onaj s odrezanim uhom, radi za nekog na dvoru, nekog tko je traţio podatke protiv kraljice i bio umiješan u prvi napad na Greeninga.« »Kad bismo bar mogli naći tog čovjeka«, rekao sam. »On je moţda ključ cijele urote.« Lord Parr počeo je hodati amo-tamo, sav napet od frustracije. »Svi drţavni velikodostojnici imaju golema domaćinstva i špijune.«
303
»Još uvijek mi je čudno što Myldmore nije bio uhićen odmah nakon što se saznalo kako je upravo on razglasio da je Anne Askew mučena«, rekao je Cecil. Sada se uzbuđenim glasom javi kraljica: »Matthew, iz onog što ste rekli mom stricu, shvatila sam da sir Anthony Knevet nije bio zadovoljan što su sirotu ţenu protuzakonito mučili. Štoviše, navodno je rekao da će sve prijaviti kralju?« »Tako je, Vaše Veličanstvo.« Duboko je udahnula. »Prije otprilike tri tjedna večerala sam s kraljem, kad nas je prekinuo glasnik. Rekao je kralju kako ga sir Anthony usrdno moli za razgovor u vezi s nekom povjerljivom stvari. Kralj je bio ljutit, rekao je da ţeli večerati u miru, ali glasnik je ustrajao, govoreći da je stvar vrlo vaţna. Ja sam napustila odaju, a sir Anthony je ušao — kralj te večeri nije bio sposoban napraviti ni koraka.« Još je jednom udahnula, pokušavajući se umiriti. »Nakon nekog vremena sir Anthony je otišao, a kralj me pozvao natrag. Nije mi rekao ništa o razgovoru, no izgledao je... uznemireno, pomalo rastrojeno.« »Datumi se poklapaju«, rekao je lord Parr. »A o čemu bi drugom Knevet ţelio tako ţurno razgovarati?« »U jedno sam sigurna«, nastavila je kraljica. »Ako su Rich i Wriothesley mučili Anne Askew na svoju ruku ili po nalogu nekog na višem poloţaju — Gardinera ili Norfolka — ako su postupili tako svirepo i protuzakonito prema jednoj ţeni, kraljev osjećaj časti bio bi silno povrijeđen. Platili bi za to. Zapravo, nedugo nakon toga kralj i jest smislio plan s laţnom optuţnicom protiv mene i ponizio Wriothesleya kad ju je donio.« Drţala se ukočeno, kao da pokušava sputati zapamćeni strah. Već sam dugo znao da na Henrika gleda popustljivo i s ljubavlju, no za mene je kralj bio derutna zvijer. Ipak, bilo je poznato da kralj iznimno cijeni tradicionalne viteške vrijednosti— takav um moţe biti zgranut mučenjem ţene, ali mu je posve prikladno da dama ţiva završi na lomači. »To objašnjava zašto je Myldmore prošao bez posljedica«, rekao sam zamišljeno. »A sjećam se da je Rich na spaljivanju izgledao nekako zaokupljeno, zabrinuto.« Zajedljivo
304
sam se osmjehnuo. »Moţda nije samo Wriothesley osjetio kraljev gnjev.« Lord Parr kimnuo je u znak slaganja. »Da, moj nećak me izvijestio da su u to vrijeme Rich i Wriothesley na zasjedanjima Krunskog vijeća bili pokunjeni. No, kako sam rekao, sada su već bolje volje.« »Ali bi li se onda, s obzirom na okolnosti, usudili naloţiti ubojstvo tiskara i krađu knjiga?« upitao je Cecil. »Moţda i bi«, rekao sam zamišljeno. »Ako su imali doušnika u anabaptističkoj sekti i saznali za knjige. Podastiranjem Tuţaljke kralju ponovo bi učvrstili svoje poloţaje.« Svi su u tišini razmišljali o ovoj teoriji. A onda se trgnemo na iznenadno kucanje. Nervozno smo se zgledali — moţda nije bilo najmudrije da nas sve zajedno vide s kraljicom. Lord Parr priđe vratima i otvori ih. Na pragu je stajao jedan od kraljičinih straţara. Duboko se naklonio kraljici i rekao: »Gospodin tajnik Paget je vani, lorde. Ţeli razgovarati s vama i Njezinim Veličanstvom.« »U redu«, reče lord Parr. »Daj nam koji trenutak, pa ga uvedi.« Kad je straţar zatvorio vrata, Cranmer tiho reče: »Bilo bi dobro da odem. Najbolje preko kraljičine galerije.« »U redu, gospodine nadbiskupe«, sloţio se lord Parr. Nadbiskup je otvorio vrata i ţurno izišao. No odmah potom iz hodnika dopre dubok glas: »Gospodine nadbiskupe! Bili ste u posjetu kraljici?« »Da, gospodine tajniče.« »Moţda biste mogli ostati još koji trenutak. Došao sam na dogovor oko dočeka francuskog admirala.« Cranmer se, pomalo namršten, vratio u ured, a nakon njega ušao je i tajnik Paget. Bio je sam. Naklonio se kraljici, pa samosvjesno pogledao prisutne, kao čovjek koji zna da sve čvrsto drţi u svojim rukama. Još od spaljivanja mi je u pamćenju ostalo to uglato, kameno lice, i nadolje okrenut prorez između dugih brkova i neposlušne račvaste brade. Paget je danas nosio sivu halju i
305
kapu, razmećući se samo sluţbenim zlatnim lancem. Ispod ruke je drţao snop papira. »Imate sastanak s kraljičinim Pravničkim vijećem, lorde?« upitao je vedro. »Kako bismo samo upravljali našom zemljom bez odvjetnika i umakanja pera u tintu? Hja, i ja sam nekad bio odvjetnik. Nadam se da niste odveć zagnjavili Njezino Veličanstvo«, rekao je zlobno, hladno piljeći u lorda Parra. Načas sam pogledao kraljicu — bila se uspjela smiriti u trenu, i sada je zračila kraljevskom mirnoćom: podignula je bradu i ramena, i malko ukrutila tijelo. »Moji vijećnici pojednostavljuju stvari za moj skroman ţenski um«, rekla je veselo. Paget se opet naklonio. »Bojim se kako vas i ja moram zamoliti da mi podarite vaše čuveno strpljenje, no siguran sam da se radi o mnogo ugodnijoj temi. Kralj je naloţio da se nabavi nova odjeća za dame koje će vas pratiti na svečanostima za francuskog admirala. Ţeli da vaša pratnja izgleda sjajno.« »Njegovo Veličanstvo je velikodušno kao i uvijek.« »Znam da do svečanosti imamo još mjesec dana, no mnogo toga se mora prirediti. Moţemo li porazgovarati o organizaciji? Nakon toga, gospodine nadbiskupe, mogli bismo se dotaknuti vaše uloge, koja će također biti vaţna.« Iza Pagetovih leđa, lord Parr je pogledao Cecila i mene, pa glavom kratko pokazao prema vratima. Nasreću, bili smo odveć niskog statusa da bi nas predstavio gospodinu tajniku. Naklonili smo se kraljici i iskrali se van. Ĉuli smo Pageta kako govori: »U dvorcu Baynard na šivanje će dobiti najbolju takninu...« Cecil i ja šutke smo koračali hodnikom sve dok nismo stigli do diskretno smještenog prozora s pogledom na dvorište, s kojeg sam pri svom prvom dolasku vidio kralja. Dvorište je ovog popodneva bilo prazno, izuzev para mladih dvorana koji su ljenčarili oslonjeni na zid. Sjene su se već produţile. »Tajnika Pageta vidio sam na spaljivanju«, rekao sam tiho. »Da, bio je tamo.« »On je tradicionalist, zar ne?« »Na dvor je došao pod zaštitom biskupa Gardinera, ali više nije
306
povezan s njim.« »Ne?« »Sada je isključivo kraljev čovjek. Kralj je tjelesno slab, i sve više svojih poslova daje Pagetu u ruke. No tajnik pazi da ne prekorači granice svojih ovlaštenja.« »Da, čuo sam kako je tu lekciju naučio od Wolseyja i Cromwella.« Cecil je kimnuo. »Kako god vjetar puhao, Paget će slijediti samo kraljeve ţelje. Ako i ima vlastitih načela, dobro ih je sakrio.« »Bolje se prignuti nego ostati bez glave.« »Baš tako.« »Ali... moţemo li biti sigurni u to, budući da je Paget vjerski tradicionalist i u dobrim odnosima s Richem i Wriothesleyjem? Ĉini se da su ta dvojica mučila Anne Askew bez prethodnog savjetovanja s kraljem. A moţda je i Paget spreman preuzeti stvar u svoje ruke sada kad je kralj tako bolestan. Uostalom, nije li tajnik odgovoran za sve sluţbene uhode i potkazivače?« »Za sluţbene svakako«, odgovorio je Cecil. »No kao što je lord Parr maloprije kazao, svi drţavni velikodostojnici imaju i osobne špijune. Što se kraljeva zdravlja tiče, tijelo mu otkazuje, ali um i volja su mu, iz onog što čujem, ţustri kao i uvijek.« Promatrao sam mladog Cecila: bio je uobičajeno bistar, smiren i, vjerovao sam, spreman zaboraviti na skrupule. No ipak se bez oklijevanja javno priklonio kraljici. Duboko je uzdahnuo, a ja shvatih da i on zacijelo osjeća napetost zbog svega ovoga. Je li ga strah sada kad je namirisao dim? »Što dalje?« upitao sam ga blago. »Stvar je u rukama lorda Parra. A do daljnjeg i u mojim. Pazit ću na dokove, pokušati pronaći muškarca bez polovice uha i riješiti zagonetku zvanu Bertano.« Neočekivano mi je dodirnuo ruku. »Zahvalni smo vam, gospodine Shardlake. U razgovoru ste mnogo toga razjasnili...« Zastao je. »Ah, pogledajte tamo dolje.« Pogledao sam kroz prozor. Dva pridošla muškarca koračala su preko dvorišta i srdačno razgovarala. Dva mlada besposličara odmaknu se od zida i duboko im se naklone. Prvi pridošlica bio je
307
kraljičin brat, William Parr, grof od Essexa, visok i mršav, koščata lica i podrezane crvenkastosmeđe brade. Drugi muškarac, o čijem sam povratku u Englesku dočuo od dvorskih dama, bio je nekadašnja kraljičina ljubav: sir Thomas Seymour. Prezirao sam ga. Nosio je kratki zeleni ogrtač, a bijele duge čarape od svile isticale su njegove skladne noge. Crvenkastosmeđu kosu prekrivala mu je široka ravna kapa s labudovim perom. Gladio je svoju kestenjastu bradu, dugu kao i u Pageta, ali pomno začešljanu. »Savezništvo Parr-Seymour na djelu«, šapnuo je Cecil sa ţivim zanimanjem političkog znalca. »Dvije glavne reformističke obitelji sada su zajedno.« »Nije li sir Thomas odveć svojeglav za vodeće mjesto?« »Istina. Ali njegov brat, lord Hertford, zasad je još uvijek u inozemstvu, i sir Thomas vodi igru. No lord Hertford vraća se vrlo skoro. Imam veze u njegovu domaćinstvu.« Cecil mi se načas tašto osmjehne, pa se nakloni. »A sada vas ostavljam, gospodine Shardlake. Pozvat ćemo vas kad bude kakvih novosti. Hvala vam još jednom.« Promatrao sam ga kako odlazi niz hodnik svojim brzim, samouvjerenim korakom. Zbog tog posljednjeg osmijeha sam se zamislio: i Cecil će jednog dana biti političar — već sada je zakoračio na prvu stubu. Misli mi potom skrenu na savezništvo Parrovih i Seymourovih. Zasad su ujedinjeni protiv vjerskih konzervativaca. No kad kralj umre, obje će obitelji imati pravo zahtijevati upravu nad kraljevstvom u ime malodobnog Edwarda: Parrovi kao obitelj njegove pomajke, a Seymourovi kao obitelj njegove prave, mrtve majke. Koliko će tada potrajati savezništvo? DVADESET SEDMO POGLAVLJE KORAĈAJUĆI HODNIKOM prema bogato ukrašenim javnim odajama, začuo sam neobičnu buku: onkraj zida dopirali su škripanje i štropot, te zvuk koji je sličio zveketu lanaca. Pogledao sam uokolo i opazio vrata koja dotad nisam vidio. Za razliku od ostalih, ova vrata
308
nisu imala prekrasno urešen okvir, već su bila postavljena u razinu sa zidom, s istom reljefastom oplatom nalik naboranoj tkanini. Imala su malu ključanicu, ali ne i kvaku. Svladan znatiţeljom, lagano sam ih gurnuo; šarke su bile nauljene i vrata se, na moje iznenađenje, odmah otvore. Unutra se nalazila široka četvrtasta platforma, obasjana bakljama pričvršćenim na zidove. Platforma je okruţivala stube koje su vodile u prizemlje. Zaprepastim se kad u jednom kutu ugledam četvoricu muškaraca u crnim odorama kraljeve gospode umirovljenika: s naporom su okretali golemo vitlo, tegleći uza stube nekakav teret iz prizemlja. Odozdo sam začuo sipljiv uzvik: »Pazite, budale, ljuljam se!« Muškarci počnu snaţnije namatati uţad, i u mom se vidokrugu pojavi krupan muškarac u masivnim kolicima, privezan za njih koţnim remenom preko golemog struka; glava mu je bila gotovo ćelava, imao je veliko, crveno, okruglo lice, a iznad ovratnika od kaftana drhtali su mesnati nabori napola skriveni rijetkom bradom. Kraljevi golemi obrazi grčili su se od bola. Uto me opazio straţar, krupan bradati momak. Poţurio je prema meni, čvrsto mi dlanom prekrio usta i izgurao me natrag u hodnik. Nečujno je zatvorio vrata, a onda me zgrabi za suvratke halje: »Tko ste vi?« upitao je tiho, no jarosno. »Kako ste ušli onamo?« »Ĉuo... čuo sam čudne zvukove onkraj vrata. Gumo sam ih i lako su se otvorila...« »Za ime Boţje, trebala bi uvijek biti zaključana iznutra... Ĉut će me Hardy, ostat će bez muda zbog ovoga.« Izraz lica naglo mu se promijenio: nije me više gledao gnjevno, nego prijezirno. »Tko ste vi, grbavče?« Promotrio je moju halju. »Vidim da nosite kraljičin grb.« »Ja sam novoimenovani član kraljičina Pravničkoga vijeća.« Pustio me. »Onda naučite, i to brzo, da u Whitehallu ulazite samo onamo gdje vas pozovu.« Posljednje je riječi naglasio udarajući me kaţiprstom u prsa, a onda je uznemireno pogledao preko ramena. Mukli zveket s druge strane vrata značio je da su kolica dovučena na platformu. »Idite«, rekao je straţar, »i zahvalite nebesima što vas nije vidio. Mislite da je Njegovu Veličanstvu drago da ga gledaju kako ga vitlom dovlače gore? Nestanite! Odmah!«
309
Okrenuo se i ušao natrag u prostoriju, a ja sam pojurio odatle što sam brţe mogao. Znao sam da kralj hoda na jedvite jade, ali nikad se nisam zapitao kako dolazi do svojih odaja na prvome katu. Već sama nepokretnost dovoljno je poniţavajuća za tog nekad čuvenog atletu, i zasigurno ne ţeli da ga gledaju dok ga ovako tegle... Zadrhtim, shvativši da sam imao sreće. Da je načas podignuo glavu i prepoznao me...
† PONOVO je nastupilo kratko zatišje. Nekoliko dana iz Whitehalla nisam dobivao nikakve vijesti. Vratio sam se na posao, ali ovog mi je puta bilo teţe sabrati se i odmoriti. U subotu dvadeset četvrtog srpnja, kasno ujutro, došao sam u ured. Nicholasa nije bilo. »Moţda je dokasna bančio po krčmama«, negodovao je Skelly. »Jučer je rekao da ga bole prsa«, rekao je Barak. »Ako ne dođe, otići ću do njega za vrijeme ručka da provjerim je li sve u redu.« Kimnuo sam. Skelly prijekorno reče: »Bio je došao onaj svjedok u slučaju na Parničnom sudu, kako je bilo i dogovoreno. Trebali ste uzeti njegov iskaz, ali morao sam mu reći da ste otišli po ţurnom poslu. Budući da nisam znao gdje ste, gospodine«, završio je on zajedljivo. »Ţao mi je«, rekoh, ozlovoljen jer sam zaboravio na to. Tako dalje neće moći. »Ovo je stiglo za vas.« Skelly mi je pruţio nekoliko pisama. »Hvala.« Odnio sam pisma u svoju sobu i sljedećih sam nekoliko sati radio. Bile su to uobičajene stvari, izuzev sluţbene obavijesti rizničara Rowlanda da je moja bivša klijentica, Isabel Slanning, podnijela prituţbu protiv mene. Zatraţio je da dođem do njega u ponedjeljak. Uzdahnuo sam. Hja, to se moglo očekivati. Prituţbe ću se lako riješiti, no Rowland će bez sumnje uţivati u pokušaju da me posrami.
310
Bio sam malko zabrinut za Nicholasa. Barak je rekao da će ga, ukoliko se ne pojavi u uredu, posjetiti za vrijeme ručka. Što ako ga je pronašao u lošem stanju, inficirane rane, pa ga odveo Guyu? No poznavao sam Baraka: da se dogodilo nešto vaţno, poslao bi mi poruku. Moţda je otišao kući; rekao sam mu da moţe otići doma na ručak dok je Tamasin trudna. Vratio sam se poslu koji me čekao na stolu. Nedugo potom začulo se kucanje na vratima. Ponadao sam se da se vratio Barak, no bio je to Skelly. »Došao je odvjetnik Dyrick, gospodine. U vezi sa slučajem Slanning.« »Uvedi ga.« Namrštio sam se i odloţio pero. Zacijelo je došao preuzeti predmetne dokumente; leţali su na pultu pokraj mog radnog stola. No očekivao sam da će poslati svog pisara. Vincent Dyrick i ja sukobili smo se prije godinu dana, i o njemu sam znao stvari zbog kojih mu je bilo u interesu da me ne provocira previše. Ipak, bio je on čovjek koji je volio borbu. Isabel Slanning zasigurno je traţila najratobornijeg odvjetnika, nekog kome nije vaţno što je klijent naporan, a slučaj beznadan, sve dok dobiva visoku naknadu. Dyrick je bio upravo takav. Iz iskustva sam znao da će nesmiljeno pokušavati izvući nešto iz tog predmeta; vjerojatno će čak uvjeriti samoga sebe da je Isabel u pravu. Dyrick je ušao svojim samouvjerenim, čvrstim korakom; imao je lijepo mršavo lice, prodorne zelene oči, a ispod uske kape virili su mu tanki uvojci crvene kose. Kratko mi se naklonio, pa se cinično osmjehnuo. »Dobar dan, brate Shardlake.« »I vama, brate Dyrick. Izvolite sjesti.« Prihvatio je i sjeo, sklopivši ruke u krilu. Nastavio sam uljudno, ali bez osmijeha: »Dakle, preuzeli ste slučaj gospođe Slanning? Pripremio sam dokumentaciju.« »Fino. Predmet je vrlo zanimljiv.« »Mislim da je beznadan. Ali unosan.« »Istina«, osmjehnuo se on ponovo. »Brate Shardlake, znam da imamo razloga drţati se podalje jedan od drugoga, ali... hja...
311
ponekad ćemo se u nekoj parnici, pukim slučajem, naći na suprotnim stranama.« »Moje sudjelovanje u ovoj parnici je završeno. Jeste li vi naveli gospođu Slanning da upravi Inna podnese prigovor protiv mene?« upitao sam britko. »Ta prituţba nema nikakvoga smisla.« Pogledao me u oči. »Kad me već pitate — ne, nisam je ja naveo na tuţbu. Rekao sam joj da se mora usredotočiti na svoj predmet. No bila je uporna.« »Da, gospođa Slanning je uistinu uporna.« Pomislih kako glede toga zacijelo govori istinu. Što se slučaja tiče, prituţba im neće donijeti nikakvu korist, i premda bi me Dyrick volio vidjeti u neprilici, znao sam da tu stvar neće gurati predaleko. »Jako je nezadovoljna vašim vođenjem postupka«, rekao je glumeći prijekor. »Znam.« Gurnuo sam snop predmetnih isprava prema njemu. »Ovo je dokumentacija, nadam se da ćete uţivati.« Stavio je papire u krilo. »Mnogo je mesa na ovoj kokoši«, rekao je zahvalno, a onda me pogleda s negodovanjem. »Gospođa Slanning mi je rekla da ste se vi i odvjetnik njenoga brata, gospodin Coleswyn, urotili protiv nje. Posjetili ste ga u njegovoj kući. Nadalje, tvrdi kako ste je naveli da za stručno mišljenje o zidnoj slici, koja je u središtu ovog slučaja, izabere vještaka koji joj nije bio sklon. Tvrdi da je taj čovjek, Adam, bio u dosluhu s vama i Coleswynom. Molim vas, kao njen zastupnik, da mi odgovorite na te optuţbe.« Na trenutak sam bio spreman reagirati grubo, poput Baraka, no ipak sam zadrţao mirnoću. »Uvidjet ćete da je gospođa Slanning sama izabrala vještaka s popisa koji sam joj dao. Nije me čak zatraţila ni savjet.« Dyrick je malo nagnuo glavu. »Gospođa Slanning kaţe da ste ekstremni vjerski radikal, poput Coleswyna i njenog brata. Naţalost, ustrajna je da to pitanje, unatoč mom protivljenju, potegne na rujanskom ročištu. Eto, da znate.« Dyrick me netremice promatrao svojim hladnim zelenim očima. Odgovorio sam nešto ţustrije: »Dobro vam je poznato da nisam
312
vjerski radikal.« Slegnuo je ramenima. »Kako god da bilo, mene se to ne tiče. No takva optuţba ovih se dana ne iznosi u javnosti. Moram vas upozoriti da ju je stavila i u prigovor koji je podnijela Lincoln's Innu.« »U pravu ste. Ovih dana nije razborito nabacivati se optuţbama za vjerski ekstremizam. Nitko nije siguran«, opomenuo sam ga. Dyrick je u sebi nosio crtu lakomislenosti, manjak zdrave prosudbe, i uţivao je izazivati probleme sebi za volju. Ponovo je nagnuo glavu. »Mislio sam da je lov na heretike završen.« »Ĉovjek nikad ne zna.« »Hja, moţda ste upućeniji nego ja. Sjećam se da imate veze na dvoru.« »Brate Dyrick«, započnem, »zacijelo ste svjesni da je ovaj slučaj besmislen, i da su mišljenja vještaka jasna i konačna. Moj suparnik, gospodin Coleswyn, za slučaj da pokušavate saznati nešto o njemu, mudar je i razuman čovjek. Po mom mišljenju, jedini cilj Isabel Slanning i Edwarda Cotterstokea jest da naude jedno drugom. Oboma bi bilo u interesu da se što prije nagode.« Dyrick podigne obrvu. »Brate Shardlake, i vi i ja dobro znamo da gospođa Slanning neće pristati na nagodbu. Nikada.« Bio je u pravu. Preda mnom se pojavi Isabelino lice: izborano, ţučljivo, neumoljivo. Dyrick ustane, stavi spis pod ruku i samozadovoljno ga potapša. »Kao što rekoh, na ovoj je kokoši mnogo mesa. Došao sam vam kazati da ću se oštro boriti, ali neću ohrabrivati gospođu Slanning da se nabacuje optuţbama za herezu. Svjestan sam koliko je to opasno. Što se tiče njene prituţbe Innu, to ćete morati riješiti sami.« Kimnuo sam. Bilo mi je drago čuti da ipak ima bar malo razboritosti. »A sada me čeka okršaj s bratom Coleswynom. Veselim se tome.« Naklonio se i izašao.
313
† neko vrijeme u tišini, više uzrujan no ljutit zbog povratka Vincenta Dyricka u moj ţivot. Gledište da je slučaj Slanning povezan s vjerskom urotom bilo je smiješno. No, ako Isabel nastavi s ludim optuţbama, bit će to briga više za Philipa Coleswyna. Moţda ga dovede i u opasnost. Morao bih ga upozoriti. SJEDIO SAM
Naposljetku uzdahnem i vratim se poslu. Sada više nije bilo tako vruće, sunce se primaknulo obzoru, a vani na Gatehouse Courtu sve je utihnulo. Nešto prije sedam začulo se kucanje na vratima; opet sam se ponadao da je stigao Barak, moţda čak i Nicholas, no bio je to Skelly koji me došao pozdraviti i predati mi poruku. »Ovo je netko maločas gurnuo ispod vrata«, rekao je. Bio je to preklopljeni papir, adresiran na mene nespretnim tiskanim slovima, i zapečaćen bezobličnom grudicom voska. Kad je Skelly otišao, prelomio sam pečat i rasklopio papir. Poruka je bila nepotpisana i, kao i adresa, ispisana tiskanim slovima, meni posve nepoznatim rukopisom. GOSPODINE SHARDLAKE, UHVATILI SMO MLADOG NICHOLASA OVERTONA. AKO GA ŢELITE PONOVO VIDJETI, DOĐITE VEĈERAS U DEVET U KUĆU SA ZELENIM KAPCIMA U NEEDLEPIN LANEU, DRUGA VRATA OD ZNAKA ZASTAVE. DOĐITE SAMI. NEMOJTE NIŠTA JAVLJATI U PALAĈU, ONDJE IMAMO SVOJEG DOUŠNIKA. AKO NE DOĐETE, POSLAT ĆEMO VAM MLADIĆEVU GLAVU. DVADESET OSMO POGLAVLJE MALO HODAJUĆI, MALO TRĈEĆI, ţurio sam prema Barakovoj kući, udaljenoj nekoliko ulica. Prolaznici su me radoznalo pogledavali. Bio me obuzeo strah da je Barak pronašao sličnu poruku u Nicholasovoj unajmljenoj sobi i da ga je sam otišao traţiti. Govorio
314
sam si da on ne bi reagirao nagonski, ne u ova vremena, ali bio sam istinski uplašen za obojicu i iznova se proklinjao zbog nevolja koje sam svima oko sebe donio svojim uplitanjem u potragu za Tuţaljkom. Kad sam stigao i pokucao na vrata, bio sam sav znojan i zadihan. Shvatio sam da mi je posljednjih mjeseci tjelesna sprema došla na niske grane — po cijele sam dane sjedio u uredu, a kod kuće uţivao u dobroj kuhinji Agnes Brocket. Vrata mi je otvorila Jane Marris. Naklonila se prignuvši koljeno, a onda se zagledala u moje lice. »Zar ste trčali, gospodine Shardlake?« »Napola. Dolazim iz svog ureda.« Neočekivano se osmjehnula. »Sve je u redu, gospodine. Gazdarica se uplašila, ali ispostavilo se da nije ništa. Doktor Malton je s njom.« Namrštio sam se, ne znajući o čemu govori. Teško dišući, zabrinuto sam je slijedio niz kratak hodnik. U urednoj maloj dnevnoj sobi Tamasin je sjedila na jastucima. Bila je blijeda. Na moje golemo olakšanje, na stolcu pokraj nje sjedio je Barak; sada odmotanu ruku drţao je u njenom krilu. Guy je, u svojoj dugoj liječničkoj kuti, sjedio nagnut nad stolom i miješao bilje u zdjelici. Odozgo je dopirao plač maloga Georgea. »Jane, pođi k djetetu, molim te«, rekla je Tamasin. »Zna da nešto nije kako valja.« »Što se dogodilo?« upitao sam kad je Jane otišla. Barak je podignuo glavu. Bila je topla ljetna večer, i nosio je samo košulju i duge čarape. Na zlatnom lančiću oko vrata visjela mu je, kao i uvijek, drevna očeva mezuza. »Tamasin je jutros osjetila bolove u trbuhu. Kad sam stigao kući na ručak, bilo joj je još gore. Bojala se da nešto nije u redu s bebom. Otišao sam po Guya.« »Sve je u redu«, mirno je rekao Guy. »Mučili su je vjetrovi.« Tamasin posramljeno pogleda ustranu. »Zabrinuo sam se«, rekao je Barak, a Tamasin pomiluje njegovu urednu bradu. »Nemojte mi zamjeriti što se nisam vratio na posao«,
315
pogledao me. »Subota je, dan za sređivanje papira. Kako ste znali da sam ovdje?« »Nisam... nisam bio siguran. No ţelio sam s tobom popričati o jednoj hitnoj stvari, pa sam došao.« »Ţao mi je što sam vam na smetnji«, rekla je Tamasin. »Tvoja crijeva imaju smetnje«, vragolasto joj se naceri Barak. »Sram te bilo, Jack«, crvenjela se ona. Guy je ustao. »Pomiješaj ovo bilje s malo piva i popij nakon jela«, uputi on Tamasin. »Ta smjesa moţe biti od pomoći kod... tvojih problema.« Osmjehnuo se. »Sve drugo je u redu.« Tamasin ga uhvati za ruku. »Jako ste dobri prema nama«, rekla je. »Samo, zabrinuti smo jer...« »Znam«, rekao je Guy. Njihovo prvo dijete rodilo se mrtvo. »Ispratit ću vas«, rekao je Barak. »Hvala.« Guy me na odlasku pozdravio vrlo suzdrţano. Sluţbeno mi se naklonio, što me povrijedilo više nego da me opsovao. Barak ga je poveo van, ostavivši me samog s Tamasin. Naslonila se na jastuke. »Zabrinula sam se« rekla mi je tiho. »Razumijem te. U tvom stanju zbog svake... nelagode strahuješ da se nešto događa s djetetom.« »Istina.« Izgledala je čeznutljivo. »Nadam se da će ovoga puta biti kći. Djevojčica koju ću odijevati u haljinice i izrađivati joj krpene lutke.« »Moţda i bude tako.« Kratko se osmjehnula, pa rekla: »Guy je pogledao Jackovu ruku. Dobro zacjeljuje. No nije slično Baraku da bude tako neoprezan, a i nije mi jasno kako je mogao zadobiti takvu gadnu povredu od običnog noţa za papir.« Malko je napregnuta oči, a ja sam se silom prestao meškoljiti. Znao sam koliko je bistra. »Drago mi neodređeno.
je
da
rana
dobro
zacjeljuje«,
odvratio
sam
316
Barak se vratio. Po mom izrazu lica shvatio je da se događa nešto ozbiljno. »Tammy, gazda i ja ćemo popričati u spavaćoj sobi«, rekao je. »Sigurno ne ţeliš slušati o pravnim zavrzlamama.« »Nije problem.« »Poslušaj Guyev savjet, ţeno, i odmori se«, reče Barak toboţe strogo, pa me uz malo stubište odvede do njihove spavaće sobe. Sjeo je na krevet. »Što se dogodilo?« upitao je tiho jer je Jane Marris bila s Georgeom u susjednoj sobi. »Jesi li danas otišao do Nicholasa?« »Da, kako sam i rekao. U vrijeme ručka, prije no što sam otišao kući. Studenti s kojima dijeli taj svinjac rekli su mi da je izašao jučer navečer i da se nije vratio. Misle da je vjerojatno ostao spavati kod neke kurve.« »Nije. Pročitaj ovo.« Pruţio sam mu poruku. »Netko je to gurnuo ispod uredskih vrata prije manje od pola sata.« Nakon što je pročitao poruku, Barak je na trenutak zatvorio oči, a onda se ljutito zapiljio u mene. »Hoćete li mi, pobogu, reći što se događa?« upitao je, i dalje tiho. »Ne mogu ti sve otkriti. Zakleo sam se na šutnju...« »Jebeš šutnju!« podignuo je glas. »Nešto veliko je posrijedi, zar ne? Uposlili ste mene i Nicholasa da vam u tome dijelom pomognemo. Ukraden kraljičin prsten u dvorcu Baynard, ubijeni tiskar čije roditelje navodno zastupate, oni muškarci koji su nas napali u gostionici, uplašeni mladić kojeg ste ispitivali u uredu... sve je to povezano, nije li? Poslali ste me u palaču s porukom, i cijeli je odred smjesta odveo tog jadnika. Bio je prestravljen. A onaj mladi odvjetnik koji je došao s vojnicima, onaj pun madeţa, zasigurno radi za kraljicu, zar ne?« »U pravu si.« »Po njegovu drţanju i kroju halje vidio sam da je dvorski odvjetnik. Nije mi to moglo promaknuti, dovoljno dugo sam radio među takvim ljudima. A vas poznajem šest godina, i znam da postanete nervozni i razdraţljivi kad se događa nešto opasno!«
317
Bocnuo me kaţiprstom. »Kraljica vas je opet upetljala u nešto, nije li? Netko je zbog toga oteo Nicka, i sad ţelite da vam ga pomognem osloboditi! E pa, najprije mi sve otkrijte! Sve!« Podignuo sam ruke. »Spusti glas ili će te ţene čuti.« Oklijevao sam. Ako mu sve otkrijem, prekršit ću zakletvu i izloţiti ga spoznajama koje mogu biti vrlo opasne. No, ako ţelim pomoći Nicholasu, treba mi Barakova pomoć, i to odmah. Stoga sam mu iznio cijelu priču: od poziva koji sam dobio od kraljice i nestale Tuţaljke, preko dvojice ubijenih i skupine nestalih muškaraca, do Myldmoreova priznanja i zapisa Anne Askew. Govorio sam tiho, a Barak me nekoliko puta prekinuo pitanjima, također prigušenim glasom. Kad sam završio, Barak se dao u razmišljanje. I dalje je izgledao ljutito. »Zar vam ne mogu pomoći kraljičini ljudi?« gladio je bradu. »U poruci stoji da otmičari u palači imaju doušnika.« »Moţda laţu.« »Ne usuđujem se riskirati.« »Zar ne moţete poruku dostaviti kraljici osobno? Vi, koji biste sve učinili za nju?« upitao je nestrpljivo. Odmahnuo sam glavom. »Nemamo vremena. Sjeti se, moram biti ondje u devet večeras. A već je dobrano prošlo sedam.« »Ako idoista imaju doušnika u Whitehallu, neće vas pustiti da to razglasite — nećete ţivi izaći iz te kuće, a Nick još manje.« »Ţelim samo da odeš onamo sa mnom i sakriješ se u blizini dok ja budem unutra. To ti ide od ruke«, rekao sam tiho i duboko udahnuo. »Ako ne izađem za dvadeset minuta, pokušaj o svemu obavijestiti odvjetnika Williama Cecila. Time se ne izlaţeš opasnosti.« Barak je vrtio glavom; odjednom je izgledao umorno. »Umrli biste za kraljicu?« »Bih«, odgovorio sam kratko. Ushodao se sobom, pa rekao: »Sranje. Poći ću s vama. Premda, mislim da je Tamasin već sumnjičava zbog moje ruke.«
318
»Hvala ti, Jack«, rekao sam smjerno. »Ne mogu ni opisati koliko sam ti zahvalan.« »I trebate biti jebeno zahvalni. Ĉekajte me ovdje. Pozdravit ću se sa ţenom i reći joj da hitno moramo nekom svjedoku. Ne ţelim da ponovo vidi to vaše zabrinuto lice. Pozvat ću vas.« »Imamo sat i pol«, rekao sam. »Dovoljno da pronađemo neku krčmu i sve dobro isplaniramo.«
† POŠLI SMO prema središtu grada, pa skrenuli k rijeci. Barak je preko kušulje odjenuo stari koţuh, a i meni je dao jedan — stavio sam ga preko prsluka; ne bi bilo pametno isticati se odjećom u siromašnom dijelu grada, kamo smo se zaputili. Greeningove ubojice to su dobro znali. »Imate li što zlatnika u torbi?« upitao me Barak. »Da. I pokoji srebrnjak.« »Puno je bolje imati zlato.« Iz St. Peter's Streeta skrenuli smo u Thames Street. Nismo mnogo govorili. Na jugu su se vidjele dizalice na molovima, te rijeka, sva bijela od jedara. Na zapadu je zalazilo sunce. Barak nijednom nije usporio; cijeli je ţivot proveo u gradu i poznavao je svaku ulicu i prolaz. Zaustavio se tek ispred naoko pristojne gostionice na kriţanju Thames Streeta i uličice koja je vodila prema rijeci; neke od uskih, ruševnih kuća bile su nagnute pod čudnim kutovima — tijekom desetljeća utonule su u Temzinu ilovaču. Malo niţe niz uličicu nalazila se još jedna gostionica; bila je zapuštena, a na pročelju je bio naslikan znak svetog Jurja: crveni kriţ na bijeloj podlozi. Bio je to znak zastave spomenut u poruci. »Needlepin Lane«, rekao je Barak. »Uglavnom jeftine kuće za iznajmljivanje. Hajdmo sjesti u ovu krčmu, negdje pokraj prozora.« Unutra je bila guţva; gosti su uglavnom bili trgovci i radnici koji su na kraju dana došli popiti piće. Barak nam uzme dvije krigle piva, pa sjednemo uz prozor s pogledom na uličicu. Večer bijaše
319
topla i kapci su bili širom otvoreni, te je u gostionicu ulazio zagušljiv i prašnjav gradski zrak. Tek što smo sjeli, Barak ustane. Ispred prozora je prolazio snaţan muškarac u crvenoj odori londonskih redarstvenika; nosio je fenjer, a na desno je rame naslonio palicu. Kasnije će obilaziti ulice, i provoditi u djelo odredbu o redarstvenom satu. Barak se nagnuo prema meni. »Dajte mi svoju torbu. Brzo!« Dao sam mu torbu, a on jurne van. Vidio sam kako razgovara s redarstvenikom. Posve mu je primaknuo glavu. U jednom se trenutku redarstvenik okrenuo prema prozoru i kratko me pogledao, a onda krenuo dalje Thames Streetom. Barak se vratio u gostionicu. »Stvar je sređena«, sjeo je. »Potplatio sam ga.« »Nisam vidio da si mu dao novac.« »Vješt je u neprimjetnom primanju kovanica. A ja u davanju. Rekao sam mu da smo u sluţbenoj potrazi za ukradenim nakitom, i da ćemo se u devet, druga vrata odavde, naći s cinkarošem. Zamolio sam ga da, ako čuje kako vičem, dođe do kuće s pojačanjem.« »Sjajno.« Nisam poznavao nikog tko bi to tako dobro obavio; Barakove reakcije uvijek su bile izvanredne. »Pitao sam ga zna li tko ţivi ondje. Rekao je da povremeno dolazi neki muškarac, moguće i dvojica, ali da je kuća uglavnom prazna. Moţda se radi o gnijezdu u koje neki gospodin dovodi svoju djevojku, ali ako i jest tako, redarstvenik je nije vidio. Siromašniji ste za četiri šilinga, ali isplatilo se.« Zastao je. »Lako je moguće da kuća pripada nekom dvoraninu, i da se ondje dogovaraju prljavi poslovi. Lord Cromwell je imao takve kuće. Pretpostavljam da kraljičini ljudi na sličnom mjestu drţe onog tamničara iz Towera.« Utihnuo je jer je stolu prišao dječak koji nam je upalio svijeću. Vani je bilo sve mračnije. Barak je otpio gutljaj piva i ustao. »Malo ću prošetati uličicom da vidim jesu li u kući upaljena svjetla.« Ponovo je otišao, pa se vratio već za nekoliko minuta. »Kapci su zeleni, kao što piše u poruci. Zatvoreni su, no vidio sam svjetlucanje vatre iza rebrenica u prizemlju.« Podignuo je obrve i osmjehnuo se. »Ostaje
320
nam samo čekati da crkvena zvona otkucaju redarstveni sat«, rekao je i potegao dug gutljaj piva. »Hvala ti«, rekao sam tiho. »Sam se ne bih sjetio sve to obaviti.« Kimnuo je. »Zapravo sam uţivao nagovarajući redarstvenika da nam pomogne i pazi na kuću. Uţivao sam, da budem iskren, čak i u onom mačevanju u gostionici, unatoč ozljedi ruke. Starih se navika teško riješiti.« Iznenada se namrštio. »No više nisam brz i snaţan kao nekoć. Imam dobru ţenu, dobar posao, jedno dijete i drugo na putu.« Na trenutak se zapiljio u prazninu, a onda nastavi: »Lord Cromwell me, kao dječaka, izvukao iz blata. Uţivao sam radeći za njega. Trebao mi je oštar um, a katkad i oštar noţ. No to je posao za mlade ljude i za one koji nemaju što izgubiti.« Sjetio sam se redaka iz Biblije: »Dok sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio kao dijete, sudio kao dijete. Pošto sam postao odrastao čovjek, odbacih što mi je bilo djetinje.«5 »Nikad nisam imao mnogo prilike za djetinjarije.« Barak ponovo otpije gutljaj piva, pa me prodorno pogleda: »Stara vremena... Volim one uzbudljive situacije kad moraš misliti i opaţati hitro, u hodu. Večeras sam to ponovo shvatio.« Zamislio se, pa me pogledao i tiho rekao: »Prije nekoliko mjeseci u prolazu sam vidio svoju majku.« Zapiljio sam se u njega. Znao sam da se Barakova majka, nakon smrti njegova oca, brzo preudala za muškarca kojeg je mrzio. Od dvanaeste godine ţivio je sam na ulici. »Stara je, pogrbljena. Nosila je naramak granja za vatru. Ne znam što je s njim. Nadam se da je mrtav.« »Jesi li razgovarao s njom?« Odmahnuo je glavom. »Išla je prema meni, odmah sam je prepoznao i zastao. Nisam znao bih li joj se javio ili ne. Osjetio sam saţaljenje. No samo je prošla. Ona mene nije prepoznala. I to je bilo to. Tako je najbolje.« »Kako bi te prepoznala? Niste se vidjeli više od dvadeset godina.« »Dobra majka bi prepoznala svoje dijete«, odvratio je on tvrdoglavo.
321
»Jesi li rekao Tamasin za to?« Odlučno je odmahnuo glavom. »Tlačila bi me da je idem traţiti. A ja to ne ţelim.« Stisnuo je čeljust. »Ţao mi je.« »Natrag se ne moţe«, reče on, pa promijeni temu. »Zacijelo vam je jasno da Nick moţda nije u toj kući. Moţda više nije ni ţiv. Ti ljudi ţele vas, ţele otkriti što znate. I neće biti blagi. Kad doznaju što ţele, ni vi ni on više im nećete biti potrebni.« Pogledao sam ga u oči. »Znam. No, ako me kane ispitivati, to će potrajati. Zato si mi potreban ti da drţiš straţu. Ako ne izađem za dvadeset minuta, pozovi redarstvenika, svog novog prijatelja. Mislio sam ti reći da odeš u Whitehall, no ovako će biti brţe i bolje.« »U redu.« Hladno je zurio u mene svojim smeđim očima. »Morate prekinuti veze s kraljicom«, rekao je ozbiljno. »Svaki put kad se pribliţite toj septičkoj jami koju zovu kraljevskim dvorom, nađete se u opasnosti.« »Ona je u opasnosti.« »Po onom što ste mi rekli, sama si je kriva.« »Kralj umire«, šapnuo sam. »Da, čuo sam glasine.« »To nisu samo glasine. Dvaput sam ga nakratko vidio. Stanje u kojem se nalazi... mislim da neće izdrţati više od nekoliko mjeseci.« »Što će se dogoditi poslije?« »Ako prevladaju reformisti, kraljica bi mogla biti jedna od onih koji će vladati u ime princa Edwarda. Moţda bude i namjesnica, kao onomad prije dvije godine kad je kralj vodio svoju vojsku u Francuskoj. No, ako knjiga dospije u pogrešne ruke, to bi je moglo stajati ţivota.« Barak je nagnuo glavu prema meni. »Ako i preţivi, ako reformisti pobijede, Seymourovi će htjeti preuzeti vlast. Uostalom, oni su krvni srodnici princa Edwarda. Ako dođu na vlast, kraljica bi se mogla ponovo udati.« Stisnuo je oči. »Vjerojatno još jedan politički brak s nekim dvorskim moćnikom.«
322
Kiselo sam se osmjehnuo. »Jack, moţda mi time ţeliš nešto natuknuti, no vjeruj mi da za sebe nikad nisam gajio ama baš nikakve nade. Katarina Parr po svom je poloţaju bila daleko iznad mene još i prije no što se udala za kralja. Uvijek sam bio svjestan toga.« »Onda neka vam ovo bude posljednji posao za nju«, ţustro će Barak.
† U DEVET sati je kroz sve dublju tamu odjeknulo crkveno zvono i označilo redarstveni sat. Gostionica se ispraznila. I mi smo izašli. Na uglu je stajao redarstvenik s upaljenim fenjerom, a uz njega krupan mladić. »Upravo krećem u obilazak, gospodine«, redarstvenik je značajno rekao Baraku, koji mu kimne. Ostavili smo ih i krenuli Needlepin Laneom do gostionice sa znakom zastave — i ovdje su se gosti razilazili po kraju radnog vremena. Bili su to mlađi, siroviji ljudi, a među njima je bilo i nekoliko šegrta. Barak je glavom pokazao na vrata pokraj gostionice. »Ĉekat ću ondje«, rekao je. »Tek da ne budem u vidokrugu.« Duboko sam udahnuo. »Dvadeset minuta.« »Odbrojavat ću. Sretno.« »Hvala«, rekoh, pa krenem dalje. Noge su mi pomalo drhtale. Prošao sam pokraj prozora s otvorenim kapcima — unutra je obitelj u poderanoj odjeći jela kasnu večeru na svjetlu jeftine svijeće. Sljedeća kuća bila je ona sa zelenim kapcima. Kao i Barak, i ja sam kroz spuštene rebrenice vidio svjetlo. Pogledao sam prema prvom katu. I ondje sam načas opazio slabašno svjetlo; netko je motrio na ulicu, no iz tog kuta nije mogao vidjeti Baraka. Pokucao sam na drvena vrata. Odmah sam začuo teške korake. Vrata je otvorio nizak, snaţan muškarac u umrljanoj košulji. Zapiljio se u mene. U jednoj je ruci drţao svijeću, a drugu je poloţio na drţak bodeţa za pojasom. Eliasov opis napadača koji su prvi put pokušali provaliti u Greeningovu radnju nije bio posve određen, ali
323
ovaj bi muškarac mogao biti jedan od njih. Bio je u kasnim dvadesetima; imao je gustu čupavu crnu kosu, četvrtastu čeljust, te grube, ljutite crte lica, koje su odavale njegovu narav. »Ja sam Shardlake«, rekao sam. »Primio sam poruku.« Muškarac je kratko kimnuo i maknuo se ustranu. Ušao sam u prostoriju čiji je pod bio prekriven rogoţinom, a jedini namještaj bio je stol s nogarima — na kojem se nalazio velik svijećnjak — i stolci poredani oko njega. Na kat je vodilo trošno stubište. Na jednom je stolcu sjedio Nicholas; ruke su mu bili svezali na leđa, a oko usta je imao pritegnutu krpu. Na jednom je oku imao masnicu, a krpa i njegova zamršena kosa bile su umrljane skorenom krvlju. Iza njega je stajao visok i gospodski odjeven mladić — nosio je fini zeleni prsluk i košulju izvezenih rukava i ovratnika. Imao je pronicavao, lukavo lice. Plava brada bila mu je uredno podrezana. Nedostajala mu je vanjska polovica lijevog uha; netko mu ga je glatko prerezao, i sada je na tom mjestu imao sjajno oţiljno tkivo. Nicholas me mahnito gledao jer mu je mladić drţao mač na grlu. Muškarac koji me pustio unutra zatvorio je vrata. »Gower, nisi vidio nikog drugog?« kultiviranim ga je glasom upitao kompanjon bez polovice uha. »Ne, gospodine Stice. A i gazda odozgo pazi na ulicu.« Pokazao je glavom prema stubama. Drugi mladić kimne, ne odvajajući mač od Nicholasova grla. Otkrili su mi svoja imena, pomislih. To ne sluti na dobro. Stice je svrnuo pogled na mene i stao me proučavati svojim hladnim, sivim očima. Polako je odmaknuo mač od Nicholasova grla i osmjehnuo se. »Dakle, došli ste, gospodine Shardlake. Mislili smo da se nećete usuditi, ali naš je gazda bio drugog mišljenja. Kaţe da ste i hrabri i odani.« Gower mi se pribliţi, gledajući me svojim gnjevnim očima. »Moţda vam se dečko sviđa, ha, grbavče? Kako izgledate, sigurno nemate previše sreće sa ţenama. No čovjek bi pomislio da si moţete naći boljeg od ovog štrkljavca.«
324
»Ostavi ga na miru, Gower«, otrese se Stice na njega. »Ĉeka nas posao, nema vremena za pošalice.« Prijezirno sam pogledao Sticea. »Zašto ste tukli Nicholasa?« »Morali smo ga onesvijestiti da ga dopremimo ovamo. A kad se probudio, nije bio spreman na suradnju. Gower ga je morao podučiti ponašanju.« »Došao sam kao što ste i traţili. Oslobodite ga.« Stice je kimnuo. »Dobit ćete ga, no Leonard bi uţivao da je imao prilike poslati vam njegovu glavu.« Pokazao je na Gowera. »Pun je zabavnih primisli taj Leonard. Evo, smatra da ste sodomist.« Ja se ne bih usudio tako izazivati Gowera, no ovaj je to očito trpio od Sticea, koji posegne iza Nicholasove glave i odveţe krpu, a zatim mačem prereţe konop kojim je bio vezan. Gower odmah stane pokraj Nicholasa, znakovito spustivši ruku na drţak bodeţa. Nicholas izvadi krpu iz usta i reče hrapavim glasom: »Jako mi je ţao, gospodine.« »Ja sam kriv«, rekao sam tiho. »Gurnuo sam te u opasnost.« »Sinoć sam bio u krčmi«, nastavio je Nicholas promuklo. »Na povratku kući, onesvijestili su me udarcem u potiljak. Probudio sam se ovdje. Gdje smo?« »U kući pokraj rijeke.« Okrenuo sam se Sticeu. »No? Zar ga nećete pustiti da ode?« Odmahnuo je glavom. »Još ne. Gazda ţeli razgovarati s vama. Ako bude zadovoljan, pustit ćemo vas obojicu. Dok vi razgovarate, Leonard će odvesti Nickyja otraga.« Stice se naslonio na zid i dalje s rukom na maču. Ĉekao je. Nicholas je još uvijek sjedio. »Za Boga miloga, mogu li dobiti malo vode?« zavapio je. S mukom je progutao slinu i iskrivio lice od bola. »Jadno djetešce«, rekao je Stice i podrugljivo se nasmijao. »Manjka vam samokontrole za jednog gospodina. Gower, daj mu donesi malo vode iz bačve.« Gower izađe kroz vrata u straţnjem dijelu kuće, a Nicholas
325
nesigurno ustane. Začuo sam škripanje podnih dasaka na katu. Da, u kući je još jedan čovjek. Unutra sam pet minuta. Još četvrt sata i u pomoć će nam stići Barak i redarstvenik sa svojim pojačanjem. Dotad se moram vješto pretvarati. Nicholas se protezao i opipavao masnice. Stice ga je podsmješljivo promatrao; i dalje je bio oslonjen o zid, s rukom na dršku mača. Iznenada, Nicholas jurne na Sticea; u trenu je prešao tih nekoliko koraka i zgrabio Sticea za zapešće prije no što je ovaj stigao potegnuti mač. Uhvačen nespreman, Stice ljutito vikne, no Nicholas ga je već ščepao za drugo zapešće i pribio uza zid, pa ga koljenom snaţno udario u međunoţje. Stice krikne i pogrbi se. »Nicholas, stani!« viknuo sam. Tučnjava nam sada nikako nije trebala. Nismo ih mogli svladati. U tom se trenutku vratio Gower s vrčem punim vode. Viknuo je i ispustio vrč na pod, pa se odmah mašio bodeţa — visoko ga je podignuo, spremajući se zariti ga Nicholasu u leđa. Skočio sam na njega i izbacio ga iz ravnoteţe, no nije pao, nego je okrenuo bodeţ prema meni, baš kad je Stice uspio odgurnuti Nicholasa i isukati mač. Lice mu je bilo bijelo od bijesa. Uto se na stubama začuju brzi koraci. »Prestanite s tom suludom tučnjavom!« začula se naredba, ne odveć glasna, ali vrlo oštra. Prepoznao sam taj glas. Gower se smjesta ukipio, a i Stice je zastao. Samouvjereni koraci sada su već odjekivali sobom. Okrenuo sam se — odjeven u jednostavnu crnu balju, s crnom kapom, silno namrštena mršavoga lica, preda mnom je stajao krunski vijećnik sir Richard Rich. DVADESET DEVETO POGLAVLJE RICH SE NIJE PRESTAJAO MRŠTITI. Bio je najsitniji u sobi, ali je odmah sve preuzeo u svoje ruke. Skinuo je crnu kapu i njome udario Sticea po licu. Mladićeve oči načas su bljesnule, no spustio je mač. Rich se okomio na njega: »Rekao sam ti da im ne smijete nauditi. S dečkom ste bili grublji no što sam ţelio...« »Napao me kad se probudio...«, usudio se reći Gower. »Zaveţi, prostačino!« ušutka ga Rich, pa se okrene prema meni.
326
»Shardlake, ne ţelim nasilje«, rekao je tihim, ozbiljnim glasom. »Oteo sam momka jer sam znao da će vas to dovesti ovamo, a moramo razgovarati. Da sam ikako drukčije pokušao stupiti u vezu s vama, odmah biste o tome lelekali pred kraljičinim ljudima, a ono što vam kanim reći mora ostati tajna. Moţda ćemo ovoga puta čak biti od koristi jedan drugome.« Zurio sam u njega.To je bio onaj zabrinuti Richard Rich kojeg sam vidio na spaljivanju Anne Askew. Duga prosijeda kosa stajala mu je nahero, skladno mršavo lice bijaše mu smrknuto, oko usta imao je nove bore, a njegove obično hladne, nepomične, sive oči sada su lutale po sobi. Šutio sam. Naprosto nisam znao što bih rekao. Nicholas je zaprepašteno zurio u krunskog vijećnika koji se tako iznenada našao među nama. Richova dva plaćenika budno su nas motrila. Uto se začuje kucanje na vratima. Svi smo skočili, izuzev Richa, kojemu se na licu pojavi njemu svojstveniji prepredeni smiješak. »Otvori vrata, Gower«, rekao je. »Naše društvance još nije potpuno.« Gower ode otvoriti vrata. Na pragu su stajali redarstvenik i njegov pomagač; između sebe su drţali Baraka — bio je sav bijesan, a vidjeh da za pojasom nije imao bodeţ. Gurnuli su ga unutra. Rich glavom pokaţe na Baraka, pa se obrati Sticeu i Goweru. »Dobro pripazite na njega, taj je opasan... Gospodine Barak, nasilje neće pomoći ni vama ni vašem gazdi.« Rich priđe redarstveniku, koji mu se duboko nakloni. »Nije bilo više nikog?« upitao je. »Ne, gospodine, samo on.« »Odlično. Ti i tvoj čovjek bit ćete nagrađeni. I zapamtite, drţite jezike za zubima.« »Da, sir Richarde.« Redarstvenik se ponovo nakloni, pa rukom pokaţe pomagaču da izađe. Kad su otišli, Rich zatvori vrata i okrene se prema nama. Vrtio je glavom, a cinični smiješak otkrivao je njegove pravilne male zube. »Barak, čovjek bi očekivao da ćeš se pokazati u boljem svjetlu. Zar nisi uzeo u obzir da ću, ako se već koristim ovom kućom, najprije podmititi lokalnog redarstvenika? Kao što znadeš,
327
moţe ih se kupiti, a ja dobro plaćam.« Barak nije odgovarao. Rich slegne ramenima. »Sjedni za stol. I ti, dečko. Ţelim popričati s vašim gazdom i, ako razgovor završi dobro, sve ću vas pustiti. Jesmo li se razumjeli?« Barak i Nicholas su šutjeli, no nakon što sam im kimnuo, dopustili su Sticeu i Goweru da ih odvedu do stola. Svi su sjeli. »Ne skidajte pogled s Baraka«, rekao je Rich. »Taj zna više majstorija od majmuna.« Prišao je stubištu i kaţiprstom me zapovjednički pozvao da ga slijedim. »Dođite, gospodine Shardlake.« Nisam imao izbora. Na katu me Rich uveo u sobu koja je, kao i ostatak kuće, bila vrlo oskudno namještena — u njoj se nalazio tek stol sa svijećnjakom i nekoliko stolaca. Rich mi je pokazao da sjednem, pa me u tišini promotrio, ponovo vrlo ozbiljna lica. Na svjetlu svijeća činilo se da mu mršavo lice ima još više bora i udubljenja. Sive oči sada su mu bile samo svijetle točke. Šutke sam čekao. Bio je rekao da bismo mogli biti od koristi jedan drugome. Neka kaţe što je točno mislio. Upitah se zna li za nestalu Tuţaljku. Nikako ne smijem biti prvi koji će je spomenuti. »Ponovo radite za kraljicu«, rekao je. Bila je to tvrdnja, a ne pitanje. No već iz njegove poruke bilo je jasno da mu je to poznato. »Da«, rekao sam. »I ako nestanem, imat ćete dodatnih problema. Sjetite se što sve Njezino Veličanstvo znade o vama.« Dodatni problemi bili su samo moje nagađanje, no Rich je stisnuo oči. »Primjerice, neće joj biti drago kad sazna da je vaš plaćenik Stice pokušao podmititi njenog paţa. Pouzdano znam da se to dogodilo.« Rich se namrštio. »Je li doista točno da, kako ste napisali u poruci, imate doušnika u njenom domaćinstvu?« Rich je slegnuo ramenima. »Ne. Ali opazio sam vas u Whitehallu prije nekoliko dana. U straţarskoj odaji.« »Mislio sam da me niste vidjeli«, odvratio sam, sada još više uznemiren. Rich se nagnuo naprijed. »Malo toga meni promakne«, rekao je što prijeteći, što tašto. »Znao sam kako je malo vjerojatno da ste
328
došli u posjet kralju, pa sam zaključio da ponovo, nakon dosta vremena, radite za kraljicu. Pitao sam se što je posrijedi, no odmah nakon toga započeli ste istragu o ubojstvu tiskara Armisteada Greeninga.« »Samo u ime njegovih roditelja.« »Nemojte raditi budalu od mene, Shardlake«, rekao je razdraţeno. »U toj stvari radite za kraljicu.« Nisam odgovarao. On je kratko promislio, pa rekao: »Dajte da pogodim što ste sve otkrili. Greening je bio pripadnik male skupine religijskih fanatika, vjerojatno anabaptista. Jedan od članova, Vandersteyn, njemački je trgovac, a znamo da anabaptizam još uvelike truje njegovu zemlju. Pripadnik skupine je i trgovac Curdy, koji potječe iz stare lolardske obitelji — a znamo da su mnoge od njih pridobili anabaptisti.« Podignuo je mršavu ruku i počeo na prste nabrajati članove skupine: »Vandersteyn, Curdy, Elias Rooke, šegrt, McKendrick, škotski vojnik koji je postao propovjednik i...«, nagnuo se naprijed, »... Leeman, ni manje ni više nego pripadnik kraljičine straţe. Naposljetku...«, duboko je udahnuo, »... čini se da je među njima i tamničar iz Towera po imenu Myldmore. Šestorica muškaraca koji kao da su nestali.« Duboko sam udahnuo. Premda mu je mnogo toga bilo poznato, nije znao da je Elias ubijen i da lord Parr drţi Myldmorea zatočenog. Nisu nestala šestorica, nego četvorica muškaraca. »Znači, i vi traţite Greeningova ubojicu?« upitao sam. Rich je spojio dlanove i nagnuo se naprijed. »Ne«, rekao je odlučno. »Knjigu traţim. Knjigu vrlo vaţnu meni, a moţda i kraljici.« Knjigu. Jednu knjigu. No od Myldmorea sam saznao da, uz Tuţaljku, postoji i druga knjiga — Saslušanje, u kojoj Anne Askew otkriva kako ju je Rich mučio. Što ako on uopće ne zna za Tuţaljku? »Traţite knjigu Anne Askew?« okušao sam sreću. »O njenom zatočeništvu u Toweru?« Rich se naslonio u stolcu. »Drago mi je što smo stavili karte na stol«, rekao je. »Da, traţim zapisane laţi i lupetanja te bijedne ţene. Kako ste doznali za knjigu?«
329
»Razgovarao sam sa šegrtom Eliasom prije no što je nestao, i on mi je rekao za nju. Da je kod Greeninga«, lagao sam. »Recite mi, jesu li zbog te knjige vaši ljudi pokušah provaliti u Greeningovu radnju prije no što je ubijen?« Rich se namrštio. »Odakle vam taj podatak? Ah, valjda od šegrta Eliasa. Da, ova dvojica dolje pokušali su provaliti i uzeti zapise Anne Askew, no netko ih je omeo. Nedugo potom netko drugi je ubio Greeninga. « »Kako ste vi znali da Greening ima knjigu, sir Richarde?« »Tamničar Myldmore, koji je sada i sam nestao, saznao je, nije vaţno kako, određene stvari o zatočeništvu Anne Askew u Toweru. Naredio sam svom čovjeku da ga slijedi.« »Sticeu?« »Goweru. Ne biste nikad rekli po njegovu izgledu, ali briljira u tajnom praćenju ljudi. Izvijestio me da je Myldmore otišao do Greeninga noseći malu torbu na ramenu, punu kad je ulazio u radnju, a praznu kad je izlazio.« »A tako...« Rich se promeškoljio u stolcu. »Ponovo sam ispitao Anne Askew — tada je već bila izvan Towera, u privatnoj kući pod mojim nadzorom, gdje je ostala sve do spaljivanja. Spremno je priznala da je napisala klevetnički prikaz svog tamnovanja u Toweru — u kojem je mene i Wriothesleya optuţila, između ostalog, da smo je mučili — te da je zapise prokrijumčarila van. Nije ţeljela reći tko joj je pomogao i u čijim su rukama završili. No nije ni trebala — tajno praćenje Myldmorea dalo mi je odgovor na to pitanje.« Rich se namrštio, a mišić na čeljusti mu zatitra. »Smijala mi se u lice i pobjedonosno kokodakala da njeni zapisi više nisu u Toweru.« Glas mu je postao hrapav od gnjeva. »Oh, Anne Askew je više od svega voljela da njena bude posljednja. Pitao sam se hoće li reći nešto nezgodno na spaljivanju. U jednom trenutku mi se učinilo da hoće, ali onda...« Zastao je, a ja dovršim rečenicu. »Onda je eksplodirao barut. Sjećam se.«
330
»Da, vidio sam vas ondje.« »Ĉega se točno bojite, sir Richarde? Što je to mogla reći ili napisati?« upitao sam tiho. »Neke stvari o meni. I drugima. Sve su to laţi, ali u današnje vrijeme, kad bjesni heretička propaganda...« »Zašto niste uhitili Greeninga kad ste saznali da ima zapise? Myldmorea također?« »Bilo je bolje da to riješim na osobnoj razini«, odgovorio je kratko. O tome se radi, pomislih, u tome je srţ njegova straha. Kralj je već ljutit na njega jer je mučio Anne Askew kako bi dobio spoznaje o kraljici, i Rich se boji da bi, ako to postane općepoznato, njegova karijera bila uništena. Bilo je očito da ne zna ništa o Tuţaljci, hvala nebesima. U Richev se glas vratilo samopouzdanje. »Brinem se, dakako, hoće li zapisi Anne Askew biti objavljeni, no ista stvar — budući da vas je angaţirala — zacijelo brine i kraljicu. Moţda je Anne Askew pisala o svojim vezama s Njezinim Veličanstvom ili njenim radikalnim prijateljima.« Odmahnuo je rukom. »No kraljica mi sada nije vaţna.« »Teško da mogu povjerovati u to, sir Richarde. Vi i Wriothesley ste je posljednjih nekoliko mjeseci pokušali uhvatiti u klopku, i to, nesumnjivo, po nalogu biskupa Gardinera.« »Gardinerov plan je propao«, rekao je Rich otvoreno. »Morali smo pronaći dokaze protiv kraljice, ali nismo uspjeli, što zasigurno znate. Kralj nas je odmah upozorio da mu moramo pruţiti čvrste dokaze. Ţivciralo ga je što mu kraljica drţi prodike, no još uvijek je voli. Sad je ljutit na sve nas koji smo u tome sudjelovali, a ona je opet u njegovoj milosti. Više me ne zanima je li heretik ili ne.« »Dakle, za vas je vaţno da otkrijete zapise Anne Askew«, rekao sam. »Ţelite sačuvati svoj poloţaj, moţda i koţu.« »Tko ne bi htio sačuvati svoju koţu?« upitao je prijeteći. »Kraljica to sigurno ţeli. A kako je u sve uključila vas, nagađam da se u zapisima Anne Askew nalaze stvari koje ju mogu ugroziti.« Nisam odgovarao. Rich je uzdahnuo, pa umorno nastavio:
331
»Samo bi ljudi poput Askewice i Gardinera stavili ţivot na kocku zbog pitanja o prirodi mise.« Uperio je kaţiprst u mene. »Svakom razumnom čovjeku na prvom je mjestu da se zaštiti od opasnosti. U pravu ste, gospodine Shardlake, ţelim se pobrinuti za svoju sigurnost, baš kao i kraljica. U potrazi za tim nestalim ljudima zašao sam u slijepu ulicu. A vjerujem i vi. Imam uhodu na dokovima, i on mi kaţe da ima i drugih koji budno motre hoće li tko pokušati prokrijumčariti knjigu u inozemstvo. Pretpostavljam da ostale uhode rade za kraljicu.« I dalje sam šutio. »Imam ograničen broj ljudi, kao i vi«, nastavio je razdraţeno. »Moj je prijedlog da kraljica i ja zajedno pokušamo doći do knjige Anne Askew.« Gorko se nasmijao. »U posljednjih petnaest godina bilo je i čudnijih savezništava.« »Ne mogu zaboraviti kako je završila naša posljednja pogodba«, oglasio sam se napokon. »Pokušali ste me ubiti.« On slegne ramenima. »Ţelio bih da ste mrtvi, ne sumnjajte u to. Ali ovdje se radi o vaţnijim stvarima. Nudim vam ograničenu suradnju za konkretan cilj. Uostalom, uţivate izravnu kraljičinu zaštitu.« Naslonio sam se u stolcu. »Trebat će mi malo vremena da promislim.« U meni se sve kovitlalo: prema Richu sam osjećao mješavinu gađenja, prijezira i potpunog nepovjerenja. Ipak, bilo mi je i drago što sam prvi put s njim razgovarao ravnopravno, i što znadem više od njega. Zdravorazumski gledajući, bio je u pravu. Njegov je prijedlog imao smisla. Nadalje, surađujući s njim bit ću u prilici spriječiti ono najgore — mogućnost da se Rich, tragajući za zapisima Anne Askew, usput dokopa i Tuţaljke, istinski eksplozivnog teksta. Ovoga ću puta ja s njim igrati dvostruku igru. »Zapravo, ţelite kazati da vam treba vremena da se posavjetujete s kraljičinim ljudima«, rekao je on. »U redu, razumijem vas.« »Jasno vam je da je knjiga Anne Askew moţda već prokrijumčarena u inozemstvo kako bi ondje bila tiskana?« Isto vrijedi i za Tuţaljku, pomislio sam. »Mislim da nije.« Rich se ponovo nasloni u stolcu i ispreplete prste. »Znate li za Johna Balea? Trenutno ţivi u izgnanstvu u
332
Antwerpenu.« »Znam ga po čuvenju.« »On je glavni nakladnik heretičkih tekstova na engleskome. Po tome, njemu bi se trebalo dostaviti ono smeće od knjige, zar ne?« »Istina.« »Kraljevi špijuni već ga neko vrijeme drţe pod prismotrom. Za to je zaduţen tajnik Paget, no ja sam jedan od krunskih vijećnika koji dobiva izvještaje o uhođenju. Ţeljeli bismo da car Karlo uhiti i spali Balea, kao i Williama Tyndalea prije deset godina. No carska vlast u Antwerpenu trenutno je vrlo slaba, i zasad ga moţemo samo promatrati. Poznato nam je da Bale očekuje pošiljku. Prije dva dana, kad smo dobili posljednje izvješće, još nije stigla.« To je bilo u skladu s onim što mi je pisao Hugh Curteys. »Kakvu ulogu u svemu ovome ima predsjednik Gornjeg doma Wriothesley?« »Njegova je uloga da sav teţak posao prepušta meni. Naviknuo sam na to od ljudi.« »Tko predvodi vaše plaćenike na terenu? Stice?« »Da. On je jedan od one bezbrojne mlade gospode koja temeljem dalekih rodbinskih veza traţi svoje mjesto na dvoru. Između njih izabirem one bistre, kojima usto nije problem zaprljati ruke. Gower je jedan od Sticeovih slugu.« »Gower se čini malo... nestabilan.« »Stice me uvjerava da mu je potpuno odan, a čini se da doista jest tako. Ĉovjek mora bar donekle vjerovati svojim podređenima jer bi inače poludio, zar ne?« »Istina.« »Za slučaj da pronađemo knjigu Anne Askew, ţelim da oko jedne stvari postignemo suglasje: knjiga mora biti uništena prije no što je itko pročita.« Govorio je polako i razgovijetno, kao da ţeli spriječiti bilo kakav nesporazum. Kimnuo sam. »Nemam ništa protiv takvog dogovora.« Tu sam bio u prednosti pred Richem — znao sam da u knjizi nema ničeg što bi ukazivalo na kraljicu, i nije me bilo briga što će na kraju biti s
333
rukopisom. Već sam bio odlučio da ću kraljici preporučiti ovaj privremeni sporazum s Richem. No stalno ću ga imati na oku. Da nisam došao na sastanak, zasigurno bi ubio Nicholasa. A ja nikad ne bih saznao tko je počinitelj. »Razmotrit ću vaš prijedlog s kraljičinim ljudima.« »Tako sam i mislio«, kimnuo je on. Mrko sam se osmjehnuo. »Ne ide vam baš najbolje posljednjih nekoliko godina, sir Richarde. Optuţuju vas za korupciju tijekom rata, kad ste upravljali financijama. A sada, nakon što ste mjesecima pomagali Gardineru i Wriothesleyju da sruše kraljicu, sve je završilo potpunim neuspjehom. Učinilo mi se da vam je na spaljivanju nedostajalo one vaše samouvjerenosti.« Dotad je bio pristojan, obraćao mi se kao stranci u pregovorima. No sada mu se u očima pojavio bijes. Mršavim je kaţiprstom zamahnuo prema meni: »Kraljica je moţda preţivjela ovu oluju, Shardlake, ali nemojte biti uvjereni da će odsad sve teći kako reformisti ţele. Nudim vam suradnju na konkretnom problemu, i na određeno vrijeme. Recite to vašim nalogodavcima. I molim vas, kad razgovarate sa mnom, nemojte zaboraviti da imate posla s krunskim vijećnikom.« Namrštio se. Izbacio sam ga iz takta i vidio da mu nije drago zbog toga. Kad je rekao da neće sve teći kako reformisti ţele, zasigurno je mislio na novu tradicionalističku urotu, koju je bio spomenuo lord Parr, o čemu god da se radilo. Bila je to urota u koju je moţda uključen Bertano, tko god on bio, no nisam se usudio govoriti o tome. Ustao sam i podsmješljivo se naklonio. »Kako da ponovo stupim u vezu s vama?« »Pošaljite poruku u ovu kuću i doći će do mene. Stice će do daljnjeg ţivjeti ovdje, premda smatra da to ne odgovara njegovu poloţaju.« »Još samo jedna stvar, sir Richarde. Zacijelo vam je poznato da je Stephen Bealknap umro.« »Da. Ja sam izvršitelj oporuke.« »Njegov plan da si podigne spomenik Lincoln's Inn je odbio.«
334
Rich je slegnuo ramenima. »Ĉuo sam.« »Sir Richarde, jeste li vi jesenas naloţili Bealknapu da mi se dodvori?« Rich je izgledao istinski zbunjeno. »Zašto bih mu to naloţio? Uostalom, dotad sam već prestao surađivati s njim. Zbog bolesti je postao nepouzdan.« Promatrao sam ga. Doista je izgledao iznenađeno. Što god da je Bealknap pokušavao, to nije, po svemu sudeći, bilo povezano s Richem. No opet, Rich je bio savršeni laţljivac. »Molim vas da mi se javite već sutra, gospodine Shardlake. Nemamo mnogo vremena.« Sada je i on ustao. »Pokupite onog propalicu Baraka, zajedno s onim štrkljavim mladim jadnikom, i nestanite.«
† POD paskom Sticea i Gowera, nas trojica izašli smo iz kuće. Znao sam da je za Nicholasa, a vjerojatno i Baraka, takav pokoran odlazak zacijelo ravan porazu. Ja sam, pak, razmišljao kako što prije stići u Whitehall. Hodali smo Thames Streetom. Trajao je redarstveni sat, i grad je bio pust. Noć bijaše topla, i prozori kuća bili su otvoreni; uokvirena svjetla svijeća treperila su u mraku. Mimo nas prošao je gradski sluţbenik odjeven u halju; prašnjavi put osvjetljavali su mu mladi bakljonoše. »Onog redarstvenika zacijelo su potkupili golemom svotom«, rekao je Barak ljutito. »Takvo što si mogu priuštiti samo ljudi poput Richa. Milosti mi Boţje, ako se još jednom nađem s onim Sticeom, odrezat ću mu jaja. Dosjetke su mu rugalačke. Rich mu je kazao da sam nekoć radio za lorda Cromwella, pa me pitao je li stvarno istina da je Cromwell sve svoje ljude prikupljao s ulice, umjesto da uzme pravu gospodu.« »A dosjetke one seljačine Gowera su uvrnute«, rekao je Nicholas. »Što li je sve izgovorio...«
335
Promotrio sam Nicholasa. Lice mu je bilo puno masnica. »Ţao mi je«, rekao sam tiho. »Nisam znao da imamo posla s Richem. On nema nikakvih obzira.« Nicholas me pogleda. »To je uistinu bio on? Krunski vijećnik?« »Da«, reče Barak gnjevno. »Znao sam da je na lošem glasu.« »I u prošlosti smo se sukobljavali s njim«, rekao je Barak. »Već su ga trebali objesiti bar deset puta.« Okrenuo se prema meni, pa ţustro upitao: »Kojeg je vraga htio od vas?« Gorko sam se nasmijao. »Vjerovao ili ne, predloţio je da radimo zajedno. Nicholas, ne bih smio o tome pred tobom. Opasno je.« »Što? Zar bih naprosto trebao prihvatiti da mi je ţivot visio o koncu?« odvratio je Nicholas usijano. »Zar neću imati priliku uzvratiti tim nitkovima?« Nepromišljen je, pomislih, ali i istinski hrabar kad nakon zastrašujućeg zatočeništva nastupa na takav način. »Ima dečko pravo«, promrmljao je Barak. »Nicholas, kad bih ti rekao više o ovome, prekršio bih zavjet. Osim toga, ne ţelim ti otkrivati stvari koje mogu biti opasne po tebe. Već sam Jacku rekao više no što sam smio.« Oklijevao sam, pa dodao: »Jesu li te teško ozlijedili?« »Mislite, osim što su me mlatnuli po glavi? Onaj Gower me tukao kad sam im se, nakon što sam se probudio, pokušao oduprijeti. Pa kakav bih čovjek bio da im u toj situaciji nisam uzvratio? No potom su mi rekli da mi neće nauditi ako budem čekao u miru. Nisam imao izbora.« Glas mu je malo zadrhtao, i shvatio sam da se bio uplašio više no što to ţeli priznati. »Recite mi bar ovo: jesu li iskoristili moj ţivot za pogađanje? Jesu li vas natjerali da im dadete nešto zauzvrat?« »Ne, Nicholas, moţeš biti siguran da te Rich iskoristio samo kao mamac da dođem k njemu. A ja sam u tom susretu prošao bolje.« »Hajde, bar nešto.« »Kako rana na tvojim prsima?«
336
»Dobro zacjeljuje. No morao bih oprati ove nove posjekotine.« »Onda se odmah vrati u svoj stan.« Duboko sam udahnuo. »Nicholas, kad si došao raditi za mene, zasigurno nisi očekivao da će te napadati i zatočiti nitkovi spremni na ubojstvo. Moţda bi bilo najbolje da te pošaljem drugom odvjetniku. Uz najbolje preporuke, naravno.« Na moje iznenađenje, Nicholas se nasmijao. »Ovo je mnogo zanimljivije od prava!« Vrtio sam glavom. Neki dobrostojeći mladići naprosto su oboţavali borbu jer su ih učili da se radi o plemenitaškom činu. Ĉak ni nakon ovog posljednjeg iskustva Nicholas se nije oslobodio takvih razmišljanja. Razdvojili smo se na početku Thames Streeta. »Pa? O čemu ste razgovarali s Richem?« upitao je Barak kad se Nicholas udaljio. Sve sam mu ispričao. Barak je pogladio svoju bradu, pa rekao: »Ovo je prava igra skrivača. Što ćete sada?« »Idem u palaču. Kasno je, ali pokušat ću doći do lorda Parra.« »Ĉovjek bi pomislio da vam je za danas dosta.« »Moram im odmah javiti za Richa«, rekao sam, pa dometnuo: »Ono što sam kazao Nicholasu vrijedi i za tebe, Jack. Mislim da biste se obojica sada trebali povući.« Odmahnuo je glavom. »Poslije ovoga nema šanse. Bijesan sam.« »Prije bih rekao da ti je povrijeđen ponos. No zar se ne sjećaš što si govorio prije? Što je s Tamasin?« Namrštio se. »Ona mi je ţena, ne gospodarica.« »Jack...« »Ţelim dovršiti ovaj posao. Osim toga«, dodao je smirenije, »trebate imati nekoga uz sebe. Nemate nikoga kome moţete vjerovati. Briga one ljude na dvoru za vas. Uostalom, što će biti s mojim poslom ako vas ubiju?« »Kraljica...«, pokušao sam prosvjedovati, no Barak mi se smjesta usprotivio:
337
»Njoj su na prvome mjestu njena obitelj i kralj, premda ga se boji. Potrebni su vam ljudi kojima moţete istinski vjerovati. Siguran sam da moţete vjerovati i Nicku. A i koristan je. Razmislite o tome.« Okrenuo se i pošao kući. U njegovu koraku sada je bilo poleta. Bio je rastrgan između sadašnjeg i bivšeg ţivota, a ovaj je događaj, shvatio sam, preokrenuo tezulju na drugu stranu. Pobijedila je Barakova sklonost pustolovini, baš kao i kod Nicholasa. Zavrtio sam glavom, pa krenuo prema rijeci, da pronađem čamac koji će me odvesti do Whitehalla. TRIDESETO POGLAVLJE PONOVO SAM SJEDIO u UREDU lorda Parra. Bilo je kasno, ponoć je već dobrano prošla. Palača Whitehall utonula je u tamu i tišinu. Svi su spavali, izuzev straţara koji su neprestano koračali hodnicima. Obasjani samo slabim svjetlom svijeća, svi prekrasni ukrasi bili su skriveni u sjenama. Kad sam stigao, lord Parr je još uvijek radio. Ured mu je bio pun svjetla koje su bacale debele svjetloţute svijeće, a kapci su bili zatvoreni. Dao je pozvati Williama Cecila, koji je stigao za nekoliko minuta; bit će da boravi u palači. Nakon što sam im rekao za susret s Richem, lord Parr je poslao po kraljicu. Te je večeri bila s kraljem, no već se vratila u svoju spavaću sobu. »Moramo se posavjetovati s njom«, naglasio je lord Parr. »Ovo je se izravno dotiče.« Kraljicu je čekao za svojim radnim stolom. Izgledao je iscrpljeno. »Richard Rich, ha?« Zavrtio je glavom i umorno se osmjehnuo; starom dvoraninu u njemu moţda je ovakav tijek političkih događaja bio zabavan. »Bio sam pomislio da Rich stoji iza svega, da je kriv za ubojstva i krađu knjige«, rekao sam. »No čini se da ovoga puta čovjek iz sjene ipak nije on.« »No ako se dočepa Tuţaljke...«, započeo je Cecil. »Da«, prekinuo ga je lord Parr. »Iskoristit će je. Kampanja protiv kraljice mogla bi ponovo početi.« Zagledao se u mene i Cerila. »Hja,
338
znate kako se kaţe: drţite prijatelje blizu, a neprijatelje još bliţe. Neka nam Rich bude blizu, hajdmo raditi s njim.« Začulo se slabašno kucanje. Mary Odell i kraljičina sestra, lady Herbert, stajale su na pragu, sa svijećama u rukama. Pomaknule su se ustranu, propustivši kraljicu unutra. I ona je, kao i njene pratilje, bila odjevena nesluţbeno, u zlatno-zeleni kaftan; nije bilo vremena za dugotrajan posao s pribadačama i korzetom, koji je inače uobičajen dio njene odjeće. Crvenkastosmeđa kosa bješe joj svezana na potiljku, ispod pletene kapuljače. Na njenom licu, ţurno prekrivenom olovnim bjelilom, jasno se vidjela napetost. Naklonili smo joj se; leđa su mi se, nakon dugog dana, bila ukočila. Kraljica je otpravila svoje dame i počela bez uvoda: »Što je nova? Recite mi da ste pronašli knjigu, molim vas.« »Još nismo, nećakinjo«, rekao je lord Parr blago. »Dogodilo se nešto drugo. Došlo je do... komplikacija. Ţao mi je što sam te morao pozvati u ovo doba noći, no stvar je hitna.« Kimnula mi je, i ja još jednom ispričam cijelu priču, ovoga puta izostavivši Sticeovu prijetnju o slanju Nicholasove glave. »Rich ne zna za Tuţaljku«, privodio sam priču kraju. »Smatra da zapisi Anne Askew sadrţe navode koji bi mogli ugroziti i vas i njega.« »Rich ne zna ni da drţimo Myldmorea«, dodao je lord Parr. »Shardlake ga je nadmudrio.« »Nitkov je to, nitkov.« Kraljica prođe pokraj mene, prema prozoru. Dašak njenog mirisa kao da je izronio iz šuštanja svile. »Jako je toplo.« Htjela je otvoriti kapke, ali lord Parr brţe-bolje reče: »Nemoj, Kate. Nikad ne znaš tko promatra izvana.« Kraljica se okrenula prema nama. Oko usana joj je titrao gorak smiješak. »Da. Na trenutak sam zaboravila da ovdje čovjek mora paziti na svaki svoj pokret.« Duboko je udahnula, pa sjela i sve nas redom pogledala. »Moramo li surađivati s Richem?« »Moramo se bar pretvarati da surađujemo«, odgovorio je lord Parr. »Radit ćemo s njegovim ljudima, ali i motriti svaki njihov korak. Da, bilo bi korisno imati još nekoliko ljudi na dokovima.« Okrenuo se prema meni. »Onaj podatak o Baleu također nam je od
339
pomoći.« »Ali tko ima knjige?« upitao je Cecil. »Nestala četvorka? McKendrick, Curdy, Vandersteyn i onaj bijedni straţar Leeman? Ili su kod nekog drugog? Ne znamo ni jesu li nestali muškarci još uvijek ţivi. Tko je unajmio Greeningove ubojice? Sada znamo da Rich nije imao veze s tim.« »Mislim da su četvorica nestalih muškaraca radikali koji iz zemlje ţele prokrijumčariti obje knjige«, rekao sam. »Iz događanja u Njemačkoj znamo na što su sve anabaptisti spremni, unatoč tome što su se neki od njih sada odrekli nasilja. Greeningove ubojice moţda su bili njihove pristaše, koje su iskoristili nakon unutarnjeg raskola. Kao što sam već bio kazao, da su Tuţaljku ukrali konzervativci, bilo bi im dovoljno da jedan primjerak pokaţu kralju.« Kraljica se umah lecnula, no morao sam to još jednom spomenuti. »Mislim da je rješenje povezano s Curdyjevim ljudima unutar radikalne skupine.« Lord Parr je vrtio glavom. »Sada znamo da je Rich u sve umiješan samo do određene mjere, no moguće je da neki kraljičin neprijatelj na dvoru, nakon što je ubacio špijuna u skupinu, još uvijek skriva knjigu.« Ponovo je zavrtio glavom. »Ako sam u pravu, taj neprijatelj je zasigurno član Krunskoga vijeća. Ali tko točno? I gdje je knjiga?« »O tome još uvijek moţemo samo nagađati«, rekao je Cecil. Lord Parr duboko je udahnuo. »U redu. Shardlake, odrţavajte vezu s Richem preko tog Sticea. Vi i Cecil ćete u suradnji s njegovim ljudima tragati za nestalim muškarcima i motriti na dokovima.« Prignuo se i nešto naţvrljao na papir. »Ovo su naši ljudi na carini. Dajte to Sticeu, a on neka vama zauzvrat dade imena njihovih doušnika. Našim ljudima nismo rekli ništa konkretno o zapisima koje krijumčari ţele iznijeti iz zemlje.« Cecil je izgledao nemirno. »U sve su upleteni ubojice. Moglo bi biti nevolja. Moţda će nestali muškarci pokušati pobjeći, pa ćemo morati izaći na kraj s njima, a ako nas Stice bude zazvao, trebat će nam pomoć. Ako Tuţaljka bude pronađena, moţda ćemo se morati obračunati s većim brojem Richevih ljudi. Koliko sposobnih
340
mladića imate na raspolaganju?« »U mojem domaćinstvu su četvorica kojima dovoljno vjerujem«, odgovorio je Parr. »Naravno, neću im reći za Tuţaljku.« »Ne ţelim nasilje«, rekla je kraljica. »Vjerojatno nećemo imati izbora, nećakinjo«, rekao je ţalosno lord Parr. »Shardlake i Cecil će se moţda morati braniti, i zato im treba pojačanje.« Pozorno me pogledao. »Koliko o svemu znade vaš čovjek Barak?« »Sada zna sve.« Lord Parr podignuo je obrve. »Morao sam mu sve reći jer sam ga trebao za straţara u Needlepin Laneu«, objasnio sam. Lord Parr kratko je promislio, pa rekao: »Onda nam i on moţe pomoći. A vaš učenik? Onaj kojeg su oteli?« »On jedva da nešto zna. Pokazao se hrabrim, ali je još vrlo mlad. A Barak je odgovoran za svoju obitelj. Ne bih nijednog ţelio izlagati novim opasnostima.« »Ţele li oni pomoći?« Oklijevao sam. »Da. Dobri su ljudi.« »Onda su nam potrebni.« »Baraka znam«, uključio se Cecil, »ali taj dečko, taj...« »Nicholas.« »Moţe li mu se uistinu povjeriti ova stvar? Kome sluţi?« Malo sam promislio. »Samo meni.« »Biste li na temelju toga jamčili za njega?« »Da, naravno.« »Kakvo mu je podrijetlo? I kakva su njegova vjerska uvjerenja?« »Pripada vlastelinskoj lozi iz Lincolnshirea. Nema rodbinskih veza ni s kime na dvoru. Što se vjere tiče, jednom mi je rekao da ţeli moliti samo onako kako to zahtijeva kralj, a ostalima, smatra, treba ostaviti slobodu izbora.« »Ĉak i papistima?« upitao je Cecil s ponešto prijekora u glasu.
341
»Rekao je samo to. Drţim kako nije umjesno da istraţujem vjerska uvjerenja ljudi koji rade za mene.« Lord Parr netremice me promatrao; oči su mu bile krvave i umorne, ali i dalje pronicave. »Uključite i mladića«, odlučio je naposljetku. »Ispričajte mu cijelu priču. Pokazao se korisnim. No ovo je za njega posve nova odgovornost. Neka prisegne da će to što zna o kraljičinoj knjizi drţati u tajnosti. Vrijedi i za Baraka.« »Ĉini mi se da taj Nicholas nije baš osobiti vjernik«, rekla je kraljica tuţno. Odgovorio sam joj neuobičajenom smjelošću. »Kao što sam rekao, Vaše Veličanstvo, nisam procjenjivao njegovu dušu. Nemam pravo na to. Niti imam pravo njega i Baraka izloţiti novim opasnostima.« Blago se zarumenjela. Lord Parr se namrštio i zaustio me prekoriti, no kraljica je bila brţa. »U redu je. Matthew ima pravo na svoje mišljenje. No htjela bih reći... ako on i Cecil krenu u tu akciju, veći broj uključenih ljudi zasigurno će smanjiti rizik od stradavanja.« Pogledala me. Nevoljko sam kimnuo. »Dakle ovako«, započne odrješito lord Parr. »Rich zna da je lov na heretike završen, ali vjeruje da reformisti još nisu pobijedili. Kraljičin brat danas je bio na sastanku Krunskoga vijeća. Rekao mi je da su se Gardiner, Wriothesley i Paget ponovo došaptavali. Mrmljali su o nečijem skorašnjem dolasku u London.« »Da nisu razgovarah o Bertanu?« upitao sam. »To nam se ime stalno pojavljuje u istrazi.« »Nemam pojma«, odvratio je uznemireno lord Parr. »Ali, ako Paget zna za to, onda zna i kralj.« Okrenuo se nećakinji. »Je li ti večeras nešto rekao o tome?« Kraljica je mrko pogledala strica. »Govorio je samo o pripremama za doček admirala d’Annebaulta. Potom su došli svirači, pa sam mu malo pjevala. Jako ga je boljela noga.« Pogledala je ustranu. Nerado je izvještavala o svojim razgovorima s kraljem. No posljednjih mjeseci trebala je saveznike. Lord Parr je ustao. »U redu, Shardlake. Prenesite poruku Richu.
342
Cecil će popričati s našim ljudima na carini. A meni je sad vrijeme za spavanje.« Naklonio se kraljici. »Hvala ti, striče«, rekla je tiho. »I vama, gospodine Cecil. Gospodine Shardlake, vi ostanite. Ţeljela bih razgovarati s vama. Moţemo malo prošetati mojom galerijom. Pridruţit će nam se Mary Odell.« Gorko se osmjehnula. »Kad god nasamo razgovaram s nekim muškarcem koji mi nije rod, iz sigurnosnih razloga moram imati pratilju.« Lord Parr oštro me pogledao; znao sam da ţeli da svi povjerljivi podaci putuju preko njega. Ipak, on i Cecil su nas ostavili, duboko se naklonivši kraljici. Dok su izlazili, opazih da su Mary Odell i kraljičina sestra još uvijek vani. Kraljica je izašla i, dok sam ja čekao u uredu, porazgovarala s damama. Brzo se vratila. »Pođite s nama«, rekla je. Krenuo sam za njom i odmah uvidio da je lady Herbert otišla, a Mary Odell ostala. »Matthew, zasigurno se sjećate Mary«, rekla je tiho kraljica. »Prošli tjedan ste je ispitivali.« »Sjećam se, dakako. Dobra večer, gospođo. Ono što ste mi kazali bilo je od velike pomoći.« Mary Odell je kimnula. Njeno punašno lice bilo je zabrinuto. Oni koji su sluţili kraljici iz neposredne blizine, poput nje, lako su mogli naslutiti da se sprema nova opasnost. Kraljica nas je povela niz hodnik, pokraj njenih privatnih odaja, do golemog predvorja u kojem su po dvojica vojnika straţarila na svakim od četiriju izlaznih vrata. Salutirali su kraljici, koja je pošla prema vratima na suprotnoj strani. Straţari ih otvore, i nađemo se na veličanstvenoj galeriji, dugoj više od pedeset metara; bilo je mračno, no s jedne se strane kroz visoke staklene prozore jasno vidjela rijeka. Jedan od straţara skinuo je baklju sa zidnog drţača u predvorju i, kad mu je Mary Odell dala znak, počne ţurno paliti svijeće na stolovima prekrivenim raznobojnim orijentalnim platnima. Unutrašnjost galerije polako se otkrivala u polutami: prekrasan strop bio je prošaran zlatnom i plavom bojom, na zidovima su se nizale slike s biblijskim i klasičnim prizorima, a nekoliko zlatom protkanih tapiserija odraţavalo je svjetlucanje plamičaka. Na drvenim stupovima stajali su veliki kavezi za ptice,
343
sada prekriveni tkaninom. Straţar se naklonio i otišao, a kraljica s olakšanjem uzdahne — vidljivo se opustila. Okrenula se Mary Odell. »Hodaj malo iza nas, Mary. Moram porazgovarati s gospodinom Shardlakeom.« »Da, Vaše Veličanstvo.« Polako smo krenuli niz galeriju. Niše koje su se redale u pravilnim razmacima bile su ispunjene rijetkim dragocjenostima, izloţenim na stolovima ili kamenim stupovima: bila je tu škrinja sa zlatnicima i srebrnjacima neobičnih uzoraka, zatim šareni dragulji i minerali, te nekoliko urešenih satova, čije je kuckanje pratilo naš hod. Kraljica je zastala ispred stola na kojem je leţala otvorena knjiga i nekoliko listova papira ispisanih njenim rukopisom. Ostao sam piljiti, a ona se tuţno osmjehne. »Ne brinite se, Matthew. Učim španjolski. Odvraća mi pozornost, a posluţit će mi na diplomatskim sastancima. To su moje bilješke, ništa drugo.« Prešla je pogledom preko galerije. »Ovo je moje omiljeno mjesto u Whitehallu. Ovdje mogu neometano šetati i odmarati oči na dragocjenostima.« »Galerija je puna ljepota.« »Satovi me podsjećaju da, ma koliko dvorani mahnito spletkarili iza zatvorenih vrata, vrijeme i dalje neumitno teče.« Izravno me pogledala svojim svjetlosmeđim očima. »Teče, i vodi nas Boţjem sudu.« Ptica u kavezu pokraj nas, probuđena glasovima, uzvrtjela se i zacvrkutala. Kraljica priđe kavezu i podigne prekrivku: iza rešetaka, u nas je gledao lijepi ţuti kanarinac. »Šteta ga je vidjeti zatočenog«, usudih se primijetiti. Kraljica je promatrala kanarinca. »Svi smo mi zatočenici u tamnici ovog zemaljskog svijeta, Matthew.« Nisam odgovarao, pa je nastavila: »Voljela bih da pođete putem spasenja, Matthew. Sigurna sam da vas je Bog pozvao.« »Ne čujem Ga, Vaše Veličanstvo.« Oklijevao sam. »Nedavno sam upoznao odvjetnika, zove se Philip, koji je radikal. Dobar je čovjek,
344
ali po nekim pitanjima kao da je... zaslijepljen.« »Zar su slijepci oni koji traţe vjeru, i oni koji su je pronašli?« »Moţda sam odveć tvrdoglav i mušičav da bih spoznao vjeru kako je doţivljavate vi i on... Što mislite, znači li to da sam proklet?« upitao sam tiho. Zatečena, kraljica je ostala nepomično stajati, blijeda lica na svjetlu svijeća. Potom mi blago reče: »Samo Bog na kraju puta daje odgovor na takva pitanja. No On pruţa radost istinske vjere onima koji to ţele.« »Zaista? Naţalost, ostajem sumnjičav.« »Zašto onda činite ovo za mene? Neprestano traţim sve više i više. Vas i vama drage ljude dovodim u veliku opasnost. Maloprije sam vidjela koliko ste zabrinuti za ljude koji rade za vas.« »Doista jesam. Nicholas je mlad i sklon pustolovinama, a Barak...« Uzdahnuo sam. »Hja, on više nije mlad, no i dalje je sklon pustolovinama. Ne moţe si pomoći.« Pozorno me motrila. »Zar sve ovo radite samo zato što sam ja to zatraţila?« »Radim to zbog vas, kao vaš vjerni podanik«, odgovorio sam tiho. »I zato što se nadam da će ljudi, ako pobijedi vaša strana, imati veću slobodu misli i vjeroispovijesti, da šegrti, obrazovane dame i ostarjeli svećenici neće biti ţivi spaljivani zbog svojih osobnih uvjerenja, dok ljudi poput Richa i Gardinera promatraju sa strane.« Kraljica je spustila pogled i šapnula: »Mislite da je to moguće tek kad moj muţ umre, zar ne?« Riječi su odjednom samo tekle iz mene. »Ljudi su istinski uplašeni, Vaše Veličanstvo. Boje se da će ih njihova vjera, koja je trenutno moţda dopuštena, već za koji tjedan odvesti na lomaču. Time su prisiljeni na pravovjernost punu opreza i straha, a ona je, što god da bila, daleko od iskrene vjere. Svi se boje tamnice i lomače.« »I ja se bojim lomače«, rekla je kraljica. »Posljednjih sam mjeseci katkad bila toliko uzdrmana i proţeta uţasom, da sam jedva mogla
345
ustati iz kreveta. A zamislite onda kako mi je bilo teško razgovarati i ponašati se sukladno mom poloţaju.« Zadrhtala je. U tom sam je trenutku silno ţelio dodirnuti i utješiti je, no nisam imao hrabrosti za to. Nekoliko smo trenutaka šutke stajali nasuprot velikog ukrašenog kamina; iznad rešetke isticale su se isklesane heraldičke zvijeri. Nekoliko metara od nas stajala je Mary Odell, ruku smjerno spuštenih ispred sebe. Napokon, kraljica duboko udahne i tiho reče: »Moja se obitelj nada da bih jednog dana mogla postati namjesnica princa Edwarda. Ako se to dogodi, neće više biti progona i spaljivanja. Zakoni o crkvi bit će promijenjeni, a smrtna kazna ukinuta.« Cinično se osmjehnula. »Ali Seymourovi, kao Edwardovi ujaci, smatraju da imaju veća regentska prava od mene. Opet, sigurna sam da bi i oni htjeli ublaţiti zakone. Trenutno smo ujedinjeni protiv Gardinera i njegovih ljudi, no budućnost je u Boţjim rukama.« Glas joj je sada bio pun ţara. »To me tješi, da je budućnost u Njegovim rukama. Naša je duţnost da na ovoj ubogoj zemlji budemo Njegove sluge.« Ponovo je spustila glavu. »No u toj sam duţnosti poklekla kad sam, zbog taštine, zadrţala knjigu suprotno nadbiskupovu savjetu.« »A moja je duţnost da uzvišenoj dami vratim ukradenu svojinu i privedem pravdi dvojicu ubojica. To je sve što vam mogu obećati, Vaše Veličanstvo. Samo to, ne i potragu za vjerom.« »I to je već više no što bi većina ljudi učinila za mene.« Osmjehnula se i spontano podignula ruku, ţeleći me dodirnuti. No zaustavila se. Kad je ponovo progovorila, glas joj je bio bezbojan, čak pomalo i sluţben. »Jako je kasno, Matthew. Mary će vam pronaći sobu u vanjskom dijelu palače, pa onda ujutro krenite. Znam da vas čeka mnogo posla.«
† SMJESTILI SU me blizu dveri, u veliku sobu s udobnim krevetom i rogoţinom na podu. Dobro sam spavao i probudio se prilično kasno; sunce je već bilo visoko, i izvana, sa širokog dvorišta,
346
dopirali su glasovi. Bila je nedjelja, i crkvena zvona odjekivala su kako unutar zidina palače, tako i onkraj njih. Sjetio sam se da je jučer sahranjen Bealknap; bio sam zaboravio na to. Upitah se je li mu itko došao na pogreb. A ono njegovo čudnovato likovanje na samrtnoj postelji? Ta je zagonetka moţda pokopana zajedno s njim. Ţurno sam se odjenuo — morao sam prenijeti poruku Sticeu, a ţelio sam i razgovarati s Nicholasom. Izašavši van, vidjeh da se na tri strane dvorišta, naspram odaje kraljeve straţe, okupilo mnoštvo ljudi. Sluge, dvorani, sluţbenici — svi su bih okupljeni u gomilu. U blizini opazim Williama Cecila; kroz guţvu se probijem do njega i pozdravim ga. »Brate Shardlake?« reče on. »Bili ste ovdje cijelu noć?« »Da. Bilo je vrlo kasno, pa sam dobio sobu za noćenje.« »I ja često moram noćiti ovdje. Ali nedostaju mi ţena i djeca.« Ţalosno se osmjehnuo, pa me ljubopitljivo pogledao. »Razgovarali ste s kraljicom?« »Da. Uglavnom o vjeri.« »Zacijelo ţeli da svi vide svjetlo koje je vidjela ona.« »Istina.« Promijenio sam temu. »Ĉini se, gospodine Cecil, da ćemo blisko surađivati, a moţda se čak i zajedno suočiti s opasnostima.« Ozbiljno je kimnuo. »Da. Nisam predvidio da će stvari otići tako daleko.« »Ni ja.« Radoznalo sam pogledao oko sebe. »Zašto su se svi okupili ovdje?« »Zar ne znate? Kad kralj boravi u Whitehallu, nedjeljom ujutro uvijek odlazi u crkvu u javnoj povorci.« »S kraljicom?« »Da. Pogledajte.« Skupina vojnika iznutra je otvorila urešena vrata odaje kraljeve straţe i zauzela mjesto pred ulazom. Potom je marševskim korakom van izašla skupina gospode umirovljenika, u crnim livrejama ukrašenim zlatom, s helebardama u rukama. A onda su
347
izašli kralj i kraljica. Zbog kraljeva golema tijela, s mjesta na kojem sam stajao mogao sam vidjeti tek jarke boje kraljičine haljine, i to samo na časak. Ljudi su poskidali kape i započne glasno klicanje. Promatrao sam Henrika. Danas je nosio sluţbeno ruho: dugačku ţućkasto-bijelu satensku halju široko podstavljenih ramena, obrubljenu kuninim krznom. Izgledao mi je malo manje gojazan no kad sam ga vidio prošli put, i upitah se nosi li u javnosti korzet, kao što se priča. Na krupne, zavijene noge navukao je duge crne čarape. Drţao se ukočeno, u hodu se naslanjajući na debeli štap sa zlatnim vrhom, dok ga je pod drugom rukom drţao jedan od gospode umirovljenika. Krenuo je dvorištem, pa se osmjehnuo gomili. U jednom je trenutku čak skinuo svoju crnu kapu ukrašenu sitnim dijamantima. No čvrsto je stiskao usne, a na rumenom čelu i obrazima jasno mu se vidio znoj. Morao sam se diviti njegovoj hrabrosti i ţelji da svojim podanicima pokaţe kako još moţe hodati. Zasigurno je trpio velike bolove. Još je jednom skinuo kapu, dok su njegove male oči lutale po dvorištu. Načas sam pomislio da mu se pogled zaustavio na meni. Polako je nastavio preko druge strane dvorišta i ušao u veliku dvoranu. Slijedili su ga viši sluţbenici i vijećnici: u povorci sam opazio mrko, bradato lice tajnika Pageta, mršavog i riđobradog Wriothesleya, te vojvodu od Norfolka, odjevenog u crvenu halju. »Učinilo mi se da me na trenutak pogledao«, šapnuo sam Cecilu. »Nisam primijetio. Mislim da mu je bilo vaţno samo da se odrţi na nogama. Ĉim se makne iz vidokruga, stavit će ga u njegova kolica.« Cecil je ţalosno vrtio glavom. »Koliko dugo još moţe izdrţati?« upitao sam. Cecil se namršti, pa se nagne prema meni. »Nemojte zaboraviti, gospodine Shardlake, da se pretkazivanje kraljeve smrti, na bilo koji način, smatra izdajom.«
† CECIL
I JA
smo se dogovorili da ću mu se javiti čim obavim
348
razgovor sa Sticeom. Ĉamcem sam se vratio do Temple Stairsa, zavideći ljudima koji su, nakon mise, isplovili u barkama kako bi uţivali na suncu. Pješice sam stigao do uskih uličica Amen Cornera, gdje je stanovao Nicholas. Na kucanje mi je otvorio neki mladić, vjerojatno i sam student. Ĉinilo se da mu nije baš drago što samo došao posjetiti Nicholasa. »Vi ste njegov mentor?« upitao me. »Da.« »Nick se jučer potukao«, rekao je oprezno. »Ne ţeli reći što se dogodilo, ali siguran sam da nije on kriv...« »Sve znam. I u pravu ste, nije kriv.« Mladić me stubama odvede na kat i pokuca na vrata. Nicholas ubrzo otvori. Košulja mu je bila razvezana, pa se vidio zavoj kojim su mu bila omotana prsa. Masnice na njegovu licu poprimile su ţutu i crnu boju. Izgledao je uistinu jadno. »Kako si?« upitao sam. »Izgleda gore nego što jest, gospodine. A prsa dobro zacjeljuju.« Pošao sam za njim u neurednu sobu prekrivenu prašinom. Na stolu su leţali neoprani tanjuri, a pravničke knjige bile su razbacane uokolo. To me vratilo dvadeset pet godina u prošlost, u moje studentske dane, premda sam ja ipak bio nešto uredniji. Bilo je očito da Nicholas nema sluge, kao što ga nisam imao ni ja. No, dok moj otac nije bio dovoljno bogat da mi ga plaća, Nicholasov otac nije ga ţelio plaćati; radilo se, nesumnjivo, o još jednoj osuđujućoj gesti. Nicholas mi pokaţe da se smjestim na jedini stolac, a on sjedne na nenamješten krevet. Pomno sam ga promatrao. Bio je inteligentan i odvaţan, ali se, kao i svi mladići, svojom hrabrošću lakoumno razmetao. Međutim, bio je iznimno pouzdan, u to sam sada bio posve siguran. »Nicholas, jučer si vidio da se slučaj u koji sam uključen tiče najviših drţavnih velikodostojnika«, rekao sam. »Osoba za koju radim po svom je poloţaju čak i iznad Richa.« Razrogačio je oči. »Radite za kralja?«
349
»Ne, tako visoko nije... Nicholas, kad smo jednom razgovarali o vjerskim sukobima koji uništavaju ovu zemlju, rekao si mi da ih kaniš izbjegavati, da ţeliš mir i sebi i drugima. To je i moja ţelja. No ono na čemu sada radim u vezi je s borbom na dvoru. Na jednoj su strani oni koji bi zadrţali misu, moţda čak i vratili papu, a na drugoj oni koji bi ukinuli svaki preostali trag katoličkog obreda. Uplitanje u tu borbu moţe završiti mučenjem, ubojstvom i spaljivanjem. Neki su to već i iskusili.« Šutio je. Vidio sam da su ga se moje riječi dojmile. »Još uvijek mi niste rekli za koga radite«, rekao je naposljetku. »To ti i ne mogu reći, osim ako ne prisegneš da ćeš čuvati tajnu.« »Hoće li Jack raditi s vama?« »Da. Ustrajan je.« »No treba vam još pomagača?« »Da.« Tuţno se osmjehnuo. »Još me nitko nikada nije traţio za pomoć.« »Moram najiskrenije reći kako bi za tebe bilo najbolje da se ne miješaš u to. Ne zato što sumnjam u tvoju hrabrost i vjernost, nego zbog opasnosti. Kao što sam rekao sinoć, mogu ti srediti da radiš za drugog odvjetnika. Nicholas, moraš sagledati širu sliku. Sjeti se svojih roditelja, onog što trebaš naslijediti i tvoje budućnosti kao zemljoposjednika.« Osmjehnuo sam se, misleći kako će to djelovati na njega više nego išta drugo. No njegova me reakcija iznenadila. U trenu je postao ogorčen. »Moji roditelji?! Moje nasljedstvo?! Rekao sam vam, gospodine, zašto sam došao u London. Moji otac i majka htjeli su da oţenim djevojku koju nisam volio. Znate da sam odbio...« »Da, pa su te poslali u London da studiraš pravo. No siguran sam da će tvoji roditelji, kad završiš studij, prijeći preko svega. Neće se više ljutiti, nego će osjećati poštovanje prema tvom uspjehu.« »To se nikada neće dogoditi«, rekao je Nicholas s gorčinom. »Otac
350
mi je kazao da će me lišiti nasljedstva ako se ne oţenim prema njegovoj ţelji. Poslao me na studij prava da me više ne mora gledati. Majka je po tom pitanju još ţešća. Kazala je da neću biti valjan čovjek ako se odbijem oţeniti po njihovu odabiru, da više neću biti njen sin. I tako sam ostao bez nasljedstva.« Raspaljeno me pogledao. »Da, teško je sve to. Ali ono što kaţemo u ljutnji...« Nicholas je odmahnuo glavom. »Sve što su rekli doista su i mislili. Vidio sam to na njihovim licima. Dobro se sjećam kako sam klonuo duhom kad sam shvatio da me ne vole.« Riječi su mu načas zapele u grlu. Nakašljao se. »Već su unajmili odvjetnike kako bi pronašli način da me isključe iz ostavine. Sve kane prenijeti na mog bratića, mladog kicoša koji bi oţenio i jednonogu patuljčicu ako bi bila dovoljno bogata. Da, gospodine Shardlake, njihove namjere su ozbiljne.« Spustio je pogled i zagladio plahtu na nenamještenom krevetu. »Ja sam njihovo jedino dijete. I meni i njima to je golem teret.« »Ni ja nemam braće i sestara. Da, to moţe opteretiti čovjeka, ali nikad nisam nosio breme teško poput tvog.« Nicholas pogleda po neurednoj sobi, po pravničkim knjigama. »Katkad mi je pravo zanimljivo, ali često mi se sve to čini kao besmisleno klanje. Taj slučaj Slanning...« Osmjehnuo sam se. »Nasreću, takvi slučajevi su rijetki. Koji predmeti su ti zanimljivi?« »Oni u kojima odvjetnik moţe suosjećati s klijentom, u kojima se ispravlja nepravda.« Osmjehnuo se. »Zanimaju me uzbudljivi predmeti.« »Uzbudljivi predmeti su i opasni. Što se ostalih tiče, odvjetnik nije u mogućnosti zastupati samo one klijente s kojima se slaţe. Kako bilo, u jesenskom kvartalu mi moţeš pomagati na Sudu za zahtjeve.« Nicholas je iskrivio lice. »Tamo gdje pučani tuţe plemiće, svoje vladare po prirodnim zakonima?« »Zar ne bi svi trebali imati jednako pravo na sudovanje, baš kao
351
i na svoja religijska uvjerenja?« Nicholas slegne ramenima. »Moţda bi drukčije gledao na stvari kad bi radio na tim predmetima.« »Ne znam. Trenutno ţelim aktivan ţivot, potragu za časnim ciljem. Ĉak i ako bih opet bio otet.« Osmjehnuo se. Velike zelene oči su mu blistale. »Ţeliš nešto smisleno?« Kratko je oklijevao, pa rekao: »Da. Potreban mi je... smisao.« Shvaćao sam da Nicholas teţi pustolovinama dijelom zato što ţeli zaboraviti postupke svojih nedoličnih roditelja. Sjetih se kako se pričalo da se mačevao zbog prostitutke. Ako ne pronađe ţeljeno uzbuđenje u poslu sa mnom, onda će ga, pomislih, traţiti negdje drugdje, i završiti s mačem u utrobi. Ako ostane uz mene, moţda bih ga mogao voditi i obuzdati taj samorušilački nagon koji sam otkrio u njemu. »Misliš da je cilj kojem ja teţim pravedan?« upitao sam. »Ako dovede do prestanka progona koje gledam otkad sam došao u London, onda jest pravedan«, odgovorio je on ozbiljno. »Prije no što ti kaţem za koga radim i otkrijem detalje o slučaju, moraš se zakleti svojom gospodskom čašću da nikome, baš nikome nećeš reći ništa o tome.« »Ovdje nemam Bibliju...« »Bit će dovoljna tvoja riječ.« »Onda se zaklinjem.« »Radim za uzvišenu damu, Njeno Vekčanstvo kraljicu Katarinu.« Nicholas je razrogačio oči. »Skelly mi je rekao da ste nekad obavljali pravne poslove za nju.« »Poznajem je iz vremena kad još nije bila kraljica. Ona je časna dama.« »Mnogi kaţu da je bila u nevolji.« »Bila je. I još uvijek jest. No nikoga ne progoni.«
352
»Onda ću vam pomoći.« »Hvala ti... I molim te: budi oprezan i postupaj prema mojim uputama. Nema junačenja.« Vidio sam kako se rumeni ispod masnica. »U redu.« Pruţio sam mu ruku. »Hvala ti.« TRIDESET PRVO POGLAVLJE OD NICHOLASA SAM KRENUO ravno u Needlepin Lane. Uska je ulica na danjem svjetlu izgledala još jadnije; sa starih je kuća popadala ţbuka, a po sredini se protezao smrdljivi odvodni kanal. Premda je bila nedjelja, na suncu ispred krčme sa znakom zastave stajali su muškarci i pijuckali pivo iz drvenih kupica. Među njima sam opazio i nekoliko djevojaka s napadnom šminkom; nosile su haljine s dubokim izrezima. Kralj je proljetos naredio da se bordeli u Southwarku zatvore. Nakon toga mnoge su kurve došle sjeverno od rijeke, premda je prostitucija u gradu bila zabranjena i povlačila sa sobom kaznu bičevanjem. Opazivši da je promatram, jedna pijana djevojka mi dovikne: »Ne gledaj me tako mrko, grbavče, ja sam pristojna dama!« Ljudi se zapilje u mene. Neki se i nasmiju. No nisam obraćao pozornost na njih, nego pokucam na vrata kuće sa zelenim kapcima. Stice je odmah otvorio. »Brzo ste se vratili.« »Imam poruku za vašega gazdu.« Pokazao sam glavom preko svog ramena. »Bilo bi dobro da uđem. Privukao sam pozornost ljudi ispred krčme.« »Svagdanji prostaci. Uvijek dovikuju prolaznicima.« Pomaknuo se ustranu i ja uđem u oskudno namještenu sobu. Nagonski sam stisnuo drţak svog noţa kad je Stice, zatvorivši vrata, krenuo prema stolu. Sjeo je, drsko se osmjehujući. Mač kojim je sinoć gotovo ubio Nicholasa leţao je na stolu — upravo ga je laštio. Na oštrom sječivu bljesnula je zraka sunca. Na stolu je stajao i vrč s pivom, te nekoliko kositrenih krigli. »Ne ljutite se valjda, gospodine Shardlake?« rekao je Stice. »Obojica samo sluţimo svojim gospodarima.« Potom oštrije upita: »Imate poruku za gazdu?« »Da. Moji nalogodavci sloţili su se da zajedno s vama traţimo
353
nestale muškarce i zapise Anne Askew. Ja ću vam biti veza. Imamo čovjeka, odvjetnika Williama Cecila, zaduţenog za dokove. Ovo su ljudi kojima je platio da paze hoće li tko prokrijumčariti zapise izvan zemlje.« Predao sam mu prijepis Parrove liste. Stice je pogledao listu i kimnuo. »Među nama, mislim da smo mi već pokrili dokove i carinarnicu.« »Koliko ljudi imate ondje?« »Dajemo novac dvojici sluţbenika.« Zapisao je dva imena pri dnu papira, otkinuo taj dio i predao mi ga. »Sir Richard je bio kazao da Bale očekuje pošiljku«, rekoh. »Nadajmo se da nismo zakasnili.« »Dao Bog da nismo.« »Imamo jedan vaţan uvjet, gospodine Stice. Tko god čuje nešto o teretu, mora odmah obavijestiti drugu stranu.« »Pa naravno«, osmjehnuo se Stice, šireći ruke. »Usput, ako dođe do borbe — recimo s ostatkom Greeningovih ljudi, ako se pojave — koliko boraca moţete dati?« »Dvojicu sasvim sigurno. I vjerojatno još nekoliko njih.« »Jesu li prva dvojica Barak i onaj mladić?« »Da.« Stice je zadovoljno kimnuo. »Obojica su vrlo vješti.« »Cecil će ih vjerojatno prikupiti još.« »Ja imam uvijek spremnu trojicu, uključujući Gowera, kojeg ste upoznali jučer. Sada je na dokovima, čuva straţu... Siguran sam da će gazdi biti prihvatljivo sve što ste rekli.« Nasmijao se. »Tko bi, nakon onog sinoć, pomislio da ćemo raditi zajedno? Sjednite, pa da popijemo pivo.« Iako nevoljko, sjeo sam nasuprot njemu. Doduše, dobro je da što više znam o tim ljudima: da se dočepa Tuţaljke, Rich bi nas, nisam dvojio, odmah izdao. Stice mi je natočio pivo, pa se zavalio u stolcu. Imao je, procijenio sam, oko dvadeset pet godina. Lijepo se odijevao — iz
354
rukava prsluka ponovo su mu virile svilene manšete košulje, poput one koju je poderao nakon osujećene provale u Greeningovu radnju. Premda grubo, lice mu je bilo privlačno, no nagrđivalo ga je osakaćeno uho. Ĉudilo me što ne nosi dugu kosu kako bi ga sakrio. Stice je opazio da zurim, pa dlanom prekrije uho. »Ne moţe ga se previdjeti, ha? Privlači poglede kao i, pretpostavljam, vaša leđa. Ne sramim se. Uho sam izgubio u poštenom dvoboju sa šugavim psom koji je osporavao moje podrijetlo. Osim toga, u poslu koji katkad obavljam za gospodina Richa, takvo uho daje ljudima do znanja da me moraju uvaţavati.« »Koliko dugo radite za Richa?« »Dvije godine. Došao sam iz Essexa, gdje sir Richard ima mnoge posjede. Jedan od njih graniči s imanjem moga oca, koji me poslao na dvor da okušam sreću. Sir Richard je traţio mladog vlastelina koji nema obveza i ţeljan je pustolovina.« Ponovo se osmjehnuo. Još jedan mladi gospodin koji je, poput Nicholasa, u potrazi za pustolovinama. No pretpostavljao sam da je Stice spreman na sve, uključujući ubojstvo, kako bi se uzdignuo u Richevoj sluţbi. Zbog toga ga je, uostalom, Rich i izabrao. Nasmijao se. »Milosti mi Boţje, gospodine, imate nevjerojatno mrk pogled. Sir Richard mi je već rekao da se ponašate poput licemjernih luterana, ali da ne dijelite njihovu vjeru.« Zaobišao sam te riječi. »Nadate se da ćete napredovati kod Richa?« upitao sam. »Da. Sir Richard je odan onima koji mu sluţe. To je općepoznato« Nasmijao sam se. »Ne bih rekao da je odanost prava riječ.« Stice je odmahnuo rukom. »Vjerojatno mislite na njegove poslove na kraljevu dvoru. Velikodostojnici nikad nisu istinski odani jedni drugima. No znano je da sir Richard ne mijenja svoje pomoćnike i da ih dobro nagrađuje.« Stisnuo je oči i potegnuo gutljaj piva. »Nadam se da isto vrijedi za kraljicu i njene ljude. Za koga točno radite? Sir Richard mi je rekao da vam je nalogodavac vjerojatno lord Parr, kraljičin stric.« Nisam se dao navući na razgovor o tome. Spustio sam kriglu i
355
naglo ustao. »Obavijestit ću vas ako bude novih događaja. Ako vi što saznate, dođite k meni kući. Ţivim u Chancery Laneu.« Stice rugalački digne kriglu. »Znam ja gdje vi ţivite.«
† ODLUĈIO SAM obavijestiti Philipa Coleswyna o najnovijem razvoju događaja u slučaju Slanning, no bit će najbolje da to učinim nakon što sutra s rizničarom Rowlandom popričam o Isabelinoj prituţbi. Pošao sam kući. Ostatak nedjelje imao sam za sebe — morao sam obaviti još nekoliko stvari. Najprije sam otišao u radnu sobu i napisao pismo Hughu. Upoznao sam ga s uobičajenim novostima i mojom ulogom u skorašnjem svečanom dočeku admirala d’Annebaulta. Potom sam mu napomenuo da je John Bale opasan čovjek kojeg mora izbjegavati, i upozorio ga da mi više ne piše o njemu. Eto, ako ništa, bar Hugha nisam uvukao u sve ovo. Zapečatio sam pismo i stavio ga u svoju torbu. Poslat ću ga sutra iz Lincoln's Inna. Spustio sam se u prizemlje. U kući se nije čuo ni glas. Prema dogovoru, Josephine je opet izašla u šetnju sa svojim mladićem, pa sam znao da nje nema. U kuhinji nije bilo nikoga; na stolu je gorjela voštanica kojom će se poslije zapaliti vatra za kuhanje. Otišao sam do staje, koju je Timothy, upirući iz sve snage, upravo čistio; hrpa stare slame i konjske balege već je stajala pokraj vrata. »Dobar dan, gazda«, rekao je. »I tebi, Timothy. Nemoj zaboraviti da balega treba gospođi Brocket za povrtnjak.« »Neću. Daje mi četvrt penija za dobru hrpu.« »Jesi li razmislio o odlasku na šegrtovanje? Mogu upitati glavnog konjušara u Lincoln's Innu ima li mjesta među podkivačima.« Dječakovo lice se smrači. »Ipak bih radije ostao kod vas.« »Hja, volio bih da malo pomnije razmisliš o tome.« »Da, gospodine«, odvratio je on spuštene glave, nimalo
356
oduševljeno. Uzdahnuo sam. »Znaš li gdje su gospodin i gospođa Brocket?« »Otišli su u šetnju. Gospođa Brocket me zamolila da pazim na svijeću u kuhinji i da na njoj zapalim novu ako dogori.« »Dobro.« Dakle, kuća je prazna. Nije bilo ničeg protuzakonitog u onom što sam nakanio učiniti, ali nisam ţelio da me itko vidi. »Jutros im je glasonoša donio pismo«, rekao je Timothy. »Bio sam u kuhinji s njima. Ne znam od koga je pismo stiglo, ali oboje su se uzrujali. Poslali su me van iz kuhinje, a malo kasnije su otišli u šetnju. Gospodin Brocket je izgledao turobno, a mislim da je jadna gospođa Brocket plakala.« Namrštio sam se, pitajući se o čemu je riječ. »Timothy, moram obaviti jedan posao. Moţeš li se pobrinuti da me nitko ne uznemirava sljedećih sat vremena? Ako netko dođe, reci da me nema.« »U redu, gospodine.« »Hvala ti.« Otišao sam na kat i otključao škrinju u svojoj spavaćoj sobi. Tuţno sam pogledao knjige koje su bile unutra; neki naslovi nalazili su se na novom popisu zabranjenih knjiga i morali su biti predani vlastima u Gradskoj vijećnici do devetog kolovoza. Nakon tog datuma, posjedovanje knjiga s popisa povlačit će za sobom oštre kazne. Teška srca izvadio sam Tyndaleov prijevod Novog zavjeta i neke eseje o Lutheru stare dvadesetak godina. Te su mi knjige bile dobri prijatelji u mojim reformističkim danima; jednu od njih dao mi je Thomas Cromwell osobno. S obzirom na moju trenutnu sluţbu za kraljicu, a da ne spominjem nevolje s Isabel Slanning, odlučio sam kako je mnogo bolje da ih potajice spalim nego da ih predam vlastima i tako se izloţim opasnosti da mi se ime pojavi na popisu onih koji su posjedovali zabranjene knjige. Ponio sam knjige u prizemlje, u kuhinji zapalio novu svijeću, pa izašao na Agnesin uredno odrţavan povrtnjak iza kuće. Ondje se nalazio i veliki ţeljezni ţeravnik u kojem se spaljivao korov i drugi vrtni otpaci. Bio je napola pun; smeće u njemu bilo je smeđe i,
357
nakon toliko sunca, posve suho. Izvadio sam grančicu iz ţeravnika, zapalio je na svijeći i bacio je natrag unutra. Vatra se brzo rasplamsala i zapucketala. Pogledam uokolo kako bih se uvjerio da me nitko ne promatra, a onda s uzdahom uzmem prvu knjigu. Kidao sam stranice i bacao ih u plamen, gledajući kako se crna gotica, koju sam nekoć pomno čitao, uvija od vrućine. Sjetih se Anne Askew, njene koţe koja se nabirala u vatri, i zadrhtim.
† SUTRADAN ujutro otišao sam u ured vrlo rano i odradio neke zaostatke. Kad je stigao Barak, rekao sam mu za svoj razgovor s Nicholasom i susret sa Sticeom. Trenutno nismo mogli ništa poduzeti — preostalo nam je samo da čekamo novosti od Sticea ili Cecila. »Kako je Tamasin?« upitao sam. »Govori samo o sutrašnjem rođendanu. Svi susjedi će doći. Znate kakve su ţene.« Prepredeno me pogledao. »Mislim da je zaboravila na sumnje oko mojih poslova. Nadajmo se da će ostati zaboravljiva.« Podignuo je ruku. Više nije nosio zavoj, a i konci su mu bili izvađeni. »Spreman sam za akciju«, rekao je.
† KASNIJE tog jutra prešao sam suncem obasjani Gatehouse Court i pokucao na vrata rizničara Rowlanda. Starac je, kao i obično, sjedio za svojim radnim stolom; uredski kapci bili su pritvoreni. Pozdravio me kratkim kimanjem glave. »Očekivao sam vas na Bealknapovu pogrebu u subotu. Mislio sam da biste mogli doći.« »Da vam budem iskren, zaboravio sam na to.« »I svi drugi su zaboravili. Bili smo samo ja i svećenik. Hja, brat Bealknap sada leţi u crkvi ispod kamene ploče jednake svim drugima. Na njoj je uklesano njegovo ime, te datumi rođenja i smrti. Nije zasluţio mauzolej.«
358
»Jadni Bealknap«, rekoh. »O, nikako«, rekao je Rowland. »Bogati Bealknap. I eto kako mu je to na kraju bilo od koristi.« Ništa nisam rekao, pa je spustio pogled na hrpu papira na stolu. »Ljudi tajnika Pageta poslali su mi nove detalje o posjetu francuskog admirala sljedećeg mjeseca. Bit će to još veći događaj no što sam mislio. Pokazat ću vam prepisku. No prije toga«, glas mu je postao dublji, »morat ćemo trošiti vrijeme na ovu glupariju.« Izvukao je pismo iz hrpe na stolu i dobacio mi ga. Bila je to Isabelina prituţba, dvije stranice ispisane njenim urednim sitnim rukopisom. Kao što sam i očekivao, optuţila me da sam zajedno s Philipom Coleswynom, njenim bratom i vještakom Adamom radio protiv nje, i to »iz čiste pakosti«, zato što je ona valjane vjere, dok smo svi mi ostali heretici. »To je besmislica«, rekao sam. »Sama je izabrala arhitekta.« »On je radikal?« »Ne. Optuţbe za herezu kojima se gospođa Slanning razbacivala tijekom vještačenja silno su ga uplašile. Kao što rekoh, sve je to besmislica.« Rowland se nasmijao. Zvučalo je to kao da mu se u grlu pomiču zahrđale šarke. »Vjerujem vam, brate Shardlake. Prošle su mnoge godine od vašeg druţenja s radikalima, a i nedavno ste mi rekli kako ste vrlo oprezni u vezi s tim. Ipak, jučer niste bili na misi.« »Imao sam hitan posao. Doći ću sljedeću nedjelju.« Naslonio se u stolcu i, gladeći dugu bijelu bradu, pomno se zagledao u mene. Prsti su mu bih puni crnih mrlja, kao i moji, jer je cijeli ţivot radio s tintom. »Ĉini se da, premda to ne ţelite, privlačite nevolje, viši odvjetniče Shardlake. Kako ste uopće postali zastupnik te luđakinje?« »Zla sreća. Svaki odvjetnik ima sličnih klijenata.« »Istina. Drago mi je da sam izvan takvih budalaština... A što je s tim Coleswynom, je li on radikal?« »Na glasu je kao reformist.« Rowland me oštro pogleda. »Gospođa Slanning navodi da ste bili
359
na večeri kod njega.« »Jednom. Sprijateljili smo se jer smo obojica bili frustrirani ponašanjem naših klijenata. Brat gospođe Slanning je neugodan parničar kao i ona sama. A gospođa je saznala za moj posjet Coleswynu jer katkad provodi večeri špijunirajući oko njegove kuće. To vam pokazuje o kakvoj se ţeni radi.« »Tvrdi da je njen brat upoznao Coleswyna jer obojica idu u istu radikalnu crkvu.« »Uobičajeno je da se odvjetnici i klijenti upoznaju i na takav način.« Rowland kimne u znak slaganja, pa spoji vrhove prstiju. »Tko je sada zastupa? Znamo li to?« »Vincent Dyrick iz Gray's Inna. Prošlog je tjedna došao po dokumentaciju.« Rowland se namrštio. »Na lošem je glasu. Pokušat će iskoristiti tu teoriju urote na sudu. Vjerojatno je baš on inicirao prituţbu.« »Rekao je da nije, da je sve Isabelina zamisao. Zapravo, čak mu i vjerujem. No neće je moći spriječiti da takve stvari izjavljuje na sudu.« »Mislite li da bi se mogla poţaliti Gray's Innu zbog Coleswyna?« »Nema pravo na to. On nije njen zastupnik.« Rowland malo promisli. »U redu. Pokušat ću to riješiti. Pismom ću obavijestiti gospođu Slanning da nema dokaza kojima bi mogla potkrijepiti svoju prituţbu, te je upozoriti na propise o kleveti. To bi je trebalo uplašiti«, rekao je samozadovoljno, ali ja sam se bojao kako će takvo pismo samo još više razgnjeviti Isabel. »A vi, gospodine Shardlake«, nastavio je Rowland, sada zlovoljno, »drţite se podalje od tog slučaja. Budući da sljedećeg mjeseca predstavljate Inn na svečanostima, ne ţelim da budete umiješani u vjerske svađe.« »Ako ţelite, svoje mjesto na svečanostima mogu prepustiti nekom drugom«, rekao sam krotko. Rowland se osmjehne, škrto i neugodno, pa odmahne glavom.
360
»O, ne, brate Shardlake, vi ćete svoju duţnost obaviti. Već sam im poslao vaše ime... Pogledajte malo ovo«, pruţio mi je snop papira. »To su detalji o mirovnim svečanostima.« Pregledavao sam dokument, prisjećajući se razgovora Pageta i kraljice o draguljima naručenim za nju, te novim haljinama za kraljičine dame. Unatoč tome, ostao sam iznenađen razmjerima onoga što se sprema. Admiral će dvadesetog kolovoza doploviti Temzom u pratnji desetak galija. Kraljevi brodovi, koji su se prije točno godinu dana sukobili s istim tim galijama, bit će poredani na Temzi od Gravesenda do Deptforda u znak dobrodošlice. Kralj će admirala primiti u Greenwichu. Sljedećeg dana gost će Temzom otploviti do Towera, a nakon toga projahati gradskim ulicama. Londonski vijećnici i članovi cehova, te mnogi drugi, uključujući više odvjetnike iz Innova, bit će poredani na ulicama u svojoj najboljoj odjeći i klicati povorci. Na trenutak sam zatvorio oči, prisjećajući se kako sam prije godinu dana stajao na palubi Mary Rose i promatrao kako francuske galije pucaju na našu flotu. »Nešto posebno, zar ne?« upitao je Rowland. Ĉak je i on zvučao pomalo udivljeno. »Istina, gospodine rizničaru.« Nastavio sam čitati. Admiral će u Londonu ostati dva dana, pa dvadeset trećeg odjahati u palaču Hampton. Njegov dolazak pozdravit će princ Edward, lordovi, plemići i tisuću konjanika. Sljedećeg dana objedovat će s kraljem i kraljicom, a predviđene su i velebne svečanosti. I tamo sam duţan doći i biti u pozadini, kao i stotine drugih. Odloţio sam papire. »U suštini, treba impresionirati admirala.« »Kralj je uvijek volio velike svečanosti. Sve što će se od vas traţiti jest da se lijepo odjenete i stojite otraga, poput svojevrsnog dekora. Imate li zlatni lanac za takve prilike?« »Ne.« »Onda si nabavite jedan prije no što ih rasprodaju.« »Bit ću spreman.« »Odlično«, rekao je Rowland. »A ja ću pisati gospođi Slanning.«
361
Napravio je bilješku, pa podignuo pogled prema meni i umorno rekao: »Pokušajte izbjegavati nevolje, gospodine Shardlake.«
† USPRKOS Rowlandovu upozorenju, tog sam popodneva otišao kući po Genesisa, odjahao do Gray's Inna i potraţio Philipa Coleswyna. Njegov vanjski ured, koji je dijelio s drugim odvjetnikom, bio je u savršenom redu, što me podsjetilo da moj poslovni prostor počinje izgledati kao svinjac. Uveli su me u Coleswynovu sobu, koja je također izgledala besprijekorno — svi su dosjei bili uredno umetnuti u pretince. Coleswyn je odloţio pero i ustao da me pozdravi. »Brate Shardlake, iznenadili ste me, ali baš mi je drago što vas vidim. Već znadem da vas je gospođa Slanning otpustila. Jutros sam dobio pismo od njenog novog zastupnika, brata Vincenta Dyricka.« »Da.« Podignuo sam obrve. »Poznajem Dyricka.« »I ja, po čuvenju.« Uzdahnuo je. »Obavijestio me da će gospođa Slanning na sudu iznijeti onu besmislicu o heretičkoj zavjeri nas dvojice, njenog brata i gospodina Adama. Napisao mi je i da je gospođa Slanning Lincoln's Innu podnijela prituţbu protiv vas.« »Jutros sam glede toga imao sastanak s rizničarom. Došao sam vam kazati kako uviđa da je prituţba budalaština. No također, ţelim vas upozoriti na Dyricka — uporan je i beskrupulozan.« »Moţda se brat Dyrick nada kako će objavljivanjem tvrdnji o heretičkoj uroti preplašiti mene i gospodina Cotterstokea, i tako nas privoljeti na nagodbu.« Philip je odmahnuo glavom. »No vi i ja znamo da tog brata i sestru ništa na ovome svijetu ne moţe natjerati da se nagode.« »Rizničar Rowland naredio mi je da se drţim podalje od tog predmeta, osobito zato što sljedećeg mjeseca imam malu ulogu u svečanom dočeku francuskog admirala.« »Onda sam vam još više zahvalan što ste me došli posjetiti.
362
Jučer sam s Edwardom Cotterstokeom razgovarao o posljednjim optuţbama njegove sestre. Ne ţeli odstupiti ni pedlja. Štoviše, silno se naljutio kad je čuo za najnoviji sestrin manevar. Rekao je nešto neobično: da će je, u slučaju najgoreg, uništiti onim, što znade o njoj.« »Na što je točno mislio?« »Samo Bog zna. Rekao je to u ljutnji, i nije ţelio pojašnjavati. Samo je ustvrdio kako to nema nikakve veze sa slučajem i brzo promijenio temu.« »A Isabel je jednom rekla kako je njen brat počinio uţasne stvari. O čemu se radi? Zašto se njih dvoje tako mrze?« »Ne znam«, rekao je Coleswyn i ponovo zavrtio glavom. »Zasigurno se sjećate kako se Vowell, stari obiteljski sluga, uzrujao zbog njihova ponašanja na vještačenju. Je li on još uvijek u kući?« »Da. Ali, gospodine Shardlake, trebali biste poslušati svog rizničara i više se ne miješati u taj predmet.« »Ali i dalje ću biti umiješan ako se optuţbe za urotu pojave na sudu. U njima se spominje i mene.« »Vi niste radikalni reformist. Nemate se čega bojati.« »A vi?« upitao sam otvoreno. Ništa nije rekao, pa sam nastavio: »Isabel Slanning izazivat će nevolje na sve moguće načine. Što ako vas bude zatraţila, preko Dyricka, da na sudu prisegnete kako vjerujete da se vino i kruh na misi pretvaraju u krv i tijelo Kristovo?« »Sumnjam da bi sud to dopustio.« »No što ako dopusti?« Coleswyn se ugrize za usnu. »Nisam siguran da bih to mogao.« »Toga sam se i bojao«, rekao sam tiho. »Molim vas da dobro promislite, Philipe. To bi bilo priznanje hereze. Zamislite samo kakve bi vas posljedice mogle snaći. Ne samo vas nego i vašu ţenu i djecu. Sve koji su povezani s vama. Ĉak i mene.«
363
Coleswynovo lice se trzalo. »Zar mislite da već nisam razmišljao o tome ? Strašno me to muči. Stalno molim, pokušavajući otkriti kakvu mi je sudbu Bog namijenio.« Gledao sam njegovo iskreno, zabrinuto lice. Shvatio sam da je Philip Coleswyn, unatoč svojim vrlinama, čovjek koji bi mogao druge izloţiti opasnosti kako bi — on je to tako vidio — spasio svoju dušu. »Pokušajte otkriti što je Bog namijenio i nama ostalima«, rekao sam mu blago.
† NI TOG ni sljedećeg dana nisam dobio nikakve vijesti od Sticea. Rođendanska proslava malog Georgea zakazana je za poslijepodne. Vrijeme se mijenjalo; bivalo je sve hladnije, a sa zapada su polako pristizali oblaci. Pribliţavala se ţetva, i seljaci se kiši sigurno vesele, no Tamasin zasigurno ne — znao sam da proslavu kani odrţati u vrtu. Stigao sam nedugo nakon četiri. Još uvijek je bilo suho, no nebo je postajalo sve mračnije. Mala kuća bila je savršeno čista. Stol u dnevnoj sobi bio je prekriven bijelim platnenim stolnjakom; na njemu su stajali vrčevi s pivom, nešto vina, te kositrene krigle. Vani, u malom urednom vrtu, bio je postavljen stol s kolačima. Petnaestak ljudi,većinom tridesetih godina, stajalo je oko stola i razgovaralo; odjeveni u svoje najbolje ruho, bili su to susjedi, pisari i odvjetnici iz Lincoln's Inna sa svojim ţenama. Naţalost, nije bio prisutan nitko od obitelji. Otac je napustio Tamasin dok je bila dijete, a majka joj je umrla. Sjetih se da mi je Barak rekao kako je svoju majku vidio na ulici, no više to nije spominjao. Malo podalje od stola stajao je Guy i pijuckao pivo. Goste su sluţili Barak i Jane Marris. Nosili su vrčeve amo-tamo, pazeći da krigle budu pune. Barak se činio pomalo nesiguran u toj novoj, za njega nepoznatoj ulozi. Nicholas je bio došao u svom najsvjetlijem prsluku, a njegove masnice, sad već manje izraţene, privlačile su poglede nekolicine gostiju. Tamasin je stajala s Georgeom u naručju. Djetešce je imalo bijeli haljetak i šeširić, a gosti su mu prilazili i divili se, usput čestitajući Tamasin na
364
trudnoći, koja je očito već bila obznanjena. Sama Tamasin nosila je svoju najbolju haljinu od ţute svile. Natočio sam si kriglu piva i izišao. Tamasin se osmjehnula i pruţila mi ruku. »Gospodine Shardlake«, pozdravila me sluţbeno, pa ponosno nastavila: »Dragi prijatelji, ovo je gazda mog muţa, viši odvjetnik na kraljevskim sudovima.« Svi me pogledaju, i ja se zarumenim. Tamasin je bila draga, ali pomalo i snob, zbog čega mi je katkad znalo biti nelagodno. Iza nje, vidio sam kako Barak gurka Nicholasa i namiguje. Sagnuo sam se prema Georgeu koji je nezainteresirano gledao u mene. »Sretan rođendan, momčiću«, pomilovao sam ga po punašnom obrazu. »Hvala vam što ste došli«, rekla je Tamasin tiho. »I na svemu što činite za nas svih ovih godina.« »Kako si?« upitao sam. »Je li stanje bolje?« »Jest. Dobro sam i duhom i tijelom.« Pogledala je uokolo, zadovoljno se smiješeći. »Imamo lijepu malu proslavu.« Sjetih se kako je Barak i ja obmanjujemo, i pecne me savjest. »Idem do Guya, sam je.« »Dobra zamisao.« Prišao sam starom prijatelju i pozdravio ga. »Gle-gle, pa to je Matthew«, rekao je, no osjetio sam suzdrţanost u njegovu glasu. »Tamasin kaţe da se osjeća bolje.« »Da, sve ide kako treba. A kako stvari stoje kod tebe?« pogledao me prodorno. »Dosta dobro.« »Jackova ruka je zacijeljela. I posjekotina na mladićevim prsima. Obojica su prošla bez infekcije.« »Znam.« Guy tiho nastavi: »Onaj posao koji je doveo do njihovih ozljeda... je li to sad sređeno?« Oklijevao sam. Nisam mu ţelio lagati. »Tako sam i mislio, Jack se neobično ponaša«, rekao je. »Pozorno
365
promatram ljude četrdeset godina, to je dio mog posla. Mislim da je Tamasin bila sumnjičava kad je vidjela Jackovu ozljedu, no čini se da je sada mirna. Ali, Matthew, trudna je, a već je izgubila jedno dijete. Ako se što dogodi Jacku...« Brzo sam se zaţario. »Guy, čovjek koji put preuzme obvezu, prisegne da će je izvršiti, a da bi to ostvario, katkad mu treba... pomoć.« »Matthew, znam da si duboko odan jednoj osobi, i da te samo to moţe natjerati da izloţiš opasnosti i sebe i druge. Mislio sam da se kraljica izvukla iz nevolja u koje je bila upala, no moţda sam bio u krivu. Premda ne dijelim njene ideale, slaţem se da čovjek mora ispuniti svoju moralnu obvezu. Ali, ako su u to uvučeni i drugi, treba biti obziran prema njima.« »Guy...« »Brinem se za svoju pacijenticu.« Osjetih nešto na ruci. Spustio sam pogled i shvatio da mi je dlan poprskan vodom. Sve više teških kapi padalo je iz sivoga neba. »Svi unutra«, rekao je Barak. »Hajde, ţeno, odnesi Georgea unutra.« Svi smo pobjegli pljusku koji se ubrzo spustio. Tek je nekoliko ţena pomagalo Jane da spasi kolače. U dnevnoj sobi sam pogledom potraţio Guya, no više ga nije bilo. TRIDESET DRUGO POGLAVLJE NI JA NISAM OSTAO mnogo duţe. Vani je kiša neumoljivo lupkala po tlu, a onda se začula i grmljavina. Guyev odlazak nije prošao nezamijećeno. Rekao sam Tamasin da se nije osjećao dobro. Otišao sam nedugo poslije. Oluja je prošla, i hodajući kući, udisao sam vlaţan i neuobičajeno svjeţ zrak, ali sam, s druge strane, šljapkao po odvratnom smeđem kanalizacijskom mulju i smeću. Stigavši kući, čuo sam ţensko jecanje u kuhinji. Josephinein mladić, Edward Brown, stajao je u predvorju. Ĉinilo se da mu je nelagodno — u ruci je guţvao kapu. »Što se događa?« upitao sam oštro. Smatrao sam ga pristojnim
366
mladcem. Ako ju je nečim uzrujao... »To je gospoja Brocket, gospodine«, rekao je brţe-bolje Brown. »Kad smo se Josephine i ja vratili, pronašli smo je izbezumljenu u kuhinji. Oprostite mi što čekam u vašem predvorju, gospodine, ali Josephine me poslala van.« »U redu.« Ušao sam u kuhinju. Agnes Brocket sjedila je za stolom, bez kape, dlanovima prekrivajući lice. Josephine je sjedila pokraj nje. Ĉuvši da sam ušao, Agnes je podignula glavu. Uvojci tamnosmeđe kose padnu joj preko lica. »Kakvo se zlo dogodilo?« upitao sam. Odgovorila je Josephine. »Gospođa Brocket dobila je uznemirujuće obiteljske vijesti, gospodine. Pronašla sam je kako plače kad sam se vratila s Edwardom. Bit će ona dobro, ja ću pripaziti na nju.« Agnes ponovo podigne glavu. »Oprostite mi, ja sam samo luda ţena...« »Gdje je Martin?« »Otišao je u grad, gospodine.« Agnes se s naporom malko sabere. Izvadila je rupčić i obrisala oči. »Nije zadovoljan s kruhom koji je dostavio gospodin Dove, pa mu je otišao prigovoriti. Molim vas, gospodine Shardlake, nemojte mu reći da ste me vidjeli ovakvu.« »Volio bih znati što se dogodilo, Agnes.« Duboko je uzdahnula i okrenula se Josephine, koja je izgledala kolebljivo. Potom tiho reče: »Imamo sina, gospodine. Johna. To nam je jedinac. U velikoj je nevolji. Posao mu je pošao po zlu i sada je u duţničkom zatvoru u Leicesteru.« »Ţao mi je što to čujem.« Zavrtjela je glavom. »A bio je tako zgodan, šarmantan mladić. Imao je velike planove da se uzdigne, da postane netko.« Sjeo sam sučelice njoj. »Nema u tome ništa loše.« Prvi put otkad sam je upoznao Agnes se namrštila, »Martin se ne bi sloţio s vama. On smatra da se svatko treba drţati svog mjesta na društvenoj ljestvici. Uvijek je bio strog prema Johnu. Mislim da
367
je sin baš zato rano otišao od kuće.« Brzo je podignula pogled. »Ali ne ţelim reći da je moj muţ zao, gospodine. Unatoč strogosti, uvijek je jako volio Johna.« »Zbog čega točno vam je sin u zatvoru, Agnes? Kao odvjetnik, moţda vam mogu nekako pomoći.« Tuţno je odmahnula glavom. »Prekasno je, gospodine. John je uspio uvjeriti neke ulagače u Leicesteru da mu posude novac za kupnju zemlje koja je pripadala nekadašnjim samostanima. Kanio je zadrţati zemlju dok joj cijene ne narastu.« »Posudili su mu novac bez pokrića?« upitao sam iznenađeno. Agnes se ţalobno osmjehne. »Kad to ţeli, John vas svojim šarmom moţe pridobiti za bilo što.« Lice joj se ponovo snuţdi. »No cijene zemljišta nastavile su padati, i tuţili su ga zbog dugova. Posljednju godinu proveo je u lesterskoj tamnici, gdje će ostati sve dok ne vrati dug. Martin i ja slali smo mu novac — zatvorenici se na tom uţasnome mjestu sami moraju snalaziti za hranu i odjeću ili umiru od gladi i hladnoće... John pokušava otplatiti dugove, malo-pomalo. Ali radi se o dvadeset funti. Sada nam je pisao kako ono što mu šaljemo ne pokriva ni kamate, a njegovi kreditori kaţu da mu je dug veći no ikad.« Zavrtjela je glavom. »Bojim se da će umrijeti u zatvoru. Zimus je imao upalu pluća, i još jedna zima u tamnici...« Načas je utihnula. »Molim vas, gospodine, nemojte reći Martinu da sam razgovarala s vama. Stvar je sramotna, a on je vrlo ponosan čovjek, i ne ţeli da drugi znaju za naše brige...« Podignuo sam ruku. »Kako ţeliš, Agnes. No moţda bih mogao nešto učiniti...« »Ne, gospodine, molim vas. Već smo se posavjetovali s odvjetnikom. Rekao nam je da se ništa ne moţe napraviti. Nemojte reći Martinu«, preklinjala je ona. »To bi ga jako... uzrujalo.« »U redu. No promisli o onome što sam rekao. Spreman sam pomoći koliko god mogu.« »Hvala vam, gospodine.« No po njenom glasu znao sam da neće ništa reći muţu.
368
† SUTRADAN sam se vrlo rano spremio za ured jer su me čekali zaostaci. Ponovo je bilo sunčano i toplo. Martin Brocket me, kao i uvijek, dvorio nakon ustajanja. Na licu mu nisam opazio ništa neuobičajeno. Kao što sam i pretpostavio, Agnes mu nije rekla za naš razgovor. Prije odlaska, Josephine me zamolila za kratak razgovor. Odveo sam je u dnevnu sobu. »Agnes Brocket vam zahvaljuje na vašoj jučerašnjoj ljubaznosti. Zamolila me da vam se ja obratim u njeno ime jer ona je... posramljena.« »Nije to njezina sramota.« »Ona smatra da jest. A Martin bi se naljutio kad bi saznao da je nekome rekla. Ponos bi mu bio povrijeđen«, rekla je pomalo prijezirno. »Hja, znao sam se upitati kako to da Brocketovi tako rijetko izlaze, osim u šetnje.« »K tome, Agnes nikad ne kupuje novu odjeću.« »Sav novac zacijelo šalju sinu. Josephine, sve to daje mi ponovo misliti o onome što si mi rekla — da si zatekla Martina kako kopa po mom radnom stolu. Pitam se je li, u trenutku očaja, razmišljao o krađi.« »I ja sam jučer pomislila isto, gospodine.« »To bi moglo biti valjano objašnjenje. No meni ništa ne nedostaje, a ti smatraš da više nije pokušavao takvo što.« »Nije, gospodine. Motrila sam ga.« Lagano se osmjehnula. »Mislim da je svjestan toga, pa mu se zato i ne sviđam.« »Hja, ako se radilo o trenutku ludila, onda nema problema. Ali ne smije se ponoviti. Ti i dalje drţi oči otvorene, molim te. Trenutno imam drugog posla, ali čim uhvatim malo vremena, morat ću odlučiti što da radim s Martinom.« Josephine
se
osmjehnula,
zadovoljna
zbog
ukazane
369
odgovornosti. »Moţete se pouzdati u mene, gospodine.«
† U UREDU su svi već radili — Barak i Skelly za svojim stolovima, dok se Nicholas bavio već prijeko potrebnim arhiviranjem. Izuzev Skellyjevog tihog negodovanja zbog Nicholasova natečenog lica, bio je to običan radni dan. Osoblje i ja pripremali smo predmete za jesenski kvartal. No mir nije dugo potrajao. U podne je Barak ušao u moju sobu i zatvorio vrata za sobom. Izgledao je vrlo ozbiljno. »Evo nam Sticea.« Odloţio sam pero. »Ovdje je?« »Da. Kaţe da ima novosti. Ţelite da ga uvedem?« »Da. Dovedi i Nicholasa.« Stice je samouvjereno ušao u sobu. Bio je lijepo odjeven kao i uvijek, s mačem na boku. U svakom je pogledu ostavljao dojam mladog vlastelina. Nisam ga pozvao da sjedne, pa je stojećke pogledom prešao preko nas trojice, cinično se smiješeći. »Svi ste ponovo na okupu, ha?« Svrnuo je pogled na Nicholasa. »Lijepe su ti masnice.« »Sve su bljeđe. Moje će lice za koji dan izgledati normalno. Tvoje neće nikada.« Stice se nasmije, ali se ipak uhvati za uho. Okrenuo se prema meni. »Drţim se svog dijela pogodbe. Imam novosti iz carinarnice. Neke ptičice mogle bi uskoro uletjeti u našu zamku.« »Nestali muškarci?« upitao sam, ne mogavši sakriti ţar u glasu. »Bar njih četvorica«, rekao je Stice. Barak i ja smo se zgledali. Samo su četiri člana Greeningove skupine i preţivjela, no Stice to nije znao. Nastavio je: »Jučer je iz Antwerpena stigao mali jedrenjak koji je donio svilu za mirovne svečanosti. Posada je njemačka. Sada na brod tovare vunu s kojom će sutradan otploviti natrag. Noć će provesti na vezu u pristaništu Somers Key. A moj čovjek na carini
370
obavijestio me da su se danas ujutro ondje pojavila četiri muškarca — rezervirali su mjesta na tom brodu, tvrdeći da imaju nekog posla u Antwerpenu. Jedan Nijemac, jedan Skot i dva Engleza. Tako stoji u špijunovoj poruci. Muškarci po opisu odgovaraju Vandersteynu, McKendricku, Curdyju i Leemanu iz kraljičina domaćinstva.« Sticeovo mršavo lice zasjalo je od uzbuđenja. »Naravno, dali su laţna imena. Od Myldmorea i onog šegrta ni glasa. Na carini su muškarcima rekli da se mogu ukrcati večeras u deset.« Osmjehnuo se. »Vidite, došli smo do lovine brţe od vašeg ortaka Cecila.« »Ovo nije natjecanje«, mirno sam odvratio. »Ako je dolazak te četvorke zabiljeţen na carini, ne sumnjam da će i naši ljudi danas saznati za to.« »Nije li deset navečer neuobičajeno vrijeme za ukrcaj?« upitao je Nicholas. Stice je izgledao zadovoljan samim sobom. »Rekao sam svom čovjeku na carini da im kaţe kako će tek u deset biti gotovi svi papiri. Bit će mrak i lakše ćemo ih pohvatati. Sve što moramo učiniti jest da večeras čekamo na pristaništu Somers Key. Bit će mirno, svi radovi već će biti obavljeni. Uz malo sreće, sve ćemo ih ščepati. Nadajmo se da će ispovijest Anne Askew biti u njihovoj prtljazi ili, što je vjerojatnije, zataknuta za nečiji pojas.« Moţda za nečijim pojasom bude i Tuţaljka, pomislio sam. Srce mi zalupa. »Zašto ste nas obavijestili o tome?« upitao je Barak. »Mogli ste ih uhvatiti sami.« »Zato što sir Richard drţi svoju riječ, momče.« Stice se osmjehnuo, pa slegnuo ramenima. »Uostalom, kao što ste rekli, vaši će ljudi danas ionako saznati za to. K tome, ako ih uhvatimo na pristaništu, moţda bude nevolja. Rekao sam carinicima da se ne miješaju, da se radi o privatnom poslu sir Richarda, no posadi onog njemačkog broda moţda se neće svidjeti što im hvatamo putnike, osobito ako su svi heretici.« »Posada će se vjerojatno opijati u gradu«, rekao je Barak. »Bar nekoliko mornara ostat će na brodu«, otpovrnuo je Stice. »Da drţe straţu i pomaţu putnicima pri ukrcaju. A naša četvorka
371
moţda će sa sobom nositi i oruţje.« Morao sam se sloţiti. »Da, još uvijek ne znamo koja su dva čovjeka ubila tiskara.« »Neće li borba u pristaništu privući pozornost ljudi?« upitao je Nicholas. »Moguće je«, reče Barak. »No, ako bude mačevanja, i to između većeg broja ljudi, teško da će se netko htjeti umiješati.« »Slaţem se«, rekao je Stice. »Uz Gowera, večeras sa sobom mogu dovesti još dvojicu pomagača. Vas trojica moţete doći?« Nicholas i Barak su kimnuli. Nicholas je gledao Sticea ravno u oči. »Poslat ću poruku Cecilu«, rekoh ja. »Moţda i on moţe nekoga dovesti.« Stice se na trenutak zamisli. Moţda ga je mučilo što će njegova strana, u našem mogućem sukobu, biti nadjačana ako Cecil dovede još ljudi. Potom se ponovo osmjehnuo. »Budite u tamnoj odjeći. Mislim da nas čeka uzbudljiva večer.« »Dobio sam naredbu da te ljude uhvatim ţive«, rekao sam jer palo mi je na pamet kako bi Rich moţda ţelio da se svi koji nešto znaju o zapisima Anne Askew trajno uklone. »Naravno. Sir Richard i vaš prijatelj Cecil nesumnjivo će ih htjeti sve ispitati. No moţda ne preţive ako će izigravati junake i boriti se. Nemojte zaboraviti da se radi o fanaticima.« Stice se sada drţao ozbiljno. »Da«, sloţio sam se. »Ako uzvrate, mogli bi stradati.« »U pristaništu Somers Key trebali bismo biti u devet. Danas sam već bio ondje i platio lučkom kapetanu da premjesti gomilu praznih bačava nasuprot njemačkom brodu. Ĉekat ćemo iza bačava, nema boljeg mjesta da ih iznenadimo. Nađimo se u Needlepin Laneu u osam, tako da se do devet stignemo sakriti u pristaništu. Večeras je mlađak pa će biti mračno. Neće ni znati što ih je snašlo.« »Sve ste vrlo dobro organizirali«, rekao sam nevoljko. Stice se naklonio preko mjere i ponovo pogledom prešao preko
372
nas trojice. Barak ga je promatrao hladno, a Nicholas ljutito. »No, molim vas, gospodine«, predbaci mu Stice. »Bilo pa prošlo, kako sam već rekao gospodinu Shardlakeu. Pokazali ste se u dobrom svjetlu, premda ste tek stigli sa sela.« »U ravnopravnoj borbi, gospodine Stice, jedan na jedan, moţda bih se pokazao još boljim.« »Tko to zna? No sada smo na istoj strani.« »Zasad«, rekao je Nicholas tiho.
† TE VEĈERI Barak i ja zajedno smo došli do Nicholasa, nakon čega smo sva trojica krenuli u grad. Večer je bila prekrasna. Sunce je polako zalazilo, a na tamnoplavom nebu plovili su lagani bijeli oblaci. Sa zapada je puhao osvjeţavajući povjetarac. Pogledao sam svoje pomoćnike. Barak je izgledao gorljivo i budno, a Nicholasovo lice resila je hladna odlučnost. Tiho sam mu rekao: »Nemoj se junačiti. Ne smiješ si dopustiti da te Stice uzruja. I ne izlaţi se nepotrebnoj opasnosti.« »Neću vas iznevjeriti, gospodine«, rekao je Nicholas, pa nakon stanke dodao: »Znam koliko je ovo opasno. I da saveznike moramo motriti jednako dobro kao i neprijatelje.« »Ako su uopće neprijatelji. Još nismo sigurni da drţe Tuţaljku. Moramo to otkriti.« »I hoćemo.« Kimnuo sam. Bilo mi je silno drago što su on i Barak sa mnom; nije mi se nimalo sviđala pomisao da ostanem sam između skupine vjerskih fanatika i čopora Richevih ljudi. Cecil mi je javio da će nam se priključiti u Sticeovoj kući s dvojicom snaţnih muškaraca iz Parrova domaćinstva. Pretpostavljao sam da će Cecil biti od slabe koristi u borbi, baš kao i ja, što je značilo da će i Sticeova i naša strana dati po četiri borca. Skrenuli smo u Needlepin Lane, prošli pokraj krčme ispred koje je opet stajala skupina gostiju, i pokucali na vrata Sticeove kuće.
373
On sam nam je otvorio vrata. Ljudina Gower sjedio je na stolu. Uz njega su sjedila dva muškarca, krupni mladići s mačevima. Izgledali su, kako bi to Barak rekao, korisno. Stice je bio vedar i ţivahan. Predstavio nas je dvojici novih pomagača podrugljivo se naklonivši. »Ovo je viši odvjetnik Shardlake. Zastupa jednu uglednu ličnost kojoj je također u interesu da se ţvrljotine gospođe Askew unište. A ovo su njegovi ljudi, Barak i gospodin Overton. Gower i Overton su prije nekoliko dana imali okršaj, što se moţe vidjeti na licu mladoga gospodina.« Nicholas ga je bezizraţajno pogledao. »Već ste mi dosadili s tim vašim podbadanjem, gospodine. Nije vrijeme za glupe igrice.« »Točno«, sloţio sam se. Stice je slegnuo ramenima. »Samo se malo šalim.« Začuje se kucanje na vratima i Stice ih ponovo otvori. U kuću uđe William Cecil u pratnji dvojice stamenih muškaraca, nešto starijih od onih koje je doveo Stice. Poput nas ostalih, i oni su nosili crnu odjeću. Cecil duboko udahne i mirno promotri okupljene, kao da gleda kolege odvjetnike. Stice mu se naceri. »Mladi gospodin Cecil! Nedavno su mi vas istaknuli kao čovjeka koji se uspinje u sluţbi kod jedne vaţne osobe.« Cecilov odgovor bio je hladan i jasan. »A vi ste Stice, rekao bih, sir Richardov čovjek. Rekli su mi da izgledate... osebujno.« Stice se namršti, ali i kimne, na što Cecil upita: »Svi ovdje idemo do pristaništa Somers Key?« »Da.« Stice pogleda kroz prozor. »Već se poprilično smračilo. Doći ćemo onamo do devet, sakriti se iza bačava i čekati. Kad stignu, nagrnut ćemo na njih i dovesti ih ovamo, zajedno s prtljagom. Doduše, veća je vjerojatnost da će zapisi koje traţimo biti uz nekoga od njih, a ne u prtljazi. U blizini pristaništa čeka moj čovjek s velikim teretnim kolima natkrivenim ceradom. Na putu ovamo svezat ćemo ih i začepiti im usta, da budu tiho. Ako treba, onesvijestit ćemo ih.« »Morat ćemo biti brzi i raditi zajednički«, rekao je Barak. »Tako je. A ako nas neki noćni straţar bude pitao što radimo,
374
pokazat ću mu sir Richardov pečat.« Stice pogleda Cecila. »No, ako se budu borili, pa nekoga od njih ubijemo, to neće biti naša krivnja. Također, jamačno se slaţete da nije nikakva šteta ubiti tiskarove ubojice. Za slučaj da dođu.« »Slaţem se«, odgovorio je hladno Cecil, pa pokazao na prazan kamin. »Ako uz njih pronađemo bilo kakav zapis, odmah ćemo ga spaliti u tom kaminu. Slaţemo li se i oko toga?« Stice je oklijevao, no Cecil tečno nastavi: »Mislim da bi vašem gazdi bilo drago da nitko ne vidi ono što pronađemo. Za slučaj da ga to tereti.« Pogledao je Sticea u oči. Divio sam se njegovom mirnom prosuđivanju. Točno, Rich ne bi ţelio ni da njegovi vlastiti ljudi vide navode kako su on i Wriothesley mučili Anne Askew. Nema sumnje da bi Richu bilo drago kad bi među zapisima Anne Askew pronašao nešto štetno za kraljicu — ostavio sam ga u uvjerenju da takve optuţujuće tvrdnje moţda i postoje — no to mu, kako mi je rekao, trenutno nije u prvom planu. Cecil se, dakako, nadao da ćemo biti u prilici odmah spaliti sve pronađene zapise, uključujući Tuţaljku, ako se ispostavi da je preţivjeli članovi Greeningove skupine imaju. A kako je Greening otkinuo djelić naslovne stranice kad su ga bili napali, nadao sam se da letimičnim pogledom neće biti vidljivo tko je autor rukopisa. »Jeste li spremni?« upitao je Barak. »Da«, reče Stice. »Onda krenimo.« TRIDESET TREĆE POGLAVLJE NAS DESETORICA HODALI SMO Thames Streetom, svi u crnoj odjeći, većina s mačevima. Redarstveni sat upravo je započeo; na ulicama je bilo vrlo malo prolaznika, koji su se odmah sklanjali s puta našoj očevidno opasnoj skupini. Noćni straţar nam je prišao i, pomalo uznemireno, upitao što spremamo, na što je Stice izvadio zlatni pečat i oštro rekao: »Obavljamo posao za sir Richarda Richa, krunskog vijećnika.« Straţar je podignuo fenjer da pogleda pečat, pa nas ponizno pustio da prođemo.
375
Hodali smo pokraj London Bridgea. Na prozorima trokatnica izgrađenih po duţini mosta palile su se svijeće. Plima se tek počela povlačiti; čuo se huk vode koja se valjala između širokih kamenih stupova mosta. Prolazak između njih za brodove je bio vrlo opasan, pa su pristaništa koja su se bavila međunarodnom trgovinom bila smještena nizvodno, u neposrednoj blizini. Redala su se na izgrađenoj obali između mosta i Towera, i za velikog prometa, kao sada, niz jarbola bio je dugačak gotovo pola kilometra. Iza dokova pruţala su se skladišta. Kosturoliki krakovi visoke dizalice u pristaništu Billingsgate ocrtavali su se na već gotovo crnom nebu. Iza posljednjeg pristaništa, poput kakve prikaze, uzdizao se Tower, siv na posljednjem danjem svjetlu. Skrenuli smo u Botolph Lane, prema obali. Hodajući tiho, tu i tamo bismo se spotaknuli jer nismo nosili fenjere. Iz pojedinih kuća čulo se bančenje, premda je bio redarstveni sat — bijahu to ilegalne točionice i bordeli, koji su noću stajali na raspolaganju mornarima, na što su organi vlasti obično zatvarali oči. Stigli smo na obalu, do dugačkog niza brodova. Nakon one buke iz okolnih ulica, ovdje je bilo tiho. Učinilo mi se da sam nešto čuo — kao da je netko, na počedtu uličice iz koje smo upravo došli, nogom udario kamen. Brzo sam se okrenuo, no mračna uličica bila je prazna. Barak i ja se pogledamo. I on je nešto čuo. Stice nas je poveo prema popločanom pristaništu, drţeći se skladišta. S druge su se strane brodovi blago ljuljali na plimnim valovima — niski i masivni trgovački jedrenjaci s jednim ili dva jarbola, postavljeni bočno uz obalu, privezani teškim konopima za velike kamene bitve, čvrsto smotanih jedara. Iz nekoliko brodskih kabina dopiralo je mutno svjetlo svijeća. Budući da je trgovina sa Škotskom i Francuskom ponovo započela, te da se za admiralov posjet uvozila luksuzna roba, pristaništa su tijekom dana uistinu bila vrlo prometna. Iza brodova, rijeka je bila posuta svjetlom, odsjajima fenjera s čamaca. Stigli smo do široke i visoke hrpe bačava povezane konopima. »A sada tiho«, šapnuo je Stice. »Svi iza bačava.« Jedan po jedan kliznuli smo u mrak. Ĉučnuo sam pokraj Cecila
376
i Sticea, pa se zagledao između dviju bačava iz kojih se širio jak miris vina. Nasuprot nas bio je usidren jedrenjak s dva jarbola, nizak i teţak brod za prijevoz robe po Sjevernom moru; mogao je imati kojih tridesetak tona. Na boku mu je bilo ispisano Antiver'pen. Na palubnoj kućici prozori su bili otvoreni. Dva muškarca u platnenim košuljama sjedila su unutra i kartala na svjetlu fenjera; bili su sredovječni, ali snaţni. Cecil je izgledao mirno i usredotočeno. Inače se ne bavi ovakvim poslovima, te se upitah skriva li se ispod te sabranosti strah od mogućeg nasilja. »Mislim da sam nešto čuo na početku uličice kad smo stigli do dokova«, šapnuo sam mu. »Kao da je netko nogom pomaknuo kamen.« Sada me zabrinuto pogledao. »Mislite da nas je netko slijedio?« »Ne znam. I Barak je to čuo. Proţeo me neki čudan osjećaj.« Stice se, s moje druge strane, okrenuo Baraku koji je bio zauzeo mjesto pokraj njega. »I vi ste to čuli?« Barak je potvrdnuo kimnuo. Sticeove oči bljesnule su u tami. »Jednom ili dvaput mi se učinilo da kuću u Needlepin Laneu netko motri. No nisam uspio nikoga uhvatiti na djelu.« »Nikad nismo ustanovili jesu li Greeningove ubojice uistinu povezane sa skupinom anabaptista«, rekao je Cecil. »Što ako je u sve umiješan netko treći? Netko o kome ništa ne znamo?« »Hja, moţda nam se večeras sve razjasni«, odvratio je Stice. »A sad tiho. Prestanite razgovarati, samo motrite.« Ĉučali smo ondje gotovo sat vremena. Boljela su me koljena i leđa, i stalno sam morao mijenjati poloţaj. U jednom smo se trenutku trgnuli jer smo začuli korake i glasove — odmah smo posegnuli za mačevima i bodeţima. No bila su to samo dvojica mornara koji su, pijani, krivudali pokraj dokova. Uspeli su se na neki brod podalje od nas. Izuzev povremene udaljene vike iz krčmi, sve je bilo tiho. Ĉulo se samo kako voda oplahuje brodove. A onda se ponovo začuju koraci, ovoga puta tihi i jednolični. U uskoj ulici s naše lijeve strane ugledam uzljuljano svjetlo fenjera.
377
Svi se stanemo došaptavati. »Ĉetvorica su«, rekao mi je Stice na uho. »Ĉini se da su to oni koje čekamo. Vi i gospodin Cecil ostanite u pozadini, ostavite to nama koji smo vješti u borbi.« Uz fijuk mačeva isukanih iz korica, svi osim Cecila i mene istrče iz zaklona od bačava. Nas dvojica pošli smo za njima, pripremni izvući bodeţe. Muškarci su bili posve zatečeni. Podignuti fenjer osvijetlio je njihova zaprepaštena lica. Odgovarali su opisima koje sam zapamtio: visok, snaţan muškarac četvrtasta lica, tridesetih godina, zacijelo je škotski svećenik McKendrick, sredovječni debeljko je trgovac Curdy, a plavokosi dugonja Nijemac Vandersteyn. Ĉetvrti muškarac, star dvadeset i nešto, visok, kršan i crnokos, zasigurno je Leeman, kraljičin straţar koji je bio pobjegao. On je uvjeţbani borac, a sjetio sam se da je i McKendrick nekad bio vojnik. Izuzev Curdyja, čije je okruglo i mlohavo tijelo ukazivalo da je imućan trgovac, svi su izgledali poput ljudi koji bi mogli pruţiti dobar otpor. Sva četvorica u trenutku se skupe, pa i sami izvuku mačeve. Borit će se. Curdy je odloţio fenjer. Od cijele četvorke, samo je plavokosi muškarac imao prtljagu, veliku torbu koju je ispustio na kaldrmu. No morali su se boriti protiv osmorice: bili su tu Stice i njegovi ljudi, dva Cecilova čovjeka, te Barak i Nicholas. Raširili su se ukrug oko četvorice muškaraca, koji su pogledavali, kao i ja, prema brodu iz Antwerpena. Dvojica mornara već su bili izišli iz palubne kućice — stajali su na ogradi i gledali što se događa. Iz potpaluplja im se priključio još jedan muškarac. »Spustite mačeve!« viknuo je Stice. »Više nas je! Uhićeni ste zbog pokušaja krijumčarenja izdajničke literature!« Plavokosi muškarac dovikne nešto na njemačkome mornarima na brodskoj ogradi. Jedan od Sticeovih ljudi nasrne na njega mačem, no on odbije udarac. U tom trenutku trojica mornara okretno preskoče ogradu, svaki s mačem u rukama. Obuzelo me malodušje — broj boraca sada je bio gotovo izjednačen. Jedan od Cecilovih ljudi okrenuo se prema mornarima i podignuo oruţje, no zaboravio je na plavog Nijemca koji mu odmah
378
probode leđa. Muškarac krikne, a mač mu zazveči na kaldrmi. Vandersteyn se potom okrene prema nama i, zajedno sa svoja tri sudruga, počne se polako povlačiti prema brodu. Pogledao sam palog muškarca; sada više nije bilo nikakve dvojbe — ovo nisu nekakvi diletantski fanatici, nego po ţivot opasni ljudi. »Presijecite im put!« viknuo je Stice. Trenutak kasnije počeo je ţestok okršaj mačevima, čija su sječiva bljeskala na svjetlu fenjera. Koraknuo sam naprijed, no Cecil me uhvati za ruku. »Ne! Moramo ostati ţivi i doći do knjige.« Pokraj broda već se vodila prava bitka. Sječiva su zvečala i svjetlucala, i na ogradama okolnih brodova pojave se deţurni mornari, u čudu promatrajući borbu. Curdy, najslabiji od bjegunaca, nespretno je nasrnuo na Gowera koji mu, zaboravljajući na naš dogovor da muškarce treba uhvatiti ţive, zareţe vrat takvom silinom da mu je gotovo odsjekao glavu. Obliven krvlju, beţivotni Curdy muklo se sruši na kaldrmu. Koliko sam mogao vidjeti u toj guţvi, preţivjeli bjegunci uspješno su odbijali naše napade i polako uzmicali prema Antwerpenu. Nismo im smjeli dopustiti da se ukrcaju na brod! Malo sam se pribliţio, no na slabom svjetlu fenjera vidio sam tek obrise koji su se brzo micali, blijeda lica i bljeskove metala. Stice je imao posjekotinu na čelu i krv mu se slijevala niz lice, no nastavio se boriti — jednom od mornara zario je mač u trbuh. Još sam jednom koraknuo naprijed, no Cecil me opet povukao k sebi. »Samo bismo smetali!« Pogledao sam ga; i dalje je izgledao hladnokrvno, no po njegovu ukočenu drţanju znao sam da se boji. Promatrao je mrtvog slugu lorda Parra, koji je leţao licem na kaldrmi dok se oko njega širila lokva krvi. Nicholas i Barak mučili su se sa straţarom Leemanom, koji je bio uistinu ţestok borac. Pokušavao ih je odmaknuti od najveće guţve, prema uličici iz koje smo bili došli. »Nešto ipak mogu učiniti!« rekoh, pa jurnem prema Vandersteynovoj torbi, ostavljenoj na tlu. Podignuo sam je i dobacio je Cecilu. »Ĉuvajte je!« Potom isučem noţ i potrčim prema Leemanu koji je, i dalje vješto viđajući mačem, potiskivao Baraka i
379
Nicholasa prema uličici. Snaţno je zamahivao, pritom odbijajući svaki njihov udarac; zbog godina vjeţbe, činilo se da to radi s velikom lakoćom. Cilj mu je očito bio da odvoji Baraka i Nicholasa od ostalih, i tako omogući McKendricku i Vandersteynu da se dokopaju broda. Pokraj Antwerpena borba je i dalje bjesnjela, a zveket ţeljeza odjekivao je u noći. Podignuo sam bodeţ kako bih ga straga zario u Leemanovo rame. Ĉuo me da dolazim i napola se okrenuo. Nicholas mu mačem odmah okrzne nadlakticu, dok Barak okrene svoj mač i snaţno ga udari u potiljak. Leeman se poput vreće stropošta na ulazu u uličicu, a Barak i Nicholas otrče natrag u borbu. Sada je omjer snaga bio sedam protiv četiri; od protivnika su ostali Vandersteyn, McKendrick i dva preţivjela njemačka mornara. Nadao sam se da se ostatak posade opija po krčmama. Odjednom, jedan od mornara uspije skočiti na palubu. Ispruţio je ruku Vandersteynu koji, unatoč rani na nozi, skoči za njim, ostavivši za sobom samo Skota i jednog mornara. Na palubi, Vandersteyn i drugi mornar mačevima su prerezali konope kojima je brod bio privezan za bitvu. Mornar potom dograbi dugačku motku i odgurne brod od obale. Smjesta uhvaćen u tok rijeke, glomazni Antwerpen odmicao je od pristaništa. »Ţao mi je, braćo!« viknuo je Vandersteyn dvojici ostavljenih muškaraca. »Imajte vjere u Boga!« »Zaustavite ih!« viknuo je Stice, no bilo je prekasno -Antwerpen je već plovio. Tok rijeke brzo ga je nosio nizvodno, divlje ga ljuljajući. Vandersteyn i mornar s mukom su upravljali brodom, umalo prevrnuvši čamac koji im se izmaknuo u posljednji trenutak. Niz psovki odjekivao je ponad vode dok se brod udaljavao prema sredini rijeke. Vidio sam da podiţu jedro. McKendrick i preostali Nijemac sada su bili okrenuti leđima prema rijeci. Shvativši da su u beznadnoj situaciji, spustili su mačeve. »Bacite ih na tlo!« viknuo je Stice. Poslušali su i metal zvonko udari o kaldrmu. Stice svojim ljudima pokaţe da i oni spuste oruţje. Pogledah četiri tijela koja su leţala u pristaništu: njemački mornar, Curdy, Cecilov čovjek i, malo podalje, Leeman,
380
koji je na ulazu u uličicu bio optuţen potrbuške. »Mrtav je«, rekao je glasno Barak. Na susjednim brodovima deţurni su mornari i dalje piljili u nas, ţivo razgovarajući na stranim jezicima. No Barak je bio u pravu: nisu se htjeli miješati u mačevanje tako velike skupine ljudi. Jedan od njih nam dovikne nešto na španjolskome, ali nismo se obazirali na njega. Ipak, još bi mornara moglo doći iz krčmi. Promotrio sam Nijemca i McKendricka. Uzvrativši mi pogled, Nijemac progovori na engleskome s jakim naglaskom: »Ja sam drţavljanin Flandrije. Ne podlijeţem vašim zakonima. Pustite nas obojicu.« »Dovraga s time!« viknuo je Stice. »Još večeras ćemo baciti vaša tijela u rijeku!« Lice i ramena bili su mu prekriveni krvlju iz rane. Na svjetlu fenjera izgledao je poput demona iz kakvog mirakula.3 Njemački mornar činio se potresenim, no McKendrick je odvratio hrabro, zvonkim propovjedničkim glasom s izraţenim škotskim naglaskom: »Izgubili ste! Gospodin Vandersteyn ima knjigu Anne Askew. Nosio ju je sa sobom, nije bila u torbi. Zato smo htjeli da se ukrca na brod. Izgubili ste!« ponovio je pobjedonosno. Stice se mahnito okrenuo prema Cecilu. »Moramo presresti taj brod!« »Što bismo naveli kao razlog?« odvratio je Cecil oštrim, zapovjedničkim tonom. »Krijumčarenje heretičke literature u inozemstvo? Za nekoliko dana cijela bi javnost znala za knjigu. Osim toga, presretanje stranog trgovačkog broda moţe dovesti do diplomatskih problema, a to nam sada nikako ne treba.« Stice je obrisao lice krvavim rukavom, pa pogledao torbu koju je Cecil i dalje drţao. »Moţda laţe! Moţda je knjiga unutra!« Istrgnuo je torbu iz Cecilovih ruku, istresao njenu sadrţinu na tlo, pa privukao fenjer da bolje vidi što je sve ispalo. Ja sam mu pomagao u pretrazi, no bila je tu samo rezervna odjeća, Biblija na njemačkom i kesa s kovanicama. Stice baci kesu na tlo i ustane psujući na sav glas. 3
Religiozna scenska predstava.
381
»Pretraţite ih!« viknuo je, rukom pokazavši na McKendricka i Nijemca. Odmah ih dohvate dvojica njegovih ljudi i stanu ih grubo pretraţivati. Cecil i ja pozorno smo motrili, no pomoćnici su na kraju pronašli samo dvije kese. »Ništa osim ovoga!« okrenuli su se svom gazdi. »Pogledajte što je unutra!« Pomoćnici odriješe kese i zavire u njih. Iskoristivši taj trenutak nepaţnje, Skot naglo skoči naprijed i dograbi svoj mač. Gower, koji je stajao pokraj njega, ostao je zatečen, i McKendrick mu zarije mač duboko u trbuh. Gower je kriknuo i zateturao unatrag, izbacivši iz ravnoteţe muškarca koji je stajao iza njega, a Skot, iznenađujuće brzo za tako krupnog čovjeka, potrči prema uličici, preskočivši pritom Leemanovo tijelo. Sticeovi ljudi krenu za njim, nestajući u tami. »Za Boga miloga!« viknuo je Cecil. Po prvi put sam ga vidio bijesnog. »Nije nam ostao nijedan!« Prišao je Nijemcu i, na moje iznenađenje, obratio mu se na flamanskom. Razgovor je potrajao vrlo kratko. »Jedva da nešto zna«, rekao je Cecil gnjevno. »Svi pripadaju istoj heretičkoj zajednici u Antwerpenu. Došli su ovamo jer je njihov prijatelj Vandersteyn ţelio prebaciti natrag neku vaţnu knjigu. Još dva člana posade, kaţe, uskoro će se vratiti iz krčme. A ne smijemo si dopustiti da ovo pretvorimo u diplomatski incident.« Sada je već zvučao očajno. Pogledao je četiri opruţena tijela, a zatim Gowera — on je bio pao na koljena i, hvatajući zrak, stiskao ranu na trbuhu; između prstiju tekla mu je krv. Dvojica koja su bila potrčala za McKendrickom vratila su se neobavljena posla. »Pobjegao nam je. U tim uličicama mračno je kao u rogu. Vrag zna gdje je.« »Ne!« Svi smo se okrenuli prema Nijemcu, koji je opet progovorio na engleskom s jakim naglaskom. »Bog zna gdje je. On je Boţji sluga, za razliku od vas, papinih ćelavaca.« Stice i njegovi ljudi prijeteće ga pogledaju. Vjerojatno bi ga pretukli, da ih Cecil nije zaustavio oštrim povikom. »Pustite ga!« rekao je i pogledao mornara. »Bjeţi dok još moţeš!« Nijemac je nestao u uličicama. »Pretraţite Leemanovo i
382
Curdyjevo tijelo«, rekao je Cecil. »Brzo, nemamo mnogo vremena.« »Ĉemu?« upitao je Stice. Bio je izvadio rupčić i sada njime brisao lice. Cecil glavom pokaţe prema mjestu gdje se Nijemac izgubio u tami. »Za slučaj da je ovaj lagao, i da jedan od njih ima knjigu uza sebe.« Barak i Nicholas odu do uličice i stanu pretraţivati Leemanovo tijelo, dok je jedan od Sticeovih ljudi pretraţivao Curdyja. Cecil i ja stajali smo u blizini za slučaj da rukopis bude pronađen. No uz tijela nije bilo ničega, izuzev još dviju kesa punih kovanica za nov ţivot u Europi. Uzdahnuo sam. Gower je sad već leţao na tlu i kašljao. Stice mu priđe i klekne pokraj njega. »Odvest ćemo te liječniku«, rekao je iznenađujuće blago. Pogledao sam tijelo Cecilova čovjeka. »Je li imao obitelj?« upitao sam. Cecil je vrtio glavom. »Ne znam. Siroti momak. Radio je u domaćinstvu lorda Parra.« Okrenuo se drugom muškarcu koji je došao s njim. »Jesi li ga poznavao?« »Površno, gospodine. Znam da je bio oţenjen.« »Što ćemo s tijelima?« upitao je Nicholas tiho. »Bacite ih u rijeku«, ustao je Stice. »Sa sobom nemaju ništa po čemu ih se moţe prepoznati, a uz malo sreće, tok će ih odnijeti daleko odavde prije no što isplivaju na površinu. Ostatak posade vidjet će da je brod nestao i saznati za borbu od mornara kojeg smo pustili — taj će sigurno potraţiti ostale. No kako su se bavili protuzakonitim poslom, svi će oni drţati jezik za zubima. Naš trag bit će zameten. Bacite ih u vodu, odmah.« »Ne i mojeg čovjeka«, rekao je Cecil odlučno. »Ĉuli ste, imao je ţenu. Moj drugi čovjek i ja čamcem ćemo ga prevesti natrag u Whitehall. Toliko mu dugujemo. Reći ćemo da su ga ubili pljačkaši.« Stice je duboko udahnuo. »Moramo Gowera odvesti liječniku. Neće biti lako odnijeti ga do kola.«
383
S nedalekog broda mornar nam je opet nešto vikao na španjolskom — po tonu, reklo bi se da postavlja pitanja. Stice se okrene prema njemu i vikne: »Odjebi!« »U redu, Stice«, reče Barak ţustro. »Riješit ćemo se ostalih tijela. U pravu ste, ako ostanu leţati ovdje, bit će pitanja.« Stice je kimnuo u znak slaganja, pa se, skupljenih ramena, okrenuo prema meni. »Nismo uspjeli, gospodine Shardlake. Sir Richard Rich traţit će da mu poloţimo račune.« »Još će netko traţiti polaganje računa«, rekao je Cecil. Stice je naloţio dvojici svojih ljudi da ponesu ranjenoga Gowera i pošao s njima. Barak je vrtio glavom. »Ima tešku trbušnu ranu. Sumnjam da će preţivjeti.« »Istina«, rekoh. »Nicholas, odlično si se borio s Leemanom. Bio je izniman borac.« Barak se osmjehnuo. »Nije bio. Jest. Dođite i pogledajte. Ponesite fenjer.« Cecil, Nicholas i ja zbunjeno smo ga slijedili do mjesta gdje je leţao Leeman. Nicholas ga preokrene. Rana na ruci više mu nije krvarila. Barak mu stavi dlan ispred nosnica. »Evo, diše. Samo sam ga onesvijestio.« Smiješeći se, pogledao je mene i Cecila. »Rekli ste mi da je mrtav!« iznenadio se Nicholas. »Treba znati gdje udariti čovjeka u glavu. Pomislio sam da bi bilo korisno pretvarati se da je mrtav. Sad kad je Stice otišao, moţemo ga privesti i sami ispitati.« Ponovo si je dopustio smiješak. »Bojao sam se da će se osvijestiti i zastenjati. No još uvijek spava.« Nicholas je pogledao Baraka s novim poštovanjem, a Cecil se sumnjičavo nagnuo nad Leemana. »Jeste li sigurni da će biti dobro?« »Posve sam siguran. Uskoro će se osvijestiti.« Gledao sam u nepomično lice mladoga straţara. »Zapisi Anne Askew su nam izmaknuli. No što se Tuţaljke tiče, on je prvi koji bi mogao znati gdje je.« Malko umiren, Cecil se osmjehne. »Istina. Obavili ste odličan
384
posao, Barak.« »Moţda neće htjeti ništa reći«, promrmljao je Nicholas. Cecil kruto pogleda mladića svojim velikim očima. »Progovorit će on, ovako ili onako.« Osvrnuo se oko sebe. Mornari na brodovima i dalje su nas promatrali, no još se nitko nije vraćao iz krčmi. »U redu«, rekao je. »Bacite ta tijela u rijeku. Brzo!« TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE HITRO SAM rupcem omotao Leemanovu ozlijeđenu ruku. Nasreću, Nicholas ju je samo okrznuo i posjekotina, premda dugačka, nije bila duboka. Cecil i preţivjeli čovjek lorda Parra stajali su sa strane, dok su Barak i Nicholas kotrljali Curdyja i njemačkog mornara prema Temzi. Španjolci na obliţnjem brodu uţasnuto su promatrali što se događa. Trgnuo sam se kad sam čuo kako su tijela pljusnula u vodu. Leeman je i dalje bio u nesvijesti. Bojao sam se da ga je Barak udario odveć snaţno i da će kraljičina knjiga na kraju odnijeti još jednu ţrtvu. Baš prava tuţaljka, pomislio sam gorko dok su nam se Barak i Nicholas pribliţavali. Barak je izgledao mrko i nepopustljivo, a Nicholas se činio malko potresenim. U vodi opazili tijelo koje se preokreće dok ga tok rijeke brzo nosi dalje — bio je to Curdy, zaključio sam po njegovu okruglu obrisu. Barak je kleknuo i pregledao Leemana. »Moramo ga nekamo odnijeti i ispitati kad dođe k sebi.« »Kamo?« upitao sam. »U Whitehall nikako«, rekao je Cecil odlučno. »Moja unajmljena soba nije daleko«, rekao je Nicholas. »A moje kolege sada su vani, slave prijateljev rođendan. To će potrajati, moţda se vrate tek ujutro.« »Propustio si proslavu da bi nam se pridruţio?« reče Barak. »Počašćeni smo.« »Doista jesmo«, rekao sam ozbiljno. »Bio si od velike pomoći. A zadaća je bila vrlo teška.«
385
Nicholas se nesigurno nasmije. »Još nikad nisam svjedočio mačevanju do smrti.« Cecilov glas bio je hladnokrvan, no u velikim mu se očima vidjelo iznenađenje. »Odnesite Leemana kod dečka.« »Moţemo ga nositi između sebe«, rekao je Barak. »Ako nas netko pita za njega, reći ćemo da nam je prijatelj koji je trešten pijan.« Cecil spusti pogled na ubijenog slugu iz Parrova domaćinstva. »A ovog ćemo jadnika odnijeti ravno u Whitehall i o svemu obavijestiti lorda Parra. Gdje točno ţiviš, momče? Kasnije ćemo poslati ljude da preuzmu Leemana. Moţda će nam trebati nekoliko sati. Dobro ga čuvajte.« »Moramo biti oprezni«, rekao sam. »Imam osjećaj da su nas slijedili. Ĉuo sam da je netko u onoj uličici slučajno pomaknuo kamen. Siguran sam u to.« »I meni se tako čini«, reče Barak. »Ĉuvajte nam leđa. Nick, drţi ruku na maču.« Barak i Nicholas podignu Leemana i prebace njegove mlohave ruke preko svojih ramena. Cecil je sve promatrao širom otvorenih očiju, na što mu se Barak turobno osmjehne. »Ne brinite, uskoro će doći k sebi.« Cecil je zavrtio glavom, kao da se pita je li se sve ovo uistinu dogodilo, a onda pokaţe drugom Parrovom čovjeku da mu pomogne podignuti leš.
† Do NICHOLASOVE unajmljene sobe stigli smo bez poteškoća. Put smo si osvjetljavali fenjerom koji je ostao iza urotnika. Pozorno sam osluškivao slijedi li nas tko mračnim ulicama, ali ništa nisam čuo. Kad smo stigli do Nicholasove sobe, Leeman je još uvijek bio u nesvijesti. Barak i Nicholas poloţili su ga na krevet kojem je odavno trebalo promijeniti posteljinu. Morao sam se nakašljati zbog silne prašine. »Zar nemaš nikoga da ti malo počisti?« upitao sam. »Imali smo spremačicu, ali joj je Stephen, vrata do mojih, dosađivao snubljenjem, pa je otišla. Još nismo našli novu.«
386
Pogledao sam Nicholasovu policu s knjigama i opazio, uz pravničke naslove te odveć dobro očuvan Novi zavjet, i nekoliko knjiga o gospodskom ophođenju, kao i Knjigu o lovu. »Gladan sam«, rekao je Nicholas. »Imam nešto kruha i masti od svinjske pečenke. Mislim da se mast još nije pokvarila.« Ispod splasnulih masnica bio je blijed. I Barak je izgledao umorno i tmurno. Svi smo bili iscrpljeni. Pozorno se zagledam u Leemana, ispruţenog na krevetu. Bio je mlad, visok i kršan, crne kose, uredno podrezane brade i lijepog lica s istaknutim orlovskim nosom. Bio je odjeven u haljetak od parheta, što je bilo daleko od finog ruha koje se nosilo na kraljičinu dvoru. Paţljivo sam mu dodirnuo potiljak i napipao veliku kvrgu. Barak i Nicholas sjedili su za stolom i halapljivo gutali kruh i mast koje je Nicholas bio izvadio iz ormarića. »Dođite«, rekao mi je Barak. »Pojedite nešto. Moţda nećemo tako brzo odavde.« Priključio sam im se, no i dalje sam pogledavao Leemana. Imat ću neko vrijeme da ga ispitam prije no što stignu Parrovi ljudi. Osjećao sam da bi Leeman, poput Myldmorea, mogao progovoriti ako ga uvjerimo da smo na reformističkoj strani. Vrijedilo je pokušati. Sjetio sam se što sam bio rekao Nicholasu kad je Elias pobjegao: konja u trku ne smije se podbadati više no što je potrebno. Očajnički sam ţelio otkriti sve što Leeman zna, a blaţi pristup moţda je pravi način za to. Sjetih se i Cecilove opaske da će Leeman na kraju progovoriti ovako ili onako, i u trenu si predočim mukle udarce šaka u zamračenoj prostoriji. Malo kasnije Leeman zastenje i počne se pomicati. Barak u kanti namoči krpu i iscijedi je po njegovu licu. Leeman se nakašlje i uspravi, čvrsto se drţeći za glavu. S bolnom grimasom pogledao je zamotanu ruku. »Ja sam vas posjekao«, rekao je Nicholas. »Ali rana je samo površinska.« Leemanovo blijedo lice naglo se smračilo. »Gdje sam?« upitao je. Zvučao je ljutito, ali u glasu mu je bilo i straha. Ustao sam. »Zarobljeni ste, gospodine Leeman. Moţda vam
387
nismo prijatelji, ali svakako nismo ni neprijatelji, kako ste moţda pomislili.« Leeman pogleda po sobi, postupno uočavajući studentski nered. »Ovo nije zatvor«, promucao je zbunjeno. »U pravu ste«, odvratio sam blago. »Još niste uhićeni, no po vas će uskoro doći drugi ljudi. Ja sam Matthew Shardlake, odvjetnik. Za vas će svakako biti najbolje da najprije razgovarate sa mnom. Ako vi pomognete meni, moţda ću ja biti u mogućnosti pomoći vama.« Leeman je samo bijesno zurio u mene. »Vi ste špijuni Juronyja Bertana, Antikristova emisara.« »Opet to ime«, reče Nicholas. Privukao sam stolac krevetu i sjeo sučelice Leemanu. »To smo ime u posljednje vrijeme mnogo puta čuli, gospodine Leeman«, rekoh. »Ali kunem vam se da ne znam tko je Bertano. Biste li mi vi to mogli otkriti ?« Na tren sam se zamislio. »Kad kaţete Antikrist, vjerojatno mislite na papu?« »Da, na zvijer iz Rima«, potvrdio promatrajući kako ćemo reagirati.
je
Leeman,
paţljivo
Osmjehnuo sam se. »Uvjeravam vas da nitko od nas nije papin prijatelj.« »Za koga onda radite?« Izvadio sam kraljičin pečat koji sam dobio kad sam imenovan u njenu sluţbu i pokazao mu ga. »Radim za Njezino Veličanstvo. Daleko od očiju javnosti. Pokušavam doznati što se dogodilo s jednom knjigom.« Leeman se namrštio. »Odvjetnici i dvorani, svi ste vi isti. Uzimate kruh iz usta siromasima.« »Zapravo, ja sam odvjetnik na Sudu za zahtjeve, i većinom zastupam siromašne stranke.« Leeman me prijezirno pogleda. Jamačno nije volio bogataško milosrđe. No bio sam uporan. »Večeras smo traţili rukopis koji ste, kako vjerujemo, s prijateljima pokušali prokrijumčariti u inozemstvo. Također, traţimo i ubojice
388
Armisteada Greeninga.« »On je sad u raju, izvan svake opasnosti«, gledao me Leeman prkosno. »Nestao je još jedan rukopis. Napisala ga je gospođa Askew, koju su, sirotu, spalili na Smithfieldu.« »Izmaknuo vam je.« U Leemanovu se glasu osjećala slast pobjede. »Bio je kod Vandersteyna.« Zastao je. Bio je sve bljeđi. »Curdy... Vaši ljudi su ga ubili. A časni McKendrick... njega sam vidio kako trči. Jeste li ga uhvatili pa i njega ubili?« »Pobjegao je. A Curdyja nismo ubili mi, nego ljudi s kojima smo prisiljeni surađivati. Njima je od vaţnosti da pronađu zapise Anne Askew, ali nama ne.« Govorio sam polako i oprezno. Primijetio sam da me paţljivo sluša. »Mene zanima samo drugi rukopis, za koji oni uopće ne znaju. Rukopis koji je ukraden kraljici.« Nagnuo sam se naprijed. »Ako ta knjiga bude objavljena, reformističkim ciljevima bit će nanesena velika šteta. Baš kad se činilo da se Njezino Veličanstvo riješilo nevolja i da je biskupu Gardineru sreća okrenula leđa, vi ste je ukrali. Zašto, gospodine Leeman?« Nije odgovarao nego je, gledajući me stisnutim očima, promišljao kako će dalje. Blijedi obrazi blago su mu se zacrvenjeli, i ja se upitah je li se sjetio da je prekršio svoju prisegu kraljici. Nastavio sam tihim glasom: »Ušao sam vam u trag preko straţara Gawgera kojeg ste potkupili, i drvodjelje koji vam je dao rezervni ključ za škrinju.« »Mnogo toga ste otkrili.« »Ali još uvijek nedovoljno. Gdje je knjiga sada?« »Ne znam. Bila je kod Greeninga. Onaj tko ga je ubio, uzeo je knjigu.« »A tko je ubojica?« Leeman nije odgovarao, no osjetio sam da nešto zna. Pogledao me, pa me iznenadio podrugljivim pitanjem: »Dakle, vi smatrate da će se kraljica riješiti opasnosti ako dobije natrag knjigu koju sam uzeo?« »Tako se čini. Nedavno sam bio na dvoru, gospodine Leeman.«
389
»U krivu ste«, rekao je on. Umor u njegovu glasu izmjenjivao se s prijezirom. »Kako ste saznali za Bertana, a ne znate tko je on?« »Greeningov susjed, Okedene, čuo vas je kako glasno raspravljate u Greeningovoj radnji. Bilo je to kratko prije no što je Greening ubijen. Okedene je čuo da spominjete Bertana kao Antikristova emisara.« Leeman polako kimne. »Da. Kraljica je moţda dobra ţena, i u dubini duše vjerojatno je svjesna kako je misa blasfemičan obred, ali zbog Bertana je ipak osuđena na propast. Kralj će uskoro primiti tajnog izaslanika iz Rima, a to moţe značiti samo jedno: ponovo će se pokoriti papi. Mnogi će tada pasti, a Katarina Parr među prvima.« Proţela me jeza. »Bertano je sluţbeni papin izaslanik«, protisnuo sam. »Bila to istina ili ne«, rekao je Nicholas ljutito, »prekršili ste svoju prisegu da ćete čuvati i štititi kraljicu.« »I ona je tek dio jalova plemićkog čopora, tog smeća čovječanstva.« Leeman je govorio tako jarosno, da se ponovo zapitah peče li ga savjest. Nicholas se namrštio. »Mili Boţe, on doista pripada anabaptistima, tim ludim otpadnicima od vjere. Zasigurno bi htio poubijati sve plemiće i njihovu imovinu podijeliti svjetini.« Okrenuo sam se prema Nicholasu i oštro ga pogledao, a Leeman bijesno reče: »Vama sam na milosti. Znam da ću uskoro biti mrtav.« Progutao je slinu. Njegov gnjev u sebi je nosio prkos mučenika, ali glas mu je ipak malo drhtao. Da, u strahu je. Kao i svi, i on se boji vatre. »Istina«, nastavi on. »Ja sam anabaptist, kako to kaţe dečko. Smatram da se ljudi smiju krstiti tek kad istinski spoznaju Boga. I baš kao što je papa Antikrist koji mami ljudske duše iz raskoši u kojoj ţivi, tako su i zemaljski vladari i njihovi privjesci tek lopovi koje treba zbaciti ako kršćani ţele ţivjeti kako Biblija zapovijeda!« Govorio je sve glasnije. »Sva dobra trebaju biti zajednička i koristiti se istinski milosrdno! Jer, svi ćemo se mi pretvoriti u prah i duţni smo na vjernost samo našem Gospodinu Isusu Kristu!« Hvatajući
390
zrak, nagnuo se natrag i prkosno se zapiljio u nas. »To je bila prava propovijed«, rekao je Barak ironično. »Dakle«, započeo sam tiho, »vi ţelite zbaciti kralja koji je, tvrdi se, po Boţjoj volji glavar Engleske Crkve?« »Da!« viknuo je Leeman. »Znam da sam tim priznanjem počinio izdaju, i da me mogu odvući do Tyburna, pa me objesiti i raščetvoriti. Znam da me mogu spaliti zbog heretičkog stava o misi.« Drhtavo je uzdahnuo. »Bolje da sada sve izbacim iz sebe. Umrijeti mogu samo jednom. To je moja vjera, i zbog nje ću, kad me ubijete, završiti u raju.« »Već sam vam rekao, Leeman, da nismo nuţno vaši neprijatelji. Ako nam pomognete da dođemo do kraljičine knjige, moţda i mi vama moţemo pomoći.« Pomno sam ga pogledao. »Vlastelinskog ste roda, u to ne sumnjam, jer inače ne biste bili imenovani u visoku i povjerljivu sluţbu. Tko vas je onda pridobio za vaša sadašnja uvjerenja?« »Ţelite da optuţim druge?« Leeman još jednom duboko udahne. »To neću učiniti.« »I ne morate. Gospodin Myldmore već nam je sve rekao o vašoj skupini. Drţimo ga na sigurnom. Znamo sva imena. Trojica iz skupine večeras su došli u pristanište zajedno s vama: Curdy je ubijen, Vandersteyn se dokopao broda, a McKendrick je pobjegao u grad. Gospodin Greening i šegrt Elias ubijeni su prije.« »I Elias je mrtav?« zaprepastio se Leeman. »Da. A prema opisu i metodama ubojica, čini se da su i njega i Greeninga glave došli isti ljudi.« »Ali mi smo mislili...« Zastao je, pa šapnuo: »Onda je Elias, milošću Boţjom, već u raju.« Nastavio sam ga pritiskati. »Također, Myldmore nam je priznao na koji je način vaša skupina došla do Saslušanja Anne Askew. A moja istraga na dvoru otkrila mi je da ste vi ukrali kraljičinu knjigu.« Leeman klone u leţeći poloţaj. »Myldmore«, rekao je očajnički.
391
»Znali smo da mu se ne moţe vjerovati. Tog je čovjeka zaveo Mamon.« »A i nije bio čvrsto protiv kraljevske vrhovne vlasti.« »Da«, rekao je Leeman. »Nismo mu mogli povjeriti naše tajne. Gospodin Greening nije popuštao po tom pitanju.« Zavrtio je glavom. »Greening me priveo istini, on i ostali. Neka mu Bog dade pokoja.« »Htjeli bismo pronaći njegove ubojice«, rekoh. »Pomognite nam, molim vas.« Leeman je šutke leţao i razmišljao. Gorio sam od ţelje da saznam što više, no bio sam uvjeren da je blago uvjeravanje, kao i kod Myldmorea, najbolja taktika. Istina, Leeman se činio daleko tvrđim i mudrijim čovjekom. Kad je ponovo progovorio, zvučao je krotkije. »Budući da već toliko toga znate, neće biti štete ako vam kaţem i ostalo... Istina je da sam rođen i odgojen u vlastelinskoj obitelji. Dolazim iz Tetburyja u Cotswoldsu. To je ovčarsko područje, a moj otac vlasnik je brojnih stada. Obogatio se trgujući vunenom tkaninom i preko svojih veza pronašao mi je mjesto kraljičina straţara na dvoru.« Tuţno se osmjehnuo. »Moj je otac zemljoposjednik, ali je, ako ništa, bar prihvatio novu vjeru, baš kao i ja. No kralj se uporno vraća starim uvjerenjima. Uskoro će to biti još vidljivije.« »Mislite da će se vratiti u okrilje Rima?« Barak je zamišljeno pogladio bradu. »Da. Moj me otac upozorio da ću u Londonu vidjeti stvari koje mi se neće svidjeti, no da moram, kako bih napredovao, drţati jezik za zubima i čekati bolja vremena. Moram se usredotočiti na napredovanje, samo na napredovanje.« Stisnuo je šaku. »Put prema bogatstvu i moći, a ne prema Bogu, jedino je što ispunjava isprazne dvorske duše. Moj otac to nije mogao vidjeti«, govorio je Leeman s tugom. »Vidio je samo dio onog što Krist traţi od nas, kao da gleda kroz zamagljeno staklo.« Okrenuo se prema meni. »Vidjeli ste palaču Whitehall, gospodine Shardlake?« »Jesam.«
392
»Veličanstvena je, zar ne? A još uvijek se gradi. Svakim danom je sve veća.« »Neki kaţu kako kralj ţeli da Whitehall bude najveća palača u Europi.« Leeman se cinično nasmije. »Svrha joj je da kod svakog posjetitelja izazove strahopoštovanje. Svaki kamen svjedoči o kraljevoj moći i bogatstvu, svaki kamen kao da viče: >Pogledaj, divi se i strepi!< A unutar zidina«, nastavio je gorko, »traje kraljeva prljava i prepredena igra, zbog koje nitko nije siguran.« »Slaţem se s vama«, rekao sam. »Osobito glede kraljeve prepredene igre.« Leeman me prodorno pogledao, iznenađen mojom reakcijom. Mislim da me htio potaknuti da ustanem u obranu kralja i njegova dvora. Nastavio je: »Mrzim tu veliku palaču, mrzim svaki njen kamen natopljen znojem siromaha. Tik pored njenih bedema vlada bijeda i širi se smrad. Moj vikar u Tetburyju, čovjek koji je uvidio ispraznost mise, povezao me s prijateljima u Londonu, ljudima od vjere.« Zamišljena pogleda, Leeman je na trenutak zastao. »I dobro je da jest. Sluţba na dvoru često dovodi čovjeka u iskušenje — nude se razvrat, taština svih vrsta, lijepa odjeća i dragulji. Oh, kako li su dragulji primamljivi. Sama je kraljica to napisala u svojoj knjizi.« »Pročitali ste je?« »Da, kad je bila kod gospodina Greeninga.« Pomisao da je čitao ukradeni rukopis naglo me razljutila, no prisilio sam se zadrţati otvoren i ljubazan izraz lica. »Uz pomoć prijatelja izvan palače napredovao sam dalje prema Bogu i pravilnom razumijevanju našeg pokvarenog društva«, nastavio je on. Ponovo me pogledao u oči. »Vjera mi je bila sve dublja, išao sam iz jedne debatne skupine u drugu, i prošle sam godine upoznao gospodina Greeninga.« Mogao sam si predočiti kako se to dogodilo: bio je osjećajan i savjestan mladić s radikalnim nagnućima; sjaj dvora dovodio ga je u iskušenje, ali bio je svjestan zla koje se krije ispod površine. Kako
393
se kretao u sve radikalnijim krugovima, tako mu se produbljivala vjera, i na kraju je došao do Armisteada Greeninga. »Dakle, primili su vas u malu Greeningovu skupinu«, oprezno sam rekao. »Za razliku od gospodina Myldmorea. No i on je«, naglasio sam, »imao pristup tajnim podacima.« Leeman se nasmijao. »I mislio sam da ćete to povezati. Gospodin Vandersteyn je također imao svoja poznanstva. Ne ovdje, nego na dvorovima u Francuskoj i Flandriji. Ti su mu ljudi odavali povjerljive stvari. Njegova je zamisao bila da ovdje okupi sličnu skupinu, istinske vjernike koji su u mogućnosti doznati tajne koje bi mogle naškoditi i papistima i velikodostojnicima, odnosno potaknuti narod da se pobuni protiv njih.« »Tako dakle.« Ključna figura bio je Vandersteyn, koji sada plovi prema Sjevernom moru. »Upoznao je gospodina Greeninga prije dvije godine, kad je poslom došao u London, i tada je nastala naša mala skupina. McKendrick je dotad već bio spoznao istinu, no kad su papisti počeli njuškati oko njega, morao je pobjeći iz Škotske. Imao je niţu sluţbu na škotskom dvoru, na čijem je prijestolju djevojčica Mary, i znao je za sve spletke i svađe između tamošnjih suprotstavljenih velmoţa.« »A gospodin Curdy? Ne čini mi se da je on bio čovjek s vaţnim poznanstvima.« »Istina. No bio je čovjek od vjere, i imao nos da otkrije u koga se moţemo istinski pouzdati.« »Dakle«, započne Barak bezbojno, »bili ste mala skupina anabaptističkih špijuna koji su nastojali pronaći i razotkriti drţavne tajne.« Leeman ga je prkosno pogledao. »I jesmo ih pronašli. Ĉak se i Myldmore, kojeg smo odbacili jer nije spoznao pravu vjeru, vratio k nama sa zapisima koje mu je povjerila Anne Askew. Znali smo da će njena priča o protuzakonitom mučenju koje su počinila dva drţavna vijećnika, ako bude tiskana u inozemstvu i prokrijumčarena u Englesku, dignuti narod na noge. Tiskari u
394
Engleskoj su pod stalnom prismotrom, i teško je to obaviti ovdje. Ali knjigu ćemo na kraju objaviti«, rekao je izazovno. »Ovdašnja vlast ima svoje špijune u Flandriji, no ljudi gospodina Vandersteyna znaju ih vješto izbjeći.« »Tako vi zborite...« Duboko sam udahnuo. »Hja, već sam vam rekao da nas ne zanima knjiga Anne Askew. One ostale jest zanimala, a bilo je nuţno da neko vrijeme surađujemo s njima.« »S Richardom Richem?« upitao je Leeman. »To je hulja.« Kimnuo sam glavom. »Što se vas tiče, znam kako ste saznali za Tuţaljku. Jedne ste večeri, dok ste bili na duţnosti, slučajno čuli kako kraljica i nadbiskup Cranmer glasno raspravljaju o knjizi.« Leeman zastenje, lecnuvši se od naleta boli. »Vjere mi, gospodine, bistar ste čovjek.« Ponovo sam duboko udahnuo. »Pretpostavljam da ste potom ostalim članovima skupine rekli za Tuţaljku, te je odlučeno da je ukradete, premda bi njeno objavljivanje moglo zapečatiti kraljičinu sudbinu. Vjerovali ste, naime, da kraljici ionako nema spasa, te da će objavljivanjem knjige narod bar doznati kako je bila radikalnih uvjerenja prije no što je svrgnuta... Smatrali ste da joj je sudbina zapečaćena zbog Bertana?« »Da. Ostalim članovima skupine pokušao sam dokazati kako bi najbolje bilo javno razotkriti Bertana jer bi vijest o njegovu dolasku istinski uzbunila narod. No neki se nisu slagali. Govorili su da nam nitko neče vjerovati, i da je ionako prekasno da spriječimo njegov dolazak.« »Tko je bio takvog mišljenja?« »Gospodin Curdy i kapetan McKendrick.« »A kako ste saznali za Bertana?« »Rekao sam vam, Vandersteyn ima doušnike u Europi. Uključujući niţeg sluţbenika na francuskom dvoru. Dovoljno je reći kako je njegova zadaća, između ostalog, i briga o smještaju stranih posjetitelja, što mu je otvaralo mogućnost da, poput mene, osluškuje razgovore. Tako je saznao da u Francusku dolazi Gurone Bertano, papin izaslanik koji je nekoć ţivio u Engleskoj, i koji je
395
poslan da pregovara o sporazumu između pape i kralja Henrika. Na kraljev zahtjev.« Barak odlučno odmahne glavom. »Kralj nikad ne bi predao svoju vlast natrag Rimu.« »Da, i gospodin Vandersteyn bio je zaprepašten kad mu je njegov glasnik iz Flandrije donio tu vijest«, rekao je Leeman. Hladno me pogledao svojim crnim očima. »No njegovim ljudima moţe se vjerovati. Bertano je trenutno na francuskom dvoru, a ovamo će doći kroz nekoliko dana. Sve je obavijeno velom tajne, samo nekoliko ljudi na dvoru zna za to, no nitko od onih koji imaju sklonosti prema reformi. Kraljica, naravno, ne smije ništa znati.« Pogledao sam Baraka. Gladio je bradu i mrštio se. Bila je to čudnovata, nevjerojatna priča, no bila je u skladu s onim što mi je ispričao lord Parr — unatoč tome što nisu uspjeli uništiti kraljicu i s njom povezane dvorane, ljudi iz konzervativne frakcije nisu poniknuli nego su se ponašali kao da skrivaju kartu u rukavu. A ako je to njihov adut, onda ulog nikad nije bio veći. »Kad je stigla vijest o Bertanu?« upitao sam. »Nedugo nakon što sam skupini otkrio da sam čuo kraljičinu i Cranmerovu raspravu o Tuţaljci. I svi smo se sloţili: ako se kralj odluči vratiti pod okrilje Rima, kraljica će zacijelo biti zamijenjena. Papa bi ustrajao na tome. No kad bi Tuţaljka bila objavljena, narod bi shvatio da je kralj pogubio dobru i čestitu ţenu.« Ustao sam i prišao prozoru. Bio sam prestravljen. Ako su Leemanove tvrdnje o Bertanu točne, kraljica je u smrtnoj opasnosti s još jedne strane — bila je samo pijun u mnogo većoj igri. Bilo mi je to teško prihvatiti, no ako ništa, činilo se da je Greeningova skupina većinom glasova odlučila da neće objaviti Tuţaljku prije kraljičina pada, nego da će je čuvati u Greeningovoj radnji. Mislili su da će ondje biti na sigurnom. Barak bez uvijanja reče Leemanu: »Objava da će kralj primiti tajnog papinog izaslanika zasigurno bi razgnjevila narod. Moţda bi čak dovela do otkazivanja posjeta.« »Da«, kimao je glavom Nicholas. »Reformisti bi bili strašno
396
ogorčeni.« »To sam i ja govorio kad smo unutar skupine raspravljali o Bertanu«, rekao je Leeman. »Danima smo se prepirali oko toga.« Vratio sam se do njega i ponovo sjeo. »Curdy i McKendrick bili su protiv? Gospodine Leeman, mislim kako je moguće da je netko iz vaše skupine bio špijun za drugu stranu. Ne znam tko. Usput, prilično sam siguran da nas je večeras netko slijedio do pristaništa i promatrao sve što se ondje događalo.« Leeman je tuţno kimnuo. »I mi smo zaključili da smo pod prismotrom nakon što je gospodin Greening ubijen, a Tuţaljka nestala. Zato smo svi i pobjegli. Zapisi Anne Askew bili su kod Vandersteyna, i mogli smo ih odnijeti u inozemstvo. Ako ništa, ubojice bi ostale bez njih. Poslije smo shvatili da je među nama zacijelo bio špijun jer nitko osim nas nije znao što radimo.« Zavrtio je glavom. »Mislili smo da je špijun Elias jer samo on nije ţelio napustiti zemlju.« »Niste mu rekli za Tuţaljku, bio je premlad za takvu tajnu, ali moţda je...« »Moţda je slučajno čuo kako govorimo o njoj. I mi smo to poslije pomislili. A ţelio je ostati jer mu je trebao novac da izdrţava obitelj.« Leeman je zavrtio glavom. »Jadni Elias.« »Da, ako je među vama bio špijun, to nije bio Elias.« Brzo sam promislio. Špijun je mogao biti Curdy, koji je mrtav, Vandersteyn, koji je otplovio, i McKendrick. No Vandersteyn je bio najmanje sumnjiv; bilo je poznato da je već dugo radikal, a bio je i okosnica urote. Ostaju Curdy i McKendrick, koji su ţivjeli u istoj kući i protivili se razotkrivanju Bertana prije njegova dolaska. »Zašto Curdy i McKendrick nisu htjeli da se Bertanov posjet odmah objavi javnosti?« upitao sam. »Curdy je rekao da nemamo čvrst dokaz i da će priča, ako je raširimo, naprosto biti opovrgnuta, nakon čega bi se pregovori svejedno odrţali. McKendrick se slagao s tim. Tvrdio je da nam treba čvršći dokaz. Primjerice, o mjestu gdje će se pregovori odrţati i ljudima s kojima će se Bertano susresti. Rekao je kako je u
397
Škotskoj naučio da se glasine brzo šire, ali da ljudi istom brzinom zaborave na njih ako im se ne podastru dokazi. Predloţio je da Vandersteyn pokuša doći do još informacija iz Europe, pa da tek onda vrlo detaljno objavimo vijest, kad Bertano bude ovdje. Znali smo samo da dolazi početkom kolovoza. Na koncu smo se svi sloţili da ćemo pričekati, a Vandersteyn je poslao šifrirana pisma svojim prijateljima u inozemstvu, traţeći od njih da mu jave još koju informaciju.« »Je li dobio kakav odgovor?« »Nije«, uzdahnuo je Leeman. »Vandersteynovi špijuni više ništa nisu mogli otkriti... A onda je ubijen gospodin Greening. Pobjegli smo, skrivajući se po kućama dobrih prijatelja. Drţali smo se odvojeno, mijenjali boravišta, dok je gospodin Vandersteyn dogovarao dolazak broda koji nas je trebao odvesti u Flandriju. Znali smo da nas traţe. Jednu od kuća u kojoj se skrivao gospodin McKendrick napala je skupina lupeţa nedugo nakon što je otišao odande.« Leeman me pogledao. »Nadam se da ništa od toga niste organizirali vi ili vaši saveznici.« »Nismo.« »Kako ste znali da ćemo večeras biti u pristaništu?« »Nije bilo teško dokučiti da ćete pokušati pobjeći u inozemstvo, a usput moţda i prokrijumčariti obje knjige. Imali smo uhode na dokovima. Niste smjeli ići preko carine, to je bilo odveć smiono. Trebali ste se potajice ukrcati na brod.« Leeman se ugrizao za usnu. »Hajdmo malo saţeti stvari«, reče Barak. »Bili ste član male skupine anabaptista koji su htjeli promijeniti ne samo sluţbenu religiju, nego i cijelo društvo...« »Jednog dana ćemo i uspjeti! U Bibliji jasno stoji...« »Tu je skupinu«, prekinuo ga je Barak, »osnovao Nijemac Vandersteyn, koji se u Europi kreće u istim krugovima, i čiji je konkretan cilj bio da dođe do podataka koji bi mogli potaknuti narod na pobunu.« »Tako je. Pape i velmoţe obmanjuju narod svojim laţima. Ali
398
vjernici poput nas bit će kvasac promjena.« Leeman je to rekao kao da izgovara molitvu. »Ali zato što niste uvidjeli da među sobom imate špijuna«, započeo sam ljutito, »netko koga nesumnjivo plaća vodeća osoba konzervativne strane dočepao se kraljičine knjige, i spreman ju je po dolasku papinog izaslanika predočiti kralju kako bi ga ponovo okrenuo protiv kraljice!« Leeman je spustio glavu, a ja nastavih: »Trebao vam je novac za mito i tiskarski materijal kako biste ukrali i objavili knjigu. Znatan novac. Odakle vam?« »Gospodin Curdy imao je novaca. Dobro je poslovao.« Leemanove oči ponovo se zaiskre. »Vidite, gospodine Shardlake, mi na vlastitom primjeru pokazujemo svoje stavove. Sva nam je imovina bila zajednička.« Uzdahnuo sam, pa se okrenuo Baraku i Nicholasu. »Moram nasamo popričati s vama. Nicholas, donesi svijeću, molim te.« Ponovo pogledam Leemana. »Nemojte ni pomišljati na bijeg, bit ćemo u blizini. Leţite ovdje i razmišljajte malo o posljedicama svoje ludosti.« Izašli smo, ostavivši ga u tami. TRIDESET PETO POGLAVLJE SIŠLI SMO STUBAMA u prašnjavo malo predvorje. Stavio sam svijeću na zidni drţač. S ulice je dopirao tek poneki zvuk. Izgubio sam osjećaj za vrijeme — zacijelo je odavno prošla ponoć. Da mi je znati kad će doći Parrovi ljudi. »Kakvo je tvoje mišljenje?« upitao sam Baraka. »Najprije u vezi s pričom o Bertanu.« Barak je pogladio bradu. »Ako to jest istina i, ako izađe na vidjelo, Leeman je u pravu — bit će nemira na ulicama. Neće doći do revolucije, ali nereda će svakako biti. Skupini se mora priznati da im je taktika sa špijunima na osjetljivim mjestima bila dobra. Ali...«, zagleda se pomno u Nicholasa i mene, »... ako ţelite imati čvrsto vođenu skupinu u kojoj se otkrivaju tajne, morate biti sigurni da su svi članovi potpuno pouzdani. Opet, one mahnitije radikale lako je nasamariti.« Slegnuo je ramenima. »Ako špijun kao
399
papiga ponavlja prave fraze, pretpostavljam da će takvi radikali rado povjerovati kako je iskren.« »Da«, sloţio sam se. »Ali rekao si ako to jest istina.« Barak je zagunđao. »Nemojte zaboraviti da sam već šest godina izvan političkih voda. Ipak, jasno mi je da kralja, nakon što je Anne Boleyn ubijena, više ništa nije sprečavalo da se vrati pod okrilje Rima. No on to nije učinio.« Cinično se nasmijao. »Odveć uţiva u moći koju mu donosi poloţaj crkvenog poglavara, a novac koji je dobio od samostana da ne spominjem. Ali ima tu još nešto.« Naborao je čelo, i na licu mu se, pod slabim svjetlom svijeće, pojave sjene. »Lord Cromwell je govorio da se nikad ne smije zaboraviti da kralj istinski vjeruje kako ga je sam Bog odredio za poglavara Engleske Crkve. Tvrdio je da je to ključ za razumijevanje kraljeve osobnosti. I zato, kad god kralj promijeni svoje mišljenje o doktrini, svi moraju krenuti istim putem ili slijedi kazna.« Odlučno je odmahnuo glavom. »Budući da vjeruje kako je svu tu moć dobio izravno od Boga, ne bi je samo tako vratio papi.« »A što će biti kad Henrik umre?« upitao je tiho Nicholas. Pomislih na ono što sam vidio u Whitehallu — kralj se pretvorio u gegavu olupinu od čovjeka, u jecavu priliku koju vitlom dovlače na kat. »Vrhovništvo će prijeći na njegova sina.« Barak se sloţio. »Henrika nitko ne bi mogao odgovoriti od njegova prava — odnosno, po njemu, duţnosti — da prenese vrhovništvo na princa Edwarda.« »Ali, kako dječak koji još nije sposoban za razumno prosuđivanje moţe odlučivati o ispravnom vjerskom putu?« upitao je Nicholas. »Edward će do punoljetnosti imati regenta ili regentsko vijeće«, odgovorio sam. »Kralj će vjerojatno u oporuci odlučiti tko će biti na vlasti.« A ako kraljica padne, pomislih, to zasigurno neće biti Parrovi. »Vijeće će donositi odluke o vjerskim pitanjima u Edwardovo ime dok on ne napuni osamnaest godina. Teološki gledano, radi se o besmislici, ali da, to će im biti posao... Barak je u pravu. Ako taj Bertano uistinu dolazi, neće dobiti Henrikovu prisegu na vjernost papi.« Malo sam promislio. »No čujem da se u
400
Europi događaju svakojake stvari. Govori se da papa pokušava pokrenuti dijalog s pojedinim protestantima na Tridentskom koncilu. Moţda Henrik smatra da je moguć nekakav kompromis.« »Kakav kompromis?« upita Barak nervozno. »Vrh Crkve priklonit će se ili kralju ili papi. Polovičnog rješenja nema. Da ga ima, već bi ga netko predloţio godinama unatrag.« Nicholas je odmahivao glavom. »Kralj moţda smatra da ipak postoji vjerojatnost za kompromis koji ne bi uključivao njegovu vjernost papi. Moţda Bertano dolazi da izvidi tu mogućnost. Na koncu, kralju je ove godine izuzetno stalo da sklopi mir na svim područjima...« Da, zato što zna da umire, pomislih. Kimnuo sam. »Moţda si u pravu, Nicholas. Dobro si to primijetio.« »Nema šanse ni za kakav kompromis«, rekao je Barak podrugljivo. »No tko je bio špijun u njihovoj skupini?« upitao sam. »I koga je izvještavao?« »Leeman sigurno nije bio špijun«, reče Barak. »Ako postoji istinski vjernik, onda je to on. Ni Myldmore nije špijunirao. Nije znao ništa o Bertanu i kraljičinoj knjizi. Greening i Elias su ubijeni. Što se Vandersteyna tiče — sumnjam. Otplovio je prema Sjevernom moru likujući jer je odnio zapise Anne Askew. Ostaju Curdy, kojeg više ne moţemo ispitati, i Skot McKendrick, koji je nekamo pobjegao.« »A McKendrick je stanovao kod Curdyja.« Nicholas je spojio obrve. »Jedan od njih dvojice bio je špijun. Moţda i obojica.« »Ako je to bio McKendrick«, reče Barak, »zacijelo već trči svom gazdi na dvoru. Tko god on bio.« »Gazda je netko tko radi za konzervativnu frakciju«, rekao sam. »Ali tko? Tajnik Paget upravlja sluţbenom špijunskom mreţom. No svaki dvoranin ima svoju mreţu, pa tako i vojvoda od Norfolka, i Rich i Wriothesley. Svi oni su se upregnuli u Gardinerova kola.« »Mislite da je Rich upleten u krađu Tuţaljke?« upitao je Nicholas.
401
Uzdahnuo sam. »Rich je tragao za zapisima Anne Askew, i čini se da nije znao ništa o Tuţaljci. Ali toj zmiji nije vjerovati.« »Tko god da drţi Tuţaljku«, reče Barak, »vjerojatno ju je spreman pokazati kralju kad dođe Bertano. Da dojam bude snaţniji. To objašnjava zbog čega knjiga još nije objavljena.« Odmahnuo sam glavom. »Siguran sam da bi ti ljudi već objavili knjigu kako bi dodatno okrenuli kralja protiv reformista i pogurali ga prema dogovoru s Bertanom. Ţeljeli bi što prije iskoristiti knjigu da nanovo okrenu tijek stvari.« »Pa gdje je onda knjiga?« ogorčeno je upitao Barak. »Tko je drţi?« »Vrag nek je nosi, ne znam!« prešao sam rukom preko čela. »Da nije kod McKendricka?« upitao je Nicholas zamišljeno. »Ako je on bio špijun i, ako su mu kradljivci dali knjigu, onda moţda, budući da je bjeţao s ostalima, nije imao vremena predati knjigu gazdi.« »Ali prošlo je gotovo mjesec dana«, rekao je Barak. »To mi se ne čini vjerojatnim«, rekoh. »No sve je moguće. Morat ću sve to razmotriti s lordom Parrom.« »Ili...« započne Nicholas. »Da?« »Što ako je špijun obmanjivao obje strane? Što ako je McKendrick — pod pretpostavkom da je on špijun — doista radio za nekoga na dvoru, ali je zadrţao svoja uvjerenja i pobrinuo se da Tuţaljka ne padne u pogrešne ruke? Moţda je naloţio da je ukradu, ali ju je zadrţao za sebe.« »Ta je teorija pomalo nategnuta, no i to je moguće. Hvala, Nicholas.« Mladić je izgledao zadovoljno. »Jack, kasno je. Nicholas i ja ostat ćemo ovdje, ali ti se moraš vratiti Tamasin. Kako si opravdao večerašnji izlazak?« »Rekao sam joj da idem na piće sa starim prijateljima.« »Krčme su već dugo zatvorene. Zasigurno je zabrinuta«, rekoh. »Kad se budeš vraćao, nemoj zaboraviti da je onaj par ubojica još na slobodi, te da nas je večeras netko slijedio. Budi oprezan.
402
Nicholas, bi li ostao sa mnom čuvati Leemana dok ne stignu Parrovi ljudi?« »Računajte na mene.« Zavrtio je glavom. »Leeman je obična hulja i lopov.« Uzdahnuo sam. »Radio je ono što je smatrao ispravnim.« »I to opravdava sve njegove postupke?« odvratio je zaţareno Nicholas. »Izdaju, mito, svu ovu... zbrku? Opasnost u koju je doveo kraljicu krađom njene knjige?« Barak se okrene prema njemu i popustljivim glasom reče: »Nick, gospodin Shardlake zna biti mekan, takav je.« Pogledao je uza stube. »No ipak bi bilo dobro da tom istinskom Boţjem poslaniku zaveţemo ruke, a i usta. Mogao bi početi vikati kad se studenti vrate. Pomoći ću vam.« »Taj Nijemac Vandersteyn«, započne Nicholas što udivljeno, što zgroţeno, »u Europi je imao uhode koji su saznali za Bertana, a za to je vrijeme u Londonu vrbovao fanatike koji bi mogli špijunirati ljude na visokim poloţajima.« »Znao je da u Engleskoj ključa lonac krcat zavjerama i vjerskim nezadovoljstvom«, rekao je Barak. »Stoga je odlučio doći i promicati revoluciju.« »Pronašao je Leemana, pa Myldmorea«, rekao je Nicholas, »ljude s pristupom rukopisima koji mogu uzrokovati velike nemire.« Zavrtio je glavom. »Zacijelo smatra da to Bog djeluje kroz njega.« Barak frkne nosom. »Posrećilo mu se. Dvaput. Ali, je li doista tako ? Ĉini se da zapisi Anne Askew mogu naškoditi samo Wriothesleyu i Richu, a oni nisu ljudi sa samoga vrha. K tome, objava Tuţaljke radikalnim bi ciljevima nanijela više štete nego koristi. No neki u Vandersteynovoj skupini bili su odveć tvrdoglavi da bi to uvidjeli. Hja, da su pronašli dokaz kako je Gardiner, recimo, spavao s nekim dječakom iz crkvenog zbora, to bi se već moglo nazvati pravom srećom.« »Vandersteyn se u Europi vjerojatno već godinama bavi ovakvim spletkama«, rekao sam. »Vješt je u prebiranju radikala koji bi mu mogli biti od koristi.«
403
»No nedovoljno vješt da uoči špijuna u vlastitim redovima«, rekao je Barak. »Istina«, kimnuo sam.
† LEEMAN je sjedio na rubu kreveta. Zatreptao je zbog svjetla svijeće. »Već su došli po mene?« upitao je tihim, malko drhtavim glasom. Vrijeme koje je proveo sam u tami nahranilo je njegov strah. »Nisu«, odgovorio sam. »Što će napraviti sa mnom?« »Do daljnjeg će vas odvesti na neko sigurno mjesto. Reći ću im da ste u potpunosti surađivali.« Leeman me pronicavo pogledao. »Mislim, kako je moguće da u sebi imate dar, odvjetniče, da vidite svjetlo.« »Je li?« odvratio sam mrko. »Moţda. Kao i ja, i vi ste odgajani na laţima. Mislim da to uviđate. Ĉitajte Novi zavjet, čitajte Otkrivenje. Ovo su posljednji dani prije Kristova povratka. Tako je predodređeno.« »Da čitam Otkrivenje, kaţete? Vi i vaši ljudi pronašli ste ključ za taj tekst?« U meni je proradio bijes. »Trebali biste znati, Leeman, da sam jednom otkrio ubojicu koji je poklao nekoliko nevinih ljudi, a vjerovao je da ga je nadahnulo baš Otkrivenje! Volio bih da vidite trag krvi i mučenja koji je ostavio za sobom.« Leeman je nekoliko trenutaka šutio, a onda upita: »Hoćete li kraljičinim sluţbenicima reći za Bertana?« »Hoću.« »Onda će, ako ništa, bar znati da dolazi.« Pogledao sam ga. »Sluţbenici će vas sigurno dodatno ispitati.« Leeman je progutao slinu. »Mučit će me, a onda ubiti. Moram biti spreman.«
404
»Prekršili ste prisegu koju ste dali kraljici. Unatoč tome, zamolit ću je da vam poštedi ţivot. Ni sam ne znam zašto.« »Nick će vas do daljnjeg drţati na oku, prijatelju«, rekao je Barak suhoparno. »Ispruţite ruke, svezat ću ih. Nemojte se opirati jer ćemo upotrijebiti silu.« Leeman ispruţi ruke, i Barak ih čvrsto sveţe trakama tkanine koje mu je otkinuo s košulje. »Moram vam vezati i usta, premda volite brbljati. Nicholasovi kolege uskoro bi se mogli vratiti.« »Mogu li najprije na zahod?« Leeman se zarumenio od neugode. »Muči me ţeludac.« Barak me pogleda. »Zašto ne?« rekoh, na što Barak u čudu podigne obrve. »Ne treba nam ovdje još veći nered«, rekao sam nervozno. »Gdje je zahod, Nicholas?« »Otraga u dvorištu. Leeman, ne pokušavajte nas prevariti. Da niste ni zucnuli ili ćete opet u zemlju snova.« »Svi ćemo van s njim, a onda ga vraćamo unutra«, rekoh. »Jack će onda kući, a ti i ja...« Pogledao sam Nicholasa i duboko udahnuo. »Ti i ja ćemo s njim čekati Parrove ljude.«
† PONOVO smo krenuli niz stube. Barak i Nicholas drţali su Leemana između sebe. Bio je tek nešto niţi od Nicholasa, no širih ramena — svi pripadnici kraljevske straţe bili su kršne građe. Međutim, nije se opirao. Kad smo se našli u prizemlju, crkveni zvonik negdje u daljini odcucao je jedan. »Još nema tvojih prijatelja«, rekao sam Nicholasu s olakšanjem. »Ove noći se vjerojatno neće ni vratiti. Leţe pijani u nekom kutu.« »Sjećam se tih studentskih rođendanskih proslava. Bile su odveć burne za moj ukus.« »Ĉudi me to«, rekao je vedro Barak. Otvorili smo škripava vrata malog dvorišta. U leutu neurednog
405
vrta, oslonjena na kameni zid susjednog dvorišta, stajala je trošna drvena kućica. Sudeći po mirisu, septička jama ispod nje odavno je trebala biti ispraţnjena. Kad je Nicholas otvorio drvena vrata, zbog smrada smo svi koraknuli unatrag. »Hajde, ulazi«, rekao je Barak Leemanu. Smrad je bio tako ogavan da je Leeman oklijevao na pragu. To ga je oklijevanje stajalo ţivota. U susjednom je dvorištu iznenada bljesnulo i začuo se gromoglasni prasak. Prije no što se Leeman srušio na tlo, vidio sam, na svjetlu fenjera, da mu je olovo raznijelo polovicu glave. Ostali smo zaprepašteno stajati nekoliko trenutaka, a onda me Nicholas gurne na zemlju, tik prije novog bljeska i praska. U zraku se osjećao miris dima. Pogledao sam ustranu — i Barak se bio bacio na zemlju, prevrnuvši fenjer koji je nosio. Svjetlo se ugasilo i našli smo se u gotovo potpunoj tami. Namirisao sam barut. »Brzo natrag unutra«, šapnuo je Barak, »prije no što stigne iznova staviti naboj. Nick, ti znaš put po mraku.« Pomaţući si rukama, Nicholas ustane i, pognuvši svoje dugo tijelo, krene prema mračnom obrisu straţnjeg dijela zgrade. Iza njega hodao je Barak, a zatim ja; grizao sam usnu, osjećajući grč u leđima. Uto oruţje ponovo bljesne i odjekne prasak, a olovo pogodi zid ispred nas. Odmah potom vrata se uz škripu otvore, a Nicholas me nimalo uglađeno gurne unutra. Barak uđe iza nas i nogom zalupi vrata. Vani se sada čuo laveţ pasa, a neki probuđeni susjed viknuo je: »Hej! Što se to događa?!« Nicholas nas je poveo prema prednjem djelu kuće, gdje smo se zaklonili iza stuba. Stajali smo u tami, teško dišući. »Koji je to vrag...«, protisnuo sam. »Puška kremenjača«, odvratio je Nicholas. »Arkebuza. Vidio sam da se koriste u lovu. Ubojite su, ali potrebno je mnogo vremena da se nanovo nabiju... Što je s Leemanom?« »Mrtav je«, odgovorio je Barak bezbojno. »Ostao je bez polovice glave. Dakle, netko nas je doista slijedio. Netko s arkebuzom. Lukavo je čekao u susjednom dvorištu — prije ili poslije morali smo
406
na zahod. Odlična metoda za ubojstvo iz daljine. Moţda ih sprijeda ima još.« Oprezno je prišao izlaznim vratima i provirio kroz ključanicu. »Ne vidim nikoga. Pretpostavljam da su vrebali Leemana. Htjeli su ga spriječiti da nam išta kaţe.« »U tome nisu uspjeli«, rekao je Nicholas prkosno. »Idemo natrag gore. Bogu hvala što nismo otvarali kapke u tvojoj sobi.« Vratili smo se u Nicholasovu sobu. »Gospodine Shardlake«, obratio mi se on ozbiljno, »za Jacka bi bilo opasno da sada izlazi. Moţda na ulicama ima još ubojica.« Barak je odmahnuo glavom. »Vjerojatno su pobjegli sad kad smo se sklonili na sigurno. Ali u pravu si. Svi bismo trebali pričekati ovdje dok iz Whitehalla ne stignu Parrovi ljudi.« »Ali zašto nisu ušli za nama kad smo stigli?« upitao me Nicholas. »Moţda su mislili da je kuća puna studenata koji će pruţiti otpor.« »Tamasin će biti izvan sebe«, rekao je Barak. »No ništa ne mogu...« Zastao je i zagledao se u moj vrat. Opipam ga pa odmaknem prste — bili su prekriveni ljepljivom crveno-sivom sluzi. Isprva sam pomislio da sam ranjen, no odmah potom shvatim o čemu se radi: gledao sam u ostatke Leemanova mozga. TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE SLJEDEĆEG JUTRA — sunce je već bilo visoko na vedrom nebu — hodao sam s lordom Parrom velikim vrtom u Whitehallu. Sjaj bijelog šljunka na stazama smetao je mojim umornim očima, pa sam skrenuo pogled prema širokim četvrtastim travnjacima, u čijim su središtima plamtjeli cvjetnjaci; svaki je bio zasebno uređen raznolikim ljetnim cvijećem. Vrtlari u radnim haljetcima neumorno su odstranjivali korov i podrezivali travu. Na zavoju svake staze uzdizali su se stupovi s heraldičkim zvijerima, a iz velike fontane u središtu vrta dopirao je umirujući šum vode. Šetači, muškarci i nekoliko ţena, hodali su duţ staza odjeveni u fino ruho. Veliki vrt bio je uobičajeno mjesto za šetnju dvorana i sluţinčadi na višim
407
poloţajima, no i svojevrsna golema čekaonica na otvorenom za mladiće ţeljne dvorske sluţbe, koji još nisu imali pristup kraljevoj privatnoj galeriji. Ovdje su šetali i čekali, nadajući se da neće pasti kiša. Na jugu su se gradile nove odaje za lady Mary, a neprestana lupnjava bila je neobična opreka šumu fontane. Na sjevernoj strani vrt je bio omeđen kraljevom galerijom i privatnim odajama. Uznemireno sam pogledao u tom smjeru. »Moţda nas sada promatra«, rekao sam s nelagodom. Lord Parr me pokušao umiriti osmijehom. »Ne vjerujem da kralj uopće zna da ste član kraljičina Pravničkoga vijeća, niti da tragate za tim nedohvatljivim prstenom. A i pobrinuo sam se da u kraljičinu domaćinstvu cijela stvar ne izgleda odveć vaţno.« I on pogleda prema dvokatnoj privatnoj galeriji — pročelje prekriveno crnim i bijelim kvadratnim pločama bilo je široko stotinjak metara, a završavalo je Holbeinovim dverima, koje su bile dvostruko više od galerije i protezale se preko javne ceste, spajajući kraljeve odaje sa sportskim krilom palače na zapadu. U svojim mlađim danima kralj bi kroz dveri odlazio na tenis ili viteške dvoboje, no to je bila davna prošlost. »Osim toga«, dodao je lord Parr, »čuo sam da je Njegovo Veličanstvo ovoga jutra u svojoj radnoj sobi u Holbeinovim dverima. Tijekom rada voli odatle gledati svoje podanike kako prolaze cestom.« »Nisam znao da ima takav običaj.« Ponovo osjetim nelagodu. »Što se konkretnih stvari tiče, čak da nas netko i vidi ovdje, ne moţe nas čuti.« Zaustavio se na uglu, ispod stupa obojenog tudorskim zelenim i bijelim prugama. Ponad zlatnog lava na vrbu stupa nalazila se engleska zastava koja je, baš kao i sijeda brada lorda Parra, lepršala na povjetarcu s rijeke. Lord se svom teţinom naslanjao na svoj štap. Na jutarnjem svjetlu njegovo je mršavo lice bilo blijedo, a imao je i tamne podočnjake. Bio ga je probudio Cecil, koji je u palaču došao oko ponoći. Otkad sam stigao i ja s Leemanovim tijelom, u tri ujutro, imao je pune ruke posla. Nakon što sam mu ispričao sve što se dogodilo, pobrinuo se da opet dobijem sobu u palači kako bih ugrabio nekoliko sati sna. No od teških misli nisam
408
mogao zaspati. Sinoć je ubijeno još četvero ljudi, uključujući slugu lorda Parra, a na vidjelo je izašla i nova prijetnja za kraljicu, ako je priča o Bertanu točna. U devet ujutro lord Parr poslao je po mene i predloţio mi šetnju u velikom vrtu. Zatvorio je oči i udisao mirise biljaka zasađenih uz stazu. »Mogao bih ovdje leći i odmah zaspati«, rekao je tiho. »A i vi, sudeći prema vašem izgledu.« Lecnuo sam se zbog grča u leđima. Istegnuo sam mišić kad me Nicholas sinoć gurnuo na tlo, no time mi je spasio ţivot. »Velika je šteta što je Leeman ubijen«, nastavio je lord Parr, pa podignuo ruku. »Ne, gospodine Shardlake, ne krivim vas. No volio bih da sam imao priliku sam ispitati tog nitkova.« Snaţno je stisnuo srebrni drţak svoga štapa. »Anabaptist, smeće kuţno.« »Radilo se o maloj skupini. Koliko sam shvatio, i u Europi ih je ostalo vrlo malo.« »Oni su poput štakora. Dovoljno je da ih u kanalizaciji ispod ulica bude samo nekoliko. Mnoţe se, i kad nastupi neka nesreća ili nemir, ima ih na tisuće. Svima nama mogu donijeti vatru i smrt.« Ljutito je odmahnuo slobodnom rukom. »Treba ih istrijebiti.« »Jeste li kraljici rekli što nam je otkrio Leeman?« upitah. »Da. Rano sam je probudio kako bih joj priopćio novosti. Odlučio sam da je tako najbolje. Plakala je i tresla se. Silno je uplašena. Bojala se da nećemo pronaći knjigu, a sada je u još većem strahu zbog Bertana. Ali...«, zastao je i pogledao me u oči, »... hrabra je ona, i dobro uvjeţbana da se drţi mirno i dostojanstveno, bez obzira na trenutne osjećaje.« Utihnuo je jer su pokraj nas prolazila dva sluţbenika u crnim haljama s kraljevim grbom. Naklonili su nam se. I ja sam nosio svoju halju; bio sam poslao po nju kad sam stigao u Whitehall, i Timothy mi ju je jutros donio. Takve stvari ovdje su vrlo vaţne. Dvojica sluţbenika nastave dalje, kratko zastavši kako bi s divljenjem promotrili pauna koji je, šireći svoj šareni rep, prelazio preko travnjaka. »Imam jednog slugu manje«, nastavio je staloţeno lord Parr.
409
»Dunmor, čovjek koji je sinoć stradao, bio je dobričina i uvijek od velike pomoći.« »Nisam znao ni njegovo ime.« »Tko je iza svega?« Lord Parr udario je štapom po bijelom šljunku. »Tko je isplanirao krađu kraljičine knjige i unajmio dvojicu muškaraca — kojima ne moţemo ući u trag — da ubiju sve članove anabaptističke skupine? Ne vjerujem u teoriju da će onaj koji je uzeo knjigu Greeningu čekati Bertanov dolazak kako bi je objavio. Neće čekati ako poznaje kralja. Odmah bi mu je pokazao, ţelio bi da kraljev bijes prema kraljici i reformistima bukne što prije. Kralj bi tako bio prijemljiviji za prijedloge tog bijednog papinog izaslanika, kakvi god oni bili.« »Zar bi uistinu reagirao tako loše?« »Kralj još uvijek voli kraljicu, u to sam siguran«, rekao je Parr tiho. »No njena bi ga izdaja zbog toga samo još više razgnjevila. I povrijedila. A kad ga netko povrijedi...« Zavrtio je glavom. »Knjiga je, sama po sebi, manji problem. Cranmer kaţe da nije heretička, premda nije ni daleko od toga.« Ništa nisam rekao. Još nikad nisam čuo lorda Parra da tako otvoreno govori o kralju. »Njegovo Veličanstvo uvijek je bilo povodljivo i tašto«, nastavio je. »Sluša beskonačna šaputanja, osobito ako se radi o vjernosti nekoga tko mu je vaţan. A kad jednom odluči da je iznevjeren, hja...« »Kako ga sluţi zdravlje?« »Svakim tjednom je sve lošije.« Na trenutak je utihnuo, moţda pomislivši da je rekao više no što je smio, a onda plane: »Zašto je skrivaju gotovo mjesec dana, Shardlake? Ni ja ni Cecil to ne moţemo shvatiti.« »Ne mogu ni ja, lorde. Vi o dvorskoj politici znadete daleko više od mene.« »Moramo pronaći tog Skota, trunuo u paklu...« Uhvatio sam ga za ruku kako bih ga utišao. Namrštio se na tu
410
moju drskost, no njegove ostarjele oči nisu vidjele ono što sam opazio ja: pribliţavala su nam se dva mršava muškarca s dugim bradama. Prvi je bio Edward Seymour, lord Hertford, ujak princa Edwarda i vodeća figura među reformistima u Krunskom vijeću. Uz bok mu je koračao njegov mlađi brat, sir Thomas, kraljičin prosac prije no što se udala za kralja. Dakle, eto nam lorda Hertforda natrag u Engleskoj. Braća se zaustave ispred nas. Bili su potiho raspravljali dok su nam se pribliţavali, no sada se sir Thomas netremice zagledao u mene svojim velikim smeđim očima. U prošlosti smo se bili sukobili. Već sam ih, prije dosta godina, vidio zajedno, i nanovo pomislim koliko su slični, ali ipak različiti. Iznad svjetlosmeđe brade, ovalno lice lorda Hertforda bilo je blijedo i ne odveć lijepo, a zbog spojenih obrva izgledao je kao da stalno potiskuje uznemirenost i bijes. Odisao je snagom, ali ne i autoritetom, bar ne u dovoljnoj mjeri. Bio je moćan i opasan političar, no govorilo se da ga u tim poslovima ometa ţena koja ga drţi pod papučom. Nosio je dugačku smeđu halju s krznenim ovratnikom i raskošan zlatni lanac, prikladan njegovu statusu višeg krunskog vijećnika. Sir Thomas Seymour bio je nešto kršnije građe, također ovalnog, ali pravilnoga lica; imao je hipnotičke smeđe oči i dugu bakrenastu bradu. Dok je lord Hertford bio odjeven u jednostavnu halju, sir Thomas je nosio zeleni prsluk od najfinije svile; razrezi na ramenima i rukavima otkrivali su bogatu narančastu podstavu. I on je oko vrata nosio zlatni lanac, no nešto manji od bratova. Skinuli su draguljima ukrašene kape i naklonili se, zazvečavši lancima. Uzvratili smo naklon. »Gospodine Shardlake«, reče pomalo podrugljivo sir Thomas svojim punim, dubokim glasom. »Ĉujem da ste prisegnuli za člana kraljičina Pravničkoga viječa.« »Istina je, gospodine.« Lord Hertford prekine naš razgovor obrativši se lordu Parru. »Nadam se da je kraljica dobro, lorde.«
411
»Jako je dobro. Ovog prijepodneva pregledava novi portret lady Elizabeth, prije no što ga pokaţu kralju. Gospodin Scrots izradio je odličnu sliku.« »Sjajno. Lady Elizabeth i treba imati svoj portret, to pristaje njezinom visokom društvenom poloţaju.« Na trenutak je značajno pogledao prema dijelu palače gdje su se gradile nove odaje za lady Mary. »Siguran sam da će Njegovo Veličanstvo biti jako zadovoljno portretom.« »Nema sumnje. Kralj voli obje svoje kćeri, naravno, ali Elizabeth raste i treba joj više... izlaganja.« Prepoznao sam pravi smisao tog šifriranog razgovora. Lord Parr i lord Hertford bili su reformisti, a i Elizabeth, kralju najmanje drago dijete, bila je odgojena u reformističkom duhu, za razliku od tradicionalistice Mary, koja je odgajana kao katolkinja još prije prekida veza s Rimom. Ĉinilo se da je sir Thomasu taj razgovor dosadan. Ponovo se okrenuo prema meni. »Shardlake, vidio sam da ste pozvani na doček admirala d’Annebaulta.« »Tako je, sir Thomas.« »Imam značajnu ulogu u odboru za organizaciju svečanosti«, rekao je uobraţeno. »Mnogo toga treba napraviti. Admiral će sa sobom dovesti tisuću ljudi.« Osmjehnuo se. »Bit će to veličanstvena proslava mira nakon časne vojničke borbe.« Ništa nisam rekao. Opet sam pomislio na svoje prijatelje vojnike koji su stradali prilikom potonuća Mary Rose, i na sve ostale poginule u tom promašenom, nepotrebnom ratu. Seymour je podignuo obrve. »Zar se ne slaţete? Hja...«, nasmijao se i izravnao svoja široka ramena, »... neki od nas građeni su i sposobni za rat, drugi ne.« Napadno je pogledao moja leđa. Bila je to grozna uvreda. No s obzirom na svoj poloţaj, sir Thomas mogao si je to dopustiti, a ja nisam odgovarao. Brat ga je ljutito promatrao, no on se samo okrenuo prema lordu Parru i podrugljivo rekao: »Ĉuvajte se gospodina Shardlakea, lorde, odveć je bistar. Uskoro bi mogao vrebati vaš poloţaj.«
412
»Ne vjerujem u to, sir Thomas.« Lord Parr bijesno je zurio u njega. Hertford se okomio na brata: »Uvijek si spreman na šale i bockanje, Thomas. Jednog će dana netko pošteno bocnuti tebe.« Sir Thomas se smrknuo. Lord Parr mu se cinično osmjehne, pa se okrene njegovu bratu. »Lorde, kao vijećnika vas trenutno sigurno zaokupljaju vanjski poslovi. Moj nećak William rekao mi je da su sporazumi s Francuskom i Španjolskom uglavljeni.« Hertford je vaţno kimnuo. »Da, no posljednjih nekoliko mjeseci pošteno smo se naradili.« Pogledao je prema Holbeinovim dverima. »Ĉeka me susret s kraljem u njegovoj radnoj sobi. Ne smijem zakasniti.« Kimnuo mi je s nelagodom, naklonio nam se obojici, pa nastavio dalje s bratom. Lord Parr promatrao ih je kako odlaze. »Thomas Seymour je budala i nasilnik«, rekao je. »Ali lord Hertford nam je saveznik. Njegovim i Lisleovim povratkom odnos snaga u Vijeću okrenuo se u korist reformista. A i Cranmera se posljednjih dana moţe sve više vidjeti na dvoru.« »A sir Thomas?« upitao sam. »Kakva je njegova uloga?« Lord Parr me obzirno pogledao. »Nećakinja mi je rekla da ste jednom radili zajedno s njim, ali da niste ostali u dobrim odnosima. Nisam iznenađen. Thomas Seymour je isprazni razmetljivac poput onog pauna ondje. U ratu se nije istaknuo. Mjesto u odboru za organizaciju ovih svečanosti bit će test njegovih sposobnosti.« Gorko se nasmijao. »Kad se proljetos vratio, glumio je da je u La Mancheu pobjegao nekim piratima. Nije prestajao s tom pričom, i postao je opći predmet sprdnje.« Ironično se osmjehnuo. »Ţeli jednaku moć koju njegov stariji brat ima u Krunskom vijeću. Budući da je i on brat Jane Seymour i ujak princa Edwarda, smatra da mora imati jednake ovlasti. No nedostaje mu oštroumnost i sposobnost prosuđivanja. Zna samo glumatati i prazno se razmetati. Kralj je svjestan toga. U Vijeće bira isključivo sposobne ljude. Thomas je samo smetnja svom bratu.«
413
»Kakvo je njegovo stajalište o reformi?« Lord Parr slegnuo je ramenima. »Mislim da on uopće nema stav. Neki kaţu da je ateist. Uistinu je neobično da ga je kraljica nekoć voljela, a tako su karakterno suprotni.« »Da, uistinu neobično.« Parr je vrtio glavom. »Nikad ne bih pomislio da Kate moţe privući takav muškarac, ali već ste vidjeli da je vrlo... osjećajna. Ţene su takve«, zaključio je s uzdahom. Vratio sam se na stvar. »Pretpostavljam da nitko reformističkoj strani Vijeća nema motiv za krađu Tuţaljke?«
na
»Ne«, odmahnuo je Parr glavom. »Reformističku skupinu na dvoru, kao i svaku drugu frakciju, povezuju obiteljski interesi. U ovom slučaju to su interesi Parrovih, Seymourovih i, na kraju, Dudleyevih, čija je najistaknutija figura John Dudley, lord Lisle. Kad za određeno vrijeme Bog pozove kralja k sebi«, paţljivo je lord naglašavao posljednje riječi, »različiti obiteljski interesi mogli bi se naći u sukobu. No zasad nas ujedinjuje naša vjera. Ako Henrik doista pristane da se Engleska vrati pod papinsku vlast, svi ćemo se naći u opasnosti. Morat ćemo brzo dohvatiti svoje krunice ili nas čeka surova smrt.« Uzdahnuo je, odjednom poprilično uzrujan. »Kad se sjetim toga, hvalim Boga što sam star i bolestan čovjek.« Šutjeli smo nekoliko trenutaka, a onda zamišljeno počnem: »No, ako je sir Thomas jedan od onih bez vjere, a moć je jedino čemu teţi, moţda smatra da će mu koristiti ako pokaţe Tuţaljku kralju...« Lord Parr me namršteno pogleda. »Samo zbog častohleplja?« »Da, ali moţda i zato što se udvarao kraljici prije no što se udala za kralja, a ona ga je odbila. Tašti ljudi teţe osveti. Otkrićem Tuţaljke kod kralja bi napokon stekao poloţaj za kojim čezne.« Lord Parr se na trenutak zamislio. »Početkom ljeta — malo ljudi zna za to — bilo je pokušaja da se reformistička i tradicionalistička frakcija ujedine putem braka između kćeri vojvode od Norfolka i Thomasa Seymoura. Pregovori su propali, dijelom zato što vojvodina kći nije htjela sir Thomasa.« »To samo pokazuje da je spreman na sve kako bi se dokopao
414
moći.« Lord Parr odlučno je odmahnuo glavom. »Ne. Thomas Seymour nema ni mozga ni sredstava da šalje špijune među radikalne skupine. Gospodine Shardlake, odbojnost koju osjećate prema njemu, ma koliko ona bila opravdana, utječe na vašu prosudbu.« »Moguće«, priznao sam nevoljko. »No tko onda na dvoru ima motiva i novaca da to učini?« »Tajnik Paget, dakako. No da je imao špijuna u anabaptističkom taboru — Curdyja, McKendricka ili moţda obojicu — bila bi to sluţbena mjera. Ĉim bi špijun došao do zapisa Anne Askew ili kraljičine knjige, Paget bi morao uhititi sve članove skupine i o svemu izvijestiti kralja. A siguran sam da tajnik ne pripada nijednoj frakciji. Taj je majstor zanata preţivio sve dosad zato što je slušao isključivo kralja. No moguće je da su ostali dvorani — Gardiner i njegovi plaćenici Wriothesley i Rich — dočuli za anabaptističku skupinu i ubacili nekoga u nju. Imaju sredstava za to. Upravo je u takvim poslovima Rich najvještiji. No, kako je saznao za anabaptiste? Ĉini se da mu se posrećilo samo s knjigom Anne Askew — uspio je doznati da je kod tamničara Myldmorea — i ni sa čime više. Osim ako vam nije lagao«, rekao je Parr polako, okrećući se prema meni. »I dalje mislim da Rich ne zna ništa o Tuţaljci.« »Moramo pronaći tog Skota«, rekao je Parr odlučno. »Vrlo vjerojatno je on bio špijun.« Promislio sam. »Moj pomoćnik natuknuo je da se moţda radilo o dvostrukom špijunu koji je radio za svog gazdu na dvoru, ali nije odustao od svojih anabaptističkih uvjerenja. Takav bi čovjek vjerojatno ţelio sačuvati Tuţaljku na sigurnom.« »Sve je moguće. Tek kad pronađemo McKendricka, riješit ćemo tu zagonetku.« »Što se Richa tiče, ako mu je jedini interes bila knjiga Anne Askew, koja je sada izgubljena, on zasigurno više neće trošiti sredstva da pronađe McKendricka.« »Da, to bi mu doista bilo uzaludno.«
415
Pogledao sam ga. »No, ako jest zainteresiran da pronađe McKendricka, to bi značilo da ga zanima još nešto — moţda Tuţaljka.« Lord Parr se zamisli, pa kimne. »Da, ima smisla.« Cinično se osmjehne. »Kako bilo, Rich će se kupati u znoju, strepeći od dana kad će se tiskani zapisi Anne Askew pojaviti u Londonu, prokrijumčareni iz Flandrije.« »Istina.« Htio-ne htio, osjetio sam zadovoljstvo. »Pođite sada i dogovorite sastanak s Richem«, reče lord Parr. »Ispitajte stanje stvari. Ja moram do kraljice, da vidim kako je.« Naklonio se i, po svom običaju, okrenuo se na mjestu. Polako je hodao prema kraljičinim odajama, oslanjajući se na štap. Duboko sam udahnuo. Nedaleko od mene začuo se smijeh. Dvije dame bacale su sjemenke paunu.
† KASNIJE tog dana ponovo sam krenuo prema kući u Needlepin Laneu — morao sam do Sticea. Zamolio sam Nicholasa da pođe sa mnom. Hodajući Thames Streetom, zahvalio sam mu što mi je spasio ţivot. »Neću to zaboraviti«, rekao sam. Odvratio je neuobičajenom ozbiljnošću: »Drago mi je što sam vas spasio, gospodine Shardlake. Previše je ljudi poginulo u ovom poslu. I Leeman... Sinoć su me razgnjevili njegovi ludi stavovi i počeo sam previše govoriti, zar ne?« »Da. S njim je trebalo blago.« »Dobro se sjećam da sam svojim riječima natjerao Eliasa u bijeg«, rekao je Nicholas tiho. »A poslije je i on bio ubijen. Osjećam griţnju savjesti zbog toga.« »Ne moraš. Svi smo u ovome napravili poneku pogrešku.« Zavrtio je glavom. »Znao sam da u Londonu ima nasilja i ubojstava, ali ovo...« »To inače nije moj posao. No tijekom godina su me određeni ljudi na visokim poloţajima više puta angaţirali za takve stvari.«
416
»Njezino Veličanstvo?« oklijevanja.
upitao
je
Nicholas
nakon
kraćeg
»Da.« Krzmao sam. »No i drugi prije nje. Cranmer i Cromwell.« Nicholas je bio zadivljen. »Upoznali ste sve engleske velikane.« »To moţe imati i svojih mana.« »Sva ta imena«, kolebljivo će Nicholas, »na istoj su vjerskoj strani.« »I ja sam bio na toj strani, pa su moje veze, nakon podjele u kraljevstvu, ostale ondje. No moja odanost vjerskoj frakciji...« Slegnuo sam ramenima. »Više je nema.« »Siguran sam da je dovoljno naprosto vjerovati.« Pogledao sam ga. »Vjeruješ li ti, Nicholas?« S nelagodom se nasmijao. »Skoro. U svom srcu znam da ţelim spašavati ţivote, a ne ih uništavati. Vaš ţivot sam drage volje spasio.« Zarumenio se. »Hvala ti, Nicholas.« Sada je i meni bilo pomalo nelagodno. Takve pripravnikove riječi upućene učitelju mogle su zvučati ulizivački, no Nicholas u sebi nije nosio ništa od takve dvoličnosti. »Da vidimo jesu li ti nitkovi kod kuće«, rekao sam ozbiljno.
† VRATA NAM je otvorio Stice. Na čelu je imao zavoj. »Vi?« mrko nas je pogledao. »Došli ste popričati o neredu koji ste sinoć napravili?« »Svi smo podbacili.« »Moj gazda je ovdje.« Spustio je glas. »Nije zadovoljan.« »Kako je Gower?« »Na rubu je smrti.« »Ţao mi je.« »Boli vas guzica za njega.« Poveo nas je na kat. Sir Richard Rich sjedio je za stolom. Kapci
417
su bili zatvoreni — zasigurno nije ţelio da ga ljudi izvana vide — pa je u sobi bilo zagušljivo. Ljutito nas je pogledao. »Nesretnici! Ono sinoć je bila prava klaonica!« »Bili su dobri borci«, rekoh. »Nismo mogli spriječiti Vandersteyna da pobjegne.« »Dali smo sve od sebe«, dodao je Stice. »Svi odreda.« »Zaveţi, psu šugavi! Ţene bi bile bolje od vas! A liječnik kaţe da ću se uskoro morati pobrinuti za Gowerovo bezvrijedno tijelo!« Bijesno je zurio u Sticea. »Kvragu sa svime, bolje bi bilo da si u onom okršaju izgubio cijelu glavu, a ne samo polovicu uha!« Pokazao je Sticeovu nagrdu. »Lijep ures za jednog gospodina.« Stice je šutio, čvrsto stišćući čeljust. Rich je svrnuo svoj prijeteći pogled prema meni. »A vi ste, pretpostavljam, već bili u Whitehallu i izvijestili kraljičine udvorice da smo ostali bez knjige Anne Askew. Sad je već zasigurno nasred Sjevernog mora.« Prodorno me promatrao svojim malim sivim očima. »Hja, očekujem da će laţi koje je Askew napisala o meni u dogledno vrijeme izbiti na površinu.« Rekao je to samosaţaljivo, no ne vjerujem da se nadao mojem suosjećanju. »Skot je još uvijek tu«, rekao sam. »Ah, taj licemjerni anabaptistički luđak. Nadam se da će ga uhvatiti i spaliti.« Rich je ljutito uzdahnuo. »Naše savezništvo je gotovo, Shardlake. Ne znam zašto sam uopće pomislio da ćete mi vi, grbavo piskaralo, biti od koristi. Nestanite!« mahnuo je svojom mršavom rukom na kojoj bljesne prsten. Promatrao sam ga. Lordu Parru rekao sam da će Richevo pomanjkanje zanimanja za McKendricka značiti da mu je od vaţnosti bila samo knjiga Anne Askew. No njegov olujni bijes činio mi se pomalo teatralnim. Opet, moţda se doista radilo samo o ljutnji i strahu da će ono što je učinio uskoro biti objavljeno. Kako bilo, za McKendrickom je mogao tragati i sam. Varke i protuvarke na sve strane. »Hoćete li se i dalje koristiti ovom kućom?« upitao sam. »Brinite svoju brigu!« Lice mu se smračilo. »Odlazite ili ću
418
narediti Sticeu da još malo izbatina vašeg momka, a i vi biste mogli zaraditi koju masnicu!« Udario je šakom po stolu. »Gubite se, i da vas više nikad nisam vidio!« TRIDESET SEDMO POGLAVLJE KASNIJE TOGA DANA podnio sam izvještaj lordu Parru. U njegovoj radnoj sobi bio je i Cecil. Mladi odvjetnik izgledao je napeto, a imao je i velike podočnjake. Zacijelo još nije doţivio ništa slično onoj borbi u pristaništu. Opisao sam im razgovor s Richem i rekao da ne vjerujem kako zna za Tuţaljku, no da ne mogu biti posve siguran u to. Lord Parr otkrio mi je da će nekolicina muškaraca iz kraljičina domaćinstva traţiti McKendricka po londonskim ulicama. Skot sada, pritisnut nevoljom, moţda negdje prosi, no isto je tako moguće da je već pobjegao iz grada. Što se tiče priče o Bertanu, lord Parr saznao je samo to da su vojnici kraljeve straţe postavljeni ispred kuće u blizini Charing Crossa, u kojoj odsjedaju diplomatski predstavnici. To je slutilo na zlo, no preostalo nam je samo da čekamo.
† PROŠLO JE tjedan dana... Došao je kolovoz, nakon kratkog kišnog razdoblja vratilo se toplo vrijeme, a prvi tjedan novog mjeseca prošao je bez vijesti iz Whitehalla. Svakog sam dana strahovao da ću čuti kako je sklopljen novi sporazum s papom, i da su kraljica i njeni radikalni saveznici uhićeni. No pokušavao sam se usredotočiti na posao. Nicholasove masnice su izblijedjele; doimao se pomalo nemirnim, no i on je prionuo na posao. S velikim iščekivanjem je govorio o predstojećem svečanom dočeku francuskog admirala; navodno je u Tower dopremljen dodatni top za veliku kanonadu dobrodošlice u čast d’Annebaulta. Rekao sam Nicholasu da sam i ja uključen u svečanosti. Zavidio mi je, no priznao sam mu da bih najradije izbjegao tu zadaću. Barakova ruka posve je zacijeljela, i osjećao sam da je sretan što se vratio uobičajenom ţivotu.
419
Kod kuće sam i dalje pomno motrio Brocketa, no nije napravio nijedan pogrešan korak, i Josephine me nije imala o čemu izvijestiti. Brocket i Agnes doimali su se vedrije, pa sam zaključio da su stvari s njihovim sinom krenule nabolje, ali ništa nisam pitao. I Josephine se činila zadovoljnom. Redovito se viđala sa svojim mladićem i zračila je novim samopouzdanjem. Katkad je čak i pjevušila po kući, na što bih se uvijek osmjehnuo — pomisao da sam Josephine pruţio dom i osigurao joj budućnost tješila me u ovo nevoljama bremenito vrijeme. Timothy je, s druge strane, izbjegavao razgovor sa mnom, moţda se bojeći da ću opet potegnuti pitanje njegova šegrtovanja. Pobrinuo sam se da za admiralov doček imam prikladno ruho — kupio sam novi crni prsluk i košulju sa sloţenim vezom na ovratniku i manšetama. No nisam ţelio trošiti novac na zlatni lanac; ratni porezi već su mi dovoljno ispraznili novčanik. Petog kolovoza dobio sam Hughovo pismo u kojem me izvještava o uobičajenim poslovnim novostima i razonodi u Antwerpenu. No spomenuo je i da je u grad iz smjera Engleske nedavno doplovio mali teretni brod, i da je neki Englez u luci dočekao vlasnika, antverpenskog trgovca. Provjerio sam datum, i za mene nije bilo dvojbe: radilo se o Antwerpenu, pristigli trgovac bio je Vandersteyn, a dočekao ga je John Bale. Dakle, Bale sada moţe tiskati zapise Anne Askew. Hja, to gore za Richa.
† U PETAK šestog kolovoza cijelo sam jutro bio zauzet papirologijom — napokon sam počeo stizati zaostatke. Nakon što sam ručao u zajedničkoj odvjetničkoj blagovaonici — gotovo pustoj zbog ljetnog odmora — odlučio sam izaći na zrak. Malo odmora bilo mi je prijeko potrebno. U sljedećem pravnom kvartalu čekao me spor o granicama nekih imanja u Gloucestershireu. Odvjetnik druge strane, član Gray's Inna, imao je kartu u boji s ucrtanim granicama. Takve su se karte uvijek prilagale ispravama. U skladu s običajima, imao sam pravo napraviti svoj primjerak. To je, u
420
pravilu, bio činovnički posao, no Barak i Nicholas nisu imali dara za crtanje, a ja jesam, i uţivao sam u tome. Odlučio sam da ću sam precrtati kartu, premda sam za taj posao mogao zaračunati samo činovničku pristojbu. Razmišljajući o Gray's Innu, sjetio sam se Philipa Coleswyna. Nisam ga sreo još otkad sam ga bio upozorio na Isabelinu prituţbu, o kojoj od rizničara Rowlanda više ništa nisam čuo. Otpješačio sam do svoje kuće i otišao po Genesisa. I njemu je trebalo zraka. Mladi Timothy bio je u staji s konjem; čitao je neko štivo, no kad sam ušao, brzo ga je sakrio ispod košulje i sav se zacrvenio. Natjerao sam ga da ide u školu kako bi se, ako ništa, naučio bar potpisati. Zacijelo je čitao neku brošuru s lascivnim stihovima. Svakakvih je čudesa tiskana riječ dala ljudima, pomislih cinično, pa zamolim dječaka da mi osedla konja. Bilo mi je ugodno jahati među ţivicom oko koje su zujale pčele, između polja s tustom stokom sjajne dlake. Bio je to jedan od onih vrućih kolovoških dana koji je posvuda širio omamu; krave i ovce lijeno su pasle, a iznad prašnjave ceste blago je titrao usijani zrak. Veselio sam se precrtavanju karte; prije, dok sam razvrstavao bočice s tintom u boji koje će mi trebati za taj posao, sjetio sam se svojih slikarskih dana. Zašto sam zapustio tu lijepu razbibrigu? Ostavio sam Genesisa kod vratara u Gray's Innu i prešao preko središnjeg dvorišta. Stabla kao da je prekrila prašina. Još uvijek sam razmišljao o svojoj slikarskoj prošlosti, kad sam, zakrenuvši za ugao, nabasao na dvoje ljudi koje nikako nisam ţelio vidjeti — Vincenta Dyricka i Isabel Slanning. On je nosio halju i kapu, a sunce mu je malko opalilo lijepo orlovsko lice. Isabel je imala tamnoplavu ljetnu haljinu i trokutastu kapuljaču; mršavo lice bilo joj je ispijeno i, po običaju, zlovoljno. Dyrick se mrštio i morao sam se upitati je li, unatoč njegovu iskustvu s napornim klijentima, Isabel Slanning prevelik zalogaj čak i za njega. Zatečeni, sve troje smo se na trenutak ukipili. Potom sam skinuo kapu i naklonio se. »Dobar dan, brate Dyrick. I vama, gospođo Slanning.« Dyrick se također nakloni. »Dobar dan, brate Shardlake«, rekao
421
je neočekivano uljudno. Ţelio sam ih zaobići, no Isabel me, ukopana na mjestu, netremice promatrala svojim čeličnim pogledom. »Gospodine Shardlake, jeste li u posjetu bratu Coleswynu kako biste razmotrili moju prituţbu ili da biste se s njim ponovo urotili protiv nekog čestitog vjernika koji prihvaća čudo misnog slavlja?« Govorila je glasno i kreštavo, i podsjetila me na noć kad smo se sukobili ispred Coleswynove kuće. Na moje iznenađenje, Dyrick je uhvati za ruku. »Dođite, gospođo Slanning«, rekao je tiho. »Otpratit ću vas do dveri.« Otrgnula se od njega i, ne skidajući s mene čelični pogled, zaprijetila mi koščatim kaţiprstom: »Zapamtite, gospodine Shardlake, znam sve o uroti: uključeni ste bili vi, moj brat i Coleswyn. Svi ćete skupo platiti. Samo čekajte.« Osmjehnula se s puno zlobe, pokazujući zube — bili su to dobri zubi za ţenu njenih godina. »Moj odvjetnik bi vas poštedio«, glavom je pokazala na Dyricka, kojem je očito bilo nelagodno. »Ah ja neću«, završila je pobjedonosno. Pomaknula se i dopustila Dyricku da je povede dalje. Zurio sam za njima. Isabel se ponašala smiješno, gotovo neuravnoteţeno. No Dyrick je izgledao zabrinuto, i s tjeskobom se zapitah što ta ţena ima na umu.
† SAT VREMENA proveo sam crtajući kopiju karte u uredu suparničkog odvjetnika. No bilo mi se teško usredotočiti jer i dalje me mučio bizaran susret s Isabel. Odlučio sam vidjeti je li Coleswyn u svom uredu. Njegov pisar mi potvrdi da je tu, i još jednom se nađem u njegovom sređenom, čistom uredu. Odmah mi je pruţio ruku. Nikad ga još nisam vidio tako opuštenog i srdačnog. »Matthew, kako ide?« »Prometno ljeto. Kako ste vi, Philipe?«
422
»Moja ţena i ja zadovoljni smo što je lov na heretike završen.« Tuţno je zavrtio glavom. »Jučer sam vlastima predao neke knjige, dok još traje amnestija. Dobre knjige, čiji su autori istinski vjernici, ali koje su sada zabranjene. Odgađao sam to jer sam bio jako vezan za njih, ali amnestija istječe u ponedjeljak.« »I ja sam imao takvih knjiga. Spalio sam ih jer nisam ţelio da mi se ime pojavi na popisu onih koji su ih posjedovali.« »Amnestija je javna i mnogi su ljudi predali knjige. Moţda čak i neki iz Whitehalla.« Nasmijao se s nelagodom. »Progon onih koji su iskoristili amnestiju bio bi protuzakonit. Bilo bi to besprimjerno izigravanje povjerenja.« Gledao je kroz prozor, u unutarnje dvorište, i tuţno se osmjehivao. »Predaja tih knjiga velik je gubitak za mene, ali naš vikar kaţe da moramo čekati jer moţda dolaze bolja vremena.« Bilo mi je drago što ne zna za Bertana. »Danas sam u Gray's Inn došao zbog novog posla, ali maloprije sam imao neobičan susret s Isabel Slanning i bratom Dyrickom. Pa je red da vam to i kaţem.« Coleswyn se uozbiljio. »Što je pak sada? Dyrick me neprestano gnjavi u vezi s tim slučajem, ispituje me o iskazima danim pod zakletvom i drugim stvarima. Ponaša se agresivno, kao i uvijek. Ali nije spominjao onu glupost o uroti. Nadao sam se da će odgovoriti Isabel od toga. Ja bih pokušao da sam na njegovu mjestu. Sud neće blagonaklono gledati na tu stvar.« »Mislim da je nastoji odgovoriti. Kad sam maloprije nabasao na njih, Dyrick je, za divno čudo, bio uljudan, i pokušao ju je na brzinu odvući od mene. No opet mi je rekla da zna kako smo se ja, vi i njezin brat urotili protiv nje, i da ćemo to skupo platiti.« »Dyrick je nije podrţao?« »Ni najmanje, što je vrlo neobično za njega. Sve sam uvjereniji da je Isabel poremećena osoba. No Dyrick je izgledao zabrinuto i pitam se što Isabel smjera.« Više nije bilo ni traga Coleswynovoj vedrini. »Ima li kakvih novosti o prituţbi koju je protiv vas podnijela Lincoln's Innu?« upitao je zabrinuto.
423
»Ne. Ali rizničar Rowland rekao je da će joj napisati oštar odgovor. Već sam trebao dobiti kopiju, ali još ništa. Otići ću do njega.« Coleswyn se na trenutak zamisli, pa reče: »Doznao sam nešto novo.« Duboko je udahnuo. »Prije nekoliko dana, za ručkom u zajedničkoj blagovaonici, sreo sam prijatelja iz drugog ureda, koji zna da vodim slučaj Cotterstoke — u Gray’s Innu uvijek se šapuće o Dyrickovim predmetima. Upoznao me s jednim umirovljenim odvjetnikom. Gospodin ima više od sedamdeset godina, ali pamćenje ga još dobro sluţi. Kad je bio mlad, prije četrdesetak godina, zastupao je Edwardovu i Isabelinu majku.« Pogledao sam ga sa zanimanjem. »Je li?« Oklijevao je. »Strogo gledajući, premda je Deborah Cotterstoke mrtva, gospodin i dalje ima obvezu čuvanja odvjetničke tajne. No znate i sami da stari momci vole brbljati, a ja sam, dakako, ţelio saznati još ponešto o toj obitelji.« Namrštio se. »Vjerojatno vam ne bih smio govoriti o tome.« Blago sam se osmjehnuo. Coleswyna sam cijenio, između ostalog, i zbog njegova poštenja. »Više ne zastupam Isabel. Osim toga, obećavam da nitko neće saznati.« Nagnuo sam glavu prema njemu. »A ako bivši klijent prijeti odvjetniku, kao Isabel maloprije meni, mislim da odvjetnik ima pravo istraţiti sve okolnosti slučaja. Pretpostavljam da priča starog kolege ide u tom smjeru. Zar ne, Philipe?« »Da«, promrsio je. »Ali ne izravno. Međutim, i vi i ja smo se pitali odakle ta međusobna mrţnja, a moţda i strah, između Edwarda Cotterstokea i Isabel Slanning.« »Da. Svakako se radi o nečem vrlo neuobičajenom.« »Od starog trgovca s kojim sam onomad bio razgovarao saznao sam da je Edwardov i Isabelin otac umro mlad, da im se majka ponovo udala, no da joj je i drugi muţ umro. Trgovac je rekao da su otada majka i djeca bila u stalnom sukobu.« Coleswyn se nagne naprijed u stolcu. »Gospođa Deborah Johnson, kako se tada zvala, obratila se našem umirovljenom odvjetniku još 1507., za vrijeme
424
bivšega kralja. Bila je privlačna udovica u tridesetima, s dvoje djece.« »Edwardom i Isabel.« »Da. Gospodin Johnson, Deborin prvi muţ, upravo je bio umro od bolesti znojenja. Sjećate se, bolest je toga ljeta bjesnjela gradom.« Sjetio sam se slike na zidu: samouvjerenog mladog oca s visokim šeširom, njegove lijepe ţene i dvoje male djece. Ma koliko dobro čovjeku išlo, moţe biti pokošen u trenu. »Isabelina i Edwardova majka naslijedila je njegov posao i postala prilično bogata. Nedugo prije na Sudu lorda kancelara vodio se spor o pitanju moţe li ţena naslijediti i voditi posao, i biti članica ceha. Stari odvjetnik potvrdio joj je da je to moguće. Pamti je kao vrlo moćnu ţenu.« »Sjećam se njenog lica na slici. Lijepo je, ali oštro i kruto. Isto lice ima njena kći.« »Da. Godinu dana poslije gospođa Johnson ponovo se obratila starom odvjetniku. Namjeravala se preudati za muškarca u istom poslu, Petera Cotterstokea, ali bojala se da sva njena poslovna prava brakom ne prijeđu na muţa.« »I prešla bi. Po snazi zakona.« Philip je kimnuo. »Takav savjet je i dobila. Odvjetniku je rekla da se njeni sin i kći — tada im je bilo jedanaest, odnosno dvanaest godina — boje da će ostati bez nasljedstva. No čvrsto je odlučila da će se udati za gospodina Cotterstokea, pa je tako i učinila. On se pokazao časnim čovjekom. Deborah Cotterstoke nekoliko mjeseci poslije treći je put došla odvjetniku, sada zajedno s novim muţem. Gospodin Cotterstoke dao je ovjeriti oporuku po kojoj će udruţene trgovine — njegova i ona pokojnog Johnsona — pripasti Deborah ako on umre prije nje. Zapečatio je stvar posvojivši Edwarda i Isabel pa bi, čak i da je Deborah umrla prva, oni ipak naslijedili svoj dio. Deborah je u to vrijeme bila trudna, i par je mislio kako je najbolje da sve što su dogovorili stave na papir.« Počešao sam se po obrazu. »Dakle, Cotterstoke je bio dobar
425
očuh. Djeca su zadrţala njegovo prezime, što zasigurno ne bi učinila da im se nije sviđao... Je li vam stari kolega znao reći štogod o svađi unutar obitelji?« »Ne«, reče Coleswyn. »Znao je samo da se nedugo poslije jadni gospodin Cotterstoke utopio. To nam je već bilo poznato, no odlučio sam potraţiti mrtvozornikov izvještaj.« Uspravio sam se u stolcu. »Prema tom izvještaju«, nastavio je Coleswyn, »jedne nedjelje, nedugo nakon što je posvojio djecu i ovjerio oporuku, gospodin Cotterstoke pošao je iz svog doma, odmah iza Aldgatea, prema dokovima. Ondje je upravo pristao brod s robom koju je kupio u inozemstvu. Sa sobom je poveo i dvoje djece, a uz njega su bila i dvojica slugu, što je bilo uobičajeno za gospodina njegova staleţa. Jedan od slugu bio je Patrick Vowell, starac koji se danas brine o kući.« »Zaista?« upitah. Moje zanimanje bilo je sve veće. »Obojica slugu poslije su posvjedočila da je gospodin Cotterstoke tog dana bio dobre volje. I on i djeca. Veselio se dolasku novog djeteta. Sa slugama se rastao kod carinarnice. Rekao im je da ne zna koliko dugo će se zadrţati i da ga čekaju onkraj ulaza. Potom je s djecom otišao u pristanište. Bila je nedjelja, i na dokovima je bilo vrlo tiho. Nedugo poslije jedan je lučki radnik začuo dozivanje i krikove iz vode. Isprva je mislio da se radi o galebovima, no vrlo brzo je shvatio da su krikovi ljudski. Potrčao je prema vodi i opazio da na površini pluta nečije tijelo. Bila je plima, i tko god da je pao s mola, odmah bi se našao u dubokoj vodi. Radnik je pozvao kolege da mu pomognu izvući tijelo na obalu, ali bilo je prekasno. Bio je to gospodin Cotterstoke. Pluća su mu bila puna vode. Nije bilo sumnje da se utopio. Navodno je bio maglovit jesenski dan. Ako je hodao po rubu mola, lako mu se mogao dogoditi pogrešan korak.« »Istina.« »Oba djeteta dala su iskaze u sudskoj istrazi. Rekli su da je očuh obišao brod, te da im je kazao kako će malo prošetati do drugih
426
pristiglih brodova da vidi kakve sve robe ima. Njima je naloţio da se vrate slugama, što su i učinik. Uobičajeno je da trgovci nedjeljom tako obilaze brodove, no tog dana navodno na dokovima nije bilo prometno.« »Je li stari odvjetnik bio uključen u istragu?« »Ne. Ali još je jednom sreo Deboru Cotterstoke kad je, nakon pogreba, došao u njenu kuću zbog potvrđivanja pravovaljanosti oporuke. Sjeća se da je bila slomljena, što nije bilo nikakvo čudo jer je u malo više od dvije godine izgubila dva muţa. Djeca su također izgledala potreseno.« »I više mu se nikad nije obratila za pomoć?« Coleswyn je odmahnuo glavom. »Pismom ju je upitao ţeli li sastaviti novu oporuku, no nije mu odgovorila. Poslije je čuo da je izgubila dijete koje je tada bila nosila. Opet nikakvo čudo s obzirom na tragične okolnosti koje su je snašle.« Philip je uzdahnuo. »Katkad je nju i djecu viđao u gradu. Ona je poslije prodala trgovinu, a njezin sin, moj klijent Edward, odlučio je potraţiti drugo zanimanje.« »Nikad se više nije udavala?« »Ne. Navodno si je dala u zadaću da ostatak ţivota nosi crninu.« Malko sam razmislio. »Da ne mislite moţda kako je netko skrivio smrt gospodina Cotterstokea?« Zadrţao sam dah. »Moţda jedno od djece? Mrtvozornik je imao tek njihovu riječ da im je očuh bio ţiv kad su pošli slugama.« Namrštio sam se. »Je li moguće da je stara gospođa Cotterstoke djecu smatrala odgovornom za smrt svoga muţa? Sve govori da ih je oboje zamrzila. Već smo zaključili da je oporuku, po svemu sudeći, sastavila sa ţeljom da ih zavadi.« Pogledao sam Philipa. »Sve to zvuči uţasno.« »Istina. Ali s obzirom na oporuku gospodina Cotterstokea, ni djeca ni Deborah nisu imali razloga da ga mrze ili sumnjaju u njega.« Ozbiljno me pogledao. »Borim se sa svojom savješću. Naime, ţelio bih otići popričati sa starim slugom, gospodinom Vowellom, ali nemam ovlaštenje svog klijenta...« Tuţno sam se osmjehnuo. »Ţeljeli biste saznati što je u temelju
427
tog ludila.« »Pitam se je li smrt njihova očuha povezana s tvrdokornom mrţnjom između njih. I Edward i Isabel rekli su da mogu silno naškoditi jedno drugom.« »Sjećam se kako se stari Vowell sav smeo kad su se Edward i Isabel posvađali tijekom vještačenja«, rekoh. »Bilo je očito da ga je njihovo ponašanje jako uzrujalo.« »Svejedno, mislim kako ga nemam pravo ispitati.« »Vidjeli ste mrtvozornikovo izvješće. A budući da Eabelino trenutno ponašanje predstavlja moguću opasnost za vas i mene...« Podignuo sam obrve. »To su prazne prijetnje jedne luđakinje.« Teško je uzdahnuo. »Matthew, dajte mi malo vremena da razmislim o svemu.« Ţelio sam da odmah pođe prema kući Cotterstokeovih i povede mene sa sobom, ali nisam imao pravo navaljivati. Ustao sam. »Javite mi što ste odlučili. I dajte da jedan drugog obavještavamo o svim novim spoznajama glede ovog slučaja, osobito ako utječu na nas osobno.« Podignuo je glavu i netremice se zagledao u mene svojim bistrim plavim očima. »Svakako. Obećavam.« TRIDESET OSMO POGLAVLJE KASNIJE TOGA DANA otišao sam do rizničara Rowlanda, no bio - je na sastanku. Kad sam u ponedjeljak ponovo otišao do njega, pisar mi je rekao da ga nema, no pri dolasku, prolazeći pokraj njegova prozora, kroz napola otvorene kapke bio sam primijetio njegovu visoku figuru u crnoj halji, pognutu nad radnim stolom. Na odlasku sam vidio da su kapci zatvoreni i s nelagodom pomislim da me rizničar Rowland izbjegava. Tog sam dana u zajedničkoj blagovaonici ručao s odvjetnikom kojeg sam slabo poznavao. Rekao mi je da sutra namjerava unajmiti čamac i s obitelji otploviti do Greenwicha i dalje. Kako mi je Rowland rekao prošlog mjeseca, praktički svi kraljevi brodovi,
428
njih pedesetak, doplovit će na Temzu i napraviti niz od Gravesenda do Deptforda, a pokraj njik plovit će admiralovi brodovi. Kraljeva flota već je pristizala. »Kaţu da je Great Harry već usidren u Deptfordu«, rekao je kolega. »Doplovit će svi brodovi koji su prošle godine u Portsmouthu odbili Francuze.« »Mary Rose neće doploviti.« »Ratna ţrtva, brate Shardlake«, rekao je kolega ponosno. »Ratna ţrtva.«
† U UTORAK desetoga, na kraju radnog dana, pozvao sam Baraka i Nicholasa na kriglu piva u vanjskom uredu. Skelly je već otišao kući. I dalje sam neprestano razmišljao u nestaloj Tuţaljci, pa sam procijenio da bi mi razgovor s njima mogao pomoći da si bolje predočim situaciju. Barak me upitao ima li kakvih vijesti iz palače. »Ne. Već tjedan dana ništa.« Zavrtio je glavom. »Netko još uvijek drţi tu knjigu. Ali tko? I zašto je ne pokaţe kralju ako ţeli naškoditi reformistima?« »Volio bih to znati.« »A ako je Leeman govorio istinu, Bertano je zacijelo već ovdje«, reče Nicholas. »Već smo duboko u kolovozu.« Uzdahnuo je, a njegove zelene oči na trenutak su izgledale zamišljeno. Leemanovo tijelo uklonili su Parrovi ljudi, s kojima sam nakon kobne noćne pucnjave otišao u palaču. Nasreću, studenti su se vratili tek ujutro. Bio sam siguran da Nicholas, baš kao i ja, nikad neće zaboraviti kako je olovo iznenada, ispred naših očiju, raznijelo Leemanovu glavu. »Sada znamo da knjigu drţe anabaptisti«, rekao sam. »Leeman je bio u pravu — jedan od njih bio je uhoda. Nitko osim njih nije znao za Tuţaljku. Zacijelo se radilo o Curdyju, koji je mrtav, ili McKendricku, koji je pobjegao. A moţda su špijunirali zajedno. No tko god da bio, zasigurno je radio za nekoga na dvoru.« »Za nekog velikodostojnika«, sloţio se Barak. »No i dalje ne
429
znamo tko je nalogodavac, i zašto još nije otkrio karte.« Upitno me pogledao. »Rich vam i dalje nije sumnjiv?« »Rich je uvijek sumnjiv. Ali o kome god da se radilo, čekanje mu se moţe obiti o glavu. Onaj tko je došao u posjed takve knjige bio je obvezan odmah je odnijeti kralju. A ako kradljivac ţeli razljutiti Henrika i tako pridonijeti uspjehu pregovora s Bertanom, najbolje bi mu bilo da knjigu preda kralju što prije.« »Ako taj Bertano doista postoji«, rekao je Barak. »Nismo sigurni čak ni u to. A ako i postoji, i dalje sam uvjeren da se kralj ne bi odrekao svog vrhovništva.« »Lord Parr smatra kako je dolazak nekog poput Bertana u skladu s nedavnim ponašanjem određenih vijećnika. A znamo da kuću kod Charing Crossa, namijenjenu diplomatima, čuva kraljeva straţa.« »Ako je tako«, reče Nicholas, »najbolji trenutak za razotkrivanje knjige doista je već prošao, kako ste i sami primijetili. Osim toga, čujem da će kraljica imati istaknutu ulogu na svečanostima u čast francuskog admirala. To je zasigurno znak da je opet u kraljevoj milosti.« Barak je zagunđao. »Thomas Cromwell bio je na vrhuncu moći kad je pao. Dobio je titulu grofa od Essexa, a nekoliko tjedana poslije odvukli su ga u Tower i pogubili.« Nicholas je vrtio glavom. »Što je to s kraljevim umom?« upitao je tiho, unatoč sigurnosti koju je pruţao moj ured. »Dobro pitanje«, odvratio sam. »Lord Parr i ja razgovarali smo o tome. Kralj je povodljiv, sumnjičav, a kad se okrene protiv nekoga, postaje okrutan i nemilosrdan. Smatra da je uvijek u pravu, a vjeruje samo u ono što mu je po volji. Gotovo sam siguran da bi kraljičino skrivanje knjige i tajenje krađe ocijenio izdajom. No opet, još uvijek je voli i ne ţeli je izgubiti. Gardinerovi ljudi morali su platiti ceh zato što su je bez dokaza prozvali heretikom.« »No ništa od toga ne odgovara na pitanje tko drţi knjigu«, reče Barak. »U pravu si«, sloţio sam se.
430
»A moja teorija o dvostrukom špijunu?« upitao je Nicholas. »Netko je svojim gazdama rekao za knjigu, da bi je onda, prije no što su je se dočepali, uzeo za sebe, pritom ubivši Greeninga.« »S kojim ciljem?« upitao je Barak. »Moţda ju je ţelio prokrijumčariti u inozemstvo.« »Ako je po tvojem«, rekoh, »knjiga je sada kod McKendricka. Gdje god on bio.« Svi se trznemo kad se iznenada začuje kucanje na vratima. Nakon mog poziva, u prostoriju je, na naše golemo olakšanje, ušla Tamasin. Ustali smo. Nakon međusobnih naklona, Tamasin nam se osmjehnula, pa rekla Baraku: »Dakle, ovako ti nastojiš proniknuti u tajne pravničkog zanata.« Barak i ja smo se nasmijali, dok se Nicholas malko namrštio, očito smatrajući da si je previše dopustila. No Tamasin, slobodna u nastupu kao i uvijek, bila je moja stara prijateljica. Barak odvrati toboţe strogo: »Malo se opuštamo nakon napornog radnog dana. A onda dođe radoznala ţena i počne nas koriti.« »Moţda ste i zasluţili. A sad ozbiljno, Jack, ako si popio, pođi sa mnom do trţnice Eastcheap da vidimo ima li jabuka.« »Kasno je. Osim toga, znaš da jabuke još nisu dozrele. Ima samo ostataka od prošlogodišnje slabe berbe. Te su suhe i naborane, ali vrlo skupe.« »Jako mi se jedu.« Posramljeno je pogledala Nicholasa. »Sad opet trgujemo s Francuskom, moţda ih je netko uvezao.« »Boţe, čuvaj moj novčanik«, reče Barak, ali odloţi kriglu. »I ja bih trebao krenuti«, rekoh. »Pričekajte da uzmem neke papire iz ureda, moram ih ponijeti kući. Onda ću zaključati.« »Hvala vam«, reče Tamasin, pa se okrene mom učeniku. »Kako ste, gospodine Nicholas?« »Dosta dobro, gospođo Barak.«
431
»Jack mi je rekao da više ne gubite dokumente i ne rušite stvari kao nekad«, rekla je vragolasto. »Pa nisam ni prije«, odvratio je Nicholas malčice kruto. »Bar ne stalno.« Na radnom stolu posloţio sam papire koji su mi bili potrebni. Kad sam ponovo otvorio vrata vanjskog ureda, Nicholasa više nije bilo, a Tamasin je sjedila za Barakovim stolom. On je na kaţiprst njeţno omotavao uvojak njene plave kose koji joj je virio ispod kape i tiho joj govorio: »Temeljito ćemo pretraţiti trţnicu. Ali ţelja za jabukama će te uskoro proći. Tako je bilo prošli put.« Nakašljao sam se, nakon čega smo svi izašli. Gledao sam ih kako odlaze u kasno ljetno popodne; kao i obično, miroljubivo su se peckali. Njihov intimni trenutak na koji sam bio nabasao stiskao me oko srca — bio sam bolno svjestan da u mom ţvotu nema ničeg sličnog. Izuzev fantaziranja o engleskoj kraljici, kao da sam jedan od zelenih mladića u Whitehallu.
† KOD KUĆE sam mirno večerao ukusnu hranu koju su spravile Agnes i Josephine. Posluţivao me Martin, umješno i pokorno kao i uvijek. Pogledao sam njegov uredan profil. Što je traţio onog dana kad ga je Josephine našla kako kopa po mom radnom stolu? S nelagodom pomislim kako Josephine nije baš lakonoga, i da će Martin sljedeći put, ako opet bude radio nešto nedopušteno, biti paţljiviji i s lakoćom je čuti. No onda pomislih kako je naprosto bio popustio trenutnom iskušenju i pokušao pronaći novac za sina. Kako bilo, zbog tog iskušenja još ništa nije ukrao — paţljivo sam prebrojio novac i usporedio račune, i ni novčić nije nedostajao. Poslije večere, budući da je još bilo danjeg svjetla, dokumente koje sam donio iz ureda odnio sam u vrtnu sjenicu. Radilo se o jesenskom predmetu na Sudu za zahtjeve, sporu između malog seljaka i vlasnika zemlje oko seljakova prava na berbu plodova s određenog broja stabala. Kao i u svim takvim predmetima, zemljoposjednik je bio bogat, dok je seljak bio bez prebijene pare i
432
Sud za zahtjeve bio mu je jedini izlaz. Podignuo sam pogled. Martin mi se nečujno pribliţavao preko travnjaka, s papirom u ruci. Naklonio se. »Neki je dječak ovaj tren donio poruku za vas.« Pruţio mi je papir — preklopljen, ali bez pečata. »Hvala, Martine«, rekoh. Moje ime bilo je napisano tiskanim slovima. S nelagodom se sjetim poruke Nicholasovih otmičara. »Da vam donesem pivo, gospodine?« »Ne sada«, kratko sam odgovorio. Ĉekao sam da mi Martin okrene leđa i tek onda rasklopio papir. Iznenađeno, ali i s olakšanjem, shvatih da se radi o Guyevom sitnom šiljastom rukopisu. Matthew, pišem ti na brzinu iz bolnice svetog Bartola, gdje obavljam dobrovoljnu sluţbu. Prije dva dana u bolnicu su donijeli Skota s teškim ranama od noţa. Blizu je smrti. U bunilu je, i izgovorio je mnoge čudnovate stvari. Između ostaloga, spomenuo je i tebe. Moţeš li doći što prije? Guy To je zasigurno McKendrick, anabaptist koji je poslije borbe u pristaništu pobjegao u grad! Netko ga je nakon toga napao i to, kako izgleda, nedavno. Odmah sam ustao i krenuo prema staji, uzgred shvativši da se Guy na kraju poruke samo kratko potpisao. Inače je ispred imena uvijek stavljao iskrenu frazu: Tvoj odani prijatelj.
† UZJAHAO sam Genesisa i otišao do Smithfielda. Nisam bio ondje tri tjedna, od spaljivanja Anne Askew. Već sam tada primijetio da su nove kuće koje je dao izgraditi Rich sakrile ono što je bilo ostalo od samostana svetog Bartola. Na Smithfieldu trţni je dan bio pri kraju. Odnosili su se torovi za
433
stoku, a dječaci s metlama čistili su kravlji izmet. Seljaci i trgovci stajali su pred vratima krčmi i uţivali u večernjem povjetarcu. Djeca u dronjcima motala su se svuda uokolo; uvijek su se okupljala na trţnici, nadajući se da će zaraditi koji peni. Uţasan prizor kojem sam svjedočio prošlog mjeseca dogodio se upravo ovdje. Ĉovjek bi pomislio da će ostati neki odjek, bljesak vatre ili fantomski vrisak očajnika. Ali, dakako, nije bilo ničega. Nikad nisam bio u ovdašnjoj bolnici; nastavljala se izravno na otvoreni prostor Smithfielda. Vezao sam Genesisa za ogradu, dao peni jednom bosonogom deranu da ga čuva i ušao unutra. Veliko staro zdanje bilo je u trošnom stanju; boja i ţbuka ljuštile su se sa zidova — prošlo je sedam godina od raspuštanja samostanske bolnice. Muškarca bez potkoljenice, koji je vjeţbao hodanje na štakama, upitao sam gdje mogu pronaći doktora Maltona. Usmjerio me prema središnjoj sobi, golemoj prostoriji s dvadesetak kreveta u dva dugačka reda. Svi su kreveti bili zauzeti. Otišao sam na drugi kraj sobe, gdje je Guy, u svojem liječničkom ogrtaču, upravo obrađivao pacijenticu. Uz njega je bio pomoćnik, stari debeljko Francis Sybrant. Primijetili su da im prilazim. Mlada djevojka na krevetu tiho je plakala dok joj je Guy zavojem omatao potkoljenicu, uz koju su bile pričvršćene dvije drvene udlage; Francis joj je paţljivo drţao nogu u zraku. »Hvala ti što si došao, Matthew«, rekao je Guy tiho. »Pričekaj još trenutak, molim te.« Promatrao sam kako veţe zavoj. Francis je zatim polako spustio djevojčinu nogu na krevet, a Guy joj reče: »Ne smiješ je pomicati.« »Boli me, gospodine.« »Znam, Susan, ali kost će zarasti samo ako budeš mirovala. Sutra ću te opet pogledati.« »Hvala vam, gospodine. Mogu li dobiti svoju krunicu, da mi brţe prođe...« Zastala je i uznemireno me pogledala. »Dat će ti je gospodin Francis«, rekao je Guy. Okrenuo se svom
434
pomoćniku. »Poslije joj daj još malo napitka koji sam joj prepisao. Ublaţit će joj bol.« »Hoću, doktore Malton.« Guy se odmakne od njih. »Muškarca kojeg sam ti spomenuo u poruci stavio sam u odvojenu sobu.« Pošao sam za njim. »Što se dogodilo djevojci?« »Pomagala je na stočnoj trţnici za nekoliko penija. Uplašena krava pritisnula ju je uz ogradu i slomila joj nogu.« »Hoće li zarasti?« »Hoće, ako bude pazila. Kost joj nije probila koţu, i poslije ne bi trebala šepati... Volio bih da zaboraviš da je traţila krunicu. Ima onih koji još uvijek smatraju da bolnica ima vonj po staroj vjeri. Usput, Francis je ovdje nekoć bio redovnik. I dalje pomaţe, vodi ga kršćansko milosrđe.« Iznenađeno sam gledao Guya. No, zapravo, ne bi mi trebalo biti čudno što mu je pomoćnik bivši redovnik — u Engleskoj ih je sad na tisuće. Namrštio sam se. »Znaš da nikome ne bih spomenuo krunicu tog djeteta.« »Nije naodmet da te podsjetim kako ovih dana svi, a ne samo radikali, moraju paziti što rade i govore.« »Nisam to smetnuo s uma.« Hladno me pogledao. »Što se mene tiče, ne obazirem se na bezboţničke i radikalne riječi svojih pacijenata. U što ćeš se uskoro i sam uvjeriti.« Uzdahnuo sam. Moj prijatelj nikako da se smekša.
† ODVEO ME U malu pokrajnju prostoriju, također slabo opremljenu. Bio je to sobičak s prozorčićem, pomoćnim krevetom sa starim tanašnim pokrivačem, te stolcem. Prozor je bio otvoren zbog prozračivanja, i unutra je dopirao slabašan ţamor sa Smithfielda.
435
Odmah sam prepoznao muškarca na krevetu: bio je to McKendrick, kojeg sam posljednji put vidio kad je bjeţao iz pristaništa. Inače tjelesno snaţan i dokazano ţestok borac sada je izgledao posve drukčije: četvrtasto lice, bijelo poput krede, bilo mu je ispijeno i prekriveno znojem. Nemirno se bacakao po škripavom krevetu i nešto delirično mrmljao. Guy je zatvorio vrata i tiho rekao: »Donijeli su ga prekjučer. Neobična priča: skupina šegrta besposličarila je ispred jedne od krčmi u blizini Cripplegatea, već se bliţio redarstveni sat, kad je među njih iz obliţnje uličice dotrčao ovaj muškarac, sav obliven krvlju. Mladići su načas opazili dva progonitelja. Tko god da bili, okrenuli su se kad su ugledali šegrte, koji su muškarca dopremili ovamo. Pravo je čudo da je preţivio, ima tri ubodne rane. Zacijelo se borio s napadačima i uspio im pobjeći. Ali stanje mu se pogoršalo i neće još dugo. Mislim da će umrijeti već ove noći.« Guy je paţljivo podignuo pokrivač; muškarčeva bolnička košulja bila je razdrljena i ugledah tri široke rane na njegovim prsima i trbuhu. Bile su zašivene, ali dvije rane bile su natečene i crvene, dok je treća bila ţućkasta. »Mili Boţe«, protisnem. Guy je briţljivo spustio pokrivač, ali je time dodatno uznemirio McKendricka, koji počne glasnije mrmljati. »Bertano... Antikrist... papin demon...« Guy me ozbiljno pogledao. »Kad sam čuo što sve govori, premjestio sam ga ovamo. Tako je bilo sigurnije za njega, ali i druge.« »Znači, spomenuo je i mene?« »Da. I druge. Uključujući, kako si upravo čuo, i Bertana, o čijem si me imenu bio ispitivao. U svom deliriju najvećim dijelom govori besmislice, ali čuo sam da spominje i samu kraljicu Katarinu. Bilo je to nepovezano pričanje o uhodama i izdajicama na engleskom dvoru, uglavnom bez ikakva smisla, a i teško mi je razumljiv njegov škotski naglasak. No ipak sam razabrao dovoljno da bih shvatio kako zna opasne stvari, i da je vjerski radikal. Jednom je prokleo misu i rekao da je to samo mukanje krava. Drugom je prilikom
436
govorio o svrgavanju cijelog plemstva.« Guy je kratko oklijevao, pa dodao: »Vidim da ga poznaješ.« »Sreo sam ga samo jednom, no traţio sam ga tjednima.« »Tko je on?« Pogledao sam ga u oči. »Ne mogu ti reći, Guy, zbog tvoje sigurnosti. Molim te da ga i dalje drţiš odvojenog od ostalih pacijenata. On doista znade opasne stvari. Je li imao što kod sebe kad su ga donijeli?« upitao sam s nadom. »Moţda... knjigu?« »Imao je Tyndaleov zabranjeni Novi zavjet, sa svojim imenom unutra, i vrećicu s nekoliko kovanica.« »Ništa drugo?« »Ništa.« Pogledao sam utihnulog McKendricka. Disao je vrlo plitko. »Ţelio sam ovo spriječiti, Guy. Nadam se da mi vjeruješ.« »Da, vjerujem ti«, odvratio je Guy. »Ali upleten si u nešto vrlo opasno, zar ne?« »Da.« Opet sam pogledao McKendricka. »Smijem li ga ispitati ?« »U bunilu je.« »Bi li me ostavio s njim da pokušam? Ne ţelim da budeš ovdje zato što bi mogao čuti nešto što bi moglo ugroziti tvoju sigurnost. Ne kanim i tebe uvući u ovaj glib.« Guy je oklijevao, pa kimnuo. »Ostani nakratko s njim. Ali nemoj ga izmučiti.« Izišao je, tiho zatvorivši vrata. Privukao sam stolac McKendrickovu krevetu. Vani se hvatao mrak, Smithfield se praznio i mrmor glasova bio je sve tiši. Lagano sam prodrmao McKendricka. Otvorio je oči. Bio je u groznici i pogled mu je lutao. »Gospodin McKendrick?« upitao sam. »Pastor McKendrick«, šapnuo je on. »Ja sam pastor. Učitelj i propovjednik.« »Pastore, tko vam je ovo učinio?«
437
Isprva nisam bio siguran da je čuo moje pitanje, no onda, čvrsto zatvorivši oči, umorno reče: »Bila su dvojica. Dvojica. Oprezan sam, ali su me iznenadili. Iskočili su iz neke veţe i izboli me. Dvojica. Ubo sam jednog u rame i pobjegao.« S mukom se osmjehnuo. »Pobjegao sam u uličice. Dobro sam upoznao londonske uličice u proteklih godinu dana. Iste su kao one u Stirlingu. I onda bjeţ’, samo bjeţ’ od papinih i plemićkih slugu. Ali bio sam slab, izgubio sam mnogo krvi.« Uzdahnuo je. »Bjeţ’, samo bjeţ’.« Nagnuo sam glavu prema njemu. »Pastore, jesu li vam napadači bili poznati?« Umorno je odmahnuo glavom. »Da to nisu bila dva visoka mladića? Jedan plavokos, s bradavicom na čelu, a drugi gotovo ćelav?« »Da, to su bili oni.« Pogledao me, prvi put posve usredotočeno. »Tko ste vi?« »Ĉovjek koji ţeli kazniti vaše napadače.« Daniels i Cardmaker podcijenili su snagu i brzinu bivšeg vojnika, i uspio im je pobjeći do okupljenih šegrta. No, po svemu sudeći, ipak nije bio dovoljno brz da si sačuva ţivot. Izvukao je ruku ispod pokrivača i čvrsto me uhvatio za zapešće. Koţa mu je bila tvrda i gruba — bila je to ruka radnika i vojnika, sada vruća i ljepljiva. »Jesu li oni ubili gospodina Greeninga?« upitao je. »Da. I njegova šegrta Eliasa.« Stisnuo me još čvršće i širom otvorio plave oči, odjednom bistre. Netremice me promatrao. »Eliasa? Mislili smo da je izdajnik.« »Ne, izdajnik nije bio on.« A ni ti, pomislih. McKendrick mi pusti ruku i, stenjući, utone u krevet. »Onda nas je izdao Curdy. A svi smo mislili da je William Curdy valjana duša.« Da, izdajnik je mogao biti samo Curdy, pomislih. No mrtav je, ubio ga je Richev čovjek, i više nam ne moţe otkriti tko mu je bio gazda. McKendrick me pogledao. »Jeste li vi jedan od nas?« upitao je. »Na koga točno mislite?«
438
»Na svoju braću, onu koja vjeruju u novo nebo i novu zemlju. Neprijatelji nas zovu anabaptistima.« »Ne, nisam jedan od vas.« Umirući muškarac klone u ramenima, a onda me gorljivo pogleda. »Doţivjeh je među snoviđenjima koje ovdje imam. Uzvišenu viziju buduće drţave u kojoj svi jednako dijele obilje kojim rađa priroda, i u miru štuju jednoga Krista. Nema plemića, nema zaraćenih drţava, svi ljudi ţive u slozi. Što mislite, je li to san ili sam vidio raj?« »Mislim da je to bio samo san, pastore«, odvratio sam tuţno. »Ne znam.« Nekoliko trenutaka poslije McKendrick je, plitko dišući, ponovo izgubio svijest. Koljena su mi zaškripala dok sam ustajao. Doznao sam sve što sam htio i polako se vratih u središnju sobu. Guy je sjedio straga za stolom i nešto zapisivao. »Ponovo je bez svijesti«, uzdahnuo sam. »ili ga je svijest odvela u neku čudesnu zemlju. Ništa ne moţeš učiniti za njega?« Guy je odmahnuo glavom. »Mi liječnici znamo prepoznati dolazak smrti.« »Istina.« Sjetih se da mi je Cecil rekao kako su kraljevi liječnici kazali da Njegovo Veličanstvo neče još dugo. »Hvala ti što si me pozvao, Guy... Samo još nešto. Kad taj muškarac... kad umre, bilo bi dobro za bolnicu da ga pokopate pod drugim imenom. Vlasti ga traţe zbog povezanosti s moţebitnom izdajom.« Guy me promotri, pa reče tiho, ali sa ţarom: »Svake večeri molim da ta grozna stvar u koju si se upleo, o čemu god da se radilo, što prije završi.« »Hvala ti.« Izašao sam iz bolnice. Od kuće sam poslao poruku lordu Parru; obavijestio sam ga da je Skot pronađen, ali da on nije izdajnik. Vrlo rano sljedećega jutra Brocket me probudio donijevši mi dvije poruke koje su stigle s prvim danjim svjetlom: jedna je bila na skupocjenom papiru, s kraljičinim pečatom u crvenom vosku, a druga je bila Guyeva, opet ispisana na presavijenom komadiću
439
papira. U prvoj poruci je stajalo da me tog jutra očekuju u palači Whitehall, a u drugoj da je McKendrick umro tijekom noći. Guy se ponovo potpisao samo imenom. TRIDESET DEVETO POGLAVLJE I TAKO SAM čamcem krenuo prema palači Whitehall. Nisam imao nikakvih novih vijesti za lorda Parra glede kraljičine knjige. Bilo mi je jasno da će nam sudbina Tuţaljke, sada kad smo ostali bez svih članova Greeningove skupine, moţda ostati nepoznanica. Prije toga, na putu do Temple Stairsa, svratio sam do ureda da kaţem Baraku kako ću tog dana biti odustan s posla, i da ne znam kad ću se vratiti. Barak je bio sam — Nicholas i Skelly još nisu stigli — i pozvao sam ga u svoju sobu. »Whitehall?« upitao je. »Da. Jučer sam pronašao McKendricka.« Rekao sam mu što se zbilo u bolnici. »Znači, špijun je bio pokojni gospodin Curdy.« »Tako izgleda.« Uzdahnuo sam. »Došao sam u slijepu ulicu.« »Onda sad sve ostavite političarima«, reče Barak ţustro. »Učinili ste sve što ste mogli.« »Imam osjećaj da sam iznevjerio kraljicu.« »Učinili ste sve što ste mogli«, ponovio je Barak uznemireno. »Ugrozili ste svoj ţivot.« »Znam. Ne samo svoj, već i tvoj i Nicholasov.« »Onda završite s time. Kraljica Katarina napravila je ludost i, ako padne, bit će si sama kriva.«
† SPREMAO SAM se za ulazak u palaču, opet javnim stubama. Lađar se izborio za svoje mjesto na molu između brodica koje su dopremale bale fine svile i svjeţe zaklane labudove za kraljevski stol. Mol se protezao daleko u vodu, pa se istovar mogao obaviti i za
440
oseke. No plima se tek počela povlačiti, i prljava siva voda oplakivala je najniţe kamene stube. Na trenutak se sjetih sirotog Petera Cotterstolcea, koji je onog hladnog jesenskog dana pao u rijeku. Izašavši iz čamca, ogrnuo sam se haljom i popravio kapu, pa pogledao uzvodno, prema kraljevskim stubama. Ispred dugog crvenog pročelja palače stršala je uska, jarko obojena jednokatnica. Završavala je prekrasnim kamenim spremištem za plovila, sagrađenim iznad vode. Prema spremištu se pribliţavala barka, čiji je veslač dobrano zapeo protiv struje. Na krmi je sjedio muškarac u crnoj halji, s kapom na glavi. Odmah sam prepoznao njegovo široko lice s račvastom bradom: bio je to tajnik Paget, gospodar špijuna, i jedan od onih koji su pouzdano znali je li papin izaslanik Bertano uistinu u Londonu. Krenuo sam u labirint između kraljevskih zdanja, zbijenih oko malih unutarnjih dvorišta. Neki straţari već su me poznavali po izgledu, no na ključnim bi mjestima, kao i uvijek, provjerili je li moje ime na popisu. Na sve unutarnje ljepote palače već sam se naviknuo i bez zastajkivanja sam prolazio pokraj veličanstvenih slika i skulptura kako ne bih zakasnio. Dva su kamenoresca na zidu jednog hodnika izrađivala delikatni ukrasni vijenac. Sjetih se kako je Leeman rekao da je svaki kamen palače natopljen znojem siromaha. Znao sam da se obrtnicima za posao u palači plaća manja nadnica, s obrazloţenjem da radom za kralja dobivaju na ugledu. Ponovo sam se našao u kraljičinoj sobi za audijencije. Neki mladi muškarac, jedan od bezbrojnih podnositelja molbi za mjesto na dvoru, svađao se s ravnodušnim straţarom u crno-zlatnoj livreji. »Ali moj otac je porukom obavijestio lorda Parra da danas stiţem iz Cambridgea. Diplomirao sam kanonsko pravo. Znam da se upraznilo jedno mjesto u kraljičinu Pravničkom vijeću.« »Niste na popisu«, rekao je straţar ravnodušno. Tko odlazi iz Pravničkog vijeća? Moţda ja, sad kad sam završio posao? U niši s prozorom koji je gledao na rijeku sjedile su, kao i obično, kraljičine dvorske dame. Odloţile su vezove na krilo i promatrale
441
Jane Benu kako vješto pleše. Mary Odell, unatoč svom niţem statusu, sjedila je zajedno s plemkinjama. Lijepa mlada vojvotkinja od Suffolka, s psićem Gardinerom na koljenu, sjedila je između Mary Odell i lady Anne Herbert, kraljičine sestre, koju sam bio vidio u dvorcu Baynard. Iza njih stajao je visok i mršav mladić uskog, orlovskog lica i pramenaste brade; nadmeno je promatrao plesnu predstavu. Jane se zaustavila ispred mladoga gospodina i naklonila mu se. »Jeste li vidjeli, lorde Surrey?« rekla je. »Moţete me povesti u palaču Hampton kao partnericu za ples u čast admirala.« Znači, to je Surrey, najstariji sin vojvode od Norfolka; navodno je bio reformist i vješt pjesnik. Zimus se našao u nevolji jer je bio kolovođa razuzdane gradske pijanke. »Plešem samo s plemkinjama, gospođo Bena«, odsječno je odvratio Surrey. »Ispričavam se, moram na sastanak s ocem.« »Ne budite grubi prema Jane«, rekla je vojvotkinja od Suffolka jer se ludino okruglo lice zacrvenjelo. No uto Jane opazi kako stojim malko podalje od njih. »Evo zašto je kraljica otišla u sobu lorda Parra!« uperila je prst u mene. »Odvjetnik ju je opet došao zamarati zbog nekog posla! Pogledajte ga, ima grbava leđa kao Will Somers!« Cijelo društvance se okrenulo prema meni, a Jane je nastavila: »Htio mi je oduzeti Pačicu! Ali lady Mary mu nije dala! Zna ona tko su joj pravi prijatelji!« Po svjetlucanju u njenim očima napokon sam shvatio da Jane nije maloumna. Sve te gluposti izgovorila je namjerno, sa ţeljom da me ponizi. Mary Odell je brţe-bolje ustala i prišla mi. »Njezino Veličanstvo i lord Parr vas čekaju, gospodine Shardlake.« Laknulo mi je kad sam s njom krenuo prema kraljičinoj privatnoj odaji.
† KRALJICA je opet sjedila na visokom stolcu ispod crvenog baldahina. Danas je nosila svjedozelenu haljinu, na kojoj su
442
razmjerno bili našiveni cvjetovi, lišće, pa čak i komuške graška s grmljem. Učinilo mi se da sam joj u crvenkastosmeđoj kosi, ondje gdje je nije pokrivala francuska kapuljača, načas vidio sjedine. Lord Parr stajao je pokraj nje u svojoj uobičajenoj crnoj halji, sa zlatnim lancem oko vrata, a s druge joj je strane bio nadbiskup Cranmer, odjeven u bijelu mantiju. Duboko se klanjajući kraljici, na obliţnjem stolu opazim njenu šahovsku garnituru. Pomislih kako i uz kraljicu stoje figure: jedna crna, i jedna bijela. Sve troje promatralo je portret u prirodnoj veličini koji je stajao na slikarskom stalku ispred njih. Svjeţe boje bile su tako jarke da su privlačile pogled čak i usred raskoši Whitehalla. Pozadina slike prikazivala je tamnocrveni baldahin iznad kreveta, dok se sprijeda nalazio stalak s otvorenom Biblijom, i pokraj njega — odmah sam je prepoznao — lady Elizabeth. Nosila je istu crvenu haljinu u kojoj je bila onog dana kad sam je vidio — bila se ţalila što mora tako dugo pozirati pokraj kreveta. Njezin trud se isplatio jer je portret bio uistinu vjeran. Elizabethine propupale grudi bile su u opeci s njenim njeţnim, dječjim ramenima. U rukama je drţala malu knjigu, a lice joj je bilo sabrano, budno i autoritativno, unatoč njenoj mladosti. Shvatio sam poruku slike: evo djevojke koja samo što nije postala ţena, obrazovana je, ozbiljna i plemenita; krevet u pozadini podsjećao je, pak, da će uskoro biti spremna za udaju. Kraljica, koja je dotad pozorno promatrala sliku, naslonila se u stolcu. »Sjajna je«, reče. »Poručuje sve što je potrebno«, sloţio se Cranmer. Okrenuo se prema meni. »Ĉuo sam za vaše posljednje spoznaje, Matthew«, rekao je tiho. »U skupini je djelovao špijun, koji je sada mrtav. Njegov nalogodavac je vjerojatno netko na vrlo visokom poloţaju, moţda član Krunskoga vijeća, no to još ne znamo.« »Da, gospodine«, rekoh. »Ţao mi je.« »Učinili ste sve što ste mogli«, ponovio je on Barakove riječi. Pogledao sam kraljicu. Sada se doimala zabrinuto. Drţala se malko ukočeno, što je, već sam naučio, bio znak napetosti. Ništa
443
nije govorila. »Bar smo se riješili tih anabaptista«, rekao je lord Parr. »Sve bih ih dao spaliti!« »Moramo u inozemstvo poslati tamničara Myldmorea i straţara kojeg je podmitio Leeman«, rekao je odlučno Cranmer. »Zbog sigurnosti sviju nas.« »Treba ih spaliti, gospodine nadbiskupe, nema potrebe da ih selimo«, reţao je lord Parr. »Samo ako ih iskrena propovijed ne oslobodi njihove hereze«, reče Cranmer nešto ţustrije. »Ne ţelim spaljivati ljude.« »Matthew, Leemanovi navodi o Bertanu su nam od velike pomoći«, rekla je blago kraljica. »Je li to o Bertanu istina?« upitao sam. Lord Parr kratko je pogledao Cranmera, a zatim i kraljicu. Ona kimne. »Ovo je samo za vaše uši, Shardlake«, započne strogo Parr. »Bit ćemo otvoreni jer ste nam prvi spomenuli Bertana, i zato što bismo htjeli čuti vaš pogled na stvar. Samo nas četvero znamo za Bertana. Ništa nismo rekli čak ni kraljičinu bratu i sestri. Dvojac koji radi za vas mora drţati jezik za zubima«, zaprijetio je. »Znamo da njih dvojica uţivaju vaše puno povjerenje«, dodao je Cranmer blago. »Reci mu, nećakinjo«, kazao je lord Parr. Oklijevajući, kraljica započne: »Prošloga tjedna Njegovo Veličanstvo je u svojoj privatnoj odaji primilo gosta. Bilo je to tijekom dana. Sve sluge morale su izaći. Kralj mi obično otkrije tko mu dolazi iz inozemstva, ali taj put, noć prije, rekao mi je da je to njegova stvar i da se moram drţati svoje strane palače.« Spustila je pogled. »Nastavi«, potakne je paţljivo stric. »Znam da susret nije prošao dobro. Nakon što je gost otišao, kralj je htio da mu sviram, što obično traţi kad je tuţan i depresivan. Bio je ljutit. Ĉak je udario po glavi svoju ludu, Willa Somersa, i rekao mu da ode. Nije mu bilo do lakrdije. Upitno sam
444
ga pogledala jer jadni Somers ničim nije zasluţio udarac. >Netko ţeli ovlasti koje mi je dodijelio Bog<, rekao je. >Usudio ih se zatraţiti od mene, Kate. Dobit će odgovor kakav zasluţuje« Potom je tako ţestoko udario naslon svog stolca da mu se cijelo tijelo zatreslo, i strahovito ga je zaboljela noga.« Kraljica je duboko udahnula. »Nije traţio da prisegnem na tajnost onog što mi je rekao. I premda sam, strogo gledajući, postupila nečasno prema svom muţu zbog strašnih nevolja koje su nas sve snašle, povjerila sam se stricu i nadbiskupu.« »A sada ste i vi sve čuli«, rekao je odsječno lord Parr. »Što kaţete?« »Teza da je ono što je Vandersteyn doznao u Europi točno time dobiva na teţini. Netko je od kralja traţio ovlasti dodijeljene od Boga. To se moţe odnositi samo na vrhovništvo nad Crkvom, a takvo što bi zahtijevao jedino papa.« Lord Parr kimnuo je u znak slaganja. »I mi smo takvog mišljenja. Ako je Bertano papin izaslanik, čini se kako je cijena pomirenja kraljevo odricanje od vrhovništva nad Engleskom Crkvom.« »Dakle, kralj će papi poslati odgovor?« »Mislim da ga je već poslao«, rekao je Cranmer. »A ako jest, išao je preko Pageta.« Sumorno se osmjehnuo. »Jučer je Paget na zasjedanju Krunskoga vijeća rekao da će kralj i kraljica nakon d'Annebaultova posjeta otići na kratto ceremonijalno putovanje — samo do Guildforda — i objavio koje je članove Vijeća izabrao da pođu s njima. Svi su pobornici reforme. S druge strane, Gardiner, Norfolk i Rich — naši neprijatelji — bit će prisiljeni čekati u Londonu i baviti se upravnim poslovima. S kraljem će biti oni koji uţivaju njegovu naklonost. Naši saveznici.« Lord Parr raširio je ruke. »Sve kockice su se posloţile.« Cranmer se ponovo osmjehnuo, sada manje turobno. »Oni koji su na Vijeću čuli da će ostati u Londonu izgledali su pogođeno. Bertanova misija propala je već u začetku.« U Cranmerovu glasu čuli su se zadovoljstvo i olakšanje. »Ali i dalje nam ostaje problem s Tuţaljkom«, rekoh.
445
»U vezi s knjigom više se ništa ne moţe učiniti«, rekao je lord Parr bez uvijanja. »Ostaje nam nadati se kako će onaj koji ju je ukrao shvatiti da je katolička ideja poraţena i da je potratio svoju priliku, te da će, oprosti mi Kate, knjigu uništiti.« Zastao je pa dodao: »Kralj više neće mijenjati svoju politiku.« Cranmer je naglašeno zavrtio glavom. »S kraljem se nikad ne zna. No slaţem se da ćemo teško pronaći knjigu.« Pogledao sam kraljicu. »Vjerujte mi, Vaše Veličanstvo, pristao bili na sve, samo da sam je mogao pronaći. Ţao mi je.« »Oh, mili Boţe«, rekao je odmah lord Parr. »Niste do kraja bili uspješni, ali ste učinili sve što ste mogli. Ostaje vam duţnost da nikome ništa ne govorite.« »Imate moju riječ, lorde.« »Vaši napori u sluţenju Njezinu zaboravljeni«, rekao je Cranmer.
Veličanstvu
neće
biti
Znao sam da su me time otpravili. Malko sam se pomaknuo u mjestu kako bih se mogao bezbolno nakloniti; još se nisam oporavio od onog pada kad me Nicholas gurnuo na tlo i spasio od napadača s arkebuzom. No kraljica je ustala i rekla: »Matthew, htjela bih opet malo porazgovarati s vama. Dođite, prošetat ćemo po mojoj galeriji. Vidjeli ste je, ali ne i na danjem svjetlu. Mary Odell će nam praviti društvo.« Kimnula je Cranmeru i lordu Parru. Oba muškarca joj se duboko naklone, a ja pođem prema vratima, prateći šuštanje kraljičine svilene haljine.
† NA DANJEM svjetlu, koje se ulijevalo kroz visoke prozore, veličanstvene boje kraljičine privatne galerije dolazile su do punog izraţaja. Ptičice u kavezima skakutale su i cvrkutale. Kraljica je polako išla naprijed, ja sam se uljudno drţao korak-dva iza nje, dok je Mary Odell, dozvana iz predvorja, bila na začelju. Izraz Maryna punašna lica nije se mogao pročitati, no oči su joj, opazih kad sam se osvrnuo, bile budne.
446
Kraljica se zaustavila ispred niše u kojoj je na mramornom stupu stajala škrinja ukrašena draguljima. Škrinja je bila puna zlatnika i srebrnjaka s reljefnim portretima davno umrlih kraljeva i careva. Neki su novčići bili gotovo posve izlizani, dok su se drugi sjajili kao da su upravo iskovani. Kraljica kaţiprstom prođe kroz njih. »Drevne kovanice su mi uvijek bile zanimljive. Podsjećaju nas da smo tek zrnca prašine usred vječnosti.« Paţljivo je uzela jedan zlatnik. »Ovo je lik Konstantina, rimskog cara koji je priznao kršćanstvo. Novčić je pronađen prije nekoliko godina u blizini Bristola.« Podignula je glavu i pogledala kroz prozor — plima se povlačila, i obala Temze ispred palače sada je bila posve vidljiva. Slijedio sam kraljičin pogled i na koncu se zapiljih u hrpu otpadaka iz dvorca bačenih u mulj: bilo je tu ostataka povrća, kostiju, i jedna svinjska glava. Galebovi su se obrušili na nju, kljucajući i kričeći. Kraljica se okrenula. »Da probamo sa suprotnim prozorom«, rekla je. Prešli smo na drugu stranu galerije. Suprotni prozor gledao je na malo travnato dvorište okruţeno dvorskim zdanjima. Dva muškarca — odmah sam ih prepoznao — hodala su dvorištem i razgovarala. Jedan je bio zdepasti biskup Gardiner, crven u licu, odjeven u bijelu svilenu mantiju. Mlađi muškarac uz njega — kršan, crnobrad i mrk — bio je John Dudley, lord Lisle, koji je prošle godine zapovijedao kraljevim mornaričkim snagama u Portsmouthu. Njegova obrambena strategija uvelike je pridonijela odbijanju invazije. Dakle, i drugi viši krunski vijećnik naklonjen reformistima vratio se iz inozemstva. Sve šahovske figure sada su bile na svome mjestu. Gardiner je nešto ţivo govorio, a izraz njegova masnog lica, posve neuobičajeno, bio je uljudan. Po drţanju dvojice muškaraca dalo se zaključiti da se Gardiner brani. Lord Lisle prignuo je glavu. Ovako, pomislih, moćnici vode svoje igre: razgovorima po kutovima i vrtovima, slijeganjem ramenima, kimanjem i prigibanjem glava. Ništa ne smije ostati zapisano. Kraljica stane uz mene. Ugledavši Gardinera, na licu joj se pojavi izraz gađenja i straha, no brzo ga potisne. »Lord Lisle se vratio«, primijetih.
447
»Da. Još jedan saveznik. Pitam se o čemu razgovaraju.« Uzdahnuvši, odmaknula se od prozora. Zatim me pogleda i ozbiljno započne: »Ţelim da znate, Matthew, da sam vam najdublje zahvalna na pomoći. Slutim da vam nije bilo lako. Moj stric ne zna pokazati zahvalnost, ali sve što radi je u mom interesu.« »Znadem to.« »Ĉini se da moja knjiga nikad neće biti pronađena. Rastuţuje me pomisao da je negdje u smeću, premda je tako moţda sigurnije. Ta je knjiga bila svjedočenje moje vjere, priznanje da sam grešnik kao i svi ostali. No kroz molitvu i Bibliju pronašla sam put do Krista.« Uzdahnula je. »Ipak, čak me ni moja vjera nije sačuvala od uţasnog straha koji sam osjećala proteklih mjeseci.« Ugrizla se za usnu, kratko oklijevajući. »Moţda sada mislite da sam nevjerna jer ste maloprije čuli kako prenosim kraljeve riječi. Ali... morali smo otkriti što znači taj posjet iz inozemstva.« Odvaţim se na osmijeh. »Vaše Veličanstvo, ako je sastanak uistinu prošao loše, moţda se sreća napokon okrenula u vašu korist.« »Moţda.« Nekoliko je trenutaka šutjela, a onda reče s nenadanim ţarom: »Ne znate koliko kralj pati. Neprestano trpi bolove, katkad je na rubu nesvjestice. Ali uvijek, baš uvijek mora glumiti da je sve u redu.« »Kao i vi, Vaše Veličanstvo«, usudili se reći. »Da. Moram skrivati svoj strah.« Nervozno je progutala slinu. Sjetih se što je lord Parr rekao o mogućoj kraljevoj reakciji na izdaju. Premda je kraljica duboko štovala svog muţa, njezin strah pred njim posljednjih joj je mjeseci zacijelo bio uţasan teret. Srce mi zatreperi — toliko me cijenila da je preda mnom olakšala dušu. »Teško mi je i zamisliti koliko vam je bilo teško, Vaše Veličanstvo«, rekoh. Namrštila se. »I uvijek, uvijek su tu ljudi koji će trovati kralja svojim zlim šaputanjima...« Uto nam priđe Mary Odell, moţda zabrinuta što je kraljica tako otvorena. »Vaše Veličanstvo, rekli ste mi da vas podsjetim da
448
morate odnijeti naočale kralju. Pronašli su ih pokraj stolca u njegovoj privatnoj odaji.« Iz nabora na haljini izvukla je naočale s drvenim okvirom i pruţila ih kraljici. »Ah, da. Hvala, Mary«, rekla je kraljica i okrenula se prema meni. »Kralju trebaju naočale za čitanje, a stalno ih gubi.« Tutnula je naočale u haljinu, pa ponovo krenula niz galeriju. »Sljedećeg tjedna dvor se seli iz Whitehalla«, rekla je vedrije. »Francuski admiral najprije će biti primljen u Greenwichu, a zatim u palači Hampton. Sve treba preseliti.« Rukom je pokazala po galeriji. »Sve ovo treba spakirati, prevesti brodom, pa nanovo postaviti. I Krunsko vijeće će se sastajati u novoj odaji. Sada s Lisleom i Hertfordom«, rekla je s primjetnim zadovoljstvom. »Kad sam prošli put bio ovdje, vidio sam lorda Hertforda i njegova brata, sir Thomasa Seymoura.« »Da, i Thomas se vratio.« Pogledala me u oči. »Znam da vam je mrzak.« »Bojim se njegove naglosti, Vaše Veličanstvo.« Kraljica odmahne rukom. »On je samo čovjek snaţnih osjećaja, nije nagao.« Ništa nisam rekao. Nastupila je kratka, neugodna tišina, a onda kraljica promijeni temu. »Matthew, razumijete se u slikarstvo. Kakvo je vaše mišljenje o portretu moje pastorke?« »Sjajan je. Pokazuje nadolazeće bogatstvo njene ličnosti.« Kimnula je. »Da, i princ Edward je još dijete, ali je vrlo napredan za svoje godine. Moja se obitelj nada da ću, kad on jednog dana zauzme tron, biti postavljena za namjesnicu, kao i prije dvije godine, kad je kralj otišao u Francusku. Ako se to dogodi, pokušat ću postupati valjano prema svima.« »Siguran sam da hoćete.« No znao sam da će joj se Seymourovi i tradicionalisti suprotstaviti na tom putu. Kraljica se zaustavila. »Uskoro stiţe francuski admiral, a nakon toga, kako ste čuli, kralj i ja odlazimo na putovanje.« Ozbiljno me pogledala. »Moţda nam je ovo posljednja prilika za razgovor.«
449
»Neki mladić u sobi za audijencije kazao je da se u vašem Pravničkom vijeću upraznilo jedno mjesto«, rekao sam tiho. »Ţelite li da podnesem ostavku?« »Nije se upraznilo vaše mjesto, nego Cecilovo. Izrazio je ţelju da se povuče. Ono što je doţivio u pristaništu bilo je previše za njega. Nije kukavica, ali boji se da će, ako mu se što dogodi, njegova ţena i djeca ostati sami. Lord Hertford ponudio mu je savjetničko mjesto. Dala sam svoju suglasnost. Gospodin Cecil je vrlo pouzdan čovjek i nikome neće spominjati Tuţaljku. Što se vas tiče, Matthew, moţda bi najbolje bilo da se i vi povučete.« »Da. Na koncu, većina ljudi smatra da sam postavljen samo kako bih pronašao ukradeni prsten.« Osmjehnuo sam se. »K tome, doista izgleda, naţalost, kako je malo vjerojatno da bismo pronašli vašu knjigu. Bilo bi razborito da se sada povučem.« »I moj stric tako misli, a ja se slaţem.« Umorno se osmjehnula. »Premda, i dalje bih vas rado imala za savjetnika.« »Ako vam opet zatreba moja pomoć...« »Hvala vam.« Pogledala me, načas oklijevala, pa zdušno rekla: »Još nešto, Matthew. I dalje me muči što nemate vjere. Izjest će vas to iznutra, i ostat će samo ljuštura.« Tuţno se upitah je li prava svrha ovog razgovora još jedan kraljičin pokušaj da me privede vjeri. Odgovorio sam posve iskreno: »Traţio sam Boga, ali nisam ga pronašao ni u jednoj kršćanskoj frakciji.« »Molit ću da se to promijeni. Promislite o onom što sam vam rekla, preklinjem vas.« Gledala me ravno u oči. »Vaše su mi riječi uvijek u mislima, Veličanstvo.« Tuţno se osmjehnula, a onda kimne i okrene se prema Mary Odell. »Trebale bismo se vratiti i malo posjediti s damama. Mislit će da ih zanemarujemo.« Krenuli smo natrag duţ galerije. Kraljica se zaustavi nedaleko od vrata, ispred stola na kojem je stajao divan zlatni sat visok tridesetak centimetara. Tiho je kuckao. »Vrijeme«, reče kraljica. »Još jedan podsjetnik da smo tek zrnca pijeska u pustinji
450
vječnosti.« Mary Odell ode do vrata i pokuca. Otvorio nam je straţar s druge strane, i nađemo se u dobro čuvanom predvorju, čija su brojna vrata vodila u kraljičine i kraljeve odaje, te prema kraljevskim stubama. U tom trenutku drugi straţar otvori vrata privatne kraljeve odaje, iz koje izađu dva muškarca. Jedan je bio crvenobradi predsjednik Gornjeg doma, lord Wriothesley, a drugi kraljev tajnik Paget, koji je pod rukom drţao koţnu mapu punu papira. Vjerojatno se vraćaju sa sastanka s kraljem. Ugledavši kraljicu, duboko su se naklonili. Ja se, pak, naklonim njima, a kad sam se uspravio, vidjeh da su se obojica zapiljili u mene. Zasigurno su se pitali zašto je taj grbavi odvjetnik s kraljičinim grbom šetao galerijom s Njenim Veličanstvom. Osobito prodorno me promatrao Wriothesley, i tek kad je opazio da pokraj vrata stoji Mary Odell, pogled mu se malko smekšao: dakle, kraljica ipak nije šetala sama s muškarcem koji joj nije bio u rodu. Kraljičino lice u trenu poprimi vladarski izraz: izgledala je staloţeno, spokojno i malčice umišljeno. »Ovo je viši odvjetnik Shardlake iz mog Pravničkog vijeća«, rekla je. Wriothesley se opet pomnije zagleda u mene. I Paget me prodorno promatrao svojim velikim smeđim očima, ni jednom ne trepnuvši, da bi se potom, oborivši pogled, okrenuo prema kraljici i milozvučno rekao: »Ah, da, to je odvjetnik postavljen kako bi vam pomogao pronaći vaš ukradeni prsten.« »Znate za taj nemio slučaj, gospodine tajniče?« »Da. Raţalostilo me kad sam čuo za krađu. Ako se ne varam, prsten je bio dar vaše pokojne pastorke, Margaret Neville, Bog neka joj dade pokoj duši.« »Tako je.« »Uočio sam ime višeg odvjetnika Shardlakea na popisu članova vašeg Pravničkog vijeća. A, kako sam vidio, mladi William Cecil otišao je u sluţbu lorda Hertforda. Time ste na gubitku, Vaše Veličanstvo. Cecil je prepoznat kao vrlo sposoban mladić.« Paget je, dakako, znao za sve promjene u kraljevskom domaćinstvu. Nema
451
sumnje da je pregledavao sve popise kako mu ništa vaţno ne bi promaknulo. Naučio je to od Thomasa Cromwella, koji nam je nekad obojici bio gazda. »Viši odvjetnik Shardlake također napušta moje Vijeće«, rekla je kraljica. »Unatoč njegovu velikom trudu, prsten nije pronađen, a čini se kako to više nije ni moguće.« Paget se ponovo netremice zagleda u mene i pogladi svoju dugu račvastu bradu. »Šteta što lopov nije uhvaćen i obješen«, rekao je s primjesom prijekora u glasu. Potom je potapšao svoju debelu koţnu mapu. »Ispričajte nas, Vaše Veličanstvo. Kralj je upravo potpisao neka vaţna pisma koja smjesta moraju biti poslana.« »Naravno«, reče kraljica i rukom otpravi Wriothesleya i Pageta. Obojica joj se duboko naklone, pa prođu kroz mala vrata koja su vodila u dvorski labirint. Kraljica, Mary Odell i ja ostali smo stajati pokraj nepomičnih straţara. Zbog njihove nazočnosti kraljičino je lice bilo nečitljivo, vladarski bezizraţajno. Ničim nije odavala kako se osjeća zbog nenadanog susreta s Wriothesleyem i Pagetom. A znala je da bi je Wriothesley — ako ne i Paget — bacio u vatru. Sluţbeno se osmjenula i rekla: »Onda zbogom, Matthew. Hvala vam još jednom.« Duboko sam se naklonio i blago joj usnama dodirnuo nadlanicu. Osjetih miris ljubičica. U skladu s pravilima ponašanja, ostao sam pognut sve dok kraljica u pratnji Mary Odell nije ušla u svoju odaju. Tek kad su se za njima zatvorila vrata, bolno sam se uspravio. Svoju halju s kraljičinim grbom ostavio sam kod jednog od straţara, pa otišao iz Whitehalla. Olakšanje koje sam osjećao miješalo se s tugom. ČETRDESETO POGLAVLJE SLJEDEĆEG JUTRA ZA DORUĈKOM mrzovoljno sam proučavao tiskanu okruţnicu iz Pagetova ureda, koju mi je poslao Rowlandov pisar. U njoj su se detaljno navodile duţnosti onih koji će na ulicama dočekati admirala d’Annebaulta tijekom njegova svečanog
452
prolaska Londonom. Predstavnici Innova će zajedno s gradskim dostojanstvenicima zauzeti mjesta pokraj katedrale svetoga Pavla i klicati francuskom admiralu i njegovoj pratnji. Također, bit ćemo prisutni na dočeku pokraj palače Hampton dva dana kasnije, kad će admirala primiti princ Edward, te na velikoj gozbi dan poslije. Nisam se veselio ničemu od toga. Još uvijek sam bio ţalostan jer sam od kraljice otišao neobavljene zadaće. Bio sam grub prema Martinu dok me posluţivao; okomio sam se na njega jer je maslac već bio malo pokvaren. On je reagirao kao i obično, pokorno i bez pokazivanja osjećaja: ispričao se i otišao po novi maslac. Ubrzo se vratio i stavio svjeţ maslac na stol. »Oprosti što sam maloprije bio oštar, Martine«, rekao sam. »Bili ste u pravu, gospodine«, rekao je ljubaznim glasom. »Trebao sam provjeriti maslac. Premda, priredila ga je Josephine.« Namrštio sam se. Nije mogao odoljeti da je ne prekori. »Došao vam je posjetitelj«, rekao je Martin potom. »Gospodin Coleswyn iz Gray's Inna.« »Philip? Zamoli ga da pričeka. Doći ću vrlo brzo.« Martin se naklonio i otišao. Je li se Philip moţda predomislio i sada ipak ţeli istraţiti priču o Isabelinu i Edwardovu očuhu? Obrisao sam usne ubrusom i otišao u dnevnu sobu. Philip je kroz prozor promatrao vrt, blještav na kolovoškom suncu. Njegovo lijepo lice bilo je zamišljeno. Okrenuo se i naklonio. »Matthew, nemojte mi zamjeriti na ovom ranom posjetu. Dobro jutro.« »I vama. Drago mi je da vas vidim.« »Imate prekrasan vrt.« »Da, ţena mog majordoma uloţila je mnogo truda u njega. Kako vaša obitelj?« »Dobro. Lakše je sada kad su drţavna pitanja... riješena.« Pozvao sam ga da sjedne. Spojio je dlanove, pa ozbiljno počeo: »Od našeg prošlotjednog razgovora preispitivao sam svoju savjest i mučio se pitanjem što da radim s Edwardom Cotterstokeom. Razmatrao sam svoje duţnosti prema Bogu.« »Da?« potaknuo sam ga da nastavi.
453
»Odlučio sam da ne mogu ostaviti sve po strani. Ako je moj klijent na neki način umiješan u smrt svog očuha, šutnja o tome bila bi zločin protiv Boga i čovjeka. Ne samo da ga ne bih više mogao zastupati, nego bih o svemu, u najmanju ruku, morao obavijestiti našeg vikara, koji brine o dobrobiti i moje i njegove duše.« Duboko je udahnuo. »Prošle nedjelje, nakon mise, razgovarao sam s Edwardom. Rekao sam mu da sam doznao za priču o smrti njegova očuha i upitao ga je li taj tragičan događaj nekako povezan s njegovim osjećajima prema Eabel.« »Kako je reagirao?« »Vrlo ljutito. Kazao je da stari odvjetnik s kojim sam razgovarao nije imao pravo otkrivati stvari koje mu je povjerila njegova majka, pa makar to bilo i prije tolikih desetljeća, i da ne bih trebao slušati takve brbljarije.« »Strogo govoreći ima pravo.« Philip se nagne naprijed i značajno me pogleda. »Da. Ali ţestina kojom je Edward reagirao... hja, trebali ste to vidjeti. Bio je ljutit, ali i uznemiren. Ima tu nešto skriveno, Matthew, nešto vrlo loše.« »To sam i ja znao pomisliti dok mi je Isabel bila klijentica«, rekoh, pa nakon kraće stanke upitam: »Što kanite poduzeti?« »Moram razgovarati sa starim slugom Vowellom. Bit će to, bez Edwardova dopuštenja, kršenje pravila, no vjerujem da mi je to duţnost.« Načas je stisnuo usne. »Danas ću otići do njega.« »Mogu li s vama?« Oklijevao je, a onda kimnuo u znale slaganja. Pritom se, neobično za njega, usiljeno osmjehnuo. »Moţete sa mnom, bit će mi drago. Uostalom, zašto ne bih svog bivšeg protivnika poveo sa sobom? Pravilo će biti prekršeno ovako ili onako.« Duboko je udahnuo. »Pođimo odmah. Dovde sam dojahao. Moţemo i onamo na konjima.« Naloţio sam Timothyju da osedla Genesisa, a onda ga poslao u ured s porukom da ću zakasniti.
454
† JAHALI SMO prema kući Cotterstokeovih u Dowgateu. Još je bilo rano, i grad se tek budio. Povremeno bih pogledao oko sebe, što mi je od noćne borbe u pristaništu postala navika. No, ako me netko još uvijek pratio, što je bilo malo vjerojatno, radio je to vrlo vješto. Naposljetku, većina članova Greeningove skupine je mrtva, Vandersteyn je u bijegu, i više nema potrebe da budem pod prismotrom. Projahali smo pokraj mršave starice u poderanoj odjeći koja je obilazila kuće. »Ima li što iz kuhinje, sluškinje?« izvikivala je. Bila je jedna od onih koji su skupljali otpatke iz kuhinja da bi ih kasnije prodavali za nekoliko penija, kao kompost za londonske povrtujake. Bila je prestara za tako teţak, prljav posao. Gledajući njeno umrljano lice, sjetih se kako mi je Barak rekao da je na ulici vidio majku. Ova starica lako bi mogla biti ona. Da, mučne su te obiteljske svađe. Prošli smo pokraj velikog dovodnog kanala u Eastcheapu. Sluškinje i gospođe s vjedrima čekale su u redu da uzmu vodu. Neki od prosjaka koji su se stalno vrzmali oko kanala prestanu dosađivati ţenama i potrče prema nama. Jedan je prosjak gotovo dodirnuo gubicu Philipova konja, i ţivotinja se poplaši. »Oprezno, prijatelju!« viknuo je Philip, s naporom primirivši konja. »Udarit će te ako ne budeš pazio!« Nastavili smo jahati, a Philip doda: »Mili Boţe, kakav smrad je širio taj čovjek. Zar se ne moţe oprati kad već besposličari pokraj dovodnog kanala?« »Teško je biti čist ako moraš prosjačiti tijekom ljeta.« Philip je kimnuo. »Vaš je prijekor na mjestu. Moramo biti milosrdni prema onima koji u ţivotu nemaju sreće. To je kršćanski.« »Naravno. No moţda im ne bismo trebali prepustiti upravljanje drţavom«, rekao sam u polušali, »kako bi to htjeli anabaptisti.« Philip se malko uzrujao. »Dobro znate da ne podrţavam takve heretičke stavove.« Uzdahnuo je. »Već je uobičajeno da papisti
455
optuţuju reformiste da su anabaptisti, no čudi me da i vi vjerujete u takve besmislice.« »Ne vjerujem. Oprostite.« »Anabaptisti nisu Boţji odabranici«, rekao je Philip mrko. »Vjerujete da su ljudi podijeljeni na izabrane i proklete?« upitao sam ozbiljno. »Da«, odgovorio je Philip samouvjereno. »Neke je Bog predodredio za spasenje, dok će nevjernici gorjeti u vječnom ognju. Ĉitajte svetog Pavla.« »Ta mi se doktrina uvijek činila odveć oštrom.« »Boţja pravda moţda nam je neshvatljiva, ali je sveta i nepovrediva.« Philip me iskreno pogleda. »Prihvaćanjem vjere, Matthew, čovjek potvrđuje svoje mjesto u raju.« »I doznaje kako ispravno ţivjeti. Primjerice, shvaća da mu valja razotkriti je li njegov klijent umiješan u ubojstvo.« Hladno me pogledao. »Obojica smo pomislili na tu mogućnost.« Kimnuo sam u znak slaganja. »Tako je. Saznajmo je li sumnja opravdana.«
† KUĆA Cotterstokeovih je, kao i prije vještačenja, bila obavijena tišinom, kapci su bili zatvoreni, a straţnje dvorište i staja, preplavljeni jutarnjom sparinom, bili su prazni. Bilo je teško zamisliti da se nalazimo u središtu velikoga grada. Stara gospođa Cotterstoke, pomislih, ţivjela je ovdje više od pedeset godina. Privezali smo konje, a kad smo izašli na sunce, iz Philipa je opet progovorio praktični odvjetnik: »Trebali bi prodati kuću. Vrijednost novca sve više pada. Ali nijedno od njih neće napraviti ni koraka u tom smjeru sve dok spor ne bude riješen.« Prošli smo ispod dvorišnog svoda, vratili se na ulicu i pokucali. Iznutra se začuje potezanje nogu po podu, i uskoro nam stari Vowell otvori vrata. Ugledavši nas dvojicu u sluţbenim haljama,
456
razrogačio je svoje vodenaste plave oči. Brzo se naklonio. »Gospodo, nisam znao da dolazite, nisam dobio nikakve upute. Odrţat će se još jedno vještačenje?« Iz njegovih riječi shvatio sam da ne zna kako više ne zastupam Isabel. Philip mu ljubazno reče: »Ne, gospodine, ali bit će nam od pomoći ako odgovorite na nekoliko pitanja.« Vowell neodlučno zavrti glavom. »Ne znam što bih vam točno mogao reći. Bio sam sluga pokojne gospođe Cotterstoke cijeli njen ţivot, ali nisam znao ništa o njenim poslovima. Moja jedina duţnost je da čuvam kuću.« »Nas dvojica ţarko ţelimo doznati moţe li se ova razmirica nekako riješiti prije nego što dođe na sud«, rekoh. »To je malo vjerojatno«, reče Vowell tuţno. »Ali uđite, gospodo.« Odveo nas je u salon. Opazih da je napola dovršen vez stare dame još uvijek na stolcu nasuprot zidnoj slici i upitah se je li išta u ovoj kući pomaknuto otkad je umrla. Zagledao sam se u mural. »Uistinu sjajno djelo. Jeste li bili ovdje kad je slika nastala?« »Jesam, gospodine. Tada sam tek izašao iz dječaštva, no sjećam se kako sam procijenio da je slika vrlo vjerna. Moja pokojna gazdarica, njen prvi muţ i njihovo dvoje male djece pogođeni su u dlaku. Rastuţim se kad sliku pogledam danas. Gazdarica je mrtva, a djeca posvađana.« Pogledao nas je, no sada s oprezom. »Ĉuo sam priču o smrti njihova očuha. Tuţan događaj«, reče Philip i prepriča ono što mu je rekao stari odvjetnik. Slušajući ga, stari sluga se pokunji, a u očima mu se pojave suze. Kad je Philp dovršio, upita nas smije li sjesti. »Naravno«, reče Philip. Vowell sjedne i započne: »Dakle, doznali ste za tu staru priču. I mislio sam da će, s ovom novom svađom, kad-tad izaći na površinu.« Stisnuo je šake i zagledao se u rogoţinu na podu, a onda kao da je donio odluku. Nastavio je: »Gospodin Edward tada je imao jedanaest godina, a gospođa Isabel dvanaest. Kao djeca nisu bili bliski. Oboje su bili oholi, htjeli su da uvijek bude po njihovu, i često su se svađali. Moram kazati da je majka često bila oštra
457
prema njima. No bila je dobra gazdarica. Mislila je na mene kad je sastavljala oporuku...« »Oporuka najprije mora biti potvrđena«, rekao sam. Sve dotad Vowell neće moći dobiti svoj dio nasljedstva. Stari sluga je kimnuo i nastavio: »Djeca su voljela svog oca. Kad je umro, bila su silno tuţna. Sjećam se da sam ih pronašao kako plaču zagrljeni. Tada i nikad više.« Podignuo je pogled prema nama. »Kad je gazdarica umrla, počela je ova svađa oko slike, a ja nisam znao što da učinim. Bio mi je to teţak teret, gospodo...« »Onda dopustite da vam pomognemo«, reče Philip tiho. Vowell duboko uzdahne. »Gopođa Johnson, kako se tada zvala, moţda se odveć brzo preudala, samo godinu dana nakon smrti gospodina Johnsona. No bilo joj je teško samoj voditi posao, neki ljudi nisu ţeljeli trgovati sa ţenom, a djeca su bila još premala da joj pomognu. Njen novi muţ, gospodin Cotterstoke, bio je dobar čovjek. Gazdarica je to znala. No djeca...« »Moţda su to doţivjeli kao izdaju«, rekao sam tiho, prisjetivši se Baraka i njegove majke. Vowell je podignuo glavu. »Da. Nije bilo ugodno gledati ih u to vrijeme. Sjedili su zajedno po kutovima, smijuljili se, šaputali i radili...«, oklijevao je, »... ruţne stvari.« »Kakve stvari?« upitao je Philip. »Gospodin Cotterstoke imao je lijepu knjigu rimskih pjesama, prekrasno ispisanu i ukrašenu — sve ručni rad, poput većine tadašnjih knjiga, za razliku od ovih današnjih, tiskanih, sa zbijenim rečenicama. Ta je knjiga pjesama nestala. Sve su se sluge bacile u potragu, ali nitko je nije našao. Sjećam se kako su nas djeca gledala dok smo je traţili, izmjenjujući osmijehe. Nakon toga počele su nestajati i druge gazdine stvari. Mislim da su djeca bila odgovorna. No gospodin Cotterstoke i gazdarica, ona osobito, smatrali su da je odgovorna nemarna posluga. Uvijek smo mi bili krivi«, rekao je Vowell gorko. »Gazdarica i gospodin Cotterstoke u to su vrijeme bili zaokupljeni jedno drugim. Gazdarica je zatrudnjela. Djecu jedva da su i primjećivali.« Zavrtio je glavom. »Njih je to još
458
više naljutilo. Mislim da su Edward i Isabel, sjedinjeni zajedničkom srdţbom, postali mnogo bliţi. Jednom sam ih slučajno čuo kako razgovaraju na stubama. Gospodin Edward govorio je da će oboje biti lišeni nasljedstva, da će sve dobiti novo dijete, da ih majka više i ne gleda... I onda...« »Nastavite«, blago sam ga potaknuo. »Gospodin Cotterstoke znao je popodne raditi kod kuće. Pregledavao je račune. Volio je sredinom poslijepodneva pojesti tanjur variva. Kuharica bi pripremila jelo i odnijela mu ga na kat. Jednom mu je prigodom nakon variva bilo vrlo mučno, a loše se osjećao još i nekoliko dana poslije. Liječnik je ustvrdio da je pojeo pokvarenu hranu. Oporavio se. No čujte ovo. Jedna od mojih tadašnjih zadaća bila je uništavanje štetočina. Imali smo vrećicu otrova, kupljenog od pokućarca, koji je bio odličan za ubijanje miševa. Sjećam se da sam nedugo nakon što se gospodin Cotterstoke razbolio iz šupe izvadio otrov kako bih ga rasporedio po staji. Odmah sam primijetio da vrećica nije bila puna kao dotad.« »Mislite da su ga djeca ţeljela otrovati?« upitao je Philip uţasnuto. »Ne znam, ne znam. Ah kuharica mi je rekla da su se djeca kobnog dana vrzmala po kuhinji.« »Trebali ste to prijaviti«, reče Philip strogo. Vowell ga je zabrinuto pogledao. »Nije bilo dokaza, gospodine. Djeca su se često vrzmala po kuhinji. Gospodin Cotterstoke se oporavio. A ja sam bio samo jadni sluga. Takva optuţba mogla me stajati namještenja.« »Kako su djeca reagirala kad se gospodin Cotterstoke razbolio?« upitao sam. »Primirila su se. Nakon tog događaja majka ih je gledala drukčije, kao da je i ona sumnjala na njih. A kad je već tako, mislio sam, ako ih i ona sumnjiči, onda će paziti na muţa i nema smisla da ja nešto govorim. No ipak me pekla savjest što ništa nisam rekao. Osobito nakon... nakon sljedećeg događaja«, rekao je ţalosno. Opet se pogrbi i zagleda u noge.
459
»Mislite na utapanje?« upitao sam. »Mrtvozornik je utvrdio da se radilo o nesretnom slučaju.« »No vi niste vjerovali u to?« upita Philip oštro. Vowell ga pogleda. »Mrtvozornik je sve pomno ispitao. Nije na jednom slugi da mu proturječi.« U glasu mu se sada mogla osjetiti srdţba. »Već i tada je bilo mnogo nezaposlenih slugu koji su tumarali ulicama.« »Nismo vas došli koriti«, umirio sam ga. »Samo ţelimo otkriti uzrok svađe. Koliko smo shvatili, gospodin Cotterstoke je toga dana poslom otišao do pristaništa. Išao je s djecom, a u pratnji ste im bili vi i još jedan sluga. Vi ste ostali kod carinarnice, a nakon nekog vremena donde su došla djeca, rekavši da imaju čekati s vama dok se očuh ne vrati.« »Da, sve ste točno naveli. Tako sam i ja događaj opisao mrtvozorniku.« »Kako su se djeca ponašala kad su se vratila?« »Bila su malko povučena. Samo su rekla da očuh ţeli pogledati robu na brodovima koji su upravo pristigli.« Opet pomislim kako se cijela priča temelji samo na dječjoj riječi. A tko zna što se dogodilo kad su djeca ostala nasamo s Cotterstokeom. Da, mogla su gurnuti očuha u vodu. Tada im je bilo četrnaest i trinaest godina. »Je li gospodin Cotterstoke bio krupan čovjek?« upitao sam Vowella. »Ne, bio je nizak i mršav. Jedan od onih sitnih i ţivahnih, brzomislećih ljudi. Nije bio nimalo sličan mom prvom gazdi.« Zagledao se u zidnu sliku s koje nas je promatrao Edwardov i Isabelin otac, dotjeran i s visokim šeširom, pun aristokratske samouvjerenosti. »Kakvi su bili odnosi u obitelji nakon utapanja?« upitao je Philip. »Stvari su postale drukčije. Pretpostavljam da su djeca saznala na koji je način očuh raspodijelio imovinu — da je imetak ostavio ţeni, odnosno svoj djeci na jednake dijelove ako ona umre prva.
460
Kako god bilo, Edward i Isabel su se promijenili. Bili su bliski dok je gospodin Cotterstoke ţivio u kući. Nakon njegove smrti nisu se vratili svađama, no jesu se... izbjegavali. Oh, kako su se bijesno znali pogledavati. Odnos gospođe Cotterstoke prema njima također se promijenio, čak i prije no što je izgubila dijete koje je nosila. Prije je s njima bila oštra, no sada se praktički nije obazirala na njih. Prodala je trgovački obrt i, samo nekoliko mjeseci poslije, pronašla Edwardu sluţbenički posao u Gradskoj viječnici, što je značilo da se momak mora iseliti iz kuće.« »Dakle, Edward ipak nije naslijedio obrt.« »Ne. K tome je gazdarica nastojala što prije udati Isabel, premda je djevojka tada imala samo petnaest godina. Stalno je pozivala moguće ţenike u kuću. No, kao i uvijek, gospođu Isabel nije se moglo prisiliti da napravi nešto protiv svoje volje.« Vowell se tuţno osmjehne, a onda zavrti sijedom glavom. »U kući je vladalo grozno ozračje sve dok Isabel napokon nije pristala na udaju za gospodina Slanninga i otišla s njim. Nakon toga, gospođa Cotterstoke kao da se, ne znam, povukla u sebe. Jedva da je izlazila iz kuće.« Vowell pogleda prazni stolac. »Dobar dio vremena provodila je vezući u tom stolcu. Vezla je i vezla. No domaćinstvo je vodila strogom rukom. Sluge su uvijek morale dati sve od sebe.« Duboko je udahnuo i podignuo pogled prema nama. »Nije li čudno što se, unatoč svemu lošem što se dogodilo ovdje, nikad nije odselila, čak ni kad je ostala sama u kući prevelikoj za nju?« Pogledao sam mural. »Moţda zato što se ţivo sjećala kako je nekoć ovdje bila sretna. Vidim da je stolac okrenut prema slici.« »Da. Tu je sjedila kad ju je pogodila kap. Znate, Edward i Isabel rijetko su je posjećivali, i to nikad zajedno. No gazdarica ili nije ni poticala da dolaze. Rastuţilo me kad sam vidio kako se na vještačenju ponašaju jedno prema drugom. A onda i ta čudnovata oporuka...« Zavrtio je glavom. »Moţda vam nisam smio ispričati sve ovo. Kakvo dobro iz toga moţe izaći? Sve se dogodilo prije mnogo godina. Što god da je bilo, popraviti se ne moţe.« Philip, gladeći bradu, zamišljeno ustane. Vowell se očajnički nasmije. »Što sad slijedi, gospodine? Hoću li do smrti ostati čuvar
461
ove kuće? Nije mi ugodno samom biti ovdje«, reče Vowell, pa brţe-bolje doda: »Katkad noću, kad zaškripi drvo...« Bilo mi je ţao starca. Pogledao sam Philipa. »Mislim da smo doznali sve što smo htjeli, brate Coleswyn.« »Da, jesmo.« Philip pogleda Vowella. »Trebali ste to prijaviti.« »Gospodin Vowell je u pravu«, rekao sam. »Ništa dobroga ne moţe izaći iz prekapanja po mogućem ubojstvu, slučaju koji se dogodio prije toliko desetljeća, bez ikakvih dokaza s kojima bi ga se moglo ponovo otvoriti.« Philip je ostao šutke razmišljati. »Što ćete poduzeti, gospodine?« upitao ga je Vowell drhtavim glasom. Philip je odmahnuo glavom. »Ne znam.«
† OTIŠLI SMO U staju po konje. »Moţda su djeca doista, ili bar jedno od njih, gurnula gospodina Cotterstokea u vodu«, rekoh. »Gospodin Vowell očito smatra da se dogodilo upravo to.« »A sada je jasno i zašto je njihova majka sastavila onakvu oporuku. Ţeljela je započeti novu svađu. Bila je to njena osveta.« »Ali i dalje nema novih mrtvozornikovo rješenje.«
dokaza
koji
bi
mogli
oboriti
»Da, no ja ipak smatram da su djeca kriva.« »I ja. Brat i sestra tugovali su za ocem, a usto su bili uvjereni da će ih majčin novi muţ razbaštiniti...« »Posve pogrešno uvjerenje«, oštro je rekao Philip. »To nisu znali. Moţda je sve krenulo s malim nepodopštinama, nakon čega su se počeli međusobno ohrabrivati na daljnje korake. A budući da su se osjećali odbačeno i izdano, i neprestano govorili o tome, moţda su jedno drugo natjerali u svojevrsno... ludilo.« »Što mislite, tko je od njih dvoje gurnuo gospodina Cotterstokea
462
u vodu?« Odmahnuo sam glavom. »Ne znam.« »Tko god od njih to učinio, time je postao ubojica.« »Sve je to samo nagađanje«, naglasio sam. »Vjerojatno jest bilo tako, ali ne moţemo biti sigurni. Utapanje gospodina Cotterstokea mogla je biti i nesreća. Starac je u pravu. Tko bi mogao imati koristi od otkrivanja tog slučaja nakon četrdeset godina? Osim toga, nemojte zaboraviti da vas veţe duţnost čuvanja klijentove tajne. Moţete je prekršiti samo ako smatrate da se klijent sprema počiniti zločin, a to je malo vjerojatno.« Philip stegne čeljust. »To je pitanje pravde. Izravno ću upitati Edwarda što se zbilo. A ako ne bude uklonio moje sumnje, prestat ću ga zastupati i o svemu obavijestiti našeg vikara. U pravu ste što se tiče dokaza, nema ih, ali ako su naše sumnje opravdane, mora mu se ukazati na stanje njegove duše. Kako bi čovjek koji je učinio takvo nedjelo mogao biti Boţji odabranik? Naš vikar mora znati za to.« »A Isabel? Nema smisla sve ovo ispričati Dyricku. Ne bi ga bilo briga. Dobro ga poznajem.« Philip me pogleda. »Ostavili biste me da sam kopam po ovoj stvari?« Kratko sam razmislio, pa odgovorio: »Da, bih. U ovom slučaju bih.« Philip je oštro zavrtio glavom. »Ne. Ubojstvo ne smije ostati nekaţnjeno.« ČETRDESET PRVO POGLAVLJE SLJEDEĆEG DANA PONOVNO SAM krenuo zamoliti rizničara Rowlanda prijepis pisma koje je poslao Isabel Slanning, te ga priupitati je li što odgovorila. Mnogo sam razmišljao o onome što je stari Vowell rekao Philipu i meni. Ĉinilo se vrlo vjerojatnim da su prije četrdeset godina Isabel ili Edward, moţda i oboje, ubili svog očuha. Ponovo se sjetih što mi je prije više tjedana Isabel rekla za
463
Edwarda: Da samo znate za uţasne stvari koje je počinio moj brat. No kakva korist da ih sada, bez novih dokaza, suočavamo s time? Znao sam da će Philip razgovarati s Edwardom. Moţda je to već i učinio. Imao sam neugodan osjećaj da će se posljedice te davne tragedije nanovo uzburkati. Osjećaj nelagode još se i pojačao kad mi je Rowlandov pisar rekao da rizničar neće biti dostupan sve do ponedjeljka. Učinilo mi se da pisar nešto skriva, no dogovorio sam sastanak za ponedjeljak. Bilo je to za tri dana, ali se bar radilo o čvrstom dogovoru.
† KASNIJE tog jutra u uredu sam krenuo proučavati jedan presedan iz godišnjaka kako bih, kad sljedećeg mjeseca započne novi kvartal, imao sve pripremljeno. Uto mi na vrata pokuca John Skelly. Ušavši, prijekorno me pogleda kroz debela stakla svojih naočala, kao i mnogo puta u posljednjih mjesec dana. Ne samo da sam često izbivao iz ureda i puštao da se posao gomila, nego smo Barak, Nicholas i ja očigledno dijelili neku tajnu o kojoj Skelly ništa nije znao. I bolje da ništa ne zna, tako je sigurnije za njega, oţenjenog muškarca s troje djece. No bilo mi je jasno da se osjeća izopćeno. Moram popričati s njim, zahvaliti mu za sav dodatni posao koji je obavio i dati mu prikladnu nagradu. Osmjehnuo sam se. »Što je, Johne?« »Došao vam je posjetitelj. Gospodin Okedene, tiskar koji je već bio ovdje.« Odloţio sam godišnjak. »Što ţeli?« upitao sam pomalo zabrinuto, sjetivši se kako smo nakon njegova prošlog posjeta završili u onoj krčmi, boreći se s Danielsom i Cardmakerom. »Kaţe da se došao oprostiti s vama.« Rekao sam mu da ga uvede. Okedene je izgledao starije i mršavije, kao da su mu brige izjele njegovo snaţno, čvrsto tijelo. Pokazao sam mu da sjedne.
464
»Pisar mi je rekao da ste se došli pozdraviti.« Tuţno me pogledao. »Da, gospodine. Prodao sam obrt. Selimo na farmu mog brata u Istočnoj Angliji.« »Bit će to velika ţivotna promjena.« »Da. No od Greeningova ubojstva i Eliasova nestanka moja obitelj nije imala mira. Ĉuo sam da Elias nije pronađen, a ni oni drugi koji su dolazili gospodinu Greeningu.« »Istina«, rekao sam nakon kraćeg oklijevanja. Oštro me pogledao, sluteći da znadem više no što ţelim reći. Upitah se kakve sve glasine kolaju među radikalima. Okedene je protrljao čelo svojom jakom, četvrtastom rukom, pa nastavio: »Nisam svojoj obitelji rekao za sukob u krčmi s Armisteadovim ubojicama. No ti su ljudi još uvijek na slobodi i posve mi je jasno da nismo sigurni. Moramo misliti na svoju djecu. Ostaci Greeningove radnje i mene i ţenu stalno podsjećaju na to.« »Ostaci? Kako to mislite?« uspravio sam se u stolcu. »Niste čuli? U noći prije dva tjedna Greeningovu tiskaru progutala je vatra. Unutra je bio ušao mladi par, besposleni prosjaci. Prevrnuli su svijeću. Sjećate se da je kućica bila sva od drva. Brzo je izgorjela. Vatra je posve uništila Armisteadov tiskarski stroj, jedinu vrijednu stvar. Okviri sa slovnim kalupima pretvorili su se u beskorisne komade olova. Da ja i ostali susjedi nismo poţurili ugasiti vatru, lako se mogla proširiti na moju kuću. I dalje.« Okedene je već bio spominjao koliko se tiskari boje vatre. I ja sam bio svjestan da se poţar tijekom ljeta vrlo brzo moţe proširiti gradom. Stanovnici Londona oprezno rukuju svijećama tijekom vrućeg i suhog razdoblja kao što je ovo. »One ubojice — jedan plavokos, a drugi crnomanjast — još uvijek su u Londonu«, rekao je Okedene. Uspravio sam se u stolcu. »Daniels i Cardmaker? Vidjeli ste ih?« »Da. Nadao sam se da su otišli iz grada, ali prošlog sam tjedna obojicu vidio u krčmi u blizini Cripplegatea. Bio sam u prolazu.
465
Kako je bio trţni dan i velika guţva, nisu me opazili. No ja sam odmah prepoznao ta lica. Pomislio sam da bih vam trebao javiti, ali nakon onog što se dogodilo prošli put, nisam se više ţelio miješati.« »Razumijem. Od okršaja ništa nisam čuo o njima.« Opet se sjetih kako mi se u pristaništu učinilo da je netko nogom pomaknuo oblutak, i da nas netko slijedi. »Sve je uređeno. Putujemo sljedeći tjedan«, rekao je Okedene odlučno. »Radnju sam prodao drugom tiskaru. No odlučio sam vas posjetiti i reći vam da sam vidio ubojice. I ujedno vas priupitati ima li kakvog napretka u istrazi o ubojstvu Armisteada Greeninga. One propalice rade za nekog drugog, nije li tako?« Okedene me netremice promatrao. »Za nekog na visokom poloţaju? Za nekog tko ih, moţda, još uvijek štiti? Jer, kako bi se inače usudili zalaziti po krčmama?« Ugrizao sam se za usnu. Mnogo toga sam saznao od prvog susreta s Okedeneom: tko je Bertano, kako je ukradena kraljičina knjiga, kako su završili članovi Greeningove skupine. Ali nisam znao odgovor na najvaţnije pitanje, ono koje mi je Okedene upravo postavio: tko se krije iza svega? »Mislim da ste u pravu«, rekao sam. »Danielsa i Cardmakera uposlio je netko na visokom poloţaju. No tko god to bio, dobro je sakrio svoje tragove.« Okedene me gledao ravno u oči. »A ona knjiga? Tuţaljka grešnika?« »Nismo je pronašli, ali...« Oklijevao sam. »Ali bar je nitko nije iskoristio da naudi kraljici.« Okedene je vrtio glavom. »Sve je to uţasno. Uţasno.« Zapeče me savjest jer u posljednje vrijeme jedva da sam i pomislio na Okedenea. Bio je običan čovjek čiji se ţivot zbog svega ovoga okrenuo naglavce. »Bojim se da nas čekaju još veće nevolje, unatoč tome što je lov na heretike okončan«, dodao je on. »Ljudi kaţu da kralj neće još dugo, a tko zna što nam slijedi onda.« Kiselo se osmjehnem. »Ĉovjek mora paziti kad govori o tome. Predviđanje kraljeve smrti smatra se izdajom.«
466
»Danas je valjda sve izdaja«, naglo se raţestio Okedene. »Da, mojoj će obitelji biti bolje na selu. Zarada od ljetine vjerojatno će biti mala, vrijednost kovanica svakim je mjesecom sve manja, ali bar nećemo biti gladni.« »Ţao mi je što zbog moje istrage imate toliko problema«, rekao sam tiho. Okedene je odmahnuo glavom. »Ne, krivnja je na onima koji su ubili mog sirotog prijatelja.« Ustao je i naklonio se. »Hvala vam, gospodine, i zbogom.« Pošao je prema vratima, a onda zastao i okrenuo se. »Mislio sam da ću dobiti bar nekakvu poruku zahvale od lorda Parra zato što sam mu osobno išao reći što se dogodilo one noći.« »Lord nije poznat po svojoj zahvalnosti«, rekao sam potišteno.
† KASNIJE tog jutra ponovo sam neočekivano prekinut u poslu. »Ne!« dopro je Nicholasov glas iz vanjskog ureda, a zatim se začuo zveket kovanica. Izjurio sam iz sobe. Barak i Skelly zaprepašteno su promatrali Nicholasa koji je, drhtav i crven u licu, piljio u pismo u svojoj ruci. Ispred svojih nogu opazim zlatnik od pola funte, a još ih je bilo razbacano po uredu. »Što se dogodilo?« upitao sam. »Upravo su mu dostavili pismo«, rekao je Skelly. Nicholas me pogledao i progutao slinu, guţvajući pismo u ruci. Skelly je ustao od svog radnog stola i počeo skupljati razbacane zlatnike. »Ostavite ih, Johne, molim vas«, rekao je Nicholas hladno. »Ili ih ubacite u crkvenu škrabicu ovdje u Innu. Ja ih neću uzeti.« »Nicholas, dođi u moju sobu«, rekao sam. Kolebao se, ali na koncu polako pođe za mnom, sav nespretan i ukočen. Pokazah mu da sjedne, a ja zauzmem mjesto za svojim
467
radnim stolom. Prazno je zurio u mene. Njegovo crveno lice polako je blijedjelo. Bilo je očito da je doţivio šok. »Što se dogodilo?« Usredotočio je pogled i rekao: »Sve je gotovo. Razbaštinili su me.« Spustio je pogled na pismo. Lice mu se trzalo, i pomislih da će se slomiti, no samo je duboko udahnuo i čvrsto stisnuo čeljust. Oprezno sam posegnuo prema pismu, no on ga stisne još jače. »Što se dogodilo?« ponovo sam upitao. »Zašto si pobacao zlatnike?« »Ţao mi je zbog tog ispada«, rekao je hladno. »Neće se ponoviti. « »Nicholas, ne budi takav prema meni. Znaš da ću ti pomoći ako budem mogao.« Lice mu se ponovo trţne. »Znam. Oprostite.« Utihnuo je i zapiljio se kroz prozor, u unutarnje dvorište. Potom, ne gledajući me, napokon reče: »Bio sam vam kazao da su mi roditelji zaprijetili da će me razbaštiniti u korist mog bratića. Samo zato što nisam ţelio oţeniti djevojku koju nisam volio.« »To je bešćutno.« »Moji roditelji su bešćutni ljudi. Nisu... nisu me mogli podvrgnuti svojoj volji, pa su našli nekog poslušnijeg.« Tuţno se osmjehnuo. »Dvoboj je bila kap koja je prelila čašu. Još vam nisam rekao za to.« Pogledao me. Izgledao je što bijesno, što očajno. »Kakav dvoboj?« Oporo se nasmijao. »Dok me moj otac pokušavao uvjeriti da oţenim tu jadnu djevojku protiv moje i njene volje, učinio sam pogrešku i povjerio se prijatelju koji je ţivio u blizini. Zapravo, mislio sam da je prijatelj ili bar fini gospodin.« Posljednje dvije riječi, koje su njemu tako mnogo značile, Nicholas je izgovorio s velikom gorčinom. »Momak je previše trošio i obitelj mu je prestala davati novac. Rekao mi je da mu moram dati dva zlatnika od funte ili će mom ocu reći da nemam namjeru oţeniti djevojku.« »Što si učinio?« »Izazvao sam prostaka na dvoboj, naravno«, rekao je Nicholas s čemernim ponosom. »Mačevali smo se, i posjekao sam mu ruku.« Ponovo je stisnuo pismo. »Da sam mu bar odsjekao polovicu uha, pa da izgleda kao ona propalica Stice. Njegovi su roditelji vidjeli da
468
je ozlijeđen i došli su se poţaliti mojima. Kad su me moji pozvali na red, rekao sam im zašto sam se mačevao i da neću oţeniti djevojku.« Duboko je udahnuo i dlanom prešao preko lica. »Tada su odlučili poslati me na studij prava, usput mi zaprijetivši da će me razbaštiniti. Nisam mislio da će prijetnju provesti u djelo.« »Što piše u pismu? Mogu li ga vidjeti?« »Ne«, odvratio je Nicholas tiho. »No zadrţat ću ga da me podsjeća kakvih sve roditelja ima. Moj otac kaţe da sam neposlušan i neobuzdan, da sam im dvobojem i odbijanjem udavače koju su mi namijenili potkopao poloţaj u okrugu. Ni on ni majka više me ne ţele vidjeti. Otac mi je pismo poslao po posebnom glasniku, zajedno s pet funti. Kaţe da će mi svake godine slati isti iznos.« Načas je ponovo utihnuo, a onda uvjereno reče: »Smatram da su postupili okrutno. I pogrešno.« Na licu mu se pojavi gnjev. »Što vi mislite, gospodine, tko je ovdje više pogriješio?« »Oni «, odgovorio sam bez oklijevanja. »Kad si mi prvi put pričao o toj djevojci, i ja sam mislio da će ih ljutnja proći. No bio sam u krivu.« Znao sam da bi Nicholas sada najradije bijesno urlao, no ostao je pribran. Još je nekoliko puta duboko udahnuo, i sa zadovoljstvom primijetim da mu se u lice vraća boja. »Već sada mi manjka novaca da vam plaćam mentorstvo«, rekao je tuţno. »Mislim da vas moram napustiti.« »Ne moraš«, rekoh. »Mnogo si naučio i vrlo si blizu tome da sam zarađuješ za ţivot.« Pogledao me. Bilo mi je jasno kako zna da to nije istina. Bio je samo učenik, i još bi trajalo da korist od njegova rada postane vrednija od vremena koje bih trošio na njegovu poduku. »U svakom slučaju, taj trenutak nije daleko, osobito ako i dalje budeš vrijedan kao ovih teških posljednjih tjedana.« Osmjehnuo sam se. »Značenje tvoje pomoći prelazi uobičajene granice.« »Ne ţelim vam biti na teret«, ljutito je rekao. »Odsad ću se sam brinuti za sebe.« Tuţno sam se osmjehnuo. »Biblija nas uči, Nicholas, da pred
469
padom ide uznositost, a pred slomom oholost. Nemoj otići od mene, od nas, zbog uznositosti. Nemoj napraviti tu pogrešku.« Nicholas je spustio pogled na zguţvano pismo. Bio sam zabrinut jer sam znao da bi mladić, ako će jarosno slijediti svoj ponos, mogao loše završiti. Imao je crtu samouništenja u svom karakteru. Kratko je vrijeme vladala tišina, a onda se začuje kucanje i u sobu uđe Barak. Nije paradirao, već se drţao vrlo suzdrţano. I on je imao nešto u ruci. Prišao je stolu i na njega spustio posloţenu hrpicu zlatnika. Nicholas ga pogleda. »Učinili su to, ha?« upitao je Barak izravno. »Mislim, tvoji roditelji.« »Da«, odgovorio mu je Nicholas muklo, mrko ga gledajući. »Toga sam se i bojao. Eh, ti roditelji... Mogu učiniti mnogo toga lošeg.« Nicholas je šutio, pa Barak nastavi: »Znam sve o tome. No znam i još nešto. Novac je novac, bez obzira od koga je. A za ovu svotu pet siromašaka mora raditi cijelu godinu. Uzmi novac i potroši ga. Pokaţi roditeljima rogove.« Nicholas ga pogleda u oči, a onda kimne i posegne za novcem. »Ostaješ?« upitam ga. »Da, gospodine. Do daljnjega.« Barak ga potapša po ramenu. »Tako valja. Dođi, imamo posla«, reče on praktično i umorno se osmjehne. Mladić mu za koji trenutak uzvrati osmijeh.
† U SUBOTU JE, nakon dugo vremena, stigla i jedna dobra vijest, premda su mi i u tom slučaju osjećaji bili pomiješani. Sjedio sam u dnevnoj sobi, razmišljajući bih li sljedećeg tjedna pozvao Guya na večeru. Bio sam ohrabren sitnim koracima ka pomirenju koje smo napravili u bolnici, no i dalje sam se bojao da bi mogao odbiti poziv. Uto se začulo kucanje i u sobu je ušla Agnes Brocket. Potiskivala je uzbuđenje, i upitah se donosi li dobre vijesti o svom sinu. No nije se radilo o tome. »Došao je gospodin Brown, Josephinein mladić. Ţelio
470
bi razgovarati s vama.« Odloţio sam pero. »O čemu?« Agnes je sklopila ruke i koraknula bliţe. »Moţda vam to ne bih smjela reći, gospodine, ali smatram kako je dobro da nas vaţne stvari ne ostave zatečenima. Pa onda, u povjerenju: gospodin Brown ţeli zamoliti vaše odobrenje da oţeni Josephine.« Zapiljio sam se u nju. Brown mi se sviđao; bilo mi je drago što je Josephine pronašla udvarača — bila je sretnija i imala više samopouzdanja. Ali ovo je bilo neočekivano. »Nije li to odveć naglo?« rekoh. »Da Josephine nije...« Agnes se zarumeni od nelagode. »Oh, ne, gospodine, nije to u pitanju.« »Svejedno, ne viđaju se jako dugo, zar ne?« »Sada će biti četiri mjeseca, gospodine.« »Već toliko? Tko bi rekao.« »Mislim da se ne namjeravaju odmah ţeniti«, rekla je Agnes malčice prijekorno. »Ali vjerujem da su iskreno zaljubljeni i ţele se zaručiti.« Osmjehnuo sam se. »Onda uvedite gospodina Browna.« Mladić je bio uzbuđen, ali uvjerio me u iskrenu nakanu o šestomjesečnim zarukama. Rekao je da će njegov gazda sa zadovoljstvom primiti Josephine u svoj dom, osobito stoga što trenutno uopće nema sluškinju. »Gazda koncem godine odlazi u mirovinu«, govorio je Brown. »Cijelo svoje domaćinstvo preselit će na obiteljski posjed u Norwich. Već nas je oboje pozvao da pođemo s njim.« Dakle, nakon Boţića vjerojatno više nikad neću vidjeti Josephine. Nedostajat će mi. »Brown, uvijek ste mi se činili pristojnim mladićem. I znam da vas Josephine jako voli.« »I ja nju.« Ozbiljno sam ga pogledao. »Znate li što joj se događalo u ţivotu?« Uzvratio mi je jednakim pogledom. »Da. Kad sam je zaprosio, sve
471
mi je ispričala. Znao sam da joj je otac bio nasilan i surov čovjek, ali ne i da ju je oteo od obitelji tijekom jedne kraljeve invazije na Francusku.« »Da, bio je nesmiljen i okrutan.« »Josephine vam je jako zahvalna što ste je spasili od njega i dali joj dom.« »Njoj je prije svega potrebna njeţnost, gospodine Brown. Mislim da se to nikada neće promijeniti.« »Jasno mi je to, gospodine. Vi ste joj posljednjih godinu dana bili obziran gazda, a ja ću joj biti takav muţ.« Lice mu je zračilo iskrenošću. »Da, vjerujem da hoćeš.« Ustao sam i pruţio mu ruku. »Dajem vam svoj pristanak, gospodine Brown.« Rukujući se s njim, osjećao sam radost što je Josephineina budućnost osigurana, ali i tugu zbog njezina odlaska. Sjećam se da me, kad je tek došla u kuću, ţivcirala njena nespretnost i plašljivost. No uvidio sam da je izmučena, prepoznao njenu dobrotu, i odlučio da ću biti blag. Lice mladog Browna rumenjelo se od zadovoljstva. »Mogu li joj reći, gospodine? Ĉeka u kuhinji.« »Da, prenesi joj dobru vijest.«
† KASNIJE sam im se u kuhinji i ja priključio kako bih, zajedno s Brocketovima i Timothyjem, popio nešto u njihovu čast. Timothy je izgledao zapanjeno i uznemireno. Taj je dečko uistinu mrzio svaku promjenu. Brinulo me to. Agnes je preuzela ulogu pipničarke i točila vino koje je, na moju zamolbu, donijela iz podruma. Ĉak se i Martin donekle oslobodio i poljubio Josephine u obraz. No mislim da je primijetio, kao i ja, da se Josephine malko trznula, i dok smo svi vedro razgovarah, Martin se drţao malo po strani. Josephine se na koncu rasplakala i mladi Brown ju je privukao k sebi. Obrisala je suze i osmjehnula se. »Trudit ću se da ne budem jedna od onih ţena koje stalno plaču.«
472
»Siguran sam da ćeš biti najbolja i najpokornija ţena«, rekao je tiho njen zaručnik. »A ja ću pokušati biti najbolji muţ.« Osmjehnuo sam se. Josephine nije bila nalik na Tamasin, čija je snaţna osobnost zahtijevala ravnopravan odnos s muţem, unatoč povremenom negodovanju okoline. Josephine je bila odgojena da bude poslušna, i s tugom pomislih da će joj u ţivotu bilo što osim podređene uloge biti zastrašujuće. No imao sam predosjećaj da će biti dobra majka i da će joj to davati snagu. Podignuo sam čašu. »Neka vam brak bude sretan i blagoslovljen djecom.« I svi ostali dignu čaše da nazdrave paru, a sretna Josephine me zahvalno pogleda. Odlučio sam da ću ipak pisati Guyu.
† Po MENE su došli u zoru. Tako to obično rade. Još sam bio u krevetu kad me probudilo snaţno udaranje po ulaznim vratima. Ustao sam i u noćnoj košulji izišao iz sobe. Nisam bio preplašen nego ljutit: tko se usuđuje tako lupati po vratima u ovo doba? Spustivši se stubama do odmorišta, ugledah da Martin, i on u noćnoj košulji, već povlači zasun na vratima. »Evo me!« rekao je razdraţeno. »Prestanite lupati, probudit ćete cijelu...« Zastao je kad je, otvorivši vrata, ugledao lokalnog redarstvenika Henryja Leacha, kršnog muškarca u četrdesetima. Uz njega su stajala dva pomoćnika s palicama; obrisi su im se ocrtavali na jutarnjem svjetlu. Krenuo sam dalje niz stube — moja se ljutnja pretvorila u strah, i noge su mi počele drhtati. Leach je u rukama drţao papir. Uvijek je bio pun poštovanja i naklonio bi se kad bismo se sreli na ulici, no sada se mrštio i vaţno podignuo papir da ga mogu vidjeti. Odmah sam opazio svjetlocrveni pečat. Nije bio kraljičin nego kraljev. »Gospodine Matthew Shardlake«, obratio mi se Leach smrtno ozbiljno, kao da sam stranac. »O čemu se radi?« Uspio sam primijetiti da su Agnes i Josephine također ustale, i da stoje iza mene, a onda iza kuće dotrči Timothy,
473
koji je zacijelo timario konje. Naglo se zaustavio jer ga je jedan od redarstvenikovih pomoćnika prijeteće pogledao. Duboko sam udahnuo svjeţ zrak vedrog ljetnog jutra. Leach je nastavio: »Krunsko vijeće mi je naloţilo da vas uhitim zbog optuţbe za herezu. Vijećnici će vas saslušati sutra, a dotad ćete biti zadrţani u Toweru.« ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE LEACH MI JE REKAO da se odjenem. »Naređeno mi je da izvidim imate li u kući zabranjenih knjiga. Imam nalog«, podignuo je on drugi dokument. »Nemam takvih knjiga.« »To je naređenje.« Njegov pomoćnik drţao je Timothyja za ovratnik, no dječak se — posve neočekivano — otrgnuo i potrčao prema redarstveniku, poseţući za nalogom. »Ne! Ne! To je laţ! Moj gazda je dobar čovjek!« Leach je drţao dokument iznad Timothyja, izvan njegova dohvata. Pomoćnik opet uhvati dječaka za ovratnik i podigne ga u zrak. Dječak počne krkljati, pa ga pomoćnik spusti, sada ga čvrsto drţeći za ruku. »Nemoj to opet pokušavati, dečko, ili ću te ugušiti!« Pogledao sam svoju poslugu. Agnes i Josephine stiskale su se jedna uz drugu prestrašenih očiju. »Mislila sam da je ovakvo hvatanje ljudi u njihovim domovima završeno«, šapnula je Agnes. Martin je, pak, ravnodušno pratio što se događa. »Provest ću izvid dok se vi odijevate«, rekao mi je Leach. Glas mu je i dalje bio jednoličan, sluţben, prijekoran. Osjećao sam da uţiva što ima priliku poniziti nekog iz mog staleţa. Nije me gledao u oči. Pustio sam ga unutra. Bar se zbog zabranjenih knjiga nisam morao plašiti: sve sam ih spalio. Osim toga, u kući nisam imao nikakav dokument koji bi otkrio da sam tragao za Tuţaljkom. Leach je poslao jednog pomoćnika na kat da straţari dok se odijevam. Prsti su mi drhtali dok sam se zakopčavao i vezao cipele. Pokušavao sam se smiriti i razmisliti o svemu. Tko je ovo naredio, i
474
zašto? Je li ovo dio neke nove urote protiv kraljice Katarine? Kad sam prije pet godina bio zatočen u Toweru zbog izdaje koju je izmislio Richard Rich, spasio me nadbiskup Cranmer. Moţe li me sada spasiti kraljica? Odjenuo sam ljetnu halju koju mi je sinoć, kao i obično, pripremio Martin i izašao iz sobe. Moja posluga još je uvijek stajala u predvorju. Josephine je grlila uplakanog Timothyja. Spontano sam se okrenuo prema njoj, a ne prema svom majordomu. Ĉvrsto sam je uhvatio za ruku i uţurbano rekao: »Otiđi smjesta do Jacka Baraka i reci mu što se dogodilo. Sjećaš se gdje ţivi? Već si mu nosila poruke.« I njene su se ruke tresle, ali ipak se nekako sabrala. »Otići ću odmah, gospodine.« »Hvala ti.« Okrenuo sam se redarstveniku i pokušao sačuvati bar malo dostojanstva. »Krenimo, prijatelju. Pretpostavljam da ćemo pješački.« »Tako je«, odvratio je Leach strogo, kao da sam već osuđen. Uto se oglasio Martin Brocket. »Gospodin Shardlake bi trebao jahati«, prigovorio je. »Ĉovjeka njegova statusa ne biste smjeli voditi londonskim ulicama kao da je običan građanin. To nije prikladno.« Ĉinilo se da ga daleko više brine kršenje pravila ponašanja nego samo uhićenje. »Dobili smo upute da ga sprovedemo pješice.« »Nema tome pomoći, Martine«, rekao sam blago, pa se okrenuo Leachu. »Pođimo.« Gradske ulice, srećom, još nisu bile pune ljudi, no ono malo prolaznika sa strahom je promatralo našu četvorku: Leach je, u svojoj odori gradskog redarstvenika, stupao na čelu, dok su krupni i naoruţani pomoćnici koračali uz mene. Uhićenje višeg odvjetnika bila je rijetkost, i nije bilo naodmet da javnost to vidi. Ljude je trebalo podsjetiti da je svatko, bez obzira na svoj društveni poloţaj, podređen kralju.
†
475
U TOWER smo ušli na glavna vrata. Redarstvenik me predao dvojici toverskili straţara u crvenim odorama; sječiva helebardi bila su im naoštrena poput britvi, a na ulaštenom čeliku njihovih kaciga svjetlucalo je ranojutarnje sunce. Sjetih se grčevitog straha koji sam osjetio kad sam prije nekoliko tjedana s lordom Parrom došao ovdje u posjet Walsinghamu. Sudbina od koje su svi strahovali, da završe ovdje kao zatočenici, nanovo me snašla. Tlo kao da se ljuljalo pod mojim nogama dok su me preko uredno podrezanog travnjaka unutarnjeg dvorišta vodili prema White Toweru. Iz toverske menaţerije dopirala je udaljena rika i štektanje; upravo su hranili ţivotinje. Malo se priberem i okrenem najbliţem straţaru, nevjerojatno visokom i snaţnom mladiću, čija je plava kosa izvirivala ispod čelične kacige. »Kamo me vodite?« upitao sam. »Sir Edmund vas ţeli vidjeti.« Osjetih blagu nadu. Walsingham je prijatelj lorda Parra. Moţda preko njega mogu lordu poslati poruku. Sproveli su me kroz veliko predvorje, a zatim uza stube. Sir Edmund je bio zauzet, pa sam morao gotovo sat vremena čekati u zaključanoj sobi iz koje se pruţao pogled na osunčani travnjak. Sjedio sam na tvrdoj klupi i pokušavao sabrati misli. Naposljetku se pojavio novi straţar i osorno rekao da je sir Edmund spreman. Stari upravitelj Towera sjedio je za svojim radnim stolom. Strogo me promatrao, gladeći vrh svoje sijede brade. »Ţao mi je što je do našeg novog susreta došlo pod ovakvim okolnostima, gospodine Shardlake«, rekao je. »Sir Edmunde, ja nisam heretik«, odvratio sam. »Ne znam što se događa, ali moram obavijestiti lorda Parra da sam ovdje.« »Lord Parr ne moţe posredovati u ovome«, rekao je Walsingham uznemireno. »Ni on, ni bilo tko drugi. Privedeni ste po nalogu Krunskoga vijeća zbog saslušanja. Lord Parr nije član Vijeća.« »Ali kraljičin brat, grof od Essexa, jest«, rekao sam očajnički. »A prije samo četiri dana razgovarao sam s kraljicom. Nisam kriv ni za kakav zločin.«
476
Sir Edmund je uzdahnuo i odmahnuo glavom. »Pozvao sam vas k sebi iz uljudnosti da vam kaţem gdje ćete provesti ovaj dan i sljedeću noć, a ne da slušam vaše ţalbe. Ostavite to za Vijeće. Ja radim po njihovu nalogu i pečatu tajnika Pageta.« Načas sam sklopio oči, a Walsingham blaţe doda: »Najbolje će biti da se saberete i pripremite za sutrašnje ispitivanje pred Vijećem. Što se tiče vašeg boravka ovdje, stavit ćemo vas u udobnu ćeliju, zajedno s drugom optuţenom dvojicom.« Smeteno sam ga pogledao. »S drugom dvojicom? Tko su oni?« Sir Edmund pogleda papir na stolu. »Philip Coleswyn, odvjetnik, i Edward Cotterstoke, sluţbenik.« Dakle, Isabel stoji iza ovoga. Ali njezino buncanje zasigurno nije bilo dovoljno da nas sve privedu pred Vijeće. Potom se, međutim, sjetih Philipova straha da je već pod sumnjom, te da je Edward Cotterstoke također radikal. »Moţete si naručiti hranu i piće«, rekao je Walsingham. »Samo mi recite koga da pozovemo.« »Već sam obavijestio svog pomoćnika da sam... odveden.« »U redu«, rekao je Walsingham bezbojno. »Za vaše se dobro nadam da ćete se sutra uspješno obraniti.« Nešto je zabiljeţio na papir i kimnuo straţaru, koji me odvede van.
† SPROVELI SU me natrag kroz veliko predvorje, pa niz stube u onu vlaţnu podzemnu komoru. Opet sam slušao glasan zveket teških ključeva, isto škripanje rešetkastih vrata, nakon čega su me za ruku odveli u središnju prostoriju gdje je Howitson, krupan muškarac s neurednom, raščupanom bradom, sjedio za svojim prevelikim stolom. Straţari su mu rekli kako se zovem i ostavili me njemu na brigu. Pogledao me i zbunjeno podignuo obrve jer, eto, nedavni se posjetitelj vratio kao zatvorenik, no lice mu brzo poprimi strog izraz od maloprije. Sjetih se straţara Myldmorea koji će uskoro, po onome što je rekao lord Parr, biti potajno prebačen u inozemstvo. Upitah se što Howitson misli o nestanku svog
477
podređenog. Zazvao je dva tamničara koji uskoro pristignu iz smjera ćelija. »Ovo je gospodin Shardlake. Drţat ćemo ga do sutra ujutro, kad će biti odveden pred Vijeće. Smjestite ga zajedno s ostalima u ćeliju za zatvorenike od statusa.« Znao sam tko je još nedavno bio u toj ćeliji, Myldmore mi je sve ispričao. Anne Askew.
† ODVELI su me kroz kratak, kamenom popločan hodnik. Jedan je straţar otvorio rešetkasta vrata ćelije, a drugi me uveo unutra. Ćelija je odgovarala Myldmoreovu opisu; bio je tu stol s dva stolca, no sada su unutra, umjesto jednog, bila čak tri pristojna kreveta s vunenim pokrivačima. Tamničari su zacijelo unijeli dva dodatna kreveta kad su čuli da dolaze trojica zatvorenika. No u ćeliji se osjećao smrad vlage svojstven tamnicama, a svjetlo je ulazilo samo kroz visok rešetkasti prozor. Spustim pogled na gole kamene ploče — na njima je gospođa Askew nakon mučenja leţala u agoniji. Dvojica muškaraca dotad su šutke leţala na krevetima. Philip Coleswyn odmah je ustao. Bio je u svojoj halji; ovratnik košulje iznad prsluka bio mu je odvezan, a inače uredna smeđa kosa i brada sad su mu bile raščupane. Edward Cotterstoke me pogledao, ali nije ustao. Na vještačenju murala primijetio sam njegovu sličnost sa sestrom, ne samo tjelesnu, već i karakternu: oboje su bili bahati i raspaljivi. No danas je izgledao uplašeno, pa čak i izmučeno. Nosio je samo košulju i hlače. Izgubljeno je i beznadno zurio u mene svojim izbuljenim plavim očima, tako sličnim Isabelinim. Iza mene vrata su se s treskom zatvorila i čulo se škljocanje ključa u bravi. »Mili Boţe, Matthew!« rekao je Philip. »Ĉuo sam da će vas privesti. Ovo nam je priredila Isabel Slanning...« »Što su vam rekli?«
478
»Samo da će nas sutra ispitati Krunsko vijeće zbog optuţbi za herezu. Jutros me priveo redarstvenik, kao i gospodina Cotterstokea.« »Isto je bilo i sa mnom. Ali to nema smisla. Ja nisam heretik.« Philip sjedne na krevet i obriše čelo. »Znam. Ali ja...« Spustio je glas. »Ja sam imao razloga strahovati. Premda, uvijek sam pazio da ne iznosim heretičke stavove u javnosti. Edward također.« »A vaš vikar? Je li on bio oprezan?« »Koliko je meni poznato, jest. Da nije, i on bi zasigurno bio uhićen.« Kimanjem potvrdim njegovu prosudbu. »Jedina stvar koja povezuje nas trojicu jest onaj nesretni spor.« »Isabel nas je sve upropastila«, rekao je Edward tiho sa svog kreveta, a onda, na moje iznenađenje, skvrči noge i sav se sklupča, poput djeteta. Bilo je čudno vidjeti odraslog čovjeka u takvom poloţaju. Philip je vrtio glavom. »Bojim se da vas je ovo snašlo jer su već sumnjali na mene i Edwarda.« »Ali Isabelina optuţba za urotu je smiješna i lako se moţe pobiti! Zasigurno nas ne bi dovukli pred Vijeće samo na temelju njene tvrdnje. Osim ako...« Duboko sam udahnuo. »Osim ako njenu prituţbu nije iskoristio netko drugi, netko tko me ţeli uništiti.« Philip se namrštio. »Tko?« »Ne znam... Philipe, bio sam umiješan, mada to nije bilo najpametnije, u drţavne poslove. Imam neprijatelje u Krunskom vijeću. Ali i prijatelje, moćne prijatelje. Zašto bi me tko napao?« Misli su mi se kovitlale. Je li onaj tko drţi Tuţaljku napokon odlučio pokazati je javnosti? I ispitati me o potrazi za njom? S kraljicom i lordom Parrom nikad nisam razgovarao o sudbini knjige za slučaj da je pronađemo. No bio sam uvjeren da bi je lord Parr uništio kako bi bio siguran da je kralj nikada neće vidjeti. Uhvatio sam Philipa za ruku. »Jeste li ikada pred nekim tko vas je mogao prijaviti nijekali prisutnost krvi i tijela Kristova na misi?«
479
Govorio sam tiho, plašeći se da straţari ne prisluškuju na vratima. Philip raširi ruke. »Nakon svega što se događalo ovog ljeta? Naravno da nisam.« »A vi, gospodine?« Okrenuo sam se Edwardu, koji je i dalje leţao sklupčan na krevetu. »Jeste li javno iznosili opasne tvrdnje? Jeste li posjedovali zabranjene knjige?« Pogledao me. »Nisam iznosio heretičke tvrdnje, a knjige sam predao prošlog mjeseca.« Govorio je umorno, kao da se ne radi ni o čemu vaţnom. Okrenuo sam se Philipu. »Onda se toga moramo drţati i reći Vijeću da su optuţbe protiv nas laţne. Ako tko pokušava iskoristiti Isabelin prigovor kako bi se obrušio na mene, moramo im pokazati da se radi o besmislicama.« Malodušno se sjetim kako je rizničar Rowland izbjegavao susret sa mnom, ne ţeleći dalje raspravljati o Isabelinim optuţbama. Je li tko utjecao na njega? Edward se uspravi u sjedeći poloţaj i iscrpljeno se, kao da mu je tijelo od olova, nasloni na popločani zid. »Ovo je Gospodova osveta«, rekao je. »Isabel je njegovo oruđe. Sve je to predodređeno. S obzirom na ono što sam učinio, ne mogu biti spašen. Moja duša je prokleta. Cijeli je moj ţivot prijevara. Ţivio sam oholo i u neznanju...« Pogledao sam Philipa. »O čemu to govori?« »Prije dva dana sam ga suočio sa sumnjama sluge Vowella«, rekao je Philip tiho. »Priznao mi je da je ubio svog očuha i smatra da ga je sada sustigla Boţja kazna.« »Znači, istina je.« Philip ţalobno kimne. Uto se svi trgnemo na škljocanje ključa u bravi. Straţar otvori vrata, a u ćeliju, na moje ushićenje, uđe Barak. Uz njega je, noseći veliki zaveţljaj, koračala Josephine. Izgledala je prestravljeno. S njima je došla i Coleswynova ţena, Ethelreda, koja nam je bila pripremila večeru onog kobnog dana kad me zaskočila Isabel. I ona je nosila zaveţljaj. Lice joj bijaše smrtno blijedo, a kapuljača joj je stajala nakoso. »Imate deset minuta«, rekao je straţar i zalupio
480
vratima. Barak je odlučnim nastupom ţelio prikriti brigu koju sam mu vidio na licu. »I tako ste vi opet završili ovdje. Josephine je navaljivala da pođe sa mnom. I Nicholas je ţelio doći, ali mu nisam dopustio. S obzirom na stanje u kojem se nalazi, vjerojatno bi se slomio i počeo plakati kao djevojčica.« »Da te čuje, krenuo bi mačem na tebe«, rekoh. Usred sveg ovog uţasa, Barak me načas uspio nasmijati. Okrenuo sam se Josephine. »Hvala ti što si došla, mila.« Progutala je slinu. »Htje... htjela sam.« »Jako sam ti zahvalan.« »Navaljivala je«, reče Barak. »Donijela vam je hrpu hrane.« »Jesi li rekao Tamasin što se dogodilo?« »U njenom stanju? Pa vi se šalite. Kad je Josephine došla do nas, bila je, hvala Bogu, dovoljno razborita i zatraţila da nasamo razgovara sa mnom. Tammy misli da je posrijedi neka kriza u uredu. Nego, koji se vrag događa?« »Ne znam. Isabel...« Prekinuo me Ethelredin ljutit glas. Nagnula se nad Edwarda Cotterstokea i grdila ga. »Odgovorite mi, gospodine. Zašto ste toverskim sluţbenicima rekli da vas ţena i djeca ne smiju posjetiti ni pod kojim okolnostima? Vaša je gospođa kod mene doma. Plače bez prestanka. To je vrlo okrutno od vas.« »Tako je najbolje«, odgovori Edward kukavnim glasom. »Ne ţelim da me moja ţena i djeca više ikada vide. Ja sam sramotan stvor.« Etbelreda je piljila u njega, a onda pogleda muţa. »Zar je poludio?« Philip ţalosno pogleda svog klijenta. »Ostavi ga, ljubavi.« Sjeo je na krevet i povukao ţenu do sebe. Stisnuli su se jedno uz drugo. »Slušaj, Jack«, uţurbano sam rekao. »Ţelim da odeš u Whitehall i obavijestiš lorda Parra o ovome.« »Upravo sam stigao odande«, rekao je Barak nervozno. »Ukrcao
481
sam se na čamac čim mi je Josephine javila što se dogodilo. Znam da biste to zatraţili od mene. Ali nisu me pustili unutra. Na javnim stubama je pravi meteţ. Stvari iz Whitehalla brodovima se prevoze u Greenwich, za kraljev susret s admiralom, i u palaču Hampton, gdje se svi sele nakon toga. Nisu mi čak htjeli reći ni je li lord Parr ondje.« »A kraljica...« »Pokušao sam i to. Ali straţari ni da čuju. Sve što su rekli bilo je: >Kraljica nije ovdje. Kraljica ide u palaču Hampton.<« Uzdahnuo je. »Ĉini se da su vas vaši prijatelji na visokim poloţajima napustili.« »Krivo!« odvratio sam ţustro. »Lord Parr moţda, ali ne i kraljica. Osim toga, i oni bi mogli biti uvučeni u ovo. Ima li kakvih glasina o kraljici ? Da joj se nije što dogodilo?« upitao sam zabrinuto. »Ništa nisam čuo.« »Dobro. Napisat ću poruku. Odnijet ćeš je kraljičinoj sluškinji, Mary Odell«, govorio sam grozničavo. »Saznaj je li u Whitehallu ili je već u palači Hampton. Reci straţarima da će imati problema s kraljicom ako poruka ne dođe do nje.« Barak je, predvidjevši moj zahtjev, donio pero i tintu. Na brzinu sam napisao što se dogodilo i adresirao poruku na Mary Odell. »Zapečati je u uredu«, rekao sam Baraku. »Straţari vole vidjeti pečat. I, molim te, budi brz.« »Pokušat ću«, rekao je Barak, ali u nade. Straţar je otvorio vrata. »Vrijeme Barak, Josephine i Ethelreda izašli plakala, i Josephine ju je pridrţavala, Vrata se s treskom zatvore.
glasu mu nije bilo previše je isteklo«, rekao je osorno. su iz ćelije. Ethelreda je premda je i sama drhtala.
† SJEO SAM na krevet pokraj Philipa i pogledao Edwarda. Plašilo me stanje u kojem se nalazio — svašta bi mogao izbrbljati pred Vijećem. Sada je sjedio, no duboko spuštene glave. »Rekao vam je da je ubio očuha?« šapnuo sam Philipu.
482
Philip ţalobno kimne. Premda sam šaptao, Edward me čuo i podignuo glavu. Lice mu je i dalje imalo očajnički izraz. »Da, ubio sam čovjeka koji nikome ništa nije skrivio i sad zbog toga moram odgovarati pred Bogom. Skrivao sam istinu pred sobom i svijetom punih četrdeset godina, za sve sam krivio Isabel, no sada je sve izašlo na vidjelo i moram odgovarati za nedjelo zajedno s njom. Duboko u sebi znao sam da će jednog dana za to kucnuti čas.« »Što se zbilo tih davnih dana, gospodine Cotterstoke?« upitah. Morao sam doprijeti do tog potresenog i skrhanog čovjeka. Nekoliko trenutaka je šutio, a onda reče: »Naš je otac bio dobar čovjek. Isabel i ja stalno smo se svađali — majka jedva da je obraćala pozornost na to, no naš bi nas dragi otac uvijek izmirio. On je bio naša stijena. Kad je preminuo, tuga koju smo Isabel i ja osjećali...« Zavrtio je glavom i utihnuo. »Potom se vaša majka ponovo udala«, potaknuo sam ga. »Da, a otac nije leţao u grobu ni godinu dana.« U glasu mu se sada osjećao tračak staroga gnjeva. »A onda, nakon još nekoliko mjeseci, već je imala trudnički trbuh. Puzala je pred Peterom Cotterstokeom, a zanemarivala Kabel i mene. Oh, kako smo ga mrzili.« Pogledao me. »Imate li braće ili sestara, gospodine?« »Ne, ali već sam viđao obitelji koje je razorila mrţnja. I to previše puta.« Edward je tuţno vrtio glavom. »Djeca... njihovi umovi znaju biti silno opaki, izopačeni. Bili smo uvjereni, iako nismo imali dokaza, da će Peter Cotterstoke sve dati svom djetetu, a nas razbaštiniti.« Nije prestajao vrtjeti glavom. »Počeli smo sa sitnicama. Krali smo njegove stvari i uništavali ih. Nekad bih stvar izabrao ja, no češće Isabel... Bili smo sve drskiji. U polju smo spalili knjigu koju je jako volio. Plesali smo oko male vatre, ubacujući u nju jednu po jednu iluminiranu stranicu. Bili smo zli, vrlo zli.« »Bili ste samo djeca«, rekoh. Sumorno me pogledao. »Pokušali smo ga otrovati. Nismo ga htjeli ubiti, tada još ne. Ţeljeli smo da mu pozli. No jako se razbolio.
483
Mislili smo da će nas otkriti, ali nije posumnjao na nas«, rekao je Edward s puno tuge. No vaša je majka posumnjala na vas, pomislih ja, i otad je pazila na svog muţa. Samo, nedovoljno dobro. »Isabel i ja pred njim smo uvijek glumili privrţenu dječicu«, nastavio je Edward jednolično. »Nije nas prozreo, i smijali smo se njegovoj naivnosti. A onda je Isabel došla na zamisao da ga ubijemo kako bismo osigurali nasljedstvo i osvetili se jer nas je ţelio lišiti — kako smo sami sebe uvjerili — onog što nam pripada.« Sklopio je oči. »I zato što nije bio naš dragi otac, čije mjesto nitko nije mogao zauzeti.« Suza klizne niz Edwardov izborani obraz. U njihovoj kući, pomislih, jedini podsjetnik na njihova pravog oca bila je ona zidna slika. Nije bilo više nikoga kome su vjerovali, s kime bi mogli razgovarati. Neka djeca se sprijatelje s poslugom, no Edward i Isabel nisu bili od te sorte. Polako i postojano tjerali su jedno drugo u neku vrstu ludila. »Razmatrali smo svakojake planove za ubojstvo, ali nismo se mogli dosjetiti ničeg praktičnog«, nastavio je Edward. »Iskreno vjerujem kako nikad nisam namjeravao prijeći s riječi na djela, no Isabel moţda jest. I onda smo se jednog dana našli u pristaništu — Peter Cotterstoke gledao je prema rijeci, stojeći na samom rubu mola, a Isabel mi je šapnula da je to naša prilika. Voda je bila duboka i hladna, i znali smo da ne bi uspio isplivati. Bio sam krupan dječak, visok za svoju dob, i bilo je dovoljno da ga samo jednom gurnem s leđa.« Spustio je glavu. »Ĉudno, ali tek smo poslije shvatili što smo napravili. Bilo je to ubojstvo... Isabel je preuzela stvar u svoje ruke, odlučila je da ćemo kazati kako smo očuha ostavili u pristaništu.« »Nitko nije mogao dokazati suprotno«, rekao je Philip. »A onda... onda smo saznali da nas nije namjeravao razbaštiniti.« Edward je dlanovima prekrio lice. Glas mu je bio jedva čujan. »Majka je sumnjala na nas. Nije nas više mogla smisliti i pobrinula se da što prije odemo iz kuće. Nije ju zanimala moja obitelj, ni unuci. A ona njena oporuka...« Zastao je.
484
»To je bila njena osveta«, rekao sam. »Da, to mi je sada jasno.« Edward je zavrtio glavom. »Nikad nisam pomislio da Vowell sluti što se dogodilo, čak ni na dan vještačenja, kad se jako uzrujao. Bio sam slijep, sve ove godine bio sam slijep.« Šakom se udario po čelu. »Sve ove godine«, rekao sam tiho, »vi i Isabel krivili ste jedno drugo. To je bilo lakše od suočavanja s istinom.« Edward je tupo kimnuo. »Bila je to odveć teška istina da bi je se moglo podnijeti.« »Vas ste dvoje sve ove godine i dalje bili u svojevrsnoj zavjeri. Oboje ste nastojali izbjeći svoj dio krivnje.« Bio je to čudnovat, obrnut pogled na stvar. »Poslije sam je krivio što me nagovorila na nedjelo, ali ona je tvrdila da nije htjela da ga doista gurnem, da se samo pretvarala. Prestali smo razgovarati. Naravno, zgriješili smo oboje. Kad sam pronašao istinsku vjeru, skrivao sam taj grijeh i pred samim Gospodom. No On je znao, i sada se pravedno sveti.« Ništa nisam rekao. Po zakonu, i Edward i Isabel krivi su za ubojstvo. Priznanje makar i jednog od njih značilo bi smrt vješanjem za oboje, čak i danas. Pomislih na njihovu majku; sve je te godine sumnjala na svoju djecu, no ništa nije mogla dokazati, i preostalo joj je samo da ih mrzi. Uzdahnuo sam. »Što kanite napraviti, gospodine Cotterstoke?« »Priznat ću. Bog to zahtijeva od mene.« »Zacijelo vam je jasno«, počeo sam smotreno, »da vaše privođenje pred Krunsko vijeće nema nikakve veze s vašim očuhom. Ovdje je riječ o herezi. A ako niste iznosili heretičke tvrdnje, moţe biti da će vas i brata Coleswyna iskoristiti zbog napada na mene.« Zurio je u mene istinski zbunjeno. »Mislio sam da je ovo uhićenje nekako povezano s onim... s onim što smo učinili. Ali, istina, spomenuli su herezu. Opet, nikako nisam mogao shvatiti zašto smo dovedeni ovamo, zašto je u sve uključeno Krunsko vijeće.« Namrštio se. »Zašto bi se Vijeće zanimalo za vas, gospodine?« S olakšanjem primijetim da više ne izgleda samo
485
zbunjeno, već i da pozorno čeka što ću reći. Vratio sam ga u stvarnost, bar zasad. »Zato što sam bio upleten u... politička zbivanja«, rekoh oprezno. »Vjerojatno sam stekao neprijatelje među tradicionalistima.« »Hulje! Moţda sam sada izgubljen i proklet, no još uvijek nisam pao tako duboko da ne bih prezirao te neprijatelje vjere.« Na licu mu se pojavio ljutiti ponos. »Gospodine Cotterstoke, onda vas zbog svih nas molim da sutra, kad vas pred Vijećem budu upitali jeste li ikada javno govorili protiv mise, odgovorite istinito — da niste.« »Nisam javno, ali to jest moj stav.« »Na lomači moţete završiti samo zbog onog što izgovorite. Vašu vjeru drţite skrivenu u svom srcu, preklinjem vas.« Philip je kimnuo. »Da, Edwarde, gospodin Shardlake je u pravu.« »Ali ono što smo učinili Isabel i ja...« »Neka najprije prođe saslušanje, Edwarde. Ostavite to za kasnije.« Edward se zamislio. Lice mu se trzalo. »Ako me budu pitali o očuhovom ubojstvu«, rekao je napokon, »morat ću reći istinu. U suprotnom neću reći ništa.« Prodorno je pogledao Philipa. »No poslije toga moram platiti za svoje grijehe.« Bio je nepokolebljiv čovjek, pomislih, krut i tvrdoglav, kao i njegova sestra. Uostalom, za takvo četrdesetogodišnje međusobno svaljivanje krivnje doista je bila potrebna čudnovata, izopačena snaga uma.
† NAKON TOGA sati su protjecali vrlo sporo. Philip je nagovorio Edwarda da moli zajedno s njim, i mnogo su vremena proveli mrmljajući u kutu, traţeći Boga da im dade snage. Poslije su razgovarali o mogućnosti spasenja za Edwarda ako javno prizna svoj zločin. U jednom su trenutku prešli na Isabelinu odanost
486
staroj vjeri. Edward je podignuo glas, nazvavši sestru svojevoljnom ţenom zlobnoga srca. Glas mu je imao kreposnu i samosaţaljivu notu, tako poznatu iz doba kad sam zastupao Isabel. Ako Edward prizna, pomislih, i Isabel je propala. Kroz rešetkasti prozor iznad nas u ćeliju je prodirala četvorina svjeda. Polako se pomicala preko zidova, označavajući prolazak popodneva. Edward i Philip završili su svoj razgovor. Philip nas je nagovorio da pojedemo nešto od hrane koju su nam donijeli naši posjetitelji. Stigla je večer, i četvorina svjetla brzo je blijedjela. Uto se pojavio straţar s porukom za mene. Philip i Edward promatrali su kako nestrpljivo rasklapam papir. Poruku mi je poslao Barak. Vratio sam se u Whitehall i uspio uvjeriti straţare da me puste do kraljičine sobe za audijencije. Kraljica je otišla u palaču Hampton s većinom svojih slugu, uključujući, čini se, i gospođu Odell. Radnici su upravo skidali tapiserije. Promatrala ih je neka lakrdijašica, ţenska luda s patkom na uzici. Straţar ju je upitao zna li gdje je gospođa Odell. Odvratila je da je u palači Hampton. A kad joj je rekao da sam donio vašu poruku, okrenula se prema meni i počela se kreveljiti. Uvjerio sam straţara da proslijedi pisamce. Ţao mi je, ali to je sve što sam mogao učiniti. Barak je susreo samo Jane Benu, koja me bila svojski uzela na zub. Spustio sam papir. »Ništa nova. Ali moja poruka je proslijeđena... vaţnoj osobi.« Edward me tupo promatrao, kao da se sve ovo događa nekom drugom; ponovo se povukao u sebe. Philip je samo šutke spustio glavu.
† BILA
JE
to duga, duga noć. Spavao sam na mahove, nekoliko
487
puta se posve razbudivši. Grizle su me buhe i uši iz posteljine. Mislim da je i Philip loše spavao. Negdje usred noći čuo sam ga da tiho moli, pretiho da bih razabrao riječi. Edward je, kad sam se prvi put probudio, glasno hrkao. No drugi put sam vidio svjetlucanje njegovih očiju — očajnički je zurio u tamu. ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE SJEDILI su u DUGOM NIZU, za stolom prekrivenim zelenim baršunom — šest članova Krunskoga vijeća, vrhovnog upravnog tijela koje je odgovaralo kralju. Svi vijećnici nosili su najfinije halje, zlatne lance i kape ukrašene draguljima. Philip Coleswyn, Edward Cotterstoke i ja sjeli smo sučelice njima, a trojica toverskih straţara koji su nas sproveli stali su iza nas. Srce mi je lupalo — ovdje su unatrag nekoliko mjesci, uz Anne Askew, sjedili i mnogi drugi optuţenici za herezu. Sir Thomas Wriothesley, predsjednik Gornjeg doma, mahao je oprstenjenom rukom ispred nosa. »Za Boga miloga, kako li samo smrde po toverskim tamnicama. Zar doista ne mogu oprati zatočenike prije nego ih dovedu ovamo?« Gledajući ga, sjetih se kako se na spaljivanju Anne Askew bojao da barut oko vratova osuđenika pri ekploziji ne ozlijedi drţavne velikodostojnike. A nisam zaboravio ni da je zajedno s Richem mučio gospođu Askew. Primijetio je da ga promatram i zbog te se drskosti bijesno zapiljio u mene svojim hladnim zelenim očima, nalik malim oblucima. Svi su vijećnici pred sobom imali dokumente, no sir William Paget — koji je, odjeven u crnu svilenu halju, sjedio u sredini — pred sobom je imao cijelu hrpu papira. Njegovo četvrtasto blijedo lice iznad duge crne brade odisalo je hladnoćom. Ĉvrsto je stiskao svoje tanke usne. Pagetu slijeva sjedio je Wriothesley, a onda Richard Rich. Richevo lice bilo je bezizraţajno; spojio je jagodice svojih mršavih, blijedih prstiju i gledao u stol, napola sklopivši zelene oči. Pokraj njega, u reverendi i sa stolom oko vrata, sjedio je biskup Stephen Gardiner, Richeva potpuna suprotnost. Krupan i markantna lica, isijavao je silom i ratobornošću. Poloţio je široke, dlakave ruke na
488
stol, nagnuo se naprijed i pomno nas promatrao svojim jarosnim, duboko usađenim očima. Gardiner je bio vodeči tradicionalist u Vijeću, dok su Wriothesley i Rich bili njegovi pobornici. Upitah se je li znao da su mučili Anne Askew. Dva preostala vijećnika sjedila su Pagetu zdesna. Jedan je, nadao sam se, bio prijatelj: Edward Seymour, lord Hertford, visok i mršav, koščata lica i tijela. Sjedio je uspravno. Osjetio sam da oprezno potiskuje ljutnju. Ako ta ljutnja izađe na vidjelo, valjda će to biti u našu korist. Uz Seymoura je sjedio mršavac kratke brade, crvenkastosmeđe kose i upadljivog nosa. Već sam ga bio vidio u dvorcu Baynard — bio je to kraljičin brat, William Parr, grof od Essexa. Srce mi je poskočilo — svoje mjesto u Vijeću dugovao je sestri, pa zasigurno ne bi bio ovdje da je ona u kakvoj nevolji. Njegova prisutnost dijelom je nadoknadila izostanak čovjeka kojem sam se ovdje najviše nadao — nadbiskupa Cranmera, koji bi bio protuteţa Gardineru. No Cranmer, čiji je dolazak na Vijeće, govorilo se, uvijek bio taktičke prirode, danas je odlučio ostati po strani. Paget podigne prvi dokument s hrpe i prodornim pogledom prijeđe preko nas. Lice mu je i dalje bilo bezizraţajno. »Počnimo«, rekao je.
† Do WHITEHALLA SU nas prevezli brodicom. Krunsko se vijeće selilo s kraljem po njegovim posjedima, pa sam mislio da će nas odvesti u palaču Hampton. No Vijeće je još uvijek zasjedalo u Whitehallu. Tog smo jutra nas trojica bili prva točka dnevnog reda; crvenih očiju, raščupani i, kako je to primijetio Wriothesley, smrdljivi, ukrcani smo na brodicu i odvezeni uzvodno. Na javnim je stubama vladala velika guţva, baš kako je Barak opisao — sluge su iznosile sve stvari iz dvorca. Mala povorka natovarenih brodica već je plovila uzvodno prema palači Hampton. Na jednu su brodicu upravo ubacivali goleme lonce i badnjeve iz kraljevske kuhinje, i iznad vode je odjekivao zveket. Istodobno, petorica slugu paţljivo su podignuli dugu tapiseriju omotanu tkaninom i utovarili je na drugu brodicu. Na vrhu pristaništa
489
stajao je pisar u crnoj halji i kriţao ukrcane predmete na popisima pričvršćenim za malu radnu ploču koja mu je visjela oko vrata. Jedan od naših čuvara rekao je lađaru: »Idi na kraljevske stube. Ovdje je odveć prometno.« Pogledao sam drugu dvojicu zatočenika. Philip je sjedio sabrano, s rukama u krilu. Primijetio je moj pogled. »Hrabrosti, brate«, kratko se osmjehnuo. To sam ja njemu rekao kad je klonuo na spaljivanju Anne Askew. Zahvalno sam mu kimnuo. Edward Cotterstoke izgubljeno je zurio u golemo pročelje puno blistavih prozora. Bio je blijed poput krede. Ĉinilo se kao da je tek sada postao posve svjestan ozbiljnosti situacije u kojoj se našao. Brodica je pristala na vrhu kraljevskih stuba, uz dugi paviljon na čijem su krovu lepršale zeleno-bijele tudorske zastave. Uspeli smo se kamenim stubama prekrivenim prljavo zelenom riječnom mahovinom. Straţar nam je otvorio vrata paviljona, i uveli su nas u dugačku galeriju koja je spajala spremište za plovila i palaču. Zidovi su bili urešeni tapiserijama s prizorima rijeke. Gurali su nas cijelom duţinom paviljona, pokraj novih slugu koji su nosili predmete iz kraljevskog domaćinstva, i tako sve do palače. Našli smo se u već mi poznatom predvorju — prostoriji koja je kraljevske stube spajala s trima dvokrilnim vratima. Sva su vrata bila pod straţom. Sjećao sam se da jedna vode u kraljičinu galeriju, druga u kraljičine privatne odaje, a treća u kraljeve. Straţari su nam otvorili baš treća vrata. Sluga koji je odatle nosio oslikanu vazu, gotovo veću od njega samog, zamalo se sudario sa mnom, na što ga je jedan on naših čuvara opsovao. Brzo su nas sproveli do malih vrata, čija je gornja greda bila ukrašena sloţenim spiralnim rezbarijama. Rekoše nam da ćemo čekati u toj sobi dok Vijeće ne bude spremno. Soba je bila prazna, bez ikakvog namještaja, no iz nje se pruţao prekrasan pogled na vrtove. Vrlo brzo otvorila su se unutarnja vrata i pozvani smo u odaju Krunskoga vijeća.
†
490
PAGET JE od nas najprije zatraţio da potvrdimo svoj identitet, te da se na Bibliji zakunemo da ćemo govoriti istinu pred Bogom, kao da smo na sudu. Krunsko vijeće imalo je tu snagu. Kad je Paget nastavio, u glasu mu se osjećao naglašeni prijekor; time nas je, znao sam to iz dugogodišnjeg iskustva sa sucima, ţelio zastrašiti: »Svi ste optuţeni za herezu, za nijekanje prisutnosti krvi i tijela Kristova na misi, prema Zakonu iz 1539. Izjasnite se o krivnji.« »Gospodo, ja nisam heretik«, rekao sam, iznenađen snagom svoga glasa. Philip je odgovorio odvjetničkom preciznošću: »Nikad nisam prekršio Zakon.« Edward Cotterstoke je zaţmirio, i pomislih da će se skljokati. No odmah potom je otvorio oči, pogledao ravno u Pageta i tiho rekao: »Nisam ni ja.« Biskup Gardiner nagnuo se preko stola i uperio svoj debeli kaţiprst u mene. »Gospodin Shardlake koristi se riječima sličnim onima koje je njegov nekadašnji gospodar, Thomas Cromwell, izgovorio kad je bio uhićen baš za ovim stolom. Dobro se toga sjećam.« Prijezirno se nasmijao. »Parlament nije dijelio njegovo mišljenje. A sličnu bi odluku mogao donijeti i londonski sud ako ovu trojicu odlučimo poslati onamo!« Paget pogleda Gardinera i podigne ruku. Mršteći se, biskup se nasloni u stolcu, a Paget s manje oštrine reče: »Gospodine Shardlake, imamo nekoliko pitanja koja se tiču samo vas.« Kimnuo je Wriothesleyu, koji se nagne naprijed, ratoborno isturivši malu crvenu bradu. »Koliko mi je poznato, nedavno ste prisegnuli za člana kraljičina Pravničkog vijeća.« »Da, predsjedniče Gornjeg doma. Za privremenog člana.« »Koji je bio razlog?« Duboko sam udahnuo. »Istraţivao sam krađu dragocjenog prstena iz kraljičinih odaja. Njezinom Veličanstvu prsten je oporučno ostavila njena pastorka Margaret Neville.« Bila je to čista laţ, ali da sam rekao istinu i otkrio što sam, zapravo, traţio, doveo bih ostale u smrtnu opasnost. Pogledao sam lorda Hertforda i
491
Williama Parra. Nisu mi uzvratili pogled. Progutao sam slinu. Srce mi je lupalo sve brţe. Bojao sam se da bi se tlo poda mnom svakog časa moglo zaljuljati. »Rijedak i dragocjen predmet«, rekao je Wriothesley s porugom u glasu. »Ali niste ga pronašli?« »Nisam, lorde. Stoga sam odstupio sa svoje duţnosti.« Wriothesley je kimao, a mala crvena brada mu je poskakivala. »Ĉuo sam da je u kraljičinu domaćinstvu nekoliko ljudi iznenada napustilo svoju sluţbu. Dvojica stalnih straţara, drvodjelja i gospodin Cecil, koji je sada u sluţbi grofa od Hertforda. Jako neobično.« Slegnuo je ramenima. Nije mi bilo jasno pokušava li neizravno doznati nešto više ili je naprosto uočio te promjene, pa se načas zapitao moţe li to uistinu biti obična slučajnost. Tada se javio Richard Rich. Nije gledao u mene nego u svoje spojene prste. »Predsjedniče Gornjeg doma, stvari koje se tiču kraljičina domaćinstva nisu predmet optuţbe. Gospodin Shardlake bio je kraljičin pravni savjetnik nekoliko godina.« Pogledao je Wriothesleya, a ja s olakšanjem shvatim da ima namjeru pomoći mi u ovom saslušanju. Wriothesley je bio zbunjen njegovim uplitanjem. Gardiner je, skupivši svoje guste crne obrve, mrko gledao Richa. »Ovaj čovjek...«, mahnuo je prema meni, »... i njegovi ortaci optuţeni su za herezu, i svaka poveznica s Njezinim Veličanstvom od interesa je ovome Vijeću.« Naglo se javio lord Hertford. »Ne bismo li najprije trebali utvrditi jesu li uopće krivi«, rekao je oštro, »a onda se okrenuti temama koje Njegovo Veličanstvo ionako ţeli privesti kraju?« Naslonio se na stol i naglasio svoje riječi uzvrativši na Gardinerov bijesan pogled istom mjerom. Biskup je bio spreman na svađu, no Paget je podignuo ruku. »Lord Hertford je u pravu. Kad smo raspravljali treba li ovaj predmet uključiti u današnji dnevni red, sloţili smo se da ćemo optuţenike pitati samo jesu li prekršili Zakon. Dokazi pred nama odnose se isključivo na to pitanje.«
492
»Klimavi su to dokazi«, rekao je William Parr. »Ne shvaćam zašto smo uopće prihvatili taj predmet.« Promatrao sam ih. Netko je ţelio da optuţba za herezu protiv nas bude stavljena na dnevni red Vijeća. Ali tko? I zašto? Da me uplaši? Procijeni? Da me vidi osuđenog? Da preko mene pokuša doprijeti do kraljice? Koji me od njih optuţuje za herezu? Gardiner je bio najočitiji sumnjivac, no znao sam da je mreţa neprijateljstava i savezništava u Vijeću postala vrlo sloţena. Bacio sam brz pogled na svoje suoptuţenike. Philip je i dalje bio sabran, no vrlo blijed. Edward je sada sjedio uspravno i paţljivo slušao što se govori, a u lice mu se vratilo nešto boje. Spomen kraljice vjerojatno ga je podsjetio na ono što sam mu govorio u Toweru — da se ova istraga vodi zbog borbe religijskih frakcija u Vijeću. Bar u tom pogledu, kako god bile uzburkane njegove misli, Edward će pokušati biti od koristi radikalnim ciljevima. »Onda prijeđimo na stvar«, rekao je Gardiner nevoljko. »Prvo, je li itko od vas posjedovao knjige koje je kralj zabranio svojim proglasom? Gospodine Coleswyn?« Philip ga pogleda. »Posjedovao sam ih, gospodine biskupe, ali sve su predane sukladno uvjetima milostive amnestije Njegova Veličanstva.« »Vi, gospodine Cotterstoke?« »Također«, odgovorio je Eward tiho. Gardiner se okrenuo prema meni. »Ali vi, gospodine Shardlake, vi niste predali knjige.« Dakle, bio sam u pravu: imali su popis ljudi koji su predali knjige vlastima. »Nisam ih ni imao«, rekao sam mirno. »Kad sam jučer ujutro uhićen, izvršena je pretraga moje kuće. Ništa nije pronađeno.« Gardiner se zlobno osmjehne, i načas se uplašim da su mi u kuću podmetnuli kakvu zabranjenu knjigu. Takve stvari su se već događale. No Gardiner samo upita: »Jeste li ikad posjedovali knjige koje su zabranjene proglasom?« »Jesam, gospodine biskupe. Uništio sam ih prije isteka amnestije.«
493
»Eto ga«, likovao je Gardiner. »Priznao je da je posjedovao heretičke knjige koje nije predao. Gospodine Shardlake, ja znam da ste spaljivali knjige u svom vrtu.« Zurio sam u njega istinski zaprepašten. Tog je dana kod kuće bio samo Timothy, koji je k tome, dok sam ja spaljivao knjige, bio u staji. A da me i vidio, nikad me ne bi prijavio. Sjetih se kako je pomahnitao kad su me jučer uhitili. »Praktičnije mi je bilo da ih uništim«, rekao sam tiho. »U proglasu je stajalo da će posjedovanje knjiga s popisa nakon proteka amnestije biti protuzakonito, ništa više od toga. A ja i prije isteka roka nisam više imao nijednu zabranjenu knjigu.« Wriothesley me pogledao. »To što knjige niste predali nego ih spalili jasno pokazuje vašu nesklonost da vlastima otkrijete svoje stavove.« »To je puko nagađanje. Nikad nije rečeno da će se voditi popis ljudi koji su predali knjige.« Paget se suzdrţano osmjehne; i on je bio odvjetnik i znao je cijeniti dobru poantu. No Gardiner podrugljivo reče: »Odvjetničko vrdanje.« Smrknuto je zurio u mene. Upitah se čemu ta ţestoka nasrtljivost. Je li otkrivala da očajnički ţeli pronaći heretika povezanog s kraljicom? Lord Hertford ponovo se nagne naprijed. »Ne, gospodine biskupe, nije to vrdanje. To je zakon.« William Parr snaţno je kimao glavom. »Zakon.« Pogledao sam ih sve redom: neprijatelji su se nalazili Pagetu slijeva, a prijatelji, nadao sam se, zdesna. Sam Paget bio je nečitljiv. »Mislim da gospodin Shardlake u ovome ima pravo«, rekao je on. »Krenimo sada na glavnu stvar.« Iz hrpe ispred sebe izvadio je nove dokumente i po tri papira pruţio preko stola svakome od nas. Načas me izravno pogledao svojim prodornim očima. »Ĉlanovi Vijeća imaju kopije ovih pisama. Predmet prepiske je prituţba bivše klijentice gospodina Shardlakea, gospođe Isabel Slanning, sestre ovdje prisutnoga gospodina Cotterstokea. Gospođa Slanning pozvana je na saslušanje kao svjedokinja.« Okrenuo se jednom od
494
straţara. »Uvedite je.« Straţar izađe, a Edwardovo lice načas se zastrašujuće, patnički iskrivi. Gardiner je u tome vidio krivnju, pa izmijeni okrutni osmijeh s Wriothesleyem. Pregledao sam papire. Bile su to kopije triju pisama: Isabelina prva prituţba Rowlandu, kojom me optuţuje da sam se udruţio s Edwardom i Philipom s ciljem da njih dvojica dobiju parnicu; drugo pismo bio je Rowlandov kratak i oštar odgovor, kakav sam i očekivao, u kojem navodi da ne postoje nikakvi dokazi za urotu, te naglašava da su neosnovane optuţbe za herezu ozbiljna kleveta. No treće je pismo — Isabelin odgovor — bilo opasno. Datirano prije tjedan dana, bilo je, za nju, vrlo kratko. Gospodine rizničaru, primila sam Vaše pismo u kojem tvrdite da sam bez dokaza optuţila gospodina Shardlakea, gospodina Coleswyna i svog brata za urotu protiv mojih pravednih zahtjeva. No imate krivo, moja optuţba je utemeljena, a hereza tih ljudi više je nego očita. Na vlastite sam uši čula gospodina Shardlakea dok se pozdravljao s gospodinom Coleswynom nakon večere u njegovoj kući. Rekao je da do spasenja vode molitva i Biblija, a ne misa. Kopiju ovog pisma šaljem Krunskom vijeću Njegova Veličanstva kako bi se hereza tih ljudi detaljno ispitala. Znači, zato me Rowland izbjegavao. Nije ţelio imati nikakve veze s optuţbom za herezu ako postane sluţbena. S pravom me mučilo je li Isabel čula što je Coleswyn rekao nakon večere. No krivo je zapamtila ili namjerno izvrnula tko je što rekao: Philip je meni usrdno preporučio da molim i proučavam Bibliju jer da je to jedini put do spasenja. Ja se nisam konkretno očitovao. Usto, ni on ni ja nismo spominjali misu. Ono što je Philip rekao odavalo ga je kao radikalnog reformista, ali ne i heretika. Isto je tako i kraljica po svojim stavovima iz Tuţaljke, prema onome što su mi rekli o knjizi,
495
bila radikalna reformistica. Bilo je opasno iznositi takve stavove, no nije se radilo o herezi. Namrštio sam se. Pagetov ured zacijelo svakoga tjedna dobiva desetke pisama koje iz čiste pakosti pišu posvađani članovi obitelji, bivši ljubavnici, poslovni suparnici. Najviše što podnositelj prituţbe u takvim slučajevima moţe postići jest da ga o predmetu ispita neki sluţbenik Krunskoga vijeća. Uistinu, zašto je takva glupost uopće dospjela pred Vijeće? Otvore se vrata s druge strane i u prostoriju uđe Isabel, odjevena u svoju uobičajenu raskošnu odjeću. Iza nje je ušao njen visoki odvjetnik Vincent Dyrick. Nosio je sluţbenu crnu halju, a na licu mu se vidjela nelagoda. Edward se duboko zapiljio u sestru, a Isabel, koja je na ulasku izgledala oholo, sada kao da se malko prepala velikodostojnika pred sobom. Pogledala je brata, koji je samo bezizraţajno zurio u nju. Potom se naklonila prignuvši koljeno. Dyrick se također naklonio, pa uplašenih, stisnutih očiju stao procjenjivati muškarce za stolom. Hertford bez uvijanja reče: »Nije uobičajeno da osobe koje pristupe Vijeću imaju odvjetnike.« »Dvojica optuţenih su i sami odvjetnici«, reče Paget odlučno. »Pod tim okolnostima opravdano je dopustiti svjedokinji da ima svog pravnog zastupnika.« Pogledao sam tajnika, kraljeva »majstora zanata«. I dalje mi je bilo nemoguće otkriti na čijoj je strani. No netko se preračunao ako je mislio da će Vincent Dyrick pomoći Isabel. Bilo je očito da je ovamo došao pod pritiskom. Nije bio čovjek koji bi svojevoljno stao pred ovako moćnu skupinu ljudi i zagovarao kojekakve besmislice. Paget se obratio Dyricku: »Počeli korespondenciji. Imate li kopije pisama?«
smo
raspravljati
o
»Imam. A gospođa Slanning praktički ih zna napamet.« Da, nikakvo čudo. Paget nešto promrsi, pa pogleda Isabel. »Naveli ste da su se ova trojica muškaraca urotila kako bi vas prevarila, a da su ih na to potaknuli njihovi heretički stavovi. Je li tako?«
496
Isabel se okrene prema Dyricku, no on tiho reče: »Morate odgovarati sami, gospođo.« Ona proguta slinu, pa počne odgovarati, isprva neodlučno, no potom sa sve više samopouzdanja. »Gospodin Coleswyn i moj brat odlaze u istu crkvu, čiji je svećenik poznati radikal. Coleswyn i gospodin Shardlake večeraju zajedno, a nakon jedne večere čula sam kako iznose heretičke tvrdnje. A gospodin Shardlake svjesno je za pregled moje slike izabrao vještaka koji me trebao potkopati.« Sada je već govorila vrlo brzo. Je li moguće da vjeruje u sve to? Iz iskustva sam znao da ljudi znaju iskriviti činjenice kako bi odgovarale onome u što ţele vjerovati, no ovo je bio odveć opasan skup za takvu samoobmanu. »Edward bi učinio sve da dobije parnicu protiv mene«, nastavila je. »Zao je, vrlo zao...« »Ništa više no ti«, rekao je Edward tiho. »Što bi to trebalo značiti?« oštro ga je pogledao Paget. Odgovorio je Philip. »To konkretno znači da je sukob između mog klijenta i njegove sestre vezan za događaje koji su se odigrali još u njihovu djetinjstvu.« Isabelino lice preplavi strah — shvatila je da je Philip neizravno spomenuo nedjelo koje su Edward i ona počinili prije gotovo pola stoljeća, i da bi o tome moţda mogao progovoriti i posve otvoreno. Problijedjela je, a naborani obrazi kao da su joj se uvukli. Bila je istinski prestravljena. »Što mi moţete reći o spomenutom vještaku?« pogledao je Paget Dyricka. »Zove se Simon Adam i stručnjak je za građevinu. Moja klijentica kaţe kako ima glasina da je sklon radikalima.« »To nisu samo glasine«, reče Isabel drsko. »Prijateljica mi je rekla da njena sluškinja poznaje njegovu obitelj...« »Riječ je o naklapanjima iz treće ruke«, rekao sam bezbojno. Isabel se okrenula Dyricku, traţeći njegovu podršku. No on je ostao šutjeti. U razgovor se tada uključi Edward Seymour: »Gospodin Shardlake vam je dao savjet da izaberete tog Adama?« Isabel je oklijevala, a onda nevoljko rekla: »Ne, ali zatraţila sam od njega popis vještaka. Taj je čovjek bio prvi na popisu. Sigurna
497
sam da ga je stavio prvog kako bih izabrala baš njega.« »Gospođa Slanning ustrajala je da joj pribavim popis vještaka, a gospodina Adama izabrala je suprotno mom savjetu.« Je li uistinu toliko toga pogrešno upamtila i zaboravila? Gledajući je sada, shvatio sam da je to lako moguće. A onda je William Parr, grof od Essexa, učinio nešto što je promijenilo dotadašnju ravnoteţu u saslušavanju. Nasmijao se. »Razuman izbor«, rekao je. »Adam je oduvijek prvi, još od nastanka svijeta.« Hertford i Rich također su se nasmijali, a i Paget se ledeno osmjehnuo, lagano podignuvši kut usana. Isabel je bila blijeda poput krede. Gardiner je udario šakom po stolu. »Ovaj predmet ne dopušta neozbiljnost«, rekao je. »Kakve su heretičke tvrdnje iznosili ovi ljudi?« Philip mirno i razgovijetno reče: »Gospodo, nije bilo hereze. A riječi koje je u svom pismu navela gospođa Slanning nije izgovorio gospodin Shardlake, već ja, dok smo se pozdravljali pred mojim vratima.« Zahvalno sam ga pogledao. »Uto, nisam spominjao misu niti prisutnost krvi i tijela Kristova, a kamoli je pobijao.« »Dakle, madam? Je li to točno?« upitao je oštro Edward Seymour. Isabel je izgledala istinski zbimjeno. »Mislila sam... mislila sam da je gospodin Shardlake govorio o Bibliji, ali moguće je da je to ipak bio gospodin Coleswyn. Da, da, mislim da je to bio gospodin Coleswyn.« Načas kao da joj je bilo malo neugodno, no brzo se pribrala. »Kako bilo, točno sam prenijela što se govorilo.« »A misa?« upitao je Paget. »Mislila sam... mislila sam da su je spomenuli. Sigurna sam... mislila sam...« Usplahireno je pogledala Dyricka, no on samo bezbojno reče: »Vi ste bili ondje, madam, ne ja.« Isabel ga je i dalje promatrala. Bila je bespomoćna, valjda prvi
498
put u ţivotu. Počela se tresti. Bilo je poznato da će Dyrick zastupati bilo koga, to bolje ako je klijent nerazuman i ratoboran. No Isabel Slanning pokazala se odveć nepredvidivom čak i za njega. »Samo gubimo vrijeme na ovu ţenu«, prezrivo je rekao Richard Rich. Gardiner ga mrko pogleda, a onda upita Philipa: »No jeste li rekli da je proučavanje Biblije i molitva pravi put vjere?« »Jesam. No to nije hereza.« Gardiner sada goropadno nastavi: »Svi znaju da kralj ne voli te beskonačne razgovore o religiji. Sve je o tome kazao u svom govoru u Parlamentu prošloga Boţića: premda je riječ Boţja na engleskome dopuštena, ljudi neka se njome koriste samo kako bi prosvijetlili svoju savjest.« »Upravo to smo radili gospodin Shardlake i ja — prosvjećivali smo svoju savjest.« Philip je pogledao Isabel. »No gospođa Slanning je ta koja se lakoumno koristi riječju Boţjom da bi produbila svoje osobne sukobe.« Philip je dobro govorio, i nekoliko je trenutaka vladala šutnja. Potom Wriothesley reče: »Zaklinjete li se obojica da tijekom vašeg susreta niste nijekali prisutnost krvi i tijela Kristova na misi?« »Ja nisam«, odvratio sam. »Nisam ni ja«, reče Philip. Paget pogleda Isabel. »Gospođo Slanning, što ste te večeri radili pred kućom gospodina Coleswyna? Pretpostavljam da niste bili pozvani na večeru.« Isabel proguta slinu. »Smatram da je moja duţnost motriti ljude koje sumnjičim za herezu. I o svemu obavijestiti vlasti.« »Uhodili ste ih«, rekao je bezbojno lord Hertford. Paget se nagne naprijed i oštro reče: »A unatoč tome niste o toj navodnoj heretičkoj uroti obavijestili vlasti sve dok rizničar Lincoln's Inna nije odbacio vaše optuţbe.« »Isprva... isprva nisam razmišljala o tome. Bila sam jako ljuta što bratov odvjetnik kuje urotu s mojim...« Pogledala je Edwarda
499
koji je netremice, ali posve tupo, piljio u nju. »Zar nije sasvim očito«, počne William Parr, »da je ova ţena samo zlobna parničarka koja sve ovo navodi iz čiste pakosti, i da ovi ljudi nisu krivi ni za što?« Lord Paget nas pogleda, pa kimne glavom. »Da, mislim da ste u pravu. Gospođo Slanning, vi ste pokvarena gnjavatorica. Samo ste nam tratili vrijeme.« Isabel izgubi dah, boreći se da ostane pribrana. Paget se okrenuo prema nama. »Gospodo, članovi Vijeća još će malo pretresti ovu stvar među sobom. Pričekajte vani dok ne završimo.« Dao je znak straţarima da nas izvedu.
† VRATILI SU nas u sobu u kojoj smo bili čekali pri dolasku. Ĉim se vrata zatvore, srdačno se obratim Philipu: »Bili ste dobri, hvala vam. Odlično ste odgovarali.« »Kad je u pitanju vjera«, počeo je on ţalobno, »čovjek mora biti mudar poput zmija i bezazlen kao golubovi. To su riječi Isusa Krista.« Pogledao me. »Što mislite, hoće li nas sada osloboditi?« »Nadam se. Isabel je napravila budalu od sebe. Sretni smo što imam prijatelje u Vijeću, a Rich ima svoje razloge da mi ne naudi. I Paget se, po svemu sudeći, priklonio našoj strani.« »Da.« Philip se namrštio. »Gardiner i Wriothesley bi zasigurno iskoristili priliku i detaljnije nas ispitali o našoj vjeri, što bi, bar u mom slučaju, bilo zabrinjavajuće.« Edward je sjeo na prozorsku dasku i dlanovima prekrio lice. Iza njegovih leđa širio se prekrasan pogled na rijeku. »I vi ste se dobro drţali, gospodine«, rekao sam mu. Podignuo je glavu. Izgledao je iscrpljeno i izmučeno kao i jučer, kao da ga je ponovo napustila sva snaga. »Rekli ste mi da moram biti čvrst kako Vijeće ne bi iskoristilo Isabeline optuţbe protiv kraljičinih prijatelja«, tiho je rekao. »No to je sada gotovo, i na redu je moje i Isabelino nedjelo.« Pogledao je Philipa. »Moram platiti za njega.«
500
Prije no što je Philip stigao odgovoriti, vrata se otvore i u sobu uđe Richard Rich. Pogledao je Philipa i Edwarda, koji je brţe-bolje ustao. »Vas dvojica van«, oštro je rekao Rich. »Ĉekajte u hodniku sa straţarima. Ţelim razgovarati sa Shardlakeom.« Philip i Edward ga poslušaju. Rich zatvori vrata za njima i okrene se prema meni. Izraz lica bio mu je neobičan: odavao je ljutnju, ali i poštovanje. »Izvukli ste se, gospodine Shardlake. Uz moju pomoć. Za mene je to bila čudnovata odluka. Sjedio sam između Wriothesleya i Gardinera koji su, znajući što je bilo između nas, mislili da vas ţelim vidjeti na lomači.« Neveselo se nasmijao. »Ĉudnovat osjećaj.« Mirno sam ga promatrao. Nije zasluţio zahvalu jer je, kao i Dyrick, samo ţelio sačuvati vlastitu koţu. »Sir Richarde, tko je ţelio da se ovaj predmet pojavi na Vijeću?« tiho sam upitao. »I zašto? Takve smiješne optuţbe u normalnim okolnostima zasigurno ne dolaze do vas. Da to nije povezano s kraljicom? Gardiner je rekao...« Rich je odmahnuo rukom. »Gardiner se koristi svakom prilikom da napadne kraljicu, no samo gubi vrijeme. Dosad je već trebao shvatiti da je taj brod otplovio.« Skinuo je kapu, otkrivši gustu sijedu kosu. »Ali u pravu ste, optuţbe su bile smiješne, i pokušao sam otkriti tko je taj slučaj pogurao na dnevni red. Mene nitko ništa nije pitao. O točkama dnevnog reda u pravilu odlučuje Paget, prema savjetima s različitih strana, no nisam se usudio previše ispitivati.« Lice mu načas prekrije briga — izgledao je kao onomad na spaljivanju Anne Askew. Zacijelo stalno strepi da se njena knjiga ne pojavi na ulicama. »Znači, mogao je biti bilo tko?« »Gardiner, Wriothesley, vojvoda od Norfolka, premda on danas nije bio na vijećanju... bilo tko.« Ljutito je podignuo glas. »Moţda čak i lord Hertford. Znam da su on i njegov brat Thomas jučer bili kod Pageta. Iz ureda se čula galama.« »Ali Hertford je na strani reformista. Pomogao mi je.« »Tako se činilo, to vam priznajem. Ali moţe se dogoditi da vijećnici jedno govore u javnosti, a drugo privatno.« Richard je sada
501
ljutito šaptao. »I Parrovi i Seymourovi htjeli bi biti regenti za malog Edwarda kad kralj umre, a Seymour i njegov brat stalno se svađaju. Sir Thomas Seymour smatra da bi trebao biti član Krunskoga vijeća, no nema sposobnosti za to, što kralj dobro zna. Stvari se svakim tjednom sve više zaoštravaju.« Rich me pogleda s mnogo mrţnje. »Što se tiče mojih osobnih stavova, znajte da vam neću opet pomoći, grbavče. Osim ako od toga ne budem imao koristi. Doista bih vas ţelio vidjeti na lomači. S uţitkom bih gledao kako gorite.« Cinično sam se osmjehnuo. »I ne sumnjam u to, sir Richarde.« »Drago mi je da se razumijemo«, rekao je on, naglasivši svaku riječ. »Vijeće je odlučilo da moţete otići, straţa će vas izvesti.« Zelene oči su mu gorjele. »Posluţila vas je sreća. Ako imate imalo razbora, drţat ćete se podalje od drţavne politike. Nemojte misliti da je kriza gotova.« Na kraju doda posve tiho, više za sebe: »U posljednje vrijeme i ja često poţelim da mogu bjeţati brzo poput zeca.« ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE STRAŢARI su NAS ODVELI do javnih stuba. Oni su se ukrcali na svoju brodicu, a nas ostavili usred mnoštva slugu koji su selili stvari. Ĉetvorica muškaraca teglila su golem, bogato ukrašeni ormar. U jednom trenutku iz ormara ispadne ladica, a iz nje na mol iskoči miš; na trenutak je nepomično stajao usred šume nogu, ne znajuči kamo da pobjegne, a onda ga netko opazi i šutne u rijeku. Uspio sam rukom dozvati čamac u prolazu. Lađar nas je poveo nizvodno, daleko od Whitehalla. Nadao sam se da se više nikad neću vratiti onamo. Nas trojica, bivši optuţenici, šutke smo sjedili u čamcu, još uvijek se oporavljajući od nevolje koja nas je bila snašla. Opazio sam suze na Edwardovu obrazu — nečujno je plakao. Lađar nas je znatiţeljno promatrao. »Moţete li se pobrinuti za Edwarda?« tiho sam upitao Philipa. »Odvest ću ga svojoj kući. Učinit ću sve što mogu.« Philip je ţalosno pogledao svog klijenta. »Edwarde, hoćete li poći sa mnom?«
502
Edward ga pogleda. »Hoću«, šapnuo je. »Znam što sada moram učiniti.« Tjeskobno je zavrtio glavom. »Bit će to sramota, velika sramota za moju ţenu i djecu.« »O tome što Bog traţi od vas moţemo kasnije, kad se odmorite.« Edward je ţustro odmahnuo glavom. »Više se nikad neću odmarati. Nisam to zasluţio.« »Ja ću do svoje kuće«, rekao sam Philipu. Ţelio sam razgovarati s Timothyjem. Nisam mogao ni zamisliti da me izdao, ali morao sam provjeriti. Oplovili smo okuku rijeke. U daljini, između obalnih kuća i dokova, ugledao sam uglati obris golemog Towera. Svrnuo sam pogled.
† TIMOTHYJA sam pronašao na njegovu uobičajenome mjestu — u staji. Sjedio je na preokrenutom vjedru i jeo kruh i sir. Kad sam ušao, zaprepašteno je skočio. Na licu mu se vidjelo olakšanje. »Gospodine! Hvala Bogu da ste se vratili! Mislili smo da ste...« Zastao je. Načas sam ga samo promatrao, onako umoran i raščupan, a onda mu tiho rekao: »Oslobodili su me.« »Nitko od nas nije znao zašto...« »Ispitivalo me kraljevo Krunsko vijeće. Znaš li koliko je to ozbiljno?« »Svi to znaju«, prošaptao je dječak. »Radilo se, između ostalog, o optuţbi da posjedujem zabranjene knjige.« Timothy ustukne razrogačenih očiju, a ja razočarano pomislim da me dječak ipak izdao. No nisam podizao glas. »Sjećaš li se popodneva prije otprilike tri tjedna, kad su Martin, Agnes i Josephine bili vani? Rekao sam ti da posjetiteljima kaţeš da me nema jer sam trebao nešto obaviti.«
503
Timothy se pomakne još korale unatrag, sve do zida. Mršav, izgledao je vrlo krhko; ruke i noge bile su mu nalik tanašnim granama. Genesis pogleda iza sebe, osjećajući da se nešto čudno događa. »Jesi li me motrio tog popodneva, Timothy?« upitao sam ga. »Jesi li vidio što sam radio u vrtu?« Sav jadan, dječak kimne. »Spaljivali ste nekakve knjige, gospodine. Gledao sam vas iz kuće, s prozora. Znam da nisam smio, ali... ali zanimalo me zašto ste tako tajnoviti.« »Svijet je prepun tajni«, rekoh, sada već ljutito. »A mladi konjušari koji uhode svoje gospodare mogu prouzročiti velike nevolje. Jesi li čuo za kraljev proglas?« Timothy je izgledao preplašeno. »Kakav proglas, gospodine? Znam samo da svi moraju slušati kraljeve zapovijedi.« »Nedavno je izdao proglas kojim zabranjuje posjedovanje određenih knjiga. Ja sam imao neke od njih, pa sam ih toga dana spalio u vrtu.« »Nisam... nisam znao da su zabranjene, gospodine.« Saţalio sam se nad dječakom. Pa samo mu je trinaest godina, a trinaestogodišnjaci vole zabadati nos u tuđe stvari. »Kome si rekao, Timothy?« upitao sam ga vrlo tiho. Objesio je glavu. »Nikome, gospodine, nikome. Samo... Kad su se gospodin i gospođa Brocket vratili, gospođa Brocket je rekla da je nešto gorjelo u povrtnjaku i da izgleda poput papira. Gospodin Brocket je izašao i prekopao paljevinu, pa se vratio s nekoliko neizgorenih stranica. Bio sam u kuhinji. Vidio sam ga. Znao je da sam bio sam kod kuće tog popodneva i upitao me tko je spaljivao papire. Rekao je da će me udariti ako budem lagao, pa sam mu rekao istinu, da ste ih palili vi.« »Dakle, Martin«, rekao sam sumorno. Josephine je otpočetka imala pravo u vezi s njim. No nije bio samo lopov, nego mi je ţelio i nauditi. »Razočarao si me, Timothy«, rekao sam strogo. »Još ćemo razgovarati o ovome. No najprije moram popričati s Martinom«, završio sam mrko. »Nisam mislio da će vam se nešto dogoditi, gospodine, kunem
504
se!« viknuo je Timothy za mnom. »Da sam znao da će vas uhititi...« Sada se već derao, ali ja sam bez zastajkivanja hodao prema kući.
† MARTIN BROCKET laštio je srebrninu u blagovaonici — upravo je krpom prelazio preko velike zdjele koja je nekoć pripadala mom ocu. Kao i obično, suzdrţano me pogledao i pokorno se osmjehnuo. »Dobar dan, gospodine.« Očito je odlučio snishodljivo zaobići moje uhićenje. »Spusti to, Martine«, rekao sam hladno. On odloţi srebrnu zdjelu na stol, a lice mu se, moţda zbog straha, načas promijeni. »Razgovarao sam s Timothyjem. Navodno ti je rekao da me vidio kako spaljujem knjige u vrtu.« Primijetio sam samo kratko oklijevanje. Već u sljedećem trenutku Martin mirno odgovori: »Istina, gospodine. Agnes je vidjela spaljene papire, pa sam upitao Timothyja o čemu se radi. Mislio sam da je izveo neku pakost.« »Netko jest bio pakostan«, odgovorio sam bezbojno. »Jutros su me na Krunskom vijeću ispitivali o tim spaljenim knjigama.« Martin je stao kao ukopan, ne ispuštajući krpu iz ruke. »Nitko nije znao što sam učinio, izuzev prijatelja koji je bio ispitan zajedno sa mnom.« Martin je i dalje bio nepomičan. Šutio je kao zaliven. »Kome si rekao?« upitao sam oštro. »Kome si me izdao? I zašto?« Spustio je krpu na ormar za posuđe. Ruka mu je počela drhtati. Problijedio je. »Smijem li sjesti?« upitao je. »Smiješ«, odgovorio sam odsječno. »Uvijek sam bio vjeran sluga svojim gospodarima«, rekao je tiho. »Upravljanje kućanskim poslovima časno je zanimanje. Ali moj sin...« Lice mu se trţne. »On je u... tamnici.« »To mi je poznato. Jednom sam prilikom zatekao Agnes kako plače i sve mi je rekla.« Martin se na to namrštio, no nastavio sam ga pritiskati: »Kakve to ima veze s onim što si učinio?« Duboko je udahnuo. »Znam da je moj sin John vucibatina, ali
505
svejedno... Bojao sam se da će, ako mu ne budem poslao novac, umrijeti u toj tamnici, u tim jadnim uvjetima. A izvući sam ga mogao samo ako isplatim njegove vjerovnike.« Bol i strah zacaklili su mu oči. »Nastavi.« »Bilo je to ranoga travnja, nedugo nakon što smo Agnes i ja došli raditi kod vas. Bili smo ludi od brige jer je John zimus na tom očajnom mjestu dobio upalu pluća i gotovo umro.« »Mogli ste mi se obratiti za pomoć.« »Moja je duţnost da se brinem za Agnes i Johna. Moja!« Martin je ponosno podignuo glas. »Nisam ţelio trčati vama, svom gazdi, premda sam vidio da ste blagi prema Josephine i dječaku.« U glasu sam mu osjetio prijekor. Dakle, zato sam mu bio mrzak: imao je vrlo stroge stavove o domaćinstvu i odnosima između gospodara i slugu. Radije me izdao no zatraţio pomoć. Sabrao se i ponovo spustio glas. »Skrpio sam nešto novaca i zamolio trgovca iz Leicestera, čovjeka koji stalno putuje odande do Londona, da ga odnese Johnu u tamnicu.« Duboko je udahnuo. »Kad sam napuštao njegov londonski ured, prišao mi je neki muškarac. Mladi plavokosi gospodin u skupom ruhu.« Zurio sam u njega. »Je li mu moţda polovica jednog uha bila odrezana?« Martin se zapanjio. »Poznajete ga?« »Naţalost, da. Kako je rekao da se zove?« »Crabtree.« »To mu nije pravo ime. Što je htio od tebe?« »Rekao je da je trgovčev znanac, da je čuo za nevolje u kojima se našao moj sin, i da bi mi moţda mogao pomoći. Ostao sam zbunjen. Znao sam da u gradu ima mnogo prevaranata, no ovaj je čovjek bio rječit i lijepo odjeven, pravi gospodin. Otišli smo u krčmu, gdje mi je rekao da zastupa osobu koja bi dobro platila informacije o vama.« »Nastavi«, rekao sam. Martin je sklopio oči, i ja viknem:
506
»Nastavi!« »Ţelio je da ga izvještavam o vašem kretanju, osobito ako budete dolazili u doticaj s ljudima iz kraljičina domaćinstva. Ili radikalnim reformistima.« Pognuo je glavu. »To je bilo u travnju?« bio sam ustrajan. »Da. Dobro se sjećam toga dana«, rekao je Martin gorko. Prvi je put izgledao posramljeno. Prošao sam prstima kroz kosu. Stice, sluga Richarda Richa s kojim sam bio prisiljen surađivati, uhodio me još od proljeća. Kad sam malo promislio o svemu, kockice su se počele slagati. U travnju se bio zahuktao lov na heretike povezane s kraljičinim domaćinstvom. Rich je znao da sam radio za nju. Da je otkrio kakvu vezu između mene i religijskih radikala, i kraljicu je mogao optuţiti za istu stvar zbog povezanosti sa mnom, što bi se dobro uklopilo u njegovu i Gardinerovu kampanju za uništenje Njezina Veličanstva. No dakako, Rich ništa nije otkrio. Potom, nakon što je u srpnju propala kampanja protiv kraljice, a Rich shvatio da traţim Greeningove ubojice — i, kako je mislio, knjigu Anne Askew — više me nije ţelio špijunirati, već konkretno iskoristiti. No stvar nije bila logična: knjige sam spalio tek koncem srpnja, kad smo Stice i ja već surađivali, a ako je Rich doista bio taj koji je pogurao ovo pitanje do Krunskoga vijeća, zašto mi je onda danas pomogao i tako na sebe navukao Gardinerov bijes ? Opet, putovi kojima je išao Rich bili su vrlo zavojiti, i sve bi to još uvijek mogao biti dio nekog većeg plana. Mislio sam da je jutros bio iskren, no Richu se nikad, baš nikad ne smije vjerovati. Moram o ovome temeljito popričati s Barakom. Martin je zurio u mene. Kut usana mu je podrhtavao. »Crabtree mi je davao novac kojim sam počeo otplaćivati dugove. No davao mi ga je malo-pomalo, a za to vrijeme kamate su se samo povećavale. Agnes je bila na rubu ţivaca.« »Znam.« »Crabtree nije prestajao traţiti informacije.« Brocket me očajnički pogledao, traţeći razumijevanje. »Drţao me u šaci. U
507
svakom je trenutku mogao otkriti što sam napravio.« »Da, to je problem svih špijuna. Gdje ste se sastajali?« »U jednoj bijednoj, slabo namještenoj kući. Mislim da je nekad sluţila kao radnja.« »U Needlepin Laneu?« Martin je odmahnuo glavom. »Ne, gospodine, kod Smithfielda, nedaleko od bolnice svetog Bartola.« »Gdje točno?« »U uličici pokraj Griffin Streeta, treća kuća spočetka. Ima plava vrata i tudorsku ruţu iznad trijema.« Nije me iznenadilo što Rich ima više od jednog mjesta za tajne sastanke. Bio je vlasnik polovice kuća oko bolnice. »Pretpostavljam da Agnes i ja sada moramo otići«, rekao je Martin tiho. »Ona vjerojatno ništa nije znala o svemu.« »Tako je, gospodine. Ne bi mi to dopustila. Jako bi se uzrujala i svađala sa mnom... Ţene... Ne shvaćaju one na što sve ţivot natjera muškarce.« Pokušao mi se osmjehnuti, kao muškarac muškarcu, očekujući da ćemo se sloţiti, ako ništa, oko ţenske ćudljivosti. No samo sam hladno zurio u njega. Bio je svjestan svog nečasnog postupka, ali još se nije ispričao. Usto, nisam zaboravio da mu otpočetka nisam bio drag, kao ni on meni. Zbog svega toga lakše sam izgovorio sljedeće riječi: »Još nećeš otići, Martine. Igra još nije gotova. Igra u kojoj sudjeluju najviši drţavni velikodostojnici i u koju si se svojom izdajom upleo i ti. Kad si se posljednji put susreo s Crabtreejem?« Na licu mu se opet pojavi briga. »Prošle srijede. Sastajali smo se jednom tjedno u toj kući u blizini bolnice. Prenio bih mu sve što sam saznao od posljednjeg sastanka. U hitnim slučajevima trebao sam mu u obliţnjoj krčmi ostaviti poruku da ga ţelim vidjeti, što sam i napravio kad sam otkrio da ste spaljivali knjige.« Imao je dovoljno pristojnosti da spusti pogled. »Zasad ništa nećeš poduzimati. Postupat ćeš kao da se ništa nije
508
promijenilo. Moţda ću te poslati u krčmu s porukom. Vidjet ćemo.« Sada je već izgledao uznemireno. »Moţemo li Agnes i ja naprosto otići?« »Ne. Ako odeš prije no što ti dopustim, pobrinut ću se da više nigdje ne dobiješ posao... A sad moram poslati poruku u palaču Hampton.« Martin je izgledao uplašeno. Zacijelo je bio shvatio da je Stice povezan s lovom na heretike, da se radi o politici, no očito mu je bilo draţe da se time ne zamara. »Jesmo li se razumjeli?« upitao sam oštro. »Da, gospodine. Učinit ću kako ste zatraţili.« Uzdahnuo je, a onda mu lice prekrije njegova uobičajena bezizraţajna maska. Ustao je, pomalo nesigurno, i dohvatio srebrnu zdjelu.
† VEĆ SU bila skoro dva sata, dogovoreno vrijeme za moj sastanak s Rowlandom. Ţeludac mi je kruljio od gladi, no izašao sam iz kuće i pješice krenuo prema Lincoln's Innu. Rizničara sam zatekao, kao i obično, za njegovim radnim stolom. Osmjehnuo mi se bez imalo srama. »Dakle, Krunsko vijeće vas je oslobodilo, brate Shardlake?« »Da. Vijećnici su uvidjeli da su optuţbe gospođe Slanning obične gluposti.« Rowland malko pogne svoju orlovsku glavu i stane gladiti dugu bradu. »Fino. Onda je ta stvar završila i to bez sramoćenja Lincoln's Inna. Tajnik Paget mi je poslao poruku u kojoj je zatraţio da vas primim tek danas.« Osmjehnuo se. »Tako to oni rade, pobrinu se da ljudi koje će dovesti pred Vijeće unaprijed ništa ne saznaju.« Ljutnja mi se zacijelo vidjela na licu jer je odmah potom dodao: »Pazite što ćete reći, brate Shardlake. Ne ţelim da me ponovo vrijeđate. Sjetite se tko sam.« »Vrlo dobro znam tko ste, gospodine rizničaru«, rekao sam tiho. Zurio je u mene svojim nesmiljenim očima. »Budući da je predmet Slanning ovime okončan«, nastavio sam, »uzet ću da više nemamo o
509
čemu razgovarati. Pretpostavljam da će, s obzirom na moje uhićenje, netko drugi prisustvovati svečanom dočeku admirala kasnije ovog tjedna.« Rowland je odmahnuo glavom. »Pogrešno pretpostavljate, brate Shardlake. Tajnik Paget mi je poručio da vam zamjenu nađem samo ako nakon saslušanja pred Vijećem budete uhićeni. U suprotnom, i dalje ste obvezni prisustvovati dočeku. Organizatori ţele da dođe netko od viših odvjetnika, a vi ste jedini u gradu, izuzev starog gospodina Wellsa, koji je već senilan i vjerojatno će se pojaviti pogrešnog dana. Dakle, dođite kako je bilo planirano, počevši s paradom kroz grad u petak. Pretpostavljam da imate potrebno ruho i lanac.« »Ruho da, lanac ne. Tko si u današnje vrijeme moţe priuštiti zlatni lanac?« Rowland se namrštio. »Nabavite lanac, viši odvjetniče, zbog Lincoln's Inna. Ta, bit ćete naš predstavnik.« Morao sam biti bar malo drzak. »Moţda bi mi komora mogla osigurati lanac. Na koncu, Inn je nedavno dobio ostavštinu pokojnog brata Bealknapa. Zasigurno imate njegov lanac.« »Odnesen je u toversku kovnicu gdje će biti rastaljen kao i ostatak njegova zlata«, oštro je odgovorio Rowland i odmahnuo rukom. »Dosta je bilo, brate.« Uperio je u mene mršav, tintom umazan kaţiprst. »Nabavite lanac. I obrijte se. Izgledate grozno.«
† TREBAO sam što prije izvijestiti lorda Parra o Brocketu, no bio sam gladan i iscrpljen. Hodajući unutarnjim dvorištem prema zajedničkoj blagovaonici, primijetih da su mi obje šake čvrsto stisnute. Razgnjevila me Timothyjeva glupost, Brocketova izdaja i Rowlandova nepristojna leţernost. Nakon objeda osjećao sam se nešto bolje. Otišao sam u ured i pozvao Baraka i Nicholasa u svoju sobu. Po izrazu Nicholasova lica, shvatio sam da mu je Barak rekao za uhićenje. Kad su se vrata za nama zatvorila, Barak reče: »Hvala Bogu što ste slobodni.«
510
»Ima li odgovora na poruku koju si odnio?« »Još ništa.« Sjeo sam. Boljelo me što su me oni kojima sam sluţio napustili. Osobito se to odnosilo na kraljicu. »Moram poslati novu poruku u palaču Hampton«, rekoh. »Još se nešto dogodilo. Najbolje je da lord Parr izravno primi poruku.« »Moţda bi bilo dobro da je ovog puta odnesem ja«, rekao je Nicholas. »Moguće je da su tamošnji straţari dobili naredbu da ne puštaju Jacka u palaču. U tom slučaju drugi će glasnik lakše ući.« Pogledao sam ga. Ĉinilo se da se sabrao nakon šoka koji mu je otac priredio onim pismom. Ipak, u njegovu glasu osjećao sam neku novu tugu i ozbiljnost. Barak je kimnuo u znak slaganja. »Mili Boţe, Nick, brzo ćeš se izvještiti za politiku.« Obješenjački je pogledao mladića. »A moţda samo ţeliš dobro promotriti dame u palači.« »Nakon onog što se upravo dogodilo gospodinu Shardlakeu, najradije bih se klonio kraljevske palače«, odvratio je Nicholas tiho. »Hvala ti, Nicholas«, rekoh. Odanost u uredu je bila na visini, što mi malko popravi raspoloţenje. »Što se dogodilo na Vijeću?« upitao je Barak. Izvijestio sam ih o saslušanju pred Krunskim vijećem, Richevoj neočekivanoj pomoći, Martinovoj izdaji i sastanku s Rowlandom. »Da nema koji od vas dvojice rezervni zlatni lanac?« upitao sam potišteno. »Rowland je šupak«, reče Barak. »Kako li je samo prevario Bealknapa. Gotovo da mi je ţao starog nitkova.« Pogledao je Nicholasa. »Ako se budeš bavio pravom, nemoj postati poput njih dvojice.« Nicholas je ostao šutjeti. Proučavao sam ga. Što će učiniti kad za nekoliko mjeseci dođe kraj njegovu naukovanju kod mene? Najbolje bi mu bilo da pobjegne glavom bez obzira. No nadao sam se da neće tako odlučiti. »Znači, još ste uvijek duţni prisustvovati svečanom dočeku?«
511
upitao je Barak. »Tamasin i ja ćemo u petak otići pogledati admiralov dolazak u Greenwich. Navalila je.« »I ja bih to volio vidjeti«, rekao je Nicholas. »Da su barem sve te svečanosti već gotove«, rekoh ja. Pogledao sam Nicholasa. »Napisat ću poruku, a ti daj sve od sebe da je dostaviš. Sada moţemo dogovoriti sastanak Brocketa i Sticea. Ako ščepamo Sticea, moţda saznamo što točno Rich smjera.« Barak je podignuo obrve. »Kako? Stice neće svojevoljno izdati svoga gospodara. Nije on nekakav mladac koji se, poput Myldmorea i Leemana, spetljao s ludim anabaptistima.« »Ostavit ću lordu Parru da se pozabavi time«, rekao sam mrko. Barak me sumnjičavo pogledao. »Moram se sloţiti, ali od vas sam očekivao da budete osjetljiviji na tu stvar.« »Te mi je stvari preko glave.« »Kakve su, zapravo, Richeve namjere? Svi smo mislili da je promijenio smjer nakon što je lov na heretike okončan, a knjiga Anne Askew odnesena. Da vam pomaţe. Ali izgleda da je baš on, uz pomoć Sticea i Brocketa, prijavio da ste spalili one knjige.« »Richu se nikad ne smije vjerovati. Opet, ne shvaćam zašto bi me sada prijavljivao Vijeću. Bilo bi to riskantno, mogao sam odati istinu o Anne Askew.« »Rich se uvijek okreće kako vjetar puše, zar ne?« »Da. Počeo je kao Cromwellov čovjek.« »Što ako je posrijedi dvostruka varka? Što ako je Rich progurao vaše spaljivanje knjiga i prituţbu gospođe Slanning na dnevni red jer je znao da vaš postupak nije bio protuzakonit, i da su optuţbe gluparija?« »Ali zašto bi to učinio?« upitao je Nicholas. »Zato što sada vjetar puše u jedra reformistima, pa se okrenuo u tom smjeru«, ustreptao je Barak. »Moţda je sve smislio kao predstavu kojom će pokazati da sada stoji na strani lorda Hertforda i kraljičina brata.«
512
»To zvuči odveć zaplotnjački da bi bilo vjerojatno«, rekao je Nicholas sumnjičavo. »Ništa nije odveć zaplotnjački za te dvorane«, rekao sam odrješito. »Međutim, Rich nije znao za slučaj Slanning. Nije znao da Isabel neće imati dokaze i da će napraviti budalu od sebe. Usto, nakon zasjedanja je izgledao istinski zabrinut.« Uzdahnuo sam. »Samo lord Parr moţe to razriješiti. I zato ga moram obavijestiti o svemu.« »Kraljičin brat će mu prenijeti što se dogodilo«, rekao je Barak. »Ali ne i cijelu priču.« »Kakvu ulogu u svemu ima tajnik Paget?« upitao je Nicholas. »Kaţu da je on kraljev najbliţi savjetnik.« »Ne, on je njegov najbliţi sluga. Razlika je značajna. On sluša i gleda za kralja, predstavlja svojevrsnog meštra ceremonije, ako tako hoćeš. Po onome što ja znadem, Paget nikad ne prigovara kraljevim političkim odlukama. Predobro se sjeća Wolseya i Cromwella.« Cinično sam se osmjehnuo. »On je majstor zanata, ali ne onog političkog.« »Budućnost mu je zacijelo neprestano na umu, trenutak kada kralj više neće biti među ţivima.« »Točno tako«, sloţio se Barak. »Pazit će na svoje interese. Jamačno će se odmah priključiti frakciji koja bude imala više izgleda za pobjedu.« »On je poput svih ostalih«, rekao sam ljutito. »Spreman je na sve. A ljudi poput mene su samo pijuni, korisni u igri, ali lako zamjenjivi... Nick, malo se uredi. Dotle ću ja napisati pismo.«
† OSTATAK popodneva ništa nisam radio. Nakon što je Nicholas otišao s porukom, sjeo sam vani na klupu, u sjenu ispod stare bukve. Povremeno bih kimnuo kolegama u prolazu. Hvala Bogu, nitko nije znao da sam po drugi put završio u Toweru, no saznat će se za to prije ili poslije, kao i uvijek. Iscrpljen, sklopio sam oči i
513
zadrijemao. Nakon nekog vremena čuo sam da je nešto palo na klupu pokraj mene. Otvorio sam oči i opazio list, suh i ţut. Jesen će brzo zakucati na vrata. Netko me zazvao. Okrenem se i ugledam kako prema meni trči John Skelly. Ustao sam. Bilo je prerano za odgovor iz palače Hampton. »Došao je gospodin Coleswyn«, rekao je Skelly kad mi je prišao. »Doima se vrlo uzrujanim.« Uzdahnuo sam. »Evo me za koji časak.« »Mislio sam da više ne zastupate gospođu Slanning, gospodine. Mislio sam da je za vas taj slučaj gotov.« »Pitam se, Johne, hoće li taj slučaj ikad završiti«, rekao sam snuţdeno. No završio je. I to zauvijek. ČETRDESET PETO POGLAVLJE PHILIP JE ĈEKAO U mojoj sobi. Izgledao je smoţdeno. »Što se dogodilo?« upitao sam bez daha. »Ne valjda nove optuţbe?« Odmahnuo je glavom, no više je to nalikovalo drhtaju. »Ne, ne radi se o tome«, rekao je i progutao slinu. »Edward Cotterstoke je mrtav.« Sjetih se očajnog Edwardova lika tog jutra u čamcu. Nije bio mlad, a u posljednjih nekoliko dana cijeli mu se ţivot preokrenuo. »Kako je umro?« Philip duboko udahne, a onda počne ridati. Šakom je stisnuo usta, trudeći se sabrati. »Sam si je oduzeo ţivot. Odveo sam ga kući, dao mu da nešto pojede, pa ga stavio u krevet jer se činilo da je na izmaku snaga. Vjerojatno je sa sobom uzeo noţ iz kuhinje. Oštar noţ.« Philip je zadrhtao cijelim tijelom. »Prije dva sata otišao sam ga pogledati. Pronašao sam ga razrezanog vrata, od uha do uha. Potegnuo je svom snagom. Krvi ima posvuda, no to je najmanji problem. Njegova duša, njegova duša... Duboko je patio, ali takav grijeh...« Philip je beznadno vrtio glavom.
514
Sjetih se Cotterstokeovih riječi u čamcu. Govorio je o sramoti koja će pogoditi njegovu obitelj ako prizna očuhovo ubojstvo. Rekao je da zna što mora učiniti. »Smatrao je da zbog svog nedjela zasluţuje smrt«, rekoh. »Bio je uvjeren da je već ionako proklet. Nije ţelio da mu obitelj pati.« Philip se mahnito nasmije. »Tek sada će patiti.« »Samoubojstvo je uţasna sramota«, odvratio sam tiho, »ali ne kao ubojstvo. Njegova obitelj neće ga vidjeti na vješalima, niti će mu vlasti zaplijeniti imovinu.« »Bilo je drugih načina. Mogli smo razgovarati o tome, popričati s našim vikarom. Ovo što je učinio nije... nije razumno.« »Nakon onog što mu se dogodilo, svatko bi mogao izgubiti razum. Moţda će Bog to uzeti u obzir.«
† PORUKA IZ palače Hampton stigla je baš kad sam se spremao na spavanje. Donio mi ju je Martin, pokorna lica kao i uvijek. Dobro sam pregledao kraljičin pečat u privatnosti svoje sobe, provjeravajući da nije prelomljen, pa tek onda otvorio pismo. Poslao mi ga je lord Parr: Mattheiv, oprostite mi što nisam odgovarao na vaše prijašnje poruke. Imao sam mnogo posla. Preselili smo se u palaču Hampton, pripremamo se za doček francuskog admirala, a bio sam i bolestan. Uza sve to, Jane Bena rekla je straţarima da vaša prva poruka nije hitna. Mislim da je to učinila da vam napakosti. Pobrinuo sam se da zbog toga bude pošteno kaţnjena, unatoč tome što su kraljica i lady Mary meke prema njoj. Ni ja ni kraljica nismo znali da ćete biti saslušani pred Krunskim vijećem. Paget je to drţao za sebe, no kraljičin brat mi je poslije vijećanja rekao što se dogodilo. Ne znamo
515
tko je to progurao pred Vijeće. Hvala nebesima što je Slanningica napravila budalu od sebe, i što je Rich imao razloga da govori u vašu korist. Što se tiče vašeg nelojalnog majordoma, slaţem se s vašom odlukom: zasad ga zadrţite u sluţbi. No nemojte ništa poduzimati. Kuću koju ste mi spomenuli u pismu stavit ću pod tajni nadzor. Uskoro ću vam opet pisati, a moţda se i sretnemo na svečanostima. Usput, mladi glasnik kojeg ste mi poslali odlično je obavio svoj posao. Bio je uglađen i pristojan, što se ne moţe uvijek reći za vašeg drugog pomoćnika. Laknulo mi je. Duh pisma bio je prijateljski, a primjedba o Baraku izmamila mi je osmijeh na lice. Dakle, kraljica i njen stric ipak me nisu napustili. A postupak Jane Bene sličio je na nju. Upitah se, ne prvi put, je li ona doista budalasta ili se naprosto radi o ţeni koja je našla unosan posao u izigravanju lude.
† SLJEDEĆI DAN bio je sedamnaesti kolovoza. Još samo tri dana i admiral će stići u Greenwich, a ja još uvijek nisam imao zlatni lanac. Otišao sam do jedne od manjih radnji u zlatarskoj četvrti. Ispred radnje straţario je krupan muškarac upadljivo naoruţan palicom. Pratio me Barak. Raspitujući se prije uokolo, otkrio je ovu radnju i osobitu uslugu koju pruţa. U radnji je, pokraj unutarnjih vrata, stajao još jedan straţar. Vlasnik, postariji debeo muškarac, odmah mi je prišao i naklonio se. »Dobar dan, gospodine.« »I vama. Treba mi zlatni lanac za subotnju svečanost u čast francuskog admirala.« »Ah, da, admiral će u povorci proći kroz grad. Njegov dolazak
516
dobro utječe na moj posao.« Stručno me odmjerio. »Vi ste pravnik, gospodine? Je li vam to na glavi kapa višeg odvjetnika?« »Dobro zapaţate.« »U prirodi je mog posla da procjenjujem tko su mi mušterije. Vi biste svakako trebali kupiti kvalitetan dugački lanac s debelim karikama.« Dodvorički se osmjehnuo. »Ţelim ga samo uzeti u zakup na tjedan dana.« Muškarac se zapilji u mene. »Zakup?« Odmahivao je glavom. »Takva svečana prigoda traţi da ljudi nose vlastite lance, i to u veličini sukladnoj njihovu statusu. Ako se pročuje da ste lanac samo zakupili, vaše kolege bi to mogle ocijeniti sramotnim.« »Istina«, sloţio sam se. »Baš sam zato od svog sluţbenika zatraţio da mi pronađe zlatara koji lance u zakup daje diskretno.« »Najbolje će biti da izvadite jedan i uštedite nam vrijeme«, reče Barak vedro. »Znam da ih dajete u zakup za dobru cijenu.« Na te se riječi zlatar napokon pokrene. Otišao je u straţnju prostoriju i donio teţak lanac s velikim, masivnim karikama. Lanac je bio malo uprljan, no zlato se lako čisti. Napisao sam potvrdu o preuzimanju, ostavio predujam od pola zlatne funte i zamolio Baraka da spremi lanac u svoju torbu. »Zar ga nećete nositi?« upitao je Barak šeretski. »Tek kad ću na to biti prisiljen.«
† DOGOVORIO sam se da ću na doček admirala d’Annebaulta u Greenwichu ići s Barakom, Tamasin i Nicholasom. Admirala će pozdraviti kralj, nakon čega će prenoćiti u palači Greenwich. Sutradan, u subotu, u svečanoj će povorci krenuti kroz London. Odlazak na doček pomoći će mi da se naviknem na ono što me čeka, pa ću poslije lakše odigrati svoju, nadam se, malu ulogu. Nas četvero sastalo se kod Temple Stairsa. Već je mnogo ljudi čekalo da ih čamci i natkrivene barke prevezu nizvodno — dan je
517
proglašen praznikom i najvećma se radilo o cijelim obiteljima, odjevenima u najbolju odjeću. Neki mladić stajao je sam, smrtno ozbiljan; imao je samo jednu nogu i oslanjao se na štake. Moţda vojnik koji se nedavno vratio iz rata. Uskoro smo i mi došli na red. Niz prometnu rijeku povezla nas je brodica s bijelim baldahinom koji nas je štitio od sunca. Ĉak je i lađar bio lijepo odjeven — kapu mu je krasio cvjetni vijenac. Tamasin je sjedila ispod baldahina s Barakom, a Nicholas i ja na dasci nasuprot njima. Nicholas je nosio šešir sa širokim obodom koji ga je štitio od sunca. Ja sam bio u svojoj halji, ali nisam nosio zlatni lanac. Tamasin je veselo gledala ponad smeđe vode. »Pitam se hoćemo li se uspjeti dovoljno pribliţiti da vidimo kralja. U gradu su se dijelili leci s pojedinostima dočeka. Kralj će biti na svojoj paradnoj brodici tik nizvodno od Greenwicha. Admiral će se zaustaviti uz nju, ukrcati se i pozdraviti s kraljem.« Promatrao sam je. Mučnine su bile iza nje i sada je naprosto cvjetala. Nosila je ţutu haljinu s Georgeova rođendana, te šeširić s vrpcom ispod brade. Na grudima je imala mali crveni broš. Opazila je moj pogled, pa se nagnula prema meni i uhvatila me za ruku. »Znam da vam ovo, nakon onog što se zbilo prošle godine, nije nimalo lako. Nemojte mi zamjeriti na oduševljenju. Rijetko viđam ovakve spektakle.« »A ja ih, pak, viđam previše. Sve je u redu, Tamasin, samo uţivaj.« Rijeka je zakrenula na jug, pokraj Otoka pasa. Put koji je vijugao po otoku bio je krcat ljudima iz niţih staleţa koji su pješice išli na admiralov doček. Iza blatnjavog puta širilo se močvarno tlo puno stabala, načičkano povrtnjacima koje su zasadili seljaci, s daščarama u sredini. Vezani psi čuvari divlje su lajali na sve prolaznike. Pred nama se ubrzo pojave veličanstveno pročelje i šiljasti tornjevi palače Greenwich, koju je kao simbol nove tudorske dinastije izgradio kraljev otac. Ĉamci su se zaustavljali na obje riječne obale. Putnici su se iskrcavali i pješice nastojali doći što
518
bliţe palači. Pristali smo uz lijevu obalu. Vidjeh da je pokraj palače usidrena velika paradna brodica, jarko obojena u tudorsku zeleno-bijelu kombinaciju; na pramcu je lepršala golema engleska zastava. U lađi je sjedilo desetak veslača u livrejama, koji su kratkim zaveslajima pazili da ostanu plutati na istome mjestu. Brodica je imala dugačku kabinu urešenu zlatom i srebrom. Grimizne zavjese bile su razvučene, i bilo je očito da je netko unutra. No bili smo predaleko da bismo razabrali o kome se radi. Tamasin se nagnula preko ruba prometne staze, izlaţući se opasnosti da padne u blato, pa je Barak povuče natrag. »Kontroliraj se, ţeno.« Neko se vrijeme ništa nije događalo. Stajali smo usred gomile koja je mrmorila u iščekivanju. Iza paradne brodice, duţ juţne obale, bio je usidren niz moćnih ratnih brodova. Bila je to kraljeva flota koju sam vidio prošle godine u Portsmouthu. Raznobojne uske zastave, neke dugačke i po trideset metara, visjele su s jarbola i lagano vijorile na blagom riječnom vjetru. Dobro sam se sjećao tih golemih, veličanstvenih brodova i njihovih jarko obojenih paluba. No jednog nije bilo: kraljev omiljeni ratni brod, Mary Rose, sada je leţao na dnu Solenta. Odjednom, vratašca za topove na bokovima brodova počela su se bučno otvarati. Pojavili su se topovi i začuju se plotuni. Nisu, dakako, ispaljivali kugle, no bilo je mnogo dima, a eksplozije su bile dovoljno glasne da dobrano prodrmaju ljude na stazama. Počelo je klicanje. Nicholas se priključio veselju oduševljeno mašući šeširom. Neke su ţene vriskale zbog pucnjave. Tamasin me, pak, samo ţalobno pogledala. A onda su se pojavili Francuzi. Brzo su napredovali uzvodno: na čelu je bio ratni brod čiji su topovi s obje strane ispaljivali nizove plotuna, a slijedilo ga je desetak elegantnih galija, brzih borbenih brodova, dugih i uskih. Svaka je galija bila obojena drukčijom blještavom bojom, a njihovi topovi na pramcima skladno su uzvraćali na englesku kanonadu. Najveća galija, cijela prekrivena bijelim baldahinom urešenim zlatnim ljiljanima, pristala je uz kraljevu paradnu brodicu.
519
Bilo je to previše za mene: galije koje su prošle godine pucale na Mary Rose, dim, topovska paljba koja je potresala tlo... Uhvatio sam Baraka za rame. »Idem odavde«, rekoh. On me zabrinuto pogledao. »Mili Boţe, izgledate jako loše. Ne smijete ići sami. Nick, zaustavi neki čamac.« »Ne treba!« odvratio sam tvrdoglavo. »Bit će mi dobro, samo vi ostanite.« Nicholas i Tamasin također su zurili u mene. Tamasin me uhvatila za ruku. »Jeste li sigurni? Maloprije sam vidjela da vam ovo teško pada.« »Bit ću dobro.« Sramio sam se svoje slabosti. »Nick«, reče Barak zapovjednički, »pođi natrag s gazdom.« Mladić korakne prema meni. Zaustio sam prosvjedovati, no onda samo slegnem ramenima. »Dođite poslije do nas«, reče Tamasin. Kimnuo sam. »Hoću.« Krenuo sam se probijati kroz gomilu što sam brţe mogao. Nicholas je valjda prvi put morao za mnom pruţiti svoj dugi korak. Bezbrojni plotuni naglo su prestali. Admiral se zacijelo ukrcao na kraljevu barku. »Pripazite malo!« viknuo je na mene muškarac kojeg sam umalo srušio. Nicholas me čvrsto uhvatio za ruku. »Pijan je, grbavac stari«, reče drugi muškarac. Istinu govoreći, doista sam se osjećao pijano. Tlo poda mnom pomicalo se i izmicalo mi poput brodske palube.
† ĈAMAC nas je odvezao do stuba pokraj Steelyarda. Kad smo se iskrcali, osjećao sam laganu vrtoglavicu. »Da vas otpratim kući?« upitao me Nicholas. Bilo mu je nelagodno. U čamcu jedva da je nešto rekao.
520
»Ne. Idemo u ured.« Kako je bio praznični dan, a mnoštvo ljudi otišlo u Greenwich, grad je bio pust kao da je nedjelja. Vratila mi se ravnoteţa i hodao sam bez problema, no s obnovljenom sam se tugom prisjećao prijatelja koji su stradali na Mary Rose. Njihova lica prolazila su mi ispred očiju... A onda se konačno, duboko u sebi, pozdravim sa svima njima, i dio teţine padne mi sa srca. »Nešto ste rekli, gospodine?« upitao me Nicholas. Zacijelo sam mrmljao. »Ne. Ne, ništa.« Pogledao sam oko sebe. Nalazili smo se u Lothburyju. »Blizu smo kuće Cotterstokeovih«, rekao sam. »U njoj se nalazi zidna slika.« »Što će sada biti s njom?« »Edwardova polovica majčine ostavštine pripast će njegovoj obitelji. S obzirom na okolnosti, pretpostavljam da će se Edwardova ţena riješiti kuće što je prije moguće, a da je slika neće zanimati.« »Dakle, na kraju će moţda sve ispasti kako je htjela gospođa Slanning.« »Da, moţda.« Nakon kraćeg oklijevanja, Nicholas upita: »Hoće li gospodin Coleswyn otkriti ţeni Edwarda Cotterstokea zašto si je njen muţ oduzeo ţivot? Hoće li joj reći za ono davno ubojstvo?« »Neće. Siguran sam da neće.« Sjetih se da stari sluga Vowell još ne zna za Edwardovu smrt. Moţda bi bilo dobro da mu javim što se zbilo i usput ga uvjerim da nikome ništa ne govori.
† STARA je kuća, kao i uvijek, bila uronjena u tišinu. Obliţnji brijač otvorio je radnju, no nije bilo prometa, pa je potišteno stajao naslonjen na zid kraj prugastog štapa. Sjetih se da mi je Rowiand rekao kako se moram obrijati za sutrašnju d’Annebaultovu povorku londonskim ulicama. Otići ću do brijača nakon što
521
popričam s Vowellom. Pokucao sam. Otvorio je vrlo brzo. Izgledao je uznemireno. Iznenađeno se zapiljio u nas, a onda se nagnuo prema meni i prošaptao drhtavim glasom: »Oprostite, poslao sam po gospodina Dyricka.« Namrštio se. »Nisam mislio da ćete doći vi kao zamjena. Ovdje, gospodine, niste sigurni.« I ja sam spustio glas. »O čemu pričate, prijatelju? Nije me poslao Dyrick.« Duboko sam udahnuo. »Došao sam vam reći da je siroti Edward Cotterstoke mrtav.« »Znam, ubio se«, kršio je Vowell ruke. »Jedan od njegovih slugu prenio je vijest mom znancu. Proklete babe tračare, već svi znaju. Gospođa Slanning...« »I Isabel zna?« »Zna, gospodine, i upravo je ovdje.« Kratko pogleda iza leđa, prema polutamnom hodniku. »Nikad nisam vidio ikoga u takvom stanju. Htjela je unutra po svaku cijenu. Ima noţ, gospodine, veliki noţ koji je uzela iz kuhinje. Bojim se da bi mogla učiniti isto što i brat...« Podignuo sam ruku jer je uplašeni starac počeo govoriti glasnije. »Gdje je?« »U salonu, gospodine. Samo stoji i gleda u sliku, s noţem u ruci. Ne miče se, ne odgovara mi...« Pogledao sam Nicholasa. »Ideš sa mnom?« šapnuo sam. »Da.« Ušli smo u kuću, zaobišavši Vowella. Vrata salona bila su otvorena. Tiho sam ušao, Nicholas odmah za mnom. Isabel nam je bila okrenuta leđima. Nosila je jednu od svojih elegantnih satenskih haljina, danas svjetlosmeđu, no kapuljaču je bila bacila na pod. Duge vitice njene sijede, srebrnaste kose padale su joj po leđima. Nepomično je piljila u zidnu sliku, a u desnoj je ruci, kako je Vowell i rekao, drţala noţ dugačke i široke oštrice. Stiskala ga je tako čvrsto da su joj se svi zglobovi na prstima bijeljeli. Njeni majka i otac, mali Edward i ona sama kao dijete, piljili su natrag u nju. Naslikani likovi u tom su mi se zastrašujućem trenutku činili
522
uvjerljivijima no ikad. Ĉini se kako uopće nije bila svjesna da smo ušli. Vowell je ostao vani; iz hodnika je dopiralo njegovo teško disanje. Nicholas nečujno korakne naprijed, no zaustavio sam ga. »Gospođo Slanning«, rekao sam tiho. Neobično, ali čak si ni u takvoj krajnosti nisam mogao dopustiti slobodu da je zovnem po imenu. Nisam mislio da bi joj se tijelo moglo dodatno napeti, no posve se ukočila. A onda je polako okrenula glavu i zapiljila se u mene. Plave su joj oči, tako nalik bratovima, bile mahnite, a obrve skupljene. »Gospodin Shardlake?« rekla je zbunjeno. »Što vi radite ovdje?« »Došao sam razgovarati s Vowellom. Reći mu da je vaš brat mrtav.« Malčice sam pomaknuo desnu ruku prema njoj. »Gospođo Slanning, molim vas, dajte mi taj noţ.« Ništa nije rekla. Brzo je soptala, kao da pokušava zadrţati dah. »Molim vas«, preklinjao sam je, »samo vam ţelim pomoći.« »Zašto biste mi pomogli? Pokušala sam uništiti i vas, i Edwarda, i onog odvjetnika Coleswyna. Nazvala sam vas hereticima. A to i jeste.« Još je čvršće stisnula noţ i malko ga podignula. »Mislim da niste bili sasvim pri sebi. Molim vas, gospođo, dajte mi noţ.« Koraknuo sam naprijed i ispruţio ruku. Ona stane podizati noţ prema grlu. »Ne!« viknuo je Nicholas tako glasno i gorljivo da je Isabel zaustavila noţ tik ispred vrata na kojem su ispod naborane blijede koţe vidljivo pulsirale arterije. »Nije vrijedno toga!« nastavio je Nicholas zdušno. »Što god da ste učinili, madam, što god da je vaša obitelj učinila, to nije vrijedno toga!« Isabel ga je nakratko netremice promatrala. Potom je spustila noţ, ali sada je njegov vrh okrenula prema nama. U strahu da će nas napasti, podignuo sam ruku da se zaštitim. Isabel je bila mršava i već postarija ţena, no očaj daje snagu i najslabijima. Međutim, nije napala nas. Okrenula nam je leđa i krenula noţem na obljubljenu sliku; zarezivala ju je snaţnim udarcima, i uskoro je
523
otpao komad ţbuke, točno pokraj raspukline u zidu koju su vještaci bili primijetili. Nastavila je divlje udarati, ispuštajući očajničke grlene glasove, a boja i ţbuka mrvile su se sa zida. U jednom joj se trenutku noţ oklizne i zareţe je po drugoj ruci — krv joj brzo promoči haljinu. Bila se trgnula zbog neočekivane boli i ispustila noţ. Stišćući ranjenu ruku, srušila se na pod i počela plakati. Leţala je i beznadno jecala, izmučena tugom i krivnjom koje su se gomilale cijeli njen ţivot. Nicholas brzo krene naprijed, podigne noţ i odnese ga u hodnik Vowellu. Stari je sluga kroz otvorena vrata uţasnuto promatrao Isabel i sliku, koja je sada bila prekrivena bezbrojnim brazdama, a na mjestima gdje je otpala ţbuka vidjele su se letve. Niz sliku je sipila tanašna pruga vapnene prašine. Isabel je najţešće nasrnula na lice svoje majke, i taj dio slike bio je gotovo potpuno uništen. Pogledao sam Nicholasa — bio je blijed i teško je disao. Potom kleknem pokraj Isabel. »Gospođo Slanning?« Lagano sam joj dodirnuo rame. Trgnula se i skvrčila, kao da se ţeli utisnuti u pod. Drţala se za ranu. »Gospođo Slanning, porezali ste se«, rekao sam blago. »Moramo vam poviti ruku.« Prestala je plakati i pogledala ozlijeđenu ruku. Na licu joj se vidio očaj, kosa joj je bila raščupana, i svatko bi se saţalio nad njom. Podignula je glavu i kratko me pogledala u oči, no odmah je zadrhtala i svrnula pogled. »Ne gledajte me, molim vas«, šapnula je. »Nitko me sada ne bi trebao gledati.« Plačno je uzdahnula. »Naš očuh bio je nevin, dobar čovjek. No Edward i ja prekasno smo to shvatili. Majka je bila okrutna. Napisala je oporuku s namjerom da nas posvađa, to mi je sada jasno. Znala je da Edward i ja oboţavamo tu sliku. Majka nije htjela da joj dolazimo u posjet, ali ja bih katkad došla da vidim sliku. Da ponovo vidim našeg oca.« Pogledam prazni stolac njene majke, okrenut prema ostacima murala. Vez je i dalje leţao na sjedištu. »Naš je otac umro nenadano. Zašto nas je ostavio? Zašto?« Isabel je ponovo plakala. Bile su to suze izgubljenog djeteta. »Siroti Edward! Ja sam ga natjerala na nedjelo. Sve ove godine mogla sam to priznati. Po staroj vjeri dovoljno je da se čovjek pokaje i opraštaju
524
mu se svi grijesi, no Edwardova vjera ne priznaje takvo što. Ali...«, počela je šaptati, »... moje je srce otvrdnulo i nisam htjela priznati. A oboje smo počinili nedjelo. Oboje!« Trznuh se zbog snaţnog kucanja na ulaznim vratima. Ĉuo sam kako Vowell razgovara s došljakom, a onda u salon teatralnim koracima uđe Vincent Dyrick — crna halja lelujala je za njim, a suho orlovsko lice bilo mu je bijesno. Pogledao je Nicholasa i mene, zatim uplakanu Isabel na podu, a onda se zablene u uništeni mural. »Shardlake! Što ste učinili? Zašto je moja klijentica u ovakvom stanju?« Polako sam ustao. Koljena su mi zaškripala, a osjetih i jaku bol u leđima. Isabel je Dyricka promatrala zbunjeno i prazno, kao da ne shvaća tko je to. Isti takav pogled imao je Edward u Toweru. »Pitajte je sami«, rekao sam sumorno. Dyrick se ponovo zapiljio u sliku. Vjerojatno je zaključio da mu bezbrojni honorari u vezi s ovim slučajem izmiču kao vapnena prašina koja je još uvijek sipila s uništenog zida. »Tko je ovo učinio?« »Isabel, bojim se.« »Za Boga miloga!« Dyrick pogleda svoju klijenticu. Isabel se i dalje kutrila. Bila je tako posramljena da nas nije mogla ni pogledati. »U groznom je stanju«, protisnuo je Dyrick, pa uperio kaţiprst u mene. »Ja nisam odgovoran za njene postupke! Ona je uporno traţila da kopiju prituţbe pošaljem Krunskom vijeću! Pokušavao sam je odgovoriti!« »Znam. Brate Dyrick, budući da je Isabel vaša klijentica, pa će sve ostati povjerljivo, nešto ću vam otkriti. Ona i Edward su se prije gotovo pola stoljeća urotili i ubili svog očuha. Edward je počinio samoubojstvo, a i Isabel bi se moţda ubila da se mi nismo pojavili.« Pogledao sam mural. »Sve ovo je velika tragedija, Dyrick. Zlo se dodatno produbilo u zbrci parnice, baš kako je njihova majka i htjela. Moja nastojanja da s bratom Coleswynom postignem nagodbu samo su otkrila o kakvom se uţasu radi.«
525
Umorno sam krenuo prema vratima. Dyrick je gledao Isabel, no onda se okrene prema meni. »Ĉekajte! Ne moţete me ostaviti s njom u ovakvom stanju...« »Vowell će vam pomoći da joj povijete ranu. Iskreno vam savjetujem da nakon toga pozovete njenog svećenika. Pazite da ne dođe netko drugi. Ona je od stare vjere i to joj je vrlo vaţno. Moţda joj on pomogne.« Okrenuo sam se Nicholasu. Promatrao je lice Isabelina oca, koji je, usred ostataka slike, i dalje izgledao dobrohotno, samouvjereno i aristokratski. »Idemo, momče«, rekao sam. Prošli smo pokraj Dyricka i starog Vowella, te izašli na kolovoško sunce. »Spasio si je«, rekao sam Nicholasu. »Imala je dobrog oca punog ljubavi, a ipak je završila ovako«, rekao je on tiho. S jezom shvatim da je zbog pisma svojih roditelja i Nicholas razmišljao o samoubojstvu. Srećom, odbacio je te misli, a upravo zbog tog iskustva nastupio je onako gorljivo prema Isabel. »Što će sada biti s njom?« upitao je. »Ne znam.« »Moţda je za tu jadnu ţenu prekasno«, uzdahnuo je Nicholas, pa me ozbiljno pogledao svojim zelenim očima, »no za mene nije.«
† SUTRA rano poslije podne stajao sam u prvim redovima velikog mnoštva koje se okupilo ispred crkve St. Michaelle Querne. Pročelje crkve gledalo je na otvoreni prostor uz zapadnu stranu Cheapsidea, duţ kojeg se naguralo još svjetine. Upravo je tom ulicom uskoro trebao proći admiral d’Annebault. Gradonačelnik Bowes, kojeg sam posljednji put vidio na spaljivanju Anne Askew, bio je sam na malom podiju. Ja sam stajao u dugačkom redu gradskih vijećnika i drugih londonskih uglednika. Svi smo oko vrata nosili zlatne lance. Kao i na spaljivanju, na provizornoj je govornici stajao svećenik u bijeloj halji. Danas mu je zadatak bio da na francuskome poţeli admiralu dobrodošlicu. Ĉuo se mrmor mnoštva i ţuborenje vode u kanalu pokraj crkve.
526
Admiral je tog jutra brodom došao iz Greenwicha u Tower, zajedno sa svim galijama. Ja sam sinoć s Nicholasom otišao u posjet Baraku i Tamasin. Proveli smo mirnu večer igrajući karte. Nisam im rekao što se dogodilo s Isabel — Tamasin u svom stanju nije smjela slušati takvo što. Potom sam se vratio kući i spavao do kasnog jutra. Probudili su me plotuni toverskih topova u čast admiralova dolaska. Snaţni udari čak su i u Chancery Laneu tresli prozore. Iz Towera će d'Annebault krenuti kroz grad u društvu kraljičina brata, Williama Parra, i drugih drţavnih velikodostojnika. Odredište povorke je crkva St. Michael. Martin mi je pomogao da odjenem svoje najbolje ruho. Stavio sam i zlatni lanac koji je prošle večeri očistio. Nismo progovorili ni riječi. Potom sam se zaputio prema crkvi. Pri odlasku sam vidio Timothyja kako potišteno viri kroz poluotvorena stajska vrata. Morao sam popričati s njim o Martinovoj izdaji, no i dalje je vrijedila moja prisega na tajnost lordu Parru i dječaka sam tek strogo pogledao. Moţda i prestrogo, ali još uvijek me mučio njegov postupak, kao i sve ono što sam doţivio proteklih dana. Kraljevski sluţbenik nas je poredao, naređujući gradonačelniku i vijećnicima kao da su djeca. Sunce je prţilo, i bilo je silno vruće ispod naših dvostrukih kapa. Karike zlatnih lanaca jarko su svjetlucale. Na stupovima su lagano vijorile dugačke zastave, engleske zajedno s francuskim ljiljanima. Jarke su tkanine visjele i s gornjih prozora kuća i radnji. A samo prije godinu dana francuskim ljiljanima bile su omotane lutke na kojima su regruti vjeţbali gađanje — stotine unovačenih muškaraca marširalo je u Portsmouth iz Londona zbog obrane zemlje od invazije koja je tada prijetila. Pokraj mene ponosno je stajao viši odvjetnik Blower iz Inner Templea. Uvukao je golemi trbuh i isturio prsa. Imao je pedeset i nešto. Kratka brada bila mu je uredno podrezana. Slabo sam ga poznavao; bio je odveć umišljen za moj ukus. Govorilo se da bi ga Wriothesley mogao imenovati za suca. »Baš lijep dan za doček admirala«, rekao je. »Ovakve svečanosti nije bilo još od krunidbe Anne Boleyn.« Podignuo sam obrve,
527
sjećajući se kako je taj radosno pozdravljen brak završio. »Hoćete li biti prisutni na sutrašnjem susretu princa Edwarda i admirala?« upitao je Blower. »I na svečanosti u palači Hampton?« »Da, predstavljat ću Lincoln’s Inn.« »I ja ću biti tamo«, rekao je on s ponosom. Iskosa je pogledao moj lanac. »Imate ga dugo? Po mirisu octa rekao bih da ste ga dali čistiti.« »Nosim ga samo u iznimnim prilikama.« »Doista? Ĉini se da je malko izgreban.« Blower tašto pogleda debele, sjajne karike svog lanca. Potom se nagne prema meni i tiho reče: »Zar niste našli vremena za britvu, brate? Takve su bile upute. Brada vam je crna i vidi se da se niste obrijali.« »Imao sam jako puno posla, brate Blower.« »Za vrijeme praznika?« »Imam nekoliko vrlo teških predmeta.« »A tako.« Kimnuo je, pa izgovorio staru pravničku poslovicu: »Teški predmeti stvaraju loše pravo.« »Istina.« Blower me postrance pogledao. Upitah se je li već procurilo da sam saslušan pred Krunskim vijećem. Sluge u Whitehallu, gradu i Innovima stalno prenose vijesti između sebe. Cheapsideom počne odjekivati vatreno klicanje. Ljudima je bilo naređeno da glasnom dobrodošlicom pozdravljaju d’Annebaulta. Blower još više uvuče svoj veliki trbuh. »Evo ga«, rekao je gorljivo, pa iz sve snage viknuo: »Hura!« ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE NAKON DOĈEKA OTIŠAO SAM KUĆI. Bio sam iscrpljen, a još su me čekale svečanosti u ponedjeljak i utorak. Unatoč svom jadnom drţanju u bitci u Solentu prošle godine, admiral Claude d’Annebault stigao je do crkve St. Michael na impresivan način: bio je krupan i zgodan muškarac u pedesetima, dojahao je na
528
prekrasnom bojnom konju, a uz njega je jahao grof od Essexa. Bilo mi je drago što je kraljičin brat dobio tako istaknutu ulogu — bio je to još jedan znak da je obitelj Parr sigurna. Nakon pozdravnoga govora, gradonačelnik je ponudio admirala ljekovitim likerom u velikim srebrnim vrčevima, slatkišem od marcipana i hrskavim kolačima da se malko okrijepi. Već sam dugo stajao i boljela su me leđa, pa sam se neopazice udaljio što sam prije mogao i pješice krenuo kući. Ostatak dana htio sam provesti sam i u miru. Ušavši u kuću, čuo sam kako Josephine i Agnes u kuhinji veselo razgovaraju o vjenčanju, već uglavljenom za siječanj. Jadna Agnes, pomislih. Još uvijek ništa ne zna o izdaji svoga muţa. Uskoro će otići zajedno s njim. Iz blagovaonice izađe Martin, uobičajeno pokorna drţanja. U ruci je imao pismo. »Ovo je stiglo za vas dok ste bili vani, gospodine.« »Hvala.« Prepoznao sam rukopis Hugha Curteysa. »Gospodine, ima li kakvih vijesti glede... onoga?« upita Martin tiho. »Hoću li morati u onu kuću?« Premda mu je lice ostalo bezizraţajno, po malo stisnutim očima i usnama opazio sam da je napet. »Zasad ništa, Martine«, odvratio sam hladno. »Reći ću ti čim dobijem upute.« »Hoće li to biti uskoro?« »Nadam se. Ne znam. Javit ću ti čim nešto saznam«, rekoh, pa dodam: »Sam si kriv za nevolju koja te snašla.«
† U SVOJOJ sobi otvorio sam Hughovo pismo. Ĉini se da je car Charles odlučio ograničiti neovisnost flandrijskih gradova: »Ovdje i u drugim dijelovima Flandrije uhićeni su mnogi domaći reformisti. Vrlo je vjerojatno da će završiti u tamnicama ili na lomači. Neki Englezi i drugi stranci prešli su u Njemačku.« Upitah se je li granicu prešao i Bale, skrivajući u prtljazi knjigu Anne Askew. Vjerojatno jest. Već se naviknuo na brze selidbe otkad je, nakon pada svog
529
zaštitnika Cromwella, pobjegao iz Engleske. To će zasigurno odgoditi objavljivanje knjige. U pismu je dalje stajalo: »Mnogi ljudi iz engleske trgovačke zajednice su zabrinuti. Ako ozračje u gradu postane još lošije, bojim se da ću i ja biti prisiljen razmisliti o odlasku u Njemačku.« Uzdahnuo sam. Bio sam mislio da je moj štićenik pronašao sigurno utočište, no čini se da sam bio u krivu. Sjetih se da sam upravo u parnici za Hughovo starateljstvo prvi put ukrstio mačeve s Vincentom Dyrickom. Pomisao na Dyricka dovede me do Isabel: što će sada biti s njom? Sada, kad je cijeli teret onog što je učinila, kao i Edwardova smrt, na njenim leđima? Sjetih se kako je mahnito, posve duševno rastrojena, zarezivala sliku za koju se onako fanatično borila. Spontano uzmem pero i napišem poruku Guyu: Nismo se vidjeli još otkad sam došao posjetiti onog sirotog čovjeka u bolnici svetoga Bartola, ali stalno si u mojim mislima. Klijentica koju sam zastupao u jednom ţalosnom obiteljskom predmetu trenutno prolazi kroz velike duševne patnje. Pripada staroj vjeri, i zamolio sam njenog odvjetnika da joj pozove svećenika. No i dalje sam zabrinut za nju. Bi li je, ako nađeš vremena, mogao posjetiti? Moţda bi je mogao utješiti. Dodao sam Isabelino ime i adresu, te u potpisu poruke stavio »tvoj odani prijatelj«. Osušio sam tintu i zapečatio pismo. Eto, Guy će vidjeti da nemam ništa protiv religijskog savjetovanja među pripadnicima stare vjere. Moţda doista uspije pomoći Isabel. Međutim, strahovao sam da se njen um više ne moţe oporaviti.
† UJUTRO U ponedjeljak, dvadeset trećeg kolovoza, opet sam odjenuo svoje najbolje ruho i spustio se do staje. Danas je na redu bilo svečano sprovođenje admirala d’Annebaulta u palaču
530
Hampton. Sve će početi pet kilometara od palače, pokraj rijeke, gdje će admirala pozdraviti mali princ Edward. Bila je to prva dječakova javna duţnost. Oni koji su, poput mene, dolazili iz grada, morali su se onamo zaputiti konjima. Utješno mi je bilo što ću tijekom svečanosti ostati u sedlu. Jučer sam otišao brijaču i obrazi su mi bili glatki, pa mi Blower danas neće moći prigovarati. Preko Martina sam naloţio Timothyju da dobro očetka Genesisa i da mu od grive napravi pletenice. Ušavši u staju, sa zadovoljstvom uočim da je dječak valjano obavio zadatak. Spustio je pomične stube pokraj konja, nijednom me ne pogledavši u oči. No, kad sam stavio stopala u stremene, podignuo je glavu i nervozno se osmjehnuo, otkrivši rupu između zuba — izbili su mu dva sjekutića dok je još bio ulično siroče. »Gospodine, rekli ste mi da ćemo još razgovarati o... o spaljenim knjigama.« »Hoćemo, Timothy. Ali ne sada. Ĉeka me vaţna svečanost.« Ĉvrsto je uhvatio uzde. »Ali, gospodine... Htio sam reći da je vjerojatno Martin drugim ljudima rekao za knjige. Ja to nikad ne bih učinio. A Martin je još uvijek u sluţbi. Sinoć je sa mnom bio grub kao i uvijek.« Zarumenio se i malko podignuo glas: »To nije pravedno, gospodine. Nisam vam ţelio učiniti ništa naţao.« Duboko sam uzdahnuo. »Zadrţao sam Martina iz osobnih razloga«, rekoh, pa nastavim oštrije: »Njegov postupak smeta mi manje od tvog uhođenja. Vjerovao sam ti, Timothy, a ti si me iznevjerio.« Dječakove oči ispune se suzama, pa rekoh smirenije: »Razgovarat ćemo sutra, Timothy. Sutra.«
† ZA MJESTO dočeka izabrana je široka vriština pokraj rijeke. Kad sam stigao, već su gotovo svi bili ondje. Oko tisuću gardista bilo je pozvano baš za ovu priliku; nosili su nove livreje u kraljevim bojama. Gradske sluţbenike i nas, predstavnike Innova, opet su postavili u prve redove pokraj puta. Nešto podalje od nas, na konjima su, okruţeni straţom, čekali drţavni velikodostojnici. Svi
531
koje sam vidio na zasjedanju Krunskoga vijeća bili su ovdje. Gardiner je, onako krupan, sjedio na konju širokih leđa. Rich i Wriothesley bili su jedan uz drugoga. Paget je gladio dugu račvastu bradu i svojim hladnim pogledom odmjeravao ljude u blizini; na četvrtastom licu danas je imao čak i malo boje. Grof od Hertforda drţao se ozbiljno i dostojanstveno, dok se pokraj njega naočiti Thomas Seymour radosno smješkao; crvenkastosmeđa brada bila mu je počešljana, a vjerojatno i namirisana. Bili su tu i ostali: lord Lisle, koji se prošle godine kod Portsmoutha pokazao boljim zapovjednikom od d’Annebaulta, te drugi lordovi, svi u najboljem ruhu, i s kapama čija su pera lelujala na riječnom povjetarcu. Plava voda se svjetlucala, odraţavajući vedrinu neba. Ispred svih velikodostojnika na omanjem je konju sjedio dječak, nasljednik kralja Henrika. Nije mu bilo još ni devet godina. Nadzor nad princom Edwardom, koji treba uspostaviti po kraljevoj smrti, bio je u središtu svih spletki muškaraca iza njega. Princ je nosio grimizni prsluk širokih ramena i razrezanih rukava, i crnu kapu ukrašenu dijamantima. Pokraj odraslih muškaraca bio je tek sićušna figura, no u sedlu je sjedio čvrsto i uspravno. Bio je visok za svoju dob, a mršavo mu je lice bilo kruto i pribrano. Taj ozbiljan izraz lica i mala brada podsjetili su me na njegovu pokojnu majku, Jane Seymour, koju sam vidio na velikom muralu u Whitehallu. Ţalio sam dječaka zbog tereta koji će mu uskoro pasti na pleća. A onda se sjetim Timothyja — bio sam odveć grub prema njemu. Ljudi ne bi smjeli biti kivni na djecu. Razgovarat ću s njim čim se vratim. I ovog su me puta smjestili pokraj Blowera. Krupni viši odvjetnik mi je kimnuo, no malo je govorio. Neprestano se naginjao naprijed, gledajući prema društvu okupljenom iza princa Edwarda. Pokušao je uhvatiti pogled Thomasa Wriothesleya, predsjednika Gornjeg doma, koji mu je mogao dodijeliti ţuđeno sudačko mjesto. Wriothesley ga jest vidio, no na njegovo kimanje i smiješak uzvratio mu je mrštenjem, kao da je ţelio reći: »Ne ovdje.« Sjetih se stare uzrečice: Velike buhe imaju male buhe. U daljini opazih da nam se uz riječnu obalu polako pribliţava d’Annebaultova povorka, skupina od tristotinjak ljudi. Znao sam
532
da je d’Annebault iz Francuske sa sobom poveo njih barem dvjesto. Iz engleske gomile istupe glasonoše i odjeknu trube. Admiral, opet u pratnji grofa od Essexa, dojaše do princa Edwarda i nakloni mu se u sedlu. Princ je, visokim dječjim glasom, započeo s govorom dobrodošlice. Nijednom nije zastao, a francuski mu je bio sjajan. Po završetku govora, jedan vojnik povede admiralova konja naprijed. Princ i admiral se zagrle.
† NAKON TOGA francuski gosti i većina engleskih lordova krene na konjima prema palači Hampton. Na čelu su bili princ Edward i admiral. Uzde prinčeva konja drţao je visoki vojnik. Oni koji su ostali, kao i obično u takvim prilikama, odmah su se opustili: počelo je rastezanje, čuli su se duboki udisaji, a i poneki prijateljski razgovor prije povratka u London. Odlučio sam da ću, iz čiste uljudnosti, u London poći zajedno s nezadovoljnim Blowerom, ali baš kad sam mu se nakanio obratiti, osjetih da me netko uhvatio za ruku. Bio je to lord Parr. Stajao je pokraj Genesisa s dvojicom slugu; jedan od njih drţao je uzde njegova konja. »Lorde, nisam vas vidio u prinčevoj pratnji«, rekoh. »Da, kraljičino domaćinstvo nije uključeno u ovo, no ja sam ipak došao. Rado bih popričao s vama.« »Naravno.« Promotrio sam starca. U poruci mi je napisao da je bio bolestan. I jest izgledao krhko. Cijelim se tijelom naslanjao na štap. Kimnuo je svojim slugama — jedan mi pomogne da sjašem, a drugi uhvati Genesisove uzde. Blower je iznenađeno promatrao lorda Parra; nije, dakako, znao da se poznajem s takvim velikodostojnikom. Naklonio mu se i odjahao, sada već silno mrzovoljan. Lord Parr me poveo do rijeke, podalje od guţve. »Jeste li dobili moje pismo?« »Jesam. Razgovarao sam sa svojim majordomom. Učinit će sve
533
što mu naredim. Preko volje, doduše.« »Još uvijek pokušavam otkriti tko je pogurao onu točku na dnevni red Vijeća. Zasad ništa nisam saznao. Paget je vrlo tajnovit.« »Na zasjedanju je bio pravičan«, napomenuo sam. »Ĉinilo se kako je iskreno zainteresiran da se otkrije prava istina o optuţbama.« »Hja, moţda.« Lord Parr duboko je uzdahnuo. »Već sam umoran od svega toga. Nakon što admiral sljedećeg tjedna ode, kralj i kraljica će se zaputiti na kraće putovanje do Guildforda, pa i ja moram ponovo seljakati svoje stare kosti.« Nakratko je pogledao rijeku, pa tiho nastavi: »Kralj neće sa sobom povesti nijednog vijećnika tradicionalista. Ni Gardinera, ni Wriothesleyja, ni Norfolka. Ali lord Hertford i lord Lisle idu s njim.« Gorljivo me pogledao svojim zakrvavljenim očima. »Sreća se okreće u našu korist. Kralj nije ponovo primio Bertana, ostavio ga je da čeka negdje u Londonu. Sve više ljudi zna za dolazak papina izaslanika. A ako uspijem dokazati da je Rich igrao nekakvu dvostruku igru, da je pokušao nauditi kraljici preko vas, kralj će biti gnjevan, a kraljica na dobitku. Obitelj Parr također.« Kratko zastane. »No prije no što išta poduzmem u vezi s onim Sticeom, moram znati više o svemu. Pretpostavljam da još uvijek nema traga ljudima koji su ubili Greeninga?« »Mislite na Danielsa i Cardmakera? Tiskar Okedene ih je vidio u gradu, ali ja ne.« »Za koga li su samo ukrali kraljičinu knjigu? Zasigurno ne za Richa, on bi Tuţaljku odmah iskoristio.« »Bi li njena objava još uvijek naškodila kraljici?« »Mislim da bi.« Načas je utihnuo. Ĉvrsto je stisnuo koščatu šaku i zavrtio glavom. »Kralja bi najviše naljutilo to što je skrivala knjigu pred njim.« »Nevjera bi mu smetala više od teoloških stavova iznijetih u knjizi?« »Tako je. Premda, njezino isticanje da se do spasenja dolazi samo vjerom teško da bi pomoglo. Uza sve to, kralj je teško
534
bolestan, što ga čini nepredvidljivim. Nikad se ne zna kojim će smjerom krenuti.« Lord Parr na tren se zaljulja, i ja ispruţim ruku da ga pridrţim. No odmah se uspravio, duboko udahnuvši. »Gospodine Shardlake, dajte mi nekoliko dana da pokušam iskopati još kakav podatak. Kuću u kojoj se Stice sastaje s vašim majordomom stavit ću pod nadzor.« Pošli smo natrag prema konjima. »Javit ću vam se uskoro«, rekao je lord kad smo uzjahali. »Dobro pazite na majordoma. Jeste li ga pošteno uplašili?« »Mislim da jesam.« »Fino.« Već sam napola okrenuo Genesisa, kad lord doda: »Gotovo sam zaboravio. Kraljica vas najljepše pozdravlja.«
† SPORO SAM jahao prema gradu i prešao tek djelić puta kad mi se pribliţi drugi jahač. Na moje iznenađenje, bio je to mladi William Cecil. Lice mu je, kao i uvijek, bilo vrlo ozbiljno. »Brate Cecile, nisam mislio da ćemo se vidjeti tako brzo«, rekao sam malčice prijekorno. Prije je bio od velike pomoći i lordu Parru je zacijelo teško pao njegov odlazak. »Dobar dan, brate Shardlake.« Zbog mog tona lagano je ukrutio svoje tanke usne. »Kako vam je u sluţbi kod lorda Hertforda?« »Dobro, hvala.« Oklijevao je. »Njegov tajnik uskoro će u mirovinu, i postoji mogućnost da dođem na njegovo mjesto.« Prignuo sam glavu. »Onda ste povukli odličan potez.« Cecil zaustavi svog konja, pa i ja stanem. Mladi odvjetnik prodorno me promatrao svojim velikim i vrlo pronicavim plavim očima. »Brate Shardlake, ţao mi je što sam napustio kraljičinu sluţbu. No otvorila mi se prilika za veliko napredovanje i naprosto sam je morao prihvatiti.« »Da, većina ljudi bi tako postupila.«
535
»Također, priznajem da sam se nakon onog meteţa u pristaništu ozbiljno zamislio. Postavio sam si pitanje koliko sam sposoban za neke stvari. Ja nisam borac, a moram misliti i na obitelj, svoju djecu. Moje vještine, ono malo što ih posjedujem, najbolje dolaze do izraţaja za stolom. Ondje mogu sluţiti reformističkim ciljevima. Vjerujte mi, iskreno to govorim, kao što je iskrena moja ljubav i poštovanje prema kraljici.« »Ali sada su vam na prvome mjestu Seymourovi, a ne Parrovi«, drznem se reći. »Obje obitelji podrţavaju reformu. Brate Shardlake, slijedio sam vas jer vam ţelim nešto reći. Lord Parr je sve slabijeg zdravlja. Kad sam odlazio, nisam znao da je tako bolestan. Stoga, ako nastavite raditi za kraljicu — a znam da ste bili saslušani pred Krunskim vijećem — morate znati da ćete se uvelike morati oslanjati na vlastitu prosudbu.« Ozbiljno me pogledao. »Upravo sam vidio da mu je stanje loše«, rekoh tiho. »Pod pritiskom je, i još sve ovo...« Cecil rukom pokaţe iza sebe, u sve dalju povorku jahača. »Ima mnogo obveza u palači Hampton jer će kraljica igrati vaţnu ulogu u tamošnjoj svečanosti.« »Znam. I ja ću sutra biti ondje.« Nije bilo potrebe da jaše za mnom kako bi mi to rekao. »Hvala vam, brate Cecile.« »Ako saznam nešto što bi moglo biti od koristi vama ili kraljici, javit ću vam.« »Što mislite, gdje je završila kraljičina knjiga?« »Lord Parr smatra da je uništena«, reče Cecil. »A vi?« »Ne znam. Međutim, jasno mi je da su je konzervativci prije mogli puno bolje iskoristiti. Vjetar sada puše na drugu stranu. Moţda je onaj tko je knjigu ukrao to shvatio, pa ju je uništio.« Zavrtio je glavom. »No vjerojatno nikad nećemo saznati pravu istinu.« Nastavili smo jahati, razgovarajući o svečanostima i jesenskom putovanju kraljevskog para koje će uslijediti nakon toga. Ĉini se da
536
je nedaleki Guildford odabran zbog kraljeva lošeg zdravlja, a boravak će trajati samo nekoliko tjedana. Rastali smo se na početku Chancery Lanea. »Ova zagonetka još nije razriješena«, rekoh. »Ako uistinu nešto saznate, molim vas da mi javite.« »Hoću, kunem se.« Da, hoćeš, pomislih jašući Chancery Laneom, ali samo ako to bude od koristi i Seymourovima. ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE ZAKRENUO SAM OKO SVOJE KUĆE, jašući prema staji. Znoj mi je slijepio potkapu za čelo. Imao sam namjeru odmah popričati s Timothyjem, ali dječaka nije bilo. Bit će da su mu Martin ili Agnes dali neki zadatak. Umorno sam sjahao, skinuo obje kape i ušao u kuću. Odmah sam začuo ţenski plač u kuhinji. Bila je to Agnes Brocket; potresali su je očajnički jecaji. Tad sam začuo i Josephine, nešto je tiho rekla, a onda je Martin ljutito viknuo: »Tijela mi Kristova, djevojko, ostavi nas na miru! Ne zuri u mene tim kravljim očima, glupačo! Izlazi!« Josephine je izašla u hodnik. Obrazi su joj se ţarili. »Što se događa?« upitao sam tiho. »Gospodin i gospođa Brocket...« Zastala je jer je u hodnik, čuvši moj glas, izašao i Martin. Ĉetvrtasto lice bilo mu je gnjevno. No pribrao se i tiho me upitao: »Gospodine, mogu li razgovarati s vama?« Kimnuo sam. »Dođi u dnevnu sobu.« Kad smo se našli iza zatvorenih vrata, upitao sam ga: »Što je, Martine? Rekao si Agnes da si me uhodio?« »Ne! Nije to!« Nervozno je odmahnuo glavom, pa tiše rekao: »Radi se o našem sinu.« »Što je s Johnom?«
537
»Dobili smo pismo od tamničara iz Leicestera. John se opet razbolio. U plućima mu se gomila krv. Pozvali su liječnika koji je rekao da će vjerojatno umrijeti. Gospodine, moramo k njemu. Agnes ustraje da krenemo već danas.« Pomno sam ga promatrao. Po očaju u njegovim očima shvatio sam da će Agnes, bez obzira na posljedice, otići k svome sinu. A Martin je, unatoč svim svojim manama, volio svoju ţenu. Sigurno će poći s njom. »Kad je pismo poslano?« upitao sam ga. »Prije tri dana.« Brocket je beznadno vrtio glavom. »Moţda je već prekasno. Agnes bi to ubilo.« Šutio sam, i on nastavi, odjednom prkosno: »Ne moţete nas zaustaviti. Napravite što vas volja. Napišite mi lošu preporuku, raširite glas po Londonu o onome što sam učinio. Recite sve kraljičinim ljudima. Ne marim, mi danas krećemo.« »Ţao mi je što vas je to snašlo«, kazao sam. Sada on ništa nije rekao. Samo je piljio u mene tim očajničkim pogledom. Kratko sam promislio, pa počeo: »Nagodit ćemo se, Brockete. Odnijet ćeš još jednu poruku u onu krčmu, i to odmah. Napisat ćeš da imaš vaţne vijesti i da ćeš u kući pokraj Smithfielda biti sutra u devet navečer.« Duboko je udahnuo. »Krećemo danas«, ponovio je, sada nešto oštrije. »Ne očekujem od tebe da sutra odeš na sastanak. Ima tko će ići. No, da se stvar pokrene, moraš dostaviti poruku. Osobno, napisanu vlastitom rukom.« »A što ću dobiti zauzvrat?« upita on drsko. »Zauzvrat ćeš dobiti preporuku u kojoj ću pohvaliti tvoje majordomske vještine i marljivost. No neću napisati da si dostojan povjerenja. To nisi zasluţio.« »Cijelog sam ţivota bio pošten, sve dok me Johnovi postupci nisu doveli do ovoga«, rekao je Martin drhtavim glasom, a onda zlobno dodao: »Moţda ne bih ni pristao na ulogu uhode da sam vas imalo poštovao, gospodine grba...« Zastao je, shvativši da bi otišao
538
predaleko. »Nisam ni ja poštovao tebe, Martine«, odvratio sam tiho. »Odveć si tašt i uskogrudan. Imaš ţenu koja je predobra za tebe.« Stisnuo je šake. »Ja barem imam ţenu.« U tišini koja je uslijedila ponovo sam začuo kako Agnes neobuzdano plače. Martin se lecnuo. »Pođi sa mnom u radnu sobu«, rekoh. »Napiši poruku i dostavi je. Za to vrijeme ja ću sastaviti preporuku. Dobit ćeš je kad se vratiš. A onda moţeš otići.«
† U RADNOJ SOBI sam razmislio o poruci koja bi Sticea, a moţda i Richa, sigurno namamila u kuću. Na koncu sam rekao Martinu da napiše: »Imam hitne vijesti koje se tiču posjeta talijanskoga gospodina.« To bi trebalo biti dovoljno. Lord Parr mi je rekao da su se glasine o Bertanovu dolasku već počele širiti. Rich će biti ţivo zainteresiran da sazna o čemu se radi. Rekao sam Martinu da doda: »Molim vas da budemo sami. Stvar je vrlo povjerljiva.« Provjerio sam što je Martin napisao i pustio ga da ode u krčmu. Potom sam, uz griţnju savjesti, napisao preporuku za njega. Upitah se hoće li negdje na putu naprosto baciti poruku. Doduše, prije no što je otišao, podsjetio sam ga da su u sve upleteni vrlo visoki drţavni duţnosnici. Također sam osjećao da će ga ponos prisiliti da ipak ispuni to posljednje obećanje. Josephine je odvela Agnes na kat da spremi stvari za put. Ja sam stajao uz prozor u dnevnoj sobi i, pun ţalobnih misli, promatrao osunčani travnjak... Ţena... Da mi je barem kraljica ţena... Upitah se jesam li i ja malko lud, kao sirota Isabel? Začulo se kucanje na vratima i u sobu uđe Agnes. Izgledala je iznureno. Lice joj bijaše umrljano suzama. »Je li vam Martin sve rekao, gospodine?« »O Johnu? Jest, rekao mi je. Ţao mi je.« »Hvala vam što nas puštate. Vratit ćemo se čim uzmognemo.
539
Martin je otišao obaviti zadnji poslić.« Beskrvno se osmjehnula. Dakle, Martin nije rekao ţeni da se ne vraćaju. Ne sumnjam da će poslije izmisliti neko objašnjenje. Sirota Agnes — bila je čestita, vrijedna i dobrohotna ţena. No muţ je obmanjuje, a sin joj je u zatvoru. »Malo sam promatrao vrt«, rekoh blago. »Mnogo si truda uloţila u njega. I u kuću.« »Hvala vam, gospodine.« Uzdahnula je, pa rekla: »Nije uvijek lako s mojim muţem, znam to, ali ja sam bila ta koja je ustrajala da Johnu idemo danas. Krivnja je na meni.« »Nisi ni za što kriva. Jasno da ţeliš vidjeti sina.« Posegnuo sam za svojom torbom koja je leţala na stolu. »Uzmi nešto novaca, trebat će vam na putu.« Dao sam joj zlatnik od pola funte. Ĉvrsto ga je stisnula i spustila glavu, a onda očajnički pokušala zazvučati vedro: »Pazite da Timothy i Josephine ne upadnu u kakvu nevolju, gospodine.« Ĉekao sam da se Martin vrati i potvrdi da je dostavio poruku. Predao sam mu preporuku. Nisam ţelio gledati kako odlaze, pa sam izišao iz kuće i pješice pošao prema Lincoln's Innu. Htio sam se posavjetovati s Barakom i Nicholasom.
† STIGAVŠI U ured, obojicu sam pozvao u svoju sobu i ispričao im što se upravo dogodilo. »To znači«, rekoh na kraju, »da je Stice na redu već sutra.« »Na temelju čega će biti uhićen?« upitao je Barak. »Nije učinio ništa protuzakonito, i Rich će biti ljutit.« »Neka lord Parr razmisli o tome. Potraţit ću ga sutra po podne na velikoj gozbi u palači Hampton. Ta je gozba posljednji zadatak koji obavljam za rizničara Rowlanda. Prema uputama koje sam dobio, samo ću morati stajati uokolo sa stotinama drugih ljudi.« Govorio sam s gorčinom. »Moramo pokazati d’Annebaultu kako u Engleskoj ima mnogo bogataša koji mogu objesiti zlatni lanac oko vrata. A zapravo, većina prisutnih s mukom će platiti ratne poreze, dok se
540
na tisuće onih koje admiral neće vidjeti bori za golo preţivljavanje.« Barak je podignuo obrve. »Zvučite kao jedan od onih ekstremnih radikala.« Samo sam slegnuo ramenima. »Kako bilo, ondje ću razgovarati s lordom.« »Što ako ga u tom mnoštvu ne pronađete?« »Pronaći ću ga.« U tom trenutku iz mene izbije sav gnjev koji se u meni gomilao posljednjih nekoliko dana. Snaţno sam udario šakom po stolu — staklena tintarnica je poskočila i tinta štrcne uokolo. »Saznat ću što Rich i Stice smjeraju. Prokleti bili! Mjesecima su me uhodili, oteli Nicholasa, prisilili me da surađujem s njima. Neću to više trpjeti! Dojadilo mi je da me iskorištavaju bez kraja i konca!« Rijetko kad sam tako gubio kontrolu. Barak i Nicholas se zgledaju. »Ne bi li bilo najbolje«, započne Nicholas oprezno, »da se ostavite svega toga? Vaš nevjerni majordom odlazi. Knjiga Anne Askew je u inozemstvu. Kraljičina knjiga je nestala, a nije ju ukrao Stice. Nema traga ljudima koji su ubili Greeninga i ostale iz njegove skupine.« »Niti ikakvog dokaza da su povezani s Richem«, sloţio se Barak. »Upravo suprotno.« »Uvijek je u sve bio upleten netko treći, netko tko je uposlio onu dvojicu ubojica«, rekoh. »Ali nismo uspjeli doznati o kome se radi. Richevo i Sticeovo uhođenje — a pratili su me dobrano prije no što je knjiga ukradena — moţda uopće nema veze s Tuţaljkom, ali ima s kraljicom. Brocketu je rečeno da osobito motri imam li kakvih doticaja s njom. Moram riješiti ovo zbog nje. Ali i zbog sebe sama!« Nicholas me ozbiljno pogledao. »Ţelite li da i ja sutra odem do te kuće?« Barak ga pogleda i kimne. »Nema jamstva da će Stice biti sam.« »Lord Parr stavit će kuću pod nadzor. Znat će se tko dolazi i odlazi.«
541
»Svejedno, netko bi trebao biti s vama«, ustrajao je Nicholas. Pogledao sam ga. Pjegavo lice bilo mu je iskreno, no nije bilo sumnje da se opet probudila njegova mladalačka sklonost pustolovinama. »Hja, ako ide on«, reče Barak, »onda moram i ja, da pripazim na obojicu.« Oklijevao sam. »Ne, obojica ste već učinili dovoljno. Siguran sam da ću uvjeriti lorda Parra da pošalje još ljudi.« »Ali, ako ne uspijete u tome...« Barak je podignuo obrve. Promatrao sam ih. Sve otkako sam poslao Brocketa s porukom, bilo mi je jasno da obojicu ţelim zamoliti da pođu sa mnom. A svoju su mi pomoć ponudili prije svega zbog odanosti prema meni. Grlo mi se stegnulo. »Vidjet ćemo«, rekoh. Nicholas je vrtio glavom. »Da mi je bar znati tko stoji iza one dvojice koji su ukrali kraljičinu knjigu.« Barak se nasmijao. »Mnogo toga si ţeliš, dugajlijo. Vjerojatno se ne radi o Richu, ali nije nemoguće da je posrijedi baš on. Moţda je iza svega Wriothesley ili pak obojica rade po naredbama biskupa Gardinera.« »Da«, rekoh. »Tko će ga znati. Ĉak bi i lady Mary mogla biti upletena, zajedno s toboţnjom ludom Jane, premda mi je to sada malo vjerojatno. Ili Seymourovi, koji moţda rovare protiv Parrovih.« Barak podigne ruku kao da drţi čašu. »Nazdravljam kralju i cijeloj njegovoj obitelji, svim njegovim uzvišenim vijećnicima i velikom admiralu d’Annebaultu. Cijelom tom prokletom čoporu.«
† Kući SAM se vratio umoran i s griţnjom savjesti. Nadzor sam bio izgubio zbog osjećaja da me iskorištavaju, no nisam li i ja sam iskorištavao Baraka i Nicholasa? Kuća je bila tiha, a kasno popodnevno sunce svjetlucalo je na prozorskim staklima. Bila je to kuća imućnog čovjeka — po mnogim sam pitanjima bio sretnik. Pomislih na Martina Brocketa i
542
jadnu Agnes, koji sada zasigurno punom brzinom jašu prema sjeveru, s rupcima preko usta da ih štite od prašine. Ako ništa, novac koji sam dao Agnes bit će im dostatan da pristojno ţive nekoliko mjeseci. Dok ne pronađem novog majordoma, morat ću se osloniti na Josephine i Timothyja. Josephine je u kuhinji pripremala večeru. »Otišli su?« upitao sam. »Jesu, gospodine.« Vidio sam da je plakala. Malo se kolebala, pa dodala: »Prije no što su otišli, gospodin Brocket otišao je do staje da se oprosti s Timothyjem.« Namrštio sam se. Martin nikad nije imao obzira prema dječaku. Štoviše, mislio je da sam odveć blag prema njemu. »Ne znam što mu je rekao, no poslije sam vidjela da je Timothy uzrujan. Plakao je, ali nije htio reći zbog čega. Otrčao je natrag u staju. Teško će mu pasti Agnesin odlazak... U posljednje vrijeme... nije baš svoj.« »Imao sam razloga da budem, hja, nezadovoljan Timothyjem. Danas sam nakanio porazgovarati s njim. Idem odmah do njega.« Josephine je laknulo. »Mislim da je to dobra ideja, gospodine«, rekla je, pa brţe-bolje dodala: »Ako to smijem reći.« Osmjehnuo sam se. »Smiješ, Josephine. Ti si sada zaduţena za domaćinstvo.« Njene oči se rašire — što od zadovoljstva, što od bojazni pred odgovornošću. Krenuo sam prema staji. Iznutra sam čuo kako se Genesis pomiče. Duboko sam udahnuo i otvorio vrata. »Timothy«, rekao sam tiho. »Mislim da bismo trebah porazgovarati o onom...« No u staji je bio samo Genesis u svom pregratku. Na preokrenutom vjedru, gdje je dječak obično sjedio, ugledam poruku adresiranu na Gospodina Shardlakea. Podignuo sam je i zabrinuto rasklopio. Ţao mi je što sam vas onaj dan špijunirao. Bio sam zločest. Nisam vam htio naškoditi, gospodine. Kunem se Isusom Kristom. Gospodin Brocket mi je rekao da on i gospođa Agnes odlaze, i da sam ja kriv za to, da odlaze zbog onog što sam napravio. Ne zasluţujem ostati u vašoj
543
kući i idem na put, grešnik u lamentaziji. Grešnik u lamentaziji. Ta pogrešno napisana riječ me potresla. Danas se često koristi — u zemlji je bilo sve više onih koji misle da su teško zgriješili i da o tome moraju lamentirati pred Bogom. Spustio sam poruku, shvaćajući da su moji vrlo šturi prigovori upućeni dječaku doveli do nevolje koju nisam mogao ni zamisliti. Martin je dostavio poruku u krčmu, u to sam bio siguran, ali onda je svoj gnjev i ogorčenost istresao na dijete. Podli grubijan. Zguţvao sam poruku, pa potrčao prema kući. »Josephine, Timothy je otišao! Moramo ga pronaći!« ČETRDESET OSMO POGLAVLJE JOSEPHINE JE OTIŠLA po svog zaručnika, mladog Browna. Bio je sretan što moţe pomoći u potrazi za Timothyjem. On i Josephine krenuli su na jednu, a ja na drugu stranu. Pretraţio sam sve obliţnje ulice, bio i onkraj Newgatea, ali premda je Timothy otišao prije najviše sat vremena, nisam ga uspio pronaći. S potragom sam prestao tek kad se smračilo. Vratio sam se u pustu kuću, zapalio svijeću i turobno se zapiljio u kuhinjski stol. Proklinjao sam Brocketa, koji je namjerno ponizio dječaka. Shvatio sam da sam Timothyja počeo doţivljavati kao vlastitog sina, baš kao što sam Josephine zavolio, na neki način, poput kćeri. Moţda sam baš zato bio toliko povrijeđen Timothyjevim postupkom, pa sam ja zauzvrat povrijedio njega, dopuštajući svojoj srdţbi da se razgori. Bio sam budalast, vrlo budalast. Sve bi ispalo bolje da sam ga gledao kao običnog slugu. Sjedeći tako za stolom, u nadi da će se Josephine i Brown vratiti s Timothyjem, sjetih se da me Belknap na samrtnoj postelji upitao što će biti sa mnom. Kao da je predvidio sve teške nevolje koje će me snaći. Oštro sam udahnuo. Opet sam se sjetio da mi se Bealknap prošle jeseni nenadano pokušavao pribliţiti. Neko vrijeme stalno se vrzmao oko mene, kao da ţeli steći moju naklonost. A onda se teško razbolio, negdje početkom godine, baš kad sam uzeo Martina u
544
sluţbu. Mislio sam da je Martinovo uhođenje povezano s lovom na heretike. Ali, što ako me i Bealknap pokušavao uhoditi ? Moţda je Stice najprije vrbovao njega, no kako Bealknap nije uspio steći moje povjerenje, a potom se i razbolio, Stice je potraţio novog uhodu i pronašao ga u majordomu s novčanim problemima. Drhtavom rukom prošao sam kroz kosu. Ako me Bealknap uistinu uhodio, to bi objasnilo njegove riječi sa samrtne postelje. Ali kome bi bilo u interesu da me prati još od prošle jeseni? Lov na heretike još nije započeo, niti sam radio za kraljicu. U razmišljanju me prekine zveket kuhinjske brave. U kuhinju uđu Josephine i Brown. Izgledali su iscrpljeno. Brown je odmahnuo glavom, a Josephine se skljokala na stolac nasuprot meni. »Nismo ga mogli pronaći, gospodine«, rekao je Brown. »A posvuda smo se raspitivali i obišli sve trgovine.« Josephine me pogleda. »Timothy je lijepo odjeven. Osim toga, svatko bi se sjetio rupe između njegovih prednjih zubi.« Mladi Brown joj spusti ruku na rame. »Na ulicama je mnogo bezube djece.« »Ali samo Timothy ima onako lijep smiješak.« Josephine briţne u plač. Ustao sam. »Hvala vam oboma na pomoći. Idem do Jacka Baraka. On bi mogao znati što dalje.« Bio sam siguran da će Baraku nešto pasti na pamet. I sam je nekoć bio dijete s ulice. »Ako vaš gazda to dopusti, gospodine Brown, nastavit ćemo s potragom čim se razdani.«
† »PONUDITE NAGRADU«, odmah je predloţio Barak. Sjedio sam s njim i Tamasin u njihovoj dnevnoj sobi i pijuckao pivo. Kao i uvijek, vladalo je ugodno obiteljsko ozračje: mali George spavao je na katu; Barak je popravljao drvenog lutka kojeg je maleni slomio; Tamasin, čiji se trudnički trbuh već mogao nazrijeti, mirno je vezla na svjetlu
545
svijeće. »Da, hoću. Sutra ujutro, kad opet krenemo u potragu, dat ću svima do znanja da je nagrada pet funti.« Barak podigne obrve. »Pet funti! Ljudi će vam na vrata dovesti svu izgubljenu londonsku siročad.« »Nema veze.« Barak je vrtio glavom, a Tamasin upita: »Kako je ime Josephineinom zaručniku? Uvijek ga oslovljavate po prezimenu.« »Edward, ime mu je Edward. No čini se da si ga mogu predočiti samo kao mladog Browna.« Tamasin se osmjehne. »Moţda zato što vam odvodi Josephine?« »Ne, ne, dobar je on momak.« Sjetih se njegove spremnosti da mi večeras pomogne, i očite ljubavi prema Josephine. Nije mogla proći bolje. Opet, moţda je bilo i istine u onome što je rekla Tamasin. »Sutra ujutro doći ću do vas s gospođom Marris«, reče Tamasin. »Moţemo pretraţivati grad po četvrtima.« »A ne, ti ne moţeš«, ubaci se Barak. »Baš ti treba da tumaraš ulicama i smrdljivim prolazima! Ne moţe.« Odloţio je lutka. »Razgovarat ću s nekim ljudima. Mnogo niţih odvjetnika i njihovih slugu rado će se za pet funti dati u potragu za dječakom.« U glasu mu se još uvijek osjećalo čuđenje zbog svote koju sam bio spreman dati kao nagradu. »Jeste li platili posljednje rate poreza?« upitao me on. »Još ne. Ali sjeti se da imam Bealknapove četiri funte.« Lagano se namrštim jer opet sam se sjetio njegovih riječi sa samrtne postelje. »Potrudi se da pronađeš dječaka«, rekla je Tamasin muţu, »ili ću se prekosutra i ja uključiti u potragu.« Okrenula se prema meni. »Zar sutra ne morate biti u palači Hampton?« »Da, ali tek u pet po podne. Dotad ću traţiti Timothyja.«
†
546
SLJEDEĆEG JUTRA Barak je krenuo pozivati ljude da se priključe potrazi. Josephine, mladi gospodin Brown i ja ponovo smo bih na ulici. Njih dvoje krenulo je na istok da otkriju je li dječak moţda napustio London. Ako jest, bit će ga nemoguće pronaći. No cijeli je ţivot proveo u gradu. Zasigurno je tu negdje. U Fleet Streetu se okupila gomilica ljudi, kao i uvijek kad je bilo zakazano vješanje. Ljudi su ţeljeli vidjeti osuđenike koje su kolima, s omčama oko vratova, vozili prema velikim vješalima u Tyburnu. Neki od okupljenih osuđenicima su dovikivali uvrede, dok su im drugi dobacivali neka umru hrabro. Premda sam se uvijek grozio te predstave, zaustavio sam se i upitao ljude jesu li vidjeli Timothyja. No nisam imao sreće. Krenuo sam Cheapsideom, ulazeći u sve trgovine. Nosio sam halju i obje kape, ne bih li ostavio bolji dojam na trgovce. No neki su zacijelo mislili da sam lud; postavljao sam niz pitanja, koja su uskoro zvučala poput jednoličnog crkvenog pjeva: »Traţim mladog konjušara... pobjegao je jučer po podne... trinaest godina, srednje visine, neuredne smeđe kose, nedostaju mu dva prednja zuba... Da, pet funti... Ne, ništa nije ukrao... Da, znam da mogu lako naći drugog...« Raspitao sam se i kod prosjaka pored velikog dovodnog kanala u Cheapsideu. Ĉim su spazili da im se pribliţava bogataš, odmah su se sjatili oko mene. Smrad je bio nepodnošljiv. Djeca među njima bila su prljava, neka u ranama, a zvjerala su očima poput podivljalih mačaka. Bilo je i ţena, odveć propalih ili ludih da bi se bavile prostitucijom; nosile su tek dronjke. Neki su muškarci bili sakati, udova izgubljenih u nesrećama ili ratovima. Svi su bili opečeni suncem, ispucanih usana i zamršene kose. Više ih je reklo da su vidjeli Timothyja. Pruţali su ruke očekujući nagradu. Svakom sam dao četvrt penija da ih potaknem na traţenje, rekavši im da ih čeka velikih pet funti ako pronađu dječaka. Pravog dječaka, naglasio sam. Jedan je momčić, bilo mu je oko dvanaest godina, ponudio sebe umjesto Timothyja, pa otkrio mršavu straţnjicu da mi pojasni što je točno mislio. Jedna od ţena koje su kod kanala čekale na vodu viknula je: »Sramota!« No nije
547
me bilo briga što tko misli. Samo da pronađem Timothyja.
† PREOSTALA SU mi još jedna vrata na kojima sam mogao zatraţiti pomoć. Guy i Timothy sreli su se više puta u mojoj kući. Dječaku se Guy svidio. Štoviše, ako mu se što dogodilo, moţda se pojavi u bolnici svetoga Bartola. Unatoč tome što smo se udaljili, bila mi je potrebna Guyeva pomoć. Vrata mi je otvorio njegov pomoćnik Francis Sybrant. Gazda je kod kuće, rekao je, radoznalo me promatrajući jer sam bio prekriven uličnom prašinom. Guya sam čekao u njegovoj ordinaciji, ispunjenoj ugodnim mirisima sandalovine i lavande. Na zidovima su visjele karte s označenim dijelovima ljudskoga tijela. Kad je Guy ušao, opazio sam da se već pomalo vuče, poput starca. Njegovo učeno smeđe lice ispod rijetkih sijedih kovrča bilo je ljubazno. »Matthew, kanio sam ti danas pisati o gospođi Slanning. Drago mi je što si mi javio za nju.« »Kako se drţi?« »Ne baš dobro. Njen svećenik je razgovarao s njom. Rekla mu je što su brat i ona učinili i dopustila mu da sve prenese meni. No onda se ponovo slomila. Prepisao sam joj napitak za spavanje. Ima dobrog majordoma koji će paziti, koliko god je to moguće, da ne pođe stopama svoga brata. Moţda uskoro, ako bude u stanju sve priznati, dobije odrješenje grijeha.« »Misliš da će ispovijed donijeti spokoj njenoj duši?« Guy ţalobno odmahne glavom. »Mislim da više nikad neće imati spokoja. Ali ipak će joj biti malo lakše.« »Guy, treba mi tvoj savjet glede nečeg drugog«, rekoh. Odmah sam opazio oprez na njegovu licu, pa brzo dodam: »Nema nikakve veze s drţavnim velikodostojnicima.«
548
Rekao sam mu da je Timothy otišao, na što mi je spremno ponudio da će ga potraţiti u bolnici. »Međutim, u Londonu je na tisuće djece beskućnika«, tuţno je dodao. »Svakog tjedna ih je sve više. Siročad, djeca izbačena iz svojih kuća ili ona koja dolaze sa sela. Mnoga od njih ne poţive dugo.« »Znam... Za Timothyjev bijeg sam dijelom kriv i ja.« »Ne razmišljaj o tome. Siguran sam da si u pravu, dječak je još uvijek u gradu, a nagrada koju nudiš bit će od velike pomoći u potrazi.« Utješno me uhvatio za ruku.
† VRATIO sam se kući tik uoči ručka. Dočekao me Barak. Rekao je da trenutno najmanje petero ljudi traţi Timothyja. Onima koji su se priljučili potrazi kazao je da pozovu još ljudi, s obećanjem da će svatko od njih dobiti dio nagrade ako pronađu dječaka. »Širimo posao«, nakesio se. »Rekao sam i Nicku da se dade u potragu jer u uredu smo riješili sve zaostatke.« »Hvala ti«, rekoh. Barak je bio učinkovit kao i uvijek. »Mislim da sada trebate ostati kod kuće kako biste predali nagradu ako netko pronađe dječaka. Kada morate biti na gozbi?« »U pet. Moram krenuti najkasnije u tri.« »Nakon toga ću ja preuzeti stvar.« Pogladio je bradu, urednu kao i obično. Tamasin ju je redovito podrezivala. »Potraţit ćete lorda Parra?« »Svakako«, rekao sam sumorno. »Nemojte zaboraviti da smo vam Nick i ja večeras na raspolaganju. Ako bude potrebe.« »Ali Tamasin...« »Pustite sad Tamasin. Bili biste ludi da sami idete onamo.« »Istina. Nadam se da će lord Parr poslati svoje ljude, ali ti nakon potrage za Timothyjem dovedi Nicholasa ovamo. Ĉekajte me. Za svaki slučaj... Hvala ti«, rekao sam opet, premda obična zahvala u
549
ovom slučaju nije bila dovoljna. ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE DO TRI SATA NA VRATA mi je došlo nekoliko odrpanih dječaka, sami ili u nečijoj pratnji. No Timothyju i dalje nije bilo ni traga. Ostavio sam Baraka i čamcem se zaputio uzvodno prema palači Hampton. Prije odlaska sam se svojski potrudio očistiti londonsku prašinu s halje. Zakupljeni zlatni lanac nosio sam u torbi da ne bih dovodio u iskušenje ulične pljačkaše. Bio sam umoran, boljela su me leđa, i najradije bih legnuo, umjesto da sjedim na tvrdoj dasci u čamcu. »Idete na proslavu u čast francuskog admirala?« upitao me lađar. »Da.« »Prošle godine su me unovačili i poslali u Hampshire. Ali moja skupina nije se ukrcala na kraljeve brodove. Poslali su nas kućama nakon što je francuska flota otplovila. Nisam dugo radio i izgubio sam dosta novaca.« »Barem ste se vratili ţivi.« »Jest. Nisu svi bile te sreće. A sad moramo dočekivati tog Francuzića kao nekakvog junaka.« Okrenuo je glavu i pljunuo u rijeku. U daljini su se pojavili visoki cigleni dimnjaci palače Hampton.
† JEDAN od brojnih straţara na pristaništu odveo me do velikog dvorišta ispred palače, širokog travnjaka ispod visokih zidina. Usred bedema nalazile su se velike dveri, koje su vodile do unutarnjeg dvorišta i središnjih zdanja, čija su se ciglena pročelja blago crvenjela na popodnevnom suncu. Palača Hampton bila je splet golemih, međusobno spojenih prostora, potpuna suprotnost načičkanim tornjevima i malim dvorištima Whitehalla — bila je grandioznija, premda ne tako slikovita. Na velikom dvorištu uzdizale su se dvije provizorne blagovaonice, podignute posebno za ovu prigodu. Vješto obojene,
550
izgledale su kao da su izgrađene od cigle. Iznad njihovih krovova lepršale su duge trokutaste zastave Engleske i Francuske. Blagovaonice su bile goleme; čak i u manju od dvije moglo se smjestiti barem stotinu ljudi. U dvorištu je bilo podignuto i nekoliko kraljevskih šatora — stvarali su ţivopisnu sliku svojim raznolikim i jarkim bojama. Na širokom travnjaku stajalo je i razgovaralo na stotine muškaraca, premda nije manjkalo ni ţena. Svi su bili odjeveni u svoju najbolju odjeću. Sluge su ţurile amo-tamo, noseći srebrne čaše s vinom i nudeći kolače s posluţavnika. Ĉuo se neprekidni ţamor glasova. Meštar ceremonija označio je moje ime na listi — dakako da je postojala lista, i tko se ne pojavi, poslije će čuti svoje — i rekao mi da će u šest sati kralj i kraljica izaći kroz velike dveri zajedno s admiralom d’Annebaultom i članovima svojih domaćinstava, prijeći veliko dvorište i ući u provizorne blagovaonice. Kasnije će biti glazbe i plesa. Kad se oglase trube, svi prisutni duţni su glasno klicati. Dotad se trebam druţiti s ostalim uzvanicima. Uzeo sam čašu s vinom od posluţitelja i krenuo se probijati kroz mnoštvo, traţeći lorda Parra. Njega nisam vidio, no prepoznao sam mnoga druga lica. Bio je tu stari vojvoda od Norfolka, odjeven u grimiznu halju koja je, unatoč vrućini, bila ukrašena bijelim krznom. Uz vojvodu je stajao njegov sin, grof od Surreya, kojeg sam onomad bio vidio s damama u Whitehallu, u kraljičinoj sobi za audijencije. Obojica su promatrali gomilu s aristokratskim prijezirom. U jednom je kutu biskup Gardiner, u svojoj bijeloj misnoj košulji, ozbiljno razgovarao s lordom Wriothesleyem. Obojica su izgledala ljutito. Edward Seymour, lord Hertford, samouvjereno je šetao dvorištem i prepredeno promatrao gradske dostojanstvenike i dvorsku vlastelu. Pod ruku je vodio mršavu ţenu; nosila je zelenu haljinu na obruč i šešir ukrašen perjem. Odmah sam je se sjetio. Prilikom mog prvog posjeta kraljici u Whitehallu, pitala je jesam li ja nova grbava luda. Kraljica se zbog toga uzrujala. Bilo je to prije samo pet tjedana, a kao da je prošla čitava vječnost. Mnogi su govorili da je Hertfordova ţena Anne rospija koja ga drţi pod svojom čizmom, i da je zasluţna za sav njegov uspjeh kao vojnika i političara. Kako god da bilo, imala je
551
mrzovoljno, kiselo lice. Vino je bilo vrlo jako. Zbog alkohola i graje osjetio sam laganu vrtoglavicu. Opazih sir Williama Pageta kako, odjeven u svoju crnu halju, šeta sa ţenom koja je, unatoč raskošnoj odjeći i nakitu, izgledala ljubazno i srdačno. Nešto je rekla i Paget se okrene prema njoj; mrko lice odjednom mu se smekšalo. Sjetih se kako je lađar pljunuo u rijeku. Sav ovaj sjaj za d’Annebaulta, francuskog izaslanika. Upitah se gdje je sada papin izaslanik, Bertano. Ovdje zasigurno nije, njegov je zadatak još uvijek povjerljiv. Moţda je već napustio Englesku. Polako sam hodao uokolo, pogledom traţeći lorda Parra. Zlatni lanac bio mi je sve teţi, a sunce me već dobrano zagrijalo. Odlučio sam na trenutak stati u sjenu jednog od golemih hrastova pokraj vanjskih zidina. Osjetih tapšanje po ramenu i okrenem se. Bio je to sir Thomas Seymour, odjeven u srebrni prsluk; s jednog mu je ramena visio kratki ţuti ogrtač, a na glavi mu se krivila kapa usklađene boje. »Opet vi, gospodine Shardlake«, rekao je podsmješljivo. »Ovdje ste kao član kraljičina Pravničkoga vijeća?« »Ne, sir Thomas. Ovdje sam kao viši odvjetnik Lincoln's Inna. Više nisam u kraljičinoj sluţbi.« On podigne obrve. »Je li ? Nadam se da niste izgubili naklonost Njezina Veličanstva.« »Nisam, sir Thomas. Zadatak koji mi je dala kraljica došao je svome kraju.« »Ah, da, nestali prsten. Strašno mi je pomisliti da će se sluga koji je ukrao predmet od takve vrijednosti za kraljicu izvući nekaţnjeno. Trebalo ga je pronaći i objesiti.« Malko je stisnuo svoje smeđe oči. »Je li se doista radilo o prstenu?« »Da.« Seymour polako kimne, gladeći dugu i sjajnu crvenkastosmeđu bradu. »Ĉudno, čudno... Hja, dobro, sada moram pronaći brata. Na gozbi ćemo sjediti za kraljevim stolom.« Ponovo se osmjehnuo, samozadovoljno se šepireći. Ti tašti glupane, pomislih. Nikakvo
552
čudo da te ni vlastiti brat ne ţeli u Krunskome vijeću. Mišljenje o njemu mi se zacijelo vidjelo na licu jer se Seymour namrštio. »Šteta što vas neće biti za večerom. Samo najviši velikodostojnici imaju mjesto za stolom. Zacijelo vam je teško ovako stajati. Evo, čak se i sada premještate s noge na nogu.« Znao sam da Thomas Seymour nikad ne odlazi bez uvrede. Nisam odgovarao, i on se nagne prema meni. »Pripazite, gospodine Shardlake. Stvari se mijenjaju, stvari se mijenjaju.« Kimnuo je, pakosno se osmjehnuo i otišao. Gledao sam za njim, u taj smiješni ogrtač, pitajući se što mi je točno ţelio poručiti. A onda malko dalje opazim Mary Odell. Nosila je tamnoplavu haljinu i kapu s kraljičinim grbom. Razgovarala je s mladićem u narančastom prsluku. Ĉinilo se da se dosađuje. Prišao sam joj, skinuo kapu i naklonio se. Zlatne karike mog lanca su zazvečale. »Gospodine Shardlake«, rekla je ona s olakšanjem. Mladić je bio naočit, ali proračunata pogleda. Izgledao je pomalo uvrijeđeno. Okretao je stalak svoje srebrne čaše. »Ispričavam se, gospodine«, rekao sam, »ali moram s gospođom Odell popričati o jednom poslu.« Mladić se kruto naklonio i otišao. »Hvala vam, gospodine Shardlake«, rekla je gospođa Odell s primjesom dobrohotnog humora u glasu. »To je još jedan od mladića koji streme dvorskoj sluţbi i gore od ţelje da razgovaraju s nekim tko je blizak kraljici.« Iskrivila je lice. »Drago mi je što sam bio od pomoći«, osmjehnuo sam se, pa ozbiljnije dodao: »Morao bih hitno razgovarati s lordom Parrom. Nadao sam se da ću ga pronaći ovdje.« Mary Odell pogleda iza nas, prema velikim dverima. »Lord je u unutarnjem dvorištu palače, zajedno s kraljicom i njenim damama. Ĉekaju da izađu kralj i admiral.« »Biste li mogli otići po njega? Ţao mi je što vas gnjavim, ali stvar je vrlo hitna. Danas svakako trebamo razgovarati.« Mary Odell se uozbiljila. »Znam da me to ne biste traţili zbog
553
beznačajne stvari. Pričekajte, pokušat ću ga pronaći.« Pošla je prema velikim dverima; skuti njene haljine šuštali su na kaldrmi. Straţari je odmah propuste u unutarnje dvorište. Uzeo sam još vina i malo ušećerenog voća. Prelazeći pogledom po mnoštvu, ugledam višeg odvjetnika Blowera u društvu nekoliko gradskih vijećnika. Glasno su se smijali nekoj pošalici. Nedaleko od mene prošao je William Cecil, zajedno s privlačnom mladom ţenom, zacijelo suprugom. Kimnuo je, ali nije mi prišao. Potom, malo podalje, opazim Wriothesleya kako sada povjerljivo razgovara sa sir Richardom Richem. Osvrnem se prema dverima. Ukrasno perje na straţarskim čeličnim kacigama lepršalo je na povjetarcu s rijeke. Sunce je bilo već nisko. Na velikim dverima uto se pojavio lord Parr. Iskrivio je vrat, pokušavajući me pronaći u mnoštvu. Izgledao je umorno. Prišao sam mu. »Gospodine Shardlake«, rekao je on pomalo razdraţeno. »Trebaju me unutra. Kralj, kraljica i admiral izaći će za desetak minuta.« »Ţao mi je, lorde. Ne bih vam smetao, no već večeras moramo nešto poduzeti u vezi sa Sticeom. Bit će u kući pokraj bolnice svetoga Bartola u devet. Ima li kakvih novosti? Je li tko bio u kući?« Starac se s nelagodom promeškolji. »Moj čovjek kaţe da je Stice jučer svratio u kuću, ali da je brzo otišao.« »Sam?« »Da.« »Biste li večeras mogli onamo poslati nekoliko svojih ljudi?« upitao sam uţurbano. »I ja ću doći. Moramo ispitati Sticea. Ĉak ako i nemamo razloga za...« »Ne«, rekao je odlučno lord Parr. »Kako molim?« »Stvari su se promijenile, gospodine Shardlake. Ne smijemo dirati Charlesa Sticea.« »Ali... zašto?«
554
Nagnuo se prema meni. »Ovo je povjerljivo, Shardlake. Obratio mi se Richard Rich, i to osobno. Iz više je razloga u nemilosti biskupa Gardinera. To što je na Vijeću govorio u vašu korist nije pomoglo njihovu odnosu. Ponudio je pomoć Seymourovima i Parrovima u sukobu protiv Norfolka i Gardinera. Ponovo je promijenio stranu, sukladno situaciji.« Začuđeno sam ga pogledao. »Kraljica će sada surađivati s Richem? Ali ona ga prezire.« »Da, surađivat će s njim«, odvratio je lord odsječno. »Zbog obitelji Parr i reformističkih ciljeva. Rich je član Vijeća, vaţan je čovjek. Kralj ga moţda ne cijeni kao osobu, ali priznaje mu da je sposoban. Ja također.« »Ali... zašto me uhodio? I nije li on čovjek koji bi mogao znati što je s Tuţaljkom?« Lord Parr tvrdokorno je odmahivao glavom. »Ĉak i da je ukrao knjigu, a ne vjerujem da jest, Rich više ničim neće ugroziti reformiste.« »Ako je sada vaš saveznik, zašto ga ne upitate je li ju ukrao?« U starčev glas uvukla se ljutnja. »Prema našem dogovoru, sve Richeve aktivnosti od ovog proljeća i ljeta ostat će zastrte velom tajne. Ništa od toga neće biti predmet naših razgovora, uključujući njegovo postupanje prema Anne Askew. Što se tiče vas i uhođenja«, dodao je uljudnije, »u dogledno vrijeme, kad bude pravi trenutak, pitat ću ga za to.« Zapanjeno sam piljio u njega. On se zarumeni, a onda se nervozno obruši na mene: »Za miloga Boga, čovječe, razjapili ste usta kao som. To vam je politika, drukčije ne ide. Richa i njegove ljude ostavit ćemo na miru.« Rekavši to, kraljičin komornik mi okrene leđa i krene natrag prema velikim dverima.
† KORAKNUO SAM unatrag, kao da me netko udario u trbuh. Dakle,
555
Rich je konačno prešao na drugu stranu. Lord Parr je u pravu, pomislio sam umorno. To je politika, i drukčije ne ide. Zašto bi ikoga bilo briga što mi je Rich sve napravio? Pogledao sam prema njemu i Wriothesleyu, čije je lice bilo crveno. Svađali su se. Njihovo savezništvo, temeljem kojeg su mučili Anne Askew, sada je bilo okončano. Oglasila se truba, najprije jedna, a zatim i druga. Straţari na velikim dverima stali su u stav mirno. Mnoštvo je utihnulo. Svi su se okrenuli prema dverima, na kojima se uskoro pojavi kralj zajedno s admiralom. Kralj je bio odjeven raskošnije no ikad: njegov ţuti ogrtač s krznenim ovratnikom bio je podstavljen u ramenima, ţućkasto-bijeli prsluk bio mu je posut draguljima, a na glavi je imao široku kapu ukrašenu perjem. Široko se osmjehivao. Jednom se rukom oslanjao na draguljima urešen štap, dok mu je druga počivala na ramenu nadbiskupa Cranmera. Bilo mi je jasno da bez Cranmera ne bi mogao stajati. Na njegovu sreću, provizorne blagovaonice bile su vrlo blizu. Kraljica je hodala s d’Annebaultove druge strane, ruku pod ruku s njim. Nosila je haljinu tudorskih boja, zeleno-bijelu, a crvenkastosmeđa kosa sjajila joj se ispod zelene kape. Lagano se smješkala i naprosto blistala. Znajući što je sve muči, opet sam se morao diviti njenoj pribranosti. Iza njih hodali su muškarci iz kraljeva domaćinstva i kraljičine dame odjevene u nove, jarke i osebujne haljine. Ispred dama koračao je lord Parr. Mnoštvo u velikom dvorištu razdvojilo se kako bi propustilo kraljevsko društvo, koje je pošlo prema većoj blagovaonici. Kao i svi ostali, podignuo sam čašu. Ĉulo se pljeskanje i uzvici: »Boţe, čuvaj kralja!« U tom trenutku niţi članovi domaćinstava se zaustave, pa krenu prema manjoj blagovaonici. Straţari su otvorili vrata oba provizorna zdanja, i načas ugledam stolnjacima prekrivene duge stolove. Voštanice na zlatnim svijećnjacima već su gorjele jer se bliţio prvi sumrak. Najviši drţavni velikodostojnici — Norfolk, Gardiner, Paget, braća Seymour i ostali — napuste mnoštvo i krenu za kraljem, kraljicom i d’Annebaultom u veću blagovaonicu. Iznutra se začuju lutnje.
556
Sada se na dverima pojavi i lady Mary u pratnji svoje svite. S njom je bila i Jane Bena — izvodila je lakrdije i plesala oko Mary, koja joj, smijući se, naredi da prestane. I oni se zapute u kraljevsku blagovaonicu. Mnoštvo se napokon opusti, a nova kolona slugu izađe kroz dveri. Nosili su velike pladnjeve s hranom pripremljenom u kuhinjama palače Hampton. Iza njih iz unutarnjeg dvorišta izađe skupina straţara s bakljama — postave ih u drţače na vanjskim zidinama i deblima okolnih stabala. Sluge su nudile hladno meso i još vina, i neki su se ljudi već ponapili. Dvojica muškaraca u društvu višeg odvjetnika Blowera lagano su se njihala. Bio sam dijete pijanca, i taj mi je prizor bio odvratan. Gledajući sve te bogataše, sjetih se Timothyja; sada je negdje sam na cesti. Pomislih da moţda ipak ima nečeg valjanog u anabaptističkoj teţnji za svijetom u kojem neće biti jaza između malobrojnih bogataša i mase siromaha. Svijet u kojem bi paunovi poput Thomasa Seymoura i višeg odvjetnika Blowera nosili odjeću od grube vune i jeftine koţe moţda uopće ne bi bio loše mjesto. Odmahnuo sam rukom slugi koji je u jednoj ruci nosio tanjure, a u drugoj srebrnu zdjelu s labuđim pečenjem. Još uvijek sam bio zaprepašten onim što je rekao lord Parr. Spustio se sumrak, i povjetarac je postao hladan. Boljela su me leđa. Obavio sam svoj zadatak; sad moram poći i javiti Baraku i Nicholasu da ih neću trebati. Rich i Wriothesley i dalje su se svađali. Bit će u nevolji ako uskoro ne zauzmu svoja mjesta u kraljevskoj blagovaonici. A onda ugledam još jedno poznato lice. Sticea. Uzmaknuo sam u već duboku sjenu stabla. Stice je nosio skupocjeni sivi prsluk na čijoj su prednjoj strani stajali reljefasti inicijali »RR«. Prolazio je nedaleko od mene, i vidjeh kako mu je baklja obasjala sjajno oţiljno tkivo na uhu. Zbunjivale su me njegove kretnje. Krišom je hodao prema kraljevskoj blagovaonici, neprestano traţeći zaklon, skrivajući se iza ljudi koji su stajali između njega i gazde. Nije bilo nikakve sumnje: Stice je ţelio izbjeći Richa. Wriothesley i Rich još uvijek su se oštro svađali. Rich je tako ţestoko odmahnuo slugi da
557
je ovaj ispustio posluţavnik s čašama vina. Sluga je, praćen smijehom uzvanika, stao skupljati čaše, a Rich ga je ljutito grdio premda je sam bio kriv za nezgodu. Stice je iskoristio priliku i hitro prišao straţarima na vratima kraljevske blagovaonice. Jedan od straţara ispruţi ruku i zaustavi ga. Stice iz torbe za pojasom izvadi nekakav predmet i pokaţe ga straţaru. Nisam dobro vidio, no vjerojatno se radilo o pečatu, znamenu nekog drţavnog velikodostojnika. Nije to bio pečat Richarda Richa — koji je i dalje stajao pokraj Wriothesleya i mrko zurio u nesretnog slugu — jer bi Stice pokazao prema njemu. Dok je straţar pregledavao pečat, Stice brzo preko ramena pogleda Richa. Straţar potom klimne, i Stice uđe u provizornu blagovaonicu. Srce mi je lupalo. Shvatio sam da je Stice, baš poput uhode Curdyja, radio za dvije strane. Ĉovjek Richarda Richa nadmudrio je svoga gazdu. Stice je iskoristio pečat da se uvuče na kraljevsku gozbu, a razlog ţurbe je zacijelo poruka o »talijanskom gospodinu« koju je Brocket ostavio u krčmi. Stice je o tome morao izvijestiti svog drugog gazdu. No tko je to od svih velikodostojnika mogao biti? Tko god bio, naredio je Sticeu da me uhodi, što je trajalo već mjesecima. Rich je, dakle, govorio istinu. Zurio sam kroz otvorena vrata, ali mogao sam razabrati tek jarka odijela dvorana koji su zauzimali svoja mjesta. Rich i Wriothesley shvatili su da kasne. Šutke su, dugim koracima, krenuli prema blagovaonici. Straţari ih propuste unutra. Hoće li Rich sada vidjeti Sticea? Nije ga vidio. Za koji trenutak ugledam Sticea kako brzo hoda uza zid blagovaonice, saginjući se ispod prozora. Zacijelo je izašao kroz straţnja vrata. Drţeći se stabla, promatrao sam Sticea kako ţurno gazi prema riječnim stubama i nestaje. Skupina glazbenika došetala je do središta velikog dvorišta. Zasvirali su na svojim instrumentima, a mnoštvo je klicalo i počelo plesati na učas oslobođenom prostoru. Zavijore se ogrtači i haljine. Pomislih da bi lordu Parru morao reći za Sticea, osobito sada, kad je Rich na njegovoj strani. No lord je u kraljevskoj blagovaonici.
558
Vidio sam da Stice nije samo tako ušao unutra, a ja više nisam imao kraljičin pečat. Vratio sam ga zajedno s haljom označenom njezinim grbom. Stice je već vjerojatno u čamcu za London i ţuri na, kako on to misli, sastanak s Brocketom. Stisnuo sam šake. U meni je bujala svojeglava ljutnja. Sticea doista čeka sastanak — i to sa mnom, Barakom i Nicholasom. Bit ćemo trojica protiv njega. Lako ćemo ga svladati i napokon dobiti neke odgovore. PEDESETO POGLAVLJE BARAK I NICHOLAS čekali su me u mojoj kući, pijuckajući pivo u kuhinji. Bio sam brzo dozvao čamac na stubama pokraj palače Hampton. Lađari su u dugom nizu čekali da poslije gozbe odvezu ljude natrag u London, a ja sam krenuo prije. Upitao sam lađara jesam li prvi koji odlazi. Rekao mi je da je jedan njegov kolega preuzeo putnika samo nekoliko minuta prije mene. Zaplovili smo nizvodno, i uskoro sam nešto ispred nas ugledao drugi čamac; u njegovu straţnjem dijelu sjedio je muškarac u sivom prsluku, s kapom na glavi. Rekao sam lađaru da malo uspori kako bih mogao uţivati u svjeţem večernjem zraku, a zapravo sam, dakako, ţelio pustiti Sticea da odmakne. Na rijeci je bilo vrlo mirno; vesla su pravila valiće koji su svjetlucali na zalazećem suncu, a nad vodom su zujali kukci. Upitao sam se postupam li ispravno. No pitanje je bilo suvišno jer upravo je Sticeov pravi gazda naručio ubojstva anabaptista i krađu Tuţaljke. Bio sam siguran u to. Moţda na kraju ipak dođemo do kraljičine knjige.
† KOD KUĆE nije bilo nikakvih novosti o Timothyju. Barak, koji je cijelo popodne proveo u kući, primio je nekoliko posjetitelja koji su tvrdih da znaju gdje je dječak, ali su prvo htjeli isplatu nagrade — Barak ih je sve odmah otpravio. Nicholas se bio vratio iz potrage. Obojici sam zahvalio na trudu. Sljedećih nekoliko sati moram
559
zaboraviti na Timothyja. Gledajući Baraka i Nicholasa, opet sam se zapitao postupam li ispravno. Sve sam to preuzeo u svoje ruke zbog kraljice i ubijenih ljudi, ali i zbog sebe. Ţelio sam odgovore. Barak i Nicholas bili su opremljeni za akciju: Nicholas je imao mač za pojasom, a i Barak je uzeo svoj. Obojica su dobro znala kako ih upotrijebiti. Rekoh im da sam vidio Sticea u palači Hampton, a onda im priopćim i što mi je kazao lord Parr. Potom ih još jednom upitam: »Jeste li sigurni da ţelite sudjelovati u ovome?« »Sada još i više«, rekao je Barak. »Brocket je otišao, i ovo nam je jedina prilika.« »Što si rekao Tamasin?« Barak se nelagodno promeškoljio. »Da ćemo večeras nastaviti potragu za Timothyjem.« »Drago mi je što ću imati priliku uzvratiti prostaku koji me oteo«, rekao je Nicholas. »Ali, gospodine, ako ga uhvatimo, što ćemo s njim? Ne moţemo ga odvesti u moju unajmljenu sobu kao Leemana, kolege su mi ondje.« »Mislio sam na to. Drţat ćemo ga u kući pokraj Smithfielda do jutra. Ispitat ćemo ga, pa odvesti lordu Parru.« »Iščupat ću ja odgovore iz njega«, hladno je rekao Barak. »Imam iskustva u tome.« O nekim stvarima koje je Barak radio za Cromwella nikad nismo razgovarali, ostale su povjerljive. I bolje je tako. »Jeste li sigurni da će Stice biti sam?« upitao je Nicholas. »Rekao sam Brocketu da mu napiše neka dođe sam. A čovjek lorda Parra koji motri kuću rekao je da je Stice ondje bio samo jednom, i to sam.« »Jednom od muškaraca koji su mi pomagali u potrazi za Timothyjem«, započne Barak, »rekao sam da prođe tom ulicom i javi mi što je vidio. Nisam htio ići osobno jer me Stice poznaje. To je kratka ulica s malim, nedavno izgrađenim kućama. Mnogo bolje mjesto od Needlepin Lanea. Većina kuća ima duboke trijemove.
560
Moţemo se sakriti pod jedan i čekati do devet. Moţda vidimo Sticea kad bude dolazio.« »Dobra ideja.« Pogledao sam kroz prozor. Već se gotovo posve smračilo. Na velikom dvorištu palače Hampton ljudi sada plešu na svjetlu baklji, a iz kraljevske blagovaonice čuje se glasno bančenje. U sljedećih nekoliko dana odrţat će se još nekoliko gozbi, a planiran je i zajednički lov. Kraljica će prisustvovati svim događanjima. Onda se ponovo sjetim Timothyja — već drugu noć provest će sam na opasnim londonskim ulicama. Morao sam se pribrati. »Pođimo«, rekoh. »I sjetite se da je Stice čovjek koji ne preza ni pred čime.« »Sreća prati pravedne i časne«, rekao je Nicholas. »Da bar«, otpovrnuo je Barak.
† MIRNIM SMO ulicama stigli do Smithfielda. Nasreću, nije bio trţni dan i veliki otvoreni prostor bio je tih i pust. Krenuli smo Litde Britain Streetom, prateći zid bolnice svetog Bartola, a onda skrenemo u široku i kratku ulicu, s dva niza lijepih, novih jednokatnica, od kojih je većina imala trijemove, te staklene prozore umjesto kapaka. Na većini prozora treperilo je svjetlo svijeća, no naiđemo i na jednu kuću utonulu u tamu. Barak nas rukom pozove na trijem. Nadao sam se da se vlasnik neće uskoro vratiti. Pomislit će da ga ţelimo opljačkati. Barak pokaţe na kuću s druge strane, malo niţe niz ulicu. »To je ta kuća. Na luku iznad trijema ima veliku tudorsku ruţu, baš kako je spomenuo Brocket. Vidi se, ali jedva.« Slijedio sam njegov pogled. Kapci kuće bili su zatvoreni. Sve je bilo tiho. Stajali smo i motrili. Iz obliţnje kuće izašla je sluškinja s vjedrom prljave vode. Izlila ju je u kanal na sredini ulice. Trgnemo se kad na početku ulice opazimo plamen baklje. Ĉuli
561
su se i glasovi. No bio je to samo mladi bakljonoša koji je osvjetljavao put maloj obitelji, čiji su članovi vedro razgovarali, očito se vračajući iz gostiju. Ušli su u jednu od kuća niţe niz ulicu. »Koliko je sati?« upitao je Nicholas tiho. »Mora biti blizu devet.« »U pravu si«, reče Barak. »Ali čini se da Sticea još nema.« »Moţda je već unutra«, šapnuo sam. »U straţnjem dijelu kuće.« Barak stisne oči. »U redu, pričekajmo da odzvone satovi. Stice si ne bi dopustio da zakasni na sastanak. Ta išao je sve do palače Hampton samo da se posavjetuje sa svojim gazdom.« Još smo kratko vrijeme čekali. Kad su satovi odzvonili devet, Barak duboko udahne. »Idemo«, šapnuo je. »Nasrnite na njega čim otvori vrata.«
† POŢURILI SMO preko ulice. Bacio sam pogled na tudorsku ruţu na vrhu trijema, a Barak je već snaţno kucao na vrata. On i Nicholas drţali su ruke na dršcima mačeva. I ja sam se uhvatio za svoj noţ. Začuli su se brzi koraci. Ĉinilo se da uistinu dolaze iz straţnjeg dijela kuće. Kroz rebrenice sam opazio svjetlucanje svijeće. Ĉim se s druge strane čulo okretanje kvake, Barak upre rame u vrata i nagrne unutra. U kući je vladala polutama — na svijećnjaku na stolu gorjelo je samo nekoliko lojanica. Vidjeh kako Charles Stice posrče unatrag, poseţući za mačem koji mu je visio za pojasom. No Barak i Nicholas već su uperili svoje mačeve prema njemu. »Imamo te«, rekao je Nicholas pobjedonosno. Uto na rubu svog vidnog polja, s obje strane, opazim brze kretnje — iz svojih skrovišta pokraj vrata izašla su dva muškarca s isukanim mačevima. Odmah su pošli prema Baraku i Nicholasu, koji se učas okrenu. Unatoč slabom svjetlu, prepoznao sam snaţne mladiće: jedan bijaše plavokos, s bradavicom na čelu, dok je drugi bio gotovo posve ćelav. Greeningove ubojice, Daniels i Cardmaker. Barak i Nicholas bili su hitri i uspjeli su odbiti udarce. Dotle sam ja izvukao noţ i skočio naprijed, htijući zariti sječivo u ćelavčev
562
vrat. No on je bio brţi. Premda se borio s Nicholasom, uspio se napola okrenuti i opaliti me laktom posred lica — zateturao sam unatrag sve do zida. No ta smetnja bila je dovoljna da Nicholas stekne prednost i prisili ćelavca na uzmak. Barak se za to vrijeme borio s drugim muškarcem, no Stice mu je već bio iza leđa. Prije no što se Barak uspio okrenuti i koraknuti ustranu kako bi se suočio s obojicom, Stice je podignuo svoj mač i iz sve snage zamahnuo prema Barakovoj desnici. Uţasnuto sam promatrao prizor koji nikad neću zaboraviti: sječivo oštro poput britve prerezalo je Barakovu ruku u zapešću. Kriknuo sam. Barakova šaka, čiji su prsti i dalje stiskali drţak mača, odletjela je i udarila o pod. Barak je zaurlao. Okrenuo se, drţeći se za ruku iz koje je štrcala krv. Stice mu u tom trenutku zarije mač u leđa. Barak se okrene prema meni. Izgledao je začuđeno. Upitno me promatrao, kao da ţeli da mu objasnim što se dogodilo. Potom mu noge popuste, i potrbuške se sruši na pod. Nije se micao. Iz batrljka mu je liptala krv. Lud od gnjeva, pojurim na Sticea s podignutim noţem. Moj je potez bio neočekivan, i Stice nije imao vremena mačem mi zapriječiti put. Ciljao sam mu grlo, no on se malo sagne i sječivo noţa mu zareţe obraz, od usta do uha. Kriknuo je, ali nije ispustio mač, nego ga podigne do moga grla i pribije me uza zid. »Dosta s borbom!« viknuo je. »Ne moţete nas svladati!« Pogledao sam ustranu. Ostala dvojica opkolila su Nicholasa. Ćelavac je viknuo: »Baci mač, dečko!« Nicholas je stisnuo čeljust, ali ga posluša, i njegov odbačeni mač glasno zazveči. Potom zgroţeno pogleda Baraka koji je leţao licem na podu. Stice odmakne mač od moga grla i iz dţepa izvadi rupčić. Morao je zaustaviti snaţno krvarenje iz obraza. Kroz njegovu ranu na tren opazim bjelinu kosti. Barak kratko zastenje. Još je bio ţiv. Malo je podignuo glavu, no onda njome udari o pod i ostane nepomično leţati. Krv mu je i dalje
563
liptala iz batrljka, ali i iz rane na leđima. Tamna mrlja na njegovoj košulji bila je sve veća. »Još je ţiv«, reče čelavac ravnodušno. »Neće još dugo«, reče Stice. »Ako ništa, brzo će iskrvariti.« Po ruci kojom je drţao rupčić na obrazu kapala mu je krv. »To je nekoć bio poznati borac«, rekao je s ponosom. Gnjevno sam promatrao Sticea. Usne su mi bile natečene, ali mogao sam govoriti. »Sad čete imati oţiljak na licu, da vam bude u skladu s uhom.« Hladno me pogledao, pa se nasmijao. »Dakle, otkrili ste Brocketa, ha?« »Ja sam vam poslao poruku.« Stice se osmjehnuo. »Mislio sam da je Brocket otkrio nešto vrlo vaţno. Htio sam ga odvesti svom gazdi, pa sam pozvao i pomoć, da sve prođe u redu.« »Svi vi od početka radite zajedno?« »Tako je. Svi smo ista vesela druţina koja radi za istoga gazdu.« »Znači, bit će zadovoljan?« upitao je plavokosi mladić. I dalje je drţao mač na Nicholasovu grlu. »Uhvatili smo veliku ribu, a i ovu giricu ovdje.« Stice je sjeo na rub stola. »Da. Sigurno će ga ţivo zanimati zašto je Shardlake spomenuo Talijana.« Lecnuo se od boli. »Mili Boţe, moram ovo dati zašiti. Ali najprije ćemo Shardlakea predati gazdi. I dečka također. Veţite im ruke, pa ćemo na konje. U Whitehallu će mi srediti ranu. Gazda je tamo.« U Whitehallu? Ali kraljevska obitelj, vijećnicima, preselila se u palaču Hampton.
zajedno
sa
svim
»Počeo je redarstveni sat«, rekao je plavokosi muškarac. »Što ako nas vidi koji redarstvenik?« »Kad vide moj pečat i saznaju kome ih vodimo, neće nam stvarati probleme.« Odjednom odjekne udarac po pregradnom zidu između kuća.
564
Začuo se muški glas: »Što se događa? Kakva je to buka?« Glas je bio kultiviran, a osim ljutnje, u njemu se osjećao i strah. »Imamo zabavu!« vikne Stice. »Odjebi!« Sticeovi kompanjoni se nasmiju, a muškarac iz susjedne kuće utihne. Spustio sam pogled prema Baraku. Leţao je posve nepomično. Iz batrljka mu je i dalje tekla krv, ali sada manje obilno. Kratko sam pogledao njegovu odsječenu šaku, pola metra dalje. Prsti su još uvijek stiskali drţak mača. »U redu«, reče Stice odlučno. »Vrijeme je da krenemo.« »Tko vam je gazda?« upitao sam. »Richard Rich zasigurno nije. Bio sam u palači Hampton i vidio da ga izbjegavate. Za koga, zapravo, radite?« Stice se namrštio. »Saznat ćete uskoro, gospodine grbavče.« Ćelavac glavom pokaţe na ispruţenog Baraka. »Što ćemo s njim?« »Ostavit ćemo ga da iskrvari«, odvratio je Stice. »Ostavit ćete ga da umre ovdje?« upitao sam očajno. »Da netko nađe tijelo u ovoj kući? Susjed je već sada zabrinut. Sutra će viriti kroz prozore. Uslijedit će mrtvozornikova javna istraga. Traţit će se i vlasnik ove kuće.« Govorio sam brzo jer sam znao da je ovo posljednji tračak nade da spasim Barakov ţivot, ako već nije mrtav. »Svi znaju da Jack Barak radi za mene. Ne znam što smjerate sa mnom, ali ovo je ubojstvo i neće proći bez temeljite istrage, osobito kad kraljica čuje što se dogodilo. Ona to nikad ne bi dopustila.« »Naš gazda će lako zaustaviti mrtvozornikovu istragu«, podrugljivo je rekao ćelavac. No Stice se namrštio i pogledao Baraka, čije je lice, koliko sam uspio vidjeti, bilo nepomično i blijedo. Da, moţda je već mrtav. Sjetih se trudne Tamasin. Ja sam ga doveo ovamo. »Grbavac je moţda u pravu«, rekao je uznemireno Daniels. »Dobro«, sloţio se Stice. »Gazda bi htio da budemo oprezni. Moramo rupcem podvezati Barakovu ruku ili će nas zakrvaviti.« »Znam gdje ga moţemo ostaviti.« Ćelavac se zahihoće. »Ovamo
565
sam došao sporednim putovima. Dvije ulice odavde je prazno građevinsko zemljište koje su ovdašnji ljudi pretvorili u smetlište.« »U redu«, rekao je Stice. »Veţite sada ovu dvojicu.« Cardmaker iz torbe za pojasom izvadi konop. Zacijelo ga je donio za Brocketa. Noţem je prerezao konop na dva dijela i prišao meni i Nicholasu. »Ruke na leđa.« Nismo ništa mogli učiniti. Dok su nam vezivali ruke, očajnički sam promatrao Baraka. Stice mu je rupcem čvrsto podvezao ruku da smanji krvarenje. Još jednim rupcem mu je omotao batrljak. Svjetlo- crvena krv odmah je počela izbijati kroz platno. »Daniels, prebaci ga preko svog konja«, rekao je Stice potom. »Ovu dvojicu ćemo staviti na konja kojeg smo doveli za Brocketa. Zaveţite im noge ispod konjeva trbuha. Ako nas na putu do Whitehalla netko zaustavi, reći ćemo da se radi o uhićenim izdajicama.« Pogledao je Barakovu odrezanu šaku koja je, obavijena oko drška mača, leţala u lokvi krvi. »Mili Boţe, kakav svinjac! Morat ćemo se vratiti i počistiti. Gazda često dolazi ovamo.« Izveli su nas kroz straţnja vrata. Iza kuće se nalazila staja; unutra su čekala tri konja. Bilo mi je uţasno gledati kako Cardmaker podiţe nepomičnog Baraka ispod ruku i baca ga konju preko leđa kao vreću kupusa. Barak je sada krvario mnogo manje, ali je nešto krvi ipak palo na zemlju. Bilo mi je jasno da, čak ako i jest ţiv, nema još mnogo vremena. Iskrvarit će za najviše četvrt sata. Stice me promatrao drţeći rupčić na licu. U očima mu se sjajilo divljačko zadovoljstvo. »Gazda će odlučiti hoćete li vas dvojica ostati ţivi. Iznenadit će se. Očekuje samo prestrašenog majordoma.« PEDESET PRVO POGLAVLJE JAHALI SMO ULIĈICOM IZA STAJA. Nicholas i ja bili smo vezani na istom konju, on sprijeda. Unatoč mjesečini, teško je bilo vidjeti uski put između ograda novih kuća. Potom smo skrenuli u drugu uličicu i nastavili jahati uz straţnja dvorišta novog niza kuća. Negdje na polovini uličice nalazilo se kvadratno zemljište na
566
kojem iz nekog razloga ništa nije bilo izgrađeno. Kao što je rekao Cardmaker, sluţilo je kao smetlište. Vidio sam stari okvir kreveta, slomljene stolce, razne otpatke iz domaćinstava, te golemu hrpu trave koju su sluge ovdje gomilale nakon košnje vrtova. Trava se truljenjem pretvorila u meki zeleni kompost. Sa smetlišta se širio smrad. Zaustavili smo se. Sticeovi ljudi su sjahali, skinuli Baraka s konja i naglavačke ga bacili u kompost. Posljednjih sam dana rijetko kad molio — čak da Bog i jest postojao, bijah siguran da je gluh. No sada sam očajnički molio da moj prijatelj nekim čudom preţivi. Vratili smo se do glavne ulice. Teško sam odrţavao ravnoteţu na konju. Osjećao sam bolno pulsiranje na licu gdje sam dobio udarac laktom. Sticeovi kompanjoni hodali su uz našeg konja, svaki s jedne strane. Stice je jahao ispred nas, vodeći konja na kojem je Barak prebačen do smetlišta; još uvijek je rupčićem tapkao po obrazu. Došli smo do Smithfielda i prošli ispred bolničkih vrata. Je li Guy sada unutra? Kod Newgatea nas je zaustavio redarstvenik i podignuo fenjer. Vidjevši da smo Nicholas i ja vezani, te Sticeovo okrvavljeno lice, oštro je upitao što se događa. Stice je smjesta izvadio pečat i gurno ga redarstveniku pod nos: »Sluţbeni posao«, odbrusio je. »Vodimo dvojicu izdajnika u Whitehall na ispitivanje. Po mom licu vidite da su pruţali otpor.« Londonski redarstvenici znali su raspoznati pečate svih drţavnih velikodostojnika, bio je to dio njihove obuke. Redarstvenik ne samo da je uzmaknuo, već se i naklonio.
† JAHALI smo pustim ulicama, pa preko Charing Crossa krenuli prema Whitehallu. Zašto nas vode onamo, a ne u palaču Hampton? U Whitehallu su zasigurno, izuzev straţara, ostale samo malobrojne sluge da odrţavaju palaču. No takva pitanja bila su
567
nevaţna u usporedbi s onim što se dogodilo Baraku. Onako vezanom na konju, leđa su me strašno boljela. Lice mi nije prestajalo pulsirati. Na koncu me preplavi malaksalost i klonem na Nicholasova leđa. On je spremno prihvatio moju teţinu. »Nemojte zaspati, gospodine, ili ćete pasti«, rekao je preko ramena. »Samo da se malo odmorim na tebi«, rekoh, pa dodam: »Ţao mi je, jako mi je ţao.« Nicholas više ništa nije rekao. Što god se bude sad dogodilo, moram spasiti bar njega.
† KAO što sam i očekivao, palača Whitehall dočekala nas je obavijena tamom. Na prozorima se vidjelo tek pokoje slabašno svjetlo. No straţar na dverima očito je znao da dolazi Stice. Prišao nam je, a Stice se prigne prema njemu. Nakon kratkog mrmljanja, čuo sam straţara kako govori: »Ĉeka vas u odaji Krunskoga vijeća. Dojahao je s proslave u palači Hampton prije pola sata.« Još dvojica vojnika izađu iz straţarnice. Stice je sjahao i brzo naţvrljao poruku, i jedan od straţara pohita s njom u palaču. Stice je, nema sumnje, ţelio obavijestiti svoga gazdu da nije doveo Brocketa, nego mene. Dvojica straţara pratila su nas preko dvorišta. Konjska kopita glasno su udarala o kaldrmu. Uskoro stigosmo do širokih vrata kraljeve straţarske odaje. Stice je sjahao i prerezao konope kojima smo bili vezani. Nicholas mi je pomogao da sjašem. Malko drhtav, stajao sam u podnoţju stuba. Stice se, pritišćući zakrvavljeni rupčić na obraz, okrenuo prema Danielsu i Cardmakeru. »Gospodo, hvala vam na svem poslu koji ste obavili u posljednja dva mjeseca. Vaš novac čeka vas u straţarnici. Napustite London na neko vrijeme, svoju plaću potrošite u krčmama i bordelima u nekom drugom gradu. Ali javite gdje ste, za slučaj da vas opet budem trebao.« Ubojice se naklone i pođu, nijednom nas ne pogledavši. Promatrao sam ih kako odlaze. Bili su to ljudi koji su ubili Greeninga i Eliasa, a broj njihovih ţrtava tu se nije zaustavljao. Te
568
plaćene ubojice sada su veselo odlazile pokupiti svoju nagradu. Pogledao sam Sticea, koji je bijesno zurio u mene. »I ja ću vas napustiti, gospodine Shardlake. Moram zakrpati vašu rukotvorinu na svom licu. Tješi me što odavde vjerojatno nećete izaći ţivi. No ako preţivite, čuvajte me se.« Krenuo je prema straţarnici, za svojim pomagačima. Nicholas i ja ostali smo s dvojicom straţara. Jedan je helebardom pokazao na vrata straţarske odaje. »Unutra«, rekao je osorno. Pogledao sam Nicholasa. Progutao je slinu. Prvi straţar nas povede uza stube. Drugi je stupao iza nas.
† VELIĈANSTVENE stube koje su vodile do kraljeve straţarske odaje bile su vrlo slabo osvijetljene. Na vrhu su stajala samo dva straţara. Unutra, baklje u nišama obasjavale su prazne zidove — slike su bile odnesene u palaču Hampton. Jedan od straţara s vrha stuba rekao je da će nas odvesti u odaju Krunskoga vijeća, u kojoj sam prošlog tjedna strepio i znojio se. »Sir još nije spreman, moţete čekati u kraljevoj privatnoj odaji. Njegovo Veličanstvo sada ne stoluje ovdje pa je prazna.« Poveli su nas kroz niz polumračnih soba, sve dok nismo stigli do goleme privatne odaje, čiji su zidovi također bili gotovo posve goli. Sve je preneseno u kraljevu privatnu odaju u palači Hampton. Naredili su nam da čekamo; jedan je straţar ostao s nama. Pogledam na suprotni zid. Ĉitav je, od stropa do poda, bio prekriven predivnim muralom. Bilo ga je nemoguće maknuti jer je bio naslikan izravno na ţbuku, kao i portret obitelji Cotterstoke. Ĉuo sam za Holbeinov veliki mural, i sada sam ga napokon, na treperavom svjetlu svijeća, imao prilike i vidjeti. Drugi mural koji sam ovdje već bio vidio prikazivao je sadašnjeg kralja i njegovu obitelj. Ovo je, pale, bio veličanstven prikaz dinastijske vlasti. U središtu se nalazio pravokutni kameni spomenik ispisan latinskim tekstom koji, s mjesta gdje sam stajao, nisam mogao razabrati. Bivši kralj, Henrik VII., stajao je na pijedestalu, mršavom rukom
569
oslonjen na spomenik; lice mu je bilo bistro i prepredeno. S druge strane spomenika stajala je punašna ţena preklopljenih ruku. Zasigurno se radilo o kraljevoj majci. Ispod nje, na donjoj stubi, stajala je kraljica Jane Seymour. Princ Edward, pomislih, uistinu je bio sličan svojoj majci. Muralom je dominirao sadašnji kralj, naslikan ispod oca. Bio je to njegov prikaz otprije kojih pet godina: premda krupan, širokih ramena, kralj tada još nije bio debeo. S desnom rukom na boku, čvrsto je stajao na raširenim, snaţnim nogama. Pretjerano velik nakitnjak stršao mu je ispod donjeg dijela prsluka. Ta je slika kralja bila umnaţana bezbroj puta i visjela je u mnogim sluţbenim zdanjima i privatnim dvoranama, no original je imao ţivotnost i snagu koju nitko nije mogao ponoviti. Kraljeve prodorne, ljutite, male plave oči dominirale su slikom, čija je pozadina bila u tmastim bojama. Moţda je baš to bila svrha cijelog murala: da oni koji čekaju vidjeti kralja steknu dojam kako ih on već motri i prosuđuje. Nicholas je zurio u mural otvorenih usta, a onda šapnuo: »Kao da gledam ţive ljude.« Uto pristigne novi straţar i obrati se onom koji je čekao uz nas. Potom nas grubo uhvati za ruke i provede kroz dvije goleme odaje, sve do hodnika koji mi je bio poznat: vodio je do odaje Krunskoga vijeća, pred čijim se vratima zaustavimo. Straţar koji je ondje stajao reče: »Naredio je da momak ostane vani. Smjesti ga negdje dok ne bude znao treba li ga ispitati.« »Dođi ovamo«, reče prvi straţar i povuče Nicholasa za ruku. »Samo hrabro, gospodine Shardlake«, glasno će Nicholas. Straţar pred odajom pokuca na vrata, a iznutra dopre oštar, poznati glas: »Uđite!« Straţar me povuče unutra, izađe i zatvori vrata. U dugačkoj odaji nalazio se samo jedan čovjek. Sjedio je na stolcu za sredinom stola, pokraj svijećnjaka s voštanicama. Prodorne oči, lice nalik kamenoj ploči i račvasta brada. Gospodin tajnik Paget. »Gospodine Shardlake«, uzdahnuo je umorno. »Zadali ste mi
570
mnogo posla«, vrtio je glavom, »a imam tako malo vremena.« Piljio sam u njega. »Dakle, vi ste krivi za sve«, rekao sam tiho. Glas mi je zvučao muklo i prigušeno. Lice mi je na mjestu udarca bilo natečeno. Pagetov izraz lica nije se mijenjao. »Za što sam kriv?« Odgovorio sam ne mareći za opasnost i bez uobičajenog poštovanja: »Za ubojstva anabaptista. Za krađu... rukopisa. Vi ste me uhodili cijelu prošlu godinu. Ne znam zašto, niti me briga.« Glas mi je pucao i hvatao sam zrak — ponovo sam vidio Baraka odbačenog na smetlište. Paget je zurio u mene. Bio je u stanju sjediti mirno i usredotočeno poput mačke koja motri plijen. »Kakva ubojstva?« opomenuo me prijekornim glasom. »Ti su ljudi bili heretici i izdajice. Bili su spremni ubiti mene i kralja. Ubili bi i vas, kad smo već kod toga, samo kako bi ostvarili svoje izopačene zamisli. Zasluţili su mnogo goru smrt. Trebali su biti spaljeni... Bili su glupavi. Kad su me moje uhode među radikalima upozorile na anabaptističko gnijezdo u Londonu, moj čovjek Curdy lako se ubacio među njih. Bio je lojalan sluga. Njegova smrt moţe se nazvati ubojstvom.« Paget se namršti skupivši obrve. »Curdy je ubijen u borbi.« »Da, ubio ga je Richev čovjek.« Paget prijezirno odmahne rukom. »Rich je ţelio doći do teksta koji je Anne Askew napisala prije spaljivanja. Mislim da su ti zapisi sada kod Johna Balea.« Paget se prvi put nasmije, a usred guste smeđe brade bijesnu mu iznenađujuće bijeli zubi. »To bi još moglo stvarati znatne probleme sir Richardu.« »Podmitili ste Richeva slugu.« Paget se udobnije namjesti u stolcu. »Motrim ljude koji rade za drţavne velikodostojnike. Neki od njih su vrlo poduzetni. Mogu ih uvjeriti da dodatno rade za mene, i tako zarađuju dvije plaće. Doduše, isprva sam mislio da je nadzor nad vama glupost, da time samo tratim Sticeove vještine. Ništa nismo otkrili, sve do...«, nagnuo se naprijed i namrštio, pa nastavio prijetećim glasom:
571
»...sve do prošlog mjeseca.« Zastao je, i opreznije dodao: »Maloprije ste spomenuli rukopis.« Ništa nisam rekao. Zašto sam uopće spominjao rukopis ? Morao sam se sabrati. Ĉekao sam Pagetovo pitanje, no on se samo cinično osmjehnuo i rekao: »Tuţaljka grešnika, djelo Njezina Veličanstva, kraljice Katarine.« U čudu sam otvorio usta. »Da, gospodine Shardlake«, nastavio je on, »ja sam organizirao da se rukopis otme heretičkom tiskaru Greeningu. Curdy mi je javio da ju je Greeningova skupina dobila od onog prijezira vrijednog straţara.« Na trenutak sam zatvorio oči. A onda, nemajuči što izgubiti, rekoh: »Uzeli ste ga kako biste ostvarili svoje ciljeve u borbi za moć. Jeste li čekali, poput Richa, da vidite u čija će jedra puhnuti vjetar? Jeste li drţali Tuţaljku u pričuvi, htijući najprije vidjeti hoće li kraljica pasti, i hoće li Bertanova misija uspjeti? Ĉuvajte se, gospodine tajniče. Kralj bi mogao saznati da ste rukopis skrivali od njega.« Bile su to drske riječi, opasne po mene. »Pripazite kako mi se obraćate, gospodine odvjetniče«, odbrusio mi je Paget. »Sjetite se tko sam i gdje se nalazite.« Zurio sam u njega, teško dišući. On nagne glavu. »Da, kralj je milostivo primio izaslanika rimskog biskupa, no čini se da Njegova Svetost, kako sam sebe naziva, kao uvjet za mir traţi da mu kralj prepusti vrhovništvo nad Engleskom Crkvom — vrhovništvo koje mu je dodijelio sam Bog. Bertano je još uvijek ovdje, no mislim da je vrijeme da se vrati svom gazdi. Kako ste znali da je u Londonu?« upitao me Paget oštro. »Anabaptisti su bili preglasni«, odgovorio sam tiho. »Nitkove. Pokosili ste tolike ljude samo kako biste zadovoljili svoje ambicije.« »Moje ambicije, kaţete?« reče Paget hladno. »Dobro ste čuli.« Na moje iznenađenje, Paget se mrko nasmije i ustane. »Vrijeme je da vam otkrijem ono što sami nikad ne biste ni naslutili, vi bistri odvjetniče. Ĉak ni Stice nije znao za to.« Podignuo je svijećnjak s voštanicama i prošao pokraj mene. »Slijedite me«, zapovjednički je mahnuo rukom i otvorio vrata. Dok sam ja polako ustajao, Paget je
572
straţaru rekao da pođe s nama. Straţar je koračao uz mene, a Paget otvori vrata na drugoj strani hodnika. Našli smo se u polumračnoj galeriji ispunjenoj prekrasnim mirisima. Sličila je na kraljičinu galeriju, no bila je šira i dvaput duţa. Hodali smo nečujno po debeloj rogoţini, a svijeće u Pagetovoj ruci nakratko su obasjavale tapiserije i slike impresivnije no bilo gdje u palači. Prolazili smo pokraj mramornih stupova i postolja na kojima su stajale divovske vaze, prekrasni modeli brodova i draguljima optočene škrinje, koje su skrivale tko zna kakva čudesa. Shvatio sam da se nalazimo u kraljevoj privatnoj galeriji, no nije mi bilo jasno zašto sve te stvari nisu odnesene u palaču Hampton. Prošli smo pokraj velike vojne zastave ukrašene ljiljanima. Nema sumnje da se radilo o francuskoj zastavi ugrabljenoj kad je Henrik osvojio Boulogne. Bila je prekrivena tamnim mrljama. Krv. Pred očima mi se opet pojavi Barakova odrezana šaka. Trznem se kad neka ţivotinjica protrči uza zidnu oplatu. Štakor. Paget se namršti i vikne na straţara: »To treba srediti! Neka se jedan lovac na štakore vrati iz palače Hampton!« Napokon smo stigli na drugi kraj galerije gdje su ispred golemih dvostranih vrata stajala dva straţara. Pogledao sam kroz obliţnji prozor. Bili smo točno iznad zidina palače. Onkraj zida nalazila se široka Kraljeva ulica kojom je upravo prolazila skupina mlade gospode. Bakljonoše su im osvjetljavale put. »Gospodine tajniče«, jedan od straţara naklonio se Pagetu i otvorio vrata. Zmirnem zbog svjetlosti koja je doprla iznutra, a onda uđem za Pagetom. Bila je to široka, prekrasno namještena odaja, jarko osvijetljena mnoštvom debelih svjetloţutib voštanica u srebrnim svijećnjacima. Zidovi su bili prekriveni policama s lijepo ukoričenim starim knjigama. Između polica visjele su divne slike, uglavnom klasičnih prizora. Prozor je gledao ravno na ulicu. Shvatih da smo unutar Holbeinovih dveri. Na širokom stolu ispod prozora nalazilo se mnogo razbacanih papira, zdjela s ušećerenim voćem i zlatni vrč s vinom. Na papirima su leţale naočale čija su stakla svjetlucala na
573
svjetlu svijeća. Kraljev budalaš, mali grbavi Will Somers, stajao je pokraj stola. Nosio je svoj šareni prsluk, a na ramenu mu je čučao majmunčić. Iz golemog stolca pokraj Somersa u mene je — prodorno i divlje kao na Holbeinovim portretima — piljio čovjek čije su plave oči sada bile tek prorezi na blijedom debelom licu. Kralj. PEDESET DRUGO POGLAVLJE ODMAH SAM SE NAKLONIO što sam dublje mogao. Nakon onog što se dogodilo Baraku, Pagetu nisam iskazao duţno poštovanje, no kralju sam se pokorio smjesta, posve spontano. Prije naklona stigao sam tek uočiti da nosi dugački kaftan, kao onog dana kad mi ga je lord Parr pokazao s prozora, te da na sijedoj, proćelavoj glavi nema kapu. Nastupi kratka tišina. Krv mi je navirala u glavu, i pomislili da ću se onesvijestiti. No nitko nije smio podignuti glavu i pogledati kralja u lice, sve dok mu se on ne obrati. Ĉuo sam ga kako se smije, s naporom i cičavo, čime me podsjetio na rizničara Rowlanda. Zatim je progovorio, istim onim neobično visokim glasom koji sam pamtio iz našeg kratkog susreta u Yorku. U tom je glasu sada bilo još grlatijeg piskutanja. »Moj majstor zanata uhvatio je plijen, ha? Netko ga je udario u lice.« Opet cičav smijeh. »Vaše Veličanstvo, mislim da je bilo borbe prije no što ga je Stice doveo ovamo«, rekao je Paget. »Jeste li mu što rekli?« »Ne, Vaše Veličanstvo. Rekli ste da vi to ţelite učiniti.« »U redu«, reče kralj tiho, no sada u njegovu glasu osjetih i prijetnju. »Uspravite se, viši odvjetniče Matthew Shardlake.« Poslušao sam ga. Osjećajući pulsiranje u natečenom licu, polako upravim pogled prema kralju. Naduto blijedo lice bilo mu je izborano, izmučeno i umorno. Sijeda brada mu je, poput kose, bila tanka i blijeda. Njegov golemi trup bio je stisnut između satenskih naslona stolca, a noge ovijene debelim zavojima ispruţio je ispred
574
sebe. No unatoč bijednom, grotesknom izgledu njegova tijela, Henrikovo zurenje i dalje je bilo zastrašujuće. I dok je s murala promatrače plašio svojim očima, uţivo je to činio malim zategnutim usnama, ravnim i krutim, pravim sječivom između dva debela obraza. Te su usne jasno odavale ljutnju i okrutnost. Načas mi se zavrti u glavi. Ĉinilo mi se da ništa od ovoga nije stvarno, da imam noćnu moru. Nisam mogao povezati misli, osjećao sam se ošamućeno, i ponovo mi se učini da ću se onesvijestiti. Uto pred očima ugledam Barakovu šaku kako oblivena krvlju pada na pod, i tijelom mi prođe grčevit trzaj. Kralj me još nekoliko trenu taka gledao u oči, a onda se okrene i domahne Somersu. »Wille, napuni mi čašu, a onda straţar i ti izađite. Previše su mi dva grbavca odjednom.« Somers je natočio kralju vino iz vrča. Majmunčić mu se uvjeţbano drţao za rame. Kralj podigne čašu do usta, a ja načas opazim njegove sive zube. »Mili Boţe«, promrmljao je, »nikad kraja toj ţeđi.« Somers i straţar izađu, tiho zatvorivši vrata za sobom. Okrznuo sam Pageta pogledom. On mi uzvrati bezizraţajnim piljenjem. Kralj me opet gledao ravno u oči. »Gospodine Shardlake«, rekao je glasom punim tihe prijetnje, »čujem da dosta vremena provodite s mojom ţenom.« »Ne, Vaše Veličanstvo, nikako!« Ĉuo sam paniku u svom glasu. »Samo sam joj pomagao u potrazi za, za...« »Za ovime?« Kralj s naporom posegne prema stolu iza sebe i začudno njeţnim prstima dohvati snop papira. Prevali se natrag i podigne papire u zrak. Prepoznao sam kraljičin rukopis. Prva je stranica bila poderana — ondje gdje ju je Greening bio zgrabio dok je umirao. Tuţaljka grešnika. Osjetih da se tlo poda mnom ljulja i da mi opet prijeti nesvjestica. Hvatao sam zrak. Kralj je zurio u mene iščekujući da nešto kaţem. Stiskao je svoja mala usta. S boka začujem Pagetov
575
glas: »Gospodine Shardlake, čim sam od svog špijuna u onoj anabaptističkoj skupini saznao da je ukradena knjiga koju je napisala kraljica, o tome sam, razumije se, obavijestio kralja. Njegovo Veličanstvo naredilo je da mu donesemo knjigu i uništimo sektu. Knjiga je sve ovo vrijeme kod kralja.« Tupavo sam zurio u rukopis. Tjedni tjeskobe, straha, i uţas koji je večeras snašao Baraka — sve to, a rukopis je cijelo vrijeme bio kod kralja. Trebao sam biti bijesan, no u kraljevoj prisutnosti jedini moguć osjećaj bio je opet — strah. Uperio je kaţiprst u mene i rekao oštrim glasom: »Gospodine Shardlake, prošle godine, kad smo kraljica i ja dolazili u Portsmouth, vidio sam vas u prvim redovima okupljenog mnoštva.« Iznenađeno sam podignuo pogled. »Da, sjećam vas se, kao i svih onih na koje ne gledam s milošću. Ovo nije prvi put da niste uspjeli pronaći ukradeni rukopis. Vaš prethodni neuspjeh zbio se u Yorku prije pet godina. Nije li tako?« Progutao sam slinu. Kralj me tada uvrijedio u javnosti. No ne bi bio stao samo na tome da je znao da sam uspio pronaći spomenuti rukopis, i da sam ga uništio zbog buntovnog sadrţaja. Gledao sam u njega, nerazumno strahujući da tim ispitivačkim očima prodire u moj um, da će uvidjeti što sam uistinu učinio u Yorku, te saznati za moje popodnevne izdajničke pomisli o anabaptističkoj vjeri. Kraljev glas postao je još oštriji: »Za ime Boţje, prostačino, odgovorite svom kralju!« »Ţao... ţao mi je što vam nisam udovoljio, Vaše Veličanstvo«, rekao sam plašljivo, bijednički. »I treba vam biti ţao... Znao sam da prošle godine niste imali zašto biti u Portsmouthu, pa sam naredio Pagetu da istraţi o čemu se radi. Saznali smo da ste posjetili moju ţenu u dvorcu Portchester, i da obavljate pravničke poslove za nju. Nisam se tome usprotivio, gospodine Shardlake, jer znadem da ste joj jednom prigodom, prije no što sam je oţenio, spasili ţivot.« Polako je kimnuo. »O, da, Cranmer mi je kasnije rekao za to.« Glas mu je omekšao, i shvatio sam da još uvijek voli Katarinu Parr. No ipak ju je sve ove mjesece koristio kao oruđe za svoje političke spletke, zbog kojih je strahovala za svoj ţivot.
576
»Ne volim da mi ţena prima posjetitelje bez moje privole«, nastavio je on, sada opet grublje. »Stoga sam, vrativši se iz Portsmoutha, naredio da vas stave pod nadzor.« Soptavo se nasmijao. »Nisam, dakako, sumnjao da moja Kate ljubaka s ruţnim grbavcem poput vas. U posljednje sam vrijeme motrio sve ljude koji su pokazali odveć veliko zanimanje za one koje volim... Nisu me ţene jednom izdale«, rekao je ogorčeno. »Moja ţena ne zna da pratim neke njene muške znance. Paget je izvrstan u pronalaţenju diskretnih ljudi sposobnih za špijuniranje. Je li tako, sir Williame?« Kralj se dijelom okrenuo i udario Pageta po ruci. Glavni tajnik ţmirne i malko se zaljulja, ali ne uzmakne ni koraka, dok se cijelo kraljevo golemo tijelo zatreslo. Očito da ispod kaftana nije nosio korzet. Progutao sam slinu. »Vaše Veličanstvo, iznimno cijenim kraljicu, ali samo kao njen zaposlenik. Kao podanik, divim se njenoj usrdnosti, njenoj učenosti...« »A njenoj vjeri?« oštro me prekine kralj. Duboko sam udahnuo. »O toj sam temi s Njezinim Veličanstvom razgovarao vrlo malo.« Lagao sam, dakako. Dobro sam se sjećao razgovora s kraljicom na galeriji. No kralj je izgledao vrlo prijeteće, i otkrivanjem istine ugrozio bih kraljicu. Srce mi je lupalo, i jedva sam uspijevao zadrţati mirnoću glasa. »Kad sam razgovarao s njom, u Londonu i Portsmouthu, uvijek je netko bio s nama — jedna od dama, Mary Odell ili neka druga...« Praktički sam mucao. Riječi su mi se spoticale jedna o drugu. Paget me prijezirno promatrao. »Zahvaljujući Sticeovim špijunima, odvjetniku Bealknapu, a kasnije majordomu Brocketu, znali smo da duţe vrijeme niste surađivali s kraljicom i njenim domaćinstvom. Zatišje je trajalo godinu dana, a onda ste prošlog mjeseca posve iznenada postali prisegnuti član kraljičina Pravničkoga vijeća. Zadatak vam je bio — tako se govorilo — da pronađete nestali prsten. No majordom Brocket čuo je jedan vaš razgovor s Williamom Cecilom, čovjekom lorda Parra, i saznao da ste, zapravo, u potrazi za Tuţaljkom grešnika. Ta vas je potraga dovela do saveza s Richardom Richem koji je, pak, bio u lovu na
577
besmislice što ih je zapisala Anne Askew.« Sjetio sam se Cecilova posjeta nakon Eliasova ubojstva. Spomenuli smo Tuţaljku. Onaj nitkov Brocket zasigurno je prisluškivao na vratima. Ako kralj i Paget sve to znaju, nema potrebe da laţem o ukradenom prstenu. Uţasnuto shvatim da je nevolja u kojoj sam se našao i dublja no što sam mislio. Osjetila kako mi se natečeno lice trza. Kralj se ponovo oglasi, sada čudnovato tihim glasom: »Anne Askew. Nisam ţelio da je muče. Wriothesleyju sam dao dopuštenje samo za stroge mjere, ništa više od toga.« Promeškoljio se u stolcu, pa strogo dodao: »To je njegova i Richeva pogreška. Ako njeni zapisi budu objavljeni, neka snose posljedice.« Pogledao me, pa osorno i hladno nastavio: »Ali kraljica mi je morala reći za svoj rukopis, morala mi je reći da je ukraden, a ne na svoju ruku organizirati potragu zakrivenu laţima o nestalom prstenu. Što vi imate reći na to, odvjetniče?« Progutao sam slinu, odlučivši da ću odgovoriti proračunato, s namjerom da zaštitim kraljicu, da otklonim od nje moguću optuţbu za izdaju. U suprotnom, sve je bilo uzalud. Duboko sam udahnuo. »Kad me lord Parr pozvao u palaču, nedugo nakon što je rukopis ukraden, vidio sam da je kraljica smetena i vrlo uplašena... nedavnim događajima.« Zastao sam, znajući da ću sljedećom rečenicom moţda samog sebe osuditi na smrt: »Ja sam joj ponudio da potajice traţim rukopis, sluţeći se laţnom pričom o ukradenom prstenu.« »Sutra ću ispitati lorda Parra«, rekao je Paget tiho. Osjetih olakšanje. Znao sam da će kraljičin stric, unatoč svojim manama, učiniti sve da preuzme odgovornost za njene postupke. No htio sam biti siguran da će nam se priče poklapati. »Lord Parr se sloţio da potajice pokušamo pronaći rukopis«, rekoh. »Tko je sve znao za to?« upitao je kralj oštro. »Samo nadbiskup Cranmer. Kraljica je znala da bi njena knjiga mogla biti ocijenjena odveć radikalnom. Upitala je nadbiskupa za mišljenje, a on joj je rekao da rukopis ne bi smio biti objavljen. No
578
prije no što gaje kraljica uništila, rukopis je nestao. Ukrao ga je straţar, već znate koji«, usudih se reći. »Dakle, kraljica vas nije obmanula, Vaše Veličanstvo. Namjeravala je odmah uništiti rukopis kako vas ne bi naljutila.« Kralj je neko vrijeme šutke borao čelo. Malko je pomaknuo noge, lecajući se od bola. Kad me ponovo pogledao, pogled mu je bio drugačiji. »Kraljica se bojala?« upitao je tiho. »Da, Vaše Veličanstvo. Kad je otkrila da je rukopis nestao, bila je zaprepaštena, zbunjena...« »To mi je jasno. Gardiner i njegove ulizice već su me mjesecima prije toga pokušavali okrenuti protiv nje.« Govorio je sve glasnije, no njegova ljutnja, bar do daljnjeg, nije bila usmjerena prema meni. »Gardiner mi je rekao da je kraljica heretik i da niječe misu. To bi mi ponovo slomilo srce!« Naslonio se u stolcu. »Ali znao sam na što je sve Gardiner spreman, te da je Kate vjerna i iskrena, jedina takva ţena nakon Jane. Stoga sam Gardineru rekao da neću ništa poduzeti bez čvrstog dokaza. A nije mi podastro niti jedan. Niti jedan!« Lice mu je sada bilo rumeno i znojno. »Nitkovi! Htjeli su me okrenuti protiv Kate i vratiti pod okrilje Rima! Prozreo sam ih, platit će oni...« Njegov ţučljiv govor završio je napadajem bolnog kašlja, a lice mu je poprimilo crvenkastosmeđu boju. Tuţaljka u njegovu krilu počela je kliziti prema podu. Spontano sam se sagnuo, no Paget me mrko pogleda, pa sam doda rukopis kralju. Potom mu brţe-bolje napuni čašu vinom. Henrik je ispije do dna, te se sopćući nasloni u stolcu. »Vaše Veličanstvo«, promrmljao je Paget, »moţda nije dobro da previše toga kaţete pred ovim čovjekom...« »Ne, ovo treba čuti«, reče kralj i pogleda me. »Kad su mi donijeli rukopis, strahovao sam što ću sve u njemu pročitati. Dobro sam ga proučio.« Posve neočekivano, ukočeno se osmjehne. »Izneseni stavovi su ponešto lakomisleni, ali...«, odmahnuo je rukom, »... kraljica je samo ţena. Osjećajna ţena. Nije napisala ništa protiv mise. Knjiga nije heretička.« Glas mu je sada bio pompozan, kao da donosi presudu, baš kako priliči čovjeku kojeg je sam Bog ovlastio
579
— u što je Henrik iskreno vjerovao — da odlučuje u takvim stvarima. »Kate je odveć plašljiva«, zaključio je. Kraljevo raspoloţenje brzo se mijenja, pomislih, a osjećaje iskazuje vrlo otvoreno. Ako se odluči na to. Jer, posljednjih je mjeseci pokazao da moţe biti vrlo hladan i tajnovit. Kako bilo, njegove posljednje riječi zvučale su dobro za kraljicu. »Moţda je sada pravo vrijeme da joj kaţete da je rukopis kod vas?« reče Paget kolebljivo. »Ne«, rekao je kralj, ponovo oštro. »Ovih dana je najbolje da što više toga zadrţim za sebe, sigurnije je.« Shvatio sam da je rukopis drţao u svom posjedu jer je, sve dok Bertanova misija nije propala, postojala mala mogućnost da krene protiv reformističke frakcije. U tom slučaju bi mu kraljica protestantica smetala, a Tuţaljka bi nekome mogla posluţiti kao oruţje. Volio je kraljicu, ali baš kao i svi koji su ga okruţivali, i ona je na koncu bila samo pijun na njegovoj šahovskoj ploči. Ubio bi je da smatra kako je to nuţno, ma koliko mu to bilo mrsko. A za sve bi, dakako, kriv bio netko drugi. Ponovo me proučavao pogledom. »Dakle, vi ste nagovorili kraljicu da taji krađu rukopisa?« U glasu mu se osjećala nedoumica. Sjetih se da mi je lord Parr rekao kako je kralj vrlo povodljiv, da vjeruje u ono što mu odgovara, te da mu je nevjera najveći od svih grijeha. Sada sam bio siguran da ţeli vjerovati kako tajenje krađe nije bila kraljičina zamisao. Draţe bi mu bilo da krivnja padne na mene — prezirao me, a k tome nisam imao baš nikakvu političku vaţnost. Moţda me već odabrao za ţrtvenog jarca, moţda mi je baš zato ispričao toliko toga. No nakon svega onog što se večeras dogodilo, više me nije bilo briga. »Da, Vaše Veličanstvo«, odgovorio sam, znajući da si moţda već drugi put sam pišem smrtnu presudu. Kralj je malo promislio, pa razdraţljivo rekao: »Ali kraljica me svejedno obmanjivala...« Duboko sam udahnuo. Govor mi je opet bio tečan, kao da zastupam stranku na sudskom saslušanju. »Ne, Vaše Veličanstvo. Ja sam tragao za Tuţaljkom iza vaših leđa.«
580
Kralj se s mukom uspravi u stolcu. Šutio je, pokušavajući dokučiti kakva je bila uloga njegove ţene u svemu tome. A onda se, napokon donijevši odluku, nagnuo naprijed. Njegove oči i usta odavale su krajnju nesmiljenost. »Vi ste drska grbava prostačina najniţega roda.« Rekao je to tiho, ali osjećao sam njegov gnjev. »Ljudi poput vas su prokletstvo ove zemlje. Usuđujete se sami odlučivati o religiji i sigurnosti kraljevstva, a odgovorni ste meni!« Ponovo je podignuo glas. »Meni, svom kralju! To je izdaja! Izdaja!« Pogledao me tako osvetoljubivo da sam nehotice koraknuo unatrag. »Da se niste usudili pomaknuti dok vam ja to nisam dopustio!« grmio je kralj. »Oprostite, Vaše Veličanstvo.« Vidjevši moj ponizni strah, kralj je opet promijenio raspoloţenje. Okrenuo se Pagetu i prijezirno rekao: »Kako sam uopće mogao pomisliti da bi mi ovaj jadni mlakonja mogao predstavljati ikakvu prijetnju?« »Istina, mislim da vam od njega ne prijeti nikakva opasnost«, odvratio je tajnik tiho. Kralj se kratko zadubio u misli. »Rekli ste mi da je jedan od dvojice Shardlakeovih ljudi mrtav?« »Dosad je već sigurno umro«, rekao je Paget posve ravnodušno. »A drugi? Onaj kojeg su doveli ovamo zajedno s njim?« »Gotovo pa dječak.« Paget si dopusti smiješak. »Mladi dugonja crvene kose, sličan Vašem Veličanstvu u mladosti. No nije ni blizu tako naočit.« Kralj se osmjehne na tu lasku. Shvatio sam da Paget pokušava ublaţiti njegov gnjev. Ali zašto? Nekoliko trenutaka kralj je u tišini razmišljao, a onda odmahnuo glavom. »Ovaj je čovjek naveo kraljicu da bude neiskrena prema meni. To je izdaja.« Ponovo me pogledao. Njegove male plave oči ukopane u nabore koţe još uvijek su bile prodorne i nemilosrdne. »Riješit ću se tog kuţnog dosadnjakoviča.« Spustio sam glavu. Proţela me hladnoća. Srce mi je lupalo sve
581
sporije. Izdaja. Konjem će me odvući do Tyburna. Ondje će me drţati na vješalima dok me posve ne iscrpe. Krvnik će me potom sasjeći i izvaditi mi utrobu. Bit ću gol, pomislih, posve gol. Tek nakon toga odrubit će mi glavu. Mogu li sve to mučenje podnijeti hrabro kao neki prije mene? Sumnjam. A kad umrem, hoću li završiti u paklu? Hoću li gorjeti u vječnom ognju zato što nisam imao vjere? Za Philipa Coleswyna o tome ne bi bilo dvojbe. Stajao sam pred kraljem, u njegovoj radnoj sobi, posve nepomičan. Pred očima mi se ponovo pojavio Barak, njegovo tijelo na hrpi smeća. Paget, koji je stajao pokraj mene, duboko udahne. »Vaše Veličanstvo«, polako je počeo, »zbog suđenja za izdaju pred porotom nedavni bi problemi u vezi s kraljicom postali poznati javnosti. Uključujući smrt onih anabaptista. A ne ţelimo da se to pročuje. Ne u ovom trenutku.« »Neka ga osudi parlament putem Zakona o gubitku građanskih prava.« »Time bismo cijelu stvar još više izloţili očima javnosti.« Henrik odmahne rukom, kao da se radi o tričariji, no po izrazu njegova lica vidjelo se da uviđa vaţnost Pagetovih riječi. Tajnik još jednom duboko udahne, pa zaokruţi svoju poantu: »Ĉak kad bismo se Shardlakea riješili potajice, za to bi se saznalo, a taj bi potez neki protumačili kao korak protiv protestantske frakcije. Nova politička ravnoteţa još je uvijek vrlo osjetljiva. Zašto bismo je nepotrebno ugroţavali?« Utihnuo je. Kralj ga je mrko promatrao. Ta se scena između Henrika i zabrinutih glavnih tajnika zasigurno odigravala mnogo puta u posljednjih trideset sedam godina: kralj je ljutito zahtijevao oštre mjere, a njegovi su ga savjetnici pokušavali upozoriti na moguće štetne posljedice. Kralj je sjedio i razmišljao, na koncu se oglasivši čudnovatim gunđanjem punim razočaranja; nalikovalo je to skvičanju svinje. Divlje me pogledao. »Ali zašto ga ne bismo potajice ubili?« »Vaše Veličanstvo, ne osjećam ni najmanju naklonost prema
582
ovom čovjeku, vjerujte mi. No svjedno mislim da to ne bi bio mudar potez. Parrovi bi naročito bili zabrinuti kad bi Shardlake nestao.« Kralj je uzdahnuo. »Tvoji su savjeti uvijek iskreni, Paget, čak i kad mi je to mrsko čuti.« »Hvala vam, Vaše Veličanstvo.« Henrik ga oštrije pogleda. »A i dobro znaš kome se trebaš pokloniti. Uvijek me podupireš, i nikad ne ideš svojim putem, poput Wolseya i Cromwella.« Paget se duboko nakloni. »Ja sam tu da provodim političke odluke Njegova Veličanstva.« »Ipak bih se rado riješio ovog čovjeka«, ponovio je kralj. Gledao me netremice poput zmije, i znao sam da su moj i Nicholasov ţivot na tezulji. Ĉinilo mi se da je protekla cijela vječnost prije no što je kralj opet progovorio: »Paget je u pravu. Vi ste viši odvjetnik, a poznato je i da ste radili za kraljicu. Zbog vašeg bi se nestanka dignula galama.« Duboko je udahnuo. »Pustit ću vas, gospodine Shardlake. I vas, i vašeg pomoćnika. Razlozi su isključivo političke prirode.« Nagnuo se naprijed i podignuo glas: »No zapamtite ovo: nikad se više ne smijete pribliţiti kraljici, niti bilo kojoj kraljevskoj palači. Ničime ne smijete privući moju pozornost. Jeste li me razumjeli ? Nikad više ne ţelim čuti za vas, a još manje vas vidjeti. A ako mi dođete blizu, vjerujte da neću gledati vaša pogrbljena leđa, nego glavu! Samo glavu!« Posljednje riječi kralj je popratio udarcima po naslonima stolca. Potom se zavali natrag, teško dišući. »Paget, odvedite ga odavde. I pošaljite mi Willa Somersa. Potrebno mi je malo razonode.« Gospodin tajnik se nakloni i, pozvavši me rukom, krene natraške prema vratima. Bilo je zabranjeno okretati leđa kralju. Krenuo sam natraške za Pagetom, strahujući da me kralj ne zaustavi. Paget pokuca na vrata. Straţari nam ih izvana otvore, i tajnik i ja napokon izađemo. Will Somers, s majmunčićem na ramenu, stajao je pokraj straţara. Paget mu glavom oštro pokaţe prema vratima. Somers i straţar koji je bio s kraljem hitro uđu unutra. Zvuk zatvaranja
583
vrata preplavi me olakšanjem. Paget me povede natrag niz galeriju. Osjetim kako mi se tlo pod nogama ljulja, i oslonim se o zid, teško dišući. Paget me bezizraţajno promatrao. »Za dlaku ste izbjegli smrt«, rekao je hladno. »Imali ste sreće, gospodine Shardlake.« Polako mi se vraćala ravnoteţa. »Hoće li me... bi li me... mogao pozvati natrag?« »Ne. Donio je odluku«, reče Paget, pa nevoljko doda: »S obzirom na situaciju, dobro ste se snašli.« Malko je pognuo glavu. »Jeste li doista vi uvjerili kraljicu da vam dopusti potragu za rukopisom?« Nisam odgovarao, i Paget se lagano osmjehne. »Hja, to sada ionako više nije vaţno.« Zahvalno sam ga pogledao, unatoč svemu. S obzirom na sve što se dogodilo, bilo je paradoksalno da me upravo Paget na kraju spasio. Bez njegova uplitanja već bih bio na putu u Tower zajedno s Nicholasom, koji ne bi bio prva nevina ţrtva uhvaćena u kraljevu mreţu. Duboko sam udahnuo. »Kralj je iz palače Hampton došao samo zbog ovoga?« Paget se tiho, podrugljivo nasmije. »Ne laskajte si, odvjetnice. On i admiral d’Annebault sutra će zajedno loviti u St. James Parku. Došao je ovamo nesluţbeno kako bi mogao provesti večer u miru. Umoran je, danas je mnogo vremena proveo na nogama. Ţeli se malo odmoriti od svih.« Paget pogleda kroz prozor, na Kraljevu ulicu, koja je u ovo doba bila pusta. »Radna soba uvijek je spremna za njega. U njoj se odmara, obavlja papirologiju i kroz prozor gleda što mu rade podanici.« Zastao je, pa tiho dodao: »Nije lako biti kralj.« Nisam se usuđivao bilo što reći, i Paget nastavi neobično mirnim glasom: »Vaša potraga za Tuţaljkom ovih posljednjih nekoliko tjedana moţda je spasila kraljicu.« Zapiljio sam se u njega. »Doista?« Pogladio je svoju dugu račvastu bradu. »Da. Kad sam kralju donio knjigu, Bertano još nije bio došao. Kralj u Tuţaljci uistinu nije pronašao dokaze za herezu — rukopis ponegdje pleše na rubu, ali kako je kralj sam rekao, misa nigdje nije zanijekana. No kraljica
584
mu je zatajila postojanje knjige, i to ga je ozbiljno izjedalo.« »Nevjera«, promrmljao sam. »Tako je. Sve je moglo loše završiti po kraljicu, i to vrlo brzo. Nekoliko dana je promišljao hoće li je uhititi. No onda mu je pozornost privukla vaša potraga za Tuţaljkom, kao i ona Richeva za zapisima Anne Askew, pa mi je naredio da pustim neka se stvari odvijaju same. Dakakao, anabaptisti su ipak morali umrijeti.« »Curdy je bio vaš špijun.« »Da. A kad sam pročitao optuţbe one Slanningice, odlučio sam vas privesti pred Krunsko vijeće kako bih se sam uvjerio jeste li uistinu heretik.« »Dakle, svi smo bili poput lutaka na koncu«, rekao sam gorko. »Budite sretni što je bilo tako, dobili ste na vremenu. Bertanova misija je propala, a kralj je napokon čvrsto odlučio da će se okrenuti protiv konzervativaca.« Gledajući njegovo četvrtasto lice, shvatio sam da uţiva u ovome. Priklonio bi se bilo kojoj strani — i radikalima i konzervativcima — samo da zadrţi poloţaj. Još jedan od velikodostojnika koji se okreće kako vjetar puše. »Dakako«, reče Paget strogo, »morate zaboraviti sve što ste večeras čuli, a osobito da se kralj izlanuo za Anne Askew, o strogim mjerama koje je dopustio.« Duboko sam udahnuo. »Naravno, gospodine tajniče.« Stisnuo je oči. »Ĉuli ste što vam je kralj poručio. Nemojte mu više stvarati probleme. Također, drţite se podalje i od mene. A sad pođite po svog pomoćnika i nestanite odavde. I da se, kako je rekao kralj, više nikad niste vratili.« PEDESET TREĆE POGLAVLJE PAGET JE RUKOM DOZVAO straţara i bez daljnjeg razgovora poveo me niz kraljevu galeriju, sve do sobe za audijencije. Prešao je na drugu stranu sobe i kratko porazgovarao s jednim od straţara koji su stajali ondje. Ponovo sam promatrao Holbeinov mural, i kralja u
585
naponu snage kako se šepiri; na krutom četvrtastom licu isticale su se okrutne male oči i usta. Svjetlo svijeća obasjavalo je i lice Jane Seymour: izgledala je smjerno i spokojno. Paget se vratio u pratnji straţara. »Odvedi ga pomoćniku, a onda ih obojicu izvedi iz palače. Brzo.« Gospodin tajnik potom se okrene i ode, nijednom se ne osvrnuvši. Nije mi čak ni kimnuo u znak pozdrava. Duga crna halja šuštala mu je između nogu. Sa mnom je završio. Um kraljevog majstora zanata vjerojatno je već zaokupljen novim spletkarenjem. Nicholas je sjedio šćućuren u kutu prazne sobice za primanje. Duge je ruke ovio oko koljena. Kad je ustao, na njegovu prsluku opazih mrlje krvi. Barakove krvi. »Dođi, Nicholas«, rekao sam tiho. »Slobodni smo, ali moramo što prije otići.« Straţar nas je vodio mračnim hodnicima do straţarske odaje, pa niz stube i preko popločanog dvorišta, sve do dveri. Ĉim smo se našli na ulici, Nicholas reče: »Mislio sam da smo gotovi.« »I ja. No vjerujem da smo sada sigurni, dokle god se ne budemo vraćali ovamo.« Pogledao sam uvis, prema prozorima Holbeinovih dveri, pitajući se promatra li nas sada kralj. Brţe-bolje skrenem pogled. Bilo je opasno čak i gledati u tom smjeru. »Stice i njegovi ljudi su...« »Slobodni kao ptičice«, rekao sam gorko. Nicholas je izgledao zabrinuto. »No nemoj me traţiti da ti kaţem više od toga.« Nicholas prođe prstima kroz svoju crvenu kosu, pa se usiljeno nasmije. »Prije no što sam došao u London, pričali su mi o raskoši kraljevskih palača. Sada sam se uvjerio da su mi govorili istinu. Opet, unutra vrebaju strah i smrt, čak i više no među običnim svijetom.« Zalobno sam se osmjehnuo. »Vidim da počinješ učiti.« »Da, osjeti se unutra zadah smrti.« Progutao je slinu. »Što ćemo sada? Jack...« »Smjesta moramo po njega«, rekao sam. Zapitah se u kakvom ćemo ga stanju naći, i prođe me jeza.
586
† U ULIĈICU pokraj Smithfielda stigli smo oko sat vremena kasnije. Gradske ure upravo su otkucale jedan. Lako smo pronašli smetlište. Gotovo da sam udario u hrpu otpadaka, strahujući od prizora koji će nas dočekati. No onda se u trenu zaustavim. Baraka nije bilo. »Gdje je?« upitao je Nicholas zapanjeno. »Nije valjda... ustao?« »To je nemoguće. Netko ga je odnio.« Mahnito sam pogledao po tami, no ništa nisam mogao vidjeti. »Ali kamo?« Promislio sam. »Ako ga je netko pronašao, moţda su ga odnijeli u bolnicu svetoga Bartola. U blizini je. Dođi, najprije ćemo pogledati ondje.« U bolnicu smo stigli za desetak minuta: Nicholas ne samo da je ubrzao svoj dugačak korak, nego je morao i trčati kako bi me pratio. Vrata su bila zatvorena, ali čuvar s fenjerom otvorio je na naše kucanje. »Je li večeras ovamo dovezen ranjeni muškarac?« upitao sam ţurno. »Proboden je mačem... i odrezana mu je jedna šaka.« Ĉuvar je stisnuo oči. »Vi ste ga ostavili ondje? Muškarac s takvim ozljedama pronađen je na smetlištu.« »Ne, nismo ga mi ostavili ondje. Mi smo njegovi prijatelji.« »Stari Francis Sybrant ga je pronašao i dovezao ovamo.« Ĉuvar nas je i dalje sumnjičavo promatrao. »Je li... je li ţiv?« upitao je Nicholas. »Da, ali jedva. Ne budi se iz nesvijesti.« »Je li pozvan liječnik? Doktor Malton?« Ĉuvar je odmahnuo glavom. »Liječnik dolazi samo jednom dnevno.« »Odmah pozovite doktora Maltona«, reče Nicholas. »Doktor je
587
prijatelj moga gazde«, pokaţe on na mene, »i muškarca kojeg je dovezao Francis Sybrant.« Pogledao sam Nicholasovo lice obasjano fenjerom. Mogao bih se zakleti da je od današnjeg popodneva dobio nekoliko bora. Posegnuo sam u svoju torbu i pruţio čuvaru dva šilinga. »Uzmite. Pobrinite se da netko ode po doktora Maltona, a onda nas odvedite do Baraka.« Ĉuvar se zapilji u kovanice na dlanu, a onda opet pogleda mene. »Tko je Barak?« »Muškarac kojeg je dovezao Sybrant. Poţurite, molim vas.« Ĉuvar odbrza, ostavivši nas same u predvorju. Nicholas se kiselo osmjehne. »Dijelite jako puno novaca, gospodine. Ništa vam neće ostati.« Bila je to prilično drska primjedba, pomislih. Mladić ima sve više samopouzdanja. Onda se sjetim Timothyja. Jesam li izgubio i njega? Zbog borbe u kući i one muke u Whitehallu posve sam zaboravio na dječaka. Ĉuvar se vratio sav pokoran. »Odvest ću vas do vašeg prijatelja. Sybrant je uz njega. Nalazi se u sobi za bolesnike kojima bi mogla biti potrebna posljednja pomast.«
† BARAK JE leţao u sobi u kojoj je umro anabaptist McKendrick. Na istom krevetu. Na stolcu pokraj kreveta gorjela je jeftina svijeća. Skinuli su mu odjeću, a pokriven mu je bio samo donji dio tijela. Koţa njegova snaţnog trupa punog oţiljaka bila je blijeda kao da je već mrtav. Leţao je na boku, a ubodna rana na leđima bila mu je omotana krvavim zavojem. Batrljak njegove desne ruke, nadebelo zavijen, leţao je na jastuku. Dlanom sam prekrio usta. Vrata male sobe se otvore i uđe muškarac s fenjerom. Bio je to, odmak sam ga prepoznao, Guyev pomoćnik Francis Sybrant. Ugledavši me, naborao je čelo. »Vi, gospodine? Već ste jednom bili ovdje. Došli ste vidjeti onog
588
muškarca koji je stradao u napadu...« »Ĉuvar nam je rekao da ste dovezli Baraka. Kako ste...« »Ove večeri sam ranije išao u sluţbu. Uvijek dolazim straţnjim uličicama. Ĉesto naiđem na bolesne prosjake, katkad na ljude koji su ozlijeđeni ili napušteni, ali nikad nisam pronašao nekoga u takvom stanju.« Oštro nas je pogledao. »Vi ste ga tamo ostavili?« »Ne! Bili smo zarobljeni, ništa nismo mogli učiniti. Hvala Bogu, naišli ste na njega u zadnji čas.« Jesu li moje molitve ipak bile uslišane? »To je naš dobar prijatelj, moţete li nam reći...« Glas mi je zadrhtao. »Hoće li preţivjeti?« Sybrant nas je neodlučno pogledao. »Ranu na leđima je zaradio u mačevanju?« »Da.« »Koliko sam uspio vidjeti, ubod nije oštetio vitalne organe. No zbog te rane i odrezane šake izgubio je mnogo krvi. Bojim se da će teško preţivjeti.« »Snaţan je.« Sybrant je odmahnuo glavom. »Trebao bi biti doista iznimno snaţan da preţivi ovakvo što. Ima li obitelj?« Izmijenim bolan pogled s Nicholasom. Dotad nisam ţelio razmišljati o Tamasin. »Ima ţenu i dijete«, rekao sam krzmajući. »Ţena mu je trudna.« »Moţda je najbolje da joj ništa ne javljamo dok ne dođe liječnik«, reče Nicholas. »Poslali smo po doktora Maltona«, reče Sybrant. »U pravu si, Nicholas«, rekoh. »Ĉekat ćemo Guya.« Nicholas se okrene Sybrantu. »Moţemo li nekako pomoći?« Starac pogleda blijedu figuru na krevetu. »Moţete moliti, gospodo. Samo moliti.«
†
589
GUY JE uskoro stigao s velikom torbom obješenom preko ramena. Izgledao je zaprepašteno, izbezumljeno. Poznavao je Baraka i Tamasin gotovo jednako dugo kao i ja. Najprije je pogledao nas, a zatim Baraka. Oštro je udahnuo. »Što mu se dogodilo?« »Mačevanje. Uboden je u leđa, i odrezana mu je šaka.« »Kriste!« Guy je sada izgledao gnjevno. »Je li to mačevanje proizašlo iz one tvoje misije?« Spustio sam pogled. »Da.« »Bio si ondje?« »Jesam. Ali bili smo zarobljeni. Oslobodili su nas prije kojih sat vremena.« Guy priđe krevetu. »Jeste li javili Tamasin?« »Odlučio sam pričekati s time dok ga ne pregledaš.« Ništa nije rekao. Nagnuo se nad Baraka, opreznim mu pokretima skinuo zavoje s leđa i paţljivo proučio ranu. Potom mu odmota jeziv batrljak koji je još uvijek lagano krvario; usred prerezanog mesa bijeljele su se kosti. Zatvorio sam oči. Guy je paţljivo omotao Barakove rane novim zavojima. Gledao me mrko kao nikad prije. »Rane se nisu inficirale. Zasad. Mora ih se temeljito čistiti. No takav gubitak krvi većina ljudi ne preţivi.« Ţustro se uspravio. »Mora dobiti mnogo tekućine.« »Hoće li preţivjeti?« »Vjerojatnije je da će umrijeti«, rekao je Guy otvoreno. Bilo mi je jasno da mu je izuzetno teško liječiti kobno ozlijeđenog pacijenta koji mu je usto i prijatelj. »Znao sam da će se dogoditi ovako nešto! Znao sam! Hoćeš li mi dovoditi još mrtvih i osakaćenih ljudi zbog tog tvog zadatka?« Bio je bijesan. »Neću«, odvratio sam tiho. »Gotovo je. Večeras je sve privedeno kraju.« Promatrao me kamena lica. »Je li bilo vrijedno ovoga, Matthew?« Glas mu je drhtao od ljutnje. »Odgovori mi!«
590
»Mislim da smo spasili jednu osobu. Ţenu.« »Koju? Ne, čekaj, mislim da znam.« Podignuo je ruku. »Nemoj mi više ništa reći.« »Gazda nije htio da se ovo dogodi«, rekao je Nicholas. »U to ne sumnjam«, rekao je Guy blaţe. »Gospodine Nicholas, biste li odjahali po Barakovu ţenu?« »Ali njezino stanje to ne dopušta«, prosvjedovao sam. »Jack će vjerojatno umrijeti ove noći«, rekao je Guy tiho. »Što bi Tamasin rekla kad bismo joj uskratili priliku da bude s njim na kraju puta?« »Onda pusti mene da odem po nju.« »Mladić će biti brţi. Osim toga, radije bih da si ovdje. Ako Francis bude morao k drugim pacijentima, moţda će mi trebati tvoja pomoć.« Okrenuo se Nicholasu. »Gospođi Barak recite samo da se dogodila nesreća. I da sam ja uz njega.« Nicholas je utučeno kimnuo. »U redu.« »Poţurite. Uzmite mog konja, vani je pred vratima. I recite Francisu da mi dođe pomoći.« Nicholas me pogleda. Kimnuo sam, i on izjuri van. »Moţeš li je pogledati u oči?« upitao me Guy tiho. »Moram.« Guy se sagnuo i otvorio svoju torbu. Barak je i dalje nepomično leţao.
† PROŠLO JE gotovo sat vremena prije no što se Nicholas vratio s Tamasin. Guy je cijelo to vrijeme, vješto i u tišini, čistio Barakove rane. Ja sam sjedio u stolcu pokraj kreveta. Bio sam toliko iscrpljen da sam zaspao, unatoč uţasnim okolnostima. Probudio sam se uz trzaj, gotovo se srušivši sa stolca. Na svjetlu fenjera koji je drţao Sybrant vidio sam da Guy ponovo
591
zamata Barakov batrljak. Guyevo tamno lice bilo je usredotočeno; samo Bog zna kakve je sve osjećaje potiskivao. Zastao je i pogledao me. »Spavao si gotovo pola sata.« Pogledao sam Baraka. Disao je nepravilno, isprekidano. »Pokušao sam ga prisiliti da nešto popije«, rekao je Guy. »Ulio sam mu malo soka od jabuke u usta. Načas se probudio i ispljunuo sok.« »Je li to dobar znak?« »Ništa nije progutao. A mora uzeti nešto hrane kako bi mu tijelo obnovilo izgubljenu krv.« Uto izvana začujem korake. Nicholasov brz i teţak hod, te lagane korake iza njega. Nicholas je otvorio vrata i pridrţao ih dok je Tamasin ulazila: disala je duboko i brzo, širom otvorenih očiju. Kad je ugledala muţa, pomislih da će se onesvijestiti ili zavrištati, no samo je pogledala Guya. »Je li ţiv?« upitala je drhtavim glasom. »Ţiv je, Tamasin, no ozljede su mu vrlo teške.« Ustao sam i pokazao na stolac. »Sjedni, Tamasin, molim te.« Sjela je nijednom me ne pogledavši. Pomaknula je s lica nekoliko uvojaka plave kose što su joj virili ispod kape. Dlanom je prekrila trbuh, kao da ţeli zaštititi dijete od prizora na krevetu. Ponovo se obratila Guyu: »Nicholas mi je rekao da je Barak teško ranjen. Nije mi htio reči što se dogodilo, no navaljivala sam, pa mi je otkrio da je stradao u mačevanju. Rekao je da je Jack izgubio šaku... Mili Boţe, nisam htjela vjerovati da je to istina.« Glas joj je i dalje drhtao. Stiskala je šake, trudeći se da ostane prisebna. »Doktore Malton, ustrajala je da joj sve kaţem«, rekao je Nicholas. Guy je kimnuo. »Da, stradao je u mačevanju.« Tamasin me bijesno pogleda. »Zašto? Zašto je Jack sudjelovao u tome? Zašto ste ga nagovorili da mi laţe gdje će biti večeras?« »Trebala mi je pomoć«, rekoh. »Uskočio je kao i uvijek.« Ogorčeno je vrtjela glavom. »Mislila sam da se ostavio takvih stvari. Već tjednima sam sumnjala da se nešto događa, makar sam
592
se uvjeravala da se više neće dovoditi u opasnost, i da ga vi nećete izlagati nevoljama.« Zaplakala je. »E pa, ovo je bilo posljednji put. Sad više ne moţe obavljati prljave poslove za vas, nije li tako? Ĉak i ako preţivi... Ako ostane ţiv, ja ću se pobrinuti da više nikad ne radi za vas!« »Tamasin, ne mogu ti reći koliko mi je ţao. U pravu si. Ja sam kriv. Ali ako... kad se oporavi, moţe se vratiti k meni, raditi u mom uredu...« »Kako će raditi?« upitala je Tamasin mahnito. »Kakve će poslove obavljati kad više ne moţe pisati?« »Sredit ću nešto... sigurno nećeš biti na gubitku... što se tiče novaca... ja ću se pobrinuti za tebe...« Ustala je, stišćući šake na bokovima. »Vidim kako ste se pobrinuli za moga muţa! Ostavite nas na miru! Ne ţelim više znati za vas!« Nicholas je pokuša umiriti, no ona odgurne njegovu ruku. »Pustite me!« viknula je na njega, pa se opet okrenula prema meni. »Izađite sada! Van!« Dlanovima je sakrila uplakano lice i sjela. »Moraš otići, Matthew«, rekao je Guy. »I vi, mladiću. Idite, molim vas.« Kolebljivo sam krenuo prema vratima. Nicholas je pošao za mnom. Uto se s kreveta začuje jecaj. Ĉinilo se da se Barak budi, moţda zato što je čuo ţenin glas ili naprosto zbog galame. Pogledao sam Tamasin — drţala je ruku na Barakovu ramenu. Koraknuo sam natrag prema njima, no Tamasin me gnjevno ošinula pogledom. Odmah sam, zajedno s Nicholasom, izašao iz sobe.
† KRENULI SMO mojoj kući. Nicholas je nosio fenjer koji je dobio od bolničkog čuvara. Vidio je da sam posve iscrpljen i obzirno je šutio. Nekoliko me puta uhvatio za ruku kad sam zateturao. »Jack se probudio«, rekoh prije no što smo stigli. »Misliš li da će preţivjeti?« »Da, siguran sam da hoće«, rekao je, no osjetio sam nesigurnost
593
u njegovu glasu. Ispratio me stazom do mojih vrata. Josephine je odmah otvorila. Samo je još ona ostala u mom kućanstvu. Opazio sam da se smješka. »Edward i ja smo ga pronašli. Bio je na onom jezercu u Coney Garthu gdje je katkad odlazio na ribarenje. I sada je pecao, bio je gladan.« Napokon je primijetila moj izraz lica. Sirom je otvorila oči. »Gospodine, što se dogodilo?« Prošao sam pokraj nje i zaputio se u kuhinju. Timothy je, sav prljav, sjedio za stolom pokraj Edwarda Browna. Vidjevši me, nervozno se osmjehnuo, pokazavši veliku rupu između zuba. »Josephine mi je rekla da se više ne ljutite na mene, gospodine«, rekao je drhtavim glasom. »Ne ljutim se, Timothy.« Glas mi je pucao. »Pogriješio sam, nisam smio tako dugo biti kivan. A Martin Brocket je lagao. Ti nisi kriv za njegov odlazak. Jesi li dobro?« »Jesam, gospodine.« Promotrio je najprije mene, a zatim i Nicholasa, koji je stajao na kuhinjskom pragu. »Gospodine, što vam se dogodilo?« upitao me. »Sve je u redu.« Uhvatio sam Timothyjevu mršavu, prljavu ruku. Bar njega nisam izgubio. Od svih ljudi koji su stradali u klopci koju su postavili kralj i Paget, Timothy je bio najmanje vaţan. Najmanje vaţan njima... Ali ne i meni. EPILOG VELJAČA I547., ŠEST MJESECI POSLIJE MNOŠTVO SE NAGURALO ispred palače Whitehall. Ljudi su stajali s obje strane ceste do Charing Crossa, a zatim duţ Cockspur Streeta. Poslije se govorilo da su se redali čak do Windsora. Svi su odjenuli svoje najtoplije ruho; unatoč vedrom nebu, bila je ciča zima — sive lokve bile su zamrznute, a s istoka je puhao oštar vjetar. Oni iz niţih staleţa, odjeveni u koţuhe i otrcane kapute, grbili su se i tresli na hladnoći. No nisu odlazili kućama — silno su ţeljeli vidjeti
594
veliku predstavu. Ja sam nosio svoju zimsku halju podstavljenu krznom, ali ne i zlatni lanac. Vratio sam ga zlataru još koncem kolovoza. Za ovu kraljevsku prigodu nije trebalo ostaviti dojam na središnju osobu. Kralj Henrik VIII. je umro, a njegov sprovod samo što nije počeo.
† BILO JE poznato da je kralj u rujnu, tijekom kratkog ceremonijalnog putovanja u Guildford, ponovo zapao u vrlo teško stanje i da se više nije dokraja oporavio. Zdravlje mu se ponovo pogoršalo u prosincu, i krajem siječnja je preminuo. Tijekom tih posljednjih mjeseci imalo se o čemu šaputati u Innovima. Kao i uvijek, teško je bilo razlučiti istinu od pukog naklapanja, no većina se slagala da su tijekom jeseni religijski radikali odnijeli konačnu pobjedu. Lord Lisle je na zasjedanju Krunskog vijeća ošamario biskupa Gardinera, a kralj je prije smrti odbijao primiti biskupa. Bilo je u tome logike: konzervativna frakcija svoje je uloge stavila na kraljičinu krivnju za herezu i uspjeh Bertanove misije. Oba uloga su propala i kralj se, znajući da umire, okrenuo onima koji će osigurati da vrhovništvo nad Crkvom bude sačuvano za njegova sina. U prosincu su vojvoda od Norfolka i njegov sin, grof od Surreyja, iznenada uhićeni. Grof je optuţen da je protuzakonito sjedinio svoj i kraljevski grb. Parlament ih je temeljem Zakona o gubitku građanskih prava obojicu osudio zbog izdaje. Mladi grof pogubljen je u siječnju, a Norfolk, glavni konzervativac, i sam bi završio s glavom na panju da dan prije predviđenog pogubljenja kralj nije preminuo. Meni je njihova osuda zvučala kao namještaljka — kralj se već sluţio takvim metodama da se riješi Anne Boleyn i Thomasa Cromwella. Stari vojvoda zasad je ostao ţiv. Zatočen je u Toweru. Govorilo se da je kralj, već na samrti, pozvao u Whitehall nadbiskupa Cranmera. Kad je Cranmer stigao, Henrik više nije bio u stanju govoriti. Nadbiskup ga je zatraţio da mu znakom dade do znanja da umire s vjerom u Krista, na što mu je Henrik uspio tek stisnuti ruku. Kralj se tako nije ni ispovjedio, niti je dobio
595
posljednju pomast. Umro je — moţda stjecajem okolnosti — sukladno protestantskom tumačenju vjere. Zanimljivo je, međutim, da je u oporuci naloţio da mu se sluţe tradicionalne mise zadušnice. Kao i za ţivota, Henrik je i u smrti bio nedosljedan.
† »VIVE LE ROI7 Edward VI.!« Tako su glasnici objavljivali da zemlja ima novoga kralja, tog mršavog, visokog dječačića. Bivši kralj je u oporuci sastavljenoj tik pred smrt imenovao novo Krunsko vijeće, koje je trebalo vladati zemljom do Edwardove punoljetnosti. Većina članova prihvaćala je protestantsko učenje. Bili su tu lord Lisle i grof od Essexa, brat Katarine Parr, ali i oni koji su se povijali kako vjetar puše. Paget je ostao glavni tajnik, a svoje mjesto u Vijeću imali su i Wriothesley i Rich. Svi su prihvatili kraljevu posljednju promjenu puta. No biskupa Gardinera nije bilo. Kralj ga je ostavio da nemoćno kipti postrance. Govorilo se da uskoro slijedi radikalna vjerska reforma. 7
Ţivio kralj (franc.)
U taboru reformista Seymourovi su nadvladali Parrove. Katarina Parr, unatoč svojim nadama, nije postala namjesnica. Bila je tek kraljeva udovica, a Vijeće je odmah imenovalo Edwarda Seymoura, lorda Hertforda, za zaštitnika mladoga kralja. Upravo je lord Hertford sada zauzimao glavno mjesto za vijećničkim stolom. Za člana Vijeća imenovao je i svog brata Thomasa. Šaputalo se da je kraljeva oporuka krivotvorena nakon njegove smrti. Navodno se lord Hertford urotio s karijeristima i u oporuku ubacio točku o »nepodijeljenim kraljevim povlasticama« prema kojoj je Vijeće svoje članove moglo nagrađivati titulama, osiguravajući tako njihovu vječnu lojalnost. U svakom slučaju, novih plemićkih naslova nije manjkalo, pa je tako Richard Rich, primjerice, postao lord Rich od Leesa u Essexu. No nitko sa sigurnošću ne zna što se točno dogodilo tih prvih dana nakon
596
kraljeve smrti. Moţda to zauvijek ostane nepoznanica.
† VLASTI su poticale ljude da dođu na pogreb, ali nazočnost nije bila obvezatna. Mislim da je većina ljudi, baš poput mene, došla svjedočiti završetku jedne epohe. Oni mlađi u mnoštvu nisu ni znali za drugog vladara, dok sam se ja samo mutno sjećao — bilo mi je tada sedam godina — kako mi draga majka govori da je kralj Henrik VII. umro i da je novi Tudor naslijedio prijestolje. Zadrhtao sam i protrljao ruke utopljene rukavicama. Nasuprot mnoštvu, palača Whitehall bila je prazna, obavijena tišinom. Pogrebna povorka krenut će juţnije, iz crkve u Westminsterskoj palači. Uz mene su, svaki s jedne strane, stajali Philip Coleswyn i Nicholas. »Da, baš je hladno«, reče Coleswyn. »Ali moţda nam sad predstoji vrijeme prave vjere.« »Predstoji nam vrijeme pravog snijega«, promrljao je Nicholas, »sudeći po ovom vjetru.« Njegov linkolnširski naglasak duljio mu je samoglasnike. »Mislim da si u pravu«, sloţio sam se. Posljednjih mjeseci mladić je bio moja stijena. U uredu je radio poletnije i vještije, preuzevši veći dio Barakova posla. Doduše, trebao je nadzor, a katkad je bio bahat prema Barakovim prijateljima iz niţih staleţa, pisarima i pomoćnim odvjetnicima. Brzo je učio, no i dalje je griješio. Postao je pomalo i drzak, što je čest slučaj s onima koji su naglo unaprijeđeni, pa sam ga trebao blago opominjati. No uvidio sam da se ispod njegove razmetljivosti i jezičavosti krije stamena osobnost. Nisam znao koliko dugo će ostati kod mene, niti zašto je tako odan: moţda je, nakon one svađe s obitelji, ţelio negdje pustiti korijenje. Kako god, bio sam mu silno zahvalan i pozvao ga da danas zajedno idemo na pogreb. Pred Whitehallom, sjeverno od velikih Holbeinovih dveri, bila
597
nas je dočekala velika skupina odvjetnika. Njihov status davao im je pravo da budu u prvim redovima okupljenog mnoštva. Nosili su svoje crne halje, a većina je zbog hladnoće navukla i kapuljače. Na trenutak mi se učinilo da gledam skupinu redovnika. Svi su se okretali prema meni. Kao što sam i predvidio, vijest o mom uhićenju i saslušanju pred Krunskim vijećem isplivala je na površinu, i postao sam predmet ogovaranja. Znao sam da se šapuće o Barakovu odlasku. Jack je u Lincoln's Innu bio poznat po svojoj duhovitosti i drskosti. Znancima sam sluţbeno kimao glavom. Rizničar Rowland, nosa crvenog od hladnoće, prijekorno me promatrao. Vincent Dyrick, u pratnji ţene i troje djece, samo me kratko pogledao, pa okrenuo glavu. Ispred svih njih stajao je William Cecil. Podignuo je ruku i kimnuo mi. Uzvratio sam pozdrav. Cecilu ide vrlo dobro; tajnik je grofa od Hertforda i već je sad, unatoč mladosti, prilično utjecajan. Uto se poznati muškarac probio kroz gomilu odvjetnika i glasno me pozdravio. Philipa Coleswyna nisam vidio od ljeta, no radosno sam prihvatio njegovu ruku. Poveo je Nicholasa i mene u prve odvjetničke redove. Pitao sam ga za obitelj. Kazao je da su svi dobro. Izgledao je opušteno i zadovoljno. Uţasni strahovi koji su ga mučili tijekom ljeta bili su iza njega. Upitao me za zdravlje. Samo sam kratko rekao da je sve u redu. Premda sam imao potkapu, te navučenu kapuljaču kao i većina ostalih odvjetnika, Philip je pogledom pokušao pronaći moju kosu. Moţda mu je netko rekao da sam nakon one kolovoške noći posve posijedio. Isprva mi je kosa bila bijela samo u korijenu, pa sam izgledao kao jazavac, no kako je rasla, tako je bivala potpuno sijeda. Već sam se naviknuo na to.
† »KASNE«, primijetio je Nicholas, topćući na mjestu. »Mnogo se toga trebalo organizirati u Westminsteru«, rekao je Philip. »U Windsor ide oko dvije tisuće ljudi, što pješice, što na konjima. Svatko od njih mora biti na svome mjestu.« »Baš njih briga što obični ljudi čekaju«, ljutito sam rekao. Philip
598
me pogledao, iznenađen mojim ogorčenjem. Moram paziti što govorim jer će ljudi misliti da sam postao anabaptist, a novoj vlasti će načelo o jednakosti među ljudima biti jednako neprihvatljivo kao i staroj, ma kako radikalne bile vjerske promjene koje će uslijediti. Pogledam prozor iznad širokog svoda Holbeinovih dveri. Ondje se nalazila kraljeva radna soba u koju me bio pozvao one uţasne noći. Nikad više s tog prozora kralj neće gledati svoje podanike. Odjednom se osjetih posve slobodnim. »Pretpostavljam da ne znate što je s gospođom Slanning«, reče Philip. »Zapravo, znam.« Guy mi je javljao novosti o njoj. One kolovoške noći bio je bijesan na mene, i to s pravom, no u tjednima koji su uslijedili, kad sam zapadao u mračna raspoloţenja, pomagao mi je svojim savjetima. Njegovo suosjećanje nadvladalo je gnjev, na čemu sam mu bio vječno zahvalan. Pogledao sam Philipa, pitajući se kako će prihvatiti ono što mu imam reći. »Gospođa Slanning je u Francuskoj. Ljudi nakon sklapanja mira opet mogu putovati onamo. Vratila se katoličkoj vjeri i otišla u samostan, negdje u provinciji.« »U samostan?« Philip je zvučao zaprepašteno. »Ne znam je li već poloţila koji zavjet. Pripreme za redovništvo su dugotrajne.« Upitah se je li se napokon ispovjedila. »Mislim da je tako najbolje za nju. Teško bi se suočila sa svijetom oko sebe. Svu svoju imovinu predala je redovnicama. Edwardov dio od prodaje kuće pripast će njegovoj obitelji. Iza Isabel ne ostaje nitko.« Philip je s negodovanjem spustio glavu. »Moţda su joj papisti pruţili udobno pribjeţište, ali time je izgubila svaku priliku za spasenje.« Nicholas ga pomno pogleda. »Dakle, vi drţite da će gospođa Slanning, kad umre, završiti u vatri baš kao i gospođa Askew? Samo što će u njenom slučaju lomača gorjeti cijelu vječnost?« »Boţji zakoni čovjeku nisu shvatljivi, mladiću«, odvratio je Coleswyn odsječno. »Ako su Boţji zakoni takvi«, rekoh tiho, »onda ih doista nije
599
moguće shvatiti.« Sjetih se Hugha Curteysa, svog štićenika. Kad se prošle jeseni u Antwerpenu pooštrio progon protestanata, Hugh se preselio u Hamburg. Sada je radio unutar Hanze, saveza njemačkih trgovačkih gradova. Zbog te velike borbe između protestanata i katolika posvuda po Europi, svatko je mogao postati izbjeglica i zatvorenik. Ili mrtvac.
† POGREBNA povorka još nije bila na vidiku. No drţavni sluţbenici počeli su se uţurbano vrtjeti oko Holbeinovih dveri kroz koje će povorka proći. Jedan od njih drhturio je u mantiji. Sjetih se kako je mjesni vikar kasnio na nemjerljivo manji obred prije mjesec dana kad su se oţenili Josephine i Edward Brown. Vjenčanje se odrţalo u maloj Brownovoj ţupnoj crkvi. Došli su njegovi rođaci, prijatelji iz Inna, te gazda. Josephine nije imala nikog od obitelji, i ja sam je odveo do oltara. Bio sam ponosan na svoju ulogu, no Josephine će mi silno nedostajati. Prošlog tjedna par se preselio u Norwich. Unajmio sam starog gunđavog momka po imenu Blaby da se brine o mojem kućanstvu dok ne pronađem novog majordoma. Uz njega, u kući smo sada ţivjeli još samo Timothy i ja. Vrlo oprezno sam nagovarao dječaka da, kad navrši četrnaest, ode na šegrtovanje potkivaču u Innu. Obuku ću financirati ja. Dječak mora dobiti priliku u ţivotu. A onda ih ugledam, prvi put u posljednjih šest mjeseci. Stajali su malo podalje od nas, odmah iza prvih redova. Barak i Tamasin. Ona je nosila debeli kaput s kapuljačom, no bila je blijeda. Guy mi je javio da je prije dva tjedna, one noći kad je umro kralj, rodila zdravu djevojčicu. Još ne bi smjela izlaziti na ovakvu hladnoću, no pretpostavio sam da je ustrajala. Barak je još uvijek izgledao loše. Lice mu je bilo naduto. Udebljao se. Srce mi se stegne kad ugledam kako mu desni rukav kaputa pri vrhu zjapi prazan. Podignuo je glavu i pogledi nam se sretnu. I Tamasin me ugledala — lice joj se smjesta ukoči. »Dolaze!« vikne netko. Gomila se uskomeša i zamrmori. Mnogi
600
stanu izvijati vratove prema Holbeinovim dverima. Onkraj njih u zimskoj se studeni čuo molitveni pjev. No i dalje se nitko nije pojavljivao. Ljudi su se vrpoljili i toptali nogama, a neki su i potiho rogoborili. Osjetih da se ljudi u blizini pomiču. Okrenem glavu i ugledam Baraka kako se postrance probija prema nama. Tamasin je ostala na svome mjestu. Bijesno je zurila u mene. Barak lijevom rukom uhvati Nicholasa. »Kako si, Nick? Nisam te vidio od one noći. Jesi dobro?« »Da... jesam. A vi?« Nicholas je zvučao iznenađeno, što me nije čudilo. Jedne večeri u listopadu otišao je posjetiti Baraka, no Tamasin mu je zalupila vrata u lice. Novac koji sam joj slao preko Guya vraćao se bez ikakve poruke. »Kako postupaju s tobom?« Barak glavom pokaţe na mene. »Imaš puno posla?« »Da, imam... Nedostajete nam u uredu.« Barak se okrene prema meni. »A kako ste vi?« Njegove oči — baš kao i naduto lice — još su uvijek odraţavale bol i teško stanje kroz koje je prošao. »Dosta dobro. Volio bih da sam znao što se događa s tobom...« »Slušajte me«, reče on tiho. »Moram biti brz. Tammy nije drago što razgovaram s vama. Samo sam vam htio javiti da sam dobro. Dobio sam ponudu da se, kad još malo prizdravim, priključim skupini niţih odvjetnika. Razgovarat ću s klijentima, pronalaziti svjedoke i slično. Radit ću ono za što mi ne trebaju obje ruke. Dakle, ne morate se brinuti.« »Neopisivo mi je ţao, Jack, neopisivo«, rekoh. »Tamasin je u pravu, sve je to moja krivnja.« »Glupost!« odvrati mi Barak s ponešto stare ţustrine. »Ja sam odlučio da ću se uključiti u tu stvar, ja sam obmanjivao Tamasin. Zar me više ne smatrate sposobnim da donosim vlastite odluke?« Ljutiti grč prijeđe mu preko lica, a ja shvatim da on sam sebe više ne doţivljava sposobnim, potpunim muškarcem. Ništa nisam rekao.
601
»Kako je djetešce?« upitao je Nicholas. »Ĉuli smo da ste dobili kćer.« »Sluţbenicima Lincoln's Inna nikad ništa ne promakne, ha?« našali se Jack, baš kao nekad. »Da, zdrava je, ţivahna i glasna kao majka. Zvat će se Matilda.« »Ĉestitam, Jack«, rekoh tiho. On preko ramena pogleda Tamasin. »Bolje mi je da se vratim. Javit ću vam se kad ponovo počnem raditi. Što se ovoga tiče«, pokazao je na prazan rukav, »batrljak je zacijelio i Guy mi izrađuje nekakav nadomjestak. Neće biti ni blizu šaci, no bolje išta nego ništa. A Tammy... Samo joj dajte vremena. Radim na tome. Ĉujte, lakše joj je svaliti krivnju na vas nego na mene.« Bilo je istine u tome. Opet, imala je puno pravo optuţivati me zbog Baraka. Ni sam se nisam prestajao kriviti što je ostao sakat. Barak mi je kimnuo i pošao natrag ţeni. Vidjela je da smo razgovarali i sad me promatrala očajnički, poraţeno. Srce mi se stegnulo od boli. Svrnuo sam pogled. Više nije bilo ţamora, mnoštvo je opet utihnulo. Onkraj Holbeinovih dveri molitveni pjev čuo se sve glasnije. Povorka se pribliţavala. Ljudi su skidali kape i kapuljače. I ja sam spustio svoju. Kroz potkapu sam osjećao nalete ledenog vjetra. Dvojica sluţbenika na konjima projahali su kroz dveri i provjerili je li cesta prohodna. Potom ispod širokog svoda pješice počnu prolaziti svećenici i zbor kraljevske crkve. I dalje su pjevali. Slijedilo ih je tristotinjak ljudi u novim crnim haljama, s bakljama u ruci. Bili su to siromasi koji su, po tradiciji, predvodili pogrebne povorke velikodostojnika. Hja, u Engleskoj sada imamo mase siromaha. Nikad prije nije ih bilo toliko. Iza njih, s kraljevim gardistima na bokovima, jahalo je na desetke stjegonoša, drţavnih velikodostojnika — bili su, dakako, sušta suprotnost siromasima. Načas bih spazio neko poznato lice — Cranmera, Wriothesleya, Pageta. Spustio sam glavu pretvarajući se da ţalujem. Nakon što su svi prošli, pojave se velika mrtvačka kola.
602
Odvjetnik iza mene nagnuo se pokraj Nicholasa. »Makni se, dugonjo«, rekao je nestrpljivo. »Pusti me da vidim.« Mrtvačka kola vuklo je osam velikih konja s crnim prekrivkama. Jahali su ih mladi kraljevi paţevi sa zastavama. Kola su bila bogato urešena, a golemi lijes bio je natkriven zlatom protkanim baldahinom. Na lijesu je leţala začuđujuće vjerna voštana figura kralja Henrika. No nije to bio kralj kojeg sam pamtio od prošlog ljeta, već onaj s Holbeinova murala: u naponu snage, crvene kose i brade, čvrstog i snaţnog tijela. Figura je bila odjevena u draguljima ukrašen baršun, a na glavi joj je bila crna kapa za spavanje. Voštano lice bilo je staloţeno i spokojno. Sumnjam da je Henrik ikad tako izgledao. Počela je zvonjava. Ljudi su spustili glave, a čuo sam i nekoliko jecaja. Gledao sam voštanu figuru kako prolazi i upitao se što je Henrik uistinu postigao. Što nam je donijela njegova osebujna vladavina? Misli mi zaokupe događaji od posljednjih deset godina: drevni samostani su uništeni, redovnici umirovljeni, a sluge bačene na cestu; ljudi su proganjani i spaljivani — zadrhtim kad se sjetim kako je glava Anne Askew eksplodirala; imali smo veliki rat kojim ništa nismo ostvarili, a zemlja je osiromašena — ukoliko se siromaštvo nastavi širiti, bit će problema: obični ljudi više neće moći podnositi glad. Uza sve to, pod Henrikom se stalno, baš stalno ţivjelo u opasnosti od sjekire. Sjetih se svih onih koji su stradali od nje, a osobito čovjeka kojeg sam nekad davno dobro poznavao: Thomasa Cromwella. »Evo, i tome je došao kraj«, reče tiho Philip Coleswyn.
† DVA tjedna kasnije u ured mi je stigla poruka; glasnik je dojahao iz Chelseaja kroz gusti snijeg koji je padao već danima. Henrik je dotad već bio pokopan, a mali kralj Edward okrunjen. Pričalo se da je jedne noći, dok je pogrebna povorka stajala na putu za Windsor, Henrikovo tijelo eksplodiralo i da je iz njega iscurila neka smrdljiva tvar koja je odmah privukla pse — time bi bilo ispunjeno proročanstvo jednog starog redovnika da će psi lizati Henrikovu
603
krv, kao što su u Bibliji lizali Ahabovu. No sve to zvučalo mi je odveć promišljeno, i nisam vjerovao da se uistinu dogodilo. Kad je glasnik stigao, radio sam u svojoj sobi. U vanjskom uredu Skelly je pripremao predmet za sud, dok se Nicholas, sav umrljan tintom, svojski trudio oko jednog iskaza. Odmah sam prepoznao pečat. Pisala mi je kraljica. Točnije, kraljeva udovica. Otvorio sam pismo — blještavilo snjeţnog dvorišta ulijevalo se u sobu i dodatno istaknulo krasopis na bijelom papiru. Pismo je bilo kratko, napisao ga je njen tajnik. Pozvala me da je sutra popodne posjetim u palači Chelsea. Odloţio sam pismo. Nisam očekivao da će mi se Katarina Parr ikad više javljati. Od onog suočenja s kraljem pokušavao sam, koliko god sam mogao, ne misliti na nju. No kraljeva naredba da joj se ne pribliţavam prestala je njegovom smrću. Bilo mi je ţao što Katarina Parr nije, kao što se nadala, postala Edwardova namjesnica, no s veseljem sam slušao priče da je kralj u svojoj oporuci bio velikodušan prema njoj, baš kao i prema lady Mary i lady Elizabeth: svaka od njih sada je bila vrlo bogata i samostalno uţivala visok status. Govorilo se da bi se Katarina Parr s vremenom mogla ponovo udati, a spominjalo se ime Thomasa Seymoura.
† SAM SAM na konju krenuo u Chelsea. Genesis se polako probijao iz Londona jer put je bio prekriven zbijenim snijegom i ledom. Palača Chelsea bila je divna nova rezidencija od crvene cigle, podignuta na riječnoj obali usred širokih vrtova, koji će u proljeće biti prekrasni. Procijenio sam da u palači moţe ţivjeti dvjestotinjak ljudi. Straţari na ulaznim dverima i dalje su nosili kraljičinu livreju. Propustili su me, i majordom me povede kroz palaču. Sluge su tiho hodale amo-tamo, ali na vratima, za razliku od Whitehalla, nije bilo straţara, a u kutovima nisu stajali političari. Majordom me doveo do vrata u straţnjem dijelu rezidencije i pokucao. Poznat glas pozvao ga je unutra. Ušao sam za njim u golemu odaju. Odmah sam uočio neke predmete koje sam bio vidio na kraljičinoj galeriji: ukrašenu uru i
604
škrinju s kovanicama, koja je stajala na stolu pokraj šahovske garniture. Kraljeva udovica stajala je leđima okrenuta velikom prozoru u niši. Njena crnina, uključujući tamnu trokutastu kapuljaču, bila je u opreci sa snjeţnim travnjacima. Duboko sam se naklonio, a ona otpravi majordoma. »Matthew, mjesecima se nismo vidjeli«, rekla je. »Istina, Vaše Veličanstvo.« Blijedo joj je lice bilo lijepo i pribrano kao i uvijek. Po njezinu drţanju shvatio sam da je opuštenija i odlučnija no prije. »Ţao mi je što su vaši napori da mi pomognete završili — loše«, rekla je blago. »Znadem tko je imao Tuţaljku, i što se dogodilo vama i vašem sirotom pomoćniku.« Zna li i da sam zbog nje lagao kralju? Na njezinu licu to nisam mogao pročitati, a takvo što je nisam smio upitati. »Vratili su vam rukopis?« »Da, dobila sam ga od namjesnika.« Osjetio sam da ju je malo zasmetalo što je morala spomenuti čovjeka koji je zauzeo poloţaj kojem se nadala ona. »Kanim ga objaviti ove godine«, dodala je. Iznenađeno sam je pogledao. »Vaše Veličanstvo, nije li to... opasno?« »Sada više nije. Gospodin Cecil se ponudio da napiše predgovor. Kao i ja, i on smatra da bi Tuţaljka grešnika mogla pomoći nekoj ispaćenoj duši da pronađe put do spasenja. Cecil je ostao moj dobar prijatelj.« »Drago mi je. On je vrlo sposoban mladić.« »A vi ćete dobiti potpisani primjerak.« »Oh... hvala vam.« Koraknula je prema meni. »Opet naglašavam da znadem koliko vas je stajala potraga.« Svojim svjedosmeđim očima gledala je ravno u mene, i postalo mi je jasno kako zna da sam lagao kralju — zna da sam mu rekao da sam osobno predloţio potragu za rukopisom, umjesto da ga ona obavijesti o krađi. S time se, kazao sam tada pred kraljem, sloţio njen stric. Paget je rekao da će lorda Parra
605
ispitati sutradan; zacijelo je i lord na sebe preuzeo dobar dio odgovornosti. »Bit ću vam zahvalna do smrti«, rekla je. »Hvala vam, Vaše Veličanstvo.« Uslijedila je nelagodna tišina. Morao sam je prekinuti. »Kako je lord Parr?« upitao sam. »Vratio se na selo«, odvratila je ona tuţno. »Samo kako bi umro, bojim se. Prošlogodišnje vrijedno sluţbovanje za mene bilo mu je odveć naporno. Već je ionako bio bolestan.« »Ţao mi je što to čujem.« Iskreno me pogledala. »Ako je ikad bio grub prema vama, bilo je to zato što me silno voli.« Osmjehnuo sam se. »To mi je uvijek bilo jasno.« Prišla je šahovskoj garnituri. Figure su bile postavljene za novu partiju, i načas sam pomislio da će me pozvati da igramo. No samo je podignula jednog pijuna i odmah ga spustila natrag. »Poslala sam po vas zato što vam mnogo dugujem.« Osmjehnula se. »Da vam ponudim posao, ako ga ţelite.« Nisam odgovarao. Ne valjda nešto u vezi s politikom? Ĉak bih i njoj odbio takvu ponudu. Kraljeva udovica spojila je dlanove. »Moja situacija uvelike se promijenila. Udovica sam i slobodna ponovo se udati. Za neko kraće vrijeme.« Zarumenjela se i brzo spustila pogled, kao da je znala da je ja i mnogi drugi u tome ne bismo podrţali. Bit će da su glasine točne. Ţenik će biti Thomas Seymour. Kakva šteta, pomislili malodušno. Nije ni najmanje nje dostojan. Mislim da me izraz lica odao jer je duboko udahnula i rekla: »Ako dođe do toga, bojim se da vas više neću moći zaposliti, niti se viđati s vama.« Da, svaka dvojba je uklonjena: njen odabranik je Seymour, čovjek s kojim me veţe samo obostrani prijezir. No o kakvom se zaposlenju radi? »Zasigurno ste čuli«, nastavila je, »za promaknuća koja su uhvatila maha nakon kraljeve smrti.« »Ĉuo sam samo glasine«, rekao sam oprezno.
606
Tuţno se osmjehnula. »Ne brinite se, Matthew. Otkrit ću vam nešto povjerljivo, ali samo zato što je u vašem interesu da to znate.« »Oprostite mi, Vaše Veličanstvo«, rekao sam tiho, »ali tajne me više ne zanimaju. Ne ţelim znati nijednu.« »Ova se tiče Richarda Richa«, gledala me u oči. »Baruna Richa, kako ga sada moramo zvati.« Šutke sam grizao usnu. Kraljeva udovica spustila je pogled na šahovsku garnituru. »Rich je na vrijeme promijenio stranu. Promaknut je, a bojim se da će uskoro biti i na još višem poloţaju.« Usredotočeno me promotrila. »I Thomas Wriothesley je sada plemić, no od svih ljudi, baš njega muči savjest, pa prigovara lordu Hertfordu zbog nekih ovlasti koje si je prisvojio. Wriothesley neće još dugo biti predsjednik Gornjeg doma. Tako sam čula, a svom izvoru vjerujem.« Izvor je Thomas Seymour, pomislih, namjesnikov brat. »Naslijedit će ga Rich.« Duboko sam udahnuo. »Rich godinama ţudi za tim poloţajem.« »Knjiga Anne Askew već je prokrijumčarena u Englesku iz Europe, i istina o Richu uskoro će biti objavljena. Namjesniku je sve što se dogodilo već poznato.« Namrštila se, a onda se nagne nad šahovsku ploču i pomakne naprijed konja. »Unatoč tome, namjesnik ţeli da Rich bude predsjednik Gornjeg doma. Rich je lukav i iskusan odvjetnik, dobro poznaje politiku. Usto«, uzdahnula je, »ljudi ga se boje.« »Ako Rich bude predsjednik Gornjeg doma, pravosudni glavar, bit će u mogućnosti uništiti moju karijeru.« Zavrtio sam glavom. Moţda je došlo vrijeme da se povučem. Već sam o tome razmišljao prošlog ljeta, prije no što su otpočele nevolje. No onda tvrdoglavo pomislih kako ne ţelim da me bilo tko otjera. Volim svoj posao, a morao sam misliti i na Timothyja, Nicholasa i, dakako, Baraka. Uostalom, kamo bih otišao? Što bih radio? »Ţao mi je, Matthew.« Kraljeva udovica ispruţi ruku prema meni, kao da me ţeli dotaknuti, no onda je spusti. »Bojim se da bi vaše mjesto višeg odvjetnika na Sudu za zahtjeve uskoro moglo pripasti nekom drugom.«
607
»Da. No Rich ne bi stao samo na tome. Moţda bi uslijedila nova optuţba za zlouporabu duţnosti, koja ovog puta ne bi bila odbačena. Siguran sam da bi rizničar Rowland rado surađivao s njim.« Kraljeva udovica tuţno je kimnula. »To je lako moguće«, reče, pa nastavi odlučnim glasom: »No ništa vam se neće dogoditi ako budete imali sluţbu kod osobe visokog ranga.« Zbunjeno sam je pogledao. »Ali, Vaše Veličanstvo, maloprije ste rekli da ćete se...« »Nisam mislila na sebe.« »Nego na koga?« Osmjehnula se. »Zasigurno još ne znate da sam postala skrbnica lady Elizabeth. Ţivjet će ovdje sa mnom, zajedno sa svojim učiteljem i osobljem. Otac joj je ostavio mnoga imanja, i Elizabeth je sada vrlo bogata mlada dama. Kao i lady Mary koja se, ako prihvati vjerske promjene koje dolaze, moţe udati. Što se tiče našeg mladog kralja...«, rastegnula je osmijeh, »... on je dobar momčić, zdrav i bistar. Ako poţivi dugo poput oca, moţe vladati pola stoljeća.« Vidio sam da je sretna što je njena strana pobijedila, unatoč tome što obitelj Parr nije zasjela na sam vrh. »Lady Elizabeth daleko je od prijestolja«, nastavila je. »Nema sumnje da će se u dogledno vrijeme udati za nekog visokog plemića. No sada joj je tek trinaest godina i do daljnjega je pod mojom brigom. Uskoro ćemo osnovati vijeće koje će se baviti njezinim nekretninama. Već po prirodi stvari, to će traţiti i mnogo pravničkog posla. Za početak posjedi koje je naslijedila moraju se prenijeti na njeno ime.« Duboko je udahnula i ponovo se osmjehnula. »Ţeljela bih da vi vodite sve pravne poslove u vezi s njenim imanjima. Bila bi to stalna sluţba. Izvještaje ne biste podnosili meni, nego rizničaru lady Elizabeth, sir Thomasu Parryju. On bi vam davao konkretne pravne zadatke. Ured mu neće biti ovdje, nego u blizini sudova.« Zastala je, pa dodala: »Razgovarala sam s lady Elizabeth. Sjeća se susreta s vama i rado je prihvatila moj prijedlog.« Razmišljao sam. Elizabeth je najmanje vaţno kraljevo dijete, no stalna sluţba koju bih obavljao za njeno domaćinstvo pruţala bi mi
608
zaštitu pred neopravdanim Richevim progonima. A moja sluţba na Sudu za zahtjeve, istina je, zasigurno neće potrajati. Ovo novo imenovanje donijelo bi mi stalan priljev poslova, i to u području zemljišnoknjiţnog prava, što je moja najuţa struka. »Novi početak za nas oboje, Matthew«, rekla je kraljeva udovica. Kolebljivo se osmjehnula, kao da se ispričava. Pogledavši je, opet se zapitah kako je moguće da se ta profinjena, prekrasna i duboko moralna ţena udaje za muškarca poput Thomasa Seymoura? Moţda Katarina Parr, nakon toliko godina obveza, sada naprosto ţeli sama izabrati ţenika. Ako ništa drugo, Seymour je zgodan. »Hoćete li prihvatiti sluţbu?« upitala je. Pogledao sam je i kimnuo. »Hoću.« »Lady Elizabeth trenutno nije ovdje nego u palači Richmond. Molim vas, pođite sada onamo i prisegnite joj na vjernost. Poslala sam poruku da biste danas mogli doći. Moja barka vas čeka.« Osmjehnuo sam se. »Znali ste da ću pristati.« »Znala sam da ćete mi dopustiti da vam učinim tu uslugu.« Polako sam kimnuo. »Hvala vam.« Ona me značajno pogleda. »Elizabeth još nema ni četrnaest godina, no po mudrosti i odlučnosti već je odrasla osoba. Rekla je da svima koji će raditi za nju kaţem jednu stvar, nešto što bi bilo dječje razmetanje da se ne radi o Elizabeth.« »Da čujem.« Kraljeva udovica potišteno se osmjehne. »Moji psi će nositi moje ogrlice.« »Da«, rekoh tiho. »Mogu je zamisliti kako to govori, i da je pritom posve ozbiljna.« Kraljeva udovica koraknula je prema meni. Ovoga puta doista mi je stisnula ruku, i to vrlo čvrsto. »Zbogom, Matthew. Nikad neću zaboraviti što ste učinili, niti iskreno poštovanje koje ste mi pokazali. Vjerujte mi da sam ga svjesna i iznimno ga cijenim.«
609
Pogledala me u oči, pa se odmaknula. Bio sam preplavljen osjećajima i nisam joj mogao odgovoriti. Mislim da je to shvatila — zatresla je zvonce, pozivajući majordoma da me odvede do barke. Duboko sam joj se naklonio, pokušavajući sakriti suze u očima. Majordom mi je u hodniku s puno poštovanja rekao da će se pobrinuti da Genesisa vrate u Chancery Lane. Izašli smo. Zagrnuo sam se kaputom i slijedio ga stazom koja je vodila između snijegom prekrivenih travnjaka. Na molu mi je pomogao da uđem u barku, u kojoj su već čekala dva veslača u livrejama. Barka se polako otisnula sivom Temzom. Kratko sam se osvrnuo prema palači Chelsea, a onda se okrenem veslačima. Plovio sam nizvodno, prema Elizabeth. završetak
POVIJESNA BILJEŠKA Posljednja godina ţivota Henrika VIII. bila je jedno od najburnijih političkih razdoblja njegove vladavine: dogodio se veliki lov na heretike i napad na kraljicu, došlo je do korjenitih promjena u vanjskoj politici i pokušaja pomirenja s papom, a koncem 1546. i do promjene u nadzoru nad Krunskim vijećem — radikali su nadvladali vjerske tradicionaliste i ostali na vlasti u Engleskoj nakon Henrikove smrti. Naţalost, povijesni izvori su vrlo oskudni, te događaji ostaju otvoreni vrlo raznolikim tumačenjima. Povjesničar Glyn Redworth s pravom je napisao da »priroda interpretativnih eseja nuţno zahtijeva sva gledišta«. Moje tumačenje događaja iz 1546. pozadina je fabule u Tuţaljci (izuzev činjenice da Tuţaljka grešnika Katarine Parr u stvarnosti nije ukradena). Stoga ću najprije izloţiti dijelove priče koji počivaju na nedvojbenim činjenicama, a onda krenuti na — za one koje to bude zanimalo — vlastiti smioni pokušaj interpretativnog eseja o burnim događanjima tijekom posljednjih mjeseci Henrikova ţivota.
610
† TE 1546. GODINE engleska vladajuća elita i obični građani (osobito u Londonu) bili su podijeljeni na pristaše i protivnike religijske reforme. Nisu to svi pokazivali. Mnogi su ljudi hodali spuštene glave i izbjegavali nevolje, dok su oni vladajući, ovisno u kojem je smjeru puhao vjetar, mijenjali strane kako bi ostvarili političke probitke. A vjetar je sredinom tudorskog razdoblja puhao 4 uistinu ţestoko: Henrik VIII. je, nakon što se 1532. — 1533. razišao s Rimom, desetljeće i pol vagao između tradicionalne i radikalne religijske politike. Većina reformista nisu bili i društveni radikali, izuzev anabaptista, od kojih su tradicionalisti napravili pravog zloduha. U Nizozemskoj i Njemačkoj od Lutherovih su se reformista izdvojile različite sekte, a anabaptisti (ili odrasli baptisti) ţeljeli su se vratiti običajima ranih kršćana. To je uključivalo zajedničku imovinu, a time i zbacivanje feudalaca. O tadašnjem uzdizanju trgovačke klase, pak, imali su podvojene stavove. Kad su 1534. preuzeli njemački grad Münster, lokalna protestantska vlast udruţila se s katolicima kako bi ih uništila. No anabaptisti su nastavili postojati u sjeverozapadnoj Europi kao progonjena manjina. Vrlo mali broj njih pobjegao je u Englesku, gdje su moţda uspostavili veze s preostalim lolardima, ali brzo su uhvaćeni i spaljeni. Ostala ih je tek nekolicina, no dovoljna da nizozemski anabaptist u Londonu 1546. okupi manju skupinu istomišljenika. Dakako, ta bi skupina, poput one u Tuţaljci, bila podloţna infiltraciji drţavnih špijuna, kojih je bilo mnogo. Londonsko tiskarstvo bilo je tada u nastajanju (većina knjiga uvozila se iz Europe), a vlast ga je strogo nadzirala. Naime, tiskari su često bili reformisti, od kojih su neki bih povezani s izgnanim engleskim polemičarima u Njemačkoj i Nizozemskoj — vlast je najviše strahovala od Johna Balea, religijskog, ali ne i društvenog radikala. Gospođu Anne Askew, koja se 1546. skrivala u Londonu,
4
Redworth, G., U obranu Katoličke Crkve: Život Stephena Gardinera (1990.)
611
uhvatili su doušnici. Kasnije su je u Toweru mučili Wriothesley i Rich. Ona je bila jedna od mnogih koji su tijekom lova na heretike 1546. dovedeni na saslušanje pred Krunsko vijeće. Što se radnje romana tiče, Shardlake s pravom primjećuje da bi klimava optuţba Isabel Slanning teško dospjela pred Vijeće.
† LONDON JE 1546. bio uzburkano, nasilno, sektaško i osiromašeno mjesto. Samo je godina dana prošla otkad je Francuska ozbiljno zaprijetila invazijom. Zbog kraljeva rata s Francuskom, Engleska je doslovce bankrotirala — europski bankari odbijali su Henriku posuditi još novaca, i obezvređivanje kovanica nastavilo se velikom brzinom, zbog čega je osobito osiromašila najniţa klasa. Ĉini se da je ţetva 1546. bila bogata, što je za elitu vjerojatno bilo dobro. Loše ţetve koje su uslijedile kasnije tog desetljeća uvelike su pridonijele masovnim bunama.
† PALAĈA WHITEHALL, smještena na rubu grada, bila je posve drugi svijet. Henrik VIII. je zdanje oduzeo kardinalu Wolseyu, te ga znatno proširio i uljepšao. No proširenje je imalo svoje granice — na istoku je to bila Temza, a na zapadu Ulica Whitehall i Kraljeva ulica, koje su vodile od Londona do Westminstera. Problem je riješen izgradnjom sportskog krila palače na zapadnoj strani javnog puta, premoštenog veličanstvenim Holbeinovim dverima, gdje je Henrik imao svoju radnu sobu. Dvije velike slike spomenute u romanu — jedna prikazuje Henrika i Jane Seymour, te kraljeva oca Henrika VII. i njegovu ţenu, a druga Henrika, Jane Seymour (dotad već dugo pokojnu), troje Henrikove djece, te muškarca i ţenu u pozadini koji su, vjeruje se, bili dvorske lude Will Somers i Jane — bile su najznačajniji ukrasi prekrasno uređene palače. Scrotsov portret mlade princeze Elizabethe naslikan je u to doba, a moţe se vidjeti u Nacionalnoj galeriji portreta u Londonu. Dvorac Baynard, kao i palača Whitehall, više ne postoji. U
612
Baynardu se 1546. nalazila kraljičina rušnica, a bio je i dom njene sestre Anne i njenog šogora Williama Herberta.
† ELITA koja je upravljala Engleskom na kraju vladavine Henrika VIII. bila je podijeljena religijom, ali i rodbinski. Katarina Parr, kao i sve Henrikove kraljice, postavila je članove obitelji na vaţna mjesta u svom domaćinstvu, primjerice lorda Parra i Mary Odell, dok je njezin šogor William Herbert bio vaţan član kraljeve privatne komore. Njezin brat William Parr dobio je mjesto u Krunskom vijeću, kraljevu izvršnom tijelu, a postao je i grof od Essexa. Danas bismo to nazvali nepotizmom, no u doba Tudora na takve se stvari gledalo drukčije — bilo je posve uobičajeno da se članovima obitelji izlazi ususret. No to je neminovno proizvelo mnoštvo pijavica, daljih rođaka koji su obilazili kraljevski dvor u nadi da će dobiti kakvu sluţbu, baš kako sam i opisao u knjizi. Svi Parrovi bili su reformisti, a obiteljska povezanost među njima, čini se, bila je iznimno čvrsta, svakako čvršća nego kod njihovih reformističkih saveznika i mogućih političkih suparnika Seymourovih, obitelji kojoj je pripadala majka princa Edwarda — Jane Seymour. Thomas Seymour bio je teret svom bratu Edwardu, sada lordu Hertfordu, koji je ipak, kao prilično vješt političar, bio blizak kralju. No, kad je nakon Henrikove smrti zasjeo na sam politički vrh, pokazao se nedoraslim za takve visine. Prije toga, tijekom 1546., kraljev tajnik William Paget je od štićenika biskupa Gardinera postao saveznik lorda Hertforda.
† U ISTO JE vrijeme mladić po imenu William Cecil započeo svoju političku karijeru. Izmislio sam njegovu sluţbu u kraljičinu Pravničkom vijeću, no sigurno je da su on i Katarina bili prijatelji. Štoviše, Cecil je napisao predgovor Tuţaljci grešnika, objavljenoj 1547. Tijekom te godine Cecil se prvi put javlja u sluţbenim zapisima, i to kao tajnik Edwarda Seymoura. Time započinje njegov
613
meteorski uspon, koji kulminira 1558., kada postaje glavni savjetnik kraljice Elizabethe I. Edmund Walsingham, pak, bio je stric Francisa Walsinghama, budućeg slavnog Elizabethinog obavještajca.
† ĈINJENICA DA SU se svi ti ljudi međusobno poznavali samo pokazuje koliko je malobrojna bila tudorska elita — u suštini, radilo se o skupini zemljoposjednika s plemićkim titulama. No skupina se sve više otvarala dobrostojećim posjednicima bez titule i trgovačkoj klasi, čiji su pripadnici traţili mjesto na dvoru kako bi zgrnuli još veće bogatstvo i, poput Richa i Pageta, stvorili vlastita velika imanja. Paget i Rich bili su odvjetnici građanskog podrijetla, no vrlo sposobni. U sluţbu ih je primio još Thomas Cromwell. Šest godina nakon njegove smrti dobar dio političke elite, kako to primjećuje Shardlake, i dalje čine ljudi koje je postavio upravo on. Gospodski status, pak, mnogo je značio mladićima poput Nicholasa Overtona, i ljubomorno su ga čuvali. Bilo im je dopušteno nositi mačeve i ţivopisnu odjeću od kvalitetnog materijala, što obični ljudi nisu smjeli. Odgojeni u tom svjetlu, doţivljavali su se drugačijima od ostalih.
† POSJET ADMIRALA d’Annebaulta u kolovozu 1546. opisao sam vjerno slijedeći kratki prikaz u Kronici Charlesa Wriothesleya. Ĉitajući o dočeku admirala, shvatio sam da se radilo o svečanostima uistinu golemih razmjera. Henrik je bio u prvom planu, no to je bilo njegovo posljednje pojavljivanje u javnosti. Pet mjeseci kasnije je umro. Pozdravljanje admirala d’Annebaulta u blizini palače Hampton bilo je, pak, prvo javno pojavljivanje princa Edtvarda.
†
614
Katarina Parr i politika Henrika VIII. pred kraj njegova ţivota — interpretativni esej Povjesničare su dugo zbunjivali veliki preokreti u engleskoj politici tijekom posljednjih mjeseci ţivota Henrika VIII. Izvori su fragmentarni, uglavnom je riječ o raspršenoj korespondenciji i izvještajima veleposlanika, a pouzdanost jednog od glavnih izvora o Katarini Parr, Knjiga mučenika Johna Foxea, dovodi se u pitanje. Povjesničari su podijeljeni oko Foxea, radikalnog protestanta koji je vrlo polemički pisao o patnjama protestantskih mučenika prije dolaska na vlast Elizabethe I. Neki su tvrdili da je Foxe odveć pristran da bi bio vjerodostojan, dodajući da je o Katarini Parr pisao sedamnaest godina nakon što se sve odigralo. Drugi su uzvraćali da je Foxe nastojao pedantno iznijeti sve činjenice, i da njegovi komentari na to nisu imali utjecaja. Ja sam sklon sloţiti se s onima koji tvrde da je Foxe bio iskren i marljiv skupljač različitih svjedočanstava, ali prihvaćam i rasprostranjeno mišljenje da je njegova kronologija nepouzdana, o čemu više kasnije. Ako pogledamo političke događaje iz 1546., odmah se izdvajaju dvije stvari. Prva je veliki lov na heretike, koji je tijekom proljeća pokrenut s dvora. Na meti su bili ljudi koji su nijekali transsupstancijaciju, doktrinu po kojoj se tijekom mise vino i kruh pretvaraju u stvarnu krv i tijelo Kristovo. Mnogi protestanti s tim se nisu slagali. Henrik VIII. upravo je na tom pitanju 1539. povukao jasnu crtu. U Zakonu o šest članaka vjere od te godine nijekanje transsupstancijacije (ili sakramentalizam) definirano je kao hereza. Bilo je dopušteno jedno javno odricanje. Odbijanje odricanja ili drugi po redu prijestup bili su kaţnjivi spaljivanjem na lomači. Lov na heretike 1546. uzeo je maha, te je Vijeće ispitalo čak i mlađeg sina vojvode od Norfolka (zbog prisustvovanja potencijalno podrivačkim »propovijedima u kraljičinoj odaji« tijekom korizme), kao i Henrikova dvoranina i prijatelja Georgea Blaggea. Bilo je jasno, kako ćemo vidjeti, da je u opasnosti i sama kraljica. Lov na heretike dosegnuo je vrhunac 16. srpnja, kad su na Smithfieldu spaljeni Anne Askew i trojica ostalih osuđenika. (Opis spaljivanja u romanu temelji se na Foxeovu prikazu tog događaja.)
615
Za to je vrijeme donesena odluka (za koju je i u Henrikovu krugu znalo vrlo malo ljudi) da će kralj u kolovozu u Londonu primiti papinog izaslanika Guronea Bertana, kako bi se utvrdilo je li nakon trinaest godina raskola moguće zbliţavanje s Rimom. Na temelju ovoga stječe se dojam da je drţavnom brodu kojim je upravljao Henrik — a koji je godinama skretao amo-tamo: od potpore tradicionalnoj katoličkoj praksi (ali bez pape) do korjenite reforme — u prvim mjesecima 1546. napokon određen stabilan smjer. Brod je sve brţe plovio k uništenju protestantske hereze i pobjedi tradicionalista, a moţda čak i nekakvom dogovoru s papom. A onda odjednom, negdje krajem srpnja, drţavni se brod okreće i još brţe plovi u sasvim suprotnom smjeru. Lov na heretike tog je mjeseca zaustavljen, a neki optuţenici su potiho oslobođeni. Georgea Blaggea pomilovao je kralj osobno. Bertano je stigao početkom sljedećeg mjeseca. S kraljem se prvi i jedini put sastao trećeg kolovoza. Ne znamo kako je tekao razgovor, ali sastanak je očito bio neuspješan. Henrik je poslije papi napisao pismo, na koje mu ovaj nikad nije odgovorio. Bertano je, ignoriran od kralja, ostao u »sigurnoj kući« do kraja rujna. Tad se počela širiti vijest o njegovu dolasku, te mu je naređeno da napusti Englesku.
† TIJEKOM JESENI kralj je svojim imaginarnim drţavnim brodom sve brţe plovio prema protestantima. Otišao je na ceremonijalno putovanje u Guildford, koje je trebalo biti kratko. No produţeno je, vjerojatno zato što se ozbiljno razbolio, i na povratku je više od mjesec dana ostao u Windsoru. Tijekom tog razdoblja, kao i obično za ceremonijalnih putovanja, Krunsko vijeće bilo je podijeljeno na dva dijela: jedan dio članova išao je s kraljem, dok su ostali obavljali drţavničke poslove u Londonu. Uvijek je bilo vaţnije biti uz kralja, a vijećnici koje je Henrik odabrao da budu s njim sve do kraja listopada, kad se vratio u London, bili su ili radikali ili oni koji će se povijati kako vjetar puše.
616
† BISKUP GARDINER, vodeći konzervativac, tijekom studenog je marginaliziran. Kralj ga je odbijao primiti. Potom, u prosincu, drugi vodeći tradicionalist, vojvoda od Norfolka, te njegov sin, grof od Surreyja, iznenada su uhićeni i optuţeni za izdaju. Dotad se kraljevo zdravstveno stanje silno pogoršalo. Zatvorio se u palaču Whitehall sa svojim najbliţim savjetnicima, te krajem prosinca napisao oporuku. U njoj je imenovao šesnaest članova Vijeća koji će upravljati Engleskom do punoljetnosti njegova tada devetogodišnjeg sina. Svi imenovani članovi bili su protestanti ili centristi.
† U PROLJEĆE 1546. dogodio se, uz lov na heretike, i potpuni preokret u vanjskoj politici. Dvogodišnji rat s Francuskom bio je katastrofalan i skup promašaj. Englezi su okupirali Boulogne, no bili su pod opsadom. Oruţje i hrana onamo se dostavljala brodovima preko La Manchea, ali po veliku cijenu jer trebalo se oduprijeti ţestokim udarima francuskih brodova. Unatoč tome što su ga njegovi savjetnici tijekom zime 1545. — 1546. usrdno molili da okonča rat, Henrik je to odbijao učiniti. Odnosi sa Svetim Rimskim Carstvom, koje je bilo u sukobu s protestantima unutar svojih granica, u to su doba bili promjenjivi i neizvjesni. Engleska je i dalje bila u formalnom ratu sa Škotskom, a papa je bio nepomirljivi protivnik. U oţujku 1546. uvijek ratoborni Henrik napokon je poslušao savjete i odlučio da se ta uţasna zbrka mora razriješiti. Otpočeli su pregovori s Francuskom, i u lipnju je postignut mirovni sporazum. Admiral d’Annebault, koji je prije godinu dana vodio francusku flotu, bio je pozvan da u kolovozu posjeti Englesku. Organizirane su velike svečanosti, što je svakako bio znak da Henrik ţeli ostvariti dugotrajan mir. U isto vrijeme Henrik je postigao novi mirovni sporazum sa Svetim Rimskim Carstvom, još jednom europskom katoličkom
617
silom. Mir sa Škotskom bio je uključen u sporazum s Francuskom.
† NAJZAĈUDNIJE od svega bio je dolazak (preko Francuske) papinog izaslanika Bertana. Prethodne je godine papa Pavao III. sazvao Tridentski koncil, čija je svrha bila, između ostalog, da ispita moţe li doći do pomirenja između protestantskih vlastodrţaca i Svete stolice. Upravo to je, drţim, pozadina Bertanova posjeta — trebalo je ustanoviti moţe li doći do sporazuma između Engleske i pape, moţe li se pronaći formula koja će Henriku dopustiti da zadrţi vrhovništvo nad Crkvom (koje mu je, iskreno je vjerovao, dodijelio sam Bog), a da se istodobno postigne nekakav prijateljski dogovor s papom. Teološki gledano, kraljevo vrhovništvo bilo je nepomirljivo s papinom crkvenom ulogom. Na ovoj diplomatskoj bojišnici Henrik nije uspio.
† ZAŠTO JE oţujak 1546., kako se čini, bio ključan za promjene u domaćoj i stranoj politici? Mislim da se pravi odgovor na to pitanje — naglo pogoršavanje Henrikova zdravlja — često zanemaruje. S ove vremenske udaljenosti nije moguće točno utvrditi kakvih je sve zdravstvenih problema Henrik imao do 1540-ih, no neke su činjenice ipak pouzdane. Stara teorija da je kralj bolovao od sifilisa odavno je osporena — dokaza nema, a mnoge činjenice govore protiv toga. Ĉini se da je srţ Henrikovih problema bila njegova slaba pokretljivost. David Starkey je u svojoj knjizi Šest ţena: kraljice Henrika VIII. (2004.) iznio teoriju da je Henrik 1528. na viteškom turniru slomio lijevu nogu. Premda je zacijeljela, komad odlomljene kosti ostao mu je u listu, koji je trunuo i dijelom se pretvorio u velik i bolan čir. Kako bilo, Henrik je postupno odustajao od dotadašnjeg aktivnog vjeţbanja i s godinama postajao sve manje pokretan. Na portretima je vidljivo da se znatno udebljao, osobito u razdoblju od 1537. do 1540., u svojim kasnim četrdesetima, između brakova s Jane Seymour i Anne od Clevesa.
618
Mjere za njegov oklop iz 1544. otkrivaju da mu je obujam struka bio 137 centimetara. Ako se do 1546. još malo udebljao, struk mu je zacijelo bio širok oko 147 centimetara. Premda je bio visok čak 188 centimetara, po takvom struku znamo da je bio patološki gojazan. Zašto si je čovjek koji se tako ponosio svojim izgledom dopustio takvo što? Najvjerojatnije objašnjenje jest da je zbog nepokretnosti i početnog debljanja, osobito uzevši u obzir tudorsku prehranu bogatu mesom i slatkišima, patio od dijabetesa tipa dva, koji je tada bio još nepoznata bolest. Ako je doista bilo tako, bolest je podmuklo pridonijela daljnjoj nepokretnosti i novom debljanju jer Henrik je zbog nje stalno bio gladan i ţedan. Do 1546. već i kratko hodanje kralju je bilo bolno. U palačama se katkad vozio u »kolima« (svojevrsnim invalidskim kolicima), a posebnom »napravom« su ga podizali i spuštali s gornjih katova. Zbog svoje patološke gojaznosti i nepokretnosti vjerojatno je bio izloţen još jednom zdravstvenom problemu — dubokoj venskoj trombozi u nogama. Zapisano je da su mu u to vrijeme obje noge bile pokrivene čirevima, što odgovara dijagnozi dijabetesa. Moguće je da su se krvni ugrušci iz njegovih nogu odvajali i putovali do pluća, te tako izazvali plućnu emboliju. Ako se ugrušci ne razbiju, ishod za pacijenta je fatalan. Po opisima Henrikova teškog zdravstvenog stanja iz 1541., čini se da je patio od niza plućnih embolija, od kojih ga je posljednja, u siječnju 1547., i ubila. Opet, bio je podloţan i moţdanom i srčanom udaru — svi njegovi organi bili su pod teškim opterećenjem. Ako je patološki debeo Henrik oko 1540. doista postao dijabetičar, moguće je da je bio i impotentan. Njegove prve tri ţene lako su ostale trudne, no nijedna od tri posljednje nije začela. Katarina Parr bila je prilično čudan izbor za šestu ţenu. Bilo joj je više od trideset, a iza sebe je imala dva braka bez djece (muţevi joj, suprotno proširenom vjerovanju, nisu bili prestari da imaju djecu). Henriku je bio prijeko potreban drugi muški nasljednik. Princ Edward (također suprotno proširenom vjerovanju) nije bio boleţljivo dijete, no smrtnost djece u tudorskoj Engleskoj bila je visoka, i da je umro, Henrik bi se vratio na početak — ostao bi bez muškog nasljednika. Usprkos tome, 1543. oţenio je Katarinu, ţenu
619
čija je plodnost bila vrlo upitna. Ona nije zatrudnjela tijekom tri i pol godine braka s Henrikom, no jest tijekom svog sljedećeg braka s Thomasom Seymourom. Dakle, mogla je imati djecu, no Henrik, po svemu sudeći, za to više nije bio sposoban. Kralj, dakako, nije bio kriv za ono što mu se događalo. Ako je moja teorija točna, Henrik nije mogao pronaći izlaz iz strašnog kruga boli, nepokretnosti i neumjerene gladi. Ĉini se da mu tijekom 1544. i 1545. ţivot nije bio u neposrednoj opasnosti. Međutim, u oţujku 1546. zapao je u vrlo teško zdravstveno stanje (moţda je posrijedi bila upravo embolija), ali se nakon nekoliko tjedana oporavio. Nova kriza počela je u rujnu, uz čitav niz popratnih zdravstvenih problema, što je kulminiralo kraljevom smrću u siječnju 1547. No smatram da je već njegovo stanje iz oţujka bilo dovoljno teško da njegovi liječnici (koji moţda nisu znali kako spasiti ţivot, ali jesu znali prepoznati znakove skore smrti), vijećnici, pa i on sam, shvate da vjerojatno neće još dugo ţivjeti. Trebalo je obaviti sve potrebne predradnje da princ Edward naslijedi tron. Također je kralj morao konačno odlučiti između radikalne i konzervativne frakcije u Vijeću, te razriješiti krizu u vanjskoj politici. Mahnita diplomatska i politička aktivnost koja je počela tada i potrajala cijelu godinu bila je potaknuta, smatram, Henrikovim teškim zdravstvenim stanjem iz oţujka.
† SLIJEDI moj pokušaj tumačenja urote protiv Katarine Parr. (Mislim da se radilo samo o jednoj uroti, a ne dvije, kako neki tvrde, te da je trajala nekoliko mjeseci.) Recentna historiografska djela Susan James, Linde Porter i Janel Mueller dala su nam mnogo jasniju sliku kraljice Katarine. Bila je lijepa i profinjena ţena, koja je odrasla nadomak središta dvorskih zbivanja (obitelj Parr je tijekom njenog djetinjstva imala manju ulogu u kraljevskom domaćinstvu), te je vjerojatno godinama poznavala kralja. Nakon smrti svog drugog muţa, lorda Latimera, u pismu Thomasu Seymouru izrazila je ţelju da se uda za njega, no kralj je već bacio
620
oko na nju. Vjerovala je kako ju je sam Bog pozvao da se uda za Henrika kako bi utjecala, koliko god bude mogla, na njegovu vjersku politiku. Iz spomenutog pisma, naime, dade se zaključiti kako je, kad se udala za Henrika, već bila reformistica. Katarina, inače vrlo otmjena ţena, iznimno je uspješno i suptilno obavljala svoje dvorske ceremonijalne zadaće, uključujući zabavljanje stranih veleposlanika. Također, čini se da je bila i vrlo topla osoba: vjerna, pouzdana i, primjećivalo se, s dobrim smislom za humor. Za razliku od većine tudorskih ţena, Katarina je bila dobro obrazovana. Učiteljica joj je bila njena majka, lady Maud Parr. Kao djevojčica učila je latinski. Već ga je bila zapustila, no kad je postala kraljica, obnovila je znanje. Učila je i druge jezike — posljednjih mjeseci Henrikove vladavine pozornost je posvetila španjolskome, tada korisnom u diplomaciji. Imala je širok spektar interesa, skupljala satove i novčiće, i općenito bila sklona stjecanju novih znanja. Bila je vrlo inteligentna, no paţnja joj je bila razvučena na mnoge strane, i po tom nedostatku usredotočenosti bila je slična Henriku. Religijski utjecaji na Katarinu prije njene udaje za kralja 1543. bili su proturječni. U obitelji su reformisti bili njen brat, sir William Parr, njen stric, lord William Parr (nakon rane smrti njenoga oca, lord je bio najutjecajniji muški član obitelji), te njena sestra Anne i šogor, sir William Herbert. Međutim, njena majka, lady Maud Parr, bila je dvorska dama i prijateljica Katarine Aragonske. Umrla je 1529-, još prije no što je Henrik svoju prvu ţenu uklonio s dvora. Boroughovi, obitelj Katarinina prvog muţa, bili su reformisti, ali njen drugi muţ, lord Latimer (čini se kako je u tom braku bila sretna) bio je tradicionalist. Kako god, njeno kasnije pismo Thomasu Seymouru ukazuje nam da je do 1543. već išla reformističkim putem. A tim smjerom će i nastaviti.
† KATARINA PARR nije bila, niti je to tvrdila, ozbiljan teolog. Njezina knjiţica Molitve i meditacije, objavljena 1545-, posve je pravovjerna.
621
Međutim, Tuţaljka grešnika, vjerojatno napisana tijekom zime 1545. — 1546., pokazuje nam vjernicu koja gorljivo razmišlja o spasenju do kojeg se, tvrdi, moţe doći samo čitanjem Biblije i, prije svega, vjerom u Krista. Slični ispovjedni zapisi bili su česti u to vrijeme, ali nije bilo uobičajeno da ih pišu kraljice. Katarina navodi kako zbog svoje sklonosti svjetovnim zadovoljstvima dugo vremena nije mogla spoznati boţansku milost, ali da se napokon predala Gospodinu. Njena religioznost u knjizi ţestoka je i samokritična, i slična onovremenim »ispovijedima« i »tuţaljkama«. Tradicionalisti su u Tuţaljci mogli naći dovoljno temelja za podozrivost prema Katarini, osobito zbog njenoga stava da se spasenje ostvaruje osobnim odnosom s Kristom i proučavanjem Biblije, a ne vršenjima sluţbene Crkve. Međutim, a to je ključno, kraljica u Tuţaljci uopće ne spominje misu. Svejedno, pisati takav tekst bilo je vrlo riskantno, unatoč tome što je kralj tijekom zime 1545. — 1546. povukao još jedan radikalan potez protiv stare religije: prisvojio je zaduţbine za mise zadušnice. Ipak, treba reći da se na taj korak odlučio vjerojatno zato što mu je hitno trebao novac, a zaduţbine su bile vrlo izdašne. Katarina, pak, s početkom 1546. kao da više nije marila za oprez. Javno se druţila s reformistima i, prema Foxeu, otvoreno se s kraljem prepirala o religiji.
† PREMA FOXEU, za vrijeme bolesti, on (Henrik) je odustao od uobičajenog dolaska i obilaska kraljice: stoga je ona obilazila njega, nakon ručka ili večere. Ovaj zapis smješta odnosni dio priče u oţujak ili travanj 1546. (premda će većina stručnjaka dodati još nekoliko mjeseci) jer samo je tada, prije jeseni, kralj bio u tako teškom stanju. Foxe piše da je kraljica uzela poučavati Henrika o religiji. Jedne je večeri bila neoprezna i o vjeri govorila pred biskupom Stephenom Gardinerom, vodećim konzervativcem, koji se u oţujku (opet taj ključni mjesec) vratio iz dugog izaslanstva i brzo stekao kraljevu naklonost. Prema Foxeu, Gardiner je poslije imao što reći kralju:
622
... opasno je i pogibeljno, kao što je uvijek i bilo, da kralj mora trpjeti takve drske podaničke riječi: kraljičina religija, što je se tako čvrsto drţi, ne samo da je odbacila i razdvojila kraljevu politiku i vlast, već poučava ljude da bi sve stvari trebale biti zajedničke; stoga, kakve god boje takvi toboţe uzimaju, njihova su mišljenja tako smradna i za kraljeve posjede tako pogibeljna... (da ih) po zakonu treba kazniti smrću. Gardiner je potom, prema Foxeu, uvjerio kralja da pokrene istragu protiv radikalnih vjernika, kako u kraljičinu domaćinstvu, tako i drugdje. Pritom je Henrika uplašio, između ostalog, i spomenom anabaptista, ljudi koji streme zajedničkom vlasništvu nad svim stvarima. No Katarinina (a i Foxeova) uvjerenja bila su vrlo daleko od anabaptizma. Ako sam taj događaj pravilno datirao u oţujak ili travanj, u vrijeme kraljeva oporavka, bilo bi to u skladu sa zapisima o uhićenjima i istrazi koja je započela u travnju i trajala do srpnja. Ali zašto bi se vjerski konzervativci fokusirali na kraljicu Katarinu Parr, pitali su se neki. Meni se čini da im je ona bila logična meta — bila je u središtu skupine plemenitaških dama koje su se, tijekom korizme 1546., sastajale kako bi slušale propovijedi i razgovarale o religiji. Između ostalih, u skupini je bila kraljičina sestra Anne (ţena sir Williama Herberta), lady Denny (ţena čelnika Henrikove privatne komore, sir Anthonyja Dennyja) i, moţda najvaţnija, Anne Bourchier (ţena lorda Hertforda). Da je Katarini bila dokazana hereza, Henrik ne samo da bi se osjećao izdanim od ţene koju je volio (nema nikakvih dokaza da se 1546. ţelio riješiti Katarine Parr, upravo suprotno), već bi vjerojatno stradale sve ţene iz njezina kruga, a s njima (što je bilo ključno) i njihovi muţevi. Katarina Parr je, dakle, bila svojevrsni kamen temeljac — trebalo ga je izbaciti i cijela bi se reformistička piramida urušila. Lov na heretike trajao je tri mjeseca. Proljeće i rano ljeto 1546. zacijelo su bili uţasno vrijeme za Katarinu, ali uspjela je ostati sabrana i ponašati se mirno. Svi u njenom krugu drţali su se zajedno, što nije iznenađujuće — urušavanje piramide dohvatilo bi sve njih. Lako je moguće da je pretraţeno i samo kraljičino domaćinstvo, a posve je sigurno da je Katarina u travnju neke svoje
623
knjige (moţda i Tuţaljku grešnika) dala na čuvanje lordu Parru. Do srpnja nije pronađeno ništa protiv nje. Ispitivanje osumnjičenih dotad je najvećim dijelom bilo okončano. Nije pronađen nijedan dokaz protiv ljudi na dvoru (izuzev Henrikova prijatelja Georgea Blaggea), niti protiv dama u kraljičinu krugu. Ako su Thomas Wriothesley i Richard Rich doista traţili heretike u ime biskupa Gardinera (a zakulisno moţda i za vojvodu od Norfolka), do srpnja su već sigurno bili očajni.
† NA PRIJELAZU lipnja u srpanj zbila se strašna epizoda s Anne Askew, čiji su memoari, Saslušanje Anne Askew, prokrijumčareni u Flandriju, a sljedeće ih je godine objavio John Bale. Anne Askew, udana Kyme, bila je ţena zemljoposjednika iz Lincolnshirea, tada stara oko dvadeset pet godina. Prema ondašnjim je mjerilima njeno ponašanje bilo vrlo neuobičajeno. Bila je radikalna protestantica koja je otvoreno nijekala prisutnost krvi i tijela Kristova na misi. Napustila je svog muţa (vjerskog konzervativca) i njihovo dvoje djece, i 1545. došla propovijedati u London, gdje je imala rođake (svakako jednu sestričnu), a bila je povezana i s niţim dvoranima. Ubrzo je privedena pred Gradsko sudsko vijeće, no zanijekala je da je heretik. Međutim, godinu dana poslije opet je završila na sudu. Ovoga je puta, unatoč početnom izbjegavanju odgovora, naposljetku priznala dovoljno toga da bude kriva za herezu. Odbila se odreći svojih stavova, pa je dovedena pred Krunsko vijeće, gdje ju je, između ostalih, ispitivao i Gardiner. Krajem lipnja Vijeće je odlučilo da će ona i još tri muškarca 16. srpnja biti javno spaljeni. Nema dokaza da su se Katarina Parr i Anne Askew ikad susrele ili dopisivale. Moţda su imale zajedničke znance, no to nije iznenađujuće s obzirom na malobrojnost tudorske elite. Osuđena Anne je, prema zakonu, trebala biti zadrţana u jednom od zatvora do izvršenja smrtne presude. Međutim, početkom srpnja odveli su je u Torver, gdje su je, prema njezinim memoarima, ispitivali Rich i Wriothesley. Ovoga su ih puta zanimale njene veze s damama u domaćinstvu Katarine Parr. Rich i Wriothesley nisu je samo
624
ispitivali, već su je i osobno mučili, na uţas zamjenika upravitelja Towera, koji je bio prisutan. Kad su je upitali o povezanosti s damama iz kraljičina kruga, Anne je priznala da je dobivala novac od ljudi koji su se predstavili kao sluge vojvotkinje od Suffolka i lady Hertford, no zanijekala je izravnu povezanost s njima i kraljicom. Nije bilo protuzakonito zatvorenicima davati novac za hranu — bez takve pomoći bi umrli. Mislim da nema razloga sumnjati u zapise Anne Askew. Ponašanje Richa i Wriothesleyja zvuči kao posljednji, očajnički pokušaj vjerskih konzervativaca da pronađu neki dokaz kojim bi mogli naškoditi kraljici. Doista se radilo o očajničkom činu jer mučenje već osuđene osobe (i to ţene iz vlastelinskog sloja) nije bilo samo protuzakonito, već skandalozno, to više što je Wriothesley — predsjednik Gornjeg doma, najviši pravni duţnosnik u Engleskoj — sam rastezao ljestve. Bilo je to previše za zamjenika upravitelja Towera, koji je odmah otišao i o svemu obavijestio kralja. Henrik je bio zgroţen. Doduše, neki su tvrdili da je upravo on potajice naredio mučenje, no nema nikakvih dokaza za takvu optuţbu. Vjerojatnije je da je kralj bio istinski gnjevan jer se mučenjem ţeljelo doći do optuţbe protiv kraljice, unatoč tome što višemjesečna istraga nije dala nikakav rezultat. Henrik je dotad već bio kivan na konzervativce. Izjavio je da su uhićenjem Georgea Blaggea došli »odveć blizu njegove osobe«. Pomilovao je Blaggea, a s obzirom na taj potez, nije teško zaključiti koliko ga je razljutilo mučenje kojim se, na koncu, ţeljelo naškoditi kraljici.
† PREMA Foxeu, protiv kraljice je skovana i druga urota. Izdan je nalog za Katarinino uhićenje, čija je kopija ostavljena u njenoj blizini, tako da joj dođe u ruke. Taj događaj Dakota Hamilton i ostali vrlo uvjerljivo smještaju u srpanj 1546. Foxe piše da je kraljica smjesta poţurila kralju kako bi ga uvjerila da ga nije ţeljela poučavati o religiji, već mu samo svrnuti misli od bolnih nogu. Foxe navodi da je manevar uspio. Henrik je prihvatio Katarinino
625
očitovanje pokornosti, i kad je sutradan predsjednik Gornjeg doma Wriothesley stigao s nalogom za uhićenje, Henrik ga je izvrijeđao, ošamario i naredio mu da ode. Drugim riječima, javno ga je ponizio. Meni sve to sliči na kraljevu smicalicu, a ne na spontani slijed događaja, kako su to Foxeu poslije opisale dvije Katarinine dame (njima se moţda činilo da sve jest autentično). Prije svega, po kojoj bi zakonskoj osnovi kraljica mogla biti uhićena? Opseţna istraga nje i njenih dama ništa nije otkrila. Da je se kralj istinski ţelio riješiti, lako je mogao nešto smisliti, kao u slučajevima Anne Boleyn i Thomasa Cromwella, te (u skoroj budućnosti) vojvode od Norfolka. U ovom kontekstu vrijedi spomenuti da je kralj tri godine prije toga, kad je Gardiner optuţio nadbiskupa Cranmera za herezu, potukao konzervativce vrlo slično — njihovim vlastitim oruţjem. Sloţio se da Cranmer bude pozvan pred Krunsko vijeće, ali mu je prije toga dao svoj prsten. Bio je to znak vijećnicima da Cranmer i dalje uţiva kraljevu podršku. Rezultat je bio vrlo zanimljiv — Vijeće je imenovalo komisiju koja je trebala ispitati Cranmera, a na njenom čelu bio je sam Cranmer! Ova je taktika bila vrlo praktična — kralj je jednu stranu ponizio (u oba slučaja to su bili vjerski konzervativci), dok je drugu (prvo Cranmera, a zatim Katarinu) podsjetio tko je gazda. S obzirom na to da je lov na heretike propao, bilo je svojstveno za Henrika da tako ponizi Wriothesleya, a da Katarinu prisili, kao prije Cranmera, da igra ulogu u obmani. Usto, kralj je ţelio da Katarina javno prizna kako je ţenino da od muţa uči, a ne da ga podučava. Stoga smatram da je nalog za uhićenje bio tek namještaljka osmišljena da kralj ponizi Wriothesleya, te da ukaţe kako je lov na heretike završen i da je kraljica i dalje u njegovoj milosti. Katarina je vjerojatno dobila naredbu da se uključi, a svime je dirigirao sam Henrik. Do kraja srpnja, kad su naručeni novi dragulji koje će kraljica nositi na predstojećem dočeku admirala d’Annebaulta, svima je bilo vrlo jasno da Katarina Parr uţiva golemu kraljevu naklonost. Njezin brat, grof od Essexa, u kolovozu je jahao uz admirala u
626
njegovoj povorci kroz London. I na kraju, moţda najvaţnije, u listopadu je Katarinin šogor, lord Herbert, promaknut u zamjenika komornika. Bila je to sluţba od ključne vaţnosti u kraljevim posljednjim danima. Parrovi su uspješno prebrodili oluju.
† OSTAJE NAM Bertanov posjet, koji je, kako sam već napisao, bio potpuni promašaj. Nakon dolaska papina izaslanika početkom kolovoza, odmah se pokazalo da nema nikakve nade u sporazum s Rimom. Otada se kralj počeo nanovo, i to vrlo ustaljeno, pribliţavati reformistima. Vjerojatno se bojao da bi Gardiner i Norfolk, ako budu upravljali kraljevstvom do punoljetnosti njegova sina, mogli povesti Englesku natrag prema Rimu — a kralju je od svega najvaţnije bilo da svoje vrhovništvo prenese na Edwarda. Njegova bojazan nije bila bez temelja: desetljeće poslije Gardiner je bio glavni savjetnik Henrikovoj kćeri Mary I., koja je kratko vratila Englesku pod okrilje Rima.
† NAKON propasti Bertanove misije, Henrik se ponovo usredotočio na odnose s Francuskom. Mnogo se pozornosti posvetilo pripremama za svečani doček admirala d’Annebaulta u Londonu krajem kolovoza. U zemlji financijski uništenoj Henrikovim ratom, obimne svečanosti su se dobrim dijelom ignorirale. Takvog dočeka strancu nije bilo još od dolaska zlosretne Anne od Clevesa 1539. Tajnik nadbiskupa Cranmera, Ralph Morice, poslije je kazivao da je Henrik, na jednoj od gozbi za d’Annebaulta u palači Hampton, stajao između admirala i Cranmera, obojicu grleći (bio je to znak naklonosti, no moguće je da Henrik tada više nije mogao stajati bez potpore), i pritom zapanjio prisutne rekavši da će francuski kralj i on uskoro ukinuti misu i ustanoviti zajedničku pričest. To, dakako, nije bilo ni pribliţno ostvarivo (francuski kralj Francis I. čvrsto se drţao katoličke vjere), no čak da se radilo i o šali, kralj je jasno očitovao svoje radikalne nakane, što je još prije nekoliko tjedana
627
bilo nezamislivo.
† POVRATKOM iz inozemstva grofa od Hertforda i lorda Lislea, odnos snaga u Krunskom vijeću opet se promijenio u korist reformista. Također su uglavnom reformisti početkom rujna pratili kralja na njegovom ceremonijalnom putovanju. Putovanje je trebalo trajati neuobičajeno kratko, samo nekoliko tjedana, a odredište je bio nedaleki Guildford. No Henrik je zapao u teško zdravstveno stanje. Iz Guildforda je otišao u Windsor gdje je, na pola puta natrag, ostao do kraja listopada. Tijekom tog razdoblja konzervativci u Krunskom vijeću uglavnom su bili u Londonu i obavljali rutinske poslove, dok su radikali (i Katarina Parr) bili s Henrikom. Henrik je tih jesenskih mjeseci vjerojatno planirao svoje konačne, odlučujuće poteze. Moţda mu je posljednji napadaj bolesti dao naslutiti da je smrt uistinu blizu. U studenom i prosincu Gardiner je udaljen iz središta aktivnosti; na jednom zasjedanju Vijeća lord Lisle ga je ošamario — Lisle je prošao bez kazne, premda se radilo o ozbiljnom prijestupu — a kralj ga je više puta odbio primiti. A onda su u prosincu Norfolk i Surrey uhićeni i zbog izdaje osuđeni na smrt. Navodni razlog je Surreyevo sjedinjenje njegova i kraljevskoga grba, no sve ipak sliči na izmišljenu aferu s ciljem da se ukloni Norfolk koji je, kao viši plemić, smatrao da treba imati nadzor nad kraljevim nasljednikom, mladim Edwardom. Već sam naveo da se Henrik i prije koristio nategnutim optuţbama za izdaju kako bi se riješio Anne Boleyn i Thomasa Cromwella. Surrey je pogubljen devetnaestog siječnja 1547., a njegov je otac na stratištu trebao završiti za desetak dana, dvadeset osmoga. No kralj je toga dana rano ujutro umro, što je Norfolka spasilo. Sljedećih šest i pol godina čamio je u Toweru. Početkom prosinca Henrik je imao napadaj od kojeg se nije oporavio. Ĉini se da je posljednja dva mjeseca ţivota proveo isključivo u Whitehallu, i razdvojen od kraljice, što neki povjesničari smatraju politički znakovitim. Ali, premda je istina da kraljica nije, kako se nadala, dobila namjesništvo, te da je Boţić
628
provela u palači Richmond, a ne s kraljem, sredinom siječnja u Whitehallu su pripremljene odaje za njen dolazak. Odmah nakon toga Henrika je bolest konačno prikovala za krevet, a nije poznato je li kraljica u to vrijeme uistinu bila u Whitehallu. Međutim, njihova razdvojenost ovdje nije najvaţnija — treba naglasiti da je kralj posljednjih mjeseci ţivota primao samo tajnika Pageta i, znakovito, svoja dva najviša dvorska komornika. Sve vrijeme Henrikove vladavine, njegovi komornici, koje je sam izabirao, uvijek su mu mogli pristupiti, a imali su ozbiljnu političku moć. Dva vodeća komornika tijekom većeg dijela 1546. bili su Anthony Denny, radikal, i njegov zamjenik William Browne, konzervativac. U listopadu je na Browneovo mjesto došao nitko drugi nego William Herbert, kraljičin šogor i reformist. Time je postalo sasvim jasno da je kralj nakon lova na heretike ostao naklonjen Parrovima. Uz Henrika su, dakako, stalno bili njegovi liječnici. Njegov dugogodišnji glavni liječnik, reformist William Butts, umro je 1545-, a naslijedio ga je njegov zamjenik, Thomas Wendy, još jedan radikal, koji je bio sluţio i kao kraljičin glavni liječnik. Štoviše, neki tvrde da je upravo Wendy u srpnju dostavio kraljici kopiju naloga za njeno uhićenje — potajice ili, što je vjerojatnije, kao posrednik u sklopu kraljeva plana da ponizi Wriothesleya.
† S TIM LJUDIMA oko sebe, kralj je koncem prosinca napisao oporuku, koja je izazvala mnoge kontroverze. Posljednjih godina Henrikova ţivota — s obzirom na to da je bio lošeg zdravlja, a morao je potpisivati brojne dokumente — uveden je u uporabu »suhi ţig«, odnosno pečat s faksimilom kraljeva potpisa. Kad bi Henrik odobrio neki dokument, na papir bi bio utisnut ţig na koji se poslije nanosila tinta. To je najčešće radio tajnik Paget. Očekivalo bi se da će kralj potpisati bar svoju oporuku, no i za nju je upotrijebljen suhi ţig. Također je oporuka u registar dvorskih dokumenata unesena tek mjesec dana nakon potpisivanja, kad je Henrik već bio mrtav.
629
Ne ulazeći preduboko u te prijepore, treba reći da članak oporuke po kojem će do Edwardove punoljetnosti zemljom upravljati preteţno reformističko Vijeće šesnaestorice gotovo sigurno odraţava Henrikove namjere iz prosinca. Međutim, lako je moguće da je Paget krivotvorio klauzulu o kojoj mu se kralj navodno detaljnije povjerio u četiri oka, a po kojoj ima pravo priznavati »nepodijeljene povlastice«. Nakon kraljeve smrti dvadeset osmog siječnja 1547., Paget i Edward Seymour brzo su preuzeli inicijativu: obilno su dijelili plemićke titule i novac članovima Vijeća, tumačeći da se radi o »povlasticama« iz oporuke, a Vijeće je lorda Hertforda imenovalo namjesnikom.
† HERTFORD JE neko vrijeme bio svojevrsni diktator. Počela se provoditi nova vjerska politika radikalnog protestantizma. Misa je ukinuta, crkve su iznutra obijeljene, uveden je novi molitvenik. Je li Henrik VIII. ţelio išta od toga vrlo je dvojbeno, no ostvario je svoj glavni cilj — sačuvao je vrhovništvo nad Crkvom za Edwarda VI. Već koncem 1552., kad je mladi kralj imao petnaest godina, bili su uočljivi njegovi radikalni, prilično oštri reformistički nazori. Da je ţivio dugo kao otac, a nitko nije imao razloga misliti da neće, vjerojatno bi proveo korjenite reforme i uspostavio čvrst protestantski poredak, kao što se to dogodilo u Škotskoj 1560-ih. No igrom sudbine, Edward 1553. umire od tuberkuloze, nekoliko mjeseci prije svog šesnaestog rođendana. Prijestolje je tada naslijedila Henrikova starija kći Mary, koja je posve preokrenula politiku: vratila je Englesku pod okrilje Rima, odrekla se kraljevskog vrhovništva, ponovo uspostavila samostane, te se udala za katolika, španjolskog princa (poslije kralja) Philipa. No 1558., nakon samo pet godina vladavine, i Mary je umrla, vjerojatno od raka, a prijestolje je naslijedila Elizabeth, koja se vratila protestantskoj politici, premda umjerenoj. Ĉesto se tvrdi da su »protestantska« i »katolička« frakcija na Henrikovu dvoru bile motivirane ţeljom za vlašću, a manje vjerskim uvjerenjima.
630
Doista, mnogi su vijećnici — Paget, Rich, Cecil i drugi — uspjeli zadrţati poloţaje i za Edwarda i za Mary, a mlađi vijećnici nastavili su sluţiti i Elizabeth. No Edwardovi viši vijećnici, koji su provodili radikalni protestantizam, uglavnom su bili bivši Henrikovi radikali, dok su Maryni viši vijećnici bili bivši Henrikovi konzervativci. Dakle, premda su mnogi svećenici i vijećnici bili motivirani ţeljom za vlašću i bogatstvom, pogrešno bi bilo misliti da su sami Tudori religiju shvaćali olako.
† POSLJEDNJE dvije godine ţivota Katarine Parr bile su tragične. Na svoje razočaranje, nije postala namjesnica. Potom je ta sposobna i obično pronicava ţena odlučila slijediti svoje srce, a ne razum, i brzo se udala za svoju staru ljubav, namjesnikova brata Thomasa Seymoura. Posljedice su bile katastrofalne. Preselila se k njemu u dvorac Sudeley (prije je s njima ţivjela i mlada Elizabeth). Tridesetpetogodišnja Katarina tada je već, po prvi put, bila trudna. Thomas Seymour oţenio ju je vjerojatno zbog njena statusa kraljeve udovice. Tijekom Katarinine trudnoće Seymour je bio zaokupljen seksualnim zlostavljanjem četrnaestogodišnje Elizabeth. Kad je Katarina saznala za to, otpravila je iz domaćinstva svoju pastorku, s kojom je bila vrlo bliska pune četiri godine. U rujnu 1548. Katarina je rodila kćer, no nedugo nakon poroda, kao mnoge tudorske ţene, umrla je od infekcije maternice. U deliriju u koji je zapala posljednjih dana ţivota govorila je da ju je muţ iznevjerio i izrugivao joj se. Seymour, kojeg je duševno zdravlje očito napuštalo, ţelio je u veljači 1549. pokrenuti sumanutu urotu: pokušao je oteti svog mladog nećaka Edwarda VI. i, čini se, zamijeniti svog brata na mjestu njegova namjesnika. Nije imao nikakvu potporu, odmah je uhićen i u oţujku 1549. smaknut zbog izdaje. Nakon njegova smaknuća, Elizabeth je kazala: »Danas je umro čovjek dosjetljiva uma, ali slabog rasuđivanja.« Kao i često nakon toga, vrlo točno je saţela bit stvari. Katarinino dijete, Mary Seymour, ostalo je siroče, te je predano
631
na brigu njenoj prijateljici, udovici vojvode od Suffolka. No Mary nakon 1550. nestaje iz svih zapisa. Vjerojatno je umrla u najranijoj dobi, kao mnoga tudorska djeca. Priča o Katarini Parr nije mogla završiti tuţnije. AUTOROVA BILJEŠKA POJEDINOSTI O RELIGIJSKIM RAZILAŢENJIMA U Engleskoj tijekom šesnaestog stoljeća moţda se danas čine nevaţnima, no 1540-ih su, doslovce, bile pitanje ţivota i smrti. Henrik VIII. odbacio je papino vrhovništvo nad Engleskom crkvom (1532. — 1533.), no tijekom ostatka svoje vladavine kolebao se između ostanka uz tradicionalnu katoličku praksu i kretanja prema protestantskoj. Oni koji su htjeli zadrţati tradicionalne običaje — a neki od njih ţeljeli su ponovo potpasti pod Rimsku Crkvu — nazivani su konzervativcima, tradicionalistima, pa čak i papistima. Oni koji su htjeli preuzeti luteransku praksu, kasnije kalvinističku, nazivani su radikalima i protestantima. Izrazi konzervativne i radikal tada se još nisu povezivali s društvenom reformom. Bilo je mnogo onih koji su u razdoblju od 1532. do 1558. mijenjali strane ili zbog iskrenog neslaganja, ili iz oportunizma. Neki vjerski radikali, nikako svi, smatrali su da drţava mora učiniti više po pitanju smanjenja siromaštva; no i radikali i konzervativci bih su jednako uţasnuti idejama anabaptista. Premda ih je bilo vrlo malo, anabaptisti su uznemiravali političku elitu; vjerovali su kako istinsko kršćanstvo znači da sva dobra moraju biti zajednička. Mjerilo za prihvatljivu vjeru 1546. bilo je ustrajanje uz tradicionalnu katoličku doktrinu »transsupstancijacije« (vjerovanje da se vino i kruh svećeničkim posvećenjem na misi pretvaraju u krv i tijelo Kristovo). Bilo je to tradicionalističko vjerovanje od kojeg Henrik nikad nije odstupio; prema njegovom Zakonu o šest članaka vjere iz 1539., nijekati tu doktrinu bila je izdaja kaţnjiva spaljivanjem na lomači. Njegovo drugo temeljno vjerovanje bilo je kraljevo vrhovništvo — Bog je namijenio vladarima, a ne papi, da na svom teritoriju budu vrhovni autoriteti glede doktrine.
632
† POLITIĈKI događaji u Engleskoj tijekom ljeta 1546. bili su dramatični i bez presedana. Anne Askew jest bila osuđena zbog hereze, mučena i spaljena na lomači, te je doista ostavila zapis o svojoj patnji. Londonske proslave u znak dobrodošlice admiralu d’Annebaultu uistinu su se odrţale, i prikazane su točno. Priča o Bertanu je istinita. Tradicionalisti se jesu urotili kako bi svrgnuli Katarinu Parr, koja je doista napisala Tuţaljku grešnika. No rukopis, bar koliko je poznato, nije bio ukraden.
† PALAĈA Whitehall, koju je Henrik oduzeo kardinalu Wolseyu i znatno je proširio, zauzimala je prostor koji danas ugrubo omeđuju Scotland Yard, Downing Street, Temza i suvremena Avenija Whitehall, uključujući sportske dvorane sa zapadne strane. Palača je 1690-ih izgorjela do temelja u dva slučajna katastrofalna poţara; jedino zdanje koje je preţivjelo jest Banqueting House, koje u doba Tudora još nije bilo izgrađeno.
† NEKE engleske riječi iz doba Tudora danas imaju drukčije značenje. Izraz »Dutch« koristio se za stanovnike današnje Nizozemske i Belgije. Izraz »Scotch« koristio se za Škote.
† IME »Catherine« pisalo se na više različitih načina — Catherine, Katharine, Katryn i Kateryn; kraljica se potpisivala posljednjom inačicom, no ja sam se koristio onom uobičajenom, suvremenom — Catherine.
