cetnici

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 1. MILAN BASTAŠIĆ, sin Luke, rođen 30. 01. 1931. g. u Grubišnom Polju 2. ŽIVKO ZAGORAC, sin Dušana, rođen 19. 09. 1946. g. u Turčević Polju 3. BRANKO POPOVIĆ, sin Nikole, rođen 17. 11. 1940. g. u Lončarici 4. RADE ČAKMAK, sin Gojka, rođen 15. 05.1945. g. u Turčević Polju 5. RANKO RADELIĆ, sin Dušana, rođen 17. 03. 1951. g. u Pupelici 6. BRANKO ČORTAN, sin Ilije, rođen 10. 10. 1950. g. u Petrovcu 7. LAZO SAVATOVIĆ, sin Steve, rođen 29. 11. 1954. g. u V. Peratovici 8. MILENKO STOJIĆ, sin Stojana, rođen 29. 04. 1957. g. u Dubici 9. TIHOMIR ANTEŠEVIĆ, sin Lazara, rođen 21. 04. 1960. u Javoranima 10. JOVAN BERAK, sin Stojka, rođen 28. 06. 1956. g. u Golom Brdu 11. MILIVOJ BERAK, sin Čede, rođen 02. 01. 1967. g. u Golom Brdu 12. ŽIVKO BERAK, sin Save, rođen 16.08.1940. g. u Golom Brdu 13. NENAD BIŽIĆ, sin Spasoja, rođen 15. 01. 1958. g. u Brzaji 14. SPASOJE BIŽIĆ, sin Slavka, rođen 15. 12. 1942. g. u Brzaji 15. RANKO BOBIĆ, sin Petra, rođen 05. 09. 1955. g. u Lončarici 16. NEBOJŠA BOJIĆ, sin Milenka, rođen 29. al. 1964. g. u Gornjoj Kovačici 17. BOŽO BOROTA, sin Steve, rođen 1952. g. u G. Rašenici 18. MILENKO BOSANAC sin Jove, rođen 05. 08. 1958. g. u Malom Grđevcu 19. SINIŠA BOSANAC, sin Vase, rođen 09. 10. 1961. g. u Malom Grđevcu 20. RADOVAN BRKIĆ, sin Milana, rođen 10. 08. 1960. g. u Topolovici 21. IVICA CAPAČ, sin Stjepana, rođen 02. 09. 1968. g. u Bedeničkoj 22. MILIVOJ ČAKMAK, sin Rade, rođen 10. 09. 1968. g. u Pakracu 23. DRAGAN ČOLIĆ, sin Jovice, rođen 19. 06. 1969. g. u Virovitici 24. BOGDAN ĆUJO, sin Luke, rođen 03.01.1959. g. u Erveniku

25. MILORAD DAVIDOVIĆ, sin Paje, rođen 25. 06. 1969. u Mačkovcu 26. BORO DAVIDOVIĆ, sin Simeuna, rođen 14. 10. 1962. g. u Kotor Varošu 27. TIMO ĐEVIĆ, sina Bogdana, rođen 16. 10. 1953. g. u V. Barni 28. SLOBODAN ĐORĐEVIĆ, sin Ilije, rođen 21. 07. 1970. u Rosenheimu, SR Njemačka, 29. DAMIR GLUŠAC, sin Danila, rođen 21. 07. 1967. g. u Zrinskoj 30. VLADIMIR ILIČ, sin Đure, rođen 05. 04. 1965. g. u Bjelovaru 31. LJUBIŠKO JEČMENICA, sin Zdravka, rođen 13. 02. 1961. u Virovitici 32. MILENKO JEZDIĆ, sin Nikole, rođeno 19. 01. 1955. g. u Gakovu 33. MILORAD KOVAČEVIĆ, sin Božidara, rođen 01.01.1964. g. u G. Rašenici 34. GOJKO KOČIĆ, sin Dragutina rođen 06. 09. 1957. g. u Lađevcu 35. RADOVAN KOSANOVIĆ, sin Ilije, rođen 25. 05. 1958. u V. Peratovici 36. LJUBAN KOVAČEVIĆ, sin Božidara, rođen 28.09.1967. u Virovitici 37. ĐORĐE KOVAČEVIĆ, sin Božidara, rođen 26. 04. 1965. u G. Rašenici 38. BRANKO KOSANOVIĆ, sin Steve, rođen 21. 10. 1957. g. u Virovitici 39. ZDRAVKO KOZULIĆ, sin Marijana, rođen 03. 01. 1972. u Slavonskoj Požegi 40. SLOBODAN KUČUK, sin Mitra, rođen 29. 03. 1959. g. u Poniru 41. MILAN LAKTAŠ, sin Đorđa, rođen 02. 01. 1953. g. u Malom Grđevcu 42. NENAD LOLIĆ, sin Vlade, rođen 16. 08. 1950. g. u V. Dapčevici 43. UROŠ LJUBIŠIĆ, sin Nikole, rođen 04. 03. 1968. g. u G. Kovačici 44. STEVAN MACURA, sin Đurađa, rođen 06. 11. 1956. g. u Erveniku 45. BORIVOJ MILAŠINOVIĆ, sin Dušana, rođen 20.08.1949. g. u T. Polju 46. DUŠAN MRKŠIĆ, sin Matije, rođen 24. 10. 1947. g. u Grubišnom Polju 47. MILAN OROZOVIĆ, sin Đure, rođen 19. 04. 1957. g. u Topolovici 48. MILENKO OROZOVIĆ, sin Đure, rođen 31. 05. 1960. g. u Topolovici

49. NENAD PEULIĆ, sin Stevana, rođen 01. 09. 1964. g. u Lončarici 50. SLOBODAN PEULIĆ, sin Ilije, rođen 13. 03. 1969. g. u Bjelovaru 51. MIROSLAV PRIBJEGOVIĆ, sin Gojka, rođen 01.01.1962. g. u V. Grđevcu 52. BORO SLADOJEVIĆ, sin Đorđa, rođen 22. 05. 1961. g. u Dujakovcima 53. NIKOLA ŠARIĆ, sin Petra, rođen 22. 09. 1955. g. u Pakracu 54. MILIVOJ TVRDORIJEK, sin Steve, rođen 16. 09. 1951.u Garešnici 55. DRAŽEN VUČKOVIĆ, sin Petra, rođen 19. 03. 1971. g. u Garešnici 56. ŽARKO VUKOVIĆ, rođen 08.11.1967.g.u Turčević Polju 57. NENAD VURDELJA, sin Đure, rođen 11. 10. 1962. g. u Vranjevini 58. SAVO ZVONARIĆ, sin Nikole, rođen 14. 09. 1934. g. u V. Barni VRIJEME POČINJENJA DJELA: kolovoz – listopad 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su počinili sljedeća djela: 1) Rade Čakmak, Živko Zagorac, Lazo Savatović, Milivoj Čakmak i Dragan Čolić dana 11. kolovoza 1991. godine u večernjim satima na cesti prema Velikoj Peratovici uhitili su i nasilno odveli u zatvor u Veliku Peratovicu civile Ivana i Hrvoja Horvata i Matu Kelavu, gdje su ih čuvali i tukli, a nakon tri dana razmijenili za Iliju Stojića, 2) Živko Zagorac, Rade Čakmak, Branko Čortan, Lazo Savatović, Milenko Stojić, Nenad Peulić, Nenad Lolić, Ljubiško Ječmenica, Žarko Vuković , Milivoj Čakmak, Slobodan Đorđević, Slobodan Kučuk, Radovan Kosanović, Dušan Mrkšić, Nenad Vurdelja, Radovan Brkić, Branko Kosanović, Milenko Jezdić i Ljuban Kovačević tijekom dana 13. kolovoza 1991. godine na magistralnoj cesti broj 16 u blizini raskrižja za Gornju Rašenicu i Malu Peratovicu uhvatili i odveli u zatvor u Veliku Peratovicu civile Ivana Vereša, Vladu Radoševića, Dubravka Deletisa i Dragutina Duvanića, kojima su oduzeli automobil i 6.000 HRD, te Marka Komara, kojemu su oduzeli 400 DEM, 2.000 HRD i lovački karabin, a nakon što su zaustavili vozilo Zorana Martinčića, koji je pokušao pobjeći, ispalili u njegovom pravcu više hitaca iz automatskog naoružanja nanijevši mu teške i po život opasne povrede, 3 ) Rade Čakmak, Lazo Savatović, Jovan Berak, Dušan Mrkšić, Ljuban Kovačević i Milorad Kovačević dana 20. kolovoza 1991. godine u poslijepodnevnim satima na cesti između Malog Grđevca i Topolovice zaustavili osobno vozilo u kojem su se nalazile civilne osobe Ivica Blažević, Mirko Kovač i Marija Kotaran, iz automatskog naoružanja ispalili više hitaca po vozilu i osobama u vozilu, kojom prilikom su Mirko Kovač i Ivica Blažević zadobili smrtonosne ozljede, dok je Marija Kotaran zadobila

teške tjelesne povrede, 4) a) Lazo Savatović, Milenko Stoj ić , Milivoj Berak, Živko Berak, Dražen Vučković, Slobodan Kučuk, Nenad Bižić, Milorad Davidović, Ljuban Kovačević, Đorđe Kovačević, Milenko Jezdić, Nikola Šarić, Radovan Kosanović, Nenad Peulić, Gojko Kočić, Radovan Brkić, Slobodan Đorđević, Milan Orozović i Milenko Orozović dana 20. kolovoza 1991. godine opkolili selo Topolovica iz kojeg su uz zlostavljanje nasilno odveli civile Stjepana i Milana Sragu, Vladu i Željka Lovrenca, Željka Seleši, Mateja Kotorana, Zdravka i Marijanu Mihalina, Miška Čapu, Željka Berenca, Željka Mošocki, Micu Mihalina, Mariju Koljši, Roziku Lovrenc, Slavku Mošocki, Stevu Hegeda, Marijanu Heged, Josipa Čengića, Matu Pocrnčića, Mirka Čengića, Đurđu Čapo, Đurđu Acman, Katu Kotaran, Miroslava Kotarana i Dragana Stankovića, nakon čega su neke odveli u zatvor u Veliku Peratovicu i koristili prilikom razmjene, dok su Milana i Stjepana Sragu, Vladu i Željka Lovrenca, Zdravka Mihalinu, Željka Seleša i i Mateja Kotarana usmrtili, b) istog dana u Topolovici u dvorištu obiteljske kuće Anke Kotaran ispalili na krov kuće tromblonske mine uslijed čega su Josip Seleši i Anka Kotaran zadobili teške i po život opasne povrede, od kojih je Anka Kotaran i umrla. 5) Radovan Brkić, Radovan Kosanović, Živko Berak,Timo Đerić i Slobodan Peulić dana 21. kolovoza 1991. godine na cesti između Topolovice i Malog Grđevca, uhvativši civila Ivana Ljubičića, zavezali su mu ruke i oči i udarali ga kundacima puške po tijelu, a kada je naišao njegov sin Damir Ljubičić, uhitili su ga i nasilno odveli u zatvor u Veliku Peratovicu, gdje je zlostavljan i ubijen. 6) Lazo Savatović, Milenko Stojić, Damir Glušac,Vladimir Ilič, Bogdan Čujo, Boro Davidović, Miroslav Pribjegović, Borivoje Milašinović, Ljubo Ječmenica, Ljuban Brdarić, Nenad Peulić, Slobodan Kučuk, Milenko Orozović i Milorad Davidović su: a) dana 21. kolovoza 1991. godine u Rastovcu iz kuće nasilno odveli Antuna Horaka u zarobljeništvo u Veliku Peratovicu, b) dana 28. kolovoza 1991. godine iz Gornje Kovačice nasilno odveli civila Milana Horvata u zatvor i prisiljavali ga na rad u kuhinji, c) dana 29. kolovoza 1991. godine u Gornjoj Kovačici nasilno odveli civila Andriju Žagara u zatvor u Veliku Peratovicu. d) dana 29. kolovoza 1991. godine u Zrinskoj, prijeteći oružjem, odveli civile Đuru Baloga, Zdravka Odorčića i Miroslava Milakovića u zatvor u Veliku Peratovicu. e) dana 30. kolovoza 1991. godine u Dijakovcu, nasilno odveli Ivu Lanščak u zatvor u Veliku Peratovicu. f) dana 11. rujna 1991. godine na cesti između Velikog Grđevca i Velike Barne zaustavili civile Mirka i Nevenku Matešić, odveli ih u šumu, gdje su ih ispitivali i fizički zlostavljali, a kada je Mirko Matešić pokušao pobjeći, ispalili su iz automatskog oružja hice nanijevši mu teške tjelesne povrede.

7) Božo Borata, Slobodan Kučuk, Milenko Bosanac,Nenad Lolić, Dragan Čović, Milivoj Čakmak, Ljubiško Ječemenica, Žarko Vuković, Slobodan Đorđević, Boro Davidović, Slobodan Peulić, Bogdan Čujo, Ivica Capač, Nebojša Boić, Milivoj Tvrdorijeka, Nenad Vurdelja, Ranko Bobić, Boro Sladojević i Savo Zvonarić su: a) dana 15. rujna 1991. godine na raskrižju cesta za Ivanovo Selo i Munije uhitili civile Božidara Jakopeca, Venu Burda, Dragu Tučeka, Jerka Novaka, Ivu Kaner, Mirka Horačeka, Zvonka Golubića, Zlatka Jakopeca, Venu Bažanta i Antuna Besprska, koje su fizički zlostavljali i pretresali, te prisvajali njihove stvari, a Božidara Jakopeca odveli u zatvor u Veliku Peratovicu, gdje je ubijen, b) dana 18. rujna 1991. godine u Gornjoj Kovačici nasilno odveli civile Mirka Babića, Mirka Simića, Franju Popovića, Ivu Popovića, Zdravka Brodanca i Peru Berenja u zatvor u Mali Grđevac, gdje su ih ispitivali i fizički zlostavljali, sve do 21. rujna 1991. godine, kada su pušteni zajedno s Milanom Stubičarom i Rostemom Jašerevskim, koje su nasilno odveli 19. rujna 1991. godine iz Gornje Kovačice, c) dana 21. rujna 1991. godine ušli su u Ivanovo Selo gdje su pucali iz automatskog naoružanja po civilnim kućama, palili gospodarske objekte i pretresali kuće i iz njih iznosili imovinu civila, nakon čega su zarobili 20-ak muških civilnih osoba koje su pod prijetnjom oružja otjerali u centar Ivanovog Sela gdje su im služili kao "živi štit" tijekom borbi. Ubili su civila Ivana Subotu, a iz oklopnog borbenog vozila ispalili granatu među zarobljene civilne osobe, uslijed čije eksplozije su smrtno stradali Franjo Frantal, Zdravko Frantal, Josip Besprska, Josip Sedlaček i Josip Horak, a ranjeni su bili Josip Vodvorka, Antun Tuček, Vencl Per, Ivan Bogdan i Vencl Frantal, dok su kao taoca odveli Ivana Lekšića, koji je kasnije ubijen. 8) Milenko Stojić i Božo Borota, dana 6. listopada 1991. godine na cesti između Treglave i Ivanovog Sela pucali su iz vatrenog oružja u osobno vozilo u kojem su se nalazili civili Tomislav i Antun Jasek, koji su tom prilikom zadobili teške tjelesne povrede. 9) Uroš Ljubišić, Nenad Bižić, Zdravko Kozulić, Spasoje Bižić, Nebojša Bojić i Stevan Macura dana 13. listopada 1991. godine u Velikom Grđevcu su sa polja zvanog "Jovinac" nasilno odveli civile Ernesta Nemeta, Šandora Nada i Ivana Jandrica u zatvor u Gornju Kovačicu, a potom u Zrinsku, da bi kasnije bili ubijeni. 10) Tihomir Antešević, Miroslav Pribjegović, Milan Laktaš i Siniša Bosanac, dana 31. listopada 1991. godine u Malom Grđevcu ušli u kuću civila Ivana Kovača, kojeg su nakon kraćeg ispitivanja i zlostavljanja ubili hicima iz vatrenog oružja, a potom obiteljsku kuću zapalili.

REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U BJELOVARU

NAPOMENA Zaokruživanjem rednih brojeva ispred imena osumnjičenika u fotoelaboratu prijavljenih osoba naznačili smo osobe protiv kojih se vodi postupak za krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava na Županijskom sudu u Bjelovaru. U Bjelovaru, 15. srpnja 1997. godine.

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 1. BORIVOJ LUKIĆ, sin Joce, rođen 5. 4. 1947.g. u Slatinskom Drenovcu 2. ZORAN MIŠČEVIĆ, sin Stevana, rođen 22.5.1966.g. u Voćinu 3. ILIJA DRAGIČEVIĆ, sin Relje, rođen 2. 8. 1960. g. u Balincima 4. NEVEN VESELINOVIĆ, sin Radivoja, rođen 1. 1.1963.g. u Balincima 5. MILAN VESELINOVIĆ, sin Ljubana, rođen 16. 5.1951.g. u Balincima 6. SLOBODAN ŽEŽELJ, sin Obrada, rođen 20 .9.1957.g. u Balincima 7. RAJKO VUKADINOVIĆ, sin Marka, rođen 2.3.1936.g. u Ćeralijama 8. ŽELJKO ŠEKULJICA, sin Dragutina, rođen 20. 9.1951.g. u Balincima 9. ZDRAVKO ŠEKULJICA, sin Dragutina, rođen 15. 11. 1969.g. u Balincima 10. MLADEN BUKARICA, sin Boška, rođen 28.3.1968.g. u Voćinu 11. ŽELJKO BUKARICA, sin Božidara, rođen 24.4.1953.g. u Balincima 12. MILAN ROMIĆ, sin Trivuna, rođen 14. 9. 1924.g. u Erveniku 13. SVETOSLAV ROMIĆ, sin Milana, rođen 26. 10. 1948.g. u Balincima 14. GORAN ROMIĆ, sin Dušana, rođen 14. 10. 1969.g. u Virovitici 15. DRAŽEN ROMIĆ, sin Svetislava, rođen 26. 2.1971.g. u Voćinu 16. MILAN DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 24. 8. 1955.g., u Balincima 17. ŽARKO GRAVONJA, sin Petra, rođen 28. 5. 1964.g. u Balincima

18. RAJKO IVKOVIĆ, sin Milorada, rođen 10.6.1964.g. u Orahovici 19. GORAN BJELOVUK, sin Mare, rođen 24. 8. 1965.g. u Osijeku 20. SAVO BOLIĆ, sin Nenada, rođen 10. 11. 1946.g. u Gornjim Meljanima 21. MIRKO BOSANAC, sin Dragića, rođen 10.10.1940.g. u Ćeralijama 22. BOŽIDAR BUKARICA, sin Obrada, rođen 4.1.1940.g. u Balincima 23. NIKOLA BUKARICA, sin Đure, rođen 19. 7. 1933.g. u Balincima 24. DUŠAN DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 30.9.1956.g. u Balincima 25. MILORAD DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 4. 4.1967.g. u Voćinu 26. RELJA DRAGIČEVIĆ, sin Todora, rođen 27.2.1924.g. u Golubiću 27. MOMČILO GRAVONJA, sin Petra, rođen13.1.1966.g. u Balincima 28. MIRKO GRAVONJA, sin Nikole, rođen 12. 3. 1956.g. u Balincima 29. SLOBODAN GRAVONJA, sin Todora, rođen 28. 6. 1956.g. u Balincima 30. MILE KOKIĆ, sin Branka, rođen 7. 2. 1955.g. u Đuričićima 31. JOVO RADETIĆ, sin Đure, rođen 22. 5. 1966.g. u Voćinu 32. DUŠAN ROMIĆ, sin Milana, rođen 15. 7. 1950.g. u Osijeku 33. ĐURO ROMIĆ, sin Obrada, rođen 4. 5. 1958.g. u Balincima 34. MILAN ROMIĆ, sin Svetoslava, rođen 11.4.1972.g. u Voćinu 35. MLADEN STARIJAŠ, sin Blagoja, rođen 30. 8.1953.g. u Ćeralijama 36. MOMČILO SUBOTIĆ, sin Ljubomira, rođen 2. 12. 1957.g. u Balincima 37. DRAGUTIN ŠEKURICA, sin Petra, rođen 1.3.1931.g. u Balincima 38. DUŠAN UGLJEŠIĆ, sin Blagoja, rođen 15.2.1958.g. u Kometniku 39. DUŠAN VESELINOVIĆ, sin Marka, rođen 8.2.1955.g. u Balincima 40. MARKO VESELINOVIĆ, sin Jovana, rođen 13. 3. 1933.g. u Golubiću 41. MARKO VUKADINOVIĆ, sin Rajka, rođen 15. 11. 1957.g. u Ćeralijama 42. MLADEN ŽEŽELJ, sin Stevana, rođen 6.9.1970.g. u Balincima

43. DRAGOSLAV MUNČIĆ, sin Svetozara, rođen 9. 6. 1966.g. u Voćinu 44. SLAVKO DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 22. 9.1959.g. u Balincima 45. LJUBINKO ZUBIĆ, sin Stanka, rođen 20.7.1960.g. u Kometniku 46. NENAD PERDIĆ, sin Rade, rođen 18. 4. 1964.g. u Šišavi 47. DRAGO TOPOLIĆ, sin Mile, rođen 27. 8. 1968. g. u Slatini 48. DRAGAN GRAVONJA, sin Steve, rođen 20.8.1950.g. u Balincima 49. STEVO SLADAKOVIĆ, sin Ljubana, rođen 8.3.1960.g. u Donjim Agićima 50. BOŽO ŠVONJA, sin Nikole, rođen 2. 1. 1956.g. u Krupi 51. MIRKO ŠVONJA, sin Nikole, rođen 18. 9. 1965.g. u Krupi 52. MILE ŠVONJA, sin Nikole, rođen 19. 4. 1949.g. u Krupi 53. BOŠKO JORGIĆ, zv. "Kurjak" i "Vurdelja", sin Laze, rođenog 19. 6. 1949.g. u Kometniku-Zubići 54. SLOBODAN KESIĆ, sin Petra, rođen 21.2.1957.g. u Mikleušu 55. DRAGOSLAV BUKVIĆ, sin Jove, rođenog 15.4.1947.g. u Sl. Drenovcu MJESTO POČINJENJA DJELA: sela Balinci, Četekovac i Čojlug VRIJEME POČINJENJA DJELA: 04. rujna 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su počinili sljedeća djela: 1) dana 4. rujna 1991.g. oko 9 sati u selima Balinci, Četekovac i Čojlug, namjernim granatiranjem iz minobacača, ispaljivanjem tromblonskih mina po stanovnicima tih sela i to stanovnicima hrvatske nacionalnosti, njihovim kućama i gospodarskim objektima, oštetili i uništili veći broj kuća i druge nepokretne i pokretne imovine, te tako zastrašili to stanovništvo da su ga nagnali u bijeg, te je preko 300 stanovnika spasilo život skrivajući se u obližnjim poljima kukuruza i šumama, a u večernjim satima ti su stanovnici stigli do ceste Mikleuš-Slatina, gdje su prihvaćeni i spašeni. 2) napravili zasjede na prometnicama kao i na dominantnim ključnim mjestima iznad tih sela, te u zasjedi na barikadi, na izlazu iz sela Čojlug, na prometnici BalinciČetekovac-Čojlug-prema Mikleušu, sačekali i zaustavili automobile u kojima su se nalazili stanovnici, civili iz Čojluga i Četekovca i to: Franjo Sabo, Marko Sabo,

Marijan Matičić, Zlatan Pinčar, Josip Tone, Terezija Troha i Milan Mlakar, a svi s namjerom bijega i odlaska u Mikleuš, ali unatoč toga što nisu imali a niti upotrijebili bilo kakvo oružje, ispalili iz automatskog oružja više hitaca u automobile i lišili ih života. 3) u selu Balinci krećući se od kuće do kuće, lišili života hicima iz vatrenog oružja ili hladnim oružjem, odnosno posmrtno masakrirali vatrenim oružjem ili paljenjem njihovih tijela slijedeće civile: Ivana Biškupovića, Juraja Borovca, Iku Biškupović, Roziku Vlatković, Miru Lovrinca, Josipa Butorca, Ivana Rukavinu, Marka Rukavinu, Mandu Rukavinu, Nikolu Mandića i Ivicu Biškupovića.

4) Pod prijetnjom da će ih pobiti, naredili civilima Roziki Ivčic, Đuri Ivčicu, Milanu Butorcu, Ružici Butorac, Rozaliji Borovac, Antunu Potočniku i Marku Rukavini, gurajući ih ispred sebe cijevima pušaka da hodaju po cesti i do pojedinih kuća kao taoci, te ih koristili kao živi štit, dok su za to vrijeme pljačkali, palili kuće i gospodarske objekte civila hrvatske nacionalnosti, odnosno silili Milana Butorca i Antuna Potočnika da ulaze u pojedine hrvatske kuće i provjeravaju, zatim pozivaju na predaju i izvode preostale osobe koje su se tamo zatekle u kućama, a kao što je to bio slučaj sa Adamom Krupa, Duškom Košorogom i Miletom Starčevicem. 5) Iako su im Duško Košorog-policajac, i Mile Starčevic, prestali pružati oružani otpor i predali im oružje, odnosno bili nesposobni za daljnji otpor zbog toga što su bili ranjeni, unatoč toga, lišili ih života. 6) Pred trgovinom i gostionicom poduzeća "Slatinka" u Četekovcu, kad im se Marko Rukavina, inače držan kao talac, riječima usprotivio zbog divljačkog batinanja i hladnokrvnog ubojstva Duška Košoroga i Mile Starčevića, započeli ga udarati rukama, nogama i kundacima pušaka, a zatim hicima iz vatrenog oružja lišili života. 7) U selu Četekovcu, dok su na cesti ispred sebe gurali cijevima pušaka uz već imenovane taoce u točki 4), Adama Krupu, koji je u jednom trenutku legao u travu pored ceste, iz neposredne blizine hicima iz automatskog vatrenog oružja lišili života,

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 1. VELJKO VUKELIĆ, sin Nikole, rođen 03. 03. 1958. u Virovitici 2. BORIVOJE RADOSAVLJEVIĆ, sin Dušana, rođen 06. 07. 1957. g. u Osijeku 3. DRAGOMIR KELEUVA, sin Paje, rođen 22. 04. 1955. u Novoj Bukovici 4. BORIVOJE LUKIĆ, sin Joce, rođen 05. 04. 1947. u Slatinskom Drenovcu 5. MILAN GRAOVAC, sin Petra, rođen 31. 05. 1946. u G. Daruvaru 6. SLOBODAN RADOŠEVIĆ, sin Jovana, rođen 22. 02. 1958. g. u Voćinu 7. LJUBOMIR MAKARIĆ, sin Veljka, rođen 08. 02. 1960. g. u Lisičinama 8. MILOVAN BOJČIĆ, sin Andrije, rođen 26. 06. 1962. g. u Kraskoviću 9. RAJKO CRNOBRNJA, sin Laze, rođen 13. 07. 1956. u Ćeralijama 10. SAVO TANOVIĆ, sin Budimira, rođen 08. 06. 1962. u Višnjici 11. STEVO IVKOVIĆ, sin Jakova, rođen 01. 02. 1933. u Slatinskom Drenovcu 12. MILAN CRNOBRNJA, sin Đure, rođen 20. 10. 1952. u Krivaji 13. LJUBISAV OBRADOVIĆ, sin Goluba, rođen 23. 09.1956. g. u Osijeku 14. MILAN JURIŠIĆ, sin Branka, rođen 20. 02. 1948. u Pušini 15. RAJKO BOJČIĆ, sin Marka, rođen 20. 09. 1948. u Humu 16. SAVO RADOŠEVIĆ, sin Steve, rođen 25. 11. 1925. u Voćinu 17. BRANISLAV BOLIĆ, sin Bože, rođen 13.04.1962. u Gornjim Meljanima 18. ILIJA DRAGIČEVIĆ, sin Relje, rođen 08.02.1960. u Balincima 19. RANKO DRAGOJEVIĆ, sin Marka, rođen 1957. g. u Voćinu 20. SLOBODAN RADMILOVIĆ, sin Petra, rođen 01. 06. 1961. g. u Macutama 21. JOVAN KOVIĆ, sin Gaje, rođen 12. 11. 1957. g. u Đuričićima 22. GORAN BOSANAC, sin Marka, rođen 22. 08. 1962. u Ćeralijama

MJESTO POČINJENJA DJELA: područje Podravske Slatine i Voćina i područje Papuka VRIJEME POČINJENJA DJELA: siječanj – prosinac 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su počinili sljedeća djela: 1) U vremenskom razdoblju od siječnja pa zaključno s prosincem 1991. godine na području Podravske Slatine i Voćina, te u selima na sjevernim obroncima Papuka, posebno selima Pušina, Krasković, Slatinski Drenovac, Curičići, Gornji Meljani, Sekulinci, Dobrići, Kometnik, Macute, Bokane, Ceralije, Lisičine i Hum a) osnovali oružanu formaciju XII. Slavonsku udarnu brigadu sa svim jedinicama, posebnim i pratećim službama koje čine jednu samostalnu brigadu u ratnim uvjetima, b) ustrojili i koncipirali radi teritorijalne obrane u ratnim uvjetima sa svim pozadinskim službama uključujući tu službe snabdijevanja i medicinsku službu, c) prema spiskovima teritorijalne obrane Podravska Slatina i lokalnih ogranaka SDS-a, a u okviru ranije sačinjenog plana i rasporeda, izvršili na navedenom teritoriju mobilizaciju i novačenje za rad i druge službe sposobnih pojedinaca srpske nacionalnosti i uključili ih u odgovarajuće ratne jedinice i službe, te vršili njihovu obuku, d) izvršili dopremu ratne opreme, teškog i lakog naoružanja iz vojarni u Našicama i Podravskoj Slatini, te s istim naoružali odgovarajuće jedinice, e) vršili razradu, zatim organizirali i vodili oružane napade na postrojbe hrvatske vojske i policije u Podravskoj Slatini i u drugim okolnim selima,

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 1. BOŽO DOBRIĆ, sin Đure, rođen 12. 02. 1962. g. u Voćinu 2. ZORAN MIŠČEVIĆ, sin Stevana, rođen 22. 05. 1966. g. u Voćinu 3. GORAN MIHAJLOV, sin Vasila, rođen 18.09.1964. g. u Beogradu 4. DARKO PAVLOVIĆ, sin Bože, rođenog 03. 01. 1969.u Voćinu 5. RAJKO KARANOVIĆ, sin Pere, rođen 06. 12. 1965. u Macutama 6. ACO PLAVŠIĆ, sin Stevana, rođen 03. 08. 1967. u Voćinu 7. MILENKO SMOLJANIĆ, sin Ane, rođen 05. 09. 1967. u Voćinu 8. GORAN ROMIĆ, sin Dušana, rođen 14. 10. 1969. u Virovitici 9. ZDRAVKO DRAGO, sin Petra, rođen 05. 03. 1968.u Španatu 10. MLADEN REBIĆ, sin Save, rođen 03. 02. 1969. u Voćinu 11. MITAR SIMIĆ, sin Petra, rođen 02. 01. 1944. g. u Blatnici 12. RICHARD GLUŠAC, sin Steve, rođen 25. 10. 1970. u Schweningenu, SR Njemačka 13. MIROSLAV SIMIĆ, sin Milana, rođen 25.12.1966. g. u Blatnici 14. VASIL MIHAJLOV, sin Kirila, rođen 06.09.1934. g. u Rajčilovcima 15. MILENA MIHAJLOV, kćer Jove, rođena 20. 06. 1943. u Ćeralijama 16. SREĆKO LAZARAC, sin Steve, rođen 10. 04. 1953. u Podravskoj 17. MILADIN LEGEN sin Stanka, rođen 19. 12. 1971. u Virovitici 18. MILORAD MAKSIMOVIĆ, sin Predraga, rođen 10.04. 1967. g. u Grabovici 19. GORAN NENADOVIĆ, sin Branka, rođen 09. 02.1970. g. u Slavonskoj Požegi 20. GOJKO TOMAŠ, sin Milana, rođen 19. 12. 1967. u Voćinu 21. MIROSLAV CRNOVČIĆ, sin Simeuna, rođen 03. 12. 1965. g. u Blatnici 22. NEDJELJKO VUJINOVIĆ, sin Đure, rođen 12. 05.1969. g. u Šišavi 23. BORISLAV TOMAŠEVIĆ, sin Joce, rođen 22. 10.1960. g. u Sekulincima

24. JOCO JORGIĆ, sin Mare, rođen 10. 06. 1949. g. u Sekulincima 25. RATKO JORGIĆ, sin Slavka, rođen 03. 07. 1964. u Novim Kusonjama 26. VLATKO STANISAVLJEVIĆ, sin Nikole, rođen 21. 08. 1966. g. u Aleksandrovcu 27. PETAR VESELINOVIĆ, sin Petra, rođen 05. 08.1960. g. u Balincima 28. STEVO TOMAŠEVIĆ, sin Dragića, rođen 16. 11.1953. g. u Sekulincima 29. DRAGAN PLAVŠIĆ, sin Petra, rođen 10. 05. 1962.u Voćinu 30. DRAGOSLAV RADOVIĆ, sin Alekse, rođen 06. 11. 1963. g. u Orahovici 31. MOMIR SRDIĆ, sin Jove, rođen 16. 11. 1966. g. u Orahovici 32. DRAGAN ŠEVA, sin Steve, rođen 25. 01. 1946. g. u Aleksandrovcu 33. DAMIR DANILOVIĆ, sin Vladimira, rođen 01. 01. 1970. g. u Voćinu 34. MILENKO BOGATIĆ, sin Rajka, rođen 15. 10. 1962. u Humu 35. ZORAN JOVAKARIĆ, sin Ranka, rođen 04. 07.1968. g. u Podravskoj Slatini 36. ĐORĐE CAREVIĆ, sin Krste, rođen 24. 04. 1946.u Lukavcu 37. JOVAN ALINČIĆ, sin Bogdana, rođen 27.05.1964. g. u Lukavcu 38. MILENKO MATIĆ, sin Bože, rođen 01. 11. 1960.u Bokanama, 39. ANĐELKO PETROVIĆ, sin Cvetana, rođen 25. 05. 1971. g. u Voćinu 40. DALIBOR DESANČIĆ, sin Dragana, rođen 05. 01.1973. g. u Virovitici 41. DAMIR ŠAKIĆ, sin Pave, rođen 23. 03. 1969. g. u Voćinu 42. RAJKO IVKOVIĆ, sin Radovana, rođen 28. 10.1961. g. u Slatinskom Drenovcu 43. MIODRAG MITROVIĆ, sin Zdravka, rođen 21. 10.1961. g. u Orahovici 44. RANKO RADMILOVIĆ, sin Jovana, rođen 01. 10.1959. g. u Macutama 45. MILORAD GRKNIĆ, sin Jovana, rođen 22.08.1970. g. u Virovitici 46. DRAGOSLAV DOKMANAC, sin Slobodana, rođen 31.03. 1964. g. u Macutama

47. STEVO ŠIMIĆ, sin Pere, rođen 06. 12. 1955. g. u Sekulincima 48. VLAJKO TOMAŠEVIĆ, sin Dimitrija, rođen 20. 10.1961. g. u Sekulincima 49. JOVAN VUČKOVIĆ, sin Kate, rođen 15. 09. 1967. u Voćinu 50. RAJKO IVKOVIĆ, sin Milorada, rođen 10.06.1964. u Orahovici 51. JOVO RADETIĆ, sin Đure, rođen 15. 03. 1954. g. u Kometliku 52. NENAD ŠOPALOVIĆ, sin Pante, rođen 06.09.1969. g. u Španatu 53. SAVO KOVAČEVIĆ, sin Milenka, rođen 21.02.1966. g. u Gornjem Miholjcu 54. TOMISLAV ŽIVKOVIĆ, sin Nikole, rođen 19. 09. 1964. g. u Sekulincima 55. DRAŽEN VESIĆ, sin Branka, rođen 26. 08. 1967. u Virovitici 56. MILAN OBRADOVIĆ, sin Đurađa, rođen 18.02.1966. g. u Aleksandrovcu 57. MILAN OSTOJIĆ, sin Steve, rođen 13. 02. 1971.u Gornjem Viljevu 58. BORIVOJE SMOLIĆ, sin Milana, rođen 16. 03. 1967. u Gornjem Miholjcu 59. JOVAN GRKINIĆ, sin Boje, rođen 15. 09. 1946. u Lisičinama 60. MILORAD KESIĆ, sin Miloša, rođen 01. 01. 1955. u Mikleušu 61. DOBRIVOJE SMOLIĆ, sin Milana, rođen 16. 05.1971. g. u Gornjem Miholjcu 62. DRAGOLJUB MARGETIĆ, sin Milana, rođen 12. 01.1952. g. u Gornjem Miholjcu 63. MILE PUŠKARIĆ, sin Nikole, rođen 04. 07. 1968. u Sopjanskoj Gredi 64. NEVEN VESELINOVIĆ, sin Radivoja, rođen 01. 01.1963. g. u Balincima 65. SLOBODAN ŽEŽELJ, sin Obrada, rođen 20.09.1957. g. u Balincima 66. RAJKO VUKADINOVIĆ, sin Marka, rođen 02.03. 1936.g.u Ćeralijama 67. MILAN VESELINOVIĆ, sin Ljubana, rođen 16. 05.1951. g. u Balincima 68. ŽELJAN ŠEKULJICA, sin Dragutina, rođen 20. 09.1961. g. u Balincima

69. ZDRAVKO ŠEKULJICA, sin Dragana, rođen 16. 11. 1969. g. u Balincima 70. MLADEN BUKARICA, sin Boška, rođen 28. 03. 1968. u Voćinu 71. ŽELJKO BUKARICA, sin Boška, rođen 24. 04. 1963. u Balincima 72. SVETISLAV ROMIĆ, sin Milana, rođen 26. 09. 1948. g. u Balincima 73. MILAN ROMIĆ, sin Tribuna, rođen 14. 09. 1924. u Erveniku 74. MILAN DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 24. 08. 1955. g. u Balincima 75. DRAŽEN ROMIĆ, sin Svetislava, rođen 26. 02. 1971. g. u Voćinu 76. TOMISLAV MITRIĆ, sin Mladena, rođen 08. 01.1959. g. u Osijeku 77. ŽARKO GRAVONJA, sin Petra, rođen 28. 05. 1964. u Balincima 78. SVETOZAR MITRIĆ, sin Ilije, rođen 23. 10.1957. g. u Mikleušu 79. TEODOR MIŠČEVIĆ, sin Stevana, rođen 01. 11.1960. g. u Macutama 80. ĐORĐE BOSANAC, sin Mirka, rođen 12. 04. 1967. u Ćeralijama 81. DUŠAN DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 30. 09.1956. g. u Balincima 82. MILORAD DRAGIČEVIĆ, sin Petra, rođen 04. 04.1967. g. u Voćinu 83. DRAGO STARIJAŠ, sin Joce, rođen 30. 11. 1960. u Ćeralijama 84. MILE BOLIĆ, sin Bože, rođen 28. 09. 1960. g. u Gornjim Meljanima 85. DRAGOMIR BOSANAC, sin Mile, rođen 15.10.1958. g. u Ćeralijama 86. MLADEN STARIJAŠ, sin Blagoja, rođen 30. 08. 1953. g. u Ćeralijama 87. ZDRAVKO BUKARICA, sin Nikole, rođen 11. 08.1969. g. u Podravskoj Slatini 88. ILIJA BOLIĆ, sin Mile, rođen 21. 08.1962. g. u Gornjim Meljanima 89. MIRKO GRAVONJA, sin Nikole, rođen 12. 03. 1956. u Balincima 90. MILE KOKIĆ, sin Branka, rođen 07. 02. 1955. u Đurčićima 91. MOMČILO GRAVONJA, sin Petra, rođen 13. 01. 1966. u Balincima 92. MILAN MILIVOJEVIĆ, sin Cvetana, rođen 12.10.1965. g. u Orahovici 93. MIROSLAV STOJANOVIĆ, sin Zdravka, rođen 13.07. 1970. g. u Voćinu

94. SAVO ZUBIĆ, sin Nikole, rođen 04. 01. 1961. u Kometniku 95. PETAR MATIĆ, sin Stojana, rođen 17. 05. 1957. u Bokanama 96. MILAN ROMIĆ, sin Svetislava, rođen 11. 04.1972. g. u Voćinu 97. MILE MARTIĆ, sin Stojana, rođen 17. 06. 1964.u Bokanama 98. SLOBODAN GRAVONJA, sin Todora, rođen 28. 06. 1956. g. u Balincima 99. PREDRAG BOSANAC, sin Dmitra, rođen 26. 07. 1960. g. u Ćeralijama 100. ILIJA DRAGIČEVIĆ, sin Relje, rođen 02. 08.1960. g. u Balincima 101. ĐURO ROGIĆ, sin Obrada, rođen 04. 05. 1958. u Balincima 102. BRANKO BOLIĆ, sin Gavre, rođen 14. 09. 1952. u Gornjim Meljanima 103. DUŠAN DRAGIČEVIĆ, sin Miloša, rođen 12. 09.1957. g. u Balincima 104. MILE BOLIĆ, sin Bože, rođen 04. 04. 1955. g. u Gornjim Meljanima 105. MOMČILO SUBOTIĆ, sin Ljubomira, rođen 02. 12.1957. g. u Balincima 106. MLADEN ŽEŽELJ, sin Stevana, rođen 06. 09.1970. g. u Balincima MJESTO POČINJENJA DJELA: šire područje Podravske Slatine i područje sjevernog Papuka VRIJEME POČINJENJA DJELA: kolovoz – prosinac 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su u vremenskom razdoblju od početka kolovoza do konca prosinca 1991. godine u brdskim predjelima sjevernog Papuka, na širem području oko Podravske Slatine preuzeli naoružanje koje je dopremljeno iz vojarne u Našicama i Podravskoj Slatini, da bi zatim izvršili oružane napade na policijske postaje na navedenom području, razoružali legalne policijske snage, uveli svoju vlast, zatim onemogućavali rad predstavnika zakonitih organa vlasti Republike Hrvatske, stražarili na postavljenim barikadama i pucali iz vatrenog oružja i oruđa na pripadnike hrvatske vojske i policije, onemogućavajući na takav način njihov dolazak na to područje, te uspostavu narušenog javnog reda i mira, uslijed čega je izazvan oružani sukob u kojem je došlo do pogibije velikog broja pripadnika hrvatske vojske i policije, civila, zatim velikog razaranja i oštećenja stambenih, kulturnih i privrednih objekata primjerice - u vremenskom periodu od 5. do 15. prosinca 1991. g. u selima Voćin i Hum, pripadnici tzv. XII. Slavonske udarne brigade i četničkih formacija prilikom

povlačenja iz navedenih sela ubile su 43 civila i uništile kompletnu infrastrukturu, društvene, privredne i stambene objekte u selima Voćin i Hum.

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 1. LJUBAN AMIDŽIĆ, sin Petra, rođen 15. 10. 1943. g. u Gornjoj Vrijesci 2. RAJKO ANIČIĆ, zv. "Liška", sin Save, rođen 6.12. 1959. g. u Staroj Krivaji 3. ŽELJKO BOSANAC, sin Tome, rođen 5. 6. 1954. g. u Velikim Bastajima 4. JOVAN CAREVIĆ, sin Srđana , rođen 18. 8. 1950. g. u Pivnici 5. VELJKO DUJANOVIĆ, sin Lazara, rođen 15. 3. 1961. g. u Batinjanima 6. RANKO DŽELAJLIJA, sin Sretena, rođen 13. 7. 1959. g. u Batinjanima 7. VLADO GATARIĆ , sin Jove, rođen 7. 6. 1949. g. u Dujakovici , općina Banja Luka, BiH 8. TOMO LEGEN, sin Dušana, rođen 10. 11. 1954. g. u Velikoj Klisi 9. KOSTA MALIVOJEVIĆ, sin Rade, rođen 7. 1. 1963.g. u Blatnici, općina Teslić 10. MILAN MIRKAJLOVIĆ, zv. "Kečka", sin Dušana, rođen 10. 4. 1952. g. u Staroj Krivaji 11. PETAR RONČEVIĆ, sin Petra, rođen 17. 4. 1951. g. u Koreničanima 12. VELJKO STJEPANOVIĆ, sin Blagoja, rođen 2. 2.1959. g. u Pakranima 13. MILAN ŠARČEVIĆ, sin Nikole, rođen 16. 3. 1954.g. u Ratkovici 14. DMITAR ŽARKOVIĆ, sin Dušana, rođen 4. 2. 1952. g. u Koreničanima 15. DARKO CRNOBRNJA, sin Ranka, rođen 24. 3. 1967. g. u Novoj Krivaji 16. TIHOMIR DRAIĆ, sin Petra, rođen 30. 5. 1965. g. u Virovitici 17. SAVO DRAGULA, sin Save, rođen 12. 4. 1956. g. u Pakracu 18. VLADIMIR KEZELE, sin Antuna, rođen 25.9.1958. g. u Borovi 19. LJUBIŠKO KRAGIĆ, sin Jovana, rođen 10. 9. 1955.g. u Bastajskom Murkovcu

20. VELJKO MARIĆ, sin Rade, rođen 2. 2. 1968. g. u Bastajskim Brđanima 21. ZORAN MARKOVIĆ, zv. "Vjeverica", sin Vojislava, rođen 1. 1. 1968. g. u Virovitici 22. SINIŠA PLAVŠIĆ, sin Milana, rođen 4. 1. 1972.g. u Virovitici 23. ZDRAVKO POZNIĆ, sin Dušana, rođen 9. 12. 1962.g. u Virovitici 24. MILAN REKIĆ, zv. "Mišo", sin Gojka, rođen 6.2. 1961. g. u Bastajskim Brđanima 25. STEVO REKIĆ, sin Marka, rođen 1. 4. 1949. g. u Virovitici 26. DANIJEL VRAČARIĆ, sin Petra, rođen 17.9.1969. g. u Virovitici 27. MILAN ŠOPALOVIĆ, zv. "Šop", sin Blagoja, rođen 1. 5. 1963. g. u Španatu 28. MILORAD ŽESTIĆ, sin Živka, rođen 1. 11. 1965.g. u Grdenici 29. SAVO ŽARKOVIĆ, sin Radoslava, rođen 9. 1. 1965. g. u Pakracu 30. ALEKSA DŽELAJLIJA, sin Ljubana, rođen 5.4.1949. g. u Donjoj Vrijesci 31. CVETO POZNIĆ, sin Pere, rođen 9. 10. 1964. g. u Virovitici 32. BORISLAV BOGDANOVIĆ, sin Milana, rođen 4. 5. 1967. g. u Daruvaru 33. RANKO ŽARKOVIĆ, rođen 25. 3. 1952. g. u Batinjanima 34. MILOŠ BOSANAC, sin Pave, rođen 25. 6. 1951. g. u Daruvaru 35. NEDELJKO KOSANOVI Ć, zv. «Kos», sin Steve, rođen 26. 4. 1964. g. u Ličkom Novom Selu VRIJEME POČINJENJA DJELA: kolovoz – prosinac 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su počinili sljedeća djela: 1) a) 27. rujna 1991. g. uhitili su Vladu Paljevića, Ivana Goluba, Ivana Đerđi i Pavla Tršeka, odveli ih u zatvor u Đulovac, da bi potom bili ubijeni b) 1. studenog 1991. g. u Velikom Miletincu odveli od kuće Stjepana Gelenčira i lišili ga života c) 19. studenog 1991. g. u Vukovju ispred kuće Mije Novakovića iz vatrenog oružja

ustrijelili Miju Novakovića, Ivku Novaković i Šteficu Kopriva, d) krajem studenog 1991. g. u Koreničanima usmrtili Milenka i Ivku Fabijanec, e) 12. prosinca 1991. g. u Miokovićevu usmrtili Jakova i Anđu Bijelić, Jagu Prša, Alfreda i Anu Salutner, te Jelku Asak i Nikolu Bosanca, f) 14. prosinca 1991. g. u Dobroj Kući usmrtili Miru Paripović i Savku Bogdanović, 2) Milan Mirkajlović, Vladimir Kezele, Siniša Plavšić, Milan Šopalović, Milorad Žestić i Nedeljko Kosanović su koncem rujna 1991. g. Boška Budimliju vezali za stablo, tukli različitim predmetima, prijetili mu da će mu uhititi članove obitelji, da bi nakon 35 dana bio razmijenjen, 3) Kosta Malivojević, Vladimir Kezele, Zdravko Poznić i Savo Žarković su 18. kolovoza 1991. g. uhitili Ankicu i Antu Smilčić, odveli ih u zatvor u Đulovcu, a Kosta Malivojević i Vladimir Kezele zlostavljali su Antu Smilčića prijeteći mu vatrom i stavljajući mu pištolj u usta, te nož pod vrat, 4) Vladimir Kezele i Cveto Poznić su koncem kolovoza 1991. g. uhitili u Đulovcu Ivana Bodiša gdje su ga prilikom ispitivanja tukli komadom drveta da bi 2. 10. 1991. g. bio razmijenjen za drugu osobu, 5) Milorad Žestić je u tijeku rujna 1991. g. uhitio u Đulovcu Antuna Ilovača i sproveo ga u zatvor u Đulovcu gdje je bio vezan, svakodnevno tučen, uslijed čega je zadobio tjelesne povrede, 6) Kosta Malivojević je 22. rujna 1991. g. u Gornjoj Cjepidlaki naložio Ivanu Haluseku da legne na pod i onda mu kraj glave pucao iz naprave za ubijanje stoke, 7) Savo Dragula, Vladimir Kezele, Veljko Marić, Milan Rekić i Stevo Rekić su 23. rujna 1991. g. opkolili kuću Ivana Gelera u Velikom Miletincu, te kuće Pere i Mirka Matijević, otvorili vatru iz automatskog oružja, kojom prilikom su ubijeni Ivica Geler, Pero Matijević i Marica Perišić, da bi potom Ivana i Slavicu Geler uhitili i odveli u zatvor u Miokovićevo gdje je Ivan Geler zadržan pet dana, tučen, gažen, čupani su mu zubi i rezana koža po rukama 8) Tihomir Drajić je 19. rujna 1991. g. u Malom Miletincu u kući Zlatka Bucifala vršio premetačinu po kući, a Zlatka Bucifala izudarao je kundakom puške, nanijevši mu tjelesne povrede 9) Darko Crnobrnja, Zoran Marković i Danijel Vračarić su 7. studenog 1991. g. u Bastajskim Brđanima zaustavili na cesti Zlatka Rakasa i Mirka Mužara, te potonjeg udarali kundacima pušaka i ispalili prema njemu rafal iz automatske puške

te ga ranili u lijevu nogu, 10) Ljubiško Kragić i Aleksa Dželajlija su 13. studenog 1991. g. u Donjoj Vrijeski na kuću Josipa Prugovečkog, otvorili vatru iz vatrenog oružja, ranili Josipa Prugovečkog i ubili Slavka Prugovečkog 11) Jovan Carević, Kosta Malivojević, Borislav Bogdanović i Ranko Žarković su 14. listopada 1991. g. u Daruvarskim Mlinovima uhitili Josipa Kolačeka i odveli ga u zatvor u Đulovcu, gdje su ga Jovan Carević i Kosta Malivojević više puta tukli pendrekom, trožilnim kablovima i maltretirali na druge načine 12) Rajko Aničić, Jovan Carević i Kosta Malivojević su u rujnu 1991. g. došli pred kuću Franje Blažana u Đulovcu te pozvali ukućane da iziđu, a kada su ovi to učinili Rajko Aničić je iz automatske puške ispalio rafal prema Nadi i Franji Blažanu, te Milanu Blažanu te ih ubio, dok je tom prilikom ranjena Franka Smiljčić, 13) Miloš Bosanac je 24. kolovoza 1991. g. u Vrbovcu uhitio Rudolfa Valečića i odveo ga u zatvor u Bijelu, a poslije toga se nije vratio kući i o njemu se ništa ne zna, 14) Milan Šopalović i Milorad Žestić su 15. rujna 1991. g. u Đulovcu uhitili Ivana Kolara i Antu Tutića, odveli ih u zatvor u Đulovcu gdje je Milan Šopalović u više navrata tukao Antu Tutića različitim predmetima tako da mu je slomio dva rebra, 15) Jovan Carević, Vladimir Kezele i Cveto Poznić su 10. rujna 1991. g. u Jasenašu uhitili Stevana Solara i Jovana Cvikića, odveli ih u zatvor u Miokovićevo gdje su ih više dana svakodnevno tukli pendrecima, trožilnim kablom i kundacima pušaka, 16) Jovan Carević je 7. rujna 1991. g. sa grupom neidentificiranih naoružanih osoba u Đulovcu u kući Franje Zmegača sjekirom i nožem zadao ovome povrede od čega je odmah umro, da bi nakon toga zapalili njegovu kuću, 17) Jovan Carević, Kosta Malivojević i Milan Mirkajlović su 18. kolovoza 1991. g. u Đulovcu uhitili Mirka Zebića, Đuru Blaževića i Ivana Kesericu, odveli ih u zatvor u Bučje, a oni se kasnije nisu vratili kućama, niti se na bilo koji način javljali.

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA:

1. ŽELJKO ĆUJO, sin Luke i Marije, rođen 4. lipnja 1963. g. u Bjelovaru 2. NIKOLA MACURA, sin Đure i Milice, rođen 15. 05.1963. g. u Erveniku 3. ALEKSANDAR PRIBJEGOVIĆ, sin Gojka i Koviljke, rođen 3. 7. 1968. g. u Pakracu MJESTO POČINJENJA DJELA: Mali Grđevac VRIJEME POČINJENJA DJELA: 30. listopada 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su prilikom svog povlačenja s područja Malog Grđevca, ispred društvenog doma 30. listopada 1991. g., usmrtili civile Ivana Jandrića, Ernesta Nemeta i Šandora Nađa, koje su držali kao taoce.

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 1. SLOBODAN BOSANAC, sin Dragana i Jele, rođene Borojević, rođen 17. 3. 1968. godine u Somboru, s tadašnjim prebivalištem u Slatini, Kreminac 55 MJESTO POČINJENJA DJELA: područje sjevernog Papuka VRIJEME POČINJENJA DJELA: srpanj - prosinac 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani je u vremenskom razdoblju od početka srpnja pa do 15. prosinca 1991. godine u selima na sjevernim obroncima Papuka nakon što je osnovana oružana formacija 12. slavonske udarne brigade pridružena sastavu banjalučkog korpusa JNA, u cilju, ne samo nasilnog rušenja državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske, već i odvajanja tog teritorija i stvaranja srpskog državnog i čistog etničkog prostora do zamišljene zemljovidne linije Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag, kao jedan od pripadnika "Specijalnog voda" pri komandi na čijem je čelu bio Zoran Miščević počinio sljedeća djela: dana 14. kolovoza 1991. godine u poslijepodnevnim satima u Voćinu, u hotelu "Voćin" maskiran povezom preko lica bez ikakvog povoda i razloga uhitio poslovođu hotela Branka Ilića koji je odveden prema lageru Sekulinci i za kojeg se od tada više ništa ne zna, dana 19. kolovoza 1991. godine u Voćinu, u Policijskoj stanici Voćin, nakon što su tamo došli pozvani na razgovor Ante Šimić i Ivica Dorić, uvedeni su u posebnu prostoriju gdje ih je zajedno s ostalim pripadnicima "Specijalnog voda" tukao palicom, rukama i nogama po čitavom tijelu, tražeći od njih da kažu gdje imaju skriveno oružje, kojeg oni nisu niti imali, kojom prilikom su Ante Šimić i Ivica Dorić

zadobili mnogobrojne krvne podljeve po čitavom tijelu i glavi, istoga dana nakon što je uhićen Ivan Vučeta , koji je kamionom iz Slatine dovozio kruh u Voćin, bez ikakvog povoda i razloga, tijekom čitavog dana tukao ga s ostalima, palicom, rukama i nogama po čitavom tijelu i glavi kojom prilikom je isti zadobio mnogobrojne krvne podljeve, dana 22. kolovoza 1991. godine u Macutama, nakon što su bili zaustavljeni Franjo Dorić, Krešimir Dorić i Darko Božičković,koji su došli svojim automobilima u kojima su bile njihove porodice, uhitili Franju Dorića, Krešimira Dorića i Darka Božičkovića i priveli ih u dvorište obližnje kuće gdje su ih udarali zavezavši ih lisicama i stavivši im poveze na oči, nakon čega su odveženi u prostorije Policijske stanice Voćin, a zatim na lager Sekulinci, gdje su zatvoreni u jednu baraku, da bi istog dana zamijenili Darka Božičkovića za brata Zorana Miščevića, Teodora Miščevića, dok su Franjo Dorić i Krešimir Dorić zatvoreni u jedan kontejner gdje su ih svakodnevno tukli, prijetili im, ostavljali su ih bez hrane i vode, gurali im u usta cijev pištolja i pušaka i prijetili da će ih ubiti i tada "škljocali" na prazno i oštricom noža na prsima im izrezali znak križa, da bi ih krajem mjeseca rujna pustili na slobodu potpuno psihički i fizički slomljene s višestrukim prijelomima rebara. dana 26. kolovoza 1991. godine u Humu, bez ikakvog razloga i povoda, osim što se radilo o stanovnicima hrvatske nacionalnosti, uhvatio Dragu Jurića i Franju Banovca i ugurao ih u kamion, te odvezao na lager Sekulinci, gdje su držani preko mjesec dana s povezom na očima i rukama vezanim lisicama u metalnom kontejneru, tukli ih, morili žeđu i glađu, da bi dana 29. rujna 1991. godine Drago Jurić bio pušten kući potpuno psihički i fizički slomljen, dok je Franjo Banovac kasnije ubijen i njegov leš nađen je 25. ožujka 1992. godine pored potoka "Gutnoga" u blizini lagera Sekulinci, dana 4. rujna 1991. godine u selima Balinci, Četekovac i Čojlug, učestvovao u akciji kojom je zapovijedao Borivoje Lukić, a kojom prilikom je izvršeno granatiranje sela i stanovništva, oštećen i uništen veći broj kuća i druga nepokretna i pokretna imovina, tako da se stanovništvo dalo u bijeg, kojom prilikom je lišeno života više osoba i to: Franjo Sabo, Marko Sabo, Marija Matičić, Zlatan Pinčar, Josip Tone, Terezija Troha, Milan Mlakar, Ivan Biškupić, Juraj Borovac, Ika Biškupić, Rozika Vlatković, Mijo Lovrinac, Josip Butorac, Ivan Rukavina, Marko Rukavina, Manda Rukavina, Nikola Mandić i Ivica Biškupić, dana 8. prosinca 1991. godine oko 12,00 sati u Humu zajedno s drugim pripadnicima Specijalnog voda" pod izlikom traženja skrivenog oružja i radio-stanica, a nakon izvršene pretrage kuća i drugih prostorija gdje nisu mogli pronaći traženo, iz kuće Marijana Đuzela u Humu kbr. 128, prijeteći upotrebom oružja istjerali na dvorište sve ukućane, te na jednu stranu odvojili žene i maloljetnu djecu kao i starije osobe, dok su na drugu stranu odvojili Jozu Đuzela i druge muškarce, da bi nakon toga žene s djecom i Marijana Đuzela otjerali u jedan kombi i odvezli u Policijsku stanicu u Voćin, gdje su ih zatvorili u posebnu prostoriju, ispitivali, prijetili im da će ih pobiti i zaklati i to sve do večernjih sati, a onda su tako nastavili sutradan, do večernjih sati, pri čemu su odrasli kao i njihova djeca bili u strahu i neizvjesnosti za svoj život zbog upućivanja prijetnji da će ih sve pobiti i poklati, dok su Jozu Đuzela već nakon što su ga na dvorištu odvojili posebno u stranu, započeli udarati kundacima pušaka, rukama i nogama po glavi i čitavom tijelu, prijeteći da će ga ubiti i iskasapiti,

nanijevši mu tom prilikom brojne krvne podljeve na glavi i tijelu, izbivši mu dva zuba sjekutića što je sve bilo protivno, posebno odredbi čl. 3. st. 1 toč.4 Ženevske Konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i čl. 4. st. 2 Protokola II, čije odredbe zabranjuju nasilje nad žrtvom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, osobito ubojstva i okrutno postupanje, kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji drugi oblik tjelesne kazne, dakle je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije, civilno stanovništvo protuzakonito zatvarao, nečovječno s njim postupao, mučio, primjenjivao mjere zastrašivanja i terora, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva.

BJ 0031 OKRUŽNI SUD BJELOVAR Istražni odjel : istražni sudac Zdravko Stanić BJELOVAR Dana 9/10. travnja 1993. godine na Zavod za sudsku medicinu dopremljeni su posmrtni ostaci osoba pronađenih u predjelu Bukovice između sela Lončarice i Rastovca. Radi se o sumnji da posmrtni ostaci pripadaju civilima koji su u kolovozu 1991. godine zarobljeni od agresorske vojske i srpskih odmetnika, te nakon mjesec dana ubijeni.

12 pronađenih lubanja sa prikazom strijelnih ozljeda. Sve ulazne strijelne rane locirane su na zatiljnom dijelu glave. Na dvije lubanje nađeni tragovi ozljeda ( lubanja broj 1. i lubanja broj 12. )

1. BILOVIĆ MILAN Identifikacija je izvršena na osnovi dokumenata koji su nađeni u smeđoj lisnici u odjeći. Radi se o računu Croatia osiguranja, te potvrdi o registraciji traktora sa vlastoručnim potpisom.

2. GRDIĆ MARTIN Identifikacija izvršena prema odjevnim predmetima i to vesti i hlačama, te prema remenu hlača.

3. LEKŠIĆ IVAN Identifikacija izvršena na osnovi visokih gumenih čizama presavinutih sara u gornjem dijelu, vunenih čarapa te vesti.

4. MIHALINA ZDRAVKO

Identifikacija izvršena prema vesti.

5. ŠPIRANEC VLADIMIR Identifikacija izvršena prema puloveru, smeđoj sandali i sivoplavih štofanih hlača. 6. JAN IVAN Identifikacija izvršena prema crnim poluvisokim radničkim cipelama, čarapama, vesti i satu. 7. LOVRENC VLADO Identifikacija izvršena na osnovi veste.

8. LOVRENC ŽELJKO Identifikacija izvršena na osnovi crne muške cipele sa visokom petom.

9. SRAGA MILAN Identifikacija izvršena prema muškim čizmama sa patent zatvaračem sa unutarnje strane i debeloj vesti smeđe boje.

10. SRAGA STJEPAN Identifikacija je izvršena prema zelenim radničkim hlačama sa tregerima i sivog pulovera s V izrezom.

11. KOTARAN MATEJ Identifikacija izvršena na osnovi starog prijeloma na srednjem dijelu desne natkoljenične kosti.

13. LJUBIČIĆ DAMIR Identifikacija je izvršena prema plavoj trenirci, vesti i cipeli.

14. KUJEK JOSIP Identifikacija izvršena na osnovi triko majce sa kragnom i tri bijela gumba.

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 5. LJUBOMIR LONČAR, sin Petra i Sofije rođene Lakić, rođen 18.10.1958. god u Biljanima Donjim, općina Benkovac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička ulica 9. MILADIN MITROVIĆ, sin Gavre i Gospave, rođen 05.03.1943. god. u Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 191 13. RAJKO BLAZIĆ, sin Milana i Božice rođene Gajić, rođen 1936. god. u Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 189 18. GAVRO PEDIĆ, sin Save i Cvjetke rođene Božanović, rođen 24.07.1934. god u Gornjoj Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 187 22. JOVAN KOROLIJA, sin Marka i Boje rođene Vujasinović, rođen u Ivoševici, općina Knin, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 170 24. BRANKO VOJNOVIĆ, sin Marka i Ane rođene Ljiljak, rođen 29.10.1938. god u Lađavici, općina Nova Gradiška, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 170 27. DRAGIŠA CANCAREVIĆ, sin Nikole i Ljube rođene Ilić, rođen 08.12.1961. god. u Vukovaru, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 177 32. RAJKO VUKOVIĆ, sin Boška i Smilje rođene Lukić, rođen u Kokanoviću, općina Vlasenica, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 258 36. MILAN JOVANOVIĆ, sin Pere i Cvijete rođene Stanković, rođen 10.02.1941. god. u Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 163 39. RADOSLAV JOVANOVIĆ, sin Pere i Cvijete rođene Stanković, rođen 16.11.1950. god. u Vasiljevici, općina Lukavac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 140 43. DUŠAN RADEKA, sin Spasoja i Perse rođene Lakić, rođen 30.05.1939. u

Biljanima Gornjim, općina Benkovac, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 138 48. MILE SAVIĆ, sin Luke i Rose rođene Mišić, rođen 02.04.1962. god. u Pavkovićima, općina Vlasenica, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 145 53. MILOMIR PEDIĆ, sin Stanka i Stake rođene Vidović, rođen 19.11.1942. god. u Bočinji, općina Maglaj, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Lička 139 57. NEDO LAZIĆ, sin Rajka i Ljube rođene Pejić, rođen 12.02.1952. god. u Priluku, općina Zavidovići, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Stara banijska b.b. 59. MILOVAN VIŠEKRUNA, sin Nikole i Mitre rođene Ustić, rođen 23.05.1953. god. u Vukovaru, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Stara banijska 18 63. MARKO RADIĆ, sin Todora i Milke rođene Jeremić, rođen 22.06.1935. god. u Zelini Gornjoj, općina Gradačac, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Stara banijska 14 67. MILOŠ ŽABARAC, sin Makse i Petre rođene Ignjić, rođen 11.11.1949. god. u Srednjoj Slatini, općina Gradačac, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Borovu Naselju, Vlasinska 8 MJESTO POČINJENJA DJELA: Borovo Naselje VRIJEME POČINJENJA DJELA: 04. srpnja 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su nakon što su pristupili nelegalnim vojnim formacijama tzv. Republike srpske krajine, dana 4. srpnja 1991. god. u Borovom Naselju, u Ličkoj, Kozaračkoj, Staroj banijskoj i Vlasinskoj ulici otpočeli pucati iz vatrenog oružja, te ispaljivati tromblonske mine i bacati ručne bombe. Nakon što su u namjeri da uspostave red stigli pripadnici ZNG-a i MUP-a RH imenovani su pružili otpor i na njih počeli pucati iz svih oružja, a kojom prilikom je teško ranjeno više osoba od kojih su neke i podlegle ranama. Time su imenovani počinili kazneno djelo oružane pobune protiv RH. GOSP 0001 INFORMACIJA SAVO JURASOVIĆ, pukovnik bivše JNA, " komandant" gospićke vojarne, uoči rata premješten u IKM ( istureno komandno mjesto) na području Plitvica, gdje po uzoru na nekadašnju 6. ličku formira tzv. " lički korpus ". Pod njegovim zapovjedništvom učinjeni su mnogi ratni zločini nad Hrvatima iz Slunja, koreničkog, gračačkog i ostali dijelova Like.Za svoje" zasluge" tijekom agresije na Republiku Hrvatsku unapređen je u čin general pukovnika. Protiv njega se također vodi postupak zbog ratnog zločina protiv civilnog pučanstva. STEVO OBRADOVIĆ, pukovnik bivše JNA i profesionalac u riječkom korpusu kao

i Jurasović , poslije povlačenja toga korpusa premješten je isto u IKM (istureno komandno mesto ), na Plitvicama. Jedan je od komandanata napada na Liku zbog čega se protiv njega vodi kazneni postupak za ratni zločin protiv civilnog pučanstva. Prema dostupnim informacijama nalazi se u mirovini, a živi u Srbiji. SIMO ŠIJAN, nekadašnji direktor PPK" Velebit" , uoči rata je sustavno opljačkao poduzeće, vozni park i trgovine koje su bile dostupne na cijelom području Like. Tijekom rata bio je politički i " poduzetnički" vrlo učinkovit, te politički vrlo aktivan kao delegat u samoproglašenoj tzv." Krajini", ali i u to vrijeme i vlasnik poljoprivredne zadruge u Gračacu, te član tzv. " vlade" zadužen za poljoprivredu. No, koliko je do sada poznato "poduzetnička" i politička karijera nekad moćnog gospićkog silnika tijekom rata je ubrzo potonula. DANE NARANDŽIĆ, tzv. novinar, bez škole, zvanja i ostaloga, ali nekadašnji " rukovodilac " član Omladinskog komiteta Saveza komunista, zet tada visokog funkcionera SKH, danas živi u Beogradu gdje je tijekom rata bio čelnik organizacije" protjeranih novinara Srba ". Inače, jedan je od kako je dokazano" razbijača" spomen ploče, podignute u spomen hrvatskim žrtvama na gospićkom groblju Sv. Marije Magdalene 1991. godine nakon čega je pobjegao iz Gospića. Dr. NIKOLA VARIĆAK, osnivač i predsjednik glavnog odbora terorističkog SDS a, za bivšu Općinu Gospić, jedan je od začetnika oružane pobune i " balvan revolucije" u Lici. No unatoč svim zamislima i njegov san o "velikoj Srbiji" nije se ostvario. Danas živi i radi u Novom Sadu. ŽELJKO STEVIĆ, diplomirani ekonomist, bivši direktor Ugostiteljskog poduzeća" Jadran" iz Gospića, bio je član glavnog odbora SDS - a za Gospić, a danas živi u Beogradu. Prema informacijama koje je tijekom rata prenosila radio postaja Gračac, radio je u nekakvom ugostiteljskom poduzeću. LJILJANA JELAČA, poslovođa prodavaonice" Borac "iz Travnika, poslovnice u Gospiću bila je jedna od najekstremnijih žena pri terorističkom SDS - u i tzv. gračačkoj brigadi na području Divosela. U rujnu 1993.godine u akciji Hrvatske vojske pod nazivom" Medački džep "poginula je od vlastite ručne bombe pokušavajući je baciti na pripadnike hrvatske vojske. RADE ČUBRILO , " vojvoda", besposličar, čelnik je i jedan od osnivača a potom i predsjednik terorističke organizacije SDS -a za Raduč ( selo nedaleko od Gospića ). Bio je vrlo zapažen i aktivan na prijeratnim skupovima srpskih ekstremista, a istaknuo se kao organizator seoskih straža i barikada, pri čemu je u više navrata" okrvavio ruke ''Tijekom srpnja 1991. godine masakrirao je pet civila Hrvata iz Lovinca. O NEKADAŠNJIM GOSPIĆKIM LOKALNIM MOĆNICIMA Podržavajući i slijedeći ideju i san o tzv. " velikoj Srbiji" , a promičući je kroz navodnu" ugroženost " , mnogi su gospićani srpske nacionalnosti digli ruku na svoj rodni grad i Republiku Hrvatsku. Napuštajući, u početku agresije na Gospić, kako su prvotno mislili grad u kojemu su rođeni i odrasli tek na dva do tri dana, ostavivši

"belim orlovima i vascelom srpskom junaštvu i raznim herojima i junacima", pristiglim čak iz Beograda da obave svoj prljavi posao u najkraćem mogućem roku, bili su se sklonili na sigurno, kao i uvijek u duboku" hladovinu ". No junačka obrana Gospića je izdržala i u najtežim kritičnim trenucima početkom rujna 1991. dok još nisu bile osvojene gospićke vojarne JNA te potpuno porazila u uličnim borbama" bele orlove " i ostale srpske "dragovoljce, solunce i junake". Gospić je bio slobodan, a san o "velikoj Srbiji" počeo je propadati. Gdje su bili i što su radili nekadašnji vladari Gospića? MILORAD LUKIĆ, nekadašnji predsjednik izvršnog vijeća Skupštine općine Gospić napustio je grad uoči rata. Potom je u Gračacu obavljao dužnost predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Gračac, što mu je trebala biti odlična preporuka za političku karijeru u Beogradu, koju prema postojećim saznanjima nikada nije ostvario. Danas živi u Beogradu, a neko vrijeme je obnašao dužnost jednog od "funkcionera "tzv. "vlade SAO Krajine". STEVO BASTA, jedan od mnogih sekretara općinskog komiteta Saveza komunista, višegodišnji načelnik gospićkog Odjela za poslove obrane, član raznoraznih komisija, odbora itd., nakon oslobađanja zaposjednutog dijela Gospića I sredinom rujna 1991. bježi u okolicu Udbine, ostavivši imanje i velebnu kuću sagrađenu sredstvima nekada popularnog" zelenog plana ". U odmetničkim postrojbama brzo napreduje do čina majora, te 1991. uoči Nove Godine putem TV Beograda poručuje da će u novogodišnjoj noći popiti kavu u Otočcu. Neko je vrijeme proveo u nekakvom štabu paravojnih četničkih formacija , a onda kao" zaslužan" major prelazi u štab zloglasnog četničkog ličkog korpusa koji je sjedište imao u Korenici. Danas koliko je poznato također živi u Beogradu.

RATNI ZLOČINI U LOVINCU 1991. Četnici su kao što je poznato 5. kolovoza 1991. godine ,jednim dijelom kao pripadnici raznih četničkih formacija na području Like, a dijelom kao pripadnici tzv. " milicije SAO Krajine" izvršili minobacački napad na Lovinac, ušli u selo palili kuće i gospodarske zgrade te odveli iz kuća mještane: Martina Katalinića, Juru Sekulića, Marka Pavičića, Ivana Ivezića i Martina Šarića nedaleko od Lovinca i tamo ih mučki ubili. Milana Sekulića ubili su još u selu nakon što su ga vezali. Ta su okrutna nedjela počinili: prvookrivljeni RADOSLAV ISAKA ČUBRILO, rođen 07.1954 u Liparu, Općina Kula, s mjestom prebivališta u Ploči, a zvali su ga " Rade vojvoda; BOGDAN NIKOLE ŠOBOT, rođen 1970. u Raduču; MILORAD, DRAGANA, ČUBRILO ,tzv. "Čačak ", rođen 1970. u Gračacu; MILORAD, MIRKA, ŽEGARAC , rođen 1965. u Raduču; PETAR HAJDUKOVIĆ zvani PEKO, rođen 1954. u Raduču; GOJKO MRKAILO, rođen 1931. u Raduču i BOGDAN ČUBRILO rođen 1929. u Raduču. Počinivši ova ubojstva prekršili su pravila Međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba, izvršili napad na civilno stanovništvo, koji je imao za posljedicu smrt više osoba, ubijali su civilno stanovništvo i uništavali imovinu. Postoji

opravdana sumnja da su na taj način učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava te ratne zločine protiv civilnog stanovništva iz članka 142. preuzetog Kaznenog prava. Nakon što je Županijski sud u Gospiću sedmoricu četničkih zločinaca osudio na zatvorske kazne zbog ubojstva nedužnih civila iz Lovinca 5. kolovoza, Vrhovni je sud presudu ukinuo i vratio na ponovni postupak Zadarskom sudu.. Odvjetnik okrivljenih uložio je na presudu žalbu, koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio, te vratio slučaj na ponovni postupak, uz zahtjev da se okrivljeni ponovno saslušaju, kao i eventualno novi svjedoci. Čitav predmet upućen je zadarskom Županijskom sudu. REPUBLIKA HRVATSKA GOSP 0002 ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU Posl. broj: K-11/97-64

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Matilde Krunić, kao predsjednika vijeća i Miroslave Jurjević, predsjednice suda, i sudaca porotnika Nikole Milinkovića, Josipa Bašića i Nikole Galac,kao članova vijeća, uz sudjelovanje Katice Radaković, kao zapisničara, u krivo predmetu protiv optuženih: I MIĆE DORONTIĆ i dr, zbog kriv. djela iz čIo 124. st. 1. OKZRH, povodom optužnice Vojnog tužiteljstva u Karlovcu broj: KT-370/93 od 30. rujna 1996. god, nakon održane glavne javne rasprave dana 14. listopada 1997. god, u prisutnosti županijskog državnog odvjetnika Pavla Rukavina, IV opt. MILANA BRAKUS i branitelja optuženika od I do VIII Stjepana Nikšić, odv. iz Gospića, dana 14. listopada 1997.god Presudio je I opt. DORONTIĆ MIĆO, sin Steve, rođen 8.11.1950. g. u Otočcu, gdje i prebiva u Zalužnici bb, Srbin, držav. RH, sada nepoznata boravišta, II opt. BOROVAC DANE, sin Milovana,rodjen 28. 11. 196 0.g u Zalužnici, gdje i prebiva na kbr. 132, Općina OtoSrbina, držav. RH, sada nepoznata boravišta, III opt. HINIĆ RADE, sin Vaje, rođen 1. 01.1954. u Zalužnici, gdje i prebiva na kbr. 135, Općina Otočac,

Srbina,

držav. RH,

IV opt. BRAKUS MILAN, sin Mane i Dare, r. Brakus, rođen 5.03.1953. u Zalužnici, gdje i prebiva na kbr. 57, Općina Otočac, Srbin, držav. RH, oženjen Milenom, otac dvoje djece starih 3 i 6 god, vojsku nije služio, sada u pritvoru od 30.travnja 1997. V opt. POPOVIĆ BRANISLAV sin Dušana rođen 12.05.1959. u Zalužnici gdje i prebiva na kbr. 140, Općina Otočac, Srbin, držav. RH, sada nepoznata boravišta VI opt. POPOVIĆ ĐURO, sin Vaje, rođen 01.02. 1958.u Zalužnici, gdje i prebiva, na kbr. 159, Općina Otočac, Srbina, držav. RH, sada nepoznata boravišta, VII opt. IVANČEVIĆ DARIVOJA, sina Budimira, rođen 01.12.1958. u Otočcu, sa prebivalištem u Karlovcu, Pokupska Luka kbr. 121, Srbina, držav. RH, sada nepoznata boravišta, VIII opt. MILINOVIĆ NEDJELJKO, sin Branka, rođen 18.04.1955. u Zalužnici, sa boravištem u Zagrebu, P. Markovca 5, Srbin, držav. RH, sada nepoznata boravišta krivi

su

što su dana 28. lipnja 1993. god oko 15,00 sati u mjestu Zalužnica, Općina Otočac, nedaleko Hinić raskrsnice, kao pripadnici pobunjeničkih srbočetničkih paravojnih oružanih formacija, u trenutku kada su vidjeli da nailazi kamion hrvatske vojske, u kojem se nalazilo 11 nenaoružanih hrvatskih vojnika, protivno čl. 4. II Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. god o zaštiti žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba od 08. 06. 1977. g. iznenada otvorili vatru iz pješačkog naoružanja na taj kamion, želeći usmrtiti vojnike, kojom prilikom je smrtno stradao vojnik Refik Mahmuljin, dok su ranjeni Damjanović Slobodan, Mećavica Smajil, Osvaldić Zvonko, i Boško Radić, a svi preživjeli zarobljeni i odvedeni u logor, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubili i ranili neprijatelja koji nema sredstava za obranu, čime su počinili kriv. djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja, označeno i kažnjivo po čl.124.st.l.OKZRH, pa se temeljem čl. 124. st. 1. OKZRH osudjuju

I opt. DORONTIĆ MIĆO, II opt. BOROV.AC DANE, III opt. HINIĆ RADE, IV opt. BRAKUS MILAN, V opt. POPOVIĆ BRANISLAV, VI opt. POPOVJĆ ĐURO, VII opt. IVANČEVIĆ DARIVOJ i VIlI opt. MILINOVIĆ NEDELJKO na kaznu zatvora u trajanju od 10 /deset/ godina svaki. IV opt. BRAKUS MILANU, temeljem čI. 45. OKZRH u kaznu zatvora uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 30. travnja 1997. god do 14. listopada 1997. god i nadalje. Temeljem čl. 90. toč. 3. ZKP optuženici od I - VIII solidarno će snositi troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.944,50 kn /dvije tisuće devetsto četrdeset četiri kune i pedeset lipa/. Temeljem čl. 100. ZKP oštećenik Miroslav Nikolić sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje se na građansku parnicu. Obrazloženj e Vojno tužiteljstvo u Karlovcu optužnicom broj: KT-370/93 od 30. rujna 1996. god optužilo je I Dorontić Miću, II Borovac Danu, III Hinić Radu, IV Brakus Milana, V Popović Branislava, VI Popović Djuru, VII Ivančević Darivoja i VIII MIlinović Nedjeljka, zbog kriv. djela protiv čovječnost međunarodnog prava - protupravnim ubijanjem i ranjavanje neprijatelja, označeno i kažnjivo po čl. 124. st. 1. OKZRH. Temeljem čl. 2. st. 1. Uredbe o stavljanju izvan snage uredbi iz oblasti pravosuđa, Vojni sud u Karlovcu predao je, a Županijski sud u Gospiću preuzeo je ovaj krivični predmet. Optužnicom se inkriminira optuženicima da su dana 28. lipnja 1993. god, oko 15 sati, u mjestu Zalužnica, Općina Otočac, nedaleko Hinić raskrsnice, kao pripadnici pobunjeničkih srbočetničkih paravojnih oružanih formacija, u trenutku kad su vidjeli da nailazi kamion Hrvatske vojske, u kojem se nalazilo 11 nenaoružanih hrvatskih vojnika, protivno čl. 4. II Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. god o zaštiti. žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba od 8. 06. 1997. god, iznenada otvorili vatru iz pješačkog naoružanja na taj kamion, želeći usmrtiti vojnike, kojom prilikom je smrtno stradao vojnik Refik Mahmuljin, dok su ranjeni Damjanović Slobodan, Mećivica Smail, Osvaldić Zvonko i Perić Siniša, a svi preživjeli zarobljeni i odvedeni u logor. Na glavnoj raspravi održanoj dana 14. listopada 1997. god županijski državni odvjetnik u činjeničnom opisu optužnice umjesto imena Perić Siniša stavio je ime Boško Radić. Nakon, provedene glavne rasprave zastupnik javne optužbe ostao je kod optužnice za sve optuženike navedene u optužnici od I - VIII. U skladu sa rješenjem ovog suda broj; K-11/97-20 od 12. lipnja

1997. god optuženicima Dorontić Mići, Borovac Dani, Hinić Radi, Popović Branislavu, Popović Đuri, Ivančević Darivoju, Milinović Nedjeljku suđeno je odsutnosti. IV opt. Milan Brakusu svojoj obrani na glavnoj raspravi naveo je da ostaje kod svoje obrane koju je dao na glavnoj raspravi dana 23. lipnja 1997. god i na glavnoj raspravi dana 28. kolovoza 1997. god. IV optuženik u svojoj obrani naveo je da je da se kritičnog dana 28. lipnja 1993. god nalazio na položaju u zaseoku Hinići, selo Zalužnica. Straža je organizirana pred kućom Borovac Milovana. Zajedno s njim na straži su se nalazili 6 stražara i 2 zapovjednika. Zapovjednici su bili Popović Branislav, koji je bio komandir čete cijele Zalužnice i Dorontić Mićo, koji je bio komandir odjeljenja, te stražari Hinić Rajko, Popović Milan, Ivančević Darivoj, Milinović Nedjeljko, Hinić Milan i Brakus Milan. Popović je omogućio zbog mirnog stanja tih dana da ne treba straže u vrijeme ručka, koji se servirao u voćnjaku 20 metara udaljeno od mjesta gdje su bili na straži. Tu su sjedili. Oko 15 sati k njima osmorici dolazi Borovac Milovana Dane, koji je prišao komandirima i rekao "je li vi vidite kamion koji se i čuje, a dolazi od pravca Rajkovića,'' što je od njih po njegovoj procjeni udaljeno oko 1 km i 100 200 metara. Između punkta koji su oni držali u selu Zalužnica, zaselak Hinići, i punkta "Rajkovići'' kojega su držali pripadnici Hrvatske vojske nalazilo se područje "ničije zemlje", na koji su dolazili mještani hrvatske i srpske nacionalnosti radi obrade zemlje. Ovaj kamion je bio uočljiv, jer tim dijelom ceste od početka rata rijetko kad bi prošao koji auto. Siguran je da ni jedan auto nije tuda prošao, niti osobni niti teretni. Na riječi Borovac Milovana Dane Popović je rekao da nešto nije u redu, a na to je Dane odgovorio da je vozilo vojno i maskirno. Ppopović, Dorontić i Dane otišli su tih 20 metara do mjesta gdje se nalazi stražarsko mjesto. Oni su uz sebe imali oružje i to Borovac i Popović automatske puške, a Dorontić je imao kao mali mitraljez. Ostali su ustali i uzeli puške, ali su tu stali, jer im je Dorontić rekao da tu ostanu do daljnjeg naređenja. Između sebe su govorili da je možda vozač tog kamiona pogriješio put. Vidio je da je Popović digao automatsku pušku prema kamionu, koji je tada bio udaljen cca 170 metara, te je počeo rafalno pucati, dok su Dorontići Dane pucali pojedinačno paljbom. Nakon toga Popović je potrošio municiju, utrčao je u spavaonicu, i uzeo "osu", te je izletio preko. ceste i ispalio iz nje u kamion, koji se nalazio na udaljenosti od oko 100 metara i kretao se malom brzinom pred zaustavljanje. Iz kamiona nije bilo pucnjave. Svi ostali su gledali prema njima i vidjeli su da je "osom" pogođeno u zadnji blatobran desnog kotača. Cesta je na tom dijelu položena koso, pa je postojala mogućnost za takav pogodak. Hinić Milanu, Rajku i njemu učinilo se da je iz kamiona ispao čovjek na cestu. Borovac Dane je ispalio "zolju", koja je pogodila ispod motora kamiona u cestu, te je čuo kada je on rekao da je promašio. I dalje se pucalo i to Dorontić pojedinačno, koji im je rekao da pogledaju cestu iz pravca Otočca da ne bi upali u zasjedu, te da pogledaju i preko polja da ne ide vojska. Rajko je pogledao i rekao da nema nikoga, te su svi bili mirniji i sigurniji, pa je vjerojatno vozač kamiona pogriješio put. Dorontić je zatim rekao da vidi hrvatske vojnike koji su iskočili na suprotnu bočnu stranu kamiona u žito i u kanal koji se tu nalazi. Popović je tada naredio da i oni odu u zaklon, te da se čuvaju zolja i metaka. On je otišao u prostorije kuće u kojoj su spavali, jer su zidovi bili debeli, pa je smatrao da su dovoljno zaštićeni. Popović je ostao iza kuće sa Dorontićem. Ostali su otišli, neki u stariji,a neki u noviji rov, koji su se tu nalazili. Naišla su dva vozila UNPROFOR-a iz pravca Otočca. Dorontić je naredio da se prestane sa pucanjem, a Popović je rekao da treba spriječiti hrvatske vojnike da idu prema grmečima i da dođu do boljeg zaklona. Nakon toga Popović unosi u prostoriju gdje su spavali mehanizam kojim je ispalio "osu". Krčeći mu put udara puškom u pragove koji su služili kao zaštita, tako da je iz puške ispao okvir i streljivo, odnosno okvir se od udara otvorio, pa su iz njega ispali municija i feder . Kamion UNPROFORA-a - džip je prošao bez

zaustavljanja prema Vrhovinama. Dorontić mu je rekao da uzme bilo čiji drugi okvir i on je to učinio. Nakon toga je prošao i drugi auto UNPROFOR-a. Tada je stavio ruke sa jedne i druge strane usta i vičući u pravcu hrvatskih vojnika, da se predaju, jer da su iza njih mine. Mina ustvari nije bilo, ali je znao da će Popović telefonom zvati njihove snage koje su se nalazile na obližnjoj koti, na 100 metara iza njih, da otvore vatru. Nakon tog poziva dva vojnika izlaze iza zaklona i iza kamiona. Dorontić zove Popovića da ne zove kotu, jer da su se počeli predavati. Popović im je rekao da se predaju praznih ruku. Prva dvojica su tražila da se prestane pucati, što je i učinjeno. Do tada se pucalo pojedinačno. Čulo se pucanje i iz bunkera, ali on zbog mjesta na kome su se oni nalazili nije hrvatske vojnike mogao pogoditi. Nakon toga naišla je jedna grupa od trojice hrvatskih vojnika, a iza toga su izašla još četvorica tako da ih je na cesti bilo ukupno 9. Bili su udaljeni od njih 80 - 90 metara, odnosno, na toj udaljenosti bili su od Popovića, a od njih još 5 - 6 metara više. Vidio je na cesti da oni nisu naoružani. Na Popovićevu zapovijed da idu prema njemu i dignu ruke uvis, jedan je rekao da ne može dignuti ruku jer da je povrijeđen. Kada su prišli do Popovića, na njegovo pitanje odgovorili su da ima jedan ranjen i jedan mrtav vojnik. On je na to rekao da dvojica zadnjih odu po njih. Dorontić je pitao što imaju od naoružanja, te su dvojica odgovorila da nemaju ništa. Nakon njih također su dvojica rekla da nemaju ništa, a jedan hrvatski vojnik je rekao da ima prazan pištolj u kamionu. Dorontić je odredio njega i Hinić Rajka, te Popović Milana, da s tim vojnikom odu po pištolj. Oni su to i učinili, te su uzeli pištolj koji je bio prazan i dali ga Popoviću. U to su dvojica vojnika donijeli ranjenog vojnika, te je hrvatskim vojnicima na njihovo traženje data voda i zavoji. Jedan od vojnika pitao je Dorontića da li imaju vezu sa Perušićem putem telefona. Isti mu je odgovorio da telefonske veze nema. Dorontić mu je naredio da zarobljenike pregleda, te da se skinu. Skinuli su se najprije u majice, a kasnije su i njih skinuli. Nakon pregleda kod njih je pronašao samo 3 mala džepna nožića za osobnu upotrebu i nešto osobnih dokumenta. Popović im je naredio da uđu u prostoriju u kojoj su oni spavali, a njega je odredio da bude čuvar. Sa vojnicima je razgovarao, dao im je vode i dozvolio da zapale cigaretu. Također im je rekao da je sreća što su se predali, jer da bi inače sa kote bili potučeni. Pitao ih je otkuda idu, a oni su odgovorili da idu iz rezerve iz Perušića. Također ih je pitao da li ih je putokaz u Čovićima odveo k njima, te su se oni zagledali na te riječi i misli da su tada shvatili da su pogriješili. Tada im je rekao da su prvi u dvije godine koji su se tuda uputili. Pitajući od kuda su, a oni su odgovorili "od Zagreba, Dubrave, Sesveta" Tada je došao Srdić Milorad, tzv. "brigadni bezbednjak" i dva vojna policajca, te je Popović rekao da svi izađu van. Tamo im je Srdić naredio da se skinu u veš i stanu pred kuću. Pitao je gdje je poginuli vojnik. Naredio je Popoviću da nađe čovjeka i da doveze kamion HV-e pored saniteta, koji je također došao. Srdić je postrojio zarobljenike i rekao da unesu ranjenog i poginulog i da uđu u sanitet zajedno sa vojnim policajcem. Kamion je dovežen. Zarobljenici su sa sanitetom otpremljeni kako su čuli u ambulantu u Vrhovine, od tuga su otpremljeni u Korenicu, a zatim u Knin. Kamion HV-e je pregledan i u istom je pronadjeno oko 100 kom puščane municije i osobne stvari, torbe i drugo, nešto voća. Nikakvo oružje nije pronađeno u kamionu. Drugi dan se pričalo da su trojica zaslužna i to Borovac Dane, Popović i Dorontić, te da će dobiti 1.000 DEM nagrade. Nakon par dana k njemu ku6i je došao Dorontić i rekao mu da ga je Popović uvrstio u spisak za nagradu. Rekao mu je da tu nagradu nije zaslužio, odnosno to je on rekao, te da je on i Popović tome svjedok kada je prosuo municiju, te da ničim nije doprinio zarobljavanju vojnika osim što ih je spasio pogibije i pozvao ih na predaju. On mu je na to odgovorio da svašta priča i da već ima ime "ustaški spasitelj". On da mu je odgovorio "neka imam". Rekao mu je da će sutra doći general iz Knina, te da treba dati počasni pozdrav i raporte. Odgovrio mu je da o tome nema pojma i da on neće doći, te da ga kazni ako hoće. Sutra veče na straži je čuo da je bio general i da se radi o nagradi od 200 DEM, pretvorenoj u krajiške dinare. Taj dinar je stalno devalvirao i u toku jednog dana. VI opt. Popović Đuro nije bio prisutan kada je došlo do pucnjave na kamion HV-e, već je došao nakon zarobljavanja. Do predaje pripadnika HV-e došlo

je nakon što su prošla vozila UN. Pucnjava se otvorila ali se nije pucalo gusto. Nije vidio oko sebe tragove pucnjave koja bi eventualno potjecala od strane pripadnika HV-e. Nakon što je uslijedio njegov poziv na predaju, prva dvojica su digla ruke. Pucnjava je nakon što su oni digli ruke trajala još kratko vrijeme. Popović je obustavljao pucnjavu, ali budući da su svi pucali pitanje je kako je tko čuo njegov glas. Zna da se pucalo iz rova, a ne zna tko je bila ta osoba koja se nalazila u rovu, međutim, ona je pucala duže od ostalih, nakon što su se ova dvojica već predali i digli ruke. Nije čuo da bi pripadnici hrvatske vojske pucali, a nije mogao vidjeti da li su imali oružje. Istakao je da nikada Hrvate nije smatrao neprijateljem, pa da je upravo na ovom okupiranom području Hrvatske maltretiran zbog druženja s Hrvatima. Nije pristupio niti jednoj srpskoj stranci, zbog čega je imao posljedica, te je bio primoran ići na prvu crtu, iako je bio vojno nesposoban. Navodi da nije prihvaćao politiku SDS-a ali da je bio u manjini i nemoćan da se suprotstavi. Dobro mu je poznata sva hrvatska povijest od 9. stoljeća pa nadalje sve do današnjih dana. Upravo iz tih razloga nije prišao SDS-u, jer je znao da Republika Hrvatska ima pravo na samoodređene i odcjepljenje. U vrijeme pred akciju "Oluja" napustio je položaj 3 4 sata prije akcije, te je prvi dezertirao. Od početka okupacije nije ništa oštetio, otuđio ili uništio od materijalnih dobara Republike Hrvatske. U dokaznom postupku provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka Miroslava Nikolić /L 157-158/, Slobodana Damjanović /L 158-160/, pročitan je iskaz svjedoka Mravinac Antona /L 190 i 122/, Tonković Mile /L 89 i 121/, Dujmović Petra /L 90 i 122/, Siniše Perić /L 117/, Boška Radić /L 119 i 120/, Izvršen je uvid u zapisnik o pregledu i obdukciji leša /L 25/, izvršen je uvid u zapovijed glavnog štaba. tzv. srpske vojske krajine komande 7. korpusa /L 39 i 40/, izvršen je uvid u zapisnik o rekonstrukciji događaja od 12. rujna 1997. god /L 133 do 135/, izvršen je uvid u fotodokumentaciju /L 137 do 150/, izvršen je uvid u situacijski plan /L 147 do 148/, izvršen je uvid u izvadak mape iz katastra /L , 149/. Svjedok Miroslav Nikolić iskazao je da se dana 28. lipnja 1993. god u popodnevnim satima vraćao kući u Zagreb. Išlo je njih ukupno jedanaestorica hrvatskih vojnika. Vozili su se u kamionu HV marke "Deutz", maskirne boje i sa oznakama HV-a. On je upravljao kamionom, a kraj njega u kabini sjedila su dva vojnika i to Osvaldić i Perić. Ostali vojnici sjedili su na sanduku kamiona, preko koga je bila prebačena cerada, time da je ista bila na zadnjem dijelu kamiona podignuta. Kada su došli na punkt tzv. "Rajkovići" na kome se nalazila straža HV vidio je da se na jednom dijelu kolnika nalaze ježevi, a da je drugi dio kolnika slobodan. Također je uočio sa lijeve strane ceste, gledajući u pravcu Zalužnice da stoji straža HV. Usporio je vožnju kamiona, te je skoro stao i upitao je stražara da li je to put za Zagreb. Ovaj mu je odgovorio da jest i neka ide. Nije ga iznenadilo to što ga je stražar pustio da ide bez dokumenata, jer je iz iskustva znao da stražari na nekim punktovima traže dokumentaciju a na nekima ne. Krenuo je dalje, uvjeren da ide u pravcu Zagreba, ali je na udaljenosti od punkta možda oko 1 km ispred sebe udaljen oko 20_m ugledao balvan, koji je priječio prolaz cestom, jer se nalazio na sredini ceste, tako da se nije moglo proći. U momentu kada je ugledao balvan shvatio je da je pogriješio put i da se vjerojatno nalazi na privremeno okupiranom teritoriju. Kada je zaustavio kamion pokušao je otvoriti svoja lijeva vrata, međutim, odmah je započela pucnjava, najprije iz automatskog oružja koja je dolazila sa njegove lijeve strane i od naprijed. Zadobio je povredu nosa. Nije vidio nikakvu vojsku, jer je bila magla i vidljivost je bila slaba. Čuo je da Boško Radić govori da prestanu pucati i da se predaju. Međutim, pucnjava nije prestajala. Oni nisu odgovarali na pucnjavu, jer nisu imali iz čega, budući da kod sebe nisu imali nikakvo oružje, jer su išli kući na odmor. Kasnije je utvrđeno da je u kamionu pronađen samo jedan neispravan pištolj, tako da neprijatelj od njih nije doživio nikakvu kontrapaljbu.

Kada je vidio sa koje strane dolazi pucnjava odlučio je zajedno sa ostalima u kabini izaći na desna vrata kamiona jer je vidio da se uz cestu nalazi nekakvo žito uz koje se mogao zakloniti. Njih trojica su izišli iz kabine i sklonili se u žito uz cestu. Boško Radić je govorio da prestanu pucati i da se predajemo. Pucnjava je i dalje trajala, a što se točno dešavalo sa ljudima koji su bili u sanduku kamiona ne zna, jer je od pucnjave bio u strahu. Ne može točno reći da li je čuo od neprijateljskih jedinica koje su ih napale poziv na predaju. Radić se prvi počeo predavati i već kada je izašao da se predaje i dalje se pucalo po njemu od strane neprijateljske vojske. Iza Radića su se predali i ostali koji su mogli izaći. Među prvima su bili on, Osvaldić i Ožeg. Kada su se predali na traženje neprijatelja otišli su po svoje ranjene i to po Slobodana Damjanovića i Mećivica Smaila. Radić je došao sam iako je bio ranjen. Nakon toga dovezen je kamion do mjesta gdje su se nalazili, tj. do kuće gdje su se nalazili njihovi položaji na cesti od Zalužnice prema Otočcu. Naredili su njemu i još jednom vojniku da sa kamiona skinu vojnika koji je smrtno stradao, a to je bio vojnik Refik Mahmuljin. Skinuli su ga sa kamiona i odnijeli u vozilo, kojim su kasnije svi odvezeni u pravcu Korenice. Od njih koji su bili nepovrijeđeni, ili manje povrijeđeni odvojili su vojnike koji su bili teže povrijeđeni i to Radića, Damjanovića, Mećivicu i Osvaldića. Skinuli su ih do gaćica, netko je bio bos, netko u čarapama, odnijeli su im novac, satove, lančiće. Nakon predaje kad su već bili ispred garaže došao je UNPROFOR ali mu oni nisu dali da priđu. Skinuli su ih iza garaže da se ne vide. Jedan njihov kapetan uzeo je od njih podatke i popisao ih, a nakon toga su ih natovarili u pincgauer i odvezli u pravcu Korenice. Ne može sa sigurnošću tvrditi dali je tamo bio IV optuženik, ali čini mu se da je bio i da je nosio bradu, ali ne može sa sigurnošću tvrditi, i misli da je ta osoba izvlačila iz džepova vrednije stvari. Njemu je tom prilikom oduzet sat ''Seiko", zlatni lančić, 200 DEM i oko 300 HRD. Uzeta mu je osobna iskaznica, čekovna knjižica i sve što je imao u džepu. U Korenici su on i Tomislav Kalinić iznijeli iz auta tijelo smrtno stradalog vojnika i predali ga njima. Drugi dan oko 14 sati odvezli su ih u zatvor u Knin. Ističe da se na putu prema Zagrebu držao putokaza, po njegovoj procjeni neprijateljskih vojnika je bilo između 15 i 20. Kasnije kada su ih odvezli iza garaže i skinuli da ih je bilo manje i da su svi bili naoružani. Istakao je da je pucnjava na kamion počela nakon zaustavljanja kamiona. Također, dodaje da je najprije došlo do pucanja ubrzo nakon zaustavljanja kamiona. iz jednog projektila, a kasnije kad su već bili vani u žitu, da je došlo do pucanja iz drugog projektila. Svjedok Slobodan Damjanović iskazao je da se kritičnog dana sa ostalim hrvatskim vojnicima vraćao kući u Zagreb sa položaja u predjelu Perušića, da su se vozili kamionom HV kojim je upravljao Miroslav Nikolić, kraj koga su u kabini sjedili Osvaldić i Siniša Perić. Ostali da su se nalazili u sanduku kamiona koji je bio prekriven ceradom. Kada su došli do punkta hrvatske vojske kamion se zaustavio i podigli su zadnji dio cerade. Tom prilikom vidio je da se na dijelu ceste nalaze ježevi, a da je dio prolazan, jer su ježevi maknuti. Sa lijeve strane ceste gledajući u pravcu Zalužnice vidio je dva hrvatska vojnika na straži. Jedan je stajao i imao je osjećaj da je rukama koje je prekrižio na prsima zaklonio oznake HV-e. Drugi hrvatski vojnik sjedio je kraj punkta u blizini ovoga koji je stajao. Kamion je radio tako da nije čuo razgovor, koji se odvijao između vozača i vojnika na straži. Uočio je da pada kišica a magle nije bilo. Nakon toga vozilo je krenulo a cerada je ponovo pala na zadnji dio sanduka. Vozili su se još desetak minuta kada je kamion stao. Odmah nakon zaustavljanja kamiona začula se pucnjava iz automatskog oružja po kamionu. Odmah od prvih metaka smrtno je pogođen vojnik Refik Mahmuljin, koji je sjedio kraj njega na klupi sa lijeve strane kamiona. U sanduku kamiona i sa lijeve i sa desne strane nalazile su se klupe, te su sa jedne strane na klupi sjedili Radić, on i Refik i to sa lijeve strane gledajući u pravcu Zalužnice, a sa desne strane kamiona sjedio je odmah na ,kraju sanduka Mećivica, a kraj' njega Djuro Hofer. Ostala dva vojnika su sjedili na podu kamiona. Također od prvih metaka ranjen je i Boško Radić. U istom momentu kada su napadnuti shvatili su da su zalutali i gledao je kuda bi se spasili i iskočili iz kamiona. Kada se ustao i uhvatio za aranj kamiona pogođen je u desnu nadlaktice. Unatoč tome uspio je iskočiti na cestu po sredini kamiona, ali ga je nakon

par sekundi pogodio rafal po nogama. Nije vidio pripadnike neprijateljskih jedinica, ali je osjetio po pucnjavi da ista dolazi sa lijeve strane kamiona, gledajući od položaja u kom je bio kamion. Odmah nakon prvih pucnjeva čuo je da, Boško Radić govori da ne pucaju, da se predajemo. Međutim, pucnjava je i dalje trajala, iako je on uz riječi da se predajemo rekao također da nismo naoružani. Neprijatelj od njih nije doživio nikakvu kontrapaljbu. U momentu kad je iskočio iz kamiona bio je okrenut prema punktu "Rajkovići'', tako da je pogođen u desnu nogu u predjelu natkoljenice i ispod kuka, gledao je kuda bi se mogao skloniti, te se uspio dovuci do livade sa lijeve strane ceste i to se prevalio preko ruba ceste. Kako nije imao kacigu na glavi stavio je ruke na glavu da se zaštiti i u tom momentu je zadobio povrede prstiju od ''zolje'' koja je tada ispaljena. Prva ''zolja" je pala prije ove, ali isto kada je već bio iskočio iz kamiona. Pala je jedno 15 metara ispred njega, ali od nje nije povrijeđen, već je zadobio povredu od druge ispaljene ''zolje''. Budući da je Boško Radić više puta ponavljao da se predaju i pozivao je na predaju, jer su neki počeli pucati po žitu govoreći da će ih ubiti, neprijatelj je nakon nekog vremena rekao da se. predaju i da izađu. Vojnici koji nisu bili povrijeđeni i koji su bili lakše povrijeđeni su se počeli predavati, a on je ostao ležati jer nije bio sposoban da se pokrene. Od strane neprijateljske vojske nije čuo ranije poziv na predaju, niti su se oni oglasili riječima sve do ovog upornog ponavljanja Radića da se predaju. Nakon jedno desetak minuta po njega su došli Siniša Perić i Đuro, te su ga uhvatili za tijelo i odvukli do kuće gdje su se nalazili neprijatelji. Hrvatski vojnici su se predavali dolazeći od ceste koso poljem prema kući koja se nalazi uz cestu pred kojom su se nalazile neprijateljske jedinice. Tim istim putem su i njega odvukli. Tamo je vidio svakako više od 10 pripadnika neprijateljske vojske koji su bili naoružani uglavnom automatskim puškama. Polegli su ga na zemlju i kako je zapomagao odnekud se stvorila torba za prvu pomoć, te su mu prvu pomoć pružili Siniša Perić i Damir Ožeg. U jednom momentu je primjetio da su svi njegovi nestali iza njega. Čuo je također da je Ožeg rekao da su spašeni, jer dolazi UNPROFOR. Međutim, UNPROFOR nije došao k njima, a kada je došao iz zarobljeništva čuo je da im paravojska nije dala da se približe. Ne sjeća se da je tamo vidio IV optuženika Milana Brakus. Bio je dosta teško ranjen i u ležećem položaju, te nije bio u prilikama da nešto posebno promatra. Nakon pola sata utovarili su ga u kamion, a pored njega još Mećivicu, Osvaldića i Radića. Odvezli su ih u Vrhovine u jednu kuću, gdje se je nalazila njihova ratna bolnica. Tamo mu je jedna sestra pružila pomoć, a nakon toga su ušli neprijatelji, od kojih su ga dvojica ili trojica tukli. Odatle su svi ranjeni prebačeni u Korenicu, a odatle u Knin u zatvor gdje je ostao 6 mjeseci. Svjedok Mravinac Anton iskazao je da je kritičnog dana bio na punktu ''Rajkovići", koji se nalazi na cesti Čovići - Zalužnica, zajedno sa Tonković Milom. Oko 14 sati da je naišao kamion sa oznakom HV, koji je pitao vozača kuda je krenuo. Ovaj mu je odgovorio da ide kod drugih ježeva postavljati mine. Cestom se inače moglo proći jednom trakom, jer su bili uklonjeni ježevi radi toga što su ljudi iz okolnih sela išli obrađivati zemlju. Kamion je krenuo polako, a potom je počeo ubrzavati vožnju. Nije primjetio da su vojnici koji su se nalazili u kamionu bili naoružani. Mogao je slijediti kamion po njegovoj procjeni u dužini kretanja od oko 1 km, a izgubio ga je iz vida kada je zašao iza grmova. Kada je kamion po njegovoj procjeni prošao na glavnu cestu, čula se je pucnjava iz pješačkog oružja, te par detonacija, ne zna kakvog porijekla. O tome tko je pucao na kamion nije mu ništa poznato. Dok se je kamion kretao cestom njega je neprijateljska vojska mogla vidjeti sa drugih položaja, pa pretpostavlja da su ga sačekali. Kada je čuo pucnjavu mislio je da na njega pucaju, jer je vidio da je kamion otišao prema neprijateljskim položajima. Odmah su javili njihovoj vojsci koja se nalazila ispod mostića, i Otočcu, daje kamion prešao prema neprijatelju i da se čula pucnjava. Svjedok Milan Tonković iskazao je da je dana 28. lipnja 1993. god oko 15 sati kao pripadnik 133. brigade Hrvatske vojske bio na položaju na punktu "Rajkovići ". Zajedno s njim na punktu nalazio se Mravinac Anton. Punkt se nalazi na cesti od

Čovića prema Zalužnici. Na samom punktu nalazili su se ježevi koji su bili maknuti u stranu radi toga da ljudi mogu ići u polje obrađivati zemlju. Na udaljenosti od oko 100 m nalazili su se drugi ježevi, ali se i kraj njih moglo proći cestom. Oko 1 km prema Zalužnici nalazio se punkt neprijateljske vojske. Oko 15 sati naišao je kamion marke "Dajc'', maskirne boje, koji je imao na vratima oznaku HV. Kamion je zaustavio i vidio da u kabini sjede trojica muškaraca, a da otraga ima oko 10-tak vojnika. Svi su bili obučeni u vojne uniforme HV. U kamionu nije vidio oružje. Kada je pitao vozača kuda ide, on mu je odgovorio da ide do drugih ježeva postavljati mine. Na to ga je on propustio da prođe. Kamion se od njih polagano udaljavao, a nakon toga je ubrzavao. Pratio ga je u dužini od oko 400 - 500 m, a nakon toga izgubio ga je iz vida. Ubrzo iza toga čule su se detonacije i pucanje iz pješačkog oružja. Prepao se jer se bojao da će doći do pucnjave. Ubrzo iza toga k njima je došao zapovjednik Dujmović, koji je obaviješten o događaju. Svjedok Dujmović Petar iskazao je da je na lice mjesta na punkt "Rajkovići" došao na poziv vojnika Marinac Antona, koji ga je zvao telefonom i obavijestio o tome da je kroz punkt "Rajković" prošao jedan kamion marke "Dajc" u kojem su se nalazili hrvatski vojnici, te da su isti rekli da idu prekontrolirati mine kod drugih ježeva. O tome je obavijestio UNPROFOR, koji su nakon nekog vremena došli i svojim vozilima otišli da vide što se desilo. Svjedok Siniša Perić iskazao je da se kritičnog dana nalazio u kamionu zajedno sa još desetoricom hrvatskih vojnika koji su se vraćali sa položaja kući u Zagreb. Kamion je bio maslinastozelene boje, na vratima je imao hrvatski grb i oznaku HV. Njime je upravljao Miroslav Nikolić, a uz njega u kabini je sjedio on i Osvaldić, dok su ostali sjedili otraga u kamionu ispod cerade. Nitko od njih nije imao nikakvo oružje i nisu imali streljivo. Kada su došli na punkt hrvatske vojske "Rajkovići" zaustavili su se. Na punktu na polovici ceste bio je jež, a druga polovica ceste bila je slobodna. Na straži su bila dva hrvatska vojnika, koje je Nikolić upitao da li je to cesta za Zagreb, a oni su odgovorili da jest. Nastavili su voziti naprijed, a nakon nekog vremena naišli su na balvane i postavljene ježeve. Počela je pucnjava iz pušaka i automata. Kamion se zaustavio. Oni nisu znali što se dešava, zašto se puca i tko puca. Nije vidio pripadnike paravojske, ali zna da ih je vidio Nikolić, jer su oni pucali sa njegove strane. Skočili su iz kamiona i počeli puzati uz cestu. Shvatio je da su pošli u krivom smjeru. Kasnije je čuo da je vojnik koji je poginuo pogođen, kako su rekli, od prvog metka. Nakon što su puzali uz cestu pogođen je kamion iz nekog ručnog bacača. Ne zna točno koliko je trajala pucnjava. Oni nisu pucali, niti su se branili, jer nisu imali čime, te su se morali predati kad se vatra utišala. Od strane neprijatelja došao je poziv na predaju. Kako su se nalazili u žitu uz cestu predavali su se u periodu od 2 - 3 minut, jedan po jedan, a tek kada je izišao na cestu vidio je da ispred njega hodaju dvojica ili trojica njegovih kolega. Nije siguran da li je bilo pucnjave nakon što su se predali. Nakon predaje ostala su dvojica teže ranjenih, a njih ostale pripadnici paravojske, misli da ih je bilo oko dvadesetak, skupili su ih u garažu, oduzeli stvari i naredili da odu po ranjene. Teže ranjen je bio Mećivica Smail, Damjanović Slobodan, dok je Boško Radić bio lakše ranjen i on je mogao hodati. Dali su im zavoj, te su im pružali prvu pomoć. Kada je išao po ranjene vidio je da se u kamionu nalazi jedan mrtav pripadnik HV-a. Kasnije je došlo sanitetsko vozilo i ono je odvezlo ranjene. Njih ostale skinuli su u gaće i uzeli osobne podatke. Potom su ih odvezli vojnim vozilom u Korenicu, gdje su ih ispitivali, a nakon toga u Knin. Ne sjeća se da je među osobama koje su na njih pucale i zarobile ih vidio IV optuženika. On nije zadobio nikakve povrede u ovom događaju. Kada su im naredili da se skinu bilo je oko 20 ljudi i držali su uperene puške u njih. Ne može reći da li ih je tko čuvao. Kamion je zaustavljen prije pucnjave, jer je vozač stao zbog balvana na cestii -jer nije mogao proći dalje a bilo je malo mjesta da bi se okrenuo. Pucnjava je počela odmah, kad se kamion zaustavio, odnosno, vozač je počeo spuštati staklo da bi upitao kuda će sad. Međutim, u to se začula pucnjava i svi su poskakali iz kamiona uz cestu, te počeli puzati prema žitu. Pucnjava je dolazila sa lijeve strane kamiona, gledajući u pravcu

Zalužnice, a ispred kamiona kada je već bio iskočio iz kamiona. U momentu kada su iskočili iz kamiona pucalo, se puno. Od tih 20 ljudi koji su ih zarobili, da je po njegovoj procjeni veći broj bio naoružan i držao puške uperene prema njima. Sjeća se da je jedna osoba imala puškomitraljez, ali da isti nije držao uperen prema njima, već ga je držao u spuštenoj ruci. Istakao je da se pucalo puno od zaustavljanja kamiona pa do zarobljavanja, a koliko je ljudi pucalo da ne može reći. Svjedok Boško Radić iskazao je da se je dana 28. lipnja 1993. god nalazio sa još desetoricom vojnika HV-a u predmetnom kamionu, te da su se sa položaja vraćali kući u Zagreb. Kamion je bio prekriven ceradom, koja je bila podignuta sa zadnje strane, a gdje su sjedili Damjanović, Kalinić, Ožeg, Ljubić, Mećivica, Mahmuljin, Hofer i on. Između sebe su razgovarali. Nisu bili naoružani. Zaustavili su se kod punkta "Rajkovići" , te je čuo da je vozač upitao da li ide tuda put za Zagreb, te je isto tako čuo odgovor "jest", da vodi za Zagreb. Nakon nekog vremena kamion je stao i misli da je čuo riječ "beztrzajac". Nakon toga počela je pucnjava i u toj pucnjavi ranjen je odmah u kamionu u desnu nadlakticu, rameni zglob, lijevo bedro, ključnu kost. Osim njega u kamionu je ranjen još Mećivica, Mahmuljin je poginuo, a misli da je Damjanović ranjen kod iskakanja iz kamiona. Od zaustavljanja kamiona pucalo se i kroz tu pucnjavu čulo se više glasova koji su pozivali da se predaju i da izađu. Međutim, nisu prestajali pucati, iako su im mi govorili da prestanu, te da imaju ranjenih i mrtvih. Kada je pucnjava prestala, u jednom momentu je iskočio, ali je odmah ubrzo iza toga ponovno počela pucnjava da bi se iza toga čula jača eksplozija, nakon koje su ponovo pozvani na predaju. Nisu znali što bi učinili, te su neki predlagali da se predaju, a neki da bježe. Bježati nisu imali kuda, jer nisu poznavali teren. Nakon toga stala je pucnjava i opet je bilo poziva za predaju, pa je odlučio da se preda i prvi je prešao cestu, na kojoj je bio kamion, te je pošao prema neprijatelju koji je od kamiona bio udaljen do 100 metara. Od momenta kada je pošao prema njima više nisu pucali. Kada je došao do njih govorili su mu da pozove ostale da se predaju, ali on to nije htio učiniti, smatrajući da je to stvar svakog pojedinca. Odgovorio im je neka oni pozovu na predaju, ali su se istovremeno podigli ostali dečki i predali. Kada su se predali vidio je da Damjanović koga je u međuvremenu netko bio donio, zapomaže i viče "ljudi, ljudi". Vrijeđali su ih, Ožegu su. govorili da je šiptar, da mu mater piptarsku. Hoferu su uzeli novčanik, te su se iživljavali sa slikama. Njemu su uzeli cigarete''Opatiju", a bacili su mu "Moravu''. Po njegovoj procjeni bilo ih je oko 20, podijeljeno u nekoliko grupa, te su bili frontalno raspoređeni. Većina je bila naoružana. Bili su prisiljeni na oboren pogled, te nije mogao uočiti sve oko sebe, ali je uočio jednu osobu koja je ostavila, mitraljez na cestu i koja se ponašala u stilu "to sve treba uza zid i likvidirati", ali mu je zapovjednik mahnuo rukom da se ukloni u stranu. Ranjene Osvaldića, Perića, Hofera i njega, odveli su u garažu, a Damjanović je ostao ispred garaže. Oko njih u garaži je bilo oko 5 neprijateljskih vojnika. Kasnije kada su ih odvozili vidio je iz saniteta vozilo iza njih i hrvatske vojnike u gaćama. Kasnije je čuo da su ih tom prilikom skinuli. Potom su ih odvezli u Vrhovine u ambulantu, gdje su ih premotali i to njega i Damjanovića, a nakon toga je prebačen u bolnicu u Knin. U momentu dok se nalazio u kamionu pod ceradom čula se pucnjava iz više oružja a nije mogao ocijeniti s koje strane je pucano. Bila je kiša od metaka. U kamionu su bili popadali. Pucnjava je trajala jedno dulje vrijeme, što zaključuje po tome što je u tom periodu govorio da "im j...boga, što ne prestaju, ne nude predaju", a da je Ožeg govorio ''kriči, kriči", tj. da ponavlja da se predajemo. Nije siguran ali pretpostavlja da je govorio da se predaju, da su nenaoružani. Misli da su oni ludovali i da su mogli prije prestati sa pucnjavom, te da su mogli pretpostaviti da ih od njih ne prijeti nikakva opasnost, budući da paravojska nije od njih doživjela kontrapaljbu, što je također jedan od razloga da prestanu pucati. U garaži je bilo malo razgovora sa pripadnicima paravojske. UNPROFOR s njima nije kontaktirao a ne zna da li se njihovo vozilo zaustavljalo. Kada je naišlo vozilo UNPROFOR-a vidio ga je na trenutak jer su vrata bila pritvorena i vozilo je nestalo.

Iz zapisnika o pregledu i obdukciji leša liječnika vještaka dr. Bosnar Alana, specijaliste sudske medicine iz Rijeke, vidljivo je da je liječnik dao svoj nalaz i mišljenje o uzroku smrti pok. Refika Mahmuljin, u kome je zaključio da je smrt nasilna, a uzrok smrti je unutarnje iskrvarenje zbog oštećenja oba pluća i grudne aorte. Obdukcijom mrtvog tijela nađe se razdor desnog pluća, razdor grudne aorte, razdor lijevog pluća, te krvarenje u oba prsišta. Svi navedeni razdori posljedice su prostrijela, a smjer strijelnog kanala je ostraga desno i dole prema naprijed, gore lijevo. Ulazna rana nalazi se na leđima, 5,5 cm ispod donjeg ugla lopatice, a izlazna na vanjskoj i stražnjoj strani gornje trećine lijeve nadlaktice. Obzirom na karakteristiku ulazne rane radi se o hicu iz daljine. Smrt je nastupila kratko vrijeme iza ozljeđivanja. Praktički trenutačno. Iz zapovjedi glavnog štaba tzv. srpske vojske krajine komande 7. korpusa proizlazi da se nagrađuju novčanom nagradom od 12.milijona dinara Dorontić Mićo i Popović Branislav, a sa 10 milijuna dinara Popović Đuro, Borovac Dane, Ivančević Darko, Tihić Milovan, Popović Milan, Brakus Milan, Hinić Rajko, Hinić Milan, Milanović Neđo, Hinić Rajko. Navedeno je da ova stimulativna mjera služi kao primjer ostalim pripadnicima srpske vojske krajine, a dodijeljena je za zasluge kada su dana 18. 06. 1993. god zarobljeni hrvatski vojnici, nih ukupno 11, od kojih je jedan poginuo,a četvorica su ranjena. Iz zapisnika o rekonstrukciji događaja proizlazi da se punkt HV ''Rajkovićin'' nalazi na magistralnoj cesti Čovići - Zalužnica u zaseoku Rajkovići, lijevo gledajući prema Zalužnici, a na udaljenosti od nje za oko 150 m. Mjesto gdje je zaustavljen kamion HV nalazi se također na istoj magistralnoj cesti cca 1.000 m prije Hinić raskrsnice. Iz nalaza i mišljenja vještaka balističke struke koje je dao na rekonstrukciji događaja na mjestu gdje je došlo do pucanja iz vatrenog oružja i pogibije Refika Mahmuljjina te ranjavanja Damjanović Slobodana, proizlazi da su svi sporni hici ispaljeni sa lijeve strane ceste u odnosu na kamion sa udaljenosti od cca 100 - 120 m, te da su svi pripadnici .HV-a ranjeni hicima iz dugog vatrenog oružja, bilo da se radi o hicima iz automatskih pušaka ili puškomitraljeza, a koja oružja su istog kalibra. Iz fotodokumenta,cije /L-137/ vidljivo je da su sačinjene fotografije prilikom vanjskog pregleda i obdukcije pok. Refika Mahmuljin. Iz fotodokumentacije /L-15o/ vidljive su fotografije mjesta događaja, napada na vozilo i pripadnike HV-a, sačinjene prilikom rekonstrukcije događaja, na mjestu događaja. Iz situacijskog plana /L-147-148/ vidljiv je položaj zaustavljenog vozila HV-a, po izjavi svjedoka Nikolić Miroslava, te po izjavi okr. Milana Brakus, kao i položaj prepreke na cesti. Iz situacijskog plana /L-148/ vidljiv je položaj kamiona HV na punktu ''Rajkovići'', po izjavama svjedoka Tonkovića i Nikolića, te mjesto gdje se na punktu ''Rajkovići'' nalazio na straži pripadnik HV-a, kao i položaji "ježeva'' na kolniku, po izjavama svjedoka Nikolića i Tonkovića. Na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, sud je utvrdio da su, optuženici Mićo Dorontić, Dane Borovac, Rade Hinić, Milan Brakus, Branislav Popović, Đuro Popović, Darivoje Ivančević i Nedjeljko Milinović izvršili radnje, opisane u izreci presude, protivno čl. 4-. II Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. god o zaštiti žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba od 8. 06. 1997. god. Svim optuženicima od I do VIII je djelo dokazano u cijelosti. Saslušani su

svjedoci koji su se nalazili na. navedenom punktu "Rajkovići", Tonković, Mravinac, i Damjanović, od kojih su Tonković i Mraginac u kritičnom momentu bili na straži na punktu. Oni su upravo ručali. Vozač kamiona putovao je za Zagreb, držeći se putokaza i upitao ih je da. li je to put za Zagreb, a oni su ga pustili u neprijateljske ruke. Bojeći se odgovornosti izmislili su priču da ih je vozač pitao da ide kontrolirati mine kod drugih "ježeva". Drugu grupu svjedoka sačinjavaju svjedoci iz kamiona, vozač kamiona Miroslav Nikolić, te Siniša Perić, koji je sjedio uz vozača u kamionu, Boško Radić i Slobodan Damjanović, koji su sjedili u sanduku kamiona. Svjedoci koji su se nalazili u kamionu HV-a su gotovo identično iskazali kako su stali, kako se pucalo na kamion i kako su povrijeđeni. Iz iskaza tih saslušanih svjedoka proizlazi da je kamion stao zbog prepreke na cesti, da je na isti odmah otvorena žestoka pucnjava iz automatskog naoružanja, te iz "ose" i "zolje", a da se pucalo kada su hrvatski vojnici iskočili iz kamiona i to iz automatskog naoružanja i "zolje, iako od HV-a nije uslijedila kontrapaljba, što je posebno istakao Damjanović, koji je iskazao da je vatra bila silna i žestoka i da je čudo da nije još tko poginuo, te da je pucnjava nastavljena i nakon poziva Boška Radića da prestanu pucati. Iz obrane IV opt. Milana Brakus proizlazi da jeon bio pripadnik paravojnih jedinica i da je učestvovao u ovom događaju u kome je jedan hrvatski vojnik smrtno stradao, a 4. hrvatska vojnika su ranjena. IV optuženik se brani da nije pucao, te da je pod prisilom bio uvučen u paravojne jedinice, međutim, činjenica je da je kritičnog dana uzeo oružje. Također,_znali su da se radi o pripadnicima HV-a od kojih im nije prijetila nikakva opasnost, jer od hrvatskih vojnika nisu doživjeli nikakvu kontrapaljbu. Optuženik je priznao da je u momentu predaje bilo još pucanja, a to proizlazi i iz iskaza navedenog svjedoka Slobodana Damjanović. O tome da je bila idealna situacija za pucanje potvrdio je prilikom rekonstrukcije dogadjaja i vještak balističke struke, koji je izjavio da je udaljenost bila idealna, od 120 m, da je bio dan, da se sa mjesta na kome su se nalazili moglo prepoznati oznaku HV i vidjeti da iskaču iz kamiona bez oružja. IV optuženik Milan Brakus je iskazao da je optuženik Popović Djuro došao nakon pucnjave. Medjutim, iz naredbe glavnog štaba tzv. srpske vojske krajine komande VII korpusa vidi se da je i Popović Đuro isto kao i IV opt. Milan Brakus dobio nagradu povodom iskazane hrabrosti i vojničke umještnosti u svladavanju ustaške dtg. u rejonu sela. Zalužnica u Lici, kako je to sve navedeno na navedenoj naredbi. Isto tako, svi ostali optuženici nagrađeni su navedenom novčanom nagradom, vezano za isti kritični događaj. Prema tome, svi su pripadali pobunjeničkim srbočetničkim paravojnim formacijama i krivično su odgovorni. Na osnovu tako utvrđenih činjenica nesumnjivo je utvrđeno da se u radnjama optuženika Miće Dorontić, Dane Borovac, Rade Hinić, Milana Brakus, Branislava Popović, Đure Popović, Darivoja Ivančević i Nedjeljka Milinović stječu svi elementi bića kriv. djela protiv čovječnosti međunarodnog prava - protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja, označeno i kažnjivo po čl. 124. st. 1.OKZRH. Svi optuženici su postupali protivno čl. 4. II Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama koje daju zaštitu neprijatelju koji nema sredstava za obranu, da mu se poštedi život i da mu se pruži potrebna pomoć i njega. Pripadnici HV-a nisu imali sredstava za obranu i nisu bili sposobni za borbu i otpor, i s obzirom na to mogli su biti zarobljeni. Ovo kriv. djelo može se izvršiti od momenta kada pripadnici HV nisu imali sredstava za obranu, a što je pripadnicima paravojske bilo poznato, budući da od pripadnika HV nije uslijedila nikakva kontrapaljba nakon što su ovi odmah po zaustavljanju kamiona otvorili na istoga vatru iz automatskog naoružanja, pa do momenta zarobljavanja. Upravo u tom periodu, kako je to iskazao i svjedok Damjanović, pucnjava je bila silna i žestoka, a nastavljena je i nakon poziva hrvatskog vojnika Boška Radića da se prestane pucati, kao i u momentu predaje, što je naveo i IV optuženik kada je rekao da je u momentu predaje bilo pucanja. Optuženici su izvršili terećeno kriv. djelo sa direktnim umišljajem da se pripadnici HV-e liše života i rane, znajući da je neprijatelj nesposoban za obranu.

Oštećenici su bili nesposobni za borbu, bez sredstava za obranu, krenuli su kamionom u Zagreb, nepoznavajući put, te su zalutali. Mogli su biti zarobljeni, jer nisu imali oružja i nisu pružali otpor. Optuženici su odmah nakon zaustavljanja kamiona na kamion otvorili paljbu iz automatskog oružja, tako da je, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka koji su se nalazili u kamionu HV-a od prvih metaka smrtno stradao hrvatski vojnik Refik Mahmuljin, a ranjeni su vojnici Slobodan Damjanović, Boško Radić i Smail Mećivica. Oštećenici su mogli biti zarobljeni i tretirani kao ratni zarobljenici, budući da nisu imali sredstava za obranu. Sud je optuženicima Mići Dorontić, Dani Borovac, Radi Hinić, Milanu Brakus, Branislavu Popović, Djuri Popović, Darivoju Ivančević i Nedjeljku Milinović za počinjeno kriv. djelo temeljem čl. 124. st. 1. CKZRH izrekao kaznu zatvora u trajanju od 10 /deset/ godina, smatrajući da je izrečena kazna primjerena težini počinjenog djela, stupnju krajnje bezobzirnosti i društvene opasnosti okrivljenog i učinjenog djela. Smatra se da će izrečena kazna u cijelosti ostvariti zakonsku svrhu kažnjavanja iz čI. 31. OKZRH u okviru opće svrhe izricanja krivičnih sankcija. Prilikom odmjeravanja kazne optuženicima od I do VIII sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja i cijenio je sve okolnosti iz čl. 37. st. 1. OKRZH, koje utječu na odmjeravanje kazne. Olakotnih okolnosti sud nije našao. S druge strane, kao otegotne okolnosti cijenjena je krajnja bezobzirnost, koja se ogleda u pucanju po hrvatskim vojnicima koji nisu imali sredstava za obranu. Temeljem čl. 90. st. 3. ZKP odlučeno je da će optuženici Mićo Dorontić, Dane Borovac, Rade Hinić, Milan Brakus, Branislav Popović,. Đuro Popović, Darivoj Ivančević, i Nedjeljko Milinović solidarno snositi troškove krivičnog postupka, koji su određeni u ukupnom iznosu od 2.944,50 kn /dvijetisućedevetstočetrdesetčetiri kune i pedeset lipa/. Temeljem čl. 100. ZKP oštećenik Miroslav Nikolić upućen je na građansku parnicu, a o imovinskopravnom zahtjevu ostalih oštećenika nije odlučeno jer ga nisu ni postavili. Uslijed obrazloženog riješeno je kao u izreci presude.

Gospić, 14. listopada 1997.

Zapisničar: Predsjednik vijeća: Nevenka Brezović v.r. Matilda Krunić v.r. UPUTA O PRAVU NA ŽALBU: Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa presude, time da u odnosu na optuženike ovaj rok teče od dana kasnije dostave presude optuženiku, odnosno branitelju Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 3 primjerka ili usmeno na zapisnik, a o žalbi rješava Vrhovni sud Republike Hrvatske.

O TOM OBAVIJEST: 1. ŽUPANIJSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO GOSPIĆ - KT-8/97. 2. Optuženicima od I- III i od V - VIII putem oglasne ploče ovog suda IV opt. MILANU BRAKUS putem Okružnog zatvora Gospić 3. Branitelju opt. STJEPANU NIKŠIĆ, odv. iz Gospića Za točnost otpravka ovlašteni djelatnik: Nevenka Brezović

REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE ZAGREB

Bro j: I Kž597/19975

U IME REPUBLIKE HRVATSKE PRESUDA Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl, Ane Garačić, Milana Gudelja i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Miće Dorontića i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gospiću od 14. listopada 1997. godine br. K-11/97-64, u sjednici održanoj 18. veljače 1998. godine, saslušavši zamjenicu državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nadu Kolak-Parfenjuk, Presudio

j e:

Žalba opt. Miće Dorontića, Dane Borovca, Rade Hinića, Milana Brakusa, Branislava Popovića, Đure Popovića, Darivoja Ivančevića i Nedjeljka Milinovića odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda. Obrazloženje Pobijanom presudom prvostupanjski sud u nazočnosti opt. Milana Brakusa a u odsutnosti ostalih proglasio je krivim optuženike za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog

prava, protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja iz čl. 124. st. 1. OKZRH, činjenično opisano u izreci te presude i temeljem istog zakonskog propisa osudio svakog optuženika na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Temeljem čl. 45. OKZRH opt. Milanu Brakusu u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 30. travnja 1997. godine, pa nadalje. Optuženici su obvezani solidarno snositi troškove kaznenog postupka, dok je ošt. Miroslav Nikolić s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. Protiv te presude optuženici su putem branitelja po službenoj dužnosti Stjepana Nikšića, odvjetnika iz Gospića, podnijeli zajedničku žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ih se oslobodi od optužbe za terećeno kazneno djelo ili podredno, da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Odgovor na žalbu nije podnesen. Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razmatranja spisa u pismenom podnesku predložio je da se žalba optuženika kao neosnovana odbije i potvrdi prvostupanjska presuda. Žalba nije osnovana. Nisu u pravu optuženici kad u žalbi ističu da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je sud zaključio o opstojnosti krivnje za inkriminirano optuženicima kazneno djelo, protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja iz čl. 124. st. 1. OKZRH. Takva povreda, a radilo bi se, dakle, o bitnoj povredi odredbe iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93. nije počinjena, jer obrazloženje presude sadrži jasne i logične razloge o svim odlučnim činjenicama koje su od važnosti za presuđenje u ovom konkretnom slučaju. U stvari prigovori iz žalbe u okviru osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka pobijaju pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu, a što bi onda rezultiralo i pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno povredom kaznenog zakona. Međutim, suprotno navodima žalbe optuženika, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje i u obrazloženju svoje presude određeno i sadržajno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane, te savjesno i kompleksno analizirajući iskaze preslušanih svjedoka, svakog posebno i u njihovoj povezanoj ukupnosti i druge provedene dokaze kao i navode obrane opt. Milana Brakusa, pravilnom ocjenom rezultata postupka i logikom same prirode tijeka događaja i svih okolnosti u kojima je zločin uslijedio, pouzdano je zaključio da su optuženici počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret optužnim aktom. Kako su utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja u odnosu na sve relevantne

činjenice, pa tako i one koje se pobijaju žalbom utemeljeni upravo na rezultatima dokaznog postupka i ne ostavljaju nikakove dvojbe o postojanju krivnje optuženika za terećeno djelo, te zaključke kao pravilne usvaja i ovaj sud drugog stupnja i na njih upućuje žalitelja. S obzirom na temeljni žalbeni prigovor, posebno u odnosu na subjektivnu stranu, tj. umišljaj optuženika za počinjenje djela, odnosno tvrdnju žalbe da je u konkretnom slučaju nedostajala svijest počinitelja u momentu otvaranja vatre u pogledu odlučne činjenice da neprijatelj nema sredstva za obranu, te tvrdnju da je do pogibije i ranjavanja došlo još na kamionu od prvih hitaca, valja uz razloge prvostupanjskog suda još dodati da su optuženici odmah započeli s paljbom iako su posumnjali da je vojno vozilo zalutalo s obzirom da se je kamion našao na brisanom prostoru potpuno nezaštićen, a kako to u svojoj obrani izjavljuje opt. Milan Brakus . Činjenica je da hrvatski vojnici paljbu nisu uzvratili, niti odmah, a niti kasnije, nego su unatoč kiši metaka iskakali iz kamiona i puzali po cesti u pravcu livade, a što je sve nesporno, dok su optuženici sa svojih mjesta, a kako to proizlazi iz rezultata rekonstrukcije, mogli dobro vidjeti da vojnici nemaju oružja, pa su unatoč tome i dalje pucali. I ne samo to, nego su nastavili pucati i kada su se hrvatski vojnici počeli predavati, a što također proizlazi iz navoda obrane opt. Milana Brakusa, te iz iskaza preslušanih svjedoka. Uz činjenicu da je već u kamionu bio smrtno pogođen vojnik Refik Mahmuljin, te ranjeni vojnici Boško Radić i Ismail Mećavica, vojnik Slobodan Damjanović ne samo da je ranjen u desnu nadlakticu prilikom silaska s kamiona, nego i kad je već bio na cesti nakon par sekundi pogodio ga je rafal po nogama. Iz iskaza ovog svjedoka proizlazi također da je odmah nakon prvih pucnjeva čuo da Boško Radić govori neka ne pucaju, da se predaju i da nisu naoružani, međutim, da je pucnjava dalje trajala. Dapače, iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da se je on unatoč ranjavanju uspio dovući do livade, te se prebacio preko ruba ceste ali budući da nije imao kacigu na glavi kako bi se zaštitio stavio je ruke na glavu i u tom momentu je zadobio povrede prstiju od "zolje" koja je tada ispaljena. Svjedok tvrdi da je prva "zolja" pala prije ove koja ga je ranila po prstima i to kada je već bio iskočio iz kamiona. Vojnici Siniša Perić, Miroslav Nikolić i Boško Rodić, preslušani kao svjedoci, opisuju žestoku pucnjavu po njima kad su već svi poskakali iz kamiona i puzali po cesti tražeći zaklon, a pucnjava da je još trajala i kad su se počeli predavati, dok nitko od njih nije uzvratio jer nisu imali ni iz čega. Prema tome, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su optuženici djelo počinili s direktnim umišljajem, jer su bili svjesni činjenice da je neprijatelj ne naoružan i nesposoban za obranu, pa su unatoč tome ustvari iz neposredne blizine otvorili vatru htijući ih raniti i lišiti života. Prema tome, nije osnovana tvrdnja žalbe da nakon izlaska pripadnika Hrvatske vojske iz kamiona i sklanjanja uz cestu nitko nije ranjen, te da je vatra bila usmjerena na zadržavanje neprijatelja do predaje.

S obzirom na prigovor opt. Milana Brakusa kako mu nije dokazano da je upotrijebio oružje kritične zgode treba reći, da je sud prvog stupnja vrlo detaljno izložio iz kojih razloga ne prihvaća ove navode njegove obrane, a i po zaključku suda drugog stupnja optuženik ne bi bio nagrađen novčanom nagradom po glavnom štabu komande VII. korpusa tzv. vojske Srpske krajine za zasluge kad su dana 18. VI. 1993. godine zarobljeni hrvatski vojnici, njih ukupno 11, od kojih je jedan poginuo, a četvorica ranjena, to tim više s obzirom na činjenicu koja proizlazi iz iskaza svjedoka, da je bilo oko 20 ljudi kad su se predali koji su držali uperene puške u njih, što ukazuje da su nagrađeni upravo oni koji su to po mišljenju navedenog štaba komande i "zaslužili", a što se odnosi i na opt. Đuru Popovića. U pogledu same radnje i posljedica, s obzirom na prigovor žalbe da materijalnih tragova nema koji bi upućivali na to koji je od optuženika zaista projektilom ili hicima usmrtio ili ranio pripadnike Hrvatske vojske treba reći, da su optuženici djelujući kao oružana pobunjenička skupina zajednički počinili kazneno djelo kao suizvršioci, pa se rad o zajedničkoj radnji i zajedničkom izvršenju cijelog događaja i nije relevantno koji od optuženika je svojom radnjom doveo do zabranjene posljedice, nego je odlučna njihova zajednička svijest, da će pucanjem na neprijatelja koji nema sredstva za obranu lišiti ga života ili raniti. Dakle, suprotno pokušaju žalbe da učini dvojbenim da su optuženici djelo počinili, sud prvog stupnja je s potpunom sigurnošću utvrdio da su upravo oni izvršili inkriminirane radnje na način i uz okolnosti kako im se to inkriminira u izreci pobijane presude. Prema tome razlozi žalbe nisu osnovani, jer sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio kazneni zakon zaključivši, da postupanje optuženika sadrži u sebi sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz čl. 124. st. 1. OKZRH pa ih je ispravno za to kazneno djelo proglasio krivim. Neosnovano optuženici ističu prigovor odluci suda o kazni jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i pri odmjeravanju kazne uzeo u obzir sve okolnosti koje u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH utječu da kazna bude manja ili veća. Na temelju pravilne ocjene tih okolnosti sud je optuženicima izrekao primjerenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina svakom koja je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda adekvatna društvenoj opasnosti djela i kaznenoj odgovornosti počinitelja. Naime, radi se o teškom kaznenom djelu s visoko zaprijećenom kaznom zatvora, pa cijeneći težinu radnji učinjenog djela, stupanj krivnje optuženika i opseg ugrožavanja zaštićenog dobra Vrhovni sud je zaključio, da izrečena kazna nije prestroga nego da je adekvatna svim okolnostima djela i počinitelja te dovoljna za ostvarenje zakonom predviđenih svrha kažnjavanja. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. ZKP/93. nisu nađene povrede formalnog ili povrede materijalnog prava na štetu optuženika, valjalo je žalbu kao neosnovanu odbiti i presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. veljače 1998. Zapisničar: Predsjednik vijeća: I1eana Vinja, v.r. Branko Zmajević Suglasnost ovog prijepisa sa izvornikom ovjera Viši administrativni referent : (Štefica Klepac)

GOSP 0003 Poslovni broj: K13/96-6

REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Pavla Rukavina, kao predsjednika vijeća, te suca Matilde Krunić i sudaca porotnika Josip Grivičić, Nikola Ga1ac i Bože Babića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Katice Radaković, u krivičnom predmetu protiv optuženika KORICA VLADIMIRA, i BRANKA BANJEGLAVA, koje brani Nenad Mamula, odvjetnik iz Karlovca zbog kriv. djela iz članka 120 st. 1 OKZRH na glavnoj, javnoj raspravi održanoj 27. veljače 1997. g. u prisutnosti branitelja optuženika Nenada Mamule odvjetnika iz Karlovca i Županijskog državnog odvjetnika u Gospiću Pavla J. Rukavine, a u odsutnosti optuženika Vladimira Korice i Branka Banjeglava, istoga dana presudio

je

Optuženici: I VLADIMIR KORICA sin Milenka, rođen 08. 03. 1949. godine u Mogoriću, općina Gospić, s prebivalištem u Titovoj Korenici, ul. Vladimira Nazora br. 2, Srbin, državljanin RH, sada nepoznatog boravišta, II BRANKO BANJEGLAV sin Đure, rođen 01. 03. 1958. godine u Buniću s prebivalištem u Buniću kbr.74, općina Korenica, Srbin, državljanin RH, sada nepoznatog boravišta krivi

su

što su u rujnu 1991. godine u vrijeme agresije tzv. JNA i drugih četničkih paravojnih formacija na Republiku Hrvatsku u namjeri stvaranja Velike Srbije, protivno odredbama članka 3 točka 1 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, sudjelovali u napadu i okupaciji mjesta Široka Kula, Općina Gospić, unatoč tome što su znali da je to mjesto naseljeno pretežno civilima hrvatske nacionalnosti, te su u tom napadu mjesto u potpunosti razorili a po ulasku u isto započe1i maltretirati civilno stanovništvo na način da su nožem ranili Nikšić Mariju i Nikšić Matu, dok su pucanjem iz automatske puške ubili Nikšić Katu, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali civilno stanovništvo, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva - označeno u članku 120 stavak 1 OKZRH, pa se temeljem članka 120 stavak 1 OKZRH osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od 12 /dvanaest/: godina svaki. Obrazloženje Izmijenjena optužnica državnog odvjetnika / list 42/ tereti optuženike Vladimira Koricu i Branka Banjeglava da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 st. 1 OKZRH, činjenično i pravno opisano u izreci ove presude. U skladu s rješenjem Vojnog suda Karlovac, br. K- 20/95-3 i Kv-32/96 optuženicima je suđeno u odsutnosti, jer su i nadalje nedostupni ovome sudu. Na osnovu svih utvrđenih činjenica nesporno je dokazano da su optuženici počinili terećeno krivično djelo. Ovaj zaključak proizlazi ako se pažljivo ocjene dokazi posebno svjedoka Mile Nikšića 1 list 20 i 49/, Mate Nikšića /24 i 50/, kao i iskaz svjedoka Milana Devčića /list 221/ i Josipa Lemića /23/. Iskazi svjedoka Mile i Mate Nikšića predstavljaju jednu zaokruženu cjelinu, uvjerljivi su, logični i potpuno iskreni, tako da im je ovaj sud poklonio u potpunosti vjeru. Tako svjedok Mile Nikšić navodi da su kritičnog dana 25. rujna 1991. a tad je već po njih Hrvate bilo opasno u Širokoj Kuli i oružani sukobi su počeli, došli optuženici k njegovoj kući od kojih je poznao Branka Banjeglava a drugog ne, a po opisu a kasnije prepoznavanju na slici je doznao da se radi o I optuženiku Vladimiru Korici. Bili su naoružani s automatskim oružjem, uz pojas pripasani noževi i odjeveni u odjeću''milicije SAO Krajine''. On i pokojna supruga bili su u kući a i inače su se malo kretali, jer je bilo opasno šetati po selu, a tako im je i naređeno i nakon što su ih upitali gdje su drugi susjedi ovaj kojega nije poznavao, ispalio je s vrata prostorije rafa1 iz puške prema supruzi i njemu da bi se potom oba udaljila. Priskočio je da vidi što je sa suprugom, krvarila je, kako na prsima, tako i na leđima i vidjeći da je mrtva, a bojeći se za sebe, skočio je kroz prozor i utekao, prema Perušiću da bi kasnije prispio u Opatiju kao prognanik. Za drugo optuženika Branka Banjeglava je siguran da je bio u njegovoj kući

tog dana, jer ga od ranije dobro pozna i više godina su radili u tadašnjem MOL-u Lički Osik. Prvo optuženika Vladimira Koricu nije poznavao, ali ga je opisao kao osobu bez jednog oka, crne kose, srednjeg rasta, pa mu je stoga predočena fotografija /list 5a / i svjedok je ukazao na treću osobu s lijeva u čučećem položaju a to je upravo prvo optuženik Vladimir Korica, čije ime je čuo i u policiji. Ovu dvojicu samo je taj put vidio u Širokoj Kuli Slično iskazuje i svjedok Mate Nikšić a i on navodi da su 21. rujna 1991. k njemu kući, a to je stotinjak metara daleko od kuće Mile Nikšica, došli dvojica naoružanih osoba njemu nepoznatih. Jedan od njih nije imao desno oko. Nakon ni malo ugodnog razgovora s njim, ovaj bez oka nožem ''skakavcem" ubo ga je u vrat a ovaj drugi, sličnim nožem u trbuh, potom su se udaljili. U kuci je bio zajedno sa suprugom koju nisu dirali. Drugi dan došle su druge osobe, da vide dali je preživio, a medu njima i jedna ženska osoba, koja mu je pravila rane i dala lijekove. Kako je bilo opasano dalje živjeti u Kuli, a i upozoren je od susjeda, to je odlučio pobjeći, što je i učinio, supruga je ostala i do dana današnjega o njoj ne zna ništa. Svjedok ponovno ističe da ni jednog od dvojice napadača, nije poznao, ali je siguran da jedan od njih nije imao desno oko, da je tamne kose i srednjeg rasta. Kasnije kad se u izbjeglištvu u Opatiji našao s bratom Milom Nikšićem o ovome su razgovarali i brat Mile mu je predočio da je medu tom dvojicom bio Branko Banjeglav, kojega je osobno poznavao. I ovom svjedoku je predočena fotografija na kojoj je prvo optuženik Vladimir Korica, no, unatoč pozornom razgledavanju nije uspio prepoznati prvo optuženika. Iskaz svjedoka Milana Devčića toliko je interesantan, što je on nekoliko mjeseci ranije, prije ovog događaja drugo optuženika Branka Banjeglava, vidio u vojnoj maskirnoj uniformi na ''barikadama" na cesti Lički Osik - Korenica a iskaz svjedoka Josipa Lemića utoliko, što navodi što je prvo optuženik Vladimir Korica radio u "Elektrolici" Gospić, Pogon Korenica, da je bio crnomanjast, s jako kovrčavom kosom, srednje visine i bez desnog oka. Na početku agresije na Hrvatsku napustio je poduzeće i priključio se pobunjeničkim paravojnim jedinicama. Nesporno je dokazano da su ovog kritičnog dana 25'. rujna 1991. godine u kućama oštećenika Mile i Mate Nikšića bili upravo ova dvojica optuženika. Svjedok Mile Nikšić drugo okrivljenika Branka Banjeglava osobno pozna već dugi niz godina a i skupa su radili i mogućnost za zabunu u osobi je sasvim isključena. Isto tako notorno je dokazano da je bio i prvo optuženik Vladimir Korica. Istina, ova dvojica svjedoka ga ne poznaju. Međutim, dobro su ga opisali i oba ustanovili da nema jednog oka. Svjedok Mate Nikšić kaže desnoga, a Mile Nikšić ne može sjetiti kojega, jer je prošlo dugo vremena. Nadalje, radi se o čovjeku tamne kose, srednje visine i srednje razvijenosti, pa kad ga je svjedok Mile Nikšić ugledao na fotografiji, odmah je odlučno ustvrdio da se to radi o njemu. Dakle, identitet optuženika je u potpunosti utvrđen i ne postoji nikakva mogućnost zabune. Isto tako nedvojbeno je dokazano da su obojica počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 st. 1 OKZRH. U potpunosti je dokazano da su sudjelovali u napadu i okupaciji u mjestu Široka Kula kao pripadnici tzv. "milicije SAO Krajina" a takve oznake nosili su na

sebi i onog dana kad su učinili krivično djelo a viđeni su ranije u doba dok još nije bilo ratnih sukoba ali su postojala suprostavljanja vlasti, postavljanje barikada i već počinjanje maltretiranja prema civilnom stanovništvu. Isto tako u ovo doba kad je djelo počinjeno oružani sukobi između legalne vlasti i paravojnih jedinica su otpočeli. Posebno su bili teški na ovom području i dobar dio ovoga kraja je bio okupiran i cijela naselja s hrvatskim življem uništena. U takvom sveopćem stanju terora prema preostalim Hrvatima što su ostali u Širokoj Kuli oba optuženika odlučili su se na ubojstvo mještana, pa tako kritičnog dana su ubili Nikšić Katu a još dvije osobe ranjavaju, čime postupaju protivno odredbi članka 3. točka 1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata iz 1949. godine, jer čine ubojstva, maltretiraju i muče civilno stanovništvo. Istina, ubojstvo je izvršio prvo optuženik Vladimir Korica a za njega je odgovoran i drugo optuženik Branko Banjeglav, jer njihovo djelo čini jedinstvo radnje i posljedice a upravo su i došli da ubijaju, maltretiraju i muče stanovništvo, koje je u to vrijeme bilo bez ičije zaštite, prepušteno na milost i nemilost svim mogućim paravojnim jedinicama, živeći u stalnoj životnoj opasnosti i velikom strahu. Dakle, kao pripadnici paravojnih formacija tzv. "SAO Krajine" u vrijeme oružanog sukoba kršeći pravila međunarodnog prava ubijali i mučili civilno stanovništvo, čime su na taj način počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 stavak 1 OKZRH, pa su oglašeni krivima i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od svaki po dvanaest /12/ godina. Pri odmjeravanju kazne posebno je cijenjena društvena opasnost kod ovakve vrste krivičnih djela, visok stupanj krivične odgovornosti, način izvršenja, koji se ogleda u brutalnom postupanju prema nedužnim osobama, što je sve rukovodilo ovaj sud da okrivljenicima izrekne strogu kaznu koja je adekvatna, kako krivičnom djelu, tako i izvršiteljima. U Gospiću, dne 27. veljače 1997. ZAPISNIČAR: VIJEĆA:

PREDSJEDNIK

Katica Radaković v.r.

Pavao Rukavina

v.r. UPUTA O PRAVU NA ŽALBU : Protiv ove presude dozvoljeno je izjaviti žalbu u rokub od 15 dana, po primitku pismenog otpravka ove presude, time za rok za žalbu u pogledu optuženika teče od dana kasnije dostave presude optuženiku, odnosno branitelju. Žalba se podnosi pismeno u 5 primjeraka a o žalbi rješava Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu. . O TOM OBAVIJEST: 1. Županijsko državno odvjetništvo Gospić na br. KT. 2. I opt. VLADIMIR KORICA, Korenica, Vladimira Nazora 2, - sada nepoznata boravišta, putem oblasne ploče suda, 3. II opt. BRANKO BANJEGLAV, Bunić kbr. 74, sada nepoznata - boravišta - putem oglasne ploče suda. 4. branitelj I i II optuženika Nenad Mamula, odvjetnik Karlovac, Nikole Tesle br. 3/1

Za točnost otpravka ovlašteni djelatnik Katica Radaković

GOSP

0004 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU 1O/95-17

Poslovni broj: K-

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od suca Pavla Rukavina, kao predsjednika vijeća, te suca Matilde Krunić i sudaca porotnika Stjepana Vukelića, Ivana Prpića i Ivanke Maoduš, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Katice Radaković, u krivičnom predmetu protiv optuženog DAMJANA VUKMIROVIĆA iz Vrhovina kbr. 9. koga brani Stjepan Nikšić, odvjetnik iz Gospića, zbog kriv. djela iz članka 120 st. 1 OKZ RH, nakon održane glavne, javne rasprave dana 11. listopada 1995. u prisutnosti optuženika Damjana Vukmirovića. njegovog branitelja Stjepana Nikšića, odvjetnika iz Gospića i zastupnika optužbe Okružnog državnog odvjetnika Pavla J. Rukavina, istoga dana presudio

je

optuženik DAMJAN VUKMIROVIĆ sin Milana i Milice rođene Brujić, rođen 19.11. 1950. u Gornjim Vrhovinama Crna Vlast kbr. 9, s prebivalištem uVrhovinama kbr. 9, strojarski tehničar, zaposlen u Osnovnoj školi Vrhovine, u svojstvu kućnog majstora, Srbin, državljanin RH, oženjen, otac dvoje djece starih 14 i 18 godina, posjeduje kuću i 7 jutara zemlje u Vrhovinama, ne osuđivan, u pritvoru od 11. kolovoza 1995. kriv

je

što je u vremenskom razdoblju od druge polovine kolovoza 1991. do 6. kolovoza 1995. u Vrhovinama, kao zapovjednik vojske tzv. SAO Krajina u svojstvu kapetana i zapovjednika voda minobacača 120 mm, i topova ZlS kalibra 80 mm, zajedno s drugim zapovjednicima artiljerijskih postrojbi iste vojske naređivao topničko djelovanje na civilne ciljeve u gradu Otočcu, te mjestima Sincu, Ličkom Lešću, Covićima, Prozoru, Drenovu Klancu, starom Selu i Tukljacima protivno odredbi članka 51 st. 1 i 4 i čl. 52 st. 1 Dopunskog protokola Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, što je imalo za posljedicu smrt više civilnih osoba i to Nataša Urošević poginule 6. 10. 1991. Nikole Mileusnića poginulog 16. 09.1991., Eve Burić poginule 12. 12. 1991. Marice Mudrovčić poginule 29. 10 . 1991. , Marine Banić poginule 24. 08. 1991. , Milana Lončara poginulog 17. 09.1991. te veliku materijalnu štetu i to na privrednim i javnim objektima u iznosu od protuvrijednosti 11.127,039 DEM a objektima privatnog vlasništva u iznosu od 63.996.209 DEM, i na zgradama u vlasništvu stambenog

komunalnog fonda u iznosu od 2.387.955 DEM, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio i vršio napad na civilno stanovništvo i naselja što je imalo za posljedicu smrt većeg broja osoba i uništenja imovine, čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označenog i kažnjivog u članku 120 stavak 1 OKZ RH, pa se temeljem članka 120 stavak 1 OKZ RH osuduje na kaznu zatvora u trajanju od 20 /dvadeset/godina. Temeljem članka 45 OKZRH optuženiku se u kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 11. kolovoza 1995. pa nadalje. Obrazloženje Okružno državno odvjetništvo u Gospiću svojom optužnicom tereti optuženika Damjana Vukmirovića da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 stavak 1 OKZRH, činjenično i pravno pobliže opisano u izreci ove presude. Procjenjujući sve izvedene dokaze u potpunosti je dokazano da je optuženik Damjan Vukmirović počinio terećeno krivično djelo upravo na onakav način kako to prezentira državni odvjetnik. Ovakav zaključak slijedi iz slijedećih provedenih dokaza: obrane optuženika Damjana Vukmirovića /74, 140/ , iskaza svjedoka Vaje Mandića / 86 i 142/ Bože Vukovojca / 87 i 141/ i Miće Žigića /88 i 141/ i zapisnike o uviđaju / 95-124/ službenu zabilješku Policijske stanice Otočac / 125 - 128/ ''Dnevnik'' optuženika /73/ šest smrtnih listova /150-l55/ te elaborata o procjeni štete od ratnih razaranja u 1991/1992 na privrednim i javnim objektima na području općine Otočac /156/. Optuženik Damjan Vukmirović u svojoj obrani nastoji izbjeći krivičnu odgovornost a svodi se na to da sve što je činio, činio je po zapovjedi pretpostavljenih. Tako navodi da je bio pozvan a prije ratnih zbivanja da obavlja mjesto straže u okviru teritorijalne obrane na Vrhovinama. Zadužen je bio s puškom i zadatak mu je bio da zajedno s ostalima čuva prugu, te poštu i Poljoprivrednu zadrugu Vrhovine. Na tom "čuvanju" objekata bio je sve do rujna 1991. ,kad su pristigla dva minobacača od 120 mm. Kako je bio rezervni časnik bivše JNA pozvali su ga da rukuje tim oružjem. Zbog obučavanja, organizirane nastave u Korenici koju su organizirali tadašnja aktivna vojska. Kako je bio rezervni kapetan to su mu dali da bude zapovjednik minobacačkog voda smještenoga u Podumu. Kad su počela neprijateljstva i kad su bila napadnuta mjesta Staro Selo, Podum, Drenov Klanac, dobio je zadatak da otvara vatru po ciljevima, a elemente je dobivao iz komande. Na osnovu komande naredbe je dalje prenosio posadama minobacača da gađaju ciljeve po Otočcu i Kosmačevom Jezeru. Negdje u vrijeme pada vojarne u Otočcu iz Korenice su stigla pojačanja od 4 minobacača, koji su djelovali po Otočcu a njegove posade su djelovale po Sincu i Lešću. Po povlačenju bivše JNA iz Zalužnice djelovali su po potrebi. Kasnije su dobili još dva minobacača. Glavno zapovjedništvo bilo je iz Teritorijalne obrane Korenica. U listopadu 1991. doživio je

prometni udes, pa je bio na bolovanju, no, ubrzo su ga pozvali u brigadu, jer su stigla 4 topa tipa ZIS kalibra 76 mm. i stavili ga da zapovijeda tim topovima. Topovi su bili raspoređeni u predjelu Škara, Zalžnice, Poduma i Doljana. U polovici studenog prošle godine s tim topovima djelovali su po Tukljacima, Drenovom Klancu, Kavarićima, zaselku Perišići, te Jurkovićima. Djelovanje se obavljalo pod zapovjedništvom aktivnim časnika, a on je onda izvršavao njihova naređenja preko osoba koje su bile na topovima. U prosincu 1991. formiran je mješoviti artiljerijski divizon minobacača 120 mm, i baterije topova 76 mm. On je bio u svojstvu zapovjednika baterije. Na tom položaju i u tom predjelu ostao je sve do 4. kolovoza 1995. Tukli su po istim ciljevima, ne svakodnevno, već po potrebi. U tom relativno dugom periodu a posebno nakon prekida neprijateljstava nije bilo djelovanja, čak su se i povlačili na područje Korenice, da bi se opet povratili s jedinicom u Doljane, gdje ostaje zapovjednik sve do povlačenja 4. kolovoza 1995. Od početka neprijateljstava vodio je zapis po datumima a odnosile su se na utrošak municije, raspored ljudstva, te ciljeve na koje će djelovati po zadatku. Ove zapise vodio je zbog naredbe viših a i zbog osobne sigurnosti. Svjestan je da je bilo pogađanja i mjesta gdje bi mogli stradati ljudi no, nije imao druge mogućnosti, jer je i nad njim bila kontrola. Nišanjenje su obavljali preko karte, korekcije nisu dobivali. Uz njegovu djelovale su i ostale i to s artiljerijskim oružjem a sve je to bilo namijenjeno za Otočac i okolicu. Svjedoci Božo Vukovojac, Mićo Zigić i Vajo Mandić o aktivnosti optuženika ne znaju puno no, znaju da je kao bivši časnik JNA bio uključen u vojno djelovanje, a položaj mu je bio u Doljanima. Iz službene bilješke policijske stanice Otočac, a odnosi se na osobe koje su smrtno stradale u ratnim operacijama, između ostalog se navodi da su Nataša Urošević, Nikola Mileusnić, Eva Burić, Marica Mudrovčić, Marina Banić i Mile Lončar smrtno stradali uglavnom 1991.kao civilne osobe a od neprijateljskog granatiranja iz okupiranog područja Poduma, Škara i Doljana. Grupa stručnjaka građevinske struke "Industrogradnje " Zagreb i " Graditelja" Otočac izradila je elaborat o procjeni štete od ratnih razaranja u 1991/ 1992. godini na privrednim i javnim objektima područja Općine Otočac, kao i na nekretninama, privatnom vlasništvu i komunalnim objektima. Stručnjaci procjenjuju da je na 37 privrednih, odnosno javnih subjekata na području Otočca pričinjeno šteta u protuvrijednosti u markama od 11.127.030 DEM. Za obnovu 2.004 objekata u privatnom vlasništvu 1.533 građana predviđen je iznos od oko 63.996.209 DEM, a za obnovu 47 objekata vlasništva stambenog komunalnog fonda Otočac predviđeno je 2.387.955 DEM. Iz dosta nesređene" radne beležnice", koja je u času lišavanja slobode nađena kod optuženika vidljiv je raspored posada po pojedinim oružjima, kao i "zadaci" koje je trebao obaviti. Pobrojeni su pojedini datumi koji ukazuju na djelovanje optuženikove jedinice i odmah upada u oči da su predviđeni za napad civilni ciljevi. Tako na primjer na dan 13. XI 1991. cilj je bio "Kostelci-Elektra'', utrošak 6 komada. Sličan zadatak odnosi se npr. na dan 15., 16. studenoga i dalje 1991. i dalje. Prema zapisnicima o uviđaju vidljivo je da je s tih neprijateljskih položaja po Otočcu i bližoj okolici pucano i u doba akcije "Oluja" i nanesena za sad neutvrđena šteta. Optuženik u svojoj obrani nastoji prikazati da sve što je radio kroz četiri godine nametnuto mu je, i na osnovu zapovjedi pretpostavljenih. Ova njegova tvrdnja samo je djelomično istinita, pa i ako djeluje kao opravdanje ne ispričava ga za

njegovo ponašanje. Valja imati na umu da je odmah prvih dana ratnih operacija na ovom području a to je od kolovoza 1991. pa nadalje, uključio se u redove vojske tzv. SAO Krajine i dobio je odgovarajuće zapovjedničko mjesto, točnije, kao časnik bivše JNA stručan za artiljerijska oruđa, postavljen je za zapovjednika topničkog odjeljenja koje je djelovalo po Otočcu i okolici. Bez obzira na dobivanje naredbe od pretpostavljenih sa sigurnošću se može ustvrditi da je kao zapovjednik imao određenu dozu samostalnosti u prosudbi kada i što gađati. Stoga se njegova obrana u pravcu da je slušao samo naredbe viših ne može prihvatiti, ,jer s obzirom na istaknuti položaj i Sam je odgovoran za ono što učini;. Optuženik je djelovao u kontinuitetu. Točno je da nije bilo svakodnevnog djelovanja, već kako sam reče, djelovalo se po potrebi. Međutim, njegova prisutnost bila je očigledna u svakom trenutku na okupiranom području nedaleko Otočca, jer je tu počeo djelovati a na koncu je i završio neposredno prije nego je uhićen. Kroz čitav ovaj period ne samo da je ostao na istom broju naoružanja nego se i povećavalo, od dva minobacača, na četiri, pa više a onda su pridodati i topovi tipa ZIS. Optuženik je djelovao po civilnim ciljevima i civilnom stanovništvu. Naime, odmah treba istaknuti a imajući u vidu i njegov dnevnik da se nigdje ne spominju vojni ciljevi, već da se sve radi o civilnim objektima, bilo državnim, bilo privatnim i da je stradavalo civilno stanovništvo. Svi nastradali su, prema podacima policije, nastradali od topničkih i minobacačkih napada s okupiranog područja na kojem je djelovao optuženik. Ne može se prihvatiti njegova obrana kad kaže da nije znao što gađa po Otočcu i okolici i da je to činio samo preko koordinata koje je dobivao od pretpostavljenih. Položaj odakle je djelovao optuženik sa svojom jedinicom je uz neposrednu blizinu Otočca pa se doslovno i prostim okom sam grad i njegova okolica može vidjeti. Isto tako ne može se prihvatiti obrana optuženika i djeluje kao neuvjerljiva, da je djelovao samo kad su bili napadnuti. Nema zbora da je i Hrvatska vojska djelovala i po njihovom području, što je sasvim opravdano da se neutralizira i oslabi njihova borbena moć. Optuženik-je bio potpuno svjestan da je njegova postrojba razorne moći, minobacači, uglavnom namijenjeni za uništavanje ljudstva a i objekata a slično i topovi tipa ZIS. Istina, optuženik nije sam djelovao već s ostalim jedinicama okupiranog područja no, imajući u vidu položaj s kojega je djelovao i broj oružja, očigledno da je ta njegova jedinica napravila svu ovu štetu na objektima, te izazvala smrt određenog broja osoba. Šteta koja je počinjena u Otočcu i okolici na zaista velikom broju objekata je ogromna. stručnjaci predviđaju da se za njen popravak trebati po prilici 80.miliona Njemačkih Maraka od čega dobar dio štete je učinjena na zapovijed optuženika po njegovom topničkom vodu. Optuženik je svojim postupanjem prekršio odredbe međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba, jer je naredio napade na naselja što je imalo za posljedicu smrt većeg broja osoba i uništenje imovine velikih razmjera. Ovakvo postupanje nije bilo potrebno vojnim potrebama, jer se radilo o napadima na civilne objekte u kojima su živjeli stanovnici koji ničim nisu izazvali da se prema njima tako postupa. Dakle, optuženik je kao zapovjednik voda minobacača 120 mm, i topova ZIS 80 mm, u paravojnoj jedinici SAO Krajine naređivao topnička djelovanja po Otočcu i okolnim mjestima a sve u cilju uništenja civilnih objekata i pogibije većeg broja stanovništva čime je prekršio odredbe člana 51 i 52. Dopunskog. protokola Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba a

što je za posljedicu imalo ogromnu materijalnu štetu i pogibiju većeg broja civilnih osoba, pa se u takovoj njegovoj radnji ostvaruju bitna obilježja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 st. 1 OKZRH, uslijed čega je oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Pri odmjeravanju kazne u smislu članka 37 OKZ RH, optuženiku su kao otegotne okolnosti cijenjene zaista ogromna šteta pričinjena u Otočcu i okolnim selima tako, da uz svu primjerenu brigu cijele države, oporavak će biti dug. Nadalje, veći broj nedužnih civila koji su se zatekli na otvorenom uslijed iznenadnog topničkog napada optuženika i njegovih istomišljenika, izgubilo je život, pretežno mlađih osoba, bespomoćnih da u datoj situaciji bilo što za sebe učine. Optuženik je nadalje savjesno i dugo obavljao funkciju zapovjednika, ne ispričava ga izvjesni prekid kontinuiteta, i njegov otpor skršen je tek kad su te zloglasne položaje oslobodili pripadnici Hrvatske vojske. Dakle, optuženik je pokazao veliku upornost koja činjenica se ne može zanemariti. Optuženik je zajedno sa svojim istomišljenicima u biti odmetnuo se od Hrvatske vlasti ne prihvaćajući je i ovim svojim činom nastojao je srušiti na bilo koji način, iako, kad se objektivno sagleda cjelokupna situacija za takvo njegovo ponašanje nije bilo potrebe. Dakle, kod njega su se razvili neki niski nečovječni postupci što djelu daje još naglašeniju težinu i naročito pojačanu krivičnu odgovornost. Stoga imajući u vidu se istaknute otegotne okolnosti kao i veličinu i značaj krivičnog djela, tek maksimalnom kaznom od 20 godina zatvora, postići će se svrha kažnjavanja u smislu članka 31 OKZRH, kako u odnosu na optuženika da više ne čini ovakva i slična krivična djela, tako i u odnosu na ostale da se okane ovakvih neljudskih ponašanja. Optuženiku se pozivom na članak 45 OKZRH, u kaznu uračunava vrijeme provedeno upri tvoru od 11kolovoza 1995. pa nadalje. O troškovima krivičnog postupka nije ni odlučeno, kad ih nije ni bilo. U Gospiću, dne 11. listopada 1995.

ZAPISNIČAR

PREDSJEDNIK

VIJEĆA: Katica Radaković

Pavao Rukavina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa presude, time da u odnosu na optuženika ovaj rok teče od dana kasnije dostave presude optuženiku, odnosno branitelju. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno U 3 primjerka ili usmeno u sudski zapisnik, a o žalbi rješava Vrhovni sud Republike Hrvatske. O TOM OBAVIJEST: l. Županijsko državno odvjetništvo Gospić - na br. KT-14/95. 2. optuženik DAMJAN VUKMIROVIĆ, putem Okružnog zatvora u Gospiću

3. branitelj STJEPAN NIKŠIĆ, odvjetnik iz Gospića.

GOSP 0005 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU K-893-15

Posl. Broj :

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! . Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od suca Matilde Krunić, kao predsjednika vijeća ,te Pavla Rukavina, suca tog suda i sudaca porotnika Zvenka Orešković, Nikole Oršanić, Ivana Prpić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Nevenke Brezović, u kriv. predmetu protiv opt. MILANA. ČORAK, iz Krbave 16, sada nepoznata boravišta, koga brani Stjepan Nikšić, odvjetnik iz Gospića, zbog kriv. djela iz čl. 35. st. 1. KZ RH, povodom optužnice Okružnog državnog odvjetništva Gospić broj: KT-46/92 od 30. studenog 1992. god, nakon održane glavne javne rasprave dana 29. lipnja i 11 srpnja 1994. god u prisutnosti zamjenika okružnog državnog odvjetnika Željka Brkljačić i branitelja optuženika Stjepana Nikšić, odvjetnika iz Gospić, dana 11. srpnja 1994. godine presudio je Optuženik ČOLAK MILAN, zv. "Mišo", sin. Dane i Anđe, rođen 26.04.1953. u Krbavi, kbr. 16, T. Korenica, Srbin, sada nepoznata boravišta kriv je što je dana 22. ožujka 1992. god oko 1,30 sati u Krbavi u namjeri da liši života Čorak Milana iz poluautomatske puške call. 7,62 mm, kada je ovaj ustao iz kreveta i stao uz prozor, pucao u njega i pogodio ga jednim zrnom u predio trbuha lijevo, nanijevši mu ustrelnu ranu trbuha, koja je imala za posljedicu krvarenje i hemoralgični šok, uslijed kojega je oštećenik istog dana u 04,50 sati preminuo, dakle, drugog lišio života pa je time počinio krivo djelo protiv života i tijela ubojstvom, označeno i kažnjivo po čl. 35. st. 1. KZ RH, pa se temeljem čl. 35. st. 1. KZ RH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 /deset/ godina. Temeljem čl. 90. st. 4. ZKP-a optuženik se oslobađa troškova krivičnog postupka.

Temeljem čl. 100. ZKP-a oštećenici se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

Obraz loženje Okružno državno odvjetništvo u Gospiću optuženicom broj: KT-46/92 od 24. lipnja 1993. god optužilo je Čorak Milana zbog kriv. djela ubojstva označeno i kažnjivo po čl. 35. st. 1. KZ RH. Optužnicom se inkriminira optuženom da je dana 22 ožujka 1992. god. oko :1,30 sati u Krbavi., u namjeri da liši života. Čorak Milana, iz poluautomatske puške call. 7,62 mm, kada. je ovaj ustao iz kreveta i stao uz prozor, pucao u njega i pogodio jednim zrnom u predio gornjeg djela tijela i time mu nanio neutvrđene povrede, od kojih je ovaj nakon kratkog vremena umro. Na glavnoj raspravi održanoj dana 11. srpnja 1994. god zamjenik okružnog državnog odvjetnika izmijenio je činjenični opis djela iz optužnice na način da u četvrtom redu opisa iza riječi "zrnom" pa do kraja opisa treba da stoji "u predio trbuha. lijevo, nanijevši mu ustrelnu ranu trbuha koja je imala za posljedicu krvarenje i hemoralgički šok, uslijed kojeg je oštećenik istog dana u 04,50 sati preminuo. Zakonski opis i pravna kvalifikacija djela ostali su isti. U skladu sa rješenjem ovog suda broj: K-8/93 od 20. travnja 1994. god optuženiku Milanu Čorak suđeno je u odsutnosti. U dokaznom postupku, provedeni su dokazi, saslušanjem svjedoka oštećenika Čorak Jage /12-13, 46 i 47/ i Čorak Zdravka /14-16,48 i 49/, svjedoka Paun Milana /49/,.izvršen je uvid u potvrdu o smrti medicinskog centra Knin /52 i 53/, i u smrtni list Grada Zagreba – Podružni odsjek Peščenica od 1. VII 1992. god /54/. Svjedok - oštećenik Čorak Jaga iskazala je da je optuženik jedne prilike prije kritičnog događaja kod njih u ljetnoj kuhinji rekao jednom čovjeku,.koji je također tu bio prisutan a koji je srpske nacionalnosti, na njegovo pitanje zašto oni koji su bili glavni sada ne idu u borbu nego da njih šalju, da mora najprije ''srediti ove borce", pokazujući pri tome na oštećenika., svjedokinju i njihovog sina. Kritičnog dana. da su svi zaspali u kuci i to oštećeni je spavao u jednoj manjoj sobi, sin Zdravko u svojoj sobi, a svjedokinja je spavala u kuhinji. Začula je pucanje po sobi u kojoj je spavao njezin sin Zdravko. Činilo joj se da se čuje rafalna pucnjava. U jednom momentu sin je dopuzao do nje u kuhinju, te je legao kraj nje na kauč dok se nije stišala pucnjava, te je tada rekao da ide vidjeti da li je živ otac. Svjedokinja je ostala ležati u kuhinji na kauču, te je čula kada je sin rekao ocu "ne na prozor, ubit će te na prozoru", te kako je sin vrisnuo ''ajme ubiše tatu". Vidjela je Zdravka kako je istrčao van iz kuće. Ustala je i, prišla k mužu koji; je ležao na kauču, te se držao rukom za ranu sa lijeve strane prsnog koša i rekao da od njega. ništa, bio je blijed i također je upitao da li je ubijen Zdravko i da li je ona ranjena. Istrčala je van iz kuće jer se čula pucnjava kada joj je sin istrčao iz kuće, pa je mislila da je i sin ubijen. Nakon nekog vremena k njoj je došao optuženik s puškom u ruci, ušao je odmah u sobu .u kojoj je ležao oštećenik, te

mu je rekao ''Mijate, ti si mene spasiva hiljadu put, a ti se spasit ne možeš. Za cijelo vrijeme. Je držao pušku u rukama. Nakon toga je došao sin Zdravko zajedno ,sa roditeljima optuženika. Sin i optuženik su stavili. oštećenika, u kombi. I odvezli u bolnicu na Udbinu, a sa sobom su povezli i susjeda Đuru Smiljanića. Optuženik se, sa kombijem vratio natrag sa Đurom Smiljanićem, dok je sin ostao uz oštećenog. Kada je upitala, optuženika odgovorio je ,na pitanje da li joj muž živ, da mu nije ništa i pri tom se smijao. Držeći pušku, u ,ruci lupao je kundakom o pod, govoreći ''tako vam i treba, ustaše''.Od zadobivenih povreda oštećeni je umro isti dan pred kninskom bolnico. Dovezen je u selo i sahranjen. Svi u selu govorili sv. da je oštećenika ubio, optuženik te je i njegova majka došla k svjedokinji i njenom sinu, govoreći ''nismo mi krivi'', misleći pritom na sebe i muža, te je također rekla "nama je gore nego Vama''. Svjedokinja također iskazuje' da se je pucalo iz pravca kuće optuženika, te da misli da je optuženik ubio njenog muža radi toga što je Hrvat i što nisu išli glasati za krajinu, jer im je, on to odmah prigovorio, te da je optuženik u više navrata govorio oštećeniku zašto ne uzme pušku i ne ide se s njima boriti, na što bi mu oštećenik odgovorio da je on dva puta operiran i da ne može ići a optuženik mu je na to rekao "oćeš, oćeš ići ćeš se ti, s nama boriti". Milicija krajine je prikupila podatke o tom događaju, te je odvela optuženika u pritvor u Knin i to odmah drugi dan nakon sahrane oštećenika. Svjedok-oštećenik Čorak Zdravko iskazao je da je živio zajedno sa svojim roditeljima na njihovom imanju u Krbavi. Bavili su se obradom zemlje i uzgojem stoke. U selu su bile samo 4 kuće Hrvata, a ostalo su bili pravoslavci. Oni su svi bili naoružani pa su se zbog njih osjećali nesigurno i bili" su strahu. Optužnika poznaje još iz djetinjstva i između njih su bili dopri odnosi sve do izbora za tzv. krajinu, kada su odnosi među njima pogoršali. Kada je počeo rat optuženik je otišao u "martićevce", otkuda su ga skinuli, te se kasnije pridružio vojsci, i to kao rezervni vojnik bivše JNA. U noći 22/23. ožujka, 1992. god spavao je u svojoj sobi, majka u kuhinji, a otac u drugoj sobi. Bili su zaspali kada je iza sna čuo pucnjavu i to je pucano kroz prozor njegove sobe, jer je vidio plamen - svjetlo i u tom momentu je pogođen luster koji je pao i sasjekao robu na njemu. Bacio se na pod i otpuzao do majke u kuhinju. Cijelo to vrijeme čula se pucnjava. Pucano je iz jedne puške pojedinačno ali brzo. Pucnjava je trajala ukupno oko pola sata. Od momenta kada je počela pucnjava, na njegovu sobu u kojoj je spavao, trajala je oko dvije minute, te je prestala i tada je došao u sobu u kojoj je spavao otac. da vidi što je s njim. Otacoštećenik je stajao uz prozor, te mu je prišao i rekao da se skloni odnosno nije to uspio ni izgovoriti i u tom momentu je otac pogođeno Od prestanka pucnjave pa do ponovnog početka pucanja kada je pogođen njegov otac prošlo je vremena upravo toliko koliko je potrebno da se preseli sa mjesta od kuda se moglo pucati na sobu svjedoka na mjesto od kuda se moglo pucati na sobu. u kojoj je spavao oštećenik. Odmah nakon što je pogođen, oštećenik je pao na pod, te je nakon toga podigao potkošulju i pokazao svjedoku gdje je pogođen, a to je bilo u predjelu prsnog koša s lijeve strane, odnosno više u predjelu stomaka. Nakon toga istrčao je iz kuće tražeći pomoć. U kući roditelja optuženika su, mu- rekli. da su i oni čuli pucnjavu. Nakon par minuta iza njega u kuću je ušao optuženik koji je, počeo vikati ''što, Zdravko tu radi", te je nagrnuo na vrata ali su ga roditelji izgurali van. Optuženik je u ruci držao pušku. Kada mu je svjedok rekao da je pucano na njihovu kuću i da je otac, ranjen, on je rekao da u to vjeruje, te se kao ljutio što se to dogodilo" te je iz puške opalio 3 - 4 metka. Iza toga zvao je svjedoka, da idu njegovoj kući, a kako on nije, htio, ići jer se bojao, optuženik je otišao sam. Svjedok je došao, za njim, kada je već optuženik izvezao njegov kombi i požurivao ga da oštećenika otpreme u, bolnicu. Kada je upitao optuženika gdje je on bio kada se počelo pucati, optuženik mu je odgovorio da je spavao. Međutim, kasnije je čuo da je optuženik bio kod jednog Čovjeka gdje se pekla rakija negdje do 12,30 sati i da je imao uza se pušku. Optuženik je bi obuven u "coklje" šlape, a trag od njih je vidio oko kuće. Kasnije ih je skinuo te obuo cipele.

Zajedno sa optuženikom i Đurom Smiljanićem odvezao je oca do bolnice u Udbinu, odakle je sam sa ocem otišao za Knin, a optuženik se sa njegovim kombijem vratio natrag. Otac je preminuo do kninske bolnice, te je sahranjen 25. ožujka. Prije sahrane milicija je došla i odvela optuženika. Kasnije je čuo da je on u zatvoru u Kninu. U očevu sobu ispaljena su 2 metka, jedan je pogodio oca, a drugi je prošao kroz vrh prozora i zabio se u zid. Inače je pucano po cijeloj kući, po fasadi i prozorima. Sve dok je bio, kod kuće do 30. travnja 1992. god optuženik se do tada nije vraćao kući. Svjedok je zajedno sa majkom napustio selo 3. travnja 1992. god. Svjedok Paun Milan iskazao je da pozna optuženika, te da je optuženik bio sklon tuči i svađi. Pripadao je miliciji SAO krajine i krajem 1992. god, a početkom 1993. god, osnovao je policijsku stanicu u Podlapači, ali ih je UNPROFOR otuda istjerao. O kritičnom događaju samo je čuo od drugih, a osobnih saznanja nema. Uvidom u potvrdu o smrti medicinskog centra Knin utvrđeno je da je oštećenik preminuo dana 22. ožujka 1992. godine, te da je uzrok smrti ustrelna rana trbuha, a smrt je izazvao hemoralgični šok. Uvidom u smrtni list utvrđeno je da, je oštećenik preminuo dana 22 ožujka 1992. godine u 04,50 sati, te da je upisan u maticu umrlih matičnog područja Zagreb Peščenica za godinu 1992. god pod rednim brojem 134. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je optuženik dana-22. ožujka 1992.god,oko l,30 sati lišio života Čorak Milana, iz poluautomatske puške, kada je ovaj ustao iz kreveta i stajao uz prozor, pucao u njega ,i pogodio ga jednim zrnom u predio trbuha lijev, nanijevši mu ustrelnu ranu trbuha koja je imala za posljedicu krvarenje i hemoralgični šok, uslijed kojeg je oštećenik istog dana u 04,50 sati preminu. Optuženik je kao pripadnik odmetničke grupe ljudi, iskaljuju i svoj bijes, nad susjedima hrvatske nacionalnosti, išao na to da oštećenika liši života, te je ubio oštećenika u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci ove presude. U takvom ponašanju optuženika stječu se sva bitna obilježja krivičnog djela, iz čl. 35. st. 1. KZ RH. Stoga ga je sud za to djelo i proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Prilikom odmjeravanja kazne .optuženiku sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja i cijenio je sve okolnosti iz čl. 41.0KZRH /NN-53/91/, koje utječu na odmjeravanje kazne. Sud nalazi da je izrečena kazna primjerena težini počinjenog kriv. djela, stupanju krivične odgovornosti optuženika i društvenoj opasnosti kako djela tako i optuženika, te da je podobna ostvariti svrhu kažnjavanja kako na planu generalne tako i na planu specijalne prevencije. Od olakotnih okolnosti sud nije našao ni jednu okolnost koja bi bila olakotna za optuženika, dok mu je otegnutim cijenjeno sam način izvršenja kriv. djela, činjenica da ničim nije bio izazvan od strane oštećenika, te da je iskaljujući svoj bijes nad susjedima hrvatske nacionalnosti išao na to da oštećenika liši života. ' Temeljem čl. 90. st. 4. ZKP-a optuženik se oslobađa troškova kriv. postupka jer je istom suđeno u odsutnosti, pa se troškovi kriv. postupka ne mogu naplati ti od optuženika Temeljem čl. 100. ZKP-a oštećenici se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu. U Gospiću, 11. srpnja 1994. god

ZAPISNIČAR VIJEĆA Nevenka Brezović

PREDSJEDNIK Matilda Krunić

POUKA O ŽALBI : Protiv ove presude nezadovoljna strana ima pravo žalbe, koja se podnosi u roku od 15 dana od primitka pismenog otpravka ove presude. Žalba se predaje pismeno u tri primjerka ili usmeno na zapisnik, kod suda. Rok za žalbu u odnosu na optuženika računa se od primitka presude po optuženicima. O žalbi rješava Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu. O TOM OBAVJESTITI 1. Okružno državno odvjetništvo Gospić : KT – 46/92 2. Opt. ČORAK MILAN, putem oglasne ploče ovog suda 3. Branitelj opt. STJEPAN NIKŠIĆ, odvjetnik iz Gospića

GOSP-0006 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD GOSPIĆ 5/9321

poslovni broj: K-

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVTSKE ! Okružni sud u gospiću u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Matilde Krunić, kao predsjednik vijeća, te Miroslave Jurjević, predsjednice suda, i sudaca porotnika Petra Pavelić, Ivanke Maoduš i Ante Vlahova, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Katice Radaković, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih: I MARCEL DUSPER i dr. zbog kriv. djela iz članka 142 OKZRH /NN53/91/ , povodom optužnice Okružnog državnog odvjetništva Gospić br. KT-44/92 od 26. svibnja 1993. nakon održane glavne javne rasprave dana 20. i 21. srpnja 1993. g. u prisutnosti Okružnog državnog odvjetnika Pavla Rukavina, VI optuženika Dane Drakula i branitelja optuženika Stjepana Nikšić, odvjetnika iz Gospića, dana 21. srpnja 1993. g. presudio

je

I optuženik MARCEL DUSPER, sin Stjepe, rođen 27. 10. 1963. u Doboščici, općina Vareš, RbiH, s prebivalištem u Gospiću, Budačka 7, Hrvat, državljanin BiH, oficir JNA, oženjen, sada nepoznata

boravišta, II optuženik ČAČIĆ TOMO, zv. „Mišo“, sin Mile, rođen 23. 03. 1947. u Otočcu, s prebivalištem u L. Osiku, N. Tesle 17, SO Gospić, Hrvat državljanin RH, oženjen, podoficir JNA, sada nepoznata boravišta, III optuženik JOVO KUPREŠANIN, zv. Jovica, sin Petra i Savke, r. Trbojević, rođen 12. 12. 1961. u Gopiću s prebivalištem u Metku 229, SO gospić, državljanin RH, podoficir JNA, sada nepoznata boravišta, IV optuženik BODAN ODANOVIĆ, sin Miće, rođen . 01. 1957. u Širokoj Kuli, SO Gospić, s prebivalištem u Gospiću, Budačka 7, Srbin, državljanin RH, podoficir JNA, sada nepoznata boravišta, V optuženik RELJA TOMIĆ, sin Vukole i Koviljke, r. Nikitović, rođen 17. 11. 1952. u Savniku, Crna Gora, s prebivalištem u Beogradu, major JNA, državljanin Crne Gore, sada nepoznata boravišta,

VI optuženik DUŠKO BAJIĆ, sin Sime, rođen 23. 10. 1960. u Titovom Drvaru, RbiH, s prebivalištem u Gospiću, Budačka bb, Srbin, državljanin BiH, oženjen, kapetan JNA, sada nepoznatog boravišta, VIII optuženik DUŠKO BAJIĆ, sin Sime, rodjen 23. 10. 19600 u Titovom Drvaru, RBiH, s prebivalištem u Gospiću, Budačka bb, Srbin, državljanin BiH, oženjen, kapetan JNA, sada nepoznatog boravišta, IX optuženik GOCE KONESKI, sin Veselina, rodjen 03. 04. 19660 u Prilepu, Makedonija, s prebivalištem u Gospiću, S. Radića 1, državljanin Makedonije, vodnik I klase u JNA, sada nepoznatog boravišta, X. optuženik SLOBODAN DOTLIĆ sin Rade i Smilje r. Dević, rodjen

28. 01.1957. u Klašnici, općina Titova Korenica, Srbin, državljanin RH, s prebivalištem u Gospiću, Trg Stjepana Radića 1/4,poručnik JNA, sada nepoznatog boravišta, XI optuženik DRAGOLJUB LAZAREVIĆ, sin Koste, rodjen 30. 03. 1950. u Peći, Kosovo, državljanin Srbije, s prebivalištem u Gospiću, Vile Velebita, br. 15/4, zastavnik JNA, sada nepoznatog boravišta, XII optuženik RADOVAN RADENKOVIĆ zv. Radiša, sin Milutina i Ljubinke, rođene 31. 12. 1957. u Pirotu, R Srbija, s prebivalištem u Karlovcu, Ul. Kralja Tomislava 27 B, stariji vodnik I klase JNA, sada nepoznatog boravišta, XII optuženik BRATISLAV MILOJKOVIĆ zv. Bagi, s prebivalištem u Karlovcu, ostali podaci nepoznati ,sada nepoznatog boravišta, XIII optuženik BRATISLAV MILOJKOVIĆ zv. Bagi, s prebivalištem u Karlovcu, ostali podaci nepoznati, sada nepoznatog boravišta, XIV optuženik STEVO MILOŠEVIĆ, sin Dušana, i Soke, rodjen 1. 09. 1947. u Visuću, općina Titova Korenica, s prebivalištem u Ličkom Osiku, Proleterska 8, Srbin, državljanin RH, građanska osoba u službi u JNA, sada nepoznatog boravišta, XV optuženik MILOŠ BOGDANOVIĆ, sin Petra i Jele, r. Sunajko, rodjen 03. 1953. u Vrepcu, općina Gospić, s prebivalištem u Gospiću, Stjepana Radića 1, Srbin, državljanin RH, građanska osoba u službi u JNA, sada nepoznatog boravišta.

krivi

su što su u vremenskom periodu od 30. kolovoza 1991. do 18. rujna

1991. u Gospiću kao aktivne vojne osobe u službi "JNA" u Garnizonu, a XIV i XV okr. Kao građanske osobe u službi u "JNA" u Garnizonu Gospić" protivno članku 52 stavak 1 Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. g. o zaštiti žrtava oružanih međunarodnih sukoba, a I opt. kao oficir KOS-a, V optuženik kao načelnik Stava vojarne, VI optuženik kao zapovjednik obrane vojarne, X optuženik kao zapovjednik vojarne u Podoštri, XII i XIII optuženici kao zapovjednici topničkog voda, te ostali kao komandanti vodova izdavali vojnicima naredbe da u sklopu ratnih operacija koje je bivša "JNA" planirala, organizirala i provodila na području Gospića, pucaju po stanovnicima, školama, bolnici, crkvi i ostalim civilnim objektima oko vojarne i po gradu Gospiću, te i sami pucali iz artiljerijskog oružja svih vrsta, puškomitraljeza, protuavionskih mitraljeza i ostalog pješadijskog naoružanja što je imalo za posljedicu smrt većeg broja za sada nepoznatog /neutvrdjenog/ civilnog stanovništva te ogromnu materijalnu štetu na građevinskim objektima, dakle, kršeći pravila medjunarodnoga prava za vrijeme oružanog sukoba naredili i vršili napad na civilno stanovništvo i naselja što je imalo za posljedicu smrt većeg broja osoba i uništenje imovine, čime su počinili krivično djelo protiv čovječnosti međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označenog u članku 142 OKZRH /NN-53/91/ pa se temeljem članka 142 OKZP / NN-53/91/ osuđuju I optuženik MARCEL DUSPER, V optuženik RELJA TOMIĆ, VI optuženik DUŠKO BAJIĆ, na kaznu zatvora u trajanju od 20 /dvadeset/ godina svaki. II optuženika TOMO ČAČIĆ, III optuženik JOVO KUPREŠANIN, IV optuženik BOGDAN ODANOVIĆ, VII optuženik MIĆO VASIĆ, IX optuženik GOCE KONESKI, X optuženik SLOBODAN DOTLIĆ, XI optuženik DRAGOLJUB LAZAREVIĆ, XII optuženik RADOVAN RADENKOVIĆ, , XIII optuženik BRATISLAV~MILOJKOVIC XIV optuženik STEYO MILOSEVIĆ, XV optuženik MILOŠ BOGDANOVIĆ na kaznu zatvora u trajanju od 15 /petnaest/ godina svaki. Temeljem članka 339 stavak 3 ZKP prema optuženiku VII DANI DRAKULA ODBIJA SE OPTUŽBA

da bi u vremenskom periodu od 30. kolovoza 1991. - 18. rujna 1991. u Gospiću kao aktivna vojna osoba u službi pomoćnika za nastavu u komandi 35 divizije "JNA" u Garnizonu Gospić protivno članku 52 stavak 1 Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije br. 12 kolovoza 1949. g. o zaštiti žrtava oružanih medjunarodnih sukoba izdavao vojnicima naredbe da u sklopu ratnih operacija koje je bivša JNA planirala, organizirala i provodila na području Gospića, puca po stanovnicima, školama, bolnici, crkvi i ostalim civilima oko vojarne i po gradu Gospiću, te je sam pucao iz artiljerijskog oružja svih vrsta puškomitraljeza, protuavionskih mitraljeza i ostalog pješadijskog naoružanja, što je imalo za posljedicu smrt većeg broja za sada nepoznatog /neutvrdjenog/ civilnog stanovništva te ogromnu materijalnu štetu na gradjevinskim objektima, dakle, da bi kršeći pravila medjunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio i vršio napad na civilno stanovništvo i naselja, što je imalo za posljedicu smrt većeg broja osoba i uništenje imovine, pa da bi time počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označenog u članku 142 OKZRH /NN-53/91/, Temeljem članka 91 stavak 1 ZKP troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda. Obrazloženj e Okružno državno odvjetništvo u Gospiću optužnicom br. KT-44/92 od 26. V 1993. god tužilo je Marcela Dusper, Čačić Tomu, Kuprešanin Jovu, Odanović Bogdana, Tomić Relju, Bajić Duška, Drakula Danu, V sić Miću, Koneski Gocu, Dotlić Slobodan, Lazarević Dragoljuba, Radenković Radovana, Milojkovic Bratislava, Milošević Stevu i Bogdanović Miloša zbog krivičnog djela protiv čovječnosti i medjunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u članku 142 OKZRH /NN-53/91/. Optužnicom se inkriminira optuženima da su u vremenskom periodu od 30. kolovoza 1991. god - 18. rujna 1991. god u Gospiću kao aktivne vojne osobe u službi "JNA" u Garnizonu, a XIV i XV okrivljeni kao gradjanske osobe na službi u „JNA" u Garnizonu Gospić protivno članku 52. stavak 1 Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. god o zaštiti žrtava oružanih medjunarodnih sukoba, a I okr. kao oficir KOS-a, V okrivljeni kao načelnik Štaba vojarne, VI okrivljeni kao zapovjednik obrane vojarne, X okrivljeni kao zapovjednik vojnog objekta u Podoštri, XII i XIII okrivljeni kao zapovjednici topničkog voda, te ostali kao komandanti vodova izdavali vojnicima naredbe da u sklopu ratnih operacija koje je bivša "JNA" planirala, organizirala i provodila na području Gospića, pucaju po stanovnicima, školama, bolnici, crkvi i ostalim civilnim objektima oko vojarne i po gradu Gospiću, te i sami pucali iz artiljerijskog oruđa svih vrsta, puškomitraljeza, protuavionskih mitraljeza i ostalog pješadijskog naoružanja, što je imalo za posljedicu smrt većeg broja za sada nepoznatog /neutvrdjenog/ civilnog stanovništva te ogromnu materijalnu štetu na gradjevinskim objektima.

Na glavnoj raspravi zastupnik optužbe prije završne riječi, iza pobrojanih funkcija iz 9. reda optužnice nakon riječi "kao zapovjednici topničkog voda“ dodao je: „VII okrivljenik kao pomoćnik za nastavu u komandi 35. divizije". Takodjer u činjeničnom opisu optužnice za X optuženika Slobodana Dotlića, dodao je riječi „kao zapovjednik vojarne u Podoštri". Nakon provedene glavne rasprave zastupnik javne optužbe ostao je kod optužnice za optuženike navedene u optužnici od I - VI i od VIlI - XV, dok je za VII optuženika Danu Drakulu odustao od optužnice. U skladu sa rješenjem ovog suda br: K-5/93-14 od 12. srpnja 1993. god. optuženicima Marcelu Dusper, Tomi Čačić, Jovi Kuprešanin, Bogdanu Odanović,Relji Tomić, DuškuBajić, Mići Vasić, Goci Koneskom, Slobodanu Dotlić, Dragoljubu Lazarević, Radovanu Radenković, Bratislavu Milošević, Stevi Milošević i Milošu Bogdanović sudjeno je u odsutnosti. VII Optuženik Dane Drakula u svojoj obrani na glavnoj raspravi naveo je da je bio raspoređen na dužnosti pomoćnika za nastavu u komandi 35. tzv. partizanske divizije pod komandom Pere Čavara koji je bio zapovjednik a on da je on bio pomoćnik za nastavu. Bili su srž aktivne komande koja je inače sastavljena iz rezervnog sastava od vojnika 5 ličkih općina. Njima je potčinjena jedinica bila vojarna u Kaniži, koja se zvala Komanda I partizanske brigade čiji je zapovjednik do pred kraj osmog mjeseca bio Ahmet Krasnići koga je zamijenio njegov dotadašnji pomoćnik Stevo Pražić. Rad tih komandi svodio se na medjusobno administriranje sa komandom u Rijeci, koje se sastojalo u izradi nastavnih planova), za obuku rezervnog sastava, za pojedinačno obučavanje, dostavu pošte, izvještaja i slično. Te komande da nisu imale zajedničkih zadataka sa Komandom garnizona Gospić u glavnoj vojarni. Medjutim, njihove Kancelarije da su se nalazile u glavnoj vojarni. Kada su četnici i martićevci u noći izmedju 28. i 29. kolovoza 1991. god napali grad Gospić, da se nalazio u svojoj kancelariji. Tih dana da je povremeno odlazio u vojarnu u Kanižu te da bi se opet vraćao u glavnu vojarnu gdje je bio na vezi i uz televizor. Kad nije bio uz telefon navodi da je bio sa pukovnikom Ćavarom i potpukovnikom Branislavom Gruić, te da je kontaktirao sa poručnikom Pražićem i Škrinjarićem, kao i da je jedne prilike došao u prostoriju u prizemlje u kojoj su bili ranjenici te da je razgovarao sa dr. Jagetićem što učiniti. Želio je da se vojarna preda, ali nije mogao ništa učiniti. Čuo je da je krizni štab pozivao Pešuta i Tomića da se vojarna preda ali da su oni to uvijek kategorički odbijali. Takvu odluku su potpomagali Bajić Duško, Marcel Dusper i Mićo Vasić, koji su se zadržavali tu po hodnicima kada je on to čuo. Tako je čuo Bajića kada je išao kroz hodnik da govori "ne smijemo se predati, žive će nas oderati". Takodjer kada je bio po hodnicima u vojarni daje vidio XIII optuženika Bratislava Milojković koji je bio tenkista da sa tenkom kruži po dvorištu te da puca po bolnici i okolnim zgradama. Glavni zapovjednik vojarne da je bio potpukovnik Pešut Ilija, načelnik štaba, da je bio major Relja Tomić, a pomoćnici kapetani Bajić Duško i Mićo Vasić, te poručnik Marcel Dusper koji je bio pomoćnik za bezbednosne poslove KOS-a. Kompletnu opremu i akcije u zgradi u kojoj je bila komanda, a u

kojoj je i on bio, da su vodili Bajić i Tomić. Najglasniji da je bio kapetan Bajić koji je vjerojatno bio zapovjednik i koji je govorio vojnicima da moraju pucati da otvaraju vatru. Pored njih u komandi da se nalazio zapovjednik Dragoljub Lazarević, koji je bio komandir komande staba. Imao je sve vojnike koji su opskrbljivali tu komandu. Bilo je 10 - 15 ljudi. On, i Bajić da su sa njima komandirali. Početkom devetog mjeseca vidio je da su iz Rijeke došla dva potporučnika i vojni policajci koje je uputio general Čad. Upravo najžešću vatru otvarali su oni i starješine koji su se nalazili po prozorima. Poznato mu je da je Goce Koneski bio čovjek koji je podržavao tvrde stavove, te da je znao govoriti "što se čeka, zašto se već ne puca“. Takvih tvrdih stavova da je bio i Bajić. Čačić, Koneski, Bogdanović i Milošević da su bili u tzv. plavoj i crvenoj zgradi, te da sa njima nije imao kontakata tih kritičnih dana, ali da smatra da su oni glavni akteri i ekstremisti. Čuo je da su Tomić i Pešut vezom govorili tim starješinama u crvenoj i plavoj zgradi da ne smiju pucati ako se na njih ne puca ali da su oni samostalno pucali i odlučivali, a da je za to naročito bio sposoban Goce Koneski. Nakon pada vojarne 18. rujna 1991. god otpremljen je u bolnicu, a odatle selo Klanac par dana, otkuda je otpremljen u Okružni zatvor Gospić gdje je boravio četiri i po mjeseca. Nakon toga odvežen je u Zagreb u vojni sud pa odatle u Kerestince, logor za ratne zarobljenike. Odbio je razmjenu, te kada je dobio dokumente otišao je u Rijeku gdje je našao porodicu. Jedno vrijeme da je radio u Rijeci kao vulkanizer a nakon toga je preselio u Pulu gdje je takodjer radio najprije kao vulkanizer a poslije kao pekar, gdje je živio sve dok nije saznao za ovaj postupak. Istakao je u svojoj obrani da od nikoga nije dobio naredbu da puca, osim što je Bajić od svih po zgradi tražio da se puca. Medjutim, od svog pukovnika i od više linije nitko nije davao takve naredbe u tim ratinim operacijama. U kritično vrijeme naveo je da nije iz ničega pucao. U dokaznom postupku provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka Mark Šaljaj /44, 45, 92, 93, 94/, Stevo Pražić /36,-37,94/, Stjepan Škrinjarić /38-39,94-95/, dr. Marko Jagetić /52-53,95-96/, Krešimir Tomljenović /50-51, 96/, Ljubčo Veljanovski /42-43, 96-97/, pročitan je iskaz svjedoka Branko Basta /40-41/. Svjedok Mark Šaljaj iskazao je da je u šestom mjesecu 1991. god poslat direktno iz generalštaba za zamjenika zapovjedniku Đorđeviću major Tomić, koji je malo po malo preuzeo komandu u svoje ruke. Tomić da je odlučivao zajedno sa kapetanom Bajićem, Odanovićem, Gocom Koneski i Marcelom Dusper. Major Tomić i kapetan Bajić da su imali direktne veze sa četnicima. Tako kada je napadnut Gospić u 1,15 sati u noći izmedju 28. i 29. kolovoza 1991.g. kad su četnike zvali telefonom i rekli im da prestanu pucati oni bi prestajali. Tako se sjeća da je bila neka delegacija u vojarni, te da su oni rekli četnicima da ne pucaju, i da oni to nisu pucali. Bajić da je bio zadužen za osiguranje vojarne i da je pravio raspored u komandi, sve u dogovoru sa Tomićem. Za vrijeme dok je bio u komandi do 6. devetog 1991. god da se nije pucalo iz teškog naoružanja, da se pucalo iz lakog oružja i to iz zgrade koju su zvali crvena zgrada u kojoj su se nalazili Čačić, Odanović, Milošević, Bogdanović, Goce Koneski, Kuprešanin Jovica, te Duško koji je radio u Crvenoj zvijezdi. To da je bila grupa najzagriženijih. Vezu sa onima koji su pucali da su imali Tomić i Bajić. Oni da su davali naredbu da se puca iz crvene zgrade. Dok je bio u vojarni nije vidio VII opt. Danu Drakulu da puca, njemu da je bio komandant Čavar, koji je bio komandant partizanske divizije u kojoj je pored Dane Drakula bio i Salo Suad, te Djuro Milošević. Imali su samo jednog vojnika - kurira. Njima da je bilo potčinjeno skladište u Kaniži u koje je bio Stevo Pražić dok nije došao u vojarnu. Što se tiče naoružavanja stanovništva da je u tome učestvovao Marcel Dusper koji je naoružavao

stanovništvo na području Otočca i to srpsko stanovništvo. To naoružavanje da je išlo preko kosovaca iz Rijeke. U tome da je učestvovao Odanović i Kuprešanin. Tenkista po imenu „Bagi“ da je došao u vojarnu u petom mjesecu i da je govorio da će poravnati Gospić. Jedne prilike 3. devetog 1991. god kada su pale tri mine u krug vojarne, govorilo se da je pucano iz vojarne u Jasikovcu. Poslat je po Tomiću zajedno sa jednim zastavnikom da vidi odakle se pucalo. U Jasikovcu im je zapovjednik rekao da od tamo nije pucano i pokazao je minobacače iz kojih je bilo vidljivo da nije pucano. Medjutim, zastavnik je primjetio da se minobacači nalaze i u drugom smjeru, te da su okrenuti u pravcu vojarne. Naredbe da se puca da su izdavali Bajić, Tomić i Lazarević. Te naredbe izdavali su onima koji su bili u crvenoj zgradi i u vozilima. Vasić da je izdavao naredbe da se puca snajperom i da ga je vidio da nosi sa sobom dalekozor. Lazarević da je bio teško zagrižen nacionalista a da su Čačić, Koneski, Odanović, Kuprešanin, Milošević i Bogdanovic primali naredbe od Tomića i Bajića. Tenkista zv. "Bagi“ kretao se tenkom u krugu vojarne i pucao iz mitraljeza u periodu od 30. osmog 1991. god. do 7. ili 8. devetog 1991. god. Svi ostali optuženici osim VII optuženika da su takodjer pucali. Vasića je takodjer vidio da sa snajperom i dalekozorom ide na tavan. Marcel Dusper da je bio osoba koja je imala direktne veze sa KOS-om, tako je imao direktnu vezu sa šefom KOS-a na Plitvicama, a kave je zapovjedi imao svjedok ne zna. On nije davao naredbe ali misli da ih je prenosi. Za Dotlić Slobodana zna da je bio dosta zagrižen i zadužen za naoružanje u Podoštri. Čuo je da je pružao dosta otpora te da se nije htio predati do zadnjega. Svjedok Stevo Pražić zna da su naredbe da se puca po gradu Gospić izdavali zapovjednik Tomić i Bajić, dok drugi optuženici da nisu bili u poziciji da izdaju naredbe. Poznato mu je da je postavljena obrana vojarne i da je svatko bio na položajima pa pretpostavlja da su svi ostali pucali po svom zaduženju. VII optuženika nije vidio da puca, a vidio ga je u zgradi zapovjedništva. U krugu vojarne da su djelovali tenkovi i da se pucalo iz mitraljeza i topova, a zapovijedali su Pešut i Tomić. Poznato mu je da je Goce Koneski pucao po gradu i po Kaniži gdje je radio jer su se ljudi svjedoku žalili na njega. Svjedoku Stjepanu Škrinjarić poznato je da su Tomić Relja i Bajić Duško bili ti koji su bili odgovorni za obranu vojarne. Poznato mu je da je pucano iz jednog transportera koji je bio u krugu vojarne na ulazu kod kapije. Transporter je pucao po čelu bolnice. U krugu vojarne čuli su se pucnjevi iz pušaka. U ekstremnoj grupi koja je govorila zašto se ne puca po gradu pripadali su Bajić, Tomić, Koneski, Odanović, Čačić i Lazarević. Zna da je Odanović prisiljavao neke da pucaju samo da se stvara huka. Čuo je pucanj na krovu i vidio je Vasića da je pronio pušku i stavio je krau u šupljivu od vrata. Svjedok dr. Marko Jagetić iskazao je da je 90 rujna 199l. g. iz Rijeke prebačen u Gospić po naredbi generala Čada. U vojarni je bio na funkciji liječnika vojarne. Kako je bio relativno kratko vrijeme u vojarni, do njenog pada 18. rujna 1991. g, slabo je poznavao ljude. Medjutim, poznato mu je da je Tomić izdavao naredbe da se puca iz minobacača. Poznavao je Bajića i znao je da je on pripadao tvrdoj liniji koja je bila protiv predaje vojarne i koji su donosili planove za proboj iz vojarne. Do napada na vojarnu da se iz vojarne pucalo iz pušaka i iz snajpera sa tavana. Vidio je ljude da idu na tavan sa snajperima ali ne zna njihova imena. U vrijeme napada da je pucao tenk iz kruga vojarne prema bolnici i jednoj

kući. Zna da je Goce Koneski pucao iz tenka. Poznavao je Marcela Dusper i zna da je on bio načelnik službe bezbjednosti kako se ona tada zvala, te da se je na početku borbenih djelovanja govorilo da Dusper spaljuje dokumenta. Takodjer mu je poznato da su vojnici pucali iz zgrade u kojoj se i on nalazio te da su oni izvršavali zapovjed njihovih predpostavljenih. Njihovim predpostavljenima su zapovjedi izdavali Pešut i Tomić. Nije vidio VII optuženika da puca. Svjedok Krešimir Tomljenović kritično vrijeme nalazio se u bolnici. Medjutim, zna da se je govorilo da je iz tenka pucao Bratislav Milojković, zv."Bagi", a da je Goce Koneski izlazio van iz crvene zgrade sa svojom grupom i da je pucao iz snajpera. Takodjer mu je poznato da su Bajić, Pešut i Tomić bili čelni ljudi koji su izdavali naredbe. Takodjer mu je poznato da je iz vojarne Podoštra u kojoj je zapovjednik bio Dotlić Slobodan pucano po gradu minobacacima i iz automatskog oružja, a kada je vojarna predata da je dio prostorija bio miniran. Svjedok Suad Šalo istakao je da je od 20. srpnja 1991. g. do 20. listopada 1991. g. boravio na Plitvičkim jezerima. Povremeno je dolazio u vojarnu Gospić. Zadnji put je bio 280 osmog 1991. g. kada se zadržao oko 15 minuta. Oružje sa kojim su bili zaduženi za vrijeme dok su boravili u kancelariji da je bilo zaključana u kasi. Svjedok Ljupčo Veljanovski iskazao je da je naredbu da se puca izdavao Bajić, a drugi koji su se našli u toj zgradi da su pucali, te da je bila provjera cijevi da se puca. Zna da je iz snajpera pucao Vasić, a iz minobacača Goce Koneski. Misli da su naredbe da se puca izdavali u komandi na čelu sa Reljom Tomićem, ali da se pucalo i samovoljno jer nije uvijek čuo komandu da naredjuje da se puca a čuo je minobacač. Iz iskaza svjedoka Branka Basta proizlazi da je svjedoku poznato da se je pucalo iz tzv. crvene zgrade u kojoj je bila grupa Koneski, Milošević, Bogdanović, te da je kasnije došao Čačić. U toj zgradi da je bio mitraljez na vrhu i da se iz njega pucalo. Iz minobacača da je pucao Koneski. Poznato mu je da je osoba po nadimku "Bagi" pucao iz tenka, te da je iz tenka takodjer pucao Radenković, odnosno da je on bio tenkista a da li je pucao ne zna. Čuo je da se govori kada bi tenk opalio "ala "Bagi" žeže", ali ni "Bagija" nije vidio da puca. Zna da je snajperista bio Mićo Vasić, te da je Bajić prijetio svima koji ne bi pucali i da je isticao da cijevi moraju biti "vruće". Takva naredba da je stizala od Tomića i od Vasića. Takodjer mu je poznato da je zajedno sa Koneskim na minobacaču iz kog su ispaljivani projektili bio Stevo Milošević. Na osnovu izvedenih dokaza i utvrdjenih činjenica sud je utvrdio da su optuženici I optuženik Marcel Dusper, II optuženik Čačić Tomo, III optuženik Jovo Kuprešanin, IV optuženik Bogdan Odanović, V otpuženik Relja Tomić, VI optuženik Duško Bajić,.VIII optuženik Mićo Vasić, IX optuženik Goce Koneski, X optuženik Slobodan Dotlić, XI optuženik Dragoljub Lazarević, XII optuženik Radovan Radenković, XIII optuženik Bratislav Milojković, zv. "Bagi", XIV optuženik Stevo Milošević i XV optuženik Miloš Bogdanović izvršili radnje opisane u izreci presude, protivno članku 52 stavak 1 Dopunskog protokola Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. g. o zaštiti žrtava oružanih medjunarodnih sukoba.

Utvrdjeno je iskazom svjedoka Marka Šaljaj i svjedoka dr. Marka Jagetić da je I-okr. Marcel Dusper bio načelnik službe bezbjednosti, kako se ona tada zvala, te da je naoružavao srpsko stanovništvo na području Otočca. Svjedoku Mark Šaljaj poznato je da je 1- opt. imao direktnu vezu sa šefom KOS-a na Plitvicama, te da je prenosio zapovijedi. Takodjer iz obrane VII opt. Dane Drakule proizlazi da je I okrivljenik pripadao grupi koja je odbijala da se vojarna preda. II opt. Tomo Čačić pripadao je ekstremnoj grupi koja je govorila "zašto se ne puca po gradu", bio je u "crvenoj zgradi vojarne" iz koje je pucao, te se protivio predaji vojarne. To je utvrdjeno iskazima svjedoka Marka Šaljaj, Stjepana Škrinjarić, dr. Marka Jagetić i Branka Baste. III opt. Jovo Kuprešanin je pucao iz "crvene zgrade" koja se nalazile u krugu vojarne, što je utvrđeno iskazom svjedoka Marka Sa1jaj. IV opt. Bogdan Odanović pripadao je ekstremnoj grupi i govorio je "zašto se ne puca po gradu". Pucao je iz crvene zgrade“ iz vojarne, što je utvrdjeno iskazom svjedoka Marka Šaljaj. Iskazom svjedoka Stjepana Škrinjarić utvrdjeno je da je i druge u vojarni prisiljavao da pucaju. V opt. Relja Tomić u 6. mjesecu 1991. g. postat je direktno iz generalštaba za zamjenika zapovjedniku Djordjeviću. Medjutim, malo po malo preuzeo je komandu u svoje ruke. Bio je odgovoran za obranu vojarne i vodio je sve akcije. Izdavao je naredbe onima koji su se nalazili u "crvenoj zgradi" vojarne da pucaju po civilima i gradu, izdavao je naredbe i ostalima da pucaju. Odbijao je da se vojarna preda. To je utvrdjeno iskazima svjedoka Marka Šaljaj, Steve Pražić, Stjepana Škrinjarić, dr. Marka Jagetić, a proizlazi i iz obrane VII opt. Dane Drakule. VI opt. Duško Bajić zajedno sa V opt. Tomić Reljom vodio je obranu vojarne i sve druge akcije. Izdavao je naredbe da se puca po gradu. Isticao je da cijevi moraju biti "vruće", te se protivio predaji vojarne. To je utvrdjeno iskazima svjedoka Marka Šaljaj, Steve Fražić, Stjepana Škrinjarić, Krešimira Tomljenović, Ljupča Veljanovski, i Branka Basta, a proizlazi i iz obrane VII opt. Dane Drakula. VIlI opt. Mićo Vasić bio je snajperista i sa tavana zgrade u vojarni je pucao po gradu sa snajperom. Svjedok Mark Šaljaj vidio ga je da sa snajperom i dalekozorom ide na tavan i puca. Svjedok Stjepan Škrinjarić čuo je pucanj i vidio VIII opt. da ide sa krova sa puškom koju je spremio u šupljinu vrata. Svjedoku Branku Basta poznato je da je VIII opt. naredjivao da se puca po gradu, a iz obrane VII opt. proizlazi da je VIlI optuženik bio protiv predaje vojarne. IX opt. Goce Koneski nalazio se u "crvenoj zgradi" iz koje je pucao po gradu, tako da su se ljudi dolazili žaliti na njega Stevi Pražiću, što je ovaj iskazao kada je saslušan kao svjedok. Sa svojom grupom izlazio je iz crvene zgrade i pucao iz snajpera zajedno sa ostalima. Pucao je iz minobacača i tenka. To je poznato svjedocima Stjepanu Škrinjarić, Marku Šaljaj, dr. Marku Jagetić, Krešimiru Tomljenović, Ljupču Veljanovski, Branku Basta. Iz obrane VII opt. Dane Drakula proizlazi da se protivio predaji vojarne, te da je znao govoriti "što se čeka zašto se već

ne puca" i da je tražio da se puca po gradu. X opt. Slobodan Dotlić iz vojarne u Podoštri pucao e po gradu minobacačima i iz automatskog oružja, kada je vojarna predana utvrdjeno je da je dio prostorija miniran. Pružao je otpor i nije se htio predati do zadnjega. To je utvrdjeno iskazima svjedoka Krešimira Tomljenović i Marka Šaljaj. XI opt. Dragoljub Lazarević kako je to utvrdjeno iskazom svjedoka Stjepana Škrinjarić pripadao je ekstremno orijentiranima i "dizao prašinu". Iz Obrane VII opt. Dane Drakule proizlazi da je bio komandir komande stana, te da je imao sve vojnike koji su opskrbljivali tu komandu, njih 10 - 15. Lazarević i Bajić su sa njima komandirali. XII opt. Radovan Radenković je takodjer pucao po zaduženju što je utvrdjeno iskazom svjedoka Steve Pražić koji je u svom iskazu naveo da je postavljena obrana vojarne i da je svatko bio na položaju, te da je pucano po zaduženju. To je takodjer utvrdjeno iskazom svjedoka Marka Šaljaj koji je u svom iskazu naveo da su svi optuženici osim VII optuženika pucali po gradu. XIII opt. Bratislav Milojković zv. "Bagi" došao je u vojarnu u 5. mjesecu 1991. god te govorio da će poravnati Gospić. Bio je tenkista, kretao se sa tenkom u krugu vojarne i pucao po bolnici i okolnim zgradama. To je utvrdjeno iskazima svjedoka Marka Šaljaj i Dane Drakula.

XIV opt. Milošević Stevo bio je u "crvenoj, zgradi“ iz koje je pucao. Pucao je iz minobacača po gradu zajedno sa Gocom Koneski. Pripadao je ekstremnoj grupi. To je utvrdjeno iskazima svjedoka Marka Šaljaj i Branka Basta, a proizlazi i iz obrane VII opt. XV opt. Miloš Bogdanović bio je u „crvenoj zgradi" i pucao iz „crvene zgrade" po gradu. To je utvrdjeno iskazom svjedoka Marka Šaljaj i svjedoka Branka Baste. Na osnovu tako utvrdjenih činjenica, nesumnjivo je utvrdjeno da u radnjama optuženika Marcela Dusper, Čačić Tome, Kuprešanin Jove, Odanović Bogdana, Tomić Relje, Bajić Duška, Vasić Miće, Koneski Goce, Dotlić Slobodana, Lazarević Dragoljuba, Radenković Radovana, Milojković Bratislava zv. "Bagi“, Milošević Steve i Bogdanović Miloša stoje svi elementi krivo djela protiv čovječnosti i medjunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u članku 142 OKZ RH /NN-53/9l/. Prilikom odmjeravanja kazne I opt. Marcelu Dusper, II opt. Čačić Tomi, III opt. Jovi Kuprešanin, IV opt. Bogdanu Odanović, V opt. Relji Tomić, VI opt. Dušku Bajić, VIlI opt. Mići Vasić, IX opt. Goci Koneski, X opt. Slobodanu Dotlić, XI opt. Dragoljubu Lazarević, XII opt. Radovanu Radenković, XIII opt. Bratislavu Milojković, XIV opt. Stevi Milošević i XV opt. Milošu Bogdanović sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja i cijenio je sve okolnosti iz članka 41 OKZRH /NN-53/9l /, koje utječu na odmjeravanje kazne. Kao olakšavajuće okolnosti sud je uzeo II opt. Tomi Čačić, III opt. Jovi Kuprešanin, i V opt. Bogdanu Odanović, VIII opt. Mići

Vasić, IX opt. Goci Koneski, X opt. Slobodanu Dotlić, XI opt. Dragoljubu Lazarević, XII opt. Radovanu Radenković, XIII opt. Bratislavu Milojković, XIV opt. Stevi Milošević i XV opt. Milošu Bogdanović da su izvršavali naredbu više komande, dok kod I opt. Marcela Dusper, V opt. Relje Tomić i VI opt. Duška Bajić sud nije našao olakšavajućih okolnosti. Kao otegotne okolnosti, s druge strane, cijenjena je krajnja bezobzirnost koja se ogleda u pucanju na civile, znajući da su u gradu djeca, žene i starci, i u razaranju grada. I opt. Marcel Dusper, V opt. Relja Tomić i VI opt. Duško Bajić su imajući direktnu vezu sa KOS-om i višom komandom izdavali naredbe da se puca po civilima i razara grad, dok su ostali optuženici osim VII optuženika izvršavali naredbe koje su oni izdavali. Sud je optuženicima Marcelu Dusper, Relji Tomić i Dušku Bajić za počinjeno djelo temeljem članka 142 OKZRH /NN-53/91/ izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 godina svakom, a optuženicima Tomi Čačić, Jovi Kuprešanin, Bogdanu Odanović, Mići Vasić, Goci Koneskom, Slobodanu Dotlić, Dragoljubu Lazarević, Radovanu Radenković, Bratislavu Milojković, Stevi Milošević, Milošu Bogdanović za počinjeno djelo temeljem navedenog članka, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 15 godina svakom, smatrajući da su izrečene kazne primjerene težini počinjenog djela, stupnju krajnje bezobzirnosti i društvene opasnosti okrivljenih i učinjenog djela. Smatra se da će izrečene kazne u cijelosti ostvariti zakonske svrhe kažnjavanja iz članka 33. OKZRH /NN-53/91/ u okviru opće svrhe izricanja krivičnih sankcija. Predmet ocjene ovog suda bio je i prijedlog branitelja optuženika da se prema XII I opt. Radovanu Radenković primjeni Zakon o amnestiji jer da u toku postupka nije spomenuto njegovo ime kao izvršioca krivičnog djela. Medjutim, ovaj prijedlog obrane nije prihvaćen jer je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je postavljena obrana vojarne i da je svatko bio na položaju, te da je pucano po zaduženju i da su svi optuženici osim VII optuženika pucali po gradu. Nakon završetka dokaznog postupka u završnoj riječi o.kružni državni odvjednik odustao je od optužnice prema VII opt. Dani Drakula, obrazlažući da iz krivične prijave proizlazi da je Dane Drakula, primijećen kao snajperista sa VIII okriv. Mićom Vasićem. To da proizlazi iz razgovora sa svjedokom Mark Šaljajem koji je obavljen prije podnošenja krivične prijave. Medjutim, u toku kriv. postupka taj svjedok nije naveo da je primijetio VII opt. Danu Drakulu kao snajperistu, niti to proizlazi iz iskaza bilo kojeg svjedoka koji je saslušan u toku krivičnog postupka, pa da radi toga odustaje od optužbe prema VII optuženiku. Stoga je temeljem čl. 339. stavak 3 ZKP-a prema VII optuženiku Dani Drakula optužba odbijena. Temeljem čl. 91 stavak 1 ZKP-a odlučeno je da troškovi krivičnog postupka prema VII optuženiku padaju na teret proračunskih sredstava suda. Temeljem članka 343 stavak 3 ZKP-a ukinut je pritvor protiv VII optuženika Dane Drakula. Uslijed obrazloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Gospiću, 21. srpnja 1993. god Zapisničar: vijeća: Katica Radaković

Predsjednik Matilda Krunić

POUKA O ŽALBI: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe koja se podnosi u roku od 15 dana po primitku pismenog otpravka ove presude. Žalba se predaje pismeno u tri primjerka ili usmeno na zapisnik, kod suda. Rok za žalbu u odnosu na optuženike računa se od časa primitka presude po optuženicima. O žalbi rješava Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu. O TOM OBAVIJEST: 1. Okružno državno odvjetništvo Gospić: KT-44/92 2. Optuženicima: I. MARCEL DUSPER, II TOMO ČACIĆ, III JOVO KUPREŠANIN, IV BOGDAN ODANOVIĆ, V RELJA TOMIĆ, VI DUSKO BAJIĆ, VIlI MIĆO VASIĆ, IX GOCE KONESKI, X SLOBODAN DOTLIĆ, XI DRAGOLJUB LAZAREVIĆ, XII RADOVAN RADENKOVIĆ, XIII BRATISLAV MILOJKOVIĆ, XIV STEVO MILOŠEVIĆ, XV MILOŠ BOGDANOVIĆ putem oglasne ploče ovog suda, 3. VII opt. DANE DRAKULA, Pula, Ul. I. G. Kovačića 12 4. Branitelj Stjepan Nikšić, odvjednik iz Gospića

GOSP 0007

REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU K-l/93-l3

Posl. broj::

PRESUDA

U IME REPUBLIKE HEV ATSKE ! Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda MatiIde Krunić, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Jurjević, predsjednika suda, i sudaca porotnika: Stjepana Vukelić, Ivana Prpić i Zvonimira Zdunić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Nevenke Brezović, kao zapisničara, u kriv. predmetu protiv optuženika NIKOLE ZAGORAC i dr. zbog kriv. djela iz članka 120 OKZRH, povodom optužnice Okružnog državnog odvjetništva Gospić broj: KT-27/92 od 30 VI 1992. god. nakon održane glavne javne rasprave dana 15. i 16. lipnja 1994. god, u prisutnosti okružnog državnog odvjetnika Pavla Rukavina i branitelja optuženih Stjepana Nikšić, odvjetnika iz Gospića, dana 16. lipnja 1994.god presudio

je

I opt. NIKOLA ZAGORAC, zv. ''Braco'', sin Jovana i Kate, r. Jokić, rođen 26. 04. 1952. u Metku, Općina Gospić, s prebivalištem u Gospiću, Jasikovačka br. 63, Srbin, sada nepoznata boravišta, II opt. MIROSLAV SERDAR, sin Stojana i majke Latinke, r. Zubović, rođen 23.11.1958.g. u Gospiću, s prebivalištem u S. Kuli, kbr. 56, Srbin, sada nepoznata boravišta, III opt. DANE SERDAR, sin Miloša, i majke Soke, r. Uzelac, rođen 10.09.1944. u S. Kuli, kbr. 10, gdje i prebiva, Općina Gospić, Srbin, sad nepoznata boravišta, . IV opt. DUŠAN UZELAC, sin Nikole i majke Dušanke, r. Vukelić, rođen 05.06.1955.g. u Gospiću, s prebivalištem u S. Kuli br. 8, Općina Gospić, Srbin, sada nepoznata boravišta, V opt. BARAĆ MILORD, sin Đorđa, i majke Milice, r. Vukmirović, rođen 10.01. 1966.g. u Gospiću, s prebivalištem u L. Osiku br. 19, Srbin, sada nepoznata boravišta, VI opt. MARIJAN UZELAC, sin Bogdana i majke Milice, r. Barać, rođen 15.10.1963. u S. Kuli, br. 60, gdje prebiva, Srbin, sada nepoznata boravišta, VII opt. VUNJAK DRAGAN, sin Milana i majke Danice, rođen u Kozjanu, Općina T. Korenica, star 30 godina, Srbin, sada nepoznata boravišta krivi

su

što su tokom mjeseca rujna i listopada 1991. godine u Širokoj Kuli kao pripadnici četničkih formacija i milicije tzv "SAO krajine", protivno čl. 52. st. 1. Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. g. i zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba u vrijeme oružanog sukoba na Ličkom Osiku između hrvatskih oružanih snaga i neprijateljskih formacija, naoružani automatskim pješadijskim naoružanjem i tromblonskim minama, maltretirali civilno stanovništvo koje je ostalo živjeti u Širokoj Kuli, na način da su naročito noću pucali po civilnim objektima, ograničavali im kretanje dalje od kuće, da bi dana 13. listopada 1991. g. iza 12 sati naredili civilima da odu u sklonište, te se je 11 stanovnika sklonilo u podrum kbr. 22, da bi potom četvorica od okrivljenih ušla u podrum kuće, a prethodno zapaljivom tromblonskom minom zapalili tu kuću, a ovi u podrumu pucali po sklonjenim civilima, pri čemu su ubili Nikšić Mandicu, Nikšić Veru, Orešković Nikicu, Orešković Anku, Orešković Anu, Orešković Milana, Katu Orešković i Mariju Nikšić. dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba izvršili napad na civilno stanovništvo, koje je imalo za posljedicu smrt više osoba, čime su počinili krivično djelo protiv čovječnosti međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u članku 120 OKZ RH, pa se temeljem članka 120 OKZ RH osuđuju I opt. NIKOLA ZAGORAC, zv. "Braco" II opt. MIROSLAV SERDAR VII opt. DRAGAN VUNJAK na kaznu zatvora u trajanju od 20 /dvadeset/ godina svaki III opt. DANE SERDAR IV opt. DUSAN UZELAC V opt. BARAĆ MILORAD VI opt. MARIJAN UZELAC na kaznu zatvora u trajanju od 15 /petnaest/ godina svaki Temeljem članka 90 stavak 4 ZKP-a optuženici se oslobađaju troškova kriv. postupka. Obrazloženje Okružno državno odvjetništvo u Gospiću optužnicom broj: KT-27/92. od 30. XII 1992. god optužilo je Nikolu Zagorca, Miroslava Serdar, Danu Serdara, Dušana Uzelca, Barać Milorada, Marijana Uzelca i Vunjak Dragana, zbog kriv. djela protiv čovječnosti međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u članku 120 stavak 1 OKZ RH. Optužnicom se inkriminira optužnicama da su dana 13. listopada 1991. od oko 14,30 sati u Širokoj Kuli kao pripadnici četničkih formacija i milicije tzv. "SAO krajina""protivno članku 52 stavak 1 Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije od 12.kolovoza 1949. god i zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba u vrijeme oružanog sukoba na Ličkom Osiku između hrvatskih oružanih snaga i

neprijateljskih formacija naoružani automatskim pješadijskim naoružanjem natjerali 11 stanovnika hrvatske nacionalnosti u podrum kuće br. 22, nakon čega je kuća pogođena artiljerijskim projektilom i zapalila se, ušli u podrum te kuće i pucali iz automatskih pušaka po civilima, pri čemu su ubili Nikšić Mandicu, Nikšić Veru, Orešković Nikicu, Orešković Anku, Orešković Anu, i Orešković Milana. Na glavnoj raspravi okružni državni odvjetnik prije završne riječi u skladu sa provedenim dokazima nadopunio je činjenični opis optužnice tako da glasi: da su tokom mjeseca rujna i listopada 1991. godine u Širokoj Kuli kao pripadnici četničkih formacija i milicije ''SAO Krajine", protivno čl. 52. st. l. Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. god i zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba u vrijeme oružanog sukoba na Ličkom Osiku između hrvatskih oružanih snaga i neprijateljskih formacija, naoružani automatskim pješadijskim naoružanjem i tromblonskim minama, maltretirali civilno stanovništvo koje je ostalo živjeti u Širokoj Kuli, na način da su naročito noću pucali po civilnim objektima, ograničavali im kretanje dalje od kuće, da bi dana 13. listopada 1991. god iza 12 sati naredili civilima da odu u sklonište, te se je 11 stanovnika sklonilo u podrum kbr. 22, da bi potom četvorica od okrivljenih ušla u podrum kuće, a prethodno zapaljivom tromblonskom minom zapalili tu kuću, a ovi u podrumu pucali po sklonjenim civilima, pri čemu su ubili Nikšić Mandicu, Nikšić Veru, Orešković Nikicu, Orešković Anku, Orešković Anu, Orešković Milana, Katu Orešković i Mariju Nikšić. Također, na glavnoj raspravi prije završne riječi okružni državni odvjetnik ispravio je pravnu kvalifikaciju djela, tako da umjesto: "označeno u članku 142 preuzetog KZ-a", treba da stoji "članak 120 stavak 1 OKZRH" . U skladu sa rješenjem ovog suda broj: K-1/93-8 od 17. svibnja 1993. god optuženicima Nikoli Zagorac, Miroslavu Serdar, Dani Serdar, Dušanu Uzelac, Barać Miloradu, Marijanu Uzelac i Vunjak Draganu suđeno je u odsutnosti. U dokaznom postupku provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka Orešković Dane, /23-24/, Marija Orešković /36/, Ive Orešković /29/, Mile Orešković /14/, Blaža Oreškovic /26/, Milke Orešković /27/, Mande Orešković /30/, Nikole Orešković /28/, Marije Nikšić /72/. Pročitan je iskaz svjedoka Ivana Orešković /25/ i svjedoka Krešimira Tomljenović /38/. Svjedok Dane Orešković iskazao je da su nesporazumi u selu Široka Kula počeli nakon što su provedeni izbori. Posebno da je počela napetost od 29. kolovoza 1991. g. pa nadalje. Svi Srbi u selu da su bili naoružani automatskim i poluautomatskim oružjem, koje im je podijelila bivša vojska. Među njima su bili i svi optuženici od I VII optuženika. Isticao se II optuženik Miroslav Serdar, koji je bio "glavni" u selu,.odnosno, bio je zapovjednik, a njegov zamjenik da je bio I optuženik Nikola Zagorac. VII optuženik Vunjak Dragan je 29. kolovoza 1992. god pucao automatom prema svjedoku i drugim mještanima Hrvatima. Pucao je iznad njih. I i II optuženik govorili su da se ne smiju nikuda iz sela udaljavati, tako da nisu mogli napustiti selo, iako su to pokušavali, pozivajući Isu Potkonjaka da im pomogne izići iz sela, ali im isti nije pomogao. Dana 13. listopada 1991. god u njegovoj kući u Širokoj Kuli sklonilo se stanovništvo hrvatske nacionalnosti, njih 11 stanovnika. U podrumu njegove kuće su bili Nikšić Mandica, Nikšić Perica, Orešković Nikica, Orešković Anka, Oršekovic Ane, Orešković Milan, Orešković Kata, Orešković Mara, Nikšić Marija, Mare Orešković i svjedok. Podrum njegove kuće bio je podijeljen na 2 dijela, pa se netko sklonio u prvi, a netko u drugi dio podruma. On se je sklonio u zadnji dio podruma, tako da nije mogao vidjeti što se dešava u prednjem dijelu. Tu su još bili Oreškoyić Nikica, Orešković Anka, Orešković Ane i Nikšić Marica. Čuo je da su ih pozivali da iziđu van iz podruma. Nije vidio tko je tada izašao, ali je čuo pucanje i kasnije je čuo da su izišli Kata Orešković, Milan Orešković i Mara Orešković koje su ubili odmah

ispred podruma, te su ih nakon toga odvukli u njegovu staju koja je gorjela. Naime, četnici su zoljom pogodili i zapalili kuću u kojoj su se sklonili, staju i gospodarske zgrade. Nakon što su ispred podruma četnici pobili navedenu trojicu, čuli su se na prvom katu kuće kako prevrću stvari i pljačkaju. Nakon toga svjedok je u podrumu čuo da je jedan između njih rekao "da idu vidjeti ima li još tko živ". Po glasovima koji su se čuli misli da su bila dvojica. Kada su se vratili u podrum čuo je da im se Anka Orešković obratila riječima "nemojte nas, što smo mi krivi", te je zaplakala. Jedan od njih je na to rekao "majku vam ustašku, da ćemo platiti Klenovac". Kada je ispucao rafal tražio je od drugoga novi okvir koji je cijeli ispucao, te je tom prilikom ubijena Anka Orešković, Nikola Orešković i Ane Orešković. Svjedok je bio sakriven iza vreća i pokrit dekom, tako da ga nisu mogli vidjeti, ali ih je opet čuo kada su rekli "jesi li vidio još je i ovih troje bilo tu". Nakon nekog vremena oni su otišli, a svjedok je začuo glas Miće Oreškovića, koji ih je pozivao da iziđu van ako ima tko živ. Tada je vidio u svojoj štali ubijenih troje koji su prvi izišli iz podruma. Vidio se krvavi trag po dvorištu kako su ih vukli i bacili u štalu koja je gorila. Svi koji su ostali živi izvukli su se dalje od kuća i tada je vidio VII optuženika Dragana Vunjak i Milana Serdara, koji su prošli kraj njih, ali ih nisu vidjeli jer su gledali prema zapaljenim kućama. Od 11 mještana koji su se sklonili u njegovom podrumu osmero je pobijeno, a troje je ostalo živih, svjedok, Mara Srešković i Marica Nikšić. Svjedok Marija Nikšić iskazala je da su dana 10. X 1991. god došli njenoj kući u Široku Kulu I optuženik Nikola Zagorac, II optuženik Miroslav Serdar, III optuženik Dane Serdar, IV optuženik Dušan Uzelac, te da su njoj i njenom mužu rekli da im je ograničeno kretanje u promjeru oko 300 metara, te da se ne smiju kretati izvan tog kruga, jer da će u protivnom biti ubijeni. Naredili su im da moraju ići na spavanje u kuću Dane Oreškovića između 17 - 18 sati, gdje moraju ostati do 7 sati ujutro, tamo da ne smiju paliti šibice ni cigarete. 12. X 1991. god njenoj kući ponovo su došli optuženici od I -IV i ponovno su im prijetili da se ne smiju od kuće udaljavati. 13. listopada 1991. god kada je ujutro iz kuće Dane Oreškovića, gdje je spavala, zajedno sa svojim suprugom pošla njihovoj kući sreo ih je III opt. Dane Serdar, koji im je rekao da idu kući i da brzo skuhaju ručak, te da idu natrag u sklonište. Uznemirena zbog tih riječi otišla je u kuću Nikice Orešković, a putem je vidjela sve mještane srpske nacionalnosti iz Široke Kule naoružane, među njima su bili svi optuženici od I do VII optuženika. V opt. Barać Milorad i VI opt. Marijan Uzelac pitali su je kuda ide. Oni su bili naoružani kao i svi ostali. Kada se je vraćala kući II opt. joj je rekao da se ona i suprug sklone u sklonište kuće koja se nalazi uz njihovu samo ima drugi ulaz. Tu su se i sklonili, ali kada je ta kuća pogođena sa 3 granate trčali su u sklonište kuće Dane Orešković. Da se tu sklone govorio im je i III opt. Dane Serdar koji ih je vidio kada su istrčali iz njihove kuće koja je bila pogođena. Svjedok je i tada vidjela pred kućom Dane Serdara naoružane sve Srbe iz Š. Kule, Klenovca i Vukave. Tu su se oni raspoređivali i dogovarali. Svi Srbi na tom skupu bili su u uniformama, neki u šarenima, a neki u zelenim jednobojnim. Ranije je vidjela da su sve srpske žene bile naoružane i da su imale oružje. Odmah po ulasku u konobu kuće Dane Oreškovića njegova kuća je pogođena sa 2 projektila i zapaljena je. Također je zapaljena i štala. Prije nego je ušla u konobu na njenim vratima su stajli Serdar, Zagorac i Sudžuković, koji je bio pripadnik bivše JNA. On ju je vidio kada je ušla, te je govorio ''tražite je, sakrila se, majku joj ustašku". Oni su bacali vreće i tražili je, ali je nisu našli. U konobu su ušla 4 četnika, koje ne zna poimenice, osim što jednome zna ime i to da se zove Mile i da je iz Klenovca. Nije je vidio, jer je bila pokrita dekom, ali je ispalio 3 metka njoj iznad glave, jedan više ramena, a jedan ju je pogodio u kuk. Međutim, ona se nije javljala, pa je on rekao "ovdje nema nikoga'' i otišao je. Za drugoga također ne zna kako se zove, ali zna da je sin Đure Vičina. On je pucao po lijevoj strani konobe, a Mile po desnoj. Ostale ne zna, jer je bila u velikom strahu. Kada je prestala pucnjava izašla je iz podruma, jer je čula glas Mile Oreškovića, koji je zvao ''puštaj blago štala gori". Na izlazu je vidjela kapu i kaput svog muža i lokvu krvi. Na dvorištu se opet čula pucnjava u njihovom smjeru, pa se je sakrila iza jednog kazana, a poslije je sa Nikšić Maricom pretrčala cestu i sakrila se u živicu. Tu je ostala do

navečer, kada je zajedno sa ostalima otišla za Perušić. II opt. je prije toga po selu govorio da je on komandant vojske, te se je prijetio zajedno sa ostalima. II opt. im je govorio da će ih sviju "porediti" po Kuli. IV opt. Dušan Uzelac je također bio s njima i pucao. je po krovovima njihovih kuća, te je svima zabranjivao kretanje, isto kao i V opt. Barać Milorad i VI opt. Marijan Uzelac. Kada je bila sakrivena u grmlju kraj puta kraj njih je prošao VII opt. Vunjak Dragan sa još jednom osobom koju nije vidjela i koji je govorio "sredili smo" ili "ćemo je srediti". Nakon svega kada su se sakrili u grmlje nastalo je veliko nevrijeme, te misli da su se zbog toga i spasili, te uspjeli pobjeći u Perušić. Svjedok Orešković Iva iskazala je da su ih svi Srbi iz Š. Kule, među kojima su i svi optuženici od I do VII optuženika, maltretirali ih i ograničavali im kretanje. Tako su negdje početkom listopada 1991. god svi optuženici i još njih nekolicina obučeni u maskirne uniforme i uniforme bivše JNA, svi naoružani, došli u njenu kuću, te tražili da ,im se kuha kava i da rakija. U jednom momentu su im naredili da svi legnu na pod, a oni su izašli van, okružili kuću i počeli pucati iz oružja i tromblon~. Kad god bi ih sreli branili su im da se kreću dalje, od kuća. Jedne prilike kad je izaglana blago na pašu II opt. Miroslav Serdar joj je rekao da je htio ubiti i da to više ne čini. Dana 13. listopada 1991.god zatekla se u susjednoj kući Milana Oreškovića u vrijeme najveće pucnjave, te je vidjela da je zapaljena njena kuća, izašla je van iz konobe i vidjela Milana Sudžukovića u maskirnom odijelu, koji je pucao u njenom pravcu. Metak ju je pogodio u nadlakticu desne ruke. Od toga je pala, a on je valjda mislio da je mrtva pa je otišao. Nakon toga se je sakrila u živicu s druge strane ceste i tu je ostala do navečer. K njoj su se došli sakriti Manda Orešković i Niko Orešković. Navečer su otišli svojim kućama vidjeti što se dogodilo i tada je Blaž Orešković rekao da joj je ubijena sestra, djever i jetrva, te da su pobijeni i drugi. Ništa nije znala o svom mužu Dani Orešković. Sa ostalima je krenula u pravcu Perušića. Kada su išli prema Perušiću vidjeli su strašan plamen iz sela. Svjedok Orešković Mile iskazao je da je vidio kada je pogođena i zapaljena kuća Dane Oreškovića. On se je zajedno sa svojom ženom Mandom nakon toga sakrio u grmlje preko puta-ceste. Vidio je jednu osobu u uniformi koja je ušla u podrum Dane Oreškovića, te misli da ih je ta osoba pobila u konobi. Dok je bio sakriven u grmlju kraj njih je prošao VII opt. Dragan Vunjak i Milan Serdar, zv. "Mršić", sin Đure. Oni su zapalili štale Ive Orešković, Nike Orešković, Ivana Oreškovića i Joje Vojvodića. Vidio ih je kada su prišli k tim zgradama, te da nakon toga te zgrade gore. Također ih je vidio da su došli do njegove kuće i da se nakon toga pojavio plamen iz podruma koji se širio prema gore. U njegovoj kući je ostao njegov otac Ivan Orešković, star 95 god, ne zna što se s njim dogodilo, ali misli da je izgorio u kući. Također je vidio kada je VII opt. Dragan Vunjak odvezao njegov gumenjak sa nekim alatom prema svojoj kući. Kada se sve smirilo otišao je do svoje kuće i do kuće Dane Oreškovića u čijoj je štali vidio ubijene Maru Orešković Katu Orešković i Milana Oreškovića. Svjedok je također iskazao da je sve srpsko stanovništvo u Š. Kuli bilo naoružano i organizirano, da su pucali po njihovim kućama i ograničavali kretanje. Posebno da su se isticali Miroslav Serdar i Nikola Zagorac, te Spase Đukić koji je govorio da im tu nema života i da bježe kud znaju. U Širokoj Kuli su se organizirali isključivo domaći Srbi, koji su tamo živjeli i koji su ih napadali. Prije tih događaja u selo da su dolazili mladići iz L. Osika naselja, te da su im odnijeli oružje, pa čak i lovačke puške. Svjedok Orešković Blaž iskazao je da su se Srbi iz Š. Kule organizirali i naoružali, te da su maltretirali hrvatske stanovnike. Tako jedne prilike oko 29. kolovoza 1991. god kada su stajali ispred kuće i gledali kako se napada Gospić i Lički Osik iza leđa im je naišao VII opt. Dragan Vunjak sa svojim bratićem, te im je rekao što gledaju, da im majku, i pucao je preko njih. Svi optuženici da su bili pod oružjem i da su im

ograničavali kretanje, te da su tražili da im se uvijek jave kuda idu. Mogli su se kretati samo između svojih kuća. Dana 13. listopada 1991. god oko 14,30 sati kada je počelo pucanje iz tromblona pobjegao je u sklonište kuće svog brata. Tako da nije išao u sklonište u kuću Dane Oreškovića. Iz kuće svog brata sakrio se u obližnje grmove i tada je vidio VII opt. Dragana Vunjak i njegova bratića Serdara da idu prema kući njegovog brata i da je pale, te pljačkaju. Odvezli su gumenjak s alatom, koji je bio njegovog brata i to su doveli konja da ga mogu odvući. Također je u grmlju čuo VII opt. Dragana Vunjak i njegovog bratića Serdara, koji su tuda prolazili, da govore "dobro smo sredili babu". Pri tome su nosili u ruci noževe i čini mu se da su noževi bili krvavi. U kući njegovog brata stradao je njihov otac, star 96 god, koji je ostao u kući, te misli da je izgorio, jer je kuća zapaljena. Prve kuće koje su izorile isto .kao i štale zapaljene su tromblonima, a kasnije su ih palili sami. Svjedok Milka Orešković iskazala je da je sve optuženike vidjela naoružane, osim Dane Serdara, koji joj je jedne prilike rekao da će biti ''vrag'',kada ga je upitala što će biti, odgovorio je da će gorjeti i njena štala ako bude gorila i njegova i obratno. Svi optuženici osim III i VII optuženika da su zabranjivali kretanje. Prolazili su kroz selo i pucali. Kada su dana 29. VIII 1991. god gledali kako se puca na L. Osik, VII opt. Vunjak Dragan im je rekao "što gledate, moja vojska gine", te je pucao iznad njih. Svjedok Manda Orešković iskazala je da se u kritično vrijeme sakrila u konobu Miće Oreškovića, tako da joj nije ništa poznato što se događalo u konobi Dane Oreškovića. Samo je vidjela da mu je pogođena kuća i da gori. Iz konobe se je povukla u grmlje. U njenoj kući ostala je njena svekrva, stara 90. godina, koja se zvala Marija Orešković. Kasnije kada se vratila u svoju kuću nije više našla svekrvu. U kući je bilo sve razbijeno, a stolica na kojoj je ona sjedila dovučena do vrata. Misli da su je bacili u štalu i da je izgorjela, jer je štala zapaljena. Svi optuženici prije ovog događaja bili su naoružani i obučeni netko u šarenu a netko u zelenu uniformu. Ograničavali su im kretanje dalje od kuća, a po noću su pucali po kućama. Jedne noći su pogodili u drveni okvir prozora na njenoj kući tako da se je prozor sasuo. I i II optuženik bili su zaduženi da ih "čuvaju". Oni da su tamo bili najgori, je jer im nisu dali da nikuda idu da ne pobjegnu, te su tražili da uvijek svi skupa budu na hrpi. Svjedok Orešković Nikola iskazao je da poznaje sve optuženike, među kojima su se posebno isticali I i II optuženik, koji su njih "čuvali", a ustvari su tražili da nad njima imaju kontrolu. Tako su zahtijevali da se svi okupljaju u konobi Dane Oreškovića. Nisu im dali da se kreću dalje od svojih dvorišta. Svi optuženici išli su naoružani kroz selo, po noći su ih plašili i pucali po selu. Njegovu kuću su oštetili, jer su pucali op njoj. Tako da je razbijen prozor. Kritičnog dana sklonio se u kuću Nike Orešković pa ne zna što se je dogodilo u konobi kuće Dane Oreškovića. Kada su čuli da je zapaljena njegova kuća sklonili su se u grmlje preko ceste. U njegovoj kući ostala je njegova majka, stara 90 godina, o kojoj ne zna ništa, da li je ubijena ili zapaljena. Svjedok Nikšić Marija iskazala je da je živjela u zaseoku Brdo Nikšića, zajedno sa suprugom, a kada su njega Srbi poslali u Gospić da odnese poštu, ostala je sama pa je oko 3. X 1991. god došla u kuću Dane Oreškovića. Tada da su ljudi bili ustrašeni od Srba iz Š. Kule, jer su vidjeli da su oni naoružani, da Hrvati nemaju oružja i da im nema tko pomoći. Oni su ih obilazili u kući Dane Oreškovića, posebno I i II optuženi, branili su im kretanje i tražili da svi budu na jednoj hrpi. 13. listopada 1991. god kada je počela pucnjava sakrila se u podrum Danine kuće. Drugi su ušli poslije nje u podrum. Kada je ušao Dane Orešković sakrio se kraj nje i ona ga je pokrila dekom da se ne vidi. Vidjela je da su dvojica Srba stali na vrata, ali ih je vidjela samo do iznad pasa, a ne u lice, te je čula kada je Anka Orešković rekla "nemojte nas ubijati", te da je jedan od njih odgovorio "ma što nemoj, platit ćete vi Klenovac". Ispucao je 2 sanžera po podrumu, čula je kako traži sanžer ali nije čula pucanj od straha. Tom prilikom u konobi Dane Oreškovića da je ubijeno osmero ljudi, petero u konobi, a troje koji su izišli na njihov poziv van iz konobe, ubijeno je pred konobom. Nakon sto se stišala pucnjava sakrila se u grmlje kraj ceste, odakle je

sa ostalima krenula prema Perušiću. Svjedok Ivan Orešković, čiji je iskaz pročitan na glavnoj raspravi iskazao je u toku istražnog postupka da je još prije događaja od 13. listopada 1991. god vidio da se u Š. Kuli naoružava srpsko pučanstvo, kako muškarci, tako i žene, te da se osjeća ugroženim. Spavao je po grmovima bojeći se spavati u kući. Kritičnog dana nije bio u kući Dane Oreškovića, već je bio u kući Orešković Mile~ u kojoj je bila i njegova supruga Manda Orešrković, koja je išla pogledati stoku i donijeti jesti, pa je vidjela da prema njihovom zaselku dolazi desetak ljudi srpske nacionalnosti i da se nešto između sebe svađaju. U jednom momentu da je netko izašao iz te kuće van i da je vidio da kuća Orešković Dane gori. Videći da ta kuća gori svjedok se sakrio kao i ostali u grmlje. Tako, skrivajući se, vidio je VII opt. Dragana Vunjak i Milu Serdara, zv. ''Đurin", kako voze sa jednim konjem zaprežna kola. Dok je bio u grmlju zapalili su njegovu kuću. Kasnije je čuo od Dane Oreškovića da je ubijena njegova supruga Kata sa još dvoje i da je bačena u plamen. Glavni zapovjednici u selu da su bili Dane Serdar, Dušan Uzelac, zv. "Cvekin", a zapravo da su svi bili glavni. Svjedok Krešimir Tomljenović, čiji je iskaz također pročitan na glavnoj raspravi, iskazao je u toku istražnog postupka da radi u Hrvatskoj vojsci kao osoba zadužena za razmjenu ratnih zarobljenika. O događaju od 13. X 1991. god kada su ubijeni mještani Š. Kule, preko ostalih preživjelih mještana prikupio je dokumentaciju koju je priložio na spis. Uvidom u popis osoba nestalih i ubijenih u selu Š. Kula utvrđeno je da su ubijeni: Nikšić Mandica, Nikšić Vera, Orešković Nikica, Orešković Anka, Orešković Ana, Orešković Milan, Kata Orešković i Marija Orešković. Na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica sud je utvrdio da su optuženici Nikola Zagorac, Miroslav Serdar, Dane Serdar, Dušan Uzelac, Barać Milorad, Marijan Uzelac i Vunjak Dragan izvršili radnje opisane u izreci presude protivno čl. 520 st. 1. Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. god o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba. Svim optuženicima je djelo dokazano u cijelosti. Saslušani svjedoci su neposredni očevici, vidjeli su optuženike naoružane neposredno prije događaja od 13. listopada 1991. god, a i ranije, kao i poslije tog događaja. Saslušani svjedoci su iskazali da su im svi optuženici ograničavali kretanje, da su noću pucali po civilnim. objektima. Svjedokinja Mara Orešković vidjela je sve okrivljenike da se okupljaju i dogovaraju u centru Široke Kule. Svjedoci su također vidjeli da je kuća Dane Oreškovića zapaljena tromblonskom minom, te da su paljene i druge kuće i gospodarski objekti, najprije tromblonima, a kasnije da su ih sami palili. Nesporno je da su navedene osobe ubijene u kući Dane Oreškovića i da su optuženici .sudjelovali u tom masakru. Na osnovu tako utvrđenih činjenica ne sumnjivo je utvrđeno da se u radnjama optuženika Nikole Zagorca, Miroslava Serdara, Dane Serdara, Dušana Uzelac, Barać Milorada, Marijana Uzelac i Vunjak Dragana stječu svi elementi krivičnog djela protiv čovječnosti međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u članku 120 stavak 1 OKZRH. Prilikom odmjeravanja kazne I opt. Nikoli Zagorac, II opt. Miroslavu Serdar, III opt. Dani Serdar, IV opt. Dušanu Uzelac, V opt. Barać Miloradu, VI opt. Marijanu Uzelac i VII opt. Vunjak Draganu sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja i cijenio je

sve okolnosti iz članka 37 stavak 1 OKZRH, koje utječu na odmjeravanje kazne. Kao olakšavajuće okolnosti sud je uzeo III opt. Dani Serdar, IV opt. Dušanu Uzelac, V opt. Barać Miloradu i VI opt. Marijanu Uzelac da su izvršavali naredbu više komande, dok kod I opt. Nikole Zagorca, II opt. Miroslava Serdar i VII opt. Vunjak Dragana nije našao olakotnih okolnosti. S druge strane, kao otegotne okolnosti cijenjena je krajnja bezobzirnost koja se ogleda u pucanju po civilnim objektima, ograničavanju civilima kretanje dalje od kuće, te u ubijanju civila i razaranju sela. Sud je optuženicima Nikoli Zagorac, Miroslavu Serdar i Draganu Vunjak izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 godina svakom, a optuženicima Dani Serdar, Dušanu Uzelac, Barać Miloradu i Marijanu Uzelac kaznu zatvora u trajanju od 15 godina svakom, smatrajući da su izrečene kazne primjerene težini počinjenog djela, stupnju krajnje bezobzirnosti i društvene opasnosti okrivljenih i učinjenog djela. Smatra se da će izrečene kazne u cijelosti ostvariti zakonsku svrhu kažnjavanja iz članka 31 OKZRH u okviru opće svrhe izricanja krivičnih sankcija. Temeljem članka 90 stavak 4 ZKP-a odlučeno je da se optuženici Nikola Zagorac, Miroslav Serdar, Vunjak Dragan, Dane Serdar, Dušan Uzelac, Barać Milorad i Marijan Uzelac oslobađaju od dužnosti da naknade troškove krivičnog postupka. Naime, u skladu sa rješenjem ovog suda broj: K-l/93-8 od 17. svibnja 1993. god optuženicima je suđeno u odsutnosti. .Sud ih je temeljem navedenog članka ZKP-a oslobodio naknade plaćanja troškova krivičnog postupka, jer optuženici nisu dostupni državnim tijelima, i nadalje su nepoznata boravišta, pa nema mogućnosti da se troškovi naplate. Uslijed obrazloženog odlučeno je kao u izreci presude. U Gospiću, 16. lipnja 1994. god ZAPISNIČAR: PREDSJDNIK VIJEĆA Nevenka Brozović

Matilda

Krunić UPUTA O PRAVU NA ŽALBU: Protiv ove presude dozvo1jeno je izjaviti žalbu u roku vod 15 dana, po primitku pismenog otpravka, ove presude. Žalba se-predaje sudu pismeno u 3 primjerka ili usmeno u zapisnik kod suda. O žalbi rješava Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu. ' O TOM OBAVIJEST: 1. Okružno državno odvjetništvo Gospić : HKT-27/92, 2. Optuženici: I NIKOLA ZAGORAC, II MJROSLAV SERDAR, III - DANE. SERDAR, IV DUSAN UZELAC, V-BARAĆ MILORAD, VI MARIJAN UZELAC, i VII DRAGAN VUNJAK, putem oglasne ploče suda, 3. Branitelj: Stjepan Nikšić, odvjetnik iz Gospića.

GOSP 0008 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U GOSPIĆU 15/92 –22

Poslovni broj : K-

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Županijski sud u Gospiću u vijeću sastavljenom od suca Pala Rukavine, kao predsjednika vijeća, te predsjednice suda Miroslave Jurjević o sudaca porotnika Stjepana Vukelića. Ivana Prpića i Nikole Oršanića kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Katice Radaković u krivičnom predmetu protiv optuženih ŽUJIĆ BOŠKO i dr. koje brani Stjepan Nikšić odvjetnik iz Gospića zbog kriv. djela iz članka 142 KZ, na glavnoj javnoj raspravi održanoj dana 4. srpnja 1994. u odsutnosti optuženika a prisutnosti njihovog branitelja Stjepana Nikšića, odvjetnika iz Gospića, i prisutnosti Okružnog držanog odvjetnika Pavla J. Rukavine, istog dana Presudio je I optuženik BOŠKO ŽUJIĆ sin Anđe, rođen 26. svibnja 1953. u Bos. Dubici, R BiH s prebivalištem u Mukinjama, općina T. Korenica, Srbin, konobar, ostali podaci nepoznati, sada nepoznatog boravišta. II optuženik BOŠKO GRBIĆ sin Milovana, rođen 12.12.1961. u Plitvicama općina T. Korenica, s prebivalištem u Plitvicama kbr. 67, Srbin, trgovac, ostali podaci nepoznati, sada nepoznata boravišta, III optuženik VINKO GRBIĆ sin Milovana i Jovanke, rođen 22. lipnja 1958. u Plitvicama selu, s prebivalištem u Plitvicama kbr. 79. T. Korenica Srbin, vodoinstalater, ostali podaci nepoznati, sada nepoznata boravišta, IV optuženik MIĆO GRBIĆ sin Miće, rođen 08. svibnja 1942. godine Svračkovom selu, općina T. Korenica, s prebivalištem u Krbavi kbr. 64. općina T. Korenica, Srbin, kuhar, sada nepoznata boravišta

V optuženik VLADIMIR GRBIĆ sin Milovana, i Jovanke, rođen 12. prosinca 1960. u Titovoj Korenici, s prebivalištem u Plitvicama kbr. 67. Srbin, trgovac, sada nepoznata boravišta, VI optuženik SLAVKO GRBIĆ sin Dušana, rođen 24. veljače 1951. u T. Korenici, s prebivalištem, u Plitvicama kbr. 22. sada nepoznata boravišta, ostali podaci nepoznati, Srbin VII optuženik DANE RODIĆ sin Dane i Ljube, rođen 10. travnja 1944. u selu VII optuženik DANE RODIĆ sin Dane i Ljube, rođen 10. travnja 1944. u selu Plitvice, s prebivalištem u Plitvicama kbr. 93, Srbin, meteorolog, ostali podaci nepoznati, i VIII optuženi MOMČILO GRBIĆ sin Boje, rođen 1. siječnja 1965. u Plitvicama gdje i prebiva na kbr. 56, općina T. Korenica, Srbin, šumski tehničar, sada nepoznata boravišta krivi

su

što su dana 7. studenog 1991. godine u Poljanku, općina T. Korenica, tijekom oružanog sukoba između hrvatskih oružanih snaga i formacija četnika i milicije '' SAO Krajine'' protivno članku 52. st. 1Dopunskog protokola Ženevske konvencije od 12. 08. 1949. i zaštiti žrtava međunarodnih međunarodnih oružanih sukoba koje su se vodile na tom području, ušli u selo Poljanke, u kojem je živjelo isključio stanovništvo hrvatske nacionalnosti, sve stanovnike koji su toga dana ostali u selu izveli iz kuće u dvorište jedne kuće, te iz automatskih pušaka pucali na stanovnike pa su tom prilikom tako ubili: Matovina Josipa, Matovina Nikolu, Vuković Danu, Vuković Nikolu Vjekoslava, te potom Ivana i Nikolu Vukovića, a nakon toga iz kuće sve vrijedne stvari, devizni novac i novac RH, zlatninu, tehničke stvari i potom kuće zapalili, dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba izvršili napad na civilno stanovništvo, čime su počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinima protiv civilnog stanovništva označeno u članku 142 KZ, pa se temeljem članka 142. KZ osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od 15 /petnaest/ godina svaki

Temeljem članka 90 stavka 4 ZKP troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava suda, O b r a z l o ž e nj e Optužnica Okružnog državnog odvjetništva Gospić tereti optuženike Boška Žujića i ostale, da su počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članaka 142 OKZRH, činjenično i pravno pobliže opisanog u ovoj presudi. U skladu s rješenjem ovog suda br. K – 15/92-8 i Kv- 21/93-2 od 17. svibnja 1993. svim optuženicima suđeno je u odsutnosti, jer nisu dostupni ovom sudu. Na osnovu svih izvedenih dokaza i kroz njih utvrđenih činjenica, dokazano je da su optuženici počinili terećeno krivično djelo. Ovakav zaključak se izvodi ako se pravilno ocjene izvedeni dokazi i to preko svjedoka Bože Vukovića /list 14 i 83/ ,Marije Vuković /list 44 i 84/, Slavica Vković /39/, Mare Vuković /46/ i Mire Vuković/50/. Svjedok Božo Vuković između ostalog navodi da je živio u selu Poljanke prije ratnog razaranja u drugoj polovici 1991. Točnije sve do kritičnog dana, 7. studenog 1991. Prije nego što su počela razaranja, a kako su bili u okršaju s srpskim selima u selu su obilazili obučeni u uniformu bivše JNA optuženici Boško Žujić, Momčilo, Slavko i Boško Grbić te Dane Rodić kao i još neke osobe koje pozna ali im se ne može sjetiti imena. Kritičnog dana 11. studenog 1991. ponovo su ušli u selo naoružani i zamaskirani, tako da ih nije mogao prepoznati, izvodili ljude, postrojavali ih i odmah ubili Danu Vuković, njegovog djeda također i također se zvao Dane Vuković te Vuković Nikola a s njim su bili Matovina Nikola i Matovina Joso. Sve su istjerali van osim Nikole Vukovića, postrojili su ih i rafalom pokosili. Zatim su ušli u kuću gdje je bio Nikola Vuković, odakle se čuo jauk a zatim su u kuću bacili bombu. Iako nije točno vidio da li su okrivljenici bili ne može precizno tvrditi i da nisu bili, jer je bio u strahu, a i on je bio s ovom grupom koja je streljana. Međutim jedan od prisutnih ga je izveo a na inzistiranje njegove majke. Nakon ovog čina sa ostalim preživjelima uglavnom ženama, uspio se izvući prema Slunju a potom u Cazin pa kasnije su nekako ušli u Hrvatsku. Ova grupa koja je odvodila ljude iz sela prije je po kućama uzimala vrijedne predmete, nakit, novac i sl. Osim ove grupe u selu je bila još neprijateljskih vojnika, jer je cijelo selo bilo okupirano. Svjedokinja Marija Vuković slično opisuje da su kritičnog dana neprijateljski vojnici došli u njihovo selo naoružani i zamaskirani, sklonila se je, sam čin ubijanja nije vidjela, već je jedino čula rafale, a kasnije su sve zapalili. Osobno ne poznaje optuženike pa se ne može izjasniti dali su i oni bili. Uspjela je izvući svoga sina Božu i dalje su nastavili prema Slunju, a kasnije u izbjeglištvo. Svjedokinja Marija Vuković također je stanovnica Poljanka i kritičnog dana u selo su došle dvije skupine neprijateljskih vojnika, zaposjeli su selo, počeli su vikati i galamiti, a ona zajedno sa Mirom i Marom Vuković napustila je selo, jer su njih pustili. U selo su došli oko 12 sati a izašli oko 15 sati. Ona i Mara Vuković su se vratile kad su vidjele da je selo zapaljeno, Nikola i Ivica Vuković su bili ubijeni, a za ostale ne zna što se dogodilo. Bila je jako prestrašena i nikog nije prepoznala.

Svjedokinja Slavica Vuković o samom događaju ne zna ništa, jer je u to vrijeme bila zarobljena, a puštena je iz zatvora nakon što su mještani Poljanka ubijeni i selo spaljeno. Svjedokinja Mara Vuković predočava da je u njihovo selo u početku ratnih zbivanja dolazilo mnoštvo neprijateljskih vojnika, svi su bili naoružani u odorama bivše JNA i među njima su bili okrivljenici koji su se predstavljali kao čuvari njihovog sela. Kritičnog dana kad su četnici naišli ona s još nekoliko žena je pobjegla i sakrili su se u neko stijenje i stog mjesta je čula više rafala iz pravca Poljanka a bilo je sve zapaljeno. Tako skriveni vidjeli su grupu četnika koja je prošla pored njih i čula njihov razgovor koji se svodio na to kako su mogli uteći. Kritičnog dana nije zapazila optuženike, jer i nije bila blizu mjesta gdje se zločin dogodio. Uglavnom iskaz svjeokinje se svodi na to da su optuženici u njihovo selo naoružani i patrolirali a posebno su bili zainteresirani za muškarce, jer su se stalno raspitivali gdje se nalaze. U potpunosti je utvrđeno da je selo Poljanka spaljeno, da su mještani spomenuti u činjeničnom opisu poubijani, i da je im oduziman novac i druge vrijedne stvari i opravdano se zaključuje da su to učinili optuženici. Naime prema iskazu svjedoka Bože Vukovića i drugih, oni su često puta naoružani ulazili u to selo s kritičnog dana, istina, ovaj ih svjedok nije prepoznao, što je i logično jer su bili zamaskirani a zbog prestrašenosti, pa se opravdano zaključuje da su masakr izvršili sva osmorica optuženika su iz obližnjih sela, više puta su zalazili u ova sela i poznavali su mještane. U početku su se prikrivali kao ''čuvari'' a kasnije su svi oružano djelovali pa tako sudjelovali u masovnom pokolju nedužnog stanovništva, selo su usput opljačkali a onda spalili kuće. Time se u njihovoj radnji ostvaruju bitna obilježja krivičnog djela iz članka 142 OKZRH /sada čl. 120 istog Zakona/, pa su stoga oglašeni krivim i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina svaki. Pri odmjeravanju kazne kao otegotne okolnosti cijenjene su visok stupanj krivične odgovornosti, izuzetno velika posljedica, jer je osim ubojstva više osoba cijelo to područje zapaljeno sa ošitom namjerom da se tamo više nikad ne vrate, učestalost ovakve vrste krivičnih djela u ovo ratno vrijeme. Bez obzira što su oglašeni krivima oslobođeni su od plaćanja troškova krivičnog postupka jer obvezati ih da ih plate iluzorno, s obzirom da su nedostupni ovom sudu. U Gospiću, dana 4. srpnja 1994. godine ZAPISNIČAR : VIJEĆA : Katica Radaković v.r.

PREDSJEDNIK Pavao Rukavina v.r.

Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, time da u odnosu na optuženike ovaj rok teče od dana kasnije dostave presuda optuženicima, odnosno branitelju. Žalba se podnosi ovom

sudu pismeno u 3 primjerka ili usmeno u sudski zapisnik, a o žalbi rješava Vrhovni sud Republike Hrvatske. O TOME OBAVIJEST : 2. Okružno državno odvjetništvo Gospić KT – 28/92. 3. Optuženici : 1. Boško Žujić2. , 3. Boško Grbić4. , 5. Vinko Grbić6. , 7. Mić8. o Grbić9. , 10. Vladimir Grbić11. , 12. Slavko Grbić13. , 14. Dane Rodić15. , 16. Momč17. ilo Grbić18. , putem oglasne ploč19. suda 6. Branitelj Stjepan Nikšić, odvjetnik Gospić,

e ovog

Za točnost otpravka – ovlašteni djelatnik Katica Radaković

GOSP 0009 INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 1. MIRKO BOGUNOVIĆ, sin Bože i Stanke rođene Glušica, rođen 04.06.1962. god. u Donjem Lapcu, s tadašnjim prebivalištem u Rovinju, Istarska 13 MJESTO POČINJENJA DJELA: selo Nebljusine, općina Donji Lapac VRIJEME POČINJENJA DJELA: 1991. god. i dalje OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani je prije početka oružanih sukoba između RH i snaga tzv. Republike srpske krajine napustio Rovinj, gdje je radio kao policajac i priključio se nelegalnim formacijama tzv. Republike srpske krajine, te je bio zapovjednik tzv. milicijske stanice u selu Nebljusinama čime je počinio kazneno djelo sudjelovanja u oružanoj pobuni i ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti RH..

REG 0089 – ŠIRE PODRUČJE BJELOVARA Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici

Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti sudski postupci pri nadležnim sudovima Ime i prezime (ime roditelja) Milan Bastašić (Luka ) Živko Zagorac (Dušan )

dan, mjesec i godina rođenja 30.01.1931.g 19.09.1946.g

mjesto rođenja Grubišno Polje Turčević Polje

Branko Popović (Nikola ) Rade Čakmaka (Gojko)

17.11.1940.g 15.05.1945.g

Lončarica Turčević Polje

Ranko Radelić (Dušan) Branko Čortan (Ilija) Lazo Savatović

17.03.1951.g 10.10.1950.g 29.11.1954.g

Pupelica Petrovac Velika Peratovica

Milenko Stojić

29.04.1957.g

Dubica

Tihomir Antešević (Lazar)

21.04.1960.g

Javorine

Jovan Berak (Stojko)

28.06.1956.g

Golo Brdo

Milivoj Berak (Čedo) Živko Berak (Savo)

02.01.1967.g 16.08.1940.g

Golo Brdo Golo Brdo

Nenad Bižić (Spasoje) Spasoje Bižić (Slavko) Ranko Bobić (Petar )

15.01.1958.g 15.12.1942.g 05.09.1955.g

Brzaj Brzaj Lončarica

Nebojša Bojić (Milenko) Božo Borota (Stevo)

29.01.1964.g 19.01.1952.g

Gornja Kovačica Gornja Rašenica

Milenko Bosanac (Jovo)

05.08.1958.g

Mali Grđevac

Siniša Bosanac (Vase)

09.10.1961.g

Mali Grđevac

Radovan Brkić (Milan)

10.08.1960.g

Topoloica

Ivica Capač (Stjepan )

02.09.1968.g

Topolovica

Milivoj Čakmak (Rade)

10.09.1968.g

Pakrac

Dragan Čolić (Jovica)

19.06.1969.g

Virovitica

Bogdana Čujo (Luka )

03.01.1959.g

Ervenik

adresa bora počinjenja

Milan Orozović (Đuro) Milenko Orozović (Đuro) Nenad Peulić (Stevan)

19.04.1957.g 31.05.1960.g 01.09.1964.g

Topolovica Topolovica Lončarica

Slobodan Peulić (Ilija) Miroslav Pribjegović (Gojko) Boro Sladojević (Đorđe)

13.03.1969.g 01.01.1962.g

Bjelovar V. Grđevac

22.05.1961.g

Dujakovice

Nikola Šarić (Petar) Milivoj Tvrdorijeka (Steve)

22.09.1955.g 16.09.1951.g

Pakrac Garešnica

Dražen Vučković (Petar) Žarko Vuković

19.03.1971.g 08.11.1967.g

Garešnica Turčević Polje

Nenad Vurdelja (Đuro)

11.10.1962.g

Vranjevina

Savo Zvonarić (Nikola)

14.09.1934.g

V. Barni

Borivoje Lukić (Joca)

05.04.1947.g

Slatinski Drenovac

Zoran Mišćević (Stevan)

22.05.1966.g

Voćin

Ilija Dragičević (Reljo)

02.08.1960.g

Balinci

Neven Veselinović (Radivoje) Slobodan Žeželja (Obrad)

01.01.1963.g

Balinci

20.09.1957.g

Balinci

Rajko Vukadinović (Marko)

02.03.1936.g

Ćeralije

Željko Šekuljica (Dragutin)

20.09.1951.g

Balinci

Zdravko Šekuljica (Dragutin) Mladen Bukarica (Boško)

15.11.1969.g

Balinci

28.03.1968.g

Voćin

Željko Bukarica (Božidar)

24.04.1953.g

Balinci

Milan Romić (Trivun)

14.09.1924.g

Ervenik

Svetoslav Romić (Milan)

26.10.1948.g

Balinci

Goran Romić (Dušan)

14.10.1969.g

Virovitica

Dražen Romić (Svetislav)

26.02.1971.g

Voćin

Milan Dragičević (Miloš)

24.08.1955.g

Balinci

Žarko Gravonja (Petar)

28.05.1964.g

Balinci

Dušan Veselinović (Marko)

08.02.1955.g

Balinci

Marko Veselinović (Jovan)

13.03.1933.g

Golubić

Marko Vukadinović (Rajko)

15.11.1957.g

Ćeralije

Mladen Žeželja (Stevan)

06.09.1970.g

Balinci

Dragoslav Munčić (Svetozar) Slavko Dragičević (Miloš)

09.06.1966.g

Voćin

22.09.1959.g

Balinci

Ljubinko Zubić (Stanko)

20.07.1960.g

Kometnik

Nenad Perdić (Rade)

18.04.1964.g

Šišava

Drago Topolić (Mile)

27.08.1968.g

Slatina

Dragan Gravonja (Stevo)

20.08.1950.g

Balinci

Stevo Sladaković (Ljuban)

08.03.1960.g

Donji Agići

Božo Švonja (Nikola)

02.01.1956.g

Krupa

Mirko Švonja (Nikola)

18.09.1965.g

Krupa

Mile Švonja (Nikola)

19.04.1949.g

Krupa

Boško Jorgić zv. Kurijak i Vurdelja (Lazo ) Slobodan Kesić (Petar)

19.06.1949.g

Kometnik – Zubić

21.02.1957.g

Mikleuš

Dragoslav Bukvić (Jovo)

15.04.1947.g

Drenovac

Veljko Vukelić (Nikola)

03.03.1958.g

Virovitica

Borivoje Radosavljević (Dušan) Dragomir Keleuva (Pajo) Borivoje Lukić (Joca) Milan Graovac (Petar) Slobodan Radošević(Jovan) Ljubomir Makarić (Veljko) Milovan Bojčić (Andrija) Rajko Crnobrnja (Lazo) Savo Tanović (Budimir) Stevo Ivković (Jakov) Milan Crnobrnja (Đuro)

06.07.1957.g

Osijek

22.04.1955.g 05.04.1947.g 31.05.1946.g 22.02.1958.g 08.02.1960.g 26.06.1962.g 13.07.1956.g 08.06.1962.g 01.02.1933.g 20.10.1952.g

Nova Bukovica Slatinski Drenovac G. Daruvar Voćin Lisičine Krasković Ćeralije Višnjica Slatinski Drenovac Krivaja

Richard Glušc (Stevo) Miroslav Simić (Milan) Vasil Mihajlov (Kiril) Milena Mihajlov (Jovo)

25.10.1970.g 25.12.1966.g 06.09.1934.g 20.06.1943.g

Srećko Lazarac (Steve) Miladim Legen (Stanka) Milorad Maksimović (Predrag) Goran Nenadović (Branko) Gojko Tomaš (Milan) Miroslav Crnovčić (Simeun) Nedjeljko Vujinović (Đuro) Borislav Tomašević (Joce) Joce Jorgić (Mara) Ratko Jorgić (Slavko) Vlatko Stanisaljević (Nikola) Petar Veselinović (Petar) Stevo Tomašević (Dragić) Dragan Plavšić (Petar) Dragoslav Radović (Aleks) Momir Srdić (Jovo) Dragan Ševa (Stevo) Damir Danilović (Vladimir) Milenko Bogatić (Rajko) Zoran Jovakarić (Ranko) Đorđe Carević (Krsto) Jovan Alinčić (Bogdan) Milenko Matić (Božo) Anđelko Petrović (Cvetan) Dalibor Desančić (Dragan) Damir Šakić (Pavo) Rajko Ivković (Radovana) Miodrag Mitrović (Zdravko) Ranko Radmilović (Jovan) Milorad Grkinić (Jovan) Dragoslav Dokmanac (Slobodan) Stevo Šimić (Pero) Vlajmo Tomašević (Dimitrije) Jovan Vučković (Kate) Rajko Ivković(Milorad) Jovo Radetić (Đuro) Nenad Šopalović (Panto) Savo Kovačević (Milenko) Tomislav Živković (Nikola) Dražen Vesić (Branko) Milan Obradović (Đurađ) Milan Ostojić (Stevo) Smolić Borivoje (Milan)

10.04.1953.g 19.12.1971.g 10.04.1967.g

Schweningen, SR Njemačka Blatnica Rajčilovci Podravska Slatina Mihajla Klajna br.15 Podravska Slatina Virovitica Grabovica

09.02.1970.g 19.12.1967.g 03.12.1965.g

Slavonska Požega Voćin Blatnica

12.05.1969.g 22.10.1960.g 10.06.1949.g 03.07.1964.g 21.08.1966.g

Šišava Sekulinci Sekulinci Nove Kusonje Aleksandrovac

05.08.1960.g 16.11.1953.g 10.05.1962.g 06.11.1963.g 16.11.1966.g 25.01.1946.g 01.01.1970.g 15.10.1962.g 04.07.1968.g 24.04.1946.g 27.05.1964.g 01.11.1960.g 25.05.1971.g 05.01.1973.g 23.03.1960.g 28.10.1961.g 21.10.1961.g

Balinci Sekulinci Voćin Orahovica Orahovica Aleksandrovac Voćin Hum Podravska Slatina Lukavac Lukavac Bokani Voćin Virovitica Voćin Slatinski Drenovac Orahovica

01.10.1959.g 22.08.1970.g 31.03.1964.g

Macute Virovitica Macute

06.12.1955.g 20.10.1961.g

Sekulinci Sekulinci

15.09.1967.g 10.06.1964.g 15.03.1954.g 06.09.1969.g 21.02.1966.g 19.09.1964.g 26.08.1967.g 18.02.1966.g 13.02.1971.g 16.03.1967.g

Voćin Orahovica Kometlik Španat Gornji Miholjac Sekulinci Virovitica Aleksandrovac Gornje Viljevo Gornji Miholjac

Mile Puškarić (Nikola) Neven Veselinović (Radivoje ) Slobodan Žeželja (Obrad) Rajko Vukadinović (Marko) Milan Veselinović (Ljuban) Željak Šekuljica (Dragutin) Zdravko Šekuljica (Dragana) Mladen Bukarica (Boško) Željko Bukarica (Boško) Svetislav Romić (Milan) Milan Romić (Tribun ) Milan Dragičević (Miloš) Dražen Romić (Svetislav) Tomislav Mitrić (Mladen) Žarko Graonja (Petar) Svetozar Mitrić (Ilija) Teodor Miščević (Stevan) Đođe Bosanac (Mirko) Dušan Dragičević (Petar) Milorad Dragičević (Petar) Drago Starjaš (Joce) Mile Bolić (Bože) Dragomir Bosanac (Mile) Mladen Starijaš (Blagoje) Zdravko Bukarica (Nikola) Ilija Bolić (Mile) Mirko Gravonja (Nikola) Mile Kokić (Branko) Momčila Graonja (Petar) Milan Milivojević (Cvetan) Miroslav Stojanović (Zdrako) Savo Zubić (Nikola) Petar Matić (Stojan) Milan Romić (Svetislav) Mile Martić (Stojan) Slobodan Gravonja (Todor) Predrag Bosanac (Dmitar) Ilija Dragičević (Reljo) Đuro Rogić (Obrad) Branko Bolić (Gavro) Dušan Dragičević (Miloš) Mile Bolić (Bože) Momčilo Subotić (Ljubomir) Mladen Žeželja (Stevan) Ljuban Amidžić (Petar) Rajko Ančić zv. Liška (Savo)

04.07.1968.g 01.01.1963.g

Sopjanska Greda Balinci

20.09.1957.g 02.03.1936.g 16.05.1951.g 20.09.1961.g 16.11.1969.g

Balinci Ćeralije Balinci Balinci Balinci

28.03.1968.g 24.04.1963.g 26.09.1948.g 14.09.1924.g 24.08.1955.g 26.02.1971.g 08.01.1951.g 28.05.1964.g 23.10.1957.g 01.11.1960.g 12.04.1967.g 30.09.1956.g 04.04.1967.g 30.11.1960.g 28.09.1960.g 15.10.1958.g 30.08.1953.g 11.08.1969.g 21.08.1962.g 12.03.1956.g 07.02.1955.g 13.01.1966.g 12.10.1965.g 13.07.1970.g

Voćin Balinci Balinci Erdenik Balinci Voćin Osijek Balinci Mikleuš Macute Ćeralije Balinci Voćin Ćeralije Gornji Meljani Ćeralije Ćeralije Podravska Slatina Gornji Meljani Balinci Đurčići Balinci Orahovica Voćin

04.01.1961.g 17.05.1957.g 11.04.1972.g 17.05.1957.g 28.06.1956.g 26.07.1960.g 02.08.1960.g 04.05.1958.g 14.09.1952.g 12.09.1957.g 04.04.1955.g

Kometnik Bokane Vočin Bokane Balinci Ćeralije Balinci Balinci Gornji Meljani Balinci Gornji Meljani

02.12.1967.g

Balinci

06.09.1970.g 15.10.1943.g 06.12.1959.g

Balinci Gornja Vrijesa Stara Krivaja

Vlade Gatarić (Jovo)

07.06.1949.g

Dujakovica

Tome Legen (Dušan)

10.11.1954.g

Velika Klisa

Kosta Malivojević (Rade)

07.01.1963.g

Blatnica

Milan Mirkajlović zv. Kečka (Dušan)

10.04.1952.g

Stara Krivaja

Petar Rončević (Petar)

17.04.1951.g

Koreničani

Veljko Stjepanović (Blagoje)

02.02.1959.g

Pakrani

Milan Šarčević (Nikola)

16.03.1954.g

Ratkovica

Dmitar Žarković (Dušan)

04.02.1952.g

Koreničani

Darko Crnobrnja (Ranko)

24.03.1967.g

Nova Krivaja

Tihomir Draić (Petar)

30.05.1965.g

Virovitica

Savo Dragul (Savo)

12.04.1965.g

Pakrac

Vladimir Kezel (Antun)

25.09.1958.g

Borova

Ljubiško Kragić(Jovan)

10.09.1955.g

Bastajski Murkovac

Veljko Marić (Rade)

02.02.1968.g

Bastajski Brđani

Branislav Popović (Dušan)

12.05.1959.

Otočac, Zalužnica

Otočac, Zal

Đuro Popović (Vajo)

01.02.1958.

Otočac, Zalužnica

Otočac, Zal

Darivoj Ivančević (Budimir)

01.12.1958.

Otočac

Karlovac, P 121

Nedjeljko Milinović (Branko)

18.04.1955.

Otočac, Zalužnica

Zagreb, P. M

Vladimir Korica (Milenko)

08.03.1949.

Mogorić, općina Gospić

Korenica, U Nazora 2

Branko Banjeglav (Đuro)

01.03.1958.

Bunić

Korenica, B

Damjan Vukmirović (Milan i Milica)

19.11.1950.

Gornje Vrhovine, Crna Vlast 9

Vrhovine 9

Milan Čorak zvan Mišo (Dane i Anđa) Marcel Dusper (Stjepo)

26.04.1953.

Krbava

Korenica, K

27.10.1963.

Gospić, Bud

Tomo Čačić zvan Mišo (Mile) Jovo Kuprešanin zvan Jovica (Petar i Savka) Bogdan Odanović (Mićo)

23.03.1947.

Duboščica općina Vareš, BiH (državljaanin BiH) Otočac

12.12.1961.

Gospić

Gospić, Lič Tesle 17 Gospić, Me

01.01.1957.

Široka Kula

Gospić, Bud

Relja Tomić (Vukola i Koviljka) Duško Bajić (Simo)

17.11.1952.

Beograd – S

23.10.1960.

Mićo Vasić (Miloš)

21.10.1954.

Goce Koneski (Veselin)

03.04.1966.

Slobodan Dotlić (Rade i Smilja) Dragoljub Lazarević (Kostaa) Radovan Radenković zvan Radiša (Milutin i Ljubinka) Bratislav Milojković zvan Bagi Stevo Milošević (Dušan i Soka) Miloš Bogdanović (Petar i Jela) Nikola Zagorac zvan Braco

28.01.1957.

Šavnik, Crna Gora (državljanin Crne Gore) Drvar, BiH (državljanin BiH) Štip, Makedonija (državljanin Makedonije) Prilep, Makedonija (državljanin Makedonije) Klašnica kod Korenice

30.03.1950. 31.12.1957.

Peć, Kosovo (državljanin Srbije) Pirot, Srbija (državljanin Srbije)

Gospić, Bud

Gospić, Dr. 31 Gospić, Stje

Gospić, Trg Radića 1/IV Gospić, Vile 15/IV. Karlovac, U Tomislava 2 Karlovac

01.09.1947.

Visuća kod Korenice

Lički Osik,

01.03.1953.

Vrebac kod Gospića

Gospić, Stje

26.04.1952.

Medak

Gospić, Jasi

Milan Miljević ( Đuro )

08.06.1964.god.

Glina

Gređani br. Vrginmost

Mane Čokeša ( Milovan )

19.10.1937.god.

Primišljanski Tržić, Slunj

Karlovac, u 10/A

Ranko Bjeljac ( Milan )

14.03.1958.god.

Koranski lug, Slunj

Mane Trbojević ( Nikola )

04.06.1944.god.

Nova Kršlja, Slunj

Mile Majstorović ( Dragić )

06.10.1960.god.

Vojnić

Miladin Jančić ( Svetozar )

29.10.1953.god.

Tobolić, Slunj

Karlovac, N 14 Slunj, XV. K Brigade bb Karlovac, M br. 5 Primišlje br

Rade Krivokuća ( Ilija )

24.01.1958.god.

Manjerović Selo, Karlovac

Karlovac, u br. 5

Končalović Anđelko ( Danilo ) Bunčić Ljubinko ( Mile )

02.01.1967.god.

Donji Skrad, Duga Resa

05.09.1967.god.

M. Kozinac, Duga Resa

Donji Skrad Resa Duga Resa b

Bogdan Milovanović ( Janko )

07.04.1948.god.

Kosijersko Selo, Duga Resa

Kosijersko S

Đorđe Potkrajac ( Jovan )

10.11.1968.god.

Kosijersko Selo

Branko Marić ( Nikola )

06.09.1967.god.

Vojnić

Kosijersko S Resa Okić br. 22,

Mirko Drakulić ( Ljuban )

13.07.1963.god.

Karlovac

Okić br. 34,

Mile Milinović ( Ljubomir )

16.10.1952.god.

Okić, Karlovac

Okić br. 40,

Dušan Drakulić ( Ljuban )

01.05.1956.god.

Okić, Karlovac

Okić br. 32,

Simo Drakulić ( Miloš )

14.12.1936.god.

Okić, Karlovac

Okić br. 26,

Nenad Drakulić ( Miloš )

18.09.1971.god.

Karlovac

Karlovac, M

Dragan Stipanović ( Sava )

28.04.1972.god.

Ogulin

Ljubošina b Vrbovsko

Zoran Nestorović ( Stojan )

03.06.1970.god.

Stuttgart, Njemačka

Rade Kukić ( Dane )

19.03.1954.god.

Kordunski Ljeskovac, Slunj

Karlovac, u br. 50 Karlovac, B

Dušan Živković ( Milovan )

27.09.1955.god.

Karlovac

Vladimir Đipalo ( Dragan ) zvani „Đipko“ Marko Vidnjević ( Đuro )

04.01.1959.god.

Cvijanović Brdo, Slunj

02.01.1957.god.

Hrvatska Gornja Trebinja, Karlovac

Karlovac, B 153 Karlovac, B 154 Karlovac, G br. 7

Jovan Lalić ( Mile )

20.01.1962.god.

Gornja Trebinja, Karlovac

Gornja Treb Karlovac Gornja Treb Karlovac Karlovac, u br. 13 Karlovac, u

Josip Matijević ( Đuro )

11.06.1937.god.

Gornja Trebinja, Karlovac

Marko Cvijetić ( Savo )

05.06.1966.god.

Benkovac

Mirko Kijurina ( Miloš )

20.04.1961.god.

Gejkovac, Vojnić

Dragić Karamarković ( Nikola )

12.02.1953.god.

Kosijersko Selo, Duga Resa

Duga Resa, br. A-5/2

Mile Bosnić ( Milivoj ) zvan „Miloš“ Milovan Matijević ( Milan )

30.10.1958.god.

Virovitica

10.02.1949.god.

Petrova Poljana, Vojnić

Gojko Rakinić ( Milovan )

05.05.1936.god.

Tuk, Slunj

Velika Klad ulica kbr. 2 Karlovcu, u kbr. 9 Slunj, Oguli

REG 0092 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA - II. dio Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti sudski postupci pri nadležnim sudovima Ime i prezime (ime roditelja) Stevan Kalinić (Dušan)

dan, mjesec i godina rođenja 15.01.1950.g

mjesto rođenja

adresa bora počinjenja

Kuplensko

Miloš Čokeša (Mane)

07.12.1959.g

Karlovac

Grubješić Jovan (Milovan)

19.01.1948.g

Kestenak

Milorad Dukić (Adam)

06.07.1956.g

Mali Obljaj

Milić Malić (Ljubomir)

07.07.1949.g

Koranski Breg

Polojac Milivoj (Dušan)

28.07.1968.g

Karlovac

Dušan Grubišić (Svetozar) Dušan Puača (Jovo) Živojin Radojčić zv. Žika (Radojica) Mile Smoljanović (Nikola ) Dane Katić (Nikola) Branko Tepavac (Dane) Đuro Todorović (Zorka) Đuro Kuzmanović (Rade) Božo Kuzmanović (Rade) Boro Tepavac (Milka) Milorad Katić (Mane) Nikola Katić(Đuro)

31.08.1960.g 12.03.1965.g 30.03.1943.g

Raduč Brezovica Besarovina

20.11.1969.g 24.08.1950.g 06.02.1960.g 03.12.1969.g 18.05.1932.g 15.01.1934.g 15.06.1956.g 08.04.1967.g 18.11.1959.g

Karlovac Slunj Slunj Slunj Slunj Slunj Slunj Slunj Slunj

Sluš Sluš Sluš Sluš Sluš Sluš Sluš Sluš Sluš

Branislav Janjetović (Petar)

14.04.1951.g

Otočac

Bartola

Nedeljko Banjanin zv. Ćapan (Nikola) Diklić Petar zv. Žuka (Đuro) Janjatović Nikola zv. Janjac (Nikola) Milorad Janjatović (Nikola ) Nikola Žakula (Mile)

26.08.1951.g

Ponori

Zagrebač

26.04.1955.g

Otočac

Brlog

13.12.1951.g

Srpsko Polje

Srpsko

27.02.1970.g

Otočac

Srpsko

02.01.1950.g

Srpsko Polje

Srpsko

Mile Janjatović zv. Markov (Nedeljko)

20.03.1942.g

Srpsko Polje

Srpsko

Vlade Ružić (Dušan)

22.03.1959.g

Srpsko Polje

Srpsko

Mile Štula (Ilija )

20.05.1937.g

Srpsko Polje

Srpsk

Bogdan Štula (Nikole)

24.01.1944.g

Srpsko Polje

Srpsko

Đuro Janjatović zv. Šurijak

15.05.1941.g

Srpsko Polje

Srpsk

Ružić Milenko zv. Klisa (Rade) Janjatović Predrag (zv. Šuljar Nikola Ružić (Dušan)

09.11.1968.g

Srpsko Polje

Srpsk

29.12.1970.g

Otočac

Srpsko

16.01.1967.g

Srpsko Polje

Srpsko

Ilija Janjatović (Nedeljko)

09.05.1962.g

Srpsko Polje

Srpsk

Đoko Janjatović (Nedeljko)

10.01.1965.g

Srpsko Polje

Srpsko

Branko Ružić (Dušan)

01.011964.g

Otočac

Srpsko

Predrag Lavrnja

15.01.1969.g

Otočac

Srpsk

Milan Lavrnja zv Buće (Buda) Miloš Kukić (Ilija)

15.04.1945.g

Bjeljevine

Srpsko

07.06.1950.g

Lovas

Zbješk

Branko Cekinović (Miloš)

17.10.1956.g

Gornje Primišlje

Gornj

Mario Slavović (Zoran)

10.04.1961.g

Karlovac

Petra

Čedomir Pjevac (Mile)

19.081946.g

Slunj

Stjepana M

Srećko Butko (Valent)

14.09.1960.g

Slunj

Nikole K

Mišković Rade (Dragić)

18.04.1950.g

Batnozi

15. Kordun

Nikola Rajnović zv Čiča (Mihajlo)

10.11.1925.g

Srpske Moravice

Svetozar Lončar zv Sveto (Đuro)

31.01.1957.g

Škalić

Selo

Dušan Kričković zv. Učo (Jovo)

09.07.1957.g

Čitluk

Jase

Mihajlo Lončar (Ilija)

25.01.1954.g

Vodoteč

Budačk

Čedomir Hajduković (Dragan)

15.01.1955.g

Prokike

Prokike

Zvezdan Rajčić (Bogoljub)

25.12.1966.g

Prokika

Prokika

Đorđe Rajčić zv. Đilda (Milan)

24.03.1956.g

Vodoteč

Đure Strug

Bogdan Maljković (Branko)

06.02.1961.g

Vodoteč

Bernandina O

Đuro Trbović (Ilija)

22.11.1933.g

Partizanska Drežnica

Selo Trbo

Ilija Vraneš (Lazo)

19.04.1957.g

Vodoteč

Tuževi

Milan Tomić (Mihajlo)

12.03.1966.g

Vodoteč

Tuževi

Dragan Lončar (Branko)

04.011962.g

Vodoteč

Milan Rajčić (Borivoje)

03.07.1964.g

Brinje

Škalići

Nedeljko Rajčić (Marko)

13.06.1965.g

Prokike

Škalići

Boško Stanić (Milana)

11.09.1959.g

Vodoteč

Vodoteč

Željko Bukvić(Zdravko)

16.04.1970.g

Vodoteč

Vod

Nikola Platiša (Mile)

09.11.1951.g

Vodoteč

Milan Milošević (Mihajlo)

06.04.1955.g

Zagreb

Krnjev

Junija Palm G

Đuro Varda ( Dane )

23.04.1934.

Srpsko Polje, Otočac

Srpsko Polj Otočac

Dragan Vilenica ( Savo )

30.04.1946.

Staro Selo, Vrginmost

Duga Resa, br.8

Rade Manojlović (Bogdan) zvan „Mek Klaud“ Branko Miščević ( Dušan )

02.01.1955.

Gornji Sjeničak, Karlovac

Karlovac, S

15.10.1947.

Vojnovac, Ogulin

Vojnovac bb

Ilija Rušnov ( Nikola )

01.08.1952.

Pješćenica, Vrginmost

Draženko Višnjić ( Simo )

30.04.1969.

Karlovac

Nedjeljko Bunjevac ( Mile )

23.12.1973.

Ogulin

Milovan Stanić ( Ilija ) zvan „Pograničar“ Vlado Pešut ( Nikola )

10.10.1926.

Ogulin

Karlovac, N 9 Karlovac, u br. 8 Plaški, ul. P Ogulin Plaški, Latin

25.04.1941.

Plaški

Plaški, J. Go

Jovo Tatalović ( Savo )

17.10.1958.

Ogulin

Ogulin, Sve

Ranko Pralica ( Marko )

10.09.1954.

Dvorište, Bosanska Dubica

Mile Peurača ( Bože )

01.01.1956.

Gornji Budački, Karlovac

Boško Božanić ( Nikola )

27.09.1946.

Kompolje, T. Korenica

Ljubica Šolaja ( Vladimir ) Žarko Vojnović ( Dane )

01.10.1947. 11.11.1958.

Plitvice, SO Titova Korenica Mazin, Gračac

Vrginmost, Heroja Karlovac, T Svačića br. Kompolje b Korenica Mukinje – P

Đuro Basić ( Dušan ) Stevan Njegovan ( Danilo ) Milan Uzelac ( Ratko ) Zdravko Ivančević ( Jovo )

24.02.1957. 10.10.1956. 02.11.1946. 13.07.1961.

Počitelj, Gospić Počitelj, Gospić Gospić Knin

Nikica Pavlica ( Milan ) Branko Brakus ( Dušan ) zvani „Baja“ Božo Jerković ( Ilija )

21.07.1961. 06.05.1954.

Gospić Zalužnica, Otočac

02.02.1954.

Divoselo, Gospić

Gospić, ul. N 47

Miloš Prusac ( Jovan )

19.03.1927.

Donji Klasnići, Glina

Karlovac, u

Stevo Mirić ( Rade )

10.01.1928.

Banski Moravci

Karlovac, u

Mazin br. 5

Počitelj br. Počitelj br. Počitelj br. Gospić, ul. A 14 Počitelj kbr Zalužnica b

Borislav Dukić ( Miloš ) Milan Ivanić ( Dane ) Mićo Mišćević ( Boro )

16.11.1953. 06.09.1968. 02.03.1960.

Gračac Gračac Otočac

Ploče 117, G VI. Proleter Otočac, Lič 163 Lička Kaldr Osrednjice b Gračac, Glo Srb, Neteka Gračac, G. P Knin, Plavn Gračac, Rad Gračac, Nin Bosanska G Slavonska O Pištanja 7 Gospić, Rad Gračac, Ma Obrovac, Ze Gračac, selo Vel. Popina Karlovac, u obala br. 2

Milan Starčević ( Rade )

01.08.1955.

Donji Lapac

Nikola Surla ( Dušan ) David Vojvodić ( Nikola ) Dane Tojagić ( Mićo ) Dušan Starčević ( Branko ) Dane Obradović ( Mile ) Milan Jakšić ( Dane ) Ifet Hrustić ( Šaban ) Dražen Stojanović ( Ilija )

24.06.1962. 05.11.1967. 09.03.1954. 14.08.1959. 13.01.1954. 20.10.1947. 01.04.1960. 10.12.1969.

Gračac Beograd Gračac Plavno, SO Knin Bruvno, SO Gračac Glogovo, SO Gračac Hripavci, SO Ključ Orahovica

Miroslav Ajduković (Milan) Đorđe Vojnović ( Nikola ) Borivoj Veselinović ( Ilija ) Đuro Miljuš ( Bogdan ) Miodrag Šepa ( Dušan ) Nikola Vuletić ( Dušan )

18.04.1964. 20.03.1958. 28.02.1968. 25.03.1961. 03.06.1968. 20.01.1957.

Raduč, SO Gospić Mazin, SO Gračac Zelengrad, SO Obrovac Bruvno, SO Gračac Gračac Donji Poloj, Slunj

Nikola Gvozdenović ( Janko ) zvan „Niđo“

12.10.1957.

Ključar, Vojnić

Duga Resa,u

Pavao Crnković ( Milan ) zvan „Pajo“ Dragan Sikirica ( Milan )

04.07.1965.

Vojnić

Vojnić, Klju

20.07.1950.

Vođević Brdo, Karlovac

Karlovac, S

Milutin Banda ( Georgije )

22.10.1938.

Cvijanović Brdo, Slunj

Karlovac, B

Milan Miljenović ( Milan )

06.08.1956.

Mala Crkvina, Karlovac

Karlovac, R

Boško Vučković (Vladimir)

20.03.1958.

Karlovac

Milenko Kosijer ( Mile )

26.04.1954.

Karlovac

Karlovac, T Cerovac 19 Karlovac, u

Radoslav Čubrilo ( Isak ) zvan „Rade-VojvodaCrnogorad“

15.07.1954.

Lipar, SO Kula

Gračac, Plo

Marko Vučković ( Đuro )

03.05.1949.

Gospić

Gospić, Rad

Vladimir Korač ( Danilo ) zvan „Vlado“

29.05.1910.

Raduč, Gospić

Raduč kbr.

Boško Bijelić ( Nikola )

26.06.1955.

Vojnić

Karlovac, M

Đoko Dozet ( Milan )

29.03.1958.

Gospić

Boško Terzić ( Milan )

01.01.1962.

Gračac

Vučipolje b

Milorad Gaćeša ( Dušan )

25.02.1957.

Gračac

Gračac, Đek 304

Dušan Gaćeša ( Jovo )

15.10.1951.

Gračac

Gračac kbr.

REG 0094 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA - IV. dio Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti sudski postupci pri nadležnim sudovima Ime i prezime (ime roditelja) Petar Miličević (Rade)

dan, mjesec i godina rođenja 04.02.1953.g

mjesto rođenja Brnjavac

adresa bora počinjenja Brnjavac

Dragan Bijelić (Mile)

10.04.1962.g

Vrginmost

Pješćanica

Rade Bijelić (Bogdan)

06.02.1937.g

Pješćanica

Pješćanica

Dragan Bijelić (Mile)

20.07.1952.g

Pješćanica

Pješćanica

Dragan Bijelić (Pero)

22.10.1959.g

Vrginmost

J. Jakovčića

Bogdan Bijelić (Rade)

02.01.1955.g

Pješćanica

Miroslav Bijelić (Rade)

07.09.1964.g

Vrginmost

Boronga Z Pješćanica

Mile Macut (Matija)

07.01.1968.g

Pješćanica

Pješćanica

Mile Bijelić (Stojan)

24.07.1958.g

Vrginmost

Pješćanica

Sava Bijelić (Matija)

05.09.1960.g

Vrginmost

Jandre Dragojević (Milka )

09.07.1965.g

Karlovac

Pješćanica

Dragan Borota (Milan)

01.05.1951.g

Bukovica

Milan Arlov (Petar)

23.12.1949.g

Bović

Đuro Muškinja (Dane)

15.10.1947.g

Nova Kršlja

Trg Naro Vrg Bratstva i Vrg Nova Kršlja

Sušačka

Svetozar Manojlović (Ilija) Đorđe Matijević (Dušan) Mile Tesla (Mile) Jovan Bijelić (Milić) Đuro Pavlović (Ilija ) Mirko Drakulić (Branko)

15.09.1950.g 02.06.1967.g 1707.1951.g 17.10.1956.g 24.05.1952.g 09.01.1958.g

Gornji Sjeničak Karlovac Karlovac Vojnić Donja Vidovska Vojnić

Braće Gojk Braće Goja Braće Goja Braće Goja Braće Goja Braće Goja

Mile Ivanković (Glišo) Miloš Drakulić (Branko)

04.05.1941.g 09.05.1954.g

Ivanković Selo Vojnić

Đuro Latas (Rade)

09.07.1949.g

Broćanac

Braće Goja Baščins Ka Braće Goja

Vladinir Dakić (Vaso)

21.12.1962.g

Karlovac

Braće Goja

Stevo Kvočka (Dragan)

07.02.1949.g

Crnaja

Braće Goja

Slobodan Šarac (Milan)

05.03.1959.g

Donji Poloj

Braće Goja

Božo Božić (Nikola)

22.06.1960.g

Crnaja

Braće Goja

Miloš Kljaić (Dmitar)

01.06.1969.g

Karlovac

Braće Goja

Nikola Vidnjević (Stanko) Mirko Vukojević (Petar)

03.05.1939.g 06.01.1955.g

Gornja Trebinja Bogovolja

Braće Goja Braće Goja

Gojko Uzelac (Vladimir)

24.03.1951.g

Zimić

Milan Carević (Nikola) Nedeljko Tomašević (Mirko) Milić Tomašević (Dragan)

15.11.1939.g

Stupovača

14.01.1953.g

Okić

O

24.01.1953.g

Vojnić

O

Z

Braće Goja

Branko Tomašević (Dragan) Miloš Drakulić (Dragana)

14.02.1959.g

Okić

O

24.11.1954.g

Vojnić

O

Luka Tomašević (Đuro)

0504.1941.g

Okić

O

Stevan Drakulić (Petar)

6.10.1946.g

Okić

O

Stanko Musulin (Janko)

08.05.1950.g

Bukovica Utinjska

Predrag Drakulić (Miloš)

18.09.1971.g

Karlovac

Milić Ivanović (Nevenka) Stevo Gršak (Matija) Drautin Musulin (Stanko) Boško Bršak (Matija) Nikola Živković (Simo) Branko Vuković (Milorad) Borivoje Gojković (Stanko) Stanko Milašinović (Ljubomir) Žarko Uzelac (Boško)

31.03.1964.g 17.09.1950.g 16.07.1966.g 04.011954.g 03.01.1956.g 20.07.1963.g 18.08.1953.g 15.01.1951.g

Karlovac Karlovac Karlovac Karlovac Vojnić Karlovac Karlovac Karlovac

09.05.1956.g

Karlovac

Sarajevsk

Maksimilij Ka Mandić S O Živković K Marina Drž O Zimić 1 Zimić O Zimić

Milić Lalić (Mile) Nikloa Lalić (Mile) Stojan Samardžija (Janko)

11.02.1936.g 20.02.1938.g 12.03.1947.g

Gornja Trebinja Gornja Trebinja Blatuša

Kralja Petra A. Hebrang Dragic Vrg Omladins

Miloš Pajić

03.12.1954.g

Slavko Polje

Rade Gaćeša (Nikola) Nikola Trbojević (Miloš) Nikola Dokmanović (Ilija) Milan Radmanović (Svetozar) Krnić Simo (Jovana) Radaković Mirko (Stevan)

04.01.1948.g 02.01.1948.g 04.04.1951.g 24.07.1947.g

Podsedlo Radonja Plavča Draga , Ogulin Ogulin

09.05.1939.g 01.03.1951.g

Primišljanski Tržić, Slunj Nova Kršlja

Lazo Pekeč (Milutin )

2304.1947.g

Ruševica , Slunj

Milan Višnjić (Ljuban) Ratko Ribić (Nikola) Miljenko Tepavac (Dušan) Bogdan Vein (Ilija) Ilija Dunović (Đuro) Željko Topić (Milana) Dušan Latas (Mane) Duško Jovinčić (Dragić) Damir Vorkapić (Nenad) Ilija Vorkapić (Nikola) Đuro Stokuća (Nikola) Milan Šumonja (Miloš) Rade Kljajić (Milovan) Vlado Dokmanović (Bogdan) Stevo Jakšić (Milana) Nenad Višnjić (Dušan) Nikola Bjelopetrović (Milan) Duško Kukić (Đuro) Simo Pejnović (Milan)

10.11.1943.g 25.03.1956.g 04.08.1958.g 20.01.1954.g 06.04.1947.g 28.06.1952.g 22.09.1957.g 23.01.1966.g 04.09.1968.g 15.09.1955.g 21.06.1968.g 20.03.1950.g 26.06.1960.g

Miljevac , Slunj Slunj Rakovica Grovac, Slunj Gornji Primišalj Broćanac Plaški Bosansko Petrovo Selo Ogulin Vojnovac Ogulin Lapat Kljajić Brdo Jezero

Gornji Ivana Trn I Hrvatsk Grb Prim Milašinči Janja Go S. Kosano Industris Vojn S. Kosano Lapat M. Tit D. Kosan

05.10.1955.g 15.01.1966.g 19.12.1962.g

Jezero Ogulin Slunj

Jezero JNA 3 Donji Prim

21.06.1954.g 28.07.1955.g

Gornji Primišalj Klenovac

Nikole Ku M. Tita

Dragan Egić (Miladin) Janko Jezdić (Rade) Miomir Spasić (Đuro) Milan Žegarac (Ninko)

21.05.1947.g 25.01.1934.g 02.06.1941.g 05.09.1935.g

Grabovac Broćanac Zlokuće, Klina, Kosovo Rakovica

Milašinči Bro Nikole Ku Senjska

Korunaš Radonj Lapat M. Tit

Novo Na Avenija M Z Ceti

REG 0095 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA - V. dio Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti sudski postupci pri nadležnim sudovima Ime i prezime (ime

dan, mjesec i godina

mjesto rođenja

adresa boravk

Milan Trkulja ( Marko )

03.01.1965.

Cazin, Republika BiH

Slunj, Nova Krš

Gojko Bućan ( Miladin )

30.03.1946.

Lasinjski Prkos, SO Karlovac

Prkos br. 9, Kar

Željko Bućan ( Ninka )

20.09.1961.

Lasinjski Prkos, SO Karlovac

Prkos br. 25, Ka

Simo Dakić ( Marko )

06.04.1923.

Klipino Brdo, SO Karlovac

Klipino Brdo br Karlovac

Đuro Pruginić ( Gojko )

14.03.1954.

Lasinjski Sjeničak, SO Karlovac

L. Sjeničak br.2 Karlovac

Marko Padežanin ( Rade ) zvan „Čikota“

05.01.1925.

Lasinjski Sjeničak, SO Karlovac

L. Sjeničak br. Karlovac

Petar Padežanin ( Nikola )

08.04.1948.

Lasinjski Sjeničak, SO Karlovac

L. Sjeničak br. Karlovac

Žarko Bućan ( Vaso )

26.06.1949.

Prkos Lasinjski, SO Karlovac

Zagreb, Španjol boraca br. 1

Vaso Roknić ( Milić )

10.05.1949.

Donji Sjeničak, SO Karlovac

D. Sjeničak br.

Mile Štula ( Ilija )

20.05.1937.

Srpsko polje, Otočac

Srpsko Polje br Otočac

Bogdan Štula ( Nikola )

24.01.1944.

Srpsko Polje, Otočac

Srpsko Polje kb Otočac

Đuro Janjatović ( Simo )

15.05.1941.

Srpsko Polje, Otočac

Srpsko Polje kb Otočac

Milenko Ružić

09.11.1968.

Srpsko Polje, Otočac

Srpsko Polje kr Otočac

Predrag Janjatović (Đuro)

29.12.1970.

Srpsko Polje, Otočac

Srpsko Polje kb Otočac

Nikola Ružić ( Dušan )

16.01.1967.

Srpsko Polje, Otočac

Srpsko Polje kb Otočac

Branislav Janjatović ( Petar )

14.04.1951.

Otočac

Otočac, ul. Bart br. 16

Nedjeljko Banjanin ( Nikola ) zvani „Ćapan“

26.08.1951.

Ponori, Otočac

Otočac, ul. Zag 1

Petar Diklić ( Đuro ) zvan „Žuka“

24.06.1955.

Otočac

Brlog kbr. 244/ Otočac

Nikola Janjatović ( Jovan ) 13.12.1951. zvan „Janjac“

Srpsko Polje

Srpsko Polje kb Otočac

Milorad Janjatović ( Nikola )

27.02.1970.

Otočac

Srpsko Polje kb Otočac

Nikola Žakula ( Mile )

02.01.1950.

Srpsko Polje

Srpsko Polje kb Otočac

Mile Janjatović ( Nedjeljko ) zvan „Markov“

20.03.1942.

Srpsko Polje

Srpsko Polje kb Otočac

Vlado Ružić ( Dušan )

22.03.1959.

Srpsko Polje

Srpsko Polje kb Otočac

REG 0096 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA – VI dio Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti sudski postupci pri nadležnim sudovima

Dane Lončarević (Ilija) Nijaz Hodžić (Jusuf) Dušan Džakula (Đuro) Milutin Oreščanin (Milutin) Ljubomir Poštić (Dušan)

23. 04. 1967. 03. 01. 1965. 22. 04. 1968. 01. 06. 1968. 26. 07. 1958.

Topusko, opć. Vrginmost M. Lug, opć. Bihać, SR BiH Karlovac Perna, opć. Vrginmost Sisak

Miodrag Pavlović (Miloš) Đuro Paić (Bogdan) Radomir Peleš (Nikola)

19. 02. 1964. 07. 10. 1955. 13. 03. 1960.

Karlovac Karlovac Karlovac

Dušan Matijević (Đuro)

04. 01. 1939.

Gornja Trebinja, opć. Karlovac

Poljani 185, Vrgi Topusko, Trg. B. Topusko, Perna 1 Vrginmost, ul Br Jedinstva Vrginmost Vrginmost, Brnja Vrginmost, Trg N Heroja Gornja Trebinja

Miloš Pupovac (Dane)

05. 01. 1935.

Crna Vlast, opć. Otočac

L. Osik, B. Kidri

Aleksandar Vasiljević (Radoslav) Dušan Smiljanić (Nikola)

08. 07. 1938.

Kragujevac, Srbija

06. 03. 1947.

Krbava, opć. Korenica

Zagreb, Fra Filip

Čedo Knežević (Tomo)

05. 07. 1951.

Škanalija, opć. Dvor

Zagreb, Grada V

Vukašin Gledić (Tomo)

03. 01. 1951.

Bović, opć. Vrginmost

Miroslav Juran (Mijo)

30. 04. 1962.

Velika Gorica

Milan Teslić (Milan)

24. 05. 1956.

Milan Borić (Božo)

10. 09. 1952.

Gornja Rogatica, opć. Bačka Topola Babin potok, opć. Otočac

Mile Klipa (Rade)

03. 07. 1947.

Klipino Brdo, opć. Karlovac

Karlovac, Kralja IV br. 2. Karlovac, Kalnič

Slavko Malobabić (Rade)

24. 12. 1951.

Ajdovščina, Rep. Slovenija

Zagreb, R. Korać

Petar Ajdinović zv. „Pero“ (Proka) Miloš Krnjeta (Milan)

28. 04. 1952.

Bović, opć. Vrginmost

-

24. 04. 1950.

Maljevac, opć. Slunj

-

-

-

Velika Gorica, K Tomislava 43 Karlovac, V. Naz

Dušan Branković (Petar)

02. 03. 1952.

Brlog

Brlog

Milan Petrović (Srećko)

19. 12. 1962.

Donji Lapac

Donji Lapac, Sto

Dojčin Štetić (Mladen)

05. 08. 1952.

Gornje Vrhovine

Gornje Vrhovine

Dragan Stojanović (Nikola)

23. 07. 1952.

Škare

Škare 53/27

Milan Stojanović (Mane)

15. 10. 1951.

Škare

Škare 42

Milan Prica (Dušan)

04. 11. 1953.

Drenov Klanac

Otočac, Ul. JNA

Milan Zubović (Jovo)

15. 09. 1949.

Vrhovine

Brinje, Ivice Lov

Tomo Krznarić (Tomo)

07. 05. 1949.

Kamenica

Otočac, Fortička

Petar Prica (Mile)

30. 06. 1937.

Drenov Klanac

Otočac. Ul. 27. s

Vladimir Todić (Jovan) Ilija Jovetić (Milan) Branko Jovetić (Đuro) Vujo Momčilović (Nikola) Mile Vezmar (Simo) Vukašin Vrcelj (Miloš) Branko Čikara (Dragan) Miroslav Milaković (Milan) Stevo Milaković (Dušan) Miloš Vučetić (Dušan) Đoko Jakšić (Nikola) Mirko Đukić (Ilija) Miloš Medaković (Spaso)

06. 06. 1955. 15. 08. 1946. 15. 06. 1946. 14. 08. 1947. 13. 05. 1954. 25. 07. 1963. 26. 06. 1949. 16. 02. 1957. 01. 02. 1956. 08. 03. 1941. 06. 07. 1946. 15. 04. 1950. 07. 06. 1962.

Mostar, BiH L. Jasenica, opć. Ogulin Ogulin Ogulin Ogulin Ogulin L. Jasenica, op. općina Ogulin L. Jasenica, opć. Ogulin L. Jasenica, opć. Ogulin Slunj Plaški Kurjak, opć. T. Korenica Janja gora, opć. Ogulin

Karlovac, Lipanj L. Jasenica 148 L. Jasenica 182 Blata 14. opć. Og Latin 38, opć. Og Begovac L. Jasenica L. Jasenica 106 L. Jasenica Plaški, Lapat 1/F Plaški, Partizansk Gospić. D. Rakić Zagreb, Ilica 245

Janko Jezdić (Rade)

25. 01. 1934.

Broćanac, opć. Slunj

Broćanac 12, Slu

Milorad Berberina (Miloš) Dragan Bijelić (Nikola) Svetozar Brdar (Mirko) Milan Brkić (Milovan) Đorđe Dejanović (Nikola) Dušan Devetak (Dragan) Guštić Milan (Bogdan) Nikola Dmitrović (Milan) Pajo Janjanin (Nikola) Dragan Lukač (Svetozar) Dragan Malešević (Mile) Ştanko Karan (Branko) Milutin Mandić (Miloš) Rabljenović Milan (Milivoj) Đuro Mandarić (Nikola) Darko Vukić (Dušan) Petar Ćosić (Milan) Čedomir Oredić (Stevo)

13. 10. 1964. 19. 05. 1949. 05. 10. 1967. 18. 01. 1962. 16. 07. 1969. 10. 01. 1953. 26. 10. 1964. 01. 01. 1967. 16. 02. 1967. 25. 05. 1954. 29. 05. 1966. 21. 01. 1962. 13. 08. 1954. 05. 02. 1961. 12. 11. 1963. 23. 08. 1963. 18. 07. 1950. 18. 11. 1956.

Vojnić Bukovica, opć. Vojnić Karlovac Velika Kladuša Velika Kladuša Ljubina, opć. Dvor na Uni Gornja Brusovača, opć. Vojnić Gaćeško selo, opć Duga Resa Topusko Slavsko Polje, opć. Vrginmost Karlovac Vojnić Vojnić Jovac, opć. Dvor na Uni Vojnić Karlovac Brdo Utinjsko, opć. Vojnić D. Budačka, opć. Karlovac

Karlovac, Bakars Vojnić, Korduna Vojnić, Loskunja Karlovac, Ive Se Vojnić, Gejkovac Vojnić, Kolarić b Duga Resa, Bosi Vojnić Vojnić Vrginmost, Slavs Karlovac, Nade D Vojnić, Jurga 8 Vojnić, Omladin Vojnić, Vergašev Vojnić, D. Verga Karlovac, Domag Karlovac, Dubro

Zdravko Kosovac (Đuro)

31. 01. 1967.

Brinje, opć. Otočac

Rapain Dol 25, O

Miloš Mišljenović (Ignjatije)

01. 10. 1951.

Janja Gora, opć. Plaški

Janja Gora 183, P

REG 0097 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA – VII dio Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti sudski postupci pri nadležnim sudovima Ime i prezime (ime roditelja) David Selaković (Nikola)

dan, mjesec i godina rođenja 24.02.1930.g

mjesto rođenja Udbinja

adresa boravk vrijeme počinj zločina Udbinja

Gojko Lazić (Jovan)

1941.g

Žagrovići, Knin

Zoran Radić (Nemanja)

1956.g

Osijek

Nikola Drpa (Stevo)

1941.g

Trstenici Vrginmost

Mile Bunčić (Jandre)

1960.g

Krstinje

Milan Romčević (Jovan)

1947.g

Stipan

Đuro Musulin (Ilija)

1950.g

Živković Kosa, Vojnić

Mile Katarlija (Stanko)

1941.g

Vojnić

Simo Gvojić (Stevan)

1947.g

Brnjevac, Vrginmost

Gojko Milivojević (Laze)

1935.g

Cerovac, Karlovac

Žarko Karan (Luke)

1936.g

T. Cerovac, Karlovac

Veljko Ljepović (Stevana)

1945.g

Tušilović

Marko Gredelj (Đure)

1950.g

Tušilović

Željko Karan (Miloš)

18.08.1941.g

Kestenovac

Milan Žuna (Miloš)

02.12.1951.g

Glina

Svetozar Tepšić (Mile)

16.12.1955.g

Mala Trepča , Vrginmost

Milošinčićeva

Dubravko Papić (Milan) Dragan Sudar (Đuro)

07.04.1991.g 02.08.1955.g

Karlovac Potplansko selo

Milorad Mašić (Đuro)

02.11.1960.g

Turjansko

Donje Dubrave Potplansko Generalsk Turjanski 105

Milan Savatović (Božo)

05.01.1946.g

Gospić

Ostrovica bb

Predrag Agbaba (Jovan)

20.03.1970.g

Otočac

B. Kašića 2

Siniša Diklić (Nikola)

18.05.1971.g

Otočac

Staro Selo 38

Kestenovac 2

Katinovac 62,

Blagojević Mladen (Nikola) Ignjatije Vukić

17.04.1940.g 15.05.1945.g

Velika Rušina, Bosanski Novi Tušilovečki Cerovac

VII Divizije 3

Nikola Peurača

10.01.1948.g

Gornji Budački, Karlovac

Dušan Radulović (Miloš)

08.07.1957.g

Krnjački Grabovac

Miloš Radulović (Stanko)

21.05.1936.g

Krnjački Grabovac

Pavlović Branko (Gojko)

30.11.1946.g

Mračaj, Vojnić

Krnjački Grab Karlov Krnjački Grab Karlov Mračaj 7,

Milan Mirić (Dušan)

24.05.1965.g

Slunj

S. Veljun b

Milorad Živković (Rade)

04.12.1945.g

Gornji Skrad, Karlovac

Milan Velimirović (Dušan) Jelenko Krpić (Branko) Đuro Novaković (Simo)

15.05.1939.g

Ponorac, Karlovac

13.04.1951.g 30.09.1948.g

Topusko Veljunska Glina ,Vojnić

Mile Adžija (Ilija)

08.06.1953.g

Mandić selo, Karlovac

Save Mrklja 4 Veljunska G Vojni Mandić Selo

Radovan Marković (Simo) Mile Jurić (Milić)

22.03.1949.g 02.01.1950.g

Ponorac G. Sjeničak

Ponorac 29, G. Sjeničak,

Milan Opačić (Miloš) Dušan Vujanović (Milan)

22.10.1951.g 20.01.1959.g

Karlovac Vojnić

Tušilovići bb, Klupica 12,

Mile Vračar (Rade) Miloš Mihajlović (Mojsije) Ilija Trbojević (Marko)

19.12.1940.g 29.05.1935.g

Bukovica Gornji Poloj

Podgorje 9. V Gornji Poloj 8,

02.08.1969.g

Vojnić

Vojišnica 13

Tušilovečki C Karlov Gornji Bud

Gornji Skrad 5

Ponorac 5, K

REG 0098 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA – VIII dio Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su pokrenuti sudski postupci pri nadležnim sudovima Ime i prezime (ime oca)

dan, mjesec i godina

mjesto rođenja

adresa bor

Petar Vrcelj (Stevana)

13.06.1935.g

Lička Jase

11.09.1937.g

Lekovina, Bijelo Polje, Crna Gora Lička Jasenica, Ogulin

Nikola Milaković (Dobro) Mile Kosanović (Rade)

15.03.1937.g

Janja Gora, Ogulin

Pekić Đuro (Milić)

13.06.1952.g

D. Trebinja

D. Žerve Gora G. Treinja

Budo Sladić (Stevo)

10.04.1948.g

Šalamunić, Korenica

Petar Kopreica (Mile)

01.11.1950.g

Perić Selo, Karlovac

Loskun

Đuro Milivojević (Marko)

28.04.1953.g

Tušilovački Cerovac

Tušilov K

Mile Karapandža (Marko)

21.08.1947.g

Gornje Trebinje, Karlovac

Medoviće

Milan Vujčić (Božo)

16.04.1940.g

Veljun, Slunj

Malašinči

Jandre Jovičić (Dušan)

23.04.1969.g

Topusko

Crevars Vr

Marko Gredelj (Đuro)

17.03.1950.g

Turilovići, Karlovac

A. Heb K

Nikola Vračar (Nikola)

15.04.1950.g

Zagreb

Gornja K

Miloš Velimirović (Dragoljub) Ilija Lukić (Mile)

14.06.1958.g

Veljun, Slunj

22.08.1944.g

Velika Popina, Gračac

Nikola Topić (Milorad)

20.05.1946.g

Jamari, Slunj

Jam

Bogdan Skorupan (Milan)

20.05.1935.g

Lapat, Ogulin

Lapat

Lička

Proleter

Velj

Velika Pop

REG 0099 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA – IX dio Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su pokrenuti sudski postupci pri nadležnim sudovima Ime i prezime (ime oca)

dan, mjesec i godina rođenja

mjesto rođenja

adresa boravk vrijeme počinj

Miloš Kokot ( Đuro )

18.02.1968.

Gospić

Milan Vejnović ( Nikola )

06.04.1947.

Tolić, T. Korenica

Slavko Uzelac ( Bože )

07.08.1961.

Gospić

Predrag Štrbac ( Milan )

01.06.1968.

Gospić

Lički Osik, Urij Gospić Lički Osik, Urij Gospić Široka Kula kbr Gospić Lički Osik kbr.

Ilija Novković ( Mane )

04.09.1931.

Široka Kula, Gospić

Ostrovica kbr.4

Stojan Serdar ( Soko )

22.09.1930.

Široka Kula

Zoran Spasić ( Evica )

16.02.1955.

Beograd

Nenad Serdar

28.03.1968.

Davos, Švicarska

Široka Kula kbr Gospić Lički Osik ul. N kbr.20, Gospić Široka Kula kbr Gospić Lički Osik, ul.N kbr.2 Široka Kula kbr

Milan Vukmirović (Spaso) 15.06.1935.

Šalamunić, T.Korenica

Sulejman Ilmić ( Derviša )

01.08.1944.

Nedjeljko Ilmić ( Sulejman ) Zoran Kokot ( Marko )

29.12.1963.

Gornja Barska, SO Cazin, BiH Gospić

17.03.1971.

Gospić

Ilija Knežević ( Luka )

08.08.1934.

Široka Kula

Marija Čubrić Brakus ( Ilija ) Jeka Korać Čubrić ( Mile )

15.01.1959.

Široka Kula

01.12.1925.

Široka Kula

Sreten Gojić ( Slobodan )

29.05.1969.

Gospić

Bogdan Gruičić ( Ilija )

24.02.1951.

Studencima, Gospić

Ilija Novković ( Mane )

04.09.1931.

Čukovac

Široka Kula kbr Gospić Lički Osik, ul.P bb, Gospić Široka Kula kbr Gospić Široka Kula kbr Gospić Široka Kula kbr Gospić Lički Osik, ul.B kbr. 2, Gospić Lički Osik, ul. K kbr. 3 Ostrovica, Gosp

Stjepan Šuntić ( Marko )

01.10.1964.

Čremušnica, Lasinja

Čremušnica br.

Mile Markovina ( Vaso )

20.01.1942.

Dugo Selo, Lasinja

Dugo Selo br. 8

Đorđe Španović ( Dmitar )

10.09.1971.

Karlovac

Krstinje bb, Vo

Mile Maslić ( Miljkan )

02.01.1953.

Stipan, Vrginmost

Stipan br. 62, V

Milorad Mrkšić ( Stevan )

02.06.1958.

Vojnić

Široka Rijeka b

Milić Miljuš ( Nikola )

01.06.1940.

Tušilovački Cerovac, Karlovac

Tušilovački Cer 28, Karlovac

Stevo Pešut ( Nikola )

24.11.1950.

Janja Gora, Ogulin

Janja Gora br. 1

Rade Vukas ( Stevo )

27.04.1954.

Janja Gora, Ogulin

Janja Gora br. 1

Mićo Knežević ( Milan )

10.09.1943.

Lipa, Bihać,BiH

Karlovac, Senjs

Simo Todorić ( Milan )

05.06.1955.

Gospić

Pavlovac br. 23

Đuro Hrkman ( Đuro )

27.03.1950.

Krstinje, Vojnić

Krstinje bb, Vo

Ljuban Šapić ( Božo )

20.09.1952.

Malička, Vrginmost

Malička kbr.22

Bogdan Mikulica (Milan)

15.06.1938.

Plaški

Zebić br. 155 A

Dragoslav Šijuk ( Nikola )

22.08.1976.

Buzeta, Glina

Buzeta bb, Glin

Dušan Zinaja ( Mile )

10.02.1952.

Vrginmost

Milan Ćelap ( Nikola )

08.04.1962.

Glina

Vrginmost, ul. VIII.Kordunašk br. 29 Mala Vranovina Vrginmost

Milan Vujić (Svetozar)

15.08.1953.

Vojišnica, Vojnić

Vojišnica br. 13

Milovan Vujić ( Milovan )

10.07.1944.

Vojišnica, Vojnić

Vojišnica br. 12

Nedjeljko Vujić ( Milovan ) Ilija Pavlović ( Vasilije )

23.09.1956.

Vojišnica, Vojnić

Vojišnica br. 12

09.09.1959.

Vojnić

Kupljenski br. 5

Đuro Marinković (Cvijan)

14.10.1941.

Koransko Selo, Duga Resa

Orjavac br. 15,

Đoko Simić ( Milutin )

10.06.1959.

Donji Primišalj

Nikola Grubješić (Danilo)

02.05.1937.

Kestenak, Barilović

Donji Primišalj Slunj Kestenak br. 5,

Dušan Mirković ( Milan ) zvan „Baso“

07.08.1937.

Doljani, Otočac

Doljani br. 36/I

Ilija Radaković ( Jovan )

10.10.1927.

Bruvno, Gračac

Zalužnica kbr. Otočac

Milan Žegarac ( Đuro )

06.05.1946.

Glavaci, Otočac

Žarko Agbaba ( Stevo )

05.05.1953.

Doljani, Otočac

Glavaci br. 105 Sombor, ul.Am Savčevića br. 9 Doljani br. 123,

Petar Stojanović ( Tomo )

21.01.1933.

Škare, Otočac

Škare br. 22, Ot

Boško Brekić ( Vukan )

08.01.1946.

Otočac

Gornji Babin Po Otočac

Boško Vukojovac ( Čedo )

07.01.1942.

Zalužnica, Otočac

Vrhovine br. 17

Nikola Brakus ( Stevan )

21.10.1932.

Zalužnica, Otočac

Zalužnica kbr.1

Mićo Bobić ( Đuro )

10.11.1947.

Dabar, Otočac

Dabar kbr. 201,

Damir Popović ( Milan )

02.10.1975.

Dizeldorf, Njemačka

Zalužnica br. 20

Milan Popović ( Nikola )

11.11.1949.

Zalužnica, Otočac

Zalužnica br. 20

Vajo Bogdanović ( Milan ) 15.04.1934.

Gornji Vrhovi, Otočac

Gornji Vrhovi b Otočac

Boris Uzelac ( Branko )

Otočac

Donji Vrhovi kb Otočac

30.06.1975.

REG 0100 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA – X dio Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti sudski postupci pri nadležnim sudovima Ime i prezime (ime roditelja) Mirko Lončar (Nikola)

dan, mjesec i godina rođenja 25. 02. 1947.

mjesto rođenja Kljaić Brdo, opć. Karlovac

adresa boravka počinjenja zloči Skakavac bb, op.

Cvijo Karapandža (Cvijo)

17. 01. 1951.

Karlovac

G. Trebinja 41, K

Dušan Rebić (Dragan)

29. 01. 1960.

Karlovac

G. Trebinja 51, K

Ljuban Lončarević (Vasilj)

21. 01. 1956.

Poljani, opć. Topusko

Ponikvari, Poljan Topusko Staro Selo 104, V

Milan Cvetičanin (Rade)

02. 01. 1964.

Staro Selo, opć. Vrginmost

Dušan Ličina (Dane)

09. 10. 1950.

G. Primišlje, opć. Slunj

Jovan Žižak (Mile)

1935.

Primišlje, opć. Slunj

Sremska Mitrovi 147 Primišlje 112, slu

Milan Lacković (Pavle)

01. 10. 1960.

Crevarska Strana, op. Vrginmost

Crevarska Strana

Milan Milković (Đuro)

04. 12. 1955.

Vojnić

Zagorje 22, opć.

Milan Paić (Dragan)

19. 10. 1968.

Pješčanica, opć. Vrginmost

Mile Kartalija (Stanko) Mile Vorkapić (Stojan)

08. 05. 1941. 07. 09. 1955.

Mandići, opć. Vojnić Katinovac, opć. Vrginmost

Gornja Čemernic Vrginmost Međeđak 19/a, V Topusko, Heroja

Stevo Rapaić (Petar)

09. 02. 1941.

Krbavica

Korenica, V. Naz

Radomir Cvijanović (Ilija)

20. 08. 1939.

Krbava

Krbava 18

Veljko Leka zv. „Veljo“ (Rade)

01. 10. 1946.

Korenica

Vranovača 60, K

Milan Bubanj (Rade)

28. 06. 1941.

Tuk

Kraljevo Brdo bb

Božo Vlaisavljević (Nikola)

10. 11. 1934.

Željava

Željava

Nikola Banjeglav (Nikola)

12. 02. 1947.

Korenica

Bunić 135, Koren

Nikola Uzelac (Petar)

17. 09. 1938.

Korenica

Želajva 38, Kore

Milan Zimonja (Stevan) Đuro Bjelobaba (Janko) Željko Bolić (Stevan) Milan Crevar (Vaso)

10. 03. 1957. 15. 11. 1952. 20. 07. 1964. 17. 10. 1957.

Bukovica, opć. Vrginmost Raduč, SO Gospić Mali Kozinac, SO Duga Resa Brnjevac, Vrginmost

Duga Resa, Jugo Duga Resa, Rend Mali Kozinac 10 Karlovac, Lenjin

Boro Ivković (Rade)

19. 06. 1959.

Ogulin, SO Ogulin

Duga Resa, Rend

Pero Miličević (Ilija)

12. 03. 1961.

Karlovac

Karlovac, Džema

Mirko Mrkobrada (Petar)

28. 12. 1961.

Karlovac

Karlovac, Džema

Pero Rušnov (Joso)

09. 05. 1966.

Vrginmost

Karlovac, Save M

Dragan Vilenica (Savo)

30. 04. 1946.

Staro Selo, Vrginmost

Duga Resa, Rend

Jovo Zirić (Branko)

24. 02. 1959.

Karlovac

Duga Resa, Jugo

Jovan Ljubičić (Ilija)

02. 01. 1956.

Mala Vranovina, op. Vrginmost

Topusko, 8. diviz

Nikola Miljević (Pero)

28. 06. 1937.

Gređani, opć. Vrginmost

Gređani 76, Vrgi

Vajo Mandić (Milan)

29. 10. 1973.

Doljani, opć. Otočac

Doljani 88, Otoč

REG 0101 – ŠIRE PODRUČJE KARLOVCA – XI dio Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su pokrenuti sudski postupci pri nadležnim sudovima Ime i prezime (ime roditelja) Mićo Žigić (Milan)

Miroslav Gligorijević (Radenko) Miloš Kangrga (Branko)

dan, mjesec i godina rođenja 10.05.1940.g

mjesto rođenja Dugi Dol, Otočac

adresa bora počinjenja Vrhovin

26.01.1969.g

Gospić

Proletersk

03.04.1939.g

Podum

Podum 4

Radenko Gligorijević (Sreten) Vlade Bobić (Ilija)

12.02.1940.g

Zemun, Srbija

Proletersk

10.12.1937.g

Dabar, Otočac

Bobići

Dušan Polovina (Stevo)

23.10.1940.g

Ostrovica , Gospić

Branko Grba (Nikola)

27.05.1955.g

Lička Jesenica

Podpolj Je

Nikola Putica (Jovo)

06.03.1967.g

Imotski

Crnogorc

Dušan Jokić (Mirko)

25.11.1940.g

Gornji Vrljani , Ključ, BiH

Žarko Gavrilović (Radomir)

08.09.1952.g

Mladenovac , Srbija

Ostr

Braće Dron Miće

Bogdan Šušnjar (Stevo)

17.07.1941.g

Janja Gora, Plaški

Janja Go

Nikola Draganić (Dane)

20.09.1932.g

Ploče, Gračac

14. maj

Đuro Konjević (Branko)

14.03.1955.g

Drenovac, Gospić

Dren

Dragomir Kotur (Milorad)

07.05.1960.g

Veljun, Slunj

Ve

Božo Šolić (Stevan)

14.01.1942.g

Donji Budački, Karlovac

Milić Mihajlović (Dušan)

05.01.1962.g

Točak, Duga Resa

To

Maksim Ulemek (Jovan)

03.03.1959.g

Blatuša, Vrginmost

Bl

Stevo Rapaić (Petar)

09.02.1941.g

Krbavici

Radomir Cvijanović (Ilija)

20.08.1939.g

Krbava

Veljko Leka (Rade)

01.10.1946.g

Vranovečki , Korenica

Milan Bubanj (Rade)

28.06.1961.g

Tuk

Božo Vlaisavljević (Nikola)

10.11.1934.g

Željava

Nikola Banjeglav (Nikola)

12.02.1947.g

Bunić

Nikola Uzelac (Petar)

17.09.1938.g

Željava

Milan Studen (Nikola)

30.04.1946.g

Željava

Žel

Jovo Šorak

07.08.1950.g

Bihać

Vran

Stevo Rakić (Maksim)

25.02.1949.g

Bunić, Korenica

Bu

Branko Štakić (Nikola)

29.04.1937.g

Studenci, Gospić

Rudanova

Bogdan Ognjenović (Mirko)

09.03.1941.g

Bjelopolje

Donji B

V.Nazor

Krb

Vran

Kraljevo Br

Bu

Bjel

Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti sudski postupci pri nadležnim sudovima Ime i prezime (ime roditelja) Janko Radmanović (Jovan i Ljubica) Radisav Stojanović (Nićifor i Dušanka) Luka Ponorac (Boško)

dan, mjesec i godina rođenja 25.08.1948.

mjesto rođenja

18.05.1955.

Bublica, Prokuplje, Srbija (državljanin Srbije) Imljani, Skender Vakuf, BiH (državljanin BiH)

Luka Nikodinović (Milivoj)

09.02.1962.

Imljani, Skender Vakuf, BiH (državljanin BiH)

Požega, Crl

Miodrag Simeunović (Marko)

06.04.1960.

Crljenice, Požega

Kutina, Ale

Rajko Dreković (Jovan)

13.07.1955.

Bjelajci, Pakrac

Pakrac, Bjel

Đorđe Božičić zvan Đoko (Milan i Danica)

09.11.1966.

Novska

Novska, Uli

Marko Živković (Georgije)

08.05.1952.

Stara Gradiška

Stara Gradiš

Nenad Čokorac (Andrija i Milka) Bogdan Delić (Petar)

09.08.1966.

Novska

Novska, Uli

20.03.1944.

Požega

Požega, Ras

Stevan Šteković (Stojan i Ana)

24.04.1966.

Požega

Nova Gradi

Zoran Lužajić (Milan i Savka) Stanko Borjanić zvan Jordan (Jovo i Anđa) Nataša Božić (Milutin i Ljerka) Jovan Petković (Bogdan i Dragica) Rajko Ilisić (Ilija i Savka)

18.03.1965.

Nova Gradiška

Okučani

08.01.1966.

Mečenčani kod Kostajnice

29.03.1919.

Okučani

07.04.1970.

Nova Gradiška

10.05.1972.

Pakrac

14.07.1956.

Banja Luka

Miroslav Vujičić (Milenko i 23.10.1967. Stojanka)

Pakrac

Dragan Pavić (Milan i Nada)

Pakrac

09.07.1965.

adresa bora počinjenja Slavonski B Štampara 38 Slavonski B Štampara 38 Požega, Vra

Nova Gradi 19 Novska, Lo

Nova Gradi 7 Pakrac, Don 82

Pakrac, don 23

Veljko Plećaš (Đuro i Draga) Miodrag Vukadinović Srboljub Tomić Stevo Milošević Stevo Cvijanović Milorad Kovačić Nedjeljko Spasojević Vukašin Ninković Đorđe Dragušin Pero Kovačić zvan Koka Dušan Vukadinović Mile Marjanović Radovan Samardžić Predrag Vujić Živko Žestić Momčilo Kovačić Milorad Kulušić Mirko Đurić (Milan i Mira)

01.01.1960.

Španovica

Pakrac, Špa

08.05.1949.

Pakrac

Pakrac, Fran

Željko Sokolović Milanko Milanković (Savo i 04.12.1943. Ana) Željko Milanković (Bogdan i Danica) Veljko Budić (Branko i Ana) Milan Pavić (Ilija i Jovanka) Milan Sudar (Jovan) Milan Španović (Stevo i Milica)

Pakrac, Kra

31.10.1968.

Pakrac

Lipik, Jadra

01.11.1972.

Pakrac

Pakrac, Gra

02.08.1959.

Donji Grahovljani

18.10.1957.

Pakrac

Pakrac, Don bb Pakrac, Kra

08.10.1960.

Novska

Novska, Bo

REG 0103 – ŠIRE PODRUČJE SISKA - I dio Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti sudski postupci pri nadležnim sudovima Ime i prezime (ime roditelja) Nikola Ljiljak ( Vlado )

dan, mjesec i godina rođenja 01.03.1948.god.

mjesto rođenja Borovac

Jovan Maljković ( Stojan )

15.05.1961.god.

Sisak

Nikola Maljković ( Stojan )

06.12.1958.god.

Sisak

adresa bora počinjenja kbr. 26, Opć

Panjani, kbr Kostajnica Panjani, kbr Kostajnica

Boško Poljak ( Mojica )

18.05.1957.god.

Bos. Dubica

Živaja br. 2

Stevo Poljak ( Nikola )

14.10.1959.god.

Bos. Dubica

Živaja br. 2

Ranko Bradarić ( Jovan )

23.10.1966.god.

Bos. Dubica

Živaja, br. 1

Nenad Novaković ( Mirko )

18.04.1974.god.

Mura, Švicarska

Šaš, kbr. 1

Nikola Rendić ( Dušan )

09.03.1959.god.

Kostajnica

Živaja, kbr.

Martin Brnad ( Petar )

10.11.1950.god.

Šaš

Šaš, kbr. 15

Milisav Tepić ( Dušan )

26.10.1949.god.

Kostajnica

Cerovljani 1

Rajko Pauković ( Vaso )

27.10.1943.god.

SR Njemačka

Cerovljani

Dubravko Pauković ( Rajko) Željko Vuksan ( Đuro )

30.12.1966.god.

Sisak

D. Cerovlja

07.06.1953. god.

Bos. Dubica

Cerovljani 1

Ilija Ratković ( Ilija )

27.03.1953.god.

Bos. Dubica

Cerovljani 1

Željko Tuleković ( Petar )

26.06.1950.god.

Bos. Dubica

Cerovljani 9

Mile Velimir ( Đuro )

22.06.1954.god.

Bos. Dubica

Cerovljani 8

Sreten Tomašević ( Đuro )

07.02.1932.god.

Kostajnica

Cerovljani 1

Dušan Gavrilović ( majka Draginja ) Milan Radaković

12.12.1946.god.

Dragotina

Dragotina k

Milan Dabić ( Dušan )

13.06.1962.god.

Glina

Dragotina k Glina Dragotina

08.02.1935.god.

Dragotina

SO Glina, k

Bijele Vode

Mirko Dabić Milan Sladović ( Ilija ) Dušan Španović

Dragotina, S

Milan Španović

Dragotina, S

Stojan Jelić ( Petar )

09.01.1964.god.

Bijele Vode

Stanko Jelić

Bijele Vode 171 Bijele Vode

Milan Galjen

Dragotina, S

Momir Vukičević ( Dušan )

18.11.1963.god.

Glina

Dragan Prusac ( Gojko )

06.02.1967.god.

Glina

Nikola Janus ( Petar )

08.12.1958.god.

Brubanj, SO Glina

Jovica Vinčić ( Gojko )

11.09.1967.god.

Glina

Dragotina, S kbr.112 G. Klasnić k

Glina, ul. 29 kbr.2 Dragotina k

Siniša Martić ( Vladimir ), zvan „Šilt“ Vladimir Vilić ( Slavko ) Josip Kovačević ( Franjo )

13.08.1965.god. 28.11.1956.god. 19.10.1948.god.

Strizivojna, SO Đakovo

Petar Vuruna ( Miloš )

10.09.1952.god.

Crkveni Bok

Dragoljub Grđan ( Slavko )

15.09.1966.god.

Bjelovar

Milorad Babić ( Mirko )

13.05.1963.god.

Sokoliš, SO Bos. Novi

Ranko Tarbuk 30.09.1957.god.

Glina, Rade kbr. 7 Glina, Trg M Glina, ul. R 4 Zagreb, Pol

Trem, Gorn Križevci Sisak, Frank 2 Petrinja, Ha

Budimir Jovanovski ( Dragutin ) Jovo Begović ( Milan )

15.03.1951.god.

Begovići, SO Petrinja

Begovići

Simo Podunavac ( Rade )

24.09.1949.god.

Dvor

Sisak, ul. J.

Stajkovac, općina Surdulica SR Srbija

Petrinja, voj

Đorđe Stojanović ( Staniše ) 01.03.1944.god.

Karlovac, H

Stanko Letić

Petrinja, voj

Simo Podunavac ( Rade )

24.09.1949.god.

Dvor

Petrinja, voj

Nikola Radišević ( Ljuban ) zvan „Tito“ Jovo Zubanović ( Stanko )

29.08.1949.god.

Joševica, SO Petrinja

Petrinja kbr

11.05.1960.god.

Joševica, SO Petrinja

Simo Plavljanić ( Dušan )

02.01.1962.god.

Joševica, SO Petrinja

Petrinja, Ma (odvojak) bb Petrinja kbr

Dušan Paunović ( Milan )

01.01.1955.god.

Joševica, SO Petrinja

Petrinja, kbr

Đuro Birač ( Milan )

01.02.1957.god.

Glina

Glina, ul. A

Petar Baltić ( Stevan )

19.05.1952.god.

Glina

Balinac kbr

Stevan Bjelajac ( Nebojša )

18.12.1965.god.

Glina

Glina, Vino

Duka Bogunović ( Milan )

18.12.1966.god.

Glina

Milan Ljubičić ( Petar )

20.04.1962.god.

Zemun

Glina, ul. B partizanskog Glina, Radn

Vlado Ćordaš ( Aleksa )

09.03.1958.god.

Dvor

Dragan Tintor ( Mara )

03.03.1953.god.

Trnovac

Glina, VII u kordunske d Glina

Petar Vladić ( Miloš )

07.10.1948.god.

G. Selište, SO Glina

G. Selište kb

Ilija Đaković

1957.god.

Šibine

Dragan Matijević ( Milan )

09.11.1963.god.

Glina, VII u 35 Glina, Kolo

Ilija Baždar ( Stanko )

26.11.1956.god.

Glina

Šibine 53

Damir Čakara ( Milan )

15.04.1968.god.

Sisak

Petrinja, ul. br. 9

Milan Čakara ( Miloš )

02.09.1944.god.

Jošavica

Petrinja, ul. br. 9

Zoran Rudić ( Milan )

07.09.1964.god.

Miočinovići

Petrinja, ul. Petračića br

Dragan Sekulić ( Pero )

10.02.1930.god.

Omarska

Petrinja, ul. Petračića br

Savo Grnović ( Ljubomir )

16.01.1956.god.

Lovča

Petrinja, ul. bb

Damir Bodanović ( Dragutin ) Jure Šajatović ( Jure )

10.06.1967.god.

Novska

01.07.1950.god.

Ozalj

Rajići, ul. B jedinstva 82 Novska, Osj

Dragan Pavić ( Milan )

09.07.1965.god.

Donji Grahovljani, Pakrac

Goran Pašić ( Luka )

11.02.1971.god.

Pakrac

Čedomir Relić ( Petar )

14.02.1937.god.

Veljko Budić ( Branko )

01.11.1972.god.

Ratkovac, općina Gornji Bogičevci Pakrac

Stojan Dobričanin ( Kosta ) zvan „Stoleša“

19.04.1935.god.

Banja Luka

Pakrac, Vin br. 50 Dobrovac, u Vlahovića k Okučani, ul Stanivukovi Gavrinci, St ul. br. 39 Borovac, kb

Miomir Perenčević ( Mirko ) Milan Perenčević ( Mirko )

16.07.1956.god.

Ostrožin

Ostrožin kb

16.07.1956.god.

Ostrožin

Ostoržin kb

Novica Simić Jakov Velemir ( Đuro ) zvan „Jalšo“ Nikola Pavlović ( Marko ) zvan „Kovan“

01.01.1943.god. 11.10.1954.god.

Sarajevo Cerovljani

Cerovljani k

06.03.1937.god.

Kirin

Kirin, Općin 97

Savo Crevar ( Rade )

27.01.1963.god.

Vrginmost

Vrginmost,

Bogdan Kotur ( Ostoje )

01.01.1951.god.

Staro Selo

Glina, Niko

Matija Cvetojević ( Đuro )

25.06.1951.god.

Dvor

Dvor, ul. 1.

Mirko Drača ( Ljuban )

14.05.1968.god.

Dvor

Matijevići, M

Simo Gaić ( Adam )

12.01.1947.god.

Hrtić, općina Dvor

Milan Joka ( Đuro )

09.10.1941.god.

Trgovi, općina Dvor

Mustafa Kadunić ( Meho ) zvan „Muta“ Sebastijan Sanela ( Meho )

09.12.1965.god.

Dvor

Dvor, ul. Jo br. 15 Divuša, Dvo jedinstva Dvor, ul. 1.

18.08.1956.god.

Kozarac, Prijedor

Dvor, ul. 1.

31.01.1960.god.

B. Novi

Dvor, ul. 1.

Pero Krneta ( Đuro ) zvan „Krmak“ Željko Žilić ( Đuro ) zvan „Žilja“ Nikola Krnjeta ( Đuro )

17.05.1955.god.

Draškovac, općina Dvor

Dvor, ul. M

22.05.1964.god.

Dvor

Jovo Akika ( Stojan )

21.01.1951.god.

Đorđe Borojević ( Jovan )

06.03.1953.god.

Šamarička Draga, općina Dvor Dvor

Zagreb, Gom 13 Dvor, u. 7. b divizije bb Dvor, ul. M

Zoran Tadić ( Đuro )

24.03.1967.god.

Dvor

Dvor, ul. M

Dušan Tomašević ( Krsto )

1964.god.

Dvor

REG 0104 – ŠIRE PODRUČJE SISKA - II dio Osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995., a protiv kojih su bili pokrenuti sudski postupci pri nadležnim sudovima Ime i prezime (ime roditelja)

dan, mjesec i godina rođenja

mjesto rođenja

Nikola Plavljenić ( Simo ) Dragan Stajkov ( Simo )

15.07.1930.god. 13.04.1953.god.

Komogovina Niš

Nikola Begović ( Milan ) zvan „Kondukter“

05.08.1949.god

Begovići, SO Petrinja

Stevan Vučinić ( Dragan ) zvan „Hans“

20.04.1947.god.

D. Velešnja, SO Kostajnica

adresa boravk vrijeme počinj zločina Komogovina br Sisak, Trg I Inte 4a D. Kukuruzari k Kostajnica

D. Velešnja kbr

Mile Velimir ( Đuro )

26.06.1950.god,.

Bos. Dubica

Cerovljani 95, K

Bogdan Kotur ( Ostoje )

01.01.1951.god.

Staro Selo

Jakov Velemir ( Đuro ) zvan „Jalšo“ Nikola Pavlović ( Marko ) zvani „Kovan“

11.10.1954.god.

Cerovljani,

Glina, Nikole T sada na adresi: Omladinska 3, z Cerovljani kbr.

06.03.1937.god.

Kirin

Kirin, Općina G 97

Sava Crevar ( Rade )

27.01.1963.god.

Vrginmost

Vrginmost, Brn

Stojan Dobričanin ( Kosta ) zvani „Stoleša“

19.04.1935.god.

Banja Luka

Borovac kbr. 20

Novica Simić

01.01.1943.god.

Sarajevo

Nedjeljko Kragujević ( Savo )

08.12.1962.god.

Sisak

Petrinja, ul. Mil Kljajić br. 4

Zoran Kragujević ( Savo )

09.02.1967.god

Sisak

Petrinja, ul. Mil Kljajić br. 4

Đuro Vujanović ( Mirko )

02.01.1962.god.

Derviši

Nova Drenčina

Predrag Japranin ( Đuro )

29.09.1972.god.

Sisak

Petrinja, ul. 27.

Suad Đanić ( Abdulah )

21.03.1968. god.

Sisak

Petrinja, ul. 27. 10

Damir Čakara ( Milan )

15.04.1968.god.

Sisak

Petrinja, ul. Mil Kljaić br. 9

Milan Čakara ( Miloš )

02.09.1944.god.

Jošavica

Petrinja, ul. Mil Kljajić br. 9

Zoran Rudić ( Milan )

07.09.1964.god.

Miočinovići

Petrinja, ul. An Petračića br. 26

Milenko Dabić ( Nedjeljko ) Ljubiša Mihajlović ( Slavko ) Zoran Kuzmić ( Rudolf )

10.03.1952.god. 05.04.1947.god.

Lađevac, SO Nova Gradiška Zemun

Okučani, ul. N. Vujasinović br. Sisak, ul. Rade br. 3 Sisak, Otokara Keršovanija br. Glina, ul. 29 no br.6 Gornje Selište k

06.04.1950.god.

Sremska Mitrovica

Dragan Roksandić (Petar)

26.08.1957.god.

Glina

Milan Korač ( Vujo )

01.04.1957.god.

Bojna, SO Glina

Branko Šolaja ( Bogdan )

22.08.1950.god.

Voćarice

Nikola Ljiljak ( Vlado ) zvan „Maček“

01.03.1948.god.

Borovac

Jovan Maljković ( Stojan )

15.05.1961.god.

Sisak

Nikola Maljković ( Stojan ) Dragan Japranin ( Bogdan )

06.12.1958.god.

Sisak

Panjani kbr. 32, Kostajnica Panjani kbr. 32,

23.12.1952.god.

Kostajnica

D. Kukuruzari k

Nikola Begović ( Slavko )

01.11.1952.god.

Babina Rijeka

Kostajnica, ul. 7 96

Branko Matijašević (Ilija)

24.04.1929.god.

D. Velešnji, Kostajnica

D. Velešnja kbr

Nikola Begović ( Milan )

17.07.1949.god.

Petrinja

Novska, ul. B. A 17 Borovac kbr. 26

Stevo Džakula ( Mićo )

rođ. 1946.god.

Šaš

D. Kukuruzari b Kostajnica Šaš, br. 127

Nenad Dmitrović ( Nikola ) Stevo Kokrlja ( Ilija )

22.09.1963.god.

Bos. Dubica

Živaja br. 179

10.12.1962.god.

H. Kostajnica

Živaja, br. 285

Sreto Kokrlja ( Miloš )

15.05.1955.god.

Bos. Dubica

Živaja, br. 285

Duško Gligorić ( Milka )

17.04.1970.god.

Sisak

Živaja, br. 275

Drago Radišić ( Jovo )

04.11.1961. god.

Sisak

Živaja, br. 121

Stevo Gvozden ( Milan )

15.03.1964.god.

Bos. Dubica

Živaja, br. 251

Boško Poljak ( Mojica )

18.05.1957.god.

Bos. Dubica

Živaja br. 235

Stevo Poljak ( Nikola )

14.10.1959.god.

Bos. Dubica

Živaja br. 233

Ranko Bradarić ( Jovan )

23.10.1966.god.

Bos. Dubica

Živaja, br. 167

Nenad Novaković ( Mirko ) Nikola Rendić ( Dušan )

18.04.1974.god.

Mura, Švicarska

Šaš, kbr. 1

09.03.1959.god.

Kostajnica

Živaja, kbr. 145

Đuro Đurić ( Damjan ) zvan „Đoko“

20.05.1954.god.

selo Unčani

Unčani br. 34

Slavko Tadić ( Marko )

05.12.1950.god.

selo Grmušani, općina Dvor

selo Zamlaća br

Mirko Tomašević ( Nikola )

06.03.1933.god.

Hrtić, općina Dvor

selo Zamlaća br

Nikola Borčić ( Đuro )

15.03.1944.god.

Dvor

Dvor, ul. M. M

Goran Barač ( Nikola )

19.03.1966.god.

Sisak

Dvor, ul. Bratst jedinstva br. 6

Mile Sundać ( Đuro )

30.03.1958.god.

Dvor

selo D. Javoran

Dušan Badić ( Ibrahim ) zvan „Piceduje“

29.09.1965.god.

Dvor

Dvor, Ul. 1. ma

Dalibor Borota ( Zore ) zvan „Beni“

22.05.1970.god.

Sisak

Dvor, Trg M.Ti

Jan Janković ( Jovan )

27.01.1960.god.

Rumaržov, Češkoslovačka

Dvor, ul. Bratst jedinstva br. 6

Nikola Sundać ( Đuro )

17.08.1956.god.

Dvor

Rade Tintor ( Branko )

15.11.1955.god.

Dvor

Dvor, ul. M. M

Rade Lukač ( Mirko )

17.12.1955.god.

Dvor

Dvor, ul. M. M

Matija Cvetojević ( Đuro )

25.06.1951.god.

Dvor

Dvor, ul. 1. maj

Mirko Drača ( Ljuban )

14.05.1968.god.

Dvor

Matijevići, M.T

Simo Gaić ( Adam )

12.01.1947.god.

Hrtić, općina Dvor

Dvor, ul. Jove V br. 15

Milan Joka ( Đuro )

09.10.1941.god.

Trgovi, općina Dvor

Divuša, Dvor, u i jedinstva

Mustafa Kadunić ( Meho ) zvan „Muta“ Sebastijan Sanela ( Meho )

09.12.1965.god.

Dvor

Dvor, ul. 1. maj

18.08.1956.god.

Kozarac, Prijedor

Dvor, ul. 1. maj

31.01.1960.god.

B. Novi

Dvor, ul. 1. maj

Pero Krneta ( Đuro ) zvan „Krmak“

Ime i prezime (ime roditelja) Milica Ćuka zvana Mica (Luka i Jelica) Radovan Vukobrat (Nikola i Dragica) Ljubinko Stojanović (Zdravko) Mirko Vojnović (Đuro) Slavko Radusinović (Lazar) Bogdan Kuzmić (Božo)

dan, mjesec i godina rođenja 09.09.1954.

mjesto rođenja Orolik kod Vinkovaca

adresa bora počinjenja Vukovar, O

22.01.1952.

Opatovac kod Vukovara

Ilok, Groblj

17.06.1953.

Vukovar

Vukovar, S.

02.01.1939. 28.06.1951. 13.05.1961.

Vrginmost Vukovar Porječje, Doboj, BiH

Dragan Lapčević (Pero)

08.08.1958.

Vukovar

Vukovar, S. Vukovar, I.G Vukovar, B Trpinjska ce Vukovar, B Ul. K. Mark

Željko Lapčević (Pero)

01.09.1954. Vukovar

Pero Grujić (Slobodan) Vlado Pupovac (Jovo) Branislav Stamenković (Miodrag) Stevan Stojaković (Đorđe)

21.03.1955. 04.01.1959. 07.12.1954.

Momčilo Balaban (Stevo)

14.11.1952.

Zoran Vitas (Nikola) Dušan Kolarić (Glišo) Stevan Pešut (Sara)

03.07.1951. 27.04.1946. 18.08.1947.

Miroslav Tripunović (Tripun) Gavro Petrušić (Đorđe)

27.06.1957.

18.01.1954.

15.07.1954.

Goran Ivanković (Mladen) Branislava Janjetović (Mladen) Stanimir Avramović zvan Micko (Milan) Slavko Adamović (Trifun)

05.05.1965. 11.05.1955.

Uroš Arsenić (Luka) Ilinka Arsenić (Luka) Zdravko Arsenić (Uroš) Stojan Božičković (Petko)

26.05.1935. 21.11.1954. 04.03.1956. 16.05.1956.

Jovica Babić (Đorđe) Miloš Bulić zvan Bulidža (Marko) Petar Isajlović (Stevan) Mile Bijelić (Damjan) Živko Balaban (Stevo)

31.08.1967. 10.03.1938. 08.02.1936. 31.03.1946. 03.03.1946.

Stanimir Bugarski (Živko)

20.05.1964.

24.10.1948. 27.11.1936.

Vukovar, B boraca 10 Negoslavci kod Vukovara Vukovar, O Vrana kod Biograda Pačetin, Pan Borovo Vukovar, B Brandajza 9 Borovo Vukovar, B Školska 16 Banja Luka, BiH Vukovar, B Krajiška 2 Vukovar Vukovar, U Vukovar Vukoar, L, R Vukovar Vukovar, B Ustanička 2 Mičijevići kod Lukavca, Vukovar, B BiH Lička 169 Bočinja Donja kod Maglaja, Vukovar, U BiH 42 Virovitica Vukovar, M Bosanski Novi, BiH Vukovar, U 1945.» 86 Vukovar Vukovar, Tr Oreškovića Silbaš kod Bačke Palanke, Bršadin, Že Srbija Krepšić kod Brčkog, BiH Vukovar, U Vukovar Vukovar, Pr Brčko, BiH Vukovar, U Priluk kod Zavidovića, BiH Vukovar, N Petrovačka Vukovar Vukovar, M Bjelajci kod Bosanske Vukovar, B Dubice, BiH Kozaračka 3 Borovo kod Vukovara Vukovar, S. Vrginmost Vukovar, I.L Drugovići kod Laktaša, BiH Vukovar, B V. Vlahović Vukovar Vukovar, B

Veselin Grbić (Vlado) Milan Gojković (Radovan)

27.12.1954. 18.08.1946.

03.03.1953.

Vukovar Bočinja Donja kod Maglaja, BiH Vukovar Ćuprija kod Svetozareva, Srbija Svinjarevci kod Vukovara

Tomislav Goreta (Radomir) Ruža Hasani (Marija Melinkov) Mile Ikač zvan Turukalo (Savka) Mladen Ivanković (Gligor) Dane Ilić (Milan) Vladimir Ilić (Đorđa)

27.09.1963. 25.07.1948.

02.01.1940. 22.05.1932. 24.04.1966.

Brani do kod Trebinja, BiH Mazin kod Gračaca Opatovac kod Vukovara

Slobodan Ivković (Đuro)

25.04.1953.

Opatovac kod Vukovara

Zoran Janković (Momčilo)

02. 01. 1964.

Krupanj, BiH

Slobodan Joka (Dušan)

16. 03. 1958.

Vukovar

Mladen Jović (Stojan)

02. 01. 1959.

Brijesnica Donja kod Lukavca, BiH

Sava Jašić (Žarko) Velibor Jovanović (Jovana) Gojko Janjanin (Save) Željko Jelenić (Dragoljub) Slađana Korda (Petar) Mihajlo Katalina zv. „Pahulj“ (Mićan) Jovan Kresojević (Radoslav) Nebojša Krstanović (Đuro) Milan Kojin (Đorđe) Nikola Krašić (Luka) Marko Kraguljac (Mile)

10. 10. 1955. 12. 02. 1953. 25. 12. 1943. 01. 06. 1950. 28. 10. 1973. 28. 07. 1947.

Dalj kod Osijeka Ilinci kod Šida, Srbija Malička kod sVrginmosta Bobota kod Vukovara Vukovar Nožičak kod Srbca, BiH

28. 03. 1952.

Bobota kod Vukovara

Vukovar, O

03. 05. 1957. 07. 05. 1957. 20. 04. 1949. 12. 05. 1946. 27. 01. 1957. 03. 03. 1948. 28. 01. 1966. 07. 10. 1931. 11. 04. 1935.

Borovo kod Vukovara Borovo kod Vukovara Sotin kraj Vukovara Donja Čemernica kraj Vukovara Cazin, BiH Vajska kod Bača, Srbija Vukovar Vera kraj Vukovara Marinci kraj Vinkovaca

Vukovar, ul Vukovar, ul Vukovar, V Borovo Nas br. 25 Vukovar, Sa Vukovar, Sa Vukovar, A Vukovar, Tr Vukovar, 1.

22. 11. 1971.

Vukovar

Vukovar, 1.

13. 04. 1946. 06. 01. 1937. 27. 05. 1925. 21. 08. 1956. 24. 10. 1962. 23. 06. 1962. 07. 08. 1933. 01. 05. 1949. 03. 01. 1952. 24. 10. 1970.

Vukovar Vukovar Vera kraj Vukovara Vukovar Odžaci, Srbija Crni Potok kraj Vrginmosta Vrginmost Vukovar Berak, Vukovar Pariz, Francuska

Vukovar, D Vukovar, Zr Vukovar, S. Vukovar, B Vukovar, I. Vukovar, Pr Vukovar, D Vukovar, S. Vukovar, S. Vukovar, O

Božo Latinović (Rajko) Veljko Lukić (Blagoje) Siniša Lakić (Želimir) Žarko Leskovac (Miloje) Kamenko Lančužanin (Milan) Goran Lančužanin (Kamenko) Slobodan Lovrić (Dane) Ivica Mikšić (Đuro) Danilo Miletić (Lazar) Milorad Martić (Ljubomir) Milan Marčetić (Stevan) Stevan Mazinjanin (Savo) Gojko Mrkobrada (Stanko) Dušan Miličević (Mile) Dragica Miličević (Jovan) Jovan Mitić (Milan)

Vukovar, O Vukovar, B Nova Banijs Vukovar, B Vukovar, I.

Vukovar, Lj

Vukovar, R Vukovar, B Milutinović Vukovar, B Ustanička 2 Vukovar, ul junaka 6 Borovo Nas slavonske b Borovo Nas

Borovo, ul. Tr

Vukovar, O Vukovar, U

Vukovar, Sta

Vukovar, B Vukovar, Sa

Marko Pajić (Marko) Borivoj Panić (Milan) Tomislav Papić (Špiro) Smiljka Pavlica (Vlajko) Predrag Petrinjac (Dušan) Vlado Penčarski (Štefan) Milan Ponjević (Kosta) Todor Ponjević (Kosta) Dragoslav Puškar (Stevan) Jovanka Popin (Nikola) Rajko Petrović (Miloš) Slobodan Petrović (Milan) Đuro Pilipović (Petar) Jovan Raketić (Petar) Radenko Rušnov (Ljubomir) Vaso Rabat (Mihajlo)

15. 08. 1937. 20. 09. 1950. 21. 08. 1933. 19. 04. 1949. 06. 10. 1967. 20. 01. 1967. 15. 02. 1937. 05. 09. 1932. 19. 11. 1965. 18. 01. 1963. 05. 08. 1970. 19. 03. 1972. 17. 04. 1949. 16. 08. 1953. 11. 03. 1954.

Brnjavac kod Vrginmosta Sotin kod Vukovara Klisa, Vukovar Nožičak kraj Srbca Sisak Vukovar Natpolje kod Šipova, BiH Natpolje kod Šipova, BiH Vukovar Vukovar Slunj Duga Resa Jankovac kod Bihaća, BiH Vukovar Marinci (Vinkovci)

Vukovar, Pi Vukovar, Sa Vukovar, ul Vukovar, B Vukovar, S. Vukovar, O Bršadin, Va Bršadin, V. Vukovar, Pa Vukovar, D Vukovar, S. Vukovar, S. Vukovar, Sa Vukovar, I. Vukovar, A

18. 03. 1949.

Vukovar, S.

Ivan Ravančić (Jozo) Snježana Roknić (Simo) Siniša Roknić (simo) Milan Roknić (Dušan) Dragan Radić (Milan)

18. 06. 1932. 07. 08. 1966. 04. 06. 1962. 29. 01. 1930. 30. 03. 1950.

Pobrđani kod Bosanskog Novog Orašac kod Prozora, BiH Vukovar Vukovar Kirin kod Vrginmosta Rujnica kod Cazina ,BiH

Veljko Rašić (Dušan) Zoran Ravančić (Ivan) Veselinka Stanković Žarko Amidžić (Miloš) Nikola Sokolović (Ljuban) Damir Stević (Milan) Vasilije Stevanović (Živan)

18. 11. 1965. 27. 06. 1971. 26. 07. 1955. 11. 09. 1931. 06. 03. 1957. 10. 03. 1963. 01. 08. 1948.

Nebojša Sikirica (Momčilo)

02. 01. 1956.

Milovan Stojković (Dobrivoje) Dragan Suzić (Mirko)

18. 01. 1950.

Vukovar Vukovar Vukovar Negoslavci kod Vukovara Perna kod Vrginmosta Vukovar Srednji Dragaljevac kod bjeljine, BiH Kljajićevo kod Sombora, Srbija Odžaci, Srbija

29. 07. 1957.

Gornji Žirovac kod Dvora

Đorđe Šarić (Đuro) Nikola Šijuk (Mile) Stanimir Šerbić (Svetislav) Krsto Šaula (Mile)

24. 07. 1952. 15. 06. 1952. 18. 03. 1960. 02. 01. 1959.

Rade Šekuljica (Strahinja) Pero Škorić (Nikola) Nemanja Šević (Milan) Dušan Teofilović (Marko)

06. 06. 1957. 29. 05. 1946. 25. 03. 1941. 29. 09. 1956. 20. 12. 1969. 08. 01. 1955. 22. 04. 1958. 11. 07. 1959. 20. 02. 1961. 29. 05. 1958. 20. 08. 1975.

Vukovar Berak kod Vukovara Negoslavci kod Vukovara Gornja Rašenica kod Grubišnog Polja Vukovar Vukovar Bršadin kod Vukovara Bršadin kod Vukovara Vukovar Vukovar Vukovar Karlovac Vukovar Osijek -

Zlatko Teofilović (Radovan)

Milorad Trošić (Dragoljub) Radivoj Verčević (Borslav) Slobodan Velebit (Petar) Milenko Njirjak (Mihajlo) Željko Vračarić (Vladimir) Đorđe Vlaškalić (Borislav)

Vukovar, S. Vukovar, S. Vukovar, S. Vukovar, s. Vukovar, ul 1945. br. 11 Vukovar, B Vukovar, S. Vukovar, S. Vukovar, V Vukovar, S. Vukovar, Zr Vukovar, I.

Vukovar, ul proleterske Vukovar, P.

Borovo Nas Milutinović Vukovar, Sa Vukovar, Pr Negoslavci, Borovo Nas 30 Vukovar, S. Vukovar, A Vukovar, a. Bršadin, V. Borovo Nas Trpinja kraj Negoslavci, Vukovar, K Vukovar, N Vukovar, K

Negoslavci, ul

Slobodanka Vujanović (Branko Maslić) Stevo Vukobratović (Andrija) Maksim Vojnović (Gajo) Rade Vorkapić (Đuro) Zdravko Vukičević (Milan)

01. 01. 1951.

Berak kod Vukovara

Vukovar, I.

10. 05. 1948.

Gložd kraj D. Miholjca

Vukovar, V

16. 06. 1949. 28. 06. 1947. 06. 04. 1959.

Crni Potok kod Vrginmosta Lovas kod Vukovara Đakovački Hrkanovci kod Đakova Vukovar Vukovar Vukovar Vukovar Perna kod Vrginmosta Požega Petrovci kod Vukovara

Vukovar, I. Vukovar, S. Vukovar, ul

Slobodan Vojnović (Rade) Stevan Zorić (Petar) Nebojša Zorić (Stevan) Siniša Zekanović (Dušan) Simo Zlatar (Stanko) Branislav Zarić (Milenko) Smiljka Živanović (Gojko Kovačević) Jovan Živanović (Radoje) Dejan Živanović (Veljko) Milan Žeželj (Dušan) Zdenko Ždinjak (Vladimir) Pavle Šteković (Vasilije) Ljubomir Lončar (Petar)

03. 07. 1949. 13. 03. 1951. 11. 03. 1975. 11. 09. 1968. 29. 02. 1948. 13. 01. 1966. 02. 06. 1951.

Miladin Mitrović (Gavro)

05. 03. 1943.

Rajko Blažić (Milan) Gavra Pedić (Savo)

1936. 24. 07. 1934.

Jovan Korolija (Marko) Branko Vojnović (Marko)

01. 02. 1991. 29. 10. 1938.

Dragiša Čančarević (Nikola) Rajko Vuković (Boško) Milan Jovanović (Pero) Radoslav Jovanović (Pero) Dušan Radeka (Spasoje)

08. 12. 1961. 08. 05. 1936. 10. 02. 1941. 16. 11. 1950. 30. 05. 1939.

Mile Savić (Luka) Milomir Pedić (Stanko) Dragan Špoljarić (Nikola)

02. 04. 1962. 19. 11. 1942. 05. 02. 1956.

Kokanović, Vlasenica Vasiljevica kraj Lukovca Vasiljevica kraj Lukovca Biljane gornje kraj Benkovca Pavkovići kraj Vlasenice Bočinja kraj Maglaja Korana Selište kraj Slunja

Nedo Lazić (Rajko)

12. 02. 1952.

Priluk kraj Zavidovića

15. 01. 1949. 02. 06. 1970. 01. 01. 1928. 18. 07. 1952. 24. 08. 1954. 18. 10. 1958.

Vukovar Vukovar Ervenik kod Knina Vukovar Ožegovci kraj Pakraca Biljane Donje kraj Benkovca Bočinji SO Maglaj Vasiljevci kod Lukovca Gornja Bočinja kraj Maglaja Ivoševci kod Knina Ladavica kod Nove Gradiške Vukovar

Milovan Višekruna (Nikola) 23. 05. 1953.

Vukovar

Marko Radić (Todor)

22. 06. 1935.

Zelinja Gornja

Miloš Žabarac (Makso)

11. 11. 1949.

Đorđe Krstić (Petar)

05. 11. 1948.

Srednja Slatina kraj Gradačca Vukovar

Petar Krstić (Đorđe)

28. 06. 1974.

Vukovar

Vukovar, S. Vukovar, D Vukovar, D Vukovar, A Vukovar, ul Osijek, Dalm Vukovar, S.

Vukovar, s. Vukovar, S. Vukovar, S. Vukovar, S. Vukovar, Pi Borovo Nas

Borovo Nas 191 Borovo Nas Borovo Nas

Borovo Nas Borovo Nas

Borovo Nas

Borovo Nas Borovo Nas Borovo Nas Borovo Nas

Borovo Nas Borovo Nas Borovo Nas Banijska 22 Borovo Nas Banijska bb Borovo Nas Banijska 18 Borovo nase Banijska 14 Borovo Nas 8 Vukovar, dr Stojanovića Vukovar, Le Mladena Sto

Milivoj Atlagić (Miloš)

25. 08. 1961.

Ostrovica, općina Benkovac

Zadar

Milan Veselinović (Vlado) Jovo Zečević (Mile) Slobodan Vujka (Milan)

11. 07. 1968.

Benkovac

Tinje

24. 12. 1967. 25. 03. 1961.

Jagodnja Don Knin, P. Drap

12. 05. 1927.

Benkovac Velika Glava, općina Šibenik Smoković

21. 12. 1968.

Biograd

Biograd, Spli

20. 06. 1961.

Nadin, opć. Polača

Polača

Dragan Matić (Slobodan) Slobodan Ćoso Milenko Prostran, zvani „Mile“ i „Bato“

Radislav Bukarica, zvani „Aćo“ (Lazo) Mirko Stijelja (Branko)

-

Branko Graovac zvan „Tečer“ (Petar) Milorad Borović (Luka) Janko Đurica (Dušan) Milovan Ćoso (Vladimir) Momčilo Drača (Milan) Rajko Drača (Mihajlo) Milan Drača (Mihajlo) Dragan Dubroja (Milenko) Zdravko Dukić (Danilo)

12. 09. 1953.

Smilčić

15. 02. 1959. 19. 03. 1952. 24. 02. 1972. 02. 01. 1966. 18. 10. 1955. 20. 10. 1962. 29. 06. 1962.

Goran Erceg (Niko) Slobodan Erceg (Niko) Milorad Gagić (Savo) Savo Gagić (Jovan) Petar Gagić (Ilija)

23. 02. 1968. 10. 03. 1963. 20. 09. 1965. 24. 01. 1942. 10. 01. 1967.

Smilčić Zečevo, opć. Kistanje Francuska Zadar Zadar Islam Grčki, opć. Smilčić Biljane Gornje, opć. Smilčić Biljane Gornje, opć. Smilčić Zadar Zadar Zadar Islam Grčki, opć. Smilčić Zadar

Petar Graić (Savo) Gojko Graić (Tanasije) Jovo Ivanež (Božidar) Marko Lacmanović (Veljko) Zoran Lakić (Savo)

14. 07. 1948. 08. 02. 1949. 29. 04. 1966. 09. 01. 1963.

Drago Ležaja (Prokopa)

09. 04. 1960.

Slavko Ležaja (Savo)

15. 04. 1963.

Đuro Maričić (Ilija) Vlado Oluić (Jovana)

21. 02. 1921. 20. 10. 1961.

Strahinja Radmanović (Gavrila) Drago Repaja (Nikola)

20. 03. 1961. 06. 01. 1960.

Bogdan Repaja (Jovo)

09. 01. 1955.

07. 11. 1951.

18. 10. 1960.

Buković, opć Benkovac Buković, opć. Benkovac Zadar Biljane Gornje, opć. Smilčić Biljane Gornje, opć. Smilčić Biljane Gornje, opć. Smilčić Biljane Gornje, opć. Smilčić Zemunik Donji Biljane Gornje, opć. Smilčić Biljane Gornje, opć. Smilčić Biljane Gornje, opć. Smilčić Biljane Gornje, opć.

Jagodnja Gor Smoković

Jagodnja Gor Islam Grčki, Islam Grčki,

Zemunik Gor Zemunik Gor Islam Grčki,

Biljane Gorn Smilčić Smilčić opć. Smilčić

Bogdan Gagić

-

-

Zoran Zorić (Nikola)

17. 07. 1968.

Zadar

Rijeka, Ćirila (kod Stanke P

Nediljko Subašić zvan „Simo“ (Vojin) Stevan Rujak (Petar) zvan „Pajo“ Bratislav Muješ (Branko)

01. 05. 1961.

Nadin-Zagrad

30. 05. 1947.

Nadin-Zagrad

09. 01. 1954.

Nadin

Zoran Štrbac (Đuro)

28. 09. 1965.

Raštević

Krsto Vujanić (Đuro)

18. 01. 1951.

Lišani Tinjski

Petar Ivaneža (Ćiro)

22. 08. 1930.

Nadin

Mirko Skrobonja (Jovan)

14. 03. 1946.

Bratiškovci, opć. Šibenik

Dušan Rujak zvan „Dujo “ (Jandrija) Zdravko Vranković zvan „Mišo“ (Bogdan) Nedjeljko Tintor zvan „Niko“ (sin Nikole) Zoran Pupovac (Savo)

10. 02. 1948.

Nadin

20. 11. 1958.

Nadin

01. 06. 1958.

Raštević

31. 01. 1961.

Raštević

Nikica Stegnjajić (Dušan), Nedjeljko Opsenica zvan „Kike“ sina Save Dragor Opačić (Veljko)

01. 01. 1966.

Kula Atlagić

01.01. 1936.

Raštević

15. 08. 1966.

Zadar

Zadar, A. Sta

Milan Opačić (Nenad)

06. 08. 1971.

Zadar

Murvica Don

Sretko Cupać (Branko) Nebojša Cupač (Ilija) Stevo Maričić (Božo)

28. 08. 1963. 13. 05. 1962. 01. 03. 1963.

Korlat, opć. Polača Benkovac Zemunik Gornji, opć. Zadar

Korlat, opć. P Korlat, opć. P

Milan Mačak zvan „Mićo “ (Veljko)

13. 03. 1963.

Ostrovice, opć. Lišane Ostrovičke

Janković Nedjeljko zvan „Neđo“ (Pero)

-

-

Slavko Đokić zvan „Đole “ (Ratko)

-

-

Neven Parenta (Trivun)

06. 01. 1967.

Zadar

Islam Latinsk Posedarje

Boško Jokić (Đuro)

06. 01. 1952.

Buković

Buković

Dušan Jokić (Savo)

22. 12. 1949.

Benkovac

Buković

Milenko Jokić (Đuro)

03. 11. 1939.

Buković

Buković

Miloš Jokić (Nikole)

25. 08. 1953.

Zadar

Buković

Miloš Jokić (Slavko)

17. 06. 1953.

Benkovac

Buković

Momčić Jokić (Slavko)

14. 03. 1958.

Benkovac

Buković

Dragan Končarević (Branko)

24. 03. 1956.

Zadar

Buković

Dušan Košević (Petra)

26. 03. 1949.

Buković

Buković

Dušan Košević (Petra)

15. 03. 1964.

Benkovac

Buković

Duško Košević (Jovan)

07. 03. 1964.

Benkovac

Buković

Jusuf Košević zvan „Pero “ (Dušan)

20. 03. 1969.

Benkovac

Buković

Nikola Košević (Miloš)

20. 10. 1961.

Benkovac

Buković

Simo (?) Košević (Nikola)

08. 06. 1958.

Buković

Buković

Slavko Košević (Miloš)

31. 01. 1964.

Benkovac

Buković

Slobodan Košević (Jovan) 04. 04. 1971.

Zadar

Buković

Vladimir Košeić (Vojin)

19. 11. 1966.

Benkovac

Buković

Živko Košević (Jovo)

22. 09. 1951.

Buković

Buković

Miloš Krekić (Dušan)

27. 04. 1949.

Buković

Buković

Petar Rakić (Špiro)

24. 05. 1969.

Benkovac

Buković

Srđa Rakić (Dušan)

27. 10. 1953.

Benkovac

Buković

Dušan Relić (Uroš)

30. 01. 1949.

Buković

Buković

Jovo Relić (Petar)

25. 02. 1953.

Buković

Buković

Rajko Relić (Rade)

05. 10. 1957.

Buković

Buković

Saša Relić (Dušan)

21. 09. 1971.

Zadar

Buković

Vukašin Relić (Momčilo)

14. 12. 1957.

Benkovac

Buković

Boško Rnjak (Spasenije)

15. 09. 1955.

Benkovac

Buković

Dragan Rnjak (Duško)

08. 11. 1967.

Zadar

Buković

Dragoslav Rnjak (Spasenije)

05. 09. 1962.

Buković

Buković

Dušan Rnjak (Branko)

06. 10. 1947.

Buković

Buković

Duško Rnjak (Spasoje)

24. 05. 1953.

Benkovac

Buković

Gojko Rnjak (Stevan)

23. 03. 1943.

Buković

Buković

Jeta Rnjak (Nikola)

19. 01. 1959.

Buković

Buković

Jovica Rnjak (Božidara)

08. 06. 1963.

Benkovac

Buković

Ljubomir Rnjak zvan „Buco“ (Jovan)

16. 03. 1966.

Benkovac

Buković

Ljubomir Rnjak (Bogdan)

14. 08. 1937.

Buković

Buković

Momčilo Vrcelj (Špiro)

18. 10. 1961.

Benkovac

Buković

Petar Vrcelj (Veljko)

16. 10. 1955.

Benkovac

Buković

Predrag Vrcelj (Stevan)

23. 04. 1969.

Benkovac

Buković

Rajko Vrcelj (Nikola)

02. 10. 1957.

Benkovac

Buković

Slavko Vrcelj (Vojin)

22. 01. 1957.

Buković

Buković

Slobodan Vrcelj (Arsenije)

19. 03. 1939.

Buković

Buković

Sretko Vrcelj (Stojan)

21. 03. 1956.

Buković

Buković

Sretko Vrcelj (Milan)

21. 10. 1954.

Benkovac

Buković

Stevan Vrcelj (Stojan)

11. 12. 1940.

Buković

Buković

Zdravko Vrcelj (Save)

19. 03. 1960.

Buković

Buković

Zoran Vrcelj (Slobodan)

02. 01. 1963.

Benkovac

Buković

Željko Vrcelj (Savo)

22. 03. 1963.

Buković

Buković

Branko Stjelja (Marko)

29. 10. 1965.

Nunići, JMBG 2910965382104

Stevo Macakanja (Todor) Željko Ležaja (Srđo)

22. 04. 1955. 10. 08. 1965.

Branko Kužet (Božidar) Željko Cupač (Božidar) Bogdan Banić zvan „Bore “ Stevo Ivanišević (Dušan)

11. 09. 1970. 25. 12. 1966. 10. 10. 1937.

Kula Atlagić, op. Benkovac Biljane Gornje, ranije opć. Benkovac Benkovac Benkovac Lepuri, opć. Benkovac

12. 08. 1962.

Benkovac

Kožlovac, op

Neven Ardalić (Milan)

01. 11. 1962.

Smilčić, opć. Benkovac

Smilčić, Ben

Nebojša Baljak (Todor)

12. 04. 1963.

Kožlovac, opć. Benkovac

opć. Benkova

Božo Dodig (Đuro)

24. 05. 1948.

Ceranje Gornje, opć. Benkovac

Ceranje gorn Benkovac

Miladin Milanko mslt. Siniša Bogunović Milenko Škorić Zoran Škorić Zoran Lakić Marko Despot Veljko Bosanac Stevo Maričić Milan Maček Janko Đurica Milovan Ćoso Momčilo Drača Rajko Drača Milan Drača Dragan Dubroja Zdravko Dukić Goran Erceg Slobodan Erceg Milorad Gagić Petar Gagić Petar Graić Gojko Graić Jovo Ivaneža Marko Lacmanović Zoran lakić Drago Ležaja Slavko Ležaja Đuro Maričić Vlado Olujić Strahilo Radmanović Drago Repaja Bogdan Repaja Branko Stijelja Miroslav Vitas Branko Graovac Milorad Borović Zoran Zorić Nediljko Subašić Dušan Rujak Stevan Rujak Zdravko Vranković Bratislav Munješ Nedjeljko Tintor Zoran Pupovac Zoran Štrbac Krste Vujanić Petar Ivaneža Mirko Skrobonja Nikica Stegnjaić Nedjeljko Opsenica Sretko Cupać

Nebojša Cupać Mirko Stjelja Nedjeljko Janković Slavko Dokić Nikola Kresović Drago Kresović Đorđe Cvjetan Dragoslav Nakićen Milan Veselinović Jovo Zečević Slobodan Vujko Dragan Matić Slobodan Ćoso Milorad Atlagić Milivoj Atlagić Duško Pupovac Milenko Prostran Radislav Bukarica Branko Drča Neven Parenta Dragan Pupovac Radovan Parenta Dragor Opačić Milan Opačić

KAZNENI POSTUPCI PRED ŽUPANIJSKIM SUDOM U Z Goran Opačić Marinko Pozder Jovan Badžoka Boško Dražić Zoran Janković Đuro Kosović Mirko Drača Nada Pupovac Edita Rađen Zorana Banić Vojin Lakić Petar Radmanović Milenko Bjelanović Iso Bjelanović Špiro Bjelanović Renato Petrov Desimir Ivaneža Miroslav Mlinar Zdravko Ranđelović Mile Stojković Srđan Potkonjak Željko Knežević Željko Cupać Mile Gak Jovan Ogar Dragan Pršo

Milenko Jasika Branko Bota Sava Šarić Nikola Munjes Stevo Macakanja Željko Ležaja Branko Kužet Željko Cupać Časlav Kostić Ljubomir Cvjetan Saud Hasović Zoran Tadić Bogdan Banić Stevo Ivanišević Nebojša Baljak Zoran Lakić Marko Lacmanović Rajko Radmanović Zoran Radmanović Bogdan Repaja Drago Repaja Đuro Mirković Zvonko Grulović Sava Grulović Aleksandar Olujić Mirsad Čatić Bore Mandić Momčilo Perišić Milić Potpara Ilija Branković Stojan Vučković Nikola Germanac Čojić Spasoja Duško Gojković Predrag Tasić Željko Batinić Saša Đurović Senad Grbo Mile Rudić Dragomir Jokić Jovan Milivojević Miroslav Bobić Božo Perić Aleksandar Lazarević Mirko Marčeta Nebojša Filipović Zdravko Graovac Predrag Dobre Željko Vidić Ljubiša Veselinović Nikola Đinić

Neven Repaja Škopelja Branko Pavle Vranić Aleksandar Vranić Sava Vranić Nikola Vranić Ilija Maričić Milan Jurjević Davor Tošić Siniša Medak Saša Relić Duško Rnjak Mirko Rnjak Dušan Rnjak Slobodan Rnjak Stanko Rnjak Nenad Vrcelj Nikola Gagić Mile Gak zvan „Gajan“ (Vasilije)

23. 04. 1954.

Zaton, opć. Obrovac

Obrovac, Grk

Jovan Ogar (Špiro)

18. 03. 1946.

Muškovci, opć. Obrovac

Obrovac

Dušan Pršo zvan „Ćiro“ (Đuro) Nikola Munjes (Nikola)

02. 06. 1965.

Zaton, opć. Obrovac

Obrovac

07. 11. 1968.

Korlat, opć. Benkovac

Branko Bota (Petar)

10. 07. 1965.

Benkovac

Savo Šarić (Ljubomir)

01. 01. 1949.

Srđan Potkonjak (Nikola) Željko Knežević (Petar)

10. 10 1965. 08. 10. 1966.

Kolarina, opć. Lišane Ostrovačke Gospić Knin

Zvonko Grulović

-

-

Savo Grulović

-

-

Kolarina, opć Ostrovačke Kolarina, opć Ostrovačke Knin Očestovo

POPIS MARTIĆEVACA Redni br. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

Ime i prezime Adamović, Željko Arambašić, Dubravko Arbutina, Željko Arbutina, Dragan Babočajić, Zdravko Basrak, Igor Berić, Dragan

Nadimak

Ime oca

Datum rođenja

Janko Ivan Nikola Ljuban Đuro Marko Milan

30.01.'64. 19.05.'68. 07.07.'55. 05.10.'55. 09.09.'55. 13.11.'67. 06.12.'74.

Adresa ti

Petrinja, G Brezo HK, R.D Brđani HK, M. B Div Bos.Kostajni

18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26.

Boromisa, Zoran Borota, Dragoslav Božović, Veselin Brajenović, Lazo Brajenović, Milanko Brajenović, Stevo Buinac, Slavko Bulatović, Zoran Bunčić, Stevo

27. 28. 29. 30. 31. 32.

Bunčić, Željko Bunjevac, Milan Crevar, Milenko Crnojević, Darko Čavić, Branko Čavić, Dragan

33.

Čizmić, Ilija

34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50.

Čučković, Pero Čugalj, Dušan Čugalj, Dalibor Čugalj, Nikola Čugalj, Željko Ćelić, Goran Ćorković, Slobodan Damjanović, Ljuban Davidović, Dalibor Delić, Željko Dmitrović, Đorđe Dobrić, Milorad Dotlić, Bojan Dotlić, Ilija Dotlić, Petar Dotlić, Jovo Dragičević, Boško

51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62.

Dragosavljević, Jefto Drobnjak, Milan Durman, Georgije Džakula, Stevo Dževerlija, Stevo Đaković, Radomir Đermanović, Mile Đermanović, Mirko Đukanović,Dragoljub Đukarić, Radomir Đurić, Marinko Eić, Veljko

63. 64. 65. 66.

Erkalović, Mile Gavranić, Siniša Gavrilović, Vlado Gemović, Milan

Ljamo

Božo Dušan

Ilija

17.09.'70. 02.07.'68. 04.12.'54. 12.08.'55. 17.03.'71. 23.03.'71. 26.01.'67. 18.12.'67. 24.11.'68.

Glina, S.i V. Kr Beograd, P Dvor, Ša Dvor, Ša Dvor, Ša B. Ri Beograd, 2 Brnjeu

Đuro Dragan Milan Pero Simo Mile

26.01.'75. 13.02.'54. 28.10.'60. 27.07.'70. 10.07.'49. 28.12.'68.

Petrinja, HK, R Glina, Žrtav HK, U HK, Hr Petrinja, M

Milan

23.10.'57.

Živko Milan Mile Ljuban Milan Cvijo Milivoj

18.03.'72. 03.07.'69. 30.06.'72. 02.01.'68. 20.09.'74. 04.04.'65. 01.08.'60. 10.10.'55. 22.11.'74. 07.07.'69. 02.04.'63. 21.03.'66. 14.08.'76. 22.11.'50. 26.02.'75. 26.06.'54. 02.10.'49.

Dragan Milan Stiv

Bljutavi Rambo

Bijeli zub

Savo Pero Mirko Jovan Petar Ilija Mirko Dušan Nikola Božo Gojko Dušan

Rajko Nikola

08.08.'48. 02.08.'54. 25.10.'47. 18.04.'65. 15.03.'63. 02.08.'75. 12.03.'51. 03.07.'67. 12.12.'71. 23.04.'53. 02.08.'57. 29.05.'60.

Draginja Boško Milica Vojin

1957. 21.06.'73. 31.05.'63. 21.11.'37.

Joco Milan

Gari

HK, Ž.B

Gornje Dvor, G. Petrinja, Mar Dvor, G.Ž Dvor, G Čuk Dvor, G.Ž HK, Ž HK, Bo Dvor, L HK, Ž O Bos.Dubica, Petrinja, C HK, P. M HK, P. M Bos.Kostajnic

HK, K Petrinja, G HK, D. T Sisak, Š Sisak, Bos.Kostajnic HK, R. HK, D.V Bos.Novi, Sisak Bos.Novi, P Petrinja, J.Čip sredin V. Gra Glina, S.i Zagreb, B Sisak, Iva

69. 70. 71. 72. 73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84.

Grnović, Predrag Grublješić, Željko Gvozden, Duško Haler, Milan Haler, Siniša Hoti, Anđelko Hrnjak, Duško Ićitović, Dragan Ivanić, Zoran Janić, Ljubomir Janjanin, Milorad Japranin, Dragan Jekić, Goran Jovanović, Dragan Jovčić, Vesna Juzbašić, Dejan

85. 86. 87. 88. 89. 90. 91. 92. 93.

Juzbašić, Ljubiša Juzbašić, Siniša Kamal, Georg Nashid Karaica, Zdravko Karasić, Marijana Keić, Zoran Kepčija, Dragana Kljajić, Milan Kljajić, Miroslav

94. 95. 96.

Knežević, Davor Knežević, Željko Kolaić, Milan iz Nove Drenčine Kolaić, Vlado iz Nove Drenčine Končar, Duško Koljačić, Milan Korasić, Branko Korasić, Siniša Kordić, Tomislav Kovačević, Branko Kovačević, Mirko Kovačević, Momčilo Krnjeta, Milan Kukić, Dragan Kukić, Milan Kukoleča, Milan Kukurika, Dragan Lađević, Milan Lazić, Vasilj Lekić, Milan Lipak, Vladimir Lončar, Đuro Lončar, Nenad Ljiljak, Milan Ljubišić, Branko

97. 98. 99. 100. 101. 102. 103. 104. 105. 106. 107. 108. 109. 110. 111. 112. 113. 114. 115. 116. 117. 118.

Licko

Jovana

'72. 15.04.'61. 02.05.'66. 30.04.'73. 06.12.'72. 19.06.'70. 14.11.'60. 26.05.'56. 12.12.'66. 01.01.'56. 08.06.'57. 29.08.'51. 23.10.'61. 09.03.'71. 12.11.'75. 17.05.'72.

Juzba

Milan Nikola Abdul Mićo Dušanka Rade Dragan Boško Ranko

15.06.'71. 08.12.'71. 26.02.'70. 13.04.'71. 12.01.'72. 26.08.'71. 25.01.'74. 30.11.'59. 08.09.'65.

Dvor, K HK, Ž Glina, S. i Glina,Hrv.pl Glina, 11.sij Beograd, HK, Kne Glina, Zlatk HK, A.B Bos.Kostajnic D. Kuk Petrinja, Beograd, M Kovin, S.M Petrinja, ku Dragan Sisak, J.J.S HK, V.N Majske Petrinja, HK, U Dvor, V Boro HK, D.Ku Petrinja,

04.07.'65. 1969.

Bos.Novi, P Bos.Kostajnic Nova

Lime Poćo

Nikola Ivan Milan Vasilj Milan Ljimon Miloš Pero Mirko Jovan Boško Stojan

Kami

Đuro

1971. Slavko Uroš Ljuba Slavko Božo Živko

Psiho Ziko

Živko Ilija Mile Milan Dragutin Dragutin Janko Gojko Ilija Vladimir Branko Branko Mirko Živko

10.05.'72. 28.02.'60. 03.01.'61. 27.01.'69. 26.06.'73. 03.10.'54. 20.08.'67. 15.03.'51. 02.08.'47. 10.03.'71. 02.02.'70. 06.08.'67. 26.07.'62. 09.12.'65. 14.02.'67. 20.04.'57. 02.04.'65. 03.09.'68. 22.01.'67. 11.12.'65. 05.12.'65.

Nova

Pe HK, Sv Sisak, V. Petrinja, Brats HK, Kom Dubica, S Bos.Kostajnic HK, D HK, Babi Dvor, Š. Dvor, G Bijele HK, G.G Dvor, V Sisak, Ive Dvor, Š.D Glina, Ju Glina, 11.sij Glina, Petrinja, O HK, G.K

120. 121. 122. 123. 124. 125. 126. 127. 128.

Malobabić, Dragoslav Malobabić, Miroslav Maljković, Darko Maljković, Nikola Marin, Miodrag Marinković, Nenad Martić, Dušan Martić, Milorad Martić, Siniša

129. 130. 131. 132. 133. 134. 135. 136. 137. 138. 139. 140. 141. 142.

Maslovara, Duško Matijašević, Damir Matijašević, Zdravko Medić, Miroslav Medić, Živko Mećava, Miroslav Menićanin, Dušan Meničanin, Goran Meničanin, Siniša Menićanin, Vlado Mićević, Saša Milašinović, Borislav Mikulić Simo Miladinović, Miladin

143. 144. 145. 146. 147. 148. 149. 150. 151. 152. 153.

Miličević, Stevo Milinović, Mile Miljević, Miljan Miljuš, Drago Miljuš, Veljko Milković, Božidar Milković, Rade Milošević, Diana Milošević, Nedjeljko Miodrag, Stevo Miočinović, Michell

154. 155. 156.

Miočinović, Dragan Mirković, Zdravko Miščević, Rajko

157. 158. 159.

Mitić, Slobodan Munikravić, Dušan Nikolić, Igor

160. 161. 162.

Munja Šilt

Milan Milan Nikola Stojan Jovo Rade Vladimir Đuro Vladimir

04.06.'72. 24.07.'73. 01.01.'72. 06.12.'58 21.04.'61. 21.11.'71. 20.02.'68. 02.02.'68. 13.08.'65.

Glina, I. Glina, I. HK, L HK, P Petrinja, F Pe Glina – u Zagreb u Sisku,Glin

Miloš

13.06.'66. 23.04.'67. 18.06.'65. 20.03.'64. 10.06.'68. 25.05.'74. 23.03.'50. 11.10.'71. 22.02.'74. 05.08.'70. 07.08.'68. 15.06.'62. 29.09.'60. 18.01.'60.

Glina, Fra HK, D.V HK, D.V G Bos. Kostajn V.Šu H Petrinja, O Pe Dvor, Beograd, U Glina,Vin Jabukovac, Smederevo

18.01.'64. 19.02.'65. 03.07.'72. 10.04.'70. 20.01.'72. 27.09.'68. 24.11.'63.

D. Kuk Bršadin, M. HK, G. B Bos.Kostajni Bos.Kostajni HK, P Dvor, Ša ( medicins Bos.Kostajni Dvor, Mil Saint Deni Petrinja, Štaj puta

Milorad Milan

Goc Sifa

Vasilj Ilija Radovan Rade Milan Ljuban Milorad Radojko Mirko Živko Uroš Luka Milan

13.09.'53. 09.01.'51. 10.08.'68.

Milutin Ranko Stanko

10.08.'68. 09.04.'70. 31.03.'62.

Miloš Ljubiša

15.11.'68. 20.12.'64. 30.01.'72.

Novalić, Živko Ostojić, Đorđe Ostojić, Srećko

Jovo Lazo Vojislav

04.04.'48. 21.12.'65. 05.07.'66.

163. 164.

Ostojić, Željko Papović, Srđan

Mile

19.10.'67. 23.03.'66.

165.

Pašić, Rajko

Dragan

04.10.'57.

Gaga Miš

Nikas

HK, A.B G

Beograd, F Zagreb, T Derventa, S.Ra HK, Ž. B Mošćenica Glina, S.i

Dvor, D Zemun, Aut Zagreb HK, P

171. 172. 173. 174. 175. 176. 177.

Petković, Predrag Petrinjac, Branko Petrović, Željko Pilipović, Drago Plavljanić, Dejan Polimac, Darko Polimac, Đuro

178. 179. 180. 181. 182. 183. 184. 185.

Polimac, Milan Polimac, Milan Ponediljak, Goran Ponediljak, Zoran Popović, Damir Popović, Zoran Preradović, Stevo Priljeva,Damir

186. 187. 188.

Boško Duško Janko

Bos.Dubica, HK, Ba Dvor, G Bos.Kostajnic Petrinja, Pe Petrinja, Iv

Ljuba Stojan

08.11.'61. 20.06.'63. 29.12.'66. 18.12.'65. 03.03.'63. 08.09.'60. 06.05.'59. 15.04.'64.

Prodanić, Ljuban Prusac, Momir Puškar, Željko

Nikola Milan

24.09.'68. 22.07.'65.

Gornji K Sunja, Kos

189. 190.

Puzić, Nedjeljko Puzić, Ranko

Miloš Lazo

17.04.'60. 20.07.'68.

Petrinja, Liv V.Kladuša,Pet a 189 ( Ramb

191. 192. 193. 194. 195. 196. 197. 198.

Puzić, Ratko Puzić, Željko Rabat, Milorad Rabljenović, Drago Radišević, Miljenko Radmanović, Jovanka Radosavljević, Dragan Radosović, Slobodan

Rade Lazo

Ljubomir

26.12.'71. 16.06.'70. 21.04.'62. 21.12.'61. 07.01.'74. 26.12.'72. 13.06.'51. 23.10.'74.

199. 200. 201. 202. 203. 204.

Rajšić, Milenko Rakas, Predrag Ratković, Ljubomir Rodić, Mirko Rudić, Mirko Rudić, Željko

Stevan Mile Žarko Vujo Ljuban Anica

17.08.'63. 10.09.'70. 16.01.'72. 20.03.'66. 25.08.'55. 24.05.'70.

Petrinja, Ra V.Kladuša, R Bos.Kostajn Dvor, Ki Joša HK, Kom Beograd, Z Petrinja, Bani če HK, G.V Dvor, M HK, U Dub HK, R Dvor, L

205. 206. 207. 208. 209. 210. 211. 212. 213. 214. 215. 216.

Rukavina, Ivica Rula, Zoran Sanader, Željko Sekulić, Branko Sekulić, Dragica Serdar, Zdravko Skadarka, Đorđe Sladović, Dejan Slijepac, Mićo Smiljanić, Ljiljana Stambolija, Vaso Stefanović, Branislav

Dušan Milan Savo Jovan Stevo Nikola Milan

02.11.'69. 12.08.'68. 30.03.'71. 15.03.'52. 28.11.'57. 09.03.'71. 28.10.'68. 24.12.'73. 30.03.'67.

Sova

Raco

Janko Damjan Ivan Ivan

06.07.'67. 10.05.'44. 23.06.'66. 02.01.'66. 14.08.'71. '70. ili '71. 16.07.'63.

Petar Lazo Dušanka

Slatki

Vaso

26.09.'58. 13.02.'62.

Petrinja, HK, V.N G Glina,S.i Bos.Novi Bos.Novi Klin Petrinja,

Bos.Novi, D Glina, D D Petrinja Petrinja Dvor, G D.Vel Glina,Kralja Bos.Dubic ( medicin Dvor, S Beograd, Pive

222. 223. 224. 225. 226. 227. 228. 229. 230. 231. 232. 233. 234. 235. 236.

Stojić, Stojan Subotić, Milan Svilokos, Branko Svilokos, Gojko Šarengaća, Milan Šćepanović, Mićun Šćepanović, Milovan Šiklić, Gojko Šiklić, Petar Šiljak, Željko Šimunović, Đuro Šipka, Miodrag Šljivo, Davor Španović, Željko Šurlan, Drago

237. 238. 239. 240. 241. 242. 243. 244.

Šurlan, Miroslav Tadić, Mirko Tadić, Miroslav Tambić, Žarko Tepšić, Simo Tintor, Pero Todorović, Željko Trajković, Dragan

245. 246. 247. 248. 249. 250. 251. 252. 253. 254. 255.

Trbojević, Milan Trivanović, Branislav Trkulja, Borislav Trkulja, Slobodan Trninić, Goran Trninić, Gordana Trninić, Milan Trninić, Nevenka Trninić, Željko Tubić, Milan Turopoljac, Milorad

256.

Turopoljac, Nenad

257. 258. 259.

Uskoković, Radoja Uzelac, Đorđe Vasić, Mirko

260.

Vasić, Predrag

261. 262. 263. 264. 265. 266. 267. 268. 269.

Vidić, Dušan Vidić, Pero Vignjević, Nebojša Vinčić, Slobodan Vranešević, Braco Vranešević, Kojo Vučenović, Nenad Vučinić, Slobodan Vujanić, Nenad

Nikola Čedo Ranko Ranko Nebojša Nebojša Mara Mirko Miloš Rade Milutin Dragan Šico Krmak

Nedjeljko Milan Dušan

Dušan Matija Gojko Nikola Nikola Gojko Miloš Ranko Vladimir Milan

13.12.'48. 13.11.'56. 26.10.'74. 20.10.'66. 05.12.'71. 14.05.'59. 10.11.'62. 03.01.'70. 01.06.'68. 15.02.'69. 06.03.'53. 15.10.'70. 17.11.'72. 06.02.'73. 20.02.'64.

HK, VI Beograd, Mat Petrinja, G G.Pa D.Vel Bijelo Polje Bijelo Polje HK, Sla HK, Sla Bos.Dubica Glina, Zlatk Bos.Dubic Petrinja, Dvor, G Bos.Kostajnic

23.01.'56. 13.11.'65. 07.05.'68. 19.06.'71. 09.12.'64. 01.01.'68. 25.08.'72. 08.01.'64.

Zagreb, Vr Dvor, L Bos.Dubica Glina, Ko Gvozd, Crev Porijeklo Petrovac na M Novi Beogr 26

03.09.'55. 16.04.'58. 24.12.'72. 22.06.'76. 13.12.'72. 18.06.'71. 17.09.'73. 25.06.'64. 08.09.'68. 31.08.'67.

HK, R Pe Petrinja, G HK, U HK, U HK, L HK, Kom Petrinj Bos.Dubica, Njemačka, Pe

1966. Milan

02.06.'51. 04.05.'67.

H. Dubica, Pa Bos.Kostajni

01.02.'69.

Bos.Kostajni

Sretko Pava Dušan Milan Joco

30.06.'66. 12.11.'72. 14.02.'69. 29.05.'66. 19.09.'62.

Petar Božo Božo

11.07.'68. 23.03.'71. 29.11.'69.

Bos Bos Glina, 11.sij HK, R. D Sisak, Bos.Novi, HK, D.V HK, Kom Dvor, Š

273. 274. 275.

Vukas, Nebojša Vukičević, Dragan Vukmirović, Nikola

01.09.'65.

Beograd, 14 Dvor, D.Kukuruzar (vozač Med.ce S. Suvaj

276. 277. 278. 279. 280. 281.

Vukmanović, Milenko Vuković, Dragoslav Vukšić, Damir Vukšić, Nenad Zaklanjac, Siniša Zec, Milan

Rade Mile Petar Borislav

09.12.'66. 28.10.'68. 31.01.'72. 06.12.'67.

Dvor, Gr Dvor, L Dub D.Kuku

282. 283.

Zec, Miloš Zorić, Dragoslav

Borislav

24.06.'69. 1969.

D. Kuk

284.

Žarić, Dragan

Dobro

05.05.'66.

Bos

Stevo Vaso

31.10.'51. 06.09.'50. 05.09.'42.

PZ-0001 POPIS PREDMETA ZA KAZNENA DJELA RATNOG ZLOČINA PO EVIDENCIJI ŽUPANIJSKOG SUDA U POŽEGI stanje na dan 15. srpnja 1997.g. 1. K-82/91 RADMANOVIĆ JANKO i STOJANOVIĆ RADISAV, zbog kaznenog djela iz čl.120.st.1.0KZRH po optužnici ŽDO iz Požege br. KT-72/91-34 od 6. prosinca 1991. g., u pravomoćnoj presudi K-82/91-31 od 25. listopada 1993. g. I opt. JANKO RADMANOVIĆ, sin Jovana i Ljubice r. Rebić, rođ. 25. kolovoza 1948. g. u Mečenčanima, općina Kostajnica RH, Srbina, državljanina SRJ, oficira JA, čin major iz Sl.Broda, Andrije Štampara 38, sada nepoznatog boravišta u RH, lišenog slobode 17. rujna 1991. g. u 07,00 sati, a razmijenjenog kao ratnog zarobljenika dana 9. prosinca 1991. g., II opt. RADISAV STOJANOVIĆ, sin Ničifora i Dušanke r.Jovanović, rođ. 18. svibnja 1955. g. u Bublici, općina Prokuplje, SRJ, sa stanom u Sl.Brodu, Andrije Šampara 38, Srbina državljanina SRJ, oficira JA, u činu kapetana I klase, sada nepoznata boravišta, lišenog slobode 17. rujna 1991. g. u 07,00 sati, a razmijenjenog kao ratnog zarobljenika dana 9. prosinca 1991. g., kojom se proglašavaju krivim što su: zajedno, dana 15. i 16. rujna 1991. g. kao komandanti vojarne "Ivan Senjug -Ujak" u Sl.Brodu suprotno Konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, a posebnog članka 51.st.2.t.4., čl. 52. st. 1. i č1.57.st.2. Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. kolovoza 1949.g. o zaštiti žrtava oružanih sukoba, izdavali naredbe da se bez obzira na djelovanje redovnih oružanih snaga RH i bez odabira ciljeva otvara vatra iz svog raspoloživog naoružanja na pojedine djelove grada, koje naredbe su podređeni oficiri i vojnici izvršavali otvarajući vatru iz automatskih pušaka, puškomitraljeza, minobacača, ručnih bacača, protuavionskih topova, bestrzajnih topova, oklopnih transportera i dr. pješadijskog naoružanja, a kojom prilikom su uništeni i u znatnoj mjeri oštećeni: Spomen dom "Ivana Brlić Mažuranić", Robna

kuća "Vesna", "Bamby" ,hoteli "Park" i "Brod", Sportska dvorana "Klasje", Osnovna škola "Mika Babić", Dječji vrtić "Pčelica", Bolnica "Plavo polje" , Samostan časnih sestara "Bazilijanskih", Katolička crkva" Sv. Nikola Tavelić " , kao i velik broj privatnih i društvenih stambenih objekata, te kojom prilikom su građanske osobe Marica Miloš, Konstantin Bašić, Marija Kovačević i Drago Vidaković zadobili lakše tjelesne ozljede, a Ivan Babić teške tjelesne ozljede, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanih sukoba naredili da se izvrši napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo i protuzakonito i samovoljno uništava u velikim razmjerima imovina, pa su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1 OKZRH, pa su osuđeni: I opt. JANKO RADMANOVIĆ i II opt. RADISAV STOJANOVIĆ, svaki na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina. Oštećenici kao svjedoci: Babić Ivan, Milošn Marica, Vidaković Drago, Kovačević Marijan, Krmpotić Ivan iz D. Andrijevaca, Radničko Naselje br.2, Bašić Konstantin iz S1.Broda, Petra Krešimira IV br.4., Bilčević Aleksandra, Stanišić Zlata, Skoko Verica, Terzić Marija, Samardžija Vesna, Vladić Eva, Resanović Milan, Dorić Marija, Marcegović Darinka, Jurišić Jelena, Suhecki Josip, Kurtušić Mato, Lučić Niko, Brkić Željko, Bencun Slavko, Jona Marija, Melvan Vesna, Mutin Zlatko, Pupić Miroslav, Babij Jelena, Kruljac Marija, Kovačević Anka, Kolakovski Josip, Pavelić Marko, Čalgarević Mirjana, Martinović Pero, Dokuzović Josip, Bešlić Borislav, Beratović Adam, Vuzberg Viko, Štefan Vladimir, Pejičić Milica, Tomas Vera. Svjedoci: Jović Nešo, Mihajlo Ana, Stojanović Gajo, Redžić Osman, Borojević Stojan, Todić Željko, Vasić Zdravko, Gošić Vlajko, Selimbegović Mirsad, Nosović Anđelko, Vidaković Srđan, Andić Nikola, Todorović Danilo, Jaredić Nikola, Jović Dragan, Šajgaj Josip, Đorđević Negoslav, Mešter Andrija, Brkić Beudina, Pavičević Boris, Đukić Nenad, B1ajer Marija, Luketić Antun, Popović Vlasta, Kulić Ivan, Muharemi Ekrem, Vukojević Željko, Luc Zdravko, Ljubetić Viktor, Topić Duško, Cvijanović Milan, Ljubičić Radislav, Požgajčić Zvonko, Ergović Ante, Relić Josip, Kordić Violeta, Krajina Šime, Pletikosić Ivan, Matić Dragica, Marković Aleksandra, Lozuj Stjepan, Vlahović Vlatka, Kolarević Zora, Svilar Rajka, Mihić Pavo, Brkić Ružica, Lujo Radojka, Čulić Ante, Vučković Mirolsav, Dolić Dušan, Bajić Milan, Vukušić Vladimir, Paun Darko, Matajić Ivan, Jurković Zdravko, Ljubišić Vesna, Nikić Željko, Janković Antun, Vujković Bosiljka, Banovac Stjepan, Čurić Mara, Čičak Marica, Jukić Mijat, Bodrožić Gordana, Opačak Dragutin, Jergović Ivka, Neličić Josip, Ferić Mitar, Bmadić Stipe, Marinić Marija, Matić Ivka, Gabrić Anđelka, Vladisavljević Pero, Babić Ivan, Kover1ica Božo, Bašić Drago, Brinzej Slavica, Čormatović Zorica.

PZ-0002 2. K-6/93 PONORAC LUKA, NIKODINOVIĆ LUKA, SIMEUNOVIĆ MIODRAG i DREKOVIĆ RAJKO, zbog kaznenog djela iz čl. 142. OKZRH, po optužnici ŽDO iz Požege na KT-82/92 od 27. siječnja 1993. g. protiv: I opt. LUKA PONORAC , sin Boška, rođ. 8. siječnja 1966. g. u lmljanima, općina Skender Vakuf, R BiH, sa zadnjim prebivalištem u Vraniću kbr.3., općina Požega, Srbin, poljodjelac, sada u bijegu, II opt. NIKODINOVIĆ LUKA, sin Milivoja, rođen. 9. veljače 1962. u Imljanima, općina Skender Vakuf, R BiH, sa zadnjim prebivalištem u Cr1jencima kbr.3, općina Požega, sada u bijegu, III opt. SIMEUNOVIĆ MIODRAG, sin Marka, rođ. 6.travnja 1960. g. u Cr1jencima, općina Požega, s!l zadnjim prebivalištem u Kutini, Aleja Vukovar kbr.2, sada li bijegu, IV opt. RAJKO DREKOVIĆ, sin Jovana, rođ. 13. srpnja 1955.g. u Bjelajcima, općina Pakrac, gdje je i imao prebivalište, sada u bijegu, u presudi, potvrđenoj na Vrhovnom sudu, K-6/93-8 oglašava ju se krivim što su: dana 28. kolovoza 1991. g. oko 13,00 sati u selu Lučinci, općina Požega kao pripadnici srbočetničkih formacija koje su bile locirane na Bučju te im je namjera bila ugrožavanje teritorija RH, naoružani došli u skladište prodavaonice PPK Kutjevo u kojoj je radio Željko Makarun, te uzeli od istog razne robe, a zatim pod prijetnjom oružja natjerali Željka Makaruna, da pođe s njima, te su ga odveli na Bučje gdje je Željko Makarun bio zatočen 42 dana, a zatim su ga fizički i psihički maltretirali, kao i druge zatočenike - civile sa područja Slavonije, izgladnjivali ih i tukli da bi nakon 42 dana zatočeništva razmijenili ga za srbočetničke ekstremiste koji su uhićeni na teritoriju RH, a postupajući za sve vrijeme dok je Željko Makarun bio zatočen na Bučju protivno 4. Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.g., dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba mučili civilno stanovništvo, te nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva opisano i kažnjivo po čl. 142. OKZRH,

pa se osuđuju: I opt. PONORAC LUKA, II opt. NIKODINOVIĆ LUKA, III opt. SIMEUNOVIĆ MIODRAG i IV opt. DREKOVIĆ RAJKO na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina svaki.

Oštećenik kao svjedok: Makarun Željko Svjedok: Mirko Žilić

PZ 0003 3. K-13/93 BOŽIČIĆ DORDE, zbog kaznenog djela iz čl. 128. OKZRH, po optužnici ŽDO iz Požege br.KT-2/94 od 8. rujna 1994. g., u kaznenom predmetu protiv: Opt. ĐORĐE BOŽIČIĆ, zvo "Đoko", sin Milana i Danice rođ. Čolić, rođen 9. studenog 1966.g. u Novskoj, sa zadnjim prebivalištem u ulici 1. maja kbr.26, Srbin, državljanin RH, sada nepoznata prebivališta, u presudi posl. br.K.13/93-24 od 3. travnja 1995. g., potvrđenoj u žalbenom postupku po odluci Vrhovnog suda RH, kojom se oglašava krivim što je: u vremenskom razdoblju od kraja studenog 1991. g. pa do 12. prosinca 1991. g. u Staroj Gradiški, kao pripadnik paravojne formacije tzv. "SAO Zapadne Slavonije" usmjerene na rušenje i onemogućavanje legalnih organa vlasti RH, kada su zarobljeni vojnici RH među kojima se nalazio i Živko Matekalo, učestvovao u zatvoru Stara Gradiška u njihovom saslušanju, maltretirajući ih pri tome, te tom prilikom postupajući protivno Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949.g., nanio laku tjelesnu povredu Živku Matekalu u vidu loma rebara, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao sa ratnim zarobljenikom, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti međunarodnog prava, surovog postupka sa ranjenima bolesnicima i ratnim zarobljenicima, opisano i kažnjivo po čl.128. OKZRH, pa se osudjuje: na kaznu! zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci. Oštećenik kao svjedok: Matekalo Živko Svjedok: Popović Damir

PZ 0004 4. K-17/93 ŽIVKOVIĆ MARKO, zbog kaznenog djela iz čl. 142. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO Požega broj KT-49/92 od 26. veljače 1996. g. protiv:

opt. ŽIVKOVIĆ MARKA, sin Georgija, rođen 8. svibnja 1952.g. u Staroj Gradiški, općina Nova Gradiška, sa prebivalištem u Št.Gradiški, Naselje P-4, osuđivan, sada nepoznata prebivališta, u pravomoćnoj presudi K-17/93-8 od 29. travnja 1993. godine, proglašen je krivim što je: u vremenskom razdoblju između mjeseca kolovoza i mjeseca prosinca 1991. g. u bivšem KPD Stara Gradiška u Staroj Gradiški i u mjestu Gornji Varoš, kao pripadnik nelegalne milicije tzv. "SAO Krajina", kršeći odredbe Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata osobno mučio maltretirao i nanosio ozljede civilnim osobama u Gornjem Varošu i zatočenim u KPD St. Gradiška i to: uhitio Viktora Mihajlinovića, zadavši mu teške tjelesne povrede izbijanjem dva zuba te ga rezao nožem po čelu, uhitio Matiju Filjevića iz Gornjeg Varoša i odveo ga u KPD St. Gradiška gdje je bio zatočen 52 dana, uhitio Željka Goladinovića u St. Gradiški, odveo ga u KPD gdje je bio zatočen 38 dana pri čemu ga je maltretirao udarao i tukao rukama i nogama, te sa grupom uniformiranih osoba, kao vođa grupe pljačkao imovinu civilnog stanovništva u Gornjem Varošu, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba mučio, hapsio, nečovječno postupao, nanosio patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja civilnom stanovništvu, te pljačkao njihovu imovinu, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva označeno i kažnjivo po čl. 142. st.1. OKZRH pa se osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina. Kazna po presudi prvostupanjskog suda u trajanju od 11 (jedanaest) godina je preinačena po odluci Vrhovnog suda RH na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina. Oštećenik kao svjedok: Viktor Mihajlinović, Matija Filjević, Željko Grladinović Svjedoci: Miodrag Novaković, Ružica Filjević, Mileva Matokanović, Ilija Bukvić, Živko Guberović.

PZ 0005 5. K-18/93 ČOKORAC NENAD, zbog kaznenog djela iz čl. 144. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi na KT-76/92 od 26. veljače 1993. g. protiv: opt. ČOKORAC NENADA, sin Andrije i Milke rođ. Vojnović, rođen 9. kolovoza 1966. g. u Novskoj sa posljednjim poznatim prebivalištem u Novskoj, ulica 5. maja kbr.29, općina Novska, Srbin, nepoznata boravišta, po presudi posl. br. K.18/93-6. od 15. travnja 1993. god., potvrđenoj u žalbenom postupku po odluci Vrhovnog suda RH

proglašen je krivim što je: tijekom mjeseca studenog 1991. g. u bivšem KPD St. Gradiška kao pripadnik tzv. milicije "SAO Krajina", u vrijeme oružane pobune dijela srpskog stanovništva u Zapadnoj Slavoniji i Posavini, protivno čl. 13 . Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, izdao naredbe da se zarobljeni pripadnici Hrvatske vojske tuku i muče, te tako naredio vojniku Pejiću zv. "Zagor" da pretuče zarobljenog vojnika Antuna Pelivanovića, što je isti učinio, a kojom prilikom je Antun Pelikanović zadobio uz niz lakih povreda prijelom IX i X rebra desno, te osobno tukao Radenka Klivu kablom žice, uslijed čega je Radenko Kliva zadobio, uz lake tjelesne povrede prijelom VIlI i IX rebra i oštećenje lijevog bubrega, što je teška tjelesna povreda, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava da se ratni zarobljenici muče i nanose im povrede tjelesnog integriteta, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika označeno i kažnjivo po čI.l44.st.1. OKZRH, pa se osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina. Oštećeni kao svjedok: Antun Pelivanović, Radenko Klibe Svjedok: Živko Matekalo i Antun Mareš.

PZ-0006 6. K-31/93 DELIĆ BOGDAN i ŠTEKOVIĆ STEVAN, zbog kaznenog djela iz čl. 120.st.1. OKZRH, po optužnici ŽDO iz Požege broj KT-81/92 od 25. ožujka 1993. g.,a po pravomoćnoj presudi, broj K-31/93-7 od 20. svibnja 1993. g. protiv: I opt. BOGDANA DELIĆA, sin Petra, rođ. 20. ožujka 1944. g. u Požegi, s prebivalištem u Rasnoj, općina Požega na kbr.25, Srbin, sada nepoznata prebivališta, II opt. STEVAN ŠTEKOVIĆ, sin Stojana i Ane rođ. Prodanović, rođenog 24. travnja 1966.g. u Požegi. sa prebivalištem u Opršincu kbr.l5, općina N.Gradiška, Srbin, nepoznata prebivališta, kojom se proglašavaju krivim što su: dana 29. kolovoza 1991. g. u prijepodnevnim satima u mjestu Koprivna, općina Požega, kao pripadnici tzv. "Teritorijalne obrane SAO Zapadna Slavonija", za vrijeme oružanih sukoba na području sjeverozapadnog dijela općine Požega i općine Pakrac, protivno odredbama čL31. i 34. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata zaustavili Dubravka Klanfara koji je svojim traktorom i

prikolicom prolazio cestom Striježevica - Milivojevci, sakupljajući mlijeko te je uperivši u istoga automatsku pušku, izvršili pretres, a zatim ga stavili u prikolicu i odvezli do sela Cikote, gdje su od njega prijeteći mu oružjem tražili podatke o postrojbama Hrvatske vojske i policije, o njihovom razmještanju i naoružanju a nakon toga odvezli u mjesto Bučje, općina Pakrac, gdje se nalazio sabirni logor i gdje su ga zadržali kao taoca 46 dana , sve do 13. listopada 1991. g. kad je razmijenjen s više osoba hrvatske nacionalnosti koji su na isti ili sličan način bili zatočeni za osobe lišene slobode zbog počinjenih krivičnih djela protiv RH, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba uzeli civilnu osobu za taoca i protuzakonito ga zatvorili, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva označeno i kažnjivo po čl. 120.st. 1. OKZRH, pa se osuđuju prvoopt. Bodgan Delić i drugoopt. Stevan Šteković, svaki, na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, pravomoćno. Oštećenik kao svjedok: Dubravko Klanfar

PZ 0007 7. K-61/93 LUŽAJIĆ ZORAN I BORJANIĆ STANKO, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO iz Požege broj KT-81191 od 2. rujna 1993. g., a u presudi poslovni br. K. 61193-9. od 7. listopada 1993. g., koja je u dijelu koji se odnosi na optuženika Stanka Borjanića potvrđena, dok je ukinuta i vraćena sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u dijelu koji se odnosi na optuženika Zorana Lužajića, - a po odluci Vrhovnog suda RH u žalbenom postupku, te je cijeli spis prenešen u K-ll/94, dakle, po presudi K-61193-9. u kaznom predmetu protiv: 1. I-opt. ZORANA LUŽAJIĆA, sina Milana i Savke rođene Savić, rođen 18. ožujka 1965. g. u Novoj Gradiški, Srbina, drž. RH, sa zadnjim prebivalištem u Okučanima, oženjenog, otac jednog djeteta, nalazio se u pritvoru od 10. rujna do 14. listopada 1991. godine, sada u bijegu, sada nepoznata boravišta, i 2. II-opt. STANKA BORJANIĆA, zvo "Jordan", sina Jove i Anđe rođene Borjanić, rođenog 29. ožujka 1919. g., sa zadnjim prebivalištem u Okučanima, Srbina, drž. RH, umirovljenika, sada u bijegu, nepoznata boravišta, kojom se proglašavaju krivim što su: priključivši se srpskim ekstremistima i odmetnicima od legalne vlasti Republike Hrvatske, kada je u Okučanima izbila oružana pobuna I-opt. Zoran Lužajić

prihvatio se funkcije komandira stanice Milicije Okučani pri tzv. "SAO Krajina", a IIopt. Stanko Borjanić priključivši se odmetničkoj vojsci, kada su zarobljeni mještani sela Kosovac, u namjeri da ih razmjene sa legalnim organima vlasti za četnike koji su na tom području lišeni slobode, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.g., kada je dana 26. kolovoza 1991. godine u Okučane iz Kosovca došao građanin Antun Čorak da bi provjerio da li je njegov otac koji je od srpskih ekstremista uhvaćen kao talac živ, Zoran Lužajić naredio da se Antun Čorak liši života, koju je naredbu Stanko Borjanić izvršio na način da je Antunu Čorku ispalio u lijevu sljepoočnicu. tjemenun regiju hitac iz pištolja can. 9 mm, zadavši smrtonosnu povredu Antun Čorku, d a k l e, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba prvooptuženi Lužajić Zoran naredio, a drugooptuženi Stanko Borjanić izvršio naredbu da se civilno stanovništvo ubija, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se prvooptuženi Lužajić Zoran osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, a što je Vrhovni sud RH po žalbi ukinuo i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a drugooptuženi Stanko Borjanić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, što je potvrđeno po odluci Vrhovnog suda RH Oštećnik kao svjedok: NADA ČORAK. Svjedoci: MILAN MLINEK, ANTUN MLINEK, FRANJO KOZMAN i JOSIP HERCEG.

PZ 0008 8. K-47/93 ZORAN LUŽAJIĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi broj KT-69/91 od 10. prosinca 1993. g., u presudi koja je u žalbenom postupku potvrđena 'Vrhovnom sudu RH, broj K-47/9312 od 31. siječnja 1994. godine, protiv: ZORANA LUŽAJIĆA, sina Milana i Savke rođene Savić, rođen 18. ožujka 1965. g. u Novoj Gradiški, Srbina, drž. RH, sa zadnjim prebivalištem u Okučanima, oženjenog, oca jednog djeteta, nepoznata boravišta, kojom je proglašen krivim što je: u vremenskom razdoblju od početka kolovoza do rujna 1991. godine, u Okučanima, općina Nova Gradiška, stupivši u kontakt sa organiziranom grupom osoba koja se odmetnula od legalne vlasti RH u namjeri da oružjem stvaraju nemir, nesigurnost i ugrožavanje građana na teritoriju RH i time ugroze ustrojstvo RH, te se zadužio za oružje kod tzv. "SAO Krajina" učestvujući kao voda u akcijama

usmjerenim na zarobljavanje pripadnika ZNG, te tako u razdoblju od 16. do 29. kolovoza 1991. godine u vremenu kad je zarobljen pripadnik ZNG RH Josip Herceg istoga sa grupom četnika zlostavljao, tukao nogama i rukama, zadavši Josipu Hercegu potres mozga, prijelom nosnih kostiju, krvne podljeve po cijelom tijelu, koje su povrede teške naravi, te zlostavljao i ostale zarobljene pripadnike ZNG na način da im se prijetio kako neće živi izaći iz zarobljeništva, kako je Nova Gradiška pala, a zatim je naredio da se istima oduzme odjeća vršeći na taj način pritisak psihičke prirode na zarobljenike Ivana Marjanovića, Ivana Vinkeševića, te Đuru Mikanovića, a sve postupajući protivno Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. g., d a k l e, kršeći pravila međunarodnog prava mučio i nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima, te im nanosio velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti međunarodnog prava, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, opisan i kažnjiv po čl. 122. OKZRH, pa je Zoran Lužajić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina. Oštećenici kao svjedoci: Đuro Mikanović, Ivan Marjanović, Ivan Vinkešević i Josip Herceg.

PZ 0009

9. K-11/94 ZORAN LUŽAJlĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO Požega broj KT-81191 od 2. rujna 1993. godine,

po presudi posl. br. K.11/94-26. od 28. travnja 1994. ,koja je u žalbenom postupku po odluci Vrhovnog suda RH potvrđena,u kaznenom postupku protiv: Optuženika ZORANA LUŽAJIĆA, sina Milana i Savke rođene Savić, rođenog 18. ožujka 1965. g. u Novoj Gradiški, Srbina, drž. RH, sa zadnjim prebivalištem u Okučanima, oženjenog, otac jednog djeteta, nalazio se u pritvoru od 10. rujna do 14. listopada 1991. godine, sada nepoznata prebivališta, kojom je proglašen krivim što je: priključivši se srpskim ekstremistima i odmetnicima od legalne vlasti RH, kada je u Okučanima izbila oružana pobuna, optuženik Zoran Lužajić prihvatio se funkcije komandira stanice milicije Okučani pri tzv. "SAO Krajina", te kad su zarobljeni mještani sela Kosovac, kako bi ih se razmjenilo sa legalnim organima vlastima za četnike koji su na tom području lišeni slobode, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, dana 26. kolovoza 1991. godine kada je u Okučane iz Kosovca došao

građanin Antun Čorak da bi provjerio da li je živ njegov otac koji je od srpskih ekstremista uhvaćen kao talac, optuženik Zoran Lužajić naredio Stanku Borjaniću, a ovaj naredbu izvršio, da se Antun Čorak liši života, te po naredbi Stanko Borjanić ispalio u lijevu sljepoočnu tjemenu regiju Antunu Čorku hitac iz pištolja call.9.mm, zadavši mu smrtonosnu povredu, d a k l e, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, naredio da se civilna osoba ubije, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se optuženik Zoran Lužajić osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina. Oštećenici kao svjedoci: Nada Čorak, Stjepan Čorak. Svjedoci: Milan Mlinek, Antun Mlinek, Franjo Kozman i Josip Herceg.

PZ 0010 10. K-85/94 NATAŠA BOŽIĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi, broj KT-50/92-6 od 22. prosinca 1994. g., u pravomoćnoj presudi posl.broj K-85/94-7 od 21. svibnja 1996. godine, u kaznenom predmetu protiv: Optuženice NATAŠA BOŽIĆ, kći Milutina i Ljerke, rođene 7. travnja 1970.g. u Novoj Gradiški, s posljednjim prebivalištem u Kovačevcu 19, sada nepoznata boravišta, Srpkinja, studentica, je proglašena krivom što je: od kolovoza 1991. godine do prosinca iste godine, na području Okučani-Nova Gradiška uključivši se u redove tzv. "milicije SAO Krajine", koja je djelovala u okviru srpsko-četničke organizacije, imajući za cilj rušenje legalne vlasti u Republici Hrvatskoj i stvaranje teritorija pod okrivljem "velike Srbije" kada su na području sela oko Okučana vršene agresije nad civilnom stanovništvom koje je otpremano u logore Stara Gradiška i Okučani i to od listopada 1991. godine na dalje, protivno odredbi čl. 3.IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.g., u zatvoru Okučani sa više pripadnica tzv. "milicije SAO Krajine" sudjelovala u zlostavljanju civilne zatočenice Terezije Grgić na način da je ista od navedenih odmetnica natjerana da Darku Sanickom, jednom od zatočenika sisa spolni ud, pri čemu je električnom palicom udarana i žarena po leđima i stopalima, zatim šamarala i tukla zatočenika Željka Žužića, te ga tjerala da joj liže čizme, na taj način vređajući

njihovo dostojanstvo, d a k l e, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, mučila i nečovječno postupala prema civilnom stanovništvu, čime je počinila kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH, te je Nataša Božić osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina.

Oštećenica kao svjedokinja: Terezija Grgić. Svjedoci: Matija Filjević, Mato Guberović.

PZ 0011 11. K-4/95 JOVAN PETKOVIĆ I RAJKO ILISIĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi KT-34/94-8 od 19. siječnja 1995.g., u pravomoćnoj presudi K-4/95-1O. od 6. lipnja 1996. godineu kaznenom predmetu protiv: 1. -opt. JOVANA PETKOVIĆA, sina Bogdana i Dragice rođene Perić, rođenog 10. svibnja 1972. godine u Pakracu, sa zadnjim prebivalištem u Lavskoj 67, opć. Novska, sada nepoznata boravišta, Srbina, drž. RH, 2. II-opt. RAJKA ILISIĆA, sina Ilije i Savke, rođen 14. srpnja 1956.g. u Banja Luci, sa zadnjim prebivalištem u Vrbovljanima 7, opć. Nova Gradiška, Srbina, oženjenog, oca jednog djeteta, sada nepoznatog boravišta, kojom se oglašava ju krivima što su: tijekom kolovoza i rujna 1993. godine u Staroj Gradiški, koja je bila privremeno okupirana od srbo-četničkih formacija, koje su za cilj imale na teritoriju RH uspostavljanje tzv. "velike Srbije" u kojoj su odmetnici otvorili logor za ratne zarobljenike i civilno stanovništvo, Jovan Petković i Rajno I1isić, kao pripadnici tzv. "milicije SAO Krajina" u logoru u kojem se nalazila kao ratni zarobljenik pripadnika ZNG Nova Gradiška Nevenka Preradović, u više navrata prijetili joj da će je ubiti, repetirali oružje prema istoj, kako bi potkrijepili svoje prijetnje, odvodili ju u prostorije zatvorskih stražara, protiv njezine volje zlostavljali je, nad istom u više navrata izvršili seksualni čin, nanoseći joj kako fizičke, tako i psihičke boli, te joj govorili da ukoliko bude pričala o događaju bit će likvidirana, pri čemu su postupali protivno Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. godine,

d a k l e, kršeći pravila međunarodnog prava, mučili i nečovječno postupali prema ratnoj zarobljenici, te joj nanijeli velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, opisano i kažnjivo po čl. 122. OKZRH, pa su Jovan Petković i Rajko Ilisić osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, svaki. Oštećenika kao svjedok: Nevenka Preradović.

PZ 0012 12. K-38/95 MIROSLAV VUJIČIĆ i DRAGAN PAVIĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 120.st.l. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi, KT-31195 od 12. srpnja 1995.g., u pravomoćnoj presudi poslovni broj: K-38/95-25 od 17. listopada 1995.g., protiv: 1. Optuženik MIROSLAVA VUJIČIĆA, sina Milenka i Stojanke rođene Majstorović, rođenog 23. listopada 1967. g. u Pakracu, s posljednjim prebivalištem u Donjim Grahovljanima 82, Srbina, bez državljanstva, neosuđivan, nalazi se u pritvoru, 2. Optuženik DRAGANA PAVIĆA, sina Milana i Nade rođene Marković, rođenog 9. srpnja 1965. godine u Pakracu, sa zadnjim prebivalištem Donji Grahovljani 23, a u tijeku rata je boravio, ulica Vinogradska 53, Srbina, sada bez državljanstva, vodi se kazneni postupak kod Vojnog suda u Bjelovaru zbog kaznenog djela iz čl. 244. st. 2. u v. čl. 236. KZRH, gdje mu je izrečena nepravomoćna presuda na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, nalazi se u pritvoru, kojom se oglašava ju krivima što su: priključivši se mjeseca kolovoza 1991. godine paravojnim formacijama koje su za cilj imale rušenje ustavom utvrđenog poretka RH, te stvaranje tzv. "velike Srbije", protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.g., dana 18. srpnja 1992. godine oko 09,00 sati, došli do šume zvane "Branjevina" u blizini sela Barice gdje su civilne osobe Ivan Fi1ipin i Jaga Filipin kosili travu, te u namjeri da ih usmrte bez ikakvog razloga pucali na njih rafalno iz automatskog oružja kao i pojedinačnim hicima, kojom prilikom je Ivan Fi1ipin zadobio prostrijele rane lijeve nadlaktice tako da je uslijed iskrvarenja umro, a Jaga Fi1ipin brojne prostrijele rane glave i grudnog koša uslijed čega je trenutno nastupila njena smrt,

d a k I e, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba izvršili napad na pojedine civilne osobe kojeg je posljedica smrt dvije osobe, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog članka Miroslav Vujičić i Dragan Pavić osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina, svaki. Oštećenik: Zdenko Filipin. Svjedok: Ivan Rendić.

PZ 0013 13. K-41/95 PETAR BAŽDAR, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi broj KT-60/95-7 od 29. kolovoza 1995. godine, po pravomoćnoj presudi broj K-41/95-39 od 15. rujna 1995. godine, protiv: PETRA BAŽDARA, sina Ostoje i Ane rođene Oljača, rođenog 16. rujna 1949. godine u Omanovcu, s posljednjim prebivalištem u Japagi 27, nalazi se u Okružnom zatvoru u Požegi, Srbina. drž. RH, kojom je oglašen krivim što je: na dan 4. svibnja 1993. godine, oko 07,00 sati, u Pakracu, u ulici Slunjskog odreda, zajedno s Brankom Bjelanom i Predragom Gužvićem, svi naoružani automatskim i poluautomatskim puškama i pripadajućom količinom streljiva kao pripadnici paravojnih formacija koje su za cilj na teritoriju RH imale stvaranje tzv. "SAO Zapadna Slavonija", na području razgraničenja, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, uhitio Stjepana Piceka, te ga vezao špagom, a zatim mu na glavu stavili vestu, te uz prijetnju da će ga zaklati, udarcima nogama, rukama i kundacima odveli ga na privremeno okupirano područje, gdje su ga predali vojnoj policiji srpske paravojske koja ga je sprovela u zatvor Stara Gradiška, gdje je bio zadržan do dana 17. studenog 1993. godine, kada je razmijenjen, d a k l e, što je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba drugoga protupravno zatvorio, čime je učinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog članak Petar Baždar osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.

Oštećeni kao svjedok: Stjepan Picek.

PZ 0014 14. K-42/95 MIHAJLO KULAŠ i JOVAN PROKOPIĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, - ovaj predmet (spis) se u ovom trenutku nalazi na Vrhovnom sudu RH povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, a koji je u tijeku; po optužnici ŽDO u Požegi broj KT-26/95 po presudi K-42/95-34 od 23. siječnja 1996. godine koja je u žalbenom postupku u presudi Vrhovnog suda RH preinačena u odluci o kazni,te je kazna zatvora od 14 (četrnaest) godina preinačena u kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina,u kaznenom predmetu protiv: I Optuženika MIHAJLA KULAŠA, sina Đure i Stane rođene Vukovratović, sa zadnjim prebivalištem u Pakracu, ulica M. Stanivukovića kbr. 29, rođen 25. kolovoza 1925. godine u Kukunjevcu, općina Pakrac, Srbin, sa zadnjim državljanstvom bivše SFRJ, umirovljenik, udovac, otac troje punoljetne djece, sa završenih četiri razreda osnovne škole, posjeduje kuću u Pakracu i šest kj. zemlje u Kukunjevcu, osuđivan, nalazi se u pritvoru na izdržavanju kazne, II Optuženik JOVAN PROKOPIĆ zvani "Joco", sin Đure i Mileve, rođene Milošević, sa zadnjim prebivalištem u Pakracu, sada Trg. Kralja Tomislava kbr. 8, rođen 4. prosinca 1948. godine u Sažijama, sada općina Brestovac, Srbin, sa zadnjim državljanstvom bivše SFRJ, krojač i ugostitelj, oženjen, otac dvoje djece, starih 22 i 24 godine, posjeduje kuću u Pakracu i 8 kj. zemlje u Sažijama, vojsku služio u bivšoj JNA 1967/68., nalazi se u pritvoru, sada na izdržavanju kazne. kojom se proglašavaju krivima što su: dana 11. listopada 1991. godine, oko 09,00 sati u tada okupiranom dijelu Pakraca na Gavrinici, u šljiviku, u blizini štaba tzv. "vojske RSK", protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. g., iz skupine zarobljenih civilnih osoba izdvojili Milana Sinjakovića, odveli ga u jednu šupu, gdje su mu zavezali ruke, a nakon toga ga mučili i zlostavljali na način da ga je II-opt.Jovana Prokopića kao pripadnik navedene formacije zavezao žicom za stablo šljive, te mu nožem vadio oči i rezao ga po licu, a zatim naredio njegovoj supruzi Mariji Sinjaković da iskopa raku za svog muža, nakon čega je I-opt. Mihajlo Kulaš iz vojničkog karabina ispalio četiri hica u Milana Sinjakovića i usmrtio ga, nakon čega ga je II-opt. Jovan Prokopić odvukao do iskopane rake i u istu ga je gurnuo, d a k l e, kreći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije ubijali, mučili i nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu i ubili jednu civilnu osobu,

čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH, te se Mihajlo Kulaš i Jovan Prokopić osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od po 14 (četrnaest) godina, svaki. Svjedoci: Marija Sinjaković, Marija Pintarić, Dragica Krimer, Nada Sljepčević, Magdalena Vondrak i Dragan Srbljan.

PZ 0015 15. K-50/95. PREDRAG SARAJLIJA, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OK.ZRH, po optužnici ŽDO u Požegi, broj KT-27/94 od 13. rujna 1995. godine, po presudi K-50/95-43 od 30. siječnja 1996.g. potvrđenoj u žalbenom postupku po odluci Vrhovnog suda RH, u kaznenom predmetu protiv: Optuženika PREDRAGA SARAJLIJE, sina Stojana i Ljubice rođene Kablar, sa zadnjim prebivalištem u Pakračkim Batinjanima 71a, rođen 10. listopada 1963. g. u Pakracu, oženjenog, oca dvoje djece, vojsku služio u bivšoj JNA 1982.g., čina kapetana, neosuđivanog, nalazi se u pritvoru od 30. lipnja 1995. godine, sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava, a kojom se optuženi oglašava krivim što je: dana 7. rujna 1991. godine, u Pakračkim Vinogradima protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, zajedno sa Zoranom Pejakovićem, Slobodanom Marićem, Predragom Prodanovićem i Nedjeljkom Ivičićem učestvovao u uhićenju civila Miler Zvonimira, Nađ Željka, Skeledžija Stipe, Djak Gorana, Šmit Marijana i Nađ Drage,koje je izvršeno pod prijetnjom oružja te je naređeno navedenim osobama da vlastitim odjevnim predmetima vežu sebi oči, a zatim su sprovedeni u selo Kraguj, a odatle u logor na Bučje, pri čemu su isti putem zlostavljani na način da su udarani kundacima pušaka, rukama i nogama po tijelu, te navedeni civili bili zatočeni u logoru kao taoci sve do 16. siječnja 1992. godine kada su u Staroj Gradiški razmijenjeni za četnike, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, uzimao taoce, . čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, označeno po čl.120.st.1. OK.ZRH, te se temeljem istog članka optuženik Sarajlija Predrag osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina. Svjedoci: Miler Zvonimir, Marijan Šmit, Željko Nađ, Stipe Skeledžija, Đak

Goran i Nađ Drago.

16.K-52/95

PZ 0016

STANISAVLJEVIĆ MILANKO, zbog kaznenog djela iz čl. 120.st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO Požega br. KT-51195 od 14. rujna 1995. g., po presudi broj K52/95-11 od 13. listopada 1995. g., potvrđenoj u žalbenom postupku a po odluci Vrhovnog suda RH, u kaznenom predmetu protiv: opt. STANISAVLJEVIĆ MILANKA, sin Steve i Ane rođ. Ranić, sa zadnjim prebivalištem u Pakracu ulica Kneza Branimira kbr.99, rođenog 2. siječnja 1951. g. u Donjoj Vrijesi, općina Đurovac, Srbin, državljanin RH, službenik bez zaposlenja, oženjen, otac dvoje punoljetne djece, vojsku služio u bivšoj JNA ima čin poručnika, neosuđivan, na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava po .kojoj je oglašen krivim što je: u vremenskom razdoblju od 19. kolovoza 1991. g. do 14. prosinca 1991.g. dobrovoljno se priključivši paravojnim formacijama kojima je cilj bio rušenje Ustavom utvrđenog poretka RH, te stvaranje tzv . "Velike Srbije", protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.g., zaposlen kao' stražar u koncentracijskom logoru zatvoru "Bučje", gdje su protuzakonito dovedene i kao taoci protuzakonito zatvarane osobe hrvatske narodnosti, s ciljem da se tim osobama nanese velike patnje, ozljede tjelesnog integriteta i teško naruši zdravlje, a gdje su se između ostalih nalazili kao zatočenici taoci Zvonimir Klaić, Zlatko Erlbek, Zvonimir Miler, Željko Nađ, Marijan Šmith, Goran Srnko, Josip Jakša, te kasnije iz logora odvedene i ubijene osobe Marijan Petrovečki, Darko Petrovički, Damir Rambousek, Mirko Zelić, Jura Blažević, Bohumil Dostal i Dražen Takač, te osobno sudjelovao prigodom primjenjivanja mjera zastrašivanja i protuzakonitog dovođenja i zatvaranja navedenih osoba u koncentracijski logor, nanosio im velike patnje i teško narušavao zdravlje na način što je Zlatka Erlbeka i Marijana Šmitha tukao batinama, plastificiranim električnim kablovima , nogama i drugim podesnim sredstvima, posebno grupe zatvorenika odvodio i prisiljavao ih na prinudni rad oko mjesta Bučje i u okolnoj šumi, te zajedno sa stražarima navedenog logora provodio mjere izgladnjivanja na način što su zatvorenicima uskraćivali pravo na dostatne i redovite obroke hrane, što je dovelo do teškog narušenja njihovog zdravlja, ozljeda tjelesnog integriteta i velikih psihičkih patnji, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, primjenjivao mjere zastrašivanja, osobno sudjelovao u protuzakonitom odvođenju i zatvaranju civila u koncentracijski logor, prisilno ih odvodio na prinudni rad te ih svjesno podvrgavao gladovanju na koji

način su im nanošene velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, što je dovelo do teškog narušavanja njihovog zdravlja, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisano i kažnjivo po čl.120.st.1. OKZRH , stoga se temeljem istog članka optuženik Stanisavljević Milanko osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina. Oštećenici kao svjedoci: Goran Srnko, Josip Jakša, Marijan Šmith, Zvonimir Miler, Zlatko Erlbek, Zvonimir Klaić i Željko Nađ.

PZ 0017 17. K-66/95 KAURIN VLADO, zbog kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH, po optužnici ŽDO Požega br. KT-20/94-23, od 13. studenog 1995.g. , po presudi K-66/95-29. od 4. ožujka 1996. g. , potvrđenoj u žalbenom postupku po odluci Vrhovnog suda RH u kaznenom postupku protiv optuženika KAURIN VLADE, sin Đorđa i Zorke rođ. Kozomara, rođen 23. listopada 1961.g. u mjestu Uljanik općina Daruvar, s posljednjim prebivalištem u Pakracu, Vinogradska ulica br.19, kovinotokar, neosuđivan, Srbin, državljanin RH, nalazi se u pritvoru od 13. svibnja 1995.g. sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava, po kojoj je oglašen krivim što je: dana 4. svibnja 1993.g. između 14,00 i 15,00 sati na privremeno okupiranom području općine Pakrac, kao pripadnik tzv. "Jedinice TO Pakrac SAO Krajine", zajedno sa drugim osobama u blizini crte vojnog razgraničenja u Psunjskoj ulici u Pakracu uhitio Nenada Marijanovića zvo "Rambo" pripadnika Hrvatske vojske, Domobranske bojne Pakrac, te ga zatvorio u podrum nedovršene zgrade u šumi "Čukur", a potom istog dana bez ikakvog opravdanog razloga usmrtio na način da je u njega ispalio veći broj metaka iz automatske puške kojom prilikom je Nenad Marijanović zadobio tri prostrijelne rane grudnog koša i trbuha i prostrijeli podlaktice desne ruke uslijed kojih ozljeda i iskrvarenja trenutno nastupila njegova smrt, da bi ga potom optuženik zajedno sa drugim osobama bacio u bunar u naselju Vinogradi u Pakracu da bi njegovo tijelo bilo nakon 2 mjeseca izvađeno iz spomenutog bunara i potom razmijenjeno na dan 12. srpnja 1993.g., kojim postupcima je optuženik postupio protivno Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949.g., dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba lišio života ratnog zarobljenika,

čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika opisano i kažnjivo po čl. 122. OKZRH, pa se temeljem istog članka optuženik Kaurin Vlado osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina. Svjedoci: Dario Erlbek, Miroslav Vujčić, Đurđica Kaurin, Mirko Bosanac, Nikola Dragušin, Jovo Marušić, Željko Milanković.

PZ 0018 18. K-20/96 RADIĆ MIĆO I LUKIĆ DUŠAN, zbog kaznenog djela iz čl. 120.st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi broj KT-35/96 od 3. srpnja 1996. godine, u presudi K 20/96-24 od 13. siječnja 1997. godine, potvrđenoj u žalbenom postupku po odluci Vrhovnog suda RH, u kaznenom postupku protiv: I opt. MIĆO RADIĆ, sin Jovana rođen 11. ožujka 1970. godine u Japagi, s posljednjim prebivalištem u Japagi, Srbin, sada nepoznata boravišta u RH, II opt. DUŠAN LUKIĆ, sin Mane, rođen 20. svibnja 1974. godine u Pakracu, s posljednjim prebivalištem u Japagi, J. Markovića 44, Srbin, sada nepoznata boravišta u RH, kojom se proglašavaju krivim što su: dana 17. veljače 1993. godine oko 16,45 sati u Pakracu protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, kao pripadnici paravojnih formacija koje su za cilj imale na teritoriju Republike Hrvatske za cilj imale stvarati tzv. "Veliku Srbiju", naoružani automatskim puškama call. 7,62 mm, krenuli s privremeno okupiranog područja na Gavrinici te prešavši liniju razgraničenja ušli u dubinu teritorija Republike Hrvatske, pa kada su došli u Školsku ulicu, između petlje i medicinskog centra Pakrac, postavivši zasjedu uz cestu sačekali su nailazak traktora "Zetor" koji je naišao iz pravca Filipovca, a na kojem su se nalazili Robert Ivanović i Petar Sič, te u namjeri da ih usmrte iz automatskih pušaka otvorili vatru po traktoru, kojom prilikom je od većeg broja ispaljenih projektila Robert Ivanović zadobio strijelne rane desnog lakta i lijeve nadlaktice i višestruke strijelne rane leđa i grudnog koša, sa prostrjelom srca, koje povrede su dovele do njegove smrti, a Petar Sič zadobio je strijelnu ranu lijeve strane vrata sa višestrukim prijelomima zatiljnih kostiju i vratnog kralješka te jako nagnječenje mozga, koje povrede su izazvale smrt Sič Petra, d a k l e, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba izvršili napad na pojedine civilne osobe koji za posljedicu ima smrt ljudi, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni

zločin protiv civilnog stanovništva označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog propisa optuženici Radić Mićo i Lukić Dušan osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina SVAKI. Svjedok: Nikola Dragušin.

PZ 0019

K.70/94. SIMIĆ NOVICA, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH,

po optužnici ŽDO Požega, broj KTR.88/92-35. od 25. listopada 1994. godine, u presudi po u nepravomoćnoj presudi pos I. br. K. 70/94-12. od 29. svibnja 1997. godine, koja se nalazi po žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu protiv: Optuženika Novice Simića, sina Trajka, rođen 13. kolovoza 1943. godine u Bojniku, Republika Srbija, oženjen, otac dvoje djece, sa završenom visokom školom, Srbin, generalmajor tzv "Vojske Republike srpske", sada nepoznatog boravišta na teritoriju RH, kojom je proglašen krivim što je : U vremenskom razdoblju od 18. lipnja 1991. godine do mjeseca lipnja 1992. godine kao zapovjednik dijela oružanih snaga tzv "SAO Krajina" na dijelu ratišta od rijeke Save do podpsunskih sela općina Nova Gradiška, kršeći odredbe Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, a za vrijeme oružane pobune dijela srpskog stanovništva na području zapadne Slavonije, izdao zapovijedi da se avionski, te topništvom gadjaju civilni objekti u Novoj Gradiški i širem području oko Nove Gradiške, iako se isti nisu nalazili na liniji sukoba, a niti su bili u blizini vojnih ciljeva, te je na takav način došlo do ranjavanja većeg broja civila, a uslijed topničkih napada smrtno su stradali Trupinić Blaženka, Vitković Ilija, Tomić Milan, Zukanović Amalija, Zukanović Vjekoslav, Bilić Josip, Grgić Marija, Kraljić Nevenka, Rapaić Sofija, Marinović Matija i Štrbac Predrag, dok je na privrednim objektima i to objektu VP "Grafopapir" Nova Gradiška, uslijed granatiranja i topničkih napada nastala imovinska šteta u kunskoj protuvrijednosti od 100.500,00 DEM, na zgradi bolnice Nova Gradiška šteta velikih razmjera, na objektu GP "STRMAC" Nova Gradiška, šteta u kunskoj protuvrijednosti 16.631,00 DEM, na objektu Zavoda za zapošljavanje Nova Gradiška, imovinska šteta u kunskoj protuvrijednosti od 26.678,00 DEM, na objektima Republičkoj fonda socijalne skrbi Nova Gradiška, šteta većih razmjera, na objektima "Croatia Osiguranja" šteta od 51.585,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti, na objektima DP "S.S. Jucko" imovinska

šteta u vrijednosti od 1.055.620,00 HRD, na objektima autobusnog kolodvora imovinska šteta znatnih razmjera, na objektima DP "Zlata" Nova Gradiška, šteta u iznosu od 176.760,00 DEM, na objektima poduzeća "TANG" Nova Gradiška, šteta velikih razmjera, te na objektima Tvornice stočne hrane i klaonice" Nova Gradiška znatna materijalna šteta, a štete su nastale i na obiteljskim zgradama u blizini navedenih objekata, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naređivao da se izvrši napad na civilno stanovništvo, kojega je posljedica smrt i teške tjelesne ozljede ljudi, te da se uništava imovina stanovništva, što nije opravdano vojnim potrebama, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog članka optuženik Simić Novica osudjuje na kaznu zatvora od 20" (dvadeset) godina. Svjedoci: Zlatko Kokanović, Julijana Bilić, Ivan i Ivanka Zukanović, Željko Stjepan Trupinić i Ivan Marinović.

PZ 0020 K. 56/95 KRAJNOVIĆ LUKA, SVAKIDAN VELJKO, KOMLENAC MILUTIN, DAMJANOVIĆ GOJKO, LJUBIČIĆ ŽELJKO, VUKADINOVIĆ MILAN i KRAJNOVIĆ MILAN, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. i čl. 122. OKZRH, a po optužnici ŽDO Požega broj KT.38/95-39. od 11. listopada 1995. godine, u nepravomoćnoj"presudi posl. br. K.56/95-29. od 15. ožujka 1996. godine, a ista se nalazi na Vrhovnom sudu RH u žalbenom postupku, u kaznenom predmetu protiv: I optuženika Luka Krajnović, sin Milana i Stane, rođene Rusmir, rođen 13. prosinca 1951 godine u Pakracu, sa zadnjim prebivalištem u Kusonjama, ulica P.Praljka bb, oženjen, otac dvoje malt. djece, sa završenim V stupnjem drvnoprerađivačkog smjera, Srbin, nalazio se u pritvoru, sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava, II optuženik Veljko Svakidan, sin Petra i Ljube, rođene Kranjčević, rođen 16. lipnja 1955. godine u Šibovu, gdje je i živio kbr. 43., općina Daruvar, Srbin, drž. RH, prometni tehničar, oženjen, otac dvoje malt. djece, bez imovine, bio u pritvoru, sada

na izdržavanju kazne u KZ lepoglava, III Optuženik Komlenac Milutin- optužba odbijena, spis ustupljen vojnom sudu Bjelovar, IV optuženik Gojko Damjanović, sin Živka i Ljube, rođene Romanić, rođenog 4. srpnja 1953. godine u Kusonjama, gdje je i živio, ulica M. Stanivukovića 17, Srbin, drž. RH, razveden, otac dvoje malt djece, bio u pritvoru, sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava. V optuženik Željko Ljubičić, sin Mirka i Ruže, rođene Vukotić, rođen 3. lipnja 1965. godine, sa zadnjim prebivalištem u Dubravama, općina Bos. Gradiška, Srbin, sa završenom srednjom školom, neoženjen, nalazio se u pritvoru, sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava, IV optuženik Vuković Milan - optužba odbijena i VII optuženik Krajnović Milan - optužba odbijena, kojom su proglašeni krivima: što su dana, 1. dana 8. rujna 1991. godine, u Kusonjama, općina Pakrac kao pripadnici srb o-terorističke organizacije, koja je za cilj imala rušiti Ustavom utvrđeno uređenje RH i na dijelu teritorija RH stvoriti tzv . "Veliku Srbiju", nakon što su učestvovali u zarobljavanju pripadnika Hrvatske policije i vojske Miroslava Černaka, Stipu Gadža, Tadiju Martića, Vladimira Krivačića, Marinka Cmoboja, Nedeljka Pekića, Nikolu Denusa, Zlatka Pavlovića, Igora Stipetića, Stjepana Kolara, Petra Gribešu, Željka Beseka, Dubravka Štefulinca, Marijana Dukića, Marija Posarića, Stjepana Manića, Antu Tandaru, Ivana Pavića, Maro Čenčara i Matu ivančića, koji su se sklonili u jednu kuću u selu Kusonje, protivno odredba Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. godine iz raznog vatrenog oružja izvršili napad pucanjem na kuću i unutrašnjost kuće u kojoj su bili navedeni ratni zarobljenici, te je napad trajao do jutarnjih sati 9. rujna 1991. godine do kada je usmrćeno u kući djelovanjem vatrenog oružja trinaest hrvatskih vojnika zarobljenika, a on što su preživjeli ratni zarobljenici Miroslav Černak, Ante Tandara, Vladimir Krivačić, Nedeljko Pekić, Petar Grubiša, Mario Posarik i Vlatko Pavlović iz kuće podignutih ruku izišli van, I optuženik Luka Krajnović, kao jedan od naredbodavaca napada naredio je i učestvovao uvezivanju živom navedenih zarobljenika, a zatim su isti od pripadnika srbo-četničkih formacija udaranih tupo tvrdim predmetima po glavi i tijelu, te im je pucano iz vatrenog oružja u dijelove tijela, pri čemu su i oni zadobili smrtonosne povrede, da bi potom svih dvadeset mrtvih tijela ratnih zarobljenika odmetnici bagerom zatrpali u zajedničku grobnicu napravljenu uz cestu kod sela Brusnik, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, nečovječno postupali prema ratnim zarobljenicima, mučili ih i ubili, II Optuženik Veljko Svakidan, sam

2. tijekom kolovoza 1991. godine pridruživši se u > Pakracu srbvo-četničkoj formaciji koja je za cilj imala na teritoriju RH stvaranje tzv "Velike SRbije", te nakon što je navedeno područje privremeno okupirano od strane odmetnika, koji su na Bučju, formirali logor u kojem su mučeni i ubijani civili i ratni zarobljenici nesrpske nacionalnosti protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanski osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, koncem kolovoza 1991. godine kao operativac tzv "SAO Zapadna Slavonija" u logoru Branešci ispitivao zatočenog civila dr. Ivana Šretera, koji je fIzički i psihički bio zlostavljan, te neutvrđenog dana u kolovozu 1941. godine i likvidiran, a zatim je kao operativac, kada su mu privedeni civili Stjepan i Vinko Major, koji su uzeti kao taoci, iste ispitivao, pri čemu su psihički zlostavljani, a zatim pušteni, te učestvovao u ispitivanju civila uzete kao taoce i to Marijana Svjetlačića zvanog "Jumbo", Iliju Turkovića, Bogdana Vendela i Josipa Majcena, te naredio da se isti predvedu u logor Bučje, gdje su zlostavljani, a Ilija Turković i Marijan Svjetlačić lišeni života, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba uzimao taoce, naređivao protuzakonito zatvaranje civila, te nečovječno postupao prema istima, uslijed čega je kao posljedica nastupila smrt pojedinih osoba, te narušavanje zdravlja ljudi, čime su Luka Krajnović, Veljko Svakidan, Gojko Damjanović i Željko Ljubičić, počinili kazneno djelo protiv čovječanstva i međunarodnog prava pod točkom 1. optužnice ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH, a II optuženik Veljko Svakidan pod točkom 2. kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZR. pa se temeljem istih zakonskih propisa osuđuju: I optuženik Luka Krajnović i TI optuženik Veljko Svakidan na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina svaki, IV optuženik Gojko Damjanović i V optuženik Željko Ljubičić na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina svaki, Svjedoci: Stevo Radjenović, Zdravko Osmak, Josip Jakša, Vinko Major, Radojka Plečko, Josip Majcen, Miroslav Ožegović, dr. Vladimir Solar, Nenad Bojić, Pero Peić i Danica Šreter.

PZ 0021 K.57/95. PAŠIĆ ZORAN, P AŠIĆ GORAN, VUJIĆ PREDRAG I VUKADINOVIĆ PREDRAG, zbog kaznenog djela iz čl. 120.st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi, broj KT. 27/94-54. od 16. listopada 1995.godine, u nepravomoćnoj presudi posl. br. K.57/95-12. od 22. studenog 1995. godine, koja se nalazi po žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu

protiv: I Optuženika ZORANA P AŠIĆA,sina Luke i Milene, r. Prodanović, s prebivalištem u Dobrovcu, sada u Okružnom zatvoru u Požegi, rođen 17. ožujka 1973. godine u Pakracu, Srbin, drž. RH, konobar bez zanimanja; otac jednog mldb. djeteta, završio SSS, bez imovine, vojsku nije služio, neosuđivan, pušten iz pritvora, II optuženik GORAN PAŠIĆ, sin Luke i Milene, r. Prodanović, s prebivalištem u Dobrovcu, sada u Okružnom zatvoru u Požegi, rođen 11. veljače 1971. godine u Pakracu, Srbin, državljanin RH, strojarski tehničar bez zaposlenja, otac jednog djeteta starog dva mjeseca, završio srednju školu, bez imovine, vojsku služio 1990/91. godine u bivšoj JNA u Šapcu i Bjelovaru, neosuđivan, vodio se postupak kod Vojnog suda u Bjelovaru, pušten iz pritvora, III optuženik PREDRAG VUKADINOVIĆ, sin Dušana i Drage, r. Samardžić, s prebivalištem u Lipiku, Udinska ulica, s boravištem u Skenderovcima bb, općina Pakrac, Srbin, drž. RH, bez imovine, policajac, bez zaposlenja, rođen 17. veljače 1971. godine u Pakracu, završio srednju školu unutarnjih poslova, vojsku nije služio, neosuđivan, IV optuženik PREDRAG VUJIĆ, sin Tihomira i Petre, r. Vujić, s prebivalištem u Šeovici kbr. 65, općina Pakrac, rođen na dan 25. studenog 1960. godine u Rajićevcima, općina Laktaši, Srbin, drž. RH, rukovaoc građevinskim strojevima, oženjen, bez djece, završio srednju školu građevinskog smjera, bez imovine, vojsku služio 1979/8= u Ohridu, bez čina, osuđivan 1983. godine zbog prometa, kaznu izdržao u KZ Lipovica -Popovača, kojom se I optuženik Zoran Pašić i II optuženik Goran Pašić, oglašavaju krivim, što su se u kolovozu 1991. godine priključili oružanoj pobuni dijela Srba na području općina Pakrac i Lipik, koja je imala za cilj rušenje Ustavom utvrđenog državnog ustrojstva RH, te kao pripadnici pobunjeničkih postrojbi, postupajući protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, po naredbi svojih pretpostavljenih, na dan 12. kolovoza 1993. godine, kod mjesta Roždanik, na području Novske, uhitili kao taoce civile Ladislava Hacea i Tomislava Čikića, koji su imali poslužiti za puštanje zarobljenih srpskih pobunjenika na slobodu od strane hrvatskih vlasti, dakle, što su se kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba uzeli taoce, a III optuženik Predrag Vukadinović je oglašen krivim, što je : pridruživši se u kolovozu 1991. godine oružanu pobunu dijela velikosrba na području općine Pakrac, koja je imala za cilj rušenje ustavom utvrđenog državnog ustrojstva RH, po naredbi Branka Pavića lišio slobode policajca Gorana Srnka, nakon čega je isti bio u zatvoru na Bučju i u Staroj Gradiški, sve do dana 16. siječnja 1992. godine, kao zatočenik pobunjenika, dakle, što je drugog protupravno zatvorio, a protupravno lišenje slobode je trajalo dulje od 30 dana,

čime su učinili kaznena djela i to optuženici Zoran Pašić i Goran Pašić kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, am optuženik Predrag Vukadinović kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina, protupravnog lišenja slobode iz čl. 46. st. 4. KZRH, pa se optuženici Zoran Pašić i Goran Pašić temeljem čl. 120. st. 1. OKZRH, osuđuju na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine svaki, a III optuženik Predrag Vukadinović temeljem čl. -46. st. 4. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine. IV optuženik Predrag Vujić oslobađa se optužbe, da je kršio pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, uzeo taoca, pa da bi time počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina iz čl. 120. st. 1. OKZRH, odnosno da je od sredine kolovoza 1991. do 4. svibnja 1995. godine, priključivši se paravojnim formacijama "SAO"zapadna Slavonija, prilikom napada na civilnu bolnicu u Pakracu, na dan 19. kolovoza 1991. godine sudjelovao u lišen ju slobode i uzimanju taoca dr. Vladimira Solara. Svjedoci: Ladislav Hacea, Tomislav Čikić, Goran Smak, Nikola Dragušin i dr. Vladimir Solar.

PZ 0022 K.65/95. SAMARDŽIĆ RADE I ZUBER DRAGOLJUB, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO Požega broj KT.33/95-21. od 10. studenog 1995. godine, U presudi broj K.65195, po kojoj je optužba odbijena, a ista je po žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu protiv: I optuženog RADE SAMARDŽIĆ, zvanog "Rašo", sin Dragomira i Nade rođene Pletikapa, rođenog 20. studenog 1971. godine u Pakracu, sa prebivalištem u Šeovici, Okrulić Pere-Brke kbr. 30. Općina Pakrac, Srbina, građevinskog djelatnica, neoženjenog, bez djece, pismenog sa završenom srednjom građevinskom školom, bez imovine, bio u bivšoj JNA 1990/91, nalazio se u pritvoru, pušten iz pritvora, od 15. svibnja 1995. godine, II optuženik DRAGOUUB ZUBER, sin Nikole i Ljubice, r. Pacina, rođen 5. listopada 1971. godine u Osijeku, sa prebivalištem u Pakracu, ulica Šeovački put 51, Srbina, drvnoprerađivačkog djelatnika, oženjenog, bez djece, pismen, bez imovine, bivšu JNA služio u Ljubljani 1989/90, neosuđivanog, bio u pritvoru od 16. svibnja 1995. godine, pušten iz pritvora, kojom je optužba odbijena, što su :

od sredine 1991. godine priključivši se paravojnim formacijama koja je za cilj imala onemogućiti na teritoriju RH, Ustavom utvrđeno demokratsko uređenje RH, te stvaranje tzv. "Velike Srbije", kao pripadnici tzv "RSK", dana 19. kolovoza 1991. godine Rade Samardžić i Dragoljub Zuber, kao pripadnici tzv. "Nigerove postrojbe" u okviru navedene TO, kojom je zapovijedao Nikola Dragušin, sudjelovali u prvom oružanom napadu na Policijsku postaju, Zgradu općine i Zgradu bolnice u Pakracu, s namjerom da istu okupiraju, pri čemu su ušavši u bolnicu uhitili dr. Vladimira Solara,. te neovlašteno oduzeli osobno vozilo marke" Jugo", vlasništvo iste bolnice i istim vozilom odvezli uhićenog dr. Solara u zatvor na Bučje, a Dragoljub Zuber, zajedno s Zoranom Babićem u jesen 1991. godine minirao njivu vlasništvo Ive Ignjatovića u šeovačkom punu, te sredinom kolovoza iste godine zajedno s Zoranom Babićem uhitio Josipa Mojka na Šeovačkom putu, kod sporednog puta tzv. "Žutog puta", vezao mu ruke, te ga kombijem odvezli u zatvor na Bučje, a dana 1. svibnja 1995. godine, za vrijeme ograničene akcije redarstvenih snaga RH i HV pod nazivom "Bljesak", u cilju okupacije slobodnog hrvatskog područja, sa položaja u Gavrinici, kao pripadnik navedene paravojne formacije, borbeno djelovao po slobodnom području Pakraca, ispalivši pri tome na civilne ciljeve u Pakracu dvije granate iz vatrenog oružja zvanog "Zolja" a sve protivno veliko Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba primjenjivali mjere zastrašivanja i terora, uzimali taoce, vršili protuzakonito odvođenje u koncentracione logore i vršili druga protuzakonita zatvaranja, pljačkali imovinu stanovništva i protuzakonito i samovoljno uništavali u velikim razmjerima imovinu što mije opravdano vojnim potrebama, pa da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnih prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH. Oštećenici kao svjedoci: Ivo Ignjatović, Marina Zvonarić, Marija Validžić, dr. Vladimir Solar, Josip Mojko. Svjedoci: David Ponorac, Milenko Steković, Nikola Dragušin, Goran Pašić i Mirko Đurić.

PZ 0023 23. K.69/95. BOSANAC MIRKO,zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO Požega, broj KT. 85/95-10. od 18. prosinca 1995. godine, a u nepravomoćnoj presudi posl. br. K. 69/95-38. od 14. lipnja 1996. godine, ista se nalazi na žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu protiv: optuženika Mirka Bosanca, sina Milana i Ljubice rođene Buzdum, rođen 11. studenog 1971. godine u Rijeci, Srbin, drž. RH, zidar, neoženjen, bez djece, pismen,

sa završenom srednjom školom, bez imovine, sa zadnjim prebivalištem u Kraguju kbr. 5, sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava, kojim je proglašen krivim što je dana 1. svibnja 1995. godine, u jutarnjim satima priključivši se znatno ranije paravojnim srpskim naoružanim formacijama, koje su za cilj imale rušenje Ustavom utvrđenog poretka RH, te stvaranje tzv. "Velike Srbije", u svojstvu zapovjednika 1. bataljuna 51. brigade tzv. vojske "SAO Krajine", koji se nalazio razmješten na položajima od pakračkih vinograda do brda Čukur, nedaleko grada Pakraca, protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, u tijeku oružanog sukoba sa Hrvatskom vojskom, kojima je zapovjedio minobacački napad na grad Pakrac i civilno stanovništvo u njemu bez izbora ciljeva u njemu, koji napad je izvršen, a kojom prigodom je nastala materijalna šteta u točno neutvrđenom iznosu na zgradi Općinskog suda u Pakracu, stanu broj 14/1 u ulici A. Hebranga, vlasništvo Janković Ljilje, kući kbr. 20. u ulici I. G. Kovačića, vlasništvo Rudolfa Friša kbr. 9, u ulici Matkovac u Prekopakri, vlasništvo Zdravka Jukića, a Janković Zdravko je zadobio lake, dok je Jukić Zdravko zadobio teške tjelesne ozljede, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se izvrši napad na civilno stanovništvo, kojega je posljedica teška tjelesna ozljeda, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH te se temeljem istog članka Bosanac Mirko osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) godina. Svjedoci: Zdravko i Ljiljana Janković, Željka Kejne, Veljko Plećaš, Luka Krajnović, Rudolf Friša, Antun Babojević, Željko Carević, Stevo Harambašić i Zdravko Jukić

PZ 0024 24. K.4/96. PLEČAŠ VELJKO, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi, broj KT.86/95.-11. od 17. siječnja 1996. godine, u nepravomoćnoj presudi posl. br. K.4/96_39, od 14. studenog 1996. godine, a ista se nalazi na. Vrhovnom sudu RH po žalbenom postupku, u kaznenom predmetu protiv Optuženika Veljka Plečaša, sina Đure i Drage, rođene Vidić, rođenog 1. siječnja 1960. godine u Novom selu (sada nazivom Španovića) , općina Pakrac, gdje je i živio kbr. 8 a, strojar bez zaposlenja, Srbin, državljanin RH, oženjen, otac jednog djeteta, starog 7 godina, posjeduje obiteljsku kuću, neosuđivan, drugi se kazneni postupak ne vodi, nalazi se u pritvoru od 8. svibnja 1995. godine, sada na izdržavanju

kazne u KZ Lepoglava, kojom je proglašen krivim što je : dana 1. svibnja 1995. godine priključivši se znatno ranije paravojnim srpskim naoružanim formacijama koje su za cilj imale rušenje Ustavom utvrđenog poretka RH, te stvaranje tzv"Velike Srbije", u svojstvu zapovjednika minobacačke čete 1. bataljuna 51. brigade "Vojske RSK" u tijeku oružanog sukoba s Hrvatskom vojskom, s položaja zvanog selište" između sela Kraguj i šume Čukur, po naređenju Mirka Bosanca, zapovjednika bataljuna, iz četiri minobacača, protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, izvršio minobacački napad na grad Pakrac i civilno stanovništvo u njemu, a kojom prigodom je nastupila materijalna šteta u točno neutvrđenom iznosu na zgradi Općinskog suda u Pakracu, stanu broj 14/1, u ulici A. Hebranga, vlasništvo Ljilje Janković, kuće kbr. 20 u ulici Matkovac u Prekopakri, vlasništvo Zdravka Jukića, a Zdravko Janković je zadobio lake, dok je Zdravko Jukić zadobio eksplozivne ozljede teške naravi, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, počinio napad na naselje i civilno stanovništvo kojega je posljedica teška tjelesna ozljeda i uništenje imovine većih razmjera, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. KZRH, pa se Plečaš Veljko osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina Svjedoci: Mirko bosanac, Aleksandar Terer, Rudolf Friša, Ljilja Berhard, Zdravko Jukić, Zdravko Janković, Stevo Harambašić, Pero Peić, Željko Carević i Željko Kejne.

PZ 0025 25. K. 13/96. KAURIN VLADO, Zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. KZRH, po optužnici ŽDO u Požegi, posl. br. KT.20/94-42. od 2. travnja 1996. godine, u nepravomoćnoj presudi pos I. br. K.13/96-15. od 27. siječnja 1997. godine, a ista se nalazi po žalbenom postupku, na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu protiv: optuženika KAURIN VLADE, sin Đorđa i Zorke, roĐene Kozomara, rođen 23. listopada 1941 godine u mjestu Uljanik, općina Daruvar, sa zadnjim mjestom prebivališta u Pakracu, Vinogradska ulica broj 19, kovinotokar, nezaposlen, sa završenom srednjom školom, otac dvoje mlt. djece bez imovine, pravomoćno osuđen presudom ovog suda

br. K.66/95. sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava, kojom je proglašen krivim, što je: dana 21. kolovoza 1991. godine kao pripadnik pobunjeničkih formacija tzv. Milicije TO Pakrac u improviziranom zatvoru koji su pobunjenici koristili za držanje građana RH na Grdževici, a u koji je prisilno odveden civil B1aze Franjo, istoga fIzički zlostavljao, udarajući ga rukama po cijelom tijelu, a zatim mu zarezao zapešće desne ruke, govoreći da želi vidjeti da li ovaj ima "plavu krv", da bi dana 31. kolovoza 1991 godine u logoru Bučje, zatočenog civila Josipa Šuberta sa neidentifIciranim pripadnicima paravojnim formacijama tukao i to osobno on, upotrijebivši telefonski kabel, da bi trećeg dana poslije istoga četiri puta žiletom zarezao po testisima, kako bi od ovoga iznudio određena priznanja, te je istog dana zatočenika Josipa Caka fIzički zlostavljao, te točno neutvrđenog dana u drugoj polovici mjeseca rujna 1991. godine u selu Bučje izveo iz prostorije, u kojoj su bili zatočeni civili i to među ostalima i Zdravko Kolar, te je istoga tukao u jednoj prostoriji, zajedno sa pripadnicima pobunjeničkih formacija, koje su za cilj imale na teritoriju RH stvaranje tzv . "Velike Srbije" pri čemu su Zdravku Kolaru ruke zatezane u stolarskom škripcu, te mu je ubrizgana i injekcija nepoznatog sadržaja, pri čemu su mu nanošene teške i po život opasne povrede, od kojih je Zdravko Kolar, nedugo zatim umro, a njegovo tijelo potom zakopano na točno neutvrđenom mjestu u okolici Bučja, a sve to postupajući protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine. dakle, kršeći pravila međunarodnog prva za vrijeme oružanog sukoba mučio i nečovječno postupao prema civilnim osobama, kojega je posljedica smrt jedne osobe., čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH., pa je temeljem istog članka Kaurin Vlado osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, a uzimajući pri tome i utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina zbog kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH. U predmetu K.66/95. Svjedoci: Marijan Pločić, Ivo Svjetličić, Petar Pipić, Zvonko Jurić, Zvonimir Klaić, Franjo B1azer, Zdravko Mustafagić, Josip Šubert, Josip Jakša, Josip Cah, Pero Kadežabek i Marijan Skeledžija.

PZ 0026 26. K.25/96. DRAGUŠIN NIKOLA, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi broj KT. 36/95-8. od 8. kolovoza 1995. godine,

u nepravomoćnoj presudi poslovnog broja K.25/96-45- od 18. veljače 1997. godine, ista se nalazi po žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu protiv: optuženika Nikole Dragušina, zvanog "Niger", sin Joce i Jele, r. Trivanović, rođen 30. studenog 1952. godine, u Skenderovcima kod Pakraca, sa zadnjim prebivalištem u Šeovici kbr. 32, općina Pakrac, Srbin, drž. RH, vozač, oženjen, otac dvoje punoljetne djece, pismen, sa završenom OŠ, vlasnik kuće u Šeovici i 2 kj. zemlje, vojsku služio 1971. godine, bez čina, neosuđivan, bio u pritvoru, sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava, kojom je proglašen krivim: što je u vremenskom razdoblju od mjeseca kolovoza 1991. do mjeseca svibnja 1995. godine, priključivši se paravojnim formacijama koje su za cilj imale rušenje Ustavom utvrđenog poretka RH, i stvaranje tzv. "Velike Srbije", protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine, organizirao i naoružao veće skupine građana srpske narodnosti, te u svojstvu tzv. zapovjednika voda" TO Pakrac" dana 19. kolovoza 1991. godine osobno rukovodio oružanim napadom na grad Pakrac i civilnu bolnicu i to s grupom, koju su između ostalih sačinjavali Miodrag Vukadinović, Srboljub Tomić, Stevo Milošević, Stevo Cvijanović, Milorad Kovačić, Nedjeljko Spasojević, Vukašin Ninković, Đorđe DRagušin, Pero Kovačić, zvani "Koka", Dušan Vukadinović, Mile Marjanović, Radovan Samardžić, Predrag Vujić, Živko Žestić,Momčilo Kovačić, Milorad Kulušić, te točno neutvrđeni broj drugih osoba, a prigodom kojeg napada je izvršena otmica liječnika Vladimira Solara i njegovo odvođenje u tzv. zatvor "Bučje", gdje je bio fIzički i psihički zlostavljan, sve do razmjene dana 6. veljače 1992. godine, a osim toga dana 15. prosinca 1991. godine naredio Mirku Đuriću i Željku Sokoloviću da u Pakracu u ulici Franje Drobnija, usmrte sve preostale građane hrvatske narodnosti, što su isti učinili, pa su uporabom automatskog oružja i bombi usmrtili Antu Validžića, Vladimira Zvonarića, Anu Zvonarić i Ivana Latinskog, a teško tjelesno ozlijedili Marinu Zvonarić i Mariju Validžić, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, naređivao i osobno sudjelovao u napadima na civilno stanovništvo, naselja i pojedine civilne osobe, kojega je posljedica smrt ljudi i nanošenje teških tjelesnih ozljeda, te naređivao i osobno sudjelovao u primjenjivanju mjera zastrašivanja, uzimanja taoca i u protuzakonitom zatvaranju civilnih osoba, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se Dragušin Nikola, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina. Svjedoci: Vladimir Solar, Miko Đurić, GoranPašić, Veljko Svakidan, Jovan Prokopić i Željko Sokolović

26. K.25/96.

PZ-026 DRAGUŠIN NIKOLA, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi broj KT. 36/95-8. od 8. kolovoza 1995.

godine, u nepravomoćnoj presudi poslovnog broja K.25/96-45- od 18. veljače 1997. godine, ista se nalazi po žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu protiv: optuženika Nikole Dragušina, zvanog "Niger", sin Joce i Jele, r. Trivanović, rodjen 30. studenog 1952. godine, u Skenderovcima kod Pakraca, sa zadnjim prebivalištem u Šeovici kbr. 32, općina Pakrac, Srbin, drž. RH, vozač, oženjen, otac dvoje punoljetne djece, pismen, sa završenom OŠ, vlasnik kuće u Šeovici i 2 kj. zemlje, vojsku služio 1971. godine, bez čina, neosudjivan, bio u pritvoru, sada na izdržavanju kazne u KZ Lepoglava, kojom je proglašen krivim: što je u vremenskom razdoblju od mjeseca kolovoza 1991. do mjeseca svibnja 1995. godine, priključivši se paravojnim formacijama koje su za cilj imale rušenje Ustavom utvrdjenog poretka RH, i stvaranje tzv. "Velike Srbije", protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti gradjanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine, organizirao i naoružao veće skupine gradjana srpske narodnosti, te u svojstvu tzv. zapovjednika voda "TO Pakrac" dana 19. kolovoza 1991. godine osobno rukovodio oružanim napadom na grad Pakrac i civilnu bolnicu i to s grupom, koju su izmedju ostalih sačinjavali Miodrag Vukadinović, Srboljub Tomić, Stevo Milošević, Stevo Cvijanović, Milorad Kovačić, Nedjeljko Spasojević, Vukašin Ninković, Đorđe Dragušin, Pero Kovačić, zvani "Koka", Dušan Vukadinović, Mile Marjanović, Radovan Samardžić, Predrag Vujić, Živko Žestić, Momčilo Kovačić, Milorad Kulušić, te točno neutvrdjeni broj drugih osoba, a prigodom kojeg napada je izvršena otmica liječnika Vladimira Solara i njegovo odvodjenje u tzv. zatvor "Bučje", gdje je bio fizički i psihički zlostavljan, sve do razmjene dana 6. veljače 1992. godine, a osim toga dana 15. prosinca 1991. godine naredio Mirku Đuriću i Željku Sokoloviću da u Pakracu u ulici Franje Drobnija, usmrte sve preostale gradjane hrvatske narodnosti, što su isti učinili, pa su uporabom automatskog oružja i bombi usmrtili Antu Validžića, Vladimira Zvonarića, Anu Zvonarić i Ivana Latinskog, a teško tjelesno ozlijedili Marinu Zvonarić i Mariju Validžić, dakle, kršeći pravila medjunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, naredjivao i osobno sudjelovao u napadima na civilno stanovništvo, naselja i pojedine civilne osobe, kojega je posljedica smrt ljudi i nanošenje teških tjelesnih ozljeda, te naredjivao i osobno sudjelovao u primjenjivanju mjera zastrašivanja, uzimanja taoca i u protuzakonitom zatvaranju civilnih osoba, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i medjunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog

stanovništva, opisano i kažćnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se Dragušin Nikola, osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina. Svjedoci: Vladimir Solar, Miko Đurić, Goran Pašić, Veljko Svakidan, Jovan Prokopić i Željko Sokolović 28. K.47/96.

PZ-027

MILAKOVIĆ MILANKO, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi, broj KT. 55/96-9. od 10. prosinca 1996. godine, u nepravomoćnoj presudi posl. broj K. 47/96.-12. od 3. ožujka 1997. godine, ista se nalazi po žalbenom postupku na vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu protiv: optuženika Milenka Milakovića, sina Save i Ane r. Sudar, rodjen 4. prosinca 1943. godine, sa zadnjim prebivalištem u Kraguju, kbr. 29. Srbin, šumarski tehničar, oženjen, otac mlt. djece, pismen, sa završenom srednjom šumarskom školom, suvlasnik kuće i 1 kj. zemlje, vojsku služio u bivšoj JNA 1984/85. osudjivan, presudom Vojnog suda u bjelovaru, broj K.93/95-38. od 20. rujna 1995. godine, na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, nalazio se u pritvoru, na izdržavanju kazne, kojom se proglašava krivim što je dana 1. svibnja 1995. godine, obnašajući dužnost poslužitelja i nišandžije u minobacačkoj četi tzv. 1. bataljuna 51. brigade vojske" SAO Krajina" paravojne formacije, koja je za cilj imala rušenje Ustavom utvrdjenog poretka RH i stvaranje tzv. "Velike Srbije", koji se prihvaćajući navedene ciljeve znatno ranije priključio sa položaja Pakrački vinogradi, brdo Čukur, gdje je bila smještena minobacačka četa, tijekom oružanog sukoba, sa Hrvatskom vojskom zaprimivši naredbu, od zapovjednika bataljuna Mirka Bosanca, odnosno zapovjednika minobacačke čete Veljka Plečaša, da se iz minobacača izvrši napad na grad Pakrac, civilne objekte i civilno stanovništvo u njemu, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti gradjanskih osoba, za vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine, postupio po naredjenju, granatirajući grad minobacačkim projektilima, kojom prigodom je nastupila materijalna šteta u točno neutvrdjenom iznosu na zgradi Općinskog suda u Pakracu, stanu broj 14/1, u ulici A. Hebranga, vlasništvo Ljilje Janković, kući kbr. 20. u ulici I.G. Kovačića, vlasništvo Rudolfa Friša, kući kbr. 9, u ulici Matkovac, u Prekopakri, vlasništvo Zdravka Jukića, a Janković Zdravko je zadobio lake, dok je Jukić Zdravko zadobio višestruke eksplozivne ozljede teške naravi, dakle, kršeći pravila medjunarodnog prava za vrijeme oružanog

sukoba izvršio napad na civilno stanovništvo kojega je posljedica teška tjelesna ozljeda, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i medjunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se Milaković Milenko osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. Svjedoci: Zdravko Janković, Rudolf Friša, Ljilja Gerhard, Stevo Harambašić i Željko Carević i Zdravko Jukić.

PZ 0027 28. K.47/96. MILAKOVIĆ MILANKO, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi, broj KT. 55/96-9. od 10. prosinca 1996. godine, u nepravomoćnoj presudi posl. broj K. 47/96.-12. od 3. ožujka 1997. godine, ista se nalazi po žalbenom postupku na vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu protiv: optuženika Milenka Milakovića, sina Save i Ane r. Sudar, rođen 4. prosinca 1943. godine, sa zadnjim prebivalištem u Kraguju, kbr. 29. Srbin, šumarski tehničar, oženjen, otac mlt. djece, pismen, sa završenom srednjom šumarskom školom, suvlasnik kuće i 1 kj. zemlje, vojsku služio u bivšoj JNA 1984/85. osuđivan, presudom Vojnog suda u bjelovaru, broj K.93/95-38. od 20. rujna 1995. godine, na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, nalazio se u pritvoru, na izdržavanju kazne, kojom se proglašava krivim što je dana 1. svibnja 1995. godine, obnašajući dužnost poslužitelja i nišandžije u minobacačkoj četi tzv. 1. bataljuna 51. brigade vojske" SAO Krajina" paravojne formacije, koja je za cilj imala rušenje Ustavom utvrđenog poretka RH i stvaranje tzv. "Velike Srbije", koji se prihvaćajući navedene ciljeve znatno ranije priključio sa položaja Pakrački vinogradi, brdo Čukur, gdje je bila smještena minobacačka četa, tijekom oružanog sukoba, sa Hrvatskom vojskom zaprimivši naredbu, od zapovjednika bataljuna Mirka Bosanca, odnosno zapovjednika minobacačke čete Veljka Plečaša, da se iz minobacača izvrši napad na grad Pakrac, civilne objekte i civilno stanovništvo u njemu, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba, za vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine, postupio po naređenju, granatirajući grad minobacačkim projektilima, kojom prigodom je nastupila materijalna šteta u točno neutvrđenom iznosu na zgradi Općinskog suda u Pakracu, stanu broj 14/1, u ulici A. Hebranga, vlasništvo Ljilje

Janković, kući kbr. 20. u ulici LG. Kovačića, vlasništvo Rudolfa Friša, kući kbr. 9, u ulici Matkovac, u Prekopakri, vlasništvo Zdravka Jukića, a Janković Zdravko je zadobio lake, dok je Jukić Zdravko zadobio višestruke eksplozivne ozljede teške naravi, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba izvršio napad na civilno stanovništvo kojega je posljedica teška tjelesna ozljeda, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se Milaković Milenko osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. Svjedoci: Zdravko Janković, Rudolf Friša, Ljilja Gerhard, Stevo Harambašić i Željko CArević i Zdravko Jukić.

PZ 0028 29. K. 9/97. MILANKOVIĆ ŽELJKO I DR. zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO u Požegi br. KT.65/96-10. od 10. siječnja 1997. godine, u nepravomoćnoj presudi, posl. br. K.9/97.-9. od 12. ožujka 1997. godine, ista se nalazi po žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu protiv: I. optuženika Željka Milankovića, sina bogdana i Danice, rođene Sekulić, rođen 31. listopada 1968. godine, u Pakracu, sa zadnjim prebivalištem u Lipiku, ulica Jadranska kbr. 19, Srbin, strojobravar, neoženjen, bez djece, bez imovine, sada nepoznata boravišta na teritoriju RH, II optuženik Veljko Budić, sin Branka i Ane, rođene Čalić , rođen. 1. studenog 1972. godine u Pakracu, s prebivalištem u Grahovljanima, Srbin, državljanin RH, automehaničar, neoženjen, bez djece, bez imovine, nalazi se u pritvoru Okružnog suda u Požegi, III optuženik Milan Pavić, sin Ilije i Jovanke r. Vujanić, rođen 2. kolovoza 1959. godine u Donjim Grahovljanima, općina Pakrac, gdje je i prebivao, Srbin, sada nepoznata boravišta, IV optuženik Milan Sudar, sin Jovana, rođen 18. listopada 1957. godine u

Pakracu, sa zadnjim prebivalištem u Kraguju kbr. 73, Srbin, sada nepoznata boravišta kojom se proglašava krivim, što su dana 9. kolovoza 1994. godine, kao pripadnici izviđačko diverzantskog voda okupacijske vojske tzv. "SAO Krajina", u skladu s uputama okupacijskih i vojno agresivnih vlasti i po naređenju zapovjednika Jure Šajatovića, naoružani automatskim puškama i streljivom krenuli iz privremeno zauzetog teritorija u Gavrinici, te prešavši liniju razgraničenja ušli na slobodni teritorij RH, u namjeri da protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba, za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine ubijaju građane hrvatske nacionalnosti, pa kada su došli do ceste Pakrac-Požega u ulici Ivana Gundulića uz cestu postavili zasjedu i kada je iz pravca Pakraca naišao osobni automobil marke" VW 120" reg. oz. DA 308- BC u kojem su se nalazili Vjenceslav Štrbac i njegov suvozač Dario Družinec, iz automatskog oružja cal 7,62 mm, otvorili vatru po automobilu kojom prilikom su sa više profila pogodili Vjenceslava Škrbca, zadavši mu strijelne rane grudnog koša, vrata, i lijeve uške, strijelni kanal, kroz jetru i desno pluće, koje povrede su bile teške i po život opasne i dovele su do smrti Vjenceslava Štrbca, . dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, izvršen napad na pojedine civilne osobe, koji je za posljedicu imao smrt jedne osobe, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, označeno po čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina SVAKI. Oštećenici kao svjedoci: Dario Družinec i Goran Pašić

PZ 0029 30. K.26/97. ĐURIĆ MIRKO, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO Požega broj KT. 54/96. od 28. veljače 1997. godine U nepravomoćnoj presudi broj K.26/97-11 od 24. travnja 1997. godine, isti se nalazi po žalbenom postupku na Vrhovnom sudu RH, u kaznenom predmetu protiv: Optuženika MIRKA ĐURIĆA, sina Milana i Mire, rođene Vuk1iš, sa prebivalištem u Pakracu, Franje Drobnija bb, rođen 8. svibnja 1949. godine u Pakracu, Srbin, osoba bez državljanstva, bez zanimanja, neoženjen, bez djece, pismenog sa završenom OŠ, bez imovine, vojsku služio u bivšoj JNA 1988/89, čin desetar, osuđivan zbog kaznenog djela iz čl. 244. st. 2. u vezi čl. 235. st. 1. KZRH, kaznu izdržavao u KZ Lepoglava do 11. listopada 1996. godine, nalazi se u pritvoru, kojom je oglašen krivim, što je koncem mjeseca kolovoza 1991. godine, pridruživši se paravojnim formacijama koje su na teritoriju RH imale za cilj rušenje postojećeg državnog uređenja i stvaranje tzv. "Velike Srbije", protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine u paravojnim formacijama djelujući na području Zapadne Slavonije, dana 15. prosinca 1991. godine, zajedno sa Sokolović Željkom, pripadnikom iste paravojne

formacije došli u kuće svojih susjeda i mještana Zvonarić Vladimira, Latinski Ivana, i Ante Validžića, te izvršili pretres kuća tražeći u istima oružje, koje ovi civili nisu imali, a zatim naređuje Ivi Latinskom, Valdižić Anti i Validžić Mariji, da pod ju u kuću Zvonarić Vladimira, u kojoj su se nalazili Zvonarić Vladimir, njegova kćerka Marina i supruga Ana, te im svim naredili da ostanu u jednoj prostoriji, da bi na izlasku iz te prostorije Sokolić Željko rafalno pucao po prisutnim civilima, a zatim okrivljenik Mirko Durić u prostoriju ubacio 5 bombi jednu za drugom, koje su smrtno ranile civile i to Zvonarić Vladimira, koji je zadobio prijelom svih ekstremiteta, te strijelne povrede trupa i razdvojenje kostiju uslijed eksplozije, Zvonarić Ana, zadobila je prostrijelne povrede u vidu prijeloma lijeve nadlaktice i natkoljenice, serijske prijelome desnih rebara, razdor ošita, te eksplozivne povrede koje su razdvojile kosti tijela, Ante Validžić zadobio je prostrijele lijeve strane s prijelomom prsnih kostiju, te prijelom svih ekstremiteta i razdvajanje kostiju uslijed eksplozije, Ivo Latinski zadobio je višestruke strijelne povrede desne crijevne kosti, te više struke eksplozivne povrede trupa, a Zvonarić Marina, zadobila je povrede jetre, crijeva i kralješnice, koje su povrede teške i po život opasne, sa trajnim posljedicama, dok je Marija Validžić zadobila prijelome nogu, koje povrede su teške i po život opasne, a navedene radnje utjecale su na preostali hrvatski živalj da se iseli iz toga područja, kako bi izbjegao masakar , dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, ubijao civilno stanovništvo, te vršio mjere zastrašivanja i terora, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, te se Đurić Mirko osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina. Svjedoci kao oštećenici: Nikola Dragušin, Marija Validžić i Marina Zvonarić.

PZ 0030 31. K.42/97. ŠPANOVIĆ MILAN, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. . OKZRH. po optužnici ŽDO Požega broj KT.75/96.-9. od 16. svibnja 1997. godine, u pravomoćnoj presudi posl. br. K. 42/97-9. od 5. lipnja 1997. godine, u kaznenom predmetu protiv: optuženika Milana Španovića, sina Stevana i Milice, r. Ivković, rođen 8. listopada 1960. godine u Novskoj, s posljednjim prebivalištem u Borovcu 11, općina Novska, sada nepoznata boravišta na teritoriju RH, kojom je proglašen krivim što je : tijekom 1991. godine, pridruživši se paravojnim formacijama tzv. "SAO Krajine", koje su za cilj imale na teritoriju RH stvoriti tzv. "Veliku Srbiju", a protivno Ženevskoj konvenciji građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine u Staroj Gradiški obavljao ispitivanja zarobljenih građana hrvatske nacionalnosti kojom

prilikom je vršio mučenje i zlostavljanje zatočenika Luke Filipovića, Josipa Kočića i Đure Bogunovića, koje je tukao lancima, čupao im kosu i udarao im glavom o zid, što je kod njih ostavilo teške posljedice, jer im je zdravlje znatno narušeno, a prema Željku Grgiću, upućivao prijetnje da će ga kao i sve civile koji su zatočeni poklati, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba mučio i nečovječno postupao prema civilima, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se Španović Mfi1an, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina. Svjedoci: Luka Filipović, Đuro Bogunović, Josip Kvočić, Terezija Grgić i Željko Grgić.

SI 0001 K – 28/93 - 17 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, Predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić, Đure Sertić, Ivana Blažinić, članovi vijeća i Nataše Galinić, zapisničar, u krivičnom predmetu protiv Liljak Nikole, 5. listopada 1993. godine, u odsutnosti optuženog, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženika Zorka Kostanjšek, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i javio PRESUDU Optuženi NIKOLA LILJAK, zv. Maček , sin Vlade i Marije, rođen 01. ožujka 1948. godine u Borovcu gdje i prebiva na kbr. 26, Opć. Novska, Srbin kriv

je

što je: u tijeku 1991. godine u Borovcu, kao pripadnik četničko - terorističkih

formacija tzv. SAO Krajina u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, u više navrata sam i sa svojom grupom kojom je komandirao, uhićivao, tukao, zatvarao, palio, rušio, pucao i pljačkao imovinu mještana Borovca, pa je tako : 13 dana 05. rujna 1991. godine u Borovcu uhitio Luku Filipović, Josipa Kvočić, Đuru i Jelenu Bogunović, te Vladu Ivaštinović, te ih sproveo u zatvor u Okučane i Staru Gradišku, gdje su isti zadržani i tučeni, a potom naredio da se sva imovina Kvočić Josipa zapali, što je i učinjeno, tako da je ostalo samo zgarište od cjelokupne imovine Kvočić Josipa, 18 22. rujna 1991. godine oko 15,30 sati u Borovcu osobno bacio ručnu bombu ispred kuće vlasništvo Brulja Ivana, koja je eksplodirala i oštetila djelove kuće, a potom je iz vojničke puške ispalio metak i njime u glavu pogodio Brulja Ivana, nanijevši mu time tešku i po život opasnu tjelesnu povredu, 21 dana 11. studenog 1991. godine oko 10 sati u Borovcu naredio svojoj grupi da se pod crkvu Sv. Martin podmetnu mine i aktiviraju, što je i učinjeno, usljed čega je navedena crkva u potpunosti srušena i uništena, 28 neutvrđenih dana, tjekom 1991. godine u Borovcu iz garaža, dvorišta i kuća, uzeo traktore vlasništvo Grgić Ivana, Grgić Slavka, Ivaštinović Ive i Rudolfa, te televizor, radio i berač kukuruza vlasništvo Ivanović Antuna, te navodno zadržao za sebe, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije civilno stanovništvo mučio, protuzakonito zatvarao, nanosio mu povrede tjelesnog integriteta, rušio sakralne objekte i pljačkao imovinu, čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad optuženikom se određuje pritvor. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 405.000. – HRD te paušalni iznos od 5.000. – HRD. O b r a z l o ž e nj e Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva Sisak od 21, svibnja 1993. godine KT – 180/92 Liljak Nikoli stavljeno je na teret izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva – iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženika. To stoga, što isti nije dostupan državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan.

Prijedlogu Okružnog državnog odvjetništva udovoljeno je pravomoćnim rješenjem ovoga suda Kv – 94/93 od 30. lipnja 1993. godine. Tokom dokaznog postupka saslušani svjedoci Grgić Mirko, Filipović Luka, Brulja Katarina, Bogunović Đuro, Ivaštinović Nikola, Brulja Ivan, Ivaštinović Mato, Bogunović Jelena, Bulatović Reza, Ivaštinović Marija, Ivaštinović Rudolf, Ivaštinović Ankica i Filipović Marija u cijelosti su podkrijepili ama baš svaku tvrdnju optužnice, pa tako, da je optuženik bio u vrijeme događaja pripadnik četničko – terorističke formacije, da je 05. rujna 1991. godine u Borovcu uhitio Filipović Luku, Kvočić Josipa, Jelenu i Đuru Bounović te Ivaštinović Vladu, proveli ih u zatvor u Okučane, gdje su zadržani i tučeni, a potom naredio da se imovina Kvočić Josipa zapali, da je dana 22. rujna 1991. godine osobno bacio ručnu bombu pred kuću Brulja Ivana, a ova eksplodirala i oštetila kuću, a potom iz vojničke puške ispalio metak u glavu Brulja Ivana, nanijevši mu tešku i po život opasnu životnu povredu, da je dana 11. studenog 1991. godine naredio miniranje crkve Sv. Martin u Borovcu, što je uzrokovalo njeno rušenje, da je tokom 1991. godine u Borovcu iz dvorištu kuća traktore Grgić Ivana i Slavka, Ivaštinović Ive i Rudolfa, te televizor, radio i berač kukuruza Ivanović Sntuna, zadržavši to za sebe. Obrana ni jednom riječju nije prigovorila istinitosti rečenom po svjedocima. Svojstvu oštećenika kao civilnih stanovnika nitko nije tome osporio. Nema dvojbe da se sve to zbivalo za vrijeme oružanog sukoba a suprotno pravilima međunarodnog prava, konkretno Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme ratnog sukoba, a od 1949. godine. Povreda međunarodnog prava Ženevske konvencije, koja je već naprijed već označena, predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Znači, da nije za krivičnu odgovornost optuženika važna njegova spoznaja da svojim postupanjima krši pravila međunarodnog prava. Uz, izrijekom, stavljeno do znanja obrani neosporavanje točnosti činjeničnih navoda optužnice, ovaj sud ne može prihvatiti tvrdnju te iste obrane kako u konkretnom slučaju treba primijeniti zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. To stoga, što se, po ocjeni ovog suda, obrana neutemeljeno poziva na primjenu spominjanog Zakona, ni ne pokušavajući spomenuti bilo koju od osnova za primjenu istog, a sud, kad već zna takovu tvrdnju obrane, sam ne nalazi osnova za njegovu primjenu. Prilikom odmjeravanja kazne optuženiku, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl.. 31. OKZRH) stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, sud je optuženom Liljak Nikoli izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a u uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarajući težini od njega učinjenog kaznenog djela. Određivanje pritvora uslijedilo je primjenom propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a. Odluka o nadoknadi troškova krivičnog postupka temelji se na izreci citiranim propisima, a sam trošak odmjeren je prema stvarno nastalim izdacima.

Paušalni iznos sramjeran je duljini trajanja postupka. U Sisku, dana 5. listopada 1993. ZAPISNIČAR VIJEĆA Nataša Galinić, v.r

PREDSJEDNIK Željko Barać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a). Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI 0002 K- 31/93-19 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVARSKE !

Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Baraća, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić, Đure Sertić, Josipa Žinić, članova vijeća Marije Bogdan, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Jovana Maljković, Nikole Maljković, Dragana Japranin, Nikole Begović i Branka Matijašević, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH, nakon dana 13. listopada 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog državnog odvjetništva Ivana Petrkač i branitelja optuženih Hamdije Unkić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU I – optuženi JOVAN MALJKOVIĆ, sin Stojana, rođen 15. svibnja

1991. godine u Sisku sa prebivalištem u Panjanima kbr. 32. SO Kostajnica, Srbin, radnik, oženjen, SSS, II – optuženi NIKOLA MALJKOVIĆ, sin Stojana, rođen 06. prosinca 1958. godine u Sisku, sa prebivalištem u Panjanima 32, Općina Kostajnica, poslovođa, u proizvodnji papira, oženjen, otac dvoje djece, Srbin, III- optuženi DRAGAN JAPRANIN, sin Bogdana, rođen 23. prosinca 1952. godine u Kostajnici, sa prebivalištem u D. Kukuruzarima kbr. 59, vozač, Srbin oženjen, otac dvoje djece, SSS, IV – optuženi NIKOLA BEGOVIĆ, sin Slavka, rođen 1. studenog 1952. godine u Babinoj Rijeci, sa prebivalištem u Kostajnici, ul. 7. BUD br. 96, Srbin, SSS, umirovljenik, oženjen V – optuženi BRANKO MATIJAŠEVIĆ, sin Ilije, rođen 24. travnja 1929. godine u D. Velešnji, Opć. Kostajnica sa posljednjim prebivalištem u D. Velešnji kbr. 27, Srbin krivi

su

što su : 1./ u tijeku 1991. godine u H. Kostajnici kao pripadnici četničko – terorističkih formacija tzv. SAO Krajina u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata i o postupanju sa ratnim zarobljenicima, 15 dana 08. rujna 1991. godine, nakon što su u ulici Žrtava fašizma br. 2, opkolili kuću vlasnika Bišćan Mladena u kojoj su se nalazili Bišćan Mladen, Bišćan Anđelka, Brkljačić Jagoda, Badrić Gojko i Bišćan Danijel i kad su se ovi predali i odložili svoje naoružanje, budući nisu mogli uspješno pružati otpor, te sa podignutim rukama izašli iz kuće, sve njih osim Bišćan Danijela rafalnom paljbom iz protuavionskog topa ubili, a Bišćan Danijela uhitili te ga prilikom ispitivanja ispred kuće Maksimović Petra tukli puškama i nogama, nanijevši mu pri tom tjelesne povrede, III – optuženi Japranin Dragan i IV – opt. Begović Nikola 2./ neutvrđenog dana u listopadu mjesecu 1991. godine D. Velešnji došli u kuću vlasništvo Sović Stjepana, a potom po kući pucali, Sović Stjepana itudarali puškama i nogama, nanijevši mu pri tom tjelesne povrede, a njegovu suprugu Milu silovali, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo ubijali, mučili i nanosili su povrede tjelesnog integriteta, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –

ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJU SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP-a optuženici su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 199.800. – HRD i temeljem toč. 6. istog članka i stavka platiti svaki paušalni iznos od 5.000. – HRD. Obrazloženje Okružno državno odvjetništvo iz Siska, je optužnicom KT-184/92 od 21. lipnja 1993. godine stavilo na teret I – opt. Maljković Jovanu, II – opt. Maljković Nikoli, III – opt. Japranin Draganu, IV – opt. Begović Nikoli i V – opt. Matijašević Branku izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH. Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženih s razlogom, što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni. Prijedlogu Okružnog državnog odvjetništva je udovoljen. Tokom postupka provedeni dokazi saslušanjem svjedoka Bišćan Danijela, Ivanišević Molke, Ivanišević Ane, Sović Stjepana i Sović Mire detaljno i u vjerljivo podkrijepili su navode optužnice. Branitelj postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da izvedeni dokazi tokom postupka upućuju na zaključak da su optuženici doista počinili kaznena djela, kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uzimanje olakotnih okolnosti u obzir prilikom odmjeravanja kazne. Svojstvo civilnih osoba oštećenicima nitko nije osporio. Kako je krivično djelo učinjeno napadom na živote i tijela za vrijeme oružanog sukoba, te spram civilnih osoba zaštićenih međunarodnim pravom (Ženevska konvecija), to su se u postupcima svakog od optuženih stekla sva bitna obilježja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH. Iako, možda, izgleda, obzirom na način opisivanja činjeničnog stanja, sadržan optužnicom, da se radi u odnosu na III – opt. Japranin Dragana i IV – opt. Begović Nikolu, na postupanje u stjecaju, za reći je, ovaj sud to tako ne shvaća, jer je očito, imajući u vidu da se radi o krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog

stanovništva, riječ o jedno te istom ratu, tokom kojeg, po istoj osobi učinjeno samo jedno kazneno djelo pravno tako kvalificirano, dok više raznolikih postupaka imade se shvatiti kao dio činjeničnog opisa protupravnog postupanja, a potom imali za to osnova, uvažavati prilikom odmjeravanja kazne. Uračunljivost kod nijednog od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u sumnju tokom cijelog postupka. Način postupanja svakoga od optuženih, opisan po svjedocima, a sadržan i izrekom presude, a sa nespornim posljedicama, naročito pogibanjem ljudi, kroz cijelo vrijeme vršenja djela poznatim i optužnicama, upućje na nedvojbeni zaključak postojanja direktnog umišljaja svakog od optuženih. Krivična odgovornost optuženih nije, dakle, dovedena u dvojbu. Povreda međunarodnog prava u opisu kaznenog djela stavljenog na teret optužnicom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji, ne moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava. Prilikom odmjeravanja kazne svakom od optuženih sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja, stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenih dobara i okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, a što je sve moguće jasno razabrati kako iz činjeničnog opisa kaznenog djela, tako i iz obrazloženja u njegovu dosadašnjem djelu. Jedino izrečena kazna zatvora u trajanju od po 20 godina svakom od optuženih, uvjerenje je suda, odgovarajući je težini od njih učinjenog, Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora. Odluka o trošku, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom postupka, temelji se na u izreci citiranim propisima. Paušalni iznos odmjeren je srazmjerom dužini trajanja i složenosti postupka te imovinskim prilikama optuženih. U Sisku, dana 13. listopada 1993. ZAPISNIČAR VIJEĆA Marija Bogdan, v.r

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r

POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Branitelju optuženih kojima je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe

počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a) Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 2. NIKOLA BEGOVIĆ, sin Milana, rođen 17.07.1949. god u Petrinji, s tadašnjim prebivalištem u Donjim Kukuruzarima br. 16, općina Kostajnica 4. STEVO DŽAKULA, sin Miće, rođen 1946. god u Šašu, s tadašnjim prebivalištem u Šašu 5. DMITROVIĆ NENAD, sin Nikole, rođen 22.09.1963. u Bosanskoj Dubici, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 179 6. STEVO KOKRLJA, sin Ilije, rođen 10.12.1962. god u Hrvatskoj Kostajnici, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 285 7. SRETO KOKRLJA, sin Miloša, rođen 15.05.1955. god. u Bosanskoj Dubici, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 285 8. DUŠKO GLIGORIĆ, sin Milke, rođen 17.04.1970. god. u Sisku, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 275 9. DRAGO RADIŠIĆ, sin Jove, rođen 04.11.1961. god., u Sisku, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br.121 10. STEVO GVOZDEN, sin Milana, rođen 15.03.1964. u Bosanskoj Dubici, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 251 11. BOŠKO POLJAK, sin Mojice, rođen 18.05.1957. god. u Bosanskoj Dubici, BIH, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 235 12. STEVO POLJAK, sin Nikole, rođen 14.10.1959. god. u Bosanskoj Dubici, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 233 13. RANKO BRADARIĆ, sin Jovana, rođen 23.10.196. god. u Bosanskoj Dubici, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 167 14. NENAD NOVAKOVIĆ, sin Mirka, rođen 17.04.1974. god. u Muri, Švicarska, s tadašnjim prebivalištem u Šašu br. 1 15. NIKOLA RENDIĆ, sin Dušana, rođen 09.03.1959. god. u Kostajnici, s tadašnjim prebivalištem u Živaji br. 14 16. MARTIN BRNAD, sin Petra, rođen 10.11.1950. u Šašu, s tadašnjim prebivalištem u Šašu 151 17. MILISAV TEPIĆ, sin Dušana, rođen 26.10.1949. god. u Kostajnici, s tadašnjim prebivalištem u Cerovljanima br 141 19. RAJKO PAUKOVIĆ, sin Vase, rođen 27.10.1943. god. u SR Njemačkoj, s prebivalištem u Cerovljanima 20. DUBRAVKO PAUKOVIĆ, sin Rajka, rođen 30.12.1966. god. u Sisku, s tadašnjim prebivalištem u D. Cerovljanima br. 158 21. ŽELJKO VUKSAN, sin Đure, rođen 07.06.1953. god. u Bosanskoj Dubici, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Cerovljanima br. 158 22. ILIJA RATKOVIĆ, sin Ilije, rođen 27.03.1953. god. u Bosanskoj Dubici, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Cerovljanima br. 113

23. ŽELJKO TULEKOVIĆ, sin Petra, rođen 26.06.1950. god. u Bosanskoj Dubici, s tadašnjim prebivalištem u Cerovljanima br. 95 24. MILE VELIMIR, sin Đure, rođen 22.06.1954. god. u Bosanskoj Dubici, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Cerovljanima br. 87 25. SRETEN TOMAŠEVIĆ, sin Đure, rođen 07.03.1932. god. u Kostajnici, s tadašnjim prebivalištem u Cerovljanima 16 MJESTO POČINJENJA DJELA: selo Cerovljani VRIJEME POČINJENJA DJELA: 21. rujna 1991. god. i 24. rujna 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su u rujnu 1991. pristupili tzv. Vojsci Republike srpske krajine, te su 21. rujna 1991. god. pod zapovijedanjem Nikole Begovića ušli u selo Cerovljane i tom prilikom zapalili nekoliko kuća vlasnika hrvatske nacionalnosti. Dana 24. rujna 1991. ista grupa ponovno je došla u selo i tom prilikom su u vremenu od 14:30 do 20:00 sati s leđa ubili civile Likić Nikolu starog 75 godina i Plinja Baricu staru 73 godine, dok su Prazina Asima vezali užetom oko vrata i tako ga vodili po selu. Također su u selu zapalili veći broj kuća i gospodarskih objekata u vlasništvu Hrvata. Svime opisanim imenovani su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. PODACI O ŽTRVAMA: 2. Likić Nikola star 75. god. 3. Plinja Barica stara 73. god.

SI – 0004 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK 20

K – 38/39-

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednik vijeća, Josipa Budinski, člana vijeća, sudaca porotnika, Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, Josipa Žinić, članova vijeća, uz sudjelovanje Jagice Blašković, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Gavrilović Dušana, Radaković Milana, Dabić Milana, Dabić Mirka, Sladović Milana, Španović Dušana, Jelić Stojana, Jelić Stanke, Galjen Milana, Vukičević Momira, Prusac Dragana, Janus Nikole, Vinčić Jovice, Jakovović Dragana, Varkaš Steve, Pavlica Đure, Podunavac Milana i Zrakić Slavka, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 17. studenog 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog državnog odvjetnika Ivana Petrkač i branitelja optuženih Josipa Sladić, odvjetnika iz

Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i obavio PRESUDU I – optuženi DUŠAN GAVRILOVIĆ, sin majke Draginje, rođ. Gavrilović rođen 12. prosinva 1946. godine u Dragotini gdje i prebiva na kbr. 93, SO Glina, Srbin ekonomski tehničar II – optuženi MILAN RADAKOVIĆ, iz Bijelih Voda, Srbin, strojobravar III – optuženi MILAN DABIĆ, sin Dušana, rođen 13. lipnja 1962. godine u Glini sa prebivalištem u Dragotini kbr. 150, SO Glina, Srbin, automehaničar IV – optuženi MIRO DABIĆ, sa prebivalištem u Dragotini, Srbin, poljoprivrednik V – optuženi MILAN SLADOVIĆ, sin Ilije, rođen 13. lipnja 1960. godine u Dragotini, SO Glina, gdje i prebiva na kbr, 33, Srbin, vozač VI – optuženi DUŠAN ŠPANOVIĆ, iz Dragotine, SO Glina, Srbin, Veterinarski tehničar VII – optuženi ŠPANOVIĆ MILAN, iz Dragotine SO Glina, Srbin, djelatnik VIII – optuženi STOJAN JELIĆ, sin Petra, rođen 9. siječnja 1964. godine u Bijelim Vodama, SO Gline, gdje i prebiva na kbr. 171. Srbin, poljoprivrednik IX- optuženi STANKO JELIĆ, iz Bijelih Voda, Srbin, poljoprivrednik X – optuženi MILAN GALJAN, iz Dragotine, SO Glina, Srbin, bravar XI – optuženi MOMIR VUKIČEVIĆ, sin Dušana, rođen, 18. studenog 1963. godine u Glini, sa prebivalištem u Dragotini, SO Glina na kbr. 112, Srbin ekonomski tehničar XII – optuženi DRAGAN PRUSAC, sin Gojka, rođen 06. veljače 1967. godine u Glini sa prebivalištem u G. Klasniću kbr. 153. Srbin, poljoprivrednik XIII – optuženi NIKOLA JANUS, sin Petra, rođen, 08. prosinca 1958 u Brubnju, SO Glina, sa prebivalištem u Glini, ul. 29. novembra kbr. 2, Srbin, djelatnik XIV – optuženi JOVICA VINČIĆ, sin Gojka, rođen, 11. rujna, 1967.

godine u Glini, sa prebivalištem u Dragotini kbr. 18, Srbin XV- optuženi DRAGAN JAKOVOVIĆ, sin Dušana, rođen 16. prosinca 1959. godine u Glini, sa prebivalištem u Dragotini bb, Srbin, poljoprivrednik XVI- optuženi STEVO VARKAŠ, iz Dragotine, Srbin, poljoprivrednik XVII – optuženi ĐURO PAVLICA, iz Dragotine, Srbin, djelatnik XVIII- optuženi MILAN PODUNAVAC, iz Dragotine XIX – optuženi SLAVKO ZRAKIĆ, sin Petra, rođen 5. listopada 1951, godine, u Dabrini SO Glina, sa prebivalištem u Dragotini kbr. 3, prodavač krivi

su

što su : dana 18. kolovoza 1991. godine u Maji i Svračici, kao pripadnici četničko – terorističkih formacije tzv. SO Krajina u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, naoružani došavši u ta sela, po istima otvorili minobacačku i puščanu vatru, a potom nenaoružane mještane hrvatske nacionalnosti započeli maltretirati na razne ponižavajuće način, pretraživati njih i njihove kuće i gospodarske zgrade, oduzimati im novac, hranu, stvari kuća i gospodarske zgrade, paliti i rušiti kuće i gospodarske zgrade, društvene i sakralne objekte, pa su tako : od Bradarić Katarine iz džepa haljine silom oduzeli tadašnjih 600 dinara, a iz podruma joj uzeli motoru pilu i suhomesnate proizvode, te iz dvorišta kamion marke Mercedes reg. oznake ŠI 807-61 vlasništvo njezina sina Ive, izudarali Matijević Ivu, nanjevši mu pri tome tjelesne povrede, minirali i srušili seoski dom i trgovinu u Maji Svračici, zapalili kući i sjenik vlasništvo Brdarić Mirka, štalu Nogić Marijane, kuću Lamza Marka, kuću i traktor Davodović Matije, štaku Davidović Slavka, štalu i kuću Tonči Mije, traktor, prikolicu i štalu Davidović Steve i dvorišnu zgradu Lončarić Milana, te su od Lamza Marka uzeli berač kukuruza i ostale poljoprivredne strojeve a Mladenović Mati uzeli su traktor i motornu pilu, dok iz ostalih kuća su uzimali i otimali tranzistore i TV – prijemnike, video – rekordere i ostale stvari pogodne za odnošenje, dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog skoba, civilno stanovništvo mučili i nanosili mu povrede tjelesnog integriteta, pljačkali imovinu stanovništva, te rušili i uništavali kuće i gospodarske zgrade, kulturne i sakralne objekt, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

OSUĐUJU SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVOROM U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 7 ZKP-a optuženici su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 3,300.000. – HRD i temeljem točke 6. istog članka i stavka platiti svaki paušalni iznos od 5.000. HRD. O b r a z l o ž e nj e Okružno državno odvjetništvo iz Siska, optužnicom KT-53/93 od 13. kolovoza 1993. godine, stavilo je na teret I- optuženom Gavrilović Dušanu, IIoptuženom Radaković Milanu, III- optuženom Milanu, IV- optuženom Dabić Mirku, V- optuženom Sladović Milanu, VI- optuženom Španović Dušanu, VII- optuženom Španović Milanu, VIII- optuženom Jelić Stojanu, IX- optuženom Jelić Stanku, Xoptuženom Galjen Milanu, XI- optuženom Vukičević Momiru, XII- optuženom Prusac Draganu, XIII- optuženom Janus Nikoli, XIV- optuženom Vinčić Jovici, XVoptuženom Jakovović Draganu, XVI- optuženom Varkaš Stevi, XVII- optuženom Pavlica Đuri, XVIII- optuženom Podunavac Milanu i XIX- optuženom Zrakić Slavku izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH. Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženih s razlogom što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje naročito važni razlozi što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni. Prijedlogom Okružnog državnog odvjetništva je udovoljeno rješenjem ovog suda KV – 129 /93 od 21. listopada 1993. godine. Tokom postupka provedeni dokaz saslušanjem svjedoka Mićija Milana te čitanje službenih bilježaka sadržajnih na listu 1 – 23 spisa K – 101/92 Vojnog suda u Zagrebu, koji prileži ovom temeljnom spisu, sud smatra detaljno i uvjerljivo podkrepljenim sve navode optužnice. Branitelj postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je izvedeni dokazi tokom postupka upućuju na zaključak da su optuženici doista postupili na način da su počinili kaznena djela kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uzimanje olakotnih okolnosti u obzir prilikom odmjeravanja kazne. Svojstvo civilnih osoba oštećenicima nitko nije osporio. Kako je krivično djelo učinjeno napadom na živote i tijela za vrijeme

oružanog sukoba, te spram civilnih osoba, zaštićenih međunarodnim pravom (Ženevska konvencija), to su se u postupcima svakog od optuženih stekla sva bitna obilježja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH. Uračunljivost nijednog od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u sumnju tokom cijelog postupka. Način postupanja svakog od optuženih, opisan po svjedoku, a sadržan i izrekom presude, a sa nespornim posljedicama, naročito pogibanje ljudi, kroz cijelo vrijeme vršenje dijela poznatim i optuženicima, upućuje na nedvojbeni zaključak postojanja direktnog umišljaja svakog od optuženih. Krivična odgovornost optuženih nije, dakle dovedena u dvojbu. Potvrda međunarodnog prava u opisu kaznenog djela stavljenog na teret optužnicom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog kaznenog djela u tom pravcu da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optužnici, u krajnjoj liniji, ne moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava. Prilikom odmjeravanja kazne svakom od optuženih sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja, stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djela učinjeno, jačinu povrede zaštićenih dobara i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, a što sve moguće jasno je razabrati kako iz činjeničnog opisa kaznenog djela, tako i iz obrazloženja u njegovu dosadašnjem dijelu. Jedino izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina svakome od optuženih, uvjerenje je suda, odgovarajuće je težini od njih učinjenog. Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora. Odluka o trošku, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom postupka, temelji se na u izreci citiranim propisima. Paušalni iznos odmjeren je srazmjerno dužini trajanja i složenosti postupka te imovinskim prilikama optuženih U Sisku dana 17. 17. studenog 1993. ZAPISNIČAR VIJEĆA Jagica Blašković .v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać v.r.

SI-0005 REPUBLIKA HRVATSKA

OKRUŽNI SUD SISAK 21/93-

K-

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Mirka Švalje, Josipa Žinić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv Roksandić Dragana i Korač Milana, zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH (ranije čl. 142. istog zakona), nakon dana 26. svibnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Miljenka Ugarković i branitelja optuženih Davora Škugor, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU I-optuženi DRAGAN ROKSANDIĆ, sin Petra, rođen 26. kolovoza 1957. godine u Glini, gdje i prebiva u ul. 29. novembra br. 6. II-optuženi KORAČ MILAN, sin Vuje rođen 1. travnja 1957. godine u selu Bojna SO Glina, sa stanom u Gornjem Selištu kbr. 11, k r i v i

s u

što su: prvo okrivljeni Roksandić Dragan, kao tajnik Općine Glina i drugo-okrivljeni Korač Milan kao predsjednik Izvršnog vijeća Općine Glina, tokom 1991. godine i 1992. godine u Glini, očito nezadovoljni sa nastupajućim demokratskim promjenama u Republici Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva u Republici Hrvatskoj u selu Šibinama kraj Gline formirali ratni štab, pa su u okviru toga svog zločinačkog plana organizirali, planirali i koordinirali oružane akcije nelegalnih četničkih formacija, a zatim protivno odredbama konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, izdali naređenje da se izvrši napad na Policijsku postaju Glina, da se vrši progon nesrpskog stanovništva na području Gline i šire, naređivali da se vrši otuđenje pokretne imovine kao i uništenje stambenih i gospodarskih objekata, koji su pripadali stanovnicima hrvatske nacionalnosti, naređivali nelegalno lišavanje slobode većeg broja pripadnika hrvatske

nacionalnosti, koji je bio odvojen u OPD Glina gdje su bili izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju, uslijed čega su Šmicl Stjepan, Palajić Ivan, i Gregurić Ivan zbog zadobivenih povreda u zatvoru podlegli, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredili da se civilno stanovništvo ubija i imovina pljačka i uništava u velikim razmjerima, čime su učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJU SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 9. st. 1. ZKP-a u vezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 20.000.- HRD-a, a svaki od njih paušalni iznos od 5.000- HRD-a. Obrazloženje Optužnicom okružnog javnog tužilaštva Sisak od 14. travnja 1993. godine KT-175/92 optuženima Roksandić Draganu i Korač Milanu stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Istovremeno sa podnošenjem optužnice stavljen je prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutosti optuženih s razloga što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni. Prijedlogu Okružnog javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća oznake Kv.66/93 od 3. svibnja 1993. godine. Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti ne osporava da su se „…u ovom ratu zbila takva djela koja imaju karakter ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. S obzirom da smo i sami na neki način bili sudionici toga rata napred rečeno možemo smatrati notornom činjenicom. Međutim, bez obzira što posljedica ovog djela ni po mišljenju obrane nije sporna..“ da su upravo okrivljeni počinili krivično djelo ratnog zločina, iste treba osloboditi od optužbe. Svojstvo civilnih osoba navedenim u izreci nitko nije osporio. Svjedoci Lipak Karlo, Prišek Boris, Bagić Vlado, Štajduhar Pavle, Kocmanić Ivo i Panežić Željko detaljno i uvjerljivo podkrijepili su, svaki u ponekom dijelu, ali

svi, konačno, u cijelosti, navode optužnice. Uračunljivost ni jednoga od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u sumnju tokom cijelog postupka. Kako su krivična djela obojice optuženih, nosilaca vlasti na svojem području tada, učinjena napadom na živote i tijela civilnog stanovništva, ubijanje istog te uništavanje u velikim razmjerima, unatoč zaštićenosti međunarodnim pravom a za vrijeme oružanog sukoba, to su se u postupcima svakoga od optuženih stekla sva bitna obilježja protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH. Povreda međunarodnog prava u opisu krivčnog djela stavljenog na teret optužnicom svakome od optuženih predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici ne moraju biti, u krajnjoj liniji, svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava. Nije, dakle, dvojbena krivična odgovornost optuženih. Prilkom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31. OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude ih kojih je djelo učinjeno, jačini povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao svakome od optuženih kaznu zatvora u trajanju od 20 godina u uvjerenju, da je jedino takova kazna odgovarjuća težini od njih učinjenog. Visina izrečene kazne zahtjeva, pozivom na propis čl. 343.- st. 1. ZKP-a, određivanje pritvora. Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka. U Sisku, dne 26. svibnja 1993. ZAPISNIČAR: Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK VIJEĆA Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje je vrijeme presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a). Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0006 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK 23/93-16

K-

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Šolaja Branka, zbog krivičnog djela iz čl. 150. OKZRH (sada čl. 128. OKZRH), nakon dana 8. srpnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog državnog odvjetnika Ivana Petrkač i branitelja optuženika Eriha Fridrih, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi BRANKO ŠOLAJA, sin Bogdana i Drage r. Nogić, rođenog 22. kolovoza 1950. godine u Voćarcima, Srbin, sa prebivalištem u Novskoj, ul. B. Adžije br. 17, nalazi se u bijegu,

k r i v

j e

što je: dana 22. studenog 1991. godine u Paklenici, kao pripadnik četničko – terorističkih formacija tzv. „SAO Krajina“, protivno odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, u tijeku oružanog sukoba protiv Republike Hrvatske, nakon što su prethodno Gobac Vinko, Kovačević Veljko, Kliba Radenko i Matekalo Živko, kao pripadnici hrvatske vojske prethodno bili zarobljeni na položajima nedaleko Paklenice od strane pripadnika tzv. „Belih orlova i Martićevaca “ u oružanom sukobu i provedeni u zatvor, prilikom ispitivanja i boravka u zatvoru tukao ih rukama, nogama i kablom po glavi i tijelu, nanijevši im pri tome tjelesne povrede,

dakle, vršeći pravila međunarodnog prava, surovo postupao s ratnim zarobljenicima, čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u čl. 150. OKZRH (sada čl. 128. OKZRH), pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA. Temeljem propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a (sada čl. 343. st. 1. ZKP-a) nad optuženikom se određuje pritvor. Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u vezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a (sada članovi 90. i 87. ZKP-a) optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 172.500.- HRD i paušalni iznos od 5.000.- HRD. Obrazloženje Optužnim prijedlogom Okružnog državnog odvjetništva Sisak KT-30/93 od 20. travnja 1993. godine Šolaja Branku stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 150. OKZRH (sada čl. 128. OKZRH). Istovremno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika. Prijedlogu okružnog državnog odvjetništva je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća Kv-83/93 od 27. svibnja 1993. godine. Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, založio se je za uvažavanje eventualnih olakotnih okolnosti pri odmjeravanju kazne. Svjedoci Kovačević Veljko, Kliba Radenko i Gobac Vinko detaljno su i uvjerljivo podkrijepili navode optužnog prijedloga. To tim prije što su i sami bili žrtve postupanja optuženog Šolaja Branka. Svojstvo ratnog zarobljenika ni jednome od oštećenih tokom cijelog postupka nitko nije osporio. Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u dvojbu. Sam način postupanja optuženika, opisan po svjedocima upućuje nedvojbeno na zaključak postojanja direktnog umišljaja optuženika. Iz rečenog slijedi, da nema dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika.

Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa sigurnošću dokazanim, da je Šolaja Branko svojim postupkom ostvario sva bitna obilježja, subjektivna i objektivna, krivičnog djela suruvog postupanja sa zarobljenicima kršeći pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144. Ženevske konvenciej iz 1949. godine. Za reći je, međutim, i to, da povreda međunarodnog prava spomenutog u opisu krivičnog djela stavlejnog na teret optužnim prijedlogom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženik, u krajnjoj liniji, ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja čl. 33. OKZRH (sada čl. 31. OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede, zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 godina u uvjerenju, da je jedino takova kazna odgovarajuća težini od optuženika učinjenog. Obzirom na visinu izrečene kazne, temeljeno na propisu čl. 353. st. 1. ZKP-a (sada čl. 343. st. 1. ZKP-a), doređen je pritvor. Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak odmjeren je prema stvarno nastalim izdacima tokom postupka, s tim da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno trajanju i složenosti postupka. U Sisku, dne 8. srpnja 1993. ZAPISNIČAR Nataša Galiniš, v.r. Barać, v.r.

SUDAC Željko

SI-007 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK 20/93-17

K-

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barasć, uz sudjelovanje Nataše Galinić,

zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Milenka Dabić, zbog krivičnog djela iz članka 128. OKZRH (ranije čl. 150. OKZRH), nakon dana 26. svibnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Miljenka Ugarković i branitelja optuženika Ivana Rafaj, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi MILENKO DABIĆ, sin Nedeljka i Mare rođene Milanović, rođen 10. ožujka 1952. godine u Lađevcu SO Nova Gradiška, sa prebivalištem u Okučanima, Ul. N. Vujasinović br. 5, Srbin, umirovljeni milicioner, oženjen, otac dvoje djece, SSS, nalazi se u bijegu,

k r i v

j e

što je: tijekom mjeseca rujna 1991. godine u Okučanima, nakon što se je priključio paravojnim formacijama tzv. SAO Zapadna Slavonija, primivši oružje i uniformu tzv. SUP-a Okučani, a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva u Republici Hrvatskoj, kao policajac u četničkom zatvoru Okučani, prilikom saslušavanja zarobljenih hrvatskih vojnika, suprotno odredbama čl. 143. i 144. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, tukao ih nanosivši im pri tome tjelesne povrede, a prilikom saslušanja ratnog zarobljenika Mlinac Đure, nogama obuvenim u cipele i drugim predmetima tukao ovoga po čitavom tijelu u više navrata, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim zarobljenicima, čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u članku 128. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa O S U Đ U JE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a (ranije čl. 353. istog zakona) nad optuženikom se određuje pritvor.

Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a (ranije članovi 98. i 95. ZKP-a optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 73.750.- HRD i paušalni iznos od 5.000.- HRD. Obrazloženje Optužnim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva sisak KT-25/93 od 30. ožujka 1993. godine Dabić Milenku stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 128. OKZRH. Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika. Prijedlogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća (čl. 21. st. 6. ZKP-a) Kv-71/93 od 3. svibnja 1993. godine. Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, slijedeći utvrđeno činjenično stanje založio se je za uvažavanje eventualnih olakotnih okolnosti pri odmjeravanju kazne. Svjedok Mlinac Đuro detaljno je i uvjerljivo podkrijepio navode optuženog prijedloga. To tim prije, što je sam bio i žrtva postupanja optuženikova. Svojstvo ratnog zarobljenika oštećenika nitko nije osporio. Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog postupka, bila dovedena u sumnju. Sam način postupanja optuženika, opisan po svjedoku, nedvojbeno upućuje na zaključak postojanja direktnog umišljaja optuženika. Dakle, dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika nema. Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa sigurnošću dokazanim, da je Milenko Dabić svojim postupkom ostvario sva bitna obilježja, subjektivna i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa zarobljenicima kršeći pravila međunarodnog prava. Konkretno članaka 143. i 144. Ženevske konvencije iz 1949. godine. Za reći je, međutim, i to, da povreda međunarodnog prava spomenutog u opisu krivčnog djela stavljenog na teret optužnim prijedlogom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženik, u krajnjoj liniji, ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31. OKZRH), a ranije čl. 33. istog zakona), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz

kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede, zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 godina u uvjerenju, da je jedino takova kazna odgovarjuća težini od optuženika učinjenog. Obzirom na visinu izrečene kazne, temeljeno na propisu čl. 343. st. 1. ZKP-a (ranije čl. 353. istog zakona), određen je pritvor. Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom postupka, s tim da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka. U Sisku dne 26. svibnja 1993. ZAPISNIČAR: Nataša Galinić, v.r. Barać, v.r.

SUDAC Željko

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 123. st. 4. ZKP). Sada 115.- čl. St. 4. Žalba se podnosi putem ovoga suda Vrhovnom sudu R Hrvatske. DNA: 1. OJT-u Sisak na br. KT-25/93 (u dva primjerka) 2. okr. Dabić Milenko, Oglasna ploča – ovdje 3. branitelju opt. Ivanu Rafaj, odvjetnku, Sisak 4. Obavijest PS Okučani 5. U spis NAREDBA KANCELARIJI: 2. 3. 4. 5.

Presuda nepravomoćna Vidi upisnik „K“ Dostavi kao gore Kal. 15. srpnja 1993. godine U Sisku, dne 21. lipnja 1993. SUDAC

SI-0008

REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK 15/93-

K-

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić, Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv I.opt. Mihajlović Ljubiše i II.opt. Kuzmić Zorana, zbog krivčnog djela iz čl. 120. st. 2. u svezi ss. 1. OKZRH, nakon dana 8. srpnja 1993. godine, u odsutnosti I-optuženika, a u prisutnosti zamjenice okružnog državnog odvjetištva Sonje Rapić, II.- optuženika i njihovih branitelja Danice Demonje i Hamdije Unkić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU I-optuženi LJUBIŠA MIHAJLOVIĆ, sin Slavka i Marije, rođene Martinović, rođen 5. travnja 1947. godine u Zemunu, Općina Zemun, sa posljednjim prebivalištem u Sisku, ul. Rade Končara br. 3, Srbin, službeni, razveden, otac dvoje djece, II-optuženi ZORAN KUZMIĆ, sin Rudolfa i Zore, rođene Desimirović, rođen 6. travnja 1950. godine u Sremskoj Mitrovici, RS; sa prebivalitšem u Sisku, Otokara Keršovanija br. 12, Hrvat, kapetan unutrašnje plovidbe, Temeljem propisa čl. 340. toč. 3. ZKP-a OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE

Da su i to: I-opt. MIHAJLOVIĆ LJUBIŠA 1./ dana 22., 23. i 24. listopada 1991. godine, u Sisku, kao dispečr na radio-uređajima poduzeća „Dunavskog Lloyda“ Sisak, a nakon što je Sabor Republike Hrvatske donio odluku o proglašenju samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske očito nezadovoljan takovom odlukom u cilju rušenja i obaranja novouspostavljenog društvenog sistema Republike Hrvatske, u vrijeme učestalih zračnih i artiljerijskih napada tzv. JNA i teritorijalaca formiranih iz dijela pobunjenog srpskog stanovništva na grad Sisak i okolinu suprtono Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, omogućio međusobnu komunikaciju neprijateljskih formacija i suradnika u gradu, koji su slali šifrirane poruke i koordinate radi gađanja ciljeva u gradu Sisku i okolinu, a u toku kojih napada je ubijeno i ranjeno za sada točno neutvrđen broj ljudi, te je uništeno i oštećeno više gospodarskih i civilnih objekata, koji nisu bili branjeni vojnim snagama Hrvatske vojske, Dakle, da bi kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata pomagao da se bez izbora cilja pogađaju nebranjena mjesta, II. opt. KUZMIĆ ZORAN 2./ dana 23. i 24. listopada 1991. godine, u Sisku, kao šef saobraćaja poduzeća „Dunavski Lloyd“ Sisak, iako je znao da je I-opt. Mihajlović Ljlubiša suprotno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata omogućio uspostavljanje komunikacija neprijateljskih formacija i suradnika u gradu sisku, koji su slali šifrirane poruke i koordinate radi gađanja ciljeva u gradu i okolini, u vrijem zračnih i artiljerijskih napada tzv. JNA i teritorijalaca formiranih iz dijelova pobunjenog srpskog stanovništva, u cilju rušenja i obaranja novosupostavljeog društvenog uređenja Republike Hrvatske, omogućio I-opt. Mihiajlović Ljubiši da i dalje obavlja posao dispečera poduzeća „Dunavski Lloyd“ Sisak, radi čega je u toku tih napada ubijeno i ranjeno za sada točno neutvrđen broj ljudi, te uništeno i oštećeno više gospodarskih i civilnih objekata, Dakle, da bi kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata pomagao da se bez izbora cilja pogađaju nebranjena mjesta, Pa, da su time I-op. Mihiajlović Ljubiša i II-opt. Kuzmić Zoran s umišljajem pomagali u izvršenju krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH uz primjenu čl. 24. OKZRH. Temeljem propisa čl. 91. st. 1. ZKP-a troškovi krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. – 5. tog zakona padaju na teret proračunskh sredstava. Obrazloženje Okružno državno odvjetništvo Sisak optužnicom broj KT-183/92 od 11. ožujka 1993. godine, stavilo je svakome od optuženih na teret izvršenja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog

stanovništva, označenog u članku 120. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH uz primjenu članka 24. istoga Zakona. Također je od strane zamjenice okružnog državnog odvjetnika, dana 19. travnja 1993. godine, stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti I-optuženog Ljubiše Mihajlović, jer isti nije dostižan državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan. Prijedlog zamjenice okružnog državnog odvjetnika u dovoljeno je pravomoćnim rješenjem vijeća oznake KV-73/93 od 14. svibnja 1993. godine. Prvo optuženi Ljubiša Mihajlović saslušan u toku istrage (list 20 i 21 spisa) kada se je još mogla osigurati njegova prisutnost navodi da je kao djelatnik „Dunavskog Lloyda“ radio na radnom mjestu dispeečra, gdje je putem UKW i SSB radio stanica komunicirao sasvim brodovima „Dunavskog Lloyda“. Dana 22. listopada 1991. godine oko 16,00 sati, za vrijeme trajanja zračne opasnosti u Sisku, na 16 kanalu čuo je poziv „Gavran zove Lim“, a potom i obrnuto „Lim zove Gavrana“. Kako nisu mogli uspostviti vezu, uključio se i obratio se „Gavranu“ sa riječima: „Lloyd zove Gavrana, Gavrane javi se“. Nakon što se odazvao, rekao mu je da vjerojatno nešto nije u redu sa njihovim stanicama, te da se maknu sa kanala i prijeđu na „R1 i R2“, što su i učinili. Na istom 16. kanalu čuo je pozive „Gavrana 1“ i „Gavrana 2“, kako 23. tako i 24. listopada 1991. godine ali više nije obraćao pažnju o razgovoru koji su vodili. Poriče da bi posredovao kod slanja bilo kakovih šifriranih poruka, jer nema nikakovih razloga da pomaže neprijatelju, tim prije, što mu se sinovi nalaze u jedinicama ZNG-a.s Drugo optuženi Zoran Kuzmić, iznoseći svoju obranu navodi da je od 1974. godine zaposlen u „Dunavskom Lloydu“ na radnom mjestu šefa prometne službe, te predaje dispečeru radne zadatke za sve brodove, „Dunavskog Lloyda“. Između ostalih poslova dispečer putem radio-veza šalje i prima poruke sa brodova „Dunavskog Lloyda“ i dužan je o tome voditi radio dnevnik. Dana 22. listopada 1991. godine, oko 16,00 sati, dok se nalazio na svom brodu „Zibel“, čuo je preko UKW radio-stanice na 16. kanalu jedan kratki razgovor, koji nije bio uobičajen u komuniciranju među brodovima „Dunavskog Lloyda“. Kako je čujnost bila dosta slaba nije mogao razumjeti o čemu se govorilo, ali se sjeća da je kao pozivni znak među stanicama korištena riječ „Gavran 1“, kao i da je u jednom trenutku čuo glas Ljubiše Mihajlović. Iz onoga što je mogao čuti dalo se naslutiti da se radi o šifriranom razgovoru, pa je pretpostavio da se radilo o komunikaciji patrolnog broda ZNG-a, jer je prije ovog događaja iz rezervi „Dunavskog Lloyda“ izvršena predaja više radio-stanica ovog tipa. Naime, i on je osobno sudjelovao u probi ispravnosti, a potom i predaji dvije radio-stanice USE 197 čiji je osnovni kanal 16., dvojici pripadnika ZNG-a. Poriče da bi znao da je I-optuženik uspostavio bilo kakove komunikacije sa neprijateljskim formacijama i suradnicima u gradu, radi gađanja ciljeva u gradu i okolici u vrijeme napada sa zemlje i iz zraka, jer ga 24. listopada 1991. godine, po

dolasku na radno mjesto, dispečer, to jest I-optuženik nije obavijestio o bilo kakovim problematičnim radio-vezama, niti je u dnevniku načinio bilješku, što bi mu bila obaveza da ih je bilo. U toku dokaznog postupka saslušani su svjedoci Branko Varkašević (list 54 spisa), Željko Milković (list 56 spisa)m, Braco Grozdanić (list 57 spisa), Dragan Dakić (list 59 spisa), Antun Jakirčević (list 59 spisa), Dražen Velnić (list 66 spisa) te vještak Ivan Korošec (list 74 si 75 spisa). Također je izvršen uvid i pročitana je cjelokupna dokumentacija priložena u spisu. Na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je slijedeće činjenično stanje: Iz iskaza svjedoka Željka Milković, utvrđeno je da su se nakon uhićenja I- i IIoptuženika, preko radio-stanice na 16. kanalu, u više navrata čuli uzajamni pozivi „Gavrana“ i „Lima“, kao i „Gavrana 1, 2, 3. i 4“, koji u pravilu nisu mogli uspostaviti vezu. Nadalje, iz suglasnih iskaza svjedoka Brace Gvozdanić i Antuna Jarkičević , koji su se 22. listopada 1991. godine, nalazili na brodu „Zibel“, utvrđeno je da su preko radio-stanice u više navrata čuli, do tada nepoznate, uzajamne pozive „Gavrana “ i „Lima“, koji nisu mogli uspostaviti međusobnu vezu, tako da se u jednom trenutku među njih uključio njihov dispečer, sada I-optuženik pokušavajući uspostaviti vezu. Kako se radilo o šifriranom razgovoru, pretpostavili su da se radi o komuniciranju između pripadnika ZNG-a. Sud je povjerovao iskazima gore navedenih svjedoka, jer su dali jasne i kategorične iskaze, koji su u skladu jedan sa drugim i objektivno su realni, a nema osnova da se posumnja u njihovu vjerodostojnost. Njihovim iskazima u potpunosti je potvrđena obrana kako I-, tako i II-optuženika. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Ivana Korošec, utvrđeno je da je u kritično vrijeme postojala opća zbrka u radio-foniji, te da su slate razne šifrirane poruke, a da se ne zna, ni tko ih je slao, ni što su one značile, jer nije bilo stručnog obrazloženja tih poruka, a što je trebalo na vrijeme ustanoviti vojska i policija, dok su oni koji su primali i blježili informacije trebali određeno označiti jačinu prijema signala. Također, je utvrđenog da šifrirane poruke nije prenosio I-optuženik, kao i da nikada nisu pronađeni pravi sudionici ovih šifriranih veza. Sud je u cijelosti povjerovao nalazu i mišljenju vještaka, jer je jasan, logičan i uvjerljiv i dat od stručne osobe. Uvidom u članke objavljene u tisku („Globus“, „Novi vjesnik“, „Slobodna Dalmacija“) utvrđeno je da se „Gavrani“ pojavjluju kao pripadnici 1. Brigade, što ukazuje da se navedene radio-stnice mogu smatrati stanicama hrvatske vojske. Iz svega navedenog sud je došao do zaključka da se optuženicima ništa konkretno ne stavlja an teret u smislu inkriminacije krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH uz primjenu članka 24. OKZRH. Naime, na temelju izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, sud je utvrdio da je

„Dunavski Lloyd“, koji za rad svojih radio-stanica ima generalnu dozvolu, u prvim danima početka agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno grad Sisak, dao na raspolaganje manje plovne objekte jedinicama ZNG-a, i to brodove „Zibel“ i „Javorina“ kao i izvjestan broj brodskih radio-stanica. Radio stanice UKW kojima su mogli međusobno komunicirati imale su „Kapetanija“ Sisak, „Hidroput“, „Dunavski Lloyd“ i hrvatska vojska. Nadalje je sud utvrdio da je „Dunavskom Lloydu“ na 16. internacionalnom kanalu ometana frekvencija sa javljanjem nepoznatih učesnika „Gavrana“ i „Lima“, za koje ničim nije dokazano da se radi o neprijateljskim radio-stanicama, već naprotiv obrnuto, te da im je u okviru svog radnog mjesta I-optuženik samo poručio da prijeđu na drugi kanal, dakle, niti je naredio, niti sam izvršio bilo kakovu radnju protiv civilnog stanovništva. U odnosu na II-optuženika, sud je utvrdio da on kao šef prometne službe, da je i postojala prijava iz koje bi proizlazilo da I-optuženik obavlja određene nedopuštene radnje, nije ovlašten donositi bilo kakove odluke o njegovom smjenjivanju i suspenziji, jer je to isključiva nadležnost direktora. Kako ničim nije dokazano pomaganje, koje se ne pretpostavlja, već se mora dokazati motivom i umišljajem, a svijest pomagača mora obuhvaćati sva obilježja krivičnog djela, sud je optuženike temeljem članka 340. st. 3. ZKP-a oslobodio optužbe. Odluka o trošku krivičnog postupka logičan je slijed iznijetog. U Sisku, 8. srpnja 1993. godine ZAPSNIČAR VIJEĆA Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvještena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a). Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0009

REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK 18/93-20

K-

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Bosanac Branka, zbog krivčnog djela iz članka 128. OKZRH (ranije članka 150. OKZRH), nakon dana 8. lipnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i braniteljice optuženika Danice Demonja, odvjetnice iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi BRANKO BOSANAC, sin Ilije i Julke, rođene Grgić, rođen 21. svibnja 1953. godine u Rajićima, gdje i prebiva na Trgu Đ. Sabe, sada u bjegstvu,

k r i v

j e

što je: tijekom 1991. godine u Jasenovcu i Demirovcu, kao funkcioner i oficir tzv. Teritorijalne obrane SAO Zapadne Slavonije, protivno odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima u oružanom sukobu protiv Republike Hrvatske, nakon što su Sabić Željko, Šimičić Zdenko i Vidaković Mario, pripadnici MUP-a RH, bili zarobljeni od strane tzv. Teritorijalne obrane SAO Zapadne Slavonije i predvedeni u zatvor, prilikom njihovog ispitivanja naredio svojim počinjenima da Sabić Željka, Šimičić Zdenka i Vidaković Maria zlostavljaju i tuku što su oni i učinili, nanijevši im tjelesne povrede, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim zarobljenicima, čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava –

surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u čl. 128. OKZRH (ranije čl. 150. istog zakona), pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKPa (ranije čl. 353. istog zakona) nad optuženikom se određuje pritvor. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP-a (ranije čl. 98. i 95. istog zakona) optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 117.500,- HRD i temeljem toč. 6. istoga članka i stavka platiti paušalni iznos od 5.000.- HRD. Obrazloženje Optužnim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva Sisak, KT-23/93 od 23. ožujka 1993. godine Branku Bosanac stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima iz čl. 128. OKZRH, s tim, da je optužni prijedlog podešen činjeničnom stanju ustanovljenom tokom glavne rasprave s tim da glasi na način opisan izrekom ove presude. Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika. Prijeldogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća (čl. 21. st. 6. ZKP-a, a ranije čl. 23. istog zakona) Kv-67/93 od 3. svibnja 1993. Braniteljica postavljena po službenoj dužnosti stavlja do znanja da ne osporava optužbu obzirom na rezultate dokaznog postupka, tokom kojeg su neposredno saslušani svjedoci potvrdili navode iste. Predlaže uvažavanje eventualnih olakotnih okolnosti pri odmjeravanju kazne. Svjedoci Šabić Željko i Mario Vidaković detaljno i uvjerljivo potkrijepili su navode optuženog prijedloga. To tim prije što su obojica bili žrtve optuženikova postupanja. Njihova su kazivanja (kao, primjera radi: „On sam nije tukao prilikom ispitivanja već je to naredio drugima“, „Zadobio sam fakturu kičme, potres mozga, te povremeno sada gubim sjećanje, te sam izudaran po bubrezima. Zbog svega toga već se godinu i pol dana nalazim na bolovanju.“, „On (optuženik) me nije tukao dok me je ispitivao drugi su me tukli. Nije to bilo direktnih naredbi za svako postupanje već mimikom i riječima sjetit ćeš se ti, pa ovaj drugi udari i tako. Udaran sam palicom, šakama, nogama, koljenima po cijelom tijelu. Povrijeđena mi je kičma… dva do tri mjeseca imao sam poremećen rad jetara… kada su se ljudi vraćali natrag (sa

saslušanja) bilo je više nego očito da su isprebijani“, „Koliko ja znam Šimić Zdenku slomljena je takovim postupkom nosna kost, među ostalim“.) sadržana na listovima 37 i 38 spisa. Svojstvo ratnih zarobljenika oštećenicima nitko nije osporio. Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog postupka bila dovedena u sumnju. Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa sigurnošću dokazanim, da je isti svojim postupkom ostvario sva bitna obilježja, subjektivna i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa zarobljenicima – kršeći pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144. Ženevske konvencije iz 1949. godine. Nije pri tome bitno da li je optuženik bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, jer je povreda takovog prava u opisu po njemu učinjenog krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31. OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju d 5 godina u uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarajuća težini od optuženika učinjenog. Visina izrečene kazne neizostavno zahtjeva određivanje pritvora (čl. 343. st. 1. ZKP-a). Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak je odmjeren prema stvarno nastalim izdancima tokom istog postupka s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka. U Sisku, dne 8. lipnja 1993. ZAPISNIČAR Nataša Galinić, v. r. Barać, v.r.

SUDAC Željko

UPUTA O PRAVNOM LJEKU: Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP – prije čl. 123. st. 4. ZKP-a). Žalba se podnosi putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0010 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK 13/93-23

K-

P R E S U D A U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Josipa Budinski, člana vijeća, sudaca porotnika Mirka Švaljek, Ante Jukić, Ivana Kasaić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara u krivičnom predmetu protiv I-opt. Mikelić Borislava, II-opt. Dušana Jović, III-opt. Milana Muiđe, IV-opt. Dušana Kačar, V-opt. Ilije Nišević, VI-opt. Milana Milanković, VII-opt. Ilije Bjelajac, VII-opt. Sime Karaice i IX-opt. Stanka Divjakinje, zbog krivičnih djela iz čl. 142. st. 1. OKZRH (sada čl. 120. st. 1. OKZRH), nakon dana 9. lipnja 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženih Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU I-optuženi BORISLAV MIKELIĆ, sin Milutina, rođenog 13. rujna 1939. godine u Dobrljinu, SO Bos. Novi, sa stanom u Beogradu, Ul. Vračar, Srbin, inženjer II-opt. DUŠAN JOVIĆ, sin Stevana, rođen 24. siječnja 1942. godine u Donjem Klasniću, SO Glina, liječnik, sa prebivalištem u Glini, Žrtava fašizma bb, III-opt. MILAN MUIDŽA, sin Stevana, rođen 16. siječnja 1935. godine u Donjem Klasniću, SO Glina, sa prebivalištem – posljednjim u Sisku, R. Boškovića br. 1, IV-opt. DUŠAN KAČAR, sin Miljkana, rođen 20. svibnja 1949. godine u

Banskom Drenovcu, SO Glina, sa prebivalištem u Sisku, Ul. Filipa kljaića 3 V-opt. ILIJA NIŠEVIĆ, sin Dragana, rođen 18. listopada 1956. godine u Glini, gdje i prebiva, ul. Norberta Vebera bb, bravar, VI. opt. MILAN MILANKOVIĆ, sin Petra, rođen 15. prosinca 1960. godine u Begovićima, SO Petrinja, sa prebivalištem u Petrinji, Malinova 94, VII-opt. ILIJA BJELAJAC, sin Steve, rođen 16. svibnja 1949. godine u Malom Gradcu, SO Glina, sa prebivalištem u Glini, Ul. 29. novembra bb., defektolog, VIII-opt. SIMO KARAICA, sin Pavla, rođen 7. srpnja 1956. godine u Velikom Gradcu, SO Glina, sa prebivalištem u Sisku, Rimska ul. b.b., IX-opt. STANKO DIVJAKINJA, sin Damjana, rođen 29. lipnja 1933. godine u Roviški, SO Glina, sa prebivalištem u Glini, A. Mihanovića b.b., k r i v i

s u

što su i to: I-optuženi BORISLAV MIKELIĆ 1./ u tijeku 1991. i 1992. godine u Petrinji, nezadovoljan sa nastupjelim demokratskim promjenama i uspostavom demokratske vlasti u Republici Hrvatskoj, kao začetnik oživotvorenja velikosrpskog memoranduma SANU u tzv. „SAO Krajina“ na Čavić brdu formirao tzv. štab četničkih formacija, a potom pripremao i koordinirao akcije oružane pobune tih četničkih formacija, izrađivao planove mobilizacije, osiguravao naoružanje i municiju od pripadnika bivše JNA, te protivno odredbama konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, izdao naređenje četničkim formacijama da iste izvrše oružane napade na grad Petrinju i ostala mjesta, da napadaju pripadnika MUP-a i ZNG-a te ostalo civilno nesrpsko stanovništvo i izvrše njegov progon sa područja Petrinje i okolice, naređivao da se vrši otuđenje pokretne imovine, da se uništavaju stambene zgrade, gospodarski objekti i sakralni objekti, koji su pripadali hrvatskom pučanstvu, naređivao nelegalno

lišavanje slobode većeg broja pripadnika hrvatske nacionalnosti koji je bio jedno vrijeme odvojen u kasarnu zv. „Vasilije Gačeša“ gdje su bili fizički i psihički zlostavljani, a u tijeku tih napada ubijen je Bučar Štef, dok su Drakulić Nikola, Banadinović Angelina, Djurač Rajko, Herelić Ramiz, Kendjel Ivan, Vujaklija Rajko, Jovanović Rezika, Vujatović Djuro i Bunjan Ivo zadobili tjelesne povrede, te su porušene zgrade u Petrinji kao što su Općinski sud, Crkva Sv. Katarine, crkva Sv. Lovre i dr., dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se civilno stanovništvo ubija i imovina pljačka i uništava u velikim razmjerima, II-optuženi DUŠAN JOVIĆ, III-optuženi MILAN MUIDŽA, IV-optuženi DUŠAN KAČAR, V-optuženi ILIJA NIŠEVIĆ, VI-optuženi MILAN MILANKOVIĆ, VII-optuženi ILIJA BJELAJAC, VIII-optuženi SIMO KARAICA i IX-optuženi STANKO DIVJAKINJA, 2./ u tijeku 1991. i 1992. godine u Glini i okolnim mjestima, nezadovoljni nastupjelim demokratskim promjenama i uspostavom demokratske vlasti u Republici Hrvatskoj, II-opt. Dušan Jović, kao predsjednik SO Glina i idejni začetnik oživotvorenja velikosrpskog memoranduma SAN-u u stvaranju tzv. „SAO Krajina“, osnovao ratni štab četničkih formacija u kojima je organizirao, planirao i koordinirao akcije oružane pobune, mobilizirao pripadnike srpskog pučanstva, a IIIopt. Milan Muidža, IV-optu. Dušan Kačar, V-opt. Ilija Nišević, VI-opt. Milan Milanković, VII- opt. Ilija Bjelajac, VIII-optuženi Simo Karaica i IX-optuženi Stanko Divjakinja, protivno odredbama Ženevske konvencije o zažtiti građanskih osoba, za vrijeme rata učestvovali u napadima na Policijsku stanicu Glina te ostala mjesta Općine Glina u kojima je živjelo pretežno hrvatsko pučanstvo, a u kojim napadima je došlo do velikog broja ranjavanja i smrtnog stradavanja civilnog pučanstva, oštećenja, paljenja i rušenja stambenih, gospodarskih i sakralnih objekata, a u samom mjestu glina prilikom napada na Policijsku stanicu dana 26. lipnja 1991. godine su smrtno stradali Tomislav Rom i Miladin Ilić, te ranjeno deset osoba, a došlo je i do oštećenja većeg broja sakralnih i gospodarskih zgrada, te pljačka pokretne imovine pučanstva hrvatske nacionalnosti, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali civilno stanovništvo, pljačkali imovinu, te uništavali stambene zgrade, sakralne objekte i gospodarske objekte, čime su počinili krivična djela i to I-optuženi Borislav Mikelić djelom pod 1./ krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, a II-opt. Dušan Jović, III-opt. Milan Muidža, IV- opt. Dušan Kačar, V-opt. Ilija Nišević, VI-opt. Milan Milanković, VII-opt. Ilija Bjelajac, VIII-optuženi Simo Karaica i IX-optuženi Stanko Divjakinja djelom pod 2./ krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. st. 1.

OKZRH, pa se temeljem spominjanih zakonskih propisa OSUĐUJU

SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 1,199.050.- HRD i svaki od njih paušalni iznos od 5.000.- HRD. Obrazloženje Okružno javno tužilaštvo iz Siska je optužnicom KT-9/93 od 10. ožujka 1993. godine stavilo na teret I-opt. Borislavu Mikeliću izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – genocidom – označeno u čl. 119. OKZRH, a optuženicima Dušanu Joviću, Milanu Muidži, Dušanu Kačaru, Iliji Niševiću, Milanu Milankoviću, Iliji Bjelajac, Simi Karajica i Stanku Divjakinja izvršenje krvičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. OKZRH, da bi, na glavnoj raspravi održanoj 3. lipnja 1993. godine činjenično i pravno preinačilo opužnicu u odnosu na I-optuženika stavljajući mu na teret izvršenje krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, zbog izvršenja kojeg su tuženi, nakon činjenične izmjene i ostali optuženici. Istovremeno sa podnošenjem optužnice stavljen je prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženih s razloga što isti nisu dostižni državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni. Prijedlogu Okružnog javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća oznake KV-57/93 od 15. travnja 1993. godine. Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da izvedeni dokazi tokom postupka upućuju na zaključak da su optuženici dosita počinili krivična djela, kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uvažavanje i uzimanje u obzir olakotnih okolnosti prilikom odmjeravanja kazne. Svojstvo civilnih osoba navedenim u izreci nitko nije osporio. Svjedoci Kovačević, Mato, Kušan Djuro, Štrk Ivan Šantek Ivan, Ličina Berislav, Juzbašić Živko, Malić Hamdija, Jambrošić Mirko i Lipak Karlo detaljno i uvjerljivo podkrijepili su, svaki u ponekom dijelu, ali svi, konačno, u cijelosti, navode optužnice. Uračunljivost ni jednoga od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila

dovedena u sumnju tokom cijelog postupka. Kako su krivična djela učinjena napadom na života i tijela, te uništavanjem stambenih zgrada, sakralnih i gospodarskih objekata, ubijanjem civilnih osoba zaštićenih međunarodnim pravom (Ženevska konvencija i dr.) a za vrijeme oružanog sukoba, to su se u postupcima svakoga od optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH. Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog na teret optužnicom svakome od optuženih ponaosob predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji, ne moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava. Krivična odgovornost optuženih, dakle, nije dvojbena. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31. OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao svakome od optuženih kaznu zatvora u trajanju do 20 godina u uvjerenju, da je jedino takova kazna odgovarajuća težini od njih učinjenog. Visina izrečene kazne zahtijeva, pozivom na propis čl. 343. st. 1. ZKP-a, određivanje pritvora. Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nestalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka.

U Sisku, dne 9. lipnja 1993. godine ZAPISNIČAR: VIJEĆA Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a). Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI – 0011 K- 14/93- 19 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika, Ivana Zlovolić, Đure Sertić, Ante Jukić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara u krivičnom predmetu protiv optuženog Veljačić Emina, zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH. nakon dana 1010 svibnja 1993. godine u odsutnosti zatvorenika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženog Željka Balder, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi EMIN VELJAČIĆ, sin Jusufa i Tinke, rođene Stibuhar, rođenog 20 rujna 1930. godine u Velikoj Kladuši, sa posljednjim prebivalištem u Sisku Ul. R. Boškovića br. 7, Musliman, tapetar, razveden, otac jednog djeteta, sa završenih četri razreda osnovne škole, razmjenjen kriv je što je : tokom 1991. godine na području općine Petrinja, nakon što je izbila oružana pobuna na području Banije, pristupivši neprijateljskim formacijama tzv. TO i JNA, suprotno odredbom Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva, dana , 03. listopada 1991. godine u Gorama, iz lovačkog karabina ubio civile Mlađenović Peru, Dvorneković Maru i Holija Stevana, dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata osobno ubio tri civilne žrtve, čime je učinio djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava- ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se istog temeljnog zakonskog propisa

OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA ; u kojoj se uračunava pritvor od 16.03.1992. do 14.08.1992. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a nad optuženim se određuje pritvor. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a a u vezi čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP-a optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 150.000-HRD i temeljem toč. 6. istog članka i stavka platiti paušalni iznos od 5.000 HRD. Obrazloženje Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva Sisak od 10. ožujka 1993. godine KT-16/93 Veljačić Eminu stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela pomaganja neprijatelju označeno u čl. 120. st. 1. i 2. u vezi čl. 139. st. OKZRH (sada označeno u članovima 109. i 118. istog zakona) da bi, na glavnoj raspravi javni tužitelj, podešavajući optužnicu činjeničnom stanju, stavio optužnicu na teret izvršenja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120 st, 1. OKZRH, uz činjenični opis sadržan i izrekom ove presude. Istovremeno, uz podizanje optužnice, stavljen je prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika. Prijedlogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem ovog suda Kv-58/93 od 15. travnja 1993. godine. Tokom dokaznog postupka, među ostalim, saslušani svjedoci Mato Mlađenović (list 25 i 85 spisa), Darinko Herak (list 43 spisa), Dragan Bilica (list 93 spisa)i Ponder Vlado (list 95 spisa) na uvjerljiv su, okolnostan icjelovit način pokrijepili tvrdnju izmjene optužnice. Njihova su kazivanja (kao primjera radi : Ja sam čuo u zatvoru u Glini na svoje uši okrivljeni osobi koja ga je saslušavala rekao, s tim da sam i prisutan bio prilikom njegova saslušanja, da je ubio Peru Mlađenovića i Stevana Holija, te Maru Dvorneković, njegovu ženu, s tim da se nije mogao sjetiti njezinog imena, kako se zvala, pa je mojoj nazočnosti pitao za njezino ime. Rekao da ih je ubio na dan uhićenja k tome dodajući da je i mene kao ustašu trebao ubiti. Ja sam uhićen 3. listopada 1991. godine ujutro a okrivljeni je uhićen istog dana u poslije podnevnim satima. Ljudi koji su dolazili iz zatvora Glina i koji su bili razmijenjeni pričali su da je okrivljeni u zatvoru, a pričali su da su slušali preko zida kad je okrivljeni bio saslušavan, da je rekao, da je u Gorama ubio troje ljudi i to Pericu Mlađenović, Stevana Holija i Maru Pavičić, koja je, očito pogrešno označenog prezimena, jer je taj podatak svjedok crpao od svjedoka Mate Mlađenović, koji bolje poznaje odnose među ljudima koji su stradali i njihove podatke) sadržana na listovima 85i 95 spisa Kio – 37/92 Vojnog suda u Zagrebu, koji prileži ovom predmetu. Svojim su kazivanjima u cijelosti podkrijepili tvrdnju da je optuženik postupio

na način opisan izrekom ove presude. Kako je optuženik krivično djelo učinio u svojstvu, koje ni po kom nije bilo osporeno, a opisano izrekom ove presude i spram oštećenika kao civilnih stanovnika, koje svojstvo također nije bilo osporeno i koje štiti Ženevska konvencija iz 1949. godine, to su se u postupku optuženika stekla sva bitna obilježja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, a iz čl. 120. st. 1. OKZRH (ranij čl. 142. st. 1. istog zakona). Uračunljivost optuženika nije ničim tokom cijelog postupka, te ni po kome, bila dovedena u dvojbu. Sam način postupanja i hvaljenja takovim postupanjem, točnije čak isticanje takvog postupanja kao olakotne okolnosti za njega prilikom saslušanja po njegovim istomišljenicima, nastojanje ishođenja povoljnijeg tretmana za njega zbog izvršenih zlodjela, nedvojbeno upućuje na zaključak o postojanju direktnog umišljaja optuženika. Nema, dakle dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika. Povreda međunarodnog prava, Ženevske konvencije, koja je već naprijed jasno označena, predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Slijedi, da nije za krivičnu odgovornost optuženika, u krajnjoj liniji, važna njegova spoznaja da svojim postupanjem krši pravila međunarodnog prava. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjivanja (čl. 31 OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, sud je izrekao optuženiku kaznu zatvora u trajanju od 20 godina u uvjerenju, da je jedino takova odgovarajuća težini od njega učinjenog. Određivanje pritvora uslijedilo je pozivom na propis čl. 343. st. 1. ZKP-a. Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci navedenim propisima. Paušalni iznos odmjeren je srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka. U Sisku, dana 10. svibnja 1993. ZAPISNIČAR VJEĆA Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ove presude ovlaštene ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana.

Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a, prije čl. 123. st. 4 ZKP-a). Žalba se podnosi putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 4. BRANKO ČUČKOVIĆ, zv. «GULA» i «ZMAJ», sin Ilije i Ane, rođen 25.08.1945. u Skeli, s tadašnjim prebivalištem u Skeli 30, općina Glina 6. SINIŠA MARTIĆ, zv. «ŠILT», sin Vladimira, rođen 13.08.1965. god., s tadašnjim prebivalištem u Glini, Rade Grumić Rare 7 7. VLADIMUR VILIĆ, sin Slavka, rođen 28.11.1956. god., s tadašnjim prebivalištem u Glini, Trg maršala Tita 5 MJESTO POČINJENJA DJELA: ugostiteljski objekt «MB» u Glini VRIJEME POČINJENJA DJELA: 07. srpnja 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Dana 07. srpnja 1991. oko 22:00 sata imenovani su ispred ugostiteljskog objekta «MB» u Glini presreli pripadnike MUP-a RH Zorana Ferića i Slavka Kantara i pod prijetnjom oružjem prisilili ih da se vrate u lokal, iz kojeg su upravo bili izišli. U lokalu su ih natjerali da legnu na pod te ih vrijeđali i maltretirali, a zatim su im zapovjedili da ustanu te u njih ispalili više metaka iz automatske puške i pištolja. Zoran Ferić je u pucnjavi zadobio lakše ozljede a Slavko Kantar je zadobio teške ozljede, opasne po život i život mu je spašen zbog brze medicinske intervencije. Opisanim činom imenovani su počinili kazneno djelo ubojstva službene osobe u pokušaju.

SI-0013 K-37/92REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBILKE HRVATSKE !

Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelvoanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Kovačević Josipa, zbog krivičnog djela iz čl. 150. OKZRH, nakon dana 17. veljače 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Marije Jurdana i branitelja optuženika Lade Nuić-Ugarković, odvjetnice iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi KOVAČEVIĆ JOSIP, sin Franje, rođen 19. listopada 1948. Godine i Strizivojnni, SO Đakovo, sa prebivalištem u Glini, Ul. Rade Grmuše kbr. 4, Hrvat, oženjen, nalazi se u bijegu, k r i v

j e

što je: tijekom rujna mjeseca 1991. godine u Glini, nakon što se je priključio terorističkim grupama uključenim u oružanu pobunu u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog društvenog državnog sistema u Republici Hrvatskoj, kao komandir okupacijske vlasti zadužen za razmjenu zarobljenika, u četničkom zatvoru adaptiranom od prostorija Odgojnog popravnog doma glina, prilikom saslušavanja zarobljenih hrvatskih vojnika, suprotno odredbama članka 143. i 144. ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, tukao ih i nanosio im tjelesne povrede, a prilikom saslušanja ratnog zarobljenika Mlađenović Mije tukući ga i inače udario i stolicom, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim zarobljenicima, čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u čl. 150. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA. Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad optuženikom se određuje pritvor. Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 30.000.- HRD i paušalni iznos od 5.000.- HRD.

Obrazloženje Okružno javno tužilaštvo Sisak, optužnim prijedlogom KT_170/92 od 17. prosinca 1992. godine Kovačević Josipu stavila je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 150. OKZRH. Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika. Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem vijeća ovog suda od 1. veljače 1993. godine oznake Kv-9/93. Braniteljica po službenoj dužnosti, ocjenjujući rezultate dokaznog postupka, istakla je uvjerenje da je krivnja optuženika dokazana i zamolila da sud kod odmjere kazne savjesno uvaži zakonske odredbe. Svjedoci Boris Prišek i Mladjenović Mijo, naročito ovaj potonji, detaljno su i u uvjerljivo podkrijepili navode optužnog prijedloga. To tim prije, što je Mladjenović bio i žrtva postupanja optuženikova. Svojstvo ratnog zarobljenika oštećeniku nitko nije osporio. Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog postupka bila dovedena u sumnju. Sam način postupanja optuženika, opisan po svjedocima, nedvojbeno utvrđuje na zaključak na postojanje direktnog umišljaja optuženika. Dakle, dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika nema. Povreda međunarodnog prava spomenutog u opisu krivičnog djela stavljenog na teret optužnim prijedlogom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnog pravu, te stoga optuženi, u krajnjoj liniji, ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 33. OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, ječinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina u uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarajuća težini od optuženika učinjenog. Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora. (čl. 353.- st. 1. ZKP-a) Odluka o trošku postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka. U Sisku, dne 17. veljače 1993.

ZAPISNIČAR: C: Nataša Galinić, v.r. Barać, v.r.

SUDA Željko

SI-0014 K-3/93-15 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Vuruna Petra, zbog krivičnog djela iz članka 150. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 26. ožujka 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika Okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženika Eriha Fridrih, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi PETAR VURUNA, zv. „kapetan Pero“, sin Miloša, rođen 10. rujna 1952. godine u Crkvenom Boku, sa posljednjim prebivalištem u Zagrebu, Polakova kbr. 8, sada u bjektstvu, k r i v

j e

što je: tijekom razdoblja od 16. rujna 1991. godine do 31. listopada 1991. godine u Glini, kao kapetan tzv, „milicije SO Krajina“, protivno odredbama Ženevske konvencije u postupanju s ratnim zarobljenicima, u tijeku oružanog sukoba protiv Republike Hrvatske, nakon što je Makarić Neven, pripadnik MUP-a RH predhodno bio zarobljen u Hrvatskoj Kostajnici sa strane pripadnika tzv. „JNA“ u oružanom sukobu i predveden u zatvor OPD Glina, prilikom ispitivanja tukao ga gumenom palicom i nogama, nanijevši mu pri tome tjelesne povrede,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim zarobljenicima, čime je učinio krivčno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u čl. 150. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA. Temeljem propisa članka 353. stavka 1. Zakona o krivičnom postupku nad optuženikom se određuje pritvor. Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. G. ZKP-a optuženik je dužan platiti paušalni iznos od 5.000,- HRD. Obrazloženje Optužnim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva Sisak od 2. veljače 1993. godine KT-6/93 Vuruna Petru stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 1520. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika. Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem, čl. 23. st. 6. ZKP-a, vijeća oznake Kv-25/93 od 3. ožujka 1993. godine. Svjedok, istovremeno i oštećeni, Makarić Neven detaljno je i uvjerljivo podkrijepio navode optuženog prijedloga. Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, smatra da je oštećenik detaljno i istinito prikazao činjenično stanje, a upravo onakovo za kakovo optužni prijedlog tvrdi da je postojao. U toj situaciji moli „donošenje mjere prema zakonskom propisu“. Svojstvo ratnog zarobljenika oštećeniku nitko nije osporio. Rečenim do sada o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa sigurnošću dokazanim, da je isti svojim postupkom ostvario sva bitna obilježja, subjektvina i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa zarobljenicima kršeći pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144. Ženevske konvencije iz 1949. godine. Pri tome nije bitno da li je optuženik bio svjestan da svojim postupcima krši

pravila međunarodnog prava jer je povreda takovog prava u opisu po njemu učinjenog krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja predviđenu čl. 33. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 godina u uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarjuća težini od optuženika učinjenog. Visina izrečene kazne, pozivom na propis čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, razlogom je određivanju pritvora. Paušalni iznos odmjeren je srazmjerno duljini trajanja krivičnog postupka. U Sisku, dne 26. ožujka 1993. ZAPISNIČAR: Nataša Galinić, v.r.

SUDAC Željko Barać, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LJIEKU: Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje je vrijeme presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 123. st . 4. ZKP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0016 K- 10/93 – 19 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barača, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća , sudaca porotnika Ivana Zlovolića, Đure Sertić, Jakić Ante, Članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Babić Milorada, Tarbuk Ranka, Jovanovski Budimira, Begović Jove, i Podunavac Sime, Zbog krivičnog djela iz čl. 142. st. 1. OKZRH, nakon dana 27. travnja 1993.godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika

okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženih Hamdije Unkić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio

PRESUDU I – optuženi BABIĆ MILORAD, sin Mirka, rođen 13. svibnja1963. godine u Sokolišu, SO Bos. Novi, sa zadnjim prebivalištem u Sisku, Frankopanska ul. Br. 2, potporučnik u bivšoj JNA II – optuženi TARBUK RANKO, sa posljednjim prebivalištem, u Petrinji, Hanžekova kbr. 66, stariji vodnik u bivšoj JNA, III – optuženi JOVANOVSKI BUDIMIR, sin Dragutina, rođen 30. rujan 1957. godine, sa posljednjim prebivalištem u Karlovcu, Haulikova br. 24, kapetan I klase bivše JNA, IV – optuženi BEGOVIĆ JOVO, sin Milana, rođen 15. ožujka 1951. godine u Begovićima SO Petrinja sa posljednim prebivalištem u Begovićima, vodnik bivše JNA, V- optuženi PODUNAVAC SIMO, sin Rade, rođen 24. rujna 1949. godine u Dvoru, sa posljednjim prebivalištem u Sisku, ul. J. Janjića br. 8, oficir bivše JNA, krivi

su

što su : dana 2, 16 i 21. rujna 1991. godine u Petrinji, nakon što su od Tarbuk Slobodana, zapovjednika garnizona u Petrinji, primili naredbu da se vojnim jedinicama kojima zapovijedaju izvrše napad na grad Petrinju i civilno stanovništvo Petrinje, iako su znali da u Petrinji nema jedinica HV ili drugih jedinica koje bi mogle napasti vojarne u Petrinji, niti jedinica, koje bi mogle braniti grad Petrinju od napada, pristali da provedu ovakova naređenja, a potom, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, izdali zapovijed jedinicama kojima su komandirali i to : I – opt. Babić Milorad vodu tenkova T – 55, II – opt. Tarbuk Ranko vodu tenkova T – 55, III – opt. Jovanovski Budimir, minobacačkom vodu 120 mm, IV – opt. Begović Jovo, minobacačkom vodu 82 mm te V – opt. Podunavac Simo, Bateriji haubica 105, i 155 mm, da otvore tenkovsku, artiljerisku, minobacačku i drugu vatru, po civilnom stanovništvu grada Petrinje, te stambenim, komunalnim i drugim značajnim objektima u Petrinji, što su njihovi podređeni, provodeći ovakova naređenja i učinili, pa je u tim napadima ubijeno više stanovnika grada Petrinje pa tako, Lokner Nikola, Bučar Štef, Marković Đuro, Klarić Milana i

Mouća Alojza, a teške i lake povrede zadobili Herelić Ramiz, Đuričić Rajko, Banjan Miko, Banjadinović Andjelina, Drakulić Nikola, Vujatović Đuro, Vujaković Rajko, Sekulić Branko, Ceković Ljubica, Kovačević Janko, Popović Marijan, Dumbović Zvonko, Vidović Ivan te razrušeni i uništeni više stambenih komunalnih, sakralnihi i drugih objekata u gradu Petrinji, među kojima su gotovo sve stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva sv. Katarine, crkva sv. Lovre i drugi objekti, dakle, kršenje pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredili da se izvrši napad na civilno stanovništvo Petrinje i grada Petrinje, što je i učinjeno, a posljedica čega su smrt i teške tjelesne povrede te protuzakonito i samovoljno uništavanje imovine u velikim razmjerima, čime su učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 142. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog prava OSUĐUJU SVKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU U TRAJANJU OR 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95 st. 2. toč. 7. ZKP-a optuženici su dužni solidarno platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 85.910. – HRD i temeljem toč. 6. istog članka i stavke platiti svaki paušalni iznos od 5.000. – HRD. O b r a z l o ž e nj e Optužnicom okružnog javnog tužilaštva Sisak KT – 161/92 od 16. veljače 1993. optuženim Babić Miloradu, Tarbuk Ranku, Jovanovski Budimiru, Begović Jovi i Podunavaca Simi, sastavljeno je na teret izvršenja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – iz čl. 142. st. 1. OKZRH. Istovremeno je sastavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženih. To stoga, što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni. Pravomoćnim rješenjem vijeća ( čl. 23. st. 6. ZKP-a)oznake Kv – 36/93 od 23. ožujka 1993. godine prijedlogu tužitelja je udovoljeno. Tokom dokaznog postupka provedeni su svi predloženi dokazi, pa tako, neposredno a što čitanjem ranijih kazivanja, datih tokom istrage, izvršeno saslušanje svjedoka Bukal Borisa, Lovrenović Ivice., Trklja Jasmina, Cerjak Branka, Podnar Stjepana, Marić Mladena i Talaja Josipa, izvršeno čitanje zapisnika o uviđaju, izvršen uvid u dokumentaciju očevida Policiske uprave Sisak, Odsjek za kriminalističko – poslove Broj 511 – 10 – 02/3, broja uviđaja 834/91, prijave medicinskog centra Sisak

o povredama Drakulić Nikole, Banadinović Andjeline, Djuričić Rajka, Herelić Ramiza, Vujaklija Rajk, Kendjel Ivana, Jovanović Rezike, Vujatović Đure i Bunjan Milke te zapisnika o vanjskom pregledu mrtvih tijela Lokner Nikole, Bučar Stjepana, Marković Đure, Klarić Milana i Mouča Alojza, Učinjenom nisu stavljeni prigovori, a izostalo je i eventualno daljnje predlabanje dokaza. Ocjenjujući saznanja stečenog tokom dokaznog postupka kazivanjima naprijed poimence spominjanih svjedoka, te uvidom u pismenu dokumentaciju, također navođenu, sud sa sigurnošću smatra dokazanim: 26 da su optuženici bili zapovjednici okupatorske vojske, TZV. JNA u Petrinji, koje su gađale kako stambeno, tako komunalne, sakralne i druge objekte u Petrinji, naročito stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkvu Sv. Katarine, crkvu Sv. Lovre i dr. 29 da su to činili za vrijeme oružanog sukoba koji, iako nije imao tada formalno obilježje rata (objava istog i dr) , predstavlja, izdavanje zapovjedi, daljnji kvalifikatorni elemenat stavljenog im na teret krivičnog djela, 30 da je djelovanjem optuženih ubijeno petoro civila stanovnika, trinaestero ih zadobilo što teške što lakše povrede tjelesnog integriteta, a sam grad Petrinja pri tome protuzakonito i samovoljno uništava u velikim razmjerima, koji se ne mogu opravdati vojnim potrebama, a što slijedi iz nepobitnih podataka Policijske uprave Sisak, 31 da su kršeni propisi Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata, Nije bitno da li su optuženici bili svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava, jer je povreda takvog prava u opisu po njima učinjenog krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti. Rečeno upućuje na činjenicu izvršenja krivičnog dijela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva od svakog od optuženih, a iz čl.142. st. 1. OKZRH, zbog čega su i proglašeni krivim uz izricanje, svakome, kazne zatvora u trajanju od 20 godina u uvjerenju, da će njome u cijelosti biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena čl. 33. OKZRH. Prilikom odmjeravanja sud ni kod koga od optuženih nije našao olakotne okolnosti a otegoto uzeo u obzir njihovu upornost u izvršenju krivičnog djela izraženu i duljinom trajanja protupravnog postupanja. Pritvor nad svakim od optuženih određen je shodno visini izrečene kazne, a primjenom propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a. Odluka o nadoknadi troška krivičnog postupka temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak odmjeran je prema stvarno nastalima izdacima.

Paušalni iznos s razmjerom je duljini trajanja postupka. U Sisku, dana 27. travnja 1993. ZAPISNIČAR : VIJEĆA : Nataša Galinić

PREDSJEDNIK Željko Barać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 123. st. 4. ZKP-a). Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

K-10/93 SI - 0016 REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

POLICIJSKA UPRAVA SISAK ODJEL ZA KRIMINALISTIČKO TEHNIČKE POSLOVE

DOKUMENTACIJA OČEVIDA BROJ 511-10-02/03 BROJ UVIĐAJA 834/91 PREDMET događaj IZRADIO : KONTROLIRAO : Jovo Runjaić Bijelić

Milan

F – 1 prikazuje opći izgled zgrade PRVE HRVATSKE TVORNICE SALAME, locirane u Petrinji u ul. I. Gundulića, na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja koje je napravila Jugoslavenska vojska dana 02.09.1991. godine, kao i sva naredna oštećenja prikazana na fotografijama od broja 1 do 90. Bliži izgled oštećenja gore opisane zgrade prikazana su na fotografijama 2 i 3. F – 4-15 prikazuje objekte na križanju ulice V. Nazora i Filipovićeve ulice gdje su vidljivi tragovi oštećenja, kao i uništeno jedno teretno vozilo. F – 16 prikazuje ulicu V. Nazora fotografiranu u pravcu križanja sa Trgom M. Tita, gdje su na fotografijama od broja 17 do 21 prikazani objekti na desnoj strani a na fotografijama od broja 22 do 29 prikazani su objekti na lijevoj strani navedene ulice, gdje su vidljiva oštećenja. F – 30-32 prikazuje križanje ul. V. Nazora i Trga M. Tita gdje je vidljiv oštećen autobus F – 33-39 prikazuje Trg M. Tita gdje su vidljivi tragovi oštećenja stepenica, pločnika i kolnika kao i tragovi zrna – projektila. F – 40-45 prikazuju lijevu stranu objekata u ul. V. Nazora fotografirane od pravca križanja ul. V. Nazora – Trg M. Tita u pravcu Gajeve ulice gdje su vidljivi tragovi zrna – projektila F – 46-60 prikazuje desnu stranu objekata u ul. V. Nazora fotografiranu od pravca križanja ul V. Nazora – Trg M. Tita u pravcu Gajeve ul. Gdje su vidljivi trabovi oštečenja i zrna – projektila F – 61-63 prikazuju autobus si 673-36 i autocisternu gdje su vidljivi tragovi oštećenja F – 64-70 prikazuju Radićev trg kao i katoličku crkvu na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja i zrna – projektila F – 71-73 prikazuje Trg J. J. Strossmayera kao i zgradu Katastra na kojoj su vodljivi tragovi oštećenja F – 74-77 prikazuju zgradu SO Petrinja lociranu u ul. I. Gundulića na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja F – 78-81 prikazuju srušeni most na rijeci Petrinjčici F – 82-90 prikazuju stambene objekte u ul. M. Vod na kojima su vidljivi tragovi oštećenja

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU

PODACI O POČINITELJIMA 2. ĐORĐE STOJANOVIĆ, sin Staniše, rođen 01.03.1944. god. u Stajkovcu, općina Surdulica, Srbija i Crna Gora 3. STANKO LETIĆ MJESTO POČINJENJA DJELA: sela Kraljevčani i Dragotinci VRIJEME POČINJENJA DJELA: 14. i 15. srpnja 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Dana 14. srpnja Đorđe Stojanović kao zapovjednik snaga JNA u vojarni Petrinja i Stanko Letić kao zapovjednik oklopno-mehaniziranih jedinica u istoj vojarni izdali zapovijed svojim potčinjenim oficirima i vojnicima da iz svog raspoloživog oružja i oruđa otvore vatru po selima Kraljevčani i Dragotinci, iako u selu nije bilo vojnih postrojbi već samo civilno stanovništvo. Tijekom 14. i 15. srpnja 1991. topničkom vatrom po selima Kraljevčani i Dragotinci teško je ranjeno više osoba a uništen je i veći broj stambenih i gospodarskih zgrada, čime su imenovani počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

SI – 0018 K – 32/92 – REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Josipa Žinić, Ivana Blažinić, Ivana Kasaić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Podunavac Sime, zbog krivičnog djela iz čl. 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 18. siječnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika Okružnog javnog tužitelja Miljenka Ugarković i branitelja optuženika Mrijana Mifek odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi SIMO PODUNAVAC, sin Rade, rođen 24. rujna 1949. godine u Dvoru, oficir tzv. JNA, sada sa prebivalištem u vojarni u Petrinji

kriv

je

što je : u vremenskom razdoblju od 3. studenog 1991. godine do 04. travnja 1992. godine, kao zapovjednik artiljerijske jedinice srpske okupatorske vojske, tzv. JNA, u Petrinji, nakon što je na području Banije došlo do oružane pobune od strane srpskih ekstremista i terorista protiv legalne vlasti u Republici Hrvatskoj, protivno odrednicama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, u više navrata, neizazvan za borbeno djelovanje, izdao zapovijed svojim podčinjenim oficirima, koji su komandirali tenkovskim i drugim oklopnim, topničkim i raketnim jedinicama, da sa svojih vatrenih položaja otvore vatru iz svih raspoloživih oružja, prvenstveno po industrijskoj zoni Sisak, te po civilnim objektima gradskog i prigradskog područja, pri čemu je od kombiniranih topničko – tenkovskih i raketnih napada samo na industrijskim postrojenjima INA Rafinerije nafte Sisak, nastupila šteta u iznosu od najmanje 130,749.740 USA dolara, dok su smrtno stradali građani Siska Sefić Fadila, Kostić Branko, Isaković Čeho, Grubić Đuro, Kovačević Ivica, Šnajder Stjepan i Jelisavac Mirko, a najmanje petnaest osoba zadobilo je teške tjelesne povrede, dakle, kršenjem pravila za vrijeme oružanog sukoba naredio da se izvrši napad na civilno stanovništvo grada Siska, posljedice čega su smrt sedam osoba i teške tjelesne ozljede većeg broja osoba, te naredio napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo, te se protuzakonito i samovoljno uništava imovina u velikim razmjerima, čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad optuženikom se određuje pritvor . Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. toč. 7. ZKP-a optuženi je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 25.000 – HRD i temeljem točke 6. istog članka i stavka platiti paušalni iznos od 5.000 HRD. Temeljem propisa čl. 108. st. 2. Zakona o krivičnom postupku optuženik je dužan INI Rafineriji nafte Sisak nadoknaditi štetu u hrvatskim dinarima protuvrijednosti 130,749.740 USA dolara prema kursu na dan plaćanja, sa kamatom u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Hrvatske uvećanom za 20 %, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Obrazloženje

Optužnicom okružnog javnog tužilaštva Sisak KT – 152/92 od 15. prosinca 1992. godine Podunavac Simi stavljeno je teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – iz čl. 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženika stoga, što isti nije dostižan državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan. Prijedlog javnog tužitelja je udovoljen pravomoćnim rješenjem vijeća (čl. 23. st. 6. ZKP-a) oznake KV – 96/92 od 30. prosinca 1992. godine. Tijekom dokaznog postupka provedeni su svi predloženi dokazi, pa je tako izvršeno saslušanje svjedoka Babić Nikole i predstavnika oštećene INA Rafinerije nafte Sisak, a pročitani su, po izvještaju i uz suglasnost stranaka, zapisnik o uviđaju (list 21spisa), izvještaji INA Rafinerije nafte Sisak (listovi 26 –32, 46 – 59, i 90 – 91 spisa), izvještaj Policijske uprave Sisak broj 511-10-02/02-42005/92 od 9. prosinca 1992. godine (listovi 94 i 95 spisa), kazivanje sada sudu nedostupnog Mudrinić Petra (list 10 spisa), te razgledana dokumentacija uviđaja Policijske uprave Sisak broj 51110-02/03-1248/91, - 1268/91 i – 311/92, koja prileži spisu. Učinjenom nisu stavljeni prigovori, a izostalo je i eventualno daljnje predlaganje dokaza. Ocjenjujući saznanja stečena tokom dokaznog postupka sud sa sigurnošću smatra dokazanim : 3

da je optuženi Simo Podunavac bio zapovjednik artiljerijske jedinice srpske okupatorske vojske, tzv. JNA, u Petrinji, kada je gađala kako industrijsku zonu Sisak, tako i civilne objekte gradskog i prigradskog područja, što slijedi iz kazivanja Mudrinić Petra, pomoćnika komandanta brigade Slobodana Tarbuka, o kojem, ovom zgodom, sud ne nalazi potrebnim govoriti, 6 da je to činio, izdao zapovijed, za vrijeme oružanog sukoba koji, iako nema formalna obilježja rata, (objava istog i dr.) predstavlja daljnji kvalifikatorni element stavljenog mu na teret krivičnog djela, 7 da je djelovanjem optuženika ubijeno sedmero civilnih stanovnika, petnaestak ih zadobilo povrede tjelesnog integriteta, a sam grad Sisak, kao i njegova industriska zona, protuzakonito i samovoljno uništavani u velikim razmjerima, koji se i ne mogu opravdati vojnim potrebama, što, opet slijedi iz nepobitnog podataka Policijske uprave Sisak pod brojem 511-10-02-42005/92 od 9. prosinca 1992. godine (list 94 i 95 spisa) te, među ostalim i procjenom štete od ratnog razaranja na rafinerijskim postrojenjima na 130,749.740 USA dolara (list 91 spisa) 8 da su kršeni propisi Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Rečeno upućuje na činjenicu izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva od optuženika, a iz člana 142. stav. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, zbog čega je proglašen krivim uz izricanje kazne zatvora u

trajanju od 20 (dvadeset) godina u uvjerenju, da će njome u cijelosti biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena članom 33. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Prilikom odmjeravanja kazne sud nije našao olakotnih okolnosti, a kao otegotno uzeo optužnikovu upornost u izvršenju krivičnog djela izraženo i duljinom trajanja protupravnog postupanja. Shodno visini o izrečene kazne, primjenom propisa člana 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, određen je pritvor. Odluka o nadoknadi troška postupka temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak odmjeren je prema stvarno nastalim izdacima. Paušalni iznos srazmjeran je duljini trajanja postupka. Imovinsko – pravnom potraživanju INE Rafinerije nafte Sisak udovoljeno je u cijelosti, jer nitko tokom postupka nije prigovorio ni osnovanosti, kao ni primjerenosti istog, U Sisku, dana 18. siječnja 1993. ZAPISNIČAR VJEĆA Nataša Galinić, v.r.

PREDSEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka Vrhovnom sudu Hrvatske a putem ovog suda.

SI-0019 K – 24/92-33 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać,

predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv I- opt. Radišević Nikole, II- opt. Zubanović Jove, IIIPlavljanić Sime i IV- Paunović Dušana, zbog krivičnog djela iz čl. 142. st. 1. OKZRH, nakon dana 25. svibnja 1993. godine, u odsutnosti optuženih, prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Miljenka Ugarković i branitelja optuženih Anemarije Benzon, odvjetnice iz Siska, održane glavne i javne rasprave izrekao je u objavio PRESUDU I – optuženi NIKOLA RADIŠEVIĆ, zvani Tito, sin Ljubana, rođen 29. kolovoza 1960. godine u Joševici, SO Petrinja, gdje i prebiva na kbr. 116, Srbin, zemljoradnik II – optuženi JOVO ZUBANOVIĆ, sin Stanka, rođen 11. svibnja 1960. godine u Joševici, SO Petrinja, sa prebivalištem u Petrinji, Malinova (odvojak) b.b. III – optuženi SIMO PLAVLJANIĆ, sin Dušana, rođen 2. siječnja 1962. godine u Jošavici, SO Petrinja sa prebivalištem na kbr. 127, Srbin, valjač metala IV – optuženi DUŠAN PAUNOVIĆ, sin Milana, rođen 1. siječnja 1955. godine u Joševici, SO Petrinja gdje prebiva na kbr. 4, krivi

su

što su : dana 16. kolovoza 1991. godine , oko 7,00 sati u selu Pecki – zaseok Bijelci, kao pripadnici nelegalnih četničkih formacija tzv. SAO Krajina, kojima je bio cilj podrivanje i obaranje novouspostavljenog demokratskog društva u Republici Hrvatskoj, protivno odredbama Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme oružanog sukoba, prema unaprijed stvarnom zločinačkom planu, znajući da mještani sela Pecki, Horvat Stjepan, Horvat Đuro, Horvat Mato i Bugarin Ivan svakodnevno u jutarnjim satima odlaze hraniti svoju stoku u zaseok Bijelci, na osamljenom putu naoružani puškama i sjekirama, ove bez ikakva razloga napali, samo zato što su pripadnici hrvatske nacionalnosti, ispalivši u njih više hitaca iz pušaka, te udarajući ih ušicom sjekire po glavi i tijelu pri čemu su ovi zadobili povrede i to : Horvat Stjepan strijelnu ranu u području trbuha i zdjelice, Horvat Đuro mnogostruke teške rane povrede strijelnih rana i posjekotina, Horvat Mate strijelnu ranu trupa i otvoreni prijelom lubanje i Bugarin Ivan mnogostruke teške tjelesne povrede, kojima su

povredama ovi ubrzo nakon toga podlegli, dakle, kršeći odredbe međunarodnog prava lišili života više civila, čime su počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva u čl. 142. st. 1. OKZRH (sada čl. 120. st. 1. OKZRH), pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJU SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 90. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. 6 ZKP-a optužnici su dužni solidarno platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 375.000. – HRD i svaki platiti paušalni iznos od 5.000.- HRD. O b r a z l o ž e nj e Okružno javno tužilaštvo Sisak, optužnicom od 30. studenog 1992. godine, oznake KT- 178/92, stavilo je na teret optužnicama Radešić Nikoli, Zubanović Jovi, Plavljanić Simi i Paunović Dušanu izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – označenog u čl. 142. 1. OKZRH, činjenično, pobliže opisano izrekom ove presude. Istovremeno sa podnošenjem optužnice stavljen je prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženih s razloga što isti nisu dostižni državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni. Prijedlogu okružnog javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća oznake Kv – 101/92 od 30. prosinca 1992. godine. Braniteljica optuženih Anamarija Benzon, odvjetnica iz Siska, pa i po provedenom dokaznom postupku, smatra da nije dokazano postupanje okrivljenih na način kako su tuženi, slijedom čega predlaže da ih sud oslobodi optužbe. Svojstvo civilnih osoba navedenim u izreci ove presude nitko nije osporio. Svjedoci Stanešić Danijel, Dvorenković Stjepan, Abramović Ivo, Bugarin Andrija, Abramović Joso i Gregurinčić Marijan uvjerljivo i detaljno podkrijepili su, svaki u ponekom dijelu, ali svaki, u potpunosti, navode optužnice. Uračunljivost ni jednog od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u dvoboj tokom cijelog postupka. Kako su krivična djela svakoga od optuženih odnosno krivično djelo, kako je tuženo, učinjeno napadom na živote i tijela ubijanjem civilnih osoba zaštićenih osoba

međunarodnim pravom (Ženevska Konvencija i dr.) a za vrijeme oružanog sukoba, to su se u postupcima svakog od optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno u čl. 142. st. 1. OKZRH. Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog na teret optužnicom svakom od optuženika po na osob predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojima je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava. Nije dvojbena, dakle, krivična odgovornost ni jednog od optuženih. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31. OKZRH) stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao svakome od optuženih kaznu zatvora u trajanju od 20 godina u uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarajuća težini od njih učinjenog. Visina izrečene kazne zahtjeva, pozivom na propis čl. 343. st. 1. ZKP-a, određivanje pritvora. Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka. U Sisku, dana 25. svibnja 1993. ZAPISNIČAR VIJEĆA Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvještena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a). Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

POLICIJSKA UPRAVA SISAK

ODJEL ZA KRIMINALISTIČKO TEHNIČKE POSLOVE

DOKUMENTACIJA OČEVIDA BROJ K – 153/92 BROJ UVIĐAJA ratni zločin nad civilnim stanovništvom PREDMET

IZRADIO KONTROLIRAO Perković Ivica

Bijelić

Milan

SI-0020

REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE !

K-25/92-

Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Ivana Zlovolić, Mirka Švaljek, članova vijeća, i Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv I-optuženog Birač Djure, II-optuženog Baltić Petra, IIIoptuženog Bjelajac Stevana, IV-optuženog Bogunović Djuke, V-optuženog Ljubičić Milana, VI-optuženog Čordaš Vlade, VII-optuženog Tintor Dragana, VII-optuženog VLADIĆ PETRA, IX-optuženo Djaković Ilije, X-optuženog Matijević Dragana, XIoptuženog Baždar Ilije i XII-optuženog Baždar Rade, zbog krivčnih djela iz člana 142. st. 1. i iz člana 144. osnovnog krvičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 22. siječnja 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženih Danila Škrbine, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU I-optuženi BIRAČ DJURO, sin Milana, rođen 01. 02. 1957. godine u Glini, gdje stanuje u ulici A. Kovačevića b.b., Srbin, stražar, oženjen, kažnjavan, II- optuženi BALTIĆ PETAR, sin Stevana, rođen 19. 05. 1952. godine u Glini, sa stanom u Balincu kbr. 34, policajac, Srbin, oženjen, III- optuženi BJELAJAC STEVAN, sin Nebojše, rođen 18. 12. 1965. godine u Glini, Vinogradska b.b., stražar, Srbin, neoženjen, IV- optuženi BOGUNOVIĆ ĐUKA, sin Milana, rođen 18. 12. 1966. godine u Glini, sa stanom ul. Banijskog partizanskog odreda b.b. V- optuženi LJUBIČIĆ MILAN, sin Petra, rođen 20. 04. 1962. godine u Zemunu, stražar, oženjen, otac jednog djeteta, Srbin, sa prebivalištem u Glini, Radnička kbr. 12 VI- optuženi ČORDAŠ VLADO, sin Alekse, rođen 09. 03. 1958. godine u Dvoru, sa prebivalištem u Glini, VI Udarne kordunaške divizije 36. policajac, Srbin, oženjen, otac jednog djeteta VII- optuženi TINTOR DRAGAN, sin Mare, rođen 03. 03. 1953.

godine u Trnovcu, sa prebivalištem u Glini, vozač, Srbin, oženjen, otac dvoje djece, VIII- optuženi VLADIĆ PETAR, sin Miloša, rođen 07. 10. 1948. godine u G. Selištu, SO Glina, šef voznog parka, Srbin, sa prebivalištem u Gl. Selištu, kbr. 20, oženjen, otac dvoje djece. IX- optuženi DJAKOVIĆ ILIJA, rođen 1957. godine u Šibinama, sa prebivalitšem u Glini, VI udarne divizije 35, Srbin, stražar, oženjen, otac jednog djeteta, X- optuženi MATIJEVIĆ DRAGAN, sin Milana, rođen 09. 11. 1963. godine sa prebivalištem u Glini, Kolodvorska bb, Srbin, oženjen, bez djece, XI- optuženi BAŽDAR ILIJA, sin Stanaka, rođen 26. 11. 1956. godine u Glini, sa prebivalištem u Šibinama 53, Srbin, policajac, oženjen, otac dvoje djece XII- optuženi BAŽDAR RADE, sin Ljubana, rođen 01. 07. 1957. godine u Glini, sa prebivalištem u Glini, Vinogradska bb, Srbin, oženjen, otac dvoje djece, k r i v

s u

što su: 1./ u vremenskom razdoblju od 26. lipnja 1991. godine do 31. ožujka 1992. godine u Glini, kao pripadnici četničko-terorističkih formacija tzv. SAO Krajine, tokom oružanog sukoba protiv Republike Hrvatske, nakon što su im bili prethodno privedeni zarobljeni civili Milošić Stjepan, Mladjenović Joso, Kocmanić Ivo, Štajduhar Pavo, Benković Stjepan, Žilić Branko i Skendžić Vojislav, I-optuženi Birač Djuro kao upravitelj zatvora tzv. OPD Glina naredio, a II-optuženi Baltić Petar, IIIoptuženi Bjelajac Stevan, IV-optuženi Bogunović Djuka, V- optuženi Ljubičić Milan, VI-optuženi Čordaš Vlado, VII- optuženi Tintor Dragan, VII- optuženi Vladić Petar, IX- optuženi Djaković Ilija, X- optuženi Matijević Dragan, XI- optuženi Baždar Ilije i XII- optuženi Baždar Rade kao čuvari navedenog zatvora naredbu prihvatili da se navedeni civili zatvore u tzv. „samice – ćelije“ muče i tuku, a potom gotovo

svakodnevno te zatočenike tukli pendrecima a i drugim predmetima po svim dijelovima tijela, od kojih udaraca su Štajduhar Pavao, Žilić Branko, Pereković Ivica, Skendžić Vojislav, Prišek Boris, Benković Stjepan, Milošić Stjepan, Mladjenović Joso, Panižić Željko i Kocmanić Ivo zadobili mnogostruke teške tjelesne povrede, a Palajić Ivo od zadobivenih povreda preminuo. dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredili, a potom civilno stanovništvo mučili i ubijali. 2./ u isto vrijeme i na istom mjestu i isti način, nakon što su u oružanom sukobu bili zarobljeni pripadnici ZNG-a Čačić Josip, Grbić Željko, Šmisla Stjepan, Kovačević Đuro, Prišek Boris i Gregurić Ivo predani im na ispitivanje i čuvanje Ioptuženi Birač Đuro, upravitelj zatvora naredio, a II-optuženi Baltić Petar, IIIoptuženi Bjelajac Stevan, IV-optuženi Bogunović Djuka, V-optuženi Ljubičić Milan, VI-optuženi Čordaš Vlado, VII- optuženi Tintor Dragan, VII-optuženi Vladić Petar, IX-optuženi Djaković Ilija, X- optuženi Matijević Dragan, XI-optuženi Baždar Ilije i XII-optuženi Baždar Rade kao čuvari prihvatili, te navedene zarobljenike svakodnevno tukli prije i poslije ispitivanja, mučili na razne načine i svakojakim predmetima od kojih udaraca su Čačić Josip, Grbić Željko, Kovačić Đuro i Prišek Boris zadobili mnogostruke teške tjelesne povrede po glavi i tijelu, a Šmisl Stjepan i Gregurić Ivo od zadobivenih povreda preminuli. dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružane pobune naredili, a potom ratne zarobljenike mučili i ubijali, te i sami to činili, čime su, opisanim pod 1./, počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u članku 142. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, a opisanim pod 2./ krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika – označeno u čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Temeljem spomenutih zakonskih propisa za krivično djelo opisano pod 2./ utvrđuje se kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, a za krivično djelo opisano pod 2./ kazna zatvora u trajanju do 20 (dvadeset) godina, Pa se, temeljem propisa čl. 48. st. 1. i 2. toč. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske OSUĐUJU SVAKI OD OPTUŽENIH NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad svakim od optuženih određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 481.250.HRD, a svaki od njih paušalni iznos od 5.000.- HRD.

Obrazloženje Okružno javno tužilaštvo Sisak, optužnicom od 26. studenoga 1992. godine KT-168/92 stavilo je svakome od optuženih na teret izvršenje dvaju krivičnih djela, konkretno krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, označenim u čl. 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske i krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika – označeno u čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Istovremeno je stavljen i prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženih zbog nemogućnosti osiguranja njihove prisutnosti glavnoj raspravi u ovome času. Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem Kv-104/92 od 30. prosinca 1992. godine. Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, nije osporio točnost ni istinitost niti jednog kazivanja svjedoka, pri čemu se isključivo misli onih, koji su neposredno saslušani na glavnoj raspravi, te na osnovi kojih je sud svoju odluku i temeljio. Uznastojao je samo „…da se pri izricanju kazne dosljedno primijeni princip individualizacije kazne te svakom od optuženih ona odmjeri na način i po visini koja će u potpunosti odgovarati kako njihovom pojedinačnom doprinosu u ostvarenju kako tragičnih posljedica izvršenih krivičnih djela, tako i ličnosti učinitelja.“. Svojstvo civilnih osoba, kao ni ratnih zarobljenika oštećenicima, spomenutim sada redom navedenim optužnicom, nitko nije osporio. Preživjeli zlodjela, sada svjedoci istih Mlađenović Joso, Milošić Stjepan, Štajduhar Pavle i Prišek Boris, detaljno i uvjerljivo, na način koji nije dozvolio da se dvoji u po njima rečeno, podkrijepili su navode optužnice do potankosti. Njihova su kazivanja (kao, primjera radi: „…još iste večeri sam pozvan na saslušanje. To se je samo tako zvalo, a u stvari je to biolo prebijanje“; „Za vrijeme boravka u Glini prebijen sam, ali onako za pravo, bio potrgan, tri puta. Inače nije izostao gotovo niti jedan od susreta sa osobljem zatvora da me nije udario barem šakom u čelo kada bi ušao u ćeliju. Tako su se odnosili mahom spram svih. Nikada nije dolazio jedan sam od njih, već više i uvijek je netko nekoga „svoga“ tražio, spram njega postupao kao što sam rekao da su i spram mene.“; „Ja sam zapamtio Birač Djuru, upravnika, koji je bio prisutan prilikom tzv. mog saslušanja. Sjedio sam na stolici, iza leđa mi je stajao netko od osoblja, kao i sa lijeve i desne strane, najmanje ih je bilo petorica, te sam dobivao udarce kundakom s leđa, pendrecima, kablovima, već prema tome tko je što sobom ponio,a Birač Đuro je to sve promatrao a znao me je i on udariti nogom na kojima je imao čizme. Bio je prisutan takovom mom saslušanju i dan prije mog odlaska u razmjenu…, a bio je prisutan i njegov pomoćnik Baždar Rade kao i Stevo Kovačević, Djaković Ilija, Bjelajac Stevan, Baltić Petar, Vladić Petar i Baždar Ilija… tukli su i drugi, ali ove sam zapamtio.“; „Bio sam i samici nekih sedamnaest dana gdje su se najčešće i događala prebivanja zatvorenika… iz nje sama mogao dobro čuti jauke i zapomaganja drugih zatvorenika

iz njihovih ćelija ili samica.“ ; „Glas Palajić Ive, kada je bio tučen, prepoznavao sam jer sam ga ranijih godina poznavao. On je među poginulima“; „Postupalo se je grubo prema svima, bili civili ili zarobljenici u uniformi, ali naročito grubosti su primijenjene na pripadnike „zengi“.; „Prisjetio sam se i stražara Tintor Dragana čije se postupanje spram nas zatvorenika nije razlikovalo od onih koje sam naprijed spominjao.“; „U ćeliji me je tukao Palančanin Stanko sa još svoj četiri batinaša…uvijek smo morali imati pognutu glavu da što manje vidimo… Birač Đuro je izdavao naredbe… Birač Đuro osobno je došao sa još trojicom pijanih svojih ljudi i iz naše sobe izdvojio petoricu ljudi… u hodnik, gdje su ih tukli puškama, pendrecima, kablom, već prema tome tko je što imao kod sebe… ja sam to vidio.“; „Palajić Ivo je od njih bio toliko izudaran da je pri padu udario glavom o radijator. Nakon toga su ga gazili čizmama… ostavljen je na hodniku i mi smo ga zatvorenici kasnije unijeli u sobu, ali je do jutra umro.“; „… isti Birač Đuro, negdje oko podneva doveo je trojicu ili četvoricu svojih ljudi… koji su zašli u ćeliju u kojoj je bio sada pokojni Šmisl Stjepan… čuo sam zapomaganje i jake tučenih u toj ćeliji, a poslije sam upućen u ćeliju da istu operemo od krvi. Stavio sam ga u limeno korito mrtvog“.; „… u jednu ćeliju ubačen je Gregurić Ivo… kojeg sam poznavao od ranije. To je nemoguće opisati u kakvom je stanju bio. Bio je sav izvan sebe jer je već bio pretučen. Sa lica mu je visilo meso, glava sva u krvi… unatoč takovog njegovog stanja u njegovu ćeliju su još zalazili Vladić Petar, Bjelajac Stevan, Vrga Rade i Petrović Nenad te ga i dalje nastavili tući.“; „… gosti iz Srbije su izlazili i ulazili kada su htjeli te radili što su htjeli.“; „Ne mogu od zatvorskih stražara ili uopće zaposlenih tamo izdvojiti nikoga da ne bi spram zatvorenika postupao na bilo koji od načina koje sam naprijed spominjao.“; „… mogu sa sigurnošću reći da su zatvorenike još tukli i zlostavljali na spominjane načine Bogunović Đuka, Čordaš Vlado, Tintor Dragan, Djaković Ilija, Baždar Ilija, i Baždar Rade… sve njih osobno sam poznavao od ranije i zato to pamtim.“; „Mogu još reći da znam za puno ljudi, zatvorenika u Glini, a kojima, odvedenima, se nikada kasnije nije ušlo u trag.“ Rečeno je već da im nitko od prisutnih, iako izričito upozoreni na mogućnost toga, nije prigovorio. Kako su krivična djela učinjena napadom na živote i tijela, učinjena za vrijeme oružanog sukoba te spram civilnih osoba i ratnih zarobljenika, koje štiti Ženevska konvencija, to su se u postupcima svih optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označenog članom 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske i krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika – označenog članom 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Dakle, svi su oni postupali u stjecanju – počinili su po dva krivična djela za koja im se sudi istovremeno. Prouzrokovane posljedice čine elemente posebnih krivičnih djela obzirom na jasno uočljivu razliku zaštićenih objekata (civili i ratni zarobljenici, o čemu je već bilo riječi). Uračunljivost ni jednoga od optuženih nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog postupka bila dovedena u sumnju. Sam način postupanja svakoga od optuženih, opisan po svjedocima, a sa nespornim posljedicama, naročito uzastopnim pogibanjem ljudi, kroz cijelo vrijeme vršenja djela poznatim i optuženicima, nedvojbeno upućuje na zaključak o postojanju

direktnog umišljaja svakog do optuženih. Dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženih, dakle, nema. Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog na teret optužnicom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji, ne moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava. Prilikom utvrđivanja kazni za svako od spominjanih krivičnih djela, kao i pri izricanju jedinstvene kazne, sud je imao uvidu svrhu kažnjavanja, stupanj krivične odgovornosti , pobude iz kojih su djela učinjena, jačinu povrede zaštićenih dobara i okolnosti pod kojima su djela učinjena, a što je sve moguće jasno razabrati kako iz činjeničnog opisa krivičnih djela, tako i obrazloženja u njegovu dosadašnjem dijelu. Jedino izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od po 20 (dvadeset) godina svakome od optuženih, uvjerenje je suda, odgovarajuća je težini od njih učinjenog. Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora (čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku). Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka. U Sisku, (nečitko) siječnja 1993. ZAPISNIČAR: VIJEĆA: Nataša Galinić, v. r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0021 K-23/92 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Želja Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić, Ante Jukić, Djure Sertić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivinom predmetu protiv I-optuženog TUCAKOVIĆ MILANA i II-optuženog MIJUKOVIĆ PETRA, zbog krivičnog djela iz čl. 142. st. 1. OKZRH, nakon dana 16. veljače 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenice okružnog javnog tužitelja Sonje Rapić i braniteljice optuženih Danice Demonja, odvjetnice iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU I-optuženog TUCAKOVIĆ MILAN, sin Mile i majke Ljube rođene Gvozdić, rođen 1. srpnja 1944. godine u donjim Rajićima, gdje i prebiva, Psunjskog odreda kbr. 40, Srbin, II-optuženog MIJUKOVIĆ PETAR, sin Pantelije i majke Ljube, rođene Dragojlović, rođen 8. srpnja 1942. godine u Rajićima, gdje i prebiva, Psunjskog odreda br. 130, Srbin, temeljem propisa čl. 350. st. 3. ZKP-a OSLOBAĐAJU SE OPTUŽBE da su: u kolovozu mjesecu 1991. godine, u selu Rajići kršeći Ženevsku konvenciju o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, kao pripadnici paravojnih jedinica tzv. „TO“ – formiranih od dijela pobunjenog srpskog stanovništva u više navrata od građana Republike Hrvatske na silu oduzimali stoku, te sa napuštenih imanja tih građana odvozili stoku, koju su zatim prodavali u Bosni, a novac dobiven prodajom stoke uzeli i zadržali za sebe, dakle, da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata pljačkali imovinu stanovništva, pa da su time počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 142. st. 1. OKZRH. Temeljem propisa čl. 99. st. 1. ZJKP-a troškovi krivičnog postupka iz čl. 95. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a padaju na teret proračunskih srsedstava.

Obrazloženje Okružno javno tužilaštvo Sisak, optužnicom od 1. prosinca 1992. godine KT173/92, stavilo je svakome od optuženih na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, označenog u čl. 142. st. 1. OKZRH. Istovremeno je stavljen i prijedlog da javna rasprava bude održana, zbog nemogućnosti osiguranja prisutnosti optuženih glavnoj raspravi u ovome času, u njihovoj odsutnosti. Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem vijeća ovog suda Kv-102/92 od 30. prosinca 1992. godine. Jedini dokaz kojega optužba nudi tokom cijelog postupka sa nakanom da podkrijepi točnost u optužnici sadržanog je saslušanje svjedoka Grbić Milovana iz Novske, Staroselska br. 11. Nastojanja suda da taj dokaz provede nisu dala željene rezultate. Naime, nepobitno je ustanovljeno da je spominjani svjedok koristio mogućnost tzv. „razmjene“, slijedom čega sudu nije dostupan (list 28k, 29 i 36 spisa). Slijedom rečenog preostalo je kao jedino kazivanje svjedoka Grbić Milovana, a o okolnostima o kojima bi trebao govoriti u ovom predmetu, ono, koje je dao saslušan, također kao svjedok, u predmetu vojnog suda Zagreb, označe K.17/92 na zapisniku od 21. svibnja 1992. godine. U spomenutom zapisniku, sadržaj kojeg je pročitan i na glavnoj raspravi navedeno je: „… sam čuo da se nakon izbijanja ratnih sukoba vršila i pljačka stoke po hrvatskim selima … navodno su u tome najviše učestvovali Milković Petar i Tucaković Milan, mada ponavljam ja ih osobno nisam u tome vidio.“. Ovako kazivanje, pogotovo u nedostatku bilo kakovih drugih dokaza, ovaj sud ne može prihvatiti kao dokaz u pravcu postupanja optuženih na način kojim ih optužnica tereti. Rečeno je razlogom pozivanju na propis čl. 350. st. 3. ZKP-a pri izricanju presude. Odluka o trošku krivičnog postupka logičan je slijed rečenog. U Sisku, dne 26. veljače 1993. ZAPISNIČAR: VIJEĆA: Nataša Galinić, v.r. UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 123. st. 4. ZKP). Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka Vrhovnom sudu Hrvatske.

SI-0022 K-27/92-17 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Dušana Doić, zbog krivičnog djela iz članka 150. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 19. siječnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Miljenka Ugarković i branitelja optuženika Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi DUŠAN KOJIĆ, sin Vojina i Milke, rođen 28. lipnja 1961. godine u Čapragincima SO Nova Gradiška, gdje je i prebivao, Srbin, nalazi se u bjegstvu, k r i v

j e

što je: tijekom 1991. godine, nakon što se je priključio terorističkim grupama uključenim u oružanu pobunu u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog društvenog i državnog sistema u Republici Hrvatskoj, dana 23. studenoga 1991. godine u zatvoru u Staroj Gradiški, prilikom ispitivanja zarobljenog hrvatskog vojnika Kovačević Veljka, suprotno odredbama člana 143. i 144. ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, govorio mu da je kukavica i izdajica srpskog naroda, te ga pri tome više puta šakama udario u genitalije, smijući

se pri tome, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim zarobljenicima, Čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u članku 150. osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA. Temeljem propisa članka 353. stavak 1. Zakona o krivičnom postupku nad optuženikom se određuje pritvor. Temeljem propisa članka 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a optuženi je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 16.000.- HRD i paušalni iznos od 5.000.- HRD. Obrazloženje Optuženim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva Sisak KT-177/92 od 1. prosinca 1992. godine Kojić Dušanu stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz članka 150. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika. Prijedlogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća (čl. 23. st. 6. ZKP-a) Kv-103/92 od 30. prosinca 1992. godine. Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da činjenično stanje koje proizlazi iz spisa ukazuje na to da je optuženik doista učinio krivično djelo stavljeno mu na teret. Stoga se zauzima samo za uvažavanje eventualnih olakotnih okolnosti pri odmjeravanju kazne. Svjedok Kovačević Veljko detaljno je i uvjerljivo podkrijepio navode optužnog prijedloga. Svojstvo ratnog zarobljenika oštećeniku nitko nije osporio. Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa sigurnošću dokazanim, da je Kojić Dušan svojim postupkom ostvario sva bitna obilježja, subjektivna i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa zarobljenicima kršeći pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144.

ženevske konvencije iz 1949. godine. Nije pri tome bitno da li je optuženik bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, jer je povreda takovog prava u opisu po njemu učinjenog krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 33. Osnovnog krivičnog zakona Republike hrvatske) stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina u uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarajuća težini od optuženika učinjenog. Obzirom na visinu izrečene kazne, temeljeno na propisu člana 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, određen je pritvor. Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom postupka, a od toga paušalni iznos srazmjerno duljini trajanja postupka. U Sisku, dne 19. siječanja 1993. ZAPISNIČAR Nataša Galinić, v.r. v.r.

SUDAC Željko Barać,

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa liste. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primejrka Vrhovnom sudu Hrvatske, a putem ovoga suda.

SI-0023 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK

K-29/92

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Slsku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemk Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić, Mirka Švaljek, Ivana Kasaić, članova vijeća i Nataše Galinić zapisničara, u krivičnom predmetu protiv I-optuženog Rađenović Željka, II-optuženog Plavljanić

Nikole, III-optuženog Zorić Ljubana, IV-optuženog Krnjaić Đure, zbog krivičnog đela iz čl. 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 22.siječnja 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Petrkač Ivana i branitelja optuženih Ive Rafaj, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU I-optuženi RADENOVIĆ ŽELJKO, sin Đure rođen 16. 11 1968. godine u Sisku, sa prebivalištem u Petrinji, Ivana Trnskog kbr. 13, Srbin, radnik, II-optuženi PLAVLJANIĆ NIKOLA, sin Jovana, rođen 5. IV 1954. godine u Jošavici SO Petrinja, sa prebivalištem u Petrinji, Radićeva kbr.117, Srbin, oženjen, radnik, III-optuženi ZORIĆ LJUBAN, sin Đure rođen 20. IX 1947. godine u Bosanskoj Bojni, SO Velika Kladuša sa prebivalištem u Petrinji, Ul. Grge Novaka b.b., Srbin, radnik, oženjen, IV-optuženi KRNJAIĆ ĐURO, sin Draginje, rođen 9.IV 1947. godine u Tremušnjaku, SO Petrinja, sa prebivalištem u Petrinji, Ul. Filipa Kljaića b.b., Srbin, oženjen, otac jednog djeteta, k r i v i

s u

što su: tokom rujna i listopada mjeseca 1991. godine u Petrinji, kao pripadnici četničko-terorističke organizacije, koji su u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, uz pomoć tzv. JNA okupirali grad, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, nakon što im je predan civil Mlađenović Joso, koji je uhićen u Petrinji po I-optuženom Radenović Željku i sproveden potom u Vatrogasni dom gdje su ga 3.i 4.listopada 1991. godine tukli i mučili II-optuženi Plavljanić Nikola, III-optuženi Zorić Ljuban i, IV-optuženi Krnjaić Đuro, pri čemu ga je Plavljanić Nikola udario nogom u glavu izbivši mu tri zuba, a zatim ga nastavio tući zajedno sa optuženim Zorić Ljubanom, mučiti na način da su mu za nožne prste i na uši uključili žice kroz koje su propuštali struju nanijevši mu teške tjelesne povrede a optuženi Krnjaić Đuro udario ga u više navrata šakama po licu, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog

sukoba i okupacije civilnog stanovništva mučili, nanosili mu povrede tjelesnog integriteta i protuzakonito zatvarali, čime su učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva - označeno u čl. 142. .st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog zakonskog propisa

OSUĐUJU I-optuženi RADENOVIĆ ŽELJKO, II-optuženi PLAVLJANIĆ NIKOLA i III-optuženi ZORIĆ LJUBAN SVAKI NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10 (DESET) GODINA, a IV-optuženi KRNJAIĆ ĐURO NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA. Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad svakim od optuženih određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u vezi čl. 95. st. 2. toč. 6. i 7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 137.500. - HRD, a svaki od njih paušalni iznos od 5.000. - HRD. Obrazloženje Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva Sisak od 4.prosinca 1992. godine KT-176/92 optuženima Rađenović Željku, Plavljanić Nikoli, Zorić Ljubanu i Krnjaić Đuri stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnog stanovništva - iz čl. 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženih. Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem ovoga suda Kv-1OO/92 od 30.prosinca 1992. godine. Tokom dokaznog postupka saslušani svjedok - oštećeni Mlađenović Joso detaljno je i u cijelosti podkrijepio ama baš svaku tvrdnju optužnice, pa tako, da su optuženici pripadni četničko-terorističke organizacije, da je I-optuženi Rađenović Željko u tom svojstvu njega uhitio, pri čemu nije bitno tko ga je i kuda kasnije sprovodio i da su ostala trojica optuženih - II-optuženi P1avljanić izbijanjem zubiju nogom vezanom oštećeniku, a potom u zajednici, sa III-optuženim Zorićem nastavio tući palicom i nogama, spajati žicom na strujni krug, a IV-optuženi Krnjaić u više navrata, vezanog i onesposobljenog oštećenika udarao šakama po licu (ali ne u Glini, već u Petrinji). Obrana mu ni jednom rječju nije prigovorila. Svojstvo oštećenika kao civilnog stanovnika nitko pri tome nije osporio.

Nema dvojbe da se je to sve zbivalo za vrijeme oružanog sukoba (kraj rujna mjeseca 1991. godine u Petrinji!) a suprotno pravilima međunarodnog prava - konkretno Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme ratnog sukoba od 1949. godine. Rečeno upućuje na činjenicu izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva od svih optuženika, a iz člana 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, zbog čega su proglašeni krivično odgovornima. Povreda međunarodnog prava, Ženevske konvencije, koja je već naprijed jasno označena, predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Slijedi, da nije za krivičnu odgovornost optuženih važna spoznaja njihova da svojim postupanjem krše pravila međunarodnog prava. Prilikom odmjeravanja kazne svakome od optuženih, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 33. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je optuženima Rađenović Željku, Plavljanić Nikoli i Zorić Ljubanu izrekao svakome kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, a optuženom Krnjaić Đuri u trajanju od 5 (pet) godina, sve u uvjerenju da su jedino takove kazne odgovarajuće težini od svakoga od njih učinjenog. Određivanje pritvora uslijedilo je pozivom na propis čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku. Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci navedenim propisima. složenosti postupka.

Paušalni iznos odmjeren je srazmjerno duljini trajanja i U Sisku, dne 22.siječnja 1993.

ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK VIJEĆA: Nataša Galinić, v.r. Barać, v.r.

Željko

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0024 K-22/92

REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE !

Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, A1emke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, Ivana Zlovolić, članova vijeća te Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv I-opt. Sanader Dragana, II-opt. Sanader Mile, III-opt. Drobnjak Milana i IV-opt. Drobnjak Slavka, zbog krivičnog djela iz čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 2l.siječnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Petrkač Ivana i branitelja optuženih Erih Fridriha, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio

PRESUDU I-optuženi SANADER DRAGAN, sin Branka i majke Milke rodjen 18.1ipnja 1953. godine u Ljeskovcu, sa zadnjim poznatim prebivalištem u Sisku, Ul. I. Zajca kbr. 2, II-optuženi SANADER MILE , rođen 3. svibnja 1957. godine u Ljeskovcu, od oca Branka i majke Milke, trgovac, sa zadnjim poznatim prebivalištem u Sisku, Ul. I. Zajca kbr. 2, “ iz G.

III-optuženi DROBNJAK MILAN, zv. „Prelac Mlinoge, star 28 godina, IV-optuženi DROBNJAK SLAVKO, zv. „Prelčić“ iz G. Mlinoge, star 22 godine,

krivi

su

što su: dana 16.rujna 1991. godine u Petrinji, kao pripadnici četničkoterorističkih formacija tzv. „SAO Krajina“ u toku oružane pobune protiv Republike Hrvatske, nakon što su u oružanom napadu zbog brojčane premoći u ljudstvu i naoružanju najprije opkolili pripadnike ZNG-a i Policijske uprave Sisak i Petrinje u blizini zgrade vile "Gavrilović", a zatim, kada su se ovi predali i odložili naoružanje I-optuženi Sanader Dragan, kao vođa formacije naredio II-optuženom Sanader Milanu, III-opt. Drobnjak Milanu i IV-opt. Drobnjak Slavku, da iz pješačkog vatrenog oružja pucaju i ubijaju zarobljene i razoružane pripadnike ZNG-a i Policijske uprave Sisak i Petrinja, nakon čega su II-opt. Sanader Mile, IIIopt. Drobnjak Milan i IV-opt Drobnjak Slavko, suglasivši se sa ovakovom naredbom, zajedno sa njime pucali u njih, uslijed čega su Cerjak Dražen, Alijagić Meho, Rožanković Stjepan i Župan Milan zadobili teške tjelesne povrede, a ubijeni bili Bursik Tomislav, Dumbović Nikola, Jelačić Ivica, Kovačić Božidar, Lukačević Franjo, Mikulin Vlado, Rogulja Milivoj, Tomašić Branko, Tutić Radislav, Svoboda Mišo, Gregec Dejan, Muškić Neno, Gregec Zdenko i Žugaj Vlado, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, I-optuženi Sanader Dragan naredio da se ratni zarobljenici ubiju a ostali optuženici to učinili, čime su učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika – označeno u čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJU SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZAVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad svakim od optuženih određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. 7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 151.200.- HRD, a svaki od njih paušalni iznos od 5.000.- HHD. Obrazloženje Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva Sisak KT-164/91 od 25. studenog 1992. godine I-optuženom Sanader Draganu, II-optuženom Sanader Mili, III-opt. Drobnja1k Milanu i IV-opt. Drobnjak Slavku stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika - iz čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Istovremeno je stavljen i prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženih zbog nemogućnosti osiguranja, u ovom času, njihove prisutnosti glavnoj raspravi. Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem ovoga suda Kv-99/92 od 30.prosinca 1992. godine.

Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, ocijenio je da je postupak proveden opširno i predložio da sud izrekne odluku s tim, da ni jednom izvedenom dokazu, a naročito ne onom provedenom saslušanjem neposrednih očevidaca događaja, nije prigovorio. Svojstvo ratnih zarobljenika oštećenicama nitko nije osporio. Kazivanja svjedoka mogu se podijeliti na onih, koji nisu bili dostupni sudu na glavnu raspravu zbog boravka na privremeno okupiranom teritoriju i, već spominjanih, neposrednih očevidaca događaja. Karakteristično je za veći dio grupe prvospomenutih svjedoka, čiji su iskazi, uz suglasnost stranaka, pročitani, (pa tako Turajlić Milorada, Požar Zorana, Turajlić Nikole, Turajlić Ilije, Turajlić Milana, Turajlić Miroslava, Turajlić Milovana, Galijan Zlatka, Popara Dušana, Mišljenović Mile i Mudrinić Petra) da, uvjerenje je suda, ne kazuju iskreno što o kritičnom dogadjaju znaju, nastojeći čuvati sebe, tim prije što su već tada "odlazili u razmjenu“. Pa ipak jasno se dade razabrati „glasovitost“ “Sanaderove formacije" i njenog djelovanja upravo na mjestu tragičnog događaja, jer ipak progovaraju nešto više svjedoci Zilić Milan (list 59 spisa), Popara Dušan (list 71 spisa), Mišljenović Mile (list 72 spisa) i Mudrinić Petar (list 75 spisa). Ovaj potonji kao da želi podkrijepiti naprijed već istaknuto uvjerenje suda o "suzdržanosti" nekih svjedoka te kazuje: „... predstavnici Evropske zajednice su došli u komandu garnizona i interesirali se za poubijane zarobljenike - pripadnike MUP-a i garde i to njih sedamnaest. Ja sam od garnizona bio zadužen da ispitam taj slučaj te sam o tome otvoreno pitao i Sanader Dragana, ali on nije htio o tome ništa razgovarati. Međutim, ja sam u prikupljanju obavijesti povodom ovog slučaja saznao da se to dogodilo kod "Vile“ Gavrilović i da su u to vrijeme na tom pravcu djelovali pripadnici Sanaderove formacije. U nastojanju da utvrdim činjenično stanje u vezi ovog slučaja ubijanja zarobljenika, ja nisam mogao ništa utvrditi jer su svi oni koje sam o tome ispitivao a to su većinom pripadnici TO iz sela, nitko od njih o tome nije ništa htjeo reči konkretno...“. Koliko je to "zaduženje ispitivanja slučaja" doista bilo ozbiljno dato i po njemu tako postupIjeno, dade se zaključiti iz rečenog po svjedoku Žilić Milanu: "Suradnju sa vojskom dogovarao je Sanader Dragan" i da je za tzv. “TO“, čiji je i on bio pripadnik „...naoružanje... dopremila vojska“. Sve se to cijeni kao pokušaj da se nešto kaže, da se ne kaže previše, ali da je ipak, kako je i pledirano u završnoj riječi, "povezanim“ kazivanjem svjedoka utvrđeno protupravno postupanje sve četvorice optuženika. Nedvojbeno je, pak, stavljeno im na teret podkrijepljeno kazivanjima osoba koje su, može se reći srećom, preživjele zlodjelo o kojem je riječ. Njihova su kazivanja (kao, primjera radi: „Iako smo i molili da nas ne ubijaju oni su to činili "...odmah iza toga čuo sam dva opaljena metka te je nakon toga zavladala tišina. Smatram da se je netko od terorista pritajio i kada su se dvojica ranjenih javili on ih je ubio“ (list 81 spisa); „... jedan je pripadnik (HV-a opaska) za vrijeme slijedeće trojke koja je strijeljana ranjen ... nakon toga jako urlikao te molio teroriste da ga ubiju a neki od njih su rekli da ne pucaju ponovno ... neka se muči i neka tako umre (list 84 spisa); "... nisam mogao vidjeti što se sve dešava ali sam čuo da odvode redom naše dečke i da ih ubijaju“ – „onaj drugi kolega, ali ne znam kako se zove, pao

je preko mene i izvjesno vrijeme davao znakove života, a nakon toga se umirio što znači da je umro“ (list 89 spisa); „Samnom u jedinici i zarobljen bio je Gregec Zdenko, Žugaj Vlado, Pečirko Marijan, Kovačević Ivica i Svoboda Mišo... svi su oni tom prilikom ubijeni!! (list 94 Spisa); „Kada smo došli na to mjesto gdje smo zarobljeni, tu je došao i jedan jak čovjek sa crnim brkovima za kojeg sam kasnije prilikom ispitivanja, kada mi je predočena slika, prepoznao Sanader Dragana. On je čim smo bili zarobljeni iz pištolja izrešetao jednog gardistu koji je inače kod nas bio vozač. - ... Mile (također Sanader - opaska) je iz puškomitraljeza ubio trojicu naših pripadnika i to kada su ležali na zemlji potrbuške s rukama na potiljku“ (list 97/II i 98 spisa); „Sanader Dragan između ostalog je rekao ... zašto bi nas oni zarobljavali nego da nas treba postrijeljati“; „Njega sam zapazio i zapamtio po tome, što je svakom tko bi se pokušao pridići prijetio bijelim revolverom vrste „Kolt“) sadržana na listovima 81., 83., 89., 93., 97. i 99. spisa. Svojim su kazivanjima u cijelosti podkrijepili tvrdnju da su svi optuženici postupili na način opisan izrekom ove presude, koja se u nekoliko razlikuje i od na glavnoj raspravi po javnom tužitelju podešenog činjeničnog stanja u odnosu na prvotnu tvrdnju sadržanu optužnicom (konkretno - samo glede stradalih osoba). Konkretno, glede upravo rečenog, među tjelesno povrijeđene kritične zgode uvršten je Župan Milan, nesporno (list 97 spisa) član pričuvnog sastava HV-a koji je optužnicom izostavljen. Nadalje, izostavljen je, ovoga puta iz izreke presude , kao smrtno stradali istom zgodom, a spominjan optužnicom Bilobrk Vlatko, jer ga tokom cijelog postupka ama baš nitko ne spominje, pa ni izvješće Policijske uprave Sisak, koje daje podatke o ostalim stradalim osobama zgode o kojoj je ovdje riječ. To ne čudi, jer je pregled mrtvog tijela Bilobrk Vlatka izvršen 17. rujna 1991. godine u Prosekturi bolnice Sisak, što će reći da nije postojala stvarna mogućnost dopreme njega ubijenog u svega nekoliko sati od kritičnog događaja 16.rujna 1991. godine predveče - iz ratne zone u Petrinji - do Bolnice u Sisku. Iz spisa je vidljivo da su i preživjeli za to trebali mnogo više vremena. Ovim se ne želi reći da nije stradao kao pripadnik ZNG-a u borbama u Petrinji, već samo, da to nije bilo zgode zbog koje se vodi ovaj postupak. Kada je bilo mogli bi reči "suborci pokojnika" koji su, kako kazuje zapisnik o vanjskom pregledu, utvrdili njegov identitet. „Ja sam ostao neozlijeđen, nije me pogodio niti jedan metak iako su mi hlače između nogu bile pogođene sa mecima“ jasno .je i određeno kazivanje svjedoka Martinić Zlatka (list 85 spisa) što je razlogom izostavljanja njega iz izreke presude kao stradalnika. Sve se ovo kazuje stoga, da što stvarnije bude opisana kritična zgoda, jer se ovome sudu, po saznanju za postupke i imena učesnika u njima, obraćaju srodnici stradalih za što detaljnije i točnije obavijesti, a prema utuženom takove nisu bile. Izostavljena je, konačno, tvrdnja optužnice da je kritične zgode stradalo "...i dvoje pripadnika koji su do danas ostali neidentificirani“. Naime, tokom postupka spominjan je veoma različit broj ubijenih ratnih zarobljenika. Podatak Policijske uprave Sisak broj: 511-10-02/02-K-761/91 od 23.11.1992. godine spominje iste osobe koje i izreka ove presude. „Dvoje“ pripadnika spomenutih optužnicom podrazumijeva osobe raznog spola, a takove se tokom cijelog postupka ne spominju. Ostao je neutvrđen identitet ubijene osobe spominjane višekratno kao „poštar", koji je to stvarno i bio. No, tada nije bio ratni zarobljenik,

već civil. Kako je krivično djelo učinjeno napadom na živote i tijela, učinjeno za vrijeme oružanog sukoba i spram ratnih zarobljenika, koje štiti Ženevska konvencija iz 1949. godine to su se u postupcima sve četvorice optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika - označenog u članu 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Uračunljivost ni jednoga od optuženih nije ničim tokom cijelog postupka, te ni po kome, bila dovedena u sumnju. Sam način postupanja, određeno i jasno izdavanje naredbe za strijeljanje (list 100/11), javljanje, među inim i dobrovoljaca za to, nedvojbeno upućuje na zaključak o postojanju direktnog umišljaja svakog od optuženika. optuženih.

Nema, dakle, dvojbe o krivičnoj odgovornosti ni jednoga od

Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog na teret optuženicima predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji, ne moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 33. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao svakome od optuženih kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina u uvjerenju, da je jedino takova kazna odgovarajuća težini od njih učinjenog. Visina izrečene kazne zahtjeva, pozivom na propis čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, određivanje pritvora. Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini i složenosti postupka. U Sisku, dne 21.siječnja 1993. ZAPISNIČAR: VIJEĆA: Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI – 0025 K – 23/92 - 22 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca, Željka Barać, predsjednika vijeća, Josipa Budinskog, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić, Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, članova vijeća te Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv I – optuženog Pralica Ranka i II – optuženog Palančan Stanka, zbog krivičnih djela iz čl. 142. st. 1. i iz čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 5. veljače 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Pretrkač i branitelja optuženih Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio

PRESUDU I – optuženi PRALICA RANKO, sin Marka, rođen 10.09. 1954. godine u Bos. Dubici, sa prebivalištem u Vrginmostu , Trg narodnog heroja br. 12, Srbin, oženjen, osuđivan II – optuženi PALANČAN STANKO, rođen 12.12.1956. godine u Glini, gdje i prebiva u ul. V. Gaćeša br. 54, sin Pere, strojarski tehničar, Srbin krivi

su

što su : 1./ u vremenskom razdoblje od mjeseca kolovoza 1991. godine do 31. ožujka 1992. godine u Glini, kao pripadnici četničko – terorističkih formacija tzv. SAO Krajine u tijeku oružanog sukoba protiv Republike Hrvatske, nakon što su im bili predani predhodno zarobljeni civili Perković Ivica, Palaić Ivan, Štajduhar Pavao i Žilić Branko, I- optuženi Pralica Ranko kao inspektor tzv. Vojne milicije – SAO Krajina naredili čuvarima zatvora da ih zatvore u samice, muče i tuku, nakon čega su čuvari zatvora i drugi za sada nepoznati pripadnici četničko terorističkih formacija ovakvu naredbu prihvatili, te potom gotovo svakodnevno tukli pendrecima navedene zarobljene civile po svim dijelovima tijela od kojih udaraca su Perković Ivica, Štajduhar Pavao i Žilić Branko zadobili mnogostruke teške tjelesne povrede, nestali

Litrić Milan i Žužić Ante, a Palajić Ivan od zadobivenih povreda umro, dakle, kršenjem prava međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredili da se civilno stanovništvo muči ubije, 2./ istovremeno, u istom mjestu i na isti način kao pod 1./, nakon što su u oružanoj borbi bili zarobljeni pripadnici ZNG-a RH Litrić Borislav, Kaurić Joso, Šmisl Stjepan i Gregurić Ivan predani im na ispitivanje I – optuženi Pralica Ranko kao inspektor tzv. Vojne milicije – SAO Krajine i II – optuženi Palančan Stanko kao kapetan četničko terorističkih formacija tzv. SAO Krajine naredili čuvarima zatvora i drugima za sada nepoznatim pripadnicima četničko – terorističkih formacija da ih zatvore u samice, muče i tuku, koju naredbu su ovi prihvatili, a potom gotovo svakodnevno tukli i na razne druge načine mučili, od kojih udaraca su Litrić Borislav, Šmisl Stjepan i Gregurić Ivan zadobili teške tjelesne povrede od kojih su u zatvoru preminuli, a Kaurić Joso zadobio mnogostruke teške tjelesne povrede , dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružane pobune naredili da se ratni zarobljenici muče i ubijaju, te i sami to činili, čime su opisanim pod 1./, učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 142. st. 1. osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, a opisani pod 2./, krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika – označeno u čl. 144. osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Temeljem spomenutih zakonskih propisa za krivično djelo opisano pod 1./ utvrđuje se svakom kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, a za krivično djelo opisano pod 2./ svakome kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, Pa se temeljem propisa čl. 48 st 1. i 2 toč. 2 osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske OSUĐUJU SVAKI OD OPTUŽENIH NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad svakim od optuženih određuje se pritvori Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 37.500. – HRD, a svaki od njih paušalni iznos od 5.000 – HRD. O b r a z l o ž e nj e Okružno javno tužilaštvo iz Siska je optužnicom KT – 167/92. od 25. studenog 1992. godine stavilo na teret I –optuženom Pralica Ranku i II – optuženom Palančan Stanku izvršenje dvaju krivičnih djela, konkretno krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva,

označenog čl. 142. st 1. osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske i krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika – označenog čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženih stoga, što isti nisu dostižni državnim organima, a postoji naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni. Prijedlogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća (čl. 23. st. 6. ZKP-a) oznake Kv – 98/92 od 30. prosinca 1992. godine. Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da izvedeni dokazi toko postupka upućuju na zaključak da su optužnici doista počinili krivična djela, kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uzimanje olakotnih okolnosti u obzir prilikom odmjeravanja kazne. Svojstvo civilnih osoba, kao ni ratnih zarobljenika oštećenicima, nitko nije oprostio. Svjedok Štajduhar Pavao detaljno i uvjerljivo je podkrijepio navode optužnice, koja je izrekom ove presude činjenično izmijenjena samo u nekim detaljima (imena stradalih), a slijedom saznanja stečenih upravo kazivanjem tog svjedoka. Kako su krivična djela učinjena napadom na živote i tijela, učinjena ta vrijeme oružanog sukoba te spram civilnih osoba i ratnih zarobljenika, zaštićenih međunarodnim pravom (Ženevska konvencija dr.) , to su se u postupcima svakog od optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označenog čl. 142. st. 1. Osnobnog krivičnog zakona Republike Hrvatske i krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika – označenog čl. 144. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Postupali su optuženici, dakle, u stjecaju – počinili su svaki po dva krivična djela za koje im se sudi istovremeno. Prouzrokovane posljedice čine elemente posebnih krivičnih djela obzirom na jasno uočljivu razliku zaštićenih objekata u svakome od njih (civili u jedno, a ratni zarobljenici u drugom slučaju). Uračunljivost ni jednog od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u sumnju tokom cijelog postupka. Način postupanja svakog od optuženih, opisan po svjedoku, a sadržan i izrekom presude, a sa nespornim posljedicama, naročito pogibanjem ljudi, kroz cijelo to vrijeme vršenja djela poznatim i optuženicima, upućuje na nedvojbeni zaključak o postojanju direktnog umišljaja svakog od optuženih. Krivična odgovornost, dakle, nije dvojbena. Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog na teret optužnicom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti

protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji, ne moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava. Prilikom utvrđivanja kazni za svako od spominjanih krivičnih djela, kao i pri izricanju jedinstvene kazne, sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja, stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih su djela učinjena, jačinu povrede zaštićenih dobara i okolnosti pod kojima su djela učinjena, a što je sve moguće jasno razabrati kako iz činjeničnog opisa krivičnih djela, tako i obrazloženja dosadašnjem djelu. Jedino izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od po 20 (dvadeset) godina svakome od optuženih uvjerenje je suda, odgovarajuća je težini od njih učinjenog. Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora (čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku). Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupku. U Sisku, dana 5. veljače 1993. ZAPISNIČAR VIJEĆA Nataša Galinić v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać v.r.

POUKA O PRAVNOM LJEKU : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJU: JOSIP KARAKAŠ, sin Mije i Marije rođene Petanović, rođen 19.09.1969. god u Sisku, s tadašnjim prebivalištem u Timarcima 117 B, po nacionalnosti Hrvat, državljanin RH, po zanimanju elektrotehničar MJESTO POČINJENJA DJELA: područje Donjeg Hrastovca, Pobrđana, Vedrog

Polja, Komogovine, Dubice te šire okolice Sunje VRIJEME POČINJENJA DJELA: od srpnja 1991. god do 06. kolovoza 1995. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani je od srpnja mjeseca 1991. god pa sve do 06. kolovoza 1995. god. bio pripadnik tzv. Vojske Republike srpske krajine i u navedenom razdoblju aktivno je sudjelovao u borbama protiv pripadnika Hrvatske vojske i djelatnika MUP-a RH čime je počinio kazneno djelo služenja u neprijateljskoj vojsci. Dana 06. kolovoza 1995. god. imenovani se predao postrojbama Hrvatske vojske.

SI-0028 K-9/92-29 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Okružnog suda Ivice Pleše, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, Đure Sertić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Slobodana Tarbuk, zbog krivičnog djela iz članka 142. stavak 1. u svezi članka 24. KZJ, nakon dana 7.srpnja 1992. godine, u odsutnosti optuženika, a prisutnosti okružnog javnog tužitelja Franje Jerković, i branitelja optuženika Davora Škugor, advokata iz Siska, održane javne glavne rasprave, objavio je PRESUDU Optuženi SLOBODAN TARBUK, sin Nikole, rođen 27.siječnja 1946. godine u Balincu, Općina Glina, potpukovnik bivše JNA, oženjen, otac dvoje djece, nalazi se u garnizonu u Petrinji, koja je privremeno okupirana, što je: dana 2.rujna 1991. godine oko 12,00 sati te 16.rujna 1991. i 21.rujna 1991. godine u Petrinji, kao zapovjednik garnizona Petrinja, nakon što je na području Banije došlo do oružane pobune od strane srpskih nacionalista i terorista protiv legalne vlasti u Republici Hrvatskoj, bez ikakvog stvarnog razloga i povoda, najprije naredio da se iz artiljerijskog i drugog oružja iz kasarne otvori snažna vatra na Petrinju, a nakon što je takova vatra otvorena, te nakon što su artiljerijske i

minobacačke granate počele padati po Petrinji, naredio pripadnicima tenkovskih i drugih vojnih jedinica da sa tenkovima iziđu iz kasarne "Vasilj Gačeša"i "Šamarica", te da otvore tenkovsku drugu vatru po stanovnicima grada Petrinje i stambenim i drugim objektima, radi čega su provodeći ovakovu njegovu naredbu tenkisti i drugi pripadnici vojnih formacija koji su se nalazili pod njegovom komandom, izišli ,sa tenkovima ,i drugim naoružanjem iz kasarni te nemilosrdno otvorili vatru po stanovnicima Petrinje koji su se zatekli na ulicama te po stambenim i drugim objektima pa su u takovom napadu ubijeni građani Petrinje Lokner Nikola i Bučar Stjepan, a teško ranjeni Đuričić Rajko, H-alereić Ramiz, Drakulić Nikola, Kendel Ivan i drugi stanovnici Petrinje, te razrušeno i uništeno više stambenih, komunalnih i drugih objekata u gradu, među kojima gotovo sve stambene zgrade i poslovne prostorije u Arhovoj ulici kroz koju su prolazili tenkovi, Općinski sud u Petrinji, crkvu Svete Katarine u Radićevoj ulici, crkvu Svetog Lovre na Strosmayerovom trgu i drugi značajniji objekti, te kada je njegov pretpostavljeni starješina general Andrija Rašeta zatražio od njega putem telefona da ga obavijesti o situaciji u Petrinji, odgovorio da Petrinju treba sravnati sa zemljom, dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se izvrši napad na civilno stanovništvo Petrinje i grad Petrinju posljedice čega su smrt i teške tjelesne ozljede i narušavanje zdravlja više ljudi, te naredio napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo, te da se protuzakonito i samovoljno uništava u velikim razmjerima imovina, čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva - označeno u čl. 142. st. 1. u svezi čl. 24. st. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91), kao Zakon Republike Hrvatske (U daljem tekstu: KZJ) pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao Zakon Republike Hrvatske (u daljem tekstu: ZKP) optuženiku Slobodanu Tarbuku određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. 6. ZKP-a optuženi je dužan platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od dinara 26.380.- i temeljem točke 6. istoga članka i stavka platiti paušalni iznos od HRD 5.000

Obrazloženje Optužnicom Okružnog javnog tužiteljstva Sisak oznake KT-88/91 od 21.svibnja 1992. godine optuženiku Slobodanu Tarbuk stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela činjenično i pravno opisano izrekom ove presude uz nadopunu činjeničnog opisa za dane 16.rujna i 21.rujna 1991. godine.

Javni tužitelj je u optužnici predložio da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika, a na zakazanoj glavnoj raspravi održanoj dana 16.1ipnja 1992. godine stavio je i usmeni prijedlog da se rasprava održi u odsutnosti, jer je nedvojbeno utvrđeno da se optuženik nalazi na okupiranom području sa kojeg se i dalje vojno djeluje po civilnom stanovništvu, vrše razaranja područja pod njegovim zapovijedanjem i kako je nedostupan ovim organima da su time ispunjeni uvjeti. Vijeće je prihvatilo prijedlog javnog tužitelja, te donijelo rješenje kojim se suđenje provodi u odsutnosti optuženika, jer je prethodno utvrđena istinitost navoda javnog tužitelja kao i da se optuženik pozivima suda nije odazivao jer je napustio dosadašnje mjesto prebivališta u Sisku. Iz dopisa Policijske uprave Sisak slijedi da je optuženik - "nedostupan legalnim organima vlasti iz razloga što se nalazi na privremeno okupiranom području", a postoje i osobito važni razlozi budući se pod zapovjedništvom optuženika i dalje vojno djeluje protiv civilnog stanovništva na ovom području. Osim toga, ovo je područje i prije mjeseca rujna 1991. godine bilo ratom zahvaćeno, čime su ispunjeni svi zakonski uvjeti da se ovakovo suđenje i ovo označeno krivično djelo provede. Branitelj optuženika se prijedlogu nije protivio. U toku dokaznog postupka saslušani su svjedoci Ognjenović Božo (list 44 i 94 spisa), Mlađenović Mijo (list 70 i 94 spisa), Korečić Zdenko (list 67 i 95 spisa), Harceting Željko (list 73 i 96 spisa), Gregurinčić Marijan (list 41 i 97 spisa), Galijan Zlatko (list 37 i 97 spisa), Denis Latin (list 62 i 110 spisa), Mudrinić Petar (list 64 i 112 spisa), Jovanović Ramiza(list 117 spisa), liječnički vještak Dr Stevo Kovačević (list 96 spisa), izvršen uvid u cjelokupnu priležeću dokumentaciju i fotoelaborat, te izveden dokaz gledanjem video-kasete o razaranju grada Petrinje učinjenog 2.rujna 1991. godine. Iako je opće poznata i notorna činjenica da je u rujnu mjesecu 1991. godine zapovjednik garnizona Petrinje bio optuženi Slobodan Tarbuk, sud je ovo utvrdio i putem svjedoka Mudrinić Petra i Latin Denisa. Svjedok Mudrinić u iskazu navodi da je 10. srpnja 1991. godine došao u garnizon Petrinju na funkciju pomoćnika komandanta garnizona zadužen za MPV (moralnopolitičko vaspitanje). U to vrijeme zapovjednik garnizona je bio Đorđe Stojanović. Dana 7.kolovoza 1991. godine stigla je naredba da se zapovjednikom garnizona imenuje Slobodan Tarbuk. Primopredaju je vršio do 10.kolovoza 1991. godine, kada je preuzeo definitivno funkciju zapovjednika garnizona Petrinja. Svjedok Denis Latin koji je predvodio grupu novinara na konferenciju za tisak, koja je održana u kasarni "Vasilj Gačeša" u garnizonu Petrinja dana 2.rujna 1991. godine, također je kontaktirao i dogovorio tiskovnu konferenciju sa Slobodanom Tarbukom kao zapovjednikom. Osim toga, vidljivo je iz video-kasete da tiskovnu konferenciju vodi optuženi Tarbuk, kojem su se svi prisutni obraćali sa "zapovjedniče". Dakle, u pogledu zapovijedanja garnizonom Petrinja nema dvojbe da je upravo u tom razdoblju to bio optuženi. Iskazom svjedoka Latina sud je utvrdio da je grupa od oko 40 domaćih i stranih novinara među kojima nije bilo niti jednoga iz Srbije i Crne gore prisustvovala konferenciji. Ista je održana u kasarni "Vasilj Gačeša" u dvorani u jednom montažnom objektu. Konferencijom je rukovodio optuženik" koji je i jedini odgovarao na postavljana pitanja novinara. Trajala je oko 45 minuta kada se začula neka eksplozija ili detonacija kako je to svjedok doživio. Mogla je biti na udaljenosti od njihove prostorije 50 - 200 metara, ali ne i u sastavu objekta gdje su se oni nalazili. Optuženik je odmah prekinuo konferenciju, a da pri tome nije davao nikakove znakove uznemirenosti ili iznenađenosti. Oko 10 minuta nakon te eksplozije, čuo je i vidio da se iz raznog artiljerijskog oruđa puca iz kasarne u pravcu grada. Ubrzo je čuo i brujanje motora tenkova, a zatim ih je 5 izašlo iz kasarne u pravcu grada. Čuo je još dvije eksplozije u blizini žice koja ograđuje kasarnu. Ne zna o kakovim se eksplozijama radi. Za cijelo to vrijeme na krug kasarnenije pala niti jedna

granata, a niti je vidio da biiz bilo kakovog naoružanja bilo pucano na samu kasarnu. Kakoje imao za potrebu da se javi svom uredništvu u HTV Zagreb došao je u susjednu prostoriju gdje je već bio optuženik.Tada je čuo da preko radio-stanice optuženik razgovara sa generalom Andrijom Rašetom iz Pete vojne oblasti, čiji je glas prepoznao jer je istoga intervjuirao u više navrata i prisustvovao konferencijama za tisak. U tom razgovoru čuo je kako optuženik generalu Rašeti doslovno govori: "Sravniti ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku." Čuo je osim toga kada je optuženik rekao da imade povrijeđenih civila od granate koja je pala na jednu obiteljsku kuću i da su povrijeđeni dovezeni u njihovu ambulantu. Tražili su novinari da im se omogući da povrijeđene vide. Neki su ušli u ambulantu, ali su istjerani od jedne njemu nepoznate muške osobe koja je imala bijeli ogrtač i rekla: "Snimajte Tuđmana, jebem vam mater" i zatim ih sve istjerao. Nije vidio tko se u ambulanti nalazio, da li je bilo povrijeđenih i o kakovim bi se povredama radilo. Pucnjava i napad na grad trajali su oko 7 sati, dakle, sve do 19,00 sati, kada je uslijedio povratak tenkova u kasarnu. Vojnici koji su se nalazili na tenkovima ponašali su se slavodobitno jer su mahali rukama i podizali ih u zrak sa uzdignuta tri prsta. Nije vidio da bi među njima bilo ranjenih ili poginulih. Svjedok je vrlo decidiran kad kaže, da one tri eksplozije koje je čuo sigurno nisu eksplozije koje dolaze kao zvuk eksplodirane granate, nego da je to karakteristično za eksploziju od neke eksplozivne naprave, pa upravo iz razloga što nije bilo nikakove uznemirenosti među vojnicima u krugu kasarne, što su se i oni slobodno kretali po samome krugu, a i po sveukupnom ponašanju vojnika i starješina, kao i optuženika, zaključuje da je bio u stvari jedan inscenirani napad u vidu postavljenih eksplozivnih naprava, kako bi se iskoristila tiskovna konferencija i prikazalo novinarima da hrvatska vojska vrši napad na kasarnu. Među vojnicima vidio je da imade redovnog sastava, što je zaključio po njihovoj uniformi kao i maladenačkom izgledu, ali je i priličan broj rezervista. Na njega su ostavili dojam da se radi o jednoj kompaktnoj cjelini pod jednim zapovjedništvom. Oko 19,00 sati svi novinari zajedno napustili su kasarnu "Vasilj Gačeša" i krenuli u pravcu Siska. Tada je vidio nad Petrinjom gusti oblak dima i vatre. Svjedok Mudrinić je decidiran u iskazu kad kaže, - da je samo zapovjednik garnizona mogao izdati nalog za upotrebu i izlazak vojske, tenkova i teškog naoružanja. Bez obzira da li se u tom momentu u sastavu kasarne nalazi i oficir sa višim činom (u to vrijeme postojao je samo jedan pukovnik), svi su dužni poštivati i provoditi naredbu zapovjednika. Prisustvovao je konferenciji za tisak 2.rujna 1991.godine a iz video-kasete je uočljivo, da je sjedio sa desne stranedo optuženika. Suglasanje sa svjedokom Latinom da je prisustvovalo oko 40 novinara i da nije bilo predstavnika iz Srbije i Crne Gore. Konferencija je trajala oko 40 minuta kada se je začula eksplozija. Konferencija je odmah prekinuta, a od strane vojske utvrđeno je da je na krov barake u kojoj su se oni nalazili, a na udaljenosti od dvorane oko 7 metara, pala granata od minobacača 82 mm. Došlo je do oštećenja krova, ali nije bilo među novinarima niti vojskom ranjenih ili poginulih. Svega nekoliko minuta nakon ove eksplozije počela je pucnjava iz kruga kasarne prema gradu Petrinji. Pucalo se iz topova, minobacača od 82 i 120 mm, haubica i VBR-ova. Ubrzo nakon toga upaljeni su tenkovski motori i krenuli su tenkovi iz kasarne. U to vrijeme u kasarni "Vasilj Gačeša" je bilo oko 25 tenkova. Prema njegovom saznanju iz kasarne je izišlo od 4 do 6 tenkova. Svjedok nadalje govori da su cijevi svih navedenih oruđa i oružja iz kojih se pucalo, nekoliko dana prije bile raspoređene tako, da su sve okrenute prema gradu Petrinji i pokrivale cijeli grad. Uz tenkove izišlo je i nekoliko vozila BRDM (borbeno pješadijsko vozilo), i ukupno oko stotinu vojnika. To su bili pripadnici teritorijalne obrane. Svjedok vrlo decidirano iznosi da je nalog za napad i upotrebu svih navedenih oružja i tenkova izdao osobno zapovjednik optuženi Slobodan Tarbuk. Ovakova se naredba u pravilu izdaje pismeno. Svjedok nadalje iznosi da mu je bilo dobro poznatoda u to vrijeme

pripadnici MUP-a i ZNG-a nisu imali teškog naoružanja, raspolagali su jedino sa pješadijskim. Upravo imajući u vidu ovu činjenicu, zatim, da je uslijedio žestoki napad iz kasarne i izlazak tenkova, smatra, da je sve ovo dakle, prvenstveno ona ispaljena granata na krov, predstavljala insceniranje cjelokupnog događaja iz jedinog razloga, da bi vojska sa naoružanjem mogla izaći iz kasarne i da se izvrši napad na grad Petrinju. Svjedok dodaje, da je upravo neshvatljivo da se tako žestoki napad na grad izvršio kad kasarna nije mogla biti napadnuta takovim oružjem. Prema njegovom saznanju iz samog kruga kasarne "Vasilj Gačeša" bilo je ispaljeno oko 150 granata na grad. Tenkovi koji su izišli u grad ispalili su pola borbenog kompleta što je oko stotinu granata. Da li su izlazili tenkovi iz kasarne "Šamarica" gdje su također bili stacionirani, nije mu poznato. Smatra da je zapovjednik Tarbuk za ovakovu upotrebu teškog naoružanja bio obavezan konzultirati Petu vojnu oblast u Zagrebu. Da li je to učinio ne zna. Koliko se prisjeća tenkovi su vraćeni u kasarnu oko 16,00 sati i smatra da je u to vrijeme prestao napad na grad. Čuo je od vojnog osoblja da je prilikom tog napada bilo ranjenih i poginulih civila, da je došlo do znatnog oštećenja grada, ali kako nije izlazio iz kasarne nema saznanja u kojoj mjeri je oštećen i o kojim razrušenim i oštećenim objektima se radi. Par dana nakon ovog napada zapovjedniku Tarbuku počeli su dolaziti predstavnici pojedinih odreda teritorijalne obrane, koji su tražili od njega da se izvrši novi napad na grad. Znano mu je, da je 15.rujna 1991. godine održan takav sastanak i da je zapovjednik Tarbuk donio odluku da se idućeg dana 16.rujna 1991. godine izvrši novi napad sa artiljerijskim oruđem i pješaštvom. Svjedok navodi da mu je poznato da za ovaj napad nisu izvršene od strane optuženika nikakove konzultacije sa predstavnicima Pete vojne oblasti i Desetog korpusa. Osim toga, zna da je napad izvršen bez ikakve najave i da nije postojala nikakova provokacija od strane pripadnika MUP-a, ZNG-a ili građana Petrinje. Napad je počeo oko 6 sati. Ima saznanje da su izašli tenkovi iz kasarne "Šamarica" i to 15 tenkova M-84 i 5 tenkova T-55 iz kasarne "Vasilj Gačeša" i oko 1200 vojnika. Toga dana napad na grad Petrinju je trajao sve do 16,00 sati kada su tenkovi i vojnici vraćeni u kasarne i to iz razloga što je stigla takova zapovijed iz Pete vojne oblasti u Zagrebu. Radi ovakovog završetka akcije postojalo je nezadovoljstvo među pripadnicima JNA, pa je došlo do ponovnog dogovora između optuženika i predstavnika TO u tom pravcu, da se ponovi napad na Petrinju. Napad je dogovoren za 21.rujna 1991. godine kada je i izvršen. Toga dana Petrinja je definitivno u cijelosti zauzeta. Svjedok kaže, da je prisustvovao jednom razgovoru mjesec dana nakon toga, kada je čuo riječi Tarbuka "Mora biti prekinuta sva komunikacijska veza sa Zagrebom da bi Petrinja bila osvojena. Po ovome zaključuje da je dana 21. rujna 1991. godine kada je izvršen treći napad, bila prekinuta sva komunikacijska veza sa zapovjedništvom Pete vojne oblasti u Zagrebu. Svjedok iznosi da je u ova posljednja dva napada bilo dosta poginulih civila i da se ukazala potreba da budu pokopani. Optuženik je njega imenovao za rukovodioca grupe koja to treba učiniti. Uzeo je za obavljanje ovoga posla uhićene civile, pa se prisjeća imena i prezimena nekih od njih koji su taj posao obavljali: Mlađenović Mijo, Palajić Ivo, Šmisl Stjepan i Danilović Kosta. Mrtve su pronalazili po kućama, vrtovima, ulicama i podrumima. Prethodno su pokušavali utvrditi identitet svakog poginulog, a to su činili na dva načina: Prvo, da li je netko od prisutnih mrtvog poznavao, i drugo, dali je koji od poginulih imao kod sebe dokumenat kojim je mogao biti identificiran. Nisu imali uvjeta da bi vršili identifikaciju putem obdukcije. Sada se ne sjeća niti jednog imena poginulog, ali u kasarni je ostao njegov popis koji je vodio za te osobe. Poginule su pokapali na grobljima "Sv. Benedikt" i "Sv. Nikola", a mnoge su pokapali u dvorištima i vrtovima na licu mjesta gdje su ih našli. Smatrali su da su to vlasnici tih kuća ili stanari. Osim toga, sačinjena je i zajednička grobnica koja se zvala "Ekonomija" i bila je krugu kasarne "Vasilj Gačeša". Mrtve su tako skupljali 5 - 6 dana, a počeli su iza posljednjeg napada 21.rujna 1991. godine. Kako je vodio o tome statistiku, prisjeća se da je on sa svojom grupom na taj način pokopao oko 30 ljudi. Zamijenio ga je na tome poslu potporučnik Popović koji je rekao da je pokopao 25, a zatim je taj posao

preuzela civilna zaštita i oni su pokopali oko 60 ljudi. Prema izgledu poginulih i stanju u kojem su leševi bili zaključuje, da je bilo poginulih iz napada 16.rujna , 21.rujna 1991. ali i nakon toga. Po njegovoj ocjeni to su sve bili muškarci i žene u starosnoj dobi od 30 do 50 godina. Bilo je svega nekoliko pripadnika policije i ZNGa. Sve ostalo civilno stanovništvo. Svjedok na kraju iskaza iznosi, da su svi pripadnici TO bili isključivo naoružani naoružanjem iz kasarne. Kako je u pitanju samo pješadijsko naoružanje, smatra da bez upotrebe teškog artiljerijskog naoružanja samo pripadnici TO-a ne bi mogli zauzeti Petrinju niti učiniti ono što se dogodilo. Svjedok Ognjenović Božo u svom iskazu navodi da je u vrijeme prvog napada 2.rujna 1991. godine bio u Petrinji u sastavu rezervne policije. Sa sigurnošću tvrdi da od strane pripadnika policije ili ZNG-a, nije bilo nikakove pucnjave niti napada, što bi se moglo smatrati da su pripadnici bivše JNA imali razloga za napad na grad Petrinju, dapače; bila je izuzetno mirna situacija u cijelom gradu. Dakle bez ikakovog razloga je otvorena artiljerijska paljba. Dobro je vidio kada je od gelera granate smrtno stradao civil Bučar Stjepan na ulazu u svoju kuću. Napad je vršen tenkovima, vojskom te upotrebom kompletnog artiljerijskog oružja. Nakon završenog napada vidio je potpuno uništenu kuću obitelji Imbrija, teško oštećenu radionu Škrinjarić Ivana, razorenu kuću Dangubić Mije, znatno uništen park u Petrinji kao i crkva "Sv.Lovre" koja se u njemu nalazi. Čuo je da u tome napadu imade još poginulih i teško ranjenih. Nalazio se je u Petrinji i 16.rujna 1991. godine kada je uslijedio drugi napad, za koji također tvrdi da je od strane neprijateljske vojske uslijedio iz svih teških oružja i oruđa po cijelome gradu, po civilnom stanovništvu, a da također nikakovog povoda ni razloga zatakav napad nije bilo. Nakon ovog napada u Gajevoj ulici nije bilo kuće koja nije oštećena. Iskazom svjedoka Mlađenovića sud je utvrdio da je 2.rujna 1991. godine započela pucnjava iz kasarne "Vasilj Gačeša". Čuo je brujanje tenkovskih motora, pa pretpostavlja da su tenkovi izašli u grad, a čule su se i detonacije po cijelom gradu. Dobro je vidio kako je pogođena crkvica na gradskom groblju "Sv. Benedikt" i u cijelosti uništena. Jedna topovska granata pogodila silos "Gavrilovića". Sve je to promatrao iz tvornice "Gavrilović" gdje se nalazio na svom radnom mjestu. Nakon kraćeg zastoja u pucnjavi uspio je pobjeći automobilom iz Petrinje. Dana 16.rujna 1991. godine kada je također bio na radnom mjestu opet je počela pucnjava po Petrinji. Toga dana je bio uhićen od neprijateljske vojske i odveden u kasarnu "Vasilj Gačeša". Svjedok vrlo potresno u svom daljnjem iskazu govori kako je sa još nekolicinom uhićenih građana među kojima su bili Korečić Mladen, Palajić Ivo, Šmisl Stjepan, Danilović Kosta i Babić Vlado, sakupljao poginule civile po Petrinji. Vojnici su ih vozili vojnim vozilima i zaustavljali se na mjestima gdje su bili poginuli. Bilo ih je u grupama i pojedinačno. Nalazili su ih u podrumima, vrtovima, garažama i raznim drugim zaštitnim objektima. Sve su to bili po njegovom saznanju muškarci i žene srednje i starije dobi. Djecu nisu našli. Po tijelima koje su kupili zaključuje da ih je većina ubijena iz vatrenog oružja, no za neke smatra prema povredama koje je vidio da su i sjekirama ubijeni ili nakon toga iznakaženi. Na ovaj način 45 poginulih civila su dopremili u kasarnu "Vasilj Gačeša" gdje su pokopani u zajedničkoj grobnici. Nije poznavao poginule, a niti je bilo kojeg prepoznao. Ovo su činili nekoliko dana i to nakon što je izvršen treći napad na Petrinju 21.rujna 1991. godine. Svjedok Korečić Zdenko nalazio se 2.rujna 1991. godine u Petrinji. Bio je u samom centru grada. Odjednom je začuo detonacije koje su se čule upravo po tom dijelu grada. Otrčao je do svoje kuće koja je u samoj blizini centra, te se sa ukućanima sklonio u podrum. Čuo je kako granate padaju po cijelome gradu, a kada

je bio prisiljen od neprijateljskih vojnika koji su ih pronašli u podrumu, da napusti podrum i kuću, poslan da odnese poruku kojom su tražili da se pripadnici obrambenih snaga Petrinje koji su počeli pružati otpor predaju, vidio je izlazeći na ulicu kako se topovima i mitraljezima iz tenkova puca po gradu. U tom momentu je uočio veliko oštećenje na zgradi stare tvornice "Gavrilović", oštećenje zgrade u kojoj je prodavaona "Borovo". Pogođena je obiteljska kuća Bešlić Damira, a zatim je u plamenu vidio kuću Ivice Falice, koji su požar u toku noći pokušavali ugasiti, kada je već prestao napad. Sa sigurnošću tvrdi. Da nikakovog razloga vojska nije imala da napadne grad i stanovništvo. Iskazom svjedoka Ing Harceta, sud je utvrdio da također nije bilo razloga za napad vojske na grad. Svjedok je čuo tri eksplozije granata koje su pale na grad više prema rijeci Kupi. Da su to bile granate iz artiljerijskog oruđa, što sa sigurnošću tvrdi, jer je artiljeriju služio dok se nalazio na odsluženju vojnog roka. Nakon što se sakrio u obližnju kući, čuo je kako granate padaju po cijelome gradu, a zatim vidio i aktivno djelovanje jednog tenka. Svjedoci Gregurinčić i Galijan također su vrlo decidirani kad kažu, da za napad koji je učinjen 2.rujna 1991. godine, kao i ostala dva nije bilo nikakovog razloga ni povoda, jer pripadnici MUP-a u čijem su sastavu bili oni a niti pripadnici ZNG-a nisu pucali u pravcu kasarne niti po vojnicima bivše JNA, čak što više u redovima pripadnika ZNG-a i MUP-a nije niti bilo teškog naoružanja. Vidjeli su da se po gradu pucalo iz najtežeg artiljerijskog arsenala i da su nastupila velika razaranja. Bilo je poginulih i dosta ranjenih civila. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka jer su oni uvjerljivi, logični, decidirani, u međusobnoj suglasnosti i u kontekstu cjelokupnog utvrđenog činjeničnog stanja. Svjedokinja Jovanović Ramiza u vrijeme ovih događaja nije bila u Petrinji, pa joj stoga nije niti poznato što se događalo. Liječnički vještak Kovačević dr Stevo u svom nalazu navodi da povrede koje su zadobili i od kojih su podlegli Bučar Stjepan i Lokner Nikola predstavljaju tzv. eksplozivne rane i da ovakove povrede predstavljaju djelovanje krhotina snažnog eksplozivnog sredstva. Za Drakulić Nikolu utvrdio je da je dobio. strijelnu ranu u području drugog slabinskog kralješka sa posljedicom uzetosti donjih ekstremiteta i da je ta povreda nanesena hicem iz pješačkog vatrenog oružja i da je u pitanju teška i po život opasna povreda te da za oštećenog predstavlja praktički doživotnu invalidnost. Đuričić Rajko zadobio je strijelnu ranu lijeve natkoljenice koju je također okvalificirao teškom. Halerić Ramiz zadobio je prijelom desne bedrene kosti i primljen u bolnicu u stanju teškog šoka, što također predstavlja tešku i po život opasnu povredu. Tešku povredu u vidu strijelne rane zadobio je i Kendel Ivan. Iz pregledane video-kasete sud je utvrdioda je 2.rujna 1991. godine u Petrinji u kasarni "Vasilj Gačeša" održana konferencija za tisak koju je vodio optuženik Tarbuk i koji je jedini odgovarao na sva postavljena pitanja novinara. Sa desne strane Slobodanu Tarbuku sjedio je saslušani svjedok Mudrinić Petar. Čuje se i vidi pucnjava iz teškog naoružanja iz kruga kasarne, izlazak tenkova, kao i njihov povratak. Nadalje je vidljivo da su dana 5.rujna 1991. godine vršena snimanja grada sa svim oštećenjima koja potječu iz napada 2.rujna 1991. godine. Vidljiva su znatna oštećenja obiteljskih kuća, raznih sakralnih, kulturnih i drugih javnih objekata, srušen most na rijeci Petrinjčici, zapaljena i uništena teška vozila raznih poduzeća, uopće može se samo reći - velika i znatna oštećenja cijelog užeg dijela grada. Sva su oštećenja spomenutih objekata dobro vidljiva i u priležećoj fotodokumentaciji spisa. Na temelju ovako provedenog postupka i izvedenih dokaza sud je kao nedvojbeno utvrdio da je na dane izvršenih napada. na Petrinju 2.rujna, 16. rujna

i 2l.rujna 1991. godine optuženik bio zapovjednik garnizona..u Petrinji. U sastavu garnizona bile su kasarne " Vasilj Gačeša" i "Šamarica" te redovni sastav vojske i teritorijalna obrana. Prema ustrojstvu postupanja isključivi naredbodavac za sve vojne aktivnosti bio je optuženik. Taj položaj koristi na najgori mogući način za stanovnike Petrinje i njihov grad. Predhodno izdaje nalog da sve cijevi teškog artiljerijskog naoružanja se okrenu prema Petrinji i pokriju sav grad, iako u to vrijeme nema vojnih aktivnosti na tome području. Pripadnici MUP-a i ZNG-a raspolažu samo pješadijskim naoružanjem što optuženi sigurno zna, jer sa tom informacijom raspolaže i njegov pomoćnik Mudrinić. Dogovara konferenciju za tisak 2.rujna 1991. godine kojom rukovodi. Nakon insceniranog napada što i sud prihvaća, jer nema razloga ne vjerovati iskazu njegovog pomoćnika Mudrinića i svjedoku Latinu, koji su vrlo logično i uvjerljivo obrazložili ovaj svoj zaključak, izdaje odmah naredbu za napad. Kako je ona u pismenom obliku, nameće se samo zaključak da je prije napisana i dostavljena komandantima pojedinih rodova. Naime, nakon prekida konferencije prošlo je nekoliko minuta kada je počela pucnjava iz kruga kasarne po gradu iz svog raspoloživog naoružanja, a ubrzo i izlazak tenkova. Kako je bilo pucnjave a i izlazak tenkova iz kasarne "Šamarica", upućuje na koordiniranu i pripremljenu akciju. Vojska također spremna i odmah izlazi iz kasarne. Postoji puna bojeva gotovost svih rodova iako za to nema razloga. Sve do te naredbe u gradu je mirno, gradjani žive i provode uobičajeni dan. Pripadnici MUP-a rade uobičajeni posao, kao npr. obavljaju uviđaj, povodom jedne nesreće. Dakle, nitko u gradu ne provocira vojsku a kamo li napada kasarne. Rezultat ove naredbe: dvoje poginulih, civila, više teško i po život opasno ranjenih, grad u vatri, dimu i prašini od razrušenih kuća gospodarskih te kulturnih i sakralnih objekata. Jedina moguća konstatacija - pravi zločin prema nedužnom civilnom stanovništvu učinjen po naredbi optuženika Slobodana Tarbuka. Kako nije ostvarena zamisao osvajanja grada, optuženik dogovara sa predstavnicima TO čiji se rezervisti nalaze pod njegovom komandom i koje je naoružao, novi napad. Ovaj još jači i snažniji, dugotrajniji, sa više poginulih civila, opet bez ikakova razloga i povoda. Po naredbi Pete vojne oblasti tenkovi i vojska vračaju se u kasarne. Opet slijedi dogovor između istih protagonista i odluka za ponovni napad, ali na način da se prekine sva komunikacijska veza sa nadležnim komandama, kako napad ne bi bio zaustavljen. Isti je uslijedio 21.rujna 1992.godine kada je Petrinja u cijelosti zauzeta od neprijateljske vojske. Ovo je bio napad koji je predstavljao stravu i užas za civilno stanovništvo. Preko stotinu poginulih građana Petrinje. Mrtvi na ulicama, vrtovima, dvorištima, podrumima, vežama. Neki i masakrirani. Svi poginuli potječu iz napada 16.i 21.rujna 1991. godine. Sahranjivani su u vrtovima i dvorištima ali i u zajedničkoj grobnici. Popis poginulih ostao je u kasarni. Da li će se ikada do njega doći i utvrditi tko su poginuli i gdje su sahranjeni. Svi ovi zločini učinjeni stanovništvu Petrinje i njihovom gradu rezultat su naredbe ,i upornosti u njezinom provođenju zapovjednika garnizona Petrinje optuženog Slobodana Tarbuka i njegovih izvršitelja, koji su nezapamćeni na ovome području i ostati će sigurno u sjećanju mnogih generacija koje će živjeti na ovome podneblju. Sud je na osnovu svega utvrđenog i iznijetog optuženika proglasio krivim, smatrajući da se u njegovom postupanju stiču svi bitni elementi krivičnog djela za kojega ga tereti javna optužba iz čl. 142. KZJ u vezi čl. 24. KZJ te mu izrekao maksimalnu kaznu zatvora u trajanju od 20(dvadeset) godina, smatrajući da je ovako izrečena kazna adekvatna težini učinjenog djela i stupnju njegove krivične odgovornosti, te da je postupao sa direktnim umišljajem i sa unaprijed stvorenom

odlukom da napadne civilno stanovništvo i razori grad, pa da će se njome u cijelosti postići svrha kažnjavanja predviđena čl. 33. KZJ. Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Olakšavajućih okolnosti sud nije našao, a kao otežavajuće uzeo je njegovu upornost u izvršenju krivičnog djela, koja je trajala sve do konačnog osvajanja 'Petrinje, njenog rušenja i ubijanja civila. Sud nije prihvatio obranu u završnoj riječi branitelja, da optuženik nije krivično odgovoran iz razloga, što je on samo vojnik koji je izvršavao naređenja, a ne izdavao. Naime, upravo suprotno u toku postupka, sud je utvrdio da je optuženik osobno izdavao naređenja i rukovodio operacijama, a kada su ga pretpostavljeni saznavši za napade na Petrinju pokušali u tome spriječiti, da bi do kraja izvršio svoj naum, prekinuo je sve komunikacijske veze sa svojom nadležnom komandom. Dakle, ovo upućuje na njegov direktni umišljaj, pa prema tome predstavlja i njegovu punu krivičnu odgovornost. Da su u akcijama razaranja grada učestvovali pretežno pripadnici teritorijalne obrane može se djelimično prihvatiti, međutim, nedvojbeno je utvrđeno da su oni u cijelosti naoružani oružjem, iz kasarne, da su se nalazili pod zapovjedništvom optuženika i da su sa njime aktivno učestvovali u razradi plana, napada koji je učinjen na grad. Prema tome, i za njihovo aktivno učestvovanje direktno je odgovoran optuženik kao zapovjednik garnizona. Obzirom na izrečenu kaznu odluka o pritvoru temelji se na propisu čl. 353. st. 1. ZKP-a. Sud je odlučio da optuženik prema citiranom zakonskom propisu nadoknadi stvarno nastale troškove krivičnog postupka, te plati paušalni iznos koji je odmjeren prema dužini trajanja postupka. U Sisku, dne 7.srpnja 1992. ZAPISNIČAR VIJEĆA Nataša Galinić v.r. .

PRESJEDNIK Ivica Pleše v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana o-d dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Hrvatske.

REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA POLICIJSKA UPRAVA SISAK

DOKUMENTACIJA UVlĐAJA BROJ: 511-10-02/03-834/91

U povodu Dana Oštećeni

događaja 02.09.1991. god. S.O. Petrinja

ODOBRIO Dragan Miličević

IZRADIO Jovo

Runjaić Broj : 511-10-02/03-834/91.

OPIS

FOTOGRAFIJA

Sisak, 09.09.1991. godine. F-I

prikazuje opći izgled zgrade "PRVE HRVATSKE TVORNICE SALAME,locirane u Petrinji u ul. I. Gundulića, na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja koje je napravila Jugoslavenska vojska dana 02.09.1991. godine, kao i sva naredna oštećenja prikazana na fotografijama od broja 1 do 90. Bliži izgled oštećenja gore opisane zgrade prikazana su na fotografijama 2 i 3.

F-4-15

prikazuju objekte na križanju ul. V. Nazora i Filipovićeve ulice gdje su vidljivi tragovi oštećenja kao i uništeno jedno teretno vozilo

F-16

prikazuju ul. V. Nazora fotografiranu u pravcu križanja sa Trgom M. Tita, gdje su na fotografijama od broja 17 do 21 prikazani objekti na desnoj strani a na fotografijama od broja 22 do 29 prikazani su objekti na lijevoj strani navedene ulice, gdje su vidljiva oštećenja.

F-30-32

prikazuju križanje ul. V. Nazora i F-40-45 prikazuju lijevu stranu objekata u ul. V. Nazora fotografirane od pravca križanja ul. V. Nazora-Trg M. Tita u pravcu Gajeve ulice gdje su vidljivi tragovi zrna-projektila.

F-33-39

prikazuju Trg M. Tita gdje su vidljivi tragovi oštećenja stepenica, pločnika i. kolnika, kao i tragovi zrna-projektila.

F-46-60 prikazuje desnu stranu objekta u ul. V. Nazora fotografirano od pravca križanja ul. V. Nazora – Trg M. Tita u pravcu Gajeve ul. gdje su vidljivi tragovi oštećenja i zrna – projektila prikazuju desnu stranu objekata u ul. V. Nazora fotografirano od pravca križanja ul. V. Nazora-Trg M. Tita u pravcu Gajeve ul. F-61-63 prikazuju autobus SI 673-36 i autocisternu gdje su vidljivi tragovi oštećenja. F-64-70 F-71-73

prikazuju Radićev trg kao i Katoličku crkvu na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja i zrna-projektila. prikazuju Trg J. J. Strossmayera kao i zgradu Katastra na kojoj.. su vidljivi tragovi oštećenja.

F-74-77

prikazuju zgradu SO Petrinja lociranu u. ul. I. Gundulića na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja.

F-78-81

prikazuju srušeni most na rijeci Petrinjčici.

F-82-9o

prikazuju stambene objekte u ul. M. Vod na kojima su vidljivi tragovi oštećenja. Jovo Runjajić

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 4. DAMIR BOGDANOVIĆ, sin Dragutina i Danice rođene Rajčić, rođen 10.06.1967. god u Novskoj, s tadašnjim prebivalištem u Rajićima, Bratstva i jedinstva 82 MJESTO POČINJENJA DJELA: selo Rajići VRIJEME POČINJENJA DJELA: od lipnja 1991. god. nadalje

OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani je tijekom lipnja 1991. god. napustio svoju kuću u mjestu Gornjem Rajiću te se priključio paravojnim formacijama tzv. Republike srpske krajine u mjestu Donji Rajići. Nakon nekoliko dana pridružili su mu se pošli supruga i dijete. Za vrijeme dok je imenovani bio u paravojnim formacijama došlo je do napada tih istih formacija na susjedna sela u kojima je poginulo i ranjeno više pripadnika ZNG-a i MUP-a RH., iz čega je vidljivo da je imenovani počinio kazneno djelo sudjelovanja u oružanoj pobuni protiv RH.

SI-0033 K-2/97REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Plemenčić, Stjepana Benčić, Milana Krajačić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv I-optuženog MIOMIRA PERENČEVIĆ i II-optuženog MILANA PERENČEVIĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, nakon dana 06.veljače 1997. godine, u prisutnosti zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, I- i II-optuženih te branitelja optuženih Ivice Kraljičković, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio

PRESUDU I-optuženi MIOMIR PERENČEVIĆ, sin Mirka i Danice rođene Rudan, zv. "Čvoljac", rođen 16.07. 1956. godine u Ostrožinu, Srbin, drž. RH, radnik, s prebivalištem u Ostrožini kbr. 197, neoženjen, sa završenom NSS i II-optuženi MILAN PERENČEVIĆ, sin Mirka i Danice rođene Rudan, rođen 16.07. 1956. godine u Ostrožinu, gdje i prebiva na kbr. 197, Srbin, drž. RH, poljodjelac, temeljem propisa čl. 340. toč. 3. ZKP-a

OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE

da su:

tijekom razdoblja 1991. godine u Lasinju i drugim selima koji pripadaju opčini Vrginmost, prethodno pristupivši u paravojne formacije tzv. "Krajine", očito nezadovoljni sa nastupjelim demokratskim promjenama u Republici Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja demokratskog društva u Republici Hrvatskoj, te ocjepljenja opčine Vrginmost i okolnih sela i pripojenja tzv. državi „Krajini“u sastavu kojih su sa drugim pripadnicima nelegalnih formacija kroz čitavo navedeno razdoblje, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata vršili napadanje civilnog stanovništva, pljačkanje pokretne i nepokretne imovine civilnog stanovništva isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, protjerivanjem stanovništva, primjenjivali mjere zastrašivanja i terora, primjenjivali mjere prisilnog rada isključivo Hrvata u t im mjestima, pri čemu je veći broj stambenih i gospodarskih objekata pučana hrvatske nacionalnosti potpuno uništeno, a pučanstvo hrvatske nacionalnosti bilo je prisiljeno na iseljenje, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske postali pripadnici organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, pa, da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH. Temeljem propisa čl. 91. st. 1. ZKP-a, troškovi kaznenog postupka iz čl. 97. st. 2. toč. 1. - 5. ZKP-a, padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku broj KT82/96 od 09.siječnja 1997. godine I-optuženom Miomiru Perenčević i II-optuženim Milanu Perenčević, stavljeno je na teret da su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, a činjenično opisano i izrekom ove presude. Oba optuženika, kako tijekom istrage, tako i na glavnoj raspravi, branila su se koristeći pravo koje za njih proizlazi iz propisa čl. 208. s:. 2. ZKP-a, to jest nisu iznijeli svoju obranu. Tijekom dokaznog postupka provedeni su ama baš svi ponuđeni dokazi, pa tako saslušani svjedoci Tomo Šuntić, Stjepan Šuntić, Mirko Gvojić, a uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz svjedoka Ivana Britvec. navode optužnice.

Ni jedan od njih, opet, ama baš ni jednom riječju, nije potkrijepio

Stranke takovim kazivanjima svjedoka nisu ni na koji način prigovorile. Sudu, a jer nije predložen ni jedan eventualni daljnji dokaz, niti ga je sud sam našao potrebnim izvoditi, nije preostalo drugo, no, pozivom na propis čl. 340. toč. 3. ZKP-a, osloboditi Miomira Perenčevića i Milana Perenčevića od optužbe za stavljeno im na teret uvodno citiranom optužnicom.

Pozivom na propis čl. 91. st. 1. ZKP-a, a shodno načinu okončanja postupka, troškovi kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 5. ZKP-a, te nužni izdaci okrivljenih i nužni izdaci i nagrada branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava. U Sisku, dne 06.veljače 1997. ZAPISNIČAR VIJEĆA Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0035 K-15/96-30 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alice Freiberger, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, Josipa Žinić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Jakova Velemir, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 26.rujna 1996. godine, u prisutnosti zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i njegova branitelja Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave izrekao je i objavio

PRESUDU Optuženi VELEMIR JAKOV, zv. Jalšo, sin Đure i Ljube rođene Čorić, rođen 11.listopada 1954. godine u Cerovljanima, sa prebivalištem u Cerovljanima kbr. 67, Srbin, drž.RH, strojobravar, bez zaposlenja, pismen, sa završenom

SSS, neoženjen, bez djece,

kriv je što je:

tijekom razdoblja od 1991. do 1995. godine u selu Cerovljanima na području Općine Hrvatska Dubice i širem, pristupio u paravojne formacije tzv. "SAO Krajina", očito nezadovoljan sa nastupjelim demokratskim promjenama u Republici Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva RH, te odcepljenja općine Hrv. Dubica i okolnih sela i pripojenje tzv. para državi "Krajina", a u sastavu kojih je sa drugim za sad neidentificiranim pripadnicima nelegalnih formacija, kroz čitavo navedeno razdoblje, protivno odrednicama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata vršeno napadanje na civilno stanovništvo, pljačkanje pokretne i uništavanje nepokretne imovine isključivo pučanstva hrvatske nacionalnosti, protjerivanje stanovništva, primjenjivanje mjere zastrašivanja i terora, primjenjivanje mjere kolektivnog kažnjavanja i protuzakonitog lišenja slobode primjenjivanje mjere prisilnog rada isključivo Hrvata u tim mjestima, pri čemu je najveći dio stambenih i gospodarskih objekata potpuno uništen, a hrvatsko pučanstvo bilo je prisiljeno na iseljenje, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela RH postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, čime je počinio kazneno: djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanje na počinjenje genocida i ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u vezi st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE I 6 (ŠEST) MJESECI. Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se. optuženiku uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru počam od 04.kolovoza 1995. do 21. veljače 1996. kao i od 19.travnja 1996. godine pa nadalje. Temeljem propisa čl. 90. tbč. 4. optuženik se u cijelosti oslobađa dužnosti da nadoknadi troškove krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP-a.

Obrazloženje Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 16. srpnja 1996. godine broj KT-36/96, stavljeno je na teret Velemir Jakovu, najprije, izvršenje Krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi, nakon tijekom postupka provedenih dokaza, a na glavnoj raspravi 26.rujna 1996. godine optužnica bila izmijenjena u pravcu stavljanja na teret Velemir Jakovu postupanja suprotnog propisu čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, činjenično označeno kako je to i izrekom ove presude navedeno. Ovako izmijenjenu optužnicu točnom i istinitom priznao je optuženik iznoseći, sada ponovno, svoju obranu.

Unatoč jasnom i potpunom priznanju optuženika prikupljeni su i drugi dokazi, pa je tako, uvidom u spisu priloženu dozvolu broj 224 na ime sada optuženog Velemir Jakova, ustanovljeno, a da tome nitko ne prigovara, da je bio pripadnik tzv. „Srpske vojske Krajine 39.Korpus, Vojna pošta 9139 Kostajnica", a iz "reversa ličnog zaduženja..." da je bio "četni stariješina", zadužen sa oružjem "PAP" broja 215127 i 75 komada, pretpostavlja se, jer nije dorečeno, municije, te priborom odjećom od "kape" do „prvog zavoja". Opće je poznato što su činili na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske pripadnici tzv. "Srpske vojske Krajine" (napadi na civilno stanovništvo, pljačka pokretne i uništavanje nepokretne imovine isključivo pučanstva hrvatske nacionalnosti, zastrašivanja i protjerivanja, te drugo, što se u činjeničnom dijelu optužnice detaljno navodi) pa sud, svim rečenim smatra sa sigurnošću dokazanim da su se u postupanju optuženika Velemir Jakova stekla sva bitna obilježja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz čl. 123. st. 2. u vezi st. 1. OKZRH, učinjenog sa umišljajem, to jest da je bio svjestan optuženik svojega djela i htio njegovo izvršenje. Uračunljivost optuženika ama baš ničim nije dovedena ni na koji način u dvojbu, te je zbog svega rečenog proglašen u cijelosti krivično odgovornim. Obzirom na konkretnu otežanu situaciju pribavljanja podataka o okolnostima, koje mogu utjecati na visinu kazne, sud je cijenio da navodna upornost pri izvršenju krivičnog djela istaknuta kao otegotna po državnom odvjetništvu, nije ničim dokazana, a nesporno priznanje izvršenja krivičnog djela istaknuto kao olakotna okolnost, također se ne može, sada u tom pravcu, honorirati, jer je uslijedilo nakon nepobitnih dokaza o izvršenju krivičnog djela i mimo tog priznanja, pa i prije (primjerice spominjana iskaznica, revers i dr.). Zbog svega rečenog sud smatra utvrđenu kaznu optuženiku primjerenom težini od njega izvršenog krivičnog djela, te da će takova kazna djelovati na njega da u buduće ne čini krivična djela, a istovremeno utjecati u tom pravcu i na druge, kao i pospješiti jačanje morala društva i izvršiti utjecaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena čl. 31. OKZRH. Vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru počam od 04.kolovo za 1995. do 21. veljače 1996. kao i od 19.travnja 1996. godine pa nadalje, pozivom na propis čl. 45. OKZRH, uračunava mu se u kaznu izrečenu ovom presudom. Ispunjenjem uvjeta predviđenih propisom čl. 90. st. 4. ZKP-a, razlogom je oslobođenje optuženika obveze nadoknade troškova krivičnog postupka.

U Sisku, dne 26.rujna 1996. godine ZAPISNIČAR: VIJEĆA: Nataša Galinić, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda na Vrhovni sud Republike

SI-0037 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU K-l/97-36

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnik " Bogdana Josip, Ivana Plemenčić, Vladimira Jerković, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Save Crevar, zbog kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1.OKZRH, nakon dana 2l.svibnja 1997. godine, u prisutnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i njegova branitelja Laze Veselinović , odvjetnika iz Zagreba, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio

PRESUDA Protiv optuženog SAVE CREVAR, sina Rade i Jelice rode ne Miličević, rođenog 27.01. 1963. godine u Vrginmostu, gdje i prebiva, Brnjevac 70, Srbina, drž. RH, neoženjenog, vozača, nezaposlenog, sa završenom SSS, Temeljem propisa čl. 339. toč. 3. ZKP-a ODBIJA SE OPTUŽBA da je: u razdoblju od 1991. do 1995. godine, u selu Crna Draga - Lasinja kao i drugim selima na području Vrginmosta, prethodno pristupivši u paravojne formacije tzv. "Krajine", očito nezadovoljan sa nastupjelim demokratskim promjenama u Republici Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja demokratskog društva u Republici Hrvatskoj, te ocjepljenja dijela općine Vrginmost i okolnih sela i

pripojenja tzv. para državi "Krajini", u sastavu kojih je sa drugim pripadnicima nelegalnih formacija kroz čitavo navedeno razdoblje, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata vršio napade na civilno stanovništvo, pljačkao pokretnu i nepokretnu imovinu civilnog stanovništva isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, protjerivanjem stanovništva, primjenjivao mjere zastrašivanja i terora, primjenjivao mjere kažnjavanja i protuzakonitog lišenja slobode, primjenjivao mjere prisilnog rada isključivo Hrvata u tim mjestima, pri čemu je veći broj stambenih i gospodarskih objekata pučana hrvatske nacionalnosti potpuno uništeno, a pućanstvo hrvatske nacionalnosti bilo je prisiljeno na iseljenje, dakle, da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske, postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH. Temeljem propisa čl. 91. st. 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 5. ZKP-a, padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku broj KT-83/96 od 09.siječnja 1997. godine Crevar Savi stavljeno je na teret izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH. Pri kraju provedenog postupka, a na glavnoj raspravi održanoj 21.svibnja 1997. godine, Županijski državni odvjetnik je odustao od optužbe. Rečeno je razlogom, da je suđeno na način opisan izrekom ove presude. U Sisku, dne 21.svibnja 1997. godine ZAPISNIČAR VIJEĆA Nataša Galinić, v.r. Barać, v.r.

PREDSJEDNIK Željko

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pismenim putem u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda na Vrhovni sud Republike Hrvatske.

SI-0038 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Ljubice Rendulić - Holzer, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Josipa Žinić, Mirka Švaljek, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Bogdana Kotur, zbog kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, nakon dana ll.studenog 1996. godine, u prisutnosti zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i njegova branitelja Josipa Sladič, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio

PRESUDU Optuženi BOGDAN KOTUR, sin Ostoje i majke Mace rođene Sijerić. rođen 01.01.1951. godine u Starom Selu. sa posljednjim prebivalištem u Glini, Nikole Tesle br. 24, a sada na adresi Livana, Omladinska 3. zp. Ćepin, Srbin. drž. RH. automehaničar. oženjen, otac jednog djeteta, pismeno sa završenom SSS. vojsku služio u bivšoj JNA, vodi se u VE u Glini. neosuđivan,

kriv je što je: tijekom 1991. godine do mjeseca kolovoza 1995. godine u Glini i okolnim selima prethodno pristupivši u paravojne formacije milicije para države tzv. „Krajina“, očito nezadovoljan sa nastupjelim promjenama u Republici Hrvatskoj a u cilju podrivanja i

obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva u RH, te ocjepljenja Gline i drugih sela i pripojenja para – državi „Krajina“, a u sastavu kojih je sa drugim za sada neidentificiranim pripadnicima nelegalnih formacija, kroz čitavo navedeno vrijeme, protivno odrednicama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba, za vrijeme rata, u okviru takvog zločinačkog plana, pljačkao pokretnu i nepokretnu imovinu civilnog stanovništva isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, primjenjivao mjere zastrašivanja i protuzakonitog lišenja slobode, fizički i psihički maltretirao pučane hrvatske nacionalnosti, palio kuće i stambene i gospodarske objekte, pučana hrvatske nacionalnosti, pri čemu je najveći dio tih objekata potpuno uništeno, dok je pučanstvo hrvatske nacionalnosti bilo prisiljeno na iseljenje dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske, postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina - označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

OS U Đ U J E NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 7 (SEDAM) GODINA. Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se optuženiku uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, počam od 04.srpnja 1996. godine, pa nadalje. Temeljem propisa čl. . st. 4. ZKP-a, optuženik se oslobađa u cijelosti nadoknade troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP-a.

Obrazloženje Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 3u.srpnja 1996. godine, oznake KT-60/96 stavljeno je Kotur Bogdanu na teret izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi. na glavnoj raspravi dana 23.1istoDada 1996. godine ista bila izmijenjena na način, činjenično i pravno opisan izrekom ove presude. Braneći se optuženik kazuje: "ja nisam učestvovao u paljenju, rušenju niti pljačkanju hrvatskih kuća niti sam učestvovao u tučnjavi. ubijanju ili bilo kakovom zlostavljanju građana hrvatske nacionalnosti, pa prema tome niti učinio djelo koje mi se stavlja na teret, iako sam Srbin, ja sam sa gnušanjem gledao i slušao šta su te bande radile prema hrvatskom stanovništvu, ali kao što sam rekao tu se nije mogle ništa učiniti." (list 28/11), "...bio sam pripadnik, kako se navodi optužnicom, paravojnih formacija milicije ... morao sam to biti ... oružje sam imao još iz bivše milicije ... imao sam automatsku pušku, tijekom cijelog rata je nisam koristio…imao sam i službeni pištolj tadašnje milicije ĆZ 7,65 mm.... meni moja savjest nije dozvoljavala da bilo što učinim od onoga što mi se stavlja na teret sam po zanimanju. do izbijanja sukoba, borio se upravo protiv takvih pojava" (list 85/II), s tim da dodaje "...mogu još na kraju

reči da glavni ljudi koji su pokrenuli i huškali narod te održavali mitinge i govorili protiv Hrvatske su bili Jovan Rašković, Mile Martić, Dušan Zelenbaba. Milan Babić, a iz Beograda su dolazili Brana Crnčević i Budimir Košutić“ da bi završio kako je uvodno, pri navođenju njegove obrane, bilo rečeno. Branitelj, konačno, tvrdi, a optuženik prihvaća, da nije dokazano postojanje grupe formirane radi vršenja ratnih zločina i pripadnost optuženika istoj, da je izostalo, činjenično konkretiziranje zločina“… od člana 119. do čl. 122. OKZRH“, što onemogućuje da li je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. OKZRH, kao i da je, slijedom slova Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije trebalo primijeniti u slučaju optuženog Kotur Bogdana Zakon o općem oprostu, na što upućuje stavljanje van snage tjeralice spram optuženika u ožujku 1996. godine, što je sud propustio ustanoviti. Odmah je za reći da ovaj sud uvažava samo optužnicu, u smislu osnova za vođenje konkretnog kaznenog postupka, a da je tjeralica sredstvo da se, pod određenim uvjetima iz ZKP-a, osigura prisutnost okrivljenika i uspješno vođenje kaznenog postupka, a ne nečim, što upućuje na osnovanost ili neosnovanost vođenja kaznenog postupka. Isto tako, a to je i razlogom da je otklonjeno od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske pribavljati podatak o prisutnosti sada optuženog Kotur Bogdana na popisu ratnih zločinaca, dostavljenom po sudu u Hagu, kao preduvjetu za mogućnost vođenja kaznenog postupka, jer nije točna tvrdnja obrane da je Sporazumom o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije“… preuzeta obveza od strane Republike Hrvatske da za ratni zločin procesuira samo osobe koje se nalaze na popisu, koji postoji pri Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske“, kako to obrana tvrdi. Naprotiv, Zakon o potvrđivanju Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije ( N.N. dodatak Međunarodni ugovori br. 1/10 od 26.rujna 1996.godine ) u čl. 7. st. 3. jasno kazuje, da će ugovorne strane proglasiti opći oprost“… za sva djela počinjena u svezi s oružanim sukobima, osim za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina“, a Zakon o općem oprostu ( N.N. br. 80. od 27. rujna 1996. ) od oprosta za kaznena djela iz čl. 1. istog temeljem čl. 3. neizuzima počinitelje najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina, pa tako i kaznenog djela organiziranja grupe na počinjenje genocida i ratnih zločina iz čl. 123. st. 2. OKZRH u svezi sa čl. 120. st. 1. istog Zakona. Da se upravo o ovakvom Kaznenom djelu radi u konkretnom slučaju sud smatra dokazanim dijelom i iz Kazivanja samog optuženika, a ostatak iz rečenog DO svjedocima, pa i onima, Koje je optuženik predložio, makar na tzv. negativnu okolnost, a da bi ipak rekli i nešto tome suprotno. Osporavanu pripadnost skupini organiziranoj radi vršenja kaznenih djela iz člana, u konkretnom slučaju, 120. OKZRH, ;priznaje i sam optuženik, makar postojanje pripadnikom nastoji prikazati nečim, mimo njegove volje, pod prisilom ("Bio sam pripadnik kako se navodi optužnicom, paravojnih formacija milicije. Morao sam to biti''- list 82/II) i dalje, kako je već ranije navođeno.

Posjedovanje naoružanja nije sporno, a da je za pištolj nosio za pasom kazuje svjedok Ferenac Milan (list 120/11 spisa) što svjesno i bahato ponašanje, ne bi se moglo reći svojstveno dovedenom u situaciju da ga koristi. Zahtjev za poimeničnim označavanjem članova skupine, na čemu uznastoji obrana, a da bi priznala "postojanje grupe", u uvjetima koji su vladali u kritično vrijeme i mogućnostima svjedoka da to registriraju, glasi u najmanju ruku ironično. Svjedok Milan Ferenac (list 120/II spisa), ponuđen po optuženiku, pored toga što zna da je optuženik nosio milicijsku uniformu i oružje. krio se je ja ne pljačku (''Kralo se je, svinje odvlačile, pljačkalo na veliko, tu nema šta, odgonili se traktori“ – list 121 ) i odakle očekivati da poimenice navodi sve počinioce, nasuprot optuženiku, "milicioneru“ koji, znajući za sve to i ne reagirajući, poistovjećuje se sa skupinom. Mogućnost, poimeničnog i u većem broju navođenja iz grupe - skupine poimenično osoba bilo je dostupno samo osobama u poziciji u kakvoj je bio i optuženik, što se lako zaključuje iz njegove obrane, kada iz svog okruženja „tereti“ niz osoba, a uznastoji samo sebe izuzeti. Sud, da bude jasno, pripadnost formaciji paramilicije na kritičnom terenu poistovjećuje sa pripadnošću skupini iz st. 2. čl. 123. OKZRH i ne smatra više potrebom to dokazivati. Istina je, da je optuženik pored pripadnosti skupini paramilicije, čije je zločinačko postupanje znano i neprijeporno, kao pripadnik skupine, što je već samo po sebi dostatno za kaznenu pravnu kvalifikaciju iz izmijenjene optužnice, još i sam nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, primjenjivao mjere zastrašivanja, nanosio psihičke i fizičke povrede, otuđivao vrijedne predmete, dozvoljavao paljenje imovine, riječju, iako nije odlučno da se to sve u zbiru dogodi, ostvarivao elemente bića kaznenog djela stavljenog mu na teret. Točno je, ali ne i odlučno za postojanje konkretnog kaznenog djela na strani optuženika, da je izostalo u činjeničnom opisu navođenje poimeničnih oštećenika postupcima i ostalih, po optužnici za sada neidentificiranih pripadnika nelegelanih formacija, kao pripadnika skupine, ali, kada se znade, da je - svjedok DAMIR ŠKRINJAR (list 36 i 89 spisa) jasno i određeno kazao da je Kotur Bogdana poznavao i prije domovinskog rata, a tijekom istog da je bio u milicijskoj odori, da se posebno isticao tukući ga gumenom palicom po leđima i križima prilikom zaustavljanja kraj Pamućne predionice u Glini. Istovremeno ga je vrijeđao, a i ljude iz svjedokova okruženja, psujući im ustašku mater, prijeteći da će ih zaklati, da bi ih potom prevezli u tadašnji OPD Glina, postrojili uza zid i ponovili tučnjavu i psovanje, nakon čega je uslijedilo zatvaranje u samice; - svjedok STJEPAN KIHALIĆ (list 37 i 89/II spisa) na način kao i prethodni svjedok kazao da je krajem mjeseca srpnja 1991. godine, kada je pošao na posao bio spriječen u tome po naoružanim civilima i odvezen u OPD Glina, smješten u samicu, a potom zlostavljan po osobama koje su se mijenjale. Trajalo je to četiri dana, a kroz to vrijeme sada opt. Kotur Bogdan zalazio je kod njega u dva navrata i tukao ga cipelama po rebrima, križima i leđima oborenog na pod, a sve prateći psujući mu ustašku majku, iako kao bliži susjed od ranije nije za to imao razloga. Zapaljena mu je kuća, kuda je odveden i zatekao ju kako se još dimi, a sve stoga da sa vješala skine

obješenu baku; - svjedok STJEPAN FABAC(list 38 i 90 spisa) bio je tučen, pored drugih i po Kotur Bogdanu, a naročito u zgradi milicije u Glini zbog toga što je prethodno slavio pobjedu HDZ-a na izborima u VBji. Udaran je na način da su ga gurali od jednoga do drugoga do kasno u noć, udarajući ga naizmjenično, a jedan od te dvojice je bio i Kotur Bogdan. Svjedok se prisjeća "... da je 17.kolovoza 1991. godine, datuma kojega je dobro zapamtio, vratio se iz kukuruza u koje je pobjegao, a na poziv Kotur Bogdana, preko razglasa, a koji je prijetio da će sve pobiti ako se ne preda oružje. Ja oružja nisam imao, ali sam vidio da jedan vojnik drži za kosu moju majku Milku. Držao je nož pod grlom i ja sam stoga iz kukuruza izišao. Kada sam izišao ... tukli su me sa kundacima i šakama Varkaš Stjepan i Mićo Galjan i sin Janka Galjana, ali mu ne znam imena. Kotur u tome nije učestvovao. On je ostao na samohotki i po njegovim naredbama je cijev puškomitraljeza sa iste usmjeravana prema pojedinim kućama iz kojih je tada narod izlazio. Nije po njima tada pucano. Odmah potom kuće je palila jedna grupa iz koje sam ja prepoznao samo Stevu Jelića. starog oko 45 godina, iz Bijelih Voda. Vozili su sobom osobnim automobilima naftu, polijevali po kućama, bacali ručne bombe u iste i palili"; - svjedok STJEPAN KLOBUČAR (list 39 i 90/II spisa) višekratno je po Kotur Bogdanu psovan pri razrješenju po njemu kao milicioneru najjednostavnijih situacija u prometu, a "spominjanjem" ustaške majke; - svjedok BRANKO DIVJAK (list 49 - 50 i 90/II spisa) koji sam kazuje da je po nacionalnosti Srbin, stoga što se nije slagao sa politikom paljenja i rušenja imovine Hrvata, ubojstvima i zlostavljanjima, ima je neprilike, sve dok je do 26.listopada 1991. godine živio u Glini, a činio mu ih je sada optuženi Bogdan Kotur. Prijetio mu je, bez razloga za to, a kada je dolazio do njega, prijetio obračunom, "kitio" ga oznakom HDZ-a kazujući "...da će ovdje svi Hrvati koji će živjeti biti w3nji od makova zrna, a sa njima i ja." Isto tako optuženik se uvijek zaticao na mjestu gdje su paljene kuće Hrvata po Glini, a posebno u Jukincu, pa nastavlja "Vidio sam mnogo takovih kuća koje su gorile, glavni koji je palio kuće bio je jedan dječak star oko 13 godina, koji je nosio sobom kantu žute boje i polijevao po kućama i palio. Čim bi došlo do plamena odmah se je tu zatekao i okrivljeni Kotur. Iz njegovog ponašanja sam zaključio da i taj dječak to sve radi u njegovoj suglasnosti pa i nalogu. Uvijek se samo veselio, a ne da bi slučajno to osudio.Treba još istaći svjedokovo viđenje dolaska optuženika do mehaničara Zibar Marijana, u Jukincu, kojom prilikom je sa još jednim mještaninom, koristeći pušku razvalio vrata radionice da bi potom na kamion utrpali automobilske gume, još neke predmete te jedan gliser i sve odvezli, nije mu poznato kuda. Optuženik se stalno pojavljivao u uniformi milicije i sa oružjem; - svjedok MIJO GAŠPAREVIĆ (list 51 i 91 spisa) bez uvijanja kazuje i tvrdi da je već u kolovozu mjesecu 1991. godine, pri ulasku u njegovo selo Dolnjaci, među tridesetak naoružanih osoba, obučenih u razne uniforme, vojne i milicijske, prepoznao sada optuženoga. Bio je sa ostalima i u njegovu, svjedokovu dvorištu tako da nema dvojbe ili mogućnosti zamjene, tim prije što mu se neposredno obratio kazujući da ga treba ubiti i polazeći spram njega. Zbog prijetnji svjedok je izbivao iz kuće primajući poruke Kotura da će ga ubiti, nakon što je pretražio, bez krezultata kuću i gospodarske objekte svjedoka. Svjedok je ipak uhvaćen te odveden u OPD u Glini gdje je smješten u samicu, 3 u kojoj su ga obišla trojica u odorama milicije, među

kojima je prepoznao sada okrivljenog. Sva trojica su ga tukla, a optuženik električnim kablom dužine oko 1/2 metra, tako da je sav isprebijan ujutro upućen liječniku. Pored toga viđao je optuženika i drugih dar.a da dolazi u OPD iz kojega su svakodnevno doslovce nestajali zatvorenici, za koje se više nikada nije čulo. Za boravka još na slobodi viđao je optuženika kako ga dovoze drugi milicijskim vozilom u selo Dolnjake, a potom odmah nastupaju njegovi „hahari“, koji su pljačkali sve što su stigli, primjerice poljoprivredne strojeve, krave, svinje; - svjedok MILAN BILICA (list 53 i 91/II spisa ) također govori o dolasku optuženog Kotura, ovaj puta u selo Prijeka, gdje je svjedok tada živio, a odmah za njim pojavljivanja u odorama grupa pljačkaša koji su odvozili što su stigli, mještane tukli i zlostavljali, a u svjedokovoj kući pucali po istoj tražeći novac, što je sve optuženi Kotur vidio a da nije, iako kolovodja, reagirao. Ono što nisu uspijevali odnijeti uništavali su po kući, da bi njegovu kuću i zapalili 0l.rujna 1992. godine, nešto poslije pola noći, zapaljivim metcima, ispalivši !'toliko metaka kao da se nalazi ćeta vojske u kući, sva su mi zdanja osim štale bila od drveta i sve je izgorilo"; - svjedok NIKOLA ROHAK (list 54 i 92 spisa) poznavao je optuženika niz godina, a početkom rata već vidao ga je uvijek u odori sa oznakom SAO Krajina, naoružanog sa puškom na ramenu i pištoljem na opasaću. Svjedok je bio uhićen i proveo neko vrijeme u OPD Glina, odakle je, kada je odvožen kamionom, začuo glas Koji govori njegov nadimak "Šafar“ Iako je kao i drugi držao ruke na leđima i gledao u zemlju, okrenuo se i vidio da ga to zaziva optuženi Kotur, koji mu je prišao i kako kazuje svjedok, doslovno rekao: "p.". ti materina, poslao si sinove u ustaše da nas Srbe ruku, treba te zaklati". Po prevoženju kamionom u Jukinac, u kuću Divjak Branka, ponovno ga je optuženik, koji je tamo došao, ps ova o kao što je naprijed pričano i pri tome poteza o za desni brk. Unatoč osporavanja tvrdnji svjedoka optuženik ni jednu nije uspio pobiti. Njegova su se kazivanja pri tome zadržala samo na golim riječima. Nije to uspio ni pri suoćenjima, kojim su prilikama, ama baš svi svjedoci govorili, za razliku od optuženika, uvjerljivo i na način koji nije ni časa dozvolio da sud dvoji u točnost i istinitost po njima rečenog. Svjedoci predloženi po optuženiku, konkretno Matijević Ivan, zv. Slado, Klobučar Nikola, Ferenac Milan, Ferenac Milka i Bilić Rozalija ponuđeni su na tzv. "negativnu okolnost", to jest da spram njih optuženik nije postupao na način na koji je tužen da je postupao. Ti-su svjedoci, u biti, to potvrdili, ali to ne znači, istovremeno, da optuženik spram ostalih, koji su potvrdili točnost navoda izmijenjene optužnice, nije doista postupio kako su oni govorili. Za spomenuti je još da je od svih prigovora stavljenih po optuženiku svjedocima, o kojima je već bilo riječi, realno bilo moguće provjeriti samo onaj upućen svjedoku Divjak Branku, a u pogledu mogućnost, odnosno nemogućnosti viđenja postupanja optuženika spram imovine Zibar Marijana, kojem je, među ostalim, opljačkan i gliser. Uviđajem na mjestu događaja, naime, sa sigurnošću je ustanovljeno da je svjedok Divjak iz svoga dvorišta mogao vidjeti što se događa na suprotnoj strani ceste, na imanju Zibara. Zašto tu mogućnost viđenja optuženik poriče, uz gotovo istovremenu tvrdnju da ne zna gdje je koji od tih objekata, sudu, bez njegovog obrazloženja, a koje je izostalo, nije jasno.

Činjenica je, dakle, nasuprot obrane optuženika, da je isti ne samo postao pripadnik skupine Paramilicije, čije je zločinačko postupanje, kako je već isticano, znane i neprijeporno, već je i aktivno djelovao u sastavu skupine. Pri tome optuženik nije morao biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, jer povreda istog, sadržana u opisu konkretnog kaznenog djela, pretstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Uračunljivost optuženika nikim nije tijekom cijelog postupka bila dovedena u pitanje ni po kome, pa sud, slijedom iznošenoga, smatra sa sigurnošću dokazanim upravo onakovo postupanje optuženika, zbog kakvog je i proglašen krivično odgovornim izrekom ove presude. Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve okolnosti, koje u smislu propisa čl. 37. OKZRH utječu na visinu kazne, pa tako, kao otegotno - već isticanu činjenicu da je unutar skupine, koje je postao pripadnikom, što je dostatno za kvalifikaciju utuženog kaznenog djela, optuženik i veoma aktivno, a ne kao pripadnik koji je to postao u krajnjoj nuždi, djelovao dok olakotnih okolnosti nije našao, tim prije što ih ni obrana nije istakla. Izrečenu kaznu sud smatra primjerenom težini od optuženika izvršenog kaznenog djela i takova će kazna jedino biti u stanju djelovati na njega da u buduće ne čini kaznena djela, a istovremeno utjecati u tom pravcu i na druge, kao i pospješiti jačanje morala društva i utjecaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha kažnjavanja, predviđena čl. 31.0KZRH. Vrijeme provedeno u pritvoru počam od 04.srpnja 1996. godine, pa nadalje, pozivom na propis čl. 45. OKZRH, uračunava se u kaznu izrečenu optuženiku ovom presudom. Ispunjenje uvjeta predviđenih propisom čl. 90. st. 4. ZKP-a razlogom je oslobođenja optuženika obaveze nadoknade troškova kaznenog postupka. U Sisku, dne ll.studenog 1995. ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK VIJEĆA: Nataša Galinić, v.r. v.r.

Željko Barać,

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda

Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0039 K-12/96 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Mlinarić, predsjednik vijeća, Alice Freiberger, člana vijeća, sudaca porotnika Ante Jukić, Ivana Blažinić, Đure Sertić, članova vijeća, uz sudjelovanje Slavice Režić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. VELIMIR MILE, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 24. lipnja 1996. godine u nazočnosti optuženog, zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, branitelja opt. Josipa Sladić, od vj. iz Siska, održane javne i glavne rasprave, izrekao je i objavio

PRESUDU Opt. VELIMIR MILE, sin Đure, rođenog 26.06.1950. god. u Bos. Dubici, s stanom u CerovIjanima 95, Kostajnica

k r i v j e: što je: tijekom razdoblja od listopada mjeseca 1991. godine do 1995. godine pristupio paravojnim formacijama tzv. "Krajine", zaduživši uniformu, automatsku pušku i dr. oružje i streljivo, a sve u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva u Republici Hrvatskoj, sa kojim je bio očito nezadovoljan, radeći na odcjepljenju područja Općine Kostajnica i šire od RH i pripajanju para državi "SAO Krajini", pa je u cilju takovog svog zločinačkog plana, te protivno odredbama konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, i u sastavu kojih formacija je sa drugim pripadnicima tih formacija kroz čitavo navedeno vrijeme vršeno napadanje civilnog stanovništva, pljačkanje pokretne i nepokretne imovine civilnog stanovništva i terora, nezakonitog lišavanja slobode isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, prije svega mještana iz sela Cerovljana, pri čemu je veći broj stambenih i gospodarskih objekata potpuno uništen, pokretna imovina otuđena, a pučanstvo Hrvatske nacionalnosti bilo

je prinuđeno na iseljenje, dakle, kršeći pravila mjerodavnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske, postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenog djela i zloćina protiv civilnog stanovništva, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava organiziranjem grupe i poticanja na počinjenje genocida ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE. Temeljem propisa čl. 465. OKZRH optuženom Velimir Mili uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od časa lišenja slobode od 8. kolovoza 1995. godine, pa nadalje. Temeljem čl. 90. st. 1. u svezi čl. 87. st. 1. toč. 1-7. ZKP-a je dužan platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 3.940,19 kn (slovima: tri tisuće devetstočetrdesetkuna i devetnaest lipa), te paušalni iznos od 1.000,00 kuna.

Obrazloženje Optužnicom ŽDO Sisak od 30. srpnja 1993. godine br. KT-50/93 stavljeno je na teret XXII optuženika (Begović Nikola i dr.) izvršenje kaznenog djela iz čl. 12 o. st. 1. KZRH, a izmijenjenoj u odnosu na XXI opt. Velimir Milu na glavnoj raspravi od 24. lipnja 1996. godine na kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH. Tijekom postupka izdvojen je postupak protiv opt. Velimir Mile. U svojoj obrani optuženi Velimir Mile navodi da kad su počeli nemiri na području Cerovljana, da je ženu i djecu otpremi o u Bos. Dubicu, dok se stanje ne smiri. On je ostao kod kuće čuvati kuću i hraniti stoku. Iako nije bilo problem sa hrvatskom vlašću, nakon demokratskih promjena, od strane SDS-a, čiji je bio član širen je strah, da će srpski živalj biti napadnuto od hrvatske vojske i policije. Negdje u 9 mjesecu kad je otišao u posjet ženi i djeci došlo je do oružanog djelovanja na tom području. Kako se nije mogao vratiti, jer je srušen mosti između Hrvatske i Bosanske Dubice, i kako su granate padale i na Bos. Dubicu, s obitelji je otišao u Beograd. Vratio se 15. 10. 1995. godine u Cerovljane, jer je čuo ako se ne vrati i uključi u vojne formacije tzv. "Sao Krajine" da će mu biti oduzeta imovina. Kad se vratio kući sve hrvatske kuće bile su porušene i spaljene. Nema saznanja tko je to učinio kao i tko je ubio starije Hrvate u selu koji su ostali. Po dolasku u Cerovljane je mobiliziran, najprije u Banjalučki korpus, da bi poslije smirivanja situacije dolaskom Unprofora imao radnu obavezu, kao čuvara u pogonu Željezare Sisak u Dubici. Ponovno je mobiliziran po obnavljanju sukoba na tom području, te je zarobljen 15.7.1995. godine u Predorama u uniformi i s oružjem (puška "PAP"-ovka). Rečeno mu je da se bori protiv Hrvatske i za "Jugoslaviju" . U oružanim

djelovanju sudjelovao je svega 14 dana i to po povratku iz Beograda. Osobno nije oružano djelovao prema Hrvatskoj vojsci. Sud je u tijeku postupka izvršio uvid u službenu bilješku o zarobljavanju opt. Velimir Mile (list 54), saslušao svjedoka Prazina Asima (list 26, 28-29), Likić Ivana (list 27, 30-31), Lončar Katu (list 58), Stančević Mariju (list 59), Ivu Nauković (list 74), Lončar Miju (list 74), Hercegovac Tomu (list 75), Vučićević Slavka (list 75), Petra Krizmanića (list 76), Dra30čajac Milana (list 80), Nauković Stevu (list 81), Blinja Zeljka (list 82), Antuna Blaževića (list 82), Jakova Velimir (list 114), izvršio uvid u spis Vojnog suda, dokumentaciju očevida te razmotrio obranu optuženika (list 44-45) . Nije dvojbeno da je optuženi od listopada mjeseca 1991. godine bio u paravojnim formacijama (banjalučki korpus) tzv. "SAO Krajine", nadalje da je jedno vrijeme imao radnu obavezu, a potom je, nedugo prije zarobljavanja ponovno uključen u paravojne formacije (28. Kostajničke brigade) nakon akcije Hrvatske vojske "Bljesak". Takav zaključak nije dvojbeni u odnosu na vrijeme, mjesto i učesnike za razdoblje koje se optuženom stavlja na teret, što ne negira ni sam optuženi, a potvrđuju dijelom i saslušani svjedoci, te isto proizlazi i iz službene bilješke o zarobljavanju optuženog Velimir Mile u uniformi s oružjem. S obzirom da je optuženom u početku stavljeno na teret kao i ostalim optuženima (Begović i dr.) izvršenje kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH za razdoblje prije 15. listopada 1991. godine kad su počinjena najveća razaranja i uništenja u mjestu Cerovljani i učinjena najveća zlodjela nad Hrvatskim življem iz tog dijela, a za koje vrijeme nije dokazano tijekom postupka da bi optuženi bio tamo i sudjelovao u počinjenju tog dijela, ŽDO Sisak izmijenilo je optužnicu za razdoblje nakon 15. listopada 1991. godine do zarobljavanja optuženoga i to za sudjelovanje optuženog u skupini radi vršenja takvih djela, tj. za blaže djelo iz čl. 123. st. 2. KZRH. Naime, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da su se takve radnje nastavile, ali u blažem obliku i uglavnom su bile usmjerene na uništavanje i pljačkanje imovine Hrvata, kako bi se onemogućio njihov povratak. S obzirom na složenost i nemogućnost utvrđenja potpunog činjeničnog stan a (npr. iskaz svjedoka Blažević Antuna, koji je bio jedan od zadnjih Hrvata koji je ostao živ i pobjegao s toga područja - u kojem navodi da radnje uperene protiv Hrvatskog življa osim u jednom dijelu i za neke optužene iz prvotnog postupka nije mogao u cijelosti evidentirati jer mu je to onemogućeno i morao se kloniti i sakrivati da i sam smrtno ne strada) sud je međusobnim povezivanjem utvrđenog u cjelinu dodatno razjašnjavao potrebne dokaze u svezi utvrđenja odgovornosti optuženika, a za djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, kao što je već spomenuto za optuženog je nedvojbeno utvrđeno da je bio član paravojnih formacija tzv. "SAO Krajine" i da je u tom svojstvu sudjelovao u aktivnostima između ostalog i u oružanim akcijama sa uniformom i sa oružjem i to ne samo protiv Hrvatske vojske nego i protiv imovine Hrvatskog civilnog stanovništva.

Takav zaključak proizlazi iz okolnosti da je skupina kojoj se priključio bila u stvari jedna nedisciplinirana i neorganizirana skupina bez nadzora što je i omogućilo potpuno bezvlašće na tom području u odnosu na imovinu i živote Hrvata. Da je imovina Hrvatskog življa na tom području potpuno uništena nije dvojbeno i notorna je činjenica, premda to proizlazi i iz priložene dokumentacije u spisu (fotoelaborata) . Nadalje, iz iskaza svjedoka proizlazi da sva ta imovina koja je ostala nakon što su oni istjerani nije odmah u cijelosti opljačkana i uništena, nego da se to sustavno nastavilo raditi i nakon toga. Iako saslušani svjedoci decidirano ne ukazuju na optuženog osobno kao počinitelja spomenutih dijela (što po mogućnostima koje su tada bile, svjedoci i nisu imali priliku da to evidentiraju) , nije dvojbeno da je optuženi bio prisutan u svemu tome, jer je bio viđen u selu nekoliko dana prije početka oružanog djelovanja na tom dijelu (svjedoci Pero Krizmanić, Dragočajac Milan, Lončar Kata), pa je očito znao što će se dogoditi, a nakon svega se i uključio u to djelovanje po povratku u Cerovljane, upravo u formaciji koje su činile u početku najveća zlodjela. Radi razumijevanja okolnosti pod kojima se to odvijalo valja se podsjetiti na dijelove iskaza nekih svjedoka, koji ne sumnjaju u aktivnost određenih ljudi iz Cerovljana Srpske nacionalnosti međutim, zbog okolnosti to nisu mogli vidjeti, pa tako npr. u svom iskazu Blažević Antun navodi da nije mogao prići blizu i sve vidjeti zbog osobne sigurnosti niti se javiti da tu živi, zatim Dragočajac Milan da se Srpski živalj mogao kretati po dijelu gdje je stanovao Hrvatski živalj, međutim, da oni nisu mogli ići u dio Cerovljana gdje su živjeli Srbi, jer je tamo postojala barikada. To potvrđuje u svom iskazu i Lončar Kata navodeći da ona kao Hrvatica kad je ostala nije mogla nikuda osim biti na svojoj okućnici i spavati kod sestre koja je udana za Srbina i na neki način je i nju on zaštitio od okoline, tako da zbog nemogućnosti kretanja i izbjegavanja komuniciranja sa njom od strane Srpskog življa nema nekih velikih saznanja, osim posljedično što se tamo događalo konkretno sa nečijom imovinom i sa ljudima starijim Hrvatima koji su odvedeni. Prema tome gledajući način postupanja prema imovini Hrvatskog življa i njima samima očito je cilj politike paravlasti tzv. "SAO Kraj ine", a i paravojnih formacija, koje su unaprijed određene po vrsti i kojima je pripadao i sam optuženi, bio istjerivanja Hrvatskog civilnog življa, te otuđenje njihove imovine. U širem kontekstu to je bila okupacija dijela Republike Hrvatske uz pomoć bivše JNA (što je notorna činjenica) i u tom svojstvu njihove radnje su bile upravljene protiv osnovnih prava građana (civila Hrvata) njihovog tjelesnog integriteta i imovine, takvo djelovanje kao što je spomenuto nedvojbeno je dokazana na izgledu mjesta u dijelu gdje je živio Hrvatski živalj, te sam odnos prema njemu od početka oružanog djelovanja pa do oslobođenja tog dijela od strane Hrvatske vojske. Kod toga je važno navesti da za to nije bilo nikakvog vojnog ni drugog opravdanja. Stoga se takvo djelo u kontekstu iznesenog posebno temelji i na konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, a ukorporirane u naše zakonodavstvo. Kako je došlo do opisanog djelovanja protiv Hrvatskog življa i njihove imovine, a da pritom nije bilo otpora i u čemu je sudjelovala i skupina u kojoj je djelovao i optuženi, premda nema dokaza da je on činio pojedinačno takve radnje u većim razmjerima od spomenutih, očito je pristupanje takvoj skupini bilo iz razloga vršenja radnji protiv civilnog stanovništva i onog što je već spomenuto.

Uzroci takvog postupanja optuženog i pristupanje paravojnim formacijama tzv. "SAO Krajine" val ja pripisati njegovoj instrumentalizaciji u sferi njegovog intelektualnog domena, ne samo zbog nastupjelih demokratskih promjena u RH već i stavljanjem u funkciju suprotstavljanje takvim promjenama da bi se omogućilo bezvlašće na okupiranom području s ciljem odcjepljenja dijela teritorija RH i stvaranjem tzv. "Velike Srbije" i u datim okolnostima radi činjenjenja već opisanih djela. U takvim okolnostima pristup vojsci tzv. "SAO Krajine" na lokalnom nivou svedeno je na najniže pobude prije svega prema Hrvatskom življu i njihovoj imovine premda za takve radnje oni nisu dali nikakva povoda. U konkretnom slučaju poduzimanjem tipične radnje za ovo kazneno djelo postajući pripadnik takve nelegalne skupine optuženi je postupao sa direktnim umišljajem pri čemu nije bitno da li je bio svjestan da time krši odredbe međunarodnog prava. Bitno je da je znao o o kakvoj se skupini radi koja je svjesno činila radnje protiv Hrvatskog življaj er bi u protivnom izbjegao sudjelovati u tome. Iz svega navedenog sud nalazi da je kvalifikacija djela u skladu sa optuženjem, pa je opt. sud za inkriminirano djelo oglasio krivim i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine smatrajući da će se takvom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja. Prilikom donošenja odluke o kazni sud je respektirao odredbe o odmeravanju kazne posebno težinu izvršenog djela i u okviru djela učešće optuženog. Posebnih olakotnih ni otegotnih okolnosti kod opt. sud nije našao. Vrijeme provedeno u pritvoru optuženom je uračunato u kaznu. Odluka o trošku temelji se na članku 90. st. 1. a u svezi čl. 87. st.1. toč. 1-7. ZKP-a, a odnosi se na troškove postupka prema troškovniku (svjedoci), te troškova paušala prema složenosti i težini postupka, a sve u okviru imovinskog stanja optuženika. U Sisku, dne 24. lipnja 1996. godine ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA Slavica Režić, v.r. Mlinarić, v.r.

Željko

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0041 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Zdenka Gajšek, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, Ivana Blažinić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Dragana Jelić, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 28.11.1996. godine u prisutnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i njegova branitelja Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao i objavio

PRESUDU Optuženi DRAGAN JELIĆ, sin Steve i Ljube rođene Branković, rođen 15.11.1934. god. u Bijelim Vodama, sa prebivalištem u Bijelim Vodama kbr. 169, Glina, Srbin, drž. RH, zemljoradnik, oženjen, otac dvoje djece, nepismen, bez škole, vojsku služio, neosuđivan

kriv je što je: dana 02. rujna 1992.godine oko 10,00 sati u selu Maja, kivan na Pavić Anu zbog toga što je ova hrvatske nacionalnosti, namjeravajući je usmrtiti, ušavši u njenu kuću, iz neposredne blizine iz pištolja marke „Patent“ cal. 7,62 mm, ispalio više hitaca u ovu u području glave, i na taj joj je način nanio više ozljeda glave, kojim ozljedama je Pavić Ana ubrzo nakon toga podlegla, dakle, drugoga lišio života, čime je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvom – označeno u čl. 34. st. 1. KZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 15 ( PETNAEST ) GODINA.

Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se optuženom uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru počet od 11. siječnja 1996. godine pa nadalje. Temeljem propisa čl. 90. st. 4. ZKP-a optuženik se oslobađa u cijelosti nadoknade troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a.

Obrazloženje Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 10. travnja 1996. godine broj KT-1/96, stavljeno je na teret Jelić Draganu izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi, na glavnoj raspravi 19. studenog 1996. godine, ista bila izmijenjena na način činjenično i pravno opisan i izrekom ove presude. Braneći se ( list 7-8, 52, 75 i 80 spisa ) optuženik poriće da je postupio kako je konačno tužen ističući, da je cijelo ovo vrijeme ratnih sukoba, pa sve do kolovoza mjeseca 1995. godine, proveo živeći u svome selu ( Bijele vode ) ne učinivši ništa od onoga čime ga se tereti, to jest ubojstvo Pavić Ane. Tek na upite kazuje da je poznavao oštećenu Pavić Anu, koja je živjela u selu Maja, a kojim je on prolazio na putu za Glinu. Čuo je za pogibiju Pavić Ane, ali o razlogu i načinu iste, tvrdi, ne zna ništa. Svjedokinji Memagić Stoji je navraćao, također na putu iz svoga sela u Glinu, ali poriče da bi pred istom kazao da je ubio Pavić Anu, opisivao način na koji je to učinio, a uz to je ustvrdio da nije posjedovao nikakvog oružja tijekom rata. Konačno, poriče da je osuđivan tijekom rata po okupacijskom tzv. „Okružnom sudu u Glini“ na 4 godine zatvora, a upravo zbog ubojstva Pavić Ane. Iz sadržaja provedenih dokaznih radnji tijekom postupka proizlazi da očevidaca događaja nema. No, uvidom u spis tada postupajućeg na okupiranom teritoriju nelegalnog „Okružnog suda u Glini“ K-46/93, koristeći, ipak, iz istog objektivno utvrđene i zapisnički fiksirane činjenice, jer za suprotno nema razloga, tim prije što ih nitko tijekom ovog postupka nije argumentirao doveo u sumnju, sud sa sigurnošću smatra dokazanim da je optuženi Jelić Dragan u cijelosti postupio kako je izmijenjeno optužnicom tužen da je postupio. Naime, u tom spisu sadržano je detaljno i okolnosno priznanje Jelić Dragana da je, kako je, kad i zbog čega Pavić Anu lišio života. Kazuje: „ Priznajem u cijelosti navode… jer sam doista dana 02. septembra 1992. godine u Maji Opština Glina u kući Pavić Ane u namjeri da je lišim života

ispalio iz pištolja marke „Patent“ cal. 7,65 mm u nju 4 hitca koji su je pogodili u glavu, uslijed čega je ona na licu mjesta umrla. Želim iznijeti i razloge koji su me naveli na ovakav čin. Ja sam u drugom svjetskom ratu ostao bez oca, zajedno sa još četiri brata i sestrom, dok su oca ustaše zaklale u Glini. Pošto se sada u ovom ratu kako sam ja shvatio, ponavljaju one stvari koje su me posjetile na moje djetinjstvo i izgubljenog oca, a posumnjao sam u ovu Pavić Anu da surađuje sa ustašama, odlučio sam da je pratim, a kada sam došao do zaključka da ona hrani ustaše koje se kriju u šumi odlučio sam da je ubijem. Gotovo cijelo prije podne sam je promatrao iz… šuše i bio sam čvrsto odlučio da ću je likvidirati. Ponio sam sa sobom revolver sa burencetom. Moglo je biti iza podne najkasnije do 3 sata kad sam ja ušao u kuću da je likvidiram. To je jedna mala kuća i sastoji se od dvije prostorije a u produžetku ima i štalicu. Pavić Ana sjedila je u kuhinji i dobro sam je vidio sa ulaznih vrata kako je križala kruške crnice i stavljali ih u čabar. Nisam joj ništa govorio, već sam odmah podigao moj pištolj i ispalio u pravcu nje nekoliko metaka, ne znam ni sam koliko, a moguće je da su i četiri kako je rekla milicija. Još jedanput želim istaći da sam ovo učinio iz razloga što sam bio revoltiran time što je iz kuće nestao grah i štrudla pa sam zaključio da ona sigurno pomaže ustašama. Želim reći nešto i o sebi. Kako sam već naveo ja sam u II. svjetskom ratu ostao siroče jer su mi oca ustaše ubile. Odrastao sam na selu u Bijelim Vodama, zaseok Jelići. Sve to vrijeme poslije rata teško smo živjeli i patili se, jer nismo imali glavu porodice, oca pa smo morali sami da se snalazimo u životu. Inače ja nisam bolovao od nikakvih bolesti a pogotovo ne od duševnih bolesti a za moga znanja ni u mojoj familiji nitko nije duševni bolesnik. Čak je moja mati sada u 81 godini života, a djed mi je doživio 92 godine. Jedino mogu reći da sam 1957. godine stradao u Vojniću tako što sam imao u ruci kapsulu dinamita pa je ista eksplodirala i odsjekla mi sve prste na lijevoj ruci i desno oko“. Iako sada optuženik poriče da je ikada bio prisutan situaciji da tako nešto kaže, kao i da je to kazao, sud provođenjem daktiloskopskom vještačenja u predmetu Kio-2/96 Županijskog suda Sisak putem Centra za kriminalistička vještačenja MUP-a RH od 05. travnja 1996. godine oznake 511-01-26-1424/96 sa sigurnošću smatra dokazanim da sporni otisci prstiju, jer ih optuženik ne priznaje svojima i stavljenim pod opisivano priznanje u spisu okupacijskog Okružnog suda u Glini K-46/93, na listu 13, stranica 2. i listu 14. stranica 1 i 2 te spisu Kio-42/93, također Okružnog suda Glina na listu 30 stranica 1. i 2. i listu 31. potjeću od otisaka kažiprsta desne ruke Jelić Dragana. Kao nesporni otisci korišteni su oni, prikupljeni daktiloskopiranjem optuženika u Okružnom zatvoru Sisak po Centru za krim. vještačenja ( list 26 spisa Kio 2/96 Županijskog suda Sisak ). Istom rezultatu kao i spominjano priznanje optuženika doprinio je i dokaz sadržan u spisu, sada, Županijskog suda u Sisku, oznake K-42/95 ( a ranije Vojnog suda Zagreb oznake K-671/95 sa u njim sadržanim spisom oznake Kio-

418/95 ), konkretno, zapisnik o saslušanju svjedoka Memagić Stoje sa lista 71, umrle 13.05.1996. godine, što proizlazi iz podataka Policijske uprave Sisačko-moslavačke, Policijske postaje Glina br. 511-10-80/02-1652/96 od 04. listopada 1996. godine ( list 72 ovoga spisa ), što je, pozivom na propis čl. 323. st. 1. ZKP-a bilo razlogom čitanja svjedočkog iskaza na glavnoj raspravi 28. studenog 1996.godine ( a zbog lakšeg snalaženja priloženog u fotokopiji zapisniku te glavne rasprave ). Ta svjedokinja doslovno kazuje: „ Jelić Dragana … poznajem, to je stariji čovjek iz Bijelih Voda, bez jednog oka i nema sve prste na ruci. Jelić nikada nije bio u uniformi i ne znam da bi bio mobiliziran ili u srpskoj vojsci, on je pljačkao po Maji, a i znam da je ubio jednu babu – Pavić Anu iz Maje… znala sam da Jelić ima neki svoj revolver – pištolj sa bubnjem, koji je on obično nosio u vrećici kad bi išao biciklom… Da je ubio Pavić Anu znam i iz njegova pričanja i što je nakon svega što ću opisati – više nisam vidjela. Pavić Ana je Hrvatica i živjela je sama u Maji… ja se više zbog starosti ne sjećam datuma, a niti sam sigurna za godinu i sad mislim da je to moglo biti početkom 1993. godine… oko podneva meni je u dvorište s biciklom došao Dragan Jelić odložio bicikl, iz neke vrećice koja se nalazila na paket sicu bicikla izvadio revolver i sjeo na klupu pred moju kuću u dvorištu i išao čistiti revolver. Tada mi je rekao da je ubio babu – Pavić Anu – mamu Mije Gašparović iz tog pištolja. Ja sam se na to prestravila, prepala, samo sam ga slušala i gledala, nisam ga pitala ni zašto ni kako ju je točno ubio, a on mi to sam nije pričao. Rekao je samo da ju je ubio iz pištolja a ja sam vidjela kad je čistio revolver, da je u bubnju bilo pet praznih čahura koje je izvadio i bacio. On je i rekao da je sa pet metaka ubio Pavić Anu… imao je par kapi krvi na čelu… sutradan tek sam od naroda koji je prolazio cestom čula da je UNPROFOR otkrio da je Pavić Ana kod kuće ubijena. Ja sam poslije čula i od ljudi i od Jelić Dragana da je on bio dva mjeseca u zatvoru, valjda za ovo ubojstvo, ali to nisam sigurna… a čula sam da mu se i sudilo. Podudarnost dijela obrane kada optuženik kazuje da je Pavić Ana sjedila u kuhinji kada joj je prišao i ne govoreći ništa ispalio u nju nekoliko metaka, sa opisom položaja u kojem je leš Pavić Ane zatećen prilikom uviđaja, a i opisan po liječniku, koji je ustanovio uzrok smrti na istovjetan način, nedvojbeno ukazuje na to, da je optuženik priznajući izvršenje ubojstva Pavić Ane pred spominjanim sudom ustvari govorio istinu, jer da nije postupio kako je sada tužen ne bi mogao prikazati stvaran položaj tijela oštećenice po ubojstvu. Uračunljivost optuženika ni po kome, tijekom cijelog postupka ni na koji način nije bila dovedena u pitanje. Svim rečenim sudom smatra nedvojbeno dokazanim da je optuženik postupio u uračunljivom stanju, da je postupao sa direktnim umišljajem, što se dade zaključiti iz po njemu rečenog“… čvrsto sam odlučio da ću je likvidirati“, što će, konačno reći, da je za svoj postupak krivično odgovoran. Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve okolnosti, koje u smislu propisa čl. 37. OKZRH utječu na visinu kazne, pa tako, kao otegnuto 3

da oštećenica ama baš ničim nije doprinijela nespornom postupanju

optuženika spram nje kritične zgode, 5

te da je optuženik postupao zbog nacionalne nestrpljivosti a što je lako razabrao iz obrane pred „sudom“ u Glini, kada je mislio da će mu to biti od koristi,

dok olakotnih okolnosti, ne shvate li se kao takove po obrani istaknuto „…zrelija dob, bez značajne kriminalne prošlosti“ nije nađeno. Izrečenu kaznu sud smatra primjerenom težini od optuženika izvršenog kaznenog djela i takova će kazna jedino biti u stanju djelovati na njega ubuduće ne čini kaznena djela, a istovremeno utjecati u tom pravcu i na druge, kao i pospješiti jačanja morala društva i utjecaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena čl. 31. OKZRH. Vrijeme provedeno u pritvoru, počam od 11. siječnja 1996.godine, pa nadalje pozivom na propis čl. 45. OKZRH, uračunava se u kaznu izrečenu optuženiku ovom presudom. Slabe imovinske prilike optuženika, a temeljem u izreci citiranih propisa, razlogom su oslobođenja njegova od plaćanja troškova kaznenog postupka. U Sisku, dne 28. studenog 1996. godine ZAPISNIČAR: VIJEĆA: Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Protivna stranka ima pravo odgovora na žalbu.

REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA POLICIJSKA UPRAVA SISAČKO MOSLAVAČKA VII PP GLINA

DOKUMENTACIJA BROJ

OČEVIDA

_______________________________

BROJ UVIĐAJA

47A /96

PREDMET FOTOGRAFIRANJE

IZRADIO

KONTROLIRAO

Damir Kuzmić

Stjepan Lugarić

SI-0042 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU K-30/95

P RE S U D A U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Mlinarić, predsjednik vijeća, Alica Freiberger, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Blažinić, Đure Sertić i Mirka Švaljek, članova vijeća, uz sudjelovanje Tihane Rendulić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. MRZIĆ MILANA, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 23. siječnja 1997. godine, u nazočnosti optuženika, zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, branitelja optuženika Laze Veselinović, odvj. iz Zagreba, održane javne i glavne rasprave izrekao je i objavio

PRESUDU Opt. MRZIĆ MILAN, sin Dragutina i Ljube r. Vukotić, rod. 08.12.1968.g. u Gornjoj Subotskoj, Općina Pakrac, sa prebivalištem u Gornjoj Subotskoj kbr. 20, Srbin, drž. RH, konobar, otac jednog djeteta, oženjen, SSS, VE Pakrac, neosuđivan,

k r i v je što je: dana 1. svibnja 1995. godine u jutarnjim satima, kao potporučnik na dužnosti načelnika topništva 98. pješačke brigade vojske tzv. "RSK", držeći pod zapovjedništvom 6 mina-bacača od 82 mm, 1 višecijevni raketni bacač od 57 mm, stacioniranih u privremeno okupiranim mjestima Voćarica i Paklenica, Općina Novska, protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine zapovijedao ispaljenje više komada mina iz mina-bacača call 82 mm i drugog teškog oružja na civilno stanovništvo i naselje Stari Grabovac, Općina Novska, te ispaljenje raketa call 57 mm, iz više cijevnog raketnog bacača u pravcu Novske, pri čemu su eksplozije mina i raketa počinile velika razaranja na stambenim i gospodarskim objektima u navedenim mjestima, te izazvale strah i paniku nedužnog civilnog stanovništva, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije, nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu i uništavao imovinu u velikim razmjerima, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva - opisano u čl. 120. st. 1. OKZRH

zbog toga se temeljem čl. 120. st. 1. OKZRH primjenom čl. 38. st. 1. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH

OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 4 (ČETIRI) GODINE. Temeljem čl. 45. OKZRH u izrečenu kaznu optuženiku MRZIĆ MILANU uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 02.05.1995. godine pa nadalje. Primjenom čl. 90. st. 1. ZKP, a u svezi čl. 87. st. 1. i 2. toč. 1. – 6. ZKP-a optuženi je dužan naknaditi troškove krivičnog postupka u iznos od 899,64 kn i paušal od 1.000,00 kuna.

Obrazloženje Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku broj KT30/95 od 29.rujna Milanu da je počinio kazneno djelo ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH. U svojoj obrani optužni poriče da bi počinio djelo koje mu se stavlja na teret. Dana 1.05.1995. godine bio je u Paklenici, gdje je bila minobacačka četa. Spavao je do 6,00 sati kad su ga probudili i rekli da se okolo puca. Komandir čete Keser Milan poslao je ljude na položaje, a on se izvjesno vrijeme zadržao do dolaska Miljević Boška, koj i je rekao da nešto nije u redu sa raketnim bacačem, odnosno da ima zastoj. Nadalje, da do tada nije bilo odužanog djelovanja zbog primirja u zapadnoj Slavoniji, te da su imali uputstvo da uzvrate vatrom, tek na djelovanje po njima. On je tada bio na položaju načelnika artiljeri (topništva) 98. pješadijske brigade vojske tzv. "RSK" od 7 mjeseca 1994. godine, te nije imao rukovodnih ovlasti u smislu naređivanja oružanog djelovanja, već je takvu ovlast isključivo imao komadant brigade puk. Babić Milan. Ovlasti su mu bile uglavnom od stručnog obučavanja posade zaduženim oruđem (mino-bacačima 82 mm i raketnim bacačem 57 mm), i održavanja oruđa u funkciji. U planu odabira ciljeva oružanog djelovanja nije sudjelovao jer je plan sačinio njegov prethodnik. Oruđe je bilo usmjereno prema Hrvatskoj vojsci,te se iz minobacača moglo djelovati po Starom Grabovcu i to na liniju razgraničenja gdje nije bilo civila, ali ne i po Novskoj. Na Novsku se djelovalo iz BiH, a na to on nije imao nikakvih ovlasti i utjecaja. Poznato mu je da su mino-bacači djelovali po liniji razgraničenja dok raketni bacać nije bio u funkciji. U odnosu na topove 76 mm za njih nije imao ovlasti iako su bili u sklopu 98. pješadijske brigade. Kada je krenuo na položaj da vidi što je sa raketnim bacačom presrela

ga jeHrvatska vojska u uniformi i s oružjem, te je tom prilikom ranjen, nakon čega je pobjegao, ali se naknadno predao hrvatskoj vojsci. To se sve događalo u periodu oko 7,30 sati. Sud je u tijeku postupka izvršio uvid u podnesak Vojne pošte Varaždin od 2.svibnja 1995. godine i 3. svibanj 1995. godine (str.14,5), zapisnik o štetama povodom oružanog djelovanja po Novskoj za dan 1. svibanj 1995. godine (str.145-182), presliku iz vojne knjižice za optuženog (str.7), u prilogu Pravilo brigade, podnesak Županije Sisačko-Moslavačke (str. 72), podnesak Vojne pošte 2147 Novska (str. 74-75), podaci o materijalnim uništenjima na području Novske i Starog Grabovca od granatiranja od PP Novska, podnesak Stručne komisije Županije Sisačko Moslavačke (str. 76), saslušao svjedoka Babić Željka (str. 136), Vojnović Nikolu (str.66), Milana Čorak (str. 89), Čičak Zlatka (str.135), Stipu Vulić (str.135), te zapisnik o obrani optuženika (str.2-3,19-20,39,6465,88-89) i izvršio uvid u fotoelaborat. Nije dvojbeno da opt. 1. svibnja 1995. godine bio potporučnik načelnika topništva 98. pješadijske brigade vojske tzv. "RSK". Takav zaključak u odnosu na opt. kao učesnika ne negira ni on sam u svom iskazu, a isto proizlazi iz izvoda (preslike) njegove vojne knjižice iz vojske tzv. "RSK". Da je tog dana došlo do razaranja civilnih ciljeva u Starom Grabovcu između ostalog iz mino-bacača i Novsku i okolicu iz raketnog bacača, proizlazi iz fotoelaborata, zapisnika o uviđaj ima PU Sisačkomoslavačka , procjena Komisije za ratne štete. Razaranje pomenutih mjesta opt. također ne negira ali tvrdi da je to učinjeno sa drugih položaja i oruđa za čiju ispravnost i obuku ljudstva nije bio zadužen, do vremena njegova ranjavanja, dok mu za ostalo vrijeme to nije poznato. Ovo razaranje zbog obimnosti izazvalo je velike štete u tom dijelu i paniku civilnog stanovništva, jer se u tom dijelu ( u pozadini) nisu odvijale ratne operacije, osim u početku kod Starog Grabovca, budući je vojska Republike Hrvatske munjevitom akcijom "Bljesak" zbila u oslobođeno područje do tada okupiranog dijela Republike Hrvatske. Stoga nije dvojben ni zaključak u odnosu na mjesto i vrijeme. Nadalje, nije dvojbeno da je opt. bio ranjen, te naknadno zarobljen od hrvatske vojske s oružjem i u šarenoj uniformi vojske tzv. "RSK". To potvrđuje podnesak o primopredaji zarobljenika, te podaci o liječenju optuženika. Evidentnost izloženih zaključaka očito ne zahtjeva dodatnog obrazloženja suda. S obzirom da je opt. stavljeno na teret pored već obrazloženo mjesta, vremena i učešća "da je kao poručnik na dužnosti načelnika topništva 98. pješadijske brigade vojske tzv. "RSK" držeći pod zapovjedništvom 6 minobacaća od 82 mm, jedan više cijevni raketni bacač od 57 mm, stacioniranih u

privremeno okupiranim mjestima Voćarica i Paklenica Općina Novska, protivno ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.g. zapovjedao ispaljenje više komada mina iz mino bacača i dr. teškog oružja na civilno stanovništvo i naselja Stari Grabovac, Općina Novska, te ispaljenje raketa cal. 57 mm iz više cijevnog raketnog bacaća u pravcu Novske" na stambene i gospodarske objekte u navedenim mjestima što je već obrazloženo,ostaje za razjasniti utemeljenost tvrdnje Županijskog državnog odvjetništva da se u takvom ponašanju optuženika nalazi kršenje međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije, te nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu i uništavanju imovine u velikim razmjerima. U sklopu utvrđenja iznesenih tvrdnji sud je iz iskaza svjedoka Milana Čorak (osobe koja zbog svog položaja u vojsci Republike Hrvatske i obučenosti koja dobro poznaje ustrojstvo vojske tzv. "RSK") saznao o načinu djelovanja vojske tzv. "RSK", te ovlastima optuženog kao načelnika topništva. Isto tako, pojašnjen je i način zarobljavanja spornog raketnog bacača prilikom akcije "Bljesak", koji je bio u ispravnom stanju i usmjeren prema gradu Novska. Iz bitnog dijela iskaza pomenutog svjedoka proizlazi da se optuženi nalazio u samom zapovjedništvu 98. pješadijske brigade vojske tzv. "RSK" kojoj je bio zapovjednik Milan Babić. Optuženi je imao odgovornost za edukaciju ljudi, držanje u spremnosti i ispravnosti njihova oruđa. Od zapovjednih ovlasti imao je prenošenje naredbi nižim postrojbama, te izradu plana topničkog djelovanja prema zemljovidima kojeg je davao na potpis zapovjedniku tj. ucrtavao točke (ciljeve) na koje se borbeno djelovalo i ovlasti neposrednog djelovanja po potrebi i u okvirima ovlasti. Svjedok Čičak Zlatko je potvrdio načelnika artiljerije identično iskazu Milana je raketni bacač zarobljen u ispravnom stanju za i da je tog dana djelovao sa okupiranog područja ovlasti optuženika kao Čorak, te je naveo da vrijeme akcije "Bljesak" DA je raketni bacač bio ispravan do trenutka zarobljavanja Hrvatske vojske i da je djelovao do tada potvrdili su i svjedoci Stipe Vulić i Babić Željko, s napomenom da je navedeni raketni bacač bio usmjeren prema Novskoj, a da su bila zarobljena u akcij i "Bljeska" još dva raketna bacača jedan koji je bio usmjeren prema Okučanima i drugi je bio usmjeren prema N. Gradišci. Isto tako vidjeli su da je u neposrednoj blizini zarobljenog bacača nađeno dosta ispaljenih i neispaljenih raketa. Inače, raketni bacač koji je zarobljen služio je za uništenje žive sile, materijalnih dobara i širenje panike zbog nepreciznosti. Borbeno je djelovao na udaljenosti od 15 km. U svom iskazu svjedok Vojnović Nikola inače član posade raketnog bacača je naveo da je raketni bacač dana 1.svibnja 1995. godine ostao u zastoju, te da kad je on pozvan u Paklenicu da se javi kod raketnog bacača tamo je susreo optuženog i Miljević Boška. Optuženi je trebao otići otkloni ti zastoj. To je bilo negdje oko 7,00 sati. Zajedno sa opt. krenuo je prema raketnom bacaču međutim tada su bili ranjeni od strane hrvatske vojske, pa su pobjegli i tek kasnije zarobljeni. Do akcije "Bljesak" raketni bacač nije djelovao.

Notorna je činjenica da je akcija "Bljesak" započela oko 5,00 sati što potvrđuje i učesnik akcije svjedok Milan Čorak. Navedenu okolnost valja istaknuti jer su od tada počela borbena djelovanja, a valja ih imati u vidu i s obzirom da su zapisnici o uviđaju vezani za štete nastale od djelovanja raketnog bacača uzrokovane od 7,30 pa cijelo dopodne. Navedeno očito ukazuje vremensko prilagođavanje u svom iskazu od strane ptuženika da bi se umanjilo njegovo sudjelovanje u izvršenju zapovjedi topničkog djelovanja prema Starom Grabovcu, Novskoj i okolini. Razmatranjem "Pravila brigade" posebno dijela komanda brigade nedvojbeno je ustrojstvo i 98. brigade vojske tzv. "RSK" kojoj je pripadao opt. Naime, uvažavajući specifičnost svake određene brigade na čelu svake nalazi se komandant brigade, a osnovni organ komande brigade je štab kojim rukovodi načelnik štaba (zamjenik komadanta brigade) Štab sačinjavaju organ za operativno nastavne poslove, organ za obavještajne poslove, organ za popunu i personalne poslove, organ za rodove i kancelarije. Organ za rodove u kojem se nalazio optuženi (topništvo) kao načelnik je stručni organ komande koji predlaže najsvrsishodniju upotrebu jedinica rodova kako bi brigada kao cjelina najbolje izvršavala zadatak. Oni predlažu mjere i poslove koje iz okvira roda treba da poduzmu sve jedinici brigade (topništvo i sl.) da bi se borbeni zadatak izvršio s najvećim mogućim efektom. Svaka brigada ima komandno mjesto, a sastoji se iz komandne grupe, pomoćne grupe, centra za vezu, a može imati i opću grupu. Komandnu grupu čini komandant, načelnik štaba, operativni organ, obavještajni organ i organ za rodove, a može djelovati i šire. Komandna grupa priprema odluku, planira, organizira, koordinira i analizira borbena djelovanja. Planom rada komande utvrđuju se obaveze i zadaci svakog učesnika u procesu rada na donošenju odluke. Poslije procjene situacije i podnošenja prijedloga u procesu pripremanja i organiziranja borbenih djelovanja svakog učesnika, pa tako dakle i optuženika u konkretnom slučaju, komadant donosi odluku. Odluka se prenosi na potčinjene usmeno ili pismeno. Ako su potčinjeni učestvovali u procesu donošenja odluke onda se ona prenosi usmeno. U okvirima pripremanja i realiziranja borbenih dijelova slijedi zapovijest kao akt komandovanja koj im se kategorički i naredbodavno izražava komandantova odluka i konkretno jasno i nedvosmisleno postavlja zadatak potčinjenima. Ako to sada prenesemo na poziciju djelovanja optuženika, to znači da je optuženik po hijerarhiji sudjelovao u svemu gore navedenom i na kraju u prenošenju zapovijesti akta komadanta za upotrebu mino-bacača i raketnog bacača, odnosno direktno je aktivirao brigadno-topničku grupu radi topničke podrške brigade. U skladu sa iznesenim, te nemogućnosti potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je upravo međusobnim povezivanjem utvrđenog u cijelinu i općih saznanja kao notornih činjenica o djelovanju i ustrojstvu vojske tzv. "RSK" razjasnio sve okolnosti u svezi utvrđivanja odgovornosti optuženika za djelo koje se optuženiku stavlja na teret.

Analizirajući cijelokupno događanje sud je stao na stajalište da je optuženik postupio na način kako ga tereti optužba. Takav zaključak suda proizlazi iz okolnosti da se MRZIĆ MILAN inkriminirane zgode nalazio na dužnosti načelnika topništva (visoko zapovjedno mjesto), 98. pješadijske brigade vojske tzv. "RSK" , da je držao neposredno pod zapovjedništvom 6 mino-bacača 82 mm i 1 višecijevni raketni bacač 57 mm, koji je bio stacioniran u okupiranom mjestu između Voćarice i Paklenice, dok njegova uloga u odnosu na topove nije se mogla u dovoljnoj mjeri sagledati, iako je u tom dijelu njegova uloga u njihovom djelovanju po hijerarhiji morala biti značajna. To proizlazi iz okolnosti da je imao najviše zapovjedno mjesto u organu za rod (topništvo) i u tom svojstvu bio u sastavu komandne grupe. Već ranije su izneseni podaci da ta grupa priprema odluku, planira, organizira. Optuženi je zajedno sa ostalim istomišljenicima na način koji mu se stavlja na teret optužbom protuzakonitim i samovoljnim uništavanjem u velikim razmjerima imovine civilnog stanovništva gdje nije bilo ratnih operacija i koje nije opravdano vojnim potrebama dao svoj doprinos. Imajući u vidu poziciju koju je u vojsci tzv. "RSK" zauzimao sa relativno nižim činom potporučnika može se govoriti o njegovoj instrumentalizaciji u okvirima njegova intelektualnog domena i potrebama vojske tzv. "RSK" zbog nedostatka ljudstva. U sferi izvršenja, valja navesti, u okviru zapovjednog položaja optuženika kod donošenja odluke oružanog djelovanja i prije toga kod izbora ciljeva, te nastalih posljedica (velika razaranja civilnih ciljeva iz oruđa za koje je on bio zadužen), da se radi o poduzimanju tipičnih radnji za ovo kazneno djelo. Žrtva krivičnog djela je civilno stanovništvo, a način izvršenja djela se sastoj i u naređivanju izvršenja zabranjenih radnji, izvršenja takvih radnji i prenošenju takvih radnji. Za dijelo nije bitno čak i da naređenje nije izvršeno. I u najblažem obliku za optuženog, on je osoba koja je osnovno naređenje provodila daljnjim zapovjedima i prethodno sudjelovala u svim bitnim radnjama koje su prethodile naređenju. Iz svega navedenog suda nalazi da je kvalifikacija djela u skladu sa optuženjem, da ga je za inkriminirano djelo oglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine smatrajući da će se takvom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja. Prilikom donošenja odluke o kazni sud je respektirao odredbe o odmjeravanju kazne posebno težinu izvršenog djela i u okviru djela učešće optuženika. Posebnih olakotnih okolnosti kod optuženog sud nije našao, osim korektnog ponašanja pred sudom i njegove mladosti. Od otegotnih okolnosti osim upornosti i pristupa paravojnim formacijama, te neposrednog djelovanja u aktivnostima iznesenim za djelo protiv civilnog stanovništva sud nije našao. Vrijeme provedeno u pritvoru optuženom je uračunato u kaznu. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 90. st. 1. ZKP-a, a u svezi čl. 87. st. 1. i 2. toč. 1. 6. ZKP, a odnosi se na troškove postupka prema

troškovniku (svjedoci, vještaci), te troškova paušala prema složenosti i težini postupka, te imovinskom stanju optuženika. U Sisku, dne 27. veljače 1997. godine ZAPISNIČAR VIJEĆA: Tihana Rendulić, v.r. v.r.

PREDSJEDNIK Željko Mlinarić,

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0043 K-32/1995. (K-31/1995). REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od predsjednika suda Josipa Budinski, kao predsjednika vijeća, Ljubice Rendulić-Holzer, suca Županijskog suda, kao člana vijeća, te sudaca porotnika Ante Jukić,Ivana Kasaić i Josipa Žinić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv I-opt. Milenka Janjetović i II-opt. Jovana Jerinić, zbog kaznenog djela iz članka 123. stavak 2. OKZRH, nakon dovršene javne glavne rasprave u prisutnosti I-optuženika i II-optuženika i njihovih branitelja Dragoslava Obrenović i Danice Demonja, odvjetnika iz Siska, zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Sisak, dana 16. travnja 1996. godine izrekao je i objavio PRESUDU I-optuženi MILENKO JANJETOVIĆ,sin Mile i Marte, rođene Kljaić, rođen 19. 11.1950. godine u Hrvatskoj Dubici, gdje i

prebiva, ul.Dubičkih partizana br.3, Srbin, radnik, oženjen, otac dvoje djece, -završio osnovnu školu, II-optuženi JOVAN JERINIĆ,sin Mile i Ane, rođene Duričić, rođen 3.8.1947.godine u Hrvatskoj Dubici, gdje i prebiva,ul.Zdravka Buzadžića 71, Srbin, poljoprivrednik, oženjen, otac jednog djeteta, završio osnovnu školu

krivi su što su: u neutvrđeno vrijeme tijekom mjeseca srpnja ili kolovoza 1991. godine zajedno s drugim pripadnicima ekstremno nastrojenog srpskog pučanstva s područja Hrvatske Dubice i izvan tog područja, očito nezadovoljni s nastupjelim demokratskim promjenama u Republici Hrvatskoj i neprihvaćajući njezin demokratski pravni poredak, a u nakani njegovog podrivanja i obaranja te odcjepljenja dijela teritorija Republike Hrvatske, posebno Hrvatske Dubice i drugih mjesta i njihovog pripajanja paradržavi tzv. Republici Srpskoj Krajini i protjerivanja hrvatskog pučanstva, pristupili u ne legalnu postrojbu tzv. RSK,čiji su pripadnici s pripadnicima drugih nelegalnih postrojbi, koje su sve zajedno činile jednu mnogobrojnu nelegalnu skupinu, paravojnu snagu navedene tvorevine, od tada, a naročito od mjeseca kolovoza 1991. godine pa sve do oslobođenja tog područja, tj. do mjeseca kolovoza 1995. godine protivno odredbama čl. 3.,13.,31.,32. i 33. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 51. do 53. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba usvojenog 8. lipnja 1911. godine: izvršili napad na naselja Hrvatsku Dubicu, Bačin, Cerovijane, Predore i druga mjesta te na civilno stanovništvo u Njima; ubijali civilno stanovništvo, mučili ga i nečovječno postupali prema njemu; primjenjivali kolektivno kažnjavanje i protuzakonita zatvaranja; prinuđivali na prinudni rad nesrpsko pučanstvo uglavnom Hrvate koji su ostali na okupiranom području; pljačkali imovinu Hrvata prisvajajući njihove pokretne stvari namještaj, kućanske i druge aparate, poljoprivredne strojeve, stoku i drugo, pa su navedenim djelovanjem ubijeni civili u Hrvatskoj Dubici i to Gajić Rade, Dragičević Ivica, Čaušević Idriz, Đuričić Stevo, Mišković Ivica, Huska Stjepan, Batinović Antun, Knežević Antun, Đurđević Luka; u selu Bačin - Felbabić Nikola, Pavić Matija, Bunjevac Kata, Pavić Antun, Josipović Ivo, Karagić Josip, Glavinić Grga, Vrpoljac Nikola, Abaza Željko, Ordanić Luka, Josipović Anka, Barunović Nikola, Bunjevac Antun, Bunjevac Tomo, Josipović Anka, žena Ive, rođena 1940.godine; u Cerovijanima - Blinja Barbara, Likić Nikola, Flekać Franjo, Flekać Marko, Flekać Jozo, Kaurin Jaga, Čorić Mara, Petrović Juraj, Zaočević Šajnović Milka i Slavica, a iz područja Općine Hrvatska Duica nestale su slijedeće osobe: Kitonić Nikola, Volarević Antun, Antolović Roko, Ferić Đuro, Ferić Kata, Ferić Anka, Vladić Kata, Đukić Maca, Šestić Marija, Lončarević Nikola, Švračić Antun i Marija, Kropf Pavle i Bara, Dikunić Ruža i Sofija, Nikolić Ana, Dukić Danica, Kata i Liza, Jukić Iva, Jurić Janja, Kulušić Ivan, Lončarević Antun, Luić Janja, Dikulić Stjepan, Stanković Veronika, Durinović Antun, Tepić Dušan i Ana, Alavančić Kata i Reza, Pezo Ivo i Soka, Mucavac Antun, Delić Marija, Jukić Filip, Jukić Vera i Marija, Juratović Marija, Mišić Mijo, Sabljar Štefo, Trninić Ivan, Trninić Terezija, Trninić Ivo i Kata, Vuković Pero, Šestić Milan, Krnić Mijo, Krnić Štefo, Vatinović Anka, Piktija Anka, Krivajić Reza, Krivajić Antun, Volarević Soka, Barić Sofija, Đukić Antun, Karanović Jozo, Batinović

Marija, Lončar Stjepan, Lončar 'Kata, Barunović Matija, Barunović Marija, Felbabić Marija, Čorić Antun, Čorić Josip, Čorić Vera, Ordanić Antun, Čorić Bara, Perković Nevenka, Perković Zoran, Perković Vlado, Zaočević Nikola, Lončar Anka, Lončar Antun, Lončar Kata, Antolović Marija, Blinja Josip, Blinja Katarina, Blinja Nikola, Blinja Ana i Likić Andrija; u potpunosti uništena i porušena sela Bačin i Predore,a u Hrvatskoj Dubici uništeno više od 60 kuća, dvije kapelice i crkve, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava postali pripadnici skupine organizirane radi vršenja kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnih zločina koje je propisano u članku 123. stavak 2. OKZRH/a u svezi sa st. 1. istoga članka, te se na temelju odredbe članka 123. stavak 2. OKZRH

OSUĐUJU I-optuženi MILENKO JANJETOVIĆ NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 14 (ČETRNAEST) GODINA, II-optuženi JOVAN JERINIĆ NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 12 (DVANAEST) GODINA. Na temelju članka 45. stavak 1. OKZRH vrijeme provedeno u pritvoru od 4. kolovoza 1995. godine svakom optuženiku se uračunava u izrečenu kaznu zatvora. Na temelju članka 90. stavak 1. i 3. ZKP-a optuženici su dužni solidarno podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 87. stavak 2. toč. 1. do 6. ZKP-a u iznosu do 8.193,00 kuna, te svaki platiti paušalni iznos od 5.000,00 kn.

Obrazloženje Županijski državni odvjetnik Sisak je optužnicom od 3.listopada 1995. godine broj KT-35/l995. (list 48 predmeta K-32/95) optužio Milenka Janjetović da je počinio kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZRH, koje je činjenično opisano u optužnici. U predmetu ovoga suda broj K-31/1995. (list 45) Županijski državni odvjetnik Sisak optužnicom od 3.listopada 1995. godine broj KT-34/1995. optužio je Jovana Jerinić da je počinio kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZRH koje je u navedenoj optužnici činjenično opisano. Rješenjem od 6.studenog 1995. godine (list 92) postupak u predmetu K31/95. protiv Jovana Jerinić spojen je sa postupkom u predmetu K-32/96. protiv opt. Milenka Janjetović i određeno je da se u predmetu K-32/l995. provede jedinstveni postupak. Na glavnoj raspravi zamjenik Županijskog državnog odvjetnika Sisak je objedinio optužnice u jednu te izmijenio činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela (list 226 do 227). Naime, izmijenjenom optužnicom optuženicima se stavlja na teret kazneno djelo iz članka 123. stavak 2. OKZRH, tj. da su postali pripadnici skupine organizirane za vršenje kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva,a čiji su pripadnici počinili više kaznenih djela navedenih u izreci presude. Da bi se

utvrdio pravi značaj i karakteristike inkriminirane skupine, po stavu suda, potrebno je navesti sva kaznena djela/koja su pripadnici skupine počinili, bez obzira, što se ta djela optuženicima osobno ne stavljaju na teret. U tijeku postupka optuženici su dali svoje obrane. I-opt. Milenko Janjetović u svojoj obrani u istrazi i na glavnoj raspravi navodi da je 7. 9. 1991. godine iz Hrvatske Dubice izbjegao u Bosansku Dubicu te da se vratio natrag u Hrvatsku Dubicu 22. 9. 1991. godine. Navodi, da je 13. 10. 1991. godine bio mobiliziran u vojsku tzv. SAO Krajine, da se nalazio u sastavu čete kojoj je bio komandir Pralica Miloš.' Budući da je s njime bio dobar, on ga je postavio za pisara (čatu). U tom svojstvu pisao je potvrde za prijelaz u Bosansku Dubicu. Kasnije je ušao u graničnu policiju. Tvrdi da nikoga nije ubio, da nije pljačkao kao niti palio. No, u svojoj obrani je naveo, da je počev od 8.mjeseca 1991. godine srpsko stanovništvo odlazilo iz Hrvatske Dubice u Bosansku Dubicu i da ih je većina prešla,a u Hrvatskoj Dubici ostalo je samo nekoliko staraca. Većina stanovništva Hrvatske Dubice bila je hrvatske nacionalnosti,a u Bosanskoj Dubici srpske nacionalnosti. Izjavio je da njega i ostale sugrađane srpske nacionalnosti u Hrvatskoj Dubici nije nitko ugrožavao niti ih tjerao u Bosansku Dubicu. On je otišao u Bosansku Dubicu radi upisivanja u školu svoje kćerke. Inače, do tada i kćerka i sin su polazili u srednju školu u Zagrebu i koristili đački dom. Vrativši se 22. rujna 1991. godine u Hrvatsku Dubicu zapazio je da je većina stanovništva hrvatske nacionalnosti otišla iz Hrvatske Dubice. On ne zna zašto. Poznaje većinu ljudi iz Hrvatske Dubice i okolnih mjesta: Bačina, Cerovljana i Predora. Posebno spominje da poznaje Marka Matijevića, Josipa Josipović, Miću Čorić, Đukić Ivana i Nikolu, Danicu Krizmanić, Slavka Kučuka, Ejuba Čaušević i dr. Navodeći da je 13. 10. 1991. godine izvršena njihova mobilizacija, napominje da je mobilizirano svih njih oko 30 muškaraca srpske nacionalnosti iz Hrvatske Dubice. Bili su pod zapovjedništvom Radunović Steve u istoj postrojbi. Neki od njih su već od prije imali naoružanje, a neki su ga dobili tada, pa i on sam ga je dobio tada. I prije opisane mobilizacije u Hrvatskoj Dubici je postojala jedna grupa (4 do 5 osoba) na čijem čelu se nalazio već spomenuti Radunović Stevo. Ova grupa je oformljena čak i prije 8. mjeseca 1991. godine. Osim toga, navodi, da je prije mobilizacije u Hrvatskoj Dubici ustrojena i Martićeva milicija (oko 20 ljudi) pod rukovodstvom Kovačević Momčila. Zapovjedništvo i milicije i vojske nalazilo se u prostorijama zgrade Poljoprivredne zadruge. Navodi da je u krugu ove zgrade više puta vidio Josipović Josipa, Čorić Miću, Knežević Antuna, Željka Abazu i Čaušević Idriza. Viđao ih je, kada su ih vodili na radne obaveze (skupljanje stoke i drugih stvari, rad na popravku mosta). Prema izjavi optuženika, u neodređeno vrijeme nakon mobilizacije, iz Bosne su došli pripadnici vojske te je ustrojena četa pod zapovjedništvom Pralica Miloša,a on, kako je već napred navedeno, bio je pisar u komandi. Nadalje, on je određeno iskazao (99/2) da je jednoga dana, dolazeći u komandu - u zgradu Poljoprivredne zadruge vidio da je Radunović sa svojom grupom (oko desetak ljudi) tukao i maltretirao naprijed navedene osobe. Tom prilikom, kada se već nalazio u zgradi komande čuo je i pucnjavu, a drugi dan je saznao da su ubijeni Knežević Antun i Abaza Željko. Govorilo se da je pucao Radunović Stevo. Prije ovog događaja vidio je Kovačević Momčila i druge kada su iste zatvorenike tukli na dvorištu. U svojoj obrani izjavio je,da je jednom došla zapovjed, nezna od koga, da se u Hrvatskoj Dubici pokupe svi Hrvati, koji su ostali nakon okupacije i da se pritvore kako bi se mogla izvršiti razmjena za njihove zarobljene pripadnike. Prije ove akcije, tvrdi optuženik, on je obavijestio svoje susjede Hrvate - Juratović Mariju i Štefa te Trečić Mariju,da se negdje sklone dok prođe akcija. Izjavljuje da je u toj akciji pokupljeno dosta ljudi i otpremljeno u Vatrogasni dom u Hrvatskoj Dubici. Tek u tijeku 1992. godine, navodno,čuo,da ti ljudi nisu odvedeni na razmjenu već da su ubijeni u mjestu Bačin. Poznato mu je,da je u Hrvatskoj Dubici spaljeno oko deset hrvatskih kuća, da su dvije minirane, da su kuće opljačkane, ali nezna tko je to učinio. Izjavio je,da su tijekom 1994. godine sa mnogih kuća skinuta krovišta. Poljoprivredna mehanizacija je

skupljena iz hrvatskih domaćinstava i dijeljena srpskim domaćinstvima. U skupljanju pokretnina i stoke sudjelovali su i zarobljenici u vidu radne obaveze. Na posebno pitanje u svojoj obrani je izjavio i da zna da se Hrvatska Dubica nalazi na području Republike Hrvatske i da je nakon oružane pobune pripojena u sastav RSK. U postrojbi koja se nalazila na području Hrvatske Dubice uglavnom su se nalazili domaći ljudi, tj. iz Hrvatske Dubice, a manje ih je bilo iz Bosanske Dubice i drugih područja. Kao pripadnik - zapovjednik dubićke čete bio je na položaju kod Višnjice za vrijeme akcije „ Bljesak“ a na položaju u Uštici za vrijeme akcije "Oluja". Bilo mu je poznato, jer je čuo, da su nadležna tijela Republike Hrvatske i čelnici u njima pozivali srpsko pučanstvo u mirnu reintegraciju, da odlože oružje i da im se garantira sloboda i sigurnost. Navodi da se zato predao Hrvatskoj vojsci za vrijeme posljednje akcije. II-opt. Jovan Jerinić u svojoj obrani u istrazi i na glavnoj raspravi navodi da je početkom mjeseca rujna 1991. godine otišao u Bosansku Dubicu (prije nego što je srušen most). Otišli su i drugi stanovnici srpske nacionalnosti. Izjavio je, da je iz Hrvatske Dubice otišao, jer se bojao, pošto je više puta čuo pucnjavu. Nezna tko je pucao. Nitko ga nije ugrožavao niti tjerao. Krajem mjeseca rujna 1991.goine vratio se u Hrvatsku Dubicu i tada većine stanovništva hrvatske nacionalnosti nije bilo u njoj. Ostalo je nešto starijih ljudi, oko 50 do 60 osoba. Također je bio u jedinici čiji je zapovjednik bio Pralica Miloš. Tvrdi, da nije znao za akciju koju je vodila milicija SAO Krajine, čiji je cilj bio da se pokupe preostali Hrvati radi njihove razmjene za pripadnike njihove koji su bili zarobljeni. Za tu akciju saznao je tek u tijeku 1992. godine kao i da pokupljeni Hrvati nisu odvedeni u razmjenu, već da su pogubljeni u Bačinu. Znao je da se u prostorijama Poljoprivredne zadruge u sjedištu vojne i milicijske komande nalaze zatvorenici, ali, ističe, da ih nije vidio i nezna,tko su bili. Zatvorenici su nekada dolazili i u vojnu kuhinju/gdje je on radio razvozeći hranu. Po izjavi svoje žene znade, da su jednom prilikom u kuhinju došli Josipović Josip i Čorić Mićo. Poznavao je Knežević Antuna i Abaza Željka, zna da su bili u zatvoru i da su ubijeni, ali nema detaljnijih saznanja o tome. Izjavio je da je u njegovoj ulici spaljeno oko 5 do 6 hrvatskih kuća,a u ulici Đure Trninića da je uništeno 10 do 15 kuća, da je dosta kuća srušeno u Bačinu, Višnjicama i Predorama, da su hrvatske kuće opljačkane od prvih jedinica.koje su došle iz pravca Hrvatske Kostajnice, a također i od domaćih ljudi. Nadalje, on priznaje da je cijelo vrijeme od 1991. do polovice 1993, godine bio u sastavu dubičanske čete koja je brojila oko 100 ljudi. U tijeku 1993. godine četa je prešla na položaj u Višnjicu na kojem je bila za vrijeme akcije "Bljesak" a u mjesecu srpnju 1995. godine premještena je na položaj u Uštice. Na tom položaju na punktu kod željezničkog mosta za vrijeme akcije "Oluja" Hrvatska vojska im je došla iza leđa i tu je zarobljen. Navodi da je bio komandir odjeljenja ali za cijelo vrijeme boravka u jedinici nije bio na položajima sa kojih se borbeno djelovalo. Zna da je Hrvatska Dubica za vrijeme okupacije bila u području tzv. RSK i on, kao i ostali su htjeli da tako i ostane iako je prije okupacije bila na području Republike Hrvatske. Izjavio je, da je bio upoznat s pozivima nadležnih tijela Republike Hrvatske za mirnu reintegraciju okupiranih područja, ali si u tome nije mogao pomoći. Oba optuženika su tijekom i na završetku glavne rasprave izjavili da nisu počinili kazneno djelo, da se ne osjećaju krivima i pred1ožili da ih se oslobodi od optužbe. U tijeku glavne rasprave u provedenom dokaznom postupku sud je saslušao svjedoke Đukić Ivana (102), Đukić Nikolu (103), Josipović Josipa (104-106), Kučuk Slavka (115-117), Čorić Miću (117-119), Trivić Milku (129), Bunjevac Milana (130), Bunjevac Radmilu (131), Trečić Mariju (131), Matijević Marka (131-132), Abaza Nikolu (133), Tepić Snježanu (133), Krizmanić Danicu (137), Juratović Stjepana (138), Juratović Anku (139), Čorić Milana (139), Vuruna Evu (140), Kulišić Anu (141), Šprčić Antuna (141), Šnjarić Marina (149-150), Anić Nikicu (151), Ribarić Nikolu (151), Ordanić Matiju (161), Krnić Milana (162), Šestić

Tomu (163), Stanišek Velislava (165-166), Poljak Marka (179), Perković Ivana (181182), Unčanin Mirka (182), Karagić Miška (183), Redžić Osmana (184), Šabalj Nikolu (208), Stanković Mariju (208), Ercegovac Milana (208-209), Kesić Anu saslušana izvan glavne rasprave (list 217) čiji je iskaz pročitan na glavnoj raspravi, Josipović Josipa i Čorić Miće - ponovno saslušanje (218-219), Juratović Ivana (219), Matijević Draginju (219), Gajić Đurđicu (220) i Sever Iliju (222-223); obavio očevid 28. 2. 1996. godine u Hrvatskoj Dubici, Bačinu i Predorama te zapisnik o tom očevidu (191-195) pročitan je na glavnoj raspravi od 12. ožujka 1996. godine (209), pročitan je popis poginulih odnosno ubijenih i nestalih osoba (202-206); izvršen je uvid u dokumentaciju očevida (fotoelaborate broj 511-10-82-99/96, broj 511-10-8232/96. (3 fotoelaborata pod ovih brojem),a koji se odnose na snimanje i fotografiranje kuća i gospodarskih zgrada oba optuženika i na snimanje porušenih kuća i drugih objekata u Hrvatskoj Dubici i Bačinu; pročitan je članak "Jedan dan uz granicu" u informativnom listu "Graničar" od 7.2.1995. godine koji je bio informativni list 26.pješadijske brigade srpske vojske Krajine (221) - priložen spisu. Na temelju provedenih dokaza i ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima sud je utvrdio da su I-opt. Milenko Janjetović i II-opt. Jovan Jerinić počinili kazneno djelo koje im. se stavlja na teret,a činjenično je opisano u izreci ove presude. Njima se stavlja na teret da su postali pripadnici skupine organizirane za vršenje kaznenih djela ratnih zločina, tj. stavlja im se na teret djelo iz članka 123. stavak 2. OKZRH. Biće ovog kaznenog djela ostvaruje se samim postajanjem pripadnikom skupine organizirane za vršenje kaznenih djela. Oba optuženika su postala pripadnicima takve skupine u tijeku mjeseca srpnja i kolovoza 1991. godine u neodređeno vrijeme. Naime, opće je poznata činjenica, da se srpsko pučanstvo nakon demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj na velikom području, diglo na oružanu pobunu, koja je zahvatila i područje Banovine od Hrvatske Kostajnice, Hrvatske Dubice, Dvora, pa sve do Siska. U Hrvatskoj Dubici srpsko pučanstvo se počelo okupljati i stvarati grupe, naoružavati se tijekom 7. i 8. mjeseca 1991. godine. Tijekom 8. mjeseca 1991.godine najveći dio srpskog pučanstva je napustio Hrvatsku Dubicu i otišao u Bosansku Dubicu ili se povukao u brda. Već tijekom toga mjeseca,a naročito krajem mjeseca počeli su napadi od strane pobunjenih srba,a uz pomoć Jugoslavenske armije na hrvatsku Dubicu kao i na druga područja. Zapravo, bio je razrađen scenarij za napade na Hrvatska naselja. Srpsko pučanstvo je raznim organiziranim akcijama,a najčešće postavljanjem eksplozivnih naprava i barikada stvaralo dojam ugroženosti i opravdanosti njihovog napuštanja naselja, a nakon toga uslijedili su napadi organiziranih i naoružanih srpskih pobunjenika. Ovaj scenarij se odigravao u svim područjima gdje je došlo do pobune, pa tako i u Hrvatskoj Dubici. Sami optuženici u svojim izjavama ukazuju na ovakav scenarij. Izjavili su da su u početku mjeseca rujna otišli u Bosansku Dubicu, jer su se bojali ostati u Hrvatskoj Dubici, iako ih nitko nije ugrožavao. Doduše, svoj odlazak nastoje opravdati poslovima u svezi školovanja svoje djece. Međutim, ocjenjujući ove tvrdnje u povezanosti sa svim zbivanjima koja su uslijedila, njihova obrana u ovom dijelu ne može se prihvatiti, jer nije uvjerljiva. Naprotiv, spomenuti odlazak optuženika iz Hrvatske Dubice početkom mjeseca rujna 1991. godine u povezanosti sa svim zbivanjima koja su se dogodila prije toga, a naročito poslije toga, nedvojbeno ukazuje na činjenicu da su optuženici bili u sastavu organizirane skupine srpskih pobunjenika, čiji je zadatak bio protjerivanje hrvatskog življa iz Hrvatske Dubice i njegovo uništenje kao i uništenje svih materijalnih i duhovnih sadržaja hrvatskog bića. Činjenicu pripadanja oba optuženika inkriminiranoj skupini sud je utvrdio, osim ocjene navoda njihove obrane, i na temelju iskaza brojnih svjedoka. o organiziranju, okupljanju, stvaranju grupa i naoružavanju

najvećeg dijela srpskog pućanstva u Hrvatskoj Dubici iskaze su dali svjedoci Dukić Ivan (102), Dukić Nikola (103), Kučuk Slavko (115), Čorić Mićo (117), Juratović Stjepan (138-139), Čorić Milan (139-140), Šnjarić Marin (150), Anić Nikica (151), Krnić Milan (162), Šestić Tomo (163-164), Stanišek Velislav (165-166), Poljak Marko (179), Pekrović Ivan (181), Mihaljević Ivan (182-183), Ercegovac Milan (208208), Sever Ilija (222). Svi ovi svjedoci su vidjeli pojedine faze organiziranja i naoružavanja pobunjenog srpskog stanovništva, s time da su neki od njih u tim aktivnostima i organiziranju vidjeli i optuženike. Na njih se posebno odnosi iskaz svjedoka Stanišek Velislava (166). Ovaj je svjedok izjavio da je krajem 6. ili početkom 7. mjeseca 1991. godine prolazio - vozio se automobilom kroz dubička brda i u jednom dvorištu je vidio skupinu oko 50 ljudi. Neki od njih su bili u uniformama i naoružani. U toj skupini vidio je Jerinić Jovu koji je u civilnom odijelu stajao kraj svog kombija,a imao je pušku. U istoj skupini, nešto dalje od Jerinića, vidio je Janjetović Milenka u vojničkim SNB hlačama i košulji,a imao je automat sa dobošem. Optuženike je u sastavu skupine u 8. mjesecu 1991.godine i svjedok Dukić Milan (102).Glede organiziranja Srba važan je iskaz svjedoka Kučuk Slavka (110). On je kao stanovnik Hrvatske Dubice srpske nacionalnosti upozoravao i opominjao svoje sugrađane srpske nacionalnosti koji su izazivali ekstremni pristup glede svoga položaja. Sam se začudio, kako je organiziranost srpskog pučanstva za kratko vrijeme uzela veliki zamah. Poznato mu je/da se tijekom ljeta, a naročito u 8.mjesecu 1991. godine srpsko pučanstvo naoružavalo i oblačilo u uniforme, da je održavalo straže u predjelu dubičkih brda gdje su uglavnom živjeli Srbi. On je također 20.10.1991. godine odveden u Vatrogasni dom u koji je dovedeno oko 50 Hrvata starije životne dobi. Njega je iz doma izbavio Janjetović Milenko koji je bio u vojničkoj uniformi. Navodi obrane I i II-optuženika potvrđuju činjenicu da je u Hrvatskoj Dubici organizirana skupina pobunjenih Srba radi vršenja kaznenih djela, čak i prije 8. mjeseca 1991. godine (99. st. 6.). Na čelu te skupine bio je Radunović Stevo,a on je bio i zapovjednik postrojbe nakon mobilizacije, navodno poslije 13. 10.1991. godine, u čijem sastavu su se nalazila oba optuženika. I-opt. Janjetović Milenko u obrani je dao izjavu da je Radunović Stevo bio naizmjenično i u milicijskoj i u vojnoj postrojbi. Neuvjerljiva je i neprihvatljiva tvrdnja I-opt. Janjetović Milenka da je mobilizacija izvršena 13.10.1991. godine. To zato što iz mnogih provedenih dokaza očigledno proizlazi, da su napadi počeli već u tijeku 8. mjeseca 1991. godine,a činjenica je da je 25. 8. 1991. godine minobacačkom vatrom napadnuto selo Bačin o čemu svjedoći Stanišek Velislav (166), koji je prilikom tog napada ranjen i zadobio teške tjelesne povrede. Isto tako, ne može se prihvatiti stvarna podjela između vojne i policijske postrojbe, jer ako su i bile formalno posebno ustrojene, one su stvarno bile sastavni dio skupine u širem smislu riječi kao nelegalna oružana snaga pobunjenih Srba, kao jedinstven instrument za stvaranje, proširenje i očuvanje paradržave RSK, s krajnjim ciljem pripojenja matici Srbiji i stvaranja Velike Srbije. Da se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenoj skupini pobunjenih i naoružanih Srba, proizlazi, iz sada, opće poznate činjenice,da su sve postojeće skupine bez obzira na naziv i područje djelovanja bile pod jedinstvenom komandom čelnika tzv. SAO Krajine, a kasnije tzv. RSK u Kninu. Upravo je Radunović Stevo kao čelnik postrojbe - organizirane skupine počinio niz kaznenih djela. Mučio je i nečovječno postupao sa civilima (Josip Josipović, Čorić Mićo, Knežević Antun, Abaza Željko),a nakon toga je i ubio Knežević Antuna i Abaza Željka. Prije toga iste civile je mučio, tukao - nečovječno postupao prema njima Kovačević Momčilo, koji je bio na čelu tzv. milicije SAO Krajine. Oba ova slučaja vidio je Janjetović Milenko osobno, a potvrđuju činjenicu jedinstvenog djelovanja svih organizacijskih dijelova jedinstvene oružane snage pobunjenih Srba. Ove događaje (mučenje i nečovječno postupanje sa civilima sve do

ubojstava) potvrdili su svojim iskazima i svjedoci Josipović Josip (104) i Čorić Mićo (117-119) koji su i sami bili žrtve opisanih događanja. Njihovi potresni iskazi prikazuju jezive scene mučenja i ubijanja ljudi. Isto takvo svojstvo ima i iskaz svjedoka Redžić Osmana (184 )kada opisuje betoniranje mosta između Hrvatske i Bosanske Dubice i zaljevanje u šalung sa betonom odnosno cement om jednog pripadnika radnog voda,koji su obavljali te poslove u vidu radne obaveze. Na temelju popisa dostavljenog od načelnika Općine Hrvatska Dubica (201-206) utvrđeno je da su, osim Knežević Antuna i Abaza Željka ubijeni i drugi civili navedeni u izreci presude. Na temelju istog dokaza,a isto tako i iskaza brojnih svjedoka utvrđeno je da je sa područja Hrvatske Dubice nestao veliki broj civila. Oni su navedeni u izreci presude, također prema popisu (201-206). Unatoč tome što je u mjesecu kolovozu, akcijom "Oluja" oslobođeno to područje, kao i velik dio teritorija Republike Hrvatske, osobe navedene kao nestale nisu se pronašle niti javile. U svezi mučenja ljudi u Hrvatskoj Dubici važan je također iskaz svjedoka Matijević Marka (131-132) koji je opisao svoj slučaj mučenja. Njega su pripadnici nelegalne skupine među kojima se je isticao Radunović Stevo, stavili lisice i tukli ga te u lisicama pustili kući. Isti dan su ponovno došli drugi pripadnici te ga tjerali ispred sebe do mosta sa još nekoliko civila (Karaić Josip, Krivajić Antun, Ribarić Nikola i Abaza Željko). Kod jedne kuće u blizini mosta morali su stajati okrenuti licem prema zidu kuće. Tu su ih vidjeli i optuženici, što su i sami naveli u svojoj obrani. Osim navedenog pripadnici skupine pobunjenih Srba iz Hrvatske Dubice počinili su napad na naselja Bačin, Hrvatsku Dubicu i Predore. Naselja Bačin i Predore su u cijelosti porušena i spaljena. Oštećeno je i spaljeno mnogo kuća u Hrvatskoj Dubici, posebno dvije katoličke kapelice i katolička crkva. Ovo je utvrđeno neposrednim očevidom suda u tim naseljima,a što je konstatirano u zapisniku o očevidu (19l-l95 ) a prikazano je u fotodokumentaciji očevida. Pripadnici iste skupine su primjenjivali kolektivno kažnjavanje i protuzakonito zatvaranje. Osim što su zatvorili već spomenute osobe - Josipović Josipa i druge, oni su nakon potpune okupacije Hrvatske Dubice 20. 10. 1991. godine pokupili u njoj preostale Hrvate, starije životne dobi, oko oko 50 do 60. Među njima je bilo i nekoliko ljudi srpske nacionalnosti koje su naknadno oslobodili. Spomenute ljude su doveli u Vatrogasni dom pod izgovorom da idu na sastanak) ali sastanka nije bilo. Preko noći su odvedeni iz Vatrogasnog doma i za njihovu pravu sudbinu se nije saznalo. Iako postoje osnove sumnje da su pogubljeni, za sada se vode kao nestale osobe. Nadalje, pripadnici skupine - oružane postrojbe pobunjenih Srba prinuđivali su na prinudni rad nesrpsko stanovništvo koje je ostalo na okupiranom području. Ustrojeni su radni vodovi od ljudi iz sela Utolice, Timaraca, Graboštana, Hrvatske Dubice i drugih mjesta. Oni su morali obavljati razne poslove,a naročito kopati rovove za potrebe pobunjeničkih postrojbi, raščišćavati teren, popravljati most kao i sudjelovati u prikupljanju pokretnina iz napuštenih kuća prognanih Hrvata. U tome su sudjelovali i svjedoci Juratović Stjepan (138-139), Redžić Osman (184-185), a isto tako i grupa zarobljenika u kojoj su bili Josipović Josip i drugi. Prigodom odlaska Hrvata u progonstvo oni su svu svoju imovinu ostavili u svojim kućama i gospodarstvima. Sva ta imovina (kućanski aparati, namještaj, poljoprivredni strojevi, stoka i dr.) je opljačkana i razgrabljena od pripadnika organiziranih srpskih pobunjenika. Ove činjenice navode i optuženici u svojim obranama}a posvjedočili su tu činjenicu u svojim iskazima brojni

svjedoci,a posebno su glede toga detaljni iskazi svjedoka Josipović Josipa i Čorić Miće. Pored navedenog, sa svih stambenih i gospodarskih objekata skinuta su krovišta što je dovelo do njihovog potpunog propadanja. Ovo je u svojoj obrani naveo I-opt. Janjetović Milenko)a ta činjenica je utvrđena obavljenim očevidom što je navedeno u zapisniku kao i fotodokumentacija. Sve navedene posljedice: napad na naselja, ubijanje civila, mučenje i nečovječno postupanje, protuzakonito kažnjavanje i zatvaranje, prisiljavanje na prinudni rad, pljačkanja imovine, uništavanje stambenih,gospodarskih i vjerskih objekata, nisu i ne mogu biti rezultat spontanog djelovanja pojedinaca, već samo rezultat dobro organizirane skupine i njezinog djelovanja. Sva navedena i utvrđena postupanja su protivna odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata i dopunskog protoka Ženevskim konvencijama koje su navedene u izreci presude. Odredbama ovih međunarodnih pravnih akata zabranjena su nasilja protiv života i tijela, osobito ubojstva, okrutna postupanja i mučenja, svaka fizička i psihička prisila, mjere zastrašivanja i pljačka (čl.3.,l3.31. do 33. Ženevske konvencije). Zabranjeni su napadi na civilno stanovništvo, napadi nasumce. Posebno je propisana zaštita civilnih objekata, povijesnih spomenika i mjesta bogoslužja (čl.51. do 53. Dopunskog protokola Ženevske konvencije). Na temelju naprijed navedenog nedvojbeno je utvrđeno da su I-opt. Milenko Janjetović i II-opt. Jovan Jerinić bili pripadnici skupine organizirane za vršenje najtežih kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i da su počinjena mnogobrojna kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Činjenica da je I-opt. Milenko Janjetović u paravojnoj skupini napredovao do starješine jedinice, što je utvrđeno uvidom u informativni list "Graničar" od 7.2.1995. godine (221), a II-opt. Jovan Jerinić do komandira odjeljenja ukazuje na njihov položaj i zasluge postignute djelovanjem u skupini kojoj su pripadali. Ista činjenica, kao i činjenica da su u akciji "Oluja" zarobljeni na prvoj borbenoj crti ukazuju da su bili dosljedni i odlučni da ostvare postavljeni cilj tj. stvaranje paradržave na teritoriju Republike Hrvatske, bez obzira koja bi cijena za to bila potrebna, kako u ljudskim žrtvama tako i u uništenju materijalnog bogatstva hrvatskog pučanstva na tim područjima. Zbog navedenog sud ih je proglasio krivima i osudio izrekavši im kazne zatvora kako je navedeno u izreci presude. Kazne su određene u skladu s člankom 123. stavak 2. OKZRH. Naime, za predmetno djelo predviđena je kazna zatvora najmanje jednu godinu, što znači da se može izreći u trajanju do 15 godina. Prilikom odmjeravanja kazne sud je uzeo u obzir sve utvrđene činjenice, naročito karakter skupine, čiji su pripadnici bili i optuženici, cilj te skupine i mnogobrojna djela koja je ta skupina počinila, tj. posljedice sveukupnog djelovanja. Glede I-opt. Janjetović Milenka sud je uzeo u obzir njegov posljednji položaj u organizacijskoj strukturi skupine (starješina jedinice) u odnosu na II-opt. Jovana Jerinić koji je bio komandir odjeljenja. Zato je sud I-opt. Milenku Janjetović izrekao težu kaznu od kazne izrečene Jovanu Jerinić. Naime, navedene funkcije odnosno njihov položaj ukazuje i na njihov značaj i položaj u inkriminiranoj skupini. Sud smatra da su izrečene kazne primjerene težini počinjenog kaznenog djela. Nije utvrdio olakšavajuće okolnosti za optuženike. Činjenica, što je Milenko Janjetović pomogao Kućuk Slavku da se spasi iz zatvora - Vatrogasnog doma, i što je na neki način pomagao za vrijeme privremene okupacije dvije hrvatske obitelji (Juratović (138-139) i Trečić (131) s kojima je prije rata bio u dobrim odnosima i u odnosima međusobne suradnje te pomaganja, ne može se uzeti kao olakšavajuća okolnost. Ovo tim više što članovi navedenih obitelji kroz vrijeme privremene okupacije nisu bili slobodni ljudi, nisu se smjeli kretati niti izlaziti iz svojih dvorišta.

Juratović Stjepan čak je bio i u sastavu voda za prinudni rad. Budući da je na glavnoj raspravi izmijenjen činjenični opis optužnice i pravna kvalifikacija djela sud je uzeo stav, da za utvrđenje kaznenog djela koje se optuženima stavlja na teret nije potrebno davati analizu i ocjenu iskaza svjedoka koji su o nekim činjenicama tijekom glavne rasprave dali suprotne iskaze, jer utvrđenje tih činjenica nije pravno relevantno za predmetno kazneno djelo. Vrijeme od 04.kolovoza 1995. pa nadalje provedeno u pritvoru pritvorenicima se uračunava u izrečenu kaznu zatvora u smislu odredbe članka 45. stavak 1. OKZRH. Troškovi kaznenog postupka iznose 8.193,00 kn a odnose se na troškove svjedoka, očevida i nagrade branitelja postavljenog po službenoj dužnosti. O troškovima kaznenog postupka odlučeno je u smislu čl. 90. st. 1. i 3. ZKP-a. Paušalni iznos određen je za svakog optuženika posebno u jednakom iznosu od 5.000,00 kn. Iznos je određen prema složenosti, težini i trajanju kaznenog postupka. Na temelju svega naprijed izloženog odlučeno je kao u izreci. U Sisku, dne 16.travnja 1996.

ZAPISNIČAR VIJEĆA Nataša Galinić, v.r. v.r.

PREDSJEDNIK Josip Budinski,

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Hrvatske.

Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike

SI - 0044 K –28/95-

REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Mlinarić, predsjednika vijeća, Zdenka Gajšek, člana vijeća, sudaca porotnika Đure Sertić, Ivana Blažinić, Ante Jukić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv I-opt. Lalić Milana i II-opL. Ćelap Dušana, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, Zakon dana 16.travnja 1996. godine, u prisutnosti I i II-optuženika, zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Sisak Ivana Petrkač i branitelja optuženih Danila Skrbinc i Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane javne i glavne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU

I-optuženi MILAN LALIĆ, sin Milana i Milke, rođene Lalić, rođen 25.12. 1956. godine u Maloj Vranovni, Općina TOpUSKO, s prebivalištem u M. Vranovini kbr. 11, Srbin, rastavljen, otac jednog djeteta, sa završenom OŠ II-optuženi DUSAN ĆELAP, sin Mile i Bogdanke rođene Mamuzić, rođen 01. lipnja 1947. godine u Maloj Vranovini, sa prebivalištem u ;Maloj Vranovini 38, Srbin, udovac, otac dvoje djece, sa završenom OŠ, krivi

su

što su: u tijeku mjeseca rujna 1991. godine u Maloj Vranovini, nakon što se osnovala paravojna skupina zv. samostalni vod Mala Vranovina sa ciljem da u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske djeluju ne samo na rušenju legalno izabrane vlasti U Republici Hrvatskoj već da djeluj i protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, pristupili toj skupini koja je u više navrata iz raznog vatrenog oružja vatreno djelovala po Hrvatskom selu, pa kada su stanovnici hrvatske nacionalnosti izbjegli i napustili Hrvatsko selo, ušli sa skupinom u Hrvatsko selo, a potom je ta skupina pljačkala imovinu mještana Hrvatskog sela, vatrenim djelovanjem i paljenjem razarala kuće, gospodarske objekte i drugo, te je time i na takav način gotovo u cijelosti uništila Hrvatsko selo, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske postali pripadnici skupine za vršenje kaznenog djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - organiziranje grupe i poticanje na počinjenje genocida i ratnog zločina iz čl. 123. st. 2. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJU

Prvo optuženi MILAN LALIĆ NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 2 (DVIJE) GODINE, a II-optuženi DUSAN ĆELAP na KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE i 6 (ŠEST) MJESECI. Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH I- optuženom Milanu Lalić uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru počam od časa lišenja slobode 14.kolovoza 1995. godine, a II-optuženom Dušanu Ćelap od 25. kolovoza 1995. godine, pa nadalje. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. i svezi čl. 87. st. 1. i 2. toč. 1. – 7. ZKP-a, optuženici su dužni solidarno platiti troškove kaznenog postupka prema troškovniku, svaki u iznos od 2.937,18 kn i platiti svaki paušalni iznos od 1.000,00 kn. Obrazloženje Optužnicom ŽDO-a Sisak, br. KT-37/95 od 12. rujna 1995. godine KT-39/95 od 21. rujna 1995. godine izmijenjenoj na glavnoj raspravi od 16.travnja 1996. godine stavljeno je I i II-optuženicima na teret izvrsenje kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. OKZRH, kako je to opisano u izreci presude. Tijekom postupka doneseno je rješenje o jedinstvenom postupku za oba optuženika (K-28/95 i K-29/95 sada sve pod brojem K-28/95). Prvo optuženik u svojoj obrani navodi da se odazvao pozivu bivše JNA i pristupio u oružane formacije tzv. "SAO Krajine". Tada je zadužio pušku zv. "papovka" i raspoređen je u tzv. "Samostalni vod Mala Vranovina". Već tada su dobili nalog od zapovjednika Miljević Zorana da vrše vatreno djelovanje iz pješadijskog naoružanja po Hrvatskom selu, što je on sa ostalima i činio. Brdo sa kojeg su pucali pružalo je dobar vidik, pa kad je negdje polovinom rujna 1991. godine u Hrvatsko selo ušla "srpska vojska" iz pravca Vrginmosta i selo je počelo gorjeti i oni su dobili naredbu od Miljevića da se spuste u selo, koje je bilo prazno. Dat im je nalog da pale hrvatske kuće, posebno poticane od Milana Sokolovića zv. "Brico" i nekog "Tobe" koji su se u tome isticali. Upravo na prigovor zv. 'Tobe" da štiti hrvatske kuće zapalio je jedan štagalj, vlasništvo Sonički Mile. Tada je zapaljeno čitavo selo, nije vidio da bi netko pljačkao. Nakon navedenih događaja pripadnici formacija tzv. SAO Krajine povremeno su ulazile i pljačkale iz Hrvatskog sela što je ostalo. Samostalni vod "Mala Vranovina" imala je 18 ljudi sa pješadijskim naoružanjem, jednim minobacačem i mitraljezima. Pripadnici su bili bez nadzora i nedisciplinirani. Poslije 1992. godine nije bio u samostalnom vodu već u drugim formacijama tzv. SAO Krajine te između ostalog ratovao i u Bosni. U samoj akciji ''0luja" pokušao je izbjeći u Bosnu, u civilnom odijelu pred hrvatskom vojskom, ali je zarobljen. Tijekom postupka dopunio je i izmijenio navode iz obrane te porekao da bi zapalio štagalj Mile Sonički i da bi pripadnici "Samostalnog voda Mala Vranovina" dobili nalog za paljenje Hrvatskog sela već da su to činili ljudi iz tzv. ''Topuske čete". Nadalje, da je u Hrvatsko selo išao sa Ćelap Dušanom, sa kojim je i zarobljen u konvoju od strane hrvatske vojske. Drugo optuženi Dušan Ćelap navodi da se na poziv bivše JNA pridružio paravojnim formacijama tzv. "SAO Krajine" - "Samostalnom vodu "Mala Vranovina". Zadužen je puškom zv. "papovka". Već 1991. godine dobili su nalog od Miljević Zorana da pucaju po Hrvatskom selu, što on osobno, nije činio. Nisu imali

nikakove uniforme, bilo ih je 18 u vodu u kojem je bio do dolaska UNPROFOR-a 1992. godine. Tada je došla "milicija tzv. SAO Krajine'' i preuzela čuvanje sela. On je tada predao pušku. U Hrvatskom selu je bio prilikom napada, ali nije sudjelovao u rušenju, paljenju i pljačkanju hrvatskih kuća. To su činile "posebne srpske brigade'' došle iz pravca Banije. Tijekom postupka je dodao, u dopuni obrane, da je sudjelovao u čuvanju sela Mala Vranovina kad su dvije žene iz sela smrtno stradale. U vrijeme Kad je počelo gorjeti Hrv. selo dobili su nalog da uđu u Hrvatsko selo i da spase stoku i imovinu. Hrvatskog življa tada u selu više nije bilo. Tom prilikom su neki "Sokolović i Toba" palili kuće. Oni i ostali pripadnici koje je spomenuo te spašene stvari i stoku su odvezli. On i Lalić Milan sa kim je inače bio u Hrvatskom selu ni su ništa palili niti uzimali. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u vojnu knjižicu Lalić Milana, bivbe JNA (str. 16), saslušao Žuna Milana (str. 30 i 87), Milana SoničKi (str. 69), Miljević Peru (str. 69), Maricu Miljević (str. 85), Miljević Stanu (str. 86), Kireta Vladu (str. 86), Branka Toljana (str. 86), izvršio uvid u fotoelaborat sa prilogom, skicu Ioptuženog Lalić Milana te razmotrio obrane optuženika Lalić Milana (str. 26 i 40 spisa K-28/95) i opt. Čelap Dušana (str. 7 i 34 spisa K-29/95). Takav zaključak u odnosu na mjesto i vrijeme slijedi i iz iskaza samih optuženika, svjedoka Miljević Pere, Marice Miljević i Stane Miljević, te fotoelaborata. Nije dvojbeno da su optuženici postali pripadnici paravojnih formacija tzv. SAO Krajine - "Samostalnog voda Mala Vranovina". Navedeno isti ne osporavaju a potvrđuje i svjedok Miljević Pero, a indirektno i Stana Miljević i Marica Miljević, navodeći da su svi mlađi ljudi uzeli oružje. Nadalje, da su po nalogu pucali kao učesnici po Hrvatskom selu i ušli u Hrvatsko selo. Optuženici to također ne osporavaju, međutim, tvrde da nisu sudjelovali u paljenju i rušenju te pljačkanju imovine, već da su je spašavali, a da su to činile formacije tzv. "Topuske čete". To je potvrdio i svjedok Miljević Pero, inače i sam pripadnik tzv. "Samostalnog voda Mala Vranovina", navodeći da su oni učestvovali samo u "3. akciji čišćenja" tj. provjeri da li u selu ima zaostalih pripadnika hrvatske vojske i policije. Da je tada izvršen ratni zločin protiv nenaoružanog civilnog stanovništva koje je prisiljeno oružanim akcijama protiv njih da napusti svoje domove, a zatim nakon takovog prisilnog napuštanja uništena im je i opljačkana i prisvojena njihova imovina u cijelosti i ista se ne da pravdati nikakovim vojnim potrebama nedvojbeno proizlazi iz fotoelaborata te iskaza samih optuženika a i iskazima ostalih svjedoka. Iako svi svjedoci decidirane ne upućuju na optuženike kao počinitelje tog djela, nije dvojbeno da su oni tamo bili, da je Hrvatsko selo uništeno i da s obzirom na nemogućnost potpunog utvrđenja činjeničnog stanja takvo sto čine "drugi". Doduše u svojoj obrani I-optuženik je u početku priznao da je zapalio štagalj Sonički Mile te o tome sačinio i skicu, međutim, kasnije je to porekao. Svjedoci Kireta Vlado i To1jan Branko iako nemaju neposrednog saznanja u vrijeme ulaska paravojnih formacija u Hrvatsko selo, navode da je Hrvatska policija pokušavala zaštiti nenaoružana sela sa hrvatskim življem, kao što je bilo Hrvatsko selo, međutim, da na tom području u ondašnjim uvjetima nije bilo moguće zbog slabog naoružanja i u tome premoćne "para vojske" potpomognute bivšom JNA. S obzirom na složenost i nemogućnost utvrđenja potpunog činjeničnog stanja sud je međusobnim povezivanjem utvrđenog u cijelinu dostatnog razjasnio potrebne dokaze za utvrdjivanje odgovornosti optužnika za djelo koje im se stavlja na teret.

Naime, optuženici su nedvojbeno postali članovi nelegalne paravojne formacije tzv. - "Samostalni vod Mala Vranoina '', koji je faktično skupina radi vršenja djela protiv civilnog stanovništva. Radilo se o nediscipliniranoj i neorganiziranoj skupini po iskazu samog I -optuženika sa četničkim obilježjima na sebi i šaroliko obučeni, što je vidljivo na slikama pojedinih članova tzv. "Samostalnog voda ''Mala Vranovina". Cilj djelovanja takove formacije unaprijed određen po vrsti je bio istjerivanje hrvatskog civilnog življa, te otuđenje i uništenje njihove imovine, te okupacija sa ocjepljenjem tog dijela Republike Hrvatske uz pomoći bivše JNA (kao notorne činejnice). U tom svojstvu njihove radnje bile su upravljene protiv osnovnih prava građana (civila) njihova tjelesnog integriteta i imovine, što je inače nedvojbeno dokazano na primjeru Hrvatskog sela. Kod toga je svakako važno da djelovanje te formacije na pomenuti način u Hrvatskom selu nije imalo nikakovog vojnog opravdanja. Tako da se ovo djelo u kontekstu iznesenog posredno temelji i na povredi konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata a ukorporirane u naše zakonodavstvo. Kako je došlo do uništenja Hrvatskog sela nakon napada na Hrvatsko selo gdje nije bio pružan otpor u čemu je sudjelovala skupina u kojoj su bili optuženici, budući nema dokaza da bi oni činili pojedinačno takove radnje u velikim razmjerima (osim povućenog priznanja I-optuženika), očito je da su optuženici postali pripadnici te skupine, upravo za vršenje radnji koje su već opisane. Uzroci pristupanja optuženika tim "formacijama" valja pripisati njihovoj instrumentalizaciji u sferi njihove intelektualne domene, ne samo zbog nastupjelih demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj, već i stavljanjem u funkciju suprotstavljanja tim promjenama da bi se omogućilo bezvlašće na okupiranom području sa ciljem ocjepljenja dijela teritorija RH i stvaranjem tzv. "Velike Srbije" i u datim okolnostima radi činjenja opisanih radnji protiv civilnog stanovništva. U takovim okolnostima njihovo pristupanje i djelovanje u okviru te skupine svedeno je na najniže pobude i zločine protiv golorukog stanovništva, koje nije dalo povoda za takovo postupanje. U konkretnom slučaju poduzimajući radnje tipične za ovo kazneno djelo postajući pripadnicima takove skupine optuženici su postupili sa direktnim umišljajem, pri čemu nije bitno da li su bili svjesni da time krše odredbe međunarodnog prava. Bitno je da su imali saznanje o kakovoj se skupini radi i da su htjeli to činiti, jer bi se u suprotnom tome suprostavili ili izbjegli, odnosno eventualno sudjelovali samo u aktivnostima čuvanja svog sela. Sami optuženici su svoju odgovornost nastojali izbjeći bijegom iz Republike Hrvatske u čemu su spriječeni, zarobljavanjem po vojsci Republike Hrvatske, a tijekom postupka su nastojali svoju odgovornost umanjiti, navodeći da su to činili ''drugi''. Iz svega navedenog sud nalazi da je kvalifikacija u skladu sa optuženjem, pa je optuženike za inkriminirano djelo proglasio krivim po č1. 123. st. 2. OKZRH i osudio I-optuženika Lalić Milana na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, a II optuženika Dušana Ćelap na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, smatrajući da će se takovom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja. Prilikom donošenja odluke o kazni sud je respektirao odredbe o odmjeravanju kazne, posebno težinu izvršenog djela i u okviru djela učešće i doprinos svakog optuženika pojedinačno. Olakotnih okolnosti sud nije našao s time, da II-opt. Dušan Ćelap poslije 1992. godine prestao biti pripadnik paravojnih formacija. Od otegotnih okolnosti osim dijelom za I-optuženika (zbog njegova učešća i praktičnog

potvrđenja pristupanja skupini) osim pobuda iz kojih je djelo učinjeno sud nije našao. Vrijeme provedeno u pritvoru optuženima je uračunato u kaznu. Odluka o trošku temelji se na čl. 90. st. 1. a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. - 7. ZKP-a odnosi se na troškove postupka prema troškovniku (svjedoka, branitelja po službenoj dužnosti) te troškova paušalnog iznosa, primjereno složenosti i težini postupka te imovinskim prilikama optuženika.

U Sisku, dne 16.travnja 1996. godine ZAPISNIČAR Nataša Galinić v.r.

PREDSJEDNIK VIJEĆA Željko Mlinarić v.r.

POUKA O PRAVNIM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. suda.

Žalba se podnosi Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, a putem ovoga

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 3. JUGOSLAV VIDIĆ, rođen 16.02.1968. god, s tadašnjim prebivalištem u Benkovačkom selu b.b., općina Benkovac MJESTO POČINJENJA DJELA: tvornica «Gavrilović», Petrinja VRIJEME POČINJENJA DJELA: 16. rujna 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Dana 16. rujna 1991. izvršen je napad paravojnih formacija tzv. Republike srpske krajine na grad Petrinju. Oko 12:00 sati šest oklopnih vozila ušlo je u krug tvornice «Gavrilović». Zaposlenike su istjerali u dvorište tvornice. Tada je imenovani primijetio radnika Stjepana Komesa, te mu prišao i bajunetom mu odsjekao desnu ruku iznad lakta, zbog toga što se Stjepan Komes jednom prilikom rukovao s predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom. Stjepan Komes je od zadobivenih ozljeda preminuo. Za razliku od ostalih pripadnika paravojnih formacija koji su bili maskirani, Jugoslav Vidić nije bio maskiran, te su ga svjedoci prepoznali budući da je i sam neko vrijeme radio u tvornici «Gavrilović» Ovime je imenovani počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

PODACI O ŽRTVAMA: 1. Stjepan Komes

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 3. PREDRAG ORLOVIĆ, zv. «PEĐA», sin Milana, rođen 27.03.1965. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Miloša Čavića 3 5. MILAN BEGOVIĆ, sin Mirka, rođen 01.11.1964. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, J. Vraneševića 62 6. NEDJELJKO PAŠIĆ, sin Mihajla, rođen 02.09.1962. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 72 7. PREDRAG KORIZMA, zv. «MIŠA», sin Dušana, rođen 07.09.1966. god u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 29 8. NENAD KORIZMA, sin Dušana, rođen 07.05.1970. god u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 29 9. LEONARD JANKOVIĆ, sin Jovana, rođen 03.12.1972. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 6 13. TOŠO SUNDAĆ, sin Milana, rođen 28.10.1946. god. u D. Javornju, općina Dvor, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Miloša Čavića 12 15. DRAGO KLADAR, sin Ilije, rođen 26.05.1957. god u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem Hrtićima 12A 17. DUBRAVKO KOVAČEVIĆ, sin Bože, rođen 06.06.1954. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 6 19. DRAGAN VRANEŠEVIĆ, sin Mile i Ljubice rođene Janić, rođen 18.01.1961. god. 22. ĐURO ĐURIĆ, zv. «ĐOKO», sin Damjana, rođen 20.05.1954. god u Unčanima, s tadašnjim prebivalištem u Unčanima 43 26. SLAVKO TADIĆ, sin Marka, rođen 05.12.1950. god. u Zamlaći, općina Dvor, s tadašnjim prebivalištem u Zamlaći 14 30. MIRKO TOMAŠEVIĆ, sin Nikole, rođen 06.03.1933. god. u Hrtiću, općina Dvor, s tadašnjim prebivalištem u Zamlaći 5 33. NIKOLA BORČIĆ, sin Đure, rođen 15.03.1944. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, M. Marića 8 35. GORAN BARAČ, sin Nikole, rođen 19.03.1966. god. u Sisku, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 6 36. MILE SUNDAĆ, sin Đure, rođen 30.03.1958. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u D. Javornju 37. DUŠAN BADIĆ, zv. «PICEDUJE» sin Ibrahima, rođen 29.09.1965. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, 1. maja b.b. 38. DALIBOR BOROTA, zv. «BENI» sin Zore, rođen 22.05.1970. god. u Sisku, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Trg maršala Tita 23 40. JAN JANKOVIĆ, sin Jovana, rođen 27.01.1960. god. u Rumaržovu, Češka Republika, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 6

41. NIKOLA SUNDAĆ, sin Đure, rođen 17.08.1956. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Bosanskom Novom, BiH 43. RADE TINTOR, sin Branka, rođen 15.11.1955. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, M. Marića 2 46. RADE LUKAČ, sin Mirka, rođen 17.12.1955. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, M. Marića 38 47. MATIJA CVITOJEVIĆ, sin Đure, rođen 25.06.1951. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, 1. maja 9 50. MIRKO DRAČA, sin Ljubana, rođen 14.05.1968. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Matijevićima, Maršala Tita 59 54. SIMO GAIĆ, sin Adama, rođen 12.01.1947. god. u Hrtiću, općina Dvor, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Jove Vraneševića 15 56. MILAN JOKA, sin Đure, rođen 09.10.1941. god. u Trgovima, općina Dvor, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, Bratstva i jedinstva 25 57. MUSTAFA KADUNIĆ zv. MUTA, sin Mehe, rođen 09.12.1965. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, 1. maja 17 59. SEBASTIAN SANEL, sin Mehe, rođen 18.08.1956. god. u Kozarcu, općina Prijedor, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, 1. maja 3 60. PERO KRNETA zv. «KRMAK», sin Đure, rođen 31.01.1960. god. u Bosanskom Novom, BiH, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, 1. maja 13 63. ŽELJKO ŽILIĆ zv. «ŽILJA», sin Đure, rođen 17.05.1955. god. u Draškovcu, općina Dvor, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, M. Marića 22 64. NIKOLA KRNJETA, sin Đure, rođen 22.05.1964. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Zagrebu, Gombaševa 13 67. JOVO AKIK, sin Stojana, rođen 21.01.1951. god. u Šamaričkoj Dragi, općina Dvor, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, 7. banijske udarne divizije b.b. 69. ĐORĐE BOROJEVIĆ, sin Jovana, rođen 06.03.1953. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, M. Marića 25 71. ZORAN TADIĆ, sin Đure, rođen 24.03.1967. god. u Dvoru, s tadašnjim prebivalištem u Dvoru, M. Marića 7 72. DUŠAN TOMAŠEVIĆ, sin Krste, rođen 1964. god. u Dvoru MJESTO POČINJENJA DJELA: sela: Zamlaća, Struga i Kozibrod VRIJEME POČINJENJA DJELA: 26. srpnja 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su dana 26. srpnja 1991. kao pripadnici paravojne formacije tzv. «Milicije Krajine» sudjelovali u napadu na sela Zamlaća, Struga i Kozibrod. Prilikom ulaska u kuće pljačkali su imovinu, a veći broj kuća i gospodarskih objekata su spalili ili uništili. Civilno su stanovništvo izvodili iz kuća i kao «živi štit» vodili cestom Dvor – Kostajnica». Civile su putem stalno fizički maltretirali. Dolaskom u selo Kozibrod na civile su otvorili vatru i tom prilikom je ubijen veći broj civila, a veći broj je zadobio teške tjelesne ozljede. Time su imenovani počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. PODACI O ŽRTVAMA: 2. 1. Mile Blažević 3. Pajo Žuljevac

5. Pajo Knežević 7. Mila Begić 9. Mila Pušić 11. Manda Begić 14. Pero Špančić 16. Milan Bartolović 18. Žarko Gundić 20. Goran Faljević 22. Ivica Perić 23. Mladen Halapa 24. Branko Vuk 25. Zoran Šaronja 26. Davor Vukas 28. Željko Filipović

SI-0047 K-35/94-4 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

RJEŠENJE Županijski sud u Sisku, po predsjedniku vijeća sucu Josipu Budinski, u kaznenom predmetu protiv optuženog Plavljanić Nikole, zbog kaznenog djela iz čl. 123. st. 4. OKZRH, na temelju čl. 134. ZKP-A.

Riješio je OBUSTAVLJA SE KAZNENI POSTUPAK protiv okr. PLAVLJANIĆ NIKOLE, sina Sime i majke Save rođ. 15.07.1930. godine u Komogovini br. 1, gdje je i prebivao, zbog kaznenog djela iz čl. 123. st. 4. OKZRH.

Obrazloženje Povodom optužnice Vojnog tužiteljstva u Zagrebu protiv okr. Plavljanić Nikole vodio se postupak zbog kaznenog djela iz čl. 236. j st. 1. KZRH. Vojno državno odvjetništvo u Zagrebu izmijenilo je zakonsku i pravnu kvalifikaciju djela i optužilo imenovanog za kazneno djelo iz čl. 119. OKZRH i čl. 120. st. 1. OKZRH, to jest da je poticao na počinjenje navedenih kaznenih djela i da je time počinio kazneno djelo organiziranjem grupe i na poticanje genocida i ratnih zločina iz čl. 120. st.4. OKZRH. Protiv imenovanog se vodila i istraga u predmetu ovoga suda Kio-178/94. U ovom predmetu sud je obaviješten da je okr. Nikola Plavljanić 20.rujna 1995.godine

umro u Bolnici za osobe lišene slobodne u Zagrebu ( dopis Okružnog zatvora Sisak i Bolnice za osobe lišene slobode u spisu Kio-178/94 ). Budući da je okrivljenik u tijeku krivičnog postupka umro u smislu čl. 134. ZKP-a riješeno je kao u izreci. U Sisku, dne 14.studenog 1995.godine.

PREDSJEDNIK VIJEĆA Josip Budinski, v.r.

SI-0048 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od suca Željka Barać, predsjednika vijeća, sudaca porotnika Ivana Blažinić i Ante Jukić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Slavice Režić, u krivičnom predmetu protiv optuženog Dragana Stajkov, zbog krivičnog djela iz čl. 128. OKZRH, nakon dana 28. lipnja 1996. godine, u prisutnosti Zamjenika Županijskog državnog odvjetništva Sisak, Miljenka Ugarković i branitelja optuženog Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, a u odsutnosti optuženika, održane glavne i javne rasprave objavio je

PRESUDU Opt. DRAGAN STAJKOV, sin Sime i majke Rade, rođen 13. travnja 1953. godine u Nišu, Makedonac, sa posljednjim poznatim boravištem u Sisku, Trg I. Internacionale 4a, vozač, razveden, otac 2 djece

kriv je što je:

Tijekom mjeseca srpnja, kolovoza i rujna 1991. godine u Petrinji, nakon što se priključio paravojnim formacijama tzv. „SAO Krajine“, a u cilju podrivanja i obaranje novouspostavljenog demokratskog društva u Republici Hrvatskoj, kao njezin pripadnik, u četničkom zatvoru, suprotno odrednicama Konvencije po postupanju sa ratnim zarobljenicima prilikom ispitivanja Habulin Dubravka ovoga izudarao šakama i nogama obuvenim u cipele po cijelom tijelu i na taj mu način nanio prijelom rebara, koje povrede su bile teške naravi, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim zarobljenicima, čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima, označeno u čl. 128. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 ( PET ) GODINA. Temeljem propisa čl. 90. st. 4. ZKP-a optuženik se oslobađa nadoknade troška krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a.

Obrazloženje Optužnim prijedlogom Županijskog državnog odvjetništva Sisak, oznake KT-64/93, od 12. studenog 1993. godine, stavljeno na teret Draganu Stajkov izvršenja krivičnog djela iz čl. 128. OKZRH pobliže činjenično opisanog i izrekom ove presude. Odlukom vijeća ovoga suda oznake Kv-70/1996, od 6. lipnja 1996. godine dozvoljeno je suđenje u odsutnosti optuženika. Svjedok Dubravko Habulin u cijelosti je, na detaljan i uvjerljiv način pokrijepio činjenične navode optužnog prijedloga. Branitelj je, po završetku dokaznog postupka, izjavio: „Izvedeni dokazi doista upućuju na zaključak da je optuženik postupio na način kako ga se tereti. Međutim, obrana smatra da bi sud trebao imati u vidu prilike koje su vladale u to vrijeme, koje su u bitnome uvjetovale ponašanje optuženika. Slijedom toga izbor vrste i visine krivične sankcije bi trebao biti također rukovođen navedenom okolnošću. Stoga obrana pledira na blaže kažnjavanje, jer će i takovo polučiti zakonsku svrhu kažnjavanja“. Kako se krivično djelo, o kojem je riječ može izvršiti za vrijeme rata ili oružanog sukoba za istaći je postojanje, u konkretnom slučaju, ne rata u formalnom značenju ( objavljivanje rata i dr. ), već oružanog sukoba između nacionalnih snaga unutar iste države. Svojstvo ratnog zarobljenika Dubravka Habulin, opet, nije sporno. Bio

je zapovjednik voda u času zarobljavanja, otvoreno nosio oružje i samom predajom, neovisno o razlogu, pridržavao se ratnih zakona i običaja. Dakle, i prema njemu se je, respektirajući Ženevsku konvenciju o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 1949. godine, moralo drugačije postupati, a ne na utvrđeni način i sa direktnim umišljajem, koji nije sporan slijedom opisa postupanja optuženika po oštećeniku. Sve izloženo razlogom je, slijedom u izreci citiranih propisa, optuženiku izrečene kazne u uvjerenju da će se spriječiti optuženika da počini novo krivično djelo, uz istovremeni njegov preodgoj i vršenje odgojnog utjecaja na druge da ne čine krivična djela i jačanje morala društva, te utjecaja na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana, čime će biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena čl. 31. OKZRH. Pri svemu tome sud je imao u vidu izostanak bilo koje olakotne okolnosti na strani optuženika, a znane sudu, a samo djelo zaslužuje, po ocjeni suda, maksimalno zapriječenu kaznu. Ispunjenjem uvjeta predviđenih propisom čl. 90. st. 4. ZKP-a razlogom je oslobođenja optuženika obaveze nadoknade troškova krivičnog postupka. U Sisku, dne 28. lipnja 1996. godine ZAPISNIČAR: VIJEĆA: Slavica Režić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0049 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Željka

Mlinarić, predsjednika vijeća, Zdenka Gajšek, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolilć, Ivana Kasaić, Đure Sertić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženih Nikole Begović i Vučinić Stevana, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 03. studenog 1994. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog državnog odvjetnika Ivana Petrkač i braniteljice optuženih Danice Demonja, odvjetnice iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio

PRESUDU I – optuženi NIKOLA BEGOVIĆ, zv. „Kondukter“, sin Milana i majke Kate, rođene Dragojević, rođen 05. kolovoza 1949. godine u Begovićima, SO Petrinja, RH, sa prebivalištem u D. Kukuruzarima kbr. 46, SO Kostajnica, Srbin, kondukter, oženjen, otac dvoje djece, sa završenom osmogodišnjom školom, II – optuženi STEVAN VUČINIĆ, zv. „Hans“, sin Dragana i majke Zorke, rođene Tarbuk, rođen 20.travnja 1947. godine u D. Velešnji SO Kostajnica, sa prebivalištem u D. Velešnja kbr. 117, Srbin, oženjen,otac troje djece, umirovljenik

krivi su što su: u tijeku 1991. i 1992. godine u Stublju, Graboštanima i Kostajničkom Majuru, kao pripadnici četničko-terorističkih formacija tzv. „TO-SAO Krajina“, u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, zajedno ili pojedinačno u više navrata pljačkali imovinu i ubijali mještane hrvatske nacionalnosti navedenih mjesta, pa su tako: - u noći 14/15. studenog 1991.god. između 23,00 i 01,00 sati u Stublju, došavši u kuću br. 57 vlasništvo Medić Marijana i Ane iz lakoga automatskog pješadijskog oružja neutvrđene marke i kalibra, ispalili više hitaca u pravcu Medić Marijana, Medić Ane i Letić Marije i na taj način nanijeli im više povreda po glavi i tijelu, od kojih povreda su isti na licu mjesta umrli, - dana 15. studenog 1991.godine u Stublju, u kući br. 56 vlasništvo Živković Zvonka, iz lakog automatskog pješadijskog oružja neutvrđene marke i kalibra, ispalili više hitaca u pravcu Živković Zvonka i Živković Stjepana, nanijevši im time više povreda po glavi i tijelu, od kojih povreda su Živković Zvonko i Stjepan na licu mjesta umrli.

- dana 26/27. studenog 1991. godine u Stublju, došli u kuću br. 15, vlasništvo Vujčić Petra po njihova sina Ivicu, pa kada istog nisu pronašli, iz lakog automatskog pješadijskog oružja za sada neutvrđene marke i kalibre, ispalili više hitaca u pravcu Vujčić Petra i Slavke i na taj način nanijeli više teških povreda Vujčić Petru i Slavke po glavi i tijelu, od kojih povreda je Vujčić Petar nedugo iza toga umro, a Vujčić Slavka zadobila je povrede koje su bile teške i po život opasne, ali joj je život spašen u bolnici,

I. Begović Nikola - sam - dana 05. siječnja 1992. godine oko 19,00 sati u Graboštanima, u kući br. 3, vlasništvo Karanović Stjepana, iz lakoga automatskog pješadijskog oružja za sada neutvrđene marke i kalibra, ispalio više hitaca u pravcu Karanović Stjepana i Roze, nanijevši im pri tome više teških tjelesnih povreda po glavi i tijelu, od kojih povreda su Karanović Stjepan i Roza na licu mjesta umrli,a potom i njihove štale uzeo i zadržao za sebe jednu kravu i jedno tele, - dana 14. listopada 1991. godine oko 17.00 sati u Kostajničkom Majuru, došavši u kuću br. 19, vlasništvo Švaga Ive, zatražio od njega, da mu preda traktor, pa kada Švaga Ivo nije na to pristao, iz lakog automatskog pješadijskog oružja, za sada neutvrđene marke i kalibra, ispalio više hitaca u pravcu Švaga Ive i Mateković Antuna nanijevši im time više prostrijelnih rana po glavi i tijelu od kojih povreda su Švaga Ivo i Mateković Antun na licu mjesta umrli, - dana 15. listopada 1991.god. u Kostajničkom Majuru, iz lakog automatskog pješadijskog oružja za sada neutvrđene marke i kalibra, ispalio više hitaca u pravcu Švaga Nikole, nanijevši mu pri tome više teških tjelesnih povreda, od kojih povreda je Švaga Nikola na licu mjesta umro, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo ubijali i pljačkali imovinu, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

OSUĐUJU I.– optuženi NIKOLA BEGOVIĆ i II. – optuženi STEVAN VUČINIĆ, SVAKI NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 ( DVADESET ) GODINA. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1.-8. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak kaznenog postupka u iznosu od 1.901,00 kn i svaki od njih platiti paušalni iznos od 1.000,00 kn.

Obrazloženje

Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva Sisak od 10. ožujka 1994. godine broj KT-28/93 optuženicima Nikoli Begović i Stevanu Vučinić stavljeno je na teret izvršenje kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Optuženicima je zbog nemogućnosti osiguranja njihove prisutnosti glavnoj raspravi suđenje održano u odsutnosti ( pravomoćno rješenje KV-35/94 od 11. svibnja 1994. godine ). Rezime obrane svodi se na nedostatak dokaza da su I. – i II. – optuženici počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret. Sud je u tijeku postupka razmotrio dokumentaciju i fotoelaborat priloženi u spisu, a koja je rađena pod tzv. organima „SAO Krajine“, saslušao svjedoke Slavku Vujčić ( str. 63. i 126 ), Ivan Vujčić ( str. 65. i 127 ), Juricu Dupić ( str. 67. i 127. ), Stjepana Solomon ( str. 83. i 128 ), Miru Sović ( str. 101. i 130. ), Milana Sović ( str. 98 i 130 ), Stjepan Sović ( 102. i 128. ), Mijo Mihaljević ( str. 103. i 128. ), Antun Bašić ( str. 68. i 129. ), Ivo Sović ( str. 87, 100. i 130 ), Miroslav Veselek ( str. 93. i 134. ), Milka Sović ( str. 99 i 130. ), Jagodić Marija ( str. 140-142 ), Ljeskarac Josip ( str. 144 ), Medić Manda ( str. 143 ), Ankica Brnad (str. 135 ) te otpusna pisma za Vujčić Slavku ( str. 61/71. ) Analizirajući rezultate provedenog postupka pomenute optužnice provedene pred ovim sudom zaključak je suda da su optuženici postupili na način kako ih tereti optužnica. Takav zaključak, u odnosu na mjesto i vrijeme počinjenja djela, slijedi iz iskaza svjedoka i to za smrt Medić Marijana i Ane te Letić Marije dana 14/15 studenog 1991. godine u Stublju po Ankici Brnad i Medić Mandi, za smrt Živković Zvonka i Stjepana dana 15. studenog 1991. godine u Stublju po Ankici Brnad, uz to postoji i fotoelaborat o njihovoj smrti tzv. vlasti „SAO Krajina“. Nadalje, za smrt Vujčić Petra i teško ranjavanje Vujčić Slavke dana 26/27. studeni 1991.god. u Stublju po iskazima Slavke Vujčić i Ivana Vujčić kao i medicinske dokumentacije za Slavku Vujčić. Zatim za smrt Karanović Stjepana i Roze dana 05. siječnja 1992. godine u Graboštanima po svjedocima Antunu Basarić, a za smrt Švaga Ive i Mateković Antuna dana 14. listopada 1991. godine u Kostajničkom Majuru po Miji Mihaljević, Antunu Basarić i Jagodić Mariji, te za smrt Švaga Nikole dana 15. listopada 1991.godine u Kostajničkom Majuru po Miji Mihaljević, Josipu Ljeskarcu i Stjepanu Solomunu. I ostali svjedoci saslušani u tijeku postupka to potvrđuju na posredan način, to jest, da su to čuli. Zaključak o smrti spomenutih osoba i načinu izvršenja je utvrđen okolnosno iskazima svjedoka kako slijedi: Za smrt Medić Marijana, Medić Ane, Letić Marije, pojašnjenja je dala Medić Manda kao svoje saznanje od Živković Dragice, prisutne na licu mjesta cijelom zbivanju. Isti svjedok to jest Živković Dragicu se nije moglo saslušati jer je nepoznatog boravišta, pa je sud koristio posredno saznanje. To se odnosi i na smrt

Živković Zvonka i Živković Stjepana, a podkrepljeno je i fotoelaboratom tzv. „SAO Krajine“. Na uvjerljiv i nedvojben način utvrđena je smrt Vujčić Petra i način izvršenja te teško ranjavanje Vujčić Slavke, iskazima same Vujčić Slavke i Vujčić Ivice neposrednih očevidaca. O navedenom postoji medicinska dokumentacija za Vujčić Slavku koja je preživjela slučajno. Kada analiziramo smrt Švaga Ive i Mateković Antuna ( zv. „Tunja“ ) i Švaga Dragice ( inače neobuhvaćene optužnicom ) iz iskaza Ljeskarac Josipa nedvojbeno proizlazi da se Vučinić Stevan „zv. Hans“ toga dana uputio u pravcu kuća pomenutih osoba i od tuda se kasnije čula pucnjava a tamo je bio i kamion „TAM“ ( kojim je upravljao Begović Nikola ). Sutradan su spomenuti oštećenici nađeni mrtvi o čemu mu je pričala Solomun Francika kao saznanje Švaga Nikole o čemu je on govorio i prijavio zločin tzv. vlastima „SAO Krajina“ a nakon čega je i sam ubijen. Da je to učinjeno po okrivljenicima potvrdio je i Mihaljević Mijo, budući je to saznao neposredno od pok. Švaga Nikole. O ponašanju okrivljenika u svezi Švaga Ive, Mateković Antuna i Švaga Nikole indirektno je iznijela Jagodić Marija kao saznanje od Mateković Marije koja je u međuvremenu umrla. S obzirom da je Švaga Nikola prijavio zločine vlastima tzv. „SAO Krajine“ identificirao se je kao očevidac te je potom i on ubijen izvjesno od onih koji su počinili prethodne zločine. Smrt Karanović Stjepana i Roze je pojasnio svjedok Bašić Antun navodeći da se kamiončić „TAM“ vlasništvo Begović Nikole nalazio u dvorištu stradalih i da se čula pucnjava te da su kasnije iz tog dvorišta odveženi krava i tele, vlasništvo Karanović Stjepana i Roze. Naknadno je prepoznavanje krave u štali Begović Nikole izvršeno od Slabi-njac Anke koja je kravu prodala stradalima a na zahtjev tzv. policije „SAO Krajine“. Navedeni svjedoci potvrdili su da je smrt stradalih uzrokovana vatrenim oružjem, te da su isti bili civili. Valja napomenuti da su se zločini događali uglavnom ili noću, odnosno bez prisustva očevidaca jer mogućnosti njihova preživljavanja poslije toga je bila vrlo mala i slučajna. Gotovo svi svjedoci su govorili o teškom životu koji su preživljavali na okupiranom teritoriju o ograničenoj mogućnosti kretanja i osobnoj nesigurnosti za život, jer se pucalo, ubijalo, nasilno ulazilo u kuće, oduzimala imovina i slično. Stoga vrlo malo svjedoka ima neposredno saznanje o svemu što se događalo, jer ono što su vidjeli to je bilo skrivajući i uglavnom se prenosilo povjerljivim osobama. Tako da se znalo tko je počinio zločine među stanovništvom, ali o tome nitko nije se izjašnjavao kao očevidac u ono vrijeme da ga ne bi zadesila smrt kao Švaga Nikolu. Navedene okolnosti utjecale su i na potrebu temeljene savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i njihovo međusobno povezivanje u konzi-stentnu cijelinu. Iz navedenih razloga sud je i prihvatio iskaze svjedoka kao logične i uvjerljive ali u okvirima svojih saznanja i prema svom uvjerenju međusobno ih povezivao. Za napomenuti je da svi svjedoci su uglavnom čuli, ili imaju neposrednog saznanja o optuženicima ( inače obično nerazdvojni ) kao osobama koji su kod

mještana samim svojim nailaskom izazivali strah kao i nailaskom kamiona „TAM“ zelene boje, kojim je upravljao I. – optuženik ili osobnog automobila kojim je upravljao II. – optuženik. O kakvim se osobama radi, govori podatak da je utvrđen očito i već spisak njihovih zločina ( izvan okvira optužnice ), međutim, po ocjeni ovoga suda i ovo što je obuhvaćeno optužbom je dovoljno za stvaranje zaključka suda. Svakako detaljna analiza iznesenih okolnosti je izuzetno složena zbog uvjeta u kojima se sve to zbivalo i okolnostima da su zločini činjeni na način da se očevidci nisu ostavljali na životu kao na primjer Švaga Nikola, te da je to područje još uvijek nedostupno i nisu učinjene sve radnje koje bi se u običajenim okolnostima provele u prethodnom postupku, a radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, tako, da su iskazi svjedoka uglavnom okosnica saznanja suda i njihovo međusobno povezivanje, u cjelinu te materijali tzv. „SAO Krajine“, kao neformalni dokazi. Naime, u svezi neformalnih dokaza tzv. organa „SAO Krajine“ valja napomenuti da je sud došao u njihov posjed ( spis Ktr-25/93 sa fotoelaboratom koji je RJT Vukovar dostavilo VJT Glina tzv. Republike „SAO Krajine“ ) jer je na neutvrđen način dostavljen na slobodni teritorij Republike Hrvatske. Iz toga spisa iako je obrađen po nelegalnim vlastima sa okupiranog područja upire se u I. – i II.optuženike kao počinitelje zločina nad osobama spomenutim u optužnici Okružnog državnog odvjetništva. U navedenom spisu pored određenja mjesta, vremena, načina prijavljeni su optuženici kao počinitelji zločina identično kao i u optužbi ODO-a Sisak. U prilogu pomenutog spisa I- i II – optuženici navode da su pripadnici TO-a ( tzv. „SAO Krajine ) te da su sudjelovali u svim čišćenjima terena, s time, da se Begović Nikola ne sjeća osoba Medić Marijana, Medić Ane, Letić Marije, Živković Zvonka, Živković Stjepana, Vujčić Petra i Vujčić Slavke, dok Vučinić Stevo navodi, da je po njima „otvarana“ vatra iz oružja u selu Stublju, pa da su oni uzvratili. To je bilo negdje u studenom mjesecu 1991.godine u dva navrata. Priložena potvrda u spisu ŠTO tzv. „SAO Krajine“ od 07. veljače 1992. godine opovrgava da je na navedenom dijelu bilo naređeno čišćenje terena. U spisu je nadalje uz fotodokumentaciju zločina nad Medić Marijanom, Medić Anom, Letić Marijom, Živković Zvonkom i Živković Stjepanom, priložena i izjava Savurdić Željka, Kolarević Milana i Samardžić Miroslava koji su potvrdili prisutnost I. – i II. – optuženika u pucnjavi dana 14/15. studenog 1991. godine u Stublju. Kao prilog u svezi smrti Vujčić Petra i teškog ranjavanja Vujčić Slavke priložena je izjava II. – optuženika ( tj. da je na njih u Stublju otvorena vatra pa da su oni I. – i II. – uzvratili ). Kao prilog u svezi smrti Karanović Stjepana i Roze priložena je potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od I. – optuženog Begović Nikole ( oduzimanje krave, vlasništvo Karanović Stjepana i Roze ) i izjava Slabinac Anke o prepoznavanju krave. Kao prilog u svezi smrti Švaga Ivana, Antuna Mateković, i Švaga Dragice ( ne spominju se u optužnici ODO-a Sisak ) priložena je potvrda o privremenom oduzimanju predmeta to jest traktora, poljoprivrednih priključaka za traktor, vlasništvo spomenutih. Time je obuhvaćena smrt Švaga Nikole koji je počinitelje ( I. – i II- optuženika ) prijavio vlastima tzv. „SAO Krajine“u Kostajnici.

Uz to je i priložen i fotoelaborat te dokumentacija očevida iz koje proizlazi da je u kući Medić Marijana pronađeno mrtvo tijelo Medić Marijana, Medić Ane i Letić Marije, zatim, da je kuća Živković Zvonka izgorila i da je u šupi za drva pronađeno mrtvo tijelo Živković Zvonka. Analizirajući kompletna događanja i povezivanje u jedan slijed a cijeneći izneseno očito je na nedvojbeni način da su počinitelji I – i II- optuženici kaznenog djela koje im se stavlja na teret prema optužbi ODO-a. Stoga valja reći i o odgovornosti optuženika za djelo koje im se stavlja na teret, u kontekstu saznanja da ovo kazneno djelo se temelji na povredi konvencije u prvom redu odnose se na oružane sukobe međunarodnog karaktera ili na unutarnje oružane sukobe na pr. oružane pobune i okupacija radi otcijepljenja dijelova teritorija to jest u konkretnom slučaju, teritorija Republike Hrvatske uz pomoć tzv. SR Jugoslavije ( kao notorne činjenice ) pa stoga ovo kazneno djelo je moguće izvesti prema domaćim građanima. Djelo može učiniti svatko pa tako i osoba koja nije pripadnik oružanih snaga premda iz predmeta tzv. „SAO Krajine“ i iskaza svjedoka proizlazi da su optuženici bili TO tzv. „SAO Krajine“, odnosno da su bili u uniformama. Njihove radnje su bile upravljane protiv osnovnih prava građana ( civila ), njihovog života ili tjelesnog integriteta slobode i imovine. Ovim radnjama isti su izvršili najteže zločine i oblike povreda pravila međunarodnog prava prema civilnom stanovništvu a ukorporirane u naše zakonodavstvo. S obzirom da su te radnje postavljene alternativno u Zakonu OKZRH takvo se djelo može učiniti svakom od tih radnji ili svim, a po svom zakonskom opisu predstavlja produženo kazneno djelo, pa postupajući upravo na navedeni način optuženici izvršenjem više radnji nisu učinili više kaznenih djela već samo jedno. Uzroci ovakvog ponašanja optuženika se nalaze u njihovim osobnostima (poznato nasilne i agresivne osobe po iskazima svjedoka ), a instrumentalizirane izvan svoje intelektualne domene, ne samo zbog nastupjelih demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj već stavljanjem u funkciju suprotstavljanja tim promjenama koju je omogućavala nedjelotvornost pravnog sustava ( bezvlašće ) sa ciljem otcijepljenja i stvaranja tzv. „Velike Srbije“. U takovim okolnostima je njihovo djelovanje svedeno na najniže pobude i zločine protiv golorukog stanovništva ( stradalih ) koje nije dalo ni najmanje povoda za takovo postupanje. U konkretnom slučaju poduzimajući radnje tipične za ovo kazneno djelo (ubojstva, nečovječno postupanje, povreda slobode i imovine ), okrivljenici su postupali sa direktnim umišljajem, pri tome nisu morali biti svjesni da krše odredbe međunarodnog prava. Bitno je, da su imali saznanja o svim okolnostima koja čine obilježja kaznenog djela i da su htjeli nastupanje predviđenih posljedica. Iz svega navedenog sud nalazi da je pravna kvalifikacija u skladu sa optuženjem, pa je optuženike za inkriminirano djelo proglasio krivim po čl. 120. st. 1. OKZRH i osudio ih na kaznu zatvora svakog na 20 god. Prilikom donošenja odluke o kazni sud je respektirao odredbe o odmjeravanju kazne, posebno težinu izvršenog djela svakog optuženika, i premda zakon dopušta mogućnost da kazna određenom počinitelju za određeno kazneno djelo može biti različita, sud smatra da za to u konkretnom slučaju nema osnova. Olakotnih okolnosti za optuženike sud nije našao, a kao otegotne, svakako, okrutnost,

podmuklost, bezobzirnost i izvršenje iz najnižih pobuda. Odluka o trošku temelji se na čl. 90. st. 1. a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1.8. ZKP-a, a odnose se na troškove postupka ( svjedoka i branitelja po službenoj dužnosti ) te troškove paušala, a primjereno težini i složenosti postupka. U Sisku, dne 03. studenog 1994. godine ZAPISNIČAR: VIJEĆA: Nataša Galinić, v.r. v.r.

PREDSJEDNIK Željko Mlinarić,

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SAO–KRAJINA MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA S J B - DV O R

DOKUMENTACIJA UVIĐAJA BROJ: ____________

u povodu Ubojstvo u mjestu Stubalj SO Kostajnica dana

14/15.11.1991. god.

oštećeni

Medić Marjan, Medić Ana, Letić Marija i

Živković Zvonko

ODOBRIO: IZRADIO: ______________ Zdravko

Borojević

FOTOELABORAT Prikazuje lice mjesta ubojstva u mjestu Stubalj Medić Marjana, Medić Ane, Letić Marije br. 57 i Živković Zvonka br. 53, noću 14/15.11.1991. godine od strane NN počinioca.

F. 1. pronađeni leševi

- Prikazuje ulaz u hodnik kuće Medić Marjana gdje su

F. -

2-3

- '' -

ženski lež Medić Ane i Letić Marije

F.-

4

- '' -

Leš Medić Marijana sa zabijenim nožem u glavu

F.-

5-6

- '' -

Kuća Živković Zvonka koja je izgorela.

F.

7-8

- '' -

Leš Živković Zvonka u šupi za drva.

Krim. tehničar: Borojević Zdravko

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 2. MIROSLAV HAŠIĆ, rođen 1951. god, s tadašnjim prebivalištem u Glini, Pere Pogledića b.b. 3. DUŠAN SVRZIKAPA, rođen 1951. god u V. Obljaju 5. RADE VEKIĆ, rođen 1958. god u Glini, s tadašnjim prebivalištem u Glini, J. Marjanovića 19 7. BRANKO RELIĆ, rođen 1963. god u Glini, s tadašnjim prebivalištem u Glini, Lička b.b. 8. ZORAN DMITROVIĆ, zv. «ZOC», rođen 1963. u Glini, s tadašnjim prebivalištem u Glini, Prvomajska b.b. 9. DRAGAN ARBUTINA, rođen 1963. god u Žirovcu, s tadašnjim prebivalištem u Glini, Vinogradska b.b. 10. MILAN MAMUZIĆ, sin Mile, rođen 1965. god u Glini, s tadašnjim prebivalištem u Glini, Kordunska 13 12. DARKO STOJIĆ, zv. «TOLI», rođen 1963. god u Glini, s tadašnjim prebivalištem u Glini, A. Blašića b.b. 15. MILAN ČUČKOVIĆ, rođen 1966.god. u Glini, s tadašnjim prebivalištem u G. Selištu 17. VLADO JOVIĆ, rođen 1961. god. u Klasniću, s tadašnjim prebivalištem u

Petrinji 20. DUŠAN DOBRIĆ, zv. «DUCO», rođen 1964. god. u Ravnom Rašću, s tadašnjim prebivalištem u Ravnom Rašću 21. NEDJELJKO PETROVIĆ, zv «MIŠ», rođen 1963. god u Glini, s tadašnjim prebivalištem u Glini, Ćire Mađarca b.b. 22. BRANKO LJILJAK, rođen 1966. god. u Obljaju, s tadašnjim prebivalištem u Obljaju 24. MILJA BILJA, , rođena 1961. god. u Vlahoviću, s tadašnjim prebivalištem u Glini, 29. novembra b.b. 25. MILOŠ PARIPOVIĆ, rođen 1948. god. u Trenovcu, s tadašnjim prebivalištem u Glini, Vinogradska b.b. 27. STANKO TINTOR, zv. «ĆANE», rođen 1964. god u Trnovcu, s tadašnjim prebivalištem u Glini, V. Gačeše b.b. 28. PERO SAMAC, rođen 1963. u Brestiku, s tadašnjim prebivalištem u Brestiku 29. RADISAV PAVIĆ, rođen 15.08.1953. god. 30. MIRKO DROBNJAK, sin Nikole, rođen 07.04.1941. god. u Malom Gracu, s tadašnjim prebivalištem u Glini, Šurbatolova 7 31. BRANKO JOVIĆ, rođ. 1950. god. u Roviškoj, s tadašnjim prebivalištem u Glini, Žrtava fašizma 32. RADE VRGA, rođen 1963. god. u Glini, s tadašnjim prebivalištem u Glini MJESTO POČINJENJA DJELA: zatvor u Glini VRIJEME POČINJENJA DJELA: 26. lipnja. 1991. god. – 31. ožujka 1992. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su tijekom navedenoga razdoblja bili pripadnici nelegalnih vojno-policijskih formacija tzv. Republike srpske krajine, kao stražari u Domu za preodgoj u Glini. Tijekom oružanog sukoba protiv Republike Hrvatske u zatvor su privedeni zarobljeni civili: Stjepan Milošić, Joso Mlađenović, Ivo Kocmanić, Pavao Štajduhar, Stjepan Benković, Branko Žilić, Vojislav Skendžić, Ivica Pereković, Boris Prišek, Željko Panežić i Ivo Palaić. Imenovani su navedene civile zatvorili u samice i svakodnevno ih maltretirali. Od posljedica maltretiranja preminuo je Ivo Palaić dok su ostali navedeni civili zadobili teške tjelesne ozljede. Također su u zatvor tijekom navedenog razdoblja dovedeni ratni zarobljenici, pripadnici ZNG-a: Josip Čačić, Željko Grbić, Stjepan Šmisl, Đuro Kovačević, Boris Prišek i Ivo Gregurić. On su također bili svakodnevno psihički i fizički maltretirani. Od posljedica maltretiranja Stjepan Šmisl i Ivo Gregurić su preminuli, a ostali navedeni ratni zarobljenici su pretrpjeli teške tjelesne ozljede. Svime opisanim imenovani su počinili kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i protiv ratnih zarobljenika. PODACI O ŽTRVAMA: 2. Ivo Palaić 3. Stjepan Šmisl 5. Ivo Gregurić

SI-0051 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Zdenka Gajšek, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, Ivana Blažinić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Dragana Jelić, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 28.11.1996. godine u prisutnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i njegova branitelja Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao i objavio

PRESUDU Optuženi DRAGAN JELIĆ, sin Steve i Ljube rođene Branković, rođen 15.11.1934. god. u Bijelim Vodama, sa prebivalištem u Bijelim Vodama kbr. 169, Glina, Srbin, drž. RH, zemljoradnik, oženjen, otac dvoje djece, nepismen, bez škole, vojsku služio, neosuđivan

kriv je što je: dana 02. rujna 1992.godine oko 10,00 sati u selu Maja, kivan na Pavić Anu zbog toga što je ova hrvatske nacionalnosti, namjeravajući je usmrtiti, ušavši u njenu kuću, iz neposredne blizine iz pištolja marke „Patent“ cal. 7,62 mm, ispalio više hitaca u ovu u području glave, i na taj joj je način nanio više ozljeda glave, kojim ozljedama je Pavić Ana ubrzo nakon toga podlegla, dakle, drugoga lišio života, čime je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvom – označeno u čl. 34. st. 1. KZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 15 ( PETNAEST ) GODINA. Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se

optuženom uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru počet od 11. siječnja 1996. godine pa nadalje. Temeljem propisa čl. 90. st. 4. ZKP-a optuženik se oslobađa u cijelosti nadoknade troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a.

Obrazloženje Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 10. travnja 1996. godine broj KT-1/96, stavljeno je na teret Jelić Draganu izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi, na glavnoj raspravi 19. studenog 1996. godine, ista bila izmijenjena na način činjenično i pravno opisan i izrekom ove presude. Braneći se ( list 7-8, 52, 75 i 80 spisa ) optuženik poriće da je postupio kako je konačno tužen ističući, da je cijelo ovo vrijeme ratnih sukoba, pa sve do kolovoza mjeseca 1995. godine, proveo živeći u svome selu ( Bijele vode ) ne učinivši ništa od onoga čime ga se tereti, to jest ubojstvo Pavić Ane. Tek na upite kazuje da je poznavao oštećenu Pavić Anu, koja je živjela u selu Maja, a kojim je on prolazio na putu za Glinu. Čuo je za pogibiju Pavić Ane, ali o razlogu i načinu iste, tvrdi, ne zna ništa. Svjedokinji Memagić Stoji je navraćao, također na putu iz svoga sela u Glinu, ali poriče da bi pred istom kazao da je ubio Pavić Anu, opisivao način na koji je to učinio, a uz to je ustvrdio da nije posjedovao nikakvog oružja tijekom rata. Konačno, poriče da je osuđivan tijekom rata po okupacijskom tzv. „Okružnom sudu u Glini“ na 4 godine zatvora, a upravo zbog ubojstva Pavić Ane. Iz sadržaja provedenih dokaznih radnji tijekom postupka proizlazi da očevidaca događaja nema. No, uvidom u spis tada postupajućeg na okupiranom teritoriju nelegalnog „Okružnog suda u Glini“ K-46/93, koristeći, ipak, iz istog objektivno utvrđene i zapisnički fiksirane činjenice, jer za suprotno nema razloga, tim prije što ih nitko tijekom ovog postupka nije argumentirao doveo u sumnju, sud sa sigurnošću smatra dokazanim da je optuženi Jelić Dragan u cijelosti postupio kako je izmijenjeno optužnicom tužen da je postupio. Naime, u tom spisu sadržano je detaljno i okolnosno priznanje Jelić Dragana da je, kako je, kad i zbog čega Pavić Anu lišio života. Kazuje: „ Priznajem u cijelosti navode… jer sam doista dana 02. septembra 1992. godine u Maji Opština Glina u kući Pavić Ane u namjeri da je lišim života ispalio iz pištolja marke „Patent“ cal. 7,65 mm u nju 4 hitca koji su je pogodili u

glavu, uslijed čega je ona na licu mjesta umrla. Želim iznijeti i razloge koji su me naveli na ovakav čin. Ja sam u drugom svjetskom ratu ostao bez oca, zajedno sa još četiri brata i sestrom, dok su oca ustaše zaklale u Glini. Pošto se sada u ovom ratu kako sam ja shvatio, ponavljaju one stvari koje su me posjetile na moje djetinjstvo i izgubljenog oca, a posumnjao sam u ovu Pavić Anu da surađuje sa ustašama, odlučio sam da je pratim, a kada sam došao do zaključka da ona hrani ustaše koje se kriju u šumi odlučio sam da je ubijem. Gotovo cijelo prije podne sam je promatrao iz… šuše i bio sam čvrsto odlučio da ću je likvidirati. Ponio sam sa sobom revolver sa burencetom. Moglo je biti iza podne najkasnije do 3 sata kad sam ja ušao u kuću da je likvidiram. To je jedna mala kuća i sastoji se od dvije prostorije a u produžetku ima i štalicu. Pavić Ana sjedila je u kuhinji i dobro sam je vidio sa ulaznih vrata kako je križala kruške crnice i stavljali ih u čabar. Nisam joj ništa govorio, već sam odmah podigao moj pištolj i ispalio u pravcu nje nekoliko metaka, ne znam ni sam koliko, a moguće je da su i četiri kako je rekla milicija. Još jedanput želim istaći da sam ovo učinio iz razloga što sam bio revoltiran time što je iz kuće nestao grah i štrudla pa sam zaključio da ona sigurno pomaže ustašama. Želim reći nešto i o sebi. Kako sam već naveo ja sam u II. svjetskom ratu ostao siroče jer su mi oca ustaše ubile. Odrastao sam na selu u Bijelim Vodama, zaseok Jelići. Sve to vrijeme poslije rata teško smo živjeli i patili se, jer nismo imali glavu porodice, oca pa smo morali sami da se snalazimo u životu. Inače ja nisam bolovao od nikakvih bolesti a pogotovo ne od duševnih bolesti a za moga znanja ni u mojoj familiji nitko nije duševni bolesnik. Čak je moja mati sada u 81 godini života, a djed mi je doživio 92 godine. Jedino mogu reći da sam 1957. godine stradao u Vojniću tako što sam imao u ruci kapsulu dinamita pa je ista eksplodirala i odsjekla mi sve prste na lijevoj ruci i desno oko“. Iako sada optuženik poriče da je ikada bio prisutan situaciji da tako nešto kaže, kao i da je to kazao, sud provođenjem daktiloskopskom vještačenja u predmetu Kio-2/96 Županijskog suda Sisak putem Centra za kriminalistička vještačenja MUP-a RH od 05. travnja 1996. godine oznake 511-01-26-1424/96 sa sigurnošću smatra dokazanim da sporni otisci prstiju, jer ih optuženik ne priznaje svojima i stavljenim pod opisivano priznanje u spisu okupacijskog Okružnog suda u Glini K-46/93, na listu 13, stranica 2. i listu 14. stranica 1 i 2 te spisu Kio-42/93, također Okružnog suda Glina na listu 30 stranica 1. i 2. i listu 31. potjeću od otisaka kažiprsta desne ruke Jelić Dragana. Kao nesporni otisci korišteni su oni, prikupljeni daktiloskopiranjem optuženika u Okružnom zatvoru Sisak po Centru za krim. vještačenja ( list 26 spisa Kio 2/96 Županijskog suda Sisak ). Istom rezultatu kao i spominjano priznanje optuženika doprinio je i dokaz sadržan u spisu, sada, Županijskog suda u Sisku, oznake K-42/95 ( a ranije Vojnog suda Zagreb oznake K-671/95 sa u njim sadržanim spisom oznake Kio418/95 ), konkretno, zapisnik o saslušanju svjedoka Memagić Stoje sa lista 71, umrle

13.05.1996. godine, što proizlazi iz podataka Policijske uprave Sisačko-moslavačke, Policijske postaje Glina br. 511-10-80/02-1652/96 od 04. listopada 1996. godine ( list 72 ovoga spisa ), što je, pozivom na propis čl. 323. st. 1. ZKP-a bilo razlogom čitanja svjedočkog iskaza na glavnoj raspravi 28. studenog 1996.godine ( a zbog lakšeg snalaženja priloženog u fotokopiji zapisniku te glavne rasprave ). Ta svjedokinja doslovno kazuje: „ Jelić Dragana … poznajem, to je stariji čovjek iz Bijelih Voda, bez jednog oka i nema sve prste na ruci. Jelić nikada nije bio u uniformi i ne znam da bi bio mobiliziran ili u srpskoj vojsci, on je pljačkao po Maji, a i znam da je ubio jednu babu – Pavić Anu iz Maje… znala sam da Jelić ima neki svoj revolver – pištolj sa bubnjem, koji je on obično nosio u vrećici kad bi išao biciklom… Da je ubio Pavić Anu znam i iz njegova pričanja i što je nakon svega što ću opisati – više nisam vidjela. Pavić Ana je Hrvatica i živjela je sama u Maji… ja se više zbog starosti ne sjećam datuma, a niti sam sigurna za godinu i sad mislim da je to moglo biti početkom 1993. godine… oko podneva meni je u dvorište s biciklom došao Dragan Jelić odložio bicikl, iz neke vrećice koja se nalazila na paket sicu bicikla izvadio revolver i sjeo na klupu pred moju kuću u dvorištu i išao čistiti revolver. Tada mi je rekao da je ubio babu – Pavić Anu – mamu Mije Gašparović iz tog pištolja. Ja sam se na to prestravila, prepala, samo sam ga slušala i gledala, nisam ga pitala ni zašto ni kako ju je točno ubio, a on mi to sam nije pričao. Rekao je samo da ju je ubio iz pištolja a ja sam vidjela kad je čistio revolver, da je u bubnju bilo pet praznih čahura koje je izvadio i bacio. On je i rekao da je sa pet metaka ubio Pavić Anu… imao je par kapi krvi na čelu… sutradan tek sam od naroda koji je prolazio cestom čula da je UNPROFOR otkrio da je Pavić Ana kod kuće ubijena. Ja sam poslije čula i od ljudi i od Jelić Dragana da je on bio dva mjeseca u zatvoru, valjda za ovo ubojstvo, ali to nisam sigurna… a čula sam da mu se i sudilo. Podudarnost dijela obrane kada optuženik kazuje da je Pavić Ana sjedila u kuhinji kada joj je prišao i ne govoreći ništa ispalio u nju nekoliko metaka, sa opisom položaja u kojem je leš Pavić Ane zatećen prilikom uviđaja, a i opisan po liječniku, koji je ustanovio uzrok smrti na istovjetan način, nedvojbeno ukazuje na to, da je optuženik priznajući izvršenje ubojstva Pavić Ane pred spominjanim sudom ustvari govorio istinu, jer da nije postupio kako je sada tužen ne bi mogao prikazati stvaran položaj tijela oštećenice po ubojstvu. Uračunljivost optuženika ni po kome, tijekom cijelog postupka ni na koji način nije bila dovedena u pitanje. Svim rečenim sudom smatra nedvojbeno dokazanim da je optuženik postupio u uračunljivom stanju, da je postupao sa direktnim umišljajem, što se dade zaključiti iz po njemu rečenog“… čvrsto sam odlučio da ću je likvidirati“, što će, konačno reći, da je za svoj postupak krivično odgovoran. Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve okolnosti, koje u smislu propisa čl. 37. OKZRH utječu na visinu kazne, pa tako, kao otegnuto 3

da oštećenica ama baš ničim nije doprinijela nespornom postupanju optuženika spram nje kritične zgode,

5

te da je optuženik postupao zbog nacionalne nestrpljivosti a što je lako razabrao iz obrane pred „sudom“ u Glini, kada je mislio da će mu to biti od koristi,

dok olakotnih okolnosti, ne shvate li se kao takove po obrani istaknuto „…zrelija dob, bez značajne kriminalne prošlosti“ nije nađeno. Izrečenu kaznu sud smatra primjerenom težini od optuženika izvršenog kaznenog djela i takova će kazna jedino biti u stanju djelovati na njega ubuduće ne čini kaznena djela, a istovremeno utjecati u tom pravcu i na druge, kao i pospješiti jačanja morala društva i utjecaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena čl. 31. OKZRH. Vrijeme provedeno u pritvoru, počam od 11. siječnja 1996.godine, pa nadalje pozivom na propis čl. 45. OKZRH, uračunava se u kaznu izrečenu optuženiku ovom presudom. Slabe imovinske prilike optuženika, a temeljem u izreci citiranih propisa, razlogom su oslobođenja njegova od plaćanja troškova kaznenog postupka. U Sisku, dne 28. studenog 1996. godine ZAPISNIČAR: VIJEĆA: Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Protivna stranka ima pravo odgovora na žalbu.

REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA POLICIJSKA UPRAVA SISAČKO MOSLAVAČKA VII PP GLINA

DOKUMENTACIJA BROJ

OČEVIDA

_______________________________

BROJ UVIĐAJA

47A /96

PREDMET FOTOGRAFIRANJE

IZRADIO

KONTROLIRAO

Damir Kuzmić

Stjepan Lugarić

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA 2. PERO MILJEVIĆ, zv. «PERASIM», sin Stojana i Stane rođene Ljiljak, rođen 21.11.1952. god. u Maloj Vranovini, s tadašnjim prebivalištem u Maloj Vranovini 7, općina Vrginmost MJESTO POČINJENJA DJELA: selo Hrvatsko Selo

VRIJEME POČINJENJA DJELA: rujan 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani je bio pripadnik paravojne formacije tzv Republike srpske krajine «Samostalni vod-Mala Vranovina». Kao pripadnik navedene formacije osobno je kao i sa ostalim pripadnicima te formacije vatrenim oružjem pucao po stanovnicima i objektima u Hrvatskom Selu. Nakon što je stanovništvo napustilo selo zajedno sa ostalim pripadnicima navedene formacije ušao je u selo, nakon čega je selo najprije opljačkano, a potom je gotovo cijelo selo razoreno i spaljeno, čime je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Imenovani je bio pripadnik paravojnih srpskih postrojbi sve do akcije «Oluja», nakon koje se skrivao u okolici svoga sela sve do 25. siječnja 1996. god., kada je uhićen od strane policije

SI-0053 K-12/96 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Mlinarić, predsjednik vijeća, Alice Freiberger, člana vijeća, sudaca porotnika Ante Jukić, Ivana Blažinić, Đure Sertić, članova vijeća, uz sudjelovanje Slavice Režić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. VELIMIR MILE, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 24. lipnja 1996. godine u nazočnosti optuženog, zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, branitelja opt. Josipa Sladić, od vj. iz Siska, održane javne i glavne rasprave, izrekao je i objavio

PRESUDU Opt. VELIMIR MILE, sin Đure, rođenog 26.06.1950. god. u Bos. Dubici, s stanom u CerovIjanima 95, Kostajnica

k r i v j e: što je:

tijekom razdoblja od listopada mjeseca 1991. godine do 1995. godine pristupio paravojnim formacijama tzv. "Krajine", zaduživši uniformu, automatsku pušku i dr. oružje i streljivo, a sve u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva u Republici Hrvatskoj, sa kojim je bio očito nezadovoljan, radeći na odcjepljenju područja Općine Kostajnica i šire od RH i pripajanju para državi "SAO Krajini", pa je u cilju takovog svog zločinačkog plana, te protivno odredbama konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, i u sastavu kojih formacija je sa drugim pripadnicima tih formacija kroz čitavo navedeno vrijeme vršeno napadanje civilnog stanovništva, pljačkanje pokretne i nepokretne imovine civilnog stanovništva i terora, nezakonitog lišavanja slobode isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, prije svega mještana iz sela Cerovljana, pri čemu je veći broj stambenih i gospodarskih objekata potpuno uništen, pokretna imovina otuđena, a pučanstvo Hrvatske nacionalnosti bilo je prinuđeno na iseljenje, dakle, kršeći pravila mjerodavnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske, postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenog djela i zloćina protiv civilnog stanovništva, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava organiziranjem grupe i poticanja na počinjenje genocida ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE. Temeljem propisa čl. 465. OKZRH optuženom Velimir Mili uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od časa lišenja slobode od 8. kolovoza 1995. godine, pa nadalje. Temeljem čl. 90. st. 1. u svezi čl. 87. st. 1. toč. 1-7. ZKP-a je dužan platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 3.940,19 kn (slovima: tri tisuće devetstočetrdesetkuna i devetnaest lipa), te paušalni iznos od 1.000,00 kuna.

Obrazloženje Optužnicom ŽDO Sisak od 30. srpnja 1993. godine br. KT-50/93 stavljeno je na teret XXII optuženika (Begović Nikola i dr.) izvršenje kaznenog djela iz čl. 12 o. st. 1. KZRH, a izmijenjenoj u odnosu na XXI opt. Velimir Milu na glavnoj raspravi od 24. lipnja 1996. godine na kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH. Tijekom postupka izdvojen je postupak protiv opt. Velimir Mile. U svojoj obrani optuženi Velimir Mile navodi da kad su počeli nemiri na području Cerovljana, da je ženu i djecu otpremi o u Bos. Dubicu, dok se stanje ne smiri. On je ostao kod kuće čuvati kuću i hraniti stoku. Iako nije bilo problem sa hrvatskom vlašću, nakon demokratskih promjena, od strane SDS-a, čiji je bio član širen je strah, da će srpski živalj biti napadnuto od hrvatske vojske i policije. Negdje u 9 mjesecu kad je otišao u posjet ženi i djeci došlo je do oružanog djelovanja na tom području. Kako se nije mogao vratiti, jer je srušen mosti između Hrvatske i Bosanske

Dubice, i kako su granate padale i na Bos. Dubicu, s obitelji je otišao u Beograd. Vratio se 15. 10. 1995. godine u Cerovljane, jer je čuo ako se ne vrati i uključi u vojne formacije tzv. "Sao Krajine" da će mu biti oduzeta imovina. Kad se vratio kući sve hrvatske kuće bile su porušene i spaljene. Nema saznanja tko je to učinio kao i tko je ubio starije Hrvate u selu koji su ostali. Po dolasku u Cerovljane je mobiliziran, najprije u Banjalučki korpus, da bi poslije smirivanja situacije dolaskom Unprofora imao radnu obavezu, kao čuvara u pogonu Željezare Sisak u Dubici. Ponovno je mobiliziran po obnavljanju sukoba na tom području, te je zarobljen 15.7.1995. godine u Predorama u uniformi i s oružjem (puška "PAP"-ovka). Rečeno mu je da se bori protiv Hrvatske i za "Jugoslaviju" . U oružanim djelovanju sudjelovao je svega 14 dana i to po povratku iz Beograda. Osobno nije oružano djelovao prema Hrvatskoj vojsci. Sud je u tijeku postupka izvršio uvid u službenu bilješku o zarobljavanju opt. Velimir Mile (list 54), saslušao svjedoka Prazina Asima (list 26, 28-29), Likić Ivana (list 27, 30-31), Lončar Katu (list 58), Stančević Mariju (list 59), Ivu Nauković (list 74), Lončar Miju (list 74), Hercegovac Tomu (list 75), Vučićević Slavka (list 75), Petra Krizmanića (list 76), Dra30čajac Milana (list 80), Nauković Stevu (list 81), Blinja Zeljka (list 82), Antuna Blaževića (list 82), Jakova Velimir (list 114), izvršio uvid u spis Vojnog suda, dokumentaciju očevida te razmotrio obranu optuženika (list 44-45) . Nije dvojbeno da je optuženi od listopada mjeseca 1991. godine bio u paravojnim formacijama (banjalučki korpus) tzv. "SAO Krajine", nadalje da je jedno vrijeme imao radnu obavezu, a potom je, nedugo prije zarobljavanja ponovno uključen u paravojne formacije (28. Kostajničke brigade) nakon akcije Hrvatske vojske "Bljesak". Takav zaključak nije dvojbeni u odnosu na vrijeme, mjesto i učesnike za razdoblje koje se optuženom stavlja na teret, što ne negira ni sam optuženi, a potvrđuju dijelom i saslušani svjedoci, te isto proizlazi i iz službene bilješke o zarobljavanju optuženog Velimir Mile u uniformi s oružjem. S obzirom da je optuženom u početku stavljeno na teret kao i ostalim optuženima (Begović i dr.) izvršenje kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH za razdoblje prije 15. listopada 1991. godine kad su počinjena najveća razaranja i uništenja u mjestu Cerovljani i učinjena najveća zlodjela nad Hrvatskim življem iz tog dijela, a za koje vrijeme nije dokazano tijekom postupka da bi optuženi bio tamo i sudjelovao u počinjenju tog dijela, ŽDO Sisak izmijenilo je optužnicu za razdoblje nakon 15. listopada 1991. godine do zarobljavanja optuženoga i to za sudjelovanje optuženog u skupini radi vršenja takvih djela, tj. za blaže djelo iz čl. 123. st. 2. KZRH. Naime, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da su se takve radnje nastavile, ali u blažem obliku i uglavnom su bile usmjerene na uništavanje i pljačkanje imovine Hrvata, kako bi se onemogućio njihov povratak. S obzirom na složenost i nemogućnost utvrđenja potpunog činjeničnog stan a (npr. iskaz svjedoka Blažević Antuna, koji je bio jedan od zadnjih Hrvata koji je ostao živ i pobjegao s toga područja - u kojem navodi da radnje uperene protiv Hrvatskog življa osim u jednom dijelu i za neke optužene iz prvotnog postupka nije mogao u

cijelosti evidentirati jer mu je to onemogućeno i morao se kloniti i sakrivati da i sam smrtno ne strada) sud je međusobnim povezivanjem utvrđenog u cjelinu dodatno razjašnjavao potrebne dokaze u svezi utvrđenja odgovornosti optuženika, a za djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, kao što je već spomenuto za optuženog je nedvojbeno utvrđeno da je bio član paravojnih formacija tzv. "SAO Krajine" i da je u tom svojstvu sudjelovao u aktivnostima između ostalog i u oružanim akcijama sa uniformom i sa oružjem i to ne samo protiv Hrvatske vojske nego i protiv imovine Hrvatskog civilnog stanovništva. Takav zaključak proizlazi iz okolnosti da je skupina kojoj se priključio bila u stvari jedna nedisciplinirana i neorganizirana skupina bez nadzora što je i omogućilo potpuno bezvlašće na tom području u odnosu na imovinu i živote Hrvata. Da je imovina Hrvatskog življa na tom području potpuno uništena nije dvojbeno i notorna je činjenica, premda to proizlazi i iz priložene dokumentacije u spisu (fotoelaborata) . Nadalje, iz iskaza svjedoka proizlazi da sva ta imovina koja je ostala nakon što su oni istjerani nije odmah u cijelosti opljačkana i uništena, nego da se to sustavno nastavilo raditi i nakon toga. Iako saslušani svjedoci decidirano ne ukazuju na optuženog osobno kao počinitelja spomenutih dijela (što po mogućnostima koje su tada bile, svjedoci i nisu imali priliku da to evidentiraju) , nije dvojbeno da je optuženi bio prisutan u svemu tome, jer je bio viđen u selu nekoliko dana prije početka oružanog djelovanja na tom dijelu (svjedoci Pero Krizmanić, Dragočajac Milan, Lončar Kata), pa je očito znao što će se dogoditi, a nakon svega se i uključio u to djelovanje po povratku u Cerovljane, upravo u formaciji koje su činile u početku najveća zlodjela. Radi razumijevanja okolnosti pod kojima se to odvijalo valja se podsjetiti na dijelove iskaza nekih svjedoka, koji ne sumnjaju u aktivnost određenih ljudi iz Cerovljana Srpske nacionalnosti međutim, zbog okolnosti to nisu mogli vidjeti, pa tako npr. u svom iskazu Blažević Antun navodi da nije mogao prići blizu i sve vidjeti zbog osobne sigurnosti niti se javiti da tu živi, zatim Dragočajac Milan da se Srpski živalj mogao kretati po dijelu gdje je stanovao Hrvatski živalj, međutim, da oni nisu mogli ići u dio Cerovljana gdje su živjeli Srbi, jer je tamo postojala barikada. To potvrđuje u svom iskazu i Lončar Kata navodeći da ona kao Hrvatica kad je ostala nije mogla nikuda osim biti na svojoj okućnici i spavati kod sestre koja je udana za Srbina i na neki način je i nju on zaštitio od okoline, tako da zbog nemogućnosti kretanja i izbjegavanja komuniciranja sa njom od strane Srpskog življa nema nekih velikih saznanja, osim posljedično što se tamo događalo konkretno sa nečijom imovinom i sa ljudima starijim Hrvatima koji su odvedeni. Prema tome gledajući način postupanja prema imovini Hrvatskog življa i njima samima očito je cilj politike paravlasti tzv. "SAO Kraj ine", a i paravojnih formacija, koje su unaprijed određene po vrsti i kojima je pripadao i sam optuženi, bio istjerivanja Hrvatskog civilnog življa, te otuđenje njihove imovine. U širem kontekstu to je bila okupacija dijela Republike Hrvatske uz pomoć bivše JNA (što je notorna činjenica) i u tom svojstvu njihove radnje su bile upravljene protiv osnovnih prava građana (civila Hrvata) njihovog tjelesnog integriteta i imovine, takvo djelovanje kao što je spomenuto nedvojbeno je dokazana na izgledu mjesta u dijelu gdje je živio Hrvatski živalj, te sam odnos prema njemu od početka oružanog djelovanja pa do oslobođenja tog dijela od strane Hrvatske vojske. Kod toga je važno navesti da za to

nije bilo nikakvog vojnog ni drugog opravdanja. Stoga se takvo djelo u kontekstu iznesenog posebno temelji i na konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, a ukorporirane u naše zakonodavstvo. Kako je došlo do opisanog djelovanja protiv Hrvatskog življa i njihove imovine, a da pritom nije bilo otpora i u čemu je sudjelovala i skupina u kojoj je djelovao i optuženi, premda nema dokaza da je on činio pojedinačno takve radnje u većim razmjerima od spomenutih, očito je pristupanje takvoj skupini bilo iz razloga vršenja radnji protiv civilnog stanovništva i onog što je već spomenuto. Uzroci takvog postupanja optuženog i pristupanje paravojnim formacijama tzv. "SAO Krajine" val ja pripisati njegovoj instrumentalizaciji u sferi njegovog intelektualnog domena, ne samo zbog nastupjelih demokratskih promjena u RH već i stavljanjem u funkciju suprotstavljanje takvim promjenama da bi se omogućilo bezvlašće na okupiranom području s ciljem odcjepljenja dijela teritorija RH i stvaranjem tzv. "Velike Srbije" i u datim okolnostima radi činjenjenja već opisanih djela. U takvim okolnostima pristup vojsci tzv. "SAO Krajine" na lokalnom nivou svedeno je na najniže pobude prije svega prema Hrvatskom življu i njihovoj imovine premda za takve radnje oni nisu dali nikakva povoda. U konkretnom slučaju poduzimanjem tipične radnje za ovo kazneno djelo postajući pripadnik takve nelegalne skupine optuženi je postupao sa direktnim umišljajem pri čemu nije bitno da li je bio svjestan da time krši odredbe međunarodnog prava. Bitno je da je znao o o kakvoj se skupini radi koja je svjesno činila radnje protiv Hrvatskog življaj er bi u protivnom izbjegao sudjelovati u tome. Iz svega navedenog sud nalazi da je kvalifikacija djela u skladu sa optuženjem, pa je opt. sud za inkriminirano djelo oglasio krivim i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine smatrajući da će se takvom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja. Prilikom donošenja odluke o kazni sud je respektirao odredbe o odmeravanju kazne posebno težinu izvršenog djela i u okviru djela učešće optuženog. Posebnih olakotnih ni otegotnih okolnosti kod opt. sud nije našao. Vrijeme provedeno u pritvoru optuženom je uračunato u kaznu. Odluka o trošku temelji se na članku 90. st. 1. a u svezi čl. 87. st.1. toč. 1-7. ZKP-a, a odnosi se na troškove postupka prema troškovniku (svjedoci), te troškova paušala prema složenosti i težini postupka, a sve u okviru imovinskog stanja optuženika. U Sisku, dne 24. lipnja 1996. godine ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA Slavica Režić, v.r. Mlinarić, v.r.

Željko

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0054 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Ljubice Rendulić - Holzer, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Josipa Žinić, Mirka Švaljek, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Bogdana Kotur, zbog kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, nakon dana 11.studenog 1996. godine, u prisutnosti zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i njegova branitelja Josipa Sladič, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio

PRESUDU Optuženi BOGDAN KOTUR, sin Ostoje i majke Mace rođene Sijerić. rođen 01.01.1951. godine u Starom Selu. sa posljednjim prebivalištem u Glini, Nikole Tesle br. 24, a sada na adresi Livana, Omladinska 3. zp. Ćepin, Srbin. drž. RH. automehaničar. oženjen, otac jednog djeteta, pismeno sa završenom SSS. vojsku služio u bivšoj JNA, vodi se u VE u Glini. neosuđivan,

kriv je što je: tijekom 1991. godine do mjeseca kolovoza 1995. godine u Glini i okolnim selima prethodno pristupivši u paravojne formacije milicije para države tzv. „Krajina“, očito nezadovoljan sa nastupjelim promjenama u

Republici Hrvatskoj a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva u RH, te ocjepljenja Gline i drugih sela i pripojenja para – državi „Krajina“, a u sastavu kojih je sa drugim za sada neidentificiranim pripadnicima nelegalnih formacija, kroz čitavo navedeno vrijeme, protivno odrednicama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba, za vrijeme rata, u okviru takvog zločinačkog plana, pljačkao pokretnu i nepokretnu imovinu civilnog stanovništva isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, primjenjivao mjere zastrašivanja i protuzakonitog lišenja slobode, fizički i psihički maltretirao pučane hrvatske nacionalnosti, palio kuće i stambene i gospodarske objekte, pučana hrvatske nacionalnosti, pri čemu je najveći dio tih objekata potpuno uništeno, dok je pučanstvo hrvatske nacionalnosti bilo prisiljeno na iseljenje dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske, postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina - označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

OS U Đ U J E NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 7 (SEDAM) GODINA. Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se optuženiku uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, počam od 04.srpnja 1996. godine, pa nadalje. Temeljem propisa čl. . st. 4. ZKP-a, optuženik se oslobađa u cijelosti nadoknade troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP-a.

Obrazloženje Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 3u.srpnja 1996. godine, oznake KT-60/96 stavljeno je Kotur Bogdanu na teret izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi. na glavnoj raspravi dana 23.1istoDada 1996. godine ista bila izmijenjena na način, činjenično i pravno opisan izrekom ove presude. Braneći se optuženik kazuje: "ja nisam učestvovao u paljenju, rušenju niti pljačkanju hrvatskih kuća niti sam učestvovao u tučnjavi. ubijanju ili bilo kakovom zlostavljanju građana hrvatske nacionalnosti, pa prema tome niti učinio djelo koje mi se stavlja na teret, iako sam Srbin, ja sam sa gnušanjem gledao i slušao šta su te bande radile prema hrvatskom stanovništvu, ali kao što sam rekao tu se nije mogle ništa učiniti." (list 28/11), "...bio sam pripadnik, kako se navodi optužnicom, paravojnih formacija milicije ... morao sam to biti ... oružje sam imao još iz bivše milicije ... imao sam automatsku pušku, tijekom cijelog rata je nisam koristio…imao sam i službeni pištolj tadašnje milicije ĆZ 7,65 mm.... meni moja savjest nije dozvoljavala da bilo

što učinim od onoga što mi se stavlja na teret sam po zanimanju. do izbijanja sukoba, borio se upravo protiv takvih pojava" (list 85/II), s tim da dodaje "...mogu još na kraju reči da glavni ljudi koji su pokrenuli i huškali narod te održavali mitinge i govorili protiv Hrvatske su bili Jovan Rašković, Mile Martić, Dušan Zelenbaba. Milan Babić, a iz Beograda su dolazili Brana Crnčević i Budimir Košutić“ da bi završio kako je uvodno, pri navođenju njegove obrane, bilo rečeno. Branitelj, konačno, tvrdi, a optuženik prihvaća, da nije dokazano postojanje grupe formirane radi vršenja ratnih zločina i pripadnost optuženika istoj, da je izostalo, činjenično konkretiziranje zločina“… od člana 119. do čl. 122. OKZRH“, što onemogućuje da li je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. OKZRH, kao i da je, slijedom slova Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije trebalo primijeniti u slučaju optuženog Kotur Bogdana Zakon o općem oprostu, na što upućuje stavljanje van snage tjeralice spram optuženika u ožujku 1996. godine, što je sud propustio ustanoviti. Odmah je za reći da ovaj sud uvažava samo optužnicu, u smislu osnova za vođenje konkretnog kaznenog postupka, a da je tjeralica sredstvo da se, pod određenim uvjetima iz ZKP-a, osigura prisutnost okrivljenika i uspješno vođenje kaznenog postupka, a ne nečim, što upućuje na osnovanost ili neosnovanost vođenja kaznenog postupka. Isto tako, a to je i razlogom da je otklonjeno od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske pribavljati podatak o prisutnosti sada optuženog Kotur Bogdana na popisu ratnih zločinaca, dostavljenom po sudu u Hagu, kao preduvjetu za mogućnost vođenja kaznenog postupka, jer nije točna tvrdnja obrane da je Sporazumom o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije“… preuzeta obveza od strane Republike Hrvatske da za ratni zločin procesuira samo osobe koje se nalaze na popisu, koji postoji pri Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske“, kako to obrana tvrdi. Naprotiv, Zakon o potvrđivanju Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije ( N.N. dodatak Međunarodni ugovori br. 1/10 od 26.rujna 1996.godine ) u čl. 7. st. 3. jasno kazuje, da će ugovorne strane proglasiti opći oprost“… za sva djela počinjena u svezi s oružanim sukobima, osim za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina“, a Zakon o općem oprostu ( N.N. br. 80. od 27. rujna 1996. ) od oprosta za kaznena djela iz čl. 1. istog temeljem čl. 3. neizuzima počinitelje najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina, pa tako i kaznenog djela organiziranja grupe na počinjenje genocida i ratnih zločina iz čl. 123. st. 2. OKZRH u svezi sa čl. 120. st. 1. istog Zakona. Da se upravo o ovakvom Kaznenom djelu radi u konkretnom slučaju sud smatra dokazanim dijelom i iz Kazivanja samog optuženika, a ostatak iz rečenog DO svjedocima, pa i onima, Koje je optuženik predložio, makar na tzv. negativnu oKolnost, a da bi ipak rekli i nešto tome suprotno. Osporavanu pripadnost skupini organiziranoj radi vršenja kaznenih djela iz člana, u konkretnom slučaju, 120. OKZRH, ;priznaje i sam optuženik, makar postojanje pripadnikom nastoji prikazati nečim, mimo njegove volje, pod prisilom ("Bio sam pripadnik kako se navodi optužnicom, paravojnih formacija milicije.

Morao sam to biti''- list 82/II) i dalje, kako je već ranije navođeno. Posjedovanje naoružanja nije sporno, a da je za pištolj nosio za pasom kazuje svjedok Ferenac Milan (list 120/11 spisa) što svjesno i bahato ponašanje, ne bi se moglo reći svojstveno dovedenom u situaciju da ga koristi. Zahtjev za poimeničnim označavanjem članova skupine, na čemu uznastoji obrana, a da bi priznala "postojanje grupe", u uvjetima koji su vladali u kritično vrijeme i mogućnostima svjedoka da to registriraju, glasi u najmanju ruku ironično. Svjedok Milan Ferenac (list 120/II spisa), ponuđen po optuženiku, pored toga što zna da je optuženik nosio milicijsku uniformu i oružje. krio se je ja ne pljačku (''Kralo se je, svinje odvlačile, pljačkalo na veliko, tu nema šta, odgonili se traktori“ – list 121 ) i odakle očekivati da poimenice navodi sve počinioce, nasuprot optuženiku, "milicioneru“ koji, znajući za sve to i ne reagirajući, poistovjećuje se sa skupinom. Mogućnost, poimeničnog i u većem broju navođenja iz grupe - skupine poimenično osoba bilo je dostupno samo osobama u poziciji u kakvoj je bio i optuženik, što se lako zaključuje iz njegove obrane, kada iz svog okruženja „tereti“ niz osoba, a uznastoji samo sebe izuzeti. Sud, da bude jasno, pripadnost formaciji paramilicije na kritičnom terenu poistovjećuje sa pripadnošću skupini iz st. 2. čl. 123. OKZRH i ne smatra više potrebom to dokazivati. Istina je, da je optuženik pored pripadnosti skupini paramilicije, čije je zločinačko postupanje znano i neprijeporno, kao pripadnik skupine, što je već samo po sebi dostatno za kaznenu pravnu kvalifikaciju iz izmijenjene optužnice, još i sam nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, primjenjivao mjere zastrašivanja, nanosio psihičke i fizičke povrede, otuđivao vrijedne predmete, dozvoljavao paljenje imovine, riječju, iako nije odlučno da se to sve u zbiru dogodi, ostvarivao elemente bića kaznenog djela stavljenog mu na teret. Točno je, ali ne i odlučno za postojanje konkretnog kaznenog djela na strani optuženika, da je izostalo u činjeničnom opisu navođenje poimeničnih oštećenika postupcima i ostalih, po optužnici za sada neidentificiranih pripadnika nelegelanih formacija, kao pripadnika skupine, ali, kada se znade, da je - svjedok DAMIR ŠKRINJAR (list 36 i 89 spisa) jasno i određeno kazao da je Kotur Bogdana poznavao i prije domovinskog rata, a tijekom istog da je bio u milicijskoj odori, da se posebno isticao tukući ga gumenom palicom po leđima i križima prilikom zaustavljanja kraj Pamućne predionice u Glini. Istovremeno ga je vrijeđao, a i ljude iz svjedokova okruženja, psujući im ustašku mater, prijeteći da će ih zaklati, da bi ih potom prevezli u tadašnji OPD Glina, postrojili uza zid i ponovili tučnjavu i psovanje, nakon čega je uslijedilo zatvaranje u samice; - svjedok STJEPAN KIHALIĆ (list 37 i 89/II spisa) na način kao i prethodni svjedok kazao da je krajem mjeseca srpnja 1991. godine, kada je pošao na posao bio spriječen u tome po naoružanim civilima i odvezen u OPD Glina, smješten u samicu, a potom zlostavljan po osobama koje su se mijenjale. Trajalo je to četiri dana, a kroz to vrijeme sada opt. Kotur Bogdan zalazio je kod njega u dva navrata i tukao ga cipelama po rebrima, križima i leđima oborenog na pod, a sve prateći psujući mu

ustašku majku, iako kao bliži susjed od ranije nije za to imao razloga. Zapaljena mu je kuća, kuda je odveden i zatekao ju kako se još dimi, a sve stoga da sa vješala skine obješenu baku; - svjedok STJEPAN FABAC(list 38 i 90 spisa) bio je tućen, pored drugih i po Kotur Bogdanu, a naročito u zgradi milicije u Glini zbog toga što je prethodno slavio pobjedu HDZ-a na izborima u VBji. Udaran je na način da su ga gurali od jednoga do drugoga do kasno u noć, udarajući ga naizmjenično, a jedan od te dvojice je bio i Kotur Bogdan. Svjedok se prisjeća "... da je 17.kolovoza 1991. godine, datuma kojega je dobro zapamtio, vratio se iz kukuruza u koje je pobjegao, a na poziv Kotur Bogdana, preko razglasa, a koji je prijetio da će sve pobiti ako se ne preda oružje. Ja oružja nisam imao, ali sam vidio da jedan vojnik drži za kosu moju majku Milku. Držao je nož pod grlom i ja sam stoga iz kukuruza izišao. Kada sam izišao ... tukli su me sa kundacima i šakama Varkaš Stjepan i Mićo Galjan i sin Janka Galjana, ali mu ne znam imena. Kotur u tome nije učestvovao. On je ostao na samohotki i po njegovim naredbama je cijev puškomitraljeza sa iste usmjeravana prema pojedinim kućama iz kojih je tada narod izlazio. Nije po njima tada pucano. Odmah potom kuće je palila jedna grupa iz koje sam ja prepoznao samo Stevu Jelića. starog oko 45 godina, iz Bijelih Voda. Vozili su sobom osobnim automobilima naftu, polijevali po kućama, bacali ručne bombe u iste i palili"; - svjedok STJEPAN KLOBUČAR (list 39 i 90/II spisa) višekratno je po Kotur Bogdanu psovan pri razrješenju po njemu kao milicioneru najjednostavnijih situacija u prometu, a "spominjanjem" ustaške majke; -

svjedok BRANKO DIVJAK (list 49 - 50 i 90/II spisa) koji sam kazuje da je po nacionalnosti Srbin, stoga što se nije slagao sa politikom paljenja i rušenja imovine Hrvata, ubojstvima i zlostavljanjima, ima je neprilike, sve dok je do 26.listopada 1991. godine živio u Glini, a činio mu ih je sada optuženi Bogdan Kotur. Prijetio mu je, bez razloga za to, a kada je dolazio do njega, prijetio obračunom, "kitio" ga oznakom HDZ-a kazujući "...da će ovdje svi Hrvati koji će živjeti biti w3nji od makova zrna, a sa njima i ja." Isto tako optuženik se uvijek zaticao na mjestu gdje su paljene kuće Hrvata po Glini, a posebno u Jukincu, pa nastavlja "Vidio sam mnogo takovih kuća koje su gorile, glavni koji je palio kuće bio je jedan dječak star oko 13 godina, koji je nosio sobom kantu žute boje i polijevao po kućama i palio. Čim bi došlo do plamena odmah se je tu zatekao i okrivljeni Kotur. Iz njegovog ponašanja sam zaključio da i taj dječak to sve radi u njegovoj suglasnosti pa i nalogu. Uvijek se samo veselio, a ne da bi slučajno to osudio.Treba još istaći svjedokovo viđenje dolaska optuženika do mehaničara Zibar Marijana, u Jukincu, kojom prilikom je sa još jednim mještaninom, koristeći pušku razvalio vrata radionice da bi potom na kamion utrpali automobilske gume, još neke predmete te jedan gliser i sve odvezli, nije mu poznato kuda. Optuženik se stalno pojavljivao u uniformi milicije i sa oružjem;

-

svjedok MIJO GAŠPAREVIĆ (list 51 i 91 spisa) bez uvijanja kazuje i tvrdi da je već u kolovozu mjesecu 1991. godine, pri ulasku u njegovo selo Dolnjaci, među tridesetak naoružanih osoba, obućenih u razne uniforme, vojne i milicijske, prepoznao sada optuženoga. Bio je sa ostalima i u njegovu, svjedokovu dvorištu tako da nema dvojbe ili mogućnosti

zamjene, tim prije što mu se neposredno obratio kazujući da ga treba ubiti i polazeći spram njega. Zbog prijetnji svjedok je izbivao iz kuće primajući poruke Kotura da će ga ubiti, nakon što je pretražio, bez krezultata kuću i gospodarske objekte svjedoka. Svjedok je ipak uhvaćen te odveden u OPD u Glini gdje je smješten u samicu, 3 u kojoj su ga obišla trojica u odorama milicije, među kojima je prepoznao sada okrivljenog. Sva trojica su ga tukla, a optuženik električnim kablom dužine oko 1/2 metra, tako da je sav isprebijan ujutro upućen liječniku. Pored toga viđao je optuženika i drugih dar.a da dolazi u OPD iz kojega su svakodnevno doslovce nestajali zatvorenici, za koje se više nikada nije čulo. Za boravka još na slobodi viđao je optuženika kako ga dovoze drugi milicijskim vozilom u selo Dolnjake, a potom odmah nastupaju njegovi „hahari“, koji su pljačkali sve što su stigli, primjerice poljoprivredne strojeve, krave, svinje; -

svjedok MILAN BILICA (list 53 i 91/II spisa ) također govori o dolasku optuženog Kotura, ovaj puta u selo Prijeka, gdje je svjedok tada živio, a odmah za njim pojavljivanja u odorama grupa pljačkaša koji su odvozili što su stigli, mještane tukli i zlostavljali, a u svjedokovoj kući pucali po istoj tražeći novac, što je sve optuženi Kotur vidio a da nije, iako kolovodja, reagirao. Ono što nisu uspijevali odnijeti uništavali su po kući, da bi njegovu kuću i zapalili 0l.rujna 1992. godine, nešto poslije pola noći, zapaljivim metcima, ispalivši toliko metaka kao da se nalazi ćeta vojske u kući, sva su mi zdanja osim štale bila od drveta i sve je izgorilo";

- svjedok NIKOLA ROHAK (list 54 i 92 spisa) poznavao je optuženika niz godina, a početkom rata već vidao ga je uvijek u odori sa oznakom SAO Krajina, naoružanog sa puškom na ramenu i pištoljem na opasaću. Svjedok je bio uhićen i proveo neko vrijeme u OPD Glina, odakle je, kada je odvožen kamionom, začuo glas Koji govori njegov nadimak "Šafar“ Iako je kao i drugi držao ruke na leđima i gledao u zemlju, okrenuo se i vidio da ga to zaziva optuženi Kotur, koji mu je prišao i kako kazuje svjedok, doslovno rekao: "p.". ti materina, poslao si sinove u ustaše da nas Srbe ruku, treba te zaklati". Po prevoženju kamionom u Jukinac, u kuću Divjak Branka, ponovno ga je optuženik, koji je tamo došao, ps ova o kao što je naprijed pričano i pri tome poteza o za desni brk. Unatoč osporavanja tvrdnji svjedoka optuženik ni jednu nije uspio pobiti. Njegova su se kazivanja pri tome zadržala samo na golim riječima. Nije to uspio ni pri suoćenjima, kojim su prilikama, ama baš svi svjedoci govorili, za razliku od optuženika, uvjerljivo i na način koji nije ni časa dozvolio da sud dvoji u točnost i istinitost po njima rečenog. Svjedoci predloženi po optuženiku, konkretno Matijević Ivan, zv. Slado, Klobučar Nikola, Ferenac Milan, Ferenac Milka i Bilić Rozalija ponuđeni su na tzv. "negativnu okolnost", to jest da spram njih optuženik nije postupao na način na koji je tužen da je postupao. Ti-su svjedoci, u biti, to potvrdili, ali to ne znači, istovremeno, da optuženik spram ostalih, koji su potvrdili točnost navoda izmijenjene optužnice, nije doista postupio kako su oni govorili. Za spomenuti je još da je od svih prigovora stavljenih po optuženiku svjedocima, o kojima je već bilo riječi, realno bilo moguće provjeriti samo onaj

upućen svjedoku Divjak Branku, a u pogledu mogućnost, odnosno nemogućnosti viđenja postupanja optuženika spram imovine Zibar Marijana, kojem je, među ostalim, opljačkan i gliser. Uviđajem na mjestu događaja, naime, sa sigurnošću je ustanovljeno da je svjedok Divjak iz svoga dvorišta mogao vidjeti što se događa na suprotnoj strani ceste, na imanju Zibara. Zašto tu mogućnost viđenja optuženik poriče, uz gotovo istovremenu tvrdnju da ne zna gdje je koji od tih objekata, sudu, bez njegovog obrazloženja, a koje je izostalo, nije jasno. Činjenica je, dakle, nasuprot obrane optuženika, da je isti ne samo postao pripadnik skupine Paramilicije, čije je zločinačko postupanje, kako je već isticano, znane i neprijeporno, već je i aktivno djelovao u sastavu skupine. Pri tome optuženik nije morao biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, jer povreda istog, sadržana u opisu konkretnog kaznenog djela, pretstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Uračunljivost optuženika nikim nije tijekom cijelog postupka bila dovedena u pitanje ni po kome, pa sud, slijedom iznošenoga, smatra sa sigurnošću dokazanim upravo onakovo postupanje optuženika, zbog kakvog je i proglašen krivično odgovornim izrekom ove presude. Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve okolnosti, koje u smislu propisa čl. 37. OKZRH utječu na visinu kazne, pa tako, kao otegotno - već isticanu činjenicu da je unutar skupine, koje je postao pripadnikom, što je dostatno za kvalifikaciju utuženog kaznenog djela, optuženik i veoma aktivno, a ne kao pripadnik koji je to postao u krajnjoj nuždi, djelovao dok olakotnih okolnosti nije našao, tim prije što ih ni obrana nije istakla. Izrečenu kaznu sud smatra primjerenom težini od optuženika izvršenog kaznenog djela i takova će kazna jedino biti u stanju djelovati na njega da u buduće ne čini kaznena djela, a istovremeno utjecati u tom pravcu i na druge, kao i pospješiti jačanje morala društva i utjecaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha kažnjavanja, predviđena čl. 31.0KZRH. Vrijeme provedeno u pritvoru počam od 04.srpnja 1996. godine, pa nadalje, pozivom na propis čl. 45. OKZRH, uračunava se u kaznu izrečenu optuženiku ovom presudom. Ispunjenje uvjeta predviđenih propisom čl. 90. st. 4. ZKP-a razlogom je oslobođenja optuženika obaveze nadoknade troškova kaznenog postupka. U Sisku, dne ll.studenog 1995. ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK VIJEĆA: Nataša Galinić, v.r.

Željko Barać,

v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0055 K-15/96-30 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alice Freiberger, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, Josipa Žinić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Jakova Velemir, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, nakon dana 26.rujna 1996. godine, u prisutnosti zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i njegova branitelja Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave izrekao je i objavio

PRESUDU Optuženi VELEMIR JAKOV, zv. Jalšo, sin Đure i Ljube rođene Čorić, rođen 11.listopada 1954. godine u Cerovljanima, sa prebivalištem u Cerovljanima kbr. 67, Srbin, drž.RH, strojobravar, bez zaposlenja, pismen, sa završenom SSS, neoženjen, bez djece,

kriv je što je:

tijekom razdoblja od 1991. do 1995. godine u selu Cerovljanima na području Općine Hrvatska Dubice i širem, pristupio u paravojne formacije tzv. "SAO Krajina", očito nezadovoljan sa nastupjelim demokratskim promjenama u Republici Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva RH, te odcepljenja općine Hrv. Dubica i okolnih sela i pripojenje tzv. para državi "Krajina", a u sastavu kojih je sa drugim za sad neidentificiranim pripadnicima

nelegalnih formacija, kroz čitavo navedeno razdoblje, protivno odrednicama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata vršeno napadanje na civilno stanovništvo, pljačkanje pokretne i uništavanje nepokretne imovine isključivo pučanstva hrvatske nacionalnosti, protjerivanje stanovništva, primjenjivanje mjere zastrašivanja i terora, primjenjivanje mjere kolektivnog kažnjavanja i protuzakonitog lišenja slobode primjenjivanje mjere prisilnog rada isključivo Hrvata u tim mjestima, pri čemu je najveći dio stambenih i gospodarskih objekata potpuno uništen, a hrvatsko pučanstvo bilo je prisiljeno na iseljenje, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela RH postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, čime je počinio kazneno: djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanje na počinjenje genocida i ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u vezi st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE I 6 (ŠEST) MJESECI. Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se. optuženiku uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru počam od 04.kolovoza 1995. do 21. veljače 1996. kao i od 19.travnja 1996. godine pa nadalje. Temeljem propisa čl. 90. tbč. 4. optuženik se u cijelosti oslobađa dužnosti da nadoknadi troškove krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP-a.

Obrazloženje Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 16. srpnja 1996. godine broj KT-36/96, stavljeno je na teret Velemir Jakovu, najprije, izvršenje Krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi, nakon tijekom postupka provedenih dokaza, a na glavnoj raspravi 26.rujna 1996. godine optužnica bila izmijenjena u pravcu stavljanja na teret Velemir Jakovu postupanja suprotnog propisu čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, činjenično označeno kako je to i izrekom ove presude navedeno. Ovako izmijenjenu optužnicu točnom i istinitom priznao je optuženik iznoseći, sada ponovno, svoju obranu. Unatoč jasnom i potpunom priznanju optuženika prikupljeni su i drugi dokazi, pa je tako, uvidom u spisu priloženu dozvolu broj 224 na ime sada optuženog Velemir Jakova, ustanovljeno, a da tome nitko ne prigovara, da je bio pripadnik tzv. „Srpske vojske Krajine 39.Korpus, Vojna pošta 9139 Kostajnica", a iz"reversa ličnog zaduženja..." da je bio "četni stariješina", zadužen sa oružjem "PAP" broja 215127 i 75 komada, pretpostavlja se, jer nije dorečeno, municije, te priborom - odjećom od "kape" do „prvog zavoja". Opće je poznato što su činili na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske pripadnici tzv. "Srpske vojske Krajine" (napadi na civilno stanovništvo, pljačka pokretne i uništavanje nepokretne imovine isključivo pučanstva hrvatske

nacionalnosti, zastrašivanja i protjerivanja, te drugo, što se u činjeničnom dijelu optužnice detaljno navodi) pa sud, svim rečenim smatra sa sigurnošću dokazanim da su se u postupanju optuženika Velemir Jakova stekla sva bitna obilježja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz čl. 123. st. 2. u vezi st. 1. OKZRH, učinjenog sa umišljajem, to jest da je bio svjestan optuženik svojega djela i htio njegovo izvršenje. Uračunljivost optuženika ama baš ničim nije dovedena ni na koji način u dvojbu, te je zbog svega rečenog proglašen u cijelosti krivično odgovornim. Obzirom na konkretnu otežanu situaciju pribavljanja podataka o okolnostima, koje mogu utjecati na visinu kazne, sud je cijenio da navodna upornost pri izvršenju krivičnog djela istaknuta kao otegotna po državnom odvjetništvu, nije ničim dokazana, a nesporno priznanje izvršenja krivičnog djela istaknuto kao olakotna okolnost, također se ne može, sada u tom pravcu, honorirati, jer je uslijedilo nakon nepobitnih dokaza o izvršenju krivičnog djela i mimo tog priznanja, pa i prije (primjerice spominjana iskaznica, revers i dr.). Zbog svega rečenog sud smatra utvrđenu kaznu optuženiku primjerenom težini od njega izvršenog krivičnog djela, te da će takova kazna djelovati na njega da u buduće ne čini krivična djela, a istovremeno utjecati u.tom pravcu i na druge, kao i pospješiti jačanje morala društva i izvršiti utjecaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena čl. 31. OKZRH. Vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru počam od 04.kolovoza 1995. do 21. veljače 1996. kao i od 19.travnja 1996. godine pa nadalje, pozivom na propis čl. 45. OKZRH, uračunava mu se u kaznu izrečenu ovom presudom. Ispunjenjem uvjeta predviđenih propisom čl. 90. st. 4. ZKP-a, razlogom je oslobođenje optuženika obveze nadoknade troškova krivičnog postupka. U Sisku, dne 26.rujna 1996. godine ZAPISNIČAR: VIJEĆA: Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda na Vrhovni sud Republike

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU

PODACI O POČINITELJIMA 5. NIKOLA PAVLOVIĆ, zv. «KOVAN», sin Marka i Marije rođene Kličković, rođen 06.03.1937. u Kirinu, općina Gvozd, s tadašnjim prebivalištem u Kirinu 97, općina Gvozd MJESTO POČINJENJA DJELA: sela: Pisarovina, Jamnička Kiselica Lasinja i dr. VRIJEME POČINJENJA DJELA: studeni 1991. god. – kolovoz 1995. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani je u periodu od studenoga 1991. god. pa do kolovoza 1995. god. bio pripadnik paravojnih formacija tzv. Republike srpske krajine, te je kao takav bio pripadnik baterije haubica od 105 mm. Sa borbenih položaja je u više navrata tijekom navedenog perioda, kao jedan od članova posade haubica, pucao po selima uz rijeku Kupu. Pri tome je smrtno stradalo i ranjeno više civila, a na objektima je pričinjena velika šteta, dok je veći broj civilnog stanovništva bio prisiljen izbjeći iz svojih domova. Svime opisanim imenovani je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

SI-0057

K-l/97-36 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnik " Bogdana Josip, Ivana Plemenčić, Vladimira Jerković, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Save Crevar, zbog kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1.OKZRH, nakon dana 2l.svibnja 1997. godine, u prisutnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i njegova branitelja Laze Veselinović , odvjetnika iz Zagreba, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio

PRESUDA Protiv optuženog SAVE CREVAR, sina Rade i Jelice rode ne Miličević, rođenog 27.01. 1963. godine u Vrginmostu, gdje i prebiva, Brnjevac 70, Srbina, drž. RH,

neoženjenog, vozača, nezaposlenog, sa završenom SSS, Temeljem propisa čl. 339. toč. 3. ZKP-a ODBIJA SE OPTUŽBA da je: u razdoblju od 1991. do 1995. godine, u selu Crna Draga - Lasinja kao i drugim selima na području Vrginmosta, prethodno pristupivši u paravojne formacije tzv. "Krajine", očito nezadovoljan sa nastupjelim demokratskim promjenama u Republici Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja demokratskog društva u Republici Hrvatskoj, te ocjepljenja dijela općine Vrginmost i okolnih sela i pripojenja tzv. para državi "Krajini", u sastavu kojih je sa drugim pripadnicima nelegalnih formacija kroz čitavo navedeno razdoblje, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata vršio napade na civilno stanovništvo, pljačkao pokretnu i nepokretnu imovinu civilnog stanovništva isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, protjerivanjem stanovništva, primjenjivao mjere zastrašivanja i terora, primjenjivao mjere kažnjavanja i protuzakonitog lišenja slobode, primjenjivao mjere prisilnog rada isključivo Hrvata u tim mjestima, pri čemu je veći broj stambenih i gospodarskih objekata pučana hrvatske nacionalnosti potpuno uništeno, a pučanstvo hrvatske nacionalnosti bilo je prisiljeno na iseljenje, dakle, da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske, postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH. Temeljem propisa čl. 91. st. 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 5. ZKP-a, padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku broj KT-83/96 od 09.siječnja 1997. godine Crevar Savi stavljeno je na teret izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH. Pri kraju provedenog postupka, a na glavnoj raspravi održanoj 21.svibnja 1997. godine, Županijski državni odvjetnik je odustao od optužbe. Rečeno je razlogom, da je suđeno na način opisan izrekom ove presude. U Sisku, dne 21.svibnja 1997. godine

ZAPISNIČAR VIJEĆA Nataša Galinić, v.r. Barać, v.r.

PREDSJEDNIK Željko

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pismenim putem u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda na Vrhovni sud Republike Hrvatske.

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA 3. STOJAN DOBRIČANIN, zv. «STOLEŠA», sin Koste, rođen 19.04.1935. god u Banja Luci, BiH; s tadašnjim prebivalištem u Borovcu 201, općina Novska MJESTO POČINJENJA DJELA: selo Borovac, općina Novska VRIJEME POČINJENJA DJELA: 1992. – 1993. god OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani je tijekom 1992. i 1993. god., a vjerojatno i duže bio pripadnik milicije tzv. Republike srpske krajine i predsjednik Mjesne zajednice Borovac. Imenovani je tijekom navedenog razdoblja prisiljavao skupinu nasilno mobiliziranih mještana hrvatske nacionalnosti da ruše stambene i gospodarske objekte, kopaju rovove na borbenim položajima i obavljaju druge poslove. Također je dana 15. studenoga 1992. god prisilio Anu Sarajlija da iseli iz svoje kuće u Borovcu, a 19. lipnja 1993. god je i Petra Grgića prisilio da iseli iz svoje kuće. Svime opisanim imenovani je počinio kaznena djela sudjelovanja u oružanoj pobuni protiv RH i progonu civilnog stanovništva.

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA 1. NOVICA SIMIĆ, rođen 01.01.1943. u Sarajevu, BiH MJESTO POČINJENJA DJELA: selo Kozibrod

VRIJEME POČINJENJA DJELA: 26. srpnja 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani je 26. srpnja 1991. god. bio zapovjednik kolone tenkova bivše JNA koja je iz Hrvatske Kostajnice išla prema selu Kozibrod. Dolaskom do grupe pripadnika MUP-a RH koji su trebali nadgledati tu kolonu, ničim izazvan naredio je da se otvori vatra na pripadnike MUP-a RH. Tom prilikom su trojica pripadnika MUP-a RH poginuli, a ostali su zadobili ozljede, osim od vatrenog oružja i time što su njihova vozila tenkovima izgurana sa ceste u jarak. Time je imenovani počinio kazneno djelo oružane pobune i ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti RH. PODACI O ŽRTVAMA: 2. Ivica Perić 3. Mladen Halapa 5. Goran Fadljević

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA 2. NEDELJKO KRAGUJEVIĆ, sin Save i Mire, rođen 08.12.1962. god. u Sisku, s tadašnjim prebivalištem u Petrinji, Milanke Kljaić 4 4. ZORAN KRAGUJEVIĆ, sin Save i Mire, rođen 09.02.1967. god. u Sisku, s tadašnjim prebivalištem u Petrinji, Milanke Kljaić 4 6. ĐURO VUJANOVIĆ, sin Mirka, rođen 02.01.1962. god. u Dervišima, s tadašnjim prebivalištem u Novoj Drenčini b.b. 7. PREDRAG JAPRANIN, sin Đure, rođen 29.09.1972. god. u Sisku, s tadašnjim prebivalištem u Petrinji, 27. srpnja b.b. 8. SUAD ĐANIĆ, sin Abdulaha, rođen 21.03.1968. god. u Sisku, s tadašnjim prebivalištem u Petrinji, 27. srpnja 10 11. DAMIR ČAKARA, sin Milana, rođen 15.04.1968. god. u Sisku, s tadašnjim prebivalištem u Petrinji, Milanke Kljaić 9 14. MILAN ČAKARA, sin Miloša, rođen 02.09.1944. god. u Jošavici, s tadašnjim prebivalištem u Petrinji, Milanke Kljaić 9 19. ZORAN RUDIĆ, sin Milana, rođen 07.09.1964. u Miočinovićima, s tadašnjim prebivalištem u Petrinji, Andrije Petračića 26 22. DRAGAN SEKULIĆ, sin Pere, rođen 10.02.1930. god u Omarskoj, s tadašnjim prebivalištem u Petrinji, Andrije Petračića 28 24. SAVO GRNOVIĆ, sin Ljubomira, rođen 16.01.1956. god. u Lovči, s tadašnjim prebivalištem u Petrinji, Josipa Mencina b.b. MJESTO POČINJENJA DJELA: selo Nova Drenčina VRIJEME POČINJENJA DJELA: 06. listopada 1991. god. OPIS POČINJENOG DJELA:

Imenovani su se tijekom 1991. godine priključili oružanim formacijama bivše JNA, te su u njihovom sastavu sudjelovali u više napada na grad Petrinju, a dana 06. listopada 1991. u pratnji oklopnih jedinica bivše JNA napali su selo Novu Drenčinu. Tom prilikom su iz vatrenog oružja pucali po nebranjenim stambenim objektima, pri čemu je ubijen mještanin Nikola Jelekovac, a kuće su potom opljačkali pa zapalili. Kad su pripadnici ZNG-a iz susjednog sela došli da ih pokušaju spriječiti, ubili su pripadnika ZNG-a Mirka Vidovića. Svime opisanim imenovani su počinili kazneno djelo sudjelovanja u oružanoj pobuni protiv RH. PODACI O ŽRTVAMA: 1. Nikola Jelekovac 3. Mirko Vidović

SI-0061 K-2/97REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Plemenčić, Stjepana Benčić, Milana Krajačić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv I-optuženog MIOMIRA PERENČEVIĆ i II-optuženog MILANA PERENČEVIĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, nakon dana 06.veljače 1997. godine, u prisutnosti zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, I- i II-optuženih te branitelja optuženih Ivice Kraljičković, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio

PRESUDU I-optuženi MIOMIR PERENČEVIĆ, sin Mirka i Danice rođene Rudan, zv. "Čvoljac", rođen 16.07. 1956. godine u Ostrožinu, Srbin, drž. RH, radnik, s prebivalištem u Ostrožini kbr. 197, neoženjen, sa završenom NSS i II-optuženi MILAN PERENČEVIĆ, sin Mirka i Danice rođene

Rudan, rođen 16.07. 1956. godine u Ostrožinu, gdje i prebiva na kbr. 197, Srbin, drž. RH, poljodjelac, temeljem propisa čl. 340. toč. 3. ZKP-a

da su:

OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE

tijekom razdoblja 1991. godine u Lasinju i drugim selima koji pripadaju opčini Vrginmost, prethodno pristupivši u paravojne formacije tzv. "Krajine", očito nezadovoljni sa nastupjelim demokratskim promjenama u Republici Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja demokratskog društva u Republici Hrvatskoj, te ocjepljenja opčine Vrginmost i okolnih sela i pripojenja tzv. državi „Krajini“u sastavu kojih su sa drugim pripadnicima nelegalnih formacija kroz čitavo navedeno razdoblje, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata vršili napadanje civilnog stanovništva, pljačkanje pokretne i nepokretne imovine civilnog stanovništva isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, protjerivanjem stanovništva, primjenjivali mjere zastrašivanja i terora, primjenjivali mjere prisilnog rada isključivo Hrvata u t im mjestima, pri čemu je veći broj stambenih i gospodarskih objekata pučana hrvatske nacionalnosti potpuno uništeno, a pučanstvo hrvatske nacionalnosti bilo je prisiljeno na iseljenje, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske postali pripadnici organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, pa, da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH. Temeljem propisa čl. 91. st. 1. ZKP-a, troškovi kaznenog postupka iz čl. 97. st. 2. toč. 1. - 5. ZKP-a, padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku broj KT82/96 od 09.siječnja 1997. godine I-optuženom Miomiru Perenčević i II-optuženim Milanu Perenčević, stavljeno je na teret da su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, a činjenično opisano i izrekom ove presude. Oba optuženika, kako tijekom istrage, tako i na glavnoj raspravi, branila su se koristeći pravo koje za njih proizlazi iz propisa čl. 208. s:. 2. ZKP-a, to jest nisu iznijeli svoju obranu. Tijekom dokaznog postupka provedeni su ama baš svi ponuđeni dokazi, pa tako saslušani svjedoci Tomo Šuntić, Stjepan Šuntić, Mirko Gvojić, a uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz svjedoka Ivana Britvec. navode optužnice.

Ni jedan od njih, opet, ama baš ni jednom riječju, nije potkrijepio

Stranke takovim kazivanjima svjedoka nisu ni na koji način prigovorile. Sudu, a jer nije predložen ni jedan eventualni daljnji dokaz, niti ga je sud sam našao potrebnim izvoditi, nije preostalo drugo, no, pozivom na propis čl. 340. toč. 3. ZKP-a, osloboditi Miomira Perenčevića i Milana Perenčevića od optužbe za stavljeno im na teret uvodno citiranom optužnicom. Pozivom na propis čl. 91. st. 1. ZKP-a, a shodno načinu okončanja postupka, troškovi kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. - 5. ZKP-a, te nužni izdaci okrivljenih i nužni izdaci i nagrada branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava. U Sisku, dne 06.veljače 1997. ZAPISNIČAR VIJEĆA Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

INDICIJE O POČINJENOM KAZNENOM DJELU PODACI O POČINITELJIMA: 2. JURE ŠAJATOVIĆ, sin Jure, rođen 01.07.1950. god u Ozlju, s tadašnjim prebivalištem u Novskoj, Osječka 132 4. DRAGAN PAVIĆ, sin Milana i Nade, rođen 09.07.1965. god. u Donjim Grahovljanima, općina Pakrac, s tadašnjim prebivalištem u Pakracu, Vinogradska 50 6. GORAN PAŠIĆ, sin Luke i Milene, rođen 11.02.1971. god u Pakracu, s tadašnjim prebivalištem u Dobrovcu, Veljka Vlahovića 78 11. ČEDOMIR RELIĆ, sin Petra, rođen 14.02.1937. god. u Ratkovcu, općina Gornji Bogičevci, s tadašnjim prebivalištem u Okučanima, M. Stanivukovića 24 13. VELJKO BUDIĆ, sin Branka i Ane, rođen 01.11.1972. god u Pakracu, s tadašnjim prebivalištem u Gavrincima, Stanivukovićeva 39 MJESTO POČINJENJA DJELA: cjevovod Drenov Bok - Jamarica VRIJEME POČINJENJA DJELA: 06. listopada 1993. god.

OPIS POČINJENOG DJELA: Imenovani su bili pripadnici izviđačkog voda 18. korpusa vojske tzv. Republike srpske krajine, te su dana 06. listopada 1993. god. pod zapovijedanjem Jure Šajatovića podmetnuli i aktivirali eksploziv u šahtu cjevovoda kojim se pitkom vodom napaja grad Novska i okolna naselja. Zbog toga je civilno stanovništvo grada Novske i okolnih naselja na duže vrijeme ostalo bez pitke vode. Time su imenovani počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

SI – 0067 K – 32/92 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK RESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Josipa Žinić, Ivana Blažinić, Ivana Kasaić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Podunavac Sime, zbog krivičnog djela iz čl. 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 18. siječnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika Okružnog javnog tužitelja Miljenka Ugarković i branitelja optuženika Mrijana Mifek odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi SIMO PODUNAVAC, sin Rade, rođen 24. rujna 1949. godine u Dvoru, oficir tzv. JNA, sada sa prebivalištem u vojarni u Petrinji kriv

je

što je : u vremenskom razdoblju od 3. studenog 1991. godine do 04. travnja 1992. godine, kao zapovjednik artiljerijske jedinice srpske okupatorske vojske, tzv. JNA, u Petrinji, nakon što je na području Banije došlo do oružane pobune od strane srpskih ekstremista i terorista protiv legalne vlasti u Republici Hrvatskoj, protivno odrednicama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, u više navrata, neizazvan za borbeno djelovanje, izdao zapovijed svojim podčinjenim oficirima, koji su komandirali tenkovskim i drugim oklopnim, topničkim i raketnim jedinicama, da sa svojih vatrenih položaja otvore vatru iz svih raspoloživih oružja, prvenstveno po industrijskoj zoni Sisak, te po civilnim objektima gradskog i

prigradskog područja, pri čemu je od kombiniranih topničko – tenkovskih i raketnih napada samo na industrijskim postrojenjima INA Rafinerije nafte Sisak, nastupila šteta u iznosu od najmanje 130,749.740 USA dolara, dok su smrtno stradali građani Siska Sefić Fadila, Kostić Branko, Isaković Čeho, Grubić Đuro, Kovačević Ivica, Šnajder Stjepan i Jelisavac Mirko, a najmanje petnaest osoba zadobilo je teške tjelesne povrede, dakle, kršenjem pravila za vrijeme oružanog sukoba naredio da se izvrši napad na civilno stanovništvo grada Siska, posljedice čega su smrt sedam osoba i teške tjelesne ozljede većeg broja osoba, te naredio napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo, te se protuzakonito i samovoljno uništava imovina u velikim razmjerima, čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad optuženikom se određuje pritvor . Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. toč. 7. ZKP-a optuženi je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 25.000 – HRD i temeljem točke 6. istog članka i stavka platiti paušalni iznos od 5.000 HRD. Temeljem propisa čl. 108. st. 2. Zakona o krivičnom postupku optuženik je dužan INI Rafineriji nafte Sisak nadoknaditi štetu u hrvatskim dinarima protuvrijednosti 130,749.740 USA dolara prema kursu na dan plaćanja, sa kamatom u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Hrvatske uvećanom za 20 %, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Obrazloženje Optužnicom okružnog javnog tužilaštva Sisak KT – 152/92 od 15. prosinca 1992. godine Podunavac Simi stavljeno je teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – iz čl. 142. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženika stoga, što isti nije dostižan državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan. Prijedlog javnog tužitelja je udovoljen pravomoćnim rješenjem vijeća (čl. 23. st. 6. ZKP-a) oznake KV – 96/92 od 30. prosinca 1992. godine. Tijekom dokaznog postupka provedeni su svi predloženi dokazi, pa je tako

izvršeno saslušanje svjedoka Babić Nikole i predstavnika oštećene INA Rafinerije nafte Sisak, a pročitani su, po izvještaju i uz suglasnost stranaka, zapisnik o uviđaju (list 21spisa), izvještaji INA Rafinerije nafte Sisak (listovi 26 –32, 46 – 59, i 90 – 91 spisa), izvještaj Policijske uprave Sisak broj 511-10-02/02-42005/92 od 9. prosinca 1992. godine (listovi 94 i 95 spisa), kazivanje sada sudu nedostupnog Mudrinić Petra (list 10 spisa), te razgledana dokumentacija uviđaja Policijske uprave Sisak broj 51110-02/03-1248/91, - 1268/91 i – 311/92, koja prileži spisu. Učinjenom nisu stavljeni prigovori, a izostalo je i eventualno daljnje predlaganje dokaza. Ocjenjujući saznanja stečena tokom dokaznog postupka sud sa sigurnošću smatra dokazanim : 3

da je optuženi Simo Podunavac bio zapovjednik artiljerijske jedinice srpske okupatorske vojske, tzv. JNA, u Petrinji, kada je gađala kako industrijsku zonu Sisak, tako i civilne objekte gradskog i prigradskog područja, što slijedi iz kazivanja Mudrinić Petra, pomoćnika komandanta brigade Slobodana Tarbuka, o kojem, ovom zgodom, sud ne nalazi potrebnim govoriti, 6 da je to činio, izdao zapovijed, za vrijeme oružanog sukoba koji, iako nema formalna obilježja rata, (objava istog i dr.) predstavlja daljnji kvalifikatorni element stavljenog mu na teret krivičnog djela, 7 da je djelovanjem optuženika ubijeno sedmero civilnih stanovnika, petnaestak ih zadobilo povrede tjelesnog integriteta, a sam grad Sisak, kao i njegova industriska zona, protuzakonito i samovoljno uništavani u velikim razmjerima, koji se i ne mogu opravdati vojnim potrebama, što, opet slijedi iz nepobitnog podataka Policijske uprave Sisak pod brojem 511-10-02-42005/92 od 9. prosinca 1992. godine (list 94 i 95 spisa) te, među ostalim i procjenom štete od ratnog razaranja na rafinerijskim postrojenjima na 130,749.740 USA dolara (list 91 spisa) 8 da su kršeni propisi Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata. Rečeno upućuje na činjenicu izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva od optuženika, a iz člana 142. stav. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, zbog čega je proglašen krivim uz izricanje kazne zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina u uvjerenju, da će njome u cijelosti biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena članom 33. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Prilikom odmjeravanja kazne sud nije našao olakotnih okolnosti, a kao otegotno uzeo optužnikovu upornost u izvršenju krivičnog djela izraženo i duljinom trajanja protupravnog postupanja. Shodno visini o izrečene kazne, primjenom propisa člana 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, određen je pritvor. Odluka o nadoknadi troška postupka temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak odmjeren je prema stvarno nastalim izdacima.

Paušalni iznos srazmjeran je duljini trajanja postupka. Imovinsko – pravnom potraživanju INE Rafinerije nafte Sisak udovoljeno je u cijelosti, jer nitko tokom postupka nije prigovorio ni osnovanosti, kao ni primjerenosti istog, U Sisku, dana 18. siječnja 1993. ZAPISNIČAR VJEĆA Nataša Galinić, v.r.

PREDSEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka Vrhovnom sudu Hrvatske a putem ovog suda.

SI-0069 K-37/92REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBILKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelvoanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Kovačević Josipa, zbog krivičnog djela iz čl. 150. OKZRH, nakon dana 17. veljače 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Marije Jurdana i branitelja optuženika Lade Nuić-Ugarković, odvjetnice iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi KOVAČEVIĆ JOSIP, sin Franje, rođen 19. listopada 1948. Godine i Strizivojnni, SO Đakovo, sa prebivalištem u Glini, Ul. Rade Grmuše kbr. 4, Hrvat, oženjen,

nalazi se u bijegu, k r i v

j e

što je: tijekom rujna mjeseca 1991. godine u Glini, nakon što se je priključio terorističkim grupama uključenim u oružanu pobunu u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog društvenog državnog sistema u Republici Hrvatskoj, kao komandir okupacijske vlasti zadužen za razmjenu zarobljenika, u četničkom zatvoru adaptiranom od prostorija Odgojnog popravnog doma glina, prilikom saslušavanja zarobljenih hrvatskih vojnika, suprotno odredbama članka 143. i 144. ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, tukao ih i nanosio im tjelesne povrede, a prilikom saslušanja ratnog zarobljenika Mlađenović Mije tukući ga i inače udario i stolicom, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim zarobljenicima, čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u čl. 150. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA. Temeljem propisa čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nad optuženikom se određuje pritvor. Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 30.000.- HRD i paušalni iznos od 5.000.- HRD. Obrazloženje Okružno javno tužilaštvo Sisak, optužnim prijedlogom KT_170/92 od 17. prosinca 1992. godine Kovačević Josipu stavila je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 150. OKZRH. Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika. Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem vijeća ovog suda od 1. veljače 1993. godine oznake Kv-9/93. Braniteljica po službenoj dužnosti, ocjenjujući rezultate dokaznog postupka, istakla je uvjerenje da je krivnja optuženika dokazana i zamolila da sud kod odmjere

kazne savjesno uvaži zakonske odredbe. Svjedoci Boris Prišek i Mladjenović Mijo, naročito ovaj potonji, detaljno su i u uvjerljivo podkrijepili navode optužnog prijedloga. To tim prije, što je Mladjenović bio i žrtva postupanja optuženikova. Svojstvo ratnog zarobljenika oštećeniku nitko nije osporio. Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog postupka bila dovedena u sumnju. Sam način postupanja optuženika, opisan po svjedocima, nedvojbeno utvrđuje na zaključak na postojanje direktnog umišljaja optuženika. Dakle, dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika nema. Povreda međunarodnog prava spomenutog u opisu krivičnog djela stavljenog na teret optužnim prijedlogom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnog pravu, te stoga optuženi, u krajnjoj liniji, ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 33. OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, ječinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina u uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarajuća težini od optuženika učinjenog. Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora. (čl. 353.- st. 1. ZKP-a) Odluka o trošku postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka. U Sisku, dne 17. veljače 1993. ZAPISNIČAR: C: Nataša Galinić, v.r. Barać, v.r.

SUDA Željko

SI-0070 K-3/93-15 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Vuruna Petra, zbog krivičnog djela iz članka 150. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, nakon dana 26. ožujka 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika Okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženika Eriha Fridrih, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi PETAR VURUNA, zv. „kapetan Pero“, sin Miloša, rođen 10. rujna 1952. godine u Crkvenom Boku, sa posljednjim prebivalištem u Zagrebu, Polakova kbr. 8, sada u bjektstvu, k r i v

j e

što je: tijekom razdoblja od 16. rujna 1991. godine do 31. listopada 1991. godine u Glini, kao kapetan tzv, „milicije SO Krajina“, protivno odredbama Ženevske konvencije u postupanju s ratnim zarobljenicima, u tijeku oružanog sukoba protiv Republike Hrvatske, nakon što je Makarić Neven, pripadnik MUP-a RH predhodno bio zarobljen u Hrvatskoj Kostajnici sa strane pripadnika tzv. „JNA“ u oružanom sukobu i predveden u zatvor OPD Glina, prilikom ispitivanja tukao ga gumenom palicom i nogama, nanijevši mu pri tome tjelesne povrede, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim zarobljenicima, čime je učinio krivčno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u čl. 150. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA. Temeljem propisa članka 353. stavka 1. Zakona o krivičnom postupku nad optuženikom se određuje pritvor. Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. G. ZKP-a optuženik je dužan platiti paušalni iznos od 5.000,- HRD. Obrazloženje

Optužnim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva Sisak od 2. veljače 1993. godine KT-6/93 Vuruna Petru stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 1520. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika. Prijedlogu javnog tužitelja udovoljeno je pravomoćnim rješenjem, čl. 23. st. 6. ZKP-a, vijeća oznake Kv-25/93 od 3. ožujka 1993. godine. Svjedok, istovremeno i oštećeni, Makarić Neven detaljno je i uvjerljivo podkrijepio navode optuženog prijedloga. Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, smatra da je oštećenik detaljno i istinito prikazao činjenično stanje, a upravo onakovo za kakovo optužni prijedlog tvrdi da je postojao. U toj situaciji moli „donošenje mjere prema zakonskom propisu“. Svojstvo ratnog zarobljenika oštećeniku nitko nije osporio. Rečenim do sada o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa sigurnošću dokazanim, da je isti svojim postupkom ostvario sva bitna obilježja, subjektvina i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa zarobljenicima kršeći pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144. Ženevske konvencije iz 1949. godine. Pri tome nije bitno da li je optuženik bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava jer je povreda takovog prava u opisu po njemu učinjenog krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja predviđenu čl. 33. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 godina u uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarjuća težini od optuženika učinjenog. Visina izrečene kazne, pozivom na propis čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, razlogom je određivanju pritvora. Paušalni iznos odmjeren je srazmjerno duljini trajanja krivičnog postupka. U Sisku, dne 26. ožujka 1993. ZAPISNIČAR: Nataša Galinić, v.r.

SUDAC Željko Barać, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LJIEKU: Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana.

Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje je vrijeme presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 123. st . 4. ZKP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI 0072 SI - 0016 K- 10/93 – 19 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barača, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća , sudaca porotnika Ivana Zlovolića, Đure Sertić, Jakić Ante, Članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Babić Milorada, Tarbuk Ranka, Jovanovski Budimira, Begović Jove, i Podunavac Sime, Zbog krivičnog djela iz čl. 142. st. 1. OKZRH, nakon dana 27. travnja 1993.godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženih Hamdije Unkić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU I – optuženi BABIĆ MILORAD, sin Mirka, rođen 13. svibnja1963. godine u Sokolišu, SO Bos. Novi, sa zadnjim prebivalištem u Sisku, Frankopanska ul. Br. 2, potporučnik u bivšoj JNA II – optuženi TARBUK RANKO, sa posljednjim prebivalištem, u Petrinji, Hanžekova kbr. 66, stariji vodnik u bivšoj JNA, III – optuženi JOVANOVSKI BUDIMIR, sin Dragutina, rođen 30. rujan 1957. godine, sa posljednjim prebivalištem u Karlovcu, Haulikova br. 24, kapetan I klase bivše JNA, IV – optuženi BEGOVIĆ JOVO, sin Milana, rođen 15. ožujka 1951. godine u Begovićima SO Petrinja sa posljednim prebivalištem u Begovićima, vodnik bivše JNA, V- optuženi PODUNAVAC SIMO, sin Rade, rođen 24. rujna 1949. godine u Dvoru, sa posljednjim prebivalištem u Sisku, ul. J. Janjića br. 8, oficir bivše JNA,

krivi

su

što su : dana 2, 16 i 21. rujna 1991. godine u Petrinji, nakon što su od Tarbuk Slobodana, zapovjednika garnizona u Petrinji, primili naredbu da se vojnim jedinicama kojima zapovijedaju izvrše napad na grad Petrinju i civilno stanovništvo Petrinje, iako su znali da u Petrinji nema jedinica HV ili drugih jedinica koje bi mogle napasti vojarne u Petrinji, niti jedinica, koje bi mogle braniti grad Petrinju od napada, pristali da provedu ovakova naređenja, a potom, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, izdali zapovijed jedinicama kojima su komandirali i to : I – opt. Babić Milorad vodu tenkova T – 55, II – opt. Tarbuk Ranko vodu tenkova T – 55, III – opt. Jovanovski Budimir, minobacačkom vodu 120 mm, IV – opt. Begović Jovo, minobacačkom vodu 82 mm te V – opt. Podunavac Simo, Bateriji haubica 105, i 155 mm, da otvore tenkovsku, artiljerisku, minobacačku i drugu vatru, po civilnom stanovništvu grada Petrinje, te stambenim, komunalnim i drugim značajnim objektima u Petrinji, što su njihovi podređeni, provodeći ovakova naređenja i učinili, pa je u tim napadima ubijeno više stanovnika grada Petrinje pa tako, Lokner Nikola, Bučar Štef, Marković Đuro, Klarić Milana i Mouća Alojza, a teške i lake povrede zadobili Herelić Ramiz, Đuričić Rajko, Banjan Miko, Banjadinović Andjelina, Drakulić Nikola, Vujatović Đuro, Vujaković Rajko, Sekulić Branko, Ceković Ljubica, Kovačević Janko, Popović Marijan, Dumbović Zvonko, Vidović Ivan te razrušeni i uništeni više stambenih komunalnih, sakralnihi i drugih objekata u gradu Petrinji, među kojima su gotovo sve stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkva sv. Katarine, crkva sv. Lovre i drugi objekti, dakle, kršenje pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredili da se izvrši napad na civilno stanovništvo Petrinje i grada Petrinje, što je i učinjeno, a posljedica čega su smrt i teške tjelesne povrede te protuzakonito i samovoljno uništavanje imovine u velikim razmjerima, čime su učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 142. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog prava OSUĐUJU SVKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU U TRAJANJU OR 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95 st. 2. toč. 7. ZKP-a optuženici su dužni solidarno platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 85.910. – HRD i temeljem toč. 6. istog članka i stavke platiti svaki paušalni iznos od 5.000. – HRD.

O b r a z l o ž e nj e Optužnicom okružnog javnog tužilaštva Sisak KT – 161/92 od 16. veljače 1993. optuženim Babić Miloradu, Tarbuk Ranku, Jovanovski Budimiru, Begović Jovi i Podunavaca Simi, sastavljeno je na teret izvršenja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – iz čl. 142. st. 1. OKZRH. Istovremeno je sastavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženih. To stoga, što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni. Pravomoćnim rješenjem vijeća ( čl. 23. st. 6. ZKP-a)oznake Kv – 36/93 od 23. ožujka 1993. godine prijedlogu tužitelja je udovoljeno. Tokom dokaznog postupka provedeni su svi predloženi dokazi, pa tako, neposredno a što čitanjem ranijih kazivanja, datih tokom istrage, izvršeno saslušanje svjedoka Bukal Borisa, Lovrenović Ivice., Trklja Jasmina, Cerjak Branka, Podnar Stjepana, Marić Mladena i Talaja Josipa, izvršeno čitanje zapisnika o uviđaju, izvršen uvid u dokumentaciju očevida Policiske uprave Sisak, Odsjek za kriminalističko – poslove Broj 511 – 10 – 02/3, broja uviđaja 834/91, prijave medicinskog centra Sisak o povredama Drakulić Nikole, Banadinović Andjeline, Djuričić Rajka, Herelić Ramiza, Vujaklija Rajk, Kendjel Ivana, Jovanović Rezike, Vujatović Đure i Bunjan Milke te zapisnika o vanjskom pregledu mrtvih tijela Lokner Nikole, Bučar Stjepana, Marković Đure, Klarić Milana i Mouča Alojza, Učinjenom nisu stavljeni prigovori, a izostalo je i eventualno daljnje predlabanje dokaza. Ocjenjujući saznanja stečenog tokom dokaznog postupka kazivanjima naprijed poimence spominjanih svjedoka, te uvidom u pismenu dokumentaciju, također navođenu, sud sa sigurnošću smatra dokazanim: 26 da su optuženici bili zapovjednici okupatorske vojske, TZV. JNA u Petrinji, koje su gađale kako stambeno, tako komunalne, sakralne i druge objekte u Petrinji, naročito stambene zgrade u centru Petrinje, Općinski sud u Petrinji, crkvu Sv. Katarine, crkvu Sv. Lovre i dr. 29 da su to činili za vrijeme oružanog sukoba koji, iako nije imao tada formalno obilježje rata (objava istog i dr) , predstavlja, izdavanje zapovjedi, daljnji kvalifikatorni elemenat stavljenog im na teret krivičnog djela, 30 da je djelovanjem optuženih ubijeno petoro civila stanovnika, trinaestero ih zadobilo što teške što lakše povrede tjelesnog integriteta, a sam grad Petrinja pri tome protuzakonito i samovoljno uništava u velikim razmjerima, koji se ne mogu opravdati vojnim potrebama, a što slijedi iz nepobitnih podataka Policijske uprave Sisak, 31 da su kršeni propisi Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata,

Nije bitno da li su optuženici bili svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava, jer je povreda takvog prava u opisu po njima učinjenog krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti. Rečeno upućuje na činjenicu izvršenja krivičnog dijela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva od svakog od optuženih, a iz čl.142. st. 1. OKZRH, zbog čega su i proglašeni krivim uz izricanje, svakome, kazne zatvora u trajanju od 20 godina u uvjerenju, da će njome u cijelosti biti postignuta svrha kažnjavanja predviđena čl. 33. OKZRH. Prilikom odmjeravanja sud ni kod koga od optuženih nije našao olakotne okolnosti a otegoto uzeo u obzir njihovu upornost u izvršenju krivičnog djela izraženu i duljinom trajanja protupravnog postupanja. Pritvor nad svakim od optuženih određen je shodno visini izrečene kazne, a primjenom propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a. Odluka o nadoknadi troška krivičnog postupka temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak odmjeran je prema stvarno nastalima izdacima. Paušalni iznos s razmjerom je duljini trajanja postupka. U Sisku, dana 27. travnja 1993. ZAPISNIČAR : VIJEĆA : Nataša Galinić

PREDSJEDNIK Željko Barać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 123. st. 4. ZKP-a). Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

K-10/93

SI - 0016 REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

POLICIJSKA UPRAVA SISAK ODJEL ZA KRIMINALISTIČKO TEHNIČKE POSLOVE

DOKUMENTACIJA OČEVIDA BROJ 511-10-02/03 BROJ UVIĐAJA 834/91 PREDMET događaj

IZRADIO : KONTROLIRAO : Jovo Runjaić Bijelić

Milan

F – 1 prikazuje opći izgled zgrade PRVE HRVATSKE TVORNICE SALAME, locirane u Petrinji u ul. I. Gundulića, na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja koje je napravila Jugoslavenska vojska dana 02.09.1991. godine, kao i sva naredna oštećenja prikazana na fotografijama od broja 1 do 90. Bliži izgled oštećenja gore opisane zgrade prikazana su na fotografijama 2 i 3. F – 4-15 prikazuje objekte na križanju ulice V. Nazora i Filipovićeve ulice gdje su vidljivi tragovi oštećenja, kao i uništeno jedno teretno vozilo.

F – 16 prikazuje ulicu V. Nazora fotografiranu u pravcu križanja sa Trgom M. Tita, gdje su na fotografijama od broja 17 do 21 prikazani objekti na desnoj strani a na fotografijama od broja 22 do 29 prikazani su objekti na lijevoj strani navedene ulice, gdje su vidljiva oštećenja. F – 30-32 prikazuje križanje ul. V. Nazora i Trga M. Tita gdje je vidljiv oštećen autobus F – 33-39 prikazuje Trg M. Tita gdje su vidljivi tragovi oštećenja stepenica, pločnika i kolnika kao i tragovi zrna – projektila. F – 40-45 prikazuju lijevu stranu objekata u ul. V. Nazora fotografirane od pravca križanja ul. V. Nazora – Trg M. Tita u pravcu Gajeve ulice gdje su vidljivi tragovi zrna – projektila F – 46-60 prikazuje desnu stranu objekata u ul. V. Nazora fotografiranu od pravca križanja ul V. Nazora – Trg M. Tita u pravcu Gajeve ul. Gdje su vidljivi trabovi oštečenja i zrna – projektila F – 61-63 prikazuju autobus si 673-36 i autocisternu gdje su vidljivi tragovi oštećenja F – 64-70 prikazuju Radićev trg kao i katoličku crkvu na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja i zrna – projektila F – 71-73 prikazuje Trg J. J. Strossmayera kao i zgradu Katastra na kojoj su vodljivi tragovi oštećenja F – 74-77 prikazuju zgradu SO Petrinja lociranu u ul. I. Gundulića na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja F – 78-81 prikazuju srušeni most na rijeci Petrinjčici F – 82-90 prikazuju stambene objekte u ul. M. Vod na kojima su vidljivi tragovi oštećenja

SI – 0073 K- 14/93- 19 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika, Ivana Zlovolić,

Đure Sertić, Ante Jukić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara u krivičnom predmetu protiv optuženog Veljačić Emina, zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH. nakon dana 1010 svibnja 1993. godine u odsutnosti zatvorenika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženog Željka Balder, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi EMIN VELJAČIĆ, sin Jusufa i Tinke, rođene Stibuhar, rođenog 20 rujna 1930. godine u Velikoj Kladuši, sa posljednjim prebivalištem u Sisku Ul. R. Boškovića br. 7, Musliman, tapetar, razveden, otac jednog djeteta, sa završenih četri razreda osnovne škole, razmjenjen kriv je što je : tokom 1991. godine na području općine Petrinja, nakon što je izbila oružana pobuna na području Banije, pristupivši neprijateljskim formacijama tzv. TO i JNA, suprotno odredbom Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva, dana , 03. listopada 1991. godine u Gorama, iz lovačkog karabina ubio civile Mlađenović Peru, Dvorneković Maru i Holija Stevana, dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata osobno ubio tri civilne žrtve, čime je učinio djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava- ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se istog temeljnog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA ; u kojoj se uračunava pritvor od 16.03.1992. do 14.08.1992. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a nad optuženim se određuje pritvor. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a a u vezi čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP-a optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 150.000-HRD i temeljem toč. 6. istog članka i stavka platiti paušalni iznos od 5.000 HRD. Obrazloženje Optužnicom Okružnog javnog tužilaštva Sisak od 10. ožujka 1993. godine KT-16/93 Veljačić Eminu stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela pomaganja neprijatelju označeno u čl. 120. st. 1. i 2. u vezi čl. 139. st. OKZRH (sada označeno u

članovima 109. i 118. istog zakona) da bi, na glavnoj raspravi javni tužitelj, podešavajući optužnicu činjeničnom stanju, stavio optužnicu na teret izvršenja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120 st, 1. OKZRH, uz činjenični opis sadržan i izrekom ove presude. Istovremeno, uz podizanje optužnice, stavljen je prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika. Prijedlogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem ovog suda Kv-58/93 od 15. travnja 1993. godine. Tokom dokaznog postupka, među ostalim, saslušani svjedoci Mato Mlađenović (list 25 i 85 spisa), Darinko Herak (list 43 spisa), Dragan Bilica (list 93 spisa)i Ponder Vlado (list 95 spisa) na uvjerljiv su, okolnostan icjelovit način pokrijepili tvrdnju izmjene optužnice. Njihova su kazivanja (kao primjera radi : Ja sam čuo u zatvoru u Glini na svoje uši okrivljeni osobi koja ga je saslušavala rekao, s tim da sam i prisutan bio prilikom njegova saslušanja, da je ubio Peru Mlađenovića i Stevana Holija, te Maru Dvorneković, njegovu ženu, s tim da se nije mogao sjetiti njezinog imena, kako se zvala, pa je mojoj nazočnosti pitao za njezino ime. Rekao da ih je ubio na dan uhićenja k tome dodajući da je i mene kao ustašu trebao ubiti. Ja sam uhićen 3. listopada 1991. godine ujutro a okrivljeni je uhićen istog dana u poslije podnevnim satima. Ljudi koji su dolazili iz zatvora Glina i koji su bili razmijenjeni pričali su da je okrivljeni u zatvoru, a pričali su da su slušali preko zida kad je okrivljeni bio saslušavan, da je rekao, da je u Gorama ubio troje ljudi i to Pericu Mlađenović, Stevana Holija i Maru Pavičić, koja je, očito pogrešno označenog prezimena, jer je taj podatak svjedok crpao od svjedoka Mate Mlađenović, koji bolje poznaje odnose među ljudima koji su stradali i njihove podatke) sadržana na listovima 85i 95 spisa Kio – 37/92 Vojnog suda u Zagrebu, koji prileži ovom predmetu. Svojim su kazivanjima u cijelosti podkrijepili tvrdnju da je optuženik postupio na način opisan izrekom ove presude. Kako je optuženik krivično djelo učinio u svojstvu, koje ni po kom nije bilo osporeno, a opisano izrekom ove presude i spram oštećenika kao civilnih stanovnika, koje svojstvo također nije bilo osporeno i koje štiti Ženevska konvencija iz 1949. godine, to su se u postupku optuženika stekla sva bitna obilježja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, a iz čl. 120. st. 1. OKZRH (ranij čl. 142. st. 1. istog zakona). Uračunljivost optuženika nije ničim tokom cijelog postupka, te ni po kome, bila dovedena u dvojbu. Sam način postupanja i hvaljenja takovim postupanjem, točnije čak isticanje takvog postupanja kao olakotne okolnosti za njega prilikom saslušanja po njegovim istomišljenicima, nastojanje ishođenja povoljnijeg tretmana za njega zbog izvršenih zlodjela, nedvojbeno upućuje na zaključak o postojanju direktnog umišljaja optuženika.

Nema, dakle dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika. Povreda međunarodnog prava, Ženevske konvencije, koja je već naprijed jasno označena, predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Slijedi, da nije za krivičnu odgovornost optuženika, u krajnjoj liniji, važna njegova spoznaja da svojim postupanjem krši pravila međunarodnog prava. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjivanja (čl. 31 OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, sud je izrekao optuženiku kaznu zatvora u trajanju od 20 godina u uvjerenju, da je jedino takova odgovarajuća težini od njega učinjenog. Određivanje pritvora uslijedilo je pozivom na propis čl. 343. st. 1. ZKP-a. Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci navedenim propisima. Paušalni iznos odmjeren je srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka. U Sisku, dana 10. svibnja 1993. ZAPISNIČAR VJEĆA Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ove presude ovlaštene ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a, prije čl. 123. st. 4 ZKP-a). Žalba se podnosi putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0074 K-13/93-23 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK P R E S U D A U IME REPUBLIKE HRVATSKE !

Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Josipa Budinski, člana vijeća, sudaca porotnika Mirka Švaljek, Ante Jukić, Ivana Kasaić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara u krivičnom predmetu protiv I-opt. Mikelić Borislava, II-opt. Dušana Jović, III-opt. Milana Muiđe, IV-opt. Dušana Kačar, V-opt. Ilije Nišević, VI-opt. Milana Milanković, VII-opt. Ilije Bjelajac, VII-opt. Sime Karaice i IX-opt. Stanka Divjakinje, zbog krivičnih djela iz čl. 142. st. 1. OKZRH (sada čl. 120. st. 1. OKZRH), nakon dana 9. lipnja 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženih Josipa Sladić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU I-optuženi BORISLAV MIKELIĆ, sin Milutina, rođenog 13. rujna 1939. godine u Dobrljinu, SO Bos. Novi, sa stanom u Beogradu, Ul. Vračar, Srbin, inženjer II-opt. DUŠAN JOVIĆ, sin Stevana, rođen 24. siječnja 1942. godine u Donjem Klasniću, SO Glina, liječnik, sa prebivalištem u Glini, Žrtava fašizma bb, III-opt. MILAN MUIDŽA, sin Stevana, rođen 16. siječnja 1935. godine u Donjem Klasniću, SO Glina, sa prebivalištem – posljednjim u Sisku, R. Boškovića br. 1, IV-opt. DUŠAN KAČAR, sin Miljkana, rođen 20. svibnja 1949. godine u Banskom Drenovcu, SO Glina, sa prebivalištem u Sisku, Ul. Filipa kljaića 3 V-opt. ILIJA NIŠEVIĆ, sin Dragana, rođen 18. listopada 1956. godine u Glini, gdje i prebiva, ul. Norberta Vebera bb, bravar, VI. opt. MILAN MILANKOVIĆ, sin Petra, rođen 15. prosinca 1960. godine u Begovićima, SO Petrinja, sa prebivalištem u Petrinji, Malinova 94, VII-opt. ILIJA BJELAJAC, sin Steve, rođen 16. svibnja 1949. godine u Malom Gradcu, SO Glina, sa prebivalištem u Glini, Ul. 29. novembra bb., defektolog, VIII-opt. SIMO KARAICA, sin Pavla, rođen 7. srpnja 1956. godine u Velikom Gradcu, SO Glina, sa prebivalištem u Sisku, Rimska ul. b.b., IX-opt. STANKO DIVJAKINJA, sin Damjana, rođen 29. lipnja 1933. godine u Roviški, SO Glina, sa prebivalištem u Glini, A. Mihanovića b.b.,

k r i v i što su i to:

s u

I-optuženi BORISLAV MIKELIĆ 1./ u tijeku 1991. i 1992. godine u Petrinji, nezadovoljan sa nastupjelim demokratskim promjenama i uspostavom demokratske vlasti u Republici Hrvatskoj, kao začetnik oživotvorenja velikosrpskog memoranduma SANU u tzv. „SAO Krajina“ na Čavić brdu formirao tzv. štab četničkih formacija, a potom pripremao i koordinirao akcije oružane pobune tih četničkih formacija, izrađivao planove mobilizacije, osiguravao naoružanje i municiju od pripadnika bivše JNA, te protivno odredbama konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, izdao naređenje četničkim formacijama da iste izvrše oružane napade na grad Petrinju i ostala mjesta, da napadaju pripadnika MUP-a i ZNG-a te ostalo civilno nesrpsko stanovništvo i izvrše njegov progon sa područja Petrinje i okolice, naređivao da se vrši otuđenje pokretne imovine, da se uništavaju stambene zgrade, gospodarski objekti i sakralni objekti, koji su pripadali hrvatskom pučanstvu, naređivao nelegalno lišavanje slobode većeg broja pripadnika hrvatske nacionalnosti koji je bio jedno vrijeme odvojen u kasarnu zv. „Vasilije Gačeša“ gdje su bili fizički i psihički zlostavljani, a u tijeku tih napada ubijen je Bučar Štef, dok su Drakulić Nikola, Banadinović Angelina, Djurač Rajko, Herelić Ramiz, Kendjel Ivan, Vujaklija Rajko, Jovanović Rezika, Vujatović Djuro i Bunjan Ivo zadobili tjelesne povrede, te su porušene zgrade u Petrinji kao što su Općinski sud, Crkva Sv. Katarine, crkva Sv. Lovre i dr., dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se civilno stanovništvo ubija i imovina pljačka i uništava u velikim razmjerima, II-optuženi DUŠAN JOVIĆ, III-optuženi MILAN MUIDŽA, IV-optuženi DUŠAN KAČAR, V-optuženi ILIJA NIŠEVIĆ, VI-optuženi MILAN MILANKOVIĆ, VII-optuženi ILIJA BJELAJAC, VIII-optuženi SIMO KARAICA i IX-optuženi STANKO DIVJAKINJA, 2./ u tijeku 1991. i 1992. godine u Glini i okolnim mjestima, nezadovoljni nastupjelim demokratskim promjenama i uspostavom demokratske vlasti u Republici Hrvatskoj, II-opt. Dušan Jović, kao predsjednik SO Glina i idejni začetnik oživotvorenja velikosrpskog memoranduma SAN-u u stvaranju tzv. „SAO Krajina“, osnovao ratni štab četničkih formacija u kojima je organizirao, planirao i koordinirao akcije oružane pobune, mobilizirao pripadnike srpskog pučanstva, a II-opt. Milan Muidža, IV-optu. Dušan Kačar, V-opt. Ilija Nišević, VI-opt. Milan Milanković, VII- opt. Ilija Bjelajac, VIII-optuženi Simo Karaica i IX-optuženi Stanko Divjakinja, protivno odredbama Ženevske konvencije o zažtiti građanskih osoba, za vrijeme rata učestvovali u napadima na Policijsku stanicu Glina te ostala mjesta Općine Glina u kojima je živjelo pretežno hrvatsko pučanstvo, a u kojim napadima je došlo do velikog broja ranjavanja i smrtnog stradavanja civilnog pučanstva, oštećenja, paljenja i rušenja stambenih, gospodarskih i sakralnih objekata, a u samom mjestu glina prilikom napada na Policijsku stanicu dana 26. lipnja 1991. godine su smrtno stradali Tomislav Rom i Miladin Ilić, te ranjeno deset osoba, a došlo je i do oštećenja većeg broja sakralnih i gospodarskih zgrada, te pljačka pokretne

imovine pučanstva hrvatske nacionalnosti, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali civilno stanovništvo, pljačkali imovinu, te uništavali stambene zgrade, sakralne objekte i gospodarske objekte, čime su počinili krivična djela i to I-optuženi Borislav Mikelić djelom pod 1./ krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, a IIopt. Dušan Jović, II-opt. Milan Muidža, IV- opt. Dušan Kačar, V-opt. Ilija Nišević, VI-opt. Milan Milanković, VII-opt. Ilija Bjelajac, VIII-optuženi Simo Karaica i IX-optuženi Stanko Divjakinja djelom pod 2./ krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem spominjanih zakonskih propisa OSUĐUJU SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 1,199.050.- HRD i svaki od njih paušalni iznos od 5.000.- HRD. Obrazloženje Okružno javno tužilaštvo iz Siska je optužnicom KT-9/93 od 10. ožujka 1993. godine stavilo na teret I-opt. Borislavu Mikeliću izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – genocidom – označeno u čl. 119. OKZRH, a optuženicima Dušanu Joviću, Milanu Muidži, Dušanu Kačaru, Iliji Niševiću, Milanu Milankoviću, Iliji Bjelajac, Simi Karajica i Stanku Divjakinja izvršenje krvičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. OKZRH, da bi, na glavnoj raspravi održanoj 3. lipnja 1993. godine činjenično i pravno preinačilo opužnicu u odnosu na I-optuženika stavljajući mu na teret izvršenje krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, zbog izvršenja kojeg su tuženi, nakon činjenične izmjene i ostali optuženici. Istovremeno sa podnošenjem optužnice stavljen je prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženih s razloga što isti nisu dostižni državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni. Prijedlogu Okružnog javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća oznake KV-57/93 od 15. travnja 1993. godine. Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da izvedeni dokazi

tokom postupka upućuju na zaključak da su optuženici dosita počinili krivična djela, kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uvažavanje i uzimanje u obzir olakotnih okolnosti prilikom odmjeravanja kazne. Svojstvo civilnih osoba navedenim u izreci nitko nije osporio. Svjedoci Kovačević, mato, Kušan Djuro, Štrk Ivan Šantek Ivan, Ličina Berislav, Juzbašić Živko, Malić Hamdija, Jambrošić Mirko i Lipak Karlo detaljno i uvjerljivo podkrijepili su, svaki u ponekom dijelu, ali svi, konačno, u cijelosti, navode optužnice. Uračunljivost ni jednoga od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u sumnju tokom cijelog postupka. Kako su krivična djela učinjena napadom na života i tijela, te uništavanjem stambenih zgrada, sakralnih i gospodarskih objekata, ubijanjem civilnih osoba zaštićenih međunarodnim pravom (Ženevska konvencija i dr.) a za vrijeme oružanog sukoba, to su se u postupcima svakoga od optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH. Povreda međunarodnog prava u opisu krivičnog djela stavljenog na teret optužnicom svakome od optuženih ponaosob predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji, ne moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava. Krivična odgovornost optuženih, dakle, nije dvojbena. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31. OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao svakome od optuženih kaznu zatvora u trajanju do 20 godina u uvjerenju, da je jedino takova kazna odgovarajuća težini od njih učinjenog. Visina izrečene kazne zahtijeva, pozivom na propis čl. 343. st. 1. ZKP-a, određivanje pritvora. Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nestalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka. U Sisku, dne 9. lipnja 1993. godine ZAPISNIČAR: VIJEĆA Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a). Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0075 K-18/93-20 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Bosanac Branka, zbog krivčnog djela iz članka 128. OKZRH (ranije članka 150. OKZRH), nakon dana 8. lipnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i braniteljice optuženika Danice Demonja, odvjetnice iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi BRANKO BOSANAC, sin Ilije i Julke, rođene Grgić, rođen 21. svibnja 1953. godine u Rajićima, gdje i prebiva na Trgu Đ. Sabe, sada u bjegstvu, k r i v

j e

što je: tijekom 1991. godine u Jasenovcu i Demirovcu, kao funkcioner i oficir tzv. Teritorijalne obrane SAO Zapadne Slavonije, protivno odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima u oružanom sukobu protiv Republike Hrvatske, nakon što su Sabić Željko, Šimičić Zdenko i Vidaković Mario, pripadnici MUP-a RH, bili zarobljeni od strane tzv. Teritorijalne obrane SAO Zapadne Slavonije i predvedeni u zatvor, prilikom njihovog ispitivanja naredio svojim počinjenima da Sabić Željka, Šimičić Zdenka i Vidaković Maria zlostavljaju i tuku što su oni i učinili, nanijevši im tjelesne povrede,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim zarobljenicima, čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u čl. 128. OKZRH (ranije čl. 150. istog zakona), pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKPa (ranije čl. 353. istog zakona) nad optuženikom se određuje pritvor. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP-a (ranije čl. 98. i 95. istog zakona) optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 117.500,- HRD i temeljem toč. 6. istoga članka i stavka platiti paušalni iznos od 5.000.- HRD. Obrazloženje Optužnim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva Sisak, KT-23/93 od 23. ožujka 1993. godine Branku Bosanac stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima iz čl. 128. OKZRH, s tim, da je optužni prijedlog podešen činjeničnom stanju ustanovljenom tokom glavne rasprave s tim da glasi na način opisan izrekom ove presude. Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika. Prijeldogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća (čl. 21. st. 6. ZKP-a, a ranije čl. 23. istog zakona) Kv-67/93 od 3. svibnja 1993. Braniteljica postavljena po službenoj dužnosti stavlja do znanja da ne osporava optužbu obzirom na rezultate dokaznog postupka, tokom kojeg su neposredno saslušani svjedoci potvrdili navode iste. Predlaže uvažavanje eventualnih olakotnih okolnosti pri odmjeravanju kazne. Svjedoci Šabić Željko i Mario Vidaković detaljno i uvjerljivo potkrijepili su navode optuženog prijedloga. To tim prije što su obojica bili žrtve optuženikova postupanja. Njihova su kazivanja (kao, primjera radi: „On sam nije tukao prilikom ispitivanja već je to naredio drugima“, „Zadobio sam fakturu kičme, potres mozga, te povremeno sada gubim sjećanje, te sam izudaran po bubrezima. Zbog svega toga već se godinu i pol dana nalazim na bolovanju.“, „On (optuženik) me nije tukao dok me je ispitivao drugi su me tukli. Nije to bilo direktnih naredbi za svako postupanje već

mimikom i riječima sjetit ćeš se ti, pa ovaj drugi udari i tako. Udaran sam palicom, šakama, nogama, koljenima po cijelom tijelu. Povrijeđena mi je kičma… dva do tri mjeseca imao sam poremećen rad jetara… kada su se ljudi vraćali natrag (sa saslušanja) bilo je više nego očito da su isprebijani“, „Koliko ja znam Šimić Zdenku slomljena je takovim postupkom nosna kost, među ostalim“.) sadržana na listovima 37 i 38 spisa. Svojstvo ratnih zarobljenika oštećenicima nitko nije osporio. Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog postupka bila dovedena u sumnju. Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa sigurnošću dokazanim, da je isti svojim postupkom ostvario sva bitna obilježja, subjektivna i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa zarobljenicima – kršeći pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144. Ženevske konvencije iz 1949. godine. Nije pri tome bitno da li je optuženik bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, jer je povreda takovog prava u opisu po njemu učinjenog krivičnog djela objektivni uvjet kažnjivosti. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31. OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju d 5 godina u uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarajuća težini od optuženika učinjenog. Visina izrečene kazne neizostavno zahtjeva određivanje pritvora (čl. 343. st. 1. ZKP-a). Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak je odmjeren prema stvarno nastalim izdancima tokom istog postupka s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka. U Sisku, dne 8. lipnja 1993. ZAPISNIČAR Nataša Galinić, v. r. Barać, v.r.

SUDAC Željko

UPUTA O PRAVNOM LJEKU: Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP – prije čl. 123. st. 4. ZKP-a). Žalba se podnosi putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0076 K-20/93-17 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barasć, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Milenka Dabić, zbog krivičnog djela iz članka 128. OKZRH (ranije čl. 150. OKZRH), nakon dana 26. svibnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Miljenka Ugarković i branitelja optuženika Ivana Rafaj, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU Optuženi MILENKO DABIĆ, sin Nedeljka i Mare rođene Milanović, rođen 10. ožujka 1952. godine u Lađevcu SO Nova Gradiška, sa prebivalištem u Okučanima, Ul. N. Vujasinović br. 5, Srbin, umirovljeni milicioner, oženjen, otac dvoje djece, SSS, nalazi se u bijegu, k r i v

j e

što je: tijekom mjeseca rujna 1991. godine u Okučanima, nakon što se je priključio paravojnim formacijama tzv. SAO Zapadna Slavonija, primivši oružje i uniformu tzv. SUP-a Okučani, a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva u Republici Hrvatskoj, kao policajac u četničkom zatvoru Okučani, prilikom saslušavanja zarobljenih hrvatskih vojnika, suprotno odredbama čl. 143. i 144. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, tukao ih nanosivši im pri tome tjelesne povrede, a prilikom saslušanja ratnog zarobljenika Mlinac Đure, nogama obuvenim u cipele i drugim predmetima tukao ovoga po čitavom tijelu u više navrata,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim zarobljenicima, čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u članku 128. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa O S U Đ U JE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a (ranije čl. 353. istog zakona) nad optuženikom se određuje pritvor. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a (ranije članovi 98. i 95. ZKP-a optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 73.750.- HRD i paušalni iznos od 5.000.- HRD. Obrazloženje Optužnim prijedlogom Okružnog javnog tužilaštva sisak KT-25/93 od 30. ožujka 1993. godine Dabić Milenku stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 128. OKZRH. Istovremeno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika. Prijedlogu javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća (čl. 21. st. 6. ZKP-a) Kv-71/93 od 3. svibnja 1993. godine. Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, slijedeći utvrđeno činjenično stanje založio se je za uvažavanje eventualnih olakotnih okolnosti pri odmjeravanju kazne. Svjedok Mlinac Đuro detaljno je i uvjerljivo podkrijepio navode optuženog prijedloga. To tim prije, što je sam bio i žrtva postupanja optuženikova. Svojstvo ratnog zarobljenika oštećenika nitko nije osporio. Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, tokom cijelog postupka, bila dovedena u sumnju. Sam način postupanja optuženika, opisan po svjedoku, nedvojbeno upućuje na zaključak postojanja direktnog umišljaja optuženika. Dakle, dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika nema. Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa

sigurnošću dokazanim, da je Milenko Dabić svojim postupkom ostvario sva bitna obilježja, subjektivna i objektivna, krivičnog djela surovog postupanja sa zarobljenicima kršeći pravila međunarodnog prava. Konkretno članaka 143. i 144. Ženevske konvencije iz 1949. godine. Za reći je, međutim, i to, da povreda međunarodnog prava spomenutog u opisu krivčnog djela stavljenog na teret optužnim prijedlogom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženik, u krajnjoj liniji, ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava. Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31. OKZRH), a ranije čl. 33. istog zakona), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede, zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 godina u uvjerenju, da je jedino takova kazna odgovarjuća težini od optuženika učinjenog. Obzirom na visinu izrečene kazne, temeljeno na propisu čl. 343. st. 1. ZKP-a (ranije čl. 353. istog zakona), određen je pritvor. Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom postupka, s tim da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka. U Sisku dne 26. svibnja 1993. ZAPISNIČAR: Nataša Galinić, v.r. Barać, v.r.

SUDAC Željko

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 123. st. 4. ZKP). Sada 115.- čl. St. 4. Žalba se podnosi putem ovoga suda Vrhovnom sudu R Hrvatske. DNA: 1. OJT-u Sisak na br. KT-25/93 (u dva primjerka) 2. okr. Dabić Milenko, Oglasna ploča – ovdje 3. branitelju opt. Ivanu Rafaj, odvjetnku, Sisak 4. Obavijest PS Okučani 5. U spis NAREDBA KANCELARIJI:

2. 3. 4. 5.

Presuda nepravomoćna Vidi upisnik „K“ Dostavi kao gore Kal. 15. srpnja 1993. godine U Sisku, dne 21. lipnja 1993. SUDAC

SI-0077 K-15/93REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić, Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv I.opt. Mihajlović Ljubiše i II.opt. Kuzmić Zorana, zbog krivčnog djela iz čl. 120. st. 2. u svezi ss. 1. OKZRH, nakon dana 8. srpnja 1993. godine, u odsutnosti I-optuženika, a u prisutnosti zamjenice okružnog državnog odvjetištva Sonje Rapić, II.- optuženika i njihovih branitelja Danice Demonje i Hamdije Unkić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU I-optuženi LJUBIŠA MIHAJLOVIĆ, sin slavka i Marije, rođene Martinović, rođen 5. travnja 1947. godine u Zemunu, Općina Zemun, sa posljednjim prebivalištem u Sisku, ul. Rade Končara br. 3, Srbin, službeni, razveden, otac dvoje djece, II-optuženi ZORAN KUZMIĆ, sin Rudolfa i Zore, rođene Desimirović, rođen 6. travnja 1950. godine u Sremskoj Mitrovici, RS; sa prebivalitšem u Sisku, Otokara Keršovanija br. 12, Hrvat, kapetan unutrašnje plovidbe, Temeljem propisa čl. 340. toč. 3. ZKP-a OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE

Da su i to: I-opt. MIHAJLOVIĆ LJUBIŠA 1./ dana 22., 23. i 24. listopada 1991. godine, u Sisku, kao dispečr na radio-uređajima poduzeća „Dunavskog Lloyda“ Sisak, a nakon što je Sabor Republike Hrvatske donio odluku o proglašenju samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske očito nezadovoljan takovom odlukom u cilju rušenja i obaranja novouspostavljenog društvenog sistema Republike Hrvatske, u vrijeme učestalih zračnih i artiljerijskih napada tzv. JNA i teritorijalaca formiranih iz dijela pobunjenog srpskog stanovništva na grad Sisak i okolinu suprtono Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, omogućio međusobnu komunikaciju neprijateljskih formacija i suradnika u gradu, koji su slali šifrirane poruke i koordinate radi gađanja ciljeva u gradu Sisku i okolinu, a u toku kojih napada je ubijeno i ranjeno za sada točno neutvrđen broj ljudi, te je uništeno i oštećeno više gospodarskih i civilnih objekata, koji nisu bili branjeni vojnim snagama Hrvatske vojske, Dakle, da bi kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata pomagao da se bez izbora cilja pogađaju nebranjena mjesta, II. opt. KUZMIĆ ZORAN 2./ dana 23. i 24. listopada 1991. godine, u Sisku, kao šef saobraćaja poduzeća „Dunavski Lloyd“ Sisak, iako je znao da je I-opt. Mihajlović Ljlubiša suprotno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata omogućio uspostavljanje komunikacija neprijateljskih formacija i suradnika u gradu sisku, koji su slali šifrirane poruke i koordinate radi gađanja ciljeva u gradu i okolini, u vrijem zračnih i artiljerijskih napada tzv. JNA i teritorijalaca formiranih iz dijelova pobunjenog srpskog stanovništva, u cilju rušenja i obaranja novosupostavljeog društvenog uređenja Republike Hrvatske, omogućio I-opt. Mihiajlović Ljubiši da i dalje obavlja posao dispečera poduzeća „Dunavski Lloyd“ Sisak, radi čega je u toku tih napada ubijeno i ranjeno za sada točno neutvrđen broj ljudi, te uništeno i oštećeno više gospodarskih i civilnih objekata, Dakle, da bi kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata pomagao da se bez izbora cilja pogađaju nebranjena mjesta, Pa, da su time I-op. Mihiajlović Ljubiša i II-opt. Kuzmić Zoran s umišljajem pomagali u izvršenju krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH uz primjenu čl. 24. OKZRH. Temeljem propisa čl. 91. st. 1. ZKP-a troškovi krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. – 5. tog zakona padaju na teret proračunskh sredstava. Obrazloženje Okružno državno odvjetništvo Sisak optužnicom broj KT-183/92 od 11. ožujka 1993. godine, stavilo je svakome od optuženih na teret izvršenja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog

stanovništva, označenog u članku 120. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH uz primjenu članka 24. istoga Zakona. Također je od strane zamjenice okružnog državnog odvjetnika, dana 19. travnja 1993. godine, stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti I-optuženog Ljubiše Mihajlović, jer isti nije dostižan državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan. Prijedlog zamjenice okružnog državnog odvjetnika u dovoljeno je pravomoćnim rješenjem vijeća oznake KV-73/93 od 14. svibnja 1993. godine. Prvo optuženi Ljubiša Mihajlović saslušan u toku istrage (list 20 i 21 spisa) kada se je još mogla osigurati njegova prisutnost navodi da je kao djelatnik „Dunavskog Lloyda“ radio na radnom mjestu dispeečra, gdje je putem UKW i SSB radio stanica komunicirao sasvim brodovima „Dunavskog Lloyda“. Dana 22. listopada 1991. godine oko 16,00 sati, za vrijeme trajanja zračne opasnosti u Sisku, na 16 kanalu čuo je poziv „Gavran zove Lim“, a potom i obrnuto „Lim zove Gavrana“. Kako nisu mogli uspostviti vezu, uključio se i obratio se „Gavranu“ sa riječima: „Lloyd zove Gavrana, Gavrane javi se“. Nakon što se odazvao, rekao mu je da vjerojatno nešto nije u redu sa njihovim stanicama, te da se maknu sa kanala i prijeđu na „R1 i R2“, što su i učinili. Na istom 16. kanalu čuo je pozive „Gavrana 1“ i „Gavrana 2“, kako 23. tako i 24. listopada 1991. godine ali više nije obraćao pažnju o razgovoru koji su vodili. Poriče da bi posredovao kod slanja bilo kakovih šifriranih poruka, jer nema nikakovih razloga da pomaže neprijatelju, tim prije, što mu se sinovi nalaze u jedinicama ZNG-a.s Drugo optuženi Zoran Kuzmić, iznoseći svoju obranu navodi da je od 1974. godine zaposlen u „Dunavskom Lloydu“ na radnom mjestu šefa prometne službe, te predaje dispečeru radne zadatke za sve brodove, „Dunavskog Lloyda“. Između ostalih poslova dispečer putem radio-veza šalje i prima poruke sa brodova „Dunavskog Lloyda“ i dužan je o tome voditi radio dnevnik. Dana 22. listopada 1991. godine, oko 16,00 sati, dok se nalazio na svom brodu „Zibel“, čuo je preko UKW radio-stanice na 16. kanalu jedan kratki razgovor, koji nije bio uobičajen u komuniciranju među brodovima „Dunavskog Lloyda“. Kako je čujnost bila dosta slaba nije mogao razumjeti o čemu se govorilo, ali se sjeća da je kao pozivni znak među stanicama korištena riječ „Gavran 1“, kao i da je u jednom trenutku čuo glas Ljubiše Mihajlović. Iz onoga što je mogao čuti dalo se naslutiti da se radi o šifriranom razgovoru, pa je pretpostavio da se radilo o komunikaciji patrolnog broda ZNG-a, jer je prije ovog događaja iz rezervi „Dunavskog Lloyda“ izvršena predaja više radio-stanica ovog tipa. Naime, i on je osobno sudjelovao u probi ispravnosti, a potom i predaji dvije radio-stanice USE 197 čiji je osnovni kanal 16., dvojici pripadnika ZNG-a. Poriče da bi znao da je I-optuženik uspostavio bilo kakove komunikacije sa neprijateljskim formacijama i suradnicima u gradu, radi gađanja ciljeva u gradu i okolici u vrijeme napada sa zemlje i iz zraka, jer ga 24. listopada 1991. godine, po

dolasku na radno mjesto, dispečer, to jest I-optuženik nije obavijestio o bilo kakovim problematičnim radio-vezama, niti je u dnevniku načinio bilješku, što bi mu bila obaveza da ih je bilo. U toku dokaznog postupka saslušani su svjedoci Branko Varkašević (list 54 spisa), Željko Milković (list 56 spisa)m, Braco Grozdanić (list 57 spisa), Dragan Dakić (list 59 spisa), Antun Jakirčević (list 59 spisa), Dražen Velnić (list 66 spisa) te vještak Ivan Korošec (list 74 si 75 spisa). Također je izvršen uvid i pročitana je cjelokupna dokumentacija priložena u spisu. Na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je slijedeće činjenično stanje: Iz iskaza svjedoka Željka Milković, utvrđeno je da su se nakon uhićenja I- i IIoptuženika, preko radio-stanice na 16. kanalu, u više navrata čuli uzajamni pozivi „Gavrana“ i „Lima“, kao i „Gavrana 1, 2, 3. i 4“, koji u pravilu nisu mogli uspostaviti vezu. Nadalje, iz suglasnih iskaza svjedoka Brace Gvozdanić i Antuna Jarkičević , koji su se 22. listopada 1991. godine, nalazili na brodu „Zibel“, utvrđeno je da su preko radio-stanice u više navrata čuli, do tada nepoznate, uzajamne pozive „Gavrana “ i „Lima“, koji nisu mogli uspostaviti međusobnu vezu, tako da se u jednom trenutku među njih uključio njihov dispečer, sada I-optuženik pokušavajući uspostaviti vezu. Kako se radilo o šifriranom razgovoru, pretpostavili su da se radi o komuniciranju između pripadnika ZNG-a. Sud je povjerovao iskazima gore navedenih svjedoka, jer su dali jasne i kategorične iskaze, koji su u skladu jedan sa drugim i objektivno su realni, a nema osnova da se posumnja u njihovu vjerodostojnost. Njihovim iskazima u potpunosti je potvrđena obrana kako I-, tako i II-optuženika. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Ivana Korošec, utvrđeno je da je u kritično vrijeme postojala opća zbrka u radio-foniji, te da su slate razne šifrirane poruke, a da se ne zna, ni tko ih je slao, ni što su one značile, jer nije bilo stručnog obrazloženja tih poruka, a što je trebalo na vrijeme ustanoviti vojska i policija, dok su oni koji su primali i blježili informacije trebali određeno označiti jačinu prijema signala. Također, je utvrđenog da šifrirane poruke nije prenosio I-optuženik, kao i da nikada nisu pronađeni pravi sudionici ovih šifriranih veza. Sud je u cijelosti povjerovao nalazu i mišljenju vještaka, jer je jasan, logičan i uvjerljiv i dat od stručne osobe. Uvidom u članke objavljene u tisku („Globus“, „Novi vjesnik“, „Slobodna Dalmacija“) utvrđeno je da se „Gavrani“ pojavjluju kao pripadnici 1. Brigade, što ukazuje da se navedene radio-stnice mogu smatrati stanicama hrvatske vojske. Iz svega navedenog sud je došao do zaključka da se optuženicima ništa konkretno ne stavlja an teret u smislu inkriminacije krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH uz primjenu članka 24. OKZRH. Naime, na temelju izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, sud je utvrdio da je

„Dunavski Lloyd“, koji za rad svojih radio-stanica ima generalnu dozvolu, u prvim danima početka agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno grad Sisak, dao na raspolaganje manje plovne objekte jedinicama ZNG-a, i to brodove „Zibel“ i „Javorina“ kao i izvjestan broj brodskih radio-stanica. Radio stanice UKW kojima su mogli međusobno komunicirati imale su „Kapetanija“ Sisak, „Hidroput“, „Dunavski Lloyd“ i hrvatska vojska. Nadalje je sud utvrdio da je „Dunavskom Lloydu“ na 16. internacionalnom kanalu ometana frekvencija sa javljanjem nepoznatih učesnika „Gavrana“ i „Lima“, za koje ničim nije dokazano da se radi o neprijateljskim radio-stanicama, već naprotiv obrnuto, te da im je u okviru svog radnog mjesta I-optuženik samo poručio da prijeđu na drugi kanal, dakle, niti je naredio, niti sam izvršio bilo kakovu radnju protiv civilnog stanovništva. U odnosu na II-optuženika, sud je utvrdio da on kao šef prometne službe, da je i postojala prijava iz koje bi proizlazilo da I-optuženik obavlja određene nedopuštene radnje, nije ovlašten donositi bilo kakove odluke o njegovom smjenjivanju i suspenziji, jer je to isključiva nadležnost direktora. Kako ničim nije dokazano pomaganje, koje se ne pretpostavlja, već se mora dokazati motivom i umišljajem, a svijest pomagača mora obuhvaćati sva obilježja krivičnog djela, sud je optuženike temeljem članka 340. st. 3. ZKP-a oslobodio optužbe. Odluka o trošku krivičnog postupka logičan je slijed iznijetog. U Sisku, 8. srpnja 1993. godine ZAPSNIČAR VIJEĆA Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvještena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a). Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0078 K-21/93-

REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Mirka Švalje, Josipa Žinić, članova vijeća i Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv Roksandić Dragana i Korač Milana, zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH (ranije čl. 142. istog zakona), nakon dana 26. svibnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Miljenka Ugarković i branitelja optuženih Davora Škugor, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU I-optuženi DRAGAN ROKSANDIĆ, sin Petra, rođen 26. kolovoza 1957. godine u Glini, gdje i prebiva u ul. 29. novembra br. 6. II-optuženi KORAČ MILAN, sin Vuje rođen 1. travnja 1957. godine u selu Bojna SO Glina, sa stanom u Gornjem Selištu kbr. 11, k r i v i

s u

što su: prvo okrivljeni Roksandić Dragan, kao tajnik Općine Glina i drugo-okrivljeni Korač Milan kao predsjednik Izvršnog vijeća Općine Glina, tokom 1991. godine i 1992. godine u Glini, očito nezadovoljni sa nastupajućim demokratskim promjenama u Republici Hrvatskoj, a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva u Republici Hrvatskoj u selu Šibinama kraj Gline formirali ratni štab, pa su u okviru toga svog zločinačkog plana organizirali, planirali i koordinirali oružane akcije nelegalnih četničkih formacija, a zatim protivno odredbama konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, izdali naređenje da se izvrši napad na Policijsku postaju Glina, da se vrši progon nesrpskog stanovništva na području Gline i šire, naređivali da se vrši otuđenje pokretne imovine kao i uništenje stambenih i gospodarskih objekata, koji su pripadali stanovnicima hrvatske nacionalnosti, naređivali nelegalno lišavanje slobode većeg broja pripadnika hrvatske nacionalnosti, koji je bio odvojen u OPD Glina gdje su bili izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju, uslijed čega su Šmicl Stjepan, Palajić Ivan, i Gregurić Ivan zbog zadobivenih povreda u zatvoru podlegli, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba

naredili da se civilno stanovništvo ubija i imovina pljačka i uništava u velikim razmjerima, čime su učinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJU SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 9. st. 1. ZKP-a u vezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a optuženi su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 20.000.- HRD-a, a svaki od njih paušalni iznos od 5.000- HRD-a. Obrazloženje Optužnicom okružnog javnog tužilaštva Sisak od 14. travnja 1993. godine KT-175/92 optuženima Roksandić Draganu i Korač Milanu stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Istovremeno sa podnošenjem optužnice stavljen je prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutosti optuženih s razloga što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni. Prijedlogu Okružnog javnog tužitelja je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća oznake Kv.66/93 od 3. svibnja 1993. godine. Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti ne osporava da su se „…u ovom ratu zbila takva djela koja imaju karakter ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. S obzirom da smo i sami na neki način bili sudionici toga rata napred rečeno možemo smatrati notornom činjenicom. Međutim, bez obzira što posljedica ovog djela ni po mišljenju obrane nije sporna..“ da su upravo okrivljeni počinili krivično djelo ratnog zločina, iste treba osloboditi od optužbe. Svojstvo civilnih osoba navedenim u izreci nitko nije osporio. Svjedoci Lipak Karlo, Prišek Boris, Bagić Vlado, Štajduhar Pavle, Kocmanić Ivo i Panežić Željko detaljno i uvjerljivo podkrijepili su, svaki u ponekom dijelu, ali svi, konačno, u cijelosti, navode optužnice. Uračunljivost ni jednoga od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u sumnju tokom cijelog postupka.

Kako su krivična djela obojice optuženih, nosilaca vlasti na svojem području tada, učinjena napadom na živote i tijela civilnog stanovništva, ubijanje istog te uništavanje u velikim razmjerima, unatoč zaštićenosti međunarodnim pravom a za vrijeme oružanog sukoba, to su se u postupcima svakoga od optuženih stekla sva bitna obilježja protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH. Povreda međunarodnog prava u opisu krivčnog djela stavljenog na teret optužnicom svakome od optuženih predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici ne moraju biti, u krajnjoj liniji, svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava. Nije, dakle, dvojbena krivična odgovornost optuženih. Prilkom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl. 31. OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude ih kojih je djelo učinjeno, jačini povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao svakome od optuženih kaznu zatvora u trajanju od 20 godina u uvjerenju, da je jedino takova kazna odgovarjuća težini od njih učinjenog. Visina izrečene kazne zahtjeva, pozivom na propis čl. 343.- st. 1. ZKP-a, određivanje pritvora. Odluka o trošku krivičnog postupka, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom istog, temelji se na u izreci citiranim propisima, s tim, da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno duljini trajanja i složenosti postupka. U Sisku, dne 26. svibnja 1993. ZAPISNIČAR: Nataša Galinić, v.r.

PREDSJEDNIK VIJEĆA Željko Barać, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje je vrijeme presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a). Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI-0079

K-23/93-16 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, po sucu Željku Barać, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Šolaja Branka, zbog krivičnog djela iz čl. 150. OKZRH (sada čl. 128. OKZRH), nakon dana 8. srpnja 1993. godine, u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti zamjenika okružnog državnog odvjetnika Ivana Petrkač i branitelja optuženika Eriha Fridrih, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio

PRESUDU Optuženi BRANKO ŠOLAJA, sin Bogdana i Drage r. Nogić, rođenog 22. kolovoza 1950. godine u Voćarcima, Srbin, sa prebivalištem u Novskoj, ul. B. Adžije br. 17, nalazi se u bijegu, k r i v

j e

što je: dana 22. studenog 1991. godine u Paklenici, kao pripadnik četničko – terorističkih formacija tzv. „SAO Krajina“, protivno odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, u tijeku oružanog sukoba protiv Republike Hrvatske, nakon što su prethodno Gobac Vinko, Kovačević Veljko, Kliba Radenko i Matekalo Živko, kao pripadnici hrvatske vojske prethodno bili zarobljeni na položajima nedaleko Paklenice od strane pripadnika tzv. „Belih orlova i Martićevaca “ u oružanom sukobu i provedeni u zatvor, prilikom ispitivanja i boravka u zatvoru tukao ih rukama, nogama i kablom po glavi i tijelu, nanijevši im pri tome tjelesne povrede, dakle, vršeći pravila međunarodnog prava, surovo postupao s ratnim zarobljenicima, čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – označeno u čl. 150. OKZRH (sada čl. 128. OKZRH), pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA.

Temeljem propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a (sada čl. 343. st. 1. ZKP-a) nad optuženikom se određuje pritvor. Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u vezi čl. 95. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a (sada članovi 90. i 87. ZKP-a) optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 172.500.- HRD i paušalni iznos od 5.000.- HRD. Obrazloženje Optužnim prijedlogom Okružnog državnog odvjetništva Sisak KT-30/93 od 20. travnja 1993. godine Šolaja Branku stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima – iz čl. 150. OKZRH (sada čl. 128. OKZRH). Istovremno je stavljen prijedlog da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika. Prijedlogu okružnog državnog odvjetništva je udovoljeno pravomoćnim rješenjem vijeća Kv-83/93 od 27. svibnja 1993. godine. Branitelj, postavljen po službenoj dužnosti, založio se je za uvažavanje eventualnih olakotnih okolnosti pri odmjeravanju kazne. Svjedoci Kovačević Veljko, Kliba Radenko i Gobac Vinko detaljno su i uvjerljivo podkrijepili navode optužnog prijedloga. To tim prije što su i sami bili žrtve postupanja optuženog Šolaja Branka. Svojstvo ratnog zarobljenika ni jednome od oštećenih tokom cijelog postupka nitko nije osporio. Uračunljivost optuženika nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u dvojbu. Sam način postupanja optuženika, opisan po svjedocima upućuje nedvojbeno na zaključak postojanja direktnog umišljaja optuženika. Iz rečenog slijedi, da nema dvojbe o krivičnoj odgovornosti optuženika. Svim do sada rečenim o postupanju optuženika kritične zgode sud smatra sa sigurnošću dokazanim, da je Šolaja Branko svojim postupkom ostvario sva bitna obilježja, subjektivna i objektivna, krivičnog djela suruvog postupanja sa zarobljenicima kršeći pravila međunarodnog prava – konkretno članaka 143. i 144. Ženevske konvenciej iz 1949. godine. Za reći je, međutim, i to, da povreda međunarodnog prava spomenutog u opisu krivičnog djela stavlejnog na teret optužnim prijedlogom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženik, u krajnjoj liniji, ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava.

Prilikom odmjeravanja kazne, imajući u vidu svrhu kažnjavanja čl. 33. OKZRH (sada čl. 31. OKZRH), stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede, zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 5 godina u uvjerenju, da je jedino takova kazna odgovarajuća težini od optuženika učinjenog. Obzirom na visinu izrečene kazne, temeljeno na propisu čl. 353. st. 1. ZKP-a (sada čl. 343. st. 1. ZKP-a), doređen je pritvor. Odluka o trošku temelji se na u izreci citiranim propisima, a sam trošak odmjeren je prema stvarno nastalim izdacima tokom postupka, s tim da je paušalni iznos odmjeren srazmjerno trajanju i složenosti postupka. U Sisku, dne 8. srpnja 1993. ZAPISNIČAR Nataša Galiniš, v.r. Barać, v.r.

SUDAC Željko

SI 0080 K – 28/93 - 17 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, Predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić, Đure Sertić, Ivana Blažinić, članovi vijeća i Nataše Galinić, zapisničar, u krivičnom predmetu protiv Liljak Nikole, 5. listopada 1993. godine, u odsutnosti optuženog, a u prisutnosti zamjenika okružnog javnog tužitelja Ivana Petrkač i branitelja optuženika Zorka Kostanjšek, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i javio PRESUDU Optuženi NIKOLA LILJAK, zv. Maček , sin Vlade i Marije, rođen ožujka 1948. godine u Borovcu gdje i prebiva na kbr. 26, Opć. Novska, Srbin kriv što je:

je

u tijeku 1991. godine u Borovcu, kao pripadnik četničko - terorističkih formacija tzv. SAO Krajina u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, u više navrata sam i sa svojom grupom kojom je komandirao, uhićivao, tukao, zatvarao, palio, rušio, pucao i pljačkao imovinu mještana Borovca, pa je tako : 13 dana 05. rujna 1991. godine u Borovcu uhitio Luku Filipović, Josipa Kvočić, Đuru i Jelenu Bogunović, te Vladu Ivaštinović, te ih sproveo u zatvor u Okučane i Staru Gradišku, gdje su isti zadržani i tučeni, a potom naredio da se sva imovina Kvočić Josipa zapali, što je i učinjeno, tako da je ostalo samo zgarište od cjelokupne imovine Kvočić Josipa, 18 22. rujna 1991. godine oko 15,30 sati u Borovcu osobno bacio ručnu bombu ispred kuće vlasništvo Brulja Ivana, koja je eksplodirala i oštetila djelove kuće, a potom je iz vojničke puške ispalio metak i njime u glavu pogodio Brulja Ivana, nanijevši mu time tešku i po život opasnu tjelesnu povredu, 21 dana 11. studenog 1991. godine oko 10 sati u Borovcu naredio svojoj grupi da se pod crkvu Sv. Martin podmetnu mine i aktiviraju, što je i učinjeno, usljed čega je navedena crkva u potpunosti srušena i uništena, 28 neutvrđenih dana, tjekom 1991. godine u Borovcu iz garaža, dvorišta i kuća, uzeo traktore vlasništvo Grgić Ivana, Grgić Slavka, Ivaštinović Ive i Rudolfa, te televizor, radio i berač kukuruza vlasništvo Ivanović Antuna, te navodno zadržao za sebe, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije civilno stanovništvo mučio, protuzakonito zatvarao, nanosio mu povrede tjelesnog integriteta, rušio sakralne objekte i pljačkao imovinu, čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad optuženikom se određuje pritvor. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. – 7. ZKP-a optuženik je dužan platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 405.000. – HRD te paušalni iznos od 5.000. – HRD. O b r a z l o ž e nj e Optužnicom Okružnog državnog odvjetništva Sisak od 21, svibnja 1993. godine KT – 180/92 Liljak Nikoli stavljeno je na teret izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva – iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženika. To stoga, što isti nije dostupan državnim organima, a postoje

naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan. Prijedlogu Okružnog državnog odvjetništva udovoljeno je pravomoćnim rješenjem ovoga suda Kv – 94/93 od 30. lipnja 1993. godine. Tokom dokaznog postupka saslušani svjedoci Grgić Mirko, Filipović Luka, Brulja Katarina, Bogunović Đuro, Ivaštinović Nikola, Brulja Ivan, Ivaštinović Mato, Bogunović Jelena, Bulatović Reza, Ivaštinović Marija, Ivaštinović Rudolf, Ivaštinović Ankica i Filipović Marija u cijelosti su podkrijepili ama baš svaku tvrdnju optužnice, pa tako, da je optuženik bio u vrijeme događaja pripadnik četničko – terorističke formacije, da je 05. rujna 1991. godine u Borovcu uhitio Filipović Luku, Kvočić Josipa, Jelenu i Đuru Bounović te Ivaštinović Vladu, proveli ih u zatvor u Okučane, gdje su zadržani i tučeni, a potom naredio da se imovina Kvočić Josipa zapali, da je dana 22. rujna 1991. godine osobno bacio ručnu bombu pred kuću Brulja Ivana, a ova eksplodirala i oštetila kuću, a potom iz vojničke puške ispalio metak u glavu Brulja Ivana, nanijevši mu tešku i po život opasnu životnu povredu, da je dana 11. studenog 1991. godine naredio miniranje crkve Sv. Martin u Borovcu, što je uzrokovalo njeno rušenje, da je tokom 1991. godine u Borovcu iz dvorištu kuća traktore Grgić Ivana i Slavka, Ivaštinović Ive i Rudolfa, te televizor, radio i berač kukuruza Ivanović Sntuna, zadržavši to za sebe. Obrana ni jednom riječju nije prigovorila istinitosti rečenom po svjedocima. Svojstvu oštećenika kao civilnih stanovnika nitko nije tome osporio. Nema dvojbe da se sve to zbivalo za vrijeme oružanog sukoba a suprotno pravilima međunarodnog prava, konkretno Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme ratnog sukoba, a od 1949. godine. Povreda međunarodnog prava Ženevske konvencije, koja je već naprijed već označena, predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Znači, da nije za krivičnu odgovornost optuženika važna njegova spoznaja da svojim postupanjima krši pravila međunarodnog prava. Uz, izrijekom, stavljeno do znanja obrani neosporavanje točnosti činjeničnih navoda optužnice, ovaj sud ne može prihvatiti tvrdnju te iste obrane kako u konkretnom slučaju treba primijeniti zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske. To stoga, što se, po ocjeni ovog suda, obrana neutemeljeno poziva na primjenu spominjanog Zakona, ni ne pokušavajući spomenuti bilo koju od osnova za primjenu istog, a sud, kad već zna takovu tvrdnju obrane, sam ne nalazi osnova za njegovu primjenu. Prilikom odmjeravanja kazne optuženiku, imajući u vidu svrhu kažnjavanja (čl.. 31. OKZRH) stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, sud je optuženom Liljak Nikoli izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a u uvjerenju da je jedino takova kazna odgovarajući težini od njega učinjenog kaznenog djela. Određivanje pritvora uslijedilo je primjenom propisa čl. 353. st. 1. ZKP-a.

Odluka o nadoknadi troškova krivičnog postupka temelji se na izreci citiranim propisima, a sam trošak odmjeren je prema stvarno nastalim izdacima. Paušalni iznos sramjeran je duljini trajanja postupka. U Sisku, dana 5. listopada 1993. ZAPISNIČAR VIJEĆA Nataša Galinić, v.r

PREDSJEDNIK Željko Barać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Branitelju optuženika kojemu je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protokom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a). Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

SI 0081 K- 31/93-19 REPUBLIKA HRVATSKA OKRUŽNI SUD SISAK PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVARSKE ! Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Baraća, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Zlovolić, Đure Sertić, Josipa Žinić, članova vijeća Marije Bogdan, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Jovana Maljković, Nikole Maljković, Dragana Japranin, Nikole Begović i Branka Matijašević, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH, nakon dana 13. listopada 1993. godine, u odsutnosti optuženih, a u prisutnosti zamjenika okružnog državnog odvjetništva Ivana Petrkač i branitelja optuženih Hamdije Unkić, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio PRESUDU I – optuženi JOVAN MALJKOVIĆ, sin Stojana, rođen 15. svibnja 1991. godine u Sisku sa prebivalištem u Panjanima kbr. 32. SO Kostajnica, Srbin, radnik,

oženjen, SSS, II – optuženi NIKOLA MALJKOVIĆ, sin Stojana, rođen 06. prosinca 1958. godine u Sisku, sa prebivalištem u Panjanima 32, Općina Kostajnica, poslovođa, u proizvodnji papira, oženjen, otac dvoje djece, Srbin, III- optuženi DRAGAN JAPRANIN, sin Bogdana, rođen 23. prosinca 1952. godine u Kostajnici, sa prebivalištem u D. Kukuruzarima kbr. 59, vozač, Srbin oženjen, otac dvoje djece, SSS, IV – optuženi NIKOLA BEGOVIĆ, sin Slavka, rođen 1. studenog 1952. godine u Babinoj Rijeci, sa prebivalištem u Kostajnici, ul. 7. BUD br. 96, Srbin, SSS, umirovljenik, oženjen V – optuženi BRANKO MATIJAŠEVIĆ, sin Ilije, rođen 24. travnja 1929. godine u D. Velešnji, Opć. Kostajnica sa posljednjim prebivalištem u D. Velešnji kbr. 27, Srbin krivi

su

što su : 1./ u tijeku 1991. godine u H. Kostajnici kao pripadnici četničko – terorističkih formacija tzv. SAO Krajina u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata i o postupanju sa ratnim zarobljenicima, 15 dana 08. rujna 1991. godine, nakon što su u ulici Žrtava fašizma br. 2, opkolili kuću vlasnika Bišćan Mladena u kojoj su se nalazili Bišćan Mladen, Bišćan Anđelka, Brkljačić Jagoda, Badrić Gojko i Bišćan Danijel i kad su se ovi predali i odložili svoje naoružanje, budući nisu mogli uspješno pružati otpor, te sa podignutim rukama izašli iz kuće, sve njih osim Bišćan Danijela rafalnom paljbom iz protuavionskog topa ubili, a Bišćan Danijela uhitili te ga prilikom ispitivanja ispred kuće Maksimović Petra tukli puškama i nogama, nanijevši mu pri tom tjelesne povrede, III – optuženi Japranin Dragan i IV – opt. Begović Nikola 2./ neutvrđenog dana u listopadu mjesecu 1991. godine D. Velešnji došli u kuću vlasništvo Sović Stjepana, a potom po kući pucali, Sović Stjepana itudarali puškama i nogama, nanijevši mu pri tom tjelesne povrede, a njegovu suprugu Milu silovali, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo ubijali, mučili i nanosili su povrede tjelesnog integriteta, čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

OSUĐUJU SVAKI OD OPTUŽENIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA. Temeljem propisa čl. 343. st. 1. ZKP-a nad svakim od optuženih određuje se pritvor. Temeljem propisa čl. 90. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 87. st. 2. toč. 7. ZKP-a optuženici su dužni solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu od 199.800. – HRD i temeljem toč. 6. istog članka i stavka platiti svaki paušalni iznos od 5.000. – HRD. Obrazloženje Okružno državno odvjetništvo iz Siska, je optužnicom KT-184/92 od 21. lipnja 1993. godine stavilo na teret I – opt. Maljković Jovanu, II – opt. Maljković Nikoli, III – opt. Japranin Draganu, IV – opt. Begović Nikoli i V – opt. Matijašević Branku izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH. Istovremeno je stavljen prijedlog da glavna rasprava bude održana u odsutnosti optuženih s razlogom, što isti nisu dostupni državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da im se sudi iako su odsutni. Prijedlogu Okružnog državnog odvjetništva je udovoljen. Tokom postupka provedeni dokazi saslušanjem svjedoka Bišćan Danijela, Ivanišević Molke, Ivanišević Ane, Sović Stjepana i Sović Mire detaljno i u vjerljivo podkrijepili su navode optužnice. Branitelj postavljen po službenoj dužnosti, ustanovio je da izvedeni dokazi tokom postupka upućuju na zaključak da su optuženici doista počinili kaznena djela, kojima ih se tereti, slijedom čega predlaže uzimanje olakotnih okolnosti u obzir prilikom odmjeravanja kazne. Svojstvo civilnih osoba oštećenicima nitko nije osporio. Kako je krivično djelo učinjeno napadom na živote i tijela za vrijeme oružanog sukoba, te spram civilnih osoba zaštićenih međunarodnim pravom (Ženevska konvecija), to su se u postupcima svakog od optuženih stekla sva bitna obilježja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH. Iako, možda, izgleda, obzirom na način opisivanja činjeničnog stanja, sadržan optužnicom, da se radi u odnosu na III – opt. Japranin Dragana i IV – opt. Begović Nikolu, na postupanje u stjecaju, za reći je, ovaj sud to tako ne shvaća, jer je očito, imajući u vidu da se radi o krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, riječ o jedno te istom ratu, tokom kojeg, po istoj osobi učinjeno samo jedno kazneno djelo pravno tako kvalificirano, dok više raznolikih postupaka imade se shvatiti kao dio činjeničnog opisa protupravnog postupanja, a potom imali za to

osnova, uvažavati prilikom odmjeravanja kazne. Uračunljivost kod nijednog od optuženih nije ničim, te ni po kome, bila dovedena u sumnju tokom cijelog postupka. Način postupanja svakoga od optuženih, opisan po svjedocima, a sadržan i izrekom presude, a sa nespornim posljedicama, naročito pogibanjem ljudi, kroz cijelo vrijeme vršenja djela poznatim i optužnicama, upućje na nedvojbeni zaključak postojanja direktnog umišljaja svakog od optuženih. Krivična odgovornost optuženih nije, dakle, dovedena u dvojbu. Povreda međunarodnog prava u opisu kaznenog djela stavljenog na teret optužnicom predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen značaj i okvir protupravnosti ovog krivičnog djela u tom pravcu, da djelo mora biti protupravno i po međunarodnom pravu, te stoga optuženici, u krajnjoj liniji, ne moraju biti svjesni da svojim postupcima krše pravila međunarodnog prava. Prilikom odmjeravanja kazne svakom od optuženih sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja, stupanj krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu povrede zaštićenih dobara i okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, a što je sve moguće jasno razabrati kako iz činjeničnog opisa kaznenog djela, tako i iz obrazloženja u njegovu dosadašnjem djelu. Jedino izrečena kazna zatvora u trajanju od po 20 godina svakom od optuženih, uvjerenje je suda, odgovarajući je težini od njih učinjenog, Visina izrečene kazne zahtjeva određivanje pritvora. Odluka o trošku, koji je odmjeren prema stvarno nastalim izdacima tokom postupka, temelji se na u izreci citiranim propisima. Paušalni iznos odmjeren je srazmjerom dužini trajanja i složenosti postupka te imovinskim prilikama optuženih. U Sisku, dana 13. listopada 1993. ZAPISNIČAR VIJEĆA Marija Bogdan, v.r

PREDSJEDNIK Željko Barać, v.r

POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Branitelju optuženih kojima je suđeno u odsutnosti taj rok za podnošenje žalbe počinje teći protekom osam dana za koje vrijeme je presuda bila izvješena na oglasnoj ploči suda (čl. 115. st. 4. ZKP-a) Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Vrhovnom sudu

Republike Hrvatske.

ZD 0021

REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU 93/96

Kio

R J E Š E NJE Istražni sudac Županijskog suda u Zadru, predmetu protiv okr. Nedjeljka Jankovića i dr., zbog djela iz čl.120.st.l. OKZ RH, odlučujući o zahtjevu istrage Županijskog državnog odvjetništva u Zadru, od 21. ožujka 1996. godine, temeljem čl.150.s.tl. i 2. ZKP,

protiv okr.

riješio

je

1. NEDJELJKA JANKOVIĆA zv. "Neđo" sin Pere, sada nepoznatog mjesta boravka, 2. SLAVKA DOKIĆ zv. "Dole", sin Ratka, sada nepoznatog mjesta boravka, PROVEST ĆE SE ISTRAGA jer postoji osnovana sumnja, da su u listopadu i studenom 1991. godine u Zemuniku Donjem, Tinju i Jagodnji Donjoj te ostalim mjestima Ravnih kotara nastanjenim Hrvatima, tijekom oružanog sukoba između tzv. JA i srpskih paravojnih postrojbi, na jednoj strani i oružanih snaga Republike Hrvatske, kao naoružani pripadnici paravojnih postrojbi (vojnici tzv. 180 mtbr u sastavu tzv.9.korpusa JA) - provodeći velikosrpsku ideju vojnog osvajanja i izdvajanja dijela teritorija Republike Hrvatske, protivno čl.3. toč. 1e čl. 146. i čl.147. Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata i protivno čl.4. toč.2 d i g. Dopunskog protokola uz tu Konvenciju o zaštiti žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba, vršili brutalno zastrašivanje Hrvata kako bi ih natjerali da napuste svoje domove i područja tzv. RSK odnosno onemogućili im da se vrate u svoje domove, pa su tako u Zemuniku Donjem i Tinju zapalili nekoliko kuća u vlasništvu Hrvata, a dana 1. studenog 1991. godine u Jagodnji Donjoj došli u kuću Jandre Žepina, stare 70 godina, pa od nje uz prijetnju oružjem tražili da im preda novac, a kada je izjavila da nema porazbijali joj pokućstvo u kući (televizor, zamrzivač, stroj za šivanje i stakla na prozorima i vratima), a kada su kazali da će sve zapaliti ona iz ormara izvadi i njima predala 1.000 DEM i dinarsku protuvrijednost od 500 DEM, nakon čega su u konobi prolili 700 litara vina i 20 litara rakije, a zatim otišli u napuštenu kuću Duje Žepina koju su zapalili, a potom se uputili u kuću Ružice Žepina stare 46 godina, pa od nje također uz prijetnju oružjem tražili novac i hranu, pa im je predala 2.000.000 dinara, te potom ispalili rafal iz automatske puške u njezin automobil "Moskvić" kada ga nisu mogli upaliti, da bi potom došli u kuću Zorke Žepina, stare 63 godine, te i od nje uz prijetnju oružjem tražili novac i

porazbijali pokućstvo u kući tako da im je morala predati 5.000 DEM, te je dva puta kundakom puške udarili po leđima ,pa je uslijed opisanih i drugih mjera zastrašivanja i otimanja imovine većina Hrvata bila prisiljena napustiti svoje domove, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba prema civilnom stanovništvu primjenjivali mjere zastrašivanja i terora, te sudjelovali u pljački imovine civilnog stanovništva, pa da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva, označeno u čl.120.st.1. OKZ RH. ODREDJUJE SE PRITVOR protiv okr. Nedjeljka Jankovića i Slavka Dokića , na temelju čl.182.st.l. ZKP, koji pritvor u odnosu na obojicu započinje sa danom njihova uhićenja i od tog dana može trajati najduže mjesec dana. Obrazloženje Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podnijelo je zahtjev za provedbu istrage protiv okr. Nedjeljka Jankovića i dr., zbog krivičnog djela činjenično opisana pravno okvalificirana kao u izreci ovog rješenja. Okr. Janković i Dokić nisu ispitani od strane istražnog suca, budući su za sada nepoznatog boravišta. Imajući u vidu činjenicu da bi odlaganjem provedbe istrage moglo doći do štetnih posljedica, jer postoji mogućnost da se određeni dokazi protekom vremena ne bi mogli izvesti, odlučeno je provesti istragu iz bez prethodnog ispitivanja okrivljenika. Osnovana sumnja da su upravo njih dvojica počinitelji krivičnog djela koje im se stavlja na teret proizlazi iz sadržaja službenih zabilješki koje su sačinjene sa osobama koje će trebati kao svjedoke saslušati u ovom krivičnom postupku. Imajući u vidu zapriječenu kaznu za krivično djelo koje se okrivljenicima stavlja na teret, nalazim osnovanim prijedlog državnog odvjetnika za određivanje pritvora po snovi iz čl.182.st.l. ZKP, jer su ispunjeni svi predviđeni uvjeti. U Zadru, 15. listopada 1997.

.

SUDAC Klišmanić PRAVNA POUKA

ISTRAŽNI Antun

Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba u roku od 24 sata u odnosu na rješenje o određivanju pritvora te u roku od tri dana u odnosu na rješenje o provedbi istrage, sve računajući od časa prijema ovog rješenja. Žalba se predaje ovom sudu u tri primjerka. Izjavljena žalba ne zadržava izvršenje rješenja. DNA 1. Okrivljenicima pri uhićenju 2. ŽDO Zadar 3. u spis

ZD 0022

REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU – 548/97

Kio

R J E Š E NJ E Istražni sudac Županijskog suda u Zadru, u krivičnom predmetu protiv okr. NEVENA PARENTA i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 122. OKZ RH, odlučujući o zahtjevu za provedbu istrage Županijskog državnog odvjetništva u Zadru br. KT529/97. od 9. srpnja1997. godine, temeljem čl. 150.st.l. i 2. ZKP, r i je š i o je

Protiv okr.

1. NEVENA PARENTA sina Trivuna i majke Soke, rođenog 6. siječnja 1967. godine u Zadru, posljednje mjesto boravišta u Islamu Latinskom, sada opć. Posedarje, Srbina, drž. RH, sada nepoznatog mjesta boravka, 2. RADOVANA PARENTA sina Srećka i majke Ljube r. Galić rođenog 19. rujna 1967. god. u Zadru, posljednje mjesto prebivanja u Islamu Latinskom, opć. Posedarje Srbina, drž. RH, sada nepoznatog mjesta boravka, 3. DRAGANA PUPOVAC sina Milana rođenog 16.srpnja 1969.godine, u Benkovcu, s posljednjim mjestom boravišta u Rašteviću, opć. Polača, Srbina, drž. RH, sada nepoznatog mjesta boravka, 4. ŽARKA LAKIĆ sina Dušana, rođenog 1. kolovoza 1967. godine u Zadru, s posljednjim mjestom boravišta u Kašiću, opć. Smilčić, Srbina drž. RH, sada nepoznatog mjesta boravka, PROVEST ĆE SE ISTRAGA jer postoji utemeljena sumnja da su dana 21. studenog 1991. godine u Slivnici Donjoj tijekom oružanog sukoba između tzv. JA i paravojnih postrojbi naoružanih Srba, s jedne strane i oružanih snaga Republike Hrvatske, kao naoružani pripadnici vojske tzv. SAO Krajine, kada su prilikom prodiranja neprijateljskih tenkova prema Slivnici bili zarobljeni Neven Kolčeg i Branko Perica, pripadnici 112.brigade HV koji su obavljali zadatke oko prijevoza streljiva na bojišnicu, protivno čl.3. st.1. toč. 1a Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12.8.1949. počeli rečene vojnike tuči nogama i rukama po čitavom tijelu, te im žicom vezali ruke i sjeli ih u lokvu vode pored ceste, a na putu prema Zelenom Hrastu -tukli ih kundacima, odakle su ih prevezli u Zatvor u Knin, gdje su svakodnevno bili maltretirani,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava nečovječno postupali prema ratnim zarobljenicima, pa da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava -ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika, označeno u čl.122 OKZ RH. > ODREDJUJE SE PRITVOR protiv svih okrivljenika ,a temeljem čl. 182.st.l. ZKP, koji pritvor u odnosu na sve okrivljenike započinje sa danom njihova uhićenja i od toga dana može trajati najduže mjesec dana. Obrazloženje Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podnijelo je zahtjev za provedbu istrage protiv okr. Nevena Parenta i dr., zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo činjenično opisano i pravno okvalificirano kao u izreci ovog rješenja. Okrivljenici nisu ispitani od strane istražnog suca, budući su za sada nepoznatog boravišta. Imajući u vidu činjenicu da bi odlaganjem provedbe istrage moglo doći do štetnih posljedica, jer postoji mogućnost da se određeni dokazi protekom vremena ne bi mogli provesti, odlučeno je donijeti rješenje o provedbi istrage i bez prethodnog ispitivanja okrivljenika. Osnovana sumnja da su upravo okrivljenici počinitelji krivičnog djela koje im se stavlja na teret proizlazi iz sadržaja službenih zabilješki koje su sačinjene po obavljenim informativnim razgovorima sa osobama koje se predlaže u ovom postupku saslušati kao svjedoke. Imajući u vidu visinu zaprijećene kazne za krivično djelo koje se okrivljenicima stavlja na teret, nalazim osnovanim prijedlog državnog odvjetnika za određivanje pritvora po osnovi iz čl.182.st.l. ZKP, jer su za pritvor po tom osnovu ispunjeni svi zakonski uvjeti. U Zadru, 15. listopada 1997. ISTRAŽNI SUDAC Antun Klišmanić PRAVNA POUKA Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba u roku od 24 sata u odnosu na rješenje o određivanju pritvora te u roku od tri dana u odnosu na rješenje o provedbi istrage, sve računajući od časa prijema ovog rješenja. Žalba se predaje ovom sudu u tri primjerka. Izjavljena žalba ne zadržava izvršenje rješenja. DNA 1. Okrivljenicima pri uhićenju 2. ŽDO Zadar 3. u spis

ZD 0023 REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU R J E Š E NJ E Istražni sudac Županijskog suda u Zadru, u krivičnom predmetu protiv okr. NIKOLE KRESOVIĆA zbog krivičnog djela iz čl. 120.st.l. OKZ RH, odlučujući o zahtjevu za provedbu istrage Županijskog državnog odvjetništva u Zadru, br. KT35/96. od 22. travnja 1996. godine, temeljem čl. 150.st.l. i 2. ZKP, r i je š i o

je

protiv okr. NIKOLE KRESOVIĆ, sina Petra i majke Borke r. Mandić, rođenog 17. lipnja 1972. godine u Benkovcu, u ul. Z. Kneževića br. 18, Srbina, drž. RH, sada nepoznatog mjesta boravka, PROVEST ĆE SE ISTRAGA jer postoji osnovana sumnja, da je 5. kolovoza 1995. godine, u tijeku oružanog sukoba između paravojnih postrojbi pobunjenih Srba u tzv. RSK i oružanih snaga Republike Hrvatske i upravo u ranim prijepodnevnim satima neposredno pred ulazak vojno redarstvenih snaga Republike Hrvatske u akciji "Oluja" u Benkovac, kao naoružani pripadnik rečenih paravojnih postrojbi, protivno čl.3. toč.l a Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, prihvaćene u Ženevi 1949. godine, kao i protivno čl.4. i 13. Dopunskog Protokola uz tu konvenciju o zaštiti žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), bez ikakvog povoda hicima iz vatrenog oružja neposredno marke cal. 7,62 mm u Benkovcu i to u njihovim obiteljskim kućama (Biogradska bb, odnosno Benkovačkog odreda 11) ubio Zorku Zrilić, staru 84 godine, Vladu Bešlić, starog 60 godina te njegovu ženu Stanu Bešlić također staru 60 godina, a nakon toga, zajedno s ostalim pripadnicima istih postrojbi, napustio teritorij Republike Hrvatske, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijao civilno stanovništvo, pa da je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, označeno u čl.120.st.1. OKZ RH. ODREDJUJE SE PRITVOR protiv okr. Nikole Kresovića na temelju čl.182.st.l. ZKP, koji pritvor u odnosu na njega započinje sa danom njegova uhićenja, i od tog dana može trajati najduže mjesec dana. Obrazloženje Županijski državni odvjetnik u Zadru, podnio je zahtjev za provedbu istrage protiv okr. Nikole Kresovića, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo činjenično opisano i pravno okvalificirano kao u izreci ovog rješenja. Okr. Kresović nije ispitan od strane istražnog suca, budući je za sada

nepoznatog boravišta. Imajući u vidu činjenicu da bi odlaganjem provedbe određenih istražnih radnji moglo doći do štetnih posljedica, jer postoji mogućnost da se određeni dokazi protekom vremena ne bi mogli izvesti, odlučeno je provesti istragu, a da okr. Kresović prethodno nije ispitan. Osnovana sumnja da je upravo on počinitelj krivičnog djela koje mu se stavlja na teret proizlazi iz bilješki sačinjenih po obavljenim razgovorima sa osobama koje se predlažu saslušati u ovom krivičnom predmetu kao svjedoci. Imajući u vidu zapriječenu kaznu za krivično djelo koje se okr. Kresoviću stavlja na teret, nalazim osnovanim prijedlog državnog odvjetnika za određivanje pritvora po osnovi iz čl.182.st.l. ZKP, jer su ispunjeni svi zakonski uvjeti. U Zadru, 15. listopada 1997. ISTRAŽNI

SUDAC

Antun

Klišmanić

PRAVNA POUKA Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba u roku od 24 sata u odnosu na rješenje o određivanju pritvora te u roku od tri dana u odnosu na rješenje o provedbi istrage, sve računajući od časa prijema ovog rješenja. Žalba se predaje ovom sudu u tri primjerka. Izjavljena žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

ZD 0024 MEDICINSKI CENTAR ZADAR SLUŽBA ZA PATALOŠKU ANATOMIJU POPIS UBIJENIH CIVILA U ŠKABRNJI 18. XI 1991. S UZROKOM SMRTI 1. PERICA JOSIP , 1934. Uzrok smrti : Strijelne ozljede : ( traumatski i hemoragični šok izazvan strijelnim ozljedama trbuha, prsnog koša gornjih okrajina ) 2. JURIĆ JELA , 1908. Uzrok smrti : Eksplozivna ozljeda glave , 3. ŠEGARIĆ ŠIME , 1955. Uzrok smrti : eksplozivna ozljeda glave 4. BRKIĆ MARIJA , 1943.

Uzrok smrti : Strijelne ozljede glave zadane iz blizine 5. ČURKOVIĆ ŽELJKO : 1968. Uzrok smrti : Srijelne ozljede : (traumatski i hemoragični šok izazvan strijelnim ozljedama trbuha, prsnog koša, okrajina i brade ). Rane brade zadane iz neposredne blizine. 6. HORVAT VLADIMIR , 1953. Uzrok smrti : Strijelne ozljede : prsnog koša i desne okrajine ( zgnječenje mozga ) 7. VICKOVIĆ STANKO 1956. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda iz neposredne blizine u potiljak (zgnječenje mozga) 8. ROGIĆ KATA, 1932. Uzrok smrti :Zgnječenje glave i prsnog koša izravno pregažen tenkom 9. ROGIĆ NIKOLA , 1939. Uzrok smrti : Strijelna rana glave iz neposredne blizine (zgnječenje mozga) 10. ROGIĆ MARKO , 1959. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda iz blizine u zatiljnu regiju (zgnječenje mozga) 11. ŠKARA NEDILJKO , 1955, Uzrok smrti : Strijelne ozljede (hemoragični i traumatski šok izazvan strijelnim ozljedama prsnog koša, trbuha i nogu ) 13. PAVIČIĆ NIKO , 1922. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda lica iz neposredne blizine (zgnječenje mozga) 14. VICKOVIĆ STANA , 1936. Uzrok smrti : Strijeljena ozljeda glave na tjemenu iz neposredne blizin. (zgnječenje mozga) 15. ŽILIĆ ROKO , 1929. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda u potiljku glave iz neposredne blizine. (zgnječenje mozga) 16. RAŽOV IVAN, 1927. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda iz blizine. (zgnječenje vratne kičmene moždine) 17. JURIĆ PETAR, 1936. Uzrok smrti :Strijelne ozljede vrata iz blizine (zgnječenje vratne kičmene moždine) 18. PERICA LJUBO, 1932. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda vrata iz blizine (zgnječenje vratne kičmene moždine) 19. PERICA GAŠOAR, 1955, Uzrok smrti : Strijelna ozljeda glave u potiljak iz blizine. (zgnječenje mozga)

20. JURIĆ NEDILJKO, 1955. Uzrok smrti : Strijelne rane : hemoragični i traumatski šok izazvan strijelnim ozljedama prsnog koša, trbuha i okrajine ) 21. ŠEGARIĆ KRSTO, 1927. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda lica i vrata iz blizine ( zgnječenje vratne kičmene moždine) 22. ŽILIĆ TADIJA, 1928. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda glave i vrata iz blizine. (zgnječenje vratne kičmene moždine) 23. ŽILIĆ PAVICA, 1928. Uzrok smrti : Eksplozivna ozljeda trbuha. (traumatski i hemoragični šok) 24. ŽILIĆ MARA, 1914. Uzrok smrti : Strijelne ozljede (traumatski i hemoragični šok izazvan strijelnim ozljedama prsnog koša, trbuha i desne podlaktice) 25. BRKIĆ JOSO, 1924, Uzrok smrti : Strijelna ozljeda desnog uha i obraza iz neposredne blizine (zgnječenje mozga) 26. JURIĆ GRGO, 1909. Uzrok smrti : Strijelne ozljede glave (zgnječenje mozga) 27. ŠEGARIĆ GRGICA , 1911. Uzrok smrti : Strijelne ozljede (hemoragični šok izazvan strijelnim ozljedama prsnog koša) 28. MILJANIĆ SLAVKO , 1956. Uzrok smrti : Strijelne ozljede ( traumatski i hemoragični šok izazvan strijelnim ozljedama prsnog koša, trbuha i desne nadlaktice) 29. ŠEGARIĆ VICE , 1933. Uzrok smrti : Strijelčna rana lica iz neposredne blizine (zgnječenje mozga) 30. ŠEGARIĆ RADE, 1931. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda u potiljak glave iz neposredne blizine (zgnječenje mozga) 31. MILJANIĆ JOSO, 1928. Uzrok smrti : Strijelna rana lica iz blizine (traumatski i hemoragični šok) 32. BRKIĆ MARKO, 1943. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda u potiljak glave iz blizine ( zgnječenje mozga ) 33. ŠEGARIĆ IVICA , 1943. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda u potiljak glave iz neposredne blizine. ( zgnječenje mozga )

34. RAŽOV ANTE, 1955. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda glave iz neposredne blizine (zgnječenje mozga ). Gušenje. Odsječena desna uška, nagnječena lica i lijevog oka. 36. PAVIČIĆ MILE, 1965. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda tjemena glave iz blizine. (zgnječenje mozga) 38. PAVIČIĆ PETAR, 1942. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda na potiljku iz neposredne blizine i na desnoj uški. ( zgnječenje mozga i vratne kičmene moždine ) 39. DRAŽINA MARIJA, 1920. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda glave na nosu i vratu zadana iz neposredne blizine. (zgnječenje vratne kičmene moždine) 40. ŽUPAN MARKO, 1932. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda glave u području čela iz neposredne blizine (zgnječenje mozga) 41. IVKOVIĆ MARKO, 1907. Uzrok smrti : Obostrana upala pluća nastala nakon prijeloma vrata desne bedrene kosti. 42. ČIRIJAK IKA. 1922. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda glave u području čela iz blizine (zgnječenje mozga) 43. ŠESTAN JAKOV, 1911. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda glave u području desnog obraza iz blizine (zgnječenje mozga) 44. ŠESTAN MARIJA, 1933. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda vrata iz blizine ( zgnječenje vratne kičmene moždine ) 45. BRZOJA DANKA, 1951. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda glave na potiljku iz neposredne blizine. ( zgnječenje mozga ) 46. ČIRIJAK MAŠA, 1921. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda na vratu iz blizine sa smjerom prema lijevom prsištu (razdor aorte i srca) 47. BRKIĆ STOJA, 1928. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda vrata iz blizine sa smjerom prema lijevom prsištu ( razdor aorte i srca ) 48. ATELJ NOVICA, 1965. Uzrok smrti : Strijelna ozljeda glave u području brade iz neposredne blizine. (zgnječenje mozga)

Rukovoditelj Službe : Prim. Dr. Josip Dujella spec. patalog

ZD 0025

REPUBLIKA HRVATSKA ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU 30/95

K-

PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE I Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, i to Milivoja Lasana, kao predsjednika vijeća te predsjednika toga suda Benka Velčića, i sudaca porotnika Ivana Laća, Jose Bašića i Ivana Bralića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sandre Paleka kao zapisničarke, u krivičnom predmetu protiv I-opt. MILENKA JASIKE i dr., zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZ RH, i dr., a povodom optužnice Okružnog državnog odvjetništva u Zadru od 12. lipnja 1995. godine broj KT-23/95, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21. rujna 1995., 22. rujna 1995.godine, 25. rujna 1995. godine i 28. rujna 1995. godine, u prisutnosti I. i II. optuženika i njihovog branitelja Vladimira Mikolčevića, odvjetnika iz Zadra, te Mate Dorčića zamjenika Okružnog državnog odvjetništva u Zadru, a u odsutnosti uredno- pozvanog punomoćnika oštećenika, presudio I – optuženi

je:

I

MILENKO JASIKA sin Paje i majke Nade rođene Rajić rođen 3. lipnja 1950. godine u mjestu Breza, općina Bjelovar, sa prebivalištem u Sv. Filip-Jakovu broj 186, ugostitelj, Hrvat, državljanin RH, do sada neosuđivan, u pritvoru kod Okružnog zatvora u Zadru od 13. prosinca 1994. godine, k r i v je: što je u razdoblju od 1. lipnja 1992. godine do travnja mjeseca 1994. godine, u Banja Luci (Republika BiH) i to u gradskom naselju Budžak 1, u kojem su prije rata pretežno živjeli Hrvati i Muslimani, sudjelujući na području tzv. Republike Srpske u provedbi velikosrpske politike, u provedbi etničkog čišćenja nesrpskog pučanstva, u cilju protjerivanja Hrvata i Muslimana iz okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine, protivno čl. 27. st.1. i čl. 32. Konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, prihvaćenoj 1949. godine, kao i protivno čl. 4. st.2., toč.D i H., i čl. 13. st.2. Dopunskog protokola uz tu Konvenciju o zaštiti ne

međunarodnih oružanih sukoba, uključio se u skupinu pobunjenih Srba, koja je u njegovoj kući držala zalihe minsko-eksplozivnih sredstava, koja je skupina u večernjim i noćnim satima odlazila u grad i pucala iz automatskog oružja, iz tromblona bacala bombe i protutenkovske eksplozije, pa je tako u sastavu te skupine osobno : - dana 19. siječnja 1993. godine oko 21,30 sati sudjelovao u bacanju bombe ručne i tromblonske mine na kuuu vlasništvo Mirk.a Tomića, kojoj prigodom je u toj kući uništen prostor predsoblja, - dana 21. veljače 1991. godine oko 20,30 sati učestvovao u postavljanju eksplozivne naprave koja je aktivirana ispred ulaznih vrata i-kuće Miljanović Vlade, kojom prigodom je uništen prostor predsoblja te kuće, te popucala prozorska stakla, - točno neutvrđenog dana u. veljači 1993. godine oko 03,00 sati sudjelovao u bacanju eksplozivne naprave na kuću vlasništvo Majstorić Marka, - iste noći kao u prethodnom stavku, sudjelovao u postavljanju eksplozivne naprave između kuće i dvorišta vlasništvo Marković Voje, u kojoj je kao podstanar živio Knežević Nenad, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava u vrijeme oružanog sukoba i okupacije prema civilnom stanovništvu primjenjivao mjere zastrašivanja i terora, čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva, koje djelo je opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH, pa se po istom zakonskom propisu I-opt. Milenko Jasika osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina. Po čl. 45. st. 1. OKZ RH optuženiku se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. prosinca 1994. godine, pa nadalje. Po čl. 90. st. 1. ZKP optuženik je dužan nadoknaditi troškove krivičnog postupka i to paušal sudu u iznosu od 1000 kuna, dok se oslobađa od snošenja ostalih troškova krivičnog postupka. II. i

I-opt. MILENKO JASIKA (sa ostalim podacima kao u točki 1 izreke) II-opt. DUBRAVKA JASIKA, rođena Prole, kći Veljka i majke Zdenke, rođene Fudurić, rođena 14. listopada 1951. u Našicama, po zanimanju ugostitelj, sa prebivalištem u Sukošanu, Mala Mararska, Hrvatica, državljanka RH, OSLOBAĐAJU SE OD OPTUZBE

da su u Bjelovaru nakon zaključenog ugovora o zamjeni svog stambenoposlovnog objekta u Bjelovaru, dana 29.svibnja 1992. godine, sa Zlatkom Pajićem, koji se obvezao predati u zamjenu optuženicima svoj slični objekat u Banja Luci, kako bi sebi pribavili nezakonitu korist, Zlatku Pajiću kazali da će u svojoj kući odložiti namještaj u dvije sobe, koje će zaključati, a ostalu neophodnu opremu za kućanstvo (posteljinu, posuđe, pribor i dr.), da će Zlatku Pajiću ostaviti na korištenje,

sve dok ne bude moguć prijevoz te pokretne imovine iako im sve to nije bila namjera učiniti, pa je Zlatko Pajić, vjerujući u rečeno obećanje, isto tako postupio sa svojim namještajem u Banja Luci, koji stoga nije prevozio u Bjelovar, pa su oni prilikom odlaska iz Bjelovara, suprotno datom obećanju, doista svoj namještaj i drugu pokretnu imovinu odvezli u Banja Luku, a Zlatku Pajiću nisu dopustili da odveze svoj namještaj iz kuće, već su taj namještaj zadržali za sebe, čime je Zlatku Pajiću nanesena šteta u iznosu od 145.000 kuna, dakle, da su u namjeri da sebi pribave opisanu protupravnu imovinsku korist, doveli drugoga lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveli da ovaj na štetu svoje imovine nešto ne učini pri čemu šteta prelazi 550 kuna, čime da su počinili krivično djelo protiv privatne imovine - prevarom iz čl. 137. st.2. u svezi st. 1. KZ RH. Po čl. 91. st.1. ZKP, troškovi krivičnog postupka u odnosu na II-optuženicu Dubravku Jasika padaju na teret proračunskih sredstava ovoga suda.

Obrazloženje Optužnicom od 12.1ipnja 1995. godine broj KT-23/95, Okružno državno odvjetništvo u Zadru je optužilo I-opt. Milenka Jasiku da je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - genocidom iz čl. 119. OKZ RH, a na raspravi od 28. rujna 1995. godine, državno odvjetništvo je prekvalificiralo pravnu kvalifikaciju djela da je I-opt. Milenko Jasika počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, kako je to opisano u izreci presude, s time da je državno odvjetništvo u biti zadržalo isti činjenični osnov kao i u ranijoj optužnici. Sud je u presudi prihvatio pravni i činjenični opis djela iz ove optužnice, s time da je iz presude izostavio dijelove iz nove optužnice, a u odnosu na oštećenje kuća Zvonimira Josipovića, Vinka Hamš, Stjepana Martinovića, Ismeta Klipić, Tome Bartulovića, Ive Bartulovića, Mare Pavičić i kuće časnih sestara i druge kuće nesrpskih nacionalnosti jer to u postupku nije dokazano. Istom optužnicom pod točkom 2) I.opt. Milenko Jasika i njegova supruga II.opt. Dubravka Jasika optuženi su da su počinili krivično djelo protiv privatne imovine prevarom iz čl. 137.st.2. u sv.st. 1. na štetu Pajić Zlatka, kao je to pobliže opisano pod točkom II. izreke presude. I. opt. Milenko Jasika u odnosu na djelo pod točkom 1) izreke - za djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120.st.l. OKZ RH, u svojoj obrani u istrazi (list 45,47- 49 i 261-261 spisa), kao i na raspravi (listovi 283/2, - 286 spisa), poriče počinjenje djela. Navodi da je on živio u Bjelovaru sa svojom suprugom IIoptuženicom Dubravkom gdje su imali svoj stambeno-poslovni objekt u kom poslovnom objektu su držali trgovinu i kafić, a koji stambeno-poslovni objekt su zamijenili sa Zlatkom Pajić za takav sličan u Banja Luci. Nakon izvršene zamjene on je došao u Banja Luke 3. lipnja 1992. godine i sa radom u kafiću nije odmah započeo već nakon 2-3 mjeseca kada je "sredio papire". Inače, rođen je u mjestu u blizini Bjelovara, u Bjelovaru mu živi bivša supruga i njihovo dvoje zajedničke djece, po drugi puta se oženio sa II. opt. Dubravkom, ali da u Banja Luci živi otac njegove sadašnje supruge. Stoga se odlučio i mijenjati svoj stambenoposlovni objekt za sličan takav u Banja Luci, a da bi mu otac njegove sadašnje žene

pomogao oko trgovine i slično. To da je bio razlog što su išli u Banja Luku, a i zbog toga jer da tamo "žive tri nacionalnosti". Nadalje navodi da su u Banja Luku otišli na ženinu inicijativu, a na to da ih je nagovorio otac njegove supruge navodeći da je najbolje da dođu tamo. Njegov punac da je po narodnosti Hrvat i sad je u drugom braku a njegova sadašnja supruga da je Srpkinja. Stoga da su oni optuženici svoju kuću i poslovni objekat u Bjelovaru snimili putem video-kasete i tu kase tu poslali pune u I-optuženika u Banja Luku koju je dao snimiti putem televizije Banja Luka. Tu snimku da je vidio oštećenik Zlatko Pajić i došao je kod optuženika u Bjelovar jer je bio zainteresiran za zamjenu kuća, pa je Pajić nakon što je pregledao njihovu kuću i poslovni prostor, vratio se natrag u Banja Luku, a optuženici su išli u Banja Luku vidjeti Pajićevu kuću. Nakon kraćeg vremena Pajić je došao kod njih u Bjelovar predloživši da naprave ugovor o zamjeni, rekavši pritom da je pucano na njegovu kuću u Banja Luci, pa su sačinili pismeni ugovor o zamjeni nekretnina kod odvjetnika u Bjelovaru, da mijenjaju i to optuženici svoj poslovno-stambeni objekat u Bjelovaru za poslovno stambeni objekat Pajića u Banja Luci. Došavši u Banju Luku, on je otvorio svoj kafić 2 – 3 mjeseca, dok je ''sredio papire'' za kafić. Radio je svoj posao i nije se uključivao ni u kakvu stranku. Ranije je bio u članstvu Ska kasnije odlučio da ne bude u niti jednoj stranci. Po ulicama u Banja Luci u predjelu gdje je živio, u Budžaku, da su se kretale ophodnje naoružanih vojnika, obično po troje, ali on nije bio u tim skupinama. To su bili mještani u civilu. Njegova gostionica da je površine 20 m2 i u nju su znali doći i civili i naoružani vojnici, a ti vojnici da su u gostionicu dolazili u prolazu. U blizini njegove kuće (u kojoj je gostionica), da je bila vojarna, pa da je i to razlog da su se tuda kretali vojnici. Kod njega se nije nitko skupljao niti organizirao, niti se sastančilo. Bilo je stalnih gostiju, pretežno Hrvata i Muslimana. Propis je bio da se lokal zatvara u 19 sati i on se toga pridržavao i sa gostima da nije bilo neprilika, da ne napuste lokal do 19 sati. Nije se događalo da bi gosti kod njega ostajali i poslije 19 sati, kad se lokal zatvara. To da su bila vremena kada u gradu nije bilo struje a tada kada struje nije bilo da bi u kafiću zapalio svijeću. Poslije zatvaranja kafića on je ostajao kod kuće, nije odlazio ni u kakve posjete, a lokal je zatvarala njegova supruga. On se inače zadržavao malo u kafiću, jer bi ga drugi pitali zašto nije na ratištu, pa bi se zbog toga uglavnom zadržavao kod kuće. U kafiću su kod njega radile pretežno radnice Hrvatice i Muslimanke koje da su gosti Srbi znali i vrijeđati. Poriče da je u noćnim satima sa naoružanim skupinama automobilom odlazio u grad i pucao po kućama Hrvata i Muslimana. Od oružja je imao jedino pištolj za kojeg je 1991. ili 1992. godine dobio urednu dozvolu još dok je bio u Bjelovaru, a kada je došao u Banja Luku pištolj je ponio sa sobom, ali ga kod sebe nije nikada držao. Navodi da je njegova majka Hrvatica, a otac koji je umro 1960.g. da je bio pravoslavni Hrvat. Ranije se optuženik deklarirao kao Jugoslaven, a sada se deklarira kao Hrvat, a posjeduje i domovnicu da je Hrvatski državljanin. U siječnju mjesecu 1994. godine da je dobio poziv u Banja Luci od tamošnjeg vojnog odsjeka da im se javi i kada se javio, bio je raspoređen u kasarnu pod nazivom "Trapisti" i to u skladište vojne odjeće, obuće i hrane, gdje je radio kao skladišni radnik u skadištu, više transportni radnik. To nije bilo i skladište oružja. Skladište je bilo van kruga kasarne, uz pivovaru. Tu se zadužio sa SNB uniformom, zimskom, bez ikakvih oznaka, bez kape i bez oružja. Raspored posla bio je takav da je radio pet dana u kasarni, a zatim je pet dana bio kod kuće i kada se uzme sve skupa, da je u kasarni proveo sve skupa oko mjesec i pol dana. Iz te kasarne da se uspio izvući oko 1. travnja 1994. godine, nakon čega je pobjegao u Hrvatsku. U Hrvatsku se vratio iz više razloga. Kao prvo, da mu je bačena bomba na kafić u Banja Luci, a bojao se i da će ga uzeti na ratište. U Banja Luci da mu žena više nije mogla izdržati. Osim toga, njegov stariji sin Milenko, koji se bio utopio 20.1ipnja 1993. u rijeci Vrbanji blizu

Banja Luke i pokopan je u Banja Luci, pa je jednoga dana njegova supruga na grobu njihovog sina našla ceduljicu na kojoj je pisalo da se isele i da lokal dadu u najam domaćim ljudima, jer da će u protivnom slučaju "sinovljeve kosti dignuti u zrak". Stoga je zbog svega toga skupa, a i zbog toga što je imao hrvatsko državljanstvo, odlučio se vratiti u Hrvatsku. Dana 1. travnja 1994. godine da je napravio ugovor o zamjeni prema kojem je svoju kuću u Banja Luci zamijenio sa kućom u Filip Jakovu (kod Biograda na moru), sa Štrbac Zdravkom koji je živio u Benkovcu. Do Štrbca je došao putem oglasa kojeg je dao radi zamjene kuće. Međutim, u kuću u Filip-Jakovu nije se uselio jer su u njoj bile izbjeglice, ali smatra da će se njegova supruga uskoro useliti u tu kuću. Poriče da je držao. oružje u svome lokalu ili u kući. U osmom ili devetom mjesecu 1992. godine na njegovu kuću u Banja Luci je pucano a u studenom 1992. g. da je netko na njegov kafić bacio bombu. Inače poznaje neke od oštećenika u Banja Luci čije su kuće oštećene i na koje je pucano, pa tako navodi da zna da je pucano na kuću Stjepana Martinovića, te da su u noćnim satima bacane bombe na kuću Josipovića, a poznaje i neke druge osobe hrvatske narodnosti čije su kuće oštećene i na koje se kuće pucalo. U odnosu na djelo pod točkom 2) izreke presude opt. Milenko Jasika u istrazi i na glavnoj raspravi navodi da je njegova supruga zaključila sa Pajić Zlatkom, Radom i Marijom, pismeni ugovor o zamjeni nekretnina, na koji ugovor je pristao i on - I. optuženik, a prema kojem optuženici mijenjaju svoj stambeno-poslovni objekt u Bjelovaru (koji se sastoji od kafića i dvije trgovine i dva skladišta, garaža i kancelarija) za sličan poslovno-stambeni objekt u Banja Luci (koji se sastoji od stana u prizemlju, te stana u potkrovlju, prodavaonice, bifea i garaže). O tome su napravili pismeni ugovor kod odvjetnika u Bjelovaru datiranog 22.svibnja 1992. godine. U pogledu namještaja u stanovima i inventara u poslovnim prostorima, da je bilo medu njima usmeno dogovoreno da sobni namještaj uzimaju svaki svoj sa sobom, s time da kuhinjski namještaj ostaje novim vlasnicima, a isto tako i inventar u lokalima, da ostaje novim vlasnicima. Dogovorili su se da će svaki svoj namještaj voziti kada za to budu povoljne prilike. Prilikom sklapanja ovog ugovora da sa optuženici upoznali Pajić Zlatka da njihov inventar u Bjelovaru vrijedi više za oko 50.000 DEM, nego li Pajićev inventar u Banja Luci, pa su stoga Pajići pristali da preuzmu kredit optuženika kod Bjelovarske banke koji je zajedno sa kamatama iznosio oko 22.000 DEM, te da taj dug isplaćuju pa su ga Pajići djelomično i isplatili. Onoga dana kada su sklopili ugovor kod odvjetnika u Bjelovaru, da je to bio utorak te da su se optuženici dogovorili sa Pajićima, da će se za dva dana naći u Bjelovaru i izvršiti primopredaju stvari i ključeva od objekata, pa su fajići trebali toga dana doći iz Zagreba do deset sati izjutra. Kako nisu došli, a optuženik je već bio natovario stvari namještaja radi prijevoza u Banja Luku, optuženikova supruga Dubravka je Pajiće čekala u Bjelovaru do 12 sati, s time da je toga istoga dana ugovor trebao biti ovjeren na općini u Bjelovaru. Kako Pajići nisu došli, II-optuženica je ključeve od objekta u Bjelovaru ostavila kod susjede Eve, a ugovor za Pajiće ostavila je u općini, pa mu se pridružila i oni su prevezli iz Bjelovara namještaj preko Mađarske u Banju Luku. Došavši u Banja Luku ništa nije zatekao u kući koju je zamjenom dobio od Pajića, kuća je bila provaljena i sve je bilo odnešeno od namještaja osim inventara iz poslovnog prostora. Naknadno je došao neki Musliman i rekao da je biljar u poslovnoj prostoriji njegovo vlasništvo, pa je optuženik na njegovo traženje predao mu taj biljar, a da je biljar vlasništvo toga Muslimana da je potvrdila i konobarica koja je tu radila. Nakon tri mjeseca došli su neki iz Banjalučke

pivovare po neke boce i zatvarače za pivo pa im je on na njihovo traženje te stvari i predao. U 9. mjesecu 1992. godine da je kod njega u Banja Luku došao Vjekoslav Tripalo predstavivši se kao kum Pajića i rekao da ima ovlaštenje od Pajića da preuzme njihove stvari i to sobni namještaj, a on je pritom rekao da je kuću našao provaljenu i da u kući nije bilo stvari, a inventar u poslovnim prostorima u Banja Luci da je ostao netaknut a o čemu je on također upoznao Tripala. Tada je on prvi puta vidio spomenutog Vjekoslava Tripala. Nadalje navodi da su optuženici tražili od Pajića da u pismeni ugovor unesu da im Pajići plate 50.000 DEM, za koliko je veća vrijednost objekta optuženika, ali da su Pajići rekli da bi tako platili veći porez pa je u ugovoru stavljeno da su i jedan i drugi objekti jednake vrijednosti. Inače, njegov objekt u Bjelovaru da je pod hipotekom banke, pa da je odlaskom u Banja Luku i na taj način htio spriječiti da banka putem hipoteke ne naplati svoje potraživanje. II-optuženica Dubravka Jasika u odnosu na djelo pod točkom 2) izreke presude, u svojoj obrani u istrazi (na listu 209 i 210), kao i na raspravi (list 286), navodi da je kuća u Bjelovaru koju su mijenjali suvlasništvo nje i njezinog supruga Milenka, svakom po polovicu iako se kuća vodi u zemljišnim knjigama na njezino ime. Odlučili su objekat u Bjelovaru zamijeniti za sličan u Banja Luci zbog kredita i hipoteke kod Bjelovarske banke, a i zbog toga jer je u Banja Luci živio njezin otac s kojim je ona bila jako povezana. Inače njihov - optuženikov objekat u Bjelovaru da je vrijedio za oko 50.000 DEM više nego Pajićev u Banja Luci pa su Pajići preuzeli njihov dug prema Bjelovarskoj banci koji su dug Pajići trebali otplaćivati i isplatili su oko pola kredita. Prilikom zamjene da su se dogovorili usmeno da inventar u lokalima ostaje novim vlasnicima, kao i namještaj u kuhinji, a sobni namještaj da nosi svaka stranka sa sobom, navodeći da je namještaj Pajića U Banja Luci bio star i istrošen pa je za to htjela imati svoj namještaj iz Bjelovara. Toga dana, kad su oni - optuženici odvozili sobni namještaj iz Bjelovara u Banja Luku da su se oni trebali naći sa Pajićima koji su tada bili u Zagrebu, dogovorili su se da bi svaki trebali odvesti svoje stvari i trebali su se naći u općini u Bjelovaru u 8 sati ujutro radi potpisa odnosno ovjere ugovora. Oštećenici nisu došli, a optuženici su već bili utovarili svoje stvari u kamion, pa je I-optuženik odvezao te stvari na carinu, a ona je Pajiće ostala čekati do 12 sati, da bi im predala ključeve od objekta. Kako nije znala Pajićev telefon u Zagrebu a oni nisu dolazili onda je ona telefonom nazvala svoga oca u Banja Luku da javi Pajićevom sinu da mu kaže da je ona ostavila ključeve od objekta kod susjede i da lokal radi, te da Pajići dođu odmah u Bjelovar, te da čeka ugovor u općini. To je i napravila, pa je otišla sa mužem i stvarima u Banja Luku a prije toga je ključeve od objekta u Bjelovaru dala susjedi po imenu Evi, a ugovor je ostavila je općini. Tada je lokal radio i u njemu je bila konobarica. To je bilo 29. svibnja 1994. godine. Kad su došli u Banja Luku, u kući nisu našli kuhinjskog stola, stolice niti frižidera, a to je trebalo biti u Pajićevoj kući. Na kraju je navela da Pajići njima duguju još oko 38. -40.000 DEM u vezi duga preuzetog od banke u Bjelovaru i u tom smislu se između njih vodi parnica u Općinskom sudu u Biogradu na moru kod kojeg suda su ih tužili Rajići . Naime, njih su Pajići tužili za isplatu 150.000 kuna za naknadu za namještaj, a optuženici su protiv njih podigli protutužbu za 40.000 DEM, koliko da im Pajići duguju u vezi onog duga kod Bjelovarske banke. U vezi s tom parnicom sud je odredio ročište i bio je određen očevid na licu mjesta u pogledu namještaja u Sukošanu. " Sa namještajem koji su bili dovezli iz Bjelovara u Banja Luku oni su se u

Banja Luci služili kao i sa onim što su ga našli a drugog namještaja nisu kupovali. Sud je u dokaznom postupku na glavnoj raspravi salušao brojne svjedoke i to: Željka Tomić, (listovi 76 i 287/2 spisa), Mirka Tomić (listovi 145 i 291 spisa), Zvonimira Josipović (listovi 84 i 288 spisa), Stjepana Martinović (listovi 140 i 289 spisa), Mirka Miljanović (list 145 i 289 spisa), Marka Majstorića (list 290 spisa), Tomislava Kuljanac (list 293,spisa), Davora Kuljanac (list 293/2 spisa), Zlatka Pajić i Marija Pajić (listovi 294 i 296 spisa) i Vjekoslava Tripalo (list 216 i 295/2 spisa). Nadalje je sud uz suglasnost stranaka pročitao iskaze svjedoka Vinka Hamš (list 138 spisa), Vlade Miljanovića (listovi 149-150 spisa), Borisa Tukarića (listovi 174-175 spisa) i Eduarda Ajzerle (list 273-274 spisa). Također je sud uz suglasnost stranaka pročitao iskaze svjedoka Jelene Josipović (86-87 spisa), Drage Josipović (88), Jelene Klinić (93-94), Zlatka Divnić (162), Stipe Pajić (164), Dinka Stojčević (167), Šerife Šuvalić (170), Zvonka Ilovača (212), Mije Marić (236-237) i Mahe Džigumović (256). Pročitan je ugovor o zamjeni nekretnina od 22. svibnja 1992. (listovi 59-60 spisa), te je uzeta na uvid domovnica za optuženike (listovi 52-53 spisa), oružni list za I-optuženika (listovi 55-56 spisa), te je pročitan izvod iz kaznene evidencije za I. opt. Milenka Jasiku (list 74 spisa). Sud je na temelju provedenih dokaza i obrane I-optuženika Milenka Jasike, a što je sve sud cijenio u uzajamnoj vezi utvrdio da je I-opt. Milenko Jasika počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZ RH, kako je to pobliže činjenično opisano pod točkom 1) izreke presude. Naime, sud je na temelju iskaza brojnih svjedoka utvrdio da prije dolaska Iopt. Jasike nije bilo nekih većih napada na osobe hrvatske narodnosti, a njegovim dolaskom od sredine 1992. godine, pa nadalje da su zaredale pucanja po hrvatskim kućama i maltretiranja Hrvata. Utvrđeno je da bi se optuženik u mnogo slučajeva kada su bačene eksplozivne naprave u predjelu Budžak u Banja Luci, na kuće Hrvata, ili neposredno prije toga ili ubrzo poslije pojavio na mjestu događaja, više puta naoružan. Više svjedoka je potvrdilo da su optuženika vidjeli u vojnoj maskirnoj uniformi, sa srpskim oznakama, uvijek naoružanog, a isto tako da su kod njega u kući skupljali ljudi i uzimali oružje iz njegovog lokala i odlazili, a kratko iza toga bi se čule u gradu eksplozije. Tako svjedok Željko Tomić tvrdi da je u izlogu optuženikovog kafića stajala Šešeljeva slika, a srpska na balkonu na štapu - zastava, a pored ostalog navodi i to da je jedne zgode u jedan kafić u Banja Luci naišao jedan muškarac po prezimenu Macanović, inače Srbin, krupan čovjek koji da je vozio ''Golfa", te pred svima u kafiću rekao da je čuo da se ruše hrvatske kuće i da je Milenko rekao da će "očistiti Budžak od Hrvata". Istina, da je u mjestu bio još jedan muškarac po imenu Milenko, ali da se u to vrijeme govorilo upravo o Milenku Jasiki, odnosno optuženiku. I svjedok Mirko Tomić navodi da je on napustio Banja Luku početkom srpnja 1993.g., a do tada da je viđao optuženika u vojničkoj uniformi i to povremeno navečer, a uglavnom je bio sa Bogdanom Nježićem i da su oni patrolirali po mjestu sa oružjem. Jedne prigode kada je svjedok sa svojom suprugom prolazio ulicom pored optuženika koji je bio u društvu sa Bogdanom Nježićem, nekim Ilibašićem i još nekima, da je upravo optuženik rekao glasno "Je li, dokle će ove ustaše ovuda šetati" . Svjedok Zvonimir Josipović, inače ranije odvjetnik u Banja Luci tvrdio da je on živio u Banja Luci upravo u predjelu Budžak br.1. do 20. svibnja 1992. godine,

kada je prešao u Republiku Hrvatsku, te navodi da je njegova kuća u Banja Luci bila svega dvadesetak metara od kuće Pajića (koju je zamjenom dobio optuženik). Nakon njegovog odlaska iz Banja Luke da su ga mnogi ljudi obavještavali i pisali mu da mu je kuća zapaljena, da je to učinio onaj koji je zamijenio kuću sa Zlatkom Pajićem, a njegov otac iz Banja Luke mu je javio da je kod njega došao i optuženik i njegova supruga Dubravka, tražeći od njega neku građu, a u protivnom da će zapaliti njegovu - svjedokovu kuću. Svjedokinja Jelena Josipović tvrdi da je ona u Banja Luci boravila do 24.prosinca 1992 i za to vrijeme viđala optuženika i primjetila da je on ponekad odjeven u maskirnoj uniformi, a ponekad u civilnoj odjeći, na rukavu vojne odore da je nosio četničku kokardu, da je imao istaknutu oznaku tzv. "SAO Krajine" sa oznakama, bio je naoružan sa automatskom puškom, a preko tijela da je imao prebačen redenik sa streljivom. I svjedok Stjepan Martinović navodi da je on živio u Banja Luci do 15.3.1993. kada je on kuću zamijenio sa jednim Srbinom iz Daruvara i tada se preselio u Daruvar, a zamjenu je izvršio jer je kao Hrvat maltretiran i teroriziran. Na njegovu kuću da je pucano trinaest puta iz pješačkog oružja, bacačem bombi, tromblona i dr. poznato mu je da se opt. doselio u Banja Luku negdje u ljeto 1992. godine i rastojanje između kuće optuženika i svjedoka je oko dvadesetak metara, pa je on vidio da se u kući optuženika sakupljaju pojedini naoružani ljudi i kod njega se snabdjevaju minskoeksplozivnim sredstvima a, nakon toga bi automobilima odlazili na teren i nakon čega bi se čule eksplozije u pojedinim dijelovima grada i zaselaka. Navodi nadalje da je opt. bio obučen u vojnu maskirnu uniformu i naoružan automatskom puškom. Po ulicama da su se održavale straže naoružanih ljudi srpske narodnosti, a opt. je također odlazio u smjene tih naoružanih vojnika. Svjedok Martinović ponavlja ove navode na raspravi nadodajući da ti ljudi koji su odlazili kod optuženika su najprije išli u njegovu kuću, a zatim u njegov kafić na piće, a skupljali bi se oko 4 sata poslije podne. On je svakoga dana to promatrao satima i satima. Isto tako svjedok Mirko Miljanović navodi da je u Banja Luci živio do 1. listopada 1992. godine, kada je bio prisiljen pod pritiskom ekstremnih Srba napustiti Banja Luku pa je sa jednim Srbinom iz Bjelovara izvršio zamjenu kuća. O optuženiku je čuo kad je on zamijenio kuću sa Pajićima i kada je došao u lipnju 1992. u Banja Luku. Poznato mu je da je u Banja Luci bila osnovana neka "paravojna organizacija srpske oružane snage (SOS)", a u okviru te organizacije još ekstremnija organizacija oružane snage". Te organizacije imale su svoja vozila sa oznakom "SOS" i "OS". Optuženi da je bio pripadnik tih paravojnih formacija, on ga je viđao u maskirnoj odori naoružanog sa automatom, a na odori je bila oznaka "SOS", a u sredini "OS". U više navrata vidio ga je u vojnoj uniformi, naoružanog. Sjeća se upravo dana 2. rujna 1992 godine tada je on - svjedok Mirko otišao biciklom kod svoga brata po krsne listove, da je pred Osnovnom školom "Ranko Šipka" vidio zaustavljeno terensko vozilo. Upravo kada je prolazio kraj škole da su iz toga vozila izišli optuženik i još jedan dok je vozač ostao u automobilu, optuženik i onaj što je bio s njime otišli su u pravcu škole. Na raspravi Svjedok navodi da je sigurno da je pred školom prepoznao upravo optuženika. Optuženik je nosio automatski pištolj "na preklop". I ovaj svjedok navodi da dolaskom optuženika u Banja Luku su se znatno pojačale terorističke akcije na području Budžaka, a koje su se akcije. očitovale u noćnim satima, rušenju i oštećenju kuća ljudi hrvatske. narodnosti. U tom predjelu Srba je bilo dosta malo, a da je optuženik sudjelovao u rušenju kuća da je čuo od osoba hrvatske narodnosti koje su također bile prisiljene napustiti Banja Luku. Iz iskaza svjedoka Vinka Hamš slijedi da je on do 281.travnja 1993.g. živio u Banja Luci pa da je svoju kuću zamijenio sa jednom osobom iz Daruvara, a to je napravio pod pritiskom i prijetnjom. Optuženik da je u Banja Luku došao nekako pola godine prije nego što je svjedok otišao iz Banja Luke, i da se optuženikovim

dolaskom situacija pogoršala u odnosu na Hrvate, jer su tada po noći se na kuće Hrvata bacale eksplozivne naprave, pa je tako i na njegovu kuću u dva navrata bačena eksplozivna rasprava. Optuženik da je bio obučen u vojnu uniformu, viđao ga je da se kreće naoružan sa automatskom puškom, nosio je vojnu maskirnu uniformu sa srpskim oznakama. Kod njega da su se skupljali četnici, vidio je da iz skladišta njegovog lokala uzimaju oružje i to uglavnom protutenkovske rakete "zolje", nakon čega bi odlazili u druga područja grada ili okolna naselja a ubrzo nakon toga bi se sa tih područja čule eksplozije. Isto tako svjedok Eduard Ajzerle navodi da je on živio u Banja Luci do 1994. godine kada je bio prisiljen napustiti Banja Luci zbog maltretiranja koja su doživljavali građani hrvatske narodnosti. Poznato mu je da se u 1992.g. u Banja Luku doselio optuženik, mijenjajući svoju kuću u Bjelovaru za kuću u Banja Luci svjedokovog šogora, Zlatka Pajić. Navodi da je u kafiću optuženik imao izvješenu Šešeljevu sliku, i odmah se kod njega počelo okupljati društvo muškaraca, uglavnom izbjeglice iz Bjelovara srpskih nacionalnosti koji bi noću pjevali četničke pjesme, a iste takve pjesme bi opt. pušta preko razglasa, tako da bi cijelo susjedstvo odzvanjalo tim pjesmama. Optuženik se priključio grupi koja je sebe nazivala "Srpske obrambene snage" (SOS), a to da je bila paravojna skupina uniformiranih i naoružanih muškaraca koji su noću maltretirali nesrpsko stanovništvo. On je optuženika osobno viđao u uniformi, naoružanog puškom M-48 a kasnije "kalašnjikovom". I iz iskaza svjedoka Davorina Kuljanac slijedi da je on optuženika u Banja Luci vidio u uniformi, upravo da je u uniformi dolazio kod njega - svjedoka u kuću. Optuženik da je imao pištolj cal. 7,65 mm, bio je u srpskoj vojsci, ali da je bio u kasarni u blizini pivovare, da je vozio nekakvo vozilo kao dežurni vozač. Svjedok nadalje navodi da se pričalo u Banja Luci da je postojala jedna grupa od 5-6 ljudi, a među kojima da je bio i optuženik, a koji su vršili napade na kuće Hrvata. Prema tome, iz već iskaza spomenutih svjedoka slijedi da se optuženik dolaskom u Banja Luku uključio u srpske paravojne postrojbe koja je u večernjim satima i noćnim satima odlazila u grad te pucala iz oružja, te bacala bombe i slično na kuće Hrvata, da je kod optuženika bila zaliha minsko-eksplozivnih sredstava koje su uzimali ljudi koji su se kod njega skupljali i odlazili u pojedine dijelove grada a odmah iza toga bi se sa tih područja čule eksplozije. Optuženik je bio obučen u maskirnu vojničku uniformu sa oznakama srpske paravojske, nosio je automatsku pušku i pištolj, kako sa to iskazali navedeni svjedoci, a u svom kafiću na izlogu je imao Šešeljevu sliku a na balkonu izvješenu srpsku zastavu. Sve ove činjenice sud je utvrdio putem iskaza više svjedoka i to Željka Tomića i Mirka Tomića, te Zvonimira Josipovića, Jelene Josipović, Stjepana Martinovića, Marka Miljanovića, Vinka Hamš, Eduarda Ajzerle i Davorina Kuljanca, kao i drugih svjedoka čije iskaze je sud pročitao na glavnoj raspravi. Navedeni svjedoci su detaljno i konkretno opisali u kojim prilikama su vidjeli optuženika, kako je bio obučen, kako su se kod njega skupljali ljudi, pa s obzirom na sve to i da se u to vrijeme u predjelu Budžak priča jedino o Milenku - Jasiki, dakle optuženiku, da učestvuje u navedenim radnjama, uništavanja i rušenja kuća osoba hrvatske narodnosti, sud je u cijelosti povjerovao iskazima tih svjedoka, koji su uostalom tako iskazivali i na glavnoj raspravi. U odnosu na konkretne radnje koje je optuženik vršio a koje predstavljaju radnju izvršenja inkriminiranog djela, sud je utvrdio da je optuženik dana 19.siječnja

1993.g. oko 21 sat i 30 minuta sudjelovao u bacanju ručne bombe i tromblonske mine na kuću Mirka Tomića, kada mu je uništeno predsoblje. Naime, iz iskaza svjedoka Željka Tomića proizlazi da je on upravo 19. siječnja 1993. godine (a što je pribilježio), oko 21,30 došao biciklom iz kafića u svoju kuću koja je udaljena od optuženika oko 150 metara i kad je ušao u WC, začuo je da se razbilo staklo od kuhinje, te je odmah potrčao u kuhinju i vidio je bombu ''kašikaru" . Ubrzo se obukao te trčeći prošao ulicom u pravcu optuženikove kuće da utvrdi tko je to učinio jer je znao da je sve to počelo njegovim dolaskom u Banja Luku. Došavši pred optuženikovu kuću naišao je na II-opt. Dubravku i jednu susjedu ispred kuće i upitao ih da li one što znaju o tome, a one su mu odgovorile da ne znaju i tada je između njih nastala mala prepirka. U to se optuženik pojavio na balkonu i u pravcu Željka ispalio nekoliko metaka ali ga nije pogodio, svjedok je potrčao prema svojoj kući i istu večer, malo iza toga pred njegovom kućom bilo je više njihmuškaraca, a među njima i optuženik u kožnoj jakni sa pištoljem u ruci. Sa optuženikom je bio u društvu i Nježić Bogdan koji je udario šakom u lice njega Željka. Sud je povjerovao iskazu ovog svjedoka. Optuženik u vezi sa ovim događajem navodi da je doista izišao na balkon svoje kuće i da je vidio da svjedok Željko Tomić odguruje rukama njegovu ženu, a prije toga mu je svjedok opsovao majku, te da je on optuženik ispalio dva hica u zrak, s namjerom da svjedok ne maltretira njegovu ženu i susjedu. Čuo je da je prije toga netko bacio eksplozivnu napravu u dvorište svjedoka Željka Tomić. Sud nalazi da svjedok nema razloga ne govoriti istinu odnosno da je ubrzo poslije bacanja bombe na njegovu kuću optuženik došao tu sa pištoljem u rukama. ~

Ne bi bilo logično zamisliti da bi svjedok Tomić, u situaciji kad se vrše napadi na kuće Hrvata, gurao optuženikovu ženu i opsovao optuženiku majku u situaciji kada su se gotovo svi Hrvati bojali postupaka srpskih ekstremista, a svjedok Je vjerovao da je u paravojnim organizacijama bio i optuženik.

Nadalje, sud je utvrdio da je optuženik, 21.veljače 1993.g. učestvovao u postavljanju eksplozivne naprave ispred ulaznih vrata kuće Miljanović Vlade, kako je to navedeno u izreci presude. Upravo svjedok Miljanović Vlado navodi da su on i njegova supruga 21.veljače 1993.g bili u svojoj kući i oko 20,30 sati da je eksplozivna naprava podmetnuta ispred ulaznih vrata njihove kuće pa da je uništen strop predsoblja i prozorska stakla. Istu večer došla su dva policijska inspektora i pitali ga tko je to napravio, a on im je odgovorio da to on znade ali da ne smije kazati, a na što su mu oni odvratili da je tako najbolje. Međutim, da mu je njegova susjeda Dušanka Gojić, inače Srpkinja, nakon tri dana rekla da su nakon dva dana od bacanja eksplozivne naprave na njegovu kuću došli kod nje upravo optuženik sa Nježić Bogdanom i da su je upitali ''Zašto ustaša ne ide, zašto čeka", te da će dobiti još", a mislili su na njega. To je njemu susjeda rekla jer je bio u dobrim odnosima sa njome. Poslije ga je netko zvao telefonom i rekao mu da ''što čeka", te "da će dobiti još". I ovaj svjedok je okolnosno i kategorički opisao događaj, navodeći bitne detalje, tako da sud ni je našao razloga da njegovom iskazu u cijelosti ne pokloni vjeru. Nadalje, iz iskaza svjedoka Marka Majstorića koji je saslušan na glavnoj raspravi slijedi da je u veljači 1993.g. oko 3 sata u noći na njegovu kuću bačen eksploziv i čuli su se rafali pa je on istrčao vani i ispred kuće vidio trojicu muškaraca, na jedno 40-50 m od njega koji su prema njemu ali ne u njegove oči uperili baterijsku lampu. Jedan od njih bio je visoki i u tom visokom prepoznao je optuženika druga dvojica su bila niža. Istina, bio je mrak ali je bila mjesečina i snijeg. Opt. da je držao pušku u ruci, jedan bradati da je isto imao pušku a treći je bio bez oružja. Isti svjedok Majstorić nadalje tvrdi da istu večer da je on automobilom u

kojem je bio njegov prijatelj Nenad Knežević išao prema kući Voje Marković u kojoj kući je Nenad bio podstanar, a Nenad ga je pozvao da u njegovoj kući prespavaju. Približivši se toj kući da je Knežević primjetio da neki Pero, kojeg svjedok Majstorić inače pozna montira neku eksplozivnu napravu između kuće i dvorišta, te Voja Knežević, te opt. i još jedan da su bili na cesti uz kuću sa puškama, da su čuvali stražu. Oni su skoro sa kolima udarili u optuženika i toga koji je bio sa njime. Knežević je istrčao iz kola i razgovarao sa optuženikom nakon čega su optuženik i ona dvojica otišli a sa sobom ponijeli onu napravu. Poslije dvadesetak minuta svjedok Majstorić i prijatelj mu Nenad začuli su eksploziju. Nakon dvadesetak dana da je Knežević zaprijetio optuženiku da se "više ne igra oko njegove kuće". I ovdje je sud povjerovao iskazu svjedoka Majstorića ko: ji je istakao da je prepoznao optuženika kad je izišao iz svoje kuće, a nakon što mu je bačena eksplozivna naprava na kuću, a ovaj događaj treba povezati sa događajem iste večeri kada je svjedok Majstorić nailazio sa svojim prijateljem Nenadom kolima i vidjeli da neki Pero postavlja eksplozivnu napravu između kuće i dvorišta Marković Voje, a optuženik je bio na cesti sa još jednim" sa puškama, tako da su skoro kolima udarili u njih. Iz svega naprijed istaknutog sud je utvrdio da u radnji optuženika koje su konkretizirane u navedena četiri slučaja, koja sud smatra dokazanim, a povezano sa njegovim ponašanjem, a to da je bio u vojničkoj uniformi srpskih paravojnih organizacija i da je nosio oružje" u svom kafiću je držao sliku srpskog ekstremista Šešelja, a na balkonu srpsku ekstremističku zastavu, a što sve treba cijeniti u međusobnoj povezanosti u odnosu na ukupno ponašanje optuženika od njegovog dolaska u Banja Luku pa do njegovog odlaska u travnju mjesecu 1994. godine, sud je našao da to njegovo ponašanje predstavlja elemente krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZ RH. Navedeno optuženikovo ponašanje i njegove radnje stvorili su kod pripadnika hrvatskog naroda u Banja Luci u predjelu Budžak kao i kod pripadnika Muslimana, jer su Hrvati u tom predjelu bili u velikoj većini, osjećaj straha i osobne nesigurnosti, tako da su brojni Hrvati bili prisiljeni napustiti Banja Luku i useliti se u Hrvatsku mijenjajući svoje kuće za kuće Srba u Hrvatskoj. Optuženik je toga bio svjestan, a u postupku je utvrđeno da su svi brojni svjedoci koji su saslušani u ovom postupku koji su saslušani mahom pripadnici hrvatske narodnosti i da su zaista bili prisiljeni uslijed terora napustiti Banja Luku. Radi se o činu nasilja - napada na civilno stanovništvo, a za postojanje ovog krivičnog djela potrebna je makar i jedna radnja napada na civilno stanovništvo u cilju provedbe etničkog čišćenja stanovništva, a što je u konkretnom slučaju dokazano u odnosu na optuženika prema navedenim četiri konkretiziranim radnjama. Pritom je optuženik povrijedio propise Konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata kao i propise Dopunskog protokola uz tu Konvenciju o zaštiti ne međunarodnih oružanih sukoba. To je jedno od najtežih krivičnih djela u krivičnom zakonu RH. S obzirom na težinu djela i opasnost te njegovu masovnost u odnosu na pripadnike hrvatske i muslimanske narodnosti, a s obzirom na dosadašnju neosuđivanost optuženika sud mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset godina računajući da je kazna primjerena težini krivičnog djela i krivičnoj odgovornosti optuženika. U izrečenu kaznu sud je optuženiku uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 13. prosinca 1994. godine pa nadalje, a u smislu čl. 45.st.l. OKZ RH. Sud je obvezao optuženika na naknadu troškova krivičnog postupka u vidu paušalnog iznosa od 1.000 kuna sudu, našavši da je on u mogućnosti da snosi taj

trošak, a oslobodio ga je od naknade ostalih troškova krivičnog postupka (čl.90. st. 1. ZKP). U odnosu na krivično djela u odnosu na točku 2) izreke presude, za krivično djelo prevare iz čl. 137. st.2. KZ RH, sud je na temelju obrane optuženih te iskaza svjedoka - oštećenika Zlatka Pajića i Marija Pajića, kao i uvida u ugovor o zamjeni nekretnina, utvrdio da su optuženici, odnosno II-optuženica Dubravka (za sebe i za IIoptuženika), sa Pajić Zlatkom, Radom i Marijom sklopili dana 22.svibnja 1992. ugovor prema kojem su optuženici zamijenili svoj stambeno-poslovni objekat u Bjelovaru, (koji se sastoji od jednokatne stambene zgrade sa tri lokala u prizemlju, te dva skladišta u dvorištu, garaže u dvorištu, kancelarije i podruma, a na katu jednog četverosobnog stana, za takav sličan objekat Pajića u Banja Luci (koji se sastoji od stana u prizemlju i stana u potkrovlju, te garaže, prodavaonice i bifea). U ugovoru su stranke navele da je vrijednost jednih i drugih nekretnina podjednaka, te da se zamjena vrši bez ikakve naknade sa jedne ili sa druge strane. Međutim, sud je utvrdio, također na temelju iskaza svjedoka Pajića, kao i obrane optuženika, da su stranke mimo toga pismenog ugovora, usmeno ugovorile da, kako je kuća optuženika u Bjelovaru bila opterećena hipotekom zbog podignutih kredita, koji je u to vrijeme bio od oko 20.000 DEM, da Pajići, radi brisanja hipoteke preuzimaju taj dug i da ga otplate (optuženici navode u cijelosti, a oštećenici - Pajići u polovini iznosa), s time da optuženici navode da je utvrđeno usmeno među njima da imovina optuženika u Bjelovaru vrijedi za oko 50.000 DEM više, pa da su Pajići trebali isplatiti taj iznos optuženicima. Optuženici navode da su Pajići njima isplatili samo polovicu kredita. U pogledu namještaja u stambenim objektima i inventara u poslovnim prostorima, ugovorne strane iz toga ugovora nisu o tome ništa naveli, već su se i o tome sporazumjele usmeno van ugovora. U pogledu tih pokretnina sud je na temelju obrane optuženika te iskaza svjedoka Pajić Zlatka i Pajić Marija (oštećenika), i svjedoka Vjekoslava Tripalo, utvrdio da su se strane u tom ugovoru dogovorile da inventar u kafićima ostane novim vlasnicima, odnosno inventar u svim poslovnim prostorijama ostane novim vlasnicima, dakle, da ga se ne prenosi iz Bjelovara u Banja Luku i obratno. To isto važi i za kuhinjski namještaj. Međutim, što se tiče sobnog namještaja, sud je utvrdio da taj namještaj ostane na korištenje novim vlasnicima dok dozvole prilike (prometne i druge), da se namještaj preveze novim vlasnicima, odnosno da optuženici svoj sobni namještaj mogu prevesti u Banja Luku, a Pajići svoj namještaj iz Banja Luke u Bjelovar. Iako optuženici, a niti optuženici Pajići ne govore o vlasništvu na tim sobnim namještajem, iz njihovih iskaza kada govore o prevozu takvog namještaja kada za to dozvole prilike, zaključuje se da sobni namještaj ostaje dosadašnjem vlasniku, a da novi odveze sebi u Banja Luku odnosno Bjelovar kada za to budu dozvoljavale prilike. Oštećenici Pajići su istakli da će namještaj prevoziti istim prijevoznim sredstvom - kamionom, Svjedok-oštećenik Zlatko Pajić potvrđuje obranu optuženika da su ga oni telefonom pozvali iz Bjelovara (u Opatiju gdje je on bio privremeno smješten) da dođe 29.svibnja 1992. godine u Bjelovar radi primopredaje, da dođe u 10 sati. OniPajići su to prihvatili i da su došli u Bjelovar toga dana 29.05.1992.g. u 9,30 sati, međutim, da optuženika nije bilo, a da su im susjedi u gostionici rekli da su oni otišli. Susjeda Emica da im je rekla da je I-opt. otišao prvi sa stvarima a iza njega i IIoptuženica. Oni su ipak ušli u kuću u Bjelovaru i vidjeli da je odnesen sav sobni namještaj i kuhinjski, a ostali su samo ugrađeni kuhinjski elementi, a u kupaonici samo ormarići za ručnike i poslovnom prostoru je odneseno šest stolica, a ostali inventar je ostao. Od tada da su prekinute sve telefonske veze sa Banja Lukom i on sa optuženicima nije mogao kontaktirati. Tek u rujnu mjesecu 1992.g. kada je njegov

prijatelj Vjekoslav Tripalo sa Caritasom vozio pomoć u Banja Luku, da je on Tripala zamolio i dao mu punomoć da uzme stvari iz kuće iz Banja Luke i da ih doveze. Tripalo da je bio kod optuženika, a da su mu oni odgovorili da namještaja nema, tako da on ni do danas nije dobio namještaj od optuženika. Iz iskaza svjedoka Vjekoslava Tripalo slijedi da je on nekako krajem 10. i početkom 11. mj. 1992.g. sa kamionom Caritasa pošao dovoziti pomoć u Banja Luku i da je dobio punomoć od Pajića da ide kod optuženika uzeti stvari Pajića. Došavši u Banja Luku potražio je optuženika rekavši mu da ima punomoć da preuzme stvari Pajićeve, a opt. da mu je odgovorio da u kući nema stvari Pajića, već samo njegova optuženikove. Optuženik da je nešto neodređeno spominjao, da je netko dolazio, možda iz Crvenog križa ili slično. Optuženik da ga nije pozvao u kuću da razgleda namještaj, a niti je to svjedok Tripalo od njega i tražio. Kraj ovakvog činjeničnog stanja, sud je utvrdio da kod jednog i drugog optuženika nije bilo prevarne namjere u momentu nastanka ugovora sa Pajićima o zamjeni pokretnina, odnosno sobnog namještaja, a što čini biće krivičnog djela prevare iz čl. 137.st. 2. u vezi st. 1. KZ RH. Oštećenici Pajići priznaju da su optuženici njih zvali telefonom da dođu na primopredaju u točno određeni sat kada su optuženici našli kamion za prijevoz svog sobnog namještaja iz Bjelovara. u Banja Luku, budući da je među strankama ugovoreno da će se taj namještaj voziti kada za to budu dozvoljavale prilike (prometne i druge). Optuženici navode da su oni čekali oštećenike ali kako ovi nisu dolazili, I-opt. je sa natovarenim stvarima u kamionu otišao na carinu, a II-optuženica ih je još čekala pa kad oni nisu dolazili onda je ključ kuće u Bjelovaru ostavila kod susjede Emice, a što priznaje i sam oštećenik Zlatko Pajić. Optuženici navode da im je prije njihovog dolaska odnosno preseljenja u Banja Luku izvršena provala u Pajićev objekat u Banja Luci, prilikom koje su odnešene neke stvari. S obzirom na navedeno da sud u postupanju optuženika nije utvrdio prevarnu namjeru u času sklapanja ugovora, sud je optuženike oslobodio od optužbe za ovo krivično djelo, temeljem čl.340. toč.1. ZKP. Sud je našao da se radi u konkretnom slučaju o građansko pravnom odnosu među stranka. Oštećenici Pajići su već pokrenuli parnicu pred Općinskim sudom u Biogradu radi vraćanja tog namještaja ili isplate novčanog iznosa, a optuženici su ustali protiv Pajića protutužbom za isplatu. iznosa od 40.000 DEM, koliko, smatraju da im Pajići duguju, pa je u toj parnici već bilo održano ročište i očevid na mjestu događaja tako da će se taj imovinski spor između tih stranaka dovršiti pred tim parničnim sudom. Odluka o trošku krivičnog postupka u odnosu za II-optuženicu temelji se na propisu čl. 91. st. l. ZKP. Zbog svih istaknutih razloga, odlučeno je kao u izreci presude. U Zadru, 28. rujna 1995. godine. ZAPISNIČAR : VIJEĆA :

PREDSJEDNIK

Sandra Paleka

Milivoj Lasan

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Vrhovnom sudu RH u Zagrebu, u roku od 15 dana računajući od dana pismenog primitka presude. Žalba se u odgovarajućem broju primjeraka - za sud prvog stupnja, za sud drugog stupnja i za protivnu stranku - podnosi neposredno ovome sudu ili na zapisnik kod ovoga suda ili putem pošte preporučenom pošiljkom.

REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE ZAGREB Broj : I Kž – 44/1996 – 3 PRESUDA U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Neve Šibl, Vesne Vrbetić i Milana Petranovića, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Milenka Jasike i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 28. rujna 1995. broj K-30/95, u sjednici održanoj 13. ožujka 1996., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Slavka Zadnika,

presudio

j e:

Odbijaju se žalbe opt. Milenka Jasike i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja. O b r a z l o ž e nj e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. Milenko Jasika zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, činjenično opisanog u izreci osuđujućeg dijela presude prvog stupnja, pa je temeljem tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. prosinca 1994. pa nadalje. Opt. Milenko Jasika temeljem čl. 90. st. 1. ZKP obvezan je sudu platiti trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn, dok je oslobođen plaćanja ostalih troškova.

Istom presudom opt. Milenko Jasika i Dubravka Jasika oslobođeni su od optužbe da bi počinili kazneno djelo prevare iz čl. 137. st. 1. KZRH, činjenično opisano u oslobađajućem dijelu izreke presude pod II i u skladu s tim je odlučeno da trošak kaznenog postupka padne na teret proračunskih sredstava. Protiv osuđujućeg dijela presude podnio je žalbu opt. Milenko Jasika, izjavljenu po branitelju Vladimiru Mikolčeviću, odvjetniku iz Zadra, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s istaknutim prijedlogom da se pobijani dio presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači na način da se optuženiku izrekne znatno blaža kazna.

Državni odvjetnik pobija žalbom osuđujući dio presude zbog odluke o kazni i nalaze da je opt. Milenku Jasiki izrečena preblaga kazna, predlaže da se u tom dijelu presuda u smislu navoda žalbe preinači, dok da se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja presuda prvog stupnja u oslobađajućem dijelu ukine i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Nakon razmatranja spisa državno odvjetništvo Republike Hrvatske, u smislu čl. 360. st. 2. ZKP, predložilo je da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, dok da se žalba državnog odvjetnika uvaži i sukladno tome u osuđujućem dijelu pobijana presuda preinači izricanjem strože adekvatne kazne, a u oslobađajućem dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Žalbe nisu osnovane. Na žalbu opt. Milenka Jasike i državnog odvjetnika protiv osuđujućeg dijela pobijane presude.

Neosnovano optuženik u žalbi prigovara da o odlučini činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presuda i zapisnicima spisa, jer je sud prvog stupnja reproducirajući iskaze svjedoka i obranu optuženika iznio u bitnom okolnosti koje proizlaze iz njihovih sadržaja, a relevantne su za presuđenje u ovom predmetu, dok je za svoja činjenična utvrđenja i zaključke dao jasne, logične i uvjerljive razloge, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.

U stvari prigovori u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka zapravo pobijaju pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po sudu prvog stupnja, a što je prema shvaćanju žalitelja rezultiralo i pogrešnom primjenom kaznenog zakona.

Međutim, suprotno navodima žalbe optuženika, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, iscrpno izloživši koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane, te savjesno i detaljno analizirajući dokaze, svakog posebno i u međusobnoj povezanosti, pravilnom je ocjenom rezultata provedenog postupka izveo i pravilan zaključak da je opt. Milenko Jasika počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, za koje ga je oglasio krivim ne povrijedivši kazneni zakon. Kako su utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja u odnosu na sve relevantne činjenice, pa tako i one koje se pobijaju žalbom, utemeljeni na rezultatima dokaznog postupka i ne ostavljaju nikakove dvojbe, to ih kao pravilne usvaja i ovaj sud i na njih upućuje žalitelja. Pri tom glede žalbenih prigovora valja dodati, da je sud prvog stupnja obranu optuženika ispitao i dovodeći je u svezu s iskazima preslušanih svjedoka s pravom odbacio. Nakon analize i ocjene navoda svjedoka Željka i Mirka Tomića, Zvonimira i Jelene Josipović, Stjepana Martinovića, Mirka Miljanovića, Vinka Hamša, Eduarda Ajzerlea, Davorina Kuljanca i drugih tijekom postupka preslušanih svjedoka, a kojima je poklonio vjeru, sud je pravilno zaključio da je optuženik protivno citiranim u izreci presude odredbama međunarodnog prava o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, uključio se u skupinu, pobunjenih Srba u Banja Luci koja je u njegovoj kući držala zalihe minsko-eksplozivnih sredstava i u večernjim satima pucala iz automatskog oružja i minirala kuće Hrvata, a sve u cilju da mjerama zastrašivanja i terora protjera sa okupiranog teritorija Bosne i Hercegovine u provedbi etničkog čišćenja nesrpsko stanovništvo, u kojem se postupanju ostvaruju bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude je iznio logične i jasne razloge zbog čega vjeruje svjedocima da je optuženik bio obučen u maskirnu vojničku uniformu sa oznakama srpske paravojske, nosio automatsku pušku i pištolj, a u svom kafiću imao Šešeljevu sliku i na balkonu izvješenu srpsku zastavu. Osporavajući činjenična utvrđenja i zaključke suda, u žalbi se citiraju samo dijelovi rečenica iz zapisnika o iskazima svjedoka i u tom kontekstu se bezuspješno nastoji prikazati, kako sud prvog stupnja pogrešno interpretirajući navode svjedoka,

suprotno stanju spisa, utvrđuje i pogrešno činjenično stanje. Međutim, kad već citira iskaze svjedoka obarajući presudu, bila je dužnost ža1itelja navesti rečenice ili odlomke teksta u cijelosti onako kako su svjedoci iskazivali, jer tek tada se može utvrditi pravi smisao onoga što su oni iznosili o relevantnim činjenicama. Treba još dodati, da analiza i ocjena iskaza svjedoka u žalbi nije prihvatljiva jer nije objektivna, dok je sud prvog stupnja sadržajno izložio razloge zbog kojih nalazi da je optuženik ne samo bio u sastavu navedene skupine pobunjenih Srba, nego sudjelovao u konkretnim kriminalnim radnjama, bacanja bombi na kuće građana i postavljanja eksplozivnih naprava, a o čemu su podrobno iskazivali preslušani svjedoci, pa svaka kalkulacija oko toga da se radi samo o insinuacijama ili fami da bi se optuženik ponašao na inkriminirani način, kako se to želi prikazati u žalbi, potpuno je bez osnova, jer nema nikakove potpore u spisu i bez obzira na činjenicu optuženikovog povratka u Republiku Hrvatsku. Usvajajući prema tome, kao pravilne zaključke na kojima je utemeljena pobijana presuda u osuđujućem dijelu, Vrhovni sud kao sud drugog stupnja je ocijenio, da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pravilno i potpuno je utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio kazneni zakon kada je opt. Milenka Jasiku oglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH, pa je žalba otpuženika iz tih razloga neosnovana. Nije osnovana žalba optuženika, a niti žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni. 1' Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio i pri odmjeravanju kazne uzeo u obzir sve okolnosti koje u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH utječu na izricanje kazne, te je na temelju ispravne ocjene tih okolnosti izrekao optuženiku i primjerenu kaznu. II :i " Naime, radi se o teškom kaznenom djelu s visoko zapriječnom kaznom, najmanje pet godina ili zatvorom do dvadeset godina. Cijeneći težinu radnje učinjenih djela, stupanj kaznene odgovornosti optuženika i stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra, sud prvog stupnja pravilno je odmjerio visinu kazne. I po ocjeni ovog suda, kazna zatvora u trajanju od deset godina nije ni prestroga, a niti preblaga, već adekvatna društvenoj opasnosti djela i počinitelja, te dovoljna za realizaciju svrha kažnjavanja predviđenih zakonom, pa su obje žalbe iz tog razloga neosnovane. Na žalbu državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude. I ! iI li il i

Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja pravilno i potpuno je utvrdio činjenično stanje i na temelju takvog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da optuženici Milenko i Dubravka Jasika nisu počinili kazneno djelo prevare iz čl. 137. st. 1. i 2. KZRH. Prema žalitelju, temeljna činjenica koja ukazuje na to da je prevama namjera kod optuženika postojala od samog početka dogovora jeste, da su oni odmah odvezli svoj namještaj u Banja Luku, suprotno dogovoru da to učine kad se steknu uvjeti za prijevoz, . a namještaj oštećenika zadržali za sebe ne dopustivši da se odveze u Bjelovar. Međutim, s istaknutim argumentima žalitelj nije uspio osporiti utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja u pogledu subjektivnih elemenata kaznenog djela. Nije, naime, sporno utvrđen je onih odlučnih činjenica što predstavljaju objektivni učin inkriminiranog kaznenog djela, tj. da su optuženici odvezli namještaj u Banja Luku, a kad je svjedok Tripalo došao po namještaj oštećenika, da su kazali kako taj namještaj nisu više pronašli u kući i da ga nemaju. Ali kazneno djelo prevare iz čl. 137. KZRH može se izvršiti samo s umišljajem i to redovito direktnim, jer se radi o namjernom, na cilj usmjerenom ponašanju učinioca, a u ovom konkretnom slučaju nije utvrđeno da su optuženici već u času zaključenja sporazuma postupali u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, a što je sud prvog stupnja u razlozima obrazloženja presude jasno objasnio. Tijekom postupku je utvrđeno da su stranke, osim pismenog ugovora kojeg su sklopili 22.5.1992. o zamijeni nekretnina u Bjelovaru i Banja Luci, usmeno se sporazumjele da inventar u kafić ima ostane, kao i kuhinjski namještaj novom vlasniku, dok sobni namještaj da će novi vlasnik koristiti dok prilike dozvole da se namještaj preveze u Banja Luku odnosno Bjelovar. Sud prvog stupnja zaključuje da na temelju utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da nije kod optuženika bilo prevarne namjere u trenutku nastanka ugovora s oštećenicima u odnosu na sobni namještaj. Nesporno je utvrđeno, jer oštećeni Pajići priznaju, da su ih optuženici zvali telefonom da dođu na primopredaju 29.5.1992. u točno određeni sat, a kada su optuženici našli kamion za prijevoz svog sobnog namještaja iz Bjelovara u Banja Luku, budući da je među strankama ugovoreno da će se taj namještaj voziti kad to budu dozvoljavale prilike. Iako je činjenica da su optuženici dogovorenog dana napustili sa stvarima Bjelovar prije nego što su se sre1i sa oštećenicima (opt. Dubravka Jasika tvrdi da je oštećenike čekala u općini, a ošt. Zlatko Pajić je čekao u gostioni, kako proizlazi iz njegovog iskaza), sud je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju, s obzirom na navedene okolnosti, nije utvrđeno kod optuženika prevarna namjera u času sklapanja ugovora, pa ih je pravilno oslobodio od optužbe našavši da se radi o građansko-pravnom odnosu, a o kojem već teče i parnica zbog uzajamnih potraživanja stranaka, pa je žalba državnog odvjetnika neosnovana. Kako razlozi obje žalbe nisu ostvareni, a kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. ZKP nisu nađene povrede formalnog ili povrede materijalnog prava na štetu optuženika, valjalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 13. ožujka 1996. Zapisničar: Predsjednik vijeća : Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r. Potrebica, v.r.

Ante

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava Viši administrativni referent Štefica Klepac

REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSRVO UNUTARNJIH POSLOVA POLICIJSKA UPRAVA ZADARSKO – KNINSKA ODJEL KRIMINALISTIČKE POLICIJE

Broj : 511- 18 – 04/20 – KU – 836/94. I. Kp. Datum : 13.12.1994. godine ODVJETNIK

1. VOJNOM TUŽITELJSTVU

DRŽAVNI

2. VOJNI ISTRAŽNI CENTAR

ZADAR

Na osnovi članka 151. stavka 6. Zakona o krivičnom postupka podnosi se

KRIVIČNA PRIJAVA Protiv 1. MILENKO JASIKA , JMBG : 0306950310024

zvani

otac

rođene

p. Pajo Jasika

rođen dana Republika Jakov

i majka p. Nada

03.06.1950. Hrvatska

,

u

, stanuje u

Breza

općina

Bjelovar

Sv. Filip i Jakov

, ulica

Sv. Filip i

Sv. Filip i Jakov

, narodnost

Broj 185 državljani RH , državljanin

općina

RH zanimanje, djelatnik srednju

, obiteljske prilike oženjen , 3 djece

školu ne zna pisati, vojsku služio DA Leskovcu čin

u Bjelovaru

pričuvnog mlađeg časnika, časnik ili vojnog službenika evidenciji se DA u Bjelovaru

, odlikovan

odlikovan postupak

NE

osuđivan

za drugo krivično djelo se lišen slobode dana 13.12. Vojnog sudu u Zadru st. 1 OKZ.

, dana

1994.

NE

Hrvat

,

završio je

71/72 u , u vojnoj

, imovno stanje kazni izdržao zakonski zastupnik ako je malodoban

u

13.12. 1994.

13,30 sati sprovedenog istražnom sucu u

18 sati. zbog krivičnog djela iz

čl. 108.

čl. 146. st. 1. i čl. 137. st. 1. KZRH Postoji osnovana sumnja da je MILENKO JASIKA počinio više kaznenih djela protiv RH opisanih i sankcioniranih u OKZ i KZ RH i to : 1. Kazneno djelo ''Služba u neprijateljskoj vojsci'' opisano i sankcionirano u čl. 108. st. 1. OKZ RH na način da je u drugoj polovici 1992. godine i prvoj polovici 1993.godine kao državljanin RH bio pripadnik oružanih formacija

tzv. ''SOS'' (SRPSKE ORUŽANE SNAGE) sa sjedištem u Banja Luci. Kao pripadnik tih oružanih formacija uniformiran i naoružan kratkim i dugim oružjem prema sadašnjim saznanjima sudjelovao je u ratnim operacijama na teritoriju R BiH u periodu od mjeseca srpnja 1992. do mjeseca srpnja 1993. godine. 2. Kazneno djelo ''Dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom'' opisano i sankcionirano u čl. 146 st. 1. KZ RH, na način što je u mjesecu siječnju 1993. godine za sada neutvrđenog dana u večernjim satima, sa balkona svoje kuće ispalio 5-6 hitaca prema Tomić Željku iz pištolja za sada nepoznate marke i kalibra. 3. Kazneno djelo ''Prevara'' opisano i sankcionirano u čl. 137. st. 1. KZ RH, na način što nije ispoštovao dogovor o zamjeni imovine sa Pajić Zlatkom te otuđio dio pokretne imovine u vrijednosti cca 60.000,00 kuna, od Miljanović Mirka iz Bjelovara OPIS ČINJENIČNOG STANJA : Jasika Milenko sin Paje, r. 03.06.1950. godine u mjestu Breza, općina Bjelovar gdje je imao prebivalište do lipnja 1992. godine, posjedovao stan i ugostiteljski objekt. U Bjelovaru je bio član političke stranke SDS i nakon neuspjele srbo-četničke agresije i ne zauzimanje Bjelovara, Jasika Milenko odlazi u Banju Luku, Republika BiH. Dolaskom u Banju Luku useljava se u kuću vl. Pajić Zlatka sa kojim se mijenja za imovinu u Bjelovaru, a u lipnju 1992. godine pristupa vojnim postrojbama tzv. ''SOS'' ''Srpske oružane snage'', odlazi u vojarnu gdje dobiva odoru i naoružanje. Kao pripadnik ''SOS''-a sudjeluje u borbenim djelovanjima na teritoriju R BiH u periodu od lipnja 1992. godine do srpnja 1993. godine. Jasika Milenko skupa sa još nekoliko pripadnika ''SOS''-a vrši teroriziranje, zastrašivanje i protjerivanje nesrpskog naroda pučanstva iz Banja Luke, osobito Hrvate iz naselja Budžak. Teroriziranje vrše pucanjem, podmetanjem minskoeksplozivnih naprava i paljenjem kuća. Za sada neutvrđenog dana tijekom 1993. godine, ista grupa ispred caffe bara ''DM'' (Draža Mihajlović) koji je ''ukrašen'' četničkom ikonografijom i slikama Vojislava Šešelja, a čiji je vlasnik sam Jasika Milenko, vrše ''premlaćivanje'' NN muškarca, odvoze ga u kuću vl. Kuljanac Tome i sve skupa spaljuju. Spomenuti caffe bar ''DM '' bilo je okupljalište Jasikine grupe i iz njega bi se kretalo u ''akcije'' rušenja, paljenja i zastrašivanja. Između ostalog podmetnute su misko-eksplozivne naprave, odnosno spaljene su kuće Martinović Stipe, Hamš Vinka, Kuljanac Tome, Bartulović Ive, Ćosić Ilke, Pavičić Mare, Tomić Mirka, kuća časnih sestara u ulici Goce Delčeva i druge. Grupa Jasika Milenka u srpnju 1993. godine minira caffe bar ''Stari Budžak'' vl. Vidović Tome, a kojeg je iznajmio Veljko Pećanav, tamošnji policajac. Nakon miniranja Pećanac vrši ''kriminalističku obradu'' nad Jasika Milenkom koji priznaje da je minirao narečeni caffe bar, nadomiruje dio pričinjene štete, a potom bježi iz Banja Luke u Republiku Hrvatsku, odnosno Sukošan. U međuvremenu, dana 06.11.1992. godine Jasika Milenko ''zadržava'' kamion i oduzima namještaj i ostalu tehničku robu (vrijednosti cca 60.000,00 kuna) vl. Minjanović Mirka, a koje se trebalo prema ugovoru dovesti na slobodni teritorij RH. Jasika Milenko ne ispunjava ugovor između njega i Pajić Zlatka. Naime,

prema ugovoru o zamjeni, sva pokretna imovina trebala je ostati na mjestima gdje je bila prije razmjena. Međutim, Jasika Milenko na prevari odvozi svoju pokretnu imovinu u Banja Luku i istovremeno zadržava imovinu vl. Pajić Zlatka. Koja je ostala u Banja Luci. Prilog : - Službena bilješka o obavljenim inf. razgovorima sa - JASIKA MILENKOM - Miljanović Mirkom, nastanjen u Bjelovaru, A. Topića br. 29, - Ajzerle Eduardom, nastanjen u Zagrebu, Fallerovo šetalište br. 37, - Tomić Željkom, nastanjen u Pagu, otok Pag, Senjska br. 7, - Hanš Vinkom, nastanjen u Daruvaru, Franca Peršerna br. 3, - Martinović Stjepanom, nastanjen u Daruvaru, F. Prešerna br. 18, - Josipović Jelenom, nastanjena u Poreču, TN ''Červar-Porat'', Pinot 3/2, - Šuvalić Šerifom, nastanjen u Poreču, TN ''Červar-Porat'' 1/II, - Josipović Zvonimirom, nastanjen u Poreču, Vukovarska br. 9, - Delić Markom, nastanjen u Zadru, Slavka Ježića br. 1, - Pajić Mariom, nastanjen u Bjelovaru, Šenoina br. 33, - Zabilješka Brulić Naila, djelatnika PU bjelovarsko-bilogorske. 2. Operativna informacija Kening Darka, djelatnika PU bjelovarsko-bilogorske 3. Informacija Pranjić Darka, djelatnika PU bjelovarsko-bilogorske 4. Izvadak iz dnevnika novinara Desić Zlatka 5. Izvješće SZUP-a ispostava Zadar, od 08.11.1994. godine 6. Pismo Pajić Zlatka od 05.11.1994. godine 7. Spisak stvari i predmeta vl. Miljanović Mirka 8. Preslika oružnog lista na ime Jasika Milenka 9. Zapisnik o pretrazi stana 10. Potvrda o privremeno oduzetim predmetima 11. SL. zabilješka o obavljenom razgovoru sa Jasika Dubravkom NAČELNI K ODJEL A Ant e Klarić Dostavljeno : -

Vojni istražni centar Zadar Vojno tužiteljstvo Zadar O S O K (KE) II PP Zadar Arhiva

REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

POLICIJSKA UPRAVA BJELOVAR I POLICIJSKA POSTAJA BJELOVAR Broj : 511–02–10–VT–1/51-1/94. Datum : 24.10.1994. godine.

SLUŽBENA ZABILJEŠKA Građanin MIRKO MILJANOVIĆ zanimanje inženjer rođen 08.12.1944 godine, boravište – prebivalište Bjelovar A. Topića Mimare broj 29 je dana 21.10.1994. godine u prostorijama PP Bjelovar dao ovlaštenoj osobi I PP Bjelovar slijedeće obavijesti : Početkom 10. mjeseca 1992. godine protjeran je iz Banja Luk, (nečitko) je dana 02.10.1992. godine došao u Bjelovar. Sa Verić Savom iz Bjelovara iz ulice Ante Topića Mimare kbr. 29 mijenjao je kuću. U Banja Luci posjedovao je kuću u ulici Gradiška cesta kbr. 128 i stan u centru grada u ulici Borisa Kidrića bb. Kada su počeli ratni sukobi u Hrvatskoj 1991. godine, u Banja Luci počelo je protjerivanje nesrpskog pučanstva, teror, rušenje domovine, pljačke i fizička zlostavljanja od strane ekstremnih Srba, koji su došli iz Hrvatske. Ne sjeća se točno, ali misli da je to bilo početkom 06. mjeseca 1992. godine počelo je masovno protjerivanje Hrvata, rušenje, paljenje i pljačka njihove imovine. Javnim pogovorom došao je do saznanja da je za protjerivanje, paljenje, rušenje i pljačku imovine Hrvata, najekstremniji Jasika Milenko koji je doselio iz Bjelovara u 6. mjesecu 1992. godine sa svojom suprugom i sinom. Naime, Jasika Milenko dolaskom u Banja Luku, dragovoljno se prijavio u ''oružane snage srpskih oružanih snaga'' (OS-SOS). To je bila postrojba sastavljena od najvećih kriminalaca i ekstremista doseljenika iz Hrvatske. Međutim, raspuštanjem te organizacije, bračni par Jasika, svoju terorističku grupu s ciljem protjerivanja nesrpskog pučanstva, rušenje imovine, pljačka i fizičko zlostavljanje. Naume, Jasika Milenko i Dubravka zamijenili su kuću sa Pejić Mariom, te je tako znao tko je Jasika Milenko. U njihovom ugostiteljskom objektu održavali su se sastanci srpskih ekstremista i Srba. Početkom 09. mjeseca 1992. godine, u više navrata vidio je Jasika Milenka u maskirnoj uniformi sa automatskom puškom koja ima preklopni kundak, u društvu još dvije osobe, koje su također bile naoružane i u maskirnim uniformama. Dana 02.09.1992. godine Jasika Milenka također je vidio naoružanog i u uniformi u naselju ''Budžak'' kod Osnovne škole ''Ranka Šipka'', gdje se nalazi u društvu još tri osobe naoružane i u maskirnim uniformama, gdje stoje kod nekakvog (nečitko) vozila. U Jasikovoj grupi bio je jedan Francuz, stručnjak za eksploziv, koji je navodno ubijen od tamošnje milicije. Javnim pogovorom (nečitko) Banja Luci, doznao je da je Jasika srušio kuću Vidović Tome, koja se nalazila u naselju ''Budžak'' u ulici Mirka Mandića. Naime, u istoj kući nalazio se ugostiteljski objekt koji je bio iznajmljen jednom Srbinu, pa je Jasika morao ponovno sagraditi kuću kakva je bila. Istom je poznata da je Jasikina grupa srušila kuću vl. Josipović Zvonka po zanimanju

odvjetnik, koji sada živi u Poreču. Napominje, da mu je poznato da je Jasikina grupa maltretirala Stipu Martinovića i Hamš Vinka, te pucali po njihovim kućama. Miljanović Vlado iz Zagreba, koji je također protjeran iz Banja Luku može dati podatke o ubojstvu i spaljivanju jednog mladića, a svjedok Anić Vlado koji sada živi u Bjelovaru, ul. V. Novaka kbr. 1 također može dati korisne podatke o protupravnom djelovanju bračnog para Jasika. Napominje, da je Jasika Milenko dana 16.11.1992. godine zadržao kamion sa namještajem i ostalim stvarima koje su trebale stići u Bjelovar, a s njim u društvu bio je i Verić Savo, s kojim je mijenjao kuću, a dok vrijednost stvari iznosi 16.000 DM. Okr. IK/d.KA ZABILJEŠKU SAČINIO

SL.

Otkucano u dva primjerka Kristek v.r.

Ivan

SLUŽBENA ZABILJEŠKA Sastavljena dana 03. studenog 1994. godine u Odjelu ratnih zločina i terorizma PU zagrebačke, povodom obavljenog inf. razgovora sa : -

AJZERLE EDUARDOM sin Ota i Ljubice r. Kralj, rođen 26.08.1936.

godine u Ključu, BiH, umirovljenik, oženjen, otac jednog djeteta, po nacionalnosti Hrvat, državljanin RH, sa boravištem u Zagrebu, Fallerovo šetalište37 (kod Štulić Mladena), 568-000 Razgovor s imenovanim vođen je na zahtjev PU zadarsko-kninske na okolnosti prijave koju je predmetni podnio 17. listopada 1994. godine PP Bjelovar. Imenovani je tijekom razgovora izjavio da je sa suprugom Mirom i sinom Emilom živio u Banja Luci u dvosobnom stanu na adresi, Zaimovićeva broj 23, inače umirovljeni građevinski tehničar, a bio je zaposlen u poduzeću ''Kozari putevi'' Banja Luka, dok mu je supruga umirovljena učiteljica. Sin Emil napustio je Banja Luku početkom 1992. godine i preselio se u Hrvatsku. Nadalje navodi da je kao Hrvat u Banja Luci tijekom 1992. i 1993. godine imao problema, budući je po noći dobivao telefonske pozive u kojima mu se prijetilo da će biti zaklani on i njegovi članovi obitelji. Nakon tih poziva uslijedio je pritisak od strane RADULJ SLOBODANA, koji je inače iz Omarske, radi u vojnom sudu u Banja Luci, a ranije je radio u Vojnom sud bivše JNA u Zagrebu, da se zajedno sa obitelji iseli iz stana. Radulj Slobodan dolazio je skoro svaki dan u stan u prijetnji dvojice ili trojice nepoznatih civila, te mu je predočavao nekakve papire iz kojih je ''tobože'' vidljivo da je on vlasnik njegovog stana. Zbog toga stalnog pritiska bio je prinuđen 19. veljače 1994. godine da se iseli iz stana, te se privremeno preseli kod svoje majke Ljubice u ulicu Majke knežpoljke broj 13 u Banja Luci u nekomforan stan u kojim je boravio do 03. rujna 1994. godine. Neposredno prije napuštanja Banja Luke bio je zatečen na ulici u jednoj od svakodnevnih racija, koje sprovode policijski organi tzv. Republike Srpske, te je bio uhićen i zatvoren u tzv. ''mali logor''. Postoji još i tzv. ''veliki logor'' u koji se odvode mlađe osobe zatečene za vrijeme racije na ulici, koje se odatle upućuju na radnu obvezu na područje gdje se vode borbe. Osobe iz ''malog logora'' upućuju se na radnu obvezu na područje Banja Luke. Radna obveza se sastoji od čišćenja ulica, cijepanja drva, poljoprivrednih poslova o sl. Spomenuti ''veliki logor'' nalazi se u Boriku, bivša vojarna ''Mladen Stojanović'', dok se ''mali logor'' nalazi na uglu ul. Rade Ličine i Al. Svetog Save. Nakon što je pušten iz ''malog logora'', odmah se uputio u tzv. Agenciju za iseljavanje, koju vodi BOJIĆ RADE, u ulici Karla Rojca, kojem je platio 270 DM, te je preko te agencije stigao u Zagreb 23. rujna 1994. godine. Njegova supruga stigla je mjesec dana ranije preko Crvenog križa, budući Međunarodni crveni križ ne prevozi muške osobe mlađe od 60 godina, on nije mogao s njom doći. U daljnjem razgovoru navodi da se u ljeto 1992. godine u Banja Luku doselio JASIKA MILENKO sa suprugom Dubravkom i dva malodobna sina. Imenovani je zamijenio svoju kuću u Bjelovaru u ul. Augusta Šenoe broj 3 sa PAJIĆ ZLATKOM, Ajzerlovim šogorom, koji je imao u naselju Budža, Majstorića put broj 1. Odmah po svom dolasku Jasika Milenko počeo se deklarirati kao velikosrbin, odnosno ''šešeljev radikal''. U sklopu kuće otvorio je kafić i prodavaonicu, u kafiću su se počeli okupljati Srbi koji su sa područja Bjelovara zamijenili kuću za Banja Luku. Javnim pogovorom došao je do saznanja da je Jasika Milenko formira od tih Srba paravojnu organizaciju pod nazivom ''Srpske oslobodilačke snage'' (SOS). Zadatak pripadnika SOS-a bio je pritisak na Hrvate i Muslimane da se isele i to na način da se noću pucalo po njihovim kućama iz vatrenog oružja i u dvorišta su im ubacivane bombe i eksplozivne naprave. Planovi za takve akcije dogovarane su u kafiću kod Jasika Milenka i njegove supruge

Dubravke, koja se također eksponirala kao radikalna velikosrpkinja. Za vrijeme izbora u Banja Luci pripadnici SOS-a su naoružani u uniformama bivše JNA držali razne punktove u gradu, a u naselju Budža u nekoliko navrata, u uniformi vidio je i Jasika Milenka. Prvo ga je vidio naoružanog puškom M-48, a kasnije kalašnjikovom. Ne posjeduje konkretne dokaze da je Jasika Milenko organizirao bacanje bombi na kuću Hrvata, ali je čuo iz razgovora sa mnogim ljudima da je isti navodno zatečen od strane srpske policije kako prevozi eksploziv u svoj ''BMW'' iz industrije kamena iz Čelica, te mu je nakon toga vršena i pretraga stana tijekom koje se po pričanju ljudi također pronašlo minsko eksplozivnih sredstava. Iz razgovora sa Jasikinim susjedima Dragelj Radom i Ljubicom, koji su inače Srbi po nacionalnosti ali se nisu ekstremno ispoljavali saznao je Jasika u svom kafiću izvjesio Šešeljevu sliku, te da se svaku noć pjevaju četničke pjesme, a i sam Jasika je instalirao na balkonu kuće zvučnike, iz kojih je treštala muzika sa četničkim pjesmama. Navodno je Jasiki izvršena pretraga stana kada njegovo ponašanje više nije toliko odgovaralo vlastima u Banja Luci, budući su im dolazile stalne žalbe od strane biskupa Komarice, kojem su se Hrvati koji su bili izloženi uznemiravanju i teroriziranju od strane Jasikine grupe žalili. Također se pričalo da je Jasika sa svojom grupom podmetnuo eksplozivnu napravu u kafić ''Stari Budža'', čiji su vlasnici bili Hrvati po prezimenu Vidović, a kojeg je preuzeo Srbin po prezimenu PEČANAC. Kako Jasika nije znao da je navedeni Srbin preuzeo lokal, podmetnuo je eksplozivnu napravu, nakon čega ga je Pečanac zajedno sa svojom grupom naoružanih ljudi uhapsio, pretukao i natjerao ga da mu nadoknadi štetu. Dok nije uspio nadoknaditi štetu Jasika mu je morao u zalog dati svoj ''BMW''. Pored kuće svog šogora Pajić Zlatka, Ajzerle Eduard je posjedovao zemljište koje je djelom sastojalo od voćnjaka, a djelom ga je asvaltirao za parking. Na parkingu je napravio garažu gdje je povremeno ostavljao auto. Nakon nekog vremena primjetio je da je Jasika Milenko počeo uzurpirati njegovo zemljište, a nakon što mu je skrenuo pažnju da je to zemljište njegovo, slijedećih dana posječene su mu sve voćke i zapaljena garaža. Nema dokaza da mu je navedenu štetu Jasika Milenko, ali pretpostavlja da je to on učinio, budući s nikim u tom djelu grada nije bio u sukobu, niti je bilo tko drugi bio zainteresiran za to zemljište. Ajzerle Eduard ne raspolaže saznanjima o počiniocima ratnih zločina na području Banja Luke, kao ni o osobama koje su u sklopu banjalučkog korpusa izvršile agresiju na RH. Također ne posjeduje dokaze o terorističkoj aktivnosti obitelji Jasika, a sve ono što je naveo tjekom razgovora i u prijavu upućenoj PP Bjelovar, saznao je putem javnog pogovora. Osim navedenog nije imao više ništa za izjaviti. Ovlaštena sl. osoba Nenad Rukavina Eduard Ajzerle Fallerovo šetalište 37 Zagreb POLICIJSKA POSTAJA

n/r zapovjednika Predmet : Prijava na Milanka i Dubravku Jasika. Izbjegao sam iz Banja Luke 23.09.94. godine ostavši bez cjelokupne imovine i trenutno sam kod svojih rođaka u Zagrebu. Saznao sam da su se bračni par Jasika sa svojim sinom, prodavši kuću B. Luci bez poteškoće vratili u Hrvatsku i da trenutno borave u Svetom Filip Jakovu. Poznato mi je da su dugo živjeli u Bjelovaru odakle su i došli u Banja Luku. Želim vas ukratko upoznati o pročetničkom djelovanju bračnog para Jasika, za vrijeme njihovog boravka u banjalučkom naselju Budžak. Moja supruga posjedovala je imovinu koja se nalazila nasuprot kuće Jasika. Odmah po svom doseljenju – zamjeni kuće, stavili su se u službu tamošnje pravno ne organizacije SOS. Milenko se dobrovoljno prijavio u srpsku vojsku i organizirao svoju razbojničku grupu, pretežno od Srba, pridošlih s područja Bjelovara. Nakon djelovanja u sklopu SOS-a, raspuštanjem te organizacije, bračni par Jasika nastavlja svoju terorističku aktivnost – samostalno sa svojom grupom. Cilj te grupe bio je teror nad nesrpskim pučanstvom, rušenje imovine, pljačka i fizičko zlostavljanje. U njihovoj kući održavani su sastanci njihove grupe, određivani su objekti koji će biti napadani i osobe koje će biti maltretirane i pljačkane. Sve usluge koje je počinila ta grupa plaćali su bračni par Jasika. Eksploziv je nabavljao u poduzeću ''MERMER'' iz Čelinca, a ostalo oružje od drugih dobavljača. Po nalogu bračnog para Jasika minirane su, oštećene i prostreljivane kuće i objekti Stipe Martinovića, Tome Kuljancam, Tome i Ive Bartulović, Ilke Ćosića, Mare Pavičić, Vinka Hamša, Kuća Časnih sestara u ulici Goce Delčeva i mnoge druge. Jasike su pokušale uzurpirati imovinu moje supruge, a za opomenu zapalili su nam garažu koja je izgorjela do temelja. Pričinjena šteta tom paljevinom iznosi po mojoj procjeni 4.000 DM. Njihov kafić ''MD'' bio je poznat kao sastajalište srpskih ekstremista i kriminalaca. Završivši svoj prljavi i razbojnički posao u Banja Luci, nesmetano su se vratili u Hrvatsku kao veliki srpski ''mučenici''.

Za dodatne informacije stojim Vam na raspolaganju. U Zagrebu, 17.10.1994. god. Prijavitelj, Co : Policijska stanica, n/r

Zapovjednia Sv. Filip Jakov. –

PU ZADARSKO-KNINSKA ODJEL KRIMINALISTIČKE POLICIJE Zadar, 27.10.1994. godine

SLUŽBENA

Z A B I LJ E Š K A

Sastavljena u prostorijama ove PU, a na osnovu obavljenog informativnog razgovora s TOMIĆ ŽELJKOM, sin Mirka i Pavke r. Sedić, rođen 13.09.1967. godine u Banja Luci, s prebivalištem u Pagu, Senjska 7, po zanimanju obućarski tehničar, trenutno uposlen u privatnoj pekari ''Van grada'', neoženjen, po nacionalnosti Hrvat, državljanin RH. Razgovor je vođen na okolnosti njegovih saznanja o zlodjelima koje je počinio Jasika Milenko. Imenovani s tim u svezi daje sljedeći iskaz : Da je dolaskom Jasika Milenka u Banja Luku u lipnju 1992. godine počelo zlostavljanje i maltretiranje Hrvata, građana B. Luke. Počeo se vršiti teror i protjerivanje Hrvata, osobito u naselju Budžak. Gotovo svaku noć su bile pucnjave po obiteljskim kućama vl. Hrvata, kao i postavljanje eksplozivnih naprava. Javnim pogovorom došlo se do saznanja da je glavni organizator tih zlodjela upravo Jasika Milenko. Obzirom da su maltretiranja vršena pretežito noću, teško je bilo prepoznati osobe koje su to izvršavale. Bilo je i čestih ubojstava Hrvata, kao i ostalog nesrpskog stanovništva. Između ostalog gospodin Tomić ističe događaj kad je u njegovu obiteljsku kuću ubačena ručna bomba tzv. Kašikara. U svezi s tim iskazujem : ''Negdje u 01. mjesecu 1993. godine negdje oko 21,30 sati netko je razbio staklo na ulaznim vratima obiteljske kuće. Pošao sam vidjeti, a majka me spriječila, vukući me nazad. Zatvarajući vrata dnevnog boravka čuo sam eksploziju. Odmah iza toga prema ulaznim vratima spustili smo se ja , otac i brat i vidjeli prema tragovima eksplozije da je eksplodirala ručna bomba''. Izašli smo iz kuće i pozvali Zorku Milijaš, svoju susjedu, da im kaže tko je bacio eksplozivnu napravu. Obzirom da od Zorke nisu odgovor, Željko se uputio dalje niz ulicu pitajući susjede o počiniteljima. Dolaskom do kuće koju je Jasika Milenko mijenjao s Pajić Zlatkom, ispred kuće je zatekao Dubravku Jasiku, Milenkovu ženu i Nježić Snježanu. Pitao je Dubravku da li vidjela tko je prošao tom ulicom. Ista je odgovorila da nije vidjela nikoga i što ja tu radim, jer su nju takve ustaše istjerale iz Bjelovara. U međuvremenu na balkonu kuće pojavio se Jasika Milenko i pitao ga da šta on tu radi. Vratio se natrag u sobu, a Željko je pošao prema svojoj kući. Nije se uspio maknuti svega 10.15 metara kad je začuo pucnjavu iz pištolja (5-6) hitaca. Željko je skočio u zaklon i vidio da se puca sa balkona kuće gdje je prije stajao Jasika Milenko. Kad je pucnjava prestala Željko je pobjegao svojoj kući. Željko tvrdi da je pucao Jasika Milenko iz pištolja i da je pucano na njega odnosno prema njemu. Nedugo iza toga (15-20)minuta ispred Željkove kuće zatekla se grupa (petorica muškaraca naoružanih i u SMB odori). Među njima bio je i Jasika Milenko u civilnoj odori i naoružan pištoljem. U 01. mjesecu 1993. godine Željko Tomić je vidio Jasika Milenka naoružanog automatskom puškom, a tada je (nečitko) Njegićem. Željkova majka Pavka rekla je Željku kako je na Jasikinoj kući vidjela Šešeljevu sliku i srpsku zastavu. Sam Jasika Milenko se hvalio izvjesnom Macanoviću kako će on, Jasika očistiti Budžak od Hrvata. U svezi narečenog Željko nema više što iskazati, osim što opetovano tvrdi da je prema svim pokazateljima, osobito javnim pogovorom, Jasika Milenko organizator, a moguće i suučesnik u izvršavanju više zlodjela u Banja Luci, a koja su počinjena na štetu Hrvata. Poznato mu je da su se četnici okupljali u Jasikinom kafiću, a nakon što

nastupi noć slijede pucnjave, rušenja kuća i ubojstva Hrvata. To se događalo svakodnevno, a žrtve bi bili Hrvati kojima bi Jasika prethodno verbalno prijetio. OVLAŠTENA SL. OSOBA Ivica Kapitanović

REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA POLICIJSKA UPRAVA BJELOVARSKO-BILOGORSKA III POLICIJSKA STANICA Broj : 511-02-30/7-VT-15/18/93 Daruvar , 27.07.1993. godina

S L U Ž B E N A Z A B I LJ E Š K A Građanin Hamš Vinko po zanimanju umirovljenik , rođen 12.10.1930. B. Luka, prebivališta Daruvar ulica , Franc Prešren , broj 3 , je dana 26.07.1993. prostorijama PS Daruvar na okolnosti ratnih događaja u R. BiH (nečitko) dao ovlaštenoj osobi PS Daruvar

sljedeću izjavu : U mjestu Banja Luka, Budžak prvi, ul. Žarka Valješevića, Republika BiH posjedovao je obiteljsku kuću, te je kao Hrvat bio primoran da izvrši zamjenu iste zbog raznih prijetnji od strane srpskih dobrovoljaca i drugih mještana srpske nacionalnosti koji su mu po kući pucali iz različitog naoružanja, a također i prijetili putem telefona. Maltretiranje i protjerivanje svega što je nesrpsko pojačalo se krajem 1992. god., a koje su to osobe bile nije mu poznato jer je većina događaja dogodila u noćnim satima, a oni su morali biti u svojim kućama i nikuda se nisu mogli udaljavati. Zapazio je da su kao dobrovoljci srpske vojske stražu držali Nježić Bogdan i njegov sin Vujadin, Drakšić Ljubo i njegov sin Ljubo, te Vujić Milan njegov sin Duško, njegov zet Jandro koji je aktivno vojno lice i služi u protutenkovskoj jedinici u Banja Luci. Prezime mu se ne može sjetiti, ali izjavljuje da Jandro često dolazi svojoj kući sa vojnim kamionom, zadržava se par dana, te odlazi na teren. Vujić Milana zapazio je gdje za srpsku Novu godinu 1993. god. posjeduje i bacač plamena koji koristi vojska, a koji mu je vjerojatno nabavio zet Jandro, jer je ispred kuće ispuštao vatru. Na neki Način Vujić Milan je htio pokazati sa čime raspolažu Srbi. Za Jasika Milenka izjavljuje da po dolasku u Banja Luku iz Bjelovara u toku 1992. god. je organizirao grupu četnika, njih oko 8 ( nepoznate osobe) koji su po noći pucali po kućama, a naknadno palili i rušili kuće. Ta grupa imala je svoja vozila i kretala je na zadatak iz lokala Jasika Milenka ''DM''. U početku se samo sumnjalo da je Jasika glavni organizator i vođa te grupe a (nečitko) srušila kuću – lokal vl. Vidović, (nečitko) doseljenik, a koji je radio za srpsku vojnu miliciju, što Jasikina grupa nije znala, Vojna milicija je istukla Jasiku, jednog njihovog člana grupe po imenu Francuz (došao iz Legije stranaca iz Francuske). Jasikova banda imala je zadatak da vrši ugnjetavanja i protjerivanja svega što je nesrpsko, a domaća osoba po imenu Ilibašić je grupu Jasikovu vodio i pokazivao koja je kuća Hrvatska kako bi protjerali tog Hrvata. Tokom 4. mjeseca 1993. god. njihovoj kući došao je Glubić Milorad iz Daruvara u posjetu, a koji je zamijenio kuću Matijević Stevom u Banja Luci, Majstorić put 2A i ispričao i ispričao da je vidio Vojnu miliciju kako ispred lokala ''DM''vl. Jasika Milenka tuče nepoznatog mladića, a Nježić Vujadin istog mladića veže za drvo. Nakon toga imenovani odlaze u lokal ''DM'' da bi nakon 2 sata nepoznatog mladića koji je jedva stajao na nogama ugurali u vozilo i odvezli u nepoznatom pravcu. Nježić Vujadin, Glumbić Milorad je poznavao kao pripadnika Vojne milicije. Naknadno, izgorjela je kuća Kukljanac Tome u Banja Luci, Majstorić put kbr. 7, a Milorad je izjavio da u istoj kući je pronađen neprepoznatljiv izgoren leš za koje je tvrdio da je najvjerojatnije bio poliven s naftom i zapaljen. Navedenom događaju nije bio prisutan. Kada je kod njega u 4. mjesecu 1993. god. Šaponja Jovo iz Daruvara sa istime zamijenio kuće, te su zajedno u Banja Luci živjeli oko 20 dana. Kada se pripremao za odlazak u Daruvar u posjet Šaponja Jovi u Banja Luci došla je osoba za kojega mu je naknadno rekao da se zove Stevo i da mu je on nekad bio šef u transportu u ''Šumariji'' u Daruvaru. Ta osoba po imenu ''Stevo'' osobno mu je izjavila sljedeće : Ajte Vi tamo,

doći ćemo mi za Vama! Reci da sam im poručio za 10 god. ako ne ranije ja ću usavršiti češki jezik i u Daruvar doći kao turist pasošom, te postaviti eksplozivnu napravu tamo gdje najviše boli ili u školu ili u dječji vrtić''. Poslije toga osoba po imenu ''Stevo'' udaljio se vozilom u nepoznatom pravcu. Na to Šaponja Jovo mu je izjavio da je ljut jer su navodno ''Stevi'' srušili kuću u Daruvaru pa zato i tako i reagira. Drugo nema što izjaviti. Ovl. Služ. osoba : Slavko Šmidt , v.r.

REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA POLICIJSKA UPRAVA BJELOVARSKO-BILOGORSKA III POLICIJSKA STANICA Broj : 511-02-30/7-VT-15/18/93. Daruvar , 27.07. 1993. godine

SLUŽBENA ZABILJEŠKA Građanin Martinović Stjepan po zanimanju umirovljenik rođen 13.04.1946. B. Luka , prebivališta Daruvar broj 18 je dana 24.071993.

u

prostorijama PS Daruvara na okolnosti ratnih događanja u R BiH dao ovlaštenoj osobi PS Daruvar sljedeću izjavu : U mjestu Banja Luka, naselja Budžak prvi, ul. Majstorić kbr. 2A Republika BiH, imao je obiteljsku kuću u kojoj se nalazila i fotografska radnja. U kući je živio zajedno sa sinom Martinović Dominikom rođ. 1969. god. njegovom suprugom Vesnom, koji se sada nalaze u Njemačkoj, a iz Bosne su izbjegli dana 28.11.1992. god. te drugim sinom Martinović Mariom rođ. 1970. god. koji je također izbjegao iz Banja Luke dana 28.11.1992. god. i nalazio se je u RH. Tokom 1991. god., u Banja Luci postojala je sve teža politička situacija da bi kao početak ratnih događanja označio dan, 04.04.1992. god. kad su mještani srpske nacionalnosti već tada dobro organizirani pod vodstvom uglednih osoba iz općine i milicije postavili barikade na svim ulazima i izlazima iz Banja Luke. Naoružane osobe koje su držale barikade i kontrolisale prolaz ljudi u početku imali su čarape na glavi i sami su se nazivali ''SOS'' organizacija – Srpske obrambene snage kojima se naknadno priključila i tamošnja milicija. Naknadno se vidjelo da se radi skoro o svim domaćim osobama srpske nacionalnosti koji su živjeli na tom području. Poznato mu je da je osoba po prezimenu Kasagić koji je radio u općini Banja Luka tih dana u općini razbio Titovu sliku i to je bio početak postavljanja barikada i vršenja pretresa hrvatskih i muslimanskih kuća u cilju pronalaska oružja kako su oni to tvrdili, a u stvari