385 21 685 000, 685 028, 685 031
Cetina
Rijeka Cetina dala je ime i zivot podrucju Sinja - Cetinska krajina. Cetinskom krajinom se naziva prostor Sinja, koji se izmedu Dinare i Svilaje spusta Cetini. Juznom Poljskom tece rijeka "Cetynia". Dosavsi odatle u novi kraj Hrvati su sobom donijeli sjecanja i staro ime dali novoj rijeci. Odatle naziv Cetina. Neki medutim misle ovako: Delmati su rijeku zvali "Kentona". Hrvati su to prihvatili i prilagodili svom jeziku te Kentona izgovarali - Cetina. Okvir Krajini cine Dinara, Kamesnica i Svilaja. Na sirokim plecima ovih gora prostrani pasnjaci i kamenjari nude obilje trava, cvijeca i plodova. U vlazna proljeca okite se doci jaglacem i zelenkadom. A kad zamirisu majcina dusica i kadulja, kad medi vrijesak, zrak ispuni zuj pcele medarice. U topla ljeta pod Orlovom gredom zamirise sumska jagoda. Suncana jesen obdari rudine plodinama - bijele se glavice sampinjona, crvene dren, sipak i grozdovi mukinje, raspukne lijeska od zreline plodova. I ptica i covjek se sretnu tada u iskonskom pozivu sakupljanja. Kad napustimo planinu onda smo se primakli rijeci. Ovdje grgolji vrelo, tu potok, tamo je rijeka. Obilje vode u vjecno zednoj Da lmaciji. A ta je voda jos bistra i pitka. Morfoloski Cetinska je krajina slozena, a nalici kotlini. Dno kotline cine polja: Cetinsko, Vrlicko, Hrvatacko i Sinjsko, dok su Koljansko i Ribaricko pokrile vode Peruckog jezera. Iz polja zemljište se dize padinama Dinare i Svilaje, gdje je teren ublazen vapnenim terasama - pod ima. Slozena dolina Cetine je nastala u slozenim geomorfološkim procesima. I Cetina i Dinara i Svilaja zadrzavaju dinarski smjer pruzanja (sjeverozapad jugoistok). Reljef je nastao alpskim nabiranjem u tercijaru, a nagib slojeva Svilaje i Dinare upucuje na to da su planine nekoc tvorile jedinstveni antiklinalni blok, koji je rasjecen paralelnim rasjedima. [natrag] Duz rasjeda je teren utonuo i stvorio predispoziciju dolini Cetine. Za ovu predispoziciju ima dovoljno potvrda na terenu, kao i jos ziva seizmicka djelatnost u regiji. Petrografski sastav Krajine je slozen: skoljku u kojoj lezi Cetina grade vapnenci (cestica), koji su na njenom dnu debelo oblozeni jezerskim sedimentima - laporima (muljika). Rasprostranjenost neogenih lapo ra je najveca u poljima, sto upucuje na postojanje neogenog jezera. Klimatske prilike u Krajini rezultat su polozaja izmedu primorja i planinskog zaleda te je mijesanje klimatskih utjecaja vidljivo i u rasporedu vegetacije. Razlike u nadmorskoj visini pojedinih dijelova regije, takoder su od utjecaja. Ni rasirenost smokve u prisojima, ni prevlast bukve na Svilaji, ni prkos sedam krzljavih maslina ne daju sliku jedinstvenog karaktera klime. Srednjaci sijecnja od + 3,3°C, a srpnja od + 23,2°C te kolicina padalina od 1400 mm godisnje, govore o znatnim razlikama prema susjednom splitskom, ali i livanjskom prostoru. Zbog toga bi ovu klimu mogli definirati submediteranskom. Hidrografija Krajine se razvila uplivom spomenute klime, ali i razlicitih petrografskih prilika. Na Svilaji, Dinari i podima nem a nadzemnih voda, jer tu vladaju zakoni krsa: vode poniru i krecu se podzemljem. U poljima su, medutim, vapnenci dobro izolirani laporima, pa su to oaze normalne hidrografije u krsu. Cetina veze sva polja i ujedinjuje sve nadzemne i podzemne vode, koje njoj penetriraju. Slivno je podrucje Cetine daleko vece od okvira regije. Propusni vapnenacki okvir ne svrce vode viseg bosanskog prostora. Zbog toga se Cetina napaja vodama iz Livanjskog i Duvanjskog, pa cak Kupreskog i Glamo ckog polja, tako da hidrografsko porjecje Cetine zahvaca 3700 km2 povrsine. I kao što Cetina obilno prima vode s visih horizonata u Bosni, tako ih obilno i dariva. Boja bacena u Cetinu, pojavila se u vrelima Studenci, Jadro, Zrnovnicanatrag] Kako vidimo, Cetina je vrio slozen sustav hidroloskih odnosa i zakona. Cetina je zapravo cudo! Iz duboka kratera kulja voda i odmah postane rijekom. Ovo je glava Cetine. Poslije 105 km puta ona ce sici za 385 metara i uliti se u Jadransko more. Izvor Cetine je u istoimenom selu, 7 km sjeverno od Vrlike. Iznad izvora, svega stotinjak metara, nalazi se otvor Gospodske pecine. Sluzila je kao staniste
ljudima u raznim epohama. U vrijeme ratova s Turcima tu se skrivao strasni hajduk Socivica. Pecina je duboka ali nedovoljno proucena. Koncem XVIII. stoljeca istrazivao ju je i opisao Ivan Lovric. On tvrdi da je u društvu s nekoliko "Morlaka" poslije mucnog spuštanja i provlacenja dosao u prostranu dvoranu ukrasenu sigama. Pazljivo osluskujuci prepoznao je sum podzemnih voda. Iduci dalje za sumom dospio je do obale "kraljevske podzemne rijeke". Neki tvrde da se ovdje vode dijele: pola Krki, a Cetini pola. No tko bi znao tajne podzemnih voda? Pet stotina metara nizvodno rijeka je jos mlada, ali se ipak ne moze pregaziti. Na tom je mjestu izgraden most. Sluzio je stoljecima. Cudan je taj most slozen od megalita. Nema ni imena, ni graditelja, ni godine gradnje. Oko mosta ledine, svjezina i poljsko cvijece. Mudro je nekad pobjeci i od ljudi i od ljetne zege i u hladu vrba slusati samo pricu rijeke. Slobodna i tiha je Cetina u polju. Okovali je garjacki tjesnaci. Mirna cud se preobrati huci, prijeti i kamen valja, pjeni, prska, pa svoju ljutnju na mlinske tockove baca. Upravo tu, ispod Baleckog mosta, najlakse se lovi klen. Na Garjackoj kosi iznad rijeke, crvene se vinogradi zasadeni na verfenskoj podlozi. Tu rodi takvo grozde kakvog drugdje u Krajini nema. Od njega vino pecka i diskretno sladi, pije se lako, pa i apstinenti rado probaju, a onda... prestaju biti apstinenti. Kad je pocetkom stoljeca car Franjo Josip pohodio Krajinu, tu je u blizini blagovao. No, kad je kusao garjacko vino, izgubio je mjeru i dostojanstvo, a kucu u kojoj je prespavao i danas zovu "Schonbrunn".natrag] Cetina ulazi u Sinjsko polje. Sezdeset prostornih kilometara plodne zemlje lezi podno Sinja, u najsirem polju zagorske Dalmacije. Tu oazu zelenila u carstvu dinarskog kamenjara okruzuje niz naselja. S istocne strane leze redom Gala, Otok, Udovicici, Ruda i Grab. Na zapadu su Sinj, Brnaze, Turjaci i Kosute. Na sjeveru su Glavice, a na jugu polje zavrsava s Jabukom i Triljem. Nekad je polje zimi plavilo, a kad bi se povukle vode u polju su pasle krda goveda i nebrojena stada drugog blaga. Danas pase nema, kukuruz i psenica gospodare poljem. Napustajuci Sinjsko polje Cetina ulazi u kanjon. Obale su blize i vise, a rijeka duboka i spora. Nekad je voda brzo tekla i okretala brojne mlinove. A onda brana uspori, podize vodu i potopi ih. Uspor rijeke cini brana, koja kod Ðala pregraduje Cetinu i usmjeruje vodu na turbine hidrocentrale. To je treca hidrocentrala na podrucju Cetinske krajine. Nad kanjonom bdije utvrda Nutjak, šuti i izaziva arheologe i povjesnicare. Arheološka istraživanja nalazi se na mjestu današnjega sela Gardun, udaljenoga nekoliko kilometara od grada Trilja. Rimljani su bili podigli logor na mjestu nekadašnje ilirske gradine, na sjeveroistočnom dijelu visoravni koja se uzdiže iznad desne obale rijeke Cetine ( Hyppus ). Kod današnje crkve sv. Petra, dominantne i strateške točke istočno od logora, gdje apsolutna visina doseže 429 m, pruža se pogled na rijeku Cetinu i prijelaze preko nje kao i na sva okolna Rimski vojni logor - Tilurij
polja i visoravni. Naravno da se s toga mjesta dalo nadgledati i prometnice, što je bilo važno jer je preko Cetine vodila cesta Salona - Argentaria, da bi se upravo tu, na Cetini, na mjestu današnjega grada Trilja, koji se u antičkim itinererima spominje kao Pons Tiluri, račvala u dva pravca. Jedan je pravac išao preko Delminija, na sjeveroistok prema Argentariji, a drugi preko Narone prema Skadru i Dirahiju, na jugoistoku. Prostor logora se prema sjeveru, na mjestu gdje se nalazi lokalitet Međine, stepenasto penje do visine od 440 m, dok se na jugu prema lokalitetu Podvornice teren spušta na 377 m. Prema zapadu područje današnjeg sela Gardun graniči s teritorijem sela Vojnić. Na ulazu u samu vojnićku dolinu nalaze se i danas ostaci ilirskog bedema zvanog Prizida. Taj je bedem, čija je širina iznosila oko 2 m a visina oko 4 m, sagrađen tehnikom suhozida. Veliki kameni
blokovi slagali su se bez upotrebe žbuke s vanjske i unutrašnje strane, a međuprostor se ispunjavao usitnjenim kamenjem. Danas je od nekadašnjeg bedema sačuvana ta unutrašnja ispuna koja se, zbog toga što su vanjski kameni oblozi odneseni, raširila i spustila. Bedem je zatvarao prilaz s visoravni Poda, a pružao se od krajnjega juga Čemernice, tj. brda Bračice do lokaliteta "Kusića gomile" koji se nalazi istočno od sela Bućani. Ti su bedemi, iako još uvijek ne znamo vrijeme njihove izgradnje, igrali sigurno veliku ulogu u zaštiti prilaza ilirskoj gradini koja se nekoć nalazila na području Tilurija. Na mjestu te strateški izvanredno dobro smještene gradine podigli su Rimljani vojni logor, koji je zajedno s onim u Burnumu, kao i kastelom na Gračinama (Bigeste) te s nekoliko manjih kastela činio obrambenu crtu, neku vrstu limesa prema, u tom vremenu, još nesigurnoj unutrašnjosti provincije, čime je bilo presječeno područje ratobornih Delmata. Iako je u znanstvenoj literaturi značaj ovog legionarskog logora odavno uočen, nakon njegove ubikacije koju je uspješno riješio S. Gunjača, znanost se samo jednom temeljito pozabavila pitanjem Tilurija. Radi se o članku M. Zaninovića koji vrlo iscrpno analizira vojni značaj tog logora u antici. Osim što iznosi mišljenje da je nekadašnja ilirska utvrda Tilurium za vrijeme Oktavijanove vojne ekspedicije 34 - 33. pr. Kr. zaslužila Plinijev atribut, izrečen u
rečenici: Burnum, Andetrium, Tribulium, nobilitata proeliis castella (N.H. III, 142), Zaninović podržava opće mišljenje da je do gradnje logora došlo nakon gušenja Batonova ustanka 9. godine, ne polemizirajući s mišljenjem O. Cuntzea o dolasku rimskih trupa na Gardun najkasnije 15. pr. Kr. Rasprave o vremenu gradnje logora Burnum i Tilurij, te o stalnom stacioniranju rimskih legionarskih trupa u Iliriku koji iz toga proizlaze, potiču prije svega dvije činjenice. Prva koja govori da je do konačne okupacije Ilirika došlo nakon dugogodišnjeg rimskog truda obilježenog brojnim pohodima i krvavim bitkama, pobjedama ali i porazima. I druga, to što je od 226. pr. Kr. kada je zabilježeno da je rimska vojska prvi put intervenirala u Iliriku, pa do gušenja Batonova ustanka 9. godine, dakle u više od dvjestotrideset godina, tom provincijom prošla brojna rimska vojska. Vojska koja ni u kojem slučaju nije mogla djelovati bez stalne i dobro organizirane logističke podrške. Svoj je sud o tom problemu najjasnije iznio Wilkes. On naime, čvrsto zastupa stajalište da rimske trupe prije stacioniranja u Burnumu i Tiluriju, a to se dogodilo, po njemu, nakon 9. g. nisu imale svoja stalna i planirana boravišta u Iliriku, te da je njihov boravak u toj provinciji bio uvjetovan ad hoc operacijama nakon čega bi ga trupe napuštale. Sve su se ove rekonstrukcije nekadašnjih događanja u svezi s rimskim logorom Tilurij i s boravkom rimskih trupa u Iliriku bazirali samo na jednoj znanstvenoj disciplini, naime na Staroj povijesti i pisanim izvorima iz rimskog vremena. Stoga arheološka istraživanja započeta 1997. godine na području toga nekadašnjeg legionarskog logora mogu donijeti rezultate koji bi u kombinaciji s dosadašnjim spoznajama mogli pružiti temelje za stvaranje novih zaključaka ali naravno i za potvrdu dosadašnjih teza.. I upravo je ta, prethodno opisana situacija, bila jedan od najvažnijih razloga koji su me potakli na arheološka istraživanja u Gardunu. Pred istraživača se postavilo više ciljeva, od kojih su mi se najznačajnijima i najbitnijima činili:
•
konačno utvrđivanje položaja i parametara nekadašnjeg rimskog legijskog logora
•
utvrđivanje kronologije gradnje kao i njene stratigrafije.
•
od izvanredne važnosti je bilo i jest: konačno prekinuti odljev arheološkog materijala s tog lokaliteta, te budućim nalazima utvrditi kontekst koji nema ni jedan gardunski spomenik koji se čuva u muzejima.
Na području koje zauzima oko 12 hektara na kojem se nekada nalazio rimski vojni logor ostalo je malo toga sačuvanoga. Jedini arhitektonski ostaci, djelomično prepoznatljivi, su vrlo kratke dionice nekadašnjeg bedema na sjevernom i zapadnom dijelu logora. U samom su se selu Gardun mnoge kuće gradile od kamena koji je u antici služio drugim objektima. Osim toga u zidovima kuća ugrađeni su dijelovi različitih spomenika od kojih se poneki čuvaju i po
