Camilla Läckberg Zlosretnik
sa švedskoga preveo: Luka Miličević
v|b|z
Zagreb
Willeu i Meji
1.
Ono čega se najbolje sjećao bio je njezin parfem. Onaj koji je drţala u kupaonici. Bočica s ljubičastim odsjajem, slatkasta, prodorna mirisa. Kad je odrastao, traţio ga je u parfumeriji dok konačno nije razabrao o kojemu je točno riječ. Nasmijao se kad je vidio naziv Poison. Njime bi poprskala zapešća kojima bi potom protrljala vrat ili, ako bi nosila suknju, čak i gleţnjeve. Mislio je da je to tako divno. Ljupko bi trljala svoja krhka, njeţna zapešća jedno o drugo. Miris bi se širio oko nje i uvijek bi ţudio za trenutkom kad bi mu se sasvim pribliţio, kad bi se ona nagnula i poljubila ga. Uvijek u usta. Uvijek tako njeţno da se katkad pitao je li poljubac stvaran ili ga sanja. „Čuvaj sestru“, kazala bi prije no što bi izašla. Izgledalo je kao da ne hoda, nego lebdi. Poslije se ne bi mogao sjetiti je li joj odgovarao naglas ili bi samo kimnuo glavom.
P R O L J E T N O J E S U N C E S J A L O kroz prozore policijske postaje u Tanumshedeu, nemilosrdno razotkrivajući prljavštinu na njima. Zimsko sivilo protezalo se poput opne preko stakla, a Patrik se osjećao kao da je njime i sam presvučen. Ova je zima bila oštra. Ţivot s djetetom bio je nemjerljivo zabavniji, ali i nemjerljivo naporniji nego što je mogao zamisliti. S Majom je sve bilo lakše nego na početku, no Erica i dalje nije bila zadovoljna ulogom majke koja ostaje kod kuće. Ta spoznaja Patrika je mučila svake sekunde i minute provedene na poslu. Osim toga, ono što se zbilo s Annom svalilo je dodatni teret na njegova leđa. Kucanje o dovratak prenulo ga je iz tmurnih misli. „Patrik, dobili smo dojavu o prometnoj nesreći. Jedan auto na cesti za Sannäs.“ „U redu“, uzvrati Patrik i ustane. „Nego, nije li danas trebala stići Ernstova zamjena?“ „Da“, odgovori Annika. „Ali još nije osam sati.“ „Onda ću povesti Martina sa sobom. Mislio sam povesti nju, da pohvata sve konce.“ „Da, ţao mi je sirotice“, reče Annika. „Zato što će se voziti sa mnom?“ upita Patrik hineći uvrijeđenost. „Pa jasno“, odvrati Annika, „znam ja kako ti voziš. Ne, ozbiljno, neće joj biti lako s Mellbergom.“ „Nakon što sam pročitao njezin ţivotopis, uvjeren sam da ako itko moţe s njim izaći na kraj, onda je to Hanna Kruse. Čvrsta djevojka, sudeći po dosadašnjim postignućima i preporukama.“ „Jedino mi nije jasno zašto bi se onda prijavila za Tanumshede…“
„Imaš pravo“, uzvrati Patrik oblačeći jaknu. „Pitat ću je zašto je pristala pasti tako nisko i prihvatila posao u ovoj slijepoj ulici za svaku karijeru, s nama, policajcima amaterima.“ Namignuo je Anniki, a ona ga je blago pljesnula po ramenu. „Ma daj, znaš da nisam tako mislila.“ „Ma znam, samo te podbadam… Nego, imaš li još informacija o mjestu nesreće? Ima li ozlijeđenih? Mrtvih?“ „Čovjek koji je dojavio o nesreći kaţe da je u autu bila samo jedna osoba. Mrtva je.“ „Kvragu. Idem po Martina, pa ćemo otići pogledati. Brzo se vraćamo. Ti dotad moţeš sve pokazati Hanni.“ U tom su trenutku začuli ţenski glas s recepcije. „Zdravo!“ „To je zasigurno ona“, reče Annika i poţuri prema vratima. Patrik pođe za njom. Zanimalo ga je to novo, ţensko pojačanje u postaji. Iznenadio se ugledavši ţenu koja ih je čekala na recepciji. Patrik zapravo nije ni znao što očekivati, moţda nekoga… većega. Svakako ne ovako zgodnu plavušu. Najprije je pruţila ruku Patriku, zatim Anniki i rekla: „Bok, ja sam Hanna Kruse. Danas bih trebala početi.“ Njezin glas ispunio je njegova očekivanja. Bio je dubok i odlučan. Osim toga, stisak njezine ruke odavao je mnoge sate provedene u teretani, što je Patrika nagnalo na sve veće preispitivanje početnog dojma. „Patrik Hedström. A ovo je Annika Jansson, kičma ove postaje…“ Hanna se nasmiješila. „Vidim, jedino ţensko uporište u carstvu muškaraca. Barem koliko sam dosad vidjela.“ Annika se nasmijala. „Da, moram priznati da je lijep osjećaj uspostaviti ravnoteţu u odnosu na sav testosteron unutar ovih zidova.“ Patrik ih je prekinuo u brbljanju. „Djevojke, upoznat ćete se poslije. Hanna, upravo smo zaprimili prijavu prometne nesreće s jednim automobilom i smrtnim ishodom. Ako se slaţeš, mogla bi poći sa mnom na teren. Da te gurnemo u vatru odmah prvoga dana.“
„Što se mene tiče, moţe“, reče Hanna. „Mogu li samo negdje ostaviti torbu?“ „Odnijet ću je u tvoj ured“, odgovori joj Annika. „A s razgledavanjem postaje nastavit ćemo kad se vratiš.“ „Hvala“, reče Hanna i poţuri za Patrikom koji je već bio na izlaznim vratima. „I? Kakav je osjećaj?“ upita Patrik kad su sjeli u policijski automobil i krenuli prema Sannäsu. „Dobar, hvala. Ali uvijek sam malo nervozna kad započinjem s novim poslom.“ „Već si ponešto i prošla, sudeći po tvom ţivotopisu“, reče Patrik. „Da, htjela sam steći što je moguće više iskustva“, odgovori Hanna znatiţeljno gledajući kroz prozor. „Različiti dijelovi Švedske, različite veličine područja ingerencije, sve. Sve što je moglo proširiti moja iskustva policajke.“ „Ali zašto?“ upita Patrik. „Što ti je, da tako kaţem, krajnji cilj?“ Hanna se nasmiješi. Osmijeh joj je bio prijateljski, ali istodobno neizmjerno odlučan. „Pozicija zapovjednice postaje, naravno. U jednoj od većih policijskih oblasti. Išla sam na sve moguće tečajeve, širila iskustva i trudila se koliko god sam mogla.“ „Zvuči kao recept za uspjeh“, reče Patrik i nasmiješi se, no istodobno, zbog silne količine ambicija koja se sručila prema njemu, osjeti i nelagodu. Nije bio navikao na tako nešto. „I ja se nadam“, reče Hanna i nastavi promatrati krajolik pored kojega su prolazili. „A ti? Koliko ti već radiš u Tanumshedeu?“ Patrik se pomalo oneraspoloţio kad je prepoznao trunčicu srama u svom odgovoru. „Oh… Zapravo, počeo sam odmah nakon akademije.“ „Uh, ja to ne bih mogla. Ti si sigurno zadovoljan? Zvuči mi kao dobar znak…“ Nasmijala se i pogledala ga. „Da, moglo bi se i tako reći. Ali povezano je to i s navikama i komocijom. Odrastao sam ovdje, poznajem ovaj kraj kao svoj dţep. Iako više ni ne stanujem u Tanumshedeu, sad stanujem u Fjällbacki.“
„Da, čula sam da si oţenjen Ericom Falck! Oboţavam njezine knjige. Bar one o ubojstvima, biografije nisam pročitala, moram priznati…“ „Ne treba ti biti neugodno. Sudeći po prodaji, pola Švedske je pročitalo nove knjige, a većina uopće nije svjesna da je izdala pet biografija švedskih spisateljica. Najprodavanija je biografija Karin Boye, a mislim da je objavljena u tek dvije tisuće primjeraka. Nego, nismo još vjenčani, ali uskoro ćemo biti. Vjenčat ćemo se na blagdan Duhova.“ „Onda čestitam! Kako krasno što pada na Duhove.” „Da, nadamo se da će tako biti. Iako, da budem iskren, u ovom trenutku radije bih samo odletio u Las Vegas i izbjegao sav taj meteţ. Nisam imao pojma da je vjenčanje takav pothvat.” Hanna se od srca nasmijala. „Da, mogu misliti…” „Ali pročitao sam da si i ti udana. Zar niste imali veliko crkveno vjenčanje?” Tamna je sjenka pala na Hannino lice. Brzo je svrnula pogled i jedva čujno promrmljala: „Imali smo civilno vjenčanje. Ali o tome ćemo nekom drugom zgodom, čini se da smo stigli.” U jarku pred sobom ugledali su slupani automobil, a dva vatrogasca pokušavala su prerezati krov. Nije im se ţurilo. Kad je Patrik pogledao na prednje sjedalo, bilo mu je jasno zašto.
Sastanak se nije slučajno odrţavao u njegovoj kući umjesto u prostorijama općine. Nakon mjeseci intenzivnog renoviranja ljudi su konačno mogli doći diviti se kući koju je nazivao biserom. Bila je to jedna od najstarijih kuća u Grebbestadu, a bilo je potrebno mnogo nagovaranja da njezine prethodne vlasnike uvjeri da pristanu na prodaju. Kukali su kako je to „obiteljska kuća” i kako se „prenosi s koljena na koljeno”, no nakon što je povisio ponudu, kukanje je najprije prešlo u mumljanje, a zatim i u ţivahno brundanje. A idioti uopće nisu uvidjeli da je zapravo ponudio znatno manje nego što je bio voljan platiti. Nisu nikad nogom kročili izvan mjesta pa nisu imali predodţbu o vrijednosti kao netko tko ţivi u Stockholmu i prati trţište nekretnina. Nakon što je kupio kuću, uloţio je još dva milijuna
u renovaciju, a da nije ni trepnuo. Sada je, sav ponosan, pokazivao konačan ishod ostalim vijećnicima. „Ove smo stube uvezli iz Engleske jer se odlično uklapaju u obiljeţja epohe. Nisu bile jeftine, takvih proizvedu svega pet na godinu, ali ako hoćeš kvalitetu, moraš je i platiti. Blisko smo surađivali s Bohuslänskim muzejom kako ne bismo narušili „dušu“ kuće. I Viveci i meni to je sasvim dovoljno, renovirati kuću i ne narušiti joj dušu. Imamo nekoliko brojeva Residencea u kojima je dokumentiran ishod renoviranja. Fotograf je rekao da nikad prije nije vidio tako ukusnu adaptaciju. Slobodno se posluţite na odlasku pa ih doma prolistajte u miru. A, da, trebao bih pojasniti da je Residence časopis koji se bavi samo ekskluzivnim kućama, nije poput Sköna hema koji objavljuje koješta.“ Kratko se nasmijao kako bi svima dao do znanja koliko mu je apsurdna misao da se njegova i suprugina kuća uopće pojavi u jednom takvom časopisu. „A sad sjedimo i uhvatimo se posla!“ Erling W. Larson pokaţe na veliki stol u blagovaonici koji je bio postavljen za kavu. Njegova je ţena neprimjetno sve pripremila dok je on pokazivao kuću, a sad je šutke stajala pokraj stola čekajući da svi sjednu. Erling joj je kimnuo u znak odobravanja. Mala Viveca bila je čisto zlato, znala je gdje joj je mjesto i bila izvrsna domaćica. Moţda je bila šutljiva i ne baš vična umijeću govora, no bolje ţena koja zna kad treba šutjeti, nego ona koja neprestano brblja, kako bi on običavao reći. „Pa… što vi kaţete o prekretnici pred kojom se danas nalazimo?“ Svi su sjeli za stol, a Viveca im je posluţivala kavu u tanušnim, bijelim šalicama. „Već znaš što ja mislim“, kazao je Uno Brorsson i stavio četiri kocke šećera u kavu. Erling ga je promatrao s gnušanjem. Nije razumio ljude koji su zanemarivali svoje tijelo i zdravlje. On je sam svakog jutra trčao deset kilometara, a pomalo je i dizao utege. No samo je Viveca znala za to. „Da, oko toga nema sumnje“, odvrati Erling nešto oštrije nego što je mislio. „Imao si priliku reći svoje, no sad kad smo zajednički donijeli odluku, smatram da bi bilo razboritije da sve zaključke zajednički prihvatimo i postupimo najbolje što moţemo. Nema smisla nadalje raspravljati. Danas stiţe TV ekipa, a moje je osobno mišljenje da je ovo najbolje što se moglo dogoditi naselju. Pogledajte samo što je to značilo mjestima u kojima su se odvijale prethodne sezone.
Moodyssonov je film skrenuo znatnu pozornost na Åmål, no to nije ništa prema publicitetu koji je Törebodi donio reality show. Zbog Fucking Töreboda1 sad svi znaju za tu općinu, zamislite samo kako će biti kad cijela Švedska sjedne gledati Fucking Tanum! Kakva jedinstvena prilika da svoj kutak Švedske prikaţemo u najboljem svjetlu!“ „Najboljem svjetlu“, frkne Uno. „Napijanje, seks i blesave fufice iz reality showa? Time ţeliš predstaviti Tanumshede?“ „Ja mislim da bi to bilo strašno uzbudljivo“, reče Gunilla Kjellin ushićenim, piskutavim glasom i usmjeri pogled prema Erlingu. Bila je jako zatelebana u njega. Da, moglo bi se reći da je bila zaljubljena, iako to ona sama nikad ne bi priznala. Erling toga nije bio svjestan, no odgovaralo mu je da u svemu što predloţi moţe računati na njezin glas. „Da, slušajte Gunillu. To je duh u kakvom bismo svi trebali pozdraviti ovaj projekt. Započinjemo jednu uzbudljivu pustolovinu i tu bismo priliku trebali sa zahvalnošću prihvatiti!“ Erlingov glas bio je vrlo poticajan. Bio mu je od velike koristi još dok je bio direktor osiguravajućeg društva. Zbog njega su ga svi slušali s velikom pozornošću. Uvijek bi ga uhvatila nostalgija kad bi se sjetio tog doba, kad je bio u centru zbivanja. No srećom se izvukao na vrijeme. Pokupio zasluţeni novac i zahvalio na suradnji, prije nego što su novinari nanjušili krv, oborili njegove sirote kolege na tlo i raskomadali ih. Erling se dugo pitao je li odluka o prijevremenoj mirovini bila dobra, no pokazalo se da je bila najbolja koju je ikad donio. „Posluţite se ovim izvrsnim pecivima iz Elgove slastičarnice.“ Pokazao je na tanjurić krcat puţićima s cimetom i svi su posegnuli za njima. Osim njega. Pretrpio je srčani udar, iako je i prije bio pazio na hranu i kretanje, i to mu je sada davalo dodatni poticaj da se čuva. „Što ćemo s mogućom naknadom štete? Čuo sam da je u Törebodi bilo dosta štete dok se snimalo. Hoće li to nadoknaditi TV kuća?” Erling s nestrpljenjem frkne u smjeru mladog općinskog šefa financija koji je postavio pitanje. Uvijek je gnjavio s nevaţnim Naslov showa inspiriran je poznatim filmom švedskog redatelja Lukasa Moodyssona Fucking Åmål (Jebeni Åmål). Protagonistice filma su tinejdţerice koje ţive u Åmålu, zabačenom provincijskom gradiću na zapadu Švedske koji je doţivio turistički procvat zbog filma. U svijetu i kod nas film je prikazivan pod manje provokativnim naslovom Pokaţi mi ljubav. (nap. ur.) 1
sitnicama, umjesto da gleda širu sliku. The big picture, kako bi Erling običavao reći na engleskom. Što on uopće zna o ekonomiji? Ima jedva trideset godina, sigurno u ţivotu nije baratao s onoliko novca koliko ga je Erling znao obrtati u jednom danu tijekom zlatnih godina osiguravajućeg društva. Ne, takve sitne činovnike nije nimalo volio. Okrenuo se prema dotičnom činovniku, Eriku Bohlinu, i istaknuo: „Time se sad ne trebamo zamarati. Nekoliko razbijenih prozora nije ništa prema priljevu turista koje ovime dobivamo. A očekujem i da će policija učiniti sve da zasluţi plaće i odrţi stanje pod kontrolom.” Nekoliko je sekundi zadrţao pogled na svakome ponaosob. Ta mu je metoda i prije donosila mnogo uspjeha. Svi su spustili pogled i odustali od bilo kakvih prituţbi koje su imali na umu. Svatko je imao svoju priliku, no odluka je donesena u demokratskom duhu. Već danas televizijski autobusi sa sudionicima stiţu u Tanumshede. „Bit će sve u redu”, kazao je Jörn Schuster. On se još nije oporavio od činjenice da je Erling preuzeo duţnost općinskog savjetnika koju je on bio obnašao gotovo petnaest godina. Erling nikako nije shvaćao zašto je Jörn i dalje u vijeću. Da je on tako sramotno izgubio, podvio bi rep i otišao. Ali ako Jörn ţeli i dalje biti poniţavan, tko mu brani. Imati tog starog lisca u vijeću donosilo je svoje prednosti, iako je već bio umoran i bezub, figurativno rečeno. Imao je svoje vjerne sljedbenike koji su šutjeli dok god je on aktivno sudjelovao. „Dobro, onda krenimo revno sa svime. Ja ću osobno dočekati ekipu u jedan sat. Naravno, tko hoće, moţe poći sa mnom. Ostali, vidimo se na regularnom sastanku u četvrtak.“ Ustao je kako bi svima dao do znanja da je sastanak gotov. Uno je mrmljao pri odlasku, no Erling je smatrao da je napravio dobar posao u okupljanju svoje vojske. Osjećao je da sve miriše na uspjeh. Zadovoljan je izašao na verandu i zapalio pobjedničku cigaru. Viveca je u blagovaonici raspremala stol.
„Da-da-da-da.“ Maja je sjedila u sjedalici za djecu i vješto izbjegavala ţlicu koju joj je Erica pokušavala staviti u usta. Nakon pomnog ciljanja uspjela joj je staviti ţlicu kašice u usta, no sreća je bila kratkog vijeka jer je Maja odlučila demonstrirati kako oponaša zvuk automobila. „Brrrrr“, frfljala je toliko uţivljeno da je sva kašica završila na Ericinu licu. „Zločesto derište“, reče Erica umorno i istog trena poţali što je izrekla te riječi. „Brrrr“, opet će Maja ispljunuvši preostalu kašicu na stol. „Dejište zločesto“, reče Adrian, na što ga starija sestra Emma prekori. „Ne smije se vrijeđati, Adriane.“ „Ali to je Ica jekla.“ „Ali svejedno ne smiješ to govoriti, zar ne, teta Erica?“ Emma je stavila ruke na bokove i pogledala Ericu čekajući odgovor. „Ne, naravno da se to ne smije. Ruţno je od mene što sam to rekla, Adriane.“ Zadovoljna odgovorom, Emma se vratila svom jogurtu. Erica ju je gledala s ljubavlju, ali i zabrinutošću. Morala je tako brzo odrastati. Ponekad je Adrianu više bila poput majke nego poput starije sestre. Čini se da to Anna nije primjećivala, no Erici je to bilo vrlo jasno. Dobro je znala kako je to preuzeti takvu ulogu u tako ranoj dobi. A sad je to opet činila, bila je mama svojoj sestri. Bila je mama Maji, ali istodobno je bila i poput zamjenske mame Emmi i Adrianu čekajući da se Anna probudi iz svoje letargije. Bacila je pogled prema katu i počela raspremati stol. Ništa se nije čulo. Anna se rijetko budila prije jedanaest, a Erica ju je puštala da spava. Nije znala što bi drugo mogla učiniti. „Danas neću u vjtić“, proglasio je Adrian uz izraz lica koji kao da je govorio: „Pokušaj me natjerati.“ „Naravno da ćeš ići u vrtić, Adriane“, kazala je Emma stavivši ponovno ruke na bokove. Erica je spriječila svađu koja je bila na pomolu, istodobno pokušavajući očistiti svoju osmomjesečnu kćer, i kazala:
„Emma, idi se odjenuti. Adriane, ne ţelim se tako raspravljati s tobom danas. Ideš u vrtić s Emmom i točka.“ Adrian je otvorio usta kako bi prosvjedovao, ali nešto u tetinu pogledu govorilo mu je da mu je danas bolje da posluša. Neuobičajeno poslušno izašao je u hodnik. „Obuj cipele.“ Erica je izvadila Adrianove tenisice, no on je odmahnuo glavom. „Ne mogu sam, pomozi mi.“ „Moţeš, obuvaš ih u vrtiću.“ „Ne mogu, ja sam mali“, naglasio je. Erica je uzdahnula i spustila Maju, a ova je počela puzati i prije nego što su joj dlanovi i koljena dodirnuli pod. Vrlo je rano počela puzati i već je bila majstor u tome. „Maja, srce, miruj“, reče Erica pokušavajući Adrianu obuti cipele. Maja je odlučila zanemariti usrdnu molbu i veselo se dala u istraţivanje. Erica je osjetila kako je oblijeva znoj po leđima i pazusima. „Ja ću uzeti Maju“, reče Emma nudeći pomoć, a nedostatak Ericina odgovora protumači kao dopuštenje. Uz blagi napor donijela je Maju koja se, poput nestašnog mačića, vrpoljila u njezinu naručju. Erica je spazila kako joj se kći počinje rumenjeti u licu, što je bio znak da se sprema pakleni urlik, pa ju je ţurno uzela. Potom je potjerala djecu prema automobilu. Kvragu, kako je mrzila ovakva jutra. „Upadajte, ţuri nam se. Ponovno kasnimo, a znate što gđica Ewa misli o tome.“ „Ne voli to“, reče Emma zabrinuto kimajući glavom. „Ne, nimalo“, odvrati Erica i zakopča Maju u sjedalu za djecu. „Ja ţelim sjediti sprijeda”, izjavio je Adrian i prekriţio ruke spreman za bitku. No Ericino je strpljenje bilo pri kraju. „Sjedaj na svoje mjesto!” uzviknula je i osjetila zadovoljstvo vidjevši kako je Adrian gotovo poletio u svoje sjedalo. Emma je sjela u sredinu i sama svezala pojas. Erica je u ţurbi vezala Adrianov pojas, no zastala je kad je osjetila dječju ručicu na obrazu. „Volim te, Ica”, reče Adrian trudeći se biti što slađi. Očito ju je pokušavao time potkupiti i to mu je svaki put uspijevalo. Erica je osjetila kako joj srce raste. Nagnula se i dala mu veliku pusu.
Prije nego što je odvezla automobil s prilaza, bacila je još jedan zabrinut pogled na prozor Annine spavaće sobe. Rolete su još bile spuštene.
Jonna je pritisnula čelo o hladni prozor autobusa i promatrala krajolik pokraj kojeg su prolazili. Ispunilo ju je strašno ravnodušje. Kao i uvijek. Navukla je rukave pulovera preko dlanova. Tijekom godina to joj je postalo navika. Pitala se što uopće ovdje radi. Kako se uvalila u sve to? Odakle ta opčinjenost praćenjem njezina ţivota i svakodnevice? Jonni to nije bilo jasno. Usrana, slomljena, čudna i usamljena djevojka koja se reţe. Ali valjda zato iz tjedna u tjedan i glasaju za njezin ostanak u Kući. Jer je zemlja puna djevojaka baš poput nje. Djevojaka koje se gladno prepoznaju u njoj, u njezinim stalnim sukobima s drugim sudionicima, njezinom plaču u kupaonici i rezanju ruku ţiletima, u tome kako odaje dojam takve bespomoćnosti i očaja da je ostali sudionici izbjegavaju kao da ima bjesnoću. Moţda baš zato. „Boooţe, kako uzbudljivo! Zamisli, ono, još jedna prilika!“ Jonna je osjetila beskonačno iščekivanje u Barbienom glasu, ali nije joj htjela odgovoriti. Povraćalo joj se od samog njezinog imena. Ali novine su to oboţavale. Barbie iz Big Brothera stalno se pojavljivala na naslovnicama. Njezino pravo ime je Lillemor Persson. Taj podatak iskopale su jedne večernje novine. Našli su i njezine stare slike, iz doba kad je bila mršava brineta s golemim naočalama. Ni nalik plavokosoj bombi sa silikonima kakva je danas. Jonna se dobrano nasmijala vidjevši te slike. U Kući su imali jedan primjerak tih novina. No Barbie je plakala. Potom je zapalila novine. „Pogledaj koliko ljudi!“ Barbie je pokazivala na trg prema kojem se autobus kretao. „Kuţiš, Jonna, oni su došli radi nas! Radi nas, kuţiš?“ Nije mogla sjediti mirno. Jonna ju je prezrivo pogledala. Zatim je zabila slušalice MP3-playera u uši i zatvorila oči.
Patrik je kruţio oko automobila koji je sletio niz strmu padinu i završio u stablu. Prednji dio bio je skršen, no ostatak automobila netaknut. Izmakao je kontroli zbog prevelike brzine. „Čini se da je vozač udario u upravljač. Rekla bih da je to uzrok smrti“, kazala je Hanna dok je čučala pored prednjeg sjedala. „Mislim da ćemo to prepustiti patolozima“, reče Patrik. Zvučalo je to malo oštrije nego što je htio. „Mislim…“ „U redu je“, odvrati Hanna i odmahne rukom. „Glup komentar. Odsad ću se ograničiti na promatranje i suzdrţati se zaključaka. Zasad“, dodala je. Patrik je napravio puni krug i čučnuo pokraj Hanne. Prednja su vrata bila širom otvorena, a ţrtva je, i dalje vezana pojasom, bila nagnuta glavom prema upravljaču. Krv joj se slijevala niz lice i kapala po podu. Odjednom su začuli škljocanje fotoaparata tehničara koji je dokumentirao mjesto nesreće. „Smetamo li ti?“ upitao je Patrik osvrnuvši se. „Ne, već smo poslikali sve što smo trebali. Mislili smo sad ispraviti ţrtvu i fotografirati je. Je li to u redu? Jeste li zasad vidjeli sve što ste trebali?“ „Jesmo li, Hanna?“ upita Patrik. Bio je oprezan oko uključivanja kolegice u rad. Bila je nova na poslu i zasigurno joj nije bilo lako pa je davao sve od sebe da joj olakša situaciju. „Mislim da jesmo.“ I ona i Patrik pridigli su se i pomakli da tehničaru daju prostora. Oprezno je ţrtvu uhvatio za rame i prislonio je uz sjedalo. Tada su shvatili da je u pitanju ţena. Zbog kratke kose i uniseks odjeće isprva im se učinilo da je ţrtva muškarac, no lice je pokazalo da je riječ o ţeni u četrdesetima. „To je Marit“, rekao je Patrik. „Marit?“ upita Hanna. „Vlasnica dućana u ulici Affärsvägen. Ondje se prodaju čaj, kava, čokolada i takve stvari.“ „Ima li obitelj?“ Hannin glas na trenutak je zazvučao čudno pa ju je Patrik nakratko pogledao. Doimala se kao i prije. Moţda mu se nešto pričinilo. „Zapravo, ne znam. Morat ćemo provjeriti.“
Tehničar je završio s fotografiranjem pa su se Patrik i Hanna primakli. „Pazi da ništa ne poremetiš“, rekao je Patrik ne razmišljajući. Prije nego što je Hanna stigla odgovoriti, nadodao je: „Oprosti, stalno zaboravljam da si nova u našoj postaji, ali da si iskusna policajka. Nadam se da ćeš imati strpljenja sa mnom“, kazao je ispričavajući se. „Ne trebaš biti toliko obazriv“, uz smijeh će njegova nova kolegica. „Toliko osjetljiva ipak nisam.“ I Patrik se nasmijao osjetivši olakšanje. Nije bio uočio koliko se navikao raditi s ljudima koje je dobro poznavao, čije je radne navike dobro znao. Pritok svjeţe krvi dobra je stvar za postaju. Uostalom, nitko ne moţe biti lošiji od Ernsta. To što je nakon svog, u najmanju ruku, svojeglavog postupka jesenas dobio nogu bilo je ravno čudu. „I, što vidiš?“ upita Patrik nagnuvši se prema Maritinu licu. „Bolje bi bilo pitanje što njušim nego što vidim.“ Nekoliko je puta udahnula kroz nos. „Jako se osjeti alkohol. Mora da je bila mrtva pijana kad je sletjela s ceste.“ „Da, čini se da je tako“, reče Patrik. Zvučao je pomalo zamišljeno. Zabrinuto nabravši čelo, zaviri u automobil. Nije uočio ništa neuobičajeno. Omot čokoladice na podu, prazna plastična boca Coca-Cole, jedna stranica, vjerojatno istrgnuta iz knjige, i prazna boca votke ispred suvozačeva sjedala. „Čini se da nije previše komplicirano. Nesreća s jednom ţrtvom, vozačica pijana.“ Hanna zakorači unatrag, kao da se sprema otići. Bolničari su čekali da preuzmu tijelo i činilo se da se nema više što učiniti. Patrik se pribliţio ţrtvi i promotrio ozljede na njezinu licu. Nešto nije bilo u redu. „Smijem li obrisati krv?“ upitao je tehničara koji je upravo bio spremao pribor. „Moţe, skupili smo dovoljno dokumentacije. Evo, izvolite krpicu.“ Tehničar mu pruţi bijelu krpu, a Patrik mu kimne u znak zahvale. Oprezno, gotovo njeţno obriše krv koja je tekla prvenstveno iz rane na čelu. Ţrtvine su oči bile otvorene pa ih je, prije no što je nastavio, kaţiprstima paţljivo sklopio. Krv na Maritinu licu prekrivala je gomilu rana i modrica. Svom je silinom udarila u upravljač jer je vozila stariji model automobila koji nije imao zračni jastuk.
„Moţeš li je slikati još koji put?“ upitao je momka koji mu je dao krpu. Tehničar potvrdno kimne i uzme fotoaparat. Na brzinu je okinuo još nekoliko slika i upitno pogledao Patrika. „Dobro je“, reče Patrik i krene prema Hanni koja je djelovala zbunjeno. „Što si uočio?“ upita ona. „Ne znam“, iskreno će Patrik. „Ima nešto što… Ne znam…“ Odmahne rukom. „Ma sigurno nije ništa. Hajde, idemo natrag, da ostali mogu dovršiti posao.“ Sjeli su u automobil i krenuli prema Tanumshedeu. Čitavim je putem u automobilu vladala neka čudna tišina. Patrik je bio tih jer ga je nešto stalno kopkalo. Samo nije znao što. *** Bertil Mellberg osjećao se neuobičajeno bezbriţno. Tako se osjećao jedino kad bi provodio vrijeme sa Simonom, svojim sinom za kojeg petnaest godina nije ni znao. Naţalost, Simon ga nije baš često posjećivao, no barem jest dolazio i nekakav su odnos uspostavili. Nije to bio neki intenzivan odnos, bio je više prikriven, ne baš vidljiv izvana. No ipak je postojao. Taj teško objašnjiv osjećaj bio je uzrokovan nečim neobičnim što mu se dogodilo u subotu. Njegov dobar prijatelj Sten (odnosno, jedini prijatelj, iako bi moţda i više odgovarao pojmu znanca), nakon mjeseci moljakanja i tlačenja, uspio ga je nagovoriti da odu na seoski plesnjak u Munkedal. Iako je Mellberg sebe smatrao poprilično dobrim plesačem, prošlo je mnogo godina otkako je išao po plesnjacima. A sve mu je to nekako smrdjelo na vunene čarape i narodni ples. No Sten je redovito išao na seoske plesove i na koncu ga je uspio uvjeriti da se isplati ići na njih ne samo zbog glazbe koju njihova generacija voli već i zbog izvrsne prilike za lov. Kao što je Sten rekao: „Samo sjede, poredane, i čekaju da ih netko pozove na ples.“ Mellberg nije mogao poreći da to zvuči primamljivo. Posljednjih godina i nije baš upoznao mnogo ţena i osjećao je potrebu da malo prošeta guštera. No bio je skeptičan zbog svoje predodţbe o tipu ţena koje moţe naći na seoskom plesnjaku. Očajne,
stare rospije koje od valjanja po sijenu više zanima kako zariti kandţe u tipa s dobrom penzijom. Ali ako je išta znao, onda je to kako se zaštititi od nasrtljivih udavača pa je zato i odlučio poći sa Stenom i okušati sreću u lovu. Za svaki slučaj, odjenuo je fino odijelo i tu i tamo kapnuo pokoju kap „lijepog mirisa“. Došao je Sten pa su se dodatno ohrabrili trznuvši koju ljutu prije polaska. Sten je smotreno pozvao taksi pa se nisu morali brinuti o tome koliko će popiti. Mellberg se nije zbog toga pretjerano zabrinjavao, no ipak bi bilo nezgodno kad bi ga uhvatili da vozi pijan. Nakon incidenta s Ernstom nadređeni su ga pozorno pratili pa je morao biti oprezan. Ili se barem praviti da je oprezan. Zbog onog što ne znaju, neće se uzbuđivati… Usprkos svim pripremama Mellberg baš i nije s nekim golemim očekivanjima ušao u veliku salu, u kojoj se već naveliko plesalo. Njegove su se slutnje pokazale točnima. Kamo god bi pogledao, vidio bi samo starije ţene svojih godina. U tome su se on i Uffe Lundell potpuno slagali – tko bi, pobogu, pored sebe htio neko sredovječno, smeţurano, mlitavo tijelo kad ima finog, čvrstog, mladog mesa? Iako je Mellberg morao priznati da je Uffe na tom frontu imao nešto više uspjeha od njega. Za to je bio zasluţan cijeli taj njegov đir rockzvijezde. Jebeno nepravedno. Baš kad je naumio otići do bara i još se malo osnaţiti, začuo je kako mu se netko obraća. „Koje mjesto. Ovdje se samo osjećaš starim.“ „Došao sam uz protest“, odgovori Mellberg i odmjeri ţenu koja mu je prišla. „Također. Bodil me dovukla“, reče ţena pokazujući na gospođu koja se već bila razbacala po plesnom podiju. „Sten, u mom slučaju“, odvrati Mellberg pokazujući prema njemu na podiju. „Ja sam Rose-Marie“, reče ona i pruţi mu ruku. Onog časa kad su im se dlanovi dotakli, ţivot mu se promijenio. U svoje šezdeset tri godine doţivio je poţudu, uspaljenost i poriv da neke ţene koje je upoznao budu njegove. No nikad nije bio zaljubljen i zato ga je to još jače tresnulo. Zadivljeno ju je promatrao. Mellbergovo objektivno ja detektiralo je ţenu od šezdesetak godina, visoku oko metar i šezdeset, izraţenih oblina, s kratkom, crveno obojenom kosom i veselim osmijehom. Ali njegovo subjektivno ja
vidjelo je samo njezine oči. Bile su plave i promatrale su ga znatiţeljno i intenzivno. Osjećao se kao da se utapa u njima, kako bi to opisali u jeftinim ljubavnim romanima. Od tog je trenutka večer prebrzo prolazila. Plesali su, pričali, donosio joj je piće i izvlačio stolicu, što zasigurno nije spadalo u njegovo normalno ponašanje. Ali te večeri ionako ništa ni nije bilo normalno. Čim su se razišli, osjetio je neku mučnu prazninu. Naprosto ju je morao ponovno vidjeti. U ponedjeljak ujutro sjedio je u svom uredu osjećajući se kao školarac. Pred njim je na stolu leţao papirić s njezinim imenom i brojem telefona. Pogledao je papirić, duboko udahnuo i birao broj. *** Opet su se svađale. Po koji put, više ni sama nije znala. Previše se puta njihova svađa pretvorila u verbalni boksački meč. A, kao i obično, svaka je branila svoje stajalište. Kerstin je htjela obznaniti da su zajedno. Marit je to htjela i dalje tajiti. „Sramiš li se mene, nas?“ vikala je Kerstin, a Marit je, kao i toliko puta dosad, svrnula pogled kako je ne bi morala pogledati u oči. Upravo je u tome bio problem. Voljele su se, a Marit se toga stidjela. U početku je Kerstin samu sebe uvjerila da to nije vaţno. Vaţno je bilo samo da su pronašle jedna drugu. To da su njih dvije, nakon što su ih ţivot i ljudi zaista izgazili i ostavili im rane na dušama, zapravo pronašle jedna drugu. Zar je vaţno kojeg je spola voljena osoba? Koga briga što drugi misle. No Marit na to nije tako gledala. Nije bila spremna izloţiti se mišljenjima i predrasudama okoline i htjela je da sve ostane onako kako je bilo protekle četiri godine. Da nastave ţivjeti zajedno, kao ljubavnice, ali da za okolinu budu samo prijateljice koje, iz financijskih i praktičnih razloga, dijele stan. „Zašto ti je toliko stalo do toga što drugi misle?“ upitala je Kerstin tijekom svađe prethodne večeri. Marit je plakala, kao što je to činila svaki put kad se nisu slagale. A, kao i obično, to je još više razbjesnilo Kerstin. Suze su bile poput goriva za njezin gnjev koji se gomilao iza zida koji je stvorila njihova tajna. Mrzila je to što Marit
zbog nje plače. Mrzila je to što je zbog sredine i okolnosti morala povrijediti onu koju najviše voli. „Zamisli kako bi bilo Sofie da se to sazna.“ „Sofie je čvršća nego što misliš! Ne koristi nju kao izliku za vlastiti kukavičluk.“ „Misliš da bi bila čvrsta da je u dobi od petnaest godina maltretiraju zbog toga što joj je majka lezba? Shvaćaš li koliko bi sranja trpjela u školi? Ne mogu joj to učiniti!“ Plač je Maritino lice iskrivio u ruţnu masku. „Zar zaista misliš da Sofie to već nije shvatila? Misliš da je zavaramo time što odem u gostinjsku sobu kad nas dođe posjetiti i što glumatamo po kući? Vidi, Sofie je to davno shvatila! A da sam ja ona, više bi me bilo sram majke koja je spremna ţivjeti usranu laţ samo zato da „narod“ ne bi pričao. Toga bih se ja sramila.“ Kerstin je sad već vikala toliko glasno da je čula kako joj glas puca. Marit joj je uputila napaćeni pogled koji je Kerstin s godinama zamrzila i iz iskustva je znala što slijedi. I, zaista, Marit je ţurno ustala od stola i jecajući odjenula jaknu. „Hajde, idi dovraga! Kao što to uvijek i činiš. Idi! I ovog se puta ne trebaš vraćati!“ Kad je Marit zalupila vratima, Kerstin je sjela za kuhinjski stol. Disala je duboko i teško, kao da je upravo trčala. Na neki način tako je i bilo. Trčala je za ţivotom koji je htjela imati s Marit, ali njezin ih je strah u tome sprječavao. A prvi je put mislila to što je rekla. Nešto iznutra govorilo joj je da neće moći više dugo izdrţati. No sljedećeg je jutra taj osjećaj zamijenio duboki, nagrizajući nemir. Cijele je noći bila budna. Čekala je da se vrata otvore, da čuje dobro poznate korake na parketu, da je zagrli i moli za oprost. Ali Marit nije došla kući. Nije bilo ni ključeva automobila, Kerstin je to noćas provjerila. Gdje je, kvragu? Je li se nešto dogodilo? Je li otišla k bivšem muţu, Sofienom ocu? Ili je moţda otišla k majci u Oslo? Drhtavim rukama Kerstin podigne slušalicu i počne zvati uokolo.
„Koliki će ovo značaj imati za turizam u općini Tanum?“ Novinar lista Bohusläningen s notesom i kemijskom olovkom spremno je čekao da zapiše njegov odgovor. „Velik. Zaista velik. Svakog dana tijekom narednih pet tjedana iz Tanumshedea će se emitirati po pola sata televizijskog programa. To je marketinška prilika kakvu ovaj kraj još nije vidio!“ Erling se smješkao. Ispred stare zgrade općine okupila se gomila ljudi koja je čekala da stigne autobus sa sudionicima. Većinom su to bili tinejdţeri koji su jedva stajali mirno u silnoj ţelji da uţivo vide svoje idole. „Ali zar to ne moţe imati i suprotan efekt? Mislim, proteklih smo se sezona nagledali svađa, seksa i pijanstava. To baš i nije neka poruka za turiste, zar ne?“ Iziritiran, Erling pogleda novinara. Kvragu, zašto svi moraju biti tako negativni? Toga se već naslušao u vlastitom gradskom vijeću, a sad još i mjesni mediji gnjave oko iste stvari. „Da, ali sigurno ste čuli za izreku svaki publicitet je dobar publicitet. A ako ćemo iskreno, Tanum se baš i ne ističe na nacionalnoj razini. Fucking Tanum će to promijeniti.” „Doduše“, započe novinar, ali Erling ga, izgubivši strpljenje, prekine. „Naţalost, nemam vremena za daljnje komentare, ovdje sam u odboru za doček.“ Okrenuo se na peti i krenuo prema autobusu koji se upravo parkirao. Mladeţ je, puna iščekivanja, pohrlila prema vratima i uzbuđeno iščekivala kad će se otvoriti. Erlingu je taj prizor bio dostatan da još više ojača u svom stavu kako je upravo to ono što Tanumshedeu treba. Sad će se čuti za njega. Kad su se vrata autobusa uz šum otvorila, prvi je kroz njih izašao čovjek u četrdesetima. Razočarani pogledi tinejdţera dali su naslutiti da on nije bio jedan od sudionika showa. Erling nije pratio nijedan reality show pa nije ni znao koga ili što očekivati. „Erling W. Larson“, reče on i ispruţi ruku uz najveći mogući pobjednički osmijeh. Fotoaparati su škljocali. „Fredrik Rehn“, reče čovjek i stisne pruţenu ruku. „Čuli smo se telefonom, ja sam producent ovog cirkusa.“ Sad su se obojica smiješili.
„Dobrodošli u Tanumshede. Kao predstavnik našeg mjesta ţelim reći da smo izuzetno sretni i ponosni što ćete biti ovdje i veselimo se uzbudljivoj sezoni.“ „Hvala, hvala. Da, imamo velika očekivanja. Iza nas su dvije uspješne sezone i spokojni smo, znamo da imamo uspješan format i veselimo se dobroj suradnji. Ali nemojmo da mladeţ čeka“, reče Fredrik i razvuče usta u širok osmijeh pokazujući publici iznimno bijele zube. „Evo ih. Sudionici Fucking Tanuma: Barbie iz Big Brothera, Jonna iz Big Brothera, Calle iz Survivora, Tina iz Bara, Uffe iz Survivora i zadnji, ali ne i manje vaţan, Mehmet iz Farme!“ Sudionici su, jedan po jedan, izlazili iz autobusa i nastao je opći meteţ. Svi su vikali, pokazivali prstom i gurali se naprijed ne bi li ih dodirnuli ili zamolili za autogram. Kamermani su već bili spremni i sve snimali. Zadovoljan i pomalo zbunjen, Erling je promatrao uzbuđenje koje je prouzročio dolazak sudionika. Nije mogao, a da se ne pita što je to s današnjom mladeţi. Kako ta hrpa slinavaca i odrpanaca moţe izazvati takvu histeriju? No time se i nije trebao zamarati – vaţno je jedino da što bolje iskoristi pozornost koju će show skrenuti na Tanumshede. A ako on, nakon što projekt uspije, bude doţivljen kao veliki dobročinitelj za zajednicu, to će samo biti simpatična nuspojava. „Čuj, moramo ovo rastjerati, bit će još prilike da upoznaju sudionike. Uostalom, ţivjet će ovdje pet tjedana.“ Fredrik je rastjerao one koji su još stajali oko autobusa. „Sudionici se sad trebaju raspakirati i odmoriti. Ali pratite ih na televiziji sljedećeg tjedna. Počinjemo u ponedjeljak u 19 sati!“ Podigao je oba palca i servirao im još jedan umjetni osmijeh. Mladeţ se nevoljko povukla, većina u smjeru škole, no jedna je grupica sve to protumačila kao izvrsnu priliku da markira cijeli dan pa je krenula prema supermarketu Hedemyrs. „Bome, sluti na dobro, bez sumnje“, reče Fredrik obgrlivši Barbie i Jonnu. „Što kaţete, cure, jeste li spremne?“ „Apsolutno“, reče Barbie sa sjajem u očima. Od čitavog tog meteţa, kao i obično, skočio joj je adrenalin pa je cupkala na jednom mjestu. „A ti, Jonna? Kakav je osjećaj?“
„Dobar“, promrmlja ona. „Samo, bilo bi lijepo raspakirati se i malo doći k sebi.“ „Sredit ćemo to, srce“, reče Fredrik i još je čvršće zagrli. „Najvaţnije je da je tebi dobro.“ Okrenuo se prema Erlingu. „Je li sve u redu sa smještajem?“ „Naravno.“ Erling pokaţe prema crvenoj kući starijeg stila gradnje koja je bila udaljena jedva pedesetak metara. „Ţivjet ćete u društvenom centru. Postavili smo krevete i ostali namještaj, vjerujem da ćete biti zadovoljni.“ „Whatever. Glavno da ima cuge, spavat ću ja bilo gdje.“ Bio je to Mehmet s Farme, a njegov su komentar ostali popratili hihotanjem i potvrdnim kimanjem glavom. Besplatna cuga bio je jedan od njihovih uvjeta. To, kao i prilike za seks, koje su imali zbog svog zvjezdanog statusa. „Smiri se, Mehmete“, Fredrik će uz smiješak. „Imate bar sa svime što poţelite. A imate i nekoliko sanduka piva, bit će ih još kad to dovršite. Znate da ćemo se pobrinuti za vas.“ Krenuo je zagrliti Mehmeta i Uffea, ali oni su mu vješto izmakli. Već su ga ranije etiketirali kao pederčinu, a s takvim se nisu htjeli pipkati. To mu je trebalo biti jasno, premda su hodali po tankoj liniji jer su istodobno trebali biti dobri s producentom, kako su ih savjetovali sudionici proteklih sezona. Producent je odlučivao tko će dobiti najviše, a tko najmanje vremena pri emitiranju i jedino je to bilo bitno. A onda je nevaţno hoćeš li rigati, pišati po podu ili općenito praviti budalu od sebe. Erling o svemu tome nije imao pojma. Nikad nije bio čuo za barmene zvijezde, niti je znao koliko napornog, prljavog rada jedna zvijezda reality showa mora odraditi kako bi na sebi zadrţala svjetla reflektora. Ne, njega je zanimalo samo kako će se Tanum predstaviti javnosti. I kako će se o njemu govoriti kao o čovjeku zasluţnom za to.
Erica je već bila ručala kad je Anna sišla iz spavaće sobe. Iako je već bilo prošlo 13 sati, činilo se kao da nije oka sklopila. Anna je oduvijek bila mršava, no sada je bila toliko tanka da je Erica katkad morala suspregnuti zaprepašteni uzdah kad bi je vidjela.
„Koliko je sati?“ upita Anna blago drhtavim glasom. Sjela je za stol i uzela šalicu kave koju joj je Erica pruţila. „Jedan i petnaest.“ „Da-da“, reče Maja ushićeno mašući Anni ne bi li privukla njezinu paţnju. Anna to uopće nije primijetila. „Sranje, spavala sam do jedan. Zašto me nisi probudila?“ upita Anna i otpije gutljaj vruće kave. „Pa nisam znala jesi li htjela da te budim. Čini se da ti treba sna“, oprezno će Erica sjedajući za stol. Odnos između nje i Anne već je dugo bio takav da je Erica morala stalno paziti što govori, a nije se poboljšao ni nakon svega onoga što se dogodilo s Lucasom. Sama činjenica da njih dvije ponovno ţive pod istim krovom budila je neke stare uzorke ponašanja kojih su se obje trudile riješiti. Erica je automatski preuzela majčinsku ulogu prema svojoj sestri, dok je Anna, izgleda, bila rastrgana između potrebe da se o njoj netko brine i ţelje za buntom. Posljednjih je mjeseci u kući vladao mučan ugođaj. Mnogo je toga neizrečenog ostalo visjeti u zraku čekajući pravi trenutak da izleti van. No kako je Anna i dalje bila u stanju šoka iz kojeg se nikako nije uspijevala izvući, Erica je oko nje hodala na vršcima prstiju pazeći da ne kaţe kakvu pogrešnu riječ. „A djeca? Jesu li otišla u vrtić?“ „Jesu, sve je bilo u redu“, reče Erica ne spomenuvši onu malu scenu s Adrianom. Anna u zadnje vrijeme nije imala strpljenja s djecom. Sav posao oko njih padao je na Ericu, a čim bi se djeca posvađala, pobjegla bi i prepustila Erici da to riješi. Doimala se poput iscijeđene krpe, nemoćno se vukla uokolo, kao da pokušava zaokupiti paţnju onim što ju je prije drţalo na nogama. Erica je bila duboko zabrinuta. „Anna, nemoj se naljutiti, ali ne bi li trebala porazgovarati s nekim? Saznali smo ime psihologa za kojeg kaţu da je odličan, mislim da bi trebala…“ Anna je oštro prekine. „Ne, rekla sam. To moram riješiti sama. Ja sam kriva, ubila sam čovjeka. Ne mogu se ţaliti strancu, moram to srediti sama.“ Toliko je čvrsto stisnula šalicu da su joj zglobovi prstiju pobijelili.
„Anna, znam da smo o tome razgovarale tisuću puta, ali ponovit ću: nisi ubila Lucasa, usmrtila si ga u samoobrani. A nisi branila samo sebe, nego i djecu. Nitko ne sumnja u to, optuţbe su potpuno odbačene. Bio bi te ubio, bilo je ili ti ili Lucas.“ Dok je Erica govorila, mišići Annina lica počeli su se lagano trzati, a Maja je, osjetivši napetost u zraku, stala cmizdriti u stolici za djecu. „Naprosto – ne – mogu – razgovarati – o – tome“, procijedi Anna kroz zube. „Idem natrag u krevet. Hoćeš li pokupiti djecu?“ Ustala je i ostavila Ericu samu u kuhinji. „Da, ja ću pokupiti djecu“, reče Erica osjetivši kako joj suze naviru na oči. Uskoro više neće moći ovako. Netko će morati nešto poduzeti. A onda joj je sinula ideja. Podignula je slušalicu i birala broj iz glave. Vrijedilo je pokušati.
Hanna je otišla ravno u svoj novi ured i počela se useljavati. Patrik je produţio prema sobici Martina Molina i oprezno pokucao na vrata. „Naprijed.“ Patrik je ušao u sobu i po navici sjeo na stolicu ispred Martinova stola. Puno su radili zajedno i dosta su vremena provodili jedan kod drugoga. „Čuo sam da si izašao na uvid prometne nesreće. Ima li mrtvih?“ „Da, vozačica. Nije bilo drugih sudionika. Prepoznao sam je. Marit, vlasnica dućana u ulici Affärsvägen.” „Oh, kvragu”, reče Martin uz uzdah. „Kako jebeno nepotrebno. Je li skrenula kako bi izbjegla srnu ili što li već?” Patrik zastane. „Tehničari su izašli na teren, njihov izvještaj i obdukcija dat će konačan odgovor. Ali u autu je dobrano zaudaralo na alkohol.” „Oh, kvragu”, ponovno će Martin. „Drugim riječima, vozila je pijana. Iako mi se čini da nikad prije nije zaustavljena zbog toga. Valjda je prvi put vozila pijana ili je barem nikad nismo uhvatili.”
„Daaa”, otegne Patrik. „Moţe biti.” „Ali?” ispitivački će Martin ispreplevši prste iza glave. Njegova je crvena kosa bila blještava naspram bijelih dlanova. „Čujem ti po glasu da te nešto brine. Dovoljno te dobro poznajem da odmah vidim kad nešto nije u redu.” „Ah, ne znam”, odgovori Patrik. „Nemam ništa konkretno. Imam osjećaj da nešto… nije u redu. Nešto u što ne mogu točno uprijeti prstom.“ „Osjećaj te obično ne vara“, zabrinuto će Martin ljuljajući se na stolici. „No zasad je najbolje da pričekamo rezultate vještačenja. Kad tehničari i patolog sve pregledaju, znat ćemo više. Moţda nađu obrazloţenje za tvoj čudan osjećaj.“ „Da, imaš pravo“, reče Patrik češući se po glavi. „Samo… Ma ne, u pravu si, nema smisla nagađati dok ne saznamo više. Bolje da se u međuvremenu usredotočimo na ono što moţemo učiniti. A to, naţalost, znači obavijestiti Maritina najbliţeg srodnika. Znaš li ti ima li obitelj?“ Martin se namršti. „Znam da ima kćer tinejdţericu i da dijeli stan s prijateljicom. Nešto se šuška o tom njihovom odnosu, ne znam…“ Patrik uzdahne. „Ništa, moramo otići do njezine kuće i vidjeti kako ćemo to izvesti.“ Nekoliko minuta kasnije pokucali su na vrata Maritina stana. Iz telefonskog imenika saznali su da je stanovala u neboderu, udaljenom nekoliko stotina metara od policijske stanice. I Patrik i Martin teško su disali. Policajcima je to bio jedan od najomraţenijih zadataka. Tek kad su iznutra začuli korake, postalo im je jasno kako uopće nisu mogli biti sigurni da će u ovo doba popodneva ikoga biti u stanu. Ţeni koja im je otvorila vrata istog trenutka postalo je jasno o čemu je riječ. Martin i Patrik smjesta su to uočili – lice joj je problijedilo, a ramena rezignirano klonula. „Radi se o Marit, zar ne? Je li se nešto dogodilo?“ Glas joj je drhtao, ali sklonila se u stranu kako bi ih propustila u hodnik. „Da, naţalost imamo tuţnu vijest. Marit Kaspersen imala je prometnu nesreću… Preminula je“, reče Patrik tiho. Ţena je nepomično stajala pred njima. Kao da se zamrznula u jednom poloţaju jer mozak mišićima nije mogao poslati signal zato što je bio
potpuno zaokupljen procesuiranjem informacije koju je upravo primila. „Ţelite li kavu?“ izustila je naposljetku i poput robota krenula prema kuhinji ne čekajući njihov odgovor. „Postoji li itko kome trebamo javiti?“ upita Martin. Ţena je bila u šoku. Imala je praktičnu bob-frizuru i čitavo je vrijeme namještala kosu iza ušiju. Bila je vrlo mršava, odjevena u traperice i dţemper u norveškom stilu, s krasnim isprepletenim uzorkom i otmjenim srebrnim kopčama. Kerstin odmahne glavom. „Ne, nemam nikoga. Nikoga osim… Marit. I Sofie, naravno. Ali ona je kod svog tate.“ „Sofie… To je Maritina kći?“ upita Patrik odmahujući glavom kad je Kerstin, nalivši kavu u tri šalice, upitno podignula tetrapak mlijeka. „Da, ima petnaest godina. Ovog je tjedna Olin red. Svaki je drugi tjedan kod Marit i mene, a ostatak vremena kod Ole u Fjällbacki.“ „Vi i Marit ste bile bliske prijateljice?“ Patriku je bilo nelagodno što je postavio takvo pitanje, ali nije znao kako bi drugačije došao na tu temu. Otpio je gutljaj kave čekajući odgovor. Bila je dobra. Jaka, baš onako kako je volio. Po Kerstininu kiselom osmijehu vidjelo se da zna što ju je pitao. Oči su joj se ispunile suzama kad je rekla: „Bile smo prijateljice dok bi Sofie bila kod nas, a ljubavnice kad bi ona bila kod Ole. Oko toga…“ Glas joj je pukao i suze su potekle niz obraze. Plakala je, a potom je skupila snagu da zadrţi kontrolu nad glasom i nastavila: „Oko toga smo se sinoć svađale. Po stoti put. Nije htjela izaći javno s tim, a mene je to gušilo. Izvlačila se na Sofie, ali to je bila samo izlika. Marit je ta koja nije bila spremna izloţiti se tračevima i pogledima. Pokušala sam joj objasniti da to ionako ne moţe izbjeći. A sve i kad bi nas ljudi na početku dobrano ogovarali kad bismo objelodanile našu vezu, uvjerena sam da bi se to s vremenom stišalo. Ali Marit nije htjela slušati. Toliko je godina ţivjela običnim ţivotom, s muţem, djetetom, kućom, odlascima na kampiranje i to… To da bi mogla imati osjećaje prema ţenama dugo je krila duboko u sebi. A kad smo se mi upoznale, to je bilo kao da je svaki komadić slagalice sjeo na svoje mjesto. Barem je tako to ona meni opisala. Prihvatila je
posljedice, ostavila Olu i uselila se k meni. Ali ipak nije mogla stajati iza toga. I oko toga smo se jučer svađale.“ Kerstin uzme maramicu i glasno ispuše nos. „U koliko je sati izašla?“ upita Patrik. „Oko osam. Osam i petnaest, mislim. Znala sam da se nešto dogodilo. Nikad nije izbivala cijele noći. Ali ustručavala sam se zvati policiju. Mislila sam da je otišla k nekome, ili da je šetala cijelu noć, ili… Ne, zapravo ne znam što sam mislila. Prije nego što ste došli, baš sam mislila nazvati bolnice i, ako je ne bih pronašla u jednoj od njih, nazvala bih vas.“ Ponovno je počela šmrcati pa je morala opet ispuhati nos. Patrik je vidio kako se u njoj miješaju tuga, bol i osjećaj krivnje i ţalio je što ne moţe reći nešto čime bi barem otklonio tu krivnju. No, umjesto toga, bio je prisiljen samo pogoršati stvari. „Mi…“, Patrik je zastao, nakašljao se i nastavio, „sumnjamo na to da je za vrijeme nesreće bila pod snaţnim utjecajem alkohola. Je li… je li imala ikakvih problema s…?“ Otpio je još jedan gutljaj kave i načas poţelio da je negdje drugdje, negdje daleko. A ne ovdje, u ovoj kuhinji, s ovim pitanjima i s ovom tugom. Kerstin ga je iznenađeno pogledala. „Marit nikad nije pila alkohol. Barem ne otkad je ja poznajem, a to je više od četiri godine. Rekla je da joj se ne sviđa okus alkohola, nije pila čak ni jabukovaču.“ Patrik Martinu uputi znakovit pogled. Još jedna čudna pojedinost koja je pridonosila tom nejasnom osjećaju koji ga je pratio još otkako je prije nekoliko sati obišao mjesto nesreće. „Jeste li sigurni?“ Pitanje se činilo glupo jer je već bila odgovorila na njega, no nije smjelo biti nejasnoća. „Da, apsolutno! Nikad je nisam vidjela da pije ţestice, ni vino, ni pivo, ni išta slično. Da bi se ona napila i sjela za volan… Ne, nemoguće. Nije mi jasno…“ Kerstin je zbunjeno gledala Patrika i Martina. To što su rekli nije imalo nikakvog smisla. Marit nije pila i to je naprosto bilo tako. „Kako moţemo doći do njezine kćeri? Imate li adresu Maritina bivšeg muţa?“ upita Martin vadeći notes i kemijsku olovku.
„On stanuje u okrugu Kullen u Fjällbacki. Imam točnu adresu.“ Uzela je ceduljicu s panoa i pruţila je Martinu. I dalje je djelovala zbunjeno, no, uslijed neobičnih vijesti, nakratko je prestala plakati. „Ţelite li da nekoga nazovemo?“ upita Patrik ustavši od stola. „Ne… Htjela bih biti sama.“ „U redu. Ali ako što zatrebate, nazovite nas.“ Patrik joj je ostavio svoju posjetnicu. Osvrnuo se netom prije no što je zatvorio vrata za sobom i Martinom. Kerstin je i dalje sjedila za kuhinjskim stolom. Bila je potpuno nepomična.
„Annika! Je li došla nova cura?“ zadere se Mellberg u hodnik. „Da!“ odvrati Annika ne mrdnuvši s recepcije. „Pa gdje je?“ nastavi Mellberg s dernjavom. „Ovdje“, začuje se ţenski glas, a sekundu kasnije Hanna se pojavi u hodniku. „Aha, da, pa, ako niste prezauzeti, moţda biste se mogli doći predstaviti“, kiselo će Mellberg. „Uobičajeno je doći pozdraviti novog šefa, to je obično prvo što se uradi na novom radnom mjestu.“ „Ispričavam se“, reče Hanna ozbiljno prilazeći Mellbergu s ispruţenom rukom. „Čim sam stigla, Patrik Hedström me odveo na teren i upravo sam se vratila. Naravno da sam bila krenula k vama. Najprije moram reći da sam toliko toga dobrog čula o radu ove postaje. Izvrsno ste riješili sve one slučajeve ubojstava posljednjih godina. Mnogo se govori o tome kako je za to zasigurno zasluţno fantastično vodstvo kad je tako mala postaja uspjela riješiti sve te istrage na tako primjeran način.“ Čvrsto mu stisne ruku, a Mellberg je sumnjičavo pogleda pokušavajući razabrati ima li naznaka ironije u tome što je rekla. No pogled joj je bio ozbiljan pa je brzo odlučio prihvatiti kompliment. Moţda ipak neće biti loše da u postaji bude ţena u uniformi. A i lijepo ju je vidjeti. Malo premršava za njegov ukus, ali nije loša, uopće nije loša. Iako je morao priznati da nakon onog razgovora sa sretnim ishodom od prije podne i nije baš osjećao iste one ţmarce u trbuhu kad bi ugledao lijepu ţenu. Na svoje veliko iznenađenje, u misli mu je
došao Rose-Marien topli glas i radost s kojom je prihvatila njegov poziv na večeru. „Pa nećemo stajati u hodniku“, reče on nevoljko odagnavši misli o ugodnom telefonskom razgovoru. „Uđimo u moj kabinet i porazgovarajmo.“ Hanna je ušla za njim i sjela u stolicu nasuprot njemu. „Dakle, već ste se uspjeli baciti na posao?“ „Da, išla sam ispitati mjesto prometne nesreće s inspektorom Hedströmom. Jedno vozilo. Naţalost, sa smrtnim ishodom.“ „Da, dogodi se to ponekad.“ „Prema našoj prvoj procjeni, vozačica je bila pod utjecajem alkohola. Sve je zaudaralo po alkoholu.“ „Kvragu. Što je Patrik rekao, je li to netko tko nam je otprije poznat zbog toga?“ „Ne, čini se da nije. Čak je i prepoznao ţrtvu. Neka ţena koja ima dućan u ulici Affärsvägen. Mislim da je rekao da se zove Marit.” „Čovječe…” reče Mellberg češkajući se zamišljeno kroz kosu koja mu je bila prebačena preko ćele. „Marit? Nikad ne bih rekao.” Nakašljao se. „Ali nadam se da niste morali obavijestiti rodbinu na vaš prvi dan ovdje?” „Nisam”, odgovori Hanna gledajući u svoje cipele. „Patrik i jedan mlađi, crvenokosi momak otišli su to obaviti.” „To je Martin Molin”, reče Mellberg. „Patrik vas nije upoznao?” „Ne, vjerojatno je zaboravio. Valjda su mu misli bile obuzete onime što mora obaviti.” „Hmm”, odvrati Mellberg. Uslijedila je poduţa tišina. Potom se nakašljao. „Pa dobro, dobrodošli u policijsku postaju Tanumshede. Nadam se da ćete biti zadovoljni. Usput, kako ste riješili stambeno pitanje?“ „Unajmili smo kuću, to jest, muţ i ja unajmili smo kuću nasuprot crkve. Uselili smo prije tjedan dana pa sada sve sređujemo. Kuća je već namještena, ali nastojimo stvoriti domaću atmosferu, koliko god je to moguće.“
„A vaš muţ? Čime se on bavi, je li i on ovdje našao posao?“ „Još nije“, reče Hanna i ponovno spusti pogled. Ruke su joj se nemirno micale u krilu. Mellberg frkne u sebi. Dakle, za takvog je tipa ona udana. Za nezaposlenog govnara koji dopušta da ga ţena uzdrţava. Bogme, nekima to prolazi. „Lars je psiholog“, reče Hanna, kao da je čula što Mellberg misli. „Traţi posao, ali potraţnja nije baš velika u ovom kraju. Tako da radi na knjizi dok nešto ne nađe. Na stručnoj knjizi. A nekoliko sati tjedno radit će i kao psiholog za sudionike Fucking Tanuma“ „Aha“, reče Mellberg tonom koji je odavao da je već izgubio zanimanje za to čime joj se muţ bavi. „Još jednom, dobrodošli.“ Ustao je kako bi joj dao do znanja da su formalnosti gotove i da moţe otići. „Hvala“, reče Hanna. „Molim vas, zatvorite vrata za sobom“, reče Mellberg. Na trenutak mu se učini da je na njezinim usnama opazio osmijeh, ali vjerojatno mu se samo učinilo. Doimalo se da gaji veliko poštovanje prema njemu i onome što radi. To je, manje-više, upravo i rekla, a budući da je znao dobro procijeniti ljude, znao je jesu li iskreni ili nisu. A Hanna je definitivno bila iskrena.
„Kako je prošlo?“ šaptom upita Annika čim je, nekoliko sekundi kasnije, ušla u Hannin ured. „Pa“, odvrati Hanna s istim onim zadovoljnim osmijehom za koji je Mellberg umislio da ga nije vidio. „Zbilja zanimljiv lik“, reče i odmahne glavom. „Lik, da, moţe se i tako reći“, reče Annika uz smijeh. „U svakom se slučaju čini da znaš s njim. Nemoj trpjeti sranja, to ti je moj savjet. Ako shvati da te moţe zafrkavati, gotova si.“ „Već sam ja upoznala nekoliko takvih Mellberga, znam da s njim mogu izaći na kraj“, reče Hanna. Annika uopće nije sumnjala da to i misli. „Malo mu laskaš, praviš se da radiš ono što ti je rekao, a onda napraviš onako kako misliš da je najbolje. Samo da ishod na
kraju bude dobar pa će se praviti da je sve od početka njegova zamisao. Jesam li u pravu?“ „Točno si opisala kako uspješno obavljati posao kad ti je Bertil Mellberg šef“, odgovori Annika i uz smijeh se vrati do svog stola na recepciji. Nije se trebala brinuti za novu djevojku. Bez dlake na jeziku, pametna i čvrsta kao stijena. Bit će zadovoljstvo gledati je kako se nosi s Mellbergom.
Ojađen, Dan je spremao stvari razbacane po sobi svojih cura. Kao i obično, soba im je izgledala kao da je u njoj eksplodirala manja bomba. Znao je da bi trebao biti stroţi i natjerati ih da pospremaju za sobom, ali vrijeme koje su provodili zajedno bilo je tako dragocjeno. Cure su kod njega bile svaki drugi vikend i htio je iz toga izvući najviše što je mogao, a ne gubiti vrijeme na cendranje i prepirku. Znao je da to nije u redu i htio je preuzeti svoju odgojnu ulogu umjesto da sve svali na Pernillu, no vikend bi proletio tako brzo, a činilo se kao i da godine lete zastrašujućom brzinom. Belinda je već bila napunila šesnaest i bila je gotovo odrasla. Malin je imala deset godina, Lisen sedam i rasle su tako brzo da mu se katkad činilo da to ne moţe pratiti. Tri godine nakon razvoda teret krivnje i dalje mu je pritiskao srce. Da nije počinio onu kobnu grešku, moţda sad ne bi trebao skupljati odjeću i igračke svojih cura po kući koja odzvanja prazninom. Moţda je pogriješio što je ostao ţivjeti u kući u Falkelidenu. Pernilla je preselila u Munkedal da bi bila bliţe obitelji. No nije htio da i cure ostanu bez doma pa je radio, štedio i mučio se kako bi se one mogle osjećati kao kod kuće svakog vikenda kad dođu u posjet. No uskoro više neće moći tako. Troškovi kuće pritiskali su ga. Za najviše pola godine morat će donijeti odluku. Sjeo je na Malinin krevet i oslonio glavu na ruke. Zvonjava telefona prenula ga je iz teških misli. Posegnuo je za telefonom koji je leţao na Malininu krevetu. „Dan.“ „O, zdravo, Erica.“ „Da, malo sam potišten. Cure su sinoć otišle.“
„Ma da, znam da će opet doći za tjedan dana, samo, predugo je to. Što si trebala?“ Pozorno je slušao. Čelo mu je bilo naborano od brige i prije nego što se javio na telefon, a sad je to bilo još izraţenije. „Zar je tako loše? Ako mogu bilo što učiniti, samo reci.“ Ponovno je slušao dok je Erica govorila i naposljetku rekao: „Da, to mogu učiniti. Apsolutno. Ako misliš da će to pomoći.“ „U redu, onda odmah dolazim.“ Dah je spustio slušalicu i nakratko ostao sjediti, duboko zamišljen. Nije znao moţe li doista pomoći, no kako ga je Erica zamolila, nije oklijevao. Nekad davno bili su par, no sad su već godinama bliski prijatelji. Pomogla mu je pri razvodu od Pernille, a on bi za nju učinio sve. I Patrik mu je postao blizak prijatelj i Dan je bio često viđen gost u njihovu domu. Odjenuo se i izvezao automobil na cestu. Za samo nekoliko minuta stigao je do Ericine kuće. Otvorila je vrata čim je zakucao. „Bok, uđi“, rekla je i zagrlila ga. „Bok. Gdje je Maja?“ Pogledom je traţio djevojčicu koja mu je vremenom bila jako prirasla srcu. Volio je misliti da je i on Maji bio drag. „Spava, sorry“ Erica se nasmije. Znala je da ju je mala šarmerica već debelo nadmašila u osvajanju Danove naklonosti. „Pa onda ću se morati nekako snaći, a da joj ne puhnem za vratić.“ „Bez brige, za tren će se probuditi. Uđi. Anna je gore u sobi, spava.“ Erica pokaţe prstom prema katu. „Misliš da je to dobra zamisao?“ zabrinuto će Dan. „Moţda joj se neće dati. Moţda će se čak i razljutiti.“ „Nemoj mi reći da jednom tako velikom i snaţnom momku klecaju koljena pred bijesom jedne ţenice“, zafrkavala ga je Erica. Pogledala ga je, doista je izgledao impozantno. „I nemoj mi sad opet pričati o tome kako Maria misli da jako sličiš Dolphu Lundgrenu. S obzirom na to da je mislila da je onom pjevaču E-Typeu to pravo ime, na tvom se mjestu ne bih baš pozivala na nju.“
„Ali zaista mu sličim, zar ne?“ Dan je zauzeo pozu i potom se nasmijao. „Ne, u pravu si. Definitivno nisam više lovac. Ali morao sam i to isprobati…“ „Da, i Patrik i ja veselimo se danu kad ćeš naći curu s kojom ćemo zapravo moći i razgovarati.“ „Misliš, na visokom intelektualnom nivou dostojnom ove kuće? Nego, kakva je situacija u Paradise Hotelu? Jesu li tvoji omiljeni natjecatelji ispali? Tko ide u finale? Ti to vjerno pratiš, sigurno ćeš me znati uputiti u aktualna zbivanja u toj kulturno uzvišenoj emisiji kojom treniraš taj svoj mozak gladan znanja. A i Patrik zna sve o situaciji u prvoj ligi. E to je visoka razina matematike.” „Ha-ha-ha… Shvatili smo bit.“ Erika ga mlatne po ramenu. „A sad idi gore i budi koristan. Moţda ćeš mi napokon za nešto posluţiti.” „Jesi li sigurna da Patrik zna u što se upustio? Morat ću popričati s njime o tome koliko je pametno odvesti te pred oltar.” Dan je već bio na pola stubišta. „Super. A sad idi gore!” Danu je smijeh zapeo u grlu kad se popeo uza zadnjih nekoliko stuba. Jedva da je vidio Annu sve ovo vrijeme otkad su ona i djeca bili kod Erice i Patrika. Kao i svi ostali u Švedskoj, sve o tragediji čitao je u novinama. Svaki put kad bi posjetio Ericu, Anna bi se drţala po strani. Prema onome što je čuo od Erice, većinu svog vremena provodila je zatvorena u sobi. Oprezno je pokucao na vrata. Nitko se nije javio. Ponovno je pokucao. „Anna? Zdravo! Dan je, mogu li ući?” Još uvijek ništa. I dalje je neodlučno stajao pred vratima. Čitava situacija nije mu bila ugodna, ali obećao je Erici da će pokušati pomoći i morao je učiniti sve što moţe. Duboko je udahnuo i otvorio vrata. Anna je leţala na krevetu i vidio je da je bila budna. Tupo je zurila u strop s prstima isprepletenima preko trbuha. Nije ni pogledala prema njemu kad je ušao. Dan je sjeo na rub kreveta. I dalje nikakve reakcije. „Kako je? Kako se osjećaš?” „A kako ti izgledam?” odvrati Anna ne mičući pogled sa stropa. „Tako-tako. Erica se brine za tebe.”
ne?“
„Erica se uvijek brine za mene”, reče Anna. Dan se nasmiješi. „Da, imaš pravo. Baš zna biti kvočka, zar
„Bome da”, odgovori Anna i svrne pogled prema Danu. „Ali ima dobre namjere. A sad je malo zabrinutija nego obično.” „Da, jasno.” Anna uzdahne. Bio je to dug, dubok uzdah i činilo se da je njime iz tijela izbacila mnogo više od samog zraka. „Naprosto ne znam kako da se izvučem iz ovoga. Kao da mi je sva energija iščezla. I ne osjećam ništa. Apsolutno ništa. Nisam ţalosna, nisam ni sretna. Ne osjećam ništa.“ „Jesi li i s kim razgovarala o tome?“ „Misliš, s psihologom ili tako nešto? Erica mi stalno kvoca oko toga. Ni na to se ne mogu natjerati. Da s nekim potpunim strancem razgovaram o svemu. O Lucasu. O sebi. Nisam spremna na to.“ „Bi li…“ Dan je zastao i namjestio se na krevetu. „Bi li ti bilo zamislivo da razgovaraš sa mnom? Ne poznajemo se baš dobro, ali svakako nisam potpuni stranac.“ Zašutio je, napeto iščekujući odgovor. Nadao se da će reći da. Tijelo joj je bilo premršavo, a pogled odavao izmučenost i odjednom ga je preplavio snaţan zaštitnički instinkt. Bila je tako nalik Erici, a opet nije. Uplašenija i krhkija verzija Erice. „Pa… ne znam“, neodlučno će Anna. „Ne znam što bih rekla, odakle bih počela…“ „Moţemo početi tako što ćemo poći u šetnju. Ako ti se bude pričalo, pričat ćemo, a ako ne… samo ćemo prošetati. Moţe li tako?“ Sam je u svom tonu glasa čuo ţeljno iščekivanje. Anna se oprezno digla u sjedeći poloţaj. Kratko je sjedila okrenuta leđima Danu, a potom je ustala s kreveta. „Dobro, idemo u šetnju. Ali samo šetnju.“ „U redu“, reče Dan i kimne glavom. Poveo je Annu niz stube i bacio pogled prema kuhinji u kojoj je Erica zveckala posuđem. „Idemo u šetnju“, doviknuo joj je i krajičkom oka primijetio kako se Erica pravi da to nije neka velika stvar.
„Vani je pomalo svjeţe, bolje da uzmeš jaknu“, rekao je Anni, a ona je poslušala njegov savjet. Odjenula je beţ kaput, a oko vrata omotala veliki kremastobijeli šal. „Jesi li spremna?“ upita Dan svjestan višeznačnosti pitanja. „Mislim da jesam“, odgovori Anna i pođe za njim na proljetno sunce.
„Misliš li da je moguće ikada naviknuti se?“ upita Martin dok su se vozili prema Fjällbacki. „Ne“, kratko odgovori Patrik. „Barem se nadam da ne. Inače bi bilo vrijeme za promjenu zanimanja.“ Prebrzo je uletio u zavoj kod Långsjöa, a Martin se, kao i obično, čvrsto drţao za ručku iznad vrata. Načinio je mentalnu zabilješku da mora upozoriti novu policajku da se ne vozi s Patrikom. Iako je, vjerojatno, već bilo prekasno. Jutros je s njim išla na mjesto nesreće i sigurno već doţivjela svoje prvo iskustvo bliske smrti. „Kakva ti se čini?“ upita Martin. „Tko?“ Patrik se činio malo smušeniji nego inače. „Nova cura, Hanna Kruse.“ „A… čini se dobra…“ odgovori Patrik. „Ali?“ „Kako misliš, ali?“ Patrik svrne pogled na svog kolegu pa ovaj još čvršće stisne ručku. „Gledaj cestu, kvragu. Pa čini mi se kao da ţeliš još nešto reći.“ „Ma ne znam“, otezao je Patrik. Martinu je laknulo što mu je pogled opet bio na cesti. „Samo nisam navikao na ljude koji su tako jebeno… ambiciozni.“ „Što time ţeliš reći?“ uz smijeh će Martin, iako nije uspio skriti da je pomalo uvrijeđen. „Nemoj se ljutiti, nisam htio reći da tebi nedostaje ambicije, ali Hanna je, kako da kaţem… superambiciozna.“ „Superambiciozna“, sumnjičavo će Martin. „Rezerviran si prema njoj jer je superambiciozna… Moţeš li biti malo određeniji? A
osim toga, što nije u redu sa superambicioznim curama? Nisi valjda jedan od onih koji misle da ţenama nije mjesto u policiji?“ Patrik ponovno svrne pogled s ceste i sumnjičavo pogleda Martina. „Koliko ti mene uopće poznaješ? Misliš da sam šovinistička svinja? Šovinistička svinja čija zaručnica zarađuje dvostruko više… Ne, mislim… Ma, kvragu, vidjet ćeš i sam.“ Martin je kratko šutio pa rekao: „Ozbiljno? Erica zarađuje dvostruko više od tebe?“ Patrik se nasmije. „Znao sam da će te to ušutkati. Iako, da budem potpuno iskren, to je bez poreza. Većina ode na porez drţavi. Sreća da je tako. Bilo bi zbilja dosadno biti bogat.“ I Martin se nasmije. „Da, kakva sudbina. Tako nešto ne bi bilo dobro doţivjeti.“ „Bome.“ Patrik se nasmije, ali ubrzo se uozbilji. Skrenuli su u četvrt Kullen, gdje su zgrade bile gusto načičkane jedna uz drugu, i parkirali. Ostali su sjediti u automobilu još nekoliko trenutaka. „Pa vrijeme je da to obavimo. Opet.“ „Da“, reče Martin i zašuti. U ţelucu je osjećao sve veću teţinu. Ali povratka nije bilo. Najbolje da to riješe.
„Lars?“ Hanna ostavi torbicu pored vrata, objesi jaknu i spremi cipele na policu. Nije bilo odgovora. „Hej, Lars! Jesi li doma?“ Osjetila je kako joj se u glas uvlači nemir. „Lars?“ Obilazila je kuću. Sve je bilo tiho. Zrake proljetnog sunca koje su se probijale kroz prozore obasjavale su zrnca prašine koja bi poletjela u zrak kad bi ona prošla. Vlasnik kuće nije se baš potrudio počistiti je prije nego što ju je iznajmio. Ali sad se nije mogla baviti time. Nemir je potiskivao sve ostalo. „LARS?“ Sad je već vikala, no nije čula ništa, osim vlastita glasa kako se odbija o zidove. Hanna je nastavila pretraţivati kuću. U prizemlju nije bilo nikoga pa je potrčala na kat. Vrata spavaće sobe bila su zatvorena. Oprezno ih je otvorila. „Lars?“ reče tiho. Leţao je na krevetu, na boku, leđima okrenut njoj. Bio je potpuno odjeven i leţao je na pokrivačima, a po njegovu pravilnom disanju znala je da spava.
Paţljivo se uvukla u krevet i legla uz njega. Leţali su jedno uz drugo poput dvije ţlice. Slušala je kako diše i osjetila kako je pravilan ritam udisaja uspavljuje. San je odnio njezinu zabrinutost.
„Koja jebena rupetina“, reče Uffe i baci se na jedan od kreveta koji su bili pripremljeni u velikoj prostoriji. „Ja mislim da će biti zabavno“, reče Barbie poskakujući dok je sjedila na krevetu. „Pa nisam rekao da neće biti zabavno“, nasmije se Uffe. „Samo sam rekao da je jebena rupetina. Ali sredit ćemo mi to, je l´ da? Pogledajte što sve imamo.“ Ustao je i pokazao na dobro opskrbljen bar. „Što kaţete? Da započnemo s feštom?“ „Daa!“ uskliknu svi osim Jonne. Nitko nije gledao u kamere koje su zujale oko njih. Bili su preiskusni da počine takvu početničku grešku. „Onda, ţivjeli, jebemu“, reče Uffe i potegne iz prve boce piva. „Ţivjeli“, uzviknu svi ostali i podignu boce. Svi osim Jonne. Ona je i dalje sjedila na krevetu i nepomično gledala ostalih petero sudionika. „Što je s tobom, jebote?“ otresito joj se obrati Uffe. „Nećeš popiti pivo s nama? Nismo dovoljno dobri za tebe ili što?“ I ostali pogledaju Jonnu iščekujući odgovor. Svi su dobro znali da sukobi podiţu gledanost, a ako su išta svi ţeljeli, to je bilo da Fucking Tanum ima dobru gledanost. „Nije mi sad do toga“, reče Jonna izbjegavajući Uffeov pogled. „Nije mi sad do toga“, naruga joj se Uffe oponašajući njezin glas u falsetu. Osvrnuo se da vidi ima li podršku ostalih, a kad je vidio iščekivanje u njihovim očima, nastavi: „Što je, ti si neka jebena čistunka ili što? Mislio sam da smo ovdje radi PARTYJA!“ Podignuo je bocu i otpio nekoliko gutljaja. „Nije ona čistunka“, usudi se reći Barbie. Uffeov oštar pogled odmah ju je ušutkao.
„Pustite me na miru“, reče Jonna razdraţeno zamahujući nogama ispod kreveta. „Idem malo van“, reče i navuče svoju veliku, bezobličnu vojnu jaknu koja je visjela na obliţnjoj stolici. „Samo idi“, dovikne Uffe za njom. „Jebena luzerice!“ Glasno se nasmijao i otvorio novu bocu piva. Zatim se ponovno osvrnuo. „Zašto samo sjedite? Ovo je FEŠTA! Ţivjeli!“ Nakon nekoliko sekundi mučne tišine počeo se širiti nervozan smijeh. Zatim su ostali podigli boce i priključili se. Kamere su neprekidno zujale i snimale potičući njihovo opijanje. Bilo je sjajno biti na televiziji.
„Tata, netko zvoni!“ zadere se Sofie i vrati svom telefonskom pozivu. Uzdahne. „Tata je tako prokleto spor. Kvragu, ne da mi se više biti ovdje. Brojim dane do povratka k mami i Kerstin. Kako tipično, danas počinju snimati Fucking Tanum, a ja moram biti ovdje. Svi će to gledati, a ja ću sve propustiti. Kako prokleto tipično!“ ţalila se. „Tata, OTVORI, netko je pred vratima!“ zaderala se potom. „Kuţiš, prestara sam ja da se sa mnom razvedeni roditelji nabacuju kao s nekim djetetom. A i dalje se ne slaţu ni oko čega pa nitko neće slušati mene. Poput dječurlije su.“ Zvono ponovno glasno odjekne stanom i Sofie poskoči. „Dobro, onda ću JA otvoriti!“ zadere se, a zatim tiše nadoda u slušalicu: „Čuj, nazvat ću te poslije, stari vjerojatno sluša muziku za plesnjake sa slušalicama na ušima. Pusa, stara.“ Sofie uzdahne i pođe prema ulaznim vratima. „DOBRO, dolazim!“ Razdraţena, otvori vrata, ali ostane zatečena vidjevši dva nepoznata muškarca u policijskim uniformama. „Zdravo!“ „Jesi li ti Sofie?“ „Da?“ Sofie je grozničavo razmišljala pokušavajući se sjetiti što je to mogla učiniti da joj policija dođe na vrata. Nije se mogla sjetiti. Dobro, jest da je na posljednji školski ples prokrijumčarila nekoliko piva i da se nekoliko puta vozila s Oleom na njegovom nabrijanom
skuteru, ali teško da bi se policija zamarala takvim manjim prekršajima. „Je li ti otac kod kuće?“ upita stariji policajac. „Daa“, otegne Sofie. Misli su joj sad već podivljale. Što li je to tata mogao učiniti?“ „Ţeljeli bismo razgovarati s oboma“, nadodao je mlađi, crvenokosi policajac. Sofie nije mogla ne primijetiti da ne izgleda loše. A bogme ni drugi. Ali bio je prestar. Imao je barem 35 godina. „Uđite.“ Pomaknula se u stranu da ih propusti. Dok su se oni izuvali, Sofie ode u dnevnu sobu. I, zaista, ondje je tata sjedio s golemim slušalicama na ušima. Sigurno je slušao nešto uţasno, poput Wizexa, Vikingarne, Thorleifsa ili nečeg takvog. Gestom mu da do znanja da skine slušalice. On ih skine i upitno je pogleda. „Tata, došli su neki murjaci koji hoće popričati s nama.“ „Policajci? „Što? Tko?“ Sofie je uočila kako mu je um obuzet pitanjem što li je to ona mogla učiniti da ih posjeti policija. Preduhitrila ga je. „Nisam ništa učinila. Zaista. Kunem se.“ Sumnjičavo ju je pogledao, ali skinuo je slušalice, ustao i krenuo vidjeti što je posrijedi. Sofie ga je slijedila u stopu. „O čemu se radi?“ upita Ola Kaspersen. Na njegovu licu mogao se nazrijeti strah od mogućnosti da dobije neţeljen odgovor. Njegova je intonacija odavala norveške korijene, ali bila je toliko nezamjetna da je Patrik pretpostavio da je davno napustio svoju rodnu zemlju. „Moţemo li ući i sjesti? Usput, ja sam Patrik Hedström, a ovo je moj kolega Martin Molin.“ „Da, svakako“, reče Ola i rukuje se s njima. I dalje je izgledao zbunjeno. „Da, izvolite ovamo.“ Odveo je Martina i Patrika u kuhinju, kao što bi to i učinilo devet od deset ljudi. Iz nekog se razloga kuhinja činila kao najsigurnije mjesto u kući kad vas posjeti policija. „Kako vam moţemo pomoći?“ Ola sjedne pored Sofie, dok su policajci sjeli nasuprot njih. Odmah je stao namještati resice stolnjaka. Sofie ga pogleda ljutito. Pa zar je i sad morao biti tako prokleto pedantan?
„Pa…“ Činilo se kao da se onaj koji se predstavio kao Patrik Hedström koleba i Sofie se u trbuhu javi čudan osjećaj. Osjetila je potrebu da pokrije uši i počne mumljati, kao što je to činila kad bi joj se roditelji svađali dok je bila mala, ali znala je da ne moţe. Više nije bila dijete. „Naţalost, imamo tuţnu vijest. Marit Kaspersen je sinoć poginula u prometnoj nesreći. Primite našu iskrenu sućut.“ Patrik se nakašljao, ali nije svrnuo pogled. Onaj teški osjećaj u Sofienu trbuhu pogoršao se dok se ona borila da pojmi ono što je upravo čula. To ne moţe biti istina! Sigurno je neka greška. Mama ne moţe biti mrtva. Nije moguće. Pa sljedećeg su vikenda trebale ići u šoping u Uddevallu. Dogovorile su se. Samo njih dvije. Jedna od onih stvari između majke i kćeri o kojoj joj je mama vječno tupila, dok se ona pravila da to ne voli, a u stvari joj je bilo drago. Zamisli da mama nikad ne sazna za to. Da je to zapravo voljela. U glavi joj je zujalo, a pored sebe je čula oca kako pokušava doći do zraka. „Sigurno ste pogriješili.“ Oline riječi bile su kao jeka Sofienih misli. „Sigurno je greška, Marit ne moţe biti mrtva!“ Uspuhao se kao da je trčao. „Naţalost, to je nedvojbeno tako.“ Patrik kratko zastane pa zatim nastavi. „Ja… ja sam je osobno identificirao. Prepoznao sam je iz dućana.“ „Ali… ali…“ Ola je pokušavao naći riječi, ali one su mu izmicale. Sofie ga je gledala s čuđenjem. Otkad pamti, njezini su se roditelji stalno svađali. Nije mogla ni pretpostaviti da još postoji dio njega kojemu je još uvijek stalo. „Što? Što se dogodilo?“ zamuckivao je Ola. „Prometna nesreća, jedan auto, sjeverno od Sannäsa.“ „Jedan auto? Kako to?“ upita Sofie. Čvrsto se drţala za rub stola, kao da je to jedina stvar koja ju je odrţavala u stvarnosti. „Je li skrenula kako bi izbjegla srnu? Mama je vozila valjda nekoliko puta godišnje. Zašto je vozila baš sinoć?“ Gledala je dvojicu policajaca s druge strane stola i osjetila kako joj srce lupa. Način na koji su spustili pogled jasno je davao do znanja da postoji nešto što nisu spomenuli. Što bi to moglo biti? Šutjela je čekajući odgovor. „Mislimo da postoji mogućnost da je vozila pod utjecajem alkohola. Još nismo sigurni, to će pokazati rezultati istrage.“ Patrik
Hedström gledao je ravno u nju. Nije mogla vjerovati svojim ušima. Pogledala je oca, a zatim ponovno Patrika. „Zafrkavate me ili što? Mora biti greška. Majka nikad nije popila niti kap. Niti kap. Nikad nisam vidjela da je popila i čašicu vina. Bila je potpuno protiv alkohola. Reci im!“ Sofie osjeti kako joj se budi neka divlja nada. To nije mogla biti njezina mama! S nadom je pogledala oca. On se nakašljao. „Da, to je istina. Marit nikad nije pila. Ni dok smo bili u braku, a koliko znam, ni poslije.“ Sofie je pokušavala uhvatiti njegov pogled koji bi joj potvrdio da i on gaji istu nadu kao i ona, no on ju je izbjegavao pogledati. Rekao je ono što je znala da mora reći, ono što je u njezinim očima potvrđivalo da je u pitanju greška, ali opet se činilo da nešto… nije u redu. Odagnala je taj osjećaj i okrenula se Patriku i Martinu. „Čujete? Mora biti neka greška. Ne moţe to biti mama. Jeste li provjerili s Kerstin, je li kod kuće?“ Policajci izmijene poglede. Onaj crvenokosi je preuzeo riječ. „Bili smo kod Kerstin. Izgleda da su se ona i Marit sinoć oko nečega posvađale. Tvoja majka je izjurila i uzela ključeve auta. Otad nije viđena. A…“ Martin pogleda svog kolegu. „A potpuno sam siguran da je to Marit“, nadoda Patrik. „Mnogo sam je puta vidio, između ostalog i u dućanu, odmah sam je prepoznao. Međutim, ne znamo je li doista pila. To smo zaključili samo zbog mirisa na vozačkom sjedalu, ali nismo sigurni. Nije isključeno da postoji neko drugo rješenje i da ste u pravu. Ali nema dvojbe da je to tvoja mama. Jako mi je ţao.“ Neugodan osjećaj u trbuhu se vratio. Rastao je i rastao dok se ţuč nije digla do grla. Zatim su se pojavile suze. Na ramenu je osjetila očevu ruku, ali otresla ju je. Sve te godine svađa među njima. Sve te prepirke, i prije i nakon razvoda, sve to seruckanje, ogovaranje, sva ta mrţnja. Sve se to zbilo u jednu čvrstu točku usred tuge. Nije više mogla slušati. Otrčala je iz kuhinje, a tri para očiju gledala su u nju.
Erica je kroz kuhinjski prozor začula dva vesela glasa. Raspršeni je smijeh bio prigušen dok se ulazna vrata nisu otvorila, a onda se
razlegao kućom. Erica nije mogla vjerovati svojim očima. Anna se smiješila, i to ne usiljeno kao ponekad kad bi pokušavala umiriti djecu. Bio je to pravi osmijeh, od uha do uha. Ona i Dan veselo su čavrljali, a obrazi su im se rumenjeli od brze šetnje po krasnom proljetnom vremenu. „Jeste li se zabavili?“ oprezno upita Erica stavljajući kavu u aparat. „Da, bilo je krasno“, reče Anna i nasmiješi se Danu. „Bilo je divno malo protegnuti noge. Išli smo skroz do Bräckea i nazad. Vrijeme je tako lijepo da su neka stabla već propupala i…“ Morala je zastati da dođe do daha nakon brze šetnje. „I naprosto smo se odlično proveli“, nadopuni je Dan i skine jaknu. „Nego, hoće biti što od te kave ili je čuvaš za neke druge goste?“ „Ne budali, mislila sam da sve troje zajedno popijemo kavu. Ako si za“, reče Erica i pogleda Annu. Još uvijek joj se činilo da je na vrlo tankom ledu kad razgovara sa sestrom i bojala se da ne probije mjehurić radosti u kojemu se Anna našla. „Svakako. Dugo nisam bila ovako dobro raspoloţena“, reče Anna i sjedne za stol. Uzela je šalicu koju joj je Erica pruţila, dolila malo mlijeka i stala grijati ruke oko šalice. „Ovo je upravo ono što mi je doktor prepisao.“ Zbog rumenih obraza lice joj je sjalo. Erici je, kad je vidjela Annin osmijeh, zaigralo srce. Dugo je nije vidjela ovakvu. Dugo njezine oči nisu odavale ništa osim tuge i slomljenosti. Zahvalno je promatrala Dana. Nije bila sasvim sigurna je li učinila pravu stvar time što ga je pozvala da dođe porazgovarati s Annom, ali potajice je osjećala da ako itko moţe doprijeti do nje, onda je to Dan. Erica je to pokušavala mjesecima, ali naposljetku je shvatila da nije ona ta koja će oraspoloţiti sestru. „Dan me pitao kako napreduju planovi za vjenčanje, ali morala sam priznati da nemam pojma. Vjerojatno si mi rekla, ali, naţalost, nisam baš bila pribrana. Pa dokle ste došli? Je li sve rezervirano i spremno?“ Anna otpije gutljaj kave i znatiţeljno pogleda Ericu. Odjednom je izgledala tako mlado, tako neopterećeno. Kao prije nego što je upoznala Lucasa. Erica se prisili da ne razmišlja o tome. Nije htjela pokvariti trenutak mislima o tom gadu.
„Pa što se tiče onoga što trebamo rezervirati, tu je sve po planu. Crkva je riješena, uplatili smo polog za hotel i… Da, to je otprilike to što je riješeno.“ „Ali, draga moja Erica, vjenčanje je za šest tjedana! Kakvu ćeš vjenčanicu imati? Kako će djeca biti odjevena? Kakav će ti biti buket? Jeste li u hotelu pitali za jelovnik? Jeste li rezervirali sobe za goste? Je li napravljen raspored sjedenja?“ Smijući se, Erica podigne ruku. Maja ih je promatrala iz svoje dječje stolice ne znajući odakle odjednom tolika radost. „Polako, polako… Nastaviš li tako, počet ću ţaliti što te Dan uspio izvući iz kreveta.“ Nasmiješila se i namignula dajući do znanja da se šali. „U redu, u redu“, reče Anna. „Neću više ni zucnuti. U stvari, još samo nešto – jeste li riješili glazbu?“ „Naţalost, odgovor na to je vjerojatno ne, ne i ne“, uzdahne Erica. „To još nisam… stigla.“ Anna se odjednom uozbiljila. „Nisi stigla jer si se morala brinuti o troje djece. Oprosti, Erica, sigurno ti nije bilo lako posljednjih mjeseci. Da sam bar…“ zašutjela je i Erica je vidjela kako joj u oči naviru suze. „Hajde, u redu je. Adrian i Emma su bili anđelci, a i preko dana su u vrtiću pa nije bilo baš toliko teško. Ali nedostaje im mama“, reče Erica. „Isuse, vrtić!“ Erica poskoči i pogleda na veliki zidni sat. „Jako kasnim, a moram ih pokupiti. Ewa će poludjeti ako ne poţurim.“ „Danas ću ih ja pokupiti“, reče Anna i ustane. „Daj mi ključeve auta.“ „Jesi li sigurna?“ upita Erica. „Jesam, sigurna sam. Ti svaki dan ideš po njih, danas ću ja.“ „Bit će im jako drago“, reče Erica i vrati se za stol. „Znam da hoće“, odvrati Anna i uzme ključeve s kuhinjskog ormarića. U hodniku se osvrne. „Dan… Hvala ti. Ovo mi je trebalo. Bilo je lijepo razgovarati o svemu.“ „Bilo mi je drago“, reče Dan. „Mogli bismo prošetati i sutra, ako i dalje bude lijepo vrijeme? Radim do petnaest do tri, što kaţeš na
to da prošetamo sat vremena prije nego što budeš morala ići po djecu?“ „Zvuči super! Ali sad moram poţuriti, inače će Ewa poludjeti, ili što li već…“ Anna se još jednom nasmiješi i izleti kroz vrata. Erica se okrene Danu. „Što ste, kvragu, radili na toj šetnji? Pušili hašiš?“ Dan se nasmije. „Ne, ništa takvo. Anna je samo trebala nekoga s kim moţe razgovarati. Kao da je iskočio čep koji je sve to drţao unutra, kad je počela pričati, više je nisi mogao zaustaviti.“ „Mjesecima sam pokušavala razgovarati s njom“, reče Erica. Nije si mogla pomoći da se ne osjeća pomalo povrijeđeno. „Znaš kako je to s vas dvije“, mirno će Dan. „Imate gomilu starih sranja, Anni moţda i nije lako razgovarati s tobom. Prebliske ste, i u dobrom i u lošem smislu. Ali dok smo šetali, rekla mi je kako je neizmjerno zahvalna tebi i Patriku što joj pomaţete, a povrh svega što ste tako fantastični s djecom.“ „To je rekla?“ upita Erica i shvati kako joj se u glasu čuje ţudnja za potvrdom. Navikla se pomagati Anni i rado je to činila, ali, koliko god to sebično zvučalo, htjela je da to Anna prepozna i cijeni. „To je rekla“, reče Dan i stavi svoju ruku na njezinu. Bio je to lijep i topao osjećaj. „Ali ono oko vjenčanja malo me zabrinulo“, nastavi Dan. „Hoćeš li stići sve srediti u šest tjedana? Ako trebaš moju pomoć, samo reci.“ Radio je smiješne grimase i Maja se gušila od smijeha. „A što bi ti učinio?“ frknu Erica i nalije im još kave. „Izabrao mi vjenčanicu ili?“ Dan se nasmije. „Da, to bi vjerojatno bilo super. Ne, ali mogu, naprimjer, kod sebe smjestiti nešto gostiju ako bude trebalo. Imam dosta mjesta.“ Najednom se uozbiljio i Erica je dobro znala što ima na umu. „Bit će sve u redu. Bit će bolje.“ „Misliš?“ upita on sjetno i otpije gutljaj kave. „Vrag će ga znati. Tako mi nedostaju, kvragu. Katkad mi se čini da ću se raspasti.“ „Nedostaju li ti djeca ili djeca i Pernilla?“ „Ne znam. Oboje, ali prihvatio sam da je Pernilla nastavila dalje sa ţivotom. No umirem iznutra jer ne viđam cure svaki dan. Jer nisam
uz njih kad se bude, kad idu u školu, jer ne večeramo zajedno i jer ne slušam o tome kakav im je bio dan. Sve to. Umjesto toga sjedim u toj golemoj kućerini koja odzvanja prazninom. Htio sam zadrţati kuću kako cure ne bi izgubile dom svog djetinjstva, ali ne znam hoću li si više to moći priuštiti. Moţda ću je morati prodati u narednih pola godine.“ „Vjeruj mi, sve mi je poznato“, reče Erica ciljajući na to koliko su bili blizu toga da Lucas proda kuću u kojoj su upravo sjedili, kuću u kojoj su ona i Anna odrasle. „Jednostavno ne znam što da radim sa svojim ţivotom“, reče Dan provlačeći prste kroz svoju svijetlu, kratku kosu. „Ma tko li su ovi veseljaci?“ prekinu ih Patrikov glas s vrata. „Razgovaramo o tome što da Dan napravi s kućom“, reče Erica listajući kako bi poljubila svog budućeg muţa. I Maja je uočila da se pojavio najdraţi muškarac u njezinu ţivotu i stala mu uzbuđeno mahati rukama da je uzme. Dan je pogleda i teatralno raširi ruke. „Što je sad to? Mislio sam da ima nečega između nas dvoje. A ti me odbaciš radi prvog tipa koji uđe kroz vrata! Dakle, današnja djeca… Ne znaju prepoznati kvalitetu.“ „Zdravo, Dan“, reče Patrik i uz smijeh ga pljesne po ramenu. Zatim uzme Maju. „Da, tata je ovoj curi i dalje na prvom mjestu“, reče i poljubi je. Potom joj poškaklja vrat svojom kratkom bradom, na što ova zavrišti, što od straha, što od oduševljenja. „Erica, nisi li trebala otići po djecu?“ upita Patrik. Erica napravi pauzu radi efekta, a potom reče uz širok osmijeh: „Anna je otišla po njih.“ „Što si rekla? Anna je otišla po njih?“ Patrik je izgledao iznenađeno, ali i zadovoljno. „Da, ovaj junak ju je izveo u šetnju, pa su malo pušili hašiš, pa je…“ „Ma prestani, nismo to radili!“ nasmije se Dan i okrene prema Patriku. „Ovako je bilo. Erica me nazvala i zamolila da pokušam Annu nagovoriti da izađe prošetati, da se malo aktivira. I Anna je pristala pa smo otišli u ugodnu, dugu šetnju. Čini se da joj je dobro došlo da malo izađe.“
„Da, moglo bi se reći“, reče Erica i raskuštra Danovu kosu. „Što kaţeš na to da još malo ostaneš uţivati u ovoj dobroj atmosferi i našoj zahvalnosti i pridruţiš nam se na večeri?“ „Ovisi. Što je za večeru?“ „Kako si samo razmaţen“, nasmije se Erica. „No, hajde, bit će pileći paprikaš s avokadom i jasmin-riţa.“ „U redu, moţe.“ „Lijepo je čuti da ispunjavamo vaše visoke standarde, gospodine Gurman.“ „To ćemo vidjeti nakon što kušam.“ „Ma da ne bi“, reče Erica i ustane kako bi počela pripremati večeru. Osjećala se toplo iznutra. Bio je to dobar dan. Vrlo dobar dan. Okrenula se da pita Patrika kakav je bio njegov.
2.
Dobro je nadvladalo zlo. Ili nije? Ponekad, noćima, kad bi ga proganjale noćne more, baš i ne bi bio siguran. Ali sad, na danjem svjetlu, bio je posve siguran da je dobro prevladalo. Zlo mu se činilo tek poput sjene koja vreba iz kutaka ne usuđujući se pokazati svoju ruţnu njušku. I to mu je sasvim odgovaralo. Oboje su je voljeli. Tako silno. Vjerojatno ju je ipak on volio najviše. I vjerojatno je ona najviše voljela njega. Imali su nešto posebno. Ništa nije moglo stati između njih. Ono loše i prljavo samo bi skliznulo s njih. Njegova sestra prema njima nije osjećala nikakvu ljubomoru. Znala je da svjedoči nečemu jedinstvenom. A oni su je uključili u to. Uvukli su je u svoju ljubav, dali joj da sudjeluje u njoj. Nije bilo razloga za ljubomoru. Malo je tko imao čast biti dijelom takve ljubavi. Ona je upravo iz te beskonačne ljubavi prema njima ograničila njihov svijet. A oni su to sa zahvalnošću prihvatili. Što će im itko drugi? Zašto bi se natezali sa svim tim gadostima za koje su znali da postoje? Za koje je rekla da postoje. Ne bi se on snašao u vanjskome svijetu. Bio je zle sreće. Stalno mu je nešto ispadalo, stalno je nešto prevrtao i razbijao na komadiće. Da ih je pustila u vanjski svijet, dogodile bi se uţasne stvari. Takvi se zlosretnici nikad ne bi snašli. Ali to bi uvijek govorila s ljubavlju. „Zlosretniče moj“, kazala bi. „Moj mali zlosretniče.“ Njezina je ljubav njemu bila dovoljna. A bila je dovoljna i njegovoj sestri. Najčešće.
S V E J E O V O B I L O B E Z V E Z A R I J A . Jonna bezvoljno stavi robu na pokretnu traku kako bi očitala bar-kodove. Big Brother je prema ovome bio Festival Hultsfred2. Koje sranje! Doduše, nije se mogla ţaliti. Gledala je prethodne sezone pa je znala da će morati i ţivjeti i raditi u rupetini u kojoj završe. Ali da će se naći za blagajnom supermarketa ICA, s tim nikako nije računala. Jedina joj je utjeha bila što je i Barbie završila ondje. Sjedila je za blagajnom iza nje, sa silikonskim grudima nabijenima u crvenu pregaču, i Jonna je čitavo prijepodne slušala njezino glupo blebetanje. Morala je slušati kako joj svi, od kreštavih tinejdţera do gnusnih, pohotnih staraca, pokušavaju prodati priču. Zar nisu shvaćali da s Barbie ne treba razgovarati, već je samo častiti gomilom pića i već su na konju? Idioti. „Oh, bit će tako sjajno vidjeti vas na televiziji. Kao i naše malo mjesto, naravno. Ni pomislila ne bih da ćemo mi u Tanumshedeu postati naširoko poznati.“ Blesava ţenica šepirila se pred blagajnom i povremeno se ushićeno osmjehivala u kameru pričvršćenu za strop. Bila je toliko glupa da nije shvaćala da je to vrlo efikasan način da se ne pojavi u programu. Gledanje u kameru bilo je apsolutni no-no. „Tristo pedeset pet“, reče Jonna umorno zureći u gospođu. „Aha, da, evo kartice“, odvrati ţena zaluđena televizijom i provuče karticu kroz čitač. „Da, valjalo bi i unijeti PIN“, cvrkutala je. Jonna uzdahne. Pitala se bi li bilo pametno već sad markirati. Producenti su voljeli svađe s casting-redateljima, no moţda je bilo prerano za to. Mogla bi ipak koji tjedan stisnuti zube pa će kasnije moći po svome. Pitala se hoće li se mama i tata u ponedjeljak zavaliti pred televizor. Vjerojatno ne. Nikad nisu imali vremena za trivijalne zanimacije poput gledanja televizije. Bili su liječnici i njihovo je vrijeme bilo nešto vrednije nego ono drugih ljudi. Vrijeme koje bi poznati glazbeni festival koji se odrţava od 1986. svake godine u gradu Hultsfred u Švedskoj i na kojem nastupaju najpoznatiji glazbenici današnjice. (nap. ur.) 2
uloţili u gledanje Survivora ili, kad smo kod toga, vrijeme koje bi posvetili njoj moglo se iskoristiti za ugradnju srčane premosnice ili transplantaciju bubrega. Jonna je bila pomalo sebična jer to nije shvaćala. Tata ju je čak i odveo u bolnicu da gleda operaciju srca na jednom desetogodišnjaku. Rekao je da ţeli da shvati zašto je njihov posao toliko vaţan i zašto ne mogu s njom provoditi onoliko vremena koliko bi htjeli. Mama i on imali su dar, dar pomaganja drugim ljudima i bili su ga duţni iskoristiti koliko god su mogli. Koja hrpetina sranja. Zašto uopće imaš djecu kad nemaš vremena za njih? Zašto nisu zaključili da ih boli briga za djecu tako da mogu komotno provoditi čitave dane s rukama u tuđim prsima? Dan nakon posjeta bolnici počela se rezati. To je bilo tako jebeno, zakon. Već nakon prvog zareza osjetila je kako tjeskoba nestaje. Kao da je iscurila iz rane na ruci. Nestala je, zajedno s toplom, crvenom krvlju koja je lagano kapala iz rane. Voljela je vidjeti krv. Voljela je onaj osjećaj kad bi noţ, ţilet, spajalica ili što li bi joj već došlo pod ruku odrezali tu tjeskobu, duboko utisnutu u njezinim prsima. Primijetila je i da je to bio jedini put da su je uočili. Krv ih je nagnala da svrnu pogled na nju i vide je. Ali onaj osjećaj bi svakoga puta bio sve slabiji. Sa svakom ranom, sa svakim oţiljkom, utjecaj na tjeskobu bio bi sve manji. I umjesto da roditelji budu uznemireni zbog nje, kao što je to bilo na početku, njihov je pogled bio rezigniran. Izgubili su dodir s njom. Radije su spašavali one koje su mogli spasiti. Ljude sa srčanim manama, rakom crijeva i unutarnjim organima koji bi prestali funkcionirati pa bi ih trebalo zamijeniti. Ona nije imala ništa takvo. Imala je oštećenu dušu, a to se nije moglo riješiti skalpelom pa su se prestali truditi. Jedinu ljubav koju je sad mogla dobiti pruţale su joj kamere i ljudi koji su svake večeri sjedili pred televizorima i gledali je. Koji su vidjeli nju. Iza sebe je začula nekog momka kako pita Barbie moţe li opipati silikone. Publici bi se to svidjelo. Jonna namjerno digne ruke tako da se vide oţiljci. To je bio njezin jedini adut u natjecanju. ***
„Čuj, Martine, mogu li ući na trenutak? Moramo o nečemu razgovarati.“ „Naravno, uđi, upravo dovršavam neke izvještaje.“ Martin mahne Patriku da uđe. „Što je? Djeluješ pomalo zabrinuto.“ „Ne znam što bih mislio o ovome. Jutros smo dobili rezultate obdukcije Marit Kaspersen i nešto mi se zaista čini čudno.“ „Što to?“ Martin se znatiţeljno nagne naprijed. Sjetio se da je Patrik promumljao nešto u tom smislu onog dana kad se nesreća zbila, ali, iskreno rečeno, bio je posve zaboravio na to. A Patrik nakon toga to više nije spominjao. „Pa Pedersen je zapisao sve što je našao, a i ja sam razgovarao s njim telefonom, nismo ni sami pametni.“ „Pričaj.“ Martinova znatiţelja rasla je svake sekunde. „Prvo, Marit nije poginula u nesreći. Već je bila mrtva.“ „Što to govoriš, jebemu? Kako? Što je bilo, srčani udar ili tako nešto?!“ „Ne baš.“ Patrik se češao po glavi dok je proučavao nalaz obdukcije. „Umrla je od trovanja alkoholom. U krvi je imala 6,1 promil.“ „Ma zezaš me! 6,1 promil, pa to bi ubilo i konja!“ „Upravo tako. Pedersen kaţe da ta količina odgovara čitavoj boci votke. I to kad je popiješ u jako malo vremena.“ „A njezina rodbina kaţe da nikad nije pila.“ „Točno tako. Nisu pronađeni znaci zloporabe alkohola pa je za pretpostaviti da nije bila razvila nikakvu toleranciju na alkohol. Pedersen je rekao da je zato vjerojatno vrlo brzo reagirala.“ „Znači, iz nekog se razloga dobrano nalila. Svakako tragično, ali takve se stvari, naţalost, događaju“, reče Martin zbunjen Patrikovom očitom zabrinutošću. „Da, tako se čini. Ali Pedersen je pronašao nešto što mrvicu komplicira stvar.“ Patrik prekriţi noge i stane pregledavati nalaz. „Evo ga. Pokušat ću prevesti na jezik običnih ljudi. Pedersen uvijek piše u šiframa. Dakle, imala je čudne modrice oko usta, a našli su i tragove ozljeda u ustima i grlu.“
„Što ţeliš reći?“ „Ne znam“, uzdahne Patrik. „Pedersen nije mogao ništa definitivno zaključiti. Ne moţe s potpunom sigurnošću reći da nije u autu potegnula čitavu bocu, umrla od trovanja alkoholom i sletjela s ceste.“ „Ali mora da je bila zaista ošamućena još prije. Je li itko prijavio ikakvu čudnu voţnju u nedjelju navečer?“ „Nisam ništa našao. Što pridonosi osjećaju da je sve ovo nekako čudno. S druge strane, u to doba promet i inače nije gust, moţda su ostali naprosto imali sreće da ne nalete na nju“, Patrik će zamišljeno. „Ali Pedersen nije našao objašnjenje za ozljede u ustima i oko njih i smatram da imamo razloga malo podrobnije to istraţiti. Moţda se radi o najobičnijem slučaju voţnje u pijanom stanju, a moţda ne. Što ti misliš?“ Martin je kratko razmišljao. „Da, tebe je to od početka kopkalo. Misliš li da će Mellberg htjeti?“ Patrik samo pogleda Martina, a ovaj se nasmije. „Ovisi o tome kako ću mu to predstaviti, zar ne?“ „Istina, sve ovisi o prezentaciji.“ I Patrik se nasmije i ustane. Odjednom se opet uozbilji. „Misliš li da griješim? Da od muhe radim slona? Pedersen nije našao ništa konkretno što bi upućivalo na to da nije riječ o nesreći. Ali opet…“ Mahao je faksiranim izvješćem obdukcije. „Ali opet, nešto mi zvoni, naprosto nikako ne mogu…“ Rukom je raskuštrao kosu. „Ovako ćemo“, reče Martin. „Počet ćemo se raspitivati i doći do nešto više pojedinosti pa ćemo vidjeti dokle ćemo stići. Moţda ti se tako i razbistri to što ti se mota po glavi.“ „Da, imaš pravo“, reče Patrik. „Najprije ću razgovarati s Mellbergom. Moţda bismo poslije mogli otići do Maritine partnerice i još malo popričati s njom?“ „Zvuči dobro“, odvrati Martin i vrati se izvješćima koja je pisao. „Samo mi javi kad budeš spreman.“ „U redu“, Patrik je već bio na izlasku kad ga je Martin zaustavio. „I još nešto…“ reče on neodlučno. „Htio sam te pitati kakva ti je situacija doma. Sa šogoricom i to.“
Patrik je stajao pred vratima i smiješio se. „Zapravo, budi nam se nada. Čini se da se Anna počela dizati iz ponora, uvelike zahvaljujući Danu.“ „Danu?“ začuđeno će Martin. „Ericinom Danu?“ „Excuse me, kako misliš, Ericinom Danu? Sad je on naš Dan, molit ću lijepo.“ „Dobro, dobro“, nasmije se Martin. „Vaš Dan. Nego, što on ima s tim? „Pa Erica je u ponedjeljak došla na sjajnu zamisao da ga zamoli da dođe porazgovarati s Annom. I upalilo je. Počeli su se nalaziti, ići u duge šetnje i razgovarati. Čini se da je upravo to ono što je Anni trebalo. U svega nekoliko dana postala je posve nova osoba. Djeca su oduševljena.“ „Baš odlično“, srdačno će Martin. „Bome da“, reče Patrik udarivši dlanom po dovratku. „Odoh ja sada do Mellberga da to riješimo. Pričat ćemo još poslije.“ „U redu“, reče Martin i vrati se izvještajima, još jednom dijelu policijskog posla bez kojeg bi mogao ţivjeti.
Dani su se vukli. Činilo se da petak i spoj uz večeru nikad neće doći. Spoj. Bilo je nekako čudno koristiti se takvim izrazima u njegovoj dobi. No večera će u svakom slučaju biti. Kad je ono bio nazvao Rose-Marie, nije imao nikakav plan i sam je sebe iznenadio pozvavši je na večeru u Gestgifveri. A još će se više iznenaditi njegov novčanik. Mellbergu nije bilo jasno što se to s njim zbiva. Prije mu ne bi bilo palo na pamet otići jesti na tako skupo mjesto kao što je Gestgifveri, a kamoli još platiti večeru za dvoje. Ne, to nikako nije bilo slično njemu. A ipak, to ga, začudo, nije zasmetalo. Štoviše, veselio se tome što je pozvao Rose-Marie na izvrsnu večeru i što će, uz ukusna jela, gledati njezino lice pod svjetlom svijeća. Mellberg zbunjeno zamahne glavom, a ono gnijezdo od kose padne mu preko jednog uha. Zaista sam sebi nije bio jasan. Moţda je bolestan? Vratio je kosu na ćelu i opipao čelo, ali nije bilo nikakvih naznaka groznice. No bio je uznemiren, čudno se osjećao. Moţda malo šećera pomogne?
Već je bio posegnuo za kuglicama od kokosa u donjoj ladici stola kad je začuo kucanje. „Da?“ dovikne razdraţeno. Patrik uđe u kabinet. „Ispričavam se, smetam li?“ „Ma ne“, uzdahne Mellberg i još jednom čeznutljivo pogleda donju ladicu. „Samo uđi.“ Pričekao je da Patrik sjedne. Kao i obično, Mellberg je imao pomiješane osjećaje spram inspektora kojeg je još smatrao premladim. Tek se pribliţavao četrdesetoj. Plus mu je bio to što je razborito postupao pri istragama ubojstava posljednjih godina, zbog čega je Mellberg dobio dosta medijskog prostora. Minus mu je bio to što je Mellberg stalno imao osjećaj da se Patrik postavlja nadmoćno. Nikad to nije jasno izrekao i, kao podređeni, odnosio se prema njemu s duţnim poštovanjem. Bio je to više nekakav osjećaj. Ma dok je god Hedström dobro obavljao posao, a Mellberg ispadao sposoban šef policije, prelazio je preko toga. Ali drţao ga je na oku. „Dakle, dobili smo izvješće za onu prometnu nesreću od ponedjeljka.“ „Daa?“ Mellberg je zvučao kao da se dosađuje. Prometne nesreće bile su rutinski slučajevi. „Pa čini se da ima nekih nejasnoća.“ „Nejasnoća?“ Mellberg se zainteresirao. „Da“, reče Patrik i pogleda papire, upravo onako kako je to učinio kod Martina. „Ţrtva ima ozljede koje se ne mogu povezati sa samom nesrećom. Usto, prije sudara je već bila mrtva. Trovanje alkoholom. Imala je 6,1 promil u krvi.“ „6,1? Šališ se?“ „Naţalost, ne.“ „A o kakvim se ozljedama radi?“ Mellberg se nagne naprijed. Patrik zastane. „Ozljede u ustima i oko njih.“ „Oko usta“, skeptično će Mellberg. „Da, znam da nije mnogo, ali, usto, svi su rekli da nikad nije pila, a imala je abnormalno visok udio alkohola u krvi. Tu mi je nešto sumnjivo.“ „Sumnjivo? Zar ţeliš da pokrenemo istragu samo zato što se tebi nešto čini sumnjivo?“ Mellberg je podigao jednu obrvu i promatrao Patrika. Ovo mu se nije sviđalo, sve je bilo previše nejasno.
S druge strane, prije se već znalo ispostaviti da Patrik ima pravo, moţda bi ga pak trebao poslušati. Razmišljao je, dok ga je Patrik napeto promatrao. „U redu“, reče naposljetku. „Posveti tome koji sat. Ako nađete – pretpostavljam da ćeš povesti Molina sa sobom – nešto što ukazuje na to da nešto nije u redu, nastavite. Ali ako ne nađete ništa korisno, nećete više gubiti vrijeme na to. Jasno?“ „U redu“, odgovori Patrik uz vidno olakšanje. „Dobro, na posao!“ Mellberg mu odmahne desnom rukom. Lijevom je već bio krenuo prema donjoj ladici.
Sofie oprezno uđe. „Zdravo! Kerstin, jesi li kod kuće?“ U stanu je bilo tiho. Već je bila provjerila, Kerstin nije bila na poslu u Extra Filmu, javila je da je bolesna. Ništa čudno, ni Sofie nije išla u školu, s obzirom na okolnosti. Gdje bi mogla biti? Sofie je obilazila stan. Odjednom je uhvati plač pa odloţi ruksak i sjedne nasred tepiha u dnevnoj sobi. Zaţmirila je kako bi odagnala sve osjećaje koji su je preplavili. U stanu ju je sve podsjećalo na Marit. Zavjese koje je ona šivala, slika koju su kupile kad je Marit uselila, jastuci koje Sofie nikad ne bi popravila nakon leţanja, zbog čega bi Marit uvijek prigovarala. Sve su te trivijalne, svakodnevne, sumorne stvari sad odjekivale prazninom. Sofie se ljutila i vikala na nju jer je uvijek nešto zahtijevala i postavljala pravila. Ali to je istodobno i voljela. Zbog sve te svađe i vike zapravo je ţudjela za stabilnošću i jasnim pravilima. A, prije svega, unatoč svom tinejdţerskom buntovništvu osjećala se sigurnom znajući da je ona tu. Mama. Marit. Sad joj je preostao samo tata. Osjetila je dodir ruke na ramenu i poskočila. Okrenula se. „Kerstin? Što si kod kuće?“ „Da, spavala sam“, reče Kerstin i čučne uz Sofie. „Kako si?“ „Oh, Kerstin“, reče Sofie i utone licem u njezino rame. Kerstin je nezgrapno zagrli. Nisu navikle na toliko fizičkog kontakta, Sofie je već bila prerasla doba grljenja kad je Marit doselila. No vrlo je brzo prestalo biti čudno. Sofie je gladno upijala miris Kerstinina dţempera. Na sebi je imala jednu od omiljenih vesti njezine mame, a na njoj se
zadrţao miris njezina parfema. Zbog tog je mirisa još jače zaplakala i osjetila je kako joj iz nosa curi na Kerstinino rame. Odmakla se. „Oprosti, zaslinila sam te.“ „Nema veze“, reče Kerstin i palčevima obriše Sofiene suze. „Slini koliko hoćeš. Ovo… ovo je dţemper tvoje mame.“ „Znam“, nasmije se Sofie. „I ubila bi me da vidi da sam ga zamrljala maskarom.“ „Vuna se ne smije prati na više od 30 °C“, izrecitirale su istodobno pa su se obje nasmijale. „Hajde, sjedimo za stol u kuhinji“, reče Kerstin i pomogne Sofie da ustane. Sofie je tek sad uočila da Kerstinino lice izgleda upalo i bljeđe nego inače. „Kako si ti?“ upita Sobe zabrinuto. Kerstin je uvijek bila tako… sabrana. Uplašilo ju je to što je vidjela kako joj ruka drhti dok ulijeva vodu u kuhalo i uključuje ga. „Pa tako-tako“, reče Kerstin ne uspijevajući obuzdati suze koje su joj navrle na oči. Ovih je dana toliko plakala da se čudila što ih više uopće ima. A onda je donijela odluku i rekla: „Znaš, Sofie, tvoja mama i ja… Ima jedna stvar koju…“ Zašutjela je ne znajući kako nastaviti. Nije znala bi li uopće nastavila. Ali na njezino veliko čuđenje, Sofie se stala smijati. „Ali, draga Kerstin, nećeš mi valjda sad reći za tebe i mamu kao da je to neka velika vijest?“ „Što za mene i tvoju mamu?“ upita Kerstin iščekujući odgovor. „Pa da ste bile zajedno i to. Zar ste mislile da ikoga zavaravate?“ smijala se Sofie. „Koja smiješna predstava. Mama je micala svoje stvari ovisno o tome jesam li ja s vama ili ne. I potajice biste se drţale za ruke kad biste mislile da vas ne vidim. Komično. Ma daj, pa danas su svi homo ili bi, to je sad tako in.“ Kerstin ju je zbunjeno gledala. „Ako si znala, zašto nisi ništa rekla?“ „Jer je bilo tako cool gledati vas i vašu predstavu. Zakon zabava.“ „Ma beštijo mala“, reče Kerstin smijući se od srca. Nakon sve te tuge posljednjih dana bilo je pravo olakšanje čuti smijeh kako
odzvanja kuhinjom. „Dakle, Marit bi ti bila zavrnula vratom da je znala da znaš, a nećeš ništa reći.“ „Da, sigurno bi“, reče Sofie te se i ona nasmije. „Da ste samo mogle vidjeti same sebe. Potajice biste se ljubile u kuhinji i seljakale stvari čim bih ja otišla tati. Zar ne kuţiš kakva je to lakrdija bila?“ „Kuţim ja to. Ali Marit je htjela da bude tako.“ Kerstin se odjednom uozbiljila. Kuhalo se oglasilo dajući znak da je voda uzavrela, što je za Kerstin bio dobrodošao razlog da ustane i okrene leđa Sofie. Uzela je dvije šalice, usula listiće čaja u dva cjedila i ulila vruću vodu. „Najprije se mora malo ohladiti“, reče Sofie pa se Kerstin opet morala nasmijati. „I ja sam to pomislila. Tvoja mama nas je dobro izdresirala.“ Sofie se nasmiješi. „Zbilja je. Iako bi ona vjerojatno voljela da je mene malo bolje izdresirala.“ Osmijeh joj je bio tugaljiv i svjedočio je svim obećanjima i očekivanjima koje više neće imati priliku ispuniti. „Hej, Marit se tako ponosila tobom!“ Kerstin ponovno sjedne i pruţi Sofie šalicu čaja. „Da si je samo čula kako se hvalila tobom. Čak i kad biste ste se dobrano posvađale, znala bi reći: ´Kakav vraški ţar ta mala ima!´“ „Stvarno je to govorila? Ne zezaš me? Bila je ponosna na mene? Ali bila sam tako uţasno naporna.“ „Eh, Marit bi rekla da samo radiš svoj posao. Tvoj je posao bio da se odvojiš od nje. A…“, zastala je, „posebice s obzirom na sve ono što je bilo između nje i Ole, smatrala je da je izuzetno vaţno da sama staneš na svoje noge.“ Kerstin otpije gutljaj čaja, ali opeče jezik. Trebao se najprije malo ohladiti. „To ju je zaista brinulo, znaš. To da su te taj razvod i sve što je uslijedilo moţda… na neki način povrijedili. Najviše ju je bilo strah da ti nećeš shvatiti zašto je morala sve raskinuti. Učinila je to podjednako radi tebe kao i radi sebe.“ „Da, ranije to nisam shvaćala, ali sad, kad sam malo odrasla, sad kuţim.“ „Misliš, sad kad si napunila čak petnaest“, zezala ju je Kerstin. „S petnaest dobiješ uputstva sa svim odgovorima o ţivotu, beskonačnosti i vječnosti, ha? Mogu li ih malo posuditi?“ „Ma daj“, nasmije se Sofie. „Nisam tako mislila. Mislim, vjerojatno sam mamu i tatu počela više shvaćati kao ljude, a ne samo
kao roditelje. A vjerojatno više ni nisam tatina djevojčica“, nadoda potišteno. Na trenutak je Kerstin razmišljala bi li joj pričala o svemu ostalome, o svemu onome čega su je htjele poštedjeti. Ali trenutak je prošao pa je odustala. Umjesto toga, pile su čaj i razgovarale o Marit. Smijale se i plakale. No, povrh svega, pričale su o ţeni koju su obje voljele. Svaka na svoj način.
„Zdravo, cure, što ćete? Moţda Uffeovu kiflu?“ Ushićen hihot cura koje su nahrupile u pekarnicu potvrdio je da je dosjetka postigla ţeljeni efekt. To je ohrabrilo Uffea da nastavi pa je uzeo baguette i pokušao im dočarati čime raspolaţe tako što je njime vitlao u visini kukova. Hihot je prerastao u usklike zaprepaštenja i veselja, uslijed čega je Uffe počeo mrdati kukovima naprijed-nazad. Mehmet uzdahne. Uffe je bio tako prokleto naporan. Loše je prošao što su ga izvukli da u pekarnici radi u paru s Uffeom, inače bi taj posao bio sasvim u redu. Volio je kuhanje i veselio se što će naučiti nove stvari o pekarstvu, ali nije mogao zamisliti kako će izdrţati pet tjedana s idiotom Uffeom. „Hej, Mehmete, pokaţi im i ti svoju kiflu. Siguran sam da bi cure rado vidjele cigansku kiflu.“ „Sjaši“, odvrati Mehmet i nastavi slagati kolačiće. „Što je? Mislio sam da si bar ti pravi ţenskar. A cure ovdje sigurno nikad nisu vidjele Ciganina. Zar ne, cure? Jeste li ikad vidjele Ciganina?“ Uffe dramatično pokaţe rukama prema Mehmetu, kao da ga predstavlja na pozornici. Mehmet je postajao sve razdraţeniji. Više je osjećao nego vidio kako ga kamere na stropu zumiraju. Čekale su njegovu reakciju, ţudjele su za njom. Svaku nijansu ponašanja kablovima su izravno prenosile u tuđe dnevne sobe, a bez reakcije, bez osjećaja nema ni gledatelja. Znao je to. Poznavao je igru jer je došao do finala na Farmi. A ipak je to nekako zaboravio, potisnuo. Zašto je uopće pristao sudjelovati? Znao je da na taj način moţe pobjeći od svega. Da će pet
tjedana ţivjeti u zaštićenom okruţju, kao u mjehuriću. Da neće imati nikakve odgovornosti i da neće morati raditi ništa osim postojati, reagirati. Da neće morati crnčiti na nekom usranom poslu kako bi skupio za stanarinu za neko sranje od stana. Da mu svakodnevica neće uzimati dan po dan ţivota, a da se ništa ne događa. Nema ni razočarenja jer nije ispunio ono što se od njega očekuje. To je ono od čega je najviše bjeţao. Od razočarenja koje je stalno vidio u očima svojih roditelja. U njega su polagali tolike nade. Obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje. To je bila mantra koju su mu ponavljali čitavo djetinjstvo. „Mehmete, moraš se obrazovati. Moraš iskoristiti priliku u ovoj krasnoj zemlji. U Švedskoj svi mogu studirati. Moraš studirati.“ Otac mu je to tupio još otkad je bio dijete. I pokušao je, zaista je. Ali nije baš bio za učenje. Nisu mu išla slova i brojke. A trebao je postati učitelj. Ili inţenjer. Ili barem računovođa. Te su mu pozive roditelji namijenili jer je u Švedskoj imao priliku. Na neki su način i uspjeli. Njegove četiri starije sestre završile su u tim zanimanjima. Dvije su bile liječnice, jedna je bila inţenjerka, a jedna ekonomistica. On je bio najmlađe dijete koje je nekako uspjelo postati crna ovca obitelji. A ni zbog Farme, ni zbog Fucking Tanuma njegove dionice u obitelji nisu nimalo porasle. Doduše, nije to ni očekivao. Lokanje na televiziji baš se i ne moţe mjeriti s liječničkim pozivom. „Pokaţi cigansku kiflu, pokaţi cigansku kiflu“, nastavio je Uffe pokušavajući animirati svoju tinejdţersku publiku. Mehmet je osjetio kako iznutra kipi. Ostavio se onoga što je radio i prišao je Uffeu. „Sjaši, Uffe.“ Simon je izašao iz straţnje prostorije noseći svjeţe ispečena peciva. Uffe ga je prkosno gledao razmišljajući bi li ga poslušao ili ne. Simon mu pruţi pleh. „Evo, daj curama svjeţa peciva.“ Uffe je oklijevao, ali ipak je uzeo pleh. Trzaj na licu oko njegovih usta odavao je da mu ruke nisu toliko naviknute na vruće plehove kao Simonove, ali nije imao izbora nego pruţiti ga curama. „Čule ste, Uffe časti pecivima. Moţe koja pusa u znak zahvalnosti?“ Simon zakoluta očima i pogleda Mehmeta, a ovaj mu se zahvalno nasmiješi. Simon mu je bio drag. On je bio vlasnik pekarnice i kliknuli su jedan s drugim već prvog dana. Simon je imao nešto
posebno. Nešto zbog čega su se trebali samo pogledati da bi shvatili što ovaj drugi misli. To je baš bilo zakon. Mehmet je dugo gledao za Simonom dok se ovaj vraćao tijestu i pečenju.
Nagovještaji zelenila na grančici ispred prozora budili su u Gösti bolnu ţudnju. Svaki je pup obećavao osamnaest rupa i golf-palicu Big Berthu. Uskoro više ništa neće stajati između muškarca i njegovih palica za golf. „Jesi li prošao petu rupu?“ upita ţenski glas, a Gösta, posramljen, ţurno zatvori računalnu igricu. Kvragu, pa uvijek bi čuo kad netko dolazi. Dok bi igrao, uvijek bi napeto osluškivao, što bi katkad imalo loš učinak na njegovu koncentraciju. „Ovaj… Samo sam uzeo kratku pauzu“, zamuckivao je posramljeno. Znao je da ostali kolege više baš nemaju povjerenja u njegove radne sposobnosti, ali Hanna mu se sviđala i nadao se da će barem još neko vrijeme uţivati njezino povjerenje. „Ma bez brige“, nasmije se Hanna i sjedne kraj njega. „Oboţavam igrati golf na računalu. Igra ga i moj muţ Lars, katkad se znamo zakačiti oko mjesta za računalom. Nego, ta peta rupa je zeznuta. Jesi li je uspio prijeći? Ako nisi, mogu ti pokazati jedan trik, trebali su mi sati i sati dok ga nisam otkrila.“ Primakla je stolicu prije nego je i stigao odgovoriti. Gösta nije mogao vjerovati svojim ušima. Ponovno je pokrenuo igricu i zadivljeno rekao: „Mučim se s petom rupom još od prošlog tjedna, ali kako god da udarim lopticu, ne ide. Ne znam u čemu griješim!“ „Pokazat ću ti“, reče Hanna i uzme miš. Kliknula je na pravo mjesto, učinila nekoliko stvari na računalu i… Loptica je sletjela ravno na zeleno, na savršeno mjesto da je on u sljedećem potezu lagano ubaci u rupu. „Opa, znači tako se to radi? Hvala!“ Gösta je bio odista zadivljen. Oči su mu zablistale onako kako već godinama nisu. „Da, nije baš mačji kašalj“, nasmije se Hanna i malo se odmakne sa stolicom.
„Igrate li ti i tvoj muţ pravi golf?“ upita Gösta novim poletom koji ga je obuzeo. „Ako igrate, mogli bismo zajedno odigrati koju partiju.“ „Ne, naţalost ne“, odgovori Hanna. Pogled joj je odavao ţaljenje, što je Gösti bilo simpatično. Za njega je veliki ţivotni misterij bio to što svi ne vole golf jednako ţarko poput njega. „Ali mislili smo početi. Samo, nikako da uhvatimo vremena“, reče Hanna i slegne ramenima. Gösti je svake minute bila sve draţa. Morao je priznati da je, kao i Mellberg, bio pomalo skeptičan prema tome što će im novo pojačanje biti suprotnog spola. Nešto je u toj kombinaciji grudi i policijske uniforme bilo… u najmanju ruku čudno. Ali Hanna Kruse pobila je sve njegove predrasude. Ţenska je bila sasvim u redu i nadao se da će i Mellberg to shvatiti i da joj neće oteţavati. „Čime se bavi tvoj muţ?“ upita Gösta znatiţeljno. „Je li i on ovdje uspio naći posao?“ „Da i ne“, odgovori Hanna čupkajući nevidljivu dlačicu s uniforme. „Imao je sreću da nađe barem privremeni posao, a za dalje ćemo vidjeti.“ Gösta upitno podigne obrvu. „Da, upravo tako, psiholog je. Radit će sa sudionicima dok se bude snimalo. Fucking Tanum, je li?“ Gösta odmahne glavom. „Ma neki su prestari da bi shvatili smisao svega toga. Skakati u krevet jedni s drugima, napijati se do besvijesti i sramotiti pred cijelom zemljom… I to svojevoljno. Ne, ne shvaćam ja to. U moje doba, dobrom zabavom smatralo se emisije poput Hylandovog kutka3 ili kazališnu produkciju Nilsa Poppea4. To je već bilo malo pristojnije.“ „Kojeg Nilsa?“ upita Hanna, na što se Gösta malo snuţdi i udahne. „Nilsa Poppea. Imao je kazališne komade koji…“ Utihne kad je vidio kako se Hanna smije.
Prvi talk show u Švedskoj koji se prikazivao od 1962. do 1983.; jedan od njihovih najgledanijih programa ikad. 4 Nils Poppe (1908.-2000.) – poznati švedski glumac, redatelj i scenarist. Svjetsku slavu stekao ulogom u Bergmanovom filmu Sedmi pečat. (nap. ur.) 3
„Gösta, znam ja tko je Nils Poppe. A i tko je Lennart Hyland. Ne trebaš biti tako potišten.“ „Hvala ti“, odvrati Gösta. „Odjednom sam se osjetio tako star, kako kakav fosil.“ „Gösta, nisi ti ni blizu fosila“, nasmije se Hanna i ustane. „Nastavi s igrom sad kad sam ti pokazala kako prijeći petu rupu. Zasluţio si malo odmora.“ On joj se toplo i zahvalno nasmiješi. Kakva ţena. Potom se vrati igri, valjalo je savladati šestu rupu iz tri pokušaja. Mačji kašalj. *** „Erica, jesi li s ljudima iz hotela razgovarala o meniju? Kad ćemo imati degustaciju?“ Anna je sjedila i ljuljala Maju na koljenu. Ispitivački je gledala Ericu. „Kvragu, zaboravila sam“, reče Erica i pljesne se dlanom po čelu. „A vjenčanica? Ili se namjeravaš udati u trenirci? Moţda i Patrik misli ići u odijelu s maturalne. Samo bi ga onda trebalo malo proširiti sa strane i dodati elastičnu vrpcu na gumbe na sakou.“ Anna se od srca nasmije. „Da, jako smiješno“, reče Erica, ali istodobno nije mogla ne biti sretna kad bi pogledala sestru. Anna je bila nova osoba. Pričala je, smijala se, imala je teka i, da, zadirkivala je sestru. „Znam ja to sve, ali odakle mi vremena da sve to sredim?“ „Halo? Gledaš najbolju dadilju u Fjällbacki. Mislim, Emma i Adrian su u vrtiću, a meni nije nikakav problem pripaziti na ovu mladu damu.“ „Hmm, imaš pravo“, reče Erica osjećajući se pomalo glupavo. „Samo, nisam mislila da…“ Zastala je u pola rečenice. „Ne brini se, razumijem te. Neko vrijeme nisi mogla računati na mene, ali sad sam opet u igri. Pak je na ledu. Ušla sam na teren.“ „Čini mi se da je netko zaista proveo malo previše vremena s Danom…“ Erica se srčano nasmije i shvati da je upravo to ono čemu
je Anna teţila. Bez sumnje, događaji u nekoliko posljednjih mjeseci utjecali su i na Ericu. Zbog stresa je bila nervozna i tek je sada počela osjećati da se počinje opuštati. To jest, kad ne bi bilo sve jačeg osjećaja uţasa jer svadba je za šest tjedana, a ona i Patrik beznadno su zaostajali s organizacijom. „Ovako ćemo“, odlučno reče Anna i spusti Maju na pod. „Napravit ćemo popis svega što još treba napraviti. Zatim ćemo podijeliti zadatke između tebe, Patrika i mene. Moţda bi i Kristina mogla pomoći oko nečega?“ Anna upitno pogleda Ericu, ali kad je vidjela njezin uţasnuti izraz lica, nadoda: „Dobro, to moţda ipak ne.“ „Ne, pobogu, svekrvu ćemo drţati podalje od organizacije koliko god moţemo. Bude li ona odlučivala, vjenčanje će ispasti njezina privatna zabava. Da samo znaš kakve je sve prijedloge dosad iznijela, u najboljoj namjeri, kako to ona uporno ističe. Znaš li što je rekla kad smo joj rekli za svadbu?” „Ne, što?“ znatiţeljno će Anna. „Nije uopće počela riječima sjajno, čestitam ili nešto slično, već je odmah istakla pet stvari za koje smatra da ne valjaju što se tiče vjenčanja.” „Izvrsno”, nasmije se Anna. „Zvuči tipično za Kristinu. Na što je to imala prigovore?” Erica ode i pokupi Maju koja se odlučno krenula pentrati uza stube. Još uvijek nisu stigli nabaviti ogradicu. „Dakle, prije svega, kaţe da je prerano da vjenčanje bude već za Duhove, da nam treba najmanje godina dana za planiranje. Zatim joj se nije svidjelo što ţelimo malu svečanost, s najviše šezdesetak ljudi, jer onda ne mogu doći tetka Agda, tetka Berta i tetka Rut ili kako li se već zovu. Pazi, to nisu Patrikove tetke, već Kristinine, koje je on upoznao jednom, kad je imao, valjda, pet godina.” Anna se sad toliko smijala da se morala drţati za trbuh. Maja je gledala malo jednu, malo drugu, kao da se pitala što je to, pobogu, toliko smiješno. Zasigurno se i jest to pitala. Potom je očito zaključila da nije vaţno što je smiješno pa se i sama počela glasno i srčano smijati. „To su dvije stvari. Dalje?” zapuhano će Anna između dva napadaja smijeha.
„Zatim je počela raspravljati o rasporedu sjedenja. Brinulo ju je to koliko blizu nas će sjediti Bittan. „Naravno da ne bi trebala biti za stolom mladenaca“, rekla je. „Uostalom, ima li uopće potrebe da zovemo Bittan, ipak smo Lars i ja Patrikovi roditelji pa ne bismo trebali davati prednost prolaznim poznanstvima kad smo već skresali popis uzvanika.“” Anna se sad već valjala od smijeha. „A ta prolazna poznanica je već više od dvadeset godina Larsova izvanbračna partnerica.” „Upravo tako”, reče Erica i obriše suze koje su joj navrle od smijeha. „A prituţba broj četiri bila je ta što ne ţelim nositi njezinu vjenčanicu.” „Pa niste li već ranije razgovarale o njezinoj vjenčanici?” prekine je Anna zureći u nju. „Nikad nismo bile ni blizu razgovora o vjenčanici. Vidjela sam sliku s Kristinina i Larsova vjenčanja, to je tipična vjenčanica iz šezdesetih od nekakvog vezenog materijala i završava točno ispod guze, tako da je bilo za pretpostaviti da je ne ţelim. Isto kao što se Patrik ne bi htio pojaviti s očevim bujnim zulufima i bradom s iste te slike.“ „Baš je luda“, reče Anna koju je prošao smijeh i sad je više djelovala iznenađeno. „A broj pet, taram-taraaam!“ Erica je oponašala fanfare. „Broj pet, htjela je da njezin nećak bude zaduţen za glazbu. Dakle, Patrikov rođak.“ „Daa?“ upitno će Anna. „Što nije u redu s tim?“ Erica napravi stanku radi efekta. „On svira kololiru5.“ „Neee, zezaš me“, reče Anna izgledajući pomalo uplašeno. „Ti to ozbiljno?“ Potom je opet prasnula u smijeh. „Točno to mogu zamisliti. Golemo vjenčanje, Kristinine tetke s hodalicama, ti u vezenoj minici, Patrik u odijelu s maturalne i zulufima i, šećer na kraju, pravi instrument za zabave, kololira. Boţe, kako predobro! Platila bih koliko god treba da to vidim.“ „Samo se ti smij“, Erica će uz smiješak. „Ali, kako se sad čini, vjenčanja neće ni biti jer toliko zaostajemo s organizacijom.“ Kololira je ţičani glazbeni instrument koji potječe iz srednjeg vijeka, a zvuk se proizvodi pomoću okretanja ručice na instrumentu i pritiskanja tipki. (nap. ur.) 5
„Dobro, ovako“, reče Anna odlučno i sjedne za stol vitlajući olovkom i papirom. „Napravit ćemo popis pa se bacamo na posao. A Patriku ne smije ni pasti na pamet da se pokuša izvući. Pa je li to samo tvoja svadba ili i njegova?“ „Vjerojatno to drugo“, reče Erica, skeptična oko razrješavanja Patrikove zablude da je ona i projektant i izvršitelj radova na terenu, zaduţen za provedbu vjenčanja. Čini se da je on ţivio u uvjerenju da su, nakon prošnje, njegove duţnosti gotove i da mu je još samo preostalo pojaviti se u crkvi na vrijeme. „Naći bend, da vidimo… to će Patrik“, zapiše Anna poletno. Erica sumnjičavo podigne obrvu, ali to nije omelo Annu da nastavi s popisom. „Frak za mladoţenju… Patrik.“ Bila je vrlo usredotočena na zapisivanje i Erici je bilo drago da napokon, za promjenu, ne sjedi na vozačkom mjestu. „Dogovoriti termin za degustaciju menija… Patrik.“ „Čuj, neće to baš…“ započe Erica, ali Anna se pravila da je ne čuje. „Vjenčanica, da, to ćeš ti, Erica, moraš i ti nekako doprinijeti. Što kaţeš na to da nas tri cure sutra odemo do Uddevalle i vidimo što imaju?“ „Pa…“ reče Erica neodlučno. Sad joj baš nije bilo do isprobavanja odjeće. Još je imala one dodatne kilograme koje je dobila dok je bila trudna s Majom, a njima je nadodala još koji jer zbog sveg stresa proteklih mjeseci nije baš pazila što trpa u sebe. U ruci je upravo drţala pecivo koje je namjeravala pojesti pa je zastala i vratila pecivo na pladanj. Anna podigne pogled s popisa. „Znaš, ako prestaneš jesti ugljikohidrate do vjenčanja, taj višak kilograma će se istopiti.“ „Ma nikad nisam uspijevala sprţiti kilograme nekim brţim tempom“, mrzovoljno će Erica. Jedno je kad sama misli o tome, no sasvim je druga stvar kad joj netko drugi ukaţe na to da bi trebala smršavjeti. No Anna je imala pravo. Nešto je morala poduzeti ako se ţeli osjećati lijepom na svom vjenčanju. „U redu, pokušat ću“, reče nevoljko. „Nema više peciva, keksa, slatkiša, kruha, nema više tjestenine od bijelog brašna i slično.“
„Ali svejedno moraš sad potraţiti vjenčanicu. Ako bude potrebno, stignemo je prekrojiti do vjenčanja.“ „Povjerovat ću tek kad vidim“, reče Erica sumorno. „Ali imaš pravo, moţemo sutra otići u Uddevallu, čim odvedemo Emmu i Adriana u vrtić. Pa ćemo vidjeti. Inače ću se stvarno morati udati u trenirci“, reče i potišteno promotri samu sebe. „Još nešto?“ uzdahne kimnuvši glavom prema popisu. Anna je nastavila entuzijastično pisati i dijeliti zadatke. Erica se odjednom osjeti vrlo, vrlo umorno. Nema šanse da ovo uspije.
Prelazili su ulicu bez imalo ţurbe. Prošla su tek četiri dana otkad su Patrik i Martin išli istim ovim putem i nisu bili sigurni što će sad zateći. Četiri je dana Kerstin provela s informacijom da njezine partnerice više nema. Četiri dana, koja su se zacijelo činila kao vječnost. Patrik upitno pogleda Martina i pritisne zvonce. Kao da su se uskladili, istodobno duboko udahnu i potom izdahnu dio napetosti koja se nagomilala u tijelu. Na neki im se način činilo sebičnim što im je mučno susresti se s nekim tko je u koroti. Bilo je sebično osjećati i najmanju nelagodu kad im je bilo toliko nemjerljivo lakše nego nekome tko tuguje za voljenom osobom. Nelagodu su osjećali zbog straha da ne kaţu nešto pogrešno, da ne učine neki krivi korak i pogoršaju situaciju, iako je logika nalagala da ničim ne bi mogli pogoršati bol koja je ionako već bila nesnosna. S druge strane vrata začuli su korake. Nakon što su se vrata otvorila, nisu, kao što su očekivali, ugledali Kerstin, već Sofie. „Bok“, reče ona tiho. Tragovi nekoliko dana ispunjenih suzama bili su jasno vidljivi. Sofie je nepomično stajala i Patrik se nakašljao. „Bok, Sofie.“ Zastao je i zatim nastavio: „Sjećaš se nas, zar ne? Patrik Hedström i Martin Molin.“ Nakratko je pogledao Martina i ponovno se okrenuo Sofie. „Je li… je li Kerstin doma? Htjeli bismo malo porazgovarati s njom.“ Sofie se pomaknula u stranu. Otišla je pozvati Kerstin, dok su Patrik i Martin čekali u hodniku. „Kerstin, policajci su ovdje. Ţele razgovarati s tobom.“
Kerstin se pojavila iz jedne od soba. I njezino je lice bilo crveno od plača. Šutke je stajala pred njima, a ni Patrik ni Martin nisu znali kako bi načeli temu o kojoj su došli razgovarati. Naposljetku je rekla: „Izvolite, uđite.“ Kimnuli su glavom, izuli cipele i pošli za Kerstin u kuhinju. I Sofie je htjela poći s njima, ali Kerstin je vjerojatno instinktivno osjetila da ono o čemu će razgovarati nije za njezine uši pa je gotovo neopazice odmahnula glavom. Sofie je sekundu razmišljala bi li to ignorirala, no onda je slegnula ramenima, otišla u svoju sobu i zatvorila vrata. Sve će ionako saznati kad za to bude vrijeme, sad su Patrik i Martin htjeli nasamo razgovarati s Kerstin. Čim su sjeli, Patrik je prešao na stvar. „Naišli smo na neke… nejasnoće vezane za Maritinu nesreću.“ „Nejasnoće?“ upita Kerstin gledajući naizmjence Patrika i Martina. „Da…“ nadoveţe se Martin. „Postoje neke… ozljede koje se moţda ne mogu pripisati nesreći.“ „Moţda? Zar ne znate točno?“ „Ne, još nismo sigurni“, prizna Patrik. „Znat ćemo više kad dođe konačno izvješće. Ali dosta je pitanja zbog kojih bismo htjeli još malo popričati s vama. Zanima nas postoji li ikakav razlog zbog kojeg bi itko htio nauditi Marit.“ Patrik je primijetio kako se Kerstin trznula. Osjetio je da joj je kroz glavu proletjela misao koju je odmah odbacila. A upravo je tu misao morao saznati. „Ako znate ikoga tko je htio nauditi Marit, morate nam reći. Ako ništa, da dotičnoga moţemo isključiti kao sumnjivca.“ Patrik i Martin su je napeto promatrali. Izgledala je kao da se bori s nečim pa su tiho sjedili i pustili je da formulira to što hoće reći. „Dobile smo neka pisma.“ Riječi su izašle polako i nevoljko. „Pisma?“ zainteresirano će Martin. „Daa…“ Reče Kerstin vrteći zlatni prsten na lijevom prstenjaku. „Četiri godine dobivamo pisma.“ „Što piše u pismima?“ „Sadrţe prijetnje, gadarije, stvari o mom i Maritinom odnosu.“ „Netko vam je pisao zbog…“ Patrik zastane ne znajući kako da se izrazi. „Zbog prirode vašeg odnosa s Marit?“
„Da“, nevoljko će Kerstin. „Netko tko je shvaćao ili sumnjao da smo nešto više od prijateljica i tko nam je to…“ sad je ona traţila riječ. Odlučila se za zamjerao. „Kakve su to bile prijetnje? Koliko su bile ozbiljne?“ Martin je sad sve zapisivao. Ovo je išlo u prilog činjenicama koje su ukazivale na to da Maritina smrt nije nesreća. „Bile su poprilično grube. Pisalo je da su takvi kao mi gnjusni i neprirodni i da zasluţujemo smrt.“ „Koliko su često pisma pristizala?“ Kerstin je razmišljala. I dalje je nervozno vrtjela prsten. „Moţda tri, četiri puta godišnje. Nekad više, nekad manje. Čini mi se da nisu dolazila nekim pravilnim slijedom. Kao da ih je netko slao kad bi mu tako došlo, ako me razumijete.“ „Zašto nikad niste podnijele prijavu?“ upita Martin podigavši pogled s notesa. Kerstin se kiselo nasmiješi. „Marit nije htjela. Bojala se da će tako samo sve pogoršati. Da će to postati velika stvar i da će naš… odnos izaći na vidjelo.“ „A to nije ţeljela?“ upita Patrik sjetivši se odmah potom kako je Kerstin rekla da su se upravo oko toga svađale prije nego što je Marit otišla one noći kad se više nije vratila. „Ne, nije“, reče Kerstin tiho. „Ali sačuvale smo pisma, za svaki slučaj“, nadoda i ustane. Patrik i Martin iznenađeno pogledaju jedan drugoga. Nisu ni pomislili to pitati, tome su se mogli samo nadati. A sad će moţda dobiti i fizički dokaz koji bi ih mogao dovesti do osobe koja je pisala pisma. Kerstin se vratila sa snopom pisama u plastičnoj vrećici i bacila ih na stol pred Patrika i Martina. Bojeći se da ne ošteti mogući dokazni materijal, što su već u određenoj mjeri učinili djelatnici pošte te Marit i Kerstin, Patrik je oprezno kemijskom olovkom prebirao po pismima. Još su bila u kuvertama i osjetio je kako mu se puls malo ubrzao zbog pomisli da će u slini ispod markica moţda pronaći uzorak DNK. „Smijemo li ovo uzeti sa sobom?“ upita Martin u nadi da će dobiti potvrdan odgovor.
„Da, samo ih nosite“, bezvoljno će Kerstin. „Nosite ih i spalite ih kad budete gotovi.“ „A osim pisama niste dobili nikakve druge prijetnje?“ Kerstin je ponovno sjela i stala intenzivno razmišljati. „Ne znam točno“, reče sumnjičavo. „Katkad nas je netko znao nazvati, ali kad bismo podigle slušalicu, ne bi ništa govorio. Samo bi šutio dok na koncu ne bismo spustile slušalicu. Jednom smo pokušale saznati čiji je broj, ali ispalo je da zove s mobitela s karticom na bonove pa je bilo nemoguće otkriti tko je.“ „A kad ste primile zadnji takav poziv?“ Martin je napeto čekao s kemijskom olovkom i notesom. Kerstin je razmišljala. „Uh, kad je to ono bilo? Prije dva tjedna moţda.“ Ponovno je nervozno vrtjela prsten. „Ništa drugo, osim toga? Netko tko bi moţda htio nauditi Marit? Kakav je, inače, odnos imala s bivšim muţem?“ Kerstin je pričekala s odgovorom. Nakon što je bacila pogled na vrata Sofiene sobe i uvjerila se da su zatvorena, nastavila je: „Na početku je bio poprilično naporan, da, i to dosta dugo. Ali zadnjih godinu dana se smirio.“ „Što mislite pod time „naporan“?“ upita Patrik, dok je Martin zapisivao. „Nikako se nije mirio s time što ga je Marit ostavila. Bili su zajedno još od rane mladosti, ali Marit je rekla da to već godinama nije bio dobar odnos, ako je ikada i bio. Iskreno, bila je čak i malo začuđena intenzitetom Oline reakcije kad mu je rekla da se ţeli odseliti. A Ola…“ Zastala je. „Ola mora sve imati pod kontrolom. Sve mora biti uredno, sređeno, a kad ga je Marit napustila, narušila je red stvari. Vjerojatno mu je to najviše smetalo, a ne to što ju je izgubio.“ „Je li bilo fizičkih napada?“ „Nije“, neodlučno će Kerstin. Još je jednom nervozno pogledala prema Sofienim vratima. „Ovisi o tome kako definirate riječ fizički. Nikad je nije udario, mislim, ali znam da ju je vukao za ruku, da ju je pokoji put gurnuo i tako to.“ „Kako su se uspjeli dogovoriti oko Sofie?“
„E to je jedna od stvari oko kojih su se u početku puno svađali. Marit se odmah doselila k meni, a iako nikad nije rečeno da smo u nekoj vrsti veze, on je to pretpostavljao. Izričito se protivio tome da Sofie bude ovdje. Pokušavao nas je sabotirati kad bi ona bila kod nas, dolazio bi po nju ranije nego što je dogovoreno i takve stvari.“ „Ali poslije se smirio?“ upita Martin. „Da, Marit je, hvala Bogu, ostala čvrsta po tom pitanju pa je uvidio da nema svrhe. Prijetila je da će sve prijaviti policiji pa je Ola popustio. Ali nikad nije bio pretjerano sretan što Sofie dolazi ovamo.“ „A je li mu Marit ikad rekla u kakvom ste odnosu vas dvije?“ „Nije“, Kerstin ţustro odmahne glavom. „Bila je tako tvrdoglava u vezi toga. Govorila bi da se to nikoga ne tiče. Nije čak htjela reći ni Sofie.“ Kerstin se nasmiješi i ponovno odmahne glavom, ali ovaj put lakše i duţe. „Iako je Sofie mudrija nego što je Marit mislila. Danas mi je rekla da ni na trenutak nije nasjela na naše silne pokušaje da sve to prikrijemo. Boţe, pa mi smo stalno seljakale stvari i kriomice se ljubile u kuhinji kao najgore tinejdţerice.“ Nasmijala se, a Patrika je iznenadilo koliko joj je taj smijeh omekšao lice. Zatim se ponovno uozbiljila. „Ali ipak mi je teško povjerovati u to da je Ola upleten u Maritinu smrt. Prošlo je dosta vremena od najgorih svađa i… Ma da, ne znam, to mi se naprosto ne čini vjerojatno.“ „A nemate pojma tko bi mogao biti iza tih poziva i pisama? Nije nikad govorila o kakvoj mušteriji iz dućana koja se čudno ponašala ili tako nešto?“ Kerstin je dobro razmislila, ali naposljetku lagano odmahne glavom. „Ne, koliko se mogu sjetiti, nije. Moţda vi budete imali više sreće.“ Pokretom glave pokaţe prema pismima. „Da, i ja se nadam“, reče Patrik i oprezno spremi pisma nazad u vrećicu. On i Martin ustanu. „Sigurno je u redu da uzmemo pisma?“ „Da, naravno, ne ţelim ih više vidjeti.“ Kerstin ih otprati do vrata i pruţi im ruku. „Svakako mi javite kad budete išta sa sigurnošću znali o…“ Nije dovršila rečenicu. Patrik kimne glavom. „Da, obećavam da ću vam javiti čim budemo išta više znali. Hvala što ste odvojili vrijeme za nas u ovim… teškim trenucima.“
Ona samo kimne i zatvori vrata za njima. Patrik pogleda vrećicu koju je drţao u ruci. „Što kaţeš, da pošaljemo pošiljku u Nacionalni forenzički laboratorij?“ „Odlična ideja“, reče Martin i krene prema postaji. Sad su barem imali odakle početi.
„Da, polaţemo velike nade u ovaj projekt. Emitiranje počinje u ponedjeljak?“ „Da, u ponedjeljak krećemo udarno“, reče Fredrik uz širok osmijeh upućen Erlingu. Sjedili su u velikom uredu Gradske vijećnice, u odjelu u kojem su oko stola bile posloţene fotelje. Bio je to jedan od Erlingovih prvih poteza. Zamijeniti onaj sumorni općinski namještaj pravim stvarima, profinjenim i kvalitetnim. Nije bio problem ubaciti tu fakturu u knjigovodstvo, namještaj se ionako morao kupovati. Koţa je zaškripala dok se Fredrik namještao u fotelji, a potom je nastavio: „Zadovoljni smo onime što smo dosad snimili. Nema baš mnogo akcije, ali dobar je to materijal za predstavljanje sudionika i određivanje tona showa. A onda je na nama da se pobrinemo za spletke tako da dobijemo što više medijskog prostora. Sutra je ovdje neka večernja zabava, zar ne? To bi moglo biti dobro mjesto za početak. Poznavajući sudionike, neće podbaciti.“ „Ţelimo da Tanum dobije barem jednaku medijsku pozornost kao Åmål i Töreboda.“ Erling pogleda producenta kroz dim cigare koji je upravo otpuhnuo. „Sigurno nećete cigaru?“ Kimne glavom pokazujući na humidor, posebnu kutiju s cigarama koja je stajala na stolu. Humidor bi uvijek izgovarao s naglaskom na o. To je bilo vaţno. Samo su amateri drţali cigare u običnim kutijama. Pravi su znalci imali humidore. Fredrik Rehn odmahne glavom. „Ne, hvala, ja se drţim običnog otrova.“ Izvadio je kutiju Marlbora iz dţepa i zapalio cigaretu. Dim se počeo nadvijati nad stolom. „Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je vaţno da se zaista probijemo narednih tjedana.“ Erling povuče još jedan dim. „Åmål se pojavljivao na naslovnicama barem jednom tjedno, a ni Töreboda nije
zaostajala. Očekujem da naša zastupljenost u medijima bude barem na toj razini”, nadodao je pokazujući cigarom. Producent se nije dao zastrašiti. Bio je navikao na samouvjerene televizijske glavešine, nije ga plašio neki liliputanski drmator. „Naslovi će doći, naslovi će doći. Bude li išlo tromo na početku, lako ćemo potpiriti vatru. Vjerujte, s tim ljudima točno znamo koje gumbe treba stisnuti. Poprilično su priprosti.” Nasmije se, a Erling mu se pridruţi. Zatim nastavi: „Jednadţba je tako vraški jednostavna. Skupimo nekoliko balavaca ţeljnih slave, damo im gomilu alkohola i stavimo ih pred kamere koje ih stalno snimaju. Premalo spavaju, loše jedu i osjećaju konstantan pritisak da ispune očekivanja publike. Ako ne uspiju u tome, mogu ići na turneje po lokalnim barovima, ulaziti preko reda u noćne klubove i pokupiti cure ili zaraditi fotografiranjem za duplerice. Vjerujte, imaju oni motivacije za naslove u novinama i povećanje gledanosti, a mi imamo prave alate da im pomognemo kanalizirati tu energiju.“ „Bome, zaista izgleda da znate što radite.” Erling se nagne nad stol i otrese dug stupić pepela u pepeljaru. „Iako, moram reći da ja osobno ne vidim u čemu je draţ ovakve emisije. Nikad se ne bih prisilio pogledati je da nemamo vlastitih interesa u showu. Ne, više volim one stare emisije, to je bio kvalitetan televizijski program. Ovo je tvoj ţivot6, zabavni programi, Haggeov gost7… Nema više takvih voditelja kao što su bili Lasse Holmqvist i Hagge Geigert.” Fredrik Rehn suspregne potrebu da zakoluta očima. Ti stari prdonje stalno gunđaju kako je televizija prije bila bolja. A kad bi sad sjeli pogledati neku epizodu s tim Haggeom, kako li se već zove, zakunjali bi za deset sekundi. Koje tablete za spavanje… Ali samo se smješkao Erlingu, kao da se u potpunosti slaţe. Erling je bio čovjek s kojim je valjalo biti u dobrim odnosima. „Jasno, ne ţelimo da itko nastrada“, nastavi Erling zabrinuto nabravši čelo. Dok je bio direktor, ti su mu nabori znali dobro posluţiti. Nakon mnogo vjeţbanja uspijevao je postići da izgledaju gotovo iskreno. U originalu Här är ditt liv, švedski film iz 1966. koji se temelji na romanu Eyvinda Johnsona; priča o dječaku iz radničke klase koji odrasta u sjevernoj Švedskoj. 7 U originalu Gäst hos Hagge, poznati TV show u formi intervjua koji se u Švedskoj prikazivao od 1975. Do 1991. (nap. ur.) 6
„Naravno“, odgovori producent trudeći se i sam doimati kao da mu je stalo. „Pazit ćemo na to kako se sudionici osjećaju, a pobrinuli smo se i da imaju profesionalnu psihološku pomoć dok budu ovdje.“ „Koga ste angaţirali?“ upita Erling gaseći opušak cigare. „Imali smo sreću kontaktirati psihologa koji se upravo doselio u Tanum. Njegova ţena je dobila posao u ovdašnjoj policijskoj postaji. Ima solidnu stručnu pozadinu i drago nam je što smo naišli na njega. On će jednom tjedno pričati sa sudionicima, i individualno i grupno.“ „Fino, fino“, reče Erling kimajući glavom. „Izuzetno nam je stalo do toga da svima bude dobro.“ Očinski se nasmiješi Fredriku. „Po tom se pitanju apsolutno slaţemo.“ I producent se nasmiješi Erlingu, iako bez tog očinskog izraza lica.
Calle Stjernfelt s gađenjem je gledao ostatke hrane na tanjurima. Neodlučno je stajao s mikrofonom u jednoj i tanjurom u drugoj ruci. „Jebemti, kako odvratno“, reče ne uspijevajući svrnuti pogled s krumpira, umaka i mesa pomiješanih u bezobličnu masu. „Hej, Tina, kad ćemo zamijeniti uloge?“ upita frustrirano zureći u Tinu, koja je prohujala kraj njega noseći dva tanjura lijepo aranţirane hrane iz kuhinje. „Nikad, što se mene tiče“, odbrusi mu ona gurajući vrata bedrom. „Jebemti, kako mrzim ovo“, vikne Calle i baci tanjur u sudoper. Trznuo se kad je iza leđa začuo glas. „Hej, ako išta razbiješ, odbit će ti se od plaće.“ Gunther, šef kuhinje Tanumshede Gestgifverija, prijekorno ga je gledao. „Ako misliš da sam ovdje zbog novca, grdno se varaš“, odbrusi Calle. „Samo da znaš, doma u Stockholmu u jednoj večeri zaradim više nego ti u mjesec dana!“ Demonstrativno je uzeo tanjur i bacio ga u sudoper. Tanjur se razbio, a on prkosno pogleda Gunthera pokušavajući ga isprovocirati. Šef kuhinje zaustio je da ga prekori, ali onda je bacio pogled na kamere i mumljajući otišao promiješati jelo na štednjaku.
Calle se iskesi. Neke stvari su jednake svuda, gdje god se nalazio. Bilo u Tanumshedeu, bilo na špici na Stureplanu. Isto sranje. Govor novca. Svi su išli za novcem. Odrastao je s time i to je bio svjetski poredak u kojem je naučio ţivjeti i koji je naučio cijeniti. Zašto ne? Štoviše, to je išlo njemu u korist. Nije on kriv što je rođen u svijetu u kojem vlada novac. Jedina iznimka od tog pravila bio je otok. Bilo je to tmurno sjećanje. Calle se prijavio na Survivor s velikim očekivanjima. Bio je navikao pobjeđivati. Trebalo je biti lako satrati hrpu glupih luzera. Kakav je bio profil sudionika u showu? Nezaposleni, skladištari, frizerke. Za momka poput njega to je trebao biti mačji kašalj. Ali stvarnost ga je šokirala. Čim više nije mogao izvaditi novčanik i biti faca, neke druge stvari postale su vaţne. Kad je nestalo hrane i kad su zavladali prljavština i buhe, postao je nitko i ništa, nula. Bilo je to zaista bolno iskustvo. Bio je peti kojeg su izbacili, nije dogurao čak ni do spajanja plemena. Odjednom je bio primoran shvatiti da ga ljudi ne vole. Ni u Stockholmu nije bio najomiljenija osoba, ali barem su mu iskazivali poštovanje i divljenje. A i rado su mu se i često ulizivali kako bi mogli biti s njim dok šampanjac teče u potocima i kad sve vrvi od cura. Na otoku se taj svijet činio tako dalek. Pobijedila je neka jebena ništarija iz Smålanda. Neki idiotski stolar za kojim su svi slinili jer je bio tako nepokvaren, iskren, priprost. Jebeni idioti. To iskustvo s otoka htio je što prije zaboraviti. Ali ovo je trebalo biti drugačije, ovdje je bio više u svom elementu. Dobro, ne baš uz sudoper, ali imao je priliku pokazati da je netko i nešto. Njegov östermalmski dijalekt, zalizana kosa i skupa dizajnerska odjeća ovdje su nešto značili. Nije trebao trčati polugol, kao neki glupi divljak, i uzdati se u nekakvu usranu osobnost. Mogao je dominirati. Nevoljko je uzeo tanjur s plitice i počeo ga ispirati. Popričat će on s producentima, da zamijeni ulogu s Tinom. Nije ovo išlo uz njegov imidţ. Kao odgovor na njegove misli, Tina je upravo ušla kroz klizna vrata. Naslonila se na zid, izula cipele i zapalila cigaretu. „Hoćeš?“ upita i pruţi mu kutiju. „Itekako“, reče i također se nasloni na zid. „Ne smijemo ovdje pušiti, je l´ da?“ upita Tina i otpuhne kolutić dima.
„Ne“, odvrati Calle pa i sam otpuhne kolutić koji je poletio prema njezinom. „Što misliš, kako će biti večeras?“ Pogleda ga. „Misliš, u disku ili kako to već zovu?“ „Da, to.“ Tina se nasmije. „Mislim da nisam bila u disku otkad sam bila klinka.“ Promrdala je noţnim prstima koji su je boljeli jer su nekoliko sati bili nabijeni u cipele s visokim potpeticama. „Ma sigurno će biti cool. Mi smo glavni u ovom mjestu, ljudi dolaze samo radi nas. Ne moţe biti nego cool“ „Pa mislila sam pitati Fredrika da mi sredi da pjevam.“ Calle se nasmije. „Ti to ozbiljno?“ Tina ga povrijeđeno pogleda. „Misliš da sam ja ovdje zato što je to tako jebeno cool? Moram iskoristiti priliku. Nekoliko sam mjeseci išla na satove pjevanja, a izdavačke kuće su nakon Bara pokazale dosta interesa.“ „Znači, već imaš ugovor za album?“ zezao ju je Calle i povukao još jedan dim. „Ne, zasrali su. Ali moj menadţer kaţe da je samo tajming bio loš. A moramo naći i neku dobru pjesmu kojom ću se profilirati. Pokušat će i srediti da me fotografira Bingo Rimér.” „Tebe?” grubo se nasmije Calle. „Bolje šanse ima Barbie. Ti nemaš prave…“ Kratko odmjeri njezino tijelo. „Atribute.“ „Ne seri, imam barem jednako dobro tijelo kao ta jebena fufica. Samo malo manje sise.“ Tina baci cigaretu na pod i razdraţeno je zgnječi potpeticom. „A, osim toga, štedim za nove grudi“, nadoda prkosno gledajući Callea. „Još deset tisuća kruna i imat ću jebeno dobre četvorke.“ „Da, dobro, sretno s tim“, reče Calle također gaseći cigaretu na podu. U tom se trenu vratio Gunther. Lice mu je poprimilo još crveniju nijansu od one koju je imao zbog pare iz lonaca. „Ovdje ne smijete pušiti! To je zabranjeno, apsolutno zabranjeno!“ Uzrujano je mahao rukama, dok su Tina i Calle pogledavali jedno drugo i smijali se. Kakva karikatura od čovjeka. Nevoljko su se vratili svojim zadaćama. Kamere su sve zabiljeţile.
3.
Najbolji su trenuci bili oni kad bi sjedili privijeni jedno uz drugo. Trenuci kad bi ona izvadila knjigu. Šuškanje stranica, dok bi ih ona paţljivo okretala, miris njezina parfema, dodir mekane tkanine njezine bluze na obrazu. U tim su se trenucima sjene drţale podalje. Sve što bi ih izvana strašilo i vabilo tada bi postajalo nevaţno. Njezin glas, koji se dizao i spuštao u njeţnim valovima. Katkad kad bi bili umorni, jedno od njih, ili čak oboje, znalo bi zaspati s glavom u njezinu krilu. Zadnje čega bi se sjećali prije sna bila bi priča, glas, šuškanje papira i njezini prsti u kosi. Priču su čuli mnogo puta. Znali su je napamet, a ipak se svaki put činila kao nova. Katkad bi gledao sestru kako sluša. Usta bi joj bila napola otvorena, oči prikovane za stranice, a kosa bi joj padala preko spavaćice. On joj je svake večeri četkao kosu. To je bio njegov zadatak. Kad im je čitala, nestajala je ţelja za odlaskom u svijet izvan zatvorenih vrata. Tad bi postojao samo šarolik, uzbudljiv svijet, pun zmajeva, prinčeva i princeza. A ne zatvorena vrata. Niti dvoja zatvorena vrata. Nejasno se sjećao kako se ispočetka bojao. Ali više nije. Nije, kad je tako lijepo mirisala, kad je bila tako njeţna i kad joj se glas tako ritmički dizao i spuštao. Nije, kad je znao da ga ona štiti. Nije, kad je znao da je zlosretnik.
D O K S U Č E K A L I da se Ola vrati s posla, Patrik i Martin u postaji su se nekoliko sati bavili drugim poslovima. Mislili su porazgovarati s njim na poslu, ali ipak su zaključili da je bolje da pričekaju do pet popodne kad mu završava radno vrijeme u Inventingu. Nije bilo razloga da ga izloţe ispitivanju pred kolegama. Barem ne još. Kerstin je mislila da Ola nije imao veze s anonimnim pismima i pozivima, ali Patrik nije baš bio uvjeren u to. Da bi odbacio sumnju, morao je čvrsto dokazati suprotno. Pisma je bio poslao u Nacionalni forenzički laboratorij, a poslao je i zahtjev za izvadak iz popisa poziva koje su Kerstin i Marit primile u tom razdoblju. Kad je otvorio vrata, Ola je izgledao kao da je upravo bio pod tušem. Nabacio je nešto odjeće na sebe, ali kosa mu je i dalje bila mokra. „Da?“ upita nestrpljivo. Činilo se da nema ni traga onoj tuzi od ponedjeljka kad su mu priopćili da mu je bivša ţena mrtva. Ili to barem nije bilo tako vidljivo kao kod Kerstin. „Ţeljeli bismo s vama razmijeniti još pokoju riječ.“ „A da?“ upita Ola, i dalje nestrpljivo. „Da, pojavilo se nekoliko stvari vezanih za Maritinu smrt“, odvrati Patrik i ispitivački ga pogleda. Ola je očito shvatio signal pa se pomaknuo u stranu i rukom im pokazao da uđu. „Dobro da ste došli, baš sam vas mislio nazvati.“ „A je li?“ upita Patrik sjedajući na kauč. Ovaj put ih Ola nije odveo u kuhinju, nego u dnevnu sobu s kaučima. „Da, zanima me je li moguće zatraţiti zabranu pribliţavanja.“ Ola sjedne u veliku koţnu fotelju i prekriţi noge. „A tako“, reče Martin i uputi Patriku upitan pogled. „A protiv koga biste podnijeli zahtjev?“ Oline oči zaiskre. „Ţelio bih zabraniti Kerstin da se pribliţava Sofie.“
Ni Patrik ni Martin nisu izgledali začuđeno. „A zašto, ako smijem pitati?“ Patrikov ton bio je laţno miran. „Sad više nema razloga da Sofie ide k toj… toj… osobi!“ rekao je tako raspaljeno da mu je prskalo iz usta. Ola se nagnuo prema naprijed i nalaktio pa nastavio: „Danas je otišla onamo. Ruksak joj je bio na podu kad sam došao kući na ručak, morao sam zvati sve njezine prijateljice. Sigurno je otišla k toj… lezbi. Moţe li se to nekako spriječiti? Mislim, naravno da ću ozbiljno popričati sa Sofie kad se vrati doma, ali moţe li se to ikako spriječiti pravnim putem?“ Ola je upitno gledao Martina i Patrika. „Pa to bi moglo biti teško“, reče Patrik, čije su se slutnje iz minute u minutu sve više potvrđivale. Ono o čemu su htjeli razgovarati s Olom sad je bilo ne samo moguće, već i vrlo izgledno. „Zabrana pribliţavanja je vrlo stroga mjera, a mislim da u ovom slučaju nije primjenjiva.“ Gledao je Olu, koji je sad bio vidno uzrujan. „Ali… ali…“ zamuckivao je. „Što da onda radim, kvragu? Sofie ima petnaest godina, ako me ne ţeli slušati, ne mogu je prisiliti na to. A ta prokleta…“ Jedva je progutao riječi. „Ona sigurno neće surađivati. Dok je Marit bila ţiva, morao sam podnositi… sve to, ali sad bogme ne trebam trpjeti ta sranja, jebemu!“ Tako je ţestoko udario šakom po staklenom stolu da su i Patrik i Martin poskočili. „Dakle, nije vam se baš sviđao izbor ţivotnog stila vaše bivše ţene?“ „Izbor? Ţivotni stil?“ Ola frkne. „Da ta kuja nije Marit ubacila sve te bube u glavu, ništa se od toga ne bi dogodilo. Marit, Sofie i ja i dalje bismo bili zajedno. A ovako ne samo da nam je uništila obitelj i izdala Sofie i mene nego nas je i sve izvrgla ruglu!“ Vrtio je glavom kao da i dalje ne moţe povjerovati u to. „Jeste li na bilo koji način iskazivali svoje nezadovoljstvo?“ lukavo upita Patrik. Ola ga sumnjičavo pogleda. „Što ţelite reći? Da, nikad nisam krio što mislim o tome što nas je Marit napustila, ali bogme nisam isticao zbog čega. Nije baš da ţeliš svima obznaniti da ti je ţena prešla na drugu stranu. Da te napustila radi neke ţenske, time se baš i nećeš hvaliti.“ Pokušao se nasmijati, ali je to, zbog gorčine, zvučalo kao nešto mnoge zlokobnije.
„Ali niste učinili ništa da uzrujate svoju bivšu ţenu i Kerstin?“ „Ne znam na što ciljate“, reče Ola suzivši oči. „Govorim o prijetećim pismima i telefonskim pozivima“, odvrati Martin. „Zar bih ja činio tako nešto?“ Ola raširi oči. Bilo je teško procijeniti je li zaista iznenađen ili samo glumi. „Osim toga, kakve to sad veze ima? Mislim, pa Maritina smrt je bila nesreća.“ Patrik je ignorirao tu primjedbu. Nije htio odmah otkriti sve što znaju, radije je to radio postepeno. „Netko je Kerstin i Marit upućivao anonimna pisma i pozive.“ „Pa to i nije čudo“, reče Ola uz smiješak. „Takve kao one izazivaju pozornost. To se u velikim gradovima moţda i tolerira, ali ovdje na selu baš i ne.“ Patrika je gotovo gušila tolika količina predrasuda koja je isijavala iz čovjeka koji je sjedio u fotelji. Jedva se odupro nagonu da ga uhvati za kragnu i kaţe mu neke stvari. Jedina mu je utjeha bila to što se Ola svakom rečenicom zakopavao sve dublje. „Dakle, vi im niste upućivali pisma i pozive?“ upita Martin s jednakim izrazom gađenja. „Ne, nikad se ne bih spustio na tu razinu.“ Ola im se oholo nasmiješi. Bio je tako siguran u sebe, njegov je dom bio tako blistav, besprijekoran i čist. Patrik je poţelio da mu malo prodrma taj savršeni svijet. „Onda sigurno nemate ništa protiv toga da vam uzmemo otiske prstiju i usporedimo ih s otiscima koje će u laboratoriju naći na kuvertama?“ „Otiske?“ Osmijeha je odjednom nestalo. „Ne razumijem. Čemu sad rovati po tome?“ Na licu mu se očitavao nemir. Patrik se u sebi naceri, a vidio je da se i Martin osjeća slično. „Najprije odgovorite na pitanje. Mogu li računati na to da ćete nam rado dati otiske, da vas moţemo isključiti kao sumnjivca?“ Ola se vrpoljio u fotelji. Prelijetao je pogledom uokolo, a zatim stao prčkati po stvarima koje su stajale na staklenom stolu. Patriku i Martinu činilo se da su već savršeno posloţene, ali Ola nije dijelio njihovo mišljenje. Počeo ih je premještati za nekoliko milimetara u
različitim smjerovima, dok nisu bile dovoljno poravnate da mu smire ţivce. „Paa… Moram vam nešto priznati.“ Osmijeh mu se vratio. Nagnuo se unatrag i činilo se da je povratio ravnoteţu koju je načas bio izgubio. „Trebao bih vam reći što je bilo. Da, poslao sam Kerstin i Marit nekoliko pisama i nazvao ih nekoliko puta. Naravno, bilo je to glupo, ali nadao sam se da će Marit uvidjeti da im je veza neodrţiva i da će se urazumiti. Nama je bilo lijepo. I opet nam je moglo biti lijepo, samo da je odbacila te gluposti i prestala sramotiti sebe i nas. A naročito Sofie. Zamislite kako bi njoj bilo u školi s tim bremenom. Ne bi joj dali mira. Marit je to morala uvidjeti. Nije to moglo tako funkcionirati, jednostavno nije.“ „Ali funkcioniralo je tako četiri godine i čini se da joj se baš i nije ţurilo vratiti vama.“ Patrik je namjestio laţno blag izraz lica. „To je bilo samo pitanje vremena, samo pitanje vremena.“ Ola opet stane petljati po stvarima na stolu. Odjednom se okrene policajcima na kauču. „Ali ne razumijem čemu sad sve to. Marit više nema, a ako se Sofie i ja riješimo te osobe, moţemo nastaviti dalje. Zašto sad prekapati po tome?“ „Jer postoji nekoliko indikacija da Maritina smrt nije bila nesreća.“ Jeziva tišina zavlada malom dnevnom sobom. Ola je blenuo u njih. „Nije bila… nesreća?“ Pogledavao je čas Patrika, čas Martina. „Što ţelite reći? Da ju je netko…“ Nije dovršio rečenicu. Ako njegovo iznenađenje nije bilo iskreno, dobro je glumio. Patrik bi dao sve da je mogao znati što se u tom trenutku zbiva u Olinoj glavi. „Da, mislimo da je još netko upleten u Maritinu smrt. Uskoro ćemo znati više. A u međuvremenu, vi ste… prvi sumnjivac.“ „Ja?“ upita Ola s nevjericom. „Ali ja nikad ne bih naudio Marit! Pa volio sam je! Htio sam da ponovno budemo obitelj!“ „Da, sigurno ste iz velike ljubavi prijetili njoj i njezinoj djevojci“, odvrati Patrik glasom prepunim sarkazma. Uočili su trzaj na Olinu licu kad je čuo riječ djevojka. „Ali kad ona nije shvaćala! Valjda je bila upala u neku vraţju krizu srednjih godina pa su joj hormoni nekako utjecali na mozak, kad je sve odbacila. Bili smo zajedno dvadeset godina, razumijete? Upoznali smo se u Norveškoj kad smo imali šesnaest, mislio sam da
ćemo zauvijek biti zajedno. Prošli smo gomilu. Zastao je i potom nastavio: „Gomilu sranja kad smo bili mladi i konačno je sve bilo kako smo htjeli. A onda samo…“ Ola povisi glas i rukama napravi gestu koja je govorila kako mu i dalje nije jasno što se to dogodilo s njihovim brakom prije četiri godine. „Gdje ste bili u nedjelju navečer?“ ozbiljno upita Patrik. Gledao ga je čekajući odgovor. Ola ga pogleda s nevjericom. „Pitate me za alibi? Je li to? Ţelite moj jebeni alibi za nedjelju navečer, ha?“ „Upravo tako“, mirno odgovori Patrik. Ola je izgledao kao da će izgubiti kontrolu, ali savladao se. „Bio sam kod kuće cijelu večer. Sam. Sofie je spavala kod prijateljice pa nitko to ne moţe potvrditi. Ali tako je bilo.“ Pogled mu je bio prkosan. „Niste ni s kim razgovarali telefonom? Nitko od susjeda nije navraćao?“ upita Martin. „Ne“, odgovori Ola. „Onda to baš i ne izgleda dobro“, kratko saţme Patrik. „To znači da ste i dalje osumnjičeni, ako ustanovimo da Maritina smrt nije bila nesreća.“ Ola se ogorčeno nasmije. „Dakle, ni sami niste sigurni. A svejedno dolazite ovamo i traţite da vam dam alibi.“ Odmahne glavom. „Ludi ste.“ Ola ustane. „A sad vas molim da odete.“ Patrik i Martin također ustanu. „Ionako smo završili. Ali moţda se vratimo.“ Ola se opet nasmije. „Uvjeren sam da hoćete.“ Otišao je u kuhinju, a da ih nije ni pozdravio. Patrik i Martin sami su izašli i zastali ispred vrata. „Pa… što misliš?“ upita Martin i zakopča jaknu do grla. Prava proljetna toplina još nije bila došla, a vjetar je i dalje bio hladan. „Ne znam“, uzdahne Patrik. „Da znamo da je ovo istraga ubojstva, sve bi bilo znatno lakše, ali ovako…“ Ponovno uzdahne. „Da se bar mogu sjetiti zašto mi ova priča djeluje poznato. Ima nešto što…“ Zašuti i odmahne glavom, vrlo oštra izraza lica. „Ne, ne mogu se sjetiti. Otići ću još jednom do Pedersena i vidjeti moţe li se još što naći. A moţda su i tehničari uspjeli naći nešto u autu.“
„Nadajmo se“, reče Martin i krene prema automobilu. „Čuj, mislim da ću pješice doma“, reče Patrik. „A kako ćeš sutra na posao?“ „Smislit ću već nešto. Mogu zamoliti Ericu da me odbaci Anninim autom.“ „Onda dobro“, odvrati Martin. „Uzet ću auto pa idem i ja doma. Pia se nije dobro osjećala pa ću joj se večeras morati malo posvetiti.“ „Nadam se da nije ništa ozbiljno“, reče Patrik. „Ma nije, samo u zadnje vrijeme osjeća neki umor i mučnine.“ „Je li…“ počne Patrik, ali Martinov ga pogled prekine. Dobro, sad nije bio trenutak za takvo pitanje. Nasmije se i mahne Martinu koji je upravo sjedao u automobil. Bit će lijepo napokon doći kući.
Lars je masirao Hannina ramena. Sjedila je za kuhinjskim stolom zatvorenih očiju, dok su joj ruke opušteno visjele sa strane. No ramena su joj bila tvrda poput kamena i Lars je nastojao što opreznije masaţom razbiti napetost koja se u njima nagomilala. „Kvragu, trebala bi otići kiropraktičaru, imaš čvorove u svim mišićima.“ „Mmm, znam“, reče Hanna i napravi grimasu kad je pritisnuo jedan čvor. „Au!“ Lars je smjesta stao. „Boli li te? Da prestanem?“ „Ne, nastavi“, reče ona, i dalje s bolnom grimasom. Bila je to ona ugodna vrsta boli. Opuštanje mišića bio je divan osjećaj. „Kako ti je sad na poslu?“ upita nastavljajući mijesiti rukama. „Pa dobro je“, reče ona. „Ali svi su poprilično uspavani, nitko nije pretjerano poletan. Osim moţda Patrika Hedströma. I onog mlađeg momka, Martina, on bi također mogao biti dobar. Ali Gösta i MellBerg…“ Hanna se nasmije. „Gösta po cijele dane igra igrice na računalu, a Mellberga sam jedva i vidjela. Samo pušta korijenje u kabinetu. Bit će ovo pravi izazov.” Nakratko je u sobi zavladala vedra atmosfera, no vrlo su se brzo ponovno nadvile stare, poznate sjene. Bilo je toliko toga što
trebaju reći, toliko toga što trebaju učiniti. Ali nikad ništa ne bi učinili. Njihova prošlost lebdjela je među njima poput kakve goleme prepreke koju nikad neće savladati. Postali su rezignirani. Pitanje je jesu li je više uopće i ţeljeli savladati. Rukom kojom je masirao Hannu Lars počne milovati njezin vrat. Ona tiho zastenje, i dalje zatvorenih očiju. „Hoće li tome ikada doći kraj, Lars?“ šapne ona, dok ju je on i dalje milovao prelazeći rukom preko ramena, ključne kosti do ispod dţempera. Usta su mu sad bila sasvim blizu njezinog uha i mogla je osjetiti toplinu njegova daha. „Ne znam. Ne znam, Hanna.“ „Ali moramo razgovarati o tome. Jednom ćemo morati razgovarati o tome.“ Sama je osjetila molećiv i očajnički ton koji bi joj se potkrao svaki put kad bi došli na tu temu. „Ne, nećemo morati.“ Larsov jezik bio je na njezinoj ušnoj resici. Pokušala se oduprijeti, ali, kao i obično, osjećala je kako joj poţuda raste. „Ali što ćemo onda?“ Očaj je sad bio pomiješan s poţudom. Naglo se okrenula prema njemu. Lice mu je bilo sasvim uz njezino. „Ţivjet ćemo svoj ţivot. Dan za danom, sat za satom. Radit ćemo svoj posao, smijat ćemo se, činiti sve što se od nas očekuje. Volimo se.“ „Ali…“ Njezin protest prekinule su njegove usne na njezinima. Kapitulacija koja je uslijedila bila je dobro poznata. Njezina nastojanja da razgovaraju uvijek su završavala na isti način. Osjećala je njegove ruke po cijelom tijelu. Za sobom su ostavljale vruće tragove i osjetila je kako joj naviru suze. Sve te godine frustracije, srama i strasti bile su sadrţane u tim suzama. Lars ih je pohlepno lizao, a njegov je jezik ostavljao mokar trag na njezinim obrazima. Pokušala se iskobeljati, ali njegova ljubav i njegova glad bile su posvuda i nisu joj dopuštale da se oslobodi. Naposljetku se prepustila. Očistila je mozak od svih misli, od svega što je bilo. Uzvraćala mu je poljupce i pripila se uz njega, pritisnula svoje tijelo o njegovo. Razderali su odjeću jedno drugome i bacili se na pod kuhinje. Negdje u daljini začula je sebe kako viče. Nakon svega, osjećala se prazno, kao i uvijek. I izgubljeno.
„Patrik se doimao potišteno sinoć kad je došao s posla.“ Anna upitno pogleda Ericu, koja se nastojala koncentrirati na voţnju. Erica uzdahne. „Da, nije baš raspoloţen. Pokušala sam razgovarati s njim jutros dok sam ga vozila na posao, ali nije baš bio razgovorljiv. Već sam ga viđala takvog. Takav je kad ga nešto muči, kad mu nešto na poslu ne da mira. Jedino što mogu jest dati mu vremena, prije ili poslije će progovoriti.“ „Muškarci“, reče Anna sa sjenkom na licu. Erica je to krajičkom oka primijetila i odmah osjetila kako joj se ţeludac grči. Ţivjela je u stalnom strahu da će Anna ponovno upasti u apatiju i izgubiti onaj ţivotni zanos koji joj se upravo bio probudio. No ovog je puta Anna uspjela odagnati sjećanje na pakao kroz koji je prolazila, sjećanje koje se uporno vraćalo u njezine misli. „Ima li to veze s onom nesrećom?“ upita Anna. „Mislim da ima“, odgovori Erica osvrćući se oprezno prije nego što uđu u kruţni tok kod Torpa. „U svakom slučaju, rekao je da istraţuju nejasnoće vezane za nesreću, kao i da ga ona podsjeća na nešto.“ „Na što to?“ znatiţeljno će Anna. „Na što bi ga mogla podsjećati prometna nesreća?“ „Ne znam. Samo je tako rekao. Ali kaţe da će se danas malo više pozabaviti time, da će pokušati proniknuti u srţ.“ „Pretpostavljam da mu nisi rekla za popis?“ Erica se nasmije. „Ne, nisam mu imala srca reći kad je bio tako potišten. Sad ću za vikend već naći dobar način da mu to podvalim.“ „Dobro“, reče Anna koja je bez pitanja preuzela ulogu glavnog organizatora vjenčanja. „Najvaţnije je da odrediš što će odjenuti. Danas moţemo pogledati i moţeš izabrati par odijela koja bi mogao probati, ali to će biti malo teţe izvedivo bez njega.“ „Ma dobro, za Patrikovu odjeću ćemo lako. Više me brine što ću ja odjenuti“, tmurno će Erica. „Misliš da će imati vjenčanice u XLveličini?“ Skrenula je na parkiralište kraj Kampenhofa i odvezala pojas. Anna učini isto pa se okrene Erici. „Ne brini se, izgledat ćeš fantastično. Sredit ćemo mi to. A i skinut ćeš ti dosta kila u šest tjedana. Bit će to super.“
„Povjerovat ću tek kad to vidim“, odvrati Erica. „Pripremi se, ovo neće biti baš zabavan zadatak.“ Zaključala je automobil i krenula prema ulici s dućanima, s Majom u kolicima. Salon vjenčanica bio je u jednoj od sporednih uličica, a Erica ih je bila nazvala kako bi bila sigurna da će raditi. Anna nije rekla ništa dok nisu došle do salona. Na ulazu ju je uhvatila za ruku ne bi li joj prenijela malo poleta. Pa ipak su došle traţiti vjenčanicu! Erica je duboko udahnula prije nego što su zatvorile vrata za sobom. Bijelo, bijelo, bijelo. Til i čipka i perle i šljokice. Prišla im je niska ţena u šezdesetima, s puno šminke. „Dobrodošle, dobrodošle!“ cvrkutala je ushićeno plješćući. Erica cinično pomisli da nemaju baš nešto puno kupaca kad je vlasnica tako sretna što ih vidi. Anna preuzme inicijativu. „Došle smo pronaći vjenčanicu za moju sestru.“ Pokaţe na Ericu, a gospođa još jednom zaplješće. „Oh, divno! Udajete se?“ Ne, samo ţelim imati vjenčanicu. Tek tako, mislila je Erica zlovoljno, ali zadrţala je komentar za sebe. Činilo se kao da Anna čuje što Erica misli pa je brzo uletjela: „Vjenčanje je na Duhove.“ „Oh!“ zaprepašteno uzvikne gospođa. „To je uskoro, to je uskoro. Tek još nešto više od mjesec dana, uh, uh. Krajnje je vrijeme da nađete vjenčanicu.“ Erica ponovno proguta jedak komentar i osjeti Anninu umirujuću ruku na svojoj. Gospođa im mahne da uđu u dućan i Erica je neodlučno posluša. Cijela ta situacija bila joj je tako… čudna. Doduše, nikad nije bila kročila u salon vjenčanica pa je to moţda objašnjavalo neobičan osjećaj. Ogledavala se oko sebe i zavrtjelo joj se u glavi. Kako će, pobogu, ikad naći vjenčanicu ovdje, u ovom moru tkanine? Anna je opet osjetila njezino raspoloţenje. Pokazala joj je na fotelju i rekla da sjedne. Erica je Maju stavila na pod. Zatim je Anna autoritativnim glasom rekla: „Moţete li donijeti nekoliko različitih modela da ih moja sestra pogleda? Ništa s previše čipke. Jednostavno i klasično, moţda tek s pokojim detaljem koji se ističe. Zar ne?“
upitno pogleda Ericu, koja nije mogla suspregnuti smijeh. Anna ju je poznavala gotovo bolje nego ona samu sebe. Vjenčanice su se redale jedna za drugom. Erica bi ponekad odmahivala glavom, a ponekad bi potvrdno kimnula. Na koncu su ostavile pet vjenčanica koje je naumila isprobati. Erica teška srca ode u kabinu. Ovo joj baš i nije bio najdraţi dio. Vidjeti svoje tijelo iz tri kuta istodobno, dok nemilosrdno svjetlo otkriva sve što je zimska odjeća skrivala, bilo je grozno iskustvo. Posebice nakon što je Erica uočila da je trebala tu i tamo učiniti pokoji potez britvicom. No dobro, sad više nije mogla ništa napraviti po tom pitanju. Oprezno je odjenula prvu vjenčanicu. Bio je to model bez naramenica i čim je povukla patentni zatvarač, znala je da ta priča neće imati sretan ishod. „Kako vam ide?“ dovikne gospođa pored kabine vrlo entuzijastičnim glasom. „Trebate li pomoć oko zatvarača?“ „Da, mislim da trebam“, odgovori Erica i nevoljko izađe iz kabine. Okrenula im je leđa kako bi je gospođa mogla zakopčati, duboko udahnula i pogledala se u velikom zrcalu. Beznadno, potpuno beznadno. Osjetila je kako joj na oči naviru suze. Nije ovako zamišljala sebe kao mladenku. U svojim je snovima uvijek bila divno vitka, s čvrstim poprsjem i blistavom puti. A figura koju je vidjela u zrcalu više je nalikovala ţenskoj verziji Michelinovog čovječuljka. Oko struka je vidljivo lelujalo salo, a ten joj je bio sivkast od zime i nedostajalo mu je sjaja. A i gornji dio haljine isticao je nekakve čudne kobasice sala i koţe u predjelu pazuha. Izgledala je uţasno. Progutala je suze i vratila se u kabinu za presvlačenje. Nekako je uspjela sama otkopčati patentni zatvarač i skinuti vjenčanicu. Vrijeme za sljedeću. Ovu je uspjela navući sama i izašla je pokazati se Anni i vlasnici salona. Ovog puta nije mogla skriti kako se osjeća. U zrcalu je jasno vidjela kako joj donja usna drhti. Pobjeglo joj je nekoliko suza, koje je razdraţeno obrisala gornjom stranom dlana. Nije htjela plakati i sramotiti se, ali nije uspjela zatomiti reakciju. I ova joj je vjenčanica loše stajala. Bila je jednostavnog kroja poput one prve, ali ova je imala naramenice koje su se vezale oko vrata i nisu isticale nabore oko pazuha. No najviše ju je brinuo trbuh. Nikako nije mogla pojmiti kako će se do vjenčanja dovesti u dovoljno dobru formu da se osjeća ugodno. Ovo je trebalo biti zabavno, ovome se veselila čitavog ţivota. Izabirati, odbacivati i isprobavati jednu fantastičnu vjenčanicu za drugom. Vidjeti sve te zadivljene poglede dok s mladoţenjom hoda
prema oltaru. U snovima je uvijek izgledala kao princeza. Još nekoliko suza pobjeglo joj je niz obraze, a Anna joj priđe i stavi dlan na njezinu golu nadlakticu. „Što je, draga?“ Erica je jecala. „Tako sam… tako sam debela. Sve mi uţasno stoji.“ „Uopće nisi debela. Ostalo ti je još nešto malo od poroda, to ćemo srediti do vjenčanja. Imaš odličnu figuru. Mislim, pazi taj dekolte. Ja bih bila ubila za takav dekolte na svom vjenčanju.“ Anna pokaţe prema zrcalu i Erica nevoljko pogleda. Prvo što je ugledala bilo je njezino patetično lice s tragovima suza na obrazima i crveni, natečeni nos. Zatim je spustila pogled naniţe. Moţda je Anna bila u pravu, zaista je imala krasno poprsje. Uključila se i vlasnica. „Odlično vam stoji, samo nemate odgovarajuće donje rublje. Odjenete li kakav bodi ili korzet, trbuh će odmah nestati! Vidjela sam ja mnogo gore od ovog. Kao što vam sestra kaţe, imate krasne obline, treba još samo naći pravu haljinu koja će ih naglasiti. Evo, isprobajte ovu, vidjet ćete da ćete odmah biti zadovoljniji. Ta će vam još bolje pristajati.“ Uzela je jednu od haljina s vješalice i pruţila je Erici, ohrabrujući je. Erica je uzme i nevoljko uđe u kabinu. Sa skeptičnim izrazom lica navuče vjenčanicu i izađe iz kabine. Duboko udahne, izdahne i stane pred veliko zrcalo, stoički, poput vojnika koji hrli na front. Zadivljeno se osmjehne od uha do uha. Ova vjenčanica bila je nešto sasvim drugo. Pristajala joj je… savršeno. Sve što je prije izgledalo uţasno, ova je haljina pretvarala u prednosti. Trbuh se i dalje malo previše isticao, ali nije to bilo ništa što dobar steznik ne moţe srediti. Zatečeno je gledala Annu i vlasnicu. Anna samo zadivljeno kimne glavom, a vlasnica uzbuđeno zaplješće. „Kakva mladenka! Što sam vam rekla? Ova je idealna za vašu visinu i vaše lijepe obline.“ Erica se još jednom pogleda u zrcalu, i dalje s dozom skepse. Ali mogla se samo sloţiti. Osjećala se lijepo, osjećala se poput princeze. Ako do vjenčanja skine tih nekoliko kilograma viška, bit će savršena! Okrenula se Anni. „Ne moram više isprobati nijednu. Uzimam ovu!“
„Divno!“ blistala je gospođa. „Mislim da ćete biti i više nego zadovoljni. Ako ţelite, moţete je ostaviti u salonu pa ćemo je prije vjenčanja malo prekrojiti, bude li potrebe. Imamo dovoljno vremena.“ „Hvala ti, Anna“, šapne Erica. Stisne sestrinu ruku, a ona joj uzvrati. „Prekrasna si“, reče Anna, a Erici se učini kao da je i njezinoj sestri zasuzilo oko. Bio je to divan trenutak. Trenutak koji su obje zasluţile nakon svega što su prošle. *** „Pa… kako je zasad?“ Lars je prelazio pogledom preko svih u krugu. Nitko nije ništa rekao, svi su buljili u svoje cipele. Osim Barbie, koja ga je pomno promatrala. „Bi li itko htio krenuti prvi?“ Gledao ih je ohrabrujućim pogledom pa su neki od njih barem podigli pogled s cipela. Na koncu se javi Mehmet. „Pa… dosta dobro“, reče Mehmet i ušuti. „Bi li ţelio malo pojasniti?“ Larsov glas bio je blag i laskav. „Pa hoću reći da zasad nije loše. Posao je u redu i…“ Ponovno zašuti. „Što vi ostali mislite o poslovima koji su vas dopali?“ „Poslovima?“ frkne Calle. „Cijeli dan stojim i perem usrane tanjure. Ali popodne ću razgovarati s Fredrikom o tome. Bit će tu promjena.“ Značajno pogleda Tinu, koja je samo zurila u njega. „A ti, Jonna, kakav je tebi bio ovaj tjedan?“ Činilo se da su jedino još Jonni vlastite cipele bile nevjerojatno zanimljive. Nešto je promrmljala ne podigavši pogled. Svi koji su sjedili u krugu u velikoj dvorani društvenog centra nagnuli su se naprijed ne bi li čuli što govori. „Oprosti, Jonna, nismo te čuli. Moţeš li ponoviti? I zamolio bih te da nam pokaţeš poštovanje i podigneš pogled kad razgovaraš s nama, inače stječemo dojam da nas smatraš niţe vrijednima. Je li to točno, Jonna?“ „Da, je li?“ ubaci se Uffe i kvrcne je nogom u nogu. „Misliš da si bolja od nas?“
„To nije bilo baš konstruktivno, Uffe“, opomene ga Lars. „Ţelimo izgraditi toplo i sigurno okruţenje u kojemu moţete sigurno iznijeti svoje; osjećaje i doţivljaje i dobiti potporu.“ „To su preduge riječi za Uffea“, podrugljivo će Tina. „Morate govoriti malo jasnije ako ţelite da vas Uffe shvati.“ „Glupa droljo“, glasio je Uffeov elokventan odgovor. Bijesno je zurio u nju. „Upravo o tome govorim.“ Larsov glas postao je oštriji. „Ništa nećemo postići budemo li tako napadali jedni druge. Nalazite se u jednoj ekstremnoj situaciji koja moţe biti psihički vrlo naporna, a ovo vam je prilika da se na zdrav način oslobodite pritiska.“ Ozbiljnim je pogledom prelazio preko svih u krugu. Neki su kimnuli, a Barbie podigne ruku. „Da, Lillemor?“ Barbie spusti ruku pa nezadovoljno izjavi: „Prvo, više se ne zovem Lillemor, sad se zovem Barbie.“ Zatim se nasmiješi. „Samo bih htjela reći da je ovo zakon! To da svi moţemo doći i reći kako se osjećamo. Tako nešto nismo imali u Big Brotheru“ „Ma daj sjaši“, reče Uffe napola leţeći na stolici i buljeći u Barbie. Njezin je osmijeh nestao, a pogled se ponovno spustio. „Mislim da si ovo jako lijepo rekla“, reče Lars ohrabrujući je. „Moţete doći i na grupnu, ali i na individualnu terapiju. Mislim da bismo sad mogli završiti s grupnom, a ti i ja, Barbie, mogli bismo započeti s individualnom.“ Ona podigne pogled i ponovno se nasmiješi. „Da, rado! Imam mnogo toga o čemu ţelim razgovarati!“ „Onda super“, reče Lars uzvraćajući osmijeh. „Predlaţem da se maknemo sa seta i porazgovaramo u sobi u kojoj nam nitko neće smetati. Dolazit ćete redoslijedom kojim sjedite u krugu, dakle, nakon Barbie Tina, zatim Uffe i tako dalje. Je li to u redu?“ Nitko nije odgovorio pa je Lars to protumačio kao da. Čim su se vrata za Barbie i Larsom zatvorila, svi su odjednom postali razgovorljivi. Svi, osim Jonne koja je, po običaju, radije šutjela. „Koje sranje“, podrugljivo će Uffe pljesnuvši dlanom o koljeno.
Mehmet ga ljutito pogleda. „Što? Ja mislim da je ovo dobro. Znaš i sam kako čovjek zna biti sjeban nakon nekoliko tjedana u ovakvom showu. Mislim da je super što je nekome, za promjenu, stalo do sudionika, do toga da se osjećamo dobro.“ „Da se osjećamo dobro“, naruga se Uffe imitirajući Mehmeta piskutavim glasom. „Koja si ti pizda, Mehmete. Trebao bi voditi jednu od onih emisija za tjelovjeţbu. Obuci tajice i vjeţbaj jogu ili što već.“ „Pusti ga, vidiš da je budala“, reče Tina buljeći u Uffea koji se potom okrenuo prema njoj. „Što ti sad sereš, kučko? Misliš da si jebeno pametna, ha? Hvališ se kako imaš dobre ocjene, kako znaš duge riječi i kako si bolja od nas. I još misliš da ćeš biti pop-zvijezda.“ Podrugljivo se smijao i prelazio pogledom po grupi traţeći podršku. Nitko mu nije uzvratio pogled. Ali nitko mu se nije ni suprotstavio pa je nastavio: „Stvarno vjeruješ u to? Samo sramotiš i sebe i nas. Čujem da si im se ulizala i da će ti dati da večeras otpjevaš svoju jadnu pjesmicu. Jedva čekam vidjeti kako te ljudi gađaju trulim rajčicama. Jebote, i ja ću te gađati, iz prvog reda.“ „Zaveţi, Uffe“, reče Mehmet oštro ga gledajući. „Glup si, pakostan si i samo si ljubomoran jer Tina ima talent, a ti imaš samo kratku karijeru debila u reality showu. Uskoro ćeš se vratiti u skladište i prenositi stvari po cijele dane.“ Uffe se ponovno nasmije, ali ovog je puta smijeh zvučao nervozno i šuplje. U Mehmetovim je riječima bilo zrnce istine, zbog kojega je u njemu rastao nemir. No brzo je odagnao taj osjećaj. „Ne morate mi vjerovati, ako nećete. Ali večeras ćete imati priliku i sami čuti. Seljačine će ondje umirati od smijeha.“ „Mrzim te, Uffe. Samo da znaš.“ Tina ustane i ode iz grupe sa suzama u očima. Jedna ju je kamera pratila. Pokušala joj je pobjeći, ali bilo je nemoguće pobjeći od kamera. Bile su posvuda i sve su gladno biljeţile.
Patrik se nije mogao koncentrirati ni na što drugo. Stalno su ga proganjale misli o nesreći. Kad bi se barem mogao sjetiti što mu se to
činilo tako poznato. Uzeo je fascikl s papirima povezanim s istragom i krenuo ih ponovno pregledavati. Koji mu je to put bio da to radi više ni sam nije znao. Kao i uvijek kad bi intenzivno razmišljao, mumljao je sebi u bradu. „Modrice oko usta, nevjerojatna razina alkohola u krvi za nekoga tko, prema navodima rodbine, nikad nije pio.“ Prelazio je prstom po nalazu obdukcije u slučaju da mu je nešto prije toga promaklo, ali ništa nije izgledalo čudno. Podigao je slušalicu i birao broj koji je znao napamet. „Halo, Pedersen, ovdje Patrik Hedström iz postaje u Tanumshedeu. Čuj, evo sjedim i gledam nalaz obdukcije, imaš li moţda pet minuta da ga još jednom prođeš sa mnom?“ Pedersen je odgovorio potvrdno pa Patrik nastavi: „Ove modrice oko usta, moţe li se utvrditi kako su nastale? U redu…“ Dok je razgovarao, zapisivao je bilješke. „A alkohol? Moţeš li mi reći išta o vremenu u kojem ga je popila? Ne, ne mislim na doba dana, zapravo, da, i to, ali mislio sam na to koliko joj je trebalo da popije, je li odmah sve strusila ili… Da, upravo tako.“ Intenzivno je slušao i zapisivao. „Zanimljivo, zanimljivo. Jesi li pri obdukciji našao još išta neobično?“ Patrik je slušao i načas prestao sa zapisivanjem. Shvatio je da je tako jako pritisnuo slušalicu uz uho da ga je zaboljelo pa je malo popustio stisak. „Ostaci samoljepljive vrpce oko usta? Da, to je nedvojbeno vaţan podatak. Ima li još išta što mi moţeš reći?“ Uzdahnuo je kad mu je Pedersen odgovorio negativno, frustrirano trljajući područje između obrva palcem i kaţiprstom slobodne ruke. „U redu, bit će i to dovoljno.“ Patrik nevoljko spusti slušalicu. Definitivno je imao veća očekivanja. Uzeo je fotografije s mjesta nesreće i stao ih proučavati traţeći nešto što bi mu moglo pobuditi sjećanje. Najviše ga je ljutilo to što nije bio siguran postoji li uopće to nešto čega se trebao sjetiti. Moţda samo umišlja. Moţda je to samo neki čudan déjà vu iz nekog filma ili serije ili nečega što je negdje čuo, a što je tjeralo njegov mozak da traţi nešto što zapravo ne postoji. Ali baš kad je htio ljutito baciti papire, bljesnulo je među sinapsama njegovog mozga. Nagnuo se naprijed kako bi pobliţe promotrio fotografiju koju je drţao u ruci. Počeo ga je obuzimati osjećaj
trijumfa. Moţda ipak nije bio na krivom tragu. Moţda je nešto konkretno ipak cijelo vrijeme čučalo u najtamnijim kucima njegova uma. U jednom je koraku već bio na vratima. Valjalo je sići u arhiv.
Barbie je bezvoljno očitavala bar-kodove s robe na pokretnoj traci. Na oči su joj navirale suze, ali uporno ih je susprezala trepćući kapcima. Nije se htjela sramotiti plakanjem. Jutrošnji je razgovor pobudio tako mnogo osjećaja. Toliko je mulja tako dugo leţalo na dnu, a sad je sve isplivalo na površinu. Gledala je Jonnu koja je sjedila za blagajnom ispred nje. Na neki joj je način zavidjela. Moţda ne na depresiji i svem tom rezanju. Barbie se nikad ne bi usudila uzeti noţ i tako zarezati vlastito meso. Ono na čemu je Jonni zavidjela bila je njezina vidljiva ravnodušnost prema svemu onome što ostali misle. A za Barbie ništa nije bilo vaţnije od toga kako izgleda pred drugima. Nije to oduvijek bilo tako, kao što se i vidi na fotografijama iz školskih dana koje je onaj usrani tabloid iščeprkao. Fotografijama na kojima je bila mala i mršava, s golemim aparatićem za zube, malim, gotovo nikakvim grudima i tamnom kosom. Bila je očajna kad su se te fotografije pojavile na naslovnicama, ali ne iz razloga na koje bi svi pomislili. Nije ju uznemirilo to što će svi shvatiti da ima umjetne sise i boju kose. Toliko glupa nije bila. Boljelo ju je to što je vidjela ono čega više nema. Sretan osmijeh, ona puna sigurnosti, puna samopouzdanja. Bila je sretna i zadovoljna samom sobom i svojim ţivotom. No sve se to promijenilo onoga dana. Onoga dana kad joj je tata umro. Njoj i njezinom tati bilo je tako lijepo. Mama joj je umrla od raka kad je još bila mala, ali tata je na neki način uspio postići da se unatoč tome osjeća potpuno, da nikad ne osjeti kako joj nešto nedostaje. Znala je da je sve neko vrijeme bilo u neredu dok je ona bila beba, nakon što joj je majka umrla, nakon što se dogodila ta strahota. Čula je sve o tome, a cijenu je platio njezin tata. Naučio je puno iz toga i gradio ţivot za sebe i svoju kćer. Sve do tog listopadskog dana. Kad se to dogodilo, sve se činilo tako nestvarno. U trenutku joj je razoren čitav ţivot i ostala je bez svega. Nije imala obitelji, nije
imala srodnika koji bi je primili i bačena je u svijet udomiteljskih obitelji i privremenih ţivotnih rješenja. Naučila je lekcije koje bi radije bila izbjegla. Jednako je tako nestala i ona sigurnost koju je prije imala. Njezini prijatelji nisu shvaćali da ju je to što se dogodilo promijenilo iznutra. Da je taj dan odnio nešto iz njezine nutrine i da više nikad neće biti ista. Pokušali su je podrţati, ali na kraju su je prepustili njezinoj sudbini. Tad se javila potreba da je prihvate stariji momci i odlučne cure. Nije više mogla biti obična. Nije joj više ni odgovaralo ime Lillemor. Tako je počela s onim što si je mogla priuštiti. Izblajhala je kosu u kupaonici jednog od starijih momaka koji je prošao kroz njezin ţivot. Staru je odjeću zamijenila novom, uţom, kraćom, više seksi. Jer shvatila je na koji način moţe pobjeći iz bijede. Seksom. Njime je mogla kupiti paţnju i stvari. Pomoću njega mogla je odudarati od mase. Jedan od momaka bio je dobro potkoţen, on joj je platio operaciju grudi. Ona je ţeljela da budu malo manje, ali on je plaćao pa je njegova riječ bila posljednja. Htio je petice pa je tako i bilo. Kad je vanjska transformacija bila gotova, trebalo je još samo srediti detalje. Momak s kojim je bila nakon onog koji je platio operaciju rekao joj je da je ona njegova mala Barbie pa je tako riješila i pitanje imena. Valjalo je još samo odlučiti gdje će prezentirati svoje novo ja. Na početku je radila neke posliće fotomodela s malo ili nimalo odjeće. Ali Big Brother joj je donio velik proboj. Postala je zvijezda showa. To što su svi u Švedskoj mogli iz vlastite dnevne sobe zaviriti u njezin seksualni ţivot nije joj nimalo smetalo. Nije ju bilo briga. Nije imala obitelji koja bi joj prigovarala kako je sramoti. Bila je sama na svijetu. Najčešće je uspijevala ne misliti na ono što je bilo prije Barbie. Potisnula je Lillemor tako duboko da je jedva više i postojala. Slično je učinila i sa sjećanjima na oca. Nije si mogla dopustiti da misli na njega. Ako ţeli preţivjeti u ovom svijetu, ne smije se prisjećati njegova smijeha, onog osjećaja kad bi joj rukom dodirnuo obraz. Previše to boli. Ali jutrošnji je razgovor s psihologom dirnuo u strune koje su i dalje vibrirale u njoj. I čini se da nije samo njoj bilo tako. Atmosfera je bila mučna nakon što su se svi vratili iz sobe izvan seta u kojoj su sjedili pred njim. Katkad joj se činilo da je sva njihova negativnost usmjerena prema njoj i da je neki od njih ponekad gledaju pakosnim
pogledom. Ali svaki put kad bi se okrenula da vidi odakle taj jezivi osjećaj dolazi, taj trenutak bi prošao. Istodobno je nešto u njoj izazivalo nemir. Nešto na što joj je Lillemor pokušavala svrnuti pozornost, ali Barbie se odupirala tom osjećaju. Nije si mogla dopustiti da neke stvari isplivaju. Roba na pokretnoj traci i dalje se pomicala pred njom. Do u beskonačnost.
Kopanje po arhivu istodobno je bio sumoran i naporan posao. Kao da ništa nije na svom mjestu. Patrik je sjeo na pod s gomilom kutija oko sebe i prekriţio noge. Znao je kakav dokument traţi i na trenutak se bio naivno ponadao da će ga naći u kutiji s natpisom Obrazovni materijal. Ali nije. Čuo je korake na stubama i podigao pogled. Bio je to Martin. „Hej, Annika je rekla da te vidjela kako silaziš ovamo. Što to radiš?“ Martin je zbunjeno gledao sve te kutije koje su leţale oko Patrika. „Traţim bilješke s jedne konferencije u Halmstadu na kojoj sam bio prije nekoliko godina. Čovjek bi pomislio da je sve posloţeno na neki logičan način, ali ne. Neki idiot je sve ispremiješao, sad se ništa ne poklapa.“ Uzeo je još jedan snop papira koji nije bio dobro sloţen i bacio ga u kutiju. „Da, Annika nam neprestano gunđa zbog nereda. Kaţe da svaki put sve propisno arhivira, ali nakon toga dokumenti očito dobiju noge.“ „Nije mi jasno zašto ljudi ne vraćaju stvari onamo odakle su ih uzeli. Znam da sam te bilješke pohranio u fascikl koji sam arhivirao u ovu kutiju“, reče Patrik, pokazujući na kutiju s natpisom Obrazovni materijal, pa nastavi: „Ali očito nisu u njoj. Pitanje je u kojoj su onda kutiji, kvragu. Nestale osobe, Riješeni slučajevi, Neriješeni slučajevi, i tako dalje, i tako dalje… Nemam blage veze.“ Pokazao je rukom po malom podrumu koji je od poda do stropa bio krcat kutijama. „Mene najviše fascinira to što si ti zaista arhivirao bilješke s konferencije. Moje su još uvijek u mom uredu, negdje u blaţenom neredu.“
„Da, sad shvaćam da sam i ja trebao tako postupiti. Ali naivno sam mislio da će moţda nekome biti od koristi…“ Patrik uzdahne i stane prebirati po još jednom snopu papira. Martin sjedne do njega i uzme jednu kutiju. „Pomoći ću ti, tako će ići brţe. Što točno traţimo? Kakva je to konferencija bila? I zašto traţiš bilješke s nje?“ Patrik odgovori ne podiţući pogled: „Kao što sam rekao, bila je to konferencija u Halmstadu 2002. godine, ako se dobro sjećam. Bila je riječ o čudnim slučajevima koji su povlačili mnogo pitanja i na kraju nisu riješeni.“ „Dobro?“ upitno će Martin čekajući nastavak. „Reći ću ti kad nađemo bilješke. Već dugo u magli imam jednu zamisao, ţelim osvjeţiti sjećanje prije nego što išta više kaţem.“ „U redu“, odvrati Martin. I dalje je bio znatiţeljan, ali dovoljno je dobro poznavao Patrika da zna da navaljivanjem neće ništa postići. Patrik najednom digne pogled i lukavo se nasmiješi. „Ali reći ću ti samo ako ti kaţeš meni…“ „Ako ti kaţem što?“ upita Martin zbunjeno, ali čim je ugledao Patrikov osmijeh, shvatio je na što cilja. „Dobro, dogovoreno. Kad ti kaţeš meni, ja ću tebi.“ Nakon sat vremena bezuspješnog traţenja Patrik iznenada uzvikne. „Evo ih!“ Izvukao je papire iz plastičnog fascikla u koji su bili pohranjeni. Martin je prepoznao Patrikov rukopis i pokušao pročitati naopaki tekst. Nije mu išlo pa je morao frustrirano čekati da Patrik završi s pregledavanjem stranica. Nakon tri stranice Patrikov je prst iznenada zastao usred teksta. Među obrvama mu se stvorila duboka bora, a Martin ga je u mislima pokušao nagnati da brţe čita. Činilo se da je prošla čitava vječnost dok Patrik nije pobjedonosno podigao pogled. „Dobro, najprije tvoja tajna“, rekao je. „Ma daj, umrijet ću od znatiţelje.“ „Martin se nasmije i pokuša istrgnuti papire iz Patrikove ruke. No njegov je kolega bio spreman na takav potez pa je odmaknuo papire i nastavio ih drţati u zraku. „Zaboravi. Najprije ti pa ću ja.“
Martin uzdahne. „Moraš ti mene zafrkavati, ha? Da, dobro, točno si pretpostavio. Pia i ja dobit ćemo dijete. Koncem studenog.“ Prijeteći podigne prst. „Ali ne smiješ nikome reći. Tek smo u osmom tjednu, a ne ţelimo to objaviti prije dvanaestog.“ Patrik podigne obje ruke, a papiri koje je drţao u desnoj zatrepere. „Obećavam, drţat ću jezik za zubima. Ali čestitam, čovječe!“ Martin se smiješio od uha do uha. Nekoliko mu je puta malo nedostajalo da kaţe Patriku. Jedva je čekao da proširi dobre vijesti, ali Pia je htjela da najprije prođe to kritično prvo tromjesečje. No bilo je lijepo napokon nekome reći. „Dobro, sad znaš. A sad mi reci zašto posljednjih sat vremena sjedimo ovdje, prekriveni prašinom.“ Patrik se smjesta uozbiljio. Dao je dokument Martinu, pokazao mu odakle da počne čitati i čekao. Nije prošlo dugo i Martin iznenađeno podigne pogled. „Sad više nema nikakve sumnje da je Marit ubijena“, reče Patrik. „Točno, nema.“ Dobili su odgovor na jedno pitanje. No on je za sobom povukao brojna druga pitanja. Čekala ih je gomila posla. *** Tako je glasno lupao plehovima da se sve čulo u prodajnom dijelu pekarnice. Mehmet proviri glavom kroz vrata i pogleda u straţnju prostoriju. „Što to radiš, jebote? Rušiš pekarnicu?“ „Odjebi!“ Uffe ponovno demonstrativno baci pleh. „Sorry…“ Mehmet podigne ruke uvis. „Ustao si na lijevu nogu, ha?“ Uffe nije odgovorio. Usredotočio se na slaganje plehova, a zatim se bacio na stolicu. Sve ga je ovo počelo tako umarati. Fucking Tanum dosad nikako nije ispunio njegova očekivanja. Sad je tek shvatio da će zaista morati raditi. To je nedvojbeno bila greška. Nikad
prije nije radio pravi posao. Pokoja provala, pokoja pljačka i takve stvari dosad su mu osiguravale ţivot neradnika. Nije to bio neki luksuzan ţivot. Nikad se nije odvaţio ni na što ozbiljnije od manjih provala, ali bilo je to dovoljno da ne mora crnčiti za ţivot. A onda je dospio ovdje. Čak je i ţivot na otoku bio lakši. Ondje je mogao po cijele dane leţati, sunčati se i čavrljati s ostalim sudionicima. Tu i tamo odradili bi neki izazov, ali, izuzev toga, čista uţivancija. Doduše, bio je zaista gladan, ali to mu nije smetalo koliko je očekivao. Ni ostali sudionici Fucking Tanuma nisu ispunili njegova očekivanja. Onaj jebeno pouzdani Mehmet. Radio je kao konj u pekarnici, i to potpuno svojevoljno. Calle je sudjelovao samo da bi i dalje bio faca na Stureplanu. Tina je bila ohola, drţala se iznad svih i imao je strašan poriv da je odalami. I ona luzerica Jonna. To s rezanjem, to mu nikako nije bilo jasno. I, šećer na kraju, Barbie. Uffe se smrknuo. Ako je mislila da će se izvući s tim glupostima, grdno se varala. Zbog svega onog što je jutros čuo, čvrsto je odlučio malo porazgovarati s napuhanom silikonskom lutkom. „Uffe, misliš li ti danas išta raditi?“ upita Simon, a Uffe uzdahne i ustane. Podsmjehne se prema kameri montiranoj na strop i ode u prodajni dio pekarnice. Morat će se malo ţrtvovati i napraviti ponešto. Ali večeras… Večeras će on i Barbie ozbiljno razgovarati.
Kad je Mellberg krenuo kući, nakratko je zastao pred Hedströmovim uredom. I Patrik i Martin bili su unutra i izgledali su vrlo zaposleno. Papiri su bili po čitavom stolu, a Martin je nešto zapisivao u notes. Patrik je razgovarao na telefon. Slušalicu je uglavio između ramena i uha kako bi istodobno mogao prebirati po papirima. Na trenutak je Mellbergu palo na pamet da uđe vidjeti što je to tako vaţno, no ipak je odustao od toga. Imao je vaţnijeg posla. Recimo, morao je otići doma i pripremiti se za spoj s Rose-Marie. U sedam se nalaze u Gestgifveriju, što znači da ima dva sata da se sredi što bolje moţe. Zapuhao se nakon kratke šetnje do doma. Morao je priznati da baš i nije u formi u kakvoj bi trebao biti. Kad je ušao u stan, na trenutak je sve vidio očima stranca. Neće to moći tako, to je čak i on uvidio. Ako se večeras misli malo druţiti doma s Rose-Marie, morat
će nešto učiniti. Čitavo mu se tijelo bunilo protiv zamisli o čišćenju, ali s druge je strane bio vrlo motiviran. Bilo mu je neobično vaţno da ostavi dobar dojam na ţenu s kojom se večeras nalazi. Poslije sat vremena zadihano je sjeo na kauč, čije je jastuke otresao i namjestio prvi put otkako se uselio. Bilo mu je sasvim jasno zašto je tako rijetko pospremao. Bilo mu je to jednostavno prenaporno. No kad se ogledao po stanu, mogao je samo ustvrditi da je pospremanjem napravio čudo. Stan sad više nije bio tako zapušten. Imao je nešto lijepog namještaja koji je naslijedio od roditelja, a sad kad je s njega skinuo uobičajeni sloj prašine, uopće nije loše izgledao. Uspio se riješiti i pljesnivog vonja od ostataka hrane i drugih nehigijenskih stvari koji se obično zadrţavao u nosnicama. Sudoper, koji je inače bio krcat prljavim posuđem, blistao je na proljetnom suncu. Sad već moţe ovamo i dovoditi ţene. Mellberg pogleda na sat i naglo ustane. Preostao je još samo jedan sat do sastanka s Rose-Marie, a bio je sav znojan i pun prašine. Morao se na brzinu srediti. Izvadio je odjeću razmišljajući što odjenuti. Izbor baš i nije bio velik kao što bi on htio. Pobliţom je inspekcijom utvrdio da mu većina košulja i hlača ima mrlje, a dugo nisu bile ni u blizini glačala. Naposljetku je metodom eliminacije izabrao košulju s plavobijelim prugama, crne hlače i crvenu kravatu s Paškom Patkom. Za nju je mislio da je baš otkačena, a i crvena mu je lijepo stajala, ako bi se njega pitalo. No hlače su ulazile u kategoriju neizglačane odjeće pa je kratko razmišljao kako riješiti taj problem. Traţio je po stanu, ali nigdje nije mogao naći glačalo. Pogled mu je pao na kauč i dobio je briljantnu zamisao. Skinuo je sjedište kauča i poloţio hlače što je ravnije mogao. Naravno da pod jastucima nije bilo baš tako čisto, ali tim će se problemom pozabaviti kasnije. Prljavština je uglavnom izgledala kao da se moţe lako očetkati. Vratio je sjedište i sjedio na njemu pet minuta. Ako sjedne još pet minuta nakon što se istušira, hlače će zasigurno izgledati kao da su netom izglačane. Sreća da nije bio jedan od onih beznadnih neţenja, ustanovio je zadovoljno. Još uvijek je mogao naći rješenje za sve.
Ljudi su počeli navirati prema društvenom centru, gdje se trebala odrţati disko-večer. Krevete sudionika izbacili su, a oni su morali
zaključati osobne stvari. Još nikoga nisu pustili u samu dvoranu pa je red vijugao preko cijelog parkirališta. Djevojke su se smrzavale i skakutale na mjestu. Hladni proljetni povjetarac kao da se svojski trudio natjerati ih da poţale što su odjenule svoje najkraće suknje i topiće s najvećim izrezima. Na licima svih koji su stajali u redu moglo se iščitati jednako iščekivanje. Ovo je bio najluđi događaj koji se ovdje odrţavao u dugo vremena. Došli su mladi iz cijele općine, ali i šire, iz Strömstada i Uddevalle. Gladno su zurili u vrata koja će se uskoro otvoriti. Unutra su bili njihovi junaci, njihovi idoli koji su uspjeli u svemu o čemu su oni sanjali. Da postanu zvijezde. Da dobivaju pozive na zabave s drugim zvijezdama. Da se pojavljuju na televiziji. Moţda će večeras i netko od njih uspjeti uhvatiti djelić zvjezdanog sjaja. Učiniti nešto što će privući pozornost kamera. Poput one djevojke iz Fucking Törebode koja se uspjela pohvatati s Andreasom iz Bara pa se nekoliko puta pojavila u showu. Kad bi se barem moglo izvesti tako nešto! Djevojke su nervozno navlačile odjeću, uzimale sjajilo za usne iz torbica i nanosile još jedan sloj. Popravljale su frizure, pokušavajući provjeriti rezultate malim dţepnim ogledalima. Napetost je bila jasno vidljiva. Fredrik Rehn nasmijao se kad je kroz prozor vidio red. „Pazite ovo, momci i cure. Evo statista. Dobro iskoristite ovu večer, moţe? Nemojte se suzdrţavati, jebemu. Pijte, zabavljajte se i radite što god ţelite.“ Oči su mu suzile. „Samo neka sve bude ispred kamera. Nemojte da se netko iskrade i ode zabaviti na svoju ruku. Bilo bi to kršenje ugovora. Vi ste izabrani jer znate napraviti ludnicu gdje god se nađete i to je ovdje vaš zadatak. Nikad to nemojte zaboraviti. Ne ulaţemo gomilu novca u produkciju kako bi se vas šestero moglo malo zafrkavati, piti besplatan alkohol i uspješnije loviti komade. Ovdje ste da radite…“ „A što onda Jonna radi ovdje?“ Uffe se smijao i ogledavao oko sebe traţeći podršku ostalih. „Ona ne bi mogla zapaliti ni starački dom…“ Njegov sirovi smijeh u ovom stanju ostalima je bio dobro poznat, ali Jonni se nije dalo ni pogledati Uffea. Zurila je sebi u krilo. Jonna je neizmjerno popularna među curama između četrnaest i devetnaest godina. Mnoge se od njih poistovjećuju s njom i zato nam treba.“ Fredrik se obraćao čitavoj grupi, ali zapravo je Uffeu davao za pravo. Ta je cura bila društvena crna rupa. Tako jebeno
depresivna. No odluka da i ona sudjeluje došla je od njegovih nadređenih i morao je ţivjeti s time. „Dobro, je li onda svima jasno što je večeras najvaţnije? Party, party, party!“ Prstom je pokazao na piće koje se nalazilo na stolu. „I svi ćemo podrţati Tinu kad izađe otpjevati svoju pjesmu, je li tako?“ Buljio je u Uffea, koji je samo frknuo. „Da, whatever, moţemo li sad početi piti?“ „Samo izvolite“, reče Fredrik i nasmiješi se. Bijeli su mu zubi zablistali. „Večeras ćemo snimiti dobar program!“ Podigao je oba palca. Njihovo mumljanje bila je potvrda da su ga čuli. A zatim su navalili na stol s pićem. Ljude koji su čekali u redu počeli su pomalo puštati unutra.
Kad je Patrik došao kući, Anna je pripremala večeru. Erica je s djecom u dnevnoj sobi gledala dječju emisiju. Maja je oduševljeno mahala rukama svaki put kad bi se Medonja pojavio u kadru, a Emma i Adrian kao da su bili u transu. Erici je glasno kruljio ţeludac i gladno je upijala miris tajlandske hrane koji je dopirao iz kuhinje. Anna je obećala da će pripremiti nešto ukusno i lagano, a sudeći po mirisu, prvo obećanje je svakako ispunila. „Bok, dragi“, reče Erica kad je Patrik ušao u sobu. Izgledao je umorno. I pomalo prljavo, sad kad ga je malo bolje pogledala. „Čime si se danas bavio? Izgledaš nekako… odrpano“, rekla je pokazujući na njegovu košulju. Patrik pogleda svoju prljavu odjeću i uzdahne. Počeo je otkopčavati košulju. „Kopao sam po onom prašnjavom arhivu. Idem se gore na brzinu istuširati i presvući pa ću ti ispričati.“ Erica ga isprati pogledom dok se penjao uza stube pa ode do Anne u kuhinju. „Je li to Patrik došao doma? Učinilo mi se da čujem nekog na vratima“, reče Anna ne podiţući pogled s onog što je pripremala. „Da, to je bio on. Otišao se gore istuširati i presvući. Izgleda kao da je imao naporan dan na poslu.“
Anna podigne pogled. „Moţda bi mi mogla pomoći postaviti stol, da sve bude spremno kad siđe.“ Tajming je bio savršen. Patrik je sišao, mokre kose i u udobnoj odjeći, upravo u trenutku kad je Anna stavljala hranu na stol. „Mmm, kako dobro miriše“, reče Patrik i osmjehne se Anni. Atmosfera je bila znatno drugačija sad kad je Anna ţivnula. „Ovo je tajlandski umak, rađen na niskokaloričnom kokosovom mlijeku. Smeđa riţa i povrće iz woka.“ „Odakle sad odjednom ta opsjednutost zdravom hranom?“ upita Patrik skeptično. Više nije bio baš siguran da će večera biti toliko ukusna koliko dobro miriše. „Pa tvoja je buduća ţena izrazila ţelju da oboje izgledate fantastično dok budete išli prema oltaru. Tako da plan „Fantastično“ kreće sad.“ „Da, imaš pravo“, reče Patrik i malo podigne majicu kako bi pokazao izbočeni trbuh koji se pomalo počeo povećavati posljednjih nekoliko godina. „A djeca? Zar neće jesti s nama?“ „Ne, zabavljaju se u dnevnoj sobi“, reče Anna. „Tako da ćemo imati malo mira i tišine.“ „A Maja? Moţe biti sama?“ Erica se nasmije. „Koja si ti kvočka. Neće joj ništa biti. A vjeruj mi da će nam Emma odmah dojaviti učini li Maja išta.“ Kao izravan odgovor na to, začuje se glasić iz dnevne sobe. „Ericaaaa! Maja petlja po videu!“ Patrik se nasmije i ustane. „Ja ću to srediti. Vi se posluţite.“ Čule su ga kako kori Maju, ali iskoristio je priliku i da je poljubi. I velika su djeca dobila poljubac, a Patrik je izgledao opuštenije kad se vratio za stol. „I, na čemu si rintao čitav dan?“ Patrik im ispriča što se dogodilo. I Anna i Erica spustile su vilice i fascinirano ga gledale. „Ali u čemu je poveznica? I kako ćete dalje?“ upita Erica. Patrik prvo saţvače zalogaj pa odgovori. „Martin i ja čitavo smo popodne zvali ljude i skupljali sve potrebne podatke. U ponedjeljak ćemo proniknuti u srţ problema.“
„Slobodan si za vikend?“ Erica je bila ugodno iznenađena. Već je previše vikenda bio zaokupljen poslom. „Da, eto, da se i to jednom dogodi. A ovi s kojima trebam razgovarati ionako nisu dostupni prije ponedjeljka. Tako da vam cijeli vikend stojim na raspolaganju, cure!“ Široko se nasmiješi i Erica mu uzvrati osmijeh. Kako je vrijeme brzo proletjelo. Činilo se kao da su jučer prohodali, a, opet, kao da su oduvijek zajedno. Katkad bi zaboravila da je uopće imala ţivot bez Patrika. A za koji tjedan će se vjenčati. Čula je kako njezina kćerkica brblja u dnevnoj sobi. Sad kad je Anna opet bila na svojim nogama, Erica se ponovno mogla radovati svemu.
Već je sjedila za stolom kad je on stigao. Ipak nije bilo tako lako očistiti hlače koje je izglačao u kauču kao što je pretpostavljao. Osim toga, velika ţvakaća guma zalijepila se za straţnji dio hlača, a skidanje je iziskivalo svu njegovu ingenioznost i vrlo oštar noţ. Nakon intervencije s noţem tkanina je izgledala pomalo otrcano, ali ako propisno navuče sako preko toga, ne bi trebala primijetiti. Još se jednom ogledao u staklenoj površini uokvirene slike kako bi se uvjerio da je sve u redu. Te je večeri osobito pazio na to da dobro namjesti kosu, nije se smio vidjeti ni djelić njegove blistave ćele. Zadovoljno je zaključio da se dostojanstveno nosi s godinama. Ponovno ga je iznenadilo što mu je srce zaigralo čim ju je opazio. Već mu doista dugo nije tako tuklo u grudima. Što je to kod te sredovječne, pomalo zdepaste ţene tako utjecalo na njega? Jedino što mu je palo na pamet bile su njezine oči. Bile su to najplavije oči koje je ikad vidio i zaista su se isticale u kontrastu s nijansom crvene u koju je obojila kosu. Tako je očarano zurio u nju da isprva nije primijetio njezinu ispruţenu ruku. Brzo se pribrao i uhvatio sam sebe kako se na starinski način naklonio i poljubio joj ruku. Na trenutak se osjetio kao idiot, ne shvaćajući kako je uopće došao do toga. No zatim je shvatio da to njegova pratnja cijeni i lijep, topao osjećaj počeo mu se širiti trbuhom. Ipak je imao stila i znao je kako se treba ophoditi prema damama. „Nikad prije nisam bila ovdje, divno je“, reče ona ugodnim glasom dok su proučavali meni.
„Da, ovo je prvorazredni restoran, vjeruj mi“, reče Mellberg i isprsi se kao da je on vlasnik Gestgifverija. „Da, i ugođaj je jako lijep.“ Pogledom je prelazila preko poslastica na meniju. Mellberg je također proučavao ponudu i na trenutak ga je uhvatila panika kad je vidio cijene. No onda je uhvatio Rose-Marien pogled preko menija i to ga je smirilo. Ove večeri novac nije bio vaţan. Pogledala je kroz prozor, prema društvenom centru. „Čujem da je večeras neka zabava tamo?” „Ma to su ovi iz reality showa. Inače ovdje baš i nemamo takvih događaja, takve se stvari obično događaju u Strömstadu. Tamošnji kolege onda se bave popratnim pijančevanjem i neredom.“ „Očekujete li probleme? Moţeš li si priuštiti slobodnu večer?“ upita Rose-Marie zabrinuto. Mellberg se još više isprsio. Bilo je odlično osjećati se kao vaţna osoba u društvu lijepe ţene. Prerijetko se to događalo otkako je nezasluţeno premješten u Tanumshede. Iz nekog razloga ovdašnji ljudi nisu uviđali njegove kvalitete. „Imam dvoje ljudi koji drţe to zbivanje na oku“, reče Mellberg. „Tako da moţemo u miru jesti i druţiti se. Dobar šef postaje zna rasporediti ljude, usudio bih se reći da mi je to najbolja osobina.“ Rose-Marien osmijeh bio je potvrda da ona ne sumnja u njegove zapovjedničke sposobnosti. Ovo je zaista postajala ugodna večer. Mellberg još jednom pogleda prema društvenom centru, a zatim odagna sve misli vezane za taj događaj. Martin i Hanna će se pobrinuti za to. On sad ima ugodnijeg posla. *** Prije nego što se popela na pozornicu, odradila je nekoliko vjeţbi za glas koje je znala. Jest da je pjevala na playback i da je morala samo oponašati pokrete usta s mikrofonom u ruci, ali nikad ne znaš. Jednom se u Orebrou pokvarila snimka na koju je pjevala, a nije se
bila upjevala pa je uţivo izgraktala cijelu pjesmu. Nije ţeljela da se to ponovi. Tina je znala da joj se ostali smiju iza leđa. Lagala bi kad bi rekla da joj to nije smetalo, ali, s druge strane, sve što je mogla bilo je popeti se na pozornicu i svima pokazati što zna. Ovo je bila njezina prilika, prilika za karijeru pjevačice. Odmalena je htjela biti pjevačica. Satima je pred zrcalom oponašala pop-pjevačice, a mikrofon bi joj bila drška od vijače ili što bi već našla. A u Baru je dobila priliku pokazati svoje sposobnosti. Išla je i na audiciju za Idola prije nego što se prijavila za Bar, ali to ju je iskustvo i dalje peklo. Oni idioti u ţiriju bezobzirno su je zgazili i to se stalno vrtjelo po televiziji. Između ostalog, rekli su da je jednako loša u pjevanju kao Sven-Göran Eriksson8 u vjernosti partnerici. A ona isprva nije bila shvatila što su time mislili pa je samo stajala i glupo se smješkala. Onda joj se onaj stari prdonja Clabbe nasmijao i rekao joj da podvije rep i vrati se kući. Nije to bilo baš duhovito, ali barem je shvatila što je mislio. Poniţenje se nastavilo kad ih je, sa suzama u očima, prkosno pogledala i pokušala ih natjerati da povuku to što su rekli. Rekla im je da su joj dotad svi samo govorili da ima izvrstan glas. Da su je njezini mama i tata znali slušati sa suzama u očima. Da su bili tako ponosni na nju. Ništa je u dotadašnjem ţivotu nije pripremilo na potpuno poniţenje. A bila je tako vedra dok je rano tog jutra stajala u redu. Ogledavala se oko sebe, sigurna u pobjedu, sigurna da će biti jedna od odabranih. Jedna od onih čija će pjesma izmamiti suze na oči Kishti iz ţirija. Izabrala je pjesmu kojom će ih zadiviti, pjesmu Without you njezinog velikog uzora, Mariah Carey. Tom je pjesmom trebala pomesti ţiri, nakon čega je njezin ţivot trebao dobiti novi početak. Tako je jasno to vidjela pred sobom. Zabave za zvijezde, histerija oko Idola, ljetne turneje i spot na MTV-u, baš kao i Darin9“. Trebala je samo izaći i dominirati. A onda je sve pošlo po zlu. Umjesto toga, samo su je ponizili i izvrijeđali. Poziv producenata Bara bio je kao dar s neba. Bila je to prilika koju nije namjeravala propustiti. Nakon nekog vremena uspjela je prokljuviti zašto nije prošla na Idolu. Zbog grudi, naravno. Svidjela im se njezina pjesma, ali nisu je htjeli pustiti jer su znali da se neće probiti zato što nema drugu potrebnu opremu. Za jednu curu to je obično značilo velike sise. Čim je počelo snimanje Bara, odlučila je 8 9
poznati švedski nogometni menadţer i bivši igrač (nap. ur.) popularni švedski pop-pjevač
početi štedjeti svaki novčić kako bi skupila dovoljno za operaciju povećanja grudi. S četvorkama je nitko neće moći zaustaviti. Ali nije htjela obojiti kosu u plavo, tu je postavila granicu. Ipak je ona bila pametna cura.
Leif je pjevušio dok se penjao u kabinu kamiona za odvoz smeća. Obično je pokrivao samo područje Fjällbacke, ali harala je crijevnoţelučana gripa pa je morao uskočiti, odraditi više sati i pokriti veće područje. Ali to mu nije smetalo. Volio je svoj posao, a smeće je smeće, gdje god ga kupio. Čak se s vremenom i naviknuo na smrad. Sad mu je već rijetko kakav smrad mogao zasmetati. Naţalost, otupjeli osjet mirisa značio je i da više ne moţe tako dobro osjetiti miris svjeţe pečenih peciva s cimetom ili parfema lijepe ţene, ali s tim je morao ţivjeti. Volio je odlaziti na posao, a to je rijetko tko mogao reći za sebe. Leif je navukao svoje velike radne rukavice i stisnuo dugme na kontrolnoj ploči. Zeleni je kamion šištao i puhao, ali počeo je spuštati ručicu koja je trebala podići kantu za smeće i isprazniti je u prešu. Obično je za vrijeme tog procesa mogao ostati u kabini, ali ova je kanta bila loše postavljena pa je morao izaći i ručno je namjestiti. Stajao je i gledao kako kamion podiţe kantu. Zijevnuo je, bilo je još rano jutro. I inače je rano ustajao, ali ovaj je put čuvao svoje voljene unuke koji su sinoć mogli malo duţe ostali budni i raditi nered. Ali bilo je vrijedno toga. Biti djedom bila je jedna od najsvjetlijih točaka njegova ţivota. Izdahnuo je i gledao kako bijeli oblačić odlazi prema nebu. Bilo je prokleto hladno. Iako je već debelo bio travanj, temperatura je znala dobrano pasti. Leif se ogledao po susjedstvu koje su uglavnom činile vikendice. Uskoro će ovdje vrvjeti od ţivota. Trebat će prazniti sve kante za smeće koje će, kao i obično, biti pune ljuštura rakova i boca bijelog vina jer se ljudima ne da vratiti ih u stanice za reciklaţu. Svakog ljeta ista priča. Još jednom zijevne i pogleda kantu u zraku, upravo u trenutku kad se njezin sadrţaj prosipao u kamion. Stao je kao ukopan. Što je to, kvragu? Leif pritisne dugme i isključi prešu, a potom uzme mobitel.
Patrik duboko uzdahne. Subota nije baš krenula u onom smjeru kako je on priţeljkivao. Uzdahne još jednom, još dublje, i rezignirano pogleda oko sebe. Haljine, haljine, haljine. Til i vrpce i šljokice i koji vrag već ne. Znojio se i prstom povukao kragnu odijela za mučenje koje je bio odjenuo. Svrbjelo ga je, bilo je usko na čudnim mjestima i u njemu se kuhao kao u prijenosnoj sauni. „I?“ upita Erica kritički ga odmjeravajući. „Kako se osjećaš u njemu? Odgovara li ti?“ Okrenula se prema vlasnici salona koja se doimala oduševljeno što je Erica dovukla Patrika. „Trebalo bi ga malo prekrojiti, hlače se čine preduge“, reče Erica i ponovno se okrene prema njemu. „Sredit ćemo mi to, nema problema.“ Gospođa se sagnula i počela zabadati igle u porub. Patrik napravi grimasu. „Treba li biti ovako… usko?“ Još jednom povuče kragnu. Osjećao se kao da ne dolazi do zraka. „Frak savršeno odgovara“, procvrkuće gospođa, što je zahtijevalo pravu vještinu, s obzirom na to da su joj dvije igle virile iz usta. „Mislim da je samo malo preuzak“, reče Patrik traţeći potporu u Ericinim očima. Ali ona nije imala milosti. Nasmiješila se, a to je Patriku izgledalo kao đavolji cerek, i rekla: „Odlično izgledaš! Pa moraš biti što elegantniji moţeš na vjenčanju, zar ne?“ Patrik je zamišljeno promatrao svoju buduću ţenu. Pokazivala je zabrinjavajuće sklonosti. Moţda su saloni vjenčanica tako utjecali na sve ţene. On je htio što prije otići odande i rezignirano je zaključio da će to postići samo na jedan način. Uz silan napor uspio je proizvesti smiješak, upućen nikom posebno. „Da, mislim da se počinjem osjećati ugodno u ovome. Uzet ćemo ga!“ Erica oduševljeno zaplješće, a Patrik se po tisućiti put zapita što je to s tim vjenčanjima zbog čega ţenama tako zablistaju oči. Naravno da se i on veselio vjenčanju, ali bio bi on sretan i sa znatno manjom ceremonijom. Iako nije mogao poreći da mu je zbog Ericina radosnog pogleda bilo toplo oko srca. Usprkos svemu, njemu je bilo daleko najvaţnije da ona bude sretna. Ako je to značilo da mora provesti
jedan dan u kostimu pingvina koji ga svrbi i u kojem se kuha, neka tako i bude. Nagnuo se i poljubio je u usta. „Misliš da je Maja dobro?“ Erica se nasmije. „Anna i sama ima dvoje djece, mislim da se moţe pobrinuti i za Maju.“ „Da, ali sad ima troje djece o kojima se treba brinuti, što ako bude morala trčati za Adrianom ili Emmom, a Maja za to vrijeme…“ Erica ga prekine uz osmijeh. „Prestani, ja sam se čitavu zimu brinula o njih troje pa je sve bilo u redu. Osim toga, Anna je nešto spomenula da će i Dan navratiti. Zaista nemaš razloga za brigu.“ Patrik se smirio. Erica je bila u pravu. Ali uvijek ga je bilo strah da će se nešto dogoditi njegovoj kćeri. Moţda je to bilo zbog svega onoga čega se nagledao na poslu. Dobro je znao kakve sve strašne stvari mogu zadesiti obične ljude. Što sve moţe zadesiti djecu. Negdje je bio pročitao da je ţivot nakon što dobiješ dijete isti kao da ţiviš s pištoljem uperenim u sljepoočnicu. Nije to bilo ni daleko od istine. Strah je vječno vrebao iz prikrajka. Svuda su postojale opasnosti. No sad se morao prisiliti ne misliti na to. Maja je bila dobro. A Erica i on imali su nešto vremena za sebe, što je bila rijetkost. „Hoćemo li otići nekamo na ručak?“ predloţi on nakon što su platili i zahvalili. Kad su izašli na ulicu, obasjalo ih je proljetno sunce, grijući im lica. „Odlična ideja“, reče Erica radosno i uhvati ga pod ruku. Polako su šetali ulicom s dućanima u Uddevalli gledajući kakvi se sve restorani tu nalaze. Izbor je na kraju pao na tajlandski restoran u jednoj od sporednih uličica i baš kad su htjeli ući, Patriku je zazvonio mobitel. Pogledao je zaslon. Kvragu, zovu iz postaje. „Nemoj mi reći…“ Erica umorno odmahne glavom. Iz njegovog izraza lica iščitala je odakle dolazi poziv. „Moram se javiti. Ali ti samo uđi, sigurno nije ništa vaţno.“ Erica skeptično promrmlja, ali na koncu ga ipak posluša. Patrik je ostao vani i dok se javljao, u vlastitom je glasu osjetio otresitost. „Da, ovdje Hedström.“ Izraz njegova lica vrlo je brzo prešao iz iritacije u nevjericu. „Kvragu, što to govoriš, Annika?“ „U kanti za smeće?“ „Je li još tko na putu onamo? Martin? U redu.“
„Doći ću izravno onamo. Ali sad sam u Uddevalli pa će mi trebati malo više vremena. Samo mi daj točnu adresu.“ Iz dţepa je iskopao kemijsku olovku, ali nije imao papira pa je adresu zapisao na dlan. Zatim je prekinuo poziv i duboko udahnuo. Nije se veselio tome što treba reći Erici da moraju preskočiti ručak i otići ravno kući.
4.
Katkad je mislio da se sjeća one koja nije bila tako blaga, tako lijepa kao ona. One čiji je glas bio tako hladan i neumoljiv. Poput gruba, oštra stakla. Začudo, katkad mu je nedostajala. Pitao je sestru sjeća li je se, a ona je samo odmahnula glavom. Zatim je uzela svoju dekicu, onu mekanu, s malim ruţičastim medvjedićima, i čvrsto je stisnula. I shvatio je da se i ona sjeća. Sjećanje je bilo negdje duboko, ne u glavi, već u grudima. Jednom ju je pokušao pitati za taj glas. Pitati gdje je sad. Kome pripada. Ali ona se jako uzrujala. Rekla je da nije postojao nitko drugi osim nje, nitko s grubim, oštrim glasom. Samo ona. Oduvijek samo ona. Zatim je zagrlila i njega i njegovu sestru. Na obrazu je osjetio svilu njezine bluze, a u nosnicama miris njezina parfema. Jedan uvojak sestrine duge, plave kose škakljao mu je uho, ali nije se usudio pomaknuti. Nije se usudio razbiti magiju. Nikad više nije postavio to pitanje. Bilo je tako neuobičajeno, tako uznemirujuće čuti je tako uzrujanu. Nije se više usudio riskirati. Jedini drugi slučaj kad bi je uzrujao bio bi kad bi je molio da vidi što se to krije vani. Nije to htio govoriti, znao je da je uzalud, ali nije si mogao pomoći. Uvijek kad bi postavio pitanje, sestra bi ga gledala velikim, razrogačenim očima. Zbog njezina straha i on se iznutra grčio, ali nije se mogao prisiliti da ne postavlja pitanja. A njegova bi pitanja uvijek izlijetala poput kakve prirodne sile, kao da su se u njemu stvarali mjehurići koji su ţeljeli izaći van. Odgovor je uvijek bio isti. Najprije, razočarenje u njezinu pogledu. Razočarenje time što je on, unatoč tome što mu je toliko pruţala, što mu je davala sve, i dalje htio još više. Što je htio nešto drugo. Zatim odugovlačenje s odgovorom. Katkad bi joj na oči navrle suze dok bi odgovarala. To je bilo najgore. Često bi kleknula i dlanovima obuhvatila njegovo lice. Zatim bi uslijedilo uvijek isto uvjeravanje. Da je to za njihovo dobro. Da jedan zlosretnik ne moţe biti vani. Da bi i za njega i za njegovu sestru sve pošlo po zlu kad bi ih pustila vani. Zatim bi, kad bi izlazila, paţljivo zaključala vrata. A on bi ostao unutra sa svojim pitanjima, dok bi se njegova sestra čvrsto privila uz njega.
M E H M E T S E N A G N U O preko ruba kreveta i izbljuvao se. Djelomično je bio svjestan da bljuje na pod, a ne u kakvu posudu, ali bio je previše iscrpljen da bi ga bilo briga. „Jebemu, Mehmete, odvratno!“ U daljini je začuo Jonnin glas i kroz poluzatvorene kapke vidio ju je kako istrčava iz sobe. Ni za to ga nije bilo briga. Jedino što mu je ispunjavalo mozak bila je pulsirajuća bol među sljepoočnicama. Usta su mu bila suha i u njima se miješao okus ustajalog alkohola i bljuvotine. Samo se kroz maglu sjećao što se sve sinoć događalo. Sjećao se glazbe, sjećao se plesa, sjećao se cura u vrlo kratkoj odjeći koje su se trljale o njega, gladno, očajno, odbojno. Pokušao je zaţmiriti kako bi odagnao te slike iz glave, ali samo ih je pojačao. Ponovno ga je uhvatila mučnina pa se opet nagnuo preko ruba kreveta. No jedino što je preostalo bila je ţuč. Čuo je kako kamera negdje u blizini zuji poput bumbara. U glavi su mu se vrtjele slike njegove obitelji. Misao o tome da ga gledaju u ovakvom stanju pojačala je glavobolju sto puta, ali po tom pitanju nije mogao učiniti ništa, osim navući posteljinu preko glave. Djelići riječi dolazili su i odlazili. Ulazili su mu u sjećanje i izlazili iz njega, ali kad god bi ih pokušao povezati u smislenu cjelinu, sve bi se raspalo. Postojalo je nešto čega se trebao sjetiti, nešto što je trebao razabrati. Grube, pakosne riječi bile su usmjerene prema nekom poput strijela. Ili prema nekima? Prema njemu? Kvragu, nije se mogao sjetiti. Skvrčio se u poloţaj fetusa i pritisnuo usta stisnutim šakama. Riječi su ponovno počele dolaziti. Psovke. Optuţbe. Ruţne riječi, s ciljem da nekog povrijede. A ako se dobro sjećao, jer nije baš bio siguran, u tome su i uspjele. Netko je plakao. Negodovao. Ali nije pomoglo. Glasovi su samo bivali sve snaţniji. Sve glasniji. Zatim se sjećao zvuka šamara. Nedvojbeno zvuka kontakta koţe s drugom koţom pri brzini koja uzrokuje bol. Srceparajuće zavijanje probije se kroz njegovu maglu. Još se više sklupčao pod pokrivačem. Pokušao je blokirati sve ono nepovezano što mu je odzvanjalo glavom. Nije baš
upalilo. Fragmenti sjećanja bili su toliko jaki i napasni da ih ništa nije moglo odagnati. Htjeli su nešto od njega. Postojalo je nešto čega se trebao sjetiti. Ali postojalo je i nešto čega se nije ţelio sjetiti. Barem je tako mislio. Sve je bilo tako nejasno. Zatim ga je ponovno uhvatila mučnina. Opet se nagnuo preko ruba kreveta.
Mellberg je i dalje leţao u krevetu i gledao u strop. Taj osjećaj koji ga je proţimao… Nije ga mogao točno definirati. Bio je to osjećaj kakav već dugo nije osjetio. Najbolje bi ga se moglo opisati kao… zadovoljstvo. Nije to bio osjećaj koji bi ga trebao preplaviti, s obzirom na to da je sam legao i da se sam probudio. U njegovu svijetu to nikad nije bilo povezano s uspješnim spojem. Ali otkad je upoznao RoseMarie, štošta se promijenilo. On se promijenio. Sinoć su proveli ugodnu večer. Razgovor je tekao nevjerojatno lako, pričali su o svemu i svačemu. Zanimalo ga je sve što je govorila. Htio je znati sve o njoj. Gdje je odrasla, kako je odrasla, čime se sve bavila u ţivotu, o čemu je sanjala, što je voljela jesti, koje je televizijske emisije gledala. Sve, sve, sve. U jednom je trenutku zastao i u prozorskom staklu pogledao odraz njih kako se smiju, nazdravljaju, razgovaraju. I jedva je prepoznao sama sebe. Nikad prije nije na sebi zapazio takav osmijeh i morao je priznati da mu je dobro pristajao. To da je njezin osmijeh pristajao njoj već je znao. Isprepleo je prste iza glave i protegnuo se. Proljetno je sunce sjalo kroz prozor i opazio je da je odavno trebao oprati zavjese. Poljubili su se na rastanku ispred vrata Gestgifverija. Pomalo neodlučno, pomalo oprezno. Vrlo je njeţno drţao njezina ramena, a osjećaj glatke, hladnjikave tkanine pod prstima u kombinaciji s mirisom njezina parfema kad ju je poljubio bio je nešto najerotičnije što je ikad doţivio. Kako je bilo moguće da ona tako utječe na njega? I to nakon toliko malo vremena. Rose-Marie… Rose-Marie… Kušao je njezino ime. Zatvorio je oči pokušavajući zamisliti njezino lice. Rekli su da će se ponovno vidjeti. Pitao se kad je danas moţe nazvati. Da ne bi moţda ispao nasrtljiv? Previše poletan? Ma kvragu, kud puklo da puklo, s RoseMarie nije trebao igrati igrice. Pogledao je na ručni sat, jutro je već bilo poodmaklo. Sad bi već trebala biti budna. Protegnuo se da
dohvati telefon, ali nije ga stigao ni podići, a već je zazvonio. Na zaslonu je vidio da ga zove Hedström. To nije moglo biti dobro.
Patrik je stigao na mjesto zbivanja u isto vrijeme kad i tehničari. Zasigurno su krenuli iz Uddevalle otprilike kad je i on sjeo u automobil kako bi Ericu odvezao kući. Povratak u Fjällbacku bio je zaista sumoran. Erica je uglavnom samo sjedila i buljila kroz prozor. Nije bila mrzovoljna, već tuţna, razočarana. Razumio ju je. I on je bio razočaran i tuţan. Posljednjih su mjeseci imali tako malo vremena za sebe. Patrik se jedva mogao sjetiti kad su zadnji put sjeli, razgovarali, druţili se, samo njih dvoje. Katkad je prezirao svoj posao. U situacijama poput ove znao se zapitati zašto je uopće izabrao zanimanje u kojem praktički nikad nije slobodan. Mogli su ga pozvati bilo kad. Od posla ga je dijelio samo jedan telefonski poziv. Ali istodobno mu je posao toliko mnogo pruţao. Posebice onaj osjećaj zadovoljstva kad je znao da zaista pridonosi nečem velikom, barem ponekad. Nikad ne bi mogao podnijeti posao na kojem bi po čitave dane morao prebirati po papirima i zbrajati brojeve. Policijski mu je poziv davao osjećaj vaţnosti, osjećao je da ga trebaju. Problem ili, bolje rečeno, izazov bio je u tome što su ga trebali i kod kuće. Kvragu, zašto sve mora biti tako teško, mislio je Patrik dok je parkirao iza zelenog kamiona za odvoz smeća. Oko njega se skupila gomila ljudi, ali tehničari su područje iza kamiona ogradili vrpcom kako netko ne bi banuo i poremetio vaţne dokaze. Šef tehničara Torbjörn Ruud prišao je Patriku i pruţio mu ruku. „Zdravo, Hedström. Ovo ne izgleda baš najljepše.” „Ne, čuo sam da je Leif u tovaru dobio malo više nego što je očekivao.” Patrik pokaţe glavom u smjeru smetlara koji je, utučen, stajao po strani. „Da, dobrano se šokirao. Nije to bio nimalo lijep prizor. Tijelo i dalje leţi ondje, nismo ga još htjeli micati. Pođi za mnom, ali pazi gdje staješ. Uzmi ovo.” Torbjörn Patriku pruţi dvije elastične trake, a on se sagne i pričvrsti ih oko cipela. Na taj su se način otisci njegovih cipela razlikovali od mogućih otisaka jednog ili više počinitelja.
Zajedno su prekoračili plavo-bijelu policijsku vrpcu. Patrik je osjetio nelagodu u ţelucu i morao je zatomiti impuls da se okrene i ode. Mrzio je, zaista je mrzio ovaj dio posla. Kao i obično, morao je skupiti snagu prije nego što zaviri u straţnji dio kamiona za odvoz smeća. Ondje, usred odvratne, smrdljive hrpe ostataka jela, konzervi, kora banana i ostalog smeća, leţalo je golo tijelo djevojke. Bila je presavijena, sa stopalima oko glave, kao da je izvodila neku naprednu akrobaciju. Patrik začuđeno pogleda Torbjörna Ruuda. „Rigor mortis“, objasni on šturo. „Udovi su joj se ukočili u ovom poloţaju nakon što je presavijena kako bi stala u kantu za smeće.“ Patrik napravi grimasu. To je bio iskaz neviđene hladnoće i omalovaţavanja ljudskog bića. Ne samo da je netko ubio tu djevojku, već se i riješio tijela kao da je najobičnije smeće. Utrpao ju je u kantu za smeće. Jednostavno gnjusno. Patrik se okrenuo. „Koliko će trajati ispitivanje mjesta zločina?“ „Nekoliko sati“, odgovori Torbjörn. „Pretpostavljam da ćete u međuvremenu početi traţiti svjedoke. Naţalost, ovdje ih neće biti mnogo.“ Glavom pokaţe na kuće koje su, prazne, čekale svoje ljetne stanare. No bilo je tu i stalnih stanara pa su se nadali da će im se posrećiti. „Što se ovdje dogodilo?“ Mellberg je zvučao uobičajeno osorno. Patrik i Torbjörn okrenu se i ugledaju ga kako im ljutito prilazi. „Netko je ţenu nagurao u kantu za smeće”, odgovori Patrik i pokaţe na kantu koja je sad stajala uz rub ceste. Dva su tehničara navlačila rukavice pripremajući se da je pregledaju. „Leif ju je otkrio kad je ispraznio kantu.” Patrik sad pokaţe na Leifa. „Zato je još uvijek u kamionu.” Mellberg je to shvatio kao pozivnicu da prekorači policijsku traku, priđe kamionu i pogleda. Torbjörn se nije ni potrudio navesti ga na to da navuče elastične trake na cipele. Ionako nije bilo vaţno. Već su jednom prije morali eliminirati Mellbergove otiske pri istraţivanju mjesta zločina pa su otiske njegovih cipela već imali u bazi podataka. „Kvragu“, reče Mellberg začepivši nos. „Kako smrdi.“ Odmaknuo se, a činilo se da mu više smeta smrad smeća nego prizor
ţenskog leša. Patrik uzdahne u sebi. Mogao je očekivati da će se Mellberg ponašati neprikladno i bezosjećajno. „Znamo li tko je to?“ Mellberg ih je upitno pogledao. Patrik odmahne glavom. „Ne, zasad ništa ne znamo. Mislio sam nazvati Hannu da provjeri je li itko prijavio nestanak djevojke. A dolazi i Martin pa sam mislio s njim pokucati na vrata ljudi koji ovdje stanuju.“ Mellberg mrzovoljno kimne glavom. „Da, dobra ideja. Upravo to sam i ja mislio predloţiti.“ Patrik i Torbjörn izmijene poglede. Mellberg je, kao i obično, sebi pripisivao tuđe ideje, a rijetko bi kad iznosio vlastite. „Dobro, gdje je više taj Molin?“ upita Mellberg mrzovoljno se osvrćući. „Trebao bi doći svakog časa“, odgovori Patrik. Kao da je bilo planirano, Martinov se automobil pojavio baš u tom trenutku. Sad je već bilo teško naći mjesto za parkiranje na uskoj, makadamskoj cesti pa se vratio automobilom natrag dok ga nije našao. Martinova crvena kosa bila je razbarušena i izgledao je umorno, kao da se netom odvojio od jastuka. „Truplo djevojke je bilo u kanti za smeće, sad je u kamionu“, kratko saţme Patrik. Martin samo kimne. Nije otišao pogledati. Ţeludac bi mu se obično izvrnuo na prizor mrtvih tijela. „Niste li ti i Hanna sinoć radili?“ upita Patrik. Martin kimne. „Pazili smo na onu zabavu u društvenom centru. I dobro da jesmo. Bilo je vrlo ţivo, došli smo kući iza četiri.“ „Što se dogodilo?“ upita Patrik nabravši čelo. „Uglavnom uobičajeno. Nekoliko ih se nalilo, mala guţva s ljubomornim dečkom, dvojica su se napila i potukla. Ali to nije bilo ništa prema onom što je izbilo među sudionicima showa. Hanna i ja smo ih nekoliko puta morali razdvajati.“ „A tako“, odvrati Patrik i naćuli uši. „Zašto? Što je bilo?“ „Izgleda da su svi bili ljuti na jednu od cura. Na onu s velikim silikonskim grudima. Dobila je nekoliko pravih šamara prije nego što smo to stigli zaustaviti.“ Martin umorno protrlja oči.
Patriku nešto padne na pamet. „Martine, moţeš li, molim te, otići pogledati truplo u kamionu?“ Martin napravi grimasu. „Je li to zaista potrebno? Znaš kako ja…“ Ušuti i rezignirano kimne glavom. „Naravno da ću to učiniti, ali zašto?“ „Samo ti to učini“, reče Patrik. Nije htio otkriti o čemu je razmišljao. „Zatim ću ti objasniti.” „U redu”, odvrati Martin utučeno. Uzme elastične trake koje mu je Patrik pruţio i stavi ih na potplate cipela. Zatim pokunjeno prekorači vrpcu i u nekoliko opreznih koraka priđe straţnjem dijelu kamiona. Još jednom duboko udahne i pogleda unutra, a zatim se, začuđen, brzo okrene prema Patriku. „Ali to je…“ Patrik kimne. „Djevojka iz Fucking Tanuma. Shvatio sam to čim si počeo govoriti o njoj. I čini se da je dobila dobre batine.” Martin se oprezno odmakne od kamiona. Lice mu je bilo bijelo poput krede i Patrik je vidio kako nastoji zadrţati doručak u sebi. Nakon nekoliko minuta borbe morao je priznati poraz i otrčati do obliţnjeg grma. Patrik je otišao do Mellberga koji je razgovarao s Torbjörnom Ruudom ţustro gestikulirajući. Prekine ih u razgovoru. „Identificirali smo ţrtvu. To je jedna od cura iz reality showa. Jučer su imali zabavu u društvenom centru, Martin kaţe da su se ostali gadno posvađali s njom.” „Posvađali?” upita Mellberg mršteći se. „Hoćeš reći da je nasmrt pretučena?” „To ne znam” reče Patrik s naznakom iritacije u tonu glasa. Ponekad nije mogao podnijeti Mellbergova glupa pitanja. „Uzrok smrti će se znati tek nakon obdukcije.” Što ti ne trebam ja objašnjavati, pomisli Patrik, ali zadrţi to za sebe. „Ali svakako bismo morali popričati s ostatkom skupine. A moramo i zatraţiti snimke od sinoć. Napokon bismo mogli imati zaista pouzdanog svjedoka.” „Da, baš sam htio reći da su kamere moţda zabiljeţile nešto korisno.” Mellberg se naduo, kao da je to od početka bila njegova ideja. Patrik je brojao do deset. Ovo ga je zaista počelo umarati. Godinama je igrao ovu igru i strpljenje mu je već bilo na kraju. „Onda ćemo tako postupiti”, reče s usiljenom mirnoćom. „A i nazvat ću Hannu da mi prenese svoja opaţanja od sinoć. Moramo
razgovarati i s producentima Fucking Tanuma, a zatim bismo trebali obavijestiti i Općinsko vijeće. Siguran sam da ćemo se svi sloţiti da treba prekinuti sa snimanjem showa“ „Zašto?“ Mellberg ga začuđeno pogleda. Patrik se zgrane. „Pa nije li očito? Jedna od sudionica je ubijena! Ne mogu sad nastaviti sa snimanjem!“ „Nisam baš siguran“, odvrati Mellberg. „Poznavajući Erlinga, učinit će sve da se snimanje nastavi. Uloţio je sav svoj ugled u ovaj projekt.“ Patrika na trenutak obuzme leden i vrlo neobičan osjećaj da je Mellberg u pravu, ali i dalje mu je bilo teško povjerovati u to. Pa ne mogu ljudi valjda biti tako bezobzirni?
Hanna i Lars sjedili su za stolom i jeli. Izgledali su jednako umorno i bezvoljno kao što su se osjećali, a tištilo ih je i sve ono što je ostalo lebdjeti u zraku među njima. Bilo je toliko toga što je trebalo reći, ali je, kao i obično, ostalo neizrečeno. Hanna je u ţelucu osjetila poznati nemir pa je jaje koje je jela više bilo kao veliki komad kartona. Prisiljavala se da saţvače i proguta, saţvače i proguta. „Lars“, započne ona, ali odmah se pokaje. Njegovo je ime zazvučalo tako prazno i strano kad ga je izgovorila u toj tišini. Progutala je i pokušala ponovno. „Lars, moramo razgovarati. Ne moţemo više ovako.“ Nije ju pogledao. Sva njegova koncentracija bila je usmjerena na mazanje maslaca na kruh. Fascinirano je promatrala kako noţ ide naprijed, nazad, naprijed, nazad, sve dok maslac nije bio ujednačeno razmazan po cijeloj kriški kruha. U tom je pokretu bilo nešto hipnotizirajuće. Trznula se kad je na kraju zabio noţ u maslac u posudi. Pokušala je ponovno. „Lars, molim te, razgovaraj sa mnom. Samo razgovaraj. Ne moţemo više ovako.“ I sama je čula kako očajnički zvuči. Ali osjećala se kao da je u vlaku koji juri prema litici dvjesto kilometara na sat, a ona se nikako ne moţe iskrcati. Htjela se nagnuti prema njemu, zgrabiti ga za ramena, protresti i natjerati da razgovara s njom. Ali istodobno je znala da time ne bi
ništa postigla. Bio je na mjestu na koje ona nije imala pristup, na koje je nikad neće pustiti. Promatrala ga je s golemim pritiskom u grudima, u srcu. I još je jednom zašutjela i kapitulirala, kao toliko puta dotad. Ali tako ga je voljela. Voljela je njegovu smeđu kosu koja je i dalje bila razbarušena od spavanja. Bore na njegovu licu koje su se pojavile prerano, ali pokazuju da ima karakter. Njegovu kratku, oštru bradu koja je u doticaju s njezinom koţom bila poput finog brusnog papira. Mora postojati način. Naprosto je znala da mora. Nije mogla dopustiti da propadnu u mračni bezdan, zajedno, a opet razdvojeni. Impulzivno se nagnula naprijed i primila ga za zapešće. Osjetila je kako se trese, lagan poput lista jasike. Pritisnula mu je ruku o stol da se prestane tresti i prisilila ga da je pogleda u oči. Bio je to jedan od onih trenutaka koje čovjek u ţivotu doţivi samo nekoliko puta. Trenutak u kojem se moţe reći samo istina. Istina o njihovu braku. Istina o njihovu ţivotu. Istina o onome što je bilo. Zaustila je i u tom je trenutku zazvonio telefon. Lars se trznuo i povukao ruku. Zatim je ponovno posegnuo za noţem za maslac. Trenutak je prošao.
„Što misliš, što će sad biti?“ Tina tiho upita Uffea dok su stajali ispred društvenog centra i duboko povlačili dim cigareta. „Nemam jebenog pojma“, nasmije se Uffe. „Nemam blage veze.“ „Ali nakon jučer…“ Tina zastane i zabulji se u svoje cipele. „Nema to veze“, reče Uffe i otpuhne kolut bijelog dima u mirni, proljetni zrak. „Nema to veze, vjeruj mi. Ovakve produkcije stoje hrpetinu novca, nema jebene šanse da sad prestanu i izgube sve što su dosad uloţili.“ „Pa baš i nisam sigurna“, odvrati Tina snuţdeno, ne podiţući pogled. Dugačak stupić pepela koji je nastao na njezinoj cigareti pao joj je na mokasinke. „Jebemti!“ opsuje i brzo se sagne kako bi otresla pepeo. „Sad sam uništila cipele. A bile su skupe. Jebemuuu!“ „Tako ti i treba“, nakesi se Uffe. „Razmaţena si do boli.“
„Ma što razmaţena?“ sikne Tina i pogleda ga. „To što mi roditelji nisu čitavog ţivota srkali socijalnu pomoć, nego su radili i zaradili nešto novca ne znači da sam razmaţena!“ „Da nisi rekla ni riječ o mojim roditeljima! Ništa ti ne znaš o njima, jebote!“ Uffe joj priprijeti s cigaretom u ruci. Ne samo da se Tina nije dala zastrašiti već je i zakoračila prema njemu. „Vidim kakav si ti. Nije tako jebeno teško zaključiti kakvi su ti roditelji.“ Uffe stisne šake, a na čelu mu iskoči ţila. Tina je shvatila da je moţda napravila grešku. Sjetila se što se dogodilo sinoć pa je brzo zakoračila unazad. Nije trebala reći to što je rekla. Baš kad je zaustila da izgladi situaciju, došao je Calle i oboje ih začuđeno pogledao. „Što je vama? Hoćete se potući ili što?“ nasmije se Calle. „Uffe, majstor si u mlaćenju djevojaka, hajde, da te opet vidimo. Daj nam reprizu.“ Uffe samo frkne i spusti ruke. I dalje je gledao Tinu mrkim pogledom, a ona još jednom zakorači unazad. S Uffeom nešto nije bilo kako treba. U sjećanje su joj se u fragmentima vraćale scene i zvukovi od sinoć. Nervozno se okrene na peti i vrati unutra. Zadnje što je čula prije zatvaranja vrata bilo je kako je Uffe tiho rekao Calleu: „Što je, kao da i tebi to ne ide?“ Nije čula što mu je Calle odgovorio.
Pogled u zrcalo u hodniku Erici je otkrio da izgleda jednako snuţdeno kao što se osjeća. Polako je skinula jaknu i odmotala šal, a zatim počela znatiţeljno slušati. Među zaglušujućim dječjim urlicima, koji su, na svu sreću, bili urlici sreće, čula je još jedan odrasli glas koji se miješao s Anninim. Ušla je u dnevnu sobu. Troje djece i dvoje odraslih leţalo je u hrpi nasred poda, hrvalo se i vikalo. Ruke i noge stršale su im prema van pa su izgledali kao kakvo izobličeno čudovište. „Što se ovdje događa?“ upita svojim najstroţim glasom. Anna iznenađeno podigne pogled. Njezina kosa koja je inače uvijek bila lijepo počešljana sad je bila razbarušena.
„Bok!“ reče Dan veselo, podigavši pogled, ali Emma i Adrian smjesta ga obore na pod. Maja je vrištala od smijeha i pokušala im pomoći tako što je svom snagom Dana povlačila za nogu. Anna ustane i otrese mrvice s koljena. Kroz prozor iza nje sjalo je slabašno proljetno sunce i kao da je stvorilo aureolu oko njezine plave kose. Ericu je zapanjilo koliko joj je mlađa sestra bila lijepa. Prvi put je uočila koliko Anna nalikuje njihovoj majci. Zbog te joj je primisli bol, koja joj je uvijek čučala u srcu, počela pulsirati, a zatim je uslijedilo vječno pitanje: Zašto? Zašto ih majka nije voljela? Zašto im nikad nije uputila lijepu riječ, zašto ih Elsy nikad nije pomilovala, potapšala ili bilo što drugo? Od nje su dobivale samo ravnodušnost i hladnoću. Otac je bio njezina sušta suprotnost. Gdje je ona bila gruba, on je bio njeţan. Gdje je ona bila hladna, on je bio topao. Pokušao bi im objasniti, pokušao bi je opravdati, nadoknaditi umjesto nje. Dijelom je u tome i uspio. Ali nije ju mogao nadomjestiti. Erica je i dalje imala prazninu u duši, iako su prošle četiri godine od prometne nesreće u kojoj su Tore i Elsy poginuli. Anna je začuđeno pogleda, a Erica shvati da samo stoji i zuri u prazno. Pokušala je pokazati kao da je ništa ne muči i nasmiješila se sestri. „Gdje je Patrik?“ upita Anna i, prije no što uđe u kuhinju, baci još jedan veseli pogled prema gomili na podu. Erica bez riječi pođe za njom. „Upravo sam pristavila kavu“, reče Anna i počne nalijevati kavu u tri šalice. „A djeca i ja ispekli smo kekse.“ Erica je tek tad u zraku osjetila primamljiv miris cimeta. „Ali ti ih ne moraš jesti“, reče Anna i stavi pladanj sa suhim keksićima pred Ericu. „Kakvi su to keksi?“ upita ona zbunjeno, opipavajući ih prstom. „Integralni“, odgovori Anna i okrene se kako bi nad sudoperom kekse prebacila u košaricu. „Ali…“ reče Erica potišteno, osjetivši kako joj cure sline pri pomisli na velike, izdašne kekse posute šećerom. „Mislila sam da ćeš se kasnije vratiti. Htjela sam te poštedjeti i zamrznuti ih prije nego što dođeš kući. Sama si kriva. A ako ti treba motivacija, sjeti se vjenčanice.“ Erica uzme jedan keks i skeptično ga stavi u usta. Da, baš kao što je i mislila. Kao da ţvače karton.
„Dobro, i gdje je Patrik? I zašto ste se tako rano vratili? Mislila sam da ćete iskoristiti priliku da se malo opustite, prošećete po gradu, ručate i to.“ Anna sjedne za kuhinjski stol i dovikne u dnevnu sobu: „Kava je na stolu!“ „Patrika su zvali nazad na posao“, odgovori Erica. Onda je odustala i vratila keks na tanjurić. Prvi i jedini zalogaj i dalje joj se motao po ustima. „Na posao?“ začuđeno će Anna. „Nije li trebao imati slobodan vikend?“ „Da, tako su mu bili rekli“, reče Erica, i sama osjetivši kako ogorčeno zvuči. „Ali zaista je morao otići.“ Zastala je razmišljajući kako da nastavi. Na kraju je samo osorno rekla: „Smetlar Leif je jutros u kamionu našao leš.“ „U kamionu za odvoz smeća?“ zine Anna. „Kako je dospio onamo?“ „Čini se da je leš bio naguran u kantu za smeće i kad ju je istresao…“ „Boţe, kako grozno“, reče Anna zureći u Ericu. „Zna li se o kome je riječ? I radi li se o ubojstvu? Da, pretpostavljam da je ubojstvo“, odgovori Anna na vlastito pitanje. „Kako bi inače netko dospio u kantu za smeće? Boţe, kako grozno!“ Dan je upravo ušao u kuhinju i zbunjeno ih pogledao. „Što je to tako grozno?“ upita i sjedne do Erice. „Patrik je morao na posao, smetlar Leif je našao leš u kamionu za otpad“, pretekne Anna Ericu. „Ne, šališ se?“ upita Dan podjednako zaprepašten. „Naţalost, ne“, potišteno će Erica. „Ali, molim vas, nemojte to širiti. Saznat će se za to kad bude vrijeme, a dotad ne trebamo tračerima davati još materijala.“ „Naravno, nećemo nikome reći“, reče Anna. „Ne znam kako Patrik moţe raditi taj posao“, reče Dan opipavajući keks. „Ja to nikad ne bih mogao. Pokušavati podučavati četrnaestogodišnjake gramatiku, to je za mene već dovoljno dramatično.“
„Ni ja to ne bih mogla“, reče Anna zureći ispred sebe. I Dan i Erica opsuju u sebi. Pričati o truplima i ubojstvima pred Annom baš i nije bilo najbolje. Kao da je čula što misle, Anna reče: „Ali ne brinite za mene, u redu je razgovarati o tome.“ Slabašno se nasmiješi. Erica je mogla samo pretpostavljati kakve joj se misli vrte po glavi. „Djeco, keksi su gotovi!“ dovikne Anna i razbije sumornu atmosferu. Mogli su čuti kako se pribliţavaju dva para stopala i jedan par dlanova i koljena. Za nekoliko sekundi prvi se ljubitelj keksa već pojavio iza ugla. „Keksi! Hoću kekse!“ uzvikne Adrian i vješto se popne na stolicu. Emma je stigla odmah nakon njega, a na koncu je dopuzala i Maja. Brzo je naučila što znači riječ keks. Erica krene ustati, no Dan je preduhitri. Podigne Maju ne mogavši odoljeti da joj usput da poljubac pa je paţljivo stavi u dječju stolicu i stane joj davati komadiće keksa. Tolika količina šećera ispred nje izmami joj širok osmijeh koji je otkrio dva zubića na donjoj vilici. Odrasli nisu mogli, a da se ne nasmiju. Bila je tako preslatka. Nitko više nije govorio o ubojstvu i lešu, ali nisu mogli ne pitati se čime se sad Patrik bavi.
Svi su zajedno bezvoljno sjedili u čajnoj kuhinji u postaji. Martin je i dalje bio neprirodno blijed u licu i izgledao je umorno kao i Hanna. Patrik je bio naslonjen na sudoper, s prekriţenim rukama, i čekao da svi uzmu kavu. Nakon što mu je Mellberg kimnuo, preuzeo je riječ. „Ovog je jutra Leif Christensson, vlasnik privatne tvrtke za odvoz smeća, u svom kamionu našao leš. Leš je bio naguran u kantu za smeće, a u kamionu je završio nakon što je Leif u njega ispraznio kantu. Mogu vam reći da ga je to jako šokiralo.“ Patrik zastane kako bi otpio gutljaj kave iz šalice koja je stajala na sudoperu. Zatim nastavi: „Brzo smo došli na mjesto zbivanja i ustanovili da je riječ o mrtvoj ţeni. Iz ove smo situacije donijeli preliminarni zaključak da je u pitanju ubojstvo. Na tijelu su nađene ozljede koje ukazuju na nasilje, što potvrđuje ovu teoriju, ali to ćemo sa sigurnošću moći znati tek kad
stignu rezultati obdukcije. Dotad ćemo raditi pod pretpostavkom da je ubijena.“ „Znamo li tko…“ počne Gösta, ali Patrik ga prekine kimnuvši glavom. „Da, identificirali smo ţenu.“ Patrik pogleda Martina koji se borio s napadajem mučnine nakon što je vidio fotografije s mjesta zločina. Činilo se da još nije u stanju pričati pa je Patrik nastavio. „Čini se da je riječ o jednoj od sudionica Fucking Tanuma. Cura koju su zvali Barbie. Morat ćemo saznati koje joj je bilo pravo ime, u ovim okolnostima baš i nije primjereno da je zovemo Barbie.“ „Mi smo je… sinoć vidjeli… Martin i ja…“ reče Hanna. Napeto je gledala čas Patrika, čas Martina. „Da, čuo sam“, reče Patrik pokazujući glavom prema Martinu. „Martin ju je identificirao. Čuo sam da je došlo do neke svađe?“ reče i upitno podigne obrve pa Hanna nastavi. „Paaa…“ Odugovlačila je s odgovorom, kao da bira riječi. „Da, načas je bilo vrlo intenzivno. Ostali sudionici su se okomili na nju, ali, koliko sam vidjela, bilo je to samo verbalno, malo naguravanja, ništa više. Martin i ja smo se umiješali i razdvojili ih, a zadnji put kad smo vidjeli Barbie, plačući je trčala prema gradu.“ Martin potvrdno kimne. „Da, to je točno. Bilo je vike i dreke, ali nije bilo ničeg što bi moglo prouzročiti one ozljede.“ „Morat ćemo porazgovarati s tom ekipom“, reče Patrik. „Vidjeti što se to događalo. Je li netko vidio kamo je…“ zastao je prije nego što je izgovorio ime, ali drugo nije znao, „Barbie krenula. Moramo razgovarati i s TV ekipom i pogledati materijale koje su oni snimili.“ Annika je zapisivala sve te zadatke koje moraju obaviti. Patrik je kratko razmišljao, zatim kimnuo Anniki i nastavio: „Moramo joj i obavijestiti obitelj. I vidjeti je li još itko išta vidio tijekom večeri.“ Ponovno je zašutio, a zatim ozbiljno nadodao: „Kad ovo izađe u javnost, a to će biti za najviše nekoliko sati, nastat će kaos. Ovo je vijest na drţavnoj razini i moramo računati s tim da će nas opsjedati cijelo vrijeme trajanja istrage. Zato pazite s kim razgovarate i što govorite. Ne ţelim da mediji objave gomilu informacija koje ja…“, oklijevajući nastavi, „ili Mellberg nismo odobrili.“
Istini za volju, brinuo se da će se upravo Mellberg izblebetati. Njihov šef je volio biti pod svjetlom reflektora i neki bi vješti novinar iz njega mogao izvući gotovo sve podatke koje imaju o slučaju. Ali nije ništa mogao učiniti po tom pitanju. Mellberg je bio šef postaje, barem na papiru, i Patrik ga nije mogao prisiliti da gubicu drţi zatvorenu. Mogao je samo drţati fige i nadati se da Mellberg u glavi i dalje ima koje zrno razuma. Iako se baš i ne bi kladio u to. „Ovako ćemo. Ja ću otići razgovarati s onim tipom koji je zaduţen za produkciju…“ Pucketao je prstima nastojeći se sjetiti njegova imena. „Rehn, Fredrik Rehn“, nadopuni ga Mellberg, a Patrik mu, iako iznenađen, kimne u znak zahvale. „Tako je, Fredrik Rehn. Martine i Hanna, vi ćete sastaviti izvještaj o svemu što ste sinoć vidjeli i čuli. A Gösta…” grozničavo se pokušavao sjetiti nekog razumnog zadatka koji bi mogao dodijeliti Gösti. Na koncu se sjetio. „Gösta, ti pokušaj saznati nešto o vlasnicima kuće čija je ona kanta za smeće. Pretpostavljam da tu nema neke poveznice, ali nikad ne znaš.” Gösta bezvoljno kimne. Konkretan zadatak. Već je osjećao breme na prsima. „U redu, to je to”, reče Patrik i pljesne rukama, što je bio znak da je sastanak završen. „Dobro, imamo dosta posla.” Svi su odgovorili mrmljanjem i ustali. Patrik ih je promatrao s leđa dok su izlazili iz prostorije. Pitao se shvaćaju li doista što će se sručiti na njih. Uskoro će Tanumshede biti pod svjetlima reflektora čitave Švedske. Trebat će se priviknuti na to da se ime mjesta pojavljuje na naslovnicima, to je bilo sigurno.
„Jebemti, kako će ovo biti dobro! Njušim uspjeh u daljini!” Fredrik Rehn potapše tehničara po leđima. Sjedili su u skučenom prostoru studijskog autobusa. Prošli su jučerašnji materijal i počeli ga montirati. Fredrik je bio zadovoljan viđenim. Ali sve što je dobro moţe biti još i bolje. „Ovo kad publika viče bu dok Tina pjeva zvuči mi nekako tanko, moţemo li dodati više toga? Mislim, nastup joj je tako loš da
bismo morali malo pojačati vikanje publike.“ Nasmije se, a tehničar poletno kimne glavom. Više uzvika bu, apsolutno nikakav problem. Malo pojača zvuk na nekoliko kanala i odmah se učini kao da čitava publika viče. „Ova ekipa je zakon“, reče Fredrik smješkajući se. Naslonio se na naslon stolice i prekriţio noge. „Tako su dovraga glupi, a uopće to ne kuţe. Recimo, Tina je zaista uvjerena da će biti nova pop-zvijezda. A ne moţe jednu notu pogoditi. Pričao sam s momkom koji joj je producirao singl, rekao je da je bila noćna mora srediti to da zvuči bar napola dobro. Toliko je falšala da je zamalo skršila zvučnik.“ Fredrik se nasmije, nagne nad kontrolnu ploču s gomilom dugmadi i pojača glasnoću. „Slušaj ovo! Koja lakrdija!“ Tako se smijao da su mu potekle suze. Ni tehničar se nije mogao suzdrţati od cerekanja kad je čuo tu verziju njezine pjesme I want to be your little bunny, zbog koje je slobodno mogla biti predsjednica Saveza osoba bez sluha. Nije ni čudo da ju je ţiri Idola izmasakrirao. Odlučno kucanje na vratima prekine njihov smijeh. „Naprijed“, dovikne Fredrik i okrene se da vidi tko je. Nije poznavao čovjeka koji je otvorio vrata. „Da? Kako vam mogu pomoći?“ Pogled na policijsku značku pobudio mu je neugodan osjećaj u ţelucu. Ovo nije moglo biti dobro. Ili moţda je, ovisno o tome što se dogodilo i koliki će interes gledatelja pobuditi. „Dobro, što je sad bilo?“ Fredrik se nasmije i ustane kako bi pozdravio policajca. Policajac je ušao i, uz malo truda, našao mjesto za sjedenje među svim tim kablovima. Znatiţeljno se ogledavao oko sebe. „Da, ovdje sve nastaje“, ponosno će Fredrik. „Teško je povjerovati da ovdje stvaramo najgledaniji program. Dobro, jedan se dio radi i u središnjici“, nadoda nevoljko. „Ali onaj teţi dio odrađujemo ovdje.“ Policajac, koji se predstavio kao Patrik Hedström, uljudno kimne, a zatim se nakašlje. „Pa imam ţalosnu vijest. Tiče se jednog od sudionika.“ Fredrik zakoluta očima i uzdahne. „Da? Kojeg? Da pogodim, sigurno je Uffe nešto napravio.“ Okrene se prema tehničaru i reče: „Zar nisam rekao da će Uffe prvi prirediti neku dramu?“ Fredrik se
ponovno okrene prema policajcu osjećajući kako mu znatiţelja raste. Razmišljao je kako bi mogao snimiti to o čemu god je riječ. Upitno pogleda policajca. Patrik se ponovno nakašlje, a zatim tiho kaţe: „Naţalost, jedan od sudionika nađen je mrtav.“ Kao da je bomba eksplodirala u skučenoj prostoriji. Svi su nepomično šutjeli. Čulo se samo zujanje opreme. „Što ste rekli?“ upita Fredrik napokon, nakon što se malo pribrao. „Netko je od njih nađen mrtav? Tko? Gdje? Kako?“ Osjetio je kako mu se misli roje po glavi. Što se dogodilo? Dijelovi njegova mozga već su počeli oblikovati medijsku strategiju. To se nikad prije nije dogodilo tijekom snimanja reality showa. Seks – jasno, to je ovdje već stara stvar. Trudnoća – to se prvi put dogodilo u norveškom Big Brotheru. Prošnja – ono s Olivierom i Carolinom bio je pun pogodak za švedski Big Brother. A onaj napad ţeljeznom cijevi u Baru tjednima nije silazio s naslovnica. Ali smrtni slučaj?! To je bilo nešto sasvim novo. Posve jedinstveno. Napeto je čekao da policajac odgovori na pitanja koja je maločas postavio. Iščekivanje je potrajalo svega nekoliko sekundi. „Riječ je o curi imena Barbie. Našli su je jutros u…“ Patrik je kratko oklijevao, a zatim nastavio: „Kanti za smeće. Sve ukazuje na to da joj je oduzet ţivot.“ „Oduzet ţivot?“ ponovi Fredrik. „Ubijena je? Kaţete da je ubijena? Tko ju je ubio?“ Izgledao je jednako zbunjeno kao što se osjećao. Ovo se nije nalazilo na popisu mogućeg tijeka zbivanja u njegovoj glavi. „Zasad još nemamo osumnjičenih, ali ćemo što prije početi s ispitivanjem vaših sudionika. Policajci koji su sinoć pazili na zabavu prijavili su da je došlo do izgreda između ţrtve i ostalih sudionika.“ „Da, bilo je malo naguravanja i teških riječi i tako to“, reče Fredrik prisjećajući se sinoćnjih scena. „Ali ništa od toga ne čini mi se dovoljno ozbiljno da…“ Nije dovršio rečenicu. Nije ni trebao. „Trebat će nam i snimke od sinoć.“ Patrik je bio odrješit i gledao je Fredrika ravno u oči. I Fredrik je gledao njega. „Nisam ovlašten da ustupim vrpce“, mirno je odgovorio. „Dok ne dobijem nalog za predaju materijala, sve ostaje ovdje. Sve ostalo je neprihvatljivo.“
„Jasno vam je da je u pitanju istraga ubojstva?“ reče Patrik, iţivciran, ali ne i začuđen. Nije ni očekivao drugačiji odgovor, ali ipak mu se nadao. „Jasno mi je, ali ne mogu tek tako predati naše materijale. Radi se o etičkim principima.“ Fredrik uputi Patriku blagi osmijeh ţaljenja, a ovaj samo frkne. Obojica su znala da etika nije pravi razlog. „Ali pretpostavljam da ćete smjesta prekinuti emitiranje, sad kad se ovo dogodilo.“ Patrikove riječi bile su više konstatacija nego pitanje. Fredrik odmahne glavom. „To apsolutno ne dolazi u obzir. Zakupili smo televizijske termine za naredna četiri tjedna. Da sad tek tako obustavimo produkciju… Ne, to je naprosto potpuno nemoguće. A mislim da ni Barbie to ne bi htjela, ona bi htjela da nastavimo.“ Patrikov pogled dao mu je do znanja da je otišao predaleko. Bio je crven u licu i činilo se da se jedva uspijeva suzdrţati od psovanja. „Ne ţelite valjda reći da ćete nastaviti sa snimanjem unatoč tome što je…“ Prekinuo je rečenicu, a zatim rekao: „Kako se uopće zapravo zvala? Ne mogu je zvati Barbie, to je tako poniţavajuće! A, osim toga, trebat ću i njezine osobne podatke, kao i podatke o najbliţem srodniku. Hoćete li mi njih ustupiti ili mislite da je i to pitanje etike? Njegova posljednja riječ prštala je sarkazmom, ali njegova ljutnja nije dirnula Fredrika. Navikao je nositi se s agresijom koju su, iz nekog razloga, reality showovi često pobuđivali. Mirno mu je odgovorio: „Zove se Lillemor Persson. Odrasla je kod udomitelja pa nemamo nikakve podatke o najbliţim srodnicima. Ali ustupit ćemo vam sve podatke koje imamo, nema problema.“ Umiljato se nasmiješi. „Kad ćete početi s ispitivanjem? Postoji li mogućnost da to snimimo?“ Iskušavao je sreću, a ubojiti pogled koji mu je Patrik uputio bio je jasan odgovor. „Odmah počinjemo s ispitivanjem“, odgovori Patrik odrješito, ustane i krene prema izlazu. Nije se udostojao ni pozdraviti prije nego što je zalupio vratima za sobom. „Koja jebenica“, reče Fredrik bez daha, dok je tehničar na to mogao samo kimnuti glavom. Fredrik još nije mogao pojmiti kakva im se prilika ukazala. Prilika da plasiraju dramu izravno u televizore u
dnevnim sobama. Na trenutak je pomislio na Barbie, a zatim je podigao slušalicu. Šefovi su morali čuti o ovome. Fucking Tanum goes CSI10. Kvragu, kakav će to biti hit!
„Kako ćemo?“ upita Martin. On i Hanna odlučili su ostati u čajnoj kuhinji i raditi. Posegnuo je za vrčem u aparatu za kavu kako bi im nalio kavu u šalice. Hanna dobije mlijeka i promiješa. „Da napišemo svatko svoj izvještaj ili ćemo zajedno?“ Hanna kratko razmisli. „Mislim da će biti cjelovitiji ako ga napišemo zajedno i usput usporedimo sve ono čega se sjetimo.“ „Da, vjerojatno si u pravu“, reče Martin i uključi laptop. „Hoću li ja pisati ili ćeš ti?“ „Ti piši“, odgovori Hanna. „Ja i dalje tipkam s dva kaţiprsta, nikad nisam postigla neku veću brzinu „U redu, onda ću ja“, nasmije se Martin i unese zaporku. Otvorio je dokument u Wordu i pripremio se da ga popuni riječima. „Da se nešto događa primijetio sam jučer navečer kad sam iza zgrade začuo povišene glasove. A ti?“ Hanna kimne glavom. „Da, ni ja prije toga nisam ništa primijetila. Prije toga smo jedino imali posla s onom curom koja se toliko nalila da nije mogla ustati s poda. U koliko je to sati bilo? Dvanaest?“ Hanna je govorila, a Martin zapisivao. „Mislim da je bilo oko jedan kad sam začula dvoje ljudi kako se deru jedno na drugo. Dozvala sam te, otišli smo iza zgrade i ugledali Barbie i Uffea.“ „Mmm“, promrmlja Martin i nastavi pisati. „Pogledao sam na sat, bilo je dvanaest i pedeset. Kad sam došao iza ugla, vidio sam Uffea kako drţi Barbie za ramena i snaţno je trese. I ti i ja potrčali smo prema njima, ja sam odvukao Uffea, a ti si se pobrinula za Barbie.“ „Da, to štima“, reče Hanna i otpije gutljaj kave. „Napiši i da je Uffe bio toliko agresivan da ju je pokušavao udariti nogom dok si ga ti drţao.“ eng. Fucking Tanum postaje CSI; referenca na kriminalističku seriju CSI na koju počinje nalikovati show nakon ubojstva. (nap. ur.) 10
„Da, tako je“, odvrati Martin. Dokument se sve više ispunjavao tekstom. „Smirili smo situaciju“, čitao je Martin naglas, „i razdvojili ih. Razgovarao sam s Uffeom i objasnio mu da ću ga morati privesti ako se ne skulira.“ „Nadam se da nećeš napisati skulira.“ nasmije se Hanna. „Neću. Neka zasad stoji tako, a kasnije ću obraditi tekst da zvuči birokratskije, ne brini se. Neka zasad riječi teku, da sve zabiljeţimo.“ „U redu“, odvrati Hanna uz smiješak, a zatim se ponovno uozbilji. „Razgovarala sam s Barbie i pokušala saznati što je bio uzrok svađi. Bila je vrlo potresena, samo je govorila kako je Uffe bio jebeno ljut jer ga je ogovarala i da nije shvaćala o čemu on to govori. Kasnije se smirila i činila se u redu.“ „A zatim smo ih pustili“, nadoda Martin i podigne pogled s računala. Dvaput je stisnuo enter za novi odlomak, otpio gutljaj kave i nastavio. „Sljedeći incident zbio se oko… pa oko dva i trideset, rekao bih.“ „Da, i ja mislim“, kimne Hanna. „Dva i trideset, dva i četrdeset pet, tako nekako.“ „Ovaj nas je put momak koji je bio na zabavi pozvao zbog svađe na onom obronku prema školi. Otišli smo onamo i zatekli više osoba kako napadaju jednu, bilo je naguravanja, lakših udaraca i vike. Sudionici showa Mehmet, Tina i Uffe napadali su Barbie, a mi smo se umiješali i prekinuli sukob. Svi su uzrujani, pljušte pogrdne riječi. Barbie plače, kosa joj je razbarušena, šminka joj se cijedi i općenito djeluje očajno. Ja razgovaram s ostalim sudionicima i pokušavam doznati što se dogodilo. Dobivam isti odgovor kao ranije od Uffea, kaţu da Barbie puno sere, ali ništa podrobnije od toga.“ „Za to vrijeme, ja malo dalje razgovaram s Barbie“, nadoveţe se Hanna, vidno dirnuta. „Barbie je uzrujana i ustrašena. Pitam je ţeli li podnijeti prijavu, ali ona to odlučno odbija. Još je neko vrijeme smirujem, pokušavam saznati što se događa, ali ona tvrdi da nema pojma. Nakon nekog vremena osvrćem se da vidim kako tebi ide. Ponovno se okrenem prema njoj i ugledam je kako trči prema gradu. No nije produţila prema ulici Affärsvägen, već je skrenula desno. Razmišljala sam bih li potrčala za njom, ali zaključila sam da
jednostavno ţeli biti sama i smiriti se.“ Hanni lagano zadrhti glas. „Nakon toga je više nismo vidjeli.“ Martin podigne pogled s računala i uputi joj utješan osmijeh. „Nismo mogli postupiti drugačije. Ti nisi mogla postupiti drugačije. Sve što smo mi znali jest da se dogodila ţestoka razmjena mišljenja. Ništa nije moglo upućivati na to da će sve to…“ Martin zastane. „Završiti tako kako je završilo.“ „Misliš da ju je ubio netko od sudionika?“ Glas joj je i dalje drhtao. „Ne znam“, odgovori Martin gledajući što je napisao. „Ali postoje opravdani razlozi da sumnjamo na to. Vidjet ćemo što ćemo saznati na saslušanju.“ Pohranio je dokument, isključio prijenosno računalo i ponio ga sa sobom. „Idem u svoj ured ovo malo formalizirati. Ako se sjetiš još nečeg, samo mi pokucaj.“ Hanna samo kimne. Martin je otišao, a ona je ostala sama. Ruke u kojima je drţala šalicu kave lagano su se tresle. *** Calle je otišao prošetati po gradu. Kod kuće, u Stockholmu, obično je trenirao u teretani barem pet puta tjedno, ali ovdje se morao zadovoljiti šetnjama da bi ostao u formi. Malo je pojačao tempo kako bi počeo sagorijevati mast. Dobar vanjski izgled nikako se nije smjelo podcijeniti. Zapravo, prezirao je ljude koji se ne brinu o svom tijelu. Bio mu je uţitak promatrati se u zrcalu, gledati pločice na trbuhu, zategnuti biceps i izgrađena prsa. Kad bi na Stureplanu išao u noćne klubove, nonšalantno bi raskopčao košulju. Cure su to oboţavale. Nisu se mogle suzdrţati, a da mu ne gurnu ruku pod majicu, opipaju prsa i prijeđu noktima preko pločica. Nakon toga bilo je lako ulov odvesti doma. Katkad bi se znao zapitati kakav bi mu ţivot bio bez gomile novca. Kako bi to bilo ţivjeti poput Uffea i Mehmeta u nekoj rupi od stana u predgrađu i jedva krpati kraj s krajem. Uffe se hvalio provalama i ostalim stvarima kojima se bavio, a Calle se jedva suzdrţavao da ne prasne u smijeh kad je čuo kolike mu to prihode
nosi. Kvragu, pa više je novca on dobivao za dţeparac od oca svakog tjedna. I opet, iz nekog razloga nikako nije mogao ispuniti tu prazninu oko srca. Posljednjih je godina stalno tragao za nečim što bi tu rupu ispunilo. Više šampanjca, više zabava, više djevojaka, više šmrkanja, više svega. Uvijek više svega. Stalno je pomicao granice u trošenju novca. A on ništa nije zaradio, sav novac dobivao je od oca. I cijelo je vrijeme mislio kako tome mora doći kraj, ali novac je nastavio pristizati. Otac mu je plaćao jedan račun za drugim, a bez riječi mu je kupio stan u Östermalmu. Platio je i onoj curi koja je zakuhala priču o silovanju, naravno, potpuno izmišljenu jer je svojevoljno pošla kući s njim i Luddeom. Nema nikakve sumnje što se pod tim podrazumijeva. Novčanik mu se konstantno punio, poput čarobne vreće u kojoj nikad ne nedostaje novca. Nije bilo nikakvih granica, nikakvih uvjeta. A Calle je znao zašto. Znao je zašto mu otac nikad ne bi rekao ne. Znao je da ga savjest peče i prisiljava da nastavi plaćati. Usipao je novac u Calleovu rupu u grudima, a novac je samo nestajao i nije ju punio. Svaki je na svoj način pokušavao novcem nadomjestiti ono što je izgubio. Otac davanjem, a Calle primanjem. Kako su sjećanja navirala, tako je rasla i bol u rupi u grudima. Calle je ubrzao korak, potjerao sam sebe nastojeći odagnati sjećanja. Ali od njih nije mogao pobjeći. Jedino što ih je moglo zaglušiti bila je mješavina šampanjca i kokaina. U nedostatku toga, morao je ţivjeti s njima. Dodatno je pojačao tempo.
Gösta uzdahne. Bilo mu je sve teţe naći motivaciju. Odlazak na posao ujutro iziskivao je više energije nego što ju je on imao pa je bilo gotovo nemoguće da bilo što napravi. Kao da mu je zglobove pritiskala neka nevidljiva sila kad god bi pokušao raditi. Nije imao snage uhvatiti se ičega i znao se danima mučiti s najjednostavnijim zadacima. Ni samom mu nije bilo jasno kako je do toga došlo. To mu se nekako prikralo s godinama. Kad je Majbritt umrla, samoća ga je pojela iznutra i ubila mu svu onu radost s kojom je prije pristupao poslu. Nije on nikad ni bio neka veća faca u postaji, on će to prvi priznati, ali uvijek je obavljao sve što je trebao i povremeno je osjećao
određeno zadovoljstvo zbog toga. A sad se vratilo ono vječno pitanje – čemu sve to? Nema djece kojoj bi ostavio nasljedstvo. Imali su samo sina koji je umro nekoliko dana nakon rođenja. Nema kome doći navečer, nema s kim provoditi vikende, preostao mu je jedino golf. Bio je dovoljno pronicljiv da uvidi kako mu je golf postao više opsesija nego hobi. Najradije bi ga igrao dvadeset četiri sata dnevno. Ali tim ne moţe platiti stanarinu pa mora nastaviti raditi dok ga mirovina ne rastereti briga. Brojao je dane. Gösta sjedne i stane buljiti u računalo. Iz sigurnosnih razloga nisu imali internetsku vezu pa je morao nazvati telefonske informacije da bi saznao ime na koje adresa glasi. Nakon kratkog poziva saznao je ime vlasnika kante za smeće. Uzdahnuo je. Od početka je to bio besmislen zadatak. Sumnje su mu se produbile kad je dobio telefonski broj vlasnika s adresom u Göteborgu. Bilo je očito da nemaju veze s ubojstvom. Samo su imali tu nesreću da ubojica izabere njihovu kantu za djevojčino posljednje odredište. Misli su mu odlutale na djevojku. Njegov nedostatak volje za rad nije imao veze s nedostatkom sućuti. Suosjećao je sa ţrtvom i njezinom rodbinom i bio je zahvalan što barem nije morao vidjeti djevojku. Martin je i dalje bio bljedunjav kad ga je bio sreo na hodniku. Gösta je smatrao da se u ţivotu nagledao dovoljno mrtvaca. Nakon četrdeset godina sluţbe i dalje se sjećao svakog od njih. Uglavnom su to bili slučajevi nesreća ili samoubojstava, ubojstva su spadala pod iznimke. Svaki smrtni slučaj zarezao je novu brazdu u njegovu sjećanju i nije mogao odagnati mentalne slike, jasne poput fotografija. Mnogo je puta morao obavijestiti srodnike. Puno plača, očaja, šoka i uţasa. Moţda je njegova ravnodušnost bila plod toga što su nedaće ispunile čašu njegova ţivota do vrha. Moţda su svaki smrtni slučaj, svaka nesreća, sva bol ispunjavali čašu malo po malo, sve dok više nije bilo mjesta ni za jednu kap. Nije to bilo opravdanje, već moguće objašnjenje. Uzdahnuvši, podigne slušalicu kako bi nazvao vlasnike i obavijestio ih da im je u kanti za smeće nađen leš. Birao je broj. Najbolje da to obavi pa da bude miran.
„U čemu je stvar?“ Uffe je sjedio u sobi za saslušanje i djelovao umorno. Patrik nije odmah odgovorio. On i Martin paţljivo su preslagivali papire. Sjedili su na drugoj strani klimavog stola za kojim je sjedio Uffe. Osim četiri stolice bio je to jedini namještaj u prostoriji. Patrik je uočio da Uffe ne djeluje pretjerano uznemireno, ali tijekom godina naučio je da vanjština ispitanika nema baš puno veze s onim kako se on ili ona osjeća iznutra. Nakašljao se, isprepleo prste povrh papira i nagnuo se prema naprijed. „Dakle, sinoć je bilo neke svađe?“ Patrik je pomno pratio kako će Uffe reagirati. Sve što je dobio bio je kiseli osmijeh. Uffe se nonšalantno nasloni na naslon stolice i nasmije se. „A, to. Da, kad malo razmislim, bilo je gadno.“ Uffe kimne Martinu. „Dalo bi se razmisliti i o tome da prijavimo policajce zbog prekomjernog korištenja sile.“ Ponovno se nasmije, a Patrik osjeti kako mu ţivci popuštaju. „Da“, reče on mirno. „Martin i druga policajka podnijeli su izvještaj, a sad ţelim čuti tvoju verziju.“ „Moju verziju.“ Uffe ispruţi noge tako da je sad napola leţao na stolici. Nije to baš izgledalo kao neki ugodan poloţaj. „Moja verzija je da je to bila samo svađica. Ništa više. Pa što?“ Suzio je oči, a Patrik je vidio kako mu mozak nagriţen alkoholom bjesomučno radi. „Mi ovdje postavljamo pitanja, a ne ti“, oštro će Patrik. „Sinoć u dvanaest i pedeset dvoje je policajaca vidjelo kako napadaš jednu od sudionica, Lillemor Persson.“ „Mislite, Barbie“, prekine ga Uffe smijući se. „Lillemor… Svašta, jebote!“ Patrik je morao suspregnuti impuls da mladiću ispred sebe ne odvali šamarčinu. Čini se da je Martin to primijetio pa je preuzeo ispitivanje, dajući Patriku priliku da se malo sabere. „Vidjeli smo kako si naguravao i udarao Lillemor. Koji je bio povod svađi?“ „Dobro, nije mi jasno zašto sad tupite o tome. Pa nije to bilo ništa! Samo smo se malo… porječkali! Jedva da sam je i dodirnuo!“ Uffeova nonšalantnost pomalo je nestajala i pojavili su se znaci nemira.
„Oko čega ste se porječkali?“ „Ni oko čega! Dobro, hajde, saznao sam da me olajavala. Samo sam htio da to prizna i povuče. Ne moţe tek tako širiti sranja o meni, htio sam da to shvati!“ „Dakle, ti i ostali poslije ste je tijekom noći pokušavali natjerati da to shvati?“ upita Patrik i pogleda izvještaj ispred sebe. „Daa“, otegne Uffe. Sad je već uspravnije sjedio na stolici. I onaj njegov podrugljivi cerek pomalo se gubio. „Ali to moţete pitati i Barbie, kvragu. Uvjeravam vas da će reći to isto. Bila je to samo razmirica, ništa u što bi se murjaci trebali petljati.“ Patrik je na trenutak uhvatio Martinov pogled, a zatim je mirno pogledao Uffea i rekao: „Lillemor nam neće moći ništa reći o tome. Jutros je nađena mrtva. Ubijena.“ U sobi je zavladao tajac. Uffe je bivao sve bljeđi. Martin i Patrik pričekali su da se sabere. „Vi… vi se šalite?“ izusti Uffe naposljetku. Policajci nisu reagirali. Ono što je Patrik rekao pomalo mu je sjedalo u mozak. Sad više nije bilo ni traga smiješku. „Koji vrag… Pa zar mislite da sam ja… Ali ja… Ali to je bila samo mala razmirica! Nikad ne bih… I nisam je…“ Mucao je i vrludao pogledom. „Morat ćemo uzeti uzorak tvoje DNK“, reče Patrik i izvadi potrebnu opremu. „Nadam se da nemaš prigovor na to?“ Uffe je oklijevao. „Nemam, kvragu“, reče naposljetku. „Uzmite što god hoćete, jebemu, nisam ništa učinio.“ Patrik se nagnuo i uzeo bris s unutrašnje strane Uffeova obraza. Na trenutak se učinilo kao da se Uffe kaje što je pristao na to, ali bilo je kasno, štapić je spremljen u omotnicu. Uffe je zurio u zapečaćenu omotnicu. Progutao je slinu, zatim razrogačenim očima pogledao Patrika. „Nećete valjda sad obustaviti snimanje showa? Ne moţete to učiniti, zar ne? Mislim, jednostavno ne moţete!“ Glas mu je bio ispunjen očajem, a Patrik je osjetio kako u njemu raste prezir prema svemu tome. Kako, pobogu, prokleta emisija moţe biti vaţnija od smrti jedne osobe? „O tome ne odlučujemo mi“, odgovori hladno. „O tome će odlučiti produkcijska kuća. Da se mene pita, prekinuli bismo to sranje
u pet sekundi, ali…“ Raširio je ruke i uočio kako se izraz olakšanja širi Uffeovim licem. „Moţeš ići“, kratko će Patrik. I dalje je u glavi vidio sliku Barbiena golog, mrtvog tijela. Gorak okus u ustima javljao mu se na samu misao da bi se njezina smrt mogla iskoristiti u svrhu zabave. Pa što je tim ljudima?
Dan je započeo tako lijepo. Štoviše, mogao bi otići tako daleko da kaţe da je dan bio zaista, zaista veličanstven. Najprije je otrčao jednu dugačku dionicu na svjeţem proljetnom zraku. Inače nije bio jedan od onih ljubitelja prirode, ali tog je jutra samog sebe iznenadio koliko ga je obradovao prizor sunčevih zraka koje se probijaju kroz krošnje drveća. Divan osjećaj u grudima drţao ga je čitavim putem prema doma, što je dovelo i do vođenja ljubavi s Vivecom koju je, za promjenu, bilo lako nagovoriti. Inače je to bio jedan od tamnih oblaka u Erlingovu ţivotu. Nakon što su se vjenčali, ona je manje-više izgubila interes za taj aspekt braka. Nije mogao pobjeći od misli kako nema smisla to što ima mladu ţenu ako mu ona ne dopušta pristup svom tijelu. Ne, mora doći do promjena po tom pitanju. Jutarnje su ga aktivnosti uvjerile da o tome mora ozbiljno razgovarati s Vivecom. Objasniti joj da se brak temelji na uslugama i protuuslugama, na davanju i primanju. Ako i dalje ţeli dobivati odjeću, nakit i lijepe stvari za kuću, onda će se morati malo potruditi i pruţiti mu više kad je riječ o potrebama njega kao muškarca. S tim nije bilo problema prije nego što su se vjenčali. Tad je ţivjela u udobnom stanu koji je on plaćao i nadmetala se s njegovom ţenom s kojom je bio trideset godina. Tad bi to radili u bilo koje doba i na najrazličitijim mjestima. Erling je osjetio kako mu se na samu pomisao o tome kako je bilo raste libido. Moţda je upravo bio trenutak da je podsjeti na to. Trebalo je dosta toga nadoknaditi. Erling je taman krenuo prema katu, gdje je bila Viveca, kad ga je prekinula zvonjava telefona. Na trenutak ga je čak mislio ostaviti da zvoni, ali ipak se okrenuo i pošao prema beţičnom telefonu koji je leţao na stoliću u dnevnoj sobi. Moglo je biti nešto vaţno. Pet minuta poslije nijemo je sjedio sa slušalicom u ruci. Posljedice onog što je čuo odzvanjale su mu glavom, a mozak mu je
već pokušavao oblikovati moguća rješenja. Odlučno je ustao i doviknuo prema katu: „Viveca, idem do ureda. Nešto je iskrsnulo, moram to riješiti.“ Odozgo se začulo mrmljanje kao znak da ga je čula, a on je brzo navukao jaknu i uzeo ključeve auta koji su visjeli na kuki pored ulaznih vrata. S ovim nije računao. Što da sad učini?
Na ovakav je dan bilo dobro biti Mellberg. Podsjetio se razloga zbog kojeg je ondje stajao i potrudio se promijeniti izraz lica. Trebao je prikriti zadovoljstvo koje je osjećao iznutra i zamijeniti ga kombinacijom suosjećanja i odlučnosti. Ali nekako mu je i godilo biti u središtu pozornosti. To mu je naprosto odgovaralo. Nije mogao, a da ne pomisli na to kako će Rose-Marie reagirati kad ga, kao vođu postaje, vidi u svim dnevnim i večernjim vijestima. Zauzeo je moćnu pozu isprsivši se i povukavši ramena unazad. Blicevi fotoaparata umalo su ga oslijepili, ali pozu je zadrţao. Bila je to prilika koju nije smio propustiti. „Dat ću vam još minutu za slike, a onda ćete se morati umiriti.“ Čuo je kako mu glas autoritativno zvuči i suspregnuo je drhtanje zbog uţitka. Bio je rođen za ovo. Fotoaparati su još malo nastavili bljeskati, a onda je podigao ruku i pogledao okupljene novinare. „Kao što znate, jutros smo pronašli truplo Lillemor Persson.“ Podiglo se more ruku, a Mellberg kimne novinaru Expressena. „Je li potvrđeno da je ubijena?“ Svi su napeto iščekivali odgovor, s kemijskim olovkama tik uz notese. Mellberg se nakašljao. „Dok ne dođu rezultati obdukcije, ne moţemo pouzdano reći, ali sve ukazuje na to da joj je oduzet ţivot.“ Začulo se sveopće mrmljanje i zvuk kemijskih olovaka koje prelaze preko papira. Po prostoriji su zujale kamere s oznakama televizijskih kuća obasjavajući Mellberga snaţnim reflektorima. Razmišljao je kojoj bi od njih dao prednost i na kraju se iskusno odlučio za kameru Kanala 4. Pljuštala su pitanja, a on kimne novinaru još jednih večernjih novina. „Je li itko osumnjičen?“ „Ponovno je uslijedilo napeto iščekivanje Mellbergova odgovora. Malo je stisnuo oči zbog reflektora.
„Priveli smo nekoliko osoba na saslušanje, ali zasad nema osumnjičenika.“ „Hoće li se sad Fucking Tanum prestati snimati?“ Pitanje je postavio novinar TV postaje Aktuellta, a svi su znatiţeljno slušali. „Kako sad stvari stoje, zasad nemamo ni ovlasti ni razloga umiješati se po tom pitanju. O tome moraju odlučiti producenti showa i uprava televizijske kuće.“ „Ali moţe li se zaista jedan zabavni program nastaviti snimati nakon što je jedna od sudionica ubijena?“ upita ponovno isti novinar. Vidno iziritiran Mellberg odgovori: „Kao što sam rekao, o tome ne odlučujemo mi, morat ćete pitati ljude iz televizijske kuće.“ „Je li silovana?“ Nitko više nije čekao da Mellberg kimne, pitanja su letjela poput malih projektila. „Obdukcija će dati odgovor na to pitanje.“ „Ali ima li ikakvih naznaka?“ „Nađena je gola pa sami donesite svoje zaključke.“ Čim je to izgovorio, Mellberg je shvatio da i nije bilo baš pametno iznijeti taj podatak. Osjetio je kako je podlegao pritisku i kako mu uzbuđenje i zadovoljstvo zbog konferencije za novinare opadaju. Bilo je ovo potpuno drugačije nego odgovarati na pitanja novinara iz lokalnih medija. „Ima li mjesto na kojem je nađena ikakve veze sa zločinom?“ Ovaj je put pitanje postavio jedan od mjesnih novinara koji je napokon uspio doći na red od reportera novina iz većih gradova i s televizija koji su, čini se, imali oštrije laktove. Mellberg je dobro razmislio. Nije htio otkriti više nego što već jest. „Zasad ne postoji ništa što ukazuje na to“, naposljetku je rekao. „Gdje je nađena?“ uleti novinar jednih večernjih novina. „Priča se da je nađena u kamionu za odvoz smeća, je li to točno?“ Svi su pogledi ponovno bili usmjereni na Mellbergove usne. On ih nervozno navlaţi. „Nemam komentara.“ Kvragu, ipak nisu toliko glupi da iz njegova odgovora ne zaključe da su ispravno čuli. Moţda je ipak trebao poslušati Hedströma koji ga je netom prije konferencije pitao ţeli li da je on odradi. Ali nije se htio odreći svog trenutka pod svjetlima reflektora. Sama pomisao na to koliko ga je naljutilo
Hedströmovo pitanje nagnala ga je da se sabere. „Da?“ Pokazao je prema novinarki koja je već dugo mahala rukom ne bi li dobila riječ. „Jeste li ispitali ikog od sudionika Fucking Tanuma“ Mellberg kimne. Oni su se ionako voljeli sramotiti po medijima pa ga nije bilo briga što će novinarima ustupiti taj podatak. „Ispitali smo ih, da.“ „Je li itko od njih osumnjičen za ubojstvo?“ Ekipa Rapporta je snimala, a reporter je drţao mikrofon pred Mellbergom čekajući odgovor. „Prvo, nije još utvrđeno je li u pitanju ubojstvo ili ne, zasad nema nikakvih podataka koji bi upućivali na nekoga.“ Čista laţ. Pročitao je Molinov i Krusein izvještaj i već je imao jasnu sliku o tome tko je krivac. Ali nije bio tako glup da prospe to zlatno zrno prije nego što sve bude spremno. Pitanja su postajala isprazna i Mellberg je čuo sam sebe kako stalno ponavlja iste odgovore. Naposljetku je priopćio da je konferencija gotova. Izašao je što je autoritativnije mogao, dok su mu fotoaparati blicali iza leđa. Htio je da Rose-Marie vidi moćnog čovjeka kad večeras bude gledala vijesti.
U danima nakon Barbiene smrti više je puta uočila kako ljudi upiru prstom u nju i nešto šapuću. Zapravo, još od Big Brothera bila je naviknuta na to da ljudi bulje u nju. Ali ovo je bilo nešto sasvim drugo. Nije to bilo iz znatiţelje ili divljenja zbog toga što je bila na televiziji. Bila je to pohlepa za senzacijom i svojevrsna medijska ţeđ zbog koje se jeţila. Čim je čula za Barbienu smrt, poţeljela je otići kući. Prvi joj je instinkt bio da pobjegne i ode na jedino mjesto na koje je i mogla otići. Istodobno je uvidjela da nema alternativu. Kod kuće ju je čekala ista praznina, ista samoća. Nije bilo nikog tko bi je zagrlio, pogladio po kosi, tko bi joj pruţio sve te male, utješne geste za kojima je njezino tijelo ţudjelo. Ni kod kuće, ni ovdje. Tako da je komotno mogla i ostati.
Činilo joj se kao da je blagajna iza nje prazna. Za njom je sjedila druga djevojka koja je i inače radila na toj blagajni. Ali svejedno je imala osjećaj kao da iza nje nema nikoga. Jonnu je začudilo koliku je prazninu Barbie ostavila za sobom. Ona bi prema njoj samo frktala, svaki put bi joj odbrusila. Jedva da ju je smatrala osobom. A tek sad, kad je više nije bilo, Jonna je uočila kojim je veseljem isijavala, unatoč nesigurnosti, plavoj kosi i traganju za pozornošću. Barbie je uvijek bila ta koja ih je podizala, koja se smijala, koja se veselila onom što ih čeka i koja je pokušavala razveseliti sve ostale. A, umjesto zahvale, oni su joj se samo izrugivali i doţivljavali je kao glupu fuficu koja nije vrijedna njihova poštovanja. A tek se sad vidjelo koliki je zapravo bio njezin doprinos. Jonna je spustila rukave dţempera. Danas nije ţeljela trpjeti čudne poglede, gnušanje ni sućut. Rane su bile dublje nego inače. Rezala se svakog dana otkako je Barbie umrla, jače i brutalnije nego ikad prije. Dublje u meso, dok ne bi vidjela kako se koţa otvara i kako navire krv. No ni to više nije moglo potisnuti njezinu tjeskobu koja kao da je bila toliko duboka da je više ništa nije moglo zadrţati. Katkad bi čula uznemirene glasove u glavi. Kao na vrpci. Čula bi ih kao da dolaze izvana, odozgo. To je bilo uţasno. Sve je pošlo po zlu. Grozno. Tama je bujala iz nje i nije ju mogla obuzdati. Sva ona tama koju je pokušavala izbaciti kroz krv, kroz rane, poput bezobzirnog bijesa ključala je u njoj. Osjetila je kako se praznina s blagajne iza nje miješa sa sramom i strahom. Rane su joj pulsirale. Još krvi ţeljelo je isteći.
„Kvragu, prekinimo taj cirkus!“ Uno Brorsson udari šakom o veliki konferencijski stol u Gradskoj vijećnici zureći u Erlinga. Nije ni pogledao Fredrika Rehna koji je pozvan da sudjeluje u raspravi i iznese stajalište produkcijske kuće. „Mislim da bi se trebao smiriti“, opomene ga Erling. Zapravo je poţelio zavrnuti Unovo uho i izvesti ga iz sobe kao neposlušno dijete, no morao je suspregnuti taj poriv. Demokracija je demokracija. „To što se zbilo nevjerojatno je tragično, no to ne znači da moramo donositi ishitrene odluke temeljene na osjećajima. Ovdje smo da bismo raspravili o projektu na razuman način. Pozvao sam Fredrika
da nam iznese njegovo stajalište o tome što bi trebalo ili što ne bi trebalo učiniti i predlaţem da saslušamo što ima reći. Ipak Fredrik ima iskustva s ovom vrstom produkcija i iako je ovo što se zbilo nešto potpuno novo i, kao što sam rekao, tragično, siguran sam da ima pametnih zamisli što bi trebalo učiniti.“ „Beskorisni idiot“, promrmlja Uno tiho, ali ipak dovoljno da dopre do Fredrikovih ušiju. Producent zanemari njegov komentar i stane iza stolice oslonivši se rukama na naslon. „Pa jasno mi je da je ovo pobudilo osjećaje. Mi smo, naravno, duboko oţalošćeni zbog Barbie… Lillemor. I ja i uprava u Stockholmu duboko ţalimo zbog toga što se zbilo.“ Nakašljao se i ţalosno spustio pogled. Nakon nekoliko trenutaka nelagodne tišine opet ga podigne. „Ali, kao što bi rekli u Americi, the show must go on. Isto kao što ni vi ne biste mogli prestati raditi da se, Boţe sačuvaj, nekom od vaših nešto dogodi, ni mi ne moţemo to učiniti. Uostalom, čvrsto sam uvjeren da bi Barbie… Lillemor htjela da nastavimo.“ Ponovno tišina, ponovno oboren pogled. S drugog kraja velikog, glatkog stola začuo se jecaj. „Jadna djevojčica.“ Gunilla Kjellin paţljivo obriše suzu papirnatom maramicom. Fredrik je na trenutak izgledao pomalo zabrinuto. Zatim je nastavio: „Ali ne moţemo ni pobjeći od stvarnosti. A stvarnost je da smo uloţili značajan iznos u Fucking Tanum, cijelo se vrijeme nadajući da će i nama i vama donijeti lijepu dobit. Nama od gledanosti i reklama, a vama u vidu turizma. Vrlo jednostavna jednadţba.“ Općinski šef financija Erik Bohlin počeo je podizati ruku kako bi postavio pitanje. Erling se pobojao da bi to moglo odvesti razgovor u neţeljenom smjeru pa je strogo pogledao mladog ekonomista, na što je ovaj ipak spustio ruku. „Ali kako će to sad privući turiste? Ubojstvo obično ima… negativan učinak na turizam…“ Bivši općinski savjetnik Jörn Schuster mrko je gledao Fredrika Rehna, očito očekujući odgovor. Erling osjeti kako mu tlak raste pa počne tiho brojati do deset. Pa zar moraju uvijek biti tako prokleto negativni? Bila je prava patnja sjediti ondje i praviti se da uzima u obzir mišljenja tih… osobica koje ne bi izdrţale ni dan u surovoj stvarnosti na koju je on bio naviknut dok je bio šef. Ledeno mirno okrene se prema Jörnu.
„Moram reći da sam iznimno razočaran tvojim stavom, Jörne. Ako sam i od koga očekivao da sagleda širu sliku, očekivao sam to od tebe. Čovjek tvog iskustva ne bi se trebao zamarati pojedinostima. Ţelimo postići ono što je najbolje za općinu, ne moţemo samo kočiti sve što nas moţe voditi naprijed, poput hrpe sumornih birokrata.“ Opazio je kako se, zbog tog prijekora zamaskiranog u laskanje, u očima bivšeg općinskog savjetnika pojavio tračak nesigurnosti. Jörn je više od svega ţelio pokazati da je i dalje jak čovjek koji je svojevoljno odstupio s poloţaja kako bi bio mentor novim snagama. I on i Erling znali su da to nije bilo tako, ali Erling je bio voljan prihvatiti tu igru ako na taj način sprovede što ţeli. Pitanje je bilo je li i Jörn jednako tako spreman na to. Erling je strpljivo čekao. U prostoriji je vladala teška tišina i svi su napeto gledali u Jörna da vide kako će reagirati. Nakon poduţeg razmišljanja okrenuo se prema Erlingu, a kroz njegovu gustu, bijelu bradu nazirao se očinski osmijeh. „Naravno da si u pravu, Erling. I sam sâm, tijekom svih tih godina za kojih sam bio na čelu ove općine, progurao velike ideje, ne opterećujući se pojedinostima i prigovorima.“ Zadovoljno kimne glavom i ogleda se oko stola. Ostali su djelovali smeteno. Uzaludno su se pokušavali sjetiti za koje se to velike ideje Jörn zalagao. Erling mu kimne u znak odobravanja. Stari je lisac donio dobru odluku. Znao je kojeg konja treba drţati na duge pruge. To je bilo riješeno pa se Erling napokon vrati na pitanje. „Što se tiče turizma, sad smo se našli u jedinstvenoj situaciji da ime našeg mjesta velikim slovima piše na naslovnicama svih novina u zemlji. Točno, povezano s tragedijom, ali činjenica je da ime mjesta tako ostaje urezano u sjećanje svakog Šveđanina. To je prilika koju moţemo okrenuti u svoju korist. Bez dvojbe. Mislio sam predloţiti da angaţiramo PR agenciju koja će nam pomoći da taj medijski prostor iskoristimo na najbolji mogući način.“ Erik Bohlin počne mrmljati nešto o budţetu, ali Erling odbaci njegov komentar. „Ne govorimo sad o tome, Erik. Upravo na to sam maloprije mislio, to su samo pojedinosti. Sad gledamo širu sliku, a ostalo će se već nekako riješiti.“ Okrene se prema Fredriku Rehnu koji je sa zanimanjem pratio raspravu za stolom. „A Fucking Tanum ide dalje, uz našu punu
potporu. Je li tako?“ Erling se okrene prema ostalima i svakoga od njih prodorno pogleda. „Naravno“, reče Gunilla Kjellin piskutavim glasom zadivljeno ga gledajući. „Ma, kvragu, neka ide“, mrzovoljno nadoda Uno Brorsson. „Ionako ne moţe biti gore nego što je.“ „Da“, kratko će Erik Bohlin, iako je gomila pitanja ostala visjeti u zraku. „Fino, fino“, reče Jörn Schuster gladeći bradu. „Lijepo je čuti da svi vidite širu sliku, poput mene i Erlinga.“ Široko se nasmiješi Erlingu, a ovaj se prisili da mu uzvrati smiješak. Starkelja nije imao pojma o čemu govori, mislio je, ali samo se još šire osmjehnuo. Sve je prošlo lakše nego što je očekivao. Kvragu, kako je sposoban!
„Ribu ili meso?“ „Nešto između“, odgovori Anna uz smijeh. „Ma daj“, reče Erica i isplazi jezik sestri. Sjedile su na verandi, omotane pokrivačima, i pile kavu. Erica je u krilu imala prijedlog menija iz hotela i osjetila je kako joj rastu zazubice. Stroga dijeta proteklih tjedana pobudila joj je okusne pupoljke i raspirila glad. Činilo se kao da će doslovno početi sliniti. „Naprimjer, što kaţeš na ovo?“ Počela je Anni čitati sljedove. „Rakovi na podlozi od salate s dresingom od limete za predjelo, zatim iverak s riţotom od bosiljka i zapečenim mrkvama s medom za glavno jelo, a za desert torta od sira s preljevom od malina?“ „Boţe, kako dobro!“ reče Anna. Činilo se da je i ona imala potrebu progutati slinu. „Iverak mi zvuči posebno privlačno!“ Otpila je gutljaj kave, još se malo ušuškala u pokrivač i pogledala more koje se prostiralo pred njima. Erica se nije mogla prestati diviti promjeni koju je vidjela kod svoje sestre u posljednje vrijeme. Pogledala je sestrin profil i nije se mogla sjetiti je li ikad prije na njezinom licu primijetila mirnoću kakvu je uočila sad. Uvijek se brinula za Annu. Bilo je lijepo pomalo se početi opuštati.
„Zamisli kako bi tata bio sretan da nas sad vidi kako sjedimo ovdje i čavrljamo. Stalno nas je pokušavao nagnati da se zbliţimo, kao sestre. Mislio je da sam previše majčinski nastrojena prema tebi.“ „Znam“, reče Anna uz smiješak i okrene se prema Erici. „Razgovarao je i sa mnom, pokušao me natjerati da budem odgovornija, odraslija, da ne svaljujem toliko odgovornosti na tebe. Jer to sam činila. I koliko god da sam se bunila što si se tako majčinski ponašala prema meni, toliko mi se to na neki način sviđalo. Očekivala sam da ćeš ti biti zrela i brinuti se o nama.“ „Pitam se kako bi bilo da je Elsy preuzela odgovornost umjesto mene. Ipak je to bila njezina zadaća, ne moja.“ Erica je osjetila kako je nešto steţe u grudima kad je pomislila na majku. Majku koja im je cijelo djetinjstvo bila blizu tijelom, a daleko duhom. „Nema smisla sad nagađati“, razborito će Anna. Navukla je pokrivač do brade. Iako je sunce sjalo, vjetar je bio hladan i uvlačio se u sve rupe. „Tko zna što je ona sve vukla za sobom. Kad malo razmislim, ne mogu se sjetiti da je ikad pričala o svom djetinjstvu, o ţivotu prije tate. Nije li to čudno?“ upita zbunjeno. Nikad prije nije o tome razmišljala. To je naprosto bilo tako. „Ja mislim da je sve to bilo čudno“, nasmijala se Erica, ali i sama je čula kako joj smijeh ima gorak prizvuk. „Ne, ali ozbiljno“, reče Anna. „Moţeš li se sjetiti je li Elsy ikad pričala o svom djetinjstvu, svojim roditeljima, o tome kako je upoznala tatu, bilo što? Ja se ne mogu sjetiti ni jednog komentara. A nije imala ni slike. Sjećam se da sam je jednom traţila da mi pokaţe sliku bake i djeda, a ona se razljutila i rekla da ih toliko dugo nema i da nema pojma gdje je stavila sve te stare stvari. Nije li to pomalo čudno? Mislim, tko nema starih slika? Ili da ne zna gdje su.“ Erica je najednom shvatila da je Anna u pravu. Ni ona nikad nije vidjela ni čula išta o Elsynoj prošlosti. Kao da je njihova majka počela postojati onog trenutka kad je snimljena slika s njezina i Toreova vjenčanja. Prije toga nije bilo… ničega. „Pa morat ćeš to s vremenom malo istraţiti“, reče Anna. Bilo je jasno da ţeli promijeniti temu. „Moći ćeš ti to. Ali mislim da bismo se sad trebale vratiti meniju. Jesi li odlučila što u vezi s ovim zadnjim prijedlogom koji si mi pročitala? Meni zvuči izvrsno!“
„Da, ma moram najprije pitati Patrika je li i njemu u redu“, reče Erica. „Ali moram priznati da mi se to čini pomalo beznačajno. Da ga zamaram time sada, usred istrage ubojstva… To mi se čini nekako površno.“ Spustila je jelovnik i potišteno se zadubila u horizont. Posljednjih dana jedva da je i viđala Patrika i nedostajao joj je. Ali istodobno je shvaćala da mora naporno raditi. To je ubojstvo bilo grozno i znala je da Patrik više od ičega ţeli uhvatiti krivca. No činjenica da on grozničavo radi na nečem tako vaţnom naglašavala je to da se ona ne bavi ničim konkretnim. Istina, i njezin je zadatak bio značajan, biti mama bilo je vaţnije od ičega drugog. Ona je to i znala i osjećala. Ali nije se mogla othrvati potrebi da se bavi nečim… odraslim. Nečim u čemu bi mogla biti Erica, a ne Majina mama. Sad kad je Anna počela izranjati iz svog sumraka, ponadala se da bi mogla ponovno početi pisati nekoliko sati dnevno. Spomenula je tu zamisao Anni koja se oduševljeno ponudila da za to vrijeme čuva Maju. Erica je stoga krenula u potragu za novim idejama, za nekim stvarnim slučajem ubojstva koji uključuje određeni humani aspekt i koji bi mogla pretočiti u dobru knjigu. Nakon dvije prethodne knjige u medijima je osvanulo i nekoliko kritika. U nekima od njih recenzenti su tvrdili da ona ima mentalitet hijene jer piše o stvarnim slučajevima ubojstava. Ali Erica to nije tako doţivljavala. Uvijek je pazila na to da svi koji su uključeni kaţu svoje i zaista se trudila da prikaţe što pravedniju i raznolikiju sliku o tome što se dogodilo. Bila je uvjerena i da se knjige ne bi tako dobro prodavale da nisu napisane s empatijom i suosjećanjem. Doduše, morala je priznati da joj je bilo lakše napisati onu drugu, u kojoj nije bila osobno povezana sa slučajem kao što je to bilo s ubojstvom njezine prijateljice Alex Wijkner. Bilo je znatno teţe promatrati s distance kad je ono što je pisala bilo obojeno njezinim vlastitim iskustvima. Misli o knjizi pobudile su joj ţelju da krene s radom. „Idem malo surfati Internetom“, reče Erica i ustane. „Mislila sam potraţiti neki novi slučaj o kojem bih mogla pisati. Bi li mogla malo uzeti Maju ako se probudi?“ Anna se nasmiješi. „Uzet ću ja Maju, samo ti radi. I sretno!“
Erica se nasmije i ode u radnu sobu. Ţivot u kući u zadnje je vrijeme postao toliko lakši. Nadala se samo da će Patriku uskoro biti lakše na poslu.
5.
Miris soli. I mora. Ptice koje kriješte na nebu i plavetnilo koje se proteţe dokle god mu pogled seţe. Osjećaj kretanja broda koji se ljulja. Osjećaj da se nešto promijenilo. Da je nešto nestalo. Nešto što je bilo toplo i meko postalo je grubo i oštro. Ruke koje su, dok su ga grlile, imale oštar, gadan vonj koji se uvlačio u odjeću i koţu. Vonj koji je dolazio ponajprije iz njezinih usta. No nije se mogao sjetiti tko je ta ţena. A nije znao ni zašto se pokušavao sjetiti. Kao da je nešto usnuo tijekom noći, nešto gadno, ali opet poznato. Nešto o čemu je ţelio znati više. I nije mogao zadrţati pitanja. Nije znao zašto je to bilo tako. Zašto nije mogao naprosto sve to prihvatiti, kao što je to učinila njegova sestra? Uvijek je djelovala prestrašeno kad bi on postavljao pitanja. Da ju je barem mogao ostaviti na miru. Ali nije. Ne, kad bi osjetio miris slane vode i prisjetio se vjetra u kosi. I čovjeka koji bi njega i sestru zaljuljao visoko u zrak. I one druge, čiji je glas najprije bio blag, a potom postao grub, one koja je stajala sa strane i gledala. Katkad bi mu se u sjećanju učinilo da ju je vidio kako se smiješi. Ali moţda je bilo onako kako je rekla. Ona koja je bila stvarna i lijepa i koja ih je voljela. Da je to bio san. Ruţan san koji će ona zamijeniti lijepim, ugodnim snovima. Nije se usprotivio. No katkad bi uhvatio samoga sebe kako čezne za tom soli. I pticama koje kriješte. Katkad i za onim grubim glasom. Ali nije se usudio to reći…
„M A R T I N E , K O J E G M I T O V R A G A R A D I M O ?“ Patrik, frustriran, baci kemijsku o stol, a ona se odbije i padne na pod. Martin je mirno podigne i vrati u Patrikov stalak za kemijske olovke. „Prošlo je tek tjedan dana, Patrik. To iziskuje vremena, znaš i sam.“ „Ono što ja znam je da statistika pokazuje da što duţe istraga traje, to je manja vjerojatnost da će slučaj biti riješen.“ „Ali radimo sve što moţemo. A i dan ima samo dvadeset četiri sata.“ Martin ispitivački pogleda Patrika. „A kad smo kod toga, mogao bi uzeti slobodno jutro, otići kući, istuširati se i malo odmoriti. Izgledaš iscrpljeno.“ „Da se odmorim, usred ovog cirkusa? Ne baš.“ Patrik provuče prste kroz kosu koja je već bila toliko razbarušena da je stršala na sve strane. Iznenada zazvoni telefon, a Patrik i Martin poskoče. Patrik razdraţeno podigne slušalicu i ponovno je spusti. Telefon je koju minutu bio tih, a potom opet zazvoni. Frustriran, Patrik izađe u hodnik i dovikne: „Kvragu, Annika, daj iskopčaj moj telefon!“ Vratio se u ured i zalupio vratima za sobom. Još nekoliko telefona u postaji neprestano je zvonilo, ali iza zatvorenih vrata buka je bila prigušena. „Ma daj, Patrik, pa ne moţeš ovako. Gubiš strpljenje. Moraš se odmoriti, moraš jesti. A trebao bi se i otići ispričati Anniki jer će te u protivnom ureći. Ili te čeka sedam godina nesreće ili nešto. Ili bar nikad više nećeš petkom popodne okusiti Annikine domaće muffine Patrik se baci na stolicu, ali nije mogao zatomiti smiješak. „Muffini, kaţeš… Misliš da bi se ponašala tako makijavelistički da bi mi uskratila muffine?“ „Moţda čak i posebnu boţićnu košaru onih s domaćom karamelom i kremom“, kimne Martin praveći se smrtno ozbiljan. Patrik prihvati igru i razrogači oči. „Ne valjda one s kremom, pa nije valjda tako zla!“
„Bojim se da je“, reče Martin. „Zato je najbolje da joj se odeš ispričati.“ Patrik se nasmije. „Da, znam, ispričat ću joj se.“ Još jednom provuče prste kroz svoju smeđu kosu. „Samo, nisam očekivao ovakvu… opsadu. Mediji kao da su poludjeli, kao da nemaju nimalo skrupula! Zar ne shvaćaju da sabotiraju istragu kad nas ovako opsjedaju? Nemoguće je išta razumno napraviti!“ „Mislim da smo ovog tjedna obavili gomilu toga“, mirno će Martin. „Ispitali smo sve Lillemorine kolege, pregledali smo sve snimke od one noći kad je nestala, provjeravamo sve dojave koje smo dobili od građana. Mislim da smo obavili dobar posao. To što je u ovom slučaju sve tako kaotično zbog Fucking Tanuma, po tom pitanju ne moţemo baš mnogo učiniti.“ „Ali moţeš li ti povjerovati da oni nastavljaju s tim sranjem?“ Patrik digne ruke u zrak. „Cura je ubijena, a oni to koriste za zabavu u udarnom televizijskom terminu. A ostatak Švedske se zavalio i zuri u to! Uţasno…“, traţio je pravu riječ, „…nepoštivanje!“ „Opet imaš pravo“, reče Martin, ali nešto oštrijim glasom. „Ali što mi tu moţemo? Mellberg i onaj jebeni Erling W. Larson toliko su napaljeni na medije da nisu ni pomislili obustaviti produkciju, a mi naprosto moramo obavljati svoje zadaće. To je tako. A i dalje tvrdim da bi i za tebe i za istragu bilo dobro da se malo odmoriš.“ „Ne idem kući, ako na to ciljaš. Nemam vremena. Ali mogli bismo otići ručati u Gestgifveri. Bi li se to računalo kao odmor?“ Gledao je u Martina, ali istodobno je znao da mu je kolega u pravu. „Pa svakako će se morati računati“, reče Martin i ustane. „A usput se moţeš na izlasku ispričati Anniki.“ „Da, mama“, odvrati Patrik, uzme jaknu i pođe za Martinom u hodnik. Tek je sad shvatio koliko je zapravo gladan. Svuda oko njih zvonili su telefoni.
Nije imala snage otići na posao. Nije ni morala jer je i dalje bila na bolovanju, a doktor joj je rekao da mora mirovati. Ali odrasla je sa stavom da se raditi mora, kako god bilo. Otac joj je znao reći da je
leţanje na samrtnoj postelji jedini prihvatljiv razlog da ne odeš na posao. Samo što se sad upravo tako i osjećala. Tijelo joj je funkcioniralo, kretalo se, čistilo se, jelo i obavljalo sve što je trebalo – mehanički. Ali iznutra kao da je bila mrtva. Ništa više nije imalo nikakav značaj. Ništa joj nije pobuđivalo osjećaj radosti, ništa je nije moglo zainteresirati. Sve je bilo hladno i mrtvo. Unutra je bila samo bol koja je katkad bila toliko snaţna da se presavijala. Prošla su dva tjedna otkako su joj policajci pokucali na vrata. Čim je začula kucanje, na neki je čudan način osjetila da će joj se ţivot promijeniti. Svake noći kad bi legla i pokušala zaspati, u glavi joj se odigravala ona svađa. Nikako nije mogla pobjeći od misli da je njihov posljednji razgovor prošao u ljutnji. Kerstin je tako ţarko ţeljela povući neke od onih grubih riječi kojima je obasula Marit. Kakve je sad to veze imalo? Zašto je jednostavno nije mogla pustiti na miru? Zašto je toliko silno htjela da Marit zauzme stav i svima obznani njihovu vezu? Zašto joj je to bilo toliko vaţno? Najvaţnije je ipak bilo to što su imale jedna drugu. To što su drugi znali, mislili ili govorili sad je bilo toliko nevaţno da joj nije bilo jasno zašto je jednom davno, a riječ je, zapravo, tek o dva tjedna, mislila da je to od presudne vaţnosti. Ne mogavši dokučiti što da čini, Kerstin legne na kauč, uzme daljinski upravljač i uključi televizor. Pokrila se pokrivačem koji je Marit kupila u Norveškoj za jednog od svojih rijetkih posjeta kući. Mirisao je na neobičan spoj vune i Maritina parfema. Zarila je lice u njega i duboko udahnula nadajući se da će miris ispuniti sve praznine u njezinu tijelu. Nekoliko mucica vune poletjelo joj je u nos pa je kihnula. Odjednom je čeznula za Sofie. Ta je cura imala toliko toga Maritina u sebi, a toliko malo Olina. Dvaput je došla posjetiti Kerstin i učinila sve što je mogla da je utješi, iako je i sama izgledala kao da će se svakog trenutka raspasti. Odjednom je dobila neki odrastao izgled koji prije nije imala, neku novu naznaku bolnog sazrijevanja. Kerstin bi to tako rado bila izbrisala, vratila vrijeme unazad, vratila tu nezrelu naivnost koju bi cure u Sofienim godinama trebale imati. Ali sad je bilo gotovo. A Kerstin je znala i da će izgubiti Sofie. Djevojka to sama još nije shvaćala, vjerojatno je imala namjeru ostati uz majčinu partnericu. Ali ţivot to ne bi dopustio. Bilo je toliko drugih stvari koje su je vukle, koje će je preuzeti jednom kad se tuga povuče. Prijatelji,
dečki, tulumi, škola, sve što bi trebalo biti sastavni dio ţivota jedne tinejdţerice. A i Ola će im sigurno oteţavati kontakt. Sofie će se s vremenom prestati opirati tome. Posjeti će biti sve rjeđi, a na kraju će potpuno prestati. Moţda će se tek koji put sresti na ulici, pozdraviti se i izmijeniti pokoju riječ, a zatim će spustiti pogled i nastaviti svaka svojim putem. Jedino što će im tada preostati bit će sjećanja na jedan drugi ţivot koji su ţivjele zajedno. Sjećanja koja će se, poput blijedih sjena, rasuti kad ih pokušaju uloviti. Izgubit će Sofie. Tako to mora biti. Kerstin je bezvoljno mijenjala kanale. Uglavnom su to bile emisije u kojima su ljudi za sitne novce pokušavali pogoditi neku riječ. Uţasno nezanimljivo. Misli su joj odlutale na temu kojom se protekla dva tjedna često bavila. Tko bi htio nauditi Marit? Tko ju je ugrabio, u svem tom njezinom očaju zbog svađe, u svem tom bijesu? Je li je bilo strah? Je li bilo brzo ili sporo? Je li bilo bolno? Je li znala da će umrijeti? Sva su joj ta pitanja odjekivala glavom, a nije mogla naći odgovor. Pratila je reportaţe o ubojstvu cure iz reality showa na televiziji i u novinama, ali bila je nekako neobično otupjela, do vrha ispunjena vlastitom boli. Nije se mogla prestati brinuti da će ta istraga zagušiti istragu Maritine smrti. Policija će zbog medijske pozornosti uloţiti sve svoje vrijeme da otkrije tko je ubio djevojku i više ih neće biti briga za Marit. Kerstin se uspravi i posegne za telefonom koji je bio na stoliću. Kad već nitko drugi neće ništa poduzeti, ona će se zaloţiti za Maritine interese. Barem joj toliko duguje.
Nakon Barbiene smrti jednom su dnevno sjedili u krugu u društvenom centru. U početku uz proteste. Mrzovoljnu tišinu zamijenili su podrugljivi komentari, ali nakon što im je Fredrik objasnio da je to uvjet da nastave sa snimanjem, nevoljko su pristali surađivati. Nešto više od tjedan dana poslije čak su se na neki čudan način počeli i veseliti sastancima s Larsom. U razgovoru se nije drţao iznad njih, slušao ih je, komentari mu nisu bili neumjesni i razgovarao je s njima na njihov način. Čak se i Uffeu protiv njegove volje Lars počeo sviđati, iako bi radije bio umro nego to otvoreno priznao. Grupni razgovori izmjenjivali su se s individualnim i nitko se više nije
bunio protiv toga. Doduše, ne moţe se reći da se itko tome veselio, ali barem je došlo do nekakvog prihvaćanja. „Kako se osjećate u posljednje vrijeme? S obzirom na sve što se dogodilo?“ Lars je prelazio pogledom po krugu čekajući da netko preuzme riječ. Na koncu mu se pogled zaustavi na Mehmetu. „Mislim da smo u redu“, reče on nakon kratkog razmišljanja. „Sve je bilo kaotično da ne stigneš ni razmisliti.“ „Razmisliti o čemu?“ upita Lars potičući ga da nastavi. „O tome što se dogodilo. O Barbie.“ Ušutio je i stao buljiti u svoje ruke. Lars je nastavio prelaziti pogledom po ostalima. „Mislite li da je to dobro? To što ne trebate razmišljati o tome? Jeste li i vi to tako doţivjeli? Da je kaos bio pozitivan?“ Ponovno tišina. „Ja nisam“, sumorno će Jonna. „Ja mislim da je bilo mučno. Jebeno mučno.“ „Na koji način? Što je točno bilo mučno?“ Lars nagne glavu na jednu stranu. „Razmišljati što joj se dogodilo. Vidjeti slike pred sobom. Kako je bila nagurana u tu… kantu za smeće. Odvratno.“ „Vidite li i vi ostali te slike?“ Larsov pogled zaustavio se na Calleu. „Naravno da vidimo. Ali bolje je ne misliti na njih. Mislim, koja korist od toga? Barbie je ionako mrtva.“ „Ali zar ne misliš da bi ti, radi sebe samog, bilo bolje da se suočiš s tim slikama?“ „Ma bolje je strusiti još jedno pivo! Zar ne, Calle?“ Uffe trkne Callea u nogu i nasmije se, ali čim je uočio da ga nitko ne doţivljava, vratio se svojoj zlovolji. Lars se sad usredotočio na njega, zbog čega se Uffe stao nervozno meškoljiti na stolici. On je bio jedini koji je i dalje uglavnom odbijao sudjelovati u procesu, kako je to Lars običavao govoriti. „Uffe, uvijek prikazuješ čvrstu vanjštinu. Ali što ti bude na pameti kad pomisliš na Barbie? Kakve mentalne slike tad imaš u glavi?“ Uffe se ogledavao, kao da nije mogao vjerovati što čuje. Kakve mentalne slike ima o Barbie? Grohotom se nasmije i pogleda Larsa.
„Tko god kaţe da sise nisu prvo što mu padne na pamet kad se sjeti nje, laţe, kaţem ti! Koje silikonske bombe!“ Rukama je pokazao kolike su bile i ogledao se traţeći potporu ostalih. No ni ovog puta nikom nije bilo do smijeha. „Jebemu, Uffe, saberi se“, razdraţeno će Mehmet. „Jesi li stvarno toliko glup ili se samo praviš?“ „Kojeg se vraga ti miješaš?“ Uffe se prijeteći nagne prema Mehmetu, ali, negdje u dubini njegova štakorskog mozga, shvatio je da njegov komentar baš i nije bio najprimjereniji. Nevoljko i mrzovoljno je ponovno zašutio. Sve to nije mu bilo potpuno jasno. Nitko je nije volio dok je bila ţiva, a sad su svi naricali za njom kao da im je umrla najbolja prijateljica. „Tina, ti nisi gotovo ništa rekla. Kako je na tebe utjecala Lillemorina smrt?“ „Meni je to tako uţasno tragično.“ Odmahivala je glavom suznih očiju. „Mislim, čitav ţivot je bio pred njom. Kao i svjetska karijera. Trebala se slikati za Slitz,11 to je bila gotova stvar, a i razgovarala je s nekim o odlasku u Ameriku da pokuša izaći i u Playboyu. Mislim, mogla je biti nova Victoria Silvstedt12. Victoria je već stara baba i Barbie je trebala preuzeti njezino mjesto. Dosta smo pričale o tome, bila je tako ambiciozna. I jebeno cool. Jebemu, kako tragično.“ Potekle su joj suze, a ona ih je obrisala dlanom pazeći da ne pokvari maskaru. „Da, baš tragično“, reče Uffe. „Svijet je ostao bez nove Victorije Silvstedt. Što ćemo sad?“ Nasmijao se, ali čim je vidio prijeke poglede ostalih, podigao je ruke dajući do znanja da odustaje. „Dobro, dobro, ušutjet ću. Samo vi meljite, licemjerni idioti.“ „Čini se da te sve ovo jako frustrira, Uffe“, blago reče Lars. „Frustrira… Samo mislim da je sve ovo lakrdija. Sjedite tu i tulite za Barbie, a nije vas bilo briga za nju dok je bila ţiva. Ja sam bar iskren.“ „Nisi ti iskren“, promrmlja Jonna. „Ti si idiot.“
švedski muški časopis bivša Miss Švedske koja je na kraju završila u Hollywoodu; model, glumica, pjevačica i TV voditeljica (nap. ur.) 11 12
„Pazi ti to, psihopatkinja se javila. Zasuči rukave da vidim najnovije umjetničko djelo. Jebena luđakinjo.“ Uffe se nasmije, a Lars ustane. „Čini se da danas više nećemo mnogo postići. Uffe, mislim da bismo ti i ja sad morali imati individualni razgovor.“ „Dobro, dobro. Ali nemoj misliti da ću sjediti unutra i plakati. To ovim ostalim budalama sasvim dobro ide.“ Ustane i pljesne Tinu po zatiljku, a ona se ljuto okrene i mlatne ga. On se samo nasmije i polako pođe za Larsom. Ostali su ga s leđa gledali kako odlazi.
Dolazila je u Tanumshede na ručak. Nisu se stigli naći još od večere u Gestgifveriju. Mellberg je koračao amo-tamo ispred ulaza i grozničavo iščekivao da sat otkuca dvanaest. Pogledao je na sat koji je neumoljivo pokazivao jedanaest i pedeset. Kazaljke su se vukle, a on je naizmjence pogledavao na sat i na automobile koji bi povremeno skretali na parkiralište. I ovaj je put predloţio Gestgifveri. Za romantičnu atmosferu nije bilo alternative. Pet minuta poslije ugledao je kako njezin crveni Fiat skreće na parkiralište. Srce mu je nekako čudno tuklo i osjetio je kako mu se usta suše. Refleksno je opipao kosu da vidi je li sve na svom mjestu. Obrisao je ruke o hlače i krenuo prema njoj. Zablistala je kad ga je vidjela, a on je jedva suspregao impuls da se nagne i dade joj dug poljubac nasred parkirališta. Iznenadila ga je snaga vlastitih osjećaja. Zagrlili su se i pozdravili, a zatim ju je kavalirski pustio da prva uđe u Gestgifveri. Blago je zadrhtao kad joj je na trenutak dotakao leđa. Kad su ušli u restoran, dočekalo ga je iznenađenje. Hedström i Molin sjedili su za jednim od stolova uz prozor i gledali ga u čudu. Rose-Marie je znatiţeljno pogledavala čas Mellberga, čas njegove kolege, a on je nevoljko zaključio da će je morati upoznati s njima. Martin i Patrik su se široko osmjehnuli i rukovali s Rose-Marie. Mellberg uzdahne u sebi. Ovo će začas potaknuti tračanje u postaji. S druge strane… ponosno je zaključio da je Rose-Marie ţena koje se definitivno ne bi posramio. „Ţelite li nam se pridruţiti?“ Patrik pokaţe na dvije prazne stolice za njihovim stolom.
Mellberg je zaustio da odbije poziv kad je začuo kako ga RoseMarie s radošću prihvaća. Opsovao je u sebi. Veselio se trenucima koje je mogao provesti s njom nasamo. Zajednički ručak s Hedströmom i Molinom definitivno nije spadao u romantičnu intimu koju je priţeljkivao. No mogao je samo stisnuti zube. Ljutito je pogledao Patrika iza Rose-Marienih leđa, a zatim joj je rezignirano izvukao stolicu da sjedne. Hedström i Molin izgledali su kao da ne mogu vjerovati svojim očima. Mulci njihove dobi sigurno nikad nisu čuli za riječ dţentlmen. „Iznimno mi je drago što sam vas upoznao… Rose-Marie“, reče Patrik znatiţeljno je gledajući preko stola. Ona se nasmiješi, a bore smijalice joj se prodube. Mellberg nije mogao skinuti pogled s nje. Bilo je nešto u tome kako joj pogled zablista, a usne se napuće kad se osmjehne… Ne, nije mogao točno odrediti što. „Nego, gdje ste se upoznali?“ U Molinovu glasu dalo se nazrijeti da ga sve to zabavlja pa ga je Mellberg mrko pogledao. Zaista se nadao da se njih dvojica neće šaliti na njegov račun. Ili RoseMarien. „Na plesu u Munkedalu.“ Rose-Mariene oči zasjaše. „I mene i Bertila onamo su dovukli prijatelji i nismo bili baš oduševljeni svime tim. Ali putovi sudbine katkad su neobični.“ Smiješeći se, pogleda Mellberga koji osjeti kako crveni od sreće. Dakle, ipak nije samo on bio sentimentalna budala, i Rose-Marie je već prve noći osjećala da dijele nešto posebno. Konobarica je prišla njihovu stolu kako bi uzela narudţbu. „Uzmite što ţelite, danas ja častim!“ začuo je Mellberg sama sebe, na svoje veliko iznenađenje. Na trenutak je poţalio što je to izgovorio, ali Rose-Marien zadivljeni pogled učvrstio je ga je u toj namjeri. Uvidio je, moţda prvi put u ţivotu, pravu vrijednost novca. Što je bilo nekoliko stotinjarki prema poštovanju u očima lijepe ţene? Hedström i Molin preneraţeno su ga gledali, a on samo iţivcirano frkne: „Hajde, samo naručite, prije nego što se predomislim i stavim sve na vaš račun.“ Patrik, i dalje šokiran, promuca: „List“, a Molin, koji je i sam zanijemio, samo kimne glavom dajući na znanje da on ţeli isto.
„Ja ću pyttipanu13“ reče Mellberg i pogleda Rose-Marie. „A ti, draga, što bi ti danas ţeljela?“ Mellberg je čuo kako se Hedström zagrcnuo vodom. Prijekorno ga pogleda i pomisli kako mu je neugodno biti u društvu odraslih ljudi koji se ne znaju ponašati. Ta današnja mladeţ zaista je loše odgojena. „Svinjski kotlet, molim“, reče Rose-Marie, odmota ubrus i stavi ga u krilo. „Stanujete li vi u Munkedalu?“ uljudno upita Martin nadolijevajući vodu dami koja je sjedila pokraj njega. „Trenutno ţivim u Dingleu“, odgovori ona, otpije gutljaj vode, a zatim nastavi: „Ukazala mi se prilika da se ranije umirovim i nisam mogla odbiti. Zatim sam se odlučila preseliti bliţe obitelji. Trenutno stanujem kod sestre, dok ne nađem nešto za sebe. Dugo sam ţivjela na istočnoj obali, ţelim malo upoznati kraj prije nego što odlučim gdje ću pustiti korijenje. A kad se jednom negdje smjestim, odatle će me moći jedino iznijeti.“ Zvonko se nasmije, zbog čega Mellbergu zaigra srce. Kao da ga je čula, Rose-Marie nastavi, srameţljivo spustivši pogled: „Vidjet ćemo kako će biti. To uvelike ovisi i o osobama koje usput upoznaš.“ Podigla je pogled koji se, u emotivnoj tišini, susreo s Mellbergovim. Nije se mogao sjetiti je li ikad bio tako sretan. Upravo je bio zaustio nešto reći kad je konobarica stigla s jelima. Rose-Marie se okrene Patriku s pitanjem. „Kako vam ide s istragom onog groznog ubojstva? Koliko sam čula od Bertila, to je zaista nešto uţasno.“ Patrik se na trenutak usredotočio na to da odrţi ribu, krumpire, umak i povrće u ravnoteţi na vilici koju je primicao ustima. „Da, uţasno je najbolji opis“, reče nakon što je saţvakao zalogaj. „A ni ovaj medijski cirkus ne olakšava nam posao.“ Bacio je pogled kroz prozor, prema društvenom centru. „Da, nije mi jasno kako ljudima moţe biti uţitak gledati to smeće.“ Rose-Marie odmahne glavom. „Posebice nakon tog tragičnog događaja. Ne, ljudi su lešinari!“ „Istina, istina“, potišteno će Martin. „Mislim da je problem u tome što ljude na televiziji ne gledaju kao stvarne ljude. To je jedino popularno jelo u čitavoj Skandinaviji, a naziv mu je švedski; mješavina puno sastojaka, od krumpira, mljevenog mesa i luka do cikle i jaja (nap. ur.) 13
objašnjenje koje imam. Sigurno ih ne doţivljavaju kao stvarne ljude, kako bi inače mogli uţivati u tome?“ „Mislite li da netko od ostalih sudionika ima veze s ubojstvom?“ reče Rose-Marie tišim, tajnovitijim glasom. Patrik pogleda šefa. Nije volio civilima odavati podatke povezane s istragom. Ali Mellberg je šutio. „Sagledavamo situaciju iz svih mogućih kutova“, oprezno će Patrik. „Zasad nemamo nikakvih osnovanih sumnji.“ Odlučio je da joj neće otkriti više od toga. Neko su vrijeme jeli u tišini. Hrana je bila ukusna, ali neobična četvorka nije lako nalazila zajedničke teme za razgovor. Tišinu najednom prekine prodorna zvonjava mobitela. Patrik ţurno posegne u dţep, izvadi mobitel i, javljajući se, krene prema hodniku. Nije htio smetati ostalim gostima. Vratio se nakon nekoliko minuta i, ne sjedajući, obratio se Mellbergu. „Zvao je Pedersen. Završili su obdukciju Lillemor Persson.“ Pogled mu je bio ozbiljan.
Hanna je uţivala u tišini kuće. Odlučila je otići kući na ručak, trebalo joj je svega nekoliko minuta voţnje. Nakon nekoliko iscrpljujućih dana u postaji bilo je lijepo odmoriti uši od sve te zvonjave telefona. Kod kuće se čula samo zaglušena buka prometa u daljini. Sjela je za kuhinjski stol i stala puhati u hranu koju je netom podgrijala u mikrovalnoj pećnici. Bili su to ostaci jučerašnje večere, stroganoff14 s kobasicom koji je uvijek imao bolji okus sljedećeg dana. Bilo je tako lijepo biti sam u kući. Voljela je Larsa više od ičega, ali kad je on bio doma, u zraku je uvijek bila ona napetost zbog svega neizrečenog. Osjećala je kako ju je to sve više i više iscrpljivalo. Problem je bio u tome što je znala da se ono što nagriza njihov odnos nikad neće promijeniti. Prošlost je poput vlaţnog, teškog pokrivača pokrivala njihov ţivot. Katkad bi pokušala uvjeriti Larsa da zajedno moraju podići pokrivač i pustiti malo zraka, malo svjetla unutra. Ali on je znao ţivjeti samo u mračnom, vlaţnom, u onom što se, unatoč teţini, barem činilo poznato. 14
klasično rusko jelo koje se priprema isključivo od goveđeg mesa (nap. ur.)
Katkad je čeznula za nečim drugim. Nečim drugačijim od tog nesretnog, opakog kruga u kojem su završili. Posljednjih je godina sve češće mislila da bi dijete moglo izbrisati ono što se dogodilo. Dijete koje bi raspršilo tamu, oslobodilo ih teţine i dalo im priliku da ponovno počnu disati. Ali Lars je to odbio. Nije čak htio ni razgovarati o tome. Rekao je da on ima svoj posao, ona svoj i da je to dovoljno. A ona je cijelo vrijeme čeznula za još nečim. Kraj se nije nazirao. Zbog djeteta bi sve to stalo, završilo. Bezvoljno odloţi vilicu na tanjur. Više nije bila gladna. *** „Kako si ti?“ Simon je zabrinuto gledao Mehmeta koji je sjedio nasuprot njemu za stolom u kutu pekarnice. Naporno su radili pa su si dopustili kratku pauzu. No to je značilo da Uffe radi na blagajni pa je Simon neprestano zabrinuto pogledavao u tom smjeru. „Ma ne moţe sve uništiti u pet minuta. Barem mislim da ne moţe“, reče Mehmet uz smijeh. Simon se opustio pa se i on nasmijao. „Naţalost, izgubio sam sve nade kad govorimo o tom pojačanju u radnoj snazi. Mora da sam izvukao kraći kraj kad su sudionike raspoređivali po poslovima.“ Otpio je gutljaj kave. „I jesi i nisi“, reče Mehmet, otpije gutljaj i naceri se. „Dobio si i glavni zgoditak – mene! Ako spojiš mene i Uffea, dobiješ prosječnog radnika.“ „Da, tu si u pravu“, nasmije se Simon. „Dobio sam i tebe!“ Ponovno se uozbiljio i uputio Mehmetu dug pogled koji je ovaj odlučio izbjeći. U pogledu je bilo toliko pitanja i neizrečenih riječi s kojima se sad nije mogao nositi. A moţda i nikad ne bi mogao. „Nisi mi odgovorio na pitanje. Kako si ti?“ Simon ga je i dalje gledao. Mehmet osjeti nervozne trzaje u dlanovima. Pokušao se otresti pitanja. „Ma dobro sam. Nisam je tako dobro poznavao. Više je problem u tome što je oko svega toga nastala tolika strka. Ali u televizijskoj kući su zadovoljni. Obaraju sve rekorde gledanosti.“
„Vas dvojice se nagledam ovdje svakog dana pa mi se još nije dalo pogledati nijednu epizodu.“ Simon je smanjio intenzitet pogleda pa se Mehmet mogao opustiti. Odgrizao je velik zalogaj svjeţe ispečenog peciva uţivajući u okusu i mirisu toplog cimeta. „Kako je izgledalo ispitivanje u postaji?“ I Simon posegne za pecivom i u jednom zalogaju odgrize trećinu. „Nije bilo tako strašno.“ Mehmetu nije bilo drago razgovarati o tome sa Simonom. Osim toga, lagao je. Nije htio priznati kako se poniţeno osjećao sjedeći u toj prostoriji dok su pljuštala pitanja, a nijedan odgovor koji je dao nije bio zadovoljavajući. „Bili su pristojni. Mislim da ne sumnjaju ni na koga od nas zaozbiljno.“ Izbjegao je Simonov pogled. U glavi mu zabljesne nekoliko kratkih sjećanja, ali on ih odagna jer je odbijao prisjećati se. „A taj psiholog s kojim razgovarate, kakav je on?“ Simon se nagne naprijed i odgrize još jedan velik zalogaj peciva čekajući odgovor. „Lars je dobar. Dobro je što moţemo razgovarati s njim.“ „Kako to Uffe podnosi?“ Simon pokaţe glavom prema prodajnom prostoru. Vidjeli su kako je Uffe upravo proletio pokraj vrata praveći se da svira baguette kao gitaru. Mehmet se morao nasmijati. „Što misliš? Uffe je… Uffe. Ali moglo je biti i gore. Čak se ni on ne usudi neke stvari podijeliti s Larsom. Ne, u redu je.“ Starija gospođa ušla je u pekarnicu i ustuknula pred Uffeovim divljim plesom. „Vrijeme je da spasimo kupce.“ Simon se osvrne i smjesta ustane. „Da, u protivnom će gospođa Hjertén doţivjeti srčani udar.“ Pri izlasku je Simonova ruka okrznula Mehmetovu, na što on povuče ruku kao da je opečena.
„Erica, moram popodne do Göteborga, večeras ću doći kući nešto kasnije. Oko osam, rekao bih.“ Dok je slušao što mu ona odgovara, čuo je kako Maja brblja u pozadini. Odjednom je osjetio kako mu jako nedostaje dom. Bio bi dao sve da je mogao sve poslati kvragu, otići kući, baciti se na pod i igrati s kćeri. Posljednjih se mjeseci jako zbliţio i s Emmom i
Adrianom, i oni su mu nedostajali. Osim toga, pekla ga je savjest što Erica mora obavljati glavninu poslova povezanih s vjenčanjem, ali, kako se činilo, nije imao izbora. Istraga je bila u najintenzivnijem stadiju i morao joj se potpuno posvetiti. Dok je sjedao u automobil, pomislio je kako ima sreće što je Erica tako puna razumijevanja. Mislio je povesti Martina sa sobom, ali za susret s Pedersenom ipak nisu bila potrebna dvojica, a i Martin je zasluţio jednu večer otići kući ranije i biti s Piom. I on je naporno radio u posljednje vrijeme. Upravo kad je Patrik ubacio u brzinu i naumio krenuti, ponovno je zazvonio mobitel. „Hedström“, reče pomalo iziritiran očekujući nekog znatiţeljnog novinara. Kad je čuo tko je, pokajao se zbog otresita tona. „Zdravo, Kerstin“, rekao je i ugasio motor. Savjest, koja ga je kopkala više od tjedan dana, udarila ga je svom snagom. Zanemario je istragu Maritine smrti jer se bavio Lillemorinim slučajem. Nije mu to bila namjera, ali medijski pritisak nakon djevojčine smrti bio je prejak. S grimasom zbog griţnje savjesti saslušao je što Kerstin ima reći i potom odgovorio: „Pa… bojim se da nismo uspjeli mnogo toga saznati.“ „Da, u posljednje vrijeme imamo dosta posla.“ „Ne, naravno da nećemo zapostaviti Marit.“ Opet je napravio grimasu gadeći se sam sebi zato što je lagao. No jedino što je mogao bilo je pokušati nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Nakon što je završio s razgovorom, neko je vrijeme sjedio u automobilu i razmišljao. Zatim je nazvao drugi broj i posvetio gotovo pet minuta razgovoru s osobom koja je djelovala poprilično zbunjeno čuvši ono što je imao reći. Nakon toga je, nešto rasterećeniji, krenuo prema Göteborgu. Dva sata poslije skrenuo je prema Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Göteborgu. Brzo je stigao do Pedersenova ureda i oprezno pokucao. Njih su dvojica najčešće komunicirali faksom i telefonom, ali ovog je puta Pedersen inzistirao da mu rezultate predoči uţivo. Patrik je pretpostavljao da su, zbog golemog interesa medija, šefovi htjeli biti sigurni da ništa neće biti prepušteno slučaju. „Zdravo. Dugo se nismo vidjeli“, reče Pedersen kad je Patrik otvorio vrata. Ustao je kako bi se rukovali.
„Pa i nismo. Ali zato vrlo često razgovaramo. Naţalost, ako se moţe tako reći“, uzvrati Patrik i sjedne na stolicu koja se nalazila pokraj Pedersenova golemog radnog stola. „Da, obično baš i ne donosim neke radosne vijesti.“ „Ne, ali vaţne da“, odvrati Patrik. Pedersen mu se nasmiješi. Bio je krupan i visok, ali bio je blage naravi, u suštoj suprotnosti s brutalnošću s kojom se susretao u svom poslu. Naočale na vrhu nosa i pomalo sijeda kosa koja bi svaki put bila u drugačijem stadiju raščupanosti mogle bi nekog nagnati da pomisli da je smušen i neuredan. A to je bilo vrlo daleko od istine. Papiri su mu bili uredno posloţeni na stolu, a fascikli na policama briţljivo etiketirani. Pedersen je pazio na detalje. Uzeo je snop papira i stao ih proučavati, a zatim je pogledao Patrika i rekao: „Djevojka je bez dvojbe zadavljena. Vidi se prijelom podjezične kosti i gornjeg roga štitaste hrskavice. Ali nema tragova uţeta, samo modrice s obje strane vrata, što upućuje na davljenje rukama.“ Pred Patrika je stavio veliku fotografiju i pokazao na modrice. „Dakle, netko ju je zadavio golim rukama.“ „Da“, suho će Pedersen. Uvijek je suosjećao sa ţrtvama na obdukcijskom stolu, ali njegov je ton to rijetko otkrivao. „Dodatni znaci koji upućuju na davljenje su točkasti podljevi krvi na spojnicama oba oka i na koţi oko očiju.“ „Je li potrebna velika snaga da se nekog uguši na taj način?“ Patrik nije mogao svrnuti pogled s fotografije blijede i pomalo plavkaste Lillemor. „Više nego što bi čovjek pomislio. Potrebno je dosta vremena da nekog udaviš i treba bez prestanka snaţno pritiskati vrat. Ali u ovom slučaju…“, uhvatio ga je napadaj kašlja pa se nakratko okrenuo da se iskašlje, a zatim nastavio, „u ovom slučaju počinitelj si je malo olakšao posao.“ „Kako misliš?“ Patrik se zainteresirano nagnuo prema naprijed. Pedersen je prebirao po papirima dok nije našao ono što je traţio. „Evo – u njezinom smo organizmu našli sredstvo za uspavljivanje. Najvjerojatnije je najprije uspavana, a zatim zadavljena.“ „O, kvragu“, reče Patrik i ponovno pogleda sliku Lillemor.
„Moţe li se odrediti na koji je način sredstvo uneseno? Mislim, je li bilo pomiješano s nečim?“ Pedersen odmahne glavom. „Ţeludac joj je bio pravi đavolji koktel. Nemam pojma što je sve pila, ali miris alkohola je bio nedvojben. Sa sigurnošću mogu reći da je u trenutku smrti bila potpuno pijana.“ „Da, koliko smo čuli, te je večeri dobrano partijala. Misliš da joj je netko podvalio sredstvo za spavanje u piće?“ Pedersen slegne ramenima. „Nemoguće je znati. Ali to je svakako jedna od mogućnosti.“ „Dobro, najprije je uspavana, a zatim zadavljena, toliko znamo. Ima li još išta?“ Pedersen je ponovno prebirao po papirima. „Da, bilo je i drugih ozljeda. Čini se da je primila nekoliko udaraca u tijelo. Pod koţom i u mišićima jednog od obraza bilo je podljeva krvi, što upućuje na to da je dobila snaţan šamar.“ „To se podudara s onim što već znamo“, mrgodno će Patrik. „Imala je i dubokih posjekotina na zapešćima, mora da je dobrano krvarila.“ „Posjekotina“, reče Patrik. To nije uočio kad je vidio njezino tijelo u kamionu. S druge strane, nije se mogao nagnati da je podrobnije pregleda. Samo je bacio pogled i okrenuo se. Ovo su nedvojbeno bili zanimljivi podaci. „Što mi moţeš reći o posjekotinama?“ „Ne baš mnogo toga.“ Pedersen si rukom dodatno razbaruši kosu, a Patrik pomisli kako je taj prizor već znao vidjeti posljednjih dana, kad bi se pogledao u zrcalo. „Tako su pozicionirane da ne vjerujem da ih je zadala sama sebi. Samosakaćenje je inače popularno, ponajprije kod mladih djevojaka.“ Patrik se prisjeti Jonne u sobi za saslušanje. Ruke su joj bile pune posjekotina, od zapešća do laktova. Jedna njegova zamisao počela je dobivati oblik, ali to je moralo pričekati. „A vrijeme?“ upita Patrik. „Zna li se, otprilike, vrijeme smrti?“
„Kao što znaš, ne mogu točno odrediti, ali tjelesna temperatura u trenutku kad je nađena sugerira da je umrla nakon ponoći. Pretpostavljam oko tri, četiri.“ „U redu“, zamišljeno će Patrik. Nije ništa zapisivao. Znao je da će dobiti kopiju rezultata obdukcije prije nego što krene. „Još nešto?“ U vlastitom je glasu razabrao iščekivanje. Posljednjih je tjedan dana bio u slijepoj ulici. Nije bilo ničeg konkretnog što bi pokrenulo istragu s mrtve točke pa se sad hvatao i za najmanju slamku. „Pa u njezinoj ruci našli smo zanimljive vlasi. Pretpostavljam da ju je počinitelj skinuo do gola kako bi uklonio moguće dokaze, ali promaklo mu je da je ona nešto zgrabila, vjerojatno dok je umirala.“ „Dakle, te vlasi ne mogu biti iz kante za smeće?“ „Sudeći po načinu na koji ih je stiskala u šaci, ne.“ „Pa?“ Patrik je u cijelom tijelu osjećao toplinu zbog nestrpljivosti. Znao je da Pedersen ima nešto dobro, da će napokon dobiti nešto korisno. „O kakvim je vlasima riječ?“ „Da, zapravo, moţda se i nisam najspretnije izrazio kad sam rekao vlasi. Riječ je o pasjoj dlaci. Dlaci španjolskog hrta, da budem precizniji. Tako su rekli u Nacionalnom forenzičkom laboratoriju. Pokazao je Patriku papir s rezultatima iz laboratorija kojim je milosrdno pokrio fotografiju Lillemor. „Moţe li se to povezati s točno određenim psom?“ „Da i ne“, odvrati Pedersen odmahujući glavom. „Pasja DNK je jednako specifična kao i ljudska i jednako se tako pas po njoj moţe identificirati. Međutim, isto kao kod ljudi, moramo imati folikul da bismo iz njega dobili DNK. A kad se psi linjaju, najčešće na dlakama nema folikula, kao što je to ovdje slučaj. No, s druge strane, naša je prednost u tome što je španjolski hrt rijetka pasmina. Ima ih tek dvjestotinjak u čitavoj Švedskoj.“ Patrik ga je, zadivljen, gledao razrogačenih očiju. „I ti to tek tako znaš? Koliko li je široko tvoje obrazovanje?“ Pedersen se nasmije. „Ma one CSI serije diţu naše zvanje u nebesa, svi misle da znamo sve o svemu. Ali, naţalost, moram te razočarati. Naprosto se poklopilo da je moj svekar jedan od tih
dvjestotinjak vlasnika španjolskog hrta. Svaki put kad se sretnemo, moram slušati sve o tom prokletom psu.“ „To mi je poznato. Doduše, ne zbog sadašnje djevojke, njezini su roditelji, naţalost, poginuli u prometnoj nesreći prije nekoliko godina. Otac moje bivše ţene je stalno tupio o autima.“ „Da, svekri i svekrve imaju svoje mušice, ali valjda ih imamo svi.“ Pedersen se nasmije, a zatim se ponovno uozbilji. „Ako imaš još pitanja o pasjoj dlaci, morat ćeš direktno pitati dečke u laboratoriju. Ja ne znam više od onog što sam dobio u izvješću, a i ti ćeš dobiti kopiju.“ „Super“, reče Patrik. „Imam još jedno pitanje. Dakle, ne postoje nikakvi tragovi seksualnog nasilja povezani s Lillemorinom smrti? Nema tragova silovanja ili tako nešto?“ Pedersen odmahne glavom. „Nema takvih tragova. To ne znači da moţemo isključiti seks kao motiv ubojstva, ali ne postoje nikakvi dokazi koji upućuju na to.“ „Hvala ti“, reče Patrik ustajući. „Kako ti ide onaj drugi slučaj?“ upita iznenada Pedersen, a Patrik se svali natrag na stolicu. Na licu mu se jasno dala iščitati krivnja. „To je… naţalost, palo u sjenu ovoga“, snuţdeno će Patrik. „Nastao je usrani kaos, ovi iz novina i s televizije stalno zovu i pitaju jesmo li išta saznali… Naţalost, to smo manje-više ostavili po strani, ali neće to ostati tako. Dat ću tom slučaju novi zamah, počevši odsad.“ „Pa tko god bio počinitelj, policija bi ga trebala što prije uhititi. Nikad nisam vidio nešto takvo, trebaš biti vrlo hladnokrvan da ubiješ nekog na takav način.“ „Da, znam“, bezvoljno će Patrik. Pomislio je na Kerstinin glas koji je nedavno čuo. Kako je mrtvo i beznadno zvučala… Nije mogao oprostiti sam sebi što je zapostavio istragu Maritine smrti. „Ali, kao što sam rekao, sad ću malo drugačije posloţiti prioritete. Nadam se da ću već danas doći do nekih odgovora.“ Ustao je, uzeo papire, zahvalio Pedersenu i rukovao se s njim.
Sjeo je u automobil i krenuo prema mjestu za koje se nadao da će mu dati još odgovora. Ili na kojem će barem moći postaviti još pitanja.
„Jesi li dobio išta korisno od Pedersena?“ Martin je slušao i zapisivao dok mu je Patrik u kratkim crtama prepričavao što je Pedersen rekao. „To s pasjom dlakom je zbilja zanimljivo. Sad imamo odakle krenuti.“ Martin nastavi slušati. „Posjekotine? Da, znam na što ciljaš. Jedna se osoba čini posebno zanimljiva.“ „Novo ispitivanje? Moţe, svakako. Hanna i ja ćemo je privesti, nema problema.“ Pozdravio je Patrika, poklopio slušalicu i neko vrijeme sjedio u tišini. Zatim je ustao i krenuo potraţiti Hannu. Točno pola sata poslije sjedili su u sobi za ispitivanje s Jonnom. Nije im dugo trebalo da je pronađu, radila je u supermarketu Hedemyrs, točno preko puta postaje. „Pa, Jonna, već smo razgovarali o onoj večeri. Ţeliš li još išta dodati?“ Krajičkom oka Martin je vidio kako Hanna intenzivno promatra Jonnu. Znala je izgledati tako strogo da bi joj čak i Martin otkrio sve svoje grijehe, kad bi ih bilo. Nadao se da će sličan utjecaj imati i na djevojku koja je sjedila pred njima. Ali Jonna je samo oborila pogled i, zureći u stol, promrmljala nešto umjesto odgovora. „Što si rekla, Jonna? Moraš govoriti razgovjetnije, ne čujemo te!“ reče Hanna oštrim glasom, a Martin uoči kako je to prisililo Jonnu da podigne pogled. Bilo je nemoguće ne poslušati Hannu. Tiho ali razgovijetno Jonna reče: „Već sam vam rekla sve što sam imala reći o petku.“ „Mislim da nisi.“ Hannin glas rezao je zrak poput ţileta kojima je Jonna rezala ruke. „Mislim da nam nisi rekla ni djelić toga što znaš!“ „Ne znam o čemu govorite.“ Jonna je navlačila rukave, kompulzivno, nervozno. Martin se stresao kad je uočio oţiljke koji su
se nazirali ispod dţempera. Nikako to nije shvaćao. Nije shvaćao kako se netko moţe svojevoljno tako ozljeđivati. „Ne laţi nam!“ Hanna je povisila glas tako da je Martin i sam poskočio. Bogme je bila ţestoka. Hanna nastavi, ovog puta gotovo podmuklo tihim glasom: „Znamo da nam laţeš, Jonna. Imamo dokaze da laţeš. Ovo ti je prilika da nam ispričaš što se točno dogodilo.“ Sjenka nesigurnosti preleti preko Jonnina lica. Neprestano je prčkala po velikom pletenom dţemperu koji je imala na sebi. Nakon kratkog oklijevanja reče: „Ne kuţim o čemu govorite.“ Hanna udari rukom po stolu. „Ne seri! Znamo da si je izrezala.“ Jonnine su oči uznemireno traţile Martinove, a on reče nešto blaţim glasom: „Jonna, ako znaš nešto više, moraš nam reći. Prije ili poslije, istina će se saznati, a bilo bi kudikamo bolje za tebe da nam objasniš što je bilo.“ „Ali ja…“ Bojaţljivo je gledala Martina i zatim se slomila. „Da, ja sam je zarezala ţiletom“, rekla je tiho. „Kad smo se svađale, prije nego što je otrčala.“ „Zašto si to napravila?“ mirno upita Martin potičući je pogledom da nastavi. „Pa… Ja… Ne znam, zapravo, bila sam tako ljuta. Izgovorila je gomilu sranja o meni, zato što se reţem i to, samo sam htjela da osjeti kako je to.“ Pogledavala je čas Martina, čas Hannu. „Ne znam zašto sam… Mislim, ja se nikad tako ne naljutim, ali bila sam dosta popila i…“ Ušutjela je i spustila pogled na stol. Djelovala je tako slomljeno i ţalosno da se Martin morao suzdrţati da je ne zagrli. Ali podsjetio se da je u pitanju saslušanje u slučaju ubojstva i da bi mogao odaslati krivi signal počne li spontano grliti osumnjičenike. Pogledao je Hannu. Lice joj je djelovalo kruto i nepristupačno, činilo se da uopće ne suosjeća s djevojkom. „Što se zatim dogodilo?“ grubo upita Hanna. Jonna odgovori, i dalje zureći u stol. „Onda ste vi došli. Vi ste razgovarali s ostalima, a vi s Barbie.“ Podigla je pogled i pogledala Hannu. Martin se okrene prema kolegici. „Jesi li primijetila da krvari?“
Hanna razmisli, a zatim lagano odmahne glavom. „Ne, moram priznati da mi je to promaklo. Bilo je mračno, ruke je ovila oko sebe, bilo je teško vidjeti. A zatim je pobjegla.“ „Ima li još išta što nam nisi rekla?“ Martinov je ton bio blag i Jonna ga zahvalno pogleda. „Ne, ništa, kunem se.“ Odlučno je odmahnula glavom, a duga kosa pala joj je preko lica. Kad ju je sklonila, na podlaktici se pokazala čitava paleta oţiljaka i Martin nije mogao suspregnuti uzdah. Kvragu, to je moralo boljeti. On sam jedva se mogao prisiliti povući flaster, a zariti ţilet u vlastito meso… Ne, to nikad ne bi mogao učiniti. Nakon što je upitno pogledao Hannu, a ona mu odgovorila laganim odmahivanjem glave, stane slagati papire. „Sigurno ćemo htjeti još razgovarati s tobom, Jonna. Ne trebam ti ni govoriti da to što si zatajila informacije u istrazi ubojstva ne izgleda nimalo dobro. Vjerujem da ćeš nam se svojevoljno obratiti sjetiš li se još ičeg, zar ne?“ Jonna lagano kimne. „Mogu li sad ići?“ „Moţeš“, odgovori Martin. „Ispratit ću te.“ Pri izlasku iz sobe osvrne se i pogleda Hannu koja je ostala za stolom premotavati vrpcu. Imala je odlučan izraz lica.
Patriku je trebalo neko vrijeme dok se nije snašao u Boråsu. Dobio je usmene upute kako doći do policijske postaje, ali na licu mjesta ništa se nije poklapalo. No nakon male pomoći mještana uspio je naći postaju i parkirati se ispred nje. Na recepciji nije čekao više od nekoliko minuta kad se pojavio inspektor Jan Gradenius i poveo ga u svoj ured. Patrik sa zahvalnošću prihvati kavu koju mu je ponudio i sjedne na stolicu pored radnog stola za koji je sjeo inspektor i znatiţeljno ga pogledao. „Pa“, počne Patrik i otpije velik gutljaj zaista dobre kave. „Gore u Tanumshedeu imamo jedan pomalo neobičan slučaj.“ „Mislite na ubojstvo one cure iz reality showa?“ „Ne“, reče Patrik odmahujući glavom. „Dobili smo dojavu o prometnoj nesreći tjedan dana prije ubojstva Lillemor Persson. Jedna
je ţena sletjela s ceste, niz padinu, i zabila se u stablo. Isprva se činilo da je to bila obična prometna nesreća s jednim vozilom i smrtnim slučajem, što je potkrepljivala činjenica da je ţena bila jako alkoholizirana.“ „Ali nije bilo tako?“ Inspektor Gradenius se zainteresirano nagne prema naprijed. Bio je na pragu šezdesete, visok i atletske građe. Imao je bujan, sijedi pramen kose koji je prije vjerojatno bio plav. Patrik nije mogao, a da ne osjeti tračak ljubomore zbog toga što se njemu već pomalo nazirao trbuh, dok kod Gradeniusa nije bilo ni traga tome. Shvatio je da će, nastavi li tako, biti više poput Mellberga nego poput Gradeniusa kad dođe u te godine. Patrik uzdahne u sebi, otpije još jedan gutljaj kave i odgovori na inspektorovo pitanje. „Ne, prvi znak da nešto nije u redu bio je taj što su svi koji su poznavali ţrtvu potvrdili da nikad nije popila ni kap alkohola.“ Uočio je kako je Gradenius iz nekog razloga podigao obrve, ali nastavio je s izvještajem. Inspektor će poslije ionako izvući svoj zaključak. „To je nedvojbeno bio znak za uzbunu, a kasnije, kad je obdukcija otkrila još neke neobične detalje… zaključili smo da je ţrtvi oduzet ţivot.“ Patrik je i sam osjetio kako suho i bezlično zvuče policijski izrazi kad treba opisati nešto što je zapravo bilo tragično. Ali bio je to jezik koji su obojica znali i čije su nijanse razumjeli. „A što je obdukcija pokazala?“ reče Jan Gradenius, i dalje gledajući Patrika. Činilo se da već zna odgovor. „Da je ţrtva imala 6,1 promil u krvi, ali da je većina alkohola pronađena u plućima. Imala je i ozljede i modrice oko usta i ţdrijela i tragove samoljepljive trake oko usta. Na zapešćima i zglobovima nađeni su tragovi koji ukazuju na to da je ţrtva bila vezana.“ „Da, prepoznajem sve što ste naveli“, reče Gradenius i uzme fascikl s papirima koji je bio na stolu. „Ali kako ste pronašli mene?“ Patrik se nasmije. „Kako kaţu moji kolege, prerevan sam u prikupljanju podataka. Obojica smo bili na konferenciji u Halmstadu prije nekoliko godina. Jedan od zadataka koje su nam dali po grupama bio je predstaviti slučaj s kojim smo se mučili. Nešto na čemu smo zapeli i što je povlačilo brojna pitanja. Vi ste predstavili slučaj koji me podsjetio na ovaj naš. Bio sam sačuvao bilješke pa sam najprije provjerio sjećam li se dobro, a zatim nazvao vas.“
„Moram reći, nije loše što ste se toga sjetili. Srećom i po vas i po nas. Taj me slučaj godinama muči, a istraga je na mrtvoj točki. Rado ću vam ustupiti sve podatke koje imamo, a nadam se da ću i ja dobiti vaše?“ Patrik potvrdno kimne i uzme snop papira koji mu je inspektor pruţio. „Mogu li ovo ponijeti sa sobom?“ „Svakako, to su kopije“, kimne Gradenius. „Ţelite li da ih zajedno prođemo?“ „Radije bih ih prvo sam pregledao pa vas potom nazvao, zasigurno ću imati gomilu pitanja. Pobrinut ću se da dobijete kopije našeg materijala što je prije moguće, nastojat ću ih poslati već sutra.“ „Zvuči dobro“, reče Gradenius i ustane. „Bilo bi lijepo zaključiti taj slučaj. Ţrtvina majka je bila… potpuno slomljena, a u određenom smislu još uvijek i jest. Ponekad me nazove. Bilo bi lijepo da joj imam nešto reći.“ „Dat ćemo sve od sebe“, reče Patrik i rukuje se s kolegom. Krenuo je prema izlazu, čvrsto pritisnuvši fascikl o prsa. Jedva je čekao da dođe doma i počne sve pregledavati. Osjećao je da je to bila prekretnica. Morala je biti.
Lars se bacio na kauč i stavio noge na stolić. U zadnje je vrijeme bio tako umoran. Obuzeo ga je stalan, paralizirajući umor i nikako ga nije puštao. I glavobolje su bile sve češće. Kao da su umor i glavobolje rađali jedno drugo, u beskonačnoj spirali koja ga je vukla sve dublje i dublje. Počeo je prstima paţljivo masirati sljepoočnice i bol je malo popustila. Kad je osjetio Hannine prste na svojima, poloţio je ruke na krilo, zabacio glavu unazad i zatvorio oči. Njezini prsti nastavili su ga masirati i gnječiti. Točno je znala kako to treba raditi. U zadnje je vrijeme to dobro uvjeţbala. „Kako si?“ upita blago dok ga je njeţno masirala prstima. „Dobro“, odgovori Lars osjetivši kako se nemir iz njezina glasa uvukao u njega. Nije htio da se ona brine. Bilo mu je uţasno kad se ona brinula.
„Ne izgledaš kao da si dobro“, reče ona masirajući mu čelo. Masaţa je sama po sebi bila beskonačno ugodna, ali nije se mogao opustiti jer je osjetio njezina neizgovorena pitanja. Razdraţeno odmakne njezine ruke i ustane. „Kaţem ti da sam dobro. Samo sam malo umoran. Vjerojatno proljetni umor.“ „Proljetni umor…“ reče Hanna uz smijeh koji je istovremeno bio i ogorčen i ironičan. „Dakle, sad kriviš proljeće?“ I dalje je stajala iza kauča. „Da, a što bih drugo krivio, kvragu? Moţda to što u zadnje vrijeme radim kao konj? Što na knjizi, što s ovim idiotima u društvenom centru koje nastojim spriječiti da potpuno ne skrenu.“ „Kakvo poštovanje prema klijentima ili pacijentima… Govoriš li i njima da misliš da su idioti? Mora da to dobrano olakšava terapiju.“ Glas joj je bio oštar i namjerno je htjela da to osjeti. Nije mu bilo jasno zašto je takva. Zašto ga ne moţe jednostavno pustiti na miru? Lars uzme daljinski upravljač i zavali se natrag na kauč, leđima okrenut Hanni. Prebacivao je s kanala na kanal, a zatim se zaustavio na Izazovu i stao testirati svoje znanje nasuprot natjecatelja u kvizu. Zasad je znao sve odgovore. „Moraš li baš toliko raditi? I to s tim showom.“ dodala je, a sve ono neizrečeno ostalo je visjeti u zraku između njih. „Ne moram ja ništa“, odgovori Lars. Htio je da zašuti. Katkad se pitao razumije li ga ona uopće. Okrenuo se i pogledao je. „Radim ono što moram, Hanna. Kao i uvijek. Znaš to.“ Kratko su se gledali u oči. Hanna se zatim okrenula i otišla, a on ju je pratio pogledom. Trenutak poslije ponovno je začuo ulazna vrata. U Izazovu su se nastavili redati odgovori. „Što je Starac i more?“ Pitanja su bila prelaka.
„I, što mislite o showu dosad?“ Uffe otvori pivo svakoj od djevojaka, a one ga uzmu uz hihot.
„Super je“, reče plavuša. „Zakon“, nadoda brineta. Calle osjeti kako večeras nema volje za to. Uffe je dovukao dvije cure koje su visjele ispred društvenog centra i bio je u velikoj šarmerskoj ofenzivi. Onoliko koliko je mogao. Šarm mu nije bio jača strana. „Tko vam se najviše sviđa?“ Uffe obgrli plavušu i primakne joj se malo bliţe. „Ja, zar ne?“ Bocnuo ju je, nasmijao se, a kao odgovor dobio još ushićenog hihotanja. To ga ohrabri pa nastavi: „Ma da, kad ni nemam prave konkurencije. Ja sam ovdje jedini pravi muškarac.“ Potegne gutljaj piva ravno iz boce, a zatim njome pokaţe na Callea. „Evo, vidite ovoga, naprimjer. Tipičan primjer zalizanog frajerčića sa Stureplana. Nije on za takve komade kao što ste vi. Jedino što on zna je peglati tatinu karticu.“ Djevojke se ponovno zasmijulje, a Uffe nastavi. „A Mehmet, s druge strane…“ Pokaţe na Mehmeta koji je leţao na krevetu i čitao knjigu. „Taj je pak jebena suprotnost od frajera. Pravi dotepenac iz radničke klase. Zna se on snaći, ali ne moţe se pobjeći od činjenice da je švedsko meso najbolje.“ Istegnuo se i pokušao zavući ruku pod plavušin dţemper. Ona je na vrijeme naslutila što pokušava pa mu je, nakon bojaţljivog pogleda u kameru koja ih je snimala, diskretno maknula ruku. Uffe je na trenutak bio nezadovoljan, ali brzo se pribrao. Djevojkama treba malo vremena da zaborave na prisustvo kamera, a onda će biti lako. Cilj mu je bio malo se valjati pod pokrivačem s curama tijekom ovih tjedana. Ili puno, zapravo. Kvragu, mogao je postati legenda na račun toga. To mu je na otoku bilo gotovo i pošlo za rukom, samo da je ona glupača iz Jokkmokka bila malo pijanija. To ga je i dalje grizlo i bio je ţeljan osvete. „Jebemu, Uffe, smiri se malo.“ Calle je osjetio kako postaje sve razdraţeniji. „Što bih se smirio?“ Uffe ponovno pokuša zavući ruku, ali i ovaj put bezuspješno. „Nismo došli ovamo da bismo bili mirni. A ja sam mislio da si ti ovdje najluđi partijaner! Jesi li se to smekšao ili si faca samo na špici na Stureplanu, što?“ podrugljivo će Uffe. Calle pogleda Mehmeta traţeći podršku, ali ovaj je bio potpuno zadubljen u knjigu. Ponovno je osjetio kako mu je već dosta svega ovoga. Nije znao zašto se uopće prijavio. Survivor je bila jedna stvar, ali
ovo je bilo nešto sasvim drugo. Biti zatvoren s tim idiotima. Demonstrativno je stavio slušalice, legao na leđa i navio glazbu na svom iPodu. Glasna je glazba milostivo zagušila Uffeovo blebetanje. Pustio je mislima da odlutaju, a one su neumoljivo krenule unazad. Najprije ona najranija sjećanja. Slike iz djetinjstva, zrnate i otrcane, vrtjele su se glavom poput starog filma. Slika njega kako trči u majčin zagrljaj. Miris njezine kose koji se miješao s mirisima trave i ljeta. Osjećaj potpune sigurnosti koju mu je pruţao njezin zagrljaj. Vidio je i tatu kako se smije, kako ih gleda s ljubavlju. Ali uvijek je odlazio, uvijek je išao nekamo drugamo. Nikad nije imao vremena da i sam omiriše maminu kosu. Da osjeti taj miris šampona Timotei koji je on i dalje tako snaţno osjećao u nosnicama. Film se potom premotao unaprijed, a zatim naglo stao. Slika je postala jasnija, potpuno oštra. Slika njezinih stopala koja je vidio odškrinuvši vrata njezine sobe. Imao je trinaest godina. Bilo je to mnogo godina nakon što joj je trčao u zagrljaj. Toliko se toga zbilo. Toliko se toga promijenilo. Sjetio se kako ju je dozivao, pomalo iziritiran. Pitao ju je zašto mu ne odgovara. Otvorio je vrata i preplavila ga je tišina. Istodobno je u ţelucu imao onaj ledeni osjećaj da nešto nije u redu. Polako joj je prišao. Izgledala je kao da spava. Leţala je na leđima, a njezina kosa, koja je u njegovom djetinjstvu bila duga, sad je bila kratka. Na licu su joj bili ugravirani tragovi umora i ogorčenosti. Na trenutak je pomislio da samo spava. Da je u dubokom snu. Potom je na podu pokraj kreveta ugledao praznu bočicu pilula koja joj je ispala iz ruke kad su pilule počele djelovati. Napokon je mogla pobjeći od stvarnosti s kojom se više nije mogla nositi. On i njegov otac od tog dana nadalje ţivjeli su u tihom neprijateljstvu jedan s drugim. To što se dogodilo nikad nije bilo spomenuto. Ništa nije bilo rečeno ni o očevoj novoj djevojci koja se doselila k njima tjedan dana nakon majčina pogreba. Nitko se nije suočio s istinom o teškim riječima koje su dovele do toga. Nitko nije govorio o tome kako je njegova majka odbačena s lakoćom koja nije bila odglumljena, već prava. Poput starog kaputa koji je zamijenjen novim. Umjesto toga, govorio je novac. Tijekom godina prerastao je u golem dug. Dug savjesti koji, kako se činilo, nije imao kraja. Calle je u tišini primao novac, katkad ga je čak i traţio, ali nikad nije spominjao
pravi razlog plaćanja, iako su obojica znala koji je. Taj dan. Kad je tišina odjekivala kućom. Kad je on dozivao, a nitko nije odgovarao. Film se ponovno premotao unazad. Vukao ga je natrag, sve brţe, sve dok nije ponovno vidio one zrnate, isprekidane slike. U sjećanjima je trčao prema majčinim ispruţenim rukama.
„Htio bih odrţati sastanak u devet sati, u Mellbergovu uredu. Moţeš li javiti ostalima?“ „Izgledaš umorno, jesi li to bančio cijelu noć?“ Annika ga odmjeri preko ruba svojih naočala za čitanje. Patrik se nasmiješi, ali smiješak mu nije dosegao umorne oči. „Da bar. Ne, probdio sam pola noći čitajući izvještaje i dokumente. Zato i moramo odrţati sastanak.“ Krenuo je prema svom uredu i pogledao na sat. Osam i deset. Bio je mrtav umoran i oči su ga boljele od previše čitanja i premalo sna. Imao je pedeset minuta da sabere misli jer će morati ostalima predočiti do čega je došao. Pedeset minuta prošlo je prebrzo. Kad je ušao u Mellbergov ured, svi su već bili ondje. Mellberga je o svemu obavijestio telefonom na putu prema postaji pa je on već znao otprilike sve o čemu će Patrik govoriti. Ostali su radoznalo iščekivali njegovo izlaganje. „Posljednjih smo se dana previše usredotočili na istragu smrti Lillemor Persson, nauštrb istrage slučaja Marit Kaspersen.“ Stajao je uz veliku ploču za izlaganja, leđima okrenut Mellbergovu stolu i ozbiljnim izrazom lica promatrao sve nazočne. Nitko nije nedostajao. Annika je, kao i obično, radila bilješke. Do nje je sjedio crvenokosi Martin, nestrpljivo iščekujući što će Patrik reći. Pjegice su mu se isticale na blijedoj koţi. Pokraj njega sjedila je Hanna, mirna, hladna i pribrana, kakvu su je i navikli gledati tijekom ova dva tjedna što je radila s njima. Patrik se nakratko prisjetio koliko joj je malo trebalo da se uklopi. Činilo se kao da je s njima znatno duţe nego što je zapravo bila. Gösta je, kao i obično, sjedio zavaljen na stolici. U njegovom pogledu nije bilo pretjeranog zanimanja i činilo se da bi najradije bio bilo gdje drugdje. Ali Gösta je uvijek tako izgledao, osim kad je bio na terenu za golf, pomisli Patrik razdraţeno. Ali zato je Mellberg nagnuo
svoju tjelesinu prema naprijed dajući tako na znanje da Patrikovom izlaganju pridaje veliku pozornost. Znao je na što Patrik cilja i više nije mogao ne vidjeti poveznice koje je našao. Bilo mu je preostalo jedino da im detaljno iznese sve što ima pa da svi mogu nastaviti s istragom. „Znate i sami da smo Maritinu smrt doţivljavali kao nesreću, ali obdukcija je pokazala da to nije bio slučaj. Netko ju je svezao, nagurao joj nekakav predmet kroz usta u grlo i ulio veliku količinu alkohola. To je, uostalom, i bio uzrok smrti. Zatim su je počinitelj, ili počinitelji, stavili u njezin automobil i pokušali sve namjestiti da izgleda kao prometna nesreća. Puno više od toga ne znamo. Nismo ni uloţili neki veći napor kako bismo to podrobnije istraţili jer smo zbog…“, Patrik je traţio prave riječi, „istrage koja je bila pod povećalom medija morali svoje snage i resurse usmjeriti u drugom smjeru, što i nije bilo najsretnije rješenje. Ali nad prolivenim mlijekom ne treba plakati, idemo se potruditi nadoknaditi izgubljeno vrijeme.“ „Imao si potencijalni trag…“ zausti Martin. Patrik ga nestrpljivo prekine. „Upravo tako, imao sam moguću poveznicu i jučer sam to ispitao.“ Okrenuo se i uzeo snop papira koji je leţao na Mellbergovu stolu. „Jučer sam bio u Boråsu i susreo se s kolegom Janom Gradeniusom. Obojica smo prije nekoliko godina bili na jednoj konferenciji u Halmstadu. On je govorio o jednom slučaju na kojem je radio, gdje je sumnjao na to da je ţrtvi oduzet ţivot, ali nije imao dovoljno dokaza da to potkrijepi. Dobio sam pristup svim podacima iz tog slučaja i…“, Patrik napravi pauzu radi efekta i pogleda okupljene, „…slučaj je jezivo sličan slučaju smrti Marit Kaspersen. Ţrtva je i ovdje u sebi imala apsurdnu količinu alkohola, također i u plućima. Unatoč činjenici da ţrtva uopće nije pila alkohol, prema svjedočanstvima srodnika.“ „Je li i ondje bilo istih fizičkih dokaza?“ upita Hanna nabravši čelo. „Modrica oko usta, tragova ljepila i slično?“ Patrik se, pomalo frustriran, počeše po glavi. „Taj podatak, naţalost, nemamo. Ţrtva je bio tridesetjednogodišnji muškarac Rasmus Olsson. Slučaj je vođen kao samoubojstvo koje je počinio skokom s mosta nakon što je strusio čitavu bocu ţestokog alkoholnog pića pa je i istraga temeljena na tome. Zato dokaze nisu prikupili tako
pomno kako su trebali. Ali postoje slike s obdukcije i ja sam ih pogledao. Meni se, s amaterskog stajališta, čini da se vide modrice oko zapešća i usta, ali poslao sam slike Pedersenu da on prosudi. Ali sinoć sam proučavao sve materijale koje sam dobio, nema sumnje da postoji poveznica.“ „Dakle, ti tvrdiš“, skeptično će Gösta, „da je netko najprije prije nekoliko godina ubio tog momka u Boråsu, a potom sad ubio Marit Kaspersen ovdje u Tanumshedeu. Ja mislim da je to malo nategnuto. Što povezuje te dvije ţrtve?“ Patrik je razumio Göstinu sumnjičavost, ali svejedno se iţivcirao. Negdje u dubini osjećao je da poveznica postoji i da moraju povezati te dvije istrage. „To moramo otkriti“, reče Patrik. „Mogli bismo početi tako da napišemo to malo što znamo pa moţda zajedno smislimo kako nastaviti.“ Odčepio je marker i nacrtao okomitu liniju nasred papira. Na vrhu jednog stupca napisao je Marit, a na vrhu drugog Rasmus. „Dobro, što znamo o ţrtvama? To jest, što znamo o Marit, a ja ću nadopunjavati podatke o Rasmusu Olssonu jer sam jedini imao priliku pročitati podatke iz te istrage. Ali svi ćete dobiti kopije“, nadodao je. „Četrdeset tri godine“, reče Martin. „Ţivjela je s partnericom, ima kćer od petnaest godina, bila je samozaposlena.“ Patrik zapiše sve što je Martin rekao, a zatim se okrene, s markerom u ruci, očekujući još. „Trezvenjakinja, uvijek trijezna“, reče Gösta doimajući se na trenutak zainteresirano. Patrik pokaţe na njega i velikim slovima napiše UVIJEK TRIJEZNA. Zatim je ţustro napisao odgovarajuće podatke u Rasmusov stupac: Trideset jedna, neoţenjen, nema djece, radio u dućanu za kućne ljubimce. Uvijek trijezan. „Zanimljivo“, reče Mellberg i kimne, prekriţivši ruke na prsima. „Još išta?“ „Rođena u Norveškoj, razvedena, posvađana s bivšim muţem, uredna…“ Hanna odmahne rukama jer se nije mogla sjetiti ničeg više.
Patrik je napisao sve što je rekla. Maritin je stupac bio sve duţi, dok je Rasmusov bio znatno kraći. Zatim u njegov stupac nadoda uredan jer je to uočio u prijepisu policijskih razgovora s njegovim srodnicima. Kratko razmisli pa u Maritin stupac napiše nesreća?, a u Rasmusov samoubojstvo? Ostali su šutjeli, što je bila potvrda da se trenutno više ne moţe puno toga nadodati. „Imamo dvije naizgled vrlo različite ţrtve, ubijene na jednako neobičan način. Različite su dobi, različita spola, različita zanimanja, različita bračnog statusa, da, čini se da nemaju ništa zajedničko, osim što su oboje bili trezvenjaci.“ „Trezvenjaci“, reče Annika. „To meni ima gotovo religijski prizvuk. Koliko znam, Marit nije bila pretjerano religiozna, nego jednostavno nije pila alkohol.“ „Da, to je ono što moramo saznati o Rasmusu. To je jedini zajednički nazivnik koji moţemo naći pa je moţda najbolje da krenemo odatle. Martin i ja bismo mogli otići razgovarati s Rasmusovom mamom, a Gösta, ti i Hanna biste mogli otići popričati s Maritinom partnericom i bivšim muţem. Pokušajte saznati što više o dijelu njezina ţivota koji se tiče trezvenosti. Je li za to imala neki poseban motiv? Je li bila članica kakve organizacije? Znate, bilo što što bi nam moglo dati poveznicu između nje i tridesetjednogodišnjeg momka iz Boråsa. Recimo, gdje je prije ţivjela. Moţda je nekad prije ţivjela na području Boråsa?“ Gösta umorno ali znatiţeljno pogleda Hannu. „Dobro, to bismo mogli obaviti ovog prijepodneva.“ „Moţe“, odgovori Hanna ne izgledajući nimalo uzbuđeno zbog zadatka. „Nešto nije u redu s raspodjelom zadaća?“ Patrik osorno upita Hannu, ali smjesta se pokaje zbog toga. „Ne“, razdraţeno će Hanna prije nego što je to stigao izgladiti. „Samo mi je sve to nekako labavo, voljela bih da imamo nešto više kako ne bismo završili u slijepoj ulici. Mislim, moţemo li zaista zaključiti da postoji poveznica? Moţda je to što su umrli na sličan način tek slučajnost. Sve mi se ovo čini pomalo nejasno jer ne postoji nikakva jasna veza između ţrtava. Ali to je samo moje mišljenje.“ Raširi ruke na način koji je davao do znanja da je to više od samog mišljenja.
Patrik odgovori kratko, ali ledenim glasom koji je čak i njemu samom zvučao strano: „Onda mislim da bi to mišljenje do daljnjeg trebala zadrţati za sebe i izvršiti zadatak koji ti je dodijeljen.“ Na leđima je osjetio začuđene poglede ostalih dok je izlazio iz Mellbergova kabineta. Znao je da se s pravom čude. Nije bilo njemu slično da tako plane, ali Hanna je dirnula u bolnu točku. Što ako mu je osjećaj pogrešan? Ali nešto u njemu podupiralo je njegovo uvjerenje da između slučajeva postoji poveznica. Trebalo ju je samo pronaći.
„Da?“ upitno će Kristina dok je, s grimasom na licu, pijuckala čaj. Na Ericino veliko iznenađenje, objavila je da više ne pije kavu zbog osjetljivog ţeluca, tapšući se po trbuhu uz tugaljiv uzdah. Otkad ju je Erica poznavala, Kristina je bila veliki kavopija. Bit će zanimljivo vidjeti koliko će dugo ustrajati u svojoj odluci. Potom je odslušala svekrvino poduţe izlaganje o tome kako je kava počela teško padati na njezin osjetljiv ţeludac. Kad se ova okrenula prema Maji i počela joj tepati, Erica pogleda Annu i zakoluta očima. Ona i Patrik nikad prije nisu ništa čuli o njezinom osjetljivom ţelucu, ali Kristina je o tome čitala u časopisu Allers i odmah sama sebi pripisala sve simptome. „Tko je bakina mala maza? Ti si bakina mala maza. Zlato bakino“, gugutala je Kristina, dok ju je Maja začuđeno gledala. Erica je katkad mislila da je njezina kći već sad pametnija od svoje bake, ali se, prilično teško, ipak suzdrţala da tu teoriju ne podijeli s Patrikom. Kao da je čula o čemu razmišlja, Kristina se okrene prema njoj i prostrijeli je pogledom. „I, kako napreduje to… vjenčanje?“ U njezinu glasu više nije bilo ni traga tepanju. Riječ vjenčanje izgovorila je istim tonom kakvim bi izgovorila pasje govno. S tim je počela onog trenutka kad je shvatila da neće sudjelovati u organizaciji. „Hvala, sve ide kao podmazano“, reče Erica uz najsrdačniji smiješak, dok je u sebi izgovarala najgore psovke kojih se mogla sjetiti. Kočijaš bi bio ponosan na njezin vokabular.
„Aha“, nezadovoljno će Kristina. Erica je slutila da je pitanje postavila u nadi da će u odgovoru prepoznati barem mali nagovještaj katastrofe. Anna, koja se zabavljala prateći Ericin razgovor sa svekrvom, odluči joj pripomoći. „Da, odlično nam ide, čak napredujemo i brţe od planiranog, zar ne, Erica?“ Erica potvrdno kimne, vidno ponosna. Ali u sebi je psovke zamijenila pitanjima. Kako to, brţe od planiranog? Anna je zaista pretjerala. Ali Erica nije htjela da Kristina uoči kako je zbunjena. Svoju je svekrvu naučila poimati kao morskog psa. Nanjuši li i tračak krvi, prije ili poslije netko će ostati bez ruke. Ili noge. „A što je s glazbom?“ zdvojno upita Kristina i ponovno pokuša srknuti gutljaj čaja. Erica prkosno otpije velik gutljaj svoje kave, crne poput ugljena, namjerno pritom zamahujući šalicom ne bi li miris došao do Kristinine strane stola. „Angaţirali smo jedan bend iz Fjällbacke. Zovu se Garage, predobri su.“ „A tako“, nezadovoljno će Kristina. „Dakle, ona pop-glazba koju vi mladi slušate. Znači da ćemo se mi stariji morati ranije pokupiti.“ Erica osjeti kako ju je Anna udarila nogom u cjevanicu, ali nije htjela pogledati sestru iz straha da ne prasne u smijeh. Ne moţe se reći da je mislila da je to tako smiješno, ali da, na neki način je i bilo komično. „Dobro, u svakom se slučaju nadam da pazite na popis gostiju. Neću moći doći ne budu li pozvane tetka Göta i tetka Rut.“ „A je li?“ neduţno će Anna. „Mora da je Patrik s njima jako blizak. Je li u djetinjstvu provodio mnogo vremena s njima?“ Kristina nije očekivala tako podmukao napad pa je nekoliko sekundi šutjela dok nije pregrupirala svoje snage za obranu. „Pa dobro, ne moţe se baš…“ Anna je prekine istim onim neduţnim glasom. „Kad ih je Patrik zadnji put vidio? Ne sjećam se baš da ih je spominjao.“ Ušutjela je čekajući odgovor.
Namrgođena Kristina bila je prisiljena na povlačenje. „Ma da, prošlo je nešto vremena. Patriku je bilo… desetak godina, koliko se sjećam.“ „Onda bismo ipak mogli ta mjesta namijeniti nekom s kim se Patrik i susretao proteklih dvadeset sedam godina“, reče Erica boreći se protiv poriva da dlanom da pet svojoj sestri. „Ma radite kako hoćete“, razdraţeno će Kristina, svjesna da se i u toj točki s popisa stvari koje ţeli napraviti njezino djelovanje činilo izgubljenim. Ali nema predaje. S gađenjem je otpila još jedan gutljaj čaja i krenula u posljednji očajnički juriš, prodorno gledajući u Ericu. „U svakom se slučaju nadam da će Lotta biti kuma!“ Erica očajnički pogleda Annu. Bio je to neočekivan udarac na njezine planove za vjenčanje. Nije ni razmislila o Patrikovoj sestri Lotti u ulozi kume kad je ona, jasno, bila namijenjena Anni. Kratko je promislila kako da odgovori na Kristinin posljednji potez, a zatim je odlučila jednostavno poloţiti karte na stol. „Kuma će biti Anna“, mirno je rekla. „A što se tiče ostalih pojedinosti, manjih ili većih, neka to budu iznenađenja na sam dan vjenčanja.“ S uvrijeđenim izrazom lica, Kristina zausti odgovoriti joj, ali primijeti Ericin čelični pogled i odustane. Morala se zadovoljiti tim što je promrmljala: „Dobro, samo sam htjela pomoći. Ali ako ne ţelite moju pomoć…“ Erica nije odgovorila. Samo se nasmiješila i otpila gutljaj kave.
Patrik je spavao čitavim putem do Boråsa. Bio je potpuno iscrpljen od svega što s dogodilo proteklih tjedana, a i pola je noći proveo budan proučavajući Gradeniusove dokumente. Kad se probudio na ulazu u Borås, osjetio je kako ga uţasno boli vrat jer je spavao naslonjen glavom o prozor. S bolnom grimasom stane masirati bolnu točku, dok su mu se oči privikavale na svjetlost. „Stiţemo za pet minuta“, reče Martin. „Maloprije sam razgovarao s Evom Olsson, objasnila mi je kako doći do njezina stana. Sad bismo trebali biti blizu.“
„Fino“, kratko odgovori Patrik pokušavajući sabrati misli za razgovor. Majka Rasmusa Olssona zvučala je ushićeno kad su je nazvali i pitali bi li mogli doći malo razgovarati s njom. „Napokon da me netko sasluša“, rekla je. Patrik se iskreno nadao da je neće razočarati. Dala im je dobre upute i ubrzo su stigli do zgrade u kojoj je ţivjela. Pozvonili su na portafon i Eva ih je pustila unutra. Već prije nego što su i kročili na drugi kat, niska, tamnokosa ţena čekala ih je ispred otvorenih vrata. Rukovali su se, a potom ih je povela u dnevnu sobu. Stolić s čipkastim stolnjakom bio je postavljen za kavu, na njemu su bile krasne male šalice koje su sigurno bile dio nekog svečanog servisa, male salvete i vilice. Mlijeko je bilo u elegantnom malom vrču, a šećer u posudici sa srebrnom hvataljkom. Sve je bilo tako krasno i ljupko da se činilo kao da je stol postavljen za lutke. Pet vrsta kolačića bilo je posloţeno na porculanskom pladnju s istim uzorkom kao na šalicama. „Izvolite, sjednite“, reče Eva i pokaţe na kauč s cvjetnim uzorkom. U stanu je bilo poprilično tiho. Prozor s tri okna uspješno je zaglušivao buku prometa izvana, jedino što se čulo bili su otkucaji starog zidnog sata. Patrik je prepoznao oblik sata i zlatne ornamente na njemu. Njegova je baka imala isti takav. „Pijete li kavu? Ako ne, imam čaja.“ Ushićeno ih je pogledala. Toliko ih je ţarko ţeljela dobro ugostiti da je Patrika zazeblo oko srca. Slutio je da nije imala baš mnogo posjeta. „Rado ćemo popiti kavu“, reče on i nasmiješi se. Dok je ona paţljivo nalijevala kavu u šalice, razmišljao je kako izgleda sićušno i krhko, poput svog servisa za kavu. Nagađao je da ima jedva šezdeset. Moţda između pedeset i šezdeset, bilo je teško razaznati jer je bila obavijena vječnom tugom. Kao da je vrijeme stalo. Neobično, ali kao da je čula o čemu razmišlja. „Uskoro će biti tri i pol godine otkako je Rasmus umro“, reče ona. Pogledala je prema fotografijama koje su stajale na pisaćem stolu na jednom kraju dnevne sobe. Patrik ih također pogleda i na njima prepozna čovjeka s fotografija iz fascikla koji je dobio od Gradeniusa, samo što te fotografije nisu imale previše sličnosti s ovima. „Mogu li uzeti kolačić?“ upita Martin.
Eva poletno kimne i odvrati pogled od fotografija. „Da, izvolite, samo se posluţite.“ Martin uzme nekoliko kolačića i stavi ih na tanjurić ispred sebe. Upitno pogleda Patrika koji duboko udahne kako bi se pribrao. „Kao što sam vam rekao telefonom, počeli smo pobliţe istraţivati Rasmusovu smrt.“ „Da, to mi je jasno“, reče Eva, a oči joj, u svoj toj tuzi, malo zablistaju. „Ono što ne shvaćam je zašto policija iz… Tanumshedea – zar ne? – to istraţuje. Ne bi li to trebala raditi policija iz Boråsa?“ „Da, tehnički bi trebalo biti tako. Ali ta je istraga obustavljena, a mi smo našli poveznicu s jednim slučajem u našoj oblasti.“ „Drugim slučajem?“ zbunjeno upita Eva zastavši sa šalicom na pola puta do usta. „Da, trenutno vam ne mogu govoriti o pojedinostima“, reče Patrik. „Ali uvelike bi nam pomoglo ako biste nam mogli ispričati što se zbivalo kad je Rasmus umro.” „Daa“, otegne ona, a Patrik shvati da se, koliko god joj bilo drago što istraţuju slučaj, grozila prisjećanja tih dana. Pustio ju je da se malo pribere. Malo poslije, pomalo drhtavim glasom, reče: „Bilo je to drugog listopada prije tri godine, to jest, prije gotovo tri i pol… Rasmus… Rasmus je ţivio ovdje sa mnom. Nije bio u stanju brinuti se o vlastitom domu pa je ţivio sa mnom. Svakog je dana išao na posao, odlazio je iz kuće u osam sati. Radio je ondje osam godina i bio je vrlo zadovoljan. Svi su bili dobri prema njemu.“ Eva se nasmiješi prisjećajući se. „Doma bi dolazio u tri popodne. Nikad ne bi došao više od deset minuta poslije tri. Nikad. A onda…“, glas joj je pukao, ali pribrala se i nastavila, „onda je došlo tri i petnaest, zatim tri i pol i naposljetku četiri… Tad sam znala da nešto nije u redu. Znala sam da se nešto dogodilo. Smjesta sam nazvala policiju, ali nisu me htjeli slušati. Rekli su da će sigurno uskoro doći kući, da je odrastao čovjek i da potragu ne mogu pokrenuti na tako nejasnim temeljima. Upravo su tako rekli, na nejasnim temeljima. Ja osobno mislim da nema jačeg temelja od majčine intuicije, ali što ja znam…“ Slabašno se osmjehne. „Koliko…“, Martin je traţio pravi način da se izrazi, „koliku je pomoć Rasmus svakodnevno trebao?“
„Mislite, koliko je bio zaostao?“ upita Eva izravno, a Martin nevoljko kimne. „Na početku, nimalo. Rasmus je uglavnom imao odlične ocjene, a i meni je bio od neprocjenjive pomoći. Od početka smo bili samo nas dvoje.“ Ponovno se nasmiješila, a osmijeh joj je bio tako pun ljubavi i tuge da je Patrik morao svrnuti pogled. „Tek nakon prometne nesreće koju je doţivio s osamnaest… promijenio se. Zadobio je ozljedu glave i više nikad nije bio isti. Nije se mogao brinuti o sebi, nije mogao nastaviti sa ţivotom, nije se mogao odseliti od doma kao ostali momci njegove dobi. Ostao je sa mnom i zajedno smo izgradili nekakav ţivot. Bio je to dobar ţivot, vjerujem, a i Rasmus je tako mislio. U svakom smo slučaju izvukli najbolje iz tih okolnosti. Imao je, doduše, svoje tamne trenutke, ali prošli smo to zajedno.“ „Policija, između ostalog, zbog tih… mračnih trenutaka njegovu smrt u istrazi nije vodila kao ubojstvo, zar ne?“ „Da. Rasmus se jednom pokušao ubiti. Dvije godine nakon nesreće. Kad je shvatio koliko se promijenio i da više nikad neće biti kakav je bio prije. Ali pronašla sam ga na vrijeme. Obećao mi je da to više nikad neće učiniti i znam da je to obećanje odrţao.“ Po nekoliko je sekundi naizmjence gledala Patrika i Martina. „Dobro, što se dogodilo potom? Onog dana kad je umro?“ upita Patrik poseţući za kolačićem od lješnjaka. Ţeludac mu je kruljio dajući mu do znanja da je prošlo vrijeme ručka, ali morao je još neko vrijeme obuzdati glad pomoću malo šećera. „Pozvonili su na vrata. Netom prije osam. Čim sam ih vidjela, bilo mi je jasno.“ Uzela je salvetu i paţljivo obrisala suzu koja joj je krenula niz obraz. „Rekli su da su pronašli Rasmusa. Da je skočio s mosta. To… to je bilo apsurdno, nikad on ne bi skočio s mosta. I rekli su kako se činilo da je prije toga mnogo popio, ali to nije imalo smisla. Rasmus nikad nije popio ni kap alkohola. Niti je mogao nakon nesreće. Ne, ništa nije imalo smisla i to sam im rekla, ali nitko mi nije vjerovao.“ Obrisala je još jednu suzu salvetom. „Nakon nekog vremena obustavili su istragu, zaključili su da je riječ o samoubojstvu. Ali ja sam u pravilnim razmacima nazivala inspektora Gradeniusa, samo da ne bi zaboravio. Mislim da mi je on vjerovao, barem djelomično. A onda ste došli vi.“
„Da“, zamišljeno će Patrik. „Onda smo došli mi.“ Predobro je znao kako je rodbini teško prihvatiti misao o samoubojstvu. Kako su traţili bilo kakav drugi razlog zbog kojeg bi ih voljena osoba napustila i ostavila u tolikoj boli. Najčešće su u sebi bili svjesni da je u pitanju ipak samoubojstvo. Ali, u ovom slučaju, Patrik je bio sklon vjerovati Evinu iskazu. Njezina je priča potegnula ista pitanja kao Maritina smrt, a njegov osjećaj da poveznica postoji bio je sve jači. „Je li njegova soba ostala ista kao nekad?“ upita Patrik impulzivno. „Naravno“, reče Eva i ustane. Doimala se zahvalno zbog tog prekida. „Cijelo ovo vrijeme je netaknuta. Moţda se čini… sentimentalno, ali to je jedino što mi je preostalo od Rasmusa. Znam otići u njegovu sobu, sjesti na rub kreveta i razgovarati s njim. Pričati mu kakav je bio dan, kakvo je vrijeme, što se zbiva u svijetu. Luda starica, zar ne?“ reče i nasmije se tako da joj se čitavo lice rastvorilo. Patrik je uvidio da je zasigurno bila vrlo slatka dok je bila mlada. Ne lijepa, nego slatka. Fotografija pokraj koje su prošli u hodniku to mu je i potvrdila. Na njoj je mlada Eva drţala bebu. Lice joj je sjalo od sreće, iako zasigurno nije bilo lako biti samohrani roditelj. Pogotovo u to doba. „Evo je“, reče Eva i uvede ih u sobu na kraju hodnika. Rasmusova je soba bila jednako lijepa i uredna kao ostatak stana, ali imala je neki svoj ugođaj. Bilo je očito da ju je Rasmus sam uredio. „Volio je ţivotinje“, ponosno reče Eva i sjedne na krevet. „Da, vidim“, odvrati Patrik uz smijeh. Svuda unaokolo visjeli su posteri ţivotinja. Imao je jastuke i posteljinu s motivima ţivotinja, a na podu je bio tepih s tigrastim uzorkom. „Sanjao je o tome da radi kao čuvar u zoološkom vrtu. Svi su ostali dječaci htjeli postati vatrogasci ili astronauti, a Rasmus je htio raditi u zoološkom vrtu. Mislila sam da će to prerasti, ali bio je ustrajan. Bar do…“ Glas ju je izdao. Nakašljala se i pogladila pokrivač. „Nakon nesreće su ga i dalje zanimale ţivotinje. Prilika da radi u dućanu za kućne ljubimce bila je bogomdana. Volio je svoj posao i dobro ga je obavljao. Bio je odgovoran za hranjenje ţivotinja, čišćenje kaveza i akvarija. I bio je iznimno ponosan na svoj posao.“ „Smijemo li malo pogledati?“ blago upita Patrik.
Eva ustane. „Gledajte koliko god ţelite, pitajte što hoćete, samo učinite sve da Rasmus i ja dobijemo svoj mir.“ Izađe iz sobe, a Patrik i Martin izmijene poglede. Nije trebalo ništa reći, obojica su na plećima osjećala breme odgovornosti. Nisu htjeli iznevjeriti Rasmusovu majku, ali nisu joj mogli ni obećati da će njihova potraga dati rezultate. Ali svakako su namjeravali dati sve od sebe. „Ja ću pregledati ladice, a ti pogledaj u ormar“, reče Patrik i otvori gornju ladicu komode. „Moţe“, reče Martin i krene prema jednostavnim, bijelim ormarima. „Traţimo li išta određeno?“ „Da ti pravo kaţem, nemam pojma“, odgovori Patrik. „Nešto što bi moglo Rasmusov slučaj povezati s Maritinim.“ „Dobro“, uzdahne Martin. Znao je koliko je teško naći i nešto što znaju da traţe, a potraga za nečim nepoznatim i neodređenim bila je gotovo nemoguća zadaća. U sat vremena paţljivo su pregledali sve u Rasmusovoj sobi. Nisu našli ništa što bi im pobudilo zanimanje. Apsolutno ništa. Snuţdeno su otišli do Eve, koja je pospremala u kuhinji, i stali na vrata. „Hvala vam što ste nam dopustili da pogledamo Rasmusovu sobu.“ „Nema na čemu“, odvrati ona i okrene se prema njima puna očekivanja. „Jeste li išta pronašli?“ Njihova tišina dala joj je odgovor na pitanje i njezinu nadu zamijeni potištenost. „Ono što traţimo je bilo kakva poveznica sa ţrtvom u našem okrugu. Radi se o ţeni imena Marit Kaspersen. Zvuči li vam to ime poznato? Je li je moţda Rasmus nekom prilikom upoznao?“ Eva razmisli i polagano odmahne glavom. „Ne, mislim da nije. A meni to ime uopće nije poznato.“ „Jedina očita poveznica koju smo našli je da ni Marit nikad nije pila alkohol, a u njezinom tijelu je, nakon smrti, nađen u velikim količinama. Rasmus nije bio član nekakve udruge antialkoholičara ili tako nešto?“ upita Martin. Eva ponovno odmahne glavom. „Ne, ništa takvo.“ Na trenutak zastane, ali zatim ponovi: „Ne, nije bio član takve udruge.“
„U redu“, reče Patrik. „Onda bismo vam zahvalili na pomoći. Ali čut ćemo se još, siguran sam da ćemo imati još pitanja.“ „Onda me zovite tijekom večeri, ja sam ovdje“, reče Eva. Patrik je morao suspregnuti ţelju da priđe ţeni vjeveričje smeđih očiju i toplo je zagrli. Upravo kad su namjeravali izaći, Eva ih zaustavi. „Čekajte, ima jedna stvar koja bi vas mogla zanimati.“ Okrene se na petama i ode u svoju spavaću sobu. Za nekoliko trenutaka vratila se. „Ovo je Rasmusov ruksak. Uvijek ga je nosio sa sobom. Imao ga je u trenutku…“ Glas joj je pukao. „Nisam se mogla prisiliti da ga izvadim iz vreće u kojoj su mi ga policajci donijeli.“ Eva Patriku pruţi prozirnu vreću s ruksakom. „Ponesite ga, moţda u njemu ima nečeg što bi vas moglo zanimati.“ Nakon što su se vrata zatvorila, Patrik je i dalje gledao ruksak koji je drţao u ruci. Prepoznao ga je s fotografija s mjesta Rasmusove smrti. Ono što se nije vidjelo na fotografijama, jer bile su snimljene po noći, jest da je bio pun tamnih mrlja. Patrik je shvatio da je to osušena krv. Rasmusova krv.
Nestrpljivo je prevrtala stranice razgovarajući na mobitel. „Da, kod mene je.“ „Koliko nudite?“ „Samo toliko?“ razočarano se namršti. „Ali predobar je. Moţete napraviti čitavu seriju po njemu.“ „Ne, onda ću nazvati Hänt15.“ „Dobro, moţe deset tisuća. Donijet ću ga sutra. Ali dotad novac mora biti na mom računu, inače ništa od svega.“ Zadovoljna, Tina zaklopi mobitel. Otišla je malo dalje od društvenog centra, sjela na jednu stijenu i čitala. Nije stigla upoznati Barbie. Doduše, ne moţe reći ni da je to htjela. Ali bilo je pomalo jezivo ući joj u glavu, ovako, nakon svega. Okretala je stranice dnevnika i gladno čitala. Već je zamišljala kako će isječci iz dnevnika izgledati na naslovnicama večernjih novina, a najbolji detalji istaknuti. 15
švedski tabloid (nap. ur.)
Ono što ju je najviše začudilo je to što je izgledalo da Barbie nije bila tako glupa kao što je mislila. Njezine misli i opisi bili su dobro formulirani, katkad i poprilično pametni. Ali Tina se namrštila kad je došla do dijela zbog kojeg je to i odlučila prodati novinama. Naravno, nakon što istrgne tu stranicu. Stranicu na kojoj je pisalo: Danas sam slušala Tinu kako uvjeţbava svoju pjesmu. Pjevat će je večeras u društvenom centru. Jadna Tina, nema pojma kako grozno zvuči. Pitam se kako to moţe biti, kako nešto što izvana zvuči tako loše, onom koji pjeva moţe zvučati dobro. Iako se na tome zasniva cijeli koncept Idola, pa to moţda i nije tako neobično. Očito joj je mama utuvila u glavu da moţe biti pjevačica. Mora da Tinina majka nema nimalo sluha. To je jedino objašnjenje koje mi pada na pamet. Ali nemam srca reći to Tini. Podrţavam je, iako u principu mislim da joj činim medvjeđu uslugu. Pričam s njom o njezinoj glazbenoj karijeri i svim uspjesima koje će postići, svim koncertima, svim turnejama. Ali osjećam se kao govno zato što joj laţem u lice. Jadna Tina. Tina bijesno istrgne stanicu i razdere je na sitne komadiće. Glupa kravetina! Ako joj je ikad bilo ţao što je Barbie umrla, sad svakako više nije. Krava je dobila što je zasluţila. Nije ona imala jebenog pojma o čemu melje. Tina potpeticom utrlja komadiće papira u šljunak. Zatim je prolistala stranice do onog dijela koji ju je zbunjivao. Na jednoj od stranica koje je ispisala netom nakon dolaska u Tanumshede Barbie je napisala: Nešto mi je poznato u vezi s njim. Ne znam točno što. Kao da mi mozak radi punom parom pokušavajući naći nešto što je u njemu zakopano. Ali ne znam što. Ima nešto u načinu na koji se kreće, u načinu na koji priča. Znam da sam to već negdje vidjela, ali ne znam gdje. Znam samo da osjećam neku nelagodu, koja je sve veća i veća. Kao da mi nešto stalno izvrće stomak, a ja to ne mogu zaustaviti. Ne prije nego što saznam. U zadnje vrijeme sam tako mnogo razmišljala o tati. Ne znam zašto. Mislila sam da sam taj dio sjećanja davno zaključala. Sjećanja me previše bole. Boli me vidjeti njegov osmijeh, čuti njegov gromki glas, osjetiti njegove prste na mom čelu dok bi mi sklanjao kosu da me poljubi za laku noć. Svake noći. Uvijek u čelo i u nos. Sad se toga sjećam. Prvi put u mnogo godina toga se sjećam. I vidim samu sebe, nekako izvana. Vidim što sam učinila od sebe, što sam drugima dopustila da učine od mene. Sad vidim tatine oči na sebi. Vidim njegovu zbunjenost, njegovu razočaranost. Njegove Lillemor već dugo nema. Sakrila se iza sve te tjeskobe, hidrogena, straha i silikona. Navukla sam masku iza koje sam se mogla sakriti. Da me tatine oči ne mogu pronaći, da me ne mogu pogledati.
Zaboljelo me kad sam se prisjetila kako me gledao. Kako smo toliko godina postojali on i ja. Kako sam se sigurno i toplo osjećala. Jedini način da preţiviš hladnoću je da zaboraviš na toplinu. Ali sad je ponovno osjećam. Sjećam se. Osjećam. I nešto mi dovikuje. Tata mi pokušava nešto reći. Kad bih bar znala što. Nešto što ima veze s NJIM. Samo to znam. Tina je nekoliko puta pročitala taj odlomak. O čemu je, pobogu, Barbie pričala? Je li nekog prepoznala ovdje, u Tanumu? Tinina znatiţelja definitivno je porasla. Skupila je svoju dugu, tamnu kosu i prebacila je preko ramena. S dnevnikom u krilu zapalila je cigaretu, s uţitkom povukla nekoliko dimova i nastavila prelistavati dnevnik. Osim ovog odlomka koji je netom pročitala, ništa nije bilo zanimljivo. Malo je opisivala što misli o drugim sudionicima, zatim malo o budućnosti, o istoj onoj zasićenosti ovdašnjom svakodnevicom koju su svi počeli osjećati. Tina je na trenutak pomislila da bi dnevnik mogao zanimati policiju, ali onda joj je pogled pao na komadiće istrgnute stranice pa je odagnala tu misao. Bit će uţitak vidjeti Barbiene osobne misli na naslovnicama večernjeg tiska. To je i zasluţila, glupa licemjerna krava. Krajičkom oka opazila je kako joj prilazi Uffe. Sigurno dolazi ţicati cigaretu. Na brzinu je sakrila dnevnik pod jaknu i namjestila neutralan izraz lica. Ovo je bila njezina stvar i bogme je nije htjela podijeliti.
6.
Čeţnja za vanjskim svijetom bivala je sve jača. Katkad bi ih pustila da malo trče po travi, ali samo nakratko. I uvijek sa zabrinutim pogledom u očima, zbog čega bi se on stalno osvrtao, iz straha od čudovišta za koja je rekla da se kriju vani. Čudovišta od kojih ih je jedino ona mogla zaštititi. Ali, unatoč strahu, bilo je divno. Osjetiti kako sunce grije koţu i kako trava škaklja tabane. Običavali su se ludirati, on i sestra, a katkad se čak ni ona ne bi mogla suzdrţati od smijeha kad bi ih vidjela kako skakuću unaokolo. Jednom se zgodom čak s njima i igrala lovice i valjala po travi. U tom je trenutku osjetio iskonsku, čistu sreću. Ali zvuk automobila u daljini nagnao ju je da se pridigne i sa stravom u očima im dovikne da potrče unutra. Morali su brzo trčati. Gonjeni bezimenim uţasom, proletjeli su kroz vrata i utrčali u svoju sobu. Ona je utrčala za njima i zaključala sva vrata u kući. Sjedili su skupljeni zajedno na podu sobe, obgrlivši se, i drhtali su. Obećavala im je, ponovno i ponovno, da ih nitko neće odvesti. Da im nitko neće moći nauditi. Vjerovao joj je. Bio joj je zahvalan što ih štiti poput posljednje straţe ispred svih onih koji im ţele nauditi. Ali istodobno nije mogao prestati čeznuti za povratkom vani. Na sunčevu svjetlost. Na travu pod tabanima. Na slobodu.
G Ö S T A J E K R I O M I C E P R O M A T R A O Hannu dok su išli prema Kerstininoj zgradi. Mogao je samo konstatirati da ga je Hanna Kruse očarala u iznenađujuće malo vremena. Ne na neki perverzan način, bio je to više očinski osjećaj. Istodobno ga je jako podsjećala na njegovu pokojnu ţenu dok je bila mlada. Poput Hanne, i ona je imala plavu kosu, plave oči i bila malena, ali snaţna. Ali bilo je očito da razgovor sa srodnicima ţrtava Hanni nije bio jedan od draţih zadataka. Krajičkom oka primijetio je kako joj radi vilica i morao se suzdrţati od tog da joj utješno poloţi ruku na rame. Nešto mu je govorilo da se to Hanni ne bi svidjelo. A još bi vjerojatnije time riskirao njezin desni direkt. Kerstin su telefonom unaprijed najavili da će doći, a kad im je ona otvorila vrata, Gösta je uočio da se netom na brzinu istuširala. Na licu bez šminke jasno se dala iščitati ista ona rezignacija koju je vidio već toliko puta. Bio je to izraz kakav su srodnici ţrtava imali nakon što bi prošao najgori šok, a tuga postala ogoljena i reska. Tek bi im tad konačnost onog što se dogodilo potpuno sjela u mozak. „Uđite“, reče Kerstin, a Gösta primijeti da je imala blijedozelenkastu put tipičnu za nekog tko je predugo boravio u kući. Kad su sjeli za stol u kuhinji, Hanna je i dalje izgledala odlučno. Stan je bio čist i uredan, ali zrak je bio pomalo zagušljiv, što je potvrđivalo Göstin dojam da Kerstin vjerojatno nije ni izlazila iz njega otkako je Marit umrla. Pitao se kako nabavlja hranu, ima li nekog tko joj pomaţe. Kao izravan odgovor na to pitanje, Kerstin otvori hladnjak i izvadi mlijeko za kavu. Gösta baci brz pogled na hladnjak, dovoljno da vidi da je bio dobro popunjen. A izvadila je i nekoliko peciva koja su izgledala kao da su iz pekarnice, dakle, netko joj je očito pomagao u nabavci. „Jeste li saznali išta više?“ umorno je upitala Kerstin nakon što je sjela. Činilo se kao da je postavila pitanje reda radi, a ne zato što joj je bilo stalo. Bila je to još jedna posljedica suočavanja s grubom
stvarnošću. Shvatila je da je Marit zauvijek otišla i ta je spoznaja na neko vrijeme mogla zasjeniti ţelju za odgovorom, za objašnjenjem. Iako je i to variralo, kao što je Gösta mogao zaključiti nakon gotovo četrdeset godina u sluţbi. Za neke je srodnike potraga za objašnjenjem bila vaţnija od bilo čega drugog, ali u većini je slučajeva to ipak bio tek način odgađanja spoznaje, prihvaćanja. Znao je viđati i srodnike koji su mnogo godina ţivjeli u poricanju, čak i do vlastita odlaska u grob. Kerstin nije bila jedna od njih. Ona se s Maritinom smrću suočila licem u lice i činilo se da je taj susret iz nje iscrpio svu energiju, svu snagu. Laganim je pokretom ulijevala kavu u šalice. „Oprostite, nisam pomislila da bi netko od vas moţda radije čaj“, reče smeteno. Gösta i Hanna odmahnu glavom. Kratko su sjedili u tišini, a zatim je Gösta odgovorio na pitanje koje je Kerstin bila postavila. „Da, dobili smo neke temelje za nastavak istrage.“ Ponovno je ušutio ne znajući koliko joj smije otkriti. Hanna preuzme riječ. „Došli smo do nekih podataka koji ukazuju na povezanost s jednim drugim ubojstvom. U Boråsu.“ „U Boråsu?“ ponovi Kerstin. Prvi put otkako su došli, učinilo se da je u njezinim očima zasjala iskra zainteresiranosti. „Ali… ne razumijem… Borås?“ „Da, to se i mi pitamo“, reče Gösta i posegne za pecivom. „Zato smo i došli. Da vas pitamo je li vama poznato išta što bi moglo povezivati Marit i ţrtvu iz Boråsa.“ „Što? Koga?“ Kerstin je lutala pogledom. Zatakla je kosu za desno uho. „Radi se o muškarcu u tridesetima, Rasmusu Olssonu. Umro je prije tri i pol godine.“ „Ali znači da taj slučaj nikad nije riješen?“ Gösta razmijeni pogled s Hannom. „Ne, policija je zaključila da je u pitanju bilo samoubojstvo. Postoje određene indicije za to i…“ Raširi ruke. „Ali Marit nikad nije ţivjela u Boråsu, barem ne koliko ja znam. Ali morat ćete provjeriti kod Ole.“ „Naravno da ćemo popričati s Olom“, reče Hanna. „Dakle, nemate nikakvih saznanja o nečemu što bi moglo biti moguća
poveznica između ta dva slučaja? Jedna od stvari koja je bila zajednička i Rasmusu i Marit je…“, Hanna zastane, „da su oboje u sebi imali velike količine alkohola, unatoč tome što nikad nisu pili. Marit nije bila član nikakve udruge antialkoholičara? Ili nekakve vjerske zajednice?“ Kerstin se nasmije, a osmijeh da boju njezinu licu. „Marit? Religiozna? Ne, ja bih to svakako znala. Svakog bismo Boţića išle na jutarnju misu i to je bila jedina prilika kad bi Marit ovdje kročila u crkvu. Bila je poput mene. Nije bila aktivno religiozna, ali zadrţala je neka vjerovanja iz djetinjstva, vjeru da postoji nešto više. Barem se nadam da je, sada više nego ikad“, tiho nadoda. Ni Hanna ni Gösta nisu ništa rekli. Hanna je oborila pogled i gledala u stol, a Gösti se učinilo da je vidio kako su joj se navlaţile oči. Potpuno ju je razumio, iako je prošlo mnogo godina otkako je i sam zadnji put plakao u prisustvu nekog tko tuguje. Ali ovdje su bili radi posla pa je paţljivo nastavio: „A ime Rasmus Olsson vam ne zvuči poznato?“ Kerstin odmahne glavom, grijući ruke na šalici. „Ne, to ime nikad nisam čula.“ „Onda vam više nećemo smetati. Naravno, razgovarat ćemo i s Olom. A ako se bilo čega sjetite, nazovite nas.“ Gösta ustane, a Hanna je slijedila njegov primjer. Činilo se da joj je laknulo. „Da, svakako ću se javiti“, reče Kerstin i ostane sjediti za stolom. Gösta se pri izlasku nije mogao suzdrţati, a da se ne okrene i ne kaţe: „Kerstin, otiđite u šetnju. Vani je lijepo vrijeme. Treba vam malo svjeţeg zraka.“ „Zvučite baš kao Sofie“, reče Kerstin i ponovno se nasmiješi. „Ali znam da ste u pravu. Moţda ću popodne malo prošetati.“ „U redu“, kratko reče Gösta i zatvori vrata. Hanna ga nije pogledala. Već je bila nekoliko koraka ispred njega, na putu prema postaji.
Patrik paţljivo poloţi vreću s ruksakom na radni stol. Nije znao je li to potrebno jer je policija iz Boråsa pregledala ruksak prije tri i pol
godine, ali za svaki slučaj je ipak navukao gumene rukavice. Ne samo radi istrage, nije ţelio golim rukama dirati osušenu krv na ruksaku. „Uh, koji samotni ţivot. Kako tragično“, reče Martin. Stajao je pokraj Patrika i promatrao što on radi. „Da, čini se da joj je sin bio jedino što je imala“, odvrati Patrik uz uzdah, dok je paţljivo povlačio patentni zatvarač. „Sigurno nije bilo lako. Roditi i odgojiti dijete potpuno sama. A još nakon nesreće…“, Martin zastane, „i ubojstva.“ „A nitko joj nije vjerovao“, nadoda Patrik i izvadi jedan predmet iz ruksaka. Bio je to Walkman. Patriku je taj naziv, što mu je pao na pamet, puno govorio o njegovoj dobi i nedostatku interesa za tehnologiju. Činilo mu se kao da je to bio zastario naziv, ali nije imao pojma kako bi drugačije to nazvao. U svakom slučaju, naprava za slušanje glazbe s pripadajućim slušalicama. Sumnjao je da još radi. Činilo se da nije dobro prošao pri padu s mosta jer zlokobno je zašuškao kad ga je Patrik podignuo. „Kolika je bila visina?“ upita Martin pa privuče stolicu i sjedne pored Patrikova stola. „Deset metara“, reče Patrik, usredotočen na praţnjenje ruksaka. „Uh“, odvrati Martin uz grimasu. „To baš i nije bio ugodan prizor.“ „Nije“, kratko odgovori Patrik. Pred očima su mu bile fotografije s mjesta događaja. Promijenio je temu. „Malo me brine kako ćemo rasporediti resurse sad kad moramo paralelno provoditi dvije istrage.“ „Razumijem“, reče Martin. „I znam što misliš. Da smo napravili grešku koja je medijima omogućila da nas gurnu u situaciju u kojoj smo zapostavili istragu o Maritinoj smrti. Ali što je tu je, tu ne moţemo više ništa učiniti. Moţemo jedino pametnije posloţiti prioritete.“ „Ma da, znam da si u pravu“, odvrati Patrik, izvadi novčanik i stavi ga na stol. „Ali ne mogu pobjeći od misli da smo mogli drugačije postupiti. A ne znam ni kako da nastavimo s istragom smrti Lillemor Persson.“
Martin razmisli. „Ja mislim da je jedino što nam preostaje poći od pasje dlake i snimki koje smo dobili od produkcijske kuće.“ Patrik otvori novčanik i stane pregledavati sadrţaj. „Da, tako nekako sam i ja mislio. Pasja dlaka je vrlo zanimljiv trag, moramo ga obraditi. Pedersen kaţe da je to relativno rijetka pasmina, moţda postoji neki registar, popis vlasnika, tvrtki ili čega već, preko kojeg bismo mogli doći do imena vlasnika. Mislim, u Švedskoj ima samo dvjestotinjak tih pasa, trebalo bi biti relativno lako identificirati vlasnika u ovom kraju.“ „Da, i meni se čini“, reče Martin. „Hoćeš da ja to napravim?“ „Ne, mislio sam to povjeriti Mellbergu. On će to napraviti kako treba.“ Martin ga zbunjeno pogleda, a Patrik se nasmije. „A što misliš? Naravno da ţelim da ti to napraviš.“ „Ha-ha-ha, kako smiješno“, odvrati Martin, a zatim se ponovno uozbilji i nagne nad stol. „Što ima unutra?“ „Ništa pretjerano uzbudljivo“, reče Patrik. „Dvije novčanice od dvadeset kruna, jedan cener, osobna iskaznica, papirić s njegovom adresom i majčinim brojevima telefona i mobitela.“ „Ništa više?“ „Ne… Zapravo, evo slike njega i Eve“, nasmije se Patrik. Pokaţe Martinu fotografiju na kojoj je mladi Rasmus zagrlio majku. Oboje su se smijali. Rasmus je bio za dvije glave viši od majke i imao je pomalo zaštitnički stav. Fotografija je sigurno snimljena prije nesreće. Nakon nje su zamijenili uloge, Eva je štitila njega. Patrik paţljivo vrati fotografiju u novčanik. „Koliko je usamljenih ljudi“, reče Martin buljeći u prazno. „Bogme da“, odvrati Patrik. „Jesi li mislio na nekog određenog?“ „Ma mislio sam na Evu Olsson. Ali i na Lillemor. Zamisli kako je to kad te nema tko oplakati. Oba roditelja su joj mrtva, druge rodbine nema. Nemaš kome javiti. A sve što ostavlja za sobom je nekoliko stotina sati televizijskog materijala koji će skupljati prašinu u nekom arhivu.“
„Da je ţivjela negdje bliţe, otišao bih joj na sprovod“, tiho će Patrik. „Nitko ne zasluţuje biti pokopan, a da ga netko ne isprati. Ali ukop će biti u Eskilstuni tako da neću moći ići.“ Sjedili su u tišini. Ispred sebe su vidjeli sliku lijesa koji spuštaju u zemlju, u samoći, bez roditelja, bez prijatelja. Neizrecivo tuţno. „Hej, rokovnik!“ uzvikne Patrik i prekine tišinu. Bila je to debela, crna knjiţica sa zlatnim rubovima. Činilo se da ga je Rasmus dobro čuvao. „Što piše?“ znatiţeljno će Martin. Patrik kratko prolista ispunjene stranice. „Mislim da su to podsjetnici o ţivotinjama u dućanu“, reče naposljetku. „Pazi ovo: Hercules, kuglice s vlaknima tri puta dnevno, često mijenjati vodu, čistiti kavez jednom dnevno. Gudrun, jedan miš tjedno, čistiti terarij jednom tjedno“ „Čini se da je Hercules kunić ili zamorčić ili tako nešto, a nagađam da je Gudrun zmija.“ Martin se nasmiješi. „Da, svakako je bio temeljit, baš kao što je njegova mama rekla.“ Patrik paţljivo prelista sve stranice rokovnika i na svima su, kako se činilo, bile bilješke o ţivotinjama. Nije bilo ničeg što bi ih moglo zainteresirati. „Čini se da nema više ničeg.“ Martin uzdahne. „Da, ma nisam ni očekivao da ćemo pronaći nešto revolucionarno. Policija iz Boråsa je već pregledala ruksak. Ali ipak se ponadaš.“ Patrik pozorno vrati rokovnik u ruksak, kadli začuje zvuk koji mu privuče paţnju. „Čekaj, ima još nešto.“ Ponovno je izvadio rokovnik, poloţio ga na stol i posegnuo u ruksak. Kad je izvukao ono što je bilo na dnu, on i Martin se s nevjericom pogledaju. Nisu očekivali da će to naći. Ali bio je to bez sumnje dokaz da su Rasmusova i Maritina smrt povezane.
Ola nije bio pretjerano sretan kad ga je Gösta nazvao na mobitel. Bio je na poslu i bilo bi mu draţe da su pričekali s razgovorom. Gösta nije
bio dobro raspoloţen i naljutio ga je Olin nadmoćan stav. Mirno mu je objasnio da ih očekuje u tvrtki za pola sata. Ola je na melodioznom švedsko-norveškom promrmljao nešto o ovlastima, ali znao je da ne smije prigovarati. Izgledalo je da je Hanna i dalje loše volje i Gösta se pitao što joj je. Sjeli su u automobil i krenuli prema Fjällbacki. Imao je osjećaj da je imala nekih problema kod kuće, ali nije ju dovoljno dobro poznavao da je pita. Samo se nadao da nije ništa ozbiljno. Činilo se da nije uopće raspoloţena za čavrljanje pa je nije htio gnjaviti. Kad su prošli pokraj terena za golf u Anråsu, pogledala je kroz prozor i pitala: „Je li ovo dobar teren za golf?“ Gösta je vrlo rado prihvatio lulu mira. „Odličan je! Rupa broj sedam je posebno izazovna. Ovdje sam čak jednom uspio pogoditi rupu iz prvog pokušaja. Doduše, ne rupu broj sedam.” „O golfu sam naučila dovoljno da znam da je pogodak iz prvog pokušaja dobar“, reče Hanna uz smiješak, prvi tog dana. „Jesu li te ponudili šampanjcem u klubu? Takav je običaj, zar ne?“ „Svakako“, odvrati Gösta i zasja prisjetivši se toga. „Bome da, ponudili su me šampanjcem, bila je to, sve u svemu, odlična runda. Zapravo, moja najbolja dosad.” Hanna se nasmije. „Mislim da neću pretjerati ako kaţem da si se zarazio golfom…” Gösta ju je pogledao i nasmiješio se, ali odmah je morao vratiti pogled na cestu kad su došli na usku dionicu pored Mörhulta. „Da, ne preostaje mi mnogo tog drugog“, reče on, a smiješak mu odumre. „Koliko znam, razveden si“, blago će Hanna. „Nemaš djece?“ „Ne.“ Nije dalje obrazlagao. Nije htio pričati o dječaku koji bi sad bio odrastao čovjek da je poţivio više od nekoliko dana. Hanna nije više ništa pitala i u tišini su vozili do Inventinga. Kad su izašli iz automobila, brojne znatiţeljne oči okrenule su se prema njima. Ola ih je dočekao čim su ušli na ulazna vrata. „Nadam se da je nešto vaţno kad me već ometate na poslu. Sad će se o ovom tjednima pričati.“ Gösta ga je razumio, zapravo su mogli i pričekati još koji sat. Ali Ola mu iz nekog razloga nije legao. Moţda to nije bilo baš plemenito i profesionalno od njega, ali tako je bilo.
„Pođimo u moj ured“, odlučno će Ola. Gösta je od Patrika čuo da je Ola kod kuće ekstremno pedantan pa se nije začudio kad je vidio kakav mu je ured. Hanna, s druge strane, to nije znala pa je podigla obrvu. Radni stol bio je klinički čist. Na njegovoj sjajnoj površini nije bilo niti jedne jedine kemijske olovke ili spajalice. Na stolu je leţao samo zeleni podloţak za pisanje, i to postavljen točno na sredinu. Uz jedan zid bile su police s fasciklima. Fascikli su bili gusto i uredno posloţeni, s čitko ispisanim etiketama. Ništa nije iskakalo, ništa nije bilo neuredno. „Izvolite sjesti“, reče Ola pokazujući na stolice. On je sjeo za radni stol i laktovima se oslonio na njega. Gösta nije mogao, a da se ne zapita hoće li mu na sakou ostati sjajne mrlje od sveg tog silnog voska kojim je toliko ispolirao stol da je u njemu mogao vidjeti svoj odraz. „O čemu se radi?“ „Istraţujemo mogućnost povezanosti smrti vaše bivše ţene s jednim drugim slučajem ubojstva.“ „Drugim slučajem ubojstva?“ zbunjeno upita Ola. Na trenutak se učinilo kao da mu je ona maska kontrole spala. Sekundu kasnije već ju je vratio. „Kakvim slučajem ubojstva? Ne valjda one fufice?“ „Mislite, Lillemor Persson?“ reče Hanna. Njezin izraz lica jasno je govorio što misli o Olinom omalovaţavanju ubijene djevojke. „Da, da.“ Ola odmahne rukom dajući jednako tako jasno do znanja da ga nije briga što Hanna misli o njegovom načinu izraţavanja. Gösta osjeti kako bi rado isprovocirao tog tipa. Imao je strašnu ţelju izvaditi ključeve automobila i dobrano mu zagrebati po blistavom radnom stolu. Učiniti bilo što kako bi Olinu odvratnu savršenost izbacio iz ravnoteţe. „Ne, ne govorimo o ubojstvu Lillemor Persson”, reče Gösta ledenim glasom. „Govorimo o slučaju iz Boråsa. Ubojstvu momka imena Rasmus Olsson. Zvuči li vam to poznato?“ Ola je djelovao zaista zbunjeno, ali to nije moralo ništa značiti. Gösta je u svojoj karijeri vidio nebrojene glumačke talente. Neki kao da su bili iz Kraljevskog dramskog kazališta.
„Borås? Rasmus Olsson?“ Njegove riječi kao da su bile jeka razgovora koji su sat vremena prije vodili s Kerstin. „Ne, nemam pojma. Marit nikad nije ţivjela u Boråsu. A nema šanse ni da je poznavala ikakvog Rasmusa Olssona. Ne dok smo mi bili zajedno, naravno. Što je radila poslije, nemam pojma. Sve je moguće, s obzirom na to koliko je nisko pala nakon toga.“ Glas mu je bio prepun gnušanja. Gösta gurne ruku u dţep i opipa ključeve automobila. Prsti su ga strašno svrbjeli. „Dakle, ne vidite nikakvu vezu između Marit i Boråsa, ili imena koje smo vam rekli?“ Hanna je ponovila Göstino pitanje, a Ola je pogleda. „Zar nisam bio dovoljno jasan? Umjesto da moram ponavljati sve što sam već rekao, moţda bi vam bilo bolje da radite bilješke…” Gösta još jače stisne ključeve u ruci. Ali čini se da Hannu nije dirnuo Olin zajedljiv ton pa je mirno nastavila: „I Rasmus je bio antialkoholičar. Postoji li moţda u tome kakva veza? Nekakva udruga ili nešto tomu slično?“ „Ne“, kratko odgovori Ola. „Ne postoji nikakva takva povezanost i nije mi jasno zašto sad diţete toliku prašinu oko toga što Marit nije pila. Jednostavno je to nije zanimalo.“ Zatim ustane. „Ako nemate vaţnijih pitanja od ovih, bilo bi bolje da se vratite kad ih budete imali. A volio bih da me u tom slučaju posjetite kod kuće.“ U nedostatku daljnjih pitanja, ali i s iskrenom ţeljom da odu što dalje od Ole, Gösta i Hanna ustanu. Nisu se udostojali rukovati ni pozdraviti s njim. Bilo kakav iskaz pristojnosti bio bi samo gubitak vremena. Sastanak s Olom nije iznjedrio nikakve nove informacije. Ipak, dok su se on i Hanna vozili natrag prema Tanumshedeu, Gösti nešto nikako nije davalo mira. Nešto u toj Olinoj reakciji, nešto u tome što je rekao ili što nije rekao stalno ga je glodalo i zaokupljalo mu pozornost. Ali nikako nije uspijevao razabrati što je to. I Hanna je sjedila u tišini. Gledala je kroz prozor i činilo se kao da je u nekom svom svijetu. Gösta ju je htio potapšati, reći nešto što bi je utješilo, ali nije ništa učinio. Nije niti znao treba li je i zbog čega uopće tješiti.
Dok joj je otac bio na poslu, u stanu je bilo mirno i lijepo. Sofie je voljela biti sama kod kuće. Tata ju je uvijek gnjavio, zanovijetao oko domaće zadaće, pitao je gdje je bila, kamo ide, s kim je razgovarala telefonom, koliko dugo je razgovarala. Prava gnjavaţa. A osim toga, stalno je morala paziti da sve bude uredno. Na stoliću u dnevnoj sobi nije smjelo biti mokrih tragova od čaša, u sudoperu nije smjelo biti neopranog posuđa, cipele su morale biti uredno posloţene u ormariću, u kadi nije smjelo biti dlaka nakon tuširanja… Popis je mogao ići unedogled. Znala je da je to bio jedan od razloga zašto ga je Marit odlučila napustiti. Naslušala se njihovih svađa i do svoje desete godine znala je sve nijanse njihovih rasprava. Ali njezina je majka iskoristila priliku i otišla i, dok je bila ţiva, Sofie je svaki drugi tjedan mogla malo doći do zraka, daleko od ovog strogog, savršenog okruţenja. Kod Kerstin i Marit mogla je staviti noge na stolić u dnevnoj sobi, ostaviti senf nasred friţidera, umjesto u pretincu na vratima i ostaviti resice tepiha u divnom neredu, umjesto u pravilnim, počešljanim redovima. Bilo joj je lijepo, ali davalo joj je i snage da izdrţi tjedan stroge discipline. Ali sad više nije bilo slobode, nije bilo bijega. Sad je zaglavila ovdje, u čistoći i blještavilu. Ovdje gdje ju je otac uvijek ispitivao. Jedini trenuci kad je mogla slobodno disati bili su ako bi ranije došla iz škole. Tad bi sama sebi dopuštala male vragolije. Recimo, sjedila bi na bijelom kauču i pila čokoladno mlijeko, puštala pop-glazbu na Olinom CD-playeru i micala jastuke na kauču. Ali sve bi ponovno dovela u red prije nego što bi se Ola vratio kući tako da nijedan trag njezina nestašluka ne bi ostao vidljiv. Bojala se da će jednog dana ranije doći kući s posla i uhvatiti je na djelu, iako je to bilo iznimno malo vjerojatno. Njezin bi tata zaista morao biti smrtno bolestan da mu padne na pamet otići s posla i minutu ranije. Kao poslovođa u Inventingu, sam je sebe shvaćao kao vaţan uzor. Bio je netolerantan prema kašnjenju, bolovanjima i ranijim odlascima kući, kako u pogledu sebe, tako i u pogledu svojih podređenih. Marit je bila ta koja je predstavljala toplinu, Sofie je to sad jasno vidjela. Ola je predstavljao ono očito, čisto, hladno, dok je Marit bila sigurnost, toplina, tračak kaosa i radost. Sofie se često pitala što su na samom početku vidjeli jedno u drugom. Kako se dvoje tako različitih ljudi uopće našlo, zaljubilo, vjenčalo i dobilo dijete? Za Sofie je to bila zagonetka otkad joj pamćenje seţe.
Najednom joj se rodila misao. Preostalo je nešto više od sat vremena do tatina povratka s posla. Otišla je u Olinu spavaću sobu, onu koja je prije bila i soba njezine majke. Znala je gdje je što stajalo. U ormaru u najdaljem kutu sobe nalazila se velika kutija sa svim što je Ola nazivao Maritinim sentimentalnim glupostima, ali svejedno ih još nije bio bacio. Čudilo ju je što ih njezina majka nije odnijela sa sobom kad se odselila, ali moţda je htjela ostaviti sve za sobom i započeti novi ţivot. Jedino što je ţeljela uzeti sa sobom bila je Sofie i njoj je to bilo dovoljno. Sofie je sjela na pod i otvorila kutiju. Bila je puna fotografija, izrezanih članaka, a našla je i pramen svoje kose kad je bila beba te plastične narukvice koje su ona i Marit nosile u rodilištu. U jednoj kutijici je nešto šuškalo, a kad ju je otvorila, s gađenjem je ustanovila da je to par zubića. Sigurno su bili njezini, ali nisu zato bili ništa manje odvratni. Provela je pola sata polagano prekopavajući po sadrţaju kutije. Kad je sve stvari detaljno pregledala, posloţila ih je na uredne hrpice na podu. Iznenadilo ju je to što su fotografije Marit u tinejdţerskoj dobi prikazivale djevojku koja je izgledala upravo onako kako Sofie izgleda sada. Nikad joj prije nije palo na pamet da toliko sliče jedna drugoj i to ju je obradovalo. Pomno je promatrala fotografiju s Maritina i Olina vjenčanja nastojeći uočiti tragove svih onih problema koji će uslijediti. Jesu li već onda znali da im brak neće funkcionirati? Nekako je slutila da je bilo tako. Ola je djelovao strogo, ali zadovoljno, a Marit je izgledala gotovo kao da joj je svejedno, činilo se kao da je potisnula sve osjećaje. Svakako nije izgledala kao mladenka koja sja od sreće. Izrezani dijelovi novina već su bili ţućkasti i suhi i šuškali su pod Sofienim prstima. Našla je objavu vjenčanja, objavu svog rođenja, upute za pletenje dječjih čarapica, recepte za svečane večere, članke o dječjim bolestima. Sofie je imala osjećaj kao da u rukama drţi svoju majku. Gotovo da je osjećala da Marit sjedi pored nje i smije se člancima o tome kako najbolje očistiti pećnicu i kako pripremiti savršenu boţićnu šunku. Osjetila je kao da joj je majka poloţila ruku na rame i nasmiješila se kad je uzela fotografiju Marit u rodilištu s crvenim, smeţuranim smotuljkom u naručju. Marit je na njoj izgledala tako sretno. Sofie stavi ruku na svoje rame, zamišljajući da ju je poloţila na majčino i kako se toplina Maritine ruke širi njezinom. Ali ponovno se uplela stvarnost. Osjetila je samo vlakno
vlastitog dţempera, a ruka joj je bila ledeno hladna. Ola je uvijek slabo grijao kuću kako bi uštedio na struji. Kad je došla do članka koji je leţao na dnu kutije, isprva je pomislila da je ondje završio greškom. Naslov joj nije imao smisla pa je okrenula papir da vidi je li moţda s druge strane nešto zbog čega bi Marit to poţeljela istrgnuti iz novina. S druge je strane bila samo reklama za sapun. Rastreseno je počela čitati članak. Osjećala je kako od svake nove rečenice postaje sve nepomičnija. Nastavila je čitati u nevjerici, sve dok nije progutala svaku rečenicu, svako slovo. To ne moţe biti moguće. Jednostavno ne moţe. Sofie polako sve vrati u kutiju, a nju spremi na njezino mjesto u ormaru. U glavi su joj se bjesomučno rojile misli.
„Annika, moţeš li mi pomoći oko nečeg?“ Patrik se zavali na stolicu u Annikinom uredu. „Naravno“, odgovori Annika i zabrinuto ga pogleda. „Izgledaš kao da te krava proţvakala“, ustanovila je, a Patrik nije mogao suspregnuti smijeh. „Hvala ti, sad mi je mnogo bolje…“ Annika se nije obazrela na njegov sarkastični ton, već mu je nastavila drţati lekciju. „Otiđi kući, pojedi nešto, odmori se. U zadnje vrijeme radiš neljudskim tempom.“ „Da, hvala, znam to“, reče Patrik i uzdahne. „Ali što da radim, kvragu? Imamo dvije usporedne istrage ubojstava, mediji su nas napali kao čopor vukova, a povrh toga, tu je i činjenica da jedna od istraga ukazuje na poveznicu s istragom koja seţe izvan granica općine. Zapravo, upravo oko toga sam te htio zamoliti za pomoć. Bi li mogla stupiti u kontakt sa svim ostalim policijskim okruzima u zemlji i istraţiti imaju li neriješenih slučajeva koji su u istragama vođeni kao nesreće ili samoubojstva, a da imaju ove značajke?“ Pruţio je Anniki papir s nekoliko točaka koje je zapisao. Podrobno ih je pročitala, prenerazila se vidjevši zadnju i pogledala ga. „Misliš da ih je više?“ „Ne znam“, odgovori Patrik trljajući korijen nosa između zatvorenih očiju. „Ali ne nalazimo poveznicu između slučaja smrti
Marit Kaspersen i onog u Boråsu pa bih samo htio biti siguran da nema više takvih slučajeva.“ „Misliš da je riječ o serijskom ubojici?“ upita Annika. Očito je imala poteškoća s prihvaćanjem te zamisli. „Ne, mislim da ne. Barem zasad“, reče Patrik. „Moţda nam je promakla neka očita poveznica između tih ţrtava. Iako, s druge strane, definicija serijskog ubojice uključuje dvije ili više ţrtava zaredom tako da bismo strogo formalno i mogli reći da to traţimo.“ Kiselo se nasmiješi. „Ali nemoj to reći novinarima. Moţeš zamisliti što bi to tek onda bilo. Naslovi poput Serijski ubojica hara Tanumshedeom Patrik se nasmije, ali Anniki nije bilo do smijeha. „Poslat ću svima zahtjev za razmjenu podataka iz evidencije. A ti da si smjesta otišao kući. Ovog trena.“ „Ali tek su četiri sata“, pobuni se Patrik, iako mu ne bi bilo ništa draţe nego poslušati Anniku. Imala je neke majčinske vrline, zbog kojih bi joj se čak i odrastao čovjek sklupčao u krilu i pustio je da mu gladi kosu. Patrik pomisli kako je velika šteta što i sama nema djece. Znao je da su ona i njezin muţ Lennart mnogo, mnogo godina pokušavali dobiti dijete, ali bez uspjeha. „Nikom nisi od koristi u ovom stanju. Otiđi doma, odmori se i vrati se sutra, svjeţ. A ovo ću ja srediti, znaš to.“ Patrik se koji trenutak borio sa sobom i savješću, a na koncu je zaključio da je Annika u pravu. Bio je izmoţden i beskoristan.
Erica stavi svoju ruku u Patrikovu i okrene se prema njemu. Pogledala je more dok su prolazili Trgom Ingrid Bergman i duboko udahnula. Zrak je bio hladan, ali proljetno svjeţ, a suton je zacrvenio obzor. „Kako lijepo što si danas uspio ranije doći kući. Izgledao si tako umorno”, reče ona i prisloni obraz na njegovo rame. Patrik joj pomiluje obraz i privuče je bliţe. „I meni je drago zbog toga. A nisam ni imao izbora, Annika me manje-više otjerala iz postaje.“ „Podsjeti me da joj zahvalim prvom prilikom.“ Erica se osjećala tako bezbriţno i lagano iako je bila pomalo umorna. Tek su
bili došli na pola puta do Långbackena, a i ona i Patrik već su se uspuhali. „Nismo baš u najboljoj kondiciji“, reče ona i isplazi jezik poput psa dočaravajući koliko je bez daha. „Da, zbilja se ne moţe reći da jesmo“, odvrati Patrik duboko udišući. „Kod tebe to još i moţe proći jer na svom poslu moţeš cijeli dan sjediti, ali ja sam sramota za postaju.“ „Ma kakvi“, reče Erica i uštipne ga za obraz. „Ti si najbolji kojeg imaju…“ „Ako je tako, Boţe pomozi stanovnicima Tanumshedea“, nasmije se Patrik. „Ali moram reći kako mi se čini da je dijeta tvoje sestre upalila, barem malo. Jutros mi se učinilo da su mi hlače malo komotnije.“ „Slaţem se“, odvrati Erica. „Ali imaj na umu da je preostalo još samo nekoliko tjedana, morat ćemo zapeti dotad.“ „A potom se moţemo naţderati i biti debeli zajedno“, reče Patrik i skrene lijevo kraj takozvanog Evinog dućana. „I stari. Lijepo ćemo ostarjeti zajedno.“ On je privuče još bliţe i ozbiljno reče: „Da, i ostarjeti zajedno. Ti i ja. U staračkom domu. A Maja će nas dolaziti posjetiti jednom godišnje. Jer ćemo joj priprijetiti kako ćemo je u protivnom isključiti iz oporuke…“ „Ma grozan si“, reče Erica uz smijeh i mlatne ga po ramenu. „Kad budemo stari, ţivjet ćemo kod Maje, to ti je valjda jasno. Što znači da ćemo morati otjerati sve njezine buduće prosce.“ „Nema problema“, odvrati Patrik. „Ja imam dozvolu za nošenje oruţja.“ Došli su do crkve i zastali na trenutak. Oboje su digli pogled prema crkvenom tornju koji se izdizao visoko iznad njih. Crkva je bila masivna, izgrađena od granita i nalazila se visoko iznad Fjällbacke, odakle je pucao širok pogled na more. „Kad sam bila mala, maštala sam o tome kako bi bilo udati se ovdje“, reče Erica. „I to se uvijek činilo tako daleko. A evo me sad. Odrasla sam, imam dijete i udajem se. Katkad se sve to čini apsurdno, zar ne?“
„Apsurdno je tek početak“, reče Patrik. „Nemoj zaboraviti da sam ja razveden. To donosi najviše odraslih bodova.“ „Da, kako bih mogla zaboraviti Karin?“ nasmije se Erica, iako je njezin ton bio pomalo zajedljiv, kao i uvijek kad se govorilo o Patrikovoj bivšoj ţeni. Po prirodi nikako nije bila ljubomorna, a svakako ne bi htjela ni da je Patrik bio tridesetpetogodišnji djevac kad su se upoznali, ali pomisao na njega s nekim drugim nije joj baš bila ugodna. „Da pogledamo je li otvoreno?“ upita Patrik i krene prema vratima crkve. Otvorili su vrata i paţljivo ušli unutra, nesigurni krše li tim neko nepisano pravilo. Osoba koja je stajala ispred oltara okrene se prema njima. „O, zdravo.“ Bio je to svećenik iz Fjällbacke Harald Spjuth i izgledao je veselo kao i uvijek. Patrik i Erica su o njemu čuli samo dobre riječi i veselili su se tome što će ih on vjenčati. „Došli ste malo vjeţbati?“ upita on i krene ih pozdraviti. „Ne, šetali smo pa smo malo navratili“ odgovori Patrik i rukuje se sa svećenikom. „Pa ne dajte se smetati“, reče Harald. „Ja nešto sređujem, a vi se osjećajte kao kod kuće. Ako vas zanima išta o vjenčanju, samo pitajte. Mislio sam da tjedan dana prije vjenčanja odrţimo probu.“ „Zvuči odlično“, reče Erica. Svećenik joj se svake minute sve više i više sviđao. Čula je da je u zreloj dobi pronašao ljubav i dobio društvo u ţupnom domu i to ju je veselilo. Čak ni one najstarije i najpoboţnije gospođe nisu imale primjedbi na to što se još nije oţenio Margaretom, koju je upoznao preko oglasa, nego još ţivi u grijehu. To je mnogo govorilo o tom koliko je bio omiljen. „Mislila sam crkvu ukrasiti crvenim i ruţičastim ruţama. Što ti misliš?“ upita Erica ogledavajući se. „Odlično“, rastreseno će Patrik. Kad joj je vidio izraz lica, zapekla ga je savjest. „Čuj, uţasno mi je ţao što sav taj teret pada na tebe. Rado bih više sudjelovao u pripremi vjenčanja, ali…“ Raširi ruke, a Erica ga uhvati za ruku.
„Znam, Patrik. I ne trebaš se stalno ispričavati. Anna mi pomaţe, sredit ćemo mi to. Mislim, to je tek malo vjenčanje, ne moţe biti teško.“ Patrik podigne obrvu, a ona se nasmije. „Dobro, ima tu posla. I naporno je. A ponajprije je jako teško ne popustiti pred zahtjevima tvoje mame. Ali je i zabavno, vjeruj mi.“ „Onda dobro“, reče Patrik osjećajući se mrvicu manje krivim. Kad su izašli iz crkve, sumrak je već bio ustupio mjesto večeri. Polako su se vraćali istim putem kojim su i došli, niz Långbacken pa u smjeru Sälvika. Oboje su uţivali u šetnji i razgovoru, ali jedva su čekali doći kući prije nego što Maji bude vrijeme za spavanje. Prvi put u dugo vremena Patrik je osjetio da je zadovoljan svojim ţivotom. Srećom, postojale su stvari koje su poništavale zlo, koje su ga dovoljno punile svjetlošću i energijom da ima snage nastaviti dalje. Noć se sve više spuštala na Fjällbacku. Nad gradićem se izdizala crkva. Čuvala ga. Štitila.
Mellberg je poput luđaka jurcao po svom malom stanu u Tanumshedeu. Sad se tek moglo reći da je pozvati Rose-Marie na večeru, s tako malo vremena za pripremu, bio idiotski potez. Ali tako je prokleto čeznuo za njom. Ţelio je čuti njezin glas, razgovarati s njom, slušati o tome kako je provela dan, znati o čemu je razmišljala. Pa ju je i nazvao i začuo sam sebe kako je pita bi li htjela doći na večeru u osam. Tako da je sad bio u potpunoj panici. Izletio je iz postaje u pet, uletio u supermarket i stao se neodlučno ogledavati. U glavi mu je bilo zatišje. Nije mu sinula niti jedna ideja za večeru, što moţda i nije bilo čudno, s obzirom na njegove ograničene kulinarske sposobnosti. Imao je dovoljno jak nagon za samoodrţanjem da zna da ne bi smio petljati s nečim kompliciranijim, neko polugotovo jelo bilo bi sretnija opcija. Bespomoćno je bauljao među policama, sve dok ga prijateljski raspoloţena mala Mona, zaposlenica supermarketa, nije došla pitati traţi li nešto određeno. Nenadano je ispalio što ga muči, a ona ga je mirno povela prema odjelu s mesom. Počevši od pečene piletine,
pomogla mu je naći salatu od krumpira, zatim povrće za salatu, svjeţe pecivo i sladoled za desert. Moţda to neće biti neka gurmanska večera, ali zato je čak ni on neće moći upropastiti. Po dolasku kući sat je vremena letio po stanu pokušavajući sve dovesti u red kakav je bio prošlog petka. Nastojao je sve posloţiti što je šarmantnije mogao, ali to se pokazalo većim izazovom nego što je očekivao. Ljepljivih ruku, bijesno je gledao pečeno pile koje kao da je podrugljivo zurilo u njega, što bi bio popriličan pothvat s obzirom na to da mu je glava davno odsječena. „Kako, kvragu…“ opsuje on povlačeći krilce. Kako da to posloţi na pliticu, a da izgleda skladno? Mali vrag je bio sklizak poput jegulje. Naposljetku je odustao od pokušaja da to lijepo posloţi pa je jednostavno odrezao svakom po komad prsa i batak i stavio ih na metalni pladanj. Morat će biti u redu. Potom je dodao dobru porciju salate od krumpira i dao se na pripremanje salate od povrća. Ako ništa, barem je znao narezati malo krastavaca i rajčica. Salatu nije stavio na pladanj, već u veliku plastičnu zdjelu. Bila je crvena i malo izgrebana, ali drugog posuđa baš i nije imao. A ionako je najvaţnije bilo vino. Otvorio je bocu crnog vina i stavio je na stol. Za svaki slučaj, na polici je imao još dvije boce. Ništa nije namjeravao prepustiti slučaju. Večeras je ta noć, mislio je u sebi i zadovoljno zviţdukao. Ona se sad svakako neće moći potuţiti da se nije potrudio. Ovoliko se nikad nije potrudio ni za jednu ţenu. Nikad. Ni za sve njih zajedno. Posljednji detalj koji je trebalo srediti radi atmosfere bila je glazba. Njegova kolekcija albuma bila je poprilično mršava, ali imao je CD sa Sinatrinim najvećim hitovima koji je kupio za malo novca na benzinskoj crpki. U zadnji se tren sjetio da bi mogao i zapaliti svijeće, a potom se malo odmakao i stao diviti prizoru. Mellberg je bio vrlo zadovoljan sam sobom. Nitko mu nije mogao reći da nije vraški romantičan. Upravo je bio promijenio košulju kad je začuo zvonce na vratima. Uranila je deset minuta. Na brzinu je pokušavao ugurati donji dio košulje u hlače. „Kvragu!“ opsovao je kad mu se poremetila frizura. Zvonce se još jednom oglasilo dok je on trčao u kupaonicu kako bi popravio frizuru. Bio je navikao na to pa je začas uspio paţljivo pokriti svoju ćelu. Još se jednom pogledao u zrcalo i zaključio da se dobro skockao.
Otvorio je vrata i iz Rose-Mariena zadivljena pogleda iščitao da i ona dijeli njegovo mišljenje. A on je ostao bez daha kad ju je ugledao. Imala je sjajnu crvenu haljinu, a jedini joj je nakit bila debela zlatna ogrlica. Kad joj je uzeo kaput, osjetio je miris njezina parfema i na trenutak zatvorio oči. Nije mu bilo jasno što to na njoj toliko djeluje na njega. Osjetio je kako mu ruke drhte dok je vješao njezin kaput i morao je nekoliko puta duboko udahnuti kako bi se sabrao. Nije se smio ponašati kao nervozni tinejdţer. Razgovor uz večeru tekao je lako. Rose-Mariene oči plesale su na svjetlu svijeća. Mellberg je izvukao gomilu priča iz svoje policijske karijere, potaknut njezinim vidljivim oduševljenjem. Nakon što su završili s večerom i popili dvije boce vina, prebacili su se na kauč, popili kavu i konjak. Mellberg je osjetio napetost u zraku i bio je sve sigurniji da će večeras biti akcije. Rose-Marie mu je uputila pogled koji je mogao značiti samo jedno. Ali nije htio riskirati i povući svoj potez u krivom trenutku. Znao je koliko su ţene osjetljive na tempiranje. Na kraju se više nije mogao suzdrţati. Promotrio je sjaj u RoseMarienim očima, otpio dobar gutljaj konjaka i bacio se u akciju. A akcije je bogme i bilo… Mellberg bi povremeno pomislio da je umro i došao u raj. Te je noći zaspao s osmijehom na usnama i odmah uplovio u lijep san o Rose-Marie. Prvi put u ţivotu Mellberg je bio sretan u naručju ţene. Okrenuo se na leđa i zahrkao. U mraku pored njega leţala je Rose-Marie i gledala u strop. I ona se smiješila.
„Što je ovo, kvragu?“ Mellberg je uletio u postaju u deset sati. Nije bio jutarnji tip osobe, ali danas je izgledao iscrpljenije nego obično. „Jeste li vidjeli ovo?“ mahao je novinama, protutnjao pokraj Annike i banuo Patriku na vrata bez kucanja. Annika je protegnula vrat da bolje vidi što se zbiva, ali iz Patrikova ureda čule su se samo psovke. „Što se dogodilo?“ mirno upita Patrik kad je Mellberg prestao sipati pogrdne riječi. Gestom je pokazao šefu da sjedne. Mellberg je izgledao kao da će ga svakog trena opaliti srčani udar. Iako je Patrik u trenucima slabosti znao poţeljeti da umre, svakako nije htio da se to dogodi u njegovom uredu.
„Jesi li vidio ovo? Prokleti…“ Mellberg je bio toliko bijesan da nije mogao sloţiti rečenicu, već je samo mlatnuo novinama o Patrikov stol. Ne znajući što ga čeka, ali sad već sa zlim slutnjama, Patrik okrene novine da pročita što piše na naslovnici. Kad je vidio istaknut naslov, i sam je osjetio kako u njemu ključa bijes. „Koji vrag?“ upita, a Mellberg uzmogne samo kimnuti i zavaliti se na stolicu ispred Patrikova stola. „Odakle im ovo, kvragu?“ upita Patrik vitlajući novinama. „Nemam pojma“, odgovori Mellberg. „Ali kad dohvatim onog…“ „Što još piše? Da vidimo, duplerica.“ Patrik je drhtavim prstima listao novine do duplerice i počeo čitati. Lice mu je poprimalo sve ljući izraz. „Oni… Jebeni…“ „Da, krasna ekipa, sedma sila“, reče Mellberg odmahujući glavom. „Martin ovo mora vidjeti“, reče Patrik i ustane. Otišao je do vrata, pozvao kolegu, a zatim ponovno sjeo. Nekoliko sekundi poslije Martin se pojavio na vratima. „Da?“ upita on. Patrik mu bez riječi pokaţe naslovnu stranicu novina. Martin je naglas čitao: Ekskluzivno: donosimo ulomak iz dnevnika ubijene djevojke. Je li prepoznala ubojicu? Potpuno je zanijemio gledajući u nevjerici Patrika i Mellberga. „Na duplerici je isječak iz dnevnika“, oštro će Patrik. „Evo, čitaj.“ Protegnuo se da doda Martinu novine. Dok je ovaj čitao, nitko nije rekao ni riječ. „Kako je ovo moguće?“ upita Martin nakon što je pročitao. „Mislite li da zaista imaju dnevnik? Ili su novinari sve to izmislili?“ „To moramo saznati. I to odmah“, reče Patrik i ustane. „Hoćete li s nama, Bertil?“ upita iz duţnosti. Mellberg je kratko razmislio pa odmahnuo glavom. „Ne, imam gomilu posla. Idite vi.“ S obzirom na to kako je Mellberg umorno izgledao, vaţan posao je sigurno bilo drijemanje, pomisli Patrik. Ali bilo mu je drago što ne ide s njima. „Onda idemo“, reče Patrik i kimne Martinu.
Nakon manje od pet minuta brzog hoda stigli su do društvenog centra. Policijska postaja nalazila se na jednom kraju kratke trgovačke ulice u Tanumshedeu, a društveni centar na drugom. Prvo što su učinili bilo je da su pokucali na vrata autobusa koji je bio parkiran ispred centra. Ako imaju sreće, producent je unutra, u protivnom će ga morati nazvati. Imali su sreće jer je glas koji im je iznutra rekao da uđu nedvojbeno bio Rehnov. S jednim od tehničara prolazio je materijale za sutrašnju epizodu. Kad su ušli, razdraţeno se okrenuo. „Što je sad?“ upita on ne skrivajući činjenicu da je policijsku istragu doţivljavao kao smetnju u svom poslu. Ili, bolje rečeno, sviđala mu se pozornost koju je show dobivao zbog istrage, ali smetali su mu trenuci u kojima su policajci oduzimali vrijeme i njemu i sudionicima. „Ţelimo razgovarati s vama. I sa sudionicima. Okupite cijelu grupu i recite im da dođu u društveni centar. Smjesta.“ Patrikovo strpljenje definitivno je bilo pri kraju i nije imao namjeru gubiti vrijeme na uljudnost. Fredrik Rehn baš i nije pojmio ozbiljnost situacije i ljutnju s kojima se suočio pa je cendravim glasom stao protestirati. „Ali oni su na poslu i snimamo, ne moţete tek tako…“ „SMJESTA!“ vikne Patrik tako da su i Rehn i tehničar prestrašeno poskočili. Mumljajući, producent uzme mobitel i počne nazivati brojeve mobitela koje su bili podijelili sudionicima. Nakon pet poziva okrene se Patriku i Martinu i zlovoljno reče: „Eto, zadatak izvršen. Doći će za nekoliko minuta. Smije li se znati što je to tako prokleto vaţno da ovako upadate i ometate nas usred milijunskog projekta koji, osim toga, podupire vodstvo vaše općine jer i ona ima veliku korist od njega?“ „Reći ću vam za nekoliko minuta kad se svi okupimo“, reče Patrik pa on i Martin izađu iz autobusa. Krajičkom oka vidio je kako je Rehn opet posegnuo za mobitelom. Jedno za drugim umarširali su u društveni centar. Neki su djelovali iziritirano što su ih tako iznenada odvukli s posla, dok je za neke, poput Uffea i Callea, taj prekid bio dobrodošao.
„Što je sad?“ upita Uffe sjedajući na rub velike pozornice. Izvadio je cigaretu i krenuo je zapaliti, ali Patrik mu ju je prije toga uzeo iz usta i bacio u košaru za papir. „Ovdje je zabranjeno pušiti.“ „Koji vrag?“ srdito uzvikne Uffe, ali nije se usudio pobuniti više od toga. Nešto je u Patrikovu i Martinovu drţanju govorilo da nisu došli razgovarati o protupoţarnim propisima. Točno osam minuta nakon što je Patrik zakucao na vrata autobusa, zadnji je sudionik došao u društveni centar. „Što je sad ovo? Ovdje je kao na sprovodu!“ nasmije se Tina i baci se na jedan od kreveta. „Zaveţi, Tina“, reče Fredrik Rehn i prekriţenih se ruku nasloni na zid. Ovaj je prekid morao trajati što je kraće moguće. Već je bio počeo nazivati svoje kontakte. Nije namjeravao trpjeti nikakvo prokleto policijsko maltretiranje. Bio je odveć dobro plaćen da bi to dopustio. „Ovdje smo jer ţelimo znati samo jednu stvar.“ Patrik se ogledavao po sobi zadrţavajući pogled na svakom od sudionika. „Ţelim znati tko je pronašao dnevnik Lillemor Persson i tko ga je prodao večernjim novinama!“ Fredrik Rehn se namršti. Djelovao je zbunjeno. „Dnevnik? Kakav dnevnik?“ „Dnevnik, čije su ulomke novine danas objavile“, reče Patrik ne pogledavši ga. „Onaj koji se danas pojavio na naslovnici.“ „Danas smo na naslovnici?“ ţivne Rehn. „Jebemti, odlično! To moram vidjeti…“ Martinov pogled ga ušutka, ali bilo mu je teško suspregnuti osmijeh. U ovom su poslu naslovnice zlata vrijedile, ništa drugo nije toliko dizalo gledanost. Svi sudionici su šutjeli. Samo su Uffe i Tina gledali u policajce. Jonna, Calle i Mehmet potišteno su buljili u pod. „Ako ne saznam odakle taj dnevnik“, nastavi Patrik, „tko ga je pronašao i gdje je sad, učinit ću sve što je u mojoj moći da zatvorim ovu igraonicu. Nastavili ste sa snimanjem samo zato što smo vam mi to dozvolili, ali ako mi smjesta ne kaţete…“ Ostavio je misao nedovršenu.
„Pobogu, recite mu“, uznemireno će Fredrik Rehn. „Ako nešto znate, govorite. Ako netko od vas nešto zna, a neće reći, dobit će jebenu tuţbu, a ja ću se pobrinuti za to da se više nikad ne pojavi ni blizu televizije.“ Zatim je tišim glasom prosiktao: „Da ste smjesta progovorili ili ste gotovi, jasno?“ Svi su se uznemireno meškoljili. Tišina je odjekivala zidovima velike dvorane društvenog centra. Naposljetku se Mehmet nakašlje. „Tina ga je uzela, vidio sam je. Barbie ga je drţala ispod madraca.“ „Zaveţi gubicu! Zaveţi gubicu, budalo!“ siktala je Tina na Mehmeta i strijeljala ga pogledom. „Ne mogu ti ništa, kuţiš? Kako si glup, morao si samo drţati gubicu zatvorenu.“ „A sad ti začepi!“ vikne Patrik i priđe Tini. Poslušala je naredbu i zašutjela. Prvi put je djelovala pomalo ustrašeno. „Kome si predala dnevnik?“ „Ne mogu otkriti svoje izvore“, promrmlja Tina u posljednjem pokušaju da ispadne drska. Jonna uzdahne i reče: „Pa ti si izvor.“ I dalje je gledala u pod i činilo se da je nije briga što se Tina okrenula i bijesno je pogledala. Patrik ponovi svoje pitanje, naglašujući svaki slog, kao da se obraća djetetu. „Ko-me-si-pre-da-la-dnev-nik?“ Tina nevoljko izusti ime novinara, a Patrik se okrene na peti ne potrativši više nijednu riječ na nju. Bojao se da, počne li govoriti, neće moći prestati. Dok su on i Martin prolazili pokraj Fredrika Rehna, producent promuca: „Što… Što će biti sad? Niste valjda mislili… Mislim, smijemo li nastaviti? Moji šefovi…“ Rehn je shvatio da govori zidu pa je zašutio. Patrik se na izlazu okrene prema njima. „Nastavite se sramotiti na televiziji. Ali ometete li opet istragu na bilo koji način…“ Ponovno je ostavio prijetnju nedovršenu. Iza njega ostala je tiha, utučena grupica. Tina je djelovala slomljeno, ali Mehmetu je uputila pogled koji je davao do znanja da više ne razgovara s njim.
„Natrag na posao. Moramo nadoknaditi izgubljeno vrijeme.“ Fredrik Rehn odmahne rukom da odu. Krenuli su u smjeru ulice Affärsvägen. The show must go on.
„Što se dogodilo?“ Simon je zabrinuto pogledao Mehmeta dok je ovaj navlačio pregaču. „Ništa. Samo hrpa sranja.“ „Misliš li da je sve to zdravo? Nastaviti snimati nakon što je cura umrla? Čini se pomalo…“ „Kako?“ prekine ga Mehmet. „Bezosjećajno? Neukusno?“ Povisio je glas. „A mi smo priglupi idioti koji se po cijeli dan samo opijaju, ševe i svojevoljno sramote na televiziji? Je li? To misliš, zar ne? A nije ti palo na pamet da je to moţda bolja alternativa od onog što imamo kod kuće? Da je to mogućnost da pobjegnemo od nečeg što će nas na kraju svejedno snaći?“ Glas ga je izdao. Simon ga njeţno posjedne na stolicu u straţnjoj prostoriji pekarnice. „U čemu je onda bit toga? Za tebe?“ upita Simon i sjedne nasuprot njemu. „Za mene?“ Mehmetov glas bio je pun gorčine. „Za mene je to pobuna. Gaţenje svega što išta vrijedi. Gaţenje, lomljenje svega na komadiće sve dok me više ne budu mogli natjerati da ih ponovno sastavim i zalijepim.“ Zario je lice u dlanove i zajecao. Simon ga je blagim, ujednačenim pokretima gladio po leđima. „Ne ţeliš ţivjeti ţivot koji ti nameću?“ „Da i ne.“ Mehmet podigne pogled i pogleda Simona. „Nije da me prisiljavaju, da mi prijete da će me vratiti u matičnu zemlju ili nešto takvo, na što vi Šveđani pomislite kad je riječ o imigrantima. Stvar je u očekivanjima. Ţrtvovanju. Mama i tata su toliko toga ţrtvovali za nas. Za mene. Tako da bi mi, njihova djeca, mogli imati bolji ţivot, sa svim mogućnostima koje on daje. Napustili su sve, samo da bi nama moglo biti bolje. Njima je bilo gore. I vidim to. Vidim čeţnju u njihovim očima. Vidim Tursku u njihovim očima. Meni ona ne znači toliko. Ja sam rođen ovdje, za mene je Turska samo zemlja u koju odem na ljetovanje, ali nije mi u srcu. Ali ne pripadam ni ovdje. Ovdje, u zemlji u kojoj trebam ostvariti njihove
snove, njihove nade. Nisam ja za školu. Moje sestre jesu, ali, ironično, ja, sin, nisam. Ja sam taj koji nosi očevo prezime i koji će ga prenijeti na sljedeći naraštaj. A ja samo ţelim raditi svojim rukama. Nemam velike ambicije. Ja sam zadovoljan kad mogu doći kući, a znam da sam nešto napravio vlastitim rukama. Nisam za učenje, a oni to ne razumiju. Tako da im moram svima još jednom satrati snove, dok od njih ne ostanu samo krhotine.“ Niz obraze su mu potekle suze, a toplina Simonovih ruku koju je osjećao samo je pojačala bol. Bio je tako umoran od svega. Umoran od toga što nikad nije dovoljno dobar. Umoran od laganja o onom tko on jest. Polako je podigao glavu. Simonovo lice bilo je svega nekoliko centimetara od njegovog. Simon ga je upitno pogledao dok mu je rukama, koje su mirisale na svjeţe ispečeno pecivo, brisao suze s lica. Zatim paţljivo prisloni svoje usne na njegove. Mehmeta je začudilo koliko je to bio ispravan osjećaj. Taj dodir njegovih mekih usana. I onda se izgubio u stvarnosti koju je prije nazirao, ali nikad se nije usuđivao vidjeti je.
„Ţelio bih razgovarati s Bertilom. Je li ovdje?“ upita Erling i namigne Anniki. „Samo uđite“, kratko odgovori Annika. „Znate gdje je njegov ured.“ „Zahvaljujem“, reče Erling i ponovno namigne. Nikako mu nije bilo jasno zašto njegov šarm ne djeluje na Anniku, ali tješio se da je to samo pitanje vremena. Ţurnim je korakom stigao do Mellbergova ureda i pokucao na vrata. Nije bilo odgovora pa je ponovno pokucao. Iznutra se čulo nejasno mumljanje i drugi čudnovati zvukovi i Erling se zapitao što se unutra događa. Odgovor je postao očit kad je Mellberg napokon otvorio vrata. Bio je pogubljen, kao da se tek probudio, a na kauču iza njega leţali su pokrivač i jastuk. Na Mellbergovu licu jasno se vidio otisak jastuka. „Pobogu, Bertile, jesi li ti to drijemao na poslu usred prijepodneva?“ Erling je pomno razmislio kako da nastupi prema šefu
policije. Odlučio se za opušten, prijateljski pristup koji će potom poprimiti ozbiljan ton. Inače nije imao problema s rješavanjem stvari s Mellbergom. Pomoću laskanja i mita, u vidu pokoje boce viskija, uvijek bi osigurao laku i bezbolnu suradnju vezano uz sva općinska pitanja koja su uključivala policiju. Nije bilo nikakvog razloga da tako ne bude i ovog puta. „Ma znaš…“ posramljeno će Mellberg. „U zadnje vrijeme imamo mnogo posla, iscrpljujuće je to.“ „Da, koliko čujem, dobrano te zaskočilo“ reče Erling. Iznenadio se kad je uočio kako se inspektor zacrvenio u licu. „Kako ti mogu pomoći?“ upita Mellberg pokazujući mu da sjedne. Erling sjedne na stolicu i, duboko zabrinuta izraza lica, reče: „Pa maloprije me nazvao producent Fucking Tanuma Fredrik Rehn. Čini se da su dva policajaca došla u društveni centar i napravila galamu. Izgleda da su prijetili da će obustaviti produkciju showa. Moram priznati da me jako začudilo i razočaralo to što sam čuo. Mislio sam da smo po tom pitanju sloţni i da u vezi s tim dobro surađujemo. Da znaš, Bertile, bio sam vrlo razočaran. Imaš li objašnjenje za ovo?“ Namršten, uputi Mellbergu pogled kakvim je znao prestraviti mnoge suparnike u svojoj karijeri. No ovog se puta činilo da se šef policije ne da ugnjetavati. Tiho je pogledao Erlinga, bez namjere da se opravda, i u Erlinga se počeo uvlačiti nemir. Moţda je ipak trebao donijeti bocu viskija. Za svaki slučaj. „Erling…“ započne Mellberg glasom koji je Erlingu W. Larsonu dao naslutiti da je ovog puta moţda otišao malo predaleko. „Erling…“ ponovi Mellberg, a općinski savjetnik se uzvrpolji. Zar nije mogao napokon prijeći na stvar? Postavio mu je jednostavno pitanje, radi dobrobiti općine. Nije to bilo tako strašno. „Provodimo istragu ubojstva“, reče Bertil Mellberg gledajući ga oštrim pogledom. „Ne samo da je netko unutar produkcije prikrio vaţan dokazni materijal već ga je i prodao novinama. U ovom sam se trenutku čak sklon sloţiti s kolegama da bi moţda bilo najbolje obustaviti sve to.“ Erling je osjetio kako se počeo preznojavati. Fredrik Rehn se nije udostojao spomenuti tu pojedinost. To je bilo loše. Zaista loše. Promucao je: „Je li… Je li to izašlo u današnjim novinama?“
„Da“, odgovori Mellberg. „Na naslovnici i kao veliki prilog na duplerici. Isječci iz dnevnika koji je ubijena djevojka očito vodila, a za koji mi nismo znali. Netko nam je zatajio taj podatak. Dotična individua je dnevnik prodala novinama Kvällstidningen. Inspektori Hedström i Molin rade na tome da dođu do dnevnika i ustanove moţe li, ili je li mogao, pomoći u pronalasku ubojice.“ „Nisam imao pojma…“ reče Erling W. Larson vrteći u glavi razgovor koji će povesti s Rehnom čim ode iz postaje. U poslovnom kontekstu, sastati se s nekim, a nemati sve potrebne informacije, bilo je kao izaći na bojno polje bez oruţja, to su znali i početnici. Prokleti idiot. Ali Rehn se grdno vara ako misli da se moţe poigravati s općinskim savjetnikom Tanumshedea. „Daj mi jedan dobar razlog da ovog trenutka ne obustavim taj projekt.“ Erling je šutio. U glavi mu je bio potpuni zastoj. Ostao je bez svih argumenata. Pogleda Mellberga, a ovaj se naceri. „Napokon bez ijednog argumenta. Kvragu, mislio sam da se to ne moţe dogoditi. Ali bit ću pošten, znam da mnogi rado gledaju tu glupariju. Tako da ćemo dopustiti snimanje još neko vrijeme. Ali pojavi li se i najmanji problem…“ Prijeteći podigne prst, a Erling zahvalno kimne. Imao je sreće. Zadrhtao je na misao kako bi se osramotio da mora pred općinskim vijećem priznati da se projekt ne moţe provesti. Od takvog gubitka ugleda nikad se ne bi oporavio. Upravo kad je bio krenuo prema izlazu, Mellberg je nešto rekao pa se okrenuo prema njemu. „Nego, topi mi se zaliha viskija kod kuće. Da moţda slučajno nemaš koju bocu viška?“ Mellberg namigne, a Erling se usiljeno nasmiješi. Najradije bi mu tu bocu bio nabio u grlo, no ipak je rekao: „Naravno, Bertil, sredit ću ja to.“ Zadnje što je vidio prije nego što je zatvorio vrata bio je Mellbergov zadovoljni osmijeh.
„Kako jebeno nisko“, reče Calle i pogleda Tinu dok je na posluţavnik stavljala pića.
„Ti mi se javljaš! Lako tebi kad se kupaš u tatinom novcu!“ frkne Tina umalo prevrnuvši čašu piva koju je upravo bila stavila na posluţavnik. „Neke stvari ne radiš za novac.“ „Neke stvari ne radiš za novac“, naruga mu se Tina piskutavim glasom i napravi grimasu. „Jebote, kako si umišljen! A onaj jebeni Mehmet! Ubit ću ga!“ „Smiri se“, reče Calle i nagne se nad sudoper. „Prijetili su da će obustaviti snimanje ako nitko ne progovori. A tebi je, kako se čini, više bilo u interesu spasiti vlastitu koţu. Nemaš nikakvo pravo i nas ostale uvući u govna.“ „Ma samo su blefirali, kako ne kuţiš? Nema šanse da bi obustavili jedinu stvar koja im donosi nešto pozornosti. Oni ţive za ovo, jebemu!“ „U svakom slučaju, mislim da Mehmet nije kriv. Da sam te ja vidio da uzimaš dnevnik, i ja bih progovorio.“ „Uopće ne sumnjam u to, pizdo“, odvrati Tina. Bila je toliko ljuta da su joj ruke drhtale dok je drţala posluţavnik. „Tvoj je problem što stalno visiš na špici na Stureplanu i misliš da je to ţivot. Mašeš tatinom kreditnom karticom, ţivotariš, ništa ne radiš i ţiviš na račun drugih. Kako jebeno jadno! I onda meni dođeš drţati prodike o tome što je dobro, a što loše. Ja ću bar nešto postići u ţivotu, barem imam malo ambicije! A imam i talent, bez obzira na to što Barbie kaţe!“ „A, znači, o tome se radi“, podrugljivo će Calle. „Napisala je nešto o tvojoj takozvanoj pjevačkoj karijeri, a ti si tako prokleto sitničava da si dala novinama da je rastrgaju. Čuo sam ja oko čega je bilo dreke one noći kad je ubijena. Nisi mogla podnijeti to što je ona rekla ono što su svi drugi mislili.“ „Lagala je, jebena kuja. Rekla je da uopće nije svima rekla da neću ništa postići i da nemam nimalo talenta. Lagala je da to nikom nije rekla, da je to netko izmislio iz zlobe i da taj netko laţe. A onda sam vidjela da je to zapisala u dnevnik, znači, ipak je istina! Stvarno je to mislila i sigurno je svima okolo širila sranja o meni.“ Tina prevrne čašu s posluţavnika, čaša padne na pod, a krhotine se razlete uokolo. „JEBEMTI“, vikne Tina i odloţi pladanj s preostalim čašama. Uzela je metlu i počela mesti krhotine. „Pa u tri pizde materine!“
„Čuj“, mirno će Calle. „Nikad nisam čuo da je Barbie ijednu riječ rekla o tebi. Po onom što sam ja čuo, ona te samo ohrabrivala, a to si i sama rekla na zadnjem susretu s Larsom. A i lila si krokodilske suze, koliko se sjećam.“ „Zar stvarno misliš da sam toliko glupa da blatim mrtvaca?“ reče Tina kupeći posljednje krhotine. „Ne moţeš je kriviti za to što je napisala u dnevniku. Samo je rekla istinu. Uţasno kriještiš i, da sam ja na tvom mjestu, već bih počeo ispunjavati prijavnicu za McDonald´s.“ Nasmije se i baci brz pogled prema kameri. Tina baci metlu na pod, hitro mu priđe, unese mu se u lice i prosikće: „Ti se ne bi trebao javljati, Calle. Nisi ti jedini koji je čuo sve što je rečeno one noći kad je umrla. I ti si je oštro napadao. Zbog toga što je rekla da ti se majka ubila zbog oca. A ona je tvrdila da ni to nije rekla. Da sam ja ti, drţala bih gubicu zatvorenu.“ Uzela je posluţavnik i izašla iz kuhinje u restoran. Calleovo lice izgubilo je svu boju. U sebi je vrtio sve one optuţbe, sve grube riječi kojima je bio obasuo Barbie te večeri. Sjetio se i svih pogleda nevjerice zbog onog za što ju je optuţivao. Nje, kako ga je u suzama uvjeravala da to nije rekla, da nikad ne bi mogla reći tako nešto. A najgore od svega bilo je to što se nije mogao riješiti osjećaja da je u tome bila iskrena.
„Patrik, imaš li trenutak?“ Annika je ušutjela kad je vidjela da Patrik telefonira. On podigne prst, kao znak da pričeka. Činilo se da je bio pri kraju razgovora. „Dobro, onda dogovoreno“, reče razdraţeno. „Vi nama dajete pristup dnevniku, a mi vama informacije iz prve ruke čim uhvatimo počinitelja.“ Poklopi slušalicu uz tresak i okrene se prema Anniki. Izgledao je izmučeno. „Jebeni idioti“, reče uz uzdah. „Novinar iz onih večernjih novina?“ upita Annika sjedajući. „Ma da“, odgovori Patrik. „Sad sam i sluţbeno sklopio pakt s đavlom. Ipak ćemo vjerojatno uspjeti doći do dnevnika, ali ne bez
gubitka vremena. Već smo izgubili tri dana na natezanje s njima. Bit će kako bude. Dat ćemo im njihov dio kolača.“ „Aha“, reče Annika. Patrik je tek tad uočio da je nestrpljivo čekala da mu nešto kaţe. „Što si mi htjela reći?“ „Zahtjev za podacima koji sam podnijela u ponedjeljak dao je rezultate“, reče ona ne uspijevajući prikriti zadovoljstvo. „Već?“ začuđeno će Patrik. „Da, ovo je prvi put da sva ova medijska pozornost koju Tanumshede dobiva ide nama u prilog“, ustanovila je. „Što si saznala?“ U tonu njegova glasa počelo se nazirati uzbuđenje. „Postoje još dva slučaja“, odgovori ona gledajući u svoje papire. „Sto posto se poklapaju barem u načinu na koji su ţrtve umrle. A…“, zastane, „u oba slučaja nađene su iste stvari koje smo mi našli kod Rasmusa i Marit.“ „Uh, jebemti“, reče Patrik i nagne se naprijed. „Pričaj, reci mi sve što imaš.“ „Jedan slučaj je iz Lunda. Muškarac u pedesetima, umro prije šest godina. Bio je teški alkoholičar, a iako su njegove ozljede povukle određena pitanja, zaključeno je da je umro od trovanja alkoholom.“ Pogledala je Patrika koji joj je dao znak da nastavi. „Drugi se slučaj zbio prije deset godina, ovog puta u Nyköpingu. Ţena u sedamdesetima. Slučaj se vodio kao ubojstvo, ali nikad nije razriješen.“ „Dakle, još dva ubojstva“, reče Patrik osjećajući kako ga pritišće golema količina obaveza koje su stajale pred njim. „Znači, imamo sveukupno četiri ubojstva za koja se čini da su međusobno povezana.“ „Da, tako izgleda“, reče Annika, skine naočale i stane ih vrtjeti po prstima. „Četiri ubojstva“, iscrpljeno reče Patrik. Lice kao da mu je bilo prevučeno sivkastim slojem umora. „Četiri, plus ubojstvo Lillemor Persson. Moram reći da mislim da smo dosegli granicu svojih kapaciteta“, ozbiljno će Annika.
„Što ţeliš reći?“ upita Patrik. „Misliš da ne moţemo ovo riješiti sami? Da bismo trebali pozvati krimpoliciju?“ Zamišljeno ju je gledao osjećajući da moţda ima pravo. S druge strane, oni su bili ti koji su vidjeli širu sliku, koji su mogli povezati sve dijelove slagalice. To je zahtijevalo suradnju s ostalim okruzima, ali bio je uvjeren da su bili sposobni drţati konce u svojim rukama. „Počet ćemo sami istraţivati pa ćemo vidjeti hoće li nam trebati pomoć“, reče Patrik, a Annika kimne glavom. Ako je Patrik tako rekao, tako će i biti. „Kad si namjeravao izvijestiti Mellberga o ovome?“ upita mašući bilješkama. „Čim porazgovaram sa svima odgovornima za istrage u Lundu i Nyköpingu“, odgovori Patrik. „Imaš li njihove kontakte?“ Annika kimne. „Ostavit ću ti bilješke, u njima je sve što ti treba.“ Patrik je zahvalno pogleda. Annika zastane pri izlasku iz njegova ureda. „Dakle, serijski ubojica?“ reče ona jedva vjerujući da je to upravo izgovorila. „Čini se da je tako“, odvrati Patrik. Zatim podigne slušalicu i stane birati broj.
„Kako ti je lijepa kuća.“ Anna se ogledavala po prizemlju Danove kuće. „Ma da, ali malo je hladna. Pernilla je odnijela pola stvari, a ja… ja ih još nisam stigao nadomjestiti. A kako se sad čini, to i nije neka velebna ideja. Morat ću prodati kuću, a toliko stvari sigurno ne bih mogao natrpati u stan.“ Anna ga suosjećajno pogleda. „Gadno“, reče, a on kimne. „Da, gadno je. Mislim, u usporedbi s onim što si ti proţivjela…“ Anna se nasmiješi. „Ne brini se za to, ne očekujem da itko uspoređuje svoje brige s mojima. Svatko ima svoju perspektivu, ne
mogu ljudi mene uzimati kao referentnu točku za to zbog čega se u redu ţaliti, a zbog čega nije. Ja to razumijem.“ „Hvala“, reče Dan i široko se nasmiješi. „Dakle, onda je u redu da kukam koliko god hoću?“ „Dobro, moţda ne baš toliko“, odvrati Anna uz smijeh. Dođe do stuba i upitno pokaţe prstom prema gore. „Svakako, slobodno otiđi pogledati. Čak sam i sloţio krevet i pokupio prljavo rublje s poda pa nema opasnosti. Neće te zaskočiti stare bokserice.“ Anna napravi grimasu gnušanja, a zatim se ponovno nasmije. U zadnje se vrijeme puno smijala. Kao da s nekoliko mjeseci smijeha mora nadoknaditi sve nesmijanje otprije. Kad je ponovno sišla dolje, Dan im je bio napravio sendviče. „Mmmm, odlično“, reče ona i sjedne. „Da, mislio sam da bi mogli prijati. A sendviči su jedino što ti mogu ponuditi. Cure su opustošile hladnjak, a nisam stigao u kupnju.“ „Ma sendviči su super“, reče Anna i odgrize velik zalogaj sendviča sa sirom. „Kako napreduje planiranje vjenčanja?“ zabrinuto će Dan. „Koliko čujem, Patrik po čitave dane radi, a ima još manje od četiri tjedna do Dana D!“ „Da, moglo bi se reći da nam gori pod petama. Ali Erica i ja si međusobno pomaţemo, već će to biti dobro. Samo da se Patrikova mama ne miješa.“ „Zašto?“ upita Dan znatiţeljno i dobije detaljan opis Kristinina posljednjeg posjeta. „Ma zezaš me“, reče on ne uspijevajući obuzdati smijeh. „Kunem se“, odvrati Anna. „Bilo je stvarno tako grozno.“ „Jadna Erica“, reče Dan. „A ja sam mislio da se Pernillina mama miješala kad smo se mi vjenčali.“ Dan odmahne glavom. „Nedostaje li ti?“ upita Anna, a Dan se pravio da ju je pogrešno shvatio. „Pernillina mama? Ne, zapravo ni najmanje.“ „Ma daj, znaš na što sam mislila.“ Upitno ga je gledala.
Dan je kratko razmislio. „Ne, iskreno mogu reći da mi više ne nedostaje.“ „Prije da, ali nisam baš siguran je li mi nedostajala Pernilla ili ono što smo imali zajedno, kao obitelj, ako razumiješ što ţelim reći. „Da i ne“, reče Anna. Najednom je djelovala neizmjerno tuţno. „Mislim da ţeliš reći da ti je nedostajala obična svakodnevica, ono što je bilo sigurno, ono predvidljivo. Ja to s Lucasom nikad nisam imala. Baš nikad. Ali i usred onog straha, usred sveg tog uţasa, vjerojatno je to bilo ono za čim sam cijelo vrijeme ţudjela. Za malo rutine. Malo predvidljivosti. Svakodnevice.“ Dan poloţi dlan na njezin. „Ne moraš pričati o tome.“ „U redu je“, reče ona trepćući da zatomi suze. „Posljednjih tjedana sam toliko pričala da mi je već dosta vlastitog glasa. A ti samo slušaš. Slušaš i slušaš, dok ja tupim o svojoj nevolji. Tebi je sigurno već dosta mog glasa.“ Nasmije se i obriše suze papirnatom maramicom. Dlan mu je i dalje bio na njezinom. „Ni najmanje mi nije dodijalo slušati te. Što se mene tiče, moţeš pričati cijeli dan.“ Uslijedila je ugodna tišina i oni se pogledaju. Toplina se iz Danove ruke proširila čitavim Anninim tijelom i zagrijala dijelove za koje nije ni znala da su bili sleđeni. Dan je baš bio zaustio nešto reći kad je Anni zazvonio mobitel. Trznuli su se, a Anna posegne u dţep da izvadi mobitel. Pogledala je zaslon. „Erica“, reče, ispričavajući se, i ustane da se javi.
Ovog je puta Patrik odlučio kolege okupiti u čajnoj kuhinji. To što im je imao izloţiti nije bilo lako pojmiti i vjerojatno je iziskivalo šalicu jake kave i malo peciva. Pustio je da ostali sjednu, a on je ostao stajati. Svi su ga po dolasku napeto gledali. Bilo je očito da se nešto sprema, ali Annika nije ništa otkrila, a nitko drugi nije znao o čemu je riječ. Znali su samo da je u pitanju nešto veliko. Vidjelo se to po Patrikovom odlučnom izrazu lica. Ispred kuhinjskog prozora proletjela je ptica i svi su je refleksno pogledali, ali odmah potom poglede su ponovno usmjerili prema Patriku. „Posluţite se kavom i pecivima, a zatim ćemo početi”, reče Patrik ozbiljnim glasom. Začulo se posvemašnje mumljanje dok su
nalijevali kavu i traţili jedni druge da im se doda košarica s pecivima. Nakon toga ponovno je zavladala tišina. „Annika je u ponedjeljak poslala zahtjev za podacima iz evidencije kojim smo traţili sve smrtne slučajeve koji su imali sličnosti s ubojstvima Rasmusa i Marit.“ Hanna podigne ruku i Patrik joj kimne. „Što je točno stajalo u zahtjevu?“ Patrik ponovno kimne, ovoga puta kao znak da je razumio pitanje. „Poslali smo popis točaka koje su bile karakteristične za ova dva ubojstva. Praktički su zahvaćale dva područja: način na koji su ţrtve umrle i predmete koji su nađeni u njihovoj blizini.“ Ovo potonje je Gösti i Hanni bilo nešto novo pa su se nagnuli prema naprijed i upitno ga pogledali. „Kakvi sad predmeti?“ upita Gösta. Patrik pogleda Martina i zatim kaţe: „Martin i ja smo pregledavali ruksak koji je Rasmus nosio i našli smo jednu stvar koja je pronađena i u blizini Marit. U njezinu slučaju, leţala je pored nje u autu. Ispočetka nismo reagirali na to, imali smo dojam da je to bilo samo smeće iz auta, ali kad smo istu stvar pronašli u ruksaku…“ Patrik raširi ruke. „Pa o čemu je riječ?“ upita Gösta i još se više nagne na stolici. „O stranici istrgnutoj iz knjige. Dječje knjige“, reče Patrik. „Dječje knjige?“ ponovi Gösta u nevjerici. I Hanna se doimala zbunjeno. „Da, iz Ivice i Marice. Znate, bajke braće Grimm.“ „Ma šališ se“, reče Gösta. „Naţalost, ne. I to nije sve. Te informacije, u kombinaciji s pojedinostima o načinu na koji su Rasmus i Marit umrli, dovele su nas do još dva slučaja za koje vjerujemo da su povezani s našim.“ „Još dva slučaja?“ Sad je Martin bio u nevjerici. Patrik kimne. „Da, te informacije su došle jutros. Još dva slučaja odgovaraju ovom uzorku. Jedan je iz Nyköpinga, a drugi iz Lunda.“
„Dakle, još dva slučaja?“ ponovi Martin poput jeke. Mozak mu je još uvijek imao poteškoća s procesuiranjem podataka koje je Patrik izloţio. Patrik ga je razumio. „Jesi li posve siguran da su ova četiri slučaja povezana?“ upita Hanna. „Sve mi ovo zvuči nekako nevjerojatno.“ „Sve su ţrtve umrle na identičan način i sve su uz tijelo imale istrgnute stranice iz iste knjige. Da, moţemo pretpostaviti da su slučajevi povezani“, suho će Patrik. Bio je pomalo začuđen i uvrijeđen što preispituju ono što je rekao. „Bilo kako bilo, nastavit ćemo s istragom, ili istragama, pod pretpostavkom da postoji poveznica.“ Martin podigne ruku, a Patrik kimne. „Jesu li i ostale ţrtve bile trezvenjaci?“ Patrik polako odmahne glavom. To je bilo ono što mu je najviše smetalo. „Ne“, odgovori on. „Ţrtva iz Lunda bila je teški alkoholičar, a policija nije imala podataka o ţrtvi iz Nyköpinga. Ali mislio sam da ti i ja odemo razgovarati s njima i saznamo pojedinosti.“ Martin kimne. „Jasno. Kad krećemo?“ „Sutra“, odgovori Patrik. „Dobro, ako nitko nema ništa nadodati, moţemo završiti sa sastankom i uhvatiti se posla. Ako vam se nešto čini nejasno, predlaţem da pročitate saţetak koji sam pripremio. Annika je napravila kopije, svatko će dobiti svoj primjerak na izlazu.“ Počeli su se razilaziti. Njegovi su kolege i dalje bili šutljivi i vidno zamišljeni. Svi su razmišljali o opsegu onog što ih čeka i pokušavali se priviknuti na to da pojam serijski ubojica mora postati dio njihova vokabulara. U povijesti policijske postaje u Tanumshedeu to dosad nikad nije bio slučaj. I to nije bila ugodna prekretnica.
Gösta se okrenuo kad je začuo nekog iza sebe u hodniku. „Martin i ja sutra idemo na put, neće nas biti dva dana“, reče Patrik. „Da?“ upitno će Gösta.
„Ti i Hanna biste u međuvremenu mogli raditi na nekim drugim detaljima. Pregledati Maritin dosje, naprimjer. Ja sam ga dosad toliko puta pročitao, mislim da bi bilo dobro da ga pogleda drugi par očiju. A, usto, učinite istu stvar s onim što imamo o Rasmusu Olssonu. Nadalje, Martin je počeo sastavljati popis vlasnika španjolskih hrtova, bilo bi dobro kad biste vi nastavili s tim. Popričaj s Martinom popodne pa vidi dokle je došao. Što još? A, da, novinar Kvällstidningena faksirao nam je kopije stranica Lillemorina dnevnika. Dobit ćemo i original, ali dolazi poštom pa ga ne moţemo čekati. Ponijet ću kopije sa sobom, ali i ti i Hanna biste ih također mogli pogledati.“ Gösta umorno kimne. „To je to“, reče Patrik. „Idemo mi. Prenijet ćeš ovo Hanni?“ Gösta kimne, ovaj put još umornije. Bilo mu je muka što mora toliko raditi. Bit će iscrpljen prije nego što sezona golfa uopće počne.
7.
Noći su bile doba kad se činilo da je strava najbliţe. Što ako dođu dok ona spava? Što ako se ne uspije probuditi prije nego što bude prekasno? On i njegova sestra spavali su svatko u svom krevetu. Ona bi ih navečer običavala ušuškati, navući im pokrivače do brade i poljubiti u čelo za laku noć, najprije njega, a zatim nju. Njeţno bi im poţeljela laku noć i ugasila svjetlo. I zaključala vrata. U njihovu je umu to bilo doba kad zlo izlazi na slobodu. Ali smislili su kako se utješiti. Oprezno bi se došuljao do sestrina kreveta i uvukao njoj pod pokrivač. Nikad ne bi ništa govorili, samo bi leţali i osjećali toplinu koţe onog drugog. Toliko blizu da bi izmjenjivali dah. Topli zrak koji su izdisali ispunio bi im pluća i proširio se do srca dajući im osjećaj sigurnosti. Ponekad bi tako leţali, budni. Dugo. Svatko od njih vidio je strah u očima onoga drugoga, ali nije ga mogao iskazati riječima. U tim je trenucima katkad osjećao toliku ljubav prema svojoj sestri da je mislio da će se rasprsnuti. Ispunjavala je svaki njegov djelić i zbog nje je imao ţelju milovati svaki centimetar njezine koţe. Ona je bila tako nezaštićena, tako nevina, tako se plašila onoga što je bilo vani. Bila je još uplašenija od njega. Kod njega se taj strah miješao sa čeţnjom upravo za onim što je bilo vani. Za onim čemu bi moţda i mogao imati pristup, da nije bio zlosretnik i da ondje nije vrebalo nepoznato. Katkad, dok bi noću tako leţao sa sestrom u naručju, pitao bi se ima li ta strava ikakve veze sa ţenom srdita glasa. A onda bi ga obično savladao san. A s njim i sjećanja.
M A R T I N A S U Č I T A V O G Ţ I V O T A hvatale mučnine u voţnji, ali svejedno je pokušavao čitati kopije stranica iz Lillemorina dnevnika. „Tko je to on kojeg ona spominje, kojeg prepoznaje?” upita zbunjeno i nastavi čitati ne bi li pronašao još koji trag. „Ne zna se“, odgovori Patrik. On je već bio pročitao sadrţaj kopija prije nego što su krenuli. „Čini se da ni ona nije sigurna gdje ga je vidjela i je li ga uopće vidjela.” „Ali piše da on u njoj pobuđuje nelagodan osjećaj”, reče Martin pokazujući na mjesto gdje je to pisalo. „Čini mi se malo nevjerojatno da je to što je poslije ubijena tek slučajnost.” „I ja sam sklon vjerovati da je tako”, reče Patrik i ubrza kako bi pretekao kamion. „Ali svakako u dnevniku nema ničeg drugog od čega bismo mogli poći. A to bi mogao biti bilo tko. Netko iz grada, netko od sudionika, netko iz produkcijske ekipe. Jedino što znamo jest da je u pitanju muškarac.” Primijetio je da je Martin počeo duboko disati. „Kako si? Hvata li te mučnina?” Jedan pogled na kolegu to mu je potvrdio. Pjegice su mu se ţestoko crvenjele na licu koje je bilo bljeđe nego inače, a prsa su mu se širila i skupljala zbog dubokog disanja. „Hoćeš malo zraka?” zabrinuto će Patrik. Bilo mu je ţao kolege, a nije se ni htio voziti sve do Lunda u ispovraćanom autu. Martin kimne glavom pa Patrik spusti prozor na suvozačevoj strani. Martin se nagne prema prozoru i stane pohlepno udisati zrak, ali on je bio pun ispušnih plinova pa mu nije ublaţio muke onoliko koliko se nadao. Nekoliko sati kasnije utrnulih nogu i bolnih leđa stigli su na parkiralište policijske postaje u Lundu. Priuštili su si tek jednu kraću pauzu kako bi se pomokrili i protegnuli noge. Nisu htjeli stati još koji put jer su jedva čekali vidjeti što će saznati na sastanku s inspektorom Kjellom Sandbergom. Na recepciji su ga čekali svega nekoliko minuta.
Inspektor je zapravo trebao imati slobodnu subotu, ali nakon Patrikova telefonskog poziva drage je volje pristao doći u postaju. „Jeste li dobro putovali?“ upita Kjell Sandberg dok je brzao ispred njih. Bio je vrlo nizak – tek nešto viši od 160 centimetara, nagađao je Patrik – ali je to nadoknađivao silnom količinom energije. Dok je govorio, koristio je čitavo tijelo i ţustro gestikulirao. I Martin i Patrik su jedva odrţavali korak za njim. Na koncu su brzim tempom domarširali do čajne kuhinje i Kjell ih je propustio ispred sebe. „Mislio sam da bi bilo bolje da budemo ovdje, umjesto u mom uredu“, reče Kjell i pokaţe na stol koji je bio krcat dosjeima. Na onom koji je leţao na vrhu stajala je etiketa s imenom Börje Knudsen. Patrik je dan prije saznao da je to ime ţrtve broj tri, odnosno broj dva kronološki gledano. Sjeli su, a Kjell gurne hrpu dosjea prema Patriku. „Jučer sam ih sve ponovno pregledao. Nakon što smo primili vaš zahtjev za razmjenu podataka, mogu reći da sam dobar dio toga vidio na drugačiji način nego onomad.“ Sa ţaljenjem odmahne glavom, kao da se ispričava. „Dakle, tada, prije šest godina, nije bilo nekih sumnji, nije se činilo da nešto nije u redu?“ reče Patrik pazeći da ne zvuči osuđujuće. Kjell ponovno odmahne glavom. Njegovi su bujni brkovi nekako smiješno lelujali kad bi micao glavom. „Ne, iskreno rečeno, nismo pomislili da bi moglo biti ičeg neobičnog u vezi s Börjeovom smrti. Znate, Börje je bio jedan od jedan od onih za koje smo stalno očekivali da ćemo ih jednog dana pronaći mrtve. Jednom je prilikom, nekoliko godina prije, zamalo umro od trovanja alkoholom, ali uspio se izvući. Ovog smo puta naprosto mislili da… Ma da, jednostavno rečeno, pogriješili smo“, reče on i raširi ruke. Izraz lica bio mu je mučan. Patrik utješno kimne glavom. „Koliko se meni čini, bilo je vrlo lako pogriješiti u tom slučaju. I mi smo dugo bili uvjereni da je naše ubojstvo bila nesreća.“ Činilo se da se zbog tog priznanja Kjell osjećao malo bolje. „Što vas je potaklo da reagirate na naš zahtjev za podacima?“ upita Martin pokušavajući ne buljiti u lelujave brkove. I dalje je bio blijed u licu od voţnje i zahvalno je natrpao nekoliko keksa koji potiču probavu u usta. To mu je malo pomoglo. Obično mu je nakon duţe voţnje trebalo oko sat vremena da dođe k sebi. Kjell isprva nije
ništa odgovorio, nego je pomno prebirao po hrpi s dosjeima. Izvukao je jedan fascikl, otvorio ga i stavio pred Patrika i Martina. „Pogledajte ovo. Na ovim slikama vidi se kako je to izgledalo kad su pronašli Börjea. Leţao je u stanu oko tjedan dana, prizor nije bio nimalo lijep. Nitko nije reagirao dok nije počelo smrdjeti.“ Kjell je nedvojbeno bio u pravu kad je rekao da je prizor bio uţasan. No ono što je privuklo njihovu pozornost bilo je nešto što je Börje drţao u ruci. Izgledalo je kao zguţvani komad papira. Nastavili su prelistavati fotografije i našli onu s krupnim planom papira, izvađenog iz Börjeove ruke i izravnatog. Bila je to stranica iz iste one knjige koja je Patriku i Martinu bila dobro poznata – Ivica i Marica braće Grimm. Pogledali su se, a Kjell kimne glavom. „Da, prečudna je to podudarnost da bi bilo slučajno. Sjetio sam se toga jer sam mislio kako je neobično to što Börje u ruci drţi stranicu dječje knjige. On nije imao djece.“ „Imate li još uvijek ovu stranicu?“ Patrik je zadrţao dah, napeto iščekujući odgovor. Kjell nije ništa rekao, ali osmijeh mu je zatitrao na rubovima usana dok je uzimao plastičnu vrećicu koja je leţala na stolici pored njega. „Kombinacija sreće i vještine“, rekao je uz smiješak. Patrik paţljivo uzme vrećicu i prouči je. Zatim je pruţi Martinu koji je također uzbuđeno pogleda. „A sve ostalo? Ozljede i način na koji je umro?“ upita Patrik, pokušavajući pobliţe proučiti slike Börjeova leša. Činilo mu se da je nazirao modrice oko usta, ali tijelo je već bilo u takvom stadiju raspadanja da je bilo teško procijeniti. Osjetio je kako mu se okrenuo ţeludac. „Naţalost, nemamo podatke o ozljedama. Kao što sam rekao, bio je u takvom stanju da to nije bilo moguće ustanoviti. A Börje je manje-više uvijek imao neke ozljede, pitanje je bismo li reagirali čak i da…“ Glas mu je odumro, ali Patrik je shvatio što je htio reći, a da nije morao završiti rečenicu. Börje je bio pijanac koji se često tukao, a kad je nađen mrtav zbog trovanja alkoholom, činilo se da nije bilo razloga za neku opseţniju istragu. Patrik je iz ove perspektive znao da je to bila greška, ali razumio je. Lako je biti general nakon bitke. „Ali u tijelu mu je nađena velika količina alkohola?“
Kjell kimne, a brkovi mu poskoče. „Da, to je točno. Ali čak i to… Imao je abnormalno visok udio alkohola u krvi, ali i njegova je tolerancija na alkohol s godinama rasla. Procjena vještaka bila je da je naprosto popio čitavu bocu ţestokog alkoholnog pića i da je umro od trovanja alkoholom.“ „Ima li srodnika s kojima bismo mogli razgovarati?“ „Ne, Börje nije imao nikog. Bio je u kontaktu samo s nama policajcima i svojim prijateljima pijancima. I ljudima koje je upoznao u zatvoru, naravno.“ „Zbog čega je bio u zatvoru?“ „Ah, zbog dosta toga. Popis krivičnih djela s datumima je u ovom fasciklu na vrhu. Nanošenje tjelesnih ozljeda, prijetnja, voţnja pod utjecajem alkohola, ubojstvo, provala, što god vam padne na pamet. Mislim da je više vremena proveo u zatvoru nego na slobodi.“ „Mogu li ponijeti ove materijale?“ upita Patrik, drţeći palčeve. Kjell kimne glavom. „Da, tako sam i mislio. I obećajte da ćete se javiti ako vam ikako budemo mogli biti od pomoći. Ja ću se pobrinuti da se i mi ovdje još malo raspitamo, da vidimo moţemo li naći još išta što bi vam moglo pomoći.“ „Zaista to cijenimo“, reče Patrik, a zatim on i Martin ustanu. Pri izlasku su ponovno morali trčkarati za svojim brzonogim kolegom. „Krećete li danas dalje?“ upita Kjell okrenuvši se prema njima pred izlaznim vratima. „Ne, rezervirali smo sobu u hotelu Scandic Star tako da moţemo na miru pregledati materijale prije nego što sutra krenemo prema sljedećem odredištu.“ „Idete u Nyköping, koliko sam čuo?“ reče Kjell i odjednom se jako uozbilji. „Nije baš uobičajeno da ubojica pokrije tako veliko područje.“ „Nije“, reče Patrik podjednako ozbiljno. „Nije uobičajeno. Uopće nije uobičajeno.“
„Što ćeš? Preuzeti pse ili pregledati Maritin dosje?“ Gösta nije mogao prikriti frustriranost zadacima koje su dobili. Ni Hanna se nije doimala osobito sretnom. Zasigurno se radovala ugodnom nedjeljnom prijepodnevu kod kuće, sa suprugom. No Gösta je nevoljko morao priznati da, ako je ikad bilo potrebe za prekovremenim radom, onda je to bilo sad. Istrage sveukupno pet ubojstava nisu bile uobičajena pojava u postaji. Hanna i on sjeli su za stol u kuhinji policijske postaje kako bi prionuli na posao koji im je Patrik sugerirao da obave, ali nisu bili nimalo poletni u vezi s tim. Gösta je promatrao Hannu dok je stajala za sudoperom i ulijevala kavu. Nije bila punašna kad je počela raditi kod njih, ali sad je prije izgledala mršavo nego vitko. Pitao se kakva joj je situacija kod kuće. U posljednje je vrijeme u licu djelovala napeto, gotovo izmučeno. Moţda ona i njezin muţ ne mogu imati djece, nagađao je. Imala je četrdeset godina i još nije imala djece. Bio bi se ponudio da sasluša sve što je muči, ali imao je osjećaj da takva ponuda ne bi baš bila dobro prihvaćena. Hanna rukom makne pramen svoje svijetle kose, a Gösta najednom pomisli kako u tom pokretu ima toliko krhkosti, toliko nesigurnosti. Hanna Kruse je doista bila ţena puna suprotnosti. Na površini je bila jaka, drska i hrabra. Istodobno mu se činilo da u nekim trenucima, u određenim gestama moţe iščitati nešto potpuno drugačije, nešto… slomljeno, bio bi najbliţi opis. No kad se okrenula prema njemu, više nije bio tako siguran u to i pitao se umišlja li moţda malo previše. Izraz lica bio joj je suzdrţan, čvrst. Na njemu se nije nazirala nikakva slabost. „Ja ću preuzeti Maritine dokumente“, reče Hanna i sjedne. „A ti uzmi pse, moţe?“ Gledala ga je preko ruba šalice. „Moţe. Rekao sam ti da biraš“, reče Gösta mrvicu mrzovoljnije nego što je htio. Hanna se nasmiješi, a osmijeh joj tako omekša lice da je Gösta postao još sumnjičaviji u svojim nagađanjima. „Kako je grozno to što moramo raditi, zar ne, Gösta?“ Namigne mu dajući mu do znanja da ga zeza, a on nije mogao, a da se ne nasmije. Ostavio je misli o njezinu privatnom ţivotu po strani i odlučio naprosto uţivati u društvu svoje nove kolegice. Zaista mu je bila draga. „Onda ću ja uzeti pse“, reče on i ustane.
„Vau!“ odgovori Hanna uz smijeh, a zatim oboje počnu prebirati po fasciklima pred sobom. *** „Čuo sam da je nedavno bilo pomalo dramatično“, reče Lars, strogo gledajući sudionike showa koji su ukrug sjedili oko njega. Nitko nije ništa rekao pa je pokušao ponovno. „Bi li me netko htio prosvijetliti o tome što se dogodilo?“ „Tina se osramotila“, promrmlja Jonna. Tina je bijesno pogleda. „Vraga sam se osramotila!“ Ogleda se oko sebe. „Samo ste ljubomorni što ga vi niste našli i što to nije vama palo na pamet!“ „Ja nikad ne bih učinio ništa tako podlo“, reče Mehmet gledajući u vrhove svojih cipela. Posljednjih je dana bio neuobičajeno povučen. Lars se okrene prema njemu. „Kako si ti, Mehmete? Djeluješ poprilično potišteno.“ „Nije mi ništa“, odvrati Mehmet, i dalje zureći u cipele. Lars ga je ispitivački promatrao, ali pustio ga je na miru. Mehmet očito nije htio ništa podijeliti. Moţda će biti bolje na individualnom razgovoru. Lars se vrati Tini koja prkosno okrene glavu. „Što te to u dnevniku toliko uznemirilo?“ blago upita Lars. Tina demonstrativno stisne usne. „Zbog čega si osjetila da bi bilo opravdano tako prokazati Barbie… Lillemor?“ „Napisala je da Tina nema talenta“, pripomogne Calle. Odnos između njega i Tine zahladnio je u od rasprave u Gestgifveriju i rado je iskoristio priliku da je podbode. Glas mu je imao zloban prizvuk jer ga je i dalje pekao onaj njezin komentar. Trenutno nije ništa ţelio više nego povrijediti Tinu. „A nije baš da joj se moţe zamjeriti“, reče on hladno. „Samo je iznijela činjenice.“ „Začepi gubicu, začepi gubicu, začepi gubicu!“ drekne Tina tako da joj je prskalo iz usta. „Smirimo se“, reče Lars stroţim glasom. „Lillemor je, dakle, u dnevnik napisala nešto uvredljivo o tebi i zato si pomislila da imaš pravo oskvrnuti sjećanje na nju.“ Strogo je gledao Tinu, a ona je
svrnula pogled. Kad je to tako izrekao, zvučalo je baš kao… zločest i grub čin. „Sve vas je posrala“, reče ona ogledavajući se po grupi i pokušavajući Larsovo nezadovoljstvo njome preusmjeriti na nekog drugog. „Za tebe je napisala da si razmaţeno kopile, Calle, a za tebe, Uffe, da si jedan od najglupljih ljudi koje je ikad upoznala. A za Mehmeta je napisala da je prenesiguran i preopterećen time što će njegova obitelj misliti o njemu i da bi napokon trebao shvatiti da u ţivotu mora imati muda.“ Zastala je, a zatim pogledala Jonnu. „O tebi je napisala da imaš takve probleme da je to smiješno i da je jadno što se tako reţeš. Svi ste dobili svoje, tako da znate! Misli li itko i dalje da bismo morali poštivati sjećanje na Barbie ili što ste već baljezgali? Ako vas peče savjest što ste je one noći napali zbog svih tih sranja, pustite to! Dobila je što je zasluţila!“ Tina zabaci kosu i pričeka da joj netko nešto prigovori. „Je li zasluţila i umrijeti?” mirno upita Lars. U prostoriji zavlada tajac. Tina je nervozno grizla nokat, a zatim naglo ustala i izjurila. Svi su je ispratili pogledom.
Cesta se protezala pred njima unedogled. Patrik je sjedio na suvozačkom mjestu. Sva ta voţnja ga je umorila pa je klonuo glavom. Martin se danas ponudio da vozi, nadajući se da će na taj način suzbiti mučninu. Zasad je to djelovalo i do Nyköpinga im je bilo preostalo još samo nekoliko desetaka kilometara. Martin zijevne, što je potaknulo Patrika da učini isto. Obojica se nasmiju. „Sinoć smo prekasno legli”, reče Patrik. „Da, i meni se čini. Ali imali smo dosta toga pregledati.” „Da”, odvrati Patrik bez daljnjih komentara. Sinoć su u Patrikovoj sobi više puta prošli svu dokumentaciju slučaja. Kad je Martin otišao u svoju sobu, već su bili sitni sati, a potom im je trebalo još sat vremena da zaspu, sa svim tim mislima i nepovezanim koncima u glavi. „Kako je Pia?” upita Patrik kako bi se malo maknuli s teme ubojstva.
„Odlično”, Martin se razvedrio. „Nema više jutarnjih mučnina, sad se, zapravo, odlično osjeća. Baš sam uzbuđen, ne mogu dočekati!” „Da, poznat mi je taj osjećaj.” Patrik se nasmiješi i pomisli na Maju. Toliko je čeznuo za tim da ode kući njoj i Erici da je osjećao bol. „Ţelite li znati kojeg je spola?” znatiţeljno upita Patrik dok su skretali na izlaz za Nyköping. „Pa nisam siguran. Ali mislim da ne ţelimo”, odgovori Martin koncentrirajući se na prometnu signalizaciju. „Što ste vi učinili?” „Mi nismo htjeli znati, a sad mi se to čini kao varanje. Htjeli smo da bude iznenađenje. Kod prvog djeteta nije ni toliko vaţno. Ali, jasno, bilo bi super da drugo bude dječak, tako da imamo oboje.“ „Zar je opet…?“ Martin se okrene prema Patriku. „Ne, ne, ne.“ Patrik odmahne glavom. „Ne još, naravno da ne. Još se privikavamo na ţivot s Majom. Ali poslije…“ „Što Erica misli o tome? S obzirom na to koliko joj je naporno…“ Martin ušuti. Nije bio siguran je li u redu načinjati tu temu. „Zapravo, još nismo razgovarali o tome. Vjerojatno sam ja naprosto pretpostavio da ćemo imati dvoje“, zamišljeno će Patrik. „Evo, stigli smo.“ Izašli su iz automobila ukočenih nogu i protegnuli se prije nego što su ušli u postaju. Rutina je već postajala poznata, barem za Patrika. Njemu je ovo bio već treći put da posjećuje policijsku postaju u novom gradu. Inspektorica koja ih je dočekala potaknula je Patrika na razmišljanje o tome koliko je zapravo švedska policija heterogena. Nikad nije upoznao nekog čiji izgled toliko odudara od slike koju bi čovjek stvorio na temelju imena. Gerda Svensson bila je znatno mlađa nego što je očekivao, imala je oko trideset pet godina. Unatoč tome što su joj ime i prezime zvučali tipično švedski, koţa joj je bila boje i sjaja mahagonija. Bila je zapanjujuće lijepa ţena. Patrik je shvatio da samo zuri i zijeva poput ribe, a kratak pogled na Martina otkrio mu je da se i on sramotio na isti način. Trkne kolegu laktom, a zatim ispruţi ruku i predstavi se inspektorici Svensson. „Moji kolege nas čekaju u konferencijskoj dvorani“, reče Gerda Svensson pokazujući rukom da pođu s njom. Glas joj je istodobno
bio dubok i blag i vrlo ugodan uhu. Patrik nije mogao svrnuti pogled s nje. Nisu ništa govorili na putu do konferencijske dvorane, jedino što se čulo bio je zvuk njihovih koraka. Kad su ušli u prostoriju, dva muškaraca ustala su se i prišla im ispruţenih ruku. Jedan je bio u pedesetima, nizak i zdepast, ali sa sjajem u očima i toplim osmijehom. Predstavio se kao Konrad Meltzer. Drugi je, po prilici, bio Gerdine dobi, visok, snaţan i plavokos. Patrik se nije mogao oteti misli kako bi on i Gerda bili sjajan par. Kad se čovjek predstavio kao Rickard Svensson, Patrik je uvidio da su to očito i njih dvoje shvatili, u nekom znatno ranijem stadiju. „Koliko sam shvatila, imate dosta vaţnih podataka o slučaju ubojstva koje je kod nas ostalo neriješeno.“ Gerda je sjela između Konrada i svog supruga. Činilo se da nijednom od njih nije smetalo što je ona preuzela vodstvo. „Ja sam vodila istragu smrti Else Forsell“, reče ona, kao da je čula o čemu Patrik razmišlja. „Konrad i Rickard bili su sa mnom u timu, brojne smo sate uloţili u tu istragu. Naţalost, došli smo do točke s koje nismo mogli dalje. Sve do zahtjeva za razmjenu podataka koji smo prekjučer zaprimili od vas.“ „Čim smo pročitali o istrgnutoj stranici, znali smo da je naš slučaj povezan s vašim“, reče Rickard i ispreplete prste na stolu. Patrik nije mogao, a da ne razmisli o tome kako je to kad ti je ţena ujedno i šefica. Iako je sebe smatrao prosvijećenim čovjekom koji podrţava ravnopravnost, ne bi mu bilo baš lako da mu je Erica nadređena. S druge strane, ne bi ni njoj odgovaralo da joj je on šef pa to moţda i nije bilo tako čudno. „Rickard i ja vjenčali smo se nakon što je istraga zaključena. Otad radimo u različitim jedinicama“ Gerda ga pogleda, a Patrik se zacrveni. Na trenutak se zapitao čita li mu ona zaista misli, ali potom je shvatio da vjerojatno nije bilo tako teško pogoditi o čemu razmišlja. A sigurno nije bio ni prvi. „Gdje ste pronašli stranicu iz knjige?“ upita kako bi promijenio temu. Na rubu Gerdinih usana zaigra smiješak, kao znak da je shvatila da je razumio, a ovog puta Konrad preuzme riječ. „Bila je zataknuta u Bibliju koja je bila pored nje.“ „Gdje je nađeno tijelo?“ upita Martin.
„U njezinom stanu. Našao ju je jedan od članova njezine vjerske zajednice.“ „Vjerske zajednice?“ upita Patrik. „Kakve vjerske zajednice?“ „Zajednica Kriţa Djevice Marije“, odgovori Gerda. „Katolička zajednica.“ „Katolička?“ upita Martin. „Je li ţrtva bila iz neke od juţnih zemalja?“ „I u Skandinaviji ima katolika“, reče Patrik pomalo posramljen Martinovim neznanjem. „Katoličanstvo je rašireno diljem svijeta, i u Švedskoj ima nekoliko tisuća katolika.“ „Tako je“, reče Rickard. „U Švedskoj je pribliţno sto šezdeset tisuća katolika. Elsa je godinama bila član te zajednice, bili su joj poput obitelji.“ „Nije imala nikakvih drugih srodnika?“ upita Patrik. „Ne, nismo našli nikog“, odgovori Gerda odmahujući glavom. „Ispitali smo i dosta članova zajednice da vidimo je li ondje bilo nekakvog raskola ili bilo čega što bi moglo dovesti do Elsinog ubojstva. Međutim, nismo našli ništa.“ „Kad bismo ţeljeli razgovarati s nekim članom zajednice koji joj je bio blizak, tko bi to bio?“ Martin je uzeo kemijsku olovku spreman zapisati bilješke. „Svećenik, bez sumnje. Silvio Mancini. On pak jest iz juţne Europe.“ Gerda namigne Martinu, a on pocrveni. „Koliko sam shvatio iz zahtjeva za podacima, i ţrtva u Tanumshedeu je na tijelu imala tragove vezivanja?“ upita Rickard Patrika. „Da, tako je, našli smo brazde od vezivanja na rukama i zapešćima. To je bila jedna od stvari na temelju koje ste zaključili da je Elsa zapravo ubijena?“ „Da Gerda izvadi fotografiju i pruţi je preko stola Patriku i Martinu. Proučili su je i zaključili da se na njoj jasno vide tragovi koji potvrđuju da je Elsa Forsell bez dvojbe bila vezana. Patrik je uočio i čudne modrice oko usta. „Jeste li našli i ostatke ljepila?“ upita on, a Gerda kimne. „Da, ljepilo s obične smeđe samoljepljive vrpce.“ Gerda se nakašlje. „Jasno vam je da smo vrlo zainteresirani za podatke koje
imate o ovim ubojstvima. Zauzvrat ćemo vam ustupiti sve što mi imamo. Znam da ponekad među policijskim okruzima zna biti dosta rivalstva, ali ţeljeli bismo ostvariti dobru suradnju, s otvorenim kanalima.“ Nije to bila molba, već hladna konstatacija. Patrik bez oklijevanja kimne glavom. „Naravno. Potrebna nam je sva moguća pomoć. Vaša također. Najbolje da vi nama date kopije vašeg materijala, a mi vama našeg. A ostat ćemo i u kontaktu telefonom.“ „Odlično“, reče Gerda. Patrik nije mogao ne primijetiti zadivljeni pogled koji je Gerdi uputio njezin muţ. Njegovo poštovanje prema Rickardu Svenssonu bilo je sve veće. Samo je pravi muškarac mogao cijeniti suprugu koja je bila na višoj poziciji od njega samog. „Gdje moţemo naći Silvija Mancinija?“ upita Martin ustajući. „Katolička zajednica ima prostorije dolje u centru.“ Konrad zapiše adresu u blok, otrgne stranicu i da je Martinu. Uputio ih je i kako doći onamo. „Nakon razgovora s ocem Silvijem, moţete doći pokupiti paket sa svim materijalima koji će vas čekati na recepciji“, reče Gerda rukujući se s Patrikom. „Pobrinut ću se da dobijete sve kopije.“ „Hvala vam na pomoći“, iskreno će Patrik. Baš kao što je Gerda i rekla, suradnja među policijskim okruzima nije uvijek bila na razini i zato mu je bilo vrlo drago što je ova istraga potvrđivala suprotno.
„Zar nije već dosta ovih gluposti?“ Jonna zatvori oči. Glas njezine majke je preko telefona uvijek bio tako grub, optuţujući. „Tata i ja smo razgovarali, mislimo da je nevjerojatno neodgovorno od tebe što tako tratiš ţivot. A i mi moramo paziti na svoj ugled u bolnici, moraš shvatiti da ne sramotiš samo sebe već i nas!“ „I mislila sam da ima veze s bolnicom“, promrmlja Jonna.
„Što si rekla? Ne čujem te, govori glasnije, Jonna. Devetnaest ti je godina, moraš se naučiti normalno artikulirati. A moram reći da tata i ja nismo bili baš zadovoljni novinskim člancima u zadnje vrijeme. Ljudi se počinju pitati kakvi smo mi to roditelji. A stvarno smo se trudili biti najbolji što smo mogli. Ali tatin i moj posao uistinu je vaţan i ti si sad već dovoljno stara da to razumiješ i da pokaţeš malo poštovanja prema tome što radimo. Znaš što, jučer sam operirala ruskog dječačića koji je došao zbog teške srčane mane. Nije mogao dobiti potreban zahvat u svojoj domovini, a ja sam mu pomogla. Pomogla sam mu da preţivi, da ima dostojan ţivot. Trebala bi imati malo više poniznosti prema ţivotu, Jonna. Uvijek ti je bilo dobro. Jesmo li ti ikad išta uskratili? Uvijek si imala odjeću, krov nad glavom i hranu na stolu. Pomisli samo koliko djece nema pola, ma ni desetinu toga što ti imaš. Trebala bi biti zahvalna na tome. A oni sigurno nisu radili takve gluposti i rezali se. Da, mislim da si ti sebična, Jonna, vrijeme ti je da odrasteš. Tata i ja mislimo da…“ Jonna prekine poziv i sjedne leđima oslonjena na zid. Tjeskoba je u njoj rasla i rasla i imala je osjećaj da će joj se izliti kroz grlo. Ispunjavala je svaki dio njezina tijela. Osjećala se kao da će se rasprsnuti. Onaj osjećaj da nema kamo otići, da nema kamo pobjeći obuzimao ju je, kao toliko puta dotad. Drhtavim rukama uzme ţilet koji je uvijek drţala u novčaniku. Prsti su joj se toliko tresli da joj je ţilet ispao. Nekoliko je puta porezala prste dok ga je, psujući, pokušavala podići s poda. Kad ga je napokon uzela, polako je njim zareţala desnu podlakticu. Duboko koncentrirana, gledala je kako joj ţilet ulazi u koţu punu oţiljaka, koja je izgledala kao mjesečeva površina od bijelog i ruţičastog mesa, s crvenim crtama kao rječicama. Kad je krv procurila, osjetila je kako tjeskoba popušta. Pritisnula je jače i potočić je postao pulsirajuća crvena bujica. Dok ju je Jonna gledala, na licu joj se moglo iščitati olakšanje. Potom ţiletom nacrta novu rijeku među oţiljcima, podigne glavu i nasmiješi se u kameru. Izgledala je gotovo sretno.
„Traţimo oca Silvija Mancinija.“ Patrik pokaţe policijsku značku ţeni koja je otvorila vrata. Pomakla se u stranu i viknula: „Silvio! Treba te policija!“
Došao je sijedi čovjek odjeven u traperice i dţemper. Patrik je podsvjesno očekivao da će biti u svećeničkoj halji. Iako je bilo logično očekivati da svećenici ne hodaju stalno uokolo u misnom izdanju, ipak mu je trebalo nekoliko trenutaka da se pribere. „Ja sam Patrik Hedström, a ovo je Martin Molin“, reče on pokazujući na kolegu. Svećenik kinine glavom i ponudi im da sjednu na kauč. Prostor zajednice bio je malen, ali dobro odrţavan. Obilovao je obiljeţjima koje je Patrik laički povezivao s katolicizmom, kao što su slike Djevice Marije i veliko raspelo. Gospođa koja im je otvorila vrata donijela je kavu i kolačiće. Otac Silvio joj je toplo zahvalio, a ona se samo nasmiješila pa se ponovno povukla. Otac Silvio okrene se prema njima i upita na savršenom švedskom ali s očitim talijanskim naglaskom: „Pa kako mogu pomoći policiji?“ „Htjeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja o Elsi Forsell.“ Otac Silvio uzdahne. „Da, nadao sam se da će policija prije ili poslije naći nešto na osnovi čega moţe nastaviti dalje. Iako sam čvrsto uvjeren u to da postoji čistilište, ipak bih volio da ubojicu snađe kazna još za ţivota.“ Njegov je smiješak istodobno pokazivao i humor i suosjećanje. Patrik je stekao dojam da su on i Elsa bili bliski, što je potvrdio sljedeći komentar oca Silvija: „Elsa mi je mnogo, mnogo godina bila dobra prijateljica. Bila je iznimno angaţirana u djelatnostima zajednice, a ja sam je i ispovijedao.“ „Je li Elsa od rođenja bila katolkinja?“ „Ne, nije“, nasmije se otac Silvio. „Nema mnogo katolika u Švedskoj, uglavnom su to ljudi čije su obitelji doselile iz neke katoličke zemlje. Ona je došla na jednu našu misu i, da, čini mi se da je osjećala kao da je našla dom. Elsa je bila…“, otac Silvio zastane, „Elsa je bila slomljena duša. Traţila je nešto, nešto što joj se činilo da je našla kod nas. „A što je to traţila?“ upita Patrik gledajući čovjeka nasuprot sebe. Čitavo svećenikovo biće svjedočilo je tome da je bio suosjećajan čovjek, čovjek koji je zračio mirom. Istinski Boţji čovjek. Otac Silvio je dugo šutio. Činilo se da bira riječi prije nego što odgovori, ali na koncu je pogledao Patrika ravno u oči i rekao: „Oprost.“ „Oprost?“ zbunjeno će Martin.
„Oprost.“ mirno ponovi otac Silvio. „Svi ga mi traţimo, neki od nas i ne znajući. Oprost za svoje grijehe, za svoje propuste, svoje slabosti i greške. Oprost za stvari koje smo učinili… i stvari koje nismo učinili.“ „A zbog čega je Elsa Forsell traţila oprost?“ tiho upita Patrik, intenzivno gledajući svećenika. Na trenutak se učinilo da je otac Silvio na rubu toga da nešto kaţe. Potom obori pogled i reče: „Ispovijed je sveti sakrament. A i koje veze ima? Svi mi imamo nešto za što trebamo oprost.“ Patrik je osjetio da ima nešto iza tih riječi, ali znao je dovoljno o zavjetu čuvanja ispovjedne tajne da ne navaljuje. „Koliko dugo je Elsa bila članica vaše zajednice?“ „Osamnaest godina“, odgovori otac Silvio. „Kao što sam rekao, tijekom godina smo postali vrlo bliski prijatelji.“ „Znate li je li Elsa moţda imala kakvih neprijatelja? Je li joj moţda netko htio nauditi?“ Svećenik je ponovno kratko oklijevao, a zatim odmahnuo glavom. „Ne, ne znam ni za što takvo. Elsa nije imala nikog osim nas, ni prijatelje ni neprijatelje. Mi smo bili njezina obitelj.“ „Je li to uobičajeno?“ upita Martin ne uspijevajući prikriti sumnjičavost u glasu. „Znam što mislite“, mirno odgovori sjedokosi čovjek. „Ne, nemamo mi takva pravila ili neke restrikcije za članove. Većina njih ima i obitelj i druge prijatelje, mi smo poput bilo koje druge kršćanske zajednice. Ali Elsa je imala samo nas.“ „Što se tiče načina na koji je umrla“, reče Patrik, „netko je u nju ulio veliku količinu alkohola. Kakav je bio Elsin odnos prema alkoholu?“ Patriku se ponovno učini da je osjetio oklijevanje. Svećenik se nasmije: „Elsa je po tom pitanju bila poput većine. Znala bi nedjeljom navečer popiti čašu-dvije vina. Ali nije pretjerivala. Ne, rekao bih da je imala zaista normalan odnos prema alkoholu. Inače, ja sam je naučio cijeniti talijanska vina, čak smo katkad znali ovdje organizirati kušanje vina. Vrlo popularno.“ Patrik podigne obrvu. Katolički svećenik ga je doista iznenađivao. Nakon što je razmislio bi li ga trebao još išta pitati, stavi
svoju vizitku na stolić između njih. „Ako se sjetite još ičega, ne ustručavajte se nazvati.“ „Tanumshede“, pročita otac Silvio. „Gdje je to?“ „Na zapadnoj obali“, reče Patrik ustajući. „Otprilike između Strömstada i Uddevalle.“ Iznenađeno je gledao kako ocu Silviju nestaje sva boja iz lica. Na trenutak je bio podjednako blijed kao Martin tijekom jučerašnje voţnje. Svećenik se sabere i samo kratko kimne. Zbunjeni, Patrik i Martin ga pozdrave i odu. Obojica su imala osjećaj da otac Silvio Mancini zna znatno više nego što je rekao.
Iščekivanje se osjećalo u zraku. Svi su jedva čekali čuti što su Patrik i Martin saznali na svom putovanju tijekom vikenda. Patrik je, po povratku iz Nyköpinga, došao ravno u policijsku postaju, gdje je nekoliko sati pripremao sastanak. Zidovi njegova ureda bili su prekriveni fotografijama, papirićima i bilješkama, a mjestimice je nacrtao i strelice. Sve je izgledalo kaotično, ali uskoro će on to sve razjasniti. U uredu je postalo tijesno kad su se svi nagurali unutra, ali Patrik nije htio materijale iz istraga izloţiti nigdje drugdje. Martin je došao prvi i sjeo odostraga, a zatim su redom došli Annika, Gösta, Hanna i Mellberg. Nitko nije ništa govorio, svi su samo pogledima šarali po materijalima na zidovima. Svatko je pokušavao naći neku nit koja vodi do ubojice. „Kao što znate, Martin i ja smo tijekom vikenda posjetili dva grada, Lund i Nyköping. Iz obje postaje kontaktirali su nas jer su imali slučajeve koji su se uvelike poklapali s kriterijima koje smo izvukli na temelju ubojstava Marit Kaspersen i Rasmusa Olssona. Ţrtvi iz Lunda“, Patrik se okrene i pokaţe na fotografiju na zidu, „ime je Börje Knudsen. Imao je pedeset dvije godine, bio je teški alkoholičar i nađen je mrtav u svom stanu. Toliko je dugo leţao ondje da, naţalost, nije bilo moguće naći fizičke tragove rana kakve smo dokumentirali kod ostalih ţrtava. No, s druge strane“, Patrik napravi pauzu i otpije gutljaj vode iz čaše koja mu je stajala na radnom stolu, „u ruci je imao
ovo.“ Pokazao je na plastičnu vrećicu s istrgnutom stranicom dječje knjige koja je bila obješena pored fotografije na zidu. Mellberg podigne ruku. „Je li stigao odgovor iz Nacionalnog forenzičkog laboratorija, jesu li pronađeni otisci prstiju na stranicama koje su nađene uz Marit i Rasmusa?“ Patrika je iznenadilo što mu je šef tako pozoran. „Da, stigao je odgovor i vratili su nam stranice.“ Pokazao je na stranice koje su bile obješene uz fotografije Marit, odnosno Rasmusa. „Naţalost, na njima nije bilo otisaka. Stranica koja je pronađena uz Börjea nije pregledana, nju danas šaljemo u laboratorij. Stranica koju su pronašli uz ţrtvu iz Nyköpinga, Elsu Forsell, pregledana je tijekom prvotne istrage. Rezultat je bio negativan.“ Mellberg kimne glavom dajući do znanja da je zadovoljan odgovorom. Patrik nastavi: „Börjeov slučaj vodio se kao nesreća, pretpostavili su da se naprosto previše napio i umro od trovanja alkoholom. Međutim, smrt Else Forsell kolege u Nyköpingu istraţivali su kao slučaj ubojstva, ali nisu uspjeli pronaći počinitelja.“ „Jesu li koga sumnjičili?“ Ovaj put je Hanna postavila pitanje. Djelovala je pribrano i koncentrirano, ali i pomalo blijedo. Patrik se zabrinuto pitao neće li se moţda razboljeti. U ovom si stadiju nije mogao priuštiti gubitak ljudskih resursa. „Ne, nije bilo osumnjičenika. Izgleda da se druţila jedino s članovima svoje katoličke zajednice, a čini se da nitko od njih nije bio neprijateljski raspoloţen prema njoj. I ona je ubijena u vlastitom stanu“, Patrik pokaţe na fotografiju s mjesta zločina, „a u Bibliju koja je pronađena pored nje bilo je zataknuto ovo.“ Prstom pokaţe na stranicu iz Ivice i Marice. „Kakav je to bolesnik, kvragu?“ s nevjericom upita Gösta. „Koje veze bajka ima sa svim tim?“ „Ne znam, ali imam osjećaj da bi to mogao biti ključ ove istrage“, reče Patrik. „Moţemo se samo nadati da novinari neće saznati za ovo“, promrmlja Gösta. „Odmah bi stvorili Bajkovitog Ubojicu, s obzirom na to koliko vole ubojicama nadijevati imena.“ „Mislim da ne moram ni napominjati koliko je vaţno da ništa od ovog ne procuri u medije“, reče Patrik izbjegavajući pogledati Mellberga. Unatoč tome što im je bio šef, po tom je pitanju znao biti
nepredvidljiv. Ali Mellberg kimne u znak slaganja, činilo se da je čak i on proteklih tjedana dobio dovoljnu dozu medijske pozornosti. „Imate li kakvih indicija koje bi mogle biti dodirne točke između ovih ubojstava?“ upita Hanna. Patrik pogleda Martina, a on odgovori: „Ne, naţalost, što se toga tiče ponovno smo na početku. Börje definitivno nije bio trezvenjak, a čini se da je Elsa imala normalan odnos prema alkoholu, nije ga se ni odricala ni pretjerivala s njim.“ „Dakle, nemamo pojma na koji su način ubojstva povezana“, ponovi Hanna. Djelovala je zabrinuto. Patrik uzdahne i okrene se pogledati materijale na zidovima. „Ne. Znamo samo da je vrlo izvjesno da je ubojstva počinila ista osoba, osim toga nemaju nikakvih dodirnih točaka. Ništa ne ukazuje na to da su Elsa i Börje i na koji način povezani s Marit ili Rasmusom. Naravno, morat ćemo ponovno razgovarati s Maritinim i Rasmusovim srodnicima da vidimo jesu li im Elsino i Börjevo ime poznati ili znaju li jesu li Marit i Rasmus ikad ţivjeli u Lundu ili Nyköpingu. Zasad tapkamo u mraku, ali veza mora postojati. Jednostavno mora!“ frustrirano će Patrik. „Moţeš li označiti mjesta na karti?“ upita Gösta pokazujući na kartu Švedske koja je visjela na zidu. „Naravno, dobra ideja“, reče Patrik i iz ladice svog radnog stola uzme pribadače u boji. Paţljivo zabode po jednu na mjesta Tanumshedea, Boråsa, Lunda i Nyköpinga. „Ubojica se svakako drţi juţnog dijela Švedske, što donekle ograničuje područje potrage“, oštro će Gösta. „Da, treba biti zahvalan na malim stvarima“, reče Mellberg i naceri se, ali ušutio je kad je shvatio da nikom drugom to nije bilo smiješno. „Imamo mnogo posla“, ozbiljno će Patrik. „A ne smijemo zapostaviti ni istragu Perssonina ubojstva. Gösta, dokle si stigao s popisom pasa?“ „Gotov je“, reče Gösta. „Uspio sam izlistati 160 vlasnika, a ima i vlasnika koji nigdje nisu sluţbeno zabiljeţeni. Ali to je najviše što moţemo.“
„Obradi ove koje imaš, provjeri ih u registru adresa i vidi moţe li se ikog povezati s ovim područjem.“ „Jasno“, odvrati Gösta. „Ja sam mislio provjeriti moţe li se još išta izvući iz stranica knjige“, reče Patrik. „Martine i Hanna, moţete li razgovarati s Olom i Kerstin i pitati ih je li im poznato Börjeovo ili Elsino ime? Popričajte i s Evom, majkom Rasmusa Olssona. Ali obavite to telefonski, potrebni ste mi ovdje.“ Oklijevajući, Gösta podigne ruku. „Da li bih ja mogao otići ponovno popričati s Olom Kaspersenom? Hanna i ja smo ga posjetili u petak, ali imam osjećaj da nam nije sve rekao.“ Hanna pogleda Göstu. „Nisam to uočila“, reče, a ton joj je odavao kako misli da Gösta baljezga. „Ali sigurno si uočila…“ Gösta se okrene prema njoj kako bi nastavio raspravu, ali Patrik ih prekine. „Otiđite oboje u Fjällbacku i porazgovarajte s Olom, a Annika moţe srediti popis pasa. Ţelio bih vidjeti taj popis pa mi ga ostavi na stolu kad budeš gotova.“ Annika kimne glavom i zapiše bilješku u notes. „Martine, ti pregledaj snimke od one večeri kad je Barbie ubijena. Moţda nam je nešto promaklo, pregledaj materijale kadar po kadar.“ „Hoću“, kimne Martin. „Dobro, idemo onda“, reče Patrik i stavi ruke na bokove. Svi ustanu i jedan po jedan odmarširaju van. Patrik ostane sam u sobi i ogleda se oko sebe. Zadatak se činio nesavladiv. Kako da pronađu poveznicu između svega ovoga? Skinuo je četiri otrgnute stranice sa zida i osjetio kako mu se mozak potpuno ispraznio. Kako će iz ovog izvući dodatne informacije? Odjednom mu sine ideja. Navuče jaknu, paţljivo spremi stranice u fascikl i izjuri iz postaje.
Martin stavi noge na stol, s daljinskim upravljačem u ruci. Sve ga je ovo počelo umarati. Protekli su tjedni bili preintenzivni, prezahtjevni, prenapeti. Prije svega, bilo je premalo odmora i vremena koje bi proveo s Piom i dušicom, što je bio bebin „radni naziv“ koji su zasad koristili. Pritisnuo je play i pustio usporenu snimku. Već je prije pregledao materijal pa je preispitivao smisao ponovnog gledanja. Zašto bi se ubojica ili neki trag morali pojaviti na snimci? Lillemor je smrt vjerojatno snašla nakon što je otrčala od društvenog centra. Ali Martin je bio navikao izvršavati naređenja i nije bio spreman ulaziti u rasprave s Patrikom. Osjećao je kako, ovako zavaljen pred televizorom, postaje pospan. Usporena snimka pridonosila je umoru i borio se da zadrţi oči otvorene. Na ekranu nije bilo ničeg novog. Najprije svađa između Uffea i Lillemor. Pustio je snimku normalnom brzinom kako bi mogao čuti zvukove i još jednom ustanovio da je svađa zaista bila puna mrţnje. Uffe je Lillemor optuţivao da ga je ogovarala, da je ostalima govorila da je glup, zaostao, neandertalac. A Lillemor se branila suzama, govorila je da nikom nije rekla tako nešto, da je to laţ i da joj je netko smjestio. Uffe joj nije vjerovao pa je svađa prerasla u fizički obračun. Martin je zatim vidio sebe i Hannu kako ulijeću i prekidaju sukob. Kamera im je povremeno zumirala lica i ustanovio je da izgledaju jednako odlučno kako su se tada i osjećali. Zatim je uslijedilo gotovo četrdeset pet minuta materijala na kojem se ništa ne događa. Martin je pokušavao gledati pozorno koliko je mogao, uočiti neke stvari koje su mu moţda ranije promakle, nešto što je rečeno, nešto u pozadini. No ništa se nije činilo pretjerano zanimljivo. Nije bilo ničeg novog. A i san mu je cijelo vrijeme zatvarao oči. Stisnuo je dugme za pauzu i otišao po kavu. Trebala mu je sva raspoloţiva pomoć da ne utone u san. Potom je ponovno stisnuo play, sjeo i nastavio pregledavati snimku. Došlo je do sukoba između Tine, Callea, Jonne, Mehmeta i Lillemor. Čuo je iste one optuţbe koje je maloprije čuo od Uffea. Derali su se na Lillemor, naguravali je i ispitivali zašto ih je ogovarala. Vidio je kako je Jonna ţestoko nasrnula na Lillemor koja se, isto kao i maloprije, branila. Toliko je plakala da joj se maskara slijevala po cijelim obrazima. Martina je dirnulo to kako je najednom izgledala tako maleno, bespomoćno i mlado ispod sve te šminke i silikona. Bila je tek curica.
Otpio je gutljaj kave, a potom je na ekranu vidio sebe i Hannu kako dolaze prekinuti svađu. Kamera je naizmjence pratila Hannu, koja je odvodila Lillemor malo dalje, i njega, dok je bijesna izraza lica drţao prodiku ostalim sudionicima. Zatim se kamera ponovno okrenula prema parkiralištu i prikazala Lillemor kako trči prema naselju. Potom je zumirala Lillemorina leđa dok se udaljavala pa Hannu kako razgovara na mobitel i naposljetku Martina koji je i dalje bio srdit, ali pogledom je pratio Lillemor. U preostalih sat vremena materijala nije vidio ništa osim pijane mladeţi i sudionika koji su se energično nastavili zabavljati. Oko tri sata i posljednji ljudi su otišli, a kamere su prestale snimati. Dok se vrpca premotavala, Martin je nastavio zuriti u crni ekran. Nije mogao reći da je opazio nešto što bi ih moglo odvesti dalje, no nešto ga je u podsvijesti nagrizalo, nešto mu je bilo poput trna u oku. Pogledao je crni ekran, a potom je ponovno stisnuo play.
„Imam samo sat vremena za ručak“, mrzovoljno reče Ola kad je otvorio vrata. „Stoga budite kratki.“ Gösta i Hanna uđu i izuju cipele. Nikad prije nisu bili u Olinom stanu, ali nisu se čudili koliko je uredan bio. Ipak su mu bili u uredu. „Ja ću usput jesti“, reče Ola pokazujući na tanjur s riţom, pilećim fileom i graškom. Bez umaka, uoči Gösta. Njemu samom ne bi nikad palo na pamet jesti nešto bez umaka. Svakome njegovo. S druge strane, bio je blagoslovljen metabolizmom zbog kojeg i dalje nije imao trbušinu, iako bi je, sudeći po prehrani, trebao imati. Moţda Ola nije bio te sreće. „Što sad hoćete?“ upita Ola, paţljivo nabadajući zrna graška na vilicu. Gösta je fascinirano uočio da Ola nije sklon miješanju različite hrane u jednom zalogaju. Zasebno je jeo grašak, riţu i piletinu. „Od prošlog smo puta dobili neke nove podatke“ suho će Gösta. „Jesu li vam poznata imena Börje Knudsen i Elsa Forsell?” Ola se namršti i osvrne kad je začuo zvuk iza sebe. Sofie je došla iz svoje sobe i upitno pogledala Göstu i Hannu. „Što ti radiš kod kuće?“ ljutito upita Ola zureći u svoju kćer.
loše.
„Bilo… bilo mi je loše“, odgovori ona. Nedvojbeno je izgledala
„Je li? A što ti je?“ upita Ola. Činilo se da i dalje nije bio baš uvjeren u to. „Pozlilo mi je, izbljuvala sam se“, reče Sofie. Činilo se da su drhtave ruke i kapi znoja na koţi uvjerili njezinog oca da joj nije dobro. „Onda otiđi leći“, reče on blaţim glasom, ali Sofie odmahne glavom. „Ne, sjest ću s vama.“ „Otiđi leći, rekao sam.“ Olin glas bio je odlučan, ali pogled njegove kćeri bio je još odlučniji. Bez odgovora je sjela na najudaljeniju stolicu. Iako je Oli bilo vidno nelagodno zbog toga što je sjela s njima, nije rekao ništa, već je samo uzeo novi zalogaj riţe. „Što ste pitali? Koja ste imena spomenuli?“ upita Sofie gledajući Göstu i Hannu ispraznim pogledom. Izgledala je kao da ima temperaturu. „Pitali smo jeste li tvoj otac ili ti ikad čuli imena Börje Knudsen i Elsa Forsell u vezi s vašom majkom.“ Sofie je kratko razmišljala, a zatim polagano odmahne glavom i upitno pogleda oca. „Tata, jesu li tebi poznata ta imena?“ „Ne“, reče Ola. „Nikad ih prije nisam čuo. Tko su oni?“ „Još dvije ţrtve“, tiho odgovori Hanna. Ola zastane s vilicom na pola puta do usta. „Što ste rekli?“ „To su još dvije osobe koje je ubio isti ubojica koji je ubio vašu bivšu ţenu. Tvoju mamu“, tiho nadoda Hanna ne pogledavši Sofie. „Ma što to govorite? Najprije dođete i ispitujete me o tom Rasmusu, a onda se pojavite s još dvoje? Čime se policija uopće bavi?“ „U poslu smo do grla“, otrovno odvrati Gösta. Ovaj tip mu je iz nekog razloga zaista išao na ţivce. Duboko je udahnuo, a zatim rekao: „Ţrtve su ţivjele u Nyköpingu i Lundu. Je li Marit imala ikakve veze s tim gradovima?“ „Koliko puta vam moram reći?“ odbrusi Ola. „Marit i ja smo se upoznali u Norveškoj, zajedno smo se preselili ovamo radi posla kad smo imali osamnaest godina. Otad nismo stanovali nigdje drugdje! Je li to tako teško shvatiti?“
„Tata, smiri se“, reče Sofie i stavi svoj dlan na njegov. To ga je malo urazumilo pa mirnim ali ledenim glasom reče: „Mislim da biste trebali raditi svoj posao umjesto da dolazite ovamo i propitkujete nas. Ništa ne znamo.“ „Moţda nešto znate, a da toga niste svjesni“, reče Gösta. „A naš je posao da to saznamo.“ „Znate li nešto o razlozima ubojstva moje mame?“ upita Sofie ţalosnim glasom. Gösta krajičkom oka uoči da je Hanna okrenula glavu. Činilo se da ju je, unatoč čvrstoj vanjštini, strašno dirao razgovor sa srodnicima. Izazovna, ali na neki način pozitivna osobina za jednu policajku. Gösta je osjećao da je on sam previše otvrdnuo tijekom svih tih godina u sluţbi. U trenutku lucidnosti shvatio je da se moţda zbog toga posljednjih godina izvlačio od posla. Kvota patnje s kojom se morao susresti bila je popunjena. „Trenutno ne moţemo reći ništa o tome“, reče on Sofie koja je zaista izgledala loše. Nadao se da ih neće zaraziti. Ne bi bilo baš najbolje da se vrati u postaju i svima prenese ţelučanu virozu. „Postoji li išta što nam niste rekli o Marit, a što biste sad htjeli podijeliti s nama? Bilo što što bi nam moglo posluţiti da poveţemo Marit s ostalim ţrtvama?“ Gösta je netremice gledao Olu. I dalje je imao isti osjećaj kao onda kad su s njim razgovarali u Inventingu. Nešto im nije rekao. Ne svrnuvši pogled, Ola protisne kroz stisnute zube: „Ne znamo – ništa! Otiđite radije razgovarati s onom lezbom, moţda ona nešto zna.“ „Ja…“ zamuckivala je Sofie, nesigurno pogledavajući oca. Činilo se kao da bi htjela nešto reći, ali ne zna kako. „Ja…“ započne ona ponovno, ali ušuti nakon očeva pogleda. Zatim potrči iz kuhinje s rukom na ustima. Iz kupaonice se začuo zvuk povraćanja. „Kći mi je bolesna. Molim vas, otiđite.“ Gösta upitno pogleda Hannu, a ona samo slegne ramenima. Izašli su. Gösta se pitao je li im Sofie ţeljela nešto reći, a nije uspjela.
Knjiţnica je u ponedjeljak prije podne bila mirna i tiha. Prije je bila smještena u blizini postaje pa se do nje moglo pješice, no otkad je
preseljena u novi prostor u zgradi Future, Patrik je morao ići automobilom. Kad je došao, za pultom nije bilo nikoga. Oprezno je dozvao knjiţničarku koja je bila iza jedne od polica s knjigama. „Bok, odakle ti ovdje?“ upita Jessica i začuđeno podigne obrvu. Patrik je shvatio da zaista dugo nije bio u knjiţnici. Još od viših razreda osnovne škole ili tako nešto. Uopće nije htio razmišljati koliko je godina prošlo od toga. Jessica tad definitivno nije bila knjiţničarka, jer bila je njegove dobi. „Hej, bok. Pitao sam se bi li mi mogla pomoći oko nečeg.“ Patrik stavi fascikl na stol ispred pulta i izvadi omotnice sa stranicama. Jessica znatiţeljno priđe pogledati što je to izvukao. Bila je visoka i vitka i imala je plavkastu kosu dugu do ramena, svezanu u praktičan rep. Na vrhu nosa stajale su joj naočale, a Patrik nije mogao, a da se ne zapita jesu li naočale uvjet za upis studija bibliotekarstva. „Svakako. Oko čega trebaš pomoć?“ upita Jessica. „Donio sam nekoliko stranica iz dječje knjige“, reče Patrik pokazujući na istrgnute stranice. „Moţe li se ikako saznati odakle ili, bolje rečeno, od koga dolaze ove stranice?“ Jessica gurne naočale bliţe očima i počne prebirati po stranicama i proučavati ih. Posloţila ih je jednu do druge i potom im izmijenila redoslijed. „Tako, sad idu po redu“, ustanovi zadovoljno. Patrik se nagne i baci pogled. Da, sad je redoslijed odgovarao. Sad se priča razvijala kako je i trebala, počevši od one stranice koja je pronađena u Bibliji Else Forsell. Patriku sine. Stranice su sad bile posloţene točno po redoslijedu ubojstava. Najprije Elsina stranica, zatim Börjeova, pa Rasmusova i, na kraju, stranica koja je leţala u automobilu pokraj Marit. Patrik zahvalno pogleda Jessicu. „Već si mi pomogla“, reče on, iznova proučavajući stranice. „Moţeš li mi reći nešto o knjizi? Odakle je?“ Knjiţničarka kratko razmisli, a zatim ode iza pulta i stane tipkati nešto na računalu. „Mislim da je riječ o poprilično staroj knjizi. Da, ima njoj godina. Vidi se po stilu ilustracija, a i po švedskom jeziku u tekstu.“ „Moţeš li pretpostaviti kad je, otprilike, izdana?“ Patrik nije mogao prikriti uzbuđenje u glasu.
Jessica ga pogleda preko ruba naočala. Patriku se na trenutak učini kako je jezivo slična Anniki. Jessica zatim reče: „To i pokušavam saznati. Kad bih mogla raditi u miru…“ Patrik se osjećao kao prekoreni školarac. Šutio je gledajući kako Jessicini prsti lete po tipkovnici. Nakon nekog vremena koje se Patriku činilo kao čitava vječnost, Jessica reče: „Bajka o Ivici i Marici je tijekom godina u Švedskoj objavljena u nebrojeno izdanja, ali ona nakon 1950. sam isključila iz pretrage pa je izbor znatno uţi. Našla sam deset izdanja koja su izašla prije te godine. Nagađam, posebno je istaknula tu riječ, „da je ovo jedno od izdanja objavljenih dvadesetih godina.“ Još je malo tipkala, a Patrik se trudio obuzdati da ne počne tapkati na mjestu od nestrpljenja. Naposljetku je rekla: „Pogledaj, izgleda li ti ova slika poznato?“ Patrik je otišao s druge strane pulta da bolje pogleda i široko se nasmijao kad je vidio sliku s naslovnice koja je definitivno bila nacrtana u istom stilu kao ilustracije na stranicama koje su pronašli uz ţrtve. „To su bile dobre vijesti“, suho reče Jessica. „Loša vijest je da to nipošto nije unikatno izdanje. Izašlo je 1924. i tiskano je u tisuću primjeraka. A ne moţemo sigurno znati je li vlasnik kupio ili dobio knjigu kao dar kad je izašla. Taj netko ju je mogao naprosto naći u antikvarijatu i kupiti bilo kad. Kad sam pregledavala stranice antikvarijata, našla sam deset primjeraka knjige na prodaju diljem zemlje, upravo u ovom trenutku.“ Patrik osjeti kako mu je raspoloţenje opalo. Znao je da je to bio pokušaj od kojeg ne treba mnogo očekivati, ali ipak se pomalo nadao da će mu knjiga nešto otkriti. Obiđe pult i mrzovoljno pogleda stranice na stolu. Dobio je poriv da ih iskida na komadiće od bijesa, ali obuzdao se. „Jesi li uočio da jedna stranica nedostaje?“ upita Jessica i stane pored njega. Patrik je začuđeno pogleda. „Ne, to mi nije palo na pamet.“ „Vidi se po brojevima stranica. Na prvom listu su brojevi pet i šest, zatim skok na devet i deset, pa jedanaest i dvanaest i, na zadnjem, trinaest i četrnaest. Dakle, nedostaje list sa stranicama sedam i osam.“
Misli su se rojile u Patrikovoj glavi. Smjesta mu je bilo jasno što to znači. Negdje je bila još jedna ţrtva.
8.
Ne bi smio. Znao je to. Ali nije si mogao pomoći. Sestri se nije sviđalo kad je preklinjao, kad je molio za nešto što je bilo neostvarivo. Ali nešto u njemu nije mu dalo da odustane. Morao je znati što se sve nalazi vani. Što se nalazi iza šume, iza polja. Kamo je vozila svakog dana kad bi ih ostavila same kod kuće. Naprosto je morao saznati kako izgleda ono na čije ih postojanje podsjeća avion koji prelijeće preko njih ili zvuk automobila negdje vrlo, vrlo daleko. Ona je isprva odbijala. Govorila je da to ne dolazi u obzir. Jedino mjesto na kojem su bili sigurni, na kojem je on, njezin mali zlosretnik, bio siguran, bila je kuća. Njihovo utočište. Ali on je nastavljao pitati. I svakoga puta kad bi pitao, činilo bi mu se da njezin otpor slabi. Sam je u svom glasu čuo ustrajnost, čuo je kako mu se potkrada molećiv prizvuk svaki put kad je govorio o onom nepoznatom, onom što je ţelio vidjeti. Barem jednom. Sestra je uvijek tiho stajala pored njega. Gledala ih je s plišanom ţivotinjom u naručju i palcem u ustima. Nikad nije rekla obuzima li i nju ista čeţnja. Niti bi se ikad usudila pitati. Ali on bi katkad vidio iskru iste te ţudnje u njezinim očima. Kad bi sjedila uz prozor i gledala šumu koja se naizgled protezala unedogled. Tad bi primijetio da je čeţnja u njoj podjednako snaţna. Zato je nastavljao pitati. Preklinjao je, molio. Ona bi ga podsjetila na priču koju su tako često čitali. Priču o znatiţeljnom bratu i sestri koji su se izgubili u šumi. Same i ustrašene, zarobila ih je zla vještica. I oni bi se mogli izgubiti. Ona ih je štitila. Jesu li se htjeli izgubiti? Jesu li htjeli riskirati to da se više nikad ne uspiju vratiti k njoj? Ona ih je već jednom i spasila od vještice… Glas bi joj uvijek bio tako slabašan, tako tuţan kad bi mu odgovarala pitanjima. Ali nešto ga je iznutra tjeralo da nastavi, unatoč tome što mu je nemir razdirao grudi kad bi njoj zadrhtao glas i zasuzile oči. Zov onoga što je bilo vani bio je tako jak.
„D O B R O D O Š L I !“ Erling im je mahnuo pozivajući ih da uđu i dodatno se uspravio kad je ugledao kamermana koji ih je slijedio. „Viveci i meni je tako drago što ste prihvatili poziv na oproštajnu večericu. Ovdje, u našoj skromnoj kućici“, nadoda uz cerek, gledajući u kameru. Kao što je rekao Fredriku Rehnu kad mu je iznosio ideju, gledateljima će biti zanimljivo baciti pogled na ţivot bogatih i slavnih. Fredrik je, naravno, mislio da je genijalna zamisao pustiti sudionike da dođu na večeru kod najkrupnije ribe u općini. Bilo je to neizmjerno primjereno. „Uđite, uđite“, reče Erling pozivajući ih u dnevnu sobu. „Viveca će začas doći s pićem dobrodošlice. Ili moţda ne pijete alkohol?“ namigne on smijući se vlastitoj šali. Zadovoljno pomisli kako će gledatelji sad uvidjeti da on nije neki stereotipni, sumorni općinski prdonja u preuskom odijelu. Ne, on je znao podići atmosferu. Kad je išao na konferencije, uvijek je on dečkima u sauni pričao najbolje priče. Bogme, u čitavom gospodarskom sektoru bio je poznat kao šaljivac. Ubojit, ali i zabavan. „Pogledajte, evo Vivece s pićem“, reče Erling i pokaţe na svoju ţenu koja i dalje nije bila izgovorila ni riječ. O tome su razgovarali prije nego što su došli uzvanici i snimatelji. Ona će se drţati po strani i pustiti njega da iskoristi svoj trenutak pod svjetlima reflektora. Na kraju krajeva, ipak je on bio taj koji je sve ovo omogućio. „Mislio sam da biste, za promjenu, mogli popiti piće za odrasle“, reče Erling smješkajući se. „Pravi dry martini, ili draja, kako ga mi zovemo u Stockholmu.“ Ponovno se nasmijao, malo preglasno, ali htio je biti siguran da će se čuti na televiziji. Mladi su paţljivo njušili martinije u kojima je bila maslina nabodena na čačkalicu. „Moramo li pojesti maslinu?“ upita Uffe nabravši nos s gađenjem. Erling se nasmiješi. „Ne, ne obaziri se na nju. To je ponajprije radi dekoracije.“
Uffe samo kimne i trţne piće pazeći da ne proguta maslinu. Još su neki slijedili njegov primjer, a Erling, pomalo smeten, digne svoju čašu u zrak: „Pa namjeravao sam vam poţeljeti dobrodošlicu, ali neki od vas su očito ţedni. Prema tome, ţivjeli!“ Još malo podigne čašu i kao odgovor dobije nejasno mumljanje, a potom i sam popije svoj suhi martini. „Mogu li dobiti još jedan?“ upita Uffe pruţajući svoju čašu Viveci. Ona upitno pogleda Erlinga koji potvrdno kimne. Kvragu, neka se djeca malo zabave. Do deserta se Erling W. Larson već počeo kajati. Kroz maglu se prisjetio kako ga je Fredrik Rehn, kad su se sastali, upozorio da za večerom ne posluţi previše alkohola, ali on je zanemario Fredrikovu primjedbu. Ako se dobro sjećao, ništa nije moglo biti gore od onog kad je čitava uprava 1998. otišla na poslovni put u Moskvu. I dalje mu je bilo nejasno što se sve ondje događalo, ali u sjećanju su mu ostale pojedine slike koje su uključivale ruski kavijar, gomilu votke i bordel. Ono o čemu Erling nije razmišljao bilo je da je jedna stvar napiti se na poslovnom putu, a sasvim druga imati petero pijanih mladih ljudi u vlastitom domu. I sama je hrana bila svojevrsna katastrofa. Tost s ikrom jedva da su i dirnuli, riţoto s jakobovim kapicama popratili su zvučnim efektima povraćanja, u čemu je prednjačio onaj barbarin Uffe, a sve je kulminiralo pravim zvukovima povraćanja koji su dopirali iz kupaonice. Mislio je da će pojesti barem desert, ali prenerazio se kad je vidio kako se ispovraćani čokoladni mousse razlio po njegovim krasnim, novopostavljenim pločicama. „Ima još vina“, promrmlja Uffe, pobjedonosno dolazeći iz kuhinje s otvorenom bocom vina. Erlingu se smučilo u ţelucu kad je ustanovio da je Uffe otvorio bocu njegovog najboljeg i najskupljeg zrelog vina. Osjetio je kako bijes ključa u njemu, ali sabrao se kad je uočio da ga kamera zumira iščekujući njegovu reakciju. „Zamisli, koje li sreće“, protisnuo je Erling kroz zube i nasmiješio se krokodilskim osmijehom. Molećivo je pogledao u pravcu Fredrika Rehna, ali producent je smatrao da je općinski savjetnik sam kriv pa je samo pruţio svoju praznu čašu Uffeu. „Nalij, Uffe“, reče on ni ne pogledavši Erlinga.
„Nalij i meni“, rekla je Viveca koja je za vrijeme čitave večeri šutjela, a sad je prkosno gledala svog muţa. Erling je iznutra kuhao. Bila je to njezina pobuna. Potom se nasmiješio u kameru.
Preostalo je još manje od tjedan dana do vjenčanja. Ericu je hvatao nemir, iako su sve praktične stvari bile riješene. Anna i ona radile su kao konji da srede sve – cvijeće, raspored sjedenja, smještaj za uzvanike, glazbu, sve, sve, sve. Erica je zabrinuto gledala Patrika koji je sjedio na drugoj strani stola i bezvoljno doručkovao. Napravila mu je vruću čokoladu i hruskavi kruščić s kavijarom i sirom, njegov omiljeni doručak od kojeg se njoj okretao ţeludac. Ali bila je spremna učiniti bilo što, samo da on unese nešto hrane u sebe. Barem će bez problema stati u frak, pomislila je. Patrik je u posljednje vrijeme u kući bio kao duh. Došao bi doma, pojeo, bacio se u krevet i rano sljedećeg jutra otišao u postaju. Lice mu je bilo upalo i sivo, na njemu su se vidjeli umor i frustracija, a Erica je počela naslućivati i rezigniranost. Prije tjedan dana rekao joj je da negdje mora postojati još jedna ţrtva. Poslali su još jedan zahtjev za razmjenu podataka svim policijskim postajama u zemlji, ali bez rezultata. Beznadnim joj je glasom prepričao kako su prošli sve materijale koje su imali, jednom, dvaput, triput, opet iznova i nisu našli ništa što bi moglo pokrenuti istragu. Gösta je telefonom razgovarao s Rasmusovom mamom, ali ni njoj nisu bila poznata imena Elsa Forsell i Börje Knudsen. Istraga je bila na mrtvoj točki. „Što je danas na dnevnom redu?“ upita Erica nastojeći odrţati neutralan ton. Patrik je poput miša grickao jedan kraj krekera, ali u petnaest minuta nije uspio pojesti više od pola. Utučeno odgovori: „Čekanje čuda.“ „Moţete li traţiti pomoć izvana? Iz nekog drugog okruga kojeg se slučajevi tiču? Ili od… krim-policije ili nešto tako?“ „Cijelo sam vrijeme u kontaktu s Lundom, Nyköpingom i Boråsom. A krim-policija… Pa nadao sam se da moţemo to sami riješiti, ali sad sam već sklon tome da zovemo pojačanje.“ Zamišljeno
je odgrizao još jedan minijaturni zalogaj, a Erica se nije mogla suzdrţati, a da se ne nagne i pomiluje ga po obrazu. „Ţeliš li i dalje da obavimo ovo u subotu?“ On ju je iznenađeno pogledao, a zatim mu se izraz lica smekšao. Poljubio joj je dlan. „Ljubavi, naravno da ţelim! Bit će to fantastična subota, najbolji dan našeg ţivota, naravno, nakon onog kad se Maja rodila. A ja ću biti veseo i poletan i potpuno usredotočen na tebe i naš dan. Ne brini se. Ţudim za tim.“ Brica ga ispitivački pogleda, ali u njegovim očima nije vidjela ništa osim iskrenosti. „Sigurno?“ „Sigurno.“ Patrik se nasmiješi. „I nemoj misliti da nisam svjestan silne količine posla koji ste ti i Anna obavile.“ „Imao si ti svojih briga. A i mislim da je to koristilo Anni“, reče Erica i baci pogled prema dnevnoj sobi u kojoj se Anna s Emmom i Adrianom smjestila na kauč kako bi zajedno gledali dječji TV program. Maja je i dalje spavala, a unatoč Patrikovoj snuţdenosti, bio je pravi luksuz biti malo nasamo s njim. „Kad bi bar…“ Erica ne dovrši rečenicu. Patrik joj je pročitao misli. „Kad bi bar tvoji roditelji mogli biti ovdje.“ „Da. Ili ne… Da ti iskreno kaţem, voljela bih da je tata ovdje. Mama bi, kao i uvijek, bila nezainteresirana za sve što Anna i ja radimo.“ „Jeste li ti i Anna još razgovarale o Elsy? O tome zašto je bila takva?“ „Nismo“, zamišljeno će Erica. „Ali puno sam razmišljala o tome zašto tako malo znamo o maminom ţivotu prije nego što je upoznala tatu. Jedino što znamo je da su nam djed i baka već dugo mrtvi, više od toga ne znamo. Nikad nismo vidjele nikakve fotografije. Nije li to čudno?“ Patrik kimne glavom. „Da, svakako zvuči čudno. Moţda bi mogla malo istraţiti povijest svoje obitelji? Takve stvari ti dobro idu, izvlačenje podataka i to. Mogla bi to napraviti sad, nakon što odradimo vjenčanje.“
„Odradimo?“ upita Erica zlokobnim glasom. „Zar vjenčanje shvaćaš kao nešto što treba odraditi?“ „Ne“, odgovori Patrik ne uspijevajući bolje sročiti misao. Umočio je kreker u čokoladu. Znao je kad je najbolje povući se i zašutjeti…
„Dakle, danas zabava završava.” Lars se htio susresti s njima u malo opuštenijoj atmosferi nego inače pa ih je pozvao na kavu u Pappas Lunchcafé koji je, nimalo čudno, bio smješten u glavnoj ulici Affärsvägen. „Bit će jebeno dobro otići odavde”, reče Uffe i strpa kolačić od marcipana u usta. Jonna ga pogleda s gađenjem. Ona je grickala jabuku. „Kakvi su vam planovi?” upita Lars i srkne malo čaja. Svi su ga zabezeknuto gledali dok je u čaj stavljao šest kockica šećera. „Uobičajeno”, reče Calle. „Idem doma, naći se s ekipom. Izaći van i malo zaliti. Nedostajao sam curama u Kharmi16.“ Podsmjehne se, ali pogled mu je bio tup i pun beznađa. Tini zasjaje oči. „Je li to noćni klub u koji zalazi princeza Madeleine?” „A, da, Maddie”, nonšalantno odvrati Calle. „Prije je bila u vezi s jednim mojim prijateljem.” „A da?” zadivljeno upita Tina. Prvi put u više od mjesec dana gledala je Callea s određenim poštovanjem. „Da, ali ubrzo ju je napucao. Njezini mama i tata cijelo su se vrijeme previše miješali.” „Mama i… ohhhh”, reče Tina još raširenijih očiju. „Cool…“ „A što ti planiraš?” upita Lars okrenuvši se prema Tini. Ona protegne vrat. „Ja idem na turneju.”
16
noćni klub u Stockholmu (nap. ur.)
„Turneju”, frkne Uffe i posegne za još jednim kolačićem. „Izlazit ćeš s Pijandurom, svake večeri otpjevati jednu pjesmu i nakon toga se povlačiti po baru. Teško da se to moţe nazvati turnejom…” „E, pa, ima gomila klubova koji su me zvali da dođem pjevati. I want to be your little bunny.“ odvrati Tina. „Pijandura kaţe da će me traţiti i hrpa izdavačkih kuća.” „Da, to što Pijandura govori je sigurno istina”, Uffe ponovno frkne i zakoluta očima. „Kvragu, što će biti lijepo otarasiti se tebe. Tako si prokleto… negativan cijelo vrijeme.“ Tina demonstrativno okrene leđa Uffeu. Ostali su uţivali u spektaklu. „A ti, Mehmete?“ Svi okrenu pogled prema Mehmetu koji je šutio otkako su sjeli u kafić. „Ja ću ostati“, reče Mehmet, prkosno čekajući reakciju. A ona nije izostala. Pet pari očiju u nevjerici se okrene prema njemu. „Što? Ostat ćeš? Ovdje?“ Calle je izgledao kao da mu se Mehmet pred očima pretvorio u ţabu. „Da, nastavit ću raditi u pekarnici. Svoj ću stan iznajmiti na neko vrijeme.“ „A gdje ćeš ovdje stanovati? Kod Simona ili što?“ Tinine riječi odzvanjale su lokalom. Mehmet je šutio, a svi za stolom bili su u šoku. „Ţivjet ćeš kod njega? Što je, jeste zajedno ili što?“ „Nismo“, odbrusi Mehmet. „To se vas ionako ne tiče. Samo smo… prijatelji.“ „Simon and Mehmet, sitting in a tree, K-I-S-S-I-N-G17“, pjevušio je Uffe i toliko se smijao da je gotovo pao sa stolice. „Dosta, pustite Mehmeta na miru“, reče Jonna gotovo šaptom, na što ostali, začudo, zašute. „Mislim da je to hrabro od tebe, Mehmete. Bolji si od svih nas ovdje!“ „Kako to misliš, Jonna?“ blago upita Lars i nagne glavu. „Po čemu je to Mehmet bolji?“
eng. aluzija na poznatu američku dječju pjesmicu; u prijevodu: Simon i Mehmet sjede na drvetu i ljube se (nap. ur.) 17
„Jednostavno je“, odgovori Jonna i navuče rukave. „Pristojan je. I dobar.“ „A ti nisi dobra?“ upita Lars. Bilo je to višesmisleno pitanje. „Ne“, tiho odgovori Jonna. U glavi su joj se vrtjele scene koje su se odvile ispred društvenog centra, sva ona mrţnja koju je osjećala prema Barbie. Koliko ju je povrijedilo ono što je Barbie rekla o njoj i koliko je ona ţeljela povrijediti nju. Osjetila je zadovoljstvo onog trenutka kad je noţem zareţala Barbienu koţu. Dobra osoba to ne bi napravila. Ali nije rekla ništa o tome, samo je kroz prozor promatrala promet. Kamermani su već spakirali stvari i otišli. To je sad i ona trebala učiniti. Otići kući. U velik, prazan stan. Vratiti se porukama na kuhinjskom stolu na kojima bi napisali da ih ne treba čekati. Brošurama za različite obrazovne ustanove, ciljano ostavljenim na stoliću u dnevnoj sobi. Tišini. „Što ćeš ti sad raditi?“ upita Uffe Larsa pomalo zajedljivim tonom. „Sad kad više ne budeš trčkarao oko nas.“ „Već ću ja naći zanimaciju”, reče Lars i otpije gutljaj svog slatkog čaja. „Radit ću na svojoj knjizi, moţda i otvorim vlastitu ordinaciju. A ti, Uffe? Ti nisi rekao što namjeravaš.” Glumeći nonšalantnost, Uffe slegne ramenima. „Ah, ništa posebno. Obilazit ću barove. Sigurno ću se naslušati te jebene I want to be your bunny“ Zurio je u Tinu. „A onda… Ma ne znam. Već će nešto biti.” Na trenutak se iza te njegove maske čvrstog momka nazrela nesigurnost. No već idućeg trena nesigurnost je nestala, a on se glasno nasmijao na sebi svojstven način. „Vidite što mogu!“ Uzeo je ţličicu iz čaše kave i nataknuo je na nos. Vraga će on gubiti vrijeme brinući se za budućnost. Momci koji znaju balansirati ţlice na nosu uvijek se snađu. Kad su otišli iz kafića prema autobusu koji je čekao da ih odveze iz Tanuma, Jonna na trenutak zastane. Načas joj se učinilo kao da Barbie sjedi među njima. Ona i njezina duga, plava kosa i umjetni nokti zbog kojih gotovo ništa nije mogla raditi. Bila je nasmijana, blaga i mila, a svi su oni to doţivljavali kao njezinu slabost. Jonna je shvatila da je bila u krivu. Nije samo Mehmet bio dobar, i Barbie je bila. Prvi put je počela razmišljati o tom petku kad je sve pošlo po zlu. Tko je zapravo što rekao. Tko je širio ono za što je Jonna sad vjerovala da su laţi. Tko je vukao konce i upravljao njima kao
marionetama. Nešto ju je kopkalo u glavi, ali prije nego što je oblikovala misao, autobus je krenuo iz Tanumshedea. Buljila je kroz prozor. Mjesto pored nje zjapilo je prazno.
Oko deset minuta prije podne Patrik se počeo kajati što se nije prisilio više doručkovati. Trbuh mu je krulio pa je otišao u čajnu kuhinju potraţiti nešto jestivo. Imao je sreće, u vrećici je ostalo jedno pecivo s cimetom. Gladno ga je strpao u usta. Nije baš najbolji međuobrok, ali posluţit će. Kad se, još uvijek punih usta, vratio do radnog stola, zazvonio je telefon. Vidio je da ga zove Annika pa je pokušao progutati, ali zalogaj mu se zadrţao u grlu. „Halo?“ javi se i zakašlje. „Patrik?“ Uz nekoliko pokušaja uspio je progutati ostatak peciva. „Da, ja sam.“ „Imaš posjet“, reče Annika. Po glasu joj je čuo da je nešto vaţno. „Tko je?“ „Sofie Kaspersen.“ Osjetio je kako mu je zanimanje poraslo. Maritina kći? Zbog čega bi ga ona mogla traţiti? „Pošalji je“, reče Patrik i izađe u hodnik da je dočeka. Izgledala je pomalo iscrpljeno i blijedo pa se sjetio da je Gösta rekao da je imala mučninu kad su bili kod nje i Ole. Činilo se da je to svakako bilo točno. „Sigurno si bila bolesna, je li ti sad bolje?“ upita on i povede je u svoj ured. Sofie kimne. „Da, nešto me malo bolio trbuh, ali sad sam dobro. Samo sam izgubila koji kilogram“, reče ona uz kiseli osmijeh. „Moţda bi mogla meni prenijeti malo toga“, nasmije se Patrik, pokušavajući malo podići raspoloţenje. Djevojka je bila začuđena time što on govori. Nakratko su sjedili u tišini. Patrik je pričekao da progovori. „Jeste li saznali išta više… o mami?“ reče Sofie naposljetku. „Ne“, iskreno će Patrik. „Dobrano smo zapeli.“
„Dakle, ne znate koja je poveznica između nje… i ostalih?“ „Ne“, ponovno odgovori Patrik pitajući se na što cilja. Potom oprezno nastavi: „Vjerujem da poveznica leţi u nečem što još nismo otkrili. U nečem što još ne znamo… o tvojoj mami i o ostalima.“ „Mmm“, bio je jedini Sofien odgovor. Činilo se da i dalje nije sigurna što da radi. „Vaţno je da znamo sve, da moţemo pronaći onog tko ti je oduzeo mamu.“ I sam je čuo kako mu je glas molećiv, ali shvatio je da mu Sofie ţeli nešto reći. Nešto o svojoj majci. Nakon još jedne poduţe stanke Sofie polako krene rukom prema dţepu jakne. Oborena pogleda iz dţepa izvuče papir i pruţi ga Patriku. Patrik stane čitati i proučavati papir, a Sofie ponovno podigne pogled. „Gdje si ovo našla?“ upita Patrik nakon što je pročitao. Prolazili su ga trnci iščekivanja. „U kutiji, doma, kod tate. Ali to su mamine stvari, one koje je ona čuvala. To je bilo među hrpom fotografija i toga…“ „Zna li ti tata da si ovo našla?“ upita Patrik. Sofie odmahne glavom. Tamna, ravna kosa plesala joj je oko lica. „Ne zna, a i neće mu biti drago. Ali policajci koji su prošlog tjedna bili kod nas rekli su da se javimo vama ako se ičega sjetimo pa sam mislila da bih vam to trebala reći. Za mamu“, nadoda Sofie i ponovno stane stidljivo proučavati koţicu oko noktiju. „Postupila si ispravno“, reče Patrik, posebno naglasivši zadnju riječ. „Trebala nam je ova informacija i mislim da si nam dala ključ.“ Nije mogao prikriti uzbuđenje. Sad se toliko toga poklapalo. Ostali dijelovi slagalice vrtjeli su mu se po glavi: Börjeov kriminalni dosje, Rasmusove rane, Elsina krivnja – sve se poklapalo. „Smijem li ovo zadrţati?“ upita Patrik mahnuvši papirom. „Moţete li radije napraviti kopiju?“ reče Sofie. Patrik kimne glavom. „Apsolutno. A budeš li imala problema s ocem, samo ga uputi meni. Postupila si ispravno.“ Napravio je kopiju na kopirki u hodniku, vratio Sofie original i ispratio je van. Patrik ju je dugo gledao dok se vukla ulicom, pognute glave i s rukama nabijenim u dţepove. Činilo se da je krenula prema
Kerstin. Nadao se da je tako. Njih dvije trebale su jedna drugu, više nego što su i same bile svjesne toga. S pobjedonosnim pogledom vratio se u postaju kako bi počeo sređivati sve što treba. Napokon, napokon je krenulo!
Protekli je tjedan Bertilu Mellbergu bio najbolji u ţivotu. Nije mogao vjerovati da se sve to zaista događa. Rose-Marie je još dvaput prespavala kod njega, a iako su njegove noćne aktivnosti počele ostavljati traga u vidu tamnih podočnjaka, bilo je vrijedno toga. Uhvatio se kako pjevuši, a jednom je i poskočio od sreće, ali samo kad nitko nije gledao. Ona je bila fantastična. Nije mogao doći sebi koliko je sreće imao. Da je ona, njegova vizija ţene, izabrala upravo njega, ne, jednostavno mu nije bilo jasno. A već su počeli i razgovarati o budućnosti. Već su se sloţili da je planiraju zajedno, u to nije bilo sumnje. Mellberg, koji je oduvijek bio zdravo skeptičan prema nekakvoj stabilnijoj vezi, sad se jedva obuzdavao. Puno su pričali i o prošlosti. On joj je pričao o Simonu i s ponosom joj pokazao fotografiju sina koji je tako kasno došao u njegov ţivot. Rose-Marie je komentirala kako je naočit, tako sličan ocu i kako ga jedva čeka upoznati. Ona je i sama imala dvije kćeri, jednu u Kiruni, drugu u Sjedinjenim Drţavama. S tugom u glasu rekla je da su obje tako daleko. Pokazala mu je i fotografiju dvoje unuka koji su ţivjeli u Americi. Rose-Marie je predloţila da onamo zajedno otputuju na ljeto, a on je oduševljeno kimnuo glavom. Amerika. Nije ni sanjao da će ikad onamo otići. Ruku na srce, nikad nije bio niti izvan granica Švedske. Ono kratko putovanje mostom preko zaljeva Svinesund u Norvešku nije ni računao kao put u inozemstvo. Ali Rose-Marie mu je otvorila čitav novi svijet. Dok mu je tako jedne noći leţala u naručju, pričala mu je kako je počela razmišljati o kupnji apartmana po modelu time-share18. Kuća s bijelom ţbukom, balkonom, pogledom na more, vlastitim bazenom i bogumilom koja se penje uza zidove i tako krasno miriše na toplom zraku. Mellberg je pred sobom kupnja prava na korištenje nekretnine u duţem vremenskom razdoblju, ali samo u ograničenom i određenom dijelu godine (nap. ur.) 18
vidio tu sliku. Vidio je sebe i Rose-Marie kako sjede na balkonu tople ljetne večeri i zagrljeni piju ledeno hladna pića. Rodila mu se misao i nije ju htio odbaciti. U mraku spavaće sobe okrenuo se prema njoj licem u lice i ponizno joj predloţio da zajedno kupe apartman. Nervozno je iščekivao njezin odgovor. Isprva nije bila baš poletna kako se on nadao, već zabrinuta. Pričali su o tome da svakako moraju nabaviti sve potrebne papire kako među njima ne bi došlo do sukoba oko novca. Nasmiješio se i poljubio je u vrh nosa. Bila je tako slatka kad se brinula. Ali na kraju su se sloţili da će učiniti ono što su naumili. Sjedio je tako Mellberg zatvorenih očiju na stolici u svom uredu, gotovo osjećajući topli povjetarac na obrazima. Miris ulja za sunčanje i svjeţih breskvi. Zavjese lepršaju na vjetru koji donosi miris mora. Vidio je sebe kako se naginje prema Rose-Marie, podiţe obod njezina šešira i… Kucanje ga prene iz sanjarenja. „Naprijed”, dovikne otresito, brzo makne noge sa stola i stade prebirati po papirima koji su bili razbacani na stolu. „Bolje da je nešto vaţno, vrlo sam zauzet”, reče on kad je Hedström ušao u ured. Patrik kimne glavom i sjedne. „Vrlo je vaţno”, reče i stavi kopiju Sofiena papira na stol. Mellberg ga pročita. Prvi put da se i on sloţio.
Iz nekog je razloga uvijek bila tuţna na proljeće. Išla bi na posao, radila što je trebala, išla kući, druţila se s Lennartom i psima i potom išla spavati. Bila je to ista rutina kao i u ostala godišnja doba, ali u proljeće bi je uhvatio neki osjećaj besmisla. Zapravo, ţivot joj je bio poprilično dobar. Lennart i ona imali su stabilniji i bolji brak od mnogih, a psi su im bili voljeni članovi obitelji. Dijelili su interes za utrke automobila19 pa su išli na natjecanja diljem Švedske i stekli mnoge prijatelje. Ljeti, ujesen i zimi bilo je to sasvim dostatno. Ali iz nekog razloga u proljeće bi uvijek osjećala da nešto nedostaje. Upravo u originalu drag racing (eng.) – utrka automobila u kojoj je cilj prijeći udaljenost od 400 metara u što kraćem vremenu (nap. ur.) 19
bi je tada čeţnja za djecom najjače pogađala. Nije znala zašto. Moţda je to imalo korijen u tome što se njezin prvi pobačaj dogodio u proljeće. Treći travnja, datum koji će joj zauvijek ostati urezan u srcu, unatoč tome što je otad prošlo preko petnaest godina. Uslijedilo je još osam pobačaja, nebrojeni posjeti liječniku, pretrage, tretmani. Ali ništa nije pomoglo. Na koncu je to prihvatila i izvukla najbolje moguće iz te situacije. Naravno, razgovarali su i o posvajanju, ali nikako se nisu mogli odlučiti na to. Tijekom svih tih godina zabuna i razočarenja postali su ranjivi i nesigurni. Nisu se usuđivali ponovno preuzeti rizik. I iako je ostatak godine smatrala da joj je ţivot dobar, u proljeće bi uvijek čeznula za svojom nerođenom djecom. Svojim malim dječacima i djevojčicama koji iz nekog razloga nisu bili spremni na ţivot u njezinoj maternici ili izvan nje. Katkad bi ih vidjela kao male anđele koji lete zrakom oko nje. Takvi su dani bili teški. Danas je bio takav dan. Nekoliko je puta trepnula kako bi odagnala suze i pokušala se usredotočiti na tablicu u Excelu. Nitko iz postaje nije znao za njezinu osobnu tragediju, znali su samo da Annika i Lennart nemaju djece. Nije se htjela sramotiti i cmizdriti na recepciji. Škiljila je u ekran pokušavajući spariti podatke u ćelijama. Imena vlasnika pasa u lijevom stupcu i podatke o adresama u desnom. Trebalo joj je duţe nego što je očekivala, ali napokon je svako ime na popisu imalo pridruţenu adresu. Annika je pohranila dokument na disketu i izvadila je iz računala. Djeca anđeli lepršala su oko nje, pitala je kako bi se zvala, što bi se zajedno igrali, što bi postali kad bi narasli. Annika osjeti kako joj ponovno naviru suze i pogleda na sat. Jedanaest i pol, vrijeme da ode kući na ručak. Osjećala je da joj treba malo mira i tišine kod kuće, ali najprije je morala Patriku odnijeti podatke. Znala je da mu trebaju što prije. Na hodniku je srela Hannu i prepoznala priliku da izbjegne Patrikove ispitivačke poglede. „Bok, Hanna“, reče ona. „Moţeš Patriku dati ovo? To je gotov popis adresa vlasnika pasa. Ja… ja danas idem kući na ručak.“ „Kako to? Zar ti nije dobro?“ zabrinuto upita Hanna i uzme disketu. Annika se prisili da se nasmiješi. „Ma dobro sam, samo sam se zaţeljela domaće hrane.“
„U redu“, zamišljeno će Hanna. „Svakako ću dati disketu Patriku. Vidimo se.“ „Vidimo se“, odvrati Annika i ţurno ode iz postaje. Djeca anđeli slijedila su je kući.
Patrik podigne pogled kad je Hanna ušla u ured. „Izvoli, Annika šalje disketu. Vlasnici pasa.“ Hanna Patriku pruţi disketu, a on je stavi na stol. „Sjedni malo“, reče on pokazujući na stolicu, a Hanna ga posluša. Ispitivački ju je gledao. „Kako ti je bilo prvih mjesec dana na poslu? Jesi li zadovoljna ovdje? Moţda malo turbulentan početak, ha?“ Nasmiješi joj se i zauzvrat dobije slabašan osmijeh. Istini za volju, bio je pomalo zabrinut za svoju novu kolegicu. Djelovala je umorno i iscrpljeno. Doduše, svi su manje-više tako izgledali u posljednje vrijeme, ali bilo je tu još nešto. Nešto što se očitavalo na njezinu licu, nešto više od obične iscrpljenosti. Njezina plava kosa bila je, kao i obično, svezana u rep, ali nije imala sjaja. Imala je i tamne podočnjake. „Bilo mi je odlično“, odgovori ona veselo, nesvjesna kako je analizira pogledom. „Vrlo sam zadovoljna, volim kad sam toliko zauzeta.“ Pogleda oko sebe, sve one dokumente i fotografije koje su visjele na zidovima, i ušuti. „Znam, nespretno sam se izrazila, ali znaš na što mislim.“ „Znam“, odvrati Patrik i nasmiješi se. „A Mellberg? Je li…“, traţio je pravu riječ, „se on… pristojno ponašao?“ Hanna se nasmije i njezino lice na trenutak omekša. Patrik je u tom trenutku prepoznao onu ţenu koja je prije pet tjedana počela raditi kod njih. „Iskreno da ti kaţem, jedva da sam ga i vidjela pa mogu zaista i reći da je bio pristojan. A ako sam išta naučila ovih tjedana, to je da u praksi svi tebe doţivljavaju kao šefa. I da s ponosom obavljaš svoj posao.“ Patrik osjeti kako je protiv svoje volje počeo crvenjeti. Nije često dobivao pohvale pa nije znao kako reagirati.
„Hvala“, promrmlja i brzo promijeni temu. „Za sat vremena odrţat ću novo izlaganje. Mislio sam da se okupimo u čajnoj kuhinji, ovdje će biti pretijesno.“ „Jesi li pronašao nešto novo?“ upita Hanna i uspravi se. „Da… da, moglo bi se tako reći“, odgovori Patrik ne uspijevajući obuzdati osmijeh. „Moţda smo našli ključ koji povezuje sve one slučajeve“, reče on smiješeći se sve više. Hanna se sad još više uspravi. „Poveznica? Našao si poveznicu?“ „Ne, nisam ja. Moglo bi se reći da je ona došla k meni. Ali moram obaviti još dva poziva da to definitivno potvrdim pa neću ništa govoriti prije izlaganja. Zasad sam obavijestio samo Mellberga.“ „U redu, vidimo se onda za sat vremena“, reče Hanna i dobaci mu još jedan pogled prije nego što je ustala i otišla. Patrik se i dalje nije mogao riješiti osjećaja da nešto nije u redu. Ali već će mu ona reći. Podigao je slušalicu i birao prvi broj.
„Našli smo poveznicu za kojom smo tragali.“ Patrik je gledao oko sebe i uţivao u dojmu koji je njegovo priopćenje izazvalo. Pogled mu je na trenutak zastao na Anniki i zabrinuto je uočio da su joj oči crvene od plača. To je bilo krajnje neuobičajeno, Annika je u svim situacijama uvijek bila pozitivna. Napravio je mentalnu bilješku da porazgovara s njom nakon sastanka i vidi što joj je. „Ključni dio slagalice danas mi je donijela Sofie Kaspersen. Među majčinim stvarima pronašla je stari novinski članak i odlučila nam ga donijeti. Gösta i Hanna su prošlog tjedna bili kod nje i njezinog oca i očito su na nju ostavili dobar dojam, što ju je i potaklo na tu odluku. Odlično obavljeno!“ reče Patrik i kimne glavom prema njima. „Članak…“ Nije mogao odoljeti, a da, osjetivši napetost u prostoriji, malo ne zastane radi dojma. „Članak govori o tome kako je Marit prije dvadeset godina sudjelovala u prometnoj nesreći sa smrtnim ishodom. Sudarila se s autom kojim je upravljala jedna starija
gospođa. Kad je stigla policija, ispostavilo se da je Marit vozila pod utjecajem alkohola. Osuđena je na jedanaest mjeseci zatvora.“ „Zašto to nitko nije prije spomenuo?“ začuđeno upita Martin. „Je li to bilo prije nego što je doselila ovamo?“ „Ne, ona i Ola su imali dvadeset godina kad se to zbilo, već su godinu dana ţivjeli ovdje. Ali to je bilo davno, ljudi zaboravljaju, imali su i određenog razumijevanja za Marit. Udio alkohola u krvi bio je tek nešto viši od dopuštene granice, Marit je sjela u auto nakon večere s prijateljicom, uz koju su popile nekoliko čaša vina. Znam to jer sam pronašao dokumentaciju nesreće. Bila je dolje, u arhivu.“ „Dakle, čitavo ovo vrijeme imali smo te papire?“ upita Gösta u nevjerici. Patrik kimne glavom. „Da, znam, ali nije ni čudo što ih nismo našli. Nesreća se dogodila tako davno da nije bila ni u jednoj bazi podataka, a nije bilo nikakvog razloga da odemo nasumce pretraţivati dokumente. A definitivno nije bilo razloga da prekapamo po kutiji sa slučajevima voţnje pod utjecajem alkohola.“ „Ali svejedno…“ potišteno promrmlja Gösta. „Provjerio sam s Lundom, Nyköpingom i Boråsom. Rasmus Olsson je nastradao kad se autom zabio u stablo, pri čemu je poginuo suvozač, njegov prijatelj i vršnjak. Rasmus je bio pijan. Börje Knudsen ima dosje dug poput moje ruke. Jedna od točaka u njemu je nesreća koja se dogodila prije petnaest godina kad se frontalno zabio u drugi auto, pri čemu je poginula petogodišnja djevojčica. Dakle, našli smo podudarnost u tri od četiri slučaja, u sva tri vozači su bili pijani i uslijed toga usmrtili nekoga.“ „A Elsa Forsell?“ upita Hanna zureći u Patrika. Patrik raširi ruke. „To je jedini slučaj za koji nisam dobio potvrdu. U Nyköpingu ne postoje podaci o njezinom suđenju, ali svećenik iz vjerske zajednice spominjao je njezinu krivnju. Mislim da i u tom slučaju postoji ista poveznica, samo je moramo pronaći. Nazvat ću svećenika Silvija Mancinija čim završimo sa sastankom, da vidim hoću li što saznati.“ „Izvrstan posao, Hedström“, krajnje neočekivano reče Mellberg sjedeći na stolici pokraj kuhinjskog stola. Svi se pogledi okrenu prema njemu.
„Hvala“, zbunjeno odvrati Patrik ne uspijevajući se pribrati. Mellbergova pohvala bila je poput… Ne, nije to mogao ni sa čim usporediti. Mellberg jednostavno nije davao pohvale. Točka. Pomalo smeten zbog neočekivanog komentara, Patrik nastavi: „Ono što sad moramo učiniti je krenuti od ovog novog polazišta. Saznati što je moguće više o nesrećama. Gösta, ti uzmi Marit, Martine, ti Borås, Hanna Lund, a ja ću pokušati saznati nešto više o Elsi Forsell u Nyköpingu. Ima li pitanja?“ Nitko nije ništa pitao pa je Patrik okončao sastanak i krenuo nazvati Nyköping. U postaji je vladalo novo uzbuđenje, u zraku se osjećala nova energija. Bila je tako uočljiva da se Patriku činilo da samo treba ispruţiti ruku i dodirnuti je. Zastao je u hodniku, duboko udahnuo i otišao obaviti telefonski poziv.
Kad bi išao kući, u Italiju, posjetiti rodbinu i prijatelje, često bi čuo isto pitanje. Kako uopće izdrţi gore, na hladnom sjeveru? Nisu li Šveđani dosta čudni? Prema onom što su oni čuli, Šveđani su najčešće bili sami kod kuće i rijetko su i s kim razgovarali. A i bili su slabo baţdareni. Pili su kao smukovi i uvijek bi se previše napili. Zašto bi uopće ondje ţivio? Silvio bi si nalio čašu dobrog crnog vina, pogledao bratove nasade maslina i odgovorio: „Šveđani me trebaju.“ A to je i osjećao. Sve se činilo kao avantura kad je prije gotovo trideset godina otputovao u Švedsku. Ponuda za privremeni posao u katoličkoj zajednici vjernika u Stockholmu pruţila mu je povod koji je oduvijek traţio, povod da se uputi u zemlju koja se njemu oduvijek činila zagonetnom i čudnom. Moţda i nije bila tako čudna. A prve se zime gotovo nasmrt smrznuo, prije nego što je naučio da obavezno mora odjenuti tri sloja odjeće ţeli li izaći vani u siječnju. Ali svejedno se zaljubio na prvi pogled. Zaljubio se u svjetlost, hranu, u hladnu vanjštinu, ali uţarenu nutrinu Šveđana. Naučio je cijeniti i razumjeti male geste, skromne komentare i nenametljivu prijaznost plavokosih sjevernjaka. Iako ovo potonje nije potpuno točno. Doista se iznenadio kad je, sletjevši na švedsko tlo, ustanovio da je daleko od istine kako svi Šveđani imaju plavu kosu i plave oči.
U svakom slučaju, ostao je. Nakon deset godina u zajednici u Stockholmu dobio je priliku voditi vlastitu zajednicu u Nyköpingu. S godinama se čak mjesni naglasak uvukao u njegov talijanski švedski i radovao ga je smijeh koji je ta neobična kombinacija ponekad pobuđivala. Ako je kod Šveđana išta bila rijetkost, onda je to bio smijeh. Ljudi općenito katoličanstvo moţda i nisu povezivali s veseljem i smijehom, ali za njega je vjera bila upravo to. Ako ljubav prema Bogu nije nešto svijetlo i ugodno, što onda jest? Elsu je to isprva zateklo. Došla je k njemu, u nadi da će morati podnijeti kaznu ili ţrtvu, a umjesto toga naišla je na topao prijem i prijateljski pogled. Mnogo su razgovarali o tome. O njezinom osjećaju krivnje, o njezinoj potrebi da podnese kaznu. Godinama ju je paţljivo vodio kroz sve stadije pojma krivnje i pojma oprosta. Najvaţniji dio oprosta bilo je kajanje. Iskreno kajanje. A njega je Elsa imala u izobilju. Kajala se preko trideset pet godina, svakoga dana, svake sekunde. Dugo je to razdoblje za nekoga da nosi takav teret. Bilo mu je drago što joj je uspio mrvicu olakšati to breme, da moţe malo lakše disati. Barem tih nekoliko godina do smrti. Namrštio se. Otkako su ga posjetili policajci, mnogo je razmišljao o Elsinu ţivotu i Elsinoj smrti. I prije je mnogo razmišljao o tome. Njihova pitanja uzburkala su mnogo osjećaja i sjećanja. Ali sakrament ispovijedi bio je svet. Povjerenje između svećenika i onog tko se ispovijeda nije se smjelo narušiti. On je to znao. Ipak, glavom su mu se rojile misli, čeznuo je prekršiti zavjet koji je imao s Bogom. Ali znao je da to nije moguće. Kad je na njegovom radnom stolu zazvonio telefon, instinktivno je znao o čemu je riječ. Javio se, napola u iščekivanju, napola u strahu: „Silvio Mancini.“ Nasmiješio se kad je čuo da mu se predstavio policajac iz Tanumshedea. Dugo je slušao što Patrik Hedström ima reći, a zatim je odmahnuo glavom. „Naţalost, ne mogu vam reći što mi je Elsa ispovjedila.“ „Ne, to spada pod zavjet šutnje.“ Srce mu je tuklo. Na trenutak mu se učinilo da na stolici ispred sebe vidi Elsu. Sjedila je ondje uspravno, mršava i kratke, sijede kose. Pokušao je nešto učiniti da se udeblja nudeći joj uvijek tjesteninu i kolačiće, ali ništa se nije primalo na nju. Blago ga je gledala.
„Uţasno mi je ţao, ali naprosto ne mogu. Morat ćete naći neki drugi način da…“ Elsa mu molećivo kimne, a on se zapita što je time htjela reći. Je li htjela da progovori? Ali svejedno, nije mogao. Nastavila ga je gledati, a njemu sine zamisao. Polako je rekao: „Ne mogu vam otkriti što mi je Elsa ispovjedila, ali mogu vam reći nešto što se ionako zna. Elsa je bila iz vaših krajeva. Bila je iz Uddevalle.“ Elsa mu se nasmiješi sa stolice i potom ponovno nestane. Znao je da nije zapravo bila ondje, da je bila samo plod njegova uma, ali svejedno ju je bilo lijepo opet vidjeti. Kad je poklopio slušalicu, osjetio je spokoj. Nije iznevjerio Boga, a nije iznevjerio ni Elsu. Sad je sve ovisilo o policiji.
Čim je Patrik ušao kroz vrata, Erica je znala da se nešto dogodilo. Korak mu je bio lak, a ramena opuštenija. „Danas ti je bio dobar dan?“ upita ona oprezno, prilazeći mu s Majom u naručju. Maja se radosno pruţi prema njemu, a on je uzme u naručje. „Bio je odličan“, odgovorio je Patrik i napravio nekoliko plesnih koraka s kćeri u naručju, a ona se gušila od smijeha. Tata je bio tako strašno smiješan. Zaključila je to još davno. „Pričaj mi“, reče Erica i krene u kuhinju kako bi dovršila večeru, a Patrik pođe za njom noseći Maju. Anna, Emma i Adrian gledali su dječju emisiju pa su samo ovlaš domahnuli Patriku. Medonja je na televiziji zahtijevao svu njihovu pozornost. „Pronašli smo poveznicu“, reče Patrik i posjedne Maju na pod. Kratko je sjedila i vagala između tate i Medonje, ali naposljetku se odlučila za onog dlakavijeg i otpuzala prema televizoru. „Uvijek odbačen, uvijek broj dva“, teatralno uzdahne Patrik prateći Maju pogledom. „Mmmm, meni ćeš svakako uvijek biti broj jedan“, reče Erica, da mu dug zagrljaj i vrati se pripremanju večere. Patrik je sjeo i gledao je.
Erica se nakašlje i znakovito pogleda povrće koje je leţalo na radnoj površini, a Patrik poskoči sa stolice i stane rezati krastavce za salatu. „Kud ti okom, tu ja skokom“, reče on uz smijeh i izmakne se kako bi izbjegao udarac koji je ona zaigrano uputila prema njegovoj cjevanici. „Samo čekaj, nakon subote će bič fijukati novom snagom“, reče Erica pokušavajući zvučati prijeteće. Veselila ju je i sama pomisao na vjenčanje. „Ja mislim da već sad dobro fijučeš“, odvrati Patrik i nagne se da je poljubi. „Dosta s tim“, dovikne Anna uz smijeh iz dnevne sobe. „Čujem kako se cmačete. Ovdje ima djece.“ „Mmmm, onda ćemo ovo sačuvati za kasnije“, reče Erica i namigne Patriku. „A sad mi ispričaj što se sve zbilo.“ Patrik joj je ukratko prepričao posljednje događaje, a smiješak nestane s Ericina lica. Bilo je tu toliko tragedije, toliko smrti, iako su u istrazi napravili velik skok naprijed, bilo joj je jasno da će i u nastavku biti teško. „Dakle, ţrtva iz Nyköpinga je također nekog usmrtila autom?“ „Da“, odgovori Patrik reţući rajčicu na kriške. „Ali ne u Nyköpingu, nego u Uddevalli.“ „Tko je poginuo?“ upita Erica i promiješa svinjski gulaš. „Još ne znamo pojedinosti. Ta se nesreća zbila puno prije svih ostalih pa će trebati malo vremena dok saznamo više. Ali danas sam razgovarao s kolegama u Uddevalli, poslat će nam sav materijal koji nađu. Neki će jadničak morati prekapati po prašnjavim kutijama.“ „Dakle, netko ubija pijane vozače koji su nekog usmrtili. U periodu koje se proteţe od prve nesreće od prije trideset pet godina sve do… kad je bila zadnja?“ „Prije sedamnaest godina“, reče Patrik. „Rasmus Olsson.“ „A mjesta su razasuta diljem Švedske“, zamišljeno će Erica nastavljajući miješati. „Od Lunda pa sve do ovdje. Kad je bilo prvo ubojstvo?“ „Prije deset godina“, poslušno odgovori Patrik gledajući svoju buduću ţenu. Erica je običavala obrađivati podatke i analizirati i bilo mu je drago čuti mišljenje svjeţeg uma.
„Dakle, ubojica se kretao preko velike geografske površine, između zločina je velik vremenski razmak, a jedino što je zajedničko svim ţrtvama je da su skrivile prometnu nesreću sa smrtnim ishodom vozeći pod utjecajem alkohola.“ „Da, tako je“, uzdahne Patrik. Kad je Erica to tako saţela, zaista je zvučalo beznadno. Ubacio je povrće u veliku zdjelu, izmiješao ga i stavio na kuhinjski stol. „Ne zaboravi da nam vjerojatno nedostaje jedna ţrtva“, tiho nadoda i sjedne. Velika je vjerojatnost da je u pitanju ţrtva broj dva koju još nismo pronašli. Ali siguran sam da je tako. To je netko tko nam je promakao.“ „Moţe li se išta više saznati iz onih stranica knjige?“ upita Erica stavljajući gulaš koji se pario na podmetač na stolu. „Čini se da ne“, odgovori Patrik. „Sve nade polaţem u to da će se pojaviti neka vodilja kad dobijemo sve podatke o prometnoj nesreći Else Forsell. Ona je bila prva ţrtva i nešto mi govori da je i najvaţnija.“ „Mmm, mogao bi biti u pravu“, reče Erica i pozove Annu i djecu. Poslije će još razgovarati.
Prošla su dva dana otkako su razjasnili što je bilo zajedničko svim ţrtvama serijskog ubojice. Ona prvotna euforija je splasnula i zamijenila ju je klonulost. I dalje nisu razumjeli zašto je područje bilo tako veliko. Je li ubojica stalno putovao u lovu na svoje ţrtve ili je zapravo stanovao u svim tim mjestima? Bilo je previše pitanja. Pomno su pročitali sve dostupne materijale o prometnim nesrećama u kojima su ţrtve sudjelovale, ali nisu našli ništa što bi ih objedinilo. Patrik je sve više naginjao zamisli da među ţrtvama ne postoji nikakva veza na osobnoj razini, već da je ubojica bio čovjek pun mrţnje koji je nasumce odabirao ţrtve na temelju onog što su počinile. U tom se slučaju činilo da ubojica nije uzimao u obzir to što je više njegovih ţrtava nakon tih događaja pokazivalo istinsko kajanje. Elsa je ţivjela s krivnjom i traţila oprost u religiji, Marit više nikad nije taknula alkohol, a to je vrijedilo i za Rasmusa koji ga više nije ni mogao piti iz fizioloških razloga, zbog ozljeda koje je zadobio u nesreći. Börje je bio
iznimka. On je nastavio piti, nastavio sjediti za volanom i činilo se da ga nije brinulo to što na savjesti ima smrt jedne djevojčice. Ali nije bilo moguće izvući još neke zaključke dok je nedostajala jedna ţrtva koja bi upotpunila sliku. Kad je u srijedu, oko devet ujutro, zazvonio telefon, Patrik nije ni slutio da mu taj poziv donosi posljednji dio slagalice. „Patrik Hedström“, reče Patrik pokrivajući slušalicu rukom kako osoba koja je zvala ne bi čula da zijeva. Zbog toga nije uspio čuti njezino ime. „Oprostite, kako ste ono rekli da se zovete?“ „Zovem se Vilgot Runberg, inspektor sam u policijskoj postaji u Ortbodi.“ „Ortboda?“ upita Patrik, grozničavo prekapajući po svom znanju geografije. „Pokraj Eskilstune“, nestrpljivo odvrati Runberg. „Ali to je mala postaja, samo nas je troje.“ Okrenuo je glavu od slušalice i zakašljao se, a potom je nastavio: „Stvar je u tome da sam se upravo vratio s dva tjedna odmora na Tajlandu.“ „A da?“ reče Patrik pitajući se kamo sve to vodi. „Da, zato i nisam uspio vidjeti zahtjev za podacima koji ste poslali. Sve dosad.“ „A da?“ ponovi Patrik sa znatno većim interesom. Kroz prste su mu počeli prolaziti trnci od iščekivanja što će inspektor reći. „Da, mlađi kolege su relativno nedavno došli u ovo područje pa nisu znali ništa o tome. Ali ja sam prepoznao slučaj. Bez sumnje. Sâm sam vodio istragu prije osam godina.“ „Koji slučaj?“ upita Patrik i osjeti kako mu je disanje postalo kratko i plitko. Jače je pritisnuo slušalicu o uho kako mu ne bi promakla niti jedna jedina riječ. „Pa prije osam godina smo imali slučaj muškarca koji… ma i mislio sam da je nešto čudno u svemu tome. Ali već nam je otprije bio poznat zbog zloporabe alkohola i…“, srameţljivo je mrmljao oklijevajući priznati grešku, „da, mislili smo da je pokleknuo, napio se i umro od trovanja alkoholom. Ali ozljede koje ste spomenuli… Sad kad se osvrnem, moram priznati da su i mene malo zbunile.“
Inspektor je zašutio, a Patrik je shvatio koliko mu je ovaj razgovor bio teţak. „Kako se taj čovjek zvao?“ upita Patrik kako bi razbio tišinu. „Jan-Olov Persson“, odgovori inspektor Runberg. „Imao je četrdeset dvije godine, radio je kao stolar. Udovac.“ „I bio je alkoholičar?“ „Da, jedno je vrijeme imao ozbiljnih problema. Kad mu je ţena umrla… Da, to ga je slomilo. Sve je to jedna zaista tuţna priča. Jedne je večeri pijan sjeo u auto i naletio na mladi par koji je bio u šetnji. Mladić je poginuo, a Jan-Olov je završio u zatvoru na neko vrijeme. Ali kad je izašao, više nije ni taknuo alkohol. Sredio se, radio je svoj posao, brinuo se o kćeri.“ „A potom je iznenada pronađen mrtav, zbog trovanja alkoholom?“ „Da“, uzdahne Runberg. „Kao što sam rekao, mislili smo da je pokleknuo i izgubio kontrolu. Pronašla ga je njegova desetogodišnja kći. Tvrdila je da je na vratima srela nepoznatog muškarca, ali nismo vjerovali u to. Mislili smo da je to zbog šoka, da je htjela zaštititi tatu…“ Utihnuo je, a tišinu je ispunjavao sram. „Je li uz njega pronađena nekakva stranica iz dječje knjige?“ „Kad sam pročitao vaš zahtjev, pokušao sam se prisjetiti. Ali ne sjećam se“, odgovori Runberg. „Tad nismo razmišljali o tome. Vjerojatno smo mislili da je djevojčina.“ „Znači, ništa nije ostalo od istrage?“ Patrik je u vlastitom glasu osjetio razočaranje. „Ne, nismo uopće ni imali puno toga. Kao što sam rekao, mislili smo da se čovjek napio i umro. Ali mogu vam poslati ovo malo što imamo.“ „Moţete li nam to faksirati? Bilo bi dobro kad bismo to mogli dobiti što je prije moguće.“ „Jasno“, odgovori Runberg, a zatim nadoda: „Jadna curica. Kakav ţivot. Prvo joj mama umre dok je bila malena, a zatim joj tata završi u zatvoru. Naposljetku joj i on umre pred očima. A sad sam u novinama pročitao da je i ona sama ubijena tu kod vas. Bila je, valjda, u nekakvom reality showu. Ne bih je nikad prepoznao na slikama. Lillemor uopće nije nalikovala na sebe. Kao desetogodišnjakinja bila
je niska, tamnokosa i mršava, a sad… Da, mnogo se toga promijenilo s godinama.“ Patrik osjeti kako se oko njega okreću zidovi. Isprva uopće nije bio pojmio tu informaciju. A zatim je iznenada shvatio što je Runberg rekao. Lillemor, Barbie, bila je kći druge ţrtve. Prije osam godina vidjela je ubojicu.
Mellberg je ušao u banku osjećajući se sigurno i sretno, kako se mnogo, mnogo godina nije osjećao. On, koji je mrzio trošiti novac, išao je potrošiti dvjesto tisuća kruna, a da nije bio ni najmanje neodlučan u tome. Kupovao je budućnost, budućnost s Rose-Marie. Kad god bi sklopio oči, što se, iskreno rečeno, događalo poprilično često tijekom radnog vremena, već bi osjećao miris hibiskusa, sunca, slane vode i Rose-Marie. Nije mogao doći sebi koju je sreću imao i koliko mu se ţivot promijenio u svega nekoliko tjedana. U lipnju bi trebali otići prvi put pogledati apartman i ostati ondje četiri tjedna. Već je odbrojavao dane. „Ţelio bih prebaciti dvjesto tisuća“, reče i blagajnici preda papirić s brojem računa. Osjećao se nekako ponosno. Nije bilo mnogo policajaca koji su sa svojom plaćom uspjeli toliko uštedjeti, ali kamen po kamen i sad je već imao za palaču. Pribliţno dvjesto tisuća kruna. Rose-Marie će uloţiti jednak iznos, a ostatak mogu posuditi. No kad ga je jučer nazvala, rekla je da je vaţno da brzo sklope posao jer je još jedan drugi par zainteresiran za taj apartman. Uţivao je u tim riječima. Jedan drugi par. Zamisli, on je s njom u svojim godinama postao par. Zahihotao se u sebi. Da, on i RoseMarie zaista su se mogli nadmetati i s mlađima. Ona je bila naprosto divna. U svakom pogledu. Nakon što je obavio što je trebao, upravo se htio okrenuti i otići kad mu je iznenada na pamet pala briljantna zamisao. „Koliko mi je preostalo na računu?“ entuzijastično upita blagajnicu. „Šesnaest tisuća i četiristo“, odgovori ona. Mellberg je razmislio milisekundu prije nego što je odlučio. „Ţelio bih podići sve to. U gotovini.“
„U gotovini?“ upita blagajnica, a on ushićeno kimne. U glavi mu se oblikovao plan i, što je više razmišljao o njemu, to mu se ispravnijim činio. Paţljivo je spremio novac u novčanik i krenuo natrag u postaju. Nikad ne bi bio ni pomislio da je tako dobar osjećaj trošiti novac.
„Martine.“ Patrik je bez daha uletio u kolegin ured, a Martin se pitao što je bilo ovoga puta. „Martine“, ponovi Patrik i sjedne kako bi došao do daha. „Što je, zapela ploča?“ upita Martin uz smiješak. „Trebao bi malo poraditi na kondiciji.“ Patrik odmahne rukom. Ovaj se put, za promjenu, nije dao uvući u prijateljsku prepirku. „Povezane su“, reče i nagne se naprijed. „Tko je povezan?“ upita Martin. Pitao se što je s Patrikom, izgledao je kao da nije baš pri sebi. „Naše istrage“, pobjedonosno obznani Patrik. Martin je bio još zbunjeniji. „Daaa“, otegne on. „Već smo ustanovili da je voţnja pod utjecajem alkohola zajednički nazivnik…“ Nabrao je čelo pokušavajući shvatiti o čemu to Patrik trabunja. „Ne te istrage. Naše zasebne istrage. Lillemorino ubojstvo je povezano s ostalima. Počinitelj je isti.“ Martin je sad bio sasvim siguran da je Patrik potpuno sišao s uma. Zabrinuto se zapitao moţe li to imati veze sa stresom. Sav taj posao u posljednje vrijeme, još u kombinaciji sa stresom pred vjenčanje. Čak se i najboljima moglo… Činilo se kao da Patrik čuje o čemu razmišlja pa ga je, iziritiran, prekinuo u mislima. „Kaţem ti da su povezane. Slušaj.“ Ukratko mu je prepričao što mu je Vilgot Runberg rekao, a Martinovo čuđenje je samo raslo. Nije mogao vjerovati. Sve je to zvučalo tako nevjerojatno. Pogledao je Patrika i pokušao pohvatati sve podatke.
„Dakle, kaţeš da je ţrtva broj dva, taj Jan-Olov Persson ujedno i otac Lillemor Persson. A Lillemor je vidjela ubojicu kad joj je bilo deset godina.“ „Da“, odvrati Patrik. Laknulo mu je što je Martin napokon shvatio. „I sve se poklapa. Sjeti se onog što je napisala u dnevniku. Da je nekog prepoznala, ali nikako nije znala gdje ga smjestiti. Jedan kratak susret prije osam godina, dok je ona sama imala deset, nije mogao biti osobito jasno sjećanje.“ „Ali ubojica je shvatio tko je ona pa se prepao da bi joj se sjećanje moglo razbistriti.“ „I zato ju je morao ubiti prije nego što ga identificira i poveţe s Maritinim ubojstvom.“ „A potom i s ostalim ubojstvima“, uzbuđeno se nadoveţe Martin. „Sve se poklapa, zar ne?“ upita Patrik s podjednakim uzbuđenjem u glasu. „Dakle, uhvatimo li ubojicu Lillemor Persson, riješit ćemo i ostala ubojstva“, tiho reče Martin. „Da. Ili obrnuto. Riješimo li druga ubojstva, znat ćemo tko je ubio Lillemor.“ „Da.“ Obojica su neko vrijeme sjedila u tišini. Patrik je imao potrebu uzviknuti heureka, ali uvidio je da to baš i nije bilo prikladno. „Od čega sad moţemo krenuti u Lillemorinoj istrazi?“ retorički upita Patrik. „Imamo pasju dlaku i snimke od one večeri kad je ubijena. Ti si ih ponovno pregledao u ponedjeljak. Jesi li vidio još išta zanimljivo?“ Martina je nešto kopkalo u podsvijesti, ali nikako nije htjelo isplivati na površinu pa je odmahnuo glavom. „Ne, nisam vidio ništa novo. Samo ono što smo Hanna i ja naveli u izvještaju od te večeri.“ Patrik polagano kimne. „Onda moramo pregledati popis vlasnika pasa. Annika mi ga je nekidan dala“, reče on i ustane. „Idem ostalima priopćiti novosti.“ „Hajde“, odsutno odvrati Martin. I dalje je pokušavao razlučiti što mu je to promaklo. Što je to, kvragu, vidio na toj snimci? Ili nije vidio? Što je više pokušavao razabrati što je to bilo, to mu je to više izmicalo. Uzdahnuo je. Bolje da to zasad pusti na miru.
Vijesti su odjeknule postajom poput bombe. Svi su reagirali s jednakom nevjericom kao Martin, ali nakon što im je Patrik izloţio podatke, još su jače prigrlili novosti. Sad kad su svi bili obaviješteni, Patrik je sjeo za radni stol kako bi pokušao formulirati strategiju za nastavak. „To su strašne vijesti“, dobaci Gösta s vrata, a Patrik mu samo kimne. „Uđi, sjedni“, reče on, a Gösta ga posluša. „Da, jedini je problem što ne znam kako sada sve to posloţiti“, reče Patrik. „Mislio sam proći popis vlasnika pasa koji si ti sastavio i pregledati papire iz Ortbode.“ Pokazao je na faksirane dokumente koji su leţali na stolu. Stigli su prije deset minuta. „Da, imamo dosta toga proći“, uzdahne Gösta gledajući sve što je visjelo na zidovima. „Ovo izgleda kako gigantska paukova mreţa, samo se ne zna kamo je otišao pauk.“ Patrik se nasmije. „Zbilja odlična metafora. Nisam znao da imaš dara za poeziju, Gösta.“ Gösta nešto promrmlja umjesto odgovora. Zatim ustane i polako obiđe prostoriju, licem tek nekoliko desetaka centimetara od dokumenata i fotografija na zidovima. „Mora postojati nešto, neki mali, mali detalj koji nam je promakao“, reče on. „Da, ako nešto nađeš, bit ću ti zahvalan. Ja sam već oslijepio od gledanja u ovo.“ Patrik pokaţe rukom po uredu. „Ja osobno ne razumijem kako uopće moţeš raditi s ovim iza leđa.“ Gösta pokaţe na fotografije mrtvih ţrtava, posloţene redoslijedom kojim su ubijene. Elsa je bila najbliţa prozoru, a Marit najbliţa vratima. „Nisi još stavio Jana-Olova“, suho ustanovi Gösta i pokaţe na mjesto desno od Else Forsell. „Ne, nisam stigao“, odvrati Patrik. Dobri stari Gösta Flygare je katkad pokazivao bljeskove volje za radom, a ovo je očito bio jedan od takvih trenutaka. „Da se pomaknem?“ upita Patrik dok se Gösta pokušavao provući iza radnog stola.
„Da, to bi olakšalo stvar“, odgovori Gösta i pomakne se u stranu da propusti Patrika. Patrik prekriţi ruke i nasloni se na nasuprotni zid. Nije bila loša ideja da netko drugi malo pogleda materijale. „Vidim da su ti iz Nacionalnog forenzičkog laboratorija vratili sve stranice“, reče Gösta okrenuvši glavu prema Patriku. „Stigle su jučer. Jedina stranica koja nedostaje je ona JanaOlova. Ali nju više ni nemaju.“ „Šteta“, odvrati Gösta i nastavi ići unazad kroz vrijeme, prema Elsi Forsell. „Pitam se zašto baš Ivica i Marica“, reče zamišljeno. „Je li to tek slučajnost ili ima neko značenje?“ „Kad bih bar to znao. To i mnogo više“, reče Patrik. „Hmm“, odvrati Gösta koji je sad stajao točno pred dijelom zida na kojem su bile izvješene fotografije i materijali o Elsi. „Zvao sam Uddevallu. Nisu još našli papire o njezinoj nesreći. Ali faksirat će nam ih čim ih nađu“, reče Patrik preduhitrivši Göstino pitanje. Gösta nije odgovorio. Neko je vrijeme samo tiho stajao i promatrao ono izloţeno na zidu. Proljetno sunce sjalo je kroz prozor i odbljeskivalo se o papire s glatkom površinom. Lagano je naborao čelo, a zatim zakoračio pola koraka unatrag. Potom se još više nagnuo prema naprijed tako da je gotovo uhom dodirivao zid. Patrik ga je zbunjeno gledao. Što je to radio? Gösta je proučavao stranicu sa strane. Elsina stranica bila je prva stranica bajke i na njoj je započinjala priča o Ivici i Marici. Gösta se s pobjedničkim izrazom lica okrene Patriku. „Stani ovamo gdje ja stojim“, reče Gösta i pomakne se u stranu. Patrik je poţurio stati u isti poloţaj, nagnuo je glavu prema zidu i pogledao stranicu, upravo onako kako je to Gösta bio učinio. Na svjetlu koje je dopiralo s prozora ugledao je ono što je Gösta bio uočio.
Sofie se osjećala kao da se smrznula iznutra. Gledala je lijes dok su ga spuštali u zemlju. Gledala je, ali nije shvaćala. Nije mogla shvatiti da u njemu leţi njezina mama. Svećenik je govorio, to jest, barem su mu se usne micale jer ga Sofie nije čula zbog buke u ušima koja je zaglušivala sve ostalo. Krišom je pogledala oca. Ola je bio priseban i ozbiljan, pognute glave zagrlio je baku. Roditelji njezine majke jučer su došli iz Norveške. Nisu više bili onakvi kakve ih je pamtila, iako ih je zadnji put vidjela za Boţić. Bili su nekako niţi, sivlji, mršaviji. Baka je dobila neke bore kojih prije nije bilo. Sofie nije baš bila sigurna kako bi joj prišla. I djed se promijenio. Postao je tiši, odsutniji. On je prije uvijek bio veseo i glasan, no sad je samo hodao amo-tamo po stanu i odgovarao kad bi mu se netko obratio. Sofie krajičkom oka ugleda kako se nešto miče pored vrata na drugoj strani groblja. Osvrnula se i ugledala Kerstin u crvenom kaputu kako se grčevito drţi za rešetke vrata. Sofie se nije mogla prisiliti da je pogleda. Stidjela se. Stidjela se zbog toga što je sad njezin tata stajao ondje umjesto Kerstin. Stidjela se što se nije borila za Kerstinino pravo da bude nazočna i oprosti se od Marit. Ali tata je bio tako agresivan, tako odlučan. Nije se mogla prepirati s njim. Izgrdio ju je kad je saznao da je onaj novinski članak o Marit predala policiji, rekao je da je osramotila obitelj. Da je osramotila njega. Kad je počeo govoriti o sprovodu, rekao je da će biti nazočni samo najbliţi, samo Maritina obitelj. Da se ona osoba valjda neće drznuti pojaviti. Sofie je krenula linijom manjeg otpora i ušutjela. Znala je da to nije u redu, ali tata je bio tako ljut, tako pun mrţnje da je shvatila da bi je borba previše toga stajala. Ali kad je u daljini ugledala Kerstinino lice, duboko je poţalila. Ţivotna partnerica njezine mame stajala je ondje, a nije se mogla oprostiti od svoje voljene. Sofie je trebala biti hrabrija. Trebala je biti jača. Kerstin uopće nije bila spomenuta u osmrtnici u novinama. Ola je u njoj kao najbliţe oţalošćene naveo samo sebe, Sofie i Maritine roditelje. Ali Kerstin je predala vlastitu osmrtnicu. Ola je pobjesnio kad ju je vidio u novinama, dan prije nego što je trebala izaći njihova, ali nije mogao ništa učiniti. Odjednom je Sofie bilo dosta svega. Laţi, licemjerja, nepravde. Kročila je na puteljak, zastala na sekundu, a zatim brzim korakom
krenula prema Kerstin. Na trenutak je ponovno osjetila majčinu ruku na svom ramenu, nasmiješila se i bacila Kerstin u naručje. *** „Sigrid Jansson“, reče Patrik škiljeći. „Pogledaj, piše Sigrid Jansson, zar ne?“ Prepustio je mjesto Gösti koji je ponovno pogledao stranicu i ime koje se na njoj naziralo na proljetnom suncu. „Tako izgleda“, zadovoljno reče Gösta. „Čudno da u Nacionalnom forenzičkom laboratoriju nisu to uočili“, reče Patrik, ali sjeti se da su oni traţili samo otiske. Izgleda da je vlasnica knjige bila napisala svoje ime na prethodnom listu pa je kemijska olovka ostavila otisak na sljedećoj stranici, odnosno, na prvoj stranici priče, koja je pronađena pored Else Forsell. „Što ćemo sada?“ upita Gösta, i dalje s istim zadovoljnim izrazom lica. „To ime baš i nije neuobičajeno, ali moţemo početi s pretraţivanjem svih Sigrid Jansson u Švedskoj pa ćemo vidjeti dokle će nas to dovesti.“ „Knjiga je bila stara. Vlasnica bi mogla biti mrtva.“ „Daa…“ Patrik je razmislio prije nego što je odgovorio. „Zato ćemo proširiti pretragu tako da ne uključuje samo ţene koje su danas ţive. Moţemo krenuti, recimo, od ţena rođenih u devetnaestom stoljeću.“ „Ima smisla“, reče Gösta. „Misliš li da ima nekog značenja u tome što je Elsa Forsell dobila prvu stranicu knjige? Moţda je imala nekakve veze s tom Sigrid Jansson?“ Patrik slegne ramenima. U ovom slučaju ga više ništa ne bi čudilo. Činilo se kao da je sve moguće. „To ćemo morati saznati“, kratko odgovori. „Moţda ćemo saznati nešto više kad nas nazovu iz Uddevalle.“ Kao po nekom scenariju, u tom trenutku zazvoni telefon na Patrikovom stolu.
„Patrik Hedström“, reče Patrik i mahne Gösti da ostane kad je čuo tko je na liniji. „Nesreća. 1969. Da… Da… Ne… Da…“ Kratko je odgovarao, a Gösta je počeo cupkati na mjestu od nestrpljenja. Po Patrikovom izrazu lica znao je da je riječ o nečem vaţnom, što se pokazalo potpuno točnim. Patrik poklopi slušalicu i pobjedonosno reče: „Zvali su iz Uddevalle. Našli su podatke o Elsi Forsell. Bila je za volanom u prometnoj nesreći 1969. Frontalno se zabila u drugi auto, bila je pijana. Pogodi kako se zvala ţena koja je pritom poginula?“ „Sigrid Jansson“, šapne Gösta, a Patrik kimne glavom. „Ideš sa mnom u Uddevallu?“ Gösta umjesto odgovora samo frkne. Naravno da ide u Uddevallu.
„Kamo su otišli Patrik i Gösta?“ upita Martin izašavši iz Patrikova praznog ureda. „U Uddevallu“, odgovori Annika gledajući ga preko ruba naočala. Martin joj je oduvijek bio drag. Bio je poput šteneta, imao je nešto neiskvareno u sebi i to je u njoj pobuđivalo majčinske instinkte. Prije nego što je upoznao Piu, proveli su mnoge sate u njezinom uredu raspravljajući o ljubavnim jadima. Iako joj je bilo drago što je sad u stalnoj vezi, katkad su joj nekako nedostajali ti trenuci. „Sjedni“, reče ona, a Martin je posluša. Nitko u postaji nije mogao ne poslušati Anniku, pa čak ni Mellberg. „Kako si? Je li sve u redu? Jeste li zadovoljni stanom? Pričaj mi“, reče Annika i strogo ga pogleda. Na njezino iznenađenje, Martinovim licem se razvuče širok osmijeh. Jedva je mirno sjedio. „Postat ću tata“, reče on uz još širi osmijeh. Annika osjeti kako joj suze naviru na oči. Ne iz zavisti ili tuge zbog toga što ona sama nema djece, već iz čiste i istinske sreće zbog Martina. „Što to govoriš?“ reče Annika smijući se dok je brisala suzu koja joj je kanula niz obraz. „Boţe, kako sam blesava, sjedim ovdje i plačem“, reče posramljeno, ali vidjela je da je i Martin dirnut time.
„Kad je termin?“ „Koncem studenog“, reče Martin i ponovno se široko nasmiješi. Anniki je bilo toplo oko srca zbog njegove sreće. „Koncem studenog“, ponovi ona. „Pa moram reći… Ma što samo sjediš, dolazi ovamo i zagrli me!“ Annika raširi ruke, a Martin je snaţno zagrli. Još su malo raspravljali o događaju koji je trebao uslijediti, a onda se Martin uozbiljio i osmijeh je nestao. „Misliš da ćemo ikad uspjeti ovo riješiti?“ „Ubojstva, misliš?“ upita Annika i sumnjičavo odmahne glavom. „Ne znam. Bojim se da je sve ovo previše za Patrika. Jednostavno je… preopseţno“, ustanovi zamišljeno. Martin kimne. „Da, to sam i ja pomislio. Zašto su uopće išli u Uddevallu?“ „Ne znam. Patrik je rekao samo da su ga zvali zbog Else Forsell i da on i Gösta idu doznati nešto više. Rekao je da će nam ispričati kasnije. Jedno je sigurno – izgledali su strašno odlučno.“ Martin je definitivno bio sve znatiţeljniji. „Sigurno su saznali nešto vaţno o njoj“, reče on zamišljeno. „Pitam se što…“ „Popodne ćemo saznati više“, reče Annika. Ni ona sama nije mogla prestati razmišljati zašto su Patrik i Gösta otišli u tolikoj ţurbi. „Da, čini se da je tako“, reče Martin, ustane i krene prema svom uredu. Odjednom je počeo uţasno čeznuti za studenim.
Gösta i Patrik vratili su se nakon četiri sata. Čim su ušli kroz vrata, Annika je shvatila da imaju vrlo vaţne vijesti. „Sastanak je u čajnoj kuhinji“, kratko reče Patrik i ode objesiti jaknu. Za pet minuta svi su se već okupili. „Danas su se dogodile dvije odlučujuće stvari“, reče Patrik i pogleda Göstu. „Prvo, Gösta je uočio da se na Elsinoj stranici moţe iščitati ime Sigrid Jansson. Usto su nas zvali iz Uddevalle, upravo smo bili ondje da saznamo sve pojedinosti. Sve se poklapa.“ Napravio je stanku, otpio malo vode i naslonio se na sudoper. Svi su zurili u njegova usta iščekivajući što će reći.
„Elsa Forsell bila je za volanom kad je skrivila prometnu nesreću 1969. Baš kao i ostale ţrtve, vozila je pijana i dobila je godinu dana zatvora. Sudarila se s automobilom kojim je upravljala ţena u tridesetima, a u njemu je bilo i dvoje djece. Ţena je na mjestu poginula, ali djeca su se čudesno izvukla bez ogrebotine.“ Ponovno je napravio stanku radi najvećeg mogućeg efekta i potom rekao: „Ţena se zvala Sigrid Jansson.“ Svi su zapanjeno uzdahnuli. Gösta zadovoljno kimne. Već se dugo nije osjećao tako zadovoljan zbog svog doprinosa. Martin podigne ruku kako bi nešto rekao, ali Patrik reče: „Čekaj, ima još. Čovjek, naravno, odmah pomisli da su to bila Sigridina djeca, ali problem je u tome što ona nije imala djece. Bila je samotnjakinja i ţivjela je na selu pokraj Uddevalle, u kući u kojoj je odrasla i koju je naslijedila od roditelja. Radila je kao pomoćnica u butiku s elegantnom odjećom u gradu, uvijek je bila uljudna i dobra s djecom. Kad je policija ispitivala njezine kolege s posla, rekli su da nikad nije govorila o sebi i da, koliko su znali, nije imala ni rodbine, niti prijatelja s kojima se druţila. I da definitivno nije imala djecu.“ „Ali… čija su to onda djeca bila?“ upita Mellberg zbunjeno se češkajući po čelu. „Nitko ne zna. Nije bilo nestale djece te dobi. Nitko nije došao po njih. Kao da su se pojavila niotkuda. A kad su otišli pregledati Sigridinu kuću, ustanovili su da je dvoje djece zasigurno ţivjelo kod nje. Razgovarali smo s jednim od policajaca koji je bio prisutan kad se to dogodilo. Rekao je da su djeca dijelila sobu koja je bila uređena kao dječja soba i bila puna igračaka i ostalih stvari za djecu. Ali Sigrid nikad nije rodila, što je potvrdila i obdukcija. Napravili su i analizu krvi kako bi ustanovili je li bila u srodstvu s djecom i pokazalo se da im se krvne grupe ne poklapaju.“ „Dakle, Elsa Forsell je izvor svega toga“, reče Martin. „Da, čini se da je tako“, odgovori Patrik. „Čini se da je Elsina nesreća pokrenula čitav lanac ubojstava. Dakle, ubojica je počeo od nje.“ „Gdje su djeca sad?“ postavi Hanna pitanje koje je sve mučilo. „Pokušavamo to ustanoviti“, reče Gösta. „Kolege u Uddevalli će pokušati dobiti dokumente iz Centra za socijalnu skrb, ali to bi očito moglo potrajati.“
„Tako da ćemo raditi na temelju podataka koji su nam poznati“, reče Patrik. „Polazimo od toga da je ključ ovog slučaja Elsa Forsell pa ćemo se fokusirati na nju.“ Svi su krenuli iz kuhinje, ali Patrik pozove Hannu. „Da?“ reče ona. Patrik je odlučio razgovarati s njom kad je vidio kako je bila blijeda. „Sjedni“, rekao je, a potom i sam sjeo na jednu od kuhinjskih stolica. „Kako si?“ Intenzivno ju je proučavao. „Iskreno da ti kaţem, tako-tako“, odgovori ona i spusti pogled. „Posljednjih dana se loše osjećam, čini mi se da me hvata groznica.“ „Da, uočio sam da ne izgledaš baš najbolje. Mislim da bi trebala otići kući, leći i odmoriti. Nikakva korist od toga da ostaneš glumiti čeličnu ţenu i mučiti se kad si bolesna. Bolje da se odeš malo odmoriti pa se vratiš kad povratiš snagu.“ „Ali istraga…” započne ona. Patrik ustane. „Poslušaj naredbu, otiđi doma i lezi“, reče Patrik glumeći strogoću. „Da, šefe“, odvrati Hanna i uz smiješak odglumi vojnički pozdrav. „Moram prvo dovršiti neke stvari. I nemoj se truditi protestirati”, nadoda ona. „U redu, odluka je tvoja”, odgovori Patrik. „Ali nakon toga ideš ravno kući u krevet!” Hanna se samo slabašno nasmiješi i izađe. Patrik ju je zabrinuto gledao. Zaista nije dobro izgledala. Okrene se prema prozoru i ostane tako neko vrijeme. Posljednjih se dana mnogo toga dogodilo, oslobodili su se velikog dijela tereta. Ali još su bili na pragu one odlučujuće spoznaje. Patrik je više osjećao nego znao da moraju što prije pronaći djecu. Djecu za koju nitko nije znao odakle su se pojavila ni kamo su nestala.
„Savršeno ti pristaje”, blistala je Anna, a Erica nije mogla, a da se ne sloţi. Vjenčanicu je ponegdje trebalo malo prekrojiti, ali kad je to obavljeno, pristajala joj je kao salivena. Onih nekoliko trudničkih
kilograma koji su se tvrdoglavo drţali sad je nestalo, a Erica se nakon isprobavanja osjećala vedrije i svjeţije. „Bit ćeš tako lijepa!” reče Anna. Erica se nasmije svojoj sestri koja je u tom trenutku bila gotovo uzbuđenija zbog subotnjeg vjenčanja od nje same. Bacila je pogled na Maju koja je spavala u dječjoj autosjedalici. „Jako se brinem za Patrika”, reče Erica, a smiješka joj nestane. „Do grla je u poslu. Hoće li uopće moći uţivati u vjenčanju?” Anna ju je zamišljeno promatrala. Činilo se da o nečem razmišlja, a na koncu je donijela odluku. „Ovo je trebalo biti iznenađenje, ali razgovarala sam s momcima i svi smo se sloţili da ćemo preskočiti momačku i djevojačku zabavu. Činilo nam se da nije trenutak za hrpu glupih šala. Umjesto toga smo vam rezervirali večeru i noćenje u hotelu u petak tako da se moţete na miru i u tišini opustiti do subote. Nadam se da je to u redu”, neodlučno će Anna. „Boţe, kako divno od vas. Odlično ste se toga sjetili. Mislim da, prije svega, Patrik ni nije baš bio naklonjen momačkoj večeri. Bit će krasno imati malo mira i tišine u petak navečer, čini mi se da toga u subotu baš i neće biti.“ „I meni se čini“, nasmije se Anna osjećajući olakšanje zbog toga što je zamisao naišla na plodno tlo. Erica iznenada promijeni temu. „Čuj, odlučila sam provesti malo istraţivanje. O mami.“ „Istraţivanje?“ upita Anna. „Kako to misliš?“ „Pa… malo istraţiti o našoj obitelji. Saznati odakle je i to. Moţda pronađem neke odgovore.“ „Misliš da je to zaista potrebno?“ skeptično će Anna. „Mislim, učini što ţeliš, ali mama nije bila baš pretjerano sentimentalna. Sigurno zato nije ništa ni sačuvala, niti nam je pričala o svom djetinjstvu. Dobro znaš koliko je bila nezainteresirana i za dokumentiranje našeg.“ Anna se nasmije. Smijeh joj je imao gorak prizvuk, što je iznenadilo Ericu jer njezina sestra nikad nije pokazivala da je pogađa hladnoća njihove majke. „Ali nisi li bar malo znatiţeljna?“ upita Erica gledajući sestru iskosa.
Anna pogleda kroz prozor sa suvozačeve strane. „Ne“, reče nakon kraćeg ali znakovitog oklijevanja. „Ne vjerujem ti. Ja ću svakako pokušati malo istraţiti. Bude li te zanimalo što sam našla, reci, inače ništa od toga.“ „A što ako ne nađeš odgovore?“ upita Anna i okrene se prema Erici. „Što ako naiđeš na sasvim normalno djetinjstvo, normalno odrastanje? Što ako ne bude nikakvog drugog objašnjenja osim da naprosto nije bila zainteresirana za nas? Što ćeš onda?“ „Ţivjeti s time“, tiho reče Erica. „Upravo onako kako to oduvijek i činim.“ Vozile su se u tišini cijelim putem do kuće, svaka u svojim mislima.
Patrik je po treći put prolazio popis i pokušavao se natjerati da ne zuri u telefon. Svaki put kad bi zazvonio, on bi se ponadao da zovu kolege iz Uddevalle jer su našli još podataka o djeci. No svaki put bi se razočarao. Bio je razočaran i popisom vlasnika pasa i njihovih adresa. Bili su razasuti diljem Švedske, a nijedan nije bio u neposrednoj blizini Tanumshedea. Znao je da očekivanja od popisa nisu baš bila realna, ali svejedno je gajio nadu. Za svaki slučaj, polako je po četvrti put prelazio pogledom po popisu. Sto pedeset devet imena. Sto pedeset devet adresa, od kojih je najbliţa bila pokraj Trollhättana. Patrik uzdahne. Dobar se dio njegova posla sastojao od dosadnih zadataka koji su samo oduzimali vrijeme, samo što je, uslijed svih tih događaja posljednjih dana, to gotovo i zaboravio. Okrenuo se i pogledao kartu Švedske koja je visjela na zidu. Činilo mu se kao da pribadače bulje u njega, izazivaju ga da uoči uzorak, da razbije kod koji su sačinjavale. Pet pribadača, pet mjesta razasutih donjom polovicom Švedske. Zbog čega je ubojica bio baš na tim mjestima? Zbog posla? Zbog zabave? Je li to bila taktika obmane? Je li mu baza bila negdje drugdje? Patrik nije vjerovao u ovu potonju mogućnost. Nešto mu je govorilo da odgovor leţi u geografskom uzorku, da je ubojica iz nekog razloga slijedio taj uzorak. Vjerovao je i da je ubojica i dalje bio na ovom području. Više je to bio osjećaj, ali bio je tako jak da nije mogao, a da ispitivački ne
promatra ljude koje je sretao na ulici. Je li ova osoba bila ubojica? Ili ova? Ili ova? Tko se krio iza maske anonimnog, običnog građanina? Patrik uzdahne i podigne pogled kad je Gösta, obzirno pokucavši, ušao u ured. „Paaa“, otegne Gösta sjedajući na stolicu. „Otkako smo jučer čuli o onoj djeci, nešto me ovdje unutra kopka“, reče on pokazujući kaţiprstom na sljepoočnicu. „Mislim, sigurno nije ništa, nije realno očekivati…“ Nešto je mumljao sebi u bradu i Patrik se morao suzdrţavati da ga ne protrese ne bi li napokon progovorio. „Ma sjetio sam se jednog slučaja koji se zbio 1967. u Fjällbacki. Ja sam tad ovdje bio novak. Te sam jeseni završio akademiju…” Patrik ga, sve razdraţeniji, pogleda. Baš ga je razvukao. Gösta nastavi. „Dakle, kao što sam rekao, tek sam nekoliko mjeseci bio na ovom poslu kad smo zaprimili poziv o dvoje djece koja su se utopila. Blizanci, imali su tri godine. Ţivjeli su sa svojom majkom na otoku Kalvö. Otac im je nekoliko mjeseci prije toga propao kroz led i utopio se, a majka se odala alkoholu. A tog dana, bilo je to u oţujku, ako se dobro sjećam, otišla je čamcem u Fjällbacku, a potom autom u Uddevallu obaviti neke stvari. Kad su se čamcem vraćali natrag, zapuhao je snaţan vjetar i, prema njezinom iskazu, prevrnuo čamac tik do obale otoka. Djeca su se utopila, a ona je uspjela isplivati i pozvati pomoć putem radiostanice.“ „Aha“, reče Patrik. „Ali zbog čega si pomislio da je to povezano s našim slučajem? Ta su se djeca utopila pa, prema tome, nisu mogla biti u automobilu sa Sigrid Jansson dvije godine kasnije.“ Gösta je oklijevao. „Ali bila je jedna svjedokinja…“, progutao je pljuvačku i potom nastavio, „koja je tvrdila da djeca nisu bila s majkom, Heddom Kjellander, kad se ona vraćala na otok.“ Patrik je dugo šutio. „Zašto to nitko nije podrobno istraţio?“ Gösta isprva nije odgovorio. Izgledao je potišteno. „Svjedokinja je bila starija gospođa“, rekao je naposljetku. „Pomalo luda u glavu, kako su rekli mještani. Po cijele bi dane sjedila s dalekozorom i gledala kroz prozor. Katkad bi tvrdila da je vidjela koješta.“ Patrik upitno podigne obrvu.
„Morska čudovišta i tako to“, reče Gösta izgledajući jednako potišteno. Istini za volju, i sam je katkad razmišljao o tome. O blizancima čija tijela nikad nisu pronađena. No svakog bi puta potisnuo te misli. Uvjeravao je sam sebe da je to bila tragična nesreća i ništa više. „Nakon susreta s majkom, Heddom, bilo bi mi teško povjerovati da nije bilo onako kako nam je ispričala. Bila je tako očajna. Tako beznadna. Nije bilo nikakvog razloga pomisliti…“ Ponovno je ostao bez riječi i nije mogao pogledati Patrika. „Što je bilo s njom? S majkom?“ „Ništa. I dalje ţivi na otoku, rijetko se pojavljuje u mjestu. Namirnice i alkohol joj dostavljaju u kolibu. Iako je ponajviše zanima alkohol.“ Patriku napokon dođe do glave to što je Gösta rekao. „Pa to je Hedda s Kalvöa“ Nije mu bilo jasno kako nije odmah povezao. Ali nikad nije bio čuo da je Hedda imala dvoje djece. Jedino što je o njoj čuo bilo je da su je zadesile dvije tragedije i da se nakon toga počela ubijati od alkohola. „Dakle, ti misliš…“ Gösta slegne ramenima. „Ne znam što mislim. Ali čudna je to podudarnost. A i dob se poklapa.“ Šutio je i pustio Patrika da razmišlja. „Mislim da ćemo otići razgovarati s njom“, reče Patrik naposljetku. Gösta samo kimne. „Moţemo uzeti naš čamac“, reče Patrik i ustane. Gösta je, potišten, zastao i Patrik se okrene prema njemu. „Gösta, to je bilo prije mnogo godina. A ne mogu reći da i sam ne bih jednako tako prosudio. Vjerojatno bih i ja tako postupio. A osim toga, nisi ti bio taj koji je odlučivao.“ Gösta i nije baš bio siguran da Patrik ne bi drugačije postupio. A on je moţda mogao malo jače pritisnuti svog šefa. Ali što je bilo, bilo je. Nije bilo smisla sad se time opterećivati.
„Jesi li bolesna?“ Zabrinut, Lars sjedne na rub kreveta i poloţi svoj hladni dlan na njezino čelo. „Goriš“, reče on i navuče joj pokrivač do brade. Drhtala je od groznice koja ju je hvatala i imala je onaj čudan osjećaj da se smrzava dok se preznojava. „Ţelim biti sama“, odvrati ona i s mukom se okrene na bok. „Samo ti ţelim pomoći“, reče Lars, povrijeđen, i povuče ruku s pokrivača. „Dovoljno si mi pomogao“, ogorčeno će Hanna cvokoćući zubima. „Jesi li uzela bolovanje?“ Sjeo je leđima okrenut prema njoj i gledao kroz vrata balkona. Bili su tako udaljeni, kao da su bili na različitim kontinentima. Larsa je nešto stezalo oko srca. Nekakav strah, ali strah koji je bio tako dubok i prodoran da se nije mogao sjetiti kad je zadnji put osjetio nešto slično. Duboko je udahnuo. „Kad bih promijenio svoj stav o djeci, bi li to išta promijenilo?“ Cvokotanje je na trenutak prestalo. Hanna se s mukom uspravi, oslonjena o jastuke, s pokrivačem navučenim do brade. Toliko je drhtala da se čitav krevet tresao. Nemir je bio tako intenzivan da ga je mogao opipati. Uvijek bi bilo tako kad bi Hanna bila bolesna. Nije mu smetalo kad bi njega nešto zadesilo, ali kad je Hanni bilo loše, bilo je to kao da i sam pati. „To bi promijenilo sve“, odgovori Hanna i pogleda ga grozničavim pogledom. „To bi promijenilo sve“, ponovi ona, ali malo potom doda: „Zapravo, bi li?“ Ponovno joj okrene leđa i pogleda krov susjedne kuće. „Vjerojatno bi“, reče Lars, iako ni sam nije bio siguran govori li istinu ili ne. „Bi.“ Okrenuo se. Hanna je zaspala. Dugo ju je gledao, a zatim se paţljivo išuljao iz sobe.
„Znaš li gdje je?“ Patrik se okrene prema Gösti kad su isplovili iz pristaništa u Badholmenu. Gösta kimne. „Naravno, uvijek bih je našao.“
U tišini su plovili prema Kalvöu. Kad su pristali na istrošeno pristanište, sklisko od vode, Gösta je već bio blijedosiv u licu. Bio je ovdje više puta, od onog dana prije trideset sedam godina, ali uvijek bi se prisjetio onog prvog posjeta. Polako su išli prema kolibici na jednoj od viših točaka otoka. Izgledala je kao da se o njoj duţe vrijeme nitko nije brinuo. Maleni travnjak koji je okruţivao kuću zarastao je u visoku travu i ostalo raslinje. Granit je bio posvuda, dokle god je pogled sezao, no ako bi čovjek malo podrobnije pogledao, u raspuklinama bi mogao uočiti sitno bilje koje je čekalo toplinu proljeća da ga razbudi. Kućica je bila bijela, ali boja se uvelike ljuštila otkrivajući sivo, vjetrom išibano drvo ispod sebe. Crijepovi su bili neravni, a tu i tamo je koji i nedostajao, ostavljajući dojam poput usta u kojima nedostaje zubi. Gösta istupi i paţljivo pokuca na vrata. Nije bilo odgovora. Zatim pokuca jače. „Hedda?“ Nekoliko puta još jače udari šakom po vratima, a potom ih pokuša otvoriti. Vrata nisu bila zaključana i lagano su se otvorila. Čim su ušli, automatski su rukom pokrili nos jer je unutra smrdjelo kao u svinjcu. Posvuda je bilo razbacano smeće, ostaci hrane, stare novine i, ponajprije, prazne boce. „Hedda?“ Gösta oprezno ode niţe niz hodnik dozivajući Heddu. I dalje nije bilo odgovora. „Idem je potraţiti“, reče Gösta, na što je Patrik mogao samo kimnuti glavom. Nikako mu nije bilo jasno kako netko moţe ovako ţivjeti. Nakon nekoliko minuta Gösta se vratio i kimnuo Patriku da dođe. „Leţi na krevetu, pomućene svijesti od alkohola. Pokušat ćemo je povratiti u ţivot. Moţeš li pristaviti kavu?“ Patrik se neodlučno osvrne po kuhinji. Na koncu je ipak uspio pronaći limenku instant-kave i prazan lončić. Činilo se da je lončić korišten ponajprije za prokuhavanje vode jer je bio nešto čišći od ostalog posuđa. „Hajde, dođite ovamo.“ Gösta je došao u kuhinju vukući skršenu ţenu. Hedda je ošamućeno mumljala, ali nekako je uspijevala stavljati jednu nogu ispred druge krećući se prema kuhinjskoj stolici
na koju ju je Gösta ţelio posjesti. Svalila se na stolicu, stavila ruke na stol i poloţila glavu na njih te počela hrkati. „Hedda, ne moţete sad spavati, morate se probuditi.“ Gösta joj je paţljivo tresao rame, ali odgovora nije bilo. Glavom pokaţe na lončić u kojem je uzavrela voda. „Kavu“, kratko reče, a Patrik se poţuri napraviti kavu u šalici u kojoj je bilo najmanje skorene prljavštine. On nije imao ni najmanju ţelju posluţiti se. „Hedda, moramo malo razgovarati s vama.“ Hedda samo nešto promrmlja umjesto odgovora, no zatim se polako uspravi, malo zaljulja na stolici i pokuša fokusirati pogled. „Mi smo iz policije u Tanumshedeu. Patrik Hedström i Gösta Flygare. Vi i ja smo se već nekoliko puta sreli.“ Gösta je govorio vrlo razgovijetno ne bi li joj koja riječ došla do mozga. Gestom pokaţe Patriku da i on sjedne pa su obojica sjeli za kuhinjski stol, nasuprot Heddi. Stolnjak je nekoć bio bijel, s malim ruţama, ali sad je na njemu bilo toliko ostataka hrane, mrvica i masti da se uzorak jedva razabirao. Bilo je jednako teško pokušati razabrati kako je Hedda nekoć izgledala. Alkohol joj je uništio koţu i sad je bila gruba i smeţurana, a čitavo joj je tijelo prekrivao ravnomjeran sloj masti. Kosa joj je prije vjerojatno bila plava, ali sad je bila siva i skupljena u neugledan rep. Činilo se i da se dugo nije oprala. Vesta koju je imala na sebi bila je puna rupa i vjerojatno ju je bila kupila davno, dok joj je tijelo bilo znatno manje. Bila je zategnuta u ramenima i prsima. „Koji vrag…“ Riječi je ponovno zamijenilo mumljanje dok se klatila na stolici. „Popijte malo kave“, reče Gösta iznenađujuće blago i primakne šalicu u njezino vidno polje. Hedda ga pokorno posluša, uzme šalicu drhtavim rukama i naiskap popije kavu. Potom odgurne šalicu, a Patrik je uhvati točno prije nego što je pala s ruba stola. „Ţeljeli bismo razgovarati o nesreći“, reče Gösta. Hedda s naporom digne glavu škiljeći u njegovom smjeru. Patrik je odlučio šutjeti i prepustiti Gösti da vodi razgovor. „Nesreći?” upita Hedda. Činilo se da je nešto stabilnije sjedila na stolici. „Onoj u kojoj su djeca poginula.” Gösta je i dalje pogled drţao prikovan za nju.
„Ne ţelim pričati o tome”, promrmlja Hedda odmahujući rukom. „Moramo pričati o tome”, inzistirao je Gösta, ali i dalje u blagom tonu. „Utopili su se. Ljudi se utope. Znate…”, Hedda je vitlala prstom po zraku, „znate, najprije se utopio Gottfrid. Išao je loviti skuše i tjedan dana ga nisu mogli naći. Prošao je tjedan, a ja sam ga čekala, iako sam iste te večeri znala da se više neće vratiti meni i djeci.” Zajecala je. Činilo se da je u mislima otišla mnogo godina unazad. „Koliko je tad godina bilo djeci?” upita Patrik. Ona prvi put svrne pogled prema njemu. „Djeci? Kojoj djeci?” Djelovala je smeteno. „Blizancima”, reče Gösta, a ona se ponovno okrene prema njemu. „Koliko su blizanci imali godina?” „Dvije, skoro tri. To su bila baš divlja djeca. Nisam ja mogla s njima bez Gottfridove pomoći. Kad je on…” Glas joj je odumro. Stala je pogledom traţiti nešto po kuhinji i naposljetku zaustavila pogled na kuhinjskom ormariću. S naporom ustane, dovuče se do ormarića i izvadi bocu votke. „Hoćete vi gutljaj?” Pruţi im bocu, a oni odmahnu glavom. Hedda se nasmije. „Odlično, ne bih vam ni dala.” Smijeh joj je više nalikovao kokodakanju. Ponijela je bocu sa sobom i vratila se za stol. Čaša joj nije trebala, prislonila je bocu na usta i potegla iz nje. Patrik osjeti kako mu se od samog tog prizora ţari u ţelucu. „Koliko su blizanci bili stari kad su se utopili?” upita Gösta, ali činilo se da ga Hedda nije čula. Sjedila je i blejala u prazno. „Bila je tako profinjena, promrmlja ona. „Biserna ogrlica i kaput i sve to. Bila je fina dama…“ „Tko to?“ upita Patrik osjećajući kako mu se pobudio interes. „Kakva dama?“ Ali Hedda je već bila izgubila tok misli. „Koliko su blizanci bili stari kad su se utopili?“ ponovi Gösta, ovaj put još jasnije. Hedda se okrene prema njemu, s bocom na pola puta do usta. „Pa blizanci se nisu utopili, zar ne?“ Ona je ponovno potegnula iz boce.
Gösta znakovito pogleda Patrika i ushićeno se nagne naprijed. „Što to govoriš da se nisu se utopili?“ U Heddinom pogledu se najednom pojavi strah. „Blizanci su se utopili, nego što…“ Ponovno potegne iz boce. Pogled joj je bio sve zamućeniji. „Što je na kraju bilo, Hedda? Jesu li se utopili ili nisu?“ Gösta je u vlastitom glasu čuo očaj, a činilo se da to Heddu samo gura još dublje u maglu. Ovoga puta je samo odmahnula glavom. „Mislim da nećemo više ništa saznati“, sa ţaljenjem će Gösta. „Da, i meni se čini da je tako, ali mogli bismo pokušati na drugi način. Mogli bismo malo pogledati uokolo.“ Gösta kimne i okrene se Heddi, čija je glava već bila na putu prema stolu. „Hedda, moţemo li malo pogledati vaše stvari?“ „Mmmmm“, odgovori ona i utone u san. Gösta postavi svoju stolicu uz njezinu kako se ne bi skotrljala na pod, a potom s Patrikom počne pretraţivati kuću. U sat vremena nisu pronašli ništa osim smeća, smeća, smeća. Patrik je poţalio što nije ponio rukavice, osjećao je kako ga čitavo tijelo svrbi. Nigdje nisu pronašli ikakav trag da su u toj kućici ţivjela djeca. Hedda je vjerojatno bacila sve što je bilo njihovo. Njezine riječi fina dama odzvanjale su mu glavom. Nisu ga puštale na miru pa je sjeo do Hedde i pokušao je ponovno razbuditi. Ona se nevoljko uspravila, ali glava joj je pala unazad prije nego što ju je uspjela i kratko zadrţati podignutu. „Hedda, morate mi odgovoriti. Ta fina dama… Jesu li vaša djeca kod nje?“ „Bili su tako nemirni. A ja sam samo išla obaviti neke stvari u Uddevallu. Morala sam kupiti i još ţestice, bilo mi je nestalo“, mrmljala je gledajući kroz prozor kako proljetno sunce svjetluca na moru. „A oni su samo divljali. A ja sam bila tako umorna. I bila je jedna tako fina dama. Bila je tako ljubazna. Rekla je da ih ona moţe uzeti. Pa ih je i dobila.“ Hedda pogleda Patrika, a on prvi put u njezinim očima ugleda iskren osjećaj. Duboko unutra leţale su bol i krivnja, tako nepojmljive da ih je mogla utopiti jedino u alkoholu.
„Ali pokajala sam se“, reče ona vlaţnih očiju. „Ali nisam ih mogla pronaći. Traţila sam, traţila. Ali nije ih bilo. Ni njih, ni one fine dame. One s bisernom ogrlicom“, Hedda ispruţi vrat kako bi pokazala gdje je stajala ogrlica. „Ni nje nije bilo.“ „Ali zašto ste rekli da su se utopili?“ Patrik krajičkom oka uoči kako Gösta stoji na vratima i sluša. „Sramila sam se… A sigurno im je bilo bolje kod nje. Ali sam se sramila…“ Ponovno je pogledala more, i tako su sjedili neko vrijeme. Patrikov je mozak radio u višoj brzini kako bi procesuirao to što je upravo čuo. Nije bilo teško zaključiti da je fina dama bila Sigrid Jansson i da je iz nekog razloga uzela Heddinu djecu. Zašto – vjerojatno nikad neće saznati. Patrik polako ustane i krene prema Gösti. Noge su mu drhtale od sve te bijede. Uočio je da Gösta nešto drţi u ruci. „Pronašao sam fotografiju“, reče on. „Bila je ispod madraca. Slika blizanaca.“ Patrik uzme fotografiju i pogleda je. Dvoje male djece od dvije godine sjedilo je u krilima svojih roditelja, Gottfrida i Hedde. Izgledali su sretno. Mora da je slika snimljena netom prije nego što se Gottfrid utopio. Prije nego što se sve urušilo. Patrik je proučavao dječja lica. Gdje su sad? I je li jedno od njih ubojica? Okrugla dječja lišća nisu mu ništa otkrila. Hedda je ponovno zaspala za kuhinjskim stolom, a Patrik i Gösta izašli su van i punim plućima udahnuli svjeţi morski zrak. Patrik je paţljivo spremio izlizanu fotografiju u novčanik. Pobrinut će se da je ubrzo vrate Heddi. Sad mu je trebala kako bi mogao pronaći ubojicu. Tijekom povratka obojica su šutjela jednako kao kad su plovili prema otoku, no ova je šutnja bila obiljeţena šokom i tugom. Tugom zbog spoznaje kako su ljudi katkad slabi i nemoćni, šokom zbog grešaka koje su ljudi bili sposobni učiniti. Patrik je u glavi vidio prizor Hedde kako tumara Uddevallom. Traţila je djecu koju je u jednom trenutku rezignacije, iznemoglosti i ţudnje za alkoholom predala potpuno nepoznatoj osobi. Osjetio je paniku koju je zasigurno morala proţivljavati kad je shvatila da ne moţe pronaći djecu. Očaj ju je nagnao da kaţe da su se djeca utopila, umjesto da prizna da ih je ostavila neznanki.
Tek kad je Patrik privezao stari čamac za ploveći dok u Badholmenu, prekinuli su šutnju. „Dobro, sad svakako znamo“, rekao je Gösta. Lice mu je odavalo da je i dalje osjećao krivnju. Patrik ga je potapšao po ramenu dok su hodali prema automobilu. „Nisi mogao znati“, rekao je. Gösta nije odgovorio, a Patrik je bio uvjeren da ne moţe reći ništa što bi mu pomoglo. Ovo je Gösta morao riješiti sam sa sobom. „Moramo što prije saznati kamo su djeca nestala“, reče Patrik dok je vozio prema Tanumshedeu. „Još nisu ništa javili iz Centra za socijalnu skrb u Uddevalli?“ „Ne, vjerojatno nije ni lako pronaći tako stare podatke. Ali negdje moraju biti. Petogodišnje dijete ne moţe tek tako nestati.“ „Kakav nesretan ţivot ţivi.“ „Hedda?“ upita Patrik, iako mu je bilo jasno na što je Gösta mislio. „Da. Zamisli, čitavog ţivota ţivjeti s tom krivnjom.“ „Nije ni čudo što se nastoji otupjeti što više moţe“, odvrati Patrik. Gösta nije odgovorio, samo je gledao kroz prozor. Naposljetku reče: „Što ćemo sad?“ „Dok ne saznamo kamo su nestala djeca, radit ćemo s onim što imamo. Sigrid Jansson, pasja dlaka s Lillemor, pokušat ćemo i pronaći poveznicu među mjestima ubojstava.“ Skrenuli su na parkiralište pokraj postaje i ušli unutra s ozbiljnim izrazima lica. Patrik se na trenutak zadrţao na recepciji kako bi Anniki prenio što se dogodilo, a zatim je otišao u svoj ured. Nije još bio spreman izloţiti sve to ostalima. Paţljivo je izvadio fotografiju iz novčanika i stao je promatrati. Oči blizanaca gledale su ga ne otkrivajući ništa.
9.
Napokon je popustila. Samo jedna kratka voţnja. Mali izlet u veliko, nepoznato. Potom će se vratiti kući, a on će prestati zapitkivati. Ushićeno je kimnuo glavom. Jedva se obuzdavao. Bacio je pogled na sestru i vidio da je ona jednako opčinjena onim što će uslijediti. Pitao se što će vidjeti. Kako to izgleda vani. Iza šume. Jedna mu misao nije davala mira. Hoće li i ona druga biti ondje vani? Ţena s grubim glasom. Hoće li osjetiti onaj miris koji mu se i dalje zadrţavao u nosnicama kao sjećanje? Miris soli i svjeţine. Osjećaj čamca koji se ljulja i sunce iznad mora i ptice koje kruţe… Nije uspijevao probrati najbolje između svih tih očekivanja i impresija. U glavi mu je zujala jedna jedina misao. Idu s njom u voţnju. U vanjski svijet. Nije bio nikakav problem obećati da to više neće traţiti. Jednom će biti dovoljno, u to je bio sasvim uvjeren. Jednom, tek da vidi što se ondje nalazi, da on i sestra saznaju čega ondje ima. To je bilo sve što je ţelio. Samo jedanput. Strogog izraza lica, otvorila je vrata automobila i gledala ih kako uskaču na zadnje sjedište. Briţljivo im je zavezala pojaseve, a potom je sjela za volan i protresla glavu. Sjećao se da se smijao. Prodornim, histeričnim smijehom. Sve ono uzbuđenje koje se gomilalo napokon je moglo izaći. Kad su izašli na cestu, nakratko je pogledao sestru. Uhvatio ju je za ruku. Krenuli su.
P A T R I K J E S J E D I O Z A R A Č U N A L O M i još jednom pomno pregledavao popis vlasnika pasa. Obavijestio je Martina i Mellberga o onom što su on i Gösta saznali na otoku i zamolio Martina da nazove Uddevallu ne bi li došao do još podataka o blizancima. Trenutno nisu mogli učiniti mnogo više od toga. Dobio je pristup svim podacima koji su se ticali nesreće u kojoj je poginula Sigrid Jansson, ali nikako nisu mogli krenuti dalje. „Kako ide?“ upita ga Gösta s vrata. „Usrano“, odgovori Patrik i baci kemijsku olovku iz ruke. „Tapkamo na istom mjestu dok ne saznamo više o djeci.“ Uzdahne, prođe prstima kroz kosu i ispreplete prste na zatiljku. „Mogu li ja išta učiniti?“ obzirno upita Gösta. Patrik ga pogleda s nevjericom. Nije bilo uobičajeno da se Gösta sam nudi za zadatke. Patrik kratko razmisli. „Prošao sam popis vlasnika pasa valjda već sto puta, ali nisam pronašao nikakvu poveznicu s našim slučajem. Moţeš li ga ti još jednom pregledati?“ „Patrik dobaci disketu Gösti, a on je spretno uhvati. „Naravno“, odgovori Gösta. Pet minuta kasnije Gösta se vrati zbunjena izraza lica. „Jesi li ti slučajno izbrisao jedan redak?“ upita on i kritički pogleda Patrika. „Izbrisao? Ne, kako misliš?“ „Kad sam sastavio popis, na njemu je bilo sto šezdeset imena. Sad ih je samo sto pedeset devet.“ „Pitaj Anniku, ona je stavljala u tablicu imena i adrese. Moţda je ona slučajno izbrisala jedno.“ „Hmmm“, skeptično odvrati Gösta i ode do Annike. Patrik ustane i pođe za njim.
„Pogledat ću“, reče Annika i potraţi dokument na svom računalu. „Ali sjećam se da je bilo sto šezdeset redaka. Bio je baš lijep, okrugao broj.“ Pretraţivala je mape na računalu dok nije pronašla ono što je traţila. „Aha, sto šezdeset“, reče ona i okrene se prema Patriku i Gösti. „Ništa mi nije jasno“, reče Gösta i pogleda disketu koju je drţao u ruci. Annika je uzme, stavi u računalo i otvori oba dokumenta jedan do drugog kako bi ih mogli usporediti. Kad se pojavilo ime koje je nedostajalo na disketi, Patriku je nešto kliknulo u glavi. Okrenuo se na peti, potrčao niz hodnik do svog ureda i stao pred kartu Švedske. Promatrao je pribadače koje su označavale rodna mjesta ţrtava, jednu po jednu. Ono što je dotad bio nerazumljiv uzorak postalo je mnogo jasnije. Gösta i Annika su zbunjeno došli za njim, a još su se više zbunili kad je Patrik počeo izbacivati papire iz ladica svog radnog stola. „Što traţiš?“ upita Gösta, ali Patrik mu ne odgovori. Papir za papirom letio je u zrak i padao na pod, gdje se gomila papira raširila poput tepiha. U zadnjoj ladici pronašao je ono što je traţio. Uspravio se s vidljivim uzbuđenjem na licu i stao naizmjence čitati dokument i zabadati nove pribadače tik do onih starih. Kad je završio, Patrik se okrene. „Sad znam.“
Dan se napokon pokrenuo. Stupio je u kontakt s agentom za nekretnine. Agencija mu je bila preko puta i konačno je odlučio nazvati broj koji bi svakog dana vidio kroz kuhinjski prozor. Sad kad se sve pokrenulo, sve je išlo iznenađujuće glatko. Mladić koju mu se javio rekao je da će odmah doći pogledati kuću, a Danu je to savršeno odgovaralo jer nije htio sve to bespotrebno razvlačiti. Sve to s prodajom kuće ipak mu nije tako teško padalo. Svi oni razgovori koje je vodio s Annom, sve što je čuo o paklu koji je prolazila s Lucasom, zbog svega toga svi su se njegovi pokušaji da izbjegne prodaju kuće činili tako… ruku na srce, smiješni. Zar je vaţno gdje će stanovati? Glavno je da ga cure mogu doći posjetiti. Da ih moţe zagrliti, katkad ih poljubiti u zatiljak, slušati o tome kakav im
je bio dan. Ništa drugo nije bilo vaţno. A što se tiče njegova braka s Pernillom, on je definitivno bio gotov. Davno je on to shvatio, ali nije bio spreman prihvatiti posljedice. Sad je bilo vrijeme za velike, korjenite promjene. Pernilla je imala svoj ţivot, a on je imao svoj. Samo se nadao da će jednog dana moći obnoviti prijateljstvo na kojem se čitav njihov brak i zasnivao. Misli mu odvrludaju na Ericu. Bila su preostala još samo dva dana do njezina vjenčanja. Sve se to nekako poklopilo, upravo onako kako je trebalo biti. Ona je napravila korak naprijed baš u isto vrijeme kad je to i on učinio. Bilo mu je iskreno drago zbog nje. Njih su dvoje davno bili zajedno, bili su mladi, potpuno druge osobe. Ali njihovo je prijateljstvo potrajalo godinama i upravo je ovo oduvijek priţeljkivao za nju. A Patrik je za nju bio savršen. Zemlja i zrak, tako ih je on doţivljavao. Patrik je bio čvrsto na zemlji, stabilan, razuman, miran. A Erica je bila sanjar, glava joj je stalno bila u oblacima, ali istodobno je bila dovoljno hrabra i inteligentna da ne odlebdi predaleko. Zaista su odgovarali jedno drugom. I Anna. U zadnje je vrijeme mnogo razmišljao o njoj. Sestra koju je Erica uvijek pretjerano štitila, koju je doţivljavala slabom. Ono što je bilo zabavno jest da je Erica sebe doţivljavala kao praktičnu osobu, a Annu kao sanjara. Proteklih je tjedana dobro upoznao Annu i sad mu je bilo potpuno jasno da je zapravo obrnuto. Anna je bila praktična, ona je stvarnost vidjela onakvom kakva je. Ako ništa, naučila je to tijekom godina provedenih s Lucasom. Ali Dan je uvidio da Anna Erici nije htjela razbiti iluziju. Moţda je shvaćala Ericinu potrebu da bude odgovorna, da bude ona koja se oduvijek brinula za svoju malu sestru. To je na neki način čak i bilo točno, ali istodobno je često i podcjenjivala Annu i nastavljala je doţivljavati kao dijete, upravo onako kako su to roditelji inače činili. Dan ustane i uzme telefon i imenik. Bilo je vrijeme da počne traţiti stan.
Atmosfera u postaji bila je teška i sumorna. Patrik je sazvao sastanak u kabinetu šefa postaje. Svi su sjedili u tišini i zurili u pod ne uspijevajući razumjeti, ne uspijevajući pojmiti nepojmljivo. Patrik i Martin su u kabinet dovukli televizor i ostalu opremu. Čim je ga je
Patrik obavijestio o svemu, Martin je shvatio što mu je to stalno promicalo kad je gledao snimku Lillemorine posljednje večeri. „Prije nego što išta poduzmemo, proći ćemo kroz ovo korak po korak“, reče Patrik napokon prekinuvši tišinu. „Ne smije biti mjesta za grešku”, nadodao je, na što su svi potvrdno kimnuli glavama. „Prva je spoznaja došla kad smo primijetili da je s popisa vlasnika pasa nestalo jedno ime. I nakon što je Gösta sastavio popis i nakon što je Annika sparila imena i adrese, na popisu je bilo sto šezdeset imena. Kad je popis došao do mene, bilo ih je sto pedeset devet. Ime koje je nedostajalo bilo je Tore Sjöqvist, s adresom u Tolarpu.” Nitko nije reagirao i Patrik je nastavio. „Vratit ću se na to. Ali to je pripomoglo tome da jedan komadić slagalice napokon sjedne na svoje mjesto.” Svi su znali što slijedi. Martin je zatvorio oči i oslonio lice o dlanove, a laktove o koljena. „I činilo mi se da su mi mjesta u kojima su ţrtve ubijene bila poznata. A kad sam napokon shvatio što je u pitanju, nije bilo teško potvrditi vezu.” Zastao je i nakašljao se. „Mjesta u kojima su ţrtve ubijene sto posto se poklapaju s mjestima u kojima je Hanna radila”, tiho reče Patrik. „Vidio sam ih na njezinim papirima za prijavu prije nego što smo je zaposlili, ali…” Patrik raširi ruke i pusti Martina da nastavi. „Nešto što sam vidio na snimci one večeri kad je Lillemor ubijena stalno me je kopkalo. A kad mi je Patrik rekao za Hannu… Ma najbolje da vam pokaţem.” Martin kimne Patriku, a ovaj stisne play. Već su bili premotali na odgovarajuće mjesto i na ekranu se za svega nekoliko sekundi vidjelo kako izbija ţestoka svađa i kako Martin i Hanna pristiţu na mjesto događaja. Zatim se vidjelo kako Martin razgovara s Mehmetom i ostalima. Potom je kamera slijedila Lillemor dok je trčala prema naselju, očajna i nesvjesna da trči u vlastitu smrt. Kamera je potom zumirala Hannu koja je razgovarala na mobitel. Patrik zaustavi snimku i pogleda Martina. „Upravo to me kopkalo, samo sam to tek naknadno shvatio. Koga je zvala? Bilo je tri ujutro, samo smo nas dvoje bili na poslu, dakle, nije mogla zvati nikog od vas”, reče Martin.
„Operator nam je dao ispis njezinih poziva. Bio je to odlazni poziv. Zvala je svoj kućni broj. Svog muţa, Larsa.” „Ali zašto?” upita Annika, podjednako zbunjena izraza lica kao i kod svih ostalih. „Zamolio sam Göstu da provjeri u registru građana. Hanna i Lars imaju isto prezime. Ali nisu bračni par. Oni su brat i sestra. Blizanci.” Annika zine u čudu. U prostoriji je zavladala jeziva tišina nakon što je Patrik ispustio ovu bombu. „Hanna i Lars su Heddini izgubljeni blizanci”, odvrati Gösta. Patrik kimne glavom. „Da. Još uvijek nismo dobili podatke iz Uddevalle, ali dao bih se kladiti u sve da će oni pokazati da su se djeca zvala Lars i Hanna. Prezime Kruse su vjerojatno preuzeli negdje usput, vjerojatno od nekog od udomitelja.” „Dakle, nazvala je Larsa?” upita Mellberg koji je, čini se, imao teškoća s praćenjem zaokreta. „Mislimo da je nazvala Larsa koji je potom pokupio Lillemor. Moţda je čak i rekla Larsu da je ode pokupiti. Lars je poznavao sve sudionike i nisu ga doţivljavali kao prijetnju.” „A k tome je i Lillemor u dnevnik zapisala da joj se učinilo da je prepoznala nekog tko je u njoj izazvao nelagodu i vrlo je vjerojatno da je taj netko upravo Lars. Ono čega se sjećala bio je susret s osobom za koju je mislila da je ubojica njezinog oca.” Martin se namršti. „Da, ali ne zaboravi da ga nije nikako mogla smjestiti, nije povezala Larsa s tim sjećanjem. A nije bila ni sigurna da ga je uopće prepoznala. U stanju u kojem je bila, zahvalno bi prihvatila pomoć od bilo koga, samo da se makne od televizijske ekipe i svađe sa sudionicima.” Patrik zastane pa potom nastavi. „Nemam dokaza za to, ali uvjeren sam da je upravo Lars izazvao svađu te večeri.” „Kako to?” upita Annika. „Pa uopće nije bio ondje.” „Nije, ali nešto me kopkalo u onim iskazima sudionika. Na brzinu sam pregledao transkripte saslušanja sat prije sastanka i svi oni koji su se svađali s Barbie rekli su da ih je Barbie ogovarala ili tako nešto. Nemam konkretnih dokaza za to, ali imam osjećaj da je Lars iskoristio priliku da na individualnim razgovorima, koje je sa sudionicima vodio tog dana, izazove razdor između njih i Lillemor. S obzirom na to koje
je sve intimne, osobne informacije dobio od njih, mogao je prouzročiti mnogo štete i usmjeriti njihov bijes prema Lillemor.” „Ali zašto?” upita Martin. „On nije mogao pretkazati da će se večer razviti onako kako se razvila, da će Lillemor onako pobjeći.” Patrik odmahne glavom. „Ne, to je sasvim sigurno bila čista sreća. Ta im se mogućnost otvorila, a on i Hanna su je iskoristili. Ne, mislim da je osnovna zamisao bila odvratiti Lillemor pozornost. Rano je shvatio tko je ona, znao je da ga je vidjela onaj put, prije osam godina. Bilo ga je strah da će ga se sjetiti pa joj je htio dati nešto drugo što će joj zaokupiti misli. Ali kad se ukazala prilika… Riješio je to na trajniji način.“ „Jesu li Lars i Hanna zajedno ubijali ţrtve? I zašto?“ „To još ne znamo. Najvjerojatnije je Hanna dolazila do imena i adresa ţrtava jer je imala pristup tim podacima u postajama u kojima je radila.“ „Ali ona još nije bila radila kod nas kad je Marit ubijena.“ „Do tih se podataka moţe doći i pretraţivanjem novinskih arhiva. Vjerojatno je na taj način pronašla Marit. A zašto, nemam pojma. To najvjerojatnije ima veze s onom prvotnom nesrećom, u kojoj je Elsa Forsell usmrtila Sigrid Jansson. Hanna i Lars bili su u tom autu. Sigrid Jansson ih je otela kad su imali tri godine i ţivjeli su s njom više od dvije godine. Tko zna kakvim su traumama bili izloţeni.“ „Nego, što je s onim imenom s popisa adresa? Zašto te ono podsjetilo na Hannu?“ Annika ga je znatiţeljno gledala. „Dijelom zato što sam disketu dobio od Hanne jer si je ti bila zamolila da mi je da. U tvom je dokumentu bilo sto šezdeset imena, a u onom koji sam ja dobio jedno manje. Jedina osoba koja ga je mogla izbrisati je Hanna. Naime, znala je da postoji rizik da ću prepoznati to ime. Kad je tek počinjala raditi kod nas, rekla mi je da su unajmili kuću od dotičnog Torea Sjöqvista koji se na godinu dana preselio u Skåne. Kad se pojavilo to ime, zajedno s adresom u Tollarpu, nije bilo teško zbrojiti dva i dva.“ Patrik napravi stanku pa reče: „Činilo se potrebnim da sve to još jednom prođemo. Što vi mislite? Ima li kakvih nedostataka u mom obrazloţenju? Ima li kakvih sumnji zbog kojih ne bismo mogli krenuti dalje?“
Svi odmahnu glavom. Koliko god Patrikovo izlaganje zvučalo nevjerojatno, bilo je zastrašujuće logično. „Dobro“, reče Patrik. „Sad je najvaţnije da reagiramo prije nego što Hanna i Lars uvide da smo shvatili o čemu se radi. Izuzetno je vaţno i da ne saznaju ništa o svojoj majci i tome kako su nestali, mislim da bi to moglo biti opasno po…“ Zastane kad je Annika ponovno zaprepašteno uzdahnula. „Annika?“ upita Patrik. Uznemirio se kad je vidio kako joj je nestala sva boja iz lica. „Rekla sam joj“, reče ona, vidno opterećena. „Hanna je nazvala netom nakon što ste se vratili s Kalvöa. Zvučala je poprilično loše, ali rekla je da je odspavala i da vjerojatno neće morati ostati na bolovanju više od dan, dva. A ja… ja…“ Annika je zamuckivala, ali pribrala se i pogledala Patrika. „Ja sam je htjela uputiti u situaciju pa sam joj ispričala što ste saznali. O Heddi.“ Patrik je na sekundu šutio, a zatim rekao: „Nisi mogla znati. Ali sad moramo na otok. Smjesta!“ Najednom je u policijskoj postaji u Tanumshedeu zavlada uţurbanost.
Patrik je stajao na pramcu spasilačkog broda obalne straţe Minlouis. Bio je toliko uznemiren da se osjećao kao da mu je ţeludac zavezan u čvor. U mislima je poţurivao brod, ali već je plovio najbrţe što je mogao. Bojao se da je već prekasno. Kad su sjeli u policijske automobile, uključivši svjetla i sirene kako bi što brţe došli do Fjällbacke, nazvao ih je vlasnik jedne od brodica. Uzrujano mu je priopćio da je njegov čamac konfiscirala policajka u pratnji nepoznatog muškarca. Galamio je nešto o gangsterskom ponašanju i rekao mu neka se gone kvragu ako na čamcu nađe i najmanju ogrebotinu. Patrik mu je jednostavno poklopio. Nije sad imao vremena za to. Najvaţnije je bilo to što su znali da su se Lars i Hanna dočepali čamca i zaputili na Kalvö. Svojoj majci. Spasilački brod je probio val i Patrika je zalio pljusak morske vode. Počinjala se dizati oluja, a blistavu morsku površinu kojom su Gösta i Patrik plovili ranije tog dana zamijenili su pljuskovi valova i
sivilo. U glavama su im se čitavo vrijeme vrtjeli novi scenariji, nove slike onog što bi mogli zateći kad stignu na otok. Gösta i Martin sjedili su u brodu, ali Patrik je osjećao da mu treba svjeţeg zraka kako bi se mogao usredotočiti na ono što ih čeka. Znao je da ishod neće biti sretan, kako god da se situacija rasplela. Nakon plovidbe koja kao da je potrajala čitavu vječnost, a zapravo je trajala pet minuta, pristigli su na Heddino pristanište. Ukradeni čamac bio je nemarno svezan za dok. Kapetan Peter, koji je upravljao spasilačkim brodom, vješto je pristao, iako je brod bio veći od malog pristaništa. Ne oklijevajući, Patrik skoči na dok, Martin iskoči za njim, a zatim zajedničkim snagama pomognu Gösti da se iskrca. Patrik je pokušao uvjeriti starijeg kolegu da ostane u postaji, ali Gösta Flygare pokazao je iznenađujuću tvrdoglavost inzistirajući da pođe s njima. Patrik je popustio, ali sad je gotovo poţalio zbog te odluke. No sad je bilo prekasno misliti o tome. Pokazao je rukom prema kolibi koja je djelovala podmuklo prazno i nenastanjeno. Iznutra se nije čuo nikakav zvuk. Patriku se učinilo da je zvuk otpuštanja sigurnosne kočnice na pištoljima odjeknuo čitavim otokom. Prikrali su se kolibi i čučnuli uz prozore. Patrik je iznutra čuo glasove pa je oprezno pogledao kroz prljavo, solju prekriveno prozorsko okno. Isprva je vidio samo nečiju sjenku kako se kreće, ali kad su mu se oči malo privikle, uspio je razabrati dvije figure koje su hodale kuhinjom. Glasovi su im bili čas glasniji, čas tiši, ali bilo je nemoguće čuti što su govorili. Patrik se odjednom pokolebao ne znajući što da učini, ali odmah se potom pribrao i donio odluku. Kimnuo je glavom u smjeru vrata. Oprezno su im se primakli. Patrik i Martin stali su svaki s jedne strane vrata, a Gösta je čekao malo dalje. „Hanna? To sam ja, Patrik. I još nekoliko ostalih. Je li sve u redu?“ Nije bilo odgovora. „Lars? Znamo da si ondje sa sestrom. Nemoj učiniti ništa glupo. Nema potrebe da se izgubi još ţivota.“ I dalje nije bilo odgovora. Patrik je postajao nervozan, a dlan ruke u kojoj je drţao pištolj počeo mu se znojiti.
„Hedda? Jeste li dobro? Došli smo vam pomoći! Lars i Hanna, nemojte ozlijediti Heddu. Učinila je groznu stvar, ali vjerujte mi, već ju je snašla kazna. Osvrnite se malo, pogledajte kako ţivi. Ţivi u paklu zbog onog što vam je učinila.“ Tišina je i dalje bila jedini odgovor i Patrik je opsovao u sebi. Vrata su se potom malo odškrinula pa je čvršće stisnuo pištolj. Krajičkom oka vidio je da su Martin i Gösta učinili isto. „Izlazimo“, reče Lars. „Ne pucajte, inače ću je ustrijeliti.“ „U redu, u redu“, reče Patrik nastojeći zvučati što je smirenije mogao. „Poloţite oruţje, ţelim ga vidjeti na zemlji“, reče Lars. Još uvijek ga nisu mogli vidjeti kroz uski otvor. Martin upitno pogleda Patrika, a Patrik mu kimne i polako poloţi svoj pištolj na tlo. Gösta i Martin su potom slijedili njegov primjer. „Gurnite ih dalje od sebe“, muklo naredi Lars. Patrik iskorači, odgurne sva tri pištolja i oni se otkotrljaju niz padinu. „Odmaknite se.“ Ponovno su ga poslušali, napeto iščekujući što će se dogoditi. Vrlo polako, centimetar po centimetar, vrata su se otvorila. Patrik je očekivao da će ugledati Heddino lice, ali pojavilo se Hannino. I dalje je izgledala bolesno, čelo joj je bilo znojno, a oči su joj se svjetlucale od groznice. Pogledi su im se susreli i Patrik se zapitao kako si je mogao dopustiti da ga tako obmane. Kako je uspijevala tako dugo prikrivati svu tu pokvarenost iza tako normalne fasade. Na trenutak mu se učinilo da mu je pogledom htjela nešto objasniti, ali Lars ju je gurnuo naprijed i vidjeli su da drţi pištolj prislonjen na njezinu sljepoočnicu. Patrik ga je prepoznao. Bio je to Hannin sluţbeni pištolj. „Odmaknite se dalje“, sikne Lars. Patrik u njegovim očima nije vidio ništa osim crnila i mrţnje. Pogledom je šarao amo-tamo, a nešto je u tom pogledu Patriku reklo da je Lars pustio da maska padne. Više nije mogao ţivjeti dvostruki ţivot. Ludilo – ili zloba, ili kako god već to nazvali – napokon je dobilo bitku s onim dijelom njegove osobnosti koji nije ţelio ništa više nego ţivjeti normalan ţivot, imati posao i obitelj.
Policajci su se odmakli, a Lars je prošao pored njih drţeći Hannu kao štit. Vrata kolibe bila su širom otvorena. Patrik je bacio pogled unutra i shvatio zašto Lars nije mogao Heddu koristiti kao štit. Na svoj uţas, vidio je da je svezana za stolicu. Preko usta je imala istu onu samoljepljivu vrpcu koja je ostavila trag na ustima nekih od ostalih ţrtava. Na sredini vrpce bila je rupa, široka upravo onoliko koliko je potrebno da se kroz nju nagura grlić boce. Hedda je umrla isto onako kako je provela čitav ţivot. Nalivena alkoholom. „Jasno mi je zašto ste ţeljeli da Hedda umre. Ali zašto ostali?“ Patrik nije mogao, a da ne postavi pitanje koje je posljednjih tjedana dominiralo njegovim ţivotom. „Uzela je sve. Sve što smo imali. Hanna ju je slučajno ugledala i oboje smo znali što moramo učiniti. Umrla je zbog istog razloga zbog kojeg nam je uništila ţivot. Zbog alkohola.“ „Misliš na Elsu Forsell? Znamo da ste i vi bili sudionici u nesreći u kojoj je Elsa Forsell usmrtila Sigrid, ţenu kod koje ste stanovali.“ „Bilo nam je dobro“, odgovori Lars oštrim glasom. Polako je koračao unazad, prema pristaništu. „Brinula se o nama. Zaklela se da će nas štititi.“ „Sigrid?“ upita Patrik, oprezno se krećući u istom smjeru kao Lars i Hanna. „Da. Nismo znali da se tako zvala. Mi smo je zvali mama. To nam je rekla, da je ona naša nova mama. I bilo nam je dobro. Igrala se s nama. Grlila nas. Čitala nam.“ „Knjigu o Ivici i Marici?“ Patrik je nastavio ići prema pristaništu, a krajičkom oka primijetio je da ga Gösta i Martin slijede. „Da“, odgovori Lars i prisloni usta tik uz Hannino uho. „Čitala nam je. Knjigu. Sjećaš li se, Hanna, kako je to divno bilo? Kako je bila lijepa. Kako je dobro mirisala. Sjećaš li se?“ „Sjećam se“, reče Hanna i zatvori oči. Kad ih je ponovno otvorila, bile su pune suza. „To je bilo jedino što nam je preostalo od nje. Knjiga. Htjeli smo im pokazati. Koliko malo toga preostane kad uništiš nečiji ţivot.“ „Ali Elsa nije bila dovoljna“, reče Patrik drţeći pogled čvrsto prikovan za Larsa.
„Bilo je toliko mnogo drugih koji su učinili istu stvar kao ona. Toliko mnogo…“ reče Lars ne dovršivši rečenicu. „U svakom mjestu u koje smo došli. Svako mjesto je moralo biti… očišćeno.“ „Tako što ubijate one koji su vozeći pijani nekog usmrtili?“ „Da“, odgovori Lars i nasmiješi se. „Tek smo tada mogli imati mira. Kad smo pokazali da ne toleriramo, da ne zaboravljamo. Da ne moţeš tek tako uništiti nečiji ţivot… i onda jednostavno krenuti dalje.“ „Kao što je Elsa učinila nakon što je usmrtila Sigrid?“ „Da“, odvrati Lars, a crnilo u očima mu se produbi. „Kao Elsa.“ „A Lillemor?“ Sad su već bili sasvim blizu pristaništa i Patrik se zapitao što će biti ako Hanna i Lars otmu brod za spašavanje koji je bio mnogo brţi od čamca. Nikad ih ne bi uhvatili. Ali činilo se da je i kapetan isto to pomislio jer se već počeo odmicati od pristaništa pa im je preostao samo čamac. „Lillemor“, frkne Lars. „Glupo i bezvrijedno ljudsko biće. Baš kao i ostatak one bagre s kojom sam morao raditi. Ne bih je bio nikad prepoznao po izgledu, ali prepoznao sam je po imenu, u kombinaciji s rodnim gradom. Znao sam da moram nešto poduzeti.“ „Pa si ostalima rekao da ih je ogovarala kako bi nastao kaos koji bi joj odvratio misli s tebe.“ „Nisi ti baš tako glup“, nasmiješi se Lars i zakorači unatrag na dok. Patrik je nakratko razmišljao bi li ga nekako pokušao svladati. Ali iako je slutio da Lars blefira drţeći sestru kao taoca – na koncu, sve su to učinili zajedno – ipak se nije usudio. Nije bio naoruţan, njegov je pištolj, uz Göstin i Martinov, ostao gore na brijegu. U ovoj su situaciji Lars i Hanna bili u prednosti. „Ja sam nazvala Larsa“, reče Hanna grubim glasom. „Znamo“, odvrati Patrik. „To se vidi na snimci, Martin je to uočio, ali nismo razumjeli…“ „Naravno, kako biste i mogli?“ reče ona uz tugaljiv osmijeh. „Dakle, Lars ju je pokupio nakon tog poziva.“ „Da“, reče Hanna paţljivo ulazeći u čamac. Sjela je na klupicu na sredini, a Lars sjedne uz vanjski motor i okrene ključ. Ništa se nije
dogodilo. Lars se namršti i pokuša ponovno. Motor ispusti rezak zvuk, ali ne pokrene se. Patrik je zbunjeno gledao kako Lars pokušava upaliti motor. No kad je pogledao prema spasilačkom brodu koji se ljuljuškao na sigurnoj udaljenosti od otoka, shvatio je u čemu je stvar. Kapetan je podigao rezervoar s gorivom i Patrik je shvatio da ga je on zaplijenio. Poduzetan momak, taj Peter. „Nemate goriva“, reče Patrik. Zvučao je mirnije nego što je zapravo bio. „Nemate kamo pobjeći. Pojačanje stiţe, bolje vam je da se predate i da nitko ne nastrada.“ Patrik je znao kako to jadno zvuči, ali nije mogao pronaći bolje riječi. Ako ih je uopće bilo. Lars bez riječi odveţe čamac i odgurne se od pristaništa. Odmah ih je zahvatila struja i počeli su se pomalo udaljavati. „Nećete nikamo stići“, dovikne im Patrik dok je razmišljao koje su mu mogućnosti preostale. Nije bilo nijedne. Mogao se jedino pobrinuti za to da Larsa i Hannu negdje dočekaju. Bez motora neće daleko dogurati, vjerojatno će završiti na nekom od obliţnjih otoka. Preostao mu je jedan posljednji pokušaj. „Hanna, čini se da ti nisi donosila odluke u svemu ovom. Još uvijek imaš priliku pomoći sama sebi.“ Hanna nije odgovorila. Uhvatila je Patrikov molećiv pogled, a zatim polako krenula rukom prema Larsovoj ruci. Onoj u kojoj je drţao pištolj. Pištolj više nije bio uperen u njezinu glavu, već je ruku poloţio na klupicu na kojoj je ona sjedila. Istom jezivom mirnoćom uzela je Larsovu ruku, podigla je i ponovno uperila pištolj u svoju sljepoočnicu. Patrik je vidio kako se Lars najprije začudio, a zatim nakratko prestravio. Potom ga je preplavila ona ista jeziva mirnoća. Hanna je Larsu nešto rekla, a oni to na obali nisu mogli čuti. On joj je nešto odgovorio i privinuo je na svoja prsa. Hanna je stavila svoj prst na njegov na obaraču. I povukla ga. Patrik je poskočio, a Gösta i Martin su iza njega zaprepašteno uzdahnuli. Nisu se mogli pomaknuti, nisu mogli reći ni riječ. Vidjeli su kako Lars paţljivo sjeda na rub čamca, i dalje čvrsto grleći Hannino beţivotno, krvavo tijelo. Krv ga je bila poprskala po licu, izgledao je kao namazan ratničkim bojama. Posljednji put ih je pogledao onim istim smirenim pogledom. Zatim je prislonio pištolj o svoju sljepoočnicu. I povukao obarač.
Prevrnuo se preko ruba čamca i povukao Hannu sa sobom. Heddini blizanci nestali su pod površinom vode. Dolje, u dubinama, kamo ih je Hedda već jednom bila prognala. Nekoliko sekundi kasnije nestali su krugovi na vodi koji su označavali mjesto na kojemu su potonuli. Krvavi čamac ljuljuškao se na valovima, a Patrik u daljini, kao u nekom snu, ugleda kako se pribliţava još brodova. Pojačanje je stizalo.
10.
Čim se začuo prasak koji je sve pretvorio u pakao, znao je da je sve to bila njegova krivica. Imala je pravo. On je zaista bio zlosretnik. Nije ju slušao, nego je samo zanovijetao, zapitkivao i nije odustajao sve dok se ona nije predala. A sad mu je tišina parala uši. Buku sudara dvaju automobila zamijenila je uţasna tišina, a prsa su ga boljela od pritiska sigurnosnog pojasa. Krajičkom oka vidio je da mu se sestra miče i jedva se prisilio svrnuti pogled prema njoj. Ali kad je to učinio, uočio je da, kako se činilo, ni ona nije bila ozlijeđena. Borio se s porivom da zaplače kad je čuo kako mu je sestra počela jecati, što se potom prometnulo u urlanje i gorak plač. Isprva se nije usuđivao pogledati na prednje sjedište. Tišina koja je odande dopirala govorila mu je što će ondje vidjeti. Osjećao je kako ga krivnja guši. Paţljivo je odvezao pojas i potom se, obuzet strahom, polako nagnuo prema naprijed. Trznuo se prema natrag, a nagli pokret samo je pojačao bol u prsima. Njezine su oči zurile u njega. Mrtve, prazna pogleda. Iz usta joj je tekla krv, a odjeća joj je bila obojena u crveno. Činilo mu se da ga njezin mrtvi pogled optuţuje. Zašto me nisi slušao? Zašto mi niste dali da se brinem o vama? Zašto? Zašto? Zlosretniče. Pogledaj me sad. Jecao je i hvatao dah pokušavajući natjerati zrak u dušnik koji kao da je bio stegnut. Netko je izvana pokušao otvoriti vrata i vidio je ţensko lice kako u šoku zuri u njega. Ţena se nekako čudno kretala, teturala je, a on je, zbunjen, prepoznao vonj one druge ţene. One koja je postojala samo u njegovom sjećanju. Bio je to isti onaj oštar smrad koji je dopirao iz njezinih usta, iz njezine koţe i odjeće. Nakon što je sve ono toplo nestalo. Izvukla ga je iz automobila, a on je shvatio da je ona iz onog drugog automobila koji se zabio ravno u njihov. Otišla je na drugu stranu kako bi mu izvukla sestru, a on ju je pomno proučio. Nikad neće zaboraviti njezino lice. Nakon toga uslijedilo je mnogo pitanja. Tako čudnih pitanja. „Odakle dolazite?“ pitali su. „Iz šume“, odgovorili su oni ne shvaćajući zašto je taj odgovor izazvao tako frustrirane izraze lica. „Da, ali gdje ste bili prije toga, prije kuće u šumi?“ A oni su samo gledali one koji su ih ispitivali. Nisu razumjeli što su to htjeli saznati. „Iz šume“, bio je jedini odgovor koji su im
mogli dati. Naravno da bi katkad pomislio i na ono slano mjesto, na ptice koje kriješte, ali nikad nije ništa rekao o tome. Jedino što je zapravo poznavao bila je šuma. Najčešće je pokušavao ne misliti na godine koje su uslijedile nakon tih pitanja. A da je znao koliko je vanjski svijet hladan i zao, nikad ne bi bio zanovijetao da ih odvede izvan šume. Rado bi bio ostao u kućici s njom i sestrom, u njihovu svijetu koji se sad činio tako divan. U usporedbi s ovim. No morao je ponijeti teret krivnje. On je prouzročio to što se dogodilo. Nije bio vjerovao da je on zlosretnik. Nije bio vjerovao da je on navlačio nevolju i na sebe i na druge. Krivica za mrtvi pogled u njezinim očima bila je njegova. Tijekom godina koje su uslijedile opstajao je jedino radi sestre. Bili su sloţni protiv svih onih koji su ih pokušavali razdvojiti i učiniti ruţnima poput vanjskoga svijeta. Ali oni su bili drugačiji. Zajedno su bili drugačiji. U tami noći uvijek su nalazili utjehu i bjeţali od strahota dana. Njegova koţa uz njezinu. Njezin dah pomiješan s njegovim. A na koncu je pronašao i način da podijele krivnju. A sestra je uvijek bila tu da mu pomogne. Uvijek zajedno. Uvijek. Zajedno.
P R V I T A K T O V I Mendelssohnove svadbene koračnice odjekivali su crkvom. Patrik je osjećao kako su mu se usta sasušila. Pogledao je Ericu pored sebe i borio se sa suzama. Ipak je trebalo negdje povući granicu, nije mogao ići prema oltaru u suzama. Ali bio je tako sretan. Stisnuo je Ericinu ruku i zauzvrat dobio osmijeh. Nije mogao vjerovati da je tako lijepa. Niti da upravo stoji pored njega. Na sekundu mu je bljesnulo sjećanje na ono prvo vjenčanje, kad je oţenio Karin, ali nestalo je jednako brzo kao što se pojavilo. Što se njega tiče, ovo mu je prvo vjenčanje. Ovo je ono pravo. Sve ostalo bilo je tek generalna proba, zaobilaznica, priprema za trenutak kad će dovesti Ericu pred oltar i obećati da će je voljeti i u dobru i u zlu, dok ih smrt ne rastavi. Crkvena vrata su se otvorila i polako su krenuli prema oltaru. Orguljaš je svirao koračnicu, a sva su se nasmiješena lica okrenula prema njima. Ponovno je pogledao Ericu i još se šire osmjehnuo. Vjenčanica joj je bila jednostavna kroja, s bijelim vezom na bijeloj tkanini, i savršeno joj je pristajala. Frizura je bila leţerna, s nekoliko pramenova koji su tu i tamo slobodno padali. Bijeli cvjetići bili su joj, poput sitnog nakita, zataknuti u kosu. U ušima je imala jednostavne biserne naušnice. Bila je beskonačno lijepa. Suze su mu ponovno navrle, ali on je tvrdoglavo treptao kako bi ih suspregnuo. Ma neće zaplakati i gotovo! Na klupama su vidjeli prijatelje i rodbinu. Svi iz postaje bili su ondje. Čak je i Mellberg navukao odijelo i malo se više potrudio oko frizure. Ni on ni Gösta nisu doveli pratilje, dok je Martin, Patrikov kum, došao sa svojom Piom, a Annika s Lennartom. Patriku je bilo drago vidjeti ih sve na okupu. Još prekjučer mu se činilo da neće imati snage za sve ovo. Kad je vidio kako Hanna i Lars nestaju u dubini, osjetio je takvu ţalost i zamor da mu se i sama pomisao o vjenčanju činila vrlo dalekom. Ali došao je kući, Erica ga je smjestila u krevet i spavao je dvadeset četiri sata. A kad mu je Erica rekla da su na dar
dobili večeru i noćenje u hotelu i pitala ga ţeli li da odu tamo, zaključio je da je upravo to ono što mu treba. Biti nasamo s Ericom, pojesti dobru večeru, spavati pored nje i pričati, pričati, pričati. Danas se osjećao i više nego spreman. Sve ono crno i zlo sada se činilo tako daleko, odagnano od mjesta poput ovoga. Od dana poput ovoga. Došli su do oltara i ceremonija je započela. Otac Harald govorio je kako je ljubav izdrţljiva i blaga, govorio je o Maji, o tome kako su Patrik i Erica pronašli jedno drugo. Uspio je pronaći prave riječi kojima je savršeno opisao i njih oboje i način na koji su gledali na svoj zajednički ţivot. Maja je čula kako se spominje njezino ime i odlučila da više ne ţeli sjediti u bakinu krilu, nego otići mami i tati koji su, iz nekog njoj nedokučivog razloga, bili neobično odjeveni i stajali nešto dalje u ovoj čudnoj kući. Kristina je neko vrijeme nastojala smiriti Maju, ali nakon što joj je Patrik kimnuo, pustila ju je da otpuţe prema oltaru. Patrik ju je podigao i s Majom u naručju stavio prsten na Ericin prst. Kad su se napokon poljubili, prvi put kao muţ i ţena, Maja je prislonila svoje lice na njihova, oduševljena tom zabavnom igrom. U tom se trenutku Patrik osjećao kao najbogatiji čovjek na svijetu. Ponovno su mu navrle suze i ovoga ih puta nije mogao zadrţati. Pravio se da mazi Maju kako bi diskretno obrisao suze o njezinu odjeću, ali vrlo je brzo shvatio da time nikoga ne zavarava. Ali koga briga. Kad se Maja rodila, lio je suze, pa valjda si je to mogao dopustiti i na dan vjenčanja. Martin je pridrţao Maju dok su oni polako izlazili iz crkve. Pričekali su u pomoćnoj prostoriji da svi izađu, a zatim su i sami izašli. Zasula ih je riţa, fotoaparati su škljocali i blicali. Suze su ponovno navrle. Patrik ih je pustio da teku.
Iscrpljena, Erica je odmarala noge i migoljila noţnim prstima koje je napokon oslobodila bijelih cipela s visokim petama. Kvragu, kako su je boljele noge. Ali bila je neizmjerno zadovoljna danom. Vjenčanje je bilo divno. Večera u hotelu bila je fantastična, a svečanih je govora bilo točno onoliko koliko je bilo primjereno. Onaj koji ju je najviše dirnuo bio je Annin. Njezina sestra je više puta morala zastati jer joj je glas pukao, a suze joj navrle na oči. Govorila je koliko i na koji način
voli svoju sestru, a sve je ispreplela zabavnim anegdotama iz njihova odrastanja. Zatim se samo kratko dotaknula teških trenutaka i završila govor rekavši kako joj je Erica oduvijek bila i sestra i majka, a kako joj je sad postala i najbolja prijateljica. Te su riječi Ericu dirnule ravno u srce i morala je obrisati suze papirnatim ubrusom. Večera je završila, a uslijedio je ples koji je potrajao nekoliko sati. Ericu je brinulo kakva će biti Kristinina presuda, s obzirom na sve njezine prigovore na njihove planove oko vjenčanja. Ali svekrva ju je iznenadila. Najprije se rasplesala po podiju, između ostalih i s Patrikovim tatom Larsom, a sad je sjedila, pila liker i razgovarala s Bittan, njegovom izvanbračnom partnericom. Erici ništa nije bilo jasno. Kad su joj se stopala malo oporavila, Erica je odlučila da bi mogla malo otići na svjeţ zrak. Unutra je zrak postao sparan od svih tih toplih tijela koja su plesala i čeznula je za svjeţim povjetarcem. Uz grimasu je ponovno navukla cipele, a upravo kad je htjela ustati, osjetila je toplu ruku na ramenu. „A kako je moja draga ţenica?” Erica pogleda Patrika i uzme ga za ruku. Izgledao je sretno, ali pomalo neuredno. Odijelo mu je bilo posvuda zguţvano nakon nekoliko ţustrih plesova s Bittan. Erica je uz smiješak ustanovila da njezin muţ nije bio baš neki plesač. Ali dobio je bodove za trud. „Mislila sam malo izaći na zrak. Hoćeš sa mnom?“ upita Erica i osloni se o njega dok joj je bol probijala stopala. „Kamo god pošla, za tobom poći ću“, svečanim tonom obznani Patrik. Ericu je zabavljalo što je očito bio mrvicu pripit. Sreća što su se poslije morali popeti samo jedan kat više. Sišli su niz stube koje su vodile u kamenom popločani vrt. Patrik je baš bio zaustio da nešto kaţe kad ga je Erica ušutkala. Nešto joj je privuklo pozornost. Gestom mu pokaţe da pođe za njom. Krenuli su sitnim korakom prema muškarcu i ţeni koji su se ljubakali u tami vrta. Ne moţe se baš reći da su bili tihi, ali ovo dvoje ionako nije doţivljavalo buku oko sebe. „Tko se ono ondje ljubi?” šapne Patrik. „Pssst“, ponovno ga ušutka Erica, ali i sama se jedva suzdrţavala od smijeha. Sav šampanjac i ono dobro vino i njoj su
lagano udarili u glavu. Napravila je još jedan korak naprijed, a potom je naglo stala i okrenula se prema Patriku koji to nije očekivao pa se zabio u nju. Oboje su se prigušeno nasmijali. „Idemo unutra“, reče Erica. „Zašto? Tko je ono ondje?“ upita Patrik i protegne vrat ne bi li bolje vidio, ali par je bio toliko isprepleten da im nije uspio razaznati lica. „Idiote, to su Dan i Anna.“ „Dan i Anna?“ upita Patrik s blesavim izrazom lica. „Nisam znao da se zanimaju jedno za drugo.“ „Dečki“, frkne Erica. „Nisi ništa primijetio. Kako si mogao to ne primijetiti? Ja sam skuţila da tu ima nečeg prije njih samih!“ „Je li to onda u redu? Mislim, tvoja sestra i tvoj bivši?“ zabrinuto upita Patrik pomalo teturajući dok su se vraćali prema hotelu. Erica još jednom baci pogled prema paru koji je, kako se činilo, zaboravio na sve oko sebe. „U redu?“ Erica se nasmiješi. „I više je nego u redu. Fantastično je.“ Odvukla je svog novog supruga na plesni podij, odbacila cipele i zaplesala bosonoga. Bend je na kraju večeri za mladence odsvirao Wonderful Tonight, baladu koja je uvijek bila njihova pjesma na kraju. Erica se, sretna, privila uz Patrika, prislonila obraz na njegovo rame i zatvorila oči.
Na Patrikovom vjenčanju bilo je zabavno. Dobra hrana, besplatno piće, a ostavio je i dobar dojam na plesnom podiju. Pokazao je mladencima kako se to radi. Ali nijedna dama na proslavi nije bila ni do koljena Rose-Marie. Nedostajala mu je, ali ipak nije mogao pitati Patrika moţe li povesti pratilju u tako malo vremena koliko je bilo preostalo do vjenčanja. Zato će se večeras ponovno vidjeti. Ponovno se okušao u kuhinji i bio je zadovoljan uloţenim trudom. Ponovno je upotrijebio svečano posuđe i zapalio svijeće. Napeto je iščekivao večeru. Zamisao koja mu je sinula dok je bio u banci kako bi prebacio novac za kupnju apartmana i dalje mu se činila podjednako
briljantnom. Doduše, moţda je došla pomalo iznenada, ali on i RoseMarie više nisu bili u cvijetu mladosti. Kad pronađeš ljubav u toj dobi, valja brzo djelovati. Mnogo je razmišljao kako da to izvede. Kad vidi hranu i svečano postavljen stol, mislio joj je reći da je priredio malo svečaniju večeru kako bi proslavili zajedničku kupnju apartmana. To bi trebalo upaliti, mislio je da ne bi trebala posumnjati. Zatim je, nakon puno muke, odlučio u desert, čokoladni mousse, sakriti svoje veliko iznenađenje. Prsten. Prsten koji je kupio u petak i koji će joj pruţiti uz pitanje koje nikad nikome nije postavio. Mellberg je jedva čekao vidjeti izraz njezina lica. Nije škrtario. Samo najbolje bilo je dovoljno dobro za njegovu buduću ţenu i čim je vidio prsten, znao je da će biti oduševljena. Pogledao je na sat. Šest i pedeset pet. Još pet minuta i pozvonit će na vrata. Uostalom, trebao bi joj dati napraviti kopiju ključa. Ne moţe svoju zaručnicu pustiti da zvoni poput gosta. U sedam i pet Mellberg se već pomalo uznemirio. Rose-Marie je uvijek bila točna. Nervozno je namještao stvari na stolu, popravio je salvetu u čaši, pomaknuo pribor par milimetara udesno pa ga vratio nazad. U sedam i pol već je bio uvjeren da leţi mrtva u nekom jarku. U glavi je već vidio kako se njezin crveni automobil zabio u kamion ili u jedan od onih čudovišnih terenaca koje su ljudi uporno vozili i koji bi demolirali sve što im se nađe na putu. Moţda da nazove bolnicu? Hodao je amo-tamo i shvatio da bi je moţda najprije trebao pokušati nazvati na mobitel. Kako se toga nije ranije sjetio? Napamet je ukucao njezin broj i nazvao. Namrštio se kad je čuo glas operatera: Birali ste broj koji se ne koristi. Ponovno je ukucao broj, moţda je pogriješio jednu znamenku. Međutim, opet je čuo istu poruku. Čudno. Mogao bi nazvati njezinu sestru i provjeriti je li se slučajno zadrţala kod nje. Najednom je shvatio da nema njezin broj. I da nema pojma kako joj se sestra uopće zove. Znao je samo da ţivi u Munkedalu. Ili? U glavi mu se pojavila uznemirujuća misao. Odbacio ju je, odbijao ju je prihvatiti, ali u glavi mu se usporeno vrtjela scena njega u banci. Dvjesto tisuća. Toliko je prebacio na račun u Španjolskoj kad mu je ona javila broj. Dvjesto tisuća. Sad više nikako nije mogao odagnati tu misao. Nazvao je informacije i pitao imaju li neki njezin broj ili adresu. Nisu našli korisnika s tim imenom. Očajan, pokušavao se
prisjetiti je li mu ikad pokazala osobnu iskaznicu ili neki sličan dokaz koji bi potvrdio njezin identitet. Sve uţasnutiji, shvatio je da nikad nije vidio ništa takvo. Surova istina bila je da nije znao ni kako se zove, ni gdje stanuje, ni tko je ona zapravo. Ali na španjolskom računu imala je dvjesto tisuća kruna. Njegov novac. Poput mjesečara se dovukao do hladnjaka, uzeo njezin čokoladni mousse i sjeo za svečano postavljeni stol. Polako je uronio ruku u smeđi mousse i stao prekopavati po njemu. Izvadio je prsten koji je svjetlucao kroz čokoladu. Drţeći ga između palca i kaţiprsta, Mellberg pogleda prsten. Zatim ga polako poloţi na stol i, jecajući, počne trpati mousse u usta.
„Bio je to zaista fantastičan dan.“ „Mmmm“, odvrati Patrik i zatvori oči. Još su prije odlučili da neće odmah otići na medeni mjesec, već da će poslije otići na duţe putovanje s Majom, kad ona bude koji mjesec starija. Tajland je zasad bio na vrhu liste ţelja. Ali bilo je pomalo čudno tek tako vratiti se u svakodnevicu. U nedjelju su dugo ostali u krevetu, pili puno vode i razgovarali o suboti. Patrik je u ponedjeljak odlučio uzeti slobodan dan. Htio je da se oboje još malo opuste i sve probave prije nego što se vrate svakodnevnoj rutini. S obzirom na to koliko se proteklih tjedana ţrtvovao radi posla, nitko u postaji nije imao prigovor na to. Leţali su zagrljeni na kauču i imali su čitavu kuću za sebe. Adrian i Emma su bili u vrtiću, a Anna je s Majom otišla do Dana kako bi Patrik i Erica mogli provesti dan u miru i tišini. A i nije joj trebao razlog da ode do Dana. Ona i djeca i jučer su ondje proveli čitav dan. „Nikad nisi ništa posumnjao?“ oprezno upita Erica vidjevši kako je Patrik odlutao u mislima. Patrik je odmah shvatio na što je mislila. „Ne, zapravo i nisam. Hanna je bila… sasvim obična. Primijetio sam da je nešto tišti, ali mislio sam da naprosto ima problema kod kuće. I imala je, samo ne na onaj način kako smo mi mislili.“ „A to što su ţivjeli zajedno… iako su bili brat i sestra?“
„Vjerojatno nikad nećemo doznati odgovore na sva pitanja, ali Martin me bio nazvao, rekao mi je da su dobili izvješće Centra za socijalnu skrb. Nakon nesreće su prošli pakao kod udomitelja. Moţeš misliti kako je to sve utjecalo na njih, najprije otmica, a zatim ţivot u onakvoj izolaciji kod Sigrid. Sigurno se među njima stvorila nekakva neprirodna veza.“ „Hmmm“, reče Erica, ali i dalje joj je bilo teško predočiti si sve to. Sve joj je to bilo… sasvim nedokučivo. „Ali kako su uspijevali pomiriti dva tako različita dijela ţivota?“ upita ona nakon nekog vremena. „Kako misliš?“ upita Patrik i poljubi je u vrh nosa. „Mislim, kako tad ţiviš normalnim ţivotom? Kako se obrazuješ? I to do zvanja policajke i psihologa. A istodobno ţiviš sa svim tim… zlom?“ Patrik je neko vrijeme razmišljao. Ni sam to nije potpuno razumio, ali od četvrtka je puno mozgao o tome i činilo mu se da je došao do neke vrste odgovora. „Mislim da je upravo u tome stvar. Dva odvojena dijela. Jedan dio njih ţivio je običnim ţivotom. Meni se čini da je Hanna zaista htjela raditi kao policajka i postići nešto. I bila je dobra policajka, bez dvojbe. Larsa nisam upoznao do…“ Zastao je u pola rečenice, ali zatim nastavio: „Ma da, imao sam nejasniju sliku o njemu. Ali očito je bio inteligentan, a mislim da je i on namjeravao ţivjeti normalnim ţivotom. Istodobno je ta tajna koju su čuvali zasigurno nagrizala njihovu psihu. A kad su slučajno naletjeli na Elsu Forsell kad je Hanna bila u sluţbi u Nyköpingu, to je vjerojatno u njima rasplamsalo nešto što je dotad samo tinjalo. Mislim, to je bar moja teorija, ali to nikad nećemo moći sigurno znati.“ „Hmmm“, zamišljeno će Erica. „To je donekle poput ovoga što ja osjećam o mami“, reče naposljetku. „Kao da je ţivjela dva odvojena ţivota. Jedan s nama – s tatom, Annom i sa mnom – i jedan u glavi, kojem mi nismo imali pristup.“ „Jesi li zato naumila malo istraţiti o njoj?“ „Da“, odvrati Erica. „Ne mogu reći da znam, više nekako osjećam da je nešto krila od nas.“ „Ali nemaš pojma što bi to moglo biti?“ Patrik ju je gledao i gladio je po kosi.
„Ne“, reče Erica. „A zapravo ni ne znam odakle bih započela. Više ničeg ni nema, ništa nije sačuvala.“ „Jesi li sigurna?“ upita Patrik „Jesi li pogledala gore, na tavanu? Kad sam zadnji put bio gore, ondje je bila gomila starudije.“ „To je sigurno uglavnom tatino. Ali… Moţda bismo i mogli otići pogledati. Za svaki slučaj“, reče Erica i ustane. U glas joj se uvukao poletan prizvuk. „Sad?“ upita Patrik, kojem se ni najmanje nije dalo dizati s toplog kauča i ići na hladan, vlaţan tavan koji je usto bio i pun paučine. Ako je išta zaista mrzio, to su bili pauci. „Da, sada. Zašto ne?“ odvrati Erica koja je već bila krenula prema stubama. „Da, zašto ne?“ uzdahne Patrik i nevoljko ustane. Znao je da nema smisla protestirati jednom kad si Erica nešto utuvi u glavu. Kad su došli na tavan, Erica je na trenutak poţalila zbog svoje odluke. Svakako je izgledalo kao da ondje ima samo smeća. Ali kad su već tu, mogli su malo i pogledati uokolo. Sagnula se kako ne bi glavom udarila u krovne grede i počela premještati stvari i podizati kutije tu i tamo. S izrazom gnušanja obriše ruke o hlače. Zaista je bilo prašnjavo. Patrik je također pretraţivao. Predloţio je to tek onako, usput, a sad i nije bio baš uvjeren da će ta zamisao ičim uroditi. Erica je sigurno bila u pravu, ipak je ona najbolje poznavala svoju majku. Rekla je da Elsy nije ništa sačuvala pa… Odjednom ugleda nešto što mu je privuklo pozornost. Na drugom kraju tavana, ispod kosog krova, stajala je stara škrinja. „Erica, dođi malo.“ „Jesi li nešto pronašao?“ znatiţeljno upita Erica i pognute glave krene prema njemu. „Ne znam“, reče on, „ali ova škrinja svakako djeluje obećavajuće.“ „Vjerojatno je tatina“, zamišljeno je odvratila Erica, ali nešto joj je govorilo da škrinja ipak nije bila Toreova. Bila je to drvena, zeleno obojena škrinja, a jedina dekoracija na njoj bili su graciozni, ali već izblijedjeli cvjetići. Brava je bila zahrđala, ali nije bila zaključana pa je Erica paţljivo podigla poklopac. Na vrhu su leţale dvije slike djece. Uzela ih je i uočila da je nešto bilo napisano sa straţnje strane. Na jednoj je pisalo Erica, 3. prosinca 1974., a na drugoj Anna, 8. lipnja 1980.
Zbunjeno je ustanovila da je to bio rukopis njezine majke. U škrinji je potom našla čitav snop crteţa, a stvari koje je Anna sama izradila u školi bile su izmiješane s boţićnim ukrasima i stvarima koje su izradile kod kuće. A ona je oduvijek mislila da njezinu majku nije bilo briga za sve te stvari. „Pogledaj“ rekla je ona i dalje nesposobna pojmiti to što joj je bilo pred očima. „Pogledaj što je mama sačuvala.“ Paţljivo je vadila stvar po stvar. Bilo je to poput putovanja u njezino i Annino djetinjstvo. Erica osjeti kako su joj navrle suze, a Patrik je pogladi po leđima. „Ali zašto? Pa mislile smo da nije… Zašto?“ Obrisala je suze rukavom i ponovno zaronila u škrinju. Negdje na pola škrinje prestajale su dječje stvari i pojavile se one starije. I dalje u nevjerici, Erica izvadi snop crno-bijelih fotografija i stane ih bez daha pregledavati. „Znaš li koje su to slike?“ upita Patrik. „Nemam pojma“, odgovori Erica odmahujući glavom. „Ali budi siguran da ću saznati.“ Puna poleta, kopala je dalje dok nije napipala nešto mekano, što je bilo omotano oko nečeg čvrstog i oštrog. Oprezno je to izvadila i pogledala o čemu je riječ. Bila je to prljava tkanina koja je nekoć bila bijela, a sad je već poţutjela i bila puna smeđih mrlja od hrđe. Nešto je bilo omotano tom tkaninom. Erica je paţljivo odmotala tkaninu i zinula kad je vidjela što je to. Unutra je bila medalja, a nije bilo nikakve sumnje odakle potječe. Kukasti kriţ bio je vrlo prepoznatljiv. Nijemo pokaţe medalju Patriku, a on raskolači oči. Potom spusti pogled na tkaninu koju je Erica nehajno ispustila u krilo. „Erica?“ „Da?“ odgovori ona i dalje zureći u medalju koju je drţala između palca i kaţiprsta. „Trebala bi pogledati ovo“, reče Patrik. „Što? Koje?“ odvrati ona smeteno, a potom ugleda ono na što je Patrik pokazivao. Paţljivo je odloţila nacističku medalju i razmotala tkaninu. Nije to bila obična tkanina. Bila je to mala, starinska dječja majica. A smeđe mrlje na njoj nisu bile hrđa. Bila je to osušena krv.
Kome je majica pripadala? Zašto je bila puna krvi? I zašto ju je njezina majka sačuvala u škrinji s medaljom iz Drugog svjetskog rata? Erica je na trenutak pomislila vratiti sve u škrinju i zatvoriti poklopac. Ali, poput Pandore, bila je preznatiţeljna da poklopac ostavi zatvoren. Morala je saznati istinu. Kakva god ona bila.
ZAHVALA
Kao i obično, ţelim zahvaliti mnogima. No kao i uvijek, najveće zahvale idu mojem muţu Mickeu i mojoj djeci Willeu i Meji. Ostali koji su mi pomogli tijekom pisanja Zlosretnika su Jonas Lindgren iz Zavoda za sudsku medicinu u Göteborgu; sluţbenici Policijske stanice Tanumshede, s posebnom zahvalom Folkeu Åsbergu i Petri Widén; kao i Martin Melin iz stockholmske policije. Zoltan Szabo-Läckberg i Anders Torevi pročitali su rukopis i dali svoje opaske, kao i Karl-Axel Wikström, pročelnik za kulturu općine Tanum. Velika im hvala što su posvetili svoje vrijeme provjeravanju detalja u knjizi. Karin Lande Nordh iz izdavačke kuće Forum Publishers također se primila svoje crvene kemijske olovke da fabulu i stil poboljša i podigne na višu razinu. Hvala i svima ostalima u Forumu, uvijek je zabavno raditi s vama! Jednako su nezamjenjivi bili oni koji su uskakali da mi pričuvaju djecu svako toliko: baka Gunnel Läckberg, baka i djed Mona i Hasse Eriksson, kao i Gabriella i Jörgen Gullbrandson te Charlotte Eliasson. Bez vas se nikad ne bi posloţili svi djelići slagalice svakodnevnog ţivota. Posebna hvala ide i Bengtu Nordinu i Mariji Enberg iz literarne agencije Nordin. Zahvaljujući vama mogu doprijeti do čitatelja i u Švedskoj i u ostatku svijeta. Moje cure – znate koje ste… Hvala vam za svu potporu, ohrabrenje i, u najmanju ruku, zabavne razgovore. Što bih ja bez vas? Daleko neočekivan, ali pozitivan doprinos dali su izvrsni čitatelji mojeg bloga pruţajući mi bezrezervnu podršku. Isto vrijedi za sve vas koji ste mi slali elektroničke poruke. Posebno sam zahvalna za pomoć u vidu prijedloga imena i ostalih detalja koje ste mi ostavljali na blogu! No ono što se čini najvaţnijim na blogu bili su svi upisi o
mojem prijatelju Ulleu koje je Finn velikodušno podijelila sa mnom. Ona nam svima nedostaje. Zadnje, ali ne manje vrijedno, ţeljela bih zahvaliti svim svojim prijateljima koji su me strpljivo čekali kad bih se „povukla u svoju pećinu“ kako bih pisala. Moguće greške moja su zasluga. Likovi u knjizi isključivo su produkt moje mašte – osim „smetlara Leifa“ koji je bio pomalo nervozan kad sam rekla da ću staviti truplo u njegov kamion za odvoz smeća. Razumljivo, tome nisam mogla odoljeti… Camilla Läckberg-Eriksson www.CamillaLackberg.com
O AUTORICI
Švedska spisateljica Camilla Läckberg (1974.) uspjeh postiţe već prvim romanom Ledena princeza. Knjiga je samo u Švedskoj, zemlji koja ima tek dvostruko više stanovnika od Hrvatske, prodana u pola milijuna primjeraka. Godine 2009. časopis Bookseller svrstao je Camillu Läckberg na 6. mjesto ljestvice najčitanijih autora u Europi, odmah uz Stiega Larssona, Stephenie Meyer i Dana Browna. Romani su joj objavljeni u više od trideset zemalja i prodani u milijunskim nakladama. Camilline knjige postigle su još veću popularnost nakon što je prema njima snimljena TV serija u Švedskoj. Kritičari i čitatelji nazivaju je „švedskom Agathom Christie” ili švedskom knjiţevnom senzacijom, a Camilla Läckberg osvaja čitatelje i prva mjesta na knjiţevnim listama u cijelom svijetu. U njezinim romanima policijska istraga isprepletena je s detaljima iz privatnog ţivota likova, autorica im se uvlači pod koţu i čitatelj na zastrašujući način postaje svjestan da se zločini događaju pored nas, među ljudima koje poznajemo, ondje gdje ih najmanje očekujemo. U seriji romana smještenih u Fjällbacku, u kojima je glavni lik inspektor Patrik Hedström, dosad je objavljeno devet naslova. Na hrvatskom jeziku, u izdanju V.B.Z.-a dosad su objavljeni naslovi: Ledena princeza, Propovjednik, Kamenorezac i Zlosretnik.
