0
BITANGA 57
Prevod i obrada Naš svet kNjiga
1
POSVETA
Za Claire i Bender
I što bi se moglo dogoditi u ponedjeljak ujutro...
2
Dragi Misha, Dakle, jesam li ti ikad rekla moju sramotnu tajnu? I ne, nije gledanje Mame tinejdžerice kao ti. Hajde, pokušaj to zanijekati. Znam
da ne moraš sjediti sa svojom sestrom, čovječe. Dovoljno je stara da sama gleda TV. Ne, zapravo je puno gore i malo mi je neugodno reći. Ali, smatram da bi se trebalo osloboditi negativnih osjećaja. Samo jednom, zar ne? Vidiš, ima jedna cura u školi. Znaš takve. Navijačica, popularna, dobije sve što želi... mrzim to priznati, posebno tebi, ali nekad davno željela sam biti ona. Dio mene još uvijek to želi. Ti bi je apsolutno mrzio. Ona je sve što ne može mo podnijeti. Zla, nemarna, površna... od kojima se misao ne zadržava u glavi predugo ili inače treba odrijemati, zaronih ne? Ipak, uvijek me fascinirala.
I ne okreći mi očima. Mogu to osjetiti. Samo što... unatoč svim njenim neukusnim karakteristikama, o na nikad nije sama. Znaš? Nekako joj zavidim na tome. Ok, stvarno joj zavidim na tome.
Usran je osjećaj biti sam. Biti na mjestu punom ljudi i osjećati se kao da si nepoželjan. Kao da si na zabavi na koju nisi pozvan. Nitko ti ne zna ime. Nitko ga ne želi znati. Nikoga nije briga. Da li ti se smiju? Govore o tebi? Da li ti se podsmjehuju kao da bi njihov savršeni svijet bio puno bolji da ti nisi u njemu, kvareći im pogled? Da li žele da konačno shvatiš mig i odeš? Osjećam se tako puno puta. Znam da je patetično željeti mjesto među drugim ljudima, i znam da ćeš ti reći da je bolje biti sam i biti u pravu nego u gužvi i biti u krivu, ali... još uvijek osjećam tu potrebu cijelo vrijeme. Da li je ti ikada osjećaš? Pitam se da li je navijačica ikada osjeti. Kada glazba stane i svi odu kući? Kada je dan prošao i ona nema nikoga s kime bi se zabavila? Kada skida svoju šminku, skidajući svoje hrabro lice za danas, da li se demoni koje drži zakopane počnu igrati s njom kad se nemaju s kim drugim igrati? Vjerojatno ne. Narcisi nisu nesigurni, zar ne? To mora da je lijepo. 3
Telefon mi je zazvonio sa centralne konzole u mom kamionetu, te sam podigao pogled s Ryenina pisma kako bi ukucao novi tekst. Prokletstvo. Jako kasnim.
Bez sumnje, dečki se već pitaju gdje sam dovraga, a još imam dvadeset minuta vožnje do skladišta. Zašto ne mogu biti nevidljivi basista za kojeg nitko ne mari?
Opet sam se zagledao u njene riječi, ponavljajući rečenice u glavi. Kada skida svoju šminku skidajući hrabro lice za danas... Taj red me zaista pogodio kad sam prvi put pročitao ovo pismo prije nekoliko godina. I još stotinu puta nakon toga. Kako može reći tako malo, a opet tako puno?
Vratio sam se i završio zadnji dio, iako sam već znao kako pismo završava, ali volim njen stav i način na koji me nasmije.
Ok, oprosti. Samo sam imala slom zbog Facebooka, sad se osjećam bolje. Nisam sigurna sam se pretvorila u takvog idiota, ali mi je drago da me trpiš. Idemokad dalje. Dakle, samo da razjasnimo našu posljednju raspravu. Kylo Ren NIJE beba. Jasno? Mlad je, impulzivan i u rodu je s Anakinom i Luke Skywalkerom. Naravno
da cendra! Zašto je to iznenađenje? I iskupit će se. Mogu se kladiti s tobom. Reci svoju cijenu.
U redu, moram ići. Ali da, da odgovorim na tvoje pitanje, ti stihovi koje si mi poslao zadnji put zvuče super. Nastavi tako, ne mogu dočekati da pročitam cijelu pjesmu.
Laku noć. Ugodan rad. Lijepo spavaj. Vjerojatno ću ti prestati pisati ujutro
Ryen
Nasmijao sam se na njeno spominjanje rečenice iz filma Princeza nevjesta. Govori to već sedam godina. Prve godine smo morali pisati jedno drugom kao dio projekta u petom razredu, kad su spajali učenike iz njenog razreda s učenicima iz mog razreda. Ali nakon što je završila školska godina, mi nismo prestali. Iako živimo manje od 50 km jedno od drugog, a sada imamo i Facebook, nastavili smo komunicirati na ovaj način, jer mu to daje posebnost.
4
Mamu tinejdžericu. Moja šesnaestogodišnja sestra je gleda, i jednostavno me navukla. Jednom. Nisam siguran zašto sam to priznao Ryen. Znam da joj ne smijem dati municiju da me može zezati, kvragu. Opet sam smotao pismo, istrošeni rubovi crnog papira su prijetili da će se razderati ako samo još jednom odmotam i pročitam to pismo. Puno se toga promijenilo u našim pismima tijekom godina. Stvari o kojima pričamo, teme o kojima raspravljamo, njen rukopis... Rukopis koji je išao od velikih, neuvježbanih slova djevojčice koja je tek naučila pisati, do sigurnih, samouvjerenih poteza žene koja zna tko je. Ali, papir se nikad ne mijenja. Čak niti srebrna tint a koju koristi. Kad vidim njene crne omotnice u hrpi pošte na kuhinjskom šanku to mi da dobru I ne gledam
dozu adrenalina.
Stavivši papir u moj pretinac, uz još neka meni omiljena Ryenina pisma, uzeo sam moju kemijsku, lebdeći njome nad notesom smještenim na mom krilu. “Hrabrost svoju proširi, našminkaj svoje usne i oči,” govorim bez daha
dok pišem na papir, “zalijepi pukotine i rezove preboji.” Zastajem i razmišljam dok uvlačim donju usnu među zube, okrznuvši pirsing tamo. “Malo ovdje,” mrmljam, stihovi se roje u mojoj glavi, “da se skriju podočnjaci i malo roze na obraze da se rašire laži.” Brzo sam zabilježio riječi, moj švrakopis se jedva vidi u tami auta. Začujem kako telefon opet zvoni i oklijevam. “U redu,” zarežao sam, želeći da proklete poruke prestanu dolaziti. Zar moji kolege iz benda ne mogu prirediti zabavu bez mene ni na pet minuta?
Opet sam pritisnuo kemijsku na papir, pokušavajući završiti misao, ali sam zastao, pretražujući um. Što je dovraga bilo slijedeće? Malo ovdje da se skriju podočnjaci... Čvrsto sam zažmirio, ponavljajući stih ponovo i ponovo, pokušavajući se sjetiti ostatka. Izdahnuo sam. Sranje, nestalo je. Kvragu. Stavio sam poklopac na kemijsku, bacio nju i notes na suvozačevo sjedalo mog Raptora. Razmišljam o njenoj posljednjoj rečenici. Reci svoju cijenu, ha?
Pa, što onda kažeš na telefonski poziv, Ryen? Da mi dopustiš da ti čujem glas po prvi put? 5
Ali ne. Ryen voli držati naše prijateljstvo status quo. Ipak, funkcionira. Zašto riskirati da ga izgubimo mijenjajući ga. I u pravu je, pretpostavljam. Što ako čujem njen glas i njena pisma p ostanu manje posebna? Mogu zamišljati njen karakter preko njenih riječi. To bi se promijenilo kad bih čuo njen ton glasa. Ali, što ako čujem njen glas i svidi mi se? Što ako me njen smijeh u mom uhu ili njeno disanje u telefon bude progonilo koliko i njene riječi i poželim više? Već sam dovoljno opsjednut njenim pismima. Zato i sjedim u mom kamionetu na praznom parkiralištu, čitajući ponovo jedno od njenih starih pisama, jer ona inspiriraju moju muziku. Ona je moja muza, i trebala bi to znati do sada. Koristim je kao stručni žiri
godinama, šaljući joj stihove da ih pročita. Moj telefon zazvoni, pogledam i vidim Daneovo ime.
Ispustio sam teški uzdah i zgrabio ga. “Što?” “Gdje si?” “Stižem.” Upalio sam kamionet i ubacio u brzinu. “Ne, sjediš na nekom parkiralištu pišući stihove, zar ne?” Prevrnuo sam očima i prekinuo poziv, bacivši telefon na suvozačevo sjedalo.
Dakle, vožnja mi pomaže pri razmišljanju. Ne mora me zajebavati samo zato što si ne mogu pomoći kad mi i deje sinu. Izlazeći na ulicu, nagazio sam na gas i krenuo u staro skladište izvan grada. Naš bend je priredio lov na blago kako bi skupili novac za ljetnu turneju koja je za par mjeseci i iako sam mislio da bi samo trebali odraditi neke gaže – možda se udružiti s nekoliko drugih lokalnih bendova – Dane
je pomislio da bi nešto drugačije veću publiku. Pretpostavljam da ćemo vidjetiprivuklo je li u pravu. Gorka februarska hladnoća probijala je moju majicu s kapuljačom, pa sam upalio grijanje i upalio svjetla, široka svjetlost je sjajila duboko u tamu ispred mene. To je cesta za Falcon's Well gdje živi Ryen. Ako nastavim dalje, proći ću
kraj skladišta, skretanje za Cove – napušteni zabavni park – i konačno, stići ću do njenog grada. Puno puta otkad sam dobio vozačku bio sam u napasti da se odvezem tamo, moja znatiželja me obuzela, ali nikad nisam. Kao što sam rekao, nije vrijedno rizika da izgubimo ono što imamo. Osim ako ona pristane na to također. 6
Nagnuo sam se preko suvozačeva sjedala i odgurnuo notes i ostale papire, tražeći moj sat. Ostavio sam ga ovdje jučer kad sam prao svoj kamionet, a to je jedina stvar prema kojoj sam odgovoran. To je obiteljsko naslijeđe. Recimo.
Našao sam ga i držao volan, pričvršćujući narukvicu od crnog antilopa oko mog zgloba, a sat je smješten u sredini. Pripadao je mom djedu prije no
što ga je dao mom ocu na vjenčanju mojih roditelja, kako bi ga dao prvorođenom sinu. Moj ga se otac konačno odrekao prošle godine, samo da bih otkrio da je izgubio srcinalni sat u njemu. Antikni sat Jaeger-LeCoultre koji je bio u obitelji osamdeset godina.
A ja ću ga pronaći. Ali, do tada zapeo sam s komadom sranja koji je smješten u djedovoj narukvici. Zakopčao sam remen i podigao pogled, vidjevši nešto na cesti naprijed. Kako sam prilazio bliže, razabrao sam oblik koji se kreće uz cestu, plavi rep, crna jakna i nepogrešivo neonsko plave patike. Mora da se zezaš. Prokletstvo. Moji su farovi pali na leđa moje sestre, osvijetlivši ju u tamnoj noći. Stišao sam muziku kad je trznula glavom preko ramena, konačno primijetivši da je netko tamo.
Lice joj se opustilo kad me ugledala, te se osmjehnula i nastavila trčati. A imala je i svoje proklete slušalice u ušima također. Odlične mjere sigurnosti, Annie.
Usporio sam kamionet, spustio prozor na suvozačevoj strani i stao pokraj nje. “Znaš kako izgledaš?” zarežao sam, ljutito stišćući ruke oko volana. “Kao slatkiš za serijske ubojice!” Ispuštajući tihi smijeh, ona protrese rukom i ubrza, prisiljavajući me da i odgovorila je. ovoj je učinimBaya isto. i“A znaš liWella. ti gdjeNikad smo?” “Na cesti. putu Sigurna između Thunder Falcon's nikoga nema na sam.” Podigla je obrvu. “A ti zvučiš poput tate.” Namrštio sam se u neslaganju. “Pod A,” rekao sam. “Ja sam na ovoj cesti, pa nije prazna. Pod B. Ne odmahuj glavom prema meni zato što si jedi no ti dovoljno glupa da trčiš noću u pustom kraju, a ja ne želim da budeš silovana i ubijena. I pod C. To je bilo nepotrebno. Ja ne zvučim kao tata, zato me nemoj opet udariti tako nisko. To nije lijepo. ” A onda sam graknuo, “Sada ulazi u prokleti kamionet.” Opet je odmahnula glavom. Baš kao i Ryen, voljela me zezati. 7
Annie mi je jedina sestra i usprkos mojoj ne – tako –sjajnoj vezi s našim
tatom, ona i ja se super slažemo. Ona je nastavila trčati, teško dišući, primijetio sam njene podočnjake i njene ispijene obraze. Napala me potreba da je izgrdim, ali sam se suzdržao. Previše radi i jedva uspije odspavati. “Hajde,” rekao sam joj, sve nestrpljivije. “Ozbiljno, nemam vremena za ovo.” “Što onda radiš ovdje?” Pogledao sam praznu cestu kako bih se uvjerio da ne krivudam. “Noćas je onaj lov na blago. Moram se pojaviti. Zašto ti nisi na dobro osvijetljenoj stazi u parku, sigurna između dva tuceta drugih trkača oko tebe? Ha?” “Prestani me čuvati.” “Prestani raditi glupa sranja,” odgovorio sam. Mislim, kog vraga ona misli? Dovoljno je loše biti ovdje usred dana, ali noću? Godinu sam dana stariji, ovog ću svibnja maturirati, ali naravno ona je ta koja je odgovorna. A to me podsjetilo. “Hej,” zagunđao sam. “Jesi li ti uzela šezdeset dolara
iz mog novčanika jutros?” Primijetio sam da fali, a tek sam podigao novac jučer. Nisam ga potrošio, a ovo je treći put da mi je novac nestao. Složila je facu tužne desetogodišnjakinje za koju zna da pali kod mene. “Išla sam u kupovinu nekih sirovina za zna nstveni projekt, a ti nikad ne trošiš svoj novac. Šteta da propadne.” Okrenuo sam očima. Zna da može jednostavno pitati našeg tatu za novac. Annie je njegov anđeo, pa ćebinjoj dati sve što zatraži. Ali, kako se ja mogao ljutiti na nju? Ona će napredovati i sretno je dijete. Sve što mogu učiniti da je još više usrećim, pretpostavljam. Nacerila se, vjerojatno osjećajući da popuštam i zaljuljavši se, zgrabila je okvir prozora i skočila na stepenicu ispod vrata. “Hej, hoćeš li mi kupiti bezalkoholno pivo?” upitala je. “Ledeno bezalkoholno pivo na putu kući iz skladišta? Jer oboje znamo da ćeš ostati tamo samo pet minuta , ako ne nađeš neku seksi curu koja će te potaći na druželjubivost, zar ne?” Nasmijao sam se sam sebi. Bezveznjak. “Dobro.” kimnuo sam. “Ulazi u kamionet i možeš sa mnom na benzinsku
stanicu. Što kažeš na to?” 8
“I karamele,” dodala je, ignorirajući moj zahtjev. “Ili bilo što za žvakanje.” Tada je skočila sa stepenice i odjurila od mene bržim tempom niz ulicu. “Annie!” Nagazio sam na gas, sustižući je. “Sada.” Pogledala me i zacerekala se. “Misha, moj je auto tamo.” Pokazala je naprijed. “Pogledaj.” Bacio sam pogled dalje uz cestu i uvidio da je u pravu. Njen plavi MINI
Cooper bio je na desnoj bankini, čekajući je. “Vidimo se kod kuće,” reče mi. “Onda si gotova s trčanjem?” “Daaaaa.” Sagnula je glavu u dramatičnom kimanju. “Vidje ćemo se kad dođeš kući, ok? Idi po moje bezalkoholno pivo i bombone.” Uputio sam joj komedijaški smiješak. “Rado bih, ali nemam novaca.” “Imaš novaca u svojoj centralnoj konzoli,” odgovorila je. “Nemoj se praviti kao da ne trpaš sitniš svuda i svagdje umjesto da staviš stvari kamo pripadaju. Kladim se da imaš sto dolara porazbacanih po kamionetu.” Otpuhnuo sam. Da, takav sam. Loš, stariji brat koji ne posprema za sobom i jede štapiće mozzarelle za doručak.
“Nagazio sam na gas i krenuo niz cestu, ali sam začuo uzvik iza sebe. “I začinjeni čips.” Vidim je u mom retrovizoru, ruke je stavila oko usta dok viče. Dvaput sam potrubio, dajući joj do znanja da sam je č uo i krenem naprijed, stajući ispred njenog auta.
Vidim kako odmahuje glavom u retrovizoru, kao da sam toliko prebrižan zato što ne želim otići dok ona ne bude u autu. Žalim, ali da. Neću ostaviti svoju lijepu šesnaestogodišnju sestru na tamnoj cesti u deset sati navečer. Izvlači svoje jakne, otključava vrata, te mi imaše dok ulazi. Kadključeve vidim daizjedžepa upalila svjetla, opet sam ubacio u brzinu konačno krećem. Nagazio sam na gas i namjestio se u sjedalu, krećući prema napuštenom skladištu. Njena svjetla blijede u mom retrovizoru dok prelazim malo uzbrdicu, a zabrinutost se prišuljala. Ona mi ne izgleda dobro. Mislim da nije bolesna, ali izgleda blijedo i umorno.
Jednostavno idi kući u krevet, Annie. Prestani ustajati u 4:30 ujutro, te se dobro
naspavaj.
9
Od nas dvoje ona je ta koja je savršena. Ima prosjek 5,0 zvijezda je našeg
školskog odbojkaškog tima, trenira softball ekipu malih djevojčica, da ne spominjem klubove i ekstra projekte koje ona preuzima...
Zidovi moje spavaće sobe su prekriveni posterima i stihov ima ispisanim crnim markerom posvuda. Njeni zidovi su prekriveni policama s trofejima, medaljama i nagradama. Kad bi bar svi mogli spojiti se na energiju koju ona očito posjeduje. Skrenuo sam na šljunčani put, napravio nekoliko skretanja, te naprijed ugledao čistinu, okruženu tamnim stablima. Napadno velika zgrada stoji
ispred mene. Većina je prozora razbijena i već mogu razaznati svjetla iznutra i sjene ljudi koji se kreću unutra. Mislim da su prije ovdje proizvodili cipele ili tako nešto, ali jednom kad je Thunder Bay postao plodna, bogata zajednica, proizvodnja se preselila u
grad, držeći buku i zagađenje daleko od osjetljivih ušiju i noseva stanovnika. Ali skladište, iako se urušava, još ima svoje svrhu. Krijesovi, zabave, Đavolja noć... Sada je to mjesto za zabavu, a noćas je naše. Nakon što sam se parkirao, izvukao sam se iz kamioneta i zaključao ga, više zbog zaštite Ryeninih pisama i hrpe mojih bilježaka nego mog novčanika na konzoli. Hodam prema ulazu, ali kad sam ušao, ne mogu prestati ogledati se. “Square Hymmer” od grupe Ghost svira dok se provlačim kroz rulju i krećem prema kutu gdje znam da ću pronaći ostatak ekipe. Uvijek zauzmu mjesta tamo kad imamo zabavu ovdje. “Misha!” netko je zazvao. Podigao sam pogled i kimnuo prema tipu koji stoji sa svojim prijateljima
kraj stupa. Ali sam nastavio dalje. Ruke su mi tapšale leđa i nekoliko me ljudi pozdravilo, ali uglavnom vidim sve kako se miču, se smijeh s glazbom dok zasloni mobitela osvjetljavaju zrak,njihov a fotografije senadmeće stvaraju svuda oko mene.
Pretpostavljam da je Dane bio u pravu. Izgleda da se svima sviđa događaj. Dečki su točno tamo gdje sam znao da će biti, sjede na kaučima u uglu. Dane radi na iPadu, vjerojatno upravlja događajem online. Odjeven je u kratke hlače i majicu, njegova uobičajena garderoba bez obzira kolika je temperatura vani. Lotus steže svoju crnu kosu u rep dok razgovara s nekoliko cura, a Malcolm diže svoj bong do usta i pali ga, dok njegova kovrčava smeđa kosa prekriva njegove, bez sumnje, krvave oči. Prekrasno. 10
“U redu, ovdje sam.” Nagnuo sam se preko stola, dok uzimam kablove od gitare, jedan je ostao ležati u prolivenom piću, bacim ih na kauč. “Gdje me želite?” “Gdje misliš?” otresao se naš bubnjar Malcolm. Dim je izletio iz njegovih usta dok je trzao glavom prema rulji iza mene. “Tebe žele, ljepotane. Idi obiđi ljude.” Bacio sam pogled preko ramena, s grimasom. “Da, ne bih.” Ustati i pjevati, ili svirati gitaru je jedna stvar. To mi je posao i znam što trebam raditi.
Ali ovo? Ugađati ljudima koje ne poznajem da b ih skupio novac? Treba nam lova i imam svoje darove, ali razgovor nije jedan od njih. Ja se ne družim. “Ja ću biti osiguranje,” kažem im. “Ne treba nam osiguranje.” Dane ustane s uvijek prisutnim smiješkom na licu. “Pogledaj ovo mjesto. Sve je sjajno. ” Prilazi mi i obojica se okrećemo prema publici. “Opusti se i razgovaraj s nekim. Ima tone zgodnih cura ovdje.”
Prekrižio sam ruke preko mojih prsa. Možda. Ali neću ostati dugo noćas. Ta mi je pjesma još u glavi i želim je završiti. Dane i ja gledamo u rulju, i vidim ljude kako nose kartice okolo, koje su
pokupili na ulazu. Svaka od njih na sebi ima različite zadatke koje treba ispuniti za lov na blago.
Nabavi sliku piramide od šest ljudi. Nabavi sliku čovjeka koji nosi ruž za usne. Nabavi sliku kako se ljubiš s neznancem. A onda zadaci postaju malo prljaviji.
Moraju staviti slikepobjednika na Facebook,koji tagirati stranicu našeg a mi ćemo nasumično odabrati će osvojiti... nešto.benda, Zaboravio sam. Nisam obraćao pažnju. Svi su morali kupiti ulaznicu da bi u šli, ali pošto je bar bio pun, očito – kako se čini – nije bilo teško privući rulju i natjerati ljude da plate cijenu. Šankeri bi trebali tražiti isprave svima, ali znam da je to sranje. Svi piju i izvuku se s tim u ovom gradu. “Pa, kako si?” upita Dane. “Tata te opet gnjavi?” “Dobro sam.”
Zastao je i znam da želi jače inzistirati, ali je odustao. “Pa, trebao si povesti Annie. Svidjelo bi joj se ovo.” 11
“Nema šanse.” Smijem se, a miris trave mi doletio u nosnice. “Moju sestru ne diraj. Jasno?” “Hej, ništa nisam rekao.” Glumi nevinost, a samouvjereni osmijeh mu je na licu. “Samo mislim da puno radi i dobro bi joj došlo malo zabave.” “Zabave, da. Nevolje, ne.” Ispravio sam ga. “Annie je na dobrom putu i ne treba ometanja. Ispred nje je budućnost.” “A ispred tebe nije?” Osjećam njegove oči na sebi, izazov je visio u zraku. Nisam to rekao, zar ne?
Dane ostaje tih na trenutak, vjerojatno se pitajući da li ću odgovoriti, ali opet jednostavno promijeni temu. “U redu, dakle provjeri ovo,” kaže on, naginjući se bliže i držeći iPad ispred mene dok skrola dolje. “Četiristo pedeset i osam ljudi se već prijavilo.
Videa i fotografije su objavljene, tisuće tagova, a ljudi čak emitiraju uživo na svojim profilima... Ovo se odvija bolje nego sam mogao zamisliti. Razotkrivanje se isplatilo. Naša videa na YouTubeu su se udvostručila u
pogledima večeras.” Pogledao sam ekran, primijetio sam ime našeg benda s puno stavljenih slika. Pića su podignuta u zrak, djevojke se smiju, a neka su se videa počela otvarati dok je skrolao, pokazujući skladište. “Dobro si to obavio.” Vratio sam pogled na skladište. “Izgleda da je turneja isfinancirana.” Moram mu odati priznanje. Svi se zabavljaju, a mi zarađujemo novac. “Svrati sutra,” kažem mu. “Imam neke stihove koje želim da isprobaš.” “Dobro,” odgovorio je. “Sada mi učini uslugu i opusti se, molim te. Izgledaš kao da si na natjecanju u šahu.” Mrko sam ga pogledao i zgrabio iPad iz njegovih ruku, a on se vratio dečkima, smijući se. Pregledavajući aktivnosti, skrolao sam reakcije hodajući, prepoznajući puno imena prijatelja i razrednih kolega koji su nas došli podržati. Male vatre s ognjišta do lebdjele su mi do nosnica, a ja proučavam sliku tipa s riječi KONJ napisanom markerom preko njegovog rasporka. Djevojka pokazuje
na to, pozirajući pred kamerom s rukom preko usta u iznenađenju. Naslov glasi, Našla sam konja! Smijem se. Naravno, neki zadaci, kao snimanje slike sebe s konjem, ne
mogu se ispuniti ako ne postaneš jako kreativan. Svaka joj čast. 12
Ima mali milijun slika i videa, i ne znam kako će Dane razvrstati sve to sranje sutra. Iako, poznajući ga, pobjednik neće biti ni slučajan ni pravedno izabran. Samo će izabrati najzgodniju curu s fotografija. Skrolajući dolje, spazio sam video koji je počeo igrati, te gledam curu koja je uzela tuš iz šanka, u perila ga prema gore i dalje od sebe, prskajući vodu. Prska uvis, a onda pada nazad dolje kao fontana. Izvodi mali seksi plesni pokret i smije se u kameru. “Stojim u fontani!”
objavi, njen top jedva zadržava njene grudi. Top koji ona nosi na hladnom vremenu u veljači u Novoj Engleskoj. Ali onda jedan od šankera zgrabi tuš iz djevojčine ruke i vrati ga na mjesto u šanku, prostrijelivši je iznerviranim pogledom. Čujem tihi smijeh s druge strane kamere. Djevojka u topiću poseže za telefonom. “Ok, to je bilo neugodno. Daj mi ga. Moram to urediti prije nego objavim.” “Uh, uh,” ženski glas iza kamere je zeza dok se odmiče. Ali cura u topiću je krenula na nju, kričeći, “Ryen!” A onda čujem smijeh i video se prekine.
Stojim tamo, zureći u iPad, srce mi polako počinj e lupati u prsima. Ryen? Djevojka iza kamere se zove Ryen?
Ne, to nije ona. Ne može biti. Vjerojatno postoji gomila djevojaka koje nose to ime. Ona ne bi bila ovdje. Ali gledam u video, a pogled mi privuku imena na vrhu objave. Tagirala je bend i još nekoliko ljudi, ali onda pogledam ime osobe koja je stavila objavu. Ryen Trevarrow.
Ispravio sam leđa, prsa mi se dižu i spuštaju s plitkim udisajima. O, moj Bože. Sranje! Odmah podižem pogled, ne mogu se zaustaviti a da ne pregledavam po rulji, lutajući od lica do lica. Bilo koja od tih cura bi mogla biti ona. Ona je ovdje? Što dovraga? Opet gledam u iPad i prstom lebdim nad njenim imenom, oklijevajući. Sedam godina je poznajem, ali joj nikad nisam vidio lice. Ako je sada
potražim, nema povratka. Ali ona je ovdje. Ne mogu, a da je ne potražim. Ne kada znam da mi je nadohvat ruke.
To je previše za tražiti od bilo koga. 13
A i nikad si nismo obećali da se nećemo potražiti na Facebooku. Samo smo se dogovorili da nećemo komunicirati preko društvenih mreža. Koliko mogu znati, možda je ona mene već potražila. Možda me traži upravo sada, znajući kojem bendu pripadam i da je ovo naš događaj. Možda je zato ona ovdje.
Zajebi to. Kliknem njeno ime i ukočim se dok se njen profil pojavljuje. A onda je ugledam. Njena slika se pojavi, moj se želudac spusti, a ja ostanem bez daha. Kriste. Vitka ramena pod dugom, svijetlosmeđom kosom. Srcoliko lice s punim ružičastim usnama i odvažni pogled u njenim svjetlo plavim očima. Sjajna koža i prekrasno tijelo. Bar koliko mogu vidjeti. Dopuštam da mi glava padne unazad i uvučem zrak. Jebi se Ryen Trevarrow. Lagala mi je. Pa, nije zapravo lagala, ali sam zaista stekao dojam iz njenih pisama da ne izgleda tako.
Zamislio sam štrebericu u naočalama s ljubičastim pramenovima u njenoj kosi, obučenu u majicu Ratovi zvijezda. Opet gledam dolje u njenu sliku, oči mi padaju niz njena leđa gdje joj koža viri iz njene seksi dizajnirane majice dok gleda preko ramena u kameru. Tijelo mi se zagrijava i brzo pregledavam njen profil, tražeći neki trag – bilo kakav trag – da to nije ona. Molim te, ne dopusti to. Molim te budi slatka, nespretna u društvu,
stidljiva i sve što sam volio sedam godina. Nemoj sve zakomplicirati time da si seksi. Ali, sve je tu. Svaki trag potvrđuje da je to Ryen. Moja Ryen. Prijava u Gallo's, njenu omiljenu pizzeriju, pjesme koje sluša, filmovi koje gleda i sve što je objavila s njenog najnovijeg iPhonea. Njen e omiljene stvari na svijetu. Sranje.
Isključio sam Daneov iPad i počeo se kretati oko ljudi dok se provlačim kroz gomilu. Grijalice griju ledeni zrak, a ja prolazim kraj ognjišta s vatrom, mirišući pečene sljezove kolačiće. Muzika odzvanja iz zvučnika svuda okolo, a ja opustim vilicu kako bi smirio srce. 14
Došetao sam do bara i odložio iPad, i okrećući se prekrižio ruke na prsima. Samo se ne miči. Ako je ona ovdje kako bi me vidjela, naći će me. Ako ne, onda... Što? Samo da to pustim? “Bok.” Brzo podižem pogled, srce mi pada u trbuh. Cura s fontanom iz videa stoji ispred mene, 1,5m udaljena. A do nje... Pogled mi je zalijepljen za Ryen, svjestan sam da joj je prijateljica upravo progovorila, ali me nije briga. Ryen stoji tiho njoj sa strane, neznatno
stisnutih očiju, gleda me oklijevajući. Kosa joj je duga i ravna – ne kovrčava kao na slici na Facebooku – i nosi crnu vestu bez naramenica i uske traperice koje su poderane skoro u krpe. Mogu vidjeti dijelove njenih bedara.
Ryen. Moja Ryen. Stisnuo sam šake pod ruke, mišići mi se zatežu. Ništa ne govori. Zar ne zna tko sam? Čujem kako njena prijateljica pročišćava grlo, trepnem, povlačeći pogled prema njoj i konačno odgovorim. “Bok.”
Cura s fontanom nagne glavu prema meni. “Dakle, trebam poljubac,”
kaže ona kao činjenicu. Plitko dišem, toliko svjestan Ryen da me boli. “Zaista?” kažem joj, primijetivši njenu dugu tamnu kosu koja se rasula oko njenog šala kojeg nosi s tankim sivim topićem. Ovdje je jebeno ledeno. Pokazuje na njenu karticu. “Da, to je u mom lovu na blago. ” A onda njen pogled pada na moje tijelo, a osmijeh joj zaigra na usnama. Pretpostavljam da to znači da želi poljubac od me ne? Prilazi mi, ali prije no što priđe preblizu, uzmem joj karticu iz ruke i pregledam “Čudno.je. Ne vidim to ovdje,” kažem joj, vraćajući joj karticu.
“Radim to za nju,” ona objasni, bacivši pogled prema svojoj prijateljici. “Sramežljiva je.” “Izbirljiva sam,” odvrati Ryen, a ja brzo opet vratim pogled na nju, njen drski odgovor me izaziva.
Prkosno podiže glavu, gledajući me pravo u oči. Da li to znači da nisam dostojan? Gle, gle... Skrivam osmijeh. “Lyla!” netko viče iz blizine. “Oh, moj Bože, dođi ovamo!” Ryenina prijateljica okreće glavu prema grupi ljudi njoj na lijevo i smije se onome što god da rade. Onda, mora da je ona Lyla. 15
Okreće se opet prema meni. “Odmah se vraćam.” Kao da me zanima. “Samo je poljubi, molim te. Potrebno joj je.” A onda primijeti da ju je Ryen prostrijelila pogledom, pa se opet okrene meni, objašnjavajući, “Mislim, za njen lov na blago.” Ona ode, smijući se. Skoro da očekujem da će je Ryen slijediti, ali ona to ne čini. Sad smo sami. Hladni znoj me oblijeva, a ja gledam Ryen, oboje zapeli u neugodnoj tišini.
Zašto ništa ne govori? Sigurno zna tko sam ja. Naravno da ne zna, osnovao sam bend nedavno, jer sam je htio iznenaditi s pravom
staromodnom demo snimkom za našu maturu za nekoliko mjeseci, ali je skoro prokleto nemoguće biti nevidljiv ovih dana. Naša imena i slike su na našoj Facebook stranici i na polici s kartama na ulazu. Jel se ona to zajebava sa mnom?
Promijenila je položaj i vidim kako joj se prsa dižu od dubokih uzdisaja, kao da očekuje da kažem nešto. Pošto to ne činim, ispusti uzdah i pogleda u svoju karticu. “Također trebam sliku kako jedem nešto u stilu Dama i Skitnica s nekim.”
Držim ruke prekrižene i držim pogled na njoj. Nastavit će s ovom šaradom? “Ili...” ona nastavlja, zvučeći iznervirano, vjerojatno jer joj nisam odgovorio. “Trebam sliku slike na slici. Što god da to znači.” Šutim i dalje, pomalo ljut što se ponaša kao da nema pojma. Sedam godina, i na ovaj način si htjela da se upoznamo, Anđele? Odmahuje glavom, ponašajući se kao da sam ja taj koji je nepristojan. “Ok, nema veze.” I okreće se da ode. povika netko.zaustavljajući je, a onda došeta do mene, potiho me “Čekaj!” Dane dotrči iza Ryen, koreći, “Čovječe, zašto je gledaš kao da ti je ošamarila baku? Kvragu.” Okrene se opet k Ryen i nasmiješi. “Bok. Kako si?” Spustio sam pogled, ali samo na trenutak. Da li ona stvarno ne zna tko sam ja?
Pretpostavljam da postoji puno ljudi ovdje koji nisu čuli za nas. Nismo toliko slavni, a ovo je vjerojatno jedina stvar koja se događa u promjeru od oko 80 km, pa zašto ne bi bila ovdje, ako zbog ničeg drugog, onda zato što nema što drugo raditi? 16
Možda ona nema jebenog pojma da stoji ispred Mishe Lare upravo sada. Dečka kojem piše pisma od kad je imala jedanaest godina. “Kako se zoveš?” upita je Dane. Ona se okreće nazad, oči joj bljesnu prema meni, jasno pokazujući da je sada na oprezu. Zahvaljujući meni. “Ryen,” ona odgovara. “Ti?” “Dane.” A onda se okreće prema meni. “A ovo je - “ Ali ja ispružim ruku, udarajući ga malo po trbuhu. Ne. Ne ovako. Ryen to ugleda i spoji obr ve, vjerojatno se pitajući koji je moj problem.
“Znači živiš u Falcon's Wellu?” nastavi Dane, uskačući i mijenjajući temu. “Da.” Kima glavom, te oboje stoje tamo u tišini. “Ok, dakle...” Dane zaplješće. “Čuo sam da kažeš da trebaš nešto pojesti u stilu Dame i Skitnice?” Ne čekajući odgovor, poseže iza šanka i zaroni ruku u posudu s voćnim ukrasima.
Izvadi krišku limuna, a Ryen se lecnu. “Limun?” “Trostruko te izazivam,” izaziva je. Ali ona odmahne glavom. “Ok, čekaj,” navaljuje on, a ja stalno gledam u nju, ne mogu odvojiti
pogled i pokušavam probaviti to da je ovo jebena Ryen. Njeni tanki prsti koji su mi napisali pet stotina osamdeset i dva pisma.
Njena brada za koju znam da stavlja puder kako bi skrila mali ožiljak koji je zadobila na klizanju kad je imala osam godina. Kosa za koju mi je rekla da
je veže svaku noć, jer kako kaže nema goreg pakla nego se probuditi s vlastitom kosom ustima. Imao sam polautuceta cura, i sve sam ih poznavao deset puta manje nego
što poznam ovu djevojku. A ona stvarno nema pojma... Dane se vraća od jednog ognjišta držeći drveni ražnjić sa sljezovim
kolačićem na vrhu. Prilazi nam i pruži mi ga. “Surađuj, molim te.” A onda se okrene prema njoj i zgrabi njen mobitel. “Hajde. Ja ću slikati.” Ryenin zabavljeni pogled bljesne prema meni, te odmah potamni, zato što očito ne želi jesti bilo što u stilu Dame i Skitnice sa mnom. 17
Ali ne odustaje i ne glumi stidljivost. Prilazeći mi, zgrabi barski stolac i stane na prečku kako bi se podigla. Nije niska, ali je definitivno niža od mojih 182 cm. Naginjući se razdvojenih usana, bulji u moje oči, a moje jebeno srce podivlja. Potrebno mi je sve što nemam kako bi razdvojio ruke i dodirnuo je. Ali zastala je. “Prilazim ti otvorenih usta,” ističe. “Moraš mi pokazati da to želiš.” I ne mogu si pomoći. Kutovi usana mi se podižu u mali osmijeh. Jebote, tako je seksi.
Nisam to očekivao. I popuštam. Uzimam sljezov kolačić i otvaram usta, gledajući je u oči dok se oboje naginjemo naprijed i zagrizemo, zastajući na trenutak da nas Dane uslika. Njen je pogled zalijepljen za moj i mogu osjetiti njen dah na mojim
usnama dok se njena prsa dižu i spuštaju. Tijelo mi gori, a kad se ona nagne da zagrize još jedan zalogaj, usne joj dotaknu moje i ja zarežim. Odmaknem se, progutavši prokleti komad u cijelosti. Prokletstvo. Ona žvače komad sljezovog kolačića, oblizujući usne i silazi sa stolca. “Hvala ti.” Kimam glavom. Osjećam Daneove oči na meni, i siguran sam da on zna da nešto nije u redu. Bacim ražnjić na šank i susretnem njegov pogled. Ima na sebi čedan osmijeh. Gad.
Da, ok. Svidio mi se sljezov kolačić , Dane. Htio bih pojesti tucet njih s njom. Možda neću baš odmah odjuriti kući, ok? Moj mobitel zazvoni u mom džepu, izvadim ga, vidjevši Annieno ime. Stisnem Ignoriraj. Vjerojatno se pita gdje sam s njenim grickalicama. Nazvat
ću “jePa... za minutu. ” kaže Dane. “Sve ove slike koje stavljaš na stranicu... nemaš dečka koji će nas doći loviti, zar ne?” Ukočio sam se. Ryen nema dečka. Rekla bi mi. “Ne,” odgovorila je. “On zna da me ne može obuzdati.” Dane se smije, a ja stojim tamo slušajući. “Ne, nemam dečka,” konačno ozbiljno odgovori. “To mi je teško povjerovati - “ “A i ne tražim dečka,” prekine Danea. “Jednom sam ga imala, ali moraš ih kupati i hraniti i šetati ih...” “Pa što se dogodilo?” upita Dane. 18
Ona sleže ramenima. “Spustila sam standarde. Prenisko, očito. Nakon toga, postala sam izbirljiva.” “Može li ijedan muškarac doseći te standarde?” “Jedan.” Njen me pogled ošinuo, a onda se vratio na Danea. “Ali ga nikad nisam upoznala.” Jedan. Samo jedan tip koji ih m ože doseći. Misli li na mene? Moj mobitel opet vibrira, a ja posežem u džep i utišam ga. Pogledam gore i vidim bljeskove kamera posvuda i spazim ljude koji se fotografiraju ispred zida s grafitima na desnoj strani.
Priđem joj i uzmem joj telefon, iznenadivši je. Zaobišavši je, okrenem kameru, mijenjajući je u mod selfija, nagnem se, uhvativši naša lica na ekranu. Ali je namjestim tako da uključi tipa iza nas kako slika dvije cure ispred zida s grafitima. “Slika...” – govorim joj tiho u uho, govoreći o našem selfiju – “slike” – i pokažem na tipa koji iza nas na ekranu koji fotografira – “na slici.” I pokažem na zid grafita ispred kojeg oni stoje. Osmijeh joj se konačno pojavi na licu. “To je pametno. Hvala.” I uslikam nas, ovjekovječim ovaj trenutak. Prije nego se povučem i kažem zbogom, udahnem njen miris, smrznut na trenutak dok se smijem sam sebi.
Zaista ćeš me mrziti, Anđele, kad se konačno sretnemo jednog dana i povežeš sve
ovo.
Ryen uzme svoj mobitel i polako odšeta dalje, pogleda me preko ramena prije no što nestane u gomili ljudi. I već sam poželio da se vrati. Posegao sam u džep i izvadio svoj telefon, nazovem sestru. Koliko će me mrziti ako joj kažem da si sama ode po svoje grickalice? Zapravo, nisam siguran dajeveć želim otići. Ali kad nazovem, ne javlja se.
19
Tri mjeseca kasnije...
Dragi Misha,
Što. Do. Vraga? Da, čuo si me. Rekla sam to. Mogla bih ti također reći da je ovo moje zadnje pismo, ali znam da to nije istina. Još uvijek ne odustajem od tebe. Na tjerao si me da ti to obećam, pa eto me. Još sam Miss Jebeno Pouzdana nakon tri mjeseca kako nema ni riječi od tebe. Nadam se da se zabavljaš, gdje god da jesi, kretenu. (Ali, ozbiljno, nemoj biti mrtav, ok?)
Imaš bilješke vezane uz stihove koje sam ti poslala s mojim prijašnjim pismima. Sada poželim da sam napravila kopije, pošto se osjećam kao da si otišao zauvijek, ali čemu? Te riječi su namijenjene tebi i samo tebi, i čak ako ne čitaš pisma ili čak ih više ni ne dobivaš, ja ih moram slati. Volim znati d a su u potrazi za tobom. Što se tiče novijih vijesti, upala sam na faks. Pa, nekoliko njih, zapravo. Zabavno je. Toliko sam dugo željela da mi se sve u životu promijeni, a kad bi se konačno to moglo dogoditi, moja potreba za bijegom se smanjila. Mislim da zato ljudi ostaju
nesretni tako dugo, znaš? Jadni ili ne, lakše je ostati na poznatom terenu. Da li i ti to primjećuješ? Kako svi mi samo želimo proći kroz život što je brže i lakše moguće? Čak i kada znamo da tko ne riskira, ne profitira, toliko smo uplaš eni da bi iskoristili šansu? Ja sam uplašena, da budem iskrena. Stalno mislim da će na fakultetu sve biti isto. Još uvijek ne znam što želim raditi. Neću biti ništa sigurnija ili uvjerenija u moje odluke. Jošda. uvijek biram prijatelje izlazim s krivim dečkima. Dakle, Voljela bih pogrešne da mi se javiš. Reciimi da si prezaposlen da nastaviš s ovim, ili da smo prestari da bi bili prijatelji koji se dopisuju, ali mi samo reci posljednji put da vjeruješ u mene i da će sve biti u redu. Sranja uvijek zvuče b olje kad dolaze od tebe.
Ne Fališ Mi, Ni Malo,
Ryen P.S. Ako saznam da si me napustio zbog auta, cure, ili najnovije video igre Grand
Theft Auto, stavit ću trolove na oglasnu ploču Walking Deada, pod tvojim imenom.
20
Zatvarajući moju kemijsku sa srebrnom tintom, uzimam dva crna papira i tapšam ih na mom stoliću prije nego ih presavijem na pola. Stavljajući ih u jednako crnu omotnicu, uzimam bijeli voštani štapić i držim ga iznad svijeće koja je na mom noćnom ormariću, paleći je. Tri mjeseca.
Namrštila sam se. Nikad nije šutio tako dugo. Misha često treba svoj prostor, pa sam navikla na periode kad se ne javlja, ali nešto se događa. Vosak se počinje topiti, držim ga iznad omotnice, puštajući ga da kapa. Nakon što sam ugasila plamen, uzimam pečat i pritiskam ga na vosak. Zatvaram pismo, a otmjeni otisak crne lubanje bulji u mene. Dar od Mishe. Umorio se od onog koji sam koristila dotad, a koji sam
dobila s jedanaest godina s pečatom Harry Potter Gryffindor na njemu. Njegova sestra Annie, stalno mu se rugala, govoreći mu da su njegova pisma iz Hogwartsa stigla. Pa mi je poslao “muževniji” pečat, rekavši mi da koristim taj ili ništa drugo. Nasmijala sam se. Dobro, onda.
Kad smo se prvi put počeli dopisivati prije nekoliko godina, to je bila potpuna pogreška. Naši učitelji u petom razredu pokušali su spariti naše razrede kao prijatelje koji se dopisuju, prema istom spolu kako bi bilo
ugodnije, no njegovo je ime Misha, a moje je Ryen, pa je njegov učitelj mislio da sam ja dječak, a moj učitelj je mislio da je on djevojčica, itd. Isprva se nismo slagali, ali uskoro smo shvatili da imamo jednu stvar
zajedničku. Oboje imamo roditelje koji su se rano rastali. Njegova mama je otišla kad je on bio dvije godine, a ja nisam čula ni vidjela mog tatu otkad sam imala četiri godine. Nijedno od nas ih se nije baš sjećalo. A sada, nakon sedam godina i s gotovo završenom srednjom školom, postao je moj najbolji prijatelj. Silazeći s kreveta, zalijepim markicu na pismo i stavim ga na moj stol da ga ujutro pošaljem. Vratim se, stavljajući moj pribor za dopisivanje nazad u moj noćni ormarić. Uspravivši se, stavila sam ruke na kukove i ispustila nelagodni uzdah. Misha, gdje si dovraga? Utapam se ovdje.
Valjda ga mogu guglati kad sam tako zabrinuta. Ili ga potražiti na Facebooku ili otići njegovoj kući. Samo je pedesetak km daleko, ipak imam i njegovu adresu. 21
Ali, obećali smo si. Bolje rečeno, ja sam njemu obećala. Da se vidimo, vidimo gdje živimo, upoznamo ljude o kojima razgovaramo u pismima, to bi uništilo svijet koji smo stvorili. Sada, Misha Lare, sa svim svojim manama, savršen je u mojoj glavi. On sluša, potiče me, nema pritiska i nema očekivanja od mene. On govori istinu i on je jedino mjesto u kojem se ne trebam skrivati. Koliko ljudi ima nekog takvog?
I koliko god da želim odgovore, još se ne mogu toga odreći. Dopisujemo se sedam godina. Ovo je dio mene i nisam sigurna što bih bez toga. Ako ga potražim, sve će se promijeniti. Ne. Pričekat ću još malo. Gledam na sat, vidim da je skoro vrijeme. Moji će prijatelji biti ovdje za nekoliko minuta.
Uzimajući komad krede iz zdjelice sa stola, odlazim do zida kraj vrata moje spavaće sobe i nastavljam crtati male okvire oko slika koje sam zalijepila. Ima ih četiri. Ja, prošle jeseni kao navijačica, okružena curama koje izgledaju isto kao ja. Ja, prošlo ljeto u mom Jeepu, s mojim prijateljima natrpanima odzada. Ja, u osmom razredu slavim dan 80- ih, smijući se i pozirajući s cijelim mojim razredom.
Na svakoj slici, ja sam naprijed. Vođa. Izgledam sretno. A onda tu je i slika u četvrtom razredu. Godinama ranije. Sjedeći sama na klupi na igralištu forsirajući poluosmijeh za moju mamu koja me dovela na Noć Filma u mojoj školi. Svi drugi klinci trče uokolo, a svaki put kad ja potrčim i pokušam se pridružiti, oni se ponašaju kao da me nema. Uvijek otrče bez mene i nikad me ne čekaju. Ne žele me uključiti u svoje razgovore. mi sekao napune suzama, i dodirnem lice na slici. nisam Sjećambila se togOči osjećaja da je bilo jučer.posegnem Kao da sam bila na zabavi na koju pozvana.
Bože, kako sam se promije nila. “Ryen!” čujem kako me netko zove iz hodnika. Šmrcnem i brzo obrišem suzu kad moja sestra otvara moja vrata i upleše u moju sobu bez kucanja. Pročistim grlo, pretvarajući se da radim na zidu dok ona viri oko vrata. “Vrijeme za spavanje,” kaže ona. “Ja imam osamnaest,” istaknem kao da to sve objašnjava. 22
Ne gledam u nju dok bojim isti dio koji sam jučer završila. Mislim, stvarno? Deset je sati, a ona je samo godinu dana starija. Ja sam odgovornija od nje. Mogu namirisati njen parfem, a kutkom oka vidim da joj je njena plava
kosa raspuštena. Odlično. To vjerojatno znači da joj dolazi neki dečko i to će joj prilično odvući pažnju kad se iskradem iz kuće na trenutak. “Mama je poslala poruku,” kaže mi. “Jesi li završila matematiku?” “Da.” “Upravljanje?” “Završila sam sažetak,” kažem. “Ovaj vikend ću raditi na sastavku.” “Engleski?” “Objavila sam moj osvrt na Hrabri Novi Svijet na Goodreadsu i poslala mami link.” “Koju si knjigu slijedeću izabrala?” upita me. Srdito sam pogledala prema zidu s bijelim strugotinama koje padaju na pod. “Fahrenheit 451.” Ruga mi se. “Džungla, Hrabri Novi Svijet, Fahrenheit 451...” nastavlja, nabrajajući moje najnovije ne školske knjige za čitanje za koje mi mama daje ekstra džeparac. “Bože, kako imaš dosadan ukus u knjigama.” “Mama je rekla da biram moderne klasike,” odgovaram joj. “Sinclair, Huxley, Orwell...” “Mislim da je mislila na Velikog Gatsbyja ili nešto slično.” Zatvaram oči i zabacujem glavu unazad, ispuštajući dah prije nego je opet uspravim, rugajući joj se. Okreće očima. “Ti si takvo derište.” “Kad si u Rimu...”
Moja je maturirala godine i ide na jelokalni fakultetdogađaja i živi kodi kuće. Tosestra je odlično rješenje prošle za našu mamu, koja organizator često je na putu zbog festivala, koncerata i izložbi. Ne želi me ostaviti samu. Ali iskreno, nemam pojma zašto je postavila Carson kao glavnu. Ja imam bolje ocjene i klonim se nevolja – koliko one znaju – puno sam bolja od nje. Usto, moja sestra me samo želi strpati u krevet da joj ne smetam kako bi se mogla maziti s dečkom, koji god da je na putu ovamo sada. Kao da ću je izdati mami. Kao da me briga.
“Samo kažem,” kaže, stavljajući ruku na kuk, “te knjige su prilično teške za shvatiti.” 23
“Ne moraš mi to ni reći.” Idem joj na ruku. “Svi ti veliki koncepti u mom sićušnom mozgu. To je dovoljno da se osjećam glupa kao vreća mokre kose.” A onda je uvjeravam, “Ali ne brini. Javit ću ti ako zatrebam pomoć. Sad mogu li dobiti svojih devet sati? Trenerica nas vodi kroz krug ujutro.” Malo je zagunđala i pogledala moj zid. “Ne mogu vjerovati da ti mama dopušta da radiš ovo od svoje sobe.” A onda se okrene i zatvori vrata. Gledam svoj zid. Ukrasila sam ga bojom crne školske ploče prije otprilike
godinu dana i iskoristila je da po njoj crtam i pišem posvuda. Mishini stihovi su razbacani preko širokog prostora, kao i moje vlastite ideje, misli i male žvrljotine. Ima slika i postera i puno riječi, sve ima posebno značenje za mene. Cijela mi je soba takva i ja je obožavam. To je mjesto u koje nikoga ne pozivam. Pogotovo moje prijatelje. Samo bi se šalili na račun mojih stvarno loših umjetnina koje obožavam i Mishinih i mojih riječi. Davno sam naučila da ne moraš otkriti sve što kriješ u sebi ljudima oko sebe. Oni vole osuđivati, a ja sam sretnija kad to ne rade. Neke stvari ostaju skrivene. Moj mobitel zazvoni na krevetu, a ja krenem uzeti ga. Vani, glasi poruka. Tapkajući srednjim prstom po ekranu, odgovorim, Dolazim za minutu.
Konačno. Moram otići odavde. Spustivši mobitel skinem topić i svučem hlačice u kojima spavam niz noge, puštajući da sve padne na pod. Pojurim do fotelje i zgrabim moje kratke hlače od trapera. Navlačeći ih, navučem i bijelu majicu preko glave, a na nju sivu majicu s kapuljačom. Telefon opet zazvoni, ali ga ignoriram. Dolazim, dolazim.
Strpavši nešto novca i moj mobitel u džep, zgrabim japanke i podignem prozor, bacim ih poslavši ih leteći preko krova trijema na tlo. Pokupivši kosu, vežem je u rep i izađem kroz prozor. Oprezno ga opet spustim, ostavljajući moju sobu u tišini i mraku kao da spavam. Pažljivim koracima idem preko krova, dođem do ljestvi na kući sa strane, spustim se na tlo i pokupim moje sandale, jureći preko tratine do ceste naprijed gdje me čeka prijevoz. Otvorim vrata auta. 24
“Hej,” pozdravi me Lyla s vozačevog sjedala dok ulazim unutra. Pogledam odzada, primijetivši Tena na zadnjem sjedalu i kimnem mu. Zalupivši vratima, sagnem se i navučem svoje sandale, dršćući. “Sranje. Ne mogu vjerovati kako je još uvijek hladno. Trening sutra ujutro će biti užas.” Travanj je, znači zagrijava se tijekom dana, ali ranojutarnje i večernje temperature još uvijek padaju ispod deset stupnjeva. Trebala sam obući hlače. “Japanke?” upita Lyla, zvučeći zbunjeno. “Da, idemo na plažu.” “Ne,” Ten se oglasi odzada. “Idemo u Cove. Zar ti Trey nije poslao poruku?” Pogledala sam ga preko ramena. Cove? “Mislila sam da su objavili pazikuću na stranici da bi držali ljude podalje.” Sleže ramenima sa zločestim pogledom u očima. Oooookej. “Pa, ako nas uhvate, vas dvije ste prve koje ćemo baciti pod autobus.” “Ne ako mi prvo bacimo vas,” zapjevušila je Lyla, zureći u cestu.
Ten se smije iza mene, a ja odmahujem glavom, ne baš zabavljena. Kad si vođa uvijek ti netko pokušava oduzeti posao. Šalila sam se tim komentarom. Mislim da to ne pokušava. Lyla i Ten – odnosno Theodore Edward Neilson – su, za sve i u svemu, moji prijatelji. Poznamo se od osnovne i srednje škole, Lyla i ja smo bile zajedno u navijačicama, i oni su kao moj oklop. Da, znaju biti neugodni, prebučni su, i nije mi uvijek dobro s njima, ali ih trebam. Ne želiš biti sam u srednjoj školi, a ako imaš prijatelje – dobre ili ne – imaš maluškola moć.je kao zatvor u tom smislu. Ne možeš uspjeti sam. Srednja “Imam Starke na podu tamo dolje,” kaže Lyla Tenu. “Dohvati joj ih, hoćeš li?” On zaroni, probijajući se kroz vjerojatno hrpu smeć a na podu BMW-a iz 90-ih, koji je Lylina mama prenijela na nju. Ten prebaci jednu patiku preko sjedala i onda mi doda i drugu čim ju je
pronašao. “Hvala.” Uzmem patike, izujem sandale i počnem ih obuvati. Zahvalna sam na patikama. Cove će biti prljav i mokar. 25
“Da sam bar znala ranije,” kažem, misleći naglas. “Ponijela bih fotoaparat.” “Tko se želi slikati?” odgovori Lyla. “Idi pronađi mali crni auto Tilt-aWhirl kad dođemo tamo i pokaži Treyu što znači biti muško.” Naslonila sam se na sjedalo i nabacila sve znajući osmijeh. “Mislim da je puno cura to već učinilo.” Trey Burrowes nije moj dečko, ali on definitivno želi sve pogodnosti. Već ga mjesecima držim na distanci. Trey će uskoro maturirati, kao i mi i on ima sve. Prijatelje, popularnost, svijet se klanja pred njegovim obožavanim nogama... ali za razliku od mene, on uživa u tome. To ga određuje. On je arogantan gad sa sljezovim kolačićem umjesto mozga i egom velikim poput njegovih muških – sisa. Oh, oprostite. Zovu se prsni mišići. Zažmirim na sekundu i izdahnem. Misha, gdje si dovraga? On je jedini kojem se mogu povjeriti. “Pa,” Layla govori polako, zureći kroz prozor. “Nije te još dobio, a to je
ono što on želi. Ali neće te juriti zauvijek, Ryen. Neće mu dugo trebati da krene za nekom drugom.” Je li to upo zorenje? Virim na nju kutkom oka, osjećajući kako mi se srce ubrzava.
Što ćeš učiniti, Lyla? Uplesti se i oteti mi ga ako mu ne budem dala? Uživati u mom gubitku kad se umori od čekanja i poševi neku drugu? Da li ševi neku drugu upravo sada? Možda tebe? Stavila sam ruke na prsa. “Nemoj se zabrinjavati zbog mene, ” kažem, poigravajući se. “Kad budem spremna, dotrčat će. Bez obzira s kim ubija vrijeme.” Ten da se govorim tiho nasmije sa zadnjeg sjedala, uvijek na mojoj strani i nemajući pojma o Lyli. Nije da me je briga hoće li Trey dotrčati ili ne. Ali, ona me pokušava namamiti, a zna bolje. Lyla i ja smo obje derišta, ali smo jako različite. Ona žudi za pažnjom muškaraca, i gotovo im uvijek daje ono što oni žele, miješajući plitku sklonost za prave osjećaje. Naravno, ona izlazi s Treyevim prijateljem J.D.em, ali ne bi me iznenadilo da je vidim da se baci na Treya, također. Osvajanjem dečka ona se osjeća kao da je iznad svih nas. Oni imaju cure, ali žele nju. Zbog toga se osjeća moćnom. Dok ne shvati da oni žele bilo koju, a onda je opet na početku. 26
Ja, s druge strane? Ja sam slaba. Samo želim proći kroz dan što je lakše moguće. Bez obzira na koga morala nagaziti da bi to učinila. Nešto što sam naučila, nedugo nakon što je snimljena ona slika gdje sjedim sama n a klupi u Noći Filma . Sada više nisam sama, no jesam li sretnija? Još ne znam. Žanji, žanji, žanji, nećeš ni znati, sve što si propatio je ono što si posijao. Lagano se nasmiješim na Mishine stihove. Poslao mi ih je jednom u pismu da čuje što mislim i imali su mi puno smisla. Tražila sam to, zar ne? “Mrzim ovu cestu,” zapišta Ten. Glas mu je pun neugode, trepnem trgnuvši se iz svojih misli. Gurnem glavu kroz prozor da vidim o čemu on priča. Farovi Lylina auta progaraju rupu u noći dok lišće na drveću trep eri na laganom povjetarcu, te pokazuju jedini znak života na ovoj brzoj cesti nalik tunelu. Tamna, prazna i tiha.
Mi smo na Old Pointe Road između Thunder Baya i Falcon's Wella. Okrenem glavu preko ramena govoreći Tenu. “Ljudi umiru svuda.” “Ali ne tako mladi,” kaže on, neugodno se namještajući u svom sjedalu. “Jadna mala.” Prije nekoliko mjeseci, trkačica Anastasia Grayson, samo godinu mlađa od nas, pronađena je mrtva sa strane ove iste ceste. Imala je srčani udar, iako nisam sigurna zašto. Kao što je Ten rekao, neobično je da netko tako mlad umre na takav način. Pisala sam Mishi o tome, da vidim da li ju je on poznavao, pošto su živjeli u istom gradu, ali to je bilo u jednom od puno pisama na koja nikad nije odgovorio. Skrenuvši desno na Badger Road, Lyla zagrebe po svojoj upravljačkoj
ploči i izvuče morski zrak. tubu sjajila za usne. Spustim prozor, upijajući svježi, hladni Atlantski ocean je smješten preko brda, ali već mogu osjetiti sol u zraku. Živeći nekoliko milja u unutrašnjosti, jedva ga i primjećujem, ali dolazeći na plažu – ili Cove, stari tematski park blizu plaže gdje smo se uputili – čini se kao drugi svijet. Vjetar me obuhvatio i skoro mogu osjetiti pijesak pod nogama.
Voljela bih da ipak idemo na plažu. “J.D. je već ovdje,” istakne Lyla parkirajući se na staro, skoro napušteno parkiralište. Njeni farovi osvijetle plavi GMC Denali parkiran nonšalantno 27
na neoznačenom području. Pretpostavljam da su obojene ozna ke za parkiranje davno izblijedjele.
Trava visoka do struka njiše se na vjetru s mjesta odakle je iznikla kroz pukotine u pločniku, a samo mjesec baca dovoljno svjetla da otkrije što leži iza razbijenih kabina za prodaju karata i ulaza. U daljini se naziru tornjevi i zgrade, mirne i tamne, i spazim nekoliko masivnih struktura, jednu u obliku kruga – najvjerojatnije Ferris wheel.
Dok okrećem glavu za sto osamdeset stupnjeva, vidim druge slične konstrukcije razbacane uokolo, upijam kosti starih ringršpila koji sjede tiho i proganjajuće. Lyla ugasi motor i zgrabi mobitel i ključeve dok svi izlaz imo iz auta. Pokušavam proviriti kroz ulazna vrata i oko ruševnih kabina za prodaju karata da vidim što leži iza golemog zabavnog parka, ali sve što mogu razaznati su tamni prolazi, tuceti kutova i staza koje idu unedogled. Vjetar koji vije kroz polomljene prozore zvuči kao šapati.
Previše kutaka i zakutaka. Previše mjesta za skrivanje. Podigla sam rukave svoje majice s kapuljačom, odjednom ne osjećajući toliku hladnoću. Zašto smo, dovraga, ovdje? Gledajući meni zdesna, primijetim crni Ford Raptor parkiran u zaklonu drveća na rubu parkirališta, sa zatamnjenim staklima. Je li netko unutra? Drhtaj mi prođe kralježnicom i protrljam ruke. Možda je jedan od Treyevih i J.D -evih prijatelja došao svojim autom večeras. “Hoo, hoo, hoo,” glas se začuje, imitirajući sovu. Otrgnem oči od Raptora, i svi pogledamo u smjeru zvuka. “O, moj Bože!” Lyla prasne u smijeh. “Vi ste dečki ludi!”
Odmahujem dok Ten iprljavi Lyla zvižde i vrište, trčeći prema wheelu odmah glavom iza ulaza. Guleći žuti stup koji se uzdiže okoFerris 15m iznad nas, između kabina nekog starog ringršpila, nalazi se Lylin dečko, J.D. i njegov prijatelj, Bryce. “Hajde,” kaže Lyla, penjući se preko zaštitne ograde prema Ferris wheelu. “Idemo vidjeti.” “Vidjeti što?” upitah. “Vožnje kojih više nema?” Ona odjuri, ignorirajući me, a Ten se nasmije. “Idemo.” On me uhvati za ruku i odvuče me od ringršpila.
28
Pratim ga dok ulazimo dublje u park, oboje lutajući širokim stazama koje su nekad bile prepune ljudi. Gledam lijevo i desno, jednakim dijelom fascinirana i uplašena.
Vrata vise sa šarki, škripeći na povjetarcu, a mjesečina obasjava staklo koje leži na tlu ispod razbijenih prozora. Vjetar puše kroz vagone u obliku slona i letećih balona na dječjim vožnjama, a sve je prazno i mračno. Prolazimo kraj vrtuljka i vidim lokve od kiše na platformi i prljavštinu koja prekriva oguljenu boju na konjima.
Sjećam se da sam se vozila na tome kad sam bila mala. To je jedna od rijetkih uspomena koje imam na oca prije no što je otišao. Vika i cika naših prijatelja blijedi kako ulazimo dublje u park, naš ritam se usporava dok ja upijam koliko je još preostalo. Ovo mjesto je nekad bilo puno smijeha i vriskova zadovoljstva, a sada je
napušteno i ostavljeno da propada u samoći, sva radost koju je nekad sadržavalo je zaboravljena. Nekoliko kratkih godina. Samo je toliko prošlo otkad je Adventure Cove zatvorio svoja vrata.
Ali bez obzira, napušteno i zapostavljeno, još uvijek je ovdje. Duboko dišem, upijajući miris starog drveta, vlagu i sol. Napuštena i zapostavljena, još sam ovdje, još sam ovdje, uvijek ću biti ovdje... Smijem se sama sebi. Ovo su stihovi za tebe, Misha. Šećem iza Tena, misleći na sve sanjarije koje sam poslala mom prijatelju za dopisivanje, koje su pretvorene u pjesme. Ako ikada uspije, duguje mi prihod od autorskih prava.
“Nekako je tužno,” kaže Ten, lutajući pokraj kabina s igrama i rukom prelazeći preko drvenih okvira. “Sjećam se da sam dolazio ovamo. Još imaš osjećaj davjetar je živo, zar ne?” Noćni je meo prazne staze između kabina i kioska s hranom, a moje uzice od majice su letjele oko mene. Zrak se omotao oko mojih nogu i
zapuhao uz moju majicu, lijepeći je za moje tijelo kao kožu dok mi se hladnoća počinje širiti uz vrat. Odjednom se osjećam opkoljenom. Kao da sam u središtu nasilnog tornada. Kao da me promatraju.
Prekrižila sam ruke na prsima dok se žurim do Tena. “Što radiš?” upitam, pokušavajući prikriti moju nervozu iziritiranošću. 29
On povuče roletu jedne od drvenih kabina za igre, i iako malo popusti, neće se dignuti u potpunosti zbog lokota koji je drži zaključanom. “ Osvajam ti medvjedića,” odgovori on kao da bih ja to trebala znati. “Stvarno misliš da još uvijek ima nagrada unutra nakon toliko godina?” “Pa, zaključano je, zar ne?” Zasmijuljim se i nastavljam gledati dok on zgrabi stranicu objema rukama i podiže je unazad. “J.D., prestani!” Lylin glas zvoni u daljini, a ja podignem pogled kako bih
vidjela njihove tamne figure kako se još uvijek penju k Ferris wheelu. “Aha!” Netko drugi se nasmije. Ten odustane od povlačenja i počne pregledavati bravu, kao da je može samo iščupati, kad spustim pogled i primijetim prljavu i izrezanu crvenu i bijelu plastičnu ploču ispod rolete na donjoj polovici kabine. Lagano sam izbacila stopalo, vidjevši da plastika popušta, dok se ljulja nazad i naprijed, pokazujući Tenov put unutra. On stane, zaboravivši na roletu i zareži na ploču. “Znao sam to.” “Onda mi idi nabavi medvjedića,” zahtijevam, dajući mu mali osmijeh. A on se spusti na ruke i koljena, mumljajući dok se provlači kroz ploču. “Da, Vaše Veličanstvo.” “Iskoristi svoj mobitel kao svjetlo!” povikala sam dok on nestaje unutra. “Da.” Nasmijala sam se njegovom mumljajućem stavu. Od svih u školi koje zovem prijateljima, Ten je najbliže tome. Ne tako blizu kao Misha, ali blizu. Uz njega ne moram puno glumiti.
Jedino što me zadržava od previše zbližavanja s njim je njegovo prijateljstvo s Lylom. Ako napustim sigurnost mog malog krhkog kruga, da
li biZaista pošaonezaznam. mnom? “Nema medvjedića!” vikne. “Ali, imaju igračke na napuhavanje!” Kao lopte za plažu? “Da li se još uvijek mogu napuhati?” našalim se. Ali on ne odgovori.
Nagnem se bliže roleti, naćulivši uha. “Ten?” Ništa ne čujem. Dlake na rukama su se naježile, uspravila sam se, zazivajući ga opet, ovaj put glasnije. “Ten? Jesi li dobro?” 30
Ali onda se nešto omota oko mog struka i ja poskočim, udišući zrak dok glas zareži duboko u mom uhu, “Dobro došla na karneval, mala djevojčice.” Srce mi odzvanja u ušima i povučem se, okrećući se te ugledam Treya kako drži svjetiljku pod bradom. Sjaj mu obasjava lice, naglašavajući njegovu đavolsku grimasu. Kreten. Smije se od uha do uha, njegova svijetlosmeđa kosa i smeđe oči se sjaje.
Ispustivši svjetiljku, on dojuri k meni, a ja jedva imam vremena doći do daha prije no što se on sagne, podigne me u zrak i prebaci preko ramena. “Trey!” zaurlam, njegova ramena kost mi se zabada u trbuh. “Prestani!” On se smije, lupivši me po dupetu, a ja se trgnem, osjetivši njegovu ruku kako klizi niz moje bedro. “Odmah, budalo!” viknem, lupivši ga po leđima. Nastavlja se smijuljiti dok me postavlja na noge, držeći ruku oko mog struka.
“Mmmm, dođi ovamo,” kaže i stjera me uza zid kabine.” Znači, moraš me izazivati, ha?”
Njegovi zglobovi okrznuše prednju stranu mog golog bedra. “Nosiš tu malu navijačku suknjicu u školi, gdje te ne mogu dotaći, a sada k ad mogu, nosiš kratke hlače.” “Što?” poigravam se s njim. “Moje noge izgledaju drugačije u suknji?” “Ne, izgledaju sjajno u svakom slučaju.” Nagne se, pivo u njegovom dahu me tjera da se odmaknem malo. “Samo ne mogu gurnuti ruku pod kratke hlače.” A onda to i pokuša kao da želi to dokazati. Udarim ga po ruci. “Da, stvar je u tome...” kažem. “Dječak kuka. Muškarac ne Njegove dopušta da išta natijelo putu.i Sopet kratkim hlačamazagledavši ili bez njih.” oči mu klize nizstoji moje se podignu, se u moje. “Želim te imati.” “Da, znam što ti želiš .” Trey je neko vrijeme flertovao, i znala sam točno što mu je na umu, a to nije večera i kino. Dam li mu prst, uzet će cijelu ruku. Možda ne trebam prsten na ruci da se zabavljam s nekim, ali također ne želim biti sa mo recka na njegovom pojasu.
Zato mu ne popuštam. Ali ga ni ne odbijam. Znam što se dogodilo zadnjoj curi koja je to učinila. 31
“I ti to želiš, također,” odgovori mi, dok su me njegova široka ramena i tvrda prsa zarobila. “Ja sam govno, mala i uvijek dobijem ono što želim. Samo je pitanje vremena.” Prozrela sam njegov ego, vidjevši tipa koji se sam hvali, zato što ili se boji da drugi to neće učiniti za njega ili treba podsjetiti sam sebe koliko je on predivan. Trey Burrowes je kuća od cigli koja stoji na čačkalici. Nešto mi se očeša o list, pogledam dolje baš na vrijeme da vidim Tena kako se izvlači ispod kabine za igre. Maknem se s puta i gurnem Treya nazad, primjećujući da Ten drži nešto u ruci. “Dobio sam mač,” kaže, mašući s plastičnom igračkom na napuhavanje ispred nas. Trey se podsmjehne. “Da i ja isto.”
A ja progutam loš okus u mojim ustima na njegovu krutu šalu. On se okrene, sve tiši, pažnju mu odmah privuče Ferris wheel. “Znaš što,” kažem, govoreći Treyu dok šećem i provučem ruku ispod Tenove. “Dopustit ću da ti odvedeš Tena kući.” Trey trzne glavom preko ramena, gledajući me kao da sam luda. “A onda možeš mene odvesti kući,” završim, videći kako mu se obrve dižu od zainteresiranosti. Škola završava za šest tjedana. Mogu ovo glumiti još malo. Ne želi m izlaziti s njim, ali ne želim ni probuditi se sutra i vidjeti gadni trač koji nije istinit zalijepljen na Facebooku. Trey Burrowes može biti dobar, ali može biti i pravi gad.
Osmijeh se pojavi u kutku njegovih usana, dok se okreće nazad. “Samo me moraš uhvatiti,” kažem mu, grabeći Tenovu ruku. “Dakle, broji do dvadeset.” “Može ”do pet,” našali se Ten, odmičući sa mnom. “On ne zna brojati do dvadeset. Moj trbuh se trese od smijeha, ali se suzdržavam. Trey šmrkne, buljeći u mene kao da sam obrok koji želi i ništa ga neće spriječiti. A onda otvori usta, polako nam prilazeći. “Jedan...” A s tim upozorenjem, Ten i ja se okrećemo i jurimo nazad iz parka. Oboje se smijemo dok jurimo stazama debelo prekrivenim mokrim lišćem i palim granjem i zaobilazimo polomljene kabine. Prolazimo kraj Orbitera, Log Flumea i Tornada, za koje se sjećam da sam tu igrala puno puta igru Def Leppard. 32
Zipper još stoji, taman i zahrđao, a mi vijugamo kroz stare ljuljačke, hladni lanci me okrznu po rukama. One škripe, vjerojatno odajući naš položaj dok jurim iza Tena. “Ovamo!” vikne. Uvučem dah i slijedim ga dok zaranja u malu zgradu koja izgleda kao da je namijenjena zaposlenicima. Stupajući u tamu, zatvorim vrata iza sebe i stresem se zbog pljesnivog zraka koji mi pogodi nos. Ten izvadi svoj mobitel, osvijetli sobu sa svojom svjetiljkom, a ja učinim
isto. Pod je prekriven ostacima, i čujem kapanje odnekuda. Ali, ne zastajemo da bi istražili. Ten kreće prema nečemu što izgleda kao stepenište, zaobiđe ogradu i zakorači prema dolje. To je čudno. Stepenice vode prema dolje, u podzemlje. “Tamo dolje?” izdahnem, vireći preko čelično - zelenih rešetki i vidjevši samo mrklu tamu ispod. Strah se prišulja, šaljući trnce niz moju kralježnicu. “Hajde.” Ten počne sa stepenica. “To je samo tunel za održavanje. Puno tematskih parkova ih ima.” Zastanem na trenutak, znajući jako dobro da bilo što može vrebati dolje. Životinje, beskućnici... mrtvi ljudi. “Odavde su upravljali animatronikom i sličnim stvarima,” govori mi dok se spušta sa svojim svjetlom. “To je način na koji se osoblje brzo kretalo parkom. Hajde!” Kako bi dovraga on mogao znati sve to? Ja nisam znala da tematski parkovi imaju podzemlje.
Ali osjećam za leđima opasnost od Treya, pa ispustim dah i zaljuljam se oko ograde, krećući dolje za Tenom. “Ovdje dolje gore svjetla,” kaže on kad je došao do dna, a ja dođem iza njega virećimi preko njegova vidim štostaza je ispred nas. Želudac napravi salto.ramena Duga, da podzemna je napravljena od čistog betona, četvrtasti tunel širok oko 3m od jedne do druge strane i od vrha do dna. Posvuda su razbacane lokve, vjerojatno od kiše, kvara na cijevima, ili možda pukotine u zidovima koje propuštaju oceansku vodu. Svjetlucaju se na osvijetljenoj stazi odozgora. Crna praznina se nazire na kraju tunela, prolazim dlanovima gore i dolje
po rukama, iznenada osjećajući hladnoću. “Svjetla su vjerojatno povezana s gradom,” kažem. Možda su stalno uključena.” 33
Naravno, nisam imala pojma – a zašto bi i bila stalno uključena? Ali lažući sama sebi činim da se osjećam bolje.
Začujem kako se vrata gore zalupe i poskočim, pogledavši uz stepenice na djelić sekunde prije no što stavim ruku na Tenova leđa i poguram ga naprijed. “Sranje,” prišapćem. “Hajde, hajde, hajde!”
Jurimo tunelom, srce mi tuče u grudima dok prolazimo kraj vrata i više prolaza koje vode na stranu od glavne staze kojom mi trčimo. Ostajem staložena, iako, osjećam kako mi se pojavio osmijeh uzbuđenja, usprkos mom strahu. Ne mogu, a da ne pomislim da kad bi nas Misha hvatao, on ne bi trčao za mnom. Ali, ne bi ni izgubio. Našao bi način da me nadmudri. Začujem korake iza nas, i virnem preko ramena da bih ugledala svjetlo
kako se spušta niz stepenište. Zadržavajući dah, zgrabim Tenovu majicu i povučem ga u sobu na desno. Nema vrata, pa se zaletimo unutra i skrijemo iza zida, teško dišući dok pokušavamo biti mirni. “Pazi, dušo,” kaže Ten. “Ponašaš se kao da ne želiš biti uhvaćena.” Da, ne želim biti uhvaćena. Radije bih na depiliranje voskom. Svakog dana. Neposredno prije vrele slane kupke.
Nije da me Trey ne privlači. On dobro izgleda i lijepo je građen, pa zašto me ne bi privlačio? Ali, ne. Neću biti jedna od njegovih cura paradirajući hodnikom u školi u svojoj uskoj suknji dok me on lupa po guzi, a njegovi prijatelji ga tapšu po leđima, jer sam ja njegov novi trofej. Ubaci zamah kosom i hihotanje. Ne bih rekla.
Pritišćući glavunazad? uza zid, naprežem uha, nagađajući Da li se vratio Krenuo sporednim tunelom? koliko nam je blizu. Ali onda zaškiljim, primijetivši sitni cijuk. Kao da komarac zuji okolo po sobi.
“Čuješ li to?” šapnem Tenu. Ne mogu mu razaznati lice, ali njegova tamna figura se umiri kao da
sluša. A onda vidim kako kopa po trapericama tražeći nešto. Trenutak prođe, a onda njegov mobitel baci mali sjaj u sobu, ja se okrenem, raširivši oči pri pogledu na krevet, razbacane bijele plahte i mali stol. Što, dovraga? 34
Ten se pomakne dalje u sobu, približivši se krevetu. “Znači postoji pazikuća u ovom mjestu. Sranje.” “Pa, ako postoji,” govorim tiho, prilazeći mu dok promatram predmete na plahtama, “zašto nas nije iz bacio kad smo stigli ovamo?” Ten drži svoj mobitel, gledajući po sobi, dok ja pregledam stvari na noćnom ormariću i krevetu. Tu je sat na staroj narukvici od crnog antilopa, leži na slici na kojoj je, kako se čini, gotovo identičan sat. Tu je također i nekoliko džepnih knjiga na jastuku, iPod sa pričvršćenim slušalicama i bilježnica koja leži uz njih. Uzimam bilježnicu i otvorim je, ugledavši kako mi se čini, muški rukopis.
Sve može, kad sve se zna gdje se kriješ kad je njihova sreća tvoja tuga? Tako puno, tako teško, tako dugo, tako umorno, neka jedu dok se ne raspadneš u ništavilo. Ne zamaraj svoje sjajne male usne, što njihova slast na kraju gubi arome. Želim te polizati, dok još imaš okus po sebi.
Prsa mi se dižu i spuštaju u plitkim uzdasima, a be dra mi se stisnu.
Želim te polizati... Prokletstvo. Hladni znoj se širi mojim leđima dok mi se slika usana koje
šapću te riječi uz moje uho prikazuje. Nikad nisam bila previše zainteresirana za poeziju, ali mi ne bi smetalo čuti više od ovog tipa. Međutim, poznati osjećaj me preplavi, dok pratim završetke na y-onima i oštre poteze na s-ovima koji izgledaju kao male munje. To je čudno. Ali ne, papir je pretrpan zapisima preko drugih zapisa i škrabotina i črčkarija. To je nered. Sve ostalo nije ni slično Mishinim pismima. “Pa,” začujem Tenov glas kako mi mumlja sa strane, “to je jezivo.” “Što?” upitam, otrgnuvši pogled s ostatka pjesme okrećem glavu prema njemu.
35
Ali, on ne gleda mene. Slijedim pogledom što njegova svjetiljka obasjava, te konačno vidim zid. Ispuštajući bilježnicu na krevet virim dok Ten obasjava svjetiljkom cijelu površinu. SAM. Napisano je velikim, crnim slovima, napisana bojom u spreju i nepravilna, svako slovo je skoro visoko kao ja. “Stvarno je jezivo,” ponovi Ten. Pomaknem se malo unazad, razgledavajući sobu i upijajući sve u njoj. Da. Fotografije na zidu s izgrebenim licima, dvosmislena poezija,
tajanstvene, depresivne riječi napisane na zidu... Da ne spominjem da netko ovdje spava. U ovom napuštenom, tajnom tunelu. Iznenadni udaljeni cijuk mi opet privuče pažnju i pratim ga, saginjući se
bliže krevetu. Podignem slušalice i držim ih na uhu, te čujem kako svira “Iskrvari to.” Sranje. Odmah sam ispustila slušalice, dah mi je zastao u grlu. “iPod je upaljen,” kažem, hitro se uspravivši. “Tko god da je on, upravo je bio ovdje. Moramo otići. Odmah.” Ten se pomakne prema ulazu, a ja se okrenem od kreveta, ali onda zastanem.
Okrećući se unazad, sagnem se i istrgnem stranicu iz bilježnice. Nemam pojma zašto je želim, ali želim je. Ako ovdje živi neki tip, vjerojatno mu neće nedostajati, a ako bude, neće znati gdje je nestala. “Idemo.” kažem Tenu, gurnuvši ga u leđa.
Savijem stranicu i gurnem je u moj stražnji džep. Podigavši mobitele, i skrenemo Ali, upravo tada netko menaše uhvati u svoj izađemo zagrljaj, aizjasobe jauknem jer me lijevo. stisao toliko da ne mogu disati. “Imam te!” zagrmi muški glas. “Pa, što kažeš na onu vožnju sada?” Trey. Migoljeći se, izvučem se iz njegovog zagrljaja i okrenem. Lyla, J.D. i Bryce stoje iza njega, smijući se. “Prokletstvo!” Ten vikne, teško dišući. Očito je i on bio zatečen njihovim iznenadnim pojavljivanjem.
“Možda ste trebali ugasiti svjetiljke,” Lyla nas kori s podsmijehom na licu. “Ugledali smo ih čim smo se spustili.” 36
Prošla sam pokraj njih, nazad prema stepenicama, ignorirajući je. Da nismo istraživali tu sobu, svjetiljke na našim mobitelima bi bile ugašene. “Što vi uopće radite ovdje dolje?” upita J.D. “Samo hajdemo,” naredim, gubeći strpljenje. “Idemo odavde.” Svi se pomaknu naprijed, krećući nazad kroz tunel, a ja pogledam iza ramena, pretražujući potpunu tamu i ulaz u sobu gdje smo upravo bili. Ništa. Tamni kutovi, sjene, hladni odsjaji fluorescentnog svjetla u lokvama
vode... Ne vidim ništa. Ali teško dišem, ne mogu se riješiti jezivog osjećaja. Netko je tamo. “Ovo nije vrsta zabave koju sam imala na umu kad ste vi dečki spomenuli Cove,” zacvili Lyla, zagazivši u malu lokvu vode. Okrenem se unazad, ignorirajući svoj strah dok jurim uza stepenice. “Da, pa, ne brini,” mumljam taman dovoljno glasno da m e mogu čuti. “Stražnje sjedalo J.D.-evog auta nije daleko.” “Dovraga, da.” Zasmijulji se J.D. A ja se opirem potrebi za još jednim pogledom nazad u tamni tunel.
Penjem se stepenicama, još osjećajući pogled na meni.
37
“Idemo, dame!” Trenerica udari šakom dvaput po ormarićima u prolazu. Cure se hihoću i šapuću oko mene, a ja prolazim prstima kroz kosu, skupivši je u neuredan rep.
“Da, čujem da postavljaju kamere,” Katelyn Stephens kaže grupi dok sjeda na klupu. “Nadaju se da će ga uhvatiti na licu mjesta.” Nanijela sam dezodorans i ubacila ga nazad u moju sportsku torbu prije
no što sam provjerila svoje sjajilo za usne u ogledalu na vratima ormarića. Kamere, ha? U školi? Dobro je to znati. Navukla sam gornji dio moje navijačke uniforme preko glave, pokrivajući
grudnjak, te izravnala moju majicu i suknju. Tražimo nove članove ekipe, pošto će toliko nasi uskoro pa nasdatrenerica zamolila da učenika nosimo uniforme u škol nekolikomaturirati, dana u nadi će se više novih zainteresirati.
“Pitala sam se koji će im slijedeći potez biti,” rekla je druga djevojka. “Stalno im izmiče.” “A ja se nadam da će nastaviti tako.” Doda Lyla. “Jeste li vidjeli što je napisao jutros?” Svi ušute i znam točno u što gledaju. Okrećem glavu, pogledavši na zid, upravo nasuprot vrata kabineta nastavn ika tjelesnog. Nježno trepereći na ispuhu klimatizacijskog oduška, je veliki komad bijelog masnog papira nemarno zalijepljen na zid.
Nasmiješim se sama sebi, moj srčani ritam poskoči, te s e vratim spremanju. “Ne pljuj po masturbaciji,” kaže Mel Long, recitirajući poruku koju smo svi vidjeli da leži ispod masnog papira prije početka jutarnjeg treninga maloprije, “to je seks s nekim koga volim.” I svi se počnu smijati. Kladim se da ni ne znaju da je to citat Woody Allena.
Otkrili su grafite jutros, ovdje u ženskoj svlačionici ovaj put, i iako su ga nastavnici prekrili papirom, svi su vidjeli što je iza njega. Školu su vandalizirali dvadeset dva puta prošli mjesec, a s danas je dvadeset i treći put. 38
Isprva, bilo je sporo – neki događaj tu i tamo – ali sada je učestalije, skoro svaki dan, a ponekad i nekoliko puta na dan. Kao da je “mala bitanga,” kako
je on ili ona nazvan, razvio naviku provaljivanja u školu noću i ostavljanja nasumičnih poruka na zidovima. “Pa,” kažem ja, stavljajući torbu na rame i zalupivši vratima mog ormarića. “S kamerama u svim hodnicima i na svim ulazima uskoro, sigurna sam da će se on ili ona opametiti i odustati, ili će ih uhvatiti. Dani su im odbrojeni.” “Nadam se da će ga uhvatiti,” kaže Katelyn, s uzbuđenjem u očima. “Želim znati tko je to.” “Buu.” Naduri se Lyla. “To nije zabavno.” Okrenula sam se i krenula van iz svlačionice. Da, naravno da nije zabavno ako bitangu uhvate. Nitko ne zna što da očekuje kad ujutro dođe u školu, a došlo je do toga da je prva stvar u svačijem rasporedu to da vide kakvu je poruku vandal ostavio. Misle da je intriga zabavna, i svi su znatiželjni, a Falcon's Well bi bio samo malo dosadniji bez tajanstvenosti. Ponekad su poruke ozbiljne.
Poliram svoj sjaj, ali govno ne može zasjati . -Bitanga A onda su svi tihi, vidljivo ne uvažavajući zagonetnu poruku kao da ne znači ništa, ali znaš da im je u glavama cijeli dan, kao neobuzdana misao.
A ponekad su i komične.
Samo da znaš, mama ti ne bi izlazila s tatom da je mogla još jednom birati. -Bitanga I svi se nasmiju.
Ali slijedeći dan, čula sam, nekoliko je roditelja zvalo školu, jer su ih sinovi i kćeri ispitivali da saznaju da li je to istina. Poruke nikad nisu potpisane i nikad nisu upućene nekome posebno, ali postale su očekivane. Tko je on? Što li će slijedeće napisati? Kako to uspijeva napraviti, a da ga nitko ne vidi? I svi pretpostavljaju da je u pitanju “on”, a ne “ona” iako nema dokaza ni za jedno ni za drugo.
39
Ali tajna je obavila školu i prilično sam sigurna da više učenika dolazi na nastavu samo zato da ne propuste što će se slijedeće dogoditi. Došetajući do mog ormarića, bacila sam torbu na pod, duboko udahnuvši. Iznenadna težina na mojim grudima mi otežava udisanje dok ukucavam kombinaciju na bravi. Glava mi padne naprijed, ali je trznem nazad. Sranje.
Otvarajući vrata, štiteći se od pogleda svuda oko mene, posegla sam ispod suknje, pod usku gumu na mojim kratkim hlačicama i zgrabila moj inhalator. “Hej, mogu li posuditi tvoju antilop suknju danas” Poskočila sam, ispuštajući moj inhalator i izvukla ruku. Lyla stoji meni slijeva dok su mi Katelyn i Mel zdesna.
Podižući svoj ruksak, iskopam knjige od sinoć i istrpam ih u moj ormarić. “Misliš na onu skupu zbog koje sam prodala pola svoje garderobe secondhand trgovini kako bi je platila? ” upitam, gurajući knjige na policu. “Nema šanse.” “Reći ću tvojoj mami za svu odjeću koju skrivaš u ormariću.” “A ja ću reći tvojoj mami o svim onim noćima koje nisi zapravo prespavala kod mene,” odgovorim, nasmiješim se dok stavljam svoju torbu na kuku u ormariću, tražeći bilježnicu iz Likovnog i udžbenik iz Engleskog za moja prva dva predavanja. “Molim te?” zamoli me. “Moje noge izgledaju tako dobro u njoj.”
Uvučem dah svom snagom, borba da ispunim pluća se zaoštrava kao da mi imam tonu tereta na prsima. Dobro. Kako god. Sve samo da ode odavde. Posegnem u ormar ić i odzada. izvučem suknju je visjela na plastičnoj kojusesam stavila Dobacila sam koja joj glatku, tamnu tkaninu. “kuki Nemoj seksati u njoj. ” Blještavo se nasmije, šireći suknju kako bi je još jednom pogledala. “Hvala ti.” Zgrabim moju torbicu, punu olovaka za crtanje i moj mobitel. “Što sada imaš?” upita Lyla, premotavši suknju preko svoje ruke. “Likovni?” Kimnem.
“Ne razumijem kako se ne možeš izvući iz toga. Znam koliko to mrziš.” Zatvorim ormarić, začuvši zvono i vidjevši da su se svi oko nas počeli žuriti. “Godina je skoro gotova. Preživjet ću.” 40
“Mmm,” odgovori odsutno, vjerojatno me nije ni čula. “U redu, idemo.” Trzne bradom prema Mel i Katelyn, a onda pogleda prema meni kako odmiče. “Vidimo se za ručkom, ok? I, hvala ti.”
Sve tri nestanu niz hodnik, izgubljene u gomili tijela dok kreću prema Španjolskom, njihovom prvom predavanju danas. Svi su se uskomešali, žureći stepenicama, lupajući ormarićima i uranjajući u učionice... a ja osjećam kako mi se bol u prsima širi. Trbuh mi gori od naprezanja dok pokušavam disati i krećem se hodnikom, ramenom okrznem ormariće radi potpore. Uputim brzi osmijeh Brandonu Hewittu, Treyevom prijatelju, dok prolazim i uskoro, sva se vrata zatvaraju, a koraci i žamor izblijede. Sićušni
zvižduk dopluta iz mojih pluća dok mi se dah trese unutra kao da male strune trepere u mom grlu.
Teško trepnem, svijet se počne vrtjeti iza mojih kapaka. Uvučem što je više zraka moguće, znajući da ne vide moje bijele zglobove, kako stežem knjige, niti igle koje šibaju mojim grlom kao štapić za miješanje koktela, dok se borim da ne zakašljem. Dobra sam u pretvaranju.
Zadnja se vrata zatvore, a ja brzo posegnem ispod suknje i izvučem inhalator koji obično držim skriven. Držeći ga u ustima, pritisnem dolje i uvučem duboki udisaj kad ga sprej oslobodi, dajući mi moj lijek. Gorka kemikalija, koja me uvijek podsjeti na Lizol koji sam uhvatila ustima kad sam bila mala, dok je mama prskala n jime po kući, udari me u dnu grla i
otpluta niz moj dušnik. Naslanjajući se na zid, pritisnem još jednom, čujem kako mi puls otkucava u ušima i osjetim kako mi se pluća šire sve više i više, nevidljive ruke koje su ih stiskale, polako su opustile stisak. Ovo mese nadogađa brzinu kad uhvatilo. Obično sam vani ili kad se naprežem. Kad god je zrak gust,
ispričam se i odem na WC i tamo učinim što moram. Mrzim kad se to dogodi iznenada kao sada. Previše ljudi je uokolo, čak i u kupaonicama. Sada kasnim na sat.
Gurnuvši inhalator nazad ispod ruba mojih kratkih hlačica, udahnem dobrodošao duboki udah i ispustim ga, namještajući knjige ispod ruke. Okrećući se nazad, skrenem desno i krenem slijedećim hodnikom, penjući se stepenicama do Likovnog. To je jedini predmet danas u kojem uživam, ali moji prijatelji misli da ga mrzim. Umjetnost, bend, kazalište... to su sve teme za ismijavanje, a ne želim to čuti od njih. 41
Nježno otvarajući vrata učionice, koraknem unutra i potražim gospođ u Till, ali je ne vidim. Sigurno je u ormaru s potrepštinama. A ne trebam još jedno zakašnjenje, pa... Žustro hodam preko prostorije i krenem prolazom, raširivši oči i zastajući kad ugledam Treya. On dojuri do mog stola i sjedne kraj mene. Iznerviranost me obuzme. Prekrasno. Sigurno je pobjegao s Kemije – koju je već pao, a mora je položiti kako bi
mogao maturirati. Ovo je moje uživanje, a on će ga pokvariti. Ispustila sam mali uzdah i isforsirala poluosmijeh. “Hej.” On izvuče stolicu jednom rukom, zavalivši se u svojoj stolici i gledajući me dok sjedam. Gospođa Till vjerojatno neće ni primijetiti da on nije njen učenik. “Dakle, mislio sam...” Trey započne dok svi oko nas čavrljaju. “Radiš li nešto sedmog svibnja.” “Hmmm...” izigravam nonšalantnost naslanjajući se na mojoj stolici, prekrižim ruke na prsa i prekrižim noge. “Čini mi da se sjećam da se nešto događa te noći, ali sam zaboravila.” On položi ruku na naslon moje stolice, nakrivivši glavu prema meni. “Pa, da li misliš da možeš nabaviti haljinu?” “Ja...” Ali onda zastanem, vidjevši da je netko ušao u sobu. Dečko uđe, svojim visokim stasom prošeće učionicom i prolazom prema nama. Ne dišem. Izgleda mi poznato. Odakle ga znam?
Ne nosi ništa – ni ruksak, ni knjige, čak ni olovku – i sjedne za prazan stol u prolazu nasuprot mom. Pogledom potražim gospođu Till, kako bih saznala što se događa. Tko
godJeda je on, ne pripada ovom razredu, ali je ušetao kao da je oduvijek ovdje. li novi? Kradom pogledam ulijevo, proučavajući ga. On se zavalio u stolicu, jednu ruku je položio na stol, a njegove oč i su se zagledale ispred sebe. Crne mrlje prekrivaju gornji dio njegovog dlana, od zgloba do vrha njegovog malog
prsta kao što moja bude kad crtam i opustim ruku na papiru, trljajući je u tintu. “Halo?” čujem Treya kako me doziva.
Otrgnem pogled, pročišćavajući grlo. “Um, da, sigurna sam da ću moći.” Želi da kupim haljinu. Maturalna zabava je sedmog svibnja, a nitko me drugi nije pozvao, jer se proširila glasina da će me pozvati Trey. On si je dao 42
vremena i već sam se počela brinuti. Želim ići na maturalnu, pa makar i s njim.
Pogled mi opet odluta do novog dečka, gledajući ga kutkom oka. Prašina je zaprljala njegove tamnoplave traperice, kao i njegove prste i lakat, ali
njegova siva majica je čista, a i cipele su mu u dobrom stanju. Oči su mu skoro skrivene ispod gustih trepavica, a njegova kratka, tamnosmeđa kosa neznatno visi preko njegova čela. Ima srebrni prsten sa strane na njegovoj donjoj usni, koja odražava svjetlo. Skupim usne između zubi dok buljim u njega, zamišljajući kakav bi bio osjećaj imati pirsing tamo. “I možda da napraviš frizuru?” Trey nastavlja meni zdesna. “Ali, ostavi je raspuštenu, jer je volim raspuštenu.” Okrenem se, odlijepivši pogled s dečkovih usta, te se ispravim dok prebacujem pozornost. Maturalna. Govorimo o maturalnoj. “Nema problema,” odgovorim. “Dobro.” Nasmije se i nasloni. “Jer znam jedno mjesto gdje prodaju
odličan taco-” On prsne u smijeh, dečko kraj njega se priključi šali, a ja se zacrvenim zbog trenutne sramote. O, ti si mislila da te on poziva na maturalnu?
Glupačo. Ali se ne durim na njegov pokušaj da od mene napravi idiota. Moj oklop to odbije, a je nastavim. “Pa, zabavi se. Ja ću biti na zabavi s Mannyem. Nije li tako, Manny?” zazovem ga, gurnuvši nogu stolice dečka ispred mene nekoliko puta, privlačeći pažnju Emo dečka. Manny Cortez se trzne, ali ostaje okrenut prema naprijed, pokušavajući nas ignorirati. ,Trey dečka, i njegov smijati, ali sada su se fokusirali na slabijeg a japrijatelj ne mogusea nastave da ne osjećam tračak zadovoljstva. I ostali su osjećaji tu. Krivnja, zgroženost sama sobom, sažaljenje prema Mannyju i kako sam ga upravo sada iskoristila...
Ali zabavila sam Treya i sada Manny i bilo kakav sram koji osjećam je daleko ispod mjesta gdje sam. Gledam odozgo na to, znajući da je tamo. Ali to je kao da gledam mrave iz aviona. Ja sam u oblacima, previsoko za ono
što je na tlu da bi me se doticalo. “Da, Manny. Ideš na maturalnu s mojom curom?” Trey se šali, gurajući mu stolicu, kao što sam ja to činila. “Ha, ha?” A onda se okrene prema meni. “Ne, mislim da čak ni ne voli cure.” 43
Nabacila sam poluosmjeh, odmahujući glavom prema njemu nadajući se da će sada zašutjeti. Manny je poslužio svrsi. Ne želim ga mučiti. Manny ima četrdeset kila, najviše, s kosom tako crnom da je skoro plava i licem tako blijedim i glatkim da bi, s pravom odjećom, lako mogao proći kao djevojka. Tuš za oči, crni lak za nokte, uske traperice, te iznošene i prljave tenisice Converse... Sve paše. On i ja idemo zajedno u školu još od vrtića i još uvijek imam šiljilo u obliku srca koje mi je dao zajedno s čestitkom za Valentinovo u drugom razredu. Bila sam jedina kojoj je to poklonio. Nitko ne zna za to, čak ni Misha ne zna zašto ga još čuvam. Podignem pogled, vidjevši ga kako tiho sjedi tamo. Kosti pod njegovom crnom majicom su napete, a glava mu je sagnuta, vjerojatno u nadi da mu
nećemo više ništa reći. Vjerojatno se nada da će, ako ostane miran i tih, postati opet nevidljiv. Znam taj osjećaj. Ali, nešto me privuče s moje lijeve strane, te pogledam novog dečka, koji je još usredotočen naprijed, ali mu je čelo sada namršteno i napeto, kao da je ljut.
“Ne, stvarno,” nastavlja Trey, a ja se nevoljko okrenem kad mi se on opet obrati. “Maturalna. Pokupit ću te u šest. Limuzina, večera, pojavit ćemo se na plesu... Moja si cijelu noć.” Kimnem, jedva slušajući. “Ok, idemo dalje, pa možemo početi,” najavi gospođa Till, izlazeći iz ormara i smještajući košaru s umjetničkim priborom na njen stol. Ona navuče njen ekran, ugasi svjetla, a ja opet pogledam lijevo, vidjevši da novi dečko samo sjedi tamo, mrgodeći se i dalje. Ima li on upisni list? Raspored sati? Hoće li se uopće predstaviti nastavnici? Počinjem se pitati je sam liJesam on uopće stvaran, u poluiskušenju da uispružim ruku i bocnem ga. li ja jedina kojai primjećuje da je on ušao prostoriju? Gospođa Till počinje s pregledom nekih primjera crtanja ravnim linijama, a ja primijetim da je Trey istrgao komad papira iz moje bilježnice. “Manny?” šapne, svijajući papir u kuglicu veličine zrna graška i baci je Mannyju u glavu. “Hej, Manny? Emo izgled je zastario, čovječe. Ili se tvom dečku sviđa?” Trey i njegov prijatelj se tiho smijulje, ali Manny je kao kip. Trey napravi kuglicu od drugog papira, a sada se moja krivnja – teža nego prije – prišulja. 44
“Hej, čovječe.” Trey baci papirnu kuglicu na Mannyja. Udari ga u kosu prije no što padne na pod. “Sviđa mi se tvoj tuš za oči. A da ga posudiš mojoj curi ovdje?” Pokret s moje desne strane mi privuče pogled, i vidim ruku novog dečka – čija ruka leži na stolu – kako se zgrčila u šaku. Trey baci još jedan papir, jače ovaj put. “Možeš li si više uopće pronaći kurac, pederu?” Uzdahnem. Isuse. Ali onda, munjevitim pokretom, novi dečko posegne preko stola, zgrabi
naslon Mannyeve stolice, a ja zapanjeno gledam, kako povlači stolicu zajedno s Mannyem za svoj stol i pos tavi se između Emo dečka i nas. Tada brzo posegne, zgrabi Mannyev blok za crtanje i pernicu, te ih spusti na njegov radni prostor, pred njegovog novog partnera za stolom.
Srce mi brže zakuca, ali stisnem čeljust, pokušavajući skriti koliko sam potresena. O, moj Bože. Učenici okrenu glave da provjere što se događa, dok novi dečko sjedne nazad na svoje mjesto, ne rekavši ništa i ne pogledavši nikoga, te se nastavi mrštiti. Mannyevo disanje je teško, njegovo tijelo ukočeno i kruto kao reakcija na događaj, a Trey i njegov prijatelj su iznenada utihnuli, pogleda zalijepljenih za novog dečka. “Pederi se drže zajedno, pretpostavljam.” Trey kaže ispod daha. Bacim pogled na Novog Dečka kutkom oka, znajući da je vjerojatno čuo to. Ali, on je i dalje kao led. Samo sada su mu se mišići na ruci napeli, a čeljust mu se stišće. On je ljut i pokazuje nam to. Nitko to nikad ne radi. Nikad me nitko nije prozvao.
Trey višepočne. ne progovara, a ostatak razreda senananjene krajuupute, okrećealinazad kad nastavnica Pokušavam se koncentrirati ne mogu. Osjećam ga kraj mene, i želim ga pogledati. Tko je on, dovraga? A onda me pogodi. Skladište. Sranje. Trepnem, pogledavši ga opet. To je tip sa lova na blago nakon svih ovih mjeseci. Još imam naše slike na mom mobitelu. Da li se on mene sjeća? To je tako čudno. Nikad zapravo nisam postavila naše slike na stranicu na kojoj smo ih trebali objaviti. Kad sam napustila njega i njegovog prijatelja, bila sam toliko zauzeta ostatak noći, ne mogavši si pomoći , a da ga ne tražim okolo, tako da nikad nisam dovršila svoj lov. 45
Ali nikad ga nisam našla. Nakon što sam otišla od njega, on kao da je nestao.
Gospođa Till završava svoje kratke upute, a ja ostatak sata kradem poglede i zezam se s besmislenim malim crtežima. Tjedan dana radim na projektu, ali danas ga ignoriram jer ne želim da ga Trey vidi. I iako je ovo sat na kojem najviše uživam, također se na njemu osjećam najmanje sigurno. Umjetnost nije moj poziv, ali uživam raditi mojim rukama i biti kreativna, pa je bilo ili ovo ili automehaničarska radionica. A ne mislim provesti pet mjeseci u sobi s dvadeset tipova koji mi pokušavaju zaviriti ispod moje navijačke suknje. Tako da umjesto toga, crtam slike za Mishu. Dizajniram korice za njegov prvi album kao iznenađujući dar za maturu. Ne da ga on mora iskoristiti –
ne bih to očekivala od njega – ali mislim da bi mu se svidio. Nešto što će ga motivirati.
Naravno, ne želim da ga Trey vidi i počne me ispitivati. Samo će ismijati nešto što volim. Nitko ne zna za Mishu Larea. Čak ni Lyla. On je moj i preteško ga je opisati riječima. Ne želim ni pokušavati. A da ne spominjem da, ako nikome ne kažem, neće biti tako stvaran. I neće me toliko boljeti ako ga na kraju moram izgubiti. Što hoću, ako već nisam. Sve dobre stvari završe. *
“To je on,” šapne mi Ten u uho prije no što je sjeo za stol za ručavanje s Lylom, Mel i sa mnom. “To je tip koji pravi nered po školi.” On okreće glavu, trzajući bradom nas i pogled. ja maknem pogled sa zadaće iz Matematike, te se okrenem, slijedećiizanjegov Novi dečko sjedi za okruglim stolom sam, nogu ispruženih ispod njega i prekriženih gležnjeva, njegove ruke prekrižene na prsima. Crne žice vise preko njegovih prsa, vodeći do slušalica u njegovim ušima, a isti tvrdi izraz lica kao jutros je fokusiran na vrh stola ispred njega.
Zadržim osmijeh. Znači stvaran je. I Ten ga vidi. A onda mi pogled padne na njegovu desnu ruku, ugledam tetovaže koje se pružaju cijelom dužinom. U trbuhu mi zatreperi. Nisam ih primijetila jutros. 46
Vjerojatno zato što mu nisam sjedila s te strane. Nisam mogla razaznati slike, ali sam uspjela vidjeti da je između njih nekakav tekst. Pogledavši po sobi, primijetila sam da ga i drugi promatraju također. Znatiželjni pogledi sa strane, potajna šaputanja... Okrećući se, opet sam stavila olovku na papir, završavajući zadaću koju sam jutros dobila tako da to ne moram večeras. “Misliš da je on taj koji se šulja po školi? Zbog čega to misliš?” “Pa, pogledaj ga. Zatvor mu je u budućnosti.” “Da, to je dokaz,” promumljam sarkastično, još uvijek pišući. Iskreno, ne izgleda tako loše. Malo prljav, malo ljut, ali to ne znači da je kriminalac.
Opet bacim pogled iza sebe, na trenutak upijajući njegovo lice... mišiće njegove čeljusti, snažne, tamne oči, nagib njegova nosa i obrve koje kao da pokazuju stalno nezadovoljstvo... izgleda više kao tip koji će te udariti samo ako ga pozdraviš, a ne netko tko bojom u spreju piše stihove na školske zidove. Njegov se pogled odjednom podigne. Pratim njegov pogled. Trey ide ovamo, govoreći nešto ravnateljici Burrowes dok on prolazi, a Novi Dečko ih promatra. “Je li on novi?” upita Lyla preko puta mene i vidim kako odmjerava
novog dečka. “Uopće ne izgleda loše. Kako se zove?” “Masen Laurent” odgovori Ten. Ne mogu si pomoći. Izgovaram to ime u glavi, puštajući ga da se kotrlja mojim umom. Dakle, to je ime koje je pokušao spriječiti da mi ga njegov prijatelj kaže u skladištu? “Jutros je bio sa mnom na Fizici,” objasni Ten. “Bio je ina mom prvom također,” dodam,” okrećući stranicu udžbenika zabilježim slijedećisatu, zadatak. “Nije govorio. “Što znaš o njemu?” upita Lyla. Slegnem ramenima, ne podižući pogled. “Ništa. Nije me briga.” Trey i J.D. sjednu, svaki s jedne Lyline strane, i navale na svoje sendviče. “Hej, lutko.” Trey pritisne krumpirić na moja zatvorena usta. Zgrabim ga i bacim preko ramena, čujem kako se on i J.D. smiju, dok ja nastavim raditi zadaću. “Mislim da nikome ništa nije rekao,” kaže Ten. “Gospodin Kline mu je postavio pitanje na Fizici, a on je samo sjedio tamo.” “Tko?” upita J.D. 47
“Masen Laurent.” Ten pokaže na novog dečka iza nas. “Danas je krenuo.” “Pitam se kako ulazi noću,” kaže Lyla tihim glasom. Ispustim olovku na stol i podignem pogled, oštro je pogledavši. “ Nemoj govoriti “on”, kao da znaš da on čini vandalizam. Mi to ne znamo. A uostalom, on je tek jutros krenuo. Vandalizam se odvija već više od mjesec dana.” Ne želim da njega optuže za nešto za što znam da nije kriv. “Dobro.” Ona se obrecne, okrećući očima i kopajući po svojoj salati. “Onda, pitam se kako “tip” ulazi noću?” “Pa, ja imam ideju,” ponudi se Ten. “Mislim da zapravo ni ne napušta školu. Onaj koji radi divljaštvo. Mislim da ostaje u školi preko noći.” J.D. opet zagrize u svoj hamburger. “Zašto bi to učinio?” “Pa kako bi inače prošao pokraj alarma?” razlagao je Ten. “Razmisli. Škola je otvorena do kasno – satovi plivanja na bazenu, satovi razrednika, ekipe koje koriste teretanu, instrukcije... On može otići poslije škole, jesti i raditi što god, i vratiti se prije no što se vrata zaključaju oko devet sati. A onda ima cijelu noć. Možda čak i živi ovdje. Ipak se napadi sada ponavljaju skoro svaki dan.” Završila sam posljednju jednadžbu, olovka mi se polako ukopava u papir. Ima smisla. Kako bi inače netko zaobišao alarme, osim ako se ne krije i čeka da se vrata zaključaju? Osim ako imaju ključ i šifre alarma. “Nema djece beskućnika u ovoj školi,” ističem. “Mislim da bismo to znali.” Ipak, ovo nije velika škola. “Pa, kao što si sama rekla,” odgovori Lyla. “On je tek stigao, tako da još ne znamo ništa o “njemu.” pogled iznad mojedana glave prije i znam točno koga promatra. Mogao Vidim je biti njen ovdje zadnjih mjesec nego je krenuo u školu i nitko to ne bi znao.” “Dakle, optuži prljavog novog dečka bez prijatelja?” odgovorim. “Koji bi mogući razlog on mogao imati za divljanje po školi. O, čekaj. Zaboravila sam. Nije me briga.” I nagnem se nad moj zadatak, ispunjajući zaglavlje, nastavljajući, “Masen Laurent ne živi u školi. On ne uništava zidove, ormariće, ili bilo što drugo. On je novi, vi pravite urotu, a mene ovaj razgovor zamara.” “Mogli bi to istresti iz njega,” uključi se Trey. “Mogao bih se ušuljati u ured moje maćehe i provjeriti njegov dosje. Saznati gdje živi.” 48
“Kvragu, da,” složi se J.D. Zlokoban prizvuk u njihovim glasovima me uznemiruje. Trey se izvuče iz bilo čega, pogotovo kad mu je maćeha ravnateljica. Zatvorim knjigu i bilježnicu, stavljajući ih jednu na drugu. “ A kako bi to meni bilo imalo zabavno?” Trey se nasmije. “Što si imala na umu? Samo reci.” Položila sam podlaktice na stol i okrenula glavu preko ramena, gledajući Masena Laurenta. Njegov je stoički izraz lica zbunjujući. Kao da svi oko njega ne postoje.
Zaposleno trčkaraju, prolaze kraj njega, njihovi glasovi putuju preko njegova stola, smijeh njemu slijeva i pad pladnja njemu s desna, ali njega
okružuje balon. Život se nastavlja izvan njega, ali ga ništa ne može probušiti. Ali ja osjećam, iako ne reagira na ništa što se događa oko njega, da je on svjestan toga. Svjestan je svega i ledeni trnci mi prođu niz ruke. Okrećući se nazad k Treyu, duboko udahnem, kako bi se otresla toga. “Imaš li povjerenja u mene?” “Ne, ali popustit ću ti uzicu.” J.D. se smije, a ja se dignem od stola, gurajući stolicu unazad. “Kamo ideš?” upita Lyla. Okrenem se i krenem k Masenu, odgovarajući preko ramena. “Želim ga čuti kako govori.” Krenula sam k njegovom stolu, malom okruglom stolu za četvoro izvan prostorije, te oslonila moje dupe na rub, zgrabivši stol sa strane rukama. Dečkove oči primijete moja bedra i polako se penju uz moje tijelo, zaustavivši se na mom licu. Čujem ritam bubnjeva i gitare kako odzvanjaju iz njegovi slušalica, ali on samo sjedi tamo,nježno a udubina između njegovih obrvai biva svepogled dublja.na moje Posegnuvši, izvučem njegove slušalice bacim prijatelje preko ramena, svi nas oni gledaju.
“Misle da si beskućnik,” kažem mu, okrećući se nazad i vidim kako mu oči lebde od njih do mene. “Ali, ne jedeš i ne govoriš. Mislim da si duh.” Uputila sam mu vragolasti osmijeh i ispustila slušalice, staveći mu ruku na srce. Njegova toplina mi je odmah prošla kroz ruku, učinivši da mi želudac malo poskoči. “Ne, izbriši to,” dodam pritiskujući dalje. “Osjećam otkucaje srca. I ubrzavaju se. ” Masen me samo gleda, kao da čeka nešto. Možda želi da nestanem, ali me još nije odgurnuo. 49
Maknem ruku s njegovih prsa i nagnem se opet nazad. “Sjećam te se,
znaš? Bio si u lovu na blago u veljači. U skladištu u Thunder Bayu.” Još uvijek ne odgovara i počinjem se pitati da li sam pogriješila. Tip iz te noći je bio šutljiv, ali on se, bar na kraju, ponašao prijateljski. Kako se poigravati s nekim tko ne želi sudjelovati? “Voliš li ići u kino na otvorenom Masen?” upitam. “To ti je ime, zar ne?” Pogledam dolje i igram se njegovom kemijskom, pokušavajući se ponašati nedužno. “Vrijeme postaje dovoljno lijepo za to. Možda bi se htio pridružiti mojim prijateljicama i meni ponekad. Želiš li mi dati svoj broj?” Prsa mu padaju sa svakim izdahom, a ja osjećam da mi koža počinje brujati dok me on samo gleda u oči. Njegovi duboki zeleni bazeni sjaje u vatri koju ne mogu smjestiti. Ljutnja? Strah? Želja? Što to on dovraga misli i zašto ne želi govoriti? Progutam knedlu, osjećajući kao da čekam da lutak iskoči iz kutije. “Ne voliš ljude?” pritišćem ga, naginjući se i šapćući, “Ili ne voliš cure?” “Gospođice Trevarrow?” strogi ženski glas koji prepoznam kao ravnateljicu Burrowes me zazove. “Dolje sa stola.” Okrenem glavu da joj se obratim, ali onda, iznenada, ruka zgrabi moj
struk i povuče me naprijed. Naglo udahnem, šokirana, kad sletim u Masenovo krilo, zajahavši ga. “Volim cure,” šapne mi na uho, a moje srce lupa tako jako da me boli . Onda mu vrh jezika klizi mojim vratom, a ja sam ukočena, dišući kilometar na sekundu dok vrućina juri mojom krvi. Jebote. “Ali ti?” Njegov duboki glas i vrući dah mi obavijaju kožu na vratu.
“Nekako imaš okus kao govno.” Što? A on onda ustane, a ja se is kobeljam iz njegova krila, sleteći na tlo. Ispružim ruke, dočekavši se. Što do vraga? Smijeh odjekuje oko mene, okrećem glavu okolo, vidjevši nekoliko ljudi za okolnim stolovima kako se smijulje dok bulje u mene. Zidovi se zatvaraju oko mene, a ja gorim od sramote. Ne moram se okrenuti da znam da se i Lyla vjerojatno smije.
Kučkin sin.
A onda vidim kako Masen Laurent zgrabi svoju bilježnicu i kemijsku, objesi svoje slušalice oko vrata i obiđe me, te ostavi kantinu bez ijedne riječi. 50
Šupak. Koji je dovraga njegov problem? Ustanem, otresem svoju suknju i krenem nazad k svom stolu. To nije prvi put da se neko smije na moj račun, ali bit će zadnji
51
“Idem u Banana Republic.” Dojuri Ten i zakači ruku oko moga vrata. “Želiš sa mnom?” Odmahnem glavom, skrenuvši lijevo niz hodnik. “Moram ići kući. Večeras je moj red da skuham večeru.” Škola je prazna, a mi smo upravo završili s treningom, ali dok se svi tuširaju i spremaju za gdje god da se žure da stignu, ja sam još uvijek u mojim kratkim hlačama, sportskom grudnjaku i topiću. Samo želim otići odavde. Ovaj me dan izbacio iz kolosijeka i moram se pregrupirati.
Taj novi dečko, Masen, je prava mustra, morala sam ugasiti mobitel kako bih ignorirala obavijesti s Facebooka nakon ručka. Hvala nebesima da nitko nije imao vremena uslikati kako me bacio na dupe u kantini, ali to nije da postavi imitaciju toga online, šaleći se i tagirajući me. spriječilo Lylu Naravno, ona se “samo šalila.” Štogod. Ionako moram kući. Uspjela sam dovršiti Predračune za ručkom, ali su mi još ostali Nove Studije i Upravljanje za napraviti večeras. “Vau. Je li to tvoj ormarić?” čujem kako Ten kaže. Pogledam niz hodnik i spazim hrpu stvari kako su se prosule na pod.
Otprilike baš tamo gdje se nalazi moj ormarić. Ten me pusti, i oboje otrčimo do nereda, vidjevši da vrata mog ormarića vise otvorena i dijelom savijena, kao da ih je netko otvorio polugom ili slično. Što dovraga? Kleknem dolje, pluća mi se isprazne dok se krećem kroz moju odjeću, iPod, te gomilu papira koji leže odbačeni od mapa u kojima su prije bili uredno posloženi. “Što se dovraga dogodilo?” planuo je Ten. “Da li nešto nedostaje?” Zamahnem vratima ormarića i širom ih otvorim te pregledam preostali sadržaj. Male ružičaste police i svjetiljka na vrhu koje sam postavila još su uvijek unutra, kao i moj kišobran i vunena jakna koju držim unutra za svaki slučaj. Kleknem dolje, pregledavajući predmete na podu i vidim da su mi sve knjige na broju kao i cipele Louboutin i majice koje skrivam od mame. “Ne bih rekla,” kažem bez daha, još zbunjena. 52
Zašto provaliti u moj ormarić i ništa ne uzeti? Nervozno pogledavam okolo, primjećujući da ničiji drugi ormarić nije uništen, koliko mogu vidjeti. “Pitam se što to znači,” kaže Ten. “Što?” pogledam gore, prateći njegov pogled. On drži vrata mog ormarića zatvorena, pokazujući mi riječ napisanu crnim markerom. Prazan. Zurim u to, zbunjena. Što?
Pluća mi se čine teška, pretražujem mozak, pokušavajući shvatiti što se dovraga događa. Prazan? I zašto samo moj ormarić? Skupim sve svoje stvari i stavim ih u moju putnu torbu, potpuno zgrožena da je netko to učinio dok sam bila na treningu. Ured je sada zatvoren, ali definitivno ću to prijaviti ujutro. Navukavši svoju vunenu jaknu, krenula sam prema parkiralištu s Tenom i ušla u moj auto dok on uskače u svoj. Odmah zaključam svoja vrata. Sutra moram zatražiti novi ormarić. Ne mogu nositi sve ovo sranje sa sobom svaki dan. Čak i malo više od mjesec dana škole koliko je preostalo. Dovraga. Tko bi kopao po mojim stvarima. Ne vole me baš svi – zapravo, Ten je jedina osoba koja vjerojatno nema motiv da me raspizdi – ali nitko se posebno ne ističe. A što ako se to opet dogodi? Brzo se dovezem kući i stanem na mom prilazu, parkiram u garažu i vidim da drugih auta još nema kod kuće. Moja sestra je vjerojatno još na nastavi, a auto moje mame je parkiran na aerodromu, čeka nju da se vrati sutra ujutro.
u zaslon onaZurim poslala ranije. mog mobitela, šaljući kratak odgovor na poruku koju je Sutra ću doći kući kasno.Navijaj... plivaj..., ja utipkam. Ok. Večera će te čekati, ona odgovara. Ne zaboravi spakirati više hrane sutra. Da, da. Strpam mobitel u sportsku torbu. Nekoliko večeri u tjednu, ostajem kasno u školi zbog treninga navijačica, a onda držim satove plivanja nekoliko sati. Imam mali odmor između kako bi nešto pojela, pošto ne stignem kući na večeru, te kako bi napravila nešto zadaće. Zatvorivši vrata garaže, skupila sam svoje torbe i ušla u kuhinju kroz garažu, zgrabajući bocu vode iz hladnjaka, prije no što odjurim uz stepenice. 53
Osjećat ću se bolje nakon tuširanja. S onim što se dogodilo mom ormariću i epizoda u kantini danas, prošlo
je puno vremena otkad sam se tako osjećala. Meni se ljudi ne smiju, a dečki kao on me ne stavljaju na moje mjesto. Neću ga pustiti u moju glavu kao što sam njih pustila prije toliko godina. Sad sam jača. Zamahnem vratima moje sobe otvorivši ih i uđem, torbe mi ispadnu iz ruku.
Što dovraga? “Što dovraga to radiš?” viknem. Masen, novi tip, sjedi na mojoj stolici za stolom, naslanja jući se s rukama isprepletenim iza glave. Čujem glazbu i pogledam moj iPod dock i vidim da svira “Glupača” grupe Garbage.
Podsmjehuje se i bulji u mene, opušta se kao da nije provalio u moju kuću i postavio svoje dupe gdje mu nije mjesto. “Halo?” poviknem. “Što radiš u mojoj sobi, šupčino?” Izdahnuvši polako, on trzne bradom prema meni. “Prvo sam ušao u,
pretpostavljam sobu tvoje sestre. Ta je više ličila na tebe. Sranje seksi ružičaste princeze s posteljinom zebrinog uzorka.” Brzo sam zatvorila vrata, ne želeći da mi sestra dođe kući i vidi ga ovdje. “Kako si ušao?” Ali, on me ignorira i nastavlja. “Međutim, mislim da nije bilo tvoje ime iznad kreveta ispisano ljubičastim neonskim svjetlima.” On se počne smijati, vjerojatno glupim narcisističkim ukrasima moje sestre i ustane. “Ryen, točno?” upita, razgledajući po mojoj sobi. “Moram reći, ovo uopće nije ono što sam očekivao.” Ja sam puno toga što ti ne očekuješ, budalo. “Izlazi.” Natjerajšake. me.”“Kako si ušao?” “Skupim “Kroz ulazna vrata.” Korakne prema meni. “Pa, gdje je?” Skupim obrve, zbunjena. “Gdje je što?” “Moje sranje.” Zubi su mu otkriveni, njegov osmijeh je nestao. Njegovo sranje? O čemu on to govori? “Izlazi!” vičem. “Nemam pojma o čemu dovraga govoriš.” “Doimaš se nervoznom.” “Misliš?!” upitam. “Ne volim nepoznate tipove u mojoj kući, a zaista ne volim nikoga u mojoj sobi.” 54
“Nije me briga,” odgovori, izgledajući kao da se dosađuje. “Uzela si nešto moje. Dvije moje stvari, zapravo i želim ih nazad.” “Ne, nisam. Sada izlazi!” On posegne iza sebe i izvuče nešto iz traperica odzada, podigavši to. Moje lice se spusti, a čvor mi se zategne u želucu. Sranje. Moja bilježnica. Veliki dnevnik, uvezan u bijelu kožu, s bljezgarijama i zabavama sažaljenja koje sam priređivala sama sebi posljednje tri godine, i to je nešto što ne želim da itko vidi. Ikada. Svaka loša misao ili osjećaj koje sam ikad imala o sebi, mojoj obitelji i mojim prijateljima, koje nisam mogla glasno izgovoriti, je u toj knjizi.
Kako ju je našao? “Skrivanje pod madracem nije baš nova ideja, znaš?” kaže on. “I da, pročitao sam taj dio. I još jedan. I još jedan.” Moje srce mi otkucava u ušima, a vrisak mi se šulja uz grlo. Navalim na njega. Dograbim knjigu, ali me on odgurne nazad, a ja naletim na krevet, njegovo tijelo padne na moje.
Gunđam i vičem, pokušavajući doći do knjige. On posegne za nečim, a onda su moje škare sa stola uperene u moje lice. Ukočim se, zureći u vrh. “Ne brini,” on mi se ruga tamnim glasom. “Neću se pobrinuti da ovo padne u ruke tvoje mame. Iščupat ću svaku jebenu strani cu i zalijepiti ih po cijeloj školi, zato slušaj jasno i glasno, glupa pičko. Dosta mi je razgovora s tobom i dosta mi je gledati te. Želim medaljon i želim komad papira koje si uzela u Coveu.” “OCove? teško uzdahnem pod njegovom težinom. “Št- ” čemu”on to dovraga govori? A onda zastanem kad mi sine. Cove. Sinoć. Komad papira. Želim te polizati dok još imaš okus po sebi. A onda danas... Imaš okus kao govno. Zurim u njega, zapanjena. “Oh, moj Bože.” To je bila njegova soba? Bila sam u pravu. Netko je bio dolje u tunelu. Vidio nas je.
A onda raširim oči. On je provalio u moj ormarić! Zato ništa nije nedostajalo. Nije našao ono što je tražio. 55
Baci se na moj bok i škljocne škarama, a ja se trgnem kad vrati škare u zrak, s nekoliko mojih svjetlo smeđih vlasi koje trepere na zraku. “Stani!” povičem. “Ja ne... Ja...” Njegove tamno zelene oči me promatraju, prijeteći i prolazeći ravno kroz mene.
Zarežim, grabajući moj jastuk i posežući unutra, vadeći presavijeni, istrošeni komad papira. Gurnem mu ga na prsa. On uzme papir. “Sada ogrlica.” “Nisam uzela ogrlicu!” povičem. “Samo papir.”
On opet škljocne škarama prema mojoj kosi, a ja zavrištim. “Kvragu! Rekla sam ti! Nisam je uzela! Ono -” Ten. Ten je bio sa mnom. On ju je uzeo. Sranje.
“Što?” zareži Masen, vjerojatno vidjevši spoznaju na mom licu. Teško udahnem, stišćući čeljust. “Moj prijatelj je bio sa mnom. Nabavit ću je. Dobro? Nabavit ću je. Sada silazi s mene!” On zastane, zureći dolje u mene. Ali, na kraju se odgurne od kreveta i baci škare na stol, gurnuvši pjesmu u svoj stražnji džep. Brzo se dignem, grabeći moj rep i pronađem komadiće kose koje je odsjekao. Samo oko 12 mm na nekoliko pramenova. Mrko ga pogledam, “Seronjo.” “Sutra,” naredi mi, ignorirajući moju uvredu. “Parkiralište poslije škole.” A onda podigne moju bilježnicu. “Zadržat ću svoje osiguranje.” “Ne. Ne vjerujem ti.” “Tko bi rekao Kamena?” Nasmiješi se. “Imamo nešto zajedničko. Ni ja tebi negubiti vjerujem. On zarola bilježnicu, nemoj više”mog vremena. Sutra.”stisnuvši je u svojim šakama. “Sada
Stiskam zube, gledajući ga kako odlazi k vratima. Zastaje na prolazu i okrene se, još jednom bacivši pogled na moju sobu. “Znaš... zaista mi se sviđa tvoja soba,” kaže zamišljeno. “Možda da si više ovakva u školi, ljudi te ne bi toliko ogovarali iza leđa.” On izađe van, zalupivši vratima iza sebe, a moje lice se smrači. Zurim u riječ napisanu kredom na unutrašnjoj strani mojih vrata, velikim slovima koje ja nisam napisala. Prevara. * 56
Slijedeće jutro, krenula sam prema Tenovom ormariću, ali prvo sam svratila u školski ured i prijavila uništenje mog ormarića i dodijelili su mi drugi. Učenici su zakrčili hodnike, a ja držim svoje knjige pod rukom, povukla se u sebe, pokušavajući izbjeći bilo kakvu pažnju. “Imaš li ga?” upitam, a da ga nisam ni pozdravila. On pogleda gore iz svog ormarića i uzdahne, izgledajući kao da ga je malo sram. Sinoć sam mu poslala poruku, zahtijevajući da danas donese medaljon.
Posegnuvši u džep svojih hlača do koljena, on izvadi dugi lančić s okruglim, srebrnim medaljonom koji visi s njega.
Uzmem ga, odmah osjećajući malo olakšanje što imam ono što taj gad hoće. Sad mogu vratiti svoju bilježnicu. “Zašto bi to uzeo?” prasnem. Da li je mislio da će mu pasati uz majice J. Crew? Ali Ten samo slegne ramenima. “Izgledao je kao antikvitet. Mislio sam da
bi možda mogao nešto vrijediti.” Gurnem ogrlicu u svoj džep. “Kleptomanijak.” “Kako si uopće znala da sam je uzeo?” Zato što je seksi novi tip, koji također slučajno boravi u napuštenom tematskom parku, provalio u moju sobu sinoć, odrezao mi kosu , te prijetio da će razotkriti moje užasne intimne misli o mojim prijateljima, ako ga ne vratim. Da, ne.
“Vidimo se za ručkom,” kažem, ignorirajući njegovo pitanje i okrenuvši se kako bi krenula prema Likovnom.
Dok hodam, iskopam opet ogrlicu iz džepa, okrenem je, proučavajući postarano srebro i zamršene detalje uokviruju mjesečev kamen ua sredini. Ten je u pravu. Izgleda kaokoji antikvitet. Imaveliki nekoliko ogrebotina, metal je deblji, čvršći nego što je tipični nakit iz Targeta. Što li ta ogrlica znači Masenu Laurentu? Otvorim medaljon, polako se penjući stubištem, ljudi trčkaraju i smiju se oko mene kao udaljena jeka. Ali čim ga otvorim, skupim obrve, vidjevši, ne slike kao što sam očekivala, već sićušni presavijeni komad papira. Izvadivši ga, odmotam ga i okrenem, čitajući riječi. Sklopi svoje oči. Nema se što ovdje vidjeti sad. Zastanem, zureći u bilješku i izgovaram opet riječi za sebe. 57
Zvuči poznato, kao da sam to već negdje čula. Ili sam ih rekla ili tako nešto... Drugo zvono zazvoni, naše upozorenje od jedne minute, opet presavijem papir, stavim ga u medaljon i zatvorim ga.
Svi oko mene užurbano idu uz i niz stepenice, a ja otrčim do moje učionice, gurnuvši ogrlicu nazad u moje kratke hlače od trapera. Kome pripada taj medaljon? Članu obitelji? Djevojci? Možda ga je ukrao. Ipak, živi u Coveu, a sudeći po stanju njegovih ruku i traperica, ne izgleda kao da roditelj bdije nad njime. Vjerojatno nema novaca, a ako može provaliti u moju kuću, a da ne ostavi niti ogrebotinu, sigurna sam da je to radio i ranije.
Sad sam u iskušenju da ga pođem potražiti i da vratim moju bilježnicu, ali vjerojatno mu je u ormariću ili njegovom autu, a ne vjerujem da je sposoban obaviti brzu razmjenu bez da drugi spaze kako razgovaram s
čudakom koji me bacio na dupe jučer. Ne želim da me opet vide s njim. A srećom, danas ga ne vidim na Likovnom. Možda se ispisao s tog predavanja. Ili – srce mi malo potone – možda danas nije u školi. Nervoza vrije pod
mojom kožom. Ako budem morala opet ići na ono smetlište i tražiti ga, raspizdit ću se. Dobit ću tu knjigu nazad. Nakon Likovnog, krenula sam na Engleski IV, noseći moj udžbenik, bilježnicu i kopiju Lolite. Ali čim sam ušla u učionicu, spazila sam ga kako sjedi u redu meni slijeva, jednu klupu iza.
Olakšanje i mrvica iznerviranosti su me pogodile. Jučer nije bio na ovom predavanju. Hoće li biti na još mojih predavanja? Ali čini se kao da me ne primjećuje. Kao i jučer na Likovnom, tip jednostavno sjedi buljeći naprijed s lagano namrgođenim licem, ika gnjavaža. kao da mu jesamo ovo sve velondje, Zauzmem svoje mjesto, primjećujući da su njegove traperice i crna majica danas zapravo čiste. Gospodin Foster upali svoj projektor, ekran njegovog laptopa se
pojavljuje na velikoj bijeloj ploči ispred razreda, a on počne hodati okolo i dijeliti naše posljednje eseje. Posljednje zvono zazvoni, a svi u razredu spuste glasove, tiho čavrljajući dok učitelj hoda gore – dolje po prolazima. “Dakle, probat ću pogoditi,” kaže Foster, zaustavljajući se kod moje klupe i držeći moj sastavak dok zuri u mene. “Jesi li zaista pročitala knjigu ili si pročitala osvrte?” 58
Začujem podsmijeh iza mene – J.D., bez sumnje – i osmjehnem se. “Tražili ste analizu priče, pa sam pogledala film,” objasnim, iščupavši moju Anu Karenjinu iz njegove ruke. “Upozorenje na spojlere, bilo je puno seksa u njemu.” Smijeh se začuje, a ja osjetim uzbuđenje u mojim venama, koje me podiže nakon jučerašnjeg manjeg poniženja. Gospodin Foster i ja se stalno sukobljavamo i dok je Likovni predavanje
u kojem najviše uživam, Foster je moj omiljeni učitelj. On potiče da koristimo vlastiti glas i jedan je od rijetkih odraslih koji razgovara sa svojim učenicima kao s odraslima.
“Tražio sam analizu romana, Ryen.” “I pokušala sam” kažem mu. “Zaista jesam. Ali bio je toliko depresivan i besmislen. Što sam trebala naučiti? Žene, nemojte varati muževe u Rusiji u devetnaestom stoljeću, ili će vas izbaciti iz društva i natjerati vas da se bacite pod vlak?” Uspravila sam se u stolici. “Razumjela sam. I slijedeći put kad dospijem u Rusiju u devetnaestom stoljeću, imat ću to na umu.” Čujem kako se J.D. opet zasmijuljio iza mene i više hihota se začuje u
prostoriji.
Ali Foster spusti svoj glas, gledajući me duboko u oči. “Bolja si od ovoga,” šapne. Zurim u njega trenutak, vidjevši molbu u njegovom pogledu. Vidjevši kako visoko cijeni moj intelekt i koliko je ljut što ga ne stavim u bolju uporabu.
Odmakne se, krećući prema slijedećem učeniku, ali još uvijek se obraćajući meni. “Pročitaj Jane Eyre i preradi to,” zahtijeva. Trebala bih tiho prihvatiti moju kaznu i biti zahvalna da mi daje drugu
šansu umjesto kojadajepametujem ispisana najošmom Karenjini sada. da Ali,prihvati ne mogutrojku odoljeti malo.sastavku o Ani “Mogu li barem pročitati nešto napisano u zadnjih stotinu godina?” upitam.
“Nešto gdje sredovječni muškarac ne zavarava osamnaestogodišnjakinju da počini bigamiju?” Okrene glavu prema meni s čvrstim izrazom lica. “ Mislim da ste dovoljno dugo privlačili pažnju cijelog razreda, gospođice Trevarrow.” “Zapravo,” nastavljam. “Vidim trend ovaj semestar. Ana Karenjina, Lolita, Djevojka s bisernom naušnicom, Jane Eyre... sve priče u kojim 59
sudjeluje stariji muškarac i mlađa žena. Nešto nam želite reći gospodine Foster?” namignem dvaput, zadirkujući starijeg muškarca. Smijeh u razredu je ovaj put glasniji, a ja mogu primijetiti kako se
Fosterova prsa podižu s velikim, razdražujućim uzdahom. “Želim sastavak sutra,” kaže on. “Razumiješ li?” “U potpunosti,” odgovaram, te spustim glas i promumljam. “Ima hrpa filmova o Jane Eyre.” Učenici oko mene se potiho cerekaju, jer naravno da ne mogu pročitati cijeli roman i napisati sastavak o njemu uz navijanje i plivanje danas.
Završila sam s izrugivanjem, zadovoljna što sam pobijedila u toj raspravi. Bar u njihovim očima. Zrak je hladan i svjež dok ispunjava moja pluća. “A što je sa Zonom sumraka?” netko se javi. Zastanem zbog dubokog glasa iza mene. Gospodin Foster stoji ispred
njegove klupe i podigne pogled, fokusirajući ga iznad moje glave. “Zona sumraka?” upita. “Da, Kamena?” Masen me izaziva. “Da li ti se svidjela Zona sumraka?” Srce mi počne jače udarati. Što on to radi? Ali, okrenem glavu u stranu, gledajući ga s izrazom dosade. “Naravno. Kad mi je bilo dvanaest. Tebi?” Kutovi njegovih usana se podižu, a ja još jednom bivam privučena njegovim pirsingom na usni. “Kladim se da si je obožavala,” kaže on, a cijeli razred sluša. “Kladim se da te to i zainteresiralo za čitanje. A čak bi se kladio i da si bila u kinu na premijeri. Jesi li nosila i Edwardove majice, također?” Nekoliko ih se zacereka oko mene, a ono malo uzbu đenja što sam osjetila maloprije biva isisano pogledom na njegove zlurade oči. Kako je mogao to znati? Kupila sam džepno izdanje Zone sumraka kad sam bila mlađa, jer je Robert Pattinson bio na naslovnici i hej, imala sam dvanaest godina, pa...
Ali, čim sam je pročitala, tražila sam mamu da mi kupi sve knjige i provela sam slijedeća dva tjedna čitajući ih svaki slobodni trenutak koji sam imala. Podigla sam obrvu, gledajući u nastavnika. “Dok je fascinantno da to konačno uopće i govori, ipak se pitam u čemu j e poanta.” “Poanta je...” odgovara Masen, “zar nije Edward nekih stotinu godina stariji od Belle?” Osamdeset i šest. 60
“Vidiš,” nastavi on, “kritiziraš priče o starijim muškarcima i mlađim ženama kao neke površne perverzije s muške strane, kad je zapravo bilo prilično uobičajeno u tom vremenu da muškarci čekaju dok ne završe obrazovanje i ne razviju karijeru prije nego što su spremni uzdržavati ženu.” Zastane, a onda nastavi. “Ženu, koja je skoro uvijek mlađa, jer treba roditi puno djece. Kako društvo nalaže. A opet, tvoj ljubljeni Edward Cullen je bio star preko stotinu godina, još uvijek u srednjoj školi, živi s roditeljima, a pokušava ući u gaćice maloljetnici u dvadeset i prvom stoljeću.” Cijeli razred prasne u smijeh, a moj želudac se stisne. Zapazim Masena kutkom oka, kako naginje svoju klupu naprijed, bliže mojoj i šapće, “Ali on je tako seksi, pa pretpostavljam da je to jedino važno, zar ne?” I dalje zurim naprijed, čvorovi u trbuhu se stežu sve više i više. Naravno, Edward je bio desetljećima stariji od Belle. Ali, činjenica da je bio zgodan nije imala ništa s tim što ga ona ipak voli. Masen nastavlja svoj napad. “Sada, da je on izgledao kao što većina stogodišnjih staraca izgleda,” poviče i vidim kako ustaje, “to ne bi bilo romantično, zar ne? Ne bi bilo Belle i Edwarda.” On dođe ispred razreda i obiđe nastavnikov stol, pokazujući prema laptopu. “Mogu li?” Nastavnik kimne, izgledajući oprezno, ali mu dopusti. Masen se sagne, a ja odbijam gledati dok on tipka nešto u tražilicu. Ali kad se začuje još smijeha, ovaj put još glasnije, ne mogu si pomoći. Pogledam na ekran i odmah osjetim kako mi bijes skuplja ruke u šake. Ogromni prikaz starca, prepunog bora, bez zuba, ćelav ali s malo slabih srebrnih vlasi koje mu izviru iz vrha nosa, osmjehuje nam se, a ja bijesno zurim u Masena koji mi se ceri. Starkelja Edward je sretan tip, ” kaže on naslađujući se, “jer će upravo ” biti“gol s Bellom. “Ah, da!” J.D. zaurla, i svi izgube kontrolu. Učenici pucaju od smijeha, a njihova zabava me okružuje kao zid približavajući mi se. Sve se smanjuje, a
ja osjećam kako se prostor u mojim plućima smanjuje dok ja upirem jače da dođem do zraka. Stisnem zube. Gad.
Masen prekriži ruke na grudima, gledajući me kao da sam obrok koji jedva čeka da opet proguta. “Zatresi svojim pomponima Kamena,” kaže. “Upravo si nas sve podsjetila da je ljubav samo površna.” 61
*
Hodam najbrže što mogu, a hladni znoj se širi niz moj vrat i nazad dok zaranjam u žensku svlačionicu. Uteg na mojim grudima postaje sve teži, prolazim kraj cura koje se presvlače za Tjelesni dok ja ukližem u jednu od kabina za tuširanje, navučem zastor do kraja i otvorim vodu. Zakoračim ulijevo kako me tuš ne bi zahvatio. Bijela buka vode štiti me od znatiželjnih ušiju i zgrabim svoj inhalator iz džepa, uzimajući dva brza udaha i naslanjajući se na zid tuša, zatvaram oči. Četiri godine. Nisam imala jebeni napad izazvan panikom četiri godine. Uvijek je bio izazvan vježbom. Moja pluća se počinju otvarati i polako udišem i izdišem, tjerajući se da se smirim. Koji mi je vrag? Tip nije prijetnja. Mogu se nositi s tim. Dakle izaziva me.
Pa, što? Zar ću prolupati svaki put kad se to dogodi? Prije ili kasnije ću otići iz Falcon's Wella i više neću biti Matica. Ponašam se kao dijete. Ali, na trenutak, sve se zamračilo. Polako j e svijet u mom vidnom polju postajao sve manji i manji kao da se vozim u tunelu unazad. Svjetlo ispred mene – Masen, gospodin Foster, ostali učenici – postali su sićušni kao da je tama progutala sobu, a ja sam ostala potpuno sama.
Baš kao prije.
“U redu, svi!” gospođa Wilkens, moja učiteljica u četvrtom razredu, nas poziva dok se redamo na vratima u učionici. “ Ako ostajete unutra tijekom odmora, nema razgovora. Radite.” Tada pogleda u nas. “Svi ostali... hodajte, molim.” Vođa reda grune kroz vrata i svi jurnu, trčeći van na igralište. Neki učenici su odjurili na igru s loptom, drugi na penjalicu, a neki su lutali oko asfalta smišljajući što žele raditi. Svi prolaze kraj mene, a ja usporim korak, vrpoljeći se i gledajući kako pronalaze svoje grupe i počinju se igrati. Sunce je vruće, a ja polako stupim u kaos, gledajući uokolo, nesigurna kuda poći ili s kim razgovarati. To se događa svaki dan. Cure trče do drugih cura, smijući se i razgovarajući. Dečki su se igrali s drugim dečkima, nabacujući loptu naprijed i nazad, te penjući se po spravama. Neki od mojih kolega iz razreda sjede na travi i igraju se malim stvarima koje su prokrijumčarili u školu i svi su pronašli nekoga, sparili se. Ali mene nitko ne traži. 62
Vučem stopala, osjećajući kako mi se želudac steže u čvor. Mrz im odmore. Trebala sam jednostavno ostati u razredu i bojati ili pisati dnevnik ili nešto takvo. Ipak, želim da znaju da sam ovdje. Želim da me primijete. Ne volim biti zaboravljena. Pogledam u Shannon Bell i nekoliko drugih cura iz razreda, njihova kosa i odjeća
je uvijek tako cool i lijepa. Zašto nikad ne mogu izgledati tako? Prolazim rukama preko moje suknje do koljena i polo majice, izgledavši poput dobre cure. Mama mi je skupila kosu u rep, ali ja je želim nakovrčati kao i one. Poližem usne, progutam veliku knedlu u mom grlu, te im prilazim. “Bok,” kažem, osjećajući se kao da ne mogu disati. Prestale su razgovarati i pogledale me, bez osmijeha. Pokažem prema Shannoninoj ruci. “Sviđa mi se tvoj lak za nokte.” Zapravo mi se ne sviđa. Žuto mi se gadi, ali mama kaže da je davanje komplimenata ljudima dobar način da stekneš prijatelje, pa... Shannon ispusti mali podsmjeh, izgledajući kao da se srami što je njeni prijatelji vide da razgovara sa mnom. Ona baci pogled na njih.
Osjećam kao da me nevidljiva ruka odguruje od njih. Žele da odem, zar ne? Ali, nabacim osmijeh i jače pokušam. “Hej,” kažem drugoj curi, gledajući u njene cipele Mary Jane. “Imamo iste cipele.” I pogledam u svoje, pokazujući joj. Ona se nasmije, okrećući očima. “ Eh.” “Cure,” druga cura pozove svoje prijateljice, ali se ne prestaju smijati. “Što je to?” Shannon pokaže na izbočinu na džepu moje suknje. Srce mi malo potone. Nitko drugi u razredu nema inhalator, pa se sada još više razlikujem. “To je samo moj inhalator,” odgovorim, govoreći tiho. “Imam alergije i astmu i tako. Nije velika stvar.” Gledam dolje, jer ne želim vidjeti poglede koje upućuju jedna drugoj. Nakrivim usne na stranu, osjećajući da mi suze nailaze. Zašto ne mogu biti cool? Pa, da li misliš da je Cory Schultz sladak?” progovori Shannon. “Trepnem, moj štit se podigne. “Ne,” brzo odgovorim. Cory Schultz je u našem razredu, i jako je sladak, ali ne želim da itko zna da to mislim. “Pa, ja mislim da je sladak,” kaže ona. “Sve mi tako mislimo. Imaš problem u vezi njega?” Podignem pogled, odmahujući glavom. “Ne. Samo... da, pretpostavljam da je nekako sladak.”
Djevojka iza Shannon prasne u smijeh, a Shannon odjednom odšeta, prema košarkaškom terenu.
63
Moje srce počne brzo udarati. Ona priđe Coryju i šapne mu nešto u uho, a on se okrene da me pogleda, te namršti lice u gađenju. Ne.
Svi se počnu smijati, a ja se okrenem i pobjegnem, a iza sebe čujem, “ Ryen se sviđa Cory. Ryen se sviđa Cory.” Počnem plakati, suze mi cure niz lice i tresem se od jecaja. Pobjegnem iza zida zgrade i skrivam se dok se slamam. “Što ti je sada?” moja sestra, koja je u petom razredu, upita dok je dojurila na
moju stranu. Vjerojatno me je vidjela kako bježim. “Ništa,” kažem plačući. “Samo idi.” Ona zareži potiho, zvuči ljuta na mene. “Samo nađi prijatelje, tako da se ja mogu igrati sa svojima i mama me prestane tjerati da se igram s tobom . Možeš li to učiniti?” Zaplačem još jače dok ona odjuri. Srami me se. Ne znam što nije u redu sa mnom. Obrišem suze i vratim se u učionicu. Sigurna sam da mi je lice crveno, ali mogu se jednostavno skrivati iza mojih mapa i spustiti glavu na klupu.
Tiho uđem u učionicu, vidjevši da nekoliko učenika sjedi u svojim klupama, koji su htjeli završiti rad na svojim projektima, dok gospođa Wilkens sjedi za svojim računalom okrenuta mi leđima. Uklizim u moju klupu i izvadim dvije mape, uspravivši ih da napravim ogradu oko sebe. Spustim glavu dolje i skrijem se. “Želiš li mi pomoći?” upita me glas. Pogledam desno i vidim Delilah kako radi na masnom papiru na podu. Ispružila je marker, njeni prsti su prljavi, a njene plave šiške joj vise u oči. Uvijek ostaje preko odmora. Za razliku od mene, prestala se truditi da se uklopi još odavno. Uzmem marker, spuštajući se na pod k njoj. “Hvala,” kažem, gledajući je kako rukom crta Eiffelov toranj koji je gotovo visok kao ja.
Ona se jenasmiješi, počnemo ga dok se uteg dižeZašto sa prsa. Uvijek ljubazna.teZašto mi jeraditi, tolikobojati stalo što mislemidruge cure? želim biti njihova prijateljica?
Pokušavam biti ljubazna, ali nikad nisam dovoljn o dobra. Ali, one su zločeste i svi ih vole. Zašto je to tako?
Sagnem se u kabini za tuširanje, odmarajući ruke na koljenima, odgurujući to sjećanje. To više nisam ja. Ja sam dobro. Imam ovo. On me gurne, oni se smiju, ja se zatvorim. Postala sam popustl jiva. Jednostavno idući put moram i ja gurnuti njega. U tome sam dobra. 64
Ili ga jednostavno ignorirati. Ovo ionako nije bila velika stvar. Nitko od
tih ljudi neće biti velika stvar za par mjeseci. Prokleta Zona sumraka. Kako je uopće to mogao pogoditi? Udiš em i izdišem, moji mišići se konačno opuste. Masen Laurent je neprestano jedan korak ispred.
Gurnem inhalator nazad u džep, zatvorim vodu, te iziđem iz kabine, napuštajući svlačionicu. Kasnim na Matematiku, ali krećem naprijed i pravim se da se epizoda na Engleskom nikad nije ni dogodila.
Nitko ne priča o tome. Nitko ne piše poruke o tome. Masen Laurent je još uvijek daleko ispod bilo čijeg radara, a nitko ne vjeruje da sam površno derište kakvom me on želi predstaviti. Apsolutno nitko. *
Ostatak školskog dana prolazi nemilosrdno sporo dok prolazim kroz ručak i svako drugo predavanje čekajući da se svake sekunde nešto još dogodi. Ali uskoro i zadnje zvono zazvoni, ja istrpam knjige u moj ormarić i zgrabim moju sportsku torbu za navijanje i plivanje, žureći se iz škole i na parkiralište sa strane. “Ryen?” čujem kako me Lyla doziva iza mene. Ali samo nastavim. “Vratit ću se!” viknem joj preko ramena. Zna da imamo trening i vjerojatno se pita zašto napuštam školu. Krećući se kroz parkiralište, vidjevši učenike kako ulaze u auta i čujem kako se pale motori, pregledam gomilu u potrazi za novim tipom. Konačno ga ugledam, izlazi iz crnog kamioneta i ne nosi niti jednu stvar. Ni knjige, ni
mape, Dokništa. mu prilazim, primijetim da ga nekoliko dečki pozdravlja dok mu moja prijateljica Katelyn prilazi, čedno prolazeći rukom preko boka njegovog automobila i ponašajući se sva sramežljiva i takva sranja. Nade su mi srušene. On je definitivno na svačijem radaru. Oklijevam, gledajući je kako grli knjige i razgovara, hihotajući se na nešto što joj je rekao, dok on bulji dolje u nju, miran i hladan, ne izgledajući nimalo srdačnije nego što je prema meni. Zašto mi je drago zbog toga? Pretpostavljam da je olakšanje znati da možda nisam posebna. Nepristojan je prema svima, osim prema dečkima koji su mu maloprije prišli. 65
Ili mi se možda ne bi svidjelo da vidim da se njoj smješka a meni ne ili... Duboko udahnem, postajući nestrpljiva. Ne želim da me ona vidi da razgovaram s njim, ali trebam tu bilježnicu. Prilazim im, podignute glave i kimnem prema Katelyn. “Vidimo se na treningu.” Ona zastane, izgledajući zatečena. Držim remen moje sportske torbe preko mog ramena i zurim u nju, čekajući da ode. Ona konačno okrene očima i odšeta, ostavljajući nas same. Bez sumnje kako bi sve izbrbljala Lyli.
Zavučem ruku u džep na mojoj torbi, izvlačeći medaljon i predam mu ga. On uzme ogrlicu, gotovo nježno, te zuri u nju na trenutak prije no što je gurne u svoj džep. Podigne pogled prema meni i nešto popusti. Na djelić sekunde vidim nešto drugačije. Kao da je... razočaran ili tako nešto. “Sada mi daj knjigu,” zahtijevam. “Žao mi je,” kaže, zarobivši mi pogled. “Bojim se da nije kod mene.” “Nemoj me raspizditi,” zarežim stišanim tonom. “Donijela sam ti što si htio.”
“Što sam htio...” Tiho se nasmije sam sebi kao da ima nešto što ja ne shvaćam. On otvori vozačevu stranu vrata i uđe u kamionet. Ali prije nego uspije zatvoriti vrata, posegnem i zgrabim ih. “Imali smo dogovor.” Kimne. “Jesmo. Ali upravo sada najviše želim tebe raspizditi.” I on izvuče vrata iz mojih ruku, te ih zalupi.
Upalivši auto, on nagazi na gas, a ja prođem rukom kroz kosu, dok očaj prolazi kroz mene. Ali oklijevam samo na trenutak prije no što ispustim torbu i potrčimizvalim, za njim,askočivši nana stubu ispodi zagleda vrata. se u mene. “Šupčino,” kočnicu on nagazi Vjerojatno privlačim pažnju, ali neću više trpjeti njegova sranja. “Silazi s kamioneta.” Zatresla sam glavom. “Ne znam tko si ti ili odakle si došao,” zaurlam, “ali mene nitko ne ponižava. U slučaju da nisi čuo.” On trzne bradom, pokazujući na nešto iza mene i nasmiješi se. “Pretpostavljam da ćemo saznati.” Okrenem se i vidim Lylu i Katelyn kako sjede na izbojku na vrhu
stepeništa, gledajući nas. Super. Kako ću ovo objasniti? “Pazi. Osuđuju te,” ruga mi se Masen. “Nemoj se zagušiti.” 66
Sišla sam sa stepenice, a on opet ubaci kamionet u brzinu. Ali, prije nego je mogao otići, povikala sam. “Živiš u napuštenom tematskom parku.” On opet zaustavi auto i podigne bradu. Došetam do njegova prozora, osjećajući da mi se vratio dio moći dok mu pružam mali smiješak. “Samo bih napravila suosjećajnu stvar,” kažem mu, “dopustivši da odgovorni odrasli znaju za tvoju situaciju beskućnika.” On se ukoči na moju prijetnju, a ja ponudim suosjećajni osm ijeh. “Socijalna služba bi došla, saznali bi odakle si došao i da li te itko traži...” nastavljam, stavljajući prst na bradu u podrugljivom razmatranju. “Pitam se da li Masen Laurent ima kriminalni dosje . Možda se zato skrivaš? Definitivno želiš ostati nevidljiv. Kladila bih se u novac.” Njegov je mrki pogled vruć i vidim kako steže čeljust. Da, možda on ima osamnaest godina i savršeno je sposoban boraviti gdje god on poželi, ali to ipak ne znači da želi privući pozornost. Možda ga roditelji traže. Možda posvojitelji.
Možda policija. Ipak, jako malo učenika promijeni školu šest tjedana prije kraja zadnje godine. On bježi od nečega. Opet promijeni brzine i konačno progovori. “Donijet ću ti je večeras.” “Donijet ćeš je sada.” Okrene se da me pogleda. “Ako središ da me pokupe, nikad je nećeš dobiti nazad,” istakne on. “Imam sranja za obaviti. Vidjet ćemo se večeras.”
67
Draga Ryen,
Držim kemijsku iznad papira, smrznut, milijuni stvari koje joj želim reći svaki dan, izgubljene kad sjednem da pišem. Što m i je ono uvijek govorila? Samo počni. Ne brini što ću ja reći. Samo počni i sve će se otvoriti. Nisam mogao pisati stihove prije Ryen. A sada, od one noći prije tri mjeseca, ne mogu više napisati ništa. Zurim u prazno skladište, crna čađa od prošlih krijesova prekriva zidove, a topli povjetarac šiba kroz polomljene prozore i udara me u leđa. Lanac visi negdje u ogromnom prostoru iznad mene puše u naletima i udara u krovne grede, dok mi drhtaji prolaze kralježnicom. krcato, ali tijekom dana je Ovdje je drugačiji osjećaj. Noću ovo mjestokad mirno i prazno. Moje omiljeno mjesto zajedolazak se osjećam da mi je baš to potrebno.
Zurim u njeno ime, pokušavajući se sjetiti kako mi je uvijek bilo lako otvoriti se njoj.
Mrzim ovo, kažem joj. Sve me jebeno boli. Nisu je trebali pokopati. Nisam im smeo to dopustiti. Gledala je film kad je bila mala, o ženi koju su živu zakopali, i to ju je preplašilo. Nije htjela ići u podzemlje, ali je moj otac rekao da trebamo mjesto gdje ćemo je posjećivati, kao da njene želje nisu najvažnija stvar. Sklopim oči, vlažnost prekriva rubove mojih kapaka. Bijes vrije u meni i slijeva mi se niz ruke dok urezujem riječi u papir.
Ne mogu ti pisati. A kad mogu, ne mogu poslati prokleta pisma. Želim te povrijediti. Ne znam zašto. Vjerojatno zato što si ti jedina osoba koja mi je ostala da je mogu povrijediti. Svako pismo koje pošalješ, a ja ne odgovorim je jedina stvar zbog koje se osjećam dobro. Želiš li istinu? To je to. Osjećam se dobro igrati se s tobom ovako. To mi daje zadovoljstvo, znajući da misliš na mene, ali se pitaš mislim li ja na tebe. Ne mislim. Nikada. 68
Nastavljam pisati, dopuštajući da se izlije svaka ružna stvar, jer me voli, želi da budem sretan i želi da se smijem i radim svakodnevna sranja kao što je razgovor o Ratovima zvijezda i glazbi i što radim u vezi fakulteta. Tko je dovraga ona da pretpostavlja da ne postoje važnije stvari nego da ona napreduje u svijetu?
Sva tvoja pisma, tijekom ovih godina, odmah su išla u smeće, čim sam ih pročitao.
Zar nisi shvatila koliko si patetično izgledala? Šaljući mi pet pisama na jedno moje? Kladim se da si se i zavaravala, također. Jesi li sanjarila da ih čuvam? Možda s malom crvenom vrpcom uredno svezanom preko naslaganih pisama dok drkam na njih, jer toliko volim tvoje lijepe riječi?
Ne. Zato što kad te konačno pojebem, dosadit ćeš mi. Samo se o tome i radilo.
Uvučem zrak kroz nos, stisnuvši čeljust kao što pritišćem kemijsku na papir. Krivnja mi se prikrala. Ryen.
Lažljivica. Pozerica. Površna cura koja nije nimalo bolja od svih drugih. Ali onda spustim pogled, prisjećajući se... Ryen. Mala koja mi je ubacila pet dolara u pismo u petom razredu kad sam joj
rekao da mi je tata ukinuo džeparac. Djevojka koja me nasmije kad se prepire sa mnom o tome kako kobasice prevladaju okus pizze i poslala mi pizzu za ljubitelje povrća za moj rođendan kako bi mi dokazala da je u pravu. Nije. Bolja je ona za ljubitelje mesa.
Djevojka koja razumije sve rečenice iz filmova koje spominjem, zna kad nešto nije u redu, kaže mi sve što trebam čuti, i zau stavi svijet da se vrti oko mene.
Ryen. Prekrasna, savršena cura koja je toliko drugačija od svih ostalih. Prođem rukom preko čela i kroz kosu, grlo mi se steglo u čvor, a oči mi gore.
Jebiga. Stavim kemijsku na papir i nažvrljam što mi moje prokleto srce može samo šapnuti. Nedostaješ mi svakog dana, pišem. Ti si moje omiljeno mjesto. A onda ispustim kemijsku i izderem papir iz moje bilježnice. Iskopam šibice iz mojih traperica, one kojima palim lampu u mojoj sobi u Coveu, te 69
upalim šibicu, gledajući kako joj se vrh sjaji narančasto i žuto. Prinesem je pismu, zapalivši kut. Brzo rubovi izgaraju u crno kako se plamen širi po papiru, gutajući svaku riječ dok plave linije polako nestaju. Ispustio sam uzdah, uvukavši moj prsten na usni između zubi. Djevojka koju sam vidio jučer na nastavi me razočarala. Moja Ryen, ona koju sam mislio da poznajem, nikad ne bi bila takva prema nekome kako se ponašala prema onome klincu, Cortezu. Kako je samo gledala sa strane i dopustila
onom govnaru da ga zajebava. Čekao sam je. Sjedio sam tamo i čekao da digne svoje dupe i založi se za njega, da kaže nešto, da napravi bilo što, ali... Ništa. Sve sada ima smisla. Navijačica o kojoj je govorila u svojim pismima i sve što je mrzila - govorila je o sebi. Ispustio sam malu vatru u mojo j ruci na betonski pod i ustao, trljajući moju cipelu u prašinu, gazeći je da se ugasi. Pogledam na sat i vidim da je prošlo sedam sati. Stao sam kod moje kuće nakon škole, prije nego je tata došao kući, kako bi provjerio moju poštu i pokupio neke stvari, a onda sam zgrabio nešto hrane i došao ovamo. Sjećam se da je Ryen rekla u svojim pismima da drži satove plivanja od utorka do četvrtka navečer na školskom bazenu. Vjerojatno ću je tamo pronaći sada.
Trebao sam joj samo vratiti knjigu. Našla je Annin medaljon, a ne želim počinjati nikakvo sranje s njom, posebno kad ona nije razlog zašto sam ovdje, a i odlazim iz grada čim dobijem ono po što sam došao. A ona i ja se više nikad nećemo morati susresti. Ali, moram priznati, kad sam je zajebavao danas u učionici, bilo je prvi put da sam se smijao nakon dužeg vremena. Bilo je teško odoljeti. Izašao sam iz skladišta do mog kamioneta i ušao u kabinu, zalupivši vratima. Ali, onda vidim kako se suvozačeva vrata otvaraju, te se trznem,
preplašen. Dane uskoči u kamionet i dobaci mi laki osmijeh dok se naslanja u sjedalu, izgledajući opušteno. “Netflix i opuštanje?” Podsmjehnem se i okrenem ključ u bravi. “Izlazi.” Motor oživi uz grmljavinu i glatko zaprede, na čemu sam vrijedno radio kako bi to održavao. Moj bratić mi je ostavio ovaj kamionet kad nije bio “na raspolaganju” tri godine, ali sada kad je ovdje, nije došao po njega, pa pretpostavljam da je moj. Bio sam zahvalan kad mi je predao ključeve prije toliko godina. Nisam htio moliti tatu za auto kad za to dođe vrijeme . 70
“Pa, imao sam spoj sinoć,” nastavi Dane, ignorirajući moju naredbu. “Sjećaš li se one cure iz Sigma Kappa Štogod? Bila je na gaži sinoć i sve je išlo kako treba, oboje se jebemo očima skoro četiri vražja sata...” Zastane i okrene se prema meni, glas mu postane ubrzan. “Odvede me kući, čovječe i sjedim u boravku dok je ona u kupaonici, i tako sam spreman, jer je toliko seksi,
dobro? I tko uđe?” “Dane.” Sklopim oči, snagom volje ga tjeram da zašuti. “Njena mama, čovječe!” prasne on. “Njena mama u svojoj svjetlo ružičastoj spavaćici s dobrim nogama. I moram ti reći, čovječe... Stacyina mama ima ono nešto?! Ne mogu si pomoći. Prasnem u smijeh na rečenicu iz pjesme i uštipnem korijen nosa, umoran, ali malo više opušten, iako mu to nikad ne bih priznao. Koji idiot.
Dane ima dvadeset i jednu godinu, ali nikad se nije zapravo našao nakon srednje škole. Još živi u kući svojih roditelja, voli stvarati glazbu, ali nije ni u kakvoj žurbi da postane netko u određenoj dobi. Volio bih kad bih i ja mogao tako lako otpustiti stvari kao on.
Ispustio sam mirni dah i pogledao ga, kriv sam što je on još uvijek dobar prijatelj, dok sam ja bio usrani prijatelj u zadnje vrijeme. “Žao mi je zbog benda.” Kad je Annie umrla nisam mogao vidjeti ništa izvan toga. Počeo sam markirati iz škole, napustio sam bend, prestao se truditi uspostaviti odnos s mojim tatom...
Bio je uništen, izgubivši Annie, a ja sam površno sve obavljao nekoliko mjeseci, ostajući tamo, ali nismo mogli zajedno tugovati, a ja nisam mogao ostati gledati ga. Bio je tužan. Ja sam bio ljut. Izgubivši nju pukla je i ona mala veza koju smo imali. A govno od moje majke nikad se nije ni pojavila na pogrebu. Svaki dan
kako mislim o tome, sve više sam izvan sebe. Ali Dane samo slegne ramenima. “Ubijamo vrijeme dok ne budeš spreman da se vratiš,” kaže mi. “Znaš da bez tebe ne vrijedimo ništa.” “Da, pa... nisam ništa napisao mjesecima. Nestalo je, pa me nemojte čekati.” Nakon što sam napustio bend, dečki su svi uskočili i nastavili s troje ljudi. Još uvijek nastupaju tu i tamo, a ljetna turneja je još uvijek u planu. Znam da se Dane nada da ću se vratiti na pravi put, ali ja uopće nisam zainteresiran. 71
Kad sam izgubio Annie, izgubio sam i Ryen također, a sada mi ništa ne govori. Ne znam da li ću ikada imati nešto za napisati ili nešto više za reći. “Što je to?” Bacio sam pogled na Danea koji drži Ryeninu bijelu bilježnicu, prelistavajući stranice dok gleda unutra. “Da li ipak pišeš?” upita, ali onda zastane na stranici. “Ne. Ovo je rukopis cure.” Nastavlja čitati i onda ispusti mali smijeh. “Rukopis jako zločeste cure. Tko je ona?” Istrgnem mu bilježnicu i spustim je na sjedalo. “Moja muza.” “Želi li je nazad?” Nasmijem se u sebi. “Više od ičega.” I on zgrabi svoj pojas i veže ga. “Pa, idemo onda.” *
Ušavši u školu, čujem udaljeni šum usisavača, vjerojatno dolazi iz knjižnice pošto je to jedina soba u kojoj sam primijetio da postoji tepi son.
Bacio sam pogled nalijevo. Mora da je domar ovdje. Nisam siguran koliko
ih ima, ali mora ih biti više od jednog u školi ove veličine. Moja škola, srednja škola Thunder Bay, je malo manja i na puno načina, puno ljepša. Falcon's Well nema uopće osiguranje – pogledam na kamere koje su instalirali, ali još nisu aktivirane – a Atletika ovdje je loša. Hodnici su mračni, vrata učionica su zatvorena, a kako smo primijetili pri dolasku da je parkiralište skoro prazno, to znači da su lakros, navijanje i treninzi trčanja gotovi za večeras. Možda nekoliko nastavnika vreba na drugom i trećem katu, ali osim domara, samo je Ryen ostala, podučavajući bazenu.da se uvjerim da smo Priđem do ulaznih vrata ureda, gledajućinauokolo
sami, te dodam bilježnicu Daneu. “Drži ovo.” “Što radimo?” On navuče kapuljaču na svojoj crnoj trenirci, nervozno pogledavajući prema jednoj od ugašenih kamera. Izvadim naponski ključ iz džepa mojih traperica i odmah kopam nazad tražeći spajalicu koju sam skinuo sa stranice u Ryeninoj bilježnici. Odvio sam spajalicu i izravnao je, neznatno savivši kraj. Dane gleda kako umećem ključ, nanoseći pritisak i osjećajući na koji način lakše popušta, prije no što gurnem spajalicu u bravu i radim na zasunima, pritišćući ih svih pet dok ne škljocnu. Dodam pritisak na ključ i onda... 72
Klik. Brava se okrene, a vrata se otvore.
“Gdje si to naučio?” on šapne, zvučeći iznenađeno. “YouTube. Prestani govoriti.” Obojica zaronimo u mračni ured, brzo pretražujući područje kako bi se uvjerili da je prazno. Stolovi iza pulta su prazni, bacim pogled lijevo, vidjevši da na vratima piše Gospođa Burrowes. Priđem i prodrmam kvaku, vidjevši da su i ona zaključana. Uvukavši ključ, radim brzo i osjećam olakšanje kad kvaka konačno popusti, a vrata se širom otvore. Zurim u ured, zapanjen da je ovo doista uspjelo. Nikad prije nisam obio bravu, dok nisam googlao kako, danas poslijepodne i vježbao na zahrđalim vratima u Coveu. “Ured ravnatelja.” Primakne se Dane, ispunjavajući vrata sa mnom. “Proveo sam puno vremena u jednom takvom. Mislim da su mi dali
svjedodžbu samo da me se riješe.” Glas mu je pun humora, a ja slažem alat nazad u svoj džep. “Ššš.” Odmaknuvši se, odmah odlazim do ormarića i počinjem otvarati ladice, tražeći bilo što da imalo liči na ono što tražim. Prolazim kroz dosje učenika, proračune, račune, podatke o nastavnicima, podaci o kaznama...
“Što tražiš?” Otvaram ladicu za ladicom, provlačeći prstima preko mapa dok ih brzo pregledavam. Mora biti ovdje. Annie mi je jednom rekla da je poslala stvari ovamo.
“Čovječe, trebali bi otići odavde,” kaže Dane, zvučeći nervozno. A onda ga ugledam. Debeli, smeđi džepni omot s oznakom Osobno omotan gumicom. Zgrabim ga, brzo ga o tvarajući i vireći unutra. Prepun je ružičastih omotnica i mali album s fotografijama, i bol proleti mojim prsima dok gutam knedlu u grlu. Annie.
Zatvaram omot i opet omotam gumicu oko njega, zatvarajući ladice i izlazim iz ureda. Još ima ljudi u zgradi, a ne želim da me uhvate. Dane me slijedi dok se okrećem i pritisnem dugme, zatvarajući i zaključavajući vrata iza nas.
73
Nažalost, dupla vrata naprijed se zaključavaju ključevima, pa ne mogu sakriti svoje tragove na njima. Nadam se da će osoblje jednostavno pomisliti da su zaboravili zaključati ih na odlasku danas poslijepodne. Dane pogleda dolje na omot u mojoj ruci. “Kakve veze ima ovo s bilježnicom?” drži uspravno Ryenin dnevnik. “Ništa.” Hodam hodnikom prema svlačionicama u pozadini škole, uzimajući knjigu iz njegove ruke. “Prokleto ništa.” Ryen nije razlog zbog kojeg sam u Falcon's Wellu, ali sam znao da ću naletjeti na nju ovdje. Toga sam se bojao.
Ona ne zaslužuje moju pažnju. Annie je jedina važna. Ali nakon mjeseci kad nisam mario za ništa – moju obitelj, prijatelje, ni glazbu – imati Ryen kraj sebe me nekako ometa. Na skoro ugodan način. Iako, nije važno. Imam omot, te čim dobijem ostalo po što sam došao, odlazim. Od siječnja imam dovoljno ocjena da mogu maturirati, i ne vraćam se više kući. Uzimam svoje lažno ime i moju lažnu osobnu iskaznicu, i pokušat ću zaboraviti. Zaboraviti da sam te noći slikao selfije s Ryen, ignorirajući moje instinkte
i odgovornosti, dok je moja sestra umirala sama na tamnoj, hladnoj cesti.
Ušli smo u svlačionicu, znajući da se na bazen može doći preko njih. Prolazeći kraj ureda i kroz dijela s ormarićima, vidim nešto kutkom oka i uhvatim oblik dvaju tijela u tušu. Uđem u hodnik i zastanem. Jesam li upravo vidio...? Trznem bradom prema Daneu i pokažem naprijed. “ Tamo se nalazi bazen. Daj mi sekundu.” On lijeno kimne i krene prema izlazu iz svlačionice. Opet se okrenem i držeći se uza zid, oprezno opet provirim iza ugla. Zabavljenost mi seotišli pojavi u kutovima usana. Pa, izgleda da ipak nisu svi sa navijanja i lakrosa kući za večeras. Trey Burrowes, tip koji misli da je Ryen njegova, stoji u tušu, držeći njenu najbolju prijateljicu – Lylu, je li? – uz zid kupaonice, oboje goli, mokri, jebeći se dok tuševi prskaju svuda oko njih.
Klasika. Lylina tamna kosa je podignuta u mokrom repu, a njene ruke i noge su
omotane oko njega, držeći se čvrsto dok on zgraba njeno dupe i ulazi u nju, oboje teško dišu i tiho stenju. Ovo je tip za kojeg Ryen želi da je vodi na maturalnu? Bira svoje dečke kao što bira i prijatelje. Pitam se koliko se već dugo ševe njoj iza leđa. 74
Ali nadam se, ako on ševi ovu curu, možda onda ne dobiva od Ryen. Doza zadovoljstva me udari.
Okrenem se i odšetam opet niz hodnik, gurajući se kroz vrata ormarića i ugledam impresivni unutarnji bazen s deset traka. Roditelji sjede na tribinama, promatrajući i fotografirajući, dok se Dane
naslonio na zid. Priđem i stanem kraj njega, prateći njegov pogled. Ryen stoji u bazenu s četvero učenika – sve djeca, vjerojatno mlađa od deset godina – i rukama pravi velike krugove dok uranja lice u vodu. Učenici broje. “ Jedan – dva – tri – diši!” oni vrište, a Ryen nagne glavu na stranu udišući prije no što opet zaroni. Opet zamaše rukama, praveći se da prolazi kroz vodu, radeći tri pokreta dok oni broje. “Jedan – dva – tri – diši!” Ona podigne glavu i uspravi se dok zabacuje kosu sa svog čela. “Ok, sad ste vi na redu!” Sva djeca počnu oponašati njene pokrete dok ona broji. A ja je samo gledam. Široko se nasmiješila, očito ponosna što su se svi uskladili, završavajući svoje pokrete i udišući kad trebaju, a ja se moram suzdržati od smijeha kad je jedan od dječaka slučajno poprska. Ona odglumi režanje i poprska i ona njega. “U redu, opet!” ona vikne. “Jedan – dva -” A onda zastane kad me ugleda. Zagleda se, a ja joj zadržim pogled, primjećujući da joj ljutnja raste dok joj osmijeh blijedi. “Opet!” ona se otrese na djecu, oči joj padnu na moju ruku u kojoj je
bilježnica. “Ta voda izgleda hladna,” primijeti Dane, slijedi tihi smijeh, a ja znam na što on misli. Dozvolim da mi pogled padne na nje ne grudi, vidjevši tvrde vrhove njenih bradavica kojesnapinju njeno odijelo dugih rukava. Vrloi impresivni pothvat, obzirom da crno, joj se zaštitno mokri materijal privio uz kožu mogu vidjeti da također nosi i gornji dio bikinija ispod majice, kao doda tnu podlogu.
Na čemu sam zahvalan. Gledam na tribine, vidjevši da par očeva bulji dolje, i dok oni vjerojatno gledaju u svoju djecu, ne sviđa mi se pomisao da oni možda gledaju nju. Ne mora im prirediti predstavu. Opet vratim pogled na nju, gledajući je kako se osmjehuje djeci. “Odličan posao!” Ona ide niz liniju, dajući im svima visoki pet prije nego se zaustavi kod posljednjeg, pitajući ga, “Veš mašina ili bomba.” “Veš mašina!” zacvili mala djevojčica s pjegama. 75
Ryen je podigne, zaljulja je na rukama, a o nda je zavrti u bazenu, vrteći je
lijevo i desno, dok mala zatvara oči i smije se. “Šu, šu šu, šu,” Ryen oponaša zvuk mašine za veš. Pomaknem se i udahnem, shvaćajući da sam zaboravio disati na trenutak. “Ja, ja!” slijedeći klinac maše svojim rukama u zraku i viče, “Bomba!” Ryen ga podigne. Ovo dijete ona baci u zrak, a on poleti nekoliko stopa
iznad vode i potone ispod površine s velikim pljuskom. Odvojim pogled, podsjećajući se da mi nije stalo. Stojim s Daneom i čekam da ona završi sa svom djecom, i čim ih pusti njihovim roditeljima, priđem klupi gdje se ona briše. “A ja sam mislio da ti jedeš djecu,” šalim se, dajući joj bilježnicu. Ona baci svoj ručnik dolje i uzme knjigu, odmah je otvarajući i pregledavajući je iznutra. “Pa, volim se igrati s mojom hranom prije no što je pojedem.” Ona prelista dnevnik, vjerojatno kako bi vidjela da li nešto nedostaje. “Nisam istrgnuo ni jednu stranicu, ” uvjeravam je. “Kako mogu znati da nisi napravio kopije?” “Zato što se ja ne igram s mojom hranom prije no što je pojed em.” Dane meni sa strane pročisti grlo, govoreći tiho. “Pričekat ću te na parkiralištu. Ne moraš se žuriti.” On prati roditelje i njihovu djecu van iz dvorane kroz pokrajnja vrata.
Ryen gurne dnevnik u svoju torbu i podigne ručnik, nastavljajući brisati svoje noge. Njeni crni donji dio kupaćeg, za razliku od njeno zaštitnog odijela, nije konzervativan koliko bih ja to želio. Njene preplanule noge izgledaju čvrsto i glatko, a kapi vode na njenim bedrima tjeraju da mi srce poskoči. Onamožeš primijeti “Sada ići.”da sam ja još uvijek ovdje i podsmjehne se. “Pa?” prasne. Gurnem ruke u džepove. “A zašto bih to učinio Kamena? Kad je tako toplo u tvojoj prisutnosti.” “Zašto me stalno zoveš Kamena?” Ignoriram pitanje, zarobivši joj pogled. Ali, onda primijetim njen drhtaj, i bez razmišljanja, pogledam dolje, vidjevši da su joj bradavice tvrđe no ikad. Očito joj je hladno, a vizije nje pod toplim tušem okupirale su moj um. Gola, para, vrućina... Čekaj... 76
Tuševi. Bacim pogled iza sebe na vrata muške svlačionice. Njena prijateljica i onaj govnar bi još mogli biti ondje. Ali, što ako čuje nešto? Ili vidi kako izlaze zajedno?
Okrenem se opet prema njoj. Pa, što? Trebala bi saznati kako su prokleto ljigavi ti ljudi do čijeg joj je mišljenja toliko stalo. Trebala bi saznati točn o koliko je loša ta investicija. To je i zaslužila. Ali, iz nekog razloga, ne želim da se suoči s tim. Nepripremljena. Ako vidi svog maturalnog pratioca i svoju najbolju prijateljicu zajedno, nitko neće stati na njenu stranu kad se sve raspadne. Vjerojatno nikoga neće iznenaditi Lylino ponašanje, a Trey je muško.
Ryen će ispasti jednostavno glupa cura koju su zavarali. I nisam siguran zašto mi je stalo. “Hajde,” kažem. “Mračno je vani. Ispratit ću te.” “Odjebi.” Ona navuče kratke hlače, vežući malu uzicu, a onda natakne bejzbolsku kapu, ni ne pogledavši me. “Netko provaljuje u školu noću,” istaknem, glas mi postaje ljut. “Ne bi
trebala biti ovdje sama.”
Ona se smije, saginjući se da zatvori svoju torbu. “Da, možda si to ti i samo me se želiš riješiti kako bi ti mogao krenuti s pisanjem glupih sranja po zidovima.” Oklijevam.
Ok, da, provalio sam u školu nekoliko puta. U pravu je što se toga tiče. Ali nisam ja taj koji provaljuje i uništava ovo mjesto. To definitivno nisam ja. Nisam riskirao dolazeći ovamo kako bi me uhvatili radeći neko glupo sranje. Ona se uspravi imi okrene kako bi zagledala u mene. “Nazvao pičkom i odrezao kosu.seMisliš dasebih ti stvarno vjerovala da ćešsi me me zaštititi? Nemoj se previše nadati, Govno – Umjesto – Mozga. Mogao bi izgubiti ono malo moždanih stanica što ti je preostalo.” Oči mi se rašire, a svaki mišić u tijelu mi se zateže tako jako da me peče. Što je to, jebote, upravo rekla? Prije nego što sam shvatio što radim, podigao sam je na rukama i odnio je do ruba bazena. “Bomba ili veš mašina?” Njene se oči rašire. “Št- ?” 77
“Onda bomba!” viknem. I bacim je u bazen, čujem kako vrišti dok joj cijelo tijelo udara u vodu i ona potpuno potone. Izjurim iz dvorane, a da je i ne pogledam. Nadam se da učiteljica plivanja zna plivati. Iskopam ključeve iz džepa i sjedam u kamionet. Govno - Umjesto – Mozga? Ne nadaj se?
“Ima prosta usta i odgovor na sve. Da li ikada zašuti?” Uđem u kamionet, zalupivši vratima. “Prokletstvo!” progunđam. “Koje jebeno - !” Ali zaustavim se teško dišući. Toliko sam prokleto ljut da skoro želim da imamo gažu večeras. Ili probu. Želim ovo što osjećam ispucati na nečemu. Čujem podsmijeh kraj mene i odjednom se sjetim da je Dane sa mnom. “Rekao sam ti,” kaže on. “Izgleda nekako hladno. Ipak, siguran sam da je dobar osjećaj kad se ugrije.” “Ne može me biti manje briga.” Gurnem ključ u bravu, povučem mjenjač u brzinu, te nagazim na gas. “Da, tako se i čini.” suho komentira Dane.
78
Draga Ryen,
Što misliš da ovaj stih zamijeni završetak koji pjeva zbor za Titan? Znaš, ona
pjesma koju sam ti poslao zadnji put? Ne nadaj se jer nisi bio prvi! Netko je morao sagraditi stepenice kojima se penješ ti. Bio sam u skladištu sinoć, i samo mi se pojavio u glavi. Mislim da se uk lapa u
pjesmu puno bolje, a uz ritam, mislim da mi se sviđa kako će ispasti. Mišljenje? I da. prije nego me počneš gnjaviti, bio sam na zabavi sinoć, sjedeći sam i pišući glazbu. Pa što? Mislim da to pomaže mom uličnom ugledu, da budem iskren. Znaš... tihi usamljenik? Tajanstveni, zgodni buntovnik? Tako nešto. Možda? Štogod. Jebiga. Znaš da ne volim ljude. U svakom slučaju, pitala si me koje mi je omiljeno mjesto u tvom zadnjem pismu. Skladište je jedno od njih. Tijekom dana, kada nikoga nema, možeš čuti go lubove kako lepršaju oko krovnih greda, i možeš upijati sve grafite bez ikoga oko tebe. Neki od njih su prilično nevjerojatni.
Ali, mislim da mi je apsolutno najomiljenije mjesto, osim tebe naravno, moja kuća. Znam, znam. Moj tata je tamo, pa zašto bih ond a ja htio biti tamo? Ali, zapravo... kad moj tata i sestra odu spavati noću, kad je sve mračno, iskradem se kroz prozor i odem na krov. Tamo je mala skrivena udubina između rubova, gdje sjedim uz dimnjak, ponekad satima, prčkajući po svom mobitelu, upijajući pogled, ili
jednostavno, pišući tebi. Obožavam biti gore. Mogu vidjeti vrhove drveća koje se njiše na noćnom vjetru, sjaj uličnih lampi i zvijezda, zvuk šuštanja lišća... valjda
zbog toga nije osjećam da samo je sveono moguće. Svijet uvijek što je pred tobom, znaš? Ispod je, iznad je, tamo je negdje. Svaki sjaj svakog svjetla u svakoj kući koju vidim dok ih gledam s krova ima svoju priču. Ponekad samo trebamo promijeniti perspektivu. A kad gledam dolje na sve, sjećam se da tamo postoji više od onoga što se događa u mojoj kući – sranja s mojim tatom, školom, mojom budućnosti. Gledam u sve te pune kuće, i prisjetim se, ja sam samo jedan od mnogih. Ne kažem da nismo posebni ili važni, ali je utješno, pretpostavljam. Ne osjećaš se toliko sam. Misha.
79
Držim njegovo pismo u mojoj ruci, posljednje koje mi je poslao u veljači prije no što je u potpunosti prestao pisati, te zurim u rukopis vjerojatno sam jedina koja ga može pročitati. Grubi potezi i nagle crtice koje križaju slovo t i točke na i, te kako nikada ne ostavlja dovoljno prostora između riječi, tako da mu rečenice izgledaju kao jedan veliki, dugački hashtag. Zabavljenost mi se prišulja. Ipak, nikad nisam imala problema s čitanjem njegova rukopisa. Ipak, sam odrasla uz njega.
Toliko sam puta pročitala to pismo. Tražeći tragove – bilo kakve tragove, zašto je prestao pisati nakon ovog. Nema naznake da je ovo bio oproštaj, nema naznake da će biti imalo zaposleniji nego inače ili da sam mu dosadila ili se umorio od mene...
Praznina postaje veća i šira i dublja , a ja sjedim na krevetu, “Sretna pjesma” svira na mom iPodu, i proučavam njegove riječi koje uvijek savršeno sve objašnjavaju. Nisam spremna započeti dan. Zašto mi se ne da ustati ili čak skupiti energiju za brigu oko toga što ću obući?
Jedino se njemu veselim. Jedini razlog zbog kojeg jurim kući iz škole, kako
bih vidjela ima li pošte za mene. Pogledam i zurim u riječi koje sam sinoć napisala na moj zid od krede. Sam. Prazan. Prevara.
Masenove riječi su mi sada u glavi. Ne Mishine. “Ryen!” moja mama me zove i kuca na vrata moje sobe. “Jesi li budna?” Moja ramena se malo spuste i natjeram se da joj odgovorim. “Da.” Ne lažem u potpunosti. Budna sam i sjedim u krevetu, prekriženih nogu i čitam. Ali, kako čujem njene korake kako se povlače nazad dolje u hodnik i stepenice, pogledam na sat i vidim da sam dovoljno dugo odugovlačila. Složivši pismo nazad, gurnem ga u bijelu omotnicu i stavim ga u ladicu mog noćnog ormarića. Ostatak Mishinih pisama je pod mojim krevetom, svako od njih u blizini u slučaju da ih zatr ebam. Ustajući, pospremim krevet i spakiram svoju školsku torbu prije nego uđem u ormar i zgrabim bijele kratke hlače i crni top. Možda sam već nosila ovu odjeću ovaj tjedan. Nisam sigurna. Iznenada me više nije ni briga. 80
Jednom obučena, odlazim u kupaonicu da napravim frizuru i nanesem šminku pošto sam se već istuširala nakon sata plivanja sinoć. Ne mogu vjerovati, taj govnar me bacio u bazen. Bio je moj red da mu se
suprotstavim i radila sam to jako dobro, ali baš kao muško, kad ne može pobijediti s mozgom, onda koristi mišiće. Lagani pljesak za Masena.
Možda je imao zadnju riječ, ali morao je poboljšati svoju igru da bi u tome uspio. Osjećam mrvu ponosa i sa smiješkom ulazim u kupaonicu. Izravnala sam kosu, riješila se moje frizure od spav anja, te počela nanositi šminku, rješavajući se tamnih podočnjaka koje imam, jer sam ostala budna tako kasno kako bi napravila zadaću sinoć. Također sam dodala nešto rumenila kako bi izgledala zdravo i sretno.
Netko uđe i baci nešto ispred mene. Pogledam dolje i vidim moju crnu omotnicu adresiranu na Mishu. Podigla sam je. To je pismo koje sam mu napisala prije par dana. Znam jer ima markice s
planetima na sebi. Tek sam ih prošli tjedan kupila na pošti. Pogledam u moju sestru, vidjevši da joj je kosa podignuta u neurednu
punđu i da nosi ljetnu haljinu s mojim crnim balerinkama za koje nije pitala
može li ih posuditi. Namrštim se. “Zašto imaš moje pismo?” “Uzela sam ga iz sandučića kad sam išla na predavanje neki dan.” “Zašto?” “Zato što ti nije pisao mjesecima,” otrese se, a mene nije briga ako je mama čuje. “Ryen, to je patetično,” kaže ona, gledajući me kao da sam dijete. “ Izgleda kao da ga proganjaš. Kad sredi svoja sranja, može te naći.” Bacila sam pismodai zgrabila moj ružjavljati, za usne, gledajući u ogledalo. “On e dečko bi mi se trebao a japonovo se ne moram pravdati tebi. mi nij Ne diraj više moju poštu.” “Dobro.” Ona se okrene i ode k vratima, ali zastane i okrene glavu kako bi me pogledala. “Oh, mama te čeka za kuhinjskim stolom. Vidjela je ocjenu tvog eseja online.” Ona izađe, a ja zažmirim, zabavljena idejom da preuzmem Masenov trik na prekrasni djelić sekunde. Bomba ili veš mašina, Carson? Možda šišanje? * 81
Izađem iz kuće i prođem pokraj mog Jeepa, držeći remen moje školske torbe preko mog ramena dok nosim pi smo za Mishu nazad u sandučić. Gurnem ga unutra i dignem zastavicu kako bi poštar znao da ga treba pokupiti. Ali onda mi pogled padne na kantu za smeće kraj sandučića, te zastanem.
Izgleda kao da ga proganjaš. To je patetično. Patetično. Progutam gorku knedlu u mom grlu.
Možda je ona u pravu. Možda ja više nisam prioritet. Možda ima djevojku i ona ga je natjerala da mi prestane pisati. Možda sam mu dosadila. Ipak su se njegova pisma prorijedila tijekom nekoliko zadnjih godina. Nije mi smetalo, zato što sam i ja postala zaposlenija u školi, ali ipak... Misha mi nikad nije pisao toliko koliko ja njemu. Nisam nikad zaista
razmišljala o tome do sada. Zgrabila sam pismo iz sandučića, zgužvala ga u šaci, te ga bacila na hrpu u kanti za smeće. Tko ga jebe. Dojurila sam nazad prema mom Jeepu, srce mi je počelo jako udarati dok svježa rosa na travi moči moja stopala kroz sandale. Ali, onda stanem, osjećajući da me oblijeva val gubitka. Ne. Nije patetično. Misha ne bi htio da mu prestanem pisati. Natjerao me da obećam. Trebam te, znaš to, zar ne? rekao je. Reci mi da ćemo uvijek imati ovo. Reci mi da nećeš prestati. To je bilo jedno od njegovih rijetkih pisama gdje sam uspjela vidjeti tragove
svega što on krije u sebi. Činio bi se uplašen i ranjiv, pa sam mu obećala. Zašto bih ikad prestala? Ne želim ga nikad izgubiti. Misha. Okrenem se i otrčim nazad do kante za smeće, iskopajući zgužvanu omotnicu i opet jespuštajući izravnam.poklopac. Izravnala sam je koliko sam mogla i stavila je nazad uvan sandučić,
Ne davši si vremena da razmišljam o tome, uskočim u auto i odvezem se u školu. Skoro je svibanj, te iako je pomalo hladno, hrabro to izdržavam u mojim hlačicama i tankoj bluzi, znajući da će poslijepodne biti toplije. Imam još deset minuta viška, parkiram na parkiralište, vidjevši gomilu učenika kako mile okolo dok prilazim pločniku ispred glavnog ulaza. Glazba svira na mobitelima, ljudi šalju poruke, a ja osjetim zahvat rukom oko mene, poznati miris me zapuhne. Ten nosi Jean Paul Gaultier kolonjsku vodu svaki dan, a ja je obožavam. Zbog nje mi želudac radi salto.
“Što je to,” upita, dižući moju desnu ruku. 82
Pogledam dolje, vidjevši plavu boju na mom kažiprstu i malo pod noktom. Sranje.
Povučem ruku, moje srce uhvati ritam. “Nije to ništa. Moja mama kreči kupaonicu, a ja sam pomagala.” kažem mu.
Savivši prste u šaku, skrijem svoj prst pod remen moje torbe. Izgleda da se moram puno bolje oprati pod tušem noću. “Gledaj.” Pokaže meni zdesna. Okrenem glavu, vidjevši kako ljudi kruže oko tratine, i oboje dolebdimo do ruba pločnika, čitajući ogromnu poruku, u velikim, srebrnim slovima, napisanu bojom u spreju na travi.
Lyla se izgubila, salatu je bacila
u muškoj svlačionici prošle noći. Netko je uživao, jebeći je sirovo, Ali tko bi to biti mogao? J.D. nije bio.
“O, sranje,” prišapće Ten, s velikim iznenađenjem u glasu. Zurim u riječi na tratini, moja usta se suše sa iznenadnom potrebom da se smijem. Uh, ok. Tko dovraga...?
Učenici se gomilaju oko toga, uzdišući i smijući se, neki fotografiraju, dok Ten i ja odmičemo. “Ovo je prvi put da je postavio nešto osobno dajući imena,” kaže Ten. “Tko?” “Bitanga,” odgovara kao da bih ja to trebala znati. “Sada znamo da je to netko tko ide uuovu školu. tko nas pozna.” Zagunđam sebi. ” uvijek Da, Netko ali “Bitanga potpisuje svoje poruke. Ovo je izmaklo kontroli.
Začujem buku i podignem pogled i vidim jednog od domara kako gura jednog od parnih čistača van i pokušava upravljati njime niz stepenice. “Idemo,” kaže Tenu. Ulazimo u školu i prolazimo kraj grupe učenika koji su okružili još poruka na zidovima, ove su potpisane.
Poljubio si mi kosu dok si me u srce ubadao.
Ali tvoja kuća će se srušiti prije nego ću se ja raspasti. 83
- Bitanga
Vidim nekoliko cura kako vade kemijske i dodaju još ispod stihova, vrijeđajući bivše dečke i pišući nešto kao, Da, Jake. Suzdržim se od smijeha. “Ovo me ubija,” uzvikne Ten dok se mi krećemo prema našim ormarićima. “Želim znati tko je Bitanga i želim se uključiti.” Podsmjehnem se. Takav je Ten. Naravno da je Lyla naša najbolja prijateljica, ali Ten zna dobro kao i ja da ono što je napisano na tratini nije laž, a sigurna sam da je i uzbuđen da vidi obračun s J.D. -em. “Moram uhvatiti tu kučku i saznati s kim je bila u svlačionici,” kaže Ten dok zastaje ispred svog ormarića. Nastavim hodati, viknuvši preko ramena, “Vidimo se za ručkom.” Sigurna sam da nitko neće otkriti s kim je Lyla bila sinoć. Ona vjerojatno neće htjeti priznati ni da je to istina. Došavši ispred mog novog ormarića, ukucala sam kombinaciju i otvorila ga, pogledavši ulijevo i primijetim drugog domara kako riba drugu poruku na zidu. Već je izbrisao prvih nekoliko riječi, ali znam što kaže.
Voljela si me, bile smo najbolje prijateljice, moje sjenilo za oči sam ti posudila. Ali jednog dana sve što ćeš biti je netko koga sam nekada poznavala. -Bitanga A ispod toga je kolaž od slika istrgnutih iz prošlogodišnjeg godišnjaka,
koje prikazuju sportske ekipe i grupe učenika kako se smiju na utakmicama i igrama, grleći se i smijući se zajedno. Objesim svoju torbu i uzmemdamalo police. Pogledavši okolou moj kakoormarić bi se uvjerila nitkopakovanje ne gleda,acetona priđemsai podignem ga pred gospodinom Thompsonom, domarom. “Aceton skida sve,” predložim, vidjevši da mu je lice znojno i crveno od napora jakog ribanja. On skupi obrve, vjerojatno zatečen što sam bar jednom ljubazna. Nije da sam ikada razgovarala s njim, ali možda sam promašila koš za smeće
nekoliko puta kad sam bacala Starbuckove šalice. Ali prihvaća bočicu, kimajući u znak zahvalnosti. Srećom, ništa što se koristi za pisanje po zidu nije trajno, ali još uvijek je gnjavaža očistiti to. Nije da me briga, ali... 84
Okrenem se i vratim se svom ormariću, ali mi pogled zapne na Masenovom, te zastanem. On se naslonio na ormariće preko hodnika, gledajući me ruku prekriženih preko prsa i sa znatiželjom u očima. Da li je cijelo vrijeme bio tamo?
Prisilim se da ga ignoriram i počnem vaditi svoje knjige iz ormarića za prvi sat. “Tu si.”
Okrenem se i vidim Lylu, izgleda loše. Čelo joj je orošeno znojem, a obrazi su joj se zarumenili. Čujem kako joj telefon vi brira. “Što se dogodilo tvom ormariću?” upita. Podignem obrve prema njoj. Zar će se doista ponašati kao da joj nije upućena velika, goruća pljuska na školskoj tratini upravo sada? Oooookej. “Netko je provalio u njega,” odgovorim, okrećući se opet mom ormariću.
“Jesi li to bila ti? U potrazi za mojim topićem Bebe?” Ona mi dobaci prosti pogled. “Kao da bi mi pristajao. Ja imam nogometne lopte, a ti imaš bejzbolske, lutko.” Suzdržim se od okretanja očima dok guram što mi je potrebno u torbu, provjeravajući da imam bocu vode. Bacim brzi pogled iza sebe i vidim da je Masen otišao. Lylin telefon nastavlja vibrirati, i znam da su to obavijesti s Facebooka ili je J.D. napada, ali me stvarno nije briga. Neke cure prolaze, pokrivajući svoja usta rukama, a Lyla im uput i mrki pogled. “Popušite mi kučke,” zareži. A one skrenu pogled, odlazeći niz hodnik sa svojim podsmjesima.
Manny Cortez joj priđe s leđa i pokuša otvoriti svoj ormarić, ali se ona okrene, nama oboma. gle,pristajati gle, možda Manny provalio u tvoj ormarić.prema Jesi li trebao neki ruž“Gle, koji će tomjetušu za oči?”
Vidim da mu se izraz ukočio dok joj drži okrenuta leđa i ne odgovara. “Ne,” uskočim, zatvorivši moj ormarić. “To su dvije drugačije palete boja. Ja sam Zalazak u planinama, a on je Zamagljena noć.” Lyla se nasmije, ali onda prestane kad začujemo povik. “Pazite!” Obje podignemo pogled i vidimo kako nogometna lopta leti dolje, ravno prema nama. Pojurimo unazad, ali bespotrebno. Lopta se zaleti u lijevu stranu Mannyeve glave i zanese ga udesno, a njegova ruka odmah poleti kako bi pokrio svoje uho dok jeca od bola. 85
“O, sranje,” Trey dotrči do nas, smijući se. “Oprosti, čovječe. Stvarno nisam htio. Ovaj put,” doda. Gledam kako Manny teško diše, njegove crne obrve su se skupile od boli. On makne ruku s uha i ugledam krv. Moje oči se rašire, dok udišem. O, moj Bože. Da li to dolazi s njegovog uha ili iz njega? Prije no što sam uspjela saznati, Manny zalupi vratima svog ormarića i odjuri, nestajući u kupaonici kad se oglasi zvono. “Bravo seronjo,” korim ga.
“Hej, bio je nesretan slučaj.” Vidim kako baci pogled na Lylu, a onda ugledam J.D.-a kako se pojavljuje
iza njega dok svi učenici žure u učionice. “Ulazi u razred,” J.D. kaže Lyli, stiskajući čeljust. “Molim?” “Čula si me. Kasnije ću završiti razgovor s tobom.” Ona stoji tamo, izgleda ljuta, ali ne ostajem da vidim ishod toga.
Prošavši pokraj njih, krenem prema Likovnom, ali ne vidim Masena na njegovom mjestu. A kad zvono zazvoni, on još nije ovdje. Upravo sam ga vidjela u hodniku. Kako on samo može dolaziti i odlaziti kako želi i preskakati predavanja? Srećom, bar Trey ne upada na predavanje, pa mogu izgurati cijeli sat radeći na Mishinom omotu i biti potpuno ostavljena u miru. Čak i Mannyja nema, vjerojatno je otišao bolničarki da mu pregleda uho. Nadam se da je dobro. To je moralo boljeti.
Nakon sata, krenula sam prema Engleskom, krećući se kroz učenike, dok ne uklizim u učionicu. Masen sjedi na svom mjestu, a ja zastanem, zatečena. Isuse. Što to radi? Pojavljuje se kad god to poželi? Opet jer beznema knjiga, izgleda kao da se jednostavno štobez boljevidljivih za raditi.olovaka, Zar ga ne brine matura? pojavio, “U redu, uzmite svoje upitnike i odložite ostatak svojih stvari,” gospodin Foster daje upute dok se redamo u učionici, a on dijeli papire. “I nemojte
zaboraviti uzeti olovku. Jednom kad prozovem vaša imena možete se upariti, odnesite svoje stvari u knjižnicu i počnite raditi.” Oh, točno. Danas je Dan istraživanja. Povremeno, Foster nas šalje u knjižnicu kako bi brusili naše vještine. On nam nađe parove, da nam upitnik s informacijama koje trebamo naći, a onda smo sami do kraja sata. To je izgovor da ne budemo u učionici. Nikad se ne žalim. 86
“Lane, Rodney i Cooper,” Foster prozove sa svog popisa. Troje učenika ustane, uzmu svoje materijale, te napuste prostoriju. “Jess, Carmen i Riley.” On nastavlja, jedna grupa za drugom, dok se soba polako prazni, a moji
živci postaju sve napetiji dok ne shvatim da je ostala samo šačica ljudi, uključujući Masena i mene. Molim te, ne on. Ali Foster prozove slijedeću grupu. “Ryen, J.D. i Trey.”
Ispustim dah olakšanja. “Kvragu, da,” J.D. će hvalisavo, te ga vidim kako daje visoki pet Treyu pokraj njega. Ustajem, uzimajući što mi je potrebno. “I posljednji dvoje...” najavi Foster. “Lyla i Masen.” Zastanem samo na trenutak i on da prebacim torbu preko ramena i žurno izađem iz učionice. Lyla i Masen. Super. Ona se neće moći kontrolirati. Izađem iz učionice, učvrstim svoj izraz lica. Zašto mi je uopće stalo? On mi se ne sviđa. Nije me uopće briga da li će ona flertovati s njim, što sigurno hoće, pa neka joj bude. Dobro. Ona je ionako J.D.-ev problem.
I nije bitno. Netko drugi već ima moje srce, a Masen Laurent nije on. On nikad neće biti Misha. “Moji roditelji će biti izvan grada za nekoliko tjedana,” Trey dotrči do mene i stavi ruku na moj struk dok hodamo. “Priređujem zabavu i želim te tamo.” “Da, bazen ima grijanje,” J.D. doda iza nas. Pogledam iza, vidjevši da nas Lyla i Masen slijede. Masenov je pogled na meni. “Da, znam,” kažem J.D.-u. “Bila sam u njemu. Sjećaš se?” “Super,” Trey se opet oglasi. “Onda ponesi kupaći. Ili nemoj. Svejedno.”
Vrućina pokriva moja leđa, a ja se odjednom osjećam okružena. Opet bacim brzi pogled iza mene, te vidim kako Masen odvraća pogled dok Layla čavrlja o nečemu, ali onda je morao osjetiti da ga gledam, jer se opet sretne s mojim pogledom.
Trey prati moj pogled, primijetivši da moja pažnja nije na njemu. Prije no što sam shvatila svoju pogrešku, on se okrene i zgrabi Masena za ovratnik, bacivši ga u ormariće. 87
“Hej,” kaže on previše prijateljskim glasom. “Mislim da se nismo upoznali. Ja sam Trey Burrowes. Ti si Masen Laurent.” J.D., Lyla i ja stojimo i gledamo kako Masen ostaje miran, samo buljeći u Treya. “Sada kad smo to obavili,” nastavlja Trey, približavajući se i unoseći mu se u lice. “Hajde da neke stvari raščistimo.”
“Što to dovraga radiš?” približim se. “Da, Trey, hajde,” J.D. progovori. “On je dobar dečko.” Ali Trey samo podigne ruke. “Opusti se. Samo razgovaramo. Obećavam.” Pogledam dolje i vidim da se Masenovi prsti skupljaju u šaku, ali se ne miče dok Trey i on stoje oči u oči. “Sada, ti si se malo zabavio s mojom curom na satu, a čujem i da si je gnjavio na parkiralištu jučer,” izjavi Trey. “Kakvo god sranje planiraš, to prestaje sad. Ostavi je na miru.” Masenov pogled zatreperi prema meni, a težina mi pogodi prsa. Njegove oči izgledaju oštro i ljuto isprva, ali čini se kao da se to mijenja u razočaranje zajedno s još nečim. Tugom, možda? Što se događa u njegovoj glavi? Zašto me tako gleda? “Ne gledaj u nju,” Trey zaurla, unoseći se u Masenovo lice. “Što je bilo? Ne možeš govoriti?” “Što se događa?” Svi se okrenemo kako bi vidjeli ravnateljicu Burrowes koja stoji na sredini
hodnika, njeno crno odijelo i bluza boje burgundca je uštirkana i ispeglana. Trey se uspravi i odmakne se od Masena. “Ništa Gillian,” on se ruga svojoj maćehi i onda vrati pogled na Masena. “Mi smo cool. Točno?” Masenov je pogled na podu i ne govori. Gdje trebao biti?umjesto Treya. nas šalje u knjižnicu zbog “Ali ” upita Burrowes ja biodgovorim njega. “Foster istraživanja.” “Onda, pokret.” Kimnem i svi brzo krenemo niz hodnik. “I ti isto,” čujem je iza nas kako kaže, vjerojatno Masenu. Zašto nije ništa učinio? Nije da je Trey mali tip kojeg bi mogao lako srediti,
ali imam osjećaj da je Masen već sudjelovao u tučnjavama. Nagao je i impulzivan, pa zašto se suzdržao? Dotrčimo do stepenica i uđemo u knjižnicu. Svi su drugi učenici već ovdje, šapćući, krećući se i skupljajući materijal koji trebaju. Neki su na 88
računalima, a neki su kraj polica. Naša se knjižnica sas toji od dva kata i lijepog pogleda na glavnu razinu s balkona iznad. Spustim torbu na stol u pozadini i vidim da su se Lyla i Masen smjestili dva stola ispred.
J.D. i Trey spustili su se za naš stol, a Trey podigne noge gore. Da, neće ići. “Vi dečki idite na računala i istražite Popratne bibliografije,” kažem im. “Isprintajte neke primjere, a ja ću pronaći neke sekundarne izvore.” Neću ispunjavati ovaj upitnik sama. Trey ispusti uzdah, a J.D. se nasmije u sebi, obojica opet podignu svoje guzice. Okrenem se i krenem prema publicističkom odjelu.
Nazirem visoke police, te ljestvama kružim okolo i skrenem lijevo, zaranjajući dublje u pozadinu knjižnice, dalje od stolova s učenicima i njihovih tihih šaputanja. Posegnem i rukom klizim preko hrptova knjiga kako pr olazim. Mama će se pitati zašto još nisam ni počela čitati Fahrenheit 451. Nije da ću upasti u nevolje, ali ona će se pitati što me omelo. “Znaš, onaj klinac,” čujem kako netko kaže i trznem glavu kako bi pogledala iza sebe. Masen prilazi, a srce mi ubrzano tuče. “Onaj koji noću piše po zidovima?” on nastavi. “Imamo nešto zajedničko. I ja volim pisati po stvarima također.” On stane ispred mene i uzme me za ruku. “Ali, ti to znaš, zar ne?” Koža mi se grije tamo gdje me on dodirne, te pokušam izvući ruku, ali on
je čvrsto drži. On voli pisati po stvarima, također? Što? A onda se sjetim zida u Coveu, mojeg od krede sobi, mog ormarića prvoglidana... Jačezida trgnem ruku,uoslobodivši je. “Što?tog Smatraš da je Trey prevelik i prestrašan, pa si umjesto toga odlučio svoju borbu prebaciti na mene sada?” On mi se ležerno naceri i opet mi zgrabi ruku, izvukavši marker iz džepa drugom rukom. “Pusti.” On stavi marker u usta, zubima skine poklopac, te okrene kemijsku, gurajući je nazad u poklopac. “Ali, mislio sam da želiš moj broj telefona. Za
kino na otvorenom, sjećaš se?” On pogleda dolje prema meni s nevinim izrazom na licu, a ja ne znam što on radi, ali moram priznati da se nekako bojim suprotstaviti ovaj put. Baciti 89
me u bazen kad nema nikoga nije tako sramotno, ali čisto sumnjam da će ga
biti briga to što sada nismo sami ako bude smatrao neophodnim da me opet stavi na moje mjesto. Ne želim njegov jebeni broj. On uzme moj kažiprst i počne pisati po njegovoj unutrašnjosti, dok ja stiskam zube i zurim u njega. “Znaš, sjećam se toliko toga što je bilo u tom dnevniku,” ruga se dok piše. “Mogu reći što god želim. Ne trebam dokaz. Ne s njima.” On trzne bradom,
pokazujući na sve učenike koji sjede u područjima sa stolovima, koje možemo vidjeti. Opet se povučem, ali on pojača svoj stisak. “Ne brini.” On se nasmije mom prstu dok crta. Baršunasti vrh mi škaklja kožu. “Nemam nikakvog interesa uznemiravati te. Bar ne na taj način. Imam samo jedno pitanje.” Onda prestane s crtanjem i pogleda me, buljeći u mene. “Tko je Delilah?” Ukočim se i zurim u njega, zaboravivši da on drži moju ruku, dok mi se dlake na vratu naježe. “Što?” “Nažvrljala si njeno ime po cijeloj bilježnici,” kaže on. “Tko je ona? Tajna prijateljica? Tajna sramota?” On spusti pogled i nastavi pisati. “Kajanje?” “Čitao si moju bilježnicu. Već bi trebao znati.” “Nisam ništa pročitao,” odgovori on. Zagledam se u njega. Nije je pročitao? Ali... “Prolistao sam je i vidio njeno ime na unutrašnjim koricama,” on objasni. “Misliš da me boli briga što se događa u tvom umu ? Imam boljih stvari za raditi.” Zašto onda pitaš ako te nije briga? Ti si seronja.” Izvučem ruku, ispodnikoga daha. “okolo. Držim glas tiho,gunđajući iako ne vidim Ali prije nego odem, on stavi svoje ruke na police s knjigama, zarobivši me. “Znaš da sam mogao srediti njega i njegovog prijatelja u jednom dahu maloprije. Što sam čekao?” On zuri u moje oči, tražeći nešto. “Možda istu stvar koju mali Cortez čeka onda kad ga tvoj dečko napada,” kaže on tihim glasom, njegove usne su samo centimetre udaljene od mojih. “Možda nekoga s njenim živahnim, malim konjskim repom” – on prebaci moju kosu – “i jebozovnim kratkim hlačicama da dobije muda i suprotstavi se tom seronji.” 90
Maknem mu ruku udarivši ga, moj se želudac steg ne od bijesa. Ali, on me opet zarobi, svladavši me. “Je li to i ta Delilah također čekala?” pritiskao me. “Je li čekala tebe? A ti se nikad nisi pojavila?
On zgrabi moju ruku i okrene mi prst, pokazujući što je napisao. Pogledam dolje na debela crna slova ispisana na unutrašnjosti mog prsta. Sram. “Ne brini,” kaže. “Neću ništa reći. Tvoje su tajne tvoje. Ti moraš živjeti s njima.”
A onda on podigne moj prst do svojih usana, pokazavši znak šššš. Povučem ruku i zabijem ruke u njegova prsa, odguravši ga. “Slijedeći put kad stavi ruku na mene, to će bi ti njegov kraj,” upozori, svijajući usne u podsmijeh. “A onda ću uzeti njegovu maturalnu pratilju.”
91
“Postala sam malo usamljena,” zaprede Lyla, odmarajući leđa na svojoj stolici ruku sklopljenih preko prsa i prekriženih nogu. “Nije te bilo tako dugo.” Usamljena? Sumnjam da ona uopće zna što ta riječ znači. Ne da imam bilo kakvo mišljenje o curi koja vara svog dečka – osim ako sam taj dečko ja ili jedan od mojih prijatelja – ali ne sviđa mi se zbog drugih razloga. Ona je kao Ryen na cracku.
Moja Ryen je bar još uvijek negdje unutra. Vidim je kad joj je neugodno kad napadaju malog Corteza. Vidio sam je jutros kad je domaru dala bočicu acetona da mu pomogne skinuti grafite. A vidio sam je i po cijeloj njenoj sobi. Kolaži, poezija, stihovi koje sam joj slao da ih pregleda, citati i boje posvuda... To je Ryen koju poznajem. Ali, za deset godina mogla bi postati Lyla. Sebična, lažna i ševeći sve kako bi zaboravila koliko mrzi samu sebe.
A sve što sam oduvijek smatrao nevjerojatnim u vezi nje će nestati. Izvučem stolicu i sjednem, znajući prokleto dobro da nemam namjeru raditi ovaj zadatak. Misha Lare skoro kao da je gotov sa srednjom školom, pa nisam ovdje zbog toga. “Ovdje.” Ona se uspravi, gurajući neke knjige prema meni. “Iskopala sam
neke primarne izvore, tako da možemo početi s tim upitnikom.” Ali prije no što sam uspio reći ovoj curi da će to sama, odzada sam gurnut naprijed, tijelo me pritisnulo s leđa, a ruka mi je pritisnula vrat. “Što dovraga?” is pružim ruke kako bi spriječio da mi glava udari u stol, a onda čujem disanje u mom uhu. “Ryen!” čujem kako je netko uzviknuo. Mislim da je to Lyla. “Ne miči se,” Ryen mi prišapće u uho, te osjetim oštri vrh kako mi se ukopava u vrat odzada. “Ne bih htjela da ova kemijska sklizne.” Tresem se od šokiranog smijeha. Nije joj se svidjelo što sam joj servirao među policama, a sada je poludjela. Odlično. Učinim točno što je tražila, iako mi srce ludo udara, a moje prepone oblijeva vrućina. 92
Osjetim kako kemijska klizi preko moje kože u dugim, sporim potezima, a ja sam zaista zabavljen. Znam da ljudi gledaju. Svi su odjednom utihnuli,
čak i Lyla. Kemijska kopa dublje, a ja se trznem od malog uboda. Ona završi i ustane, skinuvši svoju težinu s mene i bacivši kemijsku. Osjetim njen odlazak, te sjednem ravno. Svi gledaju u mene, a ja vidim kako je Ryen okrznula moj
stol svojom torbom na njenom ramenu, izjurivši iz knjižnice. “Jesi li dobro?” upita Lyla. “Da.” Kimnem i pogledam iza sebe, vidjevši J.D.-a kako se smije i odmahuje glavom, dok se Trey nagnuo naprijed na stol i bulji u mene.
Učinila je to pred njim. Dobra cura. Okrenem se nazad svom partneru. “Što je napisala?”
Lyla ustane sa svog sjedala i pogleda. Čujem podsmijeh. “ Um, jesi li siguran da želiš znati?” Super. Kimnem.
“Um...” počne ona, čitajući sporo spajajući slogove. “Tanki kurac Kreten Seronja.” Prasnuo sam u smijeh. Nevjerojatno. Uštogljena Ryen Trewarrow uči kako se igra prljavo, a ja osjećam kako mi uzbuđenje teče venama. “Želiš li da ti donesem nekoliko vlažnih papirnih ručnika?” Lyla stavi ruku na kuk, vrzmajući se. Ali samo joj odmahnem. “Zajebi. Samo ostavi tako.” Što me briga? “Masen Laurent?” Neko zazove. Sjedim trenutak prije no što trepnem i podignem pogled, sjetivši se da mi je to ime. Knjižničarka drži slušalicu telefona na posudbenom pultu i gleda okolo. “Da? ” Ona prati moj glas i sretne moj pogled, spustivši slušalicu. “Ravnateljica te želi vidjeti. Uzmi svoje stvari za svaki slučaj.” Ali se ne pomaknem. Ravnateljica? Vrućina preplavi moje vene i osjećam se kao pričvršćen za stolicu. Zašto me dovraga želi vidjeti? Da li zna? Moje se disanje ubrza, ustanem, ne uzimajući ništa , jer ništa nisam ni donio, te krenem prema vratima. Ignoriram znatiželjne poglede i podsmjehe, vjerojatno zato što, dok prolazim kraj njih, mogu vidjeti sranja koja mi je Ryen napisala na vrat. 93
Trebao bi jednostavno otići. Izaći kroz zadnja vrata upravo sada. Ali kako prilazim njenom uredu, uhvatim se kako otvaram njena vrata, moja
odlučnost se pojačava. Još nisam dobio sve po što sam ovdje došao. Ne bježim, pa da vidimo što ona ima za reći. Ako zna, zna. Ili ako je saznala da su mi dokumenti lažni, koje mi je nabavila jedna od bratićevih mutnih veza, da je Masen Laurent ime koje sam izmislio, i da živim u ruševnom podrumu i ušuljam se u školu kako bi se otuširao navečer, onda ću se suočiti s tim. U svakom slučaju, ne odlazim. Još ne. Ušavši u glavni ured, kimnem jednoj od recepcionarki. “Masen Laurent,” kažem joj. “Možeš ući.” Ona pokaže meni nalijevo, ali ja već znam kamo trebam ići. Prišavši vratima, dvaput pokucam, osjećajući kako mi se ruke tresu samo neznatno dok ih otvaram. “Bok, Masene,” pozdravi me ravnateljica, podigavši pogled sa stola i
nasmiješi se. Složi na hrpu veliku količinu mapa, oslobađajući prostor na njenom stolu, te ustane, ispruživši ruku da se rukujemo. Čvrsto stisnem čeljust i izravnam leđa. Njene su oči tople, a ja odjednom ne želim biti ovdje. Isforsiram osmijeh, polako podižući ruku i prihvatim njenu, ali je gotovo odmah ispustim. Skrenem pogled u stranu. Ona je tiha na trenutak i osjetim da me promatra. “Molim te, sjedni,”
konačno reče. Sjednem ispred njenog stola i nastavim držati pogled u stranu, uspostavivši očima samojojnakratko. “Ne brini,”kontakt kaže mi, humor se osjeti u glasu. “Nisi u nevolji. Samo pokušavam upoznati svakoga kad se upiše, ali ti si mi promakao ispod radara.” Ok. To je dobra vijest, pretpostavljam.
“Pa, kako ti se sviđa u Falcon's Wellu do sada?” Opustio sam čeljust, odgovarajući ravnim tonom, “Dobro.” “A tvoja predavanja?” ona pritišće. “Nalaziš li da ti je prijelaz lak?” Njene oči me ne žele napustiti i ja se namjestim u stolici, kimajući dok zurim u uokvirenu sliku koju drži na svom stolu. Sjećam se da sam je vidio neko večer. Slika njene obitelji. 94
“Pa,” nastavi ona, počinje zvučati da joj je neugodno. “Toliko je malo vremena ostalo u ovoj školskoj godini, ali sudeći po podacima iz tvoje bivše škole i tvojim ocjenama, ne bi trebao imati problema s prolaženjem zadnjih ispita.” Ona prelista transkripte i formulare, iz mog lažn og dosjea, bez sumnje. “Da li se informiraš o fakultetima?” Odmahnem glavom.
“Pa, mi imamo odličan centar za odlučivanje o karijeri. Savjetnik ti može pomoći da doneseš neke odluke o tome kamo ćeš poslije srednje škole i kako poslati prijave.” Kimnem, i oboje samo sjedimo tamo, tišina postaje sve neugodnija. Ona očito želi biti pažljiva, ali vjerojatno pokušava saznati jesam li ja vrijedan truda kad ću izaći iz njene škole za šest tjedana. Ranije, zapravo, ali on a to ne zna.
Ona udahne duboki dah i smekša g las. “Trey Burrowes je moj posinak,” ona istakne. “On zna biti naporni, ali... je moj naporni. ” Javi mi ako budeš imao ikakvih problema, ok?” On je moj naporni. stisnem šake, konačno podigavši oči k njenima. Bez brige, gospođo. Znam točno kako riješiti moje probleme. Tvoj će me se sin kloniti ili ću ga ja natjerati da me se kloni. Ona se nasmije, a ja ustanem, ne čekajući da me otpusti. Izađem iz njena ureda, osjećajući da mi se želudac smiruje i udahnem brze, plitke udahe kad me adrenalin konačno pukne, jureći mojim rukama i nogama. Kad sam se našao ispred uredskih vrata, stojeći u praznom hodniku, stao sam i nasmijao se sam sebi.
Nije me otkrila. Ne samo da mogu otići kad poželim, već mogu i ostati koliko želim. Nitko ne zna.
95
“Samo to razmazuješ,” kaže zabavljeni glas iza mene. Okrenem glavu i vidim Ryen koja stoji leđa naslonjenih na njen otvoreni ormarić, podsmjehujući se. Maknem ruku s mog vrata i bacim vlažni papirnati ručnik u koš za smeće kraj vodene fontane. Iako sam mislio da mi neće smetati natpisi Tanki Kurac Kreten Seronja na mom vratu kako bi ih svi mogli vidjeti, prevario sam se. Osjećam se kao idiot. Ona se okrene i posegne u svoj ormarić, izvlačeći dugi komad tkanine. “Želiš da ti posudim šal?” Ona se smije, a ja podignem obrvu, nezabavljen. Pogledavši u njen ormarić, na polici vidim bočicu koju je posudila domaru jutros i priđem. “Aceton. Odmah.” Ali ona mičući se. sam prekriži ruke na prsima i smjesti se ispred svog ormarića, ne “Ne igraj se sa mnom.” Ispružim ruku. “Dosad smo naša sranja držali pod kontrolom. Mogu postati radikalan ako želiš.” Ona se okrene i izvadi bočicu, bacivši je prema meni. Uhvatim je i otvorim poklopac, brzo izvukavši i šal iz njene ruke. “Hej!” Ali, prekasno je. Nalijem nešto acetona na nježnu bež tkaninu i iskoristim je da istrljam kemijsku s mog vrata. “Gade!” poviče ona. “To je kašmir!”
Povučem šal s mog vrata, vidjevši da je crna tinta sada na njenom šalu i skinuta s mog vrata. Mislim, bar većina. “Da.” Dobacim joj šal nazad i zatvorim bočicu. “Super je poslužilo. Hvala.” Lice joj se tjeskobno smrkne i uhvati šal objema rukama, pregledavajući štetu. Stavim bočicu nazad na njenu policu i odem prije no što se uspijemo opet upetljati u nešto. Čujem da je ispustila malo režanje iza mene zalupivši vratima ormarića dok se ja krećem prema čelu škole.
96
Moram je prestati izazivati, usprkos zaba vi koju mi to pruža. Uključiti je
u to je jednostavno prelako. Zašto, kad uđem u ovu zgradu, ona je prva pomisao koja mi padne na um, a ne pravi razlog zašto sam ovdje? Da ona nije slučajno naišla na moje mjesto u Coveu i ukrala moja sranja te noći, možda nam se putevi ovdje nikada ne bi sreli. Možda bi bili na nekim predavanjima zajedno, dok ja tiho zavirujem okolo, čekajući da obavim posao, ali nikad nisam imao namjeru...
No. To nije točno. Znao sam bolje. Nekako sam znao da će se to dogoditi i znao sam da ću upasti u iskušenje. Znao sam da će Ryen biti ovdje, znao sam da ću je vidjeti i čuti, te sam znao da će mi ona privući pažnju, zato što usprkos svemu ostalome na mom umu, ne bih mogao suzbiti moju
znatiželju. A onda kad sam saznao da je popularna, ne izopćenica, te da je duplerica od kartona, a ne srcinal, naljutio sam se. Navela me da vjerujem tim
stvarima, a moja muza je laž. Sve do jučer na parkiralištu kad sam je ugrizao, a ona je vratila ugriz. To je moja Ryen.
I želim vidjeti više. *
Izvadim ključeve i pogledam okolo, provjeravajući prozore glavne kuće. Nisam vidio tatin auto na prilazu, ali mogao bi biti i u garaži. Otkad se ba vi antikvitetima i umjetnosti, posjedujući nekoliko trgovina duž obale, njegov je raspored fleksibilan. Mogao bi biti vani cijeli dan ili biti kod kuće u bilo koje vrijeme.
vrata za goste i koraknemaliunutra, zatvarajući ih iza sebe. JošOtključam nije ni podne, pakuće su svjetla još pogašena, zamračio sam većinu prozora kad sam se uselio ovamo nakon Annine smrti. Izvadio sam malu svjetiljku i
uključio je. Ne želim upaliti veliko svjetlo da tata ne bi slučajno vidio. Većina moje odjeće i stvari je još ovdje, a pošto me Dane ispituje svaki put kad se ogrebem kod njega za korištenje perilice i sušilice, odlučio sam vratiti se ovdje i pokupiti još nešto stvari da izbjegnem ispitivanje ovaj put. Napustio sam školu nakon scene sa Ryeninim šalom, ostavljajući moj kamionet na parkiralištu i otišao trajektom do Thunder Baya. Nisam htio da tata ili bilo tko drugi koga znamo spazi moj auto. On ne zna gdje sam i volio bih da tako i ostane. Nije da me on zove. 97
Izvadivši sportsku torbu iz ormara, ispraznim ladice i natrpam odjeću u torbu, prinoseći složene majice mom nosu. Miris prizove bockanje u mom grlu.
Annien omekšivač za rublje. Bila je dobra u pranju veša, pošto je moj tata bio zauzet, a ja sam to uvijek radio krivo. Žalio sam se na cvjetni miris koji je upotrebljavala za moju odjeću, ali sada sklopim oči, osjećajući samo dom. Pobrinuo sam se da ga i dalje upotrebljavam nakon što je otišla. Ništa se neće promijeniti. Nikad nećemo promijeniti što je ona radila. Annie. Trepnem, osjećajući kako su mi se oči ovlažile. Završio sam sa skupljanjem odjeće koju trebam i spakiram dodatni par cipela kao i sliku Annie i mene koju sam zalijepio na zid iznad mog radnog stola.
Prođem kraj moje gitare, koja se odmara na stalku, te kraj hrpe postera našeg benda koji nikad nisu iskorišteni. Prije tri mjeseca imao sam tri stvari koje sam volio. Moju glazbu, moju sestru i ...
Sve se isprazni iz mojih pluća i okrenem se od gitare, ne mogavši gledati jebenu stvar. Nije bitno što sam imao. Annie više nema. Moje riječi su nestale, a Ryen... Ne znam što je ona.
A onda mi sine. Dobio sam pismo od nje prošli tjedan. Vjerojatno mi je poslala još jedno do sada, pošto ona piše kako ja udišem zrak. Ne da mi je to ikad smetalo. To su bile najbolje stvari kad sam dolazio kući. Napustim kuću za goste, noseći sportsku torbu i zaključavši iza sebe. Primijetim da se sve čini tamnije, te pogledam gore i vidim olujne oblake kako nisko lebde. Sranje. Jesam li ostavio prozor otvoren na mom kamionetu? Bolje da se vratim u školu. Falcon's Well možda neće pogoditi
kiša, ali je moguće. Požurim do zadnjeg ulaza glavne kuće i otključam ih, ušavši unutra. Kuhinja je tamna, je mojtetata sigurno vani. Krenem prema pultu, nađem hrpu pošte, sva jepamoja, odmah potražim crnu omotnicu s pečatom lubanje. Ali je ne vidim. Nema ništa tamo osim fakultetskih brošura i prijava za kreditne kartice. Da li mi je onda prestala pisati?
Opusti se, čovječe. Došao si kući prošli tjedan i provjerio, i onda je bilo pismo. Prošlo je samo šest dana. Ali znatiželjan sam da vidim da li će pisati o Masenu. Što li će reći o njemu?
Ryen rijetko spominje bilo kakvog dečka u svojim pismima. Nakon što mi je rekla za jednog kad joj je bilo šesnaest godina – onaj zbog kojeg je spustila 98
svoje standarde – izgleda da je dečke držala na distanci. Zapr avo, kao da je
izgubila interes, zato što mi je rekla da je predigra precijenjena u jednom pismu. Rekao sam joj da bih to mogao shvatiti kao izazov. Ipak, sedam godina dopisivanja je epska predigra, a ona je ovisna.
Šest dana. Zadnje pismo od nje je došlo prije šest dana. Zadnje pismo od mene je dobila prije više od tri mjeseca. Ona ostaje dosljedna, čak i usprkos gubitku vjere koji sigurno ima do sada da ću joj ikad više pisati. Moja ramena se malo spuste, razmišljajući kako je ona uvijek bila tu za mene. Njena sranja me raspizde, ali Mishi je uvijek bila prijateljica. I to jako dobra prijateljica. Annie bi bila razočarana u mene kad bi bio loš prema jedinoj osobi koja mi je preostala, a da voli sve na meni. Prokletstvo. Jebiga. Ispustio sam tihi uzdah i ušao u hodnik, zaobišavši rukohvat i potrčao uz
stepenice. Približivši se sobi moje sestre, polako okrenem kvaku na vratima i uđem, njen miris i ostaci njenog osvježivača tepiha me iznenada zapuhnu. Srce me boli, vidjevši da je sve onako kako je ostavila. Ur edno i spremno za nju da se vrati kući s njenog trčanja te noći. Krevet u kojem više neće spavati, šminka koju više nikad neće dotaknuti, zadaća koja leži nedovršena na njenom radnom stolu...
Bol mi je zapela u grlu i poželim vrištati. Annie, što si mislila? Ali, onda se naljutim na sebe, također. I na mog tatu. Kako to nismo vidjeli? Zašto se nismo bolje brinuli za nju? Hodam polako prema njenoj komodi i otvaram ladice oprezno i tiho, kao da će ona upasti u bilo kom trenutku, grdeći me što sam u njenoj sob i. Kad
otvorim gornju ladicu komode vidim njene šalove, uredno naslagane u dvije hrpe.njene Osjetim njen parfem, a moja se prsa tresu složene od jecajai koje gutam nasilu dok prolazim kroz šalove, našavši jedan koji je sličan Ryeninom. Nije bež, ali je kašmir. Osjetim krivnju na trenutak, ali moja sestra bi radije da ga ima Ryen nego da ostane u njenoj praznoj sobi, zaboravljen.
Izvadim svjetlo plavi šal i zatvorim ladicu, gurajući ga u moju sportsku torbu. “Halo?” čujem prigušeni poziv iz hodnika. Trznem glavom prema vratima, prepoznavši glas. Moj otac. “Sranje.” 99
Pogledam okolo, znajući da ne postoji drugi izlaz odavde. Skliznem iza sestrinog zastora za presvlačenje koji je postavljen uza zid kao ukras i stisnem zube da smirim svoje disanje. Vidim sjenu koja blokira svjetlo iz hodnika koje sija kroz vrata i pada na tepih. “Misha?” upita moj otac oklijevajući. “Jesi li ovdje?” On zna da sam ovdje. Mora znati. Ostavio sam vrata Anniene sobe
otvorena kad sam ušao, a uvijek su zatvorena. Ali, ne mičem se. Ne mogu razgovarati s njim. Virim kroz proreze na zaslonu, pokušavajući ga vidjeti, ali ne mogu. Nije mi u vidnom polju.
On ne kaže ništa više, ali ja gledam kako mu sjena pada dalje u sobu, moj puls mi otkucava u ušima. On mi uđe u vidno polje dok sjeda na krevet, noseći kao i obično košulju, kravatu i prsluk. I mene je tako odijevao kad sam bio mali. Dok nisam
navršio devet godina i počeo izražavati vlastito mišljenje. To je bio početak naših svađa. “Uvijek si bio toliko drugačiji,” kaže on, odsutno. Jedva mogu disati. “Majice i traperice na obiteljskim okupljanjima, satovi gitare, umjesto
violine ili klavira, uvijek tako težak za motivirati za bilo što osim onoga što si ti htio... uvijek toliko težak. Točka.” Oči mi se pune suzama, ali se ne mičem. On je u pravu. U njegovoj glavi, borio sam se protiv svega. Davao sam argumente i tamo gdje ih nije bilo. U mojoj glavi, samo sam htio da me prihvati. Zato sam se tako dugo i
čvrsto držao za Ryen. “Nisam više bio u stanju razgovarati s tobom,” on skoro šapne. A onda spusti pogled, ispravljajući se, “Prestao sam tražiti način na koji da razgovaram s tobom.” On podigne pokrivač moje sestre na kraju kreveta i polako ga prinese nosu, a onda mu se tijelo zatrese kako ispusti jecaj.
Povučem moj prsten na usni između zubi i povučem dok ne osjetim ubod. Sve boli i mrzim to. Mrzim to što je Anniena soba prazna. Mrzim što je naša kuća mračna. Mrzim što ne znam gdje bih trebao biti – nigdje ne pripadam. I mrzim to što mrzim da je on sam. On mene nije tješio nakon Anniene smrti. Zašto bih ja trebao željeti biti kraj njega? 100
I zašto iznenada osjećam potrebu sve reći Ryen? Da joj kažem sve što joj nisam rekao i da mi ona kaže baš pravu stvar, kao što čini u svojim pismima. Da zaboravim Falcon's Well i što radim tamo. Da se vratim, jednostavno zato što je ona tamo. *
Uspio sam se vratiti u školu baš kad je zazvonilo zadnje zvono. Kiša je počela u Thunder Bayu baš kad sam skočio na trajekt, ali još nije došla dovde, oblaci prijete, ali se još ne predaju. Moj otac je napustio Annienu s obu čim je počeo plakati, a jednom kad sam čuo brujanje Brahmsa iz njegovog ureda, znao sam da je sigurno da odem iz kuće. Bit će tamo ostatak noći, pijući viski i radeći na modelu bojnog polja iz II. svj. rata. Vidim kako nogometni tim ima trening na igra lištu s moje desne strane,
te prebacim moju sportsku torbu preko glave objesivši je preko mojih prsa. Iskopavši šal iz moje torbe, pružio sam ruku u Ryenin Jeep i smjestio ga na vozačevo sjedalo. Izvukao sam marker iz džepa i pogledao okolo, vadeći mali komad papira koji sam spazio na držaču za čaše. Ostavim poruku na poleđini računa. Izgledat ćeš bolje u plavom. (I ne, nisam ga ukrao.) Spustio sam je na šal dok su učenici počeli preplavljivati parkiralište i ulaziti u svoje automobile. Petak je poslijepodne, pa sumnjam da Ryen ima
ikakav trening danas, ali ipak ću pripazit na njen Jeep dok krećem prema mom kamionetu, kako bi bio siguran da nitko neće iskoristiti priliku na otvorenom autu. Bacim svoju sportsku torbu zadnjisedio mog kamioneta ali iznenada pogledam gore primjećujući ljudeu kako okupljaju oko moje haube, ispred
mog vozila. Bulje u nešto, neugoda kola mojim tijelom. Što sada? Uzdasi i šapati ispunjavaju zrak, a više ljudi prilazi. Jurim prema prednjem dijelu kamioneta i zastanem našavši veliki jebeni nered. Veliki krugovi bijele boje su prosuti na moju haubu, poprskani na sve
strane i slijevaju se preko rubova, kao da je netko uzeo pištolj za paintball i koristio auto kao metu za vježbu. Nešto se već osušilo, što znači da je to napravljeno prije nekog vremena, vjerojatno nakon što sam napustio kampus. 101
A točno u sredini, na vrhu haube, velikim bijelim slovima je napisana riječ PEDER ističući se jasno i glasno, zureći u mene. Bijes zagrijava svaki mišić u mom tijelu. Govnar. Podignem pogled, bijes i odlučnost vriju pod mojom kožom dok puštam da mi pogled polako pregledava parkiralište. Spazim Trey Burrowesa blizu, pretpostavljam, njegovog auta – plavog Camara koji mu je njegova popustljiva mala maćehica vjerojatno kupila. Ignoriram ljude koji se okupljaju i uspravim pogled, vidjevši ga kako šeće sav umišljen, žvačući slamku i dobacivši Lyli požudan pogled koji njegov najbolji prijatelj vjerojatno ne vidi.
Pokrenem se. Krećem ravno prema njemu, uprem pete, spreman udariti mu jebenim licem u haubu njegovog jebenog auta. Skoro mi je drago da
izaziva tuču upravo sada. Želim nešto udariti cijeli dan. Čujem da netko zove “Masen”, ali ne zastajem da bih saznao tko. Zaletim se ravno na njega i zgrabim njegov ovratnik, bacajući ga okolo i udarivši njime u njegov auto.
On zareži, uhvativši mi čeljust rukom i pokušava me odgurnuti, ali ja se zaokrenem od njega i zamahnem šakom nazad, zadavši mu udarac u trbuh. Začujem vrištanje i uzvike oko mene, osjećajući da se rulja približava, te ga brzo opet zgrabim udarivši njime u auto. “Jebi se pederu,” on provali, zamahujući svojom šakom i udarivši me u lice. Metalni okus krvi jurne mi u usta s unutrašnje strane obraza, ali ja i dalje ne popuštam moj stisak s njega. “Ne možeš prihvatiti šalu?” viče on. Podignem koljeno, udarivši ga u trbuh. On se zgrbi, a ja podignem svoju šaku visoko, udarivši njegovu glavu dvaput. Masen, prestani!za “Opet ” čujem da inetko mislim Ryen. znojem, ga zgrabim ovratnik bacimviče, ga naa tlo, leđada su je mitooblivena a moja pluća mole za zrak. Ali, prije no što uspijem doći do njega i opet ga udariti, ruke me zgrabe za nadlaktice i povuku me nazad. Borim se protiv
zadržavanja, a tip koji me drži posrne naprijed, pokušavajući me zadržati dok ja buljim u Treya.
“Što se događa?” poviče žena. “Dugo ti je trebalo!” otrese se Trey na tipa iza mene, pa pretpostavljam da me zadržava njegov prijatelj J.D. Ravnateljica se pojavi između nas, gledajući me, dok se Trey podiže sa zemlje. “Smiri se!” naredi mi ona. 102
Teško dišem, uvlačeći zrak kroz moj nos. Svaki mišić u mom tijelu je napet, a ja držim oči na Treyu kad me ruke iza mene konačno puste. “Što se dogodilo?” zahtijeva Burrowes, gledajući između nas. “Ništa nisam napravio!” viče Trey. “Ovaj seronja se pojavio i skočio na mene!” Ona pogleda u mene u potrazi za odgovorom, ali ja ništa ne govorim. Svi stoje oko nas kao začarani, nekoliko ljudi sprema mobitele sada kada je ravnateljica ovdje, a ja ne mogu, a da ne ispustim mali osmijeh, vidjevši kap krvi u uglu Treyevih usta. “Čiji je to auto?” ispituje ravnateljica, pokazujući prema mom kamionetu na desnoj strani.
Ali Trey i ja zurimo jedan u drugog, obojica odbijajući reći bilo što. Izgleda da je ona izvukla vlastite zaključke, jer je pogledala u Treya, njen glas je postao čvrst. “Uzet ćete kantu i crijevo za zalijevanje i očistit ćete svaki milimetar toga. Obojica! To bolje da nije trajna boja.” “Ali-” “Sada!” ona ga presiječe. “I upozorila sam te što će se dogoditi ako opet nešto izvedeš...” “Nije to bio on, gospođo Burrowes.” Trepnem, začuvši Ryenin glas. Ravnateljica stane i okrene se prema njoj. “Trey samo mene štiti,” kaže Ryen. Čujem njen glas negdje sa strane, ali odbijam je pogledati.
Što to ona dovraga radi? Možda bi pomislio da mi je vandalizirala auto , ali da je napisala PEDER na haubi? Nema šanse. “Molim?” Burrowes je upita. “Da,” nastavi Ryen. “Bila je to glupa šala. Žao mi je.” Glasovi se začulipratitelj oko nasjedok svi upao počinju šaptati, aa jaona trepnem teško. Njensu maturalni skoro u nevolju, to nije dugo moglai dopustiti, zar ne? jednostavno bi bilo previše ponižavajuće da se pojavi na maturalnoj sama. Glupa djevojka. “Ti si to napravila njegovom autu?” “Bila je to šala.” Ryenin je glas miran i uvjerljiv. “Pobrinut ću se za to.
Pobrinut ću se za to u praonici automobila i platit ću to. Odmah.” “Kvragu, ne,” Trey se oglasi. “Samo začepi,” obrecne se Ryen na njega i onda spusti glas. “Odmah ću se vratiti.” 103
Ne čekam da me odbace. Dobacim Treyu još jedan mrki pogled i odem, gomila učenika se raščišćava dok krećem prema mom kam ionetu. Iskopam ključeve iz mog džepa i povučem vrata otvarajući ih, uđem u auto. Ovo još nije gotovo. Ryen sjedne na suvozačevo sjedalo, spustivši torbu na pod i mogu osjetiti njen pogled na meni.
Zagrizem jezik, previše jebeno ljut da bi se bavio njome upravo sada. Upalim motor i pritisnem sirenu, jedva čekajući da se mala znatiželjna govna pomaknu sa svojih jebenih guzica prije nego što stanem na gas. Učenici cvile i bježe mi s puta dok ja ubrzavam napuštajući parkiralište, ostavljajući što je više udaljenosti moguće između mene i svih tamo. Svih, osim Ryen. Skrenem na cestu dok se lagana kap kiše razlije po vjetrobranskom staklu,
a ja zurim u boju i sranje po cijeloj mojoj haubi, moje ruke čvrsto stišću volan. Ubit ću ga. “Evo,” kaže Ryen. “Ne želim ovo.” Buljim naprijed, ali bacim pogled preko, vidjevši da drži Annien plavi šal. Mora da ga je vidjela u svom Jeepu prije nego se dogodila tučnjava. “Samo ga uzmi,” izvalim. “Bio je kretenski potez upropastiti tvoj. Dugujem ti.” “Ne želim ga,” ona inzistira i baci ga na mene. “Parfem druge cure je na njemu, pa bi trebao obavijestiti svoju fufu da ga je ostavila na tvom zadnjem
sjedištu.” Odmahnem glavom.
Kučka. Uzmem šal i uguram ga u centralnu konzolu. “Dobro,” progunđam. Biloimi nasevrh jezika sviđala da joj kažem. Da Ryen joj dam dodio znanja je toješaltomoje sestre dajemi nekako ideja da ima nje ida kako bila glupa ideja, jer zašto bih htio da takvo zločesto derište kao što je ona samo stavi ruku na išta što je pripadalo Annie? Ali, nikad joj ne bi pokazao slabosti. Ne želim njeno sažaljenje. Skrenem desno kod Whitneya i vozim se niz cestu, s mjestimično raspoređenih nekoliko benzinskih stanica i stabala, te uđem u samposlužnu auto praonicu, parkirajući se na jedno od praznih mjesta. Zapravo, sva su prazna, pošto pada kiša. Male kapi sada su postale teže, a nebo vrvi tamnim oblacima, koji se kotrljaju jedan preko drugoga i šalju dolje mirni pljusak. Bijela buka mi zapravo godi. Moje srce i disanje se 104
počinje usporavati, te otvorim prozor i ugasim motor, ali ostavim da Mudshovel svira na radiju.
Sjedimo u tišini, nijedno se ne miče. Pogledam u Ryen. “Dakle?” “Dakle, što?” Naslonim se, stavim ruke iza glave i opustim se. “Ti si ta koja je upropastila auto.”
Ona se namršti. “Znaš da nisam.” “Da, znam,” odgovorim, zabavljenost mi se osjeti u glasu. “I zaista je to dirljivo i sve, preuzimaš krivnju za svog muškarca, ali ćeš ga ti oprati.” Njene se usne okrenu u malom podsmijehu i uhvatim pola okretanja očima. Ona gurne vrata otvarajući ih, skoči na zeml ju, te zalupi vratima,
krene prema zaslonu na zidu i gurne ruku u džep. Zaklopim oči, naslanjajući glavu na ruke odzada, te pokušam umiriti um. Iznenada sam tako umoran.
Otkad se sjećam, imao sam druge glasove u glavi, koji mi pokušavaju reći što da radim. Branio sam se, z auzeo se za sebe, i ponosan sam na odluke koje sam donio, ali to ne znači da nisam imao sumnje. U vezi mog tate i zašto me ne može voljeti koliko i moju sestru. Dečki u mojoj školi koji su mislili da je bolje baviti se sportom i poševiti pet cura za vikend. Moja majka i kako je otišla kad mi je bilo dvije godine, a Annie je imala jednu godinu i možda je razlog što je otišla taj što nas nije htjela. Drago mi je što nikad nisam slušao druge glasove u mojoj glavi, ali... još uvijek ih čujem. Još su glasni, a ja još uvijek hodam protiv vjetra. Nemoj se promijeniti, Ryen mi je jednom napisala u pismu. Ne postoji nitko
poputalitebe, a jasam te nepijana mogusada voljeti, ako prestaneš ti. Vjerojatno to nesam bih trebala reći, malo – upravo sam sebiti vratila sa tulumati kad vidjela tvoje pismo – ali kvragu sve. Znao si da te volim, zar ne? Ti si mi najbolji prijatelj. Zato se nemoj nikada promijeniti. Ovo je veliki jebeni svijet i kad napustimo svoje
male gradove, pronaći ćemo svoj pleme. Ako ne ostanemo vjerni sami sebi, kako će nas prepoznati? (Nas oboje, jer znaš da pripadamo istom plemenu, zar ne?) I, čak ako smo to samo nas dvoje, bit će najbolje.
Bože, kako sam je volio. Kad god su me svladale moje brige ili bijes, ona je uvijek rekla pravu stvar da sve stavim u perspektivu. Bilo je trenutaka dok
sam odrastao da sam se osjećao kao da me njena pisma razdražuju ili muče, 105
posebno kad je govorila o Zoni sumraka ili kako je Matt Walst jednako dobar glavni vokal za Three Days Grace kao i Adam Gontier – mislim, koji vrag? –
ali nikad se nisam osjećao loše nakon što bih pročitao njeno pismo. Nikad.
Čujem kako je prskanje pogodilo moj auto, te otvorim oči, vidjevši je ispred kamioneta, mutnu kroz vodu kojom polijeva vjetrobransko staklo. Zašto nikad nije prihvatila savjet koji je meni tako spremno dala?
Držim ruke čvrsto prekrižene iza glave i promatram je kako se kreće oko haube i vitla crijevom gore i dolje, prskajući svaki centimetar. Primijetio sam da je nešto boje sišlo i curi niz kamionet dok se ona trudi očistiti sranje što više može sa crijevom. Onda otpusti ručicu, zaustavljajući mlaz i baci crijevo na tlo. Grabeći rub svoje široke crne majice, prevuče je preko glave, otkrivajući tanki crni top s naznakama tamno ružičastog grudnjaka koji viri ispod njega. Vrućina preplavi moje prepone i osjetim ga kako počinje otjecati. Sranje. Ona ode do suvozačevih vrata, otvori ih, te me jedva pogleda prije no što ubaci majicu unutra i zalupi vratima. Uzme četku s dugom drškom sa zida, vukući stopala, kao da skida sandale, krene prema prednjoj strani kamioneta, te stane na branik.
Nisam se sjetio toga. Vjerojatno je preniska da može oribati sredinu haube ako stoji na tlu. Možda bih joj trebao pomoći. Ali gledam van kroz vjetrobransko staklo, prekriveno vodenim prugama i vidim njeno prekrasno tijelo kako se naginje preko haube, kako riba tako
jako da joj se grudi tresu dovoljno da me izludi. Ovo je bila loša ideja. I ne mogu maknuti pogled s nje. Njene preplanule čvrste grudi uz rešetku, a njeni tanki top se podiže od napora, te mogu vidjeti dijelove njenog čvrstog trbuha, kosai visi okojenje i njenih prsa uvani. savršenom prizoru. Moj kurac počinje njena jako rasti želim ovdje, ne tamo Želim da me zajaše, da je blizu i u mojim rukama.
Ona skoči dolje i obiđe auto do moje strane, opet se popevši, ovaj put na gumu. Naginjući se na haubu, točno preda mnom, ona istrlja boju, mali mišići na njenim rukama se stisnu, a njeno disanje postaje dublje i teže dok radi. Moje oči opet polete k njenom trbuhu, a moje ruke mole da dodirnu njenu kožu tamo. Kakav dvosjekli mač. Ljut sam što je lažna, neuvjerljiva, mala lažljivica? Da. Ali, da li sam sretan što također ima tijelo kao porno zvijezda? Kvragu da. Ne mora me zvati da bih je pogledao. 106
Iznenada, vidim je kako okreće glavu, te sretnem njen pogled, njen
izgleda kao da me želi udariti u jaja. Pokaže mi srednji prst, vidjevši da je gledam, a ja se počnem smijati. Trey je skoro zaboravljen. Za sada.
Ona skoči dolje i vrati četku nazad na zid, a onda opet podigne crijevo sa zemlje. Prskajući po kamionetu, ona ispere svu boju, bijelo obojena voda prelijeva se s haube na tlo. Opet sklopim oči, uživajući u zvuku kiše i vode koja prekriva kamionet.
Ali, nešto hladno i vlažno mi iznenada pogodi lice, te se trgnem, otvorivši oči. Ryen stoji na suvozačevoj strani, prskajući stranu kamioneta, pogodivši centimetar široki prorez na prozoru koji je ostavljen otvoren na suvozačevim vratima. Prokletstvo!
Ona zamahne crijevom, poprskavši još, a ja zaurlam dok voda prska svuda po unutrašnjosti kabine i po kožnim sjedalima. “Sranje!” vičem, otvarajući vrata i iskočim van. “Prestani s tim!” Moja crna majica je vlažna, a ja obiđem kamionet, zureći u nju. Ona ležerno prska po haubi auta pretvarajući se da zviždi. “Što? Što sam učinila?” “Daj mi to crijevo.” Ispružim ruku. Ona slegne ramenima, glumeći nevinašce. “Nisam znala da je prozor spušten. Voda se može osušiti. Opusti se.” Priđem joj oprezno, jer ona je ta koja ima oružje. “ Daj mi... crijevo.” Ona stisne usne, očito pokušavajući prikr iti osmijeh. “Dođi i uzmi ga.” Približim joj se, znajući da će me poprskati, ali možda ako budem brz mogu – ona zamahne crijevom prema meni prilijepi i poprska hladna voda meIznenada, udari po rukama, dlanovima, te mi se majica zame, prsa. Zaurlam, zaletim se prema njoj, a ona zacvili, bacivši crijevo na mene i
povuče zadnja vrata otvorivši ih. Podignem crijevo s mjesta gdje je palo i zamahnem oko vrata, vidjevši je kako leži na zadnjem sjedištu, nagnute glave, teško dišući i ispruženih ruku u obrani, dok me promatra. Ona obliže usne, bez daha s naznakom osmijeha. “Molim te, nemoj,” moli me. “Žao mi je.” Njeno se tijelo trese od tihog, nervoznog smijeha, ali ja se ne mogu
pomaknuti. Prizor nje na sjedalu, njena prsa koja se dižu i padaju i njena 107
bedra malo raširena s jednom nogom na podu, a druga noga svinuta i podignuta, dovodi moje tijelo do ludila. Isuse. Znoj – ili voda, nisam siguran – blista joj se na obrazu, a rumenilo joj pokriva obraze. Približim se i odložim crijevo, još uključeno, na krov. Voda s e prelijeva u
širokom, stabilnom mlazu niz prednje vjetrobransko staklo. Gledam je u oči. “smočila si me,” istaknem. “Što je pošteno, pošteno je.” Njeno se disanje ubrza i ona zuri u mene, ukočena. Hoće li pobjeći? Sagnem se, sagnuvši glavu u kabinu i lebdeći nad njenim tijelom, održavajući se rukama. Njene oči sijevnu prema vjetrobranskom staklu; vjerojatno je nervozna jer nas netko može vidjeti. Ali voda iskrivljuje pogled, stvarajući zamagljenost. Ona se podigne na rukama, sretnuvši me na pola puta dok njeni vrući, mali izdisaju prelaze preko mojih usana. Njen pogled padne na moja usta.
“Kakav to daje osjećaj?” ona tiho upita, ispruživši sramežljivo prst i taknuvši moj pirsing na usni. Zarežim, izazivajući je. “Reci ti meni.” Ona me pogleda u oči kao da s e boji, ali onda joj pogled padne opet na pirsing. Otvorivši svoja usta, samo malo. Ona ispruži jezik i pipne prsten. Opet zarežim, ne mogavši izdržati da ne zatvorim oči. Mokra vrućina s tog malog mjesta pređe mi preko lica, niz vrat, te se prevuče nisko preko mog trbuha, učinivši da zakopam prste u kožna sjedala. Njen dah mi opet pogodi kožu i otvorim oči da bi vidio kako me ona intenzivno gleda dok se vraća po još. Njen jezik polako pređe preko prstena, ona poliže i ugrize me za usnu oko njega, uvukavši cijelu stvar u svoja usta. Moja koža treperiotvorene, posvudagledajući i skoro sam jebenu isnagu da na se održim. Njenegori oči iostaju me izgubio kako uzdišem stenjem sve što ona radi. Ona sisa i grize i liže i vuče dok ja lebdim iznad nje, ne mičući se i ne ljubeći je puštajući je da istražuje. Truba zatrubi, ali jedva to i zamijetim. “Masen,” ona prišapće, prelazeći usnama preko prstena, opet i opet, i
omotavši ruku oko mog vrata. Masen.
Posegnem i položim joj ruku na trbuh, konačno je uzevši u ruke. Želim da izgovara moje ime, kvragu. Želim čuti svoje ime s njenih usana sada. 108
“Hej, idiote!” truba auta opet zatrubi, a ja trepnem, shvativši da je netko ovdje. “Gdje je moja cura?” Oh, sranje.
Ryen se povuče, također začuvši Treyev glas, te bulji u mene, s naznakom straha u njenim očima. Pogledam kroz prozor, vidjevši plavu mrlju od njegovog Camara kako stoji ispred. No, ne mogu ga vidjeti, pa ni on ne može vidjeti nas kroz vodu. Kad bi mogao, sigurno bih ga osjetio, prije no što bih ga vidio. Pogledam u Ryen, još osjećajući želju kako se kotrlja s nje. “Ovdje je Burrowes.” Moj glas je tako tih da ga samo Ryen može čuti dok prelazim rukama preko njenog trbuha. “I jako se dobro osjeća.” Ryen zagrize svoju donju usnu i odmahne glavom, moleći me. “Halo! Probudi se, seronjo!” Trey opet poviče. Zurim dolje u Ryen. “Jesi li sada vlažna?” I dignem se s nje i izađem iz kamioneta, uputivši joj podsmijeh. “Ostani dolje.” Zalupivši vratima, vidim Treya kako sjedi u svom autu sa spuštenim prozorom. Kiša još lijeva, a oblaci postaju sve tamniji. Zgrabim crijevo i ugasim vodu, objesivši ga. “Odustala je,” viknem. “Otišla pješke kući. Sada odjebi.” On se nasmije, odmahnuvši glavom. “Ne brini čovječe. Možeš je imati koliko želiš nakon naše bejzbolske utakmice protiv Thunder Baya slijedeći tjedan. Volim malo pičke nakon pobjede, pa do onda, čekaj svoj red.” Što je to, dovraga, upravo rekao? Gledam ga kako juri i nestaje niz cestu, skupivši šake. Neću čekati svoj red. Može si je zadržati.
109
Poližem usne, osjećajući kako topli metal klizi mojim jezikom. Misha.
Ali, onda trepnem budna, moja soba mi dođe u vidokrug, a magla u mojoj glavi se razbistri. Misha? Jučer sam ljubila Masena u mom snu. Zašto sam ga zvala Misha? Prokletstvo. Izvučem jastuk ispod glave i prekrijem lice njime. Zbunjena
sam. Prije sam maštala o Mishi, u jednom od mojih perverznih alternativnih stvarnosti gdje mi on piše prljava pisma i konačno se ušulja u moju sobu, i to je naš prvi susret, kad on uklizi u mene. Ali, on nikad nema lice. Uvijek sam imala osjećaj da je on visok i taman, ali nikad nisam znala zasigurno. Pretpostavljam nakon svega sinoć, i kako mi Moja je sada ovaj novi dečkoMishi u glavi, moj mozak je stvorio vezu. je mašta konačno dala lice. Maknuvši jastuk s glave, spustim ga sa strane, dok se jučerašnji događaji odvijaju u mojoj glavi. Podignem ruku, okrećući je kako bih vidjela ostatke njegovog markera na unutrašnjosti mog prsta. Pogledam na moj zid od krede ispred i vidim gdje sam dodala Sram na dno popisa.
Sam Prazan Prevara Sram
Riječi bole, ali sinoć sam nešto shvatila. Ima više toga što ne vidim. Prva riječ Sam je bila napisana u njegovom bunkeru u Coveu. To nije povezano sa mnom. To je povezano s nečim drugim. Ove riječi znače nešto drugo. A onda auto i tučnjava... otišla sam do parkirališta nakon škole, odmah spazivši da mi Masen stavlja nešto u moj Jeep. Pojurila sam niz stepenice, spremna da mu odbrusim, osobito nakon onoga što je učinio mom šalu, ali kad sam vidjela što je u mom autu zastala sam.
110
Naravno da je bilo neukusno dati mi šal druge žene, ali ipak me je malo zbunilo to da se uopće osjećao dovoljno krivim da mi to nadoknadi. Bio je prekrasan i mekan i htjela sam ga zadržati. A onda pranje auta. Kako sam bila uzbuđena kad me vrebao k ao da sam plijen. Kakav je osjećaj budio njegov pirsing kad sam gurnula vrh mog jezika kroz otvor. Kako je bio strpljiv i nimalo pohlepan ili sebičan, jednostavno me puštajući da istražujem. Kako je njegova ruka posesivno klizila svakim centimetrom ispod moje
majice, što me izluđivalo. Podignem prste do usta, prolazeći rubom jedne usne jezikom. Mali škaklja, ali i to je izazivanje, također. Da li mu se s vidjelo kad sam mu to učinila? Htjela sam da mu bude dobro sa mnom, čak i ako to mogu priznati samo sebi.
Rukom klizim preko obraza i niz vrat, želeći da su to njegove ruke. Želeći da se mogu vratiti u prošlu noć i ne prekinuti ga, natjerati ga da me vrati u školu po moj auto i pobjeći. Ali istina je... počinjem misliti na njega. Puno, a ne znam zašto. Pogot ovo kad mi je stalno pred licem, govoreći mi što radim pogrešno. Nikad nisam bila u opasnosti da ću izgubiti srce s dečkima kao što je Trey, ali s Masenom, primjećujem da mi zaokuplja pažnju. Uvijek sam ga svjesna. A što se više njemu približavam, osjećam se udaljenija od Mishe. To je gotovo kao da ga izdajem. Nije da smo mi romantično povezani, ali on ima moje srce, a ja ga ne želim dati nikom drugom. Osjećam kao da Masen to ugrožava. Rekla sam da ću dati Mishi par dana, ali moram znati. Je li on siguran? Je li živ? Da li je samo krenuo dalje? Maknuvši pokrivače, sjednem i prebacim Pogledam na sat i vidim da je prošlo devet. noge preko stranice kreveta. Subota je. Imam cijeli dan slobodan. Mogla bih se samo provozati. Ne kao neka opsjednuta cura koja uhodi i ne može shvatiti znak. Ne, samo
bih se mogla provozati. Uvjeriti se da kuća nije izgorjela ili nešto, ili da nije prazna, jer je njegov otac počinio neko teško ubojstvo i napustio grad, bježeći, s Mishom i njegovom sestrom usred noći. Tko zna? Možda ugledam mladića kako se parkira na prilazu i ulazi u kuću, a ja ću znati da je to on, a onda ću znati da je živ i zdrav. Ne treba mi više odgovora od toga, zar ne? 111
Ustavši, navukla sam sportske hlačice, majicu i vunenu jaknu. Podigavši kosu u raščupani rep, neću se zamarati kako izgledam. Ako se istuširam i popravim frizuru i šminku, past ću u iskušenje da mu pokucam na vrata. Ako izgledam kao govno, onda neću napuštati moj auto. Nakon što sam oprala zube, strčala sam niz stepenice i zakrenula se kod ograde, krećući se prema kuhinji. “Jutro,” mama me pozdravi. Pogledam i vidim nju i Carson kako sjede za stolom pregledavajući časopis zajedno. Vjerojatno neki o preuređenju doma, jer mama želi proširiti garažu. Otvorim hladnjak i izvučem bocu vode. “Jutro,” odgovorim. “Ravnateljica je zvala sinoć,” glas moje sestre zazvoni. Trgnem se, polako zatvarajući vrata hladnjaka, ne gledajući je. Sranje. Točno. Je li im rekla što sam učinila Masenovu kamionetu? Odnosno što sam rekla da sam učinila? Prokletstvo! Ali ne. mama bi me korila noćas kad sam stigla kući. Ne bi čekala do jutros. Usto, sumnjam da mi je ravnateljica stvarno povjerovala, ali malo je toga
mogla učiniti. “Rekla je da ideš na maturalnu s Treyem,” kaže mama, prišavši mi u svom kućnom ogrtaču s kosom u punđi. Ona isprazni svoju šalicu kave u sudoper. “Htjela je saznati tvoju omiljenu boju za buketić. Zašto nam nisi rekla da te je on pozvao?” “Zaboravila sam.” Slegnula sam ramenima, malo se opustivši. “Tebe nije bilo, a ja sam bila zauzeta.” Zapravo,s nisam misliladečkom. da je to vrijedno spomena. Popularna cura ide na maturalnu popularnim Moje mjesto u godišnjaku je osigurano. Ali, odjednom mi je tako malo stalo do toga. Pitam se kako se to dogodilo. Ona kimne, njene plave oči mi se smiješe dok ona odmahne muhu dalje od mog obraza. “Ti si prezaposlena. Uskoro ćeš otići na fakultet. Želim te vidjeti.” Poljubim je u obraz i zgrabim jabuku iz zdjele s središnjeg pulta. “Bit ću
kod kuće kasnije.” “Pa, kuda sada ideš?” “Vidjeti prijatelja,” kažem joj, okrećući se i hodajući prema hodniku. “Vratit ću se.” 112
“Ryen?” moja mama protestira. “Oh, samo je pusti,” progunđa moja sestra, ustajući i noseći svoj tanjur u sudoper. “Ryen je tako zaposlena i važna sada. Trebale bi biti zahvalne kad nas udostoji svojom prisutnošću.” Zgrabim svoj novčanik i ključeve sa stola u hodniku, stisnuvši čeljust. Ne sjećam se kad mi je zadnji put moja sestra rekla nešto lijepo. Ili je njoj, što se toga tiče. “Carson,” mama je upozori. “Što?” kaže moja sestra. “Sretna sam zbog nje. Bar nije kao u osnovnoj školi kad nije imala prijatelja, pa sam je morala voditi svuda kako ne bi bila sama.” Progutala sam gorki okus u mojim ustima, ne gledajući je. Ona uvijek zna što treba reći kako bih se opet osjećala beznačajnom. Osmijeh koji obično mogu isforsirati radi moje majke je duboko potisnut u moj trbuh, zadržan pod hrpom cigli, a prijatne riječi koje uvijek mogu ispljunuti, ovaj put se ne žele igrati. Umorna sam. Izađem kroz glavna vrata i skočim u svoj Jeep prije nego što kaže bilo što
drugo. Nije me briga da li je samo njegov grad, samo njegova kuća, ili bilo
što. Samo trebam vidjeti nešto Mishino. *
Vozim se mirnim, starim ulicama Thunder Baya, vjetar puše kroz otvorenu kabinu mog Jeepa, dok pramenovi moje kose divlje lete svuda oko mene. Sunce treperi kroz lišće na drveću, a vlažan morski zrak je svuda,
puneći moja pluća svojom svježinom. Boii”da odprimjećujem Avril Lavigne svira na radiju, ne pjevam nju kaoPjesma obično.“Sk8er A jedva slabi zvižduk koji ali dolazi iz mojihuzprsa dok zurim u kuće i tratine s obje moje strane.
Koje sranje. Daleko sam od svoje lige.
Domovi na dva i tri kata s ulazima i zemljom i kružnim prilazima većim od moje kuće stoje preda mnom, a automobili koji prolaze vjerojatno koštaju kao moja kuća. Isuse, Misha. Nije ni moja kuća loša, naravno. I više je nego dovoljno velika, a moja
majka je napravila odličan posao uredivši je, ali ove su kuće na nivou. Bar jednom, drago mi je da vozim Jeep tako da se mogu uklopiti. To je jedini 113
auto na tržištu koji ne odaju koliko puno ili koliko malo vrijediš. Postoje i bogati i siromašni ljubitelji Jeepova. Nastavim voziti, pogledavši kartu na mom GPS-u i skrenem desno na Birch, a onda lijevo na Girard. 248 Girard. Znam tu adresu napamet od jedanaeste godine. U početku sam mislila, pošto smo udaljeni samo pola sata jedno od drugog, da ćemo se,
naravno, kad tad sresti. Kad dobijemo svoje vozačke i više slobode. Ali, kad je to vrijeme došlo, već smo imali svoje živote, prijatelje, obveze, te se činilo da je dovoljno da se možemo vidjeti kad god to poželimo. Ako to poželimo. Prolazim kraj kuća i čitam brojeve napisane na stupovima, zidovima i vratima na njihovim ulazima 212, 224, 236, a onda... Vidim je. Na lijevoj strani s ogradom od drveća i dva mala kamena stupa koja predstavljaju ulaz za pješake i auta, koji je trenutno otvoren. To je
trokatnica, kuća u Tudorovom stilu, koja ima prelijepu ravnotežu u uporabi drveta i kamena, a je se zaustavim na drugoj strani ceste kako bih je promatrala na trenutak.
Starinska je i živopisna, ali nije masivna ili pretenciozna kao toliko kuća
koje sam vidjela na putu ovamo. Ali, nema fontanu ispred. On je odrastao ovdje. Ovdje su moja pisma dolazila.
Nije čudo da se toliko žali, nasmijem se samoj sebi. Ovo je prekrasna kuća, ali nije uopće za njega. Misha, koji je suspendiran zbog tučnjave dvaput, svira gitaru i misli da dimljena govedina i energetsko piće Monster čini zdrav doručak, živi u kući koja izgleda kao da bi mogla imati batlera. Osjećam da mi pluća postaju teža i deblja, te izvadim dodatni i nhalator koji držim u tajnom pretincu na konzoli. Proljeće je ovdje, a moje alergije su se pojačale. Povučem dvaput, polako osjećajući kako mi se pluća počinju opet otvarati.
Provjerim svoj mobitel, vidjevši da je skoro deset sati. Ne mogu sjediti ovdje cijeli dan, zar ne? Podignem pogled, primijetivši nekoliko žena kako trče kraj mene po pločniku i začujem dijete kako se dere negdje u susjedstvu. Pipnem pedalu nogom, odjednom u nedoumici.
Rekla sam da neću izlaziti iz auta, ali... biti ovako blizu, vjerojatno samo metre udaljena od njega, toliko mi nedostaje. Moram saznati što se događa. 114
Ako odem do vrata, naša veza kakvu je znamo je gotova. Možda će krenuti nekim novim pravcem, kad saznam što nije u redu s njim, ali više neće biti ista jednom kad mu vidim lice. Stvari će se promijeniti, a ja ću pokvariti ono što je funkcioniralo. Bit će neugodno i on neće biti pripremljen da se samo ovako pojavim. Što ako samo oboje budemo sjedili tamo, vrtjeli palčevima i šutali, jer sam ja luda vrebačica koja ga je uhvati la i on se sada osjeća čudno? “Zajebi to,” prasnem iznenada, shvaćajući da razgovaram sama sa sobom, ali me nije briga.
Uzdam se u njega. Imam pravo na to. Imamo tu obvezu već sedam godina. Ako ne želi da se pojavim, onda je prokleto trebao odgovoriti na moja pisma i reći mi da je gotovo. Imam pravo znati što se događa. Otvorivši moja vrata, iskočim iz Jeepa i zalupim ih. Klecavih nogu i plitkog daha, otrčim preko ulice, potiskujući moj strah iz glave. Ne razmišljaj. Samo idi. On me izluđuje, a ja trebam da to prestane. Samo moram znati.
Hodajući uz prilaz, pogledavam uokolo, gledajući u prozore kako bih
vidjela da li me itko vidi da prilazim, zagladim kosu unazad, namještajući
moj rep dok se približavam vratima. Trebala sam se pristojno obući. Trebala bih biti našminkana. Što ako je kod kuće i vidi me i počne se smijati? Neuredna sam. Ne, Misha me pozna. On je jedini koji zna pravu mene. Neće mu biti bitno kako izgledam.
Povučem ovratnik svoje majice dalje od tijela i zagnjurim nos u njega, njušeći. Tuširam se dvaput dnevno – navečer zato, jer sam obično znojna od navijanja i plivanja i ujutro nakon vježbanja – ali danas nisam vježbala. Miriši dobro, valjda. Iako mi je sestra jednom rekla da ne možeš namirisati sebe. Ispružim ruku i zakucam na vrata nekoliko puta. Onda ugledam zvono na desnoj strani. Prokletstvo, trebala sam pozvoniti. Nije važno. Prekrižim ruke na prsima, zagrlivši se, te se prebacujem s noge na nogu sagnute glave i zatvorenih očiju. Misha, Misha, Misha, gdje si?
Čujem da se vrata otvaraju, a srce mi preskoči otkucaj. “Da?” netko kaže.
115
Trepnem i odmah se malo opustim, udahnuvši malo više zraka. To je muškarac, puno stariji nego bi Misha bio, crne kose sa sijedim vlasima i zelenim očima. Njegov tata? Nosi tamnoplavi ogrtač, zavezan preko pidžame, a neugodnost mi zarumeni obraze. Subota je ujutro. Možda se tek probudio. “Uh, bok,” konačno kažem, spustivši i onda opet prekriživši ruke. “Da li je, uh... Misha ovdje? Slučajno?” Vidim da su mu se leđa malo ispravila, kao da je na oprezu. “Ne, žao mi je, nije,” on tiho odgovori. Nije. Znači živi ovdje. Ovo je njegova kuća. Ne znam zašto me je ta potvrda ispunila strahom i uzbuđenjem u isto vrijeme. A ovaj tip mora biti njegov otac. “Da li znate kad će se vratiti?” upitam pristojno kako ja to znam. “Ja sam mu prijateljica.” Njegova se prsa dižu od teških udisaja, a pogled mu padne. Vidim da mu obrazi izgledaju upali i ima vrećice pod očima, kao da je umoran ili tako
nešto. “Ako ste prijatelji, siguran sam da ga možeš nazvati i saznati,” kaže on. Oklijevam. Da, da sam mu prijateljica, zašto ne bih imala njegov broj mobitela?
Možda on zna tko je Ryen. Možda bih mu trebala reći tko sam. “Želiš li ostaviti poruku?” upita me, počevši se povlačiti i spremati se da zatvori vrata. “Ne,” brzo odgovorim. “Hvala vam, gospodine.” On kimne i zamahne vratima da ih zatvori. Ali ja ispružim ruku, zaustavljajući ga. “Gospodine?” On podigne pogled,
zastajući. vrijeme.” “Je li on dobro?” upitam. “Samo... nije mi se javio već neko Njegov otac šuti trenutak, gledajući me, prije nego odgovori odlučnim tonom. “Dobro je.” A onda zatvori vrata, a ja stojim na prednjoj stepenici, ukočena i zbunjena. Što to znači? Pretpostavljam da bih trebala biti sretna, zar ne?
On živi ovdje. Njegov otac kaže da trenutno nije kod kuće, što znači da je ponekad kod kuće, znači nije se odselio ili umro, niti se pridružio vojsci. Ali ne osjećam se sretno. 116
On je dobro. On živi ovdje. Trenutno nije kod kuće. Sve je po starom. Ništa se nije promijenilo.
Pa ako se nije odselio ili umro niti se pridružio vojsci, zašto mi onda dovraga, više ne piše? Okrećem se i jurim prema mom Jeepu, znajući što bi Ryen, Mishina prijateljica, učinila. nikad ne bi odustala. Nastavila bih pisati s vječnom odanošću, vjerujući da on ima dobar razlog. Ali Ryen koju Misha ne zna, ona koja preživljava, će upravo sada zauzeti stav i neće mu dozvoliti da se igra njome. Znaš moju adresu, seronjo. Uporabi je ili nemoj. Više neću iščekivati. *
“Možete li vjerovati tom Masen Laurentu?” Lyla puhne, stojeći kraj mog ormarića dok Ten kraj nje šalje poruke na svom mobitelu. Ona bulji preko svog ramena u Masena i grupu dečki na drugoj strani hodnika. “ Vjerojatno su ga izbacili iz bivše škole zbog tučnjave, a Trey dobiva hrpu sranja preko Facebooka zbog one tuče.” Ona odmjeri Masena. “Definitivno je zgodan, ali koji seronja. Trebali bi ga uhapsiti.” Trey dobiva sranja zbog one tuče? Zadržim svoj podsmijeh za sebe. Misliš zato što je dobio batine. Pogledam u Masena koji je okružen četvoricom drugih dečki, svi se smiju i šale kao da su najbolji prijatelji zauvijek. Masen se smiješi jednom od njih i odmahuje glavom, sišući iz slamke između njegovih usana dok pije iz čaše 7-Eleven.
Osjećam da me mi ni obrazi gore. Te usne. Nisam ih se mogla nasititi u petak navečer, a nije poljubio. Što ako Lyla i Ten saznaju upravo sada da me je imao na stražnjem sjedalu svog auta i da nisam htjela da prestane?
Čini se da je osjetio da ga gledam, jer okreće glavu prema meni, oboje se zagledamo preko punog hodnika. Njegove zelene oči me prikuju na mjesto, nešto vruće sijeva u njima, a ja se iznenada ne mogu pomaknuti. Opet se okrenem, bacivši knjige u ormarić. “Da, pa,” odgovorim, forsirajući da mi glas izgleda ravno kao da mi je dosadno. “Izgleda da je našao svoju grupu.” 117
“Da, na dnu bačve,” šali se Lyla, gledajući u dečke koji stoje s Masenom. “Svi će ti dečki biti u zatvoru za godinu dana.” Izgledaju kao da su taj tip. Masen je bio ovdje manje od tjedan dana i već je našao grupu prijatelja, svi koji izgledaju kao da odgovaraju njegovom stilu. Nekoliko pirsinga ovdje, nekoliko tetovaža tamo, i vjerojatno svi oni na dobrom putu prema suđenju. “Pa, čuo sam da si ga napustila u praonici auta?” Ten baci svoju žvakaću u sivu kantu za smeće uza zid između mog ormarića i vrata učionice. “Tako si zločesta.” “Da, pa.” Izvadim svoj mobitel da ga mogu ponijeti na ručak. “Moje vrijeme je dragocjeno. Ionako je bolje da se on privikne na fizički rad.” Lyla i Ten se podsmjehnu, svi bacamo zabavljene poglede prema delikventima. U petak Masen nije imao prijatelja, a sada... kladim se u bilo što da su oni
prišli k njemu. A ne obratno. Sad ga svi poznaju.
“On stalno gleda u tebe,” kaže Ten.
Pravim se nezainteresirana dok bacam poglede prema Masenu.
Moj puls počinje ubrzavati. On stoji, naslonivši leđa na ormarić, a njegove oči počivaju n a meni. Izazivački, zabavljen, zgodan... kao da nije uopće zaboravio gdje smo stali. “Može on gledati koliko želi,” kažem, zalupivši vratima ormarića i sretnem njegov pogled dok razgovaram s mojim prijateljima. “Nikada to neće dobiti.” Kut Masenovih usta se podigne u osmijeh preko hodnika, kao da zna da govorim sranja o njemu.
“Ali ”ako dobije,” oglasi se Ten. “Pobrini se da ja prvi saznam, ok? Želim detalje. “Idem na maturalnu s Treyom.” Prebacim pogled na Tena. “Masen Laurent se može diviti izdaleka i uživati u pogledu.” Oboje mojih prijatelja se smije, ali upravo tada, nešto pogodi koš za smeće i mlaz prozirne tekućine poleti u zrak i pravo na nas. Sok se razlije na pod, ja udahnem kad mi pogodi noge i natjera Lylu i Tena da poskoče unazad kad ljepljiva tekućina pogodi njihove gležnjeve i cipele. “Seronjo!” Lyla vrišti preko hodnika. Masen se odgurne od ormarića, još uvijek držeći slamku koju žvače, podsmjehujući se. Njegovi prijatelji ga slijede, svi se smijulje. 118
Mora da je bacio svoj sok odande u koš za smeće. Glupan. “Oprosti, Kamena.” Masen izvuče slamku iz usta, samodopadni pogled mu je u očima dok bulji u mene. “ Nisam te htio zaprljati.”
Riječi su mu pune aluzija, a njegovi prijatelji oko njega se nasmiju glasnije. Stisnem čeljust, umirući od želje da mu šamarom izbrišem taj osmijeh s lica dok on i njegovi novi prijatelji odlaze niz hodnik i prema blagovaonici. On uvijek uspije ostaviti dojam, zar ne? “Kreten,” Lyla progunđa. “Idem u kupaonicu to očistiti.”
Ona prođe kraj mene, a Ten je prati, odmahujući glavom sa zabavljenim osmijehom. “Vidimo se u blagovaonici,” kaže on u prolazu. Okrenem se i opet otvorim svoj ormarić, izvadivši šal od kašmira koji je Masen uništio. Već je ionako prljav, pa kakve ima veze? Obrišem noge i gležnjeve te ga ubacim nazad u ormarić, napravivši mentalnu bilješku da ga odnesem kući večeras i dam ga očistiti. Zvono zazvoni, a ja krenem prema kantini, zapravo se osjećajući dovoljno gladnom da ostavim knjige u ormariću danas i nešto pojedem. Ali kako prolazim kraj laboratorija z a Fiziku, vidim nešto tamno kako ide na mene s lijeva, te jedva imam vremena da shvatim da je to Masen, prije no
što me ugura kroz vrata. Posrnem u praznu učionicu, udišući zrak dok on zatvara vrata i krene prema men i, pribivši me uza zid. Moje srce udara u mojim grudima, a leptirići trepere u mom trbuhu. Ali zauzmem stav. Pogledam ga s rukama na bokovima i uzdignute brade,
prisilivši se da izgledam mirno. On zuri u mene, ne govori ništa dok mu prsa dodiruju moja. Soba je tamna, osim prigušenog svjetla koje dolazi kroz prozore, te prigušeni zvukovi smijeha i razgovora koji plutaju kroz zid iz blagovaonice. On je blizu.
Sve se užarilo pod mojom kožom, a njegov dah padne preko mojih usana. “Ova navijačka uniforma je jebeno jadna,” kaže on. Nakrivim glavu. “Čudno, jer se činilo da ne možeš skinuti pogled s mene prije samo minute.” Njegov pogled padne na moje usne, a on se nagne prema meni, disanje nas oboje postane plitko i skoro ga mogu osjetiti.
Poližem usne. A on izgubi kontrolu. 119
Posegne dolje, zgrabi me za s tražnju stranu bedara i podigne me, a ja omotam moje ruke i noge oko njega, ispuštajući mali šapat. Da.
Razdvojim usne, prolazeći njima preko prstena na usni i uživam u okusu dok on stenje i zakopa prste u moja bedra. Stisnem noge oko njega, od potrebe da ga osjetim. “Kučko,” prišapće. “Jadniče.”
A kad isplazim vrh jezika da opet poližem mali komad metala, on je završio sa strpljenjem. Masen Laurent priljubi svoje usne na moje, grubo se mičući preko mojih usta i dodirujući svojim jezikom moj, dok vrućina i okus izluđuju moj um. Prestajem disati. Nije me briga. Samo idem dalje po još i još. On ugrize moju donju usnu, pomaknuvši ruke na moje dupe i stisnuvši ga, a ja ispustim mali jecaj, osjećaj njega me izluđuje. Ne želim da nas ljudi čuju, ali upravo sada ne marim za ništa. Oči mi se sklope dok njegove usne i zubi klize preko mog vrata, šaljući drhtaje niz moju kralježnicu. Vrućina se skuplja nisko u mom trbuhu dok ja stiskam moja bedra oko njega.
Želim mu biti bliže. On pritisne svoje prepone uz mene, a ja s e spustim, uzimajući mu usne i uronivši jezik u njih, izazivajući ga tako svaki put prije poljupca. “Nastavi tako,” on teško uzdiše. Začujem smijeh vani i skočim, okrećući glavu vratima. Ali on ne dopušta da moja glava napusti igru. On posegne i okrene ključ a onda me odnese do stolice za laboratorijskim stolom i sjedne, a ja ga
zajašem. Zgrabivši me za”kukove, on moju me prisloni “ Jesi “Hmm? ” li mislila na mene ovaj vikend? On zagrize usnu i prsa pustina je. prsa. Osjećaj njegovih zubi čini da mi trbuh radi kolutove, ali ipak izvalim, “To bi ti htio.” Pritisnem tijelo na njegovo i utonem usne u njegove, a on opet privuče moje kukove. “Govorila si sranja o meni svojim glupim prijateljima, zar ne? ” On uzdiše, njegovi poljupci i grickanja su brzi i izazivaju. “Nikad nisam htio nekoga naučiti lekciju tako jako kao što sam htio tebe naučiti upravo sada.” On me
opet privuče, moj klitoris se trlja uz izbočinu na njegovim trapericama. 120
“Trebao sam ti prići, podići ti suknju i navaliti na tebe odmah tam o, tako da svi saznaju što zapravo voliš.” Počela sam vrtjeti kukovima, polako i izazivački, ali kad on pokuša opet uhvatiti moje usne, povučem se, izazivajući ga. “Ti ne znaš što ja volim.” “Mislim da te neću razočarati.” Njegova prijetnja lebdi između nas, a ja pogledam dolje, vidjevši vrh tetovaže koji izlazi iz njegove majice, od njegovog ramena i uspinjući se nekoliko centimetara na njegov vrat. Ne mogu vidjeti što je to, ali se nagnem i poljubim je, praveći put usnama polako uz njegov vrat, do njegovog uha. “Žao mi je što moram pojesti i pobjeći,” šapnem, “ali moji prijatelji me čekaju.” Ne želim otići, ali moram. Pokrenem se da bih ustala, ali me on povuče nazad dolje. “To ne ide tako, princezo.” Njegove me oči izazivaju i osjetim kako me njegovi prsti stežu oko bedara. Moje srce kuca brže. “Netko bi mogao ući,” upozorim. “I što? Otkriti da sam ja tvoja mala prljava tajna?” “Mas-” ali on se nagne i zgrabi mi usne prekinuvši me. Njegovi su poljupci duboki, i iznenada sve što želim je opet omotati moje ruke oko njega. “Ne zovi me tako kad radimo ovo,” on šapne uz moje usne. Da ga ne zovem Masen? “Zašto?” upitam. “Jednostavno nemoj.” On me otrese i ustane se, prisiljavajući me da se iskobeljam iz njegovog krila. “Sada mi učini uslugu i idi u blagovaonicu, te sjedni u Treyevo krilo, hoćeš li? Želim gledati kako tvoj jebeni maturalni pratitelj nema pojma kako mi je to dupe trljalo kurac minutu prije.”
Pruži mi okrutni pokušavajući izgledatiosmijeh, hladno. a ja duboko udahnem, podižući bradu i Ali srce mi nabija kao pneu matski čekić. Koji seronja. Prije no što mu uspijem odgovoriti nešto domišljato, sarkastično, ili potpuno djetinjasto, on prođe pokraj mene i kroz vrata, dok zvukovi učenika u blagovaonici preplave prostor. Bol mi se ukopa u grlo, ali odbijam plakati. Okre ćući se, pogledam kroz
prozor i vidim svoj odraz u staklu. Trepćući otjeram suze i provjerim si lice da se uvjerim da mi se maskara i ruž nisu razmazali. Provjerim da mi je kosa zaglađena i opet savršena. 121
Pobrinem se da je djevojka koja je prije par minuta izašla van opet
ušuškana unutra, duboko dolje. Duboko udahnem i izađem kroz vrata, pridruživši se mojim prijateljima u kantini.
122
Sjedeći u praznoj kabini na Ferris wheelu, nagnem glavu unazad i sklopim oči, puštajući da mi noćni vjetar puše preko lica. Oceanski valovi u daljini se svijaju i razbijaju na obali, osjećajući tamu čvrste prisutnosti na mojim leđima dok kabina iznad mene škripi na vjetru, dok su ostale zahrđale već odavno. Svjetiljka za kampiranje koju koristim u sobi smještena je ispod mojih podignutih nogu, a ja držim kemijsku u mojoj ruci i notes na mom krilu. Pedeset sedam puta nisam nazvao Pedeset sedam pisama nisam poslao,
Pedeset sedam šavova da bih opet disao, a onda se pretvaram jebeno.
Otvorim oči i zapišem zadnja dva stiha, jedva mogu vidjeti što pišem u polutami. Nije bitno, pretpostavljam. Mogu je napisati večeras i pročitati je sutra.
Već dvije godine pišem ovu pjesmu, još otkad je Ryen počela govoriti o “navijačici” u nekim od svojih pisama. Zapeo sam na pola, jer nisam bio siguran kamo priča ide, samo da je moram ispričati. Imao sam Ryenine dojmove kroz njene riječi, ali nisam mogao krenuti dalje od toga. Ali napustivši školu prije dva dana, nakon što sam je konačno imao u svojim rukama u laboratoriju, morao sam pisati. Osjećao sam nešto. Ona me zna obraditi. Kako me izluditi, ponašati se kao da sam ja zemlja ispod njene cipele u javnosti, ali kao da me se ne može zasititi u privatnosti. Njen jezik i usta, mala opsesija koju ima u vezi mog prstena na usni, kako se
trljala o mene, i da nije bilo nekoliko slojeva odjeće, bio bih u njoj... Da, taj drski mali čin pada kao teška navika, a ona zna biti tako seksi, da želim skinuti sve s nje osim te jadne suknje i osjetiti svaki dio nje. Kad bi cijela njena umišljena ekipa znala kako se njihova mala princeza topi za mene...
Ali podignem pogled, zureći u tematski park i shvatim. Ne. Ne za mene. Za Masena. 123
Prokletstvo, ne mogu nastaviti ovako. Moram otići, ili joj moram reći. Nikad mi neće oprostiti što sam je izdao ovako. Što sam joj bio pred nosom i gotovo je zaveo.
“Sramim se što nisam shvatio da si ovdje već odavno!” glas poviče, a ja se trgnem, gledajući dolje na tlo. Dane stoji ispod sa svjetiljkom u rukama. Gledam ga kako se penje po gredama do mjesta gdje ja sjedim otprilike
pet kabina iznad zemlje, te ispustim uzdah. Radim. Po prvi put u više mjeseci, pišem. Takve sam sreće. “Ti i tvoj bratić ste voljeli ovo mjesto kao klinci,” on povikne. “Trebao sam znati da ćeš se skrivati ovdje.” On se uspinje, preko praznih kabina, te se prebaci preko grede na kojoj je
postavljena kabina u kojoj ja sjedim. Kolo zaškripi od dodatne težine, ali se ne pomakne. Godine kiše i vlažnog morskog zraka su se pobrinuli za to. On sjedne i primijetim da nosi crnu majicu našeg benda. Naše ime, Šifrirana jezgra, s nekim umjetninama koje je Dane dizajnirao, nalazi se na lijevoj strani njegovih prsa. Imam ih nekoliko kod kuće. Čak ih i Annie ima
nekoliko, u kojima je znala spavati. Vidim da je Daneov pogled pao na moj notes, a onda se podigao prema
meni, kotačići u njegovoj glavi se vjerojatno okreću. “Imaš nešto za mene tamo?” ona ispituje, misleći na stihove. Nasmijem se u sebi, dobacivši mu knjigu. Kvragu sve? Neka mi kaže da ne valja, da mogu odustati, pa možemo otići na Stickse i napiti se. On jedva da i pogleda notes. Oklijevajući me pogledava, kao da traži riječi. “Tvoj tata ne izgleda dobro, čovječe,” kaže on, ravnim tonom. “Trgovine su “zatvorene nitko ga više ” ne viđa. Nedostaješ mu.” Nedostajei mu Annie. “Još je odlazio na posao poslije Annie,” istakne on. “Tek kad si ti otišao, povukao se.” Prebacim ruku preko naslona sjedala i protrljam čelo. Ne ide u trgovine? Da ih otvori ili bilo što? Dane je u pravu. Moj je otac patio nakon Anniene smrti, ali nije napustio
svoje dužnosti. Osim mene, naravno. Ne, dao mi je sav prostor za koji sam mu rekao da ga želim. Ali, još se brinuo o kući, vodio trgovine, ispunjavao papirologiju, te išao na svoja jutarnja trčanja. 124
Ipak, nije me zvao. Ako pati – ako me treba – zar mi ne bi rekao?
Postao sam nesposoban razgovarati s tobom. Prestao sam tražiti način da razgovaram s tobom. Krivnja odlomi malo mog bijesa. Annie ga je voljela. Ne bi željela da bude sam. Pogledam u Danea i vidim da je podigao svjetiljku i čita stihove koje sam zapisao. Njegove oči se intenzivno, ali polako kreću iznad papira, te mogu
vidjeti da čita svaku riječ. Podigne pogled i sretne moj, kimajući. “Spremni smo se vratiti na posao. Vraćaš li se kući?” Ne znam. Postoje razlozi zbog koj ih sam otišao, ali sada se brinem da imam razloge za ostanak. A to nisu razlozi zbog kojih sam došao. U tome je problem.
Nisam se nikad trebao toliko zbližiti s Ryen. Sada je to komplicirano. Ili otići i zadržati svoju prijateljicu, ili ostati i izgubiti je zauvijek. “Još moram riješiti jednu stvar,” kažem mu. “A onda se vraćam kući.” *
Prilazeći kući, zastanem i provjerim sat na mojoj kontrolnoj ploči. Prošla je ponoć, a ulice su tihe, sve kuće mračne. Osim jedne. Zurim u dvokatnicu od cigle, jedno svjetlo dopire iz radne sobe i jedna se
figura miče unutra. Svi su auti na prilazu, Treyev Camaro je smješten u sredini.
Ono trebam je u toj Neštoštomoje – nešto odkući. moje obitelji – i dobit ću to nazad. Govnar ima bejzbolsku utakmicu u petak navečer, i cijela obitelj će biti tamo. Mogu to učiniti onda, a onda mogu otići odavde. Sjena prođe ispred velikog prozora na radnoj sobi, a ja je pratim pogledom, toplo svjetlo iznutra je tako privlačno, da me prsa bole. Kako je lijepo kad misliš da su ti djeca sigurna pod tvojim krovom, utopljena i mirno spavaju, okruženi ljubavlju u njihovom savršenom svijetu. To će se uskoro promijeniti. Stavim kamionet u brzinu i odjurim, skrenem iza ugla prema školi. To je i put do Ryenine kuće, a iznenada je želim vidjeti. 125
Želim razgovarati s njom posljednja dva dana, ali da... Upravo sam si iskopao veću rupu, jer izgleda da je to sve što znam raditi. Želim se uvući kroz njen prozor i samo je dotaknuti, razgovarati s njom i vidjeti može li me ona natjerati da vidim kraj svega ovoga. Natjerati me da shvatim kako se naviknuti i početi ponovo, prije no što sam je napustio prije toliko mjeseci,
kad sam je se trebao držati i dati joj do znanja koliko je trebam. Ali kad bih se mogao vratiti – do trenutka kad sam je upoznao uživo – da li bih to zaista želio? Ne. Ne bih mijenjao one minute u laboratoriju za ništa. Ili one u pozadini mog kamioneta.
Na kraju svi moramo odvagnuti što želimo više: željeti nazad ono što smo imali ili željeti ono što bi moglo biti. Ostati ili riskirati sve da bi krenuli dalje. Prođem kraj njene kuće. Ona ima svoju narav, a ja sam umoran večeras. Osim toga, trebam se istuširati prije no što se uvučem u krevet s njom. Parkiram na drugoj strani ulice, ispred škole, zgrabim moju sportsku torbu s čistom odjećom i otrčim preko ceste, pazeći na prolaznike. Mirno je sve kao mrtvo u ovo vrijeme, ali nikad se ne zna.
Pretrčim preko školskog parkirališta, ne vidjevši niti jedan auto, ali se ogledam za svaki slučaj. Čuo sam da će unajmiti čuvare da svako malo pretraže okolinu, u pokušaju da uhvate malog vandala koji ukrašava zidove, ali ne vidim nijedno vozilo osiguranja. A oni su još u procesu osposobljavanja kamera, pa sam siguran, za sada.
Preskočim ogradu na terenu za vježbu, popnem se na neku staru nogometnu opremu i podignem oslabljeni zastor koji vodi u mušku svlačionicu. Podigavši prozor, skočim i postavim moje dupe na prozorsku dasku i prebacim noge preko nje. Bacim svoju sportsku torbu na pod i
skočim, okrećući se da opet zatvorim prozor. Ovako sam riskirao samo par puta zadnjih nekoliko tjedana, ali sam umoran od moljenja Dane da se istuširam kod njega. A usto, ovdje mogu ostati i cijelu noć ako to želim. Čak su i kaučevi u knjižnici udobniji nego Cove. Zgrabim ručnik i skinem se, uđem u kabinu i otvorim vodu. Vrući m laz mi pošalje trnce niz moje tijelo, a ja prokleto skoro zarežim od zadovoljstva. Ovo je definitivno povlastica onih što ne žive u Coveu. Nedostaje mi moje tuširanje kod kuće s mojim vodootpornim markerom kojim sam znao pisati po zidu i sve vrijeme koje s am mogao biti sam koliko želim.
126
Perem kosu i tijelo, uživajući u ugodnoj temperaturi vode vjerojatno duže nego što bih trebao. Čim završim, obrišem se i obučem u čiste traperice i crnu vestu, spakiram svoju prljavu odjeću nazad u moju torbu. Ali, iznenada začujem zvučni signal, a zatim brze valove bijele buke. Ukočim se, napevši uha. “Da,” kaže muški glas. “Ja ću pregledati ovdje dolje i nađemo se gore.” “Sranje!” prišapćem. Natrpam ostatak odjeće u torbu i skočim iza reda ormarića baš kad se vrata otvore. Jebiga. Ok, moj auto nije na školskom parkiralištu, zatvorio sam prozor pri ulasku, pokupio sam sve svoje sranje, i... moj pogled padne na paru iz mojeg
tuša koja još uvijek pluta oko stropa. Kvragu.
Provirim iza ugla, vidjevši da je čuvar osvijetlio tuš. Moje jebeno srce lupa u prsima, te bacim pogled na prozor, znajući da nema šanse da ću izaći tim putem. Još jednom ga pogledavši, vidim kako provjerava paru koja lebdi visoko i onda odmah osvijetli okolo, tražeći me. Zna da je netko ovdje. Jurnem. Okrećući se na peti, krenem uz red ormarića i zamahnem vratima, veliki cijuk ispuni tišinu. “Hej!” on vikne. A onda čujem da govori u svoj radio, upozoravajući sve ostale.
Zaobiđem najbliže stubište i krenem prema slijedećem, preskačući stepenice dok jurim prema glavnom katu, noseći moju torbu. Uđem u hodnik i pogledam u oba smjera, skrenuvši lijevo i potrčim dolje prema slijedećem hodniku, držeći moje oči i uši otvorene. Prođem kraj izlaza koji su zatvoreni lancima, a ja nastavim trčati, tražeći izlaz. Ali onda prođem kraj kantine i vidim napisano na prozorima prema unutra. Usporim, gledajući oko mene danešto se uvjerim da čuvari ne dolaze. Pročitam poruku.
Vidim da ti voliš slike u okviru imati, Ali ja ne mogu dirati, i ne mogu biti isti. -Bitanga Nasmijem se u sebi. Izgleda da je mala bitanga opet napala.
127
Poruka je napisan sprejom tamno plave boje, u dva stiha preko sva četiri
velika prozora. Da li on ulazi na isti način kao što sam i ja? Ili još bolje, kako izlazi kroz lance i bez pokretanja alarma? Pogledam uokolo, pokušavajući shvatiti s kojeg prozora bih trebao
pokušati izvući se, ali onda začujem kako se druga vrata otvaraju, te pobjegnem. Trčim niz hodnik od jednih vrata do drugih, okrećući kvake da provjerim ima li otvorenih učionica. Laboratorij za Fiziku gdje smo Ryen i ja bili prije dva dana se otvori, i ja jurnem unutra baš kad ugledam sjaj svjetiljke kako se trese gore i dolje na podu iz drugog hodnika.
Polako zatvarajući vrata, pregledam sobu, ugledavši ormar sa potrepštinama. Krenem tamo, otvorim ih i jurnem unutra. Začujem mali uzdah. Odmah iza mene.
Svaka dlaka na mojim rukama se naježi, a ja se okrenem, usta mi se iznenada osuše. Nisam sam ovdje.
Posegnem prema gore, zgrabim lanac za svjetlo, ali nježna ruka uzme moju i povuče je dolje. “Ne,” ženski glas šapne. “Vidjet će svjetlo.” Ryen?
Trepnem, pokušavajući da mi se oči naviknu na tamu, ali me ona povuče nazad, vodeći me oko pregrada s policama na drugu stranu, kraj prozora. Mjesečina se provlači unutra, te vidim da nosi crne kratke hlače i zaštitni prsluk. Mora da je danas održavala satove. Njena kosa je raspuštena i uvijena od sušenja na zraku, i drži remen svog ruksaka u ruci. “Što Stoji radiš blizu,ovdje?” njeno jeupitam disanje je. isprekidano i nervozno. “Ništa.” “Ryen -” “Ššš!” Ona zgrabi moj ručni zglob i povuče me dolje, oboje čučnemo dolje kad začujem prigušeni zvuk govora kako dolazi iz laboratorija. “Ne, čuo sam da se vrata zatvaraju,” kaže jedan od čuvara. “Ti provjeri tu. Ja idem da pretražim kantinu.” Začujem plitko disanje dok oboje gledamo u prorez ispod vrata, vidjevši sjaj svjetiljke. Sranje.
Pogledam iza u Ryen i iznenada mi pogled padne, zaustavivši se. Nešto joj je na rukama. 128
Opet joj dobacim pogled i opet nazad dolje, uzevši joj jednu ruku i okrenem je. Plava boja Ili plava... boja u spreju. Promatram mrlje svuda po njenim prstima i dlanovima dok polako
počinjem shvaćati. Koje sranje.
Opet pogledam gore, zarobivši joj pogled. Gle, gle, gle... “Upravo si postala puno zanimljivija.” Strah joj zatreperi u očima, ona povuče svoju ruku, disanje joj je kao da će upravo zaplakati. Podsmjehnem se, a ona baci pogled na vrata i onda opet na mene. “Molim
te nemoj ništa reći,” ona moli šapatom. Zašto bih išta rekao? Ovo je presmiješno. Ryen Trevarrow, Kraljica Dobra Cura, noću se ušulja u školu, kršeći više zakona, da bi ostavljala anonimne poruke i objavljivala prljave tajne za učenike njima pred nosom. Odlično. Čujem da je zapištao čuvarev radio i još prigušenog razgovora, dok slušam kako govori, njegov se glas udaljuje od vrata. Uzmem svoju torbu i pomaknem se prema vratima, opet slušajući. Njegov se glas je sada još dalje, te samo mrvicu odškrinem vrata i provirim. Ako ostanemo ovdje, uhvatit će nas. Ovo nije prvi put da bježim od policije, a ne biraš skrovište bez izlaza. “Što to radiš?” upita Ryen. Pogledam van, vidjevši zraku njegove svjetiljke ispred vrata učionice dok priča u radio. Pogledam po laboratoriju, iza nastavnikova stola i vidim vrata druge učionice, spojena s laboratorijem. je za iruku, prostorije, čujem kako usisavaZgrabivši zrak dok brzo nježnopovučem brzo preko stupimo je u slijedeću prostoriju. Povukavši je kroz vrata, prođem kraj visokih ormarića za spise i povučem je u mračni kut, čučnuvši i skrivajući se. Čujemo ga da je ponovo ušao u drugu prostoriju, vrata zaškripe pri otvaranju, a onda se zatvore, te progunđa “malo govno” prije nego opet počne razgovarati s drugim tipom na radio. Zurim u Ryen. Ona je Bitanga. 129
O, moj Bože. Šuljala se uokolo svima pred nosom, vodeći ovaj tajni život noću. A onda je gledala reakcije sviju ujutro dok se motaju okolo, pitajući se tko je od njih to napravio. Nikad nisu posumnjali u nju.
Zašto i bi, valjda? Nikad nije odavala dojam da je imalo dublja od žličice. Savršeni paravan. Koliko dugo ovo radi? “Prestani me gledati,” prišapće, njen ton konačno ponovo postane borben.
“Krećem prema dolje,” čujem kako čuvar kaže u radio. “Ja ću završiti s pregledom ovdje, pa ćemo se naći dolje,” odgovori onaj drugi.
Ostajem miran, naša tijela su blizu dok gledam u nju. “Zašto to radiš?” Ona podigne pogled, njene razdvojene usne su samo par centimetara od mojih. “Ne možeš nikome reći. Nitko neće razumjeti.” “Koga briga?” odgovorim. “Tvoji su prijatelji jadnici.” “A i tvoji su.”
“Bar se ne moram pretvarati pred njima,” prasnem. Ali onda shvatim da to nije istina. Dečki s kojima se družim čak ne znaju ni moje pravo ime, zar ne? Gurnem naprijed. “Zašto si ti dvoje različitih ljudi, Ryen?”
“Što se to tebe tiče? Ne poznaješ me?” “Hej, tko je tamo?” poviče jedan od čuvara. Sranje! Zgrabim Ryeninu ruku i potrčimo kroz vrata učionice. “Hej!” on poviče. Ryen jaukne dok se trudi sustići me, te uletimo u hodnik, skrenuvši lijevo. “Stanite!” čujem kako on kaže, te vidim sjaj svjetiljke kako nas obasjava. Njegovkraj radio zakrčiodi izlaza, čujem ga kako govori, ali mi smoteveć ugla. Prošavši jednog primijetim da nema lanac, gaiza gurnem otvorivši ga, kad se oglasi alarm. Ali ne odemo. Povučem Ryen u drugom smjeru i potrčim uz stepenice. “Masen,” ona uzdahne, teško dišući. Mogli smo samo pobjeći, pretpostavljam, ali moj kamionet je s druge strane škole, a ne znam gdje je njen Jeep. Možda ne bi uspjeli, a da nas ne prepoznaju. Nadam se, da će zbog upaljenog alarma, pomisliti da smo pobjegli.
Povučem je u knjižnicu i pustim da se vrata nježno zatvore prije neg o požurim uz stepenice, čuvši kako se bori iza mene. Požurimo u pozadinu, 130
skrivenu gomilama i redovima knjiga, blizu kaučima i stolica. Knjižnica je
mračna, samo slaba mjesečina dopire s prozora visoko gore. Naši su koraci meki, zahvaljujući tepisonu, te je vučem iza police, daleko, daleko iznad i što dalje od vrata naprijed. Izolirani smo. Alarm i dalje zvoni, ali je slab. Ona se sruši na mene. “Masen...” Ona diše brzo i teško, sposobna samo za plitke udahe, a ja omotam ruke oko nje, osjećajući kako ona slabi.
Što dovraga? Briga me preplavi, obuhvatim joj lice dok se ona bori za zrak. Kapci su joj zatvoreni i izgleda kao da je boli. “Moja torba,” ona dašćući reče.
Što? A onda raširim oči, prisjećajući se. O, jebote. Ona ima astmu. Tako je. Odjurim do njenog ruksaka na podu i kopam po prednjem džepu, izvadivši crveni inhalator. Uspravim se, uzevši je u moje naručje i podigavši je. “Evo.” Ona se nasloni na mene, glava joj je položena na moja prsa dok udiše i čeka minutu prije nego uvuče još jedan udah. Njena se prsa brzo dižu i spuštaju, te spustim jednu ruku, zagrlivši je oko struka dok je držim uz sebe. Njeno slabo tijelo utone u mene dok joj se disanje usporava i ona udiše još dublje.
Prokletstvo. Pokušala mi je reći dok smo jurili kroz školu, ali je nisam slušao. Što bih učinio da je ispustila torbu negdje i da nisam mogao pronaći njen lijek? Čvrsto je zagrlim, osjećajući, po prvi put, kako je mala u mojim rukama. Ryen je uvijek tako velika oko mene. Nikad ne odustaje, njeno povjerenje se
uvijek čini da je veće od života. Držim joj glavu na grudima drugom rukom i uronim nos u njenu kosu. “Dobro si,” kažem nježno. “Imam te.” “Moje srce ne prestaje udarati,” kaže ona, njen krhki glas se počinje vraćati. “Znam.” Nasmiješim se. “Mogu to osjetiti.” Ritam njena srca me udara u prsa i mogu osjetiti njeno tijelo kako se polako stabilizira dok joj se disanje smiruje. 131
Što ću s ovom curom? Baš kad pomislim da sam je prokužio, ona izvede nešto novo. Baš kad pomislim da je ne mogu podnijeti, da mogu otići, ne osvrćući se, odmah se okrenem i želim se pobrinuti da je ništa ne povrijedi. Njene ruke, čvrsto stisnute uz tijelo dok je držim, počnu padati kako se ona povlači od mene. Ona podigne svoj pogled, izgledajući malo posramljeno i ne govoreći ništa dok kleči, zgrabivši svoj ruksak. Ustajući, ona stisne usne i pogleda okolo. Alarm se zaustavi, a nemam pojma što se tamo događa – da li misle da smo otišli kroz vrata ili što – ali ona još ne odlazi. “Nikome nemoj reći za ovo večeras, a ni ja nikome neću reći da si bio ovdje,” kaže ona. “Jasno?” Ona se okrene da će otići, ali je ja zgrabim za ruku. “ Mislim da bi ljudi uživali u ovoj verziji tebe.” “Moji bi me prijatelji mrzili.” “Već te mrze. Svi te mrze.” Na djelić sekunde, vidim kako joj mrgođenje prijeđe licem, ali brzo nestane. Ona mi se okrene licem, svjetlo smeđa obrva joj je podignuta u protivljenju.
“Zašto glumiti?” napadnem je. “Zašto se natjecati s ljudima i igrati njihove igre?
Ona zakorači, pokušavajući otići, ali je povučem nazad. “Ne odlazi od mene.” “To nije tvoja briga!” ona viče šapatom, istrgnuvši ruku i vičući na mene. “Ti me ne poznaješ.” Da liodvrati te itko pozna? “Ona pogled,” njene se oči iznenada zablistaju. Nakon jednog trenutka, ona progovori, tihim glasom. “Ne želim biti sama,” prizna. “Možda me mrze, ali me poštuju. Ne mogu biti nevidljiva ili ismijavana, ili...” ona odluta, a onda nastavi. “Ne znam zašto. Jednostavno nikad nisam imala hrabrosti da se izdvojim. Uvijek sam se trudila uklopiti.” “Svi žele biti prihvaćeni, Ryen.” Zar misli da nitko nikad nije imao takve osjećaje? “Zašto pišeš po zidovima?” Ona stoji tamo, zureći i izgleda kao da se bori da nađe riječi. “Misha...” kaže ona, opet odlutajući. Ukočim se, srce mi uhvati ritam. 132
Ali, onda ona odmahne glavom, pustivši tu misao. “Nije bitno. Samo sam prije imala odušak, način da me se čuje, a sada nemam. Počela sam to raditi prije nekoliko mjeseci.” Prije nekoliko mjeseci. Uskoro nakon što sam joj prestao pisati. Trepnem polako i teško. Lažni prijatelji, naporni roditelj, brige i stres želeći se uklopiti kao i većina drugih ljudi...bio sam joj odskočna daska. Toliko sam bio zaglavio u vlastitom gubitku i ljutnji, da nikad nisam ni
pomislio kako će nju povrijediti što sam je iznenada napustio nakon sedam godina. Nije da sam odgovoran za njene postupke, ali sam odgovoran za moje. Ona se pouzdavala u mene.
“Zašto si ti ovdje?” upita ona, skrećući temu na mene. Pogledam u sportsku torbu u mojoj ruci, nije me sram što sam trebao tuš, ali će onda taj odgovor dovesti do novih pitanja. Zašto živim u Coveu? Gdje su mi roditelji? “Mmmm,” ona se naslađuje, lažni osmijeh je na njenom lijepom licu.
“Dakle, drugi moraju odgovarati tebi, ali ne i obratno, ha?” Ona se odmakne prema stepenicama. “Moja mama je udaljena samo jedan telefonski poziv. Odvest će me ravno kući i dobit ću packu po ruci. Nadam se da ćeš uživati u dugoj, teškoj noći u hladnoj ćeliji,” ona mi se ruga, a onda zazove preko ramena. “O, gospodine Čuvaru? Upomoć!” Ona se okrene, a ja posegnem i zgrabim je, povukavši je na mene. “Ušuti!” zarežim, stavljajući joj ruku preko usta. Ali ona odmah zabije lakat u moj trbuh, pokušavajući se oteti, a ja posrnem unazad, povukavši je za sobom. Ona izgubi svoje uporište, padne na mene, te se oboje skotrljamo na pod.
Gunđam,tijela. leđima u pod,njena a moje rukenasumojim još uvijek oko njenog otimajućeg Onaudarivši leži na meni, su leđa prsima. Ona se migolji, pokušavajući se oteti, trlja svoje dupe o moje prepone. Ukočim se, vrućina me oblijeva. Jebote.
Ona povuče moju ruku, gunđajući ispod daha. “ Pusti me.” “Onda se prestani micati.” “Nećeš me ti osuđivati,” nastavi ona, okrećući lice prema meni, dah joj pada na moj obraz. “Ili me zajebavaš ili praviš zahtjeve. Ja nisam tvoja briga.” 133
Njeno se tijelo bori u mojim rukama, a njeno se dupe opet trlja o mene, tjerajući me da zarežim.
Ali, onda začujem nešto. Zgrabim je za čeljust, prisiljavajući je da bude mirna dok ja šapćem u njeno uho. “Šššš.” Ona se iznenada umiri, te oboje prestanemo disati kad čuvari uđu u knjižnicu. Uhvatim odsjaj svjetla kroz hrpe i čujem kako ključevi zveckaju. Razgovaraju, ali ne čujem što govore. Ryen baci zabrinuti pogled na mene, a ja zurim nazad zarobivši joj pogled.
“Što ćeš učiniti? Tiho šapnem, da samo mi čujemo dok joj pretražujem oči. “Prijavit ćeš me?” Ona leži tamo, udišući i iz dišući, ali se ne mičući. Moja ruka oko njenog struka se stegne, a ja si ne mogu pomoći da ne prođem palcem preko njene čeljusti. Njene oči – te plave oči – pokazuju tucet raznih osjećaja koji se odvijaju u njoj dok me gleda. Može reći najgore stvari, ali ako vidim strah ili tugu u njenim očima, gotov sam. Njen se prsluk podigao u borbi i nekoliko centimetara kože je izloženo. Polako klizim prstima preko njenog trbuha, gledajući kako se njeni kapci trepćući zatvaraju. “Da, rekao sam ti čovječe,” jedan od čuvara poviče. “Pobjegli su kroz vrata. Idemo pretražiti vanjsko područje.” Klizim usnama preko njenog obraza, njen se vrat izvija sve više i više dok su joj usne milimetre udaljene od mojih. Mogu okusiti njen jebeni dah. Podigni svoju “Ona ” glavom, izgledajući uplašeno. odmahne otvori oči imajicu. Moj prst je smješten na pulsu na njenom vratu, te mogu osjetiti kako se ubrzava dok ja zgrabim njenu donju usnu između mojih zuba i nježno je povučem. Njen dupe se polako trlja o mene i ja održavam svoje stenjanje utišanim kad vidim da se svjetiljke povlače i konačno napuste knjižnicu. Čim vidim kako dva para čizama nestaju i vrata se zatvore iza njih, kliznem rukom dolje u prednji dio njenih kratkih hlača i prekrijem njena usta svojima, ispuštajući uzvik koji sam zadržavao. 134
Njena je pička meka i glatka, a ja zadrhtim od vrućine kad umočim prst u nju, osjećajući kako je uska. “Ti nisi moja briga, ha?” izazivam je. “Tako si vlažna oko mojih prstiju. To je moja briga.” Stavim još jedan unutra. “O, moj Bože,” ona zajeca. “Masen, ne.” “Zašto ne?” držim joj čeljust, klizim poljupcima preko njenog obraza dok guram prste u nju. “Misliš da će te prijatelji mrziti kad saznaju da si drolja koja voli da je jebu prstima na podu. Skliznem prstima do kraja i opet nazad nekoliko puta dugim, punim zamasima, prije nego ih podignem i trljam ih o njen klitoris.
Ona stenje, izvijajući leđa, a moj kurac se napinje o moje traperice, počevši rasti. “Da.” Ona liže moj prsten na usni, trljajući svoje dupe o moj kurac. “Bojim
se da će saznati da mi se to sviđa.” Da. Brzo je poljubim, jako i grubo prelazeći po njenim ustima , jer mi se jede, a ona je jedina hrana koju želim. “Tvoja je tajna sigurna kod mene,” kažem joj. “Čekao sam predugo na ovo.” “Ha?” Ali zaronim opet u nju, ignorirajući je i ljubeći joj vrat i čeljust i uvlačeći joj ušnu resicu između svojih zuba. Kušam svaki komadić kože koji mogu doseći, nikad ne usporavajući moje prste. Naravno da ne razumije moj komentar, a ja neću objašnjavati. Ona nema pojma da mi je bila u glavi i tijelu godinama, a ne samo danima. Moji prsti nastavljaju, duboko i mirno, izlazeći svaki čas kako bi se vrtjeli
oko njenog klitorisa, te osjećam kako drhti uz mene. Ona jače raširi noge, a ja izvad im prste, obuhvativši joj cijelu pičku u moju ruku, jer samo želim uživati u osjećaju nje. Cijele nje uprokletu mojim rukama.
“Masen.” Njeno stenjanje je razuzdano i ispunjeno požudom. Masen. Želim da izgovori moje ime. Ne nečije tuđe. “Mogu osjetiti kako si tvrd zbog mene,” ona mi šapne, ljubeći me u čeljust. “Što se dovraga događa?” Ne znam, ali ne mogu prestati kao ni ti. “Povuci svoju majicu,” opet zahtijevam. Ali ona odmahne glavom. “Odmah,” zarežim, naginjući se na njen obraz. “Želim te gledati.” Njeni šapati mi škakljaju čeljust. “Ali nećeš samo gledati. Ti ćeš dirati.” 135
Kvragu da, hoću. “Imaš problem u vezi s tim?” upitam. “Zato što mi je tvoja pička već u rukama.” Ona me lagano i nježno poljubi, grizući i izazivajući. “Ali, ako skinem gornji dio,” ona izaziva, “htjet ćeš da skinem i donji dio, također.” Zastenjem, moj je kurac bolno natekao. Pomisao na nju golu čini da se soba prevrne na bok. Molim te.
Ona prekrije moju ruku na njenoj pički svojom rukom i pritisne je u sebe, trljajući se o nju. “A onda tvoje ruke neće biti dovoljne i htjet ćeš jebati.” Ona stenje, njeno se tijelo trlja o moje. “A to se neće svidjeti mom maturalnom pratitelju.” Stegnem joj struk, stisnuvši zube. Bože, kako se zna zajebavati sa mnom. “On ne mora saznati,” kažem joj. “Dok god radiš ono što ti se kaže.” Polako podignem ruku njenom vratu, uzbuđeni osmijeh joj pređe licem dok poseže dolje i podiže svoj zaštitni prsluk. Nakratko je pustim dok ga prevlači preko glave otkrivajući bikini boje breskve ispod njega. Njene grudi su prilično uzdignute iznad njenih prsa, njene glatke obline, koža boje masline izgleda kao da su brda preda mnom, a njene ukrućene bradavice bodu kroz tkaninu. Usta su mi tako suha. Želim je okusiti posvuda. “Dobra cura,” šapnem. “Sada skini drugi gornji dio.” Ona uvuče brzi dah, pogleda gore, zarobivši mi pogled dok stidljivo poseže iza vrata i povuče vezice u jednom dugom, tečnom potezu. Vezice padnu sa strane, a ja priđem, polako skinuvši jedan trokutić tkanine, otkrivajući lijepo meso. Kriste. Mora da je i veća od šake. Ona povuče drugi trokut, a ja zurim u nju u div ljenju. Tako prekrasno. A čak i nestvar toliko tijeloi koliko to kako se igra sa mnom, govoreći upravo pravu danjeno me izludi učini ljutim, uzbuđenim, posesivnim... Ona iznenada podigne ruke, pokrivajući se. “Jesam li ti rekao da to napraviš?” Ona polako spusti svoje ruke, izloživši mi kožu opet. “Koliko ih dugo želiš gledati?” ona upita sramežljivo. Gurnem ruku nazad u njene hlače i opet gurnem dva prsta duboko u nju. “Dok ne svršiš,” odgovorim, pumpajući je i gledajući kako joj sise poskakuju dok joj se tijelo ljulja naprijed i nazad.
Ona čvrsto zažmiri, stenjući. “Sviđa ti se? Izazivam je. 136
“Da.” “Reci mi.” “Sviđa mi se!” ona poviče. Njene bradavice su uspravne kao vrh, a ja ne mogu skinuti pogled s nje dok je jebem i ljubim joj usne. “Hajde, Kamena. Kupi moju šutnju,” zarežim dok ona trlja svoje dupe o
mene, drkajući mi kurac dok je jebem prstima. “Raširi te noge i svrši mi na prste, pa neću nikome reći da si ti malo govno koje piše po zidovima.” Ona nasloni glavu na moje rame i posegne unazad jednom rukom, držeći moj vrat dok jebe moju ruku. Nešto mi se nakuplja dolje u trbuhu, a trenje od njenog trljanja o moj kurac šalje potrebu koja se kotrlja kroz mene dok idemo sve jače i jače. Njene sise poskakuju grubo i brzo, a ja ih gledam, zamišljajući moj kurac u njoj, jebeći je. “Nemoj nikome reći. Molim te?” ona moli dok se trlja o mene. Krv navali u moj kurac, i osjetim kako mi sperma kapa s vrha. Jebote, moram biti u njoj.
“Još samo malo, dušo,” potičem je. “Koliko si dobroga voljna mi dati kako bi me ušutkala? Ha?” “A,” ona stenje. “Da, što god želiš.” “Što god želim?” Ona mahnito kima glavom, vičući. “Da!” Ona se pomiče sve brže i brže, dostižući orgazam, a onda konačno zabaci glavu unazad i umiri se, stenjući i drhteći dok svršava. “O, Bože!” Gurnem prste duboko u nju, trljajući njenu točku i osjećajući male drhtaje tijela dok orgazam prolazi kroz nju.
Ona diše teško i brzo, njeno se tijelo ukočilo, a moj kurac je tvrd i spreman, boleći me u trapericama. Neuzbuditi. bih je htio poševiti prvi put u knjižnici, ali nisam ni očekivao da ću se ovako Njen orgazam blijedi i ona se smiri, njena se prsa dižu i padaju sve sporije i sporije. Pogledam dolje na njeno tijelo i njeno prelijepo lice, a val sranja s
kojim ne znam što bih napravio, me oblijeva. Krivnja, zato što ona još uvijek ne zna tko sam ja, a upravo sam se ukopao još dublje. Čežnja, zato što mi nedostaje. Nedostaje mi razgovarati s njom kao ja. Požuda, veća od ičeg što sam ikad poznavao, jer kad smo ovako, to je jedino vrijeme kad se ona smekša i promijeni, te mi malo popusti, a to je potreba koja mi je u glavi koliko i u tijelu. To je ono što me drži na oprezu. 137
A nešto drugo raste što ne želim da bude tamo. Nešto što mi jako otežava da je ostavim.
I nemoguće je da je zaboravim. Gledam joj lice, njeno tijelo je mirno a oči joj gledaju dolje i loš osjećaj se šulja kroz mene. Ona me ne gleda. Nakon nekoliko trenutaka, ona usta ne i otpuže s mene, ustajući i grabeć i svoju odjeću. Oklijevam samo trenutak prije nego sjednem, također, gledajući je zabrinuto. Ona se obuče i gurne kosu iza uha, gledajući svuda osim u mene.
Trenutak je prošao. Ali ja svejedno zurim u nju, ne puštajući je da se izvuče. Ona pokupi svoj ruksak i konačno me pogleda. “Ti si počeo,” ona se obrecne, njen je štit opet gore, “pa ako očekuješ pušenje, onda - ” “Onda znam gdje ga mogu dobiti,” odgovorim, prekinuvši je. “Ti nisi moj prvi rodeo.” Hladnoća mi se uvuče pod kožu i sad sam bijesan. Njena se čeljust stisne i ona podigne obrvu.
Kako se brzo može prebaciti s vrućeg na hladno. Ona stavi svoj ruksak i okrene se, krećući niz stepenice. Ustanem i odem do ograde, gledajući je kako napušta knjižnicu. Dobro. Ona želi vic od svog maturalnog pratitelja kako bi živjela u laži koju svi odobravaju? Mogu to shvatiti. Ali to ne znači da će ona pobij editi u svakoj rundi koju odigramo. Treyeva je utakmica u subotu, pa imam nekoliko dana za ubiti do tada.
Ako se ona želi igrati, mogu se igrati.
138
Nisam razgovarala s Masenom skoro dva dana. Ne od srijede n avečer u
knjižnici, a sada je petak poslijepodne, a on opet nije bio na prvom satu danas. Kako on samo dolazi i odlazi kako poželi, a da to ne bude velika stvar? Je li on uopće predao bilo kakav rad? Nikad ga ne vidim s knjigama i u iskušenju sam da odem u Cove i provjerim ga. Je li još uvijek tamo? Ne znam zašto mi je stalo. On mi se konstantno unosi u lice, ne znam ništa o njemu i on je opasan za mene. Ne namjeravam razbiti kalup kad je godina skoro završila. Došla sam dovde i ne želim bilo kakvu dramu. Trebao bi se
držati podalje. Ali uhvatim se kako ga tražim. Na predavanju. U kantini. Na parkiralištu. Čak i kada dođem kući mala nada se pojavi da bi me mogao zaskočiti u mojoj
sobiŽelim baš kao prošlog tjedna. opetprvi biti dan nasamo s njim. Ti ukradeni trenuci – u autu, u laboratoriju, u knjižnici – oni su kao moja pisma od Mishe. Nešto čemu se mogu radovati. Nisam ostavila nikakve grafite sinoć nakon sata plivanja, djelomično zato što su me skoro uhvatili noć prije s njim i dobra je ideja da se smirim nekoliko dana, ali i zato što iznenada ne želim. Masen je sada bio odušak. A to sam mrzila.
Kad je Misha nestao, nisam znala da li dobiva moje riječi, počela sam ih ostavljati u školi kako bi ih ljudi mogli pročitati. To je glupo i djetinjasto, ali jedan dan prije nekoliko mjeseci, kad su stvari postale previše, bojala sam se da ću početi vrištati. Pa sam te noći, prije nego sam zaključala bazen, donijela brzopoteznu odluku i uzela moj marker. Napisala sam na ormariću – posebnu poruku za samo tu osobu. Bio je to hir. Nije se trebalo ponoviti.
Ali iduće jutro, kad sam ga vidjela kako je čita ponovo i ponovo prije nego što ju je zapisao i zalijepio u unutrašnjost ormarića, prije no što ju je domar uspio obrisati, postalo je to nešto što sam htjela ponoviti. Poruke su postale sve češće, veće i glasnije, ali nikad osobne. Nikad s imenima učenika. Sve do prošli tjedan kad su Lylina djela objavljena na travnjaku. To nisam bila ja, a to je bio još jedan razlog da prestanem. Sad su me drugi slijedili, a 139
ja nisam htjela da to izmakne kontroli. Unajmili su osiguranje, pa je samo
pitanje vremena kad će osposobiti te kamere i uhvatiti nekoga. Posebno kad sam upotrebljavala perivu boju u spreju i samo markere na
stvarima, kao što je metal, kako bi se mogle očistiti, a ne oštetiti s acetonom. Ali, tratina se morala pokositi, zato što tko god da je to učinio koristio je trajnu boju u spreju, a tlačni čistač nije uspio. Koliko dugo prije nego to postane stvarno destruktivno?
Pa, to neće pasti na mene. Nisam ništa napisala sinoć, a neću se ni večeras ušuljati. Svi idemo u kino na otvorenom, a moja mama će paziti da dođem na vrijeme kući. Ali, što će se dogoditi ako Masena više ne bude tu? Što ako odluči da je previše riskantno ulaziti u školu noću? Hoću li se izraziti na neki drugi način? Ne. Slabi ljudi imaju poroke. Ne trebam Mishu, Masena, ili bilo koga
drugoga da bih prošla kroz dan. Ali, dok izlazim na parkiralište na kraju škole, ne mogu si pomoći , a da ga opet ne tražim. Njegova visok stas, njegova tamno smeđa kosa, njego ve zelene oči koje me uvijek nađu i šalju električni naboj kroz moje tijelo... Bila sam gruba prošlu noć. Opet. Na podu, u knjižnici, nakon prostog govora i vrijeđanja i diranja i ljubljenja... nježno me okrenuo i grlio me. Nakon što me natjerao da svršim, mogla sam osjetiti kako me proždire pogledom, nije me tjerao dalje od toga. Nije pokušavao skinuti s mene ostatak moje odjeće ili se popeti na mene i požurivati me na nešto na što možda još nisam spremna. Samo je ležao tamo, grleći me. A ja sam ga odgurnula i pobjegla.
me Masen, uzbuđuje me i ići, intrigira, ali on Ne znam želim ići Privlači na maturalnu s Treyem, ali želim a Masen menije nijezauvijek. pozvao. Ne ni da li će biti ovdje za tjedan dana. Neću riskirati Treya i moje prijatelje zbog nekoga tko nikad nije ostavio utisak da me zapravo želi. Bez obzira koliko mi se počeo sviđati. Lyla i Ten su već u mom Jeepu, čekaju, pošto ćemo ići jesti nakon škole danas. Ona stoji na stražnjoj strani iza vozačeva sjedala, držeći se za gornju prečku i vičući nekome dalje na parkiralištu, dok Ten sjedi odzada. Ubacim svoju torbu kraj njega. “Gdje si bila?” začujem glas koji me pita. 140
Okrenem se i vidim Treya kako stoji ispred mene. Obično sam smatrala njegovu mornarsko plavu majicu i bijelu bejzbolsku kapu privl ačnim na njemu, ali sada samo vidim gole ruke, nedostatak tetovaža, i dosadne plave oči s dosadnim neprobušenim usnama. Želim svog delikventa. Lyla skoči sa gume i stane kraj mene, preznatiželjna za svoje dobro. “Zvao sam, slao poruke, a ne volim kad me ignoriraju,” upozori me. Pogledam oko sebe, podignem ruke kako bi vidjela imam li nešto na mojoj odjeći. “O, oprosti. Mora da sam izgubila svoju pseću oznaku,” kažem mu. “Znaš onu koja kaže da sam tvoje vlasništvo i da se moram javljati tebi.” Čujem kako se Ten tiho smije sa strane. Treyeve oči se suze u proreze. “Znaš,” počne on, “malo uzvraćanja od tebe ne bi bilo na odmet. Pogotovo kad cijela škola vidi tebe i Laurenta kako se zajebavate.” Zurim u njega, držeći moj izraz bez emocija. Da, sigurna sam da je škola izvukla nekoliko zaključaka o Masenu i meni, zbog naših rasprava i činjenice da misle da sam ja vandalizirala njegov kamionet. Ali Trey i ja ne hodamo, a ni na trenutak nisam pomislila da se on ne zabavlja sa strane. Nemam obveza prema njemu, osim da dobro izgledam na slikama sa maturalne.
Maturalne na koju sam pristala ići kad Masen nije bio faktor. “Nemoguće da si nesiguran,” kažem, pokušavajući ga manipulirati. “Ti si Trey Burrowes, a Masen Laurent će šetati tvoje pse jednog dana.” Zuri u mene na trenutak a onda ispusti podsmijeh, vidljivo se opustivši. Lyla se nasmije u sebi, a ja ispustim dah. “Jesi li nabavila svoju haljinu?” upita. Ali Lyla me gurne, odgovorivši mu, “Idemo u kupovinu ovaj vikend.” “Dobro.” On priđe i zgrabi me za kukove, pritišćući se uz mene.
Ne želim okrznu čelo.da me poljubi, pa brzo okrenem glavu, ali njegove usne mi ipak Podignem pogled i ugledam Masena.
Okrenut mi je leđima, razgovara s J.D.-em, ali mu je glava okrenuta, gledajući me preko ramena. Njegove oči bljesnu prema Treyu i onda opet prema meni, suzivši se. Moje se disanje ubrza. Je li upravo stigao? Ili je bio ovdje, ali ga nisam primijetila?
“Vidimo se u kinu na otvorenom večeras.” Treyev palac mi prijeđe trbuhom, a onda me još jednom pogleda prije nego ode.
141
Osjećam se okruženom. Trey sa svojim zahtjevima, Lyla se gura u moja posla, a Masen je... posvuda. Osjećam njegovu prisutnost na parkiralištu sada, na desno, kao da mi sunce peče tu stranu tijela. “Što je s tobom?” Lyla me grdi. “Ako ne počneš biti ljubaznija, naći će neku koja će biti.” Prebacim oči na nju, osjećajući kako gore. “Ljubazna, kao ti?” upitam. “Ne čini se kao da ti je ljubaznost donijela išta dobro.” I pokažem na J.D.-a koji se smije s Masenom.
Njen dečko je jedva razgovarao s njom već nekoliko dana, vjerojatno zato što zna da ono što je bilo napisano na tratini prošlog petka je istinito – svi to znamo – koliko god to Lyla poricala. A onda opet pogledam, konačno registrirajući da J.D. razgovara s Masenom. Otkad su oni prijatelji? “Mogu se nositi s mojim dečkom,” kaže ona. “A ja se mogu nositi s Treyem. Hvala.”
Okrenem se i otvorim vrata, uđem u Jeep. Layla obiđe prednji dio auta i sklizne na suvozačevo sjedalo, naša mala prepirka još lebdi u zraku. Voljela bih da jednostavno ode kući. Svaki dan je sve teži i teži od stvari koje joj želim reći, zato što znam da me mrzi. Želim je prozvati zbog toga, ali ne znam zašto. Također je jedva mogu i podnijeti, a za isto toliko sranja bi se i mene moglo prozvati. Masen to radi otkad je došao ovdje. Lyla i ja smo obje licemjeri. “Hej svi, pogledajte Katelyn,” kaže Ten, naginjući se i pokazujući van kroz vjetrobransko staklo.
Stavim ključ u bravu i stanem, pogledavši. Katelyn opet razgovara s Masenom.
J.D. ga je otišao, ona stojiablizu njemu, se igledajući upisujući unešto Onda predaa njemu, on ga stavismijući u džep, nju us mobitel. punom pozornošću. Što? Moje srce lupa u grudima, i svijam prste oko volana, želeći je zgrabiti za kosu i odvući joj dupe dalje od njega. Stvarno? Zašto je gleda tako? Zašto joj je dao svoj mobitel?
“O, Bože,” zareži Lyla. “Što to ona radi?” “Stvarno je glupa kao kutija puna kamena. ” Ten se smijulji. “Za pet godina od sada, imat će četiri različita oca svoje djece. Samo gledajte.” Moj puls mi zvoni u ušima dok se oni smiju, ali trepnem, spustivši pogled. 142
Kamena. Glupa. Kao. Kutija. Puna. Kamena.
Podignem pogled, zureći u Masena Laurenta. Govnar! Tako me je nazivao? Okrenem glavu, da me ne mogu vidjeti kako vrijem. Seronja.
Katelyn odšeta od njega, izgledajući sva zadovoljna sama sa sobom dok se kreće prema nama. “Jesi li mu ti to upravo dala svoj broj telefona?” upita Lyla, klečeći na sjedalu, jednom rukom na gornjoj prečki, drugom na vjetrobranskom staklu. Katelyn zagrize svoju donju usnu, pokušavajući izgledati nedužno dok drži moja vrata i zaigrano se naginje unazad. “Pa, mislila sam da će ga htjeti nakon onoga sinoć.” “Sinoć?” Ten ispituje. “Da, naletjela sam na njega na parkiralištu nakon navijanja jučer,” prizna ona, crveneći se dok spušta glas. “Bili smo budni do kasno.” Insinuira puno više tim riječima, kao da ima tajnu. Moj se trbuh ispuni čvorovima. “Kakav je?” upita Lyla tihim glasom, odjednom zainteresirana. “Kao životinja.” Katelyn se naceri. “Iznenađuje me da nemam nikakve tragove ugriza.” “Mmmm.” Čujem Lylino nježno gugutanje. Isuse Kriste.
Katelyn odšeta, smijući se, a ja dam sve od sebe da se ponašam kao da ne sjedim ondje, upravo se raspadajući. Želim vjerovati da ona laže. On ne bi pao na nju. On ne želi kratko uzbuđenje, zar ne? Želio me u knjižnici. Mene. Ne bi to zaboravio. Ne tako brzo.
Ali...životinja. Rekao jeUgrizi, da znagrubost, gdje može dobiti ononjegove što želi.oči, ruke i usta uzimaju Kao načina kako što žele... savršeno ga je opisala. Progutam knedlu u mom grlu. Osjećam mučninu. “Pa, pretpostavljam da se nešto može reći za one loše,” zabavljeno će Lyla, gledajući kako Masen ulazi u svoj kamionet. “ A taj pirsing? Kladim se da daje dobar osjećaj. Posvuda.” Ten mi stisne rame odzada , a ja se trgnem, opustivši prste na volanu. Moji su zglobovi bijeli kao snijeg. “Hajdemo jesti i poharati mamin alkohol, prije kina na otvorenom,” kaže mi. “Lyla večeras vozi, pa ću se ja dobro napiti.” 143
Da, mislim da ne mogu jesti.
Ali, gledajući Masena kako odlazi s parkirališta, vjerojatno odlazeći poševiti tko zna koga, mogla bih i nešto popiti. *
Petak navečer u kinu na otvorenom je samo izgovor za sve tinejdžere s autom u Falcon's Wellu da budu na jednom mjestu. Posebno pošto se tek ponovo otvorio prije nekoliko tjedana, u proljeće. Vrijeme je lijepo, tu je i koncesijski štand sa hranom, radija iz auta trešte muzikom, a ja sumnjam da i četvrtina ljudi ovdje zapravo gleda film večeras. Neki od onih glupih novih horor filmova punih grubog bola i
dvosmislenog završetka. Sigurna sam. Nakon večere, otišla sam kući i presvukla se u kratke traper hlače i top prije no što su Lyla i Ten došli da me pokupe. Trey je stigao s J.D.-em baš kad smo došli, svi smo se parkirali u prvom redu. Oni su počeli obilaziti, odlazeći razgovarati s drugim ljudima i družiti se, dok sam ja krenula prema koncesijskom štandu. Mama nam ne dopušta da pijemo naše kalorije, pa je kino jedna od rijetkih prilika da popijem Colu. Uđem u koncesijski prostor i krećem se u redu uzimajući čašu i puneći je ledom.
“Ovo si ispustila one noći,” kaže glatki glas. Trznem glavom prema Masenu, koji stoji meni sa strane. Leptirići mi zatrepere u trbuhu.
Pogledam dolje i vidim da drži moj inhalator, a onda brzo pogledam okolo, kako bi bila sigurna da nas nitko ne gleda. Istrgnem mu ga iz ruku i
gurnem što smo...ga u džep. Sranje. Mora da sam ga ostavila na podu knjižnice nakon Okrenem se prema aparatu za sokove, ne govoreći ništa dok ja punim svoje piće i stavim poklopac. “Kako si?” upita. Ali ja odbijam uključiti se. Uzmem svoje piće i krenem dalje redom, grabeći slamku i stisnuvši čeljust u bijesu. Prizori polugole Katelyn, njene noge omotane oko njega dok on leži na njoj na stražnjem sjedalu njegovog auta, preplave mi um. Slamkom potapšam šank, pokušavajući je osloboditi omota, ali ona pukne i slomi se. 144
Bacim je u kantu za smeće i zgrabim drugu. Kako ju je mogao gledati i
željeti je pokraj mene? Kako ju je mogao ljubiti? Da li je uopće važno tko je u pitanju? Mislila sam da je drugačiji. “Čula si, zar ne?” kaže on, slijedeći me dok biram slatkiše. “ Drago mi je. Htio sam da to čuješ.” Sagnem se i pokupim vrećicu bombona Sour Patch Kids. “Nikoga nije briga što ti radiš, jadniče.” On korakne bliže. “Ti imaš dečka,” on istakne, slegnuvši ramenima. “Katelyn ima vraški dobro tijelo, dobra je u krevetu...” Moji prsti se zgrče oko papirne čaše, poklopac iskoči, a Cola se prelije, izlije mi se na ruku. Prokletstvo.
On se podsmjehne, a ja u žurbi zgrabim salvete i obrišem se. Dobra u krevetu? Pomisao na njega kako uživa s njom – dodirujući je – dođe mi da mu gurnem gumeni kurac u nos. Seronja.
A ja nemam dečka. Imam maturalnog pratitelja.
On se nagne, njegov glas je pun samozadovoljstva. “Ljubomorna si.”
Ponovo namjestim poklopac na piće, bacim umrljane salvete, te se okrenem prema njemu, oči mi gore. “Kamena?” viknem, potpuno mijenjajući temu kako bi izbjegla onu na kojoj smo trenutno. “Glupa kao kutija puna kamena? Da li se ti to šališ sa mnom?” On prasne u smijeh. “Dugo ti je trebalo.” “Da me više nikad nisi tako zvao!” A onda bacim pogled u stranu, vidjevši par cura iz škole kako bacaju znatiželjne poglede na nas. Stišam glas. “ I nisam ljubomorna. Jednostavno mi nije drago da me obavještavaš o svom ljigavom sranju koje radiš.” nas prsa u prsa, objema rukama na šanku meni On se približi, stavljajući sa strana, zarobivši me. “A meni se ne sviđa što te on dira.” Zareži na mene. Mora da misli na parkiralište danas kad je vidio da mi je Trey poljubio čelo. Posegnem i zgrabim kutiju kokica, preokrenuvši je i tresući pokazujem da je prazna. “Evo, izvoli.” Zabijem ju njemu u prsa. “Toliko mi je jebeno stalo.” Proguram se kroz njegove ruke, noseći svoje piće sa mnom. “Hej. Je li sve u redu?” netko me upita.
145
Pogledam gore, vidjevši Tena kako prilazi blagajni. Zastanem, vidjevši da njegov pogled ide između Masena i mene, dok drži svoju srebrnu bocu vode, za koju znam da je ispunjena rumom i Colom.
Ignorirajući njegovo pitanje, opet pogledam Masena. On baci kutiju kokica na šank i hoda prema meni, zarobivši mi pogled dok mu oči sijevaju. Osjećam vrućinu koja dolazi iz njegova tijela, ali čvrsto stojim, izazivajući ga da samo pokuša izazvati još jednu svađu. On je kreten čiji jedini užitak u životu je učiniti moj jadnim. Ipak, ništa ne govori, te nastavi hodati prema vratima. Nakon što je otišao, Ten izdahne dugi dah i okrene se prema meni. “U slučaju da još pokušavaš shvatiti,” kaže on, “on te jako želi.” Okrenem se, nesposobna otresti se želje da odem započeti još jednu svađu. Jako me želi? Pa, sigurno ne izgleda kao da jako pati zbog potrebe. Uopće ne. Platim svoje piće i bombone i izađem iz štanda s Tenom. On krene ka grupi dečki kraj kabrioleta, dok ja prolazim kraj auta prema Lylinom BMW u naprijed i pokušavam ne tražiti Masena. Nebo je sada crno, ali platno baca dosta svjetlosti i čujem kako cvrčci zuje u travi u daljini. Spazim Treya kako stoji kraj svog auta, flertujući s nekom curom. Predivno. Nastavim hodati, ali stanem kad prođem kraj velikog, crnog kamioneta. Masenovog. Pogledam okolo, nađem ga kraj njegovih prijatelja, uključujući J.D. -a, kako razgovaraju i smiju se. Ljudi se motaju okolo, zauzeti razgovorima i
nitko ne gleda u mene. Zurim u kamionet, odjednom osjetivši inspiraciju. Zadržavajući osmijeh, odložim piće i grickalice na tlo, kraj gume, te otvorim stražnjaprimijetim vrata na vozačevoj strani, brzo se uspevši unutra. Zatvorim vrata i odmah kako je unutra mračno. Primijetila sam to ono poslijepodne u praonici automobila. Mora da su prozori jako prebojani.
Kožna interijer sjaji se na crno, baš kao i boja izvana, a miriše opojno i bogato, očaravajuće baš kao i on. Poližem usne, naginjući se naprijed i otvorim njegovu konzolu između prednjih sjedala, tražeći nešto na čemu mogu pisati.
Prelazim preko sitniša, nekoliko računa i nešto alata. Vidim kemij sku i izvučem je van, stisnem joj vrh da je upalim i pišem po ruci. Crna. 146
Sve je ovdje jebeno crno. Što god da napišem neće se vidjeti. Opet kopam
po konzoli i moji se prsti zgrče oko nečega dugačkog s drškom. Izvučem to van, vidjevši da je to neka vrsta džepnog noža. Moje srce počne brže kucati. On je kreten, ali mislim da ne želim postat i baš tako destruktivna. U glavi mi svira pjesma Carrie Underwood “ Prije nego prevari”. Uštipnem utor na tupoj strani i oslobodim oštricu, poskočivši kad on iskoči. Oštrica je zastrašujuća i velika, a ja je držim uspravno, proučavajući je i pitajući se da li stvarno želim ostaviti nešto što će sigurno biti jako skupa poruka. A onda pomislim na Katelyn kako ga je zajahala na istom ovom sjedalu,
jašući ga, te želim učiniti puno više nego samo izrezati njegov kamionet. Ali vrata se iznenada otvore i ja poskočim, vidjevši kako Masen prilazi i ide ravno na mene, zalupivši vratima. Udahnem, bacivši nož naprijed i okrenem se, povlačeći kvaku na drugim vratima.
Ona se otvore, ali me on zgrabi i opet ih zatvori i zaključa. Kamionet je opet mračan. Njegove su ruke oko mene, a ja uzdišem dok me on vuče nazad k sebi, držeći me dok se ja borim. “Pusti me!” vičem, pokušavajući se osloboditi. “Jesi li bila ljubomorna?” on mi zareži u uho, te mogu čuti osmijeh u njegovom glasu. “Jesi li bila ljuta što sam te mogao tako lako zamijeniti? Jesi li zato ovdje, pokušavaš napraviti neko sranje mom autu?” Trznem se, pokušavajući se osloboditi njegova stiska. “Preboli to,” kaže on. “Pička je pička, ipak, a ako je ne dobijem od tebe, dobit ću jeNaravno od neke druge gnjavaže.” da musjapuno ništamanje ne značim. Nisam čak ni iznenađena. Kreten. Borim se da se oslobodim, ali me on opet čvrsto privuče, izazivajući me. “Ako ti to ne smeta, ne bi htjela pobjeći.” Teško dišem, a hladni znoj me oblijeva po vratu. Prestanem se boriti i smirim svoje disanje, forsirajući da mi ton bude miran. “ Sad me pusti.” Njegove se ruke opuste oko mene i ja se odmaknem od njega, posežući za ručicom. Ali on posegne i zgrabi vrata, držeći ih zatvorena. “Uopće nisam mislio na tebe kad sam sinoć bio s njom u krevetu,” kaže mi. “Bila je seksi, uzbuđivala me, voljela je moje ruke na njoj, a meni se sviđao osjećaj koji mi 147
je budila...” Njegov dah mi pada preko kose, njegove su riječi okrutne i neoprostive. “Nije bila prosječna, niti dosadna, niti umišljena. Uzbuđ ivala me.”
Moja se donja usna zatrese, a suze mi ispune oči. Ali stegnem svaki mišić u tijelu, trudeći se da on ne vidi. Umišljena. Prosječna. Dosadna. “Reci mi da si ljubomorna,” zahtijeva on.
“Ne smeta mi to, zašto bih bila ljubomorna?” On se nasloni bliže, mogu osjetiti njegovo tijelo na mojim leđima i njegove usne kraj mog uha. “Reci mi da pokušavaš ne misliti o tome koliko sam uživao jebeći je. Reci mi nešto istinito i pustit ću te da odeš.” Nešto istinito? Što da mu kažem? Što želi čuti? Da me ovo bo li? Da mi se prošli put svidjelo ljubiti ga zadnji put kad smo bili ovdje unutra i svaki put nakon toga? Da ne želim da ga bilo tko dira? Jebe ga. Neću reći ništa od tog sranja.
“Ne možeš, zar ne?” Njegov glas je tih i gotovo tužan. “Ne možeš razgovarati sa mnom.”
A onda gledam mutnih očiju kako se oslanja i izdiše na prozor ispred mene, zamagljujući ga kako bi ispisao riječ svojim prstom. STRAH. Odmahnem glavom. Sam, Prazan, Prevara, Sram, Strah... Što to on radi? Što to znači? Suza mi
kapne, te zarežim bez daha, brišući riječ s prozora. “Ti si kreten. Samo se drži dalje od mene.” Krenem da otvorim vrata, ali mi on zgrabi ruku. “Nisam spavao s njom.”
Ukočim se, okrenem samosam malo. Što? na večeru kako bi te napravio “Lagao sam, ” kaže mi.glavu “Pozvao je jučer ljubomornom, a danas, kad je insinuirala sranje koje se nije dogodilo, pustio sam je. Ali nisam je ni dotakao. ” Vrućina njegovog daha pogodi mi vrat i mogu osjetiti da mu je glava nagnuta na moju kosu. “Ne želim te povrijediti,” on šapne, njegov glas je prepun emocija. “Ne želim nijednu drugu. Mislim samo na tebe.” On zastane, njegov glas se trese. “Mislim na tebe cijelo vrijeme, Ryen.” Na mene? “Žao mi je,” on nastavi. “Morao sam te pritisnuti. Htio sam znati.” 148
Okrenula sam glavu, gledajući ga kroz suze. “Nisi je ni dotakao?” On odmahne glavom. Zamahnem rukom da ga udarim, ali je on zgrabi i povuče me u svoje krilo, obuhvativši mi lice svojim rukama. “Imao sam svako pravo na to,” on se obrecne, “pogotovo zato što si još uvijek dopuštala Govnaru da sl ini po tebi
dok mene činiš tvrdim kao kamen cijeli prokleti tjedan.” Zagrizem svoju donju usnu, trudeći se da ne plačem. Nikad ne plačem pred njima. “Ti me uzbuđuješ.” On mi obuhvati lice, mičući mi kosu s očiju i brišući mi suzu s obraza. “Bože, kako me uzbuđuješ. Izluđuješ me. Želim da trebaš
moje ruke na sebi. Trebaš li?” Zarobim mu pogled, vidjevši molbu u njima. Vidjevši po prvi put, potrebu. Očajnički želi to čuti od mene. I znam baš tu i tada da želim biti jedina cura koju će ikada gledati tako. “Nisi dosadna,” kaže on nježno. “Nisi prosječna, a nisi ni umišljena. Raspizdiš me, ali me i uzbuđuješ.” Njegovo je lice obavijeno sjenom, ali ga mogu osjetiti svuda. On stavi
svoje čelo na moje, njegov šapat je dubok i težak, vrteći se kao ciklon u meni. “Oni ne shvaćaju tebe i mene. Znam da se toga bojiš. Ti si savršena. Ja nikad nisam dobar. Ti si prelijepa, a ja sam loš, točno?” Njegov dah mi pogodi usne, a ja podignem ruku i dotaknem njegovu ruku na mom licu, klizeći mojim hladnim prstima između njegovih t oplih.
“Oni nam nikada neće biti važni, Ryen. Nitko ne zna kakav je ovo osjećaj.” Suze me peku u očima i teško dišem, popuštajući. Kliznem bedrom preko njegovog krila i zajašem ga. Zgrabim mu majicu, naše su usne samo centimetre udaljene. “Ako si je samo dotakao,” nježno povičem, “neće biti dobro. ” “Znam. Držat ću nož ovdje za tebe.” On kimne. Nasmijem se i poljubim ga, njegove ruke mu padnu na moje kukove dok
ja pritišćem tijelo bliže njemu. Držim ga za vrat dok produbljujem poljubac, vrelina s njegovih usana potone do kraja svakog mog uda na tijelu.
Ali se povučem, okrećući glavu prema prednjem vjetrobranskom staklu. Sranje. Ljudi hodaju okolo, a mogu vidjeti i par dečki u autu ispred nas, kao i par do nas. Masen ukopa svoje usne u moj vrat, ljubeći i grizući. “ Prozori su zatamnjeni,” on mumlja o moju kožu. “Toliko su zatamnjeni da je to nezakonito.” 149
Okrenem se prema njemu i opet uronim u njegova usta, čujem njihovu glazbu i smijeh samo stopu dalje, svuda oko nas, a nije me briga. Uhvatim obrise nekoga kako prolazi kraj kamioneta, te ispustim jecaj.
On se opet pomakne s mojih usta na moj vrat, postajući pohlepan, a ja sklopim oči držeći se za njega. Podigavši glavu, on opet obuhvati moje lice, brišući mi suze svojim palcima. “Reci mi nešto istinito.” Poližem usne, gladna i želeći njegova usta nazad, ali njegove oči su zarobile moje. Ne pušta me da se izvučem. Nagnem se i opet stavim moje čelo na njegovo. “Ne sviđa mi se sir u mojim sendvičima,” priznam, žvačući mu usnu. “Most do Terabithije” mi je omiljena knjiga.” Moj učitelj u petom razredu nam ju je čitao, i uvijek je ostala sa mnom. “Ponekad pravim peciva, jer mi je mama jednom rekla da je to tatino omiljeno jelo. Podignem pogled prema njemu i vidim da su mu oči još otvorene i gledaju me. “Otišao je kad mi je bilo četiri godine i nisam ga vidjela od onda. Ali ne pravim ih kad je ona u blizini. ” Zubima jače pritisnem usnu, ali njegov palac izvadi moju usnu van, vjerojatno vidjevši koliko sam nervozna. “Ne slažem se s mojom sestrom,” priznam, “a ne osjećam se više bliska ni sa mamom. Znam da je puno toga moja krivnja. Moj je oklop postao predebeo i prestala sam puštati ljude unutra.” Zastanem i dodam, “Većinu ljudi.”
Nove suze se pojave, a mali jecaj mi pobjegne. On me poljubi i povuče nazad dovoljno da trlja moje usne svojima. “Ne mogu te se zasititi.” Malo se nasmiješim. “A ponekad,” nastavim, zgrabivši mu usne u još jednom poljupcu. “Ponekad se želim ispovraćati na Lylu kad je vidim.” šmrkne prasnuvši u smijeh. Široki osmijeh mu se raširi On iznenada preko lica dok mu se cijelo tijelo trese. Opet ga poljubim, naše se usne stapaju.
“A prošli petak navečer,” šapnem, grickajući mu donju usnu dok se trljam o njega, “nakon pranja auta...” “Da?” On spusti ruke na moje kukove, gunđajući dok se ja jače trljam. “Mislila sam na tebe,” šapnem mu u uho. “Mislila sam na tebe kad sam bila u krevetu te noći.” Osjećam njegove prste kako mi se ukapaju u kukove, a on reži duboko dok me ljubi ponovo i ponovo, teško dišući. 150
Njegove se usne miču niz moj vrat, te jedva primijetim d a je remen moje majice spao niz moju ruku dok vrelina njegovog daha prekriva moje rame.
On zgrabi stražnji dio mog vrata, držeći me na mjestu dok on trlja svoj nos i usta uz moj vrat, udišući me. “Da li me osjećaš?” on šapne, grubo pritisnuvši moj kuk uz njega. Zacvilim dok se trljam uz njegovu izbočinu između mojih nogu. “Da.” Ali onda primijetim da je nešto opušteno i da mi zrak miluje kožu gdje prije nije. Moj grudnjak. Otkopčao mi je grudnjak na leđima. Naramenice mi padnu niz ruke, a na strani gdje mi je spala majica, pokaže se moja gola dojka. Brzo podignem ruke, pokrivajući se. “Masen, ne.” Ali on se približi, ljubeći me, te zgrabi moje dupe, pritiskujući ga na sebe. “Ne mogu prestati.” “Ali ljudi će nas vidjeti.” On me pogleda u oči, grickajući mi u sne. “Nitko te ne vidi dušo. Samo ja. A ja te želim ljubiti.” “Ljubiš me.” On mi gricka usnu, njegov je šapat gust i vruć. “Želim te ljubiti na drugim
mjestima.” O, Isuse.
Moja prsa popuste i vrućina vrije u mom trbuhu, tjerajući moj klitoris da otkucava, a moje ga tijelo tako jako želi. Nikad se nisam ovako uzbudila.
On zuri u mene dok mi nježno odvaja ruke, te skine drugu naramenicu moje majice s mog ramena, moj olabavljeni topić i grudnjak padnu do mog struka. “Masen,” kažem nervozno, pokušavajući opet podignuti moje ruke.
Okrenem glavu i pogledam oko sebe, vidjevši dva tipa kako stoje odmah do kamioneta s prednje strane. Ali Masen mi uzme ruke, odvajajući ih i odmahujući glavom s neznatnim smiješkom na licu. Strah prostruji kroz mene, tjerajući da mi srce lupa, ali sam i uzbuđena. “Bože, pogledaj se,” on izdahne, njegove oči se napajaju dok padaju na moja prsa i trbuh. “Imaš vraški dobro tijelo.” Trnci prostruje niz moje ruke i osjetim kako mi se bradavice stežu i učvršćuju pod njegovim pogledom. “Vodi me negdje,” kažem, naslanjajući se na njega , “a ja ću ti dopustiti da me ljubiš gdje god poželiš.” “Zvuči primamljivo,” kaže on. “Možda drugi put.” 151
Zgrabivši me za struk, on me privuče bliže, podižući me viš e na moja koljena kako bi mu moje grudi bile u ravnini njegovih usta. “Masen,” uzdišem dok on zgrabi moju lijevu bradavicu između zuba,
šaljući šokove kroz moje tijelo sve do između mojih nogu. “O, moj Bože, ne možemo.” Ali on usisa cijelu prokletu stvar u svoja usta, a ja se uhvatim za njegova ramena, moje oči trepereći se zatvore, ne mareći što je pola našeg razreda vani. “Da,” uzdišem, gubeći dah i omotavši jednu ruku oko njegovog vrata,
držeći ga bliže. Njegov jezik, vreo i mokar, izađe i vrti se oko oblog mesa moje bradavice, dražeći me, a njegovi se prsti ukopaju u moju kožu dok se on vraća po još, grickajući mi cijelu dojku. Čujem smijeh vani i pokušavam okrenuti glavu, ali Masen se nagne nad mene, tjerajući me da izvijem leđa dok se on prebaci na drugu dojku, ljubeći i vukući bradavicu svojim zubima. Stenjem, zatvarajući oči i puštajući da mi glava padne unazad. “Masen, uhvatit će nas.” Ali moja molba je patetična i on to zna. On grubo siše, rastežući mi kožu, a ja se tako jako želim trljati o njegov kurac, ali je to teško u ovom položaju. Njegova usta i zubi istražuju, povlačeći i sišući dok nisam sigurna da sam crvena, te se nagnem nazad, puštajući da mu usne putuju do mog vrata i nazad do mojih usta.
Kružim mojim kukovima, trljajući se o njega dok on ljubi i gricka moju čeljust. Želim osjetiti svaki njegov centimetar kroz traperice. Tako sam vlažna. On me iznenada povuče sa sebe, i vidim povlači svoju majicu preko glave. Nakratko vidim ostatak tetovaža kakokako putuju uz njegove ruke i preko njegovog ramena, kao i nekoliko preko njegovih prsa i trbuha.
On me opet povuče na sebe, pritišćući svoja prsa o moja. “Želim osjetiti tvoju kožu na mojoj.” On obuvati moju dojku jednom rukom dok drugom sklizne odzada niz
moje kratke hlače i stisne mi dupe. Zurim u njegove zelene oči, oboje teško dišemo, ali vidi m da zastaje, kao da iznenada više nije siguran u vezi nečega. A onda odjednom, više me ne brine hoće li nas uloviti. Brinem se zbog toga što je stao. 152
Nemoj prestati.
Oči me peku od suza i tako sam umorna. Toliko umorna zatomljivanja svega što osjećam i želim reći. Tako umorna od toga da budem ono što nisam i radeći pogreške pri čemu se nisam nimalo zabavljala. Želim osjetiti ovo. Želim se izgubiti s njim koliko god dugo mogu. “Masen?” Stavim mu ruku na lice i nagnem glavu na njegovu, govoreći tiho. “Mogu li ti reći nešto istinito?” On kimne.
Skliznem rukom između nas i pritisnem mojom rukom njegov kurac. “Želim se jebati.” Njegove se oči rašire, a ja ugrizem njegovu donju usnu. Da, nije to očekivao. On izdahne, zvučeći šokirano, ali mu ne treba reći dvaput. Omotavši ruku oko moga struka, on me okrene na leđa na sjedalo, a ja ispustim mali uzdah, nisam sigurna da li sam uzbuđena ili nervozna. On ustane koliko može i lebdi nada mnom, gledajući u moje tijelo. Ugrizem usnu, trudeći se da se ne smiješim koliko to želim. Posegavši, zarobim mu pogled dok mu otkopčavam pojas, ali kad mu krenem otkopčavati traperice, on me zaustavi. “Rekao sam da te trebam ljubiti posvuda,” on me podsjeti, odmjeravajući moje kratke hlače. “Skidaj ih.” Bacim nervozan pogled kroz prozo r iznad mene, videći kako netko prolazi. Glatkoća između mojih nogu postaje sve vlažnija, a ja ne mogu pomoći da ne osjetim vrućinu koja juri pod mojom kožom. Bože, ovo je tako zločesto. Progutavši knedlu u grlu, ja otkopčam moje kratke hlače i prevučem ih preko mog dupeta i niz Masen zurigaćica, u moje te čipkaste, crvene tange i polako klizi prstom uzmoje mojenoge. bedro, pod rub ih povuče u stranu, razgolitivši moju pičku. Zarežim na osjećaj njegovih očiju na meni. Molim te, dotakni me. “Da li je držiš ovako obrijanu stalno?” upita, još zureći u mene. “Želiš li to?” On se nasmiješi i sretne mi pogled. Rukom prođem uz njegova prsa i omotam je oko njegova vrata. Čudno je. Ponekad se osjećam kao da ga poznajem. Ono, stvarno da ga poznajem. Tako se lako poklopimo, čak i kad smo ljuti, još uvijek imam osjećaj kao da mi je sve to blisko. 153
“Odakle dolaziš, Masene?” upitam. “Gdje su ti roditelji? Od čega se skrivaš?” On bulji u mene, njegov je izraz zabrinut. Onda on posegne i prstima mi
prođe nježno preko lica, tjerajući me da zatvorim kapke. “Sklopi svoje oči. Nema se što ovdje vidjeti sad.” Što? Ali onda osjetim njegov jezik kako klizi niz moj otvor, a ja uzdahnem,
cijelo mi se tijelo ukoči. “O, Bože.” On me liže gore i dolje polako, vukući svoj jezik uz moju pičku i preko mog klitorisa, a onda navali na moju kvržicu, grubo je usisavši u svoja usta. Izvijem moj vrat, teško dišući dok ga gledam. On stenje, vrteći jezikom oko mene, a onda povlačeći moj klitoris između njegovih usana i vraćajući se po još – ližući, sišući i grickajući. Puls između mojih nogu otkucava, a ja osjećam vrelinu na mom ulazu dok postajem sve vlažnija i sve spremnija za njega. On podigne jedno moje koljeno, otvarajući me i navali na mene grublje i brže, još pohlepnije. Njegov jezik liže, njegovi zubi zgrabaju i draže, a onda me pokrije svojim ustima, sišući i obrađujući moj klitoris dok ne zajecam. “Molim te,” stenjem. “Ah...” On posegne i prekrije mi usta jednom rukom, još uvijek me ližući, a ja podignem pogled, ugledavši Treya kako stoji točno iznad mene. Prestanem disati na sekundu, moje se oči prošire. On stoji vani točno pokraj stražnjih vrata iza suvozačeve strane, dozivajući nekoga. O, sranje. “Dovraga, Trey,” kaže Masen, podsmjehne mi se i isplazi jezik kako bi me polizao. “Pička tvoje cure je tako uska. ” Izmaknem ispod njegove nasimojim “Ušuti!” šapnem. On me opetseliže i sisa. “Hvalaruke ti što mi daoustima. da je posudim, čovječe.”
A onda on zaroni, konačno uronivši svoj jezik i prodre u mene. Udahnem dah, stenjući, a on mi opet pokrije usta dok se jezikom miče unutra i obrađuje mi klitoris drugom rukom. Zavrtim kukovima, pokušavajući mu doći u susret – pokušavajući dospjeti dublje – dok moje grudi njišu naprijed i nazad malim pokretima. Zgrabim ga oko vrata, držeći ga uz mene, osjećajući trnce gdje me njegov jezik dotakao kako se gomilaju i gomilaju dok mi se svaki mišić u tijelu ne steže tako jako da peče. “Da!” vičem iza njegove ruke. 154
Moj orgazam eksplodira, šireći se uz moj trbuh i dolje do mojih bedara, a ja zabacim glavu, buljeći užasnuta u Treya i još nekog tipa kako stoje točno iznad mene. Objema rukama prekrijem Masenov dlan koji drži na mojim ustima, stenjući u njih i nadajući se da me nitko ne čuje kroz vrata. Moja se prsa dižu i spuštaju, nevjerojatan osjećaj mi pro lazi tijelom, gore do moje glave i dolje do mojih stopala.
Masen spusti svoju ruku, milujući moje grudi prije nego me pusti. Podigne se i nagne se nad mene, stavivši ruku na vrata iza mene da se pridrži dok otkopčava svoje traperice. Moje srce se opet ubrza. Njegove oštre oči zure dolje u mene, prepune požude. “Skini tange ili ću ih strgnuti.” Nervozno pogledam, bojeći se da će nas uhvatiti. Što ako se kamionet bude ljuljao?
On posegne u džep iz prednjeg sjedala i izvuče kondom, otvarajući ga svojim zubima. Ima kondome tamo?
Suzim oči, gledajući u njega. On sretne moj pogled i samo se nasmije. “Ne brini. Ti si jedina cura koju sam imao ovdje.”
Zašto onda držiš kondome u zadnjem sjedalu tvog kamioneta? Za svaki slučaj? On posegne u svoje traperice i izvuče svoj kurac, tvrd i spreman, a ja izgubim dah, gledajući kako stavlja kondom. Stavim ruke na njegova prsa, nisam sigurna da li zato što ga želim dotaknuti ili zato što sam uplašena. Ovo sam napravila samo jednom, bilo je to prije dvije godine. Bila je to pogreška. Ali se opet čini kao prvi put i nervozna sam. On stane, gledajući me. “Skini ih,” on šapće. Molba mu je u očima. je ubrzan. Poližem usne, teško dišući, a pulsmi mitrese Polako posegnem dolje, nervoza tijelo dok skliznem dolje gaćice i pustim ih da padnu na pod. Želim ga. Nema nikakve štete da mu dopustim da me osjeti samo malo, zar ne? Natjerat ću ga da stane i odvede me negdje drugdje uskoro. “Samo na minutu, ok?” molim, posegnuvši opet gore i milujući mu prsa. “A onda moramo prestati.” Osmijeh mu svije kutove usana dok mi podiže koljeno, njegov kurac je
pritisnut između mojih nogu. “Samo na minutu,” obeća. “A onda ću prestati.” 155
Gurnuvši svoje kukove polako i mirno, on posegne dolje i uvede kurac u mene. Zastenjem, osjećajući kako se širim dok on uranja u mene, idući sve dublje i dublje, uronivši do kraja. “O, jebote,” on uzdahne, njegovo se lice zgrči od bola kad se umiri. “Ryen...” On teško diše, spuštajući tijelo, moje bradavice se očešu o njegova prsa. Zadrhtim, uživajući u osjećaju njegova vrha koji mi trlja moju točku, te bez razmišljanja, svijem koljena više i još jače raširim noge. Samo na minutu. On me ljubi, a ja jedva imam vremena namjestiti se prema njemu prije no
što se izvuče i opet se gurne u mene, dobro me raširivši. “O, Bože.” Zvuk filma se čuje u daljini, a ja čujem prigušene glasove ljudi nedaleko od nas.
Ali sve što vidim je on. Njegove usne lebde nad mojima, njegov dah mi grije kožu, njegovo jebanje koje postaje sve jače i tvrđe dok se gura između mojih bedara. Podignem pogled, vidjevši kako mu je ruka još uvijek na vratima, mišići na njegovim rukama se napinju i stežu. “Pogledaj me,” šapće on. Spustim pogled opet dolje, dok mu ližem njegov pirsing i čujem kako stenje ispod daha.
Kamionet škripi od naših pokreta, a ja stenjem, ukopavši prste u njegove kukove dok se on pomiče unutra i izvan mene. “Kamionet će se ljuljati,” kažem zabrinuto. “Moramo prestati.” Ali on samo zareži, jebeći me još jače. Moje grudi poskakuju naprijed i nazad, a ja uzdahnem od zadovoljstva što me on ispunjava. Privlačim ga bliže svakim pokretom, da ivrat ja njega jebem. kako ću opet “Masen, ” molim ga, vrteći ližući kukovima i grizući mu i osjećajući svršiti. “Tako je dobro.” On sklizne rukom ispod mog dupeta i ugnijezdi se još dublje, režeći dok me još grublje jebe. Čujem buku ispod nas, od kamioneta, te bacim zabrinuti pogled okolo. “Uspori!” molim. “Kamionet...” Ali on stenje i spusti se, ljubeći i grizući mi usne. Skliznem rukama dolje, zgrabim ga za dupe i držim ga blizu, a on gura svoj kurac u mene ponovo i ponovo. “Da, da,” stenjem opet i opet, osjećajući novi orgazam kako raste dok ga izazivam brzim, malim poljupcima. 156
“Masen, je li minuta već prošla?” “Skoro, dušo.” Začujem humor u njegovu glasu. Njegov se kurac se trzne duboko u meni i ja povičem , oslobađajući se i svršavajući dok mi se pička steže oko njega, držeći ga prečvrsto. “O, jebote,” on zastenje, stavljajući mi ruku preko usta i gurajući se u mene još brže. On gurne još jednom i stane, njegovo se tijelo trese pod mojim rukama, teški uzdasi i stenjanje mi okrznu uho. Povučem ruku uz njegova leđa, osjećajući njegov znoj kako sklapam oči. Moja glava je u magli, a unutrašnjost kamioneta mi se vrti. Orgazam mi se slijeva niz svaki ud, a ja se osjećam umorno i sretno i tužno. Ne želim da završi. Ali sranje. Nismo to trebali ovdje napraviti.
On se opusti na meni, njegova ruka još drži vrata, a glava mu je nagnuta na moje rame. Ostanem tako, mirna i tiha.
Čak i ne želim pogledati van da vidim da li je itko primijetio. Kao da sam stvarno mislila da ćemo moći stati jednom kad počnemo? On konačno podigne svoju glavu i pogleda me. Malo se nasmiješim, želeći da smo parkirani negdje u šumi. Negdje gdje bi mogli ostati cijelu noć i raditi to još malo. Njegove obrve se spoje i izgleda kao da traži riječi. “Ryen, ja...” “Što?” Ali on šuti. Dotaknem mu lice, ali on samo odmahne glavom i odvrati pogled. “Ništa. U redu je.” U redu? Trnci mi krenu preko kože.
Što je u redu?
157
Sjedim na prednjem sjedalu, povukavši kosu preko ramena i izravnam je. Kad smo završili, on se uvukao na prednje sjedalo i odvezao nas iz kina na otvorenom, dok sam ja ostala skrivena odzada , oblačeći se. Grizem kut mojih usana, zabrinuta. Kamionet se definitivno ljuljao. Bilo tko je mogao vidjeti da sam prije toga ušla, a svi znaju da je to njegov
kamionet. Da ne spominjem, da je sada jako tih, vozi i ne gledajući me. Tipično muško. Reci sve što moraš da bi joj se uvukao u gaćice, ali svi ti jaki osjećaji i vreli šapati izblijede kad dobiju ono što žele, zar ne? Kako god.
Pričvrstim moj pojas. Kino na otvorenom je sada iza nas, a cesta ispred je tamna i prazna. “Ostavila sam torbicu u Lylinom autu, ” kažem više sama sebi. “Moram nešto izmisliti zašto sam otišla i kako sam stigla kući.” “Pa, dobra stvar je to što ti laganje ne pada teško.”
Dobacim mu gadan pogled. Ali onda vidim da mi pruža šaljivi osmijeh i odmah se malo opustim.
Možda uopće ne moram lagati. Samo joj reći da me Masen Laurent odvezao kući. Što bi se moglo dogoditi? Uhvatim prizor na ekranu radija, vidjevši ime na pjesmi koja svira na iPodu, i osmjehnem se, pojačavajući ga. Masen me pogleda, vjerojatno se pitajući zašto sam tako sretna. “Što?” Pokažem na radio gdje svira Eminemova pjesma “Bez mene.” “Imam prijatelja. On mrzi moj ukus u glazbi, ” kažem mu. “Poslala sam mu ovu pjesmu jednom. To je dovelo do jako duge rasprave koja još nije riješena.” “On?” Naslonim se u sjedalu. “U osnovnoj školi, naši učitelji su nas spojili kao prijatelje za dopisivanje,” objasnim. “Kad je školska godina završila, samo smo se nastavili dopisivati, i nismo prestali. On živi u Thunder Bayu, ali se nikada nismo sreli.” Masen bulji u cestu ispred, njegova se prsa ravnomjerno dižu i padaju. Nije ljubomoran, zar ne? Misha i ja nismo povezani na taj način. “Da li mu sve govoriš?” upita on, još uvijek me ne gledajući. Suzim oči pogledavši ga. Možda on sumnja da mi je Misha važan. 158
Ili možda se samo pita da li mi je moj prijatelj za dopisivanje važniji od njega.
Istina je, Misha je nezamjenjiv. Ali čak i njemu ne govorim sve. Okrenem glavu da pogledam kroz prozor. “Kažem mu više nego što govorim bilo kome drugome.” “Da li mu lažeš?” “Da,” iskreno odgovorim. “On dobije verziju mene kakva želim biti.” Iz nekog razloga, ne osjećam sram priznajući to Masenu. S mojom mamom, mojom sestrom, mojim nastavnicima, te mojim prijateljima,
osjećam se kao da me osuđuju. Kao da nečemu moram dorasti. Čak i s Mishom, osjećam se krivom što nikad ne stavim novac gdje su mi usta i nadam se da nikad neće saznati koliko užasna mogu biti ponekad. Želim da misli najbolje o meni. Ali s Masenom, skoro se osjećam kao da ništa što napravim ne može smanjiti njegovu želju za mnom. Kao da ga moje nesavršenosti zabavljaju, moji problemi nadopunjavaju njegove probleme, a dva negativna čine pozitivno, i tako to.
“Hoćeš li mu pisati i reći mu za ovo večeras?” Okrenem se prema njemu, s neznatnim osmijehom na licu. “Valjda. Što se
to tebe tiče.” On odmahne glavom, gledajući cestu. “Ne bi bio ljubomoran?” “Trebat će ti tvoji prijatelji,” on odgovori. Podignem obrvu. Što to dovraga znači? On skrene na moj prilaz i prati krug oko ulaznih vrata i stane. Odvežem pojas i pogledam njegovu desnu ruku koja mu je na krilu. Ni pola sata ranije ta je rukanebila mom dupetu. Nitko znana kakav je ovo osjećaj.
Sklopim oči, osjećajući se usamljeno sada. Zašto je tako distanciran? Nisam dovoljno glupa da bih mislila da smo sada par – nikad nemam nerealna očekivanja kad se radi o ljudima – ali ovo je neugodno. Njegova vibra je sranje, kao da je ov o večeras bila greška ili nešto i to me malo boli. Ali mu to nikad ne bih priznala. “Pa...” uzdahnem, otvarajući vrata. “Pretpostavljam da ćemo se vidjeti.”
Izađem van i zalupim vratima iza sebe, hodajući prema mojoj kući. Čujem kako su se druga vrata zalupila, okrenem se i vidim kako Masen trči prema meni. 159
Stanem.
On mi dotakne lice, prilazeći mi bliže i gledajući me. “Kako mu je ime?” “Kome?” Nadvije se nada mnom, njegove usne su nadohvat mojih. “Tvoj prijatelj za dopisivanje.”
Njegov dah mi lebdi nad usnama, te otvorim usta sam malo očekujući ga. Bože, kako dobro miriše. “Misha,” šapnem. On me poljubi, njegove usne utonu u moje kad sklopim oči. “Što je to bilo?” zeza me, grickajući mi usne. “Nisam te mogao čuti.” “Misha,” uzdahnem prije nego zaronim u njega i okrznem njegov jezik mojim. Pritisnem tijelo uz njegovo, osjećajući izbočinu u njegovim trapericama kako me trlja.
On se konačno povuče, bez daha i opet se okrene, kao u kinu na otvorenom.
“Hvala ti.” On mi posljednji put poljubi usne i okrene se, krenuvši nazad prema kamionetu. Što dovraga? Gledam, opet zbunjena, dok on pali motor i odveze se, njegovi farovi sjaje u tami dok on izlazi na ulicu. Znam ga jako slabo, ali nakon svakog susreta, osjećam se da ga poznajem još manje. *
Masena vikend. Subota je došla i prošla.pridošle Moji prijatelji i jaNisam provelividjela smo cijeli dancijeli na nogometnom terenu, upućujući nove navijačice za slijedeću školsku godinu, a u nedjelju sam bila zatvorena u mojoj sobi, slušajući glazbu, radeći zadaću i pišući Mishi. Tri pisma. Dva od njih su puna dosadnih, glupih sranja, a treće – ono o Masenu –
zgužvala sam i bacila. Nisam sigurna zašto. Ne znam zašto sam ga uopće i napisala.
Hodajući niz hodnik škole u ponedjeljak ujutro, stanem kraj mog ormarića i počnem unositi kombinaciju, ali ugledam crna slova naprijed, te zastanem. 160
Bilo što da ne trebam te, Bilo što da ne padnem na tebe, Bilo što da gledam curu koja nije ti, Ali dušo, ništa osim tebe ne postoji. Nasmiješim se. Masen. Bar se nadam da je on autor. Moji obrazi se zagriju, mrzeći koliko m e to upravo usrećilo. Zašto se osjećam tako dobro kad znam da je mislio na mene ovaj vikend kad se uvukao da mi to napiše? Pokušavam silom otjerati osmijeh, ali ostaje čvrsto na meni dok otvaram svoj ormarić i punim torbu, vadeći ono što mi je potrebno za ujutro. Hodam do Likovnog i uđem u prostoriju, odmah bacivši pogled na njegovo mjesto i osjetim olakšanje vidjevši ga da sjedi tamo. Ne znam zašto, ali bojim se da bi svaki trenutak mogao biti zadnji da ga vidim. Razgovara s Mannyem koji sjedi kraj njega, i kao i obično, ili me ne
primjećuje ili se pravi tako. Priđem mom stolu i okrenem se da odložim moj materijal, ali se netko
zaleti u mene, a ja poletim naprijed. “Oprosti,” duboki glas kaže, a nešto mi gurne u ruku. Izravnam i okrenem glavu, vidjevši kako se Masen okrznuo kraj mene i
krenuo prema prednjoj strani prostorije, nasmiješi se prema meni i baci svoju žvakaću u koš za smeće. Svijem prste oko malog komada papira i sjednem, ponašajući se kao da se ništa nije dogodilo. On se vrati i zauzme opet svoje mjesto, nastavljajući svoj razgovor s Mannyem.
Držim papir na mom krilu i gledam dolje, odmotavši ga i pročitavši.
Ne mogu da ispod te poljubim. Trnci mi dočekati se prošire kože, te stavim papir u svoj džep, pokušavajući da izgleda kao da takva roman tična sranja meni ništa ne znače. Ne. Uopće ne I totalno nisam ponovo odvijala u glavi ono iz kina na otvorenom po
tisuću puta ovaj vikend, prisjećajući se kako su njegovi poljupci zaista nevjerojatni.
Ali onda podignem pogled i vidim Treya kako ulazi u učioni cu. Moj želudac potone. Radovala sam se tome što mi je Masen blizu, ali Trey je kao kiša na paradi. Trebala bih ga jednostavno pustiti. 161
“Mislim da stvarno voliš umjetnost,” kažem dok on primiče stolicu pokraj mene. “Ljudi će početi pričati.” “Oprostit će mi kad saznaju da sjedim ovdje samo zato da bih ti gledao u dekolte na majici.” On nasloni ruku na moju stolicu iza mene i pusti da mu pogled padne na moju široku majicu. Ne može vidjeti u dekolte u topu, ali komadić mog trbuha se vidi na dnu, upravo iznad mojih uskih traperica. “Lijep si prizor.” “Da, ok -” Ali zastanem, začuvši zvuk grebanja. Okrenem glavu, vidjevši Masena kako vrti šestar u jednoj ruci, oštru iglu je zario u drveni stol i polako urezuje krug kako ga povlači. Podignem oči prema njegovom licu, vidjevši da je fokusiran naprijed, ali kad pogledam opet dolje, primijetim da je crni lak na
stolu sad oštećen, pokazujući tamno drvo ispod. Osjetim kako mi se osmijeh pojavljuje na usnama. Nije sretan. Dobro. Ako želi da nađem novog maturalnog pratit elja, onda neka bude
muško i pozove me. “Pa, onda,” nastavim, gurajući omotnicu i gledajući u Treya, ali govoreći dovoljno glasno da Masen može čuti. “Trebao bi vidjeti moju haljinu za maturalnu. Obožavat ćeš ju.” “Jedva čekam.” On se naceri meni. Otvorim svoj blok za crtanje i nastavim raditi na mom projektu dok
gospođa Till počinje lebdjeti po sobi kako bi provjerila učenike i kako napreduju. “Hej, Manny.” Začujem kako ga Trey zove šapatom. “Nećeš imati svog
psa čuvara na Tjelesnom danas.” Skrivam oči, iznervirana. Manny ostaje miran, stisnuvši se skoro da se ne vidi s Masenove druge strane. “Vidiš, Laurent?” Trey pozove Masena iznad moje glave. “Ne možeš ga
čuvati cijelo vrijeme.” I dalje čujem grebanje šestara i podignem pogled, pregledavajući prostoriju. Till treba izbaciti Treya odavde. Ako ga Masen opet napadne to
neće proći nekažnjeno. “Kad nekoga kukavički udariš, takvo sranje ne prođe neopaženo,” prijeti Trey, “pa nemoj ni okretati leđa. Idući put neću biti sam.” “Bože, kako mi je dosadno,” mumljam Treyu. “Idi na Kemiju, hoćeš li?” On podigne obrvu. 162
“Vidimo se na ručku,” kažem, gurajući ga kako bi shvatio mig. “ Sada moram raditi.” On ušmrkne kao da se pita kakav bih to mogući “posao” mogla imati na Likovnom. Konačno okrene očima i poljubi me u obraz, ustajući i izlazeći iz učionice. Posegnem dolje, pretvarajući se da vadim nešto iz torbe dok šapćem Masenu. “Reci mi da si ljubomoran.” Govorim mu iste riječi koje je on meni rekao u kinu na otvorenom. Ne želim na maturalnu s Treyem. Ne želim čak ni razgo varati s Treyem. Ali Masen mi ništa ne daje, a ja neću u međuvremenu svoj život staviti na čekanje. “Reci mi da sam tvoja,” kažem. On pusti da šestar padne na stol i pogleda dolje, šuti. Moja čeljust boli, osjećam kako mi suze naviru u očima. “Osjećam kao da ćeš nestati svake minute. Kao da nisi stvaran.” “Sve ću ti reći,” on mi šapne. “Obećavam. Samo ne još.” Obrišem vlažni kutak oka i pročistim grlo. Sviđa mi se Masen. Jako. Ali on ovdje nema korijena, a jednom kad godina završi, ništa ga više neće držati ovdje. Nervozna sam.
Tiho krčanje mi privuče pažnju, okrenem glavu, shvativši da dolazi iz Masenovog trbuha. On se pomakne u sjedalu, izgledajući kao da se srami. “Jesi li jeo danas?” “Dobro sam,” kaže. “Samo mi se nije dalo jesti hranu s benzinske opet.” Gledam ga, stvarnost njegove situacije me udari. Da li jednostavno ode u
Cove nakon što ode odavde? Je li cijelo vrijeme sam? Koliko novca bi uopće mogao imati za jelo i gorivo i za pranje veša? Tuga mi sedaprišulja. Nitko se ne brine za je osjetio da ga gledam, jernjega. je trznuo glavom na moj crtež, On mora promijenivši temu. “Što je to?” Progutam, gledajući dolje u moj treći pokušaj crtanja ugljenom koji je više izgledao kao Rorschachova mrlja tintom. Grozna sam. “To je omot albuma,” kažem mu. “Onaj prijatelj o kojem sam ti pričala?
Misha? On piše glazbu. Radila sam mu iznenađenje za maturu.” Njegove se oči suze, a njegov dah postane brz i plitak. “Što?” 163
On se okrene, brzo trepćući. “Ništa.” Ispustim dah i okrenem se nazad mom radu.
Ništa, ništa, ništa. Možda
puno lažem, ali bar nešto kažem. Posegnem u torbu i izvučem žitnu pločicu, bacivši je ispred njega prije nego se ispričam da idem na WC. Tek je osam sati ujutro, a mislim da mi je već dosta dečki za jedan dan. *
Istiskavši paketić u šalicu, ponovo namjestim plastični poklopac i protresem salatu unutra. Cezarov preljev se miješa i prelijeva sadržaj, a ja zgrabim plastičnu vilicu i bocu vode, pomičući se niz red u kantini do blagajne.
“Ti jedeš?” Lyla stane do mene i posegne uzimajući šalicu s voćem. “Da.” Predam moju karticu za ručak blagajnici, a ona je provuče. “Proljetna groznica. Mogla bih onda i jesti. Ne mogu se koncentrirati na školski rad danas.” Ili bar ne u školi. Moje misli su na Masenu cijelo vrijeme. Je li ovdje? Je li blizu? Hoće li me ugurati u učionicu, dirat i me i ljubiti me do besvijesti? Molim te. Bože. Da? “Znaš, moram ti reći,” kaže Lyla, dajući novac blagajnici. “To što si otišla iz kina na otvorenom s Masenom u petak navečer je bilo prilično usrano.” Okrenem se i pogledam je, srce mi je u grlu. Baš ne marim ako ona zna da sam otišla s njim, ali da li zna što smo radili u kamionetu u kinu na otvorenom?
Ona se sarkastično nasmije. “On odlazi iz kina na otvorenom usred filma, ashvatio. tebe nigdje nema? Nije bilo teško shvatiti, a kladim se da je i Trey to ” Izdahnem, malo se opustivši. Ok, onda ne zna puno više od toga. “Znaš što?” kažem. “Zapravo mi nisi trebala ništa reći. Nisi me vidjela da odlazim s njim, nemaš pojma što se događa između nas, ako se išta i događa, a ti si dala dečkima više vožnje nego autobus. Kad budeš savršena, onda ćemo razgovarati. Jasno?” Njene oči gore, dobacivši mi gadan pogled kad otvori usta da opet progovori. Ali je presiječem. “Završila si,” kažem joj. “Gladna sam. Idemo jesti. ” Okrenem se, ali vidim kako se Trey i J.D. približavaju i stanem. 164
Kvrag...
“Želiš se malo zabaviti?” dolazi Trey, stavivši mi ruke na kukove. Što? Ispustim smijeh, malo razdražena. Ne mogu se sada baviti s intrigama.
Ali trepnem, pokušavajući se fokusirati i pronaći moj britku domišljatost. “Naravno.” Popustim. “Pitala sam se kad ćeš postati zanimljiv.” J.D. se nasmije, a Trey nakrivi obrvu, napola zabavljen, a napola izgleda
kao da me želi naučiti kako da držim jezik za zubima. “Izgleda da Laurent ne može skinuti pogled s tebe,” kaže on. On okrene svoju glavu preko ramena, a ja pratim njegov pogled,
pronašavši Masena kako sjedi za stolom punim najgorih delinkvenata u školi. On se nasloni nazad, njegove duge noge su ispružene, a njegove ruke su zapletene iza glave, smije se s de čkima s kojima razgovara. “Pa?” pogledam u Treya. “Pa, mislim da te želi,” on odgovori. “Želim da to iskoristiš za mene.” A onda se nagne, držeći drugu stranu mog lica i šapćući mi u uho. “Nagovori ga da dođe u moju kuću na zabavu idući tjedan.” Spojim obrve, mutno se prisjećajući da je spomenuo da mu roditelji idu na put uskoro. A želi da dovedem Masena. Kako bi mogao što? Kako bi ga pretukao nakon što ga namami u zamku kao u filmu iz 80 -ih? Da, ne.
Trey se povuče, a ja se natjeram da mi je glas miran. “To mi ne zvuči nimalo zabavno.” Trey suzi oči, očito razdražen zbog mog nedostatka suradnje. On se okrene k Lyli, pruživši joj seksi osmijeh. “Lyla, dušo,” kaže on i vidim kako se J.D. ukoči. “Imaš dobra muda, zar ne?” vom. Uhvatim J.D.-a kako baca Lyla naceri, ašto ja odmahnem glahoće. Ako se ja čedno ne napravim on kaže, Lyla poglede između Treya i Lyle, a onda prema meni prije nego skrene pogled. Uzdahnem. “Masen nije glup, Trey. Prozrijet će to.” Gurnem salatu na Lylu i prođem kraj dečki, krenuvši prema Masenovom stolu.
Zakoračivši, stanem pokraj njega. Svi njegovi prijatelji prekinu razgovor i pogledaju me, ali Masen me ni ne pogleda. “Hej.” Stavim ruku na moj kuk, znajući da me je svjestan.
Osmijeh se pojavi na Masenovim usnama, a znatiželjni pogledi nj egovih prijatelja lete između njega i mene. 165
“Princezo,” kaže on. “Što mogu učiniti za tebe?” O, molim te. Skliznem između njega i stola, skočivši gore i stavljajući ruke iza sebe, naginjući se malo, dobro svjesna da se moja majica podigla kad mu oči padnu na moj trbuh. Nekoliko podsmijeha se začuje od njegovih prijatelja, a ja ga izazivam svojim očima. “Tvoj maturalni pratitelj gleda,” kaže on. “On me poslao,” odgovorim. “Čini se da misli da ćeš mi dopustiti da te dovedem na jednu od njegovih zabava.” Začujem nekoliko mumljanja oko stola, dok Masen jednostavno izgleda zabavljeno. Oboje znamo što Trey smjera, te mogu vidjeti da nas i moji prijatelji gledaju.
“Ne želiš da ti prijatelji pomisle da si kukavica, zar ne?” igram se. Masen se nasmiješi, pogleda na stranu, vjerojatno da vidi da li Trey obraća pažnju. Nije da je ijednom od nas to važno. Nekako mi se sviđa ova igra. Nitko neće povjerovati da smo zapravo zainteresirani jedno za drugo. Mogu ih
zavaravati dok god se mi ne igramo jedno s drugim. On podigne pogled i klizne rukama ispod koljena, povlačeći me sa stola i
polako me spusti u svoje krilo tako da ga zajašem. Tihi smijeh se začuje oko stola, a potreba se odjednom počne nakupljati između mojih nogu. Naslanjajući se na njega, prsa na prsa, šapćem mu u uho. “Ne želim da ideš,” priznam. “On neće biti sam.” “Zašto je tebe to briga?” on govori tiho, držeći ravan ton. “Ti još uvijek ideš na maturalnu s Mačo-Kretenom zar ne?” “Je li me još netko pozvao?” Da li bi pristala? “Okrznem mu uho”nosem, osjećajući kako mu je koža meka tamo. “Pitaj i saznat ćeš.” “Trevarrow!” Trznem se, začuvši kako netko viče moje ime. Ne moram se okrenuti da bih znala da je to ravnateljica. Super. Pomaknem se kako bih mu sišla s krila, ali on pritisne moja bedra kako bi me zadržao. “Masen,” zahtijevam. Uvalit će me u nevolju. Pred svima. “Silazi s njegovog krila,” naredi mi ravnateljica Burrowes. “Odmah.” Stavim ruke na Masenova ramena, migoljeći se kako bih ustala, ali me on opet uhvati za kukove, držeći me dolje. 166
“Ona će sići s mog kurca kad joj ja kažem da siđe,” kaže on ravnateljici. Moja usta se otvore i raširim oči. Što dovraga? Izraz na licu Burroweso ve postane bijesan, a ja čujem nekoliko podsmijeha i šmrkanja oko stola iza mene. “Molim?” ona uzvikne. Ali, Masen se samo nasloni uz moje uho. “Vidimo se kasnije.” A onda ustane, pažljivo me pustivši da skliznem s njegovog krila i stanem na noge. Nikoga nije ni pogledao te krene iz blagovaone s Burrowesinim potpeticama koje lupkaju iza njega. Nekako, ipak, sumnjam da će ga moći zaustaviti.
167
Idem u pakao. Prilično sam siguran da će me ona sama tamo odvući. Ryen ima gadnu narav, a to je jedna od stvari koju nisam znao o njoj i
sretan sam što sam to otkrio. Ona me uzbuđuje. Nagnem posudu s cvijećem i izvadim ključ koji je skriven ispod. Otključam njena ulazna vrata, vratim ključ i uđem u kuću dok stari sat zvoni označavajući da je pet sati ujutro. Nadam se da svi spavaju. Sutra ću joj reći. Odvest ću je u kuću mog oca – moju kuću – i pokazati joj...
Ne, trebao bih joj napisati pismo. Nešto gdje mogu točno izraziti moje riječi. Ne.
Jebiga! Ona to neće prihvatiti. Neće moći prijeći preko toga. Mrzit će me i odsjeći me, a moj je život prazan bez nje. Moram joj reći ili moram otići. A mogućnost da to napravim, jednostavno zajebem, prekinem i pobjegnem, jedini je razlog zašto ne tražim prava na nju. Jedini razlog zašto ne udarcima ne skinem Treyeve ruke s nje i napravim mu rupu u trbuhu. Ne mogu joj oduzeti maturalnu i prijatelje kad znam da neću biti ovdje da
pokupim komadiće. Ili ću otići ili će me ona natjerati da odem. Kako reći prijateljici – tvojoj najboljoj prijateljici – da si bio ovdje, pred njenim nosom, igrajući se njome kao s lutkom? Da nije imala pojma da je tip koju ju je jebao u petak navečer bio dečko s kojim je odrasla? Sve je to tako izbjeglo kontroli.
Zatvorim vrata, nježno pustivši kvaku kako bi spriječio da uzbunim ikoga tko bi mogao biti budan da je netko provalio u njihovu kuću. Razgledajući dolje, ne čujem nikoga, pa ustrčim po stepenicama, pazeći da su mi koraci lagani i brzi. Skrenuvši desno, okrenem kvaku na Ryeninoj sobi i otvorim vrata.
Ali začujem uzdah i pogledam gore kako bih vidio da se skvrčila na krevetu, povukavši plahtu preko sebe kao da sjedi. Suzim oči, šokiran što je već budna dok zatvaram i zaključavam vrata. Planirao sam samo leći kraj nje, uživati osjećajući je još malo. 168
Naši su dani možda odbrojeni. “Što to radiš?” ona viče šapćući. “Kako si ušao unutra?” “Isto kako sam ušao prošli put,” odgovorim, hodajući prema njenom krevetu. “Imate rezervni ključ pod cvijetnjakom vani.” Ona okrene očima, vjerojatno zbog mamine gluposti. Pustim da mi oči padnu na njeno tijelo, primijetim da je savila svoju golu nogu, ali kad mi pogled dopluta nazad, vidim zaobljenost njezina kuka, potpuno golog i stranu njezinog trupa, vidljivog u njenoj polumajici.
Što do vraga? Posegnuvši dolje, podignem plahtu, vidjevši da je potpuno gola od struka naniže. Bez hlačica, bez gaćica... Ona zgrabi plahtu nazad, pokrivajući se, rumenilo joj oboji obraze. “Zašto si gola?” uspravim se, sumnja mi se šulja kroz kožu. Ne čekam odgovor. Priđem ormaru i naglo otvorim vrata, pitajući se koga do vraga skriva tamo. Očito je bila budna i uplašena kad sam otvorio vrata. “Nema nikoga tamo,” kaže. “Sama sam.” Pogledam okolo po sobi, primijetivši da nema drugih skrovišta. Osim... Kleknem dolje pomakavši posteljinu i pogledam ispod kreveta. Ništa. Zašto je onda dovraga gola? A onda mi sine.
Uzevši plahtu u ruku, strgnem je s nje, njen mali jecaj padne na moja gluha uha dok ja zaustavim pogled na malom električnom vibratoru. Moj se puls ubrza, a moj kurac odmah otekne.
Ona stavi ruke iza sebe, držeći se svijenih koljena, te grize svoju usnu, posramljeno skrećući svoj pogled. Ne mogu odoljeti ljenom Naslonim i zakačim prstom, podigavši ga,zabav crno jaje visi uosmijehu. zraku. “Mislila si nasemene, je li? ” kabel Mali podsmijeh se pojavi na njenom svježem, jutarnjem licu. “To bi ti htio, jadniče.” Moja prsa se tresu od smijeha. Ispustivši seksi igračku, kliznem rukama između njenih nogu, sva sumnja i strah od prije minute nestane dok ja gurnem vrh prsta u njenu vlažnu vrelinu. “Jesi li već svršila?” Ona mi dobaci još jedan podsmijeh, još me ne gledajući. Naslonivši se kraj njenog usna, šapnem, “Imaš li ti uopće pojma koliko si savršena?” 169
Njeno se disanje ubrza i ona konačno okrene lice prema meni. Krenem joj rukom uz pičku, preko njenog glatkog, čvrstog trbuha, te unutar njene polumajice, pomilovavši donji dio njenih grudi. “Pokaži mi što radiš s tim,” molim je. Njene oči bljesnu prema meni, zabrinutost i nervoza su joj jasno ispisane na licu. Klizim prstima preko njenih tvrdih bradavica. “Sviđat će mi se sve što
radiš. Obećavam.”
Ona odmahne glavom.
Zgrabim njenu dojku jače, mali jecaj joj dođe iz g rla. “Učini to odmah,” zarežim, zahtijevajući. Njena glava padne unazad, a ona se malo migolji, očito uzbuđena, a ja stenjem u njeno uho, kurac mi je jebeno tvrd.
Začujem udaljeni zvuk, te ustane, odmaknuvši se, kako bih je mogao gledati. Očekujem da će leći, staviti kuglu između svojih bedara, te se početi trljati s time, ali ona to ne čini. Umjesto toga, ona se okrene na trbuh i gurne jaje između nje i plahte, dolje sve do njene pičke. Sjednem u stolicu do njenog noćnog ormarića, ne trepnuvši nijednom. Ne želim propustiti niti sekundu. Savivši koljeno da se otvori, ona smjesti kuglu upravo gdje joj treba, a ja pustim da mi oči padnu na njeno tijelo. Seksi mala bijela majica koja završava na pola puta na njenim leđima, njeno savršeno dupe, njene seksi, preplanule noge, a kad vibriranje počne... Zarežim, moj kurac se napne o moje traperice. Ona okrene glavu prema meni, njeno tijelo se drži na njenim laktovima, te vidim kako joj se kukovi počinju trljatimogu o krevet, njena pička se trlja o trvdu malu vibrirajuću kuglu ispod nje. Jedva disati, toliko sam opčinjen. Njeno se dupe miče, radeći male krugove dok se zadovoljava i čujem kako njeno disanje postaje sve teže. Pogledavši gore, sretnem joj oči, jedno joj je skoro skroz skriveno kosom.
Njen pogled je čvrst kao da ju je mašta obuzela i da sam ja taj koji je jebe umjesto te igračke. “Često jebeš tu malu loptu?” upitam, moj glas je promukao. Ona polako kimne.
“Volim gledati kako mičeš to dupe, dušo.” 170
“Vidim.” Njene zabavljene oči padnu na moje prepone, vjerojatno primijetivši koliko sam tvrd. Ona izvije leđa prema nazad, prelazeći rukom uz svoje bedro i preko svog dupeta, stenjući i mrmljajući sve brže kako se počinje ševiti sve jače. O, jebote. Seksi pokreti njenih bokova, način kako joj se dupe gura gore i do lje je prokleto najvruća stvar koju sam ikad vidio. Njene uzavrele oči padnu na mene, mameći me. “Puno sam se jebala na ovom krevetu. Samo nikada s nekim drugim.” Pa, vrijeme je da joj oduzmem i tu nevinost. “Oh,” ona zastenje, njeno lice je svijeno u užitku. Ona jače trlja svoju
pičku, ukopavši se u krevet i trljajući rub njenog klitorisa do orgazma. Nagnem se naprijed, laktovi su mi na koljenima, hipnotiziran. “Tako sam vlažna,” ona stenje. “Osjećam kako kapam preko mog klitorisa.” Stegnem prste. “Sviđa mi se kad me gledaš,” ona stenje. “Zbog toga ti želim pušiti kurac.”
Oči mi se rašire, a ja ustanem, prišavši joj. Obuhvativši joj bradu, nagnem se prema dolje, zabacujući joj glavu unazad, a oči joj se podignu prema meni. “Ti si seksi malo derište,” zarežim preko njenih usana. “Ali, samo za mene, jasno?” Zgrabim je za prsa, grubo je stežući i tjerajući je da stenje. Ovo je moje. Ona isplazi jezik, dirajući moj prsten na usni. “Mogu te već osjetiti u mom grlu.” Stenjem ispod daha, krv mi je navalila u kurac. To je to.
Posegnem ispod nje, izvučem vibrator i bacim ga na pod. “Št-” ona se pobuni, ali ja kleknem na krevet iza nje, zgrabim je za kukove i povučem je naali njene ruke i koljena, lupivši po dupetu. Ona jaukne to poprati stenjanjem, jošjeviše raširi noge i izvije leđa, dajući mi dobrodošlicu. Skinem majicu preko glave i bacim je na pod. Posegavši u džep, izvučem kondom i otkopčam moje traperice, izvadivši kurac i stavljajući kondom. Je li ona na piluli? Bože, što ne bih dao da je mogu osjetiti gol sada. Navučem gumu i navodim kurac u nju, gurnuvši jednom i grubo, ukopavši se duboko u nju. “Ohhh,” ona stenje. Sklopim oči, njena uska toplina me cijelog obuzme i prožme mi cijelo prokleto tijelo. 171
Grabeći je za kukove, prodrem unutra i van, vukući njeno sr coliko dupe na mene jako i brzo. “Prokletstvo, kako si dobra.” Ona se drži podignuta na svojim rukama, njena duga kosa joj se prelijeva preko leđa i poskakuje dok je jebem. Prolazim rukom preko njene kralježnice, osjetim kako joj se tijelo odmiče i opet primiče k mom kurcu, spremno da me sretne na pola puta svaki put kad uđem u nju. Kliznem rukom uz njen vrat i prstima joj prođem kroz kosu, stežući je. Povukavši je unazad, okrenem joj glavu i poljubim je, njen jezik me izaziva dok se povlači od mene i vraća se po još. Gurnem još jače, a uzglavlje počne udarati u zid. “Moramo ići polako.” Ona nagne glavu unazad, zatvarajući oči od zadovoljstva. “Moja mama i sestra će čuti.” “Zajebi to,” zarežim u njeno uho. “Neću se opet suzdržavati.” Prošli petak navečer je bio mučenje, i dok sam uživao u tome, bili je mučenje pokušavati se suzdržavati kako se kamionet ne bi ljuljao i kako nitko ne bi čuo njeno stenjanje. Zabijam se u nju, zvuk kako koža udara u kožu ispunjava sobu dok ja režim i ukrutim se svaki prokleti mišić u mom tijelu. Znam da je udaram duboko, jer joj stenjanje postaje brže i jače. “Večeras ću raditi nešto malo nezakonito,” kažem joj, vukući joj ušnu resicu svojim zubima. “Jesi zainteresirana?” “Što to?” upita ona bez daha. “To je iznenađenje. Zar mi ne vjeruješ?” Ona mi se podruguje. “Zašto bih ti vjerovala? Jedina stvar koju znam o tebi je da imaš dobro tijelo i da zbog tebe dobro svršim.” Ne mogu si pomoći da ne osjetim glupo, jebeno zadovoljstvo koje mi se anje,glavu ali mi je drago da je skuplja u prsima. želim jojOna bitiposjeduje samo jebmoju zadovoljavam u tomNe području. i tijelo. Kad sazna tko sam, hoće li se sjećati kako smo savršeni zajedno? “Znaš više od toga,” šapnem. “Neću dozvoliti da ti se išta dogodi. Ti si moje pleme Ryen.” Ona zastane i pogleda me u oči. “Što si rekao?” Svaki dio mog tijela se ukoči. Jebote. Pleme. Napisala je to u pismu.
Zašto sam to rekao? Promijenim temu što je prije moguće. Nagnem se naprijed i spustim se na nju, gurnuvši je na madrac i prodirući sve dublje i jače. 172
“Rekao sam da te neću dovesti u opasnost.” Posegnem okolo i obuhvatim joj lice, okrećući joj glavu i ljubeći je. “Pođi sa mnom dok su svi na utakmici večeras.” Ona stenje, njene se oči sklapaju, te osjetim kako se steže oko mog kurca. “Dođi i napravi malo nevolja sa mnom,” kažem. “I da dobijem uvid u to tko si ti dovraga?” ona odgovori, njen dah postaje plitak i težak. “Možda.” Ona kimne, njene se obrve se spoje i izgleda kao da će svršiti. “Ok.” Gurnem se u nju, jebeći je nemilosrdno, dok strujni udari kruže mojim trbuhom i plivaju dolje sve do mog kurca. “Da, da,” ona dahće, izvijajući svoje dupe ususret mojim prodiranju.
Prekrijem njena usta svojima, naši uzdasi nas zagluše dok oboje svršavamo, njena pička se steže kao škripac oko mene. Gurnem još par puta, želeći da se mogu razliti unutar nje dok njeno zadovoljstvo preplavljuje cijelo moje tijelo, te se konačno umirim. Prokletstvo, kako je savršena. Grickam joj usta kratkim, nježnim ugrizima. Volim njene usne i lagani znoj koji mogu okusiti na njenoj koži. Zvukovi vrata koja se zatvaraju dolaze iz hodnika, pa joj se očito obitelj počinje buditi. Moji kapci su iznenada teški i teško dišem, pokušavajući se smiriti. Bolje da odem odavde.
Gledajući dolje, vidim da joj se lice odmara na krevetu, oči su joj zatvorene, izgleda jako zadovoljna. Kliznem rukom između nje i kreveta, te joj stisnem njene grudi, stavljajući jedan posljednji poljubac na njen obraz. “Hvala, Pom zareži, Pom. Vidimo se ostanu u školi.” Ona malo ali joj oči zatvorene, a ja se nasmijem sebi dok se brišem i oblačim.
173
“Misliš li da će itko pogoditi da smo ovo sranje dobile u pekari?” upita Lyla, držeći naslagane zamotane kolačiće. Uzmem prozirnu plastičnu vrećicu od nje, vezanu crvenom mašnom, te je položim na dugi plastični stol. “Nije sranje. Zato što je iz pekare.” Škola je završila prije četiri sata, ali je parkiralište prepuno auta dok mi stojimo iza stola, pozdravljajući ljude prije nego uđu na igralište. Sunce je već zašlo, a terensko osvjetljenje iznad sija dolje, osvjetljavajući područje dok posljednji gledatelji prolaze kroz ulaze.
Lylu i mene je izabrao trener da večeras radimo na prodaji kolača, a kao uvjet, moramo nositi navijačke uniforme. Skupljanje priloga je jedna od naših najvažnijih dužnosti, a pošto nismo zauzete zabavljanjem gomile tijekom bejzbolske kojaodćenovih upravo zaraditi nešto novca za tim iutakmice poučiti neke curapočeti, koje ćepokušavamo doći iduće godine. Tehnički smo trebale same napraviti robu koju prodajemo – uz pomoć mama članova tima – ali smo mi stale na loptu, ne planirajući unaprijed. Proljeće je, škola je skoro završila, a ja sam već ionako prenatrpana obvezama. Pa smo opustošile pekaru Lieber tijekom škole danas i dobile slobodan zadnji sat da sve spakira mo u naše vlastite vrećice s vrpcama u školskim bojama. “Hajde, brucoši!” Lyla plješće rukama. “Nasmiješite se. To je vaša nova stvar. Obećavam.” Nasmijem se samoj sebi. Uopće im ne zavidim. Volja da zalijepim osmijeh na lice koji ne osjećam je maloprije nestala. Guram paketiće s keksima i kolačima gore kako bi zamijenila one koji su se već prodali. Podignem pogled, vidim Masena kako stoji kraj svog kamioneta s grupom dečki iz škole. Moj trbuh napravi okret. On me gleda sa zabavljenim izgledom na licu. Rekla sam mu za prodaju
kolača na satu Likovnog danas, pa smo se složili da ćemo se naći poslije da bi radili što god da je on isplanirao. Bože, pomozi mi. Nakon što se jutros ušuljao u moju sobu, uhvativši me s mojim vibratorom, a prokleto skoro prob udio cijelu kuću – jer se on morao poševiti 174
– ostatak dana je prošao relativno mirno. Sve ostalo je bilo laganica u usporedbi s tim.
Odolila sam potrebi da izvučem ogromnu crnu vrpcu na vrhu moje glave koju sve moramo nositi kao dio uniforme. Mogu osjetiti smijeh koji on
zadržava sve dovde. Vidim kako on i njegovi prijatelji prilaze. “Isuse, ovo je kao da se Disney kanal ispovraćao na ovaj stol,” on se šali, pregledavajući niz plastičnih vrećica na tufne i cvjetni stolnjak. Stavim ruke na kukove. “Lijepa mašna.” On trzne bradom, gledajući vrh moje glave. “Ako je
povučem, da li ima špaga koja će te tjerati da pričaš i mičeš se?” Podsmijeh se pretvori u smijeh, a ja dobacim pogled Tenu, koji stoji iza Lyle. On se samo malo zgrbi, tijelo mu se trese. Pogleda me, vidi moj pogled, te se pokušava suzdržati. “Oprosti, ok? Bilo
je smiješno.” Podignem obrvu i opet okrenem pogled prema Masenu. On nakrivi
glavu, izgledajući zadovoljan sa sobom. Zgrabim ovratnik njegove crne majice s kapuljačom i privučem mu lice, naginjući se na njegovo uho i prekrivši svoje šapate rukom. “Ostavio si modrice svuda po mojim sisama jutros,” kažem mu, “a ako ne budeš dobar, kasnije ti neću dozvoliti da ih poljubiš da im bude bolje.” On udahne. “Sada kupi malo keksa,” naredim, odgurujući ga.
Osmijeh se pojavi na njegovim ustima, ali ja podignem bradu, gledajući ga kako vadi svoj novčanik. On preda Lyli novčanicu od sto dolara, a ja trepnem, pokušavajući ne izgledati kaonjega. da me je uhvatio nespremnu. Ok. Znači da je ipak sve u redu s novcem kod Odakle mu toliko gotovine? Nervozni osjećaj mi se smjesti u mojoj utrobi. “Koliko mogu kupiti za ovo?” upita je, ali drži pogled na meni. Ona uzme novčanicu i bulji u nju na trenutak. ali onda uzme pakovanje od deset kolača i gurne ga prema njemu. “Evo.” Smijeh se zaustavi u mom grlu. Pakovanje kolača košta pet dolara, ali me nije briga što ga vara. Zaslužio je to. On pogleda pakovanje, očito znajući da je prevaren, ali šuti i dobaci ga prijatelju iza sebe. Gurnuvši novčanik nazad u džep, on kratko zadrži moj pogled prije nego ode, a njegova ga ekipa slijedi. 175
“Fino.” Lyla maše stoticom ispred mene. “Što si mu rekla?” “Zaboravila sam.” Ne bojim se Lylinog osuđivanja zbog Masena, a dio mene želi da ljudi vide kako me dira, ali iz nekog razloga, Masen mi se još čini kao avantura, a ja to ne želim objašnjavati drugima. I sama se još uvijek trudim da ga pročitam. A dio mene voli skrivanje okolo. Volim imati tu jednu stvar koja me čini sretnom koju ne moram dijeliti s bilo kim drugim. S nekim kao što je Misha. Misha. Zašto se osjećam kao da ga izdajem? On me napustio.
Nakon nacionalne himne i prvog bacanja, Lyla, Ten i ja smo završili za večeras, poslali smo druge cure kući i spakira li sve. Lyla zgrabi ostatak grickalica, rekavši da će ih jednostavno dati bejzbolskom timu kad završe, a Ten krene u igru, vjerojatno kako bi pronašao J.D.-a i ostale naše prijatelje. Prebacim torbu preko ramena, zgrabim bocu vode, te krenem prema
parkiralištu, umjesto prema sportskom terenu. “Kuda ideš?” upita Lyla, okrećući se s kutijama kolača u rukama. Pokažem na moju torbu. “Nosim ovo u auto.” Odem, ne čekajući odgovor, te krenem ravno prema Jeepu, vidjevši da je Masenov crni Raptor parkiran na drugoj strani prolaza. Njegov je pogled na meni dok se oslanja na vrata, a dva njegova prijatelja
stoje ispred njega, njihove glave se okrenu i oni me gledaju, također. Bacivši moju torbu odzada, posegnem i otkopčam svoju mašnu i izvučem gumicu koja je držala gornji dio moje kose unazad. Češljam pramenove prstima i razbarušim ih, ostavljajući ih da vise niz moja leđa. Okrenuvši se, naslonim se na Jeep i prebacim laktove preko ruba mog auta, gledajući ravno u njega. “Ne znam, čovječe,” Finn Damaris zamišljeno se podsmjehuje. “Izgleda
kao da ona nešto želi. Što ti misliš?” “Da.” Onaj sa irokezom čije ime ne znam kimne i ugrize svoju donju usnu, pustivši da mu pogled padne na moje tijelo. “Ona definitivno želi nešto.” Masen gleda iza njih, zabavljenost mu je u očima. “Tako je čista,” komentira Finn, okrećući se svojim prijateljima. “Kladim se da se voli i zaprljati.” Irokeza se nasmije. “Oh, da.” Okrenem očima, čekajući. Sigurna sam da uživaju u ovome. Umišljena cura igra se s jednim od njih... 176
“Vi dečki idite,” kaže Masen. “Ja ću riješiti ovo.” Priđem, nježno mu padnem na grudi kad mu prijatelji nestanu, smijuljeći se.
“Pa, kuda idemo?” lebdim usnama iznad njegovih. On udahne duboki udah i stavi mi brzi poljubac u obraz, stojeći uspravno. “Hajde. Ulazi.” *
Prekrižim ruke na prsima da spriječim vrpoljenje. “ Trebala bih se presvući.” Masen virne, vozeći kroz moje susjedstvo i dublje u unutrašnjost. “Zašto?” “Zato što ako nas vide da radimo, što god da ćemo raditi,” objasnim, “Neće me biti teško identificirati u uniformi navijačice iz Falcon's Wella.” On se nasmije za sebe i opet pogleda na cestu. “Neće te vidjeti.” Duboko udahnem i posegnem kako bih upalila radio, pokušavši otjerati zabrinutost iz moje glave dok svira pjesma “Tako hladna” od Breaking Bejamina.
Pokušavam se ponašati kao zločesta cura, ali iskreno, prokleto sam nervozna. Trebala sam ga odbiti jutros. Prestala sam pisati po zidovima, a raditi još
nešto nezakonito bi bio prevelik rizik. Imam pismo da sam primljena na Sveučilište u New Yorku, Cornellu i Dartmouthu. Kao da ću ugroziti to samo zato što sam očarana njime i spremna učiniti sve samo da mu budem blizu. Zapravo, teško je odbiti mu bilo što dok je u meni. Rekla bih mu da ću tetovirati njegovo moj vrat Pogledam ako to želi.u njega, smijući se u sebi na tu Vjerojatno bi muime se na to svidjelo. ideju. Njegova smeđa kosa, tanka i malo uzdignuta, je gurnuta naprijed, a ja zurim u njegova usta, prisjećajući se topline glatkog metalnog prstena koji klizi po puno mjesta gdje je ljubio moje tijelo.
Odjednom želim znati sve. Kakav je bio kao dijete. Koja je njegova omiljena vrsta glazbe. Gdje ide kad želi malo mira i tišine i kome ide kad treba razgovor. Koga voli? Tko je tamo za njega? Tko ga najbolje poznaje?
Tko ga pozna bolje od mene? Ne mogu izbjeći ljubomoru koju osjećam pri toj pomisli. On ima cijeli život i povijest s ljudi ma koji nisu ja. 177
Žvačem kut mojih usana, osjećajući toliko puno stvari za koje znam da ne smijem reći. Ali želim. “Sviđaš mi se,” kažem mu, gledajući dolje, tihim glasom. Vidim da je okrenuo glavu prema meni, ne rekavši ništa. “Rekao si neke lijepe stvari prošli petak navečer,” nastavim, “i htjela sam da znaš – u slučaju da već ne znaš – da mi se zaista, nekako, sviđaš.” Podignem pogled, vidjevši da me gleda pogledom koji ne mogu protumačiti. “Znam da mogu biti... ja. Ne postajem sentimentalna i ne odustajem puno od onoga što mi se događa u glavi. To mi je teško.” Zastanem, osjećajući se malo odlučnija. Želim da zna. “Ali da, sviđaš mi se.” Znam da to nije puno, ali je puno za mene i nadam se da to zna. Priznati
da mi se sviđa čini me ranjivom, a to nije uobičajena karta koje se ikad odričem. Više ne. Zato što, da budem iskrena, nije da mi se samo sviđa. Više je od toga. Mislim na njega. Nedostaje mi kad ga nema.
Boljelo bi me kad bi morao otići naglo kao što se i pojavio. On je tih, a vrućina srama prekriva moju kožu. Predivno. Bravo Ryen. Možda je sve što se njemu sviđa na tebi to što se nisi previše vezala, a sada se ponašaš kao da si zaljubljena u njega.
“Kad ćemo stići tamo?” upitam, moj je ton krut dok pokušavam promijeniti temu. Gledam kako polako staje sa strane ceste i parkira kraj drvoreda. “Stigli smo,” on odgovori.
Virim oko živice, bolje pogledavši i onda pogledavam uokolo, upijajući tiho, prostrano susjedstvo. “Ovo je Treyeva kuća,” istaknem, moj je štit definitivno podignut sada. On kimne, odvezavši svoj pojas. “Nešto moje je unutra. Obiteljsko naslijeđe.” On pokaže na Treyevu kuću na desnoj strani. “A ja to trebam nazad.” “O čemu to govoriš? Zašto bi Trey imao nešto tvoje?” On odmahne glavom. “Ne Trey.” “Što?” On izvadi moj mobitel iz moje ruke i stisne neke tipke na ekranu dok ja
pokušavam shvatiti što se to dovraga događa. Nešto je njegovo tamo? Nešto 178
što on želi natrag? Trey i cijela njegova obitelj su na bejzbolskoj utakmici, pa nitko nije kod kuće. Hoćemo li provaliti? “Masen, neću provaliti u njegovu kuću.” “Ti ne moraš.” On mi da nazad moj mobitel. “Upisao sam ti moj broj. Mislim da je ionako vrijeme da ga imaš. Nazovi me ako itko dođe kući ili ako vidiš bilo što čudno.” Što? Zurim u njega, zgrožena, ali on samo izađe iz kamioneta i otrči do kuće. Molim?
Otvorim vrata, iskočim van, te ih zalupim za sobom, trčeći za njim. “Ne mogu ti vjerovati!” Vičem šapćući, sustigavši ga na sredini Treyove tratine. “Nećeš mi ništa reći, a sada provaljuješ i uvlačiš mene u to? Mogla bih upasti u nevolju, i da, ne želim ispasti licemjer, pošto sam Bitanga i sve to, ali ovo ne želim raditi.” On stane, a ja stisnem mobitel u ruci, nekako ga želim baciti na njega. Odakle mu to? Ima prijatelje. Zašto ne pita njih? “Zašto bi me pozvao da radim ovo?” zahtijevam. “Zato što je to važno.” On zuri u mene, ali mislim da nije ljut.
Izdahnuvši, njegov se izraz smekša dok mi prilazi. “Zato što trebam ono što je unutra, i zato što... si ti ona kojoj vjerujem. Ti si ona koju želim ovdje.” “Baš ti hvala.” “Ozbiljan sam Ryen. Vjeruj mi, hoćeš li?” “Vjerujem ljudima koji me ne stavljaju namjerno u opasnost, ” dobacim mu. “Mislila sam da ćemo raditi nešto u Coveu ili se penjati na vodeni toranj ili nešto. Ne provaliti u ravnateljičinu kuću.” “Ti provaljuješ u ravnateljičinu školu,” on istakne. Iskrivim usne, prekriživši ruke na prsima. Kreten. On me promatra na trenutak, a onda spusti pogled. Uzevši me za ruku, on stavi ključeve u moj dlan. “U pravu si. Idi i odvezi se kamionetom do svoje kuće. Naći ćemo se tamo,” kaže on, oklijevajući. “To je samo udaljeno 1,60 km. Mogu to propješačiti.” Što? NeAli on se okrene i krene prema Treyevoj kući, ne dajući mi priliku da se pobunim. Ne želim upasti u nevolju, ali ne želim ni da on upadne u nevolju. 179
Nešto je njegovo u toj kući. Dakle ne uzi mamo ništa što pripada njima. Ok.
Ispustim uzdah i potrčim za njim. Samo idi. Ne misli. Pitam se koliko je ljudi koji su dobili zatvorske kazne reklo istu stvar kad
su počinili svoje zločine. Vidim ga kako ide prema ulaznim vratima, iskopavši nešto iz svog džepa, ali ja odmjeravam pseća vrata na garaži, a onda pogledam oko sebe. Bilo tko bi se mogao provesti ili bi susjed mogao spaziti Masena na vratima, kako
pokušava ući. “Pseća vrata su bolja ideja,” kažem mu, znajući da su Treyevi roditelji vjerojatno poveli Huskya sa sobom na utakmicu. On trzne glavom, odmjeravajući pravokutnu rupu na vratima. “Ne mogu
proći tuda.” Naravno da ne može. Njihov pas ima veliko dupe, ali ne baš toliko. Odmahnem glavom, oklijevajući na trenutak. Ali onda ispustim uzdah i krenem prema vratima.
Mogu pokušati uvjeriti ga da poznam ovu kuću, pošto sam već bila ovdje, te da ga mogu provesti kroz nju i pokušati naći to što treba puno brže nego on. Ali istina je da želim znati što je to što on traži i zašto. Dosad je bio kao duh, a ja sam znatiželjna. Čučnuvši, gurnem ruku kroz pseća vrata, osluškujući trk nogu ili lavež. Ali, sve što čujem je lišće koje šušti na vjetru. Masen priđe iza mene, te gurnem glavu unutra, vidjevši samo unutrašnjost potpuno tamne garaže. Gurnuvši ruku unutra, okrenem se na bok, pomičući ramena kroz uski prostor, te stavim ruke na hladni betonski pod, migoljećipljesnivi tijelo krozzrak malui rupu. Udahnem razaberem malu zelenu svijetlu točku na kuhinjskim vratima, pretpostavljam da to mora biti otvarač. Pažljivo stupivši u mrak, ispružim ruke i krenem prema vratima, pokušavajući izbjeći biljarski stol, kauč, te ostalo pokućstvo za koje znam da pripada uređenoj muškoj spilji. “Ne pali nikakva svjetla,” vikne Masen. “Da.” Moja noga udari u stepenicu, a ja poseg nem rukom, stisnuvši dugme otvarača. Motor proradi i počne se okretati, a vrata garaže se počnu podizati. Masen se sagne i klizne ispod vrata, a ja pritisnem dugme, opet ih
spustivši. 180
Pritisnem kvaku na kuhinjskim vratima i otvorim ih, odmah vidjevši kako mjesečina sjaji kroz veliki kuhinjski prozor. Masen dođe iza mene, zatvarajući vrata, a ja udahnem, mirišući Treya. Čudno kako ljudi mirišu kao njihova kuća. Ili obrnuto. Kombinacija kože i drvenog namještaja, deterdženta za veš, različite kolonjske vode i parfemi koje vaši roditelji i braća i sestre koriste, hrana koju vaša obitelj kuha... sve se spaja u jedan, jedinstveni miris u vašoj kući. Osim Masena. On miriši po koži iz njegovog kamioneta s naznakom sapuna. To je to. Idemo.”
Vodi me kroz kuću, gledajući okolo kao da razmišlja kojim putem da krene, što bih mu ja mogla reći kad bih znala što traži. Ali obišavši stepenice, on otrči gore, a ja ga slijedim. “Ideš li u Treyevu sobu? Upitam. “Ako da, naći ću je,” obrecne se. “Ne moram znati da ti znaš gdje je.” Nasmijem se u sebi. “Ne znam. Samo sam pitala. ” On otvori vrata, a ja provirim u tamu, vidjevši ružičaste zidove i igračku
balon na topli zrak koji visi sa stropa. To mora da je Emmina soba. Treyeve polusestre. Znam da se ravnateljica Burrowes udala za Treyeva oca kad je Treyu bilo četiri godine. Iako je zove
Gillian i ne odnosi se prema njoj kao prema majci, ona ga je praktički odgojila i onda rodila kćer nekoliko godina mlađu od Treya. Pogledam u Masena, pitajući se zašto ne zatvori vrata. Što bi on uopće mogao trebati da je ovdje. Emma ima samo šest godina. Ona nije ništa ukrala od njega.
Ali on samo stoji ondje, puštajući da mu oči lutaju po sobi. Njegova se prsa pomiču” spožurujem njegovim plitkim udisajima. “Masen? ga. Ali, on ne odgovara. Dodirnem mu ruku. “Masen?” kažem glasnije. “Što tražimo? Želim otići odavde.” On trepne, okrećući se, gotovo kao da je ljut. “U redu, idemo.”
On napusti sobu, a ja opet zatvorim vrata, primijetivši nagli pokret. Sjenke lišća ispred prozora na hodniku plešu preko tepiha, a moje srce preskoči otkucaj.
Hodajući prema slijedećim vratima, Masen ušeta i zastane samo na trenutak, razgledajući okolo. Krenuvši prema ormariću, on otvori ladicu i 181
izvadi malu svjetiljku iz svog džepa. On upali malo svjetlo i počne pregledavati kutiju s nakitom.
“Ne misliš valjda ozbiljno?” viknem u šapatu, prišavši mu. “Je li ravnateljica ukrala tvoju omiljenu bisernu ogrlicu?” “Duga je to priča, dušo.” On otvara ladicu za ladicom, brzo pregledavajući sadržaj i premještajući stvari okolo, tražeći što? Ne znam. “A ja sam fascinirana,” odgovorim. “Ali, ako išta ukradeš, raskrvarit ću te.” “Drži ovo.” Gurne mi svjetiljku. “Neću uzeti ništa što već nije moje.” “Što je tvoje? Što tražimo?” “Sat.” Sat? “Zašto bi Burrowesica imala tvoj sat?” upitam, zbunjena. “Kasnije,” kaže on. “Sada drži svjetlo.” Skupim usne, sve nestrpljivija. Ali držim svjetlo i obasjam ladice u koje on premeće. Slijedim ga dok odlazi do komode prekapajući, zaranjajući ruke u džempere i košulje, pipajući okolo. “Dakle želiš li se večeras istuširati?” on me pogleda. Namrštim se. On flertuje? Stvarno? On se smijulji. “Ne trebam se zapravo tuširati, ali bih volio izbrisati to malo mrgođenje s tvog lica, a kladim se da ćeš se dobro osjećati mokra.” Odmahnem glavom, pokušavajući izgledati nezabavljena njegovim usranim izborom vremena za prljavi govor.
Iako topli tuš s njim, ljubiti i dodirivati ga, zvuči zaista dobro. “Samo požuri,” šapnem, migoljeći nogama ispod mene, postajući tjeskobna.
On pretraži ostatak sobe – neke male kutije u ormaru i noćne ormariće – dok držim svjetlo, da on odustane, pa daumožemo jednostavno otići jaodavde. Ali, čekajući on kratko zastane, stojeći podnožju kreveta, razmišljajući. A onda, prije no što sam dobila priliku da ga opet požurujem da idemo odavde, on se okrene i krene iz sobe, te preko hodnika. Treyeva soba. Konačno. Očekivala sam da će nju prvu pretražiti. Ne znam
zašto bi Trey imao išta njegovo, ali on bi bio puno više u stanju ukrasti nešto Masenu nego njegovi roditelji.
Pogledavajući po ravnateljičinoj spavaćoj sobi, uvjerim se da je sve na svom mjestu – ormari i ladice zatvoreni – te zatvorim vrata spavaće sobe, žureći preko hodnika i slijedim ga u Treyevu sobu. 182
Bacim pogled uokolo. Trebala bih se osjećati krivom što se šuljam po sobi dečka s kojim idem na maturalnu, ali puštam da mi pogled padne na njegov veliki krevet, mornarsko plavi pokrivač i sive plahte i osjetim kako mi jeza prolazi rukama.
Nema šanse da ću ikada poželjeti ležati s njim ovdje. Gledam kako Masen otvara ladicu na noćnom ormariću i uzima kutiju kondoma, pokazujući mi je preko ramena. “Što misliš?” zeza me. “Da li priprema zalihe za maturalnu?” Oh, što god. “Znaš, stalno spominješ maturalnu,” istaknem, priđem iza njega i šapnem mu u uho. “Ako si tako zabrinut oko toga što bi se moglo dogoditi s tim kondomima, možda bi trebao napraviti nešto u vezi toga.” Osjetim kako mu se tijelo trese u tihom smijehu dok baca kutiju nazad u ladicu. “Pozovi me,” šapnem, prelazeći usnom preko njegove ušne resice.
“Pozovi me, a ja ću pristati.” On se nagne nad moja usta, gledajući me. “Možda sutra.” Odgurnem ga, nezadovoljna. “Kreten.” On se smijulji iza mene. Osvijetlim po sobi dok Masen prilazi komodi i
otvori lijevu ladicu, premećući čarape dok kopa. Ali ja primijetim nešto u tami i spojim obrve, priđem i posegnem unutra, dotaknuvši njegovu ruku. “Ova bi ladica trebala biti dublja, ” kažem mu, moji prsti udare u drvenu dasku. Primijetila sam njegovu ruku i zglob u ladici, a dubina ladice je trebala progutati pola njegove podlaktice. Oboje pipamo okolo, a Masen suzi oči, našavši nešto i povukavši to.
On digne komad drveta, odjeća padne nazad, a ja vidim drugi odjeljak ispod. Masen posegne unutra i izvuče nešto što izgleda kao špil karata. Okrene ih i gleda u njih, ali onda spusti ruku nazad u ladicu , stavljajući karte nazad u odjeljak.
“Što?” pitam, posežući unutra i pokušavajući mu uzeti špil. “Nije ništa.” On pokuša namjestiti dasku nazad. “To nije ono što ja tražim.” Ali ja nasilu gurnem ruku i istrgnem mu špil iz ruke. Dobacivši mu malo šaljivo mrštenje, okrenem karte i pogledam ih. Moja prsa padnu. O,moj Bože. 183
To nisu karte, to su slike. To su slike. Veličine 4x6 kako se čini, a ja zurim u prikaze, pregledavajući karte jednu po jednu, moj se stomak okreće. Lindsey Beck, četvrti razred, koja je maturirala prošle godine. Fara Corelli, četvrti razred, koja je u mom razredu ove godine. Abigail Dunst, još jedna iz četvrtog razreda. Sylvie Lanquist, treći razred. Georgia York, J.D.-eva starija sestra. On vjerojatno nema pojma o tome. Cura za curom, gole i u raznim pozama. Neke su selfiji, neke je slikao netko drugi, a na jednoj od njih, neka je cura zajahala Treya. Na njegovom je licu ljigavi osmijeh.
Zgađena, svijem prste oko slika. Brandy Matthews je gola i na rukama i koljenima, kamera joj hvata profil
dok Trey, pretpostavljam, kleči iza nje i fotografira. Srce mi se ubrza, i osjećam kao da će mi iskočiti iz grudi. Pogledam slijedeću kartu i vidim Sylvie, njena su usta otvorena, i... Spustim ruke, odvrativši pogled. Odvratno. Moj Bože. Što nije u redu s njim? Tko fotografira toliko žena – djevojaka u seksualnom činu? Da li su one znale da im to svima radi? A Sylvie je tako slatko dijete. Koliko ju je dugo slatkorječivo nagovarao da bi dobio ono što želi? “Žao mi je, dušo.” Progunđam, bacivši slike na komodu. “Misliš da ja ne znam kakav je on?” “Pa, još uvijek ideš na maturalnu s njim.” Dobacim mu pogled, iznervirana što to stalno spominje. Ne. Ne idem na maturalnu s Treyem. Više ne. Ako se prema djevojkama koje uspije dobiti gole ponaša ovako, kako će se ponašati prema nekoj koju ne Ali može dobiti u krevet? neću to još reći Masenu. Samo će se naslađivati. Pogledam dolje i vidim još jednu sliku u njegovoj ruci i pomaknem se naprijed. “Što je to?” On skrije pogled, odmahujući glavom kao da bih to trebala o staviti na miru. Posegnem i zgrabim sliku, podigavši je ispred sebe. Lyla je gola i mokra, njena kosa je natopljena i lijepi joj se za obraze i vrat,
a ona pozira ispred nečeg što izgleda kao kabina tuša, ruke su joj iznad glave, a grudi su joj u prvom planu. Njene oči izazivaju kameru – ili tko god da je iza nje. Trey. Čak i ako nije on iza kamere, još uvijek ima njenu sliku. 184
Ali ne zavaravam se. Jebali su se. I to nedavno. Lyla nosi brončanu narukvicu koju je kupila kad smo bile u kupovini prije tri subote.
Nije mi stalo do njega, a ona mi se zapravo i ne sviđa, pa zašto onda osjećam kako mi oči gore, a grlo mi je bolno od zatomljenog vriska? Nisam ljubomorna što je dobio od nje ono što nije dobivao od mene, a nisam ni ljubomorna što uzbuđuju jedno drugo. Ali zašto se osjećaju da mogu to raditi iza mojih leđa? Osjetim kako mi topla ruka dodiruje lice. “Znaš kakva je baš kao što znaš kakav je on,” kaže Masen. “Ovo nije iznenađenje za tebe.” Odmahnem glavom, trepćući kroz guste suze koje ne prestaju izvirati. “Ne,” jedva šapnem, zureći u fotografiju. Ne, nisam iznenađena. Samo se osjećam kao govno iz nekog razloga. Cijelo ovo vrijeme mislila sam da pobjeđujem. Mislila sam da sam na vrhu. Ali iza mojih leđa, ljudi za koje sam mislila da mogu upravljati njima, upravljali su mnome. Oni, ipak, misle da sam glupa. Netko koga lako mogu poniziti.
Baš kao prije. Znam da se Trey ne čuva za mene, pa me nije briga. Ali mislila sam da sam pročitala Lylu. Mislila sam da me ona poštuje. Koliko se samo morala zabavljati, stojeći kraj mene i znajući da je dobila dio nekog za koga ona misli da ga ja želim. Debele se suze sliju, a ja osjećam teret na ramenima. Nije Trey. Nije Lyla. Ja sam. Ja ne znam tko bih trebala biti.
“Znaš, okrenula sam se ovome,” kažem mu, glas mi je isprek idan, a bol mi se nakuplja iza očiju, “zato što sam bila klinka i mislila sam da postoji nešto više. Zamijenila sam prijatelje koje nisam smatrala dovoljno dobrima za Trepnem prijatelje koji stvarno dovoljno dobri.” mi padnu na obraz. “Čak je dugo i teško,nisu moje mokre trepavice i Misha odustao od mene.”
Masen mi nježno obuhvati lice. “Siguran sam da Misha ima razlog,” kaže on tužno. “Zato što je sve u redu s tobom.” “Toliko toga nije u redu sa mnom. ” Jecaj mi potrese prsa, a ja zaplačem još jače. “Nemam prijatelja, Masene.” Nemam. Ne zaista. Mogu shvatiti ljude u školi. Dobila sam što zaslužujem. Biram površno, ponašam se površno i nisam dobila ništa što bi moglo trajati. 185
Ne znam hoće li Ten ostati sa mnom, a sad je i Misha otišao. Ne znam što sam učinila, ali moralo je biti nešto, jer kad otkriješ da te svi mrze, nisu u pitanju oni. Ti si.
“Imaš prijatelja,” kaže mi Masen, njegov je ton čvrst i siguran. “Svi ti ostali jebeni jadnici su samo teret. Čuješ li me?” On prijeđe svojim palcima preko mojih obraza, brišući mi suze. “Ti si lijepa i pametna, i imaš u sebi tu vatru o kojoj sam ovisan.” Toplina mi ispuni grudi, te podignem oči prema njegovima. On se nagne, čelom na čelo. “Ti si nevjerojatan davež, ali Bože, volim t-” On zastane, a meni dah zastane u grlu. “To,” on završi. “Volim to. Ne mogu te se zasititi. Mislim na tebe cijelo vrijeme.”
Šmrcnem, duboko udišući nekoliko puta i obrišem suze. Moje srce preskoči otkucaj. Gotovo je zvučalo kao da će reći nešto drugo. “Hajdemo jednostavno odavde, ok?” Odvojim se, namjestivši nazad dasku u ladici i zatvorim je. Znam da nije našao što treba, ali ja moram odavde. Treba mi tuš nakon onih slika, ili želim raditi nešto s Masenom i zaboraviti da smo bili ovdje.
Skupivši slike, krenem iz sobe i skrenem lijevo kako bi krenula niz stepenice. Ali Masen me zgrabi za ruku, zaustavljajući me. “Što ćeš učiniti s tim slikama?” “Spaliti ih,” odgovorim. “Vjerojatno ih je isprintao, jer nije htio da mu ih roditelji nađu na mobitelu, pa neće imati kopije. Ne bih se iznenadila da pokazuje ovo svojim prijateljima.” Ali Masen odmahne glavom. Uzme mi ih iz ruke, on napravi okret u obliku slova U i otvori vrata sobe njegovih roditelja.
“Što to radiš?” šapćući.ruku, šaljući slike da lete po cijeloj sobi, Ali onda vidimviknem da je izbacio padajući na pod, čak i na krevet. “O, moj Bože.” Zagrcnem se od smijeha i prekrijem usta. “Neka ga roditelji urazume.” kaže Masen, uzimajući me za ruku i zatvarajući vrata za nama. Tiho se smijem, ali se ipak smijem. Ne mogu prestati. Burrowesi će definitivno znati da im je netko bio u kući večeras, ali sudeći po fotografijama, vjerojatno će pomisliti da je to bila neka ogorčena djevojka koju je Trey raspizdio. 186
Napustimo kuću, izlazeći na isti način na koji smo ušli, te brzo uskočimo u njegov kamionet, gledajući okolo kako bi se uvjerili da nema nikoga. Ulica je tamna i tiha, a Masen pokrene motor, vozeći nas odatle. “Žao mi je što nisu dobio što si želio.” On mi dobaci slabašni smiješak. “Dobio sam što sam želio.” Leptirići mi se pojave u trbuhu, te podignem ruku, prolazeći vrhovima prstiju preko njegove ruke koja se odmara na konzoli.
Nakon nekoliko minuta, on se parkira ispred moje kuće i parkira se, ostavljajući motor da radi. Uspravim se i nagnem se nad njega, ne želeći se oprostiti. Ne želeći da on više ikad ode, zapravo. “Imam kućicu na drvetu u stražnjem dvorištu,” pogledam ga izazovno. “Jesi za?” On se nasmiješi. “Rado bih išao. Ali moram nešto obaviti sada,” kaže on, šapćući mi u uho. Razočarana sam, ali se pravim hrabra i nalijepim nezainteresirani izraz kao što uvijek radim. “Ipak, učiniš mi uslugu?” upita on, ljubeći mi obraz polako i nježno. “Pobrini se da je ključ pod cvjetnjakom. I ne diraj se večeras. Sačuvaj to za ujutro kad te mogu gledati.” Moje tijelo gori od uzbuđenja, i nasmiješim se. Da nije tako mračno u kamionetu, sigurna sam da bi mogao vidjeti da se crvenim. “Dođi rano,” molim ga. “Možda te neću moći čekati.”
On me poljubi, a ja oklijevam na trenutak prije no što se odvojim. Izađem iz kamioneta, pogledam unazad u njega, a ond a otključam vrata, uđem u kuću. Čim zatvore,se čujem ga Prije kakonekoliko odlazi. minuta sam plakala, a sada Kakosejevrata lako izgubiti s njim. me to ništa više ne dotiče. Želim prijatelje, naravno. Želim znati hoće li Ten ostati na mojoj strani, i želim Mishu nazad, ali... Masen jednostavno sve čini manjim. Kao da imam novu perspektivu. On postaje dio mog srca, a ja se osjećam dobro kad je on u blizini. Gotovo kao da svi moji strahovi nisu bitni dok god je on ovdje.
Sutra, rekao je da će mi sve reći, ali iskreno, dio mene više nije siguran da želim znati. Naravno, što više o njemu znam, više ću osjećati da je on stvaran i više ću biti dio njegova života, umjesto da je on samo dio moga, ali sviđa mi se. Jako. 187
Idem uz stepenice i niz hodnik, uđem u moj u sobu. Upalim lampu, izujem cipele i srušim se na krevet, objesivši glavu preko ruba i zureći naopako u moj zid sa zapisima od krede.
Oči su mi teške od iscrpljenosti, ali nisam umorna. Mishine riječi i moje riječi pomiješane zajedno, idući u susret jedne drugima na zidu, i ne mogu se više ni sjetiti koje su čije. Njegove misli i stihovi, moji snovi i sanjarenja, njegov bijes i moja zbunjenost o svemu u
životu... Misha je svugdje i nedostaje mi. Dugo vremena, bio je moj spasitelj. Ali, sada mi Masen daje h rabrost, također. Ne trebam ga da ispuni prazninu koju je Misha ostavio, ali sviđa mi se kako me on gura i očekuje više. On je podsjetnik kako se želim osjećati svakog dana, bez obzira da li je to s njim ili kad sam sama. Naučio me da je predobar osjećaj kad sam onakva kakva sam s njim, da bih to žrtvovala zbog odobravanja svih drugih. Način na koji se oblačim, dečki s kojima razgovaram, igre koje igram... sve je to plastika, a kad sam s njim, ja sam zlato.
Moj pogled padne na listu riječi koju sam napisala prije nekoliko tjedana. Sam Prazan Prevara Sram Strah A ispod toga, dodam stih koji mi je rekao u kinu na otvorenom pozadi u kamionetu.
Sklopi svoje oči, nema se što ovdje vidjeti sad.
Voljela sam taj stih. Kao da sve što trebamo znati, ne možemo vidjeti. Sve je u nama. Trepnem na popis, čitajući ga ponovo i ponovo u mojoj glavi. Sam, Prazan, Prevara, Sram, Strah,
Sklopi svoje oči, nema se što ovdje vidjeti sad. Hmm. Pročitam ih opet u mojoj glavi i još jednom naglas. Rimuje se. Kao pjesma. 188
Sam, Prazan, Prevara, Sram, Strah,
Sklopi svoje oči, nema se što ovdje vidjeti sad. Okrenem se i opet pročitam riječi. Nekako je čudno kako se dobro
uklapaju zajedno.
Naravno, dao mi je riječi odvojeno, te nikad nije naznačio vezu između njih, ali sam znala da postoji neko značenje osim onoga koje mi je govorio. Prva riječ je bila u Coveu, nije bila namijenjena meni, uopće. Imam osjećaj da te riječi dolaze baš specifično odnekuda. Skočivši s kreveta, povučem svoju radnu stolicu i sjednem, uključivši moj laptop. Ukucavajući riječi u tražilicu, stisnem Enter i čekam. Slike i videa s You Tubea se odmah počnu otvarati na ekranu, a ja se naslonim, pregledavajući ih da vidim da li su to riječi pjesme, i ako jesu, koje. Jedan od videa s You Tubea ima naslov Biseri, te kliknem na njega.
Video je zrnat i taman, ali vidim malo sastajalište i svjetla male pozornice i čujem kako publika vrišti i viče. A onda pozornije pogledam dečke na pozornici, ne trepćući, a srce mi se
ubrza. Bend sa svojim bubnjevima i gitarama, i... Masen?
Dišem teže i brže. Što? Svi su na položajima, jedan tip sjedi iza svojih bubnjeva, dva druga stoje Masenu sa strana sa svojim gitarama, a Masen opušteno stoji s rukom u džepu i bez instrumenta. Moja krv je vruća, a prsa me bole. Što je dovraga ovo? Pjesma počne, teška i glasna, bubnjar udara stabilne ritmove, a publika skače gore i dolje dok Masen mlati glavom. Spustim pogled, ispod videa i vidim ime benda. Šifrirana jezgra. On ima bend? Lov na blago. O, moj Bože. Mislila sam da je on tamo samo kao gost te večeri. Samo neki nasumični tip koji visi okolo, ali nije bio. To je bio događaj njegovog benda.
Moje ruke se tresu dok mičem kursor i kliknem na odjeljak Pokaži više. Stihovi su ispisani ovdje, i vidim kako je Masen približio oči i drži mikrofon na postolju dok njegov glatki, duboki glas počinje pjevati riječi koje ja čitam.
Slika vrijedi tisuću riječi, Ali, mojih tisuću riječi će dublje rezati. 189
Što nas ne ubije to nas ojača Zajebi to. Počeo sam se igrati skrivača. Ponašaj se prema drugima kao oni prema tebi, Ali što ako noćas želim opečen biti? Rekao si nam da je bolje spriječiti nego liječiti, A mlađa je sestra slušala, ali ja sam uspio naučiti. Žanji, žanji žanji, nećeš ni znati Sve što si propatio je ono što si posijao. Zahtijevati, liječiti, iskorijeniti, oživjeti, Progutaj svoje Bisere, ali za mene je prekasno.
Radi bolje, budi bolji, previše, prejako, Uskoro ću se ugušiti, ne mogu progutati to. Zato objesi svoje male Mudrosti, oko mog vrata ćeš ih omotati. Zadavit ću se tvojim Biserima Mudrosti i uništen umrijeti. Stihovi su mi poznati. Ponavljam ih u glavi. Žanji, žanji, žanji, nećeš ni znati... Misha i ja samo zajedno sastavili te stihove. Cijela je prokleta pjesma
Mishina. Sjećam je se, a nešto užasno i teško prolazi kroz mene dok prestajem disati i čitam kratku biografiju na dnu. Šifrirana jezgra je američka rock grupa koja potječe iz Thunder Baya. Grupa iz Thunder Baya. Ne... Gutnem, kiselina mi se diže u grlo. Članovi: Dane Lewis – gitara i prateći vokal Lotus Maynard – bas Malcolm Weinburg – bubnjevi Misha Lare – glavni vokal, gitara “O, moj Bože.” Slomim se, klizeći s moje stolice na pod, jecajući i odmahujući glavom. “O, moj Bože,” zaplačem. Prstima prođem kroz kosu, držeći glavu, a prsa mi postaju sve teža. Uvučem kratke, plitke dahove. Ne mogu disati. Masen je Misha. “Što dovraga?” vičem.
190
Cijelo vrijeme. Cijelo ovo vrijeme dok mi je nedostajao, dok sam se brinula
zbog njega, pitajući se gdje je dovraga i zašto mi ne piše, a on je cijelo vrijeme bio ispred mene! Ne mogu vjerovati. Ne bi mi on to napravio. Ne bi pravio budalu od mene i igrao se sa mnom tako.
Ustavši, obrišem nos stražnjim dijelom dlana i gledam ga na ekranu. On završava posljednju notu, dugo i senzualno, u mikrofon, i u daljinu publici, vidim ga kako saginje glavu kao da je još uvijek izgubljen u pjesmi nakon što je gotova. Ljudi kliču, zadnji zvuci gitare odzvanjaju, a ja čujem kako ga nekoliko cura zaziva. Zovu Mishu. Sve se trese, a soba se vrti dok mi um juri. Masen. Tajanstveni, tihi Masen o kojem nitko ništa ne zna i koji je došao odnikuda. Dečko koji je znao da sam voljela Zonu sumraka, gdje živim, te točno što treba izvaditi iz mog ruksaka kad sam imala napadaj astme , a da
mu nitko ne kaže. O, moj Bože, kako nisam shvatila? Sklopim oči, ljute suze mi cure niz lice. Misha, moj najbolji prijatelj, koji me odveo u krevet i pojebao me u laži. Imaš prijatelja, rekao je ranije. “Ne,” šapnem sama sebi, bijes mi se gomila dok zalupim laptop i napustim sobu da uzmem ključeve sestrina auta. Ja nemam prijatelja.
191
Sve je tamno, nema ni tračka svjetla da sjaji s ijednog prozora. Ipak, tata mi mora biti kod kuće. Prilično je kasno. Gurnem ključ u bravu, uvijek nervozan da ću saznati da ne radi. Naravno, moj otac ne bi imao nikakav razlog da me ostavi vani – ipak mi nikad nije rekao da odem – ali nisam zaista siguran da me želi ovdje, također. Ušavši unutra, zatvorim vrata iza sebe i stavim ključ natrag u džep. Jedak miris me zapuhne i ja se trgnem, gledajući okolo. Zabrinutost mi se prišulja. Kuća je u neredu. Moj tata je uvijek bio manijak za čistoću, a moja sestra i ja smo pomagali u kućanskim poslovima, održavali smo kuću čistom. Ali gledam okolo, vidjevši poštu i novine na podu, nešto rublja na stepenicama, te osjetim nešto što je mješavina stare hrane i prljave odjeće.
Prolazeći pokraj primaće sobe, primijetim svjetlo koje dolazi iz dnevnog boravka i provirim, vidjevši da TV radi. Zvuk je stišan, a moj otac leži u naslonjaču u svojoj pidžami i ogrtaču. Stol pun čaša od kave, salveta, te tanjura s jedva pojedenom hranom stoji kraj njegova naslonjača. Priđem i gledam u njegov uspavani oblik, krivnja me pritišće. Dane je bio u pravu. Moj tata je aktivan tip. Čak i nakon Annie, još uvijek se brinuo o svemu ovdje. Ali vidim nezdravu boju njegovih obraza i kako mu je odjeća zgužvana kao da ju nosi više od jednog dana. Moje oči počnu gorjeti i iznenada poželim Ryen. Trebam je. Uplašen sam i ne znam što učiniti sada. Nisam uspio vratiti ono što mi je trebalo iz Falcon's Wella, ali nisam siguran da mi je to više važno. Ali još ne želim ni otići. Želim Ryen, ali isto tako osjećam da ako sada izađem i ostavim mog oca zauvijek, Annie će uistinu nestati. Bilo kakva sličnost životu kakav smo prije vodili bit će samo uspomena. Spustim s na otoman, gledajući ga. Glava mu je okrenuta na stranu, a ja spazim bočicu tableta na stolu. Ne moram provjeriti da bih znao da je to Xanax. Moj tata ga drži godinama, nešto što mu može olakšati kad samostalno odgajanje dvoje djece postane prestresno. Iskreno, ipak, mislim da ih je počeo uzimati zato što je 192
moja mama otišla. Volio ju je, a ona je pobjegla. Ni poruka, ni poziva, ni kontakta. Ostavila je svoju djecu i nikad se nije osvrnula. Pomirio sam se s tim, moj otac se zakopao u svoju djecu, posao i hobije
kako ne bi mislio na to, a Annie je čekala. Izgleda da je uvijek mislila da će se naša mama vratiti i konačno nas poželjeti vidjeti. Bila je spremna za nju. Još osjećam sestru u ovoj kući. Kao da će ući kroz vrata, znojna i bez daha od vježbanja, te izdajući naredbe, podsjećajući me da je moj red za kuhanje večere i govoreći tati da ubaci odjeću u sušilicu. “Nedostaje mi ona, tata,” govorim nisko i tiho, očaj me obuzima. “Nazvala me te noći.” Pogledam u njega, želeći da je budan, ali mi je i drago da nije. Da je znao da me je zvala, vjerojatno samo minutu prije no što se srušila na cesti, ne bi htio čuti ništa više. Pobjesnio bi, zato što bi znao da sam ja kriv. “Nisam odgovorio, jer sam bio zauzet,” nastavim. “Pretpostavljao sam da se radi o sitnici. Znaš kako me uvijek davila što nisam oprao suđe ili što sam ukrao njen čips?” Nasmijem se u sebi uspomenama. “Pomislio sam da je nešto nevažno i da ću je nazvati za minutu, ali pogriješio sam.” Izdahnem i sklopim oči. Da sam odgovorio... mogao sam stići na vrijeme. Mogao sam joj poslati hitnu pomoć prije nego je bilo prekasno. “Kad sam uzvratio poziv, nije odgovarala, ” kažem, više sam sebi, proživljavajući tu noć u mojoj glavi dok se suze gomilaju. “Još se budim, izvan sebe od straha, te na trenutak pomislim da je sve bila noćna mora. Zgrabim mobitel, bojeći se da ću propustiti njen poziv.” Zakopam glavu u svoje ruke. U tjednima nakon Anniene smrti, moj otac i ja smo se ili svađali ili
ignorirali jedan drugog. On me krivio što nisam bio tamo kad me ona trebala. Onakrivio me nazvala, naposljetku, A ja sam njega, također. Da junejeon. samo prestao gurati i uvjerio je da
se naša majka nikad neće vratiti, možda ona ne bi uništavala svoje tijelo u pokušaju da bude savršena učenica, savršena sportašica, savršeno dijete... A možda je onda njeno jadno tijelo ne bi izdalo na toj mračnoj, praznoj cesti. Da nije popio Xiana kad god mu je bilo zgodno možda Annie nikad ne bi dobila ideju da se stavi na amfetamine kako bi se podigla da napravi više nego što može podnijeti i da bude savršena. Annie je trebala biti uspješna. Borila se za ono što želi u životu. Toliki talent je potraćen. 193
“Ponekad poželim da sam to bio ja umjesto nje, također.” Podignem pogled, vidjevši da još uvijek spava. To mi je rekao jedne noći kad smo se unosili jedan drugome u lice, a ja sam bio povrijeđen, bez obzira koliko sam glumio da nisam. Znam da to nije mislio, ali znam da bi bio sretniji da još uvijek ima dijete s kojim je u dobrim odnosima.
Sa mnom, što ima?
Ali, ne mogu ga pustiti. Annie je u njemu, ona je u ovoj kući, a mi smo obitelj. Moramo ostati takvi.
“Nikad nećemo imati odnos kakav ste imali ti i ona, ali ovdje sam.” Ustanem i tiho počnem raščišćavati pretrpani stol, krećući prema kuhinji da operem suđe. *
“Hej,” Dane vikne, a ja podignem pogled, vidjevši ga kako izlazi kroz vrata na Coveu i kreće prema meni. “Poslao sam ti poruku,” kaže on. “Da, vidio sam.” Zalupio sam vratima kamioneta i posegao u zadnji dio kamioneta, vadeći nekoliko kutija. Nakon čišćenja kuhinje kod kuće, otvorio sam nekoliko prozora da provjetrim kuću dok sam ubacio veš u perilicu, pregledao poštu, iznio smeće, te pospremio svoju sobu. Što je prilično impresivno pošto to nikad nisam radio.
Pokrio sam tatu dekom, nadam se, kad sutra donesem namirnice kući, da će se složiti s tim što sam se vratio. Pretpostavljam ću saznati. “Prošao sam tuda pjesmu koju si mi dao s dečkima. Bili smo budni do tri noćas,” kaže mi on. “Mislim da stvarno imamo nešto.” Kimnem, nisam baš toliko u tome sada. Moja glava je na milijun dru gih mjesta. Još uvijek ne znam kako ću sve priznati Ryen. Bože, ubit će me. Dane hoda sa mnom dok krećem prema parkiralištu na glavnom ulazu. “Što radiš?” upita me. “Da li se seliš nazad? “Uskoro ću biti kod kuće,” kažem. “Samo moram prvo raščistiti neke stvari ovdje.” “Da li trebaš pomoć?” 194
Trznem glavom preko ramena. “Idi, zgrabi još kutija ako želiš.”
On trči nazad i skupi ostatak kutija koje sam uzeo iz garaže kod kuće, te hodamo kroz stari park.
Nisam ponio puno sa sobom kad sam se odlučio skrivati ovdje, pa neće trajati dugo dok se spakira m, ali nisam u žurbi. Zapravo ne želim otići, ali ne mogu više ostati ovdje kao Masen Laurent – ime koje sam izabrao niotkuda prije mjesec dana kad sam zamolio rođaka da mi pomogne krivotvoriti lažnu vozačku dozvolu i neke školske podatke. Samo sam zadržao svoje inicijale. Jednom kad ljudi – posebno dvoje ljudi – saznaju da sam ja Misha Lare, sve je gotovo.
A i ne mogu joj više lagati. Stvari nikad nisu trebale otići tako daleko. Nemam prijatelja. Čuvši njene riječi i vidjevši joj oči večeras, tog trenutka kad se slomila, mrzio sam sebe. Što će misliti sutra kad sazna da joj je najbolji prijatelj zabio nož u leđa i gledao je u oči dok to radi? Dane i ja siđemo niz stepenice terenske kuće, a ja krenem prema suprotnom zidu, pritisnuvši nekoliko prekidača. Svjetlo zatreperi,
osvjetljavajući duge hodnike dok se krećemo ravno prema sobi koju sam
koristio. “Ne znam kako si spavao ovdje dolje, ” on mumlja. “Ovo je kao u filmu
strave i užasa.” Malo mu se osmjehnem. Definitivno je jezivo, ali... “Nisam baš puno
razmišljao onda.” Mislio sam pošto je toliko blizu Falcon's Wellu, da me vjerojatno neće otkriti – ili sam bar tako mislio – a imam lijepe uspomene na ovo mjesto kad sam kao dijete dolazio s Annie. Skrenem u sobu, Danesvjetlo. me sl ijedi, te prijeđem kratku udaljenost do noćnog ormarića i upalim “Vau?” kaže Dane. “Što?” pogledam gore i pratim njegov pogled, ali ubrzo s pazim na što misli, a onda prestanem disati na trenutak.
Št – “Što si ti to dovraga radio ovdje?” Okrenem se oko sebe, vidjevši poplavu papira razbacanih preko gotovo svakog centimetra sobe. Posteri su strgnuti sa zidova, moja odjeća je razbacana okolo, a stol s nekoliko svijeća je prevrnut, sve moje stvari leže na podu. 195
Odjednom osjećam puls u mom vratu kako u dara kao da mi vena pokušava prodrijeti kroz kožu. “Nisam to ja učinio.” Sagnem se i pokupim šaku punu papira sa poda, vidjevši moje ime na dnu svakog pisma, neka od njih su stara godinu ili dvije, a jedno je iz osnovne škole. Znam, jer sam se potpisao kao Mish tijekom glupog razdoblja
kad sam htio da zvuči manje ženskasto.
To su bila sva pisma koja sam poslao Ryen. Ona ih je imala. Kako su –
Nešto me stegne oko želuca, i ja se stresem, znajući da ne postoji drugi način na koji su pisma mogla dospjeti ovdje. “Što to piše?” Izvan sam ravnoteže, ali pogledam gore, slijedeći ga gdje mi pokazuje. Na zidu, ispisano limenkom crne boje u spreju su velika slova koja sjaje na nas.
Prevario si me? Čuvaj leđa, čekaj i vidjet ćeš. “O, sranje.” Jedva se mogu jebeno pokrenuti. To su stihovi jedne moje stare pjesme koju mi je Ryen pomogla napisati. Zaronim dolje na policu noćnog ormarića, vidjevši da je par predmeta koji su bili skriveni ovdje izvučeno. Zgrabim džepni omot gdje sam držao neka njena pisma – moja omiljena koja sam nanovo čitao – ali čim sam ga podigao, već osjećam da je lakši nego prije. “Ne, ne, ne, ne...” okrećući otvorim vrh i pogledam unutra. “Što je to?” “Jebiga!” zaurlam. Sva su nestala. Bacim omot dalje od mene. “Sranje!” “Što? Tko?” Kriste. tanem i prođem samIsuse ja, našla jeUs pisma i uzela ih je. rukama gore i dolje po licu. Ona zna tko Vrtim se okolo i otrčim kroz vrata. “Misha!” Dane viče. Ali ja ne stajem. Jurim prema stepenicama, otrčim na glavni kat, te izjurim van, jureći kroz park. Saslušat će me. Shvatit će. Sve to se nije smjelo dogoditi. Kopam po džepovima u potrazi za ključevima i uđem u moj kamionet, izjurivši iz parka i na autocestu. Pisma. Prokletstvo! Poznajući Ryeninu narav, sada su vjerojatno već izrezana na dnu odvoda za smeće. Jebiga! 196
Stisnem volan, trljajući oči drugom rukom. Cesta je mutna, a ja pokušavam smiriti svoje disanje. Ta pisma su mi sve. Ona su ona i ja, djeca koja se samo pokušavaju pronaći i proći kroz sve naše boli odrastanja. U njima sam prvo počeo padati na nju i trebati je. Ona su moje jebene pjesme i dio su mene.
Naša povijest je u tim pismima. Svaka prekrasna stvar koju mi je ona ikada rekla prevrnula je moj svijet na stranu.
Moj želudac zakrči. Ako su nestala, tako mi Boga... Nakon deset minuta, konačno se parkiram na ulici ispred njene kuće. Ugasim auto i iskočim van trčeći prema njenim ulaznim vratima. Kuća je mračna i tiha, što se može i očekivati u jedan ujutro. Ali, kad podignem cvijetnjak ključa nema. Stisnem šake. Obiđem kuću, provjeravajući prozore da vidim da li se mogu podići, ali onda spazim ljestve prislonjene na zid kuće i zastanem. Gledajući gore, ne vidim nikakvo svjetlo kroz Ryenin prozor.
Zajebi to. Ako nije tamo, čekat ću je. Počnem se penjati. Uspevši se ljestvama stanem na krov i dođem do njenog prozora. Soba je potpuno tamna, ali čujem muziku, svira “Pravi prijatelji” od Bring Me the Horizon, a ja ne oklijevam. Podigavši prozor, prebacim nogu unutra i nagnem se dolje, kliznuvši unutra. I odmah je osjetim.
Stojeći opet uspravno, čujem kako udiše i okrenem se, spazivši njen tamni oblik kako sjedi svijenih koljena u kutu sobe. Ona ustane sa poda i poleti prema meni. “Odlazi.”
Upijem njene crvene i suzne oči, njene zgužvane kratke hlače i top s kapima suzakao kojedanatapaju ružičastu nje. Izgleda je plakala satima. tkaninu, a njena kosa visi u neredu oko Ali ipak, njen temperament je tu. Zakoračim prema njoj. “Gdje su pisma?” “Odjebi!” ona prasne. “Spalila sam pisma!”
Zamahnem i zabijem šaku u zid. “Prestani!” ona šapne. “Moja mama će te čuti!” “Nije me briga,” kažem, okrećući se i unoseći joj se u lice. “Pripadaš meni više nego što si ikad pripadala njima.”
197
Ona zatrese glavom, oči joj se opet ispune suzama. “Kako si to mogao učiniti? Trebala bih ti vjerovati, a cijelo ovo vrijeme, bio si ovdje, promatrajući me. Sve si upropastio?” “Nisam došao u Falcon's Well zbog tebe,” odgovorim joj, nagnuvši se nad nju. “Ali vjeruj mi, nije mi žao. Kakav gubitak vremena si bila sve ove godine. Sada znam.” Ona uguši jecaj. “Izlazi.” Ali ne mogu otići. Nikad nisam mislio da ću rasplakati Ryen Trevarrow, ali oba puta kad sam to učinio, dogodila su se u ova dva tjedna. Nastavili smo pisati jer smo trebali jedno drugo, jer smo činili život onom drugom ljepšim. Ali čak nakon što sam je poznavao godinama, nije mi trebalo dugo da uništim što smo imali. Bili smo savršeni jedno za drugo. Dok se nismo upoznali.
Sada shvaćam dok buljim u njene ljutite oči koje sadrže bol koju ona pokušava skriti od mene, da postoji toliko toga više u njoj od onoga što je
bilo u njenim pismima. A toliko toga u pismima koje je dopustila da ja vidim
i nitko drugi. Želim sve to. “Tako si sebičan,” ona tiho viče. “Uzimaš, uzimaš i uzimaš, a nisi ni pomislio na mene, zar ne? Nikad ti nisam bila stvarna.” Očaj u njenim očima se probije, a mržnja mi uvuče pod kožu. Mrzim to što me gleda kao da sam jedan od njih. Hodajući prema njoj, pritisnem joj leđa uza zid i povučem majicu preko glave, stežući je u ruci. Ona zuri u mene, zbunjena. “Što to dovraga radiš?” da mi jutros pogleda Bili “Pogledaj. ” Zadržim joj otvorenom, pogled, sileći previše zaneseni u kinu na a ujekrevetu bio tijelo. sam iza nje,smo pa me nije mogla dobro pogledati.
Uključim mobitel i podignem ga, osvjetljavajući moju kožu. Pogled joj padne, gleda oklijevajući, ali polako dopusti da joj pogled klizi preko mene, a ja znam točno što vidi. Njene oči padnu na kazetu visoko na mom trupu, glazbene note izlaze iz nje, a na naljepnici kazete piše Ruka koja vlada svijetom. To je igra riječi od pjesme koju je Ryen navela jednom u pismu kad me je ohrabrivala da osnujem bend. 198
Njen pogled klizi dalje do malih crnih ptica koje polijetavaju sa strane mog trbuha i preko mog kuka. Riječi plutaju zajedno s crtežom, govoreći, I jata anđela uspavala te svojim pjesmama. To je iz Hamleta, Ryenine omiljene Shakespearove drame. Tetovirao sam se kad je Annie umrla.
Ona uzme moj mobitel i polako kruži oko mene, osvjetljavajući i upijajući moja prsa i leđa, Biseri Mudrosti niz moje ruke – još jedno pismo o našim roditeljima – raspadnuto srce na mom ramenu saši to u sredini povezano riječima Ti si moje pleme – inspirirano njenim riječima koje su čak dovele do pjesme koju sam napisao. A onda tu su nebrojeni mali citati i crteži, scene o kojima smo razgovarali, sanjali i smijali se. Nisam prekriven njima, niti imam cijele ruke istetovirane, ali je to puno za upiti, a ona je bila korijen za gotovo sve to.
Ona mi opet priđe odnaprijed, dah joj se trese, a suze blistaju od suza. “Ti si bila jedina stvar koja je bila stvarna za mene,” kažem joj. Ona me pogleda kao da nema pojma kako će to probaviti. Mislim, stvarno. Što sam očekivao? Čak i sutra, kad sam joj namjeravao sve reći, kako sam to planirao učiniti? Je li postojao ikakav način da ona ovo sazna na način na koji bi to shvatila? “Misha?” ona šapne, te iznenada ona me pregledava gore i dolje,
gledajući me kao da me konačno vidi. Uzmem mobitel od nje i stavim ga u džep. Pokrenem se, podignem ruke kako bih joj obujmio lice, ali ona se trzne. Odmah ih spustim. “Moraš me saslušati.” “Ryen?” netko je zazove, kucajući na vrata.
Žena je. Vjerojatno njezina majka. “Riješi je se,” šapnem. Ryen sam. trepne ” prema meni, brišući oči. “ D... Da?” ona zamuca, vičući. “U krevetu “Ok,” kaže njena mama. “Mislila sam da čujem TV ili nešto. Kasno je. Trebaš spavati.” “Ok, laku noć.” Ponovo navučem majicu i utišam glas, čuvši kako se vrata njene majke zatvaraju. “Nikad nisam namjeravao dopustiti da sve ode tako daleko, ” objasnim. “Ima sam posla ovdje i htio sam...” Odlutam tražeći prave riječi, jer sam uplašen. “Dio mene nije mogao odoljeti da ne budem blizu tebe. Mislim da
te je dio mene trebao. Nikad nisam mislio da ćemo opet razgovarati nakon 199
lova na blago. Nisam htio upropastiti što smo imali, ali onda sam došao ovamo i...” Ona trlja rukama gore i dolje po svom licu, počinje opet plakat i, i mogu osjetiti da je gubim. “Ali si onda ukrala moja sranja, ” nastavim, “i vidio sam kako maltretiraš
Corteza. A onda si se pokušavala zajebavati sa mnom u blagovaonici, i jedna je stvar vodila drugoj, te smo se stalno unosili u lice jedno drugome. Bilo je
kao... Bilo je kao da, čak da i nikad nismo bili prijatelji za dopisivanje, ipak bi pronašli jedno drugo, znaš?” “Zašto mi nisi rekao?” ona poviče. “U svakom trenutku si mogao reći, 'Hej, ja sam Misha!'“ Ona odmahuje glavom, gledajući me. “Poljubila sam te. Otišla sam u krevet s tobom! Cijelo vrijeme koliko me poznaješ, nisam imala pojma. Ponizio si me! Bio si ovdje preda mnom cijelo ovo vrijeme. Imaš li ikakvog pojma koliko je to jebeno jezivo?” “Nisam ti imao razloga reći” zarežim gotovo u šapatu. “Nisam čak ni znao da li mi se uopće više i sviđaš nakon onog prvog dana! A definitivno ti nisam imao razloga vjerovati. Bila si umišljeno malo derište i znala si to. Zašto si ti meni lagala?” Namrgodim se. “Zašto sam mislio, sedam godina, da si ti jaka i jebeno ljubazna? Netko tko ima muda i tko se zna zauzeti za sebe?”
Njena se ramena tresu, a mali jecaji joj pobjegnu dok se bori da diše. Brzo pogledam okolo, osjećam ljutnju i krivnju u isto vrijeme. Vidjevši njen inhalator na stolu, zgrabim ga i predam joj ga, ali ona ga izbije iz moje ruke.
“Lagala sam o ljudima u mom životu i dijelovima mene koje glumim pred drugima,” ona objasni. “Sve je drugo bilo istinito. Filmovi i glazba, moje ideje i moji snovi, sve je drugo bilo istinito. Ostalo nije važno.” I jasam samsve tebišto vjerovao, ““Ja ” istaknem. “Vjerovao sam u tebe.” sam rekla da jesam.” “Možeš reći sve što želiš,” odgovorim. “To ne znači da je istina.” Njena glava padne, i ona diše drhtavim udisajima kroz nos, očito se pokušavajući smiriti i dovesti tijelo pod kontrolu. Inhalator leži na podu. Volio bih da jednostavno uzme jebenu stvar. Čini me nervoznim. “Bila sam prava ja kad sam ti pisala ta pisma, ” kaže ona tiho. “Bila sam sve što sam željela biti.” I to mogu shvatiti. Definitivno postoje neke manje stvari koje joj nisam
rekao, jer sam htio biti slobodan s njom, kako ne mogu biti kod kuće. Ali ona mora znati da, čak iako je ovo što sam učinio ludo i stvari su izmakle 200
kontroli, i mene je također povrijedilo što sam prevaren. Da saznaš da je osoba do koje ti je stalo i koju držiš na pijedestalu plitka i zla prema ostatku svijeta. “A kad si mi pisala,” upitam je, “govoreći mi da se usprotivim mom tati,
vjerujem u sebe, ostanem vjeran sebi bez kajanja... Zašto bi mi govorila takve stvari kad ih sama nisi slijedila? ” Ona odvrati pogled, ali ja ne odustajem. Zurim u nju, držeći je kao taoca. Zašto si meni propovijedala, a nisi imala hrabrosti da to i sama činiš? “Hmm?” podbadam je, spustivši glavu kako bih joj sreo pogled. “Zato što...” ona šapne, izbjegavajući moje oči. “Zato što želiš dobre stvari ljudima koje...” – ona diše brzo, jedva šapćući – “voliš.” Udahnem oštri udah. Bože, što mi to ona radi? Dao bih sve – sve – da je imam u svojim rukama upravo sada. Posegnem za njom, obuhvaćajući joj lice, moja usta su samo centimetre od njenih. “Ryen, molim te...” Suze i tihi jecaji opet počnu, a ja se trudim utješiti je, ali me ona odguruje. “O, Bože, izlazi,” ona viče, držeći podignute ruke kako bi me držala podalje. “Ne mogu te gledati sada. Ne mogu ovo probaviti. Muka mi je.” “Ryen, molim te,” molim je, osjećajući kako mi se bol u grudima širi. “Volim te -” “O, Bože!” presječe me. “Gubi se!” Trznem se, oči me peku od suza. Osjećam kako mi se srce slama. Gledam je kako je zakopala glavu u svoje ruke i stoji t amo, slamajući se na dvoje.
Nema načina da se vratim i promijenim ovo. Dok je možda bila zla prema drugima, meni je uvijek bila dobra prijateljica, a ja to ne mogu reći za sebe. Ona meem nervirala i ljutila me, ja sam ovo slomio. Sagn se i podignem njenaliinhalator, stavim gaJanasam stolneodgovoran. za slučaj da ga zatreba.
A onda se izvučem kroz prozor i krenem nazad u Cove. Ne idem kući. Ne idem nikuda dok ne bude moja.
201
“Gdje si bila jutros?” upita me Ten, s trunkom zabrinutosti u glasu. “Lyla kaže da si preskočila trening.” Hodam niz hodnik u školi s njim pokraj mene, ostalo mi jedva dovoljno vremena da dođem do ormarića i pojurim uz stepenice do Likovnog prije nego počne prvi sat. On hoda pored mene. “Bila sam umorna.” Povučem moju bejzbolsku kapu malo više dolje kako bih sakrila svoje crvene oči. “Zaspala si?” Njegov je ton zabrinut. “Trenerica će te natjerati da trčiš krugove zbog toga.” Sigurna sam da je u pravu. Ali, ne mogu se prisiliti da brinem o tome upravo sada. sam se istuširala, osušila kosu, te našminkala se ovo jutro, moj mozak je iDok dalje lutao k Mishi, i počela sam opet plakati. Nisam mogla održati maskaru, pa sam odustala i zgrabila kapu.
Oči me peku, a moji kapci se samo žele zauvijek zatvoriti. Teško trepnem na udar boli koja mi se ukapa u lubanju između očiju i čvršće stegnem remen moje torbe, nadajući se svom snagom da on nije ovdje danas. Ako ne mogu pomisliti na njega da ne zaplačem, onda ga sigurno ne mogu gledati. Skrenuvši desno prema mom ormariću, spazim grupu učenika naprijed, neki su zastali da nešto pročitaju na zidu, a neki to fotografiraju. Podignem pogled, odmah prepoznavši stihove Eminema. Iglice mi bockaju grlo i odvratim pogled. Može se jebati. On ne voli tog repera, a čak i ako ga ja volim, citiranje njegovih pjesama mu neće pomoći da mi se umili. “Gle, gle, gle,” zamišljeno će Ten. “Mislio sam da su ga ulovili ili nešto.
Zabušavao je s porukama.” Dođem do mog ormarića i počnem ukucavati svoju kombinaciju. Ten me slijedi, prtljajući po svom mobitelu. “Volim kako lažeš od Eminema” kaže on. “Hej, on sada govori tvojim jezikom.”
202
Natjeram se da nabacim mali osmijeh zbog Tena. On je jedini u mom
životu tko je jednostavan, a ne želim da on zna da nešto nije u redu. Naše je prijateljstvo nekomplicirano.
Ako ćemo potpuno iskreno, on je bio dobar prema meni. Možda ne mogu biti sigurna gdje mu odanost zaista leži, ali sada je ovdje. Zahvalna sam za to.
Ispraznim torbu, istrpavajući knjige koje sam odnijela doma preko
vikenda i izvadim što trebam jutros. Nisam vidjela niti razgovarala s
Mishom od naše svađe i još sam u šoku. Ljuta sam, ali sam i tužna, također. Pomislila bih da će mi stvarnost toga da je Masen ustvari Misha već sjesti dosad i iskristalizirati se u mržnju. Ali nije. Povrijeđena sam. “Jesi li dobro?” upita Ten, lebdeći blizu mene, njegov pogled je na mom licu. “Izgledaš kao da si bila budna cijelu noć, a ne da si zaspala.” “Dobro sam.” Završim s uzimanjem stvari i zatvorim svoj ormarić, Ten i ja krenemo dalje niz hodnik. Ali onda pogledam gore i primijetim još zapisa na zidovima.
Sve je bilo stvarno. Udahnem mali dah, osjetim kako mi se prsa tresu od jecaja. Napisano je veliko crnom bojom, okruženo neurednim crtama plave – moje omiljene boje
– i ljubičaste. Stanem i buljim u to, moja ramena su teška. Provalio je ovaj vikend u školu i napravio ovo. “Što nije u redu s tobom?” šapne Ten, ovaj put zvuči još zabrinutiji. “Reci mi Obrišem istinu.” suzu prije nego je imala priliku pasti. “Ništa,” kažem, tjerajući se da mi glas ostane ravan. “Samo me moja sestra opet gnjavi zbog miješanja
bijele odjeće sa šarenom u perilici, pa znaš...” On se podrugne, ali ne mogu reći da li je povjerovao toj izlici. Brzo skrenem desno na stepeništu. “Vidimo se na ručku, ok?” “Ryen?” Ali ja nastavim dalje, trčeći uz stepenice i kratko zastavši kad ugledam još jednu poruku napisanu na zidu, čitajući je dok prolazim. Nisam htio lagati, ali mi je bitan svaki poljubac. 203
Proklet bio. Potrčim.
Nisam trebala danas doći u školu. Nadala sam se da se vratio u Thunder Bay, ali mora da je napisao te poruke noćas. Previše je ljudi u školi tijekom vikenda i previše prilika da osoblje ili domari sve skinu do jutros da je to učinio ranije. Ne. Još je bio u Falcon's Wellu noćas. Želim da ode. Ne mogu pobjeći od svog srca i onoga što ono želi unatoč boli, ali mogu utjecati na ono što ću učiniti s tim osjećajima. Sve što sam mu rekla – o Mishi i kako mu se nije sviđala moja muzika i stvari u kinu na otvorenom i sve stvari koje je htio znati da su istinite – on je već znao sva ta sranja iz mojih pisama. Kakav udarac, da sjedi tamo i ugađa mi kako bih se skinula.
Priđem vratima i podignem se na vrhove prstiju, vireći kroz prozor. On sjedi na svom mjestu, jedna mu je slušalica u uhu dok on vrti kemijsku u svojim prstima i bulji u bilježnicu. Potonem.
Divno. Pomislila bih da će me se kloniti, bar neko vrijeme. Nije kao da ionako više mora biti u školi. Misha mi je pisao prošle jeseni da je skupio dovoljno ocjena da ranije maturira, pa ako nije ovdje došao zbog mene, zašto onda izigrava da je učenik kad mu to nije potrebno? Zašto je zapravo ovdje? Naglo otvorim vrata i krenem niz prolaz, pokušavajući da ga ne gledam ali već osjećam njegov pogled na meni. On je sve čega sam svjesna, a uspomene na laboratorij Fizike iznenada nalete, osjećaj mojih nogu omotanih oko njegova tijela i njegov pirsing između mojih usana. On može bitistojeći ovdje.uNe mogu iznenada ja ovo. Očisemi zasuze. Ali ne onda netko prolazu okrene prema meni, a nešto mokro i narančasto se zabije u mene, prekrivajući mi ruke i majicu. “Ugh!” zarežim, pregledavajući si ruke i odjeću. Manny Cortez se brzo povuče, uzimajući svoju svježe obojanu glinenu loptu sa sobom. “Žao mi je!” on uzvikne, izgledajući uplašeno. “Bit će ti,” zaprijetim, pokazujući iza njega. “Sušara je u onom pravcu, kretenu. Trebaš li kartu?” On se trzne, njegove oči padnu dok mu se ostali oko njega smiju. Želudac mi se okreće i škripim zubima kako bi zadržala jecaj dok se guram pokraj njega i krenem prema mom mjestu odzada. 204
On ode, zaronivši u sobu sa zalihama. Ispustivši torbu, sjednem na svoje mjesto i izvučem blok za crtanje i olovke. Mishina prisutnost kraj mene je teška. “Da, znam,” obrecnem se, ne gledajući ga. “Ja sam zla kučka, zar ne?” “Ne,” on reče tiho, zureći naprijed. “Samo si slaba i glupa. I rastrgao bih te pred cijelom školom da nisam siguran da se već osjećaš kao hrpa govana iznutra.” Slomim se, brada mi počne drhtati. “U redu, krenimo!” kaže gospođa Till. Ali moj se trbuh trese od jecaja koje ne mogu ispustiti. On je u pravu. To sam ja. I oboje to znamo. “Ryen, jesi li spremna razgovarati o svom projektu i dokle si stigla s njim?” upita Till.
Ali ja samo kopam po mom noktu na palcu dok mi ruke leže na klupi ispred mene. Sve na stolu mi je mutno. Napala sam Mannya, jer je on laka meta. Jer je slabiji od mene. Jer je on jedini slabiji od mene. Svi ostali su me prozrijeli, a Mishi se gadim. On me mrzi. “Ryen?”
Tko sam ja i što me nitko ne voli nije Mishina krivica. Ja sam to učinila. Ja sam glupa, slaba i otpadak. Osjećam kako mi suze naviru, te se zagrcnem od jecaja. Posegnem dolje,
zgrabim torbu i prebacim je preko ramena dok izlazim iz učionice, izbjegavajući poglede i pritajene šapate dok napuštam prostoriju. “Ryen?” Ali čim izađem u hodnik, pustim da mi suze liju dok trčim u WC. *
“Gdje si bila?” Lyla me napadne dok prilazi meni s boka u redu za ručak. “Nisi bila jutros na treningu, a Ten kaže da te je vidio prije prvog sata, ali te odonda nitko nije vidio. A kruži trač da si se slomila i plakala na Likovnom?” Ton joj zvuči zgađeno, a ja je ni ne pogledam dok uzimam posudu sa salatom i paketić s preljevom. Nisam gladna, a moji su udovi umorni i teški, ali se ne mogu više skrivati u knjižnici. Osjećam kao da gubim sve, a moram jebeno ustati i preboljeti to. 205
“Trey je upao u veliku nevolju ovaj vikend,” kaže ona kao da je to moja krivnja.
Pa, pretpostavljam da jest, iako ona to ne može znati. “Svi mi, uključujući cijelu ekipu,” ona nastavi, “otišli smo do njegove kuće nakon utakmice u petak navečer. Njegova maćeha je otišla gore, v ratila se dolje i sve nas istjerala.” Njen glas mi škripi u ušima. Ali ona nastavi pritiskati. “Što bi ti mogla znati da si ikad više tu.” “Nije me briga,” izderem se, okrećući se prema njoj, ne mogavši se kontrolirati. “Je li ti to jasno? I dosta mi je to ga da ti misliš da bi me trebalo biti briga. Sada me ostavi na miru.” Ona se povuče, dobacivši mi “što, dovraga” pogled, a onda suzi oči, izgledajući ljuta. “Želiš da te ostavim na miru?” upita ona. “Mogu to učiniti. Svi to možemo učiniti, jer nam je dosta tvojih sranja. ” Njen pogled padne na moje tijelo, promatrajući me kao da sam govno. “Uvijek nestaješ, ponašaš se prema Treyu kao prema govnu... a nemoj misliti da su izbjegli bilo čijoj pažnji svi oni mali pogledi koje si ti i Masen Laurent upućujete jeda n drugome. Ako se želiš igrati s tim smećem, čini to tiho, jer se ja neću ponašati kao da mi se to sviđa.” Stegnem plastičnu posudu u mojoj ruci i zakoračim prema njoj. Kučka. Ali onda tip stane između nas, Mishin prijatelj s irokezom, te zgrabi grožđe iz zdjele s voćem. Ubaci ga u usta, gledajući u Lylu. “Hej, dušo. Hoćeš se jebati?” Ona napravi grimasu, a ja skoro šmrknem. Što dovraga? Njena se usta otvore, buljeći u tipa s irokezom, ali onda se okrene – vjerojatno izgubivši tok misli – te odjuri nazad od akle je već došla. Tip s irokezom Što je to bilo? se okrene prema meni, namigne mi, a onda ode.
Pređem rukom preko očiju, namještajući moju bejzbolsku kapu, te osjetim iznenadnu potrebu da se uvučem pod topli tuš i ostanem tamo godinu dana. Okrećući se opet prema redu za hranu, ugledam Mishu s moje druge strane i poskočim, srce mi preskoči otkucaj. “Moram razgovarati s tobom,” kaže on. Zaobiđem ga i nastavim dalje niz red. “Ne želim te ovdje, Masene.” A onda stanem, ispravljajući se. “Misha. Samo idi kući. Idi nazad u Thunder Bay.” 206
“Ne mogu.” On mi priđe s leđa, stavljajući ruke na pult, zarobivši me. “Nemam život ovdje ako ti nisi u njemu. Ti si dio svega dobroga što sam ikad učinio, Ryen. Molim te.” Ljudi idu u redu i zaobilaze nas, nastavljajući dalje prema blagajni. Želim se odgurnuti od njega, ali već osjećam poglede na nama, a ne želim napraviti scenu. Možda sam paranoična, ali znam bolje. Lyla bilježi sve što radim. “Ti si u glazbi.” Njegov glas mi pada preko uha. “Ti si me učinila jakim. Neću učiniti ništa sa svojim životom ako ti nisi tamo. Žao mi je. Nikad nisam mislio da se išta od ovoga-” “Slomio si mi srce,” presiječem ga, okrećući se i gledajući ga u oči. “Gledam te i ne vidim Mishu.” Tuga me peče u očima, a ne marim ako to može vidjeti. “Sve te godine, sva pisma, sve se udaljuje iz mog sjećanja sada. Kao da je petak navečer sve zamutio.” Njegov se pogled suzi. “Sve si ukaljao,” kažem mu. “Svu povijest. I uskoro, jedva ću se sjećati tebe ili kako smo nekad bili prijatelji. ” Ostavim svoju hranu i odgurnem mu ruku, odlazeći prema mjestu gdje Ten sjedi.
Ne znam da li je sve što sam rekla Mishi onda istina, ali u mojoj je glavi trajna magla. Moji su osjećaji zamagljeni, a možda samo trebam dugo odspavati, dugo plivati ili dugu vožnju da razbistrim glavu. Sve što znam je da ga ne mogu gledati. Kvragu, upravo sada mislim da ne mogu gledati ni samu sebe.
Sjednem za stol i zgrabim jedan Tenov krumpirić, grickajući ga samo kako bi imala što raditi. “Što je s tvojim roditeljima?” upita J.D. Treya, očito su usred razgovora. “Bolje je tražiti oprostgovorite?” nego dozvolu, točno?” “O čemu vi to dečki upitam. Trey me pogleda i mogu osjetiti hladnoću u njegovom govoru tijela. “Imam tulum, sjećaš se?” Ton mu je otresit. “Moji roditelji nisu u gradu noćas, ali nisu rekli da ne mogu pozvati ljude. Pretpostavljam da ćeš još uvijek moći doći.” Kaže to kao da već zna odgovor, a ja čujem kako se Lyla i Katelyn smijulje. Tulum. Pogledam preko ramena, vidjevši Mishu kako je sjeo u stolicu sa svim svojim prijateljima, i nisam propustila bljesak koji je dobacio u mom smjeru.
“Hoće li biti pića” upitam, okrećući se prema stolu. 207
“Naravno. Puno pića.” Trey se smijulji. “Pa, onda. Možda je to upravo ono što tražim.” On se nasmiješi, a Ten me udari po šiltu moje kape, šaleći se. “Kvragu, da.” *
Ten i ja hodamo preko tratine Burrowesovih, pokraj prilaza i ulice koji su
već krcati. Vizija zadnjeg puta kad sam bila ovdje tjera moje srce da ubrza ritam, i osjećam se malo čudno ući u kuću. Zašto je Misha morao pretražiti ovo mjesto one noći? Zašto je Falcon's Wellu? Bila sam tako obuzeta otkrićem ovaj vikend i noseći se s mojim usranim slomovima da nisam zapravo razmišljala zašto je on ovdje. Bila sam prezauzeta osjećajući se izdanom. Što je ono rekao? Nešto kako je došao ovamo zbog nečega i onda smo se stalno unosili u lice jedno drugome, i stvari su izmakle kontroli, jedna je stvar vodila drugoj, bla, bla, bla... Da. Ten i ja smo mu uzeli stvari iz Covea, a ja sam ta koja je prišla i gnjavila ga u blagovaonici taj prvi dan, ali on je ipak bio ovdje. Znajući da sam ja
ovdje, također. I skrivao se na otvorenom. Čim sam ga poljubila u kamionetu u praonici auta, trebao mi je sve priznati. “Sranje, pogledaj sve te ljude ovdje.” Ten se nasmije dok prilazimo. Kat je preplavljen našim školskim prijateljima, natrpani u dnevnom
boravku i hodajući stepenicama, te pogledam dalje, na dvorište i vidim da su i bazen i terasa prepuni, također. Ljudi plešu i piju, a glazba trešti iz zvučnika smještenih oko sobe. Puno Nosimskretanja svoj bikpozornosti. ini ispod kratkih hlača od trapera i majice, iako nisam
zapravo planirala ući u bazen. Ali Ten je rekao da bi mogao, a ja ga neću napuštati, pa... Pokušavam ne misliti kako je Trey perverzni govnar ili o Lyli i kako bi bila presretna da me gleda kako padam sa svog trona noćas. Ako ostanem uz Tena, možda ću popiti piće, plesati i smijati se i ostati ošamućena dovoljno dugo da zaboravim zadnjih par tjedana samo na prokletih pet minuta. Treba
mi to. Moram napraviti nešto kako bi se opet osjećala normalno. “Sumnjam da će on ići na maturalnu, curo,” kaže mi Ten. “Ako mu roditelji nisu to već oduzeli, nakon ovoga hoće.” 208
“Ne brinem se.” Čak i ne znam hoću li uopće više ići, a definitivno ne idem s Treyem.
Odvučemo se van i nađemo si pivo iz bačve, ali kad Ten podig ne bocu tekile, gurnem je prema dolje. “Ne.” odmahnem glavom.
“Zašto?” “Vozim,” podsjetim ga. “Ti izvoli. Ja ću se držati piva.” On slegne ramenima i natoči si mjericu u malu plastičnu čašu. Trznem se, osjetivši jedak miris. Pila sam tekilu prije, ali ova nije ohlađena. Kako to može? On poliže sol sa svoje ruke, nagne žesticu, te napravi malu grimasu prije no što gurne krišku limuna u usta. Smijem se. Znam ga dovoljno dugo da znam da obično pije piće pomiješano sa Colom ili sokom ili nečim. “Hajde!” On me povuče sa sobom. “Idemo plesati.” Nasmiješim se, uzimajući moje pivo već se osjećajući malo bolje dok me on vodi prema glazbi. Svira “Prljava mala tajna”, a vrućina mi pogodi želudac
dok mi pivo teče u udove, dok pijuckam moje piće i pridružim se svima ostalima, izgubivši se u buci i uzbuđenju. Tijekom slijedećih nekoliko sati, ne radimo ništa osim plesanja. On zamijeni moju praznu čašu bocom vode i još jednim pivom, a ja dvostruko provjerim da li ju je on natočio. Malo sam ošamućena od prvog koji je izravnao rubove, ali mislim da je glazba i energija svih oko mene to što je opijajuće. Skačemo gore – dolje, smijemo se i plešemo, a Ten se nasloni na moje uho. “Osjećaš se bolje sada?”
Kimnem, preko nije glazbe, “Da! Puno opuštenija “Da, kažuvičući da alkohol rješenje, ali je lijepo moćizapravo.” isključiti mozak na kratko.” Dovršim piće i bacim čašu, grabeći bocu vode koju ću piti do kraja večeri, kad mi se Ten pridruži za barom. “Još jedno?” zacvrkućem, sipajući mu čašu. On se nasmiješi, ispijajući je bez soli i limuna ovaj put. Naslonim se na njega, smijući se njegovoj jakoj kolonjskoj vodi. Nekako je lijep osjećaj biti tamo za njega za promjenu. Držim sve – moje prijatelje, moju sestru, moju mamu – na distanci, jer sam počela vjerovati da me nitko ne može zapravo voljeti kakva sam. Zato sam 209
se morala promijeniti. A da je bilo kakva pozornost koju su mi moja obitelj i
Ten pružali bila samo njihova gluma. Zato sam toliko voljela Mishu. On nije bio udaljen. Bio je blizu i stvaran,
a to je bio dobar osjećaj. Ali, dobre su stvari još oko mene, usprkos tome što sam ja činila da ih držim na razdaljini. Bili su oko mene cijelo vrijeme. Ten me povuče i podigne opet bocu, zgrabajući soljenku i okrene se prema meni. Promatra me odozgo prema dolje, nakrivivši usne u stranu. “Što?” upitam. On trzne bradom prema meni, smiješak mu zaigra na usnama. “Raširi noge.” Ha? “Hajde” zeza me, tresući sol. “Želim vidjeti kakvog si okusa.” Podsmjehnem se, raširivši oči. “Apsolutno ne.” “Mooooolim te?” “Ne!” prasnem, skoro se nasmijavši njegovom tužnom licu.
Nema jebene šanse! Neću to raditi. Nema šanse.
210
Malcolm daje puni ritam, udarci bubnja vibriraju mi pod nogama, a Dane
ublažava, svirajući prijelaz dok ja držim ritam na gitari, a Lotus me prati. Pjevajući stihove, osjećam kako me uzbuđenje pogađa dok sklapam oči.
Označi ga, navijačica kaže to Obećavam da ćemo se vratiti na ovo mjesto. Imam sranja za obaviti prvo. Nećeš čekati dugo. Ne mogu je natjerati da ostane, a ne mogu je gledati kako ode.
Čuvat ću njeno srce pakleno,
I obilježiti ga prije nego postane hladno. Malcolm je kao britva, on održava energiju, a znoj mi klizi niz leđa dok uživam u euforiji što ponovo sviram. Sticks, omiljeno sastajalište u Thunder Bayu, je zatvoreno zbog renoviranja već više od mjesec dana, ali vlasnici su još uvijek super dopuštajući nam da koristimo ovaj prostor kad ga trebamo za probu bez publike. Daneova gitara zacvili kad prekine notu i prestane svirati. “U redu, stop, stop, stop!” on nas prekine. “Mislim da bi trebali prekinuti na tom mjestu i dodati solo.” Pokaže na Malcolma za bubnjevima. “Ti me prati s nečim kreativnim, prije nego opet zaronimo s vokalima. ”
“Održite energiju visokom,” kažem ja. Ali on mi se samo podrugljivo nasmiješi, kao da kaže da. “Da, znam što ti voliš.” “U redu, odbrojavaj,” poviče Lotus, ali ja držim ispruženu ruku, povukavši remen gitare preko glave. “Trebam piće.” Ja siđem s pozornice i hodam prema jednom od stolova, povukavši gutljaj iz boce vode.
211
Djevojka stoji iza pulta – jedna od vlasnikovih kćeri, mislim – brada joj je
položena na ruku dok me gleda. Otprilike je mojih godina. Možda godinu mlađa. Izgleda kao Annie. Plava kosa, prćast nos, sitna ramena... Annie me nikad nije slušala kako sviram. Nije da me nije podupirala. Samo je bila prezauzeta da bi se zainteresirala. Naravno, mogao bih reći istu stvar za sebe i njene hobije. Jedini razlog zbog kojeg sam išao na toliko odbojkaških utakmica koliko sam išao, je taj što mi je ona rekla da budem tamo. Ona je treba la da se ljudi ponose njome, a znao sam zašto. Djevojka mi se nasmiješi, a ja se nasmiješim njoj i brzo odvratim pogled. Postojalo je vrijeme kad bi ona možda bila moj tip. Zgodna, nježna, slatka. Ali samo sjećanje na Ryenin nervozni dah preko mojih usana prije no što me poljubila taj prvi put u mom kamionetu me uzbudi. Ona je komplicirani,
temperamentni mali nered, ali me ona pokreće. Podignem mobitel i provjerim da vidim imam li kakvih poruka. Nadam
se bilo čemu. Bombastični govor. Uvreda. Uvredljiva poruka u kojoj mi kaže da odjebem.
Ali ništa. Znam da bih je trebao ostaviti na miru i dati joj prostora. Samo ima još toliko stvari koje treba reći, toliko stvari koje ona ne zna, a ja joj ih moram reći prije nego me zauvijek odgurne. Možda će se naći sa mnom. Sutra u mojoj kući, a ja ću joj reći sve. Ne želim je zaskočiti, ali možda će mi dati priliku ako joj se otvorim i sve izložim. Kliknuvši na moju Facebook aplikaciju, utipkam njeno ime i odem na njen profil, odlučivši da ću joj jednostavno poslati poruku i ostaviti loptu na njenom terenu. Moram pokušati. Ako to ne prihvati, onda ću čekati koliko bude trebalo. kad si se vremena njen profilda otvori, vidim video na kojem je tagirana i oklijevam. NeAli davši razmislim, kliknem na njega, primjećujući da je objavljen prije samo par minuta.
Ryen stoji u bazenu, okružena ljudima koji piju i plešu, a jedno je njeno bedro okrenuto prema nekom tipu koji kleči između njenih nogu. Što dovraga? Gledam kako on zaranja, ližući dug potez unutar njenog bedra, a ona prasne u smijeh i svi kliču. Seronja je okrenut leđima kameri, nagne žesticu dok rulja navija, a Ryen se smije stavljajući krišku limuna u svoja usta i pozivajući ga da je isisa od nje. 212
Glazba trešti, a Ryen je omotala svoje ruke oko njega, njihova se usta dodiruju prije nego se ona odmakne i počne tresti tijelo u ritmu glazbe. “Prokletstvo.” Stisnem mobitel u ruci, pregledavajući komentare te vidim da je tulum u Treyevoj kući. Ona je u njegovoj kući? A ljudi i dijele ovaj video u kojem je neki tip liže. “Što se događa?” upita Dane. Zgrabim ključeve sa stola i stavim mobitel u moj džep. Kako to da je ona na tulumu u kući tog seronje, i s kim se to zajebava? “Idemo,” prasnem na dečke. “Kuda?” “Objasnit ću u kamionetu.” Prolazim kroz salu za biljar, čujem kako ostavljaju svoje instrumente i trče za mnom. Kad sam izašao skočim u kabinu. Dane se popne na suvozačevo mjesto, a Lotus i Malcolm skoče na sjedalo iza nas. Pokrenuvši motor, odjurim iz Sticksa i izađem na autocestu. Nagazim na gas, odlučan da vožnju od 48 km prijeđem u deset minuta. Zar ona stvarno pije u njegovoj kući? Mora znati koliko je to glupo. Želi zabavu? Dobro. Želi malo prostora? Ok. Ali ići blizu tom seronji ili biti zabava nekom malom napaljenom govnu koji je želi dirati je previše. Ryen ne radi jebene žestice s tijela. Pokušava me raspizditi i uspijeva u tome. I pomislim na Annie i ono što si je učinila, zato što i ona nije jasno razmišljala. Do vremena kad smo dospjeli do kuće Treya Burrowesa, još sam uznemireniji nego što sam bio, ali znam da ako odem unutra uznemiren, samo će se svađati sa mnom i otići ću odande bez nje. Izađemo iz kamioneta, te mogu osjetiti vibracije muzike na ulici. Svira “Loša djevojka” ja pogledavam uokolo, vidjevši da su sve dobroj od njih bi trebale moćikuće čutinabuku. U udaljenosti jednea od druge, ali neke iskušenju sam da sam nazovem policiju, ako ih već nisu zvali, samo da prekinem tulum i pošaljem Ryen kući. Ali ne. Pustit ću je da ona odluči. Dok ulazimo u kuću, grupa cura protrči pokraj nas uz stepenice, smijući se i zabijajući se u zid dok posrću na stepenicama. “Dobro,” smije se Lotus, čineći se kao da će za njima. Ali ga je zgrabim za rep i povučem ga nazad. Nismo ovdje zbog toga. “Hej čovječe.” J.D. mi priđe i rukuje se sa mnom. “Drago mi je da si ovdje. Hoćeš li pokrenuti malo vatrometa?” 213
Nasmijem se u sebi, znajući da on zna da bi radije gutao igle nego bio u ovoj kući. “Nisam to planirao. Jesi li vidio Ryen?” On odmahne glavom. “Ne u zadnjih petnaest minuta. ” A onda suzi oči prema meni. “Reći ćeš mi što se događa između vas dvoje?” “Ne.” On šmrkne. “Ok.” A onda me zaobiđe i ode u dnevni boravak. “Bit ću blizu. Ako me zatrebaš.” Kimnem i pogledam opet tulum, pregledavajući rulju dok ulazimo dolje u dnevni boravak. “Gle, gle, gle,” kaže Trey, provlačeći se kroz rulju i prilazeći mi. “Što to dovraga imamo ovdje?”
Nekoliko njegovih prijatelja su mu potpora, a ja ukrutim kralježnicu, držeći moj izraz lica čvrstim dok zurim u njega. “Želiš nevolju?” upita on. “Možemo ti dati nevolju.” Osjetim kako mi se moji prijatelji iz benda približavaju, a Treyev oči bljesnu prema njima konačno shvativši da nisam sam. “Ipak, ne u kući mojih roditelja,” on objasni, odjednom nervozan. Dosta je. “Gdje je Ryen?” zahtijevam. On se smije. “Jesi li provjerio jednu od soba gore? Jebozovna mala je večeras popila alkohola, pa će možda konačno dati pičke. Ne mogu dočekati moj red.” Nasrnem i zgrabim ga za ovratnik njegove majice, obje naše ekipe se približe. Ali ugledam nešto meni slijeva, te pogledam dolje, vidjevši narukvicu omotanu oko Treyevog ručnog zgloba. A na narukvici, osiguran dvama remenima, je antikni sat Jaeger – LeCoultre. Srce mi nabija u ušima. “Gdje si dovraga nabavio taj sat?”
Njegove obrve se skupe, a ja ga tresem, osjećajući kako mi se gusta nakupina bljuvotine diže u grlu. On ga nije dobio od nje. Ona mu ga ne bi dala. Ne. “Misha!” netko vikne. Ali ja to ignoriram.
Sve što ja vidim je Trey. “Misha?” netko mrmlja. “Tko je Misha?” Muzika još svira, ali ja buljim u njega, osjećajući kako još ljudi se gomila oko nas. Odgurnem ga, puštajući ga dok stežem šake. Dala ga je njemu. 214
“Odlazi,” naredi Ryen, pojavljujući mi se sa strane. Trznem očima prema njoj i buljim dolje, mirujući. “Ne govori i ne miči se,” obrecnem se, upivši njene sise, na vidjelu u njenom gornjem dijelu bikinija i širokoj majici koja visi s njenog ramena kao izrezana jebena vlažna maramica Kleenex. “Svuda si na Facebooku, treseš guzom i radiš gutljaje žestice sa tijela. Nisam sretan.” Njene se oči prošire, šok i ljutnja izviru iz nje. “Molim?” ona viče dok se par cura hihoće. Ali ja se okrenem, napadajući Treya. “Gdje si dovraga nabavio taj sat?” “Koji je tvoj problem?” zaurla. “Jebi se!” Povučem se unazad i opalim ga posred lica, srušivši ga na pod. Cijelo mjesto eruptira kad njegovi i moji prijatelji navale jedni na druge, a
posjetitelji tuluma vrište i skaču s puta. Zaronim dolje i iz džepa izvadim ključeve, otvarajući nož na mom privjesku za ključeve i naginjući se nad Treya. Svi iznad mene su poludjeli, a ja zgrabim Treya za ručni zglob dok on cvili zbog bola na njegovom licu.
“Silazi s mene!” On pokuša povući ruku dalje od mene. Ali ja skliznem tupim nožem između remenja na satu i njegovog ručnog zgloba i snažno povučem, prerezavši ih s njegove ruke. “Misha!” čujem kako me Ryen doziva, te se uspravim dok svi posrću oko mene. “Svi prestanite odmah!” duboki muški glas zazvoni iza mene. “Ugasite muziku!”
Pogledam iza sebe, vidim dva policajca u uniformama kako ulaze u kuću, jedan od njih drži ruke oko usta i viče. Sranje. Izgleda da je netko ipak prijavio buku. Cijela se gomila povuče, bježeći stražnjakroz vrata.staklena klizna vrata ili u kuhinju, gdje vjerojatno postoje Gurnem sat i privjesak s ključevima Daneu. “Uzmi moj kamionet. Pokupi dečke i idite!” On zgrabi moje stvari i upozori Lotusa i Malcolma dok su dva policajca
zauzeti, pokušavajući spriječiti klince da pobjegnu. Moji prijatelji urone odzada i nestanu, dok ja mirno stojim, pogledavajući okolo i vidim Ryen, iznenađen što je još uvijek ovdje. Njeni su obrazi zarumenjeni, ali su joj oči prikovane za mene. Ne izgleda pijano. 215
Zašto sam dozvolio Treyu da me tako namami? Ryen ne bi učinila nešto tako nepromišljeno kao da se napije i slijedi nekoga gore. Samo sam tražio razlog da ga udarim.
A onda pogledam u dečka koji stoji iza nje i primijetim da je to Ten. Treba mi trenutak, ali konačno sve povežem. Plava kosa, plava majica... on je dečko s videa. Prokletstvo. Znači doletio sam ovamo da isprebijam tipa kojeg vjerojatno
više privlačim ja nego Ryen. Divno. “Hej!” viče Trey, ustajući. “On mi je ukrao sat!” Ostanem ukočen u mjestu, ali izvadim mobitel i pošaljem poruku Daneu da ću vjerojatno biti uhapšen. On će znati što treba. Glazba se prekine, a policajac mi priđe, te stane između Treya i mene. “Što radiš ovdje, sinko?” upita me. “Samo tulumarim.” “On ima moj sat,” gunđa Trey. Ali ja samo slegnem ramenima. “Pretražite me. Nemam ništa kod sebe.”
Trey se približi, ulazeći u moj prostor i gleda me, ali ga policajac odgurne
nazad. “U dovoljno si velikoj nevolji, ” kaže mu on. “Odstupi.” Ali Trey je kao zid. N e prilazi mi bliže, ali stoji ukorijenjen. “On nije pozvan, on je počeo tuču, a ukrao mi je i sat,” on opet progovori. Moje se usne podignu u mali osmijeh. Policajac me pogleda. “Kako se zoveš?” “Ne znam.”
“Gdje živiš?” “Zaboravio sam,” odgovorim, još uvijek buljeći u Treya. Čujem kako policajac teško diše, postajući ljut. Ne želim biti naporan, ali Kreten smijeNe saznati u ovomne gradu. još. tko sam. Ne želim da se Misha Lare pojavi na radaru “Stavi ruke iza leđa,” on naredi. Činim kako mi kaže, a on me zaobiđe kako bi mi stavio lisičine. “Čekajte, ne!” pobuni se Ryen. Ali ja je pogledam, smekšavajući izraz lica. “U redu je. Nemoj ništa reći.” Nemoj im reći tko sam. “U redu, privest ću ovoga,” kaže policajac drugome koji je zauzet sa svojim voki-tokijem. “Raščisti ovo i nazovi gospodina i gospođu Burrowes.” Drugi policajac kimne i vrati se svom radiju.
Policajac me vodi iz kuće, a ja gledam u Ryen. Želim joj reći milijun stvari. 216
Završio sam ovdje. Idem kući. Bit ću što god želiš, čak ću i otići ako je to ono što ti treba. Volim te.
Ali sam dobacim pogled Tenu i kažem mu, “Pobrini se da ona dođe sigurno kući.” *
Sat vremena kasnije sjedim u policijskoj stanici, više nemam lisičine. Naslonim se na jednoj od stolica uza zid, pružim noge i prekrižim gležnjeve, a moje ruke su prekrižene preko prsa. Policajka razgovara na telefon iza šaltera, a ja tapkam prstom ispod moje ruke, u mislima svirajući melodiju koju smo uvježbavali večeras u Sticksu. Bar sam dobio sat nazad. Dobio sam obje stvari po koje sam došao ov dje, pa bih trebao biti sretan.
Nažalost, ipak, te stvari koje su se prije tri tjedna činile tako važne, sada se čine tako “Zašto je trivijalne. on imao tvoj sat?” čujem da me netko pita. Trznem se, uplašen, te podignem pogled. Ryen se naslonila u kut kraj moje stolice, vjerojatno je tek došla iz hodnika od ulaza. “To je bio sat koji si tražio, zar ne?” ona me pritišće. “Kako si dospjela ovamo?” Uspravim se. ““Nisi vozila zar ne?” “Trijezna sam,” odgovori ona. “Sada odgovori na pitanje. Što to radiš? Što se događa?” Opet okrenem glavu ravno, naslanjajući se u mojoj stolici. Znam da trebam prestati izbjegavati, a i nemam razloga da joj ne kažem, ali odaklevratiti da počnem? ona shvati, ali itakođer želim da lisam se možemo gdje smoŽelim stali udanašim p ismima tamo gdje smoznati bili kad bio Masen. Želim stići tamo bez njenog samosažaljenja. “Želiš da ti vjerujem,” ona istakne, “ali još uvijek kriješ stvari od mene.” Okrenem se prema njoj, usta mi se otvore da progovorim, ali baš u tom trenutku, tri dečka dođu niz hodnik i uđu u stanicu, zastajući kad me ugledaju.
Krenem ustati, ali me moj bratić gurne nazad dolje. “Žao mi je, čovječe,” brzo ću ja, mrzeći to što je morao doći čak dovde. Ali, Will mi se samo nasmiješi. “Biti uhapšen je u Thunder Bay muški ispit zrelosti,” šali se on zračeći ponosom. 217
Okrenem očima. Willova dva prijatelja, Michael Crist i Kai Mori, stoje iza njega, izgledajući zabavljeno. Vjerojatno oni znaju. Prije nekoliko godina, oni su vladali mojim rodnim
gradom kad su bili košarkaški heroji, a odonda ih pažnja javnosti nije napustila. Jednostavno mijenjamo zloglasnost za sramno djelo.
Will prekriži ruke preko prsa, pružajući mi snishodljiv pogled. “Trebao bi se znati sam izvući iz ovoga, znaš?” on prodikuje. “Gledaj i uči.” On se okrene, ali njih trojica krenu prema šalteru, bez sumnje s njihovim najboljim osmjesima na licima. Ryen se prebaci na moju lijevu stranu, ali oboje ostanemo tihi. “Bok, ja sam William Grayson, III,” kaže Will policajki. “Policajka Webber, je li?” ona baca poglede između njega i ostale dvojice, na oprezu. “Moj djed je senator Grayson, ” kaže joj, “a ja se stvarno nadam da je on
vaša omiljena osoba na planetu. On je uvijek podržavao policijske službenike.” Nasmijem se u sebi na njegov uglađeni glas, koji vjerojatno djeluje na nju. Kai se nagne na pult, tih ali sa malim osmijehom na licu, dok Michael, glavni
bek šuter u košarkaškom timu Meridian City Storm, stoji uspravno i zastrašujuće. On ispruži ruku. “A ja sam Michael Crist.” “O, da.” Ona se široko osmijehe. “Moj je muž vaš veliki obožavatelj.” “Samo vaš muž?” on je zeza. Obrazi joj se zarumene, a meni se povraća. Ona se onda rukuje s Willom i Kaiom, izdišući dugi dah, njeno ponašanje je iznenada sretno i opušteno. “Pa, što mogu učiniti za vas gospodo'“ Will se nasloni na pult, postajući prisan. “Misha Lare Grayson je također
unuk senatora Graysona, a našsdjed će smatrati osobnom uslugom ako bi ” dopustili da se obitelj pozabavi Mishom. Osjetim kako se Ryen ukočila kraj mene, a ja zacvilim. Sranje. Da, zaboravio sam da joj nikad nisam rekao taj posebni detalj, također. Will nastavi, okrećući glavu prema meni, a policajac prati njegov pogled. “On je recimo, crna ovca – siguran sam da ste primijetili,” on joj objasni, dok njene oči klize mojim istetoviranim rukama. Odvest ćemo ga nazad u Thunder Bay, a on se neće vraćati u Falcon's Well. Imate našu riječ. Otpratit ćemo malo govno doma odmah.” Škripim zubima. Willove oči zatrepere od smijeha. 218
Policajka me pogleda. “Pa, drugi mladić tvrdi da mu je ukrao sat,” ona objasni, “ipak, on ga nema kod sebe, a nema ni svjedoka. Ionako bi ga pustili,
ali nam on ne želi reći gdje živi, niti imena svojih roditelja.” Will kimne, opet se uspravivši. “Vjerujte nam. Mi ćemo ga odvesti kući.” Ona gleda njih trojicu, vidjevši njihova savršena crna odijela, čiste prste, a tetovaže ni za znak, pa su, naravno, oni ugledna gospoda. “ U redu,” ona na kraju popusti. “Vodite ga kući i držite ga podalje od nevolja.” Oni se rukuju s njom i odu od pulta, izgledajući samozadovoljno dok idu prema meni. Ustanem sa stolice i stanem ispred Willa, zureći u njega okom u oko i pokušavajući držati moj glas tiho. “Ja sam crna ovca?” izazivam ga. “Ja sam crna ovca? Jesam li ja proveo dvije i pol godine u zatvoru? Kako nije znala
tko si ti? Zašto ne zasučeš rukave i pokažeš joj svoje tetovaže?" Will namjesti svoj ovratnik i manšete, dotjerujući se. “Rekao sam ti, nikad ne dozvoli nikome da ti vidi sve karte. Nisam li to rekao? Ja sam vuk u ovčjoj koži. Oni nemaju pojma za što sam sposoban dok ne bude prekasno.” Njegov prijatelj Kai, tiho se smije njemu s boka.
“Rekao sam ti da ne stavljaš tetovažu na vrat,” Will me grdi. “Nisam li ti to rekao? Jesi li vidio kako smo je obradili? Trebao si biti sposoban sam se izbaviti iz ovoga da si imao razuma.” “Nije na mom vratu,” suprotstavim se. “Samo je kao,” pokazujem na moj vrat, “malo gore i...” “Bok.” Čujem miran, dubok glas i pogledam kako bi vidio Kaia kako bulji u Ryen. Michael ga slijedi i priđe joj bliže. “Dakle, ova je bila na zabavi, bez tebe, radeći žestice s tijela, ha?” Ona se namrgodi, a japodsmjehne odgovorim,na “Dane zubima.” “Dadržati Ali, Michael se samo Ryen.treba je ona jezik moja za cura, njeno bi dupe bilo crveno tjedan dana.”
“Da, ja svojoj curi ne prijetim fizički, ok?” “I gle gdje je bila.” Will gurne Michaela nazad. “Ne slušaj ga,” on umiruje Ryen. “On ne podiže ruku na svoju curu. Ona ima mačeve.” Kai se tiho smije sa strane, ali Ryenino lice je stisnuto u gađenju. Ona me pogleda. “Tko su ove svinje?”
219
Krenem prema ulaznim vratima, znajući da će me svi slijediti. “Will mi je bratić. Ovi su njegovi prijatelji. Pozvao sam ga da ne bih morao zvati mog tatu.” “A kako je moja beba?” upita Will odzada, misleći na svoj kamionet. Posudio mi ga je kad je bio uhapšen prije nekoliko godina. Imao sam ga cijelo vrijeme dok je on bio u zatvoru, ali otkad je izašao nije došao po njega, pa sam se nadao da je zaboravio na njega.
“Nadam se da ga ne želiš nazad,” kažem mu. “Imam neke lijepe uspomene u tom kamionetu.” Dobacim pogled Ryen, vidjevši da su joj se obrazi zarumenili. “Da, i ja isto,” odgovori Will. “Pretpostavljam da ti mogu dati da ga zadržiš još malo.” Ryen gleda naprijed, njena se čeljust steže. “ Ja idem odavde.” Ona se progura kroz vrata, ali ja poviknem za njom. “Ne. Moram razgovarati s tobom!” Ali, ona juri prema svom Jeepu, koji je parkiran s druge strane zgrade,
lijevo od parkirališta. Trčim za njom, zaboravivši na Willa i njegove
prijatelje. “Stani!” Uhvatim je za ruke i povukavši je zaustavim kraj suvozačeve strane njenog auta. “Što želiš da ti kažem, ha? Da sam zajebao? Znam da
jesam. Žao mi je.” Dosta mi je njenog otpora i kako mi nimalo ne popušta. Samo reci da ti nedostajem. Obujmim joj lice rukama. “Pogledaj me.” Ali mi ona odgurne ruke. “Mrzim te. Pusti me.” “Zašto?” obrecnem se. “Kako bi se mogla vratiti na tulum? Natrag svom
maturalnom I s njim ćeš se također “Možda!” pratitelju? ona viče. “Možda padnem takopojebati?” nisko kao ti, pa ćemo imati nešto više zajedničko. Možda te onda neću toliko mrziti.” Iskesim zube, zureći u nju. “Ti me ne mrziš. Ti me voliš, a ja volim tebe.” Ona me pljusne tako jako da mi se glava okrene u stranu i zapeče me obraz. “Ne govori to,” ona tiho zareži. “Želim Masena. On me ne voli. Samo je dobar prema meni.” Njen je ton izazivački, postajući zadihan i strastven. “Jako dobar.” Nije mi promaklo njeno značenje. Bio sam ševa i ništa više. Sviđao sam joj se dok sam bio samo to. Kad nisam bio Misha. 220
“Da?” okrenem pogled opet prema njoj, prihvativši igru. “Je li to on što želiš?” Priđem joj, zgrabivši je odzada za bedra i podignem je. “Tvoju prljavu malu tajnu koja će te jebati na stražnjem sjedalu kamioneta skrivajući te kako tvoji umišljeni, površni prijatelji, ne saznaju kako sam ti dobro stavio?” Njeno se disanje ubrza, a ona oklijeva samo na trenutak prije nego se njene
ruke podignu i zgrabe me za ramena. Zaronim dolje, ljubeći je u vrat i gosteći se kad se ona nagne nazad, otvarajući se za mene. Ali onda ugledam nešto kutkom oka i podignem pogled, uvidjevši da su dečki još uvijek tu. Michael i Kai su na prednjem sjedalu terenca, Michael se naginje daleko
naprijed na vozačevoj strani kako bi gledao kroz Kaiev prozor, dok se Will naslonio na otvorenim stražnjim vratima, izgledajući zabavljeno. “Stvarno?” puknem. Michael i Kai brzo okrenu glave, a Will pročisti grlo. “U redu, idemo.” On se popne u auto. “Kloni se nevolja i završi s tim. Ništa nije opasno kao Deda Grayson što se tiče tinejdžerske trudnoće.” Ryenini se nokti ukopaju u moju kožu, a ja sklopim oči, prišavši i zalijepivši moja usta na njena, dok čujem kako terenac ubrzava odlazeći. Poljubim joj usne, udišući je i postajući jebeno izgubljen u mojoj potrebi za njom. Njen jezik okrzne moj, a njeni me zubi grizu i grickaju me, toliko
me izluđuju da ne mogu razmišljati. “Ryen,” uzdišem, pritišćem moj kurac o nju dok joj stiskam dupe prejako. Moram joj biti bliže. “Ne bi trebali ovo raditi,” ona dahće dok ja povlačim njenu majicu i diram je posvuda gdje nije pokrivena gornjim dijelom bikinija.
“Ne pravi se kao da ćeš me odbiti.” Otvorim stražnja vrata sa suvozačeve strane. da ti se sviđa ovanervozna strana mene.” Ona “Znam gleda okolo, vjerojatno da će nas vidjeti, ali parkiralište je
pusto. Povučem majicu preko moje glave, bacim je na tlo kraj njene i počnem joj otkopčavati kratke hlače, približivši joj se po još jedan poljubac kako bi utišao bilo kakav protest koji bi mogla imati. Njene kratke hlače padnu na tlo, dok ona stenje u moja usta. “Sjedi mi na krilo,” kažem joj, sjednem i povučem je. Ona se popne, a ja zatvorim vrata, ostavljajući našu odjeću vani. Ona posegne iza sebe i povuče uzice svog bikinija, cijeli gornji dio padne, a ja ga zgrabim i bacim ga prije no što isto to napravim s njenim donjim dijelom, vukući vezice koja ga učvršćuju sa strana. 221
“O, Isuse,” zarežim, ljubeći je opet dok je držim dupe jednom ruko m i zaronim između njenih nogu drugom. Tako je glatka i vlažna. Ona posegne između nas i otkopča mi kaiš, a ja radim najbolje što mogu, da svučem traperice i oslobodim kurac dok se trudim da ne prekinem poljubac. “Daj mi ga,” ona stenje. “Želim ga.” “Znam.”
Izvukavši kondom iz mojih traperica, otvorim ga i navučem, držeći kurac mirnim dok je povlačim gore. Gurnem ga ispod nje i namjestim se ispod nje. Ona gunđa, već ljuljajući kukovima u malim seksi pokretima. Našavši njen topli ulaz, podignem kukove i sta vim vrh unutra, a ona obavi ostalo. Spuštajući se, ona raširi noge koliko god joj sjedalo dozvoljava, a ja je povučem na sebe, zakopavši se duboko. “Kvragu da,” izdahnem. Njeni kukovi se ljuljaju plitko i brzo, u malim oblicima osmice, i ostaje mi blizu, njene se sise trljaju o moja prsa. Mogu okusiti njena usta, iako nam se
usne ne dotiču. “Kaži moje ime,” šapćem. “Tko te sada jebe?” Ona me i dalje jaše, njena prekrasna guza se ljulja naprijed nazad, a auto se ispunjava vlažnom vrelinom. “Ja jebem tebe,” ona me ispravi. “I zaista me nije briga čiji je to kurac.” “To je sranje.” “Mogao bi biti bilo tko u ovim kolima,” kaže ona, grizući mi donju usnu. “Možda čak i netko s tog tuluma. Da se nisi pojavio, svejedno bih jahala nečiji kurac noćas.” Zakopam prste u njeno dupe. “Jesi li namjeravala biti zločesta?” Ona mrmlja, kimajući. “Pokaži mi koliko zločesta, dušo.” Podignem jednu ruku, milujući joj dojku. “Kako bi ševila nekog neznanca kasnije?” Ona ubrza ritam, naslanjajući se, pa imam dobar pogled na njeno prekrasno tijelo koje me obrađuje. Njene se sise njišu svakim pokretom, a ja sklopim oči, puštajući da mu glava padne nazad dok ja trljam njen klitoris mojim palcem.
“Natjerala bi ga da dobro svrši,” zezam je. “Tako slatka mala pička.” Njeno stenjanje postaje sve jače i brže, a ja otvorim oči, vidjevši da me gleda. Ali onda iznenada mi se opet približi, omatajući svoje ruke oko mog 222
vrata, i pokrivajući moja usta svojima, ljubeći me duboko i grubo dok me jaše oboje nas dovodeći do vrhunca. Svršavam, omotan njenim rukama, nogama i ustima, te osjećajući njenu znojnu i glatku kožu pripitu uz moju. Ona poviče, njena se pička tako stegne oko mene dok ona svršava i gura kukove, upijajući me ponovo i ponovo dok se ne izmori.
Grlim je dok oboje svršavamo, vrelina je gotovo nepodnošljiva. Nemam
pojma koliko će proći dok mi opet ne dozvoli da je diram, pa uživam u ovome.
Ona zna biti noćna mora, ali ovo je i dalje bolje nego bilo koji san. Njeno se disanje smiri, ali ona ostaje ukopana u mom vratu, zvučeći kao da spava. “Volio bih da smo se upoznali u osnovnoj školi,” kažem tiho, smijući se sebi. “Lijepo bi se igrali zajedno. Mislim, na igralištu.”
Ona podigne glavu gore, a bol joj je u očima. Obujmim joj lice rukama. “Znam te,” kažem joj. “Poznam te sada. Ne bi željela ovo od nikog drugog. Zato što si prije mene imala seks jednom. Prije dvije godine.” Njene obrve se spoje i vidim da joj suze blistaju. Da, sjećam se tog pisma, dušo. Bila si loše, osjećala si se posramljeno i povrijeđeno, a ja sam htio ubiti tog tipa. “Svi su ti govorili da to učiniš, i učinila si to,” šapćem. “Nikad više nije razgovarao s tobom i zato si čekala mene.” “Nisam čekala tebe.” “Čekala si da osjetiš da je to pravo,” obrecnem se, ne trpeći više njena sranja. “Bio sam ljubomoran kad si mi priznala za tvoj prvi put. Tada sam shvatio da sam posesivan prema tebi. ” Zurim joj ravno u oči, nikad nisam bioNjeno ovoliko u išta. “Želim vezi tebe, Ryen,jeiuznam da“me se siguran tijelo malo zatrese, a jasve se unagnem, ljubeći obraz. Ali želiš.” volim kako lažeš.”
223
Slijedeći dan, njega nema na našem prvom satu. Znam gdje živi, a to me vrati nazad kad sam prvi put primijetila da mi je
prestao pisati prije svih tih mjeseci. Mogu ga provjeriti ako sam stvarno zabrinuta. On zna gdje me može naći ako me želi vidjeti.
Ali čekaj… Ja sam ta koja njega ne želi vidjeti. Rekla sam mu da ode, pa što ako je otišao? Znam da nikad nije namjeravao da stvari tako izmaknu kontroli, i vjerujem da mu je žao, ali ne mogu to shvatiti. Pretvarati se da si netko drugi
je dovoljno loše. Vrebati me ispred nosa, a da ja ništa ne slutim je užasno. Ali spavati sa mnom? Kako je to mogao učiniti? Da li je bio Masen ili Misha u kamionetu u kinu na otvorenom? Da li mi je zaista planirao ikada ? rećiNisam trebala popustiti sinoć. Osjećaji su bili visoki, nedostajao mi je, a kad me je uzeo u naručje, samo sam se htjela prestati boriti na pet minuta. Htjela sam se opet osjećati dobro s njim i zaboraviti. Ali sada, svjetlo dana je toliko jako da se želim zavući nazad pod pokrivače. Svi su me čuli kako ga grdim na tulumu sinoć. Ponašao se kao da sam njegovo vlasništvo. Oni možda ne znaju što se dogodilo među nama, ali znaju da se nešto dogodilo što ga je natjeralo da se naljuti na mene. A znaju i da sam lagala o tome.
Progutam knedlu u grlu i priđem mom ormariću u svlačionici, kraj Lyle i Katelyn koje se presvlače za Tjelesni. “Hej,” kažem, nastojeći nametnuti veseli ton. Ali Lyla ne odgovara. Umjesto toga podigne nos, mirišući zrak i žaleći se Katelyn kraj nje. “Bože, jesu li domari počistili sinoć? Mirišem kurvu posvuda.” Katelyn se nasmije, a ja se ukočim. “Možeš li vjerovati da se ta kučka nije čak ni potrudila da se pojavi na treningu jutros, opet?” Katelyn joj kaže, dovoljno glasno da to mogu čuti. “Nije važno, pretpostavljam. Njeno je debelo dupe ionako postalo preteško za hvatanje.” 224
Tekuća vrelina mi juri venama, i čujem kako mi puls odzvanja u ušima. Okrenem se njima dok se oblače. “Želite li mi nešto reći, recite mi to u lice.” Ali me obje ignoriraju kao da ništa nisam rekla. “Pa, je li J.D. unajmio limuzinu?” Katelyn upita Lylu. “O, da. Jednu dovoljno veliku za sve nas,” ona odgovori, te obje zalupe vratima svojih ormarića, prošavši kraj mene i niz prolaz. “Ova će noć biti epska. Pogotovo bez Ryen da zasmrdi auto.” Njihov oduševljeni smijeh škripi mi u ušima, a suze mi navru u oči, ali zalupim vratim ormarića odbijajući se predati. Kroz cijeli Tjelesni držim se dalje od njih, polako osjećajući kako se njihov mjehur povećava i pritišće me da se udaljim. One su one, a ja sam ja. Tamo, odvojena, sama i isključena. Ja sam izvan mjehura. Opet.
Kako sam dospjela ovdje? Što sam učinila? Nakon sata, otuširala sam se i brzo se obukla, hodajući prema mom ormariću prije ručka kad zapravo samo želim otići. Tako je lakše, zar ne? Bolje nego se suočiti s ljudima koje ne volim I biti gdje više ne pripadam? Bila sam tu i ranije. Nesigurnost, mržnja prema samoj sebi, nemoć… sve je to tako poznato. Ali posljednji put, uzela sam te osjećaje i okrenula ih prema van, čineći da se drugi osjećaju kako sam se ja osjećala. Ono što nisam vidjela je da su ti osjećaji došli od ljudi koji su radili iste stvari meni. Osjećala sam i bojala se točno kako su oni htjeli da se osjećam i bojim. Ovaj put neću odgovoriti na isti način. Bolja sam od toga. Bit ću bolja. Krećući se u redu za hranu, uzmem sok od naranče iz hladnjaka i krenem
prema blagajni, ali Moje me iznenada zarobemisleći ruke s obiju spriječavajući da se pokrenem. srce poskoči, da jestrana, to Misha, ali onda me se okrenem, vidjevši da je Trey iza mene. “Znaš, ako si htjela prljavo, mogli smo to učiniti prljavo,” on mi se ruga, zureći u mene. “Iako, možda je dobro da te Laurent slomio. Ne treba dugo da vi male kučke postanete drolje jednom kad to okusite.” Teško uzdahnem. Što je dovraga upravo rekao? On se smije. “Trebala si vidjeti redaljku koju smo izveli na jednoj curi prošli tjedan. Dečki su čekali u redu. Bilo je tako jebeno dobro.” Proguram se kroz njegove ruke i platim moj sok, noseći svoje piće i knjige do praznog stola što dalje od njegova koji sam mogla naći. Osjećam poglede 225
na meni posvuda, kao da se ljudi ismijavaju. Već jako dugo nisam sjela sama za stol.
Otvorivši moj sok i bilježnicu, uronim u zadaću iz Matematike koja je na redu sutra, koristeći je kao štit da ne izgledam tako jadno. “Nitko te ne želi ovdje,” kaže ženski glas, a ja pogledam gore i ugledam Lylu. “Ne mogu ni jesti gledajući te.” I ona uzme moj sok i izlije mi ga u krilo. Uzdahnem, ledeno hladno piće me natjera da skočim sa stolice, dok se slijeva niz moje gole noge. Gledam u nju i ispružim obje ruke odgurnuvši je. Ona posrne unazad, ispuštajući tetrapak, ali se vrati, gurnuvši me. “O!” netko vikne. “Tuča!” Kantina eruptira u buku, stolice stružu po linoleumu , a ljudi se premještaju okolo zbog boljeg pogleda. Lyla posegne za mojom kosom, ali ja se povučem i odgurnem joj ruke udarcem. Moja majica i kratke hlače lijepe mi se za kožu , a bijes mi kola svakim mišićem. Ona se vraća po mene, a ja sam spremna da nasrnem, da je opet odgurnem, ali onda, iznenada, pojavi se zid ispred mene.
Zid u bijeloj majici s tetovažama. Misha.
Trey zaobiđe Lylu i uđe u moj i Mishin prostor, a izazov mu je u očima. “Makni se s puta,” on zahtijeva. “Natjeraj me.” Trey se podrugne, znajući da se Misha ne šali, ali očito nij e spreman potući se ovdje ispred svih. Pogotovo pošto je zadnji put dobio batina. “Ako je želiš, morat ćeš proći preko mene,” izjavi Misha, a ja ga zaobiđem i stanem mu s boka, odbijajući se skrivati. a ja se borim da Sok od mrmljanje naranče mioko se mene. lijepi za curi mizauzeo u cipele, ignoriram Tonoge što sei Misha za mene pred svima, i protiv moje volje, grije mi srce.
“Nakon škole,” kaže Trey. “Kino na otvorenom.” “Ne, bit ću zauzet večeras,” odgovori Misha. Trey se nasmije, gledajući okolo u sv oje prijatelje, svi vjerojatno pretpostavljaju da se Misha previše boji pojaviti. “Pa, zašto to jednostavno ne obavimo sada?” Mirno dobaci Misha i udari Treya posred lica, iznenadivši nas sve. Uzvici odjekuju iz gomile, a Trey posrne nazad, psujući. “Jebote!” 226
Misha zaroni, ali onda ga J.D. zgrabi odzada držeći ga dok ravnateljica Burrowes ne stane između dečki.
“Prestanite!” ona viče obojici. “Prestanite odmah!” Misha se bori protiv J.D.-evog zahvata, J.D. je pocrvenio samo od borbe da ga zadrži. “Ok, smiri se čovječe. Smiri se.” “Makni tog seronju od mene!” Trey pokazuje na Mishu, vrišteći oko svoje
maćehe. “Zajebavaj se s njom opet,” zaurla Misha, “i učinit ću da ti se ovo što se upravo dogodilo čini kao san.” On zastane i onda se obrati Lyli. “A ti. Ne obraćaj joj se više. Samo želiš da se ona osjeća ružno kao što ti jesi.” Ona podigne obrvu, prekriživši ruke preko prsa. Ona zna da je to istina baš kao što je istina i za mene, ali neće to udostojiti odgovorom. “Neću se jebavati s njom,” ruga se Trey. “Izgleda da je već bila tamo i radila to.” Par hihota se začuje oko mene, a Misha se odvoji od J.D. -a, gledajući u Treya i izgledajući kao da umire od želje da se pobrine da više nikad ne govori sranja. Ali umjesto toga, on se okrene i uzme me za ruku, vodeći me iz kantine.
“Gospodine Laurent!” ravnateljica ga zove. Ali Misha je ignorira i povuče me u muški WC, močeći par papirnatih ručnika cijedeći ih. On me gurne na umivaonik i klekne dolje, podižući moje stopalo i smjestivši ga na svoje bedro, polako brišući sok od naranče s moje noge. Bol izvire iza mojih očiju, a ja ga gledam, kako se polako i tiho brine o meni.
Močeći još papirnatih ručnika, on prijeđe na drugu nogu, a onda počne patike. odvezivati namočene “Jesmo limoje još uvijek prijatelji?” upitam, a glas mi puca. “Jer trebam Mishu, ne Masena.” Nisam bila u pravu sinoć. Sve je Misha. Oni nisu odvojeni. A ja trebam svog prijatelja. Držeći moje natopljene Starke, on ustane i uzme me za ruku, još uvijek tih dok me vodi iz kupaonice.
“Gdje idemo?” “Dalje odavde.”
227
Ne trudimo se osvrnuti, a ja ću vjerojatno biti u nevolji sutra, ali nitko i ništa me neće odvući od njega upravo sada. Stegnem svoj stisak na njegovoj ruci, spremna ga slijediti bilo gdje. Bar danas. Vozimo se dugo vremena, a ne razgovaramo. Muzika svira, poslijepodne
je oblačno, a moji su kapci teški, vjerojatno zato što je u četvrtak bila zadnja noć da sam dobro spavala. Ne znam da li sam mu spremna oprostiti, ali ga želim. Njegov miris, pogled na njega, osjećaj njega… On me ne mora niti dodiriva ti. Samo biti blizu njega je umirujuće u tom trenutku. Možda sam samo ranjiva, ali upravo sada ne želim biti bilo gdje drugdje. Kiša počinje prskati kad skrenemo na prilaz koji vodi do kuće koja je skrivena iza zida drveća. Osjetim leptiriće u trbuhu. “Tvoja kuća?” Mi smo u Thunder Bay? Nisam mislila da sam sanjarila tako dugo?
On parkira u garažu i ugasi motor. “Jesi li ikada bila ovdje?” Kimnem. “Prije nekoliko tjedana. Nisi pisao tako dugo, morala sam se uvjeriti da si dobro-” “Ne moraš objašnjavati,” prekine me. “Trebao sam ti pisati. Imala si svako pravo biti zabrinuta.” “Zašto si prestao?” On se nježno nasmiješi, otvarajući vrata i uzimajući moje cipele. “ To je priča za neki drugi dan. Ali nije imalo nikakve veze s tobom,” on me uvjerava. “Tvoj tata je rekao da si dobro.” Izađem iz kamioneta i zaobiđem ga,
slijedeći ga u kuću. “Moj tata ne iznosi prljavi veš. Jesi li mu rekla tko si?” “Da li bi me znao?” “Naravno,” on odgovori, ulazeći u prostoriju što se čini kao da je veš kuhinja i ubaci moje patike u perilicu. “Godinama je gledao kako tvoja pisma dolaze.” Da, naravno. Da sam mu rekla, možda bih bila pozvana u kuću i vidjela Mishine slike. A onda bih i saznala čak i prije tko je on zapravo. Misha mi priđe i povuče rub moje majice, ali ja držim ruke dolje, gledajući ga.
“Nitko nije kod kuće,” on me uvjerava. “Hajde da stavimo tvoju odjeću u perilicu. Možeš se otuširati, a ja ću ti pronaći nešto za obući.” 228
Razmislim samo na trenutak. Ne osjećam se kao da moram ubrzo otići, a još uvijek sam sva ljepljiva, iako je Misha uložio trud da me obriše. Kimnem i svučem odjeću, dodajući mu sve, jedno po jedno. On stavi moje kratke hlače, majicu i donji veš u perilicu, dodajući deterdžent i upali je, a onda mi doda majicu iz sušilice. Navukavši je, uzme me za ruku i vodi me u ostatak kuće. Prolazimo kroz veliki dnevni boravak, a ja razgledam okolo, uzdišući. “O, Isuse,” mrmljam. “Što?” Odmahnem glavom. “Ništa.” To je zapravo urnebesno. On se druži s najgorima od najgorih u školi, izgleda kao delikvent, a svi – uključujući Lylu i Treya, pa čak i mene nekad – pretpostavljaju da je on siromašno posvojeno dijete ili ništa osim razbijača. Ako Lyla otkrije da on živi u kući većoj od njene i moje zajedno i da ima Gauguina na zidu, ona bi mu se prva uvlačila u dupe. Kuća je mračna, ali čak i tako mogu vidjeti da je prekrasna. Svuda se sjaji drvo, lijepe umjetnine i tričarije ukrašavaju ovo mjesto, a mogu osjetiti i bogati miris laka. Što je Misha rekao čime mu se tata bavi, u svojim pismima? On prodaje antikvitete? A kao dijete senatora, onda mora biti dobro stojeći.
“Voliš li maslac od kikirikija i pekmez?” on upita, vodeći me uza stube. “To je jedino što znam napraviti da mi ne zagori.” “Dobro je.” On me vodi u prostranu kupaonicu, jako mračnu i jako mušku, te otvori staklena vrata, uključujući tuš za mene. “Ne moraš žuriti.” On me poljubi u čelo i uzme ručnik s police, stavivši ga Zurim na pultuza mene. napraviti sendviče.” i unatoč muškoj visini i mišićavosti, konačno ga njega dok“Idem odlazinam vidim kao klinca kojeg sam zamišljala prije toliko godina, uz kojeg sam se
toliko vezala i zavoljela. Onaj kojeg sam zamišljala kao nježnog i brižnog. Nakon mog tuširanja, obrišem se i opet navučem majicu, pronađem četku na pultu i provučem je kroz moju raščupanu kosu. Hvala Bogu, Lylin napad je promašio moju glavu, pa nisam morala prati kosu. Ušavši u hodnik, čujem tihi zvuk glazbe koji dolazi niz hodnik, te tiho koračam, prateći ga – ali oprezno, u slučaju da je to njegov tata.
229
Nađem Mishu u sobi. On hoda okolo, uzima nekoliko odjevnih predmeta, a na krevetu stoje tanjuri sa sendvičima s maslacem od kikirikija i pekmezom, te grožđe i tetrapaci sokova kraj njih. Zadržim smijeh. Mislim da to nisam ručala od petog razreda. Tiho svira Pink, a ja osjećam kako mi se grudi ispunjavaju toplinom na tu gestu. On zna da je i ja volim.
Ali, onda pogledam po sobi i vidim četiri uredske kutije, zatvorene s poklopcima, naslagane jedna na drugu uza zid.
Priđem. “Što je to?” upitam, podižući poklopac. “O, uh…” Ali ja raširim oči, zatečena, te spustim poklopac na pod. Kutija je puna crnih omotnica. Sa srebrnim slovima.
“O, moj Bože.” Posegnem i prolistam omotnice, vidjevši moj rukopis na svakoj od njih.
Sačuvao ih je. Sačuvao ih je? Ne znam zašto, ali pretpostavljam da nikad nisam mislila da će ih zapravo sačuvati. Zašto i bi? Kad se prisjetim, ne mogu se čak ni sjetiti što je pisalo u njima. Nisu mogla biti previše zanimljiva koliko se sjećam. Ostale su tri kutije vjerojatno ispnjene pismima također. “Ne mogu vjerovati da sam ti toliko pisala,” kažem, malo zgrožena. “Mora da sam ti jako dosadila.” “Obožavao sam te.” Podignem pogled, vidjevši da on zuri u pod. Bol mi prostruji kroz moja prsa.
“Obožavam te,” od ontoga.” se ispravi. “Pročitao sam ih bar dvaput. Moja omiljena, puno više Njegova omiljena. A onda se prisjetim. Pisma koja sam našla u Coveu. Kad je tamo odsjeo – daleko od doma – ponio je ta sa sobom. Ostala su ostala ovdje.
Sad se osjećam krivom. “U mom su stolu,” priznam. “Lagala sam. Nisam ih spalila.” Malo kimne glavom. “Da, nadao sam se tome. Imam moja, također, koja si pobacala posvuda u Coveu. U slučaju da ih želiš nazad.” Pružim mu mali osmijeh, zahvalna. Da, želim ih nazad. 230
Ponovo stavim poklopac, nekako znatiželjna da otvorim par pisama i ponovo proživim sve neugodne stvari koje sam s njim podijelila tijekom godina. Prvi poljubac s jezikom, glazba koju sam predložila , jer sam mislila da je tako epska, ali sad shvaćam da je nekako jadna, te sve rasprave koje smo vodili.
Prisjećajući se, bila sam prilično stroga prema njemu. Mislim, to što koristi Android telefon ga ne čini introvertiranim jadnikom koji vjerojatno nikad neće imati posao ili valjanu vozačku dozvolu u isto vrijeme. Nisam to mislila. A sigurna sam da on nije to mislio kad me nazvao sljedbenicom kulta
Steve Jobsa koja obožava inferiornu tehnologiju zato što sam budala previše ovisna o aplikacijama da bih znala razliku. Kad bolje razmislim, ne. Volim ovo primirje koje imamo danas. Pisma
mogu čekati. Priđem i sjednem na njegov krevet, podižući noge kako bih ih mogla prekrižiti. On izuje cipele i legne postrance na krevet, podupirući glavu rukom.
Uzmem sendvič i ogulim gornju koricu dok on ubaci grožđe u usta. Buljim dolje u hranu. Gladna sam, ali sam isto tako i umorna i odjednom
se osjećam kao da me nije briga. Jedno od nas mora početi pričati. Želi nešto istinito? Nešto što još ne zna? “Nisam imala puno prijatelja u osnovnoj školi,” kažem mu, još gledajući dolje. “Imala sam jednu prijateljicu. Delilah.” Ona je tih i znam da zuri u mene.
“Ona je imala raskuštranu plavu kosu koja je izgledala kao cipal, a nosila je one staromodne samtene suknje,” nastavim. “Izgledale su kao da su stare trideset godina. Nije bila coolpod i nijeodmorom, se dobro odijevala. i ja, pa smo se igrale zajedno ali...” Bila je sama skoro kao
Suzim oči, pokušavajući ih očvrsnuti dok mi njena slika dolazi naprijed u umu.
“Ali mi je dosadilo što se ne družim s popularnim klincima,” priznam. “Vidjela bih kako se druže međusobno, smijući se okruženi svima, i osjećala sam… zavist. Izostavljena iz nečeg boljeg. Osjećala sam se kao da mi se ismijavaju.” Poližem svoje suhe usne, još izbjegavajući njegove oči. “Kao da mogu osjetiti njegove oči kako pužu preko moje kože. Jesu li bili zgađeni mnome? Zašto me nisu voljeli? Nije mi trebalo biti važno. Nisam trebala misliti da klinci koji su me izbjegavali vrijedni toga, ali jesam.” 231
Konačno podignem pogled i nađem kako me njegove zelene oči gledaju, ne trepćući. “A u mojoj glavi,” nastavim, “Delilah me kočila. Trebala sam bolje prijatelje. Pa sam jednog dana pobjegla. Kad je došlo vrijeme odmora, skrila sam se iza ugla da me ona ne može naći i promatrala sam je. Čekajući da ona ode i igra se s nekim drugim da ja mogu učiniti isto i da me ona ne traži. Progutam. Moje se grlo bolno rasteže. “Ali nije,” prošapćem, suze mi navru u oči. “Samo je stajala uza zid, sama i izgledala je čudno i da joj je neugodno. Čekajući me.” Moje se tijelo trese i počnem plakati. “Tog sam dana postala ovo. Kad sam počela vjerovati da površno divljenje stotina ljudi vrijedi više nego ljubav jedne osobe. A duže vremena osjećala sam se nekako dobro.” Suze mi liju niz lice. “Bila sam izgubljena u tome što je bilo novo. Biti zločesta, dobaciti brzu uvredu, našaliti se na račun drugih i mojih učitelja… osjećala sam da me poštuju. Obožavaju. Moja mi je nova koža pristajala.” A onda se prišuljalo još prizora, još tako svježih nakon toliko vremena. “Ali mjesecima kasnije, kad bih vidjela da se Delilah igra sama, ismijavana, kako nigdje ne pripada… Počela sam mrziti tu kožu u ko joj mi je bilo tako ugodno. Koža lažne i površne kukavice.” Obrišem suze, pokušavajući duboko udahnuti. On me gleda, ali vrućina srama prekriva moje lice i zabrinuta sam. Što li on misli o meni? “A kad sam ti počela pisati godinu dana kasnije,” nastavim, “trebala sam te toliko u tom trenutku. Trebala sam nekoga s kim mogu biti osoba kakva
sam htjela biti. Mogla sam se vratiti. Mogla sam biti ta djevojčica koja je opet bila Delilahina prijateljica. Djevojčica koja se usprotivila zločestim klincima i nije trebala životinjski duh, jer je bila svoja.” Sklopim oči, samo sakriti.lice. Osjetim kako se krevet ispod mene pomiče i njegove ruke se kadželim mi obujme Odmahnem glavom, odmičući se. “Nemoj. Užasna sam.” “Bila si u četvrtom razredu,” kaže on, pokušavajući me utješiti. “Klinci su okrutni, a u toj dobi, svi se žele negdje pripadati. Misliš da si ti jedina koja se osjeća kao govno? Koja je pogriješila?” On mi gurka lice, tjerajući me da otvorim oči i pogledam u njegove. “Svi smo mi ružni Ryen. Jedina je razlika, neki to skrivaju, a neki pokazuju.” Gurnem hranu s puta i uvučem mu se u krilo, omatajući ruke oko njega i zakapajući lice u njegov vrat, čvrsto ga grleći. On nježno padne nazad na krevet, legnuvši i povuče me za sobom. 232
Zašto ovo nismo napravili već odavno? Zašto sam se tako bojala upoznati ga i promijeniti stvari? Bili smo tu jedno za drugo tijekom sprovoda naših baka, dugih ljetnih kampova s gotovo nikakvom komunikacijom jedno s
drugim, pa čak i nekoliko njegovih djevojaka za koje mu nikad nisam rekla da sam bila stvarno ljubomorna.
Zašto nisam pomislila da sve riječi u pismima i prijateljstva lako blijede? Njegove me ruke čvrsto grle dok mi glava leži na njegovim prsima, slušajući otkucaje njegova srca i lagano udaranje kiše o prozor. Ovo je novo za mene. Bilo mi je ugodno na nekim mjestima, ali mislim da je ovo prvi put da sam bila bilo gdje, a da nisam htjela više nikad otići. Moji se kapci
zatvaraju, san me vuče. “Imam pitanje,” on progovori, što me uskomeša. “Hmm?” “Kad si pisala po zidovima u školi, potpisivala si se kao Bitanga. Zašto? Držim oči zatvorene, ali izdahnem slabi, mali smijeh. “Sjećaš li se pisma koje si mi napisao o tvojoj prvoj tetovaži i kako ti je tata rekao da izgledaš kao bitanga?” “Da?” “Pa, to je bila posveta tebi,” kažem mu. “Poruka svima koji žive na rubu i krše pravila.” “Ali zašto nisi koristila vlastito ime?” Spojim obrve. “Jer nisam htjela da me uhvate. ” Da. “Ok…” kaže on. “Dakle ono što ti radiš je skrivanje u mraku da bi anonimno podijelila riječi, zato što želiš da te čuju, ali da ti se ne rugaju. Je li tako?” Otvorim oči, razmišljajući. Je li to ono što radim? “Želiš bitidok voljena rizika odneposljedica, pa odgovornosti zato posežeš za pažnjom koju trebaš, uživašbez u luksuzu preuzimanja za te riječi.” Počinjem se povlačiti u sebe. Ne sviđa mi se to što govori niti činjenica da mi to on govori, ali ne mogu poreći da je u pravu. Ne želim čuti povratnu informaciju, jer kad bi znali da sam to ja, njihove bi reakcije bile drugačije. Ali, nije baš ni pošteno baciti im stvari u lice i skriti se ispred njihovih noseva. “Sam, Prazan, Prevara, Sram, Strah,” on mrmlja, držeći me čvršće. “Zar
još nisi shvatila? Ne moraš se bojati ili se sramiti. Nitko te ne oponaša bolje od tebe. Nitko te ne može zamijeniti. Neće to svi shvatiti, ali jedina ti trebaš to učiniti.” 233
On mi poljubi kosu, a ja omotam ruke oko njegovog torza. Nitko me ne
oponaša bolje od mene. Sklopim opet oči, slušajući što govori. Promijenila sam se, jer sam mislila da ono što ja donosim u društvo nije dovoljno vrijedno. Dopustila sam im da me uvjere u to, ali tko je njih postavio za autoritete? Možda me više ne obožavaju, ali možda i nisam toliko jadna. A možda i jedem sama, ali to nije tako loše društvo, zar ne? Osjećam kako se on miče poda mnom, a onda pokrivač prekrije moje noge i tijelo, zarobivši našu toplinu ispod pokrivača. Polako lebdim u san uz zvuk kiše i njegove otkucaje srca. *
Baršunasto škakljanje klizi preko moje kože i napregnem se da podignem svoje kapke. Soba je tamnija, sunce je zašlo, ali nježno svjetlo lampe na njegovom noćnom ormariću obasjava krevet, a ja pogledam preko u prozor
vidjevši da je sada vani mrak. Kiša jako pada, odjekujući preko krova, a grmljavina se čuje vani. Misha je golih prsa i leži na boku pokraj mene, glava mu je dolje kraj mog dupeta. Koje je golo, jer mi je on povukao gore majicu.
“Što radiš?” “Ššš, ne miči se,” on naredi, pomičući kemijsku po mom tijelu. “Ti si najbliža stvar po kojoj mogu pisati.” Zasmijuljim se, zatvarajući opet oči. Bolje mu je da ne koristi marker. Trajat će danima da se ispere. Tihi mrmor vani uljulja mevrh nazad i prekrižim rukekože, pod mojom glavom,kiše osjećajući mekani kakouseopuštanje brzo pomiče preko moje zaustavljajući se svako malo da stavi točku na “I” ili zabode točku. “Voljela bih kad bi mogli ostati ovdje zau vijek,” kažem sanjareći. “O, nećeš se tako brzo pomaknuti. Tvoje je dupe prelijepo za gledati.” Prekrižim noge u gležnjevima, izazivajući. “Je li to sve što dečko iz Thunder Baya može napraviti s curinim dupetom?” Dobijem lagani pljesak po desnoj strani mog dupeta, te se nasmijem. Ali onda, nakon stanke, on prestane pisati. “Jesi li ikad…” on upita,
odlutajući. Treba mi malo da povežem točkice, ali onda shvatim što me pita. 234
“Analni?” pojasnim. “Pa, uzimajući u obzir da sam se seksala samo jednom prije tebe, mislim da znaš odgovor na to pitanje.” Sigurno to ne bih napravila prvi put, bez obzira koliko sam bila naivna. A
pošto Misha i ja to nismo napravili, onda naravno, odgovor je ne. “Onda smo djevice,” kaže on, njegov ton zvuči kao da nekako uživa u toj pomisli.
“Da, djevice,” gunđam. “I namjeravam umrijeti kao takva, jer nema šanse da gurneš to ovdje.” On se podsmjehne, te prasne u smijeh.
Stavljajući čep na kemijsku, on se pomakne gore i nad mene, dižući mi majicu preko glave. Ja izvijem vrat unazad susrećući njegova usta i ljubeći
ga. Njegovi zubi grickajući mi kožu šalju električne šokove kroz moj trbuh i ravno između mojih bedara. Pretpostavljam da je spavanje pomoglo. On sklizne rukom ispod mojih
prsa, obuhvativši mi dojku i već sam uzbuđena. “Je li ovo u redu?” on upita. Zurim u njegove usne, naginjući se po još. Kvragu, da. Zastenjem, moje su oči jako blizu da mi se okrenu unazad dok mi njegove usne klize niz vrat, proždirući me vrućim, zahtijevajućim poljupcima. On trlja kukove o mene, i osjećam sve tvrđu izbočinu između njegovih nogu. “Govori mi,” on šapće. “Trebaju mi tvoje riječi.” Da govorim? Sada?
Njegove ruke klize niz moja gola leđa, prolazeći mi kroz kosu koja mi škaklja kožu. On me primi za dupe, mijesi ga, te bez razmišljanja savijem koljeno u stranu, otvarajući se za njega. “Prije no što sam te srela,” kažem mu uz usne. “Maštala sam o tebi.” “Ali nisisam znala izgledam.” “Znala da kako si Misha,” odgovorim. “To je bilo dovoljno.” On stenje, grickajući mi uho i uranjajući ruku između mojih no gu, njegovi prsti kliznu u mene.
Zatvorim oči, njegovo zadovoljstvo me čini još vlažnijom. “Jedne olujne noći, kao noćas,” kažem mu, “nestalo je struje, i cijelu večer je bilo tamno i tiho.” Njegovi prsti izađu, vrteći se oko mog klitorisa, a ja zadrhtim. Moj je dah plitak, a ja ne mogu zaustaviti svoje kukove od pokušaja da se trljaju o krevet i njegove prste. 235
“Ponovo sam pročitala sva tvoja pisma te večeri,” dahćem. “Volim ona u kojima si nabavio svoj prvi auto i kako ste ti i tvoji prijatelji uhapšeni zbog tuluma s bačvama piva na nekoj farmi. Zvučao si tako zločesto, tako zabavno.” Nagnem se unazad, žudeći opet za njegovim ustima. “ Ali pismo koje volim najviše od svih drugih je kad si mi rekao za svoju bivšu curu nakon što ste prekinuli. Isprva sam bila tako ljuta. Imao si curu, a nisi mi rekao, ali… mislim da sam onda prvi put shvatila…” “Što?” on izdahne. “Da sam te željela. Bio si moj.” “Bio sam,” on me uvjerava. “Nije mi trebalo dugo da shvatim da ne mogu s nikim razgovarati kao što razgovaram s tobom.” A ja se osjećam isto tako. Oduvijek. Nisam mogla izlaziti s bilo kim, a da ih ne uspoređujem s Mishom. On je imao puno pravo da izlazi, a sigurna sam da tko god da je ona bila- ili su one bile, zato što ih je vjerojatno bilo više – nisu bile loše osobe, ali sam se još osjećala da branim teritorij. Prva sam ga znala. Nitko ga neće poznavati bolje od mene. Znam da nisam imala pravo osjećati se tako, zato mu to nikad nisam ni rekla. Do sada. “Počela sam maštati o tebi te kišne noći. Bilo je to prvi put da sam sanjarila o tebi.” “Što si učinila?” Duboko mi gurne dva prsta, trljajući mi moju točku i trljajući se o mene. “Jesi li htjela biti ona?” Odmahnem glavom. “Htjela sam da me vidiš. Htjela sam da mene vidiš i toliko poželiš. Ne samo moja pisma, nego i moje tijelo također.” “Što si učinila?” šapće mi u uho. Stenjem, osjećajući val zadovoljstva kako mi ispunjava bedra i pičku, te se pomaknem unazad o njega, želeći da budem ispunjena. “Ležala sam na Bilo krevetu,” “i nisam razmišljatio otome, tebi. to mračno, a kažem, klima nije radila. mogla Što samprestati više razmišljala mi jeje tako bilo vruće… sve dok…” “Sve dok što” on mi pumpa pičku brže, dok trlja kurac o mene jače. “Što si učinila?” “Podigla sam svoju majicu…” “Da?” “I zamislila da stojiš u kutu moje sobe, skriven u sjenkama, gledajući kako se diram.” “Nemoj prestati.” 236
“Moja koža je bila vlažna od znoja, jer je bilo tako vruće,” zacvilim, posežući iznad glave i držeći ga iza vrata, “te sam skliznula rukom dolje u moje gaćice…” “Da li mi se sviđalo to što vidim?” “Da. Uvijek smo bili samo prijatelji. Tako mirni, opušteni i slatki, ali htjela sam da me želiš. Htjela sam da me vidiš i da trebaš biti u meni.” “Jesi li svršila?” on tiho zareži kraj mog uha dok se ja ljuljam u njega. “Jesi li svršila, misleći na mene kako te gledam?” Kimnem, potpuno izgubljena u viziji i njegovim prstima. “Znala sam da ću raditi što god me zatražiš. Dopustila bih ti da dobiješ sve što poželiš.” “Je li to istina?” “Sve.” On makne prste iz mene, a ja čujem kako otkopčava svoje hlače. “A što ti želiš?” upita me, njegovi prsti opet klize uz moje dupe. Znam što želi. Moje srce divlje kuca, a ja se tresem od potrebe. Zabacim glavu unazad, dahtajući uz njegova usta. “Želim te posvuda.” Osjećam njegov osmijeh kako se svija na mojim usnama prije no što me poljubi. On opet pomakne svoje prste između mojih bedara, trljajući i čineći me još vlažnijom od potrebe. “Posvuda?” on šapne. Kimnem. Njegova sam. Sva.
Želim ga svuda po meni. Njegov dah se trese na mojim usnama. “Nemoj to raditi zato što misliš da
je to želim,” on moli. “Ja samo želim ono što mi ti želiš dati. Moram znati da mi opet vjeruješ.” Njegova tamna kosa visi iznad njegova čela, a njegove prelijepe oči mi govore sve štome trebam a da povrijedila ništa ne kaže. Povrijedio je, a čuti, i ja sam njega , ali sranja se događaju . a ljubav se ne mijenja. On me čini sretnijom, on me čini jačom i on zna sve, a još uvijek me želi. Ako on može reći to isto, onda je to to. Prava stvar. Zajedno smo. Mama mi je jednom rekla “Život je pedeset krivih skretanja na neravnoj
cesti. Sve čemu se možeš nadati je da ćeš završiti na nekom lijepom mjestu.” “Vjerujem ti,” kažem, potonuvši u njegova usta. “Želim te.” On vrti vlažnost dalje prema gore između mojih nogu, a ja kliznem rukom između mene i kreveta trljajući moj klitoris dok se on namješta. Otkucavam 237
posvuda, a moje srce nabija u mojim prsima dok on gurne vrh unutra i
zastane. Ja uzdahnem, osjećajući da me malo peče. Stisnem se oko njega, teško dišući i trljajući se brže. “Ryen,” on izdahne. “Želiš li da prestanem?” Odmahnem glavom, osjećajući se tako ispunjeno i dobro. Nisam ovo očekivala. “Ne. Želim više.” “O,Bože.” On polako uklizi, do kraja, a ja podignem svoje dupe, dajući mu bolji položaj. “Koje sranje,” on tiho stenje. “Tako si dobra. Trebam…” Sklopim oči, svaki mi je živac živ i pulsira od potrebe. On se spusti na moja leđa, ljubeći me dok se izvlači i opet gura nazad još dublje. “Ah,” stenjem u njegova usta. “Jesi li dobro?” “Ne,” cvilim. “Hajde brže.” On se smiješi, držeći se podignutim jednom rukom i držeći moje bedro na mjestu između noge i kuka. “Jesi li sigurna?”
Kimnem, intezivno zadovoljstvo me preplavi i tjera me da zgrabam jastuke dok izvijam vrat unazad kako bi susrela njegove usne.
“Vjerujem ti,” kažem mu. A on me ugrize za v rat i počne me jebati jače, ne suzdržavajući se, a nijedno od nas nije tiho.
Ostatak noći.
238
Imam osjećaj kao da mi je cijelo tijelo zahvatio tornado. Mišići na rukama su mi bolni, vrat me boli, imam modrice na kukovima, a moje dupe… Bilo je zabavno dok je trajalo sinoć, ali nakon što sam se jutros probudila u bolovima, posvuda, rekla sam mu da to više ne možemo raditi. On mi je samo odgovorio da mi se tijelo nije na to naviklo, te da to
moramo raditi češće. Čovječe, naši učitelji iz petog razreda bi bili ponosni. Skrenem na školsko parkiralište i zastenjem dok oprezno izlazim iz Jeepa. Bili smo budni pola noći, i dok nisam umorna, nekako žalim što nisam ostala kod kuće i namakala tijelo u kadi danas. Večeras bih trebala podučavati plivanje, a zaboravila sam tablete kod kuće. Posegnem odzada u auto i izvučem moju sportsku torbu s odijelom za plivanje i odjećom. Nakon što smo se probudili rano jutros, Misha me dovezao natrag u školu da pokupim svoj Jeep, a onda je otišao u Cove da spakuje svoje stvari dok sam ja otišla kući da se otuširam i spremim. Nisam sigurna da li će on biti u školi danas, ali onda osjetim ruke oko mog struka i zadrhtim dok mi šapat pogodi uho odozada. “Da li te boli?” zeza me. Podignem obrvu i okrenem se, vidjevši kako mi se podsmjehuje. “Šališ se?” “Ipak, bilo je zabavno.” Ne mogu zadržati osmijeh dok mi se obrazi žare. Da, bilo je. Uđemo u školu i krenemo prema mom ormariću, a ja primijetim da se on drži uz mene. “Dobro sam, znaš,” kažem mu. Jučer – Trey, Lyla i blagovaonica – čini se kao da je bilo davno. Nisam uplašena. “Znam.” “Masen,” netko poviče. Okrenem se i vidim gospođu Till, nastavnicu Likovnog, kako nosi ružičastu cedulju. Ona mu je preda, govoreći slatkorječivo. “ Ravnateljica te želi vidjeti u svom uredu. Htjela je da ti dam ovo na prvom satu, ali sad sam te spazila. Pa možeš i odmah otići k njoj.” 239
On uzme cedulju, a ona ga potapša po ruci, odlazeći. Misha je ne pročita, samo je zgužva u šaci i baci je na pod. “Što to radiš?” upitam. “Ako ne bude mogla doći do tvojih roditelja zbog tuča, mogla bi pozvati policiju. Želiš li da te razotkriju?” “Mislim da znamo kako dobro ostajem uhapšen,” on odgovori, sa samozadovoljnim izrazom na licu.
Okrenem očima. Da, ok, Bogatašu. Izvukavši moj blok za crtanje, spazim kašmirski šal koji još visi u mom ormariću, a nešto mi sine. Dao mi je novi šal onaj prvi tjedan. S parfemom na njemu.
“Čiji si mi šal pokušao dati onaj prvi tjedan?” Njegov pogled padne, izgledajući tmurno. “Annien.” Annie? Njegova sestra?
A onda mi se oči rašire, a ja se okrenem prema njemu prisjećajući se što sam rekla. “O, moj Bože,” prasnem. “Annie. Tako mi je žao. Nisam mislila ono što sam rekla.” Posramim se. Nazvala sam je fufom, misleći da je neka nasumična
djevojka ostavila svoju odjeću u stražnjem dijelu njegovog kamioneta. Sranje.
“U redu je.” On mi pruži poluosmijeh. “Znam da nisi znala.” Ugh. Muka mi je. Grozna sam.
“Pa, ionako mi ga nisi mogao dati,” gunđam. “Htjela bi ga nazad.” On zašuti, izbjegavajući moj pogled. Potpuno sam zaboravila njegovu sestru u cijeloj ovoj drami. Ona je treći razred. Gdje je ona bila cijele noći? Njegov tata je vjerojatno došao kući dok sam ja spavala, jer je Misha morao zaključati vrata kasnije kako nas on ne bi uhvatio, ali Annie nije ni spomenuo.
“Gospodine Laurent.” Okrenem glavu i vidim ravnateljicu Burrowes kako dolazi niz hodnik. Učenici se miču oko nje svi odlazeći na svoj prvi sat. “U moj ured,” ona naredi. “Odmah.” On se okrene od nje. “Ne, hvala.” Stojim ukočena, promatrajući. Samo idi Misha. Ona ga neće pustiti da se izvuče, a samo će sve eskalirati. “Odmah.” “Radije ne bih ostavio moju prijateljicu samu kad to govno od vašeg sina tumara hodnicima,” obrecne se. “ Zar ne postoje zakoni koji zabranjuju seksualnim predatorima da priđu školi na određeni broj metara?” 240
Ljutnja joj prijeđe preko lica. “Ako budem morala zatražiti još jednom, zovem policiju.” “Mi – Masen,” ispravim se. “Samo idi.” Burrowes mu stavi ruku na leđa i pokaže mu da se pokrene. Ali on se oslobodi od njenog dodira, g unđajući. “Jebi se.” On gleda u nju, a onda se okrene prema meni. “Odlazim. Ovdje sam završio. Bit ću u Coveu nakon škole.” “Što?” uzviknem. On me poljubi u čelo i dobaci Burrowes još jedan posljednji pogled prije no što krene niz hodnik i izađe na glavni ulaz. Ja se osvrnem okolo i vidim da drugi učenici gledaju događaj. Burrowes me kratko pogleda u oči, ali ne ide za njim. Okrenuvši se, ona ode nazad niz hodnik i nestane u gomili tijela koja se žure na nastavu. Misha je otišao, a ja sam malo ljuta što je radije napustio školu i mene nego da se nosi s njom. Ako se preseli u Thunder Bay, jedva ću ga viđati. Bar do ljetnih praznika.
Što se dovraga događa s njim? A sada kada sam konačno usporila da bih mogla razmišljati o tome, on još nije odgovorio na sva moja pitanja. Zašto je ovdje? Zašto je Trey imao njegov sat? I zašto je odsjeo u Coveu? *
Svi idu na slijedeći sat ili na ručak, te stanem kraj fontane, napunivši moju bocu vodom. Ne da mi se iskušavati sreću u kantini danas, iako sam malo gladna. Znamzadaća da moram ući. Trebala bih ondje. sjesti za stolčujem sa štitom kao onda što jeneka moj telefon, ili knjiga, te samo biti Ako šaptanja, tako bude. Neka samo pričaju. Ali nemam snage za to danas iz nekog razloga. Možda ih samo ne želim vidjeti. Možda mi se neda biti prekrivena sokom kad moram biti ovdje pola večeri. Možda si jednostavno dopuštam da danas budem kukavica. Hodnik se sporo prazni, cipele škripe preko poda, a ormarići se zamahom zatvaraju. Zveket pladnjeva i žamor razgovora dolazi u hodnik, a ja čujem vrata kako mi se otvaraju slijeva. Podignem pogled i vidim Treya kako izlazi 241
iz WC-a. On drži crnu vrpcu s privjeskom na njoj, te priđe košu za smeće,
razdvajujući ga i lomeći, a onda ga baci u smeće. To je Mannyevo, mislim. To je jedna od gotičkih ogrlica koje on nosi s imenom nekog benda na njoj ili tako nešto. Trey podigne svoje oči i ugleda me, a ja opet stavim čep na moju bocu vode i idem prema njemu, ostajući skroz na desnoj strani kako bih otišla gore u knjižnicu. Ali on požuri prema meni i zaustavi me, pritisnuvši me uza zid. Izdahnem glasni uzdah, postajući ljuta. “Gdje ti je tjelohranitelj?” on upita, oslanjajući ruke na zid kraj mojih bokova, blokirajući moj bijeg. “O, tako je. Čuo sam da je napustio školu. Da li se vraća?” Guram mu ruke, pokušavajući se izvući, ali me on gura nazad, a ja ispustim bocu.
“Goni se od mene, dovraga,” zaurlam. “Sama si si kriva,” on odgovori. “Nisi trebala dopustiti da te uhvatim nasamo. Sama si to tražila.” Pogledavam sa strana, tražeći nekog odraslog. Ali je hodnik gotovo prazan.
“Znaš što mislim da ću učiniti?” On mi se bolesno nasmiješi. “Jedne od ovih noći, doći ćeš na parkiralište nakon svojeg podučavanja plivanja, a ja ću raširiti te tvoje lijepe noge i jebati te upravo tamo na tlu. Da li bi ti se to sviđalo, dušo?” “Ne bojim te se.” “Ali možeš li mi pobjeći?” Zabavljeni pogled mu se pojavi u očima. “Tvoj je dečko otišao sada. Na svakom uglu, svake noći kada kreneš spavati, bit ću tamo saznat ću štoodsam točno Oni se odgurne zida, a ja propuštao.” sku pim prste u šaku, shvativši da su ledeni do kosti.
“Ti si ista kao i svaka druga kučka u ovoj školi. Sve to žele.” Uzimam nekoliko dubokih udisaja dok ga gledam kako odlazi niz hodnik
do blagovaonice, pokušavajući usporiti moj puls. Nije me briga što on misli s čim se može izvući. Razgovarat ću s mamom večeras i ovo iznijeti ravnateljici. Ako ga ona ne sredi, onda ćemo se obratiti nekom na višem položaju. On mi više neće prijetiti. Pomaknem se kako bih se popela stepenicama, ali onda ugledam vrata
muškog WC-a iz kojih je izišao Trey i prisjetim se crne ogrlice. 242
Mora da ju je uzeo Mannyju. Ako je Manny unutra, zašto još nije izašao? Pogledam okolo, ne vidjevši nikoga u hodniku, te požurim prema vratima WC-a, polako ih otvarajući. “Manny?” zazovem ga. Zašto ovo dovraga radim? On me neće htjeti vidjeti. Sigurna sam da je dobro.
“Manny, Ryen je,” kažem. Ne čujem ništa, i na trenutak pomislim da je kupaonica prazna, ali onda čujem vučenje nogu i korake unutra. Polako koračajući uz prazne kabine, prođem kraj umiva onika do skrivenog prostora gdje se nalaze fenovi za ruke.
Manny stoji leđima okrenut prema meni, njegov ruksak visi u njegovoj desnoj ruci, a njegova je glava pognuta. On se trese.
“Manny?” On podigne glavu ali se ne okrene. “Izlazi,” on zahtijeva. “Gubi se, dovraga, dalje od mene.”
“Manny, što se dogodilo?” Koraknem u stranu, pokušavajući mu vidjeti lice, ali onda vidim nešto i
stanem. Krv mu se slijeva od njegova uha dolje niz vrat. Rupa u njegovoj resici gdje je nekad bila crna okrugla naušnica sada j e prazna, a on krvari, iako izgleda da je sada krvarenje stalo.
Trey. O, moj Bože, je li on to iščupao? Koraknem prema Mannyju, ali on se trzne, udaljujući se. Naravno. Zašto bi ona pomogla? On me vidi jednako opasnu kao i Treya. On misli da ću ga ja napasti. A zašto ne bi? Radila sam to u prošlosti. Tuga mi ispuni srce. Koliko puta sam ga natjerala da se osjeća usamljenim? Ostanem na mjestu ne želeći ga uplašiti, ali želim pomoći. “Neće uvijek biti ovako.” “Uvijek je bilo ovako,” on odgovori. Stojim tamo, prisjećajući se osnovne škole. Manny i ja smo se dobro slagali do četvrtog razreda kad sam se ja… promijenila. Ali čak i prije toga je bio na periferiji svega što se događalo. Bio je sitan i mršav, nikad se nije bavio sportom i često je upadao u nevolje. jer nije radio zadatke. Znala sam da mu je bilo stresno kod kuće, ali ostala djeca ne razumiju takve stvari. Samo osuđuju. 243
“Kad sam bio mali,” on nastavi. “Nekad sam mogo otići kući i izvući se od toga. Ali sada smo stariji. Imamo Facebook i sve što govore o meni tijekom dana, mogu vidjeti online svake noći.” Mogu čuti suze u njegovom glasu i želim mu dati nekoliko rupčića da očisti krv, ali ne želim da prestane govoriti. “Jedan od tvojih seronja gurne moj pladanj na moju odjeću i prospe hranu svuda po meni, a prva stvar koju svi naprave je da izvade svoje mobitele. A
onda to moram ponovo proživljavati kroz slike na mojim obavijestima svakog sata – čak danima i tjednima kasnije. Ponovo i ponovo. Ne mogu se više osloboditi toga. Čak niti kad napustim školu.” Nikad nisam tako gledala na to. Kad je bio mlađi, dinamika prijateljstava i uklapanja je bila teška samo u školi. Kad bi otišli kući, bili smo slobodni, a većina nas, nadam se, osjećala se sigurno tamo. Sada, jedino što ostavljamo u školi je škola. Pritisak, tračevi, loši osjećaji, prate nas kući online. Nema odmora od toga.
“To je stalno. Poniženje…” “Neće uvijek biti ovako,” kažem ponovo, približavajući se. “Moja obitelj to vidi, moja sestra i njeni prijatelji. Sramotim ih.” On se trese, ponovo jecajući. “Zato se drogiram.” On povuče krpu i limenku spreja iz svog zadnjeg džepa, a ja krenem naprijed, knedla mi rasteže grlo. “Nadrogiram se koliko god više mogu koliko god često mogu,” kaže on, “tako da mogu podnijeti jebenu bol disanja i hranjenja i gledanja u ljude kao što si ti.” “Manny…” “Kad je sve prebolno…” On spusti svoj ruksak i naspreja krpu. “Počneš se pitati kojaprestane.” je svrha?’ Nikoga nije briga, pa ti počneš mariti još manje. Samo želiš da bol
Prinese je nosu, a ja nasrnem, izbijajući mu krpu iz ruke i zgrabajući limenku.
Omotam ruku oko njega i povučem ga na sebe, oboje počnemo plakati. “U redu je. U redu je,” šapnem mu. Ispustim stvari na pod i grlim njegovo krhko tijelo koje se trese dok mi suze liju niz lice. Što dovraga? Kako smo dospjeli ovdje? Nije bio ovakav kao klinac. Nijedno od nas nije bilo ovakvo.
On teško diše, a ja mislim na sva ona vremena kad nisam mislila na njega i sve stvari koje nisam uviđala. Sva vremena kad sam ignorirala što se 244
događa zbog straha da budem sama, prazna i posramljena zbog toga tko sam. Jednom smo bili djeca i voljeli smo sami sebe. Bili smo sretni. Kako se to promijenilo?
Povučem se i bacim stvari u smeće, močeći nekoliko papirnatih ručnika za njega da očisti svoj vrat. Predam mu ih, te se naslonim na umivaonik pokušavajući smiriti jecaje u mojim grudima.
Ovo je ludo. Kako se može tako povrjeđivati? Mora znati da će biti bolje. Svijet će se otvoriti, a mi se nećemo više osjećati tako zarobljeno. Samo moraš izdržati. Ali pogledam preko u njega, vidjevši kako mu je lice obliveno suzama, s podočnjacima, a on je odlutao. Odsutno briše krv sa svoga vrata, izgledajući kao da visi o niti. “Kad će postati bolje?” Moje me srce boli. Da, kad? Koliko dugo on mora čekati? Uvijek bi trebala postojati nada – promijenimo se, naš se okoliš promijeni i naše se zajednice promijene. Postat će bolje. Ali to ne znači da smo u međuvremenu bespomoćni. Ne mogu promijeniti njegov život, ali mogu ovo učiniti. Podignem njegov ruksak i ustanem, predajući mu ga. Uzevši ga za ruku, vodim ga van u hodnik, vidim kako je bacio mokru tkaninu u smeće pri izlasku. Hodamo preko hodnika do blagovaonice, a ja popustim moj zahvat na
njegovoj ruci u slučaju da me želi pustiti. Ali, ne želi. Uđemo rukom u ruci u blagovaonicu, već čujem da zaglušujuća buka malo blijedi, a žamor pluta prostorijom. Dam pladanj, onda uzmem i sebi. “Zaštomu radiš ovo?”a on upita tihimjedan glasom. “Ne sviđam ti se.”
“Oduvijek si mi se sviđao.” Okrenem oči prema njemu. “A i trebam prijatelja.” To što sam bila seronja za njega je bilo osobno, ali meni nije. Nikad mi se nije prestao sviđati Manny. Krećemo se u redu, a moja su leđa topla. Nadam se da je to moja paranoja što osjećam sve te poglede. Ako nije, pretpostavljam da sam dobacila izazov. A Misha nije ovdje da me zaštiti ovaj put. Idemo. “Uvijek jedem u knjižnici.” On nervozno gleda okolo. Uzmem čašicu želea. “Blagovaonica je mjesto gdje jedemo.” 245
“Svi nas gledaju.” “Zato što ti imaš bolju guzu od mene, eto zašto.” Smijeh mu pobjegne, ali ga brzo uguši, vjerojatno zato što nije siguran da li mi može vjerovati. Ne krivim ga. Natrpamo naše pladnjeve čipsom, makaronima sa sirom i kolačima. Ja također uzmem gazirani sok, jer jebiga, gladna sam i želim popiti nešto kalorija danas.
Nakon što smo platili, priđem okruglom stolu i pogledam iza, da se uvjerim da me on prati.
Oči mu lete lijevo i desno, noseći svoj pladanj i ruksak, a vjerojatno je nervozan kao sam vrag. Ipak, ne mogu se sjetiti kad sam ga zadnji put spazila ovdje, a svi gledaju u nas.
Držim pogled naprijed i odložim svoj pladanj, sjednuvši. On brzo klizne u stolicu s druge strane stola, i čak iako su mi se dlake na vratu naježile i svjesna sam svake proklete osobe ovdje, udahnem duboki udah i pružim mu uvjerljivi osmijeh.
“Vidiš?” hvalim se, otvarajući Colu. “Već postaje bolje.” Ali onda se nešto sruši ispred mene, moja se hrana rasprši, a ja uzdahnem, odmah se umirim dok me makaroni i sir pogode ruke i kosu.
Što dov…? “Uaa!” Zvuk odjekuje u prostoriji, slijedi ga smijeh, a ja znam da je to došlo od mog bivšeg stola. Ljudi oko nas su primijetili i počnu se smijati, neki od njih su počeli vaditi svoje mobitele da slikaju. Sjedim tamo, ukočena. Pogledam gore i vidim debeli, makaron pun sira kako mi visi s moje kose
preko mog čela, a ja i Manny se zagledamo dok on posež e i uzima crvenu jabuku koja aliseonda srušila na mojpadne pladanj. On buljii on u se mene izgledajući iznenađeno, mu pogled na makaron, podsmjehne. “Hej,” prasnem. To nije smiješno! Ali on se svejedno smiješi, tresući se od smijeha. Okrenem očima, osjećajući kako mi se želudac steže u čvor, ali odložim svoje piće i isčupam makaron iz moje kose. Zgrabivši salvetu, počnem brisati ruku gdje se gusti sir zalijepio za moju kožu. “Hej!” kaže muški glas. Podignem pogled, vidjevši kako J.D. izvlači stolicu. On zgrabi jabuku od Mannya i baci je preko kantine, nazad odakle je došla. Ne gledam, ali čujem tresak i cvilež. 246
“Što to radiš?” upitam, gledajući kako se zavalio u stolicu, opuštajući se. On slegne ramenima, uzme moju Colu i odvije čep. “Pa, kad ti curu poš evi tvoj najbolji prijatelj, vrijeme je za novu curu i novog najboljeg prijatelja,
pretpostavljam.” “Tebe ionako više volimo,” kaže netko drugi. Okrenem se i ugledam Tena kako sjeda do Mannya. Pogleda u klinca.
“Bok.”
Manny sjedi klonuo, iznenada izgleda kao da se boji da uopće ikoga i pogleda. “Bok,” promrmlja on. J.D. uzme gutljaj mog soka.
“Kad si saznao?” upitam ga. Sigurna sam da mu Misha nije rekao. “Nedugo prije no što sam napisao poruku na travnjaku, razotkrivajući je.” Podignem obrve, a Ten bulji u njega šokiran. “To si bio ti?” ispalim. Koje sranje. Ako je znao onda, kako je samo mirno stajao i glumio budalu oko njih cijelo vrijeme? “Valjda sam se bojao sam im se suprotstaviti, dok nisam vidio da si ti to
učinila prije pet sekundi.” “Ti nisi Bitanga,” Ten kaže više kao pitanje nego kao tvrdnju. J.D. samo odmahne glavom. “Uh, ne. To je bilo samo taj jedan put. Odmah se zapitam da li bih im trebala reći tko je zapravo Bitanga, ali ne. Krivo vrijeme, krivo mjesto, a nisam sigurna da je Bitanga završila. Ne želim se razotkriti dok ne budem spremna.
Završim sa čišćenjem i otvorim vrećicu čipsa, zahvalna da su svi u sobi izgleda nastavili sa svojim razgovorima. Zahvaljujući, nema sumnje, dolasku J.D.-a i Tena.
Pretpostavljam da je ono što sam uvijek mislila zaista istina. Sigurnost je u broju. “Pa, naručio sam limuzinu za maturalnu,” kaže mi J.D. gledajući u sve.
“Grupni spoj?” Ten kimne, ali Manny i ja šutimo. Vjerujem Tenu, ali još nisam baš potpuno sigurna u J.D.-a. Sve što sam primijetila kod njega u ovih prošlih nekoliko tjedana govori mi da je napredovao sve više, ali sad sam paranoična. Ne želim da me nasamare da idem na maturalnu i upsss… sad sam natopljena životinjskom krvlju kao u Carrie. “Ovo nije šala, zar ne?” upitam ga. “Ti si cool?”
247
On me pogleda pažljivo. “Ako Masen ne bude tamo, morat će proći preko mene da bi došli do tebe.” A onda pogleda u Mannya. “Tebe isto. I vjeruj mi.
Nitko ne voli prolaziti preko mene.” Ne mogu si pomoći da se ne nasmiješim. On je budući USC igrač američkog nogometa od 85 kg, i dok je uvijek bio prilično bezopasan, ljudi znaju da se ne zajebavaju s njim.
“Zvuči dobro onda. Voljela bih to.” Okrenem se Mannyu. “Ti?” “Imaš li haljinu?” zausti Ten, pitajući ga. Manny se namršti, dobacivši mu prljavi pogled. “Imaš li je ti?” Ten se osmjehne, a Manny se izgleda malo opustio.
On ne odgovori, ali ja ću ga nazvati kasnije. On nam ne vjeruje, a ja ga ne želim gurati sada. Svi prione jelu. J.D. ukrade hranu sa svih pladnjeva, a ja izvadim svoj mobitel i pišem poruku Mishi. Nadam s e da mu ne smeta da ga pozovem na maturalnu.
Ali onda bolje promislim i odem na Google da mu pronađem Facebok. Toliko sam pročitala o njegovu životu, a sada bih ga htjela vidjeti, bar mislim. Pretpostavljam da je zadnja stvar o kojoj on želi razgovarati ma turalna, ali želim to predložiti prije radije nego kasnije kako bi on bar razmislio o tome. Ali kad ukucam Misha Lare Grayson u tražilicu i pregledam da nađem ono što mi treba, iznenada se izgubim u više informacija nego što mogu podnijeti.
Moj želudac potone, a srce mi se ubrza. O, moj Bože.
248
Cove se nazire naprijed, masivan i impozantan ispod sivih oblaka.
Parkiram pokraj Mishina kamioneta i izađem iz mog Jeepa, krećući se prema ulazu. Sada znam zašto je prestao pisati prije tri mjeseca. Nikad to nisam smjela zanemariti toliko dugo koliko jesam. Bilo je
potpuno sebično sjediti i čekati da se predomisli i odgovori mi na pisma – pretpostavljajući da su njegovi problemi mali i nevažni – te da je održavati status quo u našoj vezi važnije. Naravno da on ne bi prestao pisati zbog nečeg nevažnog. Bio mi je predan sedam godina. Zašto sam mislila da bi bio tako nem aran da bi me iznenada napustio?
A sada znam zašto se krije ovdje, daleko od svog tate, takođe r. Sve ima smisla. Skoro. Ulazeći u park, osjetim hladni povjetarac od pljuska jučer kako mi okrzne ruke. Zrak je gust i težak, a oblaci iznad prijete s još istoga. Zagrlim se jer mi je malo hladno.
Gledajući uokolo, prođem kraj vožnji i starih kabina za igre, spazivši terensku kuću naprijed. Uđem i krenem niz mračno stubište, odmah ugledavši svjetlo niz hodnik. Ovo me mjesto plaši. Čula sam da će neki ljudi iz Thunder Baya kupiti imanje i da planiraju srušiti stari tematski park i pretvoriti ga u hotel s g olf terenom i marinom i svim tim, ali to je možda samo glasina. Bila bih tužna da ovo mjesto nestane, ali da... skrećem iza ugla napola očekujući da ću ugledati klaunove smrti kako se cerekaju među ruševinama. Previše horor filmova, pretpostavljam. Mishina je soba osvijetljena i vidim lampu na noćnom ormariću upaljenu kao i nekoliko svijeća na drugom stolu preko sobe. On leži na krevetu, njegove su noge na podu, a uši su mu pokrivene slušalicama dok tapka po svom bedru olovkom. Na podu je nekoliko kutija koje izgledaju kao da su napunjene njegovim stvarima, ali osim kreveta, stola i lampe, sve je drugo spakirano. 249
Nježno se nasmiješim, ne mogu oči odvojiti od njega. Kako mu noga tapka u ritmu koji čujem da svira iz njegovih slušalica, kako prsten na usni daje njegovim ustima izgled kao da su nešto za jesti, a njegova tamno smeđa kosa – gotovo crna – je raščupana kao da je upravo bio vani na vjetru. Srce me boli, želudac mi radi salto, a moja pluća se pune zrakom koji šalje drhtaje niz moju kralježnicu. Volim ga.
Prišavši, popnem se na njega, zajahavši njegov struk i stavim ruke s obje strane njegove glave. On se trzne i otvori oči, njegov pogled postane nježan i sretan kad me vidi.
On povuče svoje slušalice. “Jesi li dobro?” Znam da je vjerojatno bio zabrinut što me je ostavio u školi okruženu Lylom i Treyem bez njega. Kimnem.
U iskušenju sam da mu ispričam o svom danu. T reyevim prijetnjama, Mannyu u WC-u, J.D.-u i Tenu za ručkom. Ali bez distrakcija. “Zašto mi nisi rekao za Annie?” upitam ga. Njegovo se lice smrači i on polako sjedne. Siđem s njega, skliznuvši na krevet i sjednem mu sa strane. “Rekao bih ti,” kaže on, izbjegavajući moje oči dok gasi svoj iPod. “Samo
sam čekao da se mi smirimo.” To mogu shvatiti, ali ne govorim o vremenu kad je došao ovdje kao Masen. Govorim o njegovim pismima.
“Čula sam o tome i vidjela ime online,” kažem mu, “ali... zašto si mi rekao da ti je prezime Lare?” Kad sam čula za sedamnaestogodišnjakinju koja je umrla na Old Pointe Roadu od srčanog udara, pročitala sam da joj je ime An astasia Grayson. Annie, pretpostavljam rekao svojejepravo prezime? skraćeno od Anastasia, ali Misha mi nikad nije “Lare mi je srednje ime,” on odgovori. “Obiteljsko ime. Svi u Thunder Bayu znaju za Graysone, a moj djed je jako važna osoba. Uvijek sam bio pod pritiskom da se ponašam na određeni način. Bio sam tako ljut kao klinac, a kad sam ti počeo pisati, vidio sam to kao priliku da nekako budem slobodan. Nisam razmišljao o tome da djeca naših godina vjerojatno ionako ne bi ni znala tko je senator Grayson.” On se malo nasmije. “Zakonski sam ga promijenio u Lare kad sam navršio osamnaest. Puno mi bolje pristaje.” Dakle, izgleda da nisam jedina koja se pretvarala da je netko drugi. 250
“Ona je bila učenica s pohvalama,” on objasni, “sportašica, te je uvijek bila savršena kao na slici. Pitao sam se kako joj to uspijeva – kako nađe vremena i energije da bude sve što je – ali tek kad je bilo prekasno shvatio sam što je radila svome tijelu. Bilo je znakova i mi smo ih propustili. Uzimala je novac iz mog novčanika, sati dokad je bila budna, smanjeni apetit...”
Pročitala sam detalje kad je policija konačno objavila njeno ime, prije toliko mjeseci. Trčala je, bilo je kasno i bila je sama. Auto joj se pokvario, pa pretpostavljam da je pokušala otrčati do benzinske stanice ili nešto. Srušila se s mobitelom u ruci, a dok je pomoć stigla, bila je mrtva. Kasnije je utvrđeno da se već duže vrijeme drogirala. Nisam pratila priču, jer nisam bila jako zainteresirana onda. Bila je to samo neka cura koju nisam poznavala. Ali, čula sam dovoljno da bi znala detalje, i posramim se prisjećajući se svih onih trenutaka kad sam pomislila na nju, ne znajući tko je ona bila. Mishina sestra.
“Bila je noć kad smo se sreli na lovu na blago,” kažem, prisjećajući se datuma iz novinskog članka. On odsutno kimne, još gledajući u prazno. “Ti i ja smo unutra razgovarali, a ona je...” Umirala. Odvratim pogled.
“Ništa nisam mogao podnijeti nakon toga,” on objasni. “Prestao sam pisati, zato što nisam mogao razgovarati o tome, ali nisam ni mogao razgovarati o ničemu drugom. Nisam mogao nastaviti kao prije, a nisam mogao podnijeti stvarnost da nje nema. Osjećao sam se bolesno.” On me konačno pogleda. “Trebao sam te, ali jednostavno nisam znao kako više razgovarati s tobom. Ili s bilo kime. Promijenio sam se.” “Sada možeš razgovarati.” On se smiješi, polako me vrativši u svoje krilo. “Da. Nisam siguran da bih te se ikad više mogao odreći.” Svojim čelom dodirnem njegovo, ne znajući što bih s njim. Mrzim to što je prestao pisati. Mrzim što se pretvarao da je Masen. Ali mi je tako drago da smo ovdje.
Samo stvarno mrzim to što ga je sestrina smrt dovela ovdje. “Shvaćam zašto si mi prestao pisati i zašto si došao ovdje da pobjegneš, ali...” pogledam ga u oči. “Zašto si se upisao u školu? Ako ne zbog mene, zbog čega?” On odmahuje glavom, izdahnuvši. “Ništa.” 251
“Misha.” “Zaista nije ništa,” kaže mi, presjekavši me. “Mislio sam da imam još jedan razlog da budem ovdje, netko koga sam nekad poznavao, ali ne. Bilo je to glupo i osjećam se glupo. Nisam trebao doći ovamo.” A onda se osmijehe, omotavši ruke oko mene. “Ali nije mi žao što jesam.”
Nakrivim glavu, razdražena. Opet je prepreden. “Volim te,” kaže on. “To je sve što je bitno.” A on izgleda tako mirno i sretno da to ne želim uništiti. Duboko udahnem i opustim se na njemu. “Mogu li dobiti šal nazad?” “Da.” “Volim te,” kažem, moji prsti mi trnu dok mi se ritam srca ubrzava. Njegove prsti me prime za struk. “Već je bilo jebeno vrijeme.” Izdahnem u smijehu, ljubeći ga. Uvijek me mora zezati. “A mislim da je i vrijeme da ti upoznam mamu,” on izjavi. “Ugh, moramo li to?” klizim poljupcima preko njegovih obraza i niz vrat, više zainteresirana za nešto drugo upravo sada.” “Misliš da joj se neću svidjeti?” Uzdahnem, opet ga pogledavši. Moja je mama dobra ali stroga. Kad me vidi zaljubljenu kako se hihoćem i sve, njena će glavna briga biti da se pobrine da ne zeznem fakultet kako bih se udala. “Pa, ti jesi unuk senatora, pretpostavljam,” kažem mu. “Možemo li početi s tim?” On se podsmijehe, odmahujući glavom prema meni. Valjda to znači ne. “Ok, dobro,” obrecnem se. “Ali kasnije, moram te zamoliti za uslugu.” “Zamoli me sada.” “Eh,” prepredeno ću ja. “Reći ću ti u kamionetu. Nekako je nezakonito.”
252
Podignem malu sportsku torbu i čujem zveckanje nekoliko limenki unutra. Pa, pretpostavljam da je bolje nego što je bilo. Ne želim uzbuniti svoju obitelj kad je snesem dolje, pa sam zamotala limenke u odjeću, nadajući se da će ublažiti zvuk. Noćas je moj posljednji mali pothvat, a Misha mi pomaže. Samo ovaj put, ne osjećam krivnju zbog toga. Mi smo buntovnici s razlogom. Ok, bar malim razlogom.
Ogledam se u ogledalu još jednom, zgrabim torbu i začuvši kako zazvoni zvono na vratima, nasmiješim se. Stigao je. Napustivši moju sobu, podignem rub moje haljine dok silazim niz stepenice. Moja mama i sestra kampiraju u dnevnom boravku, okupljene
oko zdjele kokica i horor filmova večeras, ali zapravo, samo žele opet vidjeti Mishu. Kad sam ga prošli tjedan dovela kući, mojoj se mami odmah svidio. Jako. Osobito s obzirom na našu povijest. Ona zna koliko mi Misha znači, a konačno ga upoznati bilo je nevjerojatno. Moja sestra je, mislim, bila razdražena. O, pogledaj. Nije me ostavio. Sviđam mu se. Voli me. I zgodan je. Ali, ovaj me je tjedan manje gnjavila, a ja sam pokušala učiniti napor u vezi s njom. Ipak, moj odnos s mojom sestrom je jednako tako moja krivica
kao što je i njezina. Možda je bila derište kao dijete, žaleći se što me uvijek mora držati za ruku, kako ne bih bila sama, ali kako je rasla, ja sa m bila ta koja se odvojila. Sad se trudim paziti na svoj jezik i ne graditi zid svaki put
kad uđe u moj prostor. Trebat će proći neko vrijeme, ali mislim da ćemo uspjeti.
Čak mi je i napravila frizuru za večeras. Stignem do ruba stepenica, vidjevši kako moja mama već ide kroz predsoblje. Odložim torbu i uspravim se taman kad ona otvori vrata. Misha stoji tamo, visok i odjeven u crno odijelo, bijelu košulju s crnom kravatom. Sve mu savršeno stoji, čak mu je i kravata stegnuta. Njegova je kosa zaglađena, a jedino što izgleda isto je srebrni prsten na usni. Njegov ovratnik čak pokriva dio tinte koja mu putuje uz vrat. 253
Volim kako inače izgleda i odijeva se, ali ima nešto u njemu kad je u odijelu. Izgleda tako odraslo. I stvarno seksi. A ja cijenim trudim koji je uložio da impresionira moju mamu. Kad sam
ga prvi put dovela kući zgrabio je majicu s kapuljačom iz kamioneta i navukao je prije no što smo ušli u kuću, spustivši rukave kako bi pokrio tetovaže. Bio je zabrinut da će ga moja mama osuditi prije nego što ga upozna.
Ali to se promijenilo kad mu je pokazala malu Kanji tetovažu koju je napravila na svom ramenu na fakul tetu. Onda kad su kineski znakovi još bili u modi. Malo se opustio. Njegov pogled zarobi moj, a onda padne na moju haljinu, bez rukava, crvenu, dugu do poda s visokim izrezom i remenima s draguljima i biserima
preko mojih golih leđa. Sestra me je našminkala također, a mama nam je puštala glazbu i pripremila jagode prekrivene čokoladom dok smo se sve zabavljale spremajući me. Originalni je plan bio da idem s Lylom i curama u salon, ali danas je bilo savršeno. Drago mi je da sam dan provela sa svojom obitelji.
Ispružim ruke, pozirajući i zezajući ga, “ Pa, da li izgledam slatko?” On uđe i krene prema meni, nagne se da me poljubi u obraz. “To nije riječ koju bih ja upotrijebio,” šapne on. “Oboje izgledate super,” oglasi se moja mama. “Niste usklađeni,” doda moja sestra, a ja je pogledam dok ulazi u predsoblje.
Ona je odjevena u svoje oskudne kratke hlače za spavanje, vjerojatno zbog Mishe, a ja zamišljam kako joj stavljam ocat u vodicu za usta. Usklađeni? Kao njegova kravata i moja haljina? Ali Mishasmo je pogleda “Usklađeni ovdje.” i stavi ruku na svoje srce, izigravajući iskrenost. Podsmjehnem se, prasnuvši u tihi smijeh. Moja sestra okrene očima, a mama odmahuje glavom, smiješeći se. “U redu, idemo,” kažem. Sagnem se da uzmem torbu, za koju moja mama misli da je u njoj odjeća da se presvučem za tulume koji će biti kasnije. Ali ona vikne. “Slike!” I ja stanem. Ispuštajući mali uzdah, siđem s posljednje stepenice, a on me okrene, stavljajući moja leđa na njegove grudi. “Tradicionalna ofucana maturalna poza,” objasni on. 254
“O, pa, onda. Ako moramo.” Moja sestra prekriži ruke preko prsa, izgledajući nezadovoljna dok gleda moju mamu kako nas fotografira. Naravno, želim slike. Nisam ta koja kvari zabavu. Ali imam prvu našu sliku na lovu na blago, a imam osjećaj kao da mi Misha samo pravi uslugu, što ide sa mnom i dečkima. Ne želim da mu bude neugodno.
Ali, iznenađujuće, on izgleda kao da uživa u ovome. Okrećući me, on omota ruke oko mene i gleda me u oči, a moja mama fotografira nekoliko brzih slika.
Moje srce već jako udara, a ja zurim u njegova usta, osjećajući kako mi se tijelo zagrijava. Zaista bih radije bila nasamo s njim večeras. “Ugh, nabavite sobu,” Carson zacvili i okrene se, krenuvši nazad u dnevni boravak. Nastavim zuriti u Mishu. “Ryen, budi doma do dva,” kaže mama. “Maturalna je,” istaknem. “To je nekako cijelo noćna stvar.”
“Dva,” ona ponovi, gledajući između nas, njeno je upozorenje jasno. Ali ja se svejedno suprotstavljam. “Sedam.” “Tri.” “Tri i Misha može doći ujutro na doručak,” pritišćem. Ona lako kimne. “Dobro. Ali krafne, ne peciva.” “Znam.” Nježno uzmem torbu, pazeći da limenke ne lupaju jedna u drugu, te šapnem Mishi dok prolazim kraj njega, “Nadam se da ćeš biti ovdje jako rano, jer te ja neću pustiti da odeš.” On se tiho nasmije i otvori vrata, vodeći me van. On vjerojatno ne želi riskirati da se zamjeri mojoj mami sad kad su se upoznali, ali zna da me neće moći odbiti. Silazimo niz stepenice i on uzme torbu od mene kad primijetim limuzinu
koja čeka na rubu ceste. Prišavši, stanem i pustim ga da mi otvori vrata. “Hej!” do lebde glasovi. Vidim J.D.-a, Tena i Mannya kako sjede unutra, jedući grickalice i pijući gazirane sokove, ali ako poznam Tena ima i alkohola negdje ovdje.
“Hej, zašto vi dečki niste ušli?” upitam ulazeći unutra. “Maturalne slike s četvoricom tipova?” zeza me J.D. “Zamisli što bi Lyla objavila na Facebooku u vezi toga. ” Da, točno. 255
Ali onda se vrata auta zatvore, a ja pogledam Mishu kako se naginje kroz otvoreni prozor. “Što to radiš?” upitam. “Vidimo se na maturalnoj.”
Što? Počinje odlaziti, a ja gurnem glavu kroz prozor. “Misha!” On se okrene, hodajući unatraške, a ja primijetim njegov kamionet iza njega. Mora da se dovezao d ovde i dečki su došli poslije. “ Ne brini,” on vikne, “i zabavi se. Doći ću tamo.” Zurim za njim, potpuno zbunjena. Uzeo je i torbu sa sobom, također. Neće ništa učiniti bez mene, zar ne? Prokletstvo. Sjedam nazad na moje mjesto, mršteći se. Sada neću moći ušetati na
maturalnu sa četvoricom muškaraca. Osjetim kako se limuzina počela kretati, te primijetim da je unutra također tiho. Podigavši pogled, vidim Mannya, Tena i J.D.-a kako svi bulje u mene. A onda J.D. progovori. “Tko je Misha?” *
Hotel Baxter je okićen kad mi stignemo. Bijela svijetla sjaje na drveću, a
predivne svjetiljke s kraja prošlog stoljeća svjetlucaju malim plamenovima, vodeći nas u dvoranu. Brza glazba vibrira u predvorju, a ja već mogu namirisati hranu. Poslali smo limuzinu nazad, nadaju ći se da će Misha imati svoj prijevoz
kad stigne ovamo, ali dok ulazimo na maturalnu, još uvijek ga ne vidim. Prostorija je otmjeno uređena u crno i zeleno – boje naše škole – s balonim a, svira svijećama i bijelim lanenim stolnjacima. Pogledam na pozornicu, gdje bend naslovnu pjesmu.
“Da li ga vidiš?” šapnem Tenu na uho. On se trzne, okrećući se od svog razgovora s Mannyem kako bi mi odgovorio. “Nisam ga tražio.” Ok. Opusti se. Tek smo došli. Ali stvari su se konačno smirile između mene i Mishe i zabavljamo se. Jednostavno ne želim da nešto glupo sve upropasti. Sve sam priznala dečkima u autu, misleći da više nema štete ako im kažem Masenovo pravo ime. Misha je rekao da se neće vraćati u školu, a ja opet imam prave prijatelje. Osjećam se čudno u vezi laganja. 256
“Želiš li nešto popiti?” upita Ten, pokazujući na gornji džep na sakou. Odmahnem mu. “Želiš plesati?” upita J.D. s moje druge strane.
Opet pogledam uokolo, tražeći Mishu. “Da,” konačno odgovorim. Zašto ne? Rekao mi je da se zabavim. J.D. me vodi na plesni podij dok Ten i Manny sjedaju za stol. Pogledam
ih i vidim kako se Manny nervozno ogleda kao da će se nešto dogoditi. Ali onda... Ten posegne za njim i uhvati ga za kravatu, privlačeći ga bliže, kako bi to razjasnili. Skoro se nasmijem. Manny izgleda zatečen, ali pogled prođe između njih,
i nekako sam znatiželjna. Ne. Ten ne bi izlazio s nekim tko voli gotiku.
J.D. i ja se pridružimo svima drugima na podiju, pokrećući se u ritmu glazbe dok se drugi smiju i razgovaraju. Energija i atmosfera je nevjerojatna.
Mračno je i gužva, a čini se kao ono o čemu je Misha govorio u jednom od svojih pisama. O tome da shvatiš da si jedan od mnogih i da se ne osjećaš tako sam.
Osjećam se gotovo nevidljivo – ne u prvom planu – i nekako mi se to sviđa. Pjesma završi, a ja padnem na J.D.-a teško dišući i smijući se. Stroj za maglu i vrućina zbog tolike gužve me pritišću i ja posegnem u moju ručnu torbicu i izvučem svoj inhalator. Pogledam okolo, oklijevajući. Obično odem u WC.
Jebiga. Udahnuvši, vidim da me J.D. dvaput pogledao, ali samo izgleda iznenađeno dok ja uzimam još jedan udah. “Jesi dobro?” Kimnem, dajući mu palac gore. “Dobro sam.” inahalator nazaddok u moju torbicu i dopustim mu da mi se približi. OnGurnem stavi ruku na moj struk plešemo polako. “Ne mogu vjerovati što vidim,” kaže netko. Okrenem se i sretnem pogled Lyle i Katelyn, koje gledaju dok svi oko nas
plešu. Lyline su ruke prekrižene preko njene seksi ružičaste haljine. “ Gotovo je predragocjeno za riječi,” ona će zamišljeno. Katelyn se podsmjehne iza nje, a ja spustim glavu naprijed, glumeći hrkanje. “O, oprosti.” Opet podignem glavu, gledajući u J.D. -a “Zaspala sam. Što se dogodilo?” On se zacereka. 257
Ipak, da budem potpuno iskrena, zaslužujem Lylino neprijateljsko ponašanje. Nisam bila dobra prijateljica. Al i s njom, nisam sigurna da itko može biti. Primijetim Treya kako posrće prema njoj odzada i gledam kako pada na nju, objesivši ruke preko nje. Oči su mu mračne i jedva može stajati. “Hej, kako ide?” frflja, pokazujući između J.D.-a i mene. “Ti isto, ha? Prilično brzo ih mijenjaš curo. Sviđa mi se to.” O, molim te. Okrenem se od njega, ali ne prije nego vidim da ga Lyla
pokušava otresti. “Hajde,” on viče iza mene, “prijatelji dijele, J.D. Ti provozaj moju, a ja ću tvoju.” Trey me zgrabi za ruku, ali ga J.D. odgurne. “Kloni je se.” Trey opet navali, ali ja ukočim svaki mišić u meni. “Dosta!” Ali, upravo tada, glas zazvoni i ja stanem. “Hvala svima što ste nam dozvolili da smetamo,” kaže Misha, a ja
trepnem, shvativši da je muzika stala. Otrgnuvši oči s Treya, pogledam na pozornicu i vidim Mishu kako stoji ispred mikrofona. On i dalje nosi svoje odijelo, ali ima gitaru koja visi ispred njega, sretnemo se očima dok u njegovima pleše mali osmijeh. Zakoračim, privučena. “Mi smo Šifrirana jezgra, a ovo je posvećeno navijačici,” kaže on. Srce mi skoči u grlo i primijetim njegove dečke iz benda na pozornici, isti dečki koji su s njim u YouTube videu koji sam vidjela. “Hej, to je Masen,” kaže J.D., mumljajući. “Mislim, Misha.” Bubnjevi odbrojavaju, ritam počne, a gitare vode, stvarajući brzu i tvrdu, ali duševnu melodiju. Mishin glas dopluta polako i proganjajući, ali onda brzo ubrza ritam.
Sve može, kad sve se zna Gdje se kriješ kad njihova je sreća tvoja tuga? Tako puno, tako teško, tako dugo, tako umorno, Neka jedu dok se ne raspadneš u ništavilo. Ne zamaraj svoje sjajne male usne,
Što njihova slast na kraju gubi arome. Želim te polizati, dok još imaš okus po sebi. 258
Označi ga, navijačica kaže to Obećavam da ćemo se vratiti na ovo mjesto. Imam sranja za obaviti prvo. Nećeš čekati dugo. Ne mogu je natjerati da ostane, A ne mogu je gledati kako ode.
Čuvat ću njeno srce pakleno, I obilježiti ga prije nego postane hladno. Pedeset sedam puta nisam nazvao Pedeset sedam pisama nisam poslao, Pedeset sedam šavova da bih opet disao, a onda se pretvaram jebeno. Pedeset sedam dana da ne trebam te Pedeset sedam puta da odustanem od tebe Pedeset sedam koraka dalje od tebe,
Pedeset sedam noći ničega osim tebe.
Oči su mu sklopljene, a lice mu je tako prelijepo. Sve u meni se ruši , jer je to najsavršenija pjesma koju sam ikad čula i želim da nastavi. Kad je to napisao? Kad smo se svađali? Prije nego smo se sreli? Pratiteljica se popne na pozornicu nakon što pjesma završi i nakrivi glavu u neodobravanju benda. On se nasmiješe i uzmu svoje instrumente, brzo odlazeći odande, jer iako možda imaju dozvolu da izvedu pjesmu, vjerojatno nemaju dozvolu da izgovore neke od riječi koje su u stihovima. Nasmijem se kad se Dane dramatično nakloni, a publika kliče. Čak ne znam ni što se to sada do gađalo. Jesu li ljudi plesali? Jesu li Trey i Lyla? Ne znam i nije me briga.
Misha preda svoju gitaru jednom od dečki, a ja se pomaknem naprijed kroz gomilu, čekajući ga da mi priđe. On skoči sa pozornice dok drugi bend opet preuzima pozornicu i počinju sv irati. On mi priđe i omota ruke oko mene ispod mog dupeta i podigne me. Smijem se iako mi suze klize niz lice.
Dodirnem mu obraz, gledajući dolje u njega. “Nisam htjela plakati.” “Puno je tvojih riječi u tim stihovima,” kaže mi on. “Zajedno radimo jako dobro više od nekoliko stvari, znaš?” “Dobre i loše.” On protegne vrat, dodirujući mi usne. “A želim ih sve.” 259
Poljubim ga, svi drugi su zaboravljeni. Dakle to je 57. Poslao mi je dijelove
pjesme prošlih godina, ali nikad je nisam čula u cijelosti. “Volim te,” on šapće. “I spreman sam otići čim ti budeš, pa me obavijesti.” “Spremna sam.” On se nasmije i spusti me. “Idemo se zabaviti.” On me uzme za ruku, i krenemo kroz gomilu plesača, naletimo na J.D. -a dok prolazimo kraj stolova sa hranom. “Gdje vi ljudi idete?” on upita. Pogledam Mishu, a on slegne ramenima. Djevojka čije ime ne znam stoji J.D.-u sa strane. Ne želim ga odvajati od nje, niti tuluma poslije, ali...
“Možeš li nestati s nama na sat vremena?” On razmisli i spusti tanjur. “Ja sam za.” “Zapamti da si to rekao,” upozorim ga. On nešto šapne djevojci i dotrči za nama, dok Misha pokuca na Tenov i Mannyev stol, “Idemo.” Svi se natrpamo u Mishin kamionet, a ja vidim moju sportsku torbu na
podu na suvozačevoj strani dok ulazim. “Pa, kuda idemo?” upita Ten dok Misha pokreće motor i izlazi sa parkirališta. “U školu.” Pričvrstim svoj pojas i stavim torbu u krilo, otvarajući je. “Zašto?” Dobacim Mishi pogled, sve u njegovu izrazu mi govori da im kažem. Izvučem limenku perivog spreja u boji. “Zato što... skoro je kraj godine, a ja imam još nekoliko stvari za reći.” Podignem i pogledam izaglave. sebe, vidim da su se Tenove oči prokleto skorolimenku izbuljile van iz njegove “Što?” on prasne. “Ti?” J.D. me pogleda, šokiran.
Sretnem Mannyeve oči i vidim kako mu se kotačići u glavi okreću. Možda je shvatio da sam ja ta koja mu je napisala poruku na ormariću taj prvi put.
Ti nisi sam. Postat će bolje. Ti si važan i ne može te se zamijeniti. Izdrži. 260
Sve im ispričam. Kako je počelo i kako sam to opravdavala, ali im kažem i što još moram napraviti noćas. Zadnji put da bude vrijedno. A pošto oni svi imaju nešto za reći na tu temu, mislila sam da bi možda htjeli sudjelovati. Posebno pošto je Ten već natuknuo da bi on htio dio akcije, a J.D. je već jednom sudjelovao. “Dakle, jeste li za to?” “Kvragu, da,” odgovori J.D. Pogledam u Mannya, koji šuti. “Ne moraš.” Ne zovem nijednog od njih da upadnu u nevolju. mogu čekati u kamionetu ili ih možemo vratiti nazad na maturalnu ovaj tren. Ali on kimne, pokazujući na limenku u mojoj r uci. “Želim crnu.” U redu. Prokopam po torbi, razdijelivši limenke i podsjećam ih da se drže površina koje se mogu lako očistiti. Klonite se ekrana, postera, umjetnina, te uniformi ili odjeće u svlačionicama. Došli smo do škole i parkirali na južnoj strani, kliznuvši kroz ulaz i pretrčali od parkirališta do prostorije s bazenom. Dodam Mishi svoju limenku i iščupam ključ iz svoje torbice. “Imaš ključ?” J.D. upita, iznenađeno. “Ne mogu vjerovati da nikad nisu pomislili ispitati te prije.” Da, imam ključ. Često sam ja zadnja koja odlazi sa bazena, a to mi je posao.
Povjereno mi je da zaključavam ova vrata. “Ja sam Ryen Trewarrow,” šalim se. “Ja sam glupača s jedva dovoljno moždanih stanica da bih znala disati.” Tiho cerekanje se začuje u grupi, a ja otključam vrata, požurujući sve unutra.
“Kako znaš da to nitko neće vidjeti sutra i ukloniti prije ponedjeljka?” Misha upita. Subota je navečer, pa je to moguće. Ali...
“Krovopokrivači će doći sutra da poprave pukotine,” objasnim. “Nastavnici su zamoljeni da se klone zgrade zbog sigurnosti. ” Pogledam uokolo sve njih. “Znate što vam je činiti?” “Da.” “Apsolutno.” “Spreman.” Ok, onda. “Idemo.” 261
*
Ponedjeljak ujutro, Misha i ja ulazimo u školu, zureći naprijed dok se oluja vrtloži oko nas. Veliki dio mene zna da to nismo trebali napraviti. Na kraju postoje
raznorazni načini na koje se problemi mogu riješiti. Bolji načini da se problemi riješe. Ali ono što je Misha rekao je istina. Svi smo ružni, zar ne? Neki to nose, a neki skrivaju. Pretpostavljam da mi je jednostavno dosadilo da Trey to skriva.
I toga što mu svi dozvoljavaju da to skriva. Učinila sam ružnu, ružnu stvar. “O, moj Bože,” dečko mrmlja meni sa strane, a ja pogledam i vidim da čita nešto što sam ja napisala u subotu navečer. “Hej, jesi li vidjela ovo?” djevojka uzdahne, pitajući svoju prijateljicu dok gledaju u suprotni zid.
Pogledam niz hodnik, vidjevši nekoliko poruka napisanih tu i tamo i ljudi letaju okolo upijajući ih. Nisi smjela dopustiti da te uhvatim nasamo. Sama si to tražila. -Trey Burrowes
Možeš li si više uopće pronaći kurac, pederu? -Trey Burrowes
Pojebat ću nju, a onda ću joj pojebati i mamu. Gledaj me. Na svakom uglu, svake noći kad kreneš na spavanje, bit ću tamo i saznat ću što sam točno propuštao.
Ne treba dugo da vi male kučke postanete drolje jednom kad to okusite. Trebala si vidjeti redaljku koju smo izveli na jednoj curi prošli tjedan. Dečki su čekali u redu. Bilo je tako jebeno dobro. Glava dolje, dupe gore, to je to kako jebati volimo.
262
Trey, Trey i još više Treya. Nastavljamo hodati, prolazeći kraj citata koje smo svi četvoro pisali na zidove, ormariće i podove u subotu navečer, skrenuvši u drugi hodnik gdje vidimo još i više. Ipak, nisu sve o Treyu. Neke su posvećene Lyli, Katelyn, nekoliko Treyevih prijatelja, čak i meni. Jer naravno, lako je reći oprosti. Suočiti se sa sramom je gdje pokora počinje.
Jedne od ovih noći, dovest ću te na parkiralište i raširiti te tvoje lijepe noge i jebati te upravo tamo na tlu. Da li bi ti se to svidjelo, dušo?” -Trey Burrowes
“To je odvratno,” kaže djevojka iz trećeg razreda, zacvilivši. Druga djevojka izvadi olovku i piše ispod poruke Sve to žele. Ne, ne želimo, napiše ona. Hodnici užurbani od aktivnosti, a mi, jer smo se trudili zadržati naše objave u dvasuglavna hodnika, većinom zato tim hodnicima svi prolaze kad dođu u školu. Ljudi su opčinjeni. Neke cure izgledaju ljutito i zgađeno. Neki su dečki iznenađeni. “Molim da se svi učenici prijave u auditorijom,” čuje se glas zamjenice ravnateljice preko zvučnika. “Molim da se svi učenici prijave u auditorijem.” Ten nas zaustavi u hodniku, izgledajući nervozno, ali zabavljeno. “Izgleda da smo profitirali s ovim.” “Da.” Ponudim mu mali osmijeh i gledam kako sve više učenika piše ispod na zidu. pogledaj ih.” da učine isto. “Ipak, Reciporuka što misliš i dat ćeš drugima dozvolu
Okrenem se Mishi, uzdišući. “Trebao bi otići. Ne trebaš biti ovdje, a ona će te uvući ako te pronađe.” Nakon što je otišao od Burrowesice prije više od tjedan dana, nije se vraćao u školu, ali mislim da je bio zabrinut kako će se sve ovo odvijati danas i htio je biti ovdje. On odmahne glavom. “Nije me briga.” “Pa, policija je upravo stigla, ” obavijesti nas Ten. “Policija?” šapnem. “Nisam mislila da je to što sam učinila baš tako loše.”
263
“Ne, nije zbog vandalizma. To je zbog Treya. Nekoliko klinaca – nekoliko cura – je u uredu, izdajući ga. Izgleda da su ih objave pogodile.” “Onda bih zaista trebao otići,” kažem Mishi. Ali upravo tada ravnateljica Burrowes nam priđe i moje srce preskoči otkucaj.
“Gospodine Laurent? Pođite sa mnom sada.” On zuri u nju na trenutak.
Ali ja uskočim. “Zašto?” “Mislim da on zna zašto.” On oklijeva na trenutak, a ja mislim da će se svađati kao prošli put, ali ne. On korakne. “Ne, ne, ne...” prasnem. “On nije ništa učinio.” “U redu je,” on me uvjerava ispod daha.
Ali, Burrowesica se umiješa, gledajući me. “U dnevniku piše da si ti posljednja osoba, osim domara, koja se odjavila da napušta školu u petak navečer,” kaže mi. “Sada, to nije neobično, pošto ostaješ do kasno da podučavaš plivanje, ali mi je sinulo da ti imaš ključ. A onda sam se sjetila društva s kojim se odjednom družiš.” Ona pogleda Mishu. “Jesi li uzeo njen ključ?” “Ne!” odgovorim umjesto njega. “Da,” kaže on. O, Isuse. “U redu je,” kaže on opet. “Bit ću dobro.” Ona ga odvede, a ja izbacim ruk e, osjećajući se bespomoćno. Zašto nije
samo izašao kao prošli put? Ne mora me štititi, a i zna da ja neću dopustiti da on padne. Što to on radi?
264
“Sjedni.” Radije bih stajao, ali pretpostavljam da se mogu i smjestiti. Sjednem ispred njezina stola.
“Nakon svađa i tvog ponašanja posljednjih nekoliko tjedana, zvala sam telefonske brojeve iz tvog dosjea,” kaže mi, zatvarajući vrata ureda. “Nijedan od njih ne radi ili su krivi brojevi. Želiš li mi reći što se događa ?” Zurim u nju dok ona sjeda iza svog urednog, malog stola. Otkopčavši njen sako, ona se smjesti i otvori dosje, bez sumnje moj. On je skoro prazan.
Ali šutim. “Ako si bio zabrinut zbog Treya, trebao si doći k meni,” ona zahtijeva. “Ne upasti u školu i pisati grozne optužbe na zidove.” Optužbe? Zar slike koje je pronašla u svojoj sobi nisu bile dovoljno jasne? “Gdje je on? ” upitam. Ona se uspravi. “Poslala sam svog posinka kući za danas, dok se ne razriješi ovaj nered.” Htio bih se smijati, ali se suzdržim. Samo zurim u nju. S količinom uzrujanih učenika ispred njenih vrata, pretpostavljam da će se nered rješavati neko vrijeme. “Gdje su tvoji roditelji?” “Moj otac živi u Thunder Bayu.” “A tvoja majka?” “Nema je.” Ona uzdahne i prekriži ruke na stolu. Zna da neće nikuda dospjeti na ovaj način. Posežući, ona podigne telefonsku slušalicu i podigne je do uha. “Daj mi broj telefona svog oca.” Moji se prsti zgrče, ali se ne odam. To je to. “742-555-3644.” “Kako se zove?” Ona ukuca broj telefona. “Njegovo pravo ime.” Čujem kako linija počne zvoniti, a moje srce bolno lupa, ali ostajem miran. “Matthew,” odgovorim ravnim tonom.“Matthew Lare Grayson.” 265
Ona se iznenada umiri i dobaci mi pogled. Njeno se disanje ubrza i izgleda kao da je vidjela duha.
Pa, sjeća se njegovog imena. To je bar nešto. Glas mog oca se javi na drugoj strani. “Halo?” A ona opet pogleda dolje, i vidim da je progutala knedlu u grlu, nervozno
trepćući. “Matthew?” “Gillian?” Ona spusti slušalicu kao da ju je opekla i pokrije usta svojom rukom. Gotovo se želim nasmijati. Samo da bih to nadodao ruganju. Ona podigne pogled, zarobivši moj i izgleda kao da me se boji. “ Misha?” Da.
I odlično. Sjeća se i mog imena. Dva boda za mamu. Sada zna. To što sam odabrao doći u ovu školu i sjediti u ovom uredu nema nikakve veze s Treyem. Ima veze s njom.
“Što želiš?” upita ona, a to zvuči kao optužba. Nasmijem se u sebi. “Što ja želim?” A onda ja spustim pogled, šapćući sam sebi, “Što ja želim?”
Podignem bradu i nakrivim glavu, sjedeći preko puta nje i držeći je jebeno odgovornom. “Pretpostavljam da sam htio mamu. Htio sam obitelj i htio sam da me vidiš kako sviram gitaru,” kažem joj. “Htio sam te vidjeti na Božićno jutro da mi se nasmiješiš i da ti nedostajem i da zagrliš moju sestru kad je bila tužna ili usamljena ili uplašena.” Gledam je dok samo tiho sjedi tamo, oči joj se sjaje. “Htio sam da ti se sviđamo. Htio sam da kažeš mom ocu da je bio dobar čovjek koji je zaslužio bolju od tebe i da te je trebao prestati čekati. Htio sam da kažeš nama da te prestanemo čekati.” Stisnem čeljust, svake minute postajem jači. Ovo nije u vezi mene. Ja sam završio boli i pitati se pitanja za koja znam da odgovori nikad neće biti dovoljnos dobri. “Htio sam te vidjeti,” nastavim. “Htio sam te pročitati. Htio sam shvatiti zašto mi je sestra umrla od srčanog udara u sedamnaestoj godini, zato što je uzimala droge da se održi budnom kako bi učila i bila savršena kći, sportašica i učenica, kako bi se ti vratila i bila ponosna njome i željela je!” Proučavam njeno lice, vidjevši Anniene smeđe oči kako zure u mene, u boli i postajući crvene. “Htio sam shvatiti zašto nisi došla na pogreb svom vlastitom djetetu,” napadnem je. “Tvom djetetu koje je ležalo na tamnoj, mokroj, hladnoj cesti satima samo dok su tvoja nova djeca, - gurnem uokvirenu fotografiju na njenom stolu zbog koje se zatetura – “u tvojoj novoj 266
kući,” – još jedna uokvirena fotografija – “s tvojim novim mužem,” – zadnja uokvirena fotografija – “bila sigurno i toplo ušuškana u svojim krevetima, ali ne i Annie. Ona je umirala sama, a da nikad nije osjetila ruke svoje majke oko nje.”
Ona se zgrbi prema naprijed, slamajući se i opet prekrivajući usta svojim rukama. Ovo joj ne može biti iznenađenje. Morala je znati da će se ovo dogoditi jednog dana. Mislim, znam da me nije vidjela otkad sam bio dvije godine, ali bio sam siguran da će me prepoznati. Taj prvi dan, vidjevši me u blagovaonici, osjetio
sam kao da će se okrenuti. Kao da će me moći osjetiti ili neko sranje. Ali nije. Ne tada, ne kad me je dovukla u svoj ured po “Hej, kako si?”... i niti bilo koji put poslije toga. Ona nas je napustila i odselila se kad je Annie bila samo beba. Nakon
nekog vremena, čuo sam da je otišla na fakultet i počela podučavati, ali iskreno, jedva da me zabolilo. Mogu shvatiti da je bila mlada – dvadeset i dvije s dvoje djece – a da ne
spominjem ubilačku obitelj u koju se udala. Ali mislio sam da će s vremenom pronaći svoj put nazad k nama. A kasnije, kad smo Annie i ja saznali da je u susjednom gradu, udana za
čovjeka koji već ima sina, te da je zasnovala obitelj s njim, a još uvijek nije uložila ni najmanji trud da potraži Annie i mene, naljutio sam se. Annie je učinila sve u nadi da će naša majka čuti za nju ili vidjeti njenu ekipu u novinama i doći po nju. “Sada...” kažem, ravnim i mirnim tonom, “Ne želim ništa od tih stvari. Samo želim svoju sestru nazad.” Nagnem se naprijed, stavljajući moje laktove na vrhove mojih koljena. “A želim da mi kažeš nešto prije nego odem. Nešto što moram čuti. Želim da mi kažeš da nas nikada nisi ni planirala potražiti.” Njene uplakane oči me pogledaju. Da, možda sam uvjerio sam sebe da sam došao ovamo pokupiti foto album sa slikama moje sestre iz škole i novinskim izrescima koje joj je Annie poslala ovdje, a koje sam našao u njenom ormariću za spise i sat mog djeda, ali zapravo, dio mene je imao trunku nade. Dio mene je mislio da bi još uvijek mogla biti dobra osoba i imati objašnjenje. Način da mi kaže zašto – čak i u smrti – Anniena mama nije došla po nju.
267
“Želim da mi kažeš da ne žališ što si otišla i da nisi mislila na nas niti jedan dan otkad si otišla,” zahtijevam. “Da si bila si sretnija bez nas i da nas ne želiš.” “Misha-” “Reci to,” zarežim. “Dopusti mi da odem odavde slobodan od tebe. Daj mi to.” Možda smo joj nedostajali, a nije htjela poremetiti naše živote. Možda smo joj nedostajali i nije htjela poremetiti svoj život. Ili možda je dio njenog života slomljen i završen, a ona ga ne želi nazad. Možda joj nije stalo. Ali znam da ja više ne mogu mariti za ovo. Zurim u nju i čekam da kaže ono što trebam čuti. “Nisam namjeravala tražiti niti jedno od vas,” ona šapće, zureći u stol sa suzama koje joj liju niz lice. “Nisam mogla ostati. Nisam se mogla vratiti. Nisam ti mogla biti majka.” Lupim šakom o njen stol, a ona poskoči. “ Nije me briga za tvoje izgovore. Neću te žaliti. Sada reci to. Reci da si bila sretnija bez nas i da nas nisi htjela.” Ona opet počne plakati, ali ja čekam. “Sretnija sam otkad sam otišla,” ona jeca. “Nikad ne mislim na tebe i Annie, i sretnija sam bez vas. ” Ona se slomi kao da su joj riječi bolne za izgovoriti.
Tuga se ušulja u moje grlo i osjetim da mi suze prijete. Ali ustanem, izravnam kralježnicu, te gledam dolje u nju. “Hvala,” odgovorim. Okrenuvši se krenem prema vratima, ali stanem, govoreći joj okrenute glave. “Kad tvoja druga kćer Emma navrši osamnaest, predstavit ću joj se,” izjavim. “Učini si uslugu i nemoj biti seronja. Pripremi je na to prije nego dođe A javrijeme.” otvorim vrata, te izađem iz ureda. Zakoračim u prazni hodnik i krenem prema ulazu, udaljenost između mene i moje majke raste. Sa svakim korakom osjećam se jači m. Neću žaliti zbog odlaska, kažem sam sebi. Neću misliti na tebe ni jedan dan od sada nadalje. Sretniji sam bez tebe i ne trebam te.
Nikad te više neću tražiti.
*
“Jesi li je pitao zašto je otišla?” 268
“Ne.” Sjedim uza zid u Annienoj sobi s Ryen naslonjenom na mene između mojih nogu. “Nisi znatiželjan u vezi njenih razloga?” ona pritišće. “Kako bi to opravdala?” “Nekad sam se pitao. Ali sada ja... Ne znam. ” Nije da me nije briga, ali... “Ako nas netko ne želi, mi moramo prestati željeti njih. Nekad sam si to govorio, a sada vjerujem u to, ” kažem joj. “Nije toliko teško, suočiti se s njom i otići. Ako je htjela objasniti, učinila bi to. Ako je mogla, učinila bi to. Ali nije trčala za mnom. Zna kako me naći ako to želi.” Ryen prođe rukama niz Annien plavi šal. “Dakle, to je razlog zašto si došao u Falcon's Well.” “Da. Imala je sat. Nasljeđe koje je otac mog oca poklonio njoj i mom tati na dan vjenčanja,” kažem, uronivši nos u njenu kosu. “Obiteljska tradicija nalaže da on ide prvorođenom sinu. Ona ga je uzela kad je otišla – možda da napakosti mom tati ili ga založi za novac ako ga zatreba – ali nekako na kraju ga je dala Treyu.” “Mora da si je mrzio zbog toga.” “Već sam je mrzio,” odgovorim. “Ipak, to boli. Već nas je napustila. Kako je mogla ukrasti još jednu stvar – pogotovo nešto što po pravu pripada meni?” Bila je sebična i prkošljiva, a možda nije ista osoba sada kao što je bila onda, ali ja je neću čekati kao Annie. Zagrlim Ryen jače. Upravo ovo ovdje, je sve. Ne mogu dočekati da živim sve one dane koje ću proživjeti s njom. Prokleto dobro ćemo se zabavljati. Pogotovo zato što se više ne moram brinuti za onog govnara u školi s njom do kraja godine. Ranije je dobila poruku od Tena, u kojoj kaže da je čuo da se uključio viši inspektor i zabranio da zakorači školsko doki se sve ne razjasni. A pošto je nekolikoTreyu učenika podnijelonatužbe, za tlo slike razne napade, izgleda da će nekoliko slijedećih mjeseci života Trey provesti na sudu.
Ryen ustane i povuče me gore, oboje se odvučemo iz sobe. Došao sam ovdje da vratim Annien medaljon i foto album. Bilo je i nešto pisama s albumom u omotnici koju sam uzeo iz majčina ureda. Annie mi nije rekla da joj je pisala, samo da joj je poslala svoj foto album s njenim slikama i stvarima. Ipak, pobrinula se da moje slike ne pošalje. Znala je da mi se to ne bi svidjelo. 269
Možda nisam trebao uzeti album i pisma. Nakon što se naša majka nikad nije pojavila na pogrebu, ipak, jednostavno nisam htio da ona ima bilo što Annino. Ali, Annie ih je dala njoj, valjda. Bila je to njena želja da naša majka ima te stvari.
Ako želi omotnicu nazad, može je imati. Ali mora doći i zamoliti. Tiho zatvorim vrata za sobom i uđem u svoju sobu, vidim Ryen kako sjedi na mom krevetu, čitajući komad papira. “Što je to?” upita ona. Spustim pogled na bijeli papir. “To je pismo.” Ona ga smota i odloži. “Pa, nisam ga pročitala ni ništa, ali mogla je biti ponuda za razgovor o potpisivanju ugovora o snimanju. ” Ona se smijulji. “A ima ih još nekoliko tamo.” Ona pokaže na noćni ormarić. “Ni te nisam pročitala, ali sam se pitala da li bi moglo biti pisama namjere, također. Kladim se da su neki tipovi s jako dobrim vezama vidjeli YouTube video
Šifrirane jezgre i žele razgovarati.” Ne žele Šifriranu jezgru. Žele mene, a ja ne želim napustiti moj bend. Spustim se na krevet i povučem joj leđa, škakljajući je. “Jedino što želim raditi je ono što me neće odvojiti od tebe. Razumiješ?” Ona se smije, migoljeći se i pokušavajući me zaustaviti. “Pa, fakultet nije daleko!” ona se hihoće, udarajući da mi odbije ruke. “Otići ću. A pogledala sam Facebook stranicu. Stavili su datume za turneju ovo ljeto.” “To su samo usrani kafići, sajmovi i festivali.” Popnem se na nju, zajahavši ju i povučem joj ruke gore iznad njene glave. “Ali to zvuči sjajno.” Isplazim jezik nagnem se, joj svoje dotaknuti “Da li imaš petigodina?” onapokušavajući zacvili, bacivši tijelo nos. i pokušavajući me odbiti.
Isplazim jezik, poližući vrh njenog nosa. Ona se trzne i brzo zatrese glavom pa neću imati drugu priliku. Zasmijuljim se, oslobađajući njene ruke. “Iskreno, ne znam zašto Dane još uvijek ima to sranje objavljeno. Rekao sam mu da ja ne idem. ” “Da, ideš.” Siđem s nje. “Ryen, ja -” “Prestani,” kaže ona. “To nije zauvijek. Moraš ići. Samo slijedi ovo da vidiš kamo će te to odvesti.” 270
Upravo sada, ne bih mogao ništa željeti manje. Pomisao da je ostavim čini me zaista jebeno nesretnim. “Ti i ja smo imali vezu na daljinu sedam godina,” nastavi ona. “Mislim da smo položili ispit vremena i udaljenosti. Nitko mi nikad nije uživo toliko
značio kao što si mi ti značio u tvojim pismima. A sada kad smo se upoznali, volim te,” kaže ona, penjući se u moje krilo i omotavši svoje noge oko mene. “Ne sumnjam u ovo. Trebaš ići.” “Tek sam te dobio.” “A ja ne želim da se suzdržavaš zbog mene.” Kliznem rukama uz njena leđa po majici, uživajući u njenoj toploj, glatkoj koži. “Mi ćemo imati sve što želimo,” kaže mi ona, ležeći dolje. “To je jedini način na koji želim ovo s tobom. Ako odeš i ne bude ti se sviđalo, dođi kući. Ako ti se svidi, čekat ću te dok ne završiš.” Osjećam kako mi živci gore i ne znam kako se nositi s ovim. Radije ne bih uopće mislio o tome danas. Da li se želim vozikati okolo u starom unajmljenom autobusu i malo svirati ovo ljeto? Možda. To je bio plan do veljače. Ali sada imam Ryen i ne mogu zamisliti da je ne gledam svaki dan. Ne
vidim prokletog smisla da prođe i minuta bez nje. Neću biti sretniji samo zato što imam glazbu. Ali ona je u pravu. Ona ide na fakultet i iako ja mogu ići također, to ne bi bila isti fakultet. Mogao bih ići s njom, ali... ne mogu je slijediti. Oboje ćemo trebati vlastite poslove jednog dana, način da budemo ispunjeni. “Ako ne pokušaš,” kaže ona, “poslije ćeš se pitati da li si trebao. Nemoj stavljati tu krivnju na mene.” Pružim slabi smijeh. zašto me jednostavno ne udariš u jaja. “Ako tojoj učinim, imam Isuse, i ja svoje zahtjeve,” kažem joj, gledajući je u oči. “Želim da napišeš pismo.” Ona prasne u gromoglasni smijeh. “Pismo? Napisat ću ti više od jednog pisma dok te ne bude bilo. ” “Ne meni.” Odmahnem glavom. “Delilah.” Lice joj se odmah spusti. Vidim da je mogućnost suočavanja s tim demonom uznemiruje.
“Napustila je Falcon's Well u šestom razredu. Ne bih ni znala gdje je sada.” 271
“Siguran sam da je možeš potražiti na Googleu.” Što ona zna. Samo traži izgovor da se ne suoči s tim. Ona okrene glavu, kupujući vrijeme, ali ja joj gurnem bradu opet prema meni.
“Što ako me se ona uopće i ne sjeća?” upitam. “Što ako to nije bila jako velika stvar za nju i pomisli da sam ja idiot što još uvijek žalim na d tim?” Oči mi se smrače. “Imaš još kakav izgovor ili si završila?” “Ok,” ona prasne kao dijete. “Učinit ću to. U pravu si.” “Dobro.” I okrenem je na leđa i opet je pritisnem dolje. “ Sad se skidaj. Moram nadoknaditi vrijeme koje ću izgubiti dok sam na putu.” “Što?” ona se protivi dok joj prevlačim majicu preko glave. “ Nadoknadit ćeš izgubljeno vrijeme kad se vratiš!” “Da. Možemo i to, također.”
272
Pet godina poslije...
“Ryen!” začujem kako me netko zove. “Ryen, hajde!” Odmahnem glavom, zabavljeno kad zakoračim na pločnik ispred moje zgrade. Otirač iz Delcoura je već postavljen pred vratima otvorenim za moj bijeg. “Ne, Bille,” kažem novinaru iz Timesa kad on i nekoliko fotografa pojure prema meni, gurajući se u moj prostor.
Pokušavam se provući između njih, ali su posvuda. Proguram se kroz njih. “Nominacija za Oskar za Najbolju srcinalnu pjesmu? ” Bill Winthrop podigne diktafon ispred mene. “Mora da ste zadovoljni. On mora imati nešto za reći. Hajde.”
“On je sada u zoni pisanja, ” kažem i krenem prema vratima. “Rekla sam vam to i prije.” Okrenem se, dobacivši njemu i drugim dečkima koji već odavno kampiraju ovdje, pogled dosade. “Stvarno, ovdje ste vani već mjesecima. Uzmite noć odmora. Idite na spoj.” Neki od novinara i fotografa se nasmiju, a okidanje njihovih kamera se
začuje oko mene. “Da, prošli su mjeseci otkad ga je itko vidio,” predbaci Bill. “Kako možemo znati da je još uvijek živ?” Nakrivim glavu i stavim ruke na kukove, čime moj sada vidljivi trudnički trbuh postane još očitiji. Očito, Misha je dovoljno dobro da učini ovo, zar ne? Začujem kako su opet prasnuli u smijeh. “Znate da Misha voli svoju privatnost,” istaknem. “Da li će biti na dodjeli nagrada?” “Ne, ako to može izbjeći.” I okrenem se, krenuvši prema zgradi. “Nemoguća si!” čujem Billov frustrirani povik i čak se i ne trudim skriti svoj osmijeh. “I ja tebe volim!” viknem preko mog ramena.
273
Stvarno, to mora biti najzamorniji posao. Čekajući da vide hoće li Misha otići po kavu ili kupiti novi par cipela. To neće dugo trajati, ali moj muž bi radije izbjegao pažnju po svaku cijenu. Pretpostavljam da ga to samo čini još primamljivijim i tajanstvenijim. Mislim da su čak i kreirali aplikaciju Spazite Mishu Larea, kao da je to jebena igrica Pokemon Go ili tako nešto. Mogu shvatiti želju za njim. Na kraju je završio sa mnom na fakultetu u Cornellu nakon njegove ljetne turneje, govoreći da njegove prilike mogu čekati. Imamo jedan život i odbio je raditi bilo što bez mene uz njega. Čekao je. Zabrinula sam se da će propustiti neku veliku priliku, ali Misha zna tko je i što želi. I bio je u pravu. Nije prošlo dugo nakon fakulteta da je ponovo oživio Šifriranu jezgru, okupio opet sve srcinalne članove, i oni su počeli nizati nagrade i datume turneja. Bila je to paklena vožnja, a tek je počela.
Hodam kroz predvorje, spazivši Riku kako prolazi pokraj recepcije. “Hej, kako si?” upita ona, noseći sportsku torbu. Upijam njene tajice, crne čizme do koljena, te preveliki džemper, a evo mene, osjećam se kao planet. Kad će ona uopće zatrudnjeti? Supruga Michaela Crista – koja je također iz Thunder Baya – s kojom sam postala jako bliska, te pošto su njena mama i Mishin tata odjednom jako bliski, vjerojatno ćemo na kraju postati obitelj. Ne mogu se žaliti. Cijela njegova ekipa prijatelja je zanimljiva, što je malo reći, ali su i odani. Pogledam u nju kao da se ispričavam, pokazujući prema novinarima iza mene. “Žao mi je zbog svega ovoga.” Aline mibaš onatako.” samo Ona odmahne. “To“Mislim se događa i sljubomoran, Michaelom, zapravo. kad uđe uAli, finale, samo se smije. da je hej, košarkaš je košarkaš, a rock zvijezda je rock zvijezda.” “Ne podsjećaj me.” Ona namjesti torbu na ramenu i nastavi hodati. “Ja idem u dojo i onda u Thunder Bay za vikend. Vidimo se u ponedjeljak, i reci mom bu dućem polubratu da sam ga pozdravila, ” ona se šali. “Hoću.” I krenem prema dizalima. Odvezem se na dvadeset i prvi kat gdje su dva penthousea, a iznad nas je
samo još jedan kat i on pripada Cristovima. Volim pogled i drago mi je što Misha voli biti u gradu . Često provodimo vrijeme s njegovim ocem u 274
Thunder Bayu, ali noćni život, predstave i koncerti su previše primamljivi da bi ih se klonili. Volimo ovdašnju buku. Kad uđem, namirišem odreske kako se peku, a moj želudac odmah zakrči. Imamo teretanu u zgradi, ali ja volim satove u Riknom dojou, pa sam zato izazvala novinare, ali sada sam gladna. I trebam kupku. Ruke me zagrle odzada , držeći moj trbuh, a ja se nagnem nazad, osjećajući
se odmah opuštena. Njegov opijajući miris me okružuje i trebam kontakt. “Pomozi mi da se oslobodim ove odjeće,” molim ga. On povuče moju majicu preko glave i pomogne mi da skinem svoj sportski grudnjak. Samo sam šest mjeseci trudna – naš sin se treba roditi u ožujku – ali ja glumim da sam bespomoćna. Što me više dodiruje, to sam sretnija. A Misha me ne voli vidjeti ljutu.
Nakon što mi je izuo cipele, čarape i skinuo radne hlače, okrenem se, izvadivši kosu iz repa. On izgleda nevjerojatno. Sviđa mi se ovaj kućni zatvor na koji se osudio. Sve što radi je da hoda po stanu cijel i dan, polugol samo u donjem dijelu trenirke, slušajući muziku i ostavljajući stihove na raznim mjestima. Napisani su po cijelom hladnjaku, na ubrusima, na post-- it papirićima zalijepljenima na zidove – što je počeo raditi kad sam poludjela , jer je markerom išarao svježe okrečenu spavaću sobu. Sve je to dio njegova kreativnog procesa, kaže on. Što god. Funkcionira, pretpostavljam. “Hajde.” On me povuče za sobom. “Pripremio sam ti kupku.” Slijedim ga u kupaonicu, gledajući kako se skida i ulazi u kadu, a onda ispruži ruku, pozivajući me. Uđem unutra i sjednem na drugi kraj velike kade, zahvalno se smiješeći kad“Novinari mi počnesu masirati nogu. mu. “Svi žele dio tebe.” ludi,” kažem “Pa, ovaj dio želi tebe.” I on mi uzme stopalo, gurkajući ga između svojih nogu.
Polako se popnem na njega, zajahavši ga, ali ne mogu mu prići prsa o prsa zbog mog trbuha.
On uzme mali srebrni vrč koji imam kraj kade i počne polijevati vodu preko moje kose. Izvijem svoj vrat unazad, toplina mi prekriva skalp i leđa, te čini da zastenjem. On ljubi moj vrat. “Mogu li ti nešto reći?” on me nježno upita. Pogledam gore, susretnem njegove oči i kimnem. 275
On mi zagladi kosu, gledajući me s ljubavlju. “Volim te jako i kad smo se vjenčali nadao sam se da ćemo biti zauvijek zajedno,” on izjavi, “ali ta stvar od ogledala,” – on pokaže iza mene na dizaj nirani zid koji sam upravo ugradila – me izluđuje. Izbaci me iz ravnoteže kad god uđem ovdje.” Okrenem se i osmjehnem se, gledajući u niz ogledala ugrađenih na zidove, koji reflektiraju ogledala na suprotnom zidu.
Okrenem se opet prema njemu, podignem bradu, kimajući. “Naviknut ćeš
se.”
“To stalno govoriš,” on cvili. “Podnosim gotički kamin u štaglju koji smo preuredili u naš dom u Thunder Bayu, stolove šivaćih mašina, činjenicu da moram proći kroz ormar da bih došao u spavaću sobu, ali ova stvar od ogledala...” On odluta, a ja ga poljubim u obraz. “To je kontroverzni komad.” On me počasti zabavljenim pogledom. Tresem se od smijeha. “Ako se razvedeš od mene, nećemo se i dalje seksati.” On napući usne. “Da, i mislio sam.” Prava je beba. Znao je kad me oženio da volim biti kreativna. Iako nisam dobra u tome.
Posegnem i pritisnem ručicu, uključivši tuš iznad nas. On prska iza mene, ali stvara ugodan žubor. “Moraš se pojaviti,” kažem ja. Mrzim ga pritiskati i obično to ne radim, ali ponekad se brinem da to ne proživljava dovoljno. “Will zove kao lud,” istaknem, “čak me je gnjavio i na poslu danas. Kaže da trebaš uživati u vožnji dok možeš.” onime grli,da a onda stegne mene. “Uživam,” želim glazbu s tobom, želim je ljudi čuju iruke da jeoko vole, ali ne“Samo trebam biti stvarati veći od ovoga. Ne trebam reklamu. Sretan sam.” Milujem mu lice. “Većina ljudi ne dobiju priliku da budu božanstvo,” kažem. “Jesi li siguran da ništa ne propuštaš? Ipak, nećeš živjeti vječno.” “Ne, ali moja glazba može.” On uvijek ima savršen odgovor za sve. U pravu je. Ne propušta ništa. Da li bi bili sretniji, žrtvujući naše vrijeme koje provodimo zajedno dajući ga drugima? Ne.
276
“A ti i ja smo u stihovima,” on završi. “To je jedino važno i neću tolerirati nikakve smetnje. Imam samo jednu priliku da ovo učinim kako treba, i to i radim.” Privučem ga, ljubeći ga. Toliko ga volim. Ali njegove me riječi podsjete na našeg omiljenog repera, te se povuče m nazad, ne mogavši odoljeti da ga ne zezam. “Hej 'samo jednu priliku' baš kao u Eminemovoj pjesmi Izgubi sam sebe. ” Te počnem pjevati pjesmu, izvikujući stihove iz sve snage. On mi gurne glavu unazad, smočivši me pod tušem dok ja cvilim u smijehu. Hej, što sam rekla?
277
Draga Delilah,
Moje ime je Ryen Trevarrow. Bile smo prijateljice u četvrtom razredu. Sigurna sam da me se ni ne sjećaš, ali ja se sjećam tebe. Zapravo, često si mi na umu. A ako me se sjećaš, onda molim te nastavi čitati, jer ima puno stvari koje bih ti htjela reći. Nemaš nikakvu obvezu da me saslušaš, ali bila bih ti zahvalna. Do sada, sigurna sam da ti se život – kao i moj – jako promijenio. Tvoje uspomene na mene – ako ih uopće imaš – mogle bi biti od toga da mi zamjeraš do toliko nejasne da sam jedva vidljiva na tvom radaru. Možda nisi ni pomislila na mene već godinama. Ali, za svaki slučaj... morala sam učiniti ovo. Možda za tebe, ali posebno za mene. Osjećam puno krivnje i zaslužujem to, ali postoje stvari koje se moraju izreći, a već je odavno prošlo vrijeme za to. Vidiš, prizor mi je još u glavi. Ti stojiš uza zid na igralištu, sama jer ti je više nisam htjela biti prijateljica. Ne mogu zamisliti što si mislila taj dan i svaki dan nakon toga, ali nadam se da znaš da to što sam učinila i što su svi drugi rekli ili ti priuštili, nikad nije bila tvoja krivica. Bila je moja, a ti si se jednostavno našla tamo. Postoji tajna koju sam htjela podijeliti s tobom. Nisam je rekla čak ni mom najboljem prijatelju Mishi, zato što je to bilo tako neugodno. Kad sam imala devet godina imala sam rutinu svake nedjelje uvečer. Oko šest sati, nakon večere, počela bih skupljati sve moje proizvode za higijenu: šampon, regenerator, sapun, spužvicu, grickalicu, rašpicu za nokte... sve bih poredala na prozorsku dasku iznad kade, i slijedećih sat vremena sam se kupala. pobrinula se da svaki prokleti Bila sam u kupaonici, ribala iljiljana dioTočno. moje kose miriši kao potočićprala, s mirisom na livadi u planini , sat vremena. Onda bih konačno izašla i počela hidratiziranje i proces čišćenja noktiju.
Dobri Bože, zar ne? Ali čekaj, ima još. Onda bih provela deset minuta pranja zubi i čišćenja koncem, te još i više vremena birajući odjeću, koja je naravno morala biti ispeglana i prostrta za ponedjeljak ujutro. Bio je novi tjedan i bila sam nova ja. Imat ću više prijatelja. Družit ću se s popularnim curama. Ljudi će me voljeti.
278
Jer u mojoj devetogodišnjoj glavi, kupka je sprala više od dnevne prljavštine. Sprala je staru mene i nekako, zato što sam ispolirala svoj izgled, moja će osobnost biti drugačija također. To se odvijalo oko godinu dana. Više od pedeset nedjelja velikih nada, i više od pedeset ponedjeljaka koji su završili nimalo drugačije nego tjedan prije. Nijedna količina sapuna i vode, savršenih noktiju, ili lijepe kose, ne može promijeniti ono što sam mrzila kod sebe iznutra. To što sam bila stidljiva. Što sam bila uštogljena i nikad nisam kršila pravila. Što sam se osjećala tako neugodno u većem društvu i nisam lako mogla razgovarati s ljudima. Što moji izbori glazbe i filmova nisu bili kao oni kod prosječnih klinaca. Potpuno jednostavno: nisam se uklapala.
Nisam imala ništa zajedničko s drugim klincima oko mene, a zbog ograničenja na moje malo okruženje, nisam mogla pronaći nikoga s kim bih imala nešto zajedničko. Stalno sam se osjećala kao da ne pripadam. Kao da upadam na zabavu nepozvana, a ljudi samo čekaju da shvatim mig i odem. Tako je bilo dok nisam srela tebe. Počele smo se družiti i razgovarati o
svemu. Svaki dan na odmo ru hodale bi po dvorištu i čavrljale o stvarima
koje su nam zajedničke. Bila si nekako zabavna, slušala si me i nisi činila da se osjećam pod pritiskom ili neugodno. Bilo mi je drago da konačno imam prijateljicu.
Dok se nisam počela pitati zašto ih nemam više. Nastavile smo šetati i razgovarati, ali prije ili kasnije, moje bi oči odlutale gdje se svi drugi igraju i smiju, i opet bi se počela osjećati izostavljenom. Što ih je činilo tako posebnima da budu okruženi ljudima? Zašto su izgledali sretnije i kao dio nečeg boljeg? Što su radili i kako su se ponašali, a ja nisam? Došla sam doAzaključka sama sebe moramStavljajući vidjeti kaosebe bolju, nego postanem bolja. pod bolja,damislim popularna. naprije pijedestal s kakvim god lošim ponašanjem mogu, vjerovala sam da samu sebe uzdižem. A na neki način, valjda i jesam. To što sam bila zločesta dovelo mi je prijatelje koje sam mislila da želim. Sada nema ništa što mogu reći što će ispraviti ono što sam ti učinila. Znam to. Čak i dijete zna kako biti ljubazan. Ali htjela sam da znaš da mi je žao. Nisam bila u pravu i žalim zbog onog što sam učinila. To je bio prvi čin u dugom redu činova koji su me učinili jako nesretnom djevojkom, a sada shvaćam koliko je uistinu vrijedan jedan pravi prijatelj i koliko malo ti popularni klinci zapravo znače u ovom velikom, širokom svijetu. 279
Ne mogu promijeniti prošlost, ali bit ću bolja u budućnosti. Žao mi je ako sam ti smetala. Ako čitaš ovo i pitaš se zašto žalim nad nečim što je tebi možda bilo tako nevažno. Možda si okružena divnim životom i puno sreće, a ja nisam čak ni uspomena. Ali, ako sam te povrijedila, žao mi je. Želim da to znaš. Bila si dobra prijateljica i zaslužila si bolje. Hvala ti što si bila uz mene kad sam te trebala. Voljela bih da sam ja učinila isto. S ljubavlju, Ryen.
280
NAPOMENA AUTORA
Ako ovo čitate, onda se nadam da ste pročitali knjigu. A ako je to slučaj, onda mi je jako drago. Bitanga 57 je bila drugačija knjiga za napisati, te teška. Mi čitatelji
romansi možemo biti jako strogi prema našim junakinjama. Često vidimo sami sebe u tim ulogama i uspoređujemo njihove odluke s odlukama koje bi mi donijeli. Skloni smo ih osuđivati puno strože nego junake, jer od njih imamo ista očekivanja kao i od samih sebe. Zato je većina junakinja nevina, stidljiva i ljubazna, dobra srca. Vidjeti te žene kako pronalaze svoju moć je zabavno putovanje. Lako ih je voljeti. Ryen, s druge strane, nije takva. Pogotovo u prvih nekoliko poglavlja.
Znajući to, naravno da sam bila uplašena. Samo sam se nadala da ćet e izdržati dovoljno dugo da vidite kako se ona mijenja i na kraju se ponosite njome.
Ryenina potreba za priznanjem, obožavanjem i pripadanjem odjekuje u svima nama. Vidimo to cijelo vrijeme. Nijedno dijete ne želi biti drugačije. Žele pripadati, žude za odobravanjem od drugih, i oni, najčešće, još nisu mentalno dovoljno jaki da mogu stajati sami. Kako postajemo stariji, ipak,
većina nas razvije tu sposobnost. Naučimo da ništa ne prija bolje od toga da uistinu volimo sami sebe, iako to znači da vas oni oko vas ne vole. Radosno otkrijemo da nas jednostavno više nije briga. A to je prilično dobar osjećaj. Ali većina nas je radila stvari – nepravedne stvari – u ime samoodržavanja. To je priča koju sam htjela ispričati. Ryen mrzi ono kakva je, pokušava biti drugačija i trudi se da pronađe način da je ljudi konačno vide, alinaprijed. onda otkrije da se mrzi još više. Laganje samom sebi nikad vas neće odvesti Hvala što ste čitali i hvala što ste (nadam se) dovršili priču. A svima tamo vani koji su se možda prepoznali u onome što su neki od likova prošli – samo zapamtite: bit će bolje, vi ste važni i ne može vas se zamijeniti. Držite se. Pronaći ćete svoje pleme. Penelope Douglas
281
BITANGA 57 – TEKST
Sve može, kad sve se zna Gdje se kriješ kad njihova je sreća tvoja tuga? Tako puno, tako teško, tako dugo, tako umorno, Neka jedu dok se ne raspadneš u ništavilo. Ne zamaraj svoje sjajne male usne,
Što njihova slast na kraju gubi arome. Želim te polizati, dok još imaš okus po sebi.
Označi ga, navijačica kaže to Obećavam da ćemo se vratiti na ovo mjesto. Imam sranja za obaviti prvo. Nećeš čekati dugo. Ne mogu je natjerati da ostane, A ne mogu je gledati kako ode. Čuvat ću njeno srce pakleno,
I obilježiti ga prije nego postane hladno. Pedeset sedam puta nisam nazvao Pedeset sedam pisama nisam poslao,
Pedeset sedam šavova da bih opet disao, a onda se pretvaram jebeno. Pedeset sedam dana da ne trebam te Pedeset sedam puta da odustanem od tebe Pedeset sedam koraka dalje od tebe, Pedeset sedam noći ničega osim tebe.
Ja sam samo bitanga koji gubi vrijeme.
Tvoja odskočna daska, tvoje tajno uzbuđenje. Nešto mi kaže da si blizu slamanja Jer ti moram biti nešto više, nego samo ispunjenje vremena.
Označi ga, navijačica kaže to Obećavam da ćemo se vratiti na ovo mjesto. Imam sranja za obaviti prvo. Nećeš čekati dugo. 282
Ne mogu je natjerati da ostane, A ne mogu je gledati kako ode.
Čuvat ću njeno srce pakleno, I obilježiti ga prije nego postane hladno.
283
BISERI – TEKST
Slika vrijedi tisuću riječi,
Ali, mojih tisuću riječi će dublje rezati. Što nas ne ubije to nas ojača Zajebi to. Počeo sam se igrati skrivača. Ponašaj se prema drugima kao oni prema tebi, Ali što ako noćas želim opečen biti? Rekao si nam da je bolje spriječiti nego liječiti, A mlađa je sestra slušala, ali ja sam uspio naučiti. Žanji, žanji žanji, nećeš ni znati Sve što si propatio je ono što si posijao. Sam, Prazan, Prevara, Sramota, Strah.
Sklopi svoje oči. Nema se što ovdje vidjeti sad. Radi bolje, budi bolji, previše, prejako,
Uskoro ću se ugušiti, ne mogu progutati to. Zato objesi svoje male Mudrosti, oko mog vrata ćeš ih omotati. Zadavit ću se tvojim Biserima Mudrosti i uništen umrijeti.
Rekao si da se pripremimo sada, a igramo kasnije, Ali ono što je ovdje je bolje nego ono što je ondje.
Uzeo sam kišobran kako bi se od kiše spasio
Ali grom je udario, a tebi nije bilo važno. Žanji, žanji žanji, nećeš ni znati Sve što si propatio je ono što si posijao. Sam, Prazan, Prevara, Sramota, Strah.
Sklopi svoje oči. Nema se što ovdje vidjeti sad.
284
