D. Babić, O muzeologiji, novoj muzeologiji i znanosti o baštini. U: Ž. Vujić – M. Špikić, Ivi Maroeviću baštinici u spomen . Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveu čilišta u Zagrebu, Zagreb 2009.: 43-60.
Darko Babić Filozofski fakultet, Zagreb O muzeologiji, novoj muzeologiji i znanosti o baštini Sažetak:
Termin muzeologija prvi se put spominje 1869. godine. Od skupa prakti č nih nih savjeta o tome kako obavljati određ eni eni posao u muzeju, preko grane znanja koja prou č ava ava ciljeve i organizaciju muzeja do segmenta informacijskih znanosti koji se bavi izu i zuč avanjem avanjem identifikacije, zaštite i komuniciranja muzealnosti materijalnih svjedo č anstava anstava kulture i prirode radi zaštite, interpretacije i prijenosa poruka u svom dosadašnjem razvojnom putu, muzeologija ostaje relativno č vrsto vrsto povezana s muzejima kao institucijama i predmetima koji se u muzejima nalaze. Šezdesete godine dvadesetog stolje ća obilježavaju društvena previranja iz kojih proizlaze i zahtjevi za redefinicijom redefinicijom postojećih društvenih vrijednosti, te propitivanje uloge društvenih institucija. Poč etkom etkom sedamdesetih godina nastaju eko-muzeji kao rezultat novog promišljanja uloge muzeja u društvu, te suodnosa č oovjeka vjeka i okoliša u kojem on egzistira. Razvija se tzv. nova muzeologija. Ovi procesi idejno otvaraju novo poglavlje u muzeologiji naglašavajući da osnovni predmet izuč avanja avanja ne može biti niti muzej, niti muzejski predmet ili zbirka, već sveobuhvatni koncept baštine. Različ ite ite discipline koje se bave pojedinim segmentom baštine idejno i sadržajno danas su sve bliže. Sve navedeno mogu će utemeljuje put razvoja jedne nove interdisciplinarne znanosti, znanosti o baštini. Ključne riječi: eko-muzej, muzeologija, nova muzeologija, baština, znanost o baštini
Na početku osobno
Predavanja iz kolegija Uvod u muzeologiju i Zaštita muzejskih zbirki bili su moje prvo susretanje s muzeologijom na tre ćoj godini studija. Kolegij Zaštita spomenika kulture bio je dodatni privilegij, iznimno vrijedan, koji sam slušao kao student etnologije. Svi oni, zasigurno, trajno su odredili dio mojih razmišljanja vezanih uz muzeje, muzeologiju i baštinu. Spremnost da nam napiše tekst za deplijan i pruži podršku na otvorenju izložbe koju smo radili kao studenti, te izrada diplomskog rada pod mentorstvom prof. Ive Maroevića nezaboravni su trenutci i iskustvo. Reakcija profesora (kako sam ga uvijek zvao) na sastanku Katedre vezanom uz redefiniranje studija sukladno bolonjskom procesu na kojem sam, mogu će i igrom slučaja i trenutne inspiracije, predložio naziv studij muzeologije i upravljanja baštinom, ostao mi je u iznimno pozitivnom sjećanju. Profesor je, kao i mnogo puta ranije, bio spreman na dijalog i pokazao otvorenost za nove ideje. Kao i tada, tekst koji imate ispred sebe rezultat je jednog prijedloga i promišljanja koje sve navedeno ne želi promatrati kao jedino moguće i konačno, i koji bi zasigurno bio kvalitetniji (a mogu će u zaključcima i donekle drugačiji) da sam imao više vremena i s profesorom razgovarati i raspravljati o ovoj temi. O muzeologiji kao znanstvenoj disciplini
Od prve, barem koliko nam je u sadašnjem trenutku poznato, pisane pojave rije či muzeologija 1869. godine do danas prošlo je gotovo stolje će i pol. Promatrano iz perspektive predmeta koje svakodnevno možemo vidjeti na izložbama ili u muzejskim depoima, arhivama i knjižnicama, te prirodnih i kulturnih znamenitosti koju susrećemo u našim raznovrsnim kretanjima prostorom ovog našeg planeta i koja sva zajedno svjedo če o razvoju ljudske civilizacije, u tim odnosima, nepunih sto pedeset godina muzeologije čine se pomalo nevažno, ustvari zanemarivo. Istovremeno, upravo je tijekom tih posljednjih sto pedeset godina naša civilizacija prošla kroz velike i u odnosu na prijašnja vremena iznimno intenzivne i ubrzane promjene koje su nedvosmisleno odredile i oblikovale našu današnju realnost, naš na čin života, naša razmišljanja, a značajno i percepciju realnosti, i posebice vrijednosti prijašnjih vremena. Zato vjerojatno i nije slučajno da se i riječ muzeologija pojavila upravo u ovom periodu. Razvoj muzeologije kao znanstvene discipline izravno je povezan s postupnim razvojem i profesionalizacijom rada u muzejima, najprije kao muzeografije koja se isključivo bavi opisivanjem postupaka i metoda u procesima sakupljanja i rukovanja materijalnim predmetima, zatim s dubljim analizama objavljenim u obliku traktata ili knjiga o problemima zbirki i muzeja pa sve do usko tematskih specijaliziranih rasprava o muzeologiji publiciranih u stru čnim i
znanstvenim časopisima posvećenim ovoj znanstvenoj disciplini. Profesor Ivo Maroevi ć u svojem sustavnom pregledu dosadašnjeg razvoja muzeologije i muzeološkog razmišljanja, izloženog u knjizi Uvod u muzeologiju1, istaknuo je četiri značajna razdoblja u tom razvoju. Prvi je tzv. poč etak muzeološke misli koji započinje u vrijeme renesanse, u vrijeme osnivanja muzeja i galerija s onim zna čajkama i značenjima koje oni imaju i danas, period koji završava po četkom devetnaestog stoljeća. Ovo razdoblje dominantno karakterizira stvaranje osnova za organizirani sabirački rad i prve, makar skromne analize i promišljanja muzejskih zadataka. Slijedi protoznanstvena faza od početka 19. st. do konferencije održane u Madridu 1934. godine. U
ovom periodu postupno se pojavljuje znanstveno utemeljeno prou čavanje muzejske djelatnosti poput klasifikacije predmeta u muzejima po uzoru na klasifikacije iz prirodnih znanosti, te sve intenzivnije bavljenje povijesnim razvojem muzeja kao institucije i razvoja pripadajućih mu zbirki. Upravo se u ovom periodu po prvi put javlja i termin muzeologija2, prvo izravno povezana s izlaganjem i održavanjem prirodoslovnih zbirki, a zatim i kao svojevrsna znanost koja je posvećena muzejima3 za razliku od drugih znanstvenih disciplina koje se bave isklju čivo fenomenom sakupljanja predmeta iz svog mati čnog područ ja. Kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća obilježen je i intenziviranjem izdavanja raznovrsnih publikacija vezanih uz muzeje, te osnivanjem mnogobrojnih muzejskih udruženja. Empirijsko-deskriptivnu fazu, treći stupanj, omeđuju konferencija u Madridu 1934. godine s jedne i osnivanje Me đunarodnog komiteta za muzeologiju (ICOFOM4) pri ICOM5-u 1976. godine s druge strane. Konferencija u Madridu, naime, prepoznaje muzej kao sredstvo kojim se prenose poruke iz prošlosti, a sam muzej definira kao osnovni interes muzeologije. Dodatno se odre đuju osnove rada u muzejima odnosno uvjeti, metode i na čini stručnog sakupljanja, spremanja, održavanja, obrade i vrednovanja muzejskih predmeta kao temelja muzejskog rada. Drugi svjetski rat – unato č strahotama koje je prouzro čio (ili baš zbog njih) – ne mijenja bitno ove poglede, tako da i nakon istog tadašnji tzv. "zapadni svijet" ostaje u domeni definiranja muzeologije na tragovima madridske konferencije, primarno kao discipline koja služi i pomaže u muzejskom radu na razini pragmatičnog proučavanja tog rada, a temeljenog na iskustvu i rezultatima drugih znanstvenih disciplina i područ ja. Definicija iz 1958.6 godine kojom se muzeologija odre đuje kao grana 1
Većina podataka u prvom dijelu ovog odlomka preuzeti su upravo iz navedene knjige . Maroević, I. Uvod u muzeologiju. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1993. 50-62.. 2 U knjizi Praxis der Naturgeschichte Philippa Leopolda Martina koja izlazi 1869. g. i gdje drugi dio knjige ima naslov Dermoplastik und Museologie. Maroević. Uvod u muzeologiju. 52. 3 U tekstu: J. G. Th. von Graesse , Die Museologie als Fachwissenschaft koji je tiskan 1883. godine. Maroevi ć, I. Uvod u muzeologiju, str. 53. 4 Akronim za International Committee for Museology (Međunarodni odbor za muzeologiju). 5 Akronim za International Council of Museums (Međunarodni savjet za muzeje). 6 Prihvaćena na međunarodnom muzejskom seminaru UNESCO-a u Rio de Janeiru, Brazil.
znanja koja proučava ciljeve i organizaciju muzeja, a muzeografija kao tehnika sakupljanja i obavljanja muzejskog rada koja se idejno oslanja na muzeologiju naj češća je i stalno prisutna u rječnicima i enciklopedijama u zemljama zapadne hemisfere. Istovremeno u dijelu svijeta idejno i politički orijentiranom ka socijalizmu postupno se pokušava prona ći i obrazložiti nova filozofija i teorija, prije svega s ciljem definiranja muzeologije kao zasebne znanstvene discipline. Ovi pokušaji se kreću od shvaćanja da je muzeologija ustvari teorija koja svoju metodologiju ima u muzejskom radu 7 no time se, kako to isti če i prof. Maroević, ustvari samo idejno razdvaja muzeologija, uz prisutno unutarnje razdvajanje uloge temeljnih znanstvenih disciplina od muzeologije kao samostalne spoznaje, od muzeografije. U svom radu iz 1963. godine Wojciech Gluzinski muzeologiju pak smješta u pomo ćne povijesne znanosti obrazlažu ći da su polazne to čke znanstvenog interesa muzeologije muzealni predmeti kojima, da bi udovoljili zakonitostima muzejskog rada, nisu od pomo ći temeljne znanstvene discipline. Godine 1964. muzeologija se po prvi put jasnije približava informacijskim znanostima u radovima istočnonjemačkih muzeologa koji muzeologiju smatraju samostalnom znanoš ću sa specifi čnim predmetom istraživanja u područ ju znanstvene dokumentacije, uz po njima ondje već prisutne arhive i biblioteke. Godine 1967. Antun Bauer stavlja muzealni zbirni fond, to čnije muzejski predmet kao njegov imanentni dio, u središte muzeološke spoznaje ukazuju ći na višeslojnost značenja koje isti ima. Takvim stavom se relativno jasno odmi če od ustanove muzeja kao glavnog interesa muzeologije. Slijede će godine J. Neustupny uvodi pojmove opće muzeologije koja obuhvaća temeljne postavke koje su zajedni čke svim muzejskim predmetima i muzejskom radu kao cjelini, i specijalnih muzeologija koje se ostvaruju na razini i principima primjene temeljnih znanstvenih disciplina u prou čavanju muzejske gra đe. Utvr đeno nepostojanje jasno definiranog predmeta spoznaje muzeologije, kao ni metoda i kriterija za procjenu njenih teorija potaknulo je Zbyneka Z. Stanskog da predloži sistematiku i metodologiju muzeologije i djelatnosti muzeja te da definira "muzealnost kao onu stranu stvarnosti koju možemo upoznati samo u prikazu odnosa č ovjeka prema stvarnosti, muzealiju kao predmet koji nosi obilježja muzealnosti i napokon u muzeologiju uvodi metodologiju teorije spoznaje i teorije vrijednosti" 8.
Iako je cijela ova faza u razvoju muzeologije bila snažno obilježena stalnim povratcima svo đenja muzeologije na pragmatičnu razinu, njena iznimno vrijedna karakteristika je istovremeno jasno zastupanje ideje da "muzej kao institucija ne može biti predmetom bavljenja muzeologije kao znanosti, već sva ona složena struktura muzejskih predmeta koja se zahvaljuju ći muzeju i 7
Jiry Neustupny u doktorskoj tezi Pitanja moderne muzeologije iz 1950. godine. Maroević, I. Uvod u muzeologiju., str. 54. 8 Maroević, I. Uvod u muzeologiju, str.. 56.
njegovim znač ajkama pojavila kao pretekst za nove spoznaje u informacijskom, komunikacijskom i širokom kulturalnom smjeru" 9. Zadnju fazu u svojoj periodizaciji razvoja
muzeologije, onu koja traje i danas, I. Maroevi ć imenuje teoretsko-sintetič kom. Faktografski njen početak je vezan uz osnivanje Me đunarodnog komiteta za muzeologiju (ICOFOM) 1976. godine, ali na idejnoj razini i prepoznavanjem muzejskog predmeta kao informacijsko-dokumentacijskog objekta koji je nositelj kulturnih informacija, čime i muzeologija koja proučava taj predmet "nadilazi potrebe saznanja u okvirima temeljne znanstvene discipline" 10. ICOFOM je svojim
aktivnostima (simpoziji, seminari, radionice, panel diskusije), te publiciranjem radova na temu muzeologije glavno središte muzeoloških rasprava u ovom periodu. Premda su idejni ciljevi ICOFOM-a bili utemeljiti muzeologiju kao znanstvenu disciplinu; prou č iti i pomoći razvoju muzeja i muzejske struke, te prou č iti njihovu ulogu u društvu i njihove djelatnosti i funkcije; potaknuti kritič ku analizu glavnih trendova u muzeologiji u samom po četku su se i rasprave
unutar ICOFOM-a često iscrpljivale na isključivo teorijskim refleksijama praktičnog rada. Bitna prekretnica je imenovanje Viniša Sofke 1983. godine na mjesto predsjednika komiteta, jer su od tada teme o kojima se diskutira zna čajno sadržajno proširene, premda ostaju dominantno "analitič ka u smislu istraživanja mogu ćih odgovora na prakti č na i fundamentalna pitanja muzeologije kao discipline nego sinteti č ka koja bi rezultirala odre đ enim konsenzusom struke i znanosti oko određ enih temeljnih pitanja" 11. Na seminarima ICOM-a i ICOFOM-a u Londonu
1983.12 upravo će prof. Ivo Maroević predstaviti ideju o muzeologiji kao dijelu informacijskih znanosti zagovarajući ideju da je muzejski predmet izvor i nositelj informacija. Teoretskosintetička faza, posebno osamdesete godine prošlog stolje ća, obilježene su i intenzivnim radom na razvoju muzeološke terminologije koji je kulminirao izdavanjem rječnika Dictionaruim Museologicum 13 1986., pospješuju ći i na taj način nastojanja muzeologa da se muzeologiji
prizna, odnosno potvrdi status znanstvene discipline. Na seminaru ICOFOM-a u Haagu 1989. u posebni fokus razmatranja stavljen je odnos muzeologije i krajolika, što ukazuje na svojevrsno širenje koncepta uspostavljanja relacija izme đu muzejskog i prirodnog konteksta, te prirodnih i kulturnih procesa. Iste godine u sklopu ljetne škole muzeologije u Brnu Z. Z. Stransky je u svom referatu predložio tri temeljna kriterija za definiranje muzeologije kao znanstvene discipline. Po njemu, to su povijesnost muzeologije, zatim unutarnja logika znanstvenog znanja (odnosno posebni predmet znanja, znanstveni jezik, specifi čne metode, vlastiti znanstveni sustav), te 9
Ibid. 57. Ibid. 57. 11 Ibid. 58. 12 Nazivi seminara bili su Metodologija muzeologije i profesionalno obrazovanje i Muzej-teritorij-društvo. 13 Muzeološki rječ nik. 10
objektivna društvena potreba neovisno o tome je li ona ideološki određena ili utemeljena na
pitanjima društvene relevantnosti muzejske prakse. Kako i I. Maroević napominje, unatoč vidljivom razvoju muzeologije bitne karakteristike ovog perioda su velike nejasnoće glede definiranja područ ja kojim se muzeologija bavi, te jednako tako i njena prakti čna korisnost, čime "ciljevi i organizacija rada muzeja prestaje biti glavnim predmetom, a zamjenjuju ih primjene i integracije brojnih temeljnih muzeoloških aktivnosti koje se zbivaju unutar muzejskog konteksta, neovisno o tome o kojoj je instituciji rije č . Muzejski predmet i muzealnost kao osobina predmeta polako dolaze u prvi plan, kao i informacijsko-komunikacijske sposobnosti muzejskih predmeta" 14. Sumirajući postojeće pokušaje u definiranju muzeologije kao znanstvene discipline,
Peter van Mensch će u svojoj doktorskoj disertaciji Towards a Methodology of Museology15 obranjenoj 1992. godine ustanoviti predmet znanja i strukturu muzeologije odre đujući muzejski predmet kao osnovnog nositelja podataka i informacija, definirati njegove funkcionalne i strukturalne značajke uzimajući u obzir pitanja konteksta i zna čenja predmeta u odnosu na stvarnost i na muzejsku zbirku, te odre đujući tri osnovne muzeološke funkcije – zaštitu, istraživanje i komunikaciju. Nešto samo malo kasnije, 1995. godine, isti će analizirajući dotadašnji povijesni razvoj muzeologije prepoznati tri razli čita pristupa muzeološkog promišljanja predmeta znanja, empirijsko-teorijski, prakseološki i filozofsko-kritič ki koji su prema njemu bili i ostat će samostalni u svom razvoju 16. No, po mišljenju Petera van Menscha povremeno među njima dolazi do preklapanja interesa, sinergije i upravo u tim trenutcima mogu se prepoznati prekretnice u razvoju, odnosno muzejsko-muzeološke revolucije (mogu će je prepoznati dvije takve revolucije). Prva se dogodila između 1880. i 1920. godine i obilježava ju spoznaja da je ve ćina praktičnih problema ustvari istovrsna svim muzejima, uključujući i tada snažno prisutnu orijentaciju prema obrazovanju u muzejskom radu. Ta prva sinergija pove ćala je zanimanje za zajedni čko područ je interesa, samim time i za muzeologiju kao disciplinu koja pokriva navedena interesna područ ja. Usprkos ovoj sinergiji na pragmatičnom, ali i teorijskom i kritičkom nivou naglasci u interesima i daljnjem istraživanju i dalje ostaju dominantno vezani uz praktični rad. Ipak, "muzeologija je time postepeno prepoznata kao podru č je interesa s vlastitim identitetom" 17 . Između 1960. i 1980. došlo je do nove sinergije, ovaj put u namjeri redefiniranja
uloge muzeja i inzistiranja na njegovoj aktivnijoj ulozi u društvu. Ova druga, nova revolucija 14
Maroević, I. Uvod u muzeologiju, str.. 61. Prema metodologiji muzeologije. Doktorska disertacija Petera van Menscha obranjena je na Sveu čilištu u Zagrebu.. 16 Mensch, P. van. Magpies on Mount Helicon. Paper presented at the joint meeting of ICOFOM and MINOM during the General Conference of ICOM at Stavanger, July 4th, 1995. URL: http://www.rwa.ahk.nl/03_onderzoek_ontwikkeling/03_publicaties/13_1996/magpies.jsp. (10.01.2005) 17 Ibid. 15
obilježena je pojavom novog tipa muzeja, eko-muzeja, a njena retorika i novo promišljanje uloge muzeja i muzeologije u društvu kreirala je, iako u još nedovoljno definiranoj i samoj muzeologiji, novu muzeologiju. Eko-muzeji i nova muzeologija
U svojoj analizi eko-muzeja Tomislav Šola će reći da su upravo eko-muzeji "ujedinili na kompaktan nač in teoriju i praksu… jer (stvaranje) eko-muzeja zna č i slijediti jednu filozofiju, mentalno i društveno ponašanje koje se preto č ilo u profesionalnu metodologiju koja je opet znač ila svugdje prepoznatljiv pristup. (…) (Stoga ) jedan eko-muzej ne može biti model nego dapač e nač in osluškivanja, spoznaje institucionalne misije i odgovornosti ove u ostvarivanju ciljeva zajednič kog ideala. Teorija eko-muzeja, ako je to č no shvaćena, predstavlja potpunu prekretnicu, onu tako dugo o č ekivanu mentalnu promjenu koja daje prevladavajuću svjetlost i inspiraciju muzejskoga svijeta (...). Ideal je muzej kao mentalno stanje. Razinstitucionalizirani muzej u krajnosti je potpuna svijest o individualnom i skupnom identitetu, na č in življenja sa prošloš ću, osjetljivost na vrijednost odre đ enog identiteta. Te vrijednosti trebale bi biti poznate, sač uvane i uzgajane s ljubavlju, sa svrhom iznalaženja kontinuiteta unutar neizbježnosti promjena" 18. Eko-muzeji
Eko-muzeji su novi oblik muzejskog djelovanja nastao po četkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, prvenstveno u Francuskoj. Oni su, što će posebice biti vidljivo u analizi njihovog razvoja, svojevrsna materijalizacija novog na čina promišljanja odnosa čovjeka i pripadajuće mu okoline. Naravno, naivno bi bilo tvrditi da su samo eko-muzeji produkt ovog, tada novog promišljanja. Naime, po cijelom svijetu razvijali su se oblici nove prakse, ali je činjenica da su upravo eko-muzeji bili ti koji su u praktičnoj realizaciji sadržavali teorijska razmišljanja zastupana od stanovitog broja muzejskih prakti čara i teoretičara, koji su ukazali na ograni čenja muzeologije kao discipline isključivo povezane s muzejima kao jasno definiranim ustanovama, njihovim ciljevima i organizacijskom strukturom i pripadajućim im materijalnim muzejskim predmetima. Širi društveni kontekst preduvjet je razvoja eko-muzeja. Povijest bilježi da sredinom šezdesetih godina dvadesetog stolje ća dolazi do intenzivnih društvenih previranja generiranih prijeporima i nezadovoljstvima postojećim stanjem u društvu, manifestiranih među 18
Šola, T. L'innovazione degli ecomusei e i musei di tradizione. // Musei per l'ambiente / uredio Cechini, Folco. Argenta : Comune di Argenta, 1999. 20-23.
ostalim kroz valove protesta, prosvjeda i štrajkova koji kao takvi potresaju cijeli svijet. U isto vrijeme, no sada pod višestruko ve ćom pažnjom javnosti, učestale ekološke katastrofe, opasnosti utrke u naoružavanju i nuklearnih eksperimenta s tada u potpunosti nepoznatim posljedicama, kao i svijest o utjecaju industrije na one čišćenje atmosfere, te svakodnevno i više nego o čevidno nestajanje prirodne baštine i ruralnih krajolika rađaju novi oblik svjesnosti poznatiji kao ekologizam odnosno environmentalizam19. U takvoj situaciji nije ni čudno da je došlo do
frustracija i oko muzeja (pa i muzeologije) koji nisu ponudili kvalitetne odgovore na postoje ću krizu i iznesena pitanja i zahtjeve, prije svega ono o ulozi muzeja u društvu. Reakcija i odgovor proaktivnih muzejskih djelatnika na takvo stanje bili su eko-muzeji. Iako su oblici novih ekomuzeja, ili šire gledano praksi koje su imale karakteristike eko-muzeja, oscilirali i često se ispreplitali s područ jem već poznate prakse muzeja na otvorenom i iskustva njema čkih heimat 20 muzeja, pa samim time donekle i "klasi čnog" muzejsko-muzeološkog promišljanja, ve ćina njih je posjedovala bitnu distinkciju u smislu novog promišljanja stvarnosti, drugačijeg razumijevanja realnosti okoliša i realnosti baštine koja ih okružuje tvore ći time svojevrsnu paradigmu u razvoju muzeja kao institucija društva, ali – ne manje važno – i redefiniranja suodnosa čovjeka, okoliša i baštine. Eko-muzeji su imali i evidentnih nedostataka koji su stvarali zabune i nesuglasice, od kojih je zasigurno najve ći upravo njihovo ime. Naime, prefiks eko, umjesto da objasni njihovu ideju sveobuhvatnosti baštine i uklju čivanja svih stvarnih i idejnih pojmova koji iz tog proizlaze, zadobio je u zna čajnom postotku značenje koje ovaj tip muzeja sasvim direktno, gotovo isključujuće povezuje s prirodnom baštinom, te jednako tako formom koju je moguće realizirati samo u ruralnim krajevima. Nepotrebno je spominjati da postoje brojni primjeri koji su s više ili manje uspjeha pokušali promijeniti ovu percepciju, ali u svijesti ljudi (bilo pripadnika lokalnih zajednica, bilo posjetitelja / korisnika) i, što je daleko zna čajnije za razvoj muzeologije, velikog dijela muzejskih djelatnika prakti čara i muzeologa teoretičara, eko-muzeji su ostali snažno obilježeni ovim svojim imenom, odnosno prefiksom koji ih svrstava upravo u podru č je 19
Ove pojmove određeni broj autora smatra istozna čnim, no potrebno je ukazati da izme đu njih postoji stanovita razlika. Ekologizam označava političku doktrinu, ideologiju koja se temelji na ekološkim pretpostavkama, u prvom redu na bitnoj vezi između čovjeka (koji je samo dio prirode, a ne svemogu ći upravitelj prirodom) i prirodnog svijeta koji ga okružuje, dok je environmentalizam oblik umjerenog, reformisti čkog pristupa koji traženje odgovora na krizu okoliša razmatra prije svega sa stajališta ljudi bez dovo đenja u pitanje ustvari konvencionalnih, antropocentričnih pretpostavki o prirodnom svijetu. Ekologizam kao ideologija // Suvremene politi čke ideologije / Slaven Ravlić. Zagreb : Politička kultura, 2003, str.310-325.. 20 Riječ heimat je približno istozna čna hrvatskoj riječi domovina, odnosno preciznije zavič aj. Heimat muzeji počeli su se razvijati krajem 19. stolje ća, a ekspanziju su doživjeli dvadesetih i tridesetih godina 20. st. kada ih je, nažalost, intenzivno počeo iskorištavati i nacional-socijalisti čki režim u Njemačkoj u svrhu vlastite propagande, ponekad svjesno brišući dijelove koji mu nisu odgovarali. Otuda i usporedba koju koristi Alfredo Crus-Ramirez o heimat muzejima kao izopačenim prethodnicima eko-muzeja. Crus-Ramirez, A. The Heimatmuseum: a perverted forerunner // Museum. 148 Vol.37, No.4 (1985), str. 242-244.
institucija ili akcija koje pokušavaju preskriptivnom praksom sustavno odgovoriti (samo) na problem ugroženog i devastiranog okoliša. Problem originalne idejne koncepcije eko-muzeja povećao se i u popularnosti koju su neki od njih ubrzo stekli, i pomodnosti koju su time uzrokovali. Često je korištenje ovog imena (interpretiranog upravo u smislu upotrebljivog alata za zaštitu prirodne baštine) ustvari bio put k lakšem dobivanju financijskih sredstava za ustanovljenje (bilo kakvog) novog muzeja i za njegovo funkcioniranje. Kao svojevrsni oblik otpora, istinski se eko-muzeji (iako bi pravilnije bilo re ći razni oblici baštinskih akcija koje su svoju praksu utemeljile na idejama vezanim uz prvobitne francuske eko-muzeje) zbog izbjegavanja ove pomodnosti imena, ali i pravilnog razumijevanja da jedna praksa i oblik funkcioniranja eko-muzeja ne može biti preslikana na drugu lokaciju kao njena jednostavna kopija, nisu ni koristili imenom eko-muzej. Sagledamo li sve takve novonastale forme zajedno, tako da pod jedan pojam – koje god mu ime dali – uvrstimo sve pojave i prakse koje su se u posljednjih tridesetak godina dogodile kao plod novog načina mišljenja i pristupa baštini, možemo uo čiti da u njihovoj osnovi postoji nekoliko jasnih, zajedničkih karakteristika. Sve su one prihvatile da je ishodište njihovog procesa identitet neke zajednice u odre đenom definiranom prostoru koji, budu ći da je ugrožen (na koji god na čin), traži određenu (re)akciju. Oni će ga svojim akcijama istraživati, potpomagati i podržavati, te prezentirati i interpretirati s ciljem da ga stave u funkciju života, pa sukladno tomu i razvoja same zajednice u kojoj djeluju. Najbolji na čin da to učine, a eko-muzeji odnosno ove prakse upravo to rade, jest stimulirati samu lokalnu zajednicu da identificira vlastite vrijednosti koje ona (ionako) najbolje poznaje. Time će ih dodatno bolje razumjeti, a posljedi čno tome i najkvalitetnije zaštititi. Dakle, da bi u svojoj misiji uspio, eko-muzej mora biti oslonjen na zajednicu u kojoj djeluje, jer upravo ona čini njegovu najvažniju osnovu, te posljedi čno nužno sudjeluje i u njegovom prvom planiranju, a onda i radu i upravljanju. Drugim rije čima, ekomuzej uvijek "raste od dolje, a nije impostiran od gore. On izrasta kao odgovor na potrebe i želje ljudi koji žive i rade u tom područ ju i on ih aktivno uključ uje u sve svoje faze razvoja, dok se planira i stvara, i kasnije, kada je otvoren i djeluje, odnosno funkcionira." 21. Za pravi eko-
muzej ne postoje nevažne, efemerne stvari, preciznije re čeno: on odbacuje logiku tradicionalnih muzeja gdje su jedini bitni elementi oni koji su prepoznati isklju čivo od strane školovanih stručnjaka kao reprezentirajući za neko vrijeme ili neko podru č je. Za eko-muzeje je sve što je dio ili bi moglo biti dio identiteta zajednice jednako važno, pri čemu stupanj relevantnosti tih 21
Varine, H. de. Tommorrow's community museums. 1993. URL: http://assembly.coe.int/Museum/ForumEuroMusee/Conferences/tomorrow.htm.(05.02.2009.)
dijelova određuju ljudi koji žive u prostoru na kojem eko-muzej djeluje. Samo te i tako vrednovane elemente on uzima i koristi se njima u svom radu. Sli čno tome, i opet u razlici prema "klasičnim muzejima", eko-muzej ne sakuplja materijalne i ne bilježi nematerijalne dijelove identiteta da bi ih kao nežive, izdvojene iz njihovog originalnog konteksta, sa čuvao za buduće generacije, već ih čuva tako da i stvarima i pojavama daje smisao koji su imale nekada ili koji još uvijek imaju, čime ih održava aktivnima i prisutnima u zajednici. One time ostaju dio svakodnevnog života, što je ujedno i najbolji oblik zaštite od nestajanja (svejedno da li neželjenog zaborava nematerijalnog ili dekontekstualizacije materijalnog). Sve navedeno ustvari logično podrazumijeva da je eko-muzej u svom djelovanju primarno okrenut sadašnjosti, zatim budućnosti (razvoju), a tek potom prošlosti. Samorazumljivo je da eko-muzej koristi prošlost, ali svakako ne da (kao što smo ve ć naznačili) materijalnim svjedočanstvima prezentira isključivo kroniku bivših događaja, već da elementima prošlosti kao aktivnim sudionicima u društvu stalno propituje sadašnje stanje i pokušava, koristeći tu istu prošlost, ponuditi ideje ili rješenja za probleme s kojima je zajednica sada suočena. Premda se eko-muzej u svom radu ve ćinom oslanja na volontere iz lokalne zajednice, koji posebice ako se dodatno educiraju rade gotovo sve poslove vezane uz ovakav muzej, on uvijek ima i nekoliko stru čnjaka koji prije svega imaju ulogu savjetnika, koordinatora i katalizatora cijelog procesa. Kona čno i bitno, eko-muzej nema ni publiku ili korisnike u klasi čnom smislu, njegova su publika / korisnici cijela zajednica kao takva na područ ju na kojem se eko-muzej nalazi. Nova muzeologija
Na prvi se pogled čini da je praksa eko-muzeja prethodila teoriji. Ponajprije zato što su se intenzivnije teorijske rasprave, sveobuhvatnije analize i pokušaji muzeoloških / novomuzeoloških sinteza dogodili tek nekoliko godina nakon nastanka prvih eko-muzeja 22. No kako nas upozorava i Tomislav Šola 23, praksa i teorija se ustvari doga đala simultano i zasigurno upravo zato što su eko-muzeji uspjeli uskladili teoriju i praksu nije jednostavno razlučiti razvoj jedne od druge, barem kada raspravljamo o eko-muzejima. U zaključcima nekoliko rasprava, od kraja šezdesetih godina nadalje, organiziranih od strane ICOM-a i UNESCO-a, a koji su povezani s ulogom muzeja u društvu i strukturom odnosa prema baštini, možemo uo čiti bitne elemente koji su usađeni u nastajuće eko-muzeje, a kasnije i u novu muzeologiju. Ve ć 1968. godine24 u zaključnoj rezoluciji ICOM-ove konferencije napominje se da "muzeji trebaju biti 22
Prvim eko-muzejom smatra se Le Creusot-Montceau-les-Mines u Francuskoj započet 1971. godine. Šola. T. L'innovazione degli ecomusei e i musei di tradizione. 20-23. 24 Te je godine u kolovozu održana deveta generalna konferencija ICOM-a u Münchenu, Njema čka. 23
prepoznati kao vodeće institucije u službi razvoja, zbog doprinosa kojeg mogu pružiti kulturi, društvenom i ekonomskom životu" 25. Slične preporuke i zahtjevi pojavljuju se i na
međunarodnom simpoziju u studenom 1969. održanom u Parizu 26 gdje se još intenzivnije propituje uloga i mjesto muzeja u suvremenom društvu, slično kao i na desetoj generalnoj konferenciji ICOM-a 1971.27 kada je pred muzejske djelatnike iznesen i zahtjev da poduzmu detaljnu i kontinuiranu procjenu potreba svojih korisnika. Okrugli stol, odnosno sastanak održan od 20. do 31. svibnja 1972. godine pod pokroviteljstvom UNESCO-a u Santiago de Chileu, označio je dodatnu prekretnicu. Isti je isprva bio zamišljen kao rasprava o ulozi i povezanosti muzeja s društvenim i ekonomskim potrebama stanovnika Latinske Amerike s četirima ključnim temama kao polazištem diskusija: 1) muzeji i kulturni razvoj u ruralnom okolišu uz mogu ćnosti razvoja agrikulture; 2) muzeji i problemi okoliša; 3) muzeji i znanstveno-tehnološki napredak; te 4) muzeji i cjeloživotno obrazovanje. Glavni zaključak proizašao iz ovog sastanka jest vrlo jasan stav da je povezanost sa zajednicom u kojoj se muzeji nalaze, i kojoj služe, neophodna jer će jedino ta i takva povezanost inspirirati i muzeje i zajednicu na kvalitetno promišljanje i zaštitu, što će posljedično potaknuti i ekonomsko napredovanje odre đenog područ ja28. Ovaj okrugli stol rezultirao je i idejom novog oblika muzeja imenovanog tada integrirani muzej29, potpunog u smislu povezanosti s društvom i s okolinom koja ga okružuje, ali i u smislu njegove integriranosti sa svim ostalim organizacijama ili institucijama društva koje služe i pomažu razvoju lokalne zajednice. Dio tada usvojene deklaracije to jasno potvr đuje: "Muzej je institucija u službi društva kao njegovog neodvojivog dijela, i u svojoj osnovi on sadrži elemente koji mu omogućuju da pomogne u oblikovanju svijesti zajednica kojoj služi, č ime može stimulirati te zajednice na akciju projicirajući njihovo povijesno iskustvo kako bi ono kulminiralo u prezentaciji suvremenih problema (…) Transformacija u muzeološkim aktivnostima traži postepenu promjenu u gledištima kustosa i administracije i u institucionalnim strukturama za koje su oni odgovorni. Dodatno integrirani muzej zahtjeva stalnu ili povremenu pomoć struč njaka raznih disciplina, uklju č ujući društvene znanosti." 30. Nažalost ni deklaracija, niti ideje
proizašle iz ovog sastanka nisu naišle na spremnost i razumijevanje velikog broja tadašnjih prominentnih muzejskih djelatnika da ih iskreno prihvate, i aktivno primijene u praksi. Nakon sastanka u Santiagu na još jednom seminaru u organizaciji ICOM-a pod nazivom Muzeji i
25
Davis, P. Ecomuseums : a sense of place. London & New York : Leicester University Press, 1999, str. 52. Organiziran je od strane ICOM-a; naslov simpozija bio je Muzeji u suvremenom svijetu. 27 Održane u Grenobleu i Parizu, Francuska.. 28 Davis. Ecomuseums : a sense of place, str. 53. 29 Eng.: the integrated museum. 30 Davis. Ecomuseums : a sense of place, str. 54. 26
okolina 31 dodatno se preispituje uloga muzeja, ovaj put u direktnoj vezi s problemima okoliša.
Sam neologizam eko-muzej, koji je ustvari po prvi put javno iznesen godinu dana ranije 32, kao i predstavnici koji podržavaju te ideje zauzeli su u ovoj raspravi bitnu ulogu, čime zaključci seminara definiraju eko-muzeje kao specifi čne muzeje okoline33. Daljnje muzejsko-muzeološke rasprave na ovu temu nakon toga primarno se razvijaju unutar sastanaka ICOFOM-a, u Ciudad de México 1980. godine, a zatim i u Parizu 1982. gdje se posebno, iako dominantno u kontekstu prakse, diskutira o ulozi muzeja i eko-muzeja u društvu, ali i o odnosu muzeologije i sada postojeće nove muzeologije, pri čemu je ovaj drugi termin doveo i do zna čajnog nerazumijevanja i razmirica budući da je dio članova Komiteta za muzeologiju inzistirao da se u prvi plan rada komiteta postavi upravo ova, novodefinirana nova muzeologija. Slične su se nesuglasice nastavile i na generalnoj skupštini ICOM-a 1983. godine u Londonu kada je Kanađanin Pierre Mayrand predložio formiranje radne grupe tzv. društvene muzeologije. Tada novoizabrano vodstvo ICOM-a odbacilo je doti čni prijedlog obrazlažući da bi isti prouzročio dodatne nejasnoće u odnosu na muzeologiju koja i sama još nije postigla potpunu afirmaciju. Ipak odlučeno je da se P. Mayranda zaduži da organizira privremenu radnu grupu i pripremi posebni sastanak o eko-muzejima i novoj muzeologiji za sastanak ICOFOM-a planiran za slijedeću godinu u Kanadi. Kako ovaj sastanak nije održan (zahvaljuju ći i opstrukciji vodstva ICOM-a), pripadnici okupljeni oko radne grupe, potaknuti djelomi čnim neuspjehom iz Londona i osjećajem sustavnog ignoriranja, odlučili su samoinicijativno organizirati Prvu međ unarodnu radionicu eko-muzeja i nove muzeologije 1984. godine u Québecu, Kanada. Glavi produkt ove
radionice je tzv. "Quebeška deklaracija" u kojoj je izričito naglašeno da "muzeologija mora pospješitii svoje izvore kroz multidisciplinarnost, moderne nač ine komuniciranja koji se koriste u svim kulturnim akcijama, i moderne metode upravljanja koje uključ uju i korisnika. Dok štiti materijalna dostignuća prošlih civilizacija i č uva karakteristič na dostignuća aspiracija i tehnologije današnjice, nova muzeologija – ekomuzeologija, društvena muzeologija i svi ostali oblici aktivne muzeologije – je prvenstveno zainteresirana za društveni razvoj, odražavaju ći porivnu snagu u napretku društva i stavljajući ga u svoje planove za budu ćnost" 34. Aktivnosti
nove muzeologije dobile su zamah, i u studenome 1985. godine u Lisabonu održana je Druga međ unarodna radionica eko-muzeja i nove muzeologije na kojoj je, nakon neuspješnih pokušaja 31
Održanog od 25. do 30. rujna 1972. godine u Bordeauxu, Istrasu, Lourmarinu i Parizu; Francuska. Smišljen od Huguesa de Varinea, a iznesen od strane francuskog ministra za okoliš Roberta Poujada 3. rujna 1971. godine u gradu Dijonu prilikom primanja muzejskih predstavnika iz cijelog svijeta okupljenih na desetoj generalnoj konferenciji ICOM-a. 33 Hubert, F. Historique des ecomusees // La museologie selon Georges Henri Rivière / uredili J-F. Barbier Bouvet et al. Paris : Dunod, 1989., str.150. 34 Mayrand, P. The new museology proclaimed // Museum 148 Vol.37, No.4 (1985), str. 200-201. 32
osnivanja komiteta unutar ICOM-a, ustanovljen MINOM 35, međunarodni pokret za novu muzeologiju. U tekstu objavljenom u časopisu Museum koji izdaje UNESCO glavni akter pokreta, Pierre Mayrand, iznio je svoje viđenje razloga nerazumijevanja i nužnog paralelnog djelovanja: "razlog može biti u kašnjenju muzejskog establišmenta da bude u toku sa brojnim suvremenim - kulturnim, društvenim i politič kim razvojem (…) ali po našem mišljenju glavni razlog je u monolitskoj prirodi muzejskog establišmenta, površnosti reforma koje on predlaže i marginalizacija svakog eksperimenta ili pogleda koji može biti ozna č en kao ni na koji na č in obvezatan" , te stoga "uzimajući ponovo ideje okruglog stola iz Santiaga koje su bile šutke sklonjene, deklaracija (quebeška – op.a.) potpuno reafirmira društvenu misiju muzeja kao novo ishodište i prvenstvo ove funkcije nad tradicionalnim muzejskim funkcijama zaštite, zgrade, predmeta i publike (…) od Santiaga do Lisabona mi smo svjedoci tranzicije od muzeologije prema društvenoj i politič koj svjesnosti i savjesnosti." 36
Usprkos navedenim deklaracijama i istupima njenih predstavnika, nova muzeologija –osim prepoznatljivosti u inzistiranju na povezanosti muzeja i zajednice u kojoj se nalaze, te u naglašavanju društvene i razvojne uloge muzeja – ostala je na epistemološkoj razini ipak prili čno nedefinirana. U svom razmatranju razvoja nove muzeologije Peter van Mensch 37 napominje da se termin nova muzeologija javlja značajno tri puta, u tri različita vremena na tri razli čita mjesta i s tri različita značenja. Prvi put, što je prošlo gotovo bez ikakvog odjeka, tijekom pedesetih godina u Sjedinjenim Američkim Državama kao pokušaj revitalizacije edukacijske uloge muzeja, zatim krajem sedamdesetih godina u Francuskoj kao novi na čin razmišljanja o ulozi muzeja u društvu (što će rezultirati u gore opisanom pokretu) i tre ći put na kraju osamdesetih godina prošlog stoljeća, prije svega u Velikoj Britaniji, s pove ćanjem interesa za kvalitetom muzejske komunikacije i uloge muzeja u društvu. Prema dostupnim podatcima 38 čini se da je sam naziv nova muzeologija po prvi put javno iznesen 1980. godine u tekstu Andrea Desvalleesa u Encyclopaedia Universalis gotovo slučajno, jer je ovdje upotrijebljeni prefiks nova semantički definirao prostor koji je trebao ukazati da se radi o isklju čivoj nadopuni ranijeg pojma muzeologija. No, bez obzira na to što intencija stvaranja neologizma mogu će i nije postojala, sažetak koji ju opisuje naišao je na brojne sljedbenike i tako rezultirao i novim stvarnim pokretom. Prema P. van Menschu, zbrka oko termina koji istovremeno nastaju kao alternative novoj muzeologiji relativno je lako objašnjiva: "u novoj muzeologiji muzeološki ciljevi usmjereni su prema razvoju zajednice, odatle termin društvena muzeologija. Prezentacija i č uvanje baštine 35
MINOM je akronim za Movement International de Museologie Nouvelle. Mayrand. The new museology proclaimed. 200. 37 Mensch. Magpies on Mount Helicon. 38 Navedeno prema: Davis. Ecomuseums : a sense of place. Str 54.. 36
smatrano je unutar konteksta društvene akcije i promjena (…) Sami ljudi iz zajednice moraju se brinuti za svoju baštinu, odatle termin popularna muzeologija (…) koncept muzeja nije ograni č en zgradom. Muzej može biti bilo gdje, i je bilo gdje i svugdje unutar odre đ enog teritorija. Za ovaj koncept muzeja izmišljen je termin eko-muzej, odatle termin ekomuzeologija" 39. Ni ostali pokušaji objašnjenja osnova nove muzeologije nisu mnogo
eksplicitniji, tako ju npr. Peter Vergo40 prepoznaje kao "stanje široko rasprostranjenog nezadovoljstva sa starom muzeologijom koja se previše bavi muzejskim metodama, a premalo svrhom muzeja" , dok Rene Rivard vidi njenu glavnu karakteristiku u zahtjevima za otvorenoš ću
muzeja – arhitektonskom, prema javnosti i društvu, prema interdisciplinarnosti i kritici 41. Hugues de Varine42, jedan od glavnih aktera eko-muzeja pa time i nove muzeologije, smatra naprosto da je nova muzeologija nastala kao posljedica procesa koji se zbivao tijekom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća i koji je položio temelje za novi pristup muzejima, snažno obilježen povezanošću s politikom razvoja. Peter Davis43 iznosi interesantno promišljanje da bi se novu muzeologiju ustvari trebalo sagledati u širem kontekstu općeg interesa za baštinu, kulturni identitet i odnose vlasništva, odnosno posjedovanja baštine. Sažimaju ći sve navedeno možemo zaključiti da su glavne karakteristike nove muzeologije primarno odre đene nezadovoljstvom tradicionalnim muzejima, njihovom praksom inertnosti u odnosu na probleme društva u kojem egzistiraju i nužnom potrebom za promjenom iste, ali i postojanjem želje za unaprje đenjem i osmišljavanjem kvalitetnijeg koncepta (s jasno izraženom prakti čnom primjenom) koji će obogatiti muzeologiju i dati joj novi smisao i ulogu. Ili izrečeno drugim riječima, nova muzeologija bila bi skupni naziv za teorijsko promišljanje uloge muzeja u društvu i suodnosa čovjeka i baštine u
kompleksnosti realiteta u kojima egzistiraju, s naglaskom na nužno potrebnoj
aplikabilnosti iste u svakodnevnoj praksi. Umjesto zaključka – prema znanosti o baštini
Nova muzeologija i s njom direktno povezani eko-muzeji ozna čili su bitnu prekretnicu u razvoju muzeološke misli kroz argumentiranu i često agresivnu kritiku tadašnje muzejske prakse i metoda kojima se služi, te zahtjevima za propitivanjem odnosa na relaciji čovjek – društvo – baština, iako njeni zagovaratelji ustvari nisu napravili određenu kritično potrebnu teorijsku sintezu u smislu razvoja i redefiniranja postoje će, ili pak formuliranja neke nove znanstvene 39
Mensch. Magpies on Mount Helicon. The New Museology / uredio Peter Vergo. London : Reaktion Books, 1989, str. 3. 41 Navedeno prema: Davis. Ecomuseums : a sense of place, str. 55. 42 Varine, H. de. The origin of the new museology concept. 2009. URL: http://www.interactionsonline.com/page_news.php?id_news=170&filtre_visu=30&pr. (05.02.2009.) 43 Davis. Ecomuseums : a sense of place, str. 58. 40
discipline (makar definirana i kao pluridisciplinarna). Možemo smatrati da zagovaratelji i akteri eko-muzeja nisu ni imali takve ambicije, jer je razvijanje nove teorije za njih ipak bilo idejno podređeno praksi koju su eko-muzeji svojom pojavom donijeli. Ovome u prilog kazuje i činjenica da su predstavnici nove muzeologije vrlo spremno prihvatili
i naziv aktivna
muzeologija koji jasno ukazuje na ono što se primarno o čekuje od sljedbenika pokreta – aktivni
rad na primjeni novih ideja i aktivizam u smislu doprinosa razvoju, a tek zatim eventualnu posvećenost sustavnom teorijskom promišljanju, analizi i sintezi. Neovisno o tome, neosporna je činjenica da su upravo ideje
i praksa koju su donijeli eko-muzeji potaknuli nova promišljanja,
uključujući i potrebe (re)definiranja fenomena koji su u središtu interesa izu čavanja. U jednoj od najsažetijih i po mnogim autorima najrazumljivijih definicija eko-muzeja René Rivard je uspostavom analogija, to čnije distinkcija, tradicionalni muzej odredio kao pojam koji se sastoji od zgrade + kolekcije (zbirke) + stru čnjaka + publike , dok s druge strane eko-muzej uklju čuje teritorij (područ je) + baštinu + memoriju + populaciju (tj. zajednicu)44. Analizirajući ovu definiciju i primjenjujući je na muzeologiju, vidimo da nas prva razlika upu ćuje na to da su ekomuzeji zgradu (jednu ili više njih) zamijenili sveobuhvatnošću teritorija. To znači da je muzejsku ustanovu i specifični joj muzeološki kontekst zamijenila širina prostora na kojem se akcija (muzejska, baštinska ili nekako druga čije definirana) događa. Muzejsku je zbirku pak zamijenila baština, točnije sveukupnost baštine, što je vrlo jasan i iznimno bitan teoretski odmak od muzejskog predmeta (odnosno odre đenog skupa muzejskih predmeta). Stru čnjaci i publika ustupili su mjesto memoriji i zajednici. Muzeologija je, kao što smo ranije uvidjeli, u svom razvojnom putu krenula od skupa prakti čnih savjeta o tome kako obavljati odre đeni posao, preko grane znanja koja prou čava ciljeve i organizaciju muzeja (za razliku od muzeografije koja je tehnika sakupljanja i obavljanja muzejskog rada) do znanosti koja se bavi istraživanjem selekcije, održavanja i javnog pristupa materijalnim očitovanjima kulture i prirode koje se čuvaju u institucijama (uglavnom muzejima) u cilju istraživanja odgoja i rekreacije. Čak je i definicija muzeologije kao dijela informacijskih znanosti koji se bavi izu čavanjem identifikacije, zaštite i komuniciranja muzealnosti materijalnih svjedočanstava kulture i prirode (prvenstveno muzealija) radi zaštite ljudske baštine i interpretacije i prijenosa njezinih poruka, kao i oblicima organiziranog i institucionalnog ljudskog djelovanja (uglavnom muzejima) za postizanje navedenih ciljeva 45 ostala relativno čvrsto i direktno povezana s muzejima kao institucijama i s predmetom/ima koji se u muzejima
nalaze. Eko-muzeji i nova muzeologija upravo su taj dio radikalno promijenili odbacuju ći 44
Definicija prema: Davis. Ecomuseums : a sense of place, str. 73. Maroević, I. Uvod u muzeologiju, str. 92-93.
45
koncept muzeja kao zgrade-ustanove, pa čak i potrebe institucije uop će, a posebno koncept muzejskog predmeta kao središnjeg fenomena izu čavanja. Gledajući iz perspektive razvoja znanosti, oni su time moguće ukazali na neke anomalije muzeologije, otvorivši rasprave koje su nadilazile koncepte i shva ćanja tadašnjeg muzeološkog promišljanja. Preciznije re čeno, nova muzeologija je, utemeljena na praksi eko-muzeja, ustvari otvorila novo poglavlje (ili novi raskol, ovisno o načinu na koji to promatramo), u svakom slučaju novi pravac ili "školu" prvenstveno naglašavajući da primarni sadržaj, bit izučavanja ne može biti muzejski predmet (ili zbirka) ve ć koncept baštine koji, o čito je, uključuje i muzeološkom teorijom definiran pojam muzejskog predmeta, ali koji nikako ne završava samo na tom ure đenom sustavu (odabranom od stru čnjaka) sastavljenom od isključivo tih i takvih pojedina čnih elemenata (i najčešće materijalnih predmeta). Ako ovdje primijenimo logiku T. Khuna da "prelazak iz paradigmatske, nezrele situacije koja je obilježena brojnim školama koje dijele znanstvenu disciplinu, svaka istič ući svoj pristup i svoja gledišta kao temeljna i jedina znanstvena, poč inje u trenutku kad pojedinac ili skupina prvi put izvedu sintezu koja može privu ći većinu praktič ara iz slijedeće generacije" 46
možemo zaključiti da je muzeologija i danas na razini različitih škola, gdje možemo prepoznati barem dvije – muzeologiju i novu muzeologiju od kojih svaka zagovara svoj specifi čni pristup. Iako možemo nagađati kako i kada će se jedna od njih profilirati u dominantnu, ili se fuzionirati i formirati neku novu, čini nam se da bi jedino ispravno rješenje krize (u smislu kako ju iznosi T. Kuhn) moglo biti u tome da pretpostavimo jednu novu, baštinsku revoluciju, iz koje će se definirati i neka nova znanost, odnosno znanstvena disciplina koja će zasigurno, poigramo li se svjesno malo riječima, baštiniti teorijska dostignuća i muzeologije i nove muzeologije, ali – sigurno je – i mnogo drugih znanstvenih disciplina. Odre đene ideje, pa čak i razvijene kompleksnije i manje kompleksne teorije u tom pravcu ve ć postoje47, ali istovremeno i novi izazovi koji su pred nama i od kojih nam se najzna čajnijima čine oni strukturalnog definiranja temeljnog pojma izučavanja, kao i sveobuhvatnih teorija koje ga objašnjavaju. Analiza baštine kao istinskog fenomena samo je zapo četa praksom eko-muzeja i novom muzeologijom. Muzeologija je istovremeno krenula u pravcu da svoj osnovni pojam izu čavanja konceptualno i sadržajno širi približavajući se time ideji cjelokupnosti baštine. Sli čno je, iako ne možda toliko evidentno kao u muzeologiji, vidljivo i u nekim drugim granama informacijskih znanosti bliskim muzeologiji, poput bibliotekarstva i arhivistike gdje su postojeći termini knjižna građ a i 46
Navod je iz pogovora koji je napisao V. Afri ć. Khun, Thomas S. Struktura znanstvenih revolucija. Zagreb : Jesenski i Turk, 2002, str. 221. 47 Usporedi npr.: Šola, T. Eseji o muzejima i njihovoj teoriji : prema kiberneti čkom muzeju. Zagreb : Hrvatski nacionalni komitet ICOM, 2003, str. 301-319. i Šola,T. What theory? What heritage? // Nordisk museologi. 2(2005), str.. 3-16.
arhivalija samo relativno odredili granice temeljnih pojmova kojima se doti čne grane bave.
Poput muzeologije, ni one nisu imune na sustavno proširivanje koncepta i sadržaja svog temeljnog pojma, čime polagano ostvaruju idejnu konvergenciju između istih stvarajući jednu novu strukturu i fokusirajući se na taj novi pojam (baštinu), ponekad i nesvjesno, utiru put novoj znanosti. Komunikologija i javni mediji, sociološke ruralne, urbane i regionalne studije, geografija, pa donekle i ekonomija, prije svega kroz upravljanje i marketing (posebice branding), na osobit način dodiruju i istražuju sadržaj baštine i identiteta, i daju razvoju svoj osobiti prilog. No ipak, ostanimo za sada suzdržani u našim projekcijama, jer uostalom prelazak u novu znanost, vratimo li se još jednom na drugi dio gornje definicije 48, očito je, i ne završava u sintezi, zadatku koji je još uvijek pred nama, ve ć tek kada ista privu če većinu istraživača slijedeće generacije (dakle tek u drugom koraku, još jednoj slijede ćoj generaciji). Sadržajno širenje temeljnog pojma izučavanja pojedinih (ponekad i ne toliko bliskih) znanstvenih grana, konvergencija na praktičnoj i teorijskoj razini i postojeće artikulacije u pravcu sinteze ipak ukazuju da naša projekcija možda i nije daleka budu ćnost, čak bismo mogli tvrditi da se ve ć događa ili će se barem vrlo, vrlo skoro dogoditi. U novoj muzeologiji kao teoriji kao ni u ekomuzejima kao pragmatičnim oblicima, sigurno je (nažalost ili nasre ću, kako se uzme), ne ćemo naći dovoljno elemenata da bismo mogli tvrditi da su oni ispunili gore navedene uvjete, no istovremeno nećemo ni pogriješiti ukažemo li upravo na njih kao glavni potencijal onoga što će se, odnosno vjerujemo da će se razviti u neku novu, o čito je, interdisciplinarnu znanost o baštini. Put koji prema tome vodi i koji ovdje samo nagoviještamo nije lak i jednostavan, no nova znanstvena grana ili znanost o baštini danas uistinu više nije ni tako teško zamisliva kao što je, ukoliko su o njoj i razmišljali, bila prvim tvorcima eko-muzeja i sljedbenicima nove muzeologije. Summary:
On Museology, New Museology and Heritage Science Ever since it was first introduced in 1869 as a set of practical instructions regarding specific museum work and its later development from a branch of science which analyzed goals and organisation of museums to a segment of information sciences researching identification, preservation and communication of museality of material objects of culture and nature with the purpose of conservation, interpretation and transmission of messages, museology has always 48
"Poč inje u trenutku kad pojedinac ili skupina prvi put izvedu sintezu koja može privu ći većinu praktič ara iz slijedeće generacije." Khun. Struktura znanstvenih revolucija, str. 221.
remained closely related to museum institutions and objects kept in them. The 1960s were turbulent years, marked with social upheavals and claims for a redefinition of existing powers and social values, as well as enquires of roles of all societal institutions. The first eco-museums were created at the beginning of the 1970s as a result of new considerations of the roles museums played in society, as well as correlations between humans and the nature that formed a constituent part of their lives. That opened the door to the birth of the so called new museology as well as a new chapter in the development of museology with the emphasis not only on the research of museums or museum objects and collection but of the all-encompassing concept of heritage. Diverse scientific disciplines which traditionally dealt with only segments of heritage are today drawn much closer together, regarding both their concepts and content. All this probably creates a solid foundation for the development of a very new discipline, that is, an interdisciplinary based heritage science. Key-words: eco-museums, museology, new museology, heritage, heritage science
