A. (ALFA) – 1. knjiga - ''svi ljudi teže znanju po naravi''. ''Znak je toga ljubav prema osjetilima, jer i mimo koristi ona se vole sama za sebe''. Pogotovo nas raduje osjetilo vida, jer od njega imamo najveću spoznaju i uviđamo najviše - kod nekih životinja se iz osjetilnosti rađa pamćenje, kod drugih ne. Ove s pamćenjem su razboritije. No postoje i one koje imaju ''umijeća i promišljaje'', a to su ljudi: ljudima iz pamćenja nastaje iskustvo, tj. ljudi imaju najduže pamćenje i time najkorisnije. Ljudi pamte jednu stvar koju vide više puta i tako im nastaje pojedinačno iskustvo. I znanost i umijeće ljudima dolazi iz iskustva. Umijeće nastaje tako da iz ''mnogih pomisli stečenih iskustvom nastane jedna opća pretpostavka o sličnim stvarima'' - za činidba iliti djelovanje također je važno iskustvo: iskustvo je tu važnije nego načelo - ''iskustvo je spoznaja pojedinačnosti, a umijeće općenitosti''. Svaki čin je pojedinačan. Dakle, ako činimo nešto po općim načelima, a ne pojedinačno, ''često ćemo griješiti'' (npr. liječi se bolje pojedinačno nego po općem) - ipak, više cijenimo ''umješnike''/''tvorce'' nego ''iskustvenike''/''rukotvorce'', jer smatramo da u njihovom umijeću leži znanje i umješnost, a ne u iskustvu rukotvoraca. Jer, ''iskustvenici'' znaju što, ali ne znaju zašto – ne poznaju uzrok – dok ''umješnici'' znaju zašto, znaju uzrok. Oni nisu djelatni, ali poznaju uzrok, i zato su mudriji od djelatnih - znanost je viša od iskustva, jer ''umješnici'' mogu poučavati, a ''iskustvenici'' ne. Također, osjetila nam govore samo što, a ne govore nam zašto (govore nam da nešto jest, ali ne i zašto to jest tako). Zbog toga su se ljudi divili onim mudrima koji su nešto izumili ili pronašli što nije dostupno osjetilima svih (on je to našao razumom, a ne osjetilima, jasno), ne zbog koristi od pronalaska koliko zbog njegove mudrosti i izvrsnosti. Tako je nastajala intelektualna elita, a najveća znanja su pronađena tamo gdje je elita imala najviše dokolice: npr. matematika u Egiptu - iskusnik se smatra mudrijim od onoga što samo osjetilima doživljava svijet, umješnik se smatra mudrijim od iskusnika, a misaone djelatnosti su mudrije od tvorbenih. Mudrost = ''znanost o stanovitim počelima i uzrocima'' - dakle, kakvim počelima i uzrocima se ta mudrost/znanost bavi? Mudracem smatramo onoga koji zna sve, koji zna općenito bez pojedinačnog, koji shvaća teške stvari; također, znanosti koje postoje radi njih samih se smatraju višima i mudrijima od znanosti koje postoje radi posljedica/koristi. Mudrace se treba slušati – manje mudar mudrijeg! - najmudriji je onaj koji zna sve podmete (hipokeimenon – temelj, subjekt, ali u smislu partikularnosti, instance (a ne univerzalnosti)), tj. svaki pojedini temelj. To su najopćije stvari i ljudima najteže za shvatiti. ''A najtočnije od znanosti su one koje se bave prvim počelima, zato što je računstvo točnije od zemljomjerstva''. Oni koji znaju uzroke znaju i pojedinačnosti, tako da su oni učeniji od ostalih) - ta najmudrija, opća znanost je o najspoznatljivijem, a ''najspoznatljiviji su prvi uzroci i počela, jer s pomoću njih i iz njih spoznaju se ostale stvari'') - znanost koja treba vladati je ona koja zna poradi čega treba činiti ovo ili ono. To poradi čega spada pod istu znanost o prvim uzrocima, jer 'poradi čega' je također jedan od uzroka - ta znanost nije tvorbena, to je jasno. Jer, ljubitelji mudrosti počinju svaku mudrost čuđenjem, i zanimalo ih je da steknu znanje radi znanja, a ne radi koristi; kad su ljudi zadovoljili sve potrebe, javila se potreba za takvom mudrošću, filozofijom: ona je
''jedina slobodna znanost, jer je jedina radi sebe same''. Filozofija je božanska znanost, ''sve su nužnije od nje, ali ni jedna bolja'' - filozofija počinje u čuđenju, ali treba završiti u suprotnom – u razumijevanju uzroka. To je dakle cilj filozofije. - dakle, ''valja steći znanost (episteme) o prvim uzrocima'', jer nešto znamo kad znamo prvi uzrok toga. ''Govori se o 4 vrste uzroka'': 1. uzrok je bivstvo i bit (izgleda da je ovo causa formalis), 2. uzrok je tvar/materija i podmet (causa materialis), 3. uzrok je počelo kretanja (causa efficiens), a 4. uzrok je (''trećem uzroku oprečan'', kaže Aristotel) 'poradi čega' i Dobro (Dobro kojem svi teže; causa finalis). No treba vidjeti o kakvim uzrocima su govorili raniji filozofi - većina prvih mislilaca (misli na starije Grke, od Talesa nadalje) je samo za materijalne (''tvarne'') uzroke držala da su počela svega, drže da postoji pratvar. Po njima ništa ne nastaje niti propada, jer uvijek ostaje podmet – sama prva tvar. Tako Tales smatra vodu tim prapočelom, Anaksimen i Diogen zrak, Heraklit vatru, Empedoklo sve to plus još zemlju (dakle, 4 elementa: vatra, voda, zrak, zemlja). Anaksagora pak smatra da su počela neograničena (neizmjerna, bezbrojna). - ali morali su se upitati, kako iz te jedne tvari (ili više tvari) nastaje sve? Jer, ''sam podmet (koji je u ovom slučaju pratvar) zacijelo ne čini da se on sam mijenja''. Ne čini bronca sama od sebe kip, prema tome treba istražiti počelo kretanja. Neki od tih što su govorili da je prapočelo jedno, tvrdili su ne samo da je nepropadljivo, nego i da uopće nema kretanja; za njih, jedno = sve. Drugima, koji imaju dva ili više počela, nije problem priznati kretanje i stajanje, nastajanje i nestajanje. - međutim, oni nisu znali reći kako to da u tim stvarima postoji dobro i lijepo; tek kad je došao Anaksagora rekao je da postoji um u tim stvarima, jer vjerojatno to dobro i lijepo nije nastalo slučajno. Aristotel smatra da Anaksagora dobro govori i da je ''trijezan čovjek'', a da su njegovi prethodnici ''nasumično govorili''. Anaksagora i oni koji su slično govorili, ''istodobno su postavili uzrok ljepote kao počelo bića, i kao ono od čega je bićima i kretanje'' - no, kako među stvarima ima i onih loših i ružnih (a ne samo dobrih i lijepih), Empedoklo postavlja Ljubav i Mržnju kao počela (Ljubav poečlo dobrog, Mržnja zlog) - po svemu, vidljivo je da su stariji filozofi postavili dva uzroka: tvar i počelo kretanja (causa materialis i causa efficiens). No, oni ih postavljaju natucajući, ''bez znanosti''; i Anaksagora se ''služi umom kao umjetnim pomagalom pri stvaranju svijeta'', dok um ne spominje kad mu nije potreba. Empedoklo pak prvi uvodi uzroke kretanja (dva oprečna, Ljubav i Mržnju), i četiri tvarna uzroka, no i njemu se ima što prigovoriti. - za Leukipa i Demokrita, počela su punoća i praznoća, od kojih je punoća biće, a praznoća nebiće. Po njima je isto tako jedno počelo (biće tj. tvar tj. punoća, atom), iz kojeg pak sve različite stvari nastaju razlikom oblika, poretka i položaja. No, Leukip i Demokrit ne govore kako je nastalo kretanje u bićima, kao ni ostali. Po svemu, svi prethodni mislioci su spoznali samo dva uzroka (tvar i pokretački) - pitagorejci su pak kao počela svega vidjeli brojeve, i činilo im se da su prije brojevi počela nego tvari. Pitagorejci i Alkmeon tvrde da su suprotnosti počela bića (par-nepar i tako dalje do 10 suprotnosti, koliko ih ima kod pitagorejaca) - od onih koji su, naprotiv, držali da je sve=jedno, Parmenid je jedno razumijevao kao pojam/ideju, a Meliso kao tvar. Parmenida tu treba ozbiljno shvatiti jer je rekao da pored bitka ne može biti nebitka, i da je bitak jedno
- i tako, filozofi su otkrili jedan ili više materijalnih uzroka, te jedan ili više uzroka kretanja. Mnogi su htjeli odrediti što je nešto, pa su to pobrkali s prvim uzrokom tog nečega (mislili su da je fenomen nečega ujedno i bivstvo nečega, što je pogreška) - nakon toga slijedi Platon sa svojim učenjem. Platon je prvo od Heraklita preuzeo da se osjetilne stvari uvijek kreću i da ''u njima nema znanosti'', a onda je kod Sokrata vidio da ovaj traži nešto ''sveopće'', i tako iz te dvojice izvukao konkluziju da se nepromjenjivo i ono što svemu daje 'zajedničku odredbu' ne nalazi u osjetilnim stvarima, nego u idejama. Osjetilne stvari se dakle ''imenuju prema idejama'' (inače, ideja je u grčkom slična obliku/formi, jer je grč. ''idea''/ideja slično grč. ''eidos''/oblik). Osjetilne stvari oponašaju ideje, kao što u pitagorejaca oponašaju brojeve - Platonu su dakle oblici (ideje) uzroci svim stvarima - dakle, načela oblika su po Platonu i načela bića. Počela su oblici, kao 'veliko' i 'malo', a kao bivstvo su 'jedno' (utoliko je sličan pitagorejcima, i u tome što smatra da su ''brojevi uzroci bivstva svemu drugome''). No, njemu nije jedno beskonačno, nego dvoje: veliko i malo; i brojevi su odvojeni od bitka, za razliku od pitagorejaca - dakle, nitko nije izložio ništa više o uzrocima; nitko nije ništa rekao o biti i bivstvu. Kad postavljaju dobro ili sl. kao počelo, ne misle na to kao da se radi njega pokreću, nego im je on samo počelo kretanja - oni koji sve stavljaju kao jedno, i to tjelesno, griješe. Jer oni daju samo počela tjelesnog, a ne i netjelesnog. I razne stvari ''olako nazivaju počelima'': ne razmišljaju da je prije počelo ono manje, od čega spajanjem nastaje drugo - ''ono što je poslije po nastanku (možda) prije je po naravi'' - a ni oni koji postavljaju više uzroka, po Aristotelu, nisu baš nešto (Anaksagora i Empedoklo). Ni pitagorejci ne govore ništa o tome kako dolazi do kretanja, a pogotovo su čudni po tome što pojedinim brojevima pridaju osjetilna, fizička značenja - ni oni koji tvrde da su oblici počela (Platon i platoničari) ne stoje puno bolje: nema načina na koji se dokazuje da oblici postoje; ako postoje, onda postoje i oblici (ideje) odnosa, oblici (ideje) propalih stvari itd. Ideja postoji ne samo o bivstvujućim stvarima, nego i o mnogo više stvari nego što su to one postojeće, a kod Platona bi trebale postojati samo ideje bivstvujućeg. Dakle, s obzirom da su oblici bivstva, moraju pripadati bivstvujućem - kako dakle oblici (ideje) pridonose osjetilnim stvarima? Nikako, kaže A.: ne pomažu spoznati druge stvari. Ništa se ne može izvesti iz oblika/ ideja. Reći da su te ideje uzroci znači ''praznosloviti'' - bivstvo i stvar ne mogu postojati razdvojeno, pa kako onda ideja i stvar čija je ideja bivstvo mogu postojati odvojeno? Ne može ništa nastati naprosto prema uzoru ako ne postoji počelo kretanja - također je jasno kako brojevi ne mogu biti uzrok ljudima. Uopće, kako geometrijski likovi mogu sadržavati fizička obilježja poput dubokog, teškog, uskog? - dok tražimo uzrok onog opipljivog, nailazimo na uzroke toga, i tako se dalje zaplićemo. Ako je pak i veliko i malo kretanje, onda se i sami oblici kreću. I na taj način je ''propalo cijelo (Platonovo) istraživanje naravi'' - ne može se imati počela svih bića; a ''kako netko može znati počela svih stvari?'' Očito se ne može započeti znanje ni o čemu tako da se stvari o tome znaju unaprijed; ''ako i postoji znanost o svim stvarima, onaj tko je uči ne bi ništa mogao znati unaprijed – svo
učenje je posredovano dosad znanim stvarima''. Čudno bi bilo da imamo znanje koje nam je prirođeno (kao u Pltona, anamnesis). B. (BETA) – 2. knjiga - misaono promatranje istine (theoria) je ''dijelom teško a dijelom lako'': svatko akže nešto o naravi, i to nešto je dijelom točno, ali nikad nije potpuno. Treba biti zahvalan i onima koji su u toj potrazi za istinom pogriješili, jer neki su ipak dali mnijenja i postavili probleme. - filozofija je znanost o istini; jer misaonom promatranju (teoriji) svrha je istina, kao što je činidbi (praksi) svrha djelo. Činidbi je dosta i da zna radi čega nešto treba činiti i kakvo je to sada samo po sebi, a uzrok nije toliko važan; no teoriji treba uzrok, jer bez uzroka nema istine. Najistinitije je ono što je svemu drugom uzrok istine. Zato su počela vječnih bića ''nužno uvijek najistinitija'' (jer su ona uzrok drugima) - ''očito je da postoji nekakvo počelo, te da uzroci bića nisu beskonačni''. Niti tvar ne može u beskonačnost nastajati od druge tvari, niti počelo kretanja može ići u beskonačnost. A ni causa finalis ne može ići u beskonačnost. Sasvim sigurno je u nekom nizu ono prvo u tom nizu uzrok onom daljnjemu. U nečem beskonačnom nema prvog ni posljednjeg, nego su svi dijelovi središnji. - ono što od nečega nastaje, ''nastaje kao nastalo od onoga što nastaje'' (''savršeno od onoga što se usavršuje'') – nastanak je ''uvijek između bitka i nebitka'' - svrha – ono poradi čega je nešto drugo (a nije svrha poradi čega drugoga). Svrha nikako nije beskonačna, jer kad se jednom ispuni, ispunili smo krajnost. Postojanje beskonačnog ukida ''narav dobra''. Onaj koji ima um, sve čini radi nečega, a to nešto mora imati kraj - također, ni bit ne možemo svesti na neku uvijek dalju i dalju, manju i manju definiciju (pojam). Moramo imati neku prvu definiciju da bismo mogli dalje određivati, i bez toga nema spoznaje - dakle, beskonačno ne postoji, ''a ako i može, samo bivanje beskonačnim nije beskonačno'' (možda može postojati kao pojam, ali ne u stvarnosti, pojašnjava Ladan). I kad bi uzroka bilo beskonačno mnogo, ne bi bila moguća spoznaja, jer ne bismo mogli spoznati sve uzroke - ono što slušamo, predavanja i primanja znanja od drugih, slušamo onako kako smo navikli i to razumijemo ako je rečeno načinom na koji smo navikli, a ne razumijemo ako izlagač izlaže onako kako nismo navikli. Zato ljude treba navikavati da prihvaćaju dokaze svih vrsta, jer znanje se stječe raznovrsnim načinima; ako ne shvatimo raznovrsne puteve dolaženja do znanja, nećemo ništa ni spoznati B. (BETA) – 3. knjiga - da bi se išta raspravljalo o filozofiji, mora se raspraviti o dvojbama – jer, ne može se ići naprijed s dvije mogućnosti, s dvojbom. Prvo treba dvoumiti, a potom ići dalje kad se riješi dvoumica; jer mora se i poslušati obje strane - dvojbe: bavi li se četirima uzrocima jedna ili više znanosti? I treba li se ta znanost baviti samo prvim počelima ili treba raspraviti i može li se istodobno nijekati i tvrditi ili ne može i sl.? Koliko se znanosti bavi bivstvom? Ako više, jesu li sve iste vrste? Ako nisu, spadaju li jedne od njih pod mudrost, a druge pod neku drugu vrstu? Bivaju li samo osjetilna bivstva, postoje li i druga (npr. matematička)? Bavi li se misaono promatranje
(theoria) samo bivstvima ili i prigotcima tih bivstava? Jesu li počela rodovi (i ako jesu, jesu li univerzalni, tj. najopćenitiji) ili su dijelovi prisutni u svakoj stvari? Postoji li osim materije neki drugi ''uzrok po sebi''? Jesu li počela ograničena brojem i vrstom (bilo pojmovima, bilo podmetom/supstratom)? Jesu li različita počela propadljivih i nepropadljivih stvari? I jesu li jedno i biće bivstvo bića tj. podmet, ili je nešto drugo bivstvo bića tj. podmet (vatra, zrak ,voda...)? Jesu li geometrijski entiteti bivstva i jesu li odijeljeni od osjetilnih bića ili su u njima prisutni? - prvo na pitanje treba li jedna ili više znanosti da bi se spoznala počela? Počela možda i nisu prisutna u svim stvarima, npr. nisu u onima nepokretnima (jer, ''na koji način bi počelo kretanja bilo prisutno u nepokretnome?''). ''Što god je dobro po sebi i po svojoj naravi, to je i svrha te time i uzrok, jer poradi njega stvari postaju i jesu''. A ono nepokretno nema takvu težnju 'poradi čega', te ''nema takva počela''; tako ni matematika uopće ne raspravlja o dobru i zlu - ako ima više znanosti o različitim uzrocima; no koja je onda najvažnija? Ako je to ona kojoj sve druge teže, onda je to ona o svrsi i dobru; ako je to ona o prvim uzrocima, onda je to ona o bivstvu. Više znamo o stvari kad znamo što ona jest, nego kakva je i kolika je, te kad znamo njeno počelo kretanja. - i za dokazna/demonstrativna počela, ona koja raspravljaju o tome može li se istovremeno i tvrditi i nijekati istu stvar, se može pitati koliko znanosti se njima bavi? Zašto bi to bila samo geometrija, a ne i još neka znanost, pita se A.? Dokazi moraju imati počela, aksiome – jer mora se od nečega početi dokazivati, a ne ni od čega. No, ako je ta matematičko-logička znanost odvojena od one o bivstvu, koja je ranija – matematika ili znanost o počelima? - postoji li o svim bivstvima jedna ili više znanosti? A. kaže da ne može biti jedna, jer bi tad znanost obuhvaćala i prigotke. No, kako bi opet moglo postojati više znanosti od kojih se jedna bavi stvarima koje su Ideje, a druga osjetilnim stvarima koje su pojedinačnosti proizvedene od tih Ideja: tako bi svaka znanost mogla imati svoju apstraktniju znanost (svaka bi imala 'svoju matematiku': npr. zemljomjerstvo bi imalo svoje ''poljomjerstvo''), tako bi se jedna znanost bavila neosjetninama, a druga osjetninama na ovaj način – a tako ne može - dakle, što je počelo/pratvar? Rod ili elementi/''sastojina''? Aristotel prvo daje argumente za elemente/''sastojine'', a potom za rodove. ''Ako svaku pojedinu stvar saznajemo pomoću odredaba/definicija, a rodovi su počela odredaba, nužno je i da rodovi budu počela odredljivih stvari''. Čak se i jednim ili bitkom neki filozofi koriste kao rodovima. - no, koji rodovi su počela: prvi ili posljednji? Obično su općenitosti viša počela, pa će ''tako biti onoliko počela koliko je prvih rodova''. No, jedno ni biće nisu jedan rod bića – zato Aristotel dolazi do zaključka da prvotni rod (rodovi) ne može (ne mogu) biti počelo (počela). Dapače, ako je jedno – počelo, a jedno je nedjeljivo, onda je jasno da je počelo nepodjeljivo na rodove. Rodovi se dijele na vrste, a ''mimo vrsta nema ni rodova''. Prema tome, izgleda da su počela prije stvari koje se približavaju nerazdjeljivom nego rodovi. No nije te stvari nisu tek tako lako odredive kao počela. Jer počelo mora biti mimo onih stvari kojima je uzrok i odvojeno od njih. Ali zašto bi onda nešto takvo postojalo tek uz pojedinačne stvari, a ne se pripisivalo općenitima? Prema tome, općenitije stvari bi se morale postaviti kao počela – dakle, prvotni rodovi su počela!
- ''ako ne postoji ništa osim pojedinačnih stvari, a pojedinačne stvari su brojem neograničene, kako je moguće postići znanje o tim neograničenostima?'' Možemo spoznati sve stvari samo ako je ''jedno i isto'', te ako ono nosi nešto opće. Tako bi rodovi postojali mimo pojedinačnih stvari, a to je nemoguće. Ali ''ako ne postoji nešto mimo pojedinačnih stvari, ništa neće biti spoznatljivo''. Bez toga, bez općenitosti (vrsta i rodova) ne bibilo ni znanja/znanosti, nego samo osjetilnih opažanja. ''Uz to, ništa neće biti ni vječno ni nepokretno, jer sve osjetnine bivaju i propadaju u kretanju''. A, ''ako ništa nije vječno, ne može biti ni nastanka'' - postoji li jedno bivstvo za sve, kao što svi ljudi bivaju? Ne, jer ''stvari kojima je bivstvo isto su isto''. Postoji li onda mnogo različitih bivstava? I to je ''nerazložno''. Kako materija postaje svako pojedinačno? - kako bi moglo uopće biti znanja, ako nije neko ''jedno'' u svim počelima? Ako su pak sva počela jedno, onda nema ničega drugoga osim pratvari. ''Pojedinačno je ono što je brojem jedno, a opće je ono što se pririče tim pojedinačnim stvarima'' - pita se imaju li propadljive i nepropadljive stvari ista ili različita počela. Kako mogu jedna bića biti vječna, a druga propadati, ako su od istog uzroka? Empedoklo kao da kaže da Mržnja razara, a Ljubav skuplja sve u jedno, no A. mu nalazi kontradikcije: Empedoklo ne nalazi uzroke promjeni, iako kaže da je promjena nužna. Kako pratvari mogu biti nepropadljive, a sve drugo propadljivo (kao što je u Empedokla)? - to A. smatra dovoljnim dokazom da počela nisu ista - počela ne mogu biti propadljiva, jer ako su propadljiva, znači da se raspadaju na nešto drugo temeljnije od njih – dakle tad ne bi bila počela - i, kako ista nepropadljiva počela stvaraju i propadljive i nepropadljive stvari? - jesu li bitak i jedno pravo bivstvo bića, ili imaju još temeljniju narav (tj. ima li nešto drugo što ih čini 'bitkom' i 'jednim')? Ako nisu jedno i bitak po sebi, što je onda počelo? A ako pak jesu jedno i bitak po sebi, ''kako će biti išta drugo mimo jednog i bitka''? ''Kako će bića biti više od jednoga?'' - A. sam kaže: ''nemoguće je da broj bude bivstvo''. Uz to, ''ako je 'jedno' po sebi nedjeljivo, bit će ništa – jer, ono što prirodavanjem ne postaje veće, niti oduzimanjem manje, to nije biće'' (prema Zenonu). Ovo i Aristotel kaže: ''nedjeljivo možda neće dodavanjem bivati veće, ali će činiti više'' – zato ''i nedjeljivo može bivati''. No, kako iz nedjeljivog nastaje neka veličina, pita se A., jer ''slično je kao reći da iz točaka nastaje crta'' - A. se pita jesu li matematički entiteti (brojevi, točke, plohe...) bivstva ili ne? ''Ako nisu, onda nam izmiče što je bitak i što su bivstva bića''. Voda, vatra, zemlja, zrak... to su trpnosti, a ne bivstva: a tijelo koje njih trpi je bivstvo (dakle, tijelo koje je vatreno, mokro i sl. A. kaže da je ''tijelo manje bivstvo od površine, površina od crte, crta od točke... jer ovima se ove prethodne određuju (tj. manjima/apstraktnijima se određuju konkretnije stvari)''. Zato su mudriji filozofi smatrali da su brojevi počela, a manje mudri filozofi da su materije počela, misli Aristotel. Bez matematičkih entiteta uopće nema bivstva, čini se da hoće reći A. ''Ako je tijelo najviše bivstvo, a ove stvari (matematički i jezički entiteti, op.) su više od njega, onda nam izmiče što je bivstvo'' - ako osim matematičkih stvari i osjetilnih stvari imamo još nešto kao što su ideje/oblici, koji au ''jedno brojem, ali ne vrstom'', iz toga slijedi nemoguće - postoje li prapočela po mogućnosti ili drugačije? Ako postoje drugačije, onda ipak ima počela prije njih, jer mogućnost mora prethoditi aktualizaciji. Ako postoje kao
mogućnosti, onda je moguće i da bitka ne bude. Prema tome, ovim pitanjima o počelima se treba pozabaviti. Jesu li počela uopće ili kao pojedinačnosti? Ako su uopće, onda nema bivstva (''jer sve općosti označavaju samo 'takvo', a ne 'ovo' '', kaže A. Ako su pojedinačna, onda ''neće biti spoznatljiva, jer znanost o svim stvarima je nešto opće'' – ''tako da bi morala postojati počela prvotnija od pojedinačnih počela, neka općija, ako se želi spoznati'' G. (GAMA) – 4. knjiga - znanost koja promatra bitak kao bitak i njegove atribute. Ostale znanosti su djelomične, one proučavaju samo posebne manifestacije bitka. ''A budući da mi istražujemo počela i najviše uzroke, bjelodano je da oni moraju pripadati nekakvoj naravi po sebi''. Trebamo shvatiti prapočela bitka ne prema prigotku, nego kao prapočela bitka - biće (bivajuće) se koristi ''mnogovrsno, ali uvijek prema jednoj naravi'' (kao što 'zdravlje' koristimo i u smislu posjedovanja zdravlja i u smislu stvaranja zdravlja itd., tako i 'biće', ali uvijek ''prema jednom počelu''). 'Biće' kažemo i za bivstvo, i za trpnost bivstva, i za proizvođenje bivstva... Za biće postoji jedna znanost, kao što i za zdravlje postoji jedna znanost – jer radi se o jednoj naravi - filozofija je znanost koja promatra bića kao bića i – kako svaka znanost traži prva počela – traži počela i uzroke bivstvima. - jedna znanost proučava sve vrste bića, dok partikularne znanosti proučavaju po jednu vrstu bića. Jedno = bitak - ''koliko je dijelova bivstava (bivstvo se odmah dijeli u rodove, pa ima i dijelove), toliko je dijelova filozofije''. Zato postoji prva filozofija, i one koje joj slijede. Jedna od znanosti promatra opreke, a opreka jednome je mnoštvo, tada je toj znnaosti zadaća spoznavati opreke jednome: drugo, neslično, nejednako, suprotnost. No, sve to pripada prvome, jer je u odnosu s njime (u suprotnosti, ili drugosti, ili...). Tako da se znanost koja se bavi i drugim i suprotnim ustvari bavi prvim stvarima (onim 'jednim'). Dakle, filozofija mora moći razmišljati o svim stvarima. Mora spoznavati i bitak i njegove prigotke. Bavi se protivnostima jer one tvore bit, to se ''svi slažu'' (toplo i hladno, parno i neparno): ''kretanju pripada mnoštvo, mirovanju pripada jedno''. Dakle, tim najvažnijim stvarima se bavi filozofija, a praktične vještine (npr. zemljomjerstvo) se ne moraju baviti pitanjem što je suprotnost, veličina, kretanje... - filozofija se treba baviti i matematičkim aksiomima (''samoistinama''), jer su te istine prisutne u svim bićima. Te matematičke istine vrijede za bitak kao bitak, tvrdi A., i zato ih filozof treba istraživati. Filozof treba proučavati i ''počela samog zaključivanja'', tj. logiku. Najpostojanije od takvih počela je ''nemoguće je da isto istome istovremeno pripada i ne pripada''. Ništa ne može istovremeno i bivati i nebivati, nemoguće je da istovremeno ostome pripadaju suprotnosti. S nekoliko osnovnih logičkih pravila znamo kojim stvarima treba tražiti počela, a kojima ne treba - to se teško može opovrgavati. Ali sad malo o opovrgavanju i dokazivanju: dokazivati opovrgavajući razlikuje se od samog dokazivanja, jer onaj koji dokazuje traži što je u počelu, a onaj koji opovrgava dokazuje da to nešto ima drugi uzrok - A. dalje dokazuje kako se ne može istovremeno reći da nešto jest i nije o jednoj određenoj stvari: riječ mora označavati stvar (ako ne označava, onda nema komunikacije), i zato kad se izgovori označava jedno (nešto) – to nešto koje se označava
kao jedno, ne može istovremeno biti i ne biti (a jasno je da je riječ o istoj stvari, jer je ona jedno). Na pitanje ''je li ovo čovjek ili nije?'' mora i može se dati odgovor da ili ne, i to samo da ili samo ne. To je nevezano uz prigotke (npr. je li čovjek bijeli ili krupan). Oni koji bi odgovarali s ''i jest i nije'', ti bi ''ukinuli i bit i bivstvo, te bi ustvrdili da su sve stvari prigotci'' - ''kad bi sve stvari bile prema prigotku, onda ne bi bilo ničeg prvog (tj. biti) čemu se ove (stvari) pririču''. Prema tome, ''tako će biti nešto što označava bivstvo'', a bivstvu je ''nemoguće priricati (pridavati) protuslovlja'' - kad bi protuslovlja bila istinita, sve stvari bi bile jedno. Jer, kaže A., ako se može reći da čovjek nije čovjek, tad se može reći da je on bilo što drugo – pa tako sve može biti jedno te isto. ''Neodređeno biva mogućnošću, a ne svršnošću (aktualnošću?)''. - razgovor s takvima koji tvrde da nešto i je i nije je razgovor ni o čemu, kaže A. Oni (sofisti) samo mniju, a ne znaju, dakle ''nisu zdravo raspoloženi prema istini''. - no, postoji ono bliže istini i dalje od istine: više i manje istinito (npr. ne griješi jednako onaj koji misli da je četiri = pet i onaj koji misli da je četiri = tisuću). Postoji istinitije. - oni koji sumnjaju u to da bi ipak moglo 'i biti i ne biti', ta pomisao dolazi iz osjetilnosti, jer u osjetilnosti/stvarnosti vide kako iz iste stvari proizlaze suprotne stvari - nama se često ista osjetilna stvar čini ovakvom ili onakvom, i ne možemo reći što je istinitije. Mnogi su zato i mislili ''da je misao – osjetilno zamjećivanje''. Zato kažu da su bića takva kakva ljudi pretpostavljaju (kakva im se pojavljuju) – to kaže Anaksagora. Kad bi bilo tako kako kaže Anaksagora i drugi stariji filozofi, kad bi se mišljenje ravnalo po osjetilnosti, moglo bi istovremeno nešto i biti i ne biti, kaže A. Uzrok toga što ti raniji filozofi krivo misle je što pretpostavljaju da su bića – osjetilne stvari. Oni kažu da se sve osjetilno kreće, i da se zato ne može spoznati. - oni dakle misle da ono što se mijenja više nije. Ali, ono što se mijenja još ima nešto od onoga što je prvotno bilo, i ''odbacujuće još ima nešto od onoga što odbacuje''. A nije ni ista promjena količine i promjena kvalitete. Također, ti filozofi zbog stalne pokretnosti stvari oko nas (koje su samo mali dio kozmosa) zaključuju na stalnu pokretnost svih stvari u cijelom kozmosu – ''treba (tim filozofima) dokazati da postoji stanovita nepokretna narav'') - nije svaka pojava sitinita. Jer, kad bi osjetilnost i bila istinita, predodžba nije isto što i osjetilni opažaj. A i samim osjetilima nije isto ono što se prikazuje dok je blizu i dok je daleko. ''Nijedno od osjetila ne kaže o istoj stvari istodobno 'to je tako' i 'to nije tako' ''. Nešto se može činiti ovakvim ili onakvim, ''ali samo 'slatko', kad jest slatko, se ne mijenja''. A raniji filozofi to negiraju, kao što negiraju i nužnost: ''jer ono što je nužno ne može biti i ovakvo i onakvo'' - dokazivanje ne može početi od dokaza (nego od aksioma, hoće reći). Ne može se tražiti da se dokaz dokazuje dokazom. - po svemu, za pojavu se ne može reći da naprosto jest, nego da je vrlo, vrlo uvjetovana: ovisi čija je pojava, kad je, u kom slučaju je i kako je (itd.). Tako da oni koji tvrde da je pojava istinita, moraju reći ne da je istinita po sebi. nego da je istinita onome kome se pojavljuje. Ukratko, oni žele reći da bez mišljenja ne bi bilo stvari, što nije istina - suprotnosti ne mogu biti istovremeno u stvari, jer jedna od suprotnosti je lišenost; a ista stvar ne može istovremeno biti i lišena i ne lišena nečega
- ''ne postoji promjena osim promjene u oprečnost i promjene u međustvari'' (međustvar = stvar između zadane stvari i oprečne stvari) - u svakom slučaju, ne stoje ni mišljenja onih koji tvrde da ništa nije istinito, niti onih koji tvrde da je sve istinito. Takve se ne može uvjeriti tako da im se dokazuje bitak ili nebitak nečega, nego od njih ''treba zahtijevati da (ono o čemu govorimo) znači štogod'': da se mora dokazivati iz pojmovne odredbe, da se mora ''postaviti što znači lažnost i istinitost''. - ''bjelodano je i da ne govore istinu ni oni koji kažu da sve miruje, ni oni koji kažu da se sve kreće. Jer ako sve stvari miruju, iste će stvari uvijek biti i istinite i lažne, dok se to očito mijenja''. D. (DELTA) – 5. knjiga - počela su: 1. ono od čega neka stvar kreće (npr. put ima svoj početak na jednom i na drugom svom kraju); 2. ono od čega se nešto najlakše saznaje i/li nastaje (dakle, ne nužo početak, kao npr. učenje u kojem se ne kreće od početka nego od onog najlakšeg); 3. ono od čije prisutnosti nešto prvo nastaje (npr. temelj kući); 4. ono od čega nešto nastaje, iako to počelo nije direktno prisutno (npr. roditelji djetetu); 5. ono čijom se odlukom ili primjenom nešto pokreće; 6. ono od čega se neka stvar najprije spoznaje. - prema tome, ''ono što je zajedničko počelima je da su oni ono prvo od čega nešto nastaje ili jest ili se spoznaje'' - uzrok je: 1. ono iz čega ''po prisutnosti'' nešto nastaje: materija od koje je nešto sačinjeno (causa materialis); 2. oblik i uzorak (paradigma), pojam neke stvari (causa formalis); 3. ono odakle je počelo promjene ''ili mirovanja'' – kao što je otac djetetu, ''ono tvoreće tvorevini i mijenjajuće mijenjanome'' (causa efficiens); 4. svrha, tj. ono poradi čega nešto činimo, npr. šetnja radi zdravlja – i to je uzrok, jer ''govoreći da šetamo radi zdravlja mislimo da smo naveli uzrok'' (causa finalis) - to su dakle uzroci. E sad, ima i više uzroka jedne stvari, ima i toga da se dvije stvari međusobno uzrokuju (npr. napor krepost i krepost napor), ali ne kao isti uzrok, nego jedno kao svrha a drugo kao počelo kretanja, ima i toga da ista stvar uzrokuje suprotnosti (npr. prisustvo prisile je uzrok reda, odsustvo prisile uzrok nereda) - postoje dakle uzroci iz čega (to su prva dva): kao ''podmet, dijelovi'' (c. materialis) i drugi kao ''bit, cjelina, slaganje, oblik'' (c. formalis), zatim imamo tvoreće uzroke, ono ''odakle je počelo promjene ili stajanja'' (c. efficiens), i na kraju svrhu i dobro (c. finalis), što može biti i dobro i prividno dobro - kaže A., ima raznih uzroka, ali ovdje su svedeni na 4 osnovna. Npr. kipu je bitan uzrok kipar, ali prigodak je tko je taj kipar (nekom kipu je bitan uzrok kipar, a prigodak da je to Ivan Meštrović). A ima i još dva uzroka: mogući i djelatni: npr. kući kućegraditelj ili kućegraditelj koji gradi. - načelo je ''ono od čega se kao prvog prisutnog nešto sastoji, a što se ne može podijeliti u daljnje vrste, a ako se i dijeli, dijelovi su istovrsni kao što su dijelovi vode voda''. Dakle, bilo da je jedno ili više načela, ona se nazivaju pratvarima; ali načela ne vrijede samo za materijalne stvari, nego postoje i počela geometrijskih likova, i počela dokaza (aksiomi). Načelom se zato naziva ono što je malo ili jedno, a uzrok je mnogome, i ono što je nedjeljivo, najopćenitije. Neki stoga kažu da su rodovi načela, jer su rodovi najopćenitiji
- narav je i rast raslina, ali i ''ono iz čega kao prvog prisutnog raste ono što izrasta, to ono odakle je prvo kretanje bića...''. Tako se za srebrne posude kaže da im je narav srebro; na isti način raniji filozofi naravlju zovu vatru, zemlju, vodu, zrak... Empedoklo kaže (Aristotel navodi) ''nema naravi ni jednom biću, nego samo miješanje i izmjena mješavina, dok narav imenuju ljudi''. Narav je ono što je sastavljeno i od materije i od oblika/forme (dok je samo materija, još ne kažemo da stvar ima svoju narav). Narav je i prva materija, i oblik, i bivstvo; svako bivstvo zovemo naravlju, ''jer je i narav nekakvo bivstvo'' - prva narav je bivstvo svih stvari koje imaju počelo kretanja u sebi samima - nužno je ''ono bez čega se, kao su-uzroka, ne može živjeti'': disanje i hrana, ali i ono bez čega nešto drugo ne može postojati (npr. lijek je nužan za zdravlje, jer zdravlje ne može postojati bez lijeka); nadalje, nužda je i prisila, jer je to nešto što nekoga sili činiti ovo ili ono - nužnost je neminovna, ''jer je protivna djelovanju po izboru i promišljanju''. Nužnost je ono što ne može drukčije, ono zbog čega ne može biti drukčije. Zato je nužnost i nekakav uzrok stvari, ako se bez nje ne može - neke nužnosti su po drugim stvarima nužnosti, a druge nisu (''jedne su nužnosti takve po nekom drugom uzroku, druge pak nisu, nego su zbog njih druge stvari po nužnosti'') - zato je ''prvotno i poglavito nužno ono što je jednostavno'', jer se ''ne može ponašati višeznačno'' - ''jedno se kaže ili prema prigotku ili po sebi'': kad je prema prigotku, to je nešto što pripada nečemu (npr. ''glupi Luka''); kad je po sebi, kažemo tako za neke stvari jer su neprekidne. One koje su po prirodi neprekidne su više 'jedno' nego one koje su po umijeću neprekidne (npr. zalijepljene stvari). Neprekidno je ono čemu je ''kretanje jedno po sebi i ne može biti drukčije'', a ono (kretanje?) je jedno kad je nedjeljivo, ''naime nedjeljivo prema vremenu''. A po sebi neprekidne su stvari koje se ne tek dodiruju, nego su spojene (ne dva komada drveta koji su postavljeni tako da se dodiruju, nego koji su baš spojeni, slijepljeni); također, više su jedno stvari koje nemaju pregib (zglob), nego one koje ga imaju: tako je štap 'više jedno' nego noga, jer noga se može savijati, a štap ne, pa je ''tako i prava crta više jedno nego zakrivljena'' - jedno su i stvari koje se ne razlikuju po podmetu (npr. sve tekućine su jedno jer im je u podlozi voda) - jedno su i stvari koje imaju isti rod – npr. čovjek, konj i pas su jendo po tome što su životinje - uglavnom, jednim se naziva kad postoji nešto nerazdjeljivo u stvarima: ako je čovjek kao čovjek nerazdjeljiv, onda je jedan čovje, ako je tako kao životinja, onda je jedna životinja, ako je jedan oblik, onda je jedan oblik. ''Većina stvari se naziva jednim zato što nešto drugo 'jedno' čini, imaju ili trpe''. A ''posebno je jendo'' ono čemu je bivstvo jedno, ono što je neprekidno i jedno prema obliku. - za razliku od jednog, više je onog što je prekinuto, ili onoga čemu oblik nije jedan. Ono čemu je oblik jedan najbliže je tome da bude jedno (zato cipela nije savršeno jedno, jer iako je spojena, oblici joj se razlikuju) je kružnica, ''od svih crta krivulja kruga je najviše jedna, jer je cjelovita i savršena'' - u svakom slučaju, jedno je nedjeljivo (količinom ili oblikom). Posve nedjeljivo je točka, nedjeljivo u jednom smjeru je crta, u dva smjera ploha, u tri smjera tijelo
- nešto može biti jedno po broju, po obliku, po rodu ili po analogiji. One koje su jedno brojem, jedno su i oblikom, ali nisu i sve koje su po obliku jedno i po broju. One koje su oblikom su sve i po rodu, ali ne i obrnuto. Itd. - mnogo je nasuprot jednom, a stvari su mnoge bilo da su prekidne, imaju tvar djeljivu prema obliku ili imaju više pojmova svoje biti. - biće je a) prema prigotku; b) po sebi. Prema prigotku je kad je nečemu pripalo da bude nekakvo, npr. kad graditelju pripadne da je obrazovan. Po sebi su pak stvari ''onako kako pokazuju obrasci priroka (nešto između pridjeva i predikata, u svakom slučaju nešto što se pririče subjektu): oni pokazuju kakvo je što, koliko je što, što jest itd. Dakle, koliko obrazaca priroka, toliko i bitaka; no svi oni označuju isto, jer se da jezično transformirati ('čovjek koji se oporavlja' je isto što i 'oporavljajući čovjek'): bitak isto označuje - također, biti znači da je nešto istinito; biti također označava i ono što je mogućnošću, i ono koje je svršnošću (aktualnošću) – kad kažemo da netko vidi, to znači i da može vidjeti i da ovaj čas gleda - bivstvo su i jednostavne stvari i složene stvari (bivsvo = ono što jest; postojeće); no, ono što je bivstvujuće nije prirok podmetu, nego je samo podmet. Bivstvo je i ono što je podmet predmeta, da se bez njega ne može - ''dakle, bivstvo se kaže na dva načina: 1. posljednji podmet, koji se ne može priricati čemu drugom i 2. bilo koje određeno biće, oblik svake pojedinačnosti'' - isto je također po prigotku i po sebi. Po prigotku, kad kažemo da je isto 'obrazovan' i 'Sokrat' kad je Sokrat obrazovan; drugo pak značenje istog je po sebi: te stvari (koje su iste po sebi) su kao i jedno – ako im je materija oblikom ili brojem jedna, onda su iste - drugo – oprečno istome, koje su drukčije po tvari ili obliku ili pojmu - različito – one stvari koje su u nečemu iste, ali različite po obliku ili rodu, samo ne po broju; i suprotnosti su različitosti - slične su stvari koje isto trpe (tj. imaju iste atribute, ista svojstva – kasnije A. kaže da je zakrivljenost trpnost krivulje, dakle: trpnost je svojstvo!) - oprečno je protuslovlje i suprotnost, također i nešto što je prema nečemu, a i ''krajnosti iz kojih su nastanci i nestanci'' - suprotnosti su stvari različite po rodu koje ne mogu istovremeno biti prisutne u istome; a i one koje se najviše razlikuju u istom rodu. Naravno, i ''stvari koje posjeduju takve suprotnosti zovu se suprotnostima'' - druge po vrsti su stvari unutar istog roda, ali ne podređene jedne drugima ili se unutar tog roda razlikuju. Njima oprečne su iste po vrsti - prijašnje odnosno potonje su stvari koje se razvrstavaju po blizini u odnosu na počelo (prijašnje su bliže, potonje dalje), po mjestu ili vremenu - prijašnje ili potonje po mogućnosti – ono što ''premašuje po mogućnosti'', tj. što je moćnije, to dolazi prije i svojom odlukm ili djelovanjem uzrokuje nešto, pa potom dolazi potonje. Ako se prvo po mogućnosti kreće, kreće se i potonje - zatim, postoje stvari prijašnje prema pojmu i prijašnje prema osjetilnosti. Prijašnje prema pojmu su općenitosti, a prijašnje prema osjetilnosti su pojedinačnosti. Prema pojmu, i prigodak dolazi prije cjeline, npr. 'obrazovano' prije 'obrazovan čovjek', ''jer pojam neće biti cijel bez dijela'', iako u stvarnosti 'obrazovano' ne može dolaziti prije 'čovjeka', jer ne postoji obrazovanost ako nema nikoga obrazovanog. Također nešto može biti prijašnje prema mogućnosti, a nešto drugo prijašnje prema svršnosti
- mogućnost – počelo kretanja/promjene koje se nalazi u nečemu drugome. Tako je graditeljstvo mogućnost koja se ne nalazi u građevini, ali bez nje ne bi bilo građevine. U drugom smislu, ''ako štogod drugo ima takvu mogućnost''. U trećem smislu, mogućnost je moć da se ''štogod lijepo obavi prema izboru''. Mogućnost se odnosi na ona stanja u kojima stvari prosperiraju, a ona u kojima stvari propadaju su nemoć - dakle, mogućnost je a) kad nešto ima počelo kretanja ili promjene; b) kad nešto drugo ima tu mogućnost; c) mogućnost promjene u bilo što, bilo to lošije ili bolje. ''Ni sama stvar kao drugo nema mogućnost ni počelo što je razorno za nju''. ''Sve stvari imaju mogućnost ili samo zbog toga što se može dogoditi da nastanu / ne nastanu, ili što to mogu na lijep (kako bi željele) način'' - nemogućnost je lišenost mogućnosti. Jedne stvari nešto ne mogu, druge ne mogu kako su zamislile (jednako kao i mogućnosti, samo obrnuto) - u jednom smislu, moguće je ono što nije nužno laž (jer ono što je nemoguće je nužno laž), zatim ono što je istinito, i na treći način ono što može biti istinito - prvotna mogućnost je počelo promjene/kretanja u nečemu drugome - koliko je ''ono što je djeljivo na elemente od kojih je svaki pojedini po prirodi jedan i neko ovo' ''. Koliko je količina ako je brojivo, i veličina ako je mjerljivo. Mnoštvo je ono što se dijeli na ne-neprekidne dijelove, a veličina na neprekidne. Postoji ono koliko po sebi i ono koliko po prigotku (npr. ''crta je kolika po sebi, a 'obrazovano' po prigotku'') - kakvo je razlika u bivstvu: čovjek je 'kakvo' jer je dvonožan i to ga razlikuje od psećeg 'kakvo' jer pas je četveronožan.Na drugi način se kakvoća razlikuje od 'koliko', npr. kod brojeva koji nisu samo 'koliki' nego su i 'kakvi' (jesu li složeni ili ne, tj. mogu li se dijeliti s više brojeva osim sebe samog i 2). ''Pa i trpnosti (svojstva) pokretnih bivstava'' su neko 'kakvo'), i razlike u kretanju. 'Kakvo' kod bića s dušom je dobro i zlo, a ponajviše ''u onih s izborom'' (ljudi) - prema čemu (realcija, odnos) je ono što se odnosi kao nešto prema nečemu – bilo odnosno prema broju, bilo odnosno kao isto, slično i jednako (jednako je ono kojem je jedno ono koliko, a slično je ono kojem je jedno ono kakvo). Odnosne su one stvari kojih se bit tiče nečeg drugog ili se nešto drugo tiče njihove biti - savršeno je ''ono izvan čega se ne može naći ni jedan od njegovih dijelova'', a također i ''ono čemu nema premašaja u njegovom rodu'' (kad mu ništa ne manjka). I kad nešto ima svrhu (jer svrha je krajnost) pa se ispuni do svoje svrhe, tad je savršeno (čak i ''savršena zloća'') - granica je ''ono krajnje svake stvari, prvo izvan čega se ne nalazi ništa od toga (te stvari) i prvo unutar čega se nalazi sve od toga (te stvari)''. Ona je i cilj neke stvari (jer nakon izvršavanja cilja stvar prestaje). I počelo je granica, iako nije svaka granica počelo - po čemu je nešto što je ''oblik i bivstvo svake pojedine stvari'' (po čemu je netko dobar je dobro); zatim ono po čemu nešto nastaje po naravi (boja nastaje po površini, ne može bez toga). Dakle, po čemu je oblik, materija i prvi podmet. Po čemu je i materija, i forma, i počelo kretanja, i svrha (''u isto toliko smislova kao i uzrok'', kaže A.). 'Po sebi' izražava i bit, tj. da je netko 'po sebi' nešto - imanje je ''djelatnost imatelja i imanoga'' - trpnost je neka kakvoća ''prema kojoj se može mijenjati'': trpnost, to su naprosto svojstva koja stvar trpi (bjelina. crnoća, slatkoća, lakoća...). Ali to je i trpnost u smislu trpljenja (''škodljive promjene i kretanja'')
- lišenost je 1. ako neka stvar nema nešto (npr. kad biljka nema oči) ili 2. ako neka stvar nema nešto što bi inače (po naravi) mogla / trebala imati (npr. kad je čovjek slijep, tj. lišen vida). I nasilno oduzimanje nečega je lišavanje. Koliko ima nijekanja ('ne' ili 'bez'), toliko ima i lišenosti. Kad je nešto ''ne-...'', tad je lišeno toga ('neoprano' znači da je nešto lišeno pranja, i sl.). No, postoji i 'izmeđica', što je srednje stanje između lišenosti i prisutnosti nečega (ona znači kad netko nije ni posve pametan ni posve glup, pa je između) - imati znači: prvo, činiti nešto po vlastitoj naravi, porivu ili nahođenju (kao što groznica ima čovjeka, vladari gradove i odjeveni odjeću, kaže A.); drugo, kad je u nečemu prisutno ono što to može (po)primiti (bronca ima oblik kipa, tijelo ima bolest, kaže A.); treće, kad nešto sadržava nešto (posuda ima tekućinu, grad ljude, daje primjere A.) – na taj način i cjelina ima dijelove - biti iz čega / biti od čega znači kako nešto potječe iz neke tvari, i to ili a) od prvog roda ili b) od posljednje vrste, kao što je (za prvo slučaj) ''sve tekućine su iz vode'', a iz drugog ''kip je od srebra''; dalje, to znači iz kojeg prvog (pokrećućeg) počela je nešto: ono što je početak nečega, kao što je pijančevanje počelo povraćanja; dalje, to znači da su iz cjeline dijelovi: ''iz Ilijade pojedina pjevanja, iz kuće kamenje; dalje, to znači da je nešto složeno iz osjetilnosti; dalje, ako je nešto iz dijela nečeg drugog (npr. dijete je od oca i majke) - dio je ono u što se neko 'koliko' može dijeliti (''ono u što se neko koliko bilo kako može dijeliti); drugi pojam ''dijela'' je ono prema čemu se mjeri cjelina (ako se da pravilno podijeliti: npr. po 2 se ne može mjeriti tri). I ono od čega se sastoji cjelina je dio, npr. dio nečeg mjedenog je mjed (dakle, dio zajedništva oblika i tvari je i tvar). Zatim, i rod je dio vrste, ali drukčije nego što je vrsta dio roda - cjelina je ono čemu ne fali ni jedan dio (od onih dijelova zbog kojih je ta cjelina cjelina po naravi). Cjelina ''sadrži sadržine na taj način da one tvore neko 'jedno' ''. Cjelina je neko opće koje sadrži pojedinačno, i to sve ono pojedinačno čemu se (to opće) pririče (dakle, 'osnovne boje' su cjelina kad sadrže sve dijelove onog pojedinačnog kojemu se pririče pridjev 'osnovna boja', pa tako sadrži 'crveno', 'plavo' i 'žuto' jer to su sve stvari kojima se pririče pridjev 'osnovna boja'). Cjelina je neprekidna i ograničena, ona je ''jedno iz dijelova'', i to ''ponajviše kad su oni mogući, ali i kad su zbiljski''. Cjeline su ''više one stvari koje su po naravi nego po umijeću''. Kad cjelina ima dijelove, i oni su poredani u nekom redoslijedu, onda se ti dijelovi u slučaju a) da je važno kojim su redoslijedom – zovu cjeline, a u slučaju b) da su sve iste, i nije važno kojim redoslijedom ih poredamo – zovu se sve. One pak koje su i cijelo i sve su one kojima pri premještanju ostaje ista narav, ali ne i oblik (npr. tkanina je takva, ili vosak). Tekućine su npr. sve (jer je svaki njihov dio isti, bez obzira n eventualno premještanje). - okrnjeno nije bilo koja količina, nego cjelina koja je djeljiva (i kojoj nedostaje dio, očito). Ono što se okrnjuje ipak mora ostati to nešto (npr. okrnjeni zub i dalje je zub, ali broj 2 okrnjen za 1 više nije broj 2 – dakle, ono prvo je okrnjeno, ovo drugo nije). Da bi nešto bilo okrnjeno, mora mu biti oduzet dio koji ga u bitnom čini time što jest (npr. okrnjena čaša nije kad je probušena, nego kad joj je otrgnuta ručica, kaže A.) - rod je 1. neko neprekidno nastajanje stvari ''koje imaju isti oblik'' (npr. rod ljudi); 2. prvi pokretač od kojeg sve slične stvari primaju svoje bivanje, tj. kad im je isto prvo počelo. Isto tako (3.), ''i ploha je rod likova ploha'', dakle postojanje istog podmeta. - različito rodom su stvari kojima je prvi podmet drugačiji, koje se ne mogu svesti jedna na drugu niti na nešto isto/jedno
- lažno je 1. ono što je lažno kao stvar, ono što se nikako ''ne može složiti'' (npr. neka geometrijsko-matematička neistina ili neka empirijska neistina, ''od kojeg je nešto lažno uvijek, a nešto ponekad''). Lažna je i stvar koja stvara privid da je neka druga stvar. Dakle, ''stvari su lažne ili zbog toga što same nisu ili zbog toga što privid koji tvore pripada nebiću'' - lažan pojam je onaj o nebićima, ukoliko je lažan. ''Svaka izjava je lažna osim o onome o čemu je istinita''. O svakoj pojedinoj stvari postoji samo jedan pojam, pojam njezine biti; međutim, ako toj biti još pridajemo sve trpnosti, onda možemo ''u stanovitom smislu'' reći da ima i više pojmova. Sofist Antisten je mislio da se samo jednim pojmom može opisati jedna stvar, i stoga došao do zaključka da se ne može protusloviti ni lagati; međutim, svaka stvar se može opisati ne samo vlastitim pojmom, nego i pojmom nečeg drugog: može se pomoću drugih pojmova opisati i lažno i istinito (npr. pojam 8 se može istinito opisati s dva druga pojma, 2 puta 4). A čovjek koji nameće lažne predodžbe je lažljivac - prigodak – nešto što je prisutno u nečem drugom i istinito se pririče tom drugom; no, prigodak nije ono nužno: kad netko kopa rupu da bi posadio cvijeće a otkrije blago, otkriće blaga je njemu prigodak, zato što ono ne slijedi iz nužnosti iz kopanja rupe E. (EPSILON) – 6. knjiga - (Aristotelova) filozofija se bavi počelima i uzrocima bića kao bića; raznovrsne stvari imaju svoje uzroke i njima se bave njihvoe zasebne znanosti; no svaka znanost se bavi tek posebnim rodom bića, bitkom ograničenih bića. Bitkom naprosto, ili onim što jest, se ne bavi nijedna posebna znanost. Čak ni ne razmatraju postoji li ono čime se bave - prirodoslovlje nije ni tvorbena (poietička) ni činidbena (praktička) znanost – ono je promatračka (teorijska) znanost. Ali ipak se bavi samo pokretnim bitkom, i onim neodvojivim od materije; dočim se neće baviti onime ''kako biva sama bit i pojmovna definicija'', a ''bez toga je istraživanje ništavno'' - od određenih i 'onih koje jesu' stvari, jedne su spojene s materijom, a druge su apstraktne (prve su kao prćasto, druge su kao udubljeno – prćasto se odnosi na ono što postoji u stvarnosti, a udubljenost je geometrijski izraz). One koje su spojene s materijom jesu, i u materijalnom treba tražiti ono što jest: dakle, prirodoslovlje je motriteljska (teorijska) znanost. Ali i matematika je teorijska znanost, samo što se ona bavi nepokretnim i izdvojenim od materije. A ako treba spoznati ono što je nepokretno i izdvojeno od materije, to ne pripada ni prirodoslovlju ni matematici, nego ''nekoj znanosti koja je prvotnija od te dvije'' - ''nužno je pak da uzroci budu vječni'' – ti uzroci (''uzroci onima vidljivima'') su od božanskih stvari. Dakle, osim matematike i prirodoslovlja posljednja (''najprvotnija'') teorijska znanost biti bogoslovlje: ''bjelodano je, naime, ako je božansko igdje prisutno, ono je prisutno u takvoj (valjda ''najprvotnijoj'') naravi; a znanost što je najčasnija treba se baviti najčasnijim rodom'' - prema svemu, najbolje su teorijske (motriteljske) znanosti, a od njih je najbolje bogoslovlje (teologija). E sad, je li bogoslovlje opća znanost, ili o posebnim rodovima? Jer, ''nije na isti način ni u matematici, nego se zemljomjerstvo i zvjezdarstvo bave posebnim rodom''. Kad ne bi postojalo bivstava osim složenih, tad bi prirodoslovlje bilo prva znanost, a ako ne postoji neko nepokretno bivstvo onda se time bavi prvotnija i
sveopćija znanost. Ta znanost promatra bitak kao bitak i svojstva prisutna u bitku kao bitku. - ali biće kao biće se govori mnogovrsno (prema prigotku, kao istinito, kao lažno, kao obrazac priroka (kakvo, koliko, gdje, kada...) i još k tome kao moguće i kao djelatno). Prvo zato treba reći nešto o prigotku: o prigotku nema nikakvog znanstvenog razmatranja. Nijedna znanost se ne bavi prigotkom (čak ni tvorba, jer npr. kućegraditelj gradi kuću kao kuću, a to hoće li ona nekome biti lijepa, drugome simbol nesreće, a trećemu nešto treće – ne zanima ga). Zato je Platon dobro označio sofiste kao ''one koji se bave nebićem'', jer se oni bave prigotkom – a ''prigodak je nešto blisko nebiću'', što je očito iz sliejdećega: ''u stvarima koje su prema prigotku ne postoji nastanak i nestanak, dok u ostalim postoji''. No, treba ''koliko se može'' reći o prigotku i o naravi prigotka, te po kojem uzroku prigodak postoji. - dakle, da se objasni uzrok prigotka: postoje stvari koje su po nužnosti (koje su uvijek takve kakve jesu) i one koje nisu iz nužnosti (koje su povremeno takve kakve jesu) – ta slučajnost, ne-nužnost, je uzrok toga da postoji prigodak. Npr. kad ljeti sija sunce, to je tako uobičajeno, kao i kad liječnik izliječi koga. Ali kad ljeti bude velika hladnoća, to se dogodilo prigodno (tj. jednom prigodom, slučajno). ''Stvarima koje bivaju ili nastaju prema prigotku i uzrok je prema prigotku''. Dakle, ''nisu sve stvari nužne, nego se nešto dešava i prema prigotku – nužno je da nešto bude i prema prigotku''. Kako ljudi nisu uvijek obrazovani, onda je 'obrazovan čovjek' prema prigotku; ako pak nešto nije prema prigotku, onda je iz nužnosti. Znači, materija koja ''nije ponajviše'' (koja nije najčešće prisutna) je uzrok prigotku - očito je, znači, da postoji nešto što se događa prema prigodi, prigodno, a ne uvijek. Postoji i ono što se događa ponajčešće, gotovo uvijek. No, postoji li i ono vječno? O tome kasnije, kaže A. No, zbog svega, ne može biti znanosti o prigotku, jer ''sva je znanost ili o onome što je uvijek ili o onome što je ponajčešće''. Toliko o prigotku. - ovo je vrlo nejasan dio: ''očito postoje počela i uzroci koji su rodljivi i propadljivi i bez samog rađanja (nastajanja) i propadanja (nestajanja). Jer ako ne bude tako, sve će biti iz nužnosti; naime, ako onome što je nastalo i nestalo nužno mora biti kakav uzrok drukčiji nego prema prigotku. Hoće li se dogoditi ovo ili ono? Hoće, ako uzroci budu ti i ti; neće, ako uzroci budu oni i oni. Tako se događa da je neka posljedica iz nužnosti, i da je njoj suprotna posljedica iz nužnosti. Zato, ''iz nužnosti će biti sve stvari koje će biti''. I tako svi uzroci idu do nekog počela, a ''ono samo ni do čega drugog''. ''To će dakle biti počelo slučajnoga''. No, do kakvog počela smo došli (do materije, ili do pokretača, ili do svršnog uzroka...), to ostaje za vidjeti. - sad je vrijeme da se ostavi biće po prigotku, jer je dovoljno određeno (misli A.). Biće kao istina i biće kao laž – ovise o sastavljanju i rastavljanju (afirmacija je u sastavljanju subjekta i predikata, a negacija u rastavljanju). No, kako lažno i istinito nisu u stvarima, nego u mišljenju, s obzirom da su laž i istina tek u mišljenju, dakle u spajanju i rastavljanju, ''treba ostaviti i biće kao prigodak i biće kao istinito'' – zato što prvome je uzrok neodređen, a drugom, biću kao istinitom (ili ne), istinitost je ''neka trpnost mišljenja''. Zato njih treba staviti na stranu, i ''treba razvidjeti uzroke i počela samog bitka kao bitka'' Z. (ZETA) – 7. knjiga
- biće se iskazuje mnogostruko (što je, kakvo je, koliko je...), ali jasno je da je prvi smisao 'ono što je', jer to označava bivstvo bića. - ovo 'kako', 'koliko' itd. je ono što samo kroz biće može postojati, dakle 'što je' je prvotno bivstvo bića. Znači, valja vidjeti što biće jest - ''čini se da je bivstvo najočitije prisutno u tijelima''. Ima li bivstava mimo osjetilnosti? - no, što je bivstvo? Bivstvo je na 4 načina: bit, sveopće, rod i podmet. ''Podmet je ono čemu se sve ostalo pririče, dok se on sam ne pririče ničemu drugome''. ''Čini se da je prvotni podmet još najviše bivstvo'', a takvo bivstvo je a) materija, b) oblik i c) spoj materije i oblika. To je dakle bivstvo nečega. - sad se raspravlja što je bit. Ako kažemo da 'biti ti' jest isto što i 'biti obrazovan', to ne može stajati (iako si ti obrazovan), jer bi to značilo da 'ti' i 'obrazovan' znači jedno te isto, tako da bi svaki obrazovan čovjek morao biti 'ti' - biti, nečeg 'ovog', ima tamo gdje ima i definicije (odredbe). ''Jedno se kaže u toliko značenja u koliko i biće''. Odredba (definicija) postoji samo bivstava, a ne i priroka (odredba priroka nastaje samo po dodavanju) - jesu li bit i pojedina stvar isto ili različito? A. tu postavlja dilemu je li isto 'bijeli čovjek' i 'biti bijeli čovjek'. Ako je različito, onda se narav stvari i ideja stvari razlikuju. Dakle, 'dobro' i 'biti dobro' je isto, jer ''sve biti isto bivaju, ili ni jedna ne opstoji'' - stvar i bit su, dakle, jedno te isto - od svih stvari, stvari nastaju: a) po naravi, b) po umijeću i c) bez povoda (spontano). A sve stvari nastaju iz nečega, po nečem i nešto - one po naravi nastaju iz tvari, a po obliku (npr. riba po ribi, čovjek po obliku čovjeka), a i jedno i drugo je narav - ostali nastanci, koji nisu po naravi, su tvorbe (poiesis). Njihov oblik / forma je u duši. One nastaju iz oblika, tj. bez tvari, a ''bivstvo bez tvari nazivam bit '' (Aristotel). Prvi dio nastajanja takve stvari je mišljenje, a drugi (izvedbeni, ''koji traje od kraja mišljenja'') je tvorba - neke stvari nastaju i umijećem i bez povoda, a neke ne: npr. zdravlje da (i umijećem i bez povoda), a kuća ne. Zašto? Zato što se neke tvari ne mogu pokrenuti same, a druge mogu - dio može biti dio oblik, dio materije, ili dio njihova spoja. U jednom trenutku A. dolazi do toga do čega su došli i pitagorejci, da ''je jedan oblik mnogim stvarima što su oblikom očigledno različite, i tako se može doći da jedno bude oblik po sebi svega'' - za A., ''jasno je da je duša prvotno bivstvo, a tijelo tvar, a sklop je iz obojega kao opće'' - ima tu i rasprava o rodovima - mnogi su tvrdili da je opće uzrok i počelo, ali čini se da opće ne može biti bivstvo. Jer, ''bivstvo svake pojedinačne stvari je ono što je njoj svojstveno, što nije prisutno u drugome, dok je 'opće' nešto zajedničko''. ''Čemu će dakle opće biti bivstvo? Ili svemu ili ničemu''. Nadalje, ''bivstvo nije prema podmetu, dok se opće uvijek pririče prema kakvom podmetu''. Ništa opće nije bivstvo. No, kad bi bilo tako, samo bi najjednostavniji pojmovi bili bivstva, i to znači da sastavljene stvari ne bi bile bivstva ''te tako i neće biti nikakva pojma bivstva'' H. (ETA) – 8. knjiga
- tražilo se uzroke, počela i pratvari bivstava, pa da vidimo koji su rezultati. Ljudi se slažu oko toga da postoje naravna bivstva. Drugi pak tvrde da postoje oblici i matematičke stvari kao posebna bivstva. A postoje i druga bivstva: bit i podmet - dalje kaže ''razlučivalo se o odredbi i o onome što je po sebi''. No, ''bivstva koja su općenito prihvaćena'' su osjetilne stvari. ''Sva osjetilna bivstva sadržavaju tvar / materiju'' - neki Antistenovi sljedbenici su izgleda pravilno zaključili da se ne može odrediti 'ono što jest' (ne može se definirati bitak) - od tvari (materije) kao počela može nastati više različitih stvari, a i od jedne stvari može nastati više tvari. A. smatra da je čovjeku c. materialis ženska menstruacija, c. efficiens sperma, c. formalis bit, a c. finalis svrha. A. kaže, govoreći o uzrocima čovjeka, ''a možda je to oboje (bit i svrha) isto'' - ''neke stvari jesu i nisu'' (oblici i matematičko-geometrijski entiteti) - na kraju: ''i one stvari koje nemaju tvari su naprosto neko jedno'' TH. (THETA) – 8. knjiga - treba sad vidjeti kakvo je biće prema mogućnosti i prema svršnosti (realizaciji). - postoji mogućnost trpljenja za neku stvar, i postoji netrpnost (valjda mogućnost tvorenja, ali nisam siguran). ''Bjelodano je dakle kako je nekako jedna mogućnost tvorenja i trpljenja, ali su one nekako i drukčije'' - malo dalje u tekstu A. definira nemogućnost - neke mogućnosti su prisutne u ''produševljenim bićima'', a druge u ''neproduševljenim bićima'' – zato je jasno da postoje jedne razumske mogućnosti i druge nerazumske mogućnosti. Zato, sva umijeća i tvorbe su mogućnosti, jer su počela promjene u drugim stvarima. - ''a sve mogućnosti koje su prema razumu dopuštaju i iste suprotnost, dočim one nerazumske samo jedna jednu: toplo dopušta samo zagrijavanje, a liječništvo može proizvesti i zdravlje i bolest''. Zašto? Zato što je znanost pojam, ''a isti pojam pokazuje i samu stvar i njezinu lišenost''. U istoj stvari ne nastaju suprotnosti - one stvari koje su moguće prema pojmu tvore suprotnosti, a one koje su moguće bez pojma ne tvore. - dalje A. pobija gluposti megarske škole, koja tvrdi da nešto može činiti nešto samo kad to čini (npr. graditelj može graditi samo kad gradi) – to dovodi do besmislica, jer bi značilo i da stvar ne može postati ako ne postaje. Ako kažemo da je nešto moguće, ne možemo reći 'ali tako neće (u budućnosti) biti', jer tad mu upravo oduzimamo mogućnost - imamo ono koje tvori i ono koje trpi. - sad malo o djelatnosti (dosad je bilo o mogućnosti). ''Djelatnošću'' je drukčiji pojam nego ''mogućnošću'' (čak oprečan, kaže A.). Ako je neko C učinjeno/nastalo od nekog D, to znači da je D bilo mogućnošću, a C je djelatnošću - kad nešto nije savršeno, to je kretanje, nasuprot djelatnosti koja je dovršena. Djelatnost je prije (prvotnija od, ranija od) mogućnosti - sve se kreće prema počelu i svrsi, i iz onog što još nema oblik nastaje ono što ima oblik. Mogućnost znači da tvar može postići oblik! - ''vječne su stvari bivstvom prije onih propadljivih'' i ''ništa vječno nije mogućnošću'' – zašto? Zato što svaka mogućnost ima u sebi i suprotnost, tj. nemogućnost. A vječno
ne može biti takvo da je moglo i ne bivati. ''Ono što je moguće ne biti, to je i propadljivo''. ''Isto tako, nije mogućnošću ni jedna od onih stvari koje su nužnošću'' - A. nakon svega misli da se ''ne treba bojati da će Sunce, nebo i zvijezde stati''. Te stvari se ''ne umaraju'' kretanjem, zato što ''kretanje njima nije spojeno s mogućnošću protuslovlja'' - zašto je djelatnost bolja od mogućnosti? Zato što ''za svako 'moguće', ako se može nešto, može i protivnost tome''; znači da u mogućnosti postoje protivnosti, a u djelatnosti ne postoje I. (JOTA) – 10. knjiga - jedno se kaže u više značenja: kao neprekidno, kao ono čemu je pojam jedan, kao nerazdijeljeno/cijelo - sad ćemo o tome što je jedno. Općenitost ne može biti bivstvo, pa tako ni jedno ne može biti bivstvo (a tako su valjda mislili pitagorejci i Platon) - jedno i mnoštvo su oprečni (na više načina): kao nedjeljivo i djeljivo, kao lišenost - sad dalje opet definira istost, sličnost, nesličnost, drukčijost. ''Najveća razlika je suprotnost''. - s obzirom da između protivnosti postoji međustvar, ona je nužno sastavljena od protivnosti - ako je nešto od nečega drukčije vrstom, to znači da je još uvijek isto rodom. K. (KAPA) - mudrost (filozofija) je znanost o počelima. No, je li ona jedna znanost ili više znanosti? ''Ako je jedna, jedna je uvijek o protivnostima, a počela nisu protivnosti''. Odnosi li se na bivstva ili i na prigotke - treba li se baviti prapočelima, koja su posebnosti, ili općenitostima? To je vrlo problematično, kaže i Aristotel - izgleda da se time (počelima) ne bavi matematika - ''ako je jedno počelo i vječnim i propadljivim stvarima, zašto su jedne svari (od istog počela) propadljive, a druge ne? To nema smisla'' I – ako su i dva počela (jedno propadljivima, drugo nepropadljivima), a ono propadljivih je vječno, kako može od vječnog nastati ne-vječno; a a ako pak počelo propadljviih stvari nije vječno, onda s počelima možemo ići u beskonačnost. - također, problem je što svaka znanost govori o općenitome, a bivstvo nije općenito - kao što matematičar promatra ''odmišljajući'' (tj. apstrahirajući), tako i filozof čini bitkom, nalazi mu prigotke i apstrahira od njih – bitak kako bitak promatra samo filozofija - o nekim stvarima nema rasprave, one se moraju uzeti kao apsolutno istinite: npr. da ne može i A i ne-A - ''Protagora je rekao 'čovjek je mjera svih stvari', kazujući time ništa drugo nego da ono što se bilo komu čini, to zasigurno i biva'' - znanost o naravi je drukčija i od činidbene i od tvorbene znanosti, jer kod tvorbene i činidbene počelo kretanja je tvorac, odnosno činitelj; a kod znanosti o naravi stvari imaju počelo u samima sebi. Matematika se time ne bavi (a ni obično prirodoslovlje), jer se ona bavi izdvojenim stvarima, koje su nepokretne. Dočim se ovim kretanjem u prirodi, u čemu mora biti nečeg božanskog (tvrdi A.), bavi bogoslovlje
- ''slučaj je kad nešto nastaje prema prigotku'' - djelatnost onoga što je mogućnost je kretanje (djelatnost je kretanje iz potencije u aktualnost). Kretanje mora biti u pokretljivome, ''i to pomoću pokretačkoga'' - neograničeno = ''ono što se ne može prijeći jer mu nije u naravi da se prelazi''. Beskonačno je takvo (neograničeno), i ono je ili nedjeljivo ili djeljivo u beskonačne dijelove; ono ''ne može biti ni složeno ni jednostavno'' - promjene promjena, nastanka nastanka – nema, jer bi se ''tako otišlo u beskonačnost''. Zato mora biti prvotnog, jednostavnog nastanka L. (LAMBDA) – 12. knjiga - zanimaju nas počela i uzroci bivstva, i bivstvo je prvo po redu, a onda doalze kako, koliko itd. - tri su bivstva: 1. osjetilno, koje je dijelom vječno, a dijelom propadljivo; nepokretno bivstvo koje je djeljivo na 2. oblike i 3. matematičke stvari. - ovo osjetilno bivstvo je promjenjivo (nije nepokretno). Mijenja se tvar prema suprotnostima, i to se mijenja iz bića koje je mogućnošću u biće koje je djelatnošću. Tri su uzroka (počela) kretanja: 1. pojam i oblik; 2. lišenost (suprotnost); 3. tvar. Ono od čega se mijenja je pokretalo, ono što se mijenja je tvar, a ono u što se mijenja je oblik (dakle, promjena/kretanje/aktualizacija potencije je iz materije u formu, iz tvari u oblik!) - bivstva su tri, jedno je materija/tvar, drugo je narav, a treće je njihov proizvod - ''pratvar je prvotnija od stvari koja je pratvar''. Dalje dolazi do kontradikcije: ''nijedna od pratvari neće biti bivstvo'' - tri su pratvari (oblik, lišenost i tvar), a četiri su uzroka i počela – četiri cause su valjda ta 4 uzroka i počela - opći uzroci ne postoje - tri bivstva (dva naravna i jedno nepokretno – valjda osjetilna, oblici i matematička), i o tome (valjda o njima, o bivstvima) ''treba reći kako je nužno da biva neko vječno i nepokretno bivstvo. ''Nemoguće je da kretanje bilo nastaje bilo propada (jer ono uvijek bijaše) - ''ono što ima mogućnost može je i ne ostvariti'' - ono što pokreće sve, ne može bivstvom biti mogućnost. ''Mora dakle postojati neko takvo počelo kojemu je bivstvo djelatnost'' – ''uz to, ta bivstva moraju biti bez tvari, jer ona moraju biti vječna''. ''Stoga ona bivaju djelatnošću'' - onaj prvi pokretač ima žudnju (i spoznatljivo je), a ''mnijemo/mislimo zato što žudimo''; jer mišljenje je počelo - ono što se pokreće a samo je nepokretno, ono biva djelatnošću i ''ne može se drukčije ponašati'' - tu sad dalje upliće um, mišljenje (''um samog sebe umuje prema dioništvu u mišljenome''). Zato je misaono promatranje (theoria) najbolje, i ono je najviša djelatnost u bogu, u kojem je prisutan život i djelatnost uma. ''Život i vrijeme su neprekidno prisutni u bogu'' (očito je bog nepokrenuti pokretač). Lijepo i savršeno moraju postojati u početku (a ne kako misle Speusip i pitagorejci). - ''očito postoji neko bivstvo koje je vječno, nepokretno i odvojeno od osjetnina''
- vječni pokretač daje vječno kretanje. Ono daje vječnost zvijezdama, i zato se time mora pozabaviti grana matematike: zvjezdoznanstvo. Dalje raspravlja o kretanju zvijezda i Sunca. ''Postoji samo jedno nebo, jer...'' - sad raspravlja o umu (kao bivstvu iznad svih ostalih) i o umovanju uma - ono o čemu misao misli je rijetko mišljenje samo, a uglavnom se misli na tvorbu ili na djelatnost ili na nešto drugo. A. se nada da će mišljeno biti isto s mišljenjem - još treba vidjeti kako narav svega što jest sadržava dobro. Dalje o dobru i zlu kao o počelima raspreda A. - ''ništa nije suprotno prvotnome. Sve suprotnosti imaju tvar i bivaju nužnošću'' - ''ako mimo osjetnina ne bude drugih stvari, neće biti ni počela, ni poretka, ni nastanka, ni nebeskih tijela'' - poglavlje završava citatom iz Homera: ''nije dobro mnogovlađe; neka je jedan vladar'' M. (MI) – 13. knjiga - treba vidjeti postoji li osim osjetilnih stvari i neko nepokretno (vječno) i što su o tome rekli drugi filozofi - jedni kažu da su bivstvo matematičke stvari, drugi da su oblici, treći da je to oboje - bivstvo nije – po A. – u osjetilnim stvarima, jer ''ne mogu biti dva kruta trijela na istom mjestu''. Prvo po pojmu nije uvijek prvo i po bivstvu - ''matematičke stvari nisu bivstva više nego tijela''; one su samo pojmom prvotnije, ne i bivstvom - matematičke stvari jesu bića, ali nisu prvotna. Ona jesu važna za opisivanje sviejta i davanje razloga (npr. za ljepotu: ljepota je u razmjerima) - A. propituje ideje, koje neki (a misli na Platona) postavljaju kao počela. Kaže, ideje moraju imati ili isti oblik kao i stvari ili biti istoimeno (ali to drugo nema smisla, jer bilo što se može jednako zvati). Bivstvo i stvar u kojoj je bivstvo moraju postojati nerazdvojeno – a ideje neki smatraju odvojenima od stvari (dakle, ideje su unutar samih stvari, drži Aristotel nasuprot Platonu; oblik je potreban za stvari, ali ne može stvar nastati samo po obliku, nego je potrebno i počelo kretanja) - dalje A. razmatra o tome mogu li brojevi biti dio stvari na način na koji su ideje. ''Ako broj trojstva po sebi nije veći od broja dvojstva po sebi, onda je to čudno; ako pak jest veći, onda...'' – uglavnom, onda nas to vodi u kontradikciju. - ideja i broj ne mogu biti isto, a ni u kom slučaju ne mogu biti isto onaj broj koji eventualno pripada idejama i onaj matematički. - velike teškoće, uglavnom, dešavaju se kad uzimamo veličine i brojeve. Jedno i mnoštvo također stvara velike probleme. Nemoguće je da broj i veličine bivaju izdvojeni (i idealni broj i matematički broj) - ideje ne mogu biti pratvari, a pogotovo ne kao opće, jer opće ne može biti počelo pojedinačnostima (to ide sve one koji postavljaju ideje kao počela) N. (NI) – 14. knjiga - svi (valjda misli na prethodne filozofe) ''postavljaju počela kao suprotnosti''. No, sve suprotnosti su prema podmetu (suprotnosti kao podmet). Ipak bivstvu ništa nije suprotno – zato nijedna suprotnost nije počelo stvari - ''treba istražiti da li je moguće da se vječne tvari sastoje od pratvari''
- ''nije vječno ono što može ne bivati, kao što smo pokazali u drugim raspravama'' (radi se o raspravi ''O nebu'' (I 12)) - treba paziti i na brojeve: kako vjerovati da brojevi postoje? Matematičke stvari ne postoje izdvojeno! - ''isto je tako besmisleno pridavati nastajanje vječnim bićima'' - svi problemi nastaju stoga što su tim filozofima počela nekad pratvar, nekad suprotnosti, nekad jedno, nekad brojevi - broj nije ni tvarni uzrok, ni oblik, ni počelo kretanja - kako je dobro prisutno u brojevima?, pita se Aristotel (naravno, on smatra da dobro nije prisutno u njima) - ''matematičke stvari nisu odvojive od osjetnina niti su počela''
