Antička dramaturgija

Uli PUTOKAZI

VLADAN ŠVACOV

Knjiga 16.

Urednik BOJAN MAROTTI

ANTIČKA DRAMATURGIJA

Ocjenitelji Prof. dr. SIBILA PETLEVSKI Akademik BORIS SENKER

Antropografija antičke drame

Design ovitka IVICA BELINIĆ Grafički urednik FRANJO KIŠ

Priredio, sastavio popis djela i režija Vladana Svacova, te pogovor napisao B o ja n M

arotti

Predgovor SlBILA PETLEVSKI

ARTRESOR © ArTresor naklada, Šulekova 4a, Zagreb, 2014.

NAKLADA ZAGREB, svibanj 2014.

0 VLADAN U ŠVACOVU 1 ANTIČKOJ DRAMATURGIJI U POSTDRAMSKOM VREMENU

I. Nagovor na čitanje i odgovor na pitanje zašto je antička starina suvremena Γ rošlo je gotovo čitavo desetljeće od smrti uglednoga Vladan Švacov (iz osobne arhive Enesa Midžića)

hrvatskog dramaturga, dramatologa, redatelja i sveučili­ šnog profesora, doktora filozofije, germanista i znalca kla­ sične filologije Vladana Svacova. U epohi lagodna i brza zaborava u kojoj danas živimo, odgoda izlaska knjige iz liska, pogotovo posthumna odgoda, postaje sumnjivom i nepoželjnom, premda se doskora upravo vremenska distan­ ca smatrala prednošću jer je - vjerovali smo - omogućavala Dolje sagledavanje i objektivniju prosudbu nekoga djela i njegova doprinosa kulturi. Denis Diderot se u pismu 5

požalio na okolnosti svojega vremena i društva. »Biti ko­

Kakav je život tekstova pisanih na mrtvim jezicima; koga

ristan čovječanstvu!« - zavapio je u naletu malodušja.

još oni zanimaju i zašto?

Zapitao se što to znači; može li itko biti siguran da njegovi

Nietzsche u bilješkama za ogled pod naslovom M i f i ­

napori - u Diderotovu slučaju prosvjetiteljski, enciklo-

lolozi, iz 1875. godine, izvodi zaključak daje antika zapra­

pedistički napori - idu dalje od jednostavne i banalne

vo oduvijek bila razumijevana iz perspektive sadašnjosti:

svrhe, a to je puko zabavljanje društva. Diderot se nadalje

ljudi su je mogli objasniti isključivo na osnovi vlastitoga,

zapitao postoji li razlika između flautista i velikog filozofa.

suvremenog iskustva jer cjelovit je uvid u prošlost, nažalost,

Zaključio je sljedeće: ljudi slušaju i jednoga i drugoga s

nemoguć. Uostalom, talijanski pjesnik Giovanni Pascoli

užitkom, ili s prijezirom, ali ostaju ono što jesu. To što

imao je pravo kad je na poetski način opisao sjetnu situaciju

ljudi jesu - njihova dubinska nepromjenjivost, sklonost

koju smo zatekli kad smo se poželjeli baviti duhom klasič­

predrasudama koje se u određenoj sredini stječu i prenose

ne starine. U najboljem slučaju to je skupljanje krhotina

dalje na nove naraštaje - sasvim je sigurno motiv za ma-

prošlosti koja za nas ne postoji osim preko fragmenata više

lodušje, ali očito nije razlog za odustajanje, jer zbog čega

ili manje pogodnih za rekonstrukciju, ili pjesnički rečeno

se Diderot upustio u enciklopedističko sabiranje svih do

- pruža nam mogućnost šetnje kroz krajolik u kojem iz

tada dostupnih znanja - kao u jednu od najvećih i naj­

nekog grma mirte viri komadić skulpture - slomljena ruka

ambicioznijih avantura modernog vremena - ako to nije

ili noga Venere, a malo dalje leži arhitrav srušenoga hrama.

učinio upravo zbog onoga što čovjek jest; zbog njegove

Klasična filologija, kao humanistička disciplina koja se bavi

prirode, onakve kakva je bila i kakva je ostala neovisno

antičkom starinom, nužno iscrpljuje svoje metode, ali ono

od tempa civilizacijskoga napretka.

što se nikada ne može iscrpiti jest, nietzscheanski rečeno,

Diderotovska je dilema primjenjiva i na posao klasič­

uvijek nova prilagodba svakoga, pa tako i našega vremena na

nog filologa, posebno onoga koji je poput Vladana Švacova

antičku starinu.1Ukoliko si stavimo u zadatak razumijevanje

bio ujedno i redatelj i dramaturg, i koji je pokušavao stu­ dentima Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu otkriti umjetničke (dakle suvremene, žive i za svakog umjetnika vitalno bitne) razloge bavljenja klasičnom starinom. Može li filolog danas biti »koristan čovječanstvu« dok se hvata u koštac s tekstovima iz daleke povijesti i nastoji ih »obja­ sniti« novim naraštajima? Treba li pritom biti zabavan?

6

1 Usp. Nietzsche, Friedrich (1875)· Wir Philologen. U; N ie­ tzsche, Werke. Kritische Gesamtausgabe (1967). Vol. 4, fase. 1. Berlin: De Gruyter; Notes for »W e Philologists«. U: Arion: A Journal ofHumanities and the Classics, New Series, Vol. 1, No. 2 (1973 /1974). 279 - 380. Engleski prijevod Williama Arrowsmitha prema navedenome njemačkom izdanju. 3(62). 296. Usp. i ne-

7

naše vlastite epohe pomoću antičke starine - reći će zname­

prošlosti dostojno tumačenje. »Perverzije te discipline«

niti filozof - »tada to postaje našim vječitim zadatkom«.2

negiraju »istinske ciljeve« nove filologije kakvu je N ie­

Nietzscheova potreba za novom humanističkom dis­

tzsche anticipirao.3 Njegovi su prigovori širi od granica

ciplinom koja bi se na nov način bavila klasikom - tek

tradicionalne filološke struke i prelaze u područje kojim

danas uviđamo - bliža je suvremenu poimanju »izvedbene

se bave suvremeni kulturološki studiji i istraživanja post-

recepcije« klasike nego devetnaestostoljetnoj odrednici

kolonijalizma. Nietzscheov popis predrasuda vezanih uz

klasične filologije. U vrijeme Nietzscheova znanstvenoga

pojam klasičnoga obuhvaća:

i visokoškolskog bavljenja klasičnom filologijom na Sve­ učilištu u Baselu ta je disciplina imala povlašten položaj u školama i prisvajala je sebi pravo na »opće odgojno dje­ lovanje« na osnovi dviju »predrasuda« kojih se Nietzsche osobito grozio: predrasude da je klasična starina škola hu­ m anizma i predrasude da je antika klasična jer je prosvije­ ćena. Klasičnoj filologiji predmet kojim se bavi, izmiče iz ruku; tekst pomiče svoje značenje prema točki recepcije i tako se oslobađa stege, uspijeva umaknuti »gladi za izvjesnošću« i »morbidnoj strasti za vjerovanjem« ujedno jedino i nepromjenjivo, tobože pouzdano, autentično i

a) nepoznavanje ne-klasične starine; b) općenito lažnu idealizaciju ljudskih vrijednosti pri čemu su po njegovu mišljenju Indijci i Kinezi »humaniji«; c) bahatost nastavnika u školi; d) tradicionalno nekritičko divljenje koje je započelo s Rimljanima; e) predrasude o suprotstavljanju katoličkoj crkvi, ili o njenoj podršci; f) utjecaj koji su ostavila duga stoljeća djelovanja filologa i priroda njihova »mravljega« posla, na osnovi čega Nietzsche zaključuje da bi naivni pro­

cjeloviti prijevod na hrvatski jezik Šonje Ledinčić, objavljen u časopisu Čemu Udruženja studenata filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Vol. I, No. 3 / 4 . Prosinac 1994.23 - 32; prema izdanju: Friedrich Nietzsche, Werke in drei Bänden, Hrsg. Karl Schlechta, Bd. 3, Carl Hanser Verlag München 1 9 7 7 .3 2 3 -3 3 2 , kao i pabirke iz W ir Philologen koje je odabrao i preveo Neven Jovanović pod nazivom Antifilologija i objavio u kolumni Noga fdologa dvotjednika za kulturna i društvena istraživanja Zarez. Dostupno na: http:// mudrac.fifzg.hr/~njovanov/noga25.html. 2 Ibid. 3(62). 2 9 6 -2 9 7 .

8

matrač mogao pomisliti da su klasici rudnik zlata; te napokon, navedenomu treba pribrojiti i g) predrasude o tobožnjim vještinama i znanjima ste­ čenima iz antike koje se doživljava kao pripremnu školu za dobivanje znanstvenih stipendija.4

’ Ibid. 3(20). 288. 4 Ibid. 3(3). 282. 9

Ima li opravdanja za to što u današnje vrijeme, za p o ­

no rekontekstualizirana režijska čitanja klasika,5 možemo

trebe uvodne studije, vadimo s police, ispod debele prašine,

pratiti zanimljiv slijed najraznovrsnijih rodnih i žanrovskih

Nietzscheove bilješke koje su uzburkale sveučilišne dubove

kontaminacija - ili kao što bi Helen Foley rekla - »gene­

kraja devetnaestog stoljeća? Odgovor je u simptomato-

ričkih ambigviteta« zamjetnih u modernim postavama i

logiji klasičnofilološke » b olesti«, koja još uvijek izazi­

novim verzijama grčkih tragedija.6

va grozničave rasprave između branitelja tradicionalnoga

S druge strane, Nietzscheova kritika tradicionalnih

pristupa klasičnoj starini (i branitelja »klasika« drugih

filoloških pristupa, za koju se moglo olako pretpostaviti

predmodernih razdoblja koje se doživljava kao predstav­

da će ostati tek jedno od svjedočanstava kulturne klime u

nike kanoniziranih vrijednosti), s jedne strane, te klasič-

kojoj je nastala, uspjela je posredno - ugrađena u Deleu-

nofiloloških baštinika Jaußove Rezeptionsästhetik, s druge

zeova tumačenja Nietzschea - izazvati i dvadesetoljetnu

strane. Nietzscheova polemika sa suvremenicima prelamala

polemiku u kojoj neprihvaćanje Deleuzeova post-struk-

se u slijepoj točki recepcije - tamo gdje dolazi do izraža­

turalizma, odnosno »nietzscheo-strukturalizma« (kako

ja nemogućnost potpune rekonstrukcije uvjeta nastanka i

se Deleuzeov sistem mišljenja imenuje u tezama francu-

uvjeta iščitavanja antičkih tekstova, pa se ukazala potreba za »rekonstrukcijom« kao rekontekstualizacijom, koja za sobom nužno povlači promjene u značenju, ali i u komuni­ kativnoj svrsi. Rekontekstuahzacija socijalnih praksi pritom je sastavni dio novoga diskursa koji se uspostavlja u odnosu na diskurs »antičke starine«. Nadalje, treba imati na umu da suvremena kazališna publika unosi u svoj »pogled na« grčku dramu snažno iskustvo dramskih i kazališnih oblika koji su povijesno uslijedili nakon klasičnoantičkoga razdo­ blja. Postave izvornih grčkih drama u prijevodima, moder­ ne i suvremene izvedbe, adaptacije i nove verzije, uvelike korespondiraju s očekivanjima suvremene publike, pa na taj način dolazi do brisanja »tradicionalnih« generičkih granica. O d početka dvadesetog stoljeća, kada se na sceni, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, pojavljuju prva odvaž­ io

5 Od kritike Reinhardtovih režija u europskim okvirima do Matoševe kritike Raićevih režija u domaćoj sredini, javljale su se polemike oko »dopustivih« i »nedopustivih« režija klasika s prigovorom koji se ticao iznevjeravanja duha starine, pri čemu bi, s druge strane, pozitivna reagiranja na »novotarije« pretežno bila ostvarena u sklopu programatskih tekstova modernističkih pokreta, ili s namjerom sudjelovanja u raspravi o Moderni. Usp. Petlevski, Sibila (2000). »Moderna drama kao ‘gromobran heroizma’. III. Hrvatski pogled na Hofmannsthala: simbolizam ili ne?« U: Pe­ tlevski, Sibila (2000). Simptomi modemiteta. Zagreb: Hrvatski centar ITI-UNESCO. 1 2 4 - 137. 6 Foley, Helene (2010) . »Generic Ambiguity in Modern Productions and New Versions o f Greek Tragedy«. U: Hall, Edith A Harrop, Stephe (eds.). (2010). Theorising Performance. Greek Drama, Cultural History and Critical Practice. London: Gerald I )uckworth & Co. Ltd.

11

skoga analitičkog filozofa Pascala Engela),7 ima izvjesne,

ugrožene uspjehom empirijske znanosti.10Engelovi stavovi

prilično značajne posljedice po raspravu o post-klasičnom

prenose se i na procjenu visokoškolskoga obrazovnog su­

» životu « klasike. Engelova kritika Deleuzeova sustava

stava danas, gdje se lamentira nad problemima edukacije

filozofskog mišljenja dubinski je konzervativna jer fran­

putem filozofije koja se u suvremenom sustavu obrazova­

cusku »m etafilozofsku« školu proziva zbog nepoštivanja

nja suočava s krizom. Engel, kao »racionalist«, pripisuje

ljepote velikih filozofskih sustava koji su im prethodili. Po

krivnju za nastalu krizu »valu relativizma, skepticizma i

njemu se pri susretu s »lijepim filozofskim konceptom, tre­

postmodernizma koji okupira suvremeno sveučilište« i uz

balo odmaknuti i diviti se, a ne preispitivati ga«. Filozofske

to vezuje simptomatologiju »dublje krize tradicionalnih

postavke za Engela nisu objekt rasprave, nego divljenja, jer

ideala obrazovanja«.11

filozofi »stvaraju koncepte, baš kao što umjetnici stvaraju

Spominjući Engelovo osporavanje Deleuzeove inter­

djela«, pa će taj autor zaključiti da, zbog njihove »singu-

pretacije Nietzscheovih stavova o klasičnoj filologiji, ali i

larnosti«, i umjetničkomu djelu i lijepomu filozofskom

polemiku između Rortyja i Engela oko pojma Istine i njene

konceptu treba pristupiti kao datosti - predmetu divlje­

»uporabne vrijednosti«, samo smo nastojali ilustracijom

nja.8 U francuskim post-strukturalističkim čitanjima Nie-

potkrijepiti često spominjanu postavku o uskoj vezi klasika

tzschea, Engel ne uspijeva razaznati » n i jednu jedinstvenu,

i povijesti europskoga obrazovanja, pri čemu treba dodati

objektivnu ili korektnu interpretaciju«.9 Rasprava o istini

da su se klasici u raznim razdobljima, pa tako i u našem, ko­

i njenoj svrsi sučelila je Engela - koji, dosljedan realisti­

ristili kao reference u filozofskoj, ali i u društvenoj i u užem

čkim polazištima, brani važnost i vrijednost »istine« kao

smislu političkoj misli. Vezanost pojma »klasične starine«

norme vjerovanja, ali i norme istraživanja u znanosti i sfe­

uz institucije očigledna je. Kao što kaže Kenneth Haynes,

ri javnosti - s američkim neopragmatikom, Richardom

klasika je odigrala tako važnu ulogu u povijesti zapadne

Rortyjem, koji u epistemologiji vidi umjetni konstrukt namijenjen ponovnom uspostavljanju funkcije filozofije

7 Usp. Engel, Pascal (1994). The Decline and Fali ofFrench Nietzscheo-Structuralism. U: Smith, Barry. European Philosophy and the American Academy. La Salle: Hegeier Institute. 21 - 41. 8 Ibid. 34. 9 Ibid. 23.

12

10 Usp. Rorty, Richard & Engel, Pascal (2007). A quoi bon la verite?. Paris: Editions Grasset et Fasquelle. 11 Engel, Pascal (2006). »L’Universite dans les limites de la simple raison« . U: Studia Philosophica, Vol. 65 / 2006. Philosophie und Bildung. Bildung durch Philosophie. Philosophie et education. Educationpar laphilosophie. Redaktion: Hügli, Anton / Redaction: Chisea, Curzio. Basel: Schwabe Verlag. 179 -1 9 9 . 13

umjetnosti jer su »visoku kulturu sponzorirale elite« .12

Najlakše bi bilo odgovoriti pozivanjem na potrebe aka­

Ipak, do krize koncepta »klasične starine kao škole huma­

demske zajednice u Hrvatskoj, gdje se osjeća kronični de­

nizma« nije došlo samo novovjekim, posebno modernim i

ficit sveučilišne literature, posebno kvalitetnih domaćih

suvremenim narušavanjem sigurnosnih barijera »visokih«

udžbenika koji bi - poput ove Švacovljeve knjige - suvere­

i »niskih« žanrova i »visoke« i »niske« kulture. Mišlje­

nim kretanjem u odabranom području interesa uspostavili

nja smo daje taj koncept »škole humanizma«, u kojem

plodan dijalog s recentnim tezama na razmeđu različitih

je Nietzsche prepoznao dvoličje obrazovnog sustava svoga

/.nanstveno-istraživačkih pristupa; konkretno napresjeci-

vremena, doživio krizu manje iznutra, a više izvana, jer se

štu filozofije, klasične filologije, antropologije, teatrologije,

pokazalo da nije bila presudna promjena definicije »viso­

dramatologije, recepcijskih i izvedbenih teorija. Tomu bi

ke kulture«, nego promjena definicije » e lite« . Elitizam

se mogao pridodati i nedostatak domaće udžbeničke li­

današnjice vezuje se jasno i otvoreno (a ne više prikriveno

terature prilagođene sveučilišnoj nastavi na akademijama

i s potrebom igranja »intelektualnih« uloga) uz kriterije

dramske umjetnosti, ali i u okviru komparatističkih di­

zgrtanja dobiti, pa je sponzorstvo kulture gotovo ukinuto

plomskih, te interdisciplinarno postavljenih kulturološko-

u ime oslobađanja tržišnih mehanizama industrije zaba­

medijskih poslijediplomskih programa na Filozofskome

ve, a ulaganje u znanost i obrazovni sustav narušeno je

fakultetu. Odgovor je, ipak, složeniji i dublji nego što bi se

davanjem prednosti projektima primijenjenih znanosti i

moglo naslutiti uzimajući u obzir samo aktualne nastavne

dokidanjem projekata iz temeljnih znanosti, čiji rezultati

potrebe koje iskrsnu, nestanu i ponovno se pojave u reviziji

istraživanja nemaju neposrednu aplikacijsku vrijednost u

programa i sadržaja syllaba od jedne do druge akademske

proizvodnji ili vojnoj industriji. Tako se, doduše iz novog

godine. Skloni smo postaviti tezu daje Svacovljeva knjiga

motrišta, vraćamo pitanju postavljenu na samome poče­

- koliko se god to činilo proturječnim - upravo u trenutku

tku teksta: Može li klasični filolog danas biti »koristan«

njena posthumnog objavljivanja »življa« nego u vrijeme

čovječanstvu? Odmah se nameće i potpitanje: Komu će

kad ju je autor pisao. Suprotno Engelovim pesimističnim

Antička dramaturgija Vladana Svacova danas biti korisna?

predviđanjima i zažarenoj obrani tradicionalnih, gotovo bismo rekli »pravovjernih« pristupa klasičnoj starini, u čemu taj znanstvenik nije usamljen13 - recentna istraživa-

12 Usp. Haynes, Kenneth (2006). »Text, Theory, and Reception«. U: Martindale, Charles & Thomas, Richard E (ur.). (2006). 13 Na primjer polemika Martindalea i Rowea, koja je razvidna Classics and the Uses o f Reception. M a id e n /O x fo r d /Carlton: i na razini neposredne razmjene polemičkih tekstova, ali i iz njihoBlackwell Publishing Ltd. 4 4 - 5 5 .

14

15

nja antičkih tema, pretežno vezana uz recepcijsku teoriju,

izvedbu u užem smislu, ili na društvenu izvedbu u najširem

već su desetak godina u punome zamahu. N a razmeđu

zamislivome smislu obuhvaćenom konceptom Theatrum

estetike i dramatologije, filozofije i političke teorije, ali i

Mundi.

na odabranim primjerima iz režijske prakse i prakse dram­

Dramski repertoar, tradicionalno smješten u srce na­

skoga pisma, osvjetljavaju se problemi vezani uz antičko

cionalne kazališne institucije, danas ne bi trebao dokazivati

nasljeđe koji nužno vode prema reaktualizaciji teksta u

svoju središnju poziciju zatvaranjem u okoštale sheme i

novome kontekstu. Smjerovi istraživanja antičke drama­

govorom na kazališno mrtvim jezicima institucionalizi-

turgije danas uključuju interes za »izvedbenu recepciju« i problem »kanonizacije« i »dekanonizacije« antičkih tekstova putem izvedbi. Odvažit ćemo se ustvrditi da je

of Athens. Interactions between Ancient Greek Drama and Society. Oxford: Oxford University Press; Burnett, Anne Pippin (1998). Revenge in Attic and Later Tragedy. Sather Classical Lectures, V. 62. ma izvedbe.14 Svejedno je mislimo li pritom na kazališnu Berkeley-Los Angeles-London: University o f California Press; Miller, Papui Allen & Platter, Charles (ur.). (2005). History in Dispute. Volume 20: Classical Antiquity and Classical Studies. De­ vih knjiga i studija. Martindale, Charles (2005). C U C D Bulletin, troit/N ew York/San Francisco/London/Boston/Woodbridge: 34. Royal Holloway Classics Dept. Dostupno na: http://www. A Manly, Inc. Book - St. James Press; Golf, Barbara (2004). Citizen rhul.ac.uk/classics/cucd/martindale05.html; Rowe, Christopher Racchae: Women 'sRitualPractice in Ancient Greece, London: Univer­ (2005). C U C D Bulletin, 34. Royal Holloway Classics Dept. sity o f California Press; Goff, Barbara (1990). TheNoose ofWords. Dostupno na: http://www.rhul.ac.uk/classics/cucd/rowe05.html. Readings o f desire, violence &c language in Euripides’ Hippolytos. 14 Spomenimo tek neke od naslova na razmeđu različitih disci­Cambridge / New York / Port Chester / Melbourne / Sidney: plina koji su posljednjih desetljeća izazivali znanstvenu pozornost, Cambridge University Press; Jouthe, Ernst (1990). Catharsis et a bave se temama »klasične starine«: Parker, Jan & Mathews, T i­ Iransformation sociale dans la theorie politique de Gramsci. Saintmothy (ur.). (2011). Tradition, Translation, Trauma. The Classics l'oy: Presse de l’Universite du Qućbec; Hardwick, Lorna & Stray, andtheM odem. Oxford: Oxford University Press; Milnor, Kristina Christopher (ur.). (2008). A Companion to Classical Receptions. (2005). Gender, Domesticity, and the Age o f Augustus. Inventing M aiden/Oxford/Victoria: Blackwell Publishing Ltd.; Beistegui, Miguel de & Sparks, Simon (2000). Philosophy and Tragedy. Private Life. Oxford: Oxford University Press; Leonard, Miriam (2005). Athens in Paris. Ancient Greece and the Political in Post-War l.ondon and New York: Roudedge; Rocco, Christopher (1997). French Thought. Oxford: Oxford University Press; Hall, Edith l'ragedy and Enlightenment: Athenian Political Thought and the & Harrop, Stephe (ur.). (2010). Theorising Performance. Greek Dilemmas ofModernity. Berkeley: University o f California Press; Drama, Cultural History and Critical Practice. London: Gerald I leath, Malcolm (2002). Interpreting Classical Texts. Löndon: Duckworth & Co. Ltd.; Hall, Edith (2006). The Theatrical Cast ( icrald Duckworth & Co. Ltd.

život klasične filologije danas spašen u dodiru s teorija­

16

17

rane »klasike«. Upravo suprotno, vrijeme je da se sredi­

i najvažnije - može dati klasicima antičke starine pravo na

šnja pozicija Drame zasluži na drugačiji način: prije svega

život. U tom svjetlu, treba pristupiti i naporima Vladana

otvorenošću i spremnošću da se uz pomoć intrigantnih

Svacova kao dugogodišnjeg profesora na Odsjeku drama­

tekstova, odabranih kako iz baštine, tako i iz suvremeno­

turgije, koji je - kao što se uostalom vidi iz njegovih knjiga

sti, postave novi temelji za dijalog s javnošću. U tome se

- u antropografiji antičke drame vidio priliku za raspravu

dijalogu ne bi (samo) nudilo jedno režijsko, dramaturško

o »ključnim riječima« civilizacije zapadnoga kruga i za

i glumačko rješenje, nego bi se pitanje prebacivalo preko

reaktualizacijom tih ključnih riječi u novome vremenu.

rampe među gledatelje, i odade na trg; u sferu javnosti,

Ti kojih se drama tiče, nikada nisu samo kazališni ljudi,

koja nasljeduje tradiciju rasprave naforumu. Takav zahtjev,

nego su jedna potencijalno veća grupa onih koji osjećaju,

koji se naizgled tiče isključivo »kazališne atmosfere« u

misle i žele preuzeti odgovornost za to što osjećaju i mi­

jednoj nacionalnoj kulturi, u presudnoj je mjeri određen

sle u širem prostoru kulture i društva. Kazalište je uvijek

pristupom tekstu. Odgovornost odnosa prema tekstu nije

bilo, riječima Karla Krausa, »termometar za temperaturu

ništa manja u postdramskom vremenu; možda je pitanje

društva«. Danas jasnije nego ikad osjećamo daje »borba

te odgovornosti danas u teorijskom smislu jasnije izraženo

za kazalište« - koja je nekada bila tek jedna od točaka

nego ikad. Ako na Habermasov način pokušamo sagledati

na ekspresionističkim umjetničkim programima - šira

tekst - uzmimo daje riječ o nekom »kanonskome tekstu«

od kazališta samoga, i da predstavlja polje odgovornosti

koji pripada antičkoj baštini zapadne kulture - tada se nje­

humanih bića. Drama, kako je mi sagledavamo, promišlja

gova vrijednost ne bi ostvarivala predstavljanjem jednoga

živu i aktualnu problematiku transmodernog humanizma.

značenja, nego prepoznavanjem odnosa koji se uspostavljaju

Moglo bi se pod zajednički nazivnik borbe svijesti i savjesti

između različitih mogućnosti tumačenja.

postaviti pro et contra nekih ključnih, rekli bismo »klasič­

Oko tema i dilema koje se otvaraju iz »klasičnih« dra­

n ih «, a ipak i u dvadeset i prvom stoljeću neapsolviranih, i

ma postavljenih na repertoar suvremenih kazališta, trebalo

na našem terenu » antropografski« istraživih tema: povije­

bi razviti »priču« koja se - što bi se popularno reklo -

sti /rata; roda/spola, ljubavi /strasti; vjere/duhovnosti;

opet »nekoga tiče«. To bi trebalo učiniti na pozornici,

umjetnosti / iluzije i stvarnosti.

ali i u nastavi dramaturgije koja može stvoriti obrazov­ ne i znanstvene preduvjete za otvoreni pristup antičkoj starini; razviti istraživački senzibilitet i zaraziti studente hermeneutičkim užicima, pa samim time - a to je možda

18

19

II. Od Smrti tragedije do Slatkoga nasilja

u opernim postavama u impozantnome rasponu od na­ cionalne operne klasike poput Lisinskoga, Zajca, Berse, Gotovca, preko značajnih naslova europske operne klasike

Ovaj je tekst »nagovor na čitanje« Svacovljeve knji­

(Mozart, Telemann, Donizetti, Puccini), do suvremenika

ge, ali i ogled o »izvedbi« sveučilišne nastave, u kojem

(Brecht - Weil). U osvrtu na Svacovljev doprinos režiji N i­

čemo - na primjeru Vladana Svacova i još dvojice svjetski

kola Batušić ističe iznimne domete koje je Svacov postigao

poznatih teoretičara i »kultnih« predavača koje smo imali

samosvojnim inscenatorskim rukopisom u realizaciji ope­

priliku i osobno slušati - pokušati osvijediti vezu između

reta i musicala (Offenbach, J. Strauss, Suppe, C. Porter).

predavačkoga stila i teme antičke starine danas. Dakako,

Po Batušićevu mišljenju Svacov svojim djelom nastavlja

prvo ćemo ukazati na specifičnosti Svacovljeva zahvata u

najznačajniju liniju hrvatskih redatelja u glazbenom kaza­

temu antičke dramaturgije, kako bismo mogli - s punim

lištu, koja započinje Raićem, a ide preko Gavelle, Strozzija,

uvažavanjem Svacovljeva djela i na njegovu tragu - nastaviti

Spaića i Habuneka. Bavio se i prevođenjem s talijanskoga,

raspravu o antičkoj dramaturgiji u postdramskom vremenu.

francuskoga i njemačkog jezika, a preveo je i više od šez­

Vladan Svacov je kao istaknuti intelektualac, ugledni

deset libretta, koji ukazuju na njegovo versološko znanje

teatrolog, redatelj, dramaturg i sveučilišni profesor, ali

i vještinu, ali i na muzikološku potkrijepljenost jezičnih

i kao poliglot vrsne klasične naobrazbe, o čemu smo u

odabira u njegovim prijevodima Mozartova Figarovapira,

uvodnome odjeljku već govorili, zadužio hrvatsku inte­

Bizetove Carmen, Hofmannsthala, Richarda Straussa,

lektualnu scenu kako svojim znanstvenim, u užem smislu

Offenbachove Hofinannove priče, libretta za Donizettija,

teatrološkim, tako i praktično-dramaturškim i pedagoškim

Suppea, i brojnih drugih libretta. Uz čitav niz znanstvenih

radom. Završio je klasičnu gimnaziju te diplomirao i dok­

i stručnih studija i radova s temom dramaturgije, Svacov je

torirao filozofiju, a potom i režiju na Akademiji dramske

i autor sveučilišnog udžbenika Temelji dramaturgije, knjige

umjetnosti, na kojoj je, uz Ranka Marinkovića, utemeljio

tiskane 1976. godine,15 za koju se može slobodno ustvrditi

Odsjek za dramaturgiju. Diplomirao je režijom Shawova

da predstavlja krucijalno djelo hrvatske teatrologije i prvi

Đavolova učenika u dubrovačkom kazalištu 1961. godi­ ne, a već je njegova postava Ionescova Nosoroga u kazali­ štu Komedija godinu dana poslije svratila pozornost na Svacovljev redateljski ductus, koji će u daljnjem razvoju njegove redateljske karijere ipak najviše doći do izražaja

20

15 Svacov, Vladan (1976). Temelji dramaturgije. Zagreb: Školska knjiga. Usp. i prijevod na slovenski jezik Igora Lampreta: Švacov, Vladan (1980). Temelji dramaturgije: bermenevtika dramatskega izraza. Ljubljana: Mestno Gledališče.

21

cjeloviti pristup teorijskim problemima dramaturgije na

u cjelini: je li antička dramaturgija (kao zajedništvo drame

prostoru bivše Jugoslavije.

i teorije) izgradila cjelinu koja je mogla usmjeriti duhovnu

Svacovljevo posthumno uknjiženje pojavljuje se pod

povijest Zapada, i kako je to učinila? Svacov mogući odgo­

naslovom Antička dramaturgija, a podnaslovljeno je An-

vor pokušava tražiti u građi helenske tragedije i iz refleksija

tropografija antičke drame. Promišljajući antičke teorije

o njoj, u usporedbi s domišljajima moderne filozofijske an­

drame, Svacov se suočio s teškoćom izbora između različitih

tropologije. Fasciniran je podudarnostima na osnovi kojih

mogućnosti zahvata u tu problematiku. Prva, najtradicio­

je antička slika o čovjeku u mnogim aspektima sukladna s

nalnija, ali za potrebe studija dramaturgije i vrlo praktična

bitnim odrednicama čovjekova opstanka koje nam predla­

mogućnost mogla je biti odabir prikaza mišljenja antičkih

že metodologija antropologije i filozofije egzistencije. Tu

pisaca i filozofa slijedom njihova pojavljivanja. Drugi je

»fascinaciju« autor uspijeva prenijeti i čitatelju zahvaljujući

pristup mogao ponuditi katalog temeljnih pojmova estetike

ljepoti stila izlaganja odabrane građe - što je u današnjoj

i dramaturgije u procesu njihove izgradnje, ali i u odnosu

humanističkoj znanosti postala rijetkost, ako ne i iznimka.

na njihovo suvremeno značenje prema dostignućima da­

Svacovljeva je knjiga teatrološki i klasičnofilološki ute­

našnje hermeneutike, semantike i filologije. Autor je ipak

meljena, a kad je riječ o stilu pisanja, autor je sljednik kla­

odabrao treći put - negdje na plodnome razmeđu klasič­

sičnih estetičkih rasprava, što biva upravo idealno upotpu­

nih pristupa antičkoj starini i novoteatrološkog interesa

njeno sviješću o potrebi čitanja klasičnog teksta iz suvre­

koji povezuje teoriju, povijest i praksu - ne gubeći pritom

menoga teatrološkog motrišta. Autor traga za genezom i

strast hermeneutičkog otvaranja teksta drame prema tekstu

bogaćenjem ključnih pojmova, poput pojma katarze, od

kazališne, ali i društvene izvedbe. Posebnost je Svacovljeva

vremena Orfeja, Muzeja i Epimenida, pa preko Platona i

pristupa iznenađujuća sposobnost živog »rekonstruiranja«,

Aristotela do Augustina, ili pojma mimesisa, od vremena

bolje rečeno rekontekstualiziranja odnosa kazališne prakse

sedmorice mudraca do naših dana. Pretpostavljena sukcesi­

prema praksi življenja, pri čemu se u antropografiji antičke

ja izgradnje središnjih pojmova antičke, a time i suvremene

drame vidi prilika za raspravu o »ključnim riječima« civi­

dramaturgije - po Svacovljevu mišljenju - nije zasnovana

lizacije zapadnoga kruga. Švacovljevim riječima rečeno (str.

na slijedu samozatajnih, objektivnih, samotnih, umnih

208) - »pokušaj sintetičke definicije tragedije iz [...] teksta

pojedinaca, već u intimnoj prepletenosti življenja i do­

Poetike nastoji pokazati kako su njezini ‘dijelovi’ upravo

mišljanja jasno profiliranih krugova mislilaca i umjetnika,

antropografijski uključeni u obzorje toga svjetonazora«.

nastalih unutar čvrstih i surovih međa vremena. Zadatak

Iz rečenoga se postavlja pitanje važno za koncepciju knjige

je Svacovljeve knjige provesti artikulaciju odabrane gra-

22

23

đe primarno dijakronijski, a unutar dijakronije potražiti

pravom znači nadići g a « 16 - u Švacovu-filozofu probudila

sinkroniju povijesnoga, kazališnoga i teorijskoga zbivanja.

Švacova-dramaturga, razvivši u njemu potencijal za rekon-

D ok u prvome poglavlju, koje slijedi nakon uvodnoga

tekstualizaciju kanonskih filozofskih i književnih tekstova.

autorskog postavljanja problema i metodoloških odabira,

U tematskom poglavlju koje se bavi Platonom, prati se

Svacov prati »povijesne pretpostavke antičke drame i dra­

platonovsko mišljenje povijesti u rasponu od mita prema su­

maturgije«, u drugome poglavlju pod naslovom Antropo-

vremenosti, do traženih ideala savršene države u budućnosti,

grafija helenske drame, afirmira stav da helenska drama nije

s tezom da su »bitna pitanja na koja Platon nastoji odgo­

samo i isključivo »proizvod« njezinih autora, već mjesto

voriti, za nas put prema razumijevanju njegovih duhovnih

susreta najdubljega poniranja u pitanja čovjekova opstanka;

i društvenih kolebanja, muka, pa čak i nekih protuslovlja

sublimacija duhovnopovijesnoga iskustva prethodnika, ali i

u filozofijskom sustavu« (str. 96). Ipak, iz teatrološkog je

anticipacija najsuvremenijih refleksija o čovjeku iz temelja

motrišta najzanimljiviji pokušaj rekonstruiranja dramskoga

filozofijske antropologije. Svacov izbjegava riječ filozofija, kojom danas označujemo sustavno filozofijsko mišljenje, i

repertoara što ga je Platon mogao vidjeti na njemu suvre­ menoj sceni. U poglavlju o Aristotelu nastoji se pokaza­

odlučuje se za pojam helenska mudrost, kako bi zaključio da

ti kako temeljni pojmovi Aristotelova djela predstavljaju

je podjela na kozmološko i antropološko razdoblje helenske

bitna određenja čovjekova opstanka izvedena iz helenske

mudrosti problematična, jer je nastala na temelju velike

tragedije, a djelomice i iz komedije. Obnavlja se staro pi­

većine sačuvanih kozmologijskih sustava i tekstova, dok

tanje: možemo li Poetiku tumačiti iz nje same ili u svezi s

su od istih filozofa tzv. kozmološkoga razdoblja sačuvani

integralnom filozofovom antropološkom usmjerenošću? Iz

samo naslovi ili škrti fragmenti njihovih antropoloških dje­

jasne Švacovljeve metodologijske orijentacije slijedi opredje­

la. N e želi se upuštati u reviziju ustaljene i općeprihvaćene

ljenje za ovaj drugi pristup. Aristotel je - po njegovu sudu

periodizacije, već nastoji pokazati kako se duhovni temelji

- »prvi modemi dramatolog koji dramu razumije ne samo

antičke drame ukorjenjuju u prošlosti. Platonova se estetika, pa onda izvedeno i dramaturgija, općenito od Wilhelma Windelbanda do najnovijih historijskih prikaza estetičkih teorija, određuje kao metafizika lijepoga, za razliku od Ari­ stotelove analitike umjetnosti, a na takvu distinkciju pristaje i Svacov. Nameće se pomisao da je upravo Windelbandova neokantijanska pozicija - po kojoj »razumjeti Kanta s 24

16 Usp. Windelband, Wilhelm (1900). Platon. Frommann Klassiker der Philosophie. Bd. 9. Straßburg; Windelband, Wilhelm (1878 - 1880). D ie Geschichte der neueren Philosophie in ihrem Zusammenhänge m it der allgemeinen Cultur und den besonderen Wissenschaften dargestellt. 2 Bde. Leipzig 1878-1880. Bd. 1: Von der Renaissance bis Kant. 1878. VIII, 580 S. Bd. 2: Die Blüthezeit der deu­ tschen Philosophie. Von Kant bis Hegel und Herbart. 1880. VI, 398 S.

25

kao pjesničko djelo već kao tekst upućen scenskoj prikazbi«

bitnim odrednicama« (str. 388), pri čemu Aristotelova Poe­

Već u knjizi Temelji dramaturgije Svacov je promatrao dramsku napetost kao antropološku kategoriju usko vezanu uz samo postojanje bitka. Drama je tu definirana kao mje­ sto razumijevanja i izlaganja egzistencijalnih tema; prikaz »egzistencijalne napetosti opstanka«. Za Svacova je tekst kazališni čin u potencijalu, pa takav pristup uvelike uvjetuje i njegov odnos prema tekstovima antičke starine. Virtualna izvedbenost upisana je u dramski tekst; ona otvara moguć­ nost za hermeneutičko »oslobađanje« drevnoga teksta u suvremenosti, i to prije svega kroz nova dramaturška i redateljska »čitanja« i probleme izvedbene recepcije. Ti se problemi ostvaruju u dijakroniji nasljedovanih recepcijskih navika vezanih uz »povijesne« postave kanonskih tekstova, ali i u sinkronijskom otkrivanju novih teorijskih poticaja i dramatoloških potencijala »starih« tekstova. U okviru Batušićeva projekta posvećenoga Teoriji dra­ me u H rvata, Svacov je istraživao hrvatske dramaturške teorije devetnaestoga i dvadesetog stoljeća - od Markovića i Miletića do zapostavljenih autora poput Camille Lucerne, koja je u raspravi o Aristotelovoj katarzi pratila promjene značenja toga pojma iz stoljeća u stoljeće, ali i uz upitanost ima li taj pojam iz teorijsko-dramaturškog motrišta istu vrijednost u Aristotelovoj Poetici i PoliticiT U Švacovljevim komentarima na Razvoj i sustav obćenite

tika ipak nije samo analitika tragedije već djelo uklopljeno

estetike, rasprave Franje Markovića objavljene u Zagrebu

(str. 209), bez obzira je li došlo do njezina ozbiljenja ili je ostala u rukopisu. Aristotelova Poetika, po Svacovljevu mišljenju, na najuvjerljiviji način demonstrira da je prika­ zivanje antropološka kategorija; jedno od bitnih određenja čovjekova bića. Pa tako uz Huizingino atribuiranje - homo ludens - autor pridodaje i svoje - homo mimeticus, čovjek prikazivač (str. 213). U poglavlju o Teofrastu razmatra se kako u svim razdo­ bljima i etnosima Karakteri, na poticajno mimetički na­ čin, svjedoče o manama i neugrožavajućim porocima svega ljudskoga. Svacova zanima i razlika između Teofrastovih opisa, izraženih pripovijedanjem i mjestimično upravnim govorom, monološki, te Horacijevih opisa, koji svoje tipove oslikavaju pripovijedanjem, ali i dijalogom. U Augustinovu esteticizmu prepoznaje točke nesklada s temeljnom teolo­ škom orijentacijom, ali i spone s Platonom na osnovi neodo­ ljive sklonosti prema dramatizaciji. U zaključnome, osmom poglavlju, naslovljenom Summa, autor iznosi argumentaciju koja gaje potaknula da rad podnaslovi antropografija antičke drame. To za Svacova znači razumijevanje antičke drame i razmišljanje o njoj kao »orisu slike o čovjeku u njegovim

u cjelinu Filozofova svjetonazora, ili kao što bi precizirao Svacov, »antropografijaunutar njegove antropologije« (str. 389), sveukupnost spoznaja o čovjeku, izvedenih u etici, politici, psihologiji, metafizici i hermeneutici.

26

17 Usp. Svacov, Vladan (1995); »Camilla Lucerna: Aristot lova katarza« {Die Katharsis des Aristoteles, Agram 1941). Svacovljev prijevodi komentar. U: T Sc Τ, br. 1,Zagreb 1995,str.32-47. 27

1903. godine, dolazi do izražaja njegovo dobro poznavanje autora koji su utjecali na Markovićevu spoznajnu teoriju od utjecaja psihologizma J. F. Herbarta i Zimmermanna do psihofizioloških uvida Wundta i Fechnera. Švacov analizira pet »obilježjaljepote« klasične ili romantične »savršene um jetnine«, koja Marković oprimjeruje predlošcima iz dramske književnosti, a komentira i Markovićeve raščlam­ be uzvišenoga, tragičnoga i smiješnoga u drami.18 U nikad objavljenom In memoriam, tekstu posvećenu Svacovljevu doprinosu, izgovorenom na komemoraciji 2004. godine, Batušić najavljuje izlazak rukopisa Antička drama­ turgija ističući kako se jedna od bitnih Švacovljevih teza u toj - tada još budućoj, urednički nesređenoj knjizi - sastoji od tvrdnje kako su drama i filozofija od antike do danas u vrlo prisnom odnosu, premda se u tijeku razlaganja te teze pokazuje kako se ta uzajamnost prečesto pretvarala u mrzoljublje, uvjetovano kompleksom unutarnjega sukoba ideologije i estetike, odnosno Ideje i Erosa. Batušić sabire dojmove stečene uvidom u Svacovljev rukopis: Švacov će kao filo z o f i dramatolog (egzemplarni pred­ stavnik naše teorijske dramaturgijej zaključiti svoju opsežnu i neprijeporno, ne samo u nas, inovativnu raspravu » k a ­ talogom « bitnih određenja čovjekova bića koji je, nakon dubinskih analiza dramskih i teorijskih tekstova antičkoga doba, konstituiran iz spoznaja kazališta i filozofije. N a taj se način, na kraju ove knjige, uvjerljivo dokazuje kako je

18 Usp. Švacov, Vladan (1995). »Franjo Marković«, T 8cT , br. 2, Zagreb, str. 27 - 47. 28

čovjekovo biće izvedeno iz antičke drame stvorenje »sm rti«, »patnje«, »krivnje«, »straha«, »sažaljenja«, » za b lu ­ de«, »borbe«, »volje«, »nade«, »rezignacije«, »transcendencije« i »smijeha«. Usporedo s tim spoznajama donosi se i katalog bitnih određenja čovjeka iz kruga modeme filozofijske antropolo­ gije i filozofije egzistencije. Prema tim je parametrima taj isti čovjek također obilježen »sm rću« i »patnjom «, ali i »otporom «, »tjeskobom«, »brigom « i »igrom «. Švacov će zaključiti kako drama kroz pojedinačne udese svjedoči o čovjekovu putu kroz život-povijest. Jedina konstan­ ta na tome su putu »tjeskoba« i » n a d a « } 9 ♦ ♦ ♦

Jedna Nietzscheova rečenica iz natuknica na temu m o­ dernog pristupa klasičnoj starini u tekstu M i filolozi za­ služuje da joj se vratimo:20 Jedna je velika vrijednost antičke starine, a sastoji se u tome da su njeni tekstovi jedini koje moderni čovjek jo š čita s pažnjom. Vrijednost prošlosti procjenjuje se iz motrišta sada­ šnjosti i iz iskustva života u njenoj svakodnevici. Štoviše, ironični ton koji je u tu rečenicu utkan, mogao bi joj p o­ maknuti značenje od konkretnog subjekta te rečenice - a to

19 Batušić, Nikola (2004). In memoriam Vladanu Švacovu (neobjavljeni tekst govora s komemoracije). 20 Nietzsche. Op. cit. 3(25). 189. 29

je vrijednost antičke starine - prema nekome prikrivenom,

potpuno različiti i po načinu predavanja. Ipak, nešto je spa­

odgođenom subjektu rečenice koja se odnosi na okolnosti

jalo tu dvojicu temeljito obrazovanih teoretičara: obojica

novoga vremena. »M oderni čovjek« je, dakako, taj su-

su se, svaki na svoj način i s različitim motivima, trudili

bjekt-koji-još-nije, a dodatna poruka ostvaruje se u viziji

razumjeti antičku starinu, nastojali su razumjeti sadašnjost

budućnosti u kojoj će, predviđa filozof, pažnja biti toliko

i sebe same. Pouku toga (samo)razumijevanja uspijevali

disperzirana da će uskoro i čitanje kao takvo biti dovedeno

su prenijeti preko katedre u auditorij.

u pitanje. Ipak, kako i dalje pripisivati edukativni značaj

Poznati mrzovoljnik - »tradicionalni klasičar« Steiner

antici, pita Nietzsche, kad nastavnici više nemaju autoriteta,

- čas je glumio starovremenskog humanista koji izgara u

a i njihov se životni stav pokazuje kao laž. Kako su se doveli

prosvjetiteljskoj misiji širenja znanja, a čas je ulazio u ulogu

u tu nezavidnu situaciju? Je li ih do toga dovelo samozava­

mizantropa iz čijega se tona moglo razabrati da sumnja da su

ravanje; jesu li pogrešno procijenili sami sebe i svoj poziv?

njegove riječi pale na plodno do. Kad bi za njega trebalo pro­

Klasičnomu filologu - kao primjernoj figuri humanističkog

naći sliku koja bi ga najbolje opisala kao predavača razapeta

nastavnika - dodjeljuje se »udio odgovornosti u lošem

između dvije karakterne krajnosti - onda je najbolje zamisliti

stanju moderne kulture«, a ako se želi amnestirati od te

ga kao podlog »kliconošu« koji studente nesmiljeno zara-

odgovornosti, dokazati svoju »nevinost«, klasični filolog

žava idejama. S druge strane, Terry Eagleton - kojega sam

mora moći razumjeti tri stvari koje obično ne razumije: antičku starinu, sadašnjost i samoga sebe?1

poznavala kao »marksističkog teoretičara« - iznenadio me mekim, uvijek pristojnim, u ljudskom smislu toplim pristu­

Svojedobno, krajem osamdesetih godina prošloga sto­

pom i dobro izbalansiranim predavačkim stilom, ispod koje­

ljeća, imala sam priliku u Cambridgeu poslušati nekoliko

ga je izvirivala neka gotovo dječačka, neutaživa radoznalost.

slavnih profesora koji su uživali, a neki od njih (oni još

Zaključila sam slušajući ih da su obojica - opet svaki na svoj

aktivni) i dalje uživaju ugled karizmatičnih predavača. Po­

način - zaslužili biti amnestirani od krivnje za loše stanje

sebno su me se dojmila dvojica - George Steiner i Terry

u današnjoj znanosti i kulturi. To što je Steiner početkom

Eagleton - dvije naizgled oprečne osobnosti, kako znan-

šezdesetih godina, na osnovi simptomatologije moderniteta,

stveno-formacijski, tako i ideološki - različiti po stilu, au­

već ustanovio »smrt tragedije«,22 nije oslobodilo Eagletona

torskom temperamentu, ali i po temama, njihovoj obradi

osjećaja dužnosti da se i sam pozabavi promjenama pojma

i iz tih tema izvučenim tezama i zaključcima; naposljetku21

21 Ibid. 7(7). 376. 30

22 Steiner, George (1961). The Death o f Tragedy. New York Knopf; Steiner, George (1979). Prijevod Gige Gračan. Zagreb: CKD. 31

»tragičnoga« u suvremenosti.23 Eagleton će u uvodnome

tom je svjestan da su danas povijesno i političko nepodu-

dijelu knjige, između ostaloga, komentirati i jednu od n o­ vijih knjiga - zbornik radova sa simpozija O tragediji održa­

darni, ponekad i kontradiktorni pojmovi. S druge strane,

noga devedesetih u Warwicku - čiji su urednici, Miguel de

u raspravi o »vrijednosti agonije«, teško izlazi na kraj s filozofskim legitimiranjem patnje, pogotovo u tvrdnjama

Beistegui i Simon Sparks,24 rasporedili priloge u poglavlja

koje - kao kod kritičara T. R. Henna iz njegove knjige

koja se bave konceptom tragičnoga od Hegela, Hölderlina,

Žetva tragedije, objavljene pedesetih - upućuju na neku

Nietzschea, Heideggera do Benjamina. Nakon stoje usta­

implicitnu, ne samo mogučnost otkupljenja, nego i duhovnu

novio da su neki postmodernizmi prilično plitki za tragedi­

tvrdnju da j e čovjek sjajan u svojem pepelu, i da može nadiči

ju, a nekij e poststrukturalizmi uzimaju previše za ozbiljno, Eagleton se pita kako to da u svesku takve zavidne snage,

svoju prirodu; prirodu kojuje Rousseau smatrao usavršivom, a Freudje za nju mislio da je zla?6 Eagleton ne vidi nika­

opsega i složenosti gotovo da nema ni jedne kritičke riječi o

kav »sjaj u pepelu« žrtava rata u Bosni i Kambodži, ali

klasičnim tragičkim pojmovima poput sudbine i heroizma,

vidi kako se naočigled nepomirljivi tabori (s jedne strane

bogova i esencije, dionizijske mahnitosti, oplemenjujuće uloge

Steinerov, s druge Bahtinov) slažu u koncepciji tragedije

patnje, karaktera Apsoluta, potrebe da se žrtvuje pojedinačno

utemeljenoj na razlikama »plemenitoga i neplemenitoga,

cjelini, transcendentalne prirode tragičke afirmacije, i drugih

sljepila i uvida, povijesnoga i univerzalnoga, promjenjivoga

visokoparnih opčepoznatosti tradicionalne tragičke teorije.

i neizbježnoga, istinski tragičnoga i bijednoga, između

Ulogajepoststrukturalizma, čini se, prije u tome da se koncept reinterpretira, nego da se promijeni - prigovara Eagleton.25

herojskoga prkosa i sramotne inercije«. T i su pojmovi

Izbjegavanje veze moderne tragedije s poviješću i uvje­

tabora slažu da se tragedija vrti oko tih dihotomija, samo

renje da je moderni koncept tragičnoga moguće izvesti

što jedni žale za njihovim nestankom, dok drugi nad tom činjenicom likuju.27

čistim filozofskim putem, strano je Eagletonu, ali on ne

za nas danas izgubili snagu - misli Eagleton - ali oba se

namjerava pod naslovom Slatko nasilje napisati povijesnu studiju tragedije, nego prije političku studiju tragedije. Pri-

Ima trenutaka političko-društvene krize kada tra­ gedija u svojoj klasičnoj maski dobro dođe: kao što su

23 Eagleton,Terry(2003).SweetViolence. The IdeaoftheTragic. Maiden / Oxford / Carlton South / Berlin: Blackwell Publishing. 24 Beistegui, Miguel de & Sparks, Simon (ur.). (2000). Op. dt. 25 Eagleton. Op. dt. X.

32

26 Henn, T. R. (1961). (Prvo izdanje 1956). The Harvest o f Tragedy. London: Methuen. 288. 27 Usp. Eagleton. Op. cit. 21 - 22. 33

Trojankeposlužile u Vijetnamskom ratu, kao što su Bakhe

Mogli bismo povući paralelu između Eagletona i Stei-

poslužile u toku previranja u kulturi droga i djece cvijeća.

nera, ali njima bismo mogli pridružiti i našega Svacova, i

A li to su posudbe iz muzeja™

to upravo zbog svoj trojici prirođene potrebe da analiziraju antičku starinu, sadašnjost i same sebe, i tvrdoglavo ustraju

Kaže to George Steiner u ogledu pod nazivom »Tra­ gedija« ponovno promišljena, u kojem revidira neke od postavki iz svoje slavne Sm rti tragedije. Gdje je god osla­ bljen aksiom ljudskog otuđenja - ustvrdit će Steiner gdje je god taj aksiom zamućen konceptima otkupljenja ili društvenog boljitka, tu je riječ o ozbiljnoj drami, di­ daktičkoj alegoriji, lamentaciji i melankoliji (o Trauerspielu koji analizira Walter Benjamin). Steiner tu ipak ne nalazi »tragediju u apsolutnom smislu«; jer ona je kontaminirana sartreovskom »prljavom nadom «. Apso­ lutna tragedija (koju prepoznaje u Euripidovim Bakhama i Kafkinoj paraboli Proces) »imuna je na nadu«, reći će Steiner, zaključivši daje » u podlozi autentične tragedije srž dinamičkog negativiteta«.2829 Eagletonove i Svacovljeve »dihotom ije« tragičnoga oblici su Steinerova »dinamičkog negativiteta«, koji je više dramatološki nego filozofski pojam, premda će Steiner inzistirati na »vječnome angažmanu filozofije oko tragičke drame« i neće odustajati od »apsolutne« tragedije kao utopijske dramatološke kategorije.

28 Ibid. 15. 29 Usp. Steiner, George (2004). » ‘Tragedy’ Reconsidered«. U: New Literary History. 2004, 35. 1 - 1 5 . 34

na započetom putu istraživanja dinamike negativiteta, svejedno gdje se s tim negativitetom hvatali u koštac - u tragediji kao teatarskoj izvedbi, ili u tragediji kao izvedbi povijesti i društva. Tihi glas i prigušeni humor Svacova; dječačka znatiželja Eagletona i mračni idealizam Steinera kao mrzoljubiva humanista. Sto ih povezuje? Točka us­ poredbe između tih strastvenih, karizmatskih sveučilišnih profesora - od kojih je svaki na svoj način i po mjeri svo­ jega temperamenta pokušavao razumjeti » antičku stari­ nu« - nije u načinu na koji su filozofski ili dramatološki pristupili pojmu tragedije, nego u odgovornosti s kojom su prišli sami sebi, svojemu pozivu i svojemu vremenu. Pantelis Michelakis30 - profesor na Sveučilištu u Bristolu i autor brojnih studija - pred sebe stavlja ključan istraživački zadatak: želi se vratiti dramskomu tekstu, ispitujući načine na koji bi se tekst mogao podvrgnuti izvedbeno usmjerenoj analizi. Umjesto isprobavanja nad­ moći teksta nad izvedbom, njemu je želja učiniti upravo suprotno: razmotriti na koji način tekstovi i njihova čitanja

30 Usp. Michelakis, Pantelis (2006). »Reception, Performance and the Sacrifice o f Iphigenia«. U: Martindale, Charles & Thomas, Richard F. (ur.). (2006). Classics and the Uses o f Reception. Malden / Oxford / Carl ton: Blackwell Publishing Ltd. 216 - 227. 35

mogu utjeloviti izvedbenu teoriju i praksu. Interpretacija, kao izvedba, uvijek nešto preoblikuje u nešto drugo; uzi­ ma materijalni objekt i pretvara ga u znak znaka. Upravo taj transformativni proces čini interpretaciju izvedbenom. Proces preoblike - osvijestit će Michelakis u tekstu pod naslovom Recepcija izvedbe. Kanonizacija iperiodizacijail - ne teče uvijek glatko, ali novi uvidi u izvedbeni aspekt grčko-rimske drame doprinose rekonceptualizaciji »života nakon života« toga korpusa dramske literature. Najza­ nimljiviji dio posla vezanoga uz izvedbenu recepciju ne događa se na razini otkrivanja i akumulacije empirijski točnoga znanja, nego na razini identifikacije, evaluacije, sinteze i analize znanja i svrha samoga istraživanja. Upravo je tomu velebnom poslu - utvrđivanju dramaturško-izvedbenih potencijala, prevrednovanju datosti teksta, sintezi i analizi činjenica prisutnih u kanonskim djelima antičke starine - poučavao svoje studente Vladan Svacov. SlBILA PETLEVSKI

31 Michelakis, Pantelis (2008). »Performance Reception. Canonization and Periodization«. U: Hardwick, Lorna & Stray, Christopher (ur.). (2008). A Companion to Classical Receptions. Maiden / Oxford / Carlton: Blackwell Publishing Ltd. 219 - 229.

36

ANTIČKA DRAMATURGIJA

UVOD'

Učinilo m i se da to sliči na istinu... Svima je samo nagađanje dano.

Ksenofan2

Promišljajući antičke teorije drame, morao sam naići na teškoću izbora: nastojati prikazati mišljenja antičkih pisaca i filozofa slijedom njihova pojavljivanja, ili pak pokušati izraditi što potpuniji katalog temeljnih pojmova estetike i dramaturgije u procesu njihove izgradnje i u odnosu na njihovo suvremeno značenje prema dostignućima današnje hermeneutike, semantike i filologije. Još i sada usred rada na ovom pokušaju čini mi se privlačnom zadaćom tragati za genezom i bogaćenjem pojma pročišćenja - katarze, od vremena Orfeja, Muzeja i Epimenida, pa preko Platona i Aristotela do Augustina. Ili, pratiti iskustva i teorije o

1 Na području istraživanja koje nam predstoji (poetike, dra­ maturgije, estetike) omeđujem antiku u vremenskom rasponu od Orfeja i Muzeja do sv. Augustina (Aurelija Augustina iz Tagaste), dakle tisućljećem od oko godine 600. prije Krista do Augustinove smrti godine 430. naše ere. 2 H. Diels, Predsokratovci, Ksenofan, B 33 i 34. [Cjelovit se zapis pojedine bibliografske jedinice nalazi u Literaturi.] 39

oponašanju - mimesis, od vremena sedmorice mudraca do naših dana.

de. Pretpostavljena sukcesija izgradnje središnjih pojmova

Doista zanimljiv, čak niti odviše školnički pristup, ali...

slijedu samozatajnih, objektivnih, samotnih, umnih poje­

Sto bi tada ostalo od žive Helade, živoga Rima, živih tvo­

dinaca, već u intimnoj prepletenosti življenja i domišljanja

raca, postavljača problema i korjenodubaca, »D elfskih

jasno profiliranih krugova mislilaca i umjetnika, nastalih

ronaca« ?3 Sto s njihovim životima, strasno uronjenima u

unutar čvrstih i surovih međa vremena.

antičke, a time i suvremene dramaturgije nije zasnovana na

povijest, filozofiju i kazalište, njihovim prisnim vezama i

To znači da će artikulacija građe biti provedena primar­

bolnim raskidima zbog nasilne smrti, ili radi nove duhovne

no dijakronijski, a unutar dijakronije tražit će se sinkronija

slobode i »prijateljice istine«?

povijesnoga, kazališnoga i teorijskoga zbivanja.

Kako moći spustiti Platona, Aristotela i Augustina na

Pokušat ćemo to pojasniti na dva primjera. Platonovoj

dno stranice među »bilješke«, »Fußnote« ili »nogopi-

filozofiji možemo pristupiti kao građevini nastaloj na utje­

se« (kako to prevede Zuppa) s nekoliko datuma i citata

cajima pitagorovaca, eleaćana, osobito Parmenida, Empe-

važnijih djela? Odreći se čak i slutnje da je sedamnae-

dokla i onoga najvažnijega za njegovo duhovno-moralno

stogodišnjak Platon prisustvovao (410. pr. Kr.) senzacio­

oblikovanje, Sokrata. Kažemo na utjecajima, pri čemu,

nalnoj inauguraciji Euripidova kazališnoga izuma »boga

dakako, ne umanjujemo Platonovu grandioznu sintezu i

sa stroja«, a kao dvadesetogodišnjak postao Sokratovim

odlučni iskorak, koji, upućujući na polazišta, ne umanjuje,

učenikom, upoznao devedesetogodišnjega Sofokla i vidio

već naprotiv uvećava ishod. Ali, govori se o Platonovim

posljednju njegovu tragediju izmirenja, Edipa na Kolonu,

»fazam a« i o »nedosljednostim a«, koje su zanemarive

da bi samo nakon godinu dana žalovao na pogrebu velikoga

u usporedbi s veličinom sustava, književnim vrijednostima

tragičkoga pjesnika.

opusa i trajnosti djelovanja do naše suvremenosti. To doista

Možemo li zanemariti Augustinovo mladenačko odu­ ševljenje kazalištem i doživotnu odanost Platonu?

mukotrpno probijanje do punoće njegove spoznaje svijeta ne možemo izdvojiti od još trnovitijega prolaženja kroz

N e teži se ovdje anegdotalnomu »osvježenju« teorij­

životna iskušenja i fatalne događaje helenske i njegove

ske građe, još manje pokušaju obnavljanja biografske meto-

vlastite povijesti. Bez prijateljevanja sa Sokratom i njegove nasilne smrti ne bismo imali Apologiju i Kritona.

3 Kada su upitali Sokrata što misli o Heralditovim spisima, odgovorio je: Sto sam razumio, izvrsnoje; a što nisam, tu bi trebalo Delfsko proročište.

40

Godine 387. pr. Kr. umire Aristofan, zajedljivi oporbe­ njak Sokratov. Iste godine Platon ih posthumno izmiruje kao prijateljske sudionike u svojoj Gozbi, kojim djelom 41

samomu sebi, a i nama, otvara temu Erosa, kojoj će se vraćati

mišljenja objektivno fiksirana u njihovim tekstovima i pro-

sve slobodniji od askeze zrelih godina do sverazumijevaju-

vjerljivim svjedočenjima suvremenika i pouzdane predaje?

će starosti, osluškujući sve glasnije nagovore umjetnosti, ljubavi i smrti.

Jer, naše su namjere usmjerene razumijevanju kako poje­

Pokušat ću pokazati kako je cijeli Platonov opus buran

golemoga razdoblja teorijske dramaturgije. Diogen Laer-

i neprekinut dijalog između vlastita života i nastojanja da

tije napisao je oko godine 300. dragocjeno djelo: Životi

dinih sustava, tako cjeline, možda čak cjelovitosti toga

misli objektivno i sustavno. Uostalom, malo je u antici

i mišljenja istaknutih filozofa. Uzbudljivo je vidjeti, uz

mislilaca i dramatičara kod kojih izostaje taj prijepor, koji

izlaganje mišljenja tih osebujnih starina, kako Ksantipa

se promeće u sklad. Ali o tome podrobno poslije. Krenimo

polijeva vodom lutalicu Sokrata, kako Diogen, koji danju

na časak, samo s kratkim osvjedjenjem, 800 godina poslije,

traži čovjeka s upaljenom svjetiljkom, bestidno masturbira

do čovjeka koji će životom i mišlju začudno sličiti Plato­

pred svjetinom na trgu, kako Platon pobjeđuje u šakanju

nu, i njegovu, u svoje vrijeme zapretanu vatru razgoriti u

na Istamskim igrama, kako se Demokrit »uvijek smijao«,

vjekove. Navedimo jedan, opet među mnogima, primjer iz

Heraklit mrštio, a Ferekida izjele uši.

života i djela Augustinova.

Bljesak anegdote, uzbudljivi životopisi mislilaca i pi­

Godine 390., sada već kršćanina, Augustina pogađaju

saca ne govore sve o njihovim djelima, ali gonetaju mnogo,

dvije nesreće - umire mu petnaestogodišnji izvanbračni

mnogo više nego što se to stroga i objektivistička analitika

sin Adeodat, a fanatizirani kršćani spaljuju Serapionovu

usuđuje priznati. Razumjeti tekst znači primarno razumjeti

biblioteku u Aleksandriji, najveću na svijetu (200.000 sve­

pitanje na koje je tekst odgovor. A u potrazi za tim pitanjem

zaka). Polemike sa sektama i učvršćenje Crkve u Africi

ne smije se zanemariti subjekt koji to pitanje postavlja iz

zaokupljaju mladoga biskupa (od 395.), ali ne iscrpljuju

obzora djelatno-povijesne svijesti svoga prostora i vremena

njegovu energiju u traženju puta prema toleranciji i trajnu

(Hans-Georg Gadamer). Ta dva temeljna načela moderne

suživotu »poganskih« vrijednosti i kršćanskoga nauka.

hermeneutike mogu naći egzemplarnu primjenu upravo pri

Piše svoje glavno biblijsko djelo D e doctrina christiana, u

pokušaju tumačenja antičke dramaturgije i estetike, jer

kojem, rastužen isključivošću svoje sredine, potiče i pre-

nikada poslije Grka pitanja čovjekova opstanka u prirodi,

poruča studij slobodnih umjetnosti, čime otvara put prema

povijesti i umjetnosti nisu postavljena tako temeljito, tako

Ispovijestima i novoj metafizici Lijepoga.

strastveno i nadasve odvažno. Tu je doista na djelu ona

Može se upitati: čemu ta prekapanja po životima ve­

neustrašiva mudrost (Demokrit), koja se očituje jednako

likih ljudi u njihovu povijesnom okružju, ako su njihova

u ratu kako i u smjelosti istraživanja i ustrajanju, do pogi-

42

43

belji, muka i smrti, u vlastitu uvjerenju utemeljenome na

vrijednosnoga sustava i moralnoga habitusa Starih, pa pre­

snazi spoznaje. Zato nam naslov Diogena Laertija SzW kai

ma tome ni njihova dramskoga stvaralaštva. Jer drama kao

gnomai [Βίοι καί γνώμαι] - Životi i mišljenja - djeluje

umjetnički prodor u razornost življenja jest prvenstveno

poticajnije od same knjige. Neustrašiva mudrost vraća Es-

čin odvažnosti, čin preuzimanja rizika dogovora (dijaloga),

hila kao jednoga od istaknutih sudionika u odlučnoj bitci

pustolovine pitanja bez obzira na opasnosti koje vrebaju

kod Salamine u doživotnu borbu za opominjuće, u naj­ plemenitijem značenju političko kazalište (Melchinger).

u odgovoru. Zato su državo tvorci, praktičari (Solon) i teoretičari

Ta ista neustrašiva mudrost vodit će Sokrata do smirena

(Platon i Augustin), zazirali od dramske umjetnosti. Kao

ispijanja otrova, Platona do ropstva, Sofokla, Euripida

da poručuju i upozoravaju: ovo naše krhko i mlado p o­

i Aristofana do gorkih, ili satiričnih upozorenja svomu

vijesno vrijeme još ne bi bez pogibelji podnijelo dozivanje

vremenu. Filozof Zenon odgrist će jezik da tiraninu pod najstrašnijim mukama ne oda svoje sudionike u zavjeri, a veliki Rimljanin Seneka, filozof i traged, poći će spokojan u smrt pred suludim nasiljem svoga vladara Nerona. Trebalo bi se uvijek iznova vraćati pitanju povijesti etičkih naučavanja i teorija: zašto kod većine često suprotstavljenih filozofijskih sustava u antici nalazimo jed­ nu jedinu zajedničku konstantu - hrabrost kao najveću vrlinu? Iz neposrednoga iskustva, a onda i iz sustavnoga mišljenja tih odsudnih, burnih vremena nadolazi spoznaja da ono malo čovjekova dobra dolazi iz temelja osvojene i zadržane hrabrosti. Stari su znali, a mi zaboravljamo, da hrabrost doduše ne uspostavlja, ali omogućuje sve etičke, pa i dijanoetičke vrline: pravednost, prijateljstvo, darežlji­ vost, rodoljublje, skrb i ljubav, ali isto tako i samospoznaju,

dramatskoga razdora. Odade gotovo permanentni progon kazališta, pisaca i glumaca od Tespisa do naših dana (za­ brana izvođenja Aristofanovih komedija šezdesetih godina u Grčkoj za vladavine pukovničke hunte). Tako hrabrost uključuje bol, ali je i puna dobre nade (Aristotel).4 U hr­ vatskom jeziku nalazimo mudre riječi: odvažno, ono što dolazi od važnoga, od vrijednoga, ali ne kao slijepo srljanje prema trenutnoj pomami, već nakon što je odvagnuto, dakle odmjereno, prosuđeno, pa onda odlučeno, izdvojeno iz reda mogućnosti. Sokratje mislio daje hrabrost znanje... Stoga nije hrabrost puko srljanje u pogibelj, izazvano bolom i gnjevom, nepredviđajuči opasnosti, je r onda bi bili hrabri i izgladnjeli magarci, kad ni pod udarcima ne ostavljaju krmivo.5 Tako se odvažnost, evo druge mudre riječi, usuđuje, kreće ususret svomu usudu. A onaj tko se odvažio i usudio,

spoznaju, znanje i istinu. Evo, zato sam uvjeren da bez poniranja u duboke izvore »neustrašive mudrosti« nije moguće pravo razumijevanje 44

4 Nikomahova etika, 1116a 1 - 4 (prev. Tomislav Ladan). 5 Nikomahova etika, 1 1 1 6 b 4 - 5 i 3 3 - 36. 45

postaje neustrašiv, jer je njegova hrabrost osvojena vrlina

stovceva da antička drama petoga vijeka pr. Kr. ulazi među

koja zna i prevladava strah i opasnost. Stoga doista hra­

najveća ostvarenja grčkoga genija. Doista, helenska tragedi­

brost uključuje bol (Aristotel), ali patnjam a sepam et stječe

ja i komedija egzemplarni su argumenti, radikalne teze da

(Eshil, Agamemnon), pa sada možemo razumjeti Aristote­

u umjetnosti nema »napretka«, kada je na jednom polju

lovo navođenje Sokratove misli da je hrabrost znanje do

postignuto savršenstvo. Kako je ono nastajalo, odakle i ko­

kojega dolazimo patnjom. Iskustvo o čovjeku kao patni-

jih su dimenzija kamenčići toga divovskoga mozaika (bez

čkome, spoznajnome, odvažnome, ali i samilosnome i orgi-

obzira što nam mnogi od njih izmiču pogledu), jedno je

jastički zaigranom biću nije bljesnulo poput munje koja

od ishodišnih pitanja ovoga istraživanja. Dobro je naglasiti:

je osvijetlila zlatni vijek helenske kulture. Ono se oblikuje

ne bitnih, ali ishodišnih.

postupno, s mnogim prekidima i stranputicama, od pradav­

Vratimo se slici višestranične piramide. Temelji su uko­

nih vremena predmigracijskoga razdoblja. Mnoga su, često

pani u do prethistorije, nepoznatih migracija, naroda ne­

nerazmrsiva prepletanja utjecaja starih naroda i njihovih

utvrđena podrijeda, tajnovitih dolazaka i odlazaka s povije­

civilizacija djelovala pri oblikovanju veličanstvenoga ple­

sne scene, neodgonetnutih pisama i tek naslućenih izvora i

numa duhovnopovijesnih vrijednosti europske antike.6 Ti

začetaka mitologija iz tabu-zajednica i totemskih zajedni­

utjecaji pri oblikovanju antičke jezgre dolaze sa svih strana

ca. Piramida je, dakle, vidljiva od razine da dokumentirane

Staroga svijeta: s istoka (Lidija, Frigija), jugoistoka (Babilon,

povijesti, bez obzira kakav bio tekst toga »dokumenta«:

Asir), juga (Egipat, Libija, Fenikija, Kreta), zapada (Mike-

pisani tekst, umjetnina kao tekst ili tekst materijalne kultu­

na), pa čak i sa sjevera (Trakija). Nevidljivi temelji i tek

re. Stranice koje se sužavaju prema vrhu, helenskoj drami,

mjestimično vidljive strane ove mnogostranične piramide

prepoznatljive su. To su: povijesna zbivanja, mitologija-kult,

usmjereni su prema vrhu čije svjetlo osvjetljuje milenije:

moral, filozofija, književnost koja prethodi drami, i dakako

helenskoj drami. Bez obzira na rizičnost ovakvih gene­

sami pisci-dramatičari, koji su najčešće i scenski oblikovali

ralnih teza i vrednovanja različitih područja povijesnoga

izvedbe svojih djela. Kada načinjemo raspravljanje o izvorima, međusobnim

i duhovnoga djelovanja, teško je ne složiti se s tvrdnjom velikoga sintetičara starovjekovne povijesti Mihaila Ro-

utjecajima i prepletanjima civilizacija staroga vijeka, nužno se nameće pitanje: odakle početi? Kako se duboko u maglu

6 Civilizaciju Gordon Childe i Sir Leonard Wooley određuju kao zajednicu koja se služi pismom, a ima organizirani urbani život s podjelom rada. 46

prethistorije možemo uputiti da povežemo izvore i pritoke velike rijeke Helade? Smijemo li, makar i za naš omeđeni krug zanimanja, naime za antičku dramu i dramaturgiju, 47

zanemariti i ona nepotpuna, katkad protuslovna mnijenja arheologije, prethistorije i prvih, tek djelomice odgonet­ nutih pisanih tekstova možda zauvijek izgubljenih jezika? Noviji uvidi i teorijske pretpostavke, koje su katkada više nagađanja nego utemeljene znanstvene spoznaje, name­ ću nam preispitivanje starih, naoko utvrđenih istina, na primjer o podrijetlu tragedije, kultu Dioniza, o prirodi i

I. POVIJESNE PRETPOSTAVKE ANTIČKE DRAME I DRAMATURGIJE

intenzitetu povezanosti dorske kulture s afričkim i azij­ skim kulturama, o još uvijek tajnovitoj transverzali Kreta (otok) - Mikena (kopno) i drugih. Teško je oduprijeti se izazovima promišljanja simultanih povijesnih događanja koja nemaju nikakvih međusobnih kauzalnih veza, ili nam takve veze ostaju možda zauvijek skrivene. Bez upuštanja u zaključivanje, pa čak i u pitanje kako

Ima razdoblja u povijesti čovjekove Zemlje povlašte­ nih i kao ozarenih neobjašnjivom stvaralačkom silom koja

je moguća takva čudesna podudarnost zbivanja u najuda­

povezuje narode, udaljena područja, čak kontinente srod­

ljenijim civilizacijama u isto vrijeme, predlažemo tek radi

nim ili barem vrlo sličnim civilizacijskim i kulturnim im­

isprike za postavljanje problema nekoliko koincidencija

pulsima. Tako možemo nazvati koincidencijama činjenice

koje, bar neke od njih, nisu samo slučajne.

istodobnih povijesnih događanja u stoljeću od 1850. do 1750. pr. Kr., stoljeću koje obiluje gibanjima i postignu­ ćima odlučnima za rađanje i razvoj europske civilizacije i kulture, ali isto tako možemo naslutiti, mjestimice i osvije­ tliti veze među naoko izoliranim zbivanjima. Početkom toga razdoblja biblijski (po mišljenju ve­ like većine znanstvenika) i historijski židovski rodovski vođa Abraham uspostavlja »boga svojih otaca«, dakle obiteljsko-rodovsko božanstvo kao jedinoga zajedničkoga Boga svih Židova. Konstituira narod, vodi ga u Kanaan i učvršćuje Savez koji su pred deset generacija sklopili Jahve

48

49

i Noa. Jahve iskušava snagu Abrahamove vjere i traži da

(1010. - 970. pr. Kr.) do Salomona (970. - 931. pr. Kr.).

mu prinese na žrtvu jedinca Izaka. Osvjedočivši se da je

N e slučajno, tu nalazimo i početke izraelitske literature,

njegova vjera nepokolebljiva, šalje mu žrtvenoga ovna i

Salomonove izreke, Deborinu pjesmu i Visoku pjesmu. Salo-

time Bog izabranoga naroda simbolično, ali definitivno

monovo kraljevstvo Jude i Izraela ima 4000 profesionalnih

ukida ritualno žrtvovanje ljudi.7

glazbenika! Taj procvat književne i glazbene umjetnosti

Židovski narod nomada, prognanika i osvajača, vođen

perzistirat će još neko vrijeme u Knjigama proroka (oko

vjerom i Božjim obečanjima, bit će kroz tri milenija izo­

900. pr. Kr.), ali neće doprijeti do dramske umjetnosti:

liran od susjednih visoko razvijenih urbanih civilizacija.

prekratkim razdobljem urbanoga života, vjerom, zapovije­

Dva su uzroka te izdvojenosti. Prvi je banalan: suvremena

dima i normama odozgo određenim moralom i pravnim

arheološka znanost uspjela je, primjenom metode analize

ustrojem, zapriječen je nastanak dramske umjetnosti u starih

radioaktivnoga ugljika, dokazati vjerodostojnost biblijsko­

Židova. Radikalno rečeno: Židovi nisu imali drame, jer

ga navoda da je Abraham imao mnoštvo ovaca i deva.

su imali jednoga autoritativnoga Boga i - deve!

Egipćani i Babilonci smatrali su deve nečistim živo­

Ali, zašto ih onda spominjemo u promišljanju antičke

tinjama, pa je njima i njihovim vlasnicima bio zabranjen

drame i dramaturgije? Židovski narod i vjera njedra su

ulaz u gradove. Trgovina i razmjena dobara vršena je izvan

kršćanstva i tako ostaju jednim od stupova Zapada. Nakon

gradskih zidina, što je nepobitno dokazano iskopinama.

tisućljeća odbijanja mediteranskih, egejskih i helenskih

Drugi je uzrok zacijelo lokacija gradova koji su Židovi­

kultura, likovnih i dramskih umjetnosti doći će do prve

ma redovito priječili prodor u obećanu zemlju pa su morali

doista grandiozne sinteze suprotstavljenih snaga: židov-

biti razoreni: Sodoma, Gomora, Jerihon i drugi. Dodajmo

sko-kršćanske tradicije i grčko-rimskoga svijeta u djelu

tomu i reverzibilnu odbojnost prema sredinama koje ne

Aurelija Augustina i njegovoj summi estetičkih pogleda

prihvaćaju došljake s vrlo jasno proklamiranim i čitljivim

antike i kršćanske teologije.

ciljevima osvajanja plodnih zemalja. D o današnjega Izraela

Vrijeme Abrahamovo vrijeme je i vrhunca kulture egi­

židovski je narod imao svoju urbanu prijestolnicu i državu

patskoga Srednjega carstva, koje, u kontinuitetu egipatske

u razdoblju svega osamdesetak godina, od kralja Davida

zatvorenosti i upućenosti na kult smrti zagrobnoga života, neće imati znatnijih utjecaja u oblikovanju zapadne civiliza­

7 Sir Leonard Woolley smatra da je ponuđeno žrtvovanje Izaka bio ustupak običajima koji su još vladali u krajevima na putu iz Ura u Kanaan.

50

cije. Mislim daje ilustrativna biblijska epizoda s Jakovljevim sinom Josipom, koji preuzima sve praktične državne poslove u Egiptu. Daroviti stranac može doći do samoga vrha dr51

žavne uprave, ali nikada neće biti upućen u smisao i cilj te

Krećanka Fedra tako će optužiti svoga pastorka Hipo-

države, u život Poslije. Još ćemo nešto iskusiti iz Josipove egipatske egzode i Jakovljeve odluke o nasljeđu vodstva.

lita i začeti niz tragedija napisanih na tu temu (Euripid,

Sjetimo se: Jakov prijevarom uzurpira pravo primoge-

starija, tim više što je Jakovljevo vrijeme, ako predaju i

niture svoga brata Ezava i time, dakako uz Božji pristanak

mit smatramo vjerodostojnima, vrijeme Krete, labirinta i

i nagovor, zasniva, mogli bismo reći instituciju iskustva poroka i snage - kao legitimaciju političkoga talenta. Sto

Tezeja. Nije isključeno da obje varijante motiva odbijene

bi bilo prirodnije nego da Jakov svoga najpravednijega i

0 Gilgamešu, koji prezre ljubav božice Ištar, pa mu ona za

najuspješnijega sina imenuje i blagoslovi kao vođu naroda,

osvetu ubije prijatelja i suborca Enkidua.

Seneka, Racine, Garnier i drugi). Teško je reći koja je priča

uspaljenice vode podrijetlo iz još starijega, sumerskoga epa

bez obzira na tehničko-pravne zapreke da pretposljednji

Mari, grad-država na srednjem Eufratu, sudionik i pre­

sin ispred najmlađega, Benjamina, preuzme vodstvo. Ali

nositelj sumerske civilizacije, ostavio nam je arhiv od oko

ne, nasljednik Abrahamov i Izraelov postaje Juda, Jakovljev četvrti sin, uz obrazloženje:8

če o istančanoj vještini međunarodne politike, ekonomske

Plijenom si se, sine, udebljao; poput lava, poput lavice legao potrbuške... Oči su mu od vina mutne, zubi bjelji od mlijeka.

25.000 glinenih ploča s klinastim pismenima, koje svjedo­ 1 administrativne organizacije. Kada Hamurabi, šesti kralj amoritske dinastije (Ba­ bilon, 1792. - 1750. pr. Kr.) osvaja golema područja od Ninive i Marija sve do Perzijskoga zaljeva, razara Mari, ali tomu zaboravljenomu gradu duguje ono po čemu nam taj osvajač ostaje trajno značajan: naime Hamurabijev zako­

Tako će i Krist ostaviti izgradnju Crkve, ne umnu, vjer­ nu, skromnu i požrtvovnu Pavlu, nego Petru, koji ga je u strahu zatajio i odrekao ga se. Zidovsko-egipatski susret donijet će svijetu motiv od­ bijene žene osvetnice. Žena faraonova velikodostojnika Potifara nastojat će zavesti Josipa, pa će ga, odbijena i ponižena, optužiti za nasilje.

nik, građen na zakonodavnoj, pravnoj i socijalnoj tradiciji Marija. Taj će kodeks »oko za oko« biti temelj ranoga židov­ skoga zakonodavstva, a pomoću stalnih posrednika među civilizacijama Istoka i Zapada, Sjevera i Juga - Feničana - doći će preko Krete i Mikene do Drakontove Atene se­ dam stoljeća pr. Kr. Sasvim iznimno mjesto u oblikovanju helenskoga duha

Post 49,9.12. 52

zauzima kretsko-mikenski krug početkom kasnoga minoj53

skoga razdoblja, dakle, upravo u stoljeću o kojem govori­

tio Kadmove tajne, koji iz svoje domovine Fenikije preko

mo. Teško je, na ovome mjestu i nepotrebno, navesti sve

Krete donosi svoje pismo i poučava ahajske starosjedioce

važne povijesne i osobito mitološke zgode helenske predaje

da se njime služe na svom jeziku. »Linearno B « pročitao

vezane za Kretu i njezinu prijestolnicu Knosos. Navedi­

je Ventris 1952. polazeći od ingeniozne pretpostavke da

mo nekoliko onih koje su mogle utjecati kod priprema

je jezik bilježen tim pismom - grčki!

mitsko-kulturnih temelja grčke drame: Zeus u obliku bi­

Kraljevska palača u Knososu, jedno od čudesa egejske ci­

jeloga bika otima feničku kraljevnu Europu, prenosi je na

vilizacije, boravište je strašnoga Minotaura, čudovišta koje je

Kretu i začinje s njom tri sina, koji su svojim potomstvom

rođeno iz neprirodne veze kraljice i svetoga bika. Minotaur

napučili otok. Europin brat Kadmo kreće u potragu za

proždire ljude žrtvovane radi njegove milosti u bezizlaznu

sestrom, stupa na grčko kopno, utemeljuje grad i donosi

Labirintu. Antički će junak Tezej, uz pomoć princeze Ari-

starosjediocima pismo, začetke mikenske kulture. Njegovi

jadne, ubiti Minotaura i naći izlaz iz Labirinta.

potomci u slijedu od Polidora, Labdaka, Laja i Edipa, do

Tako junak sa sjevera vraća uzdarje koje je njegovima

posljednjih, Eteokla i Polinika, Ismene i Antigone, završit

donio Kadmo: uništenjem Minotaura ukida žrtvovanje

će kao lica najsurovijih tragedija Zapadnoga svijeta. Ali

ljudi. Međutim, on neće odvesti svoju spasiteljicu Arijad-

Kadmo će biti prvi čovjek oženjen božicom, Harmonijom,

nu, već njezinu temperamentniju sestru Fedru i s njom

kćeri Aresa i Afrodite. Harmonija i Kadmo roditelji su,

uz pastorka Hipolita varirati priču o Gilgamešu i Ištar ili,

istočnici ne samo prokletoga roda Lajeva i Edipova, već

bliže, o Josipu i Potifarki. Arijadna će na Naksosu dugo

i kćeri Semele, koja će sa samim Zeusom začeti Dioniza,

čekati Tezeja, a dočekati boga Dioniza.

nositelja kulta izvornika grčke drame.

S Krete je poletio Ikar hoteći doprijeti do Sunca. Dir­

Kako su nam danas čidjive postale mitske predaje, kako

ljiva simbolika uzleta i propasti zagonetnoga naroda ne-

ih uz mjeru hrabrosti i opreza možemo jasno dekodirati

staloga, spaljenoga od starih bogova novih imena: Zeusa

kao sažetak početaka europske povijesti! Bijeli je bik »bije­

i Apolona.

li narod sa sjevera«, koji će preuzeti civilizacije Istoka i Juga i stopiti se s njima. Na Kreti i u Mikeni nađena su

Hetiti, koji dolaze sa sjeveroistoka na područje dana­

vrlo srodna pisma, kretsko linearno A, koje nije do da­

šnje Turske kao prvi indoeuropski narod u tadašnji stari

nas dešifrirano, i mikensko linearno B. Britanski arhitekt

Mediteran i Bliski istok, donose iz još neutvrđenih dalji­

Michael Ventris, koji je u Drugome svjetskom ratu radio

na svoj jezik, pismo, religiju i kao jedinu strogo čuvanu

na razbijanju neprijateljskih kodova, vrlo se vjerojatno sje-

tajnu - obradu željeza. Širenjem moći i novih osvajanja

54

55

u vrijeme Staroga kraljevstva (oko 1800. - 1500. pr. Kr.)

ino tu začudnu koincidenciju, koja će u tumačenju kulta

dolazi do značajnoga prodora novih poticaja i usvajanja

1)ioniza naći privlačne poticaje. Priznajem da nigdje nisam

na područjima plastike, književnosti i osobito religije, gdje

naišao na pokušaj povezivanja tih u prostoru i vremenu

su lako prihvaćali božanstva Sumerana i Akađana i stapali

usporednih zbivanja, iako arheološke i historijske spo­

ih s vlastitim vjerovanjima.

znaje mogu sugerirati usporedbe. Konj je najmlađa pri­

Pri tome su za utjecaje koje su vršili na helenska ple­

pitomljena životinja. Vinova loza najmlađa je kultivirana

mena, vrlo važni ovi postulati njihove razvijene, iako kom­

biljka. Oboje se javljaju početkom drugoga milenija pr.

pilirane religije: etičnost, iskrenost, prihvaćanje vlastite i

Kr. i polaze na gotovo isto putovanje od rusko-ukrajin-

nasljedne krivnje i skrušeno pokajanje.

skih stepa i obala Crnoga mora preko Bliskoga istoka do

Preko Jonjana, koji zaposjedaju zapadnu obalu Male Azije, prenosi se i u dorsku Atiku uvjerenje da bogovi ob­

Sirije i Libije, pa preko feničkih gradova Tira i Sidona do l’eloponeza i Atike.

javljuju svoje namjere i upute preko utrobe žrtvenih ži­

Kako su dugo trajala ta putovanja, nemoguće je pre­

votinja i prema letu ptica. Ta će hetitska tehnika čitanja

cizno odrediti, ali barem kod konja možemo pratiti etape

božanske volje biti precizno primjenjivana u obredima opi­

njegova korištenja: prema jednome pouzdanom svjedoku

sanima u grčkoj literaturi od Homera do Euripida. Za nas

(oslikana keramika i dijelovi konjske opreme) i dva naiz­

je od značenja da su sami stari Grci klasičnoga razdoblja ne

gled nepouzdana svjedoka - Homera i Biblije. Asirska i

samo vjerovali već pouzdano znali da kult Dioniza dolazi

egipatska borna dvokolica širila se na sjever do 12. stoljeća

iz Azije, određenije, iz Frigije i Lidije, zemalja nasljednica

pr. Kr. u dva smjera: preko Krete u Atiku i kopnom u

Hetitskoga Carstva. Jednako će tako već u prvim nama

|oniju, zapadnu obalu Male Azije. O tome nam svjedoče

dostupnim grčkim tragedijama biti kristalno čisto uspo­

točno datirana kretska i grčka keramika i vrlo vjerojatno

stavljen etos koji su stari Grci, i ne znajući kojim kanalima

I lomerovi epovi i Biblija. Predaja o trojanskim ratovima

i predajama, primili od Hetita. Pri tome je sasvim nevažno

oko godine 1200. pr. Kr. bila je jača od iskustava Homerova

da su H etiti svoju religiju-etiku izgradili u susretu sa stari­

vremena (oko 800. pr. Kr). Homer i njegovo doba poznaju

jim i razvijenijim kulturnim zajednicama Mezopotamije,

jahaćega konja·, u Ilijadi i Odiseji čitamo samo o zapre­

za koje Grci nisu ni mogli znati.

gama. Homer opisuje konje, kola i kočijaše s nasladom jednakom onoj pri oslikavanju Ahilova štita. Automedont

P ut konja i p u t vinove loze na prvi pogled bizarna je

od Homera do Apollinairea vrijedi kao sim bol uzorna

epizoda europske povijesti i grčke drame. Ipak, pogledaj-

upravljača zaprege. Konj, kao i vlasnik zaprege smatrani

56

57

su diljem Europe, Azije i Afrike plemenitim bićima, pa nije nerazumljivo da likovi konja i Kentaura postaju prvim

goropadnim Menadama, koje u izbezumljenosti razdiru životinje i ljude, pa do radosnoga Bakha, s pratnjom obije­

simbolima žita, piva i ranoga, najranijega Dioniza, koji

snih satira, nalazimo nekoliko vrlo različitih pojavnosti

još ne poznaje vino, već halucinogene gljive i pivo. N o o

istoga boga. Vidjet ćemo kako njegova promjenljivapriroda

tome podrobnije poslije, jer bog najzamršenijih biografi­

proizlazi upravo iz vrste opijata koji ga prati i određuje mu

ja, istočnih orgijastičkih svetkovina koje su otvorile put drami, zacijelo zaslužuje svoje poglavlje.

ćud. Sirenje Dionizova kulta od vremena velikoga potopa,

Noa, zemljoradnik, zasadio vinograd. Napio se vina

jedan od mitskih protagonista, pa sve do institucionali-

i opio...9 Odisej pak hvali svoga oca Laerta: ni maslina,

ziranja njegova kulta u vrijeme Perijandra i Pisistrata (7.

nije ni loza... bez njege tvoje.10 Među onih desetak bitnih

- 6. stoljeće pr. Kr.) predstavlja prema nalazima Roberta

određenja čovjekova bića, koja izvodimo iz njega samoga,

Gravesa i Jane Harrison tisućljetno rasprostiranje vinove

dakle niti »od ozgo« - od Boga, Ideje, Carstva duha, niti

loze. S obala Crnoga mora loza se širi preko Male Azije do

» o d o z d o « - iz njegova biološkoga podrijetla, zacijelo

Libije, odatle na Kretu; iz nje se vino importira u Grčku,

bismo mogli uvrstiti jedno, za mnoge možda zazorno svoj­

da bi se negdje u 14. stoljeću pr. Kr. i ovdje proizvodilo

stvo: opijanje. Neka, dakle, bude rečeno grubo: čovjek je biće koje se opija.

kao udomaćena zemljoradnička kultura. Stari bogovi opiru

Naići ćemo, doduše, i u životinjskom svijetu primje­

blagoj i ne odviše poticajnoj novotariji, pa progone svoga

re pijanstva, ali oni su sporadični i slučajni. Samo čovjek

izroda koji je uvodi. Dioniz, ovjenčan ne više zmijama,

spravlja opijate sa svjesnom namjerom, samo on sabire,

nego vinovom lozom, i praćen ne više Menadama, već sa­

uzgaja i prerađuje opojne tvari, da bi barem kratko vrijeme

tirima, donosi vino čak do Indije, gdje je spominjano u

proboravio u oniričnu svijetu pomućene svijesti. Gljive,

književnosti i na prijelazu drugoga u prvo tisućljeće pr. Kr.

makovice, konopljarke, bršljan, lovor, žitarice, pa tek na

Put vina nije samo širenje jednoga kulta već i put raz­

kraju vinova loza, putovi su što vode u D ionizovo car­

voja civilizacije. Zajednice koje su ostale pri svojim teškim

stvo neobuzdane opojnosti. Ali ne svi jednako, ni s istim posljedicama. O d nasilnoga, divljega Dioniza, praćenoga

kod kojega je, uz Gilgameša, Deukaliona i Nou, Dioniz

se toj, u usporedbi s njihovim teškim opojnim drogama,

drogama, morale su uzmaći pred umjerenim, svjesnijim i vedrijim vinopijama. Stari Herodot, otac historije, koji je neusporedivo to-

9 Post 9,20-21. 10 Homer, Odiseja, XXIV, 246 - 247. 58

lerantnije od svojih zemljaka gledao na najopasnije među helenskim neprijateljima, Perzijance, svjedoči o njima ova59

ko: Vinu se rado podaju, ali im ne valja pljunuti niti za-

Intenzivna proizvodnja vina u Libiji sredinom navede­

m okritipred drugim. Takavj e njihov običaj. K a d su pijani,

noga razdoblja ne bi bila moguća bez intenzivna navod­ njavanja, sustava brana i kanala oko arheološki znamenite

dogovaraju se o najznamenitijim stvarima. A što se dogovore, to im sutradan, kad su trijezni, predloži domaćin, u čijoj se kući dogovaraju. Pa ako im se svidi i kad su trijezni,

lokacije, oaze Fajum, koja u to vrijeme pod egipatskom vladavinom (12. dinastija) bilježi najveći gospodarski, ali

dogovore, to pijani opet raspravljaju.11 Herodot to priča s

i kulturni procvat u svojoj dugoj povijesti od preddinastijskoga razdoblja (2000. pr. Kr.).

mnogo simpatija prema zanimljivome neprijatelju, gotovo

D ok Feničani trgovački, prometno i kulturno posre­

s malo zavisti prema navadama koje su na bizaran način

duju među civilizacijama mediteranskoga i egejskoga ba­

pomirivale trijezno rasuđivanje s poticajnim nadahnučem,

zena, prevoze alate, žitarice, vina i pismena, rusko-azijska

a ono mu je donio helenski Dioniz na svom proputovanju

stepska plemena, prvi konjanici, poput štafete preuzimaju

za Indiju. Stotinjak godina prije Herodota veliki Ksenofan

mnoge darove Juga i posreduju, i sami darovani, između

u jednoj od elegija izreći će pohvalu razumnu uživanju

kultura Mezopotamije i Kine. U isto vrijeme otvaraju se

vina:112

trgovački putovi koji ukrštaju i povezuju europsko kopno

rade tako, ako li im se ne svidi, puštaju. A što se trijezni

i nalaze kneževski grob kod Leubringena, sa šatorastim Pohvaliti čovjeka treba koji, poslije pića,

drvenim ugradnjama, za Srednju Europu visoki stupanj

plemenite otkriva misli što vode vrlini.

građevinarstva, dakako inferioran onomu što je Istok dav­ no apsolvirao, ali ipak, bez sumnje autohtoni početak.

Vremenske koincidencije stoljeća od 1850. do 1750. pr.

Neovisno (je li?) od svih tih zbivanja - Stonehenge

Kr. tako su brojne i rasprostranjene da neodoljivo navode

(Amesbury, Wiltshire), kultura koja počinje krajem neolitika,

na traženje veza, koje se nikakvim racionalnim metodama

keltski kultovi mrtvih, vjerojatno astroloških i astronomskih

ne mogu naći. Upotpunimo ipak, kuriozuma radi, katalog

namjena (kalendar), javlja se kao mogući, ali ne i dokazani

tih zbivanja, odlučnih barem za regionalne povijesne to­

oblik mikenskoga podrijeda. Ali, evo, tu je, istovremeno s

kove. Ipak, za jedno od njih možemo pretpostaviti da se

Kretom, Mikenom, Hetitima, Babilonom, Egiptom, Asi-

može povezati makar izdaleka s našom temom.

rom, Feničanima, Leubringenom, Zidovima i napokon s prodorom Jonjana, prvoga grčkoga plemena, u Atiku.

11 Herodot, Novele, anegdote i druga zanimljiva pričanja, 1,133. 12 H. Diels, op. cit., Ksenofan, B 1. 60

Sasvim je pouzdano da pri tome prodoru nije igrala nikakvu ulogu razgranata komunikacija euroazijskih tr61

govačkih putova. Indoarijska se Europa na svom putu na

jc uglavnom nepoznato. Znamo samo poneke važne do­

zapad izgrađuje ne kao etnička, već kao sredina zajedničke

gađaje i - mnogo sigurnije - njihove posljedice. Jedan od

materijalne kulture, uglavnom autonomno, bez znatnijih

njih je bez sumnje zauzimanje Knososa (Kreta) od strane

utjecaja s Istoka, o čemu svjedoči činjenica da ona tek ulazi

ahejskih Mikenjana (oko 1450. pr. Kr.), a potom i njihovo

u brončano doba kada razvijeni Istok i Jug već suvereno

ovladavanje istočnim Mediteranom. D o godine 1400. pr.

ovladavaju željezom.

Kr. Knosos, središte minojske kulture, izložen je razaranji­

Još uvijek govorimo o onome stoljeću začudnih sin-

ma, pa mora prepustiti vodeće mjesto u egejskom bazenu

kronija, no vrijeme je da se usredotočimo na zbivanja od­

svojim osvajačima. Vlast nad regijom premješta se s otoka

lučna za nastanak Grčke - Helade narednih vjekova.13

na kopno Atike, gdje nam daljnji proces stapanja novih osvajača, sa sada već dobrano izmiješanim starosjediocima,

Silazak Jonjana sa sjeveroistoka u Atiku i postupno sta­

ostaje nepoznat sve do prodiranja drugoga grčkoga plemena,

panje s ahejskim prastanovništvom dovodi do povratnoga

Dorana, koji potiskuju Jonjane na otoke i na zapadnu obalu

udara Mikene na Kretu. Sve je vjerojatnije da su Krećani,

Male Azije (oko 1150. pr. Kr.). Trojanski rat (1193. - 1184.

koji su početkom drugoga tisućljeća osvojili i zasnovali Mikenu, donijeli joj kulturu (materijalnu i duhovnu) i pi- . smo, morali biti poraženi od svojih nekadašnjih kolonista ; upravo uz pom oć grčkih osvajača - doseljenika.

I

Danas možemo, gotovo do u godinu, datirati i pratiti j povijesna zbivanja u Egiptu, Babilonu, Asiriji, Fenikiji i He- : titskom Carstvu, čak u Indiji i Kini; ali ono što se događalo na egejskom arhipelagu, u Atici, Trakiji i na Peloponezu '■ pola tisućljeća (od otprilike 1700. do 1200. pr. Kr.) još nam

pr. Kr.) odvija se, dakle, bez sudjelovanja Dorana, što je uz znanstvene podatke vidljivo i iz Homerovih epova, u kojima nalazimo kao sudionike Ahejce i Trojance, dakle zajedničke baštinike mikenskoga konglomerata. Ahejski ratnici na čelu s Agamemnonom, kraljem Arga, grada pod uzvisinama utvrđene Mikene, porazom suple­ menika Trojanaca uspostavljaju prevlast na Egejskom moru i na obalama Male Azije. Pobjednici vrlo kratko uživaju plodove osvajanja; već oko godine 1100. pr. Kr. Dorani osvajaju ne samo veći dio Atike već i Kretu. Stogodišnje,

13 Grcima su taj narod tako nazvali Rimljani po plemenu Graikoi [Γραικοί] iz Epira. Niti ime Heleni nije izvorno sveobu­ hvatno za sva plemena toga naroda. Tek od 7. st. pr. Kr. ono je za nj zajedničko, a prije toga vremena ono označuje samo pokrajinu u Tesaliji (Hellas ['Ελλάς]). Prema Wagneru, Kobilinskom i Musiću

uglavnom mirno stapanje sa starosjediocima rezultira pr­

{Nacrtgrčkih i rimskih starina-, vidi u Literaturi).

nu izrast će Jonski savez dvanaest gradova, među kojima

62

vim temeljima izgradnje helenskoga Olimpa: Kaos, Uran, Geja, Titani i dvanaestorica vrhovnih bogova - Zeus, Hera, Posejdon, Demetra... U isto vrijeme na maloazijskom kop­

63

su M ilet i Efes, domovine prvih grčkih filozofa (Tales,

zemljoradnika i gradskih privrednika, trgovaca i pomoraca.

Anaksimen, Anaksimandar, Heraklit i dr.).

Tako će se podijeliti i bogovi na stare i mlađe, na urbane i ruralne. Kada sredinom 10. stoljeća pr. Kr. eolski Beoćani

Sirenje Dorana egejskim otocima i zauzeće Krete do­

potisnu prastanovnike i nasele Beotiju, donijet će sa sobom

nosi u l i . stoljeću pr. Kr. jedan od najznačajnijih susreta

prve elemente Dionizova kulta, a mladi će bog u znak za­

na tome području: Dorana i Feničana. Feničani su spome­

hvalnosti isticati Beotiju kao svoje najdraže obitavalište.

nuti kao najzaslužniji prenositelji civilizacijskih i kulturnih

U istom razdoblju nalazimo židovsko kraljevstvo prvih

novina među narodima i državama Mediterana. Pri tome

kraljeva Saula, Davida i Salomona u punom procvatu. Da­

su u jednoj vrlo važnoj oblasti i sami doveli do napretka,

vid pobjeđuje Filistejce, a njegov sin Salomon gradi hram

koji daleko premašuje ulogu posrednika: pronašli su alfabet,

u Jeruzalemu, piše psalme i pjeva uz harfu. Ima harem s

dakle razvili i pojednostavnili pismo tako da se jedan glas

nekoliko stotina konkubina. Vladao je 35 godina (960. -

označuje jednim slovom. Feničko semitsko pismo (dobrim

925. pr. Kr.), pa se, već i prema pokazanome pjesničkom

dijelom i govor) ne poznaje vokale. Kada su Grci, dakle

zanosu, dospio dobrano poslužiti ponudom. Graditelji su

Indoarijci s govorom jasno određenih vokala, uvidjeli pred­

hrama i dvora, pa vjerojatno i dobavljači svih dobara da­

nosti feničkoga pisma pred naslijeđenim kretsko-mikenskim »linearnim B « , morali su doći do daljnjega odlučnoga do-

kako - Feničani. Grci su barem preko Feničana mogli znati za sjaj Salo-

mišljaja. Oni su feničke » slabe suglasnike« (koje ne poznaje

monova kraljevstva. O d Jonjana i Beoćana mogli su iskusiti

grčki govor) naprosto promovirali u vokale i tako utvrdili

raskoš i obilje Istoka. Iskušenja su bila znatna, ali moguć­

pismo koje će osvojiti Europu. Početkom 10. stoljeća pr.

nosti da im se podlegne neznatne. Dorani, tek u konstitui­

Kr. imaju gotov alfabet (samo velika slova), koji će do H o­

ranju urbanoga života, zajedničkoga jezika s dijalektima

merova vremena (800. pr. Kr.) biti definitivno popunjen

koji su se tek počeli približavati osnovnim standardima, i u

malim slovima i dijakritičkim znakovima. Književnost od

stalnim trvenjima oko teritorija, moraju pristati na askezu,

Homera do Euripida ostala je zapisana.

koja trajno obilježava mentalitet, pa i etos Lakedemonja-

Sjedišta plemenskih vladara postaju gradovi-države, a

na - Sparte. U Atici - Ateni - ta je tvrdoća omekšana

atenski kraljevi oko godine 950. pr. Kr. ujedinjuju Atiku.

mnogim prihvaćenim elementima istočnjačke i južnjačke

Grčka je civilizacija rođena sa svim insignijama: urbaniza­

tolerancije.

cijom, pismom, nacionalnom samosviješću, raslojavanjem

Osim toga njihovi su kraljevi vrlo brzo morali ustupiti

društva i jasnom podjelom rada unutar gradova, ali i između

vladavinu oligarhiji, a ova pak demokraciji, ma kakva ona

64

65

prema našim shvaćanjima bila. Pri tome Atena, preko luke

Tezej, legendarni osnivač Atene i ujedinitelj Atike, bio

Pireja i otoka Egine, ima neposrednu vezu s morem, a to

je i prvi zakonodavac, koji je svoju kraljevsku vlast podredio

znači i dostupnost bržim informacijama, mogućnostima

zakonima, pa je u znak zahvalnosti bogovima za podršku

uspoređivanja vlastitih institucija s onima iz cijeloga p o ­

pri ostvarenju tih djela zasnovao Panateneje i Istamske igre.

znatoga svijeta, a naposljetku - to znači buđenje trgova-

On se prvi, kako veli Aristotel, priklonio puku i napustio

čko-pomorskoga duha otvorenosti za rizik i pustolovinu.

svoje samovlašćeF Plutarh je, ako zanemarimo njegovu kro­

Tamo gdje su odlučnost, čvrstina i hrabrost bili tako

nologiju, pouzdan izvjestitelj, čijim se navodima i kritičko­

neponovljivo sretno usklađeni s darovitošću i prijemljivo-

mu uspoređivanju izvora može vjerovati. Ovdje nam kao

šću stranih postignuća, tamo gdje se ta darovitost i prije-

primjer historiografskoga opreza može poslužiti osobito

mljivost stvorila vlastitom povijesnom zbiljom, tamo se

zanimljiv odlomak kojim zaključuje raspravljanje o Fedri.

moglo, ali samo moglo dogoditi čudo umjetnosti Helade.

0 nesreći pak Fedre i Tezejeva sina Hipolita, budući da ništa

Ono se pripremalo i zbilo prvenstveno u Ateni, a tomu je

kod povjesničara ne proturječi tragičkim pjesnicima, valja

pridonio još jedan povijesni uvjet sine qua non - običajno-

držati da j e tako kako su to oni prikazali.15 Mislim da nije

-pravni i zakonodavni sustav.

pretjerano ustvrditi kako drama postaje svjedočanstvom 1 jednim od izvora historije. Tako vraća i preplaćuje svoj

U Grčkoj su zakone donosili ljudi, a ne bogovi, a to

dug povijesti. Ona se rađa iz njezina krila, ali jednom oja­

znači da su se mogli mijenjati i usklađivati sa stanjem, po­

čana, podupire i hrani svoju roditeljicu. Njezinom hranom

trebama i ciljevima zajednice, ili pak vlastodržaca. Oni su,

Tezej, Heraklo, Ajant i Ahilej, Odisej, Orest i toliki drugi

doduše, bili neprikosnoveni, ali samo dok ih nisu zamijenili

prerastaju svoje tragičke egzistencije, rastući - vraćaju se

novi. Poštovanje zakona istovremeno je značilo i moralno

u povijest, postaju dijelom historije.16

držanje. Helenska se etika nipošto nije mogla zasnovati na moralnim primjerima koje je pružao Olimp. Naprotiv, etos jednoga Ksenofana ili Platona, kada se pozivao na Boga, tražio je zapravo jednu višu objektivnost od onoga nereda i sitničava spletkarenja među oficijelnim božanstvima. Pri tome je težnja za vrijednim životom u zajednici bila ona vodilja koja je pokazivala put prema simpatiji za ljudsko biće kao moguću svrhu kozmosa usprkos slabostima.

66

14 Plutarh, Usporedni životopisi, sv. I., Tezej, 25. 15 Plutarh, op. cit., 28. 16 Molim da se prihvati od Hegela primljeno razlikovanje ( Geschichte - Historie). Povijest jc događanje, historija je pisano svjedočenje o povijesnom zbivanju. Slovenci imaju za povijest najsretniju riječ: zgodovina, ono što se zgodilo, dogodilo. Mi se, čini se, moramo zadovoljiti našom riječi povijest (Geschichte, story. 67

Prvi grčki zakonodavno-pravni sustavi imaju svoje

koža, motika, udica, igala i kopči. I ne manje važno, to je

izvore u nerazmrsivu prepletu Hamurabijeve strogosti,

značilo ostati bez vijesti, bez priča o dalekim zemljama,

hetitske tolerancije i zaigrane vedrine Krećana. Ali za­

čudima i čudovištima, to je značilo izopćenje iz svijeta ljudi

jedničko vrelo svih tih tokova jest običajno pravo nastalo

i bogova. Strah od takve izopćenosti proizveo je trgovce,

u uvjetima stalnih migracija na prijelazu iz brončanoga u

glasnike i uopće putnike-potukače u prerušena božanstva.

željezno doba, dakle u vrijeme rasta robne proizvodnje i

Grčka je drama pouzdani svjedok takva običajnoga

neophodne razmjene dobara. Nijedna zajednica, kada je

prava, njegova najvažnijega »paragrafa«: poštuj putnika,

jednom iskusila blagodati novih alata, oružja, namirnica,

glasnika i pribjegara. Grčka je drama prepuna glasnika,

odjeća, pa i nakita, nije ih se htjela, pa ni mogla odreći.

u prosjake prerušenih bogova, samih bogova-glasnika i

Kako nitko nije mogao proizvoditi sve, a svatko je imao

pribjegara. Svijest o potrebi ljudskoga zajedništva, nastala

barem jedan dominantan proizvod koji nisu imali drugi

iz nužde, prerasta u etičku svijest koja nalaže skrb za bliže,

(rudu, stoku, posuđe, sol, jantar, obojene tkanine i dr.),

pa i najudaljenije ljudsko biće. Kada ta svijest dopre do

sama se od sebe nametnula potreba za posrednicima pri

fiksacije izraza u pismenu obliku, a to upravo nalazimo

zamjeni proizvoda koji postaju robom.

u grčkoj drami, filozofiji i historiji, možemo govoriti o

Trgovci - putnici - moreplovci postaju, stoga, vrlo

punoj zrelosti jedne civilizacije koja utemeljuje našu su­

uvaženim slojem ljudi, štoviše, postaju nedodirljivi. Oni

vremenu, mundijalnu povijest Zapada i Istoka u svakoj,

su zaštićeni osviještenom opasnošću od izolacije, koja

pa i najmanjoj drami od 17 slogova haikua:

prijeti zajednici bez dodira s bližom i daljom okolinom. Opljačkati ili ubiti trgovca, zlostaviti glasnika, ili uopće putnika namjernika, značilo je punu izdvojenost okrivljene zajednice godinama, možda generacijama. Znalo se odakle se nije vratio trgovac ili glasnik u svoje polazište, a ono

Susnježica, jesenska hladnoća. Kako živi moj susjed? (Goichiku)

se solidarno potrudilo da se zla vijest proširi dokle dopire

Povijesna zbivanja kroz četiri stoljeća (900. - 500. pr.

noga putnikova. Za zloćudno pleme to je značilo dugo­

Kr.) oblikovanja grčko-rimske civilizacije i kulture dobro

trajnu oskudicu soli, brončanih oštrica i šiljaka, vrčeva,

su nam poznata. Sve su jasniji i uzajamni utjecaji na me­ diteranskom prostoru od Male Azije do Španjolske. Grci,

storia). Posljednjih godina učeni i tolerantni Srbi prihvatili su ovo razlikovanje.

68

doduše, još ne mogu mnogo toga pridonijeti duhovno­ mu bogatstvu razdoblja, ali će svojim kolonizatorskim 69

osvajanjima pripremiti središta ne samo svoje političke

tri Muze, kćeri Zeusa i M nemosine (Meleta - razmišljanje,

nego, poslije, i kulturne dominacije. Pritisak novoga vala

Mnema - pamćenje, Aeda - pjesma). H esiod, koji ih svih

naroda s Istoka, osobito Međana na sjeverozapadni Iran

devet navodi tih godina u svojoj Teogoniji, zacijelo je morao

(oko 900. pr. Kr.), bit će naznaka stoljetnih prijetnji i k o­

imati iskustvo bilo kakva praoblika kazališta.17

načnoga obračuna s Perzijancima, ali će dovesti i do prvih svehelenskih susreta i povezivanja od kulta i svetkovine do političkih i vojnih saveza. H om erovo vrijeme (oko 800. pr. Kr.) nije samo helenska slava Ilijade i Odiseje. To je razdoblje najveće ekspanzije Grka u Sredozemlju. Već oko godine 750. pr. Kr. oni se definitivno učvršćuju na Siciliji, donjoj Italiji, Kreti, na egejskom otočju, zapadnoj obali Male Azije i na južnim obalama Španjolske i Crnoga mora. Osmo stoljeće pr. Kr. donijet će Grcima iz Frigije kult božice zemlje Kibele, orgijastičke svetkovine koje će poslije prihvatiti i Rimljani. U prepletanju s dionizijskim kultovi­ ma i Kibelin će kult dati svoj doprinos nastanku helenske drame. Prva Olimpijada (776. pr. Kr.) novo je mjesto svehelenske povezanosti. Trajala je tada samo pet dana (1. dan

Indikativno je za isto razdoblje, a u prilog pretpostav­ ci m nogo starijega nastanka kazališta, i institucioniranje kultova Apolona i D ioniza, misterija i samoga Delfskoga proročišta (689. pr. Kr.), svetoga mjesta svih Helena, pa i m nogih susjednih naroda. Četvrttisućljetna (od 730. do 480. pr. Kr.) vojnopolitička prevlast Sparte u Grčkoj nije mogla ugasiti onaj za­ pretani žar atenskoga duha, koji je tinjao kroz zakonodav­ stvo, socijalne reforme, svehelenske kultove i svetkovine, u umjetnostima i iznad svega - u kazalištu. O d prijelaza iz sedmoga u šesto stoljeće atička se glazba, osobito preko rapsoda, sada već s instrumentalnom pratnjom, uspostavlja kao najvažniji čimbenik javnoga života i buđenja osjećaja zajedništva, ne samo grada-države već i nacije povezane jezikom, religijom, svetkovinama, pa možda i slutnjom prijetnje zajedničkoga neprijatelja.

- konjske utrke, 2. dan - petoboj, 3. dan - žrtve i kultni ophodi, 4. dan - utrke, 5. dan - borilačke vještine: hvata­ nje, šakanje i pankration [παγκράτιον]), ali središnji, treći dan kultnih ophoda zacijelo je jedan od izvorišta helenske drame.

Atensko zakonodavstvo i, stoje možda još važnije, opći odnos prema zakonima i poštovanju zakona jedan je od temelja moralnoga habitusa koji zastupa helenska trage­ dija. Nesporazumi i sporenja oko tumačenja pravednosti,

Da je ona kao posebna umjetnost postojala stoljeće i pol prije Tespisa, svjedoči uvođenje devet Muza u oficijelnu mitologiju, među kojima su Talija (komedija) i Melpomena (tragedija). D o tada (oko 700. pr. Kr.) Olimp je imao samo 70

17 Glavičić).

Usp. Hesiod, Postanak bogova, 35 - 115 (prev. Branimir

71

prava, starine, hijerarhije i same vrijednosne težine zakona

prodavani u roblje. Budući da j e bio taki ustav u državi, i

u povodu pojedinih ogrešenja, ili radikalnih promjena

mnoštvoje robovalo manjini, podigne se narod na plemiće.18

pogleda na tradiciju, nezaobilazna su tema, usuđujem se

Na zajednički zahtjev, nakon dugotrajnih sukoba, za

reći, svih nama dostupnih antičkih tragedija i većine ko­

posrednika i arhonta izabran je Solon. Njegove reforme

medija. Utemeljenje i realizacija prava na život, zaštitu, poštovanje mrtvih, pravo na zasluženu nagradu, čak i na vlastito mišljenje, sve su to moralno-pravna pitanja na koja demonstrativno odgovara helenska drama. Oko godine 750. pr. Kr. spartanski vladar Likurg do­ nosi zakone koji će za cijelo razdoblje spartanske dom i­

(594. pr. Kr.), usmjerene prvenstveno protiv lakomosti i oholosti bogataša, oslobađaju narod od robovanja i du­ gova. Solon j e postavio ustav i dao druge zakone, a Drakontovim uredbama prestali su se služiti izuzevši zakone o ubistvu. 19

nacije (do 480. pr. Kr.), pa i poslije, sve do makedonskih

Videćipak da je država često u stranačkim borbama, i da

osvajanja pod Filipom i Aleksandrom Velikim, odrediti

se neki od građana iz nehaja zadovoljavaju onim što se slučaj­

način života te zajednice i ustrojstvo državnih, socijalnih

no događa, postavi za njih osobit zakon: »Tko u građanskoj

i obiteljskih odnosa. Strogost spartanskoga odgoja, asket-

borbi s nijednima ne zgrabi oružje, neka j e nečastan i neka

sko življenje, osobito muške ratničko-policijske zajednice, svodi društveni život na permanentnu pripremu za rat ili pobunu helota [Είλωτες]. Jedan je od razloga za takav državni sustav vrlo vjero­ jatno i brojčani nerazmjer slobodnih građana i robova. Surovo korištenje robija, koje je bilo tri, katkada i četiri puta brojnije od slobodnih Lakedemonjana, stalno je prije­ tilo pobunom. Odatle i autoritarnost Likurgovih zakona {retra [ρήτρα] - Rijek, zakon, načelno odobreno, ili čak

nema građanskoga prava. « 20 Nije samo taj zakon pridonio opadanju Solonove popularnosti. I puk i bogataši očekivali su da će im reforme pogodovati više nego protivnicima, ali je Solon u svojim stihovima otvoreno objavio svoju političku doktrinu:21 Stadoh držeči štit među jednim a i među drugim, nitko da nikomu zla činiti ne bude jak.

propisano od bogova), koji nikada nisu bili zapisani, što­ više jedna Likurgova retra to izrijekom zabranjuje.

18 Aristotel, Ustav atenski, 5.

Prvi pisani zakon Helena jest atenski, Drakontov za­

19 Op. cit., 7.

konik (624. pr. Kr.). Politička prava imali su samo gra­

20 Op. cit., 8.

đani koji su mogli nabaviti bojnu opremu, a dužnici su

21 Op. cit., 12.

72

73

Padu Solonova autoriteta pridonijelo je vrlo vjerojatno i njegovo protivljenje razvitku kazališta, koje je u narodu

mislilaca, mudraca i političara, odriče se tjelesne i duhovne askeze zrelih godina:25

postajalo sve omiljenije. Tespisu, prema predaji, prvomu autoru i izvoditelju tragedija, predbacuje: N e stidiš li se pred tolikim ljudima onoliko lagati?12 Solonov politički takmac Pisistrat sam se izranio i okr­ vavljen pošao kroz narod do skupštine zatraživši tjelesnu

Stareći provodim vjek, mnogom se učeći još... Posao Kipranke i Dionisa i M uza j e sada srcu mojemu drag, ljudima radostj e on. Solonove reforme (594. pr. Kr.) utrle su put novim

stražu da ga brani od političkih neprijatelja koji mu, eto,

zahvatima u zakonodavstvo i društveni život Atene. Pisi-

rade o glavi. Kada je dobio, prema Plutarhu, pedeset to-

stratovo naglašeno poticanje razvitka i širenja svetkovina,

puzlija da ga štite (Diogen Laerrije navodi brojku od četiri

kultova, takmičenja i kazališta pridonijelo je bujanju osje­

stotine mladića, a Aristotel ne navodi broja), nametne se

ćaja helenskoga zajedništva; zasigurno, sada već osviještena

narodu za tiranina. Solon mu pristupi i reče: SineHipokra-

opasnost s Istoka ima u tom pogledu znatnu ulogu. Upravo

tov, neglumiš dobro homerskoga Odiseja. Jer nagrdivši sebe,

u tome razdoblju Perzijanci kao vazali Međana osnivaju

on j e prevario svoje neprijatelje, a ti time zavaravaš sugra­

svoje kraljevstvo (576. pr. Kr.), raskidaju vazalski odnos

đane. 23 A kada je narod, vjerujući da će Pisistrat odlučnije

pobjedom nad Međanima (550. pr. Kr.), da bi Kir već

zastupati i interese sirotinje, stao uza nj, Solon komentira

godine 546. pr. Kr. osvojio Lidiju i tako se opasno približio

da njegov demagoški uspjeh dolazi upravo odprikazivanja

grčkim gradovima na zapadnoj obali Male Azije.

tragedija.MPisistrat je, međutim, prema Aristotelu, vladao više kao dobar građanin, nego kao tiranin. Solona, svoga

Naredne decenije donijet će neviđeno sažimanje i ubr­

jedinoga javnoga protivnika, nije ni izagnao ni dirao, što­

zanje povijesnih zbivanja ne samo kod Grka već i u cijelo­

više, prema mnogim svjedočenjima savjetovao se s njim o

me poznatom svijetu. O d godine 550. pr. Kr. nastavljaju

važnim državnim poslovima i poštovao njegove zakone.

se prodori Perzijanaca prema zapadu, jugozapadu i jugu,

Ostarjeli Solon, kao uostalom i iznenađujuća većina starih234

osvajanja koja će zauvijek izmijeniti politički zemljovid Bliskoga istoka. Kir osvaja Babilon (539. pr. Kr.) i pušta Židove u Palestinu. Kambis osvaja Egipat i Libiju (529. pr.

22 Plutarh, Usporedni životopisi, sv. I., Solon, 29. 23 Op. cit., 30. 24 Diogen Laertije, Životi i mišljenja istaknutihjilozofa, I, 2,60. 74

25 Plutarh, op. cit., 31. 75

Kr.), a njegov nasljednik Darije I. već napada grčke grado­

jedinom domovinom. Građani su se pred zakonom nazivali

ve na zapadnoj obali Male Azije, neke od njih pokorava,

ne više svojim i očevim imenom, već svojim imenom i nazi­

izaziva njihov ustanak protiv Perzijanaca (500. pr. Kr.),

vom općine kojoj su pripadali, čime se nastojala odstraniti

pa nadire dalje na zapad, do obale i prema sjeverozapadu

razlika između »starih« i » n o v ih « građana. Postupno

(Trakija). To je početak Perzijskih ratova (500. pr. Kr.).

su se mijenjali kultovi i običaji, stapajući urbane i ruralne

Ali to je još jedan, jednako tako značajan početak:

elemente, katkada uz vrlo bizarne intervencije međusobno

zasnivanje ne formalne, već u intencijama prave, sadržajne demokracije u Grka, koja će donijeti, barem privremeno,

zavađenih božanstava. Tako Leo Schidrowitz navodi pre­

a u to vrijeme odlučujuće zajedništvo Atene i Sparte, a u

Građani Eleutere [Έλευθεραί], pograničnoga grada

Ateni »boljara i puka« - Klistenove reforme!

daju o prvom prihvaćanju Dionizijskih ophoda u Ateni.27 između Atike i Beotije (sjetimo se, Beotija bijaše omiljena

Neka mi bude dopušteno primijetiti: taj događaj nije

Dionizova pokrajina), krenuli su u Atenu noseći u ophodu,

u sintetičkoj historijskoj znanosti ocijenjen barem tako

prema nalogu proročanstva, Dionizovu sliku. Atenjani su

važnim kako su ga vrednovali s povijesne distance dvojica

odbili prikazati žrtvu Dionizu, koji je razgnjevljen udario

najkompetentnijih - Herodot i Aristotel. Što je učinio

teškom boleštinom na »stidne udove« Atenjana. Kada

Klisten? Nakon četrdesetdevetogodišnje tiranije Pisistrata

su ovi, uvjerivši se u moć do tada neštovana boga, poslu-

i njegovih nasljednika, četvrte godine poslijepropasti tirana,

šali savjet proročanstva, pustili povorku u Atenu, pratili

za arhonta Isagore (508. - 507. pr. Kr.), razdijeli najprije

je uokolo hrama i kroz cijeli grad, te posvetili Dionizu

čitavo stanovništvo na deset fila mjesto četiri dotadašnje,

obredne falose [φαλλός], opake je i sramne bolesti nesta­

hoteči ih izmiješati, da bi ih više imalo dijela u građanskom

lo. O d tada, kaže predaja, svake se godine obnavljaju ovi

pravu. Odatle i uzrečica » N ep ita jte za podrijetlo«, što se

ophodi predvođeni faličkim simbolom, još i u vrijeme

reklo onima koji su htjeli istraživati rod.26

kad je davno zaboravljen iskon ove službe. To pomirenje

Dajući pravo građanstva mnogim stranim doseljeni­

Dioniza, Apolona i Atene simbolizira sjedinjenje svih

cima, metecima [μέτοικοι], čak i oslobođenim robovima,

slojeva naroda, njihovu promociju u »prave građane«.28

zasnovao je Klisten nove temelje staroj Atenskoj državi. Izmiješao je građanstvo tako da su unatoč povremenu rogoborenju aristokrata svi osjećali Atenu svojom pravom i

26 Aristotel, Ustav atenski, 21. 76

27 L. Schidrowitz, Sittengeschichte des Theaters, Wien - Leipzig. 1929., str. 1 1 - 1 2 . 28 Aristotel, Politika, 1275 b 34 - 1276 a 7. 77

Klisten je dokinuo tiraniju pisistratovaca, unaprijedio

vječnoga prokletstva, spašavaju, skrivaju i prepisuju onaj

demokraciju, ujedinio narod, institucionalizirao kazalište i

mali mogući izbor iz obilja koje zauvijek nestaje. Nešto

pripremio ga za odlučno djelovanje u narodu cijele Helade.

Eshila, Sofokla, Euripida, Platona, Aristotela, Herodo-

Aristotelova, inače asketska pisaljka, ugodila se pri opisu

ta, Tukidida i, začudno, Aristofana i Terencija, smijače i

Klistenova djela nesuzdržanim povlađivanjem.

bezbožnike. Iznijeti iz vatre, zabrane i mržnje, neukosti

Dvojica najzaslužnijih Grka tih decenija doživjeli su

i prijetnje naramak knjiga, sakriti ih, prepisivati potajno

njegove zahvate u politički život Atene kao sedamnaesto -

noćima stojeći za pultom uz lojanicu, to je odvažnost veća

godišnjaci. Temistoklo, pobjednik u bitci kod Salamine

i slavnija od slave velikih bojovnika mača i moći. To bijaše

(480. pr. Kr.), i Eshil, prvi među dramatičarima, rođeni

dio svjetlosti srednjega vijeka.

iste godine (525. pr. Kr.), bili su ne samo sudionici već

Eshil je izvodio svoje tragedije i pobjeđivao u natjecanji­

nastavljači i tvorci pobjedonosnoga razdoblja otvorenoga

ma tragičara između Maratona i Salamine, gdje je bio jedan

Klistenovim nastojanjima. Helada je politički i duhovno

od zapovjednika. Sofoklo i Euripid svoje su najznamenitije

sjedinjena pod dominacijom Atene narednih pedeset go­

tetralogije prikazivali tijekom Peloponeskoga rata. Jesu li,

dina (480. - 430. pr. Kr.).

i u kojoj mjeri, motivika, tematika i dominantno mračno, besperspektivno raspoloženje determinirani povijesnim okol­

Perzijski ratovi, njihov ishod i odjek odredili su poli­ tičku i duhovnu povijest Zapada do naših dana.

nostima, to moramo prepustiti spekulacijama pretežno ide­ oloških usmjerenja. Ipak, kako se je Peloponeski rat bližio

Helenske pobjede - Maraton (490. pr. Kr.), Salamina

otužnu kraju (tiranija tridesetorice pod patronatom Sparte),

(480. pr. Kr.), Plateja i Mikala (479. pr. Kr.) - nisu bili

Atena kroz stihove dvojice preživjelih tragičara čuje pomir-

samo vojnički uspjesi. One su hranile helensku duhovnost

ljivije tonove - Euripidove Trojanke (415. pr. Kr.) i dakako

kroza stoljeća, da bi je prenijele iz Atene preko Aleksan-

Sofoklova Edipa na Kolonu (406. pr. Kr.). Posljednja dva

drije do Rima. Tada i tamo, u Ateni od godine 480. pr.

najveća umiru iste godine, 406. pr. Kr., dvije godine prije

Kr. pa do kraja Peloponeskoga rata (404. pr. Kr.), grčka će

okončanja brutalnoga građanskoga rata, koji je trajao punih

drama ispisati svoje vječne stranice, koje će u nesmiljenoj

dvadeset i sedam godina, opustošio Atenu i Peloponez, doveo

selekciji tisućljetnih razaranja, požara, progona, zabrana i

do okrutne tiranije, zatim do demagoške demokracije, zapravo

djelatne mržnje, doprijeti do nas.

ohlokracije, vladavine gomile koja je umorila Sokrata (399.

Možemo samo zamisliti one zaljubljenike duha ljepote

pr. Kr.), posredno ojačala makedonske utjecaje i pripremila

koji iz paljevina i prijetećih zabrana, pod cijenu života i

propast helenske samilosti. A ipak, to pogubno razdoblje

78

79

oplemenjeno je tragedijom, elegijom, odom i komedijom, pa

Ali sveti strah tragedije i profani teror komedije (kako

ćemo nešto opore radosti naći u čitanju Sofokla, dok nam iza

li su samo strepili pred njom Sokrat, Euripid i narodni

uha Tukidid šapće svoja strahotna svjedočenja.

vođa kožar Kleon!) ne izrastaju samo iz glava odvažnih

Sada će se, barem za naš krug zanimanja, prvi put na­

svjedoka razdorna vremena. Izvore njihova djela naziremo

metnuti iskustvo provjeravano do našega vremena: iščezava­

u duhovnoj izgradnji generacija od Homera, Hesioda,

njem velikih stvaralaca otvara se prostor za velike kritičare,

Orfeja i Muzeja, od sedmorice mudraca i brojnih filozo­

analitičare i estetičare. Počet će, gotovo nevjerojatno, odmah

fa, od Talesa do Sokrata i historiografa, od Herodota do

nakon prestanka djelovanja najvećih pisaca, strasno, ali vrlo

Tukidida. Iz tih izvora uzrasta i oblikuje se slika o čovjeku,

kompetentno raspravljanje o njihovim djelima, utjecajima,

njegovu mjestu u svijetu, njegovoj veličini i slabosti, o

zaslugama, ali i o mogućoj šteti koju su tobože pričinili

njegovim granicama i cijeni prekoračenja. Grčka je dra­

ćudoređu i nacionalnoj pedagogiji. Tako će veliko pitanje

ma tako časni dužnik mitologiji, teogoniji, epici i lirici,

tragedije o povjerenju ili nepovjerenju u svjetski red biti

misticima, mudracima i filozofima, ali svoj dug obilato

postavljeno u povodu tragedije, ali izvan i iznad tragedije.

vraća ljudskomu zajedništvu, poetici, estetici, filozofiji

To će pitanje sustavno utemeljiti, pa tada na nj odgova­

umjetnosti, metafizici lijepoga i u najvećoj mjeri - an­

rati Platon i Aristotel. Morat će pri tome zadrijeti duboko

tropologiji.

u pitanja i odgovore što ih nameće tragedija. Morat će odrediti iz svojih povijesnih i misaonih iskustava svoja stajališta prema dramskoj umjetnosti, obezvrijediti je ili prihvatiti kao dobro među dobrima, kao svojevrsni saže­ tak duhovnoga i moralnoga držanja jedne epohe na zala­ zu. Aristofanova je komedija najnesmiljeniji svjedok toga zalaza. Ona, kao izvrnuta tragedija, djelovanjem svojih aktualnih antiheroja u vulgarnoj svakodnevici pokazuje posvemašnju dezorijentaciju ljudi i bogova {Mir, Ptice), suton svijeta, sljepilo povijesti. Umjesto sudbinske prede­ stinacije koja obara narode, rodove i velikane u tragediji, Aristofanov je svijet kaleidoskop anarhičnih, kaotičnih, grotesknih zbivanja među narodima i pojedincima.

80

81

II. ANTROPOGRAFIJA HELENSKE DRAME

Tako će naš pogled biti upravljen ne samo unatrag, prema duhovnim predcima etosa i patosa helenske drame, nego i unaprijed, sve dok ne stanemo pred sliku o nama, ocrtanu posljednjih desedjeća. Filozofijska antropologija od Maxa Schelera do HansGeorga Gadamera nastoji odrediti bitna svojstva čovjeka, ne »odozdo«, to jest iz njegova biološkoga podrijeda, niti »odozgo«, iz njegove pripadnosti »carstvu« duha, ideja ili Boga. Tražila se i traži ona supstancijalna odrednica (ili više njih) kojom se čoVjek razlikuje i odlikuje među stvorenjima. Tako je za Maxa Schelera čovjek biće otpora, jedino stvo­ renje u nama poznatom svijetu koje može nein zu sagen svo­

1. Slika o čovjeku u tragediji i komediji

joj okolini, vremenu, čak i vlastitu životu. Arnold Gehlen vidi čovjeka kao jedino biće kojemu je svojstven višakporiva,

Sada ću opet uzeti drugu riječ i odrediti put.

biće koje se nikada ne zadovoljava pukim opstankom, bi

Ksenofan29

će daljine (Hölderlin). Ernst Cassirer određuje čovjeka kao animal symbolicum. Njegova je odrednica: djelo. Symbolon

Rvečeno je: helenska drama nije samo i isključivo »pro­ izvod« njezinih autora. Ona je mjesto susreta najdubljega poniranja u pitanja čovjekova opstanka, pitanja koja su p o­ stavljana stoljećima prije njezina konačnoga oblikovanja. Tako je ona postala zapanjujuće precizan katalog čovjekovih mogućnosti i njegovih bitnih određenja. Ona je sublimacija duhovnopovijesnoga iskustva prethodnika, ali i nešto mno­ go više od toga: ona je anticipacija najsuvremenijih refleksija o čovjeku iz temelja filozofijske antropologije.

[σύμβολον] - slika, sakupljeno, sabrano prema određenom načelu. Eugen Fink imenuje osnovne fenomene ljudskoga postojanja. Čovjek je: radnik, borac, igrač, ljubavnik i smrtnik. Eduard Spranger nalazi oblike ljudskih mogućnosti u čovjeku ekonomije, moći, socijalne skrbi, estetike, teorije i reli­ gije. Marxov je čovjek homofaber, čovjek prakse, praktične i teorijske aktivnosti, kojom mijenja »okolni svijet« i po­ vijest. Karl Jaspers u izlaganju čovjekovih graničnih situacija daje i njegove bitne karakteristike: čovjek je borac, patnik,

29 H. Diels, op. cit., Ksenofan, B 7.

krivac i smrtnik. Heideggerov je čovjek dijete tjeskobe i brige, ali i čovjek skrbi, brige za druge. Heidegger, znalac grčkoga

82 83

jezika, filozofije i drame, iznašao je za FILEOS [φιλέως]

dobiju, mudraci-filozofi od 585. pr. Kr. (Tales je u svojoj

(milosrđe, sućut) riječ Zusorge, skrb, briga za bližnjega.

zreloj dobi predvidio pomračenje Sunca - 28. V.) do So-

Ovaj bi se katalog mogao popunjavati mnogim nijan­

kratove akme [άκμή] (zrelosti - oko 440. pr. Kr.) postavili

sama bitnih odrednica ljudskoga, ali ono što nastojimo

su kozmologijske probleme: što je arhe [αρχή] - počelo

vidjeti, to jest da pred-filozofsko iskustvo drame prethodi

iz kojega je sastavljen svijet; koje su bitne odrednice bitka

sustavnim spoznajama o čovjekovu povijesnom svijetu -

i bića; koji su zakoni prirode i kozmosa.

navodi nas na promišljanje o bliskosti drame i filozofije.

Mislitelj antropološkoga razdoblja obraća svoj pogled

Nijedan filozofijski sustav nije propustio pozabaviti se dram­

s kozmosa na čovjeka, njegovo duhovnopovijesno, dru­

skom umjetnošću. O d Platona do H.-G. Gadamera nema

štveno, pa i somatsko biće. Umjesto za ontologiju, astro­

značajnijega filozofa koji se ne bi pozabavio dramom kao

nomiju, matematiku i fiziku, budi se strastveno zanimanje

instruktivnim, oštrim pogledom na čovjekov svijet. To za­

za etiku, politiku, religiju, estetiku, umjetnost, medicinu

nimanje svih velikih mislilaca, u rasponu od 2500 godina,

i psihologiju.

kazalištem svjedoči da su mislili i prosuđivali o istome, o iskonskom pozivu: spoznaj samoga sebe.

Antropološki i kozmološki interes slijevaju se u veliku rijeku Aristotelove filozofijske i prirodoznanstvene sinte­ ze. N e slučajno. Stagiranin nije lučio ova dva razdoblja. Njemu su bili pristupačni spisi koje danas znamo samo po naslovima i po rijetkim fragmentima.

2. Duhovna predvorja antičke drame

O n je mogao čitati i komentirati djela starih mudraca u rasponu od Talesa do svoga vremena, dramska djela od

Čovjekje ono što svi znamo.

Tespisa do danas nepoznatih djela njegove suvremenosti.

Demokrit

Tako, ne samo iz njegove ostavštine već i od mnogih svje­ doka i komentatora, kojima se iskazi temelje na historijskoj

Helenska je mudrost30 uobičajeno podijeljena na koz-

blizini zbivanjima od kojih smo danas bez poznavanja

mološko i antropološko razdoblje filozofije. U prvom raz-

izgubljenih tekstova tako udaljeni, doznajemo o svestra­ nom interesu starih.

30

Ovdje izbjegavam riječfilozofija, kojom danas označujemo sustavno filozofijsko mišljenje. Motto ovomu poglavlju: H. Diels, op. cit., Demokrit, B 165.

84

Što možemo zaključiti iz tih činjenica? Prije svega to daje podjela na kozmološko i antropološko razdoblje pri­ lično problematična, jer je nastala na temelju velike većine 85

TEBANSKI CIKLUS

sačuvanih kozmologijskih sustava i tekstova, dok su od istih filozofa tzv. kozmološkoga razdoblja sačuvani samo naslovi ili škrti fragmenti njihovih antropoloških djela.

Kaos

U ovom se radu ne želi nastojati oko revizije ustaljene i općeprihvaćene periodizacije, već se nastoji pokazati kako

Geja

se duhovni temelji antičke drame ukorjenjuju mnogo du­

i

blje u prošlosti nego što smo to navikli misliti. Zatim da

Uran + Geja

je utjecaj mislitelja, filozofa i teologa na dramske pjesnike bio neusporedivo znatniji od zasluga dramskoga pjesništva za izgradnju filozofije. Helenska je drama mjesto susreta i sukoba dvaju svje­ tova: mita i racionalizma prosvjetiteljstva. Polemičko su-

1 Krön + Reja 4 Posejdon + Libija

postojanje tih duhovnih svjetova u tragediji ne ostaje bez pobjednika: kod pitanja, najstrasnije raspravljanoga pitanja vremena, onoga o podrijetlu zla i mogućnostima njegova iskorjenjenja snagom razumske spoznaje i svjesnoga djelo­ vanja, tragedija će, unatoč ogorčenim otporima, podleći

Agenor + Telefasa ./ Europa

Ares + Afrodita I

\

Kadmo + Harmonija \

svjetonazoru mita. Polidor

Semela + Zeus

bljenje najznatnijih rodova Helade. Teba i Arg, dva epi­

4

4

centra helenske prahistorije i helenske drame, središte su

Labdak

Dioniz

Sudbina, predestinacija, krivnja predaka određuje istre-

mitske (da li samo?) povijesti Europe.

4

Prisjetimo se rodoslovlja tragičkih junaka tebanskoga

Laj + Jokasta

i argivskoga ciklusa prema olimpskoj verziji mitske histo­

4

rije.31

Edip + Jokasta 31 Tablice su izdvojene iz shematskih tablica u djelu: Robert von Ranke-Graves, Griechische Mythologie.

86

Polinik

Eteoklo

Antigona

Ismena 87

ARGIVSKI CIKLUS

■ Nasljeđe ocoubojstva, čedomorstva, rodoskvrnuća, ljudožderstva, mržnje, vlastoljublja i sadističkih

Kaos

osveta.

4 Geja

Nemoguće je izmisliti perfidniju igru od igre MoireSudbine [Μ οίρα] s Edipom. Zloba, zloća Moire, koja per­

i Uran + Geja

vertiranom spletkom upućuje Edipa u grozu, djeluje kao

4, Kron + Reja

u cijelom protusustavu djeluje sustavno! Ona planira do u

persona. Potekla, kao uostalom i Edip, iz Kaosa, ona jedina detalje; kakav li je to plan! Navješćuje Edipu da će ubiti oca i oženiti vlastitu mater, upućuje ga ravno na cilj svoje

i Zeus + Pluta

grozne nakane. Uputiti Edipa, objektivno nedužna prema

i Tantal

prividnoj sreći i strašnoj propasti, smlaviti njega, obitelj i

i Pelop

premoć zla, koje je neiskorjenjivo jer potječe iz korijena

grad, to znači, u mitu i u tragediji, demonstrirati vječnu svijeta. Edipova je krivnja nasljedna krivnja izdanka zla roda, što slijepo i bezumno srlja prema samouništenju.

Atrej

Tijest + Pelopija (kći) i

Menelaj

Agamemnon + Klitemnestra + Egist

Tantal, plašeći se da na gozbi koju sprema bogovima neće biti dosta hrane, kuha im svoga sina Pelopa. Bozi to, dakako, doznaju i kazne Tantala znanim vječnim mu­ kama. Ali Pelop je ostavio za sobom dva sina, Tijesta i Atreja. Atrej je svomu bratu skuhao njegovu djecu. Tijest,

Orest

Elektra

Ifigenija

Hrisotemida

ostavši bez potomstva, siluje svoju kćer Pelopiju, koja rađa sina-brata Egista. Ostalo znamo: Egist će ubiti Atrejeva

Što je zajedničko ovim rodoslovljima?

Agamemnonov sin Orest i kćer Elektra osvećuju oca, pa

■ Zajedničko podrijetlo oba roda od Kaosa.

ubijaju majku i njezina ljubavnika. Orestu je uz pomoć

■ Zajedničkaprakrivnja nasljednih zlodjela božanskih

same boginje Atene oprošteno majčino ubojstvo. Iz Kaosa

i ljudskih predaka. 88

sina Agamemnona uz pom oć njegove žene Klitemnestre.

matrijarhata ulazimo u Kaos patrijarhata. 89

Osvetiti oca manje je ogrešenje od smaknuća matere ubojice.

sova osporavatelja, do Platona, osporavatelja cijele dramske

Tako je grčka tragedija sabrano i sređeno svjedočenje

umjetnosti, da će fatalizam mita, Homerove epike i osobito

0 neredu-kaosu, koji samo nakratko uspavan vlada bogo­

tragedije ugroziti povjerenje u pravdu, moralni red i bolji­

vima i ljudima.

tak ljudskoga roda. Koliko je nama poznato, prvi je Bijant,

Razumljiva je stoga bojazan prosvjetitelja, od Solona, Tespi-

Najnovije teorije kaosa i Velikoga praska na začudan

jedan od sedam mudraca, nonšalantno prizemljio Olimp

način znanstveno artikuliraju mitske intuicije, iracionalne

savjetom: O bogovima reci da postoje. On se okrenuo svomu

anticipacije suvremenih prirodoznanstvenih postignuća.

svijetu izrekama koje su se poslije mnogih desedjeća našle

Prema tim teorijama kaos vreba u svemiru da ovaj privre­

među moralnim poukama brojnih tragičkih korova: Radu

meni Red (riječ je, dakako, o nemjerljivim vremenskim

pridaj trajni spomen, sretnoj prigodi oprez, karakteru pleme­

kvantitetima) vrati opet u sveobuhvatno, razorno Sebe.

nitost duše, naporu umjerenost, strahu samilost..?1· Briga za

Jedna će neuračunljiva čestica kad-tad iskočiti iz Reda

bližnje očituje se u mislima - porukama mislilaca, obaju

1 preobratiti ga u Kaos. I sve će opet početi iz Početka.

razdoblja. Ljudsko zajedništvo pretpostavlja autonomiju

Znanstvenici smatraju da je prva organska materija na­

humaniteta. Tako će Heraklit, mračni, žestoki protivnik

kon Velikoga praska bio etilni alkohol! Podsmješljivo lice

orgijastičkih Dionizijskih svetkovina, izreći poruku: Treba

Dionizovo proviruje iz pramagline Svijeta... Novi Svijet za­

misliti i na onoga koji zaboravlja kamo vodi put?1

počet će »op ojn o«. Uostalom, i Parmenid svrstava D ioniza među najstarija božanstva.

Perijandar Korinćanin proširuje ovu politiku i reče: Brini se o svima... Drskost j e opasna.34 Ali: Teško j e dobar

Tragedija, čedo Kaosa [χάος] \Nusa [νους] (uma), utvr­

biti (Pitak)35 i Teškoj e upoznati sebe samoga (Tales).36 Tko

đuje da je čovjek biće patnje, krivnje, borbe, vlasti, straha

u tome barem donekle i s naporom uspije i manje griješi,

i smrti. U rijetkim slučajevima on je buntovnik (Eshilov

najboljije čovjek; nitko, naime, nije nedužan, nitko besprije-

Prometej, Sofoklova Antigona, Sofoklov Filoktet), prija­ telj (Pilad u Euripidovim tragedijama Orest i Ifigenija na Tauridi)·, čovjek je spreman za vjernu ljubav (Euripidova

32 H. Diels, op. cit.. Sedam mudraca, 3 f, 8 i 17.

Alkestida) i za duboku samilost (Elektra i Seljak u Euripi-

33 H. Diels, op. cit., Heraklit, B 71.

dovoj Elektri, Pelazg u Eshilovim Pribjegarkama).

34 H. Diels, op. cit.. Sedam mudraca, 3 g, 1 i 3.

Ali samo malobrojni zastupnici vrline ostaju pobjednici. Sile iskonskoga zla nadmašuju njihove odvažne pokušaje. 90

35 H. Diels, op. cit.. Sedam mudraca, 2. 36 H. Diels, op. cit.. Sedam mudraca, 3 d, 9. 91

koran (Epiharmo Sirakužanin);37 Ljudsko biće nema moć

[Καιρός], boga sretnoga časa, dar je razuma, a korištenje

spoznaje, božansko ima (Heraklit).38

njegova skrovitoga naputka znak je snage. Stoga:40

Težnja za znanjem, za razumskom spoznajom dom i­ nira u razdoblju djelovanja mudraca i filozofa cijeloga šestoga stoljeća te prve polovice petoga stoljeća prije Kri­

■ Ništa odviše, sve je lijepo u pravo vrijeme. (Hilon) ■ Ništa previše. N e oholi se. (Solon)

sta, dakle vremena priprema, početaka i konačnoga obli­

■ Mjera j e najbolja. Ništa ne čini nasilno. (Kleobul)

kovanja helenske drame. Ovo će se razdoblje odlikovati

■ Pokaži mjeru. (Tales)

ravnopravnim i istovremenim zanimanjem za zajednicu

■ Prepoznaj sretan trenutak. (Pitak)

kao i za pojedinca; jednako tako za snagu razuma kao i za moći iracionalnoga. Predsokratovski filozof Ion Hijanin

Ali, tu je Edip: on se »u zoh olio«, počinio »nasilje«,

to će kolebljivo sažimanje izraziti kao maksimu vremena:

nije prepoznao »sretni trenutak«, nije »spoznao samoga

Sve j e troje, i ništa više ni manje od toga tvojega. Izvrsnost

sebe«. Vođen u svoju strahotu premoćnim namjerama,

svakogpojedincajest trojstvo: razum, snaga i sreća?9 Doista,

on ne može slijediti poruke razuma, on mora djelovati

to je traženi sklad čovjekovih mogućnosti i nadljudskih

kaotično - potomak Kaosa.

sila, stav koji bi se mogao uvjerljivo pripisati jednomu

Heleni, filozofi kao i dramatičari, znaju ljudske nor­

od prvaka renesansne antropološke misli, Niccolou Ma-

me, domete i ograničenja, znaju »ljepotu riječi«, o »rit­

chiavelliju. Prosvjetiteljska je slika svijeta gotovo idilična.

movima i harmoniji«, o »zakonima i povijesti«, čak i o

Skloni bogovi, ako uopće postoje, podupirat će razumna,

»plovidbi O ceanom «, ali sva ta znanja, sve te spoznaje

umjerena i oprezna čovjeka, koji ne traži više od onoga što

ne mogu ukloniti tjeskobu pred opasnim nepoznatim u

mu kao nesavršenu biću pripada i dolikuje. Tko poštuje

ljudima i iznad njih. Moralisti-prosvjetitelji tješit će, upući­

ta pravila igre i spozna svoje domete, moći će opstati i

vati na ono malo uskoga puta prema miru i dostojanstvu;

pridržati ono malo sreće koja mu je darovana i osvojena.

historiografi će i politolozi upozoravati, a dramatičari za­

Spoznaja pravoga trenutka, osluškivanje nagovora Kairosa

pomagati: osamljena u svijetu, unatoč znanju i odvažnosti, osoba ne može izaći iz svoje jedine ranjive kože, pa će tu bolnu spoznaju na dirljivo patetičan način izreći Hamlet,

37 H. Diels, op. cit., Epiharmo, B 46. 38 H. Diels, op. cit., Heraklit, B 78. 39 H. Diels, op. cit.. Ion Hijanin, B 1. 92

40 H. Diels, op. cit.. Sedam mudraca, 1; 3 b, 1 i 13; 3 a, 1 i 11 3 d, 18; 3 e, 1. 93

koji je, kao i njegov tvorac, učenik Plutarha i antičkih tra­

da se prevladaju sile našega kaotičnoga podrijetla? Čega

geda: Kakvo je remek-djelo čovjek! Kako plemenit umom!

se pritom moramo odreći, kakvu se asketizmu moramo

Kako neograničen u sposobnostima, u liku i kretnjama! U

podrediti da bismo kroz nove generacije postigli skladan

djelovanju kako izrazit i divan! Kako nalik na anđela u

život zajednice i pojedinca? Naposljetku, kakve posljetke

sbvačanju! Kako sličan Bogu! Ures zemlje! Uzor svemu ž i­

na umjetnost, posebno na dramsku umjetnost, moraju

vome! Pa ipak - štoje meni ta kvintesencaprašine? Z a mene

nužno proizvesti takva zamašna nastojanja?

nema naslade u čovjeku...41 Tragičko je osjećanje života Helena, osobito u razdo­ blju Peloponeskoga rata, univerzalno. O no je čitljivo u tragediji, filozofiji, Tukididovoj historiografiji, pa čak i u

Ta je pitanja u radikalnoj otvorenosti postavio Pla­ ton. Odgovorio je na njih jednako radikalno kako je, mislio je, tražilo njegovo vrijeme.

Aristofanovoj komediji, koja će u njemačkom romantizmu biti s pravom nazvana prerušenom tragedijom. Nitko nije mogao poricati taj tragički osjećaj, ali pro­ svjetitelji, mudraci, sofisti i Sokrat pokušavali su ga blažiti utjehom i nadom. Čovjek je mjera svih stvari, postojećih da postoje, ne­ postojećih da ne postoje, reći će Protagora.42 U težnji za pravim znanjem valja poći bespredrasudno od spoznaje i priznanja vlastite ograničenosti. Ali Sokratovo znam da ništa ne znam , nije nipošto nihilistička skepsa. Naprotiv, to je poticaj da se počne uvijek iznova u traženju istine, pravednosti i smisla. Može li se promijeniti čovjekov p o­ vijesni, duhovni i moralni svijet autonomnim snagama razuma i volje ? Sto treba činiti, kako djelovati na zajednicu

41 W. Shakespeare, Hamlet, II, 2 (prev. Milan Bogdanović). 42 H. Diels, op. cit., Protagora, B 1. 94

95

III. PLATON

■ Kako ostvariti pravednu državu? ■ Što je ljepota? Slijed ovih pitanja određen je Platonovim najdubljim, najstrastvenijim životnim interesom: ostvarenjem idealne države. To znači, da bismo bili pravedni, moramo znati što je pravednost. Da bismo ostvarili pravednu državu, moramo

Potrebno sveje da spoznaš lijepo zaokružene Istine sigurno srce... Parmenid43

znati i djelovati na generacije u cilju priprema za savršeno društvo. Zato su teme lijepoga i umjetnosti u tijesnoj vezi s promišljanjem imenovanoga najvišega cilja Platonove fi­

1. Život i djelo

lozofije. Taj će cilj stoga odrediti primarni odnos prema umjetnosti, osobito prema dramskoj umjetnosti, te asket­ ski, čak cenzorski habitus i za samoga filozofa. Tomu će

Platonova je filozofija mišljenje povijesti u rasponu od

cilju biti posvećen Platonov život, od susreta dvadesetogo­

mita prema suvremenosti do traženih ideala savršene države

dišnjaka sa Sokratom, pa do smrti. Platon je rođen prema većini autoritativnih istraživača

u budućnosti. Instrumentarij toga mišljenja čine: sokratovska ironija i majeutika (»porodiljska vještina«), metaforika i

(Ueberweg, Windelband, Zeller, Ugarte) 427. godine pr.

dijalektika. To je, kako kaže, »vještina rastavljanja« dobra

Kr.44 u Ateni kao odvjetak istaknute aristokratske obitelji.

od zla, pravednoga od nepravednoga, istine od pričina (So-

Otac mu Ariston vodi podrijetlo od posljednjega atičko-

fist). Bitna pitanja na koja Platon nastoji odgovoriti, za nas

ga kralja Kodra, a majka Periktiona potomak je Solonov,

su put prema razumijevanju njegovih duhovnih i društvenih

ili po Diogenu Laertiju, njegova brata Dropida. Obitelj

kolebanja, muka, pa čak i nekih protuslovlja u filozofijskom

bijaše u srodstvu s velikim Periklom, koji je umro godinu

sustavu. Ta su pitanja:

i pol dana prije Platonova rođenja (429. pr. Kr.) svladan

■ Kako postići pravo znanje? ■ Kako postići pravednost?

43 H. Diels, op. cit., Parmenid, B 1. 96

44 22. V. Ariston je uoči sinovljeva rođenja u snu vidio Apolona koji je rođen isti dan kao i Platon (prema Speusipu). Ta se raširena predaja o koincidenciji činila kao pretkazanje sjajnih duhovnih sposobnosti djeteta. 97

vjerojatno kugom, ali zacijelo i užasom Peloponeskoga rata

D o svoje dvadesete godine mnogo je toga polučio Platon.

(431. - 404. pr. Kr.), na koji više nije mogao utjecati zbog

Ovjenčani adet, poznati pjesnik lirskih pjesama, ditiramba

oholosti i megalomanije Atenjana, koji su samouvjereno

i tragedija. Njegovo sudjelovanje u kazališnim zbivanjima

vjerovali da mogu vladati cijelom Heladom.

bijaše po jednom svjedočanstvu tako intenzivno da je na

Njihovo otrježnjenje i žaljenje za Periklom nije moglo

D ionov trošak bio koreg [χορηγός]45 u jednoj predstavi.

otkloniti ni ublažiti strahote bratoubilačkih ratova koji su

Bilo kako bilo, Platonovo zanimanje za dramsku

nemilosrdno obilježili generacije. Među njima zacijelo naj­

umjetnost bilo je na svaki način vrlo intenzivno i dugo­

teže Platonovu. O n je sa svojim vršnjacima mogao slušati

vječno. Ovo »na svaki način« znači: bilo unutar i u prilog

o moći, bogatstvu i ugledu Atene, ali uza sav izvanjski sjaj

kazalištu ili protiv njega. U Platonovu opusu naći ćemo

Akropole, Propileja i Dionizova kazališta nisu mogli naći

više od stotinu citata iz djela tragičara, isto toliko iz H o ­

ohrabrenje i žive poticaje za budućnost.

merovih epova i tridesetak navoda iz Hesioda, dakle djela

sa Spartancima i njihovim saveznicima, umjetnosti i zna­

koja su ga, makar i oštro polemički, opsesivno privlačila. Pogledajmo sada što je od nama dostupnoga nasljeđa

nosti nisu trpjele. Sokratova i Platonova Atena, još uvijek

helenske drame bilo dostupno dječaku i mladiću Platonu

imućna i ratom netaknuta, mogla je pružiti mir i svestrano

na pravome mjestu drame, u živom prikazivanju pred pu­

obrazovanje osobito aristokratskoj mladeži. Tako je dječak

blikom. Danas znamo da su dječaci, osobito iz uglednih i

Platon primao najcjelovitije pouke od ponajboljih učitelja u pisanju (Dionizije), slikanju, glazbi (Drakont), filozofiji

obrazovanih obitelji, mogli prisustvovati kazališnim sve­ tkovinama. Više je nego vjerojatno da je Platon bio među

(Kratil) i borilačkim vještinama pod vodstvom argivskoga

njima, da se do susreta sa Sokratom i sam kao pjesnik pri­

Ipak, unatoč brojnim nedaćama Atenjana u sukobima

borca Aristona. Ovaj potonji nadjeo mu je i nadimak po kojemu ga poznaje sav svijet, gotovo zaboravljajući da je Platonovo pravo ime (po djedu) Aristoklo. Svoje novo, općeprihvaćeno ime zaslužio je začudno ne svojim duhovnim, već tjelesnim odlikama. Bijaše natprosječ­ ne veličine i snage, stamen i plećat (platys [πλατύς] - širok, velik), pa je svoje prve javne uspjehe postigao u dva navrata

premao za sudjelovanje u natjecanju. Zamišljamo svestrano nadarena mladića, strastvene i pustolovne ćudi, kako zajedno s dubokim uzbuđenjem proživljava patnje tragičkih heroja. Što je, dakle, Platon mogao vidjeti iz njemu suvreme­ noga dramskoga repertoara? Čitati je, dakako, mogao sve što je kao nagrađeno ili značajno djelo bilo prepisano, ali vidjeti samo ono što je u

na Islamskim igrama, i to u najtežoj i najsurovijoj disciplini, pankrationu [παγκράτιοv], hrvanju i šakanju.

98

45 Priređivač i »sponzor« dramskih predstava. 99

to vrijeme bilo izvođeno na svetkovinama i natjecanjima. Prisjetimo se da su se dramska djela izvodila pred publikom samo jedanput zauvijek. Iznimku čine nekoć nagrađena djela »božanskoga« Eshila i nešto manje Sofokla, dok su za publiku sva ostala predana zaboravu. Samo odabranima bilo je dostupno u rukopisima i prijepisima obilno blago grčkoga dramskoga pjesništva. Od nama poznatih dramskih djela Platon je mogao vidjeti uprizoreno njih dvadesetak. Promislimo li da je do našega vremena ostala sačuvana trideset i jedna tragedija i jedanaest Aristofanovih komedija, smijemo zaključiti kako možemo lijepo raspravljati s Platonom o zajedničkim znan­ cima. Pođimo redom. Eshil je umro godine 456. pr. Kr., dakle tridesetak godina prije Platonova rođenja. Ali, spo­ menuto je, Eshilove tragedije iznimno su se izvodile i posthumno, tako da možemo pretpostaviti kako je mladi Platon prisustvovao izvođenjima većine njegovih nagrađenih djela (13 prvih nagrada). Sofokla, Euripida i Aristofana zacijelo je poznavao osobno, a od njihova dramskoga opusa bilo je za Platonove mladenačke

Rodio se u četvrtoj godini Peloponeskoga rata, koji će uvelike potaknuti doživotno gorljivo zanimanje za politiku, a to Platonu znači zanimanje za organizaciju države, miran i skladan život u zajednici. Posve je vjerojatno da su ga se uz ratna zbivanja (a Platon se, prema Aristoksenu, istaknuo hrabrošću u ratnim pohodima) snažno dojmila i dramska djela četvorice najvećih, kod kojih je mogao naći potresne opise i prosvjede protiv užasa rata, pa i razaralačke ljudske prirode. 416. pr. Kr. Sofoklo prikazuje svoje Trahinjanke. Dejanira, žena Heraklova, koji neprestance srlja u ratničke pohode, čeka već petnaest mjeseci muža kao prognanik u Trahinu. Heraklo je poharao Ehaliju, šalje žensko roblje, među njima Jolu, kći kralja Eurita, u koju se zaljubio. Dejanira, koja i sama zbog Heraklova nedjela (ubio je na prijevaru Euritova sina Ifita) mora živjeti u tuđini, žali nesretno roblje: DEJANIRA: Jer mene, drage, dira silna samilost.

K a d vidim, tuđom gdje se zemljom bez doma. Bez oca nesretnice te potucaju.

dobi uprizoreno sljedeće: četiri Sofoklova, devet Euripidovih i pet Aristofanovih (ponavljam, nama poznatih) dramskih

Dejanira, vjerujući da će povratiti Heraklovu ljubav,

djela.46 Pogledajmo, dakle, kojim je redom mladi Platon

šalje mu, ne znajući, otrovanu košulju. Ovaj se pred kraj

mogao vidjeti te predstave i što se važno događalo u atenskoj

tragedije pojavljuje i umirući u strašnim mukama privoli

povijesti za to vrijeme.

sina Hila da ga još živa spali. Dejanira se ubije, a H ilo će po očevoj želji oženiti Jolu. Izgnanica u tuđini zbog druge

46 Svi navodi iz dramskih djela Sofokla, Euripida i Aristofana dani su po prijevodima Kolomana Raca.

100

tuđinke ubija muža i samu sebe. Zbor Trahinjanki, doma­ ćih žena, promatrač je toga pomora i u egzodi zaključuje:

101

ZBOR: Budućnosti nitko ne vidi naprijed',

cara i razbojnika. Aristofan izvodi svoje Ptice, najbizarnije,

A ono što sada je, tužno j e za nas

maštom najsmjelije djelo svjetske komediografije. Dobro-

A ružno po one (bogove)...

svjet i Natko bježe iz iskvarene Atene i kao pribjegari u

N e ostani, djevojko (zboru), kod kuće ni ti,

carstvu ptica uvjere ih, uz pomoć Pupavca, da im po starini

K a d novu eto a tešku sm rt vidje

pripada vlast nad ljudima i bogovima. Ptice grade do neba

I ja d a svu silu jo š neviđenih,

visoki Kukumaglaj-grad i spriječe da miris žrtava paljenica

A svemu je tome kriv Zeus!

dopre do bogova, kojima je to glavna hrana. Zeus još mora Dobrosvjetu dati za ženu Vladu, uz pristanak božanskih

415. pr. Kr.

poslanika, proždrljiva Herakla, prevrtljiva Tribala i p o­

Nakon godine u kojoj Sofoklo prikazuje Trahinjan-

vodljiva Posejdona.

ke, predstavlja Euripid Trojanke. Za razliku od Sofoklove obiteljske drame, Euripidovo je djelo tragedija cijeloga

ZBOR: I Zeusova drüga, Vlada je njegova.

naroda. Nakon pomora trojanskih muškaraca, žene odlaze

Dobrosvjet i ptice dobivaju Vladu, koja će sada za njih

kao roblje podijeljeno zaslužnim pobjednicima Ahejcima.

upravljati krasnim redom, trijeznošću, mornaricom, kleve­

Trojanska kraljica Hekuba, kći joj Kasandra i snaha An-

tom, porezima, plaćom sudačkom. (Kako da ne pomislimo

dromaha kreću u ropstvo i smrt potpuno svjesne svojih

na Ionescove anarhične asocijacije!?)

sudbina, bez ikakve nade u spas. Bez milosti je ubijen i posljednji odvjetak kraljevske obitelji, da ne bi, odrastao,

413. pr. Kr.

snovao osvetu.

Dvije Elektre, Sofoklova i Euripidova. Radnja Sofo­

ZBOR: Imena m i zem lji nesta,

klove tragedije smještena je u Mikeni pred kraljevskim

Svej e svuda ruševina.

dvorom. Orest dolazi iz progonstva da osveti oca. Sestri

Nem a Trojejadne!

Elektri dokazuje identitet očevim prstenom (!). Predsta­ vljeni kao stranci koji nose vijest o Orestovoj pogibiji,

414. pr. Kr.

Orest i Pilad (nijema uloga) ubiju Klitemnestru, a Elektra

Platonu je trinaest godina. Pred nepunu godinu dana

dočekuje Egista i obavještava ga o »strancima«. Ovi izlaze,

Atenjani su hametice poraženi pri pohodu na Siciliju. U

otkrivaju se i vode Egista u kuću na smaknuće. Jedan je

Ateni vlada utučenost, korupcija, strah od doušnika, parni-

rod iskorijenjen. Tijestov.

102

103

ZBOR: Oj Atreja koljeno, kako li mnogo

božanskom moći Artemide prenesena na Tauridu, gdje je kralj

Tiprepati, jedva slobodi se dovinu!

Toant postavi za svećenicu Artemidina hrama. Služba joj je da

Tim udarom stiže sad kraju.

posveti prije žrtvovanja svakoga Helena koji stupi na kopno.

U Euripidovoj Elektri Oresta dječaka krišom odvo­ de u Fokidu, Elektru Egist uda za skromna seljaka, koji iz poštovanja prema kraljevskom rodu ne koristi bračna prava. Orest se vraća da osveti oca, a Starac prepoznaje Oresta po ožiljku. Zbor Argivljanki bez kolebanja stoji na strani osvetnika. Nema među sudionicima neodlučne i ustrašene Elektrine sestre Hrisotemide. Orest ubije Egista, ali oklijeva pogubiti mater. Elektra mu potakne mržnju i varkom dovodi Klitemnestru u kuću, gdje je, zajedno s Piladom, smaknu. Dioskuri Kastor i Poluks donose božan­

Iskrcaju se Pilad i Orest, kojega Erinije, Srde, bez prestanka progone zbog materoubojstva. Apolon ga šalje na to opasno mjesto da otme božičin kip iz hrama, preda ga Atenjanima, pa će biti oslobođen patnji potucanja i ludila. Orest i Pilad bivaju uhvaćeni, sprovedeni do Ifigenije. Ona tek sada doznaje za ishod Trojanskoga rata, pogibiju Agamemnonovu i Orestovu osvetu. Brat se i sestra prepoznaju, bježe do lađe, ali Posejdon uzburka more, pa ne mogu otploviti. Toant sprema potjeru, ali se pojavi Atena i nalaže mu da obustavi potjeru i da vrati u Heladu zasužnjene helenske žene (zbor). Da nadoknadi Toantu gubitak žrtava, Atena zapovijeda Toantu:

ske naloge: Orest mora tražiti očišćenje u Ateni, a Elektra će kao Piladova žena poći u Fokidu.

ATENA: D aj zakon ovaj: kadgod narod svetkuje,

za otkup one krvi tvoje neka vrat 412. pr. Kr. Predstavljena je beznačajna Euripidova Helena. Prema

muškarac pod m ač prigne, svoju pusti krv, da božici se svetoj počast iskaže!

toj verziji, naviještenoj već u Trojankama, Helena uopće nije bila u Troji s Parisom, već su zlobni bogovi tamo poslali njezinu » sjenu«, dok je živa, stvarna Helena za sve vrijeme boravila na Faru, gdje je kraljev sin 'Ieoklimen snubi za ženu. Opet se javljaju Dioskuri, pa uz njihovu pomoć Menelaj ugrabi svoju ženu i umakne lađom u domovinu. Iste godine Euripid prikazuje Ifigeniju na Tauridi. Priča je varirana na mnoštvo načina. Euripidova je standardna: Ifigenija je, nakon čudesna izbavljenja od žrtvenoga noža,

104

411. pr. Kr. Euripidov Ion. Zapetljana, periferna mitološka drama na kraju koje Ionu Atena otkriva daje sin Apolonov i aten­ ske kraljice Kreuse. Sudjeluju u raspletu još i glasnik bogova Hermes i delfska svećenica Pitija. Zbor sluškinja Kreusinih: ZBOROVOĐA: Čestit čovjek najzad plate dostojne se dokopa.

Rđi, kad j e takav, sreča neče sinut nikada. 105

Svoju znamenitu, vjerojatno najpopularniju komediju

EDIP: Sve ode. D an me diže, dan me obori.

Lisistratu izvodi Aristofan u godini kada atenski vojskovođa Alkibijad teško poražava spartansko-perzijsku vojsku na kopnu i na moru. Atena, nakon nekoliko poraza i odmetnuća saveznika, opet ima predah i može vedro gledati scen­ sko izmirenje ljutih protivnika, Atene i Sparte. Atenjanka Lisistrata i Spartanka Lampita uvjere narod daje mir medu zavađenim državama moguć ako na nj dosljednom bračnom apstinencijom primoraju ratoborne muževe. U nizu lasciv­

Tragedija prati zbor Feničanki, koje na putu iz Tira za Delfe, gdje bi trebale služiti Apolonu, zatječe rat. Tebanci su feničkoga podrijetla (Kadmo je tražeći sestru Europu osnovao Tebu), pa je stoga Zbor na strani Tebanaca. Tako će u završnoj egzodi više slaviti pobjedu srodnoga grada nego požaliti Kadmovo potomstvo. ZBOROVOĐA: O Pobjedo silna, velika, sveta,

nih prizora muškarci priznaju svoju ovisnost o erotskim

D aj žice m i ravnaj.

nasladama i uz Lisistratino diplomatsko posredovanje, uz

Bez prestanka uvijek vijencem ga vjenčaj!

male ustupke s obje strane, mir je sklopljen. 408. pr. Kr. 410. pr. Kr.

Euripidova je kazališna sprava u znatnoj uporabi: njegov

Euripid uvodi u kazalište »boga sa stroja« (deus ex

Orest obiluje promjenama scenskoga prostora, intervenci­

machina), napravu kojom će se iz visina spuštati bogo­

jama božanstva, iznenadnim zapletima i razrješenjima.

vi, heroji i duše pokojnih. Ta tehničko-scenska inovacija

Orestu i Elektri prijeti u Argu kamenovanje zbog ubojstva

donijet će i zamjetne promjene u dramaturškoj strukturi

matere, jer otac Klitemnestrin i Helenin, Tindar, huška

kasnih Euripidovih djela. Njemu je sedamdeset, Platonu

narod na braću i Pilada.

sedamnaest godina. Feničanke, koje se te godine prikazuju, jedna je od najrazvedenijih Euripidovih tragedija. Teba nakon nesreće Edipove očekuje sukob njegovih sinova:

O R E S T : Strašan ti je narod, kad ga vođe vode rđave.

Eteokla, koji odbija predati vlast bratu, i Polinika, koji sa

Orest i Pilad prijete da će ubiti Menelajevu kćer Hermionu, ako se on ne založi za njih kod građana. Apolon

šestoricom saveznika opsjeda grad. U izravnom sukobu

dolazi sa stroja da razriješi sukobe i nedoumice. Orest mora

braća izginu, na što se nad njihovim tijelima probode Jo-

u Atenu, gdje će biti riješen krivnje, uzet će za ženu Her-

kasta. Njezin brat Kreont, sada na čelu pobjedničke Tebe,

mionu, a Pilad Elektru. Helenu Apolon vodi na Olimp,

izgoni Edipa, a Antigona odbija Kreontova sina i polazi

odakle će s braćom Dioskurima, Kastorom i Poluksom,

u progonstvo s ocem.

štititi moreplovce od pogibelji.

106

107

407. pr. Kr.

u mišljenjima obojice. Sasvim je neupitno Aristotelovo

Platon postaje učenikom i sljedbenikom Sokratovim

izvješće, a Gisela Richter u usporedbama opisa Sokratove

do njegove smrti, punih osam godina. To »sužanjstvo«,

osobe (Platonov i Ksenofontov Symposion) s kiparskim

kako su Sokratovi sljedbenici, ne bez ponosa, nazivali svoje

prikazbama, uspjela je konačno i nedvoumno dokazati vjer­

prijateljevanje s učiteljem, donosi prvu odsudnu promjenu u

nost prvih i potonjih. Platonu se sigurno mora pripisati

Platonovu životu i svjetonazoru. Spaljuje sve svoje pjesničke

originalnost u dijalozima zrelih i kasnijih godina. Rana su

radove i, kako kaže, zove podzemnoga Kovača da mu spali

djela posvema pod utjecajem velikoga učitelja (.Apologija,

spise: Hefeste, amo požuri, je r potreban si Platonu.

Kriton, Fedon i I. knjiga D ržave), ali ono što je zauvijek

Sam je susret pretkazan i najživljim bojama oslikan od

ostalo kao plod Sokratova filozofijskoga Erosa, to je prven­

mnogih, često pristranih svjedoka (Platon, Ksenofont) ili

stveno težnja za krepošću, vrlinom. Da bismo postali dobri i

vremenski udaljenih (Aristotel, Plutarh, Diogen Laertije i

pravedni, moramo znati što je pravednost, vrlina i hrabrost

dr.). Prenesena nam je (Diogen Laertije) slikovita anegdota:

i kako se one stječu. Ne, dakako, osjetilnim zapažanjima,

Sokrat je sanjao kako mu je na prsa pao mali labud (Apo-

već pojmovima, idejama. Pravo znanje jest znanje općega,

lonova ptica), narasla mu krila i odletio u visine. Kada je

zakona, reda, ideja. Prava spoznaja reda može tek odrediti

sutradan sreo na Agori Platona, rekao je svojoj filozofskoj

naše djelovanje i usavršavanje za opći boljitak pojedinca

družbi: To j e taj labud! Mladac u filozofiji, bez vlastitih

i zajednice. Težnja prema Dobru kao najvišoj vrijednosti

krila, okrilati kod Sokrata i krene svojim vlastitim letom.

jest, dakle, onaj temeljni sokratovski impuls iz kojega se tek

Sokratsko-platonski problem još je i danas predmet

potiču i usmjeruju težnje za Istinitim i Lijepim.

živih rasprava. Pitanje je, naime, koliko su Platonova filo­

Sokrat kaže za sebe: Nedohvatljiv sam j a (nestalan, bes-

zofija i estetika utemeljene Sokratovim poticajima ili čak

temeljan - atopotatos [άτοπώτατος])... Govore da sam naj­

utjecajima. Tako, na primjer, najzaslužniji istraživač pred-

čudniji među ljudima i da ih sve dovodim u zabunu {aporein

sokratika, H . Diels, sumnja u autentičnost Sokratove filo­

[άπορεtv], aporia [απορία] - bespuće, tjesnac, škripac).47

zofije, predstavljajući je kao vozilo Platonovih domišljaja.

Platonovo naukovanje kod Sokrata ne završava smrću

Gigon čak sumnja u Sokratovo povijesno postojanje, dok

učitelja, ono perzistira još nekoliko godina nakon njegova

Burnet i Taylor pripisuju Sokratu čitav filozofijski sustav

smaknuća, osobito glede zanimanja za umjetnost, posebice

Platonov. Danas se ipak prihvaća značaj Sokratova udjela

za pjesništvo.

u filozofijskome i ćudorednom temelju sustava njegova najvećega učenika, a prilično su definirana razgraničenja

108

47 Platon, Teetet, 149 a. 109

406. pr. Kr.

pjesnika. Nakon verbalnoga dvoboja oslobođen je Eshil,

Umiru Sofoklo i Euripid.

dok poraženi Euripid mora zauvijek ostati u podzemlju.

Euripid je, vjerojatno zbog nemilosti atenskih vlasto­

To je godina novih atenskih poraza. Spartanska flota

držaca, našao utočište u Peli kod kralja Arhelaja, osnivača

uništava atensku, a Kartažani uništavaju dorsku kulturu

dinastije koja će pod Filipom II. i Aleksandrom zavladati

u Agrigentu.

Grčkom. Arhelaj je na svoj dvor pozivao mnoge ugledne umjetnike, među njima tragičara Agatona, epičara Herila,

Artakserkso II. vraća u perzijski posjed sve jonske ma­ loazijske gradove.

slikara Zeuksisa i mnoge druge. U Dionu, na sjevernom podnožju Olimpa, blizu Orfejeva groba, onje osnovao dram­

404. pr. Kr. Kraj Peloponeskoga rata. Spartanci zauzimaju Atenu i

ska nadmetanja prema obrascu helenskih nacionalnih pra­ znika.48

uspostavljaju aristokratsku tiraniju tridesetorice, na čelu s

Tamo je Euripid predstavio svoje Bakhe, a posmrtno

Platonovim rođacima Kritijom i Harmidom. Kako navodi

je izvedena njegova tragedija Ifigenija u Aulidi (405. pr. Kr.). Platon nije vidio izvedbe, ali je zasigurno poznavao

u svome uvelike autobiografskom spisu, Sedmom pismu, isprva je povjerovao kako mu se pruža prilika da aktiv­

te dvije divlje, gotovo barbarske drame, koje su morale

no uđe u politički život, ali kada je upoznao nasilništvo,

duboko potresti dvadesetogodišnjaka, sada već gojenca

pljačkašku i ubilačku prirodu tiranije, odustao je zauvijek

Sokratova.

od djelatna učešća u politici. To više što je Kritija nasto­

Dionizije I. pobjeđuje Kartažane i postaje tiraninom

jao kompromitirati ugledne i znamenite građane sileći ih

Sirakuze, tada najljepšega i najmoćnijega grada-države

na suradnju s omrznutom vlasti. Čak su Sokratu naložili

među Helenima. Njegova će vladavina biti vrlo značajna

da uhiti građanina kojemu je prijetila smrtna kazna zbog

za prvi Platonov praktično-politički pokušaj.

otpora tiraniji. Sokrat ne htjedne izvršiti nalog i sam se

405. pr. Kr. Aristofanove Žabe treća su nama poznata komedija u

izloži pogibelji. 403. pr. Kr.

kojoj je nesmiljeno ismijan Euripid. Dioniz dobiva dopu­

Pada tiranija i uspostavlja se demokracija. Ali narodni

štenje da iz Hada vrati među žive najboljega tragičkoga

vođe vladaju demagogijom, ulagivanjem puku uz plaćanje desetaka tisuća sudionika u upravnim i sudskim poslovima.

Μ. N. Đurić, Istorija helenske književnosti, str. 322.

110

Osiromašena i dobrano okljaštrena Atena ima oko 50.000 111

slobodnih građana i 100.000 robova. Otvaraju se politički

Sofoklo je napisao ovu tamnu dramu godine 407. pr.

procesi, kojima se nastoji zastrašivanjem onemogućiti svaki

Kr. kao devedesetogodišnjak. Pisao ju je kao tužaljku nad

kritički odnos prema vlasti demagoga. Umire Agaton u Peli (rođen oko 450. pr. Kr.).

vremenom. Vječni Atenjanin, koji je obnašao najviše dr­ žavne i svećeničke službe, pri kraju gubitničkoga Peloponeskoga rata sluti njegovo stalno obnavljanje, vječni sukob

401. pr. Kr.

braće, uzaludne pobune svih mogućih Antigona. Platon

Ksenofont, vojskovođa i pisac, Sokratov učenik, vraća

je tu tragediju morao doživjeti kao tragediju suvremene

se na čelu 10.000 grčkih ratnika s neuspjela sudjelovanja

Helade. Štoviše, u Antigoninoj očajničkoj, na trenutke i

u ustanku maloazijskoga satrapa Kira protiv svoga brata

mazohističkoj rezignaciji možda je prvi put doživio tra-

Artakserksa II. Po povratku piše Anabazu {Povratak), a

gičko pjesništvo kao jednu od rušilačkih sila narodnoga

poslije Sokratove smrti Uspomene o Sokratu i Symposion.

samopouzdanja i volje za obnovom života.

Izveden je (posthumno) Sofoklov Edip na Kolonu. Drama izmirenja stradalnika Edipa sa svijetom i s bogo­

400. pr. Kr.

vima. U gaju Eumenida na Kolonu kraj Atene, praćen

Vrhunac množenja atenske upravne i sudske vlasti. Prema

Antigonom, doznaje očajnik o sukobu sinova, proriče im

Aristotelu, više od 50 posto građana uzdržava se o državnom

pogibiju i čeka oslobođenje od života.

trošku. Nova se reforma kazališta odnosi na masku i koturn, a plaćen je samo prvi glumac. U graditeljstvu prevladava

ZBOR: Ne doć na svijet, to nad svako se

D iže dobro, a drugo je,

jonski stil, ali se zapaža sve veći prodor korintskoga stila. D ioniz se počinje pretežno prikazivati kao mladić.

K a d se rodiš, što prije poći

Čini se da uvođenje nove tradicije možemo zahvaliti upra­

Onamo, otkuda ti i dođe.

vo Euripidu i Aristofanu {Bakhe i Žabe), u djelima kojih

Atenski kralj Tezej obriče umirućemu Edipu da će mu zaštititi kćer i prati ga do ulaza u podzemlje, u »blago­ dat«. Antigona i Ismena vraćaju se u Tebu da pokušaju spriječiti samoubilački sukob braće. Antigona sluti da je to nemoguće, ali:

stari bog dobiva mladenačko obličje. U isto vrijeme Aristofan svojim komedijama dodaje glazbenu pratnju, one postaju neka vrst operete ili musicala. Za duhovno obilježje vremena nije naodmet spomenuti najvažnija istodobna zbivanja. U Indiji sanskrt (»uređeno «) dobiva svoj strogi oblik, o čemu je Zapad mogao izvijestiti

ANTIGONA: Pa ima čežnja neka i za nevoljom.

112

Ktesija, liječnik perzijskoga kralja Artakserksa II., na čijem 113

je dvoru skupljao i objavio znanja o Indiji i napisao Povijest

Osobito teško bijaše u Egiptu doći do pravih znalaca, na­

srednje Azije. Hipokrat, »otac m edicine«, zasniva svoju

ime do svećenika, a Platon mora daje u Egiptu u prvom redu

teoriju o životnim sokovima temeljenu na Empedoklovu

općio sa Židovim a.49 Iz Egipta putuje u Kirenu (helenska

učenju o četirima elementima, sastavnicama bitka. Nekoliko

kolonija u današnjoj Libiji), gdje boravi neko vrijeme kod

godina prije objavio je svoje aforizme, među njima i onaj

filozofa i matematičara Teodora, kojega je upoznao u Ate­

najznamenitiji: Ž ivot je kratak, umjetnostje duga, povoljan

ni još za Sokratova života i spominjao ga s poštovanjem u

časak pobjegljiv, iskustvo prijevamo, suđenje teško.

svojim kasnijim dijalozima ( Teetet, Sofist, D ržavnik).

Završena je konačna redakcija Mojsijeva Petoknjižja (.Pentateuh), s kojim će Platona možda upoznati židovski

395. pr. Kr.

mudraci u Egiptu.

Platon je u Ateni. Zameće se osmogodišnji Korintski rat između Atene i Tebe s jedne i Sparte udružene s Perzi-

399. pr. Kr. Sokrat, optužen i osuđen zbog »kvarenja mladeži i

jancima s druge strane. Moguće je daje Platon sudjelovao u tim okršajima, ali kratko, jer inače ne bi mogao toliko toga

uvođenja novih bogova«, umire otrovan u tamnici, od-

napisati i možda sudjelovati kod otvaranja Euklidove me-

bivši bijeg i otkup. Platon s nekolicinom prijatelja, mahom

garske škole (Megara je udaljena od Atene svega pedesetak

Sokratovih učenika, odlazi u Megaru, starijemu Sokratovu

kilometara). Euklid (ne matematičar) razvio je filozofijski

sljedbeniku Euklidu (450. - 380. pr. Kr.).

sustav blizak ranomu Platonu. Bitak određuje kao:

Na kratko vrijeme vraća se u Atenu. Jedno = Dobro = Um = Bog. 397. - 396. pr. Kr. Piše Apologiju (obranu Sokratovu) i Kritona (o pokora­

392. pr. Kr.

vanju zakonima), pa polazi na značajna putovanja. Prema

Aristofan prikazuje svoje Žene u narodnoj skupštini.

Plutarhu, putem je trgovao maslinovim uljem da pokrije

I ovdje velika rugalica usred besmislena rata iznalazi sar­

putne troškove. Pričalo se (prema Strabonu) da je u Egiptu

kastično rješenje: žene, ozlovoljene nesposobnošću muške

(Heliopolis i Memfis) od svećenika primio mnoge pouke iz

vladavine, odjenu se i zakrabulje kao muškarci, pa u skup-

religiozne, glazbene i astronomske naobrazbe. Jacob Burckhardt, znameniti istraživač antičke i osobito renesansne kul­ ture, sumnja u te neposredne dodire s Egiptom!

114

49 J. Burckhardt, Eseji iz grčkeprošlosti, esej 0 zaslugama Grka po nauku, str. 49 (prev. Gustav Samšalović). 115

stini izglasaju zakon da se sva vlast u državi preda ženama.

jer sve živo teži za srećom koja se dobiva novcem. Hre­

Žene uvode komunistički sustav ukidanjem vlasništva i sa­

mil dovodi Pluta u kuću i obećava građanima da će se svi

mostalna raspolaganja imutkom, dobrima i ženama. Sve je

obogatiti ako se Plutu vrati vid. Dolazi Sirotinja i protivi

zajedničko, što osobito uspostavom prava starica i rugoba

se tomu. Ako svi budu bogati, nitko neće raditi, pa će

da budu spolno usrećene prije mladih i lijepih, dovodi do

propasti svijet. Sirotinja rađa djelatnost i poštenje, bogat­

apsurdnih situacija. Djelo nije poentirano, ali namjera je ja­

stvo kvari. Otjeraju Sirotinju i odvedu Pluta u Asklepijev

sna. Neki misle da je ta komedija zapravo parodija na Plato­

hram, gdje uz božju pomoć i pomoć njegovih pomoćnica

novu Državu, što nije moguće, jer je u to vrijeme objavljena

- progleda. Pluto obogati Hremilov dom, narod grne da

tek I. knjiga. Možda je ipak Aristofan znao za Platonove

se okoristi Plutovim darovima. Otjeraju Doušnika, nagra­

političke nacrte usmenim saobraćajem, pa je oštro pecnuo

de Poštenjaka, a Starici obećaju da će joj vratiti Mladića,

najvjernijega Sokratova sljedbenika, zapravo istomišljenika

koji je obogaćen umakao od nje. Najslabija Aristofanova

u glavnim odrednicama aristokratske politike.

komedija, bez pravoga završetka, možda je imala odjeka zbog spominjanja poznatih poročnika i vlastodržaca.

392. - 389. pr. Kr. Platon piše niz dijaloga - obračuna sa solistima. Među

388. - 387. pr. Kr.

značajnijima to su: Ion (o umjetnosti), Gorgija (o sofistici),

Platon se nakon desetak godina boravka u Ateni upu­

Kratil (o govoru),Lahet (o hrabrosti) i Protagora (o krepo­

ćuje na drugo dulje izbivanje iz svoga grada. Dolazi u italski

sti). Započinje rad na D ržavi, no završava samo I. knjigu

Tarant, ako ne najmoćniju, a ono zacijelo najsretniju, naj-

naslovljenu kao Trasimab. Već u vjerojatno najranijem

sređeniju i najkulturniju sredinu Magnae Graeciae. Vladar

Ionu navješćuje se živo zanimanje za umjetnost. Polazište

bijaše Arhita, znanstvenik i filozof, koji se snažno dojmio

je još uvijek sokratovsko; znanje i vještina umjetničkoga

Platona svim velikim sposobnostima po kojima gaje prepo­

prikazivanja nisu odlučni za oblikovanje savršenoga, ono

znao kao idealnoga vladara svoje zamišljene savršene države.

pjesniku i rapsodu poklanja »božanski zanos«.

Arhita bijaše jedan od posljednjih pitagorovaca, ne samo po bavljenju matematikom, već i po svojim moral­

388. pr. Kr.

nim, religioznim i političkim načelima. Zajedno je (ili

Izvedena Aristofanova komedija Pluto. Hremil i nje­

istovremeno s Kirencem Teodorom) godine 405. pr. Kr.

gov rob Karion slijede Pluta, slijepoga boga bogatstva, i

spoznao iracionalnost računskih veličina opsega kružnice,

dokazuju mu da je veći i moćniji bog od samoga Zeusa,

te dijagonala kvadrata i kocke. Platon, koji je već u Egiptu

116

117

obnovio mladenačko zanimanje za matematičke proble­ me, doznaje ovdje, na jugu Italije, za nova, tomu dijelu svijeta nepoznata začudna otkriča: najsavršenija geometrij­ ska tijela, ti uzori jasne, vidljive ljepote i mudrosti Bitka, nisu racionalno dohvatljivi, nisu »uračunljivi«. Platona, sokratovskoga i parmenidovskoga racionalista, morala je zgromiti spoznaja: ono najsavršenije, najsavršenijom ra­ čunskom metodom ne može se razumski do kraja spoznati. Beskraj decimala, infinitezimalni niz brojeva nesmiljeno opovrgava neposrednu, jednostavnu jasnoću osjetilnoga iskustva. Morao se prisjetiti Empedoklovih stihova:50 Tako počiva stalno u Harmoniji skrovištu čvrstom Sfairos okrugla lika veseleč se kružnoj samoči. Pitagorejska i eleatska glazba sfera opet je tajnovito zazvučala u sjećanju na mladenačke susrete s izbjeglim pitagorovcima, koji su govorili o harmoniji svemira, tako savršenoj da su je samo čisti i posvećeni mogli čuti i samo naslutiti njezin skroviti smisao.

tilna, vidljiva ljepota bit će gotovo pokajnički priznata kao najvrednija naše ljubavi (Fedar). Platon prvi put boravi na Siciliji, u Sirakuzi, najljepšem, najmoćnijem, najraskošnijem gradu onovremene Grčke. Mislim da ne možemo povjerovati predajama po kojima ga je pozvao tiranin Dionizije Stariji, ili Dion, brat jedne od dviju Dionizijevih žena. Najvjerojatnije je daje Arhita nagovorio Platona da posjeti taj slavni grad iz nekoliko razloga. Prvi je svakako sjaj i bogatstvo materijalnih dobara i posvemašnja oskudnost duhovnih. M oglo se to ukazati dobrom prigodom za prosvjećenje moćnoga vladara i za pokušaj državnih i društvenih promjena prema zamislima koje su sazrijevale s iskustvima stečenima kod Arhite u Tarantu. Drugi je razlog mogao biti postojanje i održa­ vanje baštine sicilskih komediografa Epiharma i Sofrona, koje je Platon cijenio iznad svih u dramskom pjesništvu Helena, čak do svoje duboke starosti. Došao je, tada već po svem helenskome svijetu priznati filozof, najprvo kod

Za četrdesetogodišnjaka nova je spoznaja postala pravi sirenski zov, ali i opomena: sputati se snagom razuma ili se otvoriti privlačnim silama iracionalnoga. Platon postupa poput Odiseja. Sigurno, čvrsto sputan na svom plovilu, on ipak čuje pjev Sirena, pomamno lijepu glazbu kojoj je ipak odolio. N e zauvijek.

Diona, koji se živo zanimao za prirodne znanosti i filo­

Pod stare dane vratit će mu se taj neuništivi pjev, za­

morao se pred tjelesnom stražom svući do gola i odjenu­

ustavljen u Fedru i Sedmome pismu: ona nepojmljiva, osje-

ti nove haljine pripremljene od tjelohranitelja. Graditelj

zofiju. Nije boravio, kako se to mislilo, na dvoru, nego »pri dvoru« Dionizijevu, jer ovaj nije mario za duhovne vrijednosti. Dionizije bijaše tiranin u punom značenju te riječi. Okrutan, napržica, silnik opterećen mnogim umor­ stvima iz straha, taštine ili praznovjerja. Svaki posjetitelj

koji je od stražara na čas uzeo koplje da njime na podu 50 H. Diels, op. dt., Empedoklo, B 27.

118

skicira tloris nove građevine, morao je u progonstvo, a 119

stražar je pogubljen. Dao je ubiti majku jedne svoje žene

da im sepodloži u prividnom blagostanju i mirnom životu),

jer je vjerovao da je urekla drugu ženu, do tada nerotkinju. Dvorjanina Damokia dao je sputati i objesiti mu

tj. da su to temeljni uvjeti boljitka. Drugo značajno iskustvo, gotovo prosvjetljenje, na­

o strunu iz konjskoga repa težak mač nad glavom, jer se

šao je filozof u Epiharmovim komedijama i Sofronovim

Damoklo bio uzoholio, pa mu je valjalo pokazati kako

mirnima. Epiharmovi filozofemi, njegove »m isli« , kako

je sreća nestalna, a pogibelj neizbježna. Dionizije Stariji

bi to rekao Aristotel, primjereno uklopljene u radnju i

dakle je autor Damoklova mača.

karaktere; ljupkost i podatnost Sofronovih replika, sve

Prije dolaska Platonova orgijao je, pijančevao i blud­

je to bitno utjecalo na stilsko oblikovanje zrelih i kasnih

ničio neprestance devedeset dana. Nakon toga, čak i za

Platonovih dijaloga. Plutarh i Diogen Laertije pišu kako

bekriju Dionizijeva kova, zamornoga domjenka, dopustio

je Platon do zadnjih svojih dana držao Sofronova djela

je da mu dovedu Platona i očekivao je od njega da mu

pod uzglavljem, daje upravo od Epiharma i Sofrona dobio

laska profinjenije i uvjerljivije od lokalnih domoljubnih

poticaj i nadahnuće za tako savršeni sklad karakterizacije

ulizica i tavoliza. Platon se uzdao u snagu svojih uvjerenja i

sudionika u raspravama, sa zastupanjem njihovih mišljenja

argumenata, pa je u raspravljanju o hrabrosti dokazivao da

u dramatskim situacijama dijaloga, čak i o najapstraktnijim

tu vrlinu mogu posjedovati svi osim tirana, jer oni strahuju

temama. Epiharma će nazvati vrhom komičnih pjesnika,

od svakoga, većina ljudi od nekoga, a mudraci ni od koga.

ravnim Homeru, vrhuncu tragičara.51

Dionizije se razbjesni: Govoriš kao glupi starac! Platon: A ti kao tiranin!

M ožemo li tom fascinacijom sicilskom komedijom objasniti Platonovu toleranciju prema komediji kao vrsti,

Slijed je događaja poznat. Dionizije otpravi Platona

za razliku od apriornoga odbijanja tragedije, zabrane ulaska

na lađu lakedemonskoga diplomata Pilona naloživši mu

tragičara u Idealnu Državu (Zakoni, Država), vidjet ćemo

da ga ubije ili proda u roblje. Ovaj ga, ne ulučivši prigodu

poslije. Za sada, samo jedno intrigantno pitanje: nije li Ari­

da ga smakne, proda u Egini, susjednome, ali Ateni ne­

stotelovo raspravljanje o komediji bilo zakočeno ovim para­

prijateljskom otoku, gdje ga prijatelji otkupe i povedu u

doksalnim Platonovim vrednovanjem? Dakako, komedija

domovinu. Ipak, nije se Platon vratio iz Sirakuze s lošom

kao »lakša« vrsta može pričiniti manje štete od tragedije,

popudbinom. Utvrdio je iskustvo tiranije, one nekadašnje,

ali ipak, zašto je prikazivanje »lošijih od nas« manje opa­

Kritijine, i ove sadašnje, Dionizijeve. Spoznao je da su

sno od prikazivanja »boljih« koji pate i propadaju? To su

pretpostavke za usavršavanje države ne samo podobnost vladara nego i zrelost puka (jer tirani umiju navesti puk

120

51 Teetet, 152 e.

121

pitanja koja će Platon gonetati još preostalih mu četrdesetak

385. - 384. pr. Kr.

godina, a dramaturgija i poetika Zapada sve do naših dana.

Napisani su prvi dijalozi njegova zreloga razdoblja.

Na Siciliji je Platona uznemirila drama politike i povijesti

Gozba (o ljubavi) i Meneksen (o retorici). Te, 384. godine

jednako dojmljivo kao i komedija u kazalištu.

pr. Kr. rođen je Aristotel u halkidičkoj Stagiri.

387. pr. Kr.

379. - 369. pr. Kr.

Platon je u Ateni. Umro je najveći podrugljivac Helade

Najplodnije, najkreativnije razdoblje Platonova živo­

Aristofan. Nepunu godinu nakon toga gubitka Platon će

ta. U tih desetak godina njegov je filozofijski sustav za­

u Gozbi izmiriti posthumno trojicu svojih međusobno

vršen. Sokrat, dakako, ostaje glavna osoba u dijalozima,

zavađenih prijatelja, Sokrata, Agatona i Aristofana.

ali misaoni je supstrat prepoznatljivo Platonov. D ok se

Završen je Korintski rat, opet na štetu Atene. Stiješnje-

u ranijim, a posebice najranijim djelima Sokrat, njegova

na na uzak dio Atike, sa svega tri podložna sjeverna otoka

mudra samozatajnost i dosljedna moralnost prikazuju kao

(Imbros, Lemnos, Skyros), negdašnja će velesila Helade

čvrsti i pouzdani putokaz prema vrlinama pravednosti,

desetak godina okupljati saveznike u pokušaju da vrati

hrabrosti i dobrote, sada ona praktična moralka prerasta u

izgubljenu moć. Perzijanci opet vladaju Jonijom, dakle

metafiziku, gdje najveći duhovni, moralni i politički ciljevi

cijelom Malom Azijom, Spartanci Peloponezom i veći­

nisu više samo norme ispravna držanja, več najviše ideje,

nom egejskoga otočja. Magna Graecia, nakon konačnoga

dakle uzori, uzorci i zakoni bitka. Platon se sada više neće

izgona Kartažana sa Sicilije, održava s matičnom zemljom

dvoumiti hoće li krenuti u misaonu borbu kojoj ne zna

još samo kulturne odnose. Nakon Kamilove pobjede nad

ishoda. Rasprava o duši u Fedonu ostat će otvorena, bez

Galima, moć Rima sve je zamjetnija na Sredozemlju.

konačnoga dokaza za ili protiv besmrtnosti duše. Ljupki,

Platon će desetak godina moći u miru oblikovati svoj

a ipak duboki Sokrat u Fedru (o Erosu) diskretno će, u

filozofijski sustav. Godine 387. pr. Kr. osnovao je svoju

isti mah nadmoćno ironično, opovrgavati Sokrata, ne­

znamenitu Akademiju, filozofsku školu smještenu u gaju

umoljivoga cenzora iz Države.

posvećenu heroju Akademu (po Diogenu Laertiju - Hekademu), gdje je uz dva prekida (II. i III. sicilsko putovanje)

379. pr. Kr.

proveo četrdesetak godina, drugu polovicu života. Učio je

Objavljen Fedon (o duši), gdje se iznosi i teza o Zemlji-

poučavajući, razvio je Sokratove metode eristike, ironije i

Kugli. Tebansko-spartanski sukobi dovode do daljnjega sla­

dijalektike do misaonoga i stilskoga savršenstva.

bljenja Grčke. Atena je preslaba da pomogne Tebancima.

122

123

377. pr. Kr.

skloniji filozofiji od oca mu, te da će Platon biti primljen

Atički savez pod vodstvom Atene uspijeva blokirati

s najvećim počastima. Platon pristane i bude oduševljeno

Spartance i njihove povremene saveznike Perzijance, dok

dočekan od mladoga vladara, ali ne i od njegova dvora.

se sjeverni susjed, Makedonija, strpljivo, ali prepoznatljivo

Spletke i objede kako će Platon hrabriti i poticati Diona

već drugu generaciju priprema za osvajanje cijele Helade.

da spremi urotu protiv tirana, da sam uzurpira vlast ili čak da Siciliji vrati demokraciju, navele su kolebljiva i kukavna

375. - 374. pr. Kr.

Dionizija da Diona progna, a Platona vrati u Atenu, izgo­

Gotova je Država, glavno i najcjelovitije Platonovo djelo.

varajući se ratnim pripremama. Kada prođe politička kriza

369. - 367. pr. Kr. Platon je dovršio dva dijaloga, bitna za puno razu­ mijevanje njegova opusa. Fedar, apoteoza Erosa-Ljubavi i Umjetnosti, konačno zbližuje idealnu i osjetilnu ljepo­ tu. Cenzura je zaboravljena. Teetet (o znanju), zasnivanje epistemologije, ispitivanje prirode pouzdanoga znanja. Problem ostaje neriješen, ali je postavljen kao poticaj za istraživanja koja se vode sve do danas. 367. pr. Kr.

u zemlji, kaže, D ion će se moći vratiti i ponovno zauzeti najviše položaje u upravi i vojsci, pa će tada biti prilike i vremena da se sva trojica zajednički posvete znanostima, filozofiji, pa i traženju načela boljega upravljanja državom. Da izbjegne sramotu i omrazu po svem helenskome svijetu, Dionizije je slao D ionu prihode s njegovih imanja, tako da je ovaj, silno bogat, mogao ne samo raskošno živjeti nego i darivati zemljišta i imanja Akademiji i Platonovu nećaku Speusipu, koji će voditi školu od zadnje godine Platonova života, 348., do 339. pr. Kr.

Sedamnaestogodišnjak Aristotel pristupa šaroliku dru­

Arhita bijaše jamac sigurna povratka Platonova s dru­

štvu Platonove Akademije. Ostat će kod svojega učitelja

goga putovanja u Sirakuzu, sam ga je dopratio do Atene

gotovo do njegove smrti, punih devetnaest godina, kao

da bude siguran kako sin neće poput oca sramotno p o­

učenik, suradnik i prijatelj. Te godine umire sirakuški tira­

stupiti prema gostu. Unatoč svemu, uporno je nagovarao

nin Dionizije Stariji; nasljeđuje ga na prijestolju i u načinu

Platona da se još jednom uputi na Siciliju kako bi pokušao

života sin Dionizije Mlađi.

privoljeti Dionizija na pomirenje s Dionom i sa susjed­ nim helenskim kolonijama, kojima je neprestance prijetio,

366. - 365. pr. Kr.

težeći proširiti svoju vlast. Pri tome je i Dionizije, koji

D ion i Arhita privole Platona da po drugi put krene u

je mnogo držao do svoga ugleda, uporno molio Platona

Sirakuzu, uvjeravajući ga da je novi vladar pristupačniji i

da mu dođe, više-manje uvjetujući njegovim posjetom

124

125

pomirenje s Dionom , komu je u međuvremenu zaplije­

idealne države), Državnik, te po rijetkima sumnjive auten­

nio imanja, a ženu mu i kćer držao kao taoce. Mnogi su

tičnosti Sofist (o logici) i Parmenid (o rješavanju problema).

ugledni Atenjani, a osobito Dion, nagovarali Platona da

Iste godine umire Demokrit, vječno nasmijani stogo-

pođe u neizvjesnost, vjerujući u dobronamjernost vlada­

dišnjak, uz Protagoru iznimno umoran čovjek među » tu ­

revih nastojanja i nadajući se da će ga onaj, usprkos lošim

pim Abderićanima«, genijalni »provincijalac« izTrakije,

dotadašnjim postupcima, moći svrnuti na put vrline.

čijoj slavi nije trebala Atena, koja se poslije ponosila jednim njegovim, premda nesigurnim posjetom. Platonovo prešu­

361. - 360. pr. Kr.

ćivanje svoga velikoga suvremenika ispravit će Aristotel i

Tako se Platon odvaži na treći svoj pohod Sirakuzi.

moderna filozofijska historiografija svrstavajući ga među

Dočekan je još svečanije nego prošli put. Poslana je po

trojicu (uz Platona i Aristotela) najvećih filozofa sistema-

nj velebna troveslarka, Dionizije je prinio žrtvu paljenicu

tičkoga razdoblja grčke filozofije.

kao kakvu božanstvu, ali sve je pošlo po starome. Ovaj se

Umro je Arhita, uzor čovjeka i vladara, jedna od naj­

put u mržnji na filozofa dvorjanima pridružila i vojska,

sjajnijih ličnosti stare Grčke. Osim već spomenutih otkrića

predvođena tiraninovom tjelesnom gardom od 10.000

iracionalnih veličina dijagonala kvadrata i kocke, otkrio je

vojnika. Spletkari su ih uvjerili da će ih Dionizije raspustiti

jednostavne numeričke odnose između visine tona i duži­

ako prihvati Platonove naputke o ustrojstvu idealne države.

ne napete žice, dokazivao je kuglasti oblik Zemlje i kružno

Vladar je opet nasjeo naklapanjima, ali je u međuvremenu

kretanje planeta. Prema svojim građanima, pa čak i svojim

od svojih doušnika doznao da mu D ion prijeti urotom i

robovima, odnosio se kao prema članovima obitelji, igrao bi

podizanjem sveopćega ustanka puka, kojemu je dojadila

se s njihovom djecom, pa im je za zabavu izumio i izdjelao

tiranija. Platon jedva izmakne pogibelji, potpomognut jav­

čegrtaljku. Platonovi prijatelji s kojima je mogao dijeliti zna­

nim mnijenjem i autoritetom koji je uživao diljem Helade.

nja i uvjerenja, odlaze sve češće: Teetet (umro 369. pr. Kr.),

Tiranin ga zamoli da ne govori loše o njemu. Platon odvrati

filozof i matematičar; Antisten (umro 366. pr. Kr.), osnivač

da ima važnijega posla od spominjanja nekoga Dionizija.

kiničke škole, promicatelj prirodnoga života, bez ambicija i konvencija; sada (360. pr. Kr.) Arhita, a naredne godine Dion.

360. pr. Kr. U Ateni se filozof, već šezdesetsedmogodišnjak, vraća Filozofiji. U samo dvije godine nastaju dijalozi: Fileb (o najvišem dobru), Timej (o Kozmosu), Zakoni (o ostvarenju

126

359. pr. Kr. Ubijen je Dion. Nakon uspjele urote protiv Dionizi­ ja, koji je već bio pristao da se odrekne vlasti, podlegao 127

je zamci vlastitih pristaša. Platona se duboko kosnuo taj gubitak. Sada već starac, kloni se aktivne politike, premda mu zbivanja u najmoćnijoj državi Helade nisu mogla biti ravnodušna. Diona Platon i suvremenici opisuju kao časna, hrabra i misaona čovjeka, koji je vazda imao jasne ciljeve i čvrstoću volje da ih dosegne. Plutarh ga, kao najistaknutijega među demokratima-pravednicima, stavlja uz bok Brutu. Na makedonsko prijestolje stupa Filip II. Poseže za graničnim područjima Atenskoga saveza. Nastoji među­ sobno zavaditi saveznike. Prvi primjenjuje u borbi falangu, ukošenu četverokutnu postrojbu.

koji ne uzima ništa?2 Kada je Platonov prijatelj Helikon pretkazao pomrčinu Sunca, ustvrdi Aristip da i on znade pretkazivati. Na pitanje što je to, reče: Nagoviještam, dakle, da će za kratko vnjeme Platon i Dionizije postati neprijatelji?'^ 354. pr. Kr. Umro je Ksenofont, povjesničar, vojskovođa i Sokratov biograf. 353. - 352. pr. Kr. Posljednja Platonova djela: Kritija (nedovršeno). Z a ­ koni i Sedmo pismo. U Zakonima obrazlaže i učvršćuje

356. pr. Kr. Rođen je Aleksandar Veliki. »Sveti rat« za pokrovi­ teljstvo nad Delfskim svetištem još je jedan korak prema slabljenju Atene. 355. pr. Kr. Završetak rata između Atene i otpadnika od Atičkoga saveza. Atena mora priznati nezavisnost svih bivših članova, čime savez gubi značenje i smisao, a Atena prevlast na moru. Umro je Aristip, još jedan Platonov suučenik kod So­

glavne teze iz Države, a Sedmo pismo jest osvrt na piščevo sudjelovanje, na njegova osobna iskustva u politici. Ali i više od toga. To je spoznaja da se ono najdublje, najvred­ nije i najskrovitije ne može priopćiti ni izraziti. Naše je znanje, ma kako se oko njega trudili, ograničeno. Na kraju puta morao se složiti sa svojim velikim prethodnicima da je čovjek skromne sposobnosti?4 da ljudsko biće nema moć spoznaje, a božanske ima?i Ne valja žaliti za nedosegnutim, ta ionako odasvud je jednak silazak u H ad?6

krata. Posljednji su se put sreli na dvoru Dionizija Mlađega. Aristip, hedonist i senzualist (vrlinaje sposobnost uživanja),

52 Plutarh, op. cit., sv. III „Dion, 19.

sa samoironičnom gorčinom pozavidio je Platonu kada je

53 Ibid.

odbio golemu svotu novca od Dionizija kao uzdarje za na­

54 H. Diels, op. cit., Empedoklo, B 2.

klonost što ju je bezuspješno očekivao od filozofa. Aristi-

55 H. Diels, op. cit., Heraklit, B 78.

pov komentar: D ionizijeje oprezan u svojoj velikodušnosti: on, naime, malo nudi onima koji žele više, a mnogo Platonu,

128

56 H. Diels, op. cit., Anaksagora, A 1; također Diogen Laertije, op. cit., II, 3 , 1 1. 129

347. pr. Kr.

Gađam tejabukom; a ako me zaista voliš od svoje

Platonov silazak bijaše miran, radostan i nezamjetan.

volje, prim i je i udijeli m i od svog djevičanstva.

Kažu daje umro na svečanom piru blago usnuvši nasmije­

Ako drukčije misliš, ne dao bog da tako bude, tada

šen. Nisu ga dirali, misleći da spava. U pedeset godina ak­

j e uzmi i pomisli kako kratkotrajnaj e ljepota.

tivna života (od Sokratove do svoje smrti) napisao je oko dvadeset i pet dijaloga, desetak pisama i isto toliko epigra­

Ja samjabuka. Netko tko te voli bacio me tebi. Pristani, Ksantipo, je r oboje smo rođeni da se osušimo.

ma, pretežno ljubavnih, među njima i navodno apokrifnih. Diogen Laertije, veliki poštovatelj Platonov, naveo ih je nekoliko ne sumnjajući u njihovu autentičnost. Sudeći

2. Duša i država

po njima, filozof je s obzirom na dob i spol svojih ljubavi, imao vrlo široke sklonosti:57 Ljubeći Agatona imao sam dušu na usnama; došlaje, jadna, kao da će prijeći u njega.

... ali sramotu pjesnik treba da krije... jer nama je samo o dobru govorit. Eshil u Aristofanovim Žabama

Tri su dijela duše: sijelo uma, sijelo volje i sijelo požudno-

Imam Arbianasu, beteru iz Kolofona, u čijim se bo­

sti. Svaki od tih dijelova ima svoju vlastitu nasladu prema

rama nalazi vrela ljubav. Ah, nesretnici koji ste sreli tu

kojoj određujemo tri vrste ljudi, a to su: filozofi, kojima je

mladost na njezinu prvom putovanju, kroz kakvu li ste

naslada učenje i znanje; hrabri, koji su željni časti i pobje­

vatru prošli!

de, te požudni, koji su željni uživanja i stjecanja dobitka. Umni dio duše treba upravljati ostalima i držati ih u stezi

Moj Astere, ti motriš zvijezde; ah, da sam nebo, pa da te mogu promatrati mnogim očima... A tebi, Dione, nakon tvojih divnih djela presjekli su. nade. Sada ležiš u prostranoj domovini poštovan od gra­ đana, Dione, koji si me zaludio u ljubavi.

57 Diogen Laertije, op. cit., III, 1,29 - 32. 130

i u granicama koje pogoduju cjelini. Ta je cjelina čovjek, lutka božanskoga podrijetla, ali ga razdiru požude, ta zbrka žica ili uzica koje nas trzaju.58 Isto što se događa unutar čovjekova razdoma bića, događa se u državama o kojima imamo iskustvo sadašnjih zbivanja i pouzdana svjedočenja

>8 Zakoni, 644 e (prema prijevodu Albina Vilhara).

131

historiografa. Pravedna bi i snažna država bila nalik prave­ dnu, mudru i snažnu čovjeku. Ona bi, kao što je duša sastavljena od triju dijelova, bila razdijeljena na tri staleža.59 Duša i država, međutim, nemaju isti način opstojnosti. Dijelovi su duše zazbiljni, možemo ih spoznati introspektivno i pojmovno. Dijelovi su države - ili njezini staleži norma, cilj, ideja koja će biti ozbiljena tek u idealnoj državi, gdje će svaki pojedinac biti i raditi ono svoje jedno i jedino što mu po vlastitoj prirodi, a po izboru vladara-mudraca, pripada. Ustrojstva Platonu suvremenih i historijski p o­ znatih država (sjetimo se, Platon je sav svoj vijek proživio u ratnom stanju - Peloponeski rat, Sicilski rat, Korintski rat, Sveti rat) pokazala su se podjednako pogubnima bez obzira na razlike. Tiranide bi se, uz jedinu iznimku Arhitina Taranta, izvrgle u tiranije,60 aristokracije u oligarhije, a demokracije u ohlokracije, vladavine gomile predvođene demagozima. Stoga je težnja mnogih za pravednom i ra­ zumno uređenom državom prerasla kod Platona u pravu opsjednutost. Neuspjeli sicilski pokušaji poučili su ga da se odsudni problemi državne zajednice ne mogu riješiti naprečac, već zauzimanjem mnogih pravednika i generacija. Taj je posao to mukotrpniji što nam u praksi sve više izmiče

savršenstvo teorijskoga nauma. Osim toga, među državama i pojedincima neprestano traje rat. Jer ono što većina ljudi naziva mirom, to j e samo prazna riječ, dok se u zbilji sve države stalno nalaze u neobjavljenu ratu, i to sveprotiv svih.61 A ipak, svako biće teži dobru. Dobro se očevidno ne može nalaziti u Kaosu sveopćega sukoba. Gdje tada? U dobro uređenoj zajednici, zasnovanoj na razumu i praved­ nosti, ali na pravednosti prirodnih odnosa među staležima, dakle među vladarima, čuvarima i proizvođačima. Mogli bismo postaviti nekoliko hipotetičnih silogizama koji sa­ žimaju Platonovo izvođenje: a)

Svako biće teži dobru. Svako biće ne zna što je dobro. Dobro se može postići znanjem.

b)

Pravo na znanje stječe se pojmovnom spoznajom. Pojmovnu spoznaju dosežu filozofi. Filozofi posjeduju pravo znanje.

c)

Filozofi imaju spoznaju najvišega dobra. Najviše je dobro dobro države. Filozofi znaju što je dobro države.

59 Država, IX, 7 (580 d); prema Kuzmićevu prijevodu Plato­ nove Države, Zagreb, 1942. 60 Pod tiranidom se u nas općeprihvaćeno misli na oblik za­ konite samovlade, dok je tiranija iskvarena, uzurpirana, nasilnička vladavina.

132

61 Zakoni, 626 a. Platonu ćemo, dakle, s pravom pripisa prvenstvo pred oko 2000 godina kasnijemu Hobbesovu izrazu čovjekova permanentnoga stanja: bellum omnium contra omnes. 133

d) Filozofi znaju dobro države. Oni što znaju, trebaju upravljati. Filozofi trebaju upravljati državom.62* Naći ćemo ovdje i po koji saltus in concludendo, no isprika nam je i Platonov dijalektički postupak, koji nije posvema lišen takvih skokova u zaključivanju. Dijalekti­ ka je »umijeće razdvajanja« dobra od zla, pravednoga od nepravednoga, istinitoga od lažnoga, razmjernoga od nerazmjernoga, korisnoga od štetnoga, pa i lijepoga od ružnoga. Vladar-filozof-dijalektičar trebao bi imati sve ovlasti da razdvajajući ove opreke odlučuje o svim djelat­ nostima i ustrojstvima zajedničkoga života u državi. On ima apsolutno znanje, mora dakle imati i apsolutnu moć da svoje spoznaje dovede do ozbiljenja. Kao što liječnik smije lagati bolesniku da bi ga ohrabrio, tako vladar može lagati građanima radi koristi države, naložiti ubijanje duševnih bolesnika, oduzeti djecu majkama i protjerati iz države nepoćudne pjesnike, rapsode i glazbenike.

62 Immanuel Kant u svojoj raspravi 0 vječnom miru (1795.) os­ porava ovo stajalište. Filozofi bi u slobodnoj državi trebali biti kritičari i usmjeritelji, nipošto vladari. Vlast nema mogućnosti nepristrane i objektivne prosudbe, a ona je upravo svojstvo filozofa. Tako je pojam filozofa-vladara contradictio in adjecto, jer vladar ukida filozofa u samoj njegovoj biti, pa bi tako po Platonu prestao biti pravim vlada­ rom čim bi postao filozofom, prestao bi biti pravim filozofom čim bi postao vladarom {Zum ewigen Frieden, Leipzig, 1917.).

134

Ponajprije, dakle, kako se čini, treba nadgledati sasta­ vljače priča... da djeci govore odobrene priče...61’ Vladari će odobriti samo onaj dio pjesništva koji govori o dobrim, hrabrim i pravednim ljudima i njihovim djelima. Osobi­ to je štetno bilo prikazivati bogove i čuvare države koji se međusobno progone i bore. Djecu treba uvjeriti da se nikada nijedan državljanin nije posvadio s drugim i d a je to zabranjeno^ Tako su pod udar Platonove cenzure došli kao bezbožni - Hesiod i Homer. Sve one strahotne priče o po­ stanku bogova i svijeta, neprestanim nasiljima, spletkama i prijevarama, kada bi i bile istinite, treba građanima uči­ niti nedostupnima, a osobito mladeži. Pri tome Platon ne odriče znatnu umjetničku vrsnoću velikih pjesnika, ali u njoj mogu uživati samo odabrani koji su znanjem i značajem tako snažni i pouzdani da ih ne može zavesti pogubni sadržaj mitskih i ratničkih priča. Sto se događa s umjetnostima koje su izmakle nadzoru vlasti, najbolje se vidi tamo gdje gomila odlučuje prema svom ukusu o vrijednostima djela. Tako su gledatelji postajali sve bučniji i uobraženiji, pa se mjesto aristokracije pojavila nekakva iskvarena teatrokracija... Jer, uobražavajuči da su postigli znanje, oni su se prestali plašiti, a gubitak straha je doveo do bestidnosti.65

63 Država, II, 17 (377 c). 64 Država, II, 17 (378 c - d). 65 Zakoni, 701 a (istaknuo V. Š.). 135

Stoga će se u dobro uređenoj državi izabrati ocjenji­ vački sud, svakako stariji od pedeset godina, koji će izvr­ šiti izbor među starim pjesmama za izvođenje. Nove pak pjesme ne smije pjesnik pokazati nikomu prije nego što ih pregledaju i odobre određeni suci i čuvari zakona.66 Dođe li, pak, u grad mudar i vješt čovjek koji bi mogao sve stvari oponašati, te bi htio pokazati svoja umijeća i znanje, klanjali bismo mu se kao svetu, divnu i čudesnu stvoru, ali bismo mu rekli da kod nas u državi nema takva čovjeka i da nije dopušteno da se takvi u njoj nastane. Otpravili bismo ga u drugu državu izliv mu na glavu pomast i ovjenčav ga vunenim tkanicama, a sami bismo se zadovoljili oporijim i neuglednim pjesnikom i pričaocem radi koristi koju od njih imademo.6768 Razumljivo je, dakle, da će nakon obračuna s velikim epičarima i mnogim liričarima, pjesnicima ditiramba, doći na cenzorsko rešeto dramski pjesnici, tragički i komički. M oralno-pedagoško-politička argumentacija i ovdje je jednako dosljedna i drastično odlučna. U drami se govori i radi o razdoru, nepravdi, svađi i rugobi, i to tako kao da su za sva ta zla uzrok bogovi. Za državu i njezine građane fatalizam je poguban, jer rađa bezvoljnošću, neredom i

jednu, veću opasnost za odgoj građana od one prokazane u pripovjednim i glazbenim umjetnostima, a to je pri­ vlačnost oponašanja, predstavljačkoga prikazivanja. Onaj prijevarni, osjetilni doživljaj nekoga događanja djeluje na duše mladeži pogubnije od bilo kakva pripovijedanja. Na meke dječje duše utiskuje se duboko i trajno.

3.

M im esis ... dobri ljudi koji žicama dodijavaju i oko klinaca ih navijaju... S o k ra t u

D ržavi

Grčka riječ mimesis [μίμησις] na hrvatski se jezik op­ ćenito prevodi kao oponašanje. Pitanje, je li i ovdje posre­ dovanje latinske riječi (im itatio) pridonijelo osiromaše­ nju i pojednostavljenju značenja, kao što se to dogodilo s mnogim pojmovima prigodom prevođenja s grčkoga na latinski, a preko njega na mnoge europske jezike, neka bude prepušteno filologiji, semiologiji, pa i filozofiji. Da

neradom. Stoga, ne treba vjerovati ni što se kaže da Zeus

pokušamo pojasniti problem i približiti se reinterpretaciji

dijeli dobra i zla.6* U dramskoj umjetnosti nalazi Platon još

pojma mimesis, navedimo dva primjera. Martin Heidegger, da bi upozorio na zapuštanje izvorne helenske misli i njezino omekšavanje u latinskom jeziku, podsjetio je da aletheia

136

66 Zakoni, 801 d.

[άλήθεια] nije veritas, istina, već neskrivenost, razotkritost,

67 Država, III, 9 (398 a - b).

dakle proces otkrivanja postojećega koje nam je bilo skri­

68 Država, II, 18 (379 e).

veno. Riječ kosmos [κόσμος] ima mnogo veću težinu od 137

latinske Universum, svem ir (sav svijet), ako intendiramo nje­

bitna prigovora, kritiku s dvaju polazišta: etičko-pedagoško-

zino izvorno značenje: nakit, ures, lijepo usklađeno i udešeno.

ga i epistemološkoga. Prvi prigovor dramskomu oponašanju zapravo je optužba za ugrožavanje čovjekova dostojanstva.

S.

Melchinger u spomenutoj, vrlo vrijednoj knjizi Po­

vijest političkog kazališta, razvija Kollerovu tezu69 da riječ

Oponašanje ljudi nedolično je jer se glumac lišava svoje

mimesis treba izvoditi iz m im eisthai [μιμεΐσθαι], kako su

osobnosti, postaje netko drugi, naprosto laže, a gledatelj

se još do pretkazališnih vremena nazivali pučki i obredni

prihvaća to laganje i povlađuje mu. U tragediji se ljudi

plesovi. Tako mimesis nije puko oponašanje ili odraz (teško

prikazuju kao zli i nesretni, igračke udesa ili robovi vlastite

nam je ne pomisliti na vulgarno-lenjinističku definiciju umjetnosti: subjektivni odraz objektivne stvarnosti), nego

zloće nametnute od bogova. U komediji prikazan je čovjek kao smiješna, nedostojna rugoba. Tako nam se dramsko

prikazivanje, otjelovljenje (.Darstellung, Verkörperung).

oponašanje otkriva kao strašno trojstvo mana duše: nemoći

Povijest promjena značenja ove riječi podsjeća na mno­

(astheneia [α σ θ ένεια ]), bolesti (nosos [νόσος]) i rugobe

ge primjere kako se ono bliže iskonu udaljuje od njega,

(aishos [αίσ χος]).70 Drama je mjesto izlaganja dvaju oblika

da bi se mnogo poslije, samo naoko paradoksalno, vratilo

zloće: nesloge i bolesti duše;71 oponašatelj u nama izaziva

svomu izvoru. Čini se da je to slučaj upravo s Platonovim

bol i sažaljenje, pa trpimo istu štetu kao i kod putenosti

poimanjem mimesisa. Nema dvojbe, on je izvrsno poznavao

i srdžbe i kod svih čuvstava u duši. Pjesničko oponašanje

starinu, osobito ritualnu, glazbenu i misterijsku predaju,

naim e ta čuvstva zalijeva umjesto da ih suši.71 Osim te,

a jednako tako helensku filologiju i semantiku. Teško je pretpostaviti kako je naivno prihvatio uobičajeno mišljenje

dramsko oponašanje ima još jednu opasnu osobinu, a to je privlačnost vidljivoga i čujnoga događanja. Zavodništvo

daje mimesis puko oponašanje; ta bijaše učenik Sokratov,

uzbudljive osjetilnosti djeluje osobito na mlade i nedostat­

a ovaj sljedbenik i štovatelj Prodika, najznatnijega jezično­

no obrazovane. Fatalizam Homerova epa ne može biti ni izdaleka tako poguban kao rezignacija dramatičara, jer se

ga korjenodupca tadašnje Grčke, mudraca koji bijaše živi »razlikovni rječnik« svih helenskih narječja, etimologkoji nije priznavao sinonime. A ipak, Platon ne dvoumi optužiti - ne riječ, nego djelo - naime oponašanje. On mimesis ra­

ona kroz dramske osobe vidi i čuje, pa se duboko utiskuje u meke voštane ploče m ladih duša. Stoga: ne smije se opet dopuštati da m ladiči čuju što E shil (u izgubljenoj tragediji

zumije kao oponašanje pojedinačnoga, ljudi, bića, predmeta i pojava. Da bi obezvrijedio sam čin oponašanja, izlaže dva

70 Država, IV, 18 (444 e). 71 Sofist, 227 d.

69 H. Koller, Die Mimesis in der Antike, Bern, 1954.

138

72 Država, X , 7 (606 d). 139

Nioba) kaže da bog stvara krivnju smrtnicima sam kad dom kome hoće razoriti-posvema?11Mladići ne smiju biti ni ljubitelji smijeha, ali nije ništa čudno ako im se to sviđa?4

organiziranoga i razrađenoga do u detalje, polazna točka za razumijevanje ne samo Platonove racionalne pedagogije već i estetike. Generacije emotivnih uškopljenika ostvarit će

Postaje jasno daje Platonova hijerarhija pjesničkih vrsta postavljena prema moralno-političkom načelu. Nije, naime,

idealnu državu u kojoj nitko osim nekolicine povlaštenih

potrebno vrednovati djelo samo prema onome što prikazuje, već i kako prikazuje.73747576Pjesništvo općenito opisuje ljude bolje i gore od nas, ali različitim načinima: pripovijeda­

izazove anarhičnoga bogatstva duše jedini će smjeti i moći (jer kako bi inače mogli »razdvajati« i »obrtati pogled

njem (ditiramb, oda), oponašanjem (tragedija, komedija) i mješovitim načinom (ep). Najvaljaniji je ditiramb, najviša pjesnička umjetnost, kako sadržajem, tako oblikom. Lošiji je način onaj »pom iješani«, a najlošiji je način opona­ šanje. Umjesto da nastoji opirati se žalosti i potiskivati je, tragičkipjesnik oponašalac meće... zlo uređenje u dušu, je r ugađa bezumnom dijelu njezinu?6 Tako je odgoj - neka vrst umijeća obrtanja... da onoga koji nije pravo okrenut i ne

neće ni znati za svoju individualnost. Oni mudri i otporni na

kamo treba«) uživati u umjetnosti bez obzira na njezine zavodničke prijetnjc, plačljivog dijela duše, iako i mi najbolji to rado slušamo, podajući se također sami čuvstvu... a najbolji naš dio... popušta uzde tome plačljivom dijelu (duše).78 Dramska umjetnost unosi nemir u dušu i u državu, pa u svome glavnom djelu Platon nema za dramskoga pjesnika mjesta u Državi. N iti za glumca je r kod nas nema čovjeka dvostruka ni mnogostruka. Tako je to u D ržavi. Ali starac Platon u svojim će posljednjim djelima - u Zakonima,

gleda kamo treba, da ga se na to navedeT7 Ovo »obrtanje« pogleda i usmjeravanje »kamo treba« jest upravopotiskiva­ nje čuvstava, koja bi mogla izmaći nadzoru razuma. Mislim

Teetetu i Filebu - biti odmjereniji i tolerantniji. Nostalgično će se prisjećati starih svetkovina, slavit će ne više samo Apolona već i Dioniza, jer obrazovani sa zadovolj­

daje upravo ta metoda potiskivanja, i to upravo svjesnoga.

stvom i bolom pogađa sve štoj e lijepo i radosno prihvaća..?4 U Filebu više nema onakva razdvajanja suprotnosti da bi

73 D ržava, II, 19 (380 a).

se odijelilo dobro od zla, radost od boli, čak mjere i neumjerenosti. Sve je tu mirno i vedro pomiješano, kako

74 D ržava, III, 3 (390 a).

bi trebao biti ljudski život. U tužaljkama i žudnjama su

75 Ovu će klasifikaciju Aristotel preuzeti od Platona u cijelosti, a isto tako i mnoge poglede na glazbu, ali će poredak po vrijednosti biti obrnut.

140

naslade smiješane s neugodama.

76 Država, X, 5 (604 a) i 6 (605 b).

78 Država, X , 7 (605 c - d i 606 a - b).

77 Država, VII, 4 (518 d).

79 Zakoni, 654 d. 141

SOKRAT: Imaš li na umu i predstave tragedija kad

se ujedno i uživa i plače? PROTARH: Dakako.

a i zato da zbog nepoznavanja ne bismo i sami nehotice bili smiješni. Smiješno j e uglavnom nekakvo krvarenje, a prava je priroda smiješnoga neznanje bez snage?1 Platon

SOKRAT: A što se tiče našega duševnog raspoloženja

misli da je zabluda o vlastitoj veličini, moći ili hrabrosti

kodprikazivanja komedija, znaš li da i tu dolazi do mije­ šanja neugode i naslade?...

smiješna ukoliko je to neznanje slaba i stoga bezopasna čo­

PROTARH: Istina je.

vjeka. Zablude i neznanja moćnika i silnika nisu smiješni,

SOKRAT: Sada nam izlaganje pokazuje da se i u tu­

već strašni, jer ugrožavaju zajednicu i vode je u propast. Slično će o fenomenu smiješnoga raspravljati Aristotel:

žaljkama i u tragedijama, i to ne samo u dramama nego i u

smiješna je rugoba koja nije pogubna. Ali iako su učitelj i

ätavoj životnoj tragediji i komediji, zajedno miješaju neugode

učenik u određenju smiješnoga došli do gotovo identične

s nasladama, pa jo š i u nebrojeno mnogo drugih prilika?0

formulacije, njihov je odnos prema prikazivanju, pred­

O predstavljačkim se vještinama ne raspravlja više na is­ ključiv način. Dakako da i među njima ima boljih i lošijih, ali dobro ih je sve poznavati da bismo mogli odabrati onu najbolju. Kada bi mala djeca sudila u izboru najboljega, izabrala bi opsjenare i lakrdijaše. Odrasli dječaci dali bi pobjedu komediji. Za tragediju će glasovati obrazovane žene, mladi ljudi i većina slušatelja. Stari i iskusni proglasit će pobjednikom rapsoda koji skladno govori Homerove i Hesiodove stihove. Jer od svega spomenutog, čini se d a je neusporedivo najbolji običaj recitiranje i da ga takvim drže u svim državam a i posvuda po svijetu?1 Smiješno je potrebno poznavati da bismo saznali što je ozbiljno, jer se jedno ne može znati bez svoga suprotnoga,801

stavljanju smiješnoga bitno različit. Platon je jedva, ako je uopće, razlikovao smiješno kao nešto zazorno u ljudskom govorenju, ponašanju i činjenju, od »oponašanja« smije­ šnih karaktera u komediji, koje je jednako tako zazorno. On vrlo kasno (u Zakonima i osobito u Filebu) nalazi i u komediji ponešto naslade pomiješane s neugodom, ali je ta ugoda ipak nedolična za slobodna i ozbiljna čovjeka. Zato komičko oponašanje treba dakle prepustiti robovima i plačenim strancima. Ozbiljno bavljenje takvim stvarima mora biti zabranjeno... Svako takvo oponašanje sgrađanima treba da izgleda kao neka novotarija.83 Pogled unazad, nostalgično sjećanje na vremena kada ga još i nije bilo na ovome svijetu (vrijeme Perikla, Solona i Likurga) u usporedbi s vremenom njegove starosti, opet

142

80 Fileb, 48 a, 50 b.

82 Fileb, 48 c, 49 c.

81 Zakoni, 658 d - e.

83 Zakoni, 816 e. 143

je svojevrsno potiskivanje svijesti o političkome i duhov­

a local habitation and a name. Na tome magičnom bojištu

nom stanju Platonove Atene. Nasuprot »novotarijama« on će poštovati duh idealizirane starine, nasuprot drami

mišljenja, vjerovanja i osjećaja susreću se živi ljudi jasno pro­

ditiramb, nasuprot glumcima rapsode, nasuprot novijim

situacije. Tu se razbarušeni, kolerični Trasimah susreće s bla­

glazbenim ljestvicama (lidijskim) one drevne, dorsku i

gim, u mišljenju opreznim Adimantom, bogobojazni Euti-

frigijsku. Gotovo će zavidno navesti i uzeti za gotovo su­

ffon s raskošnikom Alkibijadom i podrugljivim cjepidlakom

mnjivi podatak da se glazba u Egipćana nije mijenjala deset tisuća godina. Jer treba se čuvati i ne stvarati novu vrstu

Prodikom, a Teetet, mladić naivne, nježne dobrote, nabasat

filiranih karaktera, dovedeni u dramatski zapletene odnose i

će na bjesomučno ljubomorna Eshina, »psa Sokratova«.

glazbe, držeći da je to pogibao za sve. Naime, nigdje se ne

I naravno Sokrat, ironični, podrugljivi debeljko, bulja­

mijenjaju zakoni glazbe, a da se ne bi mijenjali najveći dr­ žavni za k o n ik

vih očiju i tupasta nosa, svima njima smireno, suzdržano

Strah od promjena jedna je od dominantnih crta Plato­ nove politologije. Iskustvo povijesti i njegovo vlastito uvjerilo

najljepši mladac Helade Alkibijad, okuplja i hvata u zamku

gaje da se njegov svijet, njegova Atena, neprestano mijenja

bi joj pomogao da se rodi za istinu i pravednost. I to ne

nagore. Odatle bjegovi: u tuđinu, u davninu, u svijet ideja, u metafiziku lijepoga. Konzervativne državne zajednice Egipta i Sparte ulijevale su više povjerenja od labilne i korumpirane atenske demokracije, a stara Atena činila se privlačnijom od nove. Ta se nostalgija ne očituje samo u čestim lamen­ tacijama već vrlo izražajno pri lociranju dijaloga u prostor i vrijeme. Platonovi su dijalozi fikcije. Odvijaju se uglavnom u doba Platonova djetinjstva i dječaštva, dakle u vrijeme prije poznavanja Sokrata, sofista i stranih filozofa. A ipak, svi su sudionici u dijalozima prave i cjelovite dramatis personae. Nitko do Shakespearea nije uspio u nekoliko blistavo pre­ ciznih detalja oživjeti čovjeka, da tomu airy nothing dade

nadmoćan i dobrohotan, najljepši čovjek, kako ga naziva svoje zavodničke mudrosti cijelu tu šaroliku družinu kako bilo gdje. Uvijek u prikladnu krajoliku, koji će sugerirati temeljni ugođaj teme i rasprave. Platonovi su dijalozi ne samo rasprave među prepoznatljivim i britko ocrtanim oso­ bama. To su prave drame sa slikovito orisanim predjelima, u inscenacijama koje su poput situacija i zbivanja nostalgično i čeznutljivo ugođene. Tu je »izletnička« okolica Atene s: potokom u kojem su se kupale nimfe, i postolarska radionica Simonova (nedavno arheološki identificirana kao autenti­ čno mjesto Sokratovih razgovora s postolarom na jutarnjem polasku na Agoru). Bogata i gostoljubiva kuća Atenjanina Kalije, dom tragičara Agatona i ljetnikovac Polemarha, sina bogatoga sirakuškoga doseljenika Kefala, u Pireju, mjesta su susreta najznatnijih ljudi vremena. Takav decorum osobito

84 Država, IV, 3 (424 c).

144

je zanimljiv za radnju Platonova najvažnijega djela, Države.

145

Nameće se pitanje: zašto Platon svoje najzrelije izvode

slučajno spomenuta utrka konjanika sa zubljama, koje će

njemu najhitnijih pitanja o državi, pravednosti, odgoju i

u trku dodavati jedan drugomu. To je jasna, sjajna meta­

umjetnosti inscenira u atenskoj luci Pireju, dok se svi ostali

fora pravoga razgovora, izmjene misli nakon koje nitko

dijalozi odvijaju u Ateni ?

od sudionika i pažljivih slušatelja ne ostaje više isti kakav

Zašto ovdje iznimno točno datira rasprave u Kefalovoj

j e bio prije (H.-G. Gadamer).

kući, i to na dan obnove kulta tračke božice Bendide (7. lip­

Ondašnji Pirej... Još dvije, tri godine nade za Atenu.

nja 410. pr. Kr.) ?Država je dovršena oko 375., dakle trideset i pet godina poslije ovih fiktivnih razgovora u kojima uz

Zatim porazi, od Sparte (404. pr. Kr.) i Perzije u korist

glavne sudionike, Sokrata, Trasimaha, Kefala i Polemarha,

Platonove smrti Filip II. Makedonski 338. pr. Kr.). Ali to

nalazimo i Platonovu braću Adimanta i Glaukona. Platonu

više nije stari Pirej, mjesto starinskih svetkovina, sastajalište

je sedamnaest godina. Nije li vjerojatno da su ga starija,

mudraca i umjetnika. Ratni vrtlog, uz kratkotrajna mirna

obrazovanjem i ratničkom hrabrošću već ugledna braća povela na svetkovinu gdje je upoznao Sokrata, kojemu ne­

razdoblja, ušutkao je stare vrijednosti, doplavio nove ljude i običaje. Preko luke u Atenu je prodirao Istok praćen

koliko godina poslije postaje učenikom? Uspomene. Atena

talambasima, defom i zurlom, aulom, koja unakazuje lice

Spartanaca (395. pr. Kr.). Pirej još stoji (razorit će ga poslije

je tih davnih godina opet nakratko osnažena. Vojskovođi

svirača jednako kao i duše slušatelja. Nadirao je Istok si­

Alkibijadu, izdajniku i prebjegu Spartancima i Perzijancima,

lovito u pobjedonosnu pohodu prema bučnoj naklonosti

oprošteno je. Godine 411. pr. Kr. pobjeđuje Spartance, go­

gomile, preko predgrađa, preko Sokratova groba nasuprot

dinu dana poslije Perzijance na kopnu i razbija istovremeno

Dionizovu kazalištu, sve do podnožja Akropole. Mogao

peloponesku flotu kod Kizika. Tračani su saveznici i slavi

je stari Platon uzmaknuti do sjenovita Partenona, tamo

se njihova božica. Lijep je bio i domaći ophod, ali se isto tako

se zacijelo ne čuje više prostačko glasanje ološa. Ali, eto,

pristalim činio i ophod u kojem su išli Tračani.85

i ovdje se uvijek iznova susreće s »oponašanjem«.

Tračani su s obala Crnoga mora, što kopnom, što m o­

Hiperrealistička likovna umjetnost vremena, sa sve uoč­

rem, došli u velikom broju na svetkovinu. Slave se p o­

ljivijom prevlasti jonskoga nad dorskim stilom i prve pojave

bjede i saveznici, priređuje se noćna svečanost s utrkama

korintskoga, izazvale su kod, sada na pragu starosti, istan­

konjaničkih štafeta, a zatim najveća svetkovina, umni i

čana prosuditelja svih umijeća - negodovanje. Golubovi

duhovni razgovori o najvažnijim ljudskim stvarima. Nije

koji pokušavaju zobati Zeuksisovo vjerno naslikano grožđe, morali su u Platona izazvati više sažaljenja nego ljudi koji su

85 D ržava, 1 ,1 (327 a).

146

se slikariji divili. Harite na Akropoli, pedantno naličene od 147

kose do drečavo šarenih haljina, mogle su mu se pričinjati

gljuje pogled na pravi bitak, na svijet ideja. Nefigurativ-

kao napirlitane djevojčure u novoj pirejskoj luci.86*

na, apstraktna likovnost bit će jedan od koraka iz pećine

Ostaju uspomene, učenici, trijemovi Akademije, u ko­

neznanja i pričina prema svjetlu zbiljskoga svijeta, prema

joj je i noćivao, i nadasve sažimanje svega znanja i dvojbi

najdragocjenijem daru našega vida, prema suncu - čedu

što su se uvijek iznova otvarale. Tako D ržava započinje

dobrote, što ga j e dobrota rodila sebi sličnim F

sjećanjem radosnih razgovora u starom Pireju, a završa­

Da bi osnažio argumentaciju protiv oponašanja i umno­

va pričom o Eru, koji se vratio u život da bi svjedočio o

žio prigovore umjetnostima, a pri tome i demonstrirao svu

onostranome, sa željom da neokaljane duše sretno prebro­

strogost svoga racionalizma, Platon napada umjetnost zbog

dimo Rijeku Zaborava i zadobijemo bolji novi opstanak

njezine ništetne spoznajne vrijednosti. Ona zna da se bez

u narednom životu.

ikakva osjetilnoga iskustva ne može doprijeti do prave

Umjetnost je oponašanje, a oponašanje je: nedolično,

spoznaje, do svijeta ideja. Spoznaja je sjećanje (anamnesis

nećudoredno, štetno za odgoj, štetno za državu, za red i

[άνάμνησις]). Duša, nakon čistoga bivstvovanja u carstvu

rad; to je neka vrst igre koja odvlači pažnju od ozbiljnih

ideja, ulaskom u tijelo, dodirom s materijalnim svijetom,

i važnih djelatnosti. To su dostatni razlozi da se iz države

doživljava takav potres da zaboravlja sve što je tada pouz­

uklone svi oblici oponašanja osim onih koji bi mogli poslu­

dano znala. Učeći i razmišljajući, u susretu s realijama, duša

žiti svrhama preporoda i unapređenja zajednice. Nabožne

se prisjeća i prepoznaje neke stvari i pojave kao sudionike

pjesme, pjevane hrabrim i vrlim građanima, rapsode koji deklamiraju (dakako, samo odabrane dijelove) Homera i

u idejama, kao njihov odsjaj ili sjenu. Ako ustraje i ako ima takve darove (stečene svojom

Hesioda, umilnu dorsku i frigijsku glazbu izvođenu Apo-

pravednošću u bivšem zemaljskome životu), čovjek može

lonovim glazbalima kitarom i lirom, to ćemo uz brižne

doprijeti do pravoga znanja, do spoznaje vrhovnoga troj­

nadziratelje pustiti u Grad. Geometrijski likovi, kružnica, trokut, kvadrat i pravilni mnogokuti zamijenit će i bogato

stva, ideje Istinitoga, Dobroga i Lijepoga. Ali primamlji­ va stvarnost vidljivoga, čujnoga i putenoga, to raznoliko

nadomjestiti mimetičku likovnu umjetnost, koja zama-

mnoštvo pojedinačnoga, zamagljuje uvid u pravu zbilju idealnoga reda, zakona i uzora. Nije mnogima darovana težnja, sposobnost i ustrajnost da se uzdignu iznad uskome­

86 Te kipove neki pripisuju Sokratu, koji je naslijedio očev zanat (Diogen Laertije, op. cit., II, 5,19), ali ni Platon ni Ksenofont nigdje ne spominju njegovu profesiju, iako često navode zanat i poziv majke Fenarete, primalje.

148

šane gomile (Th. Hardy), iznad čovjeka raznolika (Platon u

87 D ržava, VI, 19 (508 b). 149

D ržavi) i dopru do istine koja otkriva skriveno, ono čega

Stoga tamo gdje gubi dramska umjetnost, dobiva Lije­

su pojedinačne pojave puke sjene. A što radi mimetička umjetnost (Platon dosljedno ne priznaje drukčiju)? Ona

po. Pored sumnjive, pa i zazorne naslade u mimetičkim umjetnostima provlači se, nerijetko i isprepleće s njome,

preslikava taj svijet pričina, pa se tako još više udaljuje od

uska staza koja vodi do blizine Lijepoga. Z a one dakle koji gledaju lijepe predmete... ostaje pri­

prave zbilje i pravoga znanja, postaje sjenom sjene. Stoga je oponašalac tvorac tvorevine treće iza prirode,88 on nema znatna znanja, on uvijek iznova otvara staru razmiricu

krivena iskonska ljepota, na kojoj gdjekad ima udjela i

između filozofije i pjesništva,8990koje filozofiju posprdno

ona lijepa predmetnost. Ali opet, oni ljudi raznoliki koji nemaju spoznaju Jednoga, gledaju lijepe glasove i boje, a

naziva lajavom kujom što na gospodara štekće?°

za samu ljepotu i ne dopuštaju da bi nešto bila?1

Platonova se estetika, pa onda izvedeno i dramaturgija, općenito od Baeumlera i Windelbanda do najnovijih hi­ storijskih prikaza estetičkih teorija, određuje kao metafizi­ ka lijepoga, za razliku od Aristotelove analitike umjetnosti. Doista, ovo se bitno razlikovanje ne može osporavati. Naći ćemo doduše u Platonovu djelu mnoštvo analiza pjesničkih umjetnina, ali te su, uostalom vrlo minuciozne i temeljite prosudbe, izvođene i vođene izvanestetičkim ciljevima. Njihova je svrha, čak i tada kada se pristupa klasifikaci­ jama, vrednovanje prema odgojnim i u najširem smislu političkim normama. Spomenuta razdioba pjesničkih vrsta napripovjedne, oponašalačke i pomiješane pjesmotvore, koju će kao objektivno utvrdive realitete prihvatiti Aristotel, postavljena je hijerarhijski da bi odredila pojedine vrste kao najvrednije, manje vrijedne i ništavne.

4 . E ro s ... biti blizak onomu Pobjedonosnomu, koji je, promišljajući o Najdubljem, morao uzljubiti Najživotnije, i kao mudrac na kraju se prikloniti lijepomu. N i e tz s c h e ,

Schopenhauer als Erzieher

Platonov put, od asklepijevskoga kirurga koji slabe i neotporne prepušta smrti, a ranjene i snažne sječivom iscjeljuje, do maga ljepote, vedrine, pa i same umjetnosti, dug je, krivudav i mukotrpan. Zamišljamo kako je taj, jedan od najvećih među umjet­ nicima, sa strepnjom i bolom izgonio umjetnost iz svoje astralne države. Cijeloga svoga zreloga života, gotovo do

88 Država, X , 2 (597 e). 89 Država, X, 8 (607 b). 90 Ibid. 150

91 Država, V, 22 (479 e i 480 a).

151

pred kraj, opirao se sirenskomu zovu osjetilne ljepote. Isti­ nito, Pravedno i Dobro potisnuli su Vidljivo. Ideja dobra, vodilja i tvorac, usmjerenje i cilj svega ljud­

N o, Platon nije bio samo politolog. Bio je metafizičar, estetičar i umjetnik-dramatičar, iako nije ostavio za sobom

skoga djelovanja pojedinca i zajednice, nametnula se kao

nijedne drame. Osim svega, a možda i prije svega, bijaše Sokratov učenik

vrhovna norma života, djelovanja i vrijednosti. Tko god

i sljedbenik. Sokratov život, njegov nauk i širina svjetonazora

nešto čini, radi za neko dobro, sebi, bližnjemu ili zajednici.

- to su temelji zasnivanja ne samo najranijega i najkasnijega

Ali ta su dobra pojedinačna, nesigurna i ponajčešće sebična.

razdoblja Platonove filozofije već i takozvanih sokratovskih

Dobro je: naslada, imutak, slava, snaga, vlast, pa i duhovna

škola, vrlo različitih, pa i oprečnih životnih načela.

djelatnost. N o načelo ostvarenja i prisvajanja tih određenih

Mladi Platon u svojim prvim sokratovskim dijalozima

dobara jest hedonizam, a načelo zadovoljenja naslade ne

nastoji što vjernije prikazati naučavanje i osobu svoga ve­

može biti sveobvezujuće već i zbog toga što izvjesna naslada

likoga učitelja. S divljenjem i punim pristajanjem ocrtava

koja je za nekoga najviši cilj teženja, može kod drugoga

tu gromadu od čovjeka suzdržavajući se od iznošenja vla­

izazvati dosadu ili čak gađenje. Zato Dobro, da bismo ga

stitih, uostalom još nedomišljenih filozofijskih spoznaja.

spoznali i prepoznali, traži provjeru svoga apsolutnoga važe­

Tako imamo sliku Sokrata kao osobe besprimjerne vještine,

nja u Istinitome i Lijepome, u poistovjećenju s njima. Tako

oprezna istraživanja i skromnosti, ali isto tako bezmjerne

vrhovna ideja u svome trobitku daje Ljepoti dostojanstvo

širine njegova etosa i erosa.

koje je uskraćeno Umjetnosti. Ipak, je li doista uskraćeno?

Umjetnost, poštenje i hrabrost, te ozbiljne vrline, uvijek

Dijalektika je umijeće razdvajanja: pravednoga od nepraved­

su praćene dobrohotnom ironijom i nadasve vedrinom-, a

noga, istinitoga od neistinitoga, Jednoga od mnoštva, vrline

možda im upravo ona - vedrina - stoji u temelju?! Odvaž­

od naslade, naslade od boli, staleža od staleža. Ali kako živjeti

nost na bojnom polju, u misaonom istraživanju, u sudnici

u takvu »razdijeljenu« svijetu? Svijetu nepromjenljiva po­

i pred smrću na čudesan je način usklađena s pustolovnom

retka, discipline i askeze ?A opet, takav sustav u kojem nema

senzualnošću, s nasladama susreta s ljepotom umjetnina,

»čovjeka raznolika«, jedini može spasio zajednicu od općega

dječaka i žena, opojnošću vina, razgovora i uspomena na

rasula kojemu smo svjedoci. To je Platonova strašna antino-

gozbama. Platon dijeli Sokratovo oduševljenje jednako du­

mija: strogo razdvajanje - da bi se održala država, odricanje

hovnom, kao i osjetilnom ljepotom. U to vrijeme nema još

od punoće života - da bi se askezom stvorio red. Postoji li

dva sukobljena Erosa, nebeskoga i zemaljskoga. Sokratov, pa

mogućnost pomirenja ili barem dodira ugrožavajućih opreka?

tada i Platonov Eros jedan je i jedinstven, on »nagovara«

Platonova državotvorna misao ne dopušta to pomirenje.

duh, dušu i tijelo.

152

153

U ranom Platonovu dijalogu Teag kaže Sokrat: ...ja tako reći ne znam ništa osim nešto malo o erotskim stvari­ ma?1 Tridesetak godina poslije, Platonov će Sokrat u Gozbi

tumačima.971 dalje, pitanja, katkada bez ikakva odgovora, gdjekad uz suzdržanu sugestiju rješenja. Čini se da j e Lijepo neka vrst oca Dobru... Lijepo je ono što nas čini radosnima...

pravo mjesto za tragediju.95 Lisid će hvaliti pjesnike, koji su

preko sluha i vida?* Rasprava opet ostaje otvorena uz konačni zaključak: Sve lijepoje teško?9 Ali, ovo »teško« odnosi se na razmišljanje o lijepome, ne na stvaranje umjetnina. Pjesnik je lak, krilat, ponesen zanosom, izvan sebe... Bo­ žanska snaga veže ga poput Euripidova magneta kao prvi prsten u lancu koji božanski magnetizam prenosi na ostale karike: magnet = bog, prvi prsten = pjesnik, drugi pr­ sten = rapsod, glumac, treći prsten = publika. Tako pje­ snik i rapsod, ne po znanju, već bogom poneseni dovode i svoju publiku u stanje zanosa. Dvadesetak godina nakon objavljivanja tih mladena­ čkih zanosnih dijaloga, ti laki, krilati, bogom poneseni pje­ snici, rapsodi i glumci postat će neprijatelji države, a pu­ blika zaštićena od njihovih razornih utjecaja, dakako u imaginarnoj idealnoj Državi. N o, poput Heraklita, Solona i Demokrita, Platon će se kao mudrac, na kraju prikloniti Lijepomu (Nietzsche o Schopenhaueru).

nam u mudrosti kao očevi i vladari?6 U Ionu Homer je naj-

Prošla su desedjeća, prestala zauvijek pustolovna puto­

božanstveniji pjesnik, sam se bog služi pjesnicima kao svojim

vanja, izblijedjele političke ambicije, neumitno nestali veliki

reći slično: Jer niti bih se toga mogao odrećija , kojipriznajem, da ne razumijem ništa drugo do stvari ljubavne,93 Ljepotana Harmida hvale Sokratu kao savršenstvo sklada lica i stasa, a mudrac pita za ljepotu dječakove duše. Ali kada mu ga dovedu, Sokrat je zatravljen: A kad me je... pogledao, neizre­ civo kako, svojim očima i kad se pripremio da me pita... tada mu se, plemeniti čovječe, rastvorio plašt, a j a sam se raspalio i nisam više bio pri sebi.94H arm id ]e dijalog u kojem se nastoji odrediti bit razboritosti. Taj rani Platonov razgovor primjer je »otvorene dramaturgije«, bez zaključka i riješena pro­ blema. Na kraju je dogovoreno da će Sokrat s Harmidom dalje istraživati prirodu razboritosti. Mladenački dijalozi pokazuju ne samo toleranciju već i nesuspregnuto divljenje za umjetnosti, koje će poslije biti izgnane ili okljaštrene cenzurom. U Lahetu slavit će se Atena,

92 Teag, 128 b.

97 Ion, I (530 d) i V (534 e).

93 Gozba, V (177 d).

98 HipijaVeći,2 9 7 b i 298 a.

94 Harmid, 155 d. 95 Labet, 183 a - b . 96 Lisid, 213 e - 214 a.

154

99 Hipija Veći, 304 e. Dijalozi Teag, Harmid, Labet, Lisid, Eutidem, Hipija Veći citirani su prema prijevodu Slobodana U. Blagojevića (paginacija prema Burnetovoj redakciji Platonis opera, Oxford, 1977.). 155

suvremenici, umjetnici, filozofi i prijatelji, ali ostaje Akade­

je apsolutna i neupitna. Svi sugovornici na kraju se slažu

mija, dolaze novi daroviti mladići, oživljuju stare uspomene,

sa Sokratovim mišljenjem, i to s uvjerenjem daje ono bilo

sve svježije i slikovitije. One potiču maštu i povezuju ljude i

njihovo vlastito, samo prije Sokratove primaljske vješte

događaje o kojima nije imao osobnoga iskustva, ali na način

intervencije još bijahu nerođeni za istinu. Sve oblasti života

umjetničke uvjerljivosti, zbiljnije od svake realnosti. Sječanja,

u zajednici uređene su prema Normi, koja preko Mudraca

mitovi i stare priče stapaju se u jednu novu zbilju, jedinstveni

djeluje iz Transcendencije. Staleži, vlasništvo, odgoj, umjet­

doživljaj poznatoga, slućenoga i maštanoga. Umni i lijepi

nost, čak ekologija nalaze svoje mjesto u Zakonima, djelu

dječaci prizivaju slike mladih dana, vremena jedinstvenoga

koje do u detalje razrađuje postulate utvrđene u D ržavi.

Erosa, kada je svatko imao puno pravo na vlastito prikaziva­

Propisano je koliko smokava smije ubrati, a koliko nabrati

nje boga ljubavi i umjetnosti. Tako će u Gozbi za Fedra Eros

s tla putnik u tuđem voćnjaku. Propisane su odštete i ka­

biti najstariji, a za Agatona najmlađi bog. Sokrat dokazuje da

zne za zagađivanje izvora, potoka i rijeka, određen je broj

Eros nije ni bog ni čovjek, već težnja za božanskim, za be-

udaraca robovima za svaku vrst dokazane krivnje.

smrtnošću, ono nikada do kraja postignuto, vječno Između,

POLIS [πόλις] i EROS [ερως]. Polis je težak i krut,

žudnja za rađanjem u lijepome. Sokrat-Platonov Eros sredi­

aristokratski nadmen i samouvjeren. Eros je nježan i lak,

šnja je točka, bitno mjesto Platonovefilozofijske antropologije.

u svaku dušu može uči i iz nje izaći. Eros ne čini niti trpi

Luk njezina oblikovanja od najranijih dijaloga (Ion, Lahet,

silu. Eros je perjanica svih bogova i ljudi. Tako tvrdi ovjen­

Harmid, Hipija Veći) do kasnih i najkasnijih {Gozba, Fedar,

čani tragički pjesnik Agaton u Gozbi: Eros je, dakle, de­

Timej, Fileb, Teetet,Kritija,Parmenid) nadsvođuje Platonovu

mokratičan, svima dostupan, ali nestašan i hirovit, opet,

praktičnu filozofiju zreloga razdoblja {Fedon, Država). Na

po Sokratu, sin Pora i Penije (bogatstva i sirotinje), drug

početku i na kraju filozofijskoga istraživanja postavljana su

potrebe, siromah i beskućnik {atopotatos [άτοπώτατος]!

pitanja: što je i tko je čovjek, kakvo je to, čini se, nerazmrsivo

- to Sokrat na drugome mjestu kaže za sebe), ali po ocu

pletivo raznobojnih niti? Odvažnost tih ispitivanja nalazi­ mo u otvorenosti i nerijetkom odgađanju, pa i napuštanju

hrabar i drzak, iskusan lovac, gatar i sofist. Ljubav je rađanje u ljepoti i tijelom i dušom, teži be­

rješenja i konačnih odgovora.

smrtnosti preko potomstva, a duhom prema besmrtnoj

U praktičnoj filozofiji - etici, politici i pedagogiji -

slavi. Svjetovi tjelesnosti, osjetilnosti i duhovnosti u Erosu

pitanje glasi: kakav treba biti čovjek u državnoj zajednici,

se prijateljski susreću: Treba početi od mnogih pojedinačnih

i to svaki pojedinac prema svojim definitivno utvrđenim

ljepota i uspinjati se uvijek do onepraljepote... Pomoćnik je

mogućnostima? Ovdje nema kolebanja i sumnji. Norma

pri tome usponu Eros, kaže se u Gozbi.

156

157

Država je vremenski i tematski okružena Erosom. Smje­

Nije li se Platon poistovjetio sa Sokratom kada ovaj u

štena između Gozbe i Fedra, ta asketska, autoritarna i totali­

dva navrata naziva sebe atopotatos [άτοπώτατος], najne-

tarna državna građevina, s dvije je strane ugrožena i nagrizena

dokučivijim, najizmještenijim čovjekom? Koja su bitna

zanosnom vedrinom koja razmiče njezine uske granice izmje­

svojstva toga čovjeka, tako raznovrsnoga i unatoč protivlje­

rene strogim normativnim razumom. Fedra piše šezdesetogo-

nju i zazoru »raznolikoga«?

dišnjak kao nadahnutu oporbu vlastitu državnomu zdanju. U

Platonov je čovjek biće:

»državi« Gozbe i osobito Fedra - udvorica i hetera nisu bez ljupkosti. (!) Do najdragocjenijih dobara dolazimo zanosom,

■ transcendencije (onostrano): kao duh, duša on dola­

ukoliko nam se daje kao božji poklon. Stari su stvaralijezik u

zi iz carstva Jednoga i donosi odande uzore, norme

zanosu, pjesništvo i glazbu u zanosu, tako i samufilozofiju. U

i pojmovnu spoznaju;

ovoj »državi zanosa« filozof nije više autoritarni vladar, već prijatelj ljepote ili službenik M uze i ljubavi,100 On neće zazi­

■ reda (političko): u rasponu od staleža državljana do državnika - mudraca;

rati od tragedije, koja je prikladan sastav dijelova što se slažu

■ dobra (pravedno): od intuitivnoga prepoznavanja

međusobno i sa cjelinom, i u kojoj je vjerojatnost važnija od

nepravde (Sokratov daimonion [δαιμόνιον]) dopu

istine. Tako dvije »države« stvara Platon i boravi u objema,

ne spoznaje ideje Dobra;

uz poštovanje njihovih počesto oprečnih zakona. U onoj

■ lijepoga (erotično, ljeponosno): ono nosi ljepotu

prvoj, strogo ozbiljnoj, traje stara razmirica izmeđufilozofije

kao mogući vlastiti atribut (težnju i mogućnost ra­

i pjesništva.101 U drugoj, vedro zaigranoj, nema te razmirice i

đanja u lijepome) i otkriva je u svijetu kao osjetilnu,

nikada je nije ni bilo. Ta u pisanoj rijeri o bilo kojem predmetu

vidljivu, a u mišljenju kao vrhovnu ideju;

mora biti mnogo igre...102 U Timeju, jednom od posljednjih dijaloga, Platon je razdragan natjecanjima dječaka-rapsoda na Apaturijama, blagdanu u čast Dioniza, nekoć za nj sumnjiva, čak zazorna božanstva.

■ istine (spoznajno): od mogućnosti osjetilne i isku­ stvene do pojmovne spoznaje; ■ izm eđu (razdorno): poroka i vrline, bola i naslade, obmane i istine, straha i hrabrosti, klonuća i nade. To je biće sam Platon, takva je njegova slika o čovje­

158

100 Fedar, XXVIII (248 d)

ku, njegova antropologija. Slika bogatih boja, razgranatih

101 D ržava, X, 8 (607 b).

crteža, najdublje i beskrajne perspektive, koja nam poput

102 Fedar, LXIII (277 e).

duge izmiče kad vjerujemo da smo se primakli njezinu 159

L= D + I

luku. Što od te slike ozračuje područje koje pokušavamo istražiti, umjetnost i posebno dramsku umjetnost? Plato­ na ne smatramo osnivačem sustavne estetike ni retorike, pogotovu ne poetike i dramaturgije. Ali on je bio i ostao poticatelj, onaj koji je u povijesti mišljenja najdalekosežnije postavljao pitanja i izmjerio težinu problema. Koje su, dakle, teme koje otvara u interferentnim krugovima estetike, poetike i dramaturgije »nedokučivi« Platon? Ontološka istovjetnost istinitoga, dobroga i lijepoga kao vrhovne ideje upućuje na moguće estetičke i izvanestetičke norme umjetnosti.

Lijepo je sklad i jedinstvo dobra i istine, ono je Eros, težnja za znanjem koje vodi dobru, besmrtnosti u nebeskoj i zemaljskoj ljubavi. Zato je za Alkibijada onaj, na pogled ružni, Sokrat najljepši čovjek koji u neumornu traganju za istinom stječe i dijeli drugima ljubav, dobrotu i hrabrost {Gozba). Ali ta formula sugerira i određeni kriterij, ona iskazu­ je jedinstvo estetskoga s etičkim i spoznajnim odnosom u prosuđivanju umjetnosti; štoviše, ocjenjuje umjetninu

Poigramo li se rastavljanjem ove trijade na tri jednadž­

prosuđujući njezine etičke i spoznajne vrijednosti. Lijepo

be, doći ćemo do zanimljivih formula, koje kao svojevrsne

je samo ono što je istinito i moralno vrijedno. Umjetnost,

šifre svjetonazora upućuju na razumijevanje povijesno-du-

dakle, nije autonomna, ona se prosuđuje i dopušta prema

hovnih usmjerenja pojedinih razdoblja zapadnoga svijeta.

izvanestetičkim kriterijima. Postaje vlasništvo države.

I(stinito), D(obro) i L(ijepo), to je nedjeljivo, a ipak raščlanjivo trojstvo koje normira punoću i savršenstvo ljud­ skoga bića u njegovim krajnjim mogućnostima. I= D + L

Tako se idealna slika najviših čovjekovih mogućnosti pretvara u promidžbeni plakat vlastodržaca. O d patristike do naših dana ono Dobro koje kod ka­ snoga Platona bježi u lijepo, postaje državno dobro, postaje na paradoksalan način upravo ono protiv čega se Sokrat

Istinito, znanje vodi dobru, pravednosti i kao takvo jest

sporio s Trasimahom - koristjačega. Prema načelima pla-

lijepo. KALOKAGATHIA [καλοκάγαθία] »ljepodobrota«

tonovske cenzure njegovi sunarodnjaci, grčka pukovnička

dar je vrhunske spoznaje smisla čovjekova svijeta.

hunta šezdesetih godina 20. stoljeća, zabranjuje izvođenje

D = I+ L

Aristofanovih komedija. Moguće je, dakako, i drukčije tumačenje jedinstva isti­

Dobro, poteklo iz spoznaje, lijepo je ne samo kao ideja

nitoga, dobroga i lijepoga. Štoviše, ono se može izvesti iz

već i u usmjerenju na učinkovito činjenje, na djelovanje za boljitak zajednice.

samoga Platonova mišljenja o fenomenu koji danas nazi­

160

vamo umjetničkom istinom.

161

Kada u Sofistu raspravlja o oponašanju kao o neobič­

glatkih i hrapavih, tvrdih i mekih. Ljudi se i razlikuju upravo

nom spletu bića i nebića, nalazi dva oblika oponašanja:103

prema razmjernu načinu izmiješanosti tih osobina voštanih ploča u duši. Velike, čiste i glatke veoma su prijemljive za

1. umijeće preslikavanja 2. umijeće stvaranja privida.

darove Mnemosininih kćeri, one druge pak malo ili nika­ ko. Dušu hrapave, neravne površine, svojstvenu snažnu,

Kod prikazivanja poznatih stvari i bića mi uspoređu­

silovitu ratniku, nazivlje Platon prema Homeru LASION

jemo prikazbu s predmetom o kojem imamo znanje. Kod

KER [λάσιον κήρ; Platon ima nestegnuti lik κέαρ] - ru­

izmišljenih predmeta, pojava i događaja na djelu je spajanje

tavo srce.105 Ovdje se ( Teetet, Fileb, Timej) Platon suzdr­

osjeta i mnijenja, a to je upravo FANTASIA [φαντασία].

žava od vrednovanja čovjekovih darova. Dobro nam bježi u

Pravi majstori pri tome miješaju razboritost i nasladu i

lijepo, dobar je pomiješani život. Lijepo nastaje iz mješavine

tako kroz mjeru postižu dobro koje nalazimo u dobro po­

ograničenoga i neograničenoga. Dobro se ne može uhvatiti

miješanom životu.104 Znanje je, dakako, spoznajno vred­

u jednom pojmu; obuhvatimo ga u tri, naime, u ljepoti,

nije od mnijenja i osjeta, ali ona mješavina ograničenoga

razmjeru i istini.106

i neograničenoga, koju zovemo ljepotom, ima autentični oblik postojanja kod kojega vjerojatnost stupa na mjesto istinitosti, postaje novom zbiljom i novom istinom. Ari­

5. Katarza

stotel će radikalizirati ovu Platonovu spoznaju, nalazeći da je u pjesničkoj umjetnosti, napose u tragediji, ono što je vjerojatno, a nemoguće, vrednije od mogućega, a ne­ vjerojatnoga. MNEMOSINE [μνημοσύνη] (pamćenje) mati je Muza.

Ona obdaruje ljudske duše voštanim pločama, u koje se urezuju doživljaji i spoznaje. Ali nisu sve ploče, dakle ni duše - jednake. Ima ih malih i velikih, čistih i prljavih.

162

Katharsis [κάθαρσις] - čišćenje, očišćenje, pročišćenje. Naše riječi nisu sinonimi. Povlastica je hrvatskoga jezika da, ako brižljivo osluhnemo primjenljivost svake od njih na različita područja ljudske, i ne samo ljudske djelatnosti, m oći ćemo razlučiti mnogoznačnost grčke riječi od iskona govora do danas. Platonovo raspravljanje o katarzi i njezinim vrstama za ovu je namjeru inicijalno

m Sofist, 235 b - 2 3 6 c.

105 Bilj. 52 M. Sironića u prijevodu Teeteta (194 d - 195 a).

104 Fileb, 60 a - e.

106 Fileb, 64 e - 65 a. 163

i kao uvijek kod njegovih, katkada marginalnih natuknica

kao mudraci vidimo i posljedice pom iješanoga živo ta za

za glavnu temu rasprave, dalekosežno i inspirativno.

opstanak Polisa; stoga treba uvesti i provesti katarzu kao

Valja odmah primijetiti da Platon katarzu ni kao sred­

praktičku dijalektiku na svim područjima života i djelova­

stvo, ni kao cilj, ni kao metodu ne vidi u predjelu umjet­

nja u državi. Čišćenje je, dakle, u najširem smislu politička

nosti, pogotovo ne u svezi s dramskom umjetnošću. To je

djelatnost koja teži usavršavanju građanina-pojedinca i

pojmljivo kako iz njegova po lisa , tako i iz njegova erosa.

priprema ga na skladan život u zajednici.

Drama ne može čistiti ni pročišćavati.

Za Platona je katarza čišćenje tijela i duše od gorega, ona

Naprotiv, ona zamućuje, opterećuje i miješa ugodu s

je umijeće rastavljanja koje za d rža va bolje, a odbacujegore.l
neugodom, red s kaosom, dobro sa zlim, lijepo s ružnim.

Čišćenje tijela od zapuštenosti i prljavštine jest higi­

U svijetu Erosa, gdje Platon boravi za svojih najranijih

jena, čišćenje od bolesti posao je liječničkoga umijeća, a

i najvećma kasnih godina, tamo gdje nam dobro b ježi u

čišćenje od mlitavosti i slabosti postiže se tjelovježbom.

lijepo, tamo gdje dobro nalazim o u pom iješanom živo tu , ne

Sve su to djelatnosti znalaca, svakoga za svoje područje,

nalazimo potrebe za katarzom. I to je razumljivo opet iz

ali uz zajedničku suradnju i nadzor.

obzorja toga svijeta, njegove raznolikosti, opuštene zaigra-

Čišćenje duše otklanjanje je i sprečavanje svađe i izo-

nosti i nadasve snošljivosti Platonovih kasnih godina. Ta

pačenosti. O no je očišćenje od grijeha - Sokrat u Fedru

čemu nešto čistiti ili pročišćavati kada upravo u pomije­

misli da se mora očistiti od ogrešenja prema Erosu,108 ko­

šanome i nečistome nalazimo neku tajnovitu privlačnost.

jemu neki od sugovornika nisu odali dostatno poštovanje.

Duhu je ta naslada zazorna, djeluje na nju odbojno, naći će

Ta već je Stesihor oslijepio kada je klevetao Helenu kao

mnoštvo razloga da je obezvrijedi, da se od nje očisti. Ali

preljubnicu. Progledao je opet kada je spjevao palinodiju

Eros, taj nedokučivi Sokratov daim onion [δαιμόνιον], nije

u kojoj tvrdi da je u Troji s Parisom boravila Helenina

bez utjecaja na cijelu dušu: on »lagan i krilat« razgaljuje i

utvara. Tako se očistio od grijeha prema mitologiji (ovu

olakšava, čemu ga, dakle, progoniti i izgoniti kada nam se,

verziju prihvaća i Euripid u ovdje već spomenutoj tragediji

barem kratkotrajno, nametne za ljupka gospodara - kao da

H elena). Čišćenje od neznanja, zabluda i gluposti, vrši se

kaže stari, vedri Platon. Ako gotovo kriomice prihvatimo

poučavanjem i obrazovanjem. Čišćenje od uobraženosti i

umjetnost kao nasladu pom iješanu s bolom , tada i u tome času nećemo posegnuti za drastičnim čišćenjem, jer smo kao mudraci otporni prema zavodništvu Muza i baš zato

107 Sofist, 226 c - d.

m ožemo povremeno uživati u njihovim darovima. Ali,

108 Fedar, X X (243 a).

164

165

prividnoga znanja posao je odgoja od najranijih godina.109

Govor je zaigrano događanje sukoba između pitanja

Najdjelotvornije čišćenje od svih duševnih zala, dakle za­

i odgovora, ta ugovoru o najvažnijim stvarima mora biti

bluda, gluposti, neznanja i uobraženosti, čišćenje koje je

nešto igre, jer mišljenje i govor isto su, a mišljenjeje nijemi

djelotvorno kako u odgojnome, tako i u obrazovnom usmje­

razgovor duše sa samom sobom.112

ravanju, jest pobijanje. Liječnici najprije nastoje odstraniti iz

Tako iskonski sukobi između Jednoga i mnoštva, čisto­

tijela ono što mu je bilo na smetnji. Dijalektičar pobijajući

ga i pomiješanoga, idealnoga i osjetilnoga, ostaju zatvoreni

posramljuje protivnika, pa odstranivši kriva mišljenja, koja

i zaustavljeni u predjelu duše. Iznositi ih u realitet vidljivih

su znanjima stajala na putu, očisti ga i ispuni takvim uvje­

sukoba, u kazalište, pjesništvo i glazbu, znači uznemiriti

renjem da samo ono zna, što zaista zna, a više ništa.110 Stoga

one koji ne mogu prevladati moći iracionalnoga, neura­

je pobijanje najvažnije i najdjelotvornije od svih čišćenja, a

čunljivoga. A oni su mnoštvo, nemjerljiva većina, koju

onoga pak koji nije pristupačan pobijanju, bio to upravo i

može obuzdati samo čvrsta vladavina snažnih, ratnicima

veliki kralj, treba smatrati nečistim u najvažnijim stvarima,

osiguranih umnika. Atena i Sparta, Eros i Polis opet se

neobrazovanim i ružnim u tome u čemu bi se dolikovalo da

sukobljuju pri razmatranju pitanja o katarzi.

bude što čišći i ljepši onaj koji uistinu hoće da bude sretan.m

Platon misli daje registrirao sve vrste katarze, čišćenje

Možemo li ovdje vidjeti na djelu upravo onu izvornu

tijela i duše od slabosti, bolesti, rugobe i poroka. Ta se

Platonovu dramatičnost, koju je u svojoj praktičnoj filo­

čišćenja vrše metodom ili u obliku »rastavljanja«, odva­

zofiji tako uporno potiskivao, dramatičnost koja nasuprot

janja dobra od zla. Uočiti, razlikovati, odvajati, posao je

dijalektici katarze gubi vrijednost u umjetničkom izrazu?

dijalektike. Ali dijalektika je teorijska disciplina, ona je

Zacijelo. I to je jedna od izrazitih platonovskih antino-

oblik prave spoznaje koja vodi najvišemu znanju, znanju

mija, u kojima se duboka i razorna misao uvijek iznova

ideja, kontemplativnomu uranjanju u carstvo pune istine.

sukobljuje sama sa sobom i očituje se kao nemogućnost

Vidjeli smo kako Platonova težnja za spoznajom seže

konačnoga odgovora na pitanje.

dalje od same čiste spoznaje, ona je usmjerena prema ozbiljenju spoznatih ideala, ideje pravednosti, ideje dobra, ideje lijepoga, ideje države. Stoga katarza predstavlja praktičku di­ jalektiku, metodu djelatnoga ostvarenja teorijske discipline

109 Sofist, 230 b - e. 110 Sofist, 230 c - d. 111 Sofist, 230 d - e. 166

112 Sofist, 263 e. 167

rastavljanja. Čišćenje » o d « nije pročišćenje ili popravljanje

kojima će se graditi zapadnjačka dramatika naredna dva i

slabosti. Ona nije, u sanitarnom smislu, terapeutska, već

pol tisućljeća. To je početak i ujedno završetak građevine

kirurška djelamost, koja odstranjuje, ali ne pokušava iscijeliti

kojoj će se kroz milenije mijenjati pročelja, pa i unutarnji

i njegovati bolesno tkivo. Platonova je katarza drastična i

raspored prostora, ali će ona biti zauvijek prepoznatljiva

nesmiljena, ona »odstranjuje«, »posramljuje«, u najbla­

kao izvorno djelo njezinih prvih graditelja.

žem obliku »potiskuje«.

Slično se, ako proslijedimo te asocijacije Diogena Laer-

Dobro je to uočiti i ponavljajući isticati da bismo vi­

tija, dogodilo i u filozofiji. Prvi su sustavni mislioci mislili

djeli bitne razlike između njegova i Aristotelova poimanja

prirodu - kozmos kao arhe [αρχή], bitak, zajedništvo pra-

te najzagonetnije riječi. Jer Platonova katarza pobijanjem i

počela iz kojega se rađa mogućnost bezmjerne raznolikosti

potiskivanjem ne smjera na cijelu dušu, već samo na njezin

bića. U drami je to kor, kolektiv u kojem se nalazi mnoštvo

umni dio. Bezmjema prostranstva emotivnoga i volitivnoga

potencijalnih, još neidentificiranih pojedinaca.

kompleksa ostala su izvan dosega njezine moguće stvarala­

Za filozofijom prirode slijedi promišljanje čovjeka kao

čke, pozitivne djelatnosti. Čišćenje nije pročišćenje. Katar­

društvenoga, povijesnoga bića. Otvoren je prostor - bo­

za je eminentno metoda per negativum, potiruće umijeće

rilište na kojem se sučeljuju sloboda i nužnost, sklonost i

egzorcizma zla.

dužnost, htijenje i trebanje unutar zajednice, ali i u nutrini pojedinca. Čovjek je uspostavljen kao moralno biće, to znači kao biće sukoba, kao vječno sokratovsko bezdomno

6. Platon - sažetak

Između. U filozofiji to je Sokrat, tragalac dobra i praved­ nosti, pitalac i usmjeritelj. U drami su na ispitu Prometej

Diogen Laertije iznio je vrlo poticajnu usporedbu he­

i Neoptolem, ljudi brige i skrbi za druge.

lenske drame i filozofije. Po njemu je prvi glumac i tragičar,

Treće je razdoblje u filozofiji ono dijalektičko, Plato­

utemeljitelj zapadnoeuropskoga kazališta Tespis, uveo u

novo, u čijem djelu nalazimo sintezu filozofijske baštine

Dionizijske svetkovine prvoga glumca - da bi odmorio kor

iskušane i obogaćene umijećem »rastavljanja« i »pobi­

i dao mu predah. Eshil, koji je uobličio i razvio tragičku

janja«. Slično se događa i u helenskoj drami. Međusobni

radnju, piše svoje drame za dva glumca, koji su, mijenja­

sporovi ljudi i bogova u djelima kasnoga Sofokla i Euripida

jući maske, mogli glumiti nekoliko uloga. Sofoklo dovodi

nadmašuju polemičku oštrinu dijaloga u spisima zreloga

na scenu tri glumca (što u svojoj poznoj dobi prihvaća i

Platona. Antigona i Kreont u Sofoklovoj tragediji, Afro­

Eshil), te obogaćujući i razvijajući priču, stvara temelje na

dita i Artemida u Euripidovu Hipolitu, ljudski i božanski

168

169

antagonisti svojim sporenjima izlažu najdramatičniju dija­

komentare, završava ovako: N eka to bude rečeno, i jo š ovo:

lektiku »rastavljanja« i »pobijanja« u povijesti kazališta.

bilo daJedno postoji, ili da nepostoji, ono i druge stvari - kako

Filozofija drame i drama filozofije suputnici su u tome

izgleda - u njihovu odnosu prem a sebi, i u njihovu uzaja­

prijelomnom vremenu sjaja i sumraka antičke Helade. U

m nom odnosu, na sve načine, jesu sve, i nisu ništa, i izgleda­

tih poldrug stoljeća, u tom zrncu vremena od Salamine

ju sve, i ne izgledaju ništa. - T o j e savršena istin a.m Ovaj

(480. pr. Kr.), od prvih Eshilovih tragedija do Platonove

relativizam, koji na kraju rasprave podržavaju svi sudionici

smrti (347. pr. Kr.), nastala je drama i teorija drame, teo­

od Parmenida do Sokrata, mladoga Platona i još mlađega

rijska dramaturgija. Kojim je poticajima Platon sudjelovao

Aristotela (ne filozofa, kasnijega Platonova učenika), izraz

u njezinu tematiziranju?

je doživotnih Platonovih nazora da dijalektikom razdvoji, pa opet sjedini suprotnosti, ali i svijesti o nepremostivim misaonim teškoćama na tome putu. Stoga, ponovimo, ne

1. Polis i Eros

treba nam a čovjeka raznolika {D ržava), ali poslije, pod stare

dane, nalazim o dobra i u pom iješanom živo tu (Teetet). Dvoumice oko tih dvaju, u Platona oprečnih, načela

Zbog takvih Platonovih »neusklađenih« mišljenja,

mišljenja i djelovanja upućuju na u p itn o st o definitivnim

opet za Windelbanda, Sofist i D rža vn ik svrstavaju se među

odrednicama njegove filozofije. Bio bi smrtni grijeh za

»dvojbene spise«, a upravo su to djela otvorenih pitanja

profesionalne filozofe-platoničare nazvati njegov sustav

o mogućnostima spoznaje i uspješna upravljanja državom.

skeptičkim. Svi bi htjeli čistoga Platona, ili barem Plato­

Državnik-pastir »goji stado«, a »pravi vladalac«, koji ob­

nova razdoblja koja vode konačnu, nezamućenu pogledu

naša vlast »privolom « stada, njeguje svoje ovce i vodi ih

na konzistentni filozofijski sustav. Tamo gdje se u kasnim djelima javljaju sumnje, ili samo pitanja bez odgovora, povjesničari filozofije načinju problem vjerodostojnosti tih rukopisa. Tako jedan od najuglednijih smatra da ostaje krajnje sum njiva autentičnost kod Parmenida, kom e su se

blagostanju.115 Promišljajući o dramskoj umjetnosti sa stajališta Pla­ tonova Polisa, ne nalazimo ništa dobra u bizarnim m ješa­ vinam a bola i naslade, koje će za sv. Augustina svjedočiti

o moralnoj izopačenosti poganskoga Rima. Za obojicu

nezasluženo d ivili već u kasnijem Starom vijeku i također u N ovom vijeku.m A Parm enid, bez obzira na kontroverzne

114 Parmenid, 166 c. in w . Windelband, Povijestfilozofije, sv. I., str. 145.

170

115 Državnik, 276 e. 171

je tragedija iskvarena povijest neizbježnih, ponavljanih

ovako: Dobro. To se nekako p red nam a odvijalo kao dram a .116

zala koja proizvode » bolji od nas « . U tragediji nema bu­

I ovdje dramatičnost ima pozitivne konotacije.

dućnosti za ljudski rod. I oni najmoćniji, isprva sretni,

Prezrena u D rža vi, u D ržavn iku ona je priznanje oblika

podliježu silama koje ih potiru i iskorjenjuju im rodove.

sučeljavanja različitosti i put prema razrješenju problema.

Stoga je komedija manje zlo, rugoba koja nije pogubna. Ona

Dijalektika je dramatična, i u njoj ima »naslade«, iako,

prikazuje smiješne male i velike kao prolaznosti aktualne

dakako, ona nije od presudne važnosti, ali je neizbježna

povijesne zbilje. Njezini su protagonisti slučajni suputnici

u svim raspravljanjima o umijećima, od tkalačkoga do sli­

koji će se tek na trenutak zaustaviti na pozornici govoreći

karskoga i glazbenoga. Polis i Eros susreću se pomirljivo

0 svojim malim sudbinama: eto, to je s nama tako, ali što

u posljednjim Platonovim djelima.

će biti poslije, ne znamo. U komediji ima čak i nekakve krhke nade, jer oni ismijani, u svojim nespretnim zloćama ostavljaju, kažnjeni smijehom, netaknute prostore boljega.

2. Katharsis

Tragedija je, naprotiv, prizorište vječnoga zla, pogubne rugobe koju, rugajući se svojim igračkama ljudima, odre­

Čišćenje je oblik praktičke dijalektike, dakle postu­

đuju i nameću bogovi. Zato Epiharmo, filozof-komičar,

pak tvornoga razdvajanja dobra od zla u tijelu i u duši.

privlači Platona više filozofijom nego komedijama. Sofron

Katarza je čišćenje tijela od prljavštine slabosti i bolesti;

pak pjesnik je oplemenjenoga mirna, pučke komike koja

čišćenje duše od neznanja, zablude i uobraženosti. Tako je

je tako razdragala Platona da je njegova djela od zadnjih

ona neophodno državničko umijeće nadzora nad životom

sicilskih putovanja do smrti stalno nosio sa sobom. Kažu

zajednice. Poput pastira, koji je svomu stadu hranitelj,

da je Dionizije Mlađi, trezveniji i skloniji umjetnosti od

liječnik pomagač pri parenju i rađanju, tako i vladar koji

svoga oca, Platonu u počast dao obnoviti prikazbe starih

se razumije u sva umijeća, brine za stabilnost države, jer

komediografa, koje su filozofa tako privukle tim umnim

je teško podnošenje promjena, opasna je uzburkanost za­

šaljivcima da je upoznavanje s njihovim djelom smatrao

jednice kao što je pogibeljno pobjesnjelo stado. Stoga će

najvećim probitkom svojih pustolovnih putovanja.

dobar pastir svoje gojence zamamljivanjem činiti blažima,

D ržavn ik je vjerojatno posljednje djelo, rasprava o držav­

ničkim vrlinama, o mjeri kojom će vladar mjeriti prekomjerno

kada bilo glazbalima, bilo samim ustima najbolje izvodi glazbu koja pristaje njegovu stadu.

1 nedostatno, umjereno i odlučno, u živim raspravama koje ipak vode zajedničkim zaključcima. Tu Sokrat (Platon) kaže

172

116 Državnik, 303 c.

173

Toliko neka je rečeno o Platonovu odnosu prema um­ jetnosti, posebice prema drami. Koliko je utjecao, bilo

IV. ARISTOTEL

unapređenjem, bilo samo slijeđenjem njegovih poticaja, bilo oporbom mnogih postavki, na svoga najznatnijega učenika Aristotela, vidjet će se u narednom poglavlju. Za njegovu trajnu vezanost za dramu navedimo još jedno svje­ dočanstvo: Trasil tvrdi daje Platon svoje dijaloge objavio u tetralogijama, kao što su se oni dramatičari natjecali s po četiri drame o Dionizijskim svetkovinama...117

1. Život i djelo ... ljudsko (je) dobro djelatnost duše prema kreposti... I valja jo š dodati: u potpunu životu.

Aristotel, Nikomahova etikam

E v o nas odmah, na početku Etike posvećene sinu Nikomahu, pri otvorenim vratima pitanja: ■ Što je vrlina, kako je postići i zadržati ? ■ Kakav je to potpuni život i kako ga ostvariti? ■ Kako odgovore na ta pitanja ne samo predložiti već obrazložiti i dokazati? O vo zadnje pitanje, pitanje o samom pitanju i pitanje o utemeljenju odgovora, dijeli Aristotela od njegova veli­ koga učitelja. Platon je odgovarao autoritarno, apodiktički ili pak metaforički, no pred kraj svoga misaonoga puta mnoge je važne odgovore gotovo smjerno ostavljao u novoj otvorenosti pitanja. Tako pitanja o Erosu, težnji za rađa-

117 Diogen Laertije, op. cit., III, 1,56. 174

118 Nikomahova etika, 1098 a 17 i 19. 175

njem u Lijepome, o oponašanju i o Jednome. Platonova

liječnika makedonskoga kralja Aminte II. u Peli, a nakon

dijalektička »razdvajanja« teško su i katkad neuvjerljivo

rane smrti oca i majke Festide, kod rođaka Proksena u

vodila konačnu sastavljanju. Platonu nije nedostajalo od­

Stagiri na sjeveru poluotoka Halkidike, blizu granice s

važnosti. Ali nije dokraja izgradio oruđe argumentacije za

Makedonijom, gdje je i rođen. Drugo razdoblje Aristo­

misaono utemeljenje svojih stvaralačkih poticaja - logiku.

telova naukovanja započinje za sedamnaestogodišnjaka

To je učinio Aristotel svojim Organonom. Njegova teorija

(367. pr. Kr.) u Ateni kod Platona, gdje u Akademiji stje­

suda, sustav čvrstoga i nepobitnoga silogizma, zauvijek

če široko obrazovanje iz svih tada znanih humanističkih

su odstranili sofisteriju iz filozofskoga i estetičkoga mi­

disciplina.

šljenja.

Kronologija Aristotelova života i djela svjedoči nam

Na mjesto spekulacija o ideji Istinitoga stupaju egzaktne

0 mnogo mirnijem životnome putu od Platonova, iako je

raščlambe misaonoga instrumentarija. Vrhovnu ideju D o ­

vrijeme, koje je za cijeloga svoga vijeka proboravio unutar

bra zamijenit će klasifikacija dobara čovjekova opstanka:

četverokuta Stagira - Pela - Atena - Mitilena na Lesbosu,

zdravlja, snage, imutka, znanja, razboritosti, pravednosti i

dakle na sjevernom dijelu egejskoga bazena - bilo pre­

umnosti, prijateljstva i blaženstva. Ideja Lijepoga ozbiljuje

puno dramatičnih zbivanja ravnih Peloponeskomu ratu.

se u ljepoti pojedinih bića i osoba, u umjetničkom prika­

Pojednostavljeno rečeno: Platon je sudjelovao, mislio i

zivanju njihovih posebnosti, ali i u zakonitostima njihove

pisao; Aristotel je iz svojih zavjetrina promatrao, skupljao

opstojnosti u pjesništvu, a osobito u dramskoj umjetnosti.

1 promišljajući bilježio. S do sada u povijesti neviđenim

Aristotel svojom analitikom umjetnosti odgovara ha pita­

darom za klasifikaciju, sistematizaciju i sintezu zasnovao

nja: Što? Kako? Kojim načinom? Kojim sredstvima? Kojim

je gotovo sve prirodne i duhovno-povijesne znanosti: fi­

učincima? Kojim svrhama? Tako zasniva estetiku, poetiku

ziku, anatomiju, botaniku (s Teofrastom), astronomiju,

i dramatologiju kao znanstvene discipline. On je, koliko

meteorologiju, kozmologiju, filozofiju, zoologiju... Među

znamo, prvi sustavno obradio probleme koje je, bar mnoge

duhovno-povijesnim znanostima navedimo: psihologiju,

od njih, postavio Platon. To mu bijaše omogućeno sretnom

ontologiju, epistemologiju, logiku, hermeneutiku, poli­

sintezom Platonove dijalektike i ontologije s objektivnim

tiku, ustave 158 država, etiku, poetiku, te čitav niz na

egzaktnim, induktivnim istraživanjem zbiljskoga života svih

žalost izgubljenih monografija o značajnim filozofima,

vrsta bića naše Zemlje.

među ostalima o Arhiti, Speusipu i Demokritu. Dakako,

Aristotel je prošao kroz dva obrazovna razdoblja. Prvo,

taj ogromni opus nezamisliv je i bio bi neostvariv bez vi­

prirodoznanstveno, kod svoga oca Nikomaha, prijatelja i

sokoobrazovane ekipe suradnika toga grandioznoga »le-

176

177

ksikografskoga instituta« - Likeja, kojemu je prvi i glavni

bijena. Uz nekoliko sabranih fragmenata i naslova, imamo

autor dao pouzdani metodološki instrumentarij.

svjedočenja filozofskih uglednika, sve do Cicerona, koji su

Djela iz navedenih područja namijenjena su užemu

te spise po umnosti i stilskoj vrsnoći smatrali ravnoprav­

krugu slušača Likeja i upućenih, pa se doimlje, a često i

nima Platonovima. To su filozofski dijalozi s naslovima i

jest tako, kao da nisu dokraja razjašnjena, da su nastala

temama u krugu Platonovih rasprava. I Aristotel je napisao

kao zabilješke predavanja. Plutarh navodi Aleksandrovo

svoga Fedona (o besmrtnosti duše), Gozbu, Državnika,

pismo iz Azije Aristotelu, u kojem ga prekorava što je

Sofista i druge. Po tematici i po obliku izlaganja možemo

objavio svoja akroamatička (ezoterijska) djela: ... ta čime ćemo se m i isticati među drugim ljudima ako budu učenja u kojima sam bio izobražen zajednička svojina sviju ?Aristotel mu odgovara da su spisi za podučavanje neupućenima beskorisni, jer su napisani uglavnom kaopodsjetnik za one koji su već upućeni u to."9 Stoga se već više od 2 tisuće godina vode rasprave, osobito o M etafizici i Poetici, među »neupućenim a«, koji, svatko za se, drže da su »upućeni« i da oni jedini razumiju Stagiraninova počesto nedorečena i nedovršena izlaganja. Tko makar i površno poznaje problem, zna zašto se rasprave oko pojmova katbarsis [κάθαρσις], hamartia [άμαρτία], ate [άτη]... vode i danas jednako živo kao u vrijeme renesanse i romantizma. I ovaj je rad pokušaj jed­ noga neupućenoga da se predstavi kao »u p u ćen «, ako ne drukčije, ono barem kao upućen u mišljenja drugih, »upućenih«.

ih nepobitno vremenski smjestiti u prvo razdoblje rada i

Na nesreću, manje nedoumica ima o Aristotelovim egzoterijskim djelima (za široki krug čitatelja), jer su izgu-19

učenja u Platonovoj Akademiji, gdje je, kao Platon kod Sokrata, »opernatio« i krenuo vlastitim putom. Rodio se godine 384. pr. Kr. u Stagiri (Stagiros [Στάγιρος, ali ή]), djetinjstvo i dječaštvo provodi s ocem na dvoru Amintinu u Peli, gdje dobiva i prve pouke o ljekarskom umijeću. Otac mu Nikomah bijaše od roda Asklepijada, koji su poštovali svoga pretka, boga Asklepija, i prenosili njegov dar s oca na sina. Prema predaji, Nikomah je potomak Asklepijeva sina Mahaona, koji se kao liječnik istaknuo u Trojanskom ratu. O d Asklepijadaje najznatniji među liječnicima svakako Hipokrat (460. - 377. pr. Kr.), »otac m edicine«, srodnik i suvremenik Nikomahov. To nam sve mnogo govori o okružju Aristotelova duhovnoga i političkoga ranoga razvoja i sazrijevanja kao prirodoznanstvenika i politologa. Odrastati na dvoru kralja države najveće povijesne perspektive, uz oca koji je u ono vrijeme kao liječnik morao biti upućen u sve prirodne znanosti, bijahu povlastice koje su, uz izvanrednu darovitost dječakovu i pogodne statusne okolnosti, morale biti oplođene u

119 Plutarh, op. cit., sv. I I I Aleksandar, 7.

178

čovjeku i djelu. Aristotel je te povlastice i svoju darovitost 179

iskoristio punije i energičnije od bilo kojega poznatoga

i Speusipa) počinje sudjelovati aktivno u njezinu radu i

znanstvenika i filozofa u povijesti.

objavljuje svoja egzoterička djela pisana po uzoru na Plato­

Nakon smrti roditelja vraća se u Stagiru pod skrbni­

nove dijaloge. Devetnaestogodišnje razdoblje Aristotelova

štvo rođaka Proksena, kojemu svojom oporukom odaje

života u Ateni obilježeno je sve vidljivijom ekspanzijom

punu zahvalnost za brigu i ljubav kojom je bio okružen

Makedonaca na jug (Tesalija, Etolija) i istok (Halkidika,

sve do odlaska u Atenu, gdje se u Platonovoj Akademiji

Trakija).

bavi proučavanjem i uskoro poučavanjem, najprije retorike. Zanimljiva je slučajnost da su se najznatniji teoretičar,

359. pr. Kr.

Aristotel, i najveći praktičar govorništva, Demosten, rodili

Filip II. postaje kralj Makedonije.

iste 384. godine pr. Kr. i kao politički protivnici umrli iste, 322. godine. N o krenimo redom, da bar letimice prođemo put Aristotelova života i njegova vremena.

356. pr. Kr. Rođen mu je sin Aleksandar. Iste godine Herostrat pali Artemidin hram u Efesu. Ime arhitekta nije poznato (i).

384. pr. Kr. Aristotel je rođen u Stagiri; Demosten u Peaniji (Atika). Djetinjstvo provedeno u Peli nisu narušili događaji u Atici i na Peloponezu. Beoćani (Tebanci) u dva navrata

351. pr. Kr. Aristotel objavljuje Nagovor na filozofiju protiv retoričara Isokrata.

nanose Spartancima teške poraze. Prvi, godine 379. pr. Kr., uz pomoć Atenjana, što dovodi do II. Atičkoga saveza pod vodstvom Atene (377. pr. Kr.). Kada se Sparta drugi put diže protiv Saveza, doživljava od Tebanaca novi poraz

350. pr. Kr. Filip II. razara Aristotelov rodni grad Stagiru i kreće u daljnja osvajanja helenskih gradova.

i primorana je sklopiti mir s Atenom, što je vrlo važno okružje za Platona, njegovu Akademiju i za Aristotelov miran život u Stagiri i Ateni.

348. pr. Kr. Aristotel napušta Akademiju zajedno s Teofrastom, možda povrijeđen Platonovim zaviještanjem vodstva škole

367. pr. Kr.

svomu nećaku Speusipu. Ipak, čini se da je presudniji raz­

Sedamnaestogodišnjak dolazi u Atenu i stupa u Aka­

log rastanka Aristotelovo filozofijsko osamostaljenje. Kod

demiju. Kao jedan od trojice najdarovitijih (uz Teofrasta

Platona nije mogao ništa više naučiti, a vlastiti filozofijski

180

181

sustav pokazivao je u razvitku sve veće otklone od učiteljeva idealizma i njegovih političkih nazora. Nakon kratka bo­ ravka s Ksenokratom na Asu u Troadi, naredne tri godine nastanjuje se u Atarneji. Tu je gost i prijatelj vladara Hermije, isprva pritajenoga saveznika Filipa II., koji je na obalama i otocima Male Azije tražio saveznike za rat protiv perzij­ skoga imperija. Hermija učvršćuje prijateljstvo s Filozofom oženivši ga svojom kćeri Pitijadom. 347. pr. Kr.

makedonske ekspanzije. Aristotel je opet u zavjetrini, na, u svakom pogledu, suprotnoj obali od atičke. 345. pr. Kr. Opet je sa sudrugom i sljedbenikom Teofrastom, sada u Mitileni na otoku Lesbosu nadomak maloazijske obale. Poučavaju retoriku. 343. pr. Kr. Filip II. Makedonski poziva Aristotela da dođe u Pelu poučavati i odgajati Aleksandra, kojemu je tada bilo, što

Umire Platon. Kazivalo se u starini da je bio povrije­ đen Aristotelovim napuštanjem Akademije: Aristotel me

je vjerojatno, trinaest godina (Diogen Laertije spominje

je odgurnuo kao što ždrebad odbija majku koja ih je rodi­ la }10 Ako je Platonove uvrijeđenosti doista bilo, ona nema

prijestolonasljednika uslijedio ne zbog velikoga Aristotelova

opravdanja. Prije Aristotelova odlaska voditeljem Akade­ mije imenovan je Speusip; nakon njegova osmogodišnjega vodstva školu preuzima polihistor Ksenokrat i upravlja Platonovim filozofskim nasljeđem punih 25 godina. 346. pr. Kr. Filip II. u drugome Svetom ratu osvaja Fokidu zbog navodne pljačke Delfskoga proročišta. Filip je sve bliže Ati-

petnaestogodišnjaka). Taj je poziv na časnu dužnost odgoja ugleda - bilo je to u vrijeme barem jednako cijenjenih filo­ zofa i polihistora u Heladi (Teoffast, Ksenokrat) - već zbog veze Filozofa s Hermijom, radi navedenih političkih ciljeva, a i zbog tradicije, jer je Aristotelov otac Nikomah bio pri­ jatelj i dvorski liječnik Filipova oca Aminte. Tako Aristotel opet zbog sretnih okolnosti izmiče žarištima ratova, koja se premještaju na jug i istok njegova boravišta. Sedam godina Aristotelova bavljenja odgojem i obrazovanjem budućega

ci, makedonska stranka sve jača, dok veliki tradicionalist Demosten sa sve manjim uspjehom u politici govori svoje

kralja, a i izgradnjom vlastitoga filozofijskoga i političkoga

znamenite Filipike - upozoravajući Atenjane na opasnosti120

njem poglavlju helenske povijesti.

svjetonazora, vrijeme je najodsudnijih zbivanja u posljed­

342. pr. Kr. Filip sklapa savez s Hermijom i tako zapravo objavljuje 120 Diogen Laertije, op. cit., V, 1,2.

182

svoje namjere u istočnoj politici. 183

341. pr. Kr.

Aristotelov je sedmogodišnji posao u Peli završen. Odlazi,

Trakija postaje makedonska provincija, Filipu je otvo­

ponovno s Teofrastom, u svoju Stagiru i donosi joj zakone.

ren sjeverni prolaz do Male Azije; sada, uz temeljite pripre­ me, treba mu dvije i pol godine do odlučujućega završnoga prodora prema Beotiji, Atici i Peloponezu.

Za to vrijeme Aleksandar je već na Dunavu. 335. pr. Kr. Aristotel je nakon duga izbivanja opet u Ateni. Osniva

338. pr. Kr.

svoju »peripatetičku«121 školu Likej u prostorima vje­

Bitka kod Heroneje, na sjeveru tebanske Beotije. Ma­

žbališta posvećenoga Apolonu Likeju. Tamo će prebivati

kedonske falange nanose konačni poraz saveznicima Tebi,

punih dvanaest godina, predavati, pisati, pripremati su­

Ateni i Korintu.

radnike i nasljednike, organizirati skupljanje i sređivanje goleme znanstvene građe, koju su mu, uz domaće izvore,

337. pr. Kr. Pod vladavinom Filipovom osnovan je Korintski savez, koji udružuje sve helenske države osim Sparte. Prijestolnica je Korint, geografski i politički središnji grad ujedinjene Grčke, koji će to ostati sve do godine 146. pr. Kr., kada Rim zaokružuje svoj imperij na sve četiri strane svijeta, ali Grčkoj ostavlja autonomiju. Filip je odigrao svoju povijesnu ulogu. Paradoks p o­ vijesti: tuđinac-srodnik ozbiljuje panhelensku ideju, okon­ čava tisućljetne sukobe grčkih plemena i gradova-država. Obnovio je, vjerojatno na nagovor Aleksandrov, Aristo­ telovu Stagiru i prema nekim svjedočenjima postavio fi­ lozofa upravljačem njegova rodnoga grada. 336. pr. Kr. Umire Filip II. Na prijestolju ga nasljeđuje Aleksandar i polazi već pripremljen na stvaranje svjetskoga imperija.

184

pribavljala Aleksandrova osvajanja. 333. pr. Kr. Aleksandar pobjeđuje vojske Darija III. i tim pobjeda­ ma zadobiva Malu Aziju, Siriju, Fenikiju i Egipat; zasniva Aleksandriju. Posvuda ga slave kao božanstvo, ali, prema Plutarhu, on je počasti primao samo od domorodaca, dok se, očevidno pod utjecajem Aristotelova odgoja, prema svojim sunarodnjacima i suborcima odnosio kao prijatelj, skrbnik, tješitelj, pa i liječnik. Posvuda su ga na vojnama pratila djela Homera, Hesioda, Eshila i Sofokla, dakako i Aristotela: Poetika (oko 330.), M etafizika (oko 328.) i Politika (325.).

121 Aristotelovi su učenici i sljedbenici nazvani peripateticima jer je Aristotel navodno poučavao šećući s njima u vrtu (P E R IP A T O S [περίπατος]).

185

329. pr. Kr. Izgrađen je u Ateni, na mjestu staroga drvenoga, ka­ meni Dionizov teatar s 14 tisuća sjedala. Kazalište podno Akropole djelatno je i dan-danas u prikazivanju antičke baštine.

drugi put ogriješe o filozofiju (aludirajući, dakako, na Sokratovo smaknuće). Povukao se u Halkidu, gdje gaje mnoge godine čekalo imanje, majčina ostavština. Proveo je tamo nepunu godinu dana sređujući svoje duhovno i materijalno nasljedstvo.

328. pr. Kr.

322. pr. Kr.

Aleksandar je pogubio Aristotelova rođaka Kalistena,

Aristotel umire od želučanih tegoba, u isto vrijeme odu­

prema Diogenu Laertiju - zbog drzovitosti, a po drugima

zima sebi život Demosten u očaju zbog konačna gubitka

zbog sumnje u pripremanje urote. O dnosi su učitelja i

atenske samostalnosti, a i u strahu pred progonima od strane

učenika ohladnjeli drugi put. Prvi put, sjetimo se, zbog

Makedonaca, koji su nakon neuspješnih otpora učvrstili

objavljivanja Aristotelovih akroamatičkih spisa, za koje je

vlast u Grčkoj. Iz potpuno očuvane Aristotelove oporuke

(vjerojatno za Metafiziku) Aleksandar vjerovao da pripada­

(Diogen Laertije) možemo razabrati da je bio vrlo bogat

ju samo njemu i uskomu krugu »upućenih«. Aleksandar

i ne manje velikodušan. Nije zaboravio nikoga od svojte i

se od sada posvećuje najvećma stabiliziranju osvojenih

prijatelja, a većinu je svojih robova oslobodio. Teofrast je

područja (oko 79 država), a Aristotel svojoj filozofiji. U

naslijedio vodstvo Likeja i bogatu biblioteku. Dakako, uz

tome razdoblju nastaju njegova najzrelija djela: Nikoma-

slavu svojih djela i čast Aristotelova prijateljstva.

hova etika, 0 duši, Organon... 323. pr. Kr. Umire Aleksandar u Babilonu, od vrućice izazvane

2. Antropografija

vjerojatno malarijom. Iste godine odlazi iz svijeta Diogen Sinopljanin, onaj koji je danju s upaljenom svjetiljkom »tražio čovjeka«; onaj koji je Aleksandru na pitanje: Što mogu učiniti za tebe? - odgovorio: M akni m i se sa sunca. Aleksandrova smrt uzdrmala je njegov imperij, pa su mnoge države pokušale vratiti slobodu i samostalnost. Među njima i Atena, ali nakratko. Počeli su progoni pristaša makedonske stranke, pa su mnogi ugroženi izbjegli. Tako i Aristotel, uz gorku poruku kako neće dopustiti Atenjanima da se

186

Čovjekje mjera svih stvari: onih kojejesu da jesu, onih koje nisu da nisu. Protagora122

Promotrimo li makar letimice naslove i tematiku Ari­ stotelovih djela, moći ćemo zaključiti da velika većina od-

122 H. Diels, op. cit., Protagora, B 1.

187

govara na pitanja o čovjeku kao tjelesnome, duševnome,

U Metafizici, već u prvoj rečenici, svi ljudi po svojoj

duhovnome i društvovnome biću. Područja prirodnih

prirodi teže spoznaji... i pored njezine korisnosti ona nam

znanosti obrađena su uglavnom na razini izvještaja o su­

se sviđa po sebi}14 Č ovjek je, dakle, ZOON LOGISTIKON

vremenim dometima, bez namjere vlastitih unapređenja i

[ζωον λογιστικόν], biće koje m isli i rasuđuje.

otkrića, nerijetko uz prihvaćanje već tada prevladanih teo­

U Nikomahovoj etici: Svako umijeće i svako istraživanje,

rija (astronomija, fizika, anatomija). Ali zato Stagiraninova

te slično djelovanje i pothvat, teže, čini se, nekom dobru.

antropografija, oris i opis čovjekovih osobina, njegovih

Stoga je lijepo rečeno da je dobro ono čemu sve teži.l l i ... on

mogućnosti, moći i ograničenja, predstavlja utemeljenje

d a je ljudsko dobro djelatnost duše prema kreposti... I valja

svih bitnih pitanja ontologije, etike i politike.123

jo š dodati: u potpunu životu. 126 Čovjek je, dakle, ne samo

Ovdje njegovi domašaji daleko prekoračuju njegovo vrijeme i ostavljaju neizbrisive tragove u svim, pa i međusob­

spoznajno, nego i djelatno biće, ZOON PRAKTIKON [ζωον πρακτικόν].

no protuslovnim filozofijskim sustavima, sve do naših dana.

U Politici, čovjek je građanin, biće zajednice, biće dru-

Značajan udio u oblikovanju te opsežne, šarolike slike ima

štvovno i državničko, ZOON POLITIKON [ζφον π ο λιτι­

Poetika. To, u mnogim svojim dijelovima zagonetno djelo,

κόν].

upućuje na radikalan pomak motrišta čovjekova svijeta,

U psihologiji (spis 0 duši) čovjek je osjetilno, tjelesno

kojim pjesnička umjetnost ulazi u polje »ozbiljnoga«: ona

i duševno biće u povezanosti tvari i oblika, vođeno svojom

nije više, kao kod Heraklita, Solona i Platona, nedostojna

entelehijom, samosvrhom, u stalnome, ali nikad dovršenu

igra obmanjivača, bestidnika i »ljudi raznolikih«. Namje­

približavanju bogu, čistoj duhovnosti koja misli sama sebe.

ra nam je pokazati kako i koliko Aristotelova analitika

Čovjek je biće prikrenuto najvišemu cilju, ZOON ΕΝ TE-

pjesničke umjetnosti, posebice tragedije, upotpunjuje kata­

LEI EHEIN [ζωον έν τέλει εχ ειν].

log bitnih određenja čovjekova bića, deduciran iz njegove

N o sva ta navedena čovjekova svojstva samo su nje­

metafizike, psihologije, etike, politike i Ustava atenskoga.

gove m ogućnosti (DINAMIS [δύναμις]), koje ozbiljuje u

Naglašavamo: upotpunjuje taj katalog, premda će se na

akt (ENTELEHEIA [έντ ελ έχεια ]). M i bism o htjeli živjeti

prvi pogled pričiniti da mu protuslovi.

123 Antropografiju smatram pretečom filozofijske antropo­ logije, koja je uspostavljena u dvadesetome stoljeću primjerenom metodologijom i jasno omeđenim predmetnim područjem.

188

124 Metafizika, 980 a 22 i 24. 125 Nikomahova etika, 1094 a 1 - 3. 126 Nikomahova etika, 1098 a 17 i 19. 189

potpunim životom prema kreposti i nastojimo uz napu­

Ustav atenski svjedoči o povodljivosti i potkupljivosti

tke razbora, razuma, uma i snagom voljnih moći ostvariti

gomile, koja se daje zavesti obećanjima i široko plaćenim

te mogućnosti. U tome nam pomažu metafizika, etika,

javnim službama. Ali ta gomila koja ne prepoznaje prave

politika i psihologija. Ali to trebanje mora u nastojanju

vođe, čak ni kada je grad u najvećoj pogibelji, razaznaje

punoga djelatnoga života biti suočeno s fakticitetom čo­

demagoge zlotvore, no tek kada se nađe pred propašću.

vjekova bitka, tako udaljena od svrhe (TELOS [τέλος])

Tada najvećma zamrzi i okrutno kažnjava one koji su je na

koju sebi postavlja i kojoj teži. To činjenično stanje, taj

zlo naveli. To je pogled na tamnu stranu ljudskoga života u

položaj čovjeka u povijesti i kozmosu na najradikalniji,

zajednici, pogled koji ne ukida, već upotpunjuje onaj idealni

najsuroviji i najogoljeniji način izlaže tragedija. Platon

EIDOS [είδος] predložen u Etici, Metafizici, u spisu 0 duši

je nastojao izbjeći suočavanje s tom zbiljom, koju treba,

i u Nagovoru na filozofiju.

kako reče, »potiskivati« (OSIS [ώσις], OTHEO [ώθέω]).

Put od mogućnosti prema zbiljnosti vidljiv je i spo-

Aristotel se sučeljava otvorena pogleda s ovom antinomi-

znatljiv samo pod uvjetom da se suoče i odrede polazište i

jom opstanka, stvarnim neskladom između trebanja i stanja.

cilj. Pjesnička, pa i glazbena umjetnost bit će za Aristotela

Čovjek je, međutim, istražujuće biće (ZOON HISTORIKON

poprište ispitivanja toga puta, osobito onih skrovitih pra-

[ζωον ιστορικόν] ), on teži punoj spoznaji, ma kamo ga dove­

početaka naviještenih u mitskoj predaji i njezinim umjet­

la i ma kako se u sažimanju izgradio njegov EIDOS [είδος] -

ničkim prikazbama od Homera do Euripida.

oblik, lik, slika, ideja. Za sada nešto pojednostavljeno rečeno,

Dihotomija opstanka posvjedočit će tako o dihotomiji

Aristotel je u potrazi za dijagnozom da predloži terapiju, dok

bitka, a analitika umjetnosti uspostavit će se kao područje

je Platon sugerirao krajnji cilj opstanka vjerujući u njegovo

mnogo prostranije od primarno intendirane predmetno-

ozbiljenje, bez nastojanja da promotri i istraži udaljenosti i

sti: Bitak je uopće naime izgrađen dvodim enzionalno, kao

teškoće. Valjana će se duša nizom reinkarnacija bližiti savr­

mogućnost (δύναμις, potentia) i kao zbiljnost (ενέργεια,

šenoj mudrosti da postigne konačno sjedinjenje s vrhovnom

actus'), a priroda u cjelini nije ništa drugo nego nepreki­

idejom - bogom. Na tome će putu čovjek-mudrac opleme­

dan proces, neprestano raznovrsno i mnogostruko obraća­

njivati svoju povijesnu zajednicu i povesti je prema idealnoj

nje mogućnosti u zbiljnost koja j e svrha, a to se obraćanje

državi. Aristotel je od svoga učitelja prihvatio ciljeve i svrhu,

(μεταβολή) javlja kao kretanje (κίνησις)...127 Da ovo obra-

ali njegov pogled nije ostao usmjeren samo u visine. Široko otvorenih očiju pozorno je motrio zbilju čovjekova življenja u zajednici, ali i u vlastitoj nutrini.

190

127 D. Pejović, Aristotelova praktičnafilozofija i etika, str. XVI (predgovor Ladanovu prijevodu Nikomahove etike).

191

ćanje nije uvijek i samo jednosmjerno u smislu boljitka i

samodostatan (AUTARKES [αυτάρκης]), kao sretan i ča-

usavršavanja nego i katastrofa ozbiljenja mogućnosti pro­

šćen vladar on je pravedan (DIKAIOS [δίκαιος]), ali kada

ročanstvom naviještene tragične zbilje, kazuje nam udes

se javi m ogućnost objeda, postaje nepravedan (ADIKOS

Edipov, ne slučajno najspominjanijega nama poznatoga

[άδικος]).

tragičnoga lica u Poetici. Ustav atenski demonstrira zbiljnost čovjekove slabosti na tlu povijesti. Poetika, prizivajući svjedočenje tragedije,

Čovjek-Edip je biće aktivno, tvorbeno (POIETIKON [ποιητικόν]), ali kao igračka neznanih sila, on je biće trp-

nje (PATHOS [πάθος]).

ukazuje na osuđenost ljudskoga bića pred predrasudnom

Čovjek jest biće blagosti (PRAOTES [πραότης]), ali i

osudom udesa. Ovdje jedan čovjek, pojedinac, zastupa

čedo srdžbe (THYMOS [θυμός]), mahnitosti (ΜΑΝΙΑ [μ α ­

tragiku sveukupnoga ljudskoga opstanka. Nasuprot m o­

νία ]), mržnje i gnjeva (NEIKOS [νεΐκος], ORGE [οργή]).

gućnostima koje mu teorijski omogućuju slobodu odluke,

Čovjek jest biće milosrđa (ELEOS [ελεος]), ali on je i

postavljena je unaprijed odlučena zbiljnost njegove osude.

bezosjećajan (ANAISTHETOS [άναίσθητος]) i samoljubiv

Nužda, sudbina (ANANKE [ανάγκη]) djeluje posredstvom

(FILAUTOS [φ ίλαυτος]).

niza prividnih slučajnosti (SYMBEBEKOS [συμβεβηκός]) koje ju ostvaruju... Bipolarnost bitka: mogućnost (DYNAMIS [δύναμις])

Čovjekom vlada strah (FOBOS [φόβος]), ali i drzovitost (THARSOS [θάρσος], HYBRIS [ΰβρις]). On je dobar (AGATOS [άγα θός]), ali podložan zlu, propasti, namet­

- zbiljnost (ENERGEIA [ένέρ γεια ]); tvar (HILE [ΰλη])

nutoj krivnji, omamljenosti: (ATE [άτη]). Mudar je (nije

- oblik (MORFE [μορφή]), očituje se u jednoj jedinoj, re­

AMATHES [άμαθής]), ali je i zaslijepljen, bez uvida u vlasti­

prezentativnoj ljudskoj sudbini.

tu situaciju, osuđen na ogrešenje: HAMARTIA [άμαρτία].

Edip-čovjek u djelovanju prema njemu mogućoj evi­

Aristotel je ove opreke čovjekova opstanka, podvoje­

denciji jest razborit (FRONIMOS [φρόνιμος]), uman (N O

nosti njegova bića, mogao inducirati iz vlastita životno­

ETIKON [νοητικόν]); on goneta Sfinginu zagonetku, ali

ga iskustva i iz djela i iskustava svojih velikih filozofskih

ne zna što slijedi poslije njegova postignuća; on je sto­

prethodnika. Ali ne u manjoj mjeri i iz demonstrativnih

ga: bezuman (ALOGOS [άλογος]) i nerazborit (AFRON

prikazbi osoba tragedije od Eshila do suvremenika mu

[άφρων]).

Teodekta i komedije od Karkina i Epiharma do Aristofana.

Edip-kralj sudjeluje u dobrobitku zajednice. On je dru-

Temeljni pojmovi njegove Poetike - strah, milosrđe, zaslije­

štvovan (POLITIKON [πολιτικόν]). Ali kada posumnja u

pljenost, patnja, krivnja, nada, obrat, propast i pročišće-

namjere svoje okoline (Kreont, Tiresija) postaje samoživ,

nje - to su ujedno bitne dramatske odrednice čovjekova

192

193

bića. Nasuprot njima, neodvojive od njih, postavljene su

pidove Medeja, Elektra i Trojanke. Nama nedostupna djela,

kao mogućnosti i svrhe najviše vrednote: težnja za spo­

osim Teodektova Linkeja (naveden dva puta), spomenuta

znajom, hrabrost, pravednost, prijateljstvo, društvovnost,

su samo jedanput, iako mnogima od njih znamo autore,

djelatnost, pobožnost i krajnji cilj - blaženstvo u punom

nama poznate pisce (Sofoklo, Euripid, Eshil). Prije poku­

životu prema vrlini.

šaja odgovaranja na pitanja kako i zašto su do nas doprla

Sve te odrednice (Heidegger bi bio rekao egzistencija-

djela, pisci i karakteri najčešće spominjani u Poetici, nije

lije - karaktere) opstanka, jednako »negativne« kao i

naodmet još malo statistike. Ustanovili smo omjer među

»pozitivne«, mogao je naći Aristotel u helenskoj drami.

izgubljenim i sačuvanim tekstovima (34 tragedija naprama

Njegovo znanje o dramskom pjesništvu od iskona do nje­

10). Pogledajmo kakav je omjer između nama po djelima

gova vremena bilo je iscrpno i temeljito.

poznatih pisaca i onih čije su tragedije za nas izgubljene.

Navode, komentare i misli koje bi mu poslužile kao

U Poetici Aristotel spominje imena devetnaestorice

ilustracija i potpora vlastitim nazorima, nalazimo spora­

dramskih pjesnika. Nama su prema sačuvanim dramama

dično na cijelom prostranstvu golema opusa. Citati Sofo-

poznata četvorica. I ovdje, kao i kod naslova djela, pjesnici

klovih, Euripidovih i Agatonovih tragedija čest su začin u

nama dostupnih tragedija i komedija zastupljeni su ne­

raspravama koje nisu izravno usmjerene na promišljanje

usporedivo opsežnije nego oni čija se djela nisu sačuvala.

pjesničke umjetnosti {Metafizika, Poetika, Velika etika).

Najčešće je spomenut Euripid (11 puta), zatim Sofoklo

Dakako, u Poetici ćemo naći najviše navoda i komentara

(9 puta), Eshil (4 puta) i Aristofan (jedanput). Među pi­

ovih za njega i za nas najznačajnijih dramatičara. Ovdje

scima nama nedostupnih djela najspominjaniji je Agaton

Aristotel spominje 34 naslova tragedija, među njima 10

(5 puta), a za njim slijede Karkin i Teodekt, spomenuti

djela sačuvanih do naših dana, što čini gotovo trećinu svih

po dva puta. Sve ostale nalazimo navedene samo jednom,

u Poetici navedenih djela. Ne možemo zanemariti pitanje:

premda među njima ima imena koja su bila vrlo čašće-

kako i zašto su u najvećem broju citirani naslovi baš onih

na u antici: to su, primjerice, Sofron, Epiharmo, Krates

tragedija koje i danas imamo s punim tekstom? Primjerice,

i Astidamant.

Sofoklov Edip spomenut je šest puta. Euripidova djela:

A sada, prije pokušaja konačne indukcije, pogledaj­

Ifigenija na Tauridi četiri puta, Orest tri puta, Ifigenija

mo omjer između svih spomenutih osoba grčke drame i

u A ulidi dva puta, kao i Sofoklova tragedija Ajant. Od

onih koje su nam poznate iz sačuvanih tekstova. O d 24

nama poznatih tragedija navedene su jedanput Eshilove

spomenuta lica dvanaestero nam ih je poznato. Orestovo

Hoefore i Prometej, Sofoklove Antigona i Filoktet, te Euri-

ime navedeno je sedam puta, Edipovo i Ifigenijino po tri

194

195

puta, Menelajevo i Danajevo dva puta. Jedanput su u Poetici

Iz navedene je tabele uočljivo da među piscima, teksto­

spomenuti Egist, Klitemnestra, Medeja, Hemon, Kreont,

vima i osobama koje Aristotel spominje u Poetici, pretežu

Teukar i Egej. Ovdje je, dakle, omjer između nepoznatih

oni koji su barem do sada izgubljeni, odnosno nedostupni.

(iz izgubljenih tragedija) i poznatih osoba (iz sačuvanih

Međutim, ako uzmemo u obzir učestalost navođenja

tragedija) 24 prema 12, dakle 2 : 1 . Dakako, iz mitologije,

pojedinih pisaca, tekstova i osoba, to jest, ako izbrojimo

Homerovih epova, pisanih svjedočanstava i komentara

koliko se puta u Poetici i ponovljeno spominju, dobit ćemo

znamo za svih dvadesetčetvero, ali oni iz dramskih tekstova

različnu, čak oprečnu sliku od one u prvoj tabeli.

poznati - spomenuti su ukupno 24 puta, a »nepoznati« samo 12 puta. Ovdje je omjer upravo obrnut, 2 : 1 za osobe poznate iz sačuvanih tragedija. Da bi sažetak ovo­

TABELA II.

ga izvođenja bio pregledniji, predlažemo prije odgovora na postavljena pitanja kako i zašto je tomu tako, sljedeće

imena (naslovi)

Ukupno spomenuta imena (naslovi)

Poznati (sačuvani, dostupni)

Nepoznati (nedostupni)

PISCI

45

25 (56%)

20 (44%)

DRAMSKI TEKSTOVI

52

25 (48%)

27 (52%)

DRAMSKE OSOBE

35

22(63%)

13 (37%)

132

72 (55%)

60 (45%)

Koliko su puta

tabele:

navedena sva

TABELA I. Aristotelova Poetika: omjeri između svih spomenutih, danas poznatih (dostupnih) te izgubljenih (nedostupnih) pisaca, djela i dramskih osoba.

SVEUKUPNO (pisci, djela, osobe) Ukupno

Navedeni

navedeni u

poznati

P o etici

(dostupni)

PISCI

19

4 (21 %)

15 (79% )

DRAMSKI TEKSTOVI

34

1 0 (3 0 % )

2 4 (70 % )

DRAMSKE OSOBE

24

12 (50% )

1 2 (5 0 % )

Navedeni (spom enuti)

Nepoznati (nedostupni)

Ove nam tabele svjedoče o jednoj, možda važnoj, ili barem zanimljivoj činjenici: pisci i tekstovi koje Aristotel najčešće spominje i cijeni, uz rijetke iznimke (Agaton, Epiharmo), sačuvani su, a svojim najznačajnijim djelima

196

poznati su i štovani sve do našega vremena. 197

Ako se, dakle, pitanje kako i zašto baš ta djela i ti pisci

Zapad, za razliku od Istoka, nije znao grčki! A islamski svijet

ostaju sačuvani kroz milenije može uopće valjano uteme­

nikada nije imao sklonosti ni prijemljivosti za dramski

ljiti, nalazimo nekoliko hipotetičkih odgovora. židovskoj filozofiji i znanosti, Aristotel je svojim teorijskim

umjetnički izraz. Usputno navodimo nekoliko povijesnih podataka radi ilustracije ovoga praktičnoga ograničenja.

djelom mogao sugerirati odabir i spašavanje književnih,

■ O d Boetija ( 6 . stoljeće), koji je prevodio Aristotelo­

posebice dramskih tekstova koje je najviše spominjao i

va logička i prirodoznanstvena djela na latinski, pa

vrednovao. Spomenuto je: znalci i ljubitelji nerijetko su

sve do početaka 9. stoljeća samo je nekoliko svećeni­

uz životnu pogibelj prepisivali, spašavali i krili ono malo

ka u Rimu i u Irskoj (među njima Johannes Scotus

Prvo, neupitnim autoritetom u kršćanskoj, islamskoj i

što su u povijesnim kataklizmama srednjega vijeka mogli sačuvati za tolerantniju budućnost. Odnos prema filozofij­ skoj i prirodoznanstvenoj ostavštini helenske kulture bijaše mnogo povoljniji. Aristotelova, Herodotova, Hipokratova i Euklidova djela prevođena su s grčkoga na latinski i arap­ ski već od 7 . sve do 14. stoljeća, dok djela grčkih dramati­ čara i znanja o njima ostaju skrovita i nepristupačna čak i učenoj javnosti sve do otkrića »Gutenbergove galaktike«, dakle do druge polovice 15. stoljeća. Zazor prema svjetovnoj drami bio je nametnut jednako na Istoku i na Zapadu iz razumljivih vjerskih razloga. Pro­ fana lirika, epika i pripovjedna proza njegovane su i cvale tijekom srednjega vijeka gotovo bez ograničenja na golemu prostoru od Kine i Indije do Provanse i Skandinavije. Ali klasična, osobito grčka tragedija nepoznata je i izgubljena za cijelo srednjovjekovlje. Na njezino mjesto u Europi dolazi crkvena drama u raskošnu obilju svojih oblika. Uza sve uzroke toj epohalnoj smjeni ideološke naravi, nailazimo i na jedan banalno praktične prirode. Medievalni

198

Eriugena) znalo grčki jezik. ■ U istome, 9. stoljeću Mamun, sin Haruna al-Rašida, prevodi na arapski grčke filozofe i prirodoznanstvenike. ■ Iz Toleda (nepoznati prevoditelj) imamo prijevode Aristotelove Analitike na arapski (12. stoljeće). ■ U 13. stoljeću križari po zauzeću Carigrada donose u Europu mnoštvo grčkih rukopisa. ■ U isto vrijeme Zapad sve više uvažava doprinos Arapa čuvanju i prenošenju grčkoga filozofskoga i znan­ stvenoga nasljeđa. ■ Godine 1230. Michael Scotus (Pariz) prevodi s arap­ skoga na latinski tada već znamenite Averroesove Komentare (Aristotelove filozofije). ■ Oko 1260. šalje Toma Akvinski Vilima de Moerbekea u Grčku da nauči jezik i da tada prevede na latinski gotovo sva Aristotelova djela. ■ Oko 1300. prvi nama znani prijevod Poetike na la­ tinski. 199

■ Oko 1480. Teobaldo Manuzio u Veneciji tiska grčke

pakla, uz Homera, Elektru (!), Sokrata, Platona, Aristotela,

klasike na grčkom jeziku. Tu se prvi put na origi­

Demokrita, Heraklita, Orfeja i mnoge druge nekrštene

nalu izdaju, među ostalima, djela Hesioda, Sofokla,

pravednike i mudrace, smjestiti Avicennu i Averroesa,

Euripida i Aristofana.

»velikoga tumača«. Među mnogima njegova vremena,

■ Uz raznoliku renesansnu kazališnu djelatnost raste živo zanimanje jednako za Aristotelove estetičke

Dante Aristotela naziva naprosto Filozofom ,128 znajući da nitko od učenika neće pomisliti na nekoga drugoga.

rasprave kao i za predmete tih rasprava, tj. za djela

Ponovimo pitanje: kako se slučilo, ili se možda nije

Eshila, Sofokla, Euripida, Menandra i Aristofana

samo »slu čilo«, daje sačuvana i do nas prenesena većina

(16. stolječe u Italiji).

onih djela i osoba helenske tragedije koje spominje i uva­ žava Aristotel? Promotrili smo jednu mogućnost odgovora

Što iz ovoga ovlašnoga pregleda možemo zaključiti ?

- Filozof je svojim nedostižnim ugledom u istočnome i

Slijedi li iz činjenice daje Aristotelovo teorijsko djelo, uklju­

u zapadnome duhovnom svijetu sugerirao izbor i potak­

čujući Poetiku, bilo poznato ranije i rasprostranjenije od

nuo čuvanje i širenje onoga što je smatrao najvrednijim.

pjesništva o kojem raspravlja, nužno zaključak kako je ana­

Na Zapadu se to m oglo dogoditi i zato što je, od Tome

litička, pa i vrijednosna prosudba odlučila o onome iza­

Akvinskoga do danas, Aristotelova filozofija postala i osta­

branome, što će se iz pjesničke ostavštine, u nemogućnosti

la temeljem teologijske izgradnje katoličanstva.

da se sačuva sve, zaštititi, umnožavati i predati budućim naraštajima?

Teško je oduprijeti se izazovu makar i nagovještaja druk­ čijega odgovora na ono postavljeno pitanje. Dante Alighieri,

Neosporno, pri kraju srednjega vijeka Aristotelov je au­

ta enciklopedija duhovnoga i političkoga života svoga vre­

toritet među učenim ljudima bio neupitan do te mjere da

mena, humanist po širini obrazovanja i tolerancije, nije p o­

su i »pogane« koji su proučavali njegovo djelo, štovali kao

znavao djela helenskih dramatičara. Nije nipošto vjerojatno

ravnopravne nasljednike njegove ostavštine. Albert Veliki

da su oni izostavljeni bilo iz ideoloških, bilo iz etičkih ili

i njegov ne manje veliki učenik Toma Akvinski mogli su

religijskih načela, a ponajmanje iz estetičkih usmjerenja.

skolastičkoj, teološki i filozofski čistunskoj Europi otvoriti

Taj smioni, svestrani i temeljiti duh nije u svom Limbu

putove snošljivosti i uvažavanja zasluga Arapa Averroesa

{Pakao je objavljen oko 1307.) mogao naprosto zanema-

(Ibn Rušd) i Avicenne (Ibn Sina) za čuvanje i širenje Ari­ stotelove misli. Tako je i Dante pod teološkim okriljem velikoga Akvinca mogao u Limb, privilegirani prvi krug

200

128 D. Alighieri, Gozba, 1 ,1 (D. Alighieri, Djela, sv. I.).

201

riti Eshila i Sofokla - da im je djela poznavao. Uz najve-

milosrđa i straha izazvanih patnjom i ugroženošću sudio­

ličajnijega, Homera, toga kralja pjesnika, nalazimo vrlo

nika drame, dakle bez obzira na mogući spasonosni ishod.

šaroliko društvo materijalističkih filozofa, satiričara, pa

N e možemo, a bilo bi i nesmisleno, mjeriti veličinu i koli­

čak i poprilično opscenoga pjesnika Ovidija. Konfesio­

činu trpnje Euripidovih naspram Sofoklovih junaka. N o,

nalna stega kojom Muhameda baca u dno pakla, odvažno

većinu onih koji nešto strašno pretrpješe ili učiniše nalazimo

je prekršena čašćenjem Prorokovih vjerskih sljedbenika,

u izgubljenim djelima sve trojice tragičara. Drame o T i­

arapskih filozofa. Ali grčkih dramatičara u Limbu nema.

jestu, Meleagru, Telefu i Alkmeonu, priče o kanibalizmu,

Sve do kraja 15. stoljeća Europa ih ne poznaje. Tada izra­

čedomorstvu i materoubojstvu, oblikovane u dramama

njaju iz zagonetnih zakutaka povijesti, sa zanimljivom

ponajviše Euripida, ali i Sofokla (Tijest, Meleagar, Terej), pa

reprezentacijom djela: Eshil - 7, Sofoklo - 7 i Euripid - 17

i Eshila (Sizif) - nisu prispjele do naših dana. Aristotelova

(!) tragedija i satirična drama Kiklop. Aristotel u Poetici

preporuka da se priče sastavljaju o najstrašnijim udesima

bilježi kako se danas najljepše tragedije sastavljaju samo

najnesretnijih kuća, nije (uz neznatne iznimke) prošla kroz

o nekim kućama, na prim jer o Alkmeonu, Edipu, Orestu,

cjedilo duhovnosti srednjega vijeka. Kršćansko je milosrđe

Meleagru, Tijestu, Telefu... koji nešto strašno pretrpješe ili

barem u teoriji (Aurelije Augustin) zamijenilo dramat-

učiniše, stoga je Euripid najtragičniji među pjesnicima, iako

sko, pa su od mnogih nesretnijih i strašnijih po djelima i

u ostalom ne udešava dobro}29

patnjama ostali na programu samo Orest, Edip i Medeja.

Ali iz nama dostupnih Euripidovih tragedija ne može­

Dakle, Aristotel, ili ne samo Aristotel, nije bitno utjecao

mo razaznati zašto je on najtragičniji među pjesnicima. Od

na selekciju o kojoj govorimo. Pomak u ljestvici etičkih i

18 djela većina (10) završava »sretno« {Alkestida, Ifigenija

estetskih vrijednosti djelovao je na očuvanje ove, ipak frag­

u Aulidi, Ifigenija na Tauridi, Ion, Kiklop) ili kompromi­

mentarne baštine, usporedno s Aristotelovim autoritetom.

som (Andromaha, Elektra, Helena, Orest, Pribjegarke), a

Slika o čovjeku promijenila se ne samo u svjetonazoru već

8 (Bakhe, Feničanke, Hekuba, Heraklo, Heraklova djeca,

i u emotivnoj vrijednosnoj doživljajnosti Europe kod prije­

Hipolit, Medeja, Trojanke) pogubno tragično. Pri tome, da­

laza iz staroga u novi vijek. Tako su one malobrojne drame

kako, ne zaboravljamo da Aristotel ne određuje tragičnost

sačuvane djelomice zbog Aristotelova ugleda, djelomice

zbivanja prema tragičnom završetku, već po intenzitetu 129

zbog njihove elementarne tragike i pjesničkih vrijednosti. Kazališta okrutnosti (Edip, Orest, Medeja) ostala su kao spomen na pretka kojega možemo priznati, ali ne i na­

129 Poetika, 1453 a (prema Kuzmićevu prijevodu).

202

sljedovati. 203

Sv. Augustin više je cijenio grčku od rimske drame, jer

trageda (Franjo Marković i Koloman Rac) smatrali Sofokla

su Grci više poštovali svoje bogove, a Rimljani štitili svoje

i osobito Eshila pobožnima, a Euripida bezbožnim. N i­

građane, koji se u kazalištu nisu smjeli izvrći ruglu. Je li

jansiramo li ove uopćene tvrdnje, mogli bismo obazrivo

pri tome mislio na Euripidove tragedije, gdje je, bar po

kazati da su prva dvojica prema bogovima osjećali religio­

tome što o njima znamo, božanski utjecaj bio odlučujući ?

zno strahopoštovanje, dok je Euripidova konfesionalnost

Eshil i Sofoklo zamjerali su svojim bogovima, ponajviše

teatarski dekorativna.

Zeusu, nepravde koje su činjene ljudima (Eshilov Prome­

Euripid i Platon bijahu sljednici Sokratova raciona­

te7, Sofoklove Trahinjanke: A svemu j e tome kriv Zeus!).

lizma, iz kojega je, osobito u kasnim Platonovim spisima,

Euripidovi bogovi, naprotiv, u većini drama razrješuju

čitljiva dobrohotna rezerviranost prema tradicionalnoj

sukobe, a predstavljaju neupitne uzročnike događanja ili

mitologiji. K aže se... priča se... govore... - to su Platonove

razrješitelja radnje. O d 17 sačuvanih Euripidovih tragedija

filozofijske i Euripidove teatarske obzirne ograde prema

samo se dvije odvijaju od početka do tragičnoga završetka

konfesiji. Kada Fedar zapita Sokrata vjeruje li u te priče,

bez neposredna upletanja bogova (Feničanke i Heraklova

ovaj odgovara: ...ja te priče ostavljam kakve jesu, a držeči

djeca). U ostalih 16 presudno interveniraju Apolon (Alke-

se onoga što se 0 tome misli, j a se, kako baš sada rekoh, ne

stida, Orest), Atena (Ifigenija na Tauridi, Ion, Pribjegarke,

brinem za takve stvari, nego za samoga sebe. 130

Trojanke), Dioskuri (Elektra, Helena), Artemida (Hipolit,

Sjetimo se i konvencionalnoga odnosa prema bogovi­

Ifigenija u Aulidi), Afrodita (Hipolit), Posejdon (Hipolit,

ma staroga mudraca Bijanta: 0 bogovima reci da postoje. Razvidno je kako se već od vremena mudraca (prijelaz iz

Trojanke), Irida (Heraklo), D uh Polidora (Hekuba). Čini se kako Aristotel upravo zbog ovoga učestaloga,

7. u 6 . stoljeće pr. Kr.) pa do Ksenofana, Sokrata i Platona

neposrednoga, scenskoga upletanja bogova u radnju pred­

(prijelaz iz 5. u 4. stoljeće pr. Kr.) dovršio proces detroni-

bacuje Euripidu da u ostalome ne udešava dobro, premda je

zacije Olimpa. Ceste i brojne svetkovine u čast pojedinih

inače (ne možemo to zaključiti iz nama danas dostupnih

božanstava bile su više povodi radosna okupljanja oko

drama) najtragičniji među pjesnicima. Kod Sofokla, među

ljudskih tjelesnih i duhovnih vrsnosti nego mjesta iska­

sedam sačuvanih tragedija, nalazimo samo dvije božanske

zivanja smjerne pobožnosti ili dionizijske orgijastičnosti.

»u loge« (!) - Atenu u Ajantu i Herakla u Filoktetu. Od

U drami se događa slično. Eshil i Sofoklo nisu ljubili

sedam Eshilovih tragedija bogovi sudjeluju također samo

Zeusa i njegovu božansku komparseriju, ali su vjerovali u

u dvije - Hefest, Okean i Hermes u Prometeju, te Apolon i Atena u Eumenidama. Naši su stari komentatori antičkih 204

130 Fedar, IV (230 a); prema prijevodu Μ. N. Đurića.

205

njegovu brutalnu snagu, nadajući se da iznad njega postoji još veća, nevidljiva i još neobjavljena sila, koja će prema proročanstvima obuzdati i same bogove uspostavom ko­ načne Pravde. Prometej će biti oslobođen, ljudskomu će rodu ostati zauvijek darovi kojima ih je obdario brinući bog, ali i granice koje smrtnicima određuje Moira [Μοίρα]. Euripidovo dekorativno-teatralno koncipiranje »bogova sa stroja« stoji izvan kruga religioznoga, a Aristofanov sarkastični pristup Olimpu {Ptice) jednako je poražavajući kao i prikaz suvremene povijesne zbilje. Sumrak bogova u filozofiji i drami pratit će slutnja i naviještanje jednoga Boga u Platonovoj tradiciji, Aristo­ telovoj teologiji i Plotinovoj mistici. Ponovimo li još jednom (treći put) pitanje o povijesnoj selekciji djela helenskih dramatičara, nameće nam se još jedna, hipotetična dakako, misaona mogućnost odgovora: ono što nam je sačuvano od tristotinjak tragedija velike trojice, došlo je do nas ne samo po Aristotelovu autoritetu, ne samo po temeljnim promjenama religiozne, vrijednosne i estetske svijesti, nego i slučajno. Doista, kako obrazloži­ ti gotovo dvije i pol tisućgodišnje čuvanje i prepisivanje nekih Euripidovih drama {Ion, Helena, Kiklop) koje ni na koji način ne svjedoče o vrsnoči svoga pisca, niti njegovih velikih prethodnika i suvremenika? Nagađanja u koja se možemo katkada udobno upustiti, nisu dakako znanstve­ no relevantna, ali potiču znatiželju, bude onoga drjemljiva Erosa Pitanja, koji i sam mora biti potaknut. No, što je, tu je: 31 tragedija, jedna satirska drama i 11 Aristofanovih komedija. Imamo još i 11 sačuvanih

206

Menandrovih komedija (od stotinjak napisanih), ali prva je izvedena 321. pr. Kr., dakle, poslije Aristotelove smrti, pa stoga taj vrlo značajni i utjecajni komediograf ne ula­ zi u krug naših pitanja. Napomenimo, u nadi da ćemo doživjeti još sretnih nalaza »izgubljene« ostavštine Sta­ rih, da je prvi rukopis Menandrove komedije pronađen u egipatskoj pustinji, u okolici Aleksandrije godine 1909., sedmi 1963. u Parizu (!), a jedanaesti 1969. opet u blizini Aleksandrije, stolnice do uništenja (390. ili 391.) najveće svjetske knjižnice.

3. Temeljni pojmovi Poetike Obrada (Bearbeitung) pojmova bitnaje za­ daćafdozojije i svekolikoga teorijskoga mišljenja. Johann Friedrich Herbart

Ovo poglavlje nastoji pokazati kako temeljni pojmovi Aristotelova djela predstavljaju bitna određenja čovjekova opstanka izvedena iz helenske tragedije, a djelomice i iz komedije. Spomenuta je općeprihvaćena Baeumlerova teza kako se Platonova estetika postavlja kao metafizika lijepo­ ga, a Aristotelova kao analitika umjetnosti. N e smatramo ovaj nalaz od prije sedamdesetak godina zastarjelim. On samo postavlja u suvremenosti obnovljeno pitanje: m o­ žemo li Poetiku tumačiti iz nje same ili u svezi s integral­ nom filozofovom antropološkom usmjerenošću? Iz naše, 207

vjerujem do sada razvidne, metodologijske orijentacije opredjeljujemo se za ovaj drugi pristup. Dobar razlog za to daju nam mnoga Aristotelova djela koja tematikom, recimo figurativno, okružuju Poetiku. To su prije svega Nikomahova etika i Eudemova etika. Retorika, Politika, 0 duši i Metafizika. Ne navodimo te naslove stoga što bismo u knjigama naišli na kakav navod koji se odnosi na pitanja pjesničke umjetnosti ili poetike, već stoga da pokušamo uvidjeti jedinstveni svjetonazor u koji se Poetika ne samo uklapa nego ga i znatno proširuje. Naredni pokušaj sintetičke definicije tragedije iz inte­ gralnoga (?) teksta Poetike nastoji pokazati kako su njezini »dijelovi« upravo antropografijski uključeni u obzorje toga svjetonazora. Evo te, nazovimo je uvjetno, sintetičke definicije.

hije elemenata tragedije, premda time naoko protuslovimo Aristotelovu vrijednosnomu redoslijedu danomu u njegovoj sažetoj definiciji i tumačenju poretka njezinih kvalitativnih dijelova (priča, karakteri, govor, misli, glazba, predstava). Aristotel je prvi moderni dramatolog koji dramu ra­ zumije ne samo kao pjesničko djelo već kao tekst upućen scenskoj prikazbi, bez obzira došlo do njezina ozbiljenja ili ostala u rukopisu. T a iz samoga čitanja vidi se da li je trage­ dija dobra. Pročitamo li iznova pomno njegovu definiciju, nećemo dvoumiti da ovo »dobra« znači kako osim pje­ sničkih vrijednosti mora imati i one dinamično-dramatske, koje makar svojom unutarnjom vizualnošću omogućuju puni teatarski doživljaj, »ures predstave« (opsis [οψις]). Riječ je, dakle, o tragediji, kojoj viši rodni pojam (genus proximus) jest mimesis.

T ragedijaje p rik a ziv a n je o zb iljn a , cjelovita, z a v r ­ šena, strašna, pan ičn a i g a n u tljiva događaja izlju d sk o -

a) MIMESIS [μ ίμ ησ ις] - oponašanje,

g a živ o ta , radnjom , a ne p rip o vijed a n jem , ukrašenim

prikazivanje, otjelovljenje

g o vo ro m , m islim a p rim jeren im a sklopu d o g a đ a ja i osobam a koje ih izriču , uresom p red sta ve - g d je zb o g velike pogreške osoba n astu pa p o vjero ja tn o sti i n u žd i

Ako bi netko učinio sve istovrsno, ne bi bilo više uživanja. Najveće i najrazličitije promjene najvećma vesele.

o b ra t i z sreče u nesreču, p o b u đ u je m ilosrđe i strah , te

H e r a k l i t 131

d o v o d i d o pročišćenja tih čuvstava.

O d Platonove D ržave do Aristotelove Poetike pro­ Vodeći se ovom integralnom definicijom tragedije p o­ kušat ćemo dramatološki, a to za nas znači i antropografijski, obraditi bitne pojmove - sastavnice definicije, i to redom kako su navedeni. Time izbjegavamo uvijek sporne hijerar208

šlo je četrdesetak godina. Aristotelovo kasno, zrelo djelo

131 H. Diels, op. cit., Heraklit, C 1 (18). 209

(bilo mu je oko 54 godine kada je dovršeno) pisano je

Tako prevodi većina domaćih i uglednih svjetskih pre­

istim riječima koje rabi Platon. Ali u ta četiri desetljeća

voditelja i komentatora. Među hrvatskima spomenimo A.

u znatnoj je mjeri modificiran pojmovni sadržaj mnogih

Pavića, M. Kuzmića, Z. Dukata i Z. Colakovića. Između

bitnih pojmova doaristotelovske poetike-estetike.

m nogih svjetskih, mimesis razumiju kao oponašanje I.

Mimesis, rečeno je, kod Platona označuje oponašanje

Bywater, L. Cooper i K. A. Telford.136

(;imitatio, Nachahmung) pojedinačnih bića, stvari i pojava.

Ipak, našli bismo i među »starijima« uglednike koji

Zato je spoznajno, a često i moralno, nevrijedno. Za Ari­

mimesis prevode ili pojašnjavaju primjereno današnjim

stotela mimesis nije više puko kopiranje pojedinačnoga,

filološkim i semantičkim postignućima. Tako naš Franjo

već dinamično prikazivanje djelovanja {mimesis praxeos

Marković nastoji »podom aćiti« ovaj pojam riječju upri­

[μίμησις πράςεως]). N e ljudi, već djela i živo ta P 2 To je

ličenje. Još je oko 1820. godine G. W. F. Hegel mimesis

razvidno iz nekoliko odlučnih teza Poetike. Nije pjesnikov

prevodio kao Darstellung (prikazivanje, predstavljanje),

posao govoriti o onom što se dogodilo, nego o onom što se

a jedan od najtemeljitijih proučavatelja grčke filozofije

može dogoditi po vjerojatnosti ili nuždi.132133Zatoje pjesništvo

i filologije Th. Gomperz dodaje uz oponašanje i prika­

mudrije i vedrije od historije,jerpjesništvo govori više općenito,

zivanje.

a historija pojedinačno.134135

Tek je H. Koller {Die Mimesis in der Antike, 1954.)

Teško je pomisliti da se može oponašati nešto čega ne

odlučno i filološki argumentirano ustvrdio da se mimesis

ma, već se samo može dogoditi. Nemoguće je zamisliti

nikako ne može tumačiti kao Nachahmung (oponašanje),

oponašanje općenitoga ili pak izmišljenoga. Aristotel ve­

već kao Verkörperung, Darstellung (otjelovljenje, prikaziva­

oma hvali nama nepoznatu Agatonovu tragediju Cvijet

nje). Pozivajući se na Kollera, Siegfried Melchinger u svo­

(prema Dukatovoj bilješci 460, naslov bi ove tragedije bio

me kapitalnom djelu Povijestpolitičkog kazališta obrazlaže

Antej), gdje su izmišljeni događaji i imena. Pjesnik treba

i razvija njegovo tumačenje: Sada se smatra prikladnijim

proizvesti užitak iz milosrđa i straha oponašanjem}^

razumjeti »m im esis« kao prikazivanje, riječ » mimeisthai« kao »prikazivati«, »utjeloviti«. Nema dvojbe da jesom atski odnos od početka sadržan u toj riječi. D a »prikazivati«,

132 Poetika, 1450 a 16 - 17.

»utjeloviti«, nije identično s »oponašati«, nije potrebno

133 Poetika, 1451 a 36 - 38. 134 Poetika, 1451 b 5 - 7. 135 Poetika, 1453 b 1 1 - 1 3 .

210

136 Prema Dukatu (Aristotel, 0 pjesničkom umijeću), bilj. 677.

211

obrazlagati: apstraktna j e umjetnost također prikazivanje,

svi se raduju tvorevinama oponašanja,140Dva su, dakle, kaže

klasični balet također utjelovljuje glazbu.13,7

Aristotel, uzroka pjesništva i uopće umjetnosti: prirođe-

Zacijelo, vrijeme je da se i u nas konačno prihvati, od­

nost i naslada od prepoznavanja, učenja ili kojega drugoga

nosno prihvate naše dobre riječi koje MIMESIS označuju

takva uzroka. Ove druge uzroke imenovat će poslije kroz

kao prikazivanje, upriličenje, otjelovljenje. Čini se da je

definiciju tragedije i njezinu razradu. M ožemo prihva­

najprimjerenija Aristotelovu pojmu ipak riječ prikaziva­

titi da djeca uče oponašanjem, možemo također, ali uz

nje, ako je pristanemo razumjeti kao kazivanje na način

prilične rezerve, prihvatiti mišljenje da se naturalistička

događanja i ujedno, događanje na način kazivanja. To je

slika ili skulptura uvjetno nazove oponašanjem objekta.

moguće samo onda kad izraz iz našega govornogpraiskustva

Kada je, pak, riječ o tragediji, tu mislimo da ona u svim

shvatimo kao pojavu koja izbija izpunoče reda, svjedočeči o

svojim elementima prikazuje: radnju, osobe, govor, misli,

njoj, postavlja tu punoču i jest ona sama.m

glazbu i predstavu. Prikazivanje, a to nam Aristotelova Poetika na najuvjer­

Ipak, možda se može i posumnjati u apodiktičnost tvrdnje da MIMESIS valja prevoditi isključivo kao prika­

ljiviji način demonstrira, jest tako antropološka kategorija,

zivanje. Mislimo pri tome na ono mjesto u Poetici gdje

jedno od bitnih određenja čovjekova bića. Tako bismo

Aristotel govori o uživanju gledanjem slika poznatih stvari

uz Huizingino atribuiranje homo ludens, mogli pridodati

i biča, pri čemu uče i zaključuju: je r ako se desi da prije

naše - homo mimeticus, čovjek prikazivač.

nije vidio, neće slika stvarati milja (HEDONE [ηδονή]) kao oponašanje nego radi izradbe ili boje (HROIA [χρ οιά ]) ili radi kojega drugoga takva uzroka}3,9 A buduči da je ljudima od djetinjstva prirođeno opona­

b) PRAXIS [π ρ α ξις] - čin id b a, djelovanje, činjenje, radnja

šanje, tim e se razlikuju od ostalih živih stvorenja... Zatim , 13789 PRAXIS je prijelaz od mogućnosti (DYNAMIS [δύναμ ις]) u zbilju (ENERGEIA [ένέργεια ]). Bilo daje riječ o

djelovanju bogova, sudbine ili ljudi, drama prikazuje upra­ 137 S. Melchinger, Povijest političkog kazališta, str. 23 (prev. VidaFlaker).

vo trenutak toga prijelaza. Proročanstvo kojim se navješću-

138 V. Svacov, Temelji dramaturgije, str. 47. 139 Poetika, 1448 b 18 - 19 (prema Kuzmiću).

212

140 Poetika, 1448 b 5 - 9.

213

je Edipovo ocoubojstvo i rodoskvrnuće, jest onaj DYNA-

prikazuje u otjelovljenju kao causa efficiens (tvorni uzrok)

MIS koji se tijekom činidbe, radnje tragedije i njezinih

i causa materialis (tvarni uzrok), causaformalis (oblikovni

osoba prepoznavanjem (ANAGNORISIS [άναγνώρισις])

uzrok) i causa finalis (svršni uzrok).

i obratom (PERIPETEIA [περιπέτεια]) obraća u zbilju (ENERGEIA).

... sve nastaje kroz borbu i po n u žd i}A1 Edip, najspominjanija osoba i tragedija u Poetici, njegov doista »udešeni«

Od svih stvari koje imamo po naravi prvo stječemo nji­

udes, opet nam može pokazati djelovanje nužnosti po

hove mogućnosti, a poslije prikazujemo djelatnosti... Ovaj

navedenim uzrocima. Tvorni uzrok, onaj »Z b og« njegove

bi navod iz Nikomahove etikew bez dvojbe mogao stajati

sudbine, jest volja bogova. Formalni uzrok, onaj »K ako«

i u Poetici.

se to počelo događati, jest proročanstvo. Tvarni uzrok, ta

Prikazivanje mogućnosti u kojoj je ukorijenjena zbilj­

materijalna prisila Edipova djelovanja, čina ocoubojstva,

nost, upravo je posao dramskoga pjesništva, jednako kao

jest Edipu nametnuti karakter obilježen nasilništvom, ta­

i posao metafizike, fizike, biologije i botanike! Aristote­

štinom i sumnjičavim slavohlepljem. To je onaj prividni

lova se poetika tako ne samo pridružuje nego i podupire,

subjekt, onaj Tko ili Što koji predstavlja jednoga od nosite­

proširuje epistemiologiju prirodnih i duhovnih znanosti,

lja činjenja prema završnome, a ipak, kada se krug zatvori,

koje je zasnovao Filozof.

ishodišnom uzroku. Svršni uzrok, onaj »Radi Č ega« su

Nije, međutim, svako činjenje dramatsko, a mi pitamo upravo o takvu. Čini se kako opet iznova moramo na­

se sve te grozote dogodile, činile - to je kazna za ogrešenja predaka, potiranje zla roda, odvjetnika KAOSA [χάος].

kratko izaći iz Poetike, da bismo joj se iz prividne daljine

Tako PRAXIS pokazuje dva Janusova lica: mogućnost

njezinih metafizičkih temelja vratili s novim m ogućno­

i ozbiljenje, težnju prema djelatnom životu i neprobojne

stima tumačenja. Nužnost, nužda, ANANKE [άνάγκη]

granice »udešenih« dometa. Heraklit je mislio da je ka­

- ograničimo se za sada samo na antičku tragediju - jest

rakter čovjeku sudbina (DAIMON [δαίμων ] ).143 Helenska

ona sila koja upravlja djelovanjem (PRAXIS) osoba, ali i

tragedija misli drukčije: sudbina djeluje kroz čovjekov

sačinjanjem, stvaranjem (POIESIS [ποίησις]) dramatičara.

karakter, kao varljivi uzrok njegova udesa. Opet jedna, ali

Unutar tragedije priroda nužnosti kao uzroka djelovanja i umjetničkoga sačinjenja jest četverostruka. Tu se nužnost 142 H. Diels, op. cit., Heraklit, B 80. 141 Nikomahova etika, 1103 a 26 - 27 (prev. Tomislav Ladan). 214

143 H. Diels, op. cit., Heraklit, B 119. 215

sada opreznija, Heraklitova mudrost: Ljudima nije bolje

na. Radikalni domišljaj toga raskola nalazimo u Kantovu

da im biva sve što žele}44

suprotstavljanju teorijskoga (čistoga) i praktičnoga uma, u

Hermeneutički krug koji postavlja Aristotelova onto­

spoznaji nemogućnosti punoga jedinstva Znati i Trebati.

logija, demonstrira, prikazuje se, otjelovljuje prodornim

Kant je vjerovao da je premostio taj ponor svojom K riti­

pogledom Poetike u helensku tragediju. Eficijentni, tvorni

kom rasudne moći, koja otvara, osvaja autonomno područje

uzrok zbivanja, prikazujući se u tehnici ispunjenja kao

estetike, prosuđivanja ukusa »bez interesa« o lijepome i

formalni i materijalni uzrok, zatvara događanje i otkriva se kao začetak puta do finalnoga uzroka, koji, prividno

umjetnosti. Aristotel nije bio mučen tim problemima. Metafizičar i

posljednji, u drami postaje onaj inicijalni. Uzrok se poka­

empirist, u svakome od brojnih znanstvenih i filozofijskih

zuje kao Razlog. Edip stradava » Zbog « ogrešenja, krivnje

područja postavlja i odgovara na ista bitna pitanja: što,

predaka, a Razlog cijele te grozne priče i udesa jest onaj

zbog čega, kako, na koji način i radi čega se nešto događa,

»R adi« demonstracije kazne, izravnanja i upozorenja na

djeluje ili stvara. U Etici i Politici — » Što «: život ljudi u

hirovitu svemoć sila koje nadrastaju čovjekovu moć razu­

zajednici; »K ako«: upućivanjem na građanske i uopće

mijevanja i otpora.

ljudske vrline, katalogom poroka i državnih institucija;

Ne mislimo, dakako, da je Aristotel u svojoj Poetici,

»Radi čega«: blaženstva pojedinca, sklada i blagostanja

analitici pjesničke umjetnosti, mislio na ovaj način. Poetika

zajednice. Jednaki pristup nalazimo u njegovoj fizici, ana­

je eminentno egzoterički spis. Zbog njegova objavljivanja za

tomiji, logici i psihologiji.

»neupućene« Aleksandar zacijelo ne bi predbacivao svomu

No, vratimo se Poetici. Ona govori o pjesničkom umije­

učitelju. Isto tako ne bi zamjerio ni objavljivanje etičkih,

ću. Kako? Strukturalnom i formalnom analizom njegovih

političkih, retoričkih, psihologijskih i drugih djela takozvane

vrsta, napose tragedije. Radi čega? Radi znanja kako treba

praktične filozofije i prirodoznanstvenih radova.

priče sastavljati, ali i radi spoznaje koja raduje i vrijedna

Tako se još od Makedončevih prigovora zbog otkri­

je sama po sebi. »Priče sastavljati« ne znači samo raditi,

vanja »neupućenim a« najdubljih pitanja o bitku, smislu

činiti, već tvoriti, stvarati. Ovdje, u pjesničkom umijeću,

i svrsi svega postojećega, do dan-danas odvajaju teorijske

djelatnost, činidba (prema Ladanu), PRAXIS, postaje tvor­

od praktičnih filozofijskih i prirodoznanstvenih discipli-14

ba, kreacija, POIESIS. Tako dolazimo do logičke hijerarhi­ je pojmova: PRAXIS - POIESIS - MIMESIS, pa možemo pretpostaviti: prikazivanje je pjesničko stvaranje kao jedna

144 H. Diels, op. cit., Heraklit, B 110. 216

od mogućnosti djelovanja. 217

c)

POIESIS [π οίη σ ις] - tvorba,

p jesn ičk o, u m jetn ičk o stvaranje Od kolike koristi plemeniti supjesnici ljudima bili! U tajne nas svete uputi Otfej i na put ubijanju stade, a lijekove od bolesti i proroštvo nama Muzejpokaza; Hesiod nas nauči težiti zemlju, pa vrijeme žetvi i sjetvi. Aristofan, Žabe (Eshilova replika)

Glagol P O IE IN [ποιεΐν], zajedno s njegovim izvedeni­ cama, nalazimo u Poetici navedenim 102 puta, PRAXIS 68 puta, a MIM ESIS 64 puta, što također upućuje na važnost pjesništva koju Aristotel pridaje čovjekovu stvaralačkomu biću. Za Platona pjesnik je samo katkad bogom ponesen, kod Aristotela je kreativnost, sačinjanje imanentna njegova bitna osobina, kojom se sam, bez utjecaja »odozgo«, izdiže iznad realiteta praktične djelatnosti i izvanjskih intervencija. Svojim pjesničkim kreativnim moćima on premašuje praktični realitet historiografije,^je mudrije i vrednijepjesništvo od povijesti,jer pjesništvo govori više općenito, a povijest pojedinačno. Općenito j e kad se kaže kako kakvu licu pripada govoriti ili raditi po vje­ rojatnosti ili po nuždi; toga se drži pjesništvo i nadijeva imena. Pojedinačnoj e kad se kaže što je Alkibijad učinio ili doživio. Kod komedije se, dakle, to većpokazalo; oni, naime, slože priču

način, ali uz uvjet nužnosti i vjerojatnosti »izmišljenoga«, novostvorenoga estetskoga realiteta. Realitet materijalne i duhovne zbilje dobiva sada teorijsko utemeljenje svoga su­ putnika —realnost estetskoga-poetičkoga. Ta se nova realnost očituje u dva bitna odmaka od praktičnoga pristupa čovjeku i svijetu, a to su: HEDYSM ENOS LO G O S [ήδυσμένος λόγος] urešeni, »zaslađeni« govor, različan i uzdignut nad govorom svakodnevice - novosačinjena realnost; druga je sastavljanje priča, M Y T H O S [μύθος]. To je izmišljanje nečega što se ni­ kada nije zbilo, osoba koje nisu postojale, ili pak re-kreacija, reinterpretacija poznatih priča i događaja. Ovamo pripada i D IA N O IA [διάνοια], misao kao sublimacija, SYNTHESIS [σύνθεσις], sažimanje dramatskoga iskustva, ne same prakse, već njezino leksičko uzdizanje od pojedinačnoga do općega zakona, nužnosti koje vladaju opstankom. M Y T H O S je PO IE SIS, stvaranje, putem M IM ESIS PRAX EO S [μίμησις πράξεως] prikazivanje radnje, nova real­

nost vidljiva, zorno oblikovana kao OPSEOS KOSMOS [δψεως κόσμος] - ures predstave.

d) MYTHOS [μϋθος] - priča, fabula, » p l o t«

prema vjerojatnosti pa onda nadijevaju kakvagod imena i ne pjevaju kaojampskipjesnici o pojedinom čovjeku.145

... događaji i priča (su) svrha tragedije, a svaka je najznatnije od svega}*6

Autonomija pjesništva, pa izvedeno - umjetnosti uopće,

Ali sama tragedija nema svrhu u samoj sebi, već u po­

time je ozbiljena na iskustveno, pa i normativno utemeljen

budi milosrđa i straha te pročišćenju tih čuvstava. Da bi

145 Poetika, 1451 b 5 - 15 (prema Kuzmiću).

218

146 Poetika, 1450 a 22 - 23 (prema Kuzmiću). 219

tu svrhu postigla, ona mora prije svega imati cjelovitu,

Kada raspravlja o MYTHOSU, priči, fabuli, Aristotel u

jedinstvenu i završenu priču. Upućena na predstavu, dra­

više navrata upozorava na razložne zahtjeve koje dramsko

ma je ograničena vremenom (trajanja radnje i predstave),

pjesništvo mora poštovati da bi postiglo sebi svojstveno dje­

prostorom (pozornice) i brojem osoba koje mogu prikazati

lovanje. Ti su, dakako, induktivno spoznati uvjeti pravoga

svega tri glumca uz suradnju korovođe, kora i po koje

dramatskoga sačinjanja: jedinstvo, cjelovitost i završenost

nijeme osobe koja sudjeluje u radnji, a nema govornoga

radnje. Aristotel navodi primjere nezadovoljenja tim uvje­

teksta (Pilad u Sofoklovoj Elektri). Priča ili fabula, da bi

tima kod nekih pisaca, pripisujući upravo tomu nedostatku

postigla svrhu ne prekoračujući ograničenja, mora imati

neuspjeh njihovih djela. Čini se da su u idiomu PRAGMA­

skladno i primjereno uređen sklop i sastav događaja.

TON SYNTHESIS intendirani upravo ti uvjeti, ispunjenje ko­

jih predstavlja condicio sine qua non uspjeha drame. Drama, Sklop i sastav događaja

dakle, treba biti zbijena, cjelovita, jedinstvena, kako nam i sama riječ govori, sinteza, sažetak, sklop. Ali, događanje

Aristotel, raspravljajući o važnosti priče u oblikova­

radnje mora biti sustavno, pregledno, uvjerljivo izvedeno

nju tragedije, rabi dva idioma: PRAGMATON SYNTHESIS

kao logičkim slijedom i po nužnosti uspostavljen sastav,

[πραγμάτων σύνθεσις] sklop (Kuzmić prevodi i slaganje)

PRAGMATON SYSTASIS.

događaja i PRAGMATON SYSTASIS [πραγμάτω ν σ ύ σ τα -

Fabula, dramatska radnja sustavno je sastavljen sklop

σις] sastav događaja (tako prevodi i Dukat). Uvjeren sam

cjelovita, jedinstvena i završena događaja prikazivanjem

da nije riječ o sinonimima, već o vrlo nijansiranu upućiva­ nju na razlike.

putem urešena govora primjerena priči, situacijama i znača­

U pojmu PRAGMATON SYSTASIS intendirano je doista

jima. N o, niti ovi uvjeti nisu, makar zadovoljeni, dostatni za izgradnju savršene dramske fabule.

slaganje, izlaganje, raspored i logični redoslijed događaja, dok nas PRAGMATON SYNTHESIS upućuje na sažetost, cjelovitost, zbijenost i dovršenost radnje. Kao i uvijek, Ari­

e) PERIPETEIA [π ερ ιπ έτεια ] -

stotelov je izričaj štedljiv i lapidaran, pa tamo gdje nalazimo

obrat, preok ret

na prvi pogled nevažne, čak beznačajne razlike u izrazu, valja se zapitati zašto i na kojim mjestima dolazi do variranja, koja

Ma kako bila priča valjano sastavljena i sklopljena, ona

pridonose, doduše, i stilskomu bogatstvu izraza, ali imaju

ne može biti dramatična bez obrata, preokreta. Kao što je

prvenstveno razlikovnu semantičku funkciju.

priča »duša tragedije«, tako je obrat »duša priče«. Obrat

220

221

iz sreće u nesreću u tragediji, iz nesreće ili nevolje u sreću u

drami odsjaj spoznaje da svaka egzistencija uvijek i nužno

komediji, ali i u mnogim tragedijama, ponajviše Euripidovim (Ion, Helena, Alkestida, Ifigenija u Aulidi, Ifigenija na

stoji pred bilo kakvim promjenama. Tragedija te heraklitovske i gundulićevske mijene pro­

Tauridi, Pribjegarke). Time, dakako, nije umanjena razlika

miče u obrate i tako nam, uvećavajući (blow up) svoje junake,

između tragedije i komedije. Tragedija se, bez obzira na

njihov patos i položaj, opominjući ukazuje da sve na tom

sretan ili nesretan završetak udesa njezinih junaka, odli­

svijetu samo mijenajest. I više od toga: da samo čovjek može

kuje patosom, uzvišenim (ukrašenim) govorom, ozbiljnom

sabirati i sažeti tu samospoznaju na jednome povlaštenome,

radnjom, pobudom milosrđa i straha, te »dobrim « zna­

u davnoj Heladi i svetome mjestu, u tragediji, prikazivanjem

čajima. U komediji, njezinim »lošijim « protagonistima

priče o obratima čovjekova udesa.

ostaje ne manje privilegija od onih u tragediji: inicijativa, kakva-takva sloboda i ona ne-pogubna rugoba koja izaziva smijeh. A smijeh je povlastica koja odlikuje čovjeka između

f ) ANAGNORISIS [ά να γνώ ρ ισ ις] -

svih živih bića; taj zoon [ζωον] jest biće politike i rada, ali

prepoznavanje

i dokolice, dakle glazbe, pića i smijeha. Obrat j e (Kuzmić prevodi: okret) promjena radnje u

Prepoznavanje (na žalost nemamo trenutnoga glagola)

protivno... po vjerojatnosti i po nuždi.w Kuzmić, za razli­

jest akt obnavljanja u svijesti - osoba, stvari ili događaja

ku od nekih prevoditelja, ne izjednačuje okret (obrat) s

koje smo prije znali, ali zbog zaborava, zablude ili vremena

promjenom. I ovdje Aristotel vrlo jasno supsumira pojam

zagubili. Pronalaženje, prisjećanje i prepoznavanje u drami

obrata - PER IPETEIA , pod pojam promjene - M ETA BO LE

je iznenadno i neočekivano. Ono je trenutačno i afektivno,

[μεταβολή]. Svaka promjena nije obrat. Ona može biti

pa bitno pridonosi obratu. Tako možemo nastaviti s niza­

postupna, očekivana, jedva zamjetna, dugotrajna. Obrat,

njem » d u ša « : ako je priča »duša tragedije«, obrat »duša

pak, jest promjena, ali radikalna, takva koja » u protivno«,

dramatske priče«, tada je prepoznavanje »duša obrata«.

za 180 stupnjeva obrće prethodno stanje u obratno.

Doista, bez prepoznavanja na bilo kakav način, pa i

Dramska je peripetija eksplozivna, nenadana, trenu­

na način nenadane samospoznaje, nema pravoga dramsko­

tačna, napadna, šokantna. Ona nije puki coup du theatre,

ga obrata. O no odgovara na pitanja: Tko si ti? Tko je

dramaturški trik, već mnogo više od toga. Peripetija je u147

on? Tko sam ja? Spoznaja koju donosi prepoznavanje, čudesna je klica obrata koji pred našim očima u trenu

147 Poetika, 1452 a 2 2 -2 4 .

222

uzrasta do katastrofe. I prepoznavanje je, poput obrata,

223

promjena - METABOLE [μεταβολή] u suprotno: nepo­

svrhe, na Boga, pokretača svijeta prema savršenstvu oblika.

znavanja u poznavanje, pa u prijateljstvo ili u neprijatelj­

Osobe u tragediji prepoznaju se međusobno posredstvom

stvo.1481 po ovim zbivanjima Edip je uzor i uzorak, sam

svjedoka, posebnim, tjelesnim obilježjima, zajedničkim,

svoj istražitelj, krivac, žrtva, sudac i egzekutor. Zlosretni će

samo njima poznatim stvarima i događajima. N o to su

kralj kroz samoprepoznavanje, kao onoga proročanstvom

tehničke izvedbe obrata i prepoznavanja, koje mogu biti

usmjerenoga prema ocoubojstvu i rodoskvrnuću, obrnu­

više ili manje uvjerljive. Publika i ocjenjivači dobrohotno su

ti svoj udes strahotnim samokažnjavanjem. Takav način

prihvaćali stare konvencije, pa i uvođenje novih tehničkih,

prepoznavanja, koje je istovremeno i obrat, u najvećoj će

a s njima i dramaturških inovacija.

mjeri pobuditi čuvstva milosrđa i straha, čemu upravo teži tragičko pjesništvo.

Euripid je svojim izumom »božanstva sa stroja« često pretrpao scenu bogovima i njihovim razrješenjima dramskoga

Teško je oduprijeti se ipak nezanemarivoj pomisli o srod­

zbivanja, čime vjerojatno nebesnici gube na autoritetu, po­

nosti Aristotelove ANAGNORISIS s Platonovom ANAMNE-

štovanju i vjerodostojnosti, što je nezamislivo za svjetonazor i

SIS [άνάμνησις]. Platon je na više mjesta (.Fedon, Država,

dramski opus Sofoldov i osobito Eshilov. Zacijelo najbizarniji

Fedar) ustvrdio daje spoznaja sjećanje. Potaknuta osjetilnim

odnos prema bogovima nalazimo u Aristofanovim komedi­

opažajima, a pripremljena dijalektikom, duša se sjeća svega

jama. U Vitezovima na pitanje kako zna da bogovi uopće

što je prije združenja s tijelom, boraveći u astralnom svijetu

postoje, dobivamo odgovor: Bozi me mrze, dakle postoje!

ideja, znala. Aristotelu nije blizak takav isključivi apriori­

Ali u helenskoj tragediji ne prepoznaju se samo osobe

zam. Ali nije ni tako dalek kako se čini na prvi pogled.

koje su se prije poznavale. One prepoznaju i bogove koje

Prevlast djelatnoga oblika nad pasivnom tvari; entelehija,

susreću na sceni, ne doduše zbog ranijih susreta, nego po

upućenost bića i vrsta prema savršenstvu njihovih oblika;

insignijama, a po tome ih prepoznaje i publika. N o, stvari u

finalni, svršni uzrok, kao prvi uzrok stvorenja - sve nas to

tragediji nisu tako naivne i bezazlene. N e prepoznaju ljudi

navodi na pomisao da Učenik nije mogao do nedostižnosti

bogove samo u njihovoj tjelesnoj pojavnosti, na pozornici,

umaći Učitelju. Stoga je prepoznavanje - ANAGNORISIS,

niti po njihovoj m oći da raspleću radnju, nego ih »pre­

obnovljeno sjećanje —ANAMNESIS, koje upućuje preko

poznaju« po ozbiljenju proroštvom objavljenih namjera

spoznaje pojedinačnih samosvrha na spoznaju prve i zadnje

prema istaknutim rodovima, obiteljima i pojedincima. Izvršenje tih božanskih nauma i odluka koje prikazuje he­ lenska tragedija, pobuđuje u gledatelja milosrđe za prede-

148 Poetika, 1452 a 29 - 32. 224

stinirane patnike, i strah, ne samo za njih, već i za nas same. 225

Samo što je živim ljudima uskraćena patnička povlastica

se usporedbe ne mogu dokazati, ali će kod približno jed­

tragičkih junaka: objavljeno proroštvo udesa kojemu ne

nako obrazovanih pripadnika zajedničkoga kulturnoga

mogu izmaći. Tek po njima, unaprijed ugroženima, mi živi

kruga naići na razumijevanje, makar i u sporenju.

»prepoznajemo« u neizvjesnosti (!) vlastitu ugroženost od neznanih moći koje se s nama igraju. Izađemo li načas izvan prostora zbivanja antičke tragedi­

Ova nuzgredna zapažanja o prepoznavanju i patosu navedena su samo zato da se uvidi znatno proširenje sa­ držaja tih pojmova u suvremenosti.

je i refleksija o njoj, odmaknemo li se od osoba zatočenih u napisanoj drami, akt prepoznavanja možemo zapaziti u do­ življavanju i prosuđivanju svih umjetnosti. Tako u nama do

g ) PATHOS [πά θ ος] - patnja,

sada nepoznatoj slici »prepoznajem« Van Goghovu, Gau-

trpnja, p o g u b n o zlo

guinovu ili Rubensovu paletu. U Dvorakovoj ili Brahmsovoj simfoniji pri kraju četvrtoga stavka prepoznajemo

T reći d io , ili tr e ć a » d u š a « p r ič e u

motiv naviješten u prvome. Samo nekoliko taktova d o­

B u d u ć i d a je tr a g e d ija p r ik a z iv a n je

Poetici je s t PATHOS. strašnih i ganutlji­

statno nam je da prepoznamo Wagnerovu, Mahlerovu ili

vih zgoda,149 n j e z in e

Debussyevu glazbu. Manje od jedne stranice teksta treba

n jim a . S t o g a je

nam da prepoznamo pripovijedanje Dostojevskoga, Gogo-

u javnosti, prevelike boli i ranjavanja i sve što j e takvo.150

lja, Thomasa Manna ili Jamesa Joycea, a da nismo nikada

U

pročitali baš taj roman. Uz pretpostavku da nam je poznat

Retorici

barem reprezentativni dio opusa stvaralaca, mi njihova

n a la z im o je d n a k i sa d rža j p o j m a P A T H O S s o n i m u

do tada nam nepoznata djela prepoznajemo, kaže se, po

a t o je sta n je i o sjeća j p a tn je , tr p n je , v e lik a p o g u b n a b o la .

njihovu stilu, izričaju. U pokušaju da mislimo suvreme­

K a k o j e r ije č r a b lje n a n a j č e š ć e u s v e z i s t r a g e d ij o m , t o

nije, mogli bismo reći da umjetninu prepoznajemo i po

joj n o v ij e v r ije m e p r id o d a je z n a č e n ja u z v iš e n a , s n a ž n a i

s u o s o b e iz lo ž e n e p a tn ja m a i str a d a ­

trpnja čin poguban i bolan, kao umiranja

Nikomahovoj etici

( 1 1 0 4 b , 1 1 3 8 a ),

Politici

(1 2 7 8 b) i

( 1 3 8 2 a 2 0 - 1 3 8 3 b 1 0 , 1 3 8 5 b 11 - 1 3 8 6 a 3 )

Poetici,

njezinu patosu. To znači daje dovodimo u svezu s drugim

p o d ig n u t a č u v s tv a , a li i u m j e t n ič k o g a iz r a ž a v a n ja ta k v ih

umjetninama prema mjerilima uzvišenosti, oduševljenja

č u v sta v a .

strastvenoga zanosa, ponovnom ustrajanju u patnji. Tako po intenzitetu patosa povezujemo Michelangela i Beethovena, prema prigušenu, suzdržanu patosu glazbu Debussya

149 Poetika, 1452 a 2 - 3.

i Ravela sa slikarstvom Turnera i Poussina. Dakako, takve

1,0 Poetika, 1452 b 1 1 - 1 3 .

226

227

Kod Aristotela susrećemo samo ono izvorno značenje

ko i snažno čuvstvo boli. Patnja je i put prema spoznaji

te riječi: patnja, trpnja. Da je tomu tako, vidljivo je i iz

i samospoznaji. Nerazumni postaju u nesreći razumni.152

podjele tragedija u četiri vrste:

Patnjama se pam et stječe.153 Pet Euripidovih nama dostupnih tragedija završava

1. akcijska (PEPLEGMENE [πεπλεγμένη]) -prepletena,

jednakim, doslovce iskazanim opomenama :154

u kojojje sve obrat i prepoznavanje 2. patnička (PATHETIKE [παθητική]) - puna patnji kao tragedije o Ajantu i Iksionu 3. karakterna (ETHIKE [ηθική]) - značajna kao »Ftioćanke« i »Pelej« 4. čudesna (TERATODES [τερατώδης]) - kao »Forkišanke« i »Prom etej« i koje se događaju u H adu.151

ZBOROVOĐA: Preko nade će štošta bozi izvršit.

K a d tvrdo se nadaš izda te nada, gdje nade i nema, p u t nađe božanstvo, pa tako se i sad dogodi ovo. Kada piše o pathosu Aristotel misli na patnju osoba u tragediji, ali i na bolna čuvstva koja obuzimaju publiku,

Navedeni primjeri iz Poetike mogu nam dati nešto oba­

gledatelje ili čitatelje tragedije. U predstavi tragičku patnju

vijesti o fabulama, a nimalo (osim poznatoga nam Eshilova

junaka prikazuju glumci i sami poneseni pathosom osoba

Prometeja) o obradi. Ali i poznate nam helenske tragedije

koje predstavljaju. Aristotelu to iskustvo ne ulazi u krug

možemo s ponešto tolerancije razvrstati prema Aristo­

problema o kojima raspravlja, iako bijaše učenik Platonov,

telovu predlošku podjele. Tako bismo među prepletene

koji je u svome ranom Ionu dotaknuo pitanja nadahnuća i

ili akcijske tragedije mogli svrstati Euripidovu Helenu i

racionalne kontrole zanosa kod profesionalnih rapsoda.

Medeju. Tragedije patnje zacijelo su Sofoklov A jan t i Fi-

Parafrazirajući Hamletov komentar duboko ganutljive

loktet, Euripidove Trojanke, Hekuba i Heraklo. Sofoklova

i proživljene glume Prvoga glumca, kojemu je tašta slika

Antigona i Euripidova Medeja tragedije su značaja, a među

bola toliko mogla dušu zanijeti,155 mogli bismo zaključiti

čudesne, uz spomenutoga Eshilova Prometeja, možemo navesti Euripidova Iona i obje njegove Ifigenije. Ipak, ono zajedničko svim tragedijama jest prikaziva­ nje patničkoga udesa. Pri tome PATHOS nije samo dubo-

152 H. Diels, op. cit., Demokrit, B 54. 153 Eshil, Agamemnon. 154 Alkestida, Andromaha, Bakhe, Helena, Medeja (prema prijevodu Kolomana Raca).

151 Poetika, 1455 b - 1456 a. 228

155 W. Shakespeare, Hamlet, II, 2. 229

da tragičku patnju dijele Hekuba, glumac koji je tumači i

h ) ANANKE KAI EIKOS [ά ν ά γ κ η καί είκός] -

publika koja ga gleda. Ta združenost upathosu uvjetovana

nužnost, nužda i vjerojatnost

je zajedničkom izloženošću zlu udesu svakoga čovjeka nama sličnoga: to je čovjek po sredini, a takav j e onaj koji

Rečeno je: Aristotel je autonomiju umjetnosti usposta­

se nije krepošću i pravednošću odvojio, niti u nesreću pada

vio tezom daje u tragediji vrednija nemoguća, a vjerojatna

radi zloće i opačine, nego poradi nekakvepogrješke..}'*6 Ipak,

priča od moguće i zbiljske, a nevjerojatne. Ovu vjerojat­

sličnost osoba helenske tragedije s nama, ljudima » p o

nost mogli bismo hrvatski imenovati i kao uvjerljivost po

sredini«, nalazimo samo u zajedničkoj osjećajnosti, zajed­

kojoj unutarnja konzistentnost događanja nadilazi, čak

ničkim vrijednostima istoga civilizacijskoga kruga. O no

poništava objektivno provjerljivo iskustvo. Naše prihvaća­

što nas dijeli od tragičkih osoba, jest njihova društvovna

nje te »druge« (njemački romantičari kazali bi »više«)

izdignutost nad »o b ičn e« ljude. Socijalna i mitološka

realnosti omogućuje nam da bez osjećaja razdorne pod­

dekorativnost kraljeva i božanstava bitna je sastavnica tra-

vojenosti boravimo u svjetovima tako različnima od naše

gičkoga decoruma. Ures predstave nije samo, niti je bitno,

svakodnevice, svjetovima Aristofanovih Ptica, Ionescova

njezina izvanjska perceptibilnost. Ures predstave, OPSEOS

Nosoroga, Beckettovih D ivnih dana i animiranoga filma.

KOSMOS [δψεως κόσμος] - prevedimo doslovnije, a ovdje

Oblikovanje toga »drugoga realiteta«, započeto m ito­

to znači slobodnije - jest lijepo uređeni vidljivi svijet. Taj

vima, bajkama i epom, oslobađa nas, barem povremeno,

svijet, da bi doista bio jasno vidljiv i raspoznatljiv, mora

tereta racionalne kauzalnosti, njezine prisile, koju osjeća­

imati veličinu dostupnu najudaljenijemu oku (u gledalištu)

mo da je ne možemo potpuno spoznati.

i duhu (po obrazovanju i prijemljivosti). Stoga uz koturn, masku i zamašnu gestu, standardnu scenografiju i strojeve, duhom dodirujemo heroje, bogove i polubogove, njihov PATHOS. Tako pathos nije samo velika, uzvišena patnja,

nego i izraz takve patnje. Pathos događanja, pathos osoba, pathos izričaja stapa se u predstavi s patetičkim doživljajem

■ Najsilnija j e Nužnost, je r svime vlada. (Tales) 157 ■ Ništa ne nastaje nerazložno, nego sve s razlogom i po nuždi. (Leukip ) 158 ■ Volio bih naćijednu jedinu uzročnu svezu nego dobiti perzijsko kraljevstvo. (Demokrit ) 159

svijeta kod publike.156 157 H. Diels, op. cit., Tales, A 1 (35). 158 H. Diels, op. cit., Leukip, B 2. 156 Poetika, 1453 a 7 - 10.

230

159 H. Diels, op. cit., Demokrit, B 118. 231

Ali nije pjesnikov posao govoriti ono što se dogodilo, nego ono što se može dogoditi po vjerojatnosti ili nuždi.16° Ovo izjednačavanje vjerojatnosti i nužnosti u pjesništvu nalazimo naviše mjesta u Poetici.16' Nameće se nedvouman zaključak: autonomni kauzalitet umjetnine jest njezina vjerojatnost uvjerljivost, dosljednost sastavljanja i sklapanja (SYSTASIS KAI SYNTHESIS [σύστασις και σύνθεσις]), iz premisa koje ne postavlja realitet, već »pjesničko izmišljanje«. Pri­ hvatimo li te izmišljene pretpostavke, pristanemo li ući u novi zaigrani svijet umjetnine, morat ćemo se podrediti njezinim zakonima, ali ćemo neprekidno biti svjesni uvjeta njihova važenja i možebitnih napuklina. Ako prihvatimo u Pticama ponuđenu pretpostavku da se bogovi hrane dimom i mirisom žrtava koje im prinose zemljani, pristat ćemo i na sve posljetke koji proizlaze iz temeljne pretpostavke. Ptice su stoga jače od Olimpa, jer mogu zapriječiti »dovod« hrane i tako podčiniti bogove sebi i ljudima, kojima je uspjelo uvjeriti ptice u njihovu neslućenu moć. Prihvatimo li pret­ postavku da se ljudi spremno pretvaraju u nosoroge, jer su sve brojniji, pa su stoga » u pravu«, a zato su i »ljepši od m ene«, zaključit ćemo kako je bezizgledan otpor pomalo smiješnoga usamljenika Berangera, koji im se jedini ne želi pridružiti i traži »svoju pušku«. Ti novi svjetovi ptica i nosoroga ipak se u nečemu ne razlikuju od našega iskustvenoga svijeta: zajedničko im je upravo načelo objektivnoga kauzaliteta unutar subjektiv-160

232

nih, često iracionalnih ishodišnih premisa. Izmišljene ptice i nemogući nosorozi-ljudi djeluju po zakonima objektivne stvarnosti, misle i zaključuju po načelima logike. Jednom stvoreni, gurnuti u svoj nemogući, a vjerojatni - uvjerljivi svijet, ostaju unutar sustava kauzalnoga neksusa gonjeni bičem nužnosti. Možemo li tako razumjeti doista epohalnu Aristotelovu spoznaju daje tragedija prikazivanje ne ljudi, nego djelovanja i života*162 Zacijelo. Djelovanje i život - to je ono uzročno-posljedično opće, unutar kojega igra pojedinačno sa svojom prividnom slobodom. Pjesnička je sloboda uvjetna sloboda demijurga koji stvara i pokreće svijet. Ali taj novostvo­ reni svijet izmiče svomu stvaraocu, njegovoj samovolji i izmjeni zakona po kojima je pokrenut. Zato su nužda i vjerojatnost u svijetu pjesmotvora nedjeljivi temeljni za­ kon njegova postojanja. Pjesnik je istočnik svijeta svoje umjetnine, ali ne i njegov samovladar. O n mora poput Filolaja znati i stalno se prisjećati da im a nekih razloga koji su jači od nas.m

i) DESIS KAI LYSIS [δ έσ ις καί λ ύ σ ις] zap let i rasplet

Zaplet i rasplet također su važni dijelovi priče. Premda se čini da ta dva momenta Aristotel raspravlja kao tehničko

160 Poetika, 1451 a 3 6 - 3 8 .

162 Poetika, 1450 a 16 - 17.

161 Npr. Poetika, 1451 b 9 ili 1451 b 35.

163 H. Diels, op. cit., Filolaj, B 16. 233

pitanje, i premda je dio Poetike u kojem ih dotiče, oskudan

autonomije sedamdesetak godina prije Aristotela, a ovaj

u obrazloženjima i jasnoći, naći ćemo jednu Agatonovu

ga je malo korio, više častio, poput bliska, davno minula

uzgrednu tvrdnju koju Aristotel, dosljedno prije izvedenim

prijatelja kojega nije mogao osobno susresti, iako je znao

raspravama o vjerojatnosti i nužnosti, prihvaća s odobra­

gotovo sve o njemu. Agaton (445. - 402. pr. Kr.) blisko je

vanjem. Taj Agatonov navod proširuje i produbljuje ono

prijateljevao s trideset i pet godina starijim Sokratom i s

malo razloženoga (ili zanemarenoga) što nalazimo u tekstu Poetike.164

osamnaest godina mlađim Platonom, do pred kraj stoljeća,

Kudeći neke Eshilove i Agatonove drame koje širi­

uvijek odlazi na dvor makedonskoga kralja Arhelaja, veli­

nom priče više nalikuju epu nego tragediji, Aristotel hvali

kada s Euripidom, vjerojatno zbog političkih razloga, za­ koga štovatelja pjesnika i slikara.

one pjesnike koji u obratima i jednostavnim događajima

Oba pjesnika bijahu pod znatnim Sokratovim utjeca­

divno pogađaju ono što hoće: to j e naime tragično i čovje-

jem, ne samo zbog njegova dosljedna moralnoga habitusa,

koljubno (TRAGIKON KAI FILANTHROPON [τραγικόν

nego zbog prodorne inteligencije, majeutike, ironije i di­

και φιλάνθρωπον]). Obrat je razmeđe između zapleta i

jalektike. Nitko od suvremenika nije tako znao zapletati i

raspleta. Ono što se dogodilo prije same tragedije i što je

raspletati. Rani Platonovi dijalozi, sami dramatski kompo­

uzrokuje, saznajemo iz obavještenja koja nam daju prolog,

nirani, svjedoče o tim očaravajućim obratima i raspletima,

kor ili neki od protagonista u drami. Taj dio i prvi dio tra­

nakon kojih nitko od sudionika u raspravljanju nije mogao

gedije do obrata čine zaplet. Ostalo je rasplet, kaže Aristotel,

ostati kod pređašnjih uvjerenja. I upravo to sokratovsko

tražeći od pjesnika da jednako uvjerljivo zapletu i raspletu

suprotstavljanje argumenata i izvođenja, sporenje i nadme­

priču. U tragedijama gdje se to sretno postigne, gledatelj

tanje u dokazivanju, tako prepoznadjivo u nama poznatim

prihvaća kao za ozbiljno i ono čemu izvan kazališta ne bi

Euripidovim tragedijama (Hipolit, Medejd) i posvjedoče-

vjerovao. Stoga Aristotel prihvaća Agatonov nalaz: vjero­

nim izvješćima o nepoznatima nam Agatonovim, moralo

jatno j e naime da mnogo toga biva i protiv vjerojatnosti,165

je izvršiti vidljiv utjecaj na ove pjesnike.

Taj vrlo cijenjeni i nagrađivani atenski pjesnik u mnogo je

Genijalni je bezobraznik Aristofan, s nešto prava i pu

tragedija znao i pokazao onaj »drugi svijet« umjetničke

no zlobe, mogao tako reći daje Euripidovu pisaljku vodila Sokratova ruka. Atraktivni duhovni zapleti i raspleti sofista i demago­

234

164 Poetika, 1455 b 24 - 1456 a 32.

ga morali su naći odjek u tragediji i osobito u komediji,

165 Poetika, 1456 a 24 - 25.

odakle povratno djeluju na praktičnu filozofiju. 235

j) OPSEOS KOSMOS [δψεως κόσμος] -

jatnih, uvjerljivih dramskih priča: Z atim j e ona (tragedija)

ures predstave

i zorna i ako se čita i ako se predstavlja. Bolja j e i po tome što jo j se prikazivanje vrši u kraće vrijeme, je r se više sviđa

Predstava ili vizualni dio predstave, kako prevodi D u­ kat, nije dio ili element fabule: Predstava je st zabavna,

ono što j e jezgrovitije od onoga što je smiješano od mnogo vremena..}®

ali je najmanje umjetna i najmanje svojstvena pjesničkom

Ali i ep je zoran, on kao i drama oživljuje naše predo-

umiječu. Jer djeluje tragedija i bez natjecanja i glumaca;

čivanje kod čitanja ili slušanja rapsoda. Ipak, Aristotel uo­

a i znatnije j e za priredbu sredstava za predstavu umijeće

čava bitnu razliku zornosti epa i drame. Kao što se raz­

izrađivača scenske opreme nego umijeće pjesnika.166

likuju opsegom i širinom, tako se razlikuju i u mogućno­

Razumijemo li, međutim, riječ OPSIS [δψις] - ne samo u njezinu najužem značenju, primijenjenome na navede­

stima predočivanja prostora. Drama ne može, niti smije, nasljedovati vremensku i prostornu razvedenost epa.

nome mjestu, kao predstavu, nego i u širem sadržaju toga

Naše su predodžbene mogućnosti gotovo neograniče­

pojma, vjerujem da ćemo u narednom navodu naći više

ne i ep se njima obilato koristi. S Homerom se možemo

od praktičnoga tehničkoga naputka pjesniku kako da pri­

popeti na Olimp, promatrati do najsitnijih detalja scene

stupi pisanju. Aristotel: Pjesnik treba da si stvar što življe

okršaja ili opremu junaka u Trojanskom ratu; s Ariostom

predočuje pa da onda sastavlja priče i ujedno izrađuje govor.

letimo na krilima konjima diljem Afrike, Azije i Europe;

Tako naime može najtočnije vidjeti, upravo kao da j e nazo­

s Danteom prolazimo kroza sve užase i muke pakla. Ali

čan kod samih događaja pa nalaziti što pristaje i najmanje

ono što možemo predočiti čitanjem epa, ne možemo per­

može biti neopaženo da se ne slaže}67168A treba da izrađuje

cipirati na pozornici, je r zgode Hektorova naganjanja na

ujedno i kretnje, koliko se da...m

pozornici bi se pokazale smiješne: Grci stoje i ne gone, a A h il

OPSIS nije, dakle, samo ono vidljivo, viđeno kao pred­

im klimanjem brani! A li u epu se to ne opaža.170

stava. Pojam ima mnogo širi sadržaj: ono je vid, unutarnje

Tako na najjasniji i najjednostavniji način određuje

oko, moć jasna predočivanja - uvjet za sastavljanje vjero-

Aristotel granicu upotrebljivosti predodžbenih mogućno­ sti u dramskom pjesništvu: to je perceptibilna mogućnost

166 Poetika, 1450 b 16 - 20 (prema Kuzmiću).

236

167 Poetika, 1455 a 22 - 26.

169 Poetika, 1462 a 17 - 1462 b 2 (prema Kuzmiću).

168 Poetika, 1455 a 29 (prema Kuzmiću).

170 Poetika, 1460 a 14 - 17 (prema Kuzmiću). 237

vidljivoga na pozornici. Drama je stoga, a to joj je ograni­

Učitelj naš, Branko Gavella, postavio bi svojim stu­

čenje i povlastica, omeđena vremenom i mjestom radnje -

dentima kazališne režije pitanje-zamku: gdje se događa

predstavom na pozornici pred publikom. Drama se mora

radnja H am leta?

moći vidjeti, ne »unutarnjim vidom « epskoga predočivanja, već izravnom percepcijom događanja na sceni.

Odgovori su bili očekivani: u Elsinoru, na Klaudijevu dvoru, na brodu, na groblju, u Gertrudinoj ložnici... Netko

Scenski aparat, od Euripidova »boga sa stroja« do

bi rekao: u pjesnikovoj mašti (Bulgakov bi bio odgovorio,

suvremenih mogućnosti korištenja projekcija, filma, TV-

parafrazirajući svoju lokaciju zbivanja Gogoljevih M rtvih

-ekrana i lasera, obogaćuje se do neslućenih inovacija, ali

duša·, u engleskom jeziku). Gavellin odgovor na vlastito

Aristotelov nalaz o samoj prirodi vizualnosti dramskoga

pitanje bio je gotovo ironično nadmoćno jednostavan: priča

pjesništva nije opovrgnut. Naprotiv, suvremena traganja

o Hamletu događa se na pozornici.

za novim i sve novijim scenskim oblikovanjima predstave

Nije to bio odgovor redatelja-praktičara, to nije sinte­

pokazuju tendenciju sve bogatije i šokantnije vizualizacije,

za velikoga kazališnoga iskustva, već mnogo više od toga:

prijeteći počesto gušenjem priče i skraćenjem karaktera.

spoznaja da oblikovanje scenskoga prostora, od scenografije,

H oće Ii i kako dugo MYTHOS biti OPSEOS KOSMOS?!

kostima, maske-fizionomije do mizanscene i geste, ima svoje

Koliko suvremena inscenacija klasičnoga dramskoga teksta

ishodište i svoj bitni poticaj u susretu pjesnikova viđenja s

približava ili zamagljuje gledatelju priču, nije teorijsko

teatarskim vizualnim i povijesnim trenutkom suvremenosti.

pitanje. Ali, bez obzira prihvatimo li na pozornici Anti-

Osim toga, osjetilni, vizualni doživljaj predstave znatno

gonu u trapericama, Edipa u generalskoj odori, Hamleta

potiče i utvrđuje pamćenje i spoznaju. Spoznaja nam i po­

s boksačkim rukavicama, ili s tradicionalističkim gnuša­

red koristi sama po sebi pričinja radost, a vizualna spoznaja

njem odbijamo takve pokušaje, to što na sceni vidimo,

više od svake druge. Jer vid cijenimo iznad svega... čak i pod

daje novi smisao, novi ugođaj priče. To više nije priča iz

pretpostavkom da ne namjeravamo ništa činiti}11

mojega čitanja teksta, a nije ni priča iz meni makar po­

OPSIS tako znači m nogo više od tehničkoga, teatro­

vršno poznate davnine. To je priča ispričana novim viđe­

loškoga i dramaturgijskoga termina. Opsis je, poput pri­

njem, drama koja u sretnim pokušajima zbližava svjetove,

kazivanja, djelatnosti, patnje, obrata i udesa, antropolo­

pretapa u zajedništvo udaljena vremenska obzorja, ali ih

ška kategorija, ljudska i samo ljudska odlika da osjetilno,

u promašaju nepovratno razdvaja. Nije dakle predstava beznačajni dio drame, štoviše ona je značajni i značenjski element same priče. 238

171 Metafizika, 980 a 24 - 26. 239

viđeno, vodi do iskustva, spoznaje i osmišljenja. I sama

toga pretpostavljamo upravo nju.175 To bjelodano pokazuje

naša riječ vidjeti znači više nego gledati, uvidjeti vrijedi više nego ugledati.

d a je milo ono što j e spoznato, što j e vidljivo i jasn o}76 U raspravi O duši Filozof misli još radikalnije: Razum ­

MYTHOS ima nekoliko značenja koja se prepleću i re­

skoj duši su slike kao opažanja te ona, kad zlo ili dobro potvr­

feriraju u toj riječi. A ona jest: priča, fabula, mit, religija.

di ili odbije, bježi ili ide za tim. Stoga duša nikad ne misli

Dramska je priča nastavak ili prikazivanje mitske priče u

bez slike}77 Tako, čini se, i navedene tekstove iz Poetike

vidu predstave. Stoga Aristotel ne protuslovi sebi kada

možemo vidjeti posvema usklađene s ovima iz Nagovora na

kaže: Budući da lica oponašaju radećinajprije bi nužno

filozofiju i spisa O duši. OPSIS nije samo KOSMOS - ures,

bio neki dio tragedije ukras predstave}72

već vid, vidljivo i viđeno, osjetilno i duhovno spoznato u

Ovo »najprije« ne postavlja predstavu hijerarhijski na

životu i u kazalištu.

prvo mjesto među elementima tragedije, već govori o vizu­ alnom poticaju njezina oblikovanja. Predstava je začetak i krajnje ispunjenje života drame, ali ne i njezina svrha. Jer

k) ETHOS [ήθος] - značaj,

su događaji i priča svrha tragedije, a svrha j e najznatnije

oso b a , dram ski lik

od svega.m Što je , dakle, priroda lju di i Napuhane mje-

Jedinstvo duhovnoga i osjetilnoga isticano je u m no­ gim Aristotelovim djelima, osobito u Nagovoru na filozo­

šine. E p i h a r m o 178

fiju i u spisu 0 duši. Kao što duša ne može bez tijela, tako ni do spoznaje i razboritosti ne možemo bez osjetilnoga

Epiharmo, najznačajniji komediograf stare sicilske ko­

opažanja, prije svega vida: Nadalje, ako vid volimo zbog

medije, jedan od najcitiranijih pisaca i mislilaca antike,

njega samoga, to dovoljno svjedoči kako svi u najvećoj mjeri

od njegova vremena do ranoga srednjega vijeka, čovjek

vole razboritost i spoznaju.m K ada j e riječ o osjetilnosti,

koji je, poput poslije Platona, iskusio sirakuške tiranide,

sposobnost vida odlikuje se po tome što j e najjasnija te zbog 175 Nagovor nafilozofiju, B 73.

240

172 Poetika, 1449 b 31 - 33 (prema Kuzmiću).

176 Nagovor na filozofiju, B 102.

173 Poetika, 1450 a 22 - 23.

177 0 duši, 431 a (prev. Milivoj Sironić).

174 Nagovor nafilozofiju, B 72 (prev. Darko Novaković).

178 H . Diels, op. cit., Epiharmo, BIO.

241

nije imao iluzija o ljudskoj prirodi, ali ne znamo je li, i

Ali Orest je u svakom pogledu slabašna drama s jed­

kako, to iskustvo demonstrirao u svojim brojnim kome­

nom pravom Helenom i jednom fantomskom u Troji,

dijama. Pouzdano znamo da ih je visoko cijenio Aristotel,

otmičarom Orestom, koji kao taoca pod prijetnjom smrti

a jednako tako i Platon. Pogled na čovjekovo prirodno,

drži Menelaj evu kćer Hermionu.

sudbinsko omeđenje i određenje može se činiti bliskim

Za » lo š« značaj u moralnom smislu ne navodi Ari­

svjetonazoru helenske tragedije, koja pojedinca vidi kao

stotel drugih primjera, pa opet moramo posumnjati u jed-

lutku na koncima bogova i moćnika.

noznačnost one »dobre volje« ili dobroga opredjeljenja,

Ipak, razlika je znatna! Nem oć ljudskoga bića, njego­

tim više što bez » z lih « protagonista i osobito antagonista

va umišljenost i taština dolaze po Epiharmu »iznutra«,

naprosto ne bi bilo tragedije. Bez » z la « Kreonta nema

iz prirode, vigenusa-, u tragediji »izvana«, od unaprijed

Antigone, bez Egista i Klitemnestre nema Orestije, bez

odlučene sudbine, udešenoga udesa.

pakosna Zeusa nema Prometeja, bez himbena Odiseja ne

Aristotel u Poetici nije postavljao takva pitanja. Karak­

bi bilo Filokteta-, bez zlobnih i pakosnih božanstava koja u

teri u tragediji trebaju biti »dobri« (HRESTOS [χρηστός]).

tragedijama nastupaju kao osobe, ne bi bilo (barem ona­

Još se danas raspravlja o tome znači li ovo »dobri« etičko

kvih kakve ih iz sačuvanih djela znamo) Hipolita, Ajanta,

ili estetičko vrednovanje. Nama je promisliti nije li se, kao rijetko gdje kod Aristotela, etika ušuljala u estetiku.

Značaja (Dukat: dobrote) se nalazi u svakoj vrsti ljudi,

Dramske osobe govorom ili djelovanjem pokazuju neku

jer j e žena dobra i rob, prem da j e od tih žena možda gora,

volju, a »dobri« značajevi dobru volju (Dukat prevodi:

a rob uopće ništav.180 Manja vrijednost žene i roba, prema

dobro opredjeljenje). Po svojim moralnim osobinama oni

Aristotelu, proizlazi iz njihove manje ili neznatne obra­

bi trebali biti »nama slični«, a stradavaju ne zbog zloće ili

zovanosti, pa prema tome manje razboritosti i moguć­

zle namjere, već zbog pogreške i neznanja o svojoj situaciji

nosti racionalnoga opredjeljenja za djelovanje, naspram

ili čak o svome identitetu. Na dvama mjestima u Poetici

slobodnoga muškarca. T i nedostatci misaonoga uvida

(što je doista rijetkost kod Aristotelove lapidarnosti) spo­

(ΑΝΟΙΑ [άνοια]) nisu etičke, već dijanoetičke mane.

menut je Menelaj iz Euripidove poznate nam drame Orest,

Klitemnestra i Medeja ne postaju ubojice, niti Fedra zlo­

koji iz puke zloće snuje propast Orestu .179

kobna klevetnica iz krivoga, zloga moralnoga opredjelje-

179 Poetika-, 1454 a, 1461 b. 242

180 Poetika, 1454 a 19 - 22 (prema Kuzmiću). 243

nja, već djelovanjem usuda koji se njihovim demagoškim

Ali Aristotel nije mislio na takav način. Njegovo promi­

opravdanjima prikriva i pokazuje kroz karaktere. A oni su

šljanje o prirodi zla ostaje na crti Sokratova i Platonova

estetski, dramaturški i psihološki »dobri«, jednako kao

prosvjetiteljskoga optimizma: zlo proizlazi iz neznanja.

što su »dobri« značajevi Antigone, Alkestide i Hekube,

U trajnom procesu samorazvoja i samosvrhe (entelehija)

koje su moralno »dobre«, a voljno opredjeljenje praće­

ljudskoga roda, zlo će se evolutivno prevladavati: estetičar

no je razumskim obrazloženjima i počesto aforističkim

nije posvema umakao politologu i etičaru (ne moralistu).

mislima (DIANOIA [διάνοια]).

Ova ga dvojica još povlače za skute hitona kad god unu­

Nesigurnost pri razumijevanju i tumačenju ovoga prvo­

tar poetike dodirne vječne teme o prirodi ljudskoga, o

ga zahtjeva u oblikovanju dramskoga karaktera ne smanjuje

ugrožavajućem rasponu ljudskih i nadljudskih sila. Odatle

se kod drugoga: Drugoje da karakteri budu pristali (Dukat:

povremena normativnost u iskazu: »treba da...«, »dobro

primjereni, izvorno: HARMOTTON [άρμόττω ν])... ženi

je da...«, »vrednijim čini se ono što...«. Drevni unutarnji

ne pristaje da bude hrabra... (Dukat: domišljata, izvorno:

sukob umjetnika-esteta-estetičara s obzirnim i opreznim

DEINE [δ εινή ]).181 Evo nedoumice: Alkestida i Antigona

prosvjetiteljem jasno je prepoznatljiv u osobama i djelima

sigurno su hrabre, Medeja je »strašna« i »dom išljata«, a

Orfeja, Platona i Aristotela, pa sve do Rimljana Horacija

ipak se teško m ože ustvrditi da su im značaji »nepristali«

i Aurelija Augustina. Helenska tragedija bila je u tome

ili »neprimjereni«. Doista, oni jesu neprimjereni prema

pogledu okrutno bezobzirna i destruktivna, kao uostalom

mjerilima Aristotelove etike, politike i sociopsihologije, ali

i komedija.

da su Stari mogli znati i htjeli slijediti ove norme, helenske tragedije ne bi bilo...

Čovjekov je svijet grozovit, ili je naprosto glup, pa sto­ ga može izazvati samo strah ili zlobnu porugu. Dva klipana

Trećeje da značaj bude podoban... (Dukat: nama sličan,

upravljaju pticama, a one Olimpom i Vladom koja vodi

izvorno: H O M O IO S [δμοιος]). Ovaj navod možemo razu­

resore mornarice i klevete. Najznamenitiji vladarski rodovi,

mjeti samo uz pretpostavku da su dramske osobe radika­

tebanski i argivski, iskorjenjuju se unutar vlastitih kuća do

lan izraz općeljudskih duhovnih i duševnih osobina - od

posljednjega izdanka. Koliko takva apsurdna, kaotična

misaonosti, razboritosti, pravičnosti i milosrđa, pa sve do

zbivanja, prikazana na surovo šokantan način, mogu i kako

bezumlja, prijetvornosti, zlonamjernosti i slijepe mržnje.

mogu dovesti do katarzična rasvjetljenja čovjekova mraka, pokušat ćemo promisliti u poglavlju o katarzi. Za sada se čini da to nije bila, ako zanemarimo poneku političku

181 Poetika, 1454 a 22 - 24.

244

konotaciju, namjera tragičkih i komičkih pjesnika. Onda: 245

čemu pjesnici u oskudnom vremenu?1*2 Pitanje nas dovodi

žnom. Kritika Euripidova iznašašća »boga sa stroja« nije

pred zamku utemeljenja jednaku onoj koja je podmetnuta

usmjerena na iskustvenu nemogućnost vidljivih božanskih

pred utemeljenje pitanja: čemu svijet, čemu čovjek?

intervencija, već na rasplet koji u kritiziranim dramama

N o, vratimo se karakterima! Nakon tri višeznačno i

ne proizlazi nužno iz djelovanja dosljednih, vjerojatnih i

škrto iznesena zahtjeva za valjanošću dramskoga karaktera,

uvjerljivih dramskih osoba. Kritika, dakle, pogađa jednako

na koje treba smjerati, dolazimo do četvrtoga, a taj je da

sastavljanje i sklapanje priče kao i nedorađenost dosljedno­

značaj bude dosljedan (HOMALOS [ομαλός]), dosljedan

sti karaktera. Tomu zahtjevu, koji je jasan i jednoznačan,

čak i u svojoj nedosljednosti. O d četiriju primjera koje

doista se ne može ništa prigovoriti. Odavde je razumljiva i

Aristotel navodi, dva su nam poznata iz sačuvanih tra­

zamjerka Euripidu, najtragičnijemu dramskomu pjesniku,

gedija: Euripidova Oresta i, također, Euripidove Ifigenije

koji u ostalom ne sastavlja dobro.

u Aulidi. Treći je iz izgubljenoga Timotejeva ditiramba

To »ostalo« odnosi se, dakako, na »sastavljanje« raz­

Skila, a četvrti iz Euripidove M udre Melanipe. Začudo,

rješenja izvanjskim intervencijama bogova. Opet nalazimo,

svi navedeni primjeri demonstriraju nedosljedne ili uopće

iako na neizravan način, zastupanje autonomije pjesničkoga

neprikladne i neuvjerljive karaktere.

sačinjanja, ali svijet pjesnikove mašte mora biti sastavljen

Menelajeva bezrazložna zloća u Orestu, Ifigenija koja se

po dosljedno i do kraja provedenim zakonima unutarnje i

iz djevojke zgrožene pred smrću, obraća u patetičnu heroinu,

transparentne nužnosti predloženih pretpostavaka. To je,

plačljivi, kukavni Odisej u Skili i dekorativno retorična Me-

ponavljamo, radikalno i zauvijek suvremeno omeđenje polja

lanipa, negativni su predlošci za ponavljanje već poznatoga

estetskoga fenomena što nam ga određuje Filozof.

motiva o vjerojatnosti i nužnosti radnje, zahtjev koji se, eto,

Stoga se glede određenja sadržaja pojma HRESTOS

postavlja i u izgradnji karaktera. Tako se fabula i karakteri

[χρηστός] opredjeljujemo za tumačenje da ta riječ ne znači

međusobno uvjetuju, iako, dakako, fabula ima prvenstvo.

bitno »dobar« u smislu etičkoga voljnoga habitusa, već,

Dosljednost i uvjerljivost dramskih osoba, unutarnja

kako sugerira Kuzmić u komentarima Poetici - upotrebljiv,

nužnost i obveznost njihovih voljnih čina, primjereni go­

dobar za upotrebu.

vor i dozrijevanje iskustva u oblikovanim, često aforisti-

U Retoricim proširuje naputke o primjerenosti, pri­

čki sažetim mislima, samo priču čine uvjerljivom i nu-

kladnosti karakternih osobina dramskih osoba, koje mo-

182 Heidegger.

246

183 Retorika, 1408 a 25 - 33.

247

raju govoriti i djelovati prema pripadnosti spolu, dobi,

1) HAMARTIA [α μ α ρ τία ] - zabluda, pogreška

staležu, narodnosti, zanimanju i prema podrijetlu, odgo­

u prosuđivanju, n ed o sta ta k uvida u situaciju,

ju i obrazovanju. Ovi, iako tek navedeni i neobrazloženi

trenutačna zaslijepljenost

smjerokazi pjesnicima, postat će zakonodavna mjerila pri Iako su prisutni, ipak su odsutni.

oblikovanju pjesničkih djela kod Horacija i osobito u raz­

H e ra k lit1 8485

vedenoj dramaturgiji renesansnoga teoretičara J. C. Scaligera. Augustovski Rim, društvo poduzetnih self-made

Uzrok je zablude nepoznavanje onoga što je bolje.

mena Trimalhiona, Horacija i Pizona, više će se zanimati za mores, status, aetas, sexus, nego za peripetiju i patos. U renesansi isto tako. Neusporediva znatiželja kako condot-

D e m o k r i t 186

L ju di propadaju zato što ne mogu povezati početak s krajem. A l k m e o n 187

tiere ili artegianom kao pojedinac postaje fortunae suae ipsaefaber (Pico della Mirandola), nedostižno nadmašuje

Tko god manje griješi, najboljije čovjek; ni­ tko, naime, nije nedužan, nitko besprijekoran.

pitanja o udesu i nuždi, predestinaciji i slobodi. Virtualni

E p i h a r m o 188

život nudio je više napetosti i peripetija nego što su mogli

...

skromne sposobnosti... (ograničenoga uvida).

pružiti stari mitosi. Nova će dramaturgija obrnuti ili zane­

E m p e d o k l o 189

mariti dobar dio Aristotelove. Karakteri svrgavaju priču s postolja prvaka i staju na njezino mjesto.

Ljudsko biče nema moč spoznaje, a božanske im a. H e r a k l i t 190

Samo je historijski, možda tek djelomice i estetički, razumljivo kako jedan, gotovo marginalni i nedorađeni

Svi ovi navodi koji bi trebali poslužiti kao svojevrstan

stavak iz Poetike, onaj o značajima, postaje temeljem este-

motto, pokazuju se, bez prvotne namjere, kao nenadani pu-

tičkih kanona u carskom Rimu i u zreloj renesansi. 185 H. Diels, op. cit., Heraklit, B 34. 186 H. Diels, op. cit., Demokrit, B 83. 187 H. Diels, op. cit., Alkmeon, B 2. 184 Condottiere - vojskovođa privatne vojske, koji silom po­ staje često vladarom moćnih gradova-država u Italiji 14. do 16. stoljeća. Artegiano - vještak, graditelj, likovni umjetnik talijanske renesanse. 248

188 H. Diels, op. cit., Epiharmo, B 46. 189 H. Diels, op. cit., Empedoklo, B 2. 190 H. Diels, op. cit., Heraklit, B 78. 249

tokaz za razumijevanje druge zagonetne riječi Poetike (prva

zbog neke pogreške, jedan od onih koji uživaju velik ugled i

je, dakako, katarza), koja za svoje gonetanje puni biblioteke

sreću, kao na prim jer Edip, Tijest i ugledni ljudi iz takvih

stručne literature, a ta se širi u nedogled. Nema nikakve

obitelji. Nužno je, dakle, da umjetnički oblikovana fabula

sumnje da je Aristotel znao, ne samo fragmente, več i djela

bude jednostruka, te da prijelaz bude ne iz nesreće u sreću,

iz kojih su doprli do nas. Sljednik i nasljednik generacija

nego obrnuto, iz sreće u nesreću, i to ne zbog opakosti nego

antropografa nije mogao previdjeti njihova upozorenja o

zbog velike pogreške čovjeka, ili takva kakva smo opisali ili

granicama ljudskih moči, o njihovu buđenju osjećaja za

boljega radije nego gorega od takvoga}91

oprez u govorenju i činjenju. Ovih šest fragmenata, uz mnogobrojne koji su nam predani na razmišljanje, uputa su, mislim i danas, kada promišljamo »zagonetnu« riječ hamartia. Ograničenost spoznaje svojstvena je ljudima skromnih sposobnosti, a riječ da nitko nije nedužan, nitko besprijekoran, u blizini je svjetonazora helenske tragedije. Ali ono što ne nalazimo kod starih mudraca i filozofa, to je individualna krivnja koja potječe iz individualnoga trenutačnoga sljepila tragičkih junaka. Tada dolaze tragički pjesnici da, iskustvu mita i starih mudraca, onomu Shakespeareovu airy nothing, daju a local habitation and a name. N iti posvema čestit, ni veoma opak čovjek ne mogu

Kuzmić i Dukat, kao što potvrđuju pouzdana filolo­ ška istraživanja, primjereno prevode (Kuzmić još godine 1 9 1 2 .)

riječ H A M A R T IA : pogreška. Ono što se u promišlja­

nju te riječi dogodilo, osobito u filološkim istraživanjima tijekom stoljeća, premašuje našu kompetenciju, ali pola­ zimo od naše osnovne namjere: pokušati pokazati kako se ključni, konstitutivni pojmovi Aristotelove Poetike u suglasju s ostalim njegovim duhovno-povijesnim djelima (Nikomahova etika, Eudemova etika. Retorika, Politika, 0 duši) ugrađuju u sliku o čovjeku ne samo antike nego 1 naše suvremenosti. Dakako, taje slika prelomljena kroz duh antičke trage­ dije i dvostruko-dvokratno kroz Aristotelovo osvjetljenje te slike. Jedna od najprodornijih zraka toga osvjetljenja jest

biti protagonisti tragedije. Onaj prvi izazvao bi grožnju,

uvođenje pojma hamartije u igru o čovjeku. HAMARTIA

narušio bi povjerenje u svjetski i moralni poredak svojim

nas uključuje neposredno, izravno u raspravu o samoj biti

propadanjem. Ovaj drugi, padne li iz sreće u nesreću, ne

ne samo antičke već dramske umjetnosti uopće u svim nje­

bi budio milosrđa, jer je po pravdi nesretan zbog svojih

zinim vrstama. Ta nas riječ uvodi u samo srce drame, ona

zlodjela. Preostao je, dakle, onaj između tih (Kuzmić: čo­ vjek po sredini). Takav je čovjek koji niti se ističe čestitošću i pravednošču, niti pada u nesreču zbog zloće i opakosti, nego

250

191 Poetika, 1453 a 7 - 17 (prijevod Zdeslava Dukata).

251

je tajnovita i zagonetna, jer otvara bezbroj pitanja na koja

njezinu pomoć pri dodjeli Ahilejeva oružja. Pomahnitali

će se uvijek nalaziti novi odgovori ili barem modifikacije

Ajant pobije ovce vjerujući da je pogubio mrske Atride.

poznatih. Ona je u mnogom pogledu vrednija razmišlja­

Kada se osvijesti, ubije se. Euripidove Bakhe zacijelo su po

nja i od problema fenomena katarze - pročišćenja, jer je

orgijastičkim mahnitostima najarhaističkija i najsurovija

katarza mogući učinak, posljedica dramatskoga zbivanja, a

nama poznata helenska tragedija. Kralju Penteju u orgi-

bamartia je njegov uzrok, ishodište i spoznaja. Drama nam

jastičkom ludilu otkine glavu mater Agava misleći da je

govori o događajima koji proizlaze iz »velike pogreške«

rastrgala lava. Strašna osveta Dioniza, jer ga Pentej nije pre­

njezinih osoba, a te su pogreške posljedica trenutne zaslije­

poznao, pa ga je dao utamničiti. Hipolitova propast djelo

pljenosti, nedostatka uvida u (vlastitu) situaciju. O tome

je pakosne Afrodite, povrijeđene zbog škrtih žrtvovanja.

do sada nema sporenja, barem što se tiče reprezentativnih

Hipolitova je tragična pogreška u nečinjenju, a njegova oca

djela helenskoga tragičkoga pjesništva. To su primjerice:

Tezeja u neznanju sinovljeve nedužnosti. I Fedra je žrtva

Edip, Antigena, Ajant, Bakhe, Hipolit, Trahinjanke... R.

Afroditine povrijeđene taštine. Obuzeta grešnom strašću

D. Dawe navodi još Eshilove Perzijance, Sedmoricu pod

prema svom posinku, nakon bezumne klevete, ubija se. U

Tebom, Agamemnona, te Euripidova H eraklaP 2 U svim

Sofoklovim Trahinjankama Dejanira šalje svomu mužu

ovim tragedijama katastrofe proizlaze iz hamartije, tragič­ ne pogreške u prosuđivanju.192193

Heraklu skupocjenu haljinu ne znajući da je natopljena

Zatim, u svim ovim tragedijama hamartia je izazvana izravnim ili posrednim djelovanjem bogova na zaslijeplje­

navodi i Tijestovu, što dovodi u nedoumicu istraživače

nost dramskih osoba. Samo nekoliko primjera: Edipovo

predaji Tijest je svomu bratu Atreju zaveo ženu i ukrao

smrtonosnim otrovom. Uz Edipovu hamartiju, Aristotel izgubljenih djela helenskih dramatičara. Prema mitološkoj

neznanje (anoia [cxvota]) o vlastitu identitetu posljedi­

zlatno janje, na što mu je Atrej umorio sinove i spremio

ca je prokletstva roda zbog krivnje predaka. Kreontova

ih bratu za objed. Ostavši bez muških potomaka, Tijest

ograničenost uvida u Antigoni također je djelo bogova. U

siluje svoju kćer Pelopiju, koja rađa sina-brata Egista, a taj

Sofoklovu Ajantu Atena pomrači um junaku koji je odbio

će uz pom oć Klitemnestre umoriti Atrida Agamemnona, kada se ovaj vrati iz Trojanskoga rata. Može se pretpostaviti

192 R. D. Dawe, Neka razmišljanja o ate i hamartiji, u časopisu Književna smotra, god.X ., br. 31 - 32, str. 8 6 - 102 (prev. Zdeslav Dukat). Navod na str. 88. 193 R. D. Dawe, op. cit., str. 89.

252

(prema Dukatovim komentarima) 194 daje Aristotel mislio

194 Uz Dukatov prijevod Poetike, bilj. 621.

253

na Sofoklovu verziju priče o Tijestu, po kojoj ovaj u ne­

bića, skučio je pogled kako na helensku tragediju, tako i

znanju zavodi Pelopiju. Tako bi njegova tragička krivnja

na Aristotelovo poniranje u njezine dubine.

potekla iz uvjerljivije hamartije od one teško objašnjive iz mitske tradicije.

Druga skupina istraživača, koji će suzdržanije imeno­ vati krivnju kao bitni sadržaj hamartije, neće pridonijeti

Sabirući ove primjere, dolazimo na prag prvoga od

boljemu razumijevanju problema. Odrediti neku pojavu ili

aporetičkih problema vezanih za fenomen hamartije. To je,

mišljevinu per negativum znači omeđiti predmet tako da

dakako, pitanje o individualnoj tragičkoj krivnji patničkih

se utvrdi što on nije, a ne što on jest, čime nije udovoljeno

junaka tragedije. Prije svega: može li se to pitanje utemeljiti

zahtjevu za pozitivnim metodološkim pristupom.

iz Aristotelovih tekstova i iz djela grčkih tragičara? Može

Kako razumjeti tvrdnju da tragičkoga junaka određuje

li se uopće pogreška, zabluda, izjednačiti s krivnjom, da­

objektivna krivnja bez subjektivne (Kurt von Fritz) ? Takva

kako opet sa stajališta svjetonazora Starih? Odgovori na

se teza može zastupati i braniti samo na razini prava, a ni­

ova pitanja mnogobrojni su i u velikoj mjeri neusklađeni,

pošto etike ili estetike. Nepoznavanje zakona ne lišava pre­

kako među filozofima, tako među estetičarima i semiolo-

stupnika objektivne krivnje. Pojedinac koji nepripremljen

zima. Tumačenja pojma hamartije mogli bismo uvjetno

dolazi u njemu strani zakonski ili običajni poredak i počini

razvrstati u tri grupe.

prijestup koji je u njegovoj zajednici legalni čin ili čak

Zastupnici mišljenja da hamartia mora biti posljedica

dužnost, kao što je to primjerice krvna osveta, pravno gle­

moralne mane (Whitrnan) ili karakterne mane (Gottsched,

dano jest kriv, no moralno-etički on je nedužan. T'a upra­

Gould) nalaze ishodište tragičke radnje u individualnoj

vo o tome raspravlja i radi helenska tragedija. Barbarska

krivnji dramskih osoba. Nije teško polemizirati s takvim

Medeja, da na ovome mjestu ne gledamo psihoanalitički

i sličnim stajalištima koja su temeljena više na etičkim na­

njezina objektivna zlodjela, djeluje iz korijena mentaliteta

zorima autora, ili čak cijelih razdoblja (kasni srednji vijek,

kojemu pripada, a božansko je podrijedo naprosto amne­

njemačko prosvjetiteljstvo 18. stoljeća), nego na objektiv­

stira. Orest ubojstvom matere osvećuje smrt svoga oca. U

nom prosuđivanju helenskih pjesnika i teoretičara. Pro­

sustavu običajnih vrednota on je subjektivno nedužan, a

svjetiteljski optimizam povijesnih razdoblja od Sokrata i

Atena ga oslobađa i objektivne krivnje. Etnosociološke

Platona, Aurelija Augustina i Tome Akvinskoga, sve do J.-J.

rasprave o tome zašto Atena ubojstvo matere opravdava

Rousseaua i G. E. Lessinga - svojom okrnjenom, prividno

prihvatljivom kaznom za Klitemnestrino umorstvo svoga

uljepšanom slikom pitomoga, prirodno dobroga ljudskoga

muža, ne ulaze u predmet našega raspravljanja. Usposta-

254

255

vlja li Atena svojom odlukom u korist sina koji osvećuje

gdje ni traga subjektivnoj ili objektivnoj krivnji, osim ako

oca - patrijarhat, a zastupnice matrijarhata Erinije šalje

je nećemo pripisati bogovima, a to se usudio »pobožni«

kao Eumenide u »m irovinu«, to može biti za nas samo

Eshil. Slično završava zbor u Sofoklovim Trahinjankama·.

marginalno pitanje, koje odvraća od bitnoga. Pokušajmo

I ništa u tome nema što nije Zeus.m Ili: a svemu je tome

provjeriti pitanje o krivnji u kompleksu Agamemnon -

kriv Zeus.

Ifigenija i Toant - Orest - Atena.

IJ. W. Goethe napisao je u poznim godinama Ifigeniju

Agamemnon žrtvuje kćer Ifigeniju zbog proročanstva,

na Tauridi. Vrlo je instruktivna usporedba s Euripidovom

radi povoljna vjetra koji će ga dovesti do Troje. Ostavimo po

tragedijom, osobito glede raspleta. I kod Goethea su bje­

strani politički aspekt čina. Može se razabrati da je proro­

gunci uhvaćeni, i kada im zaprijeti smrt, Ifigenija dirljivim,

čanstvo usmjereno prema ujedinjenju interesa ahejskih kra­

dekorativnim monologom skloni Toanta da ih pusti na

ljeva i njihovih vojski pred rasulom, a njihovo će (hoće li ?)

slobodu. Prosvjetiteljska je poruka jasna: u svakom čovjeku

praznovjerje iznova potaći nadu u pobjedu i basnoslovno

postoji klica humaniteta, samo treba razgoriti zapretanu

bogat plijen. Agamemnonov (zlo ?)čin upravljen je odozgo.

vatru sveljudske simpatije. Goethe, koji je zastupao njemu

Po kojim je mjerilima kriv? Priča se odvija tristotinjak

zasigurno nepoznatu Heraklitovu tezu - karakter je čovje­

godina prije Orfeja, koji je po predaji ukinuo krvava žrtvo­

ku sudbina - u svojoj drami ni na koji način ne demon­

vanja, dakle u vrijeme kada su ona imala običajni legalitet.

strira vlastiti stav. Toantovo »obraćenje« ne proizlazi ni iz

Ifigenija, spašena ispod noža božanskom intervencijom,

njegova karaktera, niti iz sudbine promovirane namjerama

prenesena je na Tauridu, gdje u službi svetišta posvećenoga

božanstva. Toantovo prosvjedjenje, potaknuto Ifigeniji-

Artemidi sudjeluje u krvavim žrtvovanjima svih stranaca

nom replikom, učinak je pisca klasicista, obnovljenoga

koji kroče na kopno pod vladavinom »barbara« Toanta.

prosvjetitelja, koji tragičkoga junaka nastoji prikazati ni

Dolaze Orest i Pilad, brat se i sestra prepoznaju i pokušaju

sasvim krivim ni sasvim nedužnim. Istini za volju, Goethe

pobjeći. Toant ih uhvati i osuđuje na smrt.

je sam, smatramo li Eckermannove zapise vjerodostojnima,

Euripidov » b og sa stroja« proradi, spušta se Atena i nalaže Toantu da pusti bjegunce. U naknadu za uskraćene

više cijenio svoja i Schillerova djela iz romantičarskoga razdoblja nego ona iz zreloga razdoblja.

žrtve, božica mudrosti dopušta Toantu da i dalje kolje sve muškarce koji stupe na kopno Tauride, i to još na žrtveniku njezine sestre Artemide, s kojom je nerijetko u zavadi! Ni-

256

195 Prema Dukatu.

257

Ovoj skupini interpreta hamartije kao krivnje možemo

struka hamartia: Prometej griješi misleći da može učiniti

priključiti Margaret Noe, koja predlaže da se sporni po­

nešto protiv Zeusove volje; Zeus je u zabludi da može

jam tumači kao » neskrivljena krivnja«. N e mogu pronaći

vladati protiv još jačih sila od njegove: Moire [Μοίρα],

jasan smisao te sintagme unatoč dobrohotnim naporima

Heimarmene [Ειμαρμένη], Ananke [Ανάγκη].

da je razumijem. Sam pojam krivnje, bilo »subjektivne

Ove primjedbe ipak smatram marginalnima, jer činje­

ili objektivne«, sadrži u sebi počinjeno ogrešenje koje na

nice - facts,facticities - u kontekstu npr. Edipa ili Dejanire,

bilo koji način jest skrivljeno. »Neskrivljena krivnja« pro-

Agamemnona ili Ajanta, doista mogu značiti više od pu­

tusmislena je sintagma kao bezdrvno drvo ili dehidrirana

koga fakticiteta. Zabluda, proizašla iz neobaviještenosti, iz

voda. Tumačenje Margaret N oe krajnji je posljedak po-

neznanja neke činjenice ili neke okolnosti; nehotična krivnja

istovjećenja hamartije s krivnjom, tu se više ne može dalje misliti konzistentno, udaljujući se posvema od izvornoga, autentičnoga, imanentnoga promišljanja o namjerama i postignućima tragičkih tekstova, te o Aristotelovim sin­ tezama o njihovu djelu. Treća skupina filologa i prevoditelja, mišljenjima kojih se u osnovi priklanjamo, ostaje na autentičnim zasadama Aristotelove analitike čisteći mnogobrojne natruhe impu­ tirana moraliziranja i pukoga verbalizma. Navedimo neko­

koja nam j e upravo potrebna da nas navede na opraštanje i sažaljenje.19ć U ovoj prihvatljivoj definiciji nedostaje samo jedna karika između zablude i krivnje, a to je počinjeno djelo koje vodi katastrofi i nakon nje prepoznavanju. Rostagni može svoje tumačenje opravdati oprezom koji mu nalaže da ne ide dalje od određenja hamartije koje sugerira Aristotel u dijelu odlomka gdje se riječ spo­ minje.197 Ali samo nekoliko redaka dalje nalazimo: sada se najljepše tragedije sastavljaju oko malo kuča, na prim jer o Alkmeonu, Edipu, Orestu, Meleagru, Tijestu, Telefu i

liko reprezentativnih tumačenja-prijevoda, prema kojima

drugim takvima kojima se desilo da su nešto strašno bilo

se hamartia pojašnjava kao zabluda o činjenici (A. W. H.

pretrpjeli, bilo počinili.198

Adkins). Pitanje na kojem ne inzistiram: nije li »činjenica« od­

Stoga mi se čini da kod dinamičnoga tumačenja, dakako ne i prevođenja te riječi, ne bi valjalo propustiti učinak koji

više pragmatičan, preuzak pojam, koji ne dopire do punoga opsega » zablude «? Kreont zna činjenice, ali je nesvjestan njihovih mogućih posljedica. Zeus u Okovanom Prometeju

196 A. Rostagni, navod prema R. D. Dawe, op. cit., str. 86.

vlada činjenicama, ali bog bogova ne zna da iznad njega i

197 Poetika, 1453 a 9 - 13.

njegova znanja činjenica stoji sila koja ih poništava. Dvo-

198 Poetika, 1453 a 17 - 22 (prema Dukatu).

258

259

proizlazi iz pogreške ili zablude... pogreške u prosuđivanju (R.

nije bolna i pogubna (po Kuzmiću). A ristotel:... hamar-

D. Dawe). Profesor Dawe daje na prvi pogled vrlo oskudno

tema ti kai aishos anodynon... [αμάρτημά τι και αίσχος

određenje pojma hamartia. Međutim, njegovu ćemo lapi-

άνώδυνον] (1449 a 34 - 35). Ali hamartia se ne odnosi

damost razumjeti kao rezultat čišćenja Aristotelove doista

samo na dramske osobe već i na pjesnike koji mogu počiniti

oskudne promocije toga pojma u Poetici od svih indoktri­

hamartemu, koja ovdje znači pogrešan učinak. Ako pjesnik

nacija kojima su bile opterećene Filozofove postavke.

odabere za oponašanje nešto, što ono ne može, njegova je

Nastojanja da se razmrsi u nedogled zapetljano klupko

pogrješka {autes he hamartia [αυτής ή άμαρτία] - 1460 b

filologijskih polemika, vode Dawea do uspješna difamiranja

16 - 17);... ili ona pogrješka, koja se tiče svakoga pojedinoga

ekstremnih izvođenja, od kojih su neka vrlo sažeto izlože­

umiječa... (hekasten tehnen hamartema [έκάστην τέχνην

na u ovom pokušaju, temeljeći se na navodima iz citirane

άμάρτημα] - 1460 b 19 - 20).

rasprave i na vrlo opširnim, instruktivnim komentarima profesora Dukata. Naši prevoditelji na hrvatski jezik Aristotelove Poetike

U blizini hamartije nalazimo i pojam agnoia [άγνοια] - neznanje: Mogu lica učiniti strašno djelo, ali u neznanju pa se kasnije prepoznati kao svoji, kao Sofoklov Edip {.agno-

nisu deskriptivno prevodili Aristotelove riječi. S pravom.

untas de praxai [άγνοοΰντας δέ π ρ ά ξα ι]- 1453 b 29 -

Ako te prijevode usporedimo s grčkim originalom, doći

31). Zatim: netko kani učiniti nešto strašno iz neznanja, ali

ćemo do zaključka koji predlaže Dawe: Aristotel jedno­

prepozna prije nego učini {agnoian anagnorisai ρ ή η poiesai

stavno bilježi svoje mišljenje običnim Aristotelovim grčkim

[άγνοιαν άναγνωρίσαι πριν ποιήσαι] - 1453 b 35 - 36).

jezikom...103 Na isti su način naši prevoditelji i vrsni komen­

Dawe navodi iz Retorike za Aleksandra opis hamartije kao

tatori prevodili Aristotela običnim hrvatskim jezikom.

činjenje nečega štetnog (blaberon [βλαβερόν]) iz neznanja

Nekoliko primjera koji upućuju kako na Aristotelov

{agnoia).200 Ovi navodi uz mnoštvo primjera, ne samo iz

diskurs, tako i na disciplinu kojom naši, suzdržavajući se od

Aristotelovih djela nego i iz djela samih dramatičara, ne­

dekorativnih opisa, pogađaju pravi smisao. Primjere sam

dvosmisleno upućuju na tumačenje hamartije kao spoznaj­

odabrao nasumce. Da se »pogreška u prosuđivanju« ne

ne, nipošto kao etičke ili psihologijske kategorije. Pogriješili

odnosi samo na tragediju, govori nam znamenita definicija

iz neznanja, reći će o sebi Edip, Kreont i Dejanira. Artemida

smiješnoga:... smiješnoje naime neka pogrješka i rugoba koja

će reći Tezeju da je svaljen u nesreću iz neznanja.

199 R. D. Dawe, op. cit., str. 88. 260

200 R. D. Dawe, op. cit., str. 94. 261

Bez krivnje krivi? Možda ipak: bez krivnje osuđeni?

u novinama, ali upravo visina pada (Schopenhauerova

Vratimo se odlučnomu pitanju o individualnoj krivnji

Fallhöhe - dramaturško sredstvo koje katastrofu čini vidlji­

dramskoga junaka, ili o egzistencijalnoj osuđenosti ljud­

vom u cijeloj njezinoj veličini) pobuđuje najsnažniji dojam.

skoga roda kojemu pripadaju, da mora griješiti u prosuđi­

Iz sreće i ugleda u nesreću ili sramotu dimenzionira naš

vanju, a onda i u djelovanju. Non posse non pecare - nitko

doživljaj i budi oprez. Ali još nešto važnije kod »takvih

naime nije nedužan, nitko besprijekoran. U navedenu citatu

rodova« nalazimo kada ne zanemarimo razlikovanje sreće

o tragičkom junaku, citatu koji govori o tome kako on

i ugleda cijeloga roda od trenutačne sreće i ugleda p o­

ne pada u nesreću zbog zloće i opačine, nego zbog velike

jedinca na početku tragedije. Kadmov rod, naraštaji od

pogreške, Aristotel ističe udese Edipa i Tijesta. U našim

Labdaka, Laj a, Edipa do Eteokla, Polinika i Antigone, nije

prijevodima govori se o uglednim (Dukat, a Kuzmić: od­

bio ni sretan ni ugledan. Ubojstva, oskvrnuća hramova i

ličnim) ljudima iz takvih obitelji (Kuzmić: porodica).

rodoskvrnuća prate ga do svakoga novoga odvjetka, koji

Usudio bih se, iako s amaterskim kvalifikacijama, us­

na početku svoje životne drame ulazi na scenu »sretan i

porediti ova mjesta s originalnim tekstom u namjeri da se

ugledan«, da bi izašao bijedan, obogaljen i mrtav. Tantalov

potkrijepi teza o sudbinskoj predestinaciji roda prikazbom

rod pogotovo ne možemo označiti uglednim i sretnim. Od

udesa pojedinca. Aristotel piše:... hoion Oidipuskai Thyestes

Tantala, djecoubojice, preko Atreja, ubojice bratovljeve

kai hoi ek ton toiutongenon epifaneis andres [οιον Οιδίπους

djece, pa preko Agamemnona do Oresta, ubojice vlastite

καί Θυέστης καί οί έκ των τοιούτων γενών επιφανείς

matere, niže se lanac zločina, nesreća i sramote. Ali opet:

άνδρες]. Predlažem prijevod: Kao Edip i Tijest i ugledni

pojedinci ulaze u dramu »sretni i ugledni«. Tako Aga­

muževi iz takvih rodova. Koji su to i kakvi »takvi rodovi«

memnon pobjednik nad Trojom, tako Orest kada sretne

ili porodice? Prije svega, ističu se podrijedom, što ih čini

sestru, tako Elektra kada prepozna brata. O no što će se svi­

u javnosti zanimljivijima od anonimnih nesretnika iz crne

ma njima dogoditi, samo je nastavak i završetak rodovske

kronike. T a i danas su nesreće i pogibije odvjetaka vladar­

povijesti, koja se, sjetimo se rodoslovlja, začinje u Kaosu.

skih kuća, od austrougarske, ruske i jugoslavenske do mo-

Ovdje opet moramo zastati kako nam se ne bi dogodilo

negaške i britanske, javnosti zanimljivije od svakodnevnih

da suvremene ili naše poglede podmetnemo Aristotelu.

nesreća u prometu i u elementarnim nepogodama.

O n govori o velikoj pogrešci koju počini iz neznanja ka­

Nesreće velikih i istaknutih ne moraju nas dirati više od

kav, do obrata, sretan i ugledan čovjek, pa sebe ili bliske

nesreća malih ljudi, o kojima možemo svakodnevno čitati

svali u nesreću. Aristotel nije tražio »dušu tragedije«,

262

263

već »svrhu i dušu« priče. O n je, poput paleontologa,

hamartia je inteligibilna kategorija; pogreška iz neznanja,

nastojao sastaviti njezin skelet, njezinu kralježnicu i udove.

zablude, pomračene svijesti, krive procjene, nepoznavanja

Vidio je kako funkcionira taj organizam koji određuje

činjenica, pogreške u zaključivanju, pogreške u ograniče­

njegove dijelove, od kojih svaki pokazuje zakon cjeline

nosti uvida, pogreške u prosuđivanju. Ali odakle te p o ­

koju usklađen usklađuje.

greške i zablude ? U drami evidentno individualne, a ipak

D o sada ništa više, dalje ili »dublje« od toga. Ali pojam

zajedničke svim sudionicima u tragičkom udesu? Vratimo

hamartije, kako ga god Aristotel štedljivo rabi i određuje,

se na početak ovoga poglavlja, s pogledom na most što ga

vrlo je poticajan kao polazište za promišljanje fenomena

premošćuje iskustvo predsokratika preko namjera prosvje­

tragičnoga, njegova antropološkoga sadržaja. S pravom je

titelja Sokrata i zreloga Platona do svjetonazora trageda.

primijećeno da hamartia ne može biti formula za obja­

Zajedništvo pogleda na čovjekov svijet, njegove međe

šnjenje svih, pa ni većine nama poznatih i najokrutnijih

i stradanja, sjedinjuje predsokratike, makar i u različnosti

helenskih tragedija. Od one vrste gdje se zlodjelo počini

njihovih pogleda, s osnovnim raspoloženjem najznatnijega

sa znanjem aktera, svakako su najprimjerenije ove dvije

i najznačajnijega dijela helenske tragedije. Predlažem da

priče: Orest ubija mater znajući što i zašto čini; tek nakon

okrenemo unatrag desetak stranica ovoga teksta. Pročitaj­

djela pomahnita progonjen od Erinija, što je privremena,

mo pomno početak poglavlja o hamartiji, šest fragmenata

uvjetna kazna koju trpi dok ga Atena ne oslobodi krivnje.

iz djela predsokratika. Pročitajmo ih još jednom. N e čini

Medeja ubije djecu znajuči što i zašto čini, ali joj božan-

li nam se da su ove misli-aforizmi barem puteljak za razu­

sko podrijetlo osigurava imunitet. N i traga hamartiji, ne

mijevanje hamartije?

ushtjednemo li njihovo djelo objašnjavati zaslijepljenom

Aristotel nam je bacio masnu kost za glodanje: kako

mržnjom i željom za osvetom, a to svakako ne možemo

doprijeti do najslasnije srži ? Možda je uopće nema. He-

svrstati među velike pogreške iz neznanja.

raklit »m račni«, mrzitelj smijeha i tragedije, reče da je

M ožemo li se sada preko Aristotela vratiti pitanju:

karakter čovjeku sudbina. Ali zašto ? Je li tako samo iz

odakle ham artia? Odgovor, pa ni pitanje, nećemo naći u

samoga karaktera, dakle individualne sputanosti - prisutni,

njegovu djelu. Pa ipak, nije li legitimno poći iz njegova

a ipak odsutni - ili je to zbog genetske ograničenosti zbog

poticaja i potražiti ono za čime on nije pošao u potragu,

koje ljudsko biće nema moć spoznaje, a božansko im at Ne

možda pomalo patetično kazano: dušu tragedije, iz duha

znamo kako je, i je li uopće, Efežanin uskladio ova dva

hamartijet Jedno je sigurno i uglavnom općeprihvaćeno:

suprotstavljena stava.

264

265

U svakom slučaju, prema onome što nam je od njega

Tragedija prekoračuje njezine granice i traži, paradoksalno,

sačuvano, problem ostaje otvoren. Mnogi su filozofi, među

uzročnost u akauzalnosti, red i smisao u neredu čovjeko­

njima i Dawe, upozoravali na blizinu pojmova ham ar­

vih djela. Kako nalazi taj poredak, tu svemoćnu nužnost?

tia, agnoia i ate [άτη]. Sažmimo bez mnoštva predlože­

Aristotel je disciplinirano šutio o tome. O n nas izvješćuje

nih izvora i etimoloških istraživanja usuglašene nalaze:

0 postanku i razvitku tragedije i komedije, nalazi poje­

hamartia je pogreška iz neznanja, a može je počiniti ne

dincima posve određene mane i vrijednosti i kako treba

samo dramska osoba već i pjesnik koji hamartiju u priči neprimjereno oblikuje. To da se hamartia može odnositi jednako na karaktere kao i na njihove pjesničke tvorce, isključuje svaku misaonu mogućnost moralno-etičkoga sadržaja toga pojma. Djelo počinjeno zbog hamartije jest hamartema [αμάρτημα]. U posljednjim navodima iz Poe­ tike101 upotrijebljena su oba pojma s jasnom distinkcijom: pjesnikova je pogreška jer je odabrao nešto neprikladno za prikazivanje, a djelo, promašaj u bilo kojem umijeću (pjesništvu, slikarstvu, liječništvu) jest hamartema. Anoia je naprosto neznanje, vidljivi uzrok hamartije

priče sastavljati, ako pjesma ima biti lijepa. Uvodi pojam hamartije, ali niti riječi o tome odakle dolazi pogreška koja uzrokuje nesreću. Sedmorica mudraca i još mnogi, stariji od razvijene tragedije, odgovaraju: iz nesavršenstva ljudske prirode, iz nedostatka uvida. Tragičari idu dalje i pitaju: odakle taj nedostatak? Od Homera do Sofokla ishodište je hamartije ATE, koju šalje Zeus kada komu kuću do temelja hoće razorit. Ate ima bogat 1 raznolik pojmovni sadržaj. Ona može značiti nesreću,

u mnogim tragedijama. Uzrok j e pogrešci nepoznavanje

propast, prijestup, prokletstvo, uništenje, nametnutu po­

boljega, reče Demokrit, što nedvoumno znači da je pravo

grešku... Ate je pod Zeusovom vlašću, on je šalje kao kaznu

znanje poznavanje alternative, mogućnost odluke pri pu­

i štetu. Tragičari često imenuju Ate kao uzrok hamartije.

nom poznavanju okolnosti. A to je ljudima nemoguće,pro­

Kod Euripida i Aristotela nećemo je naći. To razumijemo

padaju zato što ne mogu povezati početak s krajem, svjedoči

iz kritičke svijesti Sokratova sljedbenika Euripida i Plato­

Alkmeon. To je racionalno evidentno, jer su ljudi skromnih

nova učenika Aristotela. Kako, dakle, A te uopće dospijeva

mogućnosti u predviđanju posljedica svoga djelovanja. Ali

do Homerovih, Eshilovih i Sofoklovih priča, kao uzročnik

mit i religija idu iza, a to znači iznad racionalne spoznaje.201

mahnitosti (Peitho [Πειθώ] - dijete Ate) i hamarteme, zla djela počinjena iz nametnute pogreške? Kritička mitologija ne svrstava je u božanstva, kao uosta­

201 Poetika, 1449 a 34 - 35,1460 b 19 - 20. 266

lom ni njezinu kćer Peitho, niti njezinu tetu Apate [Απάτη] 267

- varku. Pjesnici su se očevidno služili Hesiodovom Teo-

da predestinacija djeluje preko, makar i neznatne, slobode

gonijom da A te uvedu u svoje priče kao objašnjenje nevo­

odlučivanja. Možemo Ii u onih tridesetak nama dostup­

lja svojih protagonista. Vrlo uvjerljivo kritičko izvođenje

nih tragedija naći primjere za mogućnost, makar i ogra­

Roberta von Ranke-Gravesa odstranjujefilozofske alegorije,

ničenoga, slobodnoga izbora za djelovanje? Svakako, evo

poput onih u Hesiodovoj »Kosmogoniji«, jednako poput re­

Prometeja, Antigone i Oresta. O ni odlučuju o tome kako

alističnoga pjesništva, kao posjetu Odisejevu Feačanima, gdje

će postupiti, kako se oduprijeti nepravednim zabranama,

detalji prevladavaju nad smislom pričanja.102 Nigdje kod

silama koje ih nameću. Ali opet pitanje: nisu li i oni, slo­

Ranke-Gravesa nećemo naći Ate, Apate i Peitho. Dakako,

bodni u odlukama, »programirani« da svojom prividnom

Hesiodove »filozofske alegorije« i »realističko pjesni­

slobodom samo privremeno prikriju ono što je odavno

štvo« (čudna li zajedništva!) bili su neusporedivo poti-

odlučeno o udesu njihova roda, a po tome i njih samih?

cajniji za sastavljanje priča od strogoga olimpijskoga mita

Pitanja idu u nedogled, odgovori i tumačenja idu prema

i njegove čvrste genealogije. Personifikacija^ u Zeusovoj

beskraju. Aristotel ne postavlja ta pitanja, ili ih oprezno

službi - Ate, zacijelo je bliža i upotrebljivija kao metafora

prešućuje zbog opasnosti upuštanja u odgovore. O n će u

od same hamartije, s kojom je često poistovjećuju. Tako

svojim etikama osloboditi krivnje one koji su skrivili pod

prokletstvo roda i njegovo utrnuće prate »realistički«

prinudom, prijetnjom smrti ili velikih patnji. Tragičari, kao

krici Klitemnestre koju kolju djeca. Alegorijska, metafo-

što priliči djelatnosti duha umjetnosti, govore alegorijama

rička bića promeću se u realističku prikazbu posljedica njihove božanske službe.

i metaforama. Njihovi pretpostavljeni odgovori vraćaju se

Odgovornost za tragičku pogrešku prebačena je tako s

ate} O d Zeusa. Odakle Zeus? O d Kaosa. Zloba udesa:

osoba na božanstvo, jer ono nameće ne samo značaj već i

pošalji čovjeku ate da ga upropasti, a onda mu objasni

trenutačno sljepilo u vrijeme prijestupa. Ima mišljenja da

zašto je i kako upropašten. Hamartiju slijedi anagnorisis

ate - premoščuje prazan prostor između božanske i ljudske

[άναγνώρισις], prepoznavanje.

odgovornosti, da je (ate) jedina veza izmeđupredodređenosti i slobodne volje?00 O vo je mišljenje vrlo blisko pretpostavci203

u beskonačnost pitanja: odakle hamartia} O d ate. Odakle

Evo, tako je to bilo i tako je moralo biti; kažu Artemida, Atena, Heraklo. Onaj zadnji »Z ašto« ostaje bez odgovora. Ostaje kao beskonačnost pitanja, bezbroj na­ govještaja nepouzdanih rješenja. Tako i treba biti. Kada

268

202 R. von Ranke-Graves, Griechische Mythologie, str. 11.

bismo bilo što iz djela umjetnosti, pa čak i ono što je o

203 R. D. Dawe, op. cit., str. 89.

njima u raspravljanju naznačeno kao putokaz, pokušali 269

dokraja razumjeti, to bi na kraju, da se poigramo našom

m ) KATHARSIS [κ ά θα ρ σ ις] - čišćenje,

sretnom riječi, značilo raz-umiti, razoriti um, da bismo

očišćen je, p ročišćenje

došli do njegovih neprelaznih međa. Kada nam umjetnost ne bi naviještala tajnu svega bivstvujućega, dakle i nas ljudi

P o to m je Krećanin E p im en id očistio grad... Bio j e n a glasu d a j e osoba draga bogovim a, m u d a r u

samih, ne bi je bilo i ne bi je trebalo biti: jer sve je Između,

božanskim stvarim a, to je s t u zan osn om nadahnuću

a čovjek je Između mnogih Između.204 Tragedija nije najvr­

i u m isterijam a... K a d j e došao i postao p rija te lj Solonu, m nogo m u j e pom ogao i prokrčio m u p u t do

snija među umjetnostima samo zbog njezine prikazujuće,

njegova zakon odavstva... A A te n ja n e j e u činio u m ­

vizualne moći, njezine zbijenosti i dojmljivosti, već prije

je r e n ijim a u izra ž a v a n ju n jih o v e ž a lo s ti spojivši

svega što nam o onome Između mnogih Između govori

neke svete ž r tv e s pogrebn im svečanostim a u k in u vši

na tajnovit, upitljiv način i tako nas navodi da zauvijek (dali?) beznadno pitamo.

m n o g e g r u b e i barbarske običaje...106 I z Fešta govore d a j e bio on a j E p im e n id koji j e iz v r š io očišćenja u z p o m o ć stih o v a .101

Tu je hamartia, jedno od bitnih pitanja o opstanku. R.

Pitagorovci su, kako k a že A ristoksen, z a oči­

D. Dawe završava svoju plodonosnu duhovitu raspravu sa­

šćenje tijela p rim je n jiva li m edicinu, a z a očišćenje

žetkom: Ono štoj e Aristotelpodrazumijevao kao hamartiju

duše m u ziku ... G la zb i su se o d sta rin e i sve d o p itagorovaca d iv ili kao tako zv a n o m očišćenju.m

nesumnjivoj e dio onoga što su pod tim pojmom razumijevali

I zaklju čn o, oda k le j e iz b io beskrajn i spor

tragičari; ali kad je htio izabrati iz bogatstva ideja u tragediji

zn a n stven ik a oko A risto telo ve k a ta rze , ako n e iz

onu vitalnu n it koja prolazi točno kroz njezino središte, n it

je d n e n a m a sv im a m a n je ili više d je la tn e težn je

koju j e izabrao bila j e ona prava.205 Slijedeći tu nit, nagađamo kako bi mogla biti nastavljena, možda u ovakvoj definiciji: HAMARTIA^ dramatska pogre­ ška, zapriječenost uvida u (vlastitu) situaciju, začetak peripetije ufunkdjipriče, keja patosom dramskih osobapobuđuje čuvstva

z a objašnjenjem , i z n agon a z a p ro d ira n jem k ro z tm in e, z a rješenjem pro b lem a koji osjećamo va žn im u sm islu pravedn oga i čistogaP 09

Pitanja koja otvara Poetika, traže odgovore u duhov­ nim znanostima, koje, ne samo rubno, dodiruju područ-

sažaljenja i straha, te vodi pročiščenju takvih čuvstava. 206 H. Diels, op. cit., Epimenid, A 4 (istaknuo V. Š.). 207 H. Diels, op. cit., Epimenid, A 3 (istaknuo V. Š.). 208 H. Diels, op. cit., Pitagorovska škola, D 1. 204 K. Riezler, Traktat vom Schönen. 205 R. D. Dawe, op. cit., str. 102.

270

209 C. Lucerna, D ie Katharsis des Aristoteles, Agram, 1941. (prev. Vladan Švacov 1995.).

271

ja dramaturgije, poetike i estetike. Tom, za sada neargu­

Najradikalniji osporavatelj teorijske vrijednosti poj­

mentiranom tvrdnjom ulazimo u središte raspravljanja o autentičnom značenju pojma katarze. Rasprave, nerije­

ma katarze bio je makedonski ugledni filolog Mihail D.

tko žestoke i isključive, možemo svrstati u tri skupine po osnovnim tezama njihovih zastupatelja.

definicije tragedije, nastao pogrešnim nadopunjavanjem,

1.

Katarza nema nikakva značenja za razumijevanje Ari­

Petruševski, ustvrdivši da je završetak, zadnje dvije riječi odnosno rekonstrukcijom oštećenih dijelova rukopisa od strane prepisivača. Prema Petruševskome taj bi zavr­

stotelove Poetike, a ni pjesničke umjetnosti. Polemike koje su se u renesansi razbuktale u povodu prijevoda Poetike na latinski (Giorgio Valla, 1498.) bile su izraz ne samo živoga

šetak umjesto PATHEMATON KATHARSIN [παθημάτων κάθαρσιν] (pročišćenja čuvstava) trebao izvorno glasiti

zanimanja za umjetnost već i oštrih sukoba aristotelovaca i

događaja). Međutim, osim sumnje u brojne prepisivače i

platonista, sukoba koji su često imali političku pozadinu. Među najoštrije kritike temeljnih pojmova Poetike, kao što

komentatore, ovdje ne nalazimo nikakve filološke argu­

PRAGMATON SYSTASIN [πραγμάτων σύστασιν] (sklop

mentacije, nikakva novoga nalaza koji bi potkrijepio ovakvo čitanje. Prigovor koji mi se čini još opravdanijim, zasnovan

su oponašanje, samilost, strah i osobito katarza, možemo spomenuti J. C. Scaligera, F. Petriša i G. Bruna. Scaliger će

je na teškoćama da se sklop događaja prikaže kao posljedica

napisati da riječ katarza baš ničemu ne služi. Naš Crešanin Pe-

sažaljenja i straha. N e treba dokazivati nešto očevidno, da

triš (Patrizzi) reći će da Aristotelovapoetička učenja nisu bila ni prikladna ni istinita, a ni dovoljna da bi se izgradila nauka o pjesničkoj umjetnosti, niti da bi se stvorilo ikakvo pjesničko

po Aristotelu upravo sklop događaja, dakle priča, može

djelo, niti da bi se onoprocijenilo. Giordano Bruno, zastupnik individualizma u životu, filozofiji i umjetnosti, odbacuje sva­

truševski završava prijevod definicije: Tragedijata... so ž a l

izazvati osjećaje samilosti i straha, a ne obratno, kao što se može razabrati iz nekoliko ovdje navedenih mjesta. Pe­ i strav go ispolnuva sostavot na takvi (t.e. žalni i strašni)

ku pomisao o pravilima, pa i o samom razvrstavanju pjesni­ čkih djela. Umjetnik je samosvojan stvaralac, koji će, kako je Brunovu kritiku radikalizirao Goethe, svakim novim djelom

sobitija.2U Katarza je obezvrijeđena i izbačena iz estetike, poe­

dati nova pravila. Bruno bijaše nemilosrdan napisavši da su

osporavatelja, koji su s vlastitih polaznih stajališta mogli

Aristotelova pravila korisna samo majmunima™ 210*

odustati od truda da se intenzivno upute u nešto izvan

tike i dramaturgije, što dakako ne obezvrjeđuje napore

svojih tema, zanimanja, pa i vidokruga. 210 Citirano prema D. Grlić, Estetika, Zagreb, 1974., str. 198, 203 i 207.

272

211 Aristotel, Za poetikata, str. 44 (prev. Mihail D. Petruševski). 273

2.

Druga skupina istraživača nastoji obrazložiti da se

sadržaj i smisao katarze kako je Aristotel spominje samo na

djelo odnosi na idealnu državu, a drugo na državu kakva j e moguća s ljudima kakvi oni zaista jesu™

dva mjesta u Poetici, ne može tumačiti ni iz kojega drugoga

Uspoređujući Aristotelove »izjave« političke i estet­

djela, osobito ne iz Politike, jer su namjene i namjere ovih

ske naravi s Platonovim »državotvornim i politološkim «

rasprava različite. Ove su rasprave kraće povijesti od onih o

izjavama, McKeon nas ne može uvjeriti u stabilnost svoje

strahu, samilosti i hamartiji. Uzmimo aproksimativno, od

argumentacije. Bez obzira na bitne razlike ovih filozofa

polovice 19. stoljeća do osamdesetih godina dvadesetoga

u pogledima ne samo na umjetnost nego i na politiku i

spori se o »čistoći« katarze u Poetici i neprimjenljivosti ši­

psihologiju, Aristotelov nam se filozofski sustav ukazuje

rih Aristotelovih obrazloženja toga pojma danih u drugim

konzistentnijim od Platonovih razdoblja, kako smo ih po­

njegovim djelima. Argumentacija je opsežna, od filološke

kušali razložiti u pređašnjoj glavi o Platonovim pogledima

do filozofijske. Možemo je sažeti ovako: Aristotel u Poetici

na umjetnost i metafiziku lijepoga.

govori o tragediji, njezinoj strukturi, i što je za pitanje o

Zastupnici stava o različitosti sadržaja pojma katarze u

katarzi odlučujuće, o njezinu djelovanju na gledatelje. Jed­

Poetici i Politici brojni su autoritativni znanstvenici, koji su

nostavno, riječ je o pročišćenju čuvstava samilosti i straha,

uvelike pridonijeli oštrenju promišljanja o toj »zagonetnoj

tako da se ti osjećaji čiste od njihove životne doživljajno-

i teškoj riječi«. Iscrpnije obavijesti o njihovim mišljenji­

sti i konkretnosti, obraćaju se u spoznaju zajedništva u

ma naći ćemo u vrlo vrijednom i instruktivnom izboru

ugroženosti svega ljudskoga bez mogućnosti vraćanja na

tekstova izloženih u navedenom svesku Književne smotre,

pojedinačno. Tako katarza dobiva spoznajnu funkciju i

koji su uredili naši najznatniji stručnjaci za to područje i

tumači se kao intelektualno objašnjenje (Leon Golden).

suurednik dvobroja, Zdeslav Dukat, od kojega nalazimo

Richard McKeon drži pogreškom smatrati jednoznačnim

ovdje prijevod i komentare poglavlja Poetike važne za ras­

pojmove katarze upotrijebljene u Politici i Poetici tvrde­

pravljanu tematiku.

ći da se u prvom slučaju radi o političkoj izjavi, a drugi p u t o estetskoj,212 Pri tome uspoređuje izjave u Republici i Zakonima, kod kojih moramo uzeti u obzir da se jedno

3.

Razumjeti i tumačiti temeljne pojmove Poetike i

cjeline Aristotelova opusa, razumjeti Poetiku kao organski dio te cjeline koju dograđuje i zaokružuje, nastoje istraži-

212 Citirano prema L. Golden, Teorija o katarzi kao »čišćenju«, u časopisu Književna smotra, god. X.,br. 31 - 3 2 , str. 5 4 - 58 (prev. Miroslav Beker). Navod na str. 55.

274

213 Ibid.

275

vači koji svoje teorije zasnivaju više na antropološkome i

tragedije nije zastala tamo gdje bi po načelu dijeretičke kla­

filozofskome nego na filološkom pristupu. Ovakva m eto­

sifikacije trebala završiti, već, nagađamo, naknadno dobiva

dologija nije i ne može biti isključiva, ne otvara jaz između

završetak koji prekoračuje njezinu formalno-logičku struk­

filozofije i filologije, postignuća koje ne smije previdjeti

turu. Rečenica o sažaljenju i strahu ne bi mogla biti dio

ni zanemariti. Uzevši ozbiljno u obzir rasprave vođene

klasifikacije, jer je klasifikacija i bez nje valjana i završena.214

stoljećima o problemima koje otvara Poetika, priklanja­

A ipak, Aristotel je navodno dodaje, jer bi bez nje pro­

mo se mišljenju da Aristotelovo najfragmentarnije djelo

pustila ono bitno tragedije, a to je njezina svrha. Stoga

valja istražiti uz prizivanje onih djela u kojima su razlike

on nadilazi Platonovu metodu definiranja u pokušaju da

u tumačenju zanemarive ili ih uopće nema.

»zakrpa obrazloženje« i popravlja dijeretičku definiciju,

Pokušajmo promisliti što je filozof goleme erudicije,

čak priznaje njenu neadekvatnost dometnuvši joj dodatak

čvrste discipline mišljenja, ali i prvotnoga prirodoznanstve-

prije no što je iznosi. Metoda koju poznaje iz Platonove

noga, empirističkoga obrazovanja, mogao crpsti iz mnogih

Akademije, ne omogućuje mu potpuno, bitno određenje

izvora i usmjeriti ih prema zajedničkom ušću. Nastojimo

predmeta i Aristotel je prekoračuje. Nalazim da rane glave

iznaći sve njemu posve sigurno poznate vrste i oblike ka­

Poetike bilježe kritičnu točku Aristotelova prijelaza od Pla­

tarze koji prethode, nama još uvijek zagonetnu, sadržaju

tonova učenika samosvjesnu filozofu.215

toga pojma, samo dva puta imenovanoga u Poetici, i to s

Ovaj zaključak potiče i, vjerujem, oslobađa put pre­

različitim (dali?) značenjima. Potražimo stoga katalog upo­

ma promišljanju katarze na način koji predlažemo: naći

trebe ove riječi, kojim ćemo možda, ponavljam možda, naći

neka značenja te riječi s kojima se morao sresti Aristotel

makar puteljak prema mjestu skupljanja, dramskoj katarzi.

i koja nije mogao previdjeti ili isključiti iz djelatne svije­

Taj katalog nije i, pretpostavljam, ne može biti potpun da

sti tradicije. Napustit ćemo na neko vrijeme teorije koje

bi imenovao sva značenja te slojevite riječi. Ipak, nadam se

dotiču moguća značenja katarze u Poetici. Potražit ćemo

da ću pogoditi ona najodlučnija za sažimanje. Priznajem da

značenja kako su katarzu razumijevali i osjećali oni prije

me je na ovaj smjer razmišljanja potaknuo vrlo zanimljiv

Aristotela. Sto je ta riječ značila za Platona, predstavljeno

zaključak opsežnoga rada koji je M. Pabst Battin objavio

je u prethodnom poglavlju. Sada idemo daleko unazad,

pod naslovom Aristotelova definicija tragedije u Poetici, a u navedenom ga svesku Književne smotre nalazimo u pri­ jevodu Diane Mazalin i Mirne Willer. Njegova je teza vrlo

214 M. Pabst Battin, op. cit.

radikalna i ne samo zbog toga poticajna. Naime, definicija

215 M. Pabst Battin, op. cit.

276

277

2800 godina, dakle do vremena za koje pouzdano znamo

psihosomatskim svojstvima, koja usklađuju duhovno na-

da je bila zabilježena - do Homera. Napomenimo još da

čelo bitnosti prema shemi:

predloženi katalog nije predočen ni po kronologijskome, ni po vrijednosnome mjerilu.

ZEMLJA

(SUHO)

VATRA

(HLADNO)

BITNOST

(TOPLO)

VODA

(VLAŽNO)

ZRAK

A) Organsko-somatska katarza - čišćenje od suvišnoga, štetnoga ili neprimjerenoga Već i n eki o d n a jn e zn a tn ijih i n a jn iž ih o r­ g a n iz a m a p o sjed u ju su stave izlu č iv a n ja k o jim a

Shemu dugujem, kao i mnoge kulturno-povijesne po­

j e m r e ž a k a n a liz a c ije n a ših veleg ra d o va sa m o

datke i usporedbe, provjereno pouzdanu opsežnu leksikonu

n ezgrapn a, nesvjesna kopija.

C. Lucerna216

Wernera Steina Kulturfahrplan,217 Katarza kao izlučivanje, uravnoteženje jest somatska. Ona je čišćenje i uspostavljanje

Hipokrat pod katarzom misli na izlučivanje ili uravnote­

ravnovjesja tjelesnih sokova intervencijom terapeuta, djelo­

ženje poremećenih razmjera četiriju tekućina koje održavaju

vanjem ponešto modificiranim Empedoklovim elementima:

skladno funkcioniranje organizma i osiguravaju primjerenu

vatrom, vodom, krvlju i balegom. Žrtve takve terapije, među

tjelesnu toplinu. To se učenje zasniva na Empedoklovim

njima je i Heraklit, nisu u ono vrijeme obezvrijedile njezine

elementima, koji se u tijelu pojavljuju kao tekućine: voda -

dobre namjere i vjerojatno malobrojne uspjehe. Somatska

»hladna sluz«, zemlja - »crna žuč«, vatra - »suha žuta

katarza, medicinska terapija nastavlja svoju praksu do Ari­

žuč«, zrak - »topla krv«. Hipokratov nauk (objavljen

stotelova vremena i preko njega.

400 godina pr. Kr.) potaknuo je njegova kasnoga sljed­ benika Galena da 600 godina poslije (oko godine 200. nove ere) izvede iz prevlasti pojedine tekućine u tijelu

B) Mitsko-religijska, obredna katarza - čišćenje

četiri temperamenta, unaprijedi psihologiju, dijagnostiku

od ogrešenja, svetogrđa, prijestupa

i medicinsku prognozu. Za nas je zanimljivije prihvaćanje

Mit je prvo nama poznato izvorište katarze, iskupljenja

Empedoklovih elemenata i njihovo povezivanje s bitnim

i oprosta, mogućnosti povratka u zajednicu nakon isklju-

216

278

C. Lucerna, op. c it., str. 2.

217 W . Stein, K u l t u r f a h r p l a n , B erlin-G runew ald, 1958.

279

čenja zbog prijestupa. Čišćenje od ogrešenja znači prekid

Procesije i hodočašća, nerijetko naporna, pa i mučenička,

s tabu-zajednicom, koja ne poznaje oprost i najsurovije,

čiste vjernike od grijeha, pružaju im utjehu, donose smire­

najčešće smrću, kažnjava i nehotična, nesvjesna prijestup­

nje i olakšanje. Naricaljke na sprovodima, poticateljke za­

nika. Izvan je svake sumnje nalaz da helenska tragedija u

jedničke katarze, još su uvijek djelatne na južnoeuropskim,

svom sažimanju općeljudskoga patničkoga udesa prenosi

južnoameričkim i afričkim prostorima. Orfej i Muzej, po

iz pradavnina dio habitusa tabu-zajednice, a gdjegdje i

predaji prvi čistači, ukinuli su mnoge barbarske običaje.

totemske zajednice. Mi se ovdje moramo ograničiti na

Orfejevo pripitomljenje zvjeradi možemo tumačiti kao

predaju helenskoga olimpijskoga mita, svjesni da su mnogi

smirivanje strasti. Uveo je posvetna čišćenja, Ksenofan je

mitski junaci i katarzični obredi došli do Grčke s istoka,

hvalio onoga koji pričama svojim progoni zlo i uklanja me­

jugoistoka i juga. Samo dva primjera: Gilgameš, babilonski

đusobne svađe i borbe.218 Karizmatska je ličnost Epimenid

heroj, čija je do u detalje vjerna kopija grčki junak Heraklo,

Atenu očistio od kuge koju j e Kilon donio u grad™ Njemu

umire jer mu je ukraden cvijet života, crni glog. O n ostavlja

piše zakonodavac Solon, spominjući očišćenje grada.220

Grcima tradiciju uživanja toga cvijeta kao obredno čiščenje

Epimenid je prvi uveo posvetno očišćenje kuća i polja i iz ­

prije sudjelovanja u misterijima. Sirijsko-palestinska božica

gradnju hramova™

Ištar (Aštarot), koje je pak imitacija grčka Afrodita, čisti

U Eshilovim Eumenidama Atena čisti Oresta od kriv­

se zajedno sa svojim svećenicima proljetnim kupkama u

nje ubojstva matere. Mitske priče o obrednom čišćenju

moru.

od prijestupa ulaze u tragediju, epove i postaju važan dio

Gotovo svi grčki bogovi, osim Zeusa, čiste se od brojnih

usmene predaje. Te se dekorativne bajkovite fabule ugra­

prijestupa prema vrhovnom božanstvu, ili M oiri [Μοίρα].

đuju u rituale dominantnih monoteističkih religija. Ivano­

O d rodoskvrnih veza čiste se Hera i Afrodita. Svakoga

vo krštenje Isusa, obredno pranje Hindusa u svetoj rijeci

proljeća kupaju se u moru i vraćaju nevinost. Apolon se

Gangi, muslimanska obredna pranja i somatska čišćenja

mora čistiti zbog ubojstva Pitona, Tezej zbog zanemari­

postovima, kao što su uskrsni i ramazanski post - sve su

vanja žrtvovanja Apolonu. Reja čisti Dioniza od krivnje za mnoga ubojstva. Ove i mnoge druge mitske priče ostavile su trag do

218 H. Diels, op. cit., Ksenofan, C 2.

našega vremena. Stari Grci škrope se vodom pri svakom

219 Diogen Laertije, op. cit., 1 ,10,110.

ulasku u svetilište. Kršćani se škrope kod krštenja i kod

220 Diogen Laertije, op. cit., 1,2,65.

ulaska u crkvu. Svećenik na pogrebu škropi pokojnika.

221 Diogen Laertije, op. cit., 1 ,10,112.

280

281

to oblici katarze naslijeđeni iz pradavnine i zabilježeni u

podataka i citata govore da je imao, još u vrijeme velikih

najdrevnijim epovima i usmenoj književnosti.

tragičkih pjesnika, velik utjecaj i da su se misteriji koje je

Mitsko-religijsku katarzu nalazimo dan-danas u reli­

uveo, zadržali i preko Aristotelova vremena.

gijskoj drami, u indijskome i japanskom kazalištu. Katar-

Oslobađanja i očišćenja - od čega? Misteriji, osobito

zički efekt koji ih prati, zacijelo nema onaj naboj kakav

oni orfički, imali su ne samo obrednu već i homeopatsku

je imao kod publike-sudionika prije nekoliko stoljeća,

katarzičku funkciju. Eleuzinski misteriji, koje je zasnovao

pa i tisućljeća. Estetski će doživljaj kod većine gledatelja

upravo Muzej, obnašaju se intenzivno u vrijeme predsokra-

biti dojmljiviji i snažniji od religijskoga zanosa prvotnih

tika (6. - 5. st. pr. Kr.). Bdjenjima i postovima uz obredna

sudionika u svetkovini-predstavi. Ali pomnjivo praćenje

čišćenja postiže se duševni mir i blaženstvo. Jedan od naj­

misnoga obreda, osobito u emotivno slobodnijim, nespu-

uglednijih filozofa 5. stoljeća pr. Kr. Empedoklo, čije je

tanijim sredinama, poput američkih crnaca, kvekera ili

mnoge nazore iz filozofije prirode i povijesti s poštovanjem

kalabrijskih seljana, pokazat će da je religijsko-obredna

i divljenjem prihvatio Aristotel, napisao je Očišćenja. Priča

katarza još uvijek djelatan način čovjekova pomirenja s

se daje rapsod Kleomen na olimpijskim igrama izrecitirao

Bogom, svijetom i sa samim sobom.

njegova Očišćenja. A Aristotel za njega kaže da j e bio pobor­ nik slobode i protivnik svakogagospodstva.22i Empedoklo je i sam imao iskustvo dvojnosti ljudske prirode, neizbježna

C) Psihoterapeutska, homeopatska katarza -

kolebanja između Ljubavi i Mržnje.

čišćenje od mahnitosti, bjesnila, afekata I ja sad jedan sam od njih, izgnanik božji i skitač. M uzej, sin Selene i Eumolpa, uveo j e oslobađanja, m i­

M ržnji mahnitoj vjeran.224

sterije i očišćenja. Sofoklo ga, pak, zove prorokom.111 Podatak da Sofoklo Muzeja, učenika i sljedbenika Orfejeva, naziva prorokom koji je uveo oslobađanja, misterije

Jao, ja o vi jadni, o nesretni potomci ljudski, vi ste tolikih svađa, tolikih uzdaha porod/ 225

i očišćenja, smatram vrlo važnim. Sofoklo je svoje štova­ nje Muzeja izrazio oko 150 godina poslije njegove akme [ακμή], zreloga doba ove karizmatske osobe. O no malo 2 223 H. Diels, op. cit., Empedoklo, A 1. 224 H. Diels, op. cit., Empedoklo, B 115. 222 H. Diels, op. cit., Muzej, A 6. 282

225 H. Diels, op. cit., Empedoklo, B 124. 283

Čistio je mnoge i sebe da svađa, nedolična borba u udove ne uđe njem u226 Tako je ponosan mogao reći: ...jednom proroštvo treba, a drugi za bolesti razne doznati žele od mene spasonosnu poruku koju...117

razumijevanje problema temelji na susretu i prožimanju tradicije i suvremenosti. Platon bijaše postavio pitanje o katarzi kao praktičnoj dijalektici razdvajanja. Empedoklo je tvornim silama Ljubavi i Mržnje, koje spajaju i razdva­ jaju elemente u oblikovanju svijeta, anticipirao Platonovu

Po mnogim svjedočanstvima bio je Empedoklo sljed­

dijalektiku. Epimenid je svojim očišćenjima prakticirao

benik Pitagorin, koji je poput Orfeja glazbom čistio duše,

katarzu. Pitagora i njegovi sljednici čistili su mahnitost i

i sudrug Ksenofanov, koji pričam a svojim progoni zlo i

strah glazbom. Zašto glazbom? Kakvom glazbom?

uklanja međusobne svađe i borbe.228 Svoje vlastito konač­

Dokolica je... počelo svih stvari... i dokolicaj e svrha, va­

no očišćenje izvršio je prema predaji skokom u užareno grotlo Etne.

lja istražiti što treba činiti u dokolici,129 Rad, zaposlenost,

Sve je to i mnogo više od toga Aristotel znao, cijelu

Takvo izvođenje nalazimo i u Nikomahovoj etici.230Dokolica

nema svrhu u sebi, već omogućuje blaženstvo u dokolici.

pretpovijest vlastitih pogleda na vrste, oblike, objekte i

nije igra, jer igra ne može biti svrha života. Stoga Aristotel

djelovanja katarze. Taj sabrani igrač, nikako eklektik, na­

pita o sadržaju i kvaliteti dokolice. Dokolica je uživanje,

stavljao je tradiciju uvijek tamo gdje se mogla uključiti u

ali odmak od Aristipova hedonističkoga načela nalazimo

njegov dualistički sustav. Ovo nije mjesto da se pomnije

u navedenoj već tvrdnji da se blaženstvo ozbiljuje u djelat­

promisli i pokaže gdje je i kako sabrao i nastavio učenja

nom životu prema kreposti. Ali »djelatni život« nije samo

Empedokla, Anaksagore, Hipokrata, Sokrata, Platona, pa

činidba nego i tvorba - PRAXIS KAI POIESIS [πραξις και

i svoga sudruga, Platonova učenika Teofrasta.

ποίησις] . N e samo rad, već i aktivna dokolica »prema kre­

Pitanje glasi: je li mogao i htio zanemariti pitanja koja

posti«. Ova međuigra rada i dokolice uspostavlja umijeće·.

su oni postavljali, iako se s odgovorima, iz temelja svoga

Samo, u umijeću postoji izvrsnost, u razboritosti nje nema;

sustava, nije mogao slagati? T a Aristotel bijaše uteme­

onaj što u umijeću hotimice griješi više se cijeni, dok j e u

ljitelj hermeneutike, vještine tumačenja, prema kojoj se

razboritosti obrnuto, kao i u ostalim krepostima ,13i Zašto

284

226 H. Diels, op. cit., Empedoklo, B 27a.

229 Politika, 1337 b 32 - 35.

227 H. Diels, op. cit., Empedoklo, B 112.

230 Nikomahova etika, npr. 1177 b.

228 H. Diels, op. cit., Ksenofan, C 2.

231 Nikomahova etika, 1140 b 22 - 24. 285

je to tako, pojašnjava se prethodnim izvođenjem: Svako se

D) Moralno-etička katarza - čišćenje

umijeće bavi nastankom, naime: iznalaženjem i razmišlja­

od poroka i moralnoga sljepila

njem kako da postane štogod od onih stvari koje mogu biti i ne biti, i kojim aje počelo u tvorcu, a ne u tvorevini... nužno

Da je smisao i sadržaj katarze moralno pročišćenje,

j e da umijeće bude tvorba, a ne činidba. A na neki način i

tumačenje je koje zastupaju mnogi značajni pisci, od rim­

slučaj i umijeće bave se istim stvarima, kao što Agaton kaže:

skih stoika (Seneka), renesansnih teoretičara (Minturno),

»Umijeće zavoli slučaj, a slučaj umijeće.<<232

preko predstavnika prosvjetiteljstva (Gottsched, Diderot,

Evo nas opet na mjestu susreta etike i poetike, gdje

Lessing), romantizma (Schiller) do suvremenih istraživača

upravo u prostoru etike nalazimo razlikovanje između na­

Aristotelova djela. Naši bečki studenti - doktorandi Fra­

čela razumske prakse i kreativnosti. Ovdje, u Etici, Aristo­

njo Marković233 i Stjepan Miletić234 - priklanjaju se takvu

tel misli na isti način kao u Poetici. Očevidno, ne slučajno

tumačenju, podupirući prosvjetiteljsku zasadu o kazalištu

navodi misao trageda Agatona, kojega je vrlo cijenio kao

kao kući moralne korekcije, gdje se prikazuje pobjeda vrline

pjesnika koji je među rijetkima svoga vremena izmišljao

i poraz poroka. Franjo Marković pri tome će tražiti onu

nove priče i dramske osobe nepoznate u mitskoj tradiciji.

inicijalnu krivnju i kod najnedužnijih, osobito ženskih tra-

I u Etici se, dakle, potvrđuje i štuje autonomija estetskoga

gičkih osoba. Tako će Ofeliji predbaciti taštu nadu u trajnu

područja, štoviše, diskretno naznačena premoć tvorbe,

vezu s Hamletom, Kordeliji oholost, Desdemoni kokete-

kreacije - PO IESIS, nad činjenjem, djelovanjem - PRAXIS,

riju. Stjepana je Miletića živa i predana kazališna praksa

uspostavlja samo za predrasudne prosuđivače Aristotelova

dramatičara, intendanta i nadasve redatelja, obranila od

djela neočekivani vrijednosni obrat. Na teologiji ostaje

Markovićeve, a ponegdje i vlastite teorijske usmjerenosti

domišljanje pitanja koliko se božje stvaralačke moći mogu

i nategnuta moraliziranja, kojemu posebice u pristupu

dovesti u svezu s umjetničkim sačinjanjem. Uostalom,

Shakespeareovim dramama nema mjesta ni mogućnosti

još je kod ranoga Platona umjetnik »bogom ponesen«,

pri scenskom uprizorenju.

pjesništvo se ne može naučiti.

233 F. Marković, Razvoj i sustav obćenite estetike, Zagreb, 1903.

232 Nikomahova etika, 1140 a l 0 - 1 3 i l 7 - 20.

286

234 S. Miletić, Estetskaforma završnogizravnanja u Shakespeareo­ vim dramama, Beč - Zagreb, 1892. (prev. V ladan Svacov 1996.).

287

Potražimo li potporu, moguće uporište za moralističke teorije katarze naći ćemo u Aristotelovoj Poetici,235 a za to

upravo usmjereni efekti tragedije, među kojima je naj­ značajniji učinak katarza. Drugi dvojbeni argument za

odlučni navod koji glasi:

tumačenje katarze kao moralnoga pročiščenja nalazimo

... ne smiju čestiti ljudi (EPIEIKEIS ANDRES [έπιεικ εις ανδρες]) očito padati iz sreče u nesreću, je r to ne

budi ni straha ni sažaljenja, negoje opačina; ni zli iz ne­ sreće u sreću,je rje to od svega najnezgodnije za tragediju: to nema ničega što treba, je r ne budi ni čovjekoljublje ni sažaljenje ni strah...

u raspravljanju o značajima. Karakter-značaj ima bitno volitivnu strukturu, a volja je proces koji polazi od namjere, pa preko odluke završava izvršenjem. Menelaj je u Euripidovu Orestu dramaturški i psihološki loš značaj. Uz bezrazložnu zloću pokazuje isti nedostatak koji Aristotel nalazi i kod Hemona u Sofoklovoj Antigoni·. namjeri, pa odustane od izvršenja. U tome smi­

Ova, jedna od rijetkih normativnih uputa (kao na pri­

slu možda možemo razumjeti stav da su žena i rob lošiji,

mjer: na što treba smjerati... čega se treba čuvati kod sa­

slabiji od slobodnoga muškarca, jer ne djeluju, ne mogu

stavljanja priča) traži od pjesnika da izbjegava pisanje o

djelovati po vlastitoj namjeri i odluci i obrazovanosti. Naši

nesreći čestitih i sreći zlih tragičkih osoba. Uz ponovljeno

prevoditelji-komentatori Poetike, Martin Kuzmić i Zdeslav

spominjanje čuvstava samilosti i straha i ovdje je, kao na

Dukat, suglasni su pri razlikovanju značenja riječi HRE-

nekoliko navedenih mjesta, istaknuto čovjekoljublje - FI-

STOS [χρηστός] i EPIEIKES [έπιεικής]. D ok prva upućuje

LANTHROPIA [φιλανθρωπία], što također upućuje na

na dobar značaj kao na dramaturški upotrebljiv i valjan,

mogućnost tumačenja katarze kao moralnoga pročiščenja,

ova druga intendira čestitost i plemenitost, dakle moralni

tim više što filantropiju nalazimo kako u Nikomahovoj eti­

i statusni habitus. Pjesnik, stoga, prikazuje one bolje od

ci, tako i u Eudemovoj etici, kao visoko postavljenu etičku

nas, pa ih uza sve njihove mane (gnjevnost, lakomislenost,

vrlinu. Jednako je i s čuvstvima sažaljenja i straha, koji u

tvrdokornost, nedosljednost) treba pokazati čestitima -

etici predstavljaju moralne vrline. Kao što je filantropija

EPIEIKES.236 Zdeslav Dukat ipak smatra da dobar - HRE-

sredina između mizantropije i divinacije čovjekova bića,

STOS - implicira moralni knterijP 7 Martin Kuzmić misli

tako je strah sredina između kukavičluka i bezumne hra­

suprotno: Bez čina nema tragedije, a bez volje nema čina.

brosti, a sažaljenje sredina između krute bezosjećajnosti

Zato treba da lice nešto hoće i da to očituje govorom i či-

i plačljive omekšalosti suosjećanja. Na tu su umjerenost 236 Poetika, 1545 b 9 - 14. 235 Poetika, 1452 b. 288

237 Op. cit., bilj. 748, str. 273. 289

nom. Ako lice samo hoće, ima značaj uopće, ako hoće tako, da

nosti i nedostatka. Helenska je tragedija mjesto izlaganja

dođe i do čina, onda ima »dobar« značaj. Riječ »dobar«,

upravo ovih poroka neumjerenosti. Gnjevnost (Edip, Kre-

χρηστός, nema ovdje ćudoredna značenja »dobar«... Prvi

ont, Toant, Danaj), naivnost (Ahilej), slijepa mržnja, zloća

je dakle i glavni zahtjev za značaj: jakost volje™

(Menelaj), ubojstvo (Atrej, Egist, Klitemnestra, Orest),

Da Aristotel u Poetici i Retorici nije sklon moraliziranju,

rodoskvrnuće (od Zeusa i Tantala do Tijesta), lažna objeda

niti u drami uljepšavanju čovjekova etosa njegova vremena,

(Fedra) - sve su to poroci koje individualizira antička trage­

pokazuju gotovo mizantropske naznake o strahu i zloći kod

dija. Ali ovdje su njihovi nositelji, priklonimo li se tumače­

ljudi: Treba se bojati ljudi koji su u strahu, a mogu što učiniti,

nju Kuzmića, Telforda, Dukata i mnogih drugih, HRESTOI

je r takav j e čovjek nužno spreman na zlo. Ljudi su većinom zli

[χρηστοί] - dobri u smislu pjesničke »upotrebljivosti«,

i lakomi za korišću, a kukavi u pogibeljima: zato j e redovno i

zanimljivosti, učinkovitosti (Telford: ejfective).

to strašno biti zavisan o drugome, te se treba bojati sukrivaca

Istovremeno, oni su upozorenje i nemilosrdno razot­

kod kakva djela, da ne bi odali ili iznevjerili. Strašni su oni

krivanje tamne strane ljudske prirode. Ali, koja je svrha to

koji mogu krivo učiniti onima kojima se može krivo učiniti,

ga i takva razotkrivanja? Opet jedno od pitanja koje otvara

je r ljudi redovno čine krivo, kad samo mogu.™

prostor za mnoge pokušaje odgovora. I je li bitno samo

Ako smo, a jesmo, namjerili tumačiti u Poetici nedostat­

estetsko uživanje u novom oblikovanju poznatih mitosa?

no ili nikako sadržajno određene bitne pojmove (katarza,

U artikulaciji fabule, i osobito u slikanju karaktera koji su

samilost, strah, hamartid), ustrajemo u pokušajima da ih

od lelujavih sjena iz davnih priča postali osobe s jasnim

razumijemo iz cjeline Aristotelova antropološkoga opusa.

duševnim osobinama, djelujući po uzrocima i razlozima

Pogledi na umjetnost u Poetici, Etici, Retorici, pa i Politici

koje nam tragedija zorno pokazuje ? Gledalište je otprije

vrlo su bliski, nerijetko identični, osobito u Nikomahovoj

znalo što se dogodilo Edipu, Antigoni, Agamemnonu,

etici, gdje je autonomnost umjetnosti proklamirana na ne­

Orestu i mnogima drugima. Ali tragedija je publici p o­

očekivano radikalan način. U Nikomahovoj etici vrlina je

kazala kako se dogodilo. U zapletu, sukobu i u načinu

određena kao sredina između dvaju poroka: prekomjer-2389

raspleta, svaki put drukčije u istoj poznatoj priči. Uživamo kada na slici prepoznajemo ono što ona prikazuje, kaže Aristotel. Ali kako možemo »prepoznati« Laokoonta sa

238 Aristotelova Poetika, Komentar, § 24., str. 170 - 171.

sinovima, Diskobola, Veneru ili Apolona, kada ih nikada

239 Retorika, 1382 a 18 - 24 (prev. Martin Kuzmić; u Komen­ taru Aristotelove Poetike, str. 163).

različit od onoga u praktičnom životu. Znali smo tko su

290

nismo vidjeli ?Doista, »prepoznavanje« ima ovdje smisao

291

te povijesne ili mitološke osobe, ali sada ih u njihovim

stotelu, glavna i konačna svrha djelovanja tragedije (dakle,

likovnim, epskim i dramskim uprizorenjima - prikazba-

jednog pjesničkog djela).140

ma - »prepoznajemo« u konkretnosti njihovih obličja, duševnih osobina i djela.

Ingardenov pristup Poetici izrazito je estetički i taj pri­ stup ne možemo zanemariti, još manje podcijeniti, ali daje

Estetska je katarza pročišćenje, bistrenje naših maglo­

estetski doživljaj, prema Aristotelu, glavna i konačna »svr­

vitih predznanja o osobama, činima, uzrocima i razlozi­

ha tragedije«, čini nam se poprilično isključivom tvrdnjom.

ma njihovih djelovanja. O no što obogaćeno je, urešeno

Odričući katarzi intelektualnu funkciju, Ingarden s pravom,

pitanjima i naviještanjem odgovora na kako, zašto, zbog

uostalom s pravom i prema Aristotelu, odvaja pjesništvo od

čega i radi čega.

znanosti, ali da katarza kao slojevit pojam i doživljaj nije

Esencijalni eidos [είδος] - što je Edip - obraća se u egzistencijalno pitanje: tko bijaše Edip? Tako je u tragediji,

ograničena na polje estetskoga sloja apercepcije, pokušat ćemo ukazati u narednim poglavljima.

prateći Aristotelove naputke i prigovore, ozbiljno udaljene od eidetske slike, od tipa, motiva Edip, i istovremeno pribli­ žavanje, fokusiranje udaljene osobe. U estetskoj apercepciji

E) Intelektualno-spoznajna katarza - obrat

udaljujemo se od modela da bismo se pridružili osobi uvijek

od zaslijepljenosti do uvida

novim, skrovitim putom. Priča o Iflgeniji, Elektri i Orestu bijaše poznata cijeloj Heladi, ali Sofoklove i Euripidove oso­ be iz iste priče razlikuju se, i određene su ne samo etosom i patosom, već svakom promišljenom mišlju, izgovorenom riječju, načinom i poticajem djelovanja. A ipak, sve te ra­ zličite i mnoge nama danas nedostupne Oreste i Elektre »prepoznajemo« kao prave, autentične, žive. Njihovi su likovi uvijek iznova pročišćeni i očišćeni od taložina predaje. Dakako, taj proces inkarniranja iz mita ili davne p o­

U prvoj rečenici Poetike očitovano je estetsko usmjere­ nje: kako valja priče sastavljati ako pjesma ima biti lijepa. Tu je Aristotelova namjera nedvosmislena, pa začuđuje što neki prevoditelji umjesto lijep (KALOS [καλός]) ne­ potrebno i nedopustivo izvrću u uspješan, dopadljiv. Nema dvojbe o estetskim naputcima, ponegdje i nor­ mama u Poetici. Isto tako moramo uvidjeti važnost Aristo­ telova razlikovanja, pa i suprotstavljanja znanosti i umjet-

vijesti poznatih lica i događaja praćen je snažnim čuvstve­ nim doživljajima, ali katarza je emocionalni doživljaj iz područja estetskih doživljaja, a ne iz područja spoznajnih doživljaja... i da j e upravo taj estetski doživljaj, prema Ari-

292

240 R. Ingarden, Opaske na marginama Aristotelove Poetike, u časopisu Književna smotra, god. X., br. 31 - 32, str. 33 - 48 (prev. Zdravko Malić). Navod na str. 43. 293

nosti, istine i vjerojatnosti. Ali ne smijemo zanemariti ni

Homer i ostale govoriti laž kako treba... treba odabirati prije

spoznajnu vrijednost umjetnosti, kako je Aristotel, doduše

ono, što nije moguće ali j e vjerojatno,245 Drugo mjesto navo­

usputno, no nedvoumno dotiče u § 6. o izvorima pjesni­

đenja pridjeva istinito vezano je uz odnos bitka i trebanja

čke umjetnosti: ... učiti nije samo mudracima slatko nego

{Sein - Sollen), gdje se ono što treba pretpostavlja onomu

jednako i ostalima, ali oni u tome na kratko sudjeluju.ui

što j e s t bijaše bilo, kao što i Sofoklo reče, da on prikazuje

Prividni paradoks umjetnosti nalazimo u Poetici na neko­

ljude kakvi treba da budu, a Euripid kakvi jesu.146 Treće

liko mjesta: I treba odabirati prije ono što nije moguće, ali

mjesto slijedi odmah nakon drugoga. U pogledu nazora o

je vjerojatno, nego ono što je moguće, ali nevjerojatno.1*1 A

bogovima dolazimo do nedoumice: tako o njima govoriti

vjerojatno to jest, kako kaže Agaton: vjerojatno j e naime,

možda nije ni bolje ni istinito nego je možda kako govori

da mnogo toga biva i protiv vjerojatnosti,241224324Najradikalniji

Ksenofan; ali onako ljudi kažu?41

mi se uz ove navode čini zaključak: Ako j e spjevano, što

Sva tri mjesta na kojima se navodi pridjev istinit, isti­

ne može biti, to je pogrješno, ali j e opravdano, ako umijeće

nito, svjedoče o autonomiji pjesničkoga, umjetničkoga

postiže svoju svrhu.UA

pristupa poznatoj motivici. Može st govoriti laž ako treba,

Znači vrlo jasno: svrha umjetnosti u umjetnosti oprav­

prikazivati poput Sofokla ljude kakvi treba da budu, govo­

dava pogrešku, nemoguće, suprotstavlja se empiriji, isku­

riti možda kako govori Ksenofan iako možda nije ni bolje ni

stvenoj spoznaji i objektivnoj istini. Pridjev istinit, istinito

istinito... već onako kako ljudi kažu. Spominjući Ksenofana,

(ALETHES, ALETHES (αληθής, αληθές]) naveden je po

Aristotel vjerojatno aludira na njegov iskaz:248

mojem uvidu u Poetici na trima mjestima. Prvo se odnosi na krivo zaključivanje, paralogizam, kad Odisej Penelopi dokazuje daje sreo (sebe) Odiseja na Kreti i prepoznao ga po odjeći. Dakako, to je krivo zaključivanje, jer je bilo tko mogao nositi Odisejevu odjeću. Ali: A naučioje najvećma

294

Nego, da volovi i konji i lavovi imaju ruke i da rukama svojim slikati mogu i djelati kao i ljudi, likove bogova na svoju bi slikali sliku, konji konjima slične, a volovi volu podobne, i tijelu bi davali oblik na svoju prispodobu.

241 Poetika, 1448 b 13 - 15.

245 Poetika, 1460 a.

242 Poetika, 1460 a 2 6 - 2 7 .

246 Poetika, 1460 b 33 - 35.

243 Poetika, 1456 a 23 - 25.

247 Poetika, 1460 b 35 - 1461 a 1.

244 Poetika, 1460 b 23 - 24.

248 H . Diels, op. cit., K senofan, B 15.

295

Svi ovi navodi vode nas u pitanju: kakav je odnos čo­

Apolona, po rijetkim predajama i Dioniza. Stoga je Leta

vjekove potrebe za umjetničkim stvaranjem i njegove te­

[Λητώ] rijeka zaborava, preko koje Haron duše pokojnika

žnje za objektivnom spoznajom? Kako razumjeti oprečne

prevozi u Had, dočim je A-LETHE [ά -λή θ η ], izvedeno,

tvrdnje: može se govoriti la ž i treba težiti za istinom ?

nezaborav (teško se oduprijeti pomisli na Platonovo tuma­

Koliko mi je poznato, Aristotel u Poetici nijednom

čenje spoznaje kao sjećanja - ANAMNESIS [ά νά μ νη σις]).

ne spominje imenicu istina (ALETHEIA [ά λή θεια ]), iako

I evo nas, ako nas ovo amatersko izvođenje može uvjeriti,

njezin odsjaj (ALETHES [άληθής]) nalazimo, rečeno je,

do najbliže blizine mudre, mnogoslojne riječi ALETHEIA

na trima mjestima. Martin Heidegger, tragajući za isko­

[αλή θεια] - neskrivenost, razotkrivanje, nezaborav. LE­

nima europske filozofije, upozorio je na izvorno značenje

THE dolazi od roditelja, noćne mjesečine (Feba) i mudro­

grčke riječi. ALETHEIA nije ogoljena i osiromašena latin­

sti (Kej), rađa čistu lovkinju Artemidu i Apolona, boga

ska veritas-istina, već neskrivenost, u procesu dosezanja,

sklada, sna i umjetnosti. Kroz svoje potomstvo ukida sebe

razotkrivanje. Latinski prijevodi grčkih filozofijskih i ko-

kao Zaborav, preobražava se u A-LETHE - Nezaborav.

zmologijskih termina sputali su i zapretali mnogoslojnost

Grčka riječ ALETHEIA širi obzorje latinske veritas do

originala rođenih iz intuitivne i mitske spoznaje čovjekova

sveobuhvatnosti istine, od znanstvene do »umjetničke is­

svijeta. Otvorenost, širina grčke riječi sužena je romanskim

tine«. Ona pokriva široko polje spoznajne sinteze koju,

(verita, viriti, verdad) i ne samo romanskim izvedenica­

nikada do kraja, grade dijelovi parcijalnih istina. ALETHEIA

ma iz latinskoga jezika - Wahrheit, truth, pravda, resnica,

je beskrajni mozaik, koji nikada do kraja nije dostupan

istina... Zamamno tajnovita intima mitske svijesti, od H o ­

našemu ograničenu pogledu. Tako, čini se, možemo razu­

mera i Hesioda do tragičkih pjesnika i sve do Aristotelova

mjeti daje neskrivenost, razotkrivanje, beskonačna rijeka

vremena, svjedočena je i u nejasnoćama i oskudnostima

kojoj pritječu bezbrojni izvori što ih zovemo istinama.

razjašnjenja bitnih pojmova Poetike. Pođimo opet iznova od iskona - mitologije.

Antička tragedija obraća skrovito, skriveno, u neskri­ venost; taj obrat, peripetiju, vidimo kao put do katarze, pro-

LETHE [Λήθη], po Plutarhu: z a b o r a v i kći je titan-

čišćenja našega zamućena pogleda, neposredna bljeskovita

ke Febe-Mjeseca [Φοίβη] i ritana Keja-Mudrosti [Κοϊος].

uvida u zaplete i rasplete egzistencije. Čiji je doživljaj katar­

S božanskim zavodnikom Zeusom rodila je Artemidu i249

za? Neosporno je da Aristotel misli na publiku. Nameće se, međutim, netaknuto pitanje da li i kako doživljavaju katarzu dramske osobe. Edip spoznaje tko je i što je učinio

249 Navod prema R. von Ranke-Graves, op. cit., str. 48. 296

ili što ga je zadesilo. Tako i Kreont, Jokasta, Antigona i 297

mnogi drugi tragički protagonisti sve do onih moderne

■ Causa materialis, tvarni uzrok - što se dogodilo

drame, Nore, ujaka Vanje, Vladimira, Estragona i Krap-

■ Causa efficiens, tvorni uzrok - zbog čega se dogo­

pa. Naša, gledateljska katarza potaknuta je njihovom. Mi doznajemo da su i oni spoznali svoj udes, osvijetlili svoje egzistencije. Katarza jest estetski doživljaj, ali je istovreme­ no i intelektualno objašnjenje (Leon Golden). Tako ćemo tragičnu katarzu shvatiti kao onaj trenutak uvida i razja­

dilo ■ Causa formalis, oblikovni uzrok - kako, na koji se način dogodilo ■ Causa finalis, svršni uzrok - radi čega se dogodilo - radi ispunjenja odluke i volje viših sila.

šnjenja prem a kojem teži umjetnost po samoj svojoj biti.250

Možda je Goldenov pogled na bit umjetnosti odviše

Tako je to s uzrocima zbivanja unutar tragedije. Na

epistemološki usmjeren, ali usprkos takvu radikalizmu ne

isti način pokušavamo razabrati što se događa s tragiikim

možemo odbaciti temeljni stav o intelektualno-spoznajnoj

oblikovanjem, kako ga sačinjaju pjesnici i kako to stvaranje

funkciji katarze, kao jednom od važnih mogućih sadržaja

može raščlaniti Aristotel.

toga pojma. ANAGNORISIS [άναγνώ ρισις] - prepoznavanje, jedna

je od bitnih sastavnica katarze: prepoznati znači proči­ stiti naš uvid, čistiti od neznanja i zablude. HAMARTIA [αμαρτία] - nedostatak uvida, ishodišna je, polazna točka

prema razotkrivanju. KATHARSIS [κάθαρσις] završnica je toga puta. Od zablude i neznanja (ΑΝΟΙΑ [άνοια]) dospjeli smo do neskrivenosti (ALETHEIA [α λή θεια ]). Sada znamo tko, kako, zbog čega i radi čega je obliko­ van MYTHOS [μΰθος], vidimo kako je djelovanje, PRAXIS [πράξις], postalo umjetničko stvaranje (POIESIS [ποίησις]). U tragediji su neposredno spoznadjivi-vidljivi uzroci zbivanja. Ponovimo ih:

■ Causa materialis - što se priča, mythos [μΰθος] ■ Causa efficiens - zbog čega se priča - zbog urođene ljudske težnje za učenjem i znanjem ■ Causa form alis - kako se prikazuje - djelovanjem osoba, mimesispraxeos [μίμησις πράξεως], umjet­ nim urešenim govorom, hedysmenos logos [ήδυσμένος λόγος] ■ Causafinalis - radi pročišćenja, katharsis [κάθαρσις] - estetskoga užitka, umjerenja čuvstava, egzi­ stencijalnoga osvjedjenja, razotkrivanja skrivenoga u ljudima i događajima. Ove potonje, svršne uzroke možemo nazvati možda namjerama i razlozima. N e vidimo ih kao izdvojene ili čak protuslovne, vodeći se temeljnom metodološkom pretpo­

250 L. Golden, op. cit., str. 58. 298

stavkom: promišljanjem katarze, cjelovite svrhe čovjekova

299

pročišćenja - umjerenosti, osjećaja za mjeru i red - imajući

iz mnoštva kako kažu da se razlikuju lijepi od nelijepih, i

na umu uvijek cjelinu Aristotelova antropološkoga opusa.

umjetnine od zbiljnosti...252 Nema spora da Aristotel i ovdje zastupa svoju demokrat­ sku orijentaciju o mnoštvu koje razlikuje umjetnine od zbiljno­

F) Sociopolitička katarza Pitanje je formulirano, odgovori argumentirani. Ima li pojam katarze u Politici isti sadržaj kao ista riječ u Poetici'* Ne, jer ta djela imaju različita usmjerenja. Poetika smjera na estetsko i djelomice normativno značenje »zagonetne rije­ či«, Politika na ljude kakvi jesu, pa je ovdje pojam katarze određen ciljevima, realnim ciljevima održanja i usavršavanja najbolje vladavine - haplos ariste [απλώς άρίστη]. Stoga na način Platonovih intervencija u umjetnosti i umjetničkom obrazovanju, država usmjeruje i dozira umjetničke tvorevine prema dobi, staležu, spolu i obrazovanosti stanovništva slobodnih građana, jer su oni, za razliku od žena i robova, jedini pravi »konzumenti« umjetničkih (pjesničkih, glaz­ benih i likovnih) djela. Aristotel u Politici hvali mnoštvo koje biva poput jednog čovjeka, mnogonožna i mnogoruka i koje ima mnoga osjetila, te isto tako i što se tiče znanja i razumiječa. Stoga i prosuđuju bolje i glazbena djela i ona pjesnička,251 Jasno je da se pod »m noštvom « misli na za­

sti. Ovo razlikovanje i ovdje, u Politici, potvrđuje autonomiju estetskoga, umjetnosti, iako sudjeluje u ozbiljenju zajedničke svrhe - dobra, dobra države. Ali, malo dalje u tekstu nalazimo tvrdnju da je sudjelovanje u uživanju krajnji cilj, slobodno je vrijemepočetak svega}’’1’Jasno je tko ima slobodnoga vremena. Imućni, kojima je dostupno obrazovanje. Oni mogu sudje­ lovati u uživanju, ah je to uživanje u skladu i prema kreposti. Stoga valja pripremati mladež za takva uživanja, a to se postiže pomnim odabirom pjesničkih i glazbenih djela, jer sve umiječe i sav odgoj teže upotpuniti nedostatke naravi.254 Tako dolazimo do raspravljanja o glazbi poput zako­ nodavca i prihvaćamo razdiobu napjeva kako ih dijele neki mislioci, postavivši ćudoredne, djelatne i ushidbene napje­ ve... m i kažemo kako se ne treba baviti glazbom radijedne koristi, nego poradi više njih (naime, poradi odgoja i pro­ čišćenja)... - i treće, radi dostojna življenja, radi opuštanja te otpočinka nakon napora...255 Na ovom mjestu Aristotel obećava kako će o pročišćenju, KATHARSIS [κάθαρσις].

jednicu slobodnih građana kojima je dostupno obrazovanje, »valjanih muževa« koji se razlikuju od svakog pojedinog

252 Politika, 1281 b 10 - 13. 253 Politika, 1337 b - 1338 a. 254 Politika, 1337 a.

251 Politika, 1281 b 4 - 8 (prev. Tomislav Ladan).

300

255 Politika, 1341 b. 301

govoriti podrobnije u raspravama O pjesničkom umijeću, ali

1. Što je to, što znači KATHARSIS?

kao što znamo, u Poetici nema podrobnijega objašnjenja

2. KATHARSIS, sredstvo - funkcija ili svrha?

katarze, pa smo prepušteni nagađanjima i spekulacijama, pabirčenjem i kombinacijama izdvojenih navoda. Navodeći teškoće i probleme pri prijevodu Politike, To­ mislav Ladan suglasan je s najznamenitijim prevoditeljima

Na prvo pitanje imamo dva odgovora: katarza je čišće­ nje od zablude, krivnje, ogrešenja predaka, pravednosti od nepravednosti, ljubavi od mržnje... Katarza je, kaže Platon,

i komentatorima toga teksta (J. Tricot, O. Gigon, T. A.

dijalektika razdvajanja, ona je djelovanje per negativum.

Sinclair) daje tekst, bilo po prepisivačima, komentatorima

Nećemo zanemariti neke od aspekata ovih odgovora. Drugi

i redaktorima od 13. do 19. stoljeća, bilo po izvornoj nedo­

je odgovor onaj iz Poetike. Katarza je pročišćenje čuvsta­

rečenosti, teško jednoznačno razumljiv. Jedno je sigurno:

va samilosti i straha. N e možemo zamisliti da bi to bilo

riječ je o namjeri da se odrede uvjeti opstanka i napretka

čišćenje od tih čuvstava, ta kakve bi to bile osobe lišene

»najbolje vladavine« i o djelovanju umjetnosti, napose

straha i samilosti. Bezosjećajni monstrumi.

glazbe, na njezin boljitak. Osma knjiga Politike ishodište

Drugo pitanje odnosi se prvenstveno na samilost i strah.

je brojnih rasprava o sadržaju pojma katarze, mjesto suče­

Zašto upravo ta dva čuvstva, a ne cjelina naše emotivnosti ?

ljavanja i usporedaba s oskudnom odrednicom toga pojma

Aristotel je ovdje, i ne samo ovdje u Poetici, nemilosrdno

u Poetici. Pitanje jednoznačnosti ili višeznačnosti katarze,

štedljiv objašnjenjima. Možemo spekulirati: strah je emo­

uza sve razloge i proturazloge, moguću zbrku u redanju i

tivno obilježje svega živoga. Elementarno stanje čovjeka,

izboru citata, svodi se, mislim, na metodološko utemelje­

životinje, nedavno smo doznali i biljke. Ljudska je p o­

nje koje tražimo u ovom pokušaju. Jedan od putokaza koji

vlastica da se straši moguće i buduće opasnosti, znanja da

nas usmjeruje prema sintetičkom pogledu na Aristotelovu

mora umrijeti. Životinje su i biljke u strahu od neposredne

praktično-pojetičku filozofiju (etika, politika, poetika), na­

ugroze, svoje ili bliskih, od boli, ranjavanja i smrti.

lazimo u navođenju, u ovim područjima i djelima, osjećaja

Sažaljenje, sućut, samo je čovjeku darovano svojstvo,

sažaljenja (samilosti, sućuti, suosjećaja) - FILEOS [φιλέως],

čuvstvo temeljeno na čovjekoljublju. Filanthropia, to nam

straha - FOBOS [φόβος] i čovjekoljublja - FILANTHRO

hoće pokazati tragedija, nije slijepa. N e prikriva pogled

PIA [φιλανθρω πία]. Ti osjećaji često povezuju Aristotelov

na nesavršenstvo, porok, pa i zločinačke nagone {jer ljudi

antropološki opus, pa mislimo da promišljanje njihove sve­

redovno čine krivo, kad samo mogu). To smo mi u svojoj

prisutnosti u tim djelima utire put razumijevanju katarze.

neskrivenosti, u razotkrivanju i sučeljavanju, jednako u eti­

Stoga sada, u sažimanju pitanja, nastojim odgovoriti:

ci, politici i estetici. Uvijek i svugdje riječ je o pročišćenju.

302

303

umjerenju, traženju mjere. Stoga pitanje o sadržaju pojma

se Aristofan i Platon, konzervativci u politici, a radikalni,

katarze, u svima trima područjima praktično-pojetičke

»futuristički« stvaratelji u pjesništvu i filozofiji.

filozofije, i razlike u namjerama, ne smatramo bitnim pita­

Iscrpnost Aristotelovih nabrajanja i vrednovanja ljestvi­

njem. Odgojna funkcija glazbe i pjesništva ne narušava, ne

ca, harmonija i glazbala možda se može pripisati pedanteriji

suprotstavlja se težnji za estetskim uživanjem u »lažima«.

autora ili njegovih sljedbenika i prepisivača, ali taj repertoar

Kako u pjesništvu, tako i u glazbi nalazimo neiscrpne mo­

podataka ne govori ili čak ciljano ne govori samo o učinko­

gućnosti čišćenja i pročišćenja naše emotivnosti i našega

vitosti glazbe i uopće umjetnosti na odgoj, dakle u zadnjem

ograničenoga uvida. Kada se Aristotel konačno odvojio od

cilju na uspostavu dobre države, nego i o širini razumijevanja

svoga velikoga učitelja, suprotstavio se i njegovoj selekciji

i prihvaćanja događanja u politici, ali i u umjetnosti. Tako

glazbe. Sokrat u Državi nema pravo kad ostavljajedino fri-

je, ne slučajno, Aristotel zamjerio Sokratu (dakako, Platonu)

gijsko pjevanje, zajedno s dorskim, osobito poštoje od glazbe

da ostavljajedinoJrigijsko pjevanje, zajedno s dorskim, osobito

odbaciofrulu. Jer među glazbenim suglasjima onoJrigijsko

pošto je od glazbala odbacio frulu.

ima istu moć kaofrula među glazbalima. Naime, oboje iza­

Ova povezanost glazbe i pjesništva, glede njihova tro­

zivaju uzbuđenost i strastvenost (što potvrđuje i pjesništvo).

vrsnoga djelovanja (odgojnoga, estetskoga i katarzičnoga),

Jer svaki se bakhantićki zanos i svako takvo uzbuđenje od

naglašena je u Aristotelovoj praktičnoj filozofiji, osobito

svih glazbala najbolje izrazuje frulama, a među glazbenim

u Politici, više puta. Upravo ovdje nalazimo ravnopravno

suglasjima najpogodniji su za tofrigijski napjevi (što također

vrednovanje glazbene ljestvice, harmonije i instrumenata,

pokazuje pjesništvo).2%

koji se do Aristotela i njegova učenika Aristoksena nisu

Ovo nije marginalno, iako zanemareno mjesto u Politi­

mogli naći u istom društvu. Dorska ljestvica, muževna,

ci. Ono svjedoči ne samo o političkome nego i o estetičkom

ozbiljna i nadasve odgojna, ima jasnu, u najširem smislu,

razgraničenju s Platonom. Aristotel će hvaliti anabolički

političku namjenu. Ali isto tako »političko« djelovanje

stil, kromatske pomake, prelaženje tonaliteta i slobodu

nalazimo u glazbi koju je Platon protjerao iz svoje idealne

stvaranja u glazbi. Potporu u traženju inovacija mogao je

države. Jer i onima neobrazovanima prostacima treba dati

naći kod Euripida i najznatnijega u svoje vrijeme teoreti­

užitak svojstven njihovoj naravi, je r svi osjećaju stanovito

čara glazbe - Aristoksena. Protiv tih inovacija oglasili su

pročišćenje i olakšanje popraćeno užitkom.157 Stoga j e bjelo-

256 Politika, 1342 a - 1342 b (prema Ladanovu prijevodu).

304

257 Politika, 1342 a 12 - 15. 305

dano da se treba služiti svim glazbenim suglasjima, ali ne

nja smiruje, opušta, oslobađa i razumije. Ali njezino pravo

svima na isti način...m Kako u glazbi, tako u pjesništvu,

boravište, gdje je prepoznajemo u vlastitom iskustvu pri

sva umjetnička djela dostupna su svim zrelim, slobodnim

svakom posjetu poštenoj kazališnoj predstavi ili filmskoj i

muževima koji slobodno i bez predrasuda procjenjuju nji­

TV-produkciji, jest - drama. Naslovljujemo, stoga, nared­

hovu vrijednost, sudjeluju u doživljajima samilosti, stra­

no poglavlje.

ha i božanskoga zanosa. Pročišćenje čuvstava pobuđenih glazbom i pjesništvom iste je vrste. Olakšanje i smirenje koje slijedi nakon snažnih uzbuđenja, svojstveno je svim

G) Dramska katarza

umjetnostima. Poticanje čovjekoljublja može i treba biti

Treba se ig ra ti d a bism o se o zb iljn o bavili.

posao etike, politike i nacionalne pedagogije, ali snaga i

A n a h a r s is

uvjerljivost toga nastojanja crpi se iz umjetničkoga raz­ otkrivanja čovjekove slabosti, sljepoće i zloće. Stoga se

Katarza je posljedak i umještenje sveukupnosti ljud­

pitanja o pripadnosti katarze, odnosno o višeznačnosti te,

skoga života, djelatnosti i trpljenja. Katarza je rođenje i

možda i ne baš tako »zagonetne riječi«, može promisliti

smrt, katarza je posljedak patnje, krivnje, mržnje i ljubavi.

iz traženja zajedništva njezina značenja. Neosporno je da

Ova zaigrana i još kolebljiva misao može se iskušati, ako

katarza proizlazi, kako kaže Aristotel, iz duševnih gibanja

se, ne ponavljajući ona prije navedena značenja, a izvo­

kojima se ljudi ushićuju, dakle iz čuvstvenoga, Platon bi

deći njezin totalni sadržaj iz psihosomatskoga jedinstva

rekao - iz požudnoga dijela duše. Činjenica da se tomu

čovjekova bića, podsjetimo na širenje naše spoznaje o toj

fenomenu pristupa iz više disciplina i kutova promatranja,

cjelovitosti, od Empedokla, Platona i Aristotela do suvre­

ne mora značiti da nije riječ o istome, u osnovi i vrlo slično

mene antropologije.

opisanom doživljaju, koji raste (u Poetici, Etici i Politici) iz osjećaja samilosti, straha i čovjekoljublja, čuvstava osna­ ženih dramatskim prikazbama u pjesništvu, glazbi, pa i u likovnim umjetnostima. Katarza je po svome bitnom karakteru dramatska. Ona iz snažno pobuđenoga uzbuđe-258

258 Politika, 1342 a 1 - 2.

306

Zemlju zemljom (u nama) spoznajemo, vodom vodu, Eterom božanski eter, a vatrom vatru pogubnu. Ljubavlju ljubav, a mržnju mržnjom dušegubnom. Empedoklo259

259 H . Diels, op. cit., Empedoklo, B 109 (prema prijevod Ratimira Mardešića).

307

Platon isto tako (« Timeju) zamišlja dušu sazdanu od elemenata. Po njemu slično se sličnim spoznaje, a stvari su sastavljene od počela.2Ć0

što j e oko zjenica i vid tako j e ondje živo biče i duša i tijelo. Nije onda neizvjesno da duša nije odvojiva od tijela,..264 Pokušajmo zaključiti: čovjek je cjelina duše i tijela. I

Aristotel misli da se pitanje o odnosima duša-tijelo

ne bilo koje duše i bilo kojega tijela, već u individualnom

ne može rješavati njihovom zajedničkom građom, bilo

zajedništvu i suprisutnosti. Svaki čovjek-osoba, u različito­

počelima, bilo atomima (Demokrit). Duša ne može bez

stima prema svim drugim osobama, ozbiljuje svoju psiho­

tijela niti tijelo može bez duše. Ali njihova međuzavisnost

somatsku osobnost upravo u mjeri toga zajedništva. Kada

nije samo kratkotrajno suprotstavljanje. Pobijajući nauk

kažemo mjera, mislimo na razmjer odnosa somatskoga i

pitagorovaca o seljenju duša iz tijela u tijelo, Aristotel pita

psihičkoga. Aristotel misli da tjelesna nemoć slabi duševne

kako da bilo koja duša ulazi u bilo koje tijelo. Mislim naime

sposobnosti. U načelu, možemo se složiti, ali promišljamo

da svako tijelo ima vlastiti rod i oblik?61 Jedinstvo tijela

dalje: snaga duše može prevladati slabost tijela; slabost duše

i duše ističe se na nekoliko mjesta u navedenom djelu.

može se potpuno prepustiti slabosti tijela. Ove slabosti

M ožda je ne govoriti da duša žali ili da spoznaje ili misli,

i snage, njihovi razmjeri, nisu uopćeno određeni samim

nego čovjek uz pomoč duše i to ne je r j e u njoj kretanje, več

ljudskim bićem, već svakoga pojedinca napose. Mnogi pat­

kretanje katkad do nje dopire, a katkad od nje ide.161

nici i mučenici mogli su prevladati tjelesnu muku i slabost,

Evo najznačajnijega mjesta koje svjedoči o jedinstvu i

većina je podlegla, a mnogi su nalazili izliku za predaju.

cjelini čovjekova bića: Promišljanje i ljubav i mržnja nisu

Veliki Galileo Galilei podlegao je pod prijetnjom muka,

stanja uma nego onoga koji um ima ukoliko ga ima. Stoga

tako i mnogi patnici po logorima i gubilištima: sv. Lovro,

kad ovaj propada, um niti se sječa niti ljubi, je r ne bijahu to

Španjolac, rimski đakon kojega su kao kršćanina polovi­

njegova stanja več od cjeline kojaje propala.26021263 U istom djelu

com trećega stoljeća Rimljani spržili na roštilju, smjerno je

opet se ističe misao o nedjeljivosti duše od tijela: ... kao

rekao: sada me okrenite, s ove sam strane dobro pečen. I tako od Zenona do današnjih dana nailazimo na obje prevlasti. Tijela nad dušom i duše nad tijelom, ali uvijek kod pojedinaca, njihove jednokratne neponovljivosti u

260 Aristotel, O duši, 404 b (prev. Milivoj Sironić).

razmjeru tih odnosa. Cjelovitost i mjera tih odnosa odre-

261 O duši, 407 b. 262 O duši, 408 b. 263 0 duši, 408 b. 308

264 O duši, 413 a. 309

đuju osobnost. Zenon je pregrizao jezik da ne izda pod

ne može ograničiti na pojedinačne, partikularne ciljeve

strašnim mukama suurotnike. Edip se sam oslijepio, An-

i učinke. Katarza nije samo estetski doživljaj, nije samo

tigona je smireno krenula prema smrti, Heraklo se dao živ

»intelektualno objašnjenje«, nije samo homeopatski uči­

spaliti, Savonarola je izabrao lomaču umjesto pokoravanja,

nak, niti je samo funkcija za socijalno-pedagoške ciljeve.

katolički je svećenik otišao u plinsku komoru zbog supat-

Dakako, dramatska katarza kao cjelovito umjerenje ne­

nje sa Zidovima, zajedno s njima.

umjerenoga, smirenje uznemirenoga, može u umjetnosti

Svaka duša u zajedništvu sa svojim tijelom pokazuje

djelovati samo umjetničkim, estetskim vrijednostima. Tek

psihosomatsko jedinstvo osobe. Pročitajmo cijeloga Ari­

uz pretpostavku ozbiljenja estetski Dobroga i Životnoga

stotela stotinjak puta i naći ćemo gdje i kako nas njegove

može razgranati i pobuditi mnoge ili čak sve svoje učinke i

misli upućuju u mudrosti tisućljeća.

utjecaje. Govorimo, dakako, o dramatskoj katarzi, njezinu djelovanju tamo gdje se prikazuje i oblikuje napetost i opuštanje, zaplet i rasplet, sukob i izmirenje. To se događa

a) Gdje je katarza? U otjelovljenoj duši, u produševljenom tijelu. Ako i

prije svega u dramskoj umjetnosti, ali isto tako u glazbi, a nerijetko i u likovnim umjetnostima.

možemo radi klasifikacijske zabave dijeliti katarzu u »or­

Tako u umjetnosti, ali i izvan njezine oblikovnosti.

gansku« i »duševnu«, moramo na kraju promišljanja

Očišćenje i pročišćenje nalazimo u organsko-psihičkoj do-

uvidjeti da je riječ o jedinstvenome doživljajnom polju

življajnosti, naprosto u životu samome, gdje se ono uka­

napetosti i opuštanja, nemira i smirenja, prekomjernosti

zuje kao psihosomatsko jedinstvo doživljaja. Organska je

i mjere.

katarza čišćenje štetnih, suvišnih ili prekomjernih tvari iz

Budući da se katarza upravo u drami nalazi »kod ku

organizma. Otac medicine Hipokrat, koji je navodio eks-

će«, Aristotel u svojoj Poetici intendira na njezin učinak

krecijske, izludžbene procese nazvavši ih katarzom, samo

kod gledatelja svim dijelovima tragedije, kvantitativnim

je rubno dodirnuo pitanje o međuigri tjelesnoga i dušev­

(ekspozicija, zaplet, rasplet, katastrofa) i kvalitativnim (pri-

noga! o njihovim međuzavisnostima. Galen je pošao dalje

ča-obrat, prepoznavanje, patos, karakteri, govor, misli,

određujući temperamente prema razmjeru i dominaciji

glazba, predstava). Cjelovitost učinka katarze proistječe

pojedinih tjelesnih tekućina. Aristotel je stoljećima prije

iz sklopa svih sastavnica tragedije, pa se upravo u tome

Galena navijestio međuzavisnost tijela i duše, naglašava­

sklopu i cjelovitosti učinka ozbiljuje katarza kao svrha

jući cjelovitost čovjekova bića. Na tragu njegovih poticaja

dramske umjetnosti. Nastojimo pokazati kako se ta svrha

čini se da možemo poći dalje u promišljanju organičkih

310

311

procesa, koje moramo povezati s duševnima, ma kako se ta

Kamo vodi ovo navođenje ? U ponavljanje, ali i širenje

povezanost činila bizarnom i banalnom. Sve vrste sekrecije

pitanja o dramskoj katarzi. Vodi do svrhe-vršenja i dovr­

od mokrenja, slinjenja i znojenja do ejakulacije, mogu

šetka zbivanja bitnoga za udes osoba i zajednice. Pođimo

biti uzroci i posljedice duševnih gibanja, u što se možemo

od jednostavna određenja drame: d ram a j e p rik a ziva n je

uvjeriti osobito kod ekstremnih i patogenih stanja. Pođi­

susreta sukobljenih osoba n a p la n u povijesti.

mo od najbanalnijih. Tvrda stolica može izazvati znatne

Prikazivanje je kazivanje na način zbivanja. Zbivanje

duševne tegobe koje olakšava Abfiihrmittel, sredstvo za

pak ovdje nije samo događanje. Zbivanje je s-bivanje, bitno

čišćenje (Hipokratova katarza!). Možemo se pomokriti od

supostojanje sudionika u zajedničkome povijesnom biv-

velikoga straha, a isto se tako možemo panično ustrašiti

stvovanju. Sukob, još jedna slojevita hrvatska riječ, nije u

ako se nađemo u neprilici kada nas »potreba« zatekne na

drami samo »konflikt«. Sukob je susret kobi koji smjera

neprikladnu mjestu. Ejakulacija kao oblik silovite katarze

na zajedničku kob, su-kob. Upravo to zajedništvo u pro­

može biti ugodna, bolna, pa i tužna. Post coitum omni

tivnosti samo je srce drame. Sukob Antigone i Kreonta

anim al triste - znali su Latini. Znojimo se od vrućine,

dovodi ih u zajedništvo nesretne kobi. Tako Filokteta i

tjelesnoga napora, uzbuđenja i straha, ali znoj izazvan stra­

Odiseja, kralja Leara i njegove kćeri, te Hamleta i Klaudija,

hom kemijskom se strukturom razlikuje od znoja izluče-

Čehovljeve antiheroje, sudionike Beckettovih čekaoni­

noga vrućinom ili naporom. Životinje po mirisu znoja

ca... Zajedništvo kobi u sukobu ne zbiva se u »čistom e«

prepoznaju strah.

estetskom vacuumu izvan prostora i vremena. U librettu

Najnovija fiziologijska istraživanja utvrđuju daje smrt -

(Ronald Duncan) Brittenove opere The rape ofLucretia

konačna katarza, praćena pojačanim djelovanjem anestetika

nalazimo misao Pripovjedača: Tragedija j e mjera čovjeka.

i analgetika koje aktivira sam organizam pred umiranje. Čini

Napoleon je pri susretu s Goetheom (prema Eckermannu)

se da su mnoge »smrtne muke« veće za one uz samrtnu

izrekao za vojnika iznenađujuću misao: Dramu našega vre­

postelju nego za samrtnika. O blagoj sestrici Smrti, kojoj se

mena ne određuje više sudbina, nego povijest.

veselio sv. Franjo Asiški, svjedoče nam oni koji su se kao

Sažimljući u parafrazi ove navode, pomišljamo: K a ­

klinički mrtvi vratili s »one strane« da nam ispričaju svoja

ta r z a j e m jera povijesnoga vrem ena. Kao što djelatno-

onirička iskustva. Ta svjedočanstva o katarzi umiranja i sama

-povijesna svijest vremena (termin H.-G. Gadamera) ome­

djeluju katarzično, umjeruju naš strah i našu samilost, ne

đuje prostor i intenzitet dramskoga sukoba, tako dramski

možda samo u vjeri i nadi - već i nerijetkim transcenden­

sukob određuje djelovanje katarze. Silovita uzbuđenja,

talnim iskustvima »oživjelih« suvremenika.

užasi gubitaka najbližih, smiruju se u gladi za jelom. To

312

313

je vjerojatno najširi zamislivi raspon između katastrofe i

ß) Čija je katarza?

katarze, pogubne oluje i smirenja. U Ilijadi Ahilej trojan­ skoga kralja Prijama, kojemu je ubio sina Hektora, nudi

Č ita ve d a n e j a se n asla đ u jem kukajuć, tu ieć.

večerom:265 Ta i Nioba nekad Ijepokosa sjeti sejela, Kojojj e dvanaestero u domu umrlo djece...

XIX, 513

Dakako, ovo posesivno pitanje znači: tko u komplek­ su drame doživljava katarzu, tko je njezin subjekt-objekt

Pošto se naplaka plača, i Nioba sjeti se hrane...

(to je u ovom slučaju, kao uostalom uopće u umjetnosti,

Nego o starce divni, da i m i se sjetimo sada

nedjeljivi kompozitum).

Hrane. A onda, kad sina većjednom uvezeš u Ilij, Moći ćeš plakati za njim, je r mnogih je suza vrijedan. Ekstremni kontrapunkt: u Ionescovim Stolicama Stari i Stara očekuju goste i Govornika koji će prenijeti Poruku za spas čovječanstva. Nevidljivi gosti na praznim stolicama, prema kojima se domaćini odnose kao prema realnim, fizički nazočnim osobama, očekuju Poruku. Dolazi Govornik, gluhonijem i nepismen. I to je sve. Tražimo li sukob, m o­ žemo ga improvizirati kao nemogućnost velikih očekivanja jednoga senilnoga svjetioničara i njegove podložne žene, suočenih s nemoći komunikacije i programa, ma kakav bio. Katarza i rezignacija, poput one staroga sofista: ništa ne možemo spoznati, a kada bismo mogli, ne bismo spoznato mogli priopćiti. Ova dva primjera potiču pitanje: na koga se odnosi katarza, tko je subjekt-objekt pročišćenja koje, kako nastojimo razumjeti, djeluje na cjelinu osobe.

265 Ilijada, XXIV, 600 - 613 (prev. Tomo Maretić). 314

O diseja,

Aristotel, naravno, misli na publiku. Ona doživljava pročišćenje samilosti i straha pod dojmom radnje, a ne pri­ povijedanja. Dakle, tijekom predstave - OPSEOS KOSMOS [όψεως κόσμος] - koja je jedan od bitnih kvalitativnih elemenata tragedije. Možemo li promišljati dalje od toga usmjerenja? Da. U antičkoj tragediji kor je često posrednik između protagonista drame i publike, on potiče njezinu katarzu mislima, zaključcima i sućuti s nesretnicima ko­ jima udese prati. O d epa, jednoga od predaka tragedije, do Sofoklovih i Euripidovih korova pratimo katarzične poruke koje od pjesnika, pripovijedanjem ili radnjom, pismom, rapsodima i glumcima stižu do čitatelja, slušatelja ili gle­ datelja. Homerovi epovi obiluju pjesnikovim porukama kroz osobe potaknute udesom koji ih vodi. U Ilijadi Aga­ memnon, braneći se od optužbe da je potaknuo svađu s Ahilejem, odbacuje krivnju:266

266 Ilijada, XIX, 8 6 - 9 6 . 315

... a l krivac j a vam nijesam, Nego je krivac Zeus i Erinija mračna i sudba.

Kralj Alkinoj, otac Nausikajin, također tješi Odiseja:268

Oni u skupštini ljutu opačinu u srce meni Vrgoše, kada sam dar od Ahileja uzeo divnog.

Kazuj, čemu li plačeš i tužiš grudima iz dna

Nego što mogah učiniti? Božanstvo djeluje u svem. Časna j e Zeusova kči Grehota, kojano kleta

A to učiniše bozi, usudiše oni i propast

Svakoga prevarit zna; u Grehote nježne su noge. Zemlje ne dotiče ona, več Ijudma nad glavama hodi I udi njima te jednog od dvojice ona zaplete. Jednočprevari ona i Zeusa, za kojega vele D a j e m ed bozima p rvi i ljudima.

Slušajuč Ilija udes i argejskog, danajskog roda! Ljudim a da to bude i rodu budućem pjesma. Taj, gotovo cinični navod upućuje ne samo na bezob­ zirnu svemoć bogova već i na katarzično djelovanje ljud­ skoga stradanja, koje će s božanskom namjerom prikazati pjesnici. Bizarna poruka: zlopatite se zbog božjih hirova, pa će vaše patnje proslaviti pjesnici. I doista, u tragediji,

Helenski su ljudi od Homerova do Euripidova vre­ mena kivni na bogove, osobito na Zeusa zbog njegove

gdje kor nerijetko upućuje na katarzično smirenje nakon

svemoći i samovolje. Bespomoćno žaljenje na Zeusove nepravde ima nesumnjivo katarzično djelovanje. Svemoć

vimo, sugerira Euripidov kor:

i hirovitost vrhovnoga božanstva umanjuje individualne odgovornosti smrtnika, vodi prema rezignirajućoj letargiji, kojoj će se snažno oduprijeti tek sofisti i njihovi sljednici, Platon i Aristotel. Ali mitska je predaja neumoljiva, njezin je svjetonazor djelatan u epu i u tragediji. Odiseja: Nausikaja tješi Odiseja, koji, sada jedini preživjeli povratnik od svojih suboraca, priča o svojoj zlosretnoj sudbini:267 Tuđinče, ti se meni činiš ni rđav ni luđak, A Zeus Olimpljanin udjeljuje ljudima sreču Dobrim i opakim sam po svojoj svakome volji.

267 Odiseja, VI, 1 8 7 - 189. 316

oluja sukoba, dolazimo do zaključka koji nam, da pono­

U sudbe j e božje mnogoliko lice. Preko nade će štošta bozi izvršit, K a d tvrdo se nadaš, izda te nada; Gdje nade i nema, p u t nađe božanstvo. Tako se i sad dogodi ovo. Ovako završavaju četiri Euripidove tragedije: Alkestida, Andromaha, Bakhe i Helena. Varijantu nalazimo u završnim strofama Medeje, koje izriče Zborovođa: N a Olimpu mnogo određuje Zeus-bog. Preko nade će štošta bozi izvršit;

268 Odiseja, VIII, 577 - 580. 317

K a d tvrdo se nadaš, izd a te nada.

njem žanrova i stilskih formacija doći će do širenja kruga

Gdje nade i nema, p u t nađe božanstvo.

osoba i sudionika kod kojih ćemo prepoznati djelovanje

I ovo se sada završi tako.

dramatskoga pročišćenja. Srednji je vijek za jednu dimenziju osiromašio taj ras­

Ova nada, kojojp u t nađe božanstvo, čini se kao ironični komentar kojim sam Zeus, ne više bezimeni bozi, udjeljuje nadu. Komu? Medeji, koju nakon čedomorstva bozi dovode

pon, vraćajući dramskoj umjetnosti oblike svetkovine, da­ kle neposredne identifikacije izvođača s publikom. To je uočljivo osobito u prikazivanjima pasionskih igara, insce­

među svoje? Ponizni, udvornički Zborovođa, nakon klanja

niranih prizora muke Kristove od uhićenja do raspeća. U

djece, prividno katarzično upućuje na hirovitu svemoć Zeu-

takvim izvedbama sudjeluju amateri, na Hvaru bratovštine,

sovu. Kor je, rekosmo, promatrač, publika i sudionik. Po

a u Kalabriji i Siciliji ad hoc stvorene družine, sastavljene

tome je kao dio tragedije prijelazni morfološki oblik između

od zanatlija i težaka, pod vodstvom župnika i učitelja.

svetkovine i oblikovane dramske prikazbe. Kor sudjeluje,

Osobito je dojmljiv proces urastanja u ulogu i uživljavanja

makar i samom prisutnošću, u zbivanju drame, posreduje

u osobu koju će povlašteni mještani tumačiti. Uloga Isusa

između dramskih osoba i publike, sam je sudionik i publika,

Krista povjerava se isključivo neporecivo čestitu, siromašnu

djelatan i trpan. Razvojem helenske tragedije od Eshila,

i snažnu momku. Križ koji će nositi na »Kalvariju«, teži i

Sofokla, Euripida i, prema Aristotelovim natuknicama,

više od stotinu kilograma: ovaj će Krist doista proći muke

Agatona, kor se povlači sa scene kao sudionik, poprima

Isusove, patnje, poruge i poniženja. Lik izdajnika Jude

sve više funkciju promatrača i komentatora, što je, čini se,

traži, i uvjeren je da je našao, uvjerljive argumente za svoj

najrazvidnije u konfekcijskim završnim refrenima u pet

postupak. Taj se »glum ac« u jednom razgovoru za RAI

nama dostupnih Euripidovih tragedija.

gnjevno obara na Krista, jer ih gladne, žedne i proganjane

Pitanje ovoga poglavlja glasilo je: čija je katarza, zapra­

vucara za sobom od nemila do nedraga po okupiranoj ze­

vo tko doživljava katarzu? D o sada, iz našega mogućega

mlji, demagoški im obećavajući nedohvatni život vječni u

iskustva o antičkoj tragediji možemo odgovoriti: publi­

Kraljevstvu Nebeskome. Njegova je katarza samoubojstvo

ka, dramske osobe i kor. Bez Edipove strašne, neiskazivo

vješanjem. A puk, posljednja varijanta antičkoga kora, taj

okrutne katarze kroz samoprepoznavanje i samokažnjava-

neuki, bez sumnje religiozni narod, izbezumljeno urla:

nje, bez »intelektualnoga objašnjenja« katarze koju suge­

Raspni ga, raspni, da bi nakon raspeća užasnut shvatio

rira kor, nema pročišćenja samilosti i straha kod publike.

kakvoj je mržnji podlegao pod sugestijom svojih, u tome

Razvitkom ili možda, bolje rečeno, grananjem i množe-

trenutku židovskih svećenika. Poistovjećenje je potpuno.

318

319

otrježnjenje i povratak u kršćansko pokajništvo duboko

I posljednje ponavljanje pitanja: čija je katarza? Odgo­

dramatski katarzični. Rušilačka oluja i smjerno smirenje,

vor ćemo potražiti u prizoru koji nas neodoljivo upućuje

povratak u Zavičaj nakon mučna izbivanja.

na nj: u Shakespeareovu Hamletu. U drugom prizoru II.

Ovaj dojmljivi, autentični prikaz Muke Isusove vidio

čina na dvor dolazi glumačka družina predvođena Prvim

sam prije tridesetak godina u jednoj, za mene zauvijek

glumcem, koji je Hamletu poznat od prije. Dočekuje ih

nezaboravnoj dokumentarnoj emisiji na RAI2. Besmisleno

Hamlet s Polonijem, koji također te putujuće glumce p o­

bi bilo pokušati odrediti vrstu toga, bez sumnje dramskoga

znaje i hvali njihovu svestranu vrsnoću: Oni sujedinstveni.

zbivanja: dramska svetkovina, pasionska igra, možda čak,

Hamlet podsjeća glumca na davnu predstavu o Didoni i

da izmislimo novi žanr, religiozno-socijalna psihodrama?

Eneji, gdje ovaj priča o umorstvu Prijama od ruke stra­

Doista je nevažno. Ali, pročišćenje straha, mržnje i sami­

šnoga Pira (Ahilejeva sina Neoptolema). Hamlet započinje

losti nedvojbeno je bit, možda i svrha takva prikazivanja.

monolog iz tragedije, Polonije mu hvali valjani naglasak

Neka bude dopušten jedan skok iz srednjovjekovne

i dobro shvaćanje. Prvi glumac preuzima, nastavlja m ono­

dramske tradicije i njezina trajanja u sadašnjosti do djela

log, Polonije primijeti: Toj e predugačko, a Hamlet nuka

koje možemo svrstati među vječne vrhove glazbenoga re-

glumca: Nastavi, ono o Hekubi. Pri kraju opisa prizora,

ligiozno-scenskoga izraza, a to je Matthäus-Passion, Muka

gdje Hekuba bespomoćno gleda kako joj Pir siječe muža,

po Mateju J. S. Bacha. Taj je oratorij glazbena drama, te­ atar doduše scenski statičan, ali dramaturški izvanredno dinamičan. Izvođači-pjevači odvojeni su od publike orke­ strom i dirigentom. Oni se ne poistovjećuju s osobama koje zastupaju. Zbor nije ni antički Kor, niti pasionski Narod. Ali glazba i tekst djeluju na slušatelje snažno katarzično jednakim obratom kao što je onaj u antičkoj tragediji ili u

Polonije (da li i sam ganut ?) obraća se Hamletu: Pogledajte, nije li se sav promijenio u licu i nisu li mu se oči suzama zalile? - M olim vas, stanite! Hamlet ostaje sam, otpušta glumce, Polonija, Rosenkrantza i Guildensterna, pa ruži sebe zbog bešćutnosti, potresen glumčevim dubokim ga­ nućem nad jadom Hekubinim:

pasionskoj svetkovini. Od mahnitoga Raspnite ga, do p o­

I sav j e smućen bio, glas mu je

kajničkoga Smiluj se, moj Bože (prijelomni stavak Erbarme

Malaksao, a držanje mu cijelo

Dich, mein Gott i na kraju onaj beznadno čežnjivi Gebt m ir

Sa zanosom se tim podudaralo!

meinen Jesum wieder), drama Muke može dozvati sva tri

A sve to ni za sto, za Hekubu!

prethodna tragička doživljaja svijeta: Euripidov, medievalni

Jer što j e njemu Hekuba ii stoje

i barokni. To su svjetovi zajamčene patnje i nesigurne nade.

On Hekubi, da tako za njom plače!

320

321

A što bi tek uradio, da ima

koji glumi Glumca. O n pada pod vlast svoje uloge i sam

Z a bol toliko razloga ko ja ?

»privatno« proživljava katarzu.

Ponavljanje pitanja na drugi način: tko ovdje prolazi kroz pročišćenje? Dakako, publika, moramo se složiti s Aristo­ telom. Ali sada imamo tri publike: onu u gledalištu, zatim Polonija i Hamleta. Publika gleda prizor, Polonije gleda prizor s Hamletom i Prvim glumcem, Hamlet započinje monolog i predaje govor Prvomu glumcu, da bi sam postao publika. Glumac postaje jedini izvođač i pada pod emotivnom silinom

Tko se intenzivno bavio radom u kazalištu (glumac, redatelj) mogao je iskusiti kako se krug katarzične doživljajnosti širi još dalje od navedenih sudionika predstave (publika, glumac). On obuhvaća, nazovimo ih uvjetno tako, pobočne aktivne sudionike scenske prikazbe. Katarzično magnetno polje djeluje i na one »periferne« tvorce predstave: na scenskoga radnika, osvjetljivača, pa čak i na kazališnoga vatrogasca. Premda se ovakvo navođenje sudi­

teksta, tako da su mu se oči suzama zalile. To je njegova,

onika u doživljaju pročišćenja može pričiniti pretjeranim,

glumčeva katarza. Polonije ne može izdržati taj pritisak, iz­

ovo je iskustvo za pažljiva promatrača emotivnoga gibanja

miče katarzičnomu učinku: Molim vas, stanite! Hamletova je

na sceni, ispred nje i iza nje - nepobitno. Pri tome se ne

katarza, kada ostaje sam sa sobom, klimaksična: A što bi tek

želi tvrditi da svaki Kulissenschieber na predstavi tragedije

(glumac) uradio da ima za bol toliko razloga kaoja?

roni suze, ali kazališno iskustvo pokazuje kako se scenski

A sada publika, ona u gledalištu. Njezina je katarza u

radnici, kada čekaju da promijene scenu u komediji - smiju,

tome prizoru zadnja. Gledalište je proživljava preko glum­

da štoviše dođu iza pozornice na svaki poznati im komični

čeve i Hamletove katarze, njegova samoosvješćenja i odluke

prizor da bi se veselili kod prepoznavanja poznate komične

da prevlada svoje oklijevanje, da se odvaži na djelo, na prvu

situacije ili više-manje dobre dosjetke. Zašto je tomu tako?

provjeru svojih sumnja. Dakako, cijeli je prizor upravljen na publiku, ali njezina katarza proizlazi iz katarzičnih do­ življaja osoba. Polonije, iako sudjeluje u prizoru i osjeća

H ) Komička katarza

njegov emotivni naboj, ostaje suzdržan, neutralan. Glumci su svestrani, igraju izvrsno sve žanrove ondašnjega kazališta, ali kada njemu samomu zaprijeti emotivno sudjelovanje,

Veća j e k o rist o d kom ed ija nego o d bogova.

Aristofan, O blaci

on, ipak disciplinirani diplomat, prekida glumu i: M olim

Dva Aristotelova obećanja iz kruga poetike ostala su

vas, stanite! Glumčeva je katarza dvostruka, on prolazi kroz

neispunjena. U Politici naviješta kako će o katarzi pobliže

pročišćenje kao lik u drami, Prvi glumac, ali i kao glumac

raspravljati u Poetici, a u Poetici piše:... o komedijama ćemo

322

323

poslije govoriti?® Nećemo iznova spekulirati kako su i zbog

i plače.177’ Sada nam izlaganje pokazuje da se i u tužaljkama

čega izostala najavljivana objašnjenja tema i pojmova koji

i u tragedijama, i to ne samo u dramama nego i u čitavoj

stoljećima omogućuju sretnim i spretnim istraživačima da

životnoj tragediji i komediji, zajedno miješaju neugode s

ih gonetaju, čini se, u vječnost. Ono malo uzgrednih napo­

nasladama, pa jo š i u nebrojeno mnogo drugih prilika .274

mena o komediji, o smiješnome i o komičkim karakterima

Cilj je raspravljanja u Filebu traženje prirode dobra, pri

nalazimo na nekoliko mjesta u Poetici. Ono što ćemo ondje

čemu se zaključuje da se ono nalazi u skladno pomiješanom

naći, neznatno se razlikuje od Platonova i ne unapređuje

životu razuma i naslade. Isto je tako u glazbi i dramskoj

njegovo mišljenje o tematici. Naprotiv, u Filebu će Platon

umjetnosti. Dobro je obuhvaćeno u tri pojma: u ljepoti,

poći dalje i dublje od onoga što nam je od njegova sljed­

razmjeru i istini. Tako nam je bit Dobra pobjegla u prirodu

benika ostalo sačuvano ili obećano.

Lijepoga. Naim e mjera i ravnomjernost zacijelo se posvuda

Sokrat određuje prirodu smiješnoga kao nekakvo kva­

stvarno javljaju kao ljepota i vrlina?77’ Aristotelova Poetika

renje koje j e dobilo nadimak po nekom svojstvu.170 Platon,

ni u namjeri, ni u metodologiji nije metafizika Lijepoga.

vrlo vjerojatno, misli po manama: škrtost, nerazumnost,

Poetika je empirijska analitika pjesničke umjetnosti teme­

vlastohlepnost. Neznanje pak bez snage dobilo je kod nas

ljena na prosuđivanju općega i vlastitoga ukusa, na intro­

mjesto i prirodu smiješnoga?71

spekciji i, dakako, na duhovnoj antropologiji, pri čemu u

Ako se dakle smijemo smiješnim postupcima prijatelja, naše razlaganje kaže da, miješajući nasladu sa zavišću, mije­

raspravljanju o umjetnosti pridonose svoje udjele retorika, etika, historiografija, politika i psihologija.

šamo zajedno nasladu s neugodom. A davno smo se složili

Iz malobrojnih navođenja pojmova smiješnoga i ko­

da nam j e zavist duševna neugoda, a smijanje da nam je

medije možemo razabrati osnovna obilježja tih fenome­

naslada i da se to dešava zajedno u tim časovima?71 Pri tome

na. K om edija je uz epsko i tragičko pjesništvo, te najveći

valja imati na umu i predstave tragedija kad se ujedno uživa

dio frulanja i citiranja, umijeće oponašanja.176 Ovim je stavkom komedija uvrštena u veliko društvo mimetičkih

324

269 Poetika, 1449 b 22.

273 Fileb, 48 a.

270 Fileb, 48 c (prev. Veljko Gortan).

274 Fileb, 50 b.

271 Fileb, 49 c.

275 Fileb, 64 e.

272 Fileb, 50 a.

276 Poetika, 1447 a. 325

umjetnosti. O njezinu podrijetlu Aristotel zna m nogo

komedije, osobito srednje i nove atičke komedije, gdje se

manje nego o nastanku tragedije. Kaže samo da Dora-

društvene, socijalne, političke, moralne i intelektualne

ni prisvajaju i tragediju i komediju, a posebno komedi­

devijacije prikazuju u punoj konkretnosti vlastitih ime­

ju Megarani, Atenjani i Sicilci,je r odande bijaše pjesnik

na istaknutih sudionika društvenoga života, demagoga,

Epiharmo...177 Epiharmovo je djelo vrlo vjerojatno bilo

bludnika, gramzljivaca, lažnih heroja, pa i samih bogova.

poznato Aristotelu, već i zbog toga što je kod Platona

Za razliku od tragedije, koja se zbiva u nadvremenskom

bilo visoko cijenjeno. Možemo pretpostaviti da će Epi-

prostoru mitske i drevnohistorijske, čak i prethistorijske

harma, uz Sofrona, Magneta i Kratina, češće spominjati

predaje, komedija djeluje oslobođena zadanih, poznatih

u drugome, za nas izgubljenom dijelu Poetike. Dorsko

tema i mitova. Njezina se sloboda objavljuje još jednom, i

podrijetlo komedije Aristotel prema svojatanju Dorana

to bitnom razlikom, ne samo u njezinim karakterima već

objašnjava filološki, naime iz naziva prigradskih sela -

i u samom ishodištu fabuliranja.

KOMAI [κώμαι], gdje su komičke ophodnje u čast D io-

D ok tragedija nastaje i djeluje iz trpnoga načela (Scali-

nizovu bile nepoćudne gradskomu stanovništvu. Danas

gerov termin: principiumpatiendi) - inicirana je unaprijed

je prihvaćeno tumačenje prema kojem riječ komedija vuče

određenom i naviještenom voljom i namjerama udesa i

korijen iz glagola KOMAZEIN [κ ω μ ά ζειν], što znači slaviti

bogova - komedija se odlikuje poticajima i djelatnim od­

u opojnosti vina, dakle opet Dioniza. Pri tome upravo iz

lukama protagonista. Ona je u inicijativama domišljatih,

toga pijanstva, nasuprot trijeznoj ozbiljnosti tragedije, na­

odlučnih žena i ljudi, ma kako oni bili smiješni i nezgrapni,

lazimo razliku između tragedije i komedije - ova naime

demonstracija tvornoga načela, principium agendi. Njihovi

hoće da oponaša gore ljude nego što su sada, a ona bolje.17*

su karakteri, iako ih Aristotel naziva lošijima od nas sada­

Ovo »sada« (Dukat prevodi »danas«) svjedoči o ak­

šnjih, dobri (HRESTOI [χρηστοί]), jer izražavaju »dobru

tualnosti komedije glede vladajućega etosa, na što upu­

volju«, a to je ona koja od odluke dovodi do čina.

ćuje začudo previđena riječ »sada-danas«, u originalu

Aristotel u sačuvanim nam tekstovima nije mislio na

Ν Υ Ν [νΰν]. Stavljajući tu riječ na naglašeno mjesto, na

ovaj način. Njegovi iskazi o vrijednosti smijeha i komike

sam završetak rečenice, Aristotel upućuje na aktualnost278

afirmativni su ili izražavaju onu ležernost odnosa koja rela­ tivizira ukočenost ozbiljnoga, jednostavnoga prosuđivanja zbilje kod pjesnika i političara. On se, poput komediografa,

326

277 Poetika, 1448 a.

u Politici i u Ustavu atenskom pridružuje, dakako na em­

278 Poetika, 1148 a 17 - 18 (prema Kuzmiću).

pirijski, historiografski način, kritici društvene zbilje, gdje 327

ova pokazuje svoje ružno, rugobno lice. Smatra da je H o­

stotelov više znanstveno-racionalan nego intuitivan duh

mer u svome spjevu M argit prvi prikazao i oblike komedije,

morao se pozabaviti fenomenima smiješnoga i komičkoga

spjevavši »dramatski« ne »porugu« nego » smiješno<<.279

čim se dotakao poetike i estetike, ali nije mogao odmaknuti

Slaže se s Platonom da zablude i rugoba moćnika nisu

dalje i dublje od učitelja. Isto tako nije mogao ni previdjeti

smiješne, već pogubne. Tako će njegova, nazovimo je, pre­

značenje smijeha kao jedne od važnih odrednica čovjekova

liminarna definicija (po Kuzmiću) glasiti:280

opstanka, regulative života u zajednici.

Komedija je, kako rekosmo, oponašanje ništavnijih,

Da je stara Helada smatrala i osjećala smijeh kao jedan

ali ne po svakoj zloći, negoje smiješno samo dio ružnoga.

od najznačajnijih odnosa prema ozbiljnoj zbilji, svjedoče

Smiješno j e naime neka pogrješka i rugoba, koja nije

nam bezbrojna, s oduševljenjem prihvaćana djela sicilske,

bolna i pogubna, npr. odmah smiješnaje obrazina nešto

megarske i spartanske komediografije do srednje i nove ati-

ružno i izopačeno a ne boli.

čke komedije. Nitko od suvremenika, političara, narodnih

Iz naredne napomene o početcima komedije koji su

vođa, pa do samih bogova nije bio pošteđen. T a i same

nam ostali nepoznati, budući da se isprva nije ozbiljno

začetke dramske umjetnosti nalazimo u ditirambu, Dio-

shvaćala, zaključujemo da su je do Aristotelova vremena

nizijskim svetkovinama i faličkim ophodnjama. I još dalje

shvaćali ozbiljno, o čemu, među ostalim, zaključujemo po

u prošlost, u Homerovim epovima nastalima iz još davni-

natjecanjima, pobjednicima i slavi komičkih pjesnika od

je usmene predaje. Smijeh je vrlo važan oblik izražavanja

Kratesa, Kratina i Epiharma te od Sicilijanca do Atenjanina

radosti. Smijeh može biti vedar i razdragan, ali isto tako

Aristofana. Podsjetimo se da je Platon, usprkos svojim

zloban i nemilosrdan. Soren Kierkegaard žalio se kako je,

»državotvornim« pogledima na dramsku umjetnost, vi­ soko cijenio sicilsku komediju, posebno Epiharma, a dao je i vrlo zapaženo mjesto Aristofanu, sudioniku znamenita raspravljanja o prirodi Erosa u svojoj Gozbi. Platonovo iznimno zanimanje za komediju i komediografe nije moglo ostati bez utjecaja na njegova najznatnijega učenika. Ari-

bespomoćan pred dosjetkama i karikaturama objavljivanima sustavno zlobno, u kopenhagenskome humorističnom listu Korsar bio ismijan do smrti. Zacijelo nije bilo lako Sokratu i Euripidu, a ni narodnomu vođi Kleonu (još ću više lagati pred pukom) pod ubojitom pisaljkom Aristofanovom. Pjesnik pokazuje kakva je vlada. (Aharnjani)

328

279 Poetika, 1448 b 3 6 - 3 8 .

Demokracijo, to j e već nesnosno! (Aharnjani)

280 Poetika, 1449 a 3 2 - 3 7 .

Jer: Bez sirotinje nema proizvodnje. (Žabe) 329

Prema našem znanju prvi zabilježeni »prasm ijeh«,

... bioj e p rvi rodom i imutkom, i kadje sišao u Tro-

onaj homerski, počinje izrugivanjem hromoga Hefesta,

fonijevu spilju i došao gore, nije se više mogao smijati. Pa

sina Zeusa i Here, muža Afroditina, kada poslužujući na

kad je o tome sebi pribavljao proroštvo, Pitija reče:

olimpijskoj gozbi okolo po kući sopeći brza.lu Sam Zeus zlobno se smije kavzi svoje djece-bogova koji se kao protiv­ nici - Afrodita na strani Trojanaca, Artemida pomoćnica Ahejaca - bore i čak međusobno ranjavaju.281282 U Odiseji opet nalazimo Olimp u »homerskom smije­ hu « , kada se dozna da Ares nabija rogove Hefestu sa ženom mu Afroditom, veselom gospođom, kćerkom i ljubavnicom Zeusovom, kojemu se unatoč bezbrojnim škakljivim prerušavanjima i dogodovštinama nitko ne smije. Sve do Jacquesa Offenbacha (Orfej u podzemlju), no to se dogodilo oko 2600 godina poslije. Ali da smiješno nije samo bezopasno ružno, koje po Platonu izaziva mješavinu ugode i neugode, da nije samo dobrohotna ili zlobna poruga, govori nam

»pitaš me poradi smijanja, nemili, miloga; d a t će ti kod kuće mati; nju obilno časti.« A nadajući se da će se smijati ako se vrati opet u do­ movinu i, kad (mu) ništa više nije preostalo, misleći da j e prevaren, dođe jednom na sreću u Del; i svemu se po otoku diveći stiže i u Letin hram; smatraoje naime da će vidjeti neki spomena vrijedan kipApolonove matere; ali kad je spazio da j e to tek neugledno drvo, neočekivano se nasmija. A budući da j e shvatio odgovorproročišta i bio oslobođen nesposobnosti za smijanje, uvelike j e počastio božicu... Srebrni vrč, kojij e posvetio Parmisk, težak 9572 drahme.

predaja o čovjeku koji nije ostavio traga u filozofiji ili u

N e znamo zašto je Parmenisk kažnjen nakon ulaska u

znanostima, iako se s filozofima družio, možda i kao član

spilju, ali da je kazna bila teška i neobična, a iskupljenje

tajne i proganjane skupine raspršenih ostataka Pitagorinih sljednika.

katarzično, govori nam o do tada u antici sasvim novom iskustvu fenomena smiješnoga.

Parmenisk iz Metaponta, pitagorovac druge genera­

Štoviše, ova je priča anticipacija Kantove estetike smi­

cije, o kojem svjedoče Jamblih i Diogen Laertije, prema

ješnoga, prema kojoj očekivanje nečega velikoga i značaj­

obavještenju Atenejevu:283

noga završi u ništavnom. Tresla se brda, rodio se miš, kaže narod. Kant nije mogao znati za Parmeniskovu zgodu. Kritika rasudne moći izašla je 1790., a Dielsovo prvo iz­

330

281 Ilijada, I, 590.

danje Predsokratovaca godine 1903. Parmeniskov AKME

282 Ilijada, XXI, 390.

[άκμή] (zrelo doba, četrdesetak godina života) možemo

283 H. Diels, op. cit., Parm(en)isk, 3.

vremenski locirati prema podatku da je kao vrlo ugledan 331

i imućan građanin otkupio iz ropstva značajnoga mu su­

dodiruje onu socijaln u, tamo gdje individualne mane p o­

vremenika, filozofa Ksenofana oko godine 490. pr. Kr.

staju manama zajednice, poroci bez razorne snage, ali koji

Predaja o Parmenisku, osim spomenute, gotovo čude­

narušavaju predodžbu o vlastitoj neporočnoj zajednici.

sne anticipacije Kantova tumačenja fenomena smiješnoga

Kralj je gol! Dječja naivna otvorenost pogleda postiđuje

2300 godina poslije, predočuje nam još dva pitanja: kako

sveopći konformizam. Taština i udvorništvo kažnjeni su

to daje gubitak sposobnosti bio smatran tako teškom inva­

i pročišćeni smijehom. Ismijani vlastohlepnik, atenski de­

lidnošću, i drugo, kako to da se pročišćenje i očišćenje od

magog Kleon, ima više ambicija nego stvarne moći, zato

nama nepoznate krivnje vrši i ispunjava upravo vraćanjem

je njegova kazna, so cija ln o -p o litičk a k a ta rz a - smijeh.

privremeno oduzetoga dragocjenoga dara - smijeha?

Snobizam, prijetvornost i povodljivost za vladajućim m o­

Na prvo je pitanje djelomice odgovoreno. Od Homera

ralom i običajima aristokracije i utjecajnoga građanstva

do Aristotelova vremena smijeh bijaše hom eopatsko ola k ­

17. stoljeća dobivaju svoje izoštrene podrugljive slike u

šanje tegoba bogova i lju d i , njihovih strahova, mržnje, za­

Moliereovim komedijama G rađanin p lem ić i Kaćiperke.

visti i nemoći. Smijeh znači i doživljava se kao aktivistički

Njegov gorko smiješni Alceste u M izan tropu s pravom se

osjećaj ravnopravnosti, čak nadmoći u odnosu na objekt

spori sa svojom okolinom, ali je i sam pogođen porugom

smijeha. Ali to je samo jedna dimenzija katarzičnosti smije­

zbog svoje posvemašnje neprilagodljivosti.

ha. Parmeniskov doživljaj: očekivano velebno, dočekano

Dramska napetost, kako tragička tako komička, budi

kao neugledno, pokazuje drugo lice komičnoga pročišće-

i snaži u gledatelja čuvstva samilosti i straha u tragediji, a

nja, onoga intelektualnoga. Pretpostavka i predrasuda da

čuvstva neugode i ugode u komediji, pa dovodi do proči-

se veliko božanstvo mora častiti monumentalnom skul­

šćenja takvih čuvstava. U obje se dramske vrste, dakle, radi

pturom, odbačena je Parmeniskovim iskustvom, nagradom

na snaženju navedenih čuvstava, na njihovu pročišćenju,

obnovljene sposobnosti smijanja.

što u oba slučaja dovodi do umjerenja i smirenja. Nema

Komička katarza nerijetko im al m oralnu d im en ziju .

dvojbe da se narav pobuđenih čuvstava djelovanjem komič­

O d helenskoga m im osa [μίμος], rimskoga m im usa, Plauta

nih osoba, lošijih od nas sada, u priči koju one same začinju

i com m edie d ella rte, Ruzzantea, Machiavellija, Molierea i

i više ili manje uspješno provode sebi na korist ili na štetu,

Shakespearea, bulevarskoga teatra do danas, nalazimo u

znatno razlikuje od čuvstava koje pobuđuje udes tragičkih

komediji trajne motive, oblikovane u bezbroj varijanata:

osoba. Komedija se od starine smatra »lakim « žanrom,

prevareni varalica, pokradeni kradljivac, zavodnik rogo-

bavi se banalnostima i bezopasnim porocima svakodnevi-

nja, hvalisavac kukavica... Ova, kom ičko-m oraln a k a ta rza

ce, pa i bizarnim sudjelovanjem bogova u toj svakodnevici.

332

333

Ali upravo taj platonski »pomiješani život« potiče čuvstva

osvještenje. K a ta r z a je, da prihvatimo dobrim dijelom

mnogo bogatije palete od ona dva (po Aristotelu) osjećaja

pristup Romana Ingardena, estetskifen om en , ali ona je, kao

u tragediji. U komediji nalazimo također samilost i strah,

što su to uvidjeli i tumačili Platon i Aristotel, djelatni na­

ali pomiješane s veseljem, nadom, prijezirom, porugom,

čin čovjekova izmirenja sa svijetom i samim sobom. Tako

opraštanjem i osjećajima ipak nekako ostvarene elemen­ tarne pravednosti.

i komedija pobudom pomiješanih čuvstava u zbivanju

Stoga: Teškojep isa ti kom edije.1UJer, skladno pomiješati

vljajući kako bi Aristotel definirao komediju prema svome

čuvstva osoba i gledatelja komedije znači povezati, elegantly

sintetičkom određenju tragedije, igrajući se, predlažemo

a d a p t (Dryden), raznolikost i puninu života kakvim bismo,

ovakvu definiciju:

bar na trenutak, i sami htjeli živjeti. E m o tivn a kom ička k a ­ ta rz a slabijega je naboja od tragičke katarze, ali je njezino

polje djelovanja šire i pristupačnije. Ovu slobodu, katkada bezobzirnost komike potvrđuju jednako komediografi od Aristofana i Molierea do Jarrya i Ionesca, jednako kao

»pomiješanoga života« uzbuđuje i pomiruje. Pretposta­

K o m ed ija j e p rik a ziv a n je za vršen a d o g ađaja, ne­ o zb iljn a i sm iješna, radnjom , a ne p rip o vijed a n jem , g o vo ro m običn im , p u čk im , g d je osobe lošije o d nas, a neopasne, obratom iz nevolje u b o ljita k p o tiču čuvstva

katkada zavidni »ozbiljni« umjetnici, među mnogima

neugode i ugode, sa ža ljen ja , b o ja zn i i veselja, p a d o ­

Friedrich Schiller, J. W. Goethe i Richard Wagner. Dobro

vo d e d o pročiščenja tih i ta k vih čuvstava.

je promisliti uvijek iznova: zašto su trojica među najvećima

Komedija je drama ne samo zbog svojih formalnih obi­

nazvali svoja glavna djela komedijama: Dante - D ivin a

lježja, dijaloga, završenosti, obrata i prepoznavanja, nego i

com m edia, Moliere - sva svoja dramska djela, Balzac -

po svojoj dramatskoj biti, po katarzi. Tako zaključujemo:

Com edie hum aine'i Zacijelo ne zbog toga što svoja djela

Dramska je katarza posljedak sudjelovanja u zajedni­

nisu smatrali ozbiljnima, a ni zbog dvojbenih sretnih za­

štvu udesa pjesnika, dramske osobe, glumca i publike. Pje­

vršetaka. Igrajući se, dodirujemo ozbiljne stvari, rekao bi

snik govori publici o njoj samoj govorom svojih dramskih

Anaharsis, jedan od sedmorice mudraca.

osoba, ali i o sebi. Dramske osobe posredstvom glumaca

Za svaku vrst katarze bitan je uvjet umjetnička vrsnost djela. Samo kao estetski dojam ona može djelovati na in­ telekt, čuvstvo, moralni osjećaj, socijalno i egzistencijalno 284

govore publici. Glumac pjesnikovom riječi prikazuje pu­ blici dramske osobe, ali i samoga sebe. Tako je katarza skupnost dramskoga zbivanja u zajed­ ništvu s-bivanja, su-kobljenosti u zajedničkoj kobi. Stoga

284 Aristofan u Vitezovima. 334

katarza nije samo estetski, etički, religijski, homeopatski i 335

spoznajni fenomen, već jedan od bitnih karaktera čovjeko­

0 Fittige gib uns, treuesten Sinns

va bića, dakle antropološka kategorija unutar umjetnosti

Hinüberzugehn und wiederzukehren.

i društvene zajednice. Čovjeka bismo mogli, uz prihva­ PATMOS

ćanje definicija homo politicus, homo faber, homo ludens, imenovati i kao - homo catharticus. Poći i vratiti se sretno-nesretno poput Orfeja ili Odiseja,

B liz je 1 teško dohvatljiv bog.

ili Parmeniska, ili Oresta, Elektre, Ifigenije, možda Edipa,

No gdje j e opasnost, raste

u zavičaj, ovaj zemaljski ili onostrani - o tome nam govori

I spasonosno.

drama, o antinomiji egzistencije, o odlasku i povratku. Tako

U tam i prebivaju

su govorili Platon, Aristotel, Hegel i Hölderlin. Stoga za

Orlovi i odvažno prelaze

završetak dijela antičke drame i dramaturgije o Aristotelu,

Preko ponora sinovi Alpa

dajemo riječ Hölderlinu, njegovom s pravom čašćenom

Po lako građenim mostovima.

pjesmom.

Stoga, je r uokrug strše PATMOS

Vremena vrsi i najdraži Blizu stanuju motreć na

Nah ist Und schwer zu fassen der Gott. Wo aber gefahr ist, wähst D as Rettende auch. Im Finster wohnen D ie Adler und furchtlos gehn D ie Söhne der Alpen über den Abgrund weg

336

Najvjernija brda, To daj nedužno vodu, 0

Zaštito daj nam, vjernoga čuvstva da

Prijeđemo prijeko i vratimo se snova. (preveo V. Š.) Poći, prijeći ponor i vratiti se, to je također jedan od

A u f leicht gebauten Brücken.

mogućih pogleda na dramu, dakako prije svih drama na

Drum , da gehäuft sind rings

antičku tragediju. Svi su ti junaci-patnici pošli, prešli i vratili

D ie Gipfel der Z eit und die Liebsten

se. Ali ne kao u pjesmi, preko lako građenih mostova, gdje

Nahe wohnen, ermattend a u f

najdraži borave blizu motreć na najvjernija brda i gdje iz

Getreutesten Bergen,

opasnosti raste spasonosno. Drama polaska i povratka prolazi

So gib unschuldig Wasser,

drukčiji, opasniji i suroviji put. Doista, svi oni polaze i vra337

ćaju se; neki u zajednicu (Orest, Ifigenija, Elektra), drugi

Kaosa. Uvid helenskih tragičkih pjesnika seže do krivnje

u Kaos (Agamemnon, Agava, Fedra), treći u transcen-

bogova:

denciju-podzemlje ili nadzemlje (Edip, Medeja). Ali njihov povratak nije olakšavajući ponovni susret s bližnjima. Oni se neće odmoriti. Bit će uskoro zaboravljeni, izgubljeni u mitskoj predaji. Njihovi potom ci propadaju u nastavku njihove propasti (Antigona) ili se gube u nastavku mita i tragičkih priča (potomstvo Orestovo, Ifigenijino, Tezejevo). Antička je tragedija velika priča o polasku iz Kaosa i o

K a d čovjeka hoće bog upropastit. Tad u srce mu usadi krivnju. (Eshil, Nioba) A svemu j e tome kriv Zeus! (Sofoklo, Trahinjanke)

povratku u Kaos. Pitanje krivnje protagonista ove razgra­

U završnim korovima do jednake spoznaje dolazi i

nate priče ima smisla samo kao pitanje o krivnji Kaosa,

Euripid. Naš pogled, potaknut Platonovim: ni sami bogovi

o onome za svemir sudbonosnom iskakanju iz blaženoga

ne izmiču Udesu - seže do imenovanja Udesa - Kaos.

mira Kant-Laplaceove Pramagline, danas »jezgre svemi­ ra«. Čemu? Nezamislivoj energiji-masi sažetoj u opet nezamislivoj točki, iz koje u neredu Velikoga Praska {Big Bang) nastaje materija, organska materija. Sve-mir (sav

KRUGOVI KRIVNJE - ZLA Kaos - bogovi - predci - pojedinac

svijet), Kosmos [κόσμος] - lijepo uređeno. O tome govori helenska mitologija koju prepričava i oblikuje tragedija. Rodoslovlja tebanskoga i argivskoga ci­ klusa svjedoče o iskonu, a završne priče o povratku u prapočetak, u Kaos. U ponovno predviđanje propasti vječnoga vraćanja. Stoga mislimo daje u tim vječnim, ali i vrlo aktu­ alnim pitanjima, Platon bio u pitanjima umniji, a Aristotel u odgovorima suzdržano razumniji. Metafizika i empirija u našim poslovima s dramaturgijom - prijateljuju. U antičkoj tragediji nema individualne krivnje izvan genetske krivnje, krivnje predaka; njihove krivnje bez kriv­ nje bogova, a krivnje bogova izvan krivnje-prakrivnje 338

339

Nastojali smo argumentirati tezu da u krugu helenske

Mislim da sve nama poznate osobe antičke tragedije

tragedije ne možemo misliti o individualnoj krivnji, ako

mogu na bilo koji način ući u shemu, koja kao ni bilo

krivnju kao pojam sadržajno odredimo kao mogućnost

kakva shema ne dodiruje samu bit područja koje »šemati-

samostalnoga, svjesnoga izbora između pravednoga i ne­

zira«. Shema samo, kao svojevrstan formativni podsjetnik,

pravednoga djelovanja. Stoga krivnju pojedinca imenuje­

nastoji prikazati ono što jest ili je trebalo biti prethodno

mo kao nehotično ili višom silom nametnuto ogrešenje,

obrazloženo. Stoga su u zagradama, također kao podsjet­

kao pogrešku, previd (hamartia [άμαρτία] - nedostatak

nik, navedene one tragičke osobe koje poznajemo iz mita

uvida u vlastitu situaciju), ili kao, također, predestinirani

i tragedije. I, dakako, iz Aristotela, iako nije mislio na naš

propust.

način, bar ne do mogućih posljedaka. Sada bismo u Rim, ali nepravedno bi bilo ne spome­ nuti učenika Platonova i Aristotelova, njegova sudruga u SHEMA INDIVIDUALNE KRIVNJE Ogrešenje - pogreška, previd, propust

prema božanstvu

prema zajednici

(Tantal, Tijest,

(Eteoklo, Polinik)

Labdak, Hipolit)

prema bližnjem (Agamemnon, Klitemnestra, Kreont)

KAZNA

patnja (svi sudionici

smrt bliskoga

tragičkoga udesa)

(Tezej, Kreont)

istrebljenje roda (Tijest, Atrej, Edip)

PROČIŠĆENJE

povratak u zajednicu (Orest, Elektra, Filoktet)

340

smrt - izmirenje (Heraklo, Edip na Kolonu)

znanostima, putovanjima i poučavanju retorike i filozofije na helenskom istoku - Teofrasta.

V. TEOFRAST

morali skloniti u Stagiru. Kada su se morali vratiti, Aristotel prepušta vodstvo Likeja Teofrastu (323. pr. Kr.). Godine 322. pr. Kr. umire Aristotel i oporučno daruje sljedbeniku i prijatelju svoju dragocjenu biblioteku, nakon što je već prije Teofrastu povjerio odgoj i obrazovanje svoga sina Nikomaha. Pedesetogodišnjak u miru gradi svoj golemi opus i oplakuje smrt prijatelja muzikologa Aristoksena (300. pr.

1. Život i djelo

Kr.) i štićenika, komediografa Menandra (290. pr. Kr.). Sam umire (286. pr. Kr.) u dubokoj i mirnoj starosti. Oporuka

R^ođen je godine 370. pr. Kr. u gradu Eresu na Sapfinu

koja bijaše poznata Diogenu Laertiju, veoma nalikuje Ari­

otoku Lesbosu (ne u Efesu, kako navodi Diogen Laertije

stotelovoj. Poput njega bio je darežljiv bližnjima (djece nije

- ili njegov prevoditelj). I on je poput Platona poznatiji

imao), velikodušan prema robovima; gotovo je sve oslobo­

po nadimku nego po pravom imenu: Tirtam ( Tyrtamos

dio, darovao im svojevrsnu otpremninu, a svoga već prije

[Τύρταμος]). Nadimak je dobio od nama nekoga nepozna­

oslobođenoga roba, filozofski obrazovana Pompila, zadužuje

toga Aristofana zbog »božanskoga govorničkoga dara«.

trajnom brigom za hram, spomenike (Aristotelu i Nikoma-

Bio je učenik Platonov, ali je njegovu Akademiju napustio

hu), vrt i šetalište, i daruje ga znatnom svotom novca. Izrada

vjerojatno iz istih razloga s kojih se i Aristotel odijelio od

i dovršenje spomenika povjereni su Praksitelu, vodećemu

svoga velikoga učitelja. Empirički znanstvenik našao je u

skulptoru i teoretičaru umjetnosti. Atenjani su ga kako se

Aristotelu učitelja, sumišljenika i prijatelja kojega je pratio

priča svi ispratili pješice na posljednje počivalište u vrtu škole.

do kraja njegova života. Prisjetimo li se Aristotelova živo­

Taj puni, radom, prijateljstvima i ugledom ispunjen

topisa, vidjet ćemo da su povijesne okolnosti Aristotelova

život, nagrađen je divljenjem suvremenika i potonjih či­

»četverokuta« (Stagira, Atena, helenski Istok, Halkida)

tatelja: Cicerona, Diogena Laertija, vladara Kasandra i

odredile i Teofrastov životni put. Razdoblje prekretnice i

Ptolemeja. Bio je tako velik taj čovjek.

završetka povijesti Atene kao samostalne države preživjeli

Djelo mu bijaše opsegom jednako ili čak veće od Ari­

su zajedno. Dominacija Makedonaca od Heroneje (338.

stotelova. Diogen Laertije navodi 202 naslova, sveukupno

pr. Kr.) do Aleksandrove smrti (323. pr. Kr.) pogodovala je

232.808 redaka. Taj je katalog više nego impozantan. Od

obojici prijatelja, ali i trenutačno ugrozila njihove živote kada

etičkih, pedagoških, estetičkih spisa do rasprava O smije­

su se tijekom kratkotrajne i neuspješne pobjede narodnjaka

šnome, O komediji (ne bismo li bili našli tamo Aristotelove

342

343

ili aristotelovske zametene teme iz Poetike?). Nailazimo i

nomiji i botanici danas znamo više nego su to Aristotel i

na tek prividno udaljena područja iz biologije, botanike

Teofrast mogli zamisliti. O ljudskoj duhovnoj i duševnoj

i fizike. Prividno udaljena, jer možemo pretpostaviti da

prirodi ne znamo ništa nova, ili čak znamo i priznajemo

je Teofrast smjerao na jedinstvo svijeta i života, kao što

manje od onoga što su uočili i opisali Teofrast, Horacije

to bijaše temeljni poticaj cjelovitoga Aristotelova djela.

i Shakespeare. I komički pisci, dakako. Prvi među njima

Teofrast-osoba i njegovo djelo bili su snažan uzor

Aristofan, zatim Teofrastov učenik i miljenik Menandar,

i poticaj za stoljeća njegovih poznavatelja i poklonika.

Rimljani Plaut i Terencije, pa novi, Držić, Moliere, Gol-

Ipak, Aristotelov je autoritet prevladao u selekciji antičke

doni, i najnoviji, G. B. Shaw, Ionesco, Adamov... Teofra-

filozofijske i prirodoznanstvene baštine. O d Teofrasta su

stove su osobe, dakako, one koje je u svome dugom životu

nam sačuvana dva spisa iz botanike i njegovi Karakteri.

sretao i brižljivo promatrao. To su Grci, uglavnom višega

U svim razdobljima i etnosima Karakteri na poticajno

srednjega staleža, ali kada te karaktere propustimo kroz

mimetički način svjedoče o manama i neugrožavajućim

sito, na njegovoj mrežici zaostat će imena, vrijeme i na­

porocima svega ljudskoga. Rasprave o tome kako je, i je li

rodnost. O no prosijano, sveljudsko je - smiješno poročno:

uopće, pisac pisao, ili namjeravao pisati o dobrim, pozitiv­

licemjer, udvorica, tvrdica, razmetljivac, škrtac, lakomica,

nim karakterima, mogu nas podsjetiti na Gogoljevu dilemu:

kukavica, glupan, bestidnik, prljavac, brbljavac, gunđalo,

treba li sačuvati i objaviti »sretni« završetak M rtvih duša i

prostačina...

obraćenje antiheroja Cičikova? Gogolj je uništio svoj happy

To su ti mitnički tipovi, dijalogom oživljeni kod komi-

end.Je li tako učinio i Teofrast, ili je odolio napasti da opiše

čkih pisaca. Teofrast im je dao, kao što reče Shakespeareov

»pozitivne«, nije pravo pitanje. Sasvim je pouzdano znao

junak, a local hahitation and a name. Pisac Karaktera obilje­

da su oni »loši« karakteri zanimljiviji, da su vjernije svje­

žava ih opisom, ponašanjem i govorom. Ali na monološku

dočenje o naravi i sveprisutnosti ljudske slabosti od onih

prikazbu - citat nema replike. N o, poticaj je neodoljiv:

dobrih, dosadnih duša pored kojih prolazimo bez osvrtanja.

evo, ovdje su među nama. Dovedim o te male, smiješne nakaze do međusobnih susreta, pustimo ih da razviju svoje sukobe samim njihovim osobinama - i eto komedije. Ko­

2. Karakteri

medije karaktera, one srednje i nove grčke, a po uzoru na njih i rimske i renesansne i novovjeke; Horacijeve Satire,

Nije li začudno da je za vijeke vjekova sačuvano djelo koje ne može biti opovrgnuto? O fizici, biologiji, astro344

Petronijev Satirikon, La Bruyereovi Karakteri - svi su oni, i mnogi drugi, dužnici Teofrastovi. 345

Mi danas znamo još samo o štovanju kojim časte Teo-

VI. HORACIJE

frastov filozofsko-estetički opus pisci od Ateneja i Cicero­ na do Diogena Laertija. Naslovi zabilježeni kod Diogena svjedoče o bogatstvu područja pokrivenih Teofrastovim istraživanjima, ali za naš interes govore o usmjerenosti prema duhovnim znanostima. Naslovi: 0 smiješnome, 0 komediji, 0 dikciji. Pravila retorike, 0 pjesničkom umijeću,

1. Život i djelo

0 glumi, 0 muzičarima, OEshilu, 0 odgoju, samo su neki od mnogih koji nam govore o univerzalnosti zanimanja za sve tko je čovjek i što je priroda. Nepravdu povijesti

C^uintus Horatius Flaccus (65. - 8. pr. Kr.) jedna je

prema Teofrastu možemo usporediti s onima počinjenima

od rijetkih darovitih prodornih osoba koje su se vlastitim

Demokritu, kojega poznamo samo po njegovim prirodo-

sposobnostima uzdigle s dna društvenoga života do prijatelj­

znanstvenim radovima, tragičkomu pjesniku Agatonu,

stva s najuglednijim ljudima Rima, pa i sa samim imperato­

kojega znamo samo po naslovima njegovih djela i štova­

rom Augustom. Rođen je godine 66765. pr. Kr. u Venuziji

nju koje mu odaju Aristotel i suvremenici, kao i prema

(Apulija) od oslobođenikakojije rano primijetio darovitost

mnogim velikanima duha kojima su djela zapretena pe­

dječaka, pa je svoj ne baš znatni imutak upotrijebio za izo­

pelom povijesti. N o, možda ipak - sjetimo se da su djela

brazbu sinovljevu, najprije u Rimu, a zatim u Ateni, koja

Menandrova i Terencijeva pronađena na najudaljenijim

je i u to doba vrijedila kao kulturno i filozofsko središte

mjestima slučajnih ili prisilnih pohrana u pretprošlome i

Carstva. U Rimu uči gramatiku i retoriku, a u Ateni pro­

u prošlom stoljeću.285

učava filozofiju i grčke klasične pjesnike. D o svoje dvadeset i druge godine provodi miran studentski život, ali i kao svjedok, a poslije i sudionik u povijesnim zbivanjima burnih prekretnica europske i izvaneuropske povijesti. Evo sažete kronologije presudnih događaja koji su uve­ like usmjerili i odredili Horacijev život.

285 Prijevodi i pogovori Nike Majnarića (Zagreb, 1947.) i Petra Pejčinovića (Sarajevo, 1975.) 346

60. pr. Kr. Prvi trijumvirat (Pompej, Kras, Cezar). 347

50. pr. Kr.

danski metež neiskusnom oružje dade..., pa potom kaže

Panem et circenses. Propast seljaštva. Desetci tisuća

ovako:286

seljaka napuštaju zemlju i odlaze u Rim.

O tud netom m i Filipov grad dade otpust da odem ponižen, skresanih krila i očeva ognjišta lišen

48. pr. Kr. Cezar, D e bello Gallico.

kao i njegove zemlje - siromaštvo stvori me moje smjelim da stihove gradim.

47. pr. Kr.

40. pr. Kr.

Požar aleksandrijske biblioteke. Izgorjelo 500 tisuća rukopisa, nenadoknadiv gubitak za duhovnu tradiciju

Vergilije, Bucolica. Proriče zlatno doba nakon rođenja djeteta spasitelja. Marko Antonije vlada istočnom, Okta­

antike. Cezar i Kleopatra dobivaju sina Cezariona (47.

vijan (August) zapadnom polovicom imperija.

- 30. pr. Kr.) 44. pr. Kr. Ubijen Cezar. 43. pr. Kr. Drugi trijumvirat (Antonije, Oktavijan, Lepid). Umire Ciceron, jedan od najvažnijih izvora Horacijeva obrazo­

37. pr. Kr. Vergilije na nagovor Mecenatov započinje svoje djelo Georgica. Horacije je također Mecenatov štićenik i prijatelj. 31. pr. Kr. Pomorska bitka kod Akcija. Oktavijan pobjednik nad Antonijem.

vanja. Horacije u Ateni, gdje pristupa vojsci Brutovoj i

30. pr. Kr.

odmah postaje tribunus militum, zapovjednik legije.

Samoubojstvo Antonija i Kleopatre. Oktavijan daje ubiti njezina sina Cezariona. Egipat postaje rimska provincija.

42. pr. Kr. Bitka kod Filipa. Urotnici teško poraženi. Brut i Kasije izvrše samoubojstvo. Poraženi su amnestirani, Horacije se vraća u Rim. Bez imanja, koje mu je kao poraženomu

27. pr. Kr. Oktavijan uzima ime Augustus, senat ga potvrđuje kao pnncepsa i time mu daje punu vlast nad rimskim imperijem.

konfiscirano, prihvaća oskudno plaćen činovnički posao. Poslije će se u Epistuli Juliju Floru požaliti kako mu gra348

286 Epistule, II, 2 ,4 7 i 49 - 52 (prev. Juraj Zgorelec). 349

24. pr. Kr. August ukida konzulat i uzima doživotnu vlast kao prvi tribun i svećenik. U Rimu je sve utjecajniji mimus, tj. pantomima, koja se širi po cijelom imperiju. Horacije na svom imanju. 19. pr. Kr. Umire Vergilije, prijatelj Horacijev od mladih dana, štićenik i prijatelj Augusta i Mecenata, »rimski H om er« (Eneida). 13. pr. Kr. Horacijeva Arspoetica. Rim ima 800 tisuća stanovnika.

gustova. Horacijev pogled nezamagljen je i prozirao je cijelo rimsko društvo, od dna do vrha. To je mnogo za nj, za nje­ govo i naše povijesno vrijeme. Neopterećen metafizikom i bilo kakvim transcendentalnim problemima, stoji čvrsto i sigurno na tlu stvarnosti, ne obraćajući pogled ni u visine, ni u dubine čovjekova duhovno-povijesnoga svijeta. Ipak, Horacije zna svoju mjeru. Za svoju knjigu, ako tijekom vremena ostane po strani, ponosi se da je u ratu i u miru ... prvacima drag bio gradskim, stasa malena, prerano sijed, vrlo sunčanju odan, brzo spreman na srdžbu, no ipak i da se smirim.287

8. pr. Kr.

2. Antropografija

Umire Mecenat, mjesec dana poslije i Horacije. 7. pr. Kr.

Rođen Isus Krist. Horacijev život možemo sagledati kao sliku njegova vremena. Burno mladenačko doba prepleteno studijem i ratovanjem, sazrijevanje i smirenje prate i obilježavaju po­ vijesna zbivanja. Uronjen u zbilju povijesti, a ipak s glavom

Horacijeva slika čovjeka i njegova povijesnoga svije­ ta vjerno je ogledalo realnoga života, ali i samoga pis­ ca. Izmjenjujući podatke o sebi u Satirama i Epistulama s neposrednim zapažanjima svoje okoline, pjesnik bez ika­ kvih filozofskih čvrstih usmjerenja ne može biti drugo do eklektik. O n je poput svoga obrazovanoga roba Davusa epikurejski stoik.288 Na dva mjesta naziva sebe stoikom,289

iznad struje vremena, Horacije je istovremeno i sudionik i oštrovidni promatrač, pa i kritičar suvremene realnosti. Sve je vidio, od paupera s tržnica, bogataša skorojevića do

287 Epistule, 1,2 0 ,2 3 -2 5 .

potomaka kraljeva (Mecenat), nadmenih, pravih i velikih

288 Satire, II, 7.

pjesnika, do najvećega i najmoćnijega dvora na svijetu, Au-

289 Satire, II, 3.

350

351

stoika Hrisipa naziva ocem - što nam ćaćkogovori H nsip290

koju slušamo od Rima i prosvjetiteljstva do ideologa da­

- da bi se poslije iskazao kao Epikurova čopora krmak...291

našnjega potrošačkoga društva. Evo još nekih:

U poslanici Torkvatu piše:292 R a d sam piti, rad sipati cvijeće i dopustiti p ri tom, da nesmotrenim me drže. Sto ne ćepostići pjanost? Razotkriva potajne misli,

Smrt zadnja je granica svemu293 ... krivo je čovječje srce što nikad ne izbjegne sebi.m M i smo tek broj i za kusanje rođeni plodova zemlje.295

krijepi sigurnošću nadu, bojažljiva otprema u boj,

... ludi od grješaka bježe, a time u suprotnost srču.296

brižljiva lišava more, uvećava snagu umijeća.

... za sve mjera imade i stalne su granice svemu,297

U Satirama i Epistulama spominje ovlaš, bez odnosa

Horacijev pogled strijelja vodoravno. Ali tu je nenad­

prema kontekstu, dekorativno, brojne filozofe, tako: Pita-

mašan majstor. Svaki njegov opažaj pun je i precizan pogo­

goru, Empedokla, Demokrita, Sokrata, Platona, Epikura,

dak. U razgovoru s robom Davusom izmjenjuju se mišlje­

Aristipa, Hrisipa... ali nigdje, ni na jednome mjestu Par-

nja o slobodi mudraca, zavisnostima o prisilama okoline,

menida, Aristotela, Teofrasta.

njezinim zamkama i privlačnostima. Zaključak je poput

Buran, iskustvima bogat život i pri kraju vedra rezi­

onoga Diderotova (Jacques lefataliste etson maitre) - nema

gnacija vode konačnu poučku: nihil admirari. Ničemu

zaključka. Sloboda, prinuda, predestinacija, pitanja su

se ne čuditi, ničemu se ne diviti, stav je koji ukazuje na

realnoga uvida u iskustveni svijet: sve je moguće i nihil

invalidnost filozofskoga erosa. Ali Horaciju i njegovu

humani a me alienum puto (Terencije). Doista, Horaciju

vremenu nije trebala dubokoumna filozofija. Za taj tre­

ništa ljudsko ne bijaše strano, ali to ljudsko jest zemaljsko,

nutak povijesti bijaše dostatno nekoliko maksima, koje bi

povijesno, epohalno ljudsko. Malo je i puno u svojoj ravni­

se mrmljale poput obvezne dosadne molitve, kojoj vjernik

ni. Tu nema Platonova mitsko-iracionalnoga usmjerenja.

više i ne dopire do značenja. Među onima koje se pamte, nedvojbeno je ona - carpe diem. Iskoristi dan, pouka je 293 Epistule, 1,16,79. 294 Epistule, 1,14,13.

352

290 Satire, I, 3,1 2 6 - 127.

295 Epistule, 1,2,27.

291 Epistule, 1,4 ,1 6 .

296 Satire, 1,2,24.

292 Epistule, 1,5 ,1 4 - 18.

297 Satire, 1,1,106. 353

Nema ni Aristotelove kozmičko-etičke entelehije. Ali ne

nedvosmisleno bitno pod utjecajem toga djela. Možemo

treba biti. Horacije kao svjedok svoga vremena, svjedoči o svem ljudskome, ali samo o iskustvenome, očevidnome,

spekulirati: ako nije poznavao Aristotelovo i Teofrastovo djelo, što je radio u Ateni? Ako je čitao, a znao je grčki,

svakodnevnome. A to nije malo. N e možemo zamjerati

zašto nigdje nije spomenuo autore kojima duguje - Ari­

čovjeku koji je vidio i opisao tako mnogo ljudskih osobina, više poročnih nego kreposnih. N o, to je vidio i njegov

stotelu gotovo sve, Teofrastu mnogo ? Teofrastovi Karakteri nedvoumno su utjecali na Ho-

nigdje imenovani uzor Aristotel.

racijeve Satire. Barem dvije Teofrastove karakterizacije

Horacije je obrađivao i obradio svoj vrt. U njemu smo

- Lakomost {Karakteri, X X X ) i Dosađivanje (Karakteri,

našli bogatstvo plodina. M nogo više od njegove blitve i

III) - nameću usporedbe s Horacijevim orisima - Osuda

Dioklecijanova kupusa.

lakomosti.298 Nadmenost, razmetljivost, ulizivanje i sladokusnost zajedničke su teme obojice karakterografa. Ipak, nalazimo jednu važnu razliku. Teofrastovi su opisi izraženi

3. Poetika

pripovijedanjem i mjestimično upravnim govorom, monološki. Horacije pak opisuje svoje tipove pripovijedanjem,

Sto je učio Horacije onih nekoliko godina u Ateni?

ali i dijalogom, što je vjerojatno pod utjecajem razvijenoga

Očevidno jezik. Pisao je i pjesme na grčkome, ali mu se u

mimusa dinamiziralo njegove karakterizacije. O no što je

snu prikazao Kvirin, koji mu savjetuje da ne nosi drva u šumu. Ostavio se pjesništva na grčkom jeziku. A poetika,

Teofrast u svojim Karakterima začeo kao predodžbeno-mimetički oris, to Horacije nastavlja bogatim i uvjerlji­

estetika, filozofija?

vim dijaloškim ilustracijama. Podsjetimo da je Horacije

Tristotinjak godina vremenski udaljen od najutjecaj­

imao uvid u mnogo bogatiji i za njegovo vrijeme mnogo

nijih atenskih filozofa, Aristotela i Teoffasta, pod jasnim

aktualniji komediografski fundus od Teofrastova. O n je

i nesumnjivim utjecajem obojice, nijednoga nije spome­

poznavao sve što i Teofrast, od stare sicilske komedije do Aristofana, ali i rimsku komediju od Plauta do Terencija,

nuo. Filozofe spominje mnoge, od Pitagore do Epikura i Aristipa, ali dvojicu najslavnijih i najuglednijih, čak i u njegovo vrijeme - prešućuje. Dvojica među najautoritativnijim istraživačima an­

uza živu nazočnost njihovih djela na sceni. Osim toga, Horacijeve su Satire bogate estetičkim komentarima i ka­ nonima. One tako predstavljaju predgovor poetici raz-

tičke baštine, Susemil i Ebner, misle da Horacije nije p o­ znavao Aristotelovu Poetiku, iako je njegova Ars poetica 354

298 Satire, 1,9,1. 355

vijenoj u epistulama Augustu i Pizonima. Vjerojatno će

Koga zanose tlapnje, dakle zbiljskom životu,

netko od budnih redaktora Horacijeva opusa uvrstiti 10.

zbrkane zlotvorskom strašču, njeg držat če smušenim ljudi.

satiru I. knjige (OLuciliju) u prošireno izdanje Arspoeticae. U toj satiri nalazimo nekoliko poučaka koji će naći svoj odzvuk, osobito kod francuskih klasika i njihovih teoreti­ čara: ... govor nek vrvi čas žestinom, a često nek struji mili­ nom.2" Boileau: Variez vos discours... Preporuča Horacije nasljedovanje Starih u pisanju i vrednovanju komedije:29300 U smiješnom od sve oštrine

Ti će se tematski savjeti proširiti u Epistulama, no oni ovdje više govore o svjetonazoru pisca nego o traženju objektivnoga analitičkoga pristupa estetičkim i političkim problemima. Druga knjiga Epistula ima svega tri poslani­ ce. Nominirane poslije kao Ars poetica, ukazuju na prvo i treće pismo upućeno (prvo) Augustu, te (treće) ocu i dvojici sinova - Pizonima, vrlo uglednim Rimljanima i

jača j e moč: često zamašne bolje razmrsi stvari.

pokroviteljima umjetnosti. Čini se, međutim, da bi druga

Komedije se stare tog pravca držahu pisci,

poslanica, Juliju Floru, mogla poslužiti kao prikladan uvod

u tom naslijedit ih valja.

u tematiku i atmosferu nastavka ostalih pisama druge knji­

Prvi put u ovoj satiri iznosi zahtjev za ekonomizacijom izraza, za preglednom cjelinom, a pritom:301 Pisaljku češče okreni, kad pisati kaniš što vrijedno da se ponovo čita, pa prezri divljenje mnoštva: nek ti j e dovoljno malo čitača. Kudi mitsko-epske moralne kriterije s gledišta razumno­ ga rimskoga pučanina: Agamemnonovo žrtvovanje vlastite kćeri, zabranu ukopa poludjela Ajanta. Komentar:302

ge. Pri kraju života Horacije se prisjeća svoga obrazovanja u Ateni, gdje je upoznao Ilijadu, ali:303 M alo jo š i više draga pridoda m i znanja Atena, naime da voljom svom pregnem od krivog raspoznati pravo, istinu vidjeti čistu Akademova sred gaja. A li me iz mjesta milog vremena istrgnu buma... Opet zbunjuje hvaljenje platonovske Akademije, gdje je svom voljom pregnuo od krivog raspoznatipravo. N i spome­ na o tada još vrlo živom i utjecajnom peripatetičkom Likeju,

299 Satire, 1 ,10,11.

koji njeguje i prenosi Grcima i Rimljanima tristotinjak go­

300 Satire, 1 ,10,14 - 17.

dina Aristotelovu filozofiju, etiku, politiku i poetiku.

301 Satire, 1 ,10,72 - 74. 302 Satire, II, 3,208 - 209. 356

303 Epistule, II, 2 ,4 3 - 46. 357

Svrha Horacijevih Epistula poruka je suvremenim rim­

starih Rimljana i njihovih helenskih uzora, a prema vlastitu

skim pjesnicima i prosuditeljima njihovih djela kako uči­

iskustvu pjesničke zrelosti, glasi: istina i doličnost.3oe Stoga

ti od starih, osobito Grka, kojima nije... mrska ko nama

se Horacije priklanja i utječe sigurnosti tradicije. Bogatstvo

bila novina . . . m Tako u poslanici Augustu304305 hvali domaću

priča i dramatskih osoba, od mita i Homera do klasičnih

umjetnost, koja je upravo nasljeđujući grčku, već i kistom i

grčkih dramatičara, daje dovoljno građe za nastavak tra­

uz žice pjevom postala boljom od ahejske. Ali nigdje, osim

dicije, a osigurava čvrsta mjerila kod procjene novih djela.

anegdotalno, ne govori o začetcima i tradiciji rimske teorijske

Takvi savjeti odnose se prije svega na dramsko pjesništvo,

misli o umjetnostima i pjesništvu. Horacijeve poruke i pouke,

koje se za Horacijeva vijeka nije moglo podičiti veličinama

iako normativno usmjerene, zapravo su niz prigodnih zapaža­

epičara Vergilija ili lirskih pjesnika poput Propercija i Ka-

nja bez namjere sustavnoga metodologijskoga tematiziranja,

tula. Stoga Horacijeve pouke, budući da on sam nije bio

artikuliranja i definiranja predmeta. Stoga ćemo pokušati

dramatičar, slijede sve poznate, uglavnom simplificirane

njegovu poetiku tematizirati prema Aristotelovoj, ne prema

kanone prepričane Aristotelove Poetike, odnosno Cicero-

redoslijedu postavljanja problema, nego po kvalitativnim dije­

novih eklektičnih fragmenata o toj tematici.

lovima dramskoga spjeva, odnosno po dijelovima tragedije,

Radnja tako mora biti jedinstvena, pregledna, sažeta i

kako ih navodi Aristotelova Poetika. Ovdje moramo primije­

kratka, u drami ona ima prednost pred pripovijedanjem, kao

titi da Horacije izbjegava ili propušta bilo kakvu definiciju

što se više cijeni i snažnije djeluje na gledatelje od čitatelja.

predmeta o kojem raspravlja. Za pragmatičnoga Rimljanina pojmovi su nešto po sebi razumljivo, riječi koje za sve iole obrazovane imaju jednako značenje.

... no iznijeti ne ćeš na scenu što se u dvoru svršiti moralo... neka pred općinstvom javno Medeja ne ubija djece, ne kuha čovječju kleti pred svima utrobu Atrej..?07

a) Radnja

Dramatski spjev: O d tri nek ne bude manji, ni od pet činova veči...m Kor u drami sudjeluje uz glumce, on je

Svrha je pjesništva da združi ugodno s korisnim - dulce cum utili. Pouka, dakako moralna, u duhovnoj baštini 306 Epistule, 1 ,1,11.

358

304 Epistule, II, 1, 90.

307 Epistule, II, 3 ,1 8 3 - 184 i 185 - 186.

305 Epistule, II, 1.

308 Epistule, II, 3,189. 359

dobrima sklon, stišava gnjevne i blaži im tjeskobu. Deus ex macbina ne treba raspletati radnju, osim ako se raspleta vrijedan pojavi čvor?09 Uz ovakve općenite, šture napomene, razbacane po Sa­ tirama i Epistulama, nalazimo i mjesta koja nas podsjećaju na Aristotelova zapažanja o cjelini koja u predstavi obuhvaća i sjedinjuje tekst, glumca i publiku. Hvali pjesnika koji ... tišti tjeskobom m i ispraznom prsa, podiiie, smiruje zatim, ispunjava varavom stravom, ko da je vrač, i u Tebu me sad, u Atenu sad meće?10 Ovaj navod iz poslanice Augustu upućuje, dakako, na fenomen Aristotelove katarze, ali dosljedno Horacijevu iz­ ričaju, taj doživljaj uzbuđenja, tjeskobe i smirenja nije ime­ novan, nije definiran ni objašnjen. Publika je po broju većina, vrlinom i čašću manjina, neuka blesava rulja?11 Ali ipak, u istoj epistuli: ispravno vidi katkada puk..?n Pjesnik i glumac moraju se suživjeti s osobama koje prikazuju:3 09312313 D a sej a rasplačem, tebe najprije treba da boli...

... no zboriš li ulogu slabo, ili ću drijemati, ili se smijati. Turobnu licu tužne pristaju riječi, a srdito kazuje prijetnje. Umjetnost pjesnička nalikuje igri, ali se ta lakoća trudno stječe.314 Stoga se varaju oni koji, podcjenjujući komediju, nalaze u njoj lakoću bez truda:315 Najmanje, misli se, znoja u komediji da treba, je r iz života jo j građa: no veći trud traži toliko, koliko oprosta manje. I

svoje pjesništvo smatra plemenitom i brižljivo dotje

ranom igrom:316 Igrah se: nije me stid, ne doigrati stid bi me bilo. Svjestan svojih sposobnosti, ali i granica, Horacije misli da su njegove prosudbe i savjeti jednako korisni kao i vlastito pjesničko djelo:317 Dakle b it ću kao brus, koji može doduše željezu dati oštrinu, no sam ipak ne može sjeći: Učit ću službu i dužnost - kad ništa sam ne pišem vrijedno otkud se gradivo stječe, što hrani, što stvara poetu,

309 Epistule , II, 3,191 - 192.

360

310 Epistule,ll, 1 ,2 1 1 -2 1 3 .

314 Epistule, II, 2,124.

311 Epistule, II, 1,183 - 184.

315 Epistule, II, 1,168 - 170.

312 Epistule , II, 1,63.

316 Epistule, 1 ,14,36.

313 Epistule , II, 3,102 - 103 i 104 - 106.

317 Epistule, II, 3 ,3 0 4 - 3 0 9 . 361

što se pristoji, što ne, kud vodi vrsnoća, kud bludnja. Umjeti p rvi je, glavni, u pravilnom pisanju zakon.

svakoj ćeš morati dobi obilježja svoja pronaći, prolazna ljeta i svojstva istaći pristalim znakom?10

Poziva pisce da po uzoru na sokratske spise umijećem

Različito govore

i žarom proniknu u izvore života i opisuju njegove tokove. Umjetnost mora tražiti takt pravoga žica, ali to pulsiranje (društvenoga) života treba izlaziti humornom lakoćom: Ridendo dicere verum, uz stalni rad. Carpe diem! Iskoristi dan, pa ćeš kao gost sit ostaviti život.318319

b) Karakteri - govor Ako po čemu možemo smatrati Horacija nastavljačem Aristotelove poetike, to je njegova konkretizacija Aristo­ telovih općenitih opaski o karakterima dramskih osoba, koje moraju biti primjerene, prikladne i dosljedne čak i u nedosljednosti. Priroda udešava našu nutrinu, a onda nam duševno stanje ko posrednik tumačijezik ? 19 Govor izražava osobnost, pa će pjesnik poći od zajedničkih obilježja grupe kojoj pojedinac pripada, i to prema društvenom položaju {status), dobi (aetas), spolu (sexus) i narodu (natio), odno­

trgovac lutalac vjećni, ii zelena poljašca težak, Kolšanin iliAsirac, gojenac Tebe ii Arga?21 Horacijev empirijski pristup društvu njegova vremena ogleda se jasnije u profiliranju karaktera iz Satira i Epistula nego u naputcima pjesnicima. Ako za susrete i dijaloške čar­ ke sa svojim suvremenicima možemo utvrditi da predsta­ vljaju vrlo istančane psihološke etide, to za njegove pouke i poruke ne možemo reći. Horacijeva je karakterografija štura tipologija, razvrstavanje grupa prema uopćenim svoj­ stvima: dječak je koleričan, promjenljiva raspoloženja, mo­ mak je u grijehu mek ipodatljiv, osoran, rasipan, strastven, ponosan i hirovit. Muževna dob donosi oprez, težnju za ugledom i probitkom. Starac je škrt, čangrizav, pretjerano strog prema okolini i novom vremenu. Čak i kada piše o poznatim pojedincima - junacima epa i tragedije, nala­ zimo plošnu, površinsku tipologiju, bez nastojanja da se išta nova doda shematizmu tradicije. Ahilej

sno sredini povezanoj običajnim nasljeđem (mores). neka j e djelatan, ljut, nepristupačan k tome i žestok, Znatna će razlika biti, bogataš da Γ zbori ii heroj,

za nj neka zakon ne vrijedi, sve samo nek oružjem traži?21

j e li to vremešni starac, ii mladić jo š u dobi cvjetnoj... 320 Epistule, II, 3 ,1 1 4 - 115 i 156 - 157.

362

318 Satire, I, 1,119.

321 Epistule, II, 3 ,1 1 7 - 1 1 8 .

319 Epistule, II, 3,111.

322 Epistule, II, 3,121 - 122. 363

Medeja je bijesna i nesavladiva, Ija neka je plačljiva,

na mnoga stoljeća latinista, na pisce i teoretičare kojima

a Orest neka bude turoban.323 Međutim, Horacijeva Ars

je Horacije svojim nenadmašnim stilom, uvijek živim i

poetica znatno je utjecala na promišljanje o važnosti ka­

oštrim orisima pojedinaca i društva postavio mjerila koja su

raktera u oblikovanju dramske umjetnine, osobito u doba

zadovoljili, pa i nadmašili najveći - Shakespeare i Moliere.

kasne renesanse, kada se javljaju prvi otpori prema nekri­

Horacije, posredovani posrednik, ispunio je veliku zadaću:

tičkim tumačenjima Aristotelovih estetičkih kanona. Za

u stoljećima nepoznavanja grčke duhovne baštine donio

renesansnoga čovjeka dramska osoba nije više sredstvo za

je novomu vijeku ono što je bilo središte zanimanja, a to

svrhu priče, već se njezino prikazivanje smatra jednako

je osoba ukorijenjena u svoje vrijeme i svoju okolinu.

vrijednim kao i sama radnja - fabula. Vrijeme je renesan­ se, poput Horacijeva vremena, razdoblje self-made mena, obilježeno snažnim, prodornim, samosvjesnim i samooblikovanim osobnostima, koje se vlastitim sposobnostima uspinju do samih vrhova društva. Na vrhuncu jednoga povijesnoga razdoblja osjeća se zasićenost, umor i slutnja nizbrdice. Horacije odlazi u egzil svoga skromnoga imanja, izbjegava dosadu i ispraznost jalovih dužnosti na dvoru. Slična iskustva naći ćemo u doživljajima vremena koja su bila obilježena velikim uzletima i praćena velikim duhovi­ ma, vjesnicima vrhunaca iznad kojih se ne može. August u Rimu ima svojega Vergilija i Horacija, Cesare Borgia Machiavellija, Elizabeta Bena Jonsona i Shakespearea, Louis XIV. Boileaua, Racinea, Corneillea i Molierea... Horacijeva poetika donosi vrlo malo originalnih domišljaja, ali pronosi sve do 17. stoljeća poetiku koja na­ dahnjuje i upućuje mnoge od velikih, a uskraćenih u pozna­ vanju izvora. Ne smijemo zanemariti neprocjenjiv utjecaj

323 Epistule, II, 3,1 2 3 - 124.

364

365

VII. AURELIJE AUGUSTIN

Augustin govorima milanskoga biskupa Ambrozija. Ali još se, ne manje znakovito, mogu uspoređivati po vrlo jasno uočljivu sazrijevanju, od krutosti i isključivosti zrele dobi do smirenih tolerantnih pogleda staračke mudrosti. Za naše namjere zaokruženja antičke dramaturgije pri­ lažemo sažetak kronologije Augustinova života i djelova­ nja, koje ocrtava i njegovo vrijeme, završetak jedne du-

... što g o d postoji, dobro je ...

hovnopovijesne epohe Zapada - antike. Podatci za ovaj kratki prikaz crpljeni su iz uvoda i pogovora hrvatskih

1. Život i djelo

izdanja Ispovijesti i 0 državi Božjoj, koje su napisali Vjekoslav Bajsić, Agostino Trape, Robert Russell, Sergio Cotta

( 3 v a j navod iz konteksta Augustinovih Ispovijesti324

i Tomislav Sagi-Bunić.

važan je poticaj za razumijevanje Augustinove teologije, etike i estetike. Ako makar i u grubim crtama popratimo

354.

život i djelo čovjeka koji je možda najznačajniji i najutje­

Rođen je od majke Monike i oca Patricija u sjeverno-

cajniji teolog Crkve uopće,325 a zacijelo i jedan od najdubljih

afričkom gradu Tagasti Aurelius Augustinus. Školuje se

mislilaca svih vremena, moramo razumjeti što je on zna­

u rodnom gradu.

čio i znači za buđenje i osvajanje snošljivosti na području duhovnih znanosti. Aurelije je Augustin, poput dvojice

370.

svojih duhovnih uzora, Platona i apostola Pavla - obra­

Umire mu otac. Majka sv. Monika otpravlja ga na studij.

ćenik. Sva trojica nakon raspusne mladosti postaju gor­ ljivi zagovornici visokih duhovnih i moralnih vrijednosti.

371.

Platon »zaveden« Sokratom, Pavao Kristovim glasom,

Studira u Kartagi retoriku i slobodna umijeća. 372.

324 A. Augustin, Ispovijesti, VII, 12,18 (prev. Stjepan Hosu). 325 V. Bajsić - u pogovoru navedenoga prijevoda, str. 351.

366

Rodio mu se sin Adeodat iz izvanbračne veze. U po­ znaje Ciceronova djela, koja će mu, posebno na područ367

jima retorike, etike, grčke i rimske filozofije i umjetnosti

390. (po nekim istraživačima 391.)

(književnosti i glazbe), biti glavni izvori obrazovanja.

Umire mu sin. Pohara Aleksandrije. Kršćanski radi­

374. - 375. Poučava retoriku u Tagasti. 375. Predaje u Kartagi, odakle se širi glas o vrsnom preda­ vaču sve do Rima i Milana.

kalni sektaši spaljuju Serapionovu biblioteku. Gubitak je golem. Na mnogim duhovnoznanstvenim i prirodoznanstvenim područjima prekinut je lanac antičke tradicije, poglavito helenske baštine. 391. Augustin je u Hiponu prezbiter s pravom pokrštavanja.

383. Dolazi u Rim, a odatle u Milano, gdje poučava retori­ ku. Sam proučava platoničare, apostola Pavla i naučavanja kršćanskih verzija - manihejaca, arijanaca i donatovaca.

Car Teodozije proglašava kršćanstvo državnom religijom. 395. Augustin objavljuje egzegezu Pavlovih poslanica Rimlja­

Pod snažnim je, odlučujućim utjecajem milanskoga bisku­

nima i Galaćanima. Umire car Teodozije. Rimski imperij

pa Ambrozija.

podijeljen je na Istočno Rimsko Carstvo i Zapadno Rimsko Carstvo. Augustin posvećen za biskupa hiponskoga.

386. Živi monaškim životom, još uvijek kao katekumen u Cassiciacumu.

396. Započeo pisati prvo od svojih fundamentalnih djela: D e doctrina christiana.

387. Nakon jednogodišnje kontemplacije, ali i stvaralačko­ ga rada, vraća se u Milano, gdje Augustina i sina mu Adeodata krsti Ambrozije. Objavljuje djelo D e immortalitate animae. Odlazi u Rim. Umire majka Monika. 388. Vraća se u Tagastu. Opet se povlači sa sinom i prija­ teljima u monaški život. 368

397. Augustin na čelu Hiponske biskupije. Umro Ambrozi­ je. Drugo od temeljnih djela, Confessiones, započeo pisati s čestim prekidima. 399. Ivan Zlatousti objavio govor Contra circenses, ludos et theatra. To će vjerojatno biti i poticaj Augustinu da u 369

Ispovijestima i u djelu 0 državi Božjoj raspravlja o grčkome

vrtloggadnihpožuda?16 Približavajući se poslije kršćanstvu,

i rimskom kazalištu.

prolazi kroz razdoblje osvjedočena manihejstva, nauka prema kojem se permanentno sukobljuju Dobro i Zlo. Pro­

401.

učavanjem djela apostola Pavla, Platona, Plotina, Porfirija

Završene su Ispovijesti.

i njegovih sljedbenika, a potaknut osobito Ambrozijevim govorima, otklanja se od manihejaca, štoviše - postaje nji­

410.

hov oštar protivnik. Bog je dobro, zlo je nedostatak dobra,

Alarik osvaja Rim i iste godine umire.

dakle nebitak. Toj teologijskoj spoznaji uvelike je pridonijelo proučavanje Pavlovih poslanica. Uz njegovu kristologiju, na

413.

koju se priključuju u svojoj egzoterici Poslanica Rimljani­

Augustin započinje pisati, odnosno skupljati i organi­

ma i Poslanica Galaćanima, morala ga je dotaknuti Pavlova

zirati sintezu svojih zrelih teoloških, filozofskih i političkih

tolerancija i veličanje ljubavi kao najveće kršćanske vrline:

radova - treče od najvažnijih djela. D e civitate Dei.

Ja bih htio da svi budu kao i ja ; ali svatko ima od Boga svoj posebni dar, jedan ovakav, drugi onakav?17

429. Dovršeno je djelo 0 državi Božjoj.

Uostalom, neka svatko živi onako kako mu je Gospo­ din dodijelio, kako ga j e Bog pozvao!31*

430.

Imamo različite darove većprema danoj nam milo­

Aurelius Augustinus umire u Hiponu za vrijeme op­ sade grada od strane Vandala.

sti... Tko ima dar poučavanja, neka poučava. Tko ima dar tješenja, neka tješi! Tko dijeli, neka dijeli darežljivo! Tko vrši starješinsku službu, nekaje vrši brižno! Tko čini milosrđe, neka ga čini veselo!m

2. Teologija - filozofija Augustin je za vrijeme teške dječje bolesti odlukom

326 Ispovijesti, III, 2, 3.

majke Monike postao katekumenom, to znači pripravni­

327 1 Kor 7,7.

kom za krštenje. Život za doba studija u Kartagi odveo ga

328 1 Kor 7,17.

je, kako piše u Ispovijestima, u bujicu vrele smole, u strahovit

329 Rim 1 2 ,6 - 8 .

370

371

Pavlov kršćanski egzistencijalizam oplodit će ne samo Augustinovu teologiju-filozofiju već preko Lutherove reforme i suvremenu filozofiju i etiku, po kojoj su rad i proizvodnja zapovijed O dozgo.330 Put prema Bogu jest Ljubav. Njegova za nas, naša za Boga i sve ljude. Pavlov

Sad nesavršeno poznajem, a onda ču savršeno spoznati kao što sam spoznat. Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali j e največa među njima ljubav.

Hvalospjev Ljubavi:331 Pavao će poticajno djelovati na Augustinov nauk o K a d bih ljudske i anđeoske jezike govorio,

slobodi volje i na njegovu kritiku formalizma pri strikt­

a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi,

je prividno marginalna poruka u Poslanici Rimljanima

ili cimbal što zveči... K a d bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje,

ljubavi i ovdje se odgovaraju priznanjem i poticanjem in­

kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa m i koristilo ne bi. Ljubav j e strpljiva, ljubav j e dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se... Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda čemo licem u lice.

nom poštivanju konfesionalnih zakona i običaja. Samo o vjerskim hranidbenim propisima. Pitanja o slobodi i dividualnoga uvjerenja:332 Ja znam i uvjeren sam u Gospodinu Isusu da ništa nije nečisto po sebi, nego samo onomu koji nešto drži nečistim, nečistoje... A ti svoje uvjerenje čuvaj za se pred Bogom!Blago onomu koji ne osuđuje samoga sebe u onom za što se odlučuje! A li koji unatoč svojim sumnjamajede, sam sebe osuđuje, je r ne postupa po čvrstom uvjerenju. A sve što se ne čini po čvrstom uvjerenju grijeh je. Augustin će obrazlagati i metodološki oblikovati Pavlo­ ve poticaje. Ljubav i snaga uvjerenja temeljne su kršćanske kreposti. Četiri kardinalne vrline (razboritost, hrabrost, umjerenost i pravednost) modaliteti su ljubavi. Krepost nije drugo doli ljubiti ono što treba ljubiti; razboritost

330 M. Weber, D ie protestantische Ethik und der Geist des K a ­ pitalismus, Tübingen, 1934. 331 1 Kor 1 3 , 1 .3 - 4 .1 2 - 1 3 .

372

332 Rim 1 4 ,1 4 .2 2 -2 3 . 373

je to izabrati, hrabrost je ne biti u tome lišen neprilika,

Jedan od nekršćana koji su odlučujuće utjecali na obli­

umjerenost je okaniti se zamamnosti, pravednost je oslobo­

kovanje Augustinove filozofije, bijaše Plotin (204. - 270.).

diti se osjećaja oholosti. Dakako, izvorna je krepost red u

Filozof-mistik, koji je konfesionalno još uvijek častio gr-

ljubavi (ordo amoris), tj. uređena ljubav, a to znači savršena

čko-rimske bogove, svojom je filozofijom daleko odmakao

ljubav prema Bogu.333345Stoga se vrline starih Rimljana ne

od dekorativne mitologije. O n ne poznaje, ili ne prihvaća

mogu smatrati pravim krepostima jer su vođene težnjom

kršćansku teologiju ni terminologiju, ali bitno pridonosi

prema slavi i ugledu pojedinca ili države, a ne težnjom

teologijskim nazorima patristike, osobito Augustinovim.

prema vrhovnom dobru. Bog je izvor i cilj ljubavi, pa iz

Plotinov je filozofijski sustav nacionalistički. Iskon svega

toga nužno slijedi da je On ishodište dobra. Dakle, sve

duhovnoga, duševnoga i osjetilnoga svijeta jestJedno, koje

što je stvorio, dobro je.

je Dobro. Jedno je Sve, ali ono neizrecivo. D o istine stoga

Dakle: što god postoji, dobro je, a ono zlo kojemu sam tražio podrijetlo, nije bićeje r kad bi bilo biće, bilo bi dobro... Tako sam vidio i postalo m i je jasno da si ti sve stvorio kao dobro i da ne postoje nikakva bića koja ti nisi stvorio. A budući da nisi sve stvari stvoriojednakima, zatosusve,je r supojedine dobre, i sve skupa vrlo dobre,jer jeBognašstvorio sve stvari dobre veoma (Post 1,31 ) ? 34 Ali: Blizak je i teško shvatljiv bog?15 Blizak u vjeri, nadi

možemo doprijeti u ekstatičnoj šutnji, koja nam dopušta da doživimo emanaciju, a to je neposredno isijavanje, zračenje Jednoga. Emanacija je svjetlo koje baca zrake u Tminu. Udaljivanje od Jednoga jest zatamnjenje, koje završava u tami osjetilnoga bića, ali ovdje nalazimo mogućnost povratka i ulaza do Jednoga, a to je Lijepo i umjetnost nastala iz lijepe duše. Neposredna je emanacija Jednoga Um -Duh (NUS [νους]). Iz Uma-Duha stvorena je Duša (PNEUMA [πνεϋμα]), a ova je pak posredovanje prema Osjetilnome.

i ljubavi, teško shvatljiv u tajni Trojstva. Otac, Sin i Duh

Plotinov je sustav zaokružen tako da svi slojevi bitka

mistični su Iskon, koji stvara čovjeka na sliku i priliku svo­

bivstvuju unutar sveobuhvatnoga Jednoga kao bića njego­

ju . Teško je ne povezati kršćansko Trojstvo s Platonovom

ve emanacije. Put spoznaje Jednoga za čovjeka, osjetilno

Vrhovnom idejom, koja sažima Istinito, Dobro i Lijepo.

biće, vodi od napuštanja vlastitoga tijela, očišćenja od osjetilnosti do ekstaze. Tomu mističnomu, najintenzivnijemu duševnomu doživljaju, tomu istupanju iz samoga sebe, sro­

333 0 državi Božjoj, XV, 22 (sv. II., str. 375). 334 Ispovijesti, VII, 12,18. 335 Hölderlin, Patmos [vidi u ovoj knjizi str. 336 - 337]. 374

dan je doživljaj Lijepoga i umjetnosti. Izvor je ljepote lijepa duša, koja oblikuje, daje formu predmetnosti tamo gdje priroda zakazuje. Stoga umjetno375

sti ne oponašaju vidljivo, već se one uzdižu nagore k racio­

ne srca moga, i napisah djelo » 0 lijepom i prikladnom <<...338

nalnim form am a, iz kojih proizlazi i priroda... Umjetnosti

Mnogo poslije spoznaje Augustin da polazne točke te velike

stvaraju mnogo toga iz sebe samih, je r komu nešto nedostaje,

stvari u tvojoj umjetnostijo š nisam mogao vidjeti, Svemogući,

tomu dodaju, je r su one u posjedu ljepote.33ć

koji je d in i stvaraš čudesa (Ps 72, 18).m

Tako je emanacija Jednoga, isijavanje Dobroga prema

Iz pretpostavke da je Bog ishodište dobrote i ljepote,

duhu, duši i osjetilnosti dijalektički proces uzajamnoga dje­

slijedi da je zlo nebitak, a po Pavlu ništa nije po sebi pogano.

lovanja i svjedočenja. Lijepo u osjetilnosti svjedoči dušu, duša

Dakako, osjetila ne obuhvaćaju Boga, ali mogu biti preko

duh, a duh svjedoči Jedno-Dobro, kao Prvo u jedinstvu svih stupnjeva emanacije.

duše put do njega. Kad puna ljubav prema Bogu bude prosvjetljenjem uzvraćena, tada ljubav i ljepota dobivaju svoja prava i svoje svjetlo:340 Pa ipak ljubim neko svjetlo, neki glas, neki miris,

3. Etika - estetika

nekojelo, i neki zagrljaj, kad ljubim Boga svog: svjetlo, glas, miris, jelo, zagrljaj svoga unutarnjeg čovjeka, gdje

Plotinov je utjecaj na Augustinovu filozofiju zamjetan

svijetli mojoj duši nešto čega ne obuhvača prostor, gdje

osobito u bliskosti Dobra i Lijepoga. Augustin, obraćajući se

zvuči nešto čega ne odnosi vrijeme, gdje miriše nešto čega

Bogu, piše kako ga je k njemu vukla njegova ljepota, ali još

ne razasipa vjetar, gdje j e tek kojega ne smanjuje uživa­

uvijek preko ljepote lijepih i prikladnih stvari i bića, jer:336337

nje, gdje je čvrsti zagrljaj kojega ne raskida zasićenost. To

Postoji zaista neka milina na lijepim tijelima, pa u zlatu i srebru, i u svim stvarima... I život koji ovdje živimo ima svoju privlačnost zbog neke mjere ljepote svoje i zbog sklada sa svim ovim zemaljskim ljepotama.

j e ono što ljubim kad ljubim Boga svog... Moje pitanje bijaše u mom razmišljanju o njima, a njihov odgovor bijaše njihova ljepota. Uz pomoć vjere izvanjski se čovjek preobraća u unu­ tarnjega. Obraćajući se sebi. Suncu, Mjesecu, zvijezdama

Potom spoznaje da je ljubio ljepote nižega reda i spuštao se u dubinu... I toje razmišljanje bujalo u mojoj duši iz dubi338 Ispovijesti, IV, 13,20.

376

336 Citirano prema D. Grlić, Estetika, str. 114 - 115.

339 Ispovijesti, IV, 15,24.

337 Ispovijesti, II, 5,10.

340 Ispovijesti, X , 6 ,8 i 9. 377

i svemu stvorenju, nalazi posvuda isti odgovor: On nasje stvorio?41 Unutarnji je čovjek sve to spoznao posredstvom izvanjskoga:342 Ja, unutarnji čovjek, spoznao sam to, ja , ja duh preko osjetila svoga tijela. Upitah svemir o Bogu svom, i odgo­ vori mi: »N isam j a Bog, nego me j e on stvorio.« Zajedništvo duše i tijela, dakako uz prevlast duše kao voditeljice i uz uzajamnu ljubav Boga i čovjeka, očituje se u doživljaju svijeta kao ljepote i Božje umjetnine. Najznatnija je Božja umjetnina - čovjek, koji duhovnom i tjele­ snom građom, korisnočom, skladom i ljepotom svjedoči o beskrajnoj veličini svoga Tvorca. I zaista u tijelu ne vidimo ništa što j e stvoreno radi koristi a da ne djeluje i kao lijepo... Ako, dakle, nema ni jednoga od tjelesnih dijelova (harem od onih vidljivih o kojima nitko ne dvoji) koji nije tako prilagođen za neko djelo da nije i lijep - dok postoje neki dijelovi što posjeduju samo ljepotu, a nemaju nikakve upotrebe - mislim da se lako uviđa, kako p ri tvorbi tijela dostojanstvo bijaše pretpostavljeno pukoj potrebi. Jer potreba ćeproći, i doći će vrijeme kad ćemo uživati jedn i u ljepoti drugih, a bez ikakve požude.343

341 Ps 100,3. 342 Ispovijesti, X, 6,9. 343 0 državi Božjoj, XXII, 2 4 ,4 (sv. III., str. 393 i 395). 378

Ljepota bez ikakve požude - ne asocira li taj stavak na Kantovu definiciju: Lijepo je ono što se u sudu ukusa sviđa bez interesa? Dakako, Augustinova estetička misao izrasta iz različitih korijena od onih iz kojih se razvija Kantovo nastojanje da autonomijom estetike i umjetnosti premosti jaz između područja čistoga i praktičnoga uma. Augustinova estetika ima čvršće ishodište: u spoznaji bo­ žanske ljepote i u Plotinovoj emanaciji Jednoga preko duha i duše do osjetilnosti oplemenjene umjetnošću, koja prirodi pridodaje sklad tamo gdje ona sama, kao puka osjetilnost, za­ kazuje. Toma Akvinski bit će radikalniji u svojim pogledima na lijepo, iako njegovo jezgrovito određenje nije u punom skladu s njegovom teologijom:pulchra sunt, quae visaplacent - lijepo je ono što se sviđa vidu, prošireno: osjetilima. U tome pogledu, Augustinov je teologijski sustav konzistentniji. U njemu se pomalja stalna, ne samo u krugu tradicije Helena, paradigma, uzor i cilj odgoja, savršeni slobodni čovjek kalokagathos [καλοκάγαθος] - lijep i dobar. A takav može biti samo onaj koji vjeruje da samo kao stvorenje Stvoritelja može biti sudionikom njegove ljepote. Ljepota je u cjelini i cjelovitosti Bogom stvorenoga svijeta, a pojedine ružne stvari nalaze svoje mjesto u cjelini i postaju lijepe, ne po samima sebi, već usklađene u cjelini ljepote kozmosa.

4. Drama i kazalište Augustinov odnos prema drami i kazalištu uvelike nalikuje Platonovu. Obojica su u mladosti bili i dramski 379

pjesnici, obojica su više cijenili komediju, obojica su u

onih pet špilja tame, čega uopće nema i što ubija onoga koji

zrelim godinama osuđivali dramsko pjesništvo i odrekli

u to vjeruje. Jer stih i pjesmu ubrajam među prava jela,

se svojih pjesničkih djela, čak i dijela svojih filozofskih

ali da Medeja leti, to nisam tvrdio iako sam tako pjevao,

nazora. Ipak, nači ćemo jednu značajnu razliku u odno­

niti sam u to vjerovao iako sam čuo da tako pjevaju.

sima prema kazalištu i filozofiji. Platon bi bio otjerao bez oklijevanja sve politički i pedagoški nepodobne pjesnike iz

Augustinov esteticizam, često u neskladu s temeljnom

svoje idealne države, bez obzira na umjetničke vrijednosti

teološkom orijentacijom, povezuje ga s Platonom neodo­

njihovih djela. Čak ni Homeru ne bi bila otvorena vrata

ljivom sklonošću za dramatizaciju. Platonovi su dijalozi, ne

Platonova grada. Ali filozofi, čak i oni posvema suprotni

samo formalno, drame u punom smislu moderne drame, u

Platonovim pogledima, iako oprečnih nazora, ostaju u

kojima se radnja i sukob premještaju iz izvanjskoga u du-

Gradu, makar katkad ironijski predstavljeni kao dijalek­

ševno-duhovno, unutarnje. O d spektakularnih ekspozicija

tički nužna oporba Sokratovu i Platonovu mišljenju.

u kojima se upoznajemo s osobama, s mjestom radnje koje

Augustinu pak, kao gorljivu vjerniku i autoritarnu teolo­

sugerira atmosferu i tematiku događanja, do karakterizacije

gu, bolje su pjesničke maštarije, obmane i utvare od lažnih

sudionika ravne Shakespeareovim dramskim portretima,

filozofa i teologa. Sporeći se s manihejcima, kojima je i sam

otkriva se veličina dramatske genijalnosti zapretane ideo­

nekoć pripadao, vjerujući da se dobro i zlo zauvijek bore u

logijom.

svijetu i čovjeku, ne spoznajući tada da Bog kao vrhovno

I Augustin bijaše dramatičar, ne po svojima, nepoznatim

stvaralačko Dobro ne može stvarati zla, po čemu je zlo ne-

nam mladenačkim dramskim djelima, već po dramatskom

bitak - drži umjetnost boljom od filozofijskih i teologijskih

izričaju snažne, nesimulirane patetike njegovih Ispovijesti i

zabluda. U Ispovijestima, gdje sasvim iskreno, otvoreno opi­

dramatične polemičnosti djela 0 državi Božjoj. Tako je i

suje povijest svojih poroka i zabluda do obraćenja i pune

njegov odnos prema drami i kazalištu dramatičan. Ovisno

spoznaje potaknute pravom vjerom, piše:344

o prilikama i sudionicima u raspravama, pa i polemikama, Augustin će mijenjati svoje stavove, zastupajući katkada

Koliko su bolje onepričicegramatičara ipjesnika nego one varke!Jer stihovi, pjesma i Medeja što leti sigurno su korisniji nego onih p et počela različito obojenih poradi

samomu sebi protuslovne nazore, strastveno i s punim uvje­ renjem. Prema navođenju dramskih pisaca, djela i osoba možemo zaključiti da je vrlo oskudno poznavao grčku i rim­ sku dramsku literaturu. O d pisaca spominje samo Terencija,

344

380

Ispovijesti, III, 6,11.

Plauta i Seneku. Navodi samo Terencijeve komedije. To su 381

Eunuh, Braća i Andrija. Daje znao više, mogao je naći mno­

Isti primjer navodi i u Ispovijestima, gdje piše kako Teren-

štvo boljih primjera iz dramske literature za argumentaciju svojih negativnih i afirmativnih sudova o drami i kazalištu.

cije uvodi na pozornicu razvratnog mladića koji sebi kao uzor za blud uzima Jupitera »gledajući neku sliku na zidu

Tako je, na primjer, branio grčko kazalište, koje je štitilo

gdje j e bio prikazan Jupiter kako je, po priči, preobražen u

svoje bogove, a izrugivalo se ljudima, dok rimsko kazalište

zlatnu kišu oplodio D anaju«..?46 U tom tako velikom uzo­

izruguje bogove, a štiti ljude od poruge i sramoćenja. Oče­

ru nalazi zaštitu vlastitom sramotnom činu, dok se hvasta

vidno Augustin nije poznavao Aristofanove komedije, a ni

kako u tome samo oponaša boga! A li kakvoga boga! Kaže:

tragedije Sofokla i Euripida, gdje su bogovi uzročnici većih

Koji s visina hramove gromom potresa.

zala od onih u rimskom kazalištu.

Zašto onda i ja , čovječič, ne bih učinio isto?

Dakako, polazni je ishodišni stav neporeciva istina vjere,

Pa sam i učinio, i to s užitkom?41

pouzdano mjerilo manjega i većega dobra u određenom društvu. Dodajmo tomu daje Augustinovo doba poznavalo dramsku književnost iz druge i treće ruke, više po komen­

ljudskom društvu od obitelji do državne zajednice, Te-

tarima nego po tekstovima. U svakom slučaju, sa stajališta

rencije će poslužiti Augustinu s iskustvima s kojima se svi

kršćanske doktrine, kako je od žestoka Tertulijana i strasna

slažu. Navodi iz njegove komedije Brača·?4*

Ali kada nabraja i opisuje slabosti i nedaće života u

neprijatelja kazališta Ivana Zlatoustoga djelomice nasljeđuje i osnažuje Augustin, dramskomu pjesništvu ostaje vrlo malo

»O ženih se; i koliku nevolju spoznah!

prostora u obrazovanju kršćana.

Rodiše se djeca; i eto jošjedne brige.«

Najveće je zlo rimskoga kazališta samo njegovo podri­ jetlo: Bogovi narediše da se njima u počast uvedu kazališne

Iz Eunuha·. Povrede, sumnje, neprijateljstva, rat, pa opet mir,:M9

priredbe.345 Ali te su počasti, osobito Cibele ili Uranije,

U Andriji nalazimo razborita roba koji svjetuje svoga

bile bestidno skrnavljenje božice, koju su bezočni glumci prikazivali najgadnijim prostačkim pjevanjem i kretnjama,

razbludnoga gospodara: Koliko bi bolje bilo, da se potrudiš

tobože slaveći njezinu nepresušnu plodnost. I sam Jupiter, bog nad bogovima, daje primjer Terencijevu zavodniku

346 Ispovijesti, 1 ,16,26.

{Eunuh) kako da obljubi robinjicu prijateljeve kurtizane.

347 Ibid. 348 O državi Božjoj, XIX, 5 (sv. I., str. 33).

345 0 državi Božjoj, 1,32 (sv. I., str. 81). 382

349 Ibid. 383

te iz svoje duše odstraniš tu ljubav, nego što samo pričaš i

đanina, dok su se slobodno u hramovima i kazalištima

tako jo š više uludo raspaljuješ svoju požudu.™

prikazivali i ismijavali nakazni poroci vlastitih bogova.

Augustinova kritika kazališta, napose rimskoga, Te-

Augustin u djelu 0 državi Božjoj opširno izlaže antičku

rencijeva, ublažena je usporedbama s krivom teologijom,

mitologiju, zgraža se nedjelima poganskih božanstava, a

bestidnim svetkovinama i okrutnim krvoprolićima gladija-

još više slavljenju i prikazivanju tih zala u javnosti.

torskih borbi u cirkusima. Tako su mu komedije i tragedije

A ipak, odakle potječe ugoda od takvih tragičkih i

podnošljivije od onih gadosti. Jer... što god se gnusno izvodi

komičkih uprizorenja u kazalištu? U Ispovijestima razla­

u kazalištima, jo š uvijekje pohvalno uspoređeno s gadostima

že svoje davnašnje, ali i sadašnje dojmove o doživljajima

u hram ovim a.™ Sjećajući se školovanja u mladosti, obra­

tragičkih zbivanja. Nije mu upitna naslada u doživljajima

ćenik osuđuje lektiru koja potiče na sramotna djela (Te-

tragičkih predstava. Uživao je, kaže, u prizorima patnje,

rencijevEunuh). Ali ni sada, u zreloj dobi, kada piše svoje

katkada i nedužnih junaka drame. Ali odakle takvo uži­

Ispovijesti, ne može obezvrijediti estetske, stilske vrijed­

vanje? Doista, sažaljenje je pravo ljudsko čuvstvo. Ali, u

nosti pjesničkih djela uz koja se obrazovao: Ne optužujem

kazalištu, koja je njegova prava priroda? Mi žalimo patni­

riječi, koje su kao izabrane i skupocjene posude, nego vino

ka, suosjećamo s njim, ali mu ne možemo pomoći. Naša

zablude koje su nam u njima pružali pijani učitelji.™

naslada proizlazi iz samodopadna osjećaja da, eto, mi dobri

Zaključak je u Ispovijestima i u djelu 0 državi Božjoj istovjetan: kakvi bogovi, takvi ljudi, takvo i kazalište. Gr­ čko je kazalište stoga manje zazorno od rimskoga. Ondje bijaše zabranjeno izrugivanje bogova, a dopušteno ismi­ javanje građana, čak i najuglednijih političara, pjesnika i filozofa (Kleon, Euripid, Sokrat), pisanom riječi i javnim izvedbama u kazalištu. U Rimu su mogli biti kažnjeni smrću pisci koji bi izvrgli ruglu slobodnoga rimskoga gra-35012

i samilosni, tugujemo zbog patnji drugih. A li kakva j e napokon samilost s pjesničkim i kaza­ lišnim događajima? Gledalac se ne poziva da pomogne, nego samo da žali, i piscu onih slika više ugađa kad više žali. Pa ako se one ljudske nesreće, bilo stare bilo izm i­ šljene, tako predstavljaju da onaj koji ih gleda ne trpi, gledalac odlazi iz kazališta s dosadom i osudom; a ako trpi, ostaje do kraja napet i zadovoljan.™ Čovjeku je drago osjećati samilost, a nje nema bez bola.

350 0 državi Božjoj, XIV, 8 ,2 (sv. II., str. 251).

To je jedini razlog da ljudi nalaze ugodu u boli. Zato ne

351 0 državi Božjoj, VIII, 5 (sv. I., str. 551). 352 Ispovijesti, 1 ,16, 26. 384

353 Ispovijesti, III, 2,2.

385

treba odbaciti samilost jer je bolna. Treba katkada i boli ljubiti. Ali: ... može i onaj koji pravo i iskreno ža li željeti da postoje bijednici kako bi ih mogao žaliti. Stoga neku bol

Augustinova je antropologija teologija, ali unatoč bespogovornoj vjeri u Tvorca, čovjek ostaje vječna zagonetka, veliki bezdan, razumska supstancija sačinjena od duše i tije­

treba odobravati, ali nijednu ljubiti.354 Prava samilost, kršćanska samilost, djelatna je; poput

la, koja nosi tajnu toga nerazorivoga jedinstva. Čudesne su

ljubavi, ona je dobrostiva, strpljiva, ne hvasta se i ne oholi se. Naprotiv, samilost pobuđena kazališnim predstavama poticana je samodopadnošću, samohvalom i ohološću. Ta­

o samome sebi kao kontinuitetu individualnosti. gativna, teologija, ukoliko svako promišljanje o čovjeku

kvim introspektivnim nalazima vlastitih iskustava kazališnih

dodiruje pitanje o onome Iznad, bilo da ga imenuje kao

doživljaja Augustin obezvrjeđuje katarzični učinak teatra i dramskoga pjesništva uopće. Povremena i mjestimična povlađivanja kazalištu u usporedbi s gorim, svetogrdnim

Boga, Ideju, Udes ili Povijest - bilo da to Bezimeno Sve

priredbama i svetkovinama, ne predstavljaju pristajanje uz

lom potaknuta Augustinovim djelom, privodimo kraju

dramsku umjetnost, već samo lučenje zla od gorega. Ipak, Augustinova estetika i dramaturgija svjedoče ne

raspravljanje o antičkoj drami i dramaturgiji.

samo o njegovu teologijskome i filozofijskom pristupu, nego i o jasnim naznakama njegove antropološke usmje­ renosti. Naći i vidjeti Boga u čovjeku i čovjeka u Bogu, jedno je od najdubljih i najintimnijih spoznaja ovoga, ne samo kristologa već tvrdoga svjedoka toga povjerljivoga zajedništva. Bog je nakon šest dana stvaranja svijeta počinuo i tako nas uputio da i mi počinemo u subotu vječnoga živo­ ta: Tada ćeš i ti počinuti u nama tako kao što sada djeluješ u nama, i tako će onaj počinak biti tvoj počinak u nama kao što su sada ova naša djela tvoja djela u nama,355

354 I s p o v ije s ti, III, 2 ,3 . 355 I s p o v ije s ti, X III, 37, 32.

386

tajne moć uma i plodnosti reprodukcije, pamćenje i svijest N o nije li svaka antropologija, bilo pozitivna, bilo ne­

ili Jedno odbija priznati kao antropološku kategoriju? S ovim provokativnim pitanjima, koja su dobrim dije­

zora, antropografija unutar njegove antropologije, a to ovdje znači sveukupnost njegovih spoznaja o čovjeku, izvedenih u etici, politici, psihologiji, metafizici i hermeneutici.

VIII. SUMMA

Drama i filozofija od antike do danas u vrlo su prisnom odnosu. One se, u prvotnom dodiru, međusobno mrze (Solon - Tespis, Heraklit - kazalište, Platon - tragedija, Augustin P ostoji sam o je d n a n a d a i sam o je d n o ja m s tv o z a b u d u ćn o st lju dskoga i on a le ž i u to m e d a ne izu m r e tragično osjećanje. N i e tz s c h e

O v a j je rad podnaslovljen kao antropografija antičke drame. To znači da smo nastojali razumjeti antičku dramu i razmišljanja o njoj kao oris slike o čovjeku u njegovim

- rimsko kazalište). Ali taje mržnja intuirana iz potisnute ili podsvjesne ljubavi. Nijemci to pomiješano čuvstvo imenuju: Haßliebe, mržnja iz ljubavi, ali i ljubav iz mržnje. Zazor od dramske umjetnosti kao taj kompleks »mrzoljublja« (neka nam bude dopuštena ova ishitrena kovanica) prepoznadjiv je osobito u djelima Platonovim i Augustinovim kao pritajeno žaljenje za mladenačkim sklonostima i naglašeno dramatskim stilskim oblikovanjem koje visoko premašuje kanone reto­

bitnim odrednicama. Mi imamo tu sliku sastavljenu od

rike. Njihovo je mrzoljublje kompleks unutarnjega sukoba

mnoštva sastavnica, ali i mi sami smo u toj slici - ona ima nas. Kako razumjeti nešto što imamo, koje neodvojivo ima nas same, nas, subjekt-objekt toga zajedništva? Na to pitanje

ideologa s estetom. Ideje s Erosom. Nasuprot njima stoje, primjerice, Agaton i Aristofan.

pokušava odgovoriti filozofijska i kulturna antropologija, začeta kao filozofijski sustav krajem dvadesetoga stoljeća,

Njihovo se mrzoljublje ogleda u Agatonovu relativiziranju svemoći razuma i u Aristofanovu ironiziranju »demagogije«

ali postavljena pitanja i mnogi odgovori predloženi su, i

prijatelja Sokrata. Stoga je prijateljstvo drame i filozofije samo naizgled upitno. Dramski Eros i filozofski Eros iskazuju svoju

bez sustavne obrade, 2500 godina prije zapadnoeuropskih filozofijskih disciplina današnjice.

bliskost čak i u najžešćim suprotstavljanjima, a nerijetko i u punoj slozi. Upovijestifilozofijeprotivnici umjetnosti bili su baš

Stoga ta, u davnini postavljena pitanja i odgovore o čovjekovoj naravi, slikama njegovih mogućnosti i orisima

oni koji su osjećali opasnost da jojpodlegnu, piše Karl Jaspers. I još: Umjetnik ifilozof hoće nešto cjelovito... umjetnik katkada

njegovih granica ovdje nazivamo antropografijom. N e više, ali ni manje od toga. Aristotelova Poetika ipak nije samo

postiže svoj cilj, filozof nikada,356

analitika tragedije, nije samo izložba priča, osoba i njihovih osobina, već djelo uklopljeno u cjelinu Filozofova svjetona388

356 K. Jaspers, Philosophie, sv. I., str. 334.

389

Težnja za cjelovitom spoznajom sveopće je nastojanje

3. krivn je - Nitko nije nedužan, kaže filozof. Nonposse

da se osmisli pojedinačni život, društvena zajednica i koz­

nonpecare, kaže teolog. Krivnja, makar i nametnu­

mos. Vječna pitanja koja postavljaju helenski mit, antička

ta, subjektivno se doživljava kao osobna krivnja.

kozmologija, filozofija i pjesništvo, daju različite, suprot­

4. strah a - Svjesno se biće straši, zna daje ugroženo,

stavljene odgovore. Naše je pitanje: je li antička dramaturgija (ovdje mislimo

i od nepoznatoga. 5. sa ža ljen ja - Patnja i strah za dramske osobe isho­

zajedništvo drame i teorije) izgradila cjelinu koja je mogla

dišta su filantropije, sućuti za čovjeka-patnika.

usmjeriti duhovnu povijest Zapada, i kako je to učinila?

6 . za b lu d e - Hamartia [αμαρτία], sljepilo za vlastitu

Jednu od mogućnosti odgovora pokušali smo tražiti iz he­

situaciju. Nalazimo je u licima tragedije, posredno

lenske tragedije i refleksija o njoj, u usporedbi s domišljajima

i u publici.

moderne filozofijske antropologije. Antička slika o čovjeku

7. borbe - Sukob s drugima i u samome sebi određuje

u mnogim je fragmentima sukladna, pa i podudarna s bit­

sve odnose u drami i u životu. R a t je otac i kralj svih

nim odrednicama čovjekova opstanka koje nam predlaže

stvari.357 8. volje - Htjeti svjesno postavljati ciljeve, bez obzira na

metodologija antropologije i filozofije egzistencije. U prilog toj tezi poslužit će, dakako nikada dovršeni,

objektivne mogućnosti, ljudska je vrlina i granica.

katalog tih odrednica. Iz kruga helenske drame, posebice

9. n a d e - Nesigurna, varljiva nada težnja je opstanka

tragedije i Aristotelove Poetike, pomalja se slika ljudskoga

da opstane. Ali, sve određuju bozi. Možda ipak, ako

bića, slika koja će unatoč oštećenju i doslikavanju trajati i

je proroštvo nepouzdano...

poučavati do kraja našega svijeta. Slijedi katalog bitnih određenja čovjekova bića izveden iz spoznaja antičke drame i filozofije.

10. rezignacije - Beznađe Antigonino u Edipu na Ko­ lonu. Predviđanje neumitnoga - najbolje je ne roditi se: Ne doć na svijet, to nad svako se diže dobro. 11. tra n scen d en cije - Postoje sile koje ne možemo

Č ovjek je biće:

1. sm rti - Junak antičke tragedije zna da je smrtnik,

spoznati, ali znamo ili slutimo da upravljaju našim životima.

straši se tame, žali zbog utrnula sunčeva svjetla. 2. patnje - Temeljno, opće stanje tragične osobe, suspregnuto u prividu sreće, ali uvijek nazočno u si­ gurnosti udesa. 390

357 H. Diels, op. cit., Heraklit, B 53.

391

12. smijeha - Čovjek se smije rugobi bezopasnoj i p o­

4. krivnje - Svako djelovanje ima u svijetu posljedice

znatoj. Ali i on je smiješan, jer ne zna svoje moći, u

za koje djelatnik ne zna... Time što svojim opstankom

uvjerenju da mu je sve dobvatno i razumljivo.

prepuštam svoje uvjete života, snosim krivicu da živim

Sve te bitne karaktere opstanka znao je i oblikovao u djelo jedan jedini: Shakespeare, summa prošloga i mjerilo buduće dramatike. A evo i kataloga bitnih određenja čovjeka iz kruga m o­ derne filozofijske antropologije i filozofije egzistencije. Čovjek je biće: 1. sm rti - Sigurna, ali raznolika i promjenljiva. Svatko ima svoju smrt, ali i kod pojedinca ona se mijenja: Sm rt se mijenja zajedno sa mnom?™ 2. patn je - Patnja izaziva otpor, ali granice su čvrste. Kada bi bilo samo sreće opstanka, moguća bi eg­ zistencija ostala u drijemežu. Začudno j e da čista sreča djeluje prazno?™ Istina sreće tek j e na temelju izjalovljenja,35839360

kroz iskorištavanje..?61 5. tragično - Bol nam govori da postojimo... volim svoju osobnu bijedu. Preko nje se otkriva opća bijeda?61 6. otpora - Čovjek j e onaj koji može kazati ne. On je asket života, vječni protestant protiv ove gole zbilje... uvijek željan da probije ograde svoga sada-ovdje-tako-bitka i svoje okoline.364Čovj ek može nein zu sagen i vlastitu životu iz pobune načela i ljubavi. Primjeri iz antike: Antigona i Alkestida. 7. tjeskobe - Prekinut smrću, biće vremenosti, jedino koje ima sve tri dimenzije vremena, prošlost-sadašnjost-budućnost, obremenjeno je tim znanjem, svojom konačnošću.365 8. brige - Skrb za druge prevladavanje je brige o vla­ stitoj svakodnevici, propalosti egzistencije.366 Stari

3. borbe - Borba za opstanak; nesvjesna borba, svjesna borba; borba sa sobom, borba radi ljubavi; borba u ljubavi, borba oko egzistencije.361 362 Op. cit., str. 246. U djelu Psychologie der Weltanschauungen Jaspers uz spomenute granične situacije navodi i slučaj. 363 M. de Unamuno, Elsentimiento tragico de la vida, str. 192. 358 K. Jaspers, Philosophie, sv. II., str. 231. 359 Op. rit., str. 232.

392

364 M. Scheler, Položaj čovjeka u kozmosu, str. 44 (prev. Vla­ dimir Filipović).

360 Ihid.

365 Heidegger.

361 Ibid.

366 Heidegger.

393

su to zvali filantropijom, čovjekoljubljem.367 Treba

Tjeskoba i nada. To je ono što nam govore stari i novi.

misliti i na onoga koji zaboravlja kamo vodipu t.m

Naši se bogovi mijenjaju s nama. Ali, oni koji ili kakvi

9. igre - Sloboda u izboru pravila, oblikovanje svijeta

bili, omeđuju naš udes, usprkos rijetkim egzistencijalnim

fiktivne ozbiljnosti, novoga reda, iskakanje iz životne

istupanjima (ekstazama) iz Reda. Ovo neka bude jedina

prakse, mogućnost je privremenoga prevladavanja

cjelovitost iskustva antičke dramaturgije:

društvenih prisila.369 10. smijeha - Smijeh je kazna za krutost, neprilagodlji­ vost, ukalupljenost, mehanizam u ljudskom činjenju

U sudbe j e božje mnogoliko lice. Preko nade će štošta bozi izvršit, -

i govorenju, koje ugrožava željenu budnost i kreativ­

K a d tvrdo se nadaš, izda te nada;

nost duha i zajednice.370

Gdje nade i nema, p u t nađe božanstvo. Tako se i sad dogodi ovo.

Taj će se katalog dopunjavati hodom povijesti, osvještenjem djelatno-povijesne svijesti vremena. Usporedimo li ove liste, naći ćemo, bez obzira na pri­ stupe, iskustva i intuicije, podudaranje u bitnome: odre­ đenja ljudskoga zajednička su spoznaja o nadvremenosti tih, Heidegger bi rekao, ne kategorija, već egzistencijalija. Drama kroz pojedinačne udese svjedoči o čovjekovu putu kroz život-povijest. Filozofija, uopćavajući iskustva o au­ tonomiji opstanka, traži odrednice (ne definicije) njegova bića iz znakova i izraza tradicije i suvremenosti.

367 Aristotel. 368 H. Diels, op. cit., Heraklit, B 71. 369 J. Huizinga, Homo ludens (prev. Ante i Truda Stamać); R. Caillois, Igre i ljudi (prev. Radoje Tatić). 370 H. Bergson,Smijeh:Esejoznačenjukomičnog^iev.Bosiljka Brlečić). 394

(Euripid)

IX. LITERATURA

Augustin, Aurelije, O državi Božjoj {De civitate Dei), sv. I. - III., prev. Tomislav Ladan, Zagreb, 1982. - 1996. Batušić, Nikola, Uvod u teatrologiju, Zagreb, 1991. Bazala, Albert, Povjestfihzofije, sv. L, Zagreb, 1906. Beiz, Walter, Gott und die Götter: Biblische Mythologie, Berlin und Weimar, 1975. Bergson, Henri, Smijeh: Esej o značenju komičnog, prev. Bosiljka

Alighieri, Dante, Gozba, prev. Pavao Pavličić, Zagreb, 1976. (D. Alighieri, Djela, sv. I., priredili Frano Čale i Mate Zorić). Aristofan, Komedije, prev. Koloman Rac, Zagreb, 1947. Aristotel, Metafizika, prev. Tomislav Ladan, Zagreb, 1992. Aristotel, Nagovor na filozofiju, prev. Darko Novaković, Za­ greb, 1987. Aristotel, Nikomahova etika, prev. Tomislav Ladan, Zagreb, 1982. Aristotel, 0 duši, prev. Milivoj Sironić, Zagreb, 1987. Aristotel, 0 pesničkoj umetnosti, prev. dr. M iloš N . Đurić, B eo­ grad, 1966. Aristotel, 0 pjesničkom umijeću, prijevod i objašnjenja Zdeslav Dukat, Zagreb, 1983.

Aristotelova Poetika, prijevod i komentar Martin Kuzmić, Za­ greb, 1912. Aristotel, Politika, prev. Tomislav Ladan, Zagreb, 1988. Aristotel, Retorika, prev. Marko Višić, Zagreb, 1989.

Brlečić, Zagreb, 1987.

Biblija, glavni urednici dr. Jure Kaštelan, dr. Bonaventura Duda, prev. dr. Antun Sović, dr. Ljudevit Rupčić, Zagreb, 1968. Bray, Warwick - Trump, David, Dictionary ofArcheology, Harmondsworth, 1972. Burckhardt, Jacob, Eseji iz grčke prošlosti, prev. Gustav Samšalović, Zagreb, 1953. Caillois, Roger, Igre i ljudi, prev. Radoje Tatić, Beograd, 1979. Cassirer, Ernst, Ogled o čovjeku, prev. Omer Lakomica i Zvo­ nimir Sušić, Zagreb, 1978. D ’A mico, Silvio, Povijest dramskog teatra, prev. Frane Cale, Za­ greb, 1972. Diels, Hermann, Predsokratovci, sv. I. - II., prev. Z. Dukat, V. Gortan, S. Hosu, A. S. Kalenić, J. Kaštelan, R. Mardešić, D. Novaković, D. Salopek, M. Sironić, D. Škiljan, Zagreb, 1983. Diogen Laertije, Životi i mišljenja istaknutihfilozofa, prev. Albin Vilhar, Beograd, 1985.

Aristotel, Ustav atenski, prev. N iko Majnarić, Zagreb, 1948.

Đurić, M iloš N ., Istorija helenske književnosti, Beograd, 195L

Aristotel, Z.a poetikata, prev. M ihail D. Petruševski, Skopje,

Đurić, M iloš N ., Istorija starih Grka, Beograd, 1972.

1990.

Atomisti Leukip i Demokrit: Svjedočanstva i fragmenti, izabrao, uredio, preveo i objasnio N iko Majnarić, Zagreb, 1950. Augustin, Aurelije, Ispovijesti, prev. Stjepan Hosu, Zagreb, 1973.

396

Eshil, Tragedije, prev. Koloman Rac, Zagreb, 1918. Euripid, Euripidove drame, sv. I. - III., prev. Koloman Rac, Za­ greb, 1920. - 1960. Fergusson, Francis, The Idea ofa Theatre, Princeton, 1968. 397

Gadamer, Hans-Georg, Hehrheit und Methode, Tübingen, 1960.

Ksenofont, Symposion, prev. Franjo Petračić, Zagreb, 1897.

Gehlen, Arnold, Čovjek, prev. Aleksa Buha, Sarajevo, 1974. Grlić, Danko, Estetika, Zagreb, 1974.

Lucerna, Camilla, Die Katharsis des Aristoteles, prev. Vladan Šva-

Guardini, Romano, Der Tod des Sokrates, Rowohlt, 1966.

Martin, Gottfried, Sokrates, Reinbek, 1967.

Hančar, Ferdinand, Das Pferd in prähistorischer und früherer

historischer Zeit, W ien, 1956. Hawkes, Jacquetta, Prethistorija, prev. Janko Tompa, Zagreb, 1966. {Historija čovječanstva, sv. 1., knj. I.). Herodot, Novele, anegdote i druga zanimljiva pričanja, prev. August Musić i N iko Majnarić, Zagreb, 1953. Hesiod, Postanak bogova, prev. Vladimir Glavičić, Sarajevo, 1975.

cov, u časopisu T8cT, br. 1, Zagreb, 1995. Marković, Franjo, Razvoj i sustav občenite estetike, Zagreb, 1903. Matijašić, Robert, Libija u antici, u časopisu Latina et Graeca, br. 12, Zagreb, 1989. Melchinger, Siegfried, Povijest političkog kazališta, prev. Vida Flaker, Zagreb, 1989. Miletić, Stjepan pL, Estetskaforma završnog izravnanja u Shake-

Homer, Ilijada, prev. Tomo Maretić, Zagreb, 1921.

speareovim dramama, prev. Vladan Svacov, u časopisu T ScT,

Homer, Odiseja, prev. Tomo Maretić, Zagreb, 1950.

br. 4 - 5 , Zagreb, 1996.

Horacije Flak, Kvint, Satire i epistule, prev. Juraj Zgorelec, Za­ greb, 1958. Huizinga, Johan, Homo ludens, prev. Ante i Truda Stamać, Za­ greb, 1992. Jaspers, Karl, Philosophie, sv. I. - III., Berlin - Göttingen - H ei­ delberg, 1956. Jaspers, Karl, Psychologie der Weltanschauungen, Frankfurt a. M. - Hamburg, 1967. Kant, Immanuel, Kritika moči suđenja, prev. Viktor D. Sonnen­ feld, Zagreb, 1976. Kant, Immanuel, Zum ewigen Frieden, Leipzig, 1917. Književna smotra, god. X., br. 31 - 32, glavni urednik Zdravko Malić, Zagreb, 1978. Kohan, R S., Istorija stare grčke književnosti, prev. Dragutin Marković, Sarajevo, 1971. Koller, Hermann, Die Mimesis in der Antike, Bern, 1954. Ksenofont, Uspomene o Sokratu, prev. M iloš N . Đurić, B eo­ grad, 1964. 398

Mingazzini, Paolino, Ceramica Greca, Milano, 1969. Misailović, Milenko, Dramaturgija scenskogprostora. N ovi Sad, 1988.

Nacrt grčkih i rimskih starina, po E. Wagneru i G. Kobilinskom obradio August Musić, sv. I. - II., Zagreb, 1910. Nietzsche, Friedrich, Schopenhauer als Erzieher, Leipzig, 1924. Pareti, Luigi - Brezzi, Paolo - Petech, Luciano, Stari svijet: Od

1200. do 500. god. pr. n. e„ prev. Konstantin Miles, Zagreb, 1967. {Historija čovječanstva, sv. 2., knj. L). Pareti, Luigi - Brezzi, Paolo - Petech, Luciano, Stari svijet: Od 500. god. pr. n. e. do početka nove ere, prev. Zeljko Bujaš, Zagreb, 1967. {Historija čovječanstva, sv. 2., knj. II.). Pareti, Luigi - Brezzi, Paolo - Petech, Luciano, Stari svijet: Od početka nove ere do 500. god., prev. Konstantin Miles, Zagreb, 1967. {Historija čovječanstva, sv. 2., knj. III.). Pavao, apostol. Poslanice Rimljanima, Korinčanima I, Galaća-

nima, prev. Ljudevit Rupčić, Zagreb, 1968. {Biblija). 399

Pejović, Danilo, Aristotelova praktična filozofija i etika, pred­ govor Ladanovu prijevodu Nikomahove etike, Zagreb, 1982. Pichel, Gina, Opća povijest umjetnosti, prev. Mate Križman, Zagreb, 1975. Platon, Država, prev. Martin Kuzmić, Zagreb, 1942. Platon, Državnik, prev. Veljko Gortan, Zagreb, 1942. Platon, Eutidem, prev. Slobodan U. Blagojević, Beograd, 1987. Platon, Fedar, prev. M iloš N . Đurić, Beograd, 1985.

Riezler, Kurt, Traktat vom Schönen, Frankfurt a. M., 1935. Rostovtzeff, Mihail, Greece, Oxford, 1963. Scheler, Max, Položaj čovjeka u kozmosu, prev. Vladimir Filipović, Sarajevo, I960. Shakespeare, W illiam, Hamlet, prev. Milan Bogdanović, Za­ greb, 1956. Schidrowitz, Leo (ur.), Sittengeschichte des Theatres, W ien Leipzig, 1930.

Platon, Fedon, prev. Miloš N . Đurić, Beograd, 1970.

Stein, Werner, Kulturfahrplan, Berlin-Grunewald, 1958.

Platon, Fileb, prev. Veljko Gortan, Zagreb, 1979.

Sofoklo, Tragedije, prev. Koloman Rac, Zagreb, 1913.

Platon, Gozba, prev. Miloš N . Đurić, Beograd, 1970.

Spranger, Eduard, Oblici života, prev. Vladimir Filipović, Za­

Platon, Harmid, prev. Slobodan U. Blagojević, Beograd, 1987. Platon, Hipija Veći, prev. Slobodan U. Blagojević, Beograd, 1987. Platon, Ion, prev. Miloš N . Đurić, Beograd, 1970. Platon, Lahet, prev. Slobodan U. Blagojević, Beograd, 1987. Platon, Lisid, prev. Slobodan U. Blagojević, Beograd, 1987. Platon, Parmenid, prev. Ksenija Atanasijević, Beograd, 1959. Platon, Protagora, prev. Koloman Rac i Milivoj Sironić, Zagreb, 1975. Platon, Sofist, prev. Milivoj Sironić, Zagreb, 1975. Platon, Symposion, prev. Franjo Petračić, Zagreb, 1897. Platon, Teag, prev. Slobodan U. Blagojević, Beograd, 1987. Platon, Teetet, prev. Milivoj Sironić, Zagreb, 1979. Platon, Zakoni, prev. Veljko Gortan, Zagreb, 1957. Platon, Zakoni, prev. Albin Vilhar, Beograd, 1990. Plutarh, Usporedni životopisi, sv. I. - III., prev. Zdeslav Dukat, Zagreb, 1988.

greb, 1942. Švacov, Vladan, Franjo Marković, u časopisu T & T , br. 2, Za­ greb, 1995. Teofrast, Teofrastovi Karakteri, prev. N iko Majnarić, Zagreb, 1947. Teofrast, Karakteri, prev. Petar Pejčinović, Sarajevo, 1975. Thevenin, Raoul, Origine des animaux, Paris, 1947. Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, prev. Stjepan Telar, Zagreb, 1957. Turner, Victor, Od rituala do teatra, prev. Gordana Slabinac, Zagreb, 1989. Unamuno, Miguel de, El sentimiento trdgico de la vida, Salamanca - Madrid, 1912. Unamuno, Miguel de, 0 tragičnom osjećanju života, prev. Olga Košutić, Beograd, 1967. Weber, Alfred, Tragično i istorija, prev. Olga Kostrešević, Novi Sad, 1987.

Popper, Karl, The Open Society and Its Enemies, Princeton, 1950.

Weber, Max, Die protestantische Ethik und der Geist des Kapi­

Ranke-Graves, Robert von, Griechische Mythologie, Reinbek,

talismus, Tübingen, 1934. Wend, Herbert, Es begann in Babel, Reinbek, 1966.

1960. 400

401

Wiesner, Joseph, Fahren und Reiten in Alteuropa und im alten

Orient, Leipzig, 1939. W indelband, W ilhelm , Platon, Tübingen, 1923. W indelband, W ilhelm, Povijestfilozofije, sv. I., Zagreb, 1956. Woolley, Sir Leonard, Počeci civilizacije, prev. Konstantin Miles i Josip Ritig, Zagreb, 1966. {Historija čovječanstva, sv. 1., knj. II.).

PO G O V O R

POIMANJE TRAGEDIJE IZ DUHA HAMARTIJE

D e r griechische B e g r iff selbst ist in tellektu al. N u r d a n n k an n d ie

αμαρτία zugleich sehr schw er

sein, ohne d a ß sie z u r m o ra lisch en Ursache des Glückswechsels w ird.

M. Kommereil, str. 124

L essin g u n d A ristoteles,

H A M A R T I A nas uključuje neposredno, izra v ­ no u raspravu o sam oj b iti ne sam o antičke več d ra m ­ ske um jetnosti uopće u svim n jezin im vrstam a.

V. Švacov, str. 251

A n tičk a dra m a tu rg ija ,

Vladan Švacov (iz obiteljske arhive)

1. Pristup A k o bi tk ogod h tio u najkraćim crtama, posve saže­ to, opisati pristup V ladana Svacova teoriji dram e, njegov o d n o s prem a dram aturgiji, zn an osti o k n jiževn osti, pa i o p ć e n ito prem a h u m an istici, zacijelo n e bi pogriješio kada bi svoje razlaganje za p o čeo sljed ećom rečen icom 405

Emila Staigera:1 »Uvijek se osjećamo osnaženi ako poetika

bismo postavili kao motto, kao osnovu, kao jedan filozofski

obistinjuje ontologiju, ontologija poetiku.« To je naime

temelj repertoara. Pokušali smo se igrati idejom o povje-

razvidno iz svakoga njegova prinosa neovisno o tome je li

snosti istine.« Odabir djela za određenu kazališnu sezonu

upravo riječ o dramaturgiji i drami, ili o pjesništvu haikua

(ili za više njih) ne smije dakle biti nasumičan, ponajmanje

u Dubravka Ivančana, o povijesti libretta u Hrvatskoj, ili

pak slučajan: usuprot tomu, sam odabir prethodno valja

pak o komičnome u Krleže. Štoviše, i Švacovljevo shvaćanje

osmisliti, filozofski ga utemeljiti.3 A taj »filozofski temelj

dramaturgova »posla« u kazalištu temelji se na takvu pristu­

repertoara« ima svoj »odzvuk«,svoj »usporedni stavak« i

pu. Govoreći naime godine 1979. na Maloj tribini Sterijina

u ovoj knjizi kada Švacov, uspoređujući Platonovo (Πλάτων)

pozorja o »osobi« dramaturga, a pozivljući se pri tome na

i Aristotelovo (Αριστοτέλης) razumijevanje drame i uopće

svoju suradnju s Kostom Spaićem u zagrebačkome HNK-u,

umjetnosti, pri kraju dijela o Aristotelu veli sljedeće:4 »M e­

gdje je neko vrijeme bio dramaturgom, Švacovkaže ovako:2

tafizika i empirija u našim poslovima s dramaturgijom -

»M i smo tražili najprije, dogovarali smo se oko pola godine

prijateljuju.« Dapače, ne samo da »prijateljuju« - moglo

prije, možemo li naći jednu [...] opću misao vodilju koju

bi se dodati - nego je metafizika (dakle πρώτη φιλοσοφία prva filozofija) kako ju je zvao Aristotel) neka vrsta » uvjeta mogućnosti« svake dramaturgije, svake pomišljive »teorije

1 Vidi E. Staiger, Temeljnipojmovipoetike, prev. A. Stamać, str. 190 - 191 (poglavlje pod naslovom 0 temelju pojmova pjesničkih rodova). U izvorniku je ovako: »Immerhin fühlen wir uns bestärkt, wenn die Poetik die Ontologie, die Ontologie die Poetik bewährt.« Vidi Grundbegriffe der Poetik, str. 157 (poglavlje pod naslovom Vom Grund der poetischen Gattungsbegriffe). Izvornik je prvi put objavljen 1946. Puni se zapis knjigopisne jedinice nalazi u Popisu uporabljenih djela. 2 Vidi V. Švacov, Dramaturg ipovjesno-djelatna svijest vreme­ na, u časopisu Scena, god. 15., br. 3. - 4., str. 56. U tome su broju svojim prilozima » o mjestu i ulozi dramaturga u našem kazalištu« sudjelovali još i Borka Pavićević, Boro Drašković (koji zastupa posve suprotno stajalište: redatelj je svoj vlastiti dramaturg), Fadil Hadžić, Janez Povše i Alojz Ujes. Puni zapis Švacovljevih radova vidi u dijelu ovoga pogovora pod naslovom Djela Vladana Svacova i njegov rad u kazalištu.

406

dramskoga pjesništva«.5

3 Podsjetio bih i na to da se u navedenome prilogu u časopisu Scena Švacov zalaže i za jednu »reurbanizaciju« naših gradova, u čem bi također dramaturg trebao imati odlučujuću ulogu, jer je ključno, ističe potom, »uklanjati se iluziji [...] kako je taj stanovnik koji čim prestane da bude građanin sela ili pokrajine, postao doista građanin velegrada i da mu isti dan treba igrati‘Becketta’« (str. 56). Taj je zahtjev, i ujedno »prosuda stanja«, iznesen godine 1979., a moglo bi se postaviti pitanje: kakvo je »stanje« danas, 35 godina poslije? Bolje ili gore? 4 Vidi V. Švacov, Antička dramaturgija, str. 338. 5 Tako je sam Švacov, u ovećoj raspravi Prolegomena za jednu moguću dramaturgiju, koja je objavljena u trima brojevima časo-

407

2. Pojam »fundamentalne dramaturgije«

članak svjedoči o njegovoj tadašnjoj »lektiri«: o onome što je čitao, čime se je bavio. A u tome je osvrtu prikazao Istraživanje o ljudskom razumu Davida Huma, kao i tri djela

Ta je Švacovljeva usmjerenost na filozofiju, zanema­

Immanuela Kanta: Kritiku čistoga uma. Kritiku praktičnoga

rimo li jedan rani osvrt, vidljiva već u njegovu prvome

uma i Kritiku rasudne snage! Očevidna je sklonost k filozof­

članku, posvećenu drami i shvaćanju (onoga) »dramat­

skim »klasicima«, što je dakako razumljivo, jer Svacov je po

skoga«, pod naslovom Slika svijeta i modema drama, koji

naobrazbi bio filozof (u to je vrijeme i predavao filozofiju

je objelodanjen u časopisu Praxis godine 1966. u sklopu

u Dubrovniku). Posljednja je od triju glasovitih Kantovih

niza priloga, zapravo izlaganja održanih na skupu pod

kritika, njegova »estetika, teorija umjetnosti i lijepoga«, za­

naslovom Umjetnost u svijetu tehnike.6

cijelo utjecala na Švacovljevo postupno sve to veće bavljenje

Kažem »zanemarimo li« , premda zapravo taj osvrt na

umjetnošću, ponajprije filozofijom umjetnosti i estetikom,

četiri znamenita filozofska djela koja su tih godina (1956. i

a potom dramaturgijom i samom dramom, kao književnom

1957.) bila prevedena, ne bi trebalo »zanemariti«. Naime

vrstom, ali i kao izvedbenim, kazališnim činom.

Švacov je tada imao 27 godina, pa nam taj rani, neveliki

Stoga Svacov već u Praxisu iznosi i obrazlaže svoj te­ meljni uvid, tako reći svoj »glavni stavak«, koji će, uspr­

piša Kritika (5., 6. i 7.) godine 1969., odredio svoje poimanje dramaturgije, u razlici spram šest mogućih, ali drugačijih značenja same riječi dramaturgija (»Dramaturgija je, dogovorimo se bar za sada, refleksija, teorija dramskog pjesništva u njegovoj bitnoj usmjerenosti na predstavljački kompleks. [...] Namjera je sada, evo, izrečena: dramaturgija kao znanost.«, br. 5., str. 199). N o o tome će još biti riječi. 6 Vidi V. Švacov, Slika svijeta i modema drama, u časopisu Praxis, god. 3., br. 2., str. 191 - 201. Osim Svacovljeva, u tome su broju ob­ javljeni još i sljedeći prilozi: D. Grlić, Čemu umjetnost, str. 155 - 166; I. Focht, Umjetnička tehnika i tehnifikadja umjetnosti, str. 167 - 180; J. Hristić, Svet tehnike i problemi modeme umetnosti, str. 181 - 190; A. Sarčević, Umjetnost i konstruktivistički nihilizam, str. 202 - 218; R. Supek, Izraz i tehnika: 0 nekim prividnim dilemama, str. 219 - 230; Z. Posavac, Identifikacija tehnike i umjetnosti, str. 231 - 243. 408

kos određenim izmjenama i doradama, ostati njegovo osnovno polazište, ujedno i čvrsto uporište, pri bavljenju dramom i dramaturgijom, sve do ove posljednje njegove knjige. Švacov u tome članku, polazeći od triju Staigerovih »tem eljnih« književnoznanstvenih pojmova, lirsko­ ga, epskoga i dramskoga (»dramatskoga«, kako Švacov redovito prevodi Staigerov nazivak das Dramatische) ,8

7 Vidi V. Svacov, Klasicifilozofije na našem jeziku, u časopisu Dubrovnik, god. 3., br. 1. - 2., str. 96 - 99. 8 Tako prevodi npr. i Z. Škreb. Vidi njegovu raspravu Mjesto i značenje Emila Staigera u njemačkoj nauci o književnosti, u knjizi A. Fiaker - Z. Škreb, Stilovi i razdoblja, str. 5 - 73. 409

koji se ne poklapaju posve s trima književnim rodovima,

Švacov svagda razmatra značenje, bolje reći - značenja,

lirikom, epikom i dramom, te prihvaćajući »napetost«

pojedinih (nosivih) riječi kojima se služi, poput već nave­

{Spannung) kao bitnu osobinu »dramatskoga«, prigovara

denoga primjera dramaturgija u raspravi Prolegomena za

ipak Staigeru da sam pojam napetosti nije uspio u potpu­

jednu moguću dramaturgiju, jer - kako kaže: » U upotrebi

nosti domisliti, no da upravo u tome pojmu, promišljenu

osnovnih pojmova vlada pak posvemašnja dezorijentaci­

dokraja, »leže mogućnosti jedne moderne fundamentalne

ja.« Evo tih preostalih šest (a zapravo sedam) značenja,11

dramaturgije«.9Potom prelazi na razmatranje navedenoga

što sam ih bio spomenuo, a sve kako bi se ocrtao taj njegov

pojma napetosti, koji da ne treba shvatiti ni kao »subjek­

postupak:

tivnu napregnutost« ili »podignutost raspoloženja«, ni kao » ‘napetost’ situacije, dijaloga, ili radnje«, nego prije svega »kao napetost odstojanja između dva m jesta«, u smislu napetosti »strune ili žice koja titra, zvuči i glasa se«. Pa otuda zaključuje:10 »Bit dramatske napetosti proiz­ lazi iz odstojanja između opstojnosti i vrhovne povijesne vrednote.« U tome izvodu međutim pojam fundamen­ talne dramaturgije ostavlja po strani, više ga ne spominje.

■ u Grčkoj se riječju δραματουργία označuje ili dram­ ski sastavak (slično kao i δραματοποιία, te δραματούργημα), ih izvedba, prikazivanje drame, a u razlici spram διδασκαλία, zapravo αί διδασκαλίαι (u Liddell-Scottovu rječniku: δραματοποιία »dramatic composition«; δραματούργημα »dramatic composition«; δραματουργία [1.] = δραματοποιία, [2.]

Ipak, valja nam se zapitati što zapravo znači svezafu n d a ­ mentalna dramaturgija. O kakvoj je to dramaturgiji riječ? Ponajprije, treba biti na čistu s time da poraba pri­ djeva fundamentalan ne može biti slučajna, naime » n e ­ hotična«, ili »neosviještena«. To opet znači da bi bilo krivo uzeti ga u njegovu svakodnevnu značenju ‘temeljni’, ‘osnovni’, kao primjerice u svezi fundamentalno pitanje.

9 Vidi V. Švacov, Slika svijeta i moderna drama, u časopisu Praxis, god. 3., br. 2., str. 195. 10 Isto. 410

11 Švacov naime veli: » Sam termin dramaturgija upotreblj av se u ne manje od šest značenja.« Navodi ih međutim sedam (osim svoje vlastite porabe, koja bi dakle bila osmo značenje). Ovdje prenosim svih sedam, pridodavši gdjegdje kakvo moje dodatno tumačenje. Vidi V. Švacov, Prolegomena za jednu moguću drama­ turgiju: I. Pokušaj utemeljenja, u časopisu Kritika, god. 2., br. 5., str. 198 - 199. Zanimljivo je usporediti tu Švacovljevu »tipologiju« s Pavisovom obradom natuknice dramaturgija (vidi P. Pavis, Poj­ movnik teatra, prev. J. Rajak, str. 67 - 69, posebice prvi dio pod naslovom Evolucija pojma, str. 67 - 68). A vidi također V. Zuppa, Uvod u dramatologiju, osobito poglavlje Sedam terminologijskih varijanata (str. 33 - 34), kao i općenito drugi dio pod naslovom Pojam dramaturgije (str. 21 - 42). 411

»the action ofaplay«; αί διδασκαλίαν »Catalogues

bilo posve neobično daje pridjevfundamentalan uporabljen

o f the Dramas, their writers, dates, and success«)12

bez dubljega razloga. Pa kako ga onda treba tumačiti?

■ popis dramske književnosti (primjerice Lione Allac-

Da bi se pojam fundam entalne dramaturgije primje­

ci, tj. Λέων Άλλάτιος ili Λιωνής Άλλάτζης, Dram-

reno razumio, valja ga dovesti u vezu s Heideggerovim

maturgia: Divisa in sette indici, 1666.)

pojmom fundam entalne ontologije. Moglo bi se zapravo

■ kritika i teorija dramskoga pjesništva i glumačke um­

reći da je fundamentalna dramaturgija u Svacova, u sta­

jetnosti (nakon Lessingove Hamburške dramaturgije)

novitome smislu, usporedna fundamentalnoj ontologiji u

■ propedeutika za praktičnu naobrazbu dramskih pi­

Heideggera. Poznato je da Martin Heidegger u svome djelu

saca (shvaćanje koje se obnavlja krajem 19. stoljeća,

Bitak i vrijeme (Sein und Zeit, 1927.) razlikuje tri razine

premda je sredinom 18. bilo odbačeno)

razmatranja, ili tri razine (postavljanja) pitanja: ontičku,

■ » stilskotehnički postupak« pojedinoga pisca (kao kada se kaže »Brechtova dramaturška tehnika«) ■ dramski opus jednoga pisca ili kruga ■ sustav priprema dramskoga teksta za scensku izved­ bu (time se bavi dramaturg u kazalištu; taj »sustav priprema« obuhvaća: odabir djela u okviru repertoarnoga plana, podjelu uloga, izmjene i kraćenja teksta, pitanja vezana uz prijevod, potrebu adapta­ cije ili dramatizacije, itd.). Napokon, Švacov je slično postupio i u uvodnome dijelu

ontološku i fundamentalnoontološku. Ontička se razina tiče različitih bića, bilo pojedinačnih entiteta, bilo bića kao takvih, bilo samoga bića kao bića (istraživanja se posebnih znanosti »odvijaju« utoliko naontičkoj razini). Ontološka se pak razina odnosi na bitak (cjeline svega što jest), to je bitkovna razina, dočim se fundamentalnoontološka razina odnosi na bitak onoga bića koje, budući da razumije svoj bitak, razumije ujedno i bitak sam (ili, malo drugačije rečeno, budući da je to biće »otvoreno« za svoj bitak, »otvoreno« je ujedno i za bitak sam).13To osobito, izni­ mno biće Heidegger zove Dasein ‘tubitak’, opstanak’, ili

samoga članka Slika svijeta i modema drama, gdje je svaki od četiriju pojmova iz naslova prethodno »preispitao « , ustvr­ divši pri tome kako svaki od njih treba shvatiti, te bi stoga

12 Ovdje i nadalje navodim prema izdanju od godine 1996.:

H. G. Liddell - R, Scott, A Greek-English Lexicon: With a Revised Supplement. 412

13 Vidi M. Heidegger, Sein und Zeit, str. 8 - 15 (§ 3. De ontologische Vorrang der Seinsfrage i § 4. Der ontische Vorrang der Seinsfrage). Isp. i hrvatski prijevod M. Heidegger, Bitak i vrijeme, prev. H . Šarinić, str. 8 - 15 (§ 3. Ontološkoprvenstvo pitanja o bitku i § 4. Ontičko prvenstvo pitanja o bitku). Vidi o tome u nas također V. Sutlić, Kako čitati Heideggera, npr. str. 7 1 ,7 9 ,2 3 7 (bilj. 17). 413

opstojak’,14156pri čem se tom riječju označuje, ili »pokriva«,

dočim bi na razini fundamentalne dramaturgije valjalo

cjelokupni bitkovni ustroj čovjeka, cjelina čovjekova biti.K

utemeljiti razmatranje o (onome) »dramatskome«. Pri

Tako shvačena fundamentalna ontologija pretpostavka je svake moguče (opće ili posebne) ontologije (i utoliko joj

tome je bitno uočiti da to »dramatsko« nije nešto što bi izvorno pripadalo (pojedinačnomu) dramskomu djelu,

prethodi).

ili drami kao književnoj vrsti, nego prije svega nešto što

Kada je pak riječ o dramaturgiji, usporednice se poka­ zuju same od sebe. Tako bi ontička, ili recimo »empirična« razina dramaturgije bila proučavanje pojedinačnih dramskih djela, također određenih skupina drama, raz­ vrstanih prema različitim mjerilima, kao i zaokruženih opusa pojedinih dramskih pisaca, potom istraživanje razli­ čitih dramskih pravaca, te napokon razmatranje povijesti dramske književnosti u cjelini (svagda dakako u vezi s »predstavljačkim kom pleksom «), U razlici spram toga, ontološka bi razina zahtijevala da se postavi pitanje o »na­ činu bitka dramskoga djela«, kako Švacov kaže na jed­ nome mjestu u spomenutoj raspravi u časopisu Kritika,'6

14 Za riječ opstojak, doduše u ne posve istovjetnu značenju, vidi B. Laszlo, Pabirci redniinoga i obavjćstničkoga pojmovlja oko razumnih sustava, u zborniku Obrada jezika i prikaz znanja, str. 22 (Laszloov je zapis obstojak). 15 »To znači da se u ontologijskom terminu ‘tubitak’ - koji je odlučujući za Bitak i vrijeme - već skriva sva problematika fun­ damentalne ontologije. Dobro objasniti sam termin za bitkovno ustrojstvo bića čovjeka, znači zapravo eksplicirati cijelu problema­ tiku Bitka i vremena.« (V. Sutlić, Kako čitati Heideggera, str. 79.) 16 Vidi V. Švacov, Prolegomena za jednu moguću dramaturgiju: I. Pokušaj utemeljenja, u časopisu Kritika, god. 2., br. 5., str. 198.

414

pripada čovjekovoj opstojnosti (heideggerovski rečeno, pripadalo bi, s jedne strane, bitkovnomu čovjekovu ustro­ ju, tj. bitku tubitka, no s druge strane, i bitku samomu, bitku kao takvu). U pojedinačnim se dramskim djelima, a i u drami kao književnoj vrsti, to »dramatsko« samo »očituje«, i omogućuje ujedno nama, ljudskim bićima, da ga jasnije osvijestimo, ali temelj »dramatskoga« ukotvljen je u našoj opstojnosti. Stoga će i Staiger, zaokružujući raz­ loge svoga oslona na Heideggerovo djelo Bitak i vrijeme, u završnome poglavlju navedene knjige Temeljni pojmovi poetike upozoriti na čvrstu vezu između svoga razumije­ vanja temeljnih književnoznanstvenih rodova i Heideggerove filozofije:17 » N o budući da su se pojmovi rodova razotkrili kao književnoznanstveno nazivlje za mogućnosti ljudskog opstanka [Dasein], neka nas ne zapanji uputi li nas na njih i nešto toliko općenito kao što je istraživanje o ‘tubitku [Dasein] i vremenitosti’. «

17 Vidi E. Staiger, Temeljnipojmovipoetike, prev. A. Stamać, st 189 [izvornik (str. 155): »D och da sich die Gattungsbegriffe als literaturwissenschaftliche Namen für Möglichkeiten des mensch­ lichen Daseins enthüllten, kann es uns nicht mehr erstaunen, wenn uns etwas so Allgemeines wie eine Untersuchung über ‘Dasein und Zeitlichkeit’ darauf verweist.«]. 415

Taje »dvostranost« pristupa - sjedne strane raščlam­

3. Zašto »antropografija«?

ba dramskoga djela, s druge strane, ali istodobno, » p o ­ p is« ključnih obilježja čovjekove opstojnosti, čovjekova

Švacovljev je (izravni) odgovor u ovoj knjizi razmjerno

»življenja« - vidljiva posvuda u Svacovljevim radovima.

jednostavan:20 »Ajntropografiju smatram pretečom filozo­

Moglo bi se reći, ostanemo li kod ove knjige, da su tragedija

fijske antropologije, koja je uspostavljena u dvadesetome

i komedija (kao književne vrste) moguće samo zato što

stoljeću primjerenom metodologijom i jasno omeđenim

bitkovni čovjekov ustroj (heideggerovski: bitak tubitka) u

predmetnim područjem.« Naoko se čini kao da bi antro­

sebi »sadržava« tragično i komično, ili je za njih » o tv o ­

pografija bila nešto »m anje« od antropologije (onakve

ren«. Ali zapravo, i to bi bilo dosljedno heideggerovski, te

kakvu nalazimo primjerice u Maxa Schelera ili u Arnolda

su književne vrste moguće isključivo zato što je bitak sam

Gehlena), tako reći - još ne posve »osviještena«, ili još

istodobno tragičan i komičan: biti znači ‘biti tragički’ (na

ne posve »izgrađena« antropologija. N o je li doista tako?

tragičan način), ali i ‘biti kolnički’ (na komičan način).18

Jer, taj se prvotni dojam, podvrgne li se temeljitijoj pro­

Mi smo svoja vlastita tragedija i komedija.19

sudi, pokazuje u donekle drugačijem svjedu. Uočiti je naime da u poglavlju pod naslovom Antropografija helenske drame, govoreći o »duhovnim predvorjima antičke drame«, te upo­ zoravajući pri tome na »bliskost drame i filozofije«, kao i

18 Vrijedno je s time u vezi podsjetiti i na uvid u bit » atenskoga genija«, a moglo bi se reći i »grčkoga duha« uopće, koji u svojoj knjizi Povijestgrčke književnosti iznosi Albin Lesky (prev. Z. Dukat, str. 413): »A ko bi nas se pitalo da li se atenski genij najpotpunije i najkarakterističnije izrazio u Sofoklu [Σοφοκλής] ili u Aristofanu [Αριστοφάνης], mogli bismo odgovoriti samo: u obojici. Slika ostaje polovičnom ako se ne poveže jednoga s drugim, s uzvišenim pjesništvom o ljudskoj patnji pitoresknu raspojasanost jedne mašte čijoj komičkoj inventivnosti više nikada nije bilo ravne.« 19 Isp. sljedeću rečenicu iz Švacovljevih Temelja dramaturgije (str. 6): »Kako uspostaviti vezu između dramatskog izraza i dra­ matskog karaktera čovjekove egzistencije, vezu o kojoj imamo nedvosmisleno predznanstveno iskustvo, iskustvo životnosti i neuništive otpornosti kazališta tijekom 2500 godina?« 416

na to da »pred-filozofsko iskustvo drame prethodi sustav­ nim spoznajama o čovjekovu povijesnom svijetu«, Svacov redovito rabi riječ mudrost, pa u vezi s time kaže ovako:21 »Ovdje izbjegavam riječfilozofija, kojom danas označujemo sustavno filozofijsko mišljenje.« Iz toga bi se dalo zaključiti daje riječ antropografija, u nekome smislu, usporedna riječi mudrost, pa bi se utoliko mogao uspostaviti ovakav razmjer: m udrost:filozofija = antropografija : antropologija

20 Vidi V. Švacow, Antička dramaturgija, str. 188, bilj. 123. 21 Isto, str. 84, bilj. 30. 417

A otuda bi onda slijedilo da je antropografija zapravo nešto »više« (ili »dublje«, ako se hoće) od antropologije, u onom e smislu u kojem se (ozbiljena) m udrost može smatrati » višom « od filozofije, tj. od »p u k e« ljubavi spram mudrosti, od »pukoga« mudroljublja. Tako Svacov i u Aristotelovoj filozofiji uočava antropografiju, »oris i opis čovjekovih osobina«, svojevrsni »katalog bitnih određenja čovjekova bića«, iznesen ne u Poetici, nego u Metafizici, Nikomahovoj etici. Politici, spisu 0 duši, te u Ustavu atenskome, pa među inima navodi sljedeće:22 ■ ■ * ■

čovjek je biće koje misli i rasuđuje (ζωον λογιστικόν) čovjek je djelatno biće (ζωον πρακτικόν) čovjek je društvovno biće (ζωον πολιτικόν) čovjek je biče prikrenuto najvišemu cilju (ζωον έν

τελεί εχειν) ■ čovjek je istražujuće biće (ζφον ιστορικόν). Sam ih Švacov navodi još nekoliko, pa i vlastitih (po­ put homo mimeticus ili homo catharticus), a tomu bi se p o­ pisu mogla pridodati i dva znamenita Aristotelova uvida, jedan iz Nikomahove etike (1139 b 5), a drugi iz spisa O duši (431 b 21): ■ [čovjek je] požudni duh ili razumna žudnja (ορεκ­ τικός νους [...] η όρεξις διανοητική)23

22 Isto, str. 188 - 190. 23 Navodim prema Loebovu izdanju Aristotelovih djela (sv. 19.): Aristotle, TheNicomacheanEthics, with an English translation by H. Rackham, str. 330. 418

■ duša je [čovjekova] nekako [sva] bića (ή ψυχή τα όντα πώς έστιν).24 Takav bi pojam antropografije bio do neke mjere bli­ zak, ne samo na razini značenja, pojmu Menschenbild,25 kako gaje u svojoj knj izi Europäische Dramaturgie (1952.) razvila Margret Dietrich. Razlika bi se međutim sastojala u tome što Margret Dietrich nastoji prikazati mijenu ( Wan­ del) toga pojma,26 te »slike o čovjeku«, ili »predodžbe o čovjeku«, u povijesti europske dramaturgije (tj. kako same dramske književnosti, tako ujedno i refleksije o njoj),27 dočim Svacov prije svega želi upozoriti na »nemjenljivost« toga »kataloga bitnih određenja čovjekova bića«.

24 Navodim prema Aristode, D e anima, with translation, introduction and notes by R. D. Hicks, str. 144. Isp. i Heideggerov prijevod: »D ie Seele (des Menschen) ist in gewisser Weise das Sei­ ende [...].« Vidi M. Heidegger, Sein und Zeit, str. 14, kao i Sarinićev hrvatski prijevod (Bitak i vrijeme, str. 14): »Duša (čovjekova) jest na izvjestan način biče [...].« 25 Kada je več riječ o značenju, zanimljivo je kako Dragutin Parčić u trečem izdanju svoga hrvatsko-talijanskoga rječnika od godine 1901. razlikuje tri hrvatske riječi - čovjekopis, čovjekoslovje (tj. ćovjekoslovlje) i čovjekoznanstvo - koje potom prevodi trima talijanskim istovrijednicama: antropografia, antropologia i antropognosia. Vidi D. Parčić, Vocabolario croato-italiano, str. 81. 26 To se vidi već iz podnaslova spomenute knjige: Der Wandel ihres Menschenbildes von der Antike bis zur Goethezeit. 27 Švacov na jednome mjestu u ovoj knjizi, govoreći o antičkoj dramaturgiji, veli »zajedništvo drame i teorije« (str. 390). 419

budući d aje »antička antropografija« velikim dijelom

situaciju možemo napustiti, možemo »izaći« iz nje, ali

sukladna, a zapravo i podudarna, da ne kažem - istovjetna,

tada »ulazim o« u neku drugu, novu situaciju (nikada ne

spoznajama dvadesetostoljetne (filozofske) antropologije

možemo biti »izvan« situacije). Neizbježnost se granič­

(kao i uopće filozofije, a posebno filozofije egzistencije).

nih situacija očituje u tome da se one ne mijenjaju, njih

Kako bi se ta podudarnost vidjela što jasnije, Svacov na

nije moguće »napustiti«: one su, tako reći, »situacija u

kraju svoje Antičke dramaturgije navodi dva popisa bitnih

svakoj situaciji«.30 N o samo nam je u dodiru s graničnim

čovjekovih odrednica, jedan izlučen iz antičke drame i

situacijama moguće »rasvijediti« (Jaspersova je riječ er­

filozofije, a drugi iz dvadesetostoljetne filozofske antro­

hellen) egzistenciju. Tako se između činjenice da jesmo

pologije i filozofije egzistencije.28

(naša opstojnost) i mogučnosti egzistencije (ona je uvijek

Uočiti je pri tome da u drugi popis Svacov »ugrađu­

samo moguća) otvara stanovit raspon, što znači i napetost

je« , osim nekoliko Heideggerovih pojmova, poput tje­

[u Staigerovu (i Svacovljevu) smislu bitne osobine (onoga)

skobe (Angst) i brige (Sorge), i četiri Jaspersove »granične

»dram atskoga«]. Zato je Svacov već u Temeljima dra­

situacije« (Grenzsituation)·, smrt (Tod), patnju (Leiden),

maturgije potanko razmotrio navedene četiri Jaspersove

borbu (Kam pf) i krivnju (Schuld). Taj je Jaspersov pojam

»granične situacije«,31pa ta raščlamba čini ujedno i čvrstu

»granične situacije« Svacovu neobično važan. O no što

poveznicu s ovom knjigom.

razlikuje granične situacije od »ob ičn e« situacije, jest to

Na taj nas način razmatranje »antropografije«, tj. »ka­

da su one neizbježne. Mi se u svojoj opstojnosti (i Jaspers

taloga bitnih određenja čovjekova bića«, ponovno vraća,

rabi riječ Dasein, ali ne u istome značenju kao Heideg­

ili upućuje na Emila Staigera, no sada na jednu njego-

ger) redovito nalazimo u (nekoj) situaciji, ona je za nas »zbiljna danost«, ili kako kaže Jaspers »Lage der Dinge zueinander« (‘uzajaman položaj stvari’).29Jednu određenu

jEinzelne

28 Vidi u ovoj knjizi str. 390 - 394 (u posljednjem dijelu pod naslovom Summa).

30 »Situationen wie die, daß ich immer in Situation bin, daß ich nicht ohne Kampf und ohne Leid leben kann, daß ich unver­ meidlich Schuld auf mich nehme, daß ich sterben muß, nenne ich Grenzsituationen.« (K. Jaspers, Philosophie, sv. II. Existenzer­ hellung, str. 203; srpski prijevod O. Kostrešević, str. 387.)

29 Vidi K. Jaspers, Philosophie, sv. II. Existenzerhellung, str. 201. Jaspers govori o »graničnim situacijama« u drugome od triju svezaka svoga djela Philosophie (1932.; sv. I. Philosophische Weltorientierung, sv. III. Metaphysik), i to u poglavlju pod naslovom 420

Grenzsituationen (str. 220 - 249). Isp. i srpski prijevod Filozofija (sva su tri sveska u jednoj knjizi), prevela O. Kostrešević, str. 386 (poglavlje Pojedinačne granične situacije na str. 397 - 414).

31 Vidi V. Svacov, Temelji dramaturgije, str. 33 - 37. 421

vu drugu knjigu, objelodanjenu godine 1939., gdje veli

glagola, pa s time u vezi kaže ovako:33 »Redovno stoji μ ι­

ovako:32 »Povijest se književnosti, poput svih duhovnih

μ ε ί σ α ι kod Aristotela u smislu točke 3: činiti prema liku

znanosti, odvija pod vidikom pitanja: ‘Stoje čovjek?’ Kao

kip ili sliku, prema govoru govor, prema kretnji kretnju,

sva povijest, i ona nas izvješćuje o čovjekovim mogućno­

prema predodžbi i čuvstvu predodžbu i čuvstvo; uvijek

stima, koje su se, jedna za drugom, ozbiljavale u mijeni

istovrsno prema istovrsnom.« A spomenuta »točka 3 «

vremena. [...] N o odgovor koji povijest književnosti treba

glasi pak ovako:34 » 3 . δμοιόν τί τι vi ποιεΐν, ομοίωμα,

dati, doprinos je jedne posve samosvojne znanosti općoj

μίμημά τίνος ποιεΐν, tvoriti nešto, što je kao nešto drugo,

antropologiji.« Svacovljevski rečeno, a uzme li se u obzir

prema liku činiti priliku.« Dakle taj glagol zapravo znači

ono o čem je riječ u ovoj knjizi, posrijedi bi bio doprinos

‘prema liku činiti priliku’, tj. ‘priličiti’,35no Kuzmić μίμησις

» antropografije antičke drame« općoj antropologiji.

ipak prevodi hrvatskom riječju oponašanje. Usuprot tomu, u knjizi Razvoj i sustav obćenite estetike (1903.) Franjo pl. Marković, govoreći o Platonovoj Državi, veli sljedeće:36 »Pjesnik može ili pripoviedati o osobah,

4. Kako prevesti μίμησις?

što one govore i čine, ili prepočinjati, upodabljati, paličiti (μιμεΐσθαι) govore (čine) tih osoba. Može li se pjesniku

Tumačeći u svome prijevodu Aristotelove Poetike što

dozvoliti onakovo upodabljanje, paličenje (priličivanje,

znači imenica μίμησις i glagol μιμέομαι (infinitiv μι-

priličba) (μίμησις), kako se nalazi samo u drami, a u epu

μεΐσθαι), Martin Kuzmić navodi tri značenja navedenoga

izmjenice s pripoviedanjem?« Marković dakle prema gla-

32 Vidi E. Staiger, D ie Zeit als Einbildungskraft des Dichters: Untersuchungen zu Gedichten von Brentano, Goethe und Keller, str. 9 (izvornik: »D ie Literaturgeschichte steht, wie alle Geistes­ wissenschaften, unter der Frage: ‘Was ist der Mensch?’ W ie alle Geschichte unterrichtet sie über Möglichkeiten des Menschen, die nacheinander im Wandel der Zeiten Wirklichkeit geworden sind. [...] Die Antwort aber, welche die Literaturgeschichte zu geben hat, ist der Beitrag einer durchaus eigenständigen Wissenschaft zur allgemeinen Anthropologie.«: poglavlje pod naslovom Von der Aufgabe und der Gegenständen der Literaturwissenschaft, str. 9 -1 9 ).

33 V idi Aristotelova Poetika, s prijevodom i komentarom izdao M. Kuzmić, str. 76.

422

34 Isto. 35 Primjerice Parčić za priličiti ima somigliare, za priličje immagine i ritratto, a zapriličnost - somiglianza, dočim za oponašati navodi contraffare (dakle ‘krivotvoriti’), a za oponašati koga veli berteggiare (dakle ‘rugati se komu’, ‘ismijavati koga’). Vidi D. Parčić, Vocabolario croato-italiano, str. 778 i 592. 36 Vidi F. Marković, Razvoj i sustav obćenite estetike, str. 5 4 -5 5 . 423

golu priličiti ima priličivanje i priličba, pri čem potonje

knjizi i na Markovića.40 Naime, pošto je sam ustvrdio da

rabi redovito kao prijevod za μίμησις, no gdjekada, ali

»većina domaćih i uglednih svjetskih prevoditelja i ko­

rjeđe, prema glagolu paličiti za μίμησις navodi i imenicu

mentatora« riječ μίμησις razumije kao oponašanje (što

paluba?1

bi njemački bilo Nachahmung), dodaje međutim ovo:41

U nas se je do danas uglavnom zadržalo oponašanje (A.

»Ipak, našli bismo i među ‘starijima uglednike koji mi-

Pavić, A. Bazala,38 M. Kuzmić, Z. Dukat, Z. Čolaković39),

mesis prevode ili pojašnjavaju primjereno današnjim filo­

dočim je priličba (a pogotovo paličba) velikim dijelom

loškim i semantičkim postignućima. Tako naš Franjo Mar-

zaboravljena. N o Švacov, koji dobro poznaje povijest hr­

ković nastoji ‘podomaćiti’ ovaj pojam riječju upHličenje.«

vatskih prijevoda Aristotelove Poetike, podsjetio je u ovoj

N o premda Švacov navodi upriličenje, prema glagolu priličiti, sam se priklanja istovrijedniciprikazivanje, prema njemačkome (Hegelovu) prijevodu Darstellung, a kadšto i

37 Sve u Markovićevu zapisu, tj. prema tvorbenome pravopisu (ili morfonološkome, kako se voli reći). Danas bi, u zapisu prema izgovornome načelu (tzv. fonološkim pravopisom), biloprilidžba i palidžba. Predmetak pa- u glagolu paličiti (prema ličiti ‘praviti’, ‘tvoriti’, u vezi s imenicom lik) odgovara značenju toga predmetka u glagolupatvoriti (prema tvoriti). Isp. što o tome kaže Akademijin rječnik: »PA, prijedlog, koji se ne nalazi u samostalnoj porabi, već samo u složenicama [...]. Značenje je takovim složenicama, da je nešto drukčije ili drugi put načineno ili da nije pravo, da je promijeneno, rđavo.« Vidi Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 9., str. 544 (obradio T. Maretić). 38 Navodeći samu Aristotelovu definiciju tragedije, a bolje bi bilo reći - slobodno ju prenoseći, Bazala rabi prijevod oponašanje. Međutim, govoreći općenito o Aristotelovoj Poetici i o njegovoj filozofiji umjetnosti, kaže ovako: »Po tom je djelu umjetnost priličenje [...]. [...] Umjetnosti se razlikuju po sredstvima i sadržaju prilidžbe.« Rabi dakle i riječi priličenje i prilidžba. Vidi A. Bazala, Povjestfilozofije, sv. I. Povjest narodnefilozofije grčke, str. 296. 39 Vidi Z. Čolaković, Tri orla tragičkoga svijeta, npr. str. 15, ali ima katkada i predstavljanje (npr. str. 9). 424

predstavljanje (engleski representation), ili pak otjelovljenje (njemački Verkörperung). Riječ prikazivanje razmjerno se rijetko susreće u samim prijevodima Poetike, ali se prilično često rabi u filozofskim raspravama.42

40 Dakako, Švacov se je bavio Markovićevom Estetikom. Vidi V. Švacov, Franjo Markovič, u časopisu TSčT, god. 1., br. 2., str. 27 - 47. 41 Vidi V. Švacov, Antička dramaturgija, str. 211. 42 Spomenuo bih ovdje i Gustava Šamšalovića, koji na kraju hr­ vatskoga izdanj a Lessingove Hamburške dramaturgije donosi nevelik izbor ulomaka iz Aristotelove Poetike u vlastitu prijevodu. Šamšalović uglavnom rabi riječprikazivanje, ali u prijevodu poznate Aristotelove definicije tragedije kao da želi »povezati«, ili »pomiriti« prikazi­ vanje i oponašanje, pa veli »prikazivanje koje oponaša«. Vidi G. E. Lessing, Hamburška dramaturgija, prev. V. Šarić, za štampu priredio, komentare i pogovor napisao G. Šamšalović, str. 600. Trebalo bi k tomu spomenuti i Đurićev srpski prijevodpodražavanje, koji izvorno 425

Ali naravno, riječ μίμησις nije dovoljno prevesti: sam pojam treba objasniti, protumačiti. Jer, što upravo znači prikazivanje? Kako Svacov razumije taj pojam i zašto se

Prikazivanje je kazivanje na način zbivanja.

zalaže za takav prijevod? Kao mogući odgovor, naveo bih ovdje tri ulomka iz triju Švacovljevih radova, koji su pisani

Pri tome valja uočiti da se taj prijevod prikazivanje osniva na osobitome razumijevanju Aristotelova izričaja

u različitim razdobljima njegova života: jedan iz rasprave

μίμησις πράξεως, koji se nalazi u njegovoj definiciji tra­

Prolegomena zajednu moguću dramaturgiju, drugi iz knjige Temelji dramaturgije, a treći iz Antičke dramaturgije. U svakome se od njih podastire u osnovi istovjetan odgovor

gedije, a koji Svacov vrlo često navodi. Ako bismo se sada

na postavljeno pitanje, pa bi se moglo reći da je posrijedi također jedna poveznica, ali poveznica koja ujedinjuje sve

tome slučaju prijevod prikazivanje znatno bolji, jer nas

Svacovljeve radove, koja im podaje jedinstvo. Jakobsonovski rečeno, to je ono »invarijantno«, ono »nemjenljivo«

u opasnu blizinu Parčićeva prijevoda glagola oponašati

u njegovu opusu. Evo tih ulomaka:43

{Antička dramaturgija)

odlučili za riječ oponašanje, bilo bi oponašanje (čovjekova) djelovanja, činjenja, činidbe, čina’, no očevidno je da je u »oponašanje nekoga čovjeka koji štogod čin i«, dovodi talijanskim glagolom berteggiare. Da bismo primjereno razumjeli spomenuti Aristotelov

[...] dram aje ono što se prikazujući kazuje u kazalištu.

izričaj, ponajprije valja razmotriti što je zapravo πράξις.

(.Prolegomena za jednu moguću dramaturgiju)

Aristotel naime razlikuje πράξις i ποίησις: prvo je samosvršno kretanje (κίνησις), takvo koje svrhu ima u samome

A prikazivanje je pak ono od Heideggera još traženo jedinstvo događanja i kazivanja. Ono je kazivanje na način događanja i ujedno, događanje na način kazivanja. ( Temelji dramaturgije)

sebi, dočim potonje ima svrhu izvan sebe, tj. u djelu. Na­ dalje, u grčkome jeziku πράξις, posebice ako se oslonimo na Aristotelovu Nikomahovu etiku, može značiti ‘život’, ne posve u smislu ζωή ili βίος, nego recimo u značenju ‘čo­ vjekovo djelovanje u životu’, ‘čovjekov životni čin’, ‘ljudsko

ne pripada hrvatskoj tradiciji, ali je u nekim razdobljima, primjerice krajem pedesetih, potom šezdesetih, pa sve do sredine sedamdese­ tih godina prošloga stoljeća, recimo do izlaska pretiska Kuzmićeva prijevoda Aristotelove Poetike 1977., ostavio traga i u Hrvatskoj. 43 Vidi V. Švacov, Prolegomena za jednu moguću dramaturgiju: I. Pokušaj utemeljenja, u časopisu Kritika, god. 2., br. 5., str. 205; V. Švacov, Temelji dramaturgije, str. 47; V. Švacov, Antička dramaturgija, str. 313. 426

življenje’, i to pod vidikom pitanja: kakvo je to djelova­ nje ? Kakav je taj život ? S time u vezi Aristotel rabi i riječ εύπραξία, kao jedan mogući odgovor na tako sročeno pitanje, a tom riječju označuje ‘dobro čovjekovo djelo­ vanje u životu’, ‘dobar život’, ‘smislen život’, ‘uspio život’. U tome bi se smislu μίμησις πράξεως moglo razumjeti

427

i kao ‘prikazivanje života’,44 ili pak prikazivanje onoga što

Da ovdje spomenem još samo jedan primjer - riječ

Max Kommerell zove Lebensvorgang ‘zbivanje života’,45

μΰθος. U nas se često prevodi kao priča (npr. M. Ku­

tj. ‘prikazivanje zbivanja života’, a tu smo već posve blizu

zmić), no A. Pavić ima povijest, a G. Šamšalović i Z. D u­

Svacovu i njegovu shvaćanju sveze μίμησις πράξεως.

kat fabula. Mogla bi se uzeti i riječ siže (francuski sujet),

Kada je međutim riječ o Aristotelovoj Poetici, nije na­

želimo li održati razliku između sižea i fabule, u smislu

ravno upitan samo prijevod riječi μίμησις. I drugi » n o ­

ruskih formalista, jer je u grčkoj tragediji fabula redovito

sivi«, ili temeljni pojmovi (a takvi su gotovo svi u tome

preuzeta iz mita, i utoliko gledateljima poznata. Fabula

nevelikome, i k tomu »krnjem« spisu) dovode prevoditelja

je zapravo jedan »odsječak« (cijeloga) mita. Stoga ono

u nemale teškoće. To je ujedno i razlogom da je već godine

što Aristotel zove μΰθος,47 nije mit, kako mi inače »pre­

1978., kada je u Književnoj smotri objavio dio svoga prije-

vodim o« tu grčku riječ, nego na stanovit način ustrojena

vodaPoetike, Zdeslav Dukat ustvrdio sljedeće:46 »Poetiku je

građa, prenesena doduše iz mita, ali u pojedinome djelu

teško i prevoditi i čitati bez komentara. Bilješke koje slijede

oblikovana kao posve određen, upravo taj i takav sklop.48

treba stoga smatrati integralnim dijelom gornjeg prijevoda

U tome svjetlu valja onda prosuditi i Aristotelov »napu­

a svrha im je da prikažu današnje stanje u proučavanju,

tak« kako je potrebno »da se dobro sastavljene priče i ne

tumačenju i razumijevanju Aristotelovog spisa.«

počinju odaklegod i ne svršuju gdjegod« (tj. potrebno je da imaju početak, sredinu i kraj).49

44 U Poetici, na mjestu 1450 a 16 - 17, Aristotel povezuje, ili »izjednačuje«, ili »dovodi na istu razinu«, πράξις i βίος, pa bi se moglo govoriti i ο μίμησις βίου. Vidi Aristotelova Poetika, s prijevodom i komentarom izdao M. Kuzmić, str. 16 (» ή γάρ τραγφδία μίμησίς έστιν ούκ άνθρώπων άλλα πράξεως καί βίου [...].«; Kuzmić: »Jer tragedija je oponašanje ne ljudi, nego čina i života [...].«, str. 17). 45 Vidi M. Kommerell, Lessing und Aristoteles, str. 62. 46 Vidi Aristotel, 0 pjesničkom umijeću, preveo i komentarima popratio Z. Dukat, u časopisu Književna smotra, god. 10., br. 31. 32., str. 3, bilj. Isp. i Aristotel, 0 pjesničkom umijeću, prijevod i obja­ šnjenja Z. Dukat, str. 5 (Predgovor), gdje se iznosi slično stajalište. 428

47 Primjerice, Max Kommerell navodi pet značenja (ili mo­ gućih tumačenja) riječi μύθος u Aristotelovoj Poetici. Vidi M. Kommerell, Lessing und Aristoteles, str. 133 - 134. 48 Vidi o tome i P. Pavis, Pojmovnik teatra, prev. J. Rajak, str. 93 - 97 (natuknica/a^«/*?, posebice dio pod naslovom Fabula kao građa, str. 93 - 94). 49 Vidi Aristotelova Poetika, s prijevodom i komentarom izdao M. Kuzmić, str. 1 9 - 2 1 (izvornik: » [δει άρα] τους συνεστώτας εΰ μύθους μήθ’ όπόθεν ετυχεν αρχεσθαι μήθ’ δπου ετυχε τελευτάν [...].«, str. 18 - 20). 429

5. Aristotelova definicija tragedije

jednu čine Platon i Augustin (to bi bio, recimo, platonovsko-augustinovski smjer), a drugoj pripadaju Aristotel i

U Uvodu u svoju knjigu Antička dramaturgija Švacov

Horacije (bila bi to aristotelovsko-horacijevska struja).

europsku antiku slikovito uspoređuje s »višestraničnom

Razlika se među njima očituje prije svega u samome pri­

piramidom«: njezini su temelji, veli, ukopani u tlo (nepo­

stupu umjetnini kao takvoj.

znate) pretpovijesti, ona sama postaje vidljivom istom od

N o ako Aristotelova teorija tragedije tvori središnji dio

razine tla, tj. od početaka »dokumentirane« povijesti, a

ove Švacovljeve knjige, tada bi se moglo ustvrditi da njezin

potom se njezine »stranice« postupno uzdižu uvis, sve do

»središnji« dio, tako reći - središnji dio toga središnjega

vrha, gdje se nalazi »helenska drama«.50U stanovitome bi

dijela, samu njezinu » sr ž« , čini znamenita Aristotelova

se smislu, mutatis mutandis, uporabivši sličnu prispodobu,

definicija, ili kako bi rekao Franjo pl. Marković - Aristo­

m oglo reći da i ova Švacovljeva knjiga ima svojevrstan

telov »određaj« tragedije.

»piramidalni« ustroj, jer se i njezine »stranice« ravno­

U povijesti hrvatske filozofije i (klasične) filologije taj

mjerno sužuju u visinu, no na vrhu se te »piramide« nalazi

je Aristotelov stavak, koji se obično smatra najslavnijom

Aristotel i njegovo poimanje tragedije.

definicijom » u povijesti poetike i književne teorije«, a

Dakako, Švacov u Antičkoj dramaturgiji ne raspravlja

neki ga drže i najznamenitijom definicijom » u čitavoj

samo o Aristotelu (premda je gotovo polovica knjige p o ­

povijesti ljudskoga duha«,51prevođen na hrvatski prilično

svećena upravo njemu), nego razmatra različite dopri­

često. Može se govoriti o kakvih desetak pokušaja, uzmu li

nose »antropografiji antičke drame« i pojedinih dru­

se u obzir, osim cjelovitih prijevoda Aristotelove Poetike,

gih filozofa, teoretika i pisaca, poput Platona, Teofrasta

i pojedine povijesti (grčke) filozofije (poput Bazaline),

(Θεόφραστος), Horacija (Quintus Horatius Flaccus), Au-

potom estetike (poput Markovićeve), ili pak različite

gustina (Aurelius Augustinus). Pri tome Švacov - prihva­

povijesti književnih teorija, teatrološke ili dramaturške

ćajući u povijesti estetike uvriježeno razlikovanje između

rasprave (poput Švacovljeve Antičke dramaturgije'), gdje

Platonove »metafizike lijepoga« i Aristotelove »analitike

se u prikazima Aristotelove filozofije umjetnosti redovi-

umjetnosti« - uočava i dvije temeljne »struje« u antičkoj dramaturgiji, i uopće u estetici, ili u filozofiji umjetnosti:

50 Isp. V. Švacov, Antička dramaturgija, str. 46 - 47. 430

51 Isp. Aristotel, 0 pjesničkom umiječu, preveo i komentarima popratio Z. Dukat, u časopisu Književna smotra, god. 10., br. 31. 32., str. 13, bilj. 29; također Aristotel, 0 pjesničkom umiječu, prijevod i objašnjenja Z. Dukat, str. 109, bilj. 229. 431

to razmatra i ta definicija, a nerijetko se donosi i njezin

se na koji od njih više oslanjao, te ako jest, u vezi s čime.

prijevod (više ili manje cjelovit).

Navodim ovdje četiri prijevoda: tri iz cjelovitih hrvatskih

Tako je eto i Svacov u ovu svoju knjigu »ugradio«

izdanja Aristotelove Poetike - Pavićev (1869.), Kuzmi-

jedan, moglo bi se reći - »prošireni« prijevod te glasovite

ćev (1912.)53 i Dukatov (1983.)54 - te jedan, Markovićev

definicije, u koji je uključio i nekoliko Aristotelovih uvida

(1903.), iz njegove Estetike:”

izrečenih na drugim mjestima u Poetici, a sve s namjerom da u jednoj rečenici, u jednom stavku, »sabere« Aristote­ lovo poimanje tragedije u cjelini. Pri tome je uznastojao na »glatkoći« i jasnoći izričaja, što inače nije svagda slučaj kada su posrijedi strogo jezikoslovni prijevodi toga Aristotelova određaja. Evo te, kako ju sam zove,» sintetičke definicije« :52 Tragedija je prikazivanje ozbiljna, cjelovita, završena, strašna, panična i ganudjiva događaja iz ljudskoga života, radnjom, a ne pripovijedanjem, ukrašenim govorom, mislima primjerenima sklopu događaja i osobama koje

Tragedija dakle jest vrst pjesničtva, koja govorom pu­ nim ukrasa, od kojih se svaka vrst u pojedinim nje­ nim dijelovima posebice uzima i sredstvom činećih a ne pripoviješću, čin dostojan i potpun, imajući neku veličinu, tako oponaša, da pobugjujuć sažaljivanje i strah, čišćenje tih afekta postigava. (Armin Pavić) Tragedija je priličba radnje ozbiljne i dovršene, ukraše­ nim govorom, tako da svaka izmedju vrsti ukrasa rabi

ih izriču, uresom predstave - gdje zbog velike pogreške osoba nastupa po vjerojatnosti i nuždi obrat iz sreće u nesreću, pobuđuje milosrđe i strah, te dovodi do pročišćenja tih čuvstava. Dakako, svaki je prijevod ujedno i tumačenje, inter­ pretacija. Svacov svjesno »prevodi« tako da istodobno i interpretira. S druge strane, budući da je, kako sam već spomenuo, dobro poznavao druge hrvatske prijevode, zanimljivo ih je usporediti s njegovim, te prosuditi je li

52 Vidi V. Švacov, Antička dramaturgija, str. 208.

432

53 Kuzmić je dvaput objavio prijevod Poetike, prvi put 1902., a drugi put (s komentarom) 1912., i oni se podosta razlikuju (pri tome, dakako, i sam prijevod definicije tragedije). 54 Ima (nevelikih) razlika i među dvama Dukatovim prijevo­ dima definicije tragedije, tj. između onoga od godine 1978., kada je u Književnoj smotri objavio prijevod dijela Aristotelove Poetike, i onoga od godine 1983-, kada je objelodanio cjelinu s velikim, kako kaže - »obilnim « komentarom (u Predgovoru, str. 5). 55 V idiAristotelova poetika, sa grčkoga na hrvatski preveo i pro­ tumačio A. Pavić, str. 30 - 31; F. Marković, Razvoj i sustav občenite estetike, str. 95; Aristotelova Poetika, s prijevodom i komentarom izdao M. Kuzmić, str. 15; Aristotel, 0 pjesničkom umiječu, prijevod i objašnjenja Z. Dukat, str. 18.

433

samo u p o jednom dielu tragedije (to će reći - ovo

naime izmijeniti ono što se mora izmijeniti. Evo i te defi­

umećemo iz daljnjega razlaganja Aristotelova - λέξις

nicije, za koju Svacov kaže daju, »igrajući se«, predlaže:56

rabi u dijalogu, a μέλος u koru), i to priličba djelujućih, a ne pripoviedajućim načinom, postižući samilostju i strahom pročistbu tih (takovih) čuvstava. (Franjo pl. Marković)

Komedija je prikazivanje završena događaja, neozbiljna i smiješna, radnjom, a ne pripovijedanjem, govorom običnim, pučkim, gdje osobe lošije od nas, a neopasne, obratom iz nevolje u boljitak potiču čuvstva neugo­

Tragedija je dakle oponašanje čina ozbiljna i završena,

de i ugode, sažaljenja, bojazni i veselja, pa dovode do

koji ima veličinu, govorom zaslađenim odjelito za sva­

pročišćenja tih i takvih čuvstava.

ku vrstu u svojim dijelovima, radnjom a ne pripovije­ danjem, koje sažaljenjem i strahom postiže očišćanje [tako!] takvih čuvstava. (Martin Kuzmić)

Tako je Svacov u svojoj Antičkoj dramaturgiji, na od­ ređeni način, »igrajući se«, zapravo nadopunio ono što nedostaje u tekstu Aristotelove Poetike kakvim danas ras­ polažemo.

Tragedija je, prema tome, oponašanje ozbiljne i cjelo­ vite radnje primjerene veličine ukrašenim govorom, i to svakom od vrsta ukrašavanja napose u odgovaraju­ ćim dijelovima tragedije; oponašanje se vrši ljudskim djelanjem a ne naracijom i ono sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja. (Zdeslav Dukat)

6. Četveročlani niz: ύβρις - άτη - άγνοια - αμαρτία »O na opasna riječ, hybris, doista je kamen kušnje za svakoga heraklitovca; tu on može pokazati je li svoga uči­

Tako je s definicijom tragedije. N o Svacov navodi i

telja razumio ili ga nije spoznao. Ima li na ovome svijetu

definiciju komedije, koje u Poetici dakako nema, ali ju

krivnje, nepravde, proturječja, patnje?«57Tako je govorio

je moguće »rekonstruirati« iz cjeline Aristotelova spisa (tj. iz onoga što je do nas dospjelo). K tomu, ta je moguća definicija, ili mogući »određaj« komedije, u stanovitome smislu »usporedna«, ili »analogna«, definiciji tragedije. Potrebno je samo izvršiti »zamjenu« određenih pojmova. 434

56 Vidi V. Svacov, Antička dramaturgija, str. 335. 57 Vidi F. Nietzsche, Die Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen, str. 1083 (izvornik: »Jenes gefährliche Wort, Hybris, ist in der Tat der Prüfstein für jeden Herakliteer; hier mager zeigen, ob er sei435

Friedrich Nietzsche u svome ranome spisu D ie Philosophie

the priđe o f strength or from passion, insolence«, dočim

im tragischen Zeitalterder Griechen, nastalu sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća, no objelodanjenu posmrt­ no. Navedene riječi Nietzsche upućuje svakomu »herakli-

Senc najprije veli ‘zla upotreba snage’, a zatim navodi razli­

tovcu«, imajući zacijelo pred očima poznati 43. fragment, u kojem Heraklit (Ηράκλειτος) upozorava:58 »O bijest

‘obijestan čin’, ‘zločin’, ‘drzak prekršaj’.59 U osnovi tih zna­

treba gasiti više nego požar.« Valja pri tome uočiti da

ili gubitak mjere (»bezm jernost«), ili prelaženje mjere

Nietzsche »heraklitovcima« poručuje - žele li razumjeti svoga učitelja - kako je potrebno spoznati što je ΰβρις, ne recimo - što je λόγος. N o zašto upravo ΰβρις, mogli bismo se zapitati.

(» prekomjernost« ),“ a možda bi se, opisujući, moglo reći

čita značenja, među kojima i ova: ‘neumjerenost’, obijest’, ‘oholost’, ‘drskost’, ‘nasilje’, ‘prkos’, ‘poruga’, ‘razuzdanost’, čenja svakako jest nedostatak mjere (»neum jerenost«),

ovako: ‘prekoračivanje mjere (onoga) ljudskoga u sebi (i zato gubitak toga ljudskoga)’. A to je trenutak u kojem se zbiva άτη (Liddell-Scott:

Da, ΰβρις - još jedna teška, neprevedljiva riječ. U te­ melju njezina značenja svakako počiva prastaro grčko isku­

sion sent by the gods«; Senc: ‘sljepoća’, ‘obmana’, ‘ludilo’),

stvo da ni u čem ne treba pretjerivati, daje mjera (μέτρον)

a možda bi bilo bolje reći - trenutak u kojem djeluje Άτη.

ono što svagda valja obdržavati. Ipak, ΰβρις se ne može u potpunosti svesti na μηδέν άγαν. N e može se naime razriješiti tako jednostavno, ili da to kažem malo drugačije: mi se ΰβρις-a ne možemo (raz)riješiti tako jednostavno. Primjerice, u Liddell-Scottovu rječniku značenje se te riječi opisuje ovako: »wanton violence, arising from

»bewilderment, infatuation, caused by blindness or delu-

Jer, naoko se zbiva, ili događa, (duhovna) zaslijepljenost, no prema grčkome iskustvu svijeta, zapravo djeluje jedna osobita boginja. Boginja koja postupa neobično, začud­ no: ona zastire čovjekov (duhovni) vid, onemogućuje mu ispravnu prosudu, »tjera« ga u nevid. Posljedak je takva postupka, takva njezina »pristupa«, ono što Grci zovu άγνοια. Svacov (s pravom) upozorava na

nen Meister verstanden oder verkannt hat. Gibt es Schuld, Ungerech­ tigkeit, Widerspruch, Leid in dieser Welt?«). Isp. i hrvatski prijevod Filozofija u tragičnom razdoblju Grka, prevela N . Nedeljković, str. 45.

razliku između ά νοια i άγνοια. U prvome je slučaju riječ

58 Vidi H. Diels, Predsokratovci, sv. 1., str. 153 (Heraklit, B 43, prev. M. Sironić). Isp. također Tako kazuje Heraklit, Efežanin: Vijest za izvrsnike, pokušao prevesti B. D. [tj. Branko Despot], str. 23 [»presilje treba gasiti većma nego požar«; izvornik: »υβριν χρή σβεννύναι μάλλον η πυρκαϊήν«, str. 22 (prema Dielsu)].

59 Navodim prema S. Senc, Grčko-hrvatski rječnik za škole, 1910. (tako i nadalje).

436

60 Za neumjerenost Parčić ima intemperanza, za bezmjernost navodi immensita, a zaprekomjernost - esorbitanza. Vidi D. Parčić, Vocabolario croato-italiano, str. 513,20 i 750. 437

o (pukome) neznanju, koje kadšto može biti i na granici

neke »situacije« u određenome trenutku (unutar) života,

ludosti, ili bezumnosti, primjerice ako je uvjetovano ka­

nego promašaj (samoga) života. I to je taj »četveročlani n iz« , ΰβρις - άτη - άγνοια -

kvim, danas bi se reklo - biološkim nedostatkom, recimo na razini genoma. Senc veli ‘bezumlje’, ‘nepromislenost’, ludost’, a za pridjev άνους (nestegnuto άνοος) Senc na­ vodi ‘bezuman’, lu d ’. S druge strane άγνοια, imenica koja

αμαρτία, koji se svagda iznova obnavlja. Naime u grčkoj su tragediji pojedini likovi, svitzv. »tragični junaci«, redovi­ to prepuni ΰβρις-a: svi oni »prekoračuju mjeru ljudskoga

‘spoznajem’, nešto je posve drugo. Moglo bi se reći, ‘ne-pre-

(u sebi)«, i zato su »p od ob n i«, tako reći - »unaprijed ugođeni«, »prestabilirani« za veliki promašaj, i ujedno

poznaja’, ‘ne-spoznaja’, pa se, u razlici spram άνοια (»w ant

za veliki pad. Stoga je αμαρτία, počinjena u času u kojem

o f understanding, folly«), u Liddell-Scottovu rječniku

se zbiva άγνοια zbog djelovanja boginje Άτη, ono čemu teži, ili ono čemu vodi njihov Lebensvorgang, ona je pret­

je u vezi s glagolom γιγνώσκω ‘poznajem’, ‘prepoznajem’,

kaže ovako: »want ofperception, ignorance« (Senc ima, među ostalim, ‘neznanje’, ‘nerazboritost’). Posrijedi bi bio otprilike ovakav razmjer:

postavka njihove propasti, i utoliko njihove tragičnosti.62 Boginja Άτη djeluje dvojako. Kadšto (i najčešće) tre­ nutno, u neizmjerno malenu djeliću vremena, no gdjekada

άνοια : άγνοια = nepoznavanje : nespoznavanje

je opet njezin »rad « polagan i postupan: kako vrijeme

U času »nespoznavanja«, »ne-spoznaje«, kada se dogodi άγνοια, počini se αμαρτία.61Marković kaže ‘velika pogrješka’, a moglo bi se reći i ‘veliki promašaj’, uzme li se u obzir značenje glagola άμαρτάνω - ‘promašujem’ (Lid-

protječe, utjecaj joj raste. Naveo bih ovdje dva primjera, od kojih svaki oslikava jedan od tih dvaju različitih »na­ čina« : prvi je iz Eshilovih (Αισχύλος) Zrtvonoša, a drugi iz njegove tragedije Sedmorica protiv Tebe.

dell-Scott: »m iss the mark«). Taj je promašaj velik jer nije posrijedi samo propust, loša procjena, kriva prosuda

61 Kako kaže M. Dietrich, pozivljući se na Kommerella, dpagtiaje »Verkennung durch Mangel an Geschick« (Europäische Dramaturgie, str. 17). Na Kommerella se pozivlje i Heinz Kinder­ mann ( Theatergeschiehte Europas, sv. 1.Das Theater der Antike und des Mittelalters, str. 85 - 86), kojemu M. Dietrich 1943. postaje asi­ stentica (doktorat pod naslovom Der Wandeider Gebärde a u f dem deutschen Theatervom 15. zum 17. Jahrhundert obranila je 1944.). 438

6.1. Prvi primjer: Ž rtvo n o še Čas je Orestove (Ορέστης) osvete. Pošto je ubio Egista (Αϊγισθος), na redu je Klitemnestra (Κλυταιμνήστρα, u

62 O vezi između άτη (ih Άτη) i άμαρτία-e vidi npr. R. D Dawe, Neka razmišljanja o ate i hamartiji, prev. Z. Dukat, u časopisu Književna smotra, god. 10., br. 31. - 32., str. 86 - 102.

439

izvorniku Κλυταιμήστρα). S Orestom je Pilad (Πυλάδης). Kada Klitemnestra ugleda mrtvo Egistovo tijelo, a Orest trgne mač, ona razgrne haljinu i pokaže grudi (čin ženske poniznosti, skrajnje bespomoćnosti i očaja), preklinjući ga da odustane, da ne ubija majku. U tome se trenutku Orest pokoleba, spusti mač i zapita Pilada:63

ORESTO: A što ću? H oću Γ mater ubit, Pilade? ΟΡΕΣΤΗΣ: Πυλάδη τί δράσω; μητέρ’ αίδεσθώ κτανεΐν;

ORESTO: Ti pravo - sudim - imaš, dobro svjetuješ. ΠΥΛΑΔΗΣ: ποϋ δή τά λοιπά Λοξίου μαντεύματα τά πυθόχρηστα, πιστά δ’ εύορκώματα; άπαντας εχθρούς των θεών ήγοϋ πλέον. ΟΡΕΣΤΗΣ: κρίνω σέ νικάν, καί παραινείς μοι καλώς. Za svoje djelovanje, za čin koji je naumio izvršiti, Orest ima nepobitan dokaz: »Apolon je rekao, dakle...« O n na­ ime vjeruje da svoju osvetu obavlja po Apolonovu (Απόλ­

Pilad mu odgovara, a Orest potom izvede zaključak:64

λων) nalogu. I tu je već ύβρις: pomisliti (a kamoli biti uvjeren) da je čovjek u stanju (u potpunosti) razumjeti

PILAD: Kud druga će ti Loksijina proroštva -

božje riječi. To znači prekoračiti mjeru ljudskoga, postaviti

Da, Pita riječi? Kud li vjera zadana? Sa svima se prije nego s bozim’ zavadi!

se na istu razinu s božanskim. Primijetiti je da Pilad Apolona ovdje ne zove po ime­ nu, nego rabi njegov pridjevak, ili »proročki« nadimak

63 Vidi Eshil, Žrtva na grobu, prev. K. Rac, u knjizi Eshilove tragedije, str. 306. Izvornik navodim prema Loebovu izdanju Eshila (sv. 2.): Aeschylus, Agamemnon - Libation-Bearers - Eumenides Fragments, with an English translation by H. W. Smyth, str. 244 (stih 899). U Klaićevu je prijevodu ovako: »D a f mater mi je ubit, reci, druže m oj!« Vidi Eshil, Orestija, sv. 2. Žrtva na grobu (Hoefore), prev. B. Klaić, str. 54. 64 Stihovi 900 - 903. To je poznato mjesto, jedno od dvaju u očuvanim Eshilovim tragedijama gdje je i on morao imati trećega glumca. Rac, str. 306 - 307; izvornik, str. 244 - 246. Klaić pak ima ovako (str. 54): PILAD: Apolon to proreče. Ne zaboravljaj da zadao si riječ. Ne krši zavjet svoj, ti zamjeri se ljudma, al se boga boj! OREST: U pravu si i savjet poslušat ću tvoj. 440

- Loksija (Λοξίας). Pilad kaže τά λοιπά Λοξίου μαν­ τεύματα ostala Loksijina proroštva’, no u grčkome se i inače veli τά Λοξίου ono Loksijino’, oni Loksijini (nalo­ zi)’, ono što je Loksija (pro)rekao’. Riječ je Λοξίας u vezi s pridjevom λοξός ‘kriv’, ‘kos’, pa utoliko i ‘dvoznačan’, a poimeničena množina srednjega roda τά λοξά i znači upravo ‘dvoznačne riječi proročišta’. Loksija bi stoga bio onaj »nakošeni«, »iskrivljeni«, zapravo onaj koji govori »nakošeno«, »iskrivljeno«, »dvoznačno«. Njegove ri­ ječi dakle valja shvatiti, ispravno ih protumačiti.65

65 Posebno je pitanje, o kojem međutim ovdje nije moguće raspravljati, kako to da je Apolon bog sunca i svjetla, ali ujedno i bog koji svojim strjelicama ubija, naime da je istodobno »dono441

Pa ipak, usprkos tomu što je uvjeren da je razumio

stajališta Aristotelove Nikomahove etike, Orest nije uspio

Apolona, kada Klitemnestra otkrije grudi i u očaju zavapi,

privesti k smislu, da postane εύπραξία (εύπραγία), nego

Orest se pokoleba u svojoj nakani, posumnja u ispravnost

ga je onesmislio, velikim promašajem unizio, dopustivši

svoga postupka, te zapita Pilada što mu je činiti. To je

da se odvija kao κακοπραξία (κακοπραγία), kao ‘zlo-čin’

trenutak u kojem se Orestu otvara mogućnost za ispravan

(i ‘zločin’).

čin. Trenutak kada mu je pružena »šansa« za spas. Tako

Sada bi valjalo postaviti ono pitanje o kojem se je puno

reći - posljednja prilika za ljudskost. I upravo to je trenu­

raspravljalo u prošlosti, a raspravlja se i danas: je li Orest

tak u kojem djeluje Άτη. Brzo, u toj jednoj »sekundi«,

mogao birati ? Odgovor glasi: nedvojbeno jest. Ili malo

ona zastre Orestov duhovni vid, onemogućivši mu jasan

općenitije: opstoji li u grčkoj tragediji slobodna volja?

uvid i ispravnu prosudu. D ogodi se άγνοια, nespoznava-

Uobičajenije, pomalo »školni« odgovor da pojedincem

nje, ulazak u duhovni nevid. Άτη odmah odlazi, ne gubi

u grčkoj tragediji vlada sudbina,“ usud, da individualne

vrijeme: njezinih je »klijenata« mnogo (kakvih sedam

slobode dakle nema. N o taj odnos između slobodne volje,

milijarda ljudi). Prijatelj mu »svjetuje« da posluša A po­

slobodnoga odabira, i prisiljenosti, (pred)određenosti na

lona, oslonivši se pri tome na »racionalan«, »logički«

čin, nije posve jednostavan. M oglo bi se možda ustvrditi

izvod (prijatelji su svagda tu da nam podare neki »svjet«).

i obrnuto: da slobode ima i previše. Nije naime pitanje

I Orest posluša, zaključivši da je to ono što treba učiniti,

ima li slobode, nego što »sa slobodom « treba učiniti.67

što valja izvršiti. I tako doista i postupi. I to je άμαρτία.

To je taj osnovni »problem « pred kojim se nalazi svaki

Veliki promašaj, ne puki propust »unutar« života, nego

tragični junak: on bira, ali redovito griješi. Jer temeljno

promašaj samoga života, života kao takva (tu se očituje ono

je iskustvo (života) što nam ga podastiru grčki tragičari,

značenje riječi πραξις - čovjekovo djelovanje u životu, ‘čovjekov životni čin’). Svoj život (πραξις), govorimo li sa

sitelj mislene spoznaje kao i nanositelj smrtonosnih pogodaka«. Vidi o tome M. Cipra, Metamorfoze metafizike, str. 54 (odakle je uzet navodak), te uopće poglavlje Bitak i privid: Parmenid, str. 31 - 57, gdje se podastire nacrt mogućega odgovora na postavljen upit. Općenito o Apolonu vidi npr. W. F. Otto, Bogovi Grčke: Slika božanskog u zrcalu grčkog duha, prev. I. Mikecin, str. 82 - 107. 442

66 Grčki jezik ima najmanje četiri riječi, od kojih se svaka, u određenim prilikama, »uvjetno « , može prevesti hrvatskom riječju sudbina, no koje treba strogo razlikovati: αΐσα, άνάγκη, ειμαρμένη, μοίρα. (Ο tome i Švacov; vidi ovdje str. 259.) A spomenutima valja pridodati još svakako i τύχη, u smislu sretnoga slučaja, naklonjene sudbine (latinski fortuna), što je od osobite važnosti za Euripida (Ευριπίδης), ali i za novu atičku komediju. 67 Zapravo, sama άμαρτία pretpostavlja slobodu (a pretpo­ stavlja ju naravno i ϋβρις). 443

zapravo ovo: kako birao da birao, odabrat ćeš krivo (bez obzira na moguće pitanje zašto, tj. koji su tomu razlozi). Kraj je Zrtvonoša naravno poznat. Zacijelo, jedan od najveličanstvenijih u povijesti cjelokupne dramske knji­ ževnosti. U njem se postupno odvija Orestov pad, nje­ gov posvemni duševni slom. Početak se toga kraja otvara Orestovim »vladarskim« monologom, u kojem dokazuje okupljenu mnoštvu (a ponajprije samomu sebi) zašto je morao ubiti Egista i Klitemnestru, u čem se sastoji isprav­ nost njegova postupka. Započinje samouvjereno, odlučno, iznoseći svojevrsni »sudbeni« pravorijek:68 ORESTO: D ed gleđ’te zemlje naše dvoje silnika,

Ubice oca moga, zator kuće nam!

ΟΡΕΣΤΗΣ: ϊδεσθε χώρας την διπλήν τυραννίδα πατροκτόνους τε δωμάτων πορθήτορας. Ali nakon što zbor ne podrži njegov »izvod«, njegovu » argumentaciju«, Orest se iznenada zapita:69 »Zar uradi ii’ n£ uradi?« (»εδρα σεν ή ούκ εδρασε;«) I zatim, iz stiha u stih, polagano tone:70

68 Stihovi 965 - 966. Rac, str. 311; izvornik, str. 254. Klaić prevodi ovako (str. 61): Gle, tiranin vam ovdje leži s tirankom što ubiše mi oca, zatrše mi dom [...].

O REST:

69 Stih 1010. Rac, str. 312; izvornik, str. 258; Klaić (str. 62): »Je Γ kriva ili nije ?« 70 Stihovi 1021 - 1023. Rac, str. 312; izvornik, str. 260. Klaić veli ovako (str. 63):

444

ORESTO: D a znate, - kako će se svršit, ne znam ja,

Jer s konjima s puta svog u trku slazim sad.

ΟΡΕΣΤΗΣ: άλλ’, ώς άν είδήτ’, οΰ γάρ οίδ’ δπη τελεί, ώσπερ ξυν ϊπποις ήνιοστροφώ δρόμου έξωτέρω· [...]. Orest zazivlje Apolona (άναξ Άπολλον ‘gospodaru Apolone’), no ovaj se ne odazivlje. Napuštaju ga svi: Apolona nema, Pilad šuti, puk se zgraža. Ali zato se uzdižu Erinije (Έρινύες), te »strašne žene« (Rac; δμωαί γυναίκες), kako veli Orest, ili odvratne djevojke (αί κατάπτυστοι κόραι cure dostojne pljuvanja’), kako će ih nazvati Apolon u Eshilovim Eumenidama, rođene već kao stare babe (γραΐαι παλαιαί),71 ružne i iznakažene. Kažem, »uzdižu se«, jer one svagda dolaze odozdol, što god to »odozdol« značilo: iz zemlje, iz kala, iz utrobe, iz nutrine. I tu nema pomoći.72 One su neumoljive. N e zanima ih duhovna prozirnost, ni jasnoća logike. Zato ih Apolon i ne podnosi. Orest ih daka­ ko vidi, razabire njihov nezadržljiv (na)dolazak, i stoga se njegovo duševno rastrojstvo povećava, raste do potpunoga

I kažem vam: Ja ne znam kakav bit će kraj jer besputica strašna stoji preda mnom.

O REST:

71 Vidi Aeschylus, Eumenides, u knj iz i Agamemnon - LibationBearers - Eumenides - Fragments, with an English translation by H. W. Smyth, str. 278 (stih 68 - 69). 72 Jer ni u Eumenidama, usprkos svemu, nije završen Orestov progon, za nj nema mira, kao što nam pokazuje Euripidova Ifigenija na Tauridi.

445

sloma. Orest propada, postupno, korak po korak, sve do »kolapsa« pred zgranutim pukom:73 ORESTO: V i dašto ne vidite njih, al’ vidim ja.

I gone me, ne mogu više ostat ja!

ΟΡΕΣΤΗΣ: υμείς μέν ούχ όρατε τάσδ’, εγώ δ’ όρώ· έλαύνομαι δε κούκέτ’ αν μείναιμ’ έγώ. Taj je progon nesmiljen. Erinije ne odustaju, Orest se ne može zaštititi. A nema nikoga tko bi mu mogao p o ­

ustrojenim monologom, obrazlaže tebanskim građanima što je vladareva dužnost kada je grad u opasnosti:74 ETEOKLO: Oj Kadma građani! na krmi sjedi li tko,

I grada korman drži, ravna, ä oka San ne sklapa mu, - tom na vrijeme zborit je.

ΕΤΕΟΚΛΗΣ: Κάδμου πολΐται, χρή λέγειν τά καίρια δστις φυλάσσει πράγος έν πρύμνη πόλεως οϊακα νωμών, βλέφαρα μή κοιμών ύπνφ.

moći. To je taj Eshilov (i eshilovski) πάθει μάθος ‘učenje

Kada Glasnik uhodnik (Άγγελος κατάσκοπος) dojavi

patnjom’, učenje trpnjom’, ili spoznaja patnjom’, ‘spoznaja

da se sedmorica junaka spremaju u napad, Eteoklo započne

trpnjom’. Orest mora osvijestiti granice, ili pravu mjeru

razmještati obranu: po jednoga branitelja postavlja na svaka

ljudskoga, mora naučiti što za čovjeka znači prekoračiti

od sedam tebanskih vrata. Ustrojavanje se obrane, tj. raspore­

te granice, mora spoznati što je to αμαρτία.

đivanje branitelja, odvija u sedam znamenitih parova govora. Eteoklova je zamisao u osnovi dobra, razložno utemeljena: na određena vrata treba postaviti branitelja koji će se najbolje

6.2. Drugi primjer: S edm orica p r o tiv Tebe

oduprijeti onomu od sedmorice koji napada upravo ta vra­ ta. Ipak, hoće li i provedba te zamisli biti u punome smislu

Polinik (Πολυνείκης) sa šestoricom argivskih subo­ raca napada Tebu (Θήβαι). Grad je pod opsadom. Polinikov brat Eteoklo (Ετεοκλής), suočen s nadolazećom prijetnjom, u prologu tragedije, trijeznim, »racionalno«

73 Stihovi 1061 - 1062. Rac, str. 314; izvornik, str. 264. Klaić ima ovako (str. 65): OREST:

Vi n e v id ite n jih, n o ja ih sta ln o zrem me. Ja id em , b ježim , nestajem .

g d je g o n e

446

74 Vidi Eshil, Sedmorica pod Tebom, prev. K. Rac, u knjiz Eshilove tragedije, str. 151. Izvornik navodim prema Loebovu izdanju Eshila (sv. 1.): Aeschylus, Suppliant Maidens - Persians - Prometheus - Seven Against Thebes, with an English translation by H . W. Smyth, str. 322 (stihovi 1 - 3). Evo i Klaićeva prijevoda (vidi Eshil, Sedmorica protiv grada Tebe, prev. B. Klaić, u časopisu Forum, god. 8., br. 1. - 2., str. 95): Tebänci, kada zemlji suđen kucne čas, tad pravu riječ prozborit čestit mora vođ i ne smije dopustit da ga svlada san.

ETEOKLO:

447

»racionalna«, naime takva da obrana pojedinih vrata bude

je li posrijedi hod »ususret« sudbini, želja da se sudbina

doista povjerena onomu koji najbolje »odgovara« napa­

»p otvrd i«, ili nastojanje »usuprot« sudbini, pokušaj

daču, kojemu napadač » leži«, postaje donekle nejasnim,

izazivanja sudbine (» p a da vidimo što će biti«)? N o što

pa i dvojbenim, kada Eteoklo ustvrdi da će on biti sedmi

god da jest, valja uvidjeti kako je jedno i drugo ϋβρις. Jer

branitelj:75 »Šest ja ću stavit ljudi - sedmi bit ću sam [...].«

oboje, i pokušati »slijediti« sudbinu, i željeti joj se su­

(»έγώ δέ γ ’ άνδρας εξ έμοί συν έβδόμφ [...].«) Znači

protstaviti, prkositi joj, izazivati ju, prekoračuje granicu

li to da je sebe (unaprijed) postavio na sedma vrata, ih je

(onoga) ljudskoga, bolje reći - mjeru ljudskoga u čovjeku.

posrijedi samo iznošenje činjenice (»šest ću ih odabrati,

Istodobno međutim djeluje i boginja Άτη. Kako pro­

a ja ću, zajedno s njima, biti sedmi član«)? Je li već tada

tječe razmještaj obrane, Eteoklo sve očevidnije, i ujedno

naslutio da će mu brat biti upravo na tim sedmim vratima?

sve dublje ponire u ϋβρις. Moglo bi se reći, ϋβρις raste. A u

Kako se odvija razmještaj, tako se povećava i nape­

isto se vrijeme »pojačava« i utjecaj boginje Άτη, što znači

tost. Kada na četvrtim vratima, na vratima Atene Onke

da ona u ovoj Eshilovoj tragediji ne djeluje trenutno, nego

(Αθηνη Όγκα, u izvorniku je ime boginje u dorskome liku

postupno. Time dakako, i opet postupno, raste i άγνοια.

Αθάνα), koja napada H ipom edont (Ίππομέδων), Eteo­

Vrhunac se toga rasta, i to porasta svega troga, kako

klo kao branitelja postavi Hiperbija (Ύπέρβιος), postaje

Eteoklova poniranja u ϋβρις, tako i utjecaja boginje Άτη,

pomalo razvidnim da sebe »čuva« za posljednja vrata,

ali i nastupa άγνοια-e, zbiva na šestim vratima, na vrati­

zapravo za ona koja će napasti Polinik. Utoliko se izvor­

ma Niobine (Νιόβη) kćeri Homolojide (Όμολωίς), koja

na »racionalnost«, naime smisleno uspostavljen zasnov

napada argivski vrač Amfijaraj (Αμφιάραος). Eteoklo se

obrane, postupno izokreće u svoju suprotnost, u potpunu

isprva ne može načuditi tko je toga »poštena trijezna do­

»iracionalnost«, jer Eteokla zapravo zanima samo to da

bra sveta čovjeka« (»σώφρων δίκαιος αγαθός ευσεβής

mu Glasnik javi na kojim će vratima biti njegov brat. Tako

ά νή ρ«) i ujedno »silna vidioca« (» μ έγ α ς προφήτης«)

opsjednutost bratom, tj. namjera da se u obrani grada su­

uspio nagovoriti da se priključi napadačima,76 ali ne želi

protstavi upravo njemu, prelazi ubrzo u mahnitost, tako

sam stupiti preda nj, nego kao branitelja određuje Lastena

reći u ludilo. Eteoklo se prepušta onomu što je Nietzsche

(Λασθένης), i dalje »čuvajući« sebe za posljednja, sedma

volio zvati am orfati. Moglo bi se ipak postaviti pitanje:

vrata, za koja je sada već posve jasno tko ih napada. I to

75 Stih 283. Rac, str. 161; izvornik, str. 346; Klaić (str. 107); »[...] junaka šest ću stavit, sedmi bit ću sam [...].«

76 Stihovi 610 - 611. Rac, str. 172; izvornik, str. 372. Klaić prevodi »taj mudrac, vrač, poštenjak, trijezan um i čist« (str. 118).

448

449

je dakako αμαρτία, naime taj veliki promašaj. A potom,

ΕΤΕΟΚΛΗΣ: έπεί τό πράγμα κάρτ’ έπ ισ π έρ χει θεός,

kada mu Glasnik kaže kako je na sedmim vratima njegov

ί'τω κατ’ ουρον κΰμα Κωκυτοΰ λ α χ ό ν

rođeni brat (κασίγνητος), Eteoklo se razbjesni, pakao da

Φοίβω στυγηθέν π α ν τό Λα'ί'ου γένος.

je silno iznenađen, i posve zatečen, poviče:77 ETEOKLO: Bjesomučna i bogu mrska grdobo,

N o i ovdje ima smisla postaviti pitanje: je li Eteoklo mogao birati? Odgovor ponovno glasi: nedvojbeno jest.

O bijedno naše Edipovo koljeno!

Dapače, mogao je već kod prvih vrata, čim je čuo da njih

Ao kletve oca našeg, što se vrši sad!

ne napada Polinik, odrediti sebe kao branitelja, i biti posve siguran da se neće sukobiti s bratom. Nadalje, ako već nije

ΕΤΕΟΚΛΗΣ: ώ θ εομ α νές τε και θεώ ν μ έγα στύγος, ώ πανδάκρυτον άμόν Ο ίδίπου γένος· ώμοι, πατρός δή νυν ά ρ α ί τελεσφόροι.

tako postupio, mogao je kod šestih vrata, kada je shvatio da će mu brat biti na sedmima, sam stupiti pred Amfijaraja.

I zatim se potpuno »predaje« sudbini, kao da nije imao

Napokon, i u trenutku kada je nedvojbeno uvidio da će se sukobiti s Polinikom, ako je uopće bilo ikakve dvojbe nakon

nikakva izbora, te na rubu ludila, posve izgubljen, »rezi­

što je doznao da je Amfijaraj napadač na šesta vrata, velim,

gnirano« zaključuje:78

i tada je još uvijek mogao izmijeniti raspored branitelja,

ETEOKLO: Jer kraju grozno žurno goni djelo bog,

Nek vjetar nosi k valu - vodi Kokitu Sav savcat Febu omraženi Lajev rod!

preraspodijeliti ih, i sebe postaviti na neka druga vrata. Ali Eteoklo to ne čini, nego »bira« sukob s bratom, shvatili mi to kao amor fati, ili kao izazivanje sudbine, ili jednostavno - kao želju za osvetom, da mu pokaže »tko je tko«. Tako Eteoklova preobrazba baca novo svjetlo i na p o­

77 Stihovi 654 - 656. Rac, str. 173; izvornik, str. 374. Klaić veli ovako (str. 119): O kleto pleme, od kög potječem i sam, o Edipovo sjeme, gorki plaču moj, prokletstvu oca našeg evo dođe čas.

ETEOKLO:

78 Stihovi 689 - 691. Rac, str. 175; izvornik, str. 378. Klaić ima ovako (str. 120): I sami bozi gone kraju sukob taj, pa neka Kokit nosi čitav Lajev rod, kad toliko ga mrzi bog Apolon Feb.

ETEOKLO:

450

četnu skrb oko obrane grada, kao i na brižljivo raspoređi­ vanje branitelja. Sve pomalo djeluje kao »namješteno«: tobože, tako je temeljito osmislio obranu daje za svakoga napadača odabrao onoga branitelja koji će mu najuspješnije uzvratiti, a eto, na kraju je ispalo da se sam mora sučeliti s bratom. N o uistinu je zapravo obrnuto: sve je poduzeo kako bi se upravo on mogao sukobiti s Polinikom. Tonući pri tome u zaslijepljenost, sve do ludila, dakako uz »p om oć« boginje Άτη. Ona je ta koja postupno zastire Eteoklov 451

duhovni vid, njegov razbor, onemogućujući mu (ispravnu)

N e doć na svijet - to nad svako se

prosudu, a nemilosrdno provodeći svoje nakane. I naravno, u ovoj tragediji izostaje πάθει μάθος, ta Eshilova spoznaja

Diže dobro, a drugo je. Kad se rodiš, što prije poći

trpnjom, neka vrsta »čišćenja duše« još za života, budući

Onamo, otkuda ti i dođe.

da je počinjena άμαρτία odvela Eteokla, kao uostalom i

μή φϋναι τον άπαντα ν ί ­

Polinika, izravno u smrt.

κα λ ό γ ο ν τό δ’, έπεί φανη, βήναι κεΐθεν όθεν περ ηκει πολύ δεύτερον ώς τάχιστα.

7. Smrt je konačna katarza: θάνατος kao κάθαρστς

Taj je Sofoklov pravorijek, u određenome smislu, uspo­

Sto je (ono) dobro, posebice ljudsko dobro? Jedan od

redan onomu o čem je riječ u Nikomahovoj etici, budući da Aristotel u tome djelu razmatra istovjetno pitanje, naime što je ljudsko dobro, ili dobro za čovjeka (τό ανθρώπινον

mogućih odgovora na to mučno i jedva odgovorljivo pita­

αγαθόν). N o usuprot Aristotelu,80 koji smatra da se u ži­

nje, a istodobno i neku vrstu uvida u samu bit života, pruža

votu » d ob ro« m ože ozbiljiti, ili jednostavnije rečeno,

nam posljednja Sofoklova (Σοφοκλής) tragedija Edip na

da čovjek svoj život može osmišljeno proživjeti, Sofoklo

Kolonu. Neobično je, ali svakako znakovito, da je Edip

u navedenim stihovima toga στάσιμον-a ustvrđuje da je

na Kolonu ujedno i posljednja grčka tragedija od onih

jedino pravo dobro za čovjeka, tj. jedino dobro koje se

koje su do nas dospjele (izvedena je 401. pr. Kr., nakon Sofoklove smrti). Naime, prije negoli će uslijediti susret ostarjela Edipa (Οΐδίπους) sa sinom Polinikom, koji se upravo sprema na opsadu Tebe, zbor staraca iz (Sofoklo­ va rodnoga) mjesta Kolona (Κολωνός) u blizini Atene (Άθήναι) antistrofu treće stajaće pjesme započinje ovim zagonetnim riječima:79

79 Vidi Sofoklo, Edip na Kolonu, prev. K. Rac, u knjizi Sofoklo­ ve tragedije, str. 185. Izvornik navodim prema Loebovu izdanju Sofokla (sv. 2.): Sophocles, Antigone - The Women o f Trachis 452

Philoctetes - Oedipus a t Colonus, edited and translated by H. LloydJones, str. 546 (stihovi 1224 - 1227).

80 Posebno je pitanje je li Aristotel, i u kojoj mjeri, svoje po imanje tragedije izgradio na osnovi Sofokla (a obično se misli da jest). Vidi o tome u nas Z. Dukat, Tragedijapo Aristotelu i po Sofoklu, u knjizi Grčka tragedija, str. 137 - 160 [isp. npr. sljedeću rečenicu (str. 139): »Ispitivanje odnosa Aristotelove teorije tragedije i Sofoklove dramaturške prakse dat će odgovor na pitanje: smije­ mo li u Sofoklovim tragedijama gledati anticipaciju i ilustraciju Aristotelovih načela, odnosno nije li struktura Sofoklove tragedije identična s obrascem koji Aristotel preporučuje u PoeticP.«]. 453

čovjeku uopće može dogoditi, uistinu samo to da uopće ne

n i« pojam ΰβρις-a. N e υβρις kao prekoračivanje mjere

bude rođen. Jer samo se to, tj. nikad »n e doć na svijet«, uzdiže iznad svakoga dobra. To pak znači daje tražiti neko

(onoga) ljudskoga »unutar« života, za vrijeme života, dok traje Lebensvorgang, nego υβρις zbog (samoga) života,

dobro »unutar svijeta«, » u životu« - uzaludan posao, kada je već dolazak na svijet, sam po sebi, nešto što ukida svaku mogućnost postignuća ikakva dobra.

zbog činjenice što se jest živ. To je, recimo, υβρις uistinu, ili υβρις u temelju, dočim je ύβρις kao nešto »unutarži-

Ali što je onda čovjekov život? Sto znači opstojati, biti? Pitagorovska tradicija u grčkoj filozofiji, kojoj dijelom pripada i Platon, sklona je bit (čovjekova) života razumjeti iz biti kazne, pa je za nju »dospjeti u život« isto što i »biti kažnjen«. Tako je primjerice Filolaj (Φιλόλαος) tvrdio »daje duša radi nekih kazna združena s tijelom i u njemu kao u grobu pokopana«, a jedan je drugi pitagorovac, Euksitej (Εύξν&εος), smatrao »da su sve duše privezane uz tijelo i uz ovaj život radi kazne, i daje bog zaprijetio da

votno« zapravo nešto izvedeno, nešto »drugotno«. Zbog »ΰ βρις-a uistinu« svi smo mi »hybrisni« i u samome životu, dok vjekujemo. A taj je uvid u bit čovjekova života na svojevrstan na­ čin potvrdio i Platon u svome Fedonu (Φαίδων). Riječ je o dijalogu u kojem zatječemo Sokrata (Σωκράτης) u posljednjem razgovoru sa svojim najbližim učenicima, svega koji sat prije negoli će ispiti otrov. Tijekom toga razgovora Sokrat razmatra pojam duše, te obrazlaže zašto samoubojstvo nije prihvadjivo, ali zašto se ipak filozofi ne smiju bojati smrti, nego joj se, štoviše, moraju radovati.

će, ako ne ustraju dok ih on po svojoj volji ne oslobodi, upasti u još veći broj još većih m uka«.81 Reklo bi se, svi smo mi članovi jedne »kaznene p o­

Za vrijeme te rasprave, dok ga slušaju, učenici su na rubu očaja, skrhani i slomljeni. A kada na koncu dijaloga ispije

strojbe«, sudjelujemo u »kaznenoj ekspediciji«. Jer to da se jest živ, pretpostavlja krivnju.82 U smislu Anaksiman-

otrov, čekajući da protekne ono kratko vrijeme koliko je potrebno da on počne djelovati, Sokrat se nekoliko tre­

drova (Αναξίμανδρος) i anaksimandrovskoga pitanja o pravu (svakoga) bića na bitak: odakle mu pravo da bude? A to nas ponovno vraća na υβρις. Samo na jedno drugo

nutaka prije samoga preminuća obrati Kritonu (Κρίτων), pa izusti jednu od valjda najtajnovitijih rečenica u čitavu

značenje te riječi, ili - ako se tako hoće - na »produblje-

81 Vidi H . Diels, Predsokratovci, sv. 1., str. 361 (Filolaj, B 14, prev. S. Hosu). 82 Iz toga bi misaonoga obzora trebalo razumjeti i Kafkino djelo.

454

Platonovu opusu:n »Kritone, Asklepiju dugujemo pijeda! N ego podajte ga i ne zaboravite!«

83 Vidi Platon, Obrana Sokratova iFedon, prev. K. Rac, str. 18 U izvorniku je ovako: » Ώ Κρίτων, έφη, τφ Άσκληπιω όφείλομεν άλεκτρυόνα- άλλα άπόδοτε καί μή άμελήσητε.« Navodim prema Loebovu izdanju Platonovih djela (sv. 1.): Plato,Euthyphro - Apo-

455

Dakako, Grci su Asklepiju (Ασκληπιός), dakle bogu liječništva, žrtvovali pijetla kada bi se tkogod izliječio od kakve bolesti, tj. kada bi ozdravio. Sokrat, prema tome,

8. Kako je priređena ova knjiga

ulazak u smrt, ili - bolje reći - izlazak iz života, smatra

Kada sam započeo s radom na priređivanju Antičke

svojevrsnim nastupom zdravlja, i to stoga što dospjeti na

dramaturgije, Švacovljev je rukopis bio već u znatnoj mjeri

svijet, prema tim njegovim riječima upućenima Kritonu, znači zapravo teško se razboljeti. Sve ostale bolesti, pa i sve ostale boli, koje nas zahvaćaju tijekom našega življenja, zapravo su samo »znakovi« jedne temeljne, duboke i teške bolesti koja se zove život. Smrt je dakle »pročistba«, kako veli Marković, ka­ tarza (od) života. To znači posljednja, konačna katarza, za razliku od »unutarživotnih« katarza, od različitih »čišćenja duše« još za (vrijeme) života.84 A potonjima pripada i ona o kojoj govori Aristotel. Njezina je pretpo­ stavka veliki promašaj, άμαρτία »onoga boljega od nas«. O ni koji motre taj čin, nalazeći se u »teatru« (θέατρον motrilište’), sutitraju s tragičnim junakom, čisteći se - pa makar i ne u potpunosti - od zle kobi, od nemila usuda, liječeći pri tome pobolicu u kojoj su se našli.

pripremljen za tisak. Ipak, budući da posljednja redaktura nije učinjena, bilo je mjestimičnih omaha pri unosu teksta u računalo, a i kakvih manjih propusta ili nehotičnih zabu­ na. Ta sam mjesta dakako ispravio, ali na to nisam posebno upozoravao, jer bi te ispravke zacijelo unio i sam Švacov. Podsjetio bih međutim ovdje na tri, čini mi se, važnija pitanja, o kojima bi trebalo voditi računa prilikom čitanja ove knjige. 1.

Ponajprije, što se tiče zapisa grčkih riječi. Švacov

je naime u ovoj svojoj knjizi gotovo za sve nosive poj­ move navodio i izvornu grčku riječ. N o sve je te grčke riječi donosio u latiničnome prijepisu, katkada kurzivom, a katkada verzalom (verzal je uglavnom ustaljen od str. 157). Pri tome nije primijenio neka stroga načela, nego je pri prijenosu u latinicu većinom nastojao zapisati izgovor

logy - Crito - Phaedo - Phaedrus, with an English translation by Η. N. Fowler, introduction by W. R. M. Lamb, str. 402.

pojedine grčke riječi. Da ne bih štogod mijenjao u njegovu

84 Pojedinim razumijevanjima pojma katarze Švacov posvećuje velik dio ove svoje knjige, pa i poimanju u kojem se θάνατος shvaća kao κάθαρσις. Vidi V. Švacov, Antička dramaturgija, str. 2 7 1 -3 4 1 (o smrti kao »konačnoj katarzi« npr. na str. 312). Vidi također L. Golden, Teorija o katarzi kao »čišćenju«, prev. M. Beker, u časopisu Književna smotra, god. 10., br. 31. - 32., str. 54 - 58.

pristup posvuda poštovao (osim gdjegdje, kada je očevidno

456

zapisu, ili u prijenosu iz alfabeta u latinicu, taj sam njegov bila posrijedi omaha). To također znači da kurziv donosim kurzivom, a verzal verzalom (no nešto smanjenim velikim slovima). Međutim, da bi se izbjegle moguće zabune o tome koja je riječ posrijedi, u uglatim zagradama navodim 457

dotičnu grčku riječ i u izvornome zapisu.85*Tako postu­

je. Posljedica je toga nešto veći broj bilježaka nego što ih

pam na svim mjestima gdje se određena riječ javlja, osim

je rukopis izvorno sadržavao.

u slučajevima kada se jedna te ista riječ ponavlja više puta u jednome poglavlju, ili ulomku (primjerice, u poglavlju na str. 213 - 217, gdje se govori o pojmu djelovanja ili radnje, prvi se put uz PRAXIS u uglatim zagradama navodi i [πραξις], a potom se, do kraja poglavlja, izvorni zapis više ne navodi). Posljedica je međutim toga postupka raz­ mjerno velika količina grčkoga teksta u knjizi (posebice u poglavljima gdje je riječ o Aristotelovoj Poetici). Takav je pristup s filološkoga gledišta zacijelo prihvatljiv, pa i poželjan, ali bi se, s druge strane, moglo prigovoriti da do­ nekle narušava »glatkoću« čitanja.

3.

Nađe se gdjegdje kakvo pitanje, ili problem, o kojem

se u (klasičnoj) filologiji i dalje raspravlja. Primjerice, je li Platon napisao dijalog Teag (Θεάγης), ili pak godina kada su izvedene Sofoklove Trahinjanke. Potonje je Svacovu važno jer, raspravljajući o Platonu, želi upozoriti na to koja je dramska djela Platon, za svoje mladosti, (još) mogao vidjeti, a rani Platonov dijalog Teag, spominje opet zato kako bi pokazao »nemjenljivost« Platonova Sokrata, naime »istovjetnost« njegova pristupa, u dugome raspo­ nu godina, sve do Gozbe. Ali danas se uglavnom uzimlje da se ne zna pouzdano kada su izvedene Trahinjanke,8Ća

2.

U knjizi ima razmjerno velik broj navodaka. Švacov

što se tiče Teaga, može se govoriti o dvama »taborima«:

pri navođenju voli katkada, osobito ako je riječ o prijevo­

u jednome se nalaze oni koji smatraju da taj dijalog jest

dima, donekle izmijeniti tekst, bolje reći »prilagoditi«

Platonov, a u drugome oni koji tvrde da nije.87 N o na ta­

ga, da bi se jasnije vidjelo ono do čega mu je stalo, o čem

kve i slične (ponajviše filološke) prijepore nisam posebno

raspravlja. U takve prilagodbe dakako nisam dirao, ali

upozoravao.

sam ih u bilješkama kadšto naznačio (obično prijedlogom prema, recimo »Kuzmićevu prijevodu«, itd.). U načelu sam sve navotke provjerio, a posebice kada je riječ o predsokratovcima, te o Platonu, Aristotelu, Teofrastu, Horaciju i Augustinu. K tomu, za svako sam navođenje, pa i za ono » aluzivno«, u bilješkama svagda nastojao naznačiti odakle

85 Općenito se može reći da se svi moji zahvati nalaze u uglatim zagradama. 458

86 Vidi A. Lesky, Povijest grčke književnosti, prev. Z. Dukat, str. 283; također Z. Dukat, Edipova tragička krivnja, u knjizi Grčka tragedija, str. 119 [isp. sljedeći stavak: »Za Trahinjanke razilaze se pokušaji datiranja i za tridesetak godina, ali većinom se smatra da je i ona bliža ranijim Sofoklovim dramama.«]. 87 Vidi potanje o tome M. Joyal, The Platonic Theages: An Introduction, Commentary and Critical Edition, str. 121 - 134 (poglavlje pod naslovom Authenticity). 459

9. Popis uporabljenih djela

vješt narodne filozofije grčke. [Poučna knjižnica »Matice hrvatske« ; knj. 32.]

1.

2. 3.

Aristotel. Aristotelovapoetika / sa grčkoga na hrvatski preveo i

9. Cipra, Marijan. Metamorfoze metafizike : duhovno-znan-

protumačio Armin Pavić. U Zagrebu: Štampama Dragutina

stveni pojam povijestifilozofije. Čakovec: Tiskarsko-izdava-

Albrehta, 1869.

čki zavod »Zrinski«, 1978. [Bibliotekaposebnih izdanja.]

Aristotel. Aristotelova poetika / izdao i preveo Martin Ku-

danja Omladinskog kulturnog centra Zagreb, 1989. [Bi­

Aristotel. De anima / Aristotle ; with translation, intro-

blioteka Prolog mala edicija ; knj. 27.]

duction and notes by R. D. Hicks, M. A . , Fellow and late Lecturer o f Trinity College, Cambridge. Cambridge : At the University Press, 1907. 4.

Aristotel. Aristotelova Poetika / s prijevodom i komentarom izdao Martin Kuzmić. U Zagrebu : Tisak kr. zemaljske ti­ skare, 1912. [Znanstvena knjižnica, što je izdaje kr. hrv.slav.-dalm. zemaljska vlada, odio za bogoštovlje i nastavu. Razdio 2. Filozofijske i historijske nauke ; sv. 3.] [Pretisak. Zagreb : Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1977. BiblioT E K A ; knj. 16.]

5.

Aristotel. The Nicomachean ethics / A ristode; with an English translation by H . Rackham. Revised ed. Cambridge, Massachusetts ; London, England : Elarvard University Press, 1934. [Pretisak. 1999.] [The Loeb Classical Library ; vol. 73. Aristotle ; vol. 19.]

6.

Aristotel. 0 pjesničkom, umijeću / preveo i komentarima p o­ pratio Zdeslav Dukat. / / Književna smotra: časopis za svjet­ sku književnost. God. 10 (1978), br. 31 - 32 ; str. 3 - 22.

7.

8.

460

10. Čolaković, Zlatan. Tri orla tragičkoga svijeta. Zagreb : Iz­

zmić. U Zagrebu : Tisak D ioničke tiskare, 1902.

11. Dawe, R. D. Neka razmišljanja o ate i hamartiji / preveo Zdeslav Dukat. / / Književna smotra : časopis za svjetsku književnost. God. 10 (1978), br. 31 - 32 ; str. 86 - 102. 12. Diels, Hermann. Predsokratovci:fragmenti / [tekstove pre­ veli Zdeslav Dukat, Veljko Gortan, Stjepan Hosu, Antun Slavko Kalenić, Jure Kaštelan, Ratimir Mardešić, Darko N ovaković, Damir Salopek, Milivoj Sironić, Dubravko Škiljan ; predgovor napisao i predgovore preveo Branko Bošnjak], Zagreb : Naprijed, 1983. 2 sv. [Filozofska biblioteka.] 13. Dietrich, Margret. Europäische Dramaturgie : der Wandel

ihres Menschenbildes von der Antike bis zur Goethezeit. W ien ; Meisenheim : Verlag A. Sexl, 1952. 14. Dukat, Zdeslav. Grčka tragedija. Zagreb : Demetra, 1996. [D em etra: filosofska biblioteka Dimitrija Savića; knj. 20.] 15. Eshil. Eshilove tragedije / preveo Koloman Rac. Zagreb : Izdanje Matice hrvatske, 1918. 16. Eshil. Suppliant maidens ; Persians ; Prometheus ; Seven

Aristotel. 0 pjesničkom umijeću / prijevod i objašnjenja Zde­

against Thebes / Aeschylus ; with an English translation

slav Dukat. Zagreb : August Cesarec, 1983. [Biblioteka

by Herbert Weir Smyth, Ph. D., Eliot Professor o f Greek

Kritika i esejistika.]

literature in Harvard University. London : W illiam H eine­

Bazala, Albert. Povjestfilozofije / napisao dr. Albert Bazala.

mann ; N ew York: G. P. Putnams Sons, 1922. [The Loeb

U Zagrebu : Izdala »Matica hrvatska«, 1906. Sv. 1: Po-

Classical Library ; [vol. 145]. A eschylus; vol. 1.] 461

17. Eshil. Agamemnon ; Libation-Bearers; Eumenides; Frag­

25. Jaspers, Karl. Philosophie. [3. Auflage.] B erlin; G öttingen;

ments / Aeschylus; with an English translation by Herbert

Heidelberg: Springer-Verlag, 1956. Band 1: Philosophische

Weir Smyth, Ph. D., Eliot Professor o f Greek literature in

Weltorientierung.

Harvard University. London : W illiam H einem ann; N ew

26. Jaspers, Karl. Philosophie. [3. Auflage.] B erlin; Göttingen ;

York: G. P. Putnams Sons, 1926. [The Loeb Classical Li­

H eidelberg: Springer-Verlag, 1956. Band 2: Existenzerhel­

brary ; [vol. 146], Aeschylus ; vol. 2.]

lung.

18. Eshil. Orestija : dramska trilogija / Eshil, sin Euforionov,

27. Jaspers, Karl. Philosophie. [3. Auflage.] Berlin ; Göttingen

Atenjanin ; [preveo Bratoljub Klaić ; komentirala Olga

; H eidelberg: Springer-Verlag, 1956. Band 3: Metaphysik.

Luković-Klaić]. Zagreb: Dramska biblioteka Scena, 1965.

28. Jaspers, Karl. Filozofija / prevela Olga Kostrešević. Srem-

Sv. 2: Žrtva na grobu (H oefore). [Dramska biblioteka -

ski Karlovci : Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića,

Prometej.]

1989. [Sadržava tri sveska: Filozofska orijentacija u svetu

19. Eshil. Sedmorica protiv grada Tebe / E shil; preveo Bratoljub

29. Joyal, Mark. The Platonic Theages : an introduction, com-

nost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. God.

mentary and criticaledition. Stuttgart: Franz Steiner Verlag,

8 (1969), br. 1 - 2 (januar - februar) ; str. 95 - 140. 20. Flaker, Aleksandar; Skreb, Zdenko. Stilovi i razdoblja. Za­ greb : Matica hrvatska, 1964. [Suvremeni domaći pisci.] 21. Golden, Leon. Teorija o katarzi kao »čišćenju« / preveo Miroslav Beker. / / Književna smotra : časopis za svjetsku književnost. God. 10 (1978), br. 31 - 32 ; str. 54 - 58. 22. Heidegger, Martin. Sein und Zeit / von Martin Heidegger. 14., durchgesehene Auflage m it den Randbemerkungen aus dem Handexemplar des Autors im Anhang. Tübingen : Max Niemeyer Verlag, 1977. 23. Heidegger, Martin. Bitak i vrijeme / preveo s njemačkoga Hrvoje Sarinić ; uvod u »Sein und Z eit« Gajo Petrović. Zagreb : Naprijed, 1985. [Filozofska biblioteka.] 24. Heraklit. Tako kazuje Heraklit, Efežanin : vijest za izvrsnike / pokušao prevesti B. D. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2005. [Filozofska biblioteka.] 462

; Rasvetljavanje egzistencije ; Metafizika.]

Klaić. / / Forum : časopis Odjela za suvremenu književ­

2000. [Philosophie der Antike ; Band 10.] 30. Kindermann, Heinz. Das Theater der Antike und des Mittel­

alters. Salzburg : O tto Müller Verlag, 1957. [Theaterge­ schichte Europas / H einz Kindermann ; Band 1.] 31. Kommereil, Max. Lessing und Aristoteles : Untersuchung

über die Theorieder Tragödie. Frankfurt am M a in : Vittorio Klostermann, 1940. [Frankfurter wissenschafdiche Beiträge : Kulturwissenschaftliche Reihe ; Band 2.] 32. Laszlö, Bulcsu. Pabirci redničnoga i obavjestnukoga pojmo-

vlja oko razumnih sustava. / / Obrada jezika i prikaz znanja / uredili Slavko T kalac, Miroslav Tuđman. Zagreb: Zavod za informacijske studije, 1993. Str. 11 - 73. 33. Lesky, Albin. Povijestgrčke književnosti / preveo s njemačko­ ga Zdeslav Dukat. Zagreb : Golden marketing, 2001. 34. Lessing, G otthold Ephraim. Hamburška dramaturgija / [preveo Vlatko Sarić; za štampu priredio, komentare i po463

govor napisao Gustav Šamšalović]. Zagreb: Zora, Državno izdavačko poduzeće Hrvatske, 1950. [Svjetski klasici.] 35. Liddell, Henry George ; Scott, Robert. A Greek-English lexicon : with a revised Supplement / compiled by Henry George Liddell and Robert Scott; revised and augmented throughout by Sir Henry Stuart Jones with the assistance of Roderick McKenzie and with the Cooperation of many scholars. Oxford : Clarendon Press, 1996. 36. Marković, Franjo. Razvoj i sustav obćenite estetike / napisao Dr. Franjo pl. Marković, sveučilištni profesor. U Zagrebu : Nakladom kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, 1903. [Znan­ stvena knjižnica što je izdaje kr. hrv.-slav.-dalm. zemalj. vla­ da, odio za bogoštovlje i nastavu. Razdio 2. Filozofijske i historijske nauke ; sv. 2.] [Pretisak. Split: Izdavačka radna organizacija LOGOS, 1981.] 37. Nietzsche, Friedrich. D ie Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen. / / Werke / Friedrich Nietzsche; herausgegeben von Karl Schlechta. [6., durchgesehene Auflage.] Band 3: Jen­ seits von Gut und Böse; Zur Genealogie der Moral; Der Fall Wagner; Götzen-Dämmerung; Nietzsche contra Wagner; Ecce homo; Der Antichrist; Dionysos-Dithyramben;Autobiographisches aus den jahren 1856-1869 ; Frühschriften. Str. 1057 - 1120. Frankfurt/M ; Berlin ; Wien : Im Verlag Ullstein GmbH, 1969. [Pretisak. 1976.] [Ullstein Buch ; Nr. 2909.] 38. Nietzsche, Friedrich. Filozofija u tragičnom razdoblju Grka / [prijevod s njemačkog NatašaNedeljković], Zagreb: Novum, 2009. 39. Otto, Walter F[riedrich]. Bogovi Grčke : slika božanskog u zrcalu grčkog duha / Walter F. Otto ; prijevod s njemačkog Igor Mikecin; pogovor Valentin Kalan; prijevod pogovora 464

sa slovenskog Mario Kopić; priređivanje knjige i redaktura prijevoda Damir Barbarić. Zagreb : AGM, 2004. [Biblio­ teka Meta.] 40. Parčić, Dragutin Antun. Vocabolario croato-italiano / compilato per cura di Carlo A. Parčić, Canonico Croato a Roma = [Rječnik hrvatsko-talijanski / pripravio ga za tisak Dragutin A. Parčić , Hrvatski Kanonik u Rimu]. 3. ed. corretta ed aumentata. Žara : Tipografia editrice »Narodni List« = [U Zadru : Tisak i naklada »Narodnoga Lista«], 1901. [Pretisak. Zagreb : Artresor studio, 1995.] 41. Pavis, Patrice. Pojmovnik teatra / predgovor Anne Ubersfeld; [prijevodJelena Rajak], Zagreb: Akademija dramske umjet­ nosti ; Centar za dramsku umjetnost; Izdanja Antibarbarus, 2004. [Biblioteka Lex.] 42. Platon. Euthyphro ; Apology ; C rito ; Phaedo ; Phaedrus / Plato; with an English translation by Harold North Fowler ; introduction by W. R. M. Lamb. Cambridge, Massachu­ setts ; London, England : Harvard University Press, 1914. [Pretisak. 1999.] [The Loeb Classical Library ; vol. 36. Plato ; vol. 1.] 43. Platon. Obrana Sokratova i Fedon / preveo Koloman Rac. Zagreb : Izvanredno izdanje Matice hrvatske, 1915. [Kla­ sična knjižnica. Djela Platonova ; sv. 1.] 44. Rječnik hrvatskoga ili srpskogajezika / na svijet izdaje Jugo­ slavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb:Jugosla­ venska akademija znanosti i umjetnosti, 1880 - 1976.23 sv. 45. Senc, Stjepan. Grčko-hrvatski rječnik za škole / po Benseler-Kaegijevu grčko-njemačkom rječniku priredio Stjepan Senc. U Zagrebu: Trošak i naklada kr. hrv.-slav.-dalm. zem. vlade, 1910. 465

46. Sofoklo. Sofoklove tragedije / preveo Koloman Rac. U Za­ grebu : Izdala Matica hrvatska, 1913. 47. Sofoklo. Antigone ; The women o f Trachis ; Philoctetes ; Oedipus a t Colonus / Sophocles ; edited and translated by Hugh Lloyd-Jones. Cambridge, Massachusetts ; London, England: Harvard University Press, 1994. [The Loeb Classical Library ; vol. 21. Sophocles; vol. 2.] 48. Staiger, Emil. D ie Z e it als Einbildungskraft des Dichters :

DJELA VLADANA ŠVACOVA I NJEGOV RAD U KAZALIŠTU

Untersuchungen zu Gedichten von Brentano, Goethe und Kel­ ler. 3. Auflage. Zürich : Atlantis Verlag, 1963. 49. Staiger, Emil. Grundbegriffe der Poetik. 5. Auflage. München : Deutscher Taschenbuch Verlag, 1983. 50. Staiger, Emil. Temeljnipojmovipoetike / s njemačkog preveo i predgovor napisao Ante Stamać. Zagreb : Ceres, 1996. [Biblioteka Contemplatio universalis; knj. 1.] 51. Sutlić, Vanja. Kako čitati Heideggera : uvod uproblematsku razinu »Sein und Z eita « -a i okolnih spisa. Zagreb : »Au­ gust Cesarec«, [1989]. [Biblioteka Suvremene teme.] 52. Zuppa, Vjeran. Uvod u dramatologiju. Zagreb : Izdanja An­ tibarbarus, 1995. [Biblioteka Electa.] B o ja n M

arotti

I. D je la A . Knjige 1. Švacov, Vladan. Temelji dramaturgije. Zagreb: Školska knji­ ga, 1976. 2. Švacov, Vladan. Temelji dramaturgije: hermenevtika dramatskega izraza / [prevedel Igor Lampret]. Ljubljana: Mestno gledališče ljubljansko, 1980. [Knjižnica Mestnegagledališča ljubljanskega; knj. 82.] 3. Švacov, Vladan. Antička dramaturgija : antropografija antičke drame / priredio i pogovor napisao Bojan Marotti; pred­ govor Sibila Petlevski. Zagreb : ArTresor naklada, 2014.

B. Članci i rasprave 1. Švacov, Vladan. Klasici filozofije na našem jeziku. / / Du­ brovnik : časopis za književnost, nauku i umjetnost. God. 3 (1957), br. 1 - 2 (siječanj - lipanj); str. 9 6 -9 9 . 466

467

2. Švacov, Vladan. Slika svijeta i m odem a drama. 11 Praxis Πραξις : filozofski dvomjesečnik : [filozofski časopis]. Ju­ goslavensko izd. God. 3 (1966), br. 2 (mart-april) ; str. 191-201. 3. Švacov, Vladan. Svijethaikua Dubravka Ivančana. I I Uvijek iznova raste pjenušavo stablo bijelog vodoskoka : motivi i geste / Dubravko Ivančan. Zagreb : Naprijed, 1968. Str. 127-138. [Jugoslavenski pisci.] 4. Švacov, Vladan. Prolegomena za jedn u moguću dramaturgi­ ju : I. Pokušaj utemeljenja. / / Kritika: dvomjesečni časopis za kritiku umjetnosti i kulturno-politička pitanja. God. 2 (1969), br. 5 (ožujak-travanj) ; str. 198-207. 5. Švacov, Vladan. Prolegomena zajedn u moguću dramaturgi­ ju : (nastavak 1). //K ritika: dvomjesečni časopis za kritiku umjetnosti i kulturno-politička pitanja. God. 2 (1969), br. 6 (svibanj-lipanj) ; str. 325-332. 6. Švacov, Vladan. Prolegomena z a jedn u moguću dramaturgi­ ju : (nastavak 2). / / Kritika: dvomjesečni časopis za kritiku umjetnosti i kulturno-politička pitanja. God. 2 (1969), br. 7 (srpanj - kolovoz); str. 486 - 493. 7. Švacov, Vladan. Problem rekonstrukcije izgubljenih dijelova Komedije VII. Nikole Nalješkovića. / / Mogućnosti : knji­ ževnost, umjetnost, kulturni problemi. God. 23 (1976), br. 3 - 4 (ožujak-travanj); str. 318-339. 8. Švacov, Vladan. Problem rekonstrukcije izgubljenih dijelova Komedije VII. Nikole Nalješkovića. / / Renesansa : eseji i građa o hrvatskoj drami i teatru. Split : Čakavski sabor, 1976. Str. 89-1 1 7 . [Dani Hvarskog kazališta ; sv. 3.] 9. Švacov, Vladan. D ram aturg i povjesno-djelatna [!] svijest vremena. / / Scena : časopis zapozorišnu umetnost. God. 15 (1979), br. 3 - 4 (maj-avgust) ; str. 55 -5 7 . 468

10. Švacov, Vladan. H um or Krležine drame. / / Miroslav Krleža: eseji i građa o hrvatskoj drami i teatru. Split: Književni krug, 1981. Str. 214-221. [Dani Hvarskog kazališta ; sv. 8 ·]

11. Švacov, Vladan. Književna osnova opernog libreta u H rvat­ skoj između dva rata. II Hrvatska dramska književnost i kazalište u međuratnim godinama: eseji i građa o hrvatskoj drami i teatru. Split: Književni krug, 1982. Str. 262-271. [Dani Hvarskog kazališta ; sv. 9.] 12. Batušić, Nikola; Švacov, Vladan. Drama, dramaturgija, kaza­ lište. II Uvod u književnost: teorija, metodologija / [uredili] Zdenko Škreb, Ante Stamać. 3. prerađeno izd. Zagreb : Grafički zavod Hrvatske, 1983. Str. 565-627. [Rotulus. Universitas.] 13. Batušić, Nikola; Švacov, Vladan. Drama, dramaturgija, kaza­ lište. / / Uvod u književnost: teorija, metodologija / [uredili] Zdenko Škreb, Ante Stamać. 4. poboljšano izd. Zagreb : Globus, 1986. Str. 441-487. [Biblioteka Posebna izdanja.] 14. Švacov, Vladan. Pohvala i pokuda zagrebačke kazališne škole. / / Novi Prolog: revija za dramsku umjetnost. God. 3 (20) (1988), br. 8 - 9 (proljeće - ljeto); str. 299 - 304. 15. Švacov, Vladan. Sm rt i život kao prilin. / / Scena: časopis za pozorišnu umetnost. God. 27 (1991), br. 2 (mart-april) ; str. 55. 16. Švacov, Vladan. Franjo Marković. / / T & T : Theater & The­ orie = teatar & teorija = theater & theory. God. 1 (1995), br. 2 ; str. 27 - 47. 17. Švacov, Vladan. Slušati viđeno : Mataćićevi redateljski ekskursi. Π Matačić : [monografija] / priredila Eva Sedak ; [likovno oblikovanje Marcel Bačić]. Zagreb: Fond Lovro & Lilly Matačić ; AGM d.o.o. - Javno poduzeće za kulturne, 469

18.

19.

20.

21.

22.

470

umjetničke i nakladničke djelatnosti, 1996. Str. 245 - 249. [Posebno izdanje.] Batušić, Nikola; Švacov, Vladan. Drama, dramaturgija, kaza­ lište. 11 Uvod u književnost: teorija, metodologija / [uredili] Zdenko Skreb, Ante Stamać. 5. poboljšano izd. Zagreb : Nakladni zavod Globus, 1998. Str. 441-487. [Biblioteka Posebna izdanja.] Švacov, Vladan. Operni libreto u Hrvata. II Libreti opera Vatroslava Lisinskog / Janko Car, Dimitrija Demeter; priredili Vladan Švacov, Nikola Batušić, Martina Aničić. Zagreb: Ma­ tica hrvatska, 1999. Str. 5 - 3 9 . [Glazbena knjižnica Matice hrvatske ; knj. 1.] Švacov, Vladan. Vatroslav Lisinski: život, djelo, okružje. II Libreti opera Vatroslava Lisinskog / Janko Car, Dimitrija Demeter ; priredili Vladan Švacov, Nikola Batušić, Mar­ tina Aničić. Zagreb : Matica hrvatska, 1999. Str. 4 1 -5 8 . [Glazbena knjižnica Matice hrvatske ; knj. 1.] Švacov, Vladan. Libreti i libretisti Ljubavi i zlobe. / / Libreti opera Vatroslava Lisinskog / Janko Car, Dimitrija Demeter; priredili Vladan Švacov, Nikola Batušić, Martina Aničić. Zagreb : Matica hrvatska, 1999. Str. 131 - 146. [Glazbena knjižnica Matice hrvatske ; knj. 1.] Švacov, Vladan. Pohvala i pokuda Akademije dramske umjet­ nosti. 11 Sveučilište u Zagrebu - Akademija dramske umjet­ nosti : 1950. - 2000. / [glavni urednici dr. sc. Nikola Batušić, Nenad Puhovski, dr. sc. Vjeran Zuppa]. Zagreb: Akademija dramske umjetnosti; Centar za dramsku umjetnost; Izda­ nja Antibarbarus d.o.o., 2004. Str. 87 - 95.

C. Prijevodi 1. Lucema, Camilla. Aristotelova katarza ; (Die Katharsis des Aristoteles, Agram, 1941) / prijevod [i pogovor] Vladan Šva­ cov. / / T & T : Theater & Theorie = teatar & teorija = theater & theory. God. 1 (1995), br. 1 ; str. 32 - 48. 2. Miletić, Stjepan. Estetskaforma završnog izravnanja u Shakespeareovim dramama / od dra Stjepana pl. Miletića, člana Njemačkog Shakespeareovog društva u Weimaru; prijevod [i predgovor] Vladan Švacov. / / T & T : Theater & Theorie = teatar & teorija = theater & theory. God. 2 (1996), br. 3 - 4 ; str. 62 -9 0 . 3. Miletić, Stjepan. Estetskaforma završnog izravnanja u Shakespeareovim dramama: drugi dio / od dra Stjepana pl. Mileti­ ća, člana Njemačkog Shakespeareovog društva u Weimaru ; prijevod Vladan Švacov. / / T & T : Theater & Theorie = teatar & teorija = theater & theory. God. 2 (1996), br. 5 - 6 ; str. 31-51.

471

II. Rad u kazalištu*1 A . Dramske predstave a) Režije 1. Shaw, George Bernard. Đavolov učenik: melodrama u četiri čina (4 slike) / preveo Vlado Habunek. Redatelj Vladan Svacov. Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, premijera 5. travnja 1961. 2. Ionesco, Eugene. Nosorog: komedija u tri čina / prevela Mira Turić. Redatelj Vladan Svacov. ZGK Komedija, premijera 24. veljače 1962. 3. McDougall, Roger ; Allan, Ted. Dvojnik : komedija u tri čina / prevela Mira Turić. Redatelj Vladan Svacov. ZGK Komedija, premijera 29. travnja 1962. * Podatci su najvećim dijelom preuzeti iz Repertoara hrvat­ skih kazališta: 1840-1860-1980 (knj. 1. Repertoari kazališta, kazališnih družina i grupa, partizanskih kazališta,festivala, smotri i susreta, priredio i uredio Branko Hećimović, Globus - JAZU, Za­ greb, 1990.; knj. 2. Abecednipopisi, kazala, sastavili i uredili Branko Hećimović i Vladimir Obelić, Globus - JAZU, Zagreb, 1990.; knj. 3. Prvi dio: Repertoari [1981-1990]; Drugi dio: Abecedni popisi i kazala, priredio i uredio Branko Hećimović, HAZU - AGM, Zagreb, 2002.). Može se primijetiti da u onim jedinicama koje nisu preuzete iz spomenutoga izdanja, gdjegdje nedostaje koji podatak. Ovaj popis Svacovljeva rada u kazalištu zacijelo nije potpun, ali sadržava sve ono do čega se je u ovome času moglo doći. Zahva­ ljujem se na pomoći nasljednici Vladana Svacova na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Sibili Petlevski, kao i dramaturginji i spisateljici Maji Gregl. A zahvalu upućujem i Narodnomu pozorištu u Sarajevu. 472

4. Marotta, Giuseppe ; Randone, Belisario. Tješimo udovice: komedija u tri čina / preveo Vladan Svacov. Redatelj Vladan Svacov. Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, premijera 9. veljače 1963. 5. Desnica, Vladan. LjestveJakovljeve: drama u dva čina. Re­ datelj Vladan Svacov. Kazalište Marina Držića u Dubrov­ niku, premijera 27. studenoga 1963. 6. Magnier, Claude. Oscar: komedija u tri čina / preveo Dragoslav Andrić. Redatelj Vladan Svacov. Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, premijera 14. prosinca 1963. 7. Strip-tease odgovornosti: internacionalni satirički program. Redatelj Vladan Svacov. Satiričko kazalište »Jazavac«, pre­ mijera 13. listopada 1967. 8. Đorđević, Puriša. Djevojka s naslovne strane. Redatelj Vla­ dan Svacov. Narodno kazalište »August Cesarec« u Va­ raždinu, premijera 27. studenoga 1967. 9. Ionesco, Eugene. Stolice : tragična farsa. Redatelj Vladan Svacov. Narodno kazalište »August Cesarec« u Varaždinu, premijera 29. prosinca 1967. 10. Brdečka, Jiri. Na Divljem zapadu. Redatelj Vladan Svacov. Bosansko narodno pozorište Zenica, premijera 5. ožujka 1968. 11. Mikeln, Miloš. Inventura. Redatelj Vladan Svacov. Satiričko kazalište »Jazavac«, premijera 21. travnja 1968. 12. Marotta, Giuseppe ; Randone, Belisario. Tješimo udovice: komedija u tri čina / preveo Vladan Svacov. Redatelj Vladan Svacov. Bosansko narodno pozorište Zenica, premijera 6. ožujka 1969. 13. Brecht, Bertolt; Weill, Kurt. Opera za tri groša. Redatelj Vladan Svacov. Bosansko narodno pozorište Zenica, pre­ mijera 27. veljače 1970.

473

14. Feydeau, Georges. N e motaj se okolo gola golcata. Redatelj Vladan Švacov. Bosansko narodno pozorište Zenica, pre­ mijera 1. ožujka 1971. 15. Labiche, Eugene. D ajte da se zagrlim o. Redatelj Vladan Švacov. Bosansko narodno pozorište Zenica, premijera 2. ožujka 1971. 16. Schnitzler, Arthur. Vrteška. Redatelj Vladan Švacov. Bosan­ sko narodno pozorište Zenica, premijera 14. ožujka 1972. 17. Grgić, Milan. Probudi se, Koto. Redatelj Vladan Švacov. Bosan­ sko narodno pozorište Zenica, premijera 12. listopada 1984.

b) Prijevodi i različita suradnja 1. Robić, Dunja. Kam en i staklo. Redatelj Vlado Habunek. Asistent Vladan Švacov. Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, premijera 27. veljače 1960. 2. Marotta, Giuseppe ; Randone, Belisario. Tješimo udovice : komedija u tri čina / preveo Vladan Švacov. Redatelj Ante Jelaska. HNK u Splitu, premijera 17. listopada 1965. 3. Nalješković, Nikola. Tri farse : Komedija treća, Komedija šesta i Komedija sedma / tekst nadopunio Vladan Švacov. Redatelj Božidar Violić. Zagrebačko dramsko kazalište na Dubrovačkim ljetnim igrama (Bunićeva poljana), premijera 17. srpnja 1967. 4. Ionesco, Eugene. M ahnitanje u dvoje / preveo Vladan Šva­ cov. Redatelj Tomislav Radić. Teatar ITD, premijera 18. ožujka 1971. 5. Nalješković, Nikola. Komedija sedm a:farsa / izgubljeni dio teksta dopisao Vladan Švacov. Redateljica i scenografkinja Maja Freundlich. Izvedba Akademskoga kazališta u Hvar-

474

skome kazalištu na Danima hvarskoga kazališta, premijera 7. svibnja 1987.

B. Glazbene predstave a) Režije 1. Offenbach, Jacques. Pariški živo t / napisali Henri Meilhac i Ludovic Halevy; preveo Vladan Švacov. Redatelj Vladan Švacov. Dirigent Miro Belamarić. ZGK Komedija, premi­ jera 14. prosinca 1962. 2. Kozarić, Vilim ; Tomović, Robert; Körbier, Milivoj. Plava lim uzina : musical / napisali Vilim Kozarić i Robert To­ mović ; glazba Milivoja Körblera. Redatelj Vladan Švacov. Dirigent Karlo Kraus. ZGK Komedija, praizvedba 15. siječ­ nja 1964. 3. Suppe, Franz. Boccaccio / prema K. Nachmannu napisao Vladan Švacov. Redatelj Vladan Švacov. Dirigenti Jovan Šajnović i Karlo Kraus. ZGK Komedija, premijera 14. stu­ denoga 1964. 4. Donizetti, Gaetano. R ita : komična opera u jednom činu / napisao Gustav Vaez ; preveo Dragutin Savin. Redatelj Vladan Švacov. Dirigent Jovan Šajnović. HNK u Zagrebu (Dom JNA, stalna scena HNK-a), premijera 17. ožujka 1967. 5. Humperdinck, Engelbert. Ivica i Marica. Redatelj Vladan Švacov. RTV Zagreb (ZGK Komedija), 1968. 6. Offenbach, Jacques. Lijepa Helena : opera buffa u tri čina / tekst prema libretu Henria Meilhaca i Ludovica Halevya 475

napisao J. Minkiewicz ; preveo Vladan Švacov. Redatelj Vladan Švacov. Dirigenti Miro Belamarić i Maks Motd. ZGK Komedija, premijera 11. lipnja 1968. 7. Zajc, Ivan. Mjesečarka : opereta u jednom činu / napisala Betty Joung ; preveo i adaptirao Vladan Švacov. Redatelj Vladan Švacov. Dirigent Maks Motd. ZGK Komedija, pre­ mijera 21. studenoga 1968. 8. Zajc, Ivan. M om ci na b r o d : opereta u jednom činu / napi­ sao J. L. Harisch. Redatelj Vladan Švacov. Dirigent Ferdo Pomykalo. ZGK Komedija, premijera 21. studenoga 1968. 9. Mozart, Wolfgang Amadeus. F igarovpir: komična opera u četiri čina / napisao Lorenzo da Ponte; preveo Aleksandar Binički. Redatelj Vladan Švacov. Dirigent Davorin Haupt­ feld. Narodno kazalište »Ivan Zajc« u Rijeci, premijera 23. studenoga 1969. 10. Mozart, Wolfgang Amadeus. Figarov p i r : opera u četiri čina. Redatelj Vladan Švacov. Dirigent Davorin Hauptfeld. Izved­ ba Narodnoga kazališta »Ivan Zajc« iz Rijeke na Ljetnoj pozornici u Opatiji 26. srpnja 1970. 11. Puccini, Giacomo. Gianni Schicchi : komična opera u je d ­ nom činu / napisao Giovacchino Forzano ; preveo Milutin Cihlar Nehajev. Redatelj Vladan Švacov. Dirigent Davorin Hauptfeld. Narodno kazalište »Ivan Zajc« u Rijeci (dvo­ rana kina »Beograd« u Opatiji), premijera 27. studenoga 1971. 12. Porter, Cole. Poljubi me, K ato : musical. Redatelj Vladan Švacov. Dirigent Dušan Prašelj. Narodno kazalište »Ivan Zajc« u Rijeci, premijera 31. prosinca 1971. 13. Porter, Cole. Poljubi me, Kato : musical. Redatelj Vladan Švacov. Dirigent Dušan Prašelj. Izvedeno u okviru Revije 476

musicala od 18. do 25. svibnja 1972. (u organizaciji Kaza­ lišne zajednice Rijeka). 14. Puccini, Giacomo. Gianni Schicchi. Redatelj Vladan Švacov. Dirigent Davorin Hauptfeld. Izvedba Narodnoga kazališta »Ivan Zajc« iz Rijeke na Ljetnoj pozornici u Opatiji 24. srpnja 1972. 15. Donizetti, Gaetano. Ljubavni napitak : komična opera u dva čina (4 slike) / napisao Felice Romani; preveo Vladan Švacov. Redatelj Vladan Švacov. Dirigent Davorin Haupt­ feld. Narodno kazalište »Ivan Zajc« u Rijeci, premijera 24. siječnja 1973. 16. Ljevaković, Zvonimir ; Švacov, Vladan. D obar večer dobri ljudi. Redatelj Vladan Švacov. Lađo (HNK u Zagrebu), 1974. 17. Porter, Cole. Poljubi me, Kato : musical. Redatelj Vladan Švacov. Narodno pozorište Sarajevo, 1974. 18. Brecht, Bertolt; Weill, Kurt. Uspon i p a d grada Mahagonnyja : opera u tri čina (2 dijela) / napisao Bertolt Brecht; glazba Kurta Weilla; preveo Vladan Švacov. Redatelj Vla­ dan Švacov. Dirigenti Igor Kuljerić i Vjekoslav Šutej. ZGK Komedija, premijera 5. siječnja 1975. 19. Mozart, Wolfgang Amadeus. Figarov p ir / napisao Lorenzo da Ponte ; preveo Vladan Švacov. Redatelj Vladan Švacov. Dirigent Nikša Bareza. HNK u Zagrebu, premijera 9. trav­ nja 1977. 20. Lisinski, Vatroslav. Ljubav i zloba / napisao Dimitrija De­ meter ; glazbena obradba Boris Papandopulo; libreto adap­ tirao i Panopticum Illyricum napisao Vladan Švacov. Reda­ telj Vladan Švacov. Dirigent Boris Papandopulo. HNK u Zagrebu, premijera 28. prosinca 1978. (Koncertna izvedba u Hrvatskome glazbenome zavodu 22. prosinca 1978.) 477

21. Telemann, Georg Philipp. Pimpinone : komična opera u dva čina. Redatelj Vladan Svacov. Dirigent Baldo Podić. Dubrovačke ljetne igre (Atrij Kneževa dvora), premijera 12. kolovoza 1979. 22. Bersa, Blagoje. Postolar o d D e lfta : opera u tri čina / prema priči Hansa Christiana Andersena Čarobne kaljače napisali Alfred Maria Willner i Julius Wilhelm ; preveo Blagoje Bersa. Redatelj Vladan Svacov. Dirigent Karlo Kraus. HNK u Zagrebu, premijera 3. lipnja 1980. 23. Strauß, Johann, sin. Š išm iš: opereta u tri čina / napisali Richard Genee i Carl Haffner ; preveo i adaptirao Vladan Svacov. Redatelj Vladan Svacov. Dirigent Antun Petrušić. HNK u Osijeku, premijera 10. lipnja 1982. 24. Gotovac, Jakov. Ero s onoga svijeta : komična opera prema narodnoj priči, u tri čina / napisao Milan Begović. Redatelj Vladan Svacov. Dirigent Željko Miler. HNK u Osijeku, premijera 7. prosinca 1983. 25. Offenbach, Jacques. Orfej u podzem lju : burleskna opereta u tri čina / napisali Hector Cremieux i Ludovic Halevy ; preveo i adaptirao Vladan Svacov. Redatelj Vladan Svacov. Dirigent Veseljko Barešić. ZGK Komedija, premijera 15. rujna 1985. 26. Gotovac, Jakov. Ero s onoga svijeta : komična opera u tri čina / prema narodnoj priči spjevao Milan Begović. Redatelj Vladan Svacov. Dirigent Pavle Dešpalj. HNK u Zagrebu, premijera 14. studenoga 1985. 27. Offenbach, Jacques. Pariški ž i v o t : opereta u četiri čina / napisali Henri Meilhac i Ludovic Halevy; preveo Vladan Svacov. Redatelj Vladan Svacov. Dirigent Krunoslav Kajdi. HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, premijera 31. prosinca 1987. 478

b) Prijevodi i različita suradnja 1. Lehar, Franz. G rof Luksemburg: opereta u tri čina / napisali Alfred Maria Willner i Robert Bodanzky ; preveo Vladan Svacov. Redatelj Vlado Stefančić. Dirigent Maks Mottl. ZGK Komedija, premijera 16. lipnja 1962. 2. Lehar, Franz. G rof Luksemburg: opereta u tri čina / napisali Alfred Maria Willner i Robert Bodanzky ; preveo Vladan Svacov. Redatelj Vlado Stefančić. Dirigent Maks Mottl. ZGK Komedija u okviru Zagrebačkih ljetnih večeri, pre­ mijera 30. lipnja 1962. 3. Strauß, Johann, sin. Noć u Veneciji: opereta / muziku adap­ tirao i prozu preveo Vlado Seljan, pjesme preveo Vladan Svacov. Redatelj Danijel Marušić. Dirigent Miro Belamarić. ZGK Komedija i Zbor i orkestar RTV Zagreb u okviru Zagrebačkih ljetnih večeri, premijera 24. kolovoza 1963. 4. Szokolay, Sandor. Krvava svadba : opera u tri čina - 7 slika / prema istoimenoj tragediji Federica Garcie Lorce napisao Gyula Illyes; preveo Vladan Svacov. Redatelj Nando Roje. Dirigent Jovan Sajnović. HNK u Zagrebu, premijera 29. prosinca 1966. 5. Krenek, Ernst. Cijena povjerenja : komična opera u 9 slika / napisao Ernst Kfenek ; preveo Vladan Svacov. Redatelj Joško Juvančić. Vodstvo muzičkoga studija Nikša Bareza. HNK u Zagrebu (Radničko sveučilište »Moša Pijade«), premijera 1. studenoga 1967. 6. Sutermeister, Heinrich. Maks i M oric : muzičke scene u 4 slike sprologom / prema Wilhelmu Buschu; preveo Vladan Svacov. Redatelj Joško Juvančić. Vodstvo muzičkoga stu­ dija Nikša Bareza. HNK u Zagrebu (Radničko sveučillltc »Moša Pijade«), premijera 1. studenoga 1967.

479

7. Rossini, Gioacchino. I l conte Ory : komična opera u dva čina / napisali Eugene Scribe i Delestre Poirson ; preveo Vladan Švacov. Redatelj i dirigent Miro Belamarić. ZGK Komedija, premijera 16. veljače 1969. 8. Bizet, Georges. Carmen : opera u četiri čina / prema no­ veli Prospera Merimeea napisali Henri Meilhac i Ludovic Halevy; preveo Vladan Švacov. Redatelj Košta Spaić. Diri­ gent Nikša Bareza. HNK u Zagrebu, premijera 26. travnja 1972. 9. Cosetto, Emil.Jurjaši. Koreografija Vladan Švacov. Lađo, 1974. 10. Donizetti, Gaetano. Ljubavni napitak : komična opera u dva čina / prema Eugeneu Scribeu napisao Felice Romani; preveo Vladan Švacov. Redatelj i dirigent Miro Belamarić. HNK u Zagrebu, premijera 19. svibnja 1974. 11. Mozart, Wolfgang Amadeus. Čarobna fru la : opera u dva čina (14 slika) / napisao Johann Emanuel Schikaneder ; preveo Vladan Švacov. Redatelj WolfgangKersten. Dirigent Nikša Bareza. HNK u Zagrebu, premijera 23. lipnja 1974. 12. Offenbach, Jacques. Hoffmannove p rič e :fantastična opera u p e t činova s prologom i epilogom / napisali Jules Barbier i Michel Carre ; preveo Vladan Švacov. Redatelj Božidar Violić. Dirigent Jovan Šajnović. HNK u Zagrebu, premijera 27. prosinca 1975. 13. Strauss, Richard. Arijadna na Naksosu : opera ujednom činu s predigrom / napisao Hugo von Hofmannsthal ; preveo Vladan Švacov. Redatelj Vlado Habunek. Dirigent Jovan Šajnović. HNK u Zagrebu, premijera 2. listopada 1977. 14. Bizet, Georges. Carmen : opera u četiri čina / prema isto­ imenoj noveli Prospera Merimeea napisali Henri Meilhac 480

i Ludovic Halevy; preveo Vladan Švacov. Redatelj Henrik Neubauer. Dirigent Nikša Bareza. HNK u Splitu (dvora­ na Doma Brodogradilišta »Split«), premijera 27. travnja 1979. 15. Donizetti, Gaetano. Ljubavni napitak : komična opera u dva čina / prema Eugeneu Scribeu napisao Felice Romani; preveo Vladan Švacov. Redatelj i dirigent Miro Belamarić. HNK u Zagrebu, obnova 21. veljače 1981. 16. Donizetti, Gaetano. Ljubavni napitak : komična opera u dva čina / napisao Felice Romani; preveo Vladan Švacov. Redateljica Nada Murat. Dirigent Željko Miler. HNK u Osijeku, premijera 25. travnja 1981. 17. Donizetti, Gaetano. Ljubavni napitak : komična opera u dva čina / napisao Fejice Romani; preveo Vladan Švacov. Redateljica Nada Murat: Dirigent Željko Miler. Izvedba 2. lipnja 1981. u okviru Annalea, festivala komorne opere i baleta u HNK-u u Osijeku. 18. Strauß, Johann, sin. Šišmiš: opereta u tri čina / prema veseloj igri L e Reveillon Henrija Meilhaca i Ludovica Halevya napi­ sali Carl Haffner i Richard Genee; preveo Vladan Švacov. Redatelj i koreograf Norman Dixon. Dirigent Krunoslav Kajdi. HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, premijera 6. ožujka 1983. 19. Bizet, Georges. Carmen : opera u četiri čina / prema no­ veli Prospera Merimeea napisali Henri Meilhac i Ludovic Halevy ; preveo Vladan Švacov. Redatelj i kostimograf Ladislav Štros. Dirigent Stefan Turčak. HNK u Zagrebu, pre­ mijera 5. ožujka 1984. 20. Cosetto, Emil. Jurjaši II. Koreografija Vladan Švacov. Lađo, 1985. 481

21. Donizetti, Gaetano. Don Pasquale: komična opera u tri čina / napisali G. Donizetti i Giovanni Ruffini; preveo Vladan Švacov. Redatelj i dirigent Miro Belamarić. HNK u Zagrebu, premijera 14. siječnja 1985. 22. Donizetti, Gaetano. Ljubavni napitak : komična opera u dva čina / prema Eugeneu Scribeu napisao Felice Romani; preveo Vladan Švacov. Redatelj Miro Belamarić. Dirigen­ ti Miro Belamarić i Miroslav Salopek. HNK u Zagrebu, obnova 7. studenoga 1987. 23. Mozart, Wolfgang Amadeus. Cosifan tu tte : komična opera u dva čina / napisao Lorenzo da Ponte; preveo Vladan Šva­ cov. Redatelj i dirigent Miro Belamarić. HNK u Zagrebu, premijera 22. veljače 1989. 24. Zajc, Ivan. Momci na b ro d : opereta ujednom činu / napisao J. L. Harisch ; preveo Vladan Švacov. Redateljica Stephany Jamnicky. Dirigent Zoran Juranić. Izvedba HNK-a Ivana pl. Zajca iz Rijeke na 42. glazbenim večerima u sv. Donatu 4. srpnja 2002. 25. Offenbach, Jacques. Pariški ž i v o t : opereta / libreto Henri Meilhac i Ludovic Halevy; prijevod i prepjev Vladan Šva­ cov ; adaptacija i dramaturgija Marijana Fumić. Redateljica Dora Ruždjak Podolski. Dirigent Ivo Lipanović. HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, premijera 6. listopada 2011. Sastavio B o ja n M

arotti

SADRŽAJ

O V l a d a n u Šv a c o v u

DRAMATURGIJI U POSTDRAMSKOM vrem enu

(Sibila Petlevski)

5

I. Nagovor na čitanje i odgovor na pitanje zašto je antička starina suvremena II. O d Smrti tragedije do Slatkoga nasilja

5 20

A N T IČ K A DRAM ATURGIJA

37

U vod

39

I.

P o v ije s n e

pr e t po st a v k e a n t ič k e

DRAM E I DRAMATURGIJE

II. A n t r o p o g r a f i j a

49

h elensk e d r a m e

82

1. Slika o čovjeku u tragediji i komediji 2. Duhovna predvorja antičke drame

82 84

III. P l a t o n

482

i a n t ič k o j

96

1. Život i djelo

96

2. Duša i država

131 483

3. Mimesis

137

4. Eros

151

5. Katarza

163

6. Platon - sažetak

168

1. Polis i Eros

170

2. Katharsis

173

j)

OPSEOS KOSMOS [όψεως κόσμος] -

ures predstave

236

k) ETHOS [ήθος] - značaj, osoba, dramski lik

241

l) HAMARTIA [αμαρτία] - zabluda, pogreška u prosuđivanju, nedostatak uvida u situaciju, trenutačna

IV. A r i s t o t e l 1. Život i djelo 2. Antropografija 3. Temeljni pojmovi Poetike a) MIMESIS [μίμησις] - oponašanje, prikazivanje, otjelovljenje b) PRAXIS [πραξις] - činidba, djelovanje, činjenje, radnja c) POIESIS [ποίησις] - tvorba, pjesničko, umjetničko stvaranje d) MYTHOS [μϋθος] - priča, fabula, »plot« Sklop i sastav događaja e) PERIPETEIA [περιπέτεια] - obrat, preokret f) ANAGNORISIS [άναγνώρισις] prepoznavanje g) PATHOS [πάθος] - patnja, trpnja, pogubno zlo h) ANANKE KAI EIKOS [ανάγκη καί είκός] - nužnost, nužda i vjerojatnost i) DESIS KAI LYSIS [δέσις καί λύσις] zaplet i rasplet 484

175 175 187 207

zaslijepljenost m)

249

KATHARSIS [κάθαρσις] - čišćenje, očišćenje, pročišćenje

271

A ) Organsko-somatska katarza čišćenje od suvišnoga, štetnoga ili

209

neprimjerenoga

278

B) Mitsko-religijska, obredna katarza 213 218 219 220

- čišćenje od ogrešenja, svetogrđa, prijestupa

C) Psihoterapeutska, hom eopatska katarza - čišćenje od m ahnitosti, bjesnila, afekata

221

279

282

D ) M oralno-etička katarza - čišćenje od poroka i moralnoga sljepila

287

223

E) Intelektualno-spoznajna katarza -

227

F) Sociopolitička katarza

300

G) Dramska katarza

307

obrat od zaslijepljenosti do uvida

231 233

293

a ) Gdje je katarza?

310

β) Cij a j e katarza ?

315

H ) K om ička katarza

323

485

V. T e o f r a s t

342

4. Kako prevesti μίμησις?

422

1. Život i djelo

342

5. Aristotelova definicija tragedije

430

2. Karakteri

344

6. Četveročlani niz: ΰβρις - άτη -

VI. H

o r a c ije

άγνοια - αμαρτία

435

347

6.1. Prvi primjer: Zrtvonoše

439

6.2. Drugi primjer: Sedmorica protiv Tebe

446

1. Život i djelo

347

2. Antropografija

351

3. Poetika

354

7. Smrt je konačna katarza: θάνατος kao κάθαρσις

452

a) Radnja

358

8. Kako je priređena ova knjiga

457

b) Karakteri - govor

362

9. Popis uporabljenih djela

460

VII. A u r e l i j e A u g u s t i n

366

D

je l a

V

l a d a n a

Šv

a c o v a

i

n je g o v

r a d

1. Život i djelo

366

u K AZALIŠTU (sastavio Bojan M arotti)

467

2. Teologija - filozofija

370

3. Etika - estetika

376

I. Djela A. Knjige

467 467

4. Drama i kazalište

379

VIII. S u m m a

388

IX. L i t e r a t u r a

396

B. Članci i rasprave

467

C. Prijevodi II. Rad u kazalištu A. Dramske predstave

471 472 472

a) Režije

PO G O V O R P o im a n je

t r a g e d ij e iz d u h a

hamartije

486

403

(Bojan M arotti)

472

b) Prijevodi i različita suradnja B. Glazbene predstave a) Režije

474 475 475

b) Prijevodi i različita suradnja

479

405

1. Pristup

405

2. Pojam »fundamentalne dramaturgije«

408

3. Zašto »antropografija«?

417 487