Žan-Žak-Ruso-Politički-spisi.pdf

BIBLIOTEKA POLITIČKA MISAO BIBLIOTEKA POLITIČKA MISAO

Svezak32

Do sada objavljena: 1. LENJINIZVANMITOVAI 2. LENJINIZVANMITOVAII IvanBabić

3. POLITIČKA TEORIJA INSTRUMENTALIZMA

Georg Lukacs 4. ETIKA I POLITIKA

* * * 5. RAZVOJ I PERSPEKTIVE UJEDINJENIH NARODA Ante Pažanin 6. FILOZOFIJA I POLITIKA

* * *

7. ŽIVOTIDJELOJURJAKRIŽANIĆA

Niccolo Machiavelli 8. VLADAR

Frane Petrić 9. SRETAN GRAD

Ivo Brkljačić 10. TEORIJA O RASPODJELI U SOCIJALIZMU

Platon 11. DRŽAVA

Platon 12. DRŽAVNIK, SEDMO PISMO

Kar!Marx 13. FILOZOFSKO-POLITIČKI SPISI

Zvonko Posavec 14. DIJALEKflKAI POLITIKA

Radovan Vukadinović 15. ZONE BEZ NUKLEARNOG ORUŽJA

*** 16a ZNANOST, TEHNIKA, DRUŠTVO

*** 16b BITAKIPOVIJESNOST * ** 16c PRAKSAIPOLITIKA

J',41'\., ur- 1, Y Y

© 1993.

Jean-Jacques Rousseau

IP »INFORMATOR«, ZAGREB

POLITIČKI SPISI Naslov izvornika: 1.-1. Rousseau, OEUVRES COMPLETES III. Du contrat soci~l; Ecrits politiques Bibliotheque de !a Pleiade Editions Gallimard, Paris, 1964.

Preveli:

Bosiljka Brlečić Gordana Crnković-Raunić Divina Marion Dragutin Lalović Recenzija: GVOZDEN FLEGO ZVONKO POSAVEC

Uvodna studija:

Victor Goldschmidt Bilješke i varijante: Redakcija: Dragutin Lalović, Ante Pažanin, Ivan Prpić, Inge Perko-Šeparović, Radovao Vukadinović

JeanFabre Robert Derathe Sven Stelling-Michaud Izbor, redakcija prijevoda i pogovor:

Dragutin Lalović Za izdavača: Dr.IVOBURIĆ IVANPRPIĆ

fl~UiJu
Urednik: IVANPRPIĆ

Zagreb 1993.

INDIVIDUUM I ZAJEDNICA U ROUSSEAUOVOJ POLITIČKOJ TEORIJI

6 H 6JI H OTE K_J\

uonHUHJCKE AK4AEMRJE

4 6<:,

llllB, 6p. ___~_

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK 321.01 ROUSSEAU, Jean Jacques Politički spisi I Jean-Jacques Rousseau ; preveli Bosiljka Brlečić... [et al.J ; uvodna studija Victor Goldschmidt ; bilješke i varijante Jean Fabre... [et al.J ; izbor, redakcija prijevoda i pogovor Dragutin Lalović. - Zagreb : lnformator [etc.J, 1993. - IV, 365 str. ; 2 cm. - (Biblioteka Politička misao) Prijevod djela: Oeuvres compl~tes, sv. 3, 1964. Str. 1-14: Individuum i zajednica u Rousseau°'!oj političkoj teoriji I V. Goldschmidt. - Biljf;lške i varijante: str. 237-340. - Pogovor: str. 341~60. Bibliografske bilješke uz uvodnu studiju. 930210159

Objavljivanje ove knjige sufinanciralo je Ministarstvo znanosti Republike Hrvatske i Zaklada »Otvoreno društvo«.

Rousseauovoj se političkoj teoriji katkad prigovara da nije umjela pomirili nezavisnost individuuma sa suverenošću države; posve nedavno još, društveni ugovor potkazivahu kao »obmanu«. Podsjećanje na tu polemiku bilo bi ovdje nezanimljivo. Nju objašnjava, zapravo, sama životna sudba modernog čovjeka koja je proturječna mnogo prije nego što je objašnjavaju Rousseauove analize kojima jt? glavni cilj - i zasluga - razotkrivanje tog proturječja, i prije pokušaja da se ponudi lijek za njega. Upravo to namjeravam pokazati u dvjema, usko povezanim, točkama: prva se tiče opreke, u modernim državama između čovjeka i građanina; druga se odnosi na osamljenost pojedinih individuuma u okviru zajednice. I

1. »Prijelaz iz prirodnoga u građansko stanje izaziva u čovjeku veoma značajnu promjenu, time što u njegovu ponašanju nadomješćuje poriv pravednošću, a njegovim akcijama daje moralnost koja im je prije ne<.lostajala«.1 Tu se »promjena« događa zahvaljujući »političkim ustanovama«, koje istodobno smjeraju i utemeljenju države i obrazovanju građanina;. pronalaskom tih ustanova umijeće pritječe »u pomoć prirodi«.2 No, umijeće ne ukida prirodu, a građansko stanje može biti čvrsto i \rajno samo zato što ono transponira (pa prema tome, u stanovitom smislu, i zadržava) danosti prirodnog stanJa na drugi plan. Tuko, ustanovljenje zakona, pozitivnih zakona, oponaša neumitnost i neosobnost fizičkih zakona kojima je čovjek bio podvrgnut u prirodnom stanju. Nezavisnost u kojoj je prirodni čovjek živio na taj je način sačuvana u građanskom stanju, budući da 1 Contrat socia~ knj. I, pogl. VIII, Oeuvres completes (O. C.), Gallimard, »La Pleiade«, tom III, 1964, str. 364. (usp. naš prijevod: Jean-Jacques Rousseau, Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima i Društveni ugovor, Školska knjiga, Zagreb, 1978, preveo Dalibor Foretić, str. 104).

2

Contrat socia~ prva verzija, knj. I, pogl. III, O. C., tom III, str. 289 (usp. u ovom

izdanju, str. 61 ).

1

se građanin pokorava samo općoj volji, a ne samovolji neke pojedinačne volje, koja bi ga istodobno tlačila i izopačila. Time se »sloboda koja čovjeka održava neporočnim« povezuje s »moralnošću koja ga uzdiže do kreposti«.3 Građanski odgoj, s druge strane, za ustanovljenje kojega je Rousseau uveo mitsku osobu Zakonodavca, iskazuje se kao transponiranje i razvijanje »dvaju načela koja prethode umu«, tj. skrbi za »održanjem nas samih« i milosrda.4 Promatramo li stvari tako, problem bi bio u cijelosti riješen: političko umijeće uspijeva transponirati »prirodna prava« u građanski poredak, zaštiti individuuma općim zakonima, a koheziju grupa građan skim odgojem. Ustvari, tome nije tako.

2. Nasuprot univerzalističkome (i pomalo o lakome) optimizmu, kakav se tada obično iskazivao, primjerice u Diderotovu članku »Prirodno pravo«, jedno je od Rousseauovih otkrića to što je shvatio kako je svaka opća volja partikularna u odnosu spram drugih nacija. »Tuko nije nemoguće da neka republika s dobrom vladavinom vodi nepravedan rat«.5 Političko umijeće doista uspijeva izvesti individuuma iz prirodnog stanja i to zahvaljujući »čudima« koja su »djelo zakorn'i«.6 Ali prirodno stanje i dalje opstoji u odnosima medu nacijama, a umijeće je u tome širem području nemoćno da izvede isto čudo, utoliko prije što je prirodno stanje ovdje istoznačno s ratnim stanjem. Tuko da smo za našu sreću učinili ili previše ili premalo: budući da je svatko od nas u građanskom stanju sa svojim sugrađanima, a u prirodnom stanju sa svima ostalima, mi smo otklonili posebne ratove samo zato da bismo potpalili one opće, koji su tisuću puta užasniji; [tako] da ujedinjujući se s nekolicinom ljudi, mi zbiljski postajemo neprijateljima ljudskog roda«.7 Time se opetovano ustvrđuje da je društveni sporazum riješio jedan problem, ali je zato proizveo drugi mnogo pogibeljniji. No, ne možemo tako nizati pitanja, kao da bi se prirodno stanje barem moglo zadržati izvan nacionalnih granica. Ono prodire u sam dru3 Emile, knj. II, O . C., tom rv, str. 311; Garnier, str. 91. (usp. naš prijevod: žan-žak Ruso,Emil ili o vaspitanju, Znanje, Beograd, 1950, preveo Dušan Tamindžić, str. 80). 4 Discours sur l'inegalite, O. C., tom III, str. 126. (usp. naš prijevod: Rasprava o nejednakosti, nav. izd., str. 27). 5 Rasprava Economie politique, O. C., tom III, str. 246. (usp. u ovom izdanju, str.

21). 6 Contrat socia~ prva verzija, knj. I, pogl. VII, O. C., tom III, str. 310 (usp. u ovom izdanju, str. 76). 7 Izvod iz Projet de pai.x perpetuelle, O. C., tom III, str. 564.

2

štve~i poredak i time kompromitira samo djelo političkog umijeća i kvan provedbu sporazuma. »Jer, živeći istodobno u društvenom poretku i u prirodno~ s!anju, mi s~o pod jarmom neprilika i jednoga i drugoga, ne nalazeći sigurnost m u Jednome od njih. Savršenost se društvenog poretka sastoji, istina je, u suradnji sile i zakona, ali je za to potreb?o da ~akon. upravlja silu; umjesto toga, u idejama o ~psolutnoJ nezavisnosti vladara, puka sila govori građanima pod im~nom zakona, a strancima pod imenom državnog razloga, čime se prVIm~ odu~ima moć a drugima volja za otpor, a prazno ime pravde svugdje služi samo za osiguranje nasilja«.8 Konfliktni odnosi - pa makar to bili tek potencijalno - s okolnim država~a o~vez~j~ da se u~utrašnji pol_itički život (»javni poredak«) podredi_vanJ~koJ sigurnosti, što dovodi do toga da se uvede tiranija ~nutra i rat izvana.9 Tuko »apsolutna nezavisnost vladara«, »pod imenom zakona«, izvrće smisao Opće volje i uzurpira suverenost: tada prisustvujemo procesu što ga Društveni ugovor opisuje pod nas~ovom »O zloupotrebi vlade i njezinoj sklonosti izopačivanju« (1?1J· III, pogl. X.). Al_i, krivo bismo shvatili smisao te pojave i prevarili bismo se u pogledu izvora zla, ako bismo svaljivali krivnju samo na ap~oluti~m i monarhistički oblik državnog ustrojstva [constitution]. Bn~a za sigurnost nameće se svakoj vladavini, kakav god bio njezin obhk; za svaku se državu, kakva god bila u njoj volja za mir, može s pravom reći »da smo većinu skrbi što bismo ih trebali posvetiti svom Javnom poretku [police], prinuđeni dati za njezinu sigurnost te da više mislimo na to kako je osposobiti da se odupre drugima negoli na to da je učinimo savršenom u njoj samoj«.10

3. To proturječje, kojim se prirodno stanje produljuje u ratno stanje između nacija, ne kvari samo društveni poredak: ono se nalazi ~ u samom srcu individuuma. On živi u stalnom sukobu, podijeljen ~zm~du svoj~ ljudsk~sti i svog statusa građanina. On je doista učinjen Jednim utohko što Je građanin, što je dakle »denaturiran«, prema terminologiji iz Emilea. Međutim, njegovo ga građanstvo [citoyennete] ne sjedinjuje potpuno, budući da ono dopušta da u njemu i dalje postoji čovjek, i to prirodni čovjek, u odnosu spram svih onih koji mu nisu sugrađani. Građanski i ćudoredni odgoj bio je pomirio 8

L 'Etat de guerre, O. C., tom III, str. 610.

~ Emile, knj. V, O. C., tom rv, str. 848; Garnier, str. 596. (usp. naš prijevod: žan-Zak Ruso,Emil-Sojija ili žena, Estetika, Valjevo-Beograd, 1990, biblioteka »Um i Srce«, preveo Dušan Thmindžić, str. 561-2). 10

Izvod iz Projet de pai.x perpetuelle, str. 564.

3

njegovu prirodnu nezavisnost i načelo milosrđa u njemu s onirne što bismo mogli nazvati suženim univerzalizmom. Ali se to gibanje civiliziranja proturječno zaustavlja na nacionalnim granicama, onkraj kojih je građanin, kao vojnik, ponovno uronjen u prirodno stanje. Ne bismo mogli bolje protumačiti to »očito proturječje« 11 nego što je to učinio Kantu tekstu koji, potpuno jasno, pretpostavlja Rousseauove analize: »Što se tiče toga da sebe smatramo već moraliziranima, još srno daleko od toga. Jer ideja rnoralnosti pripada pak kulturi[... ] Ali tako dugo dok države budu posvećivale sve svoje snage varavim i nasilničkim planovima ekspanzije, i tako neprestano sputavale tihi napor unutarnjeg oblikovanja mišljenja kod svih građana, lišavajući ih čak i bilo kakve pomoći u ozbiljenju tog cilja, ne može se vjerovati ni u kakav rezultat takve vrste; jer je za svaku zajednicu nužan dug unutarnji rad da bi u tom pogledu oblikovala svoje građane. No, svako dobro koje nije kalernljeno na moralno dobru sklonost tek je puka tlapnja i lažno blistavilo. Ljudski rod os tat će nedvojbeno u tom položaju sve dok se, na način što ga naznačih, s naporom ne izvuče iz kaotične situacije u kojoj se nalaze odnosi između država.« 12 »[... ] način što ga naznačih« sastoji se »u izlaženju iz anarhičnog stanja divljaštva, radi ulaska u Društvo nacija«, što je projekt, dodaje Kant, što ga već nalazimo kod »jednog opata de Saint-Pierrea ili jednog Rousseaua«.13 Toj lijek, u isto doba, uspostavlja građansko stanje između naroda i dovršava moralni odgoj svakog građanina. Upravo zato, dok još iščekujerno kada će se kolektivna svijest prikloniti prihvaćanju takvoga rneđudržavnog Društva, Kant će se, kasnije, ograničiti na to da anticipira napredak individualne svijesti 11 12

L 'Etat de guerre, str. 610. Kant, /dee d'une histoire universelle au point de vue cosmopolite, sedmi stav, i.

f.; franc. prijevod St. Piobetta prilično je preinačen, Pariz, 1965, str. 39. (usp. u našem prijevodu: Immanuel Kant, Ideja opšte istorije usmerene ka ostvarenju svetskog građanskog poretka; tekst je objavljen u knjizi Um i sloboda, spisi iz filozofij~ istorije, prava i države, velika edicija časopisa »Ideje«, Beograd, 1974, preveo Damlo Basta, str. 36). 13 Kant, ibid., str. 36. (usp. u navedenom prijevodu: »da iziđu iz stanja bezakonja divljaka i da stupe u savez narod/i. U njoj bi svaka pa i najmanja država mogla da očekuje bezbednost i prava ne od vlastite moći ili vlastite pravne procene, nego jedino od tog velikog saveza naroda (Foedus Amphictyonum), od jedne ujedinjene moći i jedne ujedinjene volje koja odlučuje prema zakonima. Ma kako ova ideja izgledala zanesenjačka i ma koliko bila izvrgavana podsmehu na jednom Abbe de Saint-Pierreu ili Rousseauu (možda zato što su oni verovali da njeno ostvarenje ubrzo predstoji), ipak je to neizbežan izlaz ... «, str. 35).

4

i pozvat će se na » praktični moralni um« (i na njegovu maksimu: »Ne treba da bude rata, ni između mene i tebe u prirodnom stanju, niti između nas kao država«)1 4, tj ., u posljednjoj instanci, na moralno buđenje individuuma. 4. Društvo nacija, daleki cilj kategoričkog imperativa - eto kantovskog odgovora na jedan problem što ga je otkrio i razvio Rousseau. Ali politički realizam Rousseaua (koji je već bio kritizirao Projekt vječnog mira) ne bi se bio zadovoljio tim moralnim odgovorom koji, zapravo, pretpostavlja problem riješenim. Da bismo shvatili, o toj točki, pravu Rousseauovu misao, valja usporediti dva teksta, između kojih je dvadesetak godina: Društveni ugovor u kojem . je problem, da tako kažemo, ostavljen neodlučenirn i Razmatranja o vladavini u Poljskoj gdje je on, pred konkretnom situacijom koja odgodu ne dopušta, presječen u smislu posve oprečnome kantovskom idealizmu. Prema Društvenom ugovoru, podsjetili srno na to već na početku, »prijelaz iz prirodnoga u građansko stanje izaziva u čovjeku veoma značajnu promjenu, time što u njegovu ponašanju poriv nadornješćuje pravednošću, a njegovim akcijama daje moralnost koja im je prije nedostajala«. Tu će »moralnost« potom uzeti u ruke, oblikovati i suziti Zakonodavac, koji poduzima »ustanovljenje jednog naroda«, a ne ljudskog roda: »Zakonodavstvo mora biti isključivo«, dok kršćanstvo »budući da više pobuđuje čovječnost negoli rodoljublje« teži »više k oblikovanju ljudi negoli građana«.15 Uza sve to, »sada kada više nema niti više može postojati isključiva nacionalna religija« (Društveni ugovor, knj. IV, pogl. VIII, str. 335 i. f.)*, inauguralnu funkciju Zakonodavca preuzima neprekidno djelovanje »građanske religije« koja, čini se, porniruje nacionalizam s univerzalizmom, čovjeka s građaninom. Ali se to rješenje očituje više kao kompromis: to je doista religija čovjeka (ali ne ona savojskog vikara)16 i to je doista građanska religija (ali kojoj nedostaje moćni pokretač antičkih religija, budući da više nije »isključiva nacionalna religija«). 14 Kant, Metaphysik der Sitten, izd. K Vorliindera, Hamburg, 1966, str. 185. (usp. naš prijevod: Emanuel Kant, Metafizika ćudareda, »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1967, bibl. »Logos«, preveo Viktor D. Sonnenfeld, str. 158).

15 16

Lettres ecrites de la Montagne, o. c., tom III, str. 706. Cf. H. Gouhier, Les Meditations metaphysiques de J.-J. Rousseau, Pariz, 1970,

str. 255. • Usp. naš prijevod, nav. izdanje, str. 175. (navedeni tekst nalazi se u izvorniku na str. 469, a ne na str. 335. kako je autor omaškom naveo)-op. pr.

5

s druge strane, Grad [Cite] Društvenog dogovora, čak i kada je opisan u svojim raznovrsnim ustavnim oblicima, svagda je promatran po sebi i kao u zatvorenoj posudi: tek se u posljednjem poglavlju samo predviđa proširenje perspektive: »Preostaje da [državu] podupremo njezinim vanjskim odnosima; to bi podrazumijevalo međuna rodno pravo, trgovinu, ratno pravo i osvajanja, javno pravo, saveze, pregovore, ugovore, itd.«. Ali, može li se tako upućivati na dodatno istraživanje te u samom izučavanju države staviti u zagrade odnose s njezinom okolinom? Jer, vidjeli smo: svaka je država, već zbog geografskog položaja, prinuđena podrediti unutrašnji politički život nacionalnoj sigurnosti, na način da smo »većinu skrbi što bismo ih trebali posvetiti svom javnom poretku, prinuđeni dati za njezinu sigurnost te da više mislimo kako je osposobiti da se odupre drugima negoli na to da je učinimo savršenom u njoj samoj«. 5. Odatle razumijemo kako je Rousseau mnogo godina kasnije, Društvenom ugovoru, mogao reći: »To je knjiga koju valja preraditi«.17 Tu ocjena pruža priliku za mnoga tumačenja, medu

govoreći o

kojim je, po mom sudu, najvjerojatnije sljedeće: Ustvrđujući odsutnost bilo kakvoga djelotvornoga međunarodnog prava, i napuštajući nacrt skiciran na kraju Ugovora kao nestvaran (ili kao preuranjen), Rousseau je zamislio preradbu polazeći upravo od ove situacije: potanko prikazati i ojačati ustanove, tako što će se »javni poredak« izričito podrediti »sigurnosti«. No, Razmatranja o vladavini u Poljskoj, u kojima se često upućuje na Ugovor i koja su napisana približno u isto doba kad i ona ocjena18, mogu pružiti naznake o smjeru u kojem bi se bila uputila ta bitna preradba Ugovora. Nacrt ustava za Poljsku upravo je izrađen ne za državu zatvorenu u sebi samoj i pogodnu za idealan ustav, nego za državu uronjenu u vječnu nesigurnost u kojoj je drže njezini moćni susjedi. Svaka mjera koju Rousseau predlaže vodi računa o toj činjenici. On [nacrt] se dakle ne može temeljiti ni na kakvome međunarodnome pravu, čak ni svedenome na nekoliko saveza(»[...] ne mislite da savezi i ugovori nešto znače«19). Funkcija koju bi trebalo preuzeti međunarodno pravo (možda u budućnosti, ali koje zasada ne postoji) bit će dakle povjerena samim unutarnjim ustanovama: upravo se sam Ustav mora Sud o kojem izvješćuje Dussaulx (cf. C. E. Vaughan, The political Writings of Jean-Jacques Rousseau, Oxford, tom I, str. 445). 17

18

Vaughan, ibid., bilj. I.

19

Considerations surle gouvemement de Pologne, XV, O. C., tom III, str. 1037.

(usp. u ovom izdanju, str. 232).

6

pobrinuti za sigurnost građana, barem tako što će ih osposobiti da se odupru invaziji, a zatim okupaciji (»Nećete moći spriječiti da vas progutaju; učinite barem to da vas ne mogu probaviti«20). U takvoj situaciji, jasno je da neka »građanska religija« (kojom je Ugovor nas tojao pomiriti religiju čovjeka s religijom građanina) ne može biti dostatna: nju će i zamijeniti, u Vladavini u Poljskoj, »nacionalni odgoj« 21 . Apstraktni univerzalizam tog doba (što ga je Rousseau bio prihvatio, u svojoj drugoj Raspravi, slaveći, s naglascima koji su samo njemu svojstveni, »uzvišene kozmopolitske duše«22) ovdje je odlučno napušten. Ukinut je, samim time, svaki sraz između čovjeka i građanina: ne težeći više k nemogućem pomirenju između »čovječnosti« i »rodoljublja«23, nego odgajajući građane samo u duhu rodoljublja, to jest, sasvim točno, postavljajući na mjesto građanske religije takvu religiju koja će, kao u antičkom Gradu, biti nacionalnom religijom. »Očito proturječje« u kojem anarhija međunarodnih odnosa drži modernog čovjeka, bit će riješeno u dalekoj budućnosti tek uspostavljanjem vječnog mira. Ali, u iščekivanju toga, pritisak povijesti može naložiti ukidanje tog sukoba time što će građanin ponovno upiti čovjeka, denaturirajući ga. Rousseau je predvidio, u isto doba, Društvo nacija i nacionalnu činjenicu. Nepotrebno je precizirati da je posrijedi, kada je o Poljskoj riječ, nacionalizam koji je obrambeni - o kojem povijest, prema Rousseauu, ne pruža baš mnogo primjera. Radije recimo kako upravo ustavni nacrti (za Poljsku, a također i za Korziku) svjedoče o realizmu Rousseauove političke filozofije i time pridonose da se nacrt vječnog mira čak oslobodi krivnje za utopizam i svih takvih optužbi.

II 6. Dvojnost čovjeka i građanina formulira se, i katkad riješava, u političkim izrazima. Međutim, postoji razina na kojoj individuum teži prema takvoj nezavisnosti koja, istodobno, podrazumijeva društveni poredak i odbacuje ga kao preuzak okvir. Upravo se na toj razini smješta posljednji i nepremostivi sukob između individuuma 20

161).

Considerations, III, O. C., tom III, str. 959. i. f. sq. (usp. u ovom izdanju, str.

22

Considerations, rv, O. C., tom III, str. 966. (usp. u ovom izdanju, str. 166). Discours sur l'inegalite, O. C., tom III, str. 178. (usp. naš prijevod, nav. izd., str.

23

Lettres ecrites de ta Montagne, O.C., tom III, str. 706, bilješka.

2

1

61).

7

i društva - sukob što ga je sam Rousseau proživio i o kojem je govorio, ali ga nikada nije razradio niti ga učinio predmetom navlastitog istraživanja. Ovdje se moramo ograničiti na naznake.

dižonskim akademicima, zamišljajući da je »u atenskom liceju, ponavljajući pouke mojih učitelja, s Platanom i Ksenokratom kao sucima i ljudskim rodom kao slušateljem.«25

Uobičajeno je vidjeti u Rousseauu preteču romantizma. Sam taj pokret, s onu stranu raznovrsnih definicija što ih je izazvao, može se smatrati, na najopćenitiji način, trijumfom individualizma. »Sto je puta rečeno«, piše A Thibaudet, »da je romantizam još od Rousseaua bio pobuna, kod pisca, individualnogsmisla protivdruštva«.24 Dakle, lako je ustanoviti genealogijski odnos s Ispovijestima, s Dijalozima i, napose, sa Sanjarijama osamljenog šetača. Ali, to bi značilo pojednostavniti stvari i zatvoriti se u područje literarne povijesti ili, ako se radije hoće, povijesti ideja. Ustvari, taj je sukob između individuuma i društva, premda se prvenstveno očituje u autobiografskim djelima, ipak ukorijenjen u autorovu filozofskom mišljenju. Rousseauov »individualizam« ne predstavlja trijumf nego traganje, zahtjev, katkad osvojenje, i o tome valja naći izvorno svjedočanstvo ne toliko u intimnim spisima koliko u političkoj teoriji, jer individuum sebe traži i otkriva upravo protiv pritiska društva i nastoji obraniti svoja prava, ne uspijevajući potpuno u tome. Još od Hobbesove rasprave O građaninu (1642), teoretičari državu konstruiraju polazeći od konsenzusa medu ljudima koji su, prije toga, živjeli u prirodnom stanju, u kojem su svi imali svoju nezavisnost i ista prava (koja će kasnije biti nazvana »subjektivnim pravima«). Ti su ljudi doista individuumi, premda njihova individualnost kao takva nije uzeta u obzir. Društveni ugovor [contrat de societe] ne može se zaključiti doli pod uvjetom da se svi ljudi smatraju jednakima. Kod Rousseaua, politička se teorija ne odvaja od pedagogije, građanske i ćudoredne, i od problema civilizacije. Time uloga stanovitih individuuma, ne-običnih, postaje odredujućom, bilo to u samoj unutrašnjosti države bilo da je riječ o samom autoru koji razvija tu teoriju te je navješćuje i predlaže svojim suvremenicima. Rousseauova politička teorija pretpostavlja kritiku modernog društva i moderne civilizacije, kritiku koja se oslanja na ideal antičkog Grada. Ali taj Grad više ne postoji, i onaj koji tu kritiku iskazuje smješta se, samim time što je formulira, izvan sadašnjeg društva, bilo da govori u svoje vlastito ime, bilo da posuđuje glas Sokratov, Katonov, Fabriciusov, i ne samo njih, obraćajući se

se na tu slavnu tradiciju, Ro~sseau se, istodobno, u društvo koje namjerava podučavati te se, samom tom ambicijom, postavlja njemu nasuprot, a time se isključuje iz njega. To se isto dvoznačje ponovno nalazi u djelovanju velikih individuuma u okviru društva.

24 A Thibaudet, Reflexions surle roman, Pariz, 1938, str. 135.

8

Pozivajući

uključuje

Kritika suvremene civilizacije, u svom slavljenju antičkih vrijednosti, poglavito svaljuje krivnju (i to već od Rasprave o znanostima i umjetnostima) na osrednjost, kojoj suprotstavlja figuru velikog čov jeka: - heroja ili genija.26 No, status velikog čovjeka varira već prema tekstovima i kontekstu: u svakom slučaju jasno je, eto individuuma koji se, samim time što jest, smješta izvan ili iznad gomile. Može se dati zajednici na raspolaganje, poput Mojsija, Likurga, Nume ili Zakonodavca Društvenog ugovora (koji »je u svakom pogledu izvanredan čovjek u državi«27). Može pak učiniti usluge državi, prevladavajući pritom svojim djelovanjem ili znanjem, s druge strane, uske granice: takve su one »uzvišene kozmopolitske duše, koje prekoračuju umišljene mede koje razdvajaju narode«,28 ili pak heroji duha: Bacon, Descartes, Newton, ti »učitelji ljudskog roda«29. Ali se to podučavanje obraća »ljudskom rodu«, upravo njemu, prije negoli Gradu. Rousseau ima aristokratsku ideju o znanosti i, općenitije, o civilizactji - elitističku, rekli bismo danas. »Priznajem«, kaže on u predgovoru Narcisseu, »da postoji nekoliko uzvišenih genija koji znaju prodrijeti kroz velove kojima se istina ovija, nekoliko povlaštenih duša, kadrih oprijeti se gluposti taštine, niskoj ljubomori i drugim strastima što ih uzrokuje sklonost književnosti. Mali broj onih koji imaju sreću da se u njima sjedinjuju ta svojstva, 25

Discours sur l'inegalite, O. C., tom III, str. 133. (usp. naš prijevod, nav. izd., str.

30). 26 Cf. Victor Goldschmidt,Anthropologie et Politique; Les principes du systeme de Rousseau, Pariz, 1974, str. 92. sq. 27 Contrat socia~ knj. II, pogl. VII, O . C., tom III, str. 382 (usp. naš prijevod, nav.

izd., str. 117). 28

Discours sur l'inegalite, O. C., tom III, str. 178. (usp. naš prijevod, nav. izd., str.

61). 29 Discours sur les sciences et les arts, O. C., tom III, str. 29. (usp. naš prijevod: Rasprava o manosti i umjetnosti, u časopisu Politička misao 1/1979, prevele Sanja

Thmburašev i Slobodanka Bjeliš, str. 46).

·•

9

svjetlo su i ponos ljudskog roda; samo njima priliči da se radi dobra ~vih pos~ete i_zučavanju«. 30 Ali Rousseau ne pokazuje po čemu to tz~~vanJe ~n~onosi »dobru svih«. Sasvim suprotno, »svaki narod kOJI ima obtčaJnost, i koji sljedstveno tome štuje njezine zakone te uopće n~ ~eli profiniti svoje drevne običaje, mora se brižljivo čuvati z~anost1, 1 napose znanstvenika, čije će ga mudre i dogmatske maksim~ us~oro naučiti ~a pr~~i~e svoje obi~je i svoje zakone; što jedna nac1Ja mkada ne m~ze ~čm1!1 a da ~e ne iskvari«.31 Tu je cijeli sadržaj Rasprave o zna~~s!zm_a i um1etn~s~i~a. Uopće nije riječ, u tom djelu, ?t~me da se knliziraJu zn~nost1, hJepe umjetnosti ili filozofija, nego Jedm~ o _tome da. se pok~~e kako s~ tečevine znanosti i umjetnosti, za koJe Je zaslu_zan.?e~1J u~~e ehte,__ pristupačni gomili tek posreds~o~ vulgan?CIJskih .~Jtga u koJ!ma se ta djela degradiraju te s~ umzuJu na razmu na koJOJ se vulganzatori (»ta gomila jednostavn~h autor~ koji su_ ukl~ni~i hrama Muza poteškoće koje su štitile nJegov pnlaz«32) 1konsmc1 uzajamno kvare.

!z

. 7. To razlikovanje između izuzetnih individuuma i naroda usko Je povezana s rusoovskim shvaćanjem usavršivosti. Za neki narod, ~ako to po~azujeP~mo Philipolisu, usavršivost jest svojstvo starenja 1or?n~lostI, _bud~ć1 ~~ >~~ruštv~_no stanje [ima] krajnju točku do koje su IJ_ud1 ~adn doći pnJe 1h kasmJe« 33. Ali nije tako i s individuumom: »N1Je m1 poznato da je ijedan filozof bio dosad dostatno drzak da bi rek~o: evo_ krajnje granice do koje čovjek može dospjeti i koju ne ~oze preći. Ne znamo što nam naša priroda dopušta da budemo· ~itko od_ nas nije odmjerio razmak koji se može pronaći izmeđ~ J~dnoga i_~ekoga.?rug?ga ~ovje~a. Koja je to niska duša koju ta ideja mk~da mJe zagnJala 1 koJa sebi katkada ne kaže u svom ponosu: kol~ko .s.a~ toga ~eć prošao! Koliko toga još mogu postići ! Zašto bi ~OJ bhznJI do~p10 dalje od mene?«34 Značajan tekst, u kojem in?~v1duum gramce svog genija pomiče daleko s onu stranu prirodne . ih g~~đanske j~dn~kosti. Tu je prekinuta svaka veza s Gradom, kojem g~mJ ~~ duguJe mšta, čak ni svoje početno oblikovanje: »Nipošto msu bih potrebni učitelji onima što ih je priroda predodredila da 30

Predgovor za komediju Narcisse ou l'amant
31

Ibid., str. 971.

32

Discours sur les sciences et les arts, O. C., tom III, str. 28.sq.

~~-

10

33

Lettre aPhilipolis, O. C., tom III, str. 232.

34

Emile, knj. I, O. C., tom rv, str. 281; Garnier, str. 41.

(usp. naš prijevod

stvaraju sljedbenike[... ] Obični učitelji samo bi mogli sputati njihov razum stiješnjavajući ga u uske sposobnosti svoga [razuma]«.35 Međutim, čini se da ovdje opstoji jedan odnos između čovjeka i zajednice, i to je ono najparadoksalnije. Rousseau piše u Pismu M de Beaumontu: »Ustvrdio sam [... ] da se razvoj prosvijećenosti i poroka uvijek događa iz istoga razloga, ne u individuumima, nego u narodima: razlikovanje što sam ga svagda brižljivo pravio i koje nijedan od onih koji me napadahu nikada nije uspio pojmiti«.36 Individuum je ovdje izrično izuzet od zakona, prirodnoga i povijesnoga, koji upravlja razvojem i životom država. No, možemo se zapitati ne niče li genij na tlu iskvarenog Grada, štoviše, premda to Rousseau izrijekom ne kaže, nije li stvaranje genija nešto kao subsidijarni cilj izopačivanja nekog naroda. U svakom slučaju, jasno je, u tom kontekstu, da je figura velikog čovjeka posve umakla iz državnog okvira.

A u kom je smjeru umakla? Ka nekom novom svijetu, smještenome izvan granica države. To je bio Rousseauov pronalazak, koji će svoju klasičnu formulaciju dobiti tek kod Hegela, ali koji ipak potječe baš od Rousseaua. »Sklonost filozofiji slabi sve veze štovanja i dobrohotnosti koje ljude vezuju uz društvo, i to je možda najopasnije od zala što ih ta sklonost uzrokuje. Draž izučavanja čini uskoro otužnom svaku drugu privrženost«.37 A otkriće te »draži« uzdrmava vrijednosti plemena, pa i kad filozof teži za time da ih učvrsti: »Sve dotada Rimljani su se zadovoljavali time da žive kreposno; sve je bilo izgubljeno kada su krepost počeli proučavati«. 38 I samjeSokratsamo » izvlačio pouke« iz kreposti za koju su drugi bili dali »primjer«.39 Jer ta refleksivnost dovodi Grad u pitanje, i ona je protiv prirode.40 Upravo slijedom Rousseauovih analiza Hegel će kasnije pristati uz atensku demokraciju protiv Sokrata: On je »iskazao načelo, kojim je nutarnji svijet pronašao svoje područje i odvojio se od onoga što 35 Discourssurlesscienceset lesarts, O. C., toin III, str. 29. (usp. naš prijevod, str. 45-6). 36 Lettre aM.
,

. :1 Emile, knj. rv, O. C., tom rv, str. 626; Garnier, str. 379. (usp. naš prijevod: Zan-Zak Ruso, Veroispovest savojskog vikora, Beogradski izdavačka-grafički zavod, Beograd, 1975, preveo Dušan Tamindžić, str. 107). 40 V. Goldschmidt,Anthropologie et politique, str. 74. 11

je, sve dotada, bilo objektivnim svijetom. Upravo polazeći od toga mogli su se individuumi zadovoljiti idealnim svijetom, ne vezujući se uz državu«.41 Toj »idealni svijet«, to može biti svijet ideja, područje umjetstvaralaštva, polje imaginarnoga, sfera čuvstva postojanja i ekstaze; to može biti još, kako je to Jaspers rekao o svjetovima Strindberga ili Van Gogha, i svijet šizofrenije. Svijet, riječju, u koji se individuum povlači i zaklanja, slobodan od bilo kakve vezanosti uz »državu«. ničkog

I tu je, kao i između čovjeka i građanina, Rousseau otkrio temeljni sukob, koji će ' tek znatno poslije njega postati općim dobrom, sukob koji je, u naše doba, u odbacivanju onoga što je nazvana »prokletim« autorima, poprimio jedan od svojih krajnjih oblika, a koji dvadeseto stoljeće, ne više od Rousseauova nastojanja, nije uspio premostiti. Dobro vidimo da je tu riječ o posve drugoj stvari, a ne tek o individuumu, udobno ustoličenome u svojim »liberalnim« zahtjevima, koji bi, svjestan svojih »subjektivnih prava«, argumentirao protiv Društvenog ugovora kao protiv »obmane«. 8. Genij nekog filozofa ne sastoji se uvijek u »rješavanju« problema, i nerješivih problema, nego ponajprije u tome, kao što je to Aristotel rekao, da ih dobro postavi. Počevši od Hobbesa, do Pufendorfa, Barbeyraca i Burlamaquia, teorija društvenog sporazuma prvenstveno je poslužila utvrđivanju apsolutizma: Svemoćna je država prihvaćena da bi djelotvorno zaštitila osobe i dobra, a u punom je interesu individuuma da se podvrgne tome moćnom Levijatanu koji mu, samo on, može osigurati sigurnost i mir - onaj mir o kojem je Pascal, u jednom tekstu hobsovskog nadahnuća, napisao da je »suvereno dobro«. No, Rousseau ne vidi u građanskim ratovima najgore zlo (Društveni ugovor, knj. III, pogl. IX, bilj.) i ne vjeruje da vlastita sigurnost je jedina briga građanina. Isto tako, premashemiDruštvenogugovora, »pojedinačna osoba svakog ugovaratelja« ne postaje samo podanik, nego također i građanin »kao sudionik u suverenoj vlasti«. Tu posve nova, i naoko proturječna, formulacija političkog problema i njegova rješenja nema ipak ničega utopističkoga: posve suprotno, ona nastoji iskazati klauzule ugovora koje su »svugdje iste, svugdje prešutno prihvaćene 41 G. W F. Hegel, Vorlesungen iiber die Philosophie der Weltgeschichte, izd. G. Lassona, Hamburg, 1976, tom III, str. 644.

12

i priznate«; ona naznačuje, drukčije rečeno, uvjete mogućnosti svake države kakva god ona bila. A upravo time što te uvjete iznosi na vidjelo, Društveni ugovor sadrži (i do naših dana zadržava) svoju revolucionarnu pobudu. Ako, protivno konsenzusnoj teoriji tradicije, individuum-subjekt sebi kroji dio suverenosti, tad su postavljeni uvjeti, ako ne ustavni, barem antropologijski, koji će izuzetnom čovjeku, razmjerno njegovu geniju i prema stjecaju prilika, omogućiti da preuzme suverenost jednoga drugog reda: kao zakonodavac, savjetnik vladara, cenzor ćudorednosti, kritičar civilizacija-girlandi i, da završimo, tvorac autonomnog svijeta koji prkosi zatvorenoj državi u ime čovječnosti, sna, čuvstva postojanja, u ime također vr'ijednosti koje država održava tek kao ideologijske patvorine. U šestoj šetnji, Rousseau je to oslobađajuće gibanje izdigao do njegove najviše točke kada zamišlja da je bio »posjednikom Gigesova prstena: on bi me bio otrgnuo od ovisnosti o ljudima a njih bi učinio ovisnima o meni«. Zatim, razvijajući tu fikciju o sve-moći, on nastavlja: »Možda bih u trenucima radosti bio toliko djetinjast da učinim nekoliko čuda. Ali, savršeno nezainteresiran za sebe samoga i imajući samo svoje prirodne naklonosti za zakon, učinio bih, uz nekoliko strogih kazni, tisuću djela milosti i pravičnosti. Izvršitelj providnosti i djelitelj njezinih zakona prema svojoj snazi, bio bih stvorio mudrija i korisnija čuda nego što su čuda zlatne legende i grobnice svetog Medarda«. Ali, ni ovdje, nismo u utopiji; povratak se uskoro ostvaruje, i to u dvjema kretnjama: »Sve pozorno promotrivši, vjerujem da ću bolje učiniti ako bacim svoj čarobni prsten, prije nego što me navede da učinim kakvu glupost«. Naposlijetku, vraćajući se zbiljnosti, to jest ljudima, to jest drugima, on priznaje »da nikada nisam bio prikladan za građansko društvo [...] i da me je moja nezavisna narav činila nesposobnim za pokoravanja koja su neophodna onome koji želi živjeti s ljudima«. Ni na trenutak, on ne pomišlja da se upita nije li zbog te nesposobnosti, koja ga je spriječila da živi s ljudima, stekao autoritet da ih podučava. Rousseau je sušta protivnost psihozi nadčovjeka i njegove prekomjernosti. I završava ovako: Nepravednost mojih suvremenika »nije dakle bila u tome što su me iz društva uklonili kao

13

nekorisnoga, nego u tome što su me žigosali kao pogubnog člana«.* I u svojoj je krajnjoj osamljenosti Rousseau prihvaćao da o sebi sudi i da se o njemu sudi prema standardu dobrog građanina. U usporedbi s romantizmom sljedećeg stoljeća, i još bujnijime i zavodljivijim romantizmom našeg doba, uzbudljivo je pročitati to očitovanje skromnosti kod autora koji je u ishodištu modernog društva i modernizma. Victor Goldschmidt

RASPRAVA O POLITIČKOJ EKONOMIJI

• čarobni prsten o kojem mašta Rousseau pripadao je, prema legendi, Gigesu (Vll. st. prije Krista), kralju Lidije, antičke države u zapadnom dijelu Male Azije, i rodon;ičelniku dinastije Mermnada; čudesno je svojstvo tog prstena bilo u tome da je činio nevidljivim onoga koji ga je nosio (usp. Les r2veries du promeneur solitaire, O. C., tom I, str. 1057-1059; sravni naš prijevod, u kojem je uzgred budi rečeno, ime lidijskog kralja izostavljeno: žan-žak Ruso, Sanjarije usamljenog šetača, »Vuk Karadžić«, Beograd, 1984, prevela Mira Vuković, str. 63--65) - op. pr.

14

Preveo

Dragutin Lalović

EKONOMIJA ili OECONOMIA (moralna i politička), ta riječ od o'ucos, kuća, i voµos, zakon i izvorno označava samo mudru i legitimnu vladavinu kućom za zajedničko dobro cijele obitelji. Smisao je tog izraza zatim bio proširen na vladavinu velikom obitelji kao što je država. Da bi se ta dva značenja razlikovala, ekonomija se naziva, u potonjem slučaju, općom ili političkom ekonomijom 1, u prvome pak, kućnim ili pojedinačnim gospodarstvom. Samo je o prvoj riječ u ovom članku. O kućnom gospodarstvu vidjeti potječe

OTAC OBITEUI.2

(I) Kada bi između države i obitelji i bilo toliko odnosa koliko ih ustvrduju pojedini autori, ne bi zato iz toga slijedilo da bi pravila vođenja svojstvena jednome od tih dvaju društava, odgovarala i drugome: isuviše se razlikuju po veličini da bi se njima moglo upravljati na istovetan način, i uvijek će se do krajnosti razlikovati kućna vladavina gdje otac može sve sam vidjeti i građanska vladavina gdje voda gotovo sve vidi očima drugih. Da bi u tom pogledu stvari postale podjednake, valjalo bi da se darovitosti, snaga i sve sposobnosti oca uvećaju prema veličini obitelji, te da se duša moćnog monarha odnosi spram duše običnog čovjeka kao što se veličina njegova carstva odnosi spram baštine pojedinca. Ali kako bi vladavina državom .mogla nalikovati vladavini obitelju temelj koje je posve drukčiji? Budući da je otac fizički snažniji od svoje djece, sve dok je njegova pomoć njima nužna, za očinsku se vlast s pravom drži da ju je ustanovila priroda.3 U velikoj obitelji čiji su svi članovi prirodno jednaki, politički autoritet (čisto samovoljan što se tiče njegova ustanovljenja) može biti utemeljen samo na konvencijama,4 kao što magistrat može naređivati drugima samo s obzirom na vrlinu zakona (II). Prirodna čuvstva nalažu dužnost ocu i to tonom koji mu_:· ~ pušta da ih ne posluša. Vode uopće nemaju sličn~~ltlWlh~t đ(j. , obavezni spram naroda samo u 'š'\H1t1h lič iti i za što postoji pravo da se odnosu na

ol!o.

R&rWi

.

.

17

Rasprava o političkoj ekonomiji


zahtijeva izvršenje. Još je važnija razlika u tome što, budući da djeca imaju samo ono što dobiju od oca, očito je da mu sva prava vlasništva pripadaju ili proistječu iz njega. Posve je suprotno u velikoj obitelji gdje je opća uprava ustanovljena samo radi osiguranja pojedinačnog vlasništva koje joj prethodi [općoj upravi - op. pr.]. Glavnom je svrhom poslova cijele kuće očuvanje i povećanje očevine da bi jednog dana mogla biti razdijeljena na djecu, ne osiromašujući ih. Umjesto toga, bogatstvo državne blagajne samo je sredstvo, često veoma rđavo shvaćena, da se pojedince održi u miru i obilju.s Riječju, maloj je obitelji sudeno da se širi i jednog dana pretvori u više sličnih obitelji. No, budući da je velika obitelj sazdana da bi trajala uvijek u istom stanju, potrebno je da se prva povećava da bi se umnožila, a drugoj ne samo što dostaje da se očuva, nego se lako može dokazati da joj svako povećanje više šteti negoli koristi. Otac treba da zapovijeda u obitelji, izviše razloga koji proistječu iz prirode stvari. Prvo, ne treba da bude jednak autoritet oca i majke; no potrebno je da vladavina bude jedinstvena i da, kada su mnijenja podijeljena, postoji odlučan glas koji odlučuje. Drugo, bez obzira na to što se želi predmnijevati da su neugodnosti svojstvene ženi lagane, budući da su one za nju razdoblje neaktivnosti, dostatan su razlog da joj oduzmu prvenstvo: Nail!le, kad je ravnoteža potpuna, dostaje slamka da bude narušena. Staviše, muž treba da ima nadzor nad ponašanjem svoje žene, jer mu je važno da se osigura da djeca, koju je prinuden priznati i hraniti, pripadaju njemu, a ne drugome. žena nema jednako pravo nad mužem, jer ne strepi od tako nečega. Treće, djeca trebaju slušati oca, najprije iz nužde, zatim iz zahvalnosti;6 nakon što je otac podmirivao njihove potrebe u toku polovice njihova života, dužni su posvetiti drugu polovicu staranju o njegovim potrebama. ćetvrto, što se posluge tiče, ona mu je dužna služiti poradi zaposlenja koje joj daje, ali može raskinuti pogodbu kad joj . prestane odgovarati. Uopće ne govorimo o ropstvu, budući da je ono protivno prirodi i nijedno ga pravo ne može odobriti.7 Svega toga nema u političkom društvu. Daleko od toga da je voda prirodno zainteresiran za sreću pojedinaca; nerijetka traži svoju sreću u njihovoj bijedi. Ako je magistratura nasljedna, često dijete zapovijeda ljudima. Ako je izborna, tisuću se neprilika osjeti kod izbora. I u jednom i u drugom slučaju gube se sve prednosti očinstva. Ako imate jednog vodu, na milosti i nemilosti ste gospodara koji

18

nema nikakvog razloga da vas voli; ako ih imate nekoliko, valja istodobno podnositi njihovu tiraniju i njihovu neslogu. Riječju, neizbježne su zlouporabe i kobne su im posljedice u svakom društvu gdje javni interes i zakoni nemaju nikakvu prirodnu snagu, nego ih neprestano napadaju osobni interes i strasti vode i članova. Premda funkcije oca obitelji i prvog magistra trebaju težiti istom cilju, one to čine na tako različite načine, njihova dužnost i njihova prava toliko su različiti, a da ne bi njihovo brkanjedovelo do stvaranja pogrešnih ideja o temeljnim zakonima društva8 i pada u pogreške kobne za čovječanstvo. Doista, ako je glas prirode najbolji savjetnik koga treba slušati dobar otac da bi valjano ispunio svoju dužnost, on je [glas prirode-op. pr.] za magistrata samo pogrešan vodič koji ga neprestano udaljuje od vlastitih dužnosti i prije ili kasnije odvlači u propast, njega ili državu, osim ako ga ne zadrži najuzvišenija vrlina. Otac obitelji mora jedino biti oprezan da se zaštiti od izopačavanja te spriječiti da se njegove prirodne naklonosti ne pokvare; međutim, upravo one kvare magistrat. Da bi valjano činio, prvi treba da posluša vlastito srce; drugi postaje izdajnik u trenutku kada sluša svoje: čak mu i vlastiti um treba da bude sumnjiv i ne treba da slijedi nijedno drugo pravilo doli javni um, a to je zakon. Zatim, nije li priroda načinila mnoštvo dobrih očeva obitelji; ali, otkad svijet opstoji ljudska mudrost nije načinila ni deset ljudi sposobnih da vladaju svojim bližnjima (III). . Iz svega što izložih slijedi da se opravdano razlikuju javna Budući da država nema ništa zajedničko s obitelju osim obaveza voda da ih učine sretnima (IV), ne mogu ista pravila vladanja odgovarati oboma. Vjerovao sam da će ovih nekoliko redaka dostajati da se sruši gnjusni sustav što ga je vitez Filmer pokušao uspostaviti u radu pod naslovom Patriarcha, 9 kojem su dva glasovita čovjeka10 dala preveliku čast pišući knjige da bi mu odgovorili. Uostalom, ta je pogreška jako stara budući da i sam Aristotel drži podobnim da je pobija razlozima što ih možemo vidjeti u prvoj knjizi njegove Politike(V)ll.

ekonomija i pojedinačno gospodarstvo.

(VI) Molim svoje čitatelje da dobro razlikuju javnu ekonomiju, o kojoj mi valja govoriti i koju nazivam vladavina, od vrhovne vlasti · koju nazivam suverenost. Razlika je u tome što jedna ima zakonodavno pravo i obavezuje, u stanovitim slučajevima, i samo tijelo nacije,

19

Rasprava o

političkoj


ekonomiji

dok druga ima samo izvršujuću12 vlast i može obavezati samo pojedince. Vidjeti POLITIKA i SUVERENOST.

veliki grad svijeta18 postaje političko tijelo čiji prirodni zakon svagda jest opća volja i čije su države i narodi samo pojedinačni članovi.

(VII) Budi mi dopušteno da za trenutak upotrijebim svagdašnju i u mnogom pogledu ne suviše točnu usporedbu,13 ali prikladnu da bi me se bolje razumjelo.

Iz tih istih razlikovanja, primijenjenih na svako društvo i njegove najuniverzalnija i najsigurnija pravila po kojima se može suditi o dobroj ili lošoj vladavini te općenito o moralnosti svih ljudskih radnji.

Političko tijelo, pojedinačno uzeto, može se smatrati organiziranim, živim tijelom, nalik čovjekovu. Suverena vlast predstavlja glavu; zakoni i običaji su mozak, načelo nerava i središte shvaćanja, volje i pameti čiji su organi suci i magistrati; trgovina, industrija i poljoprivreda su usta i trbuh koji pripremaju opće opstojanje; javne financije su krv koju jedna mudra ekonomija, imajući funkcije srca, upućuje da cijelom tijelu dft hranu i život; građani su tijelo i udovi koji čine da se stroj1 4 kreće, živi i radi. Nije moguće raniti bilo koji dio a da odmah bolan osjećaj ne dospije do mozga, ako je životinja u zdravom stanju.15

Život jednoga i drugoga jest zajedničko ja cjeline, uzajamna osjetljivost i unutarnja skladnost svih dijelova. Raskine li se ova povezanost, nestane li formalnog jedinstva i ako dodirni dijelovi pripadaju jedni drugima samo time što su postavljeni jedni do drugih - tada je čovjek mrtav, odnosno država se raspala. političko tijelo jest, dakle, moralno biće koje ima volju; i ta volja što svagda teži očuvanju i blagostanju cjeline i svakog dijela te koja je izvor zakonft, za sve je članove države (u odnosu na članove i u odnosu na državu) pravilo pravednoga i nepravednoga; istina koja pokazuje, usput rečeno, s koliko su razboritosti toliki pisci smatrali kradom istančanost što je bila propisana djeci Lakedemonaca da bi dobila svoj skromni obrok; kao da ne mora biti legitimnim sve što zapovijeda zakon.16 U riječi PRAVO vidite izvor tog velikoga i sjajnog načela, razvijanje kojega predstavlja ovaj

I

opća

članak.17

Važno je primijetiti da ovo pravilo pravednosti, pouzdano u odnosu spram svih građana, može biti nepouzdano sa strancima. Razlog je ovome očit: jer tada volja države, premda općenita u odnosu spram svojih članova, više to nije u odnosu spram drugih država i njihovih članova, nego za njih postaje pojedinačna i individualna volja koja ima svoje pravilo pravednosti u zakonu prirode, što je isto tako sadržano u ustanovljenom načelu: Budući da tada

20

članove, proistječu

Svako političko društvo sastoji se od drugih manjih društava vrsta, od kojih svako ima svoje interese i svoje maksime; ali; ta društva, što uvida svatko budući da ona imaju izvanjski· i odobren oblik, nisu jedina koja zbiljski postoje u državi; svi pojedinci što ih zajednički interes sjedinjuje obrazuju isto toliko drugih društava, stalnih ili privremenih, čija snaga nije manje zbiljska zato što je manje uočljiva; razni njihovi odnosi, dobro ispitani, jesu istinska spoznaja običaja. To su sva ona prešutna ili formalna udruženja koja na toliko načina preinačuju izgled [apparence] javne volje, utjecajem njihove vlastite.19 Volja tih posebnih društava svagda ima dva odnosa; za članove udruženja to je opća volja; za veliko društvo to je posebna volja, koja je veoma često drži ispravnom na prvi pogled, a pogrešnom na drugi. Thkav može biti pobožan svećenik ili hrabar vojnik ili revnostan plemić, ali loš građanin. Thkvo odlučivanje može biti probitačno za malu zajednicu, ali veoma pogubno za veliku. Budući da su posebna društva uvijek podređena društvima u čijem su sastavu, istina je da prije treba slušati njih nego druga društva, da dužnosti građanina ispred su dužnosti senatora, a dužnosti čovjeka ispred dužnosti građanina. No, na žalost, oso~ni Je inte~e~ svagda obrnuto proporcionalan dužnosti i raste ~ m1en u koJ~J udruženje postaje uže a obaveza manje sveta; nepobitan dokaz da Je najopćija volja uvijek i najpravednija i da je glas naroda zbilja i glas boga. Iz toga zato ne slijedi da su javne odluke uvijek ~ra~čne; mo~u ne biti kada su posrijedi vanjski poslovi: razlog sam 1zmo. Tuko mJe nemoguće da jedna republika s dobrom vladavinom vodi_~e~ravedan rat. Tukoder nije nemoguće da vijeće jedne demokrac11e 1zda loše dekrete i da osudi nevina. Ali, to se neće nikada dogoditi osim ako narod nije zaveden posebnim interesima koje mu podmetnu ~t~ jecajem i rječitošću nekoliko spretnih ljudi. Tuđa će javna odluka b1t1 jedna stvar, a opća volja druga. Neka mi se ne stavlja nasupro! _atenska demokracija, jer Atena nije uopće u zbilji bila demokrac11a, nego različitih

21

Rasprava o

političkoj

ekonomiji

veoma tiranska aristokracija kojom su vladali mudraci i govornicizo. Pomna ispitajte što se događa u bilo kakvoj odluci, vidjet ćete da je opća volja uvijek za zajedničko dobro; ali veoma često dolazi do tajnog rascjepa, prešutna saveza, koji radi posebnih gledišta, zna izigrati prirodnu sklonost skupštine. Onda se društveno tijelo zbiljski dijeli na druga tijela čiji članovi prihvaćaju jednu opću volju, dobru i pravednu u odnosu na ta nova tijela, a nepravednu i lošu u odnosu na cjelinu od koje se svako od njih otcjepljuje. Vidimo s kojom se lakoćom objašnjavaju, uz pomoć ovih načela, prividna proturječja što ih zapažamo u ponašanju tolikih ljudi, savjesnih i časnih u stanovitom pogledu, varalica i lupeža u nekom drugom pogledu; koji bacaju pod noge najsvetije dužnosti i ostaju do smrti vjerni obvezama, često nelegitimnim. Toko najpokvareniji ljudi uvijek odaju neku vrst poštovanja javnom vjerovanju pa čak i razbojnici (kao što je primijećena u članku PRAvo21 ), koji su neprijatelji vrline u velikom društvu, obožavaju njen privid u svojim pećinama.

Ustanovljavajući opću volju kao prvo načelo javne ekonomije i temeljno pravilo vladavine, nisam smatrao nužnim da ozbiljno ispitujem pripadaju li magistrati narodu ili narod magistratima i da li u javnim poslovima treba konzultirati dobro države ili dobro voda. Već je dugo praksa na to pitanje odgovorila na jedan način, a um na drugi; općenito, bila bi velika ludost očekivati od onih koji su zapravo gospodari da neki drugi interes pretpostave vlastitome. Bilo bi dakle umjesno podijeliti također javnu ekonomiju na narodnu i tiransku.22 Prva jest ekonomija svake države gdje vlada jedinstvo interesa i volje između naroda i voda; druga postoji nužno svugdje gdje vlada i narod imaju različite interese i sljedstveno tome, suprotstavljene volje. Maksime ove zadnje zapisane su naširoko u arhivama historije i u Machiavellijevim satirama.23 Druge se nalaze samo u spisima filozofa koji se usuđuju zagovarati prava čovječanstva.

I. Prva i najvažnija maksima legitimne ili narodne vladavine, to jest one kojoj je svrha dobro naroda, jest dakle, kao što sam rekao, slijediti u svemu opću volju; no, da bi se slijedila valja je poznavati i, osobito, razlikovati je dobro od pojedinačne volje, počevši od sebe samoga. Razlikovanje koje je uvijek veoma teško učiniti i koje samo najuzvišenija vrlina može dostatno osvijetliti. Da bi se htjelo, treba

22


biti slobodan (još jedna poteškoća, koja nije nipošto manja) pa valja osigurati istodobno i javnu slobodu i autoritet vlade. Potražite motive koji su vodili ljude, ujedinjene uzajamnim potrebama u veliko društvo, da se još tješnje ujedine građanskim društvima, nećete naći drugih doli onaj da se osiguraju dobra, život i sloboda svakog člana zaštitom svih. 24 Medu tim, kako siliti ljude da brane slobodu jednoga medu njima, .a da ne povrede slobodu ostalih? I kako se brinuti za javne potrebe a ne oslabiti pojedinačno vlasništvo onih koje silimo da pridonesu? Kakvim se god sofizmima sve ovo obojila, izvjesno je da ja više nisam slobodan ako se moja volja može primorati, a ja više nisam gospodar svojeg dobra ako ga netko drugi može dirati. Th poteškoća, koja se morala činiti neprebrodivom, bila je uklonjena skupa s prvom poteškoćom, najuzvišenijom od svih ljudskih ustanova - ili, prije, nebeskim nadahnućem koje je naučilo čovjeka da ovdje dolje podražava nepromjenjive dekrete providnosti. S pomoću koje je neviđene umjetnosti mogao biti pronađen način da se ljudi potčine da bi bili slobodni? da u službu države daju svoja dobra, ruke pa i sam život svih svojih članova, ne primoravajući i ne pitajući ih? da ukroti njihovu volju s njihovim pristankom? da istakne njihovu suglasnost naspram njihova odbijanja i da ih prisili da sami sebe kazne kada čine ono što nisu htjeli? Kako se može postići da se pokoravaju a da nitko ne nareduje, da služe a da uopće nemaju gospodara; utoliko slobodniji naime što i pored prividne potčinje nosti nitko ne gubi od svoje slobode do ono što može škoditi slobodi nekog drugoga? To su čuda djelo zakona. Zakonu samom ljudi duguju pravdu i slobodu; to je taj spasonosni organ volje svih koji ponovno uspostavlja u pravu prirodnu jednakost između ljudi: to je taj nebeski glas koji određuje svakom građaninu naloge javnog uma i uči ga da djeluje u skladu s pravilima vlastitog razuma te da ne bude u proturječju sa samim sobom (VIII). I samo njemu samom vode moraju dati da govori kada zapovijedaju; jer, čim neovisno o zakonima jedan čovjek smjera podrediti drugoga svojoj privatnoj volji, on u trenutku izlazi iz građanskog stanja i postavlja se naspram njega u čisto prirodno stanje gdje je pokoravanje samo nužnošću određeno. Najpreči interes vode, a isto tako i njegova najneizbježnija dužnost, jest dakle da bdije nad ispunjavanjem zakonfi čiji je on izvršitelj i na kojima počiva sav njegov autoritet. Ako treba osigurati da ih izvršavaju drugi, s još jačim ih razlogom treba sam izvršavati,

23


jer on uživa njihove pogodnosti.25 Budući da je njegov primjer tako silan da, čak i kada bi narod htio podnositi da se on oslobodi jarma zakona- trebao bi se čuvati toga da iskoristi tako opasan prerogativ koga će i drugi uskoro nastojati da uzurpiraju, često na njegovu štetu. U osnovi, kako su sve društvene obaveze po svojoj prirodi uzajamne, nije moguće postaviti se iznad zakona, a da se ne odustane od njegovih prednosti; i nitko ne duguje ništa bilo kome tko misli da nije dužan nikome. Iz istog razloga nikada neće biti priznata nikakva iznimka od zakona, ni po kojoj osnovi, u doista prosvijetljenoj vladavini. čak i građani koji su zbilja zadužili domovinu trebaju biti nagrađeni počastima, a nikada povlasticama: budući da je republika u predvečerju svoje propasti čim netko može smatrati da je dobro ne pokoravati se zakonima. Ali, ako ikada plemstvo ili vojnik ili neki drugi stalež u državi prihvati sličnu maksimu, sve će biti bespomoćno izgubljeno. Moć zakona ovisi o njihovoj mudrosti, više nego o strogosti njihovih izvršitelja, a javnoj volji najveću težinu daje razlog koji ju je propisao: zato Platon26 smatra veoma važnim opreznost da se svagda stavi na čelo ukaza razložna preambula koja tumači pravednost i korisnost. Doista, prvi je zakon da se poštuju zakoni. Oštrina kazni uzaludno je sredstvo što su ga izmislili sitne duše da bi štovanje, koje ne mogu postići, zamijenili terorom. Svagda se zamjećivalo da su zemlje u kojima su kazne najstrašnije također zemlje u kojima su one i najbrojnije; na način da okrutnost kazni samo pokazuje mnoštvo prekršitelja i da se kažnjavanjem svih istom strogošću prisiljavaju krivci da počine zločine da bi izbjegli kažnjavanje svojih krivica. 27

Ali, premda vlada nije gospodar zakona, i to je mnogo što je njegov jamac i što ima tisuću načina da postigne da ga se zavoli. Samo se u tome sastoji dar vladanja. Kada se ima sila u rukama nije nikakvo umijeće zastrašiti cijeli svijet ili, pak, osvojiti srca; jer iskustvo je već odavno naučilo narod da veoma uvažava svoje vođe zbog svih zala što mu ih ne čine i da ih obožava kada ga ne mrze. Glupan koga slušaju može, kao i netko drugi, kazniti nedjela. Istinski ih državnik zna preduprijediti; još više nego na djelima, na voljama on širi svoje poštovanja dostojno carstvo. Kada bi mogao postići da cijeli svijet dobro čini, ne bi sam imao što činiti i remek-djelo bi njegovih poslova bilo u tome da bude dokon. Barem je izvjesno da je najveća darovitost 24


voda da preruše svoju vlast da bi je učinili manje mrskom i da vode državu tako mirno da se čini kako njoj upravljač nije ni potreban. Zaključujem dakle da, kao što je prva dužnost zakonodavca uskladiti zakone s općom voljom, tako je prvo pravilo javne ekonomije da upravljanje bude sukladno zakonima.28 To bi čak bilo dostatno da se državom loše ne upravlja, ako se zakonodavac postarao, kao što je trebao, za sve što iziskuju mjesta, klima, običaji, susjedstvo i svi posebni odnosi naroda kojeg treba da ustanovi. 29 To ne znači da ne preostaje mnoštvo detalja iz politike i ekonomije prepuštenih mudrosti vlade. No, uvijek postoje dva nepogrešiva pravila za valjano ponašanje u takvim prigodama; jedno je duh zakona koji treba poslužiti u odlučivanju kod slučajeva koje zakon nije mogao predvidjeti; drugo je opća volja, izvor i dopuna svih zakona, koju svagda treba konzultirati kod njihovih nedostataka. Kako, reći će mi se, poznavati opću volju u slučajevima gdje se ona uopće nije izrazila? 1reba li okupiti cijelu naciju kod svakog nepredviđenog događaja? 1rebat će je utoliko manje okupiti30 zato što nije sigurno da će njena odluka biti izraz opće volje, što je taj način neprimjenjiv u velikom narodu i rijetko je nužan kada je vlada dobronamjerna. Naime, vođe dostatno znaju da je opća volja za javni interes najprobitačnija, to jest najpravičnija; na takav način da samo treba biti pravedan da se osigura slijeđenje opće volje. Često se pokazuje, kada ju suviše otvoreno vrijeđaju, usprkos užasnim uzdama javnog autoriteta. 1ražim što mi je bliže moguće primjere koje treba slijediti u sličnim slučajevima. U Kini31 je stalno .pravilo vladara da ne da za pravo svojim službenicima u svim kavgama što izbiju između njih i naroda. Kruh je skup u nekoj pokrajini? intendant je stavljen u zatvor. U nekoj drugoj pokrajini dogodila se neka pobuna? guverner je svrgnut s položaja, a svaki mandarin svojom glavom odgovara za sva zla koja se dogode u njegovoj oblasti. To ne znači da se nakon toga stvar ne ispituje u redovitom postupku: ali dugo je iskustvo tako pripremilo suđenje. Rijetko je pritom potrebno ispravljati kakvu nepravdu; i car, uvjeren da se javna graja nikada ne podiže bez povoda, uvijek raspoznaje kroz buntovne uzvike koje kažnjava, točne pritužbe koje usvaja. Već je to mnogo što se postiglo da vladaju red i mir u svim dijelovima republike, da je država mirna i da su zakoni štovani. Ali, ako se ne čini ništa više, bit će u svemu tome više privida nego

25


zbiljnosti i vlada će teško postići da joj se pokoravaju ograniči li se samo na posluh. Ako je dobro znati upotrijebiti ljude takve kakvi jesu, još je mnogo vrijednije učiniti ih takvima kakvi trebaju biti: najapsolutniji je autoritet onaj što prodire do čovjekove nutrine i ne izvršava se manje nad voljom nego nad djelima. Zacijelo su narodi napokon ono što od njih načini vladavina.32 Ratnici, građani, ljudi kada to ona hoće; svjetina i ološ, kada joj bude po volji. Svaki vladar koji prezire svoje podanike i sam se obeščašćuje pokazujući da ih nije znao učiniti dostojnima poštovanja. Dakle, obrazujte ljude ako hoćete zapovijedati ljudima. Ako hoćete da se zakonima pokorava, potrudite se da ih se zavoli i da dostaje pomisliti što treba učiniti da bi se učinilo ono što treba. To je bilo veliko umijeće starih vladavina u ta davna vremena kada su filozofi davali zakone narodima rabeći svoj autoritet samo da bi ih učinili mudrima i sretnima. Otuda toliki zakoni protiv raskoši, tolika pravila o običajima, tolike javne maksime prihvaćene ili odbačene s najvećom brižljivošću. ćak ni tirani nisu zaboravljali to značajno svojstvo upravljanja i pažljivo nastojahu kvariti običaje svojih robova, s istom brižljivošću s kojom magistrati popravljahu običaje svojih sugrađana. Međutim, naše moderne vladavine, koje misle da su učinile sve kada su izvukle novac, niti ne pomišljaju da je nužno ili moguće da se dotle ide. II. Drugo bitno pravilo javne ekonomije, ne manje važno od prvoga. Hoćete li da opća volja bude ostvarena? Postignite da se sve pojedinačne volje podudaraju s njome; i budući da vrlina nije doli sukladnost pojedinačne volje s općom, da istu stvar kažemo jednom riječju, učinite da vlada vrlina. Da su političari manje zaslijepljeni svojim ambicijama, vidjeli bi koliko je nemoguće da ijedna ustanova, koja god bila, može djelovati u duhu vlastitog ustanovljenja, ako njome ne upravlja zakon dužnosti; uvidjeli bi da je najveća snaga javnog autoriteta u srcu građana i da za održavanje vladavine ništa ne može nadomjestiti običaje.33 Tuđa ne samo da ima ljudi koji znaju upravljati zakonima, nego uglavnom i poštenih ljudi koji im se znaju pokoravati. Onaj tko dospijeva do toga da prkosi grižnji savjesti, neće oklijevati da prkosi mučenju; kazni manje strogoj, privremenijoj i kojoj se, možemo se barem nadati, može izmaći. Kakve se god mjere sigurnosti poduzele, onima, kojima je samo nekažnjivost potrebna da bi loše postupali, nipošto ne manjka načina da izigraju zakon i izbjegnu kaznu. Na taj 26

Rasprava o po l itičkoj ekonomiji način, budući

da se svi posebni interesi ujedinjuju protiv općega interesa (koji više nije ničiji), javni poroci imaju više snage da oslabe zakone nego što je imaju zakoni da svladaju poroke. Korupcija naroda i voda obuhvaća napokon i vladavinu, koliko god mudra bila: najgora je od svih zloupotreba u prividnom pokoravanju zakonima zato da ih se sigurnije prekrši. Uskoro najbolji zakoni postaju najkobniji. Sto puta bi bilo bolje da uopće nisu ni postojali; to bi bio izlaz iz neprilike koji bi nam još preostajao. U takvoj situaciji uzalud se izdaje ukaz za ukazom, pravilo za pravilom. Sve to služi samo uvođenju novih zloupotreba bez ispravljanja starih. Što više umnažate zakone, tim ih više činite dostojnim prezrenja34 : a svi nadglednici što ih ustanovljujete samo su novi prekršitelji koji će dijeliti sa starima ili će pljačkati zasebno. Uskoro vrijednost vrline postaje vrijednost otimačine. Najpodliji ljudi imaju najveći ugled; što su ljudi znatniji to su dostojniji prezira; njihova se ljaga očituje u njihovu dostojanstvu, oni su obeščašćeni svojom časnošću. Ako kupuju glasove voda i zaštitu žena, to je zato da bi, kad oni dođu na red, prodali pravdu, dužnost i državu; a narod koji ne vidi da su ti poroci prvi uzrok njegovih nevolja, rogobori i viče jadajući se: »Sve moje nesreće dolaze mi od onih koje plaćam da bih se osigurao.« Tuđa glas dužnosti, koji više ne govori u srcima, vode moraju zamijeniti krikom strahovlade ili mamcem nekoga prividnog interesa kojim varaju svoje kreature. Tuđa valja pribjeći svim sitnim i prezira dostojnim lukavstvima koja se zovu državne maksime i tajne kabineta. Sve što od vladavine ostaje na snazi, koriste njeni članovi da bi se upropastili i uzajamno izigrali, pri čemu su poslovi napušteni ili se obavljaju koliko to zahtijeva osobni interes po kojem se upravljaju. Najzad, sva se spretnost tih velikih političara sastoji u tome da toliko zasjene oči onih koji su im potrebni tako da svatko vjeruje da radi u svom interesu radeći u njihovome; kažem njihovome, ako je istinski interes voda doista u tome da unište narode da bi ih potčinili i da upropaste njihovo vlastito dobro da bi sebi osigurali posjedovanje.

No, kada građani vole svoje dužnosti i kada čuvari iskreno nastoje njegovati tu ljubav svojim primjerom i svojom brigom, sve teškoće nestaju, uprava postiže lakoću koja je oslobađa tog mračnog umijeća čija sumornost tvori svu tajnovitost. Ti široki duhovi, tako opasni i tako obožavani, svi ti veliki ministri čija se slava miješa s nesrećama naroda više nisu žaljenja vrijedni; javna ćudorednost nadomješta

Rasprava

O

političkoj ekonomiji

genij voda; što više vrlina vlada, talenti su manje nužni. I samoj ambiciji bolje služi dužnost nego uzurpacija. Uvjeren da njegove vode rade isključivo da ga usreće, narod ih svojom smjernošću oslobađa nastojanja da ojačaju svoju vlast, a povijest nam pokazuje, na tisuću mjesta, da je od sve tiranije uzurpatorA sto puta apsolutniji autoritet što ga narod priznaje onima koje voli i koji ga vole. To ne znači da vlada treba prezati pred upotrebom svoje vlasti nego da je treba rabiti na legitim~n način. U povijesti će se naći tisuću primjera ambicioznih ili malodušnih voda koje su mekuštvo ili ponos upropastili; nijedan da bi se voda loše proveo zato što je bio samo pravičan. No ne treba miješati nemarnost s umjerenošću ni blagost sa slabošću. Treba biti strog da bi se bio pravedan: podnositi zlobu, a imati pravo i snagu da je svladaš, znači i sam biti zao (IX). Nije dovoljno kazati građanima: budite dobri; valja ih naučiti da to budu; i sam primjer, koji je u tom pogledu prva pouka, nije jedino sredstvo koje valja upotrijebiti. Ljubav spram domovine35 najdjelotvornije je, budući da je, kako sam već rekao, svaki čovjek krepostan kada je njegova pojedinačna volja sukladna u svemu općoj volji. A mi rado hoćemo ono što hoće ljudi koje volimo. Čini se da čuvstvo čovjekoljublja hlapi i slabi proširujući se na cijelu zemlju i da nas ne mogu pogoditi nevolje Tatarske ili Japana kao nevolja nekog evropskog naroda. 36 Valja na neki način ograničiti i zgusnuti interes i sažaljenje da bi se to čuvstvo pokrenulo. No kako ta naklonost u nama može biti korisna samo onima s kojima nam valja živjeti, dobro je da čovjekoljublje, usredotočeno medu sugrađanima, dobiva u njima novu snagu običajem da se vidaju i zajedničkim interesom što ih okuplja. Izvjesno je da je najveća čuda vrline proizvela ljubav spram domovine: To nježno i živo čuvstvo što spaja snagu samoljublja sa svom ljepotom vrline dajući mu energiju koja, ne izobličujući ga, tvori najherojskiju od svih strasti. Ono proizvodi toliko besmrtnih djela čiji sjaj zablješćuje naše slabe oči i toliko velikih ljudi čije se antičke vrline smatraju bajkama otkad se počelo ismijavati ljubav spram domovine. Nemojmo se tome čuditi; ushiti nježnih srdaca isto se tako čine tlapnjama nekome tko ih nije osjetio. I ljubav spram domovine, sto puta vatrenija i divnija od ljubavi milosnice, može se razumjeti samo kroz kušnju. Ali lako je zamijetiti u svim srcima što ih grije, u svim djelima što ih nadahnjuje, tu žestoku i uzvišenu revnost kojom ne sja ni najčišća vrlina kada je od nje

28


odvojena. Usudimo se samog Sokrata staviti nasuprot Katonu37: jedan je bio više filozof, a drugi više građanin. Atena je već bila izgubljena i Sokrat više nije imao domovine osim cijeloga svijeta: Katon je svoju svagda nosio u dnu svog srca; on je živio samo za nju i nije ju mogao nadživjeti. Sokratova vrlina jest vrlina najmudrijega od svih ljudi ali između Cezara i Pompeja Katon izgleda kao bog medu smrtnicima38. Jedan podučava nekoliko pojedinaca, bori se sa sofistima i umire za istinu; drugi brani državu, slobodu, zakone protiv osvajačA svijeta i napušta napokon svijet kada više ne vidi domovine kojoj bi služio. Jedan dostojan Sokratov učenik bit će najkreposniji medu svojim suvremenicima, a dostojan Katonov takmac bio bi najveći medu njima. Sreća prvoga bila bi u njegovoj vrlini; drugi bi tražio svoju u sreći svih; Jedan bi nas podučio a drugi vodio; i samo će to odlučiti o prednosti. Jer, nikada nije stvoren narod mudraca, ali nije nemoguće usrećiti narod. želimo li da narodi budu kreposni? Započnimo time, dakle, da zavole domovinu. Ali, kako će je voljeti ako domovina nije za njih ništa više nego što je strancima i ako im daje samo ono što nikome ne može odbiti? Bilo bi još i gore ako ne bi imali čak ni građansku sigurnost i ako su njihova dobra, njihovi životi ili njihova sloboda na milost moćnika, a da im nije dopušteno i da se ne mogu pozivati na zakone. Tuđa, podređeni dužnostima građanskog stanja, a ne uživajući čak ni prava prirodnog stanja, i bez mogućnosti da upotrebe svoje snage da bi se obranili, bit će sljedstveno tome u najgorem položaju u kojem se mogu nalaziti slobodni ljudi. Riječ domovina može za njih imati samo mrsko i posprdno značenje. Ne treba vjerovati da se može povrijediti ili odsjeći jedna ruka, a da bol ne dospije do glave (X); i nije vjerojatnije da bi opća volja odobrila da član države, koji god bio, rani ili uništi drugoga (XI), od toga da prsti razumnog čovjeka iskopaju njegove oči. Pojedinačna je sigurnost · toliko povezana s javnim savezom da, osim obzira što se duguju ljudskoj slabosti, tu bi konvenciju raskinulo pravo ako bi u državi stradao ijedan građanin koji je mogao biti spašen, ako bi ijedan bio bez razloga zadržan u zatvoru i ako bi se izgubio ijedan proces s očitom nepravdom. Jer, ako su temeljne konvencije39 pogažene, ne vidi se više koje bi pravo ili interes mogli održati narod u društvenom savezu, osim ako nije zadržao isključivo silom, koja dovodi do raspada građanskog stanja.

29

Rasprava o

političkoj

ekonomiji

Doista, nije li obaveza tijela nacije da se postara i za posljednjega svojeg člana s istom pozornošću kao i za sve ostale? I je li spas jednog građanina manje opća stvar nego spas cijele države40? Neka nam se kaže da je dobro da jedan strada za sve, divit ću se tom izrijeku u ustima nekog dostojnog i kreposnog rodoljuba što je spreman dobrovoljno i po dužnosti umrijeti za spas svoje zemlje. Ali, ako se misli da je vladi dopušteno žrtvovati nevinoga za spas mnoštva, držim tu maksimu za jednu od najodurnijih koje je tiranija ikada izmislila, najpogrešniju od svih koje mogu biti istaknute, najopasniju što se može prihvatiti i najizravnije suprotstavljenu temeljnim zakonima društva. Daleko od toga da jedan treba da strada radi svih, svi su založili svoja dobra (XII) i svoje živote radi obrane svakoga od njih, da bi javna snaga svagda štitila pojedinačnu slabost i cijela država svakoga člana. Nakon što su, prema pretpostavci, iz naroda izuzeti jednog po jednog pojedinca, natjerajte pristaše te maksime da bolje protumače što podrazumijevaju pod tijelom države i vidjet ćete da će ga svesti, na kraju, na mali broj ljudi koji nisu narod nego službenici naroda; koji su se posebnom zakletvom obavezali da će stradati za spas naroda, pa iz toga kane dokazati da je narod dužan da se žrtvuje za njihov. žele li se naći primjeri zaštite koju je država dužna svojim članovima i štovanja što ga je dužna njihovim osobama? Samo ih kod

najslavnijih i najhrabrijih nacija na Zemlji treba potražiti i samo slobodni narodi znaju što vrijedi čovjek. U Sparti, znamo u kakvoj je smetenosti bila cijela republika kada se radilo o tome da se kazni građanin koji je kriv. U Makedoniji, život jednog čovjeka bio je toliko važnom brigom da se, uza svu Aleksandrovu veličinu, taj moćni monarh ne bi usudio hladnokrvno ubiti jednog Makedonca zločinca, s obzirom na to da bi se okrivljenik odazvao sudskom pozivu da bi se obranio pred svojim sugrađanima i oni ga ne bi osudili. Ali, Rimljani se istakoše nad svim narodima na Zemlji, obzirima vladavine prema pojedincima i njenom pomnom pažnjom u poštovanju nepovredivih prava svih članova države. Ništa nije bilo tako sveto kao život običnih građana; bilo je potrebno ništa manje od skupštine cijelog naroda da bi se osudilo jednoga. Ni sam Senat ni konzuli, u svem svom veličanstvu, nisu imali to pravo. Kod najmoćnijeg naroda na svijetu, zločin i kazna jednog građanina izazivali su javni očaj (XIII); i tako se teškim činilo prolijevanje krvi za neki zločin, kakav 30


god bio, da je zakonom Porcia smrtna kazna izmijenjena u kaznu izgnanstva za sve one koji su htjeli preživjeti na štetu jedne tako blage domovine. Sve je u Rimu i u armijama odisalo tom uzajamnom ljuba~lju _sugr~dana i t!m poštovanjem spram imena rimskog k~je je hrabnlo 1 poticalo vrlmu svakoga koji ga je imao čast nositi. Šešir grad~ni~_a oslobodenog ropstva, građanski vijenac onoga što je spas10 z1vot drugoga - upravo se to gledalo s najvećim zadovoljstvom na svečanim proslavama pobjeda; i valja zamijetiti da su medu vijencima kojima su u ratu nagrađivana lijepa djela samo građanski i pobjednikov bili od trava i lišća. Svi su ostali bili samo o~_zlata. Na ~a~av način Rim bijaše krepostan i postade gospodar sv1Jeta. Amb1c10zne vode, pastir upravlja svojim psima i svojim stadima i samo je posljednji medu ljudima! Ako je lijepo zapovijedati, to je onda kada nas oništo nas slušaju mogu uvažavati. Štuj te dakle sv~je sugrađane i učinit ćete sebe poštovanja dostojnim; štuj te slobodu 1 vaša će moć svakodnevno rasti; nikada ne prelazite vaša prava i uskoro će biti bez granica. Neka se domovina pokaže, dakle, zajedničkom majkom svih građana, neka im zemlju učine dragom prednosti što ih u njoj uživaju, neka im vlada ostavi dostatan udjel u javnoj upravi da bi osjećali da su kod kuće i neka zakoni budu u njihovim očima jamci zajedničke slobode. Tu prava, tako lijepa kao što jesu, pripadaju svim ljudima; međutim, premda se čini da ih ne napada izravno, loša volja voda lako svodi učinak na ništa. Zakon koji se zlorabi, istodobno služi kao moćno napadačko oružje i kao štit protiv slaboga, a izlika javnog dobra uvijek je najopasniji bič za narod. U vladavini je najnužnije, a možda i najteže, strogo poštenje u pravednom postupanju sa svima i osobito u zaštiti siromašnoga protiv tiranije bogatoga.41 Najveće je zlo već učinjeno kada postoje siromašni koje treba braniti i bogati koje treba zadržavati. Samo se na osrednjosti postiže sva snaga zakona; oni su podjednako nemoćni protiv bogatstva bogatoga i p~otiv bijede siromašnoga; prvi ih izigrava, drugi im izmiče; jedan kida platno, a drugi prolazi kroz njega.42

To je dakle jedan od najvažnijih poslova vlade zapriječiti krajnju nejednakost irnutaka,43 ne oduzimanjem bogatstva od njihovih posjednika nego ne dajući nikome mogućnosti da ih stječe,44 niti građenjem skloništa za sirotinju nego osiguravajući građanima da to ne postanu. Ljudi nejednako raspoređeni na teritoriju, nagomilani

31


na jednom mjestu dok su druga opustjela; lijepa umijeća i čiste vještine na račun korisnih i napornih obrta; poljoprivreda žrtvovana trgovini;45 poreznik što je postao nužan zbog lošeg upravljanja državnim prihodima; najzad, potkupljivost dotjerana do takve prekomjernosti da se uvaženost mjeri zlatnicima pa se čak i same vrline prodaju za novac - takvi su najočitiji uzroci obilja i bijede, posebnog interesa koji je zamijenio javni interes, uzajamne mržnje građana i njihove ravnodušnosti za zajedničku stvar, korupcije naroda i slabljenja svih sredstava vladavine. Posljedice se takva zla teško liječe kada se već pojave, ali ih mudra uprava može predvidjeti da bi sa dobrim običajima očuvala i poštovanje zakona, ljubav spram domovine i snagu opće volje. No sve će te mjere opreza biti nedostatne, ne pođemo li u tome još dalje. Završavam ovaj dio javne ekonomije onim čime sam trebao započeti. Domovina ne može opstojati bez slobode, ni sloboda bez vrline, ni vrlina bez građana; imat ćete sve ako obrazujete građane; bez toga ćete imati samo zle robove, počev od državnih voda. Međutim, obrazovati građane nije posao od jednog dana; da biste ih imali kao ljude valja ih podučiti dok su djeca. Neka mi se kaže da netko tko vlada ljudima ne treba da izvan njihove prirode traži savršenost za koju oni nisu sposobni; da ne treba htjeti uništiti u njima strasti i da ostvarenje takvog nauma ne bi bilo ništa poželjnije nego što je moguće (XIV). Sa svim tim suglasit ću se utoliko prije što bi čovjek bez strasti zacijelo bio jako loš gradanin. 46 No valja također priznati da iako se ne mogu ljudi naučiti da ništa ne vole, nije nemoguće naučiti ih da više vole neki predmet nego neki drugi te da više vole ono što je istinski lijepo nego ono što je ružno. Primjerice, ako ih dostatno rano vježbamo da svagda promatraju vlastitu osobu samo u njenim odnosima s državnim tijelom i da zamjećuju, da tako kažemo, vlastito opstojanje samo kao dio opstojanja države47 - mogli bi dospjeti do toga da se na stanovit način poistovete s tom većom cjelinom, da se osjete pripadnicima domovine, da je ljube onim osobitim čuvstvom što ga osamljeni čovjek ima samo za sebe samoga, da trajno uzdižu svoju dušu prema tom velikom cilju te da tako preobraze u uzvišenu vrlinu tu opasnu sklonost iz koje se rađaju svi naši poroci. Mogućnost tih novih usmjerenja ne samo što nam pokazuje filozofija (XV), nego nam i historija pruža tisuću očiglednih primjera. Medu nama su oni tako rijetki zato što

32


se nitko ne brine za to da bude građana, a još je manje pameti da se nešto pravodobno poduzme da bi ih se obrazovala. Prekasno je za izmjenu naših prirodnih naklonosti kada one podu svojim tokovima i kada se navika sjedini sa samoživošću; prekasno je da bismo se izvukli izvan nas samih čim je ljudsko ja, usredotočena u našim srcima, steklo to prezira dostojno djelovanje koje upropašćuje svu vrlinu i tvori život sitnih duša. Kako bi ljubav spram domovine mogla niknuti sred tolikih strasti što je zagušuju? Što preostaje sugrađanima od srca već podijeljenoga između lakomosti, milosnice i taštine? Upravo od prvog trenutka u životu treba naučiti da se zasluži živjeti; i kako od rođenja sudjelujemo u pravima građana, trenutak našeg rođenja treba biti početak ispunjavanja naših dužnosti. Ako postoje zakoni za zrelo doba, trebaju postojati i za djetinjstvo koji će podučavati slušanju drugih,48 i kao što ne prepuštamo razumu svakog čovjeka da bude jedinim sucem njegovih dužnosti, utoliko manje treba prepustiti prosvjećenosti i predrasudama očeva odgoj njihove djece koji je za državu još važniji nego za očeve. Jer, prema prirodnom toku, očeva mu smrt često uskraćuje posljednje plodove tog odgoja, a domovina prije ili kasnije osjeti učinke (XVI); država traje, obitelj se raspada. Ako javna vlast, nadomještavajući očeve i preuzimajući tu važnu funkciju, stječe njihova prava ispunjavajući njihove dužnosti - očevi imaju utoliko manje razloga tužiti se, zato što u tom pogledu oni zapravo samo mijenjaju ime i što će zajednički, pod imenom građana, imati isti autoritet nad svojom djecom koji su izdvojeno imali kao očevi, te zato što neće biti manje slušani kada govore u ime zakona nego što bijahu slušani što govorahu u ime prirode. Javni odgoj po pravilima što ih propisuje vlada i pod magistratima što ih postavlja suveren jest, dakle, jedna od temeljnih maksima narodne ili legitimne vladavine (XVII). Ako su djeca zajednički podignuta u okrilju jednakosti (XVIII), ako su prožeta državnim zakonima i maksimama opće volje, ako su naučena da ih štuju povrh svih stvari, ako su okružena primjerima i predmetima· koji im neprestano govore o nježnoj majci koja ih hrani, o njenoj ljubavi prema njima, o neprocjenjivim dobrima koje dobijaju od nje, o uzvratu koji su joj dužni - ne dvojimo da će tako naučiti da se uzajamno ljube kao braća, da uvijek žele ono što društvo hoće, da neplodno i zaludno mlaćenje prazne slame sofista zamijene djelima

33

Rasprava o

političkoj

ekonomiji

ljudi i građana, te da jednog dana postanu branitelji i očevi domovine su djeca bili tako dugo.

čija

Neću uopće govoriti o magistratima određenim da upravljaju tim odgojem koji je zacijelo najvažniji državni posao. Uviđamo da kada bi se takve oznake javnog povjerenja olako davale, kada ta uzvišena funkcija ne bi bila namijenjena onima koji su dostojno ispunili sve druge funkcije i koji su vrijednošću svojih časnih poslova zaslužili blagi odmor svoje starosti i vrhunac svih časti - svaki bi poduhvat bio uzaludan i odgoj neuspješan. Naime, svugdje gdje pouku ne podržava autoritet, a primjer pravilo, poduka je bez ploda; čak i vrlina gubi ugled u ustima onoga koji ju ne primjenjuje. No, neka slavni ratnici, pognuti pod bremenom lovorika, propovijedaju hrabrost; neka neporočni magistrati, iskušani u grimiznoj odjeći i u sudovima, podučavaju pravdu; i jedni i drugi obrazovat ćena taj način kreposne nasljednike i prenositi u naslijede slijedećim generacijama iskustvo i nadarenosti voda, hrabrost i vrlinu građana, i svima zajedničko natjecanje da se živi i umire za domovinu.

Znam samo tri naroda koji nekoć primjenjivahu javni odgoj: Krećani, Lakedemonci i stari Perzijci; kod sva tri imao je najveći uspjeh, a kod posljednja dva učinio je čudo. 49 Kada se svijet podijelio na suviše velike nacije da bi se njime moglo valjano vladati,50 to sredstvo više nije bilo primjenjiva; i drugi razlozi, koje čitatelj može lako vidjeti, također su spriječili da ne bude pokušao ni kod jednog modernog naroda. Veoma je upadljiva stvar da su Rimljani mogli bez njega (XIX), ali Rim je bio, u toku pet stotina godina, trajno čudo i svijet se ne treba nadati da će ga ponovo ugledati. Vrlina Rimljana, stvorena iz gnušanja spram tiranije i zločina tiranft i iz urođene ljubavi spram domovine, učinila je od njihovih domova škole građana; a neograničena vlast očeva nad njihovom djecom unijela je toliko strogosti u posebne uredbe da otac bijaše (pred njim se više strahovala nego pred magistratima) cenzor običaja i osvetnik zakonft u svome domaćem sudu (XX). Na taj način pažljiva i dobro usmjerena vladavina, bdijući nad time da se u narodu održi ili oživi ljubav spram domovine i dobrih običaja, već izdaleka otklanja zla koja prije ili kasnije proistječu iz ravnodušnosti građana za sudbinu republike te drži u uskim granicama onaj osobni interes koji toliko odvaja pojedince i čija moć državu slabi tako da ništa ne može očekivati od njegove dobre volje.


Svugdje gdje narod voli svoju zemlju, štuje zakone i živi jednostavno, preostaje učiniti malo stvari da bi ga se usrećilo; i u javnoj upravi, . gdje bogatstvo ima manjeg udjela nego u slučaju pojedinaca, mudrost je tako blizu sreći da se te dvije stvari podudaraju. III. Nije dostatno imati građane i štititi ih; valja također misliti i na njihovo izdržavanje; staranje za javne potrebe očito slijedi iz opće volje i trećom je bitnom zadaćom vladavine. Tu se zadaća ne sastoji u tome, kao što bi trebalo uvidjeti, da se ispune žitnice pojedinaca i da ih se oslobodi od rada, nego u održanju obilja, da im je na dohvat te da im, da bi ga stekli, rad uvijek bude nužan i nikad nekoristan.5 1 Zadaća se proširuje i na sve operacije koje se tiču troškova izdržavanja državne blagajne i izdataka javne uprave. Dakle, budući da smo govorili o općoj ekonomiji u odnosu na vladavinu ljudima, preostaje nam da ju razmotrimo u odnosu na upravljanje dobrima.52 Ovaj dio ne nudi manje poteškoća za rješavanje, ni manje koje treba ukloniti, od prethodnog dijela. Izvjesno je da je pravo vlasništva najsvetije od svih prava građana i u stanovitom pogledu važnije i od same slobode; bilo zbog toga što o njemu najbliže ovisi održanje života; bilo pak zato što, budući da je dobra lakše uzurpirati i teže braniti nego osobe, treba više poštovati ono što se lakše može ugrabiti; bilo zato, napokon, što je vlasništvo istinski temelj građanskog društva i istinsko jamstvo obaveza građana. 53 Jer, ako dobra ne odgovaraju za osobe, ništa ne bi bilo lakše nego izigrati svoje obaveze i izrugivati se zakonima. S druge strane, nije manje sigurno da održanje države i vlade iziskuje troškove i izdatke; kako svatko tko prihvaća ciljeve ne može odbacivati sredstva, iz toga slijedi da članovi društva trebaju svojim dobrima pridonositi njegovu izdržavanju. Štoviše, teško je vlasništvo pojedinaca osigurati s jedne strane, a ne napadati ga s druge i nije moguće da svi propisi što se odnose na red naslijedivanja, oporuke, ugovore ne ometaju građane, u stanovitom pogledu, u raspolaganju njihovim vlastitim dobrom i sljedstveno tome u njihovu pravu vlasništva. proturječja

Ali, osim onoga što sam naprijed kazao o suglasnosti koja vlada između autoriteta zakona i slobode građanina, valja dati, što se tiče

raspolaganja dobrima, značajnu napomenu koja uklanja mnoge poteškoće. Naime, kao što je pokazao Pufendori',54 po prirodi prava

34

35 .I

Rasprava o

političkoj

ekonomiji

vlasništva, to se pravo nipošto ne proširuje s onu stranu života vlasnika i u trenutku kada je čovjek mrtav, njegovo mu dobro više ne pripada (XXI). Dakle, propisati mu uvjete pod kojima može njime raspolagati znači u biti oslabiti njegovo pravo tek po izgledu, a zapravo ga proširiti. (XXII) Općenito, premda ustanovljenje zakona koji ureduju vlast pojedinaca u raspolaganju njihovim vlastitim dobrom pripada samo suverenu, duh tih zakona koji vlada treba slijediti u njihovoj primjeni jest da dobra obitelji (s oca na sina i malo po malo) odlaze i otuđuju se što je manje moguće. Postoji očit razlog za to u korist djece, kojoj bi pravo vlasništva bilo posve nepotrebno, ako im otac ne bi ništa ostavljao. Štoviše, budući da su djeca često svojim radom pridonijela stjecanju očevih dobara, od svoje su volje pripojeni njegovu pravu. Ali, drugi razlog, udaljeniji i ne manje značajan, jest u tome što ništa nije kobnije za običaje i republiku od stalne izmjene stanja i bogatstva medu građanima; promjena koje su dokaz i izvor tisuću nereda, koje potresaju i miješaju sve i putem kojih se onima što su podignuti za jednu stvar namjenjuje neka drugaSS - ni oni što se dižu ni oni što se spuštaju ne mogu iznaći maksime i znanja primjerena njihovu novom stanju i mnogo manje ispunjavaju dužnosti (XXIII). Prelazim na predmet javnih financija. Kada bi narod sam vladao sobom i kada ne bi bilo nikakvog posrednika između državne uprave i građana, trebalo bi davati samo prema prilikama, razmjerno javnim potrebama i mogućnostima pojedinaca; a budući da nitko ne bi gubio iz vida ubiranje i korištenje prihoda, ne bi se mogle neprimjetno uvući ni prevara ni zloupotreba u njegovu upotrebu. Država ne bi nikada bila preopterećena dugovima, niti narod pretovaren nametima, ili bi ga barem sigurnost zaposlenja utješila zbog težine pristojbi. Ali, stvari se nisu mogle tako razvijati; i koliko god država bila ograničena, građansko društvo svagda je previše brojno da bi njime mogli vladati svi njegovi članovi.56 Nužno je da državni prihodi budu u rukama voda, koji, osim državnog interesa svi imaju i svoj posebni, a taj nije uslišan na posljednjem mjestu. Narod, sa svoje strane, koji bolje zamjećuje lakomost voda i njihovo ludo trošenje nego javne potrebe, gunđa videći da je lišen nužnoga da bi drugoga snabdjeo suviškom; i kada ga već te smicalice ogorče do određenog stupnja, ni najpoštenija uprava neće uspjeti ponovno uspostaviti povjerenje. Tuđa, ako su 36


doprinosi dobrovoljni, ne proizvode ništa; ako su prinudni, nelegitimni su; a u toj se okrutnoj alternativi - pustiti da država propadne ili da se napadne sveto pravo vlasništva koje je oslonac države - očituje poteškoća pravedne i mudre ekonomije (XXIV). Pronaći fond dostatan za izdržavanje magistrata i drugih službenika te za sve javne izdatke, prva je stvar koju utemeljitelj republike57 treba učiniti, nakon ustanovljavanja zakona. Toj se fond

naziva aerarium ili fiscus, ako je u novcu; javno vlasništvo (doma ine public), ako je u zemljama. Posljednji je mnogo poželjniji od prvoga, iz razloga što ih je lako uočiti. Tkogod je dostatno razmislio o ovom predmetu ne može o njemu drukčije misliti nego Bodin58 koji javno vlasništvo smatra najpoštenijim i najsigurnijim sredstvom za zbrinjavanje državnih potreba. Valja napomenuti da je prvom Romulusovom brigom u podjeli zemlje bilo da trećinu namijeni za tu upotrebu. Priznajem da nije nemoguće da se proizvod javnog vlasništva kojim se loše gospodari može svesti ni na šta; ali nije u biti javnog vlasništva da se njime loše gospodari. Prije svakog korištenja, taj fond treba utvrditi ili prihvatiti skupština naroda ili staleža zemlje, što i određuje njegovu kasniju upotrebu. Nakon te svečanosti koja te fondove čini neotuđivim, oni, da tako kažemo, mijenjaju svoju prirodu i njihovi prihodi postaju toliko sveti da je pronevjera i najmanje stvari na uštrb njihove namjene ne samo najsramotnija od svih krađa, nego i zločin uvrede veličanstva. Golema je bruka za Rim da je neporočnost kvestora Katona bila izložena primjedbama, te da je jedan imperator, nagradujući s nekoliko talira darovitost nekog pjevača, morao dodati da taj novac potječe iz dobra njegove porodice, a ne iz državnoga. No, ako ima malo Galba, gdje ćemo tražiti Katone? A kada porok ne bi obeščašćivao, koje bi vode bile toliko svjesne da se uzdrže i ne diraju javne prihode koji su im prepušteni na raspolaganje, te da im ne nametnu uskoro sebe same, hineći podudarnost svojih zaludnih i sablažnjivih razuzdanosti sa slavom države, i podudarnost sredstava za širenje njihova autoriteta sa sredstvima za povećanje njihove moći? Osobito u ovome osjetljivom svojstvu upravljanja, vrlina je jedino djelotvorno sredstvo, a magistra tova neporočnost jedina uzda koja je kadra svladati njegovu lakomost. Knjige i svi računi upravitelja više služe sakrivanju nego otkrivanju njihova nepoštenja; i opreznost nikad nije toliko okretna u smišljanju novih mjera opreza koliko 37


je to lupeštvo u njihovu izigravanju. Ostavite, dakle, upravitelje i papire i stavite financije u poštene ruke; to je jedino sredstvo da bi se njima pošteno upravljalo. Kada su javni fondovi ustanovljeni, državne vode imaju pravo jer to je upravljanje svagda bitno svojstvo vladavine, premda ne uvijek podjednako; njegov utjecaj raste u mjeri u kojoj opada utjecaj ostalih resora. Možemo kazati da je vladavina dospjela do posljednjeg stupnja korupcije kada joj je novac jedinim nervom. Međutim, kako svaka vladavina neprestano teži popuštanju, samo taj razlog dostatno pokazuje zašto nijedna država ne može opstojati bez neprestanog rasta prihoda. upravljača;

Prvo osjećanje nužnosti toga rasta također je i prvi znak unutarnjega državnog nereda. Mudri upravljač, razmišljajući o nalaženju novaca za zbrinjavanje prisutnih potreba, ne zanemaruje ni istraživanje dalekog uzroka te nove potrebe pa poput mornara koji, videći da mu voda osvaja brod, ne zaboravlja, pokrećući pumpe, da potraži . i začepi rupu. Iz toga pravila proistječe najvažnija maksima za upravljanje financijama, a to je da treba mnogo brižljivije raditi na predviđanju potreba nego na podizanju prihoda. S kojom god hitnjom pokušali nešto učiniti, pomoć što stiže poslije zla, i još sporije, uvijek dovodi do stradanja države: dok se razmišlja o liječenju nekog zla, već se neko drugo osjeća, pa i Šami resursi stvaraju nove neprilike; tako da je na kraju nacija prezadužena, narod tlačen, a vladavina gubi svu svoju snagu i dospijeva dotle da čini malo stvari s mnogo novaca. Vjerujem da su iz ove velike, valjano ustanovljene maksime proistekla čuda starih vladavina koja više postizavahu svojom štedljivošću nego naše vladavine sa svim svojim riznicama. Otud, možda, proizlazi svagdašnje prihvaćanje riječi ekonomija, pod kojom će se prije razumijevati mudro upravljanje onime što se posjeduje negoli sredstva da se stekne ono što se nema. Neovisno o javnom vlasništvu koje državi daje razmjerno čes titosti onih koji njime upravljaju, kada bi se dostatno poznavala sva snaga opće uprave, osobito kada se ograničuje na zakonita sredstva - iznenadili bi nas resursi koje imaju vode za predviđanje svih javnih potreba, ne dirajući dobra pojedinaca. Budući da su gospodari cijele državne trgovine, ni.š ta im nije lakše nego usmjeriti je tako da se stara 38


za sve, a da se pritom često čini kako se oni uopće ne miješaju. Raspodjela namirnica, novaca i roba u točnim razmjerima, prema vremenu i mjestima, istinskom je tajnom financija i izvorom njenih bogatstava, ako oni što njima upravljaju znaju usmjeriti svoj pogled dostatno daleko i napraviti, prema prilici, prividan i neposredan gubitak da bi zbilja ostvarili goleme profite u nekom dalekom vremenu. Kada vidimo vladu koja ne samo da ne prima nego plaća pristojbe za izvoz žita u godinama obilja i za njihov uvoz u godinama nestašice - potrebno je takve činjenice imati pred očima da bi ih se držalo istinitima; stavili bismo ih medu romane da su se negda dogodile. Pretpostavimo da se radi otklanjanja nestašice u lošim godinama predloži da se ustanove javna spremišta,59 u koliko zemalja održanje tako korisne ustanove ne bi poslužilo kao izlika za nove namete? U ženevi, te žitnice, koje je mudra uprava ustanovila i koje održava, javno su sredstvo u lošim godinama i uvijek glavni državni prihod: Alit et ditat, lijepi je i točni natpis koji čitamo na pročelju zdanja. Da bih ovdje izložio ekonomski sustav dobre vladavine često sam se osvrtao prema ekonomskom sustavu te republike. Sretan što tako nalazim u svojoj domovini primjer mudrosti i sreće koje bih želio vidjeti kako vladaju u svim zemljama.60 Ako se ispita kako rastu državne potrebe, uočit će se kako se to često zbiva, po prilici kao kod pojedinaca, manje zbog istinske nužde, a više uslijed porasta nepotrebnih želja teda često izdatke povećavaju samo zato da bi se njima poslužili kao izlikom za povećano ubiranje poreza; tako da bi država katkad i dobila kada bi izbjegla da bude bogata, jer joj je to prividno bogatstvo u biti tegobnije i od samog siromaštva. Može se očekivati, istina je, da će se narodi držati u još skučenijoj ovisnosti tako što će im se jednom rukom davati ono što im se drugom od uzima. Toj je politici pribjegaoJosip s Egipćanima. 61 Ali, taj šuplji sofizam tim je kobniji za državu budući da se novac više ne vraća u iste ruke iz kojih je uzet i da se sličnim maksimama samo obogaćuju dangube, a osiromašuju korisni ljudi (XXV). želja za osvajanjima jedan je od najvidljivijih i najopasnijih uzroka rečenog porasta. Tu želja, koju često stvara druga vrst ambicije nego što je ona za koju se čini da ju propovijeda - nije uvijek ono što izgleda da jest i nije toliko njen istinski poticaj u vidljivoj želji za uvećanjem nacije koliko u skrivenoj želji da se iznutra poveća 39



uduhu

Ne bi bilo teško pokazati daje to bio jedan od glavnih uzroka propasti rimskog carstva. ·

Barem je posve izvjesno to da ništa nije tako gaženo i bijedno kao što su osvajački narodi i da čak i njihovi uspjesi samo povećavaju njihovu bijedu. Da nas povijest nije poučila, dostajao bi razum da nam pokaže da što je država veća time i izdaci postaju razmjerno jači i tegobniji; naime, sve provincije trebaju isporučiti svoj dio za troškove opće uprave a, osim toga, imaju i za svoje zasebne uprave iste izdatke kao da su nezavisne. Dodajte tome da se sva bogatstva stvaraju na jednom mjestu, a troše na drugome, što uskoro ruši ravnotežu proizvedenoga i potrošnje, te veoma osiromašuje zemlju da bi se obogatio samo jedan grad.

Pronalazak artiljerije i utvrda prisilio je u naše doba suverene Evrope da ponovno uspostave upotrebu regularnih trupa radi čuva nja svojih mjesta; ali, premda su motivi legitimniji, postoji bojazan da učinci ne budu podjednako kobni. Osim toga, trebalo bi opustošiti sela da bi se obrazovale vojske i garnizoni te, ne manje od toga, tlačiti narode radi njihova izdržavanja. Ove se opasne ustanove množe odnedavno takvom brzinom u svim našim podnebljima da se ne može predviđati ništa doli skoro opustošenje Evrope i prije ili kasnije propast naroda koji ju obitavaju.

autoritet voda, uz pomoć porasta trupa i promjena što ih građana izazivaju ratne stvari.

Drugi izvor povećanja javnih potreba, ovisan o prvome. Može doći neko doba kada građani, ne zanimajući se više za zajedničku stvar, prestaju biti branitelji domovine, kada bi i magistrati više voljeli zapovijedati plaćenicima nego slobodnim ljudima, barem zato da bi u zgodnom trenutku upotrijebili one prve radi jačeg podjarmljivanja ovih drugih. U takvome je stanju bio Rim prije raspada Republike i pod imperatorima, jer, sve su pobjede prvih Rimljana, kao i one Aleksandrove, izvojevali odvažni građani koji su, kada je trebalo, znali dati krv za domovinu, ali koji ju nikad nisu prodavali (XXVI). Marije je bio prvi koji je, u Jugurtinom ratu, obeščastio rimske legije uvodeći u njih oslobođene robove, probisvjete i druge plaćenike. Postavši neprijateljima narodfi, premda su preuzeli na sebe da ih usreće, tirani su ustanovili regularne trupe, prividno da bi svladali stranca a zapravo da bi ugnjetavali stanovnike. 62 Radi obrazovanja tih trupa, trebalo je težake dignuti sa zemlje, pa je · njihova odsutnost smanjila količinu namirnica i povisila njihovu cijenu zbog poreza što su uvedeni radi njihova izdržavanja. Zbog toga prvog nereda počeli su gunđati narodi: da bi ih se pokorilo, trebalo je umnažati trupe pa prema tome i bijedu; a što je beznađe više raslo, tim se više smatralo nužnim da se ono još više poveća da bi se otklonili učinci. S druge strane, ti plaćenici što ih se moglo cijeniti po cijeni po kojoj su se sami prodavali, gordi zbog svog poniženja, prezirući zakone čiji su zaštitnici i svoju braću čiji su ~uh jeli, smatrali su da je časnije biti Cezarovim sat.e litima nego bramteljima Rima. Zavjetovani na slijepu poslušnost držahu pod_ign~t bodež nad svojim sugrađanima, spremni da sve podave na prvi mig.

40

Kako god bilo, valja uočiti da takve ustanove nužno ruše istinski ekonomski sustav63 koji glavni prihod države izvlači iz javnog vlasništva, pa preostaje samo neugodno sredstvo prireza i poreza, o čemu mi još valja govoriti. Ovdje se treba prisjetiti da je vlasništvo temelj društvenog ugovora i njegov prvi uvjet, da bi se svakoga sačuvalo u mirnom uživanju onoga što mu pripada64. Istina je da se istim ugovorom svatko obavezuje, barem prešutno da će pridonositi za javne potrebe; ali, budući da to obvezivanje ne može nauditi. temeljnom zakonu i uz pretpostavku da su ugovarači priznali očiglednost potrebe vidimo da taj doprinos mora biti dobrovoljan da bi bio zakonit [lćgitime]; ne u smislu pojedinačne volje, kao da bi bilo nužno dobiti suglasnost svakog građanina i kao da bi on trebao dati što mu se svidi (što bi bilo izravno suprotno duhu saveza), nego u smislu opće volje, većinom glasova, po razmjernoj tarifi, što udaranju poreza oduzima svaku proizvoljnost (XXVII). Tu istinu, da porezi mogu biti zakonito uspostavljeni samo uz suglasnost naroda ili njegovih predstavnika,65 općenito priznaju svi filozofi i juriskonzulti koji su stekli neku reputaciju u pitanjima političkog prava, ne isključujući ni samog Bodina (XXVIII)66. Ako je nekolicina i ustanovila prividno različite maksime, osim što je lako ·uvidjeti posebne poticaje koji su ih na to naveli, stavili su toliko uvjeta i ograničenja da uglavnom stvar ponovno dolazi točno na isto. Jer, što se prava tiče, svejedno je može li ga narod odbiti [porez - op. pr.] ili ga pak suveren nema pravo tražiti. Ako je riječ samo o sili,

41


nema nekorisnije stvari nego ispitivati što je zakonito ili što nije (XXIX). Postoje dvije vrste prihoda koji se skupljaju _od naroda: jed~i, stvarni, što se utjeruju nad stvarima; drugi, osobm, što se naplaćuJu po glavi. I jedni se i drugi nazivaju porez~ma ili pri~ezima. Kada ~arod utvrđuje sumu koju daje, naziva se prirez [su?side]; kada ~-a~e sav proizvod za jednu pristojbu naziva se po:ez [~mp6t~:Y knpzi f!uh zakona67 nalazimo da je namet po glavi svo1stvemp ropstvu i da stvarna pristojba više odgovara slobodi. To bi bilo neprijeporno k~da bi udjeli po glavi bili jednaki; jer, tada ne bi bilo _ničeg n~ra~mjermJe~ od takve pristojbe, a upravo u točno promotremm_razm1enma s~stoJi se duh slobode. Ali, ako je pristojba po glavi točno razm1erna dobrima pojedinaca, kao što bi to mogla biti ona što u Francusko~ nosi naziv glavarina [capitation] (koja je na taj način istodobno i stvarna i osobna), tada je ona najpravičnija i sljedstveno tome, najprimjerenija slobodnim ljudima (XXX). Ponaj~~ije se č_i_ni k~o d~ se ti razmjeri mogu lako uočiti; naime, pokazatelji su uv11ek Javm, budući da se odnose na stanje koje svatko ima na svijetu. Ali, osim što lakomost, povjerenje i prevara znaju izbjeći sve, do iznošenja na vidjelo, rijetko se u tim računima vodi briga o svim elementim~_koji unutra pripadaju. Prvo, valja uvažiti količinske odn?se, po ko)lma, kada su sve stvari jednake, onaj tko ima deset puta više dobara nego netko drugi, treba da plati deset puta više nego on. Drugo, odnose 68 upotreba, tj. razliku između nužnoga i suvišno?a . '!'ko im~ sa1:110 najnužnije, ne treba ništa plaćati; onome tko 1ma viška, pnstoJ~a može po potrebi ići sve do svote koja ob_uhv~ća sve što prekor~čuJe ono što mu je nužno69. Na to će on reći da Je, u odnosu na nJegov rang, za njega nužno ono što bi bilo suvišno za čovjeka nižeg po~ožaja. Ali, to je laž: Jer velikaš ima isto tako dvije noge kao i govedan nema više od jednog stomaka kao ni ovaj 7°. Štoviše, to navodno nužn? tako je malo nužno za njegov rang da će ga još više P?štova~i ak_o _bi ga se odrekao radi neke hvalevrijedne svrhe. Narod bi se bacio mč1ce pred ministrom koji bi pješice išao na Vijeće, zato što je prodao k?či1e radi neke preke državne potrebe. Napokon, zakon ne propisu1e uznositost nikome i pristojnost nikada nije razlog protiv prava. Treći odnos, koji se nikada ne uračunava i koji bi se uvijek trebao računati, jest odnos koristi koje svatko izvlači iz društvenog save~

koji čvrsto štiti goleme posjede bogataša, a bijednome tek što ostavlja


uživanje u kolibi koju je izgradio vlastitim rukama. Zar sve prednosti društva nisu za moćnike i bogataše? Ne zauzimaju li samo oni sva unosna zanimanja? Zar im nisu osigurane sve milosti, sva izuzeća? Zar nije sva javna vlast njima u prilog? Ako neki uglednik pokrade svoje povjerioce ili čini druga lupeštva, zar nije svagda siguran da će proći nekažnjeno? Udarci toljagom što ih dijeli, nasilja što ih čini, čak i umorstva i ubojstva za koja je kriv - zar to nisu afere koje se stišavaju i koje su nakon šest mjeseci bespredmetne? Neka taj isti čovjek bude pokraden, cijela je policija uskoro u pokretu, i teško nevinome kojeg sumnjiči! Prolazi li kroz opasno mjesto? - eto oružane pratnje u pohodu. Pukne li osovina njegove nosiljke?-svi mu trče u pomoć (XXXI): Ako se galami pred njegovim domom? kaže jednu riječ, i sve se utišava. Ako ga gomila smeta? - učini mig, i sve se sređuje: Ako se neki kočijaš nade na njegovu putu? - njegovi su ga ljudi spremni umlatiti. Pedeset će čestitih ljudi koji idu za svojim poslom, prije biti pogažena negoli dokon fakin što kasno dolazi u svojoj kočiji. Svi ti obziri ne koštaju ga ni paru; oni su pravo bogatog čovjeka a ne cijena bogatstva. Koliko je slika siromašnoga različita! Što mu čovječanstvo više duguje, tim mu društvo više oduzima; sva su mu vrata zatvorena, čak i kada ih ima pravo otvoriti. Ako katkad i poluči pravdu, bit će mu potrebno više napora nego drugome da poluči milost. Ako treba obaviti neki kuluk, služiti miliciju, njemu se daje prednost; on svagda nosi, osim svog bremena, breme svog bogatijeg susjeda koji raspolaže svotom kojom ga se oslobađa. Dogodi li mu se i najmanja nesreća, svatko se udaljuje od njega; prevrne li se njegova sirota teretna dvokolica, ne samo što mu nitko neće pomoći, nego ću ga smatrati sretnim ako izbjegne zlostavljanja nezgodnih ljudi nekog mladog vojvode. Riječju, svaka mu besplatna pomoć izmiče kada mu je potrebna, upravo zato što je nema čime platiti, ali držat ću ga izgubljenim čovjekom ako na nesreću . ima čestitu dušu, ljupku kćer i moćnog susjeda. Nije manje važno pripaziti na to da se gubici siromašnih mnogo teže nadoknađuju nego gubici bogataša te da uslijed potrebe uvijek raste poteškoća stjecanja. Ni sa čime se ne čini ništa; to je istinito u poslovima, kao i u fizici. Novac je sjeme novca i katkad je teže zaraditi prvi zlatnik nego drugi milijun. Još više: sve što siromašni plaća zauvijek je izgubljeno za njega i ostaje ili se vraća u ruke bogatoga - i budući da samim ljudima koji sudjeluju u vladavini, ili onima

43 42

Rasprava •o političkoj ekonomiji


koji su joj blizu, prije ili kasnije dolaze porezni prihodi, očit je njihov interes, čak i kada plaćaju svoj dio, da povećaju poreze. Sažmimo u nekoliko riječi društveni dogovor dvaju staleža. Vama sam potreban jer sam bogat, a vi ste siromašni; dogovorimo se između sebe: dopustit ću vam čast da mi služite pod uvjetom da mi date ono malo što vam ostaje za napor koji ću uložiti da vam zapovijedam 71. (XXXII) Ako se pomna spoje sve te stvari naći će se - da bi se pristojbe raspodijelile na pravičan i istinski razmjeran način -: da porezi ne trebaju biti udareni samo s obzirom na dobra obvezmka, nego i s obzirom na složenu razliku njihovih uvjeta i višak njihovih dobara. Veoma važan i težak postupak koji svakodnevno obavlja mnoštvo pisara, poštenih ljudi koji znaju aritmetiku - no kojem se postupku Platani i Montesquieu1 nisu usudili pribjeći bez strepnje, moleći nebo za prosvijećenost i poštenje. Daljnja je nezgoda osobne pristojbe u tome što se isuviše osjeća i što se previše grubo skuplja: što ne spriječava da bude izložena propalim potraživanjima, jer je lakše sačuvati glavu od popisa i potjere nego posjede (XXXIII). Medu svim ostalim nametima, cenzus na zemlje ili stvarni namet, svagda je važio kao najpogodniji u zemljama gdje ima više obzira spram količine proizvoda i sigurnosti ubiranja, nego spram uznemiravanja naroda72. ćak su se usudili kazati da treba opteretiti seljaka da bi ga se probudilo iz lijenosti te da on ne bi ništa radio kada ne bi trebao ništa plaćati. Ali, iskustvo poriče kod svih naroda svijeta tu smiješnu maksimu. Upravo u Nizozemskoj, u Engleskoj, gdje težak plaća veoma malo stvari, te osobito u Kini, gdje ne plaća ništa, zemlja je najbolje obrađena. Naprotiv, svugdje gdje je ratar opterećen razmjerno proizvodu svog polja, on ga ostavlja na ugaru ili iz njega izvlači samo ono što mu je potrebno za život. Jer dok gubi proizvod svog truda, dobivat će ne radeći ništa; a oglobiti rad jako je čudnovato sredstvo za odstranjivanje lijenosti. Pristojba na zemlje ili na žito, pogotovo kada je pretjerana, uzrokuje dvije tako strahovite nezgode koje bi mogle opustošiti i upropastiti, na dugi rok, sve zemlje u kojima je uspostavljena. Prva nezgoda proistječe iz nedostatka prometa novaca, budući da trgovina i industrija privlače u glavne gradove sav novac sela: A kako porez uništava razmjer koji bi se još mogao postići između 44

potreba ratara i cijene njegova žita, novac neprestano odlazi i ne bogatiji, tim je zemlja siromašnija. Prihod od nameta prelazi iz ruku vladara ili novčara u ruke vještaka i trgovaca; a težak, koji nikada ne prima ni najmanji dio, napokon se iscrpljuje plaćajući uvijek jednako i primajući uvijek manje. Kako bismo htjeli da može živjeti čovjek koji bi imao samo vene, a ne i arterije, ili čije bi arterije nosile krv samo do četiri prsta od srca? Chardin veli da se u Perziji kraljeva prava na namirnice također plaćaju u namirnicama. Tu upotreba, za koju Herodot svjedoči da je nekoć primjenjivana u istoj zemlji do Darija - može spriječiti zlo o kojem sam govorio. Ali, osim ako u Perziji intendanti, ravnatelji, pisari i čuvari skladišta nisu neka druga vrst ljudi nego svugdje drugdje, teško mi je povjerovati da do kralja stiže i najmanja stvar od tih proizvoda, da se žito ne kvari u svim žitnicama i da vatra ne uništava većinu tih skladišta.

vraća se nikad; što je grad

Druga nezgoda proistječe iz prividne prednosti koja pušta da zla postanu ozbiljnija prije nego što se opaze. Naime, žito je takva namirnica koju porezi uopće ne poskupljuju u zemlji što ga proizvodi i čija količina, usprkos njegovoj apsolutnoj nužnosti, pada a da cijena ne raste, uslijed čega veliki broj ljudi umire od gladi, premda žito i dalje ostaje jeftino, a samo je ratar ostao opterećen porezom kojeg nije mogao odbiti od prodajne cijene. Valja dobro pripaziti da ne treba rasuđivati o stvarnom nametu kao o pristojbi na sve robe koje povisuju cijenu pa ih više plaćaju kupci nego trgovci. Jer te su pristojbe, koliko god mogu biti jake, ipak svojevoljne i trgovac ih plaća samo razmjerno robama što ih kupuje; a kako ih kupuje samo razmjerno prodaji, on nameće zakon pojedincu. Ali ratar, prodao ili ne, prisiljen je plaćati, u utvrđenim terminima, za teren koji obraduje. On nije gospodar da bi mogao čekati da njegova namirnica dobije cijenu koja mu odgovara. Kada ne bude prodavao da bi se izdržavao, bit će prisiljen prodati da bi platio namet. Tuko da ponekad silna veličina nameta održava nisku cijenu namirnice. Thkoder zamijetite da resursi trgovine i industrije, daleko od toga da obiljem novca učine namet podnošljivijim, samo ga čine još tegobnijim. Uopće neću inzistirati na veoma očitoj stvari: naime, ako veća ili manja količina novca u državi njoj može dati više ili manje kredita vani - to ni na koji način ne mijenja zbiljska bogatstvo građana i ne čini ih ni više ni manje bogatima. Ali, dat ću dvije važne 45


napomene: prva, osim ako država ima suvišak namirnica i ako obilje novca potječe iz njihove prodaje u inozemstvu - gradovi u kojima se obavlja trgovina jedini osjećaju to obilje, a seljak postaje relativno još siromašniji; druga, budući da cijena svih stvari raste s množenjem novca - trebaju i porezi razmjerno rasti, tako da je ratar još opterećeniji, a pritom neće imati i više sredstava. Valja uočiti da je namet na zemlje istinski porez na njihov proizvod. Međutim, svatko priznaje da ništa nije tako opasno kao porez na žito koji plaća kupac. Kako se ne uočava da je zlo sto puta gore ako taj porez plaća sam obrađivač zemlje? Zar to ne znači napadati supstanciju države do njezina izvora? Zar to ne znači raditi najizravnije moguće na opustošenju zemlje i sljedstveno tome na njezinoj propasti na dug rok? Za naciju nema gore oskudice nego što je oskudica u ljudima.73 Dužnost je istinskog državnika uzvisiti svoje poglede na položaj poreza iznad predmeta financija, preobraziti tegobna opterećenja u korisna pravila uljudbe i postići da narod posumnja je li svrha tih ustanova dobro nacije prije negoli prihod pristojbi.74 Pristojbe na uvoz stranih roba, na koje su stanovnici lakomi premda zemlji nisu potrebni, na izvoz onih proizvoda zemlje kojih ona nema suviše i bez kojih stranci ne mogu, na prihode nekorisnih i suviše unosnih umijeća, na unošenje u gradove stvari za čisto zadovoljstvo te općenito na sve luksuzne predmete - ispunit će cijelu tu dvostruku svrhu. Upravo takvim porezima koji odterećuju siromašnoga i opterećuju bogatstvo, treba spriječiti stalan porast nejednakosti imutka, potčinjavanje mnoštva radnika i nekorisnih slugu bogatašima, umnažanje dokonih ljudi u gradovima i napuštanje selii. Važno je postaviti između cijene stvari i pristojbi, kojima ih teretimo, takav razmjer da gramzljivost pojedinaca ne bude suviše ponukana na prijevaru veličinom profita. Treba također spriječiti lakoću krijumčarenja, dajući prednost robama koje je najteže sakriti. Napokon, uputno je da porez plaća onaj koji koristi oporezovanu stvar, a ne onaj koji ju prodaje, kojem bi količina prava s kojima bi raspolagao davala sredstva i dovodila ga u napast da ih krijumčari. To je trajan običaj u Kini, zemlji na svijetu u kojoj su porezi najčvršći i ponajbolje plaćani. Trgovac ne plaća ništa, samo kupac podmiruje

46


pristojbu, što ne dovodi ni do prigovora niti do pobuna. To je zato što su namirnice nužne za život, kao što su riža i žito, potpuno oslobođene plaćanja, pa narod nije uopće tlačen, a porez pada na imućne ljude. Uostalom, strah od krijumčarenja ne treba toliko nalagati sve te mjere koliko oprez koji bi vlada trebala imati da zaštiti građane od zavodljivosti nezakonitih profita koji bi, nakon što su stvorili loše građane, uskoro stvorili i nepoštene ljude. Neka se ustanove visoke pristojbe na livreju, na kočije, na zrcala, lustere i namještaj, na tkanine i pozlate, na dvorišta i vrtove hoteta, na predstave svih vrsta, na sva isprazna zanimanja, kao što su lakrdijaši, pjevači, glumci, - jednom riječju, na tu gomilu predmeta za luksuz, zabavu i dangubljenje koji bodu svima oči i koji se baš zato ne mogu sakriti što je njihova jedina upotreba da se pokažu, jer bili bi nepotrebni kada ne bi bili viđeni. Neka se ne strahuje da su ti proizvodi proizvoljni zato što su zasnovani na stvarima koje nisu apsolutno nužne. To bi značilo doista slabo poznavati ljude ako bi se vjerovalo, kad ih jevećluksuzzaveo,daikadamogu od njega odustati. Sto puta će prije odustati od nužnoga i radije će umrijeti od gladi, nego od sramote. Porast potrošnje bit će samo razlog više da je podrži, kada taština da se pokaže bogatim izvuče dobiti iz cijene stvari i troškova pristojbi. Dok bude bilo bogatih oni će htjeti da se razlikuju od siromašnih, a država ne može obrazovati manje tegoban i sigurniji prihod nego na tom razlikovanju. Iz istog razloga industrija ne bi bila oštećena ekonomskim poretkom koji bi bogatio financije, oživljavao poljoprivredu odterećujući težaka i neprimjetno približavao sve imutke do one osrednjosti koja tvori istinsku snagu države.75 Moguće je, priznajem, da bi porezi mogli pridonositi bržem smjenjivanju nekoliko moda; ali to će uvijek biti samo zbog toga da bi ih nadomjestile druge na kojima će radnik zaraditi, a da pritom državna blagajna ništa ne izgubi. Riječju, pretpostavimo li da je duh vladavine u neprestanom postavljanju svih pristojbi na bogatstva, dogodit će se jedna od dvije stvari: Ili će bogati odustati od svoje suvišne potrošnje i ostati samo na korisnoj koja će se okrenuti na dobit države; tada će ravnoteža poreza proizvoditi učinke najboljih zakona protiv raskoši, državna potrošnja nužno će se smanjiti zajedno s potrošnjom pojedinaca, a državna blagajna neće na taj način manje primati, jer će joj izdaci biti još manji. Ili, bogati niukoliko ne smanjuju svoju raskoš, a državna blagajna imat će u

47

Rasprava o

političkoj

ekonomiji

prihodu poreza resurse što ih je tražila da bi zbrinula zbiljske državne potrebe. U prvom slučaju, državna blagajna obogaćuje se svom potrošnjom što se više ne vrši; u drugome, obogaćuje se i nekorisnom potrošnjom pojedinaca. Dodajmo svemu tome važno razlikovanje u pitanju političkog prava kojem bi [razlikovanju - op. pr.] vlade, ljubomorne da sve učine same, trebale posvetiti veliku pozornost. Rekao sam da osobne pristojbe i porezi na apsolutno nužne stvari - budući da izravno napadaju pravo vlasništva i prema tome istinski temelj političkog društva- uvijek uzrokuju opasne posljedice, ako nisu ustanovljene uz izričitu suglasnost naroda ili njegovih predstavnika. Nije isto s pristojbama na stvari čija se upotreba može zabraniti; jer tada, budući da pojedinac nipošto nije prisiljen plaćati, njegov prilog može biti dobrovoljan, tako da · pojedinačna suglasnost svakog obveznika nadomješta opću suglasnost i čak je pretpostavlja na stanovit način. Jer, zašto bi se narod suprotstavljao svakom nametu koji pada samo na onoga koji ga hoće plaćati? Ćini mi se izvjesnim da se sve što nije ni zakonom propisano, ni protivno običajima, a što vlada može braniti, može i dopustiti s pomoću zakona. Primjerice, ako vlada može zabraniti upotrebu karuca,_s još više razloga može nametnuti pristojbu na karuce. Mudar i koristan način da se pokudi upotreba, ne obustavljajući je. Tuđa pristojbu možemo promatrati kao vrst globe čiji prihod naknađuje zloupotrebu koju kažnjava. Možda će mi netko primijetiti da će oni što ih Bodin naziva obmanjivačima, 76 to jest oni što udaraju i izmišljaju pristojbe, budući da su u klasi bogatih, obmanuti ostale radi vlastitih troškova i neće preuzeti pristojbe na sebe da bi odteretili siromašne. Ali, valja odbaciti slične ideje. Kada bi u svakoj naciji oni kojima suveren povjerava vladanje narodima po položaju bili njihovim neprijateljima, ne bi bilo potrebno istraživati što trebaju činiti oni koji vladaju da bi ih usrećili.

O DRUŠTVENOM UGOVORU ILI OGLED O OBLIKU REPUBLIKE (I) (p,va verzija)

Prevela

Gordana Crnković-Raunić

48

Prva knjiga

TEMELJNI POJMOVI O DRUŠTVENOM TIJELU (II)

I. poglavlje PREDMET OVOG DJELA

Toliko je slavnih autora raspravljalo o načelima vladavine i pravilima građanskog prava da je nemoguće išta korisno kazati o tom predmetu što nije već rečeno. Ali možda bismo se bolje složili, možda bismo bolje i razgovjetnije opisali društveno tijelo započnemo li time da bolje odredimo njegovu prirodu. To sam pokušao učiniti u ovom spisu. Ovdje, dakle, uopće nije riječ o upravljanju tim tijelom, nego o njegovu ustrojstvu [constitution] (III). Udahnjujem mu život, ali ne i djelovanje (IV). Opisujem njegove opruge i dijelove, slažem ih na njihova mjesta. Pokrećem stroj, 1 mudriji od mene upravljat će njegovim kretnjama.

II. poglavlje O OPĆEM DRUŠTVU LJUDSKOG RODA (V)2 Započnimo

s istraživanjem odakle

potječe

nužnost

političkih

ustanova. ĆOvjekova je snaga (VI) tako usklađena s njegovim prirodnim potrebama i prvobitnim stanjem da, ako se to stanje imalo promijeni, a potrebe porastu, pomoć bližnjih postaje mu neophodnom3, i kada naposljetku njegove želje obuhvate cijelu prirodu, suradnja cijeloga ljudskog roda jedva će dostajati da ih zadovolji. Tuko nas isti uzroci

51

O društvenom ugovoru čine

istodobno nevaljalima i robovima; potčinjavaju (VII) nas nas; osjećaj naše slabosti ne proizlazi toliko iz naše prirode, koliko iz naše lakomosti: naše nas potrebe približavaju dok nas strasti razdvajaju, i što više postajemo neprijatelji naših bližnjih4, to manje možemo bez njih. Tukve su prve veze općeg društva [societe generale]; takvi su temelji te sveopće dobrohotnosti5 čija znana nužnost kao da potire osjećaj i plod koje bi svatko htio ubrati, a da ga ne mora njegovati: istovjetnost prirode6 nema nikakva utjecaja na to, ona je naime isto toliko predmet razdora medu ljudima koliko i njihova jedinstva i jednako često postavlja medu njih suparništvo i ljubomoru kao i zdravo razumijevanje i suglasnost. izopačujući

Iz toga novog poretka stvari potječe mnoštvo odnosa bez mjere, bez pravila, bez postojanosti, što ih ljudi izmjenjuju i promiču neprekidno, njih stotinu u nastojanju da ih uništi, a jedan da ih učvrsti; i kako egzistencija čovjeka u prirodnom stanju ovisi o tisuću drugih odnosa što neprestano pritječu, on se nikada ne može uvjeriti da je isti za vrijeme dvaju trenutaka svojeg života. Mir i sreća su za njega tek bljesak; ništa nije postojano osim bijede7 što proistječe iz svih tih mijena. Kada se njegovi osjećaji i ideje budu mogli uzdići do ljubavi prema redu8 i uzvišenih pojmova vrline, bit će mu nemoguće pouzdano primijeniti svoja načela u okolnostima koje mu ne dopuštaju da razabire dobro od zla, čestitog čovjeka od nevaljalog. Opće

društvo kakvo naše uzajamne potrebe mogu iznjedriti, ne pruža dakle uopće djelotvornu pomoć čovjeku koji je postao bijednim, ili barem daje novu snagu samo onome koji je već ima previše, dok slabi, izgubljeni, potisnuti, pregaženi u mnoštvu, ne nalazi nikakva pribježišta gdje bi se sklonio, nikakva uporišta za svoju slabost, i stradava naposljetku kao žrtva toga varavog saveza od kojeg je očekivao sreću.

(Kad se jedanput uvjerimo da medu pobudama, što navode ljude da se hotimice sjedine, nema ničega što ih doista pomiruje; da umjesto nakane o zajedničkoj sreći, iz koje bi svatko mogao izvesti svoju, sreća jednoga čini nesreću drugoga; kad naposljetku uvidimo da se umjesto zajedničke težnje općem dobru, ljudi međusobno približavaju samo stoga što se svi udaljavaju od njega; također valja osjetiti da, ako bi takvo stanje moglo opstati, ono bi bilo izvorom ljudskih zlodjela i bijede i u njemu bi svatko gledao samo svoj interes, slijedio samo svoje sklonosti i uslišavao samo svoje strasti.9 ) 52

O društvenom ugovoru

Blagi glas prirode za nas tako više nije nepogrešiv vodič, a nezavisnost koju nam je priroda dala, više nije poželjno stanje; mir i nevinost zauvijek su nam izmakli prije no što smo okusili njihove s~~sti. ~epr!mijećen od tupih ljudi starih vremena, izmakao prosVIJećemm lJuduna poznijih vremena, sretan život zlatnoga doba bijaše_ svagda stanje nepoznato ljudskoj rasi, jer ga nije prepoznala kada Je mogla u njemu uživati, ili ga je izgubila kada ga je mogla doživjeti. Štoviše, čak i da su se ta savršena nezavisnost i sloboda bez pravila zadržale zajedno s drevnom nevinošću, imale bi bitnu manu, štetnu po napredak naših najodličnijih osobina, a to je pomanjkanje povezanosti medu dijelovima što čine cjelinu. Zemlja bi bila puna ljudi medu kojima ne bi bilo gotovo nikakva suobraćanjalO; imali bismo nekoliko dodirnih točaka, a nijedna nas od njih ne bi sjedinjavala; svatko bi medu drugima ostajao usamljen, svatko bi mislio samo na seb~; n~š ~e razum ne bi umio razviti, živjeli bismo ne osjećajući ništa, um1rah bismo ne proživjevši, čitava bi se naša sreća zasnivala na nepoznavanju vlastite bijede; ne bi bilo ni dobrote u našim srcima ni ću~or~da u naši~ d~elima11, i nikada ne bismo iskusili najdivniji OSJećaJ duše, a to Je ljubav prema vrlini. (Izvjesno je da izraz ljudski rod pruža duhu samo puku kolektivnu ideju koja ne pretpostavlja µikakvo zbiljsko jedinstvo medu individuumima što ga sačinjavaju. Pristanemo li na tu pretpostavku, upotpunimo je; zamislimo ljudski rod kao moralnu osobu, 12 što uz osjećaj zajedničke egzistencije koji joj daje individualnost i čini je njom samom, ima i sveopćeg pokretača što pomiče svaki dio prema svrsi koja je opća i odnosi se na cjelinu. Zamislimo da taj zajednički osjećaj jest osjećaj čovječnosti i da je prirodni zakon djelatno načelo ~itavog stroja. Promotrimo zatim što proistječe iz utemeljenja čov jeka u odnosu s bližnjima; i, posve suprotno onome što smo pretpostavljali, shvatit ćemo da napredak društva guši čovječnost u srcima, budeći osobni interes, i da se pojmovi prirodnog zakona, što bi ga radije trebalo nazivati zakonom uma, počinju razvijati tek kada prethodni razvoj strasti učini nemoćnima sva njegova pravila.13 Tuko uviđamo da tobožnji društveni sporazum nametnut od prirode nije drugo doli prava tlapnja jer su njegovi uvjeti još uvijek neznani ili neprovodivi i jer ih nužno treba zanemarivati ili kršiti.

53


Da opće društvo postoji drugdje doli u sistemima filozofa, ono bi bilo, kako sam rekao, moralno biće s vlastitim osobinama koje bi se razlikovale od osobina pojedinačnih bića što ga sačinjavaju, po prilici kao što kemijski spojevi imaju svojstva što ne potječu ni od jednog u njima sadržanog sastojka.14 Postajao bi univerzalni jezik kojem bi priroda poučavala sve ljude i koji bi bio prvo sredstvo njihova međusobnog suobraćanja.15 Postojala bi neka vrsta zajed ničkog osjetila koje bi osiguravalo sklad svih dijelova; javno dobro i javno zlo ne bi bili tek zbroj pojedinačnih dobara i zala, njihov jednostavan spoj, već bi počivali na povezanosti što ih sjedinjuje, bili bi više od tog zbroja, i ne samo da se javna sreća ne uspostavlja na sreći pojedinaca, ona bi bila njezin izvor).16 Nije točno da nas u stanju nezavisnosti um navodi da pridonosi mo zajedničkom dobru imajući u vidu naš vlastiti interes (VIII); umjesto da se pojedinačni interes spaja s općim dobrom, oni se u prirodnom poretku stvari međusobno isključuju, društveni su zakoni jaram što bi ga svatko zaista želio nametnuti drugima, ali da se sam njime ne opterećuje. »Osjećam da unosim stravu i smutnju medu ljudski rod«, govori nezavisan čovjek kojeg razuman čovjek ušutkava, »ali treba da ili sam budem nesretan ili da činim nažao drugima, a nitko mi nije draži od mene samog.« 17 »Uzalud bih želio«, moći će dometnuti, »pomiriti svoj interes s interesom drugoga; sve što mi kazujete o prednostima društvenog zakona moglo bi biti valjano, kada bih, dok bih ga se zdušno pridržavao spram drugih, bio siguran da ga se i svi oni pridržavaju spram mene; ali kakvu mi sigurnost možete dati u tom pogledu, i ima li goreg položaja negoli da sam izložen svim zalima što će mi snažniji željeti učiniti, ne usuđujući se odužiti na slabima? Ili mi podajte jamstvo protiv svakoga nepraved nog čina, ili se ne nadajte da ću se od njega. suzdržati kada na mene dođe red. Zalud ste mi kazali da ne prihvaćajući dužnosti što mi ih nameće prirodni zakon, lišavam se istodobno njegovih prava, te da će moje nasilnosti dopustiti da se takve iste, kada se poželi, uporabe protiv mene. Pristajem na to tim radije što uopće ne vidim kako bi me moja skromnost mogla zaštititi. Osim toga, moja će stvar biti da podvrgnem snažne svojoj koristi dijeleći s njima plijen ubran od slabih; to će bolje od pravde koristiti mom probitku i mojoj sigur nosti.« Dokaz da je tako rasudivao prosvijećen i nezavisan čovjek,

54


jest da tako rasuduje svako suvereno društvo koje račune o svom ponašanju polaže isključivo sebi samom. Što ozbiljno odgovoriti na takve besjede ako ne želimo uvesti religiju pomoću morala i pozvati u pomoć neposredno volju božju kako bi se sjedinila ljudsko društvo. Ali uzvišeni pojmovi mudrih o Bogu; blagi zakoni bratstva što nam ih on nameće, društvene vrline čistih duša, koji su istinski obred što ga on želi od nas, svagda će izmicati mnoštvu. Njemu će se svagda stvoriti bogovi bezumni poput mnoštva samog, kojima će ono žrtvovati sitne udobnosti da bi se u njihovu čast odala tisućama groznih i razornih strasti. Čitava bi se zemlja prelijevala krvlju i ljudski bi rod doskora bio uništen da filozofija i zakoni ne zaustavljaju pomamu vjerskog ludila i da ljudski glas nije snažniji od glasa bogova. Doista, ako (IX) su pojmovi uzvišenoga bića i prirodnog zakona urođeni u svakom srcu, suvišno je bilo izričito ih poučavati:18 to je značilo naučiti nas onome što smo već znali, a način na koji se to izvodilo bio je mnogo pogodniji da nas navede da već znana za boravimo. Ako nam ti pojmovi nisu urođeni, svi oni kojima ih Bog nije podario oslobođeni su njihova poznavanja: otkako su za to potrebna posebna znanja, svaki narod ima svoja koja mu se dokazuju kao jedina valjana i odatle češće proizlaze krvoproliće i ubojstva negoli sloga i mir. Ostavimo dakle po strani svete zapovijedi različitih religija, zlouporaba kojih izaziva toliko zlodjela koliko ih njihova uporaba može prištedjeti, i vratimo filozofu istraživanje pitanja što ga teolog nikada nije raspravljao osim na uštrb ljudskog roda. Ali prvi me upućuje samome ljudskom rodu koji jedini ima pravo odlučivati, jer je najveća dobrobit svih njegova jedina strast. On će mi kazati da je pojedinac dužan obratiti se općoj volji kako bi saznao dokle mora biti čovjekom, građaninom, podanikom, ocem, djetetom, i kada mu priliči da živi i da umre.19 »Doista u tome vidim, to priznajem, pravilo kojemu se mogu obratiti za savjet; ali još uvijek ne uviđam«, kazat će naš nezavisan čovjek, »razlog zbog kojeg sam dužan pokoriti se tom zakonu. Ne radi se o tome da me se nauči što je pravednost, već da mi se pokaže koji je moj interes da budem pravedan.« Doista je opća volja u svakom pojedincu čisto djelo razuma koji rasuduje u tišini strasti o tome što čovjek može zahtije vati od svoga bližnjeg, i o tome što njegov bližnji ima pravo zahtijevati

55

O društvenom ugovoru ·

od njega; nitko to neće poreći.20 Ali gdje je čovjek koji se tako može odvojiti od sebe samog i ako je briga za samoodržanjem prva zapovijed prirode, može li ga se siliti da tako promatra vrstu uopće (X) da sebi samome nameće dužnosti povezanost kojih sa svojom pojedinačnom naravi uopće ne vidi? Nisu li prethodne primjedbe i dalje održive, i ne preostaje li još da se vidi kako njegov osobni interes traži da se podvrgne općoj volji? Osim toga, kako je umijeće takvog uopćavanja svojih ideja jedna od najtežih i najkasnijih djelatnosti ljudskog razuma,21 hoće li običan puk ikada moći na taj način promisliti pravila svojeg vladanja, i kada bude potrebno za savjet upitati opću volju u pogledu pojedinačnog čina, koliko li će se puta zbiti čovjeku dobrih namjera da se prevari u pravilu ili njegovoj primjeni i da slijedi tek svoju sklonost misleći da se pokorava zakonu? Sto će on, dakle, učiniti da se zaštiti od pogreške? Hoće li slušati unutrašnji glas? Ali taj je glas, kažu, oblikovan prema navici rasuđivanja i osjećanja u okrilju društva i prema njegovim zakonima, pa dakle ne može poslužiti da ih uspostavi, a osim toga trebalo bi da se u njegovu srcu ne razbukta nijedna od strasti što govore glasnije od savjesti, zaglušuju njezin sramežljiv glas i navode filozofe da ustvrde kako taj glas ne postoji. Hoće li on savjet potražiti u načelima pisanog prava, društvenim djelovanjima svih naroda, prešutnim sporazumima samih neprijatelja ljudskog roda?22 Prva se poteškoća svagda ponavlja i jedino iz društvenog poretka, što je medu nama uspostavljen, crpimo zamisli o onome kojeg zamišljamo. Stvaramo predodžbu o općem društvu na osnovi naših pojedinačnih društava, ustanove malih republika navode nas da snivamo o velikoj i počinjemo, u pravom smislu riječi, postajati ljudima tek pošto smo već bili građanima. Odatle se vidi što valja misliti o tobožnjim kozmopolitima koji se hvale, dokazujući svoju ljubav prema domovini, ljubavlju prema ljudskom rodu, da vole čitav svijet kako bi imali prava ne voljeti nikoga.23 Ono što nam rasuđivanje u tom pogledu dokazuje, savršeno se i posegnemo li imalo u daleku prošlost, lako ćemo uvidjeti da su se zdravi nazori o prirodnom pravu i općem bratstvu svih ljudi pojavili prilično kasno i da su se tako polagano pronosili svijetom te ih je jedino kršćanstvo dovoljno uopćila. Još u samim Justinijanovim zakonima nalazimo kako je drevno nasilje bilo dopušteno u mnogim slučajevima, ne samo prema osvjedočenim potvrđuje činjenicama

56


neprijateljima, već prema svima koji nisu bili podanici carstva; tako da humanost Rimljana nije dopirala dalje od njihove vladavine. Doista, dugo se vjerovalo, kao što primjećuje Grotius,24 da je dopušteno krasti, pljačkati, zlostavljati strance i osobito barbare dok !h se ~e po~o~i _i -~e por~bi. O_datle proizlazi da se neznance pitalo Jesu h ra~boJ~1c1 ili gusan, što 1h nije sablažnjavalo; jer ta zanimanja uopće nisu blla _sram~tna, ~~ć su se smatrala časnima. Prvi heroji poput Herkula 1 TuzeJa kOJI su ratovali s razbojnicima sami nisu propuštali činiti razbojstva i Grci su često nazivali mirovnim u~ovo~i_ma one ~to -~u ~e uspost_avljal! medu narodima koji uopće msu bih zaraćem. R1Ječ1 stranac 1nepnjatelj dugo su bile istoznačne u _mnogih drevnih _naroda, čak i ~ Rimljana: Hostis enim, kazuje c_i~ron,* ud ma1ores nostros du:~batur, quem nunc peregrinum dlclmus. 2 . Hobbesova pogreška mJe dakle u tome što je ustanovio ratno stanJe medu nezavisnim ljudima koji su postali društvenima ~eć u tome što je pretpostavio da je to stanje prirodno ljudskoj vrsti'. 1smatrao ga uzrokom poroka dok je ono zapravo njihova posljedica.

°f

Ali premda uopće ne postoji prirodno i opće društvo između ljudi, premda ljudi postaju nesretni i nevaljali postajući društvenima, premda zakoni pravde i jednakosti nisu ništa za one koji žive istodobno u_ slobo?i prirodnog stanja i potčinjeni su potrebama društvenog s tanJa - mmalo nismo skloni misli ti da za nas nema ni vrline ni sreće i da na~ j~ nebo bez pomoći prepustilo izopačivanju vrste; nastojm~ nap~ot1v 1z zla ~~mog izlučiti lijek koji ga mora izliječiti. Ispravimo novu~ u~r~ženJima, ~ko se može, nedostatke općeg udruženja. Neka naš silov1tI sugovormk26 sam prosudi o uspješnosti. Pokažimo mu kak? _usavr~eno_ umijeće ispravlja štete koje je početno umijeće poč1~Ilo pnrod1: pokažimo mu svu bijedu stanja što ga je držao sretmm, svu pogrešnost rasuđivanja što ga je držao pouzdanim. Neka u najboljem ustrojstvu stvari sagleda nagradu za dobra i kaznu za loša djela_te ljupki sklad pravde i sreće. Prosvijetlimo njegov um novom svJetlošću, rasplamsajmo njegovo srce novim osjećajima, i n~~a-~auči umnogostručavati svoje biće i svoju sreću dijeleći ih s bhznJ1ma. Ako me moj žar ne zasljepljuje u toj nakani, nemojmo uopće sumnjati da će se taj neprijatelj ljudskog roda, snažne duše i pravična čuvstva, naposljetku odreći svoje mržnje zajedno sa svojim • Naši stari naime nazivahu ucprijateljem onoga kojeg sada strancem nazivamo

[op. pr.J.

57



zabludama, da će ga um što ga je zabludivao povratiti čovjekoljublju, da će naučiti svome prividnom interesu pretpostavljati spoznati interes; da će postati dobar, krepostan, tankoćutan, i naposljetku recimo sve, da će od surova razbojnika, kakvim je želio biti, postati najčvršćim osloncem dobro uredenog društva.

III. poglavlje

O TEMELJNOM SPORAZUMU27 čovjek se rada slobodnim, a posvuda je međutim u okovima. Onaj koji se smatra gospodarem drugih, ipak je rob više nego oni. Kako je nastupila ta promjena? O tome ne znamo ništa. Što bi je moglo učiniti legitimnom? Držim da nije nemoguće odgovoriti na to pitanje. Da se obazirem samo na silu, kao što to čine drugi, rekao bih: sve dok je narod primoran da se pokorava i pokorava se, dobro čini; čim uzmogne zbaciti jaram i zbaci ga, čini još bolje; jer nanovo stječući slobodu istim pravom kojim mu je ona oduzeta, on ili ima valjane razloge da je ponovo zadobije, ili mu je sloboda neosnovano oduzeta. Ali društveni poredak je sveto pravo koje je temelj svim ostalim pravima; međutim podrijetlo tog prava nije u prirodi, već je ono utemeljeno konvencijom. Valja saznati koja je to konvencija i kako je mogla nastati (XI).

Ćim potrebe čovjeka nadidu njegove sposobnosti, a predm~ti se njegovih želja prošire i umnogostruče, čovjek može birati između toga da ostane vječno nesretan ili da nastoji postati novim bi~m koje bi imalo snage što je u sebi samome više ne nalazi. 28 Cim prepreke što smetaju našem samoodržanju prevagnu svojom otpornošću nad snagom kojom se svaki pojedinac može koristiti da ih pobijedi, prvotna se stanje više ne može održati i ljudski bi rod propao da svojim umijećem nije pritekao u pomoć prirodi. 29 Ali kako čovjek ne može stvoriti nove snage, već samo ujediniti i upraviti postojeće, jedini mu je način samoodržanja da okupljanjem oblikuje zbir snaga koje bi mogle prevladati opiranje, da ih samo jednim pokretačem pokrene, da ih potakne na zajedničko djelovanje i upravi

58

prema jednom predmetu. To je temeljni problem rješenje kojega daje30 ustanovljenje države. Ako dakle saberemo te uvjete i uklonimo iz društvenog sporaz~m~ ono što nije njegova bit, otkrit ćemo da se on svodi na sljedeće ~1Ječ1: »Svatko od nas ujedinjuje svoju volju, svoja dobra, svoju snagu 1osobu pod upravu opće volje, i svi kao tijelo svakog člana primamo kao neotuđiv dio cjeline31.« . U tre~ut~u, umjesto pojedinačne osobe svakog ugovarača, taj čm_ udruž1vanJa sn:'ara moralno i kolektivno tijelo, sastavljena od tol_1ko članova kohko skupština ima glasova, kojem zajedničko ja daJe !or~al~~ je_dinstv?, život i volju. Tu javna osoba, koja tako na~taJ~ SJed~nJenJe~ svih drugih, obično se naziva političko tijelo koJ~ nJegov1, člano':1 zovu država kada je pasiyno, suveren kada je aktivno, moc kada Je uspoređuju sa sličnima. Sto se samih članova tiče'. o~i ~e zajednički zovu narod, pojedinačno kao članovi grada ili sud1omc1 suverene vlasti [autorite] građani, a podanici podređeni državnim zak_on~m_a. Ali ti izrazi, koji se rijetko rabe posve precizno, često se zamJenJuJu, i dostatno je da ih se zna razlikovati kada to smisao rasprave zahtijeva.32 33 Iz tog određenja vidimo da čin sklapanja prvobitnog saveza34 po?ra~umijeva uzajamnu obavezu između javne osobe [public] i po!edmaca te da se svaki individuum sklapajući ugovor, da tako kazemo, sa samim sobom, obavezuje u dvostrukom odnosu, i to kao član suverena prema pojedincima i kao član države prema suverenu. Ali valja primijetiti da se ovdje ne može primijeniti načelo gradans~og prava prema kojemu nitko nije dužan spram obaveza pre~~et1h pre~a ~a?1?.1? sebi; j_er je velika razlika obavezati se prema sebi 1 pre~a CJehm ČIJI smo d10. 1reba također primijetiti da javna odl~ka kola.~ožeobavezati sve podanike prema suverenu (XII) zbog ?vaJu razhč1t1h odnosa u kojima se svakoga od njih uočava, ne može iz suprotnog razloga obavezati suverena prema samom sebi i da je, shodno tome, protivno prirodi političkog tijela da suveren sebi nametne ?kon koji ne bi mogao prekršiti. Kako je suverena moguće ra~m~tratI u -~amo jednom i istom odnosu, on je dakle u položaju poJedmca kOJt ugovara sa samim sobom. Odatle vidimo da nema ni ~~ može biti nikakve vrste temeljnog zakona obaveznog za narodno tijelo, što ne znači da se to tijelo ne može veoma dobro obavezati prema drugima, barem u onome što se ne protivi njegovoj prirodi; 59


jer u pogledu inozemstva ono postaje jednostavno dividuum.

O društvenom ugovoru biće

ili in-

Čim se to mnoštvo tako sjedini u jedno tijelo, neće biti moguće povrijediti ijednog od njegovih članova, a da se ne napadne tijelo u jednome dijelu njegove egzistencije, a još manje povrijediti tijelo a da članovi to ne osjete; jer osim zajedničkog života koji je posrijedi, svi također opasnosti izlažu i dio sebe samih kojim suveren zapravo nije raspolagao i u kojem u sigurnosti uživaju samo pod javnom zaštitom. Tuko dužnost i interes podjednako obavezuju obje ugovorne strane na uzajamno pomaganje; i iste osobe moraju nastojati da u tome dvostrukom odnosu povežu sve probitke koji o njemu ovise. Ali valja učiniti nekoliko razlikovanja u pogledu toga da suveren, oblikovan isključivo od u njemu sadržanih pojedinaca, nikada nema interes suprotan njihovom, i prema tome suverenoj moći nikada neće biti potrebno jamčiti svojim podanicima, jer je nemoguće da bi tijelo ikada željelo nauditi svojim članovima. Nije isti odnos podanika prema suverenu, kojemu, unatoč zajedničkom interesu, ništa ne bi jamčilo za njihove obaveze ako ne nade načina da se uvjeri u njihovu odanost. Doista svaki individuum može kao čovjek imati pojedinačnu volju suprotnu ili različitu od opće volje koju ima kao građa nin. Njegova apsolutna i nezavisna egzistencija može ga navesti da ono što duguje zajedničkoj stvari smatra neopravdanim doprinosom gubitak kojega bi manje naudio drugima nego što bi plaćanje bilo tegobno njemu; i promatrajući moralnu osobu koja sačinjava državu kao imaginarno biće, jer ona nije čovjek, on bi uživao prava građanina ne želeći ispunjavati dužnosti podanika: napredovanje te nepravde doskora bi uzrokovalo propast političkog tijela.

Kako dakle društveni ugovor ne bi bio uzaludna zbirka propisa, potrebno je da neovisno o suglasnosti pojedinaca suveren ima nekoliko jamstava za njihovu obaveznost spram zajedničke stvari. Zakletva je obično prvo od tih jamstava; ali kako je ona izvučena iz posve drukčijeg reda stvari i svatko prema svojim unutrašnjim nače. lima preinačuje dužnosti koje mu ona nameće, malo se na nju računa u političkim institucijama, te one s pravom daju prvenstvo zbiljskijim jamstvima koja se izvlače iz same stvari.35 Tuko temeljni sporazum prešutno sadrži obavezu koja jedina može dati snagu svima drugima da će svakoga tko se odbije pokoriti općoj volji na to prisiliti čitavo tijelo. Ali ovdje je važno dobro se prisjetiti kako je navlastiti i

60

razlikovni karakter tog sporazuma da ga narod ugovara jedino sa samim sobom, to jest, narod u tijelu, kao suveren, s pojedincima koji ga sačinjavaju, kao podanici: uvjet je to koji čini svu umješnost i rad političkog stroja i koji jedini čini legitimnima, razumnima i bezopasnima obaveze koje bi, da njega nema, bile apsurdne, tiranske i podložne ogromnim zlouporabama. 36Tuj prijelaz iz prirodnog stanja u društveno stvara u čovjeku vrlo značajnu promjenu, zamjenjujući u njegovu ponašanju instinkt pravednošćui pridajući njegovim djelovanjima moralne odnose što ih oni prije nisu sadržavali. Jedino tada glas dužnosti zamjenjuje fizičke poticaje, a pravo prohtjeve, i čovjek koji se do tada obazirao jedino na sebe samog biva prisiljen djelovati prema drugim načelima i konzultirati um radije negoli slušati sklonosti. Ali, premda se u tom stanju lišava mnogih prednosti koje duguje prirodi, on ih nadoknađuje veoma velikim prednostima, njegove se sposobnosti vježbaju i razvijaju, ideje mu se rasprostiru, osjećaji oplemenjuju, i njegova se čitava duša uzdiže do te mjere da kada ga zlouporabe tog novog stanja ne bi često srozavale čak i niže od onoga iz kojeg je izašao, on bi trebao neprestano blagoslivljati sretni čas koji ga je zasvagda iz njega izvukao, te od glupe i ograničene životinje stvorio razumno biće i čovjeka.

Svedimo tu nedoumicu na izraze jednostavne za uspoređivanje. Društvenim ugovorom čovjek gubi svoju prirodnu slobodu i neograničeno pravo na sve što mu je prijeko potrebno, a stječe građansku slobodu i vlasništvo nad svime što posjeduje. Kako se ne bismo prevarili u procjenama, valja dobro razlikovati prirodnu slobodu koja je ograničena samo snagom pojedinca od građanske slobode ograničene općom voljom, te posjedovanje koje je samo posljedica sile ili prava prvog posjednika (XIII) od vlasništva koje može biti utemeljeno samo na pravnoj osnovi.37

O STVARNOM VLASNIŠTVU38 U trenutku kada se zajednica obrazuje, svaki joj se njezin član daje takav kakav trenutačno jest, sa svim svojim snagama, dio kojih su i dobra koja posjeduje. Tim činom, posjed ne mijenja prirodu

61



prelazeći u druge ruke, i ne postaje vlasništvo u rukama suverena. Ali kako su snage države neusporedivo veće od snaga svakog pojedin ca, javni je posjed u biti također postojaniji i neopoziviji, ali ne i legitimniji, barem ne u odnosu na strance. Naime, država je u odnosu na svoje članove gospodar svih njihovih dobara, prema zakonskoj konvenciji koja je najsvetije pravo što ga ljudi poznaju. Ali u odnosu na druge države ona je to samo prema pravu prvog posjednika, koje ima od pojedinaca, a to je pravo manje apsurdna i manje mrsko od prava osvajača, ali se ipak pomnijim istraživanjem pokazuje podjed nako nelegitimnim.

Završit ću ovo poglavlje napomenom (XIV) koja bi trebala poslužiti kao temelj čitavom društvenom sistemu. Umjesto da uni štava priro�nu jednakost, temeljni sporazum naprotiv zamjenjuje moralnom I zakonskom jednakošću ono što je priroda mogla unijeti fizičke nejednakosti medu ljude, i premda po prirodi ljudi mogu biti nejednaki u snazi ili duhu, svi postaju jednaki konvencijom i pravno.

Eto kako zemlje združenih i susjednih pojedinaca postaju javni teritorij i kako se pravo suverenosti proširuje s podanika na zemljište koje oni posjeduju, te postaje istodobno stvarno i osobno, što po sjednike dovodi u još veću ovisnost, a same njihove snage čini jamstvom njihove odanosti. Tu prednost izgleda nisu spoznali stari vladari koji su se, čini se, više smatrali poglavarima ljudi negoli gospodarima zemlje. Tuko su se nazivali kraljevima Perzijanaca, Skita, Makedonaca; naši se spretnije nazivaju kraljevima Francuske, Španjolske, Engleske. Vladajući tako područjem, doista su sigurni da vladaju i njegovim stanovnicima.

U ČEMU SE SASTOJI SUVERENOST I ŠTO JE ČINI NEOTUĐIVOM (XV)39

Izvrsno je u tom otuđenju to što prihvaćajući dobra pojedinaca zajednica im ih ne oduzima, već im naprotiv samo osigurava da njima legitimno raspolažu, mijenja nasilno prisvajanje u istinsko pravo, a posjedovanje u vlasništvo. Kako dakle njihovo pravo poštuju svi članovi države i svim ga snagama čuvaju od inozemstva, ustupanjem probitačnim za zajednicu, a pogotovo za njih same oni su, da tako kažemo, stekli sve što su dali. To je zagonetka koja se lako objašnjava razlikovanjem prava koja suveren i vlasnik imaju na istom zemljištu [fond). Može se također dogoditi da se ljudi počnu udruživati prije negoli išta posjeduju, i da potom, prisvajajući područje dovoljno za sve, zajednički ga posjeduju, ili ga međusobno podijele, bilo rav nopravno, bilo u određenim omjerima koje utvrđuje suveren. Ali na bilo koji način da se ostvari to stjecanje, pravo koje svaki pojedinac ima na vlastito dobro svagda je podređeno pravu koje zajednica ima na sve. Bez toga ne bi bilo ni čvrstoće u društvenoj vezi, ni zbiljske snage u izvršavanju suverenosti. 62

rv. poglavlje

Postoji, dakle, u državi zajednička snaga koja je održava i opća volja koja upravlja tom snagom, a primjena jedne na drugu čini suverenost. Odatle vidimo da je suveren po svojoj prirodi samo moralna osoba koja ima tek apstraktnu i kolektivnu egzistenciju, da ideja koju pridajemo toj riječi ne može biti jednaka ideji običnog ind�v�duuma, ali kako je to jedna od najvažnijih tvrdnji na području poht1čkog prava, nastojat ćemo ju bolje osvijetliti. Držim da mogu postaviti neprijepornu maksimu da jedino opća volja može upravljati snage države prema svrsi njezina ustanovljenja, a to je zajedničko dobro jer ako je oporba pojedinačnih interesa učinila nužnim uspostavljanje građanskih društava, sklad tih istih interesa učinio ga je mogućim. Ono što je zajedničko različitim �nteres�ma tvori društvenu vezu, te da nema neke točke u kojoj se svi mteres1 slažu, društvo ne bi moglo postojati. No kako volja svagda teži dobru bića koje hoće, i kako je predmet pojedinačne volje svagda privatni interes, a predmet opće volje zajednički interes, proizlazi da ova potonja jest ili mora biti jedini istinski pokretač društvenog tijela. Slažem se da je moguće posumnjati može li se neka pojedinačna volja u svemu slagati s općom voljom, i prema tome, uz pretpostavku da takva pojedinačna volja postoji, možemo li joj bez poteškoća povjeriti čitavo upravljanje javnim snagama; ali ne preduhitrujući rješenja tog problema koja ću navesti kasnije, svatko odsada mora vidjeti da je pojedinačna volja umjesto opće volje suvišno sredstvo kada su one u skladu, a štetno kada su suprotstavljene. Moramo 63



također vidjeti da je takva pretpostavka apsurdna i nemoguća zbog

same prirode stvari; jer privatni interes svagda teži povlasticama, a javni interes jednakosti. štoviše, kada bismo na trenutak pronašli sklad dviju volja, ne bismo nikada mogli biti sigurni da će taj sklad potrajati još u sljedećem trenutku i da nikada neće uroditi oporbom medu njima. Red ljudskih stvari podložan je tolikim revolucija~a, i načini miš~je~ja kao i načini bivstvovanja mijenjaju se s tohko lakoće da b1 bilo nepromišljeno tvrditi kako ćemo sutra htjeti ono š~o h?ćemo d~nas, i ako je opća volja manje podložna toj nestalnos_tI, mšta od nj~ ne može zakloniti pojedinačnu volju. Dakle, makar je društveno t1JelO jednom moglo kazati da sada hoće sve što hoće ~eki čovjek~ n~kada neće moći reći, govoreći o istom čovjeku, da će JOŠ sutra htjeti ono što on hoće. Ali opća volja koja mora upravljati državom ne pripada prošlom vremenu, već sadašnjem trenutku, i istinsk? je ~voj~tvo suverenosti da u njoj svagda postoji sklad vremena, m1esta 1 učmka između upravljanja opće volje i upotrebe javne sile, a na taj sklad ne možemo više računati čim neka druga volja, ma kakva ona bila, raspolaže tom silom. Istina je da u dob_ro uređenoj dr~avi sva~da možemo utvrditi trajanje nekog čina volje naroda, za vn1eme koJeg narod neće uništiti svoj čin volje suprotnim činom; no svagda uslijed sadašnje i prešutne suglasnosti, prethodni čin može i dalje ?it~ djelotvoran. U nastavku40 ćemo vidjeti koji su prijeko potrebm uv1et1 da bi se ta suglasnost pretpostavljala. Kao što je u ustrojstvu čovjeka djelovanje duše na tijelo ponor za filozofiju, tako je i djelovanje opće volje na ja~~ silu p~mor ~ politiku u ustrojstvu države. Tu su se svi zakonodavci 1zgub1h. _Izlo~1~ ću u nastavku najbolje načine koji su se u tu svrhu upotrebljavah 1 uzdat ću se da ih procjenjujem razumom tek utoliko ukoliko to bude potkrijepljeno iskustvom. (XVI) Ako su htjeti i učinit_i ista stv~r-~ svako slobodno biće, i ako je volja tog bića točno razm1erna kohč1m snaga koje ono rabi da bi je ostvarilo, očito je da bi država, u svemu gdje ona ne nadmašuje javnu moć, svagda odano izvršavala sv~ što suveren hoće i kako hoće, samo da je volja tako jednostavan čm, a djelo tako izravna posljedica te iste volje u građanskom tijelu kao što je to u ljudskom tijelu. Ali čak i kada bi povezanost o kojoj govorim bila uspostavljena tako dobro kako može biti, sve teškoće ne bi bile otklonjene. Ljudska

64

djela, svagda manje savršena od djela prirode, nikada ne idu izravno prema svojoj svrsi. U politici kao ni u mehanici ne možemo izbjeći da djelujemo slabije ili sporije, i da gubimo snagu ili vrijeme. Opća volja je rijetko volja svih, i javna sila je svagda manja od zbira pojedinačnih sila; tako da u oprugama .države postoji ekvivalent trenju strojeva, što ga treba znati svesti na najmanju moguću mjeru, i što ga treba barem izračunati i izvesti unaprijed iz cjelokupne sile kako bi se točno uskladila sredstva koja se upotrebljavaju sa svrhom koju valja postići. Ali ne ulazeći u teška istraživanja koja čine znanost zakonodavca, dovršimo određenje ideje građanskoga stanja.

V. poglavlje POGREŠNI POJMOVI O DRUŠTVENOJ VEZI41 Postoji tisuću načina da se okupi ljude, ali samo jedan da ih se sjedini. Stoga u ovom djelu izlažem samo jednu metodu obrazovanja političkih društava, premda u mnoštvu agregacija koje danas postoje pod tim imenom nema možda ni dvije koje su nastale na isti način, a niti jedna koja je nastala na način koji ja ustanovljujem. No ja tragam za pravom i umom i ne raspravljam o činjenicama. Potražimo u tim pravilima kakve sudove moramo donijeti o drugim načinima građanskog udruživanja, takvima kakve pretpostavlja većina naših pisaca. 1. Lako je uvidjeti veze koje mogu sjediniti obitelj i bez muke se razumije da prirodni autoritet oca obitelji nad njegovom djecom dopire čak dalje od njihove nemoći i potrebe te da mu se oni nastavljaju pokoravati čineći naposljetku iz navike i zahvalnosti ono što su isprva činili iz nužde. Ali nema ni razloga ni temelja da nakon smrti oca jedno od njegove djece nasilno prisvoji od svoje braće, približno njegovih godina, i čak od tuđinaca vlast koju je otac imao nad svima. Naime, u tome novom redu istodobno nedostaju prirodna prava dobi, snage i očinske nježnosti te dužnosti sinovske zahvalnosti; i braća su glupava ili izopačena potčine li svoju djecu jarmu čovjeka koji bi prema prirodnom zakonu morao dati svako prvenstvo

65



svojoj djeci. U tome više ne vidimo veze što sjedinjuju vođu i članove. Snaga djeluje samostalno i priroda više ne kazuje ništa.

očuvati se, već se čak može dokazati da joj je svako povećanje više štetno negoli korisno.

Zaustavimo se na trenutak na toj usporedbi što je ushićeno čine toliki autori.42 Prvo,43 kada bi između države i obitelji bilo toliko sličnosti kao što oni drže, ne bi stoga slijedilo da pravila upravljanja svojstvena jednom od tih dvaju društava odgovaraju drugome. Tu se društva odviše razlikuju po veličini a da bi se njima moglo upravljati na istovjetan način, i svagda će postojati prevelika razlika između kućne vladavine gdje otac sve vidi sam, i građanske vladavine, gdje vođa skoro sve vidi očima drugoga. Kako bi stvari u tom pogledu postale jednake, trebalo bi da darovitosti, snaga i sve sposobnosti oca rastu razmjerno veličini obitelji, i da se duša moćnog vladara odnosi prema duši običnog čovjeka kao što se veličina njegovog carstva odnosi prema baštini pojedinca.

Iz više razloga koji proistječu iz prirode stvari, otac mora zapovijedati u obitelji. Prvo, autoritet oca i majke ne treba biti jednak; već vladavina treba biti jedna, i pri podijeljenim mišljenjima treba postojati nadmoćniji glas koji odlučuje. Drugo, ma kako neznatnima htjeli smatrati osobite ženske nezgode, budući da su one svagda za ženu razdoblje neaktivnosti, to je dovoljan razlog da je se isključi iz tog prvenstva: jer kada je ravnoteža savršena, nešto neznatno je dostatno da jedna strana prevagne.44 Osim toga, muž mora nadzirati ponašanje svoje žene jer je za njega važno da djeca, koju je prinuđen priznavati kao svoju, ne pripadaju drugome. žena koja se nema čega sličnog bojati nema jednako pravo prema mužu. 'Iteće, djeca moraju slušati oca, isprva iz nužde, potom iz zahvalnosti; pošto su polovicu svog života od njega dobivali sve što im je potrebno za život, moraju drugu polovicu života posvetiti skrbi za njegove potrebe. ćetvrto, što se posluge tiče, oni mu također duguju svoje usluge u zamjenu za to što ih on uzdržava; pridržavajući pravo da raskinu pogodbu čim im ona prestane odgovarati. Uopće ne govorim o ropstvu, jer je ono protivno prirodi i ništa ga ne može odobriti.

Ali kako bi vladavina državom mogla nalikovati vladavini obitelju čiji je princip tako različit? Budući da je otac fizički jači od svoje djece sve dok im je njegova pomoć prijeko potrebna, očinska se vlast s pravom smatra postavljenom od prirode. U velikoj obitelji čiji su svi članovi prirodno jednaki, politički autoritet, čisto arbitraran u pogledu njegova ustanovljenja, može biti utemeljen samo na konvencijama, a magistrat može upravljati građanima samo na temelju zakona. Prirodni osjećaji nameću ocu njegove dužnosti, na način koji mu rijetko dopušta da ne posluša. Vođe uopće nemaju slična pravila i stvarno su obavezni prema narodu samo u onome što su mu obećali učiniti, i čije izvršenje narod ima pravo zahtijevati. Druga je još važnija razlika u tome što djeca imaju samo ono što dobiju od oca, pa je stoga očito da njemu pripadaju ili od njega potječu sva prava vlasništva; potpuno je suprotno u velikoj obitelji, gdje je opća uprava osnovana samo da bi osigurala pojedinačno vlasništvo, koje joj prethodi. Glavna svrha poslova čitave kuće je očuvanje i povećanje očevine, kako bi je otac mogao jednoga dana podijeliti medu djecom ne osiromašujući ih, dok bogatstvo (XVII) vladara ne samo da ništa ne dodaje blagostanju pojedinaca, već ih gotovo uvijek-stoji mira i izobilja. Naposljetku, mala je obitelj predodređena da se ugasi i raspadne jednoga dana u više drugih sličnih obitelji; no, velika je obitelj stvorena da svagda traje u istom stanju, a mala se treba povećati da bi se umnogostručila; i ne samo da je velikoj dovoljno 66

Ništa od toga nema u

političkom

društvu. Daleko od toga da je

vođa prirodno zainteresiran za sreću pojedinaca, on naprotiv nerijet-

ko traži svoju sreću u njihovoj nevolji. Ako je kruna nasljedna, dijete često zapovijeda ljudima.* Ako je izborna, tisuću se neprilika osjeti u izborima, i u oba se slučaja gube prednosti očinstva. Imate li samo jednog vođu, u vlasti ste gospodara koji nema nikakva razloga da vas voli; imate li ih više, trebate istodobno trpjeti njihovo ugnjetavanje i neslogu. Riječju, zlouporabe su neizbježne i njihove posljedice kobne u svakom društvu gdje javni interes i zakoni nemaju nikakvu prirodnu snagu, te ih osobni interes i strasti vođe i članova neprestano napadaju. Premda funkcije oca obitelji i vladara moraju težiti istoj svrsi, oni to čine na tako različite načine; njihove su dužnosti i njihova prava toliko različiti da ih je nemoguće brkati, a da se ne stvaraju pogrešne ideje o načelima društva i da se ne pada u pogreške kobne • Francuski zakon o punoljetstvu kraljeva dokazuJe da su vrlo razboriti ljudi i dugo iskustvo poučili narod kako je vladavina namjesništva još veća nesreća (XVIII) nego vladavina djece.

67


po ljudski rod. Doista, ako j~ gl~s pri.rode ~ajbolji s.avjetnik k?jeg mora slušati dobar otac da b1 valJano 1spun1avao svoJe dužnosti, on je za magistrata tek pogrešan vodič koji ga neprestano odvraća od njegovih dužnosti, i prije ili kasnije g~ odvlač~ u vl~s.titu yropas~ ili propast države, osim ako ga ne zadrži razb.ontost 1h ':l~na. Jed~~a obazrivost nužna ocu obitelji je da se čuva 1zopačavan1a 1 da spnJečava kvarenje svojih prirodnih naklonosti; no upravo one kvare magistrata. Da bi valjano činio, prvi treba slušati samo svoje srce; drugi postaje izdajnik u trenutku kada sluša svoje: čak mu i vlastiti um mora biti sumnjiv i on mora slijediti samo javni um koji je zakon. Priroda je, nadalje, stvorila mnoštvo valjanih očeva obitelji, ali ne znam je li ljudska mudrost ikada stvorila dobrog kralja; 45 neka se u Platonovu Civilisu46 pročitaju osobine koje taj kraljevski čovjek mora imati, i neka se navede netko tko ih je imao. ćak i kada bi se pretpostavila da je takav čovjek postajao i nosio krunu, da li ~i um dopustio da se pravilo ljudskih vladavina temelji na čudu? Izv1esno je dakle da se društvena veza građanstva nije mogla ni morala oblikovati širenjem veze obitelji niti prema istovjetnom modelu. 2. Još mogu pojmiti da bogat i moćan čovjek koji je stekao goleme posjede zemlje nameće zakone onima koji se žele na njoj naseliti; da im to dopušta jedino pod uvjetom da priznaju njegov vrhovni autoritet i pokoravaju se svim njegovim htijenjima. Ali kako ću pojmiti da je sporazum koji pretpostavlja prethodna prava prvi temelj prava, i da u tome tiranskom činu nema dvostruke uzurpacije i to vlasništva zemlje i slobode stanovnika? Kako drukčije pojedinac može prisvojiti golemo područje oduzevši ga ljudskom rodu doli kažnjivom uzurpacijom; budući da ona oduzima ostalim stanovnicima svijeta prebivalište i hranu koje im priroda daje svima zajedno. Uskladimo s pravom prvog posjednika njegovu potrebu i rad; hoćemo li moći a da to pravo ne ograničimo? Je li dovoljno zakoračiti na zajedničko zemljište da bismo se odmah smatrali njegovim isključivim vlasnikom?* Je li dovoljno imati snage da se odatle istjeraju svi drugi da bi im se oduzelo pravo da se vrate? Dokle čin prisvajanja • Vidio sam u ne znam kojem nenaslovljenom spisu, mislim nizozemskog ugodno načelo kako svako zemljište koje je naseljeno samo urodenicima mora biti smatrano nezaposjednutim i kako ga se može zakonito prisvojiti i s njega otjerati stanovnike a da im se ne učini nikakva nepravda prema prirodnom pravu. promatrača, prilično

68


m~že uteme!ji~i vlasni!tvo? Kad~ je Nufiez Balbao s obale prisvojio J~zno mor~ 1č1ta~Juznu Amenku u ime kastiljanske krune,je li to bilo dovolJno da 1h oduzme svim stanovnicima i da odatle isključi sve vladare svijeta? Tuko su se ti obredi umnogostručavali prilično uzalud: naime katolički je kralj samo trebao odjednom iz svog ~ab!ne.t~ pris~ojiti čitav svijet, dopuštajući mogućnost da potom 1sklJuč11z svoJeg carstva ono što su prije zaposjeli drugi vladari. Koji su dakle nužni uvjeti kako bi se na bilo kojem zemljištu odobrilo pravo prvog posjednika? Prvo, da nitko to zemljište još nije nastanio. Drugo, da se zaposjedne samo onoliko prostora koliko je P?trebno za opstanak. Na trećem mjestu, da ga ne prisvajamo prazmm obredom, već radom i obrađivanjem, jedinim znakom vlasništva što ga drugi mora poštovati. Prava čovjeka prije društvenog stanja ne mogu ići dalje, i sve je ostalo nasilje i uzurpacija protiv prirodnog prava te ne može poslužiti kao temelj društvenom pravu.47 .~da da~e imam toliko zemljišta koliko trebam za moje održavanJe 1d?volJno ~uku da ga obraduju: ustupim li još, os tat će mi manje nego m1 treba. Sto mogu dakle ustupiti drugima ne otimajući od svojeg opstanka, ili kakav bih sporazum mogao napraviti s njima da bih ih učinio posjednicima onoga što mi ne pripada? Što se uvjeta tog sporazuma tiče, očevidno je da su oni nelegitimni i bezvrijedni po one koje potpuno potčinjavaju volji drugoga. Naime, ne samo što je takvo potčinjavanje nespojivo s ljudskom prirodom, što oduzima moralnost čovjekovim djelima i slobodu njegovoj volji, ustanoviti na 1ednoj strani apsolutni autoritet, a na drugoj poslušnost bez granica, isprazna je konvencija, apsurdna i nemoguća. Nije li jasno da ni na što nismo obavezni prema onome od kojeg imamo pravo sve zahtijevati, i ne uzrokuje li nužno taj jedini uvjet, nespojiv s bilo kojim drugim, bezvrijednost djela? Kakvo bi naime moj rob mogao imati pravo protiv mene budući da sve što on ima pripada meni i njegovo je pravo moje pravo, pa je moje pravo protiv mene samog riječ koja nema nikakva smisla ?48 3. Kada pobjednik prema ratnom pravu primora svoje zarobljenike na vječno ropstvo, umjesto da ih ubije, on nesumnjivo čini dobro po svoju korist, ali budući da on tako postupa prema ratnom pravu, ratno stanje uopće ne prestaje između pobijeđenih i njega, jer se ono može prekinuti samo slobodnim i dobrovoljnim sporazumom kao što je i započelo. Ako ih sve ne poubija (XIX), to je samo

69


tobožnja milost budući da je treba platiti svojom slobodom koja jedina može dati vrijednost životu. Kako su mu zarobljenici korisniji živi nego mrtvi, on ih ostavlja na životu iz svojeg interesa, a ne iz njihovoga, oni mu, dakle, ne duguju ništa doli poslušnost tako dugo dok su prisiljeni da mu se pokoravaju, ali u trenutku kada podjarmljeni narod može zbaciti jaram koji mu je silom nametnut i osloboditi se svoga gospodara to jest svog neprijatelja, ako može, on to mora učiniti, i ponovno stekavši svoju legitimnu slobodu on samo koristi ratno pravo koje uopće ne prestaje sve dok se provodi nasilje što ga ono odobrava. Kako bi, dakle, ratno pravo moglo poslužiti kao temelj za sporazum o ujedinjenju čiji je cilj samo pravda i mir? Možemo li zamisliti išta apsurdnije negoli reći da smo ujedinjeni u jedno tijelo budući da medu nama traje rat? Ali lažnost toga tobožnjeg prava na ubijanje zatvorenika tako je dobro poznata da više nema civiliziranog čovjeka koji se usuđuje tim varavim i barbarskim pravom poslužiti ili ga zahtijevati, pa ga se čak ni plaćeni sofist49 ne bi usudio podržavati. Kažem dakle prvo, kako pobjednik nema pravo pogubiti pobitek što predaju oružje, on ne može zasnivati njihovo ropstvo na pravu koje uopće ne postoji. Drugo, čak i kada bi pobjednik imao to pravo, a ne bi se njime koristio, otuda nikada ne bi proizašlo građansko stanje, već samo preinačena ratno stanje.

jeđene

Dodajmo da ako pod riječju rat podrazumijevamo javni rat, pretpostavljamo prijašnja društva porijeklo kojih se uopće ne objašnjava: podrazumijevamo li privatni rat čovjeka protiv čovjeka, na taj bismo način imali samo gospodara i robove, a nikada vodu i građane; i da bismo raspoznali ovaj potonji odnos, trebalo bi svagda pretpostaviti neku društvenu konvenciju koja čini tijelo naroda i sjedinjuje članove medu sobom kao i s njihovim vodom. Thkav je naime istinski karakter građanskog stanja; narod je narod nezavisno od svog vode, i ako vladar propadne, medu podanicima još postoje veze koje ih održavaju kao tijelo nacije. Ništa slično nećete pronaći u načelima tiranije. Tok što tiranin prestane postojati, sve se rastavlja i pretvara u prah, poput hrasta koji se pretvara u hrpu pepela kada st ugasi plamen koji ga je uništio.SO

4. Mnogi su se učeni ljudi usudili tvrditi, i tome ne nedostaje drugi autoritet doli autoritet uma,51 da za stanovito vremensko 70


razdoblje nasilna uzurpacija naposljetku postaje legitimna vlast i da jedino zastara može prometnuti uzurpatora u vrhovnog magistrata, a krdo robova u tijelo nacije. Daleko od toga da se dugotrajno nasilje može s~lom ~remena pretvoriti u pravednu vladavinu, neosporno je naprotiv da Je sama dugotrajnost kadra učiniti je nelegitimnom te da kada bi neki narod bio dovoljno bezuman da dobrovoljno prizna svom vodi samovoljnu vlast, ta se vlast ne bi mogla prenositi na druge generacije. Naime, ne možemo pretpostaviti da će buduća djeca odobriti nastranost svojih otaca niti ih možemo opteretiti da pravedno snose kaznu za grešku koju nisu počinili. Znam da će nam kazati da kao što ono koje uopće ne postoji nema nikakva svojstva, dijete koje još nije rođeno nema nikakva prava; tako da se njegovi roditelji mogu odreći svojih prava zbog sebe i zbog njega, a da se ono ne treba na to žaliti. Ali da bismo razorili tako grubi sofizam, dovoljno je razlikovati prava koja sin nasljeduje jedino od svog oca, kao što je vlasništvo njegovih dobara, od prava koja on duguje samo prirodi i svojstvu čovjeka, kao što je sloboda. Izvjesno je da prema zakonu uma otac može ustupiti prava, čiji je on jedini vlasnik, i oduzeti ih djeci. Ali nije isto s potonjima, koja su neposredan dar prirode i koja prema tome nijedan čovjek ne može odbaciti.52 Pretpostavimo da je umješan i gorljiv osvajač svoje podanike, za njihovu dobrobit, uvjerio kako bi s jednom rukom manje bili mirniji i sretniji, da li bi to bilo dovoljno da zauvijek obaveže svu djecu da si daju odrezati ruku kako bi ispunili zavjete svojih otaca? Što se tiče prešutne suglasnosti kojom se želi legitimirati tiranija, lako je uvidjeti da se ona ne može pretpostaviti na temelju dugotrajne šutnje, jer osim straha što priječi pojedince da prosvjeduju protiv čovjeka koji raspolaže javnom silom, narod, koji svoju volju može očitovati samo kao tijelo, nema moći da se okupi kako bi je obznanio. Naprotiv, šutnja građana dovoljna je za odbacivanje nepriznatog vode, oni trebaju govoriti da bi ga ovlastili, i to govoriti u punoj slobodi. Uostalom, sve što o tome kažu pravni stručnjaci i drugi za to plaćeni ljudi uopće ne dokazuje kako narod nema prava povratiti nasilno oduzetu slobodu, već da ga je opasno na to navoditi. To je također ono što nikada ne valja činiti kada smo upoznali gora zla nego što je zlo koje predstavlja to što smo izgubili slobodu. 71



Ćini mi se da se čitava ta ra�rava o društvenom sporazumu svodi na vrlo jednostavno pitanje. Sto je moglo navesti ljude da se do brovoljno sjedine u tijelo društva ako ne zajednička korist? Zajed nička korist je dakle temelj građanskog društva. Kada je to prihva ćena, što treba učiniti kako bi se razlikovale legitimne države od prisilnih skupina koje ništa ne odobrava, negoli razmotriti cilj ili svrhu jednih i drugih? Tuži li oblik društva zajedničkom dobru, on slijedi duh svojeg ustanovljenja, ima li u vidu tek interes voda, on je nelegitiman prema pravu uma i čovječanstva; jer, čak i kada se javni interes kadikad složi s interesom tiranije, taj prolazni sklad ne bi mogao biti dostatan da odobri vladavinu kojoj on ne bi bio načelom. Kada Grotius niječe da je svaka vlast uspostavljena u korist onih kojima se vlada, on je u stvari samo odviše u pravu, ali se međutim radi o pravu. Njegov jedinstven dokaz je čudnovat; izvlači ga iz vlasti gospodara nad robom, kao kada bismo odobravali jednu činjenicu drugom, i kao da je samo ropstvo manje nepravedno od tiranije.53 Upravo pravo na ropstvo treba uspostaviti. Ne radi se o onome što jest, već o onome što je primjereno i pravedno, kao ni o vlasti kojoj smo prisiljeni pokoravati se, već o onoj koju smo obavezni priznati.

VI. poglavlje ZASEBNA PRAVA SUVERENA I GRAĐANINA54 Ako je zajednički interes cilj udruživanja, jasno je da opća volja mora biti pravilo djelovanja društvenog tijela. To je temeljno načelo što sam ga pokušao utvrditi. Promotrimo sada kakva mora biti vladavina te volje nad pojedincima i kako se ona očituje. Ako su država ili grad jedna moralna osoba čiji se život sastoji u suradnji i jedinstvu njezinih članova; prva i najvažnija njezina briga je vlastito održanje. Tu briga traži sveobuhvatnu i snažnu silu koja bi pokretala i raspolagala svakim dijelom na način najpogodniji za cjelinu. Dakle, kao što priroda daje svakom čovjeku apsolutnu vlast nad njegovim udovima, društveni sporazum daje političkom tijelu apsolutnu vlast nad njegovim članovima, i to je ona ista vlast koja se, upravljana općom voljom, naziva, kako sam rekao, suverenost.. 72

Ali kako osim javne osobe moramo razmotriti i privatne osobe što je sačinjavaju i čiji su život i egzistencija prirodno neovisni 0 njezinom životu i egzistenciji,55 taj predmet traži da ga se raspravi. Radi se o tome da se dobro razlikuju prava koja suveren ima nad građanima od prava koja suveren mora poštovati kod gradana56 i dužnosti koje građani moraju ispunjavati kao podanici od prirodnih prava (XX) koja oni moraju uživati kao ljudi. Izvjesno je57 da je sve ono što društvenim sporazumom svatko otuđuje od svojih prirodnih sposobnosti,58 svojih dobara i slobode, samo onaj dio svega toga čije je posjedovanje važno za društvo. Tuko građanin mora državi pružiti sve usluge koje može, i suveren sa svoje strane ne može opteretiti podanike nikakvim okovima nekorisnim zajednici: jer prema zakonu uma ništa se ne čini bez razloga, kao ni prema zakonu prirode. Ali ne treba miješati ono što je pogod�o s onim što je nužno, jednostavnu dužnost s neumoljivim pravom, 1 ono što se može od nas zahtijevati s onim što trebamo činiti dobrovoljno (XXI). Obaveze što nas vežu u društveno tijelo obavezne su samo stoga što su uzajamne, i njihova je priroda takva da ne možemo raditi za drugoga a da istodobno ne radimo i za sebe. Zašto je opća volja svagda ispravna, i zašto svi neprestano žele sreću svakome od njih ako ne stoga što nema nikoga tko potajno ne prisvaja tu riječ svatko i ne pomišlja na sebe samoga glasajući za sve? To dokazuje da jednako pravnost i pojam pravde što iz nje proizlazi potječu iz prvenstva koje svatko daje sebi i prema tome iz čovjekove prirode; da opća volja, k��o bi to doista bi�a: mora biti opća u svom predmetu kao i u svojoj . b1t1; da mora polaz1t1 od svth kako bi se vraćala svima i da ona gubi �voju prirodnu ispravnost čim se upravi prema nekom pojedinačnom 1 određenom predmetu: jer, prosuđujući tada ono što nismo mi,59 nemamo nikakvo istinsko načelo pravičnosti koje nas vodi. Naime, čim se radi o činjenici ili posebnom pravu o predmetu koji nije propisan nekom prethodnom i općom konvencijom, slučaj postaje prijeporan, to je spor u kojem su zainteresirani pojedinci Jedna od stranaka, a javnost druga, ali u kojem ne vidim ni zakona što ga treba slijediti ni suca koji treba presuditi. Bilo bi onda smiješno htjeti se pozivati na izričitu odluku opće volje koja može biti samo zaključak jedne od stranaka, i koja je prema tome za drugu samo pojedinačna volja, u tom slučaju podložna60 nepravdi i zabludi. Isto 73

o


društvenom ugovoru

tako, kao što pojedinačna volja ne može _pre~st~vljati opću ~olju, opća volja sa svoje strane ne može postat1/0Jedma~~om_ volJom ~ da ne promijeni svoju prirodu, ona ne maze pres~d1ti pom~ence m 61 0 nekom čovjeku ni o nekoj činjeni~i. Kada J~ a~_enski narod, primjerice, imenovao ili svrgavao svoJe vode, dodJelJlva? ~agra~u jednome, a nalagao globu drugome,62 i mnoštvom poJed~nač~~h dekreta izvršavao bez razlike sva djela vlade, tada narod više mJe imao opću volju u pravom smislu, nije više postupao kao suveren, već kao magistrat. . Iz toga treba shvatiti da ono što uopćava javnu volju nije broj glasača već zajednički interes što ih sjedinjuje: 63 jer u to~ ustano~i svatko se nužno podvrgava uvjetima što ih nameće drugima; to Je izvrstan sklad interesa i pravde, koji daje zajedničkim odlukama svojstvo pravičnosti koju vidimo kako iščezava u ~aspravi o ~~a~o~ pojedinačnom slučaju, zbog takvoga zajedničkog mteresa kOJl SJed1njuje i poistovjećuje volju suca s voljom stranke. Ma s koje se strane uzdigli do načela, svagda p_rispjevamo do istog zaključka a to je: društveni sporazu~ u~postavlJa_medu g~a~anima takvu jednakopravnost da se om svi obavezuJu pod ~stm~ uvjetima, i trebaju svi uživati iste prednosti. Dakle, p~e~a pnrod1 sporazuma, svaki čin suverenosti, to jest svaki autent1čm čm opće volje, jednako obavezuje ili povlašćuje sve građane, tako d~ suveren poznaje sam9 tijelo nacije, i ne r~zlikuje nijed~og od ?mh što ga sačinjavaju. Sto je dakle točno čm suverenosti? To mJe naredba nadredenog podređenom, ni zapovijed gospodara _r~bu, već konve_~cija tijela države sa svakim od njenih člano~a; le~1t1~na konve~c1J~ jer kao osnovu ima društveni ugovor, pravična Jer J~ dobrovolJ_na ~ opća, korisna jer ne može imati drugu svrhu dah dobro svih: ~ postojana jer za jamce ima javnu silu i vrhovnu vlas~. Dok ~u podamc~ podvrgnuti samo tim konvencijama, ne pokoravaJu se mkome dob vlastitoj volji. Ako pitamo dokle se protežu zas~bna prava suver~na i pojedinaca znači pitati do koje se mjere om mogu obave~~1 sa samima sobom, svatko prema svima, i svi prema svakome od nJ1h. Iz toga slijedi da suverena vlast, ma koliko o~a. bila apsolutn~, sveta, nepovrediva, ne prelazi niti može prelaziti ~ran~ce općih konvencija, i da svaki čovjek može potpuno raspolagati ~~ime što su mu od njegovih dobara i slobode ostavile te k~nv~nc11e: tako d~ suveren nikada nema pravo opteretiti jednog poJedmca više negoh

74

drugoga, jer kako tada slučaj postaje pojedinačan, njegova vlast više nije nadležna. Kada se ta razlikovanja jednom prihvate, pogrešno je da u društvenom ugovoru sa strane pojedinaca ima ikakvog zbiljskog odricanja, jer se oni učinkom tog ugovora nalaze u stvarno poželjnijem položaju nego što su bili prije, i jer su umjesto prostog otuđivanja učinili samo povoljnu zamjenu neizvjesnog i nestalnog načina bivstvovanja boljim i sigurnijim, prirodne nezavisnosti građanskom slobodom, sposobnosti da naškode drugima osobnom sigurnošću,64 i njihove snage, koju su drugi mogli nadvladati, pravom što ga društveno udruženje čini nepobitnim. Sam njihov život, što su ga zavjetovali državi, u njoj je trajno zaštićen, i kada ga oni izlažu ili gube za njezinu obranu, ne čine li onda isto što su mnogo češće i uz veću opasnost činili u prirodnom stanju, kada su započinjući neizbježive bitke branili uz opasnost po život ono što im je služilo da ga održe? Istina je da se svi, ako ustreba, moraju boriti za domovinu, ali isto tako se nitko nikada ne mora boriti za sebe. Ne postižemo li također da se izlažemo za ono što čini našu sigurnost samo dijelu opasnosti kojoj bismo se trebali izvrgnuti za same sebe čim bi nam ona bila oduzeta?

VII. poglavlje NUŽNOST POZITIVNIH ZAKONA Eto, čini mi se, najtočnijih ideja što bismo ih mogli imati o temeljnom sporazumu koji je osnova svakom pravom političkom tijelu; ideje koje je tim više bilo važno izložiti što su svi oni koji su raspravljali o tom predmetu, a da ih nisu dobro pojmili, svagda temeljili građansku vladavinu na proizvoljnim načelima, koja uopće ne proizlaze iz prirode tog sporazuma. U nastavku ćemo vidjeti s kojom se lakoćom čitav politički sistem izvodi iz toga što sam upravo utvrdio, i koliko su posljedice toga prirodne i jasne. No, dovršimo polaganje temelja našega zdanja (XXII). Kako društveno udruženje ima određenu svrhu, čim je oblikovana, treba nastojati tu svrhu ispuniti. Kako bi svatko želio ono što 75


treba činiti prema obavezama društvenog ugovora, treba da svatko zna što treba htjeti; ono što treba htjeti to je zajedničko dobro; ono što treba izbjegavati to je javno zlo. Ali kako država ima samo idealnu i konvencionalnu egzistenciju, 65 njeni članovi nemaju nikakvu pri rodnu i zajedničku osjećajnost, kojom bi, neposredno obaviješteni, primali ugodan utisak o tome što je korisno, i bolan utisak čim je ona povrijeđena. Umjesto da predusreću zla što je napadaju, oni su rijetko tu pravovremena da ih otklone kada ih počnu osjećati; treba ih izdaleka predvidjeti da bi ih se uklonilo ili izliječila. Kako bi, dakle, pojedinci štitili zajednicu od zala što ih mogu vidjeti i osjetiti tek naknadno; kako bi joj pribavili dobra o kojima mogu suditi tek nakon njihova djelovanja? Kako se uostalom uvjeriti da oni, dok ih priroda neprestano podsjeća na njihovo prvobitno stanje, neće nikada zanemariti to drugo, umjetno stanje,66 prednost kojega im je vidljiva samo po često vrlo dalekim posljedicama? Pretpostavimo li da su oni svagda podvrgnuti općoj volji, kako bi se ta volja mogla očitovati u svim prilikama? Hoće li ona biti svagda očevidna? Neće li je pojedi načni interes ikada zastrti svojim iluzijama? Hoće li narod svagda ostati okupljen da je obznani, ili će se prepustiti pojedincima svagda spremnima da je zamijene svojom voljom? Naposljetku, kako će svi djelovati sporazumno, koji će red uvesti u svoje poslove, koje će imati načine da se razumiju i kako će medu sobom učiniti razdiobu zajed ničkih poslova? Tu67 teškoće, koje su se morale činiti nepremostivima, uklonjene su najuzvišenijom od svih ljudskih institucija ili, bolje rečeno, nebes kim nadahnućem koje uči narod da na ovom svijetu oponaša nepro mjenjive odluke božanstva. Kojim nepojmljivim umijećem se moglo naći načina kako pokoriti ljude da bi ih se učinilo slobodnima? Kako iskoristiti u službi države dobra, ruke, sam život članova, a da ih se ne primorava i ne pita za savjet? Prikovati njihovu volju njihovim vlastitim pristankom? Istaknuti njihov pristanak naspram njihova odbijanja? Prisiliti ih da kažnjavaju sami sebe kada učine ono što nisu željeli? Kako se može učiniti da se svi pokoravaju.i da nitko ne zapovijeda, da oni služe i uopće nemaju gospodara; utoliko više doista slobodni ukoliko su u prividnom podaništvu, svatko gubi od svoje slobode samo ono što može nauditi slobodi drugoga? Tu su čuda djelo zakona. Jedino zakonu ljudi duguju pravdu i slobodu. To je taj spasonosan organ volje svih koji ponovo uspostavlja u pravu 76


prirodnu jednakost medu ljudima. To je taj nebeski glas što nalaže svako_m grada?inu pravi_la javnog uma i uči ga da se ponaša prema ne bude neprestano u proturječju načelu�a vlastitog rasud1 van _ �a i��s � samim_ so?o1:11. �kom su Jedim pokretač političkog tijela, ono je dJelatno 1 pnmJetlJ1vo samo preko njih (XXIII). Bez zakona obliko �ana _�ržava s_amo j� tijelo bez duše, ona postoji i ne može djelovati, Jer IllJ� dovolJno �a Je svatko podvrgnut općoj volji; kako bi je slijedio treba Je poznavatI. Eto, odakle nužnost zakonodavstva. Zakoni68 su točno samo uvjeti građanskog udruženja. Narod podvrg�u � z�ko�u mora dakl� biti njegov tvorac, jer samo oni koji se �druzuJu �ma Ju pravo da obJave uvjete pod kojima se žele udružiti. Ali kako_ će 1h objaviti? Hoće li to biti zajedničkim sporazumom ili �ena ?anm� na ��h�ućem? Ima li političko tijelo organ kojim bi 1zraz10 svoJa ht1JenJa? Tko će mu dati dalekovidost nužnu da iz njih oblikuje akte i unaprijed ih objavi, ili kako će ih proglasiti kada ustr�b�?_Ka�? bismo htjeli da je slijepo mnoštvo koje često ne zna što _zeh, J�r . nJetko �na što je za njega dobro, moglo samo od sebe obhkovat1 1 provesti tako težak pothvat kao što je sistem zakono davstva koji je najuzvišenije nastojanje ljudske mudrosti i dalekovi dosti? Sam od sebe narod svagda želi dobro, ali ga svagda ne vidi sam od sebe. Opća volja je svagda ispravna, nikada se ne radi o tome da se ona i ��ravi: ali je treba znati ispitati u pravi čas69; treba joj preds�av1_11 _ �redmete !�� kakvi jesu, a katkad takve kakvi joj se moraJu č1��t1, p�kaz�t1 �OJ dobar put što ga ona želi slijediti; štititi je od_ zavo�IJ1vo�ti poJedmačnih volja (XXIV), primaknuti njenim očima mJ_esta 1 vre�ena, uravnotežiti varku prisutnih i primjetljivih pr�dnost1 op_asnostima udaljenih i skritih zala. Pojedinci vide dobro koJe ?dbac�J�: Javnost želi dobro koje ne vidi. Svima podjednako trebaju vod1č1; tre?� obavezati jedne da prilagode svoja htijenja svom umu; -�reba naučiti drugu da spozna što želi. Onda će iz javne pr�SvtJećenosti proizići vrlina pojedinaca, a iz tog saveza razuma i v?lJ� u društvenom tijelu, stroga suradnja dijelova i najveća snaga qelme. Eto, odakle se rada nužnost zakonodavca.

77



Druga knjiga USPOSTAVI.JANJE ZAKONA

I. poglavlje SVRHA ZAKONODAVSTVA Društvenim sporazumom dali smo egzistenciju i život političkom tijelu; sada se radi o tome da mu zakonodavstvom damo pokretljivost i volju: jer prvobitni čin kojim se to tijelo ?�li�uje i ujedinjuje, ne određuje još ništa o tome što ono treba uč1m�1 kako bi se održalo70. Toj velikoj svrsi teži znanost zakonodavstva, ah kakva je to znanost, gdje pronaći genija koji je posjeduje, i koje su vrline nužne onome koji se usudi izvršavati je. To je istraživanje veliko i teško, ono je čak obeshrabrujuće za onoga koji bi uobrazio da vidi kako nastaje dobro ustrojena država.

II. poglavlje O ZAKONODAVCU7 1 Doista, da bi se otkrila najbolja pravila društva koja odgovaraju nacijama, bila bi potrebna odličnija inteligencija koja je upoznala sve ljudske potrebe, a nije iskusila nijednu; koja nije imala nikakve veze s našom prirodom, i koja je vidjela sve one koji joj priliče; čija je sreća bila neovisna o nama, i koja se ipak željela pozabaviti našom. Riječju, trebao bi Bog da dade valjane zakone ljudskom rodu, i kao što su pastiri odličnijeg soja od blaga koje vode, pastiri ljudi, koji su njihove vode, morali bi biti odličnijeg soja negoli narodi. 78

Tim Platonovim umovanjem o pravu da se odredi građanski ili kraljevski čovjek, što ga Platon istražuje u svojoj knjizi o vladanju, Kaligula se poslužio u zbilji, prema Filonovu72 svjedočanstvu, kako bi dokazao da su gospodari svijeta odličnije prirode od ostalih ljudi. Ali ako je istina da je velik vladar rijedak čovjek, kako li će tek biti s velikim zakonodavcem? Naime, prvi treba samo slijediti obrazac što ga drugi mora zadati. Ako je jedan konstruktor i izumio stroj, drugi je samo radnik koji ga sastavlja ili pokreće. Za postanka društava, kaže Montesquieu, vode republika čine instituciju, a potom institucija oblikuje vode republika.13 Onaj koji se smatra sposobnim da oblikuje narod, mora se osjećati kadrim, da tako kažemo, da promijeni ljudsku prirodu. On treba preobraziti svakog pojedinca, koji je samim sobom savršena i usamljena cjelina, u dio veće cjeline od koje taj pojedinac prima na neki način svoj život i svoj bitak; okrnjiti na neki način ustrojstvo čovjeka kako bi ga pojačao; nadomjestiti djelomičnom i moralnom egzistencijom fizičku i nezavisnu egzistenciju što smo je svi dobili od prirode. Riječju, on treba oduzeti čovjeku sve vlastite i prirođene snage (XXV) kako bi mu dao one koje su mu strane i koje ne može koristiti bez pomoći drugoga. No što su te prirodne snage više umrle i uništene, i što su stečevine veće i trajnije, i institucija je postojanija i savršenija. Tuko da ako svaki pojedinac ne može ništa osim po svima drugima, i ako je snaga stečena od cjeline jednaka ili nadmoćna zbiru prirodnih snaga (XXVI) svih pojedinaca, može se kazati da je zako nodavstvo na najvišem stupnju savršenstva koji može doseći. Zakonodavac je u svakom pogledu izuzetan čovjek u državi. Ako takav treba biti po svojim sposobnostima, on to nije ništa manje po svojoj ulozi. To nije ni magistratura ni suverenost. Tu uloga što ustanovljava republiku uopće ne ulazi u njeno ustrojstvo. To je na neki način posebna i gotovo božanska funkcija koja nema ništa zajedničko s ljudskom vlašću. Naime, ako onaj koji upravlja ljudima uopće ne treba upravljati zakonima; ni onaj koji upravlja zakonima ne treba upravljati ljudima: Inače bi njegovi zakoni stvoreni da služe njegovim strastima, često samo učinili vječnima njegove nepravde; i on nikada ne bi mogao izbjeći da osobni pogledi pokvare svetost njegova djela. Tuko izmjene pisanog prava dokazuju osobne motive koji su mu nalagali rješenja. Golema, nezgrapna, proturječna kom plikacija. Djelo slaboumnog cara, izgubljene žene i pokvarenog 79


magistrata koji je za svako nasilje koje je želio počiniti objavio zakon kako bi ga odobrio. Kada je Likurg želio dati zakone svojoj domovini, počeo je tako da se odrekao suverenosti. Običaj većine grčkih gradova bio je da povjere strancima izrađivanje zakona. Rim je u svom najboljem dobu učinio da se u njegovu okrilju ponovo rode svi zločini tiranije i našao se pred propašću jer je u istim glavama ujedinio zakonodavni auto ritet i suverenu vlast. Nikada nismo zamišljali da bi volja jednog čovjeka ikada mogla postati zakonom bez suglasnosti naroda: Ali, kako odbiti tu suglas nost onome za koga znamo da je gospodar i koji u sebi sjedinjuje povjerenje i javnu silu. Razumnim je ljudima teško da budu saslušani; slabi se ljudi ne usude govoriti, i prisilna šutnja podanika toliko se smatrala prešutnim odobravanjem, da se od rimskih careva, što su pod imenom tribuna prisvajali sebi sva prava naroda, usuđivala staviti iznad zakona volju vladara koji samo iz njega crpi svoj auto ritet. Ali, mi raspravljamo o pravima, a ne o zlouporabama.74


tu istinu, treba dobro primijetiti da oni koji misle kako bezuvjetno obe�nJe ne�ob_itno oba".'ezuje onoga koji obećaje, ipak pomna _ razhkuJu 1sk1Juč1vo bezuvjetna obećanja od onih koja sadrže neko liko �rešutnih ali očevidnih uvjeta, jer u tom posljednjem slučaju oni se svi slažu da valjanost obećanja ovisi o izvršavanju uvjeta koji se podrazumijeva, kao kada čovjek, stupajući u službu drugoga, svakako pretpostavlja da će ga taj drugi hraniti. Isto tako narod koji sebi izabire jednog ili više voda i obećaje da će im se pokoravati, očevidno pre��ostavlja da_će oni nje�ovu slobodu, koju im on ustupa, upotri Jeb1t1 samo konsno po n1ega samoga, bez čega bi taj narod bio bezuman, njegova bi obećanja bila bezvrijedna. Što se tiče istog �stupanja iznuđenog silom, prije sam pokazao da je ono bezvrijedna 1 da smo obavezni pokoriti se sili samo tako dugo dok smo na to prisiljeni.

Onaj koji izrađuje zakone nema dakle ili ne smije imati nikakvu zakonodavnu vlast. Sam narod se ne može odreći toga vrhovnog prava, jer prema temeljnom sporazumu samo opća volja obavezuje pojedince i nikada ne možemo biti sigurni da je jedna pojedinačna volja istovjetna općoj volji, osim ako je podvrgnemo slobodnom glasanju naroda. Ako75 kažemo da kako se čitav narod jednom potčinio dobro voljno, svečano i bez prisile jednom čovjeku, sva htijenja tog čovjeka trebaju zbog tog potčinjavanja biti smatrana za isto toliko činova opće volje - izrekli smo sofizam na koji sam već odgovorio. Dodat ću da je dobrovoljno i pretpostavljeno potčinjavanje naroda svagda uvjetno; da se narod nikada ne podaje zbog vladareva probitka, već zbog svojeg; da ako svaki pojedinac obeća da će se potpuno poko ravati, on to čini za dobrobit svih; da u istom slučaju vladar također preuzima obaveze iz kojih proizlaze obaveze naroda, i da čak i pod najapsolutnijim despotizmom on ne može prekršiti svoju zakletvu, a da odmah ne oslobodi podanike njihove zakletve.

Preostaje dakle svagda da se zna jesu li uvjeti ispunjeni i prema tome je li volja vladara doista opća volja, a jedino je narod sudac u tom pitanju. Dakle, zakoni su kao čisto zlato što ga je nemoguće izopačiti ijednom radnjom i što ga prva kušnja odmah učvršćuje u njegovu prirodnom obliku. Štoviše, protivno je prirodi volje, koja uopće nema nikakve vlasti nad samom sobom, da se obavezujemo za budućnost, doista se možemo obavezati da činimo, ali ne da hoćemo; i velika je razlika između izvršavanja onoga što smo obećali, jer smo to obećali, i htijenja da to još uvijek učinimo, čak i kada to nismo ranije obećali. No današnji zakon ne mora biti čin jučerašnje opće volje, već današnje,76 i mi smo se obavezali da učinimo ne ono što su svi htjeli, već ono što svi hoće, jer kako se odluke suverena kao suverena tiču samo njega samog, on je svagda slobodan da ih zamijeni (XXVII).77 Odatle slijedi da kada zakon govori u ime naroda, to je u ime današnjeg a ne negdašnjeg naroda. Zakoni, premda usvojeni, imaju autoritet koji traje samo tako dugo dok narod, slobodan da ih opozove, to ipak ne čini, što dokazuje sadašnju suglasnost. Tukođer je izvjesno da u pretpostavljenom slučaju javna htijenja zakonitog vladara obavezuju pojedince tako dugo dok nacija, koja se može skupiti i suprotstaviti bez prepreke, ne daje nikakav znak nepri znavanja.

Kada bi neki narod bio dovoljno glup da ništa ne ugovori u zamjenu za svoju pokornost, osim pravo da se njemu zapovijeda, opet bi to pravo bilo uvjetno po svojoj prirodi. Kako bismo pojasnili

Tu razjašnjenja pokazuju da, kako je opća volja stalna veza političkog tijela, nikada nije dopušteno zakonodavcu, ma kakva je ranija ovlaštenja on mogao imati, da djeluje drukčije doli upravlja-

80

81


jući tu istu volju uvjeravanjem, niti da išta propisuje pojedincima što prvo nije dobilo potvrdu općeg pristanka; kako se već od prve radnje ne bi uništila bit same stvari koju želimo stvoriti, i slomila (XXV III) društvena veza misleći da se učvršćuje društvo. Ja dakle vidim u djelu zakonodavstva istodobno dvije stvari koje kao da se međusobno isključuju; pothvat iznad svake ljudske snage i, da bi ga se izvršilo, autoritet koji nije ništa. Druga teškoća zaslužuje pažnju. Greška mudraca često je bila , da govore prostom puku svojim jezikom umjesto njihovim; tako nikada nisu bili shvaćeni. Ima tisuću vrsta ideja koje imaju samo jedan jezik i koje je nemoguće prevesti narodu. Odviše općeniti nazori i odviše udaljeni ciljevi podjednako su izvan njegova dometa, i svaki pojedinac koji ne vidi, primjerice, drugu razinu vladavine doli svoju pojedinačnu sreću, teško zamjećuje prednosti koje treba izvući iz stalnih odricanja što ih nameću valjani zakoni. Kako bi nastajući narod mogao osjetiti velika načela pravde i temeljna pravila državnog uma, trebalo bi da posljedica uzmogne postati uzrokom, da društveni duh, koji mora biti djelo institucije, upravlja samom institucijom, i da ljudi budu prije zakona ono što moraju postati po njima. Kako zakonodavac ne može upotrijebiti ni silu ni rasuđivanje, nužno je da pribjegne autoritetu jednog drugog reda koji može pridobiti bez prisile i uvjeriti bez dokazivanja. Eto što je sililo očeve nacija svih vremena da pribjegnu božanskoj intervenciji i da počaste bogove svojom vlastitom mudrošću, kako bi se narodi, podvrgnuti zakonima države kao zakonima prirode i prepoznavajući istu moć u stvaranju fizičkog tijela i u stvaranju moralnog tijela, pokoravali slobodno i poslušno, nosili jaram javnog blaženstva. Toj uzvišeni um koji se uzdiže iznad dometa prostih ljudi, je onaj čije odluke zakonodavac stavlja u usta besmrtnika kako bi božanskim autoritetom upokorio one koje ne može pokolebati ljudska razboritost (XXIX). Ali nije svojstveno svakom čovjeku da kroz njega progovaraju bogovi ni da mu se vjeruje kada se objavi za njihovog tumača. Veličina stvari izrečenih pod njihovim imenom treba biti poduprta rječitošću i odlučnošću više nego ljudskom. 'freba da se žar entuzijazma pridruži dubinama. mudrosti i postojanosti vrline. Riječju, velika duša (XXX) zakonodavca je pravo čudo koje mora dokazati svoje poslanstvo. Svaki čovjek može urezivati kamene ploče, ili kupiti proročište, ili hiniti tajno općenje s nekim božan-

82


s tvom, ili dresirati pticu da mu govori u uho, ili naći neki drugi način da se na�odu �ametne. Onaj koji ne zna da to može okupiti gomilu bezummka, mkada neće utemeljiti carstvo, i njegovo će ekstrava gantno djelo propasti uskoro s njim. Jer ako isprazne opsjene tvore pr?.laznu ve�u, samo je mudrost čini trajnom. Hebrejski zakon, još . UvtJek post �Jeć1, za�on I�maelovog djeteta što već jedanaest stoljeća �lađa po��':com SvtJeta, JOŠ danas svjedoči o velikim ljudima koji su 1h odr �dth, 1 dok oho�� filozofija ili slijepi stranački duh vidi u njima s�m� izvrsne obmanJtvače, pravi političar divi se u njihovu uteme lJ�telJskom pothvatu tom velikom i moćnom duhu što upravlja traj mm ustanovama (XXXI). e treba i� sv�ga �oga zaključiti s Waburtonom78 da politika i .� rehgtJa mogu imati zaJedničku svrhu, već da jedna kadikad služi za oru�e drug?j. (79Svatko dovoljno osjeća korisnost političkog udru ženJa da �čme stanovita mišljenja stalnima i sačuva ih sjedinjene u _ doktrm� 1 sektu, � �to se ti� sudjelovanja religije u građanskoj ustanovi �akođer ".1d1mo da �tJe manje korisno da se moralnoj vezi može dau unutarnJa snaga koJa prodire do duše i svagda je nezavisna od dobara, zala, od samog života i svih ljudskih događaja. Ne mislim da u ovom poglavlju proturječim onome što sam prije ka�o o maloj korisnosti zakletve u ugovoru o društvu, jer je velika razhka ostati odan državi samo zato što smo se na to zakleli, ili zato što držimo njenu instituciju božanskom i neuništivom (XXXII).)

III. poglavlje O USTANOVLJENJU NARODA80 Pre�da ovdje obradujem pravo, a ne pogodnosti, ne mogu se suzdržati da ovlaš u prolazu ne pogledam one koje su prijeko potrebne u svakom valjanom utemeljenju.81 Kao što prije, negoli podigne građevinu, umješan arhitekta promatra i �stražuje zemljište da vidi može li ono izdržati njezin teret, mudar osmvač ne počinje izrađivati zakone nasumce, već prije toga istražuje je li narod, kojemu ih namjenjuje, sposoban da ih nosi. Zbog toga je Platon odbio dati zakone Arkadanima i Kirenjanirna, znajući 83


da su i jedni i drugi bogati i ne mogu podnijeti jednakost. Zbog toga su se na Kreti vidjeli valjani zakoni i nevaljali ljudi, jer je Minos disciplinirao tek narod pun mana. Tisuću je nacija dugo sjalo na zemlji, koje nikada ne bi mogle trpjeti valjane zakone, a čak i one koje su to mogle, imale su za čitavog svog trajanja samo vrlo kratko vrijeme za to. Narodi su kao i ljudi podatljivi82 samo u svojoj mladosti; postaju nepopravljivi stareći. Kada su jednom običaji uspostavljeni i predrasude ukorijenjene, opasan je i uzaludan pot hvat željeti ih taknuti, oni čak ne mogu podnijet i da govorimo o tome da ih se učini sretnima; poput glupih bolesnika bez hrabrosti koji strepe ugledavši liječnika. Malo je nacija poniženih pod tiranijom koje pridaju i najmanju važnost slobodi, a čak i one što bi je još željele nisu je više u stanju podnijeti.83 Kao što stanovite bolesti remete glave ljudi i oduzimaju im sjećanje na prošlost, kadikad se za vrijeme tr ajanja država zbivaju silovita razdoblja kada revolucije čine narodima ono što stanovite krize čine pojedincima, kada zgroženost prošlošću zauzima mjesto zaborava i kada država, koju su zapalili gr ađanski ratovi, uskrsava da tako kažemo iz svojeg pepela i ponovno stječe snagu mladosti izlazeći i z ruku smrti. Tukva je bila Sparta u vrijeme Likurga; takav je bio Rim nakon Turkvinija, i takve su kod nas bile Švicarska i N izozemska, nakon protjerivanja tirana. Ali ti su događaji rijetki; to su iznimke čiji se razlog svagda nalazi u posebnom ustrojstvu pojedine države. Općenito, narodi m alaksali od dugog ropstva i poroka, gube istodobno ljubav prema domovini i osjećaj sreće; oni se tješe da im je loše umišljajući da im ni ne može biti bolje. Oni žive zajedno bez ikakva pravog jedinstva, kao ljudi skupljeni na istom području no odvojeni ponorom. Njihova ih bijeda uopće ne pogađa jer ih ambicija zasljepljuje, i jer nitko ne vidi mjesto gdje on je, već ono kojemu teži. Narod u toj državi nije više sposoban za valjano utemeljenje, jer njegova volja nije manje pokvarena od njegova ustrojstva. On više nema što izgubiti, više ne može ništa steći, otupljen ropstvom prezire dobra koja ne poznaje. Nemiri ga mogu uništiti a da ga revolucije ne mogu obnoviti, i tek što su okovi razbijeni, on pada raspršen i više ne postoji. Tuko mu otada treba gospodar i nikada oslobodilac. Narod koji još nije pokvaren, može imati u svojoj veličini mane koje nisu u njegovoj supstanciji. Pojasnit ću.84 84


. . l(ao8..5što Je pnroda dala granice stasu dob ro građe nog . iznad koJih ?na �tvara sa�o divove ili patuljke, ona je takođe rčovjeka računa o naJbolJ�m ustroJst:11 države, gran icama prostiranja povela koje bi _ ona trebala 1�a�1, �a ne b1_ bila ni prevelika, kako bi se njom e moglo ?obro u�r��lJat1, m �remala, kako bi se mogla sama održati. Toško Je zam1s_ h�1 1šta besm1sl�nije od načela osvajačkih nac ija koje d rže da P?većavaJu sv�gd� SVOJU moć šireći bez mjere svoj ter itorij. Poči nJemo sh�aćat1 da u �vakome političkom tijelu postoji maks imum snag� �OJ� o�o �e b1 um� elo prijeći, i od kojeg se često ud aljava prošuuJuć1 se, ah mozda JOŠ ne shvaćamo dovoljno da što se štvena v�za više širi, to se više olabavlja, i uopće je mala država dru svagda proporc10nalno moćnija od velike. V

. . Treba samo otvoriti povijest i uvjeriti se u to načelo iskustvom, 1 t1su�u ga razlog� može dokazati. Prvo, uprava postaje teže izvediva . u velikim razdalJmama, kao što teret postaje teži na kraju velike polug�. ? na tako�er po�taje teg?bnija kako se stupnjevi umnogo . st ručuJu, _1er s�aki grad ima svoJu upravu koju narod plaća; svaki ko�ar SVOJU koJu tak��er plaća n�rod; zatim svaka provincija, potom velik� vlade, satrap�Je, P?tkra!Jevstva što ih treba svagda platiti sk �plJe kako _se penJemo 1 naposljetku dolazi vrhovna uprava koja �mštava sve? J�d�a pr�osta _ju sredstva za izvanredne slučajeve, i kada �m treba _ pnbJeć1.' dr�va Je svagda na pragu svoje propasti. V lada �ma m�nJe snage 1 b�zme �� upozori na zakone, spriječi zlostavljanja, ispravi_ zl�upor�be_ 1 suzb1Je buntovničke pothvate što se mogu zbiti u �dal� emm mJe�tl�a. Narod ima manje naklonosti za svoje vode k��e m�da ne _v1d1, za domovinu koja je u njegovim očima poput sv1Jeta, 1 za svoJe sugrađane kojih su mu većina stranci. Isti zakoni n� mo�u ?dgo�ar�_ti tolikim različitim nacijamaB6 koje imaju razli �lte �btčaJe, k?Je z1ve � oprečnim klimama i koje ne mogu podnijeti 1stov1 etan obhk vl�davin�.. �azli�iti zakoni stvaraju samo smutnju i zbrku �ed�-�arod1ma kOJI ž1već1 pod istim vodama i u neprekidnoj kom�mka�IJI prela�e neprestano jedni kod drugih, i podvrgnuti . d��g1m ob1čaJ1ma mkada nisu sigurni da je njihova očevina doista nJ1hova: darovitosti su sakrivene, vrline nepoznate, porok nekažnjen u to� mn�štvu lju �i neznanih jedni drugima što ih sjedište uprave sk��lJa na 1stom _ m1 estu. Vode preopterećene poslovima ne vide ništa saffil; naposljetku mjere koje treba poduzeti kako bi se svuda održao opći autoritet, što ga toliko udaljenih činovnika želi izbjeći ili_ ob85


manuti, iscrpljuju svu javnu pozornost te je ne ostaje �še za s:eću naroda, jedva je ostaje za njegovu obranu ako u�treba, 1 tako dr�a_va prevelika za svoje ustrojstvo svagda propada umštena pod vlastitim teretom. S druge strane država mora sebi da_ti stan?viti temelj ka�� bi imala čvrstoću i kako bi se opirala udarcima koJe neće propustiti da iskusi i naporima koje će biti prisiljena izdržati; i�r sv� n�rodi_ imaj_u neku vrstu centrifugalne sile kojom neprestano dJelUJU Jedm protiv drugih i teže da se povećavaju na uštrb svojih susjeda (XXXIII)._Toko se slabi izlažu opasnosti da budu uskoro uništeni, i ne mog� se n!ka�� održati osim ako se postave sa svima u neku vrstu ravnoteze koJa čmi pritisak podjednakim. Vidimo tako da ima razloga za širenje i razloga za stezanje i nije najneznatnija sposobnost političara naći između jednih i dru_gih najpovoljniju veličinu za održanje države. Možemo uopće kazati �� prvi razlozi koji su isključivo izvanjski i relativni moraJu sva?da biti podredeni drugima koji su unutarnji i apsolutni; jer je snažno i �dr�vo ustrojstvo prva stvar koju valja tražiti i više se moramo osla_nJatl �a snagu koja nastaje iz dobre vladavine negoli na sredstva koJa pruza veliko područje. Uostalom, vidjeli smo države tako ustrojene da je nužnost o's vajanja u samome njihovom ustr�js� i koje su, d_a bi se održale, . prisiljene neprestano se povećav ati. Mozda su s� one Jako_ obra�?vale toj sretnoj nužnosti, koja će im ipak pokazati, s gramcom n11hove veličine, neizbježan trenutak njihova pada. Da bi se državom moglo dobro upravljati, njezina veličina ili bolje rečeno njezino prostiranje, treba biti odmjereno prema spos�b� nostima onih koji njome upravljaju, i nemogućnost da se vehki duhovi neprekidno izmjenjuju u vladi, traži da se ravnamo pre�a običnim dometima. Eto što čini da nacije povećane pod slavmm vodama nužno propadaju u rukama glup ana koji ne propuštaju da ih naslijede, i da ako je država imalo velika, vladar je got�vo sv agda odviše malen. Kada se naprotiv dogodi da je držav a odVIše malena za svojeg vodu, što je vrlo rijetko, njome se opet loše vl� da; jer voda slijedeći sv ag da veličinu svojih namjera i nakane sl�volJublJa, zabo _ ravlja interese naroda i ne čini ga manJe nesretmm zlouporabom darovitosti što ih ima previše, negoli ograničen voda ne�? statko� onih što mu manjkaju. To poteškoća upravljanja monarhiJom, čak i 86


onom dobro uređenom, osobito se osjeća kada je ona nasljedna i kada voda uopće nije izabran od naroda, već dan rođenjem. Tiebalo bi, da tako kažemo, da se kraljevstvo š iri ili steže sa svakim kraljeva njem shodno dometima vladara. Sposobnosti senata pak imaju pos tojanije veličine, pa država može imati stalne granice, a da uprava ne trpi od toga.87 Uostalom, temeljno pravilo za svako dobro ustrojeno i legitimno upravljano društvo bilo bi da se mogu lako sazvati svi njegovi članovi svaki puta kada to bude nužno; jer vidjet ćemo dalje da poslaničke skupštine ne mogu ni predstavljati tijelo ni od njega primiti ovlašte nja dostatna da odlučuju u njegovo ime kao suveren.88 Otuda slijedi da bi se drž ava trebala ograničiti n ajviše na jedan grad jer ako ih ima više, glavni će svagda doista imati suverenitet, a drugi će biti podre đeni. To je vrsta ustrojstva gdje su tiranija i zlouporaba neizbježni. 1reba89 primijetiti da političko tijelo možemo mjeriti na dva načina : prema veličini zemljišta ili prema broju stanovnika, te da postoji između jedne i druge od tih mjera odnos nužan da državi da njenu istinsku veličinu; jer ljudi čine državu (XXXIV), a zemljište hrani ljude. Toj odnos je takav da zemlja dostaje za uzdržavanje svojih stanovnika, a da ima toliko stanovnika koliko ih zemlja može hraniti. U tom omjeru se nalazi maksimum snaga danog broja stanovnika; jer ima li odviše zemljišta, njegova je obrana tegobna, obrađivanje nedostatno i proizvod suvišan; nema li ga dovoljno, za dopunu je država ovisna o svojim susjedima (XXXV). Razmatranja koja pruža taj značajan predmet, odvela bi n as odviše daleko k ada bismo se trebali ovdje zaustaviti. Izvjesno je, primjerice, da ne bismo umjeli proračunati stalan odnos između veličine zemlje i broja ljudi koji su dovoljni jedni drugima, koliko zbog razlika što se nalaze u kakvoćama zemljišta, stupnjevima plod nosti, prirodi njenih proizvoda, utjecaju klime, toliko zbog onih koje zamjećujemo u temperamentima ljudi što ga nastanjuju, od kojih jedni troše malo na plodnoj zemlji, drugi mnogo na manje izdašnom zemljištu. Štoviše, treba uzet i u obzir veću ili manju plodnost žena, ulogu koju predjel može imati više ili manje povoljnu po stanov ništvo, veličinu za koju se zakonodavac može nadati da će joj pridonijeti svojim ustanovama; tako da on ne mora svagda zasnivati svoj sud na onome što vidi, već na onome što predviđa, niti se toliko zaustavljati na sadašnjem stanju pučanstva, koliko na onome gdje 87


ono prirodno mora dospjeti. Naposljetku, ima tisuću prilika _ ka�a osobite slučajnosti položaja traže ili dopuštaju da se obuhvati više ili manje zemljišta nego što se činilo nužnim. Tuko ćemo se jako rasprostrijeti u planinskoj zemlji, gdje prirodni proizvodi, to jest drva i pašnjaci, traže manje ljudskog rada, gdje iskustvo �či da �u žene plodnije nego u nizinama, i gdje veliko nakošeno zemlJtšt� daJe samo malo vodoravno podnožje, jedino na koje treba računatl za vegeta ciju. Naprotiv, možemo se skupiti na obali mora; čak na gotovo jalovim stijenama i pijesku, jer ri�olo� ta_mo m�že ��d�mjest�!i � . velikom dijelu proizvode zemlJe; Jer ljudi moraju biti više zbiJem kako bi otjerali gusare i morske skitnice, i jer je uostal�m m�?go lakše rasteretiti zemlju trgovinom i kolonijama od stanovmka koJima bi bila preopterećena (XXXVI). Tim uvjetima treba dodati jedan koji ne može nadomjestiti nijedan drugi, ali bez kojeg su svi drugi beskorisni, a to je uživanje u izobilju i dubokom miru jer vrijeme kada se ureduje država je kao vrijeme oblikovanja četa, to je trenutak kada je tijelo najslabije, najmanje sposobno za otpor i najlakše uništiva. Bolje bismo se opirali u potpunom neredu negoli u trenutku vrenja kada se svat�o bavi svojim položajem a ne opasnošću. Neka se u tom vremenu knze dogodi rat, glad, pobuna, država je neizostavno srušena. Ima mnogo vlada uspostavljenih za vrijeme oluja (XXXVII), ali tada same vlade uništavaju državu. Uzurpatori uvode ili biraju svagda to vrijeme meteža kako bi unijeli pomoću javnog straha razarajuće zakone što ih narod nikada ne bi prihvatio hladna razuma i, možemo reći, da je trenutak ustanovljenja jedan od najsigurnijih znakova pomoću kojeg možemo razlikovati djelo zakonodavca od djela tiranina. Uz90 opasnosti od nekoliko ponavljanja, sažmimo razmatranja koja zak0nodavac mora učiniti prije negoli poduzme ustanovljenje naroda, jer su ta razmatranja važna kako se ne bi uzalud upotreb ljavalo vrijeme i autoritet (XXXVIII). Ponajprije, on ne tre�a . pokušati promijeniti instituciju već civiliziranog naroda, JOŠ manJe obnoviti onu koja je uništena, ni oživjeti istrošen polet; jer sa snagom zakona je kao·s okusom soli (XXXIX). Tuko možemo dati snagu · narodu koji je nije nikada imao, ali ne i vratiti je onome koji ju je izgubio; držim to načelo temeljnim. Agezilaj je u Sparti pokušao vratiti na snagu disciplinu Likurga; Makabejci su u Jeruzalemu htjeli obnoviti Mojsijevu teokraciju; Brut je htio vratiti Rimu negdašnju 88

...


slobodu, a Rienzi je pokušao istu stvar kasnije. Svi su bili heroji, čak i posljednji je to bio u jednom trenutku svog života, svi su propali u svom pothvatu. Svaka velika nacija je nesposobna za disciplinu; odviše mala država uopće nema postojanosti; i sama osrednjost kadikad tek spaja oba nedostatka. Treba još uzeti u obzir i susjedstvo. Ono što je održalo male grčke države je to što su one same bile okružene drugim malim državama, a zajedno su vrijedile kao jedna veoma velika, kada su bile ujedinjene zbog zajedničkog interesa. žalostan je položaj biti između dvaju moćnih susjeda, ljubomornih jedan na drugoga, teško će se izbjeći da se ude u njihove svađe i da se bude uništen zajedno sa slabijim. Svaku državu koja je usječena u drugu treba računati kao ništa. Svaka država koja je odviše velika za svoje stanovnike ili odviše napučena za svoje područje jedva vrijedi više, osim ako taj loš odnos nije slučajan, i ako postoji prirodna snaga koja vraća stvari njihovoj pravoj mjeri. Naposljetku, treba uzeti u obzir i okolnosti. Primjerice, ne treba uopće govoriti o propisu narodu kada je gladan niti o razumu fanaticima, a rat koji ušutkava postojeće zakone, jedva dopušta da ih se uspostavi. Ali glad, ludilo, rat ne traju zauvijek. Gotovo da nema ni čovjeka ni naroda koji nema neko bolje razdoblje i neki trenutak svog života što ga posvećuje umu. Eto trenutka što ga treba znati uhvatiti. Koji je narod dakle pogodan za zakonodavstvo? Onaj koji nije još nikada snosio jaram zakona, onaj koji nema ni običaja ni ukorije njenoga praznovjerja i koji se ipak već osjeća vezan nekom sponom porijekla ili interesa; onaj koji ne strahuje da će biti uništen nenadanim upadom i koji ne ulazeći u svađe svojih susjeda, može svakome pružiti otpor sam ili se pomagati jednime kako bi otjerao drugoga (XL); onaj, čije sve članove može poznavati svatko od njih, i gdje nipošto nismo primorani da opteretimo čovjeka teretom većim nego što ga čovjek može snositi; onaj, koji može biti bez drugih naroda i bez kojeg svaki drugi narod može biti*; onaj, koji nije ni bogat ni siromašan i sam je sebi dovoljan (XLI): riječju, onaj koji • Ako od dvaju susjednih naroda jedan ne može bez drugoga, bio bi to vrlo težak položaj za prvoga, no vrlo opasan za drugoga. Svaka mudra nacija u takvom će slučaju nastojati vrlo brzo osloboditi drugu od te zavisnosti.

89



sjedinjuje postojanost starog naroda s pokornošću novoga. Ono što čini djelo zakonodavstva teškim je manje ono što treba uspostaviti negoli ono što treba uništiti; i ono što čini uspjeh tako rijetkim, to je nemogućnost da se nade jednostavnost prirode spojena s potre bama društva. Svi se ti uvjeti teško nalaze sakupljeni, to priznajem: tako vidimo malo dobro ustrojenih država.

rv. poglavlje O PRIRODI ZAKONA I O PRINCIPU GRAĐANSKE PRAVEDNOSTI91 Ono što je dobro i sukladno poretku takvo je prema prirodi stvari i neovisno o svakoj ljudskoj konvenciji. Svaka pravednost dolazi od Boga, on je jedino njezino izvorište; ali, kada bismo je mi znali primiti iz tih visina, ne bi nam trebale ni vlade ni zakoni. Bez sumnje, za čovjeka postoji univerzalna praved nost koja izvire iz samog uma i utemeljena je na jednostavnom pravu čovječanstva (XLII), ali da bi ta pravednost bila prihvaćena, mora biti uzajamna. Razmotrimo li stvari s ljudske strane, zbog nedostatka prirodnih sankcija, zakoni pravednosti su uzaludni medu ljudima. Oni, dakle, čine samo dobit nevaljalih i breme pravednika kada ih se ovaj pridržava prema svim (ljudima) a da ih se nitko od njih ne pridržava prema njemu92. Potrebne su dakle konvencije i zakoni kako bi se združila prava s dužnostima i pravednost vratila svojoj svrsi. U prirodnom stanju, gdje je sve zajedničko, ne dugujem ništa onima kojima nisam ništa obećao, ne priznajem da išta pripada drugome osim onoga što mi je nekorisno. No ovdje je važno objasniti što podrazumijevam pod tom riječju zakon. Jer dok god se budemo zadovoljavali time da pridajemo toj riječi neodređene i metafizičke ideje, moći ćemo znati što je to zakon prirode, ali i dalje nećemo znati što je to zakon u državi. Kazali smo da je zakon javni i svečani čin opće volje93 i, kako se temeljnim sporazumom svatko podvrgnuo toj volji94, iz tog samog sporazuma svaki zakon crpi svoju snagu. No pokušajmo dati jasniju 90

ideju te �iječi zakon u pravom i užem značenju o kojemu je riječ u ovom spisu. Predmet i oblik zakona su ono što sačinjava njihovu prirodu; oblik je u autoritetu koji odlučuje (XLIII); predmet je u odlučenoj stvari (XLIV). Ćini se da su taj drugi dio, o kojemu se jedino radi u ovom poglavlju,95 pogrešno shvatiti svi oni koji su raspravljali o zakonima. Kako se odlučena stvar nužno slaže sa zajedničkim dobrom, slijedi da predmet zakona mora biti opći kao i volja što ga propisuje, i ta dvostruka univerzalnost čini pravi karakter zakona. Doista, kada pojedinačni predmet ima različite odnose s različitim pojedincima, kako svatko ima spram tog predmeta vlastitu volju, uopće nema potpuno jedinstvene opće volje spram toga pojedinačnog predmeta (XLV). Što znače te riječi univerzalnost ili općost koje su ovdje ista stvar? To je rod promišljen apstrakcijom, ili ono što odgovara cjelini o kojoj se radi, a to je cjelina samo s obzirom na svoje dijelove. Eto zbog čega opća volja čitavoga jednog naroda uopće nije opća za tuđinca; jer taj pojedinac nije član tog naroda. Dakle, u trenutku kada narod razmatra pojedinačni predmet, pa makar to bio jedan od njegovih vlastitih članova, oblikuje se (XLVI) između cjeline i njenog dijela odnos koji od njih čini dva odvojena bića od kojih je dio jedno, a cjelina bez toga istog dijela drugo biće; ali cjelina bez dijela nipošto nije cjelina, i dok taj odnos postoji, više nema cjeline, već dva nejednaka dijela. Naprotiv, kada čitav narod odlučuje o čitavom narodu, on raz matra samo sebe samog, i ako se onda oblikuje odnos, to je odnos čitavog predmeta pod jednom točkom gledišta spram čitavog pred meta pod drugom točkom gledišta bez ikakva dijeljenja cjeline. Onda je predmet, o kojem odlučujemo, opći kao volja koja odlučuje, i to je taj čin što ga nazivam zakonom. Kada kažem da je predmet zakona svagda opći, mislim da zakon promatra podanike kao cjelinu (XLVII), a djelovanja prema njiho vim rodovima ili njihovim vrstama, a nikada ne promatra čovjeka kao pojedinca ni djelovanje kao jedinstvena i pojedinačno. Tuko zakon doista može odhfgfCiw :.� e� ovlastica, ali ih ne može dati nikome poimence· ��e\tvoriti VI �.q.S leža [classes] građana, čak 6M6nl-/0TfKA 91


naznačiti svojstva koja daju pravo na svaki od tih staleža, ali ne može poimence navesti one koji će u njih biti primljeni; može uspostaviti kraljevsku vladavinu i naslijedni niz, ali ne može izabrati kralja ni imenovati kraljevsku obitelj; riječju, svaka djelatnost koja se odnosi na pojedinačni predmet nikako ne pripada zakonodavnoj moći (i to je jedan od razloga zbog kojih zakon ne bi mogao imati retroaktivni učinak, jer bi odlučivao o pojedinačnoj činjenici, umjesto da odlučuje općenito o nekoj vrsti djelovanja koja, kako još nisu ničija, imaju nešto pojedinačno tek nakon objavljivanja zakona i po volji onih što ih izvršavaju).96 Prema toj ideji lako vidimo da ne treba više pitati tko ima pravo stvarati zakona, jer su oni djela opće volje; ni da li je vladar iznad zakona, jer je on član države; ni da li zakon može biti nepravedan, jer nitko nije nepravedan prema sebi samom; ni kako to da smo slobodni i podvrgnuti zakonu, jer su oni samo iskazi naših htijenja. Thkoder vidimo da kako zakon sjedinjuje univerzalnost volje i predmeta, ono što neki čovjek, ma kakav on mogao biti, naređuje iz vlastite pobude nikako nije zakon; ono što naređuje čak i suveren o pojedinačnom predmetu nije također zakon već dekret, a nije ni čin suverenosti već magistrature, kao što ću to dalje objasniti. (XLVIII)97 Najveća prednost koja proizlazi iz tog poimanja jest da nam jasno pokaže zbiljske temelje pravednosti i prirodnog prava.98 Doista, prvi zakon, jedini istinski temeljni zakon što potječe neposredno iz društvenog sporazuma je da svatko pretpostavlja u svemu najveću dobrobit svih. No razrada djelovanja, koja pridonose toj najvećoj dobrobiti kroz isto toliko posebnih zakona, je ono što sačinjava strogo i pozitivno pravo. Sve ono što vidimo da pridonosi toj najvećoj dobrobiti, ali što zakoni nikako nisu razradili, sačinjava djela uljud nosti [civilite]* (XLIX) i dobročinstva, i navika što nas navodi da obavljamo ta djela čak nama na uštrb, je ono što nazivamo snagom ili vrlinom. 99 Proširite to načelo na opće društvo o kojem nam ideju daje država. Štićeni društvom čiji smo članovi, ili onim gdje živimo, i • Držim da nije potrebno upozoriti kako tu riječ ne treba razumjeti na francuski način.

92


budući da prirodna odvratnost prema činjenju zla više nije u nama uravnotežena strahovanjem da ga pretrpimo, mi smo navedeni is todobno prirodom, navikom i urnom da se ponašamo s drugim ljudima gotovo kao s našim sugrađanima,100 i iz te sklonosti sažete u akte, rađaju se pravila umnoga prirodnog prava, različitog od prirodnog prava u užem smislu, koji je utemeljen samo na istinskom no vrlo neodređenom osjećaju i često je prigušen samoljubljem.101 Tuko se oblikuju u nama prvi razgovjetni pojmovi pravednog i nepravednog; jer zakon prethodi pravednosti, a ne pravednost zako nu,1o2 i ako zakon ne može biti nepravedan, to nije stoga što bi mu pravednost bila temeljem, što ne mora biti svagda istinito, već stoga jer je protiv prirode željeti nauditi sebi samom; što je bez iznimke. Lijepo je i uzvišeno pravilo učiniti drugome kao što bismo htjeli da on učini nama; no nije li očevidno da ono nikako ne može poslužiti kao temelj pravednosti, jer gdje je jasan i postojan razlog da se ponašam bivajući ja prema volji koju bih imao da sam netko drugi? Thkođer je jasno da je to pravilo podložno tisući iznimaka o kojima nikada nismo dali doli sofistička objašnjenja. Ne bi li sudac koji osuđuje kriminalca htio biti oslobođen kada bi on sam bio krimi nalac? Gdje je čovjek koji ne bi htio da mu se nikada ništa ne odbije (L)? Slijedi li da bi trebalo dati sve što se od nas traži? T.ij drugi aksiom, cuique suum, koji služi kao temelj svakom pravu vlasništva, na čemu se on temelji doli na samom pravu vlasništva? I ako ne kažem s Hobbesom, sve je moje,103 zašto bar ne bih priznavao kao svoje u prirodnom stanju sve što mi je korisno i što mogu prisvojiti? Dakle u temeljnom zakonu o najvećoj dobrobiti svih, a ne u pojedinačnim odnosima čovjeka s čovjekom,104 treba tražiti istinske principe pravednog i nepravednog, i nipošto nema posebnog pravila pravednosti koje se ne izvodi lako iz toga prvog zakona. Dakle, cuique suum, jer su pojedinačno vlasništvo i građanska sloboda temelji zajednice. Neka ti tvoj brat bude kao ti sam, jer pojedinačno ja prošireno na cjelinu najčvršća je veza općeg društva, i država ima najviši mogući stupanj snage i života kada se sve naše pojedinačne strasti (LI) spajaju u njoj. Riječju, ima tisuću slučajeva kada je nauditi svome bližnjemu čin pravednosti, dok svako pravedno djelo nužno ima za pravilo najveću zajedničku korisnost; to je bez iznimke. 93



V. poglavlje PODJELA ZAKONA105 Kako bi se uredila cjelina ili dao najbolji mogući oblik javnoj stvari, treba razmotriti različite odnose. Prvo, djelovanje čitavog tijela na sebe samog; to jest odnos cjeline prema cjelini, ili suverena prema državi, i taj je odnos sastavljen od odnosa posrednih sila106 kao što ćemo kasnije vidjeti. Zakoni koji upravljaju tim odnosom nose ime političkih zakona, i nazivaju se također temeljnim zako nima, ne bez nekog razloga, ako su ti zakoni razumni. Naime, ako u svakoj državi postoji samo jedan dobar način da ju se uredi, narod koji ga je pronašao ne mora tu nikada ništa promijeniti; ali ako je uspostavljeni poredak loš, zašto bismo smatrali temeljnima zakone što ga priječe da bude dobar? U ostalom, u svakom stanju stvari, narod svagda ima ovlaštenje da promijeni svoje zakone, čak i naj bolje; jer ako se nekom čovjeku sviđa da učini zlo sebi samom, tko ga ima pravo u tome spriječiti? Drugi odnos je odnos članova medu sobom ili s čitavim tijelom, i taj odnos mora biti u prvom pogledu što je moguće manji i u drugome što je moguće veći; tako da svaki građanin bude savršeno nezavisan od svih ostalih i prekomjerno ovisan o gradu, što se svagda čini na iste načine; jer samo sila države čini slobodu svojih članova. Iz toga drugog odnosa rađaju se građanski zakoni. Zakoni koji ureduju obavljanje i oblik suverene vlasti u odnosu na pojedince u R imu su se nazivali zakonima veličanstva, kao na primjer onaj koji je zabranjivao da se od senata zahtijevaju preina čenja presuda naroda i onaj koji je činio svetom i nepovredivom osobu tribuna.1°7 Što se tiče posebnih zakona koji ureduju dužnosti i zasebna prava građana, oni se nazivaju građanskim zakonima u onome što se tiče kućnih odnosa i vlasništva dobara, policijom u onome što se tiče dobroga javnog reda i sigurnosti osoba i stvari. Možemo razmatrati treću vrstu odnosa između čovjeka i zakona, a to je nepokornost kazni, i ona daje povoda uspostavljanju krivičnih zakona, koji su u biti manje posebna vrsta zakona negoli sankcija svih drugih. 94

Tim trima vrstama zakona pridružuje se četvrta, najvažnija od svih, koja se ne urezuje u mramoru ni u bronci, već u srcima građana; koja čini istinsko ustrojstvo države, koja prima svaki dan nove snage; koja, kada drugi zakoni stare ili se gase, oživljuje ih ili ih zamjenjuje, čuva narod u duhu njegova ustanovljenja, i zamjenjuje neprimjetno snagom navike snagu autoriteta. Govorim o običajima i navikama; dio neznan našim političarima, ali o kojemu ovisi uspjeh svih drugih; dio s kojim se veliki zakonodavac bavi potajno, a činilo se da se ograničava na posebne propise koji su samo zaštita zdanja, čiji neslomljivi temelj naposljetku tvore običaji, koji se rađaju pola ganije. Medu tim različitim vrstama zakona u ovom se spisu ograniča vam da prikažem političke zakone.

V I. poglavlje O RAZNOVRSNIM SUSTAVIMA ZAKONODAVST VA108 Istražimo li od čega se točno sastoji ta najveća dobrobit svih koja mora biti temeljem svakog sustava zakonodavstva, pronaći ćemo da se ona svodi na dvije najvažnije svrhe, slobodu i jednakost. Slobodu, jer je svaka pojedinačna ovisnost ista tolika snaga oduzeta tijelu države; jednakost, jer se sloboda ne može održati bez nje. Već sam kazao što je to građanska sloboda; što se jednakosti tiče, pod tom riječju (LII) ne treba podrazumijevati da su stupnjevi moći i bogatstva točno jednaki, već, u pogledu moći, da je ona manja od svakog nasilja i svagda se izvršava samo na temelju položaja i zakona, a u pogledu bogatstva, da nijedan građanin nije dovoljno bogat kako bi mogao kupiti drugoga, i nijedan dovoljno siromašan kako bi bio prisiljen prodati se. To pretpostavlja, sa strane velikih, ublaživanje dobara i ugleda, i sa strane malih, ublaživanje siromaštva i lakomosti. Tu jednakost, kažu oni, tlapnja je spekulacije koja ne može postojati u iskustvu. Ali što? Budući da je posljedica neizbježna, slijedi li da je ne treba barem usmjeriti? Zbog toga što snaga stvari svagda teži uništavanju jednakosti, snaga zakonodavstva mora svagda težiti da je sačuva (LIII). 95


Ali te opće svrhe svake dobre institucije moraju biti izmijenjene prema odnosima koji se rađaju kako iz lokalne situacije, tako i iz karaktera stanovnika, i prema tim odnosima treba odrediti svakom narodu posebni sustav zakonodavstva koji je najbolji, ne možda sam po sebi, već za državu kojoj je namijenjen. Primjerice, da li je zemljište neplodno i nerodno ili zemlja odviše tijesna za stanovnike? Okrenite se prema industriji i umijećima, čije ćete proizvode zami jeniti za namirnice koje vam nedostaju. Naprotiv, zauzimate li bogate ravnice i plodne obronke? Da li vam na dobrom zemljištu nedostaje stanovnika? Posvetite svu svoju brigu poljoprivredi i istjerajte umi jeća kako ona ne bi završila raseljavanjem zemlje skupljajući na nekoliko točaka zemljišta malo stanovnika koje ono ima; jer znamo, vodeći računa o razlikama, da su gradovi manje naseljeni od sela. Zauzimate li prostrana i udobna primorja? Prekrijte mora lađama, njegujte trgovinu i plovidbu. Oplakuje li more na vašim stranama samo gotovo nepristupačne stijene? Ostanite barbari i ribojedi, živjet ćete mirnije, možda bolje, i sigurno sretnije. Riječju, osim načela zajedničkih svima, svaki narod sadržava u sebi neki uzrok što ga uređuje na neki poseban način i čini njegovo zakonodavstvo svojstve no njemu samome. Tuko su nekada Hebreji i nedavno Arapi imali kao glavnu svrhu religiju, Atenjani filozofiju, Kartaga i Tir trgovinu, Rodos pomor stvo, Sparta ratovanje i Rim vrlinu. Autor Duha zakona pokazao je na mnoštvu primjera kakvim umijećem Zakonodavac usmjerava utemeljenje prema svakoj od njezinih svrha. Ono što čini ustrojstvo neke države doista čvrstim i postojanim je kada su običaji toliko istraženi da prirodni odnosi i zakoni padaju svagda sporazumno na iste točke i kada ovi potonji, da tako kažemo, samo osiguravaju, prate, ispravljaju prve: Ali ako zakonodavac, prevarivši se u svom predmetu uzimlje princip različit od onoga koji se rada iz prirode stvari, tako da jedan teži ropstvu a drugi slobodi, jedan bogatstvima, drugi pučanstvu, jedan miru a drugi osvajanjima, vidjet ćemo kako zakoni neprimjetno slabe, ustrojstvo se kvari, a država neće prestati biti nemirna sve dok ne bude uništena ili promijenjena i dok nesavladiva priroda ponovno ne preuzme svoje carstvo. 96


Treća knjiga O POLITIČKIM ZAKONIMA ILI O USTANOVI VLADE

Prije govorenja o raznovrsnim oblicima vlade, bit će dobro odrediti precizan smisao koji valja dati toj riječi u legitimnom društvu (LIV). I. poglavlje ŠTO JE TO VLADA U DRŽAVJ109 Upozorav�� čitatelje da ovo poglavlje traži nešto pažnje, i da ne poznam um11eće da budem jasan za onoga koji ne želi biti pažljiv. Svako djelovanje ima dva uzroka koji pridonose da ga proizvedu. Jedan �oral�i, a to je volja koja određuje djelo; drugi fizički, a to je moć koja ga,1 ��ava. Kada se krećem prema nekom cilju treba, prvo, da ta�? bocu 1c1, a na drugom je mjestu, da me noge tamo nose. Ako paral1t1čar hoće trčati, a ako okretan čovjek to neće, obojica će ostati _ na m1e�tu. �olitičko tijelo �ma iste pokretače; tu također razlikujemo snag� 1 volJu: Ovu potonju pod imenom zakonodavne moći, prvu pod imenom izvršne moći*. Ništa se tu ne čini ili se tu ne smije činiti bez njihove suradnje. . Vidj�li smo da zakonodavna moć pripada narodu i da može pnpadatl samo njemu. Lako je također vidjeti da izvršna moć ne može pripadati narodu. . . • K:1žer.n izvršne [crecutive] i zakonodavne [legislative] a ne izvršujuće [crecutrice] 1 legisla m_ce, Jer rabim te dvije riječi u pridjevskom obliku [potonji su oblici također _ pndJev1, istog značenja kao i prvi, ali su istovjetni s oblicima imenica-op. pr.J. Uopće, ne cijenim odviše sve te gramatičke trice nego držim da u didaktičkim tekstovima treba manje uzimati u obzir upotrebu negoli analogiju kada ona čini smisao točnijim (LV).llO

97



[O GRAĐANSKOJ RELIGIJl 111 ] Ćim lj(udi) žive u društvu, tre ba im religija koja i� � dr�va (LVI), Nikada narod nije postajao niti će postojati bez_ r_ehg!Je 1 ako mu J� nikako ne damo, stvorit će je sam od sebe ili će b1t1 un��ten. U �:akoJ državi koja može tražiti od svojih članova žrtvovanje �Jlh�vog z1:?ta, .onaj koji nipošto ne vjeruje u budući život (�VII)_nuzno Je plašlpva� ili luđak (LVIIl)112, no doista znamo do �oJ e mJer� n ada u bud�ćt život može navesti fanatika da p rezire ovaJ. Od uzmite �o�r:nat!k � njegove vizije i dajte mu tu istu nadu kao nagradu za vrhnu , učm1t ćete od njega istinskoga građanina.114 Religija promatrana s obzir om na_ dr�š��o m ože s� podijeliti na anma . Prv�, bez dvije vrste to jest religiju čovjeka 1 rehgtJU gr �� duhovm �ul � nsto na ena nič ra g o , reda b hrama, bez oltara, bez o , prosta Je t a moral osti n už d ne č e j v na i 115 vrhovnoga božanstva u D a z e t ski n isti ili a lj e đ ! evan � a �: � a, zatvo�en� jednostavna religij OJ nJezme vl astite � J e J da lju, em z u edn j samo u o da tako kažem , ��oje �brede,.�v�J ne i v k t v s e oj v s a im na o (LIX), e � ? zaštitne bogov vanjski kult propisan zakonima; izuzev Jedme nac1Je koJ_a ga s�1Jed1 '. sve ostalo je za nju nevjerno, strano, barbarska, ona prostue _ du_znost1 i prava č(ovjeka) samo ta�o._dale�o kao nje�?ve bogove 1 n J.�gove zakone. Tokve su bile rehgtJe svih negdašnph naroda bez tj edne iznimke (LX). Postoji treća, n�običnija vrsta religije koja, dajući ljudi1�ia d�a rot �q ečm� 1 vođe, dva zakona, dvije domovine, podvrgava � � 116 1 gr đam. pobozm dužnostima i priječi ih da ikada budu ist odobno _ � Tokva je religija lamaista, takva je ona J apana�, takvo Je nmsko kršćanstvo. Možemo je nazvati religijom svećemka. Razmotrimo li politički te tri vrste religij�, sve o�e �maju svoje nedostatke. 'Iteća je tak o očevidno loša, da Je gublJenJe vremena zabavljati se da to dokažemo. Drug a je dobra u tome što sjedinjuje božans� kul� i ljubav prema zakonima i što čineći od domovine predmet obozavanJa gra�ana, o�� ih uči da služiti državi znači služiti bogu. To je vrsta teokrac1Je u koJOJ država uopće ne mora imati drugih svećenika doli svojih magistrata.

98

Dakle, umrijeti za svoju zemlju jest umrije ti mučeničkom smrću; prekršiti zakone jest biti bezbožan i svetogrdan, a podvrgnuti zlo činca javnom prokletstvu jest predati ga nebeskom gnjevu bogova: sacer estodl17 (LXI). Ali ona je loša u tome što obmanjuje ljude, budući da je uteme ljena na zabludi i na laži, čini ih lakovjernima i praznovjernima te utapa istinski ku lt božanstva u ispraznom cerem onijalu. Ona je nadalje loša kada, postajući isključivom i tiranskom, čini narod krvoločnim i netolerantnim tako da odiše samo strahotom i poko ljem te misli da čini sveto djelo ubije li svakoga tko ne prihvaća n jezine bogove i njezine zakone. Nije dopušteno stezati čvor pojedi načnoga dr uštva na uštrb ostatka ljudskog roda (LXII). U poganstvu, gdje je svaka država imala svoj k ult i svoje zaštitne bogove, uopće nije bil o vjerskih ratova. Samim time, kako je svaka država imala svoj p osebni kult kao i svoju vladavinu, nije nipošto razlikovala svoje bogove od svojih zakona. Rat koji je bio čisto građanski, bio je sve što je on mogao biti. Oblasti bogova bile su, da tako kažemo, učvršćene granicam a nacija. Bog jednog naroda nije imao nikakvo pravo na drugi narod. Bogovi pogana nipošto nisu bili ljubomorni bogovi, mirno su među sobom dijelili car stvo svijeta i bezbrižno slijedili njegove podjele što su ih načinili smrtnici; obaveza da se prihvati neka religija dolazila je samo iz one da se bude podvrgnut zakonima koji su je propisivali. Kak o dakle nipošto nije bilo drugog načina da se preobrati narod osim da ga se pokori, smiješna bi besjeda bilo reći mu: obožavaj moje bogove ili te napadam; k ako je obaveza da se pr omijeni kul t bila spojena s pob jedom, trebalo je početi pobjedom . prije negoli o njoj govoriti. Riječju, daleko od toga da su se ljudi borili za bogove, bogovi su se kao u Homera borili za lj(ude). Rimljani su, prije nego bi zauzeli neko mjesto, pozivali bogove da ga napuste i kada su Threntinjanima ostavljali njihove bogove rasrđene, onda su te bogove promatrali kao potčinjene njihovima, i prisiljene da im iskazuju poštovanje. Os tavljali su pobijeđenima njihove bogove kao što su im ostavljali njihove zakone. Zlat na kr una Jupiteru s Kaptola bila je često jedini danak što su od njih tražili. No ako je usprk os toj uzajamnoj toleranciji pogan ska prazno usred filozofije i tisuću vrlina, stvorilo toliko okrutnosti, nipošto ne vidim mogućnost odvojiti te iste okrutnosti od iste vjerje,

99



gorljivosti i pomiriti prava nacionalne religije syravima č�vječ�n _ stva; bolje je povezati građan e s državom man1e čvrstim i blazim vezama i nemati ni heroje ni fanatike. Preostaje religija čovjeka ili kršćanstv�, ne _o�o. današnje v-�� _ _ kršćanstvo evanđelja. Prema toj svetoj, uzvišeno], istmskoJ rehgip, ljudi, djeca istoga boga, prepoznaju se svi ka? braća'. a društvo što.ih sjedinjuje tim je čvršće što se ne raspada čakmu smrt1.�ko med�t1m ta ista religija nema nikakva posebna odnosa s ust_ro1s�o!11 drzave • (LXIII), ona ostavlja građanskim i političkim zakomma J�d�nu �nagu što im daje prirodno pravo ne dodajući im nijednu drugu, i time Jedan od najvećih oslonaca društva ostaJ• e bez uč•mka u drzavi.118 Kažu nam da bi narod istins}dh kršćana oblikovao n ajsavršenije društvo što ga možemo zamisliti. Najsavršenije � či�t�- moralno� smislu, to može biti, ali sigurno ne najčvršće ni na1traJmJe. �a�od bi se pokoravao zakonu, vode bi bile pravedne, vojnici bi prezuah smrt priznajem, ali u tome nije sve. Kršćan stvo je posve duhovna religija koja �dvaj�_ lj(ude) od zem aljskih stvari (LXIV)1 1 9, domovina �šćan ma . �11e s ovoga _ svijeta, istina je da on čini svoju _ dužnost, a�� on Je čm1 s d�bokom ravnodušnošću spram uspješnosti napora koJlffia se posv�ćuJe. Ma�o mu je stalo do toga ide li sve dobro ili loše na ovome sviietu; ako Je država u procvatu on se skromno (LXV) raduj� javnom_blaže�stvu; _ propada li država, on blagoslivlja ruku boga kOJl se sruč10 na nie?ov narod. Da bi društvo bilo mirno i da bi se sklad održao, trebalo b1 da svi građani bez iznimke budu podjednako dobri krš��i, �li ako se na nesreću nade neki slavoljub ili neki licemjer, pnmi ence pop�t Katiline ili Cromwella, taj bi sasvim sigurno lako svladao sv?Je pobožne zemljake. Čim bi on nekim lukavs_tvom pronašao taJnu _ vještinu da ih prevari i da prisvoji jedan dio pvnog autonteta, eto odmah moći. Bog hoće da mu se pokoravamo, on šibom kažnjav� svoju djecu; odlučili bismo da se istjera uzurpator, n� trebalo bi proliti krv, upotrijebiti silu, narušiti javn� mir, sve_ to mp�što se n� slaže s blagošću kršćanina, i napokon zar Je važno J�smo _l� s�obodm ili u okovima u toj dblini suza; bit je ići u raj, i rezig��ciJa Je �amo još jedan način više za to. Možemo posve jednako biti spašem kao robovi i kao slobodni ljudi.120 Dogodi li se neki in ozunui • rat, građani stup�ju u_ boj, nitko o� njih ne pomišlja bježati, oni čine svoju dužnost ah imai u malo strasti •

V

100

za pobjedu, oni bolje znaju umrijeti nego pobijediti. Da li su pobjed nici ili pobijeđ eni, zar je to važno, providn ost zna bolje od njih što im treba. Neka se zamisli kako se silovit, okretan , strastven nepri jatelj (LXVI) mož e okoristiti njihovin stoicizmom. Postavite njima sučelice te srčane i ponosite narode koje je uništila gorljiva ljubav prema slavi i prema domovini. Zamislite vašu kršćansk u republiku sučelice Sparti ili Rimu, kršćani će biti pobijeđeni, pregaženi, unište ni prije negoli budu imali vremena da se osvijeste, ili će svoje spasenje dugovati samo preziru što će ga njihov neprijatelj osjećati za njih. Čini mi se da je zakletva Fabijevih vojnika bila divna, oni se nisu zakleli da pobijede ili umru, zakleli su se da se vrate kao pobjednici, i takvi su se vratili. Nikada se kršćani ne bi dosjetili takve zakletve, jer bi mislili da izazivaju boga. No griješimo kada kažemo kršćanska republika (LXVII); svaka od tih dviju riječi isključ uje drugu. Kršćanstvo propovijeda samo sužanjstvo i zavisnost. Duh kršćanstva je odviše pogodan za tiraniju, a da se ona ne bi time svagda okoristila. Pravi kršćani su stvor eni da budu robovi, oni to znaju i ne uzbuđuju se mnogo zbog toga, taj kratki život ima odviše malu vrijedn ost za njih. Kršćanska vojska je odlična, kazat će mi. Ja to poričem. Neka mi se takva pokaže. Što se mene tiče, uopće ne poznajem kršćansku vojsku (LXVIII). Navest će mi križarske vojne. Ne raspravljajući o vrijednosti križara, zadovoljit ću se da primijetim k ako oni nipošto nisu bili kršćani, to su bili vojnici svećenika (LXIX), građani crkve, borili su se za svoju duhovnu domovinu121 . Shvatimo to dobro, posrijedi je povratak u poganstvo (LXX), a k ako evanđelje nipošto . nije građanska religija, svaki je religijski rat kod kršćana nemoguć Pod poganskim carevima kršćanski su vojnici bili hrabri. To vjerujem. Bila je to neka vrsta rata časti između njih i poganske vojske. Čim su carevi bili kršćani, to natjecanje više nije postojalo, i njihova vojska više nije bila ništa vrijed no. Vratimo se pravu i u tvrdimo principe. Pravo što ga društveni sporazum daje suverenu na podanike nipošto ne prel azi, kao što sam to rekao, granice javne korisnosti. Podanici dakle duguju suverenu račun o svojim nazorima samo utoliko ukoliko su ti nazori važni za . zajednicu No državi je svakako važno da svaki građanin ima religiju : ali dogme te religije važne su joj samo u toliko ukoliko se one odnose na moral (LXXI). Sve druge uopće nisu u njenoj nadležnosti i svatko 101


O �uštvenom ugovoru

može uostalom imati takve nazore kakvi mu se sviđaju a da ih suveren nema pravo poznavati. Postoje pozitivne dogme, koje građanin mora prim_i�i kao korisne po društvo, i negativne dogme, koje mora odbac1t1 kao štetne (LXXII). Tu različite dogme sačinjavaju čisto građansko oči�o�anje vjere što ga zakon ima pravo odrediti, ne baš kao do��e rehg1Je, već �a� osjećaje društvenosti bez kojih je nemoguće �111 do��r građ _ �nm � vjeran podanik. On nikoga ne može obave��t1 da u_ nJ1� v1eruJ:, ah može prognati iz države svakoga tko u nJlh ne vJeruJe. Maze ga prognati, ne kao bezbožnoga, već kao nedruštv�no�a, ka� nesposob noga da iskreno voli zakone, pravdu, domovmu 1 da zrtvuJe, ako ustreba, svoj život svojim dužnostima (LXXIII). Svaki građanin mora biti dužan izreći to oč!tovanje vjere pred magistratom i izričito priznati sve dogme. Ako 1h netko ne pnzn�, neka bude izbačen iz grada ali neka nesmetana ponese sva sv�}a dobra. Ako se netko, pošto je priznao te dogme, ponaša kao da u nJlh ne vjeruje, neka bude kažnjen na smrt, počinio je najveći od zločina: lagao je pred zakonima. Dogme građanske religije su jednostavne, malo?rojne, p�ecizno iskazane, i bez objašnjenja i komentara. PostoJanJe bo�nstv� (LXXIV), dobrotvornog, moćnog,. i�teliJentno �, dale�o�dog 1 . skrbnog, budući život, sreća pravednih 1 kazn1avan1e nevalJahh, sye tost društvenog ugovora i zakona, eto pozitivnih dogmi (LXXV). �-to se tiče negativnih, ograničavam ih na samo jednu, to je netoleranc1Ja. Oni koji razlikuju građansku netoleranciju od crkvene n��ole rancije griješe. Jedna nužno vodi drugoj, te_ dv_ije net�leranc11e su neodvojive. Nemoguće je živjeti u miru s l}��1ma k?Je sma�ra�o prokletima. Voljeti ih bilo bi mrziti boga k?Jl 1h kazn1ava: nuzno 1� treba preobratiti ili progoniti (LXXVI). Clana� n�zan 1 nezao?1lazan u građanskom očitovanju vjere je dakle ovaJ. Nipošto ne držim da je itko kriv pred bogom jer ne misli kao ja o svom kultu (LXXVII). V

Još ću kazati.122 Nemoguće je da netolerantni, sjedinjeni pod istim dogmama, ikada žive medu sobom u miru. Time što nadzi�u vjeru jedni drugima, svi postaju neprijateljima (L�YII!), naiz mjence progonjenima i progoniteljim�, svatko od sv1�_ 1 s�1 od s:a koga. Netolerantan je Hobbesov čovJek, netoleranc11a Je rat co102

vječanstva. Društvo netolerantnih nalik je druš1'11 demona: oni se slažu samo da bi se mučili. Strahote inkvizicije svagqa su vladale samo u zemljama gdje su svi bili netolerantni, u tim Ze®ljama samo je o sreći ovisilo što žrtve nisu bile krvnici. 'Treba misliti kao ja da bi bio spašen. Eto užasneJiogme (LXXIX) koja opustošuje zemlju. Nikada nećete ništa učinitl1za javni mir ako ne uklonite iz grada tu paklenu dogmu. Tkogod j ne smatra ogav nom, ne može biti ni kršćanin ni građanin ni čovj�, to je monstrum što ga treba ubiti zbog mira ljudskog roda (LXX i Kada je to očitovanje vjere jednom uspostavl�no, neka se ono svake godine svečano obnavlja i neka ta svečantt bude praćena uzvišenim i jednostavnim kultom kojeg su jedini S\'lćenici magistrati i koji ponovno raspiruje u srcima ljubav prema doltlovini. To je sve što je suverenu dopušteno propisivati u pogledureligije. Neka se osim toga dopusti uvoditi sva mišljenja koja nipdn 4 o nisu protivna službenom očitovanju vjere, sve kultove koji se mo!\i slagati s javnim kultom, i neka se ne strahuje od religijskih svađa n" d svetih ratova. Nitko neće pokušatisitničariti o dogmama kada bm imao tako malo interesa da o njima raspravlja. Nijedan propovjedit ili vjerovjesnik (LXXXI) neće imati pravo optužiti zbog greške �ligiju koja služi kao temelj svim religijama svijeta i koja ne osudujenijednu od njih. I ako netko dođe propovijedati svoju strašnu nel.[}eranciju, bit će kažnjen a da se s njim ne prepire. Kaznit će ga se fao buntovnoga i nepokornoga zakonima, ·ne isključujući mogućno�tda ode, ako mu je po volji, pripovijedati o svojim mukama u svojD'j zemlji. Bilo je vrlo teško starima dati ideju o tim svadljivim i buqtovnim ljudima koji se nazivaju vjerovjesnicima. Tuko će se spojiti tednosti religije čovjeka i religije građanina. Država će imati svollkult i neće biti neprijatelj kulta bilo koga drugoga (LXXXII). Kat, će se božanski i ljudski zakoni sjedinjavati svagda na istom predmtu, najpobožniji teisti bit će također najrevniji građani i obrana svetih zakona bit će slava boga ljudi (LXXXIII). Sada kada više ne postoje i ne mogu po•ffbjati isključive nacionalne religije, moramo tolerirati sve one kojeJbleriraju druge, samo ako njihove dogme nemaju ništa suprotno dužnostima građanina. Ali tkogod kaže: izvan crkve nema spasenja, mora biti t otjeran iz države, osim ako je država crkva. Tu net c erantna dogma 103


treb a biti prihvaćena samo u teokratskoj vladavini, u svakoj drugoj ona je apsurdna i pogubn a (LXXXIV).

[BRAK PROTESTANATA 123] Jasno je da građanski akt mora imati građanske učinke kao što su položaj i ime djece, nasljeđivanje dobara itd. Učinci Svetoga Otajstva moraju biti čisto duhovni. Ili nikakvi. Oni su toliko sve to pomiješali da položaj građana i nasljeđivanje dobara ovise isključivo o svećenicima. Apsolutno ovisi o svećenstvu da se u čitavoj Kraljevini Francuskoj ne rada nijedno zakonito dijete, da nijedan građanin nema pravo na dobra svojeg oca i da će za trideset godina čitava Francuska biti naseljena samo kopiladima. Dok poslovi svećenika budu imali građanske učinke, svećenici će biti istinski magistrati. Skupštine svećenstva Francuske u mojim su očima pravi poslanici nacije (LXXXV). Hoćete li potvrdni (LXXXVI), ali gotovo nevjerojatni primjer za to, trebate samo promotriti kako se postupa s protestantima kraljevstva. Ne vidim zašto svećenstvo Francuske ne bi pro širilo na sve građane, kada mu se bude svidjelo, pravo kojim se sada koristi samo prema francuskim protestantima. Kako je iskustvo učinilo da se osjeti do kojeg je stupnja opoziv Nantskog edikta oslabio monarhiju, željelo se zadržati u kraljevini s ostacima progonjene sekte jedini rasadnik podanika koji mu preostaje. Otada, ti nesretnici, svedeni na najstrašniji položaj u kojem se narod ikada vidio o tkako postoji svijet, ne mogu ni ostati ni pobjeći. Nije im dopušteno da budu ni stranci, ni građani, ni ljudi. Sama prirodna prava su im oduzeta, brak im je zabranjen i osiromašeni istodobno za domovinu, obitelj i dobra, svedeni su na stanje životinja (LXXXVII). Pogledajte kako je to nečuveno postupanje posljedica niza pogrešno shvaćenih principa. Zakoni kraljevine propisivali su svečane oblike koje su morali imati zakoniti brakovi, i to je vrlo dobro shvaćena. Ali oni su pripisali svećenstvu upravu nad tim oblicima, i pomiješali su ih s tobožnjim Svetim Otajstvom. Svećenstvo sa svoje strane odbija dati Sveto otajstvo onome tko nije dijete crkve, i ne bismo mogli to odbijanje 104

O društvenom ugovoru optuživati zbog nepravednosti. Protestant se dakle ne može vjenčati pr�� o?lici�a koji s� pr�pisani zakonima a da se ne odrekne svoje rehg1 _ }e, � magistrat pnznaJe kao zakonite brakove samo one koji su sačmJem prema za konom propisanim oblicima. Tuko se protes tantska stanovništvo istodobno tolerira i progoni; istodobno se želi da ono živi i da umire (LXXXVIII). Nesretnik se zalud vjenčao i poštovao u svojoj bijedi čistoću veze koju je stvorio, našao se osuđen od magistrata, vidio svoju obitelj lišenu svojih dobara , kako se s njegovom ženom postupa kao s priležnicom, a s djecom kao s kopiladi; sve, kako vidite, pravno i prema zakonima. Tu je situacija jedinstvena i hitam odložiti pero iz straha da ne podlegnem zovu prirode koji se podiže i ječi pred svojim autorom. Iskustvo uči da je od svih kršćanskih sekti protestantska kao najmudrija i najblaž a također najmiroljubivija i najdruštvenija . Ona je jedina u kojoj zakoni mogu održati svoju vlast i vode svoj autoritet.

[FRAGMENTI] 1) Kako je suverenost nedjeljiva 124 (prednja strana 1. lista). 2) Moralni zakoni su neizvjesni, teško ih je podvrgnuti računu. Sigurnost, mir, sama sloboda. (stražnj a strana l. lista). 3) Mn�gi narodi usred ratova i unutrašnjih nesuglasica ne dopuštaju pretjerano radanje. U drugim vladavinam a naprotiv sam je mir uništavajući i troši gradane.125 (stražnja strana l. list a). 4) U slobodnoj drža vi m(uškarci) se često međusobno okupljaju i malo žive sa ženama. Zakoni Sparte, umjesto da osiguraju vlasništvo, uništavaju ga. Gdje su zakoni bili običaji, običaji su posta li zakonima. (prednja strana 47. list a). 5 ) �o jasno jeda to tobožnje pravo na ubijanje poraženih ne proizlazi �1 na koji način iz ratnog stanja. Rat nipošto nije odnos između ljudi već između moći u kojemu su pojedinci samo slučajno neprijatelji i manje kao građani negoli kao vojnici. Stranac koji 105


krade, pljačka i uhićuje podanike ne objavljujući rat vladaru nije neprijatelj, već razbojnik, pa čak i u jeku rata pravedan vladar prisvaja u neprijateljskoj zemlji sve što je javno vlasništvo, ali on poštuje osobu i dobra pojedinaca, poštuje prava na kojima se zasniva njegova osobna vlast. Kraj rata je uništenje neprijateljske države; imamo pravo ubiti njene branitelje dok oni imaju oružje u rukama, ali čim oni polože oružje i pred(aju) se, prestaju biti neprijatelji ili bolje rekavši sredstvo neprijatelja i više nemamo prava na njihov život. Možemo ubiti državu a da ne ubijemo nijednog jedinog od njezinih članova. Dakle, rat ne daje nijedno pravo koje nije nužno za njegov cilj.126 (stražnja strana 72. lista).

NACRT USTAVA ZA KORZIKU

Prevela

Bosiljka Brlečić

106

Predgovor l Traži se plan vladavine pogodan za Korziku. To je doista veliki zahtjev. Ima naroda kojima se ni na koji način ne može dobro vladati, jer kod njih zakon nema velikog utjecaja, a vladavina bez zakona ne može biti dobra vladavina. Posve obrnuto - on (korzički narod) po svojoj prirodi čini mi se spremnijim da prihvati dobru upravu. No, to još nije dovoljno. U svim stvarima ima često neizbježnih zloupo treba, a zloupotreba političkih ustanova tako su čvrsto povezane s njihovim utemeljenjem, da gotovo nema smisla stvarati ih, da bismo ih ubrzo vidjeli kako su se izrodile. Tu nezgodu žele otkloniti pomoću mehanizama koji održavaju vladavinu u prvobitnom stanju, stavljajući joj tisuću lanaca, tisuću zapreka da je zadrže od pada, i toliko je pritišću da oslabljena pod teretom svojih okova, ostaje neaktivna, nepokretna, i ako već ne ide u propast, ne postiže niti svoj cilj. Do svega toga dolazi zato što se previše odvajaju dvije neodvojive stvari, to jest tijelo koje vlada i tijelo kojim se vlada. Tu dva tijela zapravo su jedno po svom izvornom utemeljenju [institution], a razdvajaju se samo zloupotrebom institucije. Najmudriji u sličnom slučaju, promatrajući odgovarajuće od nose, stvaraju vladavinu za naciju. No, još je mnogo bolje oblikovati naciju za vladavinu.2 U prvom slučaju, ako vladavina slabi a nacija ostaje ista, sklad nestaje; u drugom - sve se mijenja podjednako, i nacija, privlačeći vladavinu svojom snagom, podržava je kad se ova sama uspijeva održati, a ruši je kada opada. Jedno odgovara drugom u svim vremenima. 109

Nacrt ustava za Korziku


Korzički je narod u onom povoljnom polož�ju koji o�o?ućuje dobro utemeljenje, on može krenuti od početka 1 poduzeti mJere da spriječi izopačavanje. Pun snage i zdra�lja, mo�e se prepusti_ti vladavini koja će ga održati jakim i zdravim. No, 1 takvo uredenJe [etablissement] može već naići na zapreke. Korzikanci nisu još pre uzeli poroke drugih nacija, ali su već prihvatili njihove predrasu�e; te predrasude treba suzbiti i uništiti da bi se stvonlo dobro uredenJe.

Nacrt (I) Povoljan položaj otoka Korzike i izvrstan karakter njegovi� stanovnika izgleda da im pružaju opravdanu nadu da mogu postati napredan narod i jednog dana predstavljati nešto u Evropi, ako kod ustanovljenja o kojem razmišljaju okrenu svoj pogled na tu stranu; no velika iscrpljenost u koju ih je bacilo četrdeset godina neprestanih ratova, sadašnje siromaštvo(II) njihovog otoka i stanje u kojem se nalazi zbog opadanja pučanstva i opustošenosti, ne dopuštaju im da odmah postave skupu upravu kakva bi im bila potrebna za prosvje ćivanje u tom predmetu. Uostalom tisuću nesavladivih prepreka suprotstavilo bi se izvedbi tog plana. Đenova, još uvijek gospodarica jednog dijela obale i skoro svih pomorskih položaja, tisuću bi puta uništila njihovu tek stvorenu mornaricu, neprestano izloženu dvo strukoj opasnosti - od Đenovljana i Berbera(III). Oni bi se mogli održati na moru samo s naoružanim brodovima, koji bi ih stajali deset puta više nego što bi im mogla donijeti trgovina. Izlož�n� na k �rnu i na moru, prisiljeni da se čuvaju sa svih strana, što b1 bilo s npma prepuštenim na milost i nemilost svima, nespo�obnim zbo� s��je nemoći da sklope bilo kakav povoljan trgovački ugovor, svi b1 1m nametali svoju volju, usred tolikih pogibelji imali bi samo male dobiti, za koje se nitko drugi ne bi udostojao potruditi i(...) ko�e bi ih uništile. A kada bi nekom jedva shvatljivom srećom prevladah sve te teškoće, sam njihov uspjeh privukao bi na njih oči susjeda i postao nova pogibelj za njihovu tek stečenu slobodu. Njihov?m otoku, stalnom predmetu pohlepe velikih sila i ljubomore mahh, nepres� tano bi prijetila opasnost od novog ropstva iz kojeg se više ne b1 mogao izvući. 110

Bez obzira na to u kojem se pravcu želi obrazovati korzička nacija, piva stvar koju treba učiniti jest da sama postigne svu otpor nost koju može imati. Tko god ovisi o drugome i nema snage u samome sebi, ne može biti slobodan. Savezi, ugovori, vjera ljudi, sve to može vezati slabog uz jakog, ali nikada ne veže jakog sa slabim. Prepustite stoga pregovore silama i računajte samo na sebe. Hrabri Korzikanci, tko zna bolje od vas što se sve može izvući iz sebe? Bez prijatelja, bez podrške, bez novaca, bez vojske, podložni strašnim gospodarima, vi ste stresli sa sebe njihov jaram. Vidjeli ste kako se udružuju protiv vas, jedni za drugima, najopasniji gospodari Evrope, kako vaš otok preplavljuju strane vojske; sve ste savladali. Samo je vaša postojanost uspjela učiniti ono što novac ne bi mogao; da ste htjeli sačuvati svoja bogatstva, izgubili biste slobodu. Ne treba zaklju čivati prema drugim nacijama o vašoj. Načela izvedena iz vašeg vlastitog iskustva najbolja su od svih prema kojima se možete upra vljati. Radi se manje o tome da postanete drukčiji nego što jeste, a više o tome da ostanete takvi. Korzikanci su mnogo dobili otkad su slobodni, spojili su oprez s hrabrošću, naučili da slušaju sebi jednake, stekli vrline i običaje, a nisu uopće imali zakona; da mogu sami po sebi ostati takvi, ne bih uopće vidio ništa što bi još trebalo učiniti. No, kad se opasnost koja ih je ujedinila udalji, buntovničke stranke što ih drži po strani pojavit će se ponovno medu njima, i umjesto da ujedine snage kako bi sačuvali svoju nezavisnost, oni će ih trošiti jedni protiv drugih, i neće ih više imati za obranu ako ih netko opet napadne. Eto što treba spriječiti. Neslogu Korzikanaca uvijek su · vješto izazivali njihovi gospodari da ih učine slabima i ovisnima3, no to stalno korištena lukavstvo konačno je prouzročilo sklonost, te su postali zabrinuti po prirodi, nemirni, i teško njima vladaju čak i njihove vlastite vode. Potrebni su dobri zakoni, novo uređenje da bi se ponovno uspostavila sloga, jer je tiranija uništila i težnju za njom. Korzika, potčinjena stranim gvspodarima čiji teški jaram nije nikada strpljivo podnosila, uvijek je bila nemirna. Sada bi njen narod trebao napraviti novi plan i potražiti mir u slobodi. Evo dakle principa koji bi po mom mišljenju trebali poslužiti kao osnova njihovom zakonodavstvu: iskoristiti sve mogućnosti svog naroda i svoje zemlje, skupiti i razvijati svoje vlastite snage, osloniti 111


se samo na njih i ne pomišljati više na strane sile kao da nijedna ne postoji. Pođimo od toga da bismo ustanovili maksime našeg ur�denja [institution]. (IV ) Budući da otok Korzika ne može stvoriti_ bogats�vo u novcu, treba pokušati steći bogatstvo u ljudi�a. �oć ko}_a d?l�z1 o� sta�ov ništva stvarnija je od one koja d�laz1 od fm�nc11a, � �Jen J� učm�k sigurniji. Rad ljudskih ruku, koJI se ne moze saknt1, usmJeren Je uvijek prema općem cilju; no nije isto i s upotrebom �ovca - on nestaje i topi se u pojedinačnim svrhama. Zgrćemo ga za Jedn� svrhu: troši se za drugu; narod plaća da bi se zaštitio, a ono što daJe, služt za njegovo ugnjetavanje. Iz toga proizlazi da je drža_�a bog�ta � novcu uvijek slaba i nestalna, a država bogata u ljudima uv1Jekvehka 1 stalna. Da bi se povećalo stanovništvo, treba povećati njegovu ops�rb�, to znači zemljoradnju.4 Ne mislim pod tim na vještinu rasprav�Janp o zemljoradnji, na otvaranje akade�ij_a za njena. prouča�anJe, n� tiskanje knjiga koje o njoj govore. M1shm na ustroJstvo koJe n�vod1 narod da se proširi po čitavoj površini svog teritorija, da se na �Jemu zadrži, da ga obraduje, da zavoli seoski život i radove na zemlJI, dva� tome otkrije potrebu i životno zadovoljstvo, i da nikad ne pozeh napustiti takav život. Sklonost p;ema poljoprivredi nije korisna za na�od_�amo za_�o što povećava sredstva za život ljudi, već i zato što daJ� lIJelu n�c1Je narav i običaje koji pogoduju većem natalitetu. U sVIm �emlJam� seosko stanovništvo množi se više od gradskog, bilo zbog pnrodnost1 seoskog života koji čini ti_jelo �ršćim,_ bilo �b�g marl�i:og_ r�dav koji otklanja nered i poroke; Jer, u Jednakim UV)et1ma, naJcest1t1Je ze�e, one čija su čula manje raspaljena užicima,radaju više djece odost��1�, a isto je tako sigurno da su muškarci oslablj_��i razvrato!11, kop }e sasvim pouzdano plod besposlice, nesposobmJ1 za plodenJe od omh koje radinost čini umjerenima. Seljaci su privrženi svom tlu mnogo više nego gradaniJcitad�ns] svojim gradovima. (V) Jednoličnost i prirodnost _seoskog z1vota 1�� za one koji ne poznaju drukčiji (život), takvu pnvlačnu �oć da �1t1 ne požele da ga mijenjaju. Iz togase rada zadovoljstvo svoJ�n:sta�Jem koje čini čovjeka smirenim, odatle ljubav prema domovm1 koJa ga veže uz njena ustrojstvo [constitution]. 112


Obrađivanje zemlje stvara čvrste i strpljive ljude koji mogu postati dobri vojnici. Oni koje dovode iz gradova tvrdoglavi su i slabašni, ne mogu podnijeti napore ratovanja, propadaju u marše vima, iscrpljuju ih bolesti, tuku se medu sobom i bježe pred neprija teljem. Izvježbane čete narodne vojske [milices] najpouzdanije su i najbolje čete. Prava je obuka za vojnika da bude ratar. Jedino sredstvo da država ostane nezavisna od drugih je zemljo radnja. Pa makar imali sva bogatstva svijeta, ako se nemate čime prehraniti, ovisite o drugome. Vaši susjedi mogu vašem novcu odre diti cijenu koju god žele, jer mogu čekati; no kruh koji trebamo ima za nas cijenu o kojoj ne možemo raspravljati, a u svakoj vrsti trgovine uvijek nameće svoju volju onaj kojem se manje žuri. Priznajem da bi u jednom financijskom sistemu trebalo djelovati prema drugim principima; sve ovisi o krajnjem cilju kojem se teži. 'Irgovina stvara bogatstvo, ali zemljoradnja osigurava slobodu. Netko će reći da bi bilo najbolje imati jedno i drugo istovremeno, no bogatstvo i sloboda su nespojivi, kao što ćemo kasnije pokazati. U svim zemljama, dodat će drugi, obraduju zemlju. Slažem se: kao što u svakoj zemlji postoji trgovina-posvuda se manje ili više trguje, ali to ne znači da zemljoradnja i trgovina posvuda cvjetaju. Ovdje ne ispitujem što se događa po nuždi stvari, već ono što proizlazi iz vrste vladavine i općeg duha nacije. Iako je oblik vladavine što ga neki narod prihvaća češće djelo slučaja i sreće nego ispravnog izbora,5 u prirodi i tlu svake zemlje ima ipak osobina koje jednu vladavinu čine pogodnijom od neke druge, a svaki oblik vladavine ima posebnu moć koja vodi narode prema ovakvom ili onakvom zanimanju. Oblik vladavine što ga trebamo izabrati je kao prvo- najmanje skup, jer je Korzika siromašna, i drugo- najpovoljniji za zemljorad nju, jer je zemljoradnja, barem sada, jedina djelatnost koja korzič kom narodu može osigurati stečenu nezavisnost i dati mu svu potreb nu snagu. Najjeftinija je ona uprava koja prolazi kroz najmanje instanci i zahtijeva najmanje različitih staleža; takva je općenito republikanska država, a posebno demokratska. Najpogodnija je uprava za poljoprivredu ona čija moć nije kon centrirana na jednom mjestu i ne dovodi do neravnomjerne nase113


ljenosti, već ostavlja stanovništvo ravnomjerno rasuto po cijelom teritoriju, a takva je demokracija. U Švicarskoj možemo vidjeti vrlo izrazitu primjenu ovih načela.6 Švicarska je uglavnom siromašna i neplodna z�mlja. Nje .��na je vladavina posvuda republikanska. No, u kantonima plodmjlm od ostalih, kao što su Bern, Soleure, Frieburg, vladavina je aristokratska. U najsiromašnijim, u onima gdje je obrađivanje zemlje najnezahval niji posao i zahtijeva veći napor, vladavina je demo.�atska. Dr�ava ima samo ono što je potrebno da bi se držala pod nanednostavmJom upravom. Pod svakom drugom ona bi se istrošila i propala. Reći će da Korzika - plodnija i s blažom klimom - može podnijeti skuplju upravu. To bi bila istina u neko dru�o vrijem�. , no sada, iscrpljena dugim ropstvom i opustošena ratovima, naciJa se najprije mora oporaviti . Kad ponovo vrati vrijednost svom plodnom tlu, može pomišljati na novi procvat i priuštiti sebi sjajniju upr.avu. Reći ću još više. Uspjeh prvog ustanovljenja učinit će promJenu nužnom. Obrađivanje polja oblikuje duh; svaki ratarski narod se množi; on se množi razmjerno proizvodu svoje zemlje, a kad je ta zemlja plodna, on se konačno toliko namnoži da mu ona ne može više biti dovoljna. Tuđa mora stvoriti kolonije ili promijeniti vla davinu. Kad je zemlja prenapučena stanovništvom, njegov se viša� .ne može više koristiti za obrađivanje zemlje - treba ga zaposhtl u industriji, trgovini i zanatima, a taj novi sistem zahtijeva drukčiju upravu. Kad bi barem uređivanje koje će uvesti Korzi�a mo�lo uskoro izazvati nužnost takve promjene! No, dok bude imala više ljudi nego što ih može hraniti, dok na otoku ostane i pedalj zem�j� na ugaru, ona mora zadržati agrarni sistem i mijenjati ga tek kad JOJ otok više ne bude dovoljan. Jednostavan sistem odgovara kao što sam rekao, demokratskoj državi. Tuko je oblik, koji trebamo izabrati, zadan. �a�no je da �ri njegovoj primjeni treba izvršiti neke izmjene zbog vehčme otoka; Je� čisto demokratska vladavina odgovara prije malom gradu negoh naciji. Ne može se cijeli narod jedne zemlje okupiti kao narod nekog grada, a kad je vrhovna vlast povjerena poslanicima [dep�tćs], vladavina se mijenja i postaje aristokratska. Korzici �dgo�ara m}e�o vita vladavina u kojoj se narod okuplja samo djelomično i u koJOJ se 114


nosioci [dćpositaires] njene vlasti često mijenjaju. To je vrlo dobro vidio pisac rasprave iz 1764. godine u Vescovadu, izvanredne rasprave koju s povjerenjem možemo konzultirati u svemu što nije objašnjeno u ovoj.7 Iz ovako dobro uspostavljenog tipa vladavine nastat će dvije velike prednosti. Prva, da se uprava povjerava samo malom broju ljudi, što omogućuje izbor najobrazovanijih. Druga, da se svi stanov nici države natječu za udio u vrhovnoj vlasti, što cijeli narod uzdiže na pravi stupanj i omogućuje mu da se proširi po čitavoj površini otoka i da ga svuda ravnomjerno naseli. To je temeljno načelo našeg uređenja. Uvedimo ga tako da održi stanovništvo posvuda u rav noteži i samim tim učinit ćemo ga savršenim koliko god je to moguće. Ako je to načelo dobro, naša pravila postaju jasna i naše se djelo neobično pojednostavnjuje.s Jedan dio tog posla već je gotov, čeka nas manje ustanova nego predrasuda koje treba slomiti, radi se manje o mijenjanju, a više o dovršavanju. Sami Đenovljani pripremili su vašu ustanovu, i paž njom dostojnom providnosti utemeljili su slobodu vjerujući da učvr šćuju tiraniju. Oduzeli su vam gotovo svu trgovinu, a doista sada nije ni vrijeme da je imate. Da je bila otvorena prema drugima, trebalo bi je zabraniti dok se vaše uređenje ne učvrsti i dok vam unutrašnjost ne pruži sve što iz nje možete izvući. Ometali su izvoz vaših namir nica. A za vas i nije probitačno da se one izvoze, već da se na otoku rodi dosta ljudi koji će ih potrošiti. Župe9 [pieves] i posebni okruzi uurisdictions] koje su stvorili ili sačuvali da bi olakšali ubiranje poreza i izvršenje naloga, jedino su moguće sredstvo da se uspostavi demokracija u cijelom jednom narodu koji se ne može okupiti odjedanput na jednom mjestu. To je također jedini način da se zemlja održi neovisnom od gradova, koje je lakše držati pod jarmom. Đenovljani su se također potrudili da unište plemstvo, da mu oduzmu dostojanstvo, titule, da unište velika lena. Sreća je za vas da su preuzeli na sebe ono što je mrsko u tom poduhvatu, koji vi možda ne biste mogli izvršiti da ga oni nisu učinili prije vas. Ne oklijevajte nimalo da dovršite njihovo djelo: vjerujući da rade za sebe, radili su za vas. Samo je cilj posve različit: jer je cilj Đenovljana bio sam taj postupak, a vaš fe cilj u njegovoj posljedici. Oni su samo željeli poniziti plemstvo, a vi želite oplemeniti naciju (VI). 115


U tome vidim da Korzikanci još nemaju razborite ideje. U svim svojim predstavkama, u prosvjedu iz Aix-la-Chapelle, žalili su se da su Đenovljani oslabili, ili točnije, uništili nji hovo plemst�o.10 Bila �e to b ez sumnje povreda prava, ali nije bila nesreća; to J e naprotiv prednost bez koje bi im bilo nemoguće da ostanu slobodm._ Položiti dostojanstvo jedne države u titule nekolicine njenih članova, to znači smatrati sjenu tijelom. Dok je korzička kraljevstvo pripadalo Đenovi, mogl o je biti korisno imati mark�z�, gr��ove, plemiće s titulama koji su takoreći služili kao posredmc1_k�rz1č�o� . naroda kod Republike. Ali protiv koga bi mu sada konsuh shčn� zaštitnici, manje spremni da ga čuvaju od tiranije, nego da sami uzurpiraju vlast, koji bi ga mučili svojim zlo�tavlj�njim� _i sporovima, sve dok jedan od njih, pokorivši ostale, ne b1 od svih svoph sugrađana učinio svoje podanike ? 'freba razlikovati dvije vrste plemstva. Feudalno plemstvo koje pripada monarhiji i političko plemstvo koje pripada aristokra��ji. Prvo ima više staleža ili stupnjeva, jedne s titulama, druge bez nj ih, zatim velike vazale, sve do običnih plemića; njihova su prava, premda nasljedna, tako reći individualna, posebna, vezana uz svaku obitelj i toliko neovisna jedna o drugima da ne ovise čak ni o ustrojstvu države i suverenosti. Drugo, naprotiv, sjedinjena u jedno nedjeljivo tijelo čija sva prava pripadaju tijelu samom, a ne nje�ovim čl�n�vima, _čini toliko bitni dio političkog tijela da ono ne moze postoJ atl bez nJ ega i obratno, i svi pojedinci koji ga čine, jednaki po rođenju, titulama, povlasticama, ugledu, spajaju se u cjelinu pod zajedničkim imenom patricija (VII). Po titulama koje je imalo staro korzička plemstvo i lenima koja je p osjedovalo, s pravima koja su ga približavala san:io j su�ereno�ti, jasno je pripadalo prvoj vrsti plemstva i d�govalo s�oJ e po�1J eklo bilo osvajačima, maurskim ili francuskim, bilo vladanma koj e s� pape postavljali na otoku Korzici. A toj vrsti plemstva n e�� J esta u _ dem okratskoj ili mješovi toj republici, štoviše ne može 1ć1 m u ans tokraciju, jer aristokracija dopušta samo prava tijela, a ne �ndivi�ual� na prava. Demokracija ne poznaje drugo plemstvo osim �rime 1 slobode, a aristokracija ne priznaje drugo plemstvo osi_ m vlast i [auto riteta]. Sve što je strano ustrojstvu treba brižljivo odstraniti iz politič� kog tijela. Prepustite dakle drugim državama sve te titule gro fova 1 markiza, nečasne za obične građane (VIII). Osnovni zakon vašeg 116


uređenja treba da bude jednakost. Sve mora biti u skladu s tim, pa i sama vlast koja je postavljena upravo zato da je brani; svi treba da budu jednaki po rođenju. Država smije priznati samo razlike koje nas taju zbog zasluga, vrlina, služenja domovini, a te razlike ne smiju biti nasljedne kao što nisu ni svojstva na kojima se temelje . Vidjet ćemo uskoro kako kod naroda mogu nastati različiti staleži, a da pri tome ne igraju nik akvu ul ogu rođ enje i plemstvo. Sva lena, počasti (vazalska vjernost), cenzusi i feudalna prava ukinuti su dakle zauvijek, a država ć e otkupiti sve one koji još postoje, tako da se svi plemićki n asl ovi i prava ugase i nestanu na cijelom otoku. (IX) Da bi svi dijelovi države ostali, koliko je to moguće, na istom stupnju, što pokušavamo uspostaviti i medu pojedincima, odredit će se granice područja (districts], župa [pieves] i okruga [iurisdictions), tako da se smanji velika nejednakost koja se u tome osjeća. Sama pokrajina Bastia i Nebbio ima toliko stanovnika kao sedam drugih pokrajina- capocorso, Alleria, P orto Vecchio, Sartene, Vico , calvi i Algagliola - zajedno. Pokrajina Ajaccio ima ih više nego četiri susjedne, Bez potpunog ukidanja granica i oduzimanja nadležnosti mogu se nekim manjim promjenama ublaži ti te ogromne razlike. Na primjer, ukidanje lena olakšat će da se od canare, Branda i Nonze stvori novi okrug koji će pojačan župom Pietra-bugno biti skoro jednak okrugu Capo Corso. Leno Istria pripojeno pokrajini Sartena neće je još izjednačiti s pokrajinom Corte, a pokrajina Bastia i Nebbio, iako smanjena za jednu općinu može se podijeliti u dva okruga, još uvijek vrlo jaka, od koji h će se odvojiti Guolo. To je samo nekoliko primjera da biste me razumjeli, no ne poznajem dovoljno lokalne prilike da bih mogao išta određivati. Tim malim promjenama otok Korzika, za koji pretpostavljam da je potpuno slobodan, (X) bio bi podijeljen u dvanaest okruga medu kojima ne bi postojale velike razlike; naročito kad se kako valja ograniče municipalna prava gradova, njihov će okrug imati manji značaj. Gradovi su korisni u jednoj zemlji utoliko što se u njima razvija

trgovina i zanati, ali nanose štetu sistemu koji smo prihvatili. Njihovi

su stanovnici zemljoradnici ili besposličari. A zemlju uvijek bolje obrađuju koloni (slobodni seljaci), nego građani [urbains) i upravo 117


iz besposlice rađaju se svi poroci koji su do ovog trenutka mučili Korziku. Glupa oholost građana [bourgeois] samo ponižava i obes hrabruje ratara. Prepušteni dokolici, strastima koje potiče, tonu u razvrat i prodaju se da bi zadovoljili pohotu; interes ih čini poniz nima, a ljenčarenje nemirnima, oni su robovi ili buntovnici, nikada slobodni. Tu se razlika mogla dobro osjetiti za vrijeme čitavog sadaš njeg rata, i otkad je nacija skršila lance. Srčanost vaših župa pod��la je revoluciju, njihova odlučnost ju je podržala; ta nepokoleblJ_1�a hrabrost, koju nikakva nevolja ne može slomiti, dolazi vam od n11h. Gradovi nastanje ni potkupljivim ljudima prodali su svoju naciju da bi za sebe sačuvali neke male privilegije, čiji su značaj Đenovljani vješto isticali, te pravedno kažnjeni zbog svoje podlosti, ostaj� gn�je� da tiranij e, dok korzički narod već ponosno uživa u slobodi koju Je stekao uz cijenu vlastite krvi. Jedan ratarski narod ne treba gledati sa zavišću na život u gradovima i željeti sudbinu danguba koje u njima žive. Zbog toga s� ne bi smjela povećavati privlačnost gradova dajući im neke prednosti koje nanose štetu cijelom stanovništvu i slobodi nacije. �e�j�k ne treba da po svom rođenju bude niži od bilo koga. Neka VI_d1 iznad sebe samo zakone i magistrate, i neka i sam postane magistratom ako je za to dostojan po svojoj pameti i čestitost�. J�dno� rij_ečju _-: gradovi i njihovi žitelji, a isto tako i lenska do�ra 1 nJ1hov1 posJed�1c1 '. ne smiju zadržavati nikakva isključiva prava. Citav otok treba uživati ista prava, imati iste obaveze, i postati u potpunosti ono što se na njihovom jeziku zove : terra di commune. 11 No, ako su gradovi štetni, glavni gradovi su to još i više. Glavni grad je bezdan u kojem će gotovo cijela nacija izgubiti svoje običaje, zakone, junaštvo i slobodu. Zamišljamo da veliki gradovi potpomažu zemljoradnju, jer troše mnogo živežnih namirnica,_ no oni »tro�-�« još više ratara, bilo izazivajući kod njih želju da se prihvate unosmJ�h i privlačnijih zanimanja, bilo prirodnim propadanjem gra�ans� . h pnv1d Je porodica koje selo uvijek regrutira. Okolica gradova pokazu života, no što idemo dalje sve je veća pustoš. Iz glavnog grada isparavaju se stalno kužne pare, da bi konačno otrovale i razorile naciju. Ipak, vladi treba neko središte, mjesto okupljanja prema kojem se sve odnosi. Bilo bi suviše neprilika da se vrhovna uprava stalno seli. Da bi se mogla premještati iz pokrajine u pokrajinu, trebalo bi 118


podijeliti otok u više malih konfederalnih država od kojih bi svaka, kada na nju dođe red, predsjedavala. No, takav bi sistem komplicirao funkcioniranje mehanizma, dijelovi bi zbog toga bili slabije povezani. Otok nije dovoljno velik da bi takva podje la bila nužna, ali je ipak suviše velik da bi mogao biti bez glavnog grada. No, taj glavni grad treba da povezuje sve okruge a da pritome ne privuče sav njihov narod; u njega treba sve prenijeti, a da svaka stvar ostane na svom mjestu. Riječju - potrebno je da sjedište vrhovne vlade bude manje glavni grad, a više glavno mjesto. Jedino je nužda u tome upravljala izbor nacije, a ispalo je kao da ga je upravljao sam um. Đ enovljani su vam, ostajući i dalje gospodari primorskih mjesta, ostavili samo grad Corte, čiji položaj nije ništa manje povoljan za upravu Korzike, nego što je to bila Bastia za upravu Đ enove. Grad Corte, smješten usred otoka, podjednako je udaljen od svih obala. Nalazi se točno između dva dijela di qua e di la del'monti, isto tako na domak svima. Daleko je od mora, i zbog toga će se kod njegovih žitelja običaji, jednostavnost, čestitost i nacionalni karakter, održati dulje nego da je grad podložan utjecaju stranaca. Na najuzvišenijem je dijelu otoka, u vrlo zdravom pod neblju, ali na prilično neplodnom tlu i gotovo na izvoru rijeka, što će spriječiti da se grad suviše poveća, jer će otežavati dovoženje namirnica. Ako svemu tome dodamo mjeru predostrožnosti koja ne dopušta da bilo koja državna služba bude nasljedna, pa čak ni doživotna, možemo pretpostaviti da mu državni činovnici, gradeći u njemu samo privremena prebivališta, dugo neće dati onu kobnu raskoš koja predstavlja sjaj i propast država. Evo prvih razmišljanja do kojih me doveo brzi pregled lokalnih prilika na otoku. Prije nego što počnemo detaljnije govoriti o vladavini, treba najprije utvrditi što ona treba učiniti i prema kojim se načelima treba upravljati. Upravo to treba odlučiti o njezinom obliku, jer svaki oblik vladavine ima svoj prirodni, vlastiti duh od kojeg se nikada neće udaljiti. (XI) Mi smo do sada razmatrali nacionalno tlo koliko nam je to bilo moguće, pokušajmo sada na njemu ucrtati plan zdanja koje treba podići. Prvo pravilo koje moramo slijediti je nacionalni karakter. Svaki narod ima, ili bi morao imati, nacionalni karakter, a ako ga nema, trebalo bi početi s tim da se on izgradi. Kod otočana, naročito onih koji se manje miješaju, manje dolaze u doticaj s drugim naro119


dima, taj je karakter obično izrazitiji. Posebno Korzikanci imaju po prirodi vrlo izražen nacionalni karakter; i ako ga je, iskrivljenog r opstvom i tiranijom, teško raspo znati, za uzvrat on se zbog njihovog izo liranog polo žaja može lako obnoviti i sačuvati. Otok Korzika je, kaže Diodor, brdovit, prepun šuma i natapan velikim rijekama. Njegovi se žitelji hrane mlijekom, medom i mesom koje im zemlja obilato pruža. Medu sobom primjenjuju načela pravednosti i čovječnosti mnogo više od ostalih barbara; onaj koji prvi nade med u planini i u dupljama stabala siguran je da mu to nitko neće osporavati. Uvijek su sigurni da će pronaći svoje ovce, na koje svaki stavlja svoj znak i koje zatim puštaju da slobodno pasu po poljima, a da ih nitko ne čuva. Isti duh pravičnosti izgleda da ih vodi u svim životnim prilikama.12

Veliki historičari znaju u najobičnijim izlaganjima i bez poseb nog umovanja i dokazivanja pokazati čitaocu uzrok svake činjenice o kojoj govore. Kad neka zemlja nije naseljena kolonijama, izvorni karakter stanovnika rada se iz prirode tla. Grub i neravan teren koji je teško o brađivati pružit će više hrane životinjama nego ljudima: polja su na njemu rijetka, a pašnjaci plodni. Odatle mnoštvo stoke i pastirski život. Stada koja su pripadala mnogim vlasnicima lutajući planinama miješala su se, spajala. Med nema druge oznake osim oznake prvog koji ga je našao. V lasništvo se može uspostaviti i sačuvati samo uz javno povjerenje, a svi moraju biti čestiti, jer bez toga nitko ništa ne bi imao i nacija bi propala. Planine, šume, rijeke, pašnjaci. Zar čovjek ne bi povjerovao da čita opis Švicarske? I kod Švicaraca se nekoć mo gao naći isti karakter koji Dio dor pridaje Korzikancima: pravičnost, čovje{nost, poštenje. Jedina je razlika bila u tome što su zbo g oštrije klime bili marljiviji. Zatrpani šest mjeseci p od snijeg_om bili su prisiljeni da stvore zalihe za zimu, rasuti po svojim hridima obrađivali su ih mukotrpno , s naporom od kojeg su p ostali snažni; stalni rad nije im ostavljao vremena da upoznaju strasti; veze su uvijek bile otežane, a osobito kad bi ih snijeg, i led posve zarobili; svaki je u svojoj kolibi morao biti sam sebi i svojoj obitelji dovoljan: odatle korisna radinost; svatko se u svojoj kući bavio svim potrebnim zanatima, svi bijahu zidari, tesari, drvodjelci, kolari. Rijeke i bujice koje su ih razdvajale pružale·

120


su, za uzvrat, svako me sredstvo da opstane bez svojih susjeda. Kak o su se pilane, kovačnice, mlinovi množili, oni su naučili upravljati tok?� voda i za rad strojeva i za natapanje. Tuko je svatko u svojoj do hm, na svom tlu, uspijevao iz njega izvući sve što mu je bilo potrebno; svi su živjeli dobro i nisu željeli ništa više od to ga. Kako se ničiji interesi i potrebe nisu sukobljavali, i nitko nije ovisio o nekom drugom, medu svima su postojale samo veze prijateljstva i naklonosti; sloga i mir vladali su u njihovim brojnim obiteljima. Gotov? da se medu sobo m nisu trebali do govarati ni o čemu drugo me, osim o brakovima, kod kojih je odlučivala jedino naklonost a nju nije izazivalo častoljublje, niti su je interes i nejednakost ikada sprečavali. Toj narod siromašan, ali bez velikih potreba, u naj savršenijoj nezavisnosti mno žio se tako u jednoj zajednici koju ništa n�je moglo iskva�iti. Nije imao vrlina, jer nije imao ni poroka koje b1 mor�o svladati, pa mu uopće nije bilo teško činiti dobro, i bio je dobar 1 pravedan ne znajući čak što je to pravednost i vrlina. Snaga kojom je taj radni i nezavisni život vezivao Švicarce uz njihovu domovinu dala im je i dva najsigurnija sredstva za njezinu obranu slogu u odlučivanju i hrabrost u borbama. Kad promatramo trajno jedi�stvo � slogu koja je vladala medu ljudima bez gospodara i gotovo bez 1kakv1h zakona, a koje su susjedni vladari pokušavali zavaditi sv�m političkim spletkama, kad vidimo nepokolebljivu snagu, pos toJanost, žestinu koju su ti izvanredni ljudi unosili u bitke, odlučni da umru ili da pobijede, ne pomišljajući uopće da odvoje svoj život i svoju slobodu, tada više nije teško shvatiti sva čuda koja su učinili za obranu svoje zemlje i nezavisnosti, i ne čudi nas kad vidimo kako tri najveće sile i najratobornije čete Evrope jedna za drugom doživ !javaju poraze u pohodima protiv te herojske nacije koju zbog njene Jednostavnosti ne može pobijediti lukavstvo, a njeno junaštvo odo lijeva svakoj sili. Korzikanci, evo vam uzora koji valja slijediti ako želite vratiti vaše prvobitno stanje. �o, ti pripro sti ljudi koji su isprva poznavali samo sebe, svoja brda 1 stoku, upo znali su i druge nacije braneći se od njih. Njihove pobjede otvorile su im granice susjednih država, a glas o njihovom junaštvu izazvao je kod vladara ideju da ih iskoriste. Počeli su plaćati te čete koje nisu mo gli pobijediti. Ovi čestiti ljudi koji su tako hrabro znali braniti svoju slobodu postadoše ugnjetači tuđe slobode. Čudi nas kad vidimo kako unose u službu stranim vladarima istu srčanost

121


kojom su im se odupirati, istu vjernost koju su čuvali za domovinu; kako prodaju za novac vrline koje se najslabije plaćaju i koje novac najbrže iskvari. No, u to prvo vrijeme služili su vladarima s istim ponosom i smjelošću kao što su se od njih branili; sebe su smatrali manje slugama, a više braniteljima, i nisu mislili da su im prodali svoje usluge već zaštitu. Malo pomalo ponizili su se i postali obični plaćenici. Okus novca pokazao im je da su bili siromašni, prezir prema vlastitom stanju polako je uništio vrlinerodene iz tog stanja, i Svicarci su postali »ljudi za pet para«, kao što su Francuzi za četiri. Jedan drugi prikriveniji uzrok iskvario je tu snažnu naciju. Njihov jednostavni i izolirani život učinio ih je snažnima i nezavisnima, svatko je bio sam sebi gospodar. No, kako su svi imali iste interese i sklonosti, mogli su se složiti bez muke, jer su željeli i radili iste stvari: jednoličnost njihovog života nadomještala im je zakon. No, kad ih je druženje s drugim narodima navelo da zavole ono čega su se trebali bojati, i da se dive onom što su trebali prezirati, častoljublje je navelo vode da promijene načela: naslutili su da u narodu treba stvoriti sklonosti o kojima više ovisi, da bi se njime moglo lakše vladati. Zbog toga je uvedena trgovina, industrija i raskoš, koji su pojedince, vežući ih uz javnu vlast pomoću njihovih zanimanja i potreba, učinili mnogo ovisnijima o nosiocima vlasti nego što su bili u prvobitnom stanju. Siromaštvo se nije osjećalo u Švicarskoj sve dok u njoj nije počeo kružiti novac. On je donio istu nejednakost i u novčanim sredstvima i u imanjima; postao je glavno sredstvo stjecanja bogatstva, osim za one koji nisu ništa imali. Povećavao se broj trgovačkih poduzeća i manufaktura. Zanati su oteli mnogo ruku zemljoradnji. Povećavao se broj ljudi koji su se neravnomjerno naseljavali, proširili su po povoljnije smještenim krajevima gdje su sredstva za život bila izdaš nija. Jedni su napustili svoju domovinu, drugi su joj postali beskoris ni trošeći i ne proizvodeći ništa. Mnoštvo djece postala je teret. Ukupan broj stanovnika osjetno je opao, i dok se povećavao broj žitelja u gradovima, sve veće zapuštanje zemljoradnje, sve teže zadovoljavanje životnih potreba zbog kojeg su strani proizvodi po stojali sve neophodniji, doveli su zemlju do veće ovisnosti o su sjedima. Dokon život donio je potkupljivost i namnožio uživaoce državne potpore, ljubav prema domovini ugasila se u svim srcima i prepustila mjesto ljubavi prema novcu. Svi osjećaji koji su davali

122


poleta duši ugušeni su i više se nije moglo naći ni odlučnosti u vladanju, ni čvrstine u odlučivanju. Nekad je siromašna Švicarska nametala svoju volju Francuskoj, danas bogata Švicarska drhti pred . namrštemm obrvama nekog francuskog ministra.13 žnih P?u�� za korzički narod; pogledajmo kako ih valja . ��o �� pnm1Jemt1. Korzički Je narod sačuvao velik broj svojih iskonskih �rlina koje će mnogo olakšati naše ustanovljenje ustava. U ropstvu Je pak stekao mnoge poroke kojima (XII) treba naći lijeka; od tih por ?ka neki će n�stati sami od sebe zajedno s uzrokom koji ih je . rodio, kod drugih Je potrebno da neki uzrok iskorijeni strast iz koje nastaju (XIII). U prvu grupu ubrajam divlju i neukrotivu ćud koju im pripisuju. Optužuju ih da su buntovnici, a kako se to može znati kad do sada nisu nikada imali ispravnu vladavinu? Potičući ih stalno jedne protiv drugih trebalo je predvidjeti da će se to neprijateljstvo često okretati protiv onih koji su ga izazvali. U drugu grupu ubrajam sklonost prema kradi i ubojstvu zbog kojih ih se užasavaju. Izvor ta dva poroka leži u lijenosti i nekažnja �anju; to je jasno kad se radi o prvom, a lako je dokazati kod drugog, Jer mržnja medu obiteljima i planovi o osveti kojima su stalno bili zaokupljeni, rađaju se u dokonim razgovorima i učvršćuju u mračnim r�zmišljanjima, a izvršavaju se bez muke jer im nekažnjavanje daje sigurnost. Tko se ne bi zgrozio nad barbarskom vlašću koja ne bira nikakva sredstva da bi potakla ove nesretnike da se međusobno kolju? Ubojstvo se nije kažnjavala; što velim, ono je bilo nagrađivana: cijena krvi bila je jedan od prihoda Republike.14 Trebalo je da nesretni Korzikanci, da bi izbjegli potpuno uništenje, kupe plaćanjem jednog poreza milost da budu razoružani.15 Đenovljani se hvale da su podupirali poljoprivredu na otoku, a Korzikanci izgleda da to priznaju. Ipak se ne bih s time složio, jer �Ja� uspjeh dokazuje da su se služili lošim sredstvima. Cilj tih nasto JanJa Republike nije bilo povećanje broja stanovnika, čim je tako otvoreno podržavala umorstva, niti da im omogući da žive u blago stanju, jer ih je uništavala globama, čak niti da im olakša plaćanje poreza, jer ih je opterećivala pristojbama na trgovinu i promet namirnica i zabranjivala njihov izvoz. Njen je cilj naprotiv bio da što

123


ti, da Kor više oteža plaćanje poreza, koje se nije usuđivala poveća u grudu zikance drži uvijek u pokornosti vezujući ih takoreći za njihov ja, zemlje, odvraćajući ih od trgovine, �brta, svih u��s.n�� za�ima� ima da b1 sprečavajući ih da se uzdignu, obrazuJu, _o�og_ate; c1lJ J?J Je ? sve proizvode po jeftinoj cijeni zahvalJuJuć1 povl�st1cama 1 _ mon_o polu svojih činovnika. Poduzela je sve mjere da bi _ no�čano 1scrfila otok, čineći novac nužnim a istovremeno sprečavaJuć1 da se vrati na otok. Tiranija nije mogla upotrijebiti lukavije sredstvo: privid�o potpomažući zemljoradnju uništavala je naciju. Htjela je da ta nac1Ja kon.ačno postane gomila pokornih seljaka koji žive u najžalosnijoj bijedi. Što se tada dogodilo? Obeshrabreni Korzikanci napuštali su svoje poslove koje nije oživljavala nikakva nada: v'i_ še su voljel� da ne rade ništa, nego da se umaraju uzalud. Radm I skroman život prepustio Je mjesto lijenosti i besposlič�renju, svi� vrstam� poroka! kradom su pribavljali novac za plaćanJe poreza, Jer ga msu mogh dobiti za svoje proizvode; napuštali su polja da bi radili na državnim drumovima. Neka se Korzikanci vrate svom radinom životu i oslobode navike da lutaju otokom kao razbojnici, neka ih njihovi svakodnevni poslovi zadrže u krugu porodice i neka ih mine želja da se medu sobom prepiru! Neka im rad priskrbi dovoljno da mogu živjeti oni i njihove porodice! Neka oni koji imaju sve što je potrebn? za život �e bu�u prisiljeni da imaju i gotov novac, bilo za plaćanje p�reza 1 � rug1� pristojbi, bilo za zadovoljavanje izmišljenih potreba 1 raskoši, koji ništa ne pridonose blagostanju onoga koji se njima razmeće, već samo izazivaju zavist i mržnju drugih! Lako se može vidjeti kako sistem kojem smo dali prednost pred drugima dovodi do toga, no to nije dovoljno. Valja se potruditi da narod prihvati primjenu tog sistema, da zavoli zanimanje k�je mu želimo dati, da u njemu pronađe svoje užitke, želje, sklonosti, da to za njega postane životna sreća i da se tako zaustave častohlepne namjere. Ne vidim nikakvih bržih i sigurnijih načina da se u tome uspije od dva slijedeća: prvi, da se ljudi vežu uz zemlju na taj način što će iz nje proizlaziti sve njihove povlastice i prava, i drugi, �a se ova veza učvrsti pomoću porodice koja će biti neophodna za očmstvo.

124


Mislio sam da bi se u tom smislu, postavljajući temeljni zakon na razlike proizašle iz same prirode stvari, čitava korzička nacija mogla podijeliti u tri klase, čija bi uvijek osobna nejednakost mogla u�pješno zamijeniti nejednakost po porijeklu ili po mjestu stanova nja, koja proizlazi iz municipalnog feudalnog sistema koji ukidamo. Prva klasa bila bi klasa građana [citoyen]. Druga - klasa rodoljuba [Patriote]. 'Ireća - klasa kandidata [aspirant]. Kasnije ćemo reći na osnovi čega bi netko bio uvršten u određenu klasu i koje povlastice bi u svakoj od njih uživao. Ova podjela ne smije se nikako izvršiti nekim cenzusom ili popisom u trenutku utemeljenja, već se treba uspostaviti postupno sama od sebe, tokom vremena. Prvi akt planiranog utemeljenja treba da bude svečana zakletva koju će položiti svi Korzikanci u dobi od dvadeset ili više godina, a svi oni koji polože tu zakletvu moraju se bez razlike upisati u popis građana. Pravo je da svi ti srčani muževi, koji su oslobodili svoju naciju po cijenu vlastite krvi, steknu sve prednosti i da prvi uživaju u slobodi koju su osvojili. No, od dana kad je stvoren savez [union] i svečano položena zakletva, svi oni rođeni na otoku koji nisu dostigli određenu dob, ostat će u klasi kandidata [aspiranata] sve dok se, pod slijedećim uvjetima, ne budu mogli uvrstiti u dvije preostale klase. Svaki kandidat oženjen po zakonu, koji bude imao nešto vlastite zemlje, neovisno o mirazu svoje žene, bit će upisan u klasu patriota. Svaki patriot, oženjen ili udovac, koji bude imao dvoje žive djece, svoju kuću i posjed dovoljan za vlastito uzdržavanje, bit će upisan u klasu građana. Toj prvi korak, dovoljan da ljudi opet počnu cijeniti zemlju, neće ih još navesti da je počnu obrađivati, ako se ne otkloni potreba za posjedovanjem novca koji je uzrokovao siromaštvo otoka pod vladavinom Đenove. Valja prihvatiti kao sigurno pravilo da se svuda gdje je novac prva potreba, nacija odvraća od zemljoradnje da bi se bacila na unosnija zanimanja. Položaj zemljoradnika postaje tada ili predmetom trgovine i jednom vrstom manufakture za velike zakup nike, ili se pretvara u najgoru bijedu za većinu seljaka. Oni koji se obogate trgovinom i industrijom ulažu svoj novac, kad su ga dovoljno

125



stekli, u posjede koje drugi za njih obrađuju; cijela je nacija tako podijeljena na bogate besposličare koji imaju zemlju i siromašne seljake koji nemaju od čega živjeti obrađujući tu zemlju.

Treba vidjeti da li se ono što postižemo pomoću novca može postići bez novca i, pretpostavivši da se može, treba usporediti oba načina s obzirom na naš cilj.

Što je novac potrebniji pojedincima, to je potrebniji i vladi. lz čega slijedi: što više cvjeta trgovina, to su veći porezi, a da bi platio te poreze, seljaku ništa ne pomaže što obraduje svoju zemlju, ako ne prodaje njene proizvode. Badava mu žito, vino, ulje, njemu treba novac, on mora nositi svoje proizvode u grad, pretvoriti se u sitnog trgovca, malog prodavača, sitnog lupeža. Njegova se djeca odgojena u mešetarenju iskvare, privuku ih gradovi, izgube volju za svoj rad i radije postaju mornari i vojnici, nego da preuzmu posao svojih očeva. Uskoro se seosko stanovništvo smanjuje, a grad izbacuje skitnice, postupno nestaje kruha, raste opća bijeda ali i bogatstvo pojedinaca, te jedno i drugo zajedno dovode sve poroke koji konačno uzrokuju propadanje jedne nacije.

Dokazano je činjenicama da otok Korzika, čak i kad je većim dijelom neobrađen i iscrpljen kao što je sada, može prehraniti svoje stanovnike, jer za trideset šest godina rata, dok su oni rukovali više oružjem nego plugom, nije ipak zbog njihovih potreba uplovio nijedan brod s namirnicama i hranom bilo koje vrste. Štoviše, otok, pored namirnica, ima sve što je potrebno da im osigura ugodan život, a da ništa ne uzima izvana. Ima vune za tkanine, konoplje i lana za platno i užad, kožu za obuću, drvene grade za brodove, željeza za kovačnice, bakra za posude i kovani novac. Ima soli za svoje potrebe, a imat će je i više kad obnovi solane u Allerii koje su Đenovljani s toliko muke i troškova održavali u stanju propadanja, a one su usprkos svemu još davale sol. Korzikanci, kad bi to i htjeli, ne bi mogli trgovati s drugima razmjenjujući robu, jedino kad bi kupovali ono što je suvišno. Tuko im novac čak ni u tom slučaju ne bi bio potreban za trgovinu, jer je on jedina roba koju bi išli tražiti. Iz toga slijedi da ni u tim međunarodnim odnosima Korzici uopće ne treba novac.

Tuko čvrsto vjerujem da je svaki sistem trgovine poguban za poljoprivredu, da iz toga ne izuzimam čak ni trgovinu živežnim namirnicama koje su proizvod poljoprivrede. Da bi se ona mogla održati u tom sistemu, trebalo bi da trgovac i ratar pravedno podijele dobit među sobom. No, to je nemoguće, jer je posao jednoga slobodan, a rad drugog neizbježan, i zbog toga će prvi uvijek nametati svoju volju drugome, a to je odnos koji narušava ravnotežu medu njima i ne može donijeti trajno i stabilno stanje. Ne treba zamišljati da će otok biti bogatiji ako bude imao mnogo novaca. To je točno u odnosu na druge narode, i u njegovim vanjskim vezama, ali u sebi samoj jedna nacija nije ni bogatija ni siromašnija zato što ima više ili manje novca, ili, što dolazi na isto, zato što je ista količina novca više ili manje aktivna u opticaju. Ne samo da je novac znak, već je to relativni znak čiji je stvarni učinak samo u nejednakosti njegove raspodjele. Jer ako pretpostavimo da na otoku Korzici svaki pojedinac ima samo deset zlatnika, ili da ima sto tisuća zlatnika, stanje svih je u oba slučaja potpuno isto; oni zbog toga nisu ni bogatiji ni siromašniji, i jedina je razlika u tome što druga pretpostavka otežava trgovinu. Kad bi Korzika trebala strance, trebala bi i novac, no budući da može biti dovoljna sama sebi, novac joj ne treba. I budući da je novac samo znak nejednakosti, što ga na otoku bude manje u opticaju, to će na njemu vladati stvarnije obilje (XIV). 126

Prilično prostranu unutrašnjost otoka presijecaju planine. Njegove velike i brojne rijeke nisu najpogodnije za plovidbu. Dijelovi otoka nisu medu sobom prirodno povezani, no različitost njihove proizvodnje održava ih u uzajamnoj ovisnosti, jer jedni druge trebaju. Pokrajina Cap Corse, koja proizvodi gotovo isključivo vino, treba žito i ulje koje joj daje Balagna. Corte na uzvisini daje također žito, a nedostaje joj sve ostalo. Bonifazio, u podnožju stijena i na drugom kraju otoka, treba sve, a ne pruža ništa. Plan o ravnomjerno raspore đenom stanovništvu 16 zahtijeva dakle stalni promet namirnica, lako prebacivanje iz jednog okruga u drugi i, prema tome, unutrašnju trgovinu. No, dodat ću tome dvije stvari. Prvo, da se uz suradnju vlade ta trgovina može obavljati uglavnom pomoću razmjene; drugo, da se uz istu suradnju i prirodnim razvojem našeg uređenja ta trgovina i razmjene moraju iz dana u dan smanjivati i svesti konačno na mali broj stvari. 127


Poznato je da je u bijedi do koje su Đenovljani doveli Korziku novac, koji je stalno izlazio, a nikad se nije vraćao, konačno postao tako rijedak da u nekim kantonima kovani novac uopće nije bio poznat i da se tamo prodaja i kupovina obavljala samo razmjenom. Korzikanci su u svojim predstavkama naveli tu činjenicu medu ostalim pritužbama. Imali su pravo, jer s obzirom da je novac bio potreban za plaćanje poreza, ti jadni ljudi koji ga više nisu imali, bili su prisiljeni u svojim kućama gledati kako im odnose najpotrebnije posude, namještaj, haljine, prnje koje je trebalo prevoziti od jednog mjesta do drugog i čija prodaja nije donosila ni deseti dio njihove vrijednosti. Na taj način oni su zbog nedostatka novca plaćali poreze deseterostruko. No, budući da naš sistem neće zahtijevati da se porez plaća u gotovom novcu, nedostatak novca neće biti ni znak bijede, niti će služiti da je poveća. Razmjena će se moći obavljati u naturi i bez posredničkih vrijednosti, a čovjek će moći živjeti u obilju, a da nikad ne uzme u ruku nijednu paru.

I

Vidim da su pod denovskim upraviteljima koji su zabranjivali i na tisuću načina ometali prelaženje namirnica iz jedne pokrajine u drugu, komune stvarale skladišta žita, vina, ulja, očekujući pogodan trenutak i dozvolu za trgovinu, a da su ta skladišta služila denovskim činovnicima kao povod za tisuću odvratnih monopola. Budući da ideja o takvim skladištima nije nova, bit će je lakše ostvariti, a kod razmjene poslužit će kao pogodno i jednostavno sredstvo, kako za zajednicu tako i za pojedince, bez opasnosti od neprilika koje bi ga učinile tegobnim za narod. čak i bez stvaranja magazina ili pravih spremišta, mogao bi se u svakoj župi ili glavnom mjestu napraviti jedan javni registar s dvije kolone u koji bi pojedinci upisivali svake godine s jedne strane vrstu i količinu proizvoda kojih imaju previše, a s druge oni koji im nedostaju. Bilancom i usporedbom tih registara od pokrajine do pokrajine mogla bi se odrediti cijena proizvoda i opseg trgovine, tj. razmjene, tako da bi svaka općina mogla trošiti svoj višak i pribaviti ono što joj je potrebno bez manjkova ili viškova u količini proizvoda, i gotovo tako točno kao da je žetva odmjerena prema njezinim potrebama. 128


To se operacije mogu izvesti s najvećom točnošću i bez pravog novca, bilo putem razmjene ili uz pomoć običnog idealnog novca koji bi služio kao sredstvo usporedbe, kao što su na primjer pistole [stari španjolski zlatni novac, op. pr.] u Francuskoj, bilo uzimajući kao novac neko stvarno dobro koje se može brojiti, kao što je to bio vol kod Grka, ili ovca kod Rimljana, i kojem se odredi prosječna vrijednost, jer tada vol može vrijediti više ili manje od jednog vola, a ovca više ili manje od jedne ovce, i ta razlika daje prednost idealnom novcu, jer je on uvijek točan, budući da se smatra samo apstraktnim brojym. Dokle god se toga budemo pridržavali, postojat će ravnoteža u trgovini, a razmjena, ravnajući se jedino prema relativnom obilju ili oskudici proizvoda i lakšem ili težem prenošenju, ostat će uvijek i posvuda u odgovarajućim odnosima, te će svi proizvodi na otoku, ravnomjerno raspoređeni, biti u skladu s potrebama stanovništva. Dodajem da će državna uprava moći bez neprilika upravljati tom trgovinom, razmjenom proizvoda, održavati je u ravnoteži, određi vati joj opseg, jer tako dugo dok bude u naturi, državni činovnici neće je moći zloupotrebljavati, i neće čak ni dolaziti u iskušenje da to učine, dok pretvaranje proizvoda u novac otvara vrata svim gulje njima, monopolima i u takvim slučajevima uobičajenim lupeštvima kod ljudi na položaju. U početku treba očekivati dosta neprilika, no one su neizbježne u svakoj ustanovi koja nastaje i koja se suprotstavlja postojećim običajima. Dodajem da će to upravljanje, jednom uspostavljeno, svake godine biti sve lakše, ne samo zbog prakse i iskustva, već i zbog stalnog smanjivanja trgovine, koje iz toga mora nužno nastati, sve dok se ne svede na najmanju moguću mjeru, što je konačni cilj kojem moramo težiti. Svi treba da žive, a nitko se ne smije obogatiti. To je osnovno načelo prosperiteta nacije i pravila koja predlažem idu najdirektnije prema tom cilju (XV). Budući da višak proizvoda neće biti predmet trgovine i neće se pretvarati u novac, proizvodit će se u skladu s potrebama, a svatko tko bude mogao pribaviti odmah ono što mu nedostaje, neće imati interesa da ima nečeg suviše. 129


Čim proizvodi zemlje prestanu biti roba, njihova proizvodnja u svakoj pokrajini, pa čak i posjedu, postupno će se prilagođavati općim potrebama pokrajine i pojedinačnim potrebama proizvođača. Svatko će se truditi da ima u naturi, stvoreno vlastitim radom, sve što mu je potrebno, umjesto da to nabavlja razmjenom, koja će uvijek biti osigurana, ali ma koliko bila olakšana, ipak ne tako pogodna. Sigurno je velika prednost da se na svakom zemljištu uzgaja ono što na njemu najbolje uspijeva; tako se iz zemlje dobiva više i lakše nego na bilo koji drugi način. No, ta je primjedba, koliko god bila značajna, ipak samo od drugorazrednog značaja. Bolje je da zemlja proizvodi malo manje, a da stanovnici bolje urede svoje odnose. U svoj toj živosti trgovine i razmjene nemoguće je izbjeći da se poroci ne uvuku u naciju. Neki nepodesan izbor zemljišta može se nadok naditi radom, a bolje je loše iskoristiti polja nego ljude. Uostalom svaki ratar može i treba izvršiti izbor na svojoj zemlji, a svaka župa ili zajednica na svojim općinskim dobrima, kao što ćemo objasniti kasnije. Pojavit će se bojazan, osjećam, da takva privreda ne izazove suprotni učinak od onog koji od nje očekujem, da ne uništi zemljo radnju umjesto da je potiče, da slobodni seljaci koji neće moći prodavati svoje proizvode ne zapuste svoje poslove, da se ne ograniče na proizvodnju za vlastitu opskrbu ne tražeći obilje, i da zadovoljni onim nužno potrebnim što su pokupili za sebe, ne ostave polja neobrađena (XVI). Izgleda čak da se takav zaključak temelji na iskustvu denovske vladavine pod kojom je zabrana izvoza namirnica s otoka imala upravo taj učinak. No, treba znati da je pod tom upravom novac, kao prva neophod na potreba, predstavljao neposredni cilj rada, i da je zbog toga svaki rad koji nije donosio novac bio nužno zanemaren, da je ratar pod teretom prezira, vrijeđanja i bijede gledao u svom položaju vrhunac nesreće, i uvidajući da u njemu ne može zadovoljiti svoje potrebe, tražio neki drugi ili postajao malodušan. Nasuprot tome, ovdje sva nastojanja naše ustanove žele da učine taj položaj sretnim u njegovoj osrednjosti, dostojnim poštovanja u njegovoj jednostavnosti. Zado voljavajući sve životne potrebe, namirujući sve državne poreze bez prodaje i trgovine, uživajući opći ugled, neće ni zamišljati neki bolji ili plemenitiji posao. Oni koji ga budu obavljali, ne videći ništa iznad sebe, ponosit će se njim i, krčeći put do najviših položaja, obavljat 130


ć� ga poput prvih Rimljana. Vezani trajno uz taj rad željet će se u njemu istaknuti, obavljati ga bolje od ostalih, dobiti veći urod, pružiti veći d?prinos �ržavi, zas�užili na izborima glasove naroda. Brojne _ 1 dobro odjevene, štovat će zbog toga svoje glavare i porodice, site svatko će željeti da se istakne stvarnim bogatstvom kao jedinim znakom raskoši. I dok ljudsko srce ostane ovakvo kakvo jest, to uređenje neće izazvati lijenost. Ono što pojedini magistrati i očevi porodice moraju učiniti u svakom okrugu, svakoj župi, na svakom posjedu, da ne bi imali potrebe za drugima, to vrhovna vlada otoka mora napraviti da ne bi trebala susjedne narode. _Točan_ popis roba koje.su dopremljene na otok tokom određenog roja godma pokazat će sigurno i točno one bez kojih ne može biti; ? jer u sadašnjoj situaciji luksuzu i suvišnim stvarima nema mjesta na ?toku. Pažljivim promatranjem kako onoga što otok proizvodi, tako 1 o�oga što b1_ mo�a� proizvoditi, otkrit će se da je mali broj stvari k?je . mora �abavlpt1 od stranaca, a to izvanredno potvrđuju i či njenice - jer 1735. i 1736. godine, kada je mornarica Đenove blokirala otok i on nije imao nikakve veze s kopnom, ne samo da nije nedostajalo hrane, već nije bilo nepodnošljive oskudice ni u čemu. Naj��š� se osjećao nedostatak ratne opreme, municije, kože, pamuka za fitilje, a ovo posljednje nadomjestila je srž nekih vrsta trstike. Od ovog malog broja proizvoda koji se moraju uvoziti treba odbiti još i sve ono što otok sad ne pruža, ali što bi, bolje obrađen i sa življom industrijom, mogao proizvesti. Koliko god treba brižljivo odstraniti dokone vještine, lijepa umijeća koja služe razonodi i u��ša�anj�, �?liko treba podsticati ona koja unapređuju zemljorad nju 1 ljudski z1vot. Ne treba nam ni kipara, ni zlatara, već tesara i kovača, tkalaca, dobrih prerađivača vune, ne vezilja i onih što izvlače zlatne žice. . Najprije ćemo nabaviti najpotrebnije sirovine, to jest drvo, že !jezo, vu�u, bakar, konoplju i lan. Otok je obilovao drvetom za gradu 1 za ogfjev, no ne treba se pouzdati u to bogatstvo i prepustiti korištenje i sječu šuma samo razboritosti njihovih vlasnika. S poras tom stanovništva na otoku i povećanim iskrčivanjem, u šumama će brzo nastati štete koje će se zatim teško popraviti. Iz primjera zemlje u kojoj živim o tome se mogu izvući korisne pouke. Švicarska je nekad 131


bila pokrivena šumama toliko da joj je to čak smetalo. No, malo zbog povećanja pašnjaka, malo zbog podizanja manufaktura, sjekli su šume bez mjere i reda. Sada su od tih ogromnih šuma ostale samo skoro gole stijene. Na sreću, Švicarci su, poučeni primjerom Fran cuske, uvidjeli opasnost i unijeli reda u sječu šuma, koliko je to ovisilo o njima. Pitanje je samo nisu li mjere opreza poduzeli prekasno, jer ako se usprkos tome njihove šume svakodnevno smanjuju, jasno je da će se konačno uništiti. Ako se pobrine na vrijeme, Korzika se ne mora bojati iste opasnosti. Treba odmah izdati strogu uredbu o šumama i tako regu lirati sječu da obnavljanje šume bude jednako potrošnji. Ne treba napraviti kao u Francuskoj gdje su upravitelji uprave šuma i voda imali pravo na sječu stabala i bilo im je u interesu da sve posijeku, za što su se pobrinuli na najbolji način. Budućnost valja predvidjeti izdaleka: iako sad nije zgodno vrijeme da se stvara mornarica, doći će vrijeme kad će se to morati učiniti, i tada će se vidjeti kako je bilo dobro da lijepe šume blizu mora nisu prepuštene stranoj mornarici. Treba sjeći i prodavati staro drveće koje više ne raste, a ostaviti sva stabla koja su u punoj snazi - njih ćemo upotrijebiti kad dođe njihovo vrijeme. Na otoku je, kažu, pronađeno jedno nalazište bakra. To je dobro, ali nalazišta željeza vrijede još više. A njih sigurno ima na otoku. Položaj planina, karakter terena, termalne vode u pokrajini Cap Corse i drugdje, sve me to navodi da vjerujem kako se može naći dosta tih nalazišta, ako se dobro traži i ako se tih istraživanja prihvate ljudi koji se u to razumiju. Pretpostavimo da smo ih našli, no nećemo dozvoliti eksploataciju svih nalazišta bez razlike, već izabrati naj pogodnije smještena, ona koja su najbliže šumama i rijekama da bismo napravili kovačnice, i do kojih će se najlakše napraviti putovi za transport. Isto tako pazit ćemo kod manufaktura svih vrsta, kod svake ćemo voditi računa o svemu što je s njima u vezi, da bismo što je moguće više olakšali rad i distribuciju. Pri tome ćemo ipak dobro paziti da ne stvaramo takve vrste poduzeća u najnaseljenijim i najplodnijim dijelovima otoka. Upravo suprotno- izabrat ćemo, ako su svi ostali uvjeti isti, najneplodnija zemljišta koja bi ostala pusta da nema industrije. Bit će zbog toga nekih poteškoća oko snabdijevanja svim 132


potrebnim stvarima, no prednosti koje se time postižu i sve štete koje će se izbjeći, moraju prevagnuti nad takvim razmišljanjem. Prvo, mi tako slijedimo svoje prvo i glavno načelo koje traži da se poveća broj stanovnika i da se oni prošire po cijelom otoku, te da gustoća stanovništva bude svuda podjednaka, koliko je to moguće. Jer u slučaju da na neplodnim područjima ne stvorimo industriju, ona bi ostala pusta, i to bi bilo izgubljeno područje za moguće povećanje nacije. Kad bismo stvarali slična poduzeća na plodnim mjestima, obilje životnih namirnica i dobit od rada, nesumnjivo veća kod zanata nego od zemljoradnje, odvraćali bi ratare i njihove porodice od seoskih poslova i broj stanovnika na selu postupno bi se smanjivao, a to bi zahtijevalo da se izdaleka privuku novi koloni koji će obrađivati zemlju. Tuko bismo smanjivali broj žitelja na jednim područjima, povećavajući ga prekomjerno na drugim, a narušavajući tu ravnotežu išli bismo direktno protiv duha našeg uređenja. Zbog transporta životne će namirnice biti skuplje u tvornicama i na taj će način umanjiti dobit radnika, što će njihov položaj približiti položaju seljaka i tako bolje održavati ravnotežu medu njima. Tu ravnoteža ne može ipak biti potpuna, jer će prednost uvijek biti na strani industrije, bilo zato što je tu veća koncentracija novca, bilo zbog bogatstva koje rada moć i nejednakost, bilo zbog veće snage koju ima više ljudi zajedno i koju častoljubivi znaju iskoristiti za sebe. Važno je dakle da taj dio ljudi koji uživaju ove prednosti ostane ovisan o ostatku nacije zbog svoje opskrbe. U slučaju unutrašnjeg razdora u prirodi je našeg uređenja da slobodni seljak bude taj koji će nametnuti svoju volju radniku. Sa svim potrebnim mjerama opreza na otoku se može bez opas nosti poticati uvođenje zanata, i vjerujem da takve dobro vodene ustanove, mogu dati sve što je otoku potrebno, pa da neće biti potrebe da se bilo što uvozi, osim nekih sitnica zbog kojih će se dozvoliti proporcionalan izvoz, a koji će uprava uvijek pažljivo usklađivati. Pokazao sam do sada, kako bi korzički narod mogao živjeti u blagostanju i nezavisnosti uz vrlo malo trgovine, a od ono malo prometa najveći bi se dio lako mogao obavljati razmjenom, i kako bi mogao skoro na nulu svesti potrebu za uvozom izvana. Ako dakle upotrebu novca ne možemo potpuno ukinuti u poslovima pojedi133



naca možemo je barem svesti na tako malu mjeru da će zbog toga tešk� dolaziti do zloupotreba, da nitko neće moći steći bogatstvo na taj način, a kad bi i mogao, ono bi bilo skoro beskorisna i davalo malo prednosti svojim posjednicima. No, kako ćemo upravljati javnim financijama? Koje. ćem� prihode odrediti upravi? Hoće li biti besplatna ili ćemo na ��k1 drugi način urediti njezino uzdržavanje? To sada treba razmotntl.

*** Financijski sistemi su moderan izum. Riječ �i�ancije ?ila je ��to tako malo poznata starima kao i riječ porez 1h glavanna. R1Ječ vectigal imala je drugi smisao, kao što ćemo kasnije objasniti. S�ve _ ren je udarao namete osvojenim ili pobijeđenim n�rod1ma, mka� svojim neposrednim podanicima, osobito u repubhkam�. Atenski narod nije bio opterećen porezima - naprotiv,_ vl�da ga J� plaćala; i Rim, kojeg su njegovi ratovi morali mnogo staJat1, često)e nar�du dijelio žito pa čak i zemlju. Država se ipak uzdržavala, drzala �ehku vojsku na moru i na kopnu,organizira!� zn�čajne javne ra�ove 1 1mala velike troškove, barem onakve kakve 1maJu moderne drzave. Kako je to bilo moguće? Kod država treba razlikovati dva perioda- njihov početak i rast. U početku neke države jedini joj je prihod _do_lazio od �ržavn�h posjeda, a ti su posjedi bili znatni. Romulus Je Jednu treć�nu_ svih _ o��e�10 Je za imanja pretvorio u državni posjed. Drugu trećmu _ uzdržavanje svećenika i crkve, a samo treću trećmu po�1Jel� o gr�da nima. To je bilo malo, ali to malo bilo je slobodno. VJeruJete h da francuski seljak ne bi rado pristao da mu ostane samo trećina onog što obraduje pod uvjetom da ta trećina bude oslobođena s:_ akog poreza, cenzusa [cense], svake desetine [dixme], i da ne plaća mJednu vrstu nameta? Toko se državni prihod nije dobivao u novcu već u živežnim namirnicama i drugim proizvodima. Potrošnja je bila ista kao i prihod. Ni magistrati, ni čete nisu bili plaćeni; njih su hranili, snab dijevali odjećom, a u sl�čaju vel_ike potrebe, dod�tne � baveze n_a:od� � sastojale su se u radovima, a mkako u novcu. TI v�hcans �em Jav� 1 radovi nisu gotovo ništa stajali državu; bilo je to dJelO omh strašmh 134

legija koje su radile onako kako su se i borile, i koje nisu bile sastavljene od ološa već od građana. Kad su Rimljani počeli širiti svoju državu i postali osvajači, pobijeđeni narodi preuzeli su uzdržavanje njihovih četa. Kad su ih počeli plaćati, udarili su poreze podanicima, nikada Rimljanima. U velikim opasnostima Senat je skupljao doprinose, uzimao zajmove koje je točno vraćao, i za cijelo vrijeme trajanja republike ne znam da je ikada rimski narod platio novčane namete ni po glavi, ni na zemlju. Korzikanci, evo vam lijepog primjera! Ne čudite se što je kod Rimljana bilo više vrline nego bilo gdje drugdje- kod njih je novac bio najmanje potreban. Država je imala male prihode, a činila je velike stvari. Njezino je blago bilo u rukama (XVII) građana. Po položaju Korzike i obliku njene vladavine mogao bih reći da na svijetu neće biti štedljivije države, jer kao otok i kao republika neće uopće trebati regularne čete, a vode države neće moći ništa izvući iz zajedničke blagajne a da se to u nju ubrzo ne vrati. No, ne zamišljam tako živac državne snage. Naprotiv, želim da se mnogo troši za službu države; bolje rečeno, raspravljam samo o izboru oblika. Promatram financije kao salo političkog tijela koje, taložeći se na mišićnim tkivima, uzrokuje nekorisnu gojaznost tijela i čini ga prije nezgrapnim nego snažnim. želim hraniti državu zdra vijom hranom koja se spaja s njenom supstancom, koja se pretvara u vlakna i mišiće ne taložeći se u venama,odkoje udovi postaju snažni a ne debeli, a tijelo jako a ne teško. Daleko od toga da bih želio da država bude siromašna, ja bih naprotiv želio da ona ima svega i da svatko ima udjela u općem dobru samo u skladu sa svojim zaslugama. To što je Josip predao sva dobra Egipćana kralju, bilo bi dobro da nije učinio suviše ili suviše malo. No, bez ulaženja u ta razmišljanjakojameudaljuju od mog predmeta, dovoljno je da objasnim ovdje svoju misao koja ne ide za tim da se potpuno ukine pojedinačno vlasništvo, jer je to nemoguće, već da se ograniči u najuže okvire, da mu se odredi mjera, opseg, pravilo, kočnica koja će ga zaustaviti, usmjeravati, savladati i uvijek podre đivati javnom dobru. Riječju, hoću da vlasništvo države bude toliko veliko i snažno, a vlasništvo građana toliko malo i slabo, koliko je to moguće. Eto, zašto izbjegavam vlasništva nad stvarima kao što su 135


novac i srebro, kojim pojedinačni vlasnik isuviše lako gospodari i koje se lako mogu sakriti pred državnom kontrolom. Stvaranje javnog vlasništva [domaine public], priznajem, nije danas tako laka stvar na Korzici već podijeljenoj među stanovnicima kao što je bila u Rimu koji je nastajao na osvojen�m području koje još nije pripadalo nikome. Ipak znam da na otoku ima mnogo odlične neobrađene zemlje koju vlada vrlo lako može iskoristiti, bilo us tupajući je na određen broj godina onima koji će je obrađivati, bilo organizirajući u svakoj zajednici radove na iskrčivanju. 'Irebalo bi biti na licu mjesta da se prosudi kako se ta zemlja može podijeliti i što se može iskoristiti, no uopće ne sumnjam da se nekim zamjenama i običnim dogovorima ne bi mogli u svakom okrugu, i čak u svakoj župi, stvoriti općinski posjedi koji bi se čak mogli povećati za nekoliko godina pomoću propisa o kojima će biti riječi u vezi sa zakonom o nasljeđivanju. Drugi, još lakši način, koji će osigurati čišći, sigurniji i mnogo veći prihod, dobivamo ako slijedimo primjer koji mi je pred očima u protestantskim kantonima. U vrijeme reformacije ti kantoni pre uzeli su crkvene desetine, i te desetine kojima pristojno uzdržavaju svoje svećenstvo, bile su glavni prihod države. Ne kažem da bi Korzikanci trebali dirati u prihode crkve, bože sačuvaj, no vjerujem da se narod neće jako buniti ako država zatraži od njega toliko koliko traži svećenstvo, već dovoljno opskrbljena rentom od zemlje. To će se taksa uvesti bez muke, bez zapreka i gotovo bez troškova, jer treba samo udvostručiti crkvenu desetinu i od toga uzeti polovicu. 'Jreću vrstu prihoda, najsigurniju i najbolju, nalazim u ljudima samim, uzimajući njihov rad, njihove ruke i srce, radije nego kesu, za služenje domovini, bilo za njezinu obranu u narodnoj vojsci, bilo za stvaranje ugodnijeg života kulučenjem u javnim radovima. Neka ta riječ kuluk ne zastraši republikance! Znam da se ove riječi užasavaju u Francuskoj, no da li izaziva užas u Švicarskoj? Putevi se ovdje također grade kulučenjem i nitko se ne žali. Prividna prednost plaćanja može zavesti samo površne duhove, a sigurno je pravilo-što manje posrednika između potrebe i usluge, to će usluga biti manje skupa. Ne usuđujući se do kraja razviti svoju misao, ne navodeći ovdje sve oblike kuluka i sve osobne radove građana za opće dobro, složio 136


bih se ako hoćete, da bi bilo bolje da se to sve plati, kad sredstva plaćanja ne bi dovela do niza pretjeranih zloupotreba i većih nevolja, mnogo većih od onih koje mogu nastati zbog te prisile, naročito kad je onaj koji je nameće u istom položaju kao i oni kojima je namet nuta.17 Uostalom, da bi doprinos bio podjednak, ispravno je da oni koji ne mogu platiti desetinu od svog proizvoda, zato što uopće nemaju zemlje, plate tu desetinu radom svojih ruku, tako da bi obaveza tlake trebala posebno zapasti klasu kandidata. No, građani i patrioti trebaju ih predvoditi u radu i davati im primjer. Neka sve ono što se čini za javno dobro bude uvijek časno! Neka sam magistrat, za okupljen drugim brigama, pokaže da ove nisu ispod njegovog do stojanstva, kao oni rimski konzuli koji su se prvi prihvaćali radova u polju da bi dali primjer svojim četama! Što se tiče globa i konfiskacija koje predstavljaju četvrtu vrstu prihoda u republikama, nadam se da će uz pomoć sadašnjeg uređenja u našoj republici taj prihod biti skoro jednak nuli, zato ga i ne uzimam u obzir. Budući da bi svi ti državni prihodi bili u naturi a ne u novcu, izgleda da bi njihovo ubiranje, čuvanje i korištenje bili dosta nezgod ni. To je djelomično točno, no ovdje se radi manje o najlakšem načinu upravljanja a više o najrazboritijem, i bolje je da izazove malo više teškoća, ali zato manje zloupotreba. Najbolji ekonomski sustav za Korziku i za republiku nije sigurno najbolji za monarhiju i za neku veliku državu. Ovaj koji predlažem ne bi uspio ni u Francuskoj ni u Engleskoj, ivne bi se tamo čak ni mogao uspostaviti, no izuzetno je uspješan u Svicarskoj gdje postoji već stoljećima i jedini je sistem koji je ta zemlja mogla podnijeti (XVIII). Prihodi u svakom okrugu daju se u zakup; porezni obveznici plaćaju ih u naturi ili u novcu po vlastitom izboru, a činovnici i vojnici najvećim dijelom također dobivaju plaću u žitu, vinu, krmivu, drvetu. Na taj način ubiranje poreza nije nezgodno za državu ni tegobno za pojedince, no neprilika koju ipak vidim je u tome što ima ljudi čiji je zanat da zarađuju na vladaru i kinje podanike. Izuzetno je važno da u republici ne bude nijednog novčara po zanimanju: manje zbog njihovih nečasnih zarada nego zbog njihovih principa i primjera koji, šireći se brzo u naciji, guše sve dobre 137


sklonosti te uzdizanjem bogatstva i njegovih koristi izazivaju omalo važavanje i prezir prema nesebičnosti, jednostavnosti, običajima i svim vrlinama. čuvajmo se povećanja novčanog blaga na račun moralnog blaga; upravo pomoću ovog posljednjeg doista pridobivamo ljude i svu njihovu moć, dok pomoću prvog dobivamo samo privid služenja, ali uopće ne kupujemo volju. Bolje je da porezna uprava bude �oput oca obitelji i ponešto izgubi, nego da dobiva više a postupa kao hhvar. Ostavimo dakle ubiranje poreza, čak i ako nam donese mnogo manje. Izbjegnimo čak da ubiranje poreza postane zanimanje, jer_ b� to bila gotovo ista šteta kao da ga damo u zakup. Ono što čm1 najopasnijim jedan financijski sistem je zanimanje novčara. Ni po koju cijenu u državi ne smije biti poreznika. Umjesto da se od ubiranja poreza i državnih prihoda stvori unosno zanimanje, od toga naprotiv treba napraviti provjeru vrijednosti i neporočnosti mladih građana; to treba postati, da tako kažemo, naukovanje za državne službe i prvi korak da se dospije do magistrature. Na ovu ideju navela me usporedba uprave središnje bolnice u Parizu, čije pljačke i nedjela svatko poznaje, i uprave središnje bolnice u Lionu, koja pruža primjer reda i nesebičnosti kojem možda nema ravna na zemlji.18 Odakle ta razlika? Jesu li Lionci sami po sebi bolji od Parižana? Nisu. No, u Lionu je ta upravna služba samo prelazni stupanj. Da bi mogao postati sudac ili gradonačelnik, svatko mora najprije dobro obaviti tu službu, dok su u Parizu upravitelji doživotno na tom položaju i zato nastoje da izvuku najveću moguću korist iz svake službe, koja za njih uopće nije ispit vrijednosti već zanimanje, naknada, polož�j, da tako kažem, pridodan drugim položajima. Ima nekih mjesta gdJe je uobičajeno povećavanje prihoda potkradanjem siromašnih. I ne mislite da taj posao zahtijeva više iskustva i znanja nego što ga imaju mladi ljudi; on zahtijeva samo aktivnost za koju su oni posebno pogodni, a kako su obično manje škrti i manje kruti pri naplaćivanju globe nego stariji ljudi, jer su osjetljivi na bijedu sir�� mašnih, a istovremeno jako zainteresirani da dobro obave posao kOJl za njih predstavlja neku vrstu provjere sposobnosti, oni to rade upravo tako kako odgovara samoj stvari. Ubirač poreza u svakoj parohiji [paroisse] polaga� će ��ču� svojoj župi, ovaj iz župe svom okrugu, a onaj iz okruga fmanc11skoJ 138


komo i [la chambre des comptes] koju će sačinjavati nekoliko državnih savjetnika i dužd kao predsjednik. U državnoj blagajni bit će tako najvećim dijelom živežne namirnice i drugi proizvodi raspo ređeni po malim spremištima po čitavom kraljevstvu, i manjim dijelom novac povjeren glavnoj blagajni nakon podmirivanja sitnih troškova na licu mjesta. Budući da će pojedinci uvijek moći slobodno plaćati svoj udio u novcu ili u živežnim namirnicama prema postotku koji će se svake godine određivati u svakom okrugu, vlada će, izračunavši jednom najbolji omjer između te dvije vrste doprinosa, biti u stanju da odmah uoči svaku promjenu omjera, da joj pronađe uzrok i otkloni ga. Ovo je ključ naše političke vlasti, jedino područje koje zahtijeva umješnost, proračune, domišljanja. Upravo zbog toga financijska komora, koja je inače posvuda samo podređeno sudište [tribuna!], bit će ovdje središte poslova, pokretat će cijelu upravu i bit će sastavljena od prvih glava države. Kad prinosi u živežnim namirnicama premaše svoju mjeru, a oni u novcu svoju ne dostignu, bit će to znak da je s poljoprivredom i stanovništvom sve u redu, ali da se zapuštaju korisni zanati. TI-ebat će ih malo oživjeti, jer pojedinci postavši suviše izolirani, neovisni i divlji ne drže više dovoljno do vlasti. No, taj poremećaj omjera, pouzdan pokazatelj prosperiteta, ne treba nas plašiti, jer ga lako možemo ispraviti. No, neće biti isto kod suprotnog poremećaja, koji izaziva najveće posljedice čim se pojavi, i nikad se ne može dovoljno rano ispraviti, jer u trenutku kad poreski obveznici počnu davati više novaca nego namirnica, bit će to siguran znak da je izvoz prevelik, da trgovina postaje sve lakša, da se unosni zanati šire na otoku na uštrb zemljoradnje, a zbog toga postepeno nestaje jednostavnost i sve vrline povezane s njom. Zloupotrebe, koje izazivaju to kvarenje, ukazuju na sredstva kojima se mogu izliječiti, ali je za upravljanje tim sredstvima potrebna velika mu drost, jer i ovdje je mnogo lakše spriječiti zlo, nego uništiti ga. Ako se samo uvedu porezi na luksuzne predmete, zatvore luke za vanjsku trgovinu, ukinu manufakture, zaustavi opticaj novca, to će jedino baciti narod u stanje lijenosti, bijede, malodušnosti. Nestat će novac, ali se neće povećati količina namirnica, uklonit će izvor bogatstva, ali se neće stvoriti izvor rada. Dirnuti u cijenu novca isto 139


je tako loš potez u jednoj republici, pon�jprije zato �t? tada javno tijelo [public] samo sebe krade, što baš mšta ne znači, 1 drugo, zat� što između količine znakova [novca] i količine stvari postoji odredem omjer koji uvijek određuje njihovu vrijednost, i kada vl�dar !eli _ promijeniti znake, on samo mijenja imena, jer u tom slučaj� vnjed _ nost stvari nužno se mijenja u istom odnosu. Kod kraljeva to je nešto drugačije i vladar, povećavajući cijenu novca, iz toga izvlači stvarnu dobit dok potkrada svoje vjerovnike: no dovoljno je samo d� se ta operacija ponovi, pa da se ova dobit izravna i čak nestane gubitkom javnog povjerenja.19 Uvedite dakle zakone protiv raskoši, ali neka uvijek budu oštrij� za prve u državi, a nešto blaži za niže staleže. Učinite da se h��h jednostavan život, a da bogataš ne zna kako steći počasti_ s�oj�m novcem. To uopće nisu neprovediva razmišljanja: tako na pnmjer Mlečani samo svojim plemićima dopuštaju da nose veliki crni plašt _ iz Padove, da bi i najbolji građani smatrali za posebnu čast da im se to dozvoli. Kad postoji jednostavnost u običajima, potrebni su agrarni zakoni, jer tada bogataš, koji ne može uložiti svoje bogatstvo u nešto drugo, gomila posjede. No, agrarni, ni bilo koji drugi zakoni ne mog� nikada imati retroaktivno djelovanje i nikome se ne može oduzeti zakonito stečena zemlja, bez obzira na količinu, na temelju nekog kasnijeg zakona koji zabranjuje da netko ima toliko zemlje. Nijedan zakon ne može nijednom pojedincu oduzeti nijedan dio njegova imanja. Zakon ga samo može spriječiti da �tječe još �iše; _ a ako tada prekrši zakon, zaslužuje kaznu i nezakomto stečem višak može se i mora oduzeti. Rimljani su uvidjeli nužnost agrarnih zakona kada više nije bilo vrijeme za njihovo donošenje, i ne shvaćaj�ći razliku o kojoj sam upravo govorio, uništili su konačno rep�bl�ku sredstvom koje ju je zapravo trebalo očuvati: braća Grahko htjeh su patricijima oduzeti zemlju-trebalo ih je spriječiti da je ne steknu. Istina je da su je kasnije ti isti patriciji stekli još više i usprkos za�o�u, no to je stoga što se zlo već ukorijenilo kad je zakon donesen i više nije bilo vremena da se iskorijeni. Strah i nada dva su sredstva pomoću kojih se upravlja ljudima; no, umjesto da se primjenjuju jedno i drugo bez razlike, treb� i� koristiti prema njihovoj prirodi. Strah ne podstiče već zaustavlja, i 140


njegova uloga kod kaznenih zakona nije u tome da navodi ljude da čine dobro, nego da sprečava da čine zlo. Ne vidimo baš da zbog straha od bijede lijenčine postaju radini. Da bismo ljude potakli na istinsko takmičenje u radu, ne treba im prikazivati rad kao sredstvo da se izbjegne glad, već kao sredstvo da se dođe do blagostanja. Postavimo također kao opće pravilo da nitko ne smije biti kažnjen zato što se uzdržao od nečega, već zato što je nešto učinio. Da bismo dakle podstakli aktivnost neke nacije, treba u njoj pobuditi velike želje, velike nade, snažne pozitivne motive za djelovanje (XIX). Velike pokretačke sile ljudskog djelovanja, ako ih dobro proučimo, svode se na dvije - uživanje i taštinu, a ako od uzmete prvoj sve ono što pripada drugoj, u konačnoj analizi vidjet ćete da se skoro sve svodi samo na taštinu. Lako se može vidjeti da su svi paradni sladostrasnici zapravo tašti. Njihovo tobožnje uživanje samo je razmetanje, ono je više u pokazivanju ili opisivanju, nego u stvarnom uživanju. Pravi je užitak jednostavan i tih, voli mir i sabranost; onaj koji ga osjeća sav je u njemu, ne zabavlja ga da govori: uživam. A taština je plod mnijenja-iz njega se rada i njime se hrani. Iz čega slijedi da su arbitri javnog mnijenja nekog naroda isto vremeno arbitri njegovih djela. Narod teži prema nečemu razmjerno vrijednosti koju tome pridaje; pokazati mu što treba cijeniti, znači reći mu što treba raditi. Naziv taština nije dobro izabran, jer je samo jedna od dvije vrste samoljublja. Ovo treba objasniti. Mnijenje koje pridaje veliki značaj ništavnim ciljevima rada taštinu, no ono koje navodi na velike i same po sebi uzvišene ciljeve rada ponos. Neki narod možemo dakle učiniti ponosnim ili taštim izborom ciljeva na koje usmjeravamo njegovo rasuđivanje. Ponos je prirodniji od taštine, jer se sastoji u tome da se netko cijeni po dobrima doista dostojnim štovanja, dok je taština, pridajući vrijednost nečemu što je zapravo nema, djelo predrasuda koje se sporo rađaju. 'Iteba vremena da bi se opsjenile oči nacije. Budući da doista nema ničeg ljepšeg od nezavisnosti i moći, svaki narod u početku je ponosit. No, nikada mladi narod nije bio tašt, jer je taština po svojoj prirodi individualna; ona ne može biti sredstvo za jednu tako veliku stvar kao što je oblikovanje nacionalnog tijela (XX). 141


Dva suprotna stanja bacaju ljude u mlitavu lijenost. Jedno je onaj mir duše koji čovjeka čini zadovoljnim onim što posjeduje, a drugo je nezasitna lakomost za koju osjeća da je ne može zadovoljiti. Onaj tko živi bez želja i onaj tko zna da ne može postići ono što želi, podjednako su neaktivni. Da bi djelovao, čovjek treba da za nečim teži i da se nada da će to postići. Svaka vladavina koja želi u narodu podstaknuti djelatnost, treba se pobrinuti da mu postavi na dohvat ciljeve koji će ga mamiti. Postignete li to rad pruža građanima velike prednosti, ne samo po vašoj ocjeni već i po njihovoj, sigurno će postati radini (XXI). Medu tim prednostima bogatstvo ne samo da nije uvijek najprivlačnije, već može biti manje privlačno od svih ostalih, ako ne služi kao sredstvo za postizanje ciljeva koji nas mame. Najopćiji i najsigurniji način zadovoljavanja svojih želja, ma kakve one bile, sigurno je moć. Zato, bez obzira kojoj je strasti neki čovjek ili narod sklon, ako su mu strasti žive, on snažno teži moći, koja je za njega cilj ako je ponosan ili tašt, ili pak sredstvo ako je osvetoljubiv ili pohotan. U vrlo vještom rasporedu građanske moći sastoji se dakle veliko umijeće vladavine, ne samo zato da bi se sama održala, već da po čitavoj državi potakne aktivnost, da stvori aktivan i marljiv narod. Građanska moć očituje se na dva načina: jedan legitiman kroz vlast, i drugi pogrešan kroz bogatstvo. Svuda gdje prevladava bogat stvo, moć i vlast su obično odijeljene, s obzirom da sredstva pomoću kojih se stječe bogatstvo i sredstva da se dođe do vlasti nisu ista, i rijetko ih koriste isti ljudi. Tuda je prividna moć u rukama magistrata, a stvarna moć u rukama bogatih. U takvoj vladavini sve je prepušteno strastima ljudi, ništa ne teži cilju ustanove. Tuko se događa da se predmet pohlepe podijeli: jedni teže vlasti da bi je prodali bogatima i na taj način se sami obogatili, drugi, i to najbrojniji, idu direktno za bogatstvom s kojim su sigurni da će jednog dana imati moć, kupujući bilo vlast, bilo njene čuvare. Pretpostavimo da su u jednoj tako uređenoj državi s jedne strane nasljedne počasti i vlast, a da su s druge strane sredstva pomoću kojih se stječe bogatstvo dostupna samo malom broju ljudi (XXII) i da ovise o utjecaju, naklonosti, prijateljima. Nemoguće je izbjeći da tada opća malodušnost ne zahvati većinu nacije i ne baci je u mrtvilo, dok se nekoliko protuha uspinje do bogatstva, a time i do položaja.

142


Posebni fragmenti 2°'lliko je obično kod svih bogatih nacija vladavina slaba, a �labom nazfvam i vladavinu u čijem se djelovanju osjeća nemoć i, što Je zapravo isto, onu kojoj je potrebno nasilje da bi se održala. �voju misao mogu najbolje objasniti na primjeru Kartage i Rima. Prv � Je �bijala, pribijala na križ svoje generale, magistrate, podanike, a bila Je tek nemoćna vladavina neprestano u strahu od svega, neprestano potresana nemirima. Druga nije nikome oduzimala ži :ot, nij� �� odu�imala ni imanja, a optuženi zločinac mogao je muno otići I time b1 postupak bio završen. Moć te izvrsne vladavine bila _ je ta�a da joj nije trebala okrutnost; najveća je nevolja za ČOVJeka bila da prestane biti njenim članom. 21Narodi će biti radini kada rad postane čast, a uvijek ovisi o vladavini da rad učini predmetom štovanja. Ako ugled i vlast budu dostižni građanima, oni će se truditi da ih steknu, no ako im budu predaleko, neće učiniti nijedan korak. U malodušnost ih ne baca težina nekog napora, već njegova uzaludnost. Upitat će me da li se obrađivanjem polja stječu talenti potrebni a uprav !janje. ?�govorit ću - da, ako se radi o jednostavnoj i � 1spravnoJ vladavm1 kao što je naša. Veliki su talenti dopuna patri otsk�g �ra, potrebni s� za vođenje naroda koji uopće ne voli svoju _ zemlju 1 ne poštuje svoJe vode. No navedite narod da se zagrije za opću stvar, tražite vrline i ostavite svoje velike talente; učinili bi više zla nego _dobra. Najbolji je pokretač neke vladavine ljubav prema _ domovm!, a ta se ljubav odgaja na poljima. Zdrav razum dovoljan je za voden1e dobro uređene države, a zdrav razum oblikuje se i u srcu koliko i u glavi. Ljudi koji nisu zaslijepljeni strastima, čine uvijek dobro. Ljudi su po prirodi lijeni, no radni žar prvi je plod dobro uredenog društva i kada neki narod zapadne u lijenost i malodušnost, t� je uvijek greška samog tog društva koje više ne priznaje radu nJegovu pravu vrijednost. Svuda gdje vlada novac, ono što narod daje da bi zadržao svoju slobodu uvijek je sredstvo za njegovo porobljavanje, a ono što danas plaća milom služi za to da bi sutra plaćao silom.

143

Nacrt ustava za Korziku 22Svako

dijete rođeno na otoku postat će građaninom i članom Republike kad navrši određene godine, prema zakonima i nitko neće postati građaninom na drugi način. Samo jedanput u pedeset godina pravo građanstva moći će dobiti i jedan stranac, ako se prijavi i ako ga ocije ne dostojnim ili najdos tojnijim od onih koji se budu prijavili. Njegovo primanje bit će opća svečanost na cijelom otoku. Svaki Korzikanac koji s navršenih četrdeset godina ne bude oženjen, i nije uopće ni bio, izgubit će sva građanska prava za cijeli život. Svaki pojedinac koji mijenjajući prebivalište prede iz jedne župe u drugu, izgubit će svoja građanska prava na tri godine. Nakon tog roka bit će upisan u novu župu i platiti određeni porez, a ako to ne učini, ostat će i dalje b ez građanskog prava sve dok ne plati. Iz prethodnog člana isključuju se oni koji obavljaju neku javnu službu; njima treba priznati sva građanska prava u župi u kojoj se nalaze dok su na svojoj dužnosti. Korzikanci su bili potčinjeni Đenovljanima. Poznato je koji su ih postupci natjerali da se pobune, ima tome skoro četrdeset godina. Od tog vremena oni su n ezavisni. No, novinari ih još uvijek nazivaju buntovnicima i ne zna se koliko će ih stoljeća još tako nazivati. Sadašnja generacija nije uopće osjetila ropstvo; teško je shvatiti kako čovjek koji je rođen u slobodi i koji je čitav život slobodan, može bi_ti buntovnik, dok neki spr etni otimač nakon dvije ili tri godine postaJ e posvećeni monarh, zakoniti kralj. Na taj način zastara vrijedi samo za tiraniju, ali nikad nije dopuštena kad se radi o slobodi. Toj je osjećaj isto toliko razborit sam po sebi, koliko je častan za svoje _pristaše. Na sreću, riječi nisu stvari. !skupljeni uz cijenu vlastite krvi Korzikanci su, bili buntovnici ili ne, slobodni i dostojni da to budu usprkos Đ enovljanima i novinarima. U svakoj župi vodit će se poseban popis svih posjeda svakog pojedinca. Nitko neće moći imati posjede izvan svoje župe. Nitko neće moći posjedovati više od ( )23 zemlje. Svaki koji bude imao tu količinu, moći će razmjenom steći slične količine, ali n e veće, čak i ako se radi o lošijoj zemlji, a svi darovi, sva ostavština u zemlji neće se priznati. 144


Zato što ste tri godin e pravedno upravljali slobodnim narodom, on vam povjerava istu upravu za još tri godine. Nijedan čovjek neženja neće moći načiniti oporuku, već će sve njegovo dobro pripasti zajednici. Korzikanci, tišina, govorit ću u ime svih. Oni koji se . ne slažu neka odu, a oni koji su suglasni neka dignu ruku. Tom činu treba prethoditi opći proglas kojim se svakom pojedin cu nalaž e da se u određeno vrijeme uputi u mjesto svog boravišta, pod prijetnjom da će izgubiti pravo po rođenju [droit de naissance] i pravo državljanstva [zavičajno pravo - droit de naturalite]. 1

Cijela korzička nacija ujedinit će se svečanom zakletvom u je dno jedino političko tijelo čiji će članovi od sada biti kako tijela od kojih se sastoji, tako i pojedinci. 2

Toj način uje dinjenja slavit će se istog dana na cijelom otoku i svi Korzikanci prisustvovat će mu u najvećem broju, svaki u svom gradu, gradiću ili parohiji, k ako bude posebno naredeno. 3 Riječi zakletve koja se izgovara pod svodom s rukom na Bibliji: U ime svemogućeg Boga i svetog Evanđelja, svetom i n eopo zivom zakletvom sjedinjujem se tijelom, dobrima, voljom i svom svojom moći s korzičkom nacijom da bih joj pripao u potpunosti, ja i sve što o meni ovisi. Zaklinjem se da ću živjeti i umrijeti za nju, poštivati sve njen e zakone i pokoravati se njenim glavarima i zakonitim magistratima u svemu što bude prema zakonima. Neka mi Bog pomogne u ovom životu i smiluje se mojoj duši. Neka uvijek živi sloboda, pravda i republika Korzika. Amen. Svi će, podigavši desnu ruku, odgovoriti: Amen. U svakoj parohiji postojat će točan popis svih onih koji su prisustvovali toj svetkovini. Upisat će s e njihovo ime, ime oca, dob i mjesto stalnog boravka. 145


Onima koji zbog spriječenosti opravdanim razlozima nisu mogli prisustvovati toj svetkovini odredit će se drugi dani za polaganje iste zakletve, i moći će se upisati u roku od najkasnije tri mjeseca nakon svečane zakletve. Poslije isteka tog roka svima onima koji ne ispune tu obavezu, oduzet će se prava i ostat će u klasi stranaca ili kandidata, o kojima će kasnije biti riječi. Svaka zemlja postiže najviši stupanj nezavisnosti kad njena ima nja daju najviše što mogu, to jest kad ima onoliko zemljoradnika koliko ih želi imati. Kad bude imao petero djece, za svako iduće dijete odobrit će mu općina obiteljsko imanje fpatrimoine sur la comune]. Odsutnu djecu očevi će moći računati tek nakon povratka, a onu koja čitavu godinu nisu na otoku, neće moći računati čak ni kad se vrate. Odvratit ćete ih od praznovjerja zaposlivši ih mnogo građanskim dužnostima, pripremajući sjajne nacionalne svetkovine, oduzimajući im vrijeme za crkvene svetkovine, da bi ga utrošili na građanske, a to se uz malo vještine može izvesti tako da se ne ozlovolji svećenstvo, dajući i njemu uvijek udjela, no tako neznatnog da ne privuče previše pažnje. Od svih je načina življenja seoski život onaj koji najviše vezuje ljude uz zemlju. Ćuvari zakona moći će sazvati državne staleže svaki put kad zažele, i od dana saziva do dana nakon skupštine, obustavit će se vlast velikog podestata [gradskog načelnika] i državnog vijeća. Osoba čuvara zakona bit će sveta i nepovrediva i na otoku neće biti nikoga tko bi imao moć da ih zatvori. Svaka župa imat će pravo da opozove svoje čuvare i zamijeni ih drugima kad to bude htjela, a ako izričito ne budu opozvani, bit će čuvari doživotno. Kada jednom Senat sazove izvanrednu skupštinu staleža, oni se ne mogu raspustiti sve dok se ne smijeni Senat ili veliki podestat. Svi zakoni koji se odnose na nasljeđivanje moraju se usmjeriti na uspostavljanje jednakosti, tako da svatko ima nešto a da nitko nema ništa previše. 146


Svaki Korzikanac koji napusti svoju župu da bi se nastanio u nekoj drugoj, izgubit će građanska prava na tri godine. Nakon tri godine na vlastiti zahtjev i na osnovu proglasa, ako ne bude nikakve optužbe na njegov račun, upisat će se u popise nove župe i to u isti stalež u kojem je bio u prijašnjoj župi: kao građanin ako je bio građanin, patriot ako je bio patriot, i kandidat ako je bio samo kandidat. I trebalo je da Korzikanci plate neki porez, da im se dozvoli da ne budu naoružani. Na otoku neće biti nijedne kočije. Svećenici i žene moći će se služiti dvokolicom, a svjetovni ljudi moći će putovati samo pješice ili na konju, osim ako su hromi ili teško bolesni. Nitko neće moći položiti zakletvu u stvarima kod kojih je sam zainteresiran. No zakletva ne ... Nikoga se neće moći osuditi na zatvor zbog dugova, a kod pljenidbe u kući dužnika ostavit će mu osim odjeće i plug, goveda, krevet i najpotrebniji namještaj. Svaki mladić koji se oženi prije nego što navrši dvadeset godina ili tek nakon navršenih trideset godina, ili koji oženi djevojku mladu od petnaest godina, odnosno djevojku ili udovicu koja je mlada ili starija od njega više od dvadeset godina, bit će isključen iz staleža građana i moći će postati građaninom jedino ako zbog svojih poseb nih zasluga za državu bude na taj način javno nagrađen. Zbog nejednake raspodjele proizvoda na otoku ne smiju se zatvoriti prometnice. Treba ponekad uzeti u obzir predrasude naroda i njegovu kratkovidnost. Videći da mu se ne dozvoljava da u svom susjedstvu, kod zemljaka, potraži namirnice kojih sam nema, optu živat će naše zakone za ćudljivost i strogost, bunit će se protiv njih ili će ih potajno mrziti. Kad bismo mogli biti bez novaca, a imati sve prednosti koje novac daje, mnogo bismo bolje uživali u tim prednostima nego ovako, s bogatstvom, jer bismo uklonili poroke koji ih truju, a koje sa sobom donosi novac. Nitko ne smije biti po položaju magistrat ili vojnik. Svi moraju biti spremni za obavljanje svih dužnosti koje im domovina povjeri. Na otoku ne smije uopće postojati nijedan stalan položaj osim položaja građanina, a ovaj treba podrazumijevati sve ostale. 147


Dokle god novac bude koristan Korzikancima, oni će ga voljeti, a dok ga budu voljeli, Republika će medu njima podržavati tajne emisare i izdajnike koji će utjecati na odluke i zapravo držati državu u službi njenih bivših gospodara. Ne treba uopće računati na vatreni ali kratkotrajni zanos poslije stjecanja slobode. Junaštvo naroda je trenutak zanosa nakon kojeg slijedi ravnodušnost i popuštanje. Slobodu nekog naroda treba utemeljiti na njegovom biću, a ne na njegovim strastima. Jer strasti su prolazne i mijenjaju predmet, a djelovanje dobrog ustava traje koliko i on siim, i svaki narod može ostati slobodan samo tako dugo dok se doista osjeća slobodnim. Neka dobro upamte da je svaka povlastica u korist pojedinaca koji je dobivaju, a na teret nacije koja je daje. To je smiješna kontradikcija u koju upadaju sve nasilne vladavine koje bi držeći narode u stanju nemoći željele da im ti isti narodi osiguraju snagu. Nacija neće uopće biti slavna, ali će biti sretna. Neće se o njoj govoriti, njen ugled u drugim zemljama neće biti velik, ali će zato u svom krilu imati obilje, mir i slobodu.24 Svaki parničar koji odbije arbitražu starješina, ili je prihvati, ali odbije njihovu presudu ako izgubi proces na ispravnom suđenju, bit će ožigosan i pet godina neće moći obavljati nikakvu javnu službu. Svaka kći građanina koja se uda za Korzikanca iz bilo kojeg staleža, dobit će miraz od mladoženjine župe. Toj će miraz uvijek biti zemlja, i ako je mladoženja kandidat, na taj će način ući u klasu patriota. Od svih vladavina demokratska uvijek iziskuje najmanje troškova, jer je državno bogatstvo samo u izobilju ljudi, a tamo gdje je narod gospodar, vlast nema nikakve potrebe za isticanjem raskoši. Jer u tome da su dvije ili više država potčinjene istom vladaru nema ničeg što proturječi pravu ili umu. Ali da jedna država bude podanik druge države, to izgleda nespojivo s prirodom političkog tijela. Iako znam da korzička nacija ima predrasuda posve suprotnih mojim principima, nije mi uopće namjera da ih, koristeći se vješti nom uvjeravanja, navedem da ih prihvate. Ja ću im naprotiv iznijeti 148


svoje mišljenje i svoje razloge na tako jednostavan način da u tome neće b�ti _niče?a ��o bi �h moglo zavesti, jer je lako moguće da se ja varam I bilo b1 m1 Jako zao da prihvate moje mišljenje na svoju štetu. �da�e s� se na Korzici pojavile nesuglasice, svađe, građanski ratovi kop su Je r�zdirali tolike godine i konačno natjerali da zatraži p�m�ćP1se, a zatlmĐenove? Nije li sve to bilo djelo njenog plemstva, m�e h ono dovelo narod do očajanja i prisililo ga da radije prihvati mirno :opstvo nego sve muke koje je trpio pod tolikim tiranima? Ho�e h se sad, nakon što je zbacio jaram, vratiti u stanje koje ga je natjeralo da ga primi? Neću im propovijedati o moralu (XXIII), neću im naređivati da budu puni vrlina, ali ću ih dovesti u takav položaj da će imati vrlina a da toga �eće biti ni svjesni, i bit će dobri i pravedni, a neće ni znati točno što Je pravednost i dobrota. ali dobro znam da su poslovi o kojima N � zn��kako s_ e to događa, _ se vo?1 naJv1še registara 1 računskih knjiga upravo oni gdje se najviše vara I krade. To� ?ijahu _ o�i_ml�_di Rimljani (XXIV) koji su počeli kao vojni k:esto_n 1h blagaJillCl pnJe nego što su postali zapovjednici. Ti novčari msu bili podli ljudi, njima nije padalo na pamet da se može zaraditi na državnim prihodima, i vojničke su blagajne bez opasnosti mogle prijeći u ruke Katonii. Umjesto da se raskoš suzbija (XXV) zakonima protiv raskoši bilo bi bolje spriječiti je upravom koja je onemogućuje. Uvjeren sam da će se na otoku, ako se dobro traži, naći nalazište željeza. Bilo bi bolje da se pronađu nalazišta željeza nego zlata. čak i u nedoumici bolje je početi od stanja koje prirodno vodi k drugom, i iz kojeg se uvijek može u njega prijeći ako se nadamo da će nam biti bolje, nego s onim iz kojeg se više ne možemo vratiti u prvo, a ispred njega je samo razaranje i propast.

Le prerogative che goderanno le sudette famiglie25 Ovaj je član poguban za duh republike prema kojem vojnik treba da bude u najvećoj mjeri podređen magistratu i da predstavlja samo 149


izvršitelja slugu zakona. I�u.zetno je �ažno da ?iti vojni� n�bude samo po sebi zvanje (polozaJ), već svojstvo zvanJa �rad�n!n�. K�� bi plemstvo imalo povlastice u če�ama, uskoro bi vo�m čmov�ic� smatrali da su iznad civilnih činovnika, na vode Republike gledah bi samo kao na službenike, a država kojom bi upravljala vojska vrlo brzo pretvorila bi se u despotsku. Izvrsno je sredstvo da se svi nauče pokoravat� zakonu_to �to vi�e kako se u privatni život vraća čovjek kojeg su !ohko poštivah dok Je bio na položaju, a to je i za njega samog vehka pouk� da (XXVI) treba štititi prava pojedinaca jer je siguran da će se Jednog dana ponovo naći medu njima. Budući da pokrajina Cap Corsa, na primjer, mož� proizvo�iti samo vino,treba spriječiti da se vinova loza previ�e uzgaJa na ��talim dijelovima otoka, jer bi to otežalo prodaju vina iz ove pokraJlne. Zato što je privatno tako malo i ovisno, vlada ne treba veliku moć i upravlja narodom takoreći jednim pokretom prsta. Gdje su vladari koji se usuđuju okupiti teologe da bi ih pitali da li je ono što namjeravaju poduzeti zakonito?

Nacrt ustava za Korz iku

I povisiti postotak da namirnice dobiju na cijeni, a da novac izgubi vrijednost. Korzikanci se još uvijek nalaze u gotovo prirodnom i zdravom stanju, no treba mnogo vještine da bi se u njemu održali,jer ih njihove predrasude od njega udaljavaju. Imaju upravo to što im treba, a žele ono što za njih nije dobro; njihovi su osjećaji ispravni, ali ih varaju krive spoznaje. Vide lažan sjaj susjednih naroda i gore od želje da budu kao i oni, jer ne osjećaju njihovu bijedu i ne vide da je njima samima mnogo bolje. Spriječiti izvoz namirnica znači u začetku spriječiti nastajanje velikih posjeda. Plemeniti narode, ne želim vam uopće davati vještačke zakone koje su ljudi izmislili po nekom sustavu, već želim da slušate jedino zakone prirode i reda koji govore srcima i ne tiraniziraju volju.

Predgovor27 Osjećam duboko poštovanje prema rep�blici Đenovi, ?sje�m ga i prema svakom vladaru posebno, premda im po�ekad veh�_u hce pomalo grube istine. I kad bi bar nebo htjelo d� im se, za nJlho�o dobro, ljudi češće usude reći te istine i da se om ponekad udostoje da ih poslušaju. Obratite pažnju, molim vas, da ja ovdje ne predlaže� ku�uk �i bilo koji oblik prisilnog rada kao nešto ap�olutno dobro; bilo bi ?olJe da se sve to napravi slobodno, da se platl, kad sredstva �laćanJa ne bi dovela do mnoštvo zloupotreba i većih nevolja, još većih nego što ih izaziva taj prisilni rad, osobito dok su oni koji ga nameću u istom položaju kao i oni kojima je nametnut. Jer onda kad ostane samo jedna vrsta prihoda, to jest plodovi zemlje, postojat će i samo jedna vrsta dobara, to jest z emlja sama. Jer je pravi smisao javnog vlasništva u tome da_ �ri�atno vlas ništvo bude vrlo jako u rodu [plemenu], a vrlo slabo 1h mkakvo kod pobočnih rođaka [collateraux]. 150

151

RAZMATRANJA O VLADAVINI U POLJSKOJ I O NJEZINOJ NAMJERAVANOJ REFORMI 1

Prevela

Divina Marion

[I.] STANJE STVARI Slika o vladavini u Poljskoj što ju je dao g. grof Wielhorski, te razmišljanja koja je tomu dodao, spisi su poučni (I) za ma koga tko bude htio sačiniti ispravan nacrt za preoblikovanje te vladavine. 2 Ne poznajem nikoga sposobnijeg od njega da zacrta taj nacrt koji općim znanjima što ih taj posao zahtijeva pridodaje sva ona znanja o mjestu i o posebnim pojedinostima koje je nemoguće pismeno iznijeti, a koje je uza sve to neophodno poznavati da bi se neka ustanova prilagodila narodu kojemu je namijenjena. Ako čovjek ne poznaje naciju za koju radi, djelo što ga za nju bude načinio, koliko god bilo izvrsno samo po sebi, uvijek će pokazivati nedostatke u primjeni, i to tim više ako se bude radilo o već ustanovljenoj naciji3 čiji su ukus, običaji, predrasude i mane (II) prečvrsto ukorijenjeni a da bi ih novo sjeme moglo lako ugušiti. Ustanova dobra za Poljsku može biti samo djelo Poljaka ili nekoga tko je na licu mjesta dobro proučio (III) poljsku naciju i one (IV) u njezinu susjedstvu. Stranac može iznijeti tek opće poglede4 koji će utemeljitelja prosvijetliti, ali ga neće voditi. Ni pri punoj snazi uma nisam mogao shvatiti cjelinu tih velikih odnosa. Danas kada mi jedva preostaje sposobnost povezivanja ideja,5 moram se, da bih poslušao g. grofa Wielhorskog i posvjedočio o svojoj odanosti prema njegovoj domovini, ograničiti na to da izvijestim o dojmovima što ih je na mene učinilo čitanje njegova rada i o (V) razmišljanjima na koja me to navelo. Čitajući (VI) povijest vladavine u Poljskoj, čovjek teško može razumjeti kako je tako čudnovato ustanovljena država mogla toliko dugo opstati.6 Veliko tijelo što ga sačinjava veliki broj mrtvih udova, te malen broj razjedinjenih udova, a čiji se svi pokreti, gotovo neovisni jedni o drugima, daleko od toga da im cilj bude zajednički, uzajamno (VII) poništavaju, koje se silno batrga a ništa ne postiže, koje ne može pružiti nikakva otpora bilo kome tko bi mu htio naškoditi, koje pet-šest puta u svakom stoljeću biva pogođeno raspa155

Razmatranja o vladavini u Poljskoj

dom, koje uzetost pogađa pri svakom pokretu što ga hoće učiniti, pri svakoj potrebi za koju se hoće postarati, a koje unatoč tome živi i održava se krepkim; to je, čini mi se, jedan od najneobičnijih prizora koji mogu zapanjiti misaona biće. (VIII)7 Vidim kako sve države u Evropi hitaju k svojoj propasti. Monarhijama, republikama, svim onim tako veličanstveno ustanovljenim nacijama, svim onim divnim i tako mudro uravnoteženim vladavinama, sada potpuno oronulima, prijeti bliska smrt; 8 a Poljska, ova slabo naseljena, opustošena, ugnjetavana zemlja, izložena napadačima, na vrhuncu nevolja i anar hije, još uvijek pokazuje sav žar mladosti, te se usuđuje tražiti vladavinu i zakone kao da se tek rodila. U okovima je, a raspravlja o sredstvima da se održi na slobodi! Osjeća u sebi onu snagu koju snaga tiranije ne može podjarmiti. Kao da gledam opsjednuti Rim kako mirno upravlja zemljama na kojima je neprijatelj netom udario tabor. Valjani Poljaci, čuvajte se; čuvajte se da, zbog želje da vam bude odveć dobro, ne pogoršate svoj položaj. Pomišljajući na ono što hoćete steći, ne zaboravite na ono što možete izgubiti. Ispravite, ako se to može, zloupotrebe svoga državnog ustrojstva [constitu tion], ali ne prezrite ono koje vas je učinilo ovim što danas jeste. Vi ljubite slobodu, vi ste je dostojni; branili (IX) ste je pred moćnim i lukavim napadačem koji vam je, hineći da vam nudi prijateljske veze, nametnuo ropske okove.9 Sada, umorni od nemira u svojoj domovini, uzdišete za smirenošću. Vjerujem da ju je vrlo lako postići, ali zadržati je zajedno sa slobodom, to mi se čini teškim. Upravo su se u krilu (X) te anarhije koja je vama mrska oblikovale one rodoljubne duše koje su vas zaštitile od jarma. Snivale su u tromom spokoju; oluja ih je probudila. Pošto su raskinule okove koji su im bili namijenjeni, osjećaju teret umora. Htjele bi mir despotstva spojiti s blagodatima slobode. Bojim se da žele proturječne stvari. Spokoj mi se i sloboda čine nezdruživima; valja odabrati.10 Ne kažem da stvari treba ostaviti u stanju u kojem jesu; ali kažem da u njih valja dirati tek s krajnjim oprezom. U ovom nas se trenutku jače doimaju zloupotrebe negoli prednosti. Doći će, bojim se, vrijeme kada ćemo te prednosti jasnije uviđati, a na nesreću će to biti onda kada ih izgubimo. Neka je i lako, ako baš hoćete, napraviti bolje zakone. Nemoguće je pak napraviti takve zakone koje ljudske strasti neće zloupotreb ljavati, kao što su zloupotrebljavale i prve. Predvidjeti i odvagnuti 156


buduće zloupotrebe možda je nemoguća stvar i za najsavršenijeg državnika. Stavljanje zakona iznad čovjeka jest u politici problem koji uspoređujem s problemom kvadrature kruga u geometriji.II Razriješite ispravno ovaj problem, pa će i vladavina zasnovana na tom rješenju biti dobra i bez zloupotreba. No, sve dotle budite sigurni da će tamo gdje budete vjerovali da uspostavljate kraljevanje zakona, kraljevati ljudi. Neće nikada biti dobra i čvrsta ustava do onoga u kojem će zakon kraljevati nad (XI) srcima građana. Sve dok zakonodavna moć ne ode tako daleko, zakoni će se uvijek izigravati. N� kako dospjeti do srdaca? Upravo na to jedva da i pomišljaju naši utemeljitelji koji uvijek gledaju tek na silu i kažnjavanje, a ni materijalne nagrade možda neće do toga uspješnije dovesti; 12 ni sama najnepodmitljivija pravda do toga ne vodi, zato što je pravda, kao i zdravlje, dobro koje i neosjetno uživamo, koje nimalo ne nadahnjuje oduševljenjem, te čiju cijenu shvaćamo tek kada ga izgubimo.13 Kojim putem, dakle, da ganemo srca, te ih navedemo da ljube (XII) domovinu i njezine zakone? Hoću li se usuditi da to kažem? Kroz dječje igre; kroz ustanove dokone (XIII) u očima površnih ljudi, ali koje stvaraju drage navike i neraskidive spone.14 Ako ovdje i pretjerujem, barem to činim doista potpuno, jer priznajem da svoju ludost sagledavam sa svim obilježjima razuma. [II.] DUH NEGDAŠNJIH USTANOVA (XIV)15 Kada čovjek čita antičku povijest, izgleda mu da je prenesen u neki drugi svijet i među drugačija bića (XV).16 Ta što Francuzi, Englezi, Rusi imaju zajedničko s Rimljanima i s Grcima? Gotovo ništa, osim lika. Snažne duše ovih potonjih prvima se čine kao preuveličavanje povijesti. Kako bi oni koji se osjećaju tako malenima i mogli pomisliti da je tako velikih ljudi uopće bilo? A ipak su postojali i bili su ljudska bića kao i mi: što nas sprečava da budemo ljudi poput njih? Naše predrasude, naša plitka filozofija, te strasti sitničave koristi što su se zajedno sa sebičnošću sabrale u svim srcima zahvaljujući nesposobnim ustanovama kakve veleum nikada nije propisao. Gledam moderne nacije (XVI): vidim kod njih silu tvoraca zakona, a nijednog zakonodavca. Kod naših starih vidim trojicu 157

skoj Razmatranja O vladavini u Polj

glavnih zakonodavaca koji zaslužuju posebnu pažnju: Mojsija, Li _ kurga i Numu.17 Sva su trojica glavnu brigu posvetila predmetima koji bi se našim učenim gl�va�a činili d?stojnim f_oruge. Sva su trojica postigla uspjehe koJe bismo držah nemoguc1ma kada b1_ o njima bilo manje potvrde. Prvi je zasnovao i izveo začudan pothvat da kao ��cionalno tij� lo _ uspostavi skup (XVII) nevoljnih bjegu� aca, ��z um1Jeća, be� ��uzp, _ _ bez darovitosti, bez vrlina,bez hrabrosti, te koJI su,ne 1maJuć1 IliJednu stopu vlastite zemlje,na zemlji�oj p�vršini sačinj�vali st�a�u g�°:1ilu. Mojsije se usudio da od te lutajuće 1 ropske gom1�e nač1m p�ht1�k� _ ne 1maJuć1 tijelo, slobodan narod, pa joj je, dok je lutala �ustmJama, ni kamena da na nj položi glavu, dao onu traJnu (XVI�I) ustan�vu koja je odoljela vremenu, sreći i osvajačima, koju ni pet tisuća ?odm� nije moglo uništiti pa čak ni oslabiti,te koja još i danas postoJI_ .� SVOJ svojoj snazi, čak i kada nacionalno tijelo (XIX) više ne postOJI.18 Da bi spriječio stapanje svoga naroda s tuđim narodim�, dao �u je običaje i navade nespojive s običajima i navad�� a dru�1�. nactJ�; preopteretio ga je obredima, posebnim ceremompma; �mJJ� �a Je _ 1 učm10 ga na tisuću načina ne bi li ga održao neprestano budmm zauvijek tuđincem medu ostalim ljudima, a sve b�atske v� ze koj!ma je međusobno povezao članove njegove _re�ubhke zn� Člle su 1st� toliko prepreka koje su ga držale odvoJemm od susjeda (XX) 1 priječile mu da se s njima izmiješa. Upravo se tim pu_tem ova os�b�Jna nacija, tako često podjarmljivana, tak� često !azas1pa��' te pnv1�no uništavana, ali uvijek slijepo odana nJegovoJ naredbi, ipak odrzala sve do naših dana, raspršena medu ostale, ali ne stapajući se s njima, te njezini običaji, zakoni, obredi postoje i trajat će koliko i svijet, unatoč mržnji i progonu od strane ostaloga ljudskoga roda.19 Likurg se prihvatio uspostavljanja jednog naroda već uniženog ropstvom i porocima koji su posljedica tog r�pstva. �ame�nuo �u je željezni jaram, kakav nijedan drugi_ narod mkada mJe nos10; ah ga _ je uza nj privezao, poistovjetio ga, da tako kažemo (XXI), s �Im jarmom,stalno ga nečim zapošljavajući. �eprestanomu J_e do�ovmu predočavao kroz zakone, igre, u vlastitom domu, u ljubav�, kro� svetkovine (XXII). Nije mu ostavio ni časka predah� u koJe� _bi pripadao samome sebi,te se iz te stalne prisile,oplem��Jen��last1�1m ciljem,u njemu rodila ona žarka ljubav prernadomovm1 k?J� Je uvIJ_ �k bila najjačom ili radije jedinom strašću Spartanaca, a kop Je od nJih 158


napravila nadčovjcčanska bića. Sparta je bila tek jedan grad, istina je; ali je samom snagom svoga uređenja [institution] taj grad dao zakone (XXIII) čitavoj Grčkoj, postao njezinim glavnim gradom, te je pred njim drhtalo i perzijsku kraljevstvo (XXIV). Sparta je bila žarište (XXV) i odatle se na sve strane širio učinak njezina zakono davstva. Oni koji su u Numi vidjeli tek utemeljitelja obreda i vjerskih ceremonija, veoma su loše prosudili toga velikog čovjeka. Numa je bio pravi osnivač Rima.20 Budući da je Romul samo okupio razboj nike koje je mogla raspršiti (XXVI) svaka nepogoda,njegovo nesavr šeno djelo nije moglo odoljeti vremenu. Njega je upravo Numa učinio čvrstim i trajnim, ujedinivši te razbojnike u neuništivo tijelo, preobrazivši ih u građane, manje zakonima za koje u njihovu jedno stavnom siromaštvu (XXVII) jedva da je i bilo potrebe, a više blagim ustanovama koje su ih vezivale jedne uz druge,a sve zajedno za rodno tlo, učinivši napokon njihov grad svetim s pomoću onih bezvrijednih (XXVIII) i prividno praznovjernih obreda čiju snagu i učinak toliko malo ljudi osjeća, a kojima je međutim Romul, sam divlji Romul (XXIX), udario prve temelje. Isti je duh vodio sve drevne zakonodavce u uspostavljanju us tanova. Svi su oni tražili spone koje bi građane povezale s (XXX) domovinom i jedne s drugima, te su ih našli u posebnim navadama; u vjerskim ceremonijama koje su po svojoj naravi uvijek bile isklju čive i nacionalne (vidi svršetak Društvenog ugovora(XXXI),21 u igrama koje su mnoge (XXXII) građane držale na okupu,u vježbanju koje im je, uz krepkost i snage, povećavalo i ponos i poštovanje, u predstavama koje su,podsjećajući ih na povijest predaka,na njihove nedaće, vrline, pobjede, bile zanimljive njihovim srcima, razbuk tavale u njima živ takmičarski duh, te ih snažno (X,XXIII) vezivale uz tu domovinu na koju im se bez prestanka ukazivalo. Upravo su Homerove pjesme što su se Grcima kazivale kad bi se svečano okupili, ne u škrinjama, na daskama i s novcem u ruci, već na otvorenom i kao nacionalno tijelo, upravo su Eshilove, Sofoklove i Euripidove tragedije što su se pred njima često prikazivale, upravo su nagrade kojima su, uz odobravanje čitave Grčke (XXXIV), ovjenčavani pobjednici na igrama, upravo je sve to, neprestano u njima raspaljujući (XXXV) takmičarski duh i želju za slavom, podiglo njihovu hrabrost i vrline do onog stupnja odrešitosti kakav 159



danas ne možemo ni zamisliti i u koji moderni ljudi čak i nisu pozvani da vjeruju. Ako i imaju zakone, imaju ih jedino zato da bi naučili da se poslušno pokoravaju svojim gospodarima, da ne kradu iz tuđih džepova i da mnogo novaca daju državnim lopovima.22 Ako u njih i ima neke ugladenosti, ona im služi za to da bi umjeli unijeti razonodu u dokolicu lakoumnih žena, a svoju nosili s dražešću (XXXVI). Ako se i okupljaju u hramovima (XXXVII) radi obreda u kojemu nema ničega nacionalnog, koji ničim ne podsjeća na domovinu, te je gotovo izvrće u porugu (XXXVIIl),23 čine to u dobro zatvorenim dvora nama (XXXIX) i uz novčanu naknadu, da bi na mekoputnim, razvrat nim (XL) pozornicama, gdje se umije govoriti samo o ljubavi, gledali isprazan govor lakrdijaša, prenemaganje bludnica, te da bi ondje dobili pouke o iskvarenosti, jedine iz kojih se, od svih onih što se ondje tobože daju, izvlači korist; čine to na proslavama na kojima narod, uvijek prezren, uvijek ostaje bez utjecaja, na kojima javna pokuda ili pohvala nemaju nikakva učinka; čine to u raskalašnim gomilama, da bi ondje sklapali tajne veze, tražili užitke koji razdva jaju, najjače usamljuju ljude, te od kojih srca najviše omlitave. Jesu li to poticaji rodoljublju? neba li se čuditi što tako nejednaki načini života imaju tako različite posljedice, te što moderni l}udi više ne nalaze ništa od one duševne krepkosti koju ju je našim starima sve ulijevalo? Oprostite preostaloj toplini koju ste u meni razbudili zbog ovih zastranjivanja.24 Vraćam se sa zadovoljstvom onome od svih današnjih naroda (XLI) koji me najmanje udaljuje od ovih o kojima sam maločas govorio.

čuvstva konfederata; da se republika toliko uspostavi u srcima Po ljaka da ondje opstane unatoč svim naporima njezinih ugnjetača. Ondje je, čini mi se, jedino njezino utočište gdje ju sila ne može ni doseći ni uništiti. Nedavno smo tomu vidjeli dokaz zauvijek vrijedan spominjanja. Poljska je bila u ruskim okovima, ali su Poljaci ostali slobodni.27 To je veliki primjer koji vam pokazuje kako možete prkositi moći i častohleplju svojih susjeda. Ne budete li ih mogli spriječiti da vas progutaju, postupite barem tako da vas ne mogu probaviti. Na koji god način da se toga prihvatimo, Poljska će prije no što joj budemo dali sve što joj nedostaje da bi im se bila u stanju oduprijeti, stotinu puta podleći (XLII) svojim neprijateljima. Vrlina njezinih građana, njihov rodoljubni žar, osobiti vid što ga njihovim dušama mogu dati nacionalne ustanove, eto jedinog bedema koji će uvijek biti spreman da je brani i koji nikakva vojska neće moći probiti. Ako postupite tako da Poljak nikada neće moći postati Rusom, jamčim vam da Rusija neće podjarmiti Poljsku.

[III.] PRIMJENA

Danas više nema Francuza, Nijemaca (XLV), Španjolaca, pa čak ni Engleza, ma što se o tomu tvrdilo; postoje tek Evropljani.29 Svim je tim narodima ukus isti, iste su im strasti, isti običaji, zato što nijednoga od njih nije nacionalno uobličila neka posebna ustanova. Svi će oni u istim (XLVI) okolnostima raditi iste stvari; svi će tvrditi da im nije stalo do novca i bit će prepredeni lopovi; svi će govoriti o javnom dobru i misliti samo na sebe; svi će uzdizati umjerenost i htjeti da budu Krezovima; nemaju žudnje osim žudnje za raskoši, nemaju strasti do strasti za zlatom. Sigurni da će zajedno s njime dobiti i sve ono što ih mami, svi će se prodati prvome tko ih bude htio kupiti. Tu što njima znači kojem će se gospodaru pokoravati, zakone koje države će slijediti? Samo ako nadu novca da ga ukradu i žena da ih izopače, svugdje će biti kao kod kuće.

Poljska je velika država, okružena još znatnijim državama koje, zahvaljujući despotstvu i vojnoj stegi, imaju veliku navalnu silu. Ona je, naprotiv, budući slaba zbog svoje anarhije, unatoč poljskoj srčanosti, na meti svih njihovih nasrtaja. Nema nikakvih utvrda koje bi zaustavile njihove upade.25 Slaba joj naseljenost oduzima svaku mogućnost za obranu.26 Nikakva reda u privredi, malo ili nimalo vojnih jedinica, nikakve vojne stege, nikakva reda, nikakva potči njavanja; uvijek rastrzana iznutra, uvijek ugrožena izvana, nema sama po sebi nikakve postojanosti, te ovisi o hiru svojih susjeda. Pri sadašnjem stanju stvari, vidim tek jedan način da joj se dft ta po stojanost koja joj nedostaje: da se čitavoj naciji, da tako kažem, uliju 160

Upravo se nacionalnim ustanovama oblikuju duh, značaj, ukus i običaji nekog naroda, po njima on jest on, a ne neki drugi narod, upravo ga one nadahnjuju onom žarkom ljubavlju prema domovini zasnovanom na navikama koje se ne mogu iskorijeniti, zbog njih on kod drugih naroda umire od dosade okružen nasladama kojih je lišen u svom narodu (XLIII). Sjetite se samo onog Spartanca, obasipana slastima na dvoru (XLIV) velikoga kralja, kojemu su prigovarali što žali za crnim umakom. »Ah!« uzdahnu on i reče satrapu, »ja tvoje užitke poznajem, ali ti ne poznaješ naše«.28

161


Dajte strastima Poljaka drugačiji smjer i dat ćete njihovim du šama nacionalnu fizionomiju koja će ih razluči vati od ostalih naroda, koja će im priječiti da se s njima stope, rado s njima borave, s njima se združe, krepkost koja će zamijeniti pogrešno djelovanje ispraznih propisa, zbog koje će iz sklonosti (XLVII) i strasti činiti ono što ljudi nikada dovoljno dobro ne rade kada to čine tek iz dužnosti ili iz koristi.30 Upravo će takve duše biti pod utjecajem dobro prilago đcnog zakonodavstva. Pokoravat će se zakonima i neće ih izigravati, zato što će im oni odgovarati, te će imati unutarnji (XLVUI) pri stanak njihove volje. Ljubeći domovinu, služit će joj iz odanosti i svim svojim srcem. Samo će s takvim osjećajem zakonodavstvo, pa bilo ono i loše, stvoriti dobre građane; a uvijek samo dobri građani čine snagu i procvat države. Dalje ću objasniti uređenje uprave koje mi se, a da gotovo i ne dira (XLIX) u bit vaših zakona, čini prikladnim za to da rodoljublje i vrline koje su od njega neodvojive podigne na najviši stupanj jakosti što ga oni (L) mogu imati. No, bilo da to uređenje usvojite ili ne usvojite, uvijek počnite od toga što ćete u Poljacima stvoriti visoko mišljenje o njima samima i njihovoj domovini: videći način na koji su se nedavno iskazali, to mišljenje neće biti neosnovano. 1reba u sadašnjem trenutku31 ulučiti priliku da svoje duše uzdignemo do ponašanja antičkih duša. Izvjesno je da je Barska konfederacija spasila domovinu na izdisaju. To veliko doba valja svetim slovima urezati u sva poljska srca. Htio bih da se tome u spomen podigne spomenik, da se na njemu uklešu imena svih konfederata, pa čak i onih koji su kasnije možda izdali (LI) zajedničku stvar; tako veliko djelo jamačno briše sve ostale greške u životu; da se ustanovi redovita svečanost kojom bi se ono svakih deset godina proslavljalo, i to ne uz blistav i bezvrijedan, već jednostavan, gord i republikanski sjaj; da se ondje dostojanstveno, ali bez pretjerana zanosa, iznese pohvala onim vrlim građanima kojima je bila čast trpjeti za domovinu u neprijateljevim okovima,3 2 da se čak i njihovim obiteljima dodijeli neka počasna povlastica koja će pred oči javnosti uvijek prizivati tu divnu uspomenu. Ipak ne bih htio da si na tim svečanostima do zvolimo bilo kakvu grdnju na Ruse, pa čak ni da se o njima govori. To bi značilo da ih previše uvažavamo. Ovakva će šutnja, sjećanje na njihorn harbarstvo,te pohvala onih koji su im se oduprli,reći o njima sve što o tome treba reći: i odveć ih morate prezirati a da biste ih mrzili.

162


Htio bih da se s pomoću počasti, javnih priznanja dade sjaj svim rodoljubnim vrlinama, da građani budu neprestano zaokupljeni domovinom, da ona postane njihov najveći posao, da im neprestano bude pred očima. Na taj bi način, priznajem, imali manje sredstava i vremena za bogaćenje, ali bi također za tim imali i manje želje i potrebe: srca bi im se uputila u poznavanje drukčije sreće (LII) od one koju donosi bogatstvo, pa eto umijeća kojim će se duše ople meniti i pretvoriti se u oruđe moćnije od zlata. Sažeto izlaganje o običajima Poljaka što mi ga je g. de Wiel horski33 izvolio priopćiti nije mi dostatno da bih se upoznao s njihovim građanskim i kućnim navadama. No, velika nacija koja se nikada nije odveć miješala sa susjedima mora imati mnogo navada koje su joj svojstvene,a koje možda svakodnevno kržljaju zbog općeg stremljenja u Evropi prema prihvaćanju (LIII) francuskog ukusa i običaja.341reba održavati,ponovno uspostaviti te negdašnje navade, te uvesti (LIV) i druge prikladne navade koje će biti svojstvene Poljacima. To će navade, pa bile one i beznačajne, pa bile one u stanovitom pogledu čak i loše, samo ako ne budu takvima u suštini, uvijek imati tu prednost što će Poljake čuvstveno vezati za vlastitu zemlju i stvoriti kod njih prirodnu odbojnost prema miješanju sa strancima. Kao posebnu sreću vidim činjenicu što imaju posebnu n0šnju. Sačuvajte brižljivo tu prednost; postupajte upravo suprotno od onoga toliko hvaljenog cara.35 Neka ni kralj ni senatori (LV), niti ijedan čovjek na javnoj dužnosti nikada ne nosi druge odjeće do odjeće svoje nacije, te neka se nijedan Poljak ne usudi na dvoru pojaviti odjeven na francusku. 36 Mnogo javnih priredaba na kojima će dobra majka domovina s uživanjem gledati igru svoje djece. Neka se ona često brine o njima kako bi se i oni uvijek brinuli za nju.1reba,čaki na dvoru,i to primjera radi, dokinuti uobičajene dvorske zabave, kocku, kazališne predsta ve, komedije, operu; sve što ljude čini mekoputnima, sve što ih čini rastresenima, usamljuje ih, navodi ih na to da zaborave domovinu i dužnost; sve ono zbog čega im je svugdje dobro samo ako se zabav ljaju; valja iznaći igre, proslave, svečanosti koje će tom dvoru biti tako svojstvene da ih se neće moći pronaći ni na jednom drugom. U Poljskoj se treba (LVI) zabavljati više no u drugim zemljama, ali ne i na isti način. Riječju,treba izokrenuti onu opaku izreku,te svakog Poljaka navesti na to da u dnu srca kaže: Ubi patria, ibi bene. 37

163


Ništa, ako je to moguće, što bi bilo isključivo namijenjena za velikaše i bogataše. Mnogo predstava na otvorenome, gdje će staleži biti brižljivo razlučeni, ali gdje će imati udjela cijeli narod, kao kod naših starih, te gdje će u stanovitim prigodama mladež pokazivati svoju snagu i okretnost. Borbe s bikovima nisu malo doprinijele stanovitoj krepkosti španjolske nacije. Borilišta gdje se nekoć u Poljskoj mladež vježbala, morala bi biti brižljivo obnovljena; tiebalo bi ih za nju pretvoriti u mjesta počasti i takmičenja. Ništa ne bi bilo lakše doli negdašnje borbe nadomjestiti nekim manje okrutnim vježbama u kojima bi, međutim, imale udjela snaga i okretnost, te gdje bi pobjednici jednako primali počasti i nagrade. Upravljanje konjima je, na primjer, vježba koja silno odgovara Poljacima i veoma pogoduje sjaju priredbe.38 Homerovi su se junaci međusobno razlikovali po snazi i spret nosti, te su time pred očima naroda pokazivali da su stvoreni za zapovijedanje. Na viteškim su se turnirima oblikovali muževi, ne samo srčani i hrabri, već i željni časti i slave, te sposobni za svaku vrlinu. Uporaba je vatrenog oružja umanjila ugled tim tjelesnim sposobnostima, učinivši ih manje korisnima u ratu. Zbog toga se događa da, izuzev duhovnih osobina koje su često dvosmislene, neprimjerene, u vezi s kojima ljudi imaju tisuću sredstava za prevaru, te o kojima je narod loš sudac, čovjek, uz prednost svoga rođenja, nema u sebi ničega što bi ga razlučivalo od drugoga, što bi oprav davalo njegov imutak, što bi u njegovoj osobi ukazivala na prirodno pravo na nadmoćncrst, pa što se ti izvanjski znakovi više zanemaruju, to oni koji nama upravljaju postaju mekoputnijima i nekažnjeno se izopačuju. Važno je ipak, i to više no što se misli, da se oni koji jednoga dana imaju drugima zapovijedati od svoje mladosti pokažu u svakom pogledu nadmoćnijima, odnosno da barem na tome nastoje. Dobro je, štoviše, da se narod sa svojim vodama često nade u nekim ugodnim prigodama, da ih upozna, da se privikne na to da ih gleda, da s njima dijeli svoje užitke. Samo da uvijek bude očuvano potčinjavanje i da se narod nikada ne pomiješa s vodama, to je sredstvo kojim će se postići da se on za njih živo zanima i da privrženost prema njima spoji s poštovanjem. Napokon, sklonost prema tjelesnom vježbanju odvraća od opasne dokolice, mekoputnih užitaka i duhovne rastroš nosti.39 Tijelo valja jačati nadasve zbog duše, a upravo to naši dragi mudraci ni izdaleka ne vide.

164


Nipošto ne zanemarujte stanovito javno znamenje; neka ono bude plemenito, uznosita, te neka mu veličanstvenost više bude u ljudima negoli u stvarima. Čovjek ne bi vjerovao do koje se mjere srce naroda povodi za očima (LVII) i koliko ga se doima veličanstvo ceremonijala.40 To vlasti [l'autorite] daje neku uređenost i pravilnost koje ulijevaju povjerenje (LVIII) i koje otklanjaju pomisao na hirovitost i ćudljivost koje se vezuju uz pomisao o proizvoljnoj vlasti [pouvoir]. U velebnosti svečanosti, treba samo izbjegavati lažno blještavilo, varavu blistavost41 te raskošna znamenja kakva su na dvorovima uobičajena. Proslave slobodna naroda uvijek moraju odisati doličnošću i ozbiljnošću, a njegovu se divljenju ondje moraju predočavati tek predmeti dostojni njegova štovanja. Rimljani su se na svojim trijumfima razmetali ogromnom raskoši; no bila je to raskoš pobijeđenih, što je više blistala, manje je privlačila. Njezin je sjaj Rimljanima čak bio velika pouka. Zarobljeni su kraljevi bili okovani lancima og zlata i dragoga kamenja (LIX). Eto vam dobro shvaćene raskoši. Cesto se do istog cilja (LX) dolazi dvama suprot nim putevima. One dvije vunene lopte, postavljene pred kancela rovim mjestom u engleskom Domu lordova, u mojim očima čine dirljivo i uzvišeno znamenje. Dva žitna snopa, jednako smještena u poljskom Sejmu, ne bi, po mojem sudu, imala manje lijep učinak. Golema razlika u imutku koja velmože razdvaja (LXI) od sitnog plemstva velika je prepreka reformama nužnim za to da se ljubav prema domovini pretvori u glavnu strast. Sve dok raskoš bude kra ljevala medu velikašima, u svim će srcima kraljevati pohlepa. Uvijek će predmetom javnog divljenja biti predmet želja pojedinaca, pa ako valja biti bogat da bi čovjek zablistao, glavna će nam strast uvijek biti da budemo bogati. Velika mogućnost za podmićivanje koju, koliko je god moguće, valja oslabiti. Kada bi se po drukčijim privlačnim predmetima, kada bi se po staleškim obilježjima odlikovali ljudi na položaju, oni koji bi bili samo bogati svega bi toga bili lišeni, pa bi potajne želje prirodno krenule putem tih časnih odlika, to jest odlika zasluge i vrline, kad bi se čovjek samo po tome mogao uzdići. Rimski su konzuli često bili vrlo siromašni, ali su imali liktore, a za veleb nošću je tih liktora narod žudio, pa suse plebejci uzdigli do konzulske časti. Potpuno uklanjanje raskoši, ondje gdje kraljuje nejednakost čini mi se, priznajem, veoma teškim pothvatom.42 No, nema li možda 165


načina da se predmeti te raskoši izmijene i da se njezin primjer učini manje pogubnim? Na primjer, nekada se siromašno plemstvo u Poljskoj vezivalo uz velikaše koji su mu pružali odgoj i izdržavali svoju pratnju.43 Eto uistinu velike i plemenite raskoši, čije loše strane savršeno osjećam, ali koja barem, daleko od toga da ih unizuje, uzdiže duše, daje im osjećaja, poleta, te kod Rimljana, dokle god je republika trajala, nije bila zloupotrebljavana. Čitao sam (LXII) da je vojvoda od Epernona, susrevši se jednoga dana s vojvodom od Sullija, htio s njim zametnuti kavgu, ali da se, imajući u pratnji tek šest stotina plemića, nije usudio navaliti na Sullija (LXIII) koji ih je imao osam stotina.44 Sumnjam da raskoš ovakve vrste ostavlja mnogo mjesta raskoši bezvrijednih tričarija; a njezin primjer barem neće privlačiti (LXIV) siromašne. Navedite ponovno velikaše u Poljskoj na po sjedovanje tek ovakve raskoši, iz toga će možda proizaći podjele, stranke, raspre, ali ona neće kvariti naciju. Nakon ove raskoši, dopustimo i vojnu raskoš, raskoš oružja, konja, ali neka svaki meko putan ures bude prezren, te ako već žene ne možemo natjerati da od toga odustanu, naučimo ih barem da to ne odobravaju i da to omalovažavaju kod muškaraca.45 Uostalom, ne može se raskoš do kraja iskorijeniti zakonima protiv nje. Valja je istrgnuti iz dna naših srdaca, utiskujući u njih zdraviji i plemenitiji ukus.46 Braniti stvari koje se ne smiju činiti jest budalasto i uzaludno sredstvo ako ne počnemo od toga što ćemo ih mrziti i prezirati, a neodobravanje od strane zakona nije nikada djelotvorno osim kada zakon dolazi kao oslonac rasuđivanja (LXV). Tko god se upušta u ustanovljenje naroda mora umjeti ovladati mišljenjima i preko njih ljudskim strastima. To je napose točno u vezi s predmetom o kojemu govorim. Zakoni protiv raskoši želju (LXVI) više draže prisilom no što je gase kažnjavanjem. Jednostav nost u običajima i urešavanju manje je plod zakona negoli odgoja. [IV.] ODGOJ Ovo ovdje je važno poglavlje.47 Upravo odgoj mora dušama dati nacionalnu snagu i toliko usmjeravati njihovo mišljenje i ukus da one budu rodoljubne iz naklonosti, strasti, nužde. Dijete, kada otvori oči, mora ugledati domovinu i samo nju mora gledati sve do smrti. Svaki je pravi republikanac zajedno s majčinim mlijekom usisao i ljubav prema domovini, to jest prema zakonima i prema slobodi 166


(LXVII).48 Tu ljubav sačinjava cijelo njegovo postojanje; on vidi samo domovinu, živi samo za nju; čim ostane sam, ništavan je; čim ?stane bez domovine, više ga nema, pa ako i nije mrtav, s njim je još 1 gore. Nacionalni odgoj pripada samo slobodnim ljudima; samo je njima postojanje zajedničko i samo su oni zaista vezani zakonom. Francuz, Englez, Španjolac, Tulijan, Rus (LXVIII), svi su oni gotovo jedan te isti čovjek: taj čovjek iz zavoda izlazi već potpuno izobražen za �reveliku slobodu, to jest za ropstvo (LXIX). S dvadeset godina, Poljak ne smije biti netko drugi, mora biti Poljak. Hoću da, dok uči čitati, čit� nešto o svojoj zemlji, da s deset godina poznaje sva njezina ostvarenja, s dvanaest sve pokrajine, sve puteve, sve gradove, da s petnaest zna cijelu njezinu povijest, sa šesnaest sve njezine zakone,49 d�. u �ijeloj Poljs�oj ne bude lijepa djela ni glasovita čovjeka kojima Illje 1spunjeno njegovo srce i pamćenje, te o kojima on istoga časa može nešto reći. Po ovome se može prosuditi da ne bih htio da djeca pohađaju50 običnu nastavu koju vode stranci i svećenici (LXX). Gradivo, raspored i oblik njihova učenja mora uređivati zakon.51 Učiteljima im mogu biti samo Poljaci, svi oženjeni, ako je to moguće, svi izuzetni po svojem ćudoređu, svojoj čestitosti, svojem zdravom razumu, svojoj prosvijećenosti, te svi predodređeni za službe, ne najvažnije ni najčasnije, jer to nije moguće, već za manje mučne i sjajnije, kada se na kraju s�anovitoga broja godina pokaže da su ovu službu dobro obavljali.52 Cuvajte se napose toga da od pedagogova položaja ne načinite zanimanje. Nijedan čovjek na javnoj dužnosti u Poljskoj ne smije imati drugoga stalnog položaja do položaja građanina.53 Sva mjesta što ih zauzima, a napose ona koja su toliko važna kao što je ovo, moraju se promatrati kao pokusna mjesta i kao stupnjevi preko kojih će se on još više uspeti kada to bude zaslužio (LXXI). Potičem Poljake na to da obrate pozornost (LXXII) na ovo mudro pravilo na kojemu ću često ustrajati: vjerujem da je u državi ono ključ velike političke snage. Dalje ćemo vidjeti kako se ono, po mome sudu, može bez izuzetka učiniti upotrebljivim. Nikako ne volim ona školska i akademska razlučivanja zbog kojih se pripadnici bogatog plemstva i siromašnog plemstva različito i odvojeno odgajaju. 54 Budući da su po ustavu države (LXXIII) svi jednaki, moraju biti i zajedno i na isti način odgajani, a ako se ne može ustanoviti posve besplatno opće školovanje (education publi167


que], treba mu barem odrediti cijenu koju i siromašni (LXXIV) mogu platiti. Zar se ne bi u svakom zavodu mogao odrediti stanoviti broj posve besplatnih mjesta, to jest mjesta na državni trošak, a što se u Francuskoj naziva mjesečnim potporama?55 Tu bi mjesta, dodijeljena djeci siromašnih plemića koji su domovinu nečim zadužili, ne kao milostinja, već kao nagrada za vjernu službu njihovih očeva, s tog naslova postala časna, te bi mogla uroditi dvostrukom prednošću koja ne bi bila zanemariva. Radi toga bi trebalo da ovo imenovanje ne bude proizvoljno, već da se obavlja na temelju svojevrsnoga prosuđivanja o kojemu ću malo kasnije govoriti. Oni koji budu zauzimali ova mjesta nazivali bi se djecom države, a odlikovali bi se nekim počasnim obilježjem koje bi im davalo pravo prvenstva pred ostalom djecom njihova uzrasta, ne isključujući pri tome ni djecu velikaša (LXXV). U svim zavodima treba za djecu ustanoviti vježbaonicu ili mjesto za tjelovježbu. Ovo toliko zanemarivano poglavlje po meni je najvaž niji dio odgoja, ne samo radi oblikovanja čvrstih i zdravih tempera menata, nego još više radi ćudorednoga cilja koji se zanemaruje i ispunjava tek gomilom sitničavih i ispraznih propisa (LXXVI), a koji predstavljaju isto toliko izgubljenih riječi. Nikada neću uspjeti dovoljno naglasiti da dobar odgoj mora imati odričan vict.56 Spri ječite rađanje poroka, dovoljno ste učinili za vrlinu. Za to postoji krajnje lagano sredstvo u dobru općem školovanju. Naime, djecu uvijek treba držati budnom, ne s pomoću dosadne nastave od koje ona ništa ne razumiju i koju mogu omrznuti već samim time što su prisiljena mirno sjediti; nego s pomoću vježbanja koja im gode, udovoljavajući potrebi što je tokom rasta njihovo tijelo osjeća za kretanjem, a čija se ugoda neće samo na to ograničiti. Djeci se nikako ne smije dopustiti da se igraju izdvojeno i po svojoj volji, već sva zajedno i javno, tako da uvijek postoji neki zajednički cilj kojemu svi teže i koji potiče suparništvo i takmičenje. Roditelji koji budu davali prednost kućnom (LXXVII) odgoju i djecu dadu odgajati pod svojom paskom, moraju ih, medutim, slati na takve vježbe. Njihova poduka može biti kućna i pojedinačna, ali igre uvijek moraju biti javne i svima zajedničke;57 jer se ovdje ne radi samo o tome da se djeca nečim zabave, da se u njih stvori čvrsta tjelesna grada, da se učine okretnima i spretnima; već da se zarana naviknu na pravila, na jednakost, na bratstvo, na utakmice, na to da žive pod 168


paskom svojih sugrađana i da priželjkuju javno odobravanje. Radi toga, učitelji tjelovježbe i starješine zavoda. (LXXVIII) ne smiju pobjednicima dodjeljivati plaće i nagrade proizvoljno, već na osnovu jednoglasnog odobravanja i prema sudu gledalaca; a može se računati na to da će taj sud biti uvijek pravedan, napose ako se pobrinemo za to da te igre učinimo privlačnima za općinstvo, uredujući ih s nešto više velebnosti i na takav način da pobuđuju pozornost. Tuđa valja predmnijevati da će svim LXXIX) časnim ljudima i svim dobrim rodoljubima biti dužnost i zadovoljstvo da na njima prisustvuju. U Bernu postoji veoma neobična vježba namijenjena mladim velikašima koji izlaze iz zavoda. To je ono što se naziva vanjskom državom,58 a u malome je slika i prilika svega što sačinjava republi kansku vladavinu: senat, načelnici kantona (LXXX), državni službe nici, sudski službenici, govornici (LXXXI), parnice, suđenja, sveča nosti. Vanjska država ima čak i malenu vladu i neke stalne prihode, te je ta ustanova, koju suveren odobrava i štiti, rasadnik državnika koji će jednoga dana ravnati (LXXXII) javnim poslovima u okviru istih zaposlenja kojima se najprije bave samo u igri. Kakav god oblik da dademo općem školovanju [education publi que], a u pojedinosti toga ovdje neću ulaziti, uputno je ustanoviti neki Zbor magistrata prvoga reda koji će nad tim školovanjem imati vrhovnu upravu, te koji će imenovati, opozivati i po svojoj volji mijenjati, kako predstojnike i voditelje zavoda, koji će i sami, kako sam to već rekao, biti natjecatelji za visoke državne položaje, tako i učitelje tjelovježbe čiju će se revnost i budnost također pobrinuti da potakne višim mjestima na koja će im pristup biti otvoren ili za tvoren, ovisno o načinu na koji su obavljali ranije dužnosti.59 Kako upravo o ovim ustanovama ovisi nada Republike, slava i sudbina nacije, nalazim da one, priznajem (LXXXIII), imaju takvu važnost da sam veoma iznenađen što nitko nigdje nije ni pomislio na to da im je prida. žalosti me, (LXXXIV) radi čovječanstva, što se tolike zamisli (LXXXV), premda vrlo upotrebljive, uvijek nalaze tako daleko od svega što se čini (LXXXVI). Uostalom (LXXXVII), ja ovdje samo dajem neke naznake; ali je to dovoljno za one kojima se obraćam. Ove loše razrađene zamisli izdaleka pokazuju puteve nepoznate modernim ljudima, a kojima su naši stari muževi vodili do one duševne krepkosti, do onoga rodo ljubnog žara, do onoga poštovanja prema zaista (LXXXVIII) osob169


nim svojstvima, bez obzira na ono što je čovjeku tek tuđe (LXXXIX), za koje medu nama nema primjera, ali njihov kvasac u srcima svih ljudi čeka samo prikladne ustanove da ga potaknu na djelovanje, pa da počne bujati. Usmjerite u tom duhu odgoj, navade, običaje, vladanje (XC) Poljaka, razvit ćete u njima onaj kvasac koji još nije ishlapio zbog izopačenih mudrih pravila, zbog otrcanih ustanova, zbog sebične filozofije koja propovijeda ono što ubija (XCI). Nacija će označiti dan svoga drugog rođenja strahovitom krizom iz koje izlazi i, videći ono što su učinili njezini još uvijek nepokorni članovi, mnogo će očekivati i još će više dobiti od dobro uravnoteženog uređenja [institution); voljet će, poštovat će zakone koji budu laskali njezinoj plemenitoj gordosti, one koji je budu učinili, održali sret nom i slobodnom (XCII). Iščupavši iz svojih grudiju strasti zbog kojih se ti zakoni izigravaju, gajit će u njima one zbog kojih se oni vole; napokon (XCIII), obnavljajući, da tako kažemo, samu sebe, u tom će novom životnom dobu steći ponovo svu krepkost nacije koja se rada. No, bez ovih mjera opreza, ne očekujte ništa od svojih zakona. Koliko god mudri, koliko god bi predostrožni oni mogli biti, bit će izigravani i uzaludni, a vi ćete ispraviti nekolicinu zloupotreba koje vas vrijeđaju (XCIV) da biste uveli neke druge koje niste predvidjeli. Eto uvodnih napomena za koje sam vjerovao da su neophodne (XCV). Upravimo sada oči na državno ustrojstvo [constitution]. [V.] KORJENITI POROK (XCVI) Izbjegavajmo, ako se to može, da se od prvih koraka (XCVII) upuštamo u neostvarljive naume. Kojim se pothvatom, gospodo, bavite u ovom trenutku? Pothvatom reforme vladavine u Poljskoj, to jest time da ustrojstvu velikoga kraljevstva dadete postojanost i krepkost malene republike. Prije no što se prihvatite posla na izvršenju toga nauma, valjalo bi najprije vidjeti da li je moguće uspjeti u tome. Veličino nacija! Prostranosti država! Prvi i glavni izvoru nedaća ljudskoga roda, a napose bezbrojnih nevolja koje potkopa vaju (XCVIII) i uništavaju uljudene narode. Gotovo sve male države, bez obzira na to da li je riječ o republikama ili monarhijama, do življavaju procvat samim time što su malene, što se svi građani ondje međusobno poznaju i uzajamno se promatraju (XCIX), što njihovi vode mogu i sami vidjeti zlo koje se ondje čini, dobro što ga moraju učiniti; te što se njihove naredbe izvršavaju pod njihovom paskom. 60

170


Svi veliki narodi, smrvljeni vlastitom množinom (C), stenju ili u anarhiji poput vas, ili pak pod drugorazrednim ugnjetačima koje im dodjeljuju kraljevi prisiljeni na to nužnom stupnjevitošću. Samo Bog može upravljati svijetom, a bile bi potrebne više nego ljudske sposob nosti za upravljanje velikim nacijama. Čudno je, upravo čudesno da široka prostranost Poljske nije već stotinu puta dovela do preobra ćanja vladavine u despotstvo, iskvarila duše Poljaka, te izopačila glavninu nacija. Ovo je u povijesti jedinstven primjer da se nakon tolikih stoljeća takva država (CI) nalazi tek u stanju anarhije. Sporost toga napretka dugujemo prednostima neodvojivim od smetnji kojih se vi hoćete osloboditi. Ah, neće biti na odmet da ponovim; promis lite dobro o tome prije no što dirnete u svoje zakone, a napose u one koji su vas učinili ovim što jeste. Prva reforma koja bi vama bila potrebna bila bi reforma vaše prostranosti. Vaše goleme pokrajine nikada neće dopustiti strogu upravu malenih republika. Počnite od toga što ćete suziti svoje granice, ako hoćete reformirati svoju vladavinu. Možda vam vaši susjedi namjeravaju učiniti tu uslugu. Bez sumnje bi to bilo veliko zlo za raskomadane dijelove, ali bi bilo veliko dobro za nacionalno tijelo. Ako se ne provedu ova ograničenja, vidim samo jedno sredstvo kojim se ona možda mogu nadomjestiti, a sreća je u tome što je to sredstvo već u duhu vašega uređenja. Neka odvajanje dviju poljskih država bude isto onako postavljeno kao i odvajanje Litve: 61 imajte tri države ujedinjene u jednoj. Htio bih, kad bi to bilo moguće, da imate isto toliko država koliko i vojvodstava; stvorite u svakome od njih isto toliko posebnih uprava. Usavršite oblik sejmika, protegnite njihovu vlast na odgovarajuća vojvodstva; no, brižljivo im obilježite granice, te postupite tako da ništa ne može medu (CII) njima ras kinuti vezu zajedničkoga zakonodavstva i potčinjavanja tijelu Repu blike. Riječju, prionite na širenje i usavršavanje sustava federativnih vladavina, jedinoga koji u sebi sjedinjuje prednosti velikih i malih država, te time i jedinoga koji vama može odgovarati. Ako zanema rite ovaj savjet, sumnjam da ćete ikada moći išta uspješno obaviti. [VI.] PITANJE TRIJU STALEŽA (CIII) Kad god čujem kako se govori o vladavini, uvijek nađem kako se ljudi vraćaju unatrag do načela koja mi se čine krivima ili nejasnima. Republiku Poljsku, često se to govorilo i ponavljalo, sačinjavaju tri 171


staleža: viteški stalež, Senat, te kralj.62 Radije bih rekao da se od tri staleža sastoji poljska nacija: od plemića koji su sve, građana [bour geois] koji nisu ništa, te seljaka koji su manje nego ništa. Ako se Senat u državi računa kao stalež, zašto se kao takav ne računa i Poslanički dom [chambre des nonces], koji nije manje samostalan, te koji nema manje ovlasti. Štoviše, ta podjela je, u samom onom smislu u kojem se daje, očevidno nepotpuna; naime, trebalo bi dodati još i ministre koji nisu ni kraljevi, ni senatori, ni poslanici, te koji u najvećoj neovisnosti nisu zbog toga ništa manje nosioci cijele (CIV) izvršne vlasti. Kako će me itko ikada moći navesti na to da razumijem da dio koji postoji tek kroz cjelinu ipak u odnosu prema cjelini tvori stalež neovisan o toj cjelini? Persko dostojanstvo u Engleskoj, s obzirom na to da je nasljedno, tvori, priznajem, stalež koji postoji sam po sebi. No, u Poljskoj, uklonite viteški stalež i Senata više nema, budući da nitko ne može biti senatorom ako najprije nije poljski plemić. Isto tako više nema kralja; zato što njega imenuje upravo viteški stalež, te što kralj bez toga staleža ne može ništa: ali, uklonite Senat i kralja, viteški stalež, a kroz njega i država i suveren, ostaju čitavi, pa će već sutra, ako mu bude po volji, imati Senat i kralja kao i ranije. No, iz toga što Senat u državi nije stalež, ne slijedi da on u njoj ništa ne znači; pa kada zakoni i ne bi bili povjereni njemu kao tijelu, njegovi članovi, neovisno o autoritetu toga tijela, ne bi imali manju zakonodavnu moć, a značilo bi oduzeti im pravo koje im od rođenja pripada (CV) kad bi im se priječilo da usred Sejma glasaju svaki puta kada je posrijedi donošenja ili opozivanje (CVI) zakona; no oni t�da ne glasaju više kao senatori, već jednostavno kao građani.63 Cim progovori zakonodavna moć, sve se vraća u okvire jednakosti; svaka druga vlast šuti pred njome; njezin je glas glas Božji na zemlji. I sam kralj koji predsjedava Sejmom, tada nema, to podržavam (CVII), pravo da ondje glasa ako nije poljski plemić. Ovdje će mi bez sumnje netko reći da odviše dokazujem, te da senatori, ako kao takvi nemaju pravo glasa u Sejmu, ne smiju (CVIII) ga isto tako imati ni kao građani, budući da (CIX) pripadnici viteš koga staleža ondje ne glasaju osobno, već samo preko svojih pred stavnika, u koje se senatori ne ubrajaju. A zašto bi oni kao pojedinci glasali u Sejmu, kad nijedan drugi plemić, ako nije poslanik, ondje ne može glasati? Ovaj mi se prigovor pri sadašnjem stanju stvari čini 172


osnovanim. No, kada namjeravane promjene budu obavljene, više to neće biti; zato što će tada senatori sami biti stalni predstavnici nacije, ali će u zakonodavnim pitanjima moći djelovati tek uz suradnju svojih sudrugova. Neka, dakle, nitko ne kaže da je u uobličavanju nekog zakona nužna suradnja između kralja, Senata i viteškoga staleža. To pravo pripada samo viteškome staležu, kojega su pripadnici senatori, baš kao i poslanici, ali u kojem Senat kao tijelo ne igra nikakvu ulogu. Tukav u Poljskoj jest ili treba biti zakon države: no zakon prirode, onaj sveti, nezastarivi, zakon, koji govori čovjekovu srcu i razumu, ne dopušta da se zakonodavni autoritet tako ograničuje, te da zakoni obavezuju bilo koga tko nije, kao poslanici, glasao osobno, odnosno barem, kao plemićko tijelo, preko svojih predstavnika.64 Toj se sveti zakon ne može nekažnjeno kršiti, a stanje slabosti na koje je svedena jedna ovako velika nacija jest djelo onoga feudalnog barbarstva koje od državnoga tijela reže njegov najbrojniji, a katkada i najzdraviji dio.65. Ne dao Bog da vjerujem kako mi je ovdje potrebno dokazivati ono što svi mogu shvatiti (CX) uz malo zdravog razuma i osjećaja! A odakle Poljska (CXI) kani izvući moć i snage što ih bezrazložna guši u svojim grudima? Plemeniti Poljaci, budite nešto više, budite ljudi. Tok ćete tada biti sretni i slobodni, ali nikada ne laskajte sebi da to jeste sve dok svoju braću budete držali u okovima. Osjećam poteškoću vašega nauma da oslobodite svoje narode. Ono čega se bojim nije samo loše shvaćena korist, samoljublje i predrasude gospodara. Kada bude svladana ta prepreka, bojim se poroka i kukavičluka kmetova. Sloboda je vrlo sočna hrana, ali se teško probavlja; potreban je veoma zdrav želudac da bismo je pod nijeli.66 Smijem se onim poniženim narodima koji se, dopuštajući da budu nahuškani od strane nekih spletkara, usuđuju govoriti o slobodi, a da o njoj nemaju čak ni pojma, te, srca puna svih ropskih poroka, zamišljaju kako je, da bi bili slobodni, dovoljno da budu buntovnici.67 Gorda i sveta slobodo! Kada bi te ovi jadni ljudi mogli poznavati, kada bi znali po kojoj se cijeni tebe može steći i zadržati, kada bi shvaćali koliko su tvoji zakoni stroži (CXII) od surovosti tiranskoga jarma; njihove bi se slabe duše, ropkinje onih strasti koje bi valjalo ugušiti, stotinu puta više bojale tebe negoli kmetovanja; s užasom bi bježale od tebe kao od tereta spremna da ih smrvi. 173


Oslobađanje je naroda u Poljskoj veliko i lijep?, ali s�iono i pogibeljno djelo, te ga se ne valja � eprom�� jeno pn�v�ćat1. Medu mjerama opreza koje treba poduzetl, postop Jedna koJa �e neophod _ siobo�� na i zahtijeva vremena. Naime, da se, prije svega, dostoJmma i sposobnima da je podnesu učine kmetovi koje hoćemo osloboditi. _ se u tu svr u mogu Malo ću kasnije izložiti jedno od sredstava koja � upotrijebiti. Bilo bi smjelo od mene da jamči� za uspJ�h toga sredstva, premda u njega ne sumnjam. Ako postoji neko �O�Je sred stvo, neka bude prihvaćeno. No, kakvo god ono bilo, pom1shte n� to da su vaši kmetovi ljudi kao i vi, da u sebi imaju sposobnostl d� postanu sve ono što ste i vi: radite najprije na tome �a te sposobno� t1 provedete u djelo, te im ne oslobadajte tijelo, dok i� ne oslobo?,ite dušu! Bez ove prethodne mjere, računajte da vam djelo neće poci za rukom. [VII.] SREDSTVA ZA ODRŽANJE DRŽAVNOG USTROJSTVA (CXIII) Poljsko je zakonodavstvo postupno skrpano z?rda-zdola, kao i sva zakonodavstva u Evropi. Već kako bi tko uočio kakvu zloupo trebu, sastavljao se zakon da se tomu doskoči. I� toga �u �e zakona rađale druge zloupotrebe koje je i opet t�ebalo 1sp ravlJ��1. Ova�u postupku uopće nema kraja, �e o� v�di do naJstrašm_J e od svih _ . zloupotreba, naime do obesnaztvanp svih zakona zbog nJthova pre 68 tjerana umnožavanja. Do slabljenja zakonodavstva u Poljskoj došlo je n� vrlo osobit, a možda i jedinstven način. Naime, ono je izgubilo svoju �nagu, a da nije bilo podjarmljeno od izvršne moći.69 I u ovom sadašn_1em t�enut _ ku zakonodavna moć još uvijek zadržava sav svoJ autontet; VIše ne _ djeluje, ali iznad nje ništa ne stoji. Sejm je i�to toli�o suveren kol!ko je to bio u času svoga ustanovlje�ja. �edutim, on Je bez sn�ge; niš�a nije više od njega, ali mu se mšta i n� pokorava. Ovo Je stanJe značajno i zaslužuje da se o njemu razm1sh._ što je to očuvalo zakonodavnu vlast [autorite] sve do sada (CXIV)? Upravo stalna prisutno�� (�X�) zakon�davčev�. ypravo su često sazivanje Sejma, često m11en1anJe poslan!k a odr�al� Rep� _ J� svoju bliku. Engleska, koja uživa prvu od ovih pre�nostl, 1zgublla _ slobodu zato što je zanemarila drugu. Isti saziv Parlamenta traJe tako 174


dugo da Dvor, koji bi se novčano iscrpio kada bi ga morao pot kupljivati svake godine, dolazi na svoj račun potkupljujući ga na sedam godina, i to ne propušta. Ovo vam je prva pouka. Drugo sredstvo kojim se zakonodavna moć očuvala u Poljskoj u prvom je redu podjela izvršne moći koja je svoje nosioce spriječila u složnom djelovanju da je potlače, te na drugome mjestu česti prolazak te iste izvršne moći (CXVI) kroz različite ruke; a to je spriječilo svaki sustav iza kojega bi moglo uslijediti uzurpacija. Svaki je kralj u toku svojega kraljevanja načinio nekoliko koraka prema samovoljnoj moći (CXVII). No izbor je njegova nasljednika silio novoga kralja da se vrati unatrag, umjesto da proslijedi; a kraljevi su na početku svakoga kraljevanja, zahvaljujući vašimpacta conventa, svi bili primorani na to da krenu od iste točke.70 Toko da, unatoč uobičajenoj sklonosti prema despotstvu (CXVIII), nije u tom smislu bilo nikakva stvarnog napretka. Isto je bilo i s ministrima i visokim službenicima. Svi su oni, neovisni o Senatu i jedni o drugima, u svojim pojedinačnim područ jima imali neograničene ovlasti. A li, osim što su se ta mjesta uzajam no uravnotežavala, ne nastavljajući se u istim obiteljima, nisu im donosila nikakvu apsolutnu silu; te se čitava vlast, čak i prigrabljena, uvijek vraćala svome izvoru. Ne bi tomu bilo tako da se cijela (CXIX) izvršna moć nalazila bilo u okviru samo jednoga tijela, kao što je Senat, bilo u okviru jedne (CXX) obitelji zbog njena nasljednog prava na krunu. To bi obitelj ili to tijelo vjerojatno prije ili kasnije sebi bili podvrgli zakonodavnu moć, te time na Poljake navalili jaram kakav nose sve nacije, a od kojega su oni jedini još uvijek izuzeti; naime, Švedsku već više i ne računam.71 Druga pouka. Eto vaše prednosti; ona je bez sumnje velika, ali evo i slabe strane koja nije mnogo manja. Izvršnoj moći podijeljenoj između nekoliko pojedinaca nedostaje usklađenost između pojedinih dijelova, a to uzrokuje stalno trvenje koje je nespojivo s dobrim poretkom. Svaki se nosilac jednoga dijela te moći, na temelju toga (CXXI) dijela, stavlja u svakom pogledu iznad magistrata i zakona. Priznaje, doduše, autoritet Sejma; no priznajući samo njega, kada se Sejm raspusti, ne priznaje više uopće nikakav autoritet; prezire sudove i prkosi njihovim presudama. To su sve sami sitni despoti koji, ne uzurpirajući u pravom smislu autoritet suverena, svejedno u malim stvarima (CXXII) ugnjetavaju građane, te pružaju nesretan primjer za kojim 175


se ljudi i prečesto povode, primjer bezobzirnog i drzovitog kršenja prava i slobode pojedinaca.72 Vjerujem da je ovo prvi i glavni uzrok anarhije koja caruje u državi. Da bi se taj uzrok uklonio, vidim tek jedno sredstvo. To ne znači da posebne sudove treba protiv ovih sitnih tirana oboružati državnom silom; jer bi ta sila, čas (CXXIII) loše primijenjena, a čas (CXXIV) nadjačana nekom višom silom, mogla izazvati nemire i nerede kadre da postupno dovedu i do građanskih ratova: već znači da cijelom izvršnom silom (CXXV) treba oboružati jedno tijelo, dostojno poštovanja i stalno, kao što je Senat, sposobno da svojom postojanošću i svojim autoritetom u okvirima njihove dužnosti zadrži magnate kada dadu u napast da od tih okvira odstupe. To mi se sredstvo čini djelotvornim (CXXVI), a izvjesno bi takvo i bilo; ali bi opasnost od njega bila strahovita i vrlo bismo je teško izbjegli. Naime, kao što se može vidjeti u Dmštvenom ugovom, svako tijelo koje je nosilac izvršne moći snažno i stalno teži k tome da sebi podvrgne zakonodavnu moć, te prije ili kasnije u tome i uspijeva.73 Da biste otklonili tu lošu stranu (CXXVII), predlažu vam da . Senat podijelite na nekoliko vijeća ili odjela od kojih će svakome predsjedati ministar zadužen za taj odio, a taj bi se ministar, kao i članovi svakoga vijeća, nakon određena vremena mijenjali i izmje njivali s ministrima i članovima ostalih odjela.74 Možda je ovo i dobra zamisao; to je bila zamisao opata de Saint-Pierrea, a on ju je dobro razradio u svojoj Polisinodiji.75 Tuko razdijeljena i privremena izvr šna moć bit će u većoj mjeri podređena zakonodavnoj, te će razni dijelovi uprave biti dublje proučeni i zasebno bolje vodeni. Ne računajte, ipak, odviše na to sredstvo: ako ti dijelovi budu razdvojeni, nedostajat će im međusobna usklađenost, te će uskoro, uzajamno se osujećujući, gotovo sve svoje snage upotrijebiti jedan protiv drugoga, sve dok jedan od njih ne stekne upliv i nad svima ne prevlada: ili će pak, ako se međusobno usklade i slože, stvarno tvoriti tek jedno te isto tijelo i imati jedan te isti duh, poput domova u parlamentu; na svaki način držim nemogućim da se neovisnost i ravnoteža medu njima mogu tako dobro održati, a da iz toga uvijek ne proizađe neko upravno središte ili žarište u kojem će se sve pojedinačne snage okupiti da bi potlačile suverena. U gotovo svim su našim republika ma vijeća tako podijeljena na odjele koji su u svom začetku bili (CXXVIII) neovisni jedni o drugima, a koji su to uskoro prestali biti. 176


Pronalazak ove podjele na domove ili odjele pripada novome dobu. Naši stari, koji su bolje od nas znali kako se zadržava sloboda, to sredstvo nisu poznavali. Rimski je Senat upravljao polovicom poznatoga svijeta, a nisu mu čak ni na pamet padale takve diobe. Toj Senat, međutim, nikada nije uspio potlačiti zakonodavnu moć, mada su senatori bili birani doživotno. No, zakoni su imali cenzore, narod je imao tribune, a konzule nije birao Senat. _Da bi uprava bila jaka, dobra i da bi koračala pravo k svome cilju, sva 1zvr�na m_oć mora biti u istim rukama: ali nije dovoljno da se te _ ruke m11enJaJu; treba da one, ako je to moguće, djeluju samo pod zakonodavčevom paskom, te da ih upravo on vodi. U tome je istinska tajna načina na koji se postiže da one ne prisvoje njegov autoritet. Dokle god se staleži budu okupljali i dokle god se poslanici budu često izmjenjivali, bit će teško da Senat ili kralj sebi podvrgnu ili prisvoje zakonodavni autoritet. Značajno je da sve do sada kraljevi nisu pokušali prorijediti zasjedanjaSejma, premda nisu, kao engleski kraljevi, bili prisiljeni na to da ga često (CXXIX) sazivaju iz straha da će im uzmanjkati novac.76 Mora da su se stvari uvijek nalazile u nekom kriznom stanju koje je kraljevski autoritet činilo nedovoljnim da tomu doskoči, ili su se pak kraljevi, zahvaljujući svojim klikama u sejmicima, osiguravali da uvijek na raspolaganju imaju većinu poslanika, ili su pod zaštitom libemm veto bili sigurni da će uvijek moći prekinuti vijećanje koje im se možda ne bi sviđalo i po miloj volji raspuštati zasjedanja Sejma. Kada sve ove pobude više ne budu postojale, moramo očekivati da će kralj, ili pak Senat, odnosno oboje zajedno, uložiti velike napore u to da se oslobode Sejma i da njegova zasjedanja onoliko prorijede koliko se to bude moglo. Eto što napose treba preduhitriti i spriječiti. Predloženo sredstvo jest jedino, jed nostavno je i svakako mora biti djelotvorno. Veoma je neobično što se tomu, prije Društvenog ugovora gdje ga ja iznosim, nitko nije domislio.77 Jedna od najvećih neprilika s velikim državama, ona zbog koje je slobodu najteže sačuvati, jest što se zakonodavna moć ondje ne može izravno očitovati te može djelovati tek putem poslanstva [depu-, tation]. To ima svoju dobru i svoju lošu stranu, ali zlo odnosi prevagu.78 Zakonodavca je kao tijelo nemoguće podmititi, ali ga je lako prevariti. Njegove je predstavnike teško prevariti, ali ih je lako podmititi, te se rijetko događa da im se to ne desi. Pred očima vam 177


je primjer engleskoga Parlamenta, a zahvaljujući liberum veto, i primjer vaše vlastite nacije. No, onoga tko je u zabludi još se i može prosvijetliti, ali kako da zadržimo onoga tko se prodaje? Mada i nisam baš naročito upućen u poljske poslove, okladio bih se u sve na svijetu da više prosvijećenosti ima u Sejmu i više vrline u sejmicima. Vidim dva sredstva kojima se može preduhitriti ovo strahovito zlo podmitljivosti koje organ slobode pretvara u oruđe ropstva. Prvo je sredstvo, kako sam već rekao, učestalost zasjedanja Sejma koja, često smjenjujući predstavnike, čini njhovo zavođenje skupljim i težim. U tom je pogledu vaše državno ustrojstvo bolje od ustrojstva Velike Britanije (CXXX), pa kada se ukine ili preinači liberum veto, ne vidim nikakve druge promjene koju bi tu trebalo napraviti, osim da se možda postave još neke poteškoće pri upućivanju istih pos lanika na dva uzastopna zasjedanja Sejma, te da se spriječi da oni budu birani velik broj puta. Malo ću se kasnije vratiti na ovo po glavlje. Drugo je sredstvo da se predstavnici obavežu da će točno slijediti dobivene upute i da će svojim opunomoćiteljima (CXXXI) strogo položiti račun o svom držanju na Sejmu.79 U vezi s time, mogu se tek diviti nemaru, nebrizi, a usuđujem se reći, i gluposti engleske nacije koja, pošto je svoje poslanike oboružala vrhovnom moći, ne dodaje tomu nikakve kočnice kojima bi se mogao urediti način na koji će oni tu moć smjeti koristiti tokom svih sedam godina koliko im traje ovlaštenje (CXXXII). Vidim da Poljaci dovoljno ne shvaćaju važnost svojih sejmika, ni sve što im duguju, ni sve što od njih mogu dobiti, ako prošire njihove ovlasti i dadu im redovniji oblik. Ja sam sa svoje strane uvjeren (CXXXIII) da su, ako je konfederacije i jesu spasite, upravo sejmici sačuvali domovinu, te da je upravo u njima pravi paladij slobode.SO Upute koje se daju poslanicima moraju biti vrlo brižljivo sroče ne, koliko u pogledu točaka najavljenih u općim pitanjima,81 toliko i u pogledu sadašnjih potreba države ili pokrajine (CXXXIV), i to od strane povjereništva kojemu, ako baš hoćemo, predsjedava maršal sejmika, ali koje je inače sastavljena od članova izabranih većinom glasova; a plemići se nipošto ne smiju razići prije no što se te upute ne pročitaju, rasprave i odobre u punom sastavu skupštine. Pored izvornika tih uputa, koji se predaje poslanicima zajedno s puno178


moćima, mora u zapisnicima sejmika ostati prijepis što su ga oni potpisali. Upravo u vezi s tim uputama moraju oni, po svom povrat ku, o svom držanju položiti račun pred izvještajnim sejmicima koje neizostavno treba ponovno uspostaviti,82 a upravo će na temelju toga izvještaja ili biti isključeni iz svakoga kasnijeg zastupništva, ili iznova proglašeni prihvatljivima, kada su dobivene upute slijedili na zado voljstvo svojih opunomoćitelja. Ovaj je ispit od krajnje važnosti. Ne bi mu se moglo pridati previše pozornosti ni odviše brižno istaknuti njegov učinak. Pri svakoj riječi koju izrekne u Sejmu, pri svakom koraku što ga poduzme, poslanik treba sebe unaprijed gledati očima svojih opunomoćitelja, i shvatiti utjecaj što će ga njihov sud imati koliko na njegove naume o napredovanju, toliko i na štovanje od strane sunarodnjaka, neophodno za ostvarenje tih nauma: jer na pokon, ne šalje nacija poslanike u Sejm zato da bi tamo izricali svoje pojedinačno mnijenje, već da bi iznijeli njezinu volju. Tu je kočnica bezuvjetno nužna da bi se oni zadržali u granicama svoje dužnosti i da bi se preduhitrila svako podmićivanje, s koje god strane ono dolazilo. Što god se moglo o tome reći, ne vidim nikakve (CXXXV) štete u tom ometanju, budući da Poslanički dom, koji nema ili ne smije imati nikakvu ulogu u pojedinostima uprave (CXXXVI) ne može nikada biti prisiljen da se bavi bilo kakvim nepredviđenim pitanjima: uostalom, ako neki poslanik samo ne učini ništa suprotno izričitoj volji svojih opunomoćitelja (CXXXVII), oni mu neće uzeti za zlo što je kao dobar građanin iznio svoje mišljenje o pitanjima (CXXXVIII) koja oni nisu predvidjeli, te o kojima se nisu opredi jelili. Dodajem napokon da, kada bi zapravo i bilo nekakve štete u tome da se poslanici tako pokorno drže dobivenih uputa, još uvijek se uopće ne bi smjelo kolebati nasuprot golemoj prednosti da zakon nikada neće biti ništa doli stvarni izraz volja nacije. No, također, pošto se poduzmu ove mjere opreza, ne smije nikada biti sukoba oko ovlaštenja između Sejma i sejmika, te kada Sejm u punom sastavu donese neki zakon, sejmicima ne dopuštam čak ni pravo da prosvjeduju. Neka kazne svoje poslanike (CXXXIX), neka im, ako treba, čak i glavu daju odsjeći, obave li svoju dužnost nesavjesno; ali neka se pokoravaju potpuno i uvijek, bez iznimke i bez prosvjeda, neka, kako je i pravedno, snose kaznu za svoj loš izbor: osim što će na slijedećem zasjedanju Sejma, ako prosude da je to na 179


mjestu (CXL), iznijeti onoliko oštre prigovore koliko im to bude po volji. Za zasjedanja je Sejma, budući da su česta, manje potrebno da budu dugačka, te mi se trajanje od šest tjedana čini sasvim dovoljnim za obične državne potrebe.83 No proturječna je da suverena vlast [autorite] sama sebi postavlja ograničenja, napose kada se nalazi neposredno u rukama nacije.84 Neka ovo trajanje redovnih zasjeda nja Sejma i dalje bude određeno na šest tjedana, to je dobro. Ali će uvijek o tom skupu ovisiti da li će se ovaj rok izričitom odlukom produžiti kada poslovi to budu zahtijevali. Ta napokon, ako Sejm, koji je po svojoj naravi iznad zakona, rekne»Hoću ostati«, tko će mu reći»Ja neću da ti ostaneš«. Samo u jednom jedinom slučaju Sejm ne bi mogao tako postupiti - kada bi htio trajati dulje od dvije godine: njegova bi vlast tada prestala i s trećom bi godinom započela vlast novoga saziva Sejma.85 Sejm, koji sve može, neosporno može i propisati dulji vremenski razmak između dva zasjedanja: no taj bi se novi zakon mogao odnositi tek na kasnije sazive Sejma, a onaj koji ga donosi ne može se njime koristiti. Načela iz kojih se izvode ova pravila utvrđena su (CXLI) u Društvenom ugovoru.86 U pogledu izvanrednih zasjedanja Sejma, dobro uređenje za pravo zahtijeva da ona budu rijetka, te da se sazivaju jedino u slučajevima hitne potrebe. Kada kralj prosudi da su te potrebe takve, mora mu se, priznajem, vjerovati: no ti bi slučajevi potrebe mogli postojati, a da on u to ne bude uvjeren; treba li da onda o tome prosuđuje Senat? U slobodnoj se državi mora predvidjeti sve što bi moglo ugroziti slobodu. Ako ih zadržite, konfederacije u pojedinim slučajevima mogu (CXLII) zamijeniti izvanredna zasjedanja Sejma; ali ako ukinete (CXLIII) konfederacije, nužno je potrebno neko rješenje i za ta zasjedanja.87 Čini mi se nemogućim da se zakonom može razumno ograničiti trajanje izvanrednih (CXLIV) zasjedanja Sejma, budući da ono neizostavno ovisi o naravi poslova zbog kojih se ta zasjedanja sazi vaju. Hitrost je ponajviše nužna; ali, odnosi li se ta hitrost na pitanja koja treba raspraviti, a koja ne spadaju u red tekućih poslova, ne može se o tome unaprijed ništa utvrditi, te bismo se mogli naći u takvu položaju da nam bude važno da Sejm ostane na okupu sve dok se to stanje ne promijeni, ili dok vrijeme redovnih zasjedanja Sejma ne smijeni ovlaštenja ovoga saziva. 180


Da bi se na zasjedanjima Sejma (CXLV) uštedjela toliko drago cjeno vrijeme, valjalo bi pokušati da se na tim skupovima ukinu isprazne rasprave (CXLVI) koje služe tek tome da se zbog njih gubi vrijeme. Bez sumnje ondje treba, ne samo pravila i reda, već i cerem�nijala i veli�nstvenosti. Htio bih čak da se tome poglavlju posveti posebna bnga, te da se shvati, na primjer, koliko je to barbarstvo i užasna nedoličnost kada vidimo kako se velebnošću oružja oskvrnjuje svetište zakona.ss Zar ste vi, Poljaci, veći ratnici no što su to bili Rimljani? A nikada, ni pri najvećim nemirima u njihovoj Republici (CXLVII), nisu pojavom mača bile okaljane komicije ni Senat. No, htio bih također da, vežemo li se uz važne i ?užne stvari (CXLVIII), izbjegavamo sve što se može (CXLIX) Jednako dobro izvesti i drugdje. Rugi, 89 na primjer, to jest ispitivanje podobnosti poslanika, predstavlja u Sejmu izgubljeno vrijeme: ne zato što to ispitivanje nije samo po sebi važna stvar, nego što se ono isto tako dobro, pa i bolje može izvršiti u samome onom mjestu gdje su �ili izabr�ni, gdje ih ljudi najbolje poznaju i gdje svi oni imaju svoJe suparmke. Upravo se u samome njihovu vojvodstvu, u sejmiku koji ih šalje valjanost njihova izbora može najbolje utvrditi, a i u kraćem vremenu, kao što se postupa u slučaju radomskih povjerenika i poslanika u V rhovnom sudu.90 Kada to obavi, Sejm ih mora prihvatiti bez rasprave o laudumu9l kojega su nosioci, i to ne samo radi toga da bi se preduhitrile prepreke zbog kojih se može otegnuti izbor maršala, već napose spletke kojima bi Senat ili kralj mogli ometati izbore i progoniti podanike koji bi im smetali. Ono što se nedavno dogodilo uL ondonu pouka je za Poljake.92 Dobro znam da je taj Wilkes (CL) tek običan smutljivac; ali je primjerom njegova odbacivanja podloga pripremljena,93 te će ubuduće u Dom općina biti pripuštani samo oni podanici koji Dvoru odgovaraju. Valjalo bi početi od toga da se više pozornosti posveti izboru članova koji u sejmicima imaju pravo glasa. Time bi se lakše razlučivali oni koji se mogu (CLI) birati za poslaničku dužnost. Mletačka je Zlatna knjiga uzor koji valja slijediti zbog pogodnosti koje pruža.94 Bilo bi zgodno i veoma lako u svakom grodu95 točno voditi knjigu o svim plemićima koji udovoljavaju traženim uvjetima i imaju pravo glasa u sejmicima. Tukvi bi se upisivali u knjigu svoga okruga onim redom kojim bi tko dosizao (CLII) životnu dob koju zahtijevaju zakoni, a brisali bi se oni koji iz nje moraju biti isključeni, 181


čim bi se desio takav slučaj, uz naznaku razloga za njihovo isključenje (CLIII). S pomoću tih bi se knjiga, kojima bi valjalo dati veoma vjerodostojan oblik, lako razabirali kako legitimni članovi sejmika, tako i osobe koje mogu biti izabrane za poslaničku dužnost, te bi se duljina rasprava po tom pitanju jako skratila. Bolja bi stega na zasjedanjima Sejma i sejmika, zasigurno bila jako korisna stvar ali, nikada to neću dovoljno naglasiti, ne treba istodobno htjeti dvije proturječne stvari. Stega je dobra, ali sloboda više vrijedi, te će, što slobodu više budete stezali pristojnošću, ta pristojnost pružati više mogućnosti za prisvajanje vlasti. Svi oni kojima se budete služili da biste spriječili od�tup�_nje o?_ zako�?da�� nog reda, premda sami po sebi (CLIV) dobn, pnJe će ih kasmJe biti upotrijebljeni za to da tu slobodu uguše. Veliko su zlo dugačke i isprazne besjede zbog kojih se gubi tako dragocjeno vrijem� (CL�): ali je daleko veće zlo da se dobar grada1;in (CLVI) ne usudi govontl ni onda kada može reći štogod korisno. Cim se u Sejmu budu otvarala samo pojedina usta, te im bude zabranjeno da sve kažu, govorit će se još samo ono što se može svidjeti moćnicima. Nakon promjena neophodnih u imenovanju na pojedine du žnosti i podjeli milosti, vjerojatno će biti manje ispraznih govora i manje ulagivanja upućenih kralju u tom obliku. Moglo bi se, me đutim, da. bi se malo skratila okolišanja96 i svaštarenja, svakog govornika obavezati na to da na početku svoje rasprave iznes� postavku koju hoće izložiti, te da, pošto iznese svoje razloge, dade i sažete zaključke, kako to na sudovima čine kraljevi ljudi. Ako to i ne bi skratilo rasprave, barem bi od njih odvratilo one koji hoće govoriti samo zato da ništa ne kažu, te natjerati druge da gube vrijeme (CLVII) u neradu. Ne znam točno kakav je ustaljeni oblik kojim se na zasjedanjima Sejma potvrđuju zakoni; ali znam da iz naprijed spomenutih razloga taj oblik ne smije biti isti kao u Parlamentu Velike Britanije;97 da poljski Senat mora imati upravne, a ne zakonodavne ovlasti, da � svakoj zakonodavnoj stvari senatori moraju glasati samo kao članovi Sejma, a ne kao članovi Senata, te da se glasovi moraju brojati pojedinačno i jednako u oba doma. Možda je uporaba načela liberum veto spriječila da se načini takvo razlučivanje, ali će ono biti nužno kada liberum veto bude ukinut, i to tim više što će time Poslanički dom biti prikraćen za golemu prednost, jer ne pretpostavljam da su 182


senatori, a još manje ministri, ikada imali udjela u tom pravu. Veto poljskih poslanika preslikava veto pučkih tribuna u Rimu. No, oni to pravo nisu koristili kao građani, već kao predstavnici rimskog naroda. Gubitak načela liberum veto pogađa, dakle, samo Poslanički dom, a tijelo Senata, budući da ništa ne gubi, time samo dobiva. Uzevši ovo u obzir, vidim nedostatak koji u Sejmu valja ispraviti; naime da Senat, budući da je broj senatora gotovo izjednačen s brojem poslanika,98 ima prevelik utjecaj u vijećanjima, te lako može, zahvaljujući svojem ugledu medu viteškim staležom, pridobiti onaj mali broj glasova koji mu je potreban da bi uvijek bio premoćan. Kažem da je to nedostatak; zato što Senat, budući da je posebno tijelo u državi, nužno ima svoje vlastite interese koji se razlikuju od nacionalnih, te koji im u pojedinom pogledu čak mogu biti i suprotni. No zakon, koji je tek izraz opće volje, doista je zbroj svih pojedinačnih interesa međusobno spojenih i uravnoteženih svojom vlastitom množinom. No, interesi bi jednoga tijela, budući da imaju odveć značajnu težinu, poremetili ravnotežu, pa se ne smiju u obzir uzimati kolektivno. Svaki pojedinac mora imati svoj glas, nijedno tijelo, pa koje god ono bilo, ne smije imati svoj glas.99 A kada bi Senat u Sejmu imao preveliku važnost, ne samo da bi ondje proturao svoj interes, već bi ga i učinio premoćnim. Ovome se nedostatku sam po sebi pruža prirodan lijek; naime, povećanje broja poslanika; bojim se da bi to u državi izazvalo previše uznemirenosti i da bi se odviše približilo (CLVIII) demokratskom metežu.100 Kada bi taj omjer neizostavno trebalo izmijeniti, umjesto povećanja broja poslanika, više bih volio smanjiti broj senatora. A u biti, baš i ne vidim zašto su, kad već na čelu svake pokrajine stoji po jedan vojvoda, tu potrebni još i veliki kastelani.101 No, nikada ne gubimo iz vida važno pravilo da bez nužde ništa ne mijenjamo, ni zbog toga da bismo nešto oduzeli, ni zbog toga da bismo nešto dodali. Bolje je, po mome sudu, imati manje brojno Vijeće i ostaviti veću slobodu onima koji ga sačinjavaju negoli povećavati njihov broj i ograničavati im slobodu u vijećanjima, kako smo to uvijek prisiljeni činiti kada taj broj postane prevelik (CLIX). Tome ću dodati da, ako je dopušteno predviđati dobro kao i zlo, treba izbjegavati da Sejm učinimo onoliko brojnim koliko on to može biti, kako ne bismo sebi uskratili mogućnost da u njega jednoga dana bez zbrke pripustimo nove zastupnike, ako ikada dođemo do toga da gradovima podijelimo 183


plemićke povelje i da oslobodimo kmetove, kao što bi bilo poželjno radi snage i sreće (CLX) nacije. Potražimo, dakle, sredstvo da ovome nedostatku doskočimo na drugi način i sa što je moguće manje promjena. Sve senatore imenuje kralj, pa su oni dosljedno tomu njegova čeljad. Štoviše, njihova je čast doživotna, te s toga naslova tvore tijelo neovisno i o kralju i o viteškom redu koje, kako sam to rekao, ima svoj poseban interes i nužno teži uzurpaciji vlasti. A ovdje me se ne smije optuživati zbog proturječnosti zato što Senat prihvaćam kao zasebno tijelo u Republici, premda ga ne prihvaćam kao stalež koji je sastavni dio Republike: to je dvoje, naime, veoma različito.102 Kao prvo, kralju valja oduzeti imenovanje Senata,103 ne toliko zbog vlasti koju on time zadržava nad senatorima, a koja i ne mora biti velika, koliko zbog vlasti koju ima nad svima onima koji teže da postanu senatori, te preko njih nad cijelim nacionalnim tijelom. Povrh učinka što će ga ova promjena izvršiti u državnom ustrojstvu, iz nje će proizaći neprocjenjiva prednost ublažavanja udvoričkoga duha medu plemstvom, te njegovo nadomještanje radoljubnim duhom. Ne vidim nikakve štete u tome da senatore imenuje Sejm, a vidim mnogo dobrih strana koje su i odveć jasne, a da bi ih trebalo potanko razmatrati. To se imenovanje može obaviti odjednom (CLXI) u Sejmu, ili najprije u sejmicima, predlaganjem stanovitoga broja osoba za svako ispražnjena mjesto u pojedinim vojvodstvima. Između tih izabranika Sejm bi načinio svoj odabir (CLXII) ili bi pak izabrao manji broj medu kojima bi se još uvijek moglo kralju ostaviti pravo da odabere. No, da odmah prijeđemo na najjednostavnije rješenje, zašto svaki vojvoda ne bi bio za stalno izabran u sejmiku svoje pokrajine? Ta kakvom je štetom urodio (CLXIII) takav izbor u slučaju poločkoga ili witebskoga vojvode, te samogitijskoga sta roste,104 i kakvo bi bilo zlo u tome da povlastica ovih triju pokrajina postane zajedničkim pravom i za sve ostale? Ne gubimo iz vida važnost koju za Poljsku ima usmjeravanje njezina državnog ustroj stva prema federativnom obliku da bi, koliko god je moguće, otklo nila nedaće koje se vezuju uz veličinu ili, radije (CLXIV) uz pro stranost države. U drugom redu, ako postignete da se senatori više ne imenuju doživotno, znatno ćete oslabiti interes tijela koje teži uzurpaciji vlasti. No, taj postupak ima svojih poteškoća: kao prvo, zato što je

184


ljudima koji su navikli na bavljenje javnim poslovima teško da se odjednom nadu svedeni na položaj privatne osobe, a da nisu ništa sagriješili; kao drugo, zato što su senatorska mjesta spojena s voj vodskim i kastelanskim naslovima i s lokalnim ovlastima koje se uz te naslove vezuju, te što bi iz neprestanoga prelaženja tih naslova i tih ovlasti s jednoga pojedinca na drugog proizašao nered i nezadovoljstvo. Napokon, ta se smjenjivost ne može protegnuti na biskupe, a na ministre se, čija mjesta budući da zahtijevaju posebnu nadaren�st, nije �vijek lako ispravno popuniti, možda i ne smije p�otezat1. Kada b1 se samo biskupi birali doživotno, vlast (autori te] _ b1 se svećenstva, već 10nako prevelika, znatno uvećala, a važno je da joj protuteža budu senatori koji se, kao i biskupi, biraju doživotno, te se ne boje više od njih da će biti uklonjeni. Evo što bih ja zamislio kao način da se doskoči ovim raznoraz nim neprilikama. Htio bih da mjesta senatora koji sjede u prvom redu i dalje budu doživotna. To bi, podrazumijevajući ovdje, povrh biskupa i vojvoda, i sve kastelane koji sjede u prvom redu, činilo devedeset i devet (CLXV) senatora koji se ne mogu smjenjivati.105 Što se tiče kastelana koji sjede u drugom redu, htio bih da svi budu birani na određeno vrijeme, bilo to na dvije godine, pri čemu bi se na svakom zasjedanju Sejma obavljao nov izbor, ili pak na dulje vrijeme, ako se prosudi da je to prikladno; ali s time da na kraju svakoga roka uvijek napuste svoje mjesto, osim onih koji budu ponovno izabrani i koje bi Sejm htio zadržati, što bih ja dopustio samo stanovit broj puta, prema naumu s kojim ćemo se malo dalje susresti (CLXVI). Naslovi bi bili slaba prepreka (CLXVII), zato što bi ti naslovi, budući da ne obavezuju gotovo ni na kakvu drugu službu osim zasjedanja u Senatu, bez ikakve smetnje mogli biti ukinuti, te bi umjesto naslova kastelana, oni jednostavno mogli nositi naslov senatora zastupnika.106 Kako bi se, kada Senat zahvaljujući reformi postane opunomoćen za izvršnu moć, u njegovu sazivu stalno nalazio određeni broj članova, odmjereni (CLXVIII) bi broj senatora zas tupnika isto tako bio uvijek dužan (CLXIX) da naizmjence prisus tvuje zasjedanjima. No, nije ovdje riječ o pojedinostima ovakve vrste. Zahvaljujući (CLXX) ovoj jedva osjetnoj promjeni, ti bi kas telani ili senatori zastupnici utoliko postali predstavnici koji bi u Sejmu činili protutežu senatorskom tijelu i viteškom bi staležu

185


značili pojačanje na nacionalnim skupštinama; tako da doživotni senatori, premda postavši moćniji, koliko dokidanjem veta, toliko i smanjenjem kraljeve moći (CLXXI) i moći ministara koja se dje lomice stapa i sa senatskim tijelom, ipak ne bi mogli na njima osigurati prevlast raspoloženju toga tijela, te bi Senat, ovako podije ljen na privremene i doživotne članove, bio onoliko dobro usta novljen koliko je to moguće da čini posredničku vlast između Po slaničkoga doma (CLXXII) i kralja, imajući istodobno dovoljno postojanosti za vođenje uprave i dovoljno ovisnosti o zakonima da im se mora podvrgavati. Ovaj mi se postupak čini dobrim zato što je jednostavan, a ipak ima velik učinak (CLXXIII). Da bi se obuzdale (CLXXIV) zloupotrebe veta, predlaže se da se glasovi poslanika više ne prebrojavaju pojedinačno,već da se broje po vojvodstvima.107 Itekako bi trebalo razmisliti o toj promjeni prije no što je usvojimo (CLXXV), premda ona ima svojih prednosti i pogodna je za federativni oblik. Glasovi uzeti ukupno i kolektivno uvijek manje izravno smjeraju općem interesu nego uzeti odvojeno i poje

od još većega broja,što ćese pokatkad ponavljati (CLXXIX)u nacrtu koji namjeravam predložiti: no, pribjegavajući (CLXXX) u vezi s tom točkom tajnome glasanju, moći će se ta poteškoća lako ukloniti s pomoću tiskanih i brojevima obilježenih listića koji bi se biračima podijelili dan uoči izbora, te koji bi sadržavali imena svih kandidata između kojih se izbor mora obaviti. Sutradan bi birači jedan za drugim ubacivati listiće u jednu košaru, pošto bi svaki na svom listiću označio one koje izabire ili one koje isključuje (CLXXXI), prema uputi koja bi se nalazila u zaglavlju listića. Čitanje bi ovih istih listića odmah i u prisutnosti skupštine obavljao tajnik Sejma uz pomoć još dvojice tajnika koje između prisutnih poslanika ad actum imenuje maršal (CLXXXII). Zahvaljujući ovoj metodi, postupak bj se toliko skratio i pojednostavnio da bi se bez raspre i bez buke cijeli Senat lako popunio na jednome zasjedanju. Istina je da bi bilo potrebno još i pravilo o određivanju popisa kandidata, ali će to poglavlje dobiti svoje mjesto i neće biti zaboravljena. (CLXXXIII) Ostaje nam da govorimo o kralju koji predsjedava Sejmom, te koji po svome položaju mora biti vrhovnim skrbnikom zakona. [VIII.] O KRALJU Veliko je zlo da poglavar neke nacije bude rođeni neprijatelj slobode čijim bi trebao biti braniteljem.109 Ovo zlo, po mome sudu, nije toliko bitno vezano uz taj položaj da se od njega ne bi moglo odvojiti ili, barem, znatno ublažiti.Nema iskušenja bez nade. Učinite uzurpaciju vlasti nemogućom za svoje kraljeve, i izbit ćete im te mušice iz glave, pa će oni, da bi vama dobro upravljali i da bi vas branili, uložiti sve one napore koje sada poduzimaju da bi vas sebi potčinili. Utemeljitelji su se Poljske, kako je to (CLXXXIV) primi jetio g. grof Wielhorski,110 odista pobrinuli za to da kraljevima oduzmu sredstva kojima bi mogli ljudima naškoditi, ali ne i ona kojima će ih moći potkupiti, a milosti što ih oni imaju pravo podje ljivati (CLXXXV) u izobilju im pružaju to sredstvo. Poteškoća je u tome, oduzmemo li im to pravo, izgleda kao da im sve oduzimamo; a upravo tako ne valja postupati. Naime, to je isto kao i da uopće nemate kralja,a vjerujem da je za tako veliku državu kao što je Poljska (CLXXXVI) nemoguće da se odrekne kralja, to jest, vrhovnoga doživotnog poglavara.111 No, osim ako poglavar neke nacije nije 187


posvema nesposoban, te prema tomu i beskoristan, valjda može štogod i napraviti, a koliko god malo mogao učiniti, to nužno mora biti dobro ili loše. Sada imenovanje čitavog Senata stoji do kralja; to je previše. A ako u tom imenovanju kralj nema nikakva udjela, to pak nije dovoljno. Premda perove u Engleskoj također imenuje kralj, to je persko dostojanstvo daleko manje ovisno o njemu zato što, kada se jednom dodijeli, postaje nasljedno, dok se biskupska, vojvodska i kastelanska čast, budući da su tek doživotne, po smrti nosioca svakoga od tih naslova vraćaju u kraljevu nadležnost. Rekao sam na koji mi se način čini da bi trebalo obavljati to imenovanje, naime, da vojvode i velike kastelane doživotno imenuju pojedini sejmici, a kastelane, koji sjede u drugom redu Sejm, i to na određeni rok. U pogledu biskupa, čini mi se teškim, osim ako ih ne bude birao njihov kaptol, da se njihovo imenovanje oduzme kralju, a vjerujem da mu se ono može ostaviti, izuzev ipak imenovanje gniezenskog nadbiskupa112 koje prirodno pripada Sejmu, jer bi taj naslov inače trebalo odvojiti od erimaske časti kojom Sejm jedini smije raspolagati (CLXXXVII). Sto se tiče ministara, napose veli kih vojskovođa i velikih rizničara, premda njihova moć koja čini protutežu kraljevoj mora biti umanjena u razmjeru prema njegovoj moći, ne čini mi se razboritim da se kralju ostavi pravo da ta mjesta popunjava svojom čeljadi, te bih htio barem da mora birati između maloga broja osoba koje će mu predložiti Sejm.113 Slažem se da kralj, budući da ta mjesta, pošto ih dodijeli, više ne može nikome oduzeti, ne može više ni neizostavno računati na one koji će ih popuniti; no, i to je dovoljno da stekne vlast nad moliteljima, te mu, ako ga već i ne čini kadrim da mijenja izgled vladavine, barem ostavlja nadu u to a napose mu je tu nadu po svaku cijenu važno oduzeti. Što se tiče velikoga kancelara, mislim da njega (CLXXXVIII) mora imenovati kralj. Kraljevi su po rođenju suci svojih naroda; upravo su radi te dužnosti, premda su je svi oni zapostavili (CLXXXIX), i postavljeni:114 ona im ne može biti oduzeta; a kada je neće sami obavljati, po pravu im u toj ulozi pripada imenovanje zamjenika zato što je uvijek na njima da odgovaraju za presude koje se donose u njihovo ime. Nacija im, istina je, može dodijeliti prisjed nike, a tako i mora postupiti kada oni glavom ne sude. Tukav je Krunski sud kojemu ne predsjeda kralj, nego veliki kancelar,1 15 pod 188


nadzorom nacije, a se1m1c1 s razlogom imenuju ostale njegove članove. Kada bi kralj sudio osobno, cijenim da bi imao pravo da sam presuđuje (CXC). U svakome bi slučaju uvijek bilo njemu u korist da bude pravedan, a nepravične presude nikada nisu predstavljale pravi put kojim se dospijeva do prisvajanja vlasti. U pogledu ostalih dostojanstava, koliko krunskih, toliko i voj vodskih, koja su tek počasni naslovi i donose više sjaja negoli utjecaja, nemoguće je bolje postupiti nego da mu se nad njima ostavi puno pravo raspolaganja: tako da može počastiti zasluge i polaskati tašti ni, ali da nikome ne može dodijeliti moć. Veličanstvo se prijestolja mora održavati u punom sjaju, ali je važno da se pri svakom trošku koji je nužan za tu svrhu, kraljtJ dopusti da ga počini u najmanjoj mogućoj mjeri. Bilo bi poželjno da sve službenike kraljeve plaća Republika, a ne on, te da se razmjerno tome smanje svi (CXCI) kraljevi prihodi kako bi se, koliko se to može, umanjio prolazak prinosa kroz kraljeve ruke.116 Predložili su vam da krunu učinite nasljednom.117 Budite sigurni da će, u trenutku kada taj zakon bude donesen, Poljska moći zauvijek reći zbogom svojoj slobodi. Neki misle da se tome može u dovoljnoj mjeri doskočiti ograničavanjem kraljeve moći. A nitko ne vidi da će te granice, što ih isprva postavljaju zakoni, tokom vremena biti prekoračene zahvaljujući postupnom uzurpiranju vlasti, te da sistem što ga neka kraljevska obitelj prihvaća i bez prekida ga se drži, mora s vremenom prevagnuti nad zakonodavstvom koje po svojoj naravi neprestano teži k labavljenju. Ako velikaše i ne može podmititi svojim milostima, kralj ih uvijek može podmititi obvezama za koje će jamčiti njegovi nasljednici, pa kako se nacrti što ih stvara kra ljevska obitelj zajedno s njome i nastavljaju, ljudi će imati mnogo više povjerenja u njezina obećanja i daleko će više računati na njihovo ispunjenje negoli kada izborna kruna znači svršetak monarhovih nauma zajedno sa svršetkom njegova života. Poljska je slobodna zato što svakome kraljevanju prethodi razdoblje u kojemu nacija, zado bivši opet sva svoja prava i stičući novu krepkost, zaustavlja na predovanje zloupotreba i prisvajanja vlasti, razdoblje u kojem zako nodavstvo dobiva novu snagu i ponovo se ispunja prvobitnim po letom. Što će biti s vašim pacta conventa, egidom Poljske,118 kada neka obitelj zauvijek zasjedne na prijestolje i na njemu ostane bez prekida, te između smrti očeve i sinovljeve krunidbe ne bude naciji 189


ostavljala doli ispraznu sjenku slobode bez učinka, koju će ubrzo poništiti prijetvorna zakletva što je svi kraljevi polažu prilikom pomazanja, a trenutak potom i svi zab�ravljaju? Vidjeli ste Dansku, vidite Englesku, a uskoro ćete vidjeti i Svedsku.119 Okoristite se tim primjerima da biste jednom za svagda naučili da će, kakve god mjete opreza mi mogli nagomilavati, nasljedno pravo na prijestolje i sloboda nacije zauvijek biti dvije međusobno nespojive stvari. Poljaci su uvijek pokazali sklonost tomu da krunu prenose s oca na sina, ili nasljeđivanjem na najbliže srodnike, premda uvijek po izbornome pravu. Tu će ih sklonost, ako i dalje pri njoj ustraju, prije ili kasnije odvesti u nesreću da krunu učine nasljednom, a ne treba da se nadaju kako će se na taj način isto onoliko dugo boriti protiv kraljevske moći koliko su se pripadnici germanskoga carstva borili protiv moći careve, zato što Poljska u sebi samoj nipošto nema dovoljne protuteže da nasljednoga kralja zadrži u okvirima potči njenosti zakonima. Unatoč moći nekolicine pripadnika C arstva, bez neočekivanog bi izbora Karla VJJ.1 20 carske kapitulacije sada već bile tek isprazna zbirka propisa (CXCII), kako su to i bile početkom ovoga stoljeća; apacta conventa će postati nešto još daleko ispraznije kada kraljevska obitelj bude imala vremena da se učvrsti na vlasti i da sve ostale sebi podvrgne. Da jednom riječju iskažem svoje nazore u vezi s ovim poglavljem, mislim da bi izborna kruna, i uz najap solutističkiju vlast, još uvijek bila bolja za Poljsku negoli nasljedna kruna uz gotovo nikakvu vlast.121 Umjesto toga kobnog zakona po kojemu bi kruna postala na sljednom, predložio bih nešto drugo, posve suprotno, čime bi se, ako se to prihvati, zadržala poljska sloboda. Naime, da se temeljnim zakonom odredi kako kruna nikada ne može prijeći s oca na sina i da svaki sin nekoga poljskog kralja mora zauvijek biti isključen iz prava na prijestolje. Velim da bih predložio takav zakon kada bi on bio potreban: ali zabavljen naumom koji bi imao isti učinak i bez takva zakona, iznosim umjesto toga objašnjenje svoga nauma, te pretpostavljajući da će, prema njegovu učinku, sinovi biti isključeni barem iz neposrednog prava na očevo prijestolje, izgleda mi da doista pouzdana sloboda neće biti jedina prednost koja će iz tog isključiva nja proizaći. Ono će uroditi još jednom, vrlo značajnom prednošću: naime, time što će, kada im bude oduzeta svaka nada da će se domoći svojevoljne vlasti i prenijeti je na svoju djecu, kraljevi svoju djelatnost 190


upotrijebiti u korist državne slave i procvata, što će biti jedini izgled (CXCIII) koji će se pružati zadovoljenju njihova častohleplja. Tuko naciji njezin poglavar više neće biti rođeni neprijatelj, već će postati njezinim prvim gradaninom.122 A njemu će glavni posao biti da svoje kraljevanje_ �rodiči korisnim pothvatima zbog kojih će biti omiljen medu vlast1t1m narodom, dostojan štovanja medu susjedima, zbog kojih će se i nakon njega blagosljivati (CXCIV) njegov spomen, te će tako, osim u okviru onih sredstava s pomoću kojih ljudima može škoditi i zavoditi ih, a što mu nikada ne treba (CXCV) dopustiti, biti uputno povećati njegovu moć u svemu što može pridonijeti javnom dobru.I mat će malo neposredne i izravne snage da djeluje samostal no, ali će imati mnogo autoriteta, mnogo mogućnosti za nadzor i nadgledanje kako bi svakoga držao u okvirima njegove dužnosti i usmje:ava� vla�avinu prema njezinu istinskom cilju (CXCVI). PredsJedan1e SeJmom, Senatom i svim ostalim tijelima, strogo ispiti vanje vladanja svih ljudi na istaknutom položaju, velika skrb za održavanje pravednosti i neporočnosti u svim sudovima, za očuvanje reda i mira u državi, te za učvršćenje njezine vanjske ravnoteže, zapovijedanje vojskom u ratno vrijeme, korisni pothvati u vrijeme mira, zadaci su koji osobito spadaju u njegovu kraljevsku dužnost i kojima će biti dovoljno zauzet ako ih bude htio sam obavljati; naime, budući da su pojedinosti uprave povjerene ministrima koji su za to i postavljeni, bio bi neoprostiv grijeh za poljskoga kralja da ma i jedan dio svoje uprave povjeri (CXCVII) svojim miljenicima. Neka osobno obavlja svoj posao ili neka od njega odustane.Važno poglavlje u vezi s kojim nacija nikada ne smije popustiti. Na sličnim načelima treba uspostaviti ravnotežu i ravnomjernost ovlasti [pouvoirs] od kojih se sastoji zakonodavstvo i uprava. Tu bi ovlasti, u rukama svojih nosilaca i u najboljem mogućem razmjeru, morale biti upravo razmjerne njihovu broju i obrnuto razmjerno vremenu koje njihovi nosioci ostaju na položaju. Odnos će se između sastavnih dijelova Sejma prilično približiti ovom najboljem odnosu. Posla�_i_čki će dom, kao najbrojniji (CXCVIII), biti također i naj . '!1oćm11, ah će mu se članovi često mijenjati. Manje brojan Senat imat c� manjeg udjela u zakonodavstvu, ali većega u izvršnoj moći, a n��govi će se članovi, sudjelujući u uspostavljanju dviju krajnosti, �IJelom birati na određeno vrijeme, a dijelom doživotno, kako je to 1 uputno za posredničko tijelo. Kralj, koji je na čelu svima, i dalje će 191


se birati doživotno, a njegovu će vlast, uvijek veoma veliku u pogledu nadzora, Poslanički dom ograničavati u pogledu zakonodavstva, a Senat u pogledu uprave. No, da bi se zadržala jednakost, načelo državnog ustrojstva, ništa u svemu tome ne smije biti nasljedno osim plemstva. Kada bi kruna bila nasljedna, radi očuvanja ravnoteže trebalo bi da takvo bude i persko dostojanstvo ili senatorski stalež, kao u Engleskoj. Tuđa bi viteški stalež, izgubivši na važnosti, izgubio i vlast, budući da Poslanički dom nema, kao Dom općina, 123 moć da svake godine otvara i zatvara državnu riznicu, a poljsko bi državno ustrojstvo bilo iz temelja izmijenjena. [IX.] POSEBNI UZROCI ANARHIJE (CXCIX) Sejm koji bude u svim svojim dijelovima ovako razmjeran i dobro uravnotežen, bit će izvorom dobra zakonodavstva i dobre vladavine. No, za to je potrebno da se njegove odredbe poštuju i slijede. Preziranju zakona i anarhiji u kojoj je Poljska do sada živjela, lako je sagledati uzroke. Već sam ovdje ranije naznačio glavni od njih i ukazao na lijek za njega. Ostali su uzroci koji djeluju u istom smjeru: l. liberum veto, 2. konfederacije i 3. zloupotrebe što ih pojedinci čine nad pravom koje im je ostavljena da u svojoj službi drže naoružane plaćenike. Ova je posljednja zloupotreba toliko rasprostranjena da će, ako ne počnemo od toga što ćemo nju ukloniti, sve ostale reforme biti beskorisne. Tuko dugo dok budu imali moć da se suprotstave izvršnoj sili (CC), pojedinci će vjerovati da na to imaju pravo, a kako hoćete da, sve dok oni budu vodili svoje sitne međusobne ratove, u državi vlada mir? 124 Priznajem da su na utvrdama straže potrebne; ali čemu služe mjesta koja su utvrđena samo pred građanima, a slaba pred neprijateljem? 125 Bojim se da ova naša reforma (CCI) ne podlegne pod takvim teškoćama; međutim, ne vjerujem da ih je nemoguće svladati, pa ako neki moćni građanin bude iole razuman, bez muke će pristati na to da više ne drži vlastite naoružane plaćenike kada i nitko drugi to ne bude činio. Nakana mi je da malo kasnije govorim o vojnim ustanovama; tako za to poglavlje ostavljam ono što bih ovdje imao da kažem. Libemm veto nije pravo koje je duboko pogrešno samo po sebi, ali čim prijeđe granice, pretvara se u najopasniju od svih zloupotreba: 192


ono je bilo jamstvo javne slobode, sada je još samo sredstvo tiačenja.126 Ne ostaje nam drugo da �ismo tu zloupotrebu uklonili, doli da joj potpuno uništimo uzrok. Covjekovu je srcu svojstveno da mu je više stalo do pojedinačnih povlastica nego do većih i općenitijih prednosti. Samo nas rodoljublje prosvijećena iskustvom može naučiti tomu da za volju većeg dobra žrtvujemo neko sjajno pravo koje se zbog vlastite zloupotrebe pretvorilo u pogibelj, te od kojega je ta zloupotreba ubuduće nerazdvojiva. Mora da svi Poljaci živo osjećaju nevolje što ih trpe zbog ovoga nesretnog prava.127 Ako ljube red i mir, nemaju nikakva sredstva da i jedno i drugo uspostave u vlastitoj kući, sve dok budu dopuštali postojanje tog prava, dobra pri obrazovanju političkoga tijela ili kada je ono potpuno dovršeno, ali apsurdna i pogubna dok god ima nekih promjena koje bi još trebalo napraviti, a nemoguće je da od toga uvijek nešto ne ostane, napose u velikoj državi okruženoj moćnim i pohlepnim susjedima. Liberum veto bio bi manje nerazuman kada bi se odnosio jedino na temeljna pitanja državnoga ustrojstva: ali da se on općenito javlja u svim odlučivanjima u Sejmu, nešto je što se ni na koji način ne može prihvatiti. Krupna je greška u poljskom državnom ustrojstvu (CCII) što se zakonodavstvo i uprava dovoljno ne razlučuju, te što Sejm, dok obavlja zakonodavnu vlast, s time miješa i upravne di jelove, podjednako donosi i propise o suverenosti i propise o vla davini, a često čak i mješovite propise po kojima su njegovi članovi istodobno i magistrati i zakonodavci. 128 Predložene promjene teže k boljem razlučivanju ovih dviju vlasti, te samim time i točnijem obilježavanju granica načelu liberum veto. Ne vjerujem, naime, da je ikada ikome palo na um da to načelo protegne na čisto upravna pitanja, što bi značilo uništenje građanske vlasti i cijele vladavine. Po prirodnome se pravu društava 129 jednodušnost zahtijevala prilikom obrazovanja političkoga tijela i za temeljne zakone koji su povezani s njegovim postojanjem, kao što su, na primjer, prvi ispravljeni zakon, peti, deveti i jedanaesti zakon, zabilježeni na tobožnjem zasjedanju Sejma iz 1768. 130 No, jednodušnost koja se zahtijeva za donošenje tih zakona mora biti ista (CCIII) i u slučaju njihova opoziva. Eto, to su pitanja u vezi s kojima liberum veto i dalje može postojati, a budući da se ne radi o tome da se ono potpuno ukine, Poljacima, koji su bez mnogo mrmljanja mogli otrpjeti da se 193


to pravo sužava na nezakonitom (CCIV) zasjedanju Sejma iz 1768, vjerojatno neće biti teško otrpjeti da se ono suzi i ograniči na nekom slobodnijem i zakonitijem zasjedanju Sejma.131 Valja sve dobro odvagnuti i dobro promisliti o bitnim pitanjima koja će se uspostaviti kao temeljni zakoni, te samo na te točke usmjeriti snagu načela liberum veto. Na taj će se način učvrstiti državno ustrojstvo i zakoni učiniti onoliko neopozivima koliko to mogu biti. Naime, protivno je naravi političkoga tijela da samo sebi nameće zakone koje kasnije ne može opozvati; ali nije ni protiv prirode ni protiv razuma da se ti zakoni mogu opozvati samo s istom onom ozbiljnošću s kojom su i donešeni. Eto jedinih okova koje ovo tijelo može sebi nametnuti za budućnost.1 32 Time će se i dovoljno učvrstiti državno ustrojstvo i biti zadovoljena ljubav Poljaka prema načelu liberum veto, bez kasnijega izlaganja zloupotrebama koje se iz tog načela rađaju (CCV). Što se pak tiče onoga mnoštva članova koji su na smiješan način uvršteni medu temeljne zakone, a koji predstavljaju samo zbornik zakonskih propisa, isto kao i svi oni koji se svrstavaju pod naslov državnih pitanja,133 oni su zbog nestalnosti samih stvari podložni neophodnim izmjenama koje ne dopuštaju da se u tome zahtijeva jednodušnost. Još uvijek je apsurdna da neki sudionik Sejma može zaustaviti njegov rad u kojem mu drago slučaju (CCVI), te da povlačenje ili prosvjed jednog poslanika ili više njih može izazvati raspuštanje skupštine i tako skršiti suverenu vlast [l'autorite]. Treba dokinuti to barbarska pravo i odrediti smrtnu kaznu za svakoga tko bi bio u iskušenju (CCVII) da se na njega osloni. Kada bi i bilo nekih slučajeva prosvjeda protiv Sejma, što se i ne može desiti sve dok on bude slobodan i u punom sastavu, to bi se pravo moglo dopustiti vojvodstvima i sejmicima, ali nikada poslanicima koji, kao članovi Sejma, ne smiju ni u kojem stupnju imati vlast nad njim ni otklanjati njegove odluke. Između veta koje je najveća pojedinačna snaga što je mogu imati članovi suverene moći i koja se ne smije primjenjivati osim za odista temeljne zakone, te većine koja predstavlja najmanju snagu i koja se odnosi na pitanja pukog upravljanja, postoje različite postavke kojima se može određivati prevaga mišljenja s obzirom na važnost pojedinih pitanja. Na primjer, za zakonodavstvo može se zahtijevati barem tročetvrtinska većina glasova, dvotrećinska u državnim pita-

194


njima, natpolovična samo u vezi s izborima i drugim tekućim i trenutačnim poslovima. Ovo je tek primjer koji objašnjava moju . zamisao, a ne razmjer koji bih ja zadao (CCVIII).134 U državi kakva je Poljska gdje duše još uvijek imaju veliku snagu,135 možda bi se bez mnogo opasnosti i moglo u potpunosti očuvati to krasno pravo na Liberum veto, te možda čak i sa stanovitom prednošću (CCIX), samo ako se služenje tim pravom učini opasnim, te se s time povežu krupne posljedice po onoga tko bi se na njega oslanjao. Naime, nastrano je, usuđujem se reći, da onaj zbog koga se tako prekine rad Sejma i državu ostavi bespomoćnom, pode kući i ondje mirno i nekažnjeno uživa u općem rasulu što ga je prouzročio. Ako bi, dakle, u nekoj gotovo jednodušnoj odluci samo jedan protivnik zadržao pravo da je poništi, htio bih da za svoju oporbu odgovara glavom, i to ne samo pred svojim opunomoćiteljima na postkomicijskom sejmiku, već potom i pred cijelom nacijom kojoj donosi nevolju. Htio bih da zakonom bude određeno da mu šest mjeseci nakon njegova protivljenja svečano sudi izvanredni sud, koji bi samo radi toga i bio ustanovljen, sastavljen od svega što je u naciji najmudrije, najslavnije, i najštovanije, te da ga ne može jednostavno razriješiti krivnje, već da ga bude obvezan osuditi na smrt, bez ikakve mogućnosti za pomilovanje ili pak da mu dodijeli nagradu i doživotne javne počasti, a da se nikada ne može opredijeliti ni za kakvu sredinu između ove dvije alternative. (CCX) Ustanove ovakve vrste, tako pogodne za odrešitost hrabrosti i ljubav prema slobodi, odviše su udaljene od modernoga duha, a da bismo se mogli nadati kako će biti prihvaćene i omiljene, ali našim starima nisu bile nepoznate, te su njihovi utemeljitelji upravo na taj način umjeli uzdizati duše i po potrebi ih raspaljivati uistinu junačkom gorljivošću. U republikama gdje su vladali još okrutniji zakoni, plemeniti su građani, kada bi domovini zaprijetila pogibelj, odlazili u smrt da bi ukazali na mišljenje kojim bi se ona mogla spasiti. Veto popraćen istom opasnošću u danoj prilici može spasiti državu, pa ga se nikada nećemo morati naročito bojati. Da li da se ovdje usudim progovoriti o konfederacijama i da ne budem istoga mišljenja kao i učeni znalci?136 Oni vide (CCXI) tek zlo što ga konfederacije donose; trebalo bi vidjeti i ono što spreča �aju. Neosporno, konfederacija znači nasilno stanje u republici; no ima krajnjih nevolja zbog kojih žestoki lijekovi postaju nužni, te od

195


kojih treba po svaku cijenu nastojati da ozdravimo. Konfederacija je u Poljskoj ono što je diktatura bila kod Rimljana: i zbog jedne i zbog druge, pred neposrednom pogibli zakoni šute, ali s tom krupnom razlikom što je diktatura, izravno suprotna rimskome zakonodavstvu i duhu vladavine, tu vladavinu naposljetku i uništila,137 a kon federacije, koje su tek sredstvo kojim se uz velike napore učvršćuje i ponovo uspostavlja (CCXII) poljuljana državno ustrojstvo, mogu rastezati i stezati opuštenu oprugu države, a da je pritom nikada ne slome. Ovaj mise federativni oblik, kojemu je uzrok u početku možda i bio slučajan, čini remek-djelom politike. Sloboda se, posvuda gdje kraljuje, neprestano napada i često je u pogibelji. Svaka je slobodna država, u kojoj se velike krize unaprijed ne predvide, pri svakoj oluji u opasnosti da propadne. Samo su Poljaci iz samih tih kriza umjeli izvući novo sredstvo za očuvanje državnog ustrojstva. Bez kon federacija, već odavno ne bi bilo Republike Poljske, te se bojim da ona nakon njih, ako se opredijelimo za to da ih dokinemo, neće dugo potrajati. Upravite oči na ono što se nedavno dogodilo. Bez kon federacija, država bi bila podjarmljena; sloboda bi bila zauvijek nestala. Zar Republici hoćete oduzeti sredstvo koje ju je nedavno spasila? A neka nitko ne misli da će, kada liberum veto bude dokinut i uspostavljeno većinsko odlučivanje, konfederacije postati besko risne, kao da se sva njihova prednost sastoji u tom većinskom odlu čivanju. Nije to ista stvar.138 Izvršna moć koja se vezuje uz kon federacije uvijek će im u slučajevima krajnje nužde davati krepkost, okretnost i hitrost što ih Sejm ne može imati, jer je prisiljen da korača sporijim koracima, s više obzirnosti, te ne može napraviti nijedan nepravilan pokret, a da njime ne naruši državno ustrojstvo. No, konfederacije su štit (CCXIII), utočište, svetište toga državnog ustrojstva. Dok god budu postojale, čini mi se nemogućim da se ono uništi (CCXIV). 'Ireba ih ostaviti, ali ih valja i usmjeriti. Kada bi se uklonile sve zloupotrebe, konfederacije bi postale gotovo nepotrebnima. Reforma vaše vladavine mora dovesti do takva učinka. Još će vas samo nasilni pothvati dovoditi u nuždu da pri bjegavate konfederacijama; ali ti pothvati spadaju u red stvari koje treba predvidjeti (CCXV). Dakle, umjesto da dokinete kon federacije, utvrdite slučajeve u kojima one mogu legitimno nastati, te im potom točno odredite oblik i učinak, da biste im, koliko je to 196


moguće, dali zakonsku potvrdu, ne ometajući ni njihovo stvaranje ni njihovo djelovanje. Ima čak i slučajeva kada u stvari čitava Poljska mora istoga časa stupiti u konfederaciju (CCXVI); na primjer, kao u trenutku kada pod kojim mu drago izgovorom i izvan slučaja otvorenoga rata, strane čete stupe na tlo države; zato što, napokon, koji god bio povod tom ulasku, pa ako i sama vlada na to pristane, konfederacija u vlastitoj kući nije isto što i neprijateljstvo u tuđoj.139 Kada je, zahvaljujući bilo kakvoj prepreci Sejm spriječen da se okupi u vrijeme određeno zakonom, kada se na ma čiji poticaj kreće u potragu za naoružanim plaćenicima u vrijeme i na mjestu njegova okupljanja, ili kada mu je oblik izmijenjen, ili rad privremeno obu stavljen, ili kada se sloboda na bilo koji način sprečava; u svim se tim slučajevima ustvari mora stvoriti opća konfederacija; pojedine skupštine i potpisane pogodbe samo su njezini ogranci, a svi njihovi maršali moraju biti podređeni onome tko im bude imenovan za prvaka.140 [X.] UPRAVA (CCXVII) Ne ulazeći u pojedinosti uprave o čemu nemam ni znanja ni uvida, odvažit ću se na to da samo o dva dijela, o financijama i o ratu, izložim nekoliko zamisli za koje vjerujem da su dobre, premda sam gotovo uvjeren da mnogima neće biti po volji: no prije svega ću o dijeljenju pravde iznijeti jednu primjedbu koja je nešto manje uda ljena od duha poljske vladavine. I ratnički stalež i sudski stalež bili su nepoznati našim starima. Građani nisu po zanimanju bili ni vojnici, ni suci, ni svećenici: a sve su to bili po dužnosti.141 Eto prave tajne o tome kako se može postići da sve ide prema zajedničkom cilju, da se spriječi ukorjenjivanje staleškoga duha u pojedinim tijelima, a na uštrb rodoljublja, i da hidra bezrazložnoga spora ne proždere naciju. Sudačka dužnost, kako u vrhovnim sudovima, tako i u zemaljskom pravosuđu,142 mora biti prolazna kušnja na temelju koje nacija može cijeniti zaslužnost i čestitost nekoga građanina da bi ga kasnije mogla uzdići na uzvišenija mjesta za koja bude sposoban. Ovakav način, po kojemu suci trebaju sami na sebe motriti, može ih samo natjerati na to da se revnosno uklanjaju svakom prijekoru i općenito stvoriti kod njih svu pozornost i svo poštenje što ih zahtijeva njihov položaj. Upravo se tako u ona divna rimska vremena preko pretorske časti stizalo do 197


konzulske. Evo sredstva s pomoću kojega se, i s malo jasnih i jednostavnih zakona pa čak i s malim brojem sudaca (CCXVIII), pravda može ispravno dijeliti, ostavljajući sucima vlast da zakone tumače i po potrebi ih dopunjuju prirodnom svjetlošću ispravnosti i zdravog razuma. Nema ničega djetinjastijeg od mjera opreza što ih u vezi s tim pitanjem poduzimaju Englezi. Da bi uklonili proiz voljnost u presudama, podvrgli su se tisućama nepravičnih pa čak i nastranih suđenja: razdiru ih rojevi ljudi od zakona, izjedaju ih vječite parnice, a zbog lude pomisli da hoće sve predvidjeti, pretvorili su svoje zakone u neizmjeran labirint u kojemu se jednako gubi i pamćenje i razum.143 'Iteba načiniti tri zakonika. Jedan politički, drugi građanski, a treći krivični. Sva tri jasna, kratka i sažeta, koliko god to bude moguće.144 O tim će se zakonicima predavati ne samo na sveuči lištima, već i u svim zavodima, pa za drugim pravnim tijelom nema potrebe. Sva su pravila prirodnoga prava jače urezana u ljudskim srcima, nego u cijeloj Justinijanovoj rječitoj zbrci. Samo čestitima i valjanima učinite srca, a ja vam odgovaram za to da će dovoljno poznavati pravo. No, treba da svi građani, a napose ljudi na javnoj dužnosti, budu upućeni u pozitivne zakone svoje zemlje i u posebne propise po kojima se svi ravnaju. Naći će ih u zakonicima koje će morati proučiti, a svi plemići, prije no budu upisani u zlatnu knjigu koja će im otvoriti pristup u sejmik, moraju o tim zakonicima, a posebno o prvome, položiti ispit koji neće biti samo puka formalnost, te će, ako ne budu dostatno u njega upućeni, propasti na ispitu sve dok se bolje ne upute. Što se pak tiče rimskoga prava i običajnoga prava, sve se to, ako i postoji, mora ukloniti iz škola (CCXIX) i sudova.145 Ondje se ne smije znati za druge autoritete do za državne zakone; oni moraju biti jednoobrazni u svim pokrajinama, da bi time presahnuo izvor sporova, a pitanja o kojima se ondje bude odlučivalo moraju se rješavati zdravim razumom i poštenjem sudaca. Računajte da, kada magistratura bude za one koji je obavljaju samo kušnja preko koje će se još više uspeti, ta vlast neće medu njima izazivati zloupotrebe kojih bismo se mogli plašiti, odnosno, ako do tih zloupotreba i dođe, one će uvijek biti manje od zloupotrebe onih gomila zakona koji često jedan drugome proturječe, čiji broj parnice čini beskrajno dugačkima, a međusobni sukob presude čini jednako proizvoljnima (CCXX). 198


Ovo što ovdje govorim o sucima mora se s mnogo više razloga podrazumijevati i za odvjetnike. Toj se stalež, koji je sam po sebi tako dostojan štovanja, izroduje i unizuje čim postane zanimanjem. Od vjetnik mora biti prvi i najstroži sudac svojoj stranci. Njeiova služba mora biti, kao što je to bilo u Rimu i kako je još uvijek u Zenevi, prvi korak prema magistraturi; a odvjetnici su u ženevi odista vrlo uvažavani i zaslužuju da to budu. Oni su natjecatelji (CCXXI) za Vijeće, te jako paze da ne učine ništa što bi na njih navuklo javno neodobravanje. Htio bih da sve javne službe tako vode jedna do druge; kako nitko, budući da ne može udesiti da zauvijek zadrži svoj u službu, od nje ne bi načinio unosno zanimanje i uzdigao se iznad ljudskoga suda. Ovim bi se sredstvom savršeno ispunila želja da djeca imućnih građana neko vrijeme provedu u odvjetničkom staležu koji bi tako postao častan i privremen. Uskoro ću bolje razraditi ovu zamisao. Moram ovdje usputno reći, budući da mi to dolazi na pamet, da je protiv sustava jednakosti u viteškom staležu ako se ondje ustanove povjereništva i majorati.146 Zakonodavstvo uvijek mora težiti da umanji veliku nejednakost imutka i moći koja velikaše odveć udaljuje od običnih plemića, te k čijem uvećavanju prirodni napredak uvijek teži. U pogledu cenzusa kojim bi se određivala količina zemlje što je neki plemić mora posjedovati da bi u sejmiku bio prihvaćen, videći u tome i dobro i zlo, te ne poznajući dovoljno zemlju da bih usporedivao učinke, ne usuđujem se bezuvjetno opredjeljivati o tom pitanju.147 Zasigurno bi bilo poželjno da građanin koji ima pravo glasa u svome vojvodstvu ondje posjeduje i nešto zemlje, ali ne bih odviše volio da se odredi njezina količina: budu li za nas posjedi toliko mnogo značili, zar ćemo dakle smatrati da nam ljudi ništa ne znače? Ta zar plemenitaš, zato što ima malo zemlje ili je uopće nema, zbog toga prestaje biti slobodnim i plemenitim, i zar je njegovo siromaštvo dovoljno težak zločin da zbog njega izgubi svoje pravo kao građanin (CCXXII)? Što se ostaloga tiče, nikada ne treba dopustiti da ijedan zakon zastari. Bio on neprimjenljiv, ili pak loš, treba ga formalno opozvati ili ga zadržati na snazi. Ovo će mudro pravilo, koje ima i temeljan značaj, obvezivati na to da se obavi pregled svih starih zakona, da se mnogi od njih opozovu i da se na najstroži mogući način potvrde oni koje budemo htjeli zadržati.148 U Francuskoj se kao na mudar 199


državni postupak gleda na zatvaranje očiju pred mnogim stvarima; despotstvo na to uvijek obvezuje: ali u slobodnoj je vladavini to sredstvo kojim se može poljuljati zakonodavstvo i uzdrmati državno ustrojstvo. Malo zakona, ali da budu dobro promišljeni, a napose odista poštovani. Sve zloupotrebe koje nisu zabranjene ipak su bez posljedica. No, tko spominje zakon u slobodnoj državi, spominje nešto pred čime dršće svaki građanin, a kralj prije od svih. Riječju, radije sve podnesite nego da istrošite snagu zakona; jer kada se ta snaga jednom istroši, država je nepovratna izgubljena. [XI.] PRIVREDNI SUSTAV Odabir privrednoga sustava koji će poljska prihvatiti ovisi o cilju što ga ona sebi postavlja pri ispravljanju svoga državnog ustrojstva (CCXXIII). Ako hoćete postati tek bučni, blistavi,strahoviti, te imati utjecaja na ostale narode Evrope, njihov je primjer pred vama, potrudite se da ga oponašate. Njegujte znanosti, umjetnosti, trgo vinu, industriju, imajte redovni sastav četa, utvrđene gradove, akademije, a naročito dobar financijski sustav u kojem se novac stalno obrće i koji ga time umnožava; kojim ga se mnogo može pribaviti; radite (CCXXIV) na tome da takav sustav učinite prijeko potrebnim kako biste narod·držali u najvećoj ovisnosti, te radi toga potičite kako materijalnu tako i duhovnu raskoš koja je od prve neodvojiva.149 Na taj ćete način stvoriti spletkarski, žustar, pohle pan, častoljubiv, ropski i lupeški narod, kakvi su i svi drugi, uvijek bez ikakve sredine između krajnje bijede i krajnje imućnosti, prevelike slobode ili ropstva: no ubrajat ćete se medu velike evropske sile (CCXXV), ući ćete u sve političke sustave, u svim će se pre govorima tražiti vaša podrška (CCXXVI), obvezivat će vas ugovo rima; neće biti nijednoga rata u Evropi u koji nećete imati čast da budete upleteni: ako vam sreća bude sklona, moći ćete ponovo zadobiti svoje nekadašnje posjede, a možda i osvojiti nove (CCXXVII), te potom reći kao Pir ili poput Rusa,to jest poput djece: »Kada mi sav svijet bude pripadao, jest ću mnogo šećera.« No, ako biste slučajno više voljeli oblikovati slobodnu, miro ljubivu i mudru naciju koja se nikoga ne boji i kojoj nitko nije potreban, koja je sama sebi dostatna i koja je sretna, tada se treba poslužiti posve različitom metodom (CCXXVIII), očuvati, ponovno uspostaviti medu vama jednostavne običaje, zdrav ukus, ratoboran,

200


ali ne i pohlepan duh; oblikovati hrabre duše koje novac ne zanima, navesti svoje narode na to da prionu uz poljodjelstvo i umijeća potrebna za život (CCXXIX), novac učiniti vrijednim prezira i ako je moguće beskorisnim, a da bi se izvele velike stvari tražiti i pronalaziti moćnija i sigurnija sredstva.150 Slažem se da slijedeći ovaj put nećete novine ispunjavati bukom sa svojih proslava, o svojim pregovorima, svojim podvizima, da vam filozofi neće kaditi, da vas pjesnici neće opjevati, da će se u Evropi (CCXXX) o vama malo govoriti: možda će se neki pretvarati i da vas preziru; no vi ćete živjeti , u istinskome obilju, u pravdi i slobodi; nitko neće s vama zametati kavgu, bojat će vas se, mada to neće pokazivati, a jamčim vam da ni Rusi ni bilo tko drugi više neće dolaziti u vašu zemlju i ponašati se kao gospodar, odnosno da će im se, ako na svoju nesreću i stupe u nju, žuriti da odande izađu. Nadasve nemojte pokušavati da ova dva nauma povežete; previše su proturječni, pa htjeti da oba sastavimo u jedan (CCXXXI), isto je što i obadva promašiti. Odaberite, dakle, pa ako više volite prvo rješenje, prekinite ovdje s čitanjem; jer od onoga što mi ostaje da vam predložim, sve se odnosi samo na ovo drugo. Ima zasigurno izvrsnih pogleda na privredu u spisima koji su mi dostavljeni.151 Nedostatak koji u njima vidim jest što su naklonjeniji bogatstvu negoli procvatu (CCXXXII). Što se tiče novih pothvata, ne valja se zadovoljiti time da im se sagleda neposredni učinak; treba još predvidjeti i njihove daleke ali nužne posljedice. Naum o prodaji starostija,152 i o načinu na koji će se upotrijebiti prihod od toga, čini mi se, na primjer, dobro smišljenim i lako ga je izvesti u sustavu kakav je uspostavljen u cijeloj Evropi, a u kojem se sve obavlja uz pomoć novca. No, je li taj sustav sam po sebi dobar i vodi li on ravno k svome cilju? Je Ii baš sigurno da glavna ratna sila leži u novcu? Siromašni su narodi uvijek pobjeđivali bogate.153 Je li sigurno da je novac glavni oslonac dobre vladavine? Novčarski sustavi pripadaju novome dobu. Ne vidim da iz njih proizlazi išta dobro i veliko. Drevne vladavine riječ novčarstvo [finances) čak nisu ni poznavale,154 a čudesno je ono što su postizale sa svojim ljudima. Novac je u najboljem slučaju zamjena za ljude, a zamjena nikada neće vrijediti isto koliko i stvar koju zamjenjuje. Poljaci, ostavite vi sav taj novac drugima, ili se zadovoljite onim što će vam ga oni svakako morati (CCXXXIII) dati, budući da je njima potrebnije vaše žito negoli vama njihovo zlato.

201


Bolje je, vjerujte mi, živjeti u obilju negoli u imućnosti; nemojte biti samo puni novaca, budite bogati. Marljivo obradujte svoja polja, ne brinući se za ostalo, uskoro ćete žeti zlato i imat ćete ga više no što vam treba da biste sebi pribavili ulje i vino koji vam nedostaju jer, osim toga, Poljska ima ili može imati svega u izobilju.155 Da biste ostali sretni i slobodni, trebaju vam glave, srca i mišice: upravo to čini snagu jedne države i procvat jednoga naroda. Novčarski sustavi stvaraju potkupljive duše, a kada netko hoće samo zaraditi novaca, uvijek će ga više zaraditi ako bude lupež negoli pošten čovjek. Upotreba se novca iskrivljuje i prikriva; namijenjen je za jedno, a upotrebljava se za nešto drugo. Oni koji njime rukuju ubrzo nauče da ga skrenu drugim putem, a što su nadzornici koji im se dodjeljuju nego još veći lupeži poslani da s njima podijele plijen. Kada bi postojalo samo javno i očevidno bogatstvo, kada bi protok zlata ostavljao neki vidljiv biljeg (CCXXXIV) i ne bi se mogao prikriti, ne bi bilo pogodnijega sredstva za kupnju službe, hrabrosti, vjernosti, vrlina; no, s obzirom na njegovo potajno kolanje, ono je još zgodnije za stvaranje pljačkaša i izdajnika, za iznošenje javnoga dobra i slobode na dražbu. Riječju, novac je istodobno najslabije i najispraz nije sredstvo što ga poznajem kojim se politički stroj (CCXXXV) može pokrenuti prema svome cilju, a najjače i najsigurnije da se od njega odvrati. Ljude može na djelovanje navesti samo njihov vlastiti interes, to znam; ali je novčani interes od svih najgori, najružniji, najpogodniji za podmićivanje, pa čak, ponavljam to s uvjerenjem i uvijek ću to podržavati, najbezvredniji i najslabiji u očima onoga. tko poznaje ljudsko srce. U svim su srcima prirodno pohranjene velike strasti; kada preostane (CCXXXVI) još samo strast za novcem, to znači da smo oslabili, ugušili sve ostale koje je trebalo sokoliti i razvijati.156 Škrtac nema strasti u pravom smislu koja u njemu prevladava; on hlepi za novcem tek iz predostrožnosti, da bi zadovoljio strasti koje bi ga mogle spopasti. Znajte svoje strasti poticati izravno bez pri bjegavanja ovakvu sredstvu, uskoro će ono izgubiti svaku cijenu. Državni su rashodi neizbježni; i opet se slažem (CCXXXVII). Plaćajte ih bilo čime drugim samo ne novcem. U naše vrijeme, časnici, magistrati i ostali državni službenici u Švicarskoj još uvijek primaju plaću u namirnicama.157 Dobivaju desetinu, vino, drva, korisna,

202


počasna prava. Sva se javna služba obavlja kroz zajednički rad, država gotovo ništa ne plaća novcem. Ali novac je potreban, reći ćete, za plaćanje četa. I to će poglavlje uskoro dobiti svoje mjesto. Ovakav način plaćanja nije bez loših strana; javlja se gubitak, rasipanje; upravljanje je takvim dobrima zamršenije, a naročito se ne mili onima kojima je stavljena u zadaću, zato što tako teže dolaze na svoj račun. Sve je to istina, ali kako je ovo zlo maleno u usporedbi s mnoštvom nevolja kojima smo izbjegli! Kada bi tkogod i htio što pronevjeriti, ne bi to mogao, barem ne tako da se to ne primijeti. Netko će mi uputiti primjedbu o sucima u Bernskom kantonu (CCXXXVIII); no, odakle, dolaze njihove povrede zakona? Od novčanih kazni koje nameću.158 Tu su proizvoljne kazne već same po sebi veliko zlo. A međutim, da njihovu naplatu mogu zahtijevati samo u namirnicama, one ne bi gotovo ništa značile. Novac što ga oni iznuđuju (CCXXXIX) lako se sakriva dok skladišta se ne bi mogla tako lako sakriti. Deset se puta većim svotama novca rukuje u Bernskome kantonu negoli u cijeloj ostaloj Švicarskoj; stoga je ondje i uprava razmjerno tomu nepravična (CCXL). Tražite u svim zemljama, u svim vladavinama i po cijelome svijetu. Nećete nigdje naći neko veliko zlo u moralu i u politici, a da novac u njega nije umiješan. Reći će mi netko da jednakost imutka koja vlada u Švicarskoj čini lakom štedljivost u upravi: naprotiv, toliki broj moćnih kuća i velmoža, kakav postoji u Poljskoj, za svoje održavanje iziskuje velike izdatke i novčane prihode za podmirivanje tih izdataka. Nipošto. Ti su velikaši bogati zahvaljujući svojoj baštini, a izdaci će im biti manji kada raskoš u državi više ne bude na časti, mada se po svojim izdacima neće u manjoj mjeri nego sada razlikovati od onih sa skromnijim imutkom koji će slijediti isti razmjer. Platite im za njihovu službu raznim ovlastima, počastima, visokim položajima. Nejednakost se društvenoga položaja u Poljskoj nadoknađuje prednošću plemstva zbog koje je onima koji te položaje zauzimaju (CCXLI), više stalo do časti negoli do dobitka.159 Republika, postupnom i prikladnom dodjelom ovih čisto počasnih nagrada, stvara riznicu čije je prikupljanje neće upropastiti, a koje će od njezinih građana stvoriti junake. Ova je riznica časti neiscrpan izvor medu narodom koji ima osjećaja za časno; a dao Bog da Poljska ima nade da taj izvor iscrpi.

203


o sretne li nacije koja u svome krilu više neće nalaziti mogućnost razlučivanja prema vrlini!

Uz to što te vrline nisu dostojne, kod novčanih nagrada pridolazi i nedostatak što nisu dovoljno javne (CCXLII), što se stalno ne obraćaju očima i srcima, što nestaju ��m�h či� se dodij��e, te �to ne ostavljaju nikakva vidljiva traga kOJI b1 yot_1<:'10 takm1carski_ du�, ovjekovječujući čast kojom nagrade moraJu b1t1 popraće�e_. i:uo �1h da svi činovi, sve službe, sve počasne nagrade budu obtlJezene iz vanjskim znacima, da nikada nijednom_ čo:'j�k� na i�taknutom položaju ne bude dopušteno da se popvlJUJe mcogmto, da ga obilježja njegova društvenog položaja ili d?stojanstva posvu�� slijede, kako bi ga narod uvijek poštovao, te da 1 ?n sam sebe pošt�J�, da se tako uviJ"ek može uzdići iznad imućnost1; da bogataš koJ1 Je. · k160 s1· �om�šm · u asJena samo bogat, a kojega neprestano ba<:'1Ju_ ! • građani koji nose neki naslov, ne nailazi n_1 ?a uva�a�anJe _ m na prihvaćanje u vlastitoj domovini; da bude pnstlJen da JOJ služi kako bi zablistao, da bude neporočan zbog slavoljublja, te da unato��vom� bogatstvu (CCXLIII) stremi za društv��im po�ožajiin_a do koJlh vodi samo opće odobravanje odakle se uv1Jek moze pasu zbo�- pokud�. Eto na koji se način može oslabiti snaga ?ogatstva_, te na koJl se načm stvaraju ljudi koji nipošto nisu na prodaJu. Naročit� naglaš�vam ovo pitanje, čvrsto uvjeren da vaši susjedi, a_napose Rusi, neć_e �1 na čemu štedjeti ne bi li potkupili vaše ljude na istaknutom P?l�.z�Ju, te da će glavni posao vaše vladavine biti da ih učini nepodm1tlJ1vtma. Ako mi netko rekne da od Poljske hoću napraviti kapucinski narod, odgovaram najprije da je to pravi pravcati francuski �rg�ment, te da šala nije što i razumno razmišljanje. Odgovaram 1oš 1 t� da _ mudra pravila što ih iznosim ne treba_ tumačiti pr�ko moJlh namJera _ i razuma;161 da mi nakana nije da ukmem optlcaJ got�va nov<:'1, v�ć samo da ga usporim (CCXLIV), te nap�se d� d��azem k?hko Je važno da dobar privredni sustav ne bude fmanc1JSki _1 no�čam sustav: Likurg nije, da bi iskorijenio gramzljivost u Spa�t1, ukinuo kov�m novac, već ga je iskovao od željeza. Ja pak sa svoJe st�ane ne kam_� žigosati ni novac ni zlato, nego ih učiniti manje nužmma, �e pos_t1ć1 da onaj tko ih nema bude siromašan, ali da ne bude ubogi prosjak. Novac u biti i nije bogatstvo, on je tek njegov z�ak; _n� treba . umnožavati znakove, već stvar koju oni predstavlJaJu. V1d10 sam, unatoč pričama putnika (CCXLV), da Englezi, i pored svega svog 204


zlata, u sitnim stvarima (CCXLVI) ne trpe manju oskudicu od ostalih naroda.162 A i što mi, naposljetku, i znači da imam stotinu gineja umjesto deset, ako se s tih stotinu gineja ne mogu lakše prehraniti? Bogatstvo u novcu samo je relativno, a ovisno o odnosima (CCXLVII) koji se iz tisuću razloga mogu izmijeniti, čovjek može s istom svotom biti (CCXLVIII) uzastopce i bogat i siromašan; ali mu se to ne može desiti s naturalnim dobrima, jer ona uvijek, kao neposredno (CCXLIX) korisna za čovjeka, imaju svoju apsolutnu vrijednost koja nimalo ne ovisi o nekom trgovačkom postupku. Prihvatit ću da je engleski narod bogatiji od ostalih naroda, ali iz toga ne slijedi da stanovnik grada Londona živi lagodnije od stanovnika Pariza (CCL). Od jednoga naroda do drugog, onaj tko ima-više novaca u povoljnijem je položaju (CCLI); ali to ništa ne znači za sudbinu pojedinca i u tome ne leži procvat jedne nacije.163 Idite na ruku poljodjelstvu i korisnim umijećima, ne tako što ćete poljodjelce učiniti bogatima, što bi samo značilo da ih potičete na to da napuste svoj stalež, već tako što ćete im taj stalež učiniti časnim i ugodnim. Ustanovite prijeko potrebne manufakture; pove ćavajte neprestano broj svojih žitnih polja i svojih ljudi, ne brinući brigu o ostalome. Višak proizvoda s vaših njiva, koji će zbog mno gostrukih monopola manjkati ostaloj Evropi,164 nužno će vam donijeti više novca no što ćete ga vi trebati. Bit ćete siromašni dokle god budete htjeli nešto više od toga nužnog i sigurnog proizvoda; čim se toga htijenja budete umjeli odreći, bit ćete bogati. Ovakav bih duh htio da kraljuje u vašem privrednom sustavu. Da malo pomišljate na tuđinu, da se malo brinete oko trgovine; ali da u svojoj kući, koliko je moguće, povećavate proizvodnju namirnica i broj potrošača. Po uzdani i prirodni pokazatelj slobodne i pravedne vladavine jest broj stanovnika.165 Što više, dakle, budete, usavršavali svoju vladavinu, više ćete umnožavati i svoj narod, čak i ne pomišljajući na to. Nećete tako imati ni prosjaka ni milijunera. Raskoš će i oskudica zajedno i neosjetno nestati, a građani će, izliječeni od lakoumnih sklonosti što ih stvara imućnost, te poroka koji su vezani uz bijedu, svu svoju skrb i slavu uložiti u to da dobro služe domovini i svoju će sreću naći u obavljanju dužnosti. Htio bih da se uvijek više oporezuju ljudske mišice nego njihova kesa; da se gradnja cesta, mostova, javnih zgrada, služba vladaru i državi obavljaju kroz zajednički rad, a nipošto za plaću u novcu.166 205


'fa je vrsta poreza u biti najmanje tegobna, _a �ar�čito �e najman�e može zloupotrebljavali: novac, naime, �estaJe Člffi _1za�e iz ruku �oJe _ �1t�o ga isplaćuju, no svatko vidi na čemu se lJud1_ zapošlJava1u, pa ih _ ova met da n pnmJ ne može uzaludno preopteretiti. Znam da Je ? � � njiva tamo gdje kraljuju raskoš, trgovina i u�je��ost1: �� n�šta n�_ �e tako lako kod jednostavna naroda čiji su običaji dobn 1 �išta n�J� korisnije da bi se ti običaji takvima i očuvali: ovo je razlog više da JOJ se priklonimo. Vraćam se dakle na starostije, te se i opet (CCLII) slažem da je naum o njihov�j prod�jii o tome daseprihodod te prodaje upotrijebi u korist državne riznice dobro smišljen u pogledu svoga pnvrednog cilja; no u pogledu političkog i ću?orednog �ilj� taj je naum tako _ d� malo po mom ukusu da bih, kada b1 se staros�1Je 1 prodavale, htio budu ponovno otkupljene kako bi se pretvonle u zakladu za pla� � nagrade onima koji budu služili domovini ili je nečim zadužih (CCLIII). Riječju, htio bih, kada bi to bilo moguće, da uop�e ne bude državne riznice i da državna blagajna čak i ne zna za plaćanje u novcu. Znam da takva stvar, strogo uzevši, nije moguća; ali duh vladavine uvijek mora težiti k tome da to ostvari, a ništa nije �CCL!V) suprot nije tome duhu od spomenute prodaje. Re�ubhka b_1 se n1ome obogatila, istina je; ali bi se i snaga vladavme razm1erno tome smanjila. Priznajem da bi državna uprava nad javnim do�rin_ia time postala (CCLV) teža, te napose manje ugodna za uprav1tel1e: kada sva ta dobra budu u naturi, a ne u novcu: no, onda treba tu drzavnu upravu i njezin nadzor pretvoriti u niz �okaza �dravog�-�azuma, b�dnosti, a v napose poštenja, da bi se dospjelo do istaknut111h polozaJa. U to� će se pogledu trebati samo ugledati na općinsku upravu _ kakva Je uspostavljena u Lyonu, gdje valja po�ti od tog� da �OVJek bud� upravnik ubožnice da bi se potom uzdigao do duznostI u gradskoj o� prvu dužn?st, upravi, te se na temelju nači�a na �ojiJe o�avljao _ prosuđuje da li je dostojan 1 ostahh.1 7 N11e bil? mko�a poštem1eg od kvestora u rimskoj vojsci zato što je kvestura bila prvi �?rak pren_i� kurulskim dužnostima. Kod položaja koji mogu gramzljivost staviti na kušnju, treba postupiti tako da gramzljivost b�de �g�š�na slav� _ _ izbJegavanJe ljubivošću. Najveće dobro koje iz ovoga pr01zlazi mJe lupeštava, već što se nebriga za novac izdiže do časti, a sirom�štvo postaje vrijednim poštovanja zato što je plod (CCLVI) poštenja. 206

Razmatranja o vladavini u Poljs koj

Prihodima Republike ne mogu se podmiriti njezini rashodi; to svakako vjerujem; građani najradije ne bi ništa plaćali. No, ljudi koji hoće biti slobodni ne smiju robovati svojoj kesi, a ima li države u kojoj se�l�boda ne kupuje i to čak veoma skupo? Netko će mi navesti _ Sv1carske; no, kako sam već rekao, u Svicarskoj građani sami pnm1er obavljaju službe za koje svugdje drugdje više vole platiti drugima da ih obavljaju umjesto njih. Oni su redom vojnici, časnici, magistrati, radnici; sve su to radi služenja državi, i uvijek spremni da se nečemu osobno izlože, nemaju potrebe da tome izlažu još (CCLVII) i svoju kesu. Kada i Poljaciv budu htjeli tako postupiti, novac im neće biti potreban više nego Svicarcima: no, ako se jedna tako velika država (CCLVIII) ne želi povesti za mudrim pravilima malenih republika, ne smije ni očekivati prednosti što ih one uživaju, ni težiti za učinkom odbacujući sredstva kojima se on postiže. Kada bi Poljska, prema mojoj želji, bila konfederacija od trideset i tri manje države,168 sjedinjavala bi u sebi snagu velikih monarhija i slobodu malenih republika; no, u tu bi svrhu valjalo odustati od razmetljivosti, a bojim se da je to i najteže. Od svih načina na koji se neki porez može razrezati zasigurno je najzgodnija glavarina, a ona iziskuje i najmanje troškove; no to je također i najprisilniji, najproizvoljniji način, te ga nedvojbeno upravo zbog toga Montesquieu i drži sluganskim, mada su Rimljani upravo jedino njega primjenjivali i mada on u ovom trenutku još uvijek postoji u nekim republikama, doduše pod drugim imenom, kao u Zenevi gdje se to naziva plaćanjem straže, te gdje tu pristojbu plaćaju samo građani i stanovnici toga grada, dok ostali žitelji i domoroci plaćaju neke druge pristojbe (CCLIX); a to je upravo suprotno Montesquieuovoj zamisli.169 No, kako je nepravedno i nerazumno (CCLX) porezima op terećivati ljude koji ničega nemaju, stvarni su nameti uvijek bolji od osobnih. Samo treba izbjegavati one čije je ubiranje teško i skupa, a napose one koji se izigravaju zahvaljujući krijumčarenju, što dovodi do propalih potraživanja, državu ispunjava utajivačima poreza i razbojnicima, te izopačuje građansku odanost. Razrez poreza treba da bude tako dobro odmjeren da je muka oko utaje veća nego dobit od te utaje. Tuko nikada ne treba nametati porez na ono što se može lako sakriti, kao što su čipka i dragulji; bolje je zabraniti njihovo nošenje negoli uvoz.170 U Francuskoj se po miloj volji potiče napast 207


krijumčarstva, a to me navodi na pomisao da zakupljivanje poreza u postojanju krijumčara nalazi svoj račun. Toj je sustav odvratan i suprotan svakome zdravom razumu.I skustvo uči da biljegovani papir predstavlja izvanredno tegoban (CCLXI) porez za siromašne, da otežava trgovinu, da izuzetno umnogostručuje pravne smicalice i da izaziva narodno negodovanje (CCLXII) posvuda gdje je u službenoj upotrebi; savjetovao bih da se na to i ne pomišlja.171 Porez mi se na stoku čini mnogo boljim, samo da se izbjegne utaja, jer je svaka moguća utaja uvijek izvor nevolja (CCLXIII). No, za porezne obvez nike može biti tegoban utoliko što ga valja (CCLXIV) platiti u novcu, a prihod od takvih poreza odviše često ne stiže do svojega odredišta. Najbolji i najprirodniji porez, te koji nipošto nije izložen utaji, jest razmjerna pristojba na zemlju, i to na svu zemlju bez iznimke, kako su to predložili maršal de Vauban i opat de Saint-Pierre; naime, naposljetku, ono što donosi prihod mora i plaćati.172 Sva kraljevska, svjetovna, crkvena i neplemićka dobra moraju jednako plaćati, to jest razmjerno svojoj prostranosti i svome proizvodu, pa ma tko im bio vlasnik.173 Ovakav način oporezivanja inače zahtijeva prethodan postupak koji može biti dugotrajan i skup, naime, vođenje općega poreznog popisa.174 No, taj se rashod može veoma lako, pa čak i uspješno izbjeći, ne razreže li se porez izravno na zemlju, već na njezin proizvod, što bi i bilo pravednije; to jest, ustanovi li se, u razmjeru koji bude procijenjen kao podesan, desetina koja bi se od uroda ubirala u naturi, kao što se to čini s crkvenom desetinom, a da bi se izbjegle neprilike s prodajom na malo i sa skladištima, te bi se desetine davale ili uzimale u zakup na javnom nadmetanju, kao što to čine župnici. Tuko da bi pojedinci bili obvezni plaćati desetinu samo od svoga uroda, te bi je plaćali iz vlastite kese samo ako bi im tako bilo draže, prema cjeniku što bi ga odredila vlada (CCLXV). Ovi bi udruženi zakupi mogli biti predmetom trgovine zahvaljujući prodaji namirnica koje bi se njima prikupljale i koje bi se mogle izvoziti u inozemstvo preko Gdanska ili Rige.175 Time bi se još izbjegli i svi troškovi ubiranja poreza i državne uprave (CCLXVI), svi oni rojevi činovnika i službenika tako mrskih narodu, tako neugodnih općinstvu, a što je najglavnije, republika (CCLXVII) bi došla do novca, a da ga građani ne budu obvezni dati: naime, nikada neću moći dovoljno ponoviti da je ono što dažbine i poreze čini tegobnima za poljodjelca jest što su oni izraženi u novcu, te je najprije primoran da nešto proda kako bi ih uspio platiti.176 208


[XII.] VOJNI SUSTAV Od svih je r�shoda r �publike najznatniji rashod uzdržavanje (CCU�:VIII) �alJevske vojske, a usluge što ih ta vojska pruža pouz dano msu razmJ�rne njezinoj cijeni. A ipak, smjesta ćete mi reći, čete su potrebne radi državne obrane. Složio bih se s ovim kada bi te čete državu odista i branile: ali ne vidim da vas je ta vojska ikada očuvala od ikakva stranog upada, a silno se bojim da vas i nadalje neće od toga očuvati. Poljs�a je okružen� ratobornim silama koje u stanju pripravnosti stalno drze mnogobrojne čete pod savršenom stegom i kojima se ni uz najveće napore ona nikada neće moći suprotstaviti s jednakim četama, a da se pritom za veoma kratko vrijeme ne iscrpi, pogotovo u ž�lo�nom stanju u kojem će je uskoro ostaviti razbojnici (CCLXIX) _ koJI nJome haraju. Uostalom, drugi joj to i ne bi dopustili, a kada bi sr�dstvima �ajo�luč�i _je uprave i htjela svoju vojsku dovesti u stanje pnpr�vno�t1 koje uhJ�:a štovanje, njezini bi je susjedi, pozorno pazec1 d� Je u_ tome spnJ�če (�CLXX), veoma brzo pregazili, i prije no št� b1 uspjela provesti SVOJ naum. Ne, ako ne bude htjela drugo nego 1h samo oponašati, nikada im se neće othrvati.177 Pol ska se nacija po _ svojoj naravi, vladavini, običajima, jeziku _ j razhkuJe ne samo od omh u njezinu susjedstvu (CCLXXII), već i u cij�loj ostaloj Evropi. Htio bih da se od njih razlikuje i po svom VOJnom ustrojstvu, svojoj taktici, svojoj stezi, da uvijek bude baš ona sama, a ne neka druga nacija. Tok će onda biti sve ono što može biti, te će iz svojih grudi izvući sva sredstva koja može imati. Zakon prirode koji je najteže narušiti jest zakon jačega.178 Uopće nema zakonodavstva, uopće nema državnoga ustrojstva koje može biti izuzeto (CCLXXII) od tog zakona. Tražiti sredstva kojima ćete se očuvati od upada susjeda koji je jači od vas, znači težiti za tlapnjom. A bila bi još veća tlapnja da hoćete poći u osvajanja i priskrbiti sebi napadačku silu; to je nespojivo s oblikom vaše vladavine. Tko god hoće biti slobodan ne smije željeti da bude osvajač. Rimljani su bili osvajači iz nužde i, takoreći, protiv svoje volje. Rat je bio nužan lijek za pogrešnost' njihova državnog ustrojstva.179 Uvijek napadani i uvijek pobjednici, bili su jedini narod koji je živio u stezi okružen barbarima, te su gospodarima svijeta postali neprestano se braneći. Vaš je položaj tako različit od njihova da se ne biste čak ni umjeli obraniti od onoga tko bi vas napao. Nikada nećete imati navalnu silu, 209


a još dugo nećete imati ni obrambenu; no ubrzo ćete imati ili, bolje rečeno, već imate zaštitničku silu koja će vas, pa makar i pod jarmljene, obraniti od uništenja i zaštititi vašu vladavinu i vašu slobodu u njezinu jedinom i pravom svetištu, a to je srce Poljaka. Redovne čete, kuga i pustoš Evrope, dobre su samo za dvije svrhe: zato da se napadnu i pokore susjedi ili pak zato da se u okove bace ili i porobe gradani.180 Obje te svrhe vama su jednako tuđe: odustanite, dakle, od sredstva kojim se to postiže. Država ne smije ostati bez branitelja, to znam; no, pravi su joj branitelji njezini pripadnici. Svaki građanin mora po dužnosti biti vojnik, nikome to ne smije biti zanat. Tukav je bio vojni sustav kod Rimljana; takav je danas kod Švicaraca; takav mora biti vojni sustav u svakoj slobodnoj državi, a napose u Poljskoj. Nesposobna da za svoju obranu unajmi dovoljno veliku plaćeničku vojsku, Poljska treba da u slučaju potrebe tu vojsku nade medu svojim stanovnicima. Dobra narodna vojska, istinski dobro izvježbana narodna vojska, jedina je kadra da ostvari taj cilj.181 Tu će narodna vojska malo stajati republiku, uvijek će biti spremna da joj služi, a služit će je dobro zato što napokon uvijek bolje branimo svoje vlastito dobro negoli tuđe (CCLXXIII). Gospodin grof Wielhorski predlaže da se u svakom vojvodstvu unovači po jedna pukovnija, te da se uvijek održava u stanju priprav nosti.182 Ovo pretpostavlja raspuštanje kraljevske vojske, ili barem pješadije: vjerujem, naime, da bi uzdržavanje tih trideset i triju pukovnija odveć opterećivalo republiku ako povrh toga bude morala plaćati i kraljevsku vojsku. U ovoj bi promjeni bilo stanovite koristi i čini mi se da ju je lako provesti, ali i ona može postati tegobna, a zloupotrebe će se teško moći spriječiti. Ne bih bio za to da se vojnici rasporede po gradovima i selima da bi ondje održavali red; stega bi medu njima popustila. Vojnici, a napose oni kojima je to zanimanje, nikada ne smiju biti prepušteni sami sebi, a još manje zaduženi za nekakav nadzor nad građanima. Uvijek se moraju kretati i boraviti u jedinici: uvijek potčinjeni i nadgledani, ne smiju biti drugo doli slijepo oruđe u rukama svojih časnika.183 Koliko god neznatan bio nadzor koji im se stavlja u zadaću, iz toga bi proizašla bezbrojna nasilja, povrede zakona, zloupotrebe; vojnici bi i stanovništvo jedni drugima postali neprijatelji: to je nevolja koja je posvuda (CCLXIV) povezana s redovnim četama: ove bi stalne pukovnije (CCLXXV) poprimile takav duh, a taj duh nikada nije naklonjen slobodi. Rimsku 210


su Republiku uništile vlastite legije kada ju je udaljenost osvojenih zemalja prisilila na to da ih stalno drži u pripravnosti. Još jedanput, Poljaci se nipošto ne smiju ogledavati oko sebe i oponašati sve što se ondje radi, pa bilo to i dobro. To bi dobro, koje se odnosi na posve drukčija državna ustrojstva značilo zlo u njihovu ustrojstvu. Moraju težiti jedino za onim što je njima primjereno, a ne za onim što rade drugi. Zašto se, dakle, umjesto redovnih četa koje su stotinu puta skuplje nego što su korisne za svaki narod koji nema osvajačkoga duha, ne bi u Poljskoj uspostavila istinska narodna vojska, točno onako kako je uspostavljena u Švicarskoj gdje je svaki stanovnik vojnik, ali samo kada je to potrebno? Postojanje kmetstva u Poljskoj ne dopušta, to priznajem, da tako skoro naoružamo seljake.184 Oružje bi u rukama kmetova državi uvijek bilo više opasno nego korisno; no, dok ne dođe taj sretni (CCLXXVI) trenutak kada ćemo ih osloboditi, Poljska je prepuna gradova, a njihovi bi stanovnici, unovačeni u pukovnije, mogli u slučaju potrebe sačinjavati mno gobrojne čete čije uzdržavanje ne bi državu (CCLXXVII) ništa stajalo u vrijeme kada joj one ne bi bile potrebne. Većina bi tih stanovnika, ne imajući nikakve zemlje, tako svoj pripadajući dio (CCLXXVIII) plaćali službom, a ta bi se služba lako mogla rasporediti na taj način da za njih ne bude nimalo tegobna, premda bi bili dovoljno izvježbani. U Švicarskoj je svaki pojedinac, kada se ženi, obvezan da se opskrbi uniformom koja postaje njegovim svečanim ruhom, puškom i svom opremom pripadnika pješadije, te se upisuje u četu u svom dijelu grada. Tokom ljeta, nedjeljama i praznicima, ta narodna vojska (CCLXXIX) ide na vježbe prema redoslijedu svojih zadataka, najprije manji odredi, zatim čete, potom pukovnije; dok na njih ne dođe red, svi se okupljaju na otvorenom i postupno obrazuju malene logore gdje se vježbaju u svim manevrima koji su potrebni pješadiji. Sve dok ne izađu iz mjesta boravka, malo ili nimalo se ne udaljuju od svojih poslova, ne primaju plaću, no čim se proglasi pokret, dobivaju vojnički kruh i (CCLXXX) na državnoj su plaći, te nikome nije dopušteno da umjesto sebe pošalje kojega drugog čovjeka, kako bi svatko sam vježbao i kako bi svi svoje odslužili. U državi kao što je Poljska, može se iz onih prostranih pokrajina izvući dovoljno ljudi koji bi lako mogli zamijeniti kraljevsku vojsku, kao dovoljno velika 211


narodna vojska uvijek u pripravnosti, ali kojoj bi se sastav mijenjao barem jednom godišnje (CCLXXXI) i za koju bi se iz svake jedinice uzimali manji odredi, pa ne bi bila odviše skupa za pojedince na koje bi red dolazio jedva jednom svakih dvanaest do petnaest godina. Na taj bi način cijela nacija bila uvježbana, imali bismo divnu i brojnu vojsku, uvijek spremnu u slučaju potrebe, te koja bi nas stajala daleko manje, naročito u vrijeme mira, nego što danas stoji kraljevska vojska. No da bi nam ovaj postupak pošao za rukom, trebalo bi početi od toga da u vezi s ovim pitanjem izmijenimo javno mnijenje o jednom staležu koji se zapravo u potpunosti mijenja, postići da se u Poljskoj na vojnika više ne gleda kao na razbojnika koji, da bi preživio, sebe prodaje za pet novčića dnevno, već kao na građanina [citoyen] koji služi domovini i koji ispunjava svoju dužnost. Tom staležu valja vratiti onu čast koju je imao nekoć, te koju još uvijek ima u Švicarskoj i u ženevi gdje najbolji građani [bourgeois] u svojoj jedinici i pod oružjem pokazuju isto toliko ponosa kao i u vijećnici i u Vrhovnom vijeću (CCLXXXII). Radi toga je važno da se pri izboru časnika ne vodi nikakva računa o društvenom položaju, ugledu i imutku, već jedino o iskustvu i darovitosti. Nema ničega lakšeg od toga da se dobrom rukovanju oružjem ukaže počast zbog koje će svatko radi službe domovini gorljivo vježbati pred očima (CCLXXXIII) svoje obitelji i svojih prijatelja; gorljivost koja se ne može isto tako raspaliti kod nasumce zavrbovana ološa koji vježbanje shvaća samo kao muku (CCLXXXIV). Doživio sam vrijeme kada su u ženevi građani [bourgeois] manevre mnogo bolje izvodili (CCLXXXV) od redovnih četa; no magistrati su se, nalazeći da se time medu građanstvom [bourgeoisie] stvara vojnički duh koji ne odgovara njihovim pogledima (CCLXXXVI), potrudili da uguše to takmičenje, pa su u tome i previše dobro uspjeli.185 U provedbi ovoga nauma, kralju bi se mogle bez ikakve opasnosti povjeriti vojne ovlasti koje su prirodno povezane s njegovim polo žajem; nije, naime, prikladno da se nacija bavi time da samu sebe ugnjetava, barem ne onda kada svi oni koji je sačinjavaju budu imali udjela u slobodi.186 Izvršna moć nikada ne može sebi drukčije potčiniti državu nego uz pomoć redovnih i stalnih četa. U velikoj rimskoj vojsci tako dugo nije bilo zloupotreba dokle god se sastav mijenjao pod svakim konzulom, a sve do Marijeva vremena nijed212


nome od njih nije čak ni na pamet padalo da u vojsci može naći ikakvo sredstvo kojim bi sebi podvrgao republiku. Tok kada je velika uda ljenost osvojenih zemalja primorala Rimljane na to da dugo vremena u pripravnosti drže istu vojsku, da u nju uzimaju razne nikogoviće, te da zapovijedanje nad njima prenesu i na prokonzule, ovi su počeli osjećati vlastitu samostalnost i poželjeli se njome poslužiti da bi sebi osigurali vlast. Sulina, Pompejeva i Cezarova vojska pretvorila se je u prave redovne čete koje su duh vojne vladavine postavile na mjesto republikanskoga duha, a to je toliko točno da su se Cezarovi vojnici ponašali vrlo uvrijeđeno kada ih je on u uzajamnoj prepirci oslovio kao građane, Quirites.187 U nacrtu koji sam zamislio i koji ću uskoro do kraja zacrtati, svi će u Poljskoj postati ratnicima, koliko radi obrane vlastite slobode pred vladarevim pothvatima, kao i pred pothvatima svojih susjeda, a usuđujem se reći da ćemo, kada se taj naum jednom ispravno provede, moći ukinuti dužnost vrhovnog vojskovođe i spojiti je s krunom, a da iz toga ne proizađe ni najmanja opasnost za slobodu, osim ako nacija ne dopusti da je uljuljkaju neki osvajački naumi, a u tom slučaju više ni za što ne odgovaram (CCLXXXVII). Zašto i viteški stalež, u kojemu je istinsko sijelo republike, ne bi i sam slijedio nacrt sličan ovome što ga predlažem za pješadiju? Ustanovite u svim vojvodstvima konjičke jedinice u koje će biti upisana cijelo plemstvo, te koje će imati svoje časnike, svoje zapo vjedništvo (CCLXXXVIII), svoje barjake, svoja konačišta dodije ljena za slučaj uzbune, vrijeme određeno za okupljanje svake godine: neka se ti vrli plemići vježbaju u jahanju u četi, u izvođenju svih vrsta okreta, u upravljanju konjem, u uvođenju reda i točnosti u svoje manevre, u upoznavanju vojničkog potčinjavanja. Nipošto ne bih htio da oni ropski oponašaju taktiku drugih nacija. Htio bih da stvore taktiku koja bi njima bila svojstvena, kojom bi se razvijale i usavr šavale njihove prirodne i nacionalne sklonosti, da se napose vježbaju u brzini i okretnosti, u tome da se razdvoje, rasprše, te da se ponovo okupe (CCLXXXIX) bez muke i pometnje; da se vježbaju u onome što se naziva zalijetanjem u neprijatelja, u svim manevrima koji su podesni za lake čete, u umijeću da neku zemlju preplave poput bujice, da mogu svuda stići, a da njih nikada nitko ne sustigne, da uvijek djeluju složno, premda razdvojeni, da presijecaju veze, da presreću konvoje (CCXC), da jurišaju na neprijateljska začelje, da zarob213


ljavaju predstraže, da iznenađuju odrede, da uznemiruju veće jedi nice koje se zajedno kreću i logoruju; da se ugledaju na način drevnih Parta, kao što su se ugledali na njihovu valjanost, te da poput njih nauče pobjeđivati i uništavati i one vojske u kojima vlada najveća stega, a da se nikada s njima ne upuste u bitku i da im ne ostave ni trenutka za predah. Riječju, imat ćete pješadiju, budući da je treba imati, ali računajte tek na svoju konjicu, te ne zaboravljajte ništa da biste iznašli sustav kojim se cijeli ishod rata stavlja u njezine ruke. Za slobodan je narod loša odluka da ima utvrđene gradove; oni uopće ne priliče poljskome duhu, te se posvuda, prije ili kasnije, pretvaraju u tiranska gnijezda.188 Te ćete gradove, za koje budete vjerovali da ih utvrđujete pred Rusima, neizostavno utvrđivati za njih, te će oni za vas postati spone kojih se više nećete osloboditi. Zanemarite čak i prednosti postaja,189 te se novčano ne uništavajte radi topništva: sve vam to uopće nije potrebno. Nagli (CCXCI) je upad nedvojbeno velika nevolja, ali su stalni okovi mnogo veće zlo. Nikada nećete postići da vašim susjedima bude teško da uđu u vašu zemlju; ali možete postići da im bude teško iz nje nekažnjeno izaći, te upravo u to morate uložiti svu svoju skrb. Antonije i Kras lako su ušli u zemlju Parta, ali na svoju nesreću: Zemlja tako prostrana kao što je vaša uvijek će pružiti svojim stanovnicima pribježišta i velike mogućnosti da izbjegnu svojim napadačima. Sva ljudska vještina ne bi mogla spriječiti nagli napad jakoga na slaboga; no slabiji može sebi pripraviti sredstva za protunapad, pa kada iskustvo bude pokazalo da je izaći iz vaše zemlje tako teško, ostalima će se manje žuriti da u nju udu. Ostavite, dakle, svoju zemlju posve otvorenom poput Sparte; ali, kao i ona, izgradite tvrđave u srcima svojih građana, te poput Thmistokla koji je Atenu nosio na svojem brodovlju, u slučaju potrebe svoje gradove ponesite na vlastitim konjima. Oponašateljski duh stvara malo dobrih stvari, a nikada ne stvara ništa veliko. Svaka zemlja ima prednosti koje su joj svojstvene i koje njezino uređenje mora proširivati i potpomagati. Iskoristite, njegujte prednosti koje ima Poljska, bit će malo nacija kojima će ona morati zavidjeti. Jedna je jedina stvar dostatna da Poljsku postane nemoguće podjarmiti; ljubav prema domovini i slobodi nadahnuta vrlinama koje su od te ljubavi neodvojive. Nedavno ste za to pružili primjer koji će zauvijek ostati znamenit (CCXCII). Sve dok bude gorjela u 214


vašim srci �a, ta va � ljuba � ��žda i �eće zaštititi od nekoga pri . prma; a�1 će pnJe 1h kasm1e buknuti, zbacit će jaram i vr��enog _ učm1t1 vas slobodnima. Radite, dakle, bez predaha, bez prekida na tome da rodoljublje uzdignete do najvišeg stupnja u svim poljskim s�cima (CC�Cl!l). Ranije sam ukazao na neka od sredstava pogod mh za post1zan1e takva učinka: ostaje mi da ovdje progovorim 0 sredstvu �a koje vjer �jem da je najjače (CCXCIV), najmoćnije, te da nepogreš1vo polučuJe uspjeh, ako se dobro provede. Naime, valja postup�tt_ ta�o da se svi građani neprestano osjećaju pod paskom 1avnost1, d� mtko ne ��preduje i ne uspijeva osim zahvaljujući javnoj naklo�osti, d� se IllJedno mjesto, nijedna služba (CCXCV) ne popu�Java o�im po ž�lji �acije, te da, napokon, svi, od posljednjeg _ plemića, �k i o � poslJednJeg seljaka, pa sve do kralja, ako je moguće, _ ovise o Javnom štovanju da bez njega nitko ništa ne može tohko uč�niti'. ni�ta steći, ni �o čega dospjeti. Iz uzavrelosti potaknute tim . �aJ�dmčki � t �kmičenJe_ � rodit � se ona_ rodoljubna opijenost koja Jedma �m11e ljude uzdići iznad n11h samih, te bez koje je sloboda tek prazno ime, a zakonodavstvo tek tlapnja.190 Među viteškim je staležom lako uspostaviti ovakav sustav P?brinemo li se za to da se svugdje slijedi postupan uspon, te da s; mtko ne pripusti do državnih počasti i dostojanstava ako nije prošao niže stupnjeve koji će mu poslužiti kao propusnica ?rethodno _ kušnJa kroz koju se dospijeva do višega položaja. Budući da je � Jednakost među plemstvomtemeljni zakon u Poljskoj, napredovanje u državnim poslovima ondje uvijek mora počinjati od podređenih službi; takav je duh državnoga ustrojstva. Pristup do njih mora biti otvoren svakom građaninu kojega njegova gorljivost navede da se za njih prijavi i koji vjeruje da je u stanju da ih s uspjehom obavlja: ali one mo.raju biti i prvi korak neophodan za bilo koga, velikoga ili malenoga, tko u tom zvanju hoće napredovati. Svakome je slobodno da se za te službe ne prijavi; no, čim tko u njih stupi, mora osim u slu �ju dobrovoljna povlačenja, napredovati ili s neodobravanjem _ odbačen. On mora u cijelom svom ponašanju, dok ga promatraju �Ili i sude mu njegovi sugrađani, znati da se svi njegovi koraci prate, da se s:a njegova djela odmjeravaju, da se o dobrim i lošim postupcima v?di točan račun čiji će se utjecaj protegnuti na ostatak cijeloga n1eg ova života. 215


[XIII.] NAUM DA SE SVI SUDIONICI U VLA DAVINI PODVRGNU POSTUPNOM USPONU Evo nauma kojim bi se odredili stupnjevi u tome usponu, a koji sam ja, onoliko koliko je to bilo moguće, nastajao prilagoditi obliku sadašnje vladavine, reformirane samo u pogledu imenovanja sena tora, i to na način i iz razloga koji su ovdje prikazani. Svi će aktivni sudionici u republici, a pod time podrazumijevam one koji će imati udjela u upravi, biti podijeljeni u tri razreda, [classes] obilježena isto tolikim brojem znakova po kojima će se razlikovati i što će ih nositi oni koji te razrede budu sačinjavali.191 Viteški redovi koji su nekoć bili dokaz vrline, sada su još samo znak kraljevske milosti. Vrpce i dragulji koje su njihovo obilježje izgledaju kao nekakav privjesak i ženski ures, koje u našem ustrojstvu valja izbjegavati. Htio bih da obilježja svih triju redova što ih predlažem budu pločice od raznih kovina čija bi materijalna vrijednost bila u obrnutom razmjeru s činom onih koji je budu nosili. Prvom će koraku u državnim poslovima prethoditi kušnja kojoj će se podvrći mladež na položajima odvjetnika, prisjednika, pa čak i sudaca (CCXCVI) na nižim sudovima, upravitelja nekoga dijela državnih prihoda, te općenito na svim nižim mjestima koja onima koji ih zauzimaju pružaju priliku da pokažu zaslužnost, sposobnost, točnost, a napose pravičnost. Ova kušnja mora trajati barem tri godine, nakon čega će se oni, snabdjeveni svjedodžbama koje su primili od svojih nadređenih, te uz svjedočanstvo glasa javnosti, pojaviti pred sejmikom svoje pokrajine gdje će se, nakon stroga ispitivanja njihova vladanja, onima za koje se prosudi da su takve časti dostojni, uručiti zlatna pločica na kojoj će stajati njihovo ime, ime njihove pokrajine, datum njihova prijema, te ispod toga natpis urezan većim slovima: spes patriae. Oni koji dobiju ovu pločicu uvijek će je nositi pričvršćenu na desnoj ruci ili na grudima; steći će naslov službenika države, a iz viteškoga staleža nikada nitko osim službenika države neće moći biti izabran za poslanika u Sejmu, za zastupnika u Vrhovnom sudu, povjerenika u proračunu državnih prihoda i rashoda, niti zadužen za kakvu javnu službu koja pripada suverenosti. Da bi se postigao slijedeći čin (CCXCVII), bit će nužno tri puta nastupati kao poslanik u Sejmu i svaki put u izvještajnim sejmicima naići na odobravanje (CCXCVIII) svojih opunomoćitelja, pa nitko

216


neće moći biti izabran za poslanika po drugi ili treći put ne dobije li tu potvrdu o svojoj prethodnoj poslaničkoj dužnosti. Služba u Vrhovnom sudu ili u Radomu u svojstvu povjerenika ili zastupnika vrijedit će isto kao i poslanička čast,192 pa će biti dovoljno tri puta prisustvovati zasjedanju bilo koga od tih skupova, ali uvijek uz odobravanje opunomoćitelja, da bi čovjek stekao pravo na slijedeći čin. Tuko da će, na temelju tih triju svjedodžbi predočenih Sejmu, službeniku države koji ih bude osvojio (CCXCIX) biti ukazana čast dodjelom druge pločice i naslova čije je ona obilježje. Tu će pločica biti srebrna i istoga oblika i veličine kao i prethodna, na njoj će biti isti natpisi, izuzev što će umjesto dviju riječispes patriae na njoj biti urezane dvije druge: civis electus. Oni koji budu nosili te pločice nazivat će se odabranim građanima ili jednostavno izabra nicima, te neće moći biti obični poslanici, zastupnici u Vrhovnome sudu ni povjerenici u državnom proračunu (CCC), nego će biti natjecatelji za senatorska mjesta. U Senat neće moći ući nitko tko nije prošao kroz ovaj drugi stupanj, tko nije nosio njegovo obilježje, a svi će senatori zastupnici, koji će se, prema mome naumu, nepo sredno između njih izvlačiti ždrijebom, tu pločicu i dalje nositi, sve dok ne dospiju do trećega stupnja. Upravo bih medu ovima, koji budu dosegli drugi (CCCI) stupanj, htio odabrati predstojnike (CCCII) zavoda i nadziratelje nad odgo jem djece.193 Oni bi se mogli obvezati na to da stanovito vrijeme obavljaju taj posao prije no što budu primljeni u Senat, te bi bili dužni Sejmu predočiti odobrenje izdana od Zbora upravljača odgojem: ne zaboravljajući da to odobrenje, kao i sva ostala, uvijek mora biti potvrđeno glasom javnosti, a imamo tisuću sredstava da taj glas ispitamo. Izbor će se senatora zastupnika obavljati u Poslaničkom domu na svakom redovnom zasjedanju Sejma, tako da će oni na tom položaju ostajati samo dvije godine. No, ovlaštenje će im se moći produžiti ili će moći biti opet izabrani još dva puta, pod uvjetom da svaki put kada svoj položaj napuštaju prethodno od istoga doma dobiju odobrenje slično onome koje je nužno dobiti od sejmika da bi netko bio izabran za poslanika po drugi i treći put: naime, bez takve potvrde, dobivene za svako ovlaštenje, više neće moći dalje napredovati, te će, da ne bi bio isključen iz vladavine, imati samo mogućnost da ponovno započne od nižih stupnjeva, što se mora

217


dopustiti kako se gorljivu građaninu,kakvu god grešku da počini, ne bi oduzela svaka nada da je može popraviti i dalje napredovati. I nače, izdavanje se ili uskraćivanje svjedodžbe odnosno odobrenja, ne smije nikada staviti u zadaću nekom posebnom odboru; te odluke uvijek mora donositi cijeli dom (CCCIII), što će se obavljati bez teškoća i gubitka vremena ako se pri prosuđivanju senatora zastupnika koji napuštaju položaj budemo pridržavali iste metode s listićima koju sam predložio prilikom njihova izbora. (CCCIV) Možda će ovdje tkogod reći da će se sva ova odobrenja što ih najprije izdaju pojedinačna tijela, potom sejmici, te napokon Sejm,'u manjoj mjeri dodjeljivati zbog zasluga,pravde i istine, a više iznuđivati spletkama i uplivom. Na ovo mogu odgovoriti samo jedno. V jerovao sam da se obraćam narodu u kojemu, mada nije posve bez poroka, još uvijek ima nekog poleta i vrline, a pod tom je pretpos tavkom moj naum dobar. No, ako je Poljska već dotle dotjerala da je u njoj sve potkupljivo i do srži iskvarena, uzalud nastoji provesti reformu svojih zakona i sačuvati svoju slobodu, morat će od toga odustati i sagnuti glavu pod jarmom. No,vratimo se našem predmetu. Svaki senator zastupnik koji za to tri puta dobiju odobrenje s pravom će postići treći, najviši čin u državi, a obilježje će mu toga dodijeliti kralj na prijedlog Sejma. To će obilježje biti pločica od plavog čelika, slična prethodnima,a nosit će natpis custos legum. Oni koji je dobiju, nosit će je ostatak svoga života, do ma kojega is taknutog mjesta dospjeli, pa čak i na prijestolju kada se slučajno na njega uspnu (CCCV). Vojvode i veliki kastelani moći će biti birani samo između čuvara zakona, na isti način na koji su ovi bili birani između odabranih građana, to jest odlukom Sejma, a budući da vojvode zauzimaju najistaknutija mjesta u republici i to ih zauzimaju doživotno (CCCVI), zato da se njihov takmičarski duh (CCCVII) ne bi uspavao na položajima gdje iznad njih stoji još samo prijestolje, pristup će im k njemu biti otvoren, ali tako da onamo mogu dospjeti samo zahvaljujući glasu javnosti i snagom vrline (CCCVIII). Primijetimo, prije no što proslijedimo dalje, da je napredovanje za koje od građana očekujem da ga prođu, kako bi postupno došli na čelo republike, prilično dobro odmjereno s obzirom na razmjere ljudskog vijeka, tako da oni koji drže uzde vladavine, pošto ih mine vatrenost mladosti, mogu uza sve to još biti u najboljoj dobi da im

218


nakon petnaest ili dvadeset godina kušnje pod neprestanom paskom javnosti,još uvijek preostane dovoljno velik broj godina tokom kojih domovini mogu koristiti svojom nadarenošću, svojim iskustvom i svojim vrlinama, a da i sami mogu, dospjevši na prve položaje u državi, uživati štovanje i časti koje su tako pošteno zaslužili. Pret postavimo li da se čovjek počne baviti javnim poslovima u dvadesetoj godini, moguće je da s trideset i pet već bude vojvoda; no, kako je doista teško, pa čak i nije umjesno da do toga postupnog uspona tako brzo dođe, neće na to istaknuto mjesto doći prije četrdesete, a to je, po mojemu sudu, najprikladnije doba u kojem se mogu ujediniti sva svojstva koja moramo očekivati od državnika. Dodajmo ovdje i to da se taj uspon čini prilagođenim, koliko je to moguće, potrebama vladavine. Prema računu vjerojatnosti, ocjenjujem da ćemo svake dvije godine imati barem pedeset novih odabranih građana i dvadeset čuvara zakona: više nego dovoljan broj da se iz njega odaberu članovi za oba dijela Senata u koje vodi svaki od ova dva čina. Naime, lako je vidjeti da će u prvom redu Senata,premda je najbrojniji budući da je doživotan, manje često biti mjesta koja će trebati popuniti, nego u drugome redu koji se, prema mome naumu, obnavlja na svakom redovnom zasjedanju Scjma. Već smo vidjeli i doskora ćemo još jednom vidjeti da ne ostavljam u dokolici prekobrojne izabranike dok čekaju da udu u Senat kao zastupnici; a da ne bih u dokolici ostavio ni čuvare zakona, dok čekaju da u njega udu kao vojvode ili kastelani, od njih bih sastavio Zbor upravljača odgojem o kojemu sam ranije govorio.194 Kao predsjed nik bi se toga Zbora mogao postaviti primas ili neki drugi biskup, uz dodatno određenje da nijedna druga crkvena osoba, pa bila ona i biskup i senator, ne bi u njega mogla biti primljena. Evo, kako mi se čini prilično dobro stupnjevana uspona za bitni i posredničij dio cjeline, naime za plemstvo i magistrate; no,još nam nedostaju dvije krajnosti, a to su narod i kralj. Počnimo od prvoga koji do sada nije ništa značio, ali koji napokon mora početi nešto značiti ako Poljskoj hoćemo dati stanovitu snagu, stanovitu po stojanost. Nema ničega osjetljivijeg od spomenutoga postupka, jer �apokon, premda svatko osjeća kakvo je veliko zlo za Republiku što Je nacija na neki način zatvorena u okvire viteškoga staleža, te što su svi ostali, građani [bourgeois] i seljaci, bez značaja, kako u vladavini, tako i u zakonodavstvu, državno je ustrojstvo od davnine takvo. Ne

219


bi u ovom času bilo ni razborito ni moguće da ga najednom iz mijenimo; ali bi moglo biti razborito i moguće da postupno provedemo tu promjenu, da bez osjetnoga preokreta postignemo da najbrojniji dio nacije postane čuvstvena privržen domovini, pa čak i vladavini. To će se postići s pomoću dvaju sredstava: prvo, točnoga poštivanja pravde, tako da se ni kmet ni neplemić nikada ne moraju bojati da će im od strane plemića biti nanijeta nepravda, te da se izliječe od odbojnosti koju prema njemu prirodno moraju osjećati. Ovo zahtijeva veliku reformu u sudovima i posebnu skrb pri obra zovanju odvjetničkoga tijela. Drugo sredstvo, bez kojega prvo ništa ne znači, jest da se kmetovima otvori mogućnost da steknu slobodu i građanima [bour geois] da steknu plemstvo. Kada ta stvar u biti i ne bi bila izvediva, trebalo bi je barem promatrati kao moguću; no može se napraviti i više od toga, čini mi se, i to bez izlaganja bilo kakvoj opasnosti. Evo, na primjer, sredstva koje mi izgleda da na taj način vodi do pred loženoga cilja. Svake dvije godine, u razdoblju između jednog i drugog zasjeda nja Sejma, odredilo bi se u svakoj pokrajini prikladno vrijeme i mjesto gdje bi se okupljali izabranici (CCCIX) iz iste pokrajine koji još nisu postali senatori zastupnici pod predsjedavanjem jednoga custosa legum koji još nije postao doživotnim senatorom, u procje njivačkom ili dobrotvornom odboru u koji bi se pozivali, ne svi župnici, već samo oni za koje bi se prosudila da su najdostojniji te časti.195 Vjerujem čak da bi to davanje prednosti, koje u očima naroda znači prešutan sud, moglo unijeti i nešto takmičarskoga duha među seoske župnike, te velik broj (CCCX) zaštititi od razvratnih običaja kojima su isuviše podložni. Na tom bi se skupu, kamo bi se još mogli pozvati i starci i uglednici iz svih staleža, bavilo ispitivanjem nauma o pothvatima korisnim za pokrajinu; čuli bi se izvještaji župnika o stanju u njihovim i susjednim župama, izvještaj uglednika o stanju u obrazovanju, o stanju obitelji u njihovu kantonu; ti bi se izvještaji brižljivo pro vjeravali; svaki bi im član odbora dodavao i vlastita zapažanja, te bi se o svemu vodio točan zapisnik prema kojemu bi se sastavljale sažete predstavke namijenjene sejmicima. Potanko bi se ispitivale potrebe pretjerano oporezovanih obite lji, nemoćnih, udovica, siročadi, te bi se svakome pružala primjerena

220


pomoć iz zaklade stvorene dobrovoljnim prilozima imućnijih ljudi u pokrajini (CCCXI). Ti bi prilozi bili to manje tegobni što bi postali (CCCXII) jedinim oblikom davanja milostinje, s obzirom na to da u cijeloj Poljskoj ne smijemo trpjeti ni prosjaka ni ubožnica. Svećenici će bez sumnje (CCCXIII) silno galamiti u prilog tomu da se ubožnice zadrže, a ta je galama samo razlog više da ih uništimo. U t�m b_i_ se is!om odboru, koji se nikada ne bi bavio kažnjava .. m. pnJekon�a, već samo dobročinstvima (CCCXIV), po npma hvalama I ohrabrenpma, na temelju pouzdanih obavijesti sastavljali toč�i popisi pojedinaca iz svih staleža čije bi vladanje bilo dostojno časti 1 nagrade* (CCCXV). Ti bi se popisi (CCCXVI) slali Senatu i kralj� �a ih pn:om prigod�m uz�u u obzir i da ispravno usmjere svoj odabu 1 davanJe prednosti, te b1 se upravo na temelju podataka s tih istih skupova u zavodima od strane upravljača odgojem dodjeljivala besplatna mjesta o kojima sam ranije govorio. No glavna bi i najvažnija briga tog odbora bila da u vjerodostoj . mm p�edstav�ama (CCCXVII) i u točno provjerenom izvještaju o glasu Javnosti sastavi popis seljaka koji bi se odlikovali dobrim vladanjem, dobrom obrazovanošću, dobrim ćudoređem, brigom za vlastitu obitelj, dobrim obavljanjem svih dužnosti svojega staleža. Toj bi popis zatim bio predočen sejmiku koji bi iz njega odabirao zakonom utvrđen broj onih koji će biti oslobođeni, te bi se dogo vorenim sredstvima pobrinuo za obeštećenje njihovih gospodara, omogućavajući im da uživaju izuzeća od obveza, isključiva prava, napokon i povlastice razmjerne broju njihovih seljaka za koje se smatralo da su dostojni slobode. Naime, trebalo bi neizostavno postupiti tako da oslobođenje kmeta ispadne časno i povoljno (CCCXVIII), za gospodara, umjesto da mu bude na teret. Dakako da o tim oslobođenjima, kako bi se izbjegle zloupotrebe, nipošto ne • U ovim ocjenama treba mnogo više voditi računa o osobama negoli o nekolicini . _ 1zdvo!emh djela. Pravo se dobro čini s malo sjaja. Upravo ravnomjernim i postojanim ponasanJem, osobnim i građanskim vrlinama, dobrim obavljanjem svih dužnosti svoJega staleža, napokon djelima koja proistječu iz njegova značaja i načela, može neki _ čovjek zaslužiti određene časti, i prije negoli nekolicinom velikih neočekivanih pos _ tupaka koJ I SVOJU na�radu nalaze već u općem divljenju. Filozofskom se razmetanju _ _ �Ilno mile Junačka djela (CCCXX); no nekome je, s njegovih pet-šest ovakvih djela, koJa su veoma blistava, veoma bučna i koja se u zvijezde kuje, cilj samo da druge zavara u svom �ogled u i da cijeloga života nekažnjeno bude nepravedan i okrutan. Dajte nam _ _ _ sitniš velikih djela. Ova je ženska dosjetka (CCCXXI) vrlo pronicljiva.

221


bi odlučivali gospodari, već bi se o njima prosuđivalo u sejmicima, i . . samo do broja utvrdenog zakonom.196 Kada se postupno oslobodi stanoviti broj obitelji u jednome kantonu, mogla bi se osloboditi i čitava sela, mogle bi se malo-pomalo (CCCXIX) ondje obrazovati općine, kojima �i se dod�jelile ne�� nekretnine, neke općinske zemlje, kao u SvicarskoJ, postavih (CCCXXII) općinski upravitelji, te kada se postupno stvari dovedu do toga da se bez osjetnoga preokreta može ovaj postupak dovršiti u velikim razmjerima, napokon im vratiti pravo što im ga je i priroda . dala, naime da sudjeluju u upravljanju svojom zemljom šaljući po slanike u sejmike. Kada se sve to obavi, svi bi se ti seljaci, postavši slobodni ljudi i građani, naoružali, unovačili u pukovnije, uvježbali, te bismo napo sljetku imali zaista izvrsnu narodnu vojsku, više nego dovoljnu za obranu države. Slična bi se metoda mogla slijediti pri dodjeli plemstva stano vitome broju građana [bourgeois], te bi im se čak, i bez dodjeljivanja plemstva, mogla namijeniti pojedina sjajna mjesta koja bi jedino oni popunjavali, dok bi plemići (CCCXXlll) iz toga bili izuzeti, i to po uzoru na Mlečane koji toliko drže do svoga plemstva, a koji uza sve to, povrh drugih podređenih službi uvijek daju građaninu drugo mjesto u državi, naime mjesto velikoga kancelara (CCCXXIV) i na to mjesto nikada nijedan patricij ne može računati. Na taj bi način građanstvo [bourgeoisie], otvorimo li mu pristup plemstvu i častima, postala čuvstvena privrženo domovini i održanju državnoga ustroj stva. Mogle bi se još, bez dodjele plemstva pojedincima, plemićke povelje zajednički (CCCXXV) dodjeljivati pojedinim gradovima, dajući prednost onima u kojima više cvjetaju trgovina, industrija i umijeća, te gdje bi prema tome i općinska uprava bila najbolja. Ti bi gradovi koji su stekli plemstvo mogli, po uzoru na njemačke gradove, slati izaslanike u Sejm, te bi njihov primjer jamačno u svima ostalima potaknuo živu želju da postignu istu čast.197 Procjenjivački odbori zaduženi za ovakvu dodjelu dobročinstava, koji na sramotu kraljeva i naroda još nigdje nisu postojali, bili bi, premda bez biranja, sastavljeni na najpogodniji način da svoje uloge obavljaju revno i pravično, s obzirom na to da bi njihovi članovi, stremeći za senatorskim položajima kamo svakoga od njih vodi njegov čin, veliku pozornost posvećivali tomu da javnim odobrava222


njem zasluže glasove u Sejmu; a to bi za te aspirante bila dovoljna briga da ih drži u neizvjesnosti i pod paskom javnosti u razdobljima između njihova dva uzastopna izbora. 'Treba primijetiti da za vrijeme tih razdoblja oni međutim, ne bi napuštali položaj običnoga građa nina s činom, budući da takav sud, tako koristan i tako vrijedan štovanja, a koji bi se uvijek bavio samo dobročinstvima, ne bi imao nikakvu prinudnu moć: tako ja ovdje nipošto ne povećavam broj magistra tura, nego se usputno služim prelaskom s jedne magistra ture na drugu da bih upotrijebio one koji će ih obavljati. Prema ovome mom nacrtu, u svojoj provedbi stupnjevanom postupnim usponom koji bi se mogao ubrzati, usporiti, ili čak i zaustaviti, ovisno o dobrom ili lošem uspjehu, nitko ne bi mogao napredovati osim svojevoljno, vođen iskustvom, u svim bi se nižim staležima raspaljivala žarka revnost za doprinos javnom dobru i napokon bismo uspjeli oživjeti sve dijelove Poljske i tako ih povezati da čine jedno te isto tijelo čija bi krepkost i snaga bile barem deset puta veće od onoga kakve danas mogu biti, i to uz neprocjenjivu prednost što ćemo izbjeći svaku oštru i naglu promjenu i opasnost od revolucija.198 Imate krasnu priliku da taj postupak započnete na sjajan i plemenit način kojim ćete polučiti najveći učinak. Nije moguće da u nedaćama što ih je Poljska nedavno pretrpjela konfederati nisu dobili pomoć i znake privrženosti odstrane nekolicine građana [bourgeois], pa čak i nekolicine seljaka. Povedite se za velikodušnošću Rimljana koji su se tako brinuli da nakon velikih nesreća (CCCXXVI), što bi se obrušile na njihovu republiku, svjedočanstvima zahvalnosti obas pu strance, podanike, robove, pa čak i životinje koji su im u njihovim nedaćama iskazali neke značajnije usluge. O divna li početka, po mome ukusu, da se tim građanima svečano podijeli plemstvo i sloboda seljacima, i to sa svim sjajem i svom velebnošću koji tu ceremoniju mogu učiniti uzvišenom, dirljivom i spomena vrijednom! I nemojte zastati na tome početku. Ti ljudi koje ćete tako odlikovati moraju uvijek (CCCXXVII) ostati odabranom djecom domovine. lreba nad njima bdjeti, štititi ih, pomagati im, podržavati ih, pa makar se pokazali i nevaljalima. Po svaku im cijenu treba omogućiti da tokom cijeloga života napreduju kako bi ovim primjerom što ga Poljska iznosi pred oči (CCCXXVlll) javnosti pokazala čitavoj Evropi što od nje (CCCXXIX) u njezinu uspjehu može očekivati 223


svatko tko joj se usudio pomoći (CCCXXX) kada se našla u opas nosti. Evo nedorađena prikaza, iznesena samo kao primjer, o načinu na koji se može postupiti da bi (CCCXXXI) svatko pred sobom vidio slobodan put kojim može do svega dospjeti, da bi sve postepeno težilo, dobro služeći domovini, prema najčasnijim društvenim polo žajima, te da bi vrlina mogla otvoriti sva vrata koja se imetku prohtije da zatvori. No, nije još sve učinjeno, a dio je ovoga nauma, što mi još ostaje da izložim, zacijelo najmukotrpniji i najteži; pokazuje nam prepreke (CCCXXXII) koje treba prevladati, a pred kojima su uvijek posu stajali razboritost i iskustvo i najsavršenijih političara. Međutim, čini mi se da se,pod pretpostavkom da se moj naum prihvati,zahvaljujući vrlo jednostavnom sredstvu što ga mislim predložiti (CCCXXXIII), sve poteškoće mogu otkloniti, sve zloupotrebe preduhitriti, a ono što bi naoko predstavljalo novu prepreku može se u provedbi preok renuti u prednost (CCCXXXIV). [XIV.] BIRANJE KRALJA Sve se te poteškoće svode (CCCXXXV) na poteškoću da državi dademo poglavara čiji izbor neće prouzročiti nemire i neće značiti napad na slobodu. A ono što tu istu poteškoću još i uvećava jest činjenica da taj poglavar mora biti obdaren svojstvima nužnim za svakoga tko se usuđuje vladati nad slobodnim ljudima. Nasljedno pravo na krunu sprečava nemire, ali dovodi do robovanja; izbor čuva slobodu, ali na početku svakoga kraljevanja potresa državu. Ovakva je alternativa nezgodna,199 no prije nego progovorimo o sredstvima kojima ćemo je izbjeći, dopustite mi trenutak razmišljanja o načinu na koji Poljaci obično postupaju sa svojom krunom. Najprije, pitam ja vas, zašto oni sebi za kraljeve moraju postav ljati strance? Zahvaljujući kojoj su se neobičnoj zaslijepljenosti tako odlučili za najsigurnije sredstvo kojim će svoju naciju učiniti podlož nom, dokinuti vlastite navade, pretvoriti sebe u igračku drugih dvo rova te do mile volje povećavati oluju međuvlašća? Kakve li nepravde prema sebi samima,kakve li uvrede nanesene vlastitoj domovini,kao da su, ne nadajući se da će među sobom naći čovjeka dostojna da im zapovijeda, prisiljeni da ga potraže u tuđini. Kako nisu osjetili, kako 224


nis� vidj�li da �tvari stoj� �pr�vo obr�uto? Otvorite ljetopise svoje _ nac1Je, nikada Je nećete v1dJetI slavnu 1 slavodobitnu osim pod polj skim kraljevima; pod tuđinom ćete je gotovo (CCCXXXVI) uvijek vidjeti ugnjetavanu i poniženu. Neka iskustvo napokon pritekne u pomoć razumu; pogledajte kakva zla nanosite sebi samima, a kakva dobra sami sebi oduzimate (CCCXXXVII). Naime,i opet vas pitam,kako to da poljska nacija, pošto se toliko da svoju krunu učini izbornom, nije ni pomislila na to da taj dila tru zakon upotrijebi tako da među članove svoje uprave unese takmi čarski duh gorljivosti i slalvičnosti koji bi sam više učinio za dobro domovine negoli svi ostali zakoni zajedno. Kakav bi silan podstrek velikim i slavohlepnim dušama dala ta kruna namijenjena najdostoj nijemu, te postavljena kao mogućnost pred svakoga građanina koji bude umio (CCCXXXVIII) zaslužiti javno uvažavanje! Koliko bi vrlina, koliko plemenitih napora, morala, nada da ćemo postići najvišu nagradu poticati u naciji, kakvu klicu rodoljublja u svim srcima, kada bi se točno znalo da se tek tim putem može postići ovaj položaj koji je postao potajnim predmetom želja svakoga pojedinca, kada zbog zasluga i službe bude samo o njima ovisilo da mu se stalno sve više primiču i da ga se,ako im pomogne sreća,napokon i domognu (CCCXXXIX). Potražimo najbolje sredstvo da u igru (CCCXL) uvedemo tu toliko silnu i veliku pokretačku snagu u republici, sve do danas toliko zanemarivanu. Reći ćete mi da nije dovoljno krunu dodjeljivati samo Poljacima da bi se otklonile spomenute poteškoće: �o ćemo uskoro vidjeti kada predložim svoje sredstvo. To je sredstvo Jednostavno, ali će najprije naoko promašivati cilj (CCCXLI), kada budem rekao da se sastoji u tome da se pri biranju kralja uvede ždrijeb. Zaklinjem vas da mi ostavite vremena za objašnjenje, odno sno da barem s pažnjom ponovno pročitate moje riječi (CCCXLII). . Naime, ako tkogod kaže: kako da se osiguramo da će kralj, 1zvučen ždrijebom, imati svojstva koja se zahtijevaju za dostojno obavljanje te dužnosti, iznosi prigovor kojemu sam već našao �je��nje: budući da je u tu svrhu dovoljno da se kralj može izabrati zdnJebom samo između doživotnih senatora; naime, budući da će i oni sami biti izvučeni ždrijebom iz reda čuvara zakona, i da će časno p_roći sve stupnjeve u republičkoj vladavini, kušnja će čitava njihova z1vo ta i javno odobravanje na svim mjestima koja su zauzimali biti dovoljnim jamstvom za zaslužnost i vrline svakoga od njih. 225


Ne mislim pod time da uza sve to čak i između doživotnih senatora samo ždrijeb treba odlučivati o prednosti koja će se dati nekome od njih (CCCXLIII): to bi značilo da dijelom uvijek pro mašujemo veliki cilj koji sebi moramo postavljati (CCCXLIV). 'lreba da o ponečemu odlučuje i ždrijeb,a da izbor odlučuje o mnogo čemu, kako bi se s jedne strane ublažile spletke i rovarenje stranih sila, te da se s druge strane, zbog tako velike koristi, svi vojvode potaknu na to da se nipošto ne opuste u svome vladanju, već da i dalje gorljivo služe domovini kako bi zaslužili prednost pred svojim . takmacima. Priznajem da mi se skupina takmaca čini veoma brojnom, ako medu njih uvrstimo i velike kastelane koji su prema sadašnjem državnom ustrojstvu po položaju gotovo (CCCXLV) jednaki voj vodama;200 ali ne vidim kakva bi nezgoda bila u tome da se samo vojvodama omogući neposredni pristup prijestolju. To bi u okviru istoga reda stvorilo novi čin koji bi veliki kastelani još morali steći da bi postali vojvodama, te prema tomu i još jedno sredstvo kojim bi se Senat držao ovisnim o zakonodavcu. Već smo vidjeli da se meni ti veliki kastelani čine suvišnima u državnom ustrojstvu (CCCXLVI). Neka im se uza sve to, da bi se izbjegla svaka veća promjena, ostavi mjesto i položaj što ga imaju u Senatu, to odobravam. No, u stup njevanju što ga predlažem, ništa nas ne obvezuje na to da ih stavimo u istu razinu s vojvodama, te kako nas u tome ništa i ne sprečava,bez poteškoća ćemo se moći odlučiti za rješenje za koje prosudimo da je najbolje (CCCXLVII). Ovdje pretpostavljam da će se odabrana rješenje sastojati u tomu da se samo vojvodama omogući neposredan pristup na prijestolje. Smjesta, dakle, nakon kraljeve smrti, to jest u najkraćem mogu ćem roku utvrđenom zakonom, svečano će se sazvati izborno za sjedanje Sejma; imena će se svih vojvoda uvrstiti u natjecanje i između njih će se ždrijebom izvući trojica, uz sve moguće mjere predostrožnosti da taj postupak ne bi bio pomućen kakvom pre varom. Tu će tri imena biti glasno objavljena skupu koji će na istom zasjedanju i većinom glasova odabrati ono kojemu daje prednost, te će taj još istoga dana biti proglašen kraljem. U ovom će se obliku biranja naći jedan veliki nedostatak, to priznajem; naime, što nacija ne može između vojvoda slobodno odabrati onoga kojega štuje i koji joj je miliji, te za kojega sudi da je 226


najdostojniji kraljevske časti. No ovaj nedostatak nije ništa novo u Poljskoj gdje se već prilikom više izbora, a napose prilikom posljed njega (CCCXLVIII), bez uvažavanja prema onima kojima je bila sklona, nacija prisiljivala na to da izabere onoga kojega bi inače odbacila (CCCXLIX): no umjesto te prednosti koju više i nije imala (CCCL) i koju žrtvuje, koliko drugih i važnijih dobiva ovim oblikom biranja! Prvo,ždrebanjem se istodobno ublažava djelovanje strančarenja i spletkarenja stranih nacija koje na taj izbor (CCCLI) ne mogu utjecati, odv�ć nesigurne u uspjeh a da bi u sve ovo ulagale previše o�mom n ��o da �i čak i prevara bila nedostatna za pobjedu napora,s _ čovJeka koJega nac11a UVIJek može odbaciti. Sama je veličina te prednosti tolika da osigurava spokojstvo Poljske, ugušuje potkup ljivost u republici (CCCLII), te biranju ostavlja gotovo svu mirnoću nasljednoga prava. Ista prednost dolazi do izražaja i u vezi sa spletkama samih natjecatelja. Naime, tko će se od njih htjeti baciti u trošak da bi sebi osigurao prednost koja ne ovisi o ljudskoj moći, te žrtvovati svoj �metak radi �shoda ko�i ovisi o toliko protivnih mogućnosti naspram Jedne povolJne. DodaJmo i to da oni kojima je ždrijeb bio sklon, više nemaju vremena da potkupe birače, budući da se izbor mora obaviti na istom zasjedanju. Slobodan izbor, između trojice natjecatelja,naciju unaprijed štiti od nedostataka ždrijeba koji bi, po pretpostavci, mogao pasti i na nedostojnu osobu; naime,pod tom će se pretpostavkom nacija čuvati toga da ga odabere, a nije moguće da medu trideset i trojicom z�amenitih ljudi, elitom nacije, gdje se čak ne može razumjeti kako b1 se mogao naći ijedan nedostojan čovjek, od onih kojima ždrijeb bude sklon baš sva trojica budu takvi. . Tuko ovim načinom, a ovo zapažanje ima veliku težinu, združuJemo sve prednosti izbora s prednostima nasljednoga prava. Naime, prvo, budući da kruna ne prelazi s oca na sina, nikada neće biti nastavljanja sustava kojim bi se republika nekome učinila podložnom. U drugom redu, sam je ždrijeb u ovom obliku oruđe prosvij�ćenog i dobrovoljnog izbora. U štovanja dostojnome tijelu st o ga čme čuvari zakona, te vojvode koji se između njih biraju,izbor 227


može pasti samo na onoga, pa ma tko on bio, kojega je već i nacija odabrala (CCCLIII). No, pogledajte kakav će takmičarski duh ovakvi izgledi unijeti medu vojvode i velike kastelane koji bi se na svojim doživotnim položajima inače mogli opustiti zbog izvjesnosti da im ih više nitko ne može oduzeti. Strahom ih se više ne može obuzdavati; ali nada da će zasjesti na prijestolje koje se svakome od njih čini na domaku, novi je poticaj koji ih neprestano tjera na to da sami na sebe motre. Znaju da će im ždrijeb uzalud biti sklon ako propadnu prilikom izbora i da je jedino sredstvo da budu izabrani, da to i zasluže. Ova je prednost prevelika, preočevidna, a da bi je bilo nužno posebno naglašavati. Pretpostavimo za trenutak, da uzmemo u obzir i najgori slučaj, da se tokom ždrebanja prevara ne mogne izbjeći i da jedan od takmičara uspije prevariti budnost svih ostalih kojih se taj postupak toliko tiče. Tu bi prevara bila nesreća za isključene natjecatelje; ali bi za republiku učinak bio isti kao da je odluka ždrijeba bila pravova ljana: naime, ne bi zbog toga prednost izbora bila manja, ne bi nemiri meduvlašća i opasnosti nasljednoga prava bili manje spriječeni; natjecatelj, kojega bi njegovo častohleplje zavelo na to da pribjegne ovakvoj prevari, ne bi zbog toga bio manje zaslužan čovjek, sposoban prema sudu nacije da časno nosi krunu, te napokon, čak i nakon te prevare, ne bi manje ovisio, kako bi se njome mogao okoristiti, o kasnijem izričitom izboru Republike. Prihvati li se ovaj naum u svoj svojoj obuhvatnosti, u državi će sve biti međusobno povezana, pa od posljednjega pojedinca sve do prvoga vojvode nitko neće vidjeti nikakva sredstva za napredovanje, osim putem dužnosti i javnoga odobravanja. Samo kralj, kada jed nom bude izabran, ne videći više iznad sebe ničega osim zakona, nema nikakve kočnice koja bi ga obuzdavala te, ne imajući više potrebe za javnim odobravanjem, može ga se bez opasnosti odreći ako njegovi naumi to traže. Tomu vidim samo jedan lijek, ali na koji čak ne treba ni pomišljati. A to bi bilo da mu krunu na neki način bude moguće oduzeti i da nakon stanovitoga razdoblja kraljevima bude potrebno da im se vlast potvrdi. No, još jedanput, to sredstvo nije prepo ručljivo: držeći prijestolje i državu u stalnoj uznemirenosti, nikada ne bi upravi pružila dovoljno čvrstu podlogu da se može jedino i korisno (CCCLIV) primjenjivati za opće dobro.

228


Postojao je jedan drevni običaj koji se nikada nije primjenjivao osim kod jednoga jedinog naroda (CCCLV), ali je čudno da njegov uspjeh nije nikoga naveo na to da jednako postupi. Istina je da je on prikladan samo za izborno kraljevstvo, premda je iznaden i primje njivan u nasljednome kraljevstvu. Govorim o suđenju egipatskim kraljevima nakon njihove smrti, te o presudi po kojoj su im kraljevski pogreb i počasti bili dodjeljivani ili uskraćivani, ovisno o tome da li su tokom svojega života dobro ili loše upravljali državom. Ljudi novoga doba, zbog svoje ravnodušnosti prema ćudorednim pred metima i prema svemu što može dušama dati nekoga poticaja, na zamisao o tome da se taj običaj ponovo uspostavi za poljske kraljeve bez sumnje će gledati kao na ludost, a Francuze, naročito filozofe, ne bih ni htio pokušati navesti na to da je prihvate, ali vjerujem da se ta zamisao može predložiti Poljacima. Usuđujem se čak ustvrditi da bi ta ustanova kod njih pokazala velike prednosti koje je nemoguće nadomjestiti na bilo koji drugi način, a niti jedne jedine slabe strane. U ovom se ovdje pitanju vidi da je, osim ako posrijedi nije duša niska i neosjetljiva na čast vlastitoga spomena, nemoguće da se kralja ne dojmi pravičnost neizbježnoga suđenja i da njegovim strastima ne nametne neku kočnicu koja će biti, to priznajem, više ili manje snažna, ali uvijek kadra da ih do stanovite mjere obuzda; napose, kada se tome pridruži i briga za vlastitu djecu o čijoj će sudbini odlučivati presuda donešena o spomenu na oca. Htio bih, dakle, da tijelo svakoga kralja nakon njegove smrti bude smještena na doličnu mjestu, sve dok se ne izrekne mišljenje o spomenu na njega; da se sud koji će o tome odlučivati i donijeti odredbu o njegovu pogrebu, sazove što prije bude moguće; da se ondje strogo ispitaju njegov život i kraljevanje; te da, nakon istrage u kojoj bi svakome građaninu bilo dopušteno da ga optuži ili da ga brani, uslijedi dobro proveden sudski postupak i presuda, donesena na što je moguće svečaniji način. Slijedom bi ove presude, bude li povoljna, pokojni kralj bio proglašen dobrim i pravednim vladarom, ime bi mu s počastima bilo upisano u popis kraljeva Poljske, tijelo sa svim sjajem položeno u zajedničku kraljevsku grobnicu, pridjevak o slavnom spomenu20l doda��n njegovu imenu u svim javnim spisima i govorima, njegovoj u?�v1c1 dodijeljena udovština, a djeca bi mu, proglašena kralje v1ću�a, tokom cijeloga života bila čašćena svim prednostima koje se uz taJ naslov vezuju (CCCLVI).

229


Ako bi se, naprotiv, našio da je kriv zbog nepravednosti, nasilja, pronevjere, a naročito da je pokušao r�diti pro��v javne slo�ode, neka se spomen na njega osudi i žigoše, nJegovu �1Jelu u�krat1 p�av? na kraljevsku grobnicu i neka se po_kopa ka? tIJe�o obična poJedm�a, ime izbriše iz knjige kraljeva; a nJegova djeca, hšena naslova kralje vića i povlastica koje su s time povezane, n��a se ponovo_ � vrste u razred običnih građana, bez ikakva počasna 111 sramotna biljega. Htio bih da se ovo suđenje obavi s najvećom velebnošću, ali da, ako je moguće, prethodi biranju kraljeva naslj�dni�a, kako ugl�d _ 9voga potonjeg ne bi mogao utjecati na presudu, Jer b1 � ublaž1va_nJ� njezine strogosti i on, već radi samoga seb�, �ogao naći neke konst1. Znam da bi bilo poželjno da se ostavi više vremena za točno razotkrivanje skrivenih istina i bolje provođenje postupka. No, kada bi se s time odugovlačila i nakon izbora, bojim se da bi se taj važni čin uskoro pretvorio u ispraznu ceremoniju, t�, kako bi se nei�ostav no i dogodilo u nasljednome kraljevstvu, više u nadgrobm govor pokojnome kralju negoli pravedno i stro�o suđ�nje o nj_e�ovu v�a?a nju. Bolje se u toj prigodi više okrenuti glasu 1avn?st1 1 �staviti se nekih potankih razjašnjenja da bi se sačuvala pravičnost 1 strogost suđenja koje bi bez toga postala beskorisnim. U pogledu suda koji bi ovu presudu izricao, htio bih da to ne bude ni Senat, ni Sejm, niti ijedno tijelo koje uživa neke ovlasti u vladavini, već skupina potpuno sasta�ljena od građana koji se_ ne mogu lako ni prevariti ni potkupiti. Cini mi se da bi upravo aves electi, kao upućeniji i iskusniji nego službenici države, te _kojih se _�� _ to manje tiče negoli čuvara zakona koji su se već odviše pnbhzih prijestolju, mogli sačinjavati ovo posredničko ti)�lo u �ojem� bi �e istodobno (CCCLVII) našla najviše razumnosti 1 prav1čnost1, koje bi bilo najpodesnije za donošenje sigurnih sudova, �e time i tij�lo kojemu tom prigodom treba dati predn?st pred ostahma. Kada b! se _ čak i desilo da to tijelo ne bude dovoljno brojno za ovakvo vazno suđenje, više bih volio da mu se dodaju pomoćnici izabran� izll_leđu službenika države nego između čuvara zakona. Napokon, htio bih da tom sudu ne predsjedava nijedan čovjek na istaknutom položaju, već maršal izabran u okviru svoga tijela i kojega bi to tijelo samo izabrala, kao i maršale u Sejmu i u konfederacijama: toliko bi trebalo izbje gavati da nikakva osobna korist ne utječe na ovaj čin koji se može pokazati veoma uzvišenim ili veoma smiješnim, ovisno o načinu na koji se bude postupalo.

230


Završavajući ovo poglavlje o biranju kralja i suđenju kraljevima moram ovdje reći da mi se jedna stvar u vašim navadama učinila vrl� sablažnjivom i odista suprotnom duhu vašega državnog ustrojstva; a to je da ono nakon smrti svakoga kralja biva gotovo izokrenuta naglavce i uništeno, čak do te mjere da se odgađaju i zatvaraju svi sudovi, kao da to ustrojstvo toliko ovisi o vladaru (CCCLVIII) da smrt jednoga znači i propast drugoga. Eh, moj Bože! TI-ebalo bi biti upravo obratno. Kada umre kralj, sve bi se trebalo odvijati kao da je on još �iv; j_ed_va bis�o smjel_i i opaziti da_ u stroju jedan dio nedostaje, tohko Je taJ d10 nevazan zanJegovu čvrstinu. Srećom ta nedosljednost nema velikoga značaja. neba samo reći da ona više neće postojati a inače se ništa ne mora izmijeniti: no ne valja dopustiti tom čudnom proturječju da i dalje postoji: jer ako je ono takvo već u sadašnjem državnom ustrojstvu, nakon reforme bit će još i veće. [XV.] ZAKLJUČAK Eto, moj je naum dovoljno naznačen (CCCLIX): ovdje se zaus tavljam._ �kav god bio nacrt koji bude prihvaćen, ne smije se zaborav1t1 ono što sam u Društvenom ugovoru rekao202 o stanju slabosti i anarhije u kojemu se nalazi nacija kada uspostavlja ili reformira svoje državno ustrojstvo. U tom trenutku nesređenosti i previranja ona nije u stanju pružiti nikakav otpor, pa je i najmanji udar kadar da sve poruši. Važno je, dakle, po svaku cijenu pripremiti razdoblje mira tokom kojega se bez opasnosti može djelovati na sebe samoga i pomladiti vlastito državno ustrojstvo. Premda promjene koje_ treba izvršiti u vašem ustrojstvu nisu temeljne i ne izgledaju vehke,203 dovoljne su da bi se zahtijevala ta mjera opreza, te je nužno potrebno stanovito vrijeme da bi se osjetio učinak i najbolje reforme te Ja se stekne postojanost koja mora biti njezin plod. Tuk se pod pretpostavkom da će hrabrost konfederata i pravednost njihove stvari uroditi uspjehom, može pomišljati na spomenuti pothvat. Nećete nikada biti slobodni sve dok u Poljskoj ostane ijedan ruski vojnik, a uvijek će nad vama visiti prijetnja da to više nećete biti sve do_k _ �e Rusija bude miješala u vaše poslove. No, ako je uspijete pns�hti na to da se prema vama ponaša kao sila prema drugoj sili, a ne �iše kao zaštitnik prema štićeniku, iskoristite iscrpljenost u koju će Je baciti rat s Turskom i dovršite svoje djelo prije no što ga ona bud e mogla omesti.204 Mada nimalo ne držim do izvanjske sigurnosti

231


koja se pribavlja ugovorima, ova će vas jedinstvena okolnost možda prisiliti na to da se, koliko je to moguće, oslonite na tu podršku, pa makar i samo zato da upoznate sadašnje raspoloženje onih koji će s vama pregovarati (CCCLX). No, izuzevši taj slučaj, te možda u druga vremena i nekoliko trgovinskih ugovora, ne zamarajte se uzaludnim pregovorima, ne uništavajte se novčano radi ambasadora i ministara na drugim dvorovima (CCCLXI) i ne mislite (CCCLXII) da savezi i ugovori nešto znače.205 S kršćanskim silama sve to ničemu ne služi. One ne poznaju drugih veza do onih koje im donose korist; kada korist budu nalazile u ispunjavanju (CCCLXIII) svojih obveza, one će ih ispunjavati; kada je pak budu nalazile u njihovu raskidanju, one će ih raskinuti; isto bi bilo i da te obveze uopće i ne preuzimaju. I još da je ta korist uvijek stvarna, saznanjem o tome što njima odgovara da učine, moglo bi se predvidjeti i što će učiniti. No, njih gotovo nikada ne vode državni razlozi, već trenutačna korist nekoga mini stra, neke dvorjanke, nekoga miljenika; čas za vlastitu korist (CCCLXIV), a čas protiv nje opredjeljuje ih pobuda koju nikakva ljudska mudrost ne može predvidjeti. Ta u što čovjek može biti siguran s ljudima koji nemaju nikakva čvrsta sustava, te koji se povode samo za slučajnim porivima? Ništa nije lakomislenije od političke znanosti dvorova: u njoj nema nikakva sigurna načela, ne može se iz nje izvući ni neki izvjestan zaključak; a cijelo je to krasno učenje o interesima vladara dječja igra kojoj se smiju razumni ljudi. Ne oslanjajte se, dakle, s povjerenjem ni na svoje saveznike ni na svoje susjede. Samo na jednoga od njih možete donekle (CCCLXV) računati. To je Sultan i ne smijete ni na čemu štedjeti da biste u njemu stekli oslonac: ne zato što bi njegove državne maksime bile mnogo izvjesnije nego maksime ostalih sila. I ondje sve ovisi o nekom veziru, miljenici, haremskoj spletki: ali je korist Porte jasna, jednostavna, za nju je u igri sve, a ondje i pored mnogo manje prosvijećenosti i tankoćutnosti općenito vlada veća ispravnost i više zdravog razuma. S njom barem imamo tu prednost, koja se ne pokazuje kod kršćanskih sila, da voli ispunjavati svoje obveze, te obično poštuje ugovore. 1.reba nastojati da se s njom sklopi dvade setogodišnji ugovor, onoliko jasan, onoliko čvrst koliko to bude moguće. Taj će ugovor, sve dok jedna druga sila bude skrivala svoje naume, biti najbolje, a možda i jedino jamstvo što ga možete imati, te u stanju u kojemu će sadašnji rat vjerojatno ostaviti Rusiju, cijenim 232


da vam može dostajati da se sa sigurnošću možete prihvatiti svoga djela (CCCLXVI); i to tim više što je zajednički interes evropskih sila, a napose vaših susjeda, da vas stalno postavljaju kao prepreku između sebe i Rusa, te se, zbog silnoga zapadanja iz jedne ludosti u drugu, moraju barem po koji put pokazati i mudrima. Zbog jedne stvari vjerujem da ćete općenito biti ostavljeni da bez uznemiravanja radite na reformi svoga državnog ustrojstva. Stvar je u tome što vaše djelo teži tekk učvršćenju zakonodavstva, pa prema tome i slobode, a ta se sloboda na svim dvorovima smatra vizionar skom manijom koja vodi više do slabljenja negoli do jačanja (CCCLXVII) jedne države. Upravo je zbog toga Francuska uvijek bila sklona slobodi njemačkih zemalja i Holandije, te je upravo zbog toga Rusija danas sklona sadašnjoj vladavini u Švedskoj, a svim silama ometa kraljeve naume.206 Svi ti veliki ministri koji, općenito sudeći ljude prema sebi samima i onima koji ih okružuju, vjeruju da ih poznaju, veoma su daleko od toga da zamisle kakvu snagu ljubav prema domovini i polet vrline mogu udahnuti slobodnim dušama. Ma koliko puta oni ispadali budale zbog niskog mišljenja što ga imaju o republikama i ma koliko puta u svim svojim pothvatima nailazili na otpor kakav nisu očekivali, nikada neće odustati od predrasude zasnovane na preziru kojega se osjećaju dostojnima i na temelju kojega procjenjuju ljudski rod. Unatoč prilično upečatljivom is kustvu (CCCLXVIII) što su ga Rusi nedavno proživjeli u Poljskoj, ništa ih neće natjerati na to da promijene mišljenje. Oni će na slobodne ljude uvijek gledati onako kako njih same valja promatrati, to jest kao bezvrijedne (CCCLXIX) ljude na koje imaju utjecaja samo dvije stvari: novac i knuta. Ako, dakle, budu vidjeli da Repu blika Poljska, umjesto da prione na to da napuni svoju blagajnu, da uveća svoje državne prihode, da unovači mnogo redovnih četa (CCCLXX), naprotiv pomišlja na to da raspusti vojsku i da se odrekne novca, vjerovat će da ona radi na tome da sebe oslabi, te će je, uvjereni da će im, kako bi je osvojili, trebati samo doći onamo kada god to požele, ostaviti da na miru upravlja sama sobom, u sebi se rugajući onome što ona radi. A valja priznati da stanje slobode jednome narodu oduzima navalnu silu, te da se, budemo li se držali nacrta što ga ja predlažem, mora odustati od svake nade u osvajanje. No, neka vas, kada vaše djelo bude dovršeno, Rusi samo pokušaju napasti za nekih dvadeset godina (CCCLXXI), pa će saznati kakvi 233



vojnici, kada se radi o obrani vlastitih ognjišta, mogu biti ti mirni ljudi koji ne znaju napadati tuđa i koji su zaboravili cijenu novca.

ne bi za nju bilo ničega zlosretnijeg nego da ima izdajicu na čelu svoje vladavine.

(CCCLXXII) Osim toga, kada se oslobodite ovih okrutnih gos tiju, čuvajte se toga da prema kralju (CCCLXXIII) kojega su vam oni htjeli nametnuti zauzmete ikakvi blaži stav.207 Treba mu ili odrubiti glavu kako je i zaslužio, ili ga pak, bez obzira na njegov prvi izbor koji je potpuno ništav, ponovno izabrati uz druga pacta con venta kojima ćete ga natjerati na to da odustane od mogućnosti imenovanja ljudi na visoke položaje. Ovo je drugo rješenje ne samo najčovječnije, već i najmudrije; nalazim u tome čak i stanovitu velikodušnu gordost koja će možda isto toliko poniziti pctrogradski dvor kao i da izaberete nekoga drugog. Poniatowski je nedvojbeno bio velik zločinac; možda je danas još samo nesretnik; barem mi se u sadašnjem položaju poprilično čini da se vlada onako kako to i mora činiti (CCCLXXIV), ni u što se ne miješajući. Naravno, u dnu svojega srca mora da vruće priželjkuje istjerivanje svojih surovih gospodara. Možda bi bilo i nekoga rodoljubnog junaštva u tome da se, kako bi ih istjerao, pridruži konfederatima; no dobro se zna da Poniatowski nije junak.208 Uostalom, i pored toga što mu to nitko ne bi dopustio i što se on zacijelo drži na oku, a prije svega to čini Rus (CCCLXXV), otvoreno izjavljujem da ni ja, kada bih bio na njegovu mjestu, ne bih ni za što na svijetu htio biti kadar za takvo junaštvo.

što se pak tiče načina da se započne spomenuto djelo, nije mi po volji sva on�_P!eprede�ost ��ja vam �e predla�e da biste �a ne�i način iznenadih I zavarah nac1Ju u vezi s promJenama koJe valJa unijeti u njezine zakone.209 Bio bih samo mišljenja da, premda pokazujući svoJ nacrt� či�avoj nje�ovoj obu�vat�osti, �� započinjet_e naglo njegovo 1zvršenJe time što cete republiku 1spumt1 nezadovolJ. nidma, da one koji se već nalaze na nekom istaknutom položaju većinom ondje i ostavite, da poslove u skladu s novom reformom dodjeljujete samo onim redom kojim se ta mjesta budu (CCCLXXVIII) ispražnjavala. Nikada odviše naglo ne potresajte stroj (CCCLXXIX). Nimalo ne sumnjam u to da će dobar nacrt, kada se jednom prihvati, izmijeniti čak i raspoloženje onih koji su imali udjela u vladavini pod nekim drugim. Budući da ne možemo odjed nom stvoriti nove građane, treba početi od toga da se upotrijebe oni koje imamo; pokažemo li njihovu častoljublju nov put, to će biti način da kod njih stvorimo raspoloženje da taj put i slijede.

Dobro znam da on nije kralj kakav će vam trebati kada reforma bude provedena; ali je možda upravo on osoba koja vam je potrebna da je mirno provedete. Neka poživi još osam do deset godina, vaš će stroj tada biti stavljen u pokret, a kako će tada već nekoliko voj vodstava biti ispunjenočuvarimazakona, nećete se morati bojati toga da ćete mu odrediti nasljednika koji će mu biti nalik (CCCLXXVI). Ali, ako ga jednostavno svrgnete, bojim se da nećete znati što da s njime učinite, pa ćete se izložiti novim nemirima. Kakve god vas nevolje mogao (CCCLXXVII) osloboditi njegov slobodni izbor, ne treba na to pomišljati prije no što se čvrsto uvjerite u njegovo istinsko raspoloženje, i to pod pretpostavkom da kod njega nađete imalo zdravoga razuma, imalo osjećaja časti, imalo ljubavi prema vlastitoj zemlji, imalo znanja o onome što je za nju zaista korisno, te imalo želje da se za time povede: naime, u svako vrijeme, a napose u žalosnom položaju u kojemu će nedaće ostaviti Poljsku,

234

Pa makar, unatoč njihovoj hrabrosti i postojanosti, unatoč pra vednosti njihove stvari, sreća i sve sile napustile konfederate i prepu stite domovinu njezinim ugnjetačima ...210 No, ja nemam čast da budem Poljakom; a u ovakvom položaju u kojem ste vi, nije dopušte no iznositi svoj sud osim na temelju vlastitoga primjera. Sada sam, koliko su mi snage dopuštale, a dao Bog da to bude s onoliko uspjeha s koliko je žara (CCCLXXX) bilo učinjeno, izvršio zadaću koju mi je stavio u dužnost gospodin grof Wielhorski. Možda je ovo sve tek gomila tlapnji, ali evo mojih zamisli; nije moja greška ako su one tako malo nalik na zamisli drugih ljudi, a nije o meni ovisilo da svoju glavu uredim na drugi način. Priznajem čak i to da, kakvu god osebujnost netko u njima mogao naći, ja u njima sa svoje strane ne vidim ništa što ne bi bilo odista prilagođeno ljudskom srcu, što ne bi bilo dobro, izvedivo, a naročito u Poljskoj, budući da sam u svojim pogledima bio prionuo na to da se u svemu držim duha ove republike, te da u njima predložim najmanji ?roj promjena koji sam mogao da bih ispravio njezine nedostatke. Cini mi se da vladavina postavljena na takvim temeljima mora ići prema svom· pravom cilju onoliko izravno, onoliko sigurno, onoliko dugo vremena koliko je

235


to moguće; ne zanemarujući uostalom, činjenicu da su sva ljudska djela nesavršena, prolazna i kratkotrajna kao i njihovi tvorci. Namjerno sam propustio mnogo veoma važnih poglavlja jer se nisam osjećao dovoljno upućenim da o njima ispravno sudim. Os tavljam brigu o tome ljudima koji su prosvjećeniji i mudriji od mene; te privodim koncu ovo dugačko razglabanje upućujući gospodinu grofu Wielhorskome svoje isprike što sam ga njime tako dugo zadržavao. Mada mislim drugačije od ostalih ljudi, ne laskam sebi da sam od njih i mudriji ni da će on u mojim sanjarijama naći išta što bi njegovoj domovini moglo biti zaista korisno (CCCLXXXI); ali moje su želje za njezin procvat i previše iskrene, previše čiste, previše nesebične, a da bi ponos što tomu pridonosim mogao nešto pridodati mojoj odanosti. Kamo sreće da ona može likovati nad svojim nepri jateljima, postati, ostali miroljubivom, sretnom i slobodnom, cijelo me svijetu pružiti velik primjer te, koristeći se rodoljubnim djelova njem gospodina grofa Wielhorskoga, u svome okrilju naći i stvoriti mnogo građana koji će njemu nalikovati (CCCLXXXII)!

236

BILJEŠKE I VARIJANTE

RASPRAVA O POLITIČKOJ EKONOMIJI (I) Ovaj odlomak, i četiri sljedeća, sve do: Zatim, nije li priroda načinila mnoštvo dobrih očeva obitelji, ponovno se nalazi u ženevskom rukopisu Dntštvenog ugovora, knj. I, pogl. V (Bibliotheque publique et universitaire, rukopis, fr. 225, listovi 25-28), uz nekoliko neznatnih preinaka. Cf. u ovom izdanju str. 67-{i8. 1 Ili pak »javna ekonomija« (cf. supra, str. 19) i »građanska ekonomija« (NovaHeloiza, 4. dio, 10. pismo). 2 Vidjeti napose NovuHeloizu. Toj roman naime sadrži pravu raspravu o kućnom gospodarstvu, podijeljenu na tri dijela; U prvome je dijelu riječ o »posluzi i nadničarima« (4. dio, 10. pismo), u drugome o »načinu života gazda na selu i upravljanju njihovim dobrima« (5. dio, 2. pismo), u trećem o »upravljanju djecom ili o njihovu odgoju« (5. dio, 3. pismo). 3 Cf. Društveni ugovor (knj. I, pogl. II): »Najstarije od svih društava, i jedino prirodno, jest obitelj«. 4 Cf.Dntštveni ugovor (knj. I, pogl. IV): »Budući da nijedan čovjek nema prirodnu vlast nad svojim bližnjim, a budući da sila ne proizvodi ikakvo pravo, preostaju dakle konvencije kao temelj svake legitimne vlasti medu ljudima«. (II) U izdanju Sabranih djela iz 1782. čitamo na ovom mjestu sljedeći ulomak koji se ne nalazi ni u jednom prijašnjem izdanju niti u rukopisu koji je do nas dospio: Vlast oca nad djecom, zasnovana na njihovoj pojedinačnoj koristi, po svojoj se prirodi ne može proširiti do prava na život i smrt. Međutim, suverena vlast čijom je jedinom svrhom zajedničko dobro, nema drugih granica osim granica dobro shvaćene koristi. Razlikovanje koje ću objasniti na odgovarajućem mjestu. 5 U odgovarajućem ulomku 7..,enevskog rukopisa, knj. I, pogl. V. (supra,str. 66) nalazimo polemički tekst čije je značenje doista različito: »Bogatstvo vladara ne samo da ništa ne dodaje blagostanju pojedinaca, nego ih gotovo uvijek stoji mira i obilja«. To je preinaka prvobitnoga, precrtanog teksta koji je, osim dviju riječi, istovetan s tekstom Političke ekonomije: »Bogatstvo općinstva [publique] samo je sredstvo, često veoma rđavo shvaćena, da se pojedince održi u miru i obilju«. 6 Prema Raspravi o nejednakosti i Društvenom ugovoru, dužnost djece da slušaju, naprotiv, prestaje čim im pomoć njihovih roditelja više nije potrebna. »Djeca su oslobođena poslušnosti što je duguju ocu, otac je oslobođen stara nja što ga duguje djeci, svi na isti način postaju nezavisni« (Dntštveni ugovor, knj. I, pogl. II). »Otac je, po zakonu prirode, gospodar djeteta samo tako dugo dok je njegova pomoć djetetu neophodna ... nakon toga oni postaju jednaki, i ... tada sin duguje ocu, budući da je o njemu posve neovisan, samo poštovanje

239


a ne i poslušnost; jer je zahvalnost doista dužnost koju valja ispunjavali, ali ne i pravo koje se može zahtijevati« (Rasprava o nejednakosti, O. C., tom III, str. 182). Tu zahvalnost više ne propisuje poslušnost kao u Političkoj ekonomiji. Upravo u toj točki, Rasprava o nejednakosti izlaže dakle izradenije i osobnije shvaćanje, negoli Politička ekonomija gdje se Rousseau drži prihvaćenih ideja. Usporedba tekstova mogla bi upućivati na to da Politička ekonomija prethodi drugoj Raspravi. Pripomenimo k tome da u ženevskom rukopisu (knj. I, pogl. V) ponovno nalazimo gotovo takve kakvi su pet odlomaka koji govore o razlici izmedu državne vladavine [gouvernement de l'Etat] i obiteljske vladavine. To nam dopušta pretpostavku dgi je Rousseau uvrstio u Političku ekonomiju već djelomice redigirani izvod iz Zenevskog rukopisa. 7 Cf. Dntštveni ugovor (knj. I, pogl. IV): »Te su riječi ropstvo i pravo u proturječju; one se uzajamno isključuju«. Rousseau ovdje spominje ropstvo po svoj prilici zbog toga što se u dijelu Aristotelove Politike koji se odnosi na kućno gospodarstvo nalazi odnos gospodara i robova (knj. I, pogl. IV-VII). 8 Ovdje Rousseau ne uzima izraz »temeljni zakoni« u njegovu tehničkom smislu »ustavnih zakona« države, nego mu daje šire značenje. »To nisu samo zakoni francuske monarhije nego zakoni svake gradanske ustanove uopće« (R. HUBERT, Rousseau et l 'Encyclopedie, str. 108). (Ili) Umjesto »deset ljudi sposobnih da vladaju svojim bližnjima, _u stanovitim primjercima Enciklopedije čitamo: deset dobrih magistrata. IzdanJe iz 1782: ali, otkad svijet opstoji ljudska je mudrost načinila malo dobrih magistrata. (IV) Nova se ideja javlja u dijelu rečenice dometnule u tekstu iz 1782: njihova prava ne mogu potjecati iz istog izvora niti mogu ista pravila vladanja odgovoriti oboma. (V) Aluzija na Aristotela u drukčijem je obliku izložena u izdanju iz 1782: budući da i samAristotel, koji ju prihvaća na stanovitim mjestima svoje Politike, drži podobnim da je pobija na dntgim mjestima. (VI) U svojem je nacrtu Rousseau bio najprije ovako započeo taj od lomak: Ako je to dobro shvaćena, vidimo da se javna vlast, kojoj se daje ime vladavina, ne prostire doli na pojedince. To je polom zamijenio konačnim tekstom, s neznatnom preinakom na početku: Ta su pojašnjenja neophodna da bi se javna ekonomija razlikovala ... (VII) Ovdje se u nacrtu nalazi ulomak (Rukopis 7840, lLst 74), koji iznosi plan cijelog članka, ali nije bio zadržan u konačnom tekstu: Zelim li odrediti u čemu se sastoji javna ekonomija naći ću da se njezine funkcije svode na tri glavne: Upravljanje zakonima, održanje građanske slobode, staranje za potrebe države. No, da bi se zamijetila veza između tih triju ciljeva valja se vratiti načelu koje ih povezuje. Da bih prešao na stvar, tražim da mi bude dopušteno upotrijebiti ... 9 Patriarcha, or the nature[ Pqwer of Kings, by the learned sir Robert Fil mer, London, R. Chiswell, 1680. Cini mi se vjerojatnim da Rousseau nije čitao Filmerovu knjigu i da ovdje koristi, kao i u Raspravi o nejednakosti (cf. O.C.,

240


tom III, str. 183), naznake što ih je Barbeyrac iznio u bilješkama svojeg prijevoda Pufendorfove knjige Droit de Za nature et des gens (knj. VI, pogl. II, § 10, bilj. 2). 10 Kao što naznačuje Rasprava o nejednakosti (cf. O.C., tom III, str. 182), riječ je o Lockeu i Sidneyu: Lockeu iz njegove prve Rasprave o građanskoj vladavini (London, 1690), Sidneyu iz njegovih Rasprava o vladavini (London, 1698). 11 I doista, na početku knjige I Politike (pogl. I, § 2, 1252 a) Aristotel pobija tezu onih koji tvrde da postoji puka razlika u stupnju izmedu vlasti magistrata i vlasti oca obitelji: »Oni koji ne prave razliku izmedu magistrata nekog grada, vladara u nekoj monarhiji, oca obitelji i gospodara robova, ne izražavaju se kako valja. Prema tom mnijenju, ta se četiri tipa upravljača ne razlikuju među sobom po prirodi svojeg autoriteta, nego samo po manjem ili većem broju onih koji su im podređeni. Posve malom broju ljudi naređuje gospodar, većem broju otac obitelji, a još većem broju magistrat nekog grada ili monarh. Po tome, ne bi bilo nikakve razlike velike obitelji i malog grada«. Isto je tako točno, kako to precizira varijanta, da Aristotel drugdje prihvaća tezu koja poistovjećuje kraljevsku s očinskom vlasti. U knjizi III.Politike (pogl. XIV, § 14 i 15, 1285 b), Aristotel razlikuje pet vrsti kraljevstava i »pam basileusa« usporeduje s ocem obitelji� o »pambasileusu« kaže Ernest Barker (The Politics of Aristotle, Oxford, 1952, str. 140, bilj. 1) da je on »nalik patrijahalnom suverenu u Bodinovoj i Filmerovoj teoriji«. Aristotel: »Postoji i peta vrsta monarhije, kada je samo jedan suveren u svim stvarima, s vlašću nalik onoj što je pleme ili grad imaju nad svojim članovima, tako da ovdje kra ljevska vlast odgovara vlasti oca obitelji. Jer, kao što je očinska vladavina neka vrst kraljevstva nad kućom, tako i taj tip najapsolutnijeg kraljevstva (pam basileia) jest, da tako kažemo, očinska vladavina nekog grada, jednoga ili više naroda«. Javna ekonomija i kućno gospodarstvo gotovo su posve identični u tom tipu monarhije. Istu naznaku nalazimo i u Nikomahovoj etici (knj. VIII, pogl. X, 1160 b): »Zajednica što je obrazuju otac i njegovi sinovi doista pruža sliku kraljevstva ... Zato Homer naziva Zeusa ocem. Kraljevska vlast doista namjerava da bude očinska vlast«. Tu precizna upućivanja na Politiku i Nikomahovu etiku pokazuju da je Rousseau čitao Aristotela mnogo pažljivije nego što se tvrdi te da, u tom pogledu, valja revidirati sud Ch. E. Vaughana (Political Writings of1-1 Rousseau, tom II, str. 560, Index), prema kojem Aris totel »had little direct influence on Rousseau«. 12 lzvršujuća [exicutrice] a ne izvršna [exicutive] moć, kao u ženevskom rukopisu i Društvenom ugovorn (knj. III, pogl. VI). Vidjeti o tome važnu Rousseauovu bilješku u Ženevskom rukopisu (knj. III, pogl. I) i naš komentar (u ovom izdanju, str. 97 i bilj. 110 na str. 268). 13 »Ideja države, shvaćene kao organizam«, piše C.E. Vaughan, prev ladava u cijeloj raspravi Društveni ugovor; ali sama riječ nikada nije iz govorena, a analogija izmedu države i organiziranog tijela nije nikada iz fIJekom izložena. To je dvostruko izostavljanje nadoknađeno u Političkoj ekonomiji, gdje je analogija razvijena do najsilnijih detalja«. (Du Contrat so Cial, ed. classique, Manchester, 1926, Uvod, str. XXVIII). Mi naprotiv vidimo

241


da organicističko shvaćanje društva, i u samoj Političkoj ekonomiji, ima tek vrijednost slike ili usporedbe, pri čemu Rousseau brižljivo ističe svu njezinu netočnost. Usp. R. Derathe, J-J Rousseau et la science politique de son temps, Pariz, 1950, dodatak IV - »Organicistička teorija društva kod Rousseaua i kod njegovih prethodnika«, str. 410 - 413. 14 Upotreba riječi stroj u ovom organicističkom tekstu dobro pokazuje kako stoji s hipotezom Renea Huberta (Rousseau et l'Encyclopedie, str. 63) da je Rousseau naposljetku napustio organicizam iz Političke ekonomije da bi se, u Raspravi o nejednakosti, priklonio »sociologijskom mehanicizmu«. Zapravo, »stroj« i »organizirano tijelo« jednostavne su usporedbe kojima se Rousseau služi bez razlike da bi funkcioniranje države učinio razumljivim. Ne treba zaboraviti ni to da su izrazi organizam i stroj često bili istoznačni u klasičnom jeziku. Prema G. Cayrouu (Le franfais classique, 6. izdanje, Pariz, 1948, str. 530),riječ stroj mogla je označavati: »Ukupnost dijelova,organa koji tvore cjelinu, živu ili ne, a koji proizvode odredene učinke bez prijenosa sile izvana: organizam, tijelo«. 15 Toj odlomak očito podsjeća na ulomak iz Uvoda u Levijatan gdje Hob bes državu usporeduje s »umjetnim čovjekom«. 16 Ovdje se Rousseau nadahnjuje Hobbesovom napomenom u De Cive (pogl. VI, 16): »Zakoni prirode zabranjuju krađu, ubojstvo, preljub, te sve vrste uvreda. Ali zakon prirode ne poučava što je to što treba nazvati kradom, ubojstvom, preljubom ili uvredom nekog gradanina. Odluku o tome valja prepustiti građanskom zakonu ... Jer nije krada da se nekome naprosto oduzme što taj posjeduje, nego je krada kada drugome oduzmemo ono što mu pripada. No, upravo je na gradaoskom zakonu da odredi što je naše, a što pripada drugome. Iz toga slijedi da je lakedemonska republika, dopuštajući mladeži da ukrade, pod uvjetom da ne bude uhvaćena na djelu, upravo uspo stavila zakon, po kojem se ono što je vje�to uzeto više ne smatra dobrom drugoga« (T. Hobbes, Elemens philosophiques Du Citoyen, prij�vo_d Sor: bierea, Amsterdam, Jean Blaeu, 1649, str. 103-104). Cf. takoder Emzle, knJ. II: »Nikada neće uspjeti ljude učiniti mudrima ne započnete li najprije time što ćete ih učiniti obješenjacima: To je bio odgoj Spartanaca; umjesto da ih pri ljube uz knjige, započinjali su time što bi ih naučili da kradom dadu do svojeg objeda«. 17 Upućivanje na članak »Prirodno pravo« (Moral), Diderotov članak u petom svesku Enciklopedije (str. 114-116). Treba li tu napome?u uzehd? slovno i prihvatiti da je Rousseau naznačio Diderotov članak kao tzv9r gdje Je pronašao ideju opće volje? Pitanje je jasno postavio C.E. Vaughan: ':Cini se da je najprirodnije tumačenje tog ulomka«, kaže on, »da ga se shvati kao pnz nanje duga u odnosu na autora članka »Prirodno pravo« i da se u njemu vidi dostatno izričito priznanje da ideja opće volje izvorno pripada Diderotu. S druge strane, može se ustvrditi da je to samo moguće tumačenje, ali ne i nužan smisao što ga valja dati Rousseauovoj rečenici. čak postoje, baš u ovom slučaju, valjani razlozi da se to tumačenje odbaci. Naime, ako je Diderot doista bio autor ideje koja igra tako veliku ulogu u Rousseauovoj političkoj teoriji, tada bi trebalo prihvatiti kako je on iskazao neuobičajenu suzdržljivost

242


uzdržavši se da objelodani činjenicu. U godinama koje slijede, on će naime biti u potrazi za i najmanjom pojedinošću, točnom ili izopačenom, ozbiljnom ili frivolnom, koja bi mogla poslufai umanjivanju Rousseauova genija ili ocrnj1vanJu nJ�gova značaja. Izmislit će besmislenu priču da Rousseau njemu duguJe glavnu tdeJu prve Rasprave pa, prema tome, i brojne pritužbe koje su u tom povodu formulirane protiv društva. Je li vjerojatno da bi Diderot to prešutio da je Rousseau doista od njega bio posudio jedno od tvoračkih načela Društvenog Uf?ovora i Političke ekonomije? Još jednom, nemoguće je biti siguran. Na čitatelju je da sam prosudi« (Political Writings, tom I, str. 425426). 18 Izraz podsjeća na stoički kozmopolitizam. Usp. Ciceron,Definibus, III, 64: »Prema nauku stoika, svijetom upravlja providnost bogova; svijet je tako nešto kao zajedničko obitavalište, kao grad bogova i ljudi, i svatko je od nas dio toga svijeta; odatle slijedi, kao prirodna posljedica, kako moramo interes zaje_dnice postaviti ispred _ našega interesa. Jer, kao što zakoni spas države pos tavlJaJu ispred spasa poJedmaca, isto tako dobar gradanin, koji je mudar, podreden zakonima i dobro zna svoju gradansku dužnost, više misli na to da osigura interes svih negoli interes ovoga ili onoga ili čak svoj vlastiti« (prijevod: Jules Martha, Pariz, Les Belles Lettres, tom II, 1930, str. 43). 19 Bit toga izvoda ponovno nalazimo u Društvenom ugovoru, knj. III, pogl. III. 2° Cf. Raspravu o znanostima i umjetnostima, usporedbu Sparte i Atene. »Atena postade prebivalištem učtivosti i dobrog ukusa, zemljom govornika i filozofa.« 21 Članak »Prirodno pravo«,Enciklopedija, sv. V, str. 116: »Avaj, vrlina je tako lijepa da lopovi štuju njezinu sliku u samom dnu svojih pećina«. 22 Ovdje Rousseau naziva »narodnom« svaku državu kojom upravlja opća volja, dakle, kao što kasnije kaže, svaku legitimnu vladavinu, a, suprotno tome, naziva »tiranskom« državu u kojoj su pojedinačna volja vode i volja naroda suprotstavljene. U Društvenom ugovoru napustit će tu približnu ter minologiju i zamijeniti je točnijom. Dakle, »svaka država kojom upravljaju zakom« Jest »republika«, a »svaka legitimna vladavina jest republikanska« (knJ. _ II, p�gl. _YI). Osim toga, tiranin postaje istoznačan uzurpatoru: »Nazivam hranznom uzurpatora kraljevske vlasti, a despotom uzurpatora suve rene vlasti« (knj. III, pogl. X). . 23 Riječ je o Vladaru. O tome na koji način Rousseau sudi o tom djelu i nJegovu autoru, vidjeti Društveni ugovor (knj. III, pogl. VI). . 24 Prema Lockeu, ljudi su se okupili i obrazovali gradanska društva »radi uza�amnog očuvanja svojih života, sloboda i dobara, svih stvari koje nazivam Općim imenom vlasništvo« (Ogled o građanskoj vladi, pogl. IX,§ 123 engles kog izdanja). , (VIII) Odlomak koji prethodi, od Ta poteškoća ..., ponovno se nalazi u Zenevskom rukopisu Društvenog ugovora, knj. I, pogl. VII. (listovi 42-43) s neznatmm razlikama; usp. u ovom izdanju str. 76-77.

243


25 Rousseau dakle odbacuje maksimu: Princeps legibus solutus est. 26 Zakoni, knj. IV (od 719 sve do kraja četvrte knjige). Usp. 723 c: »Pa dobro! Kleinija, čini mi se da si u pravu u tome kada želiš da svi zakoni imaju uvode i da se na početku svakoga zakonodavnog djela, prije samog teksta, po stavi preambula koja odgovara svakom zakonu«. Navodimo prema prijevodu Ed. des Places, Pariz, Les Belles Lettres, 1951, tom XI. (2. dio) Platonovih Oeuvres completes, str. 76. 27 Rousseau se ovdje nadahnjuje onime što je protiv strogosti i okrutnosti kazni napisao Montesquieu kako u Duhu zakona (knj. VI, pogl. IX, XII, XIV) tako i u Perzijskim pismima (pismo LXXX). 28 To je stalna maksima Rousseauove politike da upravljanje bude su kladno zakonima ili, da bismo govorili našim jezikom, da izvršna vlast bude podređena zakonodavnoj. O toj podređenosti, vidjeti R. Derathe, 1-1 Rous seau et Za science politique de son temps, str. 301 sq. 29 Cf.Društveni ugovor, knj. II, pogl. XL i knj. Ili, pogl. VIII. 30 U Društvenom ugovoru (knj. III, pogl. XIII), Rousseau se naprotiv pokazuje sklonim čestim skupštinama naroda: »Osim vanrednih skupština što ih mogu zahtijevati nepredviđeni događaji, potrebno je da se održavaju stalna i periodična zasjedanja skupštine koja ništa ne bi moglo ukinuti ili odgoditi«. A u prethodnom je poglavlju napisao još i ovo: »Narod okupljen u skupštinu, reći će se! Koje li tlapnje! To je tlapnja danas, ali ne bijaše prije dvije tisuće godina; jesu li ljudi promijenili svoju prirodu?« U Društvenom ugovoru Rous seauov je stav istodobno i radikalniji i konzistentniji negoli u Političkoj ekonomiji, jer je teško, čini se, »konzultirati« opću volju bez sazivanja skup štine naroda. 31 U Rousseauovu djelu Kina ni izdaleka ne zauzima ono mjesto koje ima u Duhu zakona. Ona je ipak u tri maha navedena kao primjer u Političkoj ekonomiji, a da nam Rousseau nije dao ni najmanju naznaku o svojim iz vorima. Mi usprkos tome znamo da je, na traženje gosp. Dupin, čitao Descrip tion de l'Empire de Za Chine et de Za Tartarie chinoise oca Du Haldea, djelo koje je Montesquieu tako često koristio. O tome vidjeti O. C., Pleiade, tom I, str. 1413, važnu bilješku na 342. strani. 32 Cf. Ispovijesti, knj. VIII. (O. C., tom I, str. 404): »Vidio sam da sve radikalno ovisi o politici i da, na koji god to način promatramo, nijedan narod neće nikada biti doli ono što od njega učini njegova vladavina«. 33 Za Rousseaua kao i za Montesquieua, valja se osloniti više na običaje negoli na kazne da bi se održao autoritet zakona i vlade. Obrnuto, upravo us tanovama, dakle zakonodavcu pripada pravo da oblikuju običaje. 34 Cf.Društveni ugovor (knj. IV, pogl. I): »Državi kojom se dobro upravlja potrebno je veoma malo zakona«. (IX) U izdanju iz 1782. odlomak je upotpunjen navodom svetog Augus tina: »Sicuti enim est aliquando misericordia puniens, ita est crudelitas par cens«.Aug. Epist. 54.

244

Rasprava o političkoj ekonomiji 35 Poznato je da Rousseau veliča rodoljublje na uštrb kozmopolitizma. Ali ljubav spram domovine zacijelo kod njega nema smisao koji će poprimiti kod nacionalista sljedećeg stoljeća. Njegovo shvaćanje domovine, kao i Mon tesquieuovo, antičkoga je i republikanskog nadahnuća. Ljubav spram do movine, to je prije svega privrženost ustrojstvu gdje građani žive slobodni i jed naki. Rousseau će reći nešto dalje: »Domovina ne može opstati bez slobode, ni sloboda bez vrline, niti vrlina bez građana«. Gotovo deset godina kasnije, bit će još izričitiji u jednom pismu pukovniku Pictetu: »Ni zidovi ni ljudi ne čine domovinu: čine je zakoni, običaji, navike, vladavina, ustav, način bivstvovanja njezinih članova; kada se te veze promijene ili unište, domovina iščezava; dakle, gospodine, oplakujmo našu; ona je propala, a prividnost koja još preo staje služi samo za to da je obeščasti« (Motiers, 1. ožujka 1764; C.G., tom X, str. 337-338). O ljubavi spram domovine kod Rousseaua, vidjeti studiju Franza Haymanna, Weltburgertum und Vaterlandsliebe in der Staatslehre Rousseaus und Fichtes, Berlin, 1924. 36 Cf. ženevski rukopis, knj. I, pogl. II: »Odatle vidimo što treba misliti o tim tobožnjim kozmopolitima koji, opravdavajući svoju ljubav spram do movine svojom ljubavlju za ljudski r9d, hvale se da vole cio svijet, da bi imali pravo da ne vole nikoga«. Isto tako, Emile, knj. I: »Takav filozof voli Tatare, da bi se oslobodio toga da voli svoje susjede« (O.C., Pleiade, tom IV, str. 249). 37 U Ispovijesti vjere savojskog vikara, Rousseau će na isti način, u usporedbi koja će ostati slavnom, usporediti Sokrata i Krista. 38 Cf. Ispovijest vjere savojskog vikara (izd. P.-M. Massona, 1914, str. 411): »Da, ako su Sokratov život i smrt, život i smrt jednog mudraca, Kristov život i smrt, život su i smrt jednog boga«. Zanimljivo je pribilježiti da se Rous seau poslužio izrazom »bog« u objema usporedbama. Ako je i objašnjiv za Katona, što se Krista tiče on je, u najmanju ruku, dvosmislen. (X) Izdvojena rečenica u nacrtu sadrži prvi ispis te rečenice: Ne smije se dogoditi da se može odsjeći jedan ud, a da glava to ne opazi. (XI) Nacrt ovdje dodaje: osim slučaja kada je riječ o javnome i poje dinačnom održanju. (XII) Nacrt dodaje: svoju slobodu. 39 Valja razumjeti da »temeljne konvencije« ovdje ne označavaju toliko »temeljne zakone« koliko sam društveni ugovor. Cf. Društveni ugovor (knj. III, pogl. X): »Tako da je društveni ugovor raskinut u trenutku kada vlada uzurpira suverenost, a obični građani, s pravom se vraćajući svojoj prirodnoj sl obodi, prisiljeni su ali ne i obavezni da se pokoravaju«. 40 To dugo izlaganje o zaštiti što ga država duguje svojim članovima dobro pokazuje što treba misliti o tobožnjem Rousseauovu »totalitarizmu«. (XIII) Jedna rečenica iz nacrta nije ušla u konačni tekst: Taj je mudri i kreP,_osni_ 1:arod dobro znao u čemu se sastoji pravo bogatstvo države i u svecanostzma trijumfa davali su prednost oslobođenju jednoga jedinog Rim l1anma u odnosu na sva bogatstva pobijeđenih.

245



41 Strogost te formule, za to doba začuđujuće, zaslužuje da bude potcrtana. Ona pokazuje do koje je mjere Rous�eau bio, kao što Je to �eče?.o, osjetljiv na društvenu nepravdu. U bogatstv� Je v1d10 sredstvo dominac1Je, v koje siromašne nastoji lišiti njihove slobode. »Sto se bogatih tiče, kaze ':n, tek što su upoznali zadovoljstvo vladanja, uskoro su prezreh �ve ostale? 1 sluzeć1_ se svojim negdašnjim robovima da bi sebi podvrgli nove, svoJe su namJ�re sveli n� podjarmljivanje i potčinjavanje svojih susjeda« (Rasprava_ o ne;ednakos�, O.C., tom III, str. 175). Predlažući da se »siromašm zašt1t1 protiv tiramJ� bogatoga«, Rousseau zna da predlaže promjenu društvenog poretka, budući da, prema tekstu Političke ekonomije (cf. supra, str. 42-43), »društvem savez ... čvrsto štiti goleme posjede bogataša a bijednome tek š�o _ostav:lJa _už1vanJe u kolibi koju je izgradio vlastitim rukama«. U b1lJešc1 u knJIZI Em_ilea, Rous seau kaže još otvorenije: »Opći duh zakona svih zemalja u�1Jek daJe_ predno�t jakome protiv slaboga i onome koji ima protiv onoga kOJI nema mšta: To Je neprilika neizbježiva i bez iznimke«. C�. također Fragmer1:te, rv; 16: »Zakom 1 vršenje pravde medu nama su tek um1Jeće da se velikaš I bogataš zaklone od pravednih odmazdi siromašnoga«.

1:V

42 Rousseau ovdje ispituje, s čisto političkog gledišta, problem društvene nejednakosti. Ono što ga zaokuplja jest autoritet države kojega moći novca mogu dovesti u pitanje. Otuda nužnost, _kako on to kaže u Nacrti: ustava z_,a Korziku (cf. supra, str. 135), da se pojedinačno vlasmštvo ogrnmč1 »u na1uze okvire«. Uvijek je isticao da se snaga zasnivala na »os_rednJOSt1«,_ to Jest na onima koji zauzimaju pravu sredinu između b?ga_t1h I s1rom�šmh._ Vidjeti, osim Društvenog ugovora (knj. II, pogl. XI), u Pismima sa plamne, pismo IX. (usp. O.C., tom III, str. 889-890) gdje ovi_m izrazima �vali �enevsku _ buržoaziju: »U svim je vremenima ta strana uv1Jek bila srednji stalez 12medu bogatih i siromašnih, između državnih voda i svjetine. Toj je stalež [or�re] sas tavljen od ljudi otprilike jednakih po bogatstvu, po �oložaju, po prosv1Jećenos ti - nije ni dovoljno uzdignut da bi bio preuzeta�mtlje dovOlJil� msko a da ne bi mogao ništa izgubiti. Njihov krupan interes, nJ1hov zaJedmčki interes Jest u tome da se zakoni izvršavaju, magistrati štuju, da se ustav podržava i da država bude mirna. U tom staležu nitko ni u kom pogledu ne uživa takvu nadmoć nad drugim da bi ih mogao iskoristiti za svoj pojedinačni interes«. 43 U trećem dijelu Političke ekonomije nalazimo sredstva što ih Rousseau predlaže da bi se zapriječila nejednakost imutaka. Vidjeti također Nacrt us tava za Korziku.

44 »Potrebno je da svi žive i da se nitko ne bogati. To je temeljno načelo procvata nacije« (Nacrt ustava za Korziku, supra, str. 129).

45 Nacrt ustava za Korziku (supra, str. 126): »Ja doista promatr�m svaki sustav trgovine kao razoran za poljodjelstvo, da iz toga ne 12uz1111am n1 trgovinu namirnicama koje su proizvod poljodjelstva«. Rouss��u će uv1Jek biti pristašom isticanja prvenstva poljodjelstva na uš�rb drugih um11eć� 1 zalagat će se da se u državi zadrži gotovo isključivo poljoprivredna ekonom1Ja. Potrebno je, kaže on Poljacima, »navesti vaš puk da prione na poljodjelstvo i na umijeća potrebna za život« (Razmatranja o vladavini u Poljskoj, supra, str. 201). Kod

246

njega ponovno nalazimo Platonova neprijateljstvo spram lijepih umijeća i raskošnih zanimanja (cf. Republique, knj. II, 13, 327c-373d). (XIV) Nacrt ovdje dodaje: čak i kada je mudrost zamijenila strasti, i na stavlja:Ali, ako se ljude uopće ne nauči da ništa ne vole ... 46 Nakon Montesquieua, za kojega svaki oblik vladavine ima neku strast kao načelo ili glavno sredstvo, Rousseau sa svoje strane ističe važnost strasti u politici. »Sv.e ljudske ustanove«, kaže on, ''.utemeljene su na lj_udskim stra stima I s nJ1ma se održavaJu: ono što suzb1J3 1 razara strasti mJe dakle pn mjereno za učvršćenje tih ustanova« (Lettres ecrites de Za Montagne, prvo pismo, O.C., tom III, str. 704). U životu naroda i društva strasti igraju dakle isto tako važnu ulogu kao i u životu pojedinaca. 47 Cf. Društveni ugovor (knj. II, pogl. VII): »Onaj koji se usudi da po duzme ustanovljenje nekog naroda, mora se osjećati kadrim da promijeni, da tako kažem, ljudsku prirodu; da preobrazi svakog pojedinca, koji je sam po sebi savršena i osamljena cjelina, u dio veće cjeline od koje taj pojedinac takoreći prima svoj život i svoj bitak; da promijeni čovjekova ustrojstvo da bi ga ojačao; da fizičku i nezavisnu opstojnost, koju smo primili od prirode, zamijeni djelomičnom i moralnom opstojnošću«. (XV) U nacrtu, umjesto novih usmjerenja, Rousseau je bio napisao preobrazbi, zatim promjenama, i naposljetku metamorfozama. 48 U Emileu, Rousseau će nasuprot tome zagovarati da dijete ne mora ništa činiti zbog poslušnosti i da poznavanje čovjekovih dužnosti nije dostupno njegovu uzrastu. »Vaše dijete, kaže on, ne smije ništa postići zato što to za htijeva, nego zato što mu je to potrebno, niti išta treba činiti zbog poslušnosti, nego samo zato što je to neophodno. Tako će riječi slušati i naređivati biti prog nane iz njegova rječnika, a još više riječi dužnost i obaveza; ali u tom rječniku važno mjesto moraju zauzimati riječi snaga, nužnost, nemoć i prinuda« (O.C., Pleiade, tom rv, str. 316). Tako kućni odgoj počiva na psihologiji djeteta o čemu javni odgoj više uopće ne vodi računa. (XVI) Umjesto tih posljednjih riječi, u nacrtu čitamo sljedeću odredbu, koju je R. inače precrtao: jer bi oni mogli od njih načiniti veoma dobre sinove i l'eoma rđave građane. (XVII) Izlaganje o javnom odgoju drukčije je u nacrtu: Javni je odgoj, dakle, jedna od temeljnih maksima narodne i legitimne vladavine i upravo se njime pravodobno obrazuju mladi građani da sve svoje strasti sjedine u ljubav spram domovine, sve svoje volje u opću volju i sljedstveno tome da sve vrline uzdignu do stupnja do kojega se može uzdići ljudska duša uzvišena do tako velikih ciljeva. Razumije se, magistrati posebno zaduženi za taj odgoj, za.služit će taj dični znak javnog povjerenja žarkom i trajnom ljubavlju spram domovine i zakona, najodličnijim uslugama učinjenim državi u toku dugog života, u vođenju vojski i u upravljanju najkrupnijim poslovima; ta će uzvišena funkcija biti za one koji budu dostojno ispunili sve druge, ča.stan i blag odmor njihove starosti i vrhunac svih počasti ... Nastavak se uglavnom poklapa s konačnim tekstom. Odlomak ... Ako su djeca zajednički podignuta ... čija su djeca bili tako dugo čitamo nešto dalje u nacrtu, u dnu lista 82. 247



(XVIII) Nacrt ovdje dodaje: dobila poduku o svim dužnostima čovjeka. 49 Ovdje se Rousseau izravno nadahnjuje Montaigneom a neizravno _ P. V1lley, Platanom. Montaigne, naime, piše u Essais, knj. pogl. XXXI (1zd. Pariz, Alcan, 1992, tom II, str. 515): »Većina naših uredenp [pohc�s],v kako kaže Aristotel, ostavlja svakome, na način Kiklopa, vode�Je nJegov1h zena 1 njegove djece, prema njegovoj ludoj i bezobz1rnoJ fantaz1J1; 1 gotovo su samo Lakedemonci i Krećani zakonima povjerili stegu dJetmJstva. Tko ne v1d1 da u nekoj državi sve ovisi o njezinu odgoju i _hrani, a_ i�ak se, bez ikakva obzira, on prepušta roditeljima, koliko god om ludi I neva!Jai' bih«. K tome,_znamo da _ se Platon u Državi izjašnjava u prilog javnog odgoJa I da seJZakomma (knJ. I) _ u tu svrhu poziva na primjer Lakedemonaca i Krećana. Sto se pak tiče »s�an� Perzijaca«, Rousseau ih je već bio pohvalno _ n_aveo u_ Rmpr�v1 o znanostun
U,

50 Cf. Društveni ugovor, knj. II, pogl. IX: »Što se društvena veza više širi, više i slabi, i općenito je mala država razmjerno snažnija od velike«.

(XIX) Prva verzija ovog odlomka, u nacrtu: ... kod dvaju posljednjih. Ne znam da li iz tog razloga ista stvar više nije pokušana. Vidun da su samo Rimljani mogli bez njega. (XX) Izd. iz 1782. ovdje je sačuvalo upućiyanje »f:.idite ODGOJ« koje se nalazilo u tekstu članka u prvom izdanju Enciklopedije, ah errata upozorava da ga treba isključiti. To je naznaka dakle, suprotno .�ousseauovim nam jerama, bila zadržana u kasnijim izdanjima Enciklopedije. Ona se ne nalaz, u posebnom izdanju Duvillarda iz 1758.

248

51 Cf. Emile, knj. lll: »Onaj tko ne radi i jede ono što nije sam zaradio, kradljivac je; a rentijer što ga država pla� da ne radi ništa nipošto se, u mojim očima, ne razlikuJe od razboJmka kOJI z1v1 na račun putmka. Izvan društva, osamljeni čovjek, ne dugujući nikome ništa, ima pravo živjeti kako mu se svida, ali u društvu, gdje nužno živi na račun drugih, duguje im radom cijenu svog održanja; to je bez iznimke. Rad je dakle neizbježna dužnost društvenog čovje ka. Bogat ili siromah, moćan ili slab, svaki je besposlen građanin lupež«.

52 Poznato je da će sensimonovci također suprotstaviti, ali u posve drukčijem duhu, upravljanje stvarima upravljanju ljudima. 53 Ovaj ulomak o pravu vlasništva - je li to potrebno isticati? - slabo se slaže, barem naoko, s onim što je Rousseau pisao o istoj temi u Raspravi o nejednakosti (O.C., tom lll, str. 184): »Budući da pravo vlasništva nastaje konvencijom i ljudska je ustanova, svaki može po svojoj volji raspolagati onime što posjeduje: No nije isto s bitnim darovima prirode kao što su život i sloboda; svakome je dopušteno uživati ih, i za njih je manje dvojbeno da li imamo pravo da ih se odreknemo«. Moglo bi se, naime, misliti kako epitet »sveto« ne pristaje jednom pravu što ga je čovjek utemeljio, no valja se pri sjetiti da će Rousseau napisati u Društvenom ugovoru (knj. I, pogl. I): »Društveni poredak sveto je pravo, koje služi kao osnova svima ostalima. Međutim, to pravo nipošto ne proistječe iz prirode; ono je dakle utemeljeno na konvencijama«. U Društvenom ugovoru također (knj. I, pogl. IX), dobra pojedinaca su »jamstva njihove odanosti« spram države. Nije dakle sigurno da je teorija o pravu vlasništva, koja je formulirana u Političkoj ekonomiji, bitno različita od teorije koju nalazimo u Raspravi o nejednakosti i u Društvenom ugovoru. Uza sve to, izvjesno je da govoreći kako je »pravo vlasništva pravi temelj građanskog društva«, Rousseau u tri navrata rabi formulu koja je pri mjerenija Lockeovu negoli njegovu vlastitom nauku. Politička ekonomija djelomice ostaje pod Lockeovim utjecajem, premda se praktičke mjere koje Rousseau predlaže kako bi se zapriječila nejednakost imutaka, očito udalJuju od liberalizma Ogleda o građanskoj vladi. 54 Droit de la nature et des gens, knj. IV, pogl. X,§ 4: »Budući da stvari koje ulaze u vlasništvo služe ljudima samo dok su u životu, i budući da mrtvi više ne sudjeluju u poslovima ovog svijeta - nije bilo potrebno da_ se ustanova vla sništva protegne dotle da vlasnika opunomoći da po SVOJOJ volJ1 odiuču Je o nasljeđivanju dobara što ih ostavlja umirući: dostajalo je da svatko raspolaže svojim dobrima u toku svog života, ostavljajući onima koje će ga nadživjeti brigu da s njima čine ono što budu smatrali da treba činiti, kada njega više ne bude«. Navodimo prema Barbeyracovu prijevodu, 6. izd., Bale, 1750, tom I, str. 661-662.

(XXI) Ulomak o pravu nasljedstva nešto je druk�iji u n�crtu, u koj_em _ nedostaje pozivanje na Pufendorfa: Pravo nasljedstva z redoslijed nasljeđiva nja nipošto nisu temeljni zakon nego veoma važno pravilo uređenja koje ovisi o javnoj vlasti. Razlog je u tome što se pravo vlasništva nipolto ne proširuje s onu stranu života vlasnika i u trenutku kada je čovjek mrtm; njegovo mu dobro više ne pripada: država, dakle, pripada da njime raspolaže, a mnoštvo je razloga

249


obavezuje da djeluje u korist djece koja su često pridonijela stjecanju toga istog dobra i time se združila s očevim pravom. I (XX I) Prva verzija početka odlomka koji u konačnom tekstu započinje riječju Općenito: U pogledu maksima na kojima se trebaju temeljiti te vrste propisa, njihovo utvrđivanje prije p1ipada suverenu negoli vladi, međutim ... Nacrt zatim daje konačni tekst cijelog odlomka. (XXIII) U nacrtu, taj odlomak, počevši od promjena koje su dokaz ... nedostaje; zamijenjen je ovim: Velika tema za razmišljanje za svakog čitatelja koji ima čestitu dušu i prosvijećen duh. 55 U Emileu (knj. III) više neće biti riječ o tome razboritom konzervativ nom gledištu: »Odgoj čovjeka prilagodite čovjeku, a ne onome što on nipošto nije. Zar ne vidite da radeći tako da ga obrazujete za neki položaj, vi ga činite nekorisnim za svaki drugi te da ste, bude li sudbina tako htjela, samo radili na tome da ga učinite nesretnim? ... Pouzdajte se u sadašnji poredak društva ne pomišljajući da je taj poredak podložan neizbježnim revolucijama, i da vam je nemoguće predvidjeti i otkloniti revoluciju koja se može ticati vaše djece. Veliki postaje mali, bogataš postaje siromah, monarh postaje podanik. Jesu li udari sudbine tako rijetki da biste mogli pomišljati da ćete od toga biti izuzeti? Približavamo se stanju krize i stoljeću revolucija« (O.C., Pleiade, tom IY, str. 468). 56 Cf. Društveni ugovor (knj. III, pogl. IV): »Protiv je prirodnog poretka da veliki broj vlada i da se malim brojem vlada«. Ali, ako je poželjnije povjeriti vladu u državi suženom broju magistrata negoli cjelini naroda, to nije i glavni razlog koji opravdava, u Rousseauovim očima, razdvajanje funkcija vlade i vršenja suverenosti. Bitna zadaća naroda, koju on ne može prebaciti ni na koga, jest zakonodavstvo. Važno je, dakle, da on ne odvrati »svoju pozornost od općih nazora, da bi je posvetio pojedinačnim ciljevima« te da odustane, u skladu s time, da sam vrši izvršnu moć. (XXIV) Nacrt je ovdje dodao prijelazni paragraf, kojega je Rousseau potom precrtao: Radi uklanjanja tih proturječja, razmotrimo stvari ponovno počevši od ustanovljenja vladavine i nastavimo s istraživanjem ne toliko onog što ona jest koliko onoga što bi trebala biti. 57 To će biti »zakonodavac« Društvenog ugovora (knj. II, pogl. VII). 58 Les six livres de la Republique, knj. VI, pogl. II. (»O financijama«): »Postoji sedam načina uopće ga se zasnuju financije, a oni podrazumijevaju sve koji se mogu zamisliti... Sto se prvoga tiče, a to je državno vlasništvo [domaine], čini se da je ono najpošteniji i najsigurniji od svih načina« (3. izd., 1578, str. 628). 59 Problem što ga postavlja trgovina pšenicom i žitom bio je jedan od onih koji su ponajviše zaokupljali 18. stoljeće. Poznat je Quesnayev članak »Žito«, objavljen u sedmom svesku Enciklopedije (1757). Malo je vjerojatno da ga je Rousseau poznavao u trenutku kada je redigirao članak »Politička ekonomija«. U svakom slučaju, on se izjašnjava protiv rješenja što ga nude Quenay i fiziokrati, pristaše slobodne trgovine žitom. On se, naprotiv,

250


pokazuje sklonim »javnim skladištima«: o kojima Quesnay piše u svom članku: »Neću odn_osno _neć� v!še �ovont1 o nestvarnim projektima onih koji prcdlazu uspostavlJanJe Javnih z1tmca da b1 se predupredile gladne godine, niti o nez�odam�_ 1 zloupotrebam_a koJe su neodvojive od sličnih mjer� sigurnosti« (Enc1kloped1;q,, tolJ.l _VII, Panz, 1757, str. 825). K tome, primjer Zeneve, čita pohtzque sur le commerce J.-B. Melona (1. izd. 1734, 2. izd., sa nja dJelaEssaLS _ sedam novih poglavlJa, 1736) moglo je privući Rousseauovu pozornost na javna skladišta«. Premda pristaša slobo�le trgovine žitomJ.-B. Melun priznaje, naime, kako Javna skladišta mogu b1t1 konsna u malim državama: »Nakon najvećih ob.ilja žita gotovo uvijek shjedi nestašica, možda zbog toga što je obaranJ_e c1Jene obeshrabnlo_ polJOdJelca. Tuđa se obrazuju opsežni projekti 1zgradnJe s�ad1šta koJa zauv1Je� os1guravaJu n_arod u slučaju gladne godine... U maloJ drzav1_ s nezn�tnom zetvom, 1 u kOJOJ se žito uvijek uvozi iz ino zemstva, budući da u nJOJ mkada_ne prijeti opasnost obezvrijedivanja žita, ta skladišta mogu b1t1 od veće konst1; upravljanje njima, mudro vodeno, lako će 1h zasnovati na općem porezu, a da pritom cijena žita ne bude narodu na teret Ali u velikoj državi, u kojoj je žetva gotovo uvijek više nego dovoljna, skladišt� 1maJu opasne nedo�tatke...« (Essms, pogl. II: »Financijski ekonomisti 18. stolJeća«, !Zd. Dairea, Pariz, G_uillaumin, 1851, str. 669-670). Rousseau također spommJe Javna skladišta 1 u Nacrti, ustava za Korziku (cf. supra' str. 128-129). . 6° Cf. pohvalu ženevskoj republici u Posveti u Raspravi o nejednakosti. 61 Nacrt _ii5tava za Korziku, supra, str. 135: »Prikupljanje svih dobara . Cf. što I:g1pćana, ga JeJos1p proveo za kralja, bilo bi dobro, da nije prikupio isuviše 11! suviše malo«. ()0V) Nacr_t ovdje dodaje: što prije ili kasnije mora prouzročiti propast naroda 1 (opadan;e pučanstva) opustošenje zemlje. (XXVI)_ U izdanju Du Villard (Zeneva, 1758) i u kasnijim izdanjima nal�ZllJ.lO, pr!Je ove r�<:_em�, sljedeći dodatak: Tek se kod opsade Veja počelo s placan;em nmske J?Jes_adz;e. Naznaka Je po svoj prilici posuđena od Mon te�qu1eua (Cons1deratzons sur les causes de la grandeur des Romains et de Zeur riecadence, pogl. I): »Budući da je senat imao sredstva da plati vojnicima, izvršena Je opsada Veja«. , 62 Već u travnju 1752. Rousseau pi�e. u svom Odgovoru g. Bordesu (cf. -C. tom III, str._86): »Uprnvo f!Ječ vo;mk valja izbrisati iz prvog pregleda. �at ? J_e katkad duznost, a mpošt_o mJe pogodan �a to da bude zanimanjem. Sv. aki čovJek treba da bude voJmk za obranu svoJe slobode; mtko to ne smije b. Iti _da b.1 napao slobodu drugoga; a umrijeti služeći domovini pothvat je isuv1še hJep da bi se povjerio plaćenicima«. Istu osudu profesion�lnih armija novno nalazimo u Razmatranjima o vladavini u Poljskoj, pogl. XII: :,� e ov1te _trupe? kuga i p_ ustoš_ Evrope, do�_re su samo za dva cilja: ili za na �_ d an3e 1 osvaJanJe SUSJe?a, 1h za podJarmlJ!VailJe 1 pokoravanje građana«. Pr Puvan plaćemc1ma 1. pns5a�ama n�c1on�lnih narodnih vojski [milices], Ri eau se u tome pndruzuJe MachiavehJevu gledištu (usp. Vladar, pogl. XlI�)�

_E

251



63 Izraz »ekonomski sustav« p onovno nalazimo ispisan Rousseauovim perom uNacrtu ustava zG:Korziku (usp.supr�, st�. 137,a poslužio je kao naslov 11. poglavlju Razmatran;a o vladavini u Pol;sko; ). 64 Cf. Locke, Ogled o građanskoj vladi, pogl. XI, § 134: »Veliki cilj što ga žele ostvariti oni koji ulaze u neko društvo jest da uživaju svoja. vlasništva � sigurnosti i spokojstvu«. Navodimo prema prijevodu D. Mazela,Jedmom kOJI je bio tiskan u 18. stoljeću, i čije je izdanje više puta p_onov.lJeno. U t01n prijevodu, izostavljeno je prvo poglavlje pa sto.ga ovdJe nIJe moglo b1t1 zadržana brojčano označivanje paragrafa, tako prikladno u engleskom 12da nju. Naći ćemo navedeni tekst i u ženevskom izdanju, 1724, pogl. X,početak, str. 189. (XXVII) U nacrtu, postrance kod ovog odlomka: Vidite Lockea.

(XXVIII) Riječi ne isključujući ni samogBodina nedostaj� u nacrtu,.l: kojem se to ime pojavijuje u sljedećoj rečenici: Neki su, kao Bodm, ustanovih

prividno suprotna načela ... 65 Cf. Locke,Ogled o građanskoj vladi, po gl. XI,§ 140 (str. 203-204 gore _ _ navedenog izdanja): »Doista j� istina da vladavine ne _ b1 mog!� ops.tatJ bez v velikih troškova i bez poreza te Je razlozno da svi om što 1h vladavina št1t1 nešto plaćaju i daju razmjerno svojim dobrima, za. obranu i očuvanje dr�ave: ali, uvijek se mora imati pristanak naJvećeg _broJa članova društva, kOJI taj pri . stanak daju, bilo oni sami neposredno, bilo pak pr�k� predstavnika k? Je su izabrali. Jer, htjedne li netko da ima moć nametanJa I ub1ranJa pristojbi od naroda po svojoj vlastitoj volji i bez pristanka naroda,time bi prekršio temeljni zakon o vlasništvu nad stvarima i uništio svrhu vladavine«. 66 Les six livres de Za Republique, knj. VI, pogl. II: »Monarsi ... koji imaju pravo podanike opteretiti porezima, ili uz njihov pristan�k il_ i u hitnim slučajevima kada je to nužno, msu tako ras1pm sa svoJ1m drzavmm dobrom [domaine]« (izd. iz 1578, str. 63.4). »Bilo je odluče_no na. sazivu staleža ovog kraljevstva, što ga je sazvao kralj Ph1hppes de Valo1s godi?� 1338, da se neće ubirati nikakav porez od naroda, bez njegova pristanka« (zbid, str. 646). (XXIX) U nacrtu čitamo povezujuću rečenicu k oju Rou�seau. ni�e sačuvao u konačnom tekstu: Ne upuštajući se u šira razmatranja o to; temi ko;a mi još preostaju, a koja će nepristran i pametan čitatelj lako dopuniti, prelazim na još važnija istraživanja o prirodi udaranja poreza i o najboljem načinu da se to učini. 67 Knj. XIII, pogl. XIV: »Porez po glavi prirodniji je za ropstvo; porez na robe prirodniji je za slobodu, jer je manje izravno pov.ezan s osobom«. Mon tesquieu se ovdje izjašnjava protiv izravnog poreza 1 daJe prvenstvo posre?mm porezima koje općinstvo plaća a da. to m ne _zna: _»Pristojbe na robe«,k_ aze_on u poglavlju VII »su one koje narodi naJmanJe . osJ.ećaju, zato što se te pristojbe ne zahtijevaju i formalno od njih«. ZamJenJuJuć1 »porez na robe« »stvarnom pristojbom«,koja može označavati također i zemlj!šni porez,Rousseau. osJet no preinačuje Montesquieuovu misao. Isto upuć1vanJe na Montesqu1eua u Razmatranjima o vladavini u Poljskoj, usp. supra, str. 204-208.

252

(XXX) Nekoliki reci,u nacrtu doduše precrtani,nisu ušli u konačni tekst: poreza na namirnice i robe tiče, teško je njima postići razmjernu Sto se udaranja _ raspo�;elu � raznovrsnim uvj�tima,jer im_� namirnica koje siro'."-asi razmjerno znatm;e trase, a gotovo se uvi;ek bas na n;1h prvenstveno udara;u porezi. 68 To raz kova je, veoma popularno u 18. stoljeću, upotrijebio je i Mon h � tesqmeu da b1 defimrao raskoš (cf. Esprit des lois, knj. VII,pogl. I). Međutim, Jasno Je da Je ono »nužno za život« - koje je, prema piscima 18. stoljeća,isto znač �o .s odsustvom r�skoši - takav pojam koji ovisi o stanju civilizacije i o razm1 života narod:l Cineći ga apsolutnim, veoma pojednotavnjujemo pro blem. . U toJ se �očk1 Rousseau izlaže istom prigovoru kao i Montesquieu, posebice kada piše u. svom Reponse a M Bordesu (cf. O.C., tom III, str. 95): »VJeruJu da će me Jako zbuniti pitajući me do koje mjere valja ograničiti raskoš. MoJe Je m1šlJenje da to nipošto ne treba učiniti. Sve je izvor zla s onu stranu onoga što je nužno za život«. 69 E!>prit des lois, knj. XIII, pogl. VII: »Pri udaranju poreza na osobu, . nepravedan b1 bio onaj razmjer k oji bi se točno podudarao s razmjerom dobara. U Atem su grnđani bili podijeljeni u četiri razreda. Oni koji su od SVOJlh dobara dobivah pet stotina tekućih ili suhih plodova plaćali su državi Jedan ta!ent ftalanat]; oni koji su imali tristo mjerica plaćali su pola talenta; oni kOJI su imah dvjesto mjerica plaćali su deset mina ili šestinu talenta· oni iz četvrtog . razreda nisu davali ništa. Pristojba je bila pravedna premda nije uopće bila razmj�rna; ako se nije podudarala s razmjerom dobara, podu darala se s razmJerom potreba. Sudilo se da svatko ima jednake životne potrebe i da na te životne potrebe uopće ne treba udarati pristojbu; da korisno dolazi nakon toga i da treba da na njega bude udarena pristojba, ali manje negoli na suvišno; da vrijednost pristojbi na suvišno, zapriječi suvišno«. Suprotno tumačenju na koje nas, čini se, navodi Rousseau, vidimo da Mon tesquieu nije zanemarivao »razmjere«. 7° Cf.Emile: »Bogataš nema veći želudac od siromaha i ne probavlja bolje od njega« (O.C.,Pleiade,tom rv; str. 468). (XXXI) Umetak između redaka u nacrtu: raspituje li se za put, pedeset vodiča priskače. (XXXII) Nacrt nudi nekoliko verzija početka ovog odlomka: 1) Ta razmatranja o obavezi doprinosa za troškove države razmjerno pogodnostima što ih iz dntštva izvlačimo, pokazuje da je za raspodjelu pristojbi na način ... 2) Takva su točna razmatranja kojima mora biti ispunjena duša mudroga i kreposnog upravljača u trenutku kada se poduhvati važnog posla raspodjele pristojbi, djela što ga svaki dan obavljaju s velikim povjerenjem brojni činovnici ... Nastavak nalikuje konačnom tekstu. 3) S tim se odlomkom također može dovesti u vezu i sljedeća izdvojena i pr�crtana r�čenica: z_aključin:zo da ne bi bilo ničeg gore odmjerenog od pri sto;be razm1erne samim dobrima, uz pretpostavku da je pouzdano raspodije ljena. Sto će se dogoditi ako se naklonost i prevara uvuku u tu raspodjelu! V

253


(XXXIII)_D istom r�t�� u 1,1a�rtu na_l�zi se reče�i<:3 koj� R?�sseau nije zadržao: Ostali se nameti dijele JOS n a dvije inte, to 1est n a stvami namet na zemlju i poreze n a namirnice i robu. 71 'Iekst kojeg Karl Marx navodi u K apit alu: »Dopustit ću vam, kaže k a pitalist, čast da mi služite pod uvjetom da 1111 date ono �1alo što vam ostaJe za napor koji ću uložiti da vam zapovijedam«. [U našem tzdanJu: K. Marx, _F Engels, Dela, tom 21, Beograd 1974, str. 65_8,_ bilj. 232]. Otuilil pogreška koju je učinio g. Jean Varloot, koji Rousseauu pnp1su3e upo_t_rebu nJe_č1 »kap1�ahst« koju je Marx umetnuo u tekst iz Političke ekonom11e (Le b1centenazre de l'Encyclopedie, u »Pens�e«, sept.-oct. 1951, str. 31 ). 72 Ipak, Rousseau piše u Razmatranjim a o vla.d avini u Pov·skoj (usp. supra, str. 208): »Po mom_ sudu, najbolji i najpnrndmJl porez, a kOJl uopće m� e podložan utaji, jest razm1erna pnsto.1ba na zemlje, 1 to na sve _zemlJe b�z. iz nimke, kako su to predložili maršal de yauban 1 opat de Samt-P1erre, Jer, naposljetku, ono što donosi prihod mora 1 plaćati«. 73 Poznato je da je, za Rousseaua, opadanje stanovništva znak rđave vladavine. Cf. Društveni ugovor, knj. III, pogl. IX. 74 Je li potrebno isticati kako je riječ o veoma modernoj koncepciji por�za, namijenjenoga ne samo za podmirenje državnih potreba, nego I da �osluzi za . naJ moralne i društvene c1l3eve? To Je Jedan od tekstova u ko3em se Rousseau radikalnije suprotstavlja Lockeovu liberalizmu. 75 Cf. supra, str. 31: »Samo se na osrednjosti postiže sva snaga zakona«. 76 Les sixlivres de laRepublique, knj. V I pogL II (izd. � 1578, str. 647): »A ? većina je obmanjivača i izmišljača poreza pntom 1zgub1la z1vot«.

254

O DRUŠTVENOM UGOVORU (prva venija) PRVA KNJIGA (l) O društvenom ugovoru prvobitni je naslov što ga je Rousseau na posljetku ponovo uveo pošto ga je bio zamijenio naslovom O građanskom dmštvu. Istovetno je bilo oklijevanje u pogledu podnaslova, koji je uzastopce bio Ogled o 1) ustrojstvu države, 2) oblikovanju političkog tijela, 3) obliku republike. (II) Rousseau je isprva dao naslov ovoj knjizi: O oblikovanju političkog tijela. (III) o njegovu uspost avljanju. (IV)Kažem što ono jest, a ne što ono čini. (V ) Prvotni naslov, precrtan: O tome d a po prirodi nipošto ne postoji društvo između ljudi. U jednom fragmentu rukopisa Neucbatel br. 7854 (usp. O.C., tom Ill, Fragmenti, II, 16) poglavlje je naslovljeno: O prirodnom pravu i općem društvu. Kao što upozorava Vaughan (Politic al Writings, sv. I, str. 447, bilj. 1), taj naslov bolje pokazuje, nego druga dva, odnos između tog poglavlja i članka »Prirodno pravo« izEnciklopedije. (VI) Usamljen čovjek je lako slabo biće ili b arem biće čija snaga ... Za prvu redakciju tog ulomka vidi O.C., tom III, Fragmenti, II, 11. (V II) pokoravaju. 1 Rousseau uspoređuje državu čas s organskim tijelom, čas sa strojem. Cltuda nesuglasice povjesničara o značenju njegove doktrine. Prema Vaug hanu (Political Writings of J.-J. Rousseau, Introduction, sv. 1, str. 57-58), analogija između živog organizma i društvenog organizma prevladava u cijeloj raspravi o Dmštvenom ugovom. Rene Hubert (Roussea u et l'Encyclopedie, str. 63) smatra da upotreba riječi stroj svjedoči, naprotiv, o »vrlo izrazitom prianjanju sociologijskom mehanicizmu«. Raspravu o tim dvjema tezama vidi u našem djelu 1.-J. Rousseau e/ l a science politique de san temps, appendix IV (str. 410 sq.) i u samome ovom svesku moj Uvod za raspravu Politička ekonomija. 2 Ovo poglavlje sadrži izvatke iz članka »Prirodno pravo« izEnciklopedije, objavljenoga 1755. godine u petom svesku (str. 115-6) u kojem se nalazi i Rousseauov članak »Politička ekonomija«. Ta činjenica nije mogla a da ne privuče pažnju povjesničara. Kako bi objasnili tu podudarnost, svi su oni isprva pretpostavili da je Rousseau napisao, sam ili u suradnji s Diderotom,

255


članak »Prirodno pravo«. 1'd je pretpostavka danas napuštena i više ne dvojimo da je Diderot sigurno autor tog članka. Usporedno istraživanje tek stova omogućilo je, naime, G. I3eaulavonu (»La question du Contrat social: une fausse solution«, uRevue d'histoire litteraire de laFrance, t. XX, str. 37 sq.) da na odlučan način utvrdi kako Rousseauovo poglavlje ne čini suvišno ponavljanje članka iz Enciklopedije nego da je ono, naprotiv, njegovo sustavno opovrgavanje. Prvotni naslov poglavlja (usp. supra, bilj. V) - »O prirodnom pravu i općem društvu« - bolje je isticao njegovu vezu s člankom iz Encik lopedije. Konačno zadržana formula nalazi se kod Bossueta. U Politique tiree de l'Ecriture sainte, drugi članak I. knjige ima naime naslov: »Iz općeg društva ljudskog roda rada se građansko društvo, to jest društvo država, naroda i nacija.« 3 U čistome prirodnom stanju, naprotiv, ljudi lako mogu biti bez pomoći svojih bližnjih: »Nemoguće je«, kaže Rousseau, »zamisliti zašto bi u tome prvotnom stanju čovjek više trebao drugog čovjeka negoli majmun ili vuk svog bližnjeg« (Rasprava o nejednakosti, prvi dio). 4 Aluzija na Hobbesa, posebice naznačeno u pretposljednjem odlomku ovog poglavlja.

5

Vjerojatno aluzija na sljedeći Pufendorfov odlomak: »Ta sveopća do brohotnost nipošto ne pretpostavlja drugi temelj, ni drugi motiv doli sugla snost iste prirode ili ljudskost« (Droit da Za nature et des gens, knj. II, pogl. III, § 18). 6 Prema četvrtoj knjizi Emilea, istovetnost prirode postaje uzrokom sjedinjenja zahvaljujući osjećaju sućuti: »Slabost čovjeka je ono što ga čini društvenim, naše zajedničke nevolje su ono što upućuje .naša srca čovje čanstvu: ne bismo mu dugovali ništa kada ne bismo bili ljudi... Odatle slijedi da smo privrženi svojim bližnjima manje iz osjećaja za njihova zadovoljstva doli iz osjećaja za njihove muke; jer u ovome svakako bolje vidimo istovetnost naše prirode i jamce njihove privrženosti nama. Ako nas naše zajedničke potrebe sjedinjuju iz interesa, naše zajedničke nevolje nas sjedinjuju iz naklonosti.« (O.C., Pleiade, tom IV, str. 503). 7 Usp. dalje u ovom tekstu: »čitava bi se naša sreća zasnivala na nepo znavanju vlastite bijede«. Iznenadeni smo što vidimo kako Rousseau ovdje stavlja naglasak na bijedu prirodnog stanja dok je u Raspravi o nejednakosti pisao: »Znam da nam se neprestano ponavlja kako ništa nije bilo tako bijedno kao čovjek u tom stanju... No zaista bih htio da mi se objasni kakva može biti vrsta bijede slobodnoga bića, srce kojega je mirno, a tijelo zdravo... Pitam da li se ikada čulo da je slobodni divljak i pomislio da se potuži na život i da se ubije? Neka se dakle s manje oholosti sudi s koje je strane prava bijeda«. 8 O ljubavi prema redu kod Rousseaua vidi tekstove što ih navodi P.-M. Masson u svom izdanju djela Profession de foi du Vicaire Savoyard [Ispo vijedanje vjere savojskoga vikara], str. 279-281, n. 3.

9 Ovaj odlomak unutar zagrada precrtao je u rukopisu.

256

O društvenom ugovoru 10 Prema Raspravi o nejednakosti, u prirodnom stanju ljudi žive raspršeni, »razasuti u šumama«, i nemaju »nikakva saobraćanja medu sobom« niti »ni kakve vrste općenja«. 11 Usp. Rasprava o nejednakosti, 1. dio: »Isprva se činilo da ljudi u tom prirodnom stanju, kako nisu imali medu sobom nikakvu vrstu moralnog od nosa, niti poznatih dužnosti, nisu mogli biti ni dobri ni zli, i nisu imali ni poroke ni vrline«. U istom duhu Rousseau ovdje piše - jer može izgledati da je odredba u oporbi spram teorije o prirodnoj dobroti - da u prirodnom stanju ne bi bilo ni dobrote u našim srcima ni ćudoređa u našim djelima. Prirodna dobrota čovjeka može se očitovati samo kada on stupi u odnos sa svojim bližnjima. Nije, dakle, kao da nema u prirodnom stanju. 12 Radi se dakle o tome da se ljudski rod pojmi prema slici građanskoga društva koje je moralna osoba ili moralno biće, prema izrazu upotrebljenom u sljedećem poglavlju. 13 Usp. poglavlje IY, knjige II, odlomak gdje Rousseau suprotstavlja »umno prirodno pravo« prirodnom pravu u užem smislu koje je utemeljeno na osjećaju. 14 Ovdje nalazimo, kao anticipaciju, usporedbu kojom će se kasnije poslužiti Durkheim da pokaže kako je društvo zbiljnost sui generis, različito od pojedinaca što ga sačinjavaju. 15 Usp. Raspravu o nejednakosti, prvi dio: »Vidimo... prema tome kako se priroda malo brinula da ljude približi pomoću uzajamnih potreba, i da im olakša upotrebu govora, koliko je ona malo pripremila njihovu društvenost«. 16 Odlomak unutar zagrada precrtao je u rukopisu. (VIII) Prva redakcija: Trebalo bi da svatko bude potaknut da pridonese zajedničkom dobru ili prinudnom snagom koja ga na to primorava ili imajući u vidu vlastiti interes. 17 Ova je rečenica navod iz članka »Prirodno pravo«, § 3. (IX) Kako ja to vjerujem. 18 Usp.Lettre a Cristophe de Beaumont [Pismo Cristopheu Beaumontu]: »Moj osjećaj je dakle da duh čovjeka, bez razvijanja, bez poučavanja, bez kul ture, i takav kakav izlazi iz ruku prirode, nije u stanju da se sam od sebe uz digne do uzvišenih pojmova božanstva, već da nam se ti pojmovi predstavljaju kako se naš duh oplemenjuje«. Ono što vrijedi za ideju boga vrijedi također za ideju prirodnog zakona. To nije urođena ideja. Kao Condillacov učenik, Rous seau odbacuje kartezijansku teoriju o urođenim idejama. Ne slijedi da on od bacuje ideju prirodnog zakona. Njemu je samo stalo pokazati da je to stečena ideja i da čovjeku treba izvježban razum kako bi je stekao. To oč�vidno nije slučaj sa čovjekom koji živi u prirodnom stanju. Zakon prirode nije dakle, kao što je to mislio Locke, zakon prirodnog stanja. U društvenom stanju čovjek razvija svoj um i pojmovi velikoga bića i prirodnoga zakona postaju mu do stupni. Ali, u pomanjkanju umnoga prirodnog prava, postoji u prirodnom stanju prirodno pravo načela kojega su »prethodna umu«. Rousseau nije protivnik prirodnog prava i Vaughan ga bezrazložno hvali da je učinio

257


»izbrisanu ploču od ideje prirodnoga zakona«. Za produbljenije istraživanje toga prijepornog pitanja vidi naše djelo.T.-J. Rousseau et la science politique de san temps, str. 155 sq. i raspravu Franza Haymanna, »La loi naturelle dans la philosophie politique de J.-J. Rousseau« objavljenu u XXX. tomu (19431945)Annales J.-J Rousseau, str. 65-109. 19 Usp. članak »Prirodno pravo«,§§ 6 i 7: »No oduzmemo li pojedincu pravo da odlučuje o prirodi pravednog i nepravednog,kuda ćemo uputiti to veliko pitanje? Kuda? Pred ljudski rod: on jedini ima pravo da odlučuje, jer je dobrobit svih jedina strast koju on ima... Pojedinac je dužan obratiti se općoj volji kako bi saznao dokle mora biti čovjekom, građaninom, podanikom, ocem, djetetom, i kada mu priliči da živi ili da umre«. 20 Usp. članak »Prirodno pravo«,§ 9: »Ako dakle pažljivo promislite sve što prethodi, uvjerit ćele se, prvo, da je čovjek koji sluša samo svoju po jedinačnu volju neprijatelj ljudskog roda,i drugo, da je opća volja u svakom pojedincu čisto djelo razuma koje rasuđuje u tišini strasti o tome što čovjek može zahtijevati od svoga bližnjega, i o tome što njegov bližnji ima pravo za htijevati od njega, treće...« (X) čovjeka. 21 Usp. La Nouvelle Heloise, peti dio, treće pismo: »Od svih znanja svojstvenih čovjeku,ono koje on stječe najkasnije i najteže jest sam um«. 22 Usp. članak »Prirodno pravo«, § 8: »Ali, kazat ćete mi, gdje je po hranilište te opće volje? Gdje ću je moći potražiti? ... U načelima pisanogprava svih civiliziranih nacija; u dntštvenim djelovanjima divljih i barbarskih naroda; u međusobnim prešutnim sporazumima neprijatelja ljudskoga roda... « 23 Usp. Emile, knjiga I: »Čuvajte se tih kozmopolita koji će tražiti daleko u svojim knjigama dužnosti koje odbijaju ispunjavati oko sebe. Taj filozof voli Tutare kako bi bio poštedcn da voli svoje susjede«. U Raspravi o nejednakosti Rousseau je, naprotov, veličao te »velike kozmopolitske duše koje preko račuju izmišljene pregrade što razdvajaju narode, i koje, prema uzoru na suvereno biće što ih je stvorilo,grle cijeli ljudski rod u svojoj dobrohotnosti«. Rousseau je,čini se,prvi od naših pisaca 18. stoljeća koji je upotrijebio riječ lwzmopolit u značenju prijatelja ljudskog roda i građanina svijeta(usp. Paul Hasard, »Cosmopolite«, Melanges Fernand Baldensperger, Paris, 1930, str. 354--364). 24 Usp. Droit da la gume et de Za paix, knj. II,poglavlje XV,§ 5: »Tuđa se vjerovalo da je dopušteno krasti i pljačkati strance,a da im se nije objavio rat. Odatle proizlazi to,kao što je primijetio Tukidid, da se strance pitalo jesu li razbojnici ili gusari,što ih nije sablažnjavalo; takve primjere također nalazimo kod Homera. I u drevnom Solonovu zakonu govori se o stanovitim zajed nicama ljudi koji se ud,užuju da bi pljačkali. Justin je primijetio da je do vremena Tarkvinija zanimanje gusara bilo vrlo časno. I u rimskom pravu se kaže da premda ne moramo smatrati neprijateljima narode s kojima nemamo nikakvu prijateljsku vezu, niti pravo gostoprimstva, ni saveza, ako se ipak nešto od onoga što pripadaRimljanima nade u zemlji nekoga od tih naroda,ili naprotiv ako se nešto od onoga što pripada nekome od tih naroda nade u

258


zemljama rimske dominacije; svatko uzajamno postaje gospodar imanja stranaca koje je u njegovoj zemlji, tako da slobodna osoba tamo pada u ropstvo, što je jed�n od . slučajeva kad� se postliminalno pravo [droit de Postliminie] provodi. Konnćmu, u JednoJ besJed1 što 1m Je Tuk1d1d pnp1suJe, rata,doista nisu bili n_eprijatelji pokazuju kako oni izKrfa,prije peloponeskog _ Atenjana, ah 111su s nJ1ma zaklJuč1h 111 mir 111 pnmirJe. Salust,govoreći oBokhu, kralju Maura, kaže da Rimljani nisu s njime imali ni rat ni mir. Aristotel veliča one koji obavljaju posao pljačkanja barbara: i sama riječ koju na latinskome neprijatelj_ n!je u početku značila drug upotrebljavamo da kažemo _ _ � doli stranac«. Odatle vidnno svu korist što JU Je Rousseau znao 1zvuć1 1z č1tanJa Grotiusa,čak ako ga na drugome mjestu on nemilice prikazuje i prosuduje bez imalo pravičnosti. 25 De Officiis, knj. I, pogl. XII. Citat posuđen iz Barbeyracove bilješke o Grotiusovu tekstu koji prethodi navedenome. Rousseau izostavlja is ispred dicebatur. 26 Usp. članak »Prirodno pravo«,§ 5: »Što ćemo dakle odgovoriti našemu silovitom mudrijašu, prije negoli ga ušutkamo?« 27 Za razliku od prethodnoga, ovo poglavlje je gotovo u potpunosti sačuvano u konačnoj verziji. Sa znatnim dodacima ono sačinjava, naime, u Društvenom ugovoru gradu poglavlja I,VI, VII, VIII, i IX prve knjige. Od vojen od ostaloga,sam prvi odlomak je postao I. poglavlje,a dio naslovljen »O stvarnom vlasništvu« IX. poglavlje koje je na kraju knjige. Komparativna istraživanje dviju verzija pokazuje još k tomu da autor nije sačuvao prvotni tekst a da mu nije provjerio i popravio oblik. Nepotrebno je da se spomenu sve te preinake ili ispravci, ali upozoravamo usput na najznačajnije, osobito one koji se odnose na terminologiju. (XI) da bi bila legi.timna. 28 Rečenica izostavljena u konačnoj verziji. Nedvojbeno stoga što ona sadrži,kao što upozorava Vaughan, aluziju i odgovor na odlomak Diderotova članka »Prirodno pravo«(§ 3): »Osjećam da unosim stravu i nemir u ljudsku vrstu; ali,ja bih trebao biti ili nesretan ili da činim nesreću drugima; a nitko mi nije draži od mene samoga«. 29 Umjesto te odredbe, Rousseau piše u Dmštvenom ugovoru (knj. I, pogl. VI): »i ljudski bi rod propao da nije promijenio svoj način bivstvovanja«. Ako prvotni tekst nije sačuvao, to je po svoj prilici stoga što je pretjerano naglašavao artificijelnost društvenog sporazuma. 30 Konačna verzija (knj. I, pogl. VI): »To je temeljni problem rješenje kojega daje društveni ugovor«. 31 Društveni ugovor (knj. I,pogl. VI): »kao neodvojivi dio cjeline«. 32 Ovaj odlomak i dva prethodna uvršteni su u poglavlje konačne verzije o društvenom sporazumu(knj. I,pogl. VI). 33 U D,uštvenom ugovoru počinje ovdje novo poglavlje(knj. I,pogl. VII, »O suverenu«),sastavljena od ovog odlomka i dvaju sljedećih.

259


34 Drnštveni ugovor (knj. I, pogl. VII): »čin udruživanja«.

(XII) građane prema državi.

35 Ova rečenica o zakletvi izostavljena je u konačnoj verziji. 36 Ovaj odlomak kao i sljedeći sačuvani su u konačnoj verziji gdje, upot punjeni vrlo kratkim odlomkom o moralnoj slobodi, tvore VIII. poglavlje knjige I.

(XIII)pravo jačega ili prvog posjednika.

37 Društveni ugovor (knj. I, pogl. VIII): »na pozitivnoj osnovi«. 38 Prvobitno u rukopisu ništa nije odvajalo ovaj dio od ostatka poglavlja. Mo�da je Rousseau dodao naslov u trenutku kada je odlučio da ovom odlom ku doda jedan odlomak petog poglavlja kako bi od njih načinio poglavlje Društvenog ugovora (knj. I, pogl. IX).

(XIV) važnom napomenom koja se tiče političkog prava. (XV) Naslov ovog poglavlja prvobitno je bio: Što je to suverenost i kako je ona neotuđiva.

39 Ovo je poglavlje, po mom sudu, najznačajnije poglavlje ženevskog rukopisa, a ono koje mu odgovara u Društvenom ugovoru (knj. II, pogl. I) daleko je od toga da jednako vrijedi kao ovo. Umjesto da nabraja značajke suverenosti (»neotuđiva«, »nedjeljiva«), kao što čini u Društvenom ugovoru, Rousseau ovdje daje jasnu i preciznu definiciju suverenosti. Ne shvaćamo kako ta definicija nije sačuvana u konačnoj verziji, gdje odredba što ju je Rous seau naposljetku zadržao - suverenost je ispunjavanje opće volje - nipošto nije tako izričita. Vidi u drugoj knjizi Drnštvenog ugovora bilješke uz prvo poglavlje (cf. O.C., tom III, str. 1453. i dalje). 40 Treba čitati: u nastavku, to jest u sljedećem poglavlju (pretposljednji odlomak). (XVI) manje ću se uzdati da ih prosuđujem razumom negoli iskustvom. 41 Ovo poglavlje sačinjava najstariji dio ženevskog rukopisa i to onaj koji je prema svom sadržaju najbliži idejama izraženima u drugoj Raspravi i u Političkoj ekonomiji. Kao što je to prethodno učinio u ta dva spisa, Rousseau iznova istražuje i opovrgava tri pretpostavke koje se tiču porijekla ili nastanka političkih društava. Prva vidi u očinskom autoritetu izvorište ili model političkog autoriteta. Druga izvodi taj autoritet iz neke vrste dogovora ili kon vencije koju su bogati, posjednici zemlje, uspjeli nametnuti siromašnima i koju su ovi naposljetku prihvatili kako bi osigurali svoj opstanak. Treća pretpostav ka uzima argument iz ratnog prava ili osvajačkog prava i izvodi porijeklo političkoga društva iz ugovora o pokoravanju, silom nametnutoga pobi jeđenim narodima, svedenima tim činom na ropstvo. Tu pretpostavke teže istom cilju i sve tri smjeraju opravdati apsolutnu vlast kao najprirodniju, onu koja se uspostavila prva u povijesti društava. U Raspravi o nejednakosti, Rousseau prihvaća da usmjeri raspravu prema samom području gdje su je smjestili njegovi protivnici. On sa svoje strane raspravlja o problemu porijekla političkih društava, ali za njega

260


»vladavine nipošto nisu započele samovoljnom vlašću, koja je njihovo izo pačenje, krajnja granica«. _»Ne bi bilo razumnije vjerovati«, kaže on, »ni kako su se narodi isprva bacih u ruke apsolutnog gospodara, bez uvjeta i bez uzvraćanja, i kako je prvi način brige za zajedničku sigurnost što su ga izmislili ponositi i neukroćeni ljudi bio strmoglaviti se u ropstvo«. Njegova argumen tacija počiva dakle na psihologiji prvobitnog čovjeka. U ženevskom rukopisu problem porijekla političkih društava hotimice je ostavljen po strani i Rousseau se postavlja isključivo na stanovište prava: »Po stoji tisuću načina da se okupi ljude, ali samo jedan da ih se sjedini. Stoga u ovom djelu izlažem samo jednu metodu stvaranja političkih društava, premda u mnoštvu agregacija koje danas postoje pod tim imenom nema možda ni dvije koje su nastale na isti način, a niti jedna koja je nastala na način koji ja ustanovljujem. No ja tragam pravom i umom i ne raspravljam o činjenicama«. No, s tog je stanovišta jasno kako obaveznost poslušnosti nije uključena u nedobrovoljno pokoravanje i kako »prisilno okupljanje« ne bi umjelo us tanoviti istinska politička društva. Moguće je da države doista duguju svoje porijeklo sili ili osvajanju, ali ne ostaje manje istinitim da nema i ne može biti legitimnoga političkog autoriteta do onoga koji se uspostavlja ili se do u tančine održava slobodnom suglasnošću onih koji su njemu podvrgnuti. Što se zastare tiče, ona ne bi umjela prometnuti »nasilnu uzurpaciju u zakonitu vlast« niti »uzurpatora u vrhovnog magistrata«. Iz te kritike prijašnjih koncepcija proizlazi da još valja poduzimati istraživanja o istinskoj prirodi društvene veze. Ovo poglavlje trebalo je dakle naravno biti smještena prije izlaganja o temeljnom sporazumu i Rousseau je nužno bio naveden da u konačnoj verziji preinači redoslijed izlaganja. Ali nije mogao zadržati bez promjene u Društvenom ugovoru poglavlje kojeg je barem dio već bio objavljen u Političkoj ekonomiji. Također je poduzeo potpunu preradu i samo se nekoliko odlomaka opet nalazi u konačnoj verziji, raspr šenih u poglavljima II, III, IY, V. i IX. knjige I. 42 Osim viteza Filmera, spomenutog istodobno u Raspravi o nejednakosti i u Političkoj ekonomiji, vjerojatno Bossuet (Politique tinfa des propres paroles de l'Ecriture sainte, 1709, I. II. i III) i Ramsay (Essay de politique... selon les principes de l'auteur de Telemaque, 1719). »Prva ideja moći koja je bila medu ljudima«, piše Bossuet, »je ideja očinske moći; ... stvorili smo kraljeve prema modelu očeva« (op. cit. knj. III, čl. III). Više pojedinosti vidi u našem djeluJ-J. R. et Za science politique de san temps, str. 183-192. 43 Počevši odavde, ovaj odlomak i četiri sljedeća (do: »ne znam je li ljudska mudrost ikada stvorila dobrog kralja«) ponovno se nalaze u Političkoj ekonomiji (usp. supra, str. 17-19). (XVII) Bogatstvo javne osobe [public] samo je način, često vrlo pogrešno shvaćen, da se pojedinci sačuvaju u miru i izobilju. Umjesto bogatstvo javne osobe, Politička ekonomija tiska bogatstvo državne blagajne. 44 Politička ekonomija: »dostaje slamka da jedna strana prevagne«. (XVIII) Rousseau je isprva napisao: manja nesreća. Ispravak preinačuje u paradoks puku zdravorazumsku napomenu.

261

O društvenom ugovoru 45 Politička ekonomija: »neizvjesno je da li je otkad svijet postoji ljudska mudrost ikada stvorila deset dobrih magistrata«. 46 Riječ je o dijalogu Političar (293a). U Društvenom ugovoru (knj. III, pogl. VI), Rousseau se također poziva na taj dijalog. 47 Izmijenjeni i razdvojeni, ta dva odlomka o pravu prvog posjednika (od: »Kako pojedinac može prisvojiti golemo područje«) nanovo se pojavljuje u Društvenom ugovoru (knj. I,pogl. IV). 48 Ovaj odlomak djelomice je sadržan u poglavlju o ropstvu Društvenog ugovora (knj. I,pogl. IV). (XIX) Rukopis nudi dvije varijante (precrtane) konačno zadržanog iskaza:Ako im on pokloni život. Ako im on dopusti živjeti. 49 Usp. dalje u ovom tekstu: »pravni stručnjaci i drugi za to plaćeni ljudi«. 50 Usp.Društveni ugovor, knj. I,pogl. V 51 Usp. Grotius,Droit de Za guerre et da Za paix, knj. II, poglavlje IY, § 14: »Prema principima koje smo uspostavili vidi se u kojem smislu možemo pri hvatiti ono što kažu neki,da je podanicima svagda dopušteno,kada za to nadu načina, da ponovno steknu svoju slobodu,to jest slobodu koja priliči narodu. Jer, kaže se, ili je suverena vlast stečena silom, i u tom slučaju ona se može izgubiti na isti način; ili je predana dobrovoljno, i u tom slučaju možemo se pokajati i promijeniti volju. No, makar suverenost bila prvobitno stečena silom,ona može postati legitimnom prešutnom voljom,koja osigurava njezino uživanje posjedniku« (prijevod na francuski Barbeyrac, 1724, str. 275). U svojoj Politique (knj. II, čl. II, str. 79) Bossuet piše isto tako: »Vidimo da se to osvajačko pravo, koje počinje silom, suglasnošću naroda i miroljubivim po sjedovanjem svodi,da tako kažemo,na zajedničko i prirodno pravo. I pretpo stavljamo da je iza osvajanja slijedilo prešutno odobravanje potčinjenih naroda,koje smo naviknuli na poslušnost poštenim postupanjem«. Nije dakle nemoguće da Rousseau smjera na te tekstove kada govori o »prešutnoj suglasnosti kojom se želi legitimirati tiranija«. Autori koji se pozivaju na pravo zastare svi prizivaju prešutnu ili pretpostavljenu suglasnost potčinjenih naroda. 52 Usp. Rruprava o nejednakosti (O.C., tom III, str. 184): »Štoviše,kako pravo vlasništva nije drugo doli konvencija i ljudska institucija, svaki čovjek može po svojoj volji raspolagati onim što posjeduje: ali nije isto tako s bitnim darovima prirode, kao što su život i sloboda, koje je svakome dopušteno uživati,dok je barem neizvjesno imamo li pravo da ih se odreknemo... No kada bismo mogli otuđiti svoju slobodu kao svoja dobra,razlika bi bila vrlo velika za djecu koja posjeduju dobra oca samo prenošenjem njegova prava, dok je sloboda dar koji su naslijedili od prirode, te njihovi roditelji nemaju nikakvo pravo da ih nje liše«. 53 Usp. Društveni ugovor, knj. I,pogl. II. 54 Izuzevši prvi odlomak, ovo poglavlje je čitavo preneseno u Društveni ugovor (knj. II, pogl. IV: »O granicama suverene vlasti«). �o Rousseau ni�e zadržao prvobitni naslov-»O zasebnim pravima suverena 1 građana«-to Je

262


bez sumnje stoga što se u konačnoj verziji taj izraz nalazi dva puta u samome poglavlju. Usporedba dviju verzija ističe samo čisto formalne preinake. Upozoravamo usput na najvažnije. 55 Dntštveni ugovor: »čiji su život i sloboda prirodno neovisni o njoj«. 56 Društveni ugovor: »zasebna prava građana i suverena«. 57 Umjesto»izvjesno je«, konačna verzija saopćuje»priznajemo«. Prvobit ni tekst je očito jasniji,jer konačno zadržao izraz može davati povoda dvosmis lenosti. (XX) Nakon tih riječi počinje u rukopisu nova stranica koju je Rousseau prepisao _ dva puta _na prednjoj i stražnjoj strani lista 37. Stranica koja je bila _ prva napisana I zatim s dv1Je crte precrtana greškom nosi broj 38. (XXI) Prva verzija: ni ono što nru se može prisiliti da učinimo s onim što možemo učiniti slobodno i dobrovoljno. Varijanta dodaje k tome: Ta raz likovanja, koja će se razviti kada na njih dođe red, bacit će novo svjetlo na ovo poglavlje nakon čitanja sljedećih. 58 Društveni ugovor: »od svoje snage«. 59 Društveni ugovor: »prosuđujući ono što nam je strano«. 60 '.Zamjenjujući riječima »upućena na« riječ »podložna«, konačna verzija naglašava sklonost pojedinačne volje nepravdi i zabludi. 61 Društveni ugovor: »opća volja sa svoje strane mijenja prirodu kada ima pojedinačni predmet i ne može kao opća presuditi ni o nekom čovjeku ni o nekoj činjenici«. 62 Društveni ugovor: »kazne«. 63 . _Društveni ugovor: »ono što volju uopćava manje je broj glasova negoli zaJedmčki interes što ih sjedinjuje«. 64 Društveni ugovor: »prirodne nezavisnosti slobodom, sposobnosti da drugome naškode vlastitom sigurnošću«. (XXII) toga velikog zdanja. 65 Ako država ima samo idealnu i konvencionalnu egzistenciju, isto tako građani, kao takvi, imaju samo djelomičnu i moralnu egzistenciju (usp. poglavlje o zakonodavcu,knj. II,pogl. II). 66 Takva formula, kao i ona upotrebljena ranije (»idealna i konvencional na egzistencija«), naglašava artificijelnost društvenog ugovora. Kao što smo već napomenuli, ta je artificijelnost veoma ublažena u konačnoj verziji. 67 Ovaj odlomak do »u proturječju sa samim sobom« tiskan je uz ne znatne razlike u Političkoj ekonomiji (usp. supra, str. 23). . (XXIII) ali odakle oni dolaze, kakva je njihova priroda, po kojem smo svo1stvu sigurni da ih prepoznajemo?Eto što je važno dobro objruniti. 68 Ovaj se odlomak ponovo nalazi u Društvenom ugovoru, knj. II, pogl. VI. (posljednji odlomak).

263


O društvenom ugovoru 69 Društveni ugovor (knj. II, pogl. VI): »Opća je volja svagda pravedna, ali

rasuđivanje što je vodi nije svagda prosvijetljena«. (XXIV) koje nastoje posuditi njezin ton.

DRUGA KNJIGA 70 Ova se rečenica ponovo nalazi u Društvenom ugovom., knj. II, na po četku šestog poglavlja o zakonu. 71 Poglavlje sačuvano pod istim naslovom u konačnoj verziji (knj. II, pogl. VII). U bilješkama upozoravamo na izostavljene odlomke i upućujemo čitatelja na naš komentar Društvenog ugovora za glavne promJene prvobitnog teksta. 72 O Filonovu odlomku, na kojega Rousseau ovdje smjera, vidiDntštveni ugovor, knj. I, pogl. II. 73 Considerations sur les causes de la grandeur des Romains et de leur decaclence, pogl. I, dodatak izdanju iz 1748. (XXV) sve snage za koje on ima prirodni osjećaj. (XXVI) posebnih. 74 Ovaj je odlomak izostavljen u konačnoj verziji. 75 Ovaj odlomak i četiri sljedeća nisu zadržani u konačnoj verziji. Oni se udaljuju, naime, od problema svojstvenog zakonodavcu i pridružuju se raz� matranjima iskazanim u prvoj knjizi (pogl. IV i V) o ropstvu, suglasnosti naroda i općoj volji. 76 Usp. Društveni ugovor (knj. III, pogl. IX): »Jučerašnji zakon ne oba vezuje danas«. 77 Usp. pogl. V: »Uostalom, u svakom stanju stvari, narod svagda ima moć da promijeni svoje zakone, čak i najbolje«. (XXVII) ne mogu ga obavezati prema drugome. (XXVIII) uništila. (XXIX) mudrost. (XXX) genij. (XXXI) zakonodavstvima. (XXXII) neslomljivom. 78 Zapravo Warburton. O tom teologu vidi komentarDmštvenog ugovora (knj. II, pogl. VII). 79 Odlomak unutar zagrada precrtan je u rukopisu. 80 Razdijeljena na tri dijela i k tome skraćeno, ovo dugo poglavlje postala je u Društvenom ugovoru pogl. VIII, IX. i X. druge knjige,

264

81 Napisana na stražnjoj strani 53. lista rukopisa, ova uvodna rečenica nije u konačnoj verziji. ovljena pon 2 Konačna verzija donosi»poučljivi« umjesto„podatljivi«. 8 83 Rečenica izostavljena u konačnoj verziji, no tamo Rousseau izražava istu ideju, snažnije, u izreci koju smješta dva odlomka dalje: »Slobodni narodi, pamtite ovu izreku: slobodu se može steći, ali se nikada ne može ponovo zadobiti«. 84 Odlomak izostavljen u konačnoj verziji. 85 Ovdje počinje u konačnoj verziji pogl. IX. 86 Konačna verzija donosi »provincijama« umjesto»nacijama«. (XXXIII) poput Descartovih v11loga. 87 U Društvenom ugovoru Rousseau će odvojiti ovaj odlomak od ostatka teksta kako bi ga premjestio u poglavlje o monarhiji (knj. III, pogl. VI). 88 Usp. Društveni ugovor (knj. III, pogl. XV): »Zastupnici naroda dakle nisu niti mogu brti njegovi predstavnici, oni su samo njegovi povjerenici; oni ne mogu ništa konačno odlučiti«. 89 Ovdje počinje u Društvenom ugovoru poglavlje X. (XXXIV) republiku. (XXXV) ili prinuđena da se oslabi kolonijama. (XXXVI) p1ipomagati pomoću trgovine i kolonija opstanla1 stanovnika kojima bi zemlja bila preopterećena. (XXXVII) u tim opasnim trenucima. 90 Ovaj odlomak i četiri sljedeća nisu zadržani u konačnoj verziji. (XXXVIII) Prvobitno je taj odlomak počinjao ovako: Važno je da se ne gubi vrijeme i autoritet u oblikovanju pothvata koji su svagda opasni čim su nestvarni. (XXXIX) koja potječe jedino od sebe same i koju ništa ne može nadomjestiti. (XL) pomagati se jednim susjedom kako bi otjerao dmgoga. (XLI) onaj koji izlazeći iz revolucije ipak uživa u dubokom mi,u. (XLII) Što se tiče onih koji priznaju univerzalnu pravednost koja izvire iz uma samog i utemeljena je na jednostavnom pravu čovječanstva, oni g,iješe. Oduzmite glas savjesti i um odmah zašuti. 91 Bit ovog poglavlja Rousseau je zadržao u Društvenom ugovoru (knj. II, pogl. VI; »O zakonu«). Srećom ga je smjestio prije poglavlja o zakonodavcu; osim toga, zapostavio je izlaganje o građanskoj pravednosti i, zbog toga, promijenio prvobitni naslov. Prvobitni tekst pokazuje nadmoćnost u odnosu na konačnu verziju jer pruža jasnije, određenije i poučnije izlaganje, premda je njegov oblik manje pomna izrađen. 92 Usp. u ovom tekstu knj. I, pogl. II: »Sve što mi kazujete o prednostima društvenog zakona moglo bi biti valjano kada bih bio siguran, dok bih ga se

265


zdušno pridržavao spram drugih, da ga se i svi oni pridržavaju spram mene«. Bez jamstva uzajamnosti pravednost je prevara koja se promiče u probitak »nevaljalih« i na štetu »pravednika«. 93 Ova odredba nije navod izvučen iz nekoga prethodnog poglavlja, ona sažima ono što je autor kazao u knj. I, pogl. VI. i VII. 94 Usp. u ovom tekstu knj. I, pogl. III: »Svatko od nas ujedinjuje svoju volju, svoja dobra, svoju snagu i osobu pod upravu opće volje«. 95 Tako se ovo poglavlje odnosi, pravo govoreći, samo na »predmet« [matiere] zakona. Rousseau je doista prethodno pokazao da je zakon čin opće volje. Sada je važno dobro razumjeti da ne može biti opće volje o poje dinačnom predmetu. Naposljetku, predmet [matiere] je nadmoćan obliku budući da »ono što uopćava javnu volju nije množina glasača već zajednički interes što ih sjedinjuje« (usp. knj. I, pogl. VI). (XLIII) i u organu koji proglašava. (XLIV) i u cilju kojem se teži. (XLV) Ali to bi tražilo mnogo pojašnjenja; po/...-ušat ću to objasniti na dmgi način. (XLVI) Na dnu prethodnog lista (64) nalazimo sljedeći tekst: Kazao sam da nipošto nema opće volje o pojedinačnom predmetu. Jer taj je pojedinačni predmet u državi ili izvan države. Ako je izvan drzave, volja koja mu je strana nipošto nije opća volja u odnosu na njega, a ako je taj isti predmet u državi, on čini njezin dio. Onda se on... Taj je tekst po svoj prilici trebao, kao u konačnoj verziji (knj. II, pogl. VI), doći na početak odlomka. Na isto mjesto gdje smo smjestili varijantu, Rousseau je stavio upućivanje što ga ponovno nalazimo na prethodnoj stranici s napomenom iza. Ili je Rousseau zaboravio precrtati od lomak koji će izostaviti ili je pak htio odgoditi za kasnije izbor izmedu tih dviju verzija. (XLVII) građane. 96 Odlomak unutar zagrada precrtan je u rukopisu. 97 Rousseau se u nastavku ne vraća na ovo temeljno razlikovanje. Tu koder je u konačnoj verziji izostavio napomenu i zadovoljava se time da na općenitiji način kaže: »Kasnije ću objasniti što je to vlada«. (XLVIII) kao što sam to već prije kazao. Riječ je o upućivanju na pogl. VI, knj. I. 98 Ova rečenica i ostatak poglavlja o prirodnom pravu nisu ponovljeni u konačnoj verziji. (XLIX) čovječnosti. 99 Usp. Emile, knj. V: »Riječ vrlina dolazi od snage; snaga je svakoj vrlini temelj. Vrlina pripada samo biću slabome po svojoj prirodi i snažnome po svojoj volji; samo se na tome zasniva vrijednost pravednog čovjeka« (O.C., Pl�iade, tom IV, str. 817).

266

O društvenom ugovoru 100 Usp. u ovom tekstu drugo poglavlje 1. knjige: »Stvaramo predodžbu 0 općem društvu na osnovi naših pojed_inačnih društava, ustano_ve m.alih republika navode nas da snivamo o v�hkOJ i počmJemo, u pravom smislu rtJeč1, postajati ljudima tek pošto smo već bih gradamma«. 101 Važnost tog razlikovanja istaknuo je G. Gurvitch u svom djelu Rous seau i Deklaracija o pravima (na ruskom jeziku, Petrograd, 1918) i novijeg datuma Paul Leon u studiji »Rousseau et les fondcments de l'Etat moderne« (Archives de philosophie du droit et de sociologie juridique, 1934, str. 197238). Ono je već bilo nagoviješteno u predgovoru Rasprave o nejednakosti: »Razmišljajući o prvim i najjednostavnijim djelovanjima ljudske duše, držim da u njima zamjećujem«, kaže Rousseau, »dva načela koja prethode umu, od kojih nas jedan živo zanima zbog našega blagostanja i očuvanja nas samih, a drugi u nama pobuduje prirodnu odvratnost da gledamo kako svako tankoćutno biće, osobito naš bližnji, umire ili pati. Iz stjecaja i spajanja koje je naš duh u stanju učiniti s ta dva načela, a da nije nužno tu uvesti načelo društvenosti, čini mi se da proizlaze sva pravila prirodnog prava, pravila koja je um zatim prisiljen ponovo uspostaviti na drugim osnovama, kada je svojim neprestanim razvojem dospio do toga da zatomi prirodu«. Prema tom tekstu, prirodno pravo predstavlja nam se u dva vida s obzirom na to motrimo li ga u prirodnom stanju ili u gradanskom društvu. U prvom slučaju radi se o prirod nom pravu »koje prethodi umu«, u drugom slučaju o »umnom prirodnom pravu«. Možemo se dakle složiti s Paulom Leonom (op. cit, str. 232) da kod Rousseaua nalazimo dvije srednjovjekovne koncepcije prirodnog prava, jednu secundum motus sensualitatis, drugu secundum motus rationis. Na svaki način vidimo koliko je pogrešno tumačenje koje hoće učiniti od Rousseaua protivnika prirodnog prava. Za njega, prirodno pravo postoji u zametnom obliku u prirodnom stanju i održava se, obnovljeno umom, u društvenom stanju. Ono što Rousseau prigovara Grotiusu, Pufendorfu i osobito Lockeu nije to što su prihvatili umno prirodno pravo, već što su od njega stvorili pravilo ili zakon prirodnog stanja, dok u tom stanju čovjek »sveden na čisti nagon« još ne raspolaže upotrebom svojeg uma. 102 Usp. Politička ekonomija: »Tu opća volja, koja svagda teži očuvanju i blagostanju cjeline i svakoga dijela, i koja je izvorište zakona, za sve je članove države s obzirom na njih i na državu pravilo pravednog i nepravednog«.

103 Prema Hobbesu, doista, čovjek ima u prirodnom stanju pravo na sve stvari (jus in omnia). »Priroda je dala svakome od nas jednako pravo na sve stvari. Hoću reći da u čisto prirodnom stanju, i prije nego što su se ljudi uzajamno povezali stanovitim konvencijama, svakome je bilo dopušteno učiniti sve što mu je bilo po volji protiv bilo koga, i svatko je mogao posjedovati, upotrebljavati i uživati sve što mu se svidalo« (De cive, poglavlje I, § 10; navodimo prema prijevodu Sorbierea, Amsterdam, 1649, str. 12-13). 104 Rousseauov politički sistem teži preoblikovati odnose čovjeka prema čovjeku kako bi ih zamijenio odnosom gradanina prema zakonu. Usp. sljedeće poglavlje.

267



(L) Gdje je bogataš koji ne bi htio, kada bi bio siromašan, da mu neki bogataš da svoje imanje. (LI) osjeti. 105 Ovo se poglavlje nalazi gotovo neizmijenjeno u Društl'enom ugovoru (knj. II, pogl. XII). 106 Konačna verzija donosi »posrednih odnosa« umjesto »posrednih sila«. 107 Rečenica izostavljena u konačnoj verziji. 108 Poglavlje u potpunosti zadržana u Društvenom ugovom (knj. II, pogl. XI). (LII) pod tom riječi ne treba podrazumijevati geometJijsku strogost. (LIII) U rukopisu, na stražnjoj strani lista 69, Rousseau ispisuje sljedeći odlomak, djelomice precrtao: No, ne treba vjerovati da se gradovi mogu svuda uspostaviti. U cijeloj Evropi više ne vidim narod kadar da nosi časno breme slobode, oni vile ne umiju podići doli okove. Breme slobode nije stvorena za nejaka pleća. Toj odlomak nije bilješka, nijedno upućivanje ipak ne dopušta da ga se uvrsti u osnovni dio teksta.

TREĆA KNJIGA (LIV) u uređenom [reguliere] gradu. (LV) kada ona čini raspravu jasnijom. 109 Odgovarajuće poglavlje DruJtvenog ugovora ima naslov: » O vladi općenito«. 110 Namjena je ove bilješke da istakne gramatičku nedosljednost Mon tesquieuovu koji upotrebljava izraze »puissance legislative« [zakonodavna moć] i »puissance executrice« [izvršna moć]. »U svakoj državi postoje«, kaže on, »tri vrste vlasti: Zakonodavna moć, izvršna moć u stvarima koje spadaju u međunarodno pravo, i izvršna moć u stvarima koje spadaju u građansko pravo« (Esprit des lois, knj. XI, pogl. VI, početak). Razlikovanje dvaju vlasti posuđena je od Lockea i prevodilac Rasprave o građanskoj vladi (usp. pogl. XI) David Maze! poslužio se izrazima koji su danas postali uobičajeni, pouvoir lćgislatif i pouvoir exćcutive [zakonodavna i izvršna vlast]. U Političkoj ekonomiji Rousseau je usvojio Montesquieuovo nazivlje i pisao »puissance executrice«. U Društvenom ugovoru on se striktno pokorava pravilu koje je propisao i uvijek kaže »puissance executive«. Dakako, on piše u knj. III, pogl. I. (tekst navodiLittrć u svom Rječniku): »izvršna moć ne može pripadati većini kao zakonodavstvo [legislatrice] ili suveren«. No jasno je kako je ovdje »zakonodavstvo« [legislatrice] imenica. 111 Ovaj se naslov ne nalazi u rukopisu, ali stranice koje slijede doista čine prvu redakciju poglavlja o građanskoj religiji. Napisane su na stražnjim

268

stranama listova 46-51 rukopisa, �akle na onom mjestu na kojem se nalazi poglavlje o zakonodavcu.. Rukopis Je nagao, ispravke mnogobrojne i cjelina teška za čitanJe:. Iz _verz1Je u ven:1Ju, Rousseau je prerađivao, dodavao i izo stavljao. Prom1Jemo Je redoslijed paragrafa i naročito ublažio žestinu stanovitih odredbi up!avljenih protiv rimskog kršćanstva. Ipak, bit prve redak cije održava se u Drustvenom ugovom. (LVI) Mogh bismo ovdje _ smjestiti sljedeći odlomak, napisan na kraju prednJ� stran� hsta . 1. u ruk�P!�u, bez 1kak-:a upućivanja: i kada bi postojala filozo�;� t�a mposto '.!ema religye, smatJ·ao bih pretpostavku o narodu istinskih filozofa ;os nestvarnyom od one o narodu istinskih krJćana. (LVII) onaj koji ne vjemje u besmrtnost duše. (LVIII) Prvi nacrt: loš građanin umjesto plašljivac. 112 U pismu opatu Carondoletu od 4. ožujka 1764. Rousseau isto tako p_iše: »Oduzmite vječnu pravdu i produženje mojeg bića nakon ovog života, ne v1d1m više u vrlim doli ludost kojoj dajemo lijepo ime« (C.G., tom X, str. 341). 113 U v!še navrata R usseau izj vljuje �a je vrlina neodvojiva od ? � _ . _ rehg1Jskog uvJerenJa.. »Bez VJ�rova�Ja �1Jedna 1stmska vrlma ne postoji«, kaže _ on pnmJence na_ kra)_u lspovz;edan;a v;ere savojskog vikara. A ono što vrijedi za vrhnu op�mto vn1ed1 1 za po\1t1�ku vrimu. Ako »zaborav svake religije vodi zaboravu duznost1 čovJeka« (Emile, knJ. IV, prolog Ispovijedanju ,jer), on također vodi I zaboravu dužnosti građanina: »Vrlo je važno za državu da svaki građamn ima rehg1Ju koja čini da on voli svoje dužnosti« (Dmštveni ugovor, knJ. rv, pogl. VIII). 114 Ovaj je odlomak izostavljen u konačnoj verziji. 115 Konačna verzija: »ograničena na čisto unutarnji kult vrhovnog bo, zanstva«. (U,?() Dmgfl: omeđena dC: tako kažemo na domovinu, tu ograničava da tako kazemo svo; kult na svo;e zaštitne bogove i svoje dužnosti na svoje su građane. (LX) Takva je bila većina poganskih religija i religija židovskog naroda.. 116 K onačna verzija donosi»bogobojazni« umjesto»pobožni«. 117 Usp.Politički fragmenti, dio IV, fr. 12, O.C., tom III, str. 495. (LXIrsa'_rlO u takvom stanju prokletstvo bogova može biti nametnuta kao . kazna zlocmc1ma. Sacer estod, kazivahu rimski zakoni. Lijep je to naziv.' taj sacer estod. (LXII) Treba dobro stegnuti društveni čvor, ali ne na uJtrb ostalih ljudi. (LXIII) ta ista religija ne daje nikakvu novu snagu dmštvenom ugovoru i ostavl;a... 118 Rečenica promijenjena kako slijedi u DruJtvenom ugovoni:»Ali kako _ a � rehg1Ja _nema nikakva pose?na odnosa s političkim tijelom, ona ostavlja komma Jedmu snagu koJu �m dob1va�u 1z sebe samih ne dodajući im nijednu d� ugu, 1 time Jedna od naJveć1h veza poJedmačnog društva ostaje bez učinka«.

269

O društvenom ugovoru 119 U Dmštvenom ugovont Rousseau piše: »Kršćanstvo je posve duhovna religija, zauzeta jedino nebeskim stvarima«. (LXIV) Kršćanstvo odviše odvaja lj11d� od zemaljskih briga a da bi ih činilo 1,rlo pažljivim prema onome što se tu zbiva. (LXV) umjereno. 120 Rečenica izostavljena u konačnoj verziji, kako bi se izbjegla po. navijanje. Rousseau, naime, dalje piše: »Pravi kršćani su stvoreni da budu robovi«. (LXVI) silovit, strastven, okretan, neumoran neprijatelj i odlučan da po bijedi ili umre. (LXVIl) nemoguće je da takva postoji. (LXVIII) Čak ne poznajem kršćane u Evropi. Ako ih ima, ne znam gdje su onz. (LXIX) to su bili vojnici pape. (LXX) to je religija svećenika. 121 Konačna verzija ironično precizira: »borili su se za svoju duhovnu domovinu koju je crkva, ne znamo kako, učinila svjetovnom«. (LXXI) i na društvo. (LXXII) Postoji dakle čisto građanska religija,_ to jest ona č�e-�ogme, �je se odnose jedino na moral, daju non1 snagu zakonima. Ta se religija sasto;i od pozitivnih i od negativnih dogmi. (LXXIII) Ovdje bi se mogla smjestiti reč:t?ica nap,isana na vr�u stražnje _ strane lista 48: Religija ne sprečava zlikovce da cme zlocme, alt sprecava mnoge ljude da postanu zlikovci. I (LXX V) njegova svemoćnost, pravednost, providnost, budući život, kazne. (LXXV) sažetka pozitivnih dogmi. (LXXVI) Netolerancija nije dakle u toj dogmi, treba prisiliti ili kazniti ne vjernike; ona je u onoj drugoj, . da izvan crkve ��ma spr:sa. Yfwgod ta� darežljivo daje svog brata vragovima na drugom svqetu, nece se nzkada odv1se dvoumiti da ga muči na ovome. (LXXVII) Nipošto ne mislim da bog ikoga kažnjava u drugom životu jer nije mislio kao ja u ovome. 122 Ovaj odlomak i tri sljedeća nisu zadržani u konačnoj verziji. (LXXVIII) religija služi kao sredstvo njihovim strrutima. (LXXIX) Eto negativne dogme �oju treb� odbaciti. Up:·avo ona �amaj_es� fanatizam, religijski ratovi, _ gr�da�ski razdo,:i, sve !to u drzave unosi oruz;e z vatru, što naonižava očeve I d;ecu ;edne protiv dmgih. (LXXX) U nastavku te rečenice Rousseau Je. �api�o, � potom !zastavio sljedeći odlomak: Takva je istinska građanska relzgi;a ko;a da;e zakonima unu-

270


1arnje odobre,�je savjesti i b�žanskog prava, koja ih ne treba varati niti ih od vajati od zemlje kako bi postigla da vole domovmu. (LXXXI) Svaki propovjednik, svaki vjerovjesnik bit će kažnjen smrtnom kaznom, ne kao podlac ili lažni prorok, nego kao buntovnik i smutljivac u dništvu. (LXXXII) Građanin koji umire za svoju domovinu, svoju zemlju, umrijet će za svoju religiju. (LXXXIII) Kada to i ne bi bila ovdje najbolja organizacija religije, ona je jedina koju suveren može propisati. Za ostalo, on ne može ići dalje a da nasilno ne prisvoji pravo koje nema. (LXXXIV) Ona oduzima mač vladaru kako bi ga dala svećeniku. Sučelice tom tekstu, na prednjoj strani 51. lista u rukopisu, sasvim dolje, Rous seau piše: Ali netolerancija odgovara samo teokraciji, u svakoj je drugoj vladavini ta dogma opasna. Svaki (čovjek) koji kaže: izvan crkve nema spa5e nja, nužno je loš gradanin i mora biti istjeran iz države, osim ako je država crkva i ako je vladar biskup. 123 Odredbe o opozivu Nantskog edikta u pogledu protestanata postale su u 18. stoljeću još strože ediktom od 14. svibnja 1724. 'Thj edikt propisivao je protestantima da katolički svećenici moraju blagosloviti njihove brakove i krstiti njihovu djecu. Zabranjivao im je da se vjenčaju u inozemstvu ili da tamo pošalju svoju djecu. O tom ediktu i njegovim zlokobnim posljedicama vidi djelo opata Josepha DEDIEU-a, Histoire politique des protestants ji·an�ais, 1715-1794, Paris, 1925, tom I, str. 26 sq.). Znamo da će trebati pričekati Edikt o toleranciji od 19. siječnja 1788. kako bi nekatolici mogli imati građanski položaj. O cijelome tom pitanju možemo konzultirati dva Malesherbesova Memoires o braku protestanata (1785. i 1787), a medu novi jim raspravama djela: E. BONIFAS, Le mariage des protestants en France jusqu 'en 1789. (Paris, 1901); H. ANGER, La condition juridique des protes tants (Paris, 1903); E. HOCQUART, Le mariage des protestants en France (Paris, 1903). (LXXXV) i parlamenti su samo niži magistrati. K tome, ovdje se vjerovat no trebao smjestiti, u tekstu ili kao bilješka, sljedeći odlomak, napisan na stražnjoj strani lista 72: Papa je pravi kralj kraljeva. Cijela dioba naroda na države i vladavine samo je prividna i varljiva. U biti postoji samo jedna država u rimskoj crkvi. Pravi magistrati su biskupi, svećenstvo je suveren, građani su svećenici. Sijetovnjaci nisu baš ništa. (LXXXVI) vjerodostojni. (LXXXVII) i to je učinjeno u stoljeću prosvijećenosti i fovječnosti. (LXXXVIII) Francuski se protestanti ipak žene, jer prirodno je pravo..., ali oni vide kako se njihova dobra otimaju od njihovih obitelji. 124 U Društvenom ugovoru Rousseau će ovu odredbu dati kao naslov pogl. II, knj. II. 271

O društvenom ugovoru 125 Ista je ideja izražena u drugom obliku u Društvenom ugovoru, pogl. IX, knj. Ili. (bilješka o građanskim ratovima). 126 Ovaj fragment ponovno se nalazi uz nekoliko promjena u Društvenom ugovoru, u pogl. IV, knj. I.

NACRT USTAVA ZA KORZIKU 1 Ovaj predgovor nalazi se u rukopisu Neuchatel 7844, na prednjoj strani lista 54. Objavio ga je G. Streckeisen (Oeuvres et correspondances inedites, str. 59-60). Na prednjoj strani lista 55 nalaze se sljedeće riječi: Godina 1765. Siječanj, Argent de France. 2 Rousseau je izrazio istu ideju u jednoj rečenici napisanoj na stražnjoj strani lista 13 rukopisa fr. 229a iz Zeneve (citirani rukopis): Evo što sam sada i,na,o reći o tome. Prije toga htio bih raspraviti o jednom d1ugom predmetu. Obrazovati vladavinu za naciju nedvojbeno je korisna stvar, no znam jednu još korisniju - odgojiti naciju za vladavinu. (I) Rousseau je počeo sljedećom rečenicom, koju je zatim precrtao (rukopis, prednja strana lista 2): Da je otok Korzika potpuno slobodan i da pripada samo svojim stanovnicima, mogao bi iskoristiti svoj položaj i svoje prednosti za vlastiti napredak i, slijedeći primjer drugih država Italije, obra zovati ustanove koje bi ga učinile poznatim po obrtu, mornarici i trgovini. (II) malo novčanih sredstava. (III) Rukopis, stražnja strana lista 2: Rousseau je dodao sljedeću re čenicu pred kojom stoji zvjezdica, vjerojatno u namjeri da od nje napravi bilješku: Berberi sada uopće ne uznemiravaju Korzikance, jer znaju da od njih ne mogu ništa dobiti, no čim ovi počnu trgovati i razmjenjivati robu, počet će pustošiti. Bit će vam na teret. 3 Rousseau se ovdje inspirira Buttafocovim djelom Examen historique (stražnja strana lista 3) koji donosi »tajnu uputu koju je Republika Đenova davala glavnim guvernerima koji idu na Korziku: u biti je govorila o tome da treba izazivati unutrašnje sukobe kako se međusobno podijeljeni Korzikanci ne bi mogli ujediniti protiv vladara...« (NeucMtel, rukopis 7939, stražnja strana lista 3). (IV) Rousseau je najprije napisao, zatim precrtao (rukopis, stražnja strana lista 5): Snaga bogatstva (veličine) države sastoji se jedino u broju pučanstva. I sam je novac samo sredstvo da bi bilo ljudi. 4 Rukopis, stražnja strana lista 6, sadrži jedan odlomak od kojega je Rous seau zacijelo namjeravao napraviti bilješku, jer ima karakter digresije koji ne dopušta da ga uklopimo u tekst, a da ne prekinemo njegov logički slijed: Većina uzurpatora poslužila se jednim od tih dvaju sredstava da bi učvrstila svoju moć. Prvo je da se pokoreni narodi osiromaše i učine divljima, drugo suprotno tome da se razmaze pod izlikom da ih obrazuju i obogaćuju. Prvi je način neprestano izazivao suprotan učinak, a kod potlačenih naroda uvijek proizvodio snažne pokrete, revolucije, republike. Dmgi je način uvijek postizao svoj cilj i sve te razmažene, iskvarene, osjetljive, brbljive narode koji su u sramot-

272

273


nam ropstvu držali lijepe govore o slobodi, pregazili su njihovi gospodari, a zatim uništili osvajači. (V) nedužnost. 5 Rousseau je razvio tu ideju u Raspravi o nejednalwsti (2. dio): »Usprkos svim djelima najmudrijih zakonodavaca, političko stanje ostaje uvijek nesavršeno, jer je bilo gotovo djelo slučaja... « no »različiti oblici vladavine imaju svoje porijeklo u većim ili manjim razlikama koje su postojale medu pojedincima u trenutku utemeljenja«, i u Dn1štvenom ugovoni (�nJ. III, po!žL VIII): »Evo dakle u svakom podneblju prirodmh uzroka po koJ1ma se maze odrediti oblik vladavine, na koji ga navodi djelovanje podneblja i čak reći kakve stanovnike treba da ima«. 6 O »projekciji« Švicarske (demokratska država, decentralizirana uprava, agrarna privreda, jednostavni običaji) u idealnoj zamisli što ju je Roussea_u stvorio o Korzici, usp. W STUTZER, Jean-Jacques R011sseau und die Schweitz, T hcse Zurich, 1950, str. 45-51. 7 Riječ je o Buttafocovoj raspravi pod naslovom Memoria sopra Za Cos tituzione Politica da stabilire nel Regno di Corsica nella quale si da un plana generale delle cose pi11 essenziali che costituiscono wz governo in Republica ... nel 1764. (rukopis Neuchatel 7940). Rousseau pri mista. Fatto al Vescorado hvaća dio te rasprave koji odgovara demokratskom ustavu Paolija, no od bacuje razmišljanja o plemstvu koja je Buttafoco u to unio. 8 Na stražnjoj strani lista 14 rukopisa Rousseau je napisao bez izravne veze s tekstom: »U Engleskoj je načelo države da se bavi samo svojim poslo vima, u Francuslwj je načelo države da se miješa u sve«. 9 Pieve [župa] je bila administrativni okrug sastavljen od više općina odgovara otprilike sadašnjem kantonu. (VI) Druga verzija ovog posljednjeg odlomka nalazi se na stražnjoj strani lista 14 precrtana dvjema crtama: Ne smijete nipošto oklijevati da dovršit � _ njihovo djelo. Vjentjući da rade za sebe oni će raditi za vas. Sredstva su zst� ali je cilj posve različit: Jer cilj je Đenove bio da ponizi plemstvo, a naš Je da oplemenimo narod. lO Ugovor iz Aix-la-Chapellea (18. listopada 1748) ponovno je stavio Kor ziku pod vlast Đenove. (VII) Ovom odlomku valja . do_dati �dvoje�� rečeni�� napisa?u . na stražnjoj strani lista 17 rukopisa: Ni u 1edno1 republici nema m1ednog pnm1era plemićlwg tijela koje nema vlast [gouvernement]. (VIII) Usporedni tekst ovog odlomka na stražnjoj strani lista 18: Plem�tvo pretpostavlja ropstvo, a svaki kmet lwjeg zakon trpi je jedan građanin kojega se oduzima državi. (IX) Nasuprot tom odlomku na stražnjoj strani lista 19: Vidim u raznim predstavkama koje sam dobio da Korzikanci jako žale svoje plemstvo i pro padanje njegovih lena.

274


(X) Treba li ovom odlomku dodati izdvojenu rečenicu koju nalazimo na stražnjoj strani lista 18: Ostaviti Bonifazio Đenovljanima jer je cijela ta obala divlja, brdovita i gotovo pusta, pa nije jalw važno što njome gospodare ne prijatelji lwji će, osim toga, tešlw tim putem prodrijeti u unutrašnjost otoka prije nego što Konikanci budu imali vremena da se ola1pe. 11 Za vrijeme prvoga ustaničkog pokreta sredinom X.Iv. stoljeća korzički rodoljub Sambucuccio d'Alando oduzeo je iz ruku feudalne vlastele jedan dio otoka koji je nazvan ten·a di commune, to jest slobodna zemlja ili zemlja koja pripada zajednici. (XI) Sljedeći je odlomak Rousscau precrtao (list 27): Da bismo do toga došli treba najprije poznavati nacionalni karakter naroda kojim ćemo vladati, a ako ga ovaj nema, trebalo bi mu ga dati. Svaki čovjek koji, da tako kažemo, nije u duši sluga svoje zemlje, ne može biti dobar građanin ni �jeran podanik, i zalwnodavstvo nije u onome što je zajedničko svim zakonima svijeta, nego u onome po čemu se ti zakoni razli!a,ju. 1 2 Ovaj je odlomak prcuzet od riječi do riječi (s nehotičnom zamjenom mjesta riječi med i mlijeko) iz djela Opća povijest Diodora sa Sicilije u prijevodu opata 1errassona, tom II, Paris 1737, str. 210-211. (knj. V, pogl. XI). Rousseau je naručio sedam svezaka tog djela od Duchesnea prije nego što je došao u vezu s Buttafocom, 6. veljače 1763. (C.G., tom IX, str. 74). Duchesne ih je poslao 12. ožujka u Pontarlier (ibid., str. 163). 13 Ova oštra slika slabljenja običaja i javnog duha u Švicarskoj u 18. stoljeću inspirirana je načelima Rasprave o nejednakosti; na nju uvelike utječe i Rousseauova mržnja prema Francuskoj nakon osude Emilea i u trenutku progona u čemu on ponajprije vidi ruku C�oiseula, zatim francuskog po slanika u Soleuru te namjesnika Francuske u Zenevi (usp. Confessions, O.C., Plćiade, tom I, str. 653). (XII) Rukopis, list 36: ona. (XIII) Rukopis, stražnja strana lista 36: NB ubaciti. Kod svih država (naroda) postoji napredak, prirodni i nužni razvoj od njihova nastanka do propqdanja. Da bi njihov vijek bio što dulji i ljepši, bolje je odrediti (pomaknuti) im početak prije a ne poslije tog trenutka punog napona (i snage). (Bolje je da država još mora jačati od trenutka ustanovljenja, nego da joj ostane samo da opada). Ne treba nastojati da Korzika postane odjednom ono što može biti (jer se nipošto neće održati u jednom stanju), bolje je da postupno dolazi do toga, da se uspinje, nego da to postane u istom trenu i da zatim propada. To propadanje pretvorilo bi njezinu snagu u slabost, umjesto da je napor da postigne vrhunac održava stalno u dobrom stanju. 14 Ovu rečenicu ponovno nalazimo u drugom dijelu Nacrta. 15 Rousseau se ovdje inspirira i Buttafocovim djelomMemoire historique: »Republika je ubirala znatne svote od sudova koji su sudili za ubojstvo... po stajao je namet od 4 s. po obitelji nazvan prevento degl'omicidi. U kojoj bar barskoj zemlji, pod kojom �krutnom vladavinom vladar prisiljava narod da kupuje svoju vlastitu krv? ... Covjek se želio osloboditi neugodnog protivmka?

275


Veća ili manja svota omogućavala mu je da ostane nekažnjen. Bilo mu je oprošteno prije nego što je počinio zločin...« (Neuchatel, rukopis 7939, prednja strana !Ista 5). (XIV) Sljedeći je odlomak precrtan u rukopisu, listovi 46-47: Pogledaj mo sada što se može učiniti da taj kobrii znak bude manje potreban, a da ne nafkodimo ... Potreba za novcem u nekoj državi raste ili se smanjuje u onoj mjeri u kojoj razmjena postaje više ili (manje) nužna, a vladavina više ili manje skupa. Na taj način bez (trgovine i financija) trgovine, pojedincima uopće ne bi bio potreban novac, a bez javnih financija ne bi ga trebala ni država. (Kada se pojedinci ne bi uopće bavili trgovinom, ne bi im trebao novac. Ukinite trgovinu i razmjenu, pojedinci neće trebati...) 16 Ideju nalazimo već u Društvenom ugovo/1.l: »Naselite ravnomjerno cijeli teritorij, uvedite posvuda ista prava, donesite posvuda obilje i život; tako će država istovremeno postati najjača i u njoj će se vladati na najbolji mogući način« (knj. III, pogl. XIII). (XV) Rousseau je najprije napisao a zatim precrtao: Budući da nitko (ne bi mogao) ne bi imao drugog interesa da izvozi iz jedne P?krajine u drugu osim same potrebe da to čini, taj bi izvoz bio uvijek u skladu s potrebama (list 52). (XVI) Usporedno s tim odlomkom (stražnja strana lista 52) Rousseau je napisao, a zatim precrtao sljedeću rečenicu:Kad bi stvarno obilje bilo jedini cilj raskoši, svatko bi nastajao da se istakne tom raskoši. (XVII) Riječ skraćenu sažimanjem doista je teško odgonetnuti. Vaughan je pročitao bras [rukama], a Streckeisen-Moultou vies [životima]. 17 Ovaj odlomak ponovno nalazimo u posebnim fragmentima: Obratite pažnju, molim vas, da ja ovdje ne dajem tla/at... (str. 150). • (XVIII) Rousseau je najprije bio napisao (list 64): No, njegov uspjeh u Svicarskoj, gdje je uspostavljen već prije nekoliko stoljeća, dokazuje da ima vladavina kojima odgovara i da može uspjeti. 18 Ovu će misao Rousseau ponoviti istim riječima u Razmatranjima o vladavini u Poljskoj. 19 Ovaj se odlomak može usporediti s Fragmentima o raskoši, trgovini i umjećima (rukopis Neuchatel 7854, O.C., tom III, str. 520, o padanju vrijed nosti novca): »Tuko, kada vladar podigne cijenu novca, on time vara svoje vjerovnike...« (XIX) U rukopisu (stražnja strana lista 68) precrtana je sljedeća rečenica: Nikada nisu mogli navesti divljake da rade, jer oni ne žele ništa. Evropljani ih nikada nisu mogli pridobiti za svoj način života jer ga oni nimalo ne cijene. (XX) Izmedu ovoga i sljedećeg odlomka (stražnja strana lista 69) Rous seau je napisao dvije izdvojene rečenice, zaokružene crtom, koje ne upućuju na tekst: iz te uzajamne ovisnosti za koju se vje/1.lje da povezuje društvo, rađaju se svi poroci koji ga razaraju. - Engleski narod ne voli slobodu zbog nje same, on je voli jer donosi novac.

276


(XXI) Ovdje se u rukopisu (list 70) nalazi sljedeći odlomak, zaokružen crtom: Tada će se morati upotrijebiti višak industrije i zanata da bi se izvana pribavilo ono što nedostaje za održavanje tako brojnom narodu. A onda će se polako rađati poroci nedjeljivi od tih ustanova i postupno razarajući sklonosti i načela nacije iskvariti i konačno srnšiti vladavinu. To je zlo neizbježno već i zato što sve ljudske stvari moraju jednom završiti. Lijepo je da nakon dugoga i buj nog života jedna država završi svoj vijek zbog preobilja stanovništva. (XXII) Rousseau je povrh toga napisao: Bogatstvo izvan dohvata naj manjeg broja, zaboravivši promijeniti petit [malen] u grand [velik]. 20 Ovaj odlomak nalazi se izdvojen na stražnjoj strani lista 70. rukopisa fr. 229a. 21 Četiri sljedeća odlomka nalaze se na listu 72. rukopisa fr. 2293 • 22 Odlomci koji slijede nalaze se u rukopisu fr. 229b. 23 Rousseau je htio pričekati da najprije brižljivo prouči uvjete zemlje, plodnost tla itd., da bi mogao utvrditi površinu najvećih parcela. 24 U Razmatranjima o vladavini u Poljskoj (1772) Rousseau će preuzeti načela i pravila koja je formulirao u Nacrtu ustava za Korziku: »Ako želite radije obrazovati slobodnu, mirnu i mudru naciju, koja se neće nikoga bojati i neće nikoga trebati, koja će biti dovoljna sama sebi i sretna, tada morate primijeniti posve drugačiju metodu, održati ili ponovno uspostaviti u svom narodu jednostavne običaje, zdrave sklonosti, ratnički duh bez častohleplja; oblikovati hrabre i nesebične duše, dati narodu da se bavi poljoprivredom i zanatima potrebnim za život, učiniti novac vrijednim prezira i, ako je moguće, suvišnim...« (usp. supra, str. 200-201). (XXIII)jer propovijedi ne navode na djelovanje. (XXN) mladi rimski patriciji. (XXV) Rousseau je najprije napisao: Teško se otklanja, a zatim je to precrtao i zamijenio sa: umjesto da, ispustivši glagol neophodan za smisao rečenice. 25 Riječ je o jednom poglavlju iz djela Memoria sopra Za costituzione politica da stabilire nel Regno di Corsica (citiranome u bilj. 7) koje počinje riječima: »Le prerogative che goderanno le sudette famiglie sarano di essere amessi di preferenza all'altre agl'impieghi della milizia regolata e volontaria«. Pisac rasprave smatra da treba ponovno uspostaviti povlastice plemstva, što je u potpunom proturječju s Rousseauovim idejama. 26 Rousseau će ponoviti istu misao u Razmatranjima o vladavini u Poljskoj:» ... svaki gradanin treba da bude vojnik po dužnosti, nitko to ne smije biti po zanimanju« (pogl. XII). (XXVI) umjesto poštovati pravdu. 27 Rousseau je namjeravao upotrijebiti ovaj f ragment u nekom pred govoru.

277


RAZMATRANJA O VLADAVINI U POLJSKOJ N.

= rukopis sačuvan u Neuchatelskoj biblioteci = rukopis upućen grofu Wielhorskom i sačuvan u arhivima Czartoryski uKrakovu S. = prijepis sačuvan u Biblioteci Pariškog sveučilišta (Sorbonne) D.P. = izdanje Du Peyrou, in-4°, Geneve 1782. D. = izdanje Naigeon, tiskana kod Didota, 1801. V. = izdanje Vaughan, 1915.

W.

Uvodna bilješka o naslovu djela

l Ovako glasi, napisan Rousseauovom rukom, točan i potpun naslov u oba vlastoručno pisana rukopisa: neuchatelskom i krakovskom. N. pokazuje samo tragove autorova kolebanja pri sastavljanju ovoga naslova, riječi su državno ustrojstvo [constitutionJ i republika jedna za drugom bile precrtane i zamijenjene riječju vladavina. No, Du Peyrou-Moultouovo izdanje, Potpuna zbirka djelafean-Jacquesa Rousseaua, ženevskoga građanina, koje se smatra prvim izdanjemRazmatra nja, objavljuje ovo djelo u svom Prvom svesku koji sadrži djela o politici, str. 418-539 i na desnoj stranici navodi slijedeći naslov: Razmatranja o vladavini u Poljskoj i o njezinoj namjeravanoj reformi od J J Rousseaua travanj 1772. Ova se naznaka ponavlja i u izdanju in-12. Izdavači su nedvojbeno vjerovali da je moraju navesti s obzirom na prijepis (ili prijepise) kojim su raspolagali, već i prije no što su došli u posjed dvaju vlastoručnih rukopisa. Ovo se točno određenje datuma zapravo nalazi u prijepisu Coindet, opisanome u Vaughan, Political writings, str. 400-401. i sačuvanome u Zenevskoj biblioteci (rukopis, fr. 246), kao što je postojala i na jednom prijepisu koji je potjecao iz Mirabeauove biblioteke. Ovaj je prijepis danas izgubljen, ali se u katalogu sas tavljenom prilikom prodaje biblioteke, 9. siječnja 1792, navodi pod brojem 2540, i to pod slijedećim naslovom: Razmatranja o vladavini u Poljskoj, te o

njezinoj namjeravanoj reformi od Jeana-Jacquesa Rousseaua, travanj 1772.

Temeljeći svoj tekst Razmatranja na ovom prijepisu, Naigeon, Fayolle i Ban carel, urednici izdanja Sabranih djela (25 svezaka in-12), objavljenoga godine 1801. kod Didota starijeg, naglasili su važnost ove naznake datuma koja je potom jednodušno zadržana i u kasnijim izdanjima, podrazumijevajući medu njima i Vaughanovo. Međutim, kao što smo to utvrdili u uvodu, travanj 1772. ne može se pri hvatiti ni kao datum prve redakcije djela (N.) ni kao datum druge (W.), a ni kao datum kada je Rousseau predao Wielhorskome. Toj se datum može shvatiti

278

samo kao naznaka vremena kada je napravljen prvi prijepis na kojem je onda i naveden 1h, općem�tJ�, vremena kada su potajno načinjeni prijepisi Raz matran1a počeh kruz1t1 Francuskom I Evropom. Bilješkom se u katalogu Mirabeauove b1bhoteke, a koJu ponavlja i Vaughan, op. cit., sv. II, str. 403, vjerovalo da će, barem_ u ovom slučaju, biti moguće odrediti izvor toga raspačavanJa. >:_Izvormk Je ovoga djela«, kaže se u njoj »J. J. Rousseau predao g. Neckeru koJt ga Je dao umnožiti i načisto prepisati, ovako kakav je sada.« Bilješka potom podvlači važnost odstupanja otkrivenih između tog »izvor nika« 1 Pl:'og 12danJa u koJem_ su uklonjena barem tri paragrafa, a preinačena JC »nekohko odlomaka za koJe se čm1lo da možda odveć oštro govore protiv despotstva«. . . U_ vezi s pojedinostim�. i smislom tih »preinaka«, oslonit ćemo se na svoj knttčkt aparat. OvdJe _će b1t1 _dovolJno upozoriti na to da izravno saobraćanje Rousseau-:-Necker mgdJe ntJe potvrđeno i da je u velikoj mjeri nevjerojatno. Rousseau 1 nJegov1 opunomoćenici ili nasljednici, Wielhorski, Girardin, Du Peyrou (�f. dokumente što 1h Je sakupio i objavio Vaughan, op. cit., str. 410423) uvtJek su ukazivah samo na jednu osobu kao odgovornu za potajno raspačavanJe ovoga djela : na d'Alem_berta. No, vrlo je vjerojatna pretpostavka da Je W1elhorsk1? došavši u posjed »izvornika« ili čak neke prethodne verzije, tekst Jednoga 11! drugoga p�edao_ drugim _nepouzdanim čitateljima, a nije 1sklJučeno_ da se 1 Necke�. maze -12ravno 1h neizravno -ubrojiti medu njih. Potpum b1 popis SVIh pnJepi_sa (pretpostavimo li da je takav postupak uopće da 1h svrstamo u dvije skupine, ovisno o tome da li nog�ć) ITI.ozda dopust10 . sadrze 1h ne sadrze naznaku: travanj 1772. Za razliku od Coindetova i Mirabeauova prijepisa, on�j koji se ču�a _u Sor1?onnskoj biblioteci (S.) kao na slov no�1 samo: Razmatran1a o vladavini u Poljskoj i o njezinoj namjeravanoj

reformi od J JacquesaRousseaua.

_ i se na tako �e bi bilo �rijedno t_ruda zaustavit_ _ sitnoj i nevažnoj pojedinosti da ona ntJe snazno dopnmJela širenJu I stvaranJu povJerenja u ustrajnu legen du: naime, legendu o tome da je »reformaciju« (ili »reformu«) Poljske zami sho Jean-Jacques Rousseau, i to u travnju 1772., preuzetnost koja bi, s njegove strane_1 u to doba, ukazivala na neobičnu mješavinu prekomjerna samopouz d�n.ia I nedostatka osjećaja za stvarnost. Nijedna od tih zamjerki, međutim, mJe opravdana. Rousseau nije pomišljao na to da bude »zakonodavac« Po ljacima, pa_ čak ni reformator njihova državnog ustrojstva [constitution]: po zvan od W1elhorskoga kao savJetodavac, 1 to u svoJstvu stručnjaka, ograničio se_na to da iznese »r:a��atranja o namjeravanoj reformi« koju su, istina je, pnhčno neJasno zam1shh barski konfederat1. Samo ga je zanimanje za njihovu stvar 1, op�enitije_gledano, za državno ustrojstvo i sudbinu Poljske, navelo na to da svoJtnl saVJet1ma dade točno određen I često živahan izraz. S druge konfederata u času kada je za njih strane, nije dao povoljan odgovor na zah tjev _ sve bil? 1zgublJeno,_već onda kada se č1mlo da ratna sreća i nade u diplomaciju JOŠ uv1Jek ostavlJaJu neke poz1t1V11e mogućnosti za njihovu stvar i njihove na�me. O utemeljenost! tih mogućnosti, barem u neposrednoj budućnosti, tmdo Je JOŠ I manJe 1luzua od ptice zloslutn_1ce kakav je bio Mably s kojim se W1ethorski bio posaVJetovao pnJe nego s nJ1m. Kritičko nam čitanje tekstova

279


ovom prigodom dopušta da smjestimo u njegovu pravu perspektivu djelo čije se tumačenje tradicionalno iskrivljavalo. (I) vrlo poučni (N.) (II) Vrline i mane (N.). U W je riječ vrline precrtana. (III) Rousseau je isprva bio napisao tko temeljito poznaje, ali je te riječi precr�ao i iznad toga napisao: tko je dobro proučio. Riječi: na licu mjesta olov kom su dodane u N. (IV) a također ponešto i one u njezinu susjedstvu (N.) (V ) i o nekim razmišljanjima (N.) (V I) U W je jedan redak ostavljen prazan; u N. na rubu piše: Opći prvi pogled, te je opći precrtana. 2 Od prve se rečenice postavlja pitanje: kakvom je dokumentacijom o poljskoj politici i pravu raspolagao Rousseau? »Prikaz vladavine u Poljskoj« što ga je Wielhorski navodno osobno za njega sastavio nije pronađen. Nikakav se spis koji bi odgovarao tom sastavku nije nalazio u arhivima obitelji Wielhorski, sačuvanim u biblioteci grofova Krasinski u Varšavi i nesrećom uništenih godine 1944. No, mora da se taj »prikaz«, sudeći po redoslijedu kojega se Rousseau drži u svojim Razmatra njima, svodio na pregled klasičnog tipa, neku vrstu podsjetnika o poljskim in stitucijama. Temeljno je djelo na tom području bilo djelo Saxona Gottfrieda Lengnicha,Jus publicum regni Poloniae, Dantzig,1742-1746,2 sv. in-8°,čije drugo,pregledano i prošireno izdanje objavljena 1765-1766. Ali Rousseauu i nije bilo potrebno da se zadubljuje u taj obilni traktat,jer su se posvuda mogli naći priručnici; u rukopisima ili tiskani, u kojima je ta grada bila odabrana i prilagođena za upotrebu znatiželjnicima za koje je reformacija Poljske,70-tih godina 18. stoljeća,bila prava tema oko koje će se nadmetati. Kada je sastavio i u svojimEpheme,ides du citoyen (br. II,III. i IY. iz 1770; III i IV iz 1771.) objavio Le/tres historiques sur l'etat actuel de laPologne et sur l'origine de ses malheurs, koje će kasnije izdati kao knjigu (Amsterdam,1772), opat je Baudeau tvrdio da ona proizlaze iz njegovih promatranja na licu mje sta i iz razgovora s »nekolicinom vrlo upućenih osoba« (medu koje spada i grof Wielhorski), ali također, dodao je, i »iz ozbiljna proučavanja nekoliko vrijed nih djela koja uopće nisu poznata u Francuskoj: kao što su, na primjer, djela viteza Pyrrhysa de Varillea«. Zapravo, djela ovoga normanskog plemića koji je, vezavši se kao upravitelj uz obitelj Sanguszko, odabrao Poljsku za svoju drugu domovinu, i nisu bila tako slabo poznata kako to hoće prikazati Baudeau, te će se Grimm u svojoj Con·espondence litteraire iz prosinca 1770. (cf. sv. IX, str. 195-196) uredno oboriti na njihova autora. Medu njegovim brojnim ogledima i djelcima, barem su tri privukla pažnju: Compendiwn politicum seu Brevis Dissertatio de variisPotoni imperii vicibus, Varšava, 1760; Essai politique sur laPologne, ibid., 1764; Lettres sur la constitution actuelle de Za Pologne et Za tenue de ses Dietes, ibid., 1769. U najgorem je slučaju Essai politique Pyrrhysa de Varillea, prepravljen i dopunjen u njegovim Lettres iz 1769., mogao pružiti Rousseauu dostatne obavijesti o svim tehničkim detalji-

280


ma u vezi s poljskim institucijama. Stanovita nam srodnost nadahnuća štoviše itekako dopušta da polllislimo kako se Rousseau _ _ oslanjao na tog izvjestitelja u čijem se prosv1Jećenom rodolJublJu I repubhkanstvu barem izdaleka odra žavaju ideje P Konarskoga, nadaleko najpromišljenijega medu poljskim publicistima i reformatorima onoga doba. No, upravo iz tog razloga, Pyrrhysa de Varillea nije Rousseauu mogao preporuč1t1 veoma »reakcionarna« nastrojeni Wielhorski. Mora da je »pri kaz« što ga Je Wielhorski sastavio ili pribavio bio daleko formalnijega karak tera. Kako se po s�emu č_ini, taj _ se »pregled« izbliza držao (osim ako se nije i poistovJeć1vao s n11m) naJnovtJe rasprave o poljskim institucijama: Etat de Za Pologne avec un abrege de son_droit public et les nouvelles constitutions. Ovo je djelo od nekih tn stotme stramca m-12 (teoretski) bilo tiskano u Amsterdamu bez imena autora,ali je već u mjesecu srpnju 1770,bilo u prodaji u Parizu kod Hćrissanta mlađeg. Na njegovo će objavljivanje upozoriti Grimm u svojoj C01responance litteraire iz prosinca iste godine. Odobrenje La Grange de Checieuxa, tadašnjeg cenzora, nosi datum 2. veljače 1770. i u njemu se iz javljuje: »U ovom djelu nalazimo točan prikaz neobične vladavine u tom kra ljevstvu, pa nimalo ne sumnjam da će ono biti povoljno primljeno kod čitateljstva, naročito u današnje vrijeme kada cijela Evropa pažljivo prati kritični položaj u kojem se nalaze Poljaci«. Zapravo je to djelo u prvom redu spadalo u mformat1vnu I propagandnu kampanju koju je Choiseul bio po krenuo u službi vlastite poljske politike. Autor mu je bio glasoviti Christian Pf�ffel? »kraljev pravni stručnjak«, koji je već 1759. bio objavio svoje Mem.oires sur le gouvernem.ent de Pologne, te je tako sada ulučio priliku da ih ponovo uobliči u skladu s pogledima ministarstva. Njegovo se ime nalazi navedeno na nekoliko primjeraka, između ostaloga i na onome koji se čuva u Arhivima Mi�istarstva vanjskih poslova (Memoires Pologne). Isto je i s oba pnmJerka koJt se nalaze u Nacionalnoj biblioteci. Jedan je od njih (Rćs. M. 791), ex libris Ansse de V illoisona, prolažen čistim listovima. Na poleđini se zašrnne_ stranice može pročitati ova bilješka: »Rukom pisane zabilješke načm10 Je g. grof de Wielhorski,a na ovaj ih je primjerak prepisao g. Dague de Clalffontaine,tajnik grofa Wielhorskoga koji je sastavio (?)Prikaz vladavine u Poljskoj i bio veliki neprijatelj kraljevske vlasti. Isti je zadužio opata de Mablyja 1 Jean-Jacquesa Rousseau da pišu o vladavini u Poljskoj. Stoga je ovaj pri mjerak veoma dragocjen.« Zanimljivo,u svakom slučaju, u onoj mjeri u kojoj se time svjedoči o vezi Wielhorskoga s ministarstvom. U jednom se pismu (koje je također pre pisana, umjesto predgovora) konfederatski izaslanik smjerna obraća osobi koja nije pobliže označena, ali se čini da je riječ o nekom Choiseulovu opunomoćeniku, možda Rulhiereu, ako ne i o samom Choiseulu. Tu mu je osoba navodno stavila u zadaću da »istraži« Etat de Za Pologne. »Nisam očekivao«, kaže »sva ova istraživanja koja sam bio prisitjen poduzeti bilo zato da bih provjerio, bilo zato da bih potpuno utvrdio prvotni oblik velikoga broja bitnih poglavlja.« Nada se da će autor, za kojega pretpostavlja da je »stranac« 1 kojemu zahvaljuje na odanosti njegovoj domovini, njegove Primjedbe Promatrati »manje kao kritiku negoli kao sredstva zahvaljujući kojima bi se

281

��-


novo izdanje ovoga djela moglo učiniti pouzdanijim«. »Primjedbe«, koje su katkada jako dugačke i kojima je djelo do kraja popraćeno, općenito su tehničke naravi. Wielhorski se, međutim, ispričava što je svom rodoljublju dopustio da ga odvede malo predaleko i da ga navede na to da »doda nekoliko posebnih razmišljanja o pacta conventa i novim zakonima«, te zaključuje: »Kako ta razmišljanja potpuno prepuštam vašoj oštroumnosti, vi ćete, milo stivi gospodine, s njima učiniti sve što budete prosudili prikladnim.« Možemo se zapitati ne odgovara li Etat de Za Pologne, objavljena anonim no i obogaćeno primjedbama i »razmišljanjima« Wielhorskoga, stricto sensu dihotomiji koja je implicirana u prvoj rečenici Razmatranja. Kada je sastavljao Razmatranja, Rousseau je u svakom slučaju imao pred očima Pfeffelov podsjetnik ili neko potpuno slično djelo. Redoslijed kojega se on drži u glav nim se crtama, pa čak i u pojedinostima nekih poglavlja, podudara s pet knjiga ovoga djela: »Zemljopisni« uvod; Des trois Ordres du Royaume; Du gouverne ment public et des Dietes (što podrazumijeva i konfederacije); Du gouverne ment civil; Des revenus et des forces de Za Republique, a na to se kao dodatak nadovezuju Pacta conventa kralja Stanislava Augusta i »kratka zbirka zakona i uredaba«, donešenih na izvanrednom zasjedanju Sejma 1767-1768. Možemo, štoviše, ustanoviti da se brojke i navodi što ih iznosi Rousseau, kada se razlikuju od Pfeffelovih, slažu s onima koje u svojim primjedbama daje Wielhorski. Analogna se zapažanja mogu napraviti u vezi s prvim dijelom Mablyjevih Zapažanja. Dvojici je glavnih stručnjaka kojima se obratio za sa vjet Wielhorski, dakle, ponudio iste osnovne podatke. No, postoji još jedan spis što ga je svakako morao priključiti ostalima. Horoszki su mu generali bili stavili u zadaću da pod njihovim nadzorom sastavi Manifeste de Za Republique confedćrće de Pologne koji nosi datum od 15. studenog 1769. Po dolasku u Pariz krajem siječnja 1770., jedan mu je od naj hitnijih naloga bio da dade načiniti njc�()v francuski prijevod (i to, čini se, uz Rulhiereovu pomoć), te da se pobrine/., 1 iskanje i raspačavanje tog teksta (cf. u vezi s raznim ovim pojedinostima 11;1vude koje donosi Konopczynski, Kon federacja Barska, Varšava 1936--1938, sv. II, str. 579-585). Ova je preporuka, barem u pogledu materijalne realizacije, bila ve ličanstveno izvršena. Prijevod, u kojem je Choiseul ublažio žestinu pojedinih odlomaka protiv kralja Poniatowskog, bio je dogovoren već krajem svibnja 1770; Manifest je ubrzo tiskan na trošak Kraljevske tiskare i raspačan u velikim količinama. Primjerak koji se čuva u Poljskoj biblioteci u Parizu (br. 29635) nosi broj 8372. U njemu su sadržani brojni rukom pisani ispravci, za koje je poticaj dao, ako ih već nije i napisao, Wielhorski.1aj se lijepi svezak in-4°, uvezan u kožu, sastoji od dva dijela: Manifest obuhvaća 141, a 45 dokazanih spisa ispunjava preostalih 295 stranica. Zbog sjajnoga se prikaza još više ističe osrednjost, ako li ne i ispraznost sadržaja. Bitni se dio ograničava na sitničavu i svadljivu polemiku koja je više okrenuta protiv kralja i njegovih stričeva Czartoryskih negoli protiv njihovih ruskih zaštitnika. Nabrajaju se napadi što su ih oni, od smrti Augusta III. do ugovora koji je Sejmu 24. veljače 1768. nametnuo knez Repnin, počinili protiv poljskih sloboda; svaki se pokušaj da se libentm veto

282


zamijeni većinskim odlučivanjem prokazuje kao korak prema apsolutizmu; oštro se odb1JaJu otpad111čk1 zahtjevi za političku jednakost. Toko se u svom najnegativnijem i najnazadnjačkijem vidu, ukazuje ono što se ne bi �i moolo nazvati programom, pa čak ni idealom . konfederata, osim ako se taj ideai"ne svede na . rodolJu?na razmetanp koJa se provlače kroz manifest i diktiraju završnu nJeč: Penre possumus, tunere numquam. M �blyju ? kao i Rousseauu služi na čast što se nisu nikako dali sputati tako osrednjim c1IJev1ma 111 �ako oč1gledmm predrasudama. Prvi se, unatoč gotovo Jednodušnom raspolozenJ.u konfederata, zalaže za napuštanje veta i za nasljednu n1onarh11u; drugi, čak ako se u ova dva pitanja i slaže s njima, ali zbog razl oga kOJI nema1.u mšta zajedničko s njihovima, pazi da se ne odazove na n11hovu kivnost 1 nJthove polemike. Posebno, i to još otvorenije nego Mably, prešućuJe _ sve.ono što Je u nekoj vezi sa škakljivim pitanjem o otpadnicima, mada to pitanJe zauzima značajno mjesto, kako u Man�f'estu, tako i u primjed bama na koJe Je W1elhor�koga nadahnulo Pfeffelovo poglavlje (I, 7, str. 69 sq.) pod naslovom . Etat publtc de Za Rehgi.on. Iz obzirnosti, opreza ili iz principa, Rousseau Je pazio da se ne uplete u ideološku borbu započetu Voltaireovim napadima protiv »fanatičnosti« konfederata. On, naprotiv, najveću važnost pndaJ<:_ problemu nacionalnoga odgoja, koji Wielhorski zanemaruje, te se pndruzu1e-1 nadmašuje ga! -Pyrrhysu de Varilleu i njegovim postavkama za koJe Je ova.1 nadahnuće našao kod Konarskoga. O tome da je Rousseauu bio tek u vrlo slaboj mjeri i izvorom nadahnuća svjedoči nJegov 1zv1est1telJ _ će se W1elhorski potruditi da naknadno izrazi svoja osobna djelo u koJemu . p01man1. a o »nam.1eravanoJ reformi«. Essai sur le retablissement de l 'ancienne forme dugouvernement polonais što ga je na francuskom i na poljskom godine 1775. ob.1av10 u Londonu (poljski je naslov još eksplicitniji: O ponovnom

uspo�tavljanju. nekadašnje vladavine prema temeljnim zakonima republike)

odrazava tek isto toliko ogramčen kohko I nestvaran konzervativizam koji nema mkakve veze, osim formalne, s konstruktivnim konzervativizmom za koji se zalaže Rousseau. . No, u, nedostatku ideja, Wielhorski mu je donio dokumente i mišljenja koJa Je vec bio pnkup10. Medu njima se svojom originalnošću i jasnoćom is ticalo Ma?lyjevo mišljenje. Doduše, rasprava pod naslovom Dugouvernement et des L01x de la Po�ogne A.M Le comte Wielhorski bit će objavljena u Lon donu t�k 1789., četm godme nakon opatove smrti, u V III. svesku njegovih . Sabranih djela. No, oba su dijela Od kojih se ona sastoji točno datirana: prvi dio (str. 1-204) završen Je u dvorcu Chant6me 31. kolovoza 1770, a drugi (str. 205-284) 9. srpnp u dvorcu L1ancourt. Privlačeći pažnju na očevidnu srod nost, već je Vaughan zapazio da se Razmatranja implicitno pozivaju, i to općemto zato da b1 se zau_zelo suprotno stajalište, na više odlomaka iz prvoga d1Jela, dok se u vezi s drug1m 1avlp �uprotno kretanje,_ te se čini da ovdje Mably uzvrn,ća Rousseauu. Ova su zapazanJa prov1ere�a I potvrđena zahvaljujući otkr1w što ga Je Konopczynsk1 (cf. Konfederaqa Barska., sv. II, str. 586) napravio u Gradskoj b1bhotec1 u Rouenu, naime otkriću originalnog rukopisa (Ms. 564 iz zbirke Montbret) koJem Je Mably dao naslov: Observations sur le gouvernement de Pologne. Toj rukopis odgovara prvom dijelu tiskanoga djela,

283


te nudi njegovu originalnu verziju, u redakciji koja je često optimističnija, a katkada i zajedljivija i smionija. Vrlo se vjerojatno radi o prvom prijepisu u čisto onoga teksta što ga je Wielhorski dostavio Rousseauu; Mably je za uzvrat imao povlasticu da se ubroji medu prve čitatelje Razmatranja za koja je Rous seau bio tako imperativna zahtijevao tajnost. Tdko se između Zapažanja i Raz matranja, a potom i obrnuto, razvila rasprava koja će, nikada se ne izopačujući u svactu, nužno poprimiti oblik idejnog natjecanja. Po analogiji se može pretpostaviti da su iz indiskretne i brbljave revnosti Wielhorskoga proistekle i druga isto tako čudnovata suočavanja. Tajni je iza slanik konfederata svoje traženje savjeta vrlo brzo proširio po cijeloj knji ževnoj republici gdje će mu posebno povoljan prijem prirediti skupina fizio krata, već upozorenih od strane drugih uslužnih ljudi, više ili manje povezanih s konfederacijom, barem ideološki, kao što je to bio Ignace Massalski, biskup u Wilnu (cf. vrlo određeno djelo Ambroisea Joberta, Magnats polonais et Physiocrates franr;ais,Dijon 1941 ). Rousseau izričito spominje (cf. str. 1004, n. 4) ekonomske »spise« što mu ih je povjerio Wielhorski; nema nikakve sumnje da se medu njima nalazila i obilna fiziokratska produkcija. Osim Baudeauovih mišljenja, iznesenih u Efeme,idama, Rousseau je tako imao prilike pročitati barem neka od Mišljenja kojima su Mirabeau, Dupont de Nemours, Maurice de Saint-Leu, Quesnay de Saint-Germain i mnogi drugi neštedimice obasipali Poljake, bili oni konfederati ili ne. U toj se književnosti izdvaja neizdata knjižica Merciera de Ja Rivierea što ju je Konopczynski pronašao u Nacional nom arhivu pod signaturom K. 1317 (cf. KonfederacjaBarska, sv. II, str. 606609): L 'Jnteret commun des Polonais ou Memoire sur les moyens de pacifier

pour toujours les troubles actuels de la Pologne, en pe1fectionnant son gouver nement et conciliant ses veritables interets avec les veritables interets des autres peuples [Zajednički interes Poljaka ili Izlaganje o sredstvima kojima se mogu

zauvijek umiriti sadašnji nemiri u Poljskoj, kroz usavršavanje njezine vladavine i izmirenje njezinih istinskih interesa s istinskim interesima drugih naroda]. Analogija je s Razmatranjima na više mjesta tako očita da smo u iskušenju da pretpostavimo kako je upravo Rousseau neizravno poslužio kao izvor nadahnuća jednome od glavnih poklonika »velike znanosti« koji je, ružno otpravljen iz Rusije i zato da bi kompenzirao pretjeranu gorljivost koju je nekoć pokazivao prema caričinu prosvijećenom despotizmu, u zanosu za Poljake i republiku otišao još i dalje od građanina Ženeve.

Zahvaljujući Wielhorskome, Rousseau je, dakle, u svom radu bio povezan, i to ne baš uvijek bez svog znanja, s pravnicima, ekonomistima i filozofima s kojima su se bili posavjetovali barski konfederati. Njegova Raz matranja dobivaju smisao i izrazitost tek u usporedbi s ovom veoma obilnom literaturom. Ako se on i izdiže visoko iznad nje, čini to snagom svog uvjerenja i veličinom svoga genija. Njegovo se osobno znanje o Poljskoj, naime, svodilo na malo toga: sjećanja na Voix libre du citoyen [Slobodni glas građanina] koji je poznavao još od svoje učtive polemike s kraljem Stanislavom Lotrinškim; ne manje određena sjećanja na Histoire de Jean Sobieski [Povijest Jana Sobies kog] od opata Coyera i njezin opširni uvod koji je, pošto ga je Jaucourt preuredio, pružio osnovni materijal za članak »Poljska« u Enciklopediji,

284


naročito u središnjem dijelu: Vladavina i političko pravo; manje izravna _ _ sjećanJa na �ontesqu1eua 1 \loltmrea, odJeke pnhčno pomiješanih osjećaja što su se u knJ1zevnoJ repubhc1 gaJ1h pr:ema �epublici Poljskoj (cf. St. Kot, Rzeczpospollta Po/ska w llferaturze polityczne1 Zachodu [Republika Poljska u poht1čkoJ hteratun _Zapada], Krakov 1919). No, upravo će, slijedeći put svoje vlastite m1sh 1 poz1vaJuć1 se na načela Društvenog ugovora., Rousseau raz matrati vladavinu u_ Poljskoj i sudbinu te zemlje. Raspolažući obavijestima iz druge ruke, ahrelal!vno 1scrp111ma i određenima, on i ovdje, kao i inače, ostaje sam sebi glavnim izvorom. 3 Rousseau ne dovodi u sumnju ni starost ni legitimnost poljskog uređen.Ja._ U nedostatku velikih poljskih pravnih stručnjaka iz l6. stoljeća čije dJe!O, č�m se, ne poznaJe, za to mu jamče povijesni pregledi i prikazi kojima raspolaze: većma nJih tvrdi da se poljska država od svojih početaka, koje smJeštaJu � »s_armatsko« razdoblje, otprilike u 11. stoljeću, javlja kao »izravna demokrac1Ja između plemića«. Rulhiere će (cf. Histoire de l'anarchie de Pologne [Povijest anarhije u Poljskoj], Pariz 1807, sv. I, str. sq.) ponavljati to opće m.1est'?: »U PolJskoJ, dakle«, kaže on »ne postoji feudalna vladavina, već mnogo stanJa vladavma, vladavina Franaka, Kelta i Gota [...], vladavina koja Je prethodila feudalnom uređen.i u [...] Prema nekim je znakovima čak veoma vjeroj�tno da jednodušnost nije bila manje nužna kod drevnih naroda no što je to uv1Jek _ bila medu Polpc1ma; [...] Još je uvijek pravi užitak promatrati poštovanJe prema antičkim običajima, duboku i trajnu sklonost prema prvo b1tnOJJednakost1 medu S"._Im gradamma zahvaljujući kojima se [u Poljsko.i] već više od tisuću godma odrzava ta vladavma prvih Evropljana.« Istina je da se ta vladavma kasmJe 1zopač1la, naročito nakon 16. stoljeća, kako krivnjom nosioca vrhovne vlasti, tako i krivnjom vladara. No, temelji su dobri: sarno ih treba raskrčiti i poduprijeti. Rousseau ne opovrgava »poljsku anarhiju«, ali smatra da upravo Poljska, i u samoj toj anarhiji, od svih država u Evropi najbolje 1lustnra osnovanost nJegovih ideja o općoj volji i društvenom ugovoru. Mably ispovijedao je analogne osje _ . . Barem u početku, »republikanac« CaJe prema PolJac1ma. »Sa svoJom duševnom snagom, pisao je (Ms. Montbret, f05 14-15, navedeno u: Konopczynski, Konfederacja ... , sv. II, str, 586), Poljaci su daleko bliže dobroj vladavini od pojedinih izrođenih naroda koji na Poljsku gledaju kao na izgubljenu i bespomoćnu zemlju, a sami nemaju nikakve sklonosti prema slobodi«. Istina je da će se Mablyjevi osjećaji i jezik promijeniti, da će on tu rečenicu, kao i ostale koje su joj analogne, ukloniti iz konačne redakcije, da će ukazivati na državno ustrojstvo Poljske kao na Jedmoga krivca za sve njezine nevolje i propovijedati raskid s tradicijom nastrane slobode. 1akav stav zauzima većina blagonaklonih reformatora Poljske. Duhamel de Precourt, francuski oficir u službi kneza Marcina Lubomirskoga, pozi�a Poljake_ da »odbace stare predrasude koje nazivaju uredbama (konstllUCJe) 1 da načme nov nacrt u skladu s modernim sustavom u Evropi« (cf. J. Fabre, Stanislas-Auguste Poniatowski et ['Europe des lumieres, Panz 1952, str. 280). Rousscauov Je stav potpuno oprečan ovim savjetima. 4 Mably se isto tako (Du gouvernement de la Pologne, Oeuvres completes, sv. VIII, str. 15) brani od uloge zakonodavca: »Moram se«, izjavljuje

285


»ograničiti na to da vam izložim opće poglede.« U njegovu se nacrtu općenito hvali neki razboriti relativizam, ali nas čudi što analogni stav nalazimo i kod Rousseaua za kojega Vaughan tvrdi da upravo ovdje napušta apstraktni radikalizam Društvenog ugovora i postupno se okreće prema pozitivnom pravu po uzoru na Montesquieua. Ništa nije spornije od te navodne evolucije zato što je Rousseau oduvijek smatrao da Društveni ugovor i Duh zakona nisu međusobno oprečni, nego komplementarni. Poglavlje VII. u trećoj knjizi Društvenog ugovora podsjeća na to da svaki oblik vladavine nije svojstven svakoj zemlji i postavlja ovo zlatno pravilo: »Razlikujmo uvijek opće zakone od pojedinačnih uzroka što im mogu izmijeniti učinak« . Na početku se Raz matranja Rousseau brani da nije ni za što drugo mjerodavan osim za općenito; no kako bude ulazio u »pojedinačne uzroke« , izvlačit će iz toga zaključke koji mu se budu činili prikladnima. 5 Ova se tema ponavlja kao stalan motiv u Rousseauovoj prepisci i djelu, od početka VII. knjige Ispovijesti: »Danas me moje oslabljeno pamćenje i glava čine nesposobnim za bilo kakav rad.« Bojeći se da neće moći ispuniti obećanje dano Korzikancima, pisao je Buttafocu 24. ožujka 1765.: »Moja duša iscrpljena od jada nije više u stanju da misli; moje je srce još uvijek isto, ali me glava izdaje; moja je sposobnost razabiranja mrtva; nisam više sposoban da neki predmet pratim s pozornošću.« No, ovdje mu taj umor služi kao opravdanje. U konceptu pisma upućenom Wielhorskom (v. str. 236, var. CCCLXXXII) ispričavat će se što je unio »u svoj golemi spis[...] tako malo reda da mu čak nije bilo moguće da pitanja razluči po glavama«. U konačnoj će se redakciji potruditi da, s pomoću naslova unesenih na rubu, doskoči tom nedostatku; no prvi su izdavači iskrivili narav Razmatranja krutom podjelom na poglavlja. Tehnika je »razmišljanja« na temelju teksta kod Rousseaua zamijenila geometrijske konstrukcije poput onih u Vjeroispovijesti ili Dni štvenom ugovoru. »Takav je raspored «, kaže on Wielhorskome, »od sada iznad mojih snaga.« A napose nije odgovarao prirodi i predmetu Razmatranja. 6 Ova začuđenost pred političkim čudovištem što ga sačinjava poljska država, predstavlja opće mjesto za svakoga tko se u to doba upušta u pisanje o Poljskoj. »Kraljevsko dostojanstvo uz naziv 'republika'; zakoni uz feudalnu anarhiju; izobličene crte rimske republike uz gotsko barbarstvo; tako izgleda struktura poljske države prema Coyeru i Jaucourtu. No, za Rousseaua, koji je mnogo bolje obaviješten i koji se služi stručnijim jezikom, ne radi se o greškama u strukturi, nego o nedostacima u funkcioniranju. (VII) U N. stoji uzajamno umjesto stalno, koje je precrtana. (VIII) misaona čovjeka (N.) (IX) očuvali (N.)

(X)usred(N.)

7 To jest kao čovjek koji, poput Rousseaua u Dništvenom ugovoru (knj. III, pogl. X. i XI), sebi postavlja pitanje o »smrti političkoga tijela« i utvrduje da su načela što ih je postavio očito opovrgnuta u slučaju Poljske čija se anar hija ne može svesti ni na ohlokraciju ni na oligarhiju. Oblik »mješovite vladavine« kakva postoji u Poljskoj očevidno je loš, kako je rečeno u poglavlju

286


VJl. iste knjige,. ,,jer u vladi nema je�instvenosti i jer državi nedostaje po vezanost«. OstaJe čmJcmca da an_arh1Ja kop traJe tokom nekoliko stoljeća svjedoči o krepkost1 »poht1čkoga lIJela«. Njemu Je sudeno da propadne: »to je prirodni i n�izbježni put i na�bolje „ustrojenih _ vladavina [...] I najbolje ustro.1_ena drzava će skončati, _ah kas1111e od drugih, ako je nekakav nepred viđem dogadaJ ne dokraJČI pnJe vremena.« »Mozak « je poljske (=»izvršna moć«) onemoćao; ah JOJ JC »srce« ( =»zakonodavna moć«) ostalo jako i ta konstatacija pruža mogućnost za nadu. 8 Rousscau je bezbroj puta prorekao skoru propast Engleske, usprkos njezinim pobjedama i divljenju koje se, još od Montesquieua, općenito is kazuje njezinoj »tako mudro odmjerenoj « vladavini (cf. Extrait du projet de paiJ.: perpetuelle, O.C., Pleiade, t. III, str. 573. i Confessiom; knj. V, O. C., Pleiade, t. I, str. 183), kao i propast Rusije (cf. Dništveni ugovo,; knj. II, svršetak VIII. poglavlja). Sada svoje pretkazanje proteže na »sve države u Ev ropi«, u perspektivi one opće revolucije čijim pretečom smatra namjeravanu diobu Poljske. 9 Godine 1767. činilo se da Rusija ohrabruje radomske konfederate koji su zaht11evah svrgavan.1e Stanislava Augusta, optužujući ga kao zatornika polJsk1h sloboda,. _a grof je Wielhorski bio član poslanstva upućenog u Petrograd da dob1Je rusku podršku. Vode Barske konfederacije, od kojih se većina �-odinu dana ranije bHa upustila u tu antinacionalnu igru, nisu baš naj pozva11111, kao što su to uč1111h u svom Manifestu, za odbacivanje ugovora od 24. veljače 1768., što ga je Repnin nametnuo Sejmu da ga ratificira kao zalog rus koga prijateljstva! (XI) u srcima (N.)

·-

(XII) N.: te ih navedemo_ da obožavaju domovinu? Ove su riječi pod crtane I na rubu Je unesen ispravak olovkom: te ih navedemo da ljube domovinu i njezine zakone. (XIII) dokone i lakoumne (N.) 10 Ovo je jedna od mnogobrojnih Rousseauovih varijacija u vezi s iz rekom koja mu je posebno draga i koju često pripisuje »filozofu dobrotvoru«, dok je ovaj pak, u svom Voixlibre du citoyen, Pariz, 1749, sv. I, str. 98, pripisuje n1ezmu pravom autoru, svom ocu Raphačlu II. Lcszynskom. »Malo peri culosam libertatem quam quietum servitium«, rado je ponavljao taj savršeni >>Sarmaćanm «. Rousseau navodi izreku u latinskom obliku i daje joj istaknuto ll1Jesto u Društvenom ugovom, knj. III, pogl. IV, »O demokraciji« , posebno duš_�v_nu snagu kojom se građanin mora oboružati pred naglašavajući _ nemm1:l1a neodvo11v1m od demokratske vladavine. No, u Raspravi o nejed nakost! (cf. O.C., t. III, str. 181) primjenjuje tu uzrečicu na »barbarina« koji »pretpostavlja najuzburkaniju slobodu mirnoj podčinjenosti« . U Lettres de Za Montagn.e (O.C., t. III, str. 881) primjenjuje ju na isto toliko slobodan koliko i preziran način na svoje ženevske sugrađane: »Valja odabrati«, kaže filozof dobrotvor »a onima koji ne mogu podnijeti rad ne preostaje drugo nego da spokoj potraže u ropstvu.« Nesumnjivo pomalo izazvan ovim aforizmom, Mably ga (Du gouvernement et des /oix de !a Pologn.e, O.C., sv. VIII, str. 67)

287


pokušava ublažiti: »Djed (?) je kralja Stanislava govorio da nemirnu slobodu pretpostavlja mirnom ropstvu; no sigurno bi više volio živjeti u republici u čijim bi se zakonima sjedinjavali sloboda i mir.« 11 Usporedba potječe iz poznatoga pisma, napisana Mirabeauu 26. srpnja 1767.: »Evo, u sklopu mojih starih zamisli, velikoga problema u politici koji usporedujem s problemom kvadrature kruga u geometriji i s problemom nebeskih koordinata u astronomiji: pronalaženje oblika vladavine koji zakon stavlja iznad čovjeka.,, Nije, zapravo, dovoljno slaviti svetost zakona: treba uspostaviti njegovo kraljevanje »nad srcima« i bili spreman »radije sve otrpjeti nego oslabiti snagu zakona« (cf. O.C.,t. III., str.1001-1002). 12 Ova se zamisao, u svoja dva vida: prisila i nagrada, naširoko razlaže u fragmentu iz Rukopisa Neuchatel 7867,pod naslovom O zakonima (cf. O.C., t. III, str. 492-500). l3 Još jedna od onih uobičajenih poslovica što ih Rousseau rado navodi, ali ih katkada izvrće. Cf. Rasprava o nejednakosti, O.C., t. III, str. 181: »Sloboda je poput nevinosti i vrline, kojima se ne zna cijena dok se u njima uživa, a čiji okus nestane odmah čim se izgube.« Adam Mickiewicz, koji je napamet znao pojedine stranice Razmatranja, započinje prisnim tonom svoga Gospodina 1adiju: »Litvo, ti si ko zdravlje,moj rodni kraju! I Koliko te cijenit treba, to oni tek znaju, I Što izgubiše tebe«, pomišljajući možda na jedan epigram izAntologije Jana Kochanowskoga: »Treba da zdravlje krene na gore da bismo mu cijenili ukus«,ali možda i na Rousseaua. 14 Ako Rousseau i »pretjeruje«, čini to u dobrom društvu zato što se ovdje,kao i u brojnim drugim odlomcima Razmatranja, implicitno poziva na dvojicu svojih učitelja mišljenja: Montaignea i Pascala. (XIV) U W je ostavljen velik razmak, a izmedu dvije vodoravne crte je napisana: Duh negdašnjih ustanova. U N. je Rousseau te riječi prepisao na rubu,sitnijim i izblijedjelim rukopisom. Ista uputa vrijedi i za slijedeći naslov:

Primjena. (XV) dmkčije vrste bića (N.) (XVI) U N. je pridjev novovjeke Rousseau tintom dodao iznad retka. (XVII) Sla1p zamjenjuje gomilu što je Rousseau u N. precrtao. (XVIII)spomena vrijednu (N.) (XIX) Rousseau je u N. najprije bio napisao fok i kada ustanovljena nacija(?). Precrtao je pridjev i iznad retka dodao: tijelo (nacije). 15 U ovom se naslovu koji se poziva na Duh zakona riječ »ustanova« očevidno mora shvatili u svom najužem smislu, onom što joj ga daje Mon tesquieu kada u svojim Razmatranjima izjavljuje da je »Rim bio spašen snagom svoje ustanove«. U ovom prologu Rousseau ne okoliša, već se udubljuje u razmišljanje,budući da je Poljska,prema njemu,jedna od rijetkih modernih nacija koje dopuštaju i prizivaju analogiju s antikom. Posve suprot no, izrugivao se autoru Lettres de la campagne što primjere traži u starome Rimu. »Stari narodi,izjavljivao je tada,nisu više uzor za ljude novoga doba; u

288


svakom su im pogledu odveć tudi. Pogotovo se vi, ženevljani, držite svoga mjesta[...] Vi niste ni Rimljani ni Spartanci; niste čak ni Atenjani. Ostavite se Lih velikih imena koja vam nimalo ne pristaju. Vi ste trgovci,obrtnici,gradani (bourgeoisJ.« (Lettres de Za Montagne, cf. O.C., t. III, str. 881). Poljska se demokrac1Ja, plemićka I seoska,u Rouss�auovu zamišljanju razlikuje, i to u svoju konst,od gradanske demokracije u Zenevi. 16 Cijelo će poglavlje,prema zamisli iz ove prve rečenice,biti napisana u duhu i tonu fragmentaRim i Sparta, Rukopis Neuchatel 7840. Cf. O.C.,t. III, str. 53�543. Ovakav spa:tanski i ri tnski nastrojeni Rousseau bit će posebno po volJI Andreu Chemeru I svim gorlJ1v1m pobornicima povratka antici. 17 Ova imena trojice »zakonodavaca«,jer i Mojsija smatra takvim,Rous seau često stavlja jedno uz drugo, posebnci u fragmentu iz Rukopisa Neu chatel 7843, f' 21,cf. O._ C, t. III, str. 500. »Sto ćeš ti medu nama, Hebrejče? Zašto ms, ostao sa svoJ1ma? Varaš se, dolazim medu svoje, sa svojima sam. Sam sam živio na zemlji. Likurg,Salon i Numa moja su braća. Dolazim da se pridružim svojoj obitelji.« 18 U fragmentu O Židovima, Rukopis Neuchatel 7843,_r:,s 8---9,cf. O.C., t. III,str. 499,Rousseau se divio »čudnom i zaista jedinstvenom prizoru što ga pruža_ židovsko _uredenje [...] Solonovi su, Numini, Likurgovi zakoni mrtvi, M0JS1Jev1 zakom,daleko drevniji,još uvijek žive.« Ovdje pak,katkada riječ po riječ, ponavlja vlastito izlaganje, dajući mu više snage, više poleta a zahva ljujući slikovitom izrazu,i više izrazitosti. _(XX) Riječima: koje su ga držale odvojenim od susjeda zamijenjena je u N., 1 to Rousseauovom rukom, prvobitna verzija: koje su ometale vezu s d1ugim narodima (a ne: veze, kako pogrešno čita V). U W su riječima: od su sjeda zamijenjene riječi: od dmgih naroda koje je Rousseau precrtao. (XXI) Riječi: poistovjetio ga, da tako kažemo olovkom su na rubu dodane u N. U D. P. čitamo: stalno ga zapošljavajući, umjesto: stalno ga nečim za

pošljavajući. (XXII) N.: ... igre, u ljubavi, u vlastitom domu, kmz svetkovine. Obrnuti redoslijed medu terminima olovkom je naznačio pregledavač. (XXIII) W pokazuje povratak na prvobitni tekst što ga je Rousseau u N. bio precrtao da bi ga najprije zamijenio riječima: bio zakonom, a zatim: dao zakone. .. (XXIV) N.: Perzijska kraljevstvo; D. P.: Perzijska Kraljevstvo; (V): perz11sko kraljevstvo. (XXV) Sparta je bila tek žarište (N.) (XXVI)rastjerati (dissiper) (N.) (XXVII) njihovoj jednostavnosti (N.) (XXVIII) N.: nekih nekorisnih i praznovjernih obreda. Nekorisnih je podcrtana,a bezvrijednih olovkom ispisana na rubu. l9 Analogija izmedu poljskog i židovskog naroda jedna je od ključnih analogija u Razmatranjima. Nju će preuzeti i proširiti poljski mesijanizam,

289


napose u Mickiewiczevim Knjigama poljskog naroda i poljskog hodočašća, ali uvijek uz nijansu nekog predbacivanja što ga katoličanstvo vezuje uz židovski narod. Rousseau stvari ne sagledava u religioznoj, već striktno pq_litičkoj perspektivi. Poljaci će vjerojatno biti podjarmljeni, ali za razliku od Zidova, neće biti raspršeni i njihova će im rodna gruda pomoći u očuvanju prirodne individualnosti. 20 Od Machiavellija, Discorsi, I, XI, ovo je bilo opće mjesto što su ga po vjesničari jedan od drugoga preuzimali. Montesq uieu se čuva od posebnog is ticanja ovoga lika koji smatra mitskim u kratkoj opasci o njegovu »dugom i miroljubivom« kraljevanju. Zadovoljava se općenitom tvrdnjom o tome kako »kada se rađaju društva, vode republika stvaraju ustanovu, a zatim ustanova stvara vode republika«. Rousseau će ovu rečenicu, ne primjenjujući je ni na koga poimence, osim na Likurga, navesti u poglavlju »O zakonodavcu« (Dmštveni ugovm; O.C., t. III, str. 382). Isto tako oprezno, Numino je ime u poglavlju »O rimskim komicijama« spominje tek u bilješci u kojoj Rousseau njegovo postojanje promatra kao legendamo i čisto alegorijsko. No, ovdje više nije posrijedi kritičnost, nego oduševljenje, pa Numa u Rousseauovoj mašti ponovo zadobiva ulogu koju mu je pripisivao Machiavelli. (XXIX) U N. je olovkom dodano: u svojim ratovanjima, što u W ne nalazimo. (XXX)s njihovom (N.) (XXXI) N. precizira: vidi posljednje poglavlje Dmštvenog ugovora. D. P. kaže u bilješci u dnu stranice: Vidi svršetak Društvenog ugovora. (XXXII) koje su građane stalno držale na okupu (N.) (XXXIII) Snažno je Rousseau tintom dodao u N. (XXXN)uz odobravanje naroda (N.) (XXXV) Raspaljujući zamjenjuje zagrijavajući koje je u N. precrtana. (XXXVI)s otmjenošću (N.) (XXXVII) u crkvama (N.) (XXXVIII) Riječi: koji ničim ne podsjeća na domovinu olovkom su na rubu dodane u N.; V., vjerojatno prema D. P., misli da treba ispustiti riječi: te je gotovo izvrće u pomgu koje se nalaze u S., baš kao i u W (XXXIX) dobro zatvorenim olovkom je dodana u N. gdje je Rousseau bio najprije napisao dvoranama za gledanje I gledalištima i precrtao ove dvije posljednje riječi.

(XL)nedoličnim (N.)

21 Kao da mu je to neprilično, Rousseau ne spominje izričito ime poglavlja »O građanskoj religiji« gdje ukazuje na nespojivost nacionalnog duha s »rimo katoličkim kršćanstvom«. Ne treba zaboraviti da su oni koji k njemu dolaze po savjet veoma vezani uz katoličanstvo, a da ga obziri prema »tamošnjim prilikama« napose obavezuju na to da iznijansira svoju misao. Prekomjerno naglašena u Poljskoj, kao i svugdje, kao državna religija, katoličanstvo će, kada jednom nestane poljske države, ondje nužno poprimiti vrijednost nacionalne

290


religije i silno pripomoći u očuvanju poljske individualnosti suočene s Prusima i Rusima. 22 Rousseau tako naziva skupljače poreza prema kojima je oduvijek osjećao odbojnost o čemu govori i poznata anegdota iz Ispovijesti (knj. rv, o.c., Pleiade, sv. I, str. 163-164). »Ni po kojoj cijeni, govorio je u Nacrtu za Korziku, ne treba nam poreznika u državi« (cf. u ovom izdanju, str. 138). 23 »Kršćanska je propovijed postala predstavom«, izjavljivao je La Bru yere na početku poglavlja »O propovjedaonici«, a prema riječima Sebastiena Merciera, otmjen je svijet večernicu nazivao »operom odrpanaca«. (XLI) današnjih je u N. na rubu dodana olovkom. 24 Ovo je ista ona toplina kojom zrači Pismo d 'Alambertu što ga je Rous seau napisao u ledenoj montmorencijskoj kuli, »bez druge vatre, reći će, do vatre vlastitog srca«. Rousseau kao da se priprema za svoj poljski projekt po stepeno ponovo nalazeći u sebi polet svojih velikih djela. 25 Poslovičnu »poljsku srčagost« svi su jednodušno slavili, od Voltairea preko Coyera, pa do Rulhierea. Sto se, pak, tiče opremanja uporišta i ponov nog naoružavanja tvrđava, posebno one u Kamieniecu u Podoliji, to je bilo pitanje u vezi s kojim su se pozitivni reformatori, kao Stanislav Poniatowski, kraljev otac, sukobljavali s konzervativnim rodoljubima medu kojima su kon federati nalazili svoje pristaše: prvi su u utvrdama vidjeli gnijezda »despotstva« i sve svoje povjerenje poklanjali poljskoj konjici. Za pojedinosti o vojnim pitanjima, najnovije i najpouzdanije djelo jest knjiga Emmanuela Rostworowskog, Sprawa wojska na tle sytuacji politzcznej przed Sejmem Czteroletnim [Vojno pitanje i njegova politička pozadina prije četvero godišnjeg Sejma], Varšava, 1957. 26 Coyer je tu slabu naseljenost preuveličavao ograničavajući stanov ništvo Poljske na nekih 6 milijuna stanovnika (cf. Histoire de Sobieski, Pariz, 1761, sv. I, str. 118); Bilsching, Magazin fur die neue Historie und Geographie, 1782, sv. XVI, str. 28. i William Coxe zapast će nakon njega u suprotno preuveličavanje, tvrdeći da godine 1760. Poljska nije brojala manje od 14 milijuna stanovnika. Prema proračunima modernih povjesničara, stvarnost je negdje između te dvije brojke: malo više od 10 milijuna stanovnika na 730 000 km2, što je malo u usporedbi s gustoćom naseljenosti u Francuskoj onoga doba, ali nipošto onako katastrofalno kako to tvrdi Rousseau. Kada su po srijedi opći podaci o stanju u Poljskoj, on je sklon tome da se povede za prilično visokoparnim pesimizmom Coyera i Jaucourta. 27 Konfederacija koja je okupila nekoliko desetaka plemića pod vod stvom Josepha Pulaskog i njegovih sinova bila je ustanovljena 29. veljače 1768. u Baru, tri dana pošto je Repnin nametnuo ratifikaciju svog ugovora Sejmu u kojem je prethodno dao uhapsiti i ukloniti najhrabrije protivnike. I druga su vojvodstva krenula za Podolijom: Lublin (23. travnja 1768.), Braclaw (2. svibnja), itd., te se konfederacija neprestano širila, tokom 1768. i 1769. godine, unatoč prvim uspjesima što su ih protiv pobunjenika odnijeli ruski vojskovođe kojima je milom ili silom u pomoć priskočila malena kraljevska vojska, pod zapovjedništvom hetmana Xaviera Branickog.

291


(XLII) podleći je napisano iznad retka umjesto opustošiti ('!) kako je Rousseau u N. najprije napisao. (XLlll) u svom narodu nalazi se u W i u S., kao i u N. V. se drži D. P. i pogrešno ispravlja: u svojoj zemlji. (XLIV) U V. je, prema D. P., tiskano: dvora, umjesto na dvoni kako stoji u N.iW (XLV) Između Nijemaca i Španjolaca u N. je na rubu umetnuto Talijana. (XLVI) sličnim (N.) 28 Taj je Spartanac Brasida, kako ga prikazuje Plutarh, a Rousseau je na ove njegove riječi već bio podsjetio u Raspravi o nejednakosti (cf. O.C., t. III, str. 181): »Upoznao sam užitke tvoje zemlje«, rekao je Brasida jednom satrapu koji je uspoređivao život Sparte i Persepolisa,»ali ti ne možeš upoznati zadovoljstva moje.« 29 Sve veće izjednačavanje vladanja i običaja u Evropi koja će se kasnije nazivati »francuskom Evropom« mogao je Rousseau protumačiti samo kao jedan od simptoma onoga zla na koje je bio ukazao u svojoj prvoj Raspravi. U Raspravi o nejednakosti (cf. O.C., t. III, str. 178) on nedvojbeno slavi »nekoliko širokih kozmopolitskih duša koje su prekoračite zamišljene granice što su odvajate narode i koje su, po primjeru Vrhovnog bića koje ih je stvorilo, svojom dobrohotnošću obgrlite čitav ljudski rod«. No, odustao je od tog zanesenog humanitarizma koji nosi biljeg njegova bivšeg prijatelja i izvora nadahnuća,Diderota. Le cosmopolite ou le citoyen du monde (London, 1753) sablažnjivoga Fougereta de Monbrona iznio je na zao glas ovu riječ »koz mopolitski«, upravo u času kada su je filozofi bili uskrsnuti da bi od nje načinili svoju etiketu. O zemlji malo marim gdje će stan mi bit,

Ta.pravi mudrac samo je kozmopolit.

stavio je u usta Dortidiusu-Diderotu Palissot u svojoj komediji Filozofi. »Čuvajte se«, piše, odazivajući se na te riječi, Jean-Jacques na početku Emilea »onih kozmopolita koji u svojim knjigama traže dužnosti što ih se neće udostojiti da ispune u svojoj okolini. Neki filozof ljubi 1atare da ne bi morao ljubiti svoje susjede.« (O.C., Pleiade,sv. IY,str. 249). Od togtrenutkaRousseau točno zna da je izbor što ga sam postavlja: »treba odabrati između toga da stvorimo čovjeka ili građanina« posve idealan, jer je onaj koji za sebe tvrdi da je »prijatelj ljudskoga roda« praktično varalica ako nije bio obrazovan u školi rodoljublja. Zbog toga je u jednoj bilješci u Novoj Heloisi i izjavio o Englezima: »nalazim divnim to što su oni samo Englezi zato što im nije potrebno da budu ljudi« (II. dio,pismo IX,cf. O.C. Pleiade,sv. II, str. 216). U tom je trenutku još dijelio predrasude što ih je o Englezima i njihovoj nepokolebljivoj originalnosti širio Beat Muralt. No,izvlastitoga je engleskog iskustvaRousseau stekao gorko uvjerenje da su i Englezi, nažalost, »Evropljani« kao i ostali. Do Poljaka stoji da očuvaju i potvrde, nasuprot lažljivom kozmopolitizmu kojemu bi ih neki željeli žrtvovati, nacionalnu individualnost koja u njihovu slučaju nije prazna riječ.

292


(XLVII) fzsklonosti nedostaje u N. i dodana je na rubu olovkom. (XLVIII) [sta opaska i za unutarnji. (XLIX) N .: i ne dira gotovo. Izmjena je redoslijeda označena olovkom. N.: r?1oljublje i sve w_·Zine_koje su od njega neodvojive podigne na . (L ) na1v1s1 stupnnJ sto ga one mogu unatz. Isti tekst u S. i D. P., kao i uW (LI) napustiti (N.)

30 U ovoj su r_ečenici formulirana načela, a u »poglavlju« razrađena pri mjena onoga što bismo mogh nazvati »osjećajnim moralom« shvaćenim s ob zirom na građanina. »Obrazovati građane«, kaže se u članku Politička ekonomija (cf. u ovom izdanju, str. 32), nije posao za jedan dan; a da bismo od njih stvorih l,1_ude,_ treba_ ih poučavati kao djecu«.Rousseau će,dakle,posebno mJesto namiJemt1 odgoJu? pa se upravo tu očituju sigurnost njegove intuicije i plememtos ! nJegova &emJa. No, od�oj se proteže na cijeli život građanina, a taj . Je zivot nuzno naJpnJe čuvstvem z1vot. U svojim razmišljanjima o Ratnom stan1u (cf. O.C., tom III, str. 605),Rousseau inzislira na važnosti onoga što on naziva »Javnom _os1et!Jtvošću«,J_ er mu se ništa ne čini apsurdnijim od tvrdnje da Je »poht1čko ti.Jelo bez strasti I da nema drugog državnog razloga do samoga uma«. »Gospodo«, obraćao se fiziokratima preko Mirabeaua, »gospodo, _ dopustite m1 da vam_to kažem, previše snage pridajete svojim proračunima, a nedovolJnO sklonostima ljudskoga srca i djelovanju strasti«. (Mirabeau, 26. 1767., cf. Vaughan,_ sv. II, str_. _160. i C. G., sv. X VII, str. 157). Medutim, srpnp , nece se bezuvJet_no govonl! o »pohttčkom romantizmu« zato što »djelovanje strasti« mora b1t1 savršeno uređeno i usmjereno. 31 . . »Sadašnji trenutak« u kojem su se Poljaci nedavno »iskazali« aludira, čm1 se, na događaj koji je točnije određen i svježiji od prve proklamacije barskih konfederata. Nakon početnih neuspjeha, Casimiru Pulaskome, naJvećem Junaku medu konfederatima, pošao je za rukom podvig da 10. rujna 1770. zauzme tvrđavu Czenstochowu. Novost je o tome naširoko odjeknula i Rousseau joj se »iz dna duše obradovao«. Smjesta je čestitao Wielhorskome u pismu koje se sačuvalo u lvovskom Ossolineumu (danas u Wroclavu) i koje je Objavio V. Ol�ewicz u_Annales 1-lR'. sv. VII, str. 77. »Hrabrih li Poljaka«, khcao Je,»kOJI se um11u bont11 pobjeđivati, ne zapadajući u očaj, za slobodu i domovinu! Postat ćete primjerom Evropi i jednoga se dana nadam da ćete biti niezina slava«: Pismo pokazuje da Rousseau čita Gazette i da pomna prati _ zbivanJa u PolJskoJ. U času kada počmJe s pisaniem Razmatranja, ta zbivanja pružaju mnogo nade, budući da početkom 1771. ruski general Drewitz neće uspjeti izbaciti Pulaskoga iz Czenstochowe. »Oslobođenje je te tvrđave bilo pravo čudo u očima naroda... Nikada se konfederacija nije pokazala opas ntJom nego te zime 1770. i 1771. godine«, bilježi Rulhiere Histoire de l'anarchie de Pologne, sv. rv, str. 133. 32 I ovdje se možemo upustiti u točnije određivanje. Krakovsk.i biskup Soltyk i još četvorica poslanika, koje je Repnin oteo usred zasjedanja Sejma kra1em studenoga 1770.,smatram su mučenicima za nacionalnu stvar. U vezi s pojedinostima o tim događajima i s verzijom koju je o njima davala

293


Choiseulova propaganda, cf. Rulhierc, Histoire de l'anarc/rie de Pologne, sv. I , str. 466 . sq. (LII) Riječima dnikčije sreće u N. su zamijenjene riječi dnikčijih želja što ih je Rousseau precrtao. (LIII) oponašanju (N.) (LIV)zamisliti (N.) (LV) U N. stoji još: ni ministri, a rečenica s�, kao u i W nastavlja: n_iti ijedan čovjek na javnoj dužnosti nikada ne nosi. V bezrazložna 1spravl1a: nikada ne nose. 33 Ne zna se na koje »izlaganje« Rousseau ovdje aludira, no ovo prije ukazuje na nemarnost njegova izvjestitelja nego na man1kavost n1egova izvještavanja, jer su o »obič,\jima Poljaka« i o njihovoj slikovitosti Voya$eur franc;ais pod pokroviteljstvom opata Delaportea I svi ostali neprekidno govorili. Cf. J. Fabre, Stanislas-Auguste Poniatowski, str. 22 sq. · 34 U Poljskoj se vodila, kao i u mnogim drugim zemljama, oštra književna kampanja protiv »galomanije« kojoj su francuski upravitelji! poput pukovni�a Louis-Antoinea Caracciolija, kojemu se Grimm često 1zrugu1e u svOJOJ Korespondenciji, zdušno pridonosili. 35 Ono što je mislio o Petru Velikom, kojega je Voltaire toliko hvalio, i o njegovu »geniju oponašanja« Rousseau je rekao u Društvenom ugovoni, knj. II, pogl. VIII. 36 Upravo to želi ili predlaže Louis-Antoine Caraccioli, Lettres a une il lwstre morte (kneginji Sanguszko), Pariz, 1770. , pismo X X, str. 51. sq. »Nje mačka odjeća«, kako se govorilo u Poljskoj, tek se nakon 1750. počela općenito prihvaćali, na uštrb nacionalne nošnje. Većina putnika žali zbog ne stanka te nošnje koju William Coxe, Ti·avels into Poland, London, 1784 , sv. I , str. 162, drži »neobično otmjenom«. No upravo će zbog domoljublja i osla njajući se na Rousseaua mladi »rodoljubi« u velikom Sejmu, kao Jan Potocki, ponovo prihvatiti kapu opšivenu krznom i »kontuš«. (LVI) Obje rečenice kojima završava ovaj odlomak u N. započinju riječima hoću da se, umjesto treba, a Rousseau ih je dodao sa strane. 37 Prvi koji je napisao da je domovina svugdje gdje je čovjeku dobro jest, vjerujem, Euripid u svomFaetonu, bilježi Voltaire u drugom odjeljku članka »Domovina« u Questions sur l'Encyclopedie. No Fougeret de Monbron uzima od Cicerona, Twsculanae disputationes, V, 37, izreku: »Patria est ubicumque est bene« da bi ga upotrijebio kao moto svom Kosmopolitu. 38 Rousseau za Poljsku, kao konjaničku zemlju, prilagoduje ono što je na kraju Pisma d'Alambertu govorio o priredbama koje su pogodne i nužne _ za republiku. Mnogo putnika upozorava na sklonost Poljaka prema konjskim trkama i konjaničkim natjecanjima, ali ne spominju »borilišta« na koja aludira Rousseau. On Poljsku vidi onako kako ju je oslikao Rulhiere: kao naciju u ok viru koje su se »od pamtivijeka pa do uljuđenosti našega doba održali sloboda,

294


vladavina, zakoni [i običaji) kakvi su vladali medu barbarima«, kaže on u His toire de l'anarchie de Pologne, sv. I , str. 51 . (LVII) do koje se mjere srca naroda povode za očima (N.) (LVIII) neko povjerenje (N.) (LI X) Ova se rečenica u N. osjetno razlikuje: Zarobljeni su kraljevi bili nakićeni zlatom i dragim kamenjem, ali su bili okovani: eto vam dobro shva ćene raskoši. (LX) N.: do iste točke. Riječ cilja olovkom je ispisana na rubu. X (L I) N.: ... koja u Poljskoj velmože razdvaja . . . Riječi u Poljskoj dodao je Rousseau iznad retka. 39 Preporuke iz Emilea, gdje je mnogo prostora posvećeno »tjelesnom vježbanju«, udružene s preporukama iz Pisma d'Alambertu, nameću Rous seau ove savjete. Rousseau predlaže da se u Poljs�oj općenito uvede in stitucija seigneurs-commis, magisstrata kojima je u Zenevi bila dužnost da predsjedaju staleškim skupovima, pa čak i svetkovinama. »To je ustanova veoma lijepa, govorio je, i čini jednu od onih velikih veza koje narod združuju s njegovim poglavarima. « Cf. Lettre d M d'Alambert, izd. Fuchs, Pariz Ženeva, 1948, str. 173. 40 Rousseau u jednostavnoj i snažnoj formulaciji sažima ono što o tome govori Pascal u fragmentima Opinions du peuple saines. 41 Littre navodi ovaj Rousseauov primjer za ilustraciju upotrebe ovoga termina u prenesenom značenju, jer se ta riječ u ono doba upotrebljavala isključivo u umjetničkoj kritici. (LXIl)Negdje sam čitao (N.) (LXIII) Sullyja (N.) (LXIV) U N. je riječju privlačiti zamijenjena riječ izopačiti koja je prethodno precrtana. (LXV) Prethodnu misao, od riječi: a neodobravanje... dodao je Rousseau na rubu u N., bljeđom tintom i sitnijim rukopisom. 42 Pa čak i nemogućim, zato što je Rousseau u Raspravi o porijeklu nejed nakosti utvrdio da su ta dva termina međusobno povezana, osim ako se ne zalažemo za socijalnu revoluciju koju je pri tadašnjem stanju u Poljskoj smatrao katastrofom. No, »znači da vrlo slabo poznajemo ljude ako vje rujemo da se oni, pošto su već jednom dopustili da ih raskoš zavede, te raskoši ikada mogu odreći; stotinu bi se puta radije odrekli onoga najnužnijeg i više bi voljeli umrijeti od gladi nego od stida« . Zbog toga se u članku Politička ekonomija i predlažu »visoke pristojbe« na sve raskošne predmete (cf. supra, str. 47). Ali Rousseau ne vjeruje u djelovanje nameta, baš kao ni u djelovanje prisile, te se radije okreće djelovanju na navike. U svom se Nacrtu za Korziku, svodeći na minimum načelne mogućnosti koje se pružaju raskoši, pomirio s time da ustanovi zakone protiv raskoši, ali pod uvjetom da »budu manje kruti za niže slojeve. « Postupite, govorio je, »tako da se ljudi mogu dičiti time što su jednostavni, a da bogataš ne zna kako mu novac može biti na čast«. U slučaju

295


Poljaka, Rousseau pomišlja na to da tradiciju raskoši upotrijebi za nacionalnu obnovu. 43 »'I'd čudesna ustanova patrona i klijenata bila je remek-djelo politike i čovječnosti«, napisao je Rousseau u poglavlju »O rimskim komicijama« (cf. O. C., tom III, str. 450). »Samo je Rim imao čast da svijetu dade taj lijepi pri mjer, koji nikada nije bio zloupotrijebljen, a kojega se ipak nitko poslije nije držao«. No, dovoljno je čitati poljske kroničare iz 17. i 18. stoljeća, Paseka ili Kitowicza, odnosno pisce memoara poput Stanislasa-Augusta, pa da uočimo kako je ovako shvaćena klijentela jedna od bitnih crta oligarhijska-plemićke republike i, prema riječima mnogih, jedno od njezinih ranjivih mjesta. Cf. Stanislas-Auguste, Memoires, sv. I, str. 512. 44 U Poljskoj su, a još više u Litvi, susreti i izazovi ove vrste bili svakodnev na pojava medu stotinama hvalisavaca što su ih kao pratnju za sobom vodili poglavari velikaških obitelji. Cf. J. Fabre, Stanislas-Auguste Poniatowski, II, 4: Les moyens de parvenir, str. 208. sq. 45 Satiričari i kroničari saskoga doba često optužuju žene, nazivajući ih apatridima, kao najodgovornije za napuštanje nacionalne nošnje i napre dovanje galomanije. Mora da je Wielhorski to prenio Rousseauu. 46 »Umjesto da raskoš suzbijamo zakonima protiv nje, bolje ju je preduhitriti upravljanjem koje će je onemogućiti[...] Neću im držati prodike, neću im zapovijedati da imaju vrline, ali ću ih dovesti u takav položaj da će imati vrline i ne poznajući tu riječ.« Nacrt za Korzi!at (cf. u ovom izdanju, str. 149). (LXVI) N.: želje više draže... no što ih gase. (LXVII) N.: ljubav prema slobodi, to jest prema domovini i zakonima. U W je tekst na rubu ispisan olovkom. U S. piše: ljubav prema domovini, to jest

prema zakonima slobode. (LXVIIl)Rus je u N. na rubu dodano olovkom. (LXIX) U N. samo stoji: već je potpuno izobražen za ropstvo. Ali s dvadeset godina... 1ekstje u W na rubu ispisan olovkom. (LXX) koju vode strani svećenici (N.) 47 Autor Emilea i o. Konarski, koji se prihvatio obnove poljske republike

počevši od reforme školstva, slažu se u potvrdi načela što ga je postavio Mon tesquieu, Duh zakona, knj. IV, pogl. V, dajući mu punu važnost: »Upravo je u republikanskoj vladavini najpotrebnija sva moć odgoja.« Kralj Stanislav August, knez Adam Czatoryski i, možemo to pretpostaviti, glavni članovi Komisije za obrazovanje rano su se upoznali s Razmatranjima; poljski će se »akademci« i publicisti rado na njih pozivati čim budu objavljena. Za sve probleme i reforme u vezi s općim obrazovanjem u Poljskoj u vrijeme Stani slava-Augusta, upućujemo na temeljno djelo Ambroisea Joberta, La Com mission d 'Education Nationale en Pologne (1773-1794), Dijon, 1941. 48 Montesquieu, Zoc. cit., definira »političku vrlinu«, oslonac republika, »ljubavlju prema zakonima i prema domovini«. Bossuet, Discours sur

296


!'histoire universelle, lII. dio, pogl. Vl, kaže da je »Rimljaninovu suštinu činila

ljubav prema vlastitoj slobodi i vlastitoj domovini«. Idealistička Rousseauova definicija povezuje jednu od ovih definicija s drugom i slaže se s termi nologijom koja je tradicionalno prihvaćena u Poljskoj, još od vremena medu njima zakonoznanaca iz 16. stoljeća, posebno »najanarhističnijeg« · · ' Andrća Frycz-Modrzewskog. 4'1 »Jedino učenje koje priliči dobru narodu jest proučavanje vlastitih zakona« (O zakonima, Rukopis, Neuchatel, cf. O.C., tom m, str. 491). Pro gram što ga hvah Rousseau podudara se s onim što ga je u djelo proveo o. Konarski u svom Collegium Nobilium i s programom VJršavske kadetske škole. U projektu će G,:ađ�nskog odgoja, koji je o. Poplawski podnio Komisiji za narodno obrazovanje, Varšava, 1775, povijest biti stavljena u drugi plan, ali uz tvrdnju da se »upravo proučavanjem državnog prava srca najviše raspaljuju ljubavlju prema domovnn...« 1 da se u Republici Poljskoj »omladina već u školi mora pripremati za obavljanje zakonodavne vlasti«. Cf. Jobert, La Commis sion d'Education, str. 337. 50 Tekst u N. koji spominje strane svećenike točno je aludirao na teatince i pijariste koji su u Poljskoj: na veliko nezadovoljstvo konze1vativnih krugova, _ m1c1rah oko 1740. nov načm odgoJa. No, razdvajajući ova dva termina, Rous seau se odaziva na kampanju koja je pobudila veliku pozornost, a pokrenuta .1e nakon 1745. u Poljskoj protiv stranih, naročito francuskih odgajatelja. Lou1s-Antome �aracc1oh, premda pripada njihovu cehu, predlaže da se svi oni 1zagnaju 1z Poljske I da se ostane pri zavodskom odgoju koji osiguravaju .1ezu1t1. Cf. La Pologne telle q11'elle a ete, telle qu 'elle est, te/le qu'elle sera, Varšava, 1774, 2. dio, str. 8. i ] 5. 51 Vrlo kratko i nekako prezirno prema svemu što se tiče odgoja, Mably _ _ �aprouv obasipa hvalom kozmopol1tsk1 program. »Vrijeme je«, kaže on, »da filozofija naplJkon prodre _u Poljsku i s_ vaših sveučilišta istjera bijedne studije kor SU opaSlllJI Od neznanJa.« _Ako I pnstaJe na to da dade prostora poljskom drzavnom,pravu, �1111 to u_ vezi s proučavanjem prirodnog prava i političkoga prava � Evropi. Sto se tiče pravila što ga je postavio Rousseau i koje će Kom1s1.1a za obrazovanJe, ustanovljena u Poljskoj nakon 1774. vrlo neposred no provesti u djelo, ono je postavljeno u članku Politička ekonomija: »Javni je odgoJ, prema pravilima što ih propisuje vlada i pod upravom magistrata što ih postavlja suveren, dakle, jedna od temeljnih maksima narodne ili legitimne vladavine« (cf. supra, str. 33). (LXXI) Moraju uvijek biti samo stanje kušnje kroz koje će se on još više uspeti (N.) (LXXII) obrate veliku pozornost (N.) (LXXIII) Riječ po ustavu države u N. je Rousseau dodao izmedu redaka. (LXXIV) koju čak i siromašni (N.) (LXXV)pa čak i pred djecom velikaša (N.) 52 U članku Politička ekonomija, (supra, str. 34), Rousseau je dužnost _ magistrata »predodrcdenih da budu na čelu tome odgoju koji je zasigurno

297


najvažniji posao države« povjerio umirovljenim visokim funkcionerima. Sada zamišlja da će školski starješine kasnije nastaviti karijeru na visokim državnim dužnostima. Nijedno od ovih rješenja, naravno, neće u Poljskoj biti provedeno u djelo, ali će uoči velikoga zasjedanja Sejma, »akademci«, svjesni svojega do stojanstva, zahtijevati da se državne službe ubuduće podjeljuju samo na os novu sveučilišnoga naslova i da služba u nastavničkom zvanju omogućava dodjelu plemstva. 53 »Nitko ne smije po staležu biti magistrat ni po staležu vojnik. Svi moraju biti spremni na to da bez razlike obavljaju službe koje im domovina nametne. Na otoku ne smije biti drugoga stalnog položaja do položaja gradanina, a samo on mora obuhvaćati sve ostale.« Nacrt za Korziku. Cf. supra, str. 147. 54 Wielhorski je vjerojatno bio obavijestio Rousseaua o ljutnji koju je medu šljahtom pobudilo osnivanje »Zavoda za plemiće« o. Konarskog u koji su se odista primali samo sinovi velikaških obitelji. U jednom je Lettre sur l'education, Varšava, 1757, Pyrrhys de Varille silno hvalio »ravnatelje te Akademije« što su od nje stvorili pripremnu školu za visoku upravu; ali su drugi bili ozlojedeni zbog uvrede nanijete jednakosti šljahte i tražili zatvaranje »tih pomodnih internata«. Je li uopće nužno podsjetiti na to da odgoj u zavodima, koji se, iz francuske perspektive, u Emileu prosuduje tako pogub nim, u »republikanskoj« državi postaje ne samo mogućim, nego i nužnim?

55 Tu su potpore postojale i u Poljskoj, u vidu zaklada što su ih ustanavile velikaške obitelji. Nekoliko ih je u Zavodu za plemiće utemeljila obitelj Tarlo, a mnogi su učenici Kadetske škole koju je osnovao Stanislav-August, kao Kos ciuszko, bili uživaoci potpore. No, Wielhorski je dobro pazio da Rousseaua ne obavještava o tim pojedinostima. (LXXVI) budalastih (N.) (LXXVII) UD.je tiskana pojedinačnom za što V. pogrešno pretpostavlja da je preuzeto iz W. (LXXVIII) N.: i vrhovni sta1ješine Zavoda, što V. pogrešno čita kao: zavodski predstojnici i starješine. (LXXIX) N.: da će časnim ljudima; S.: da će svim rodoljubima i časnim

ljudima.

(LXXX) U N. je Rousseau precrtao prvotna savjetnici i zamijenio ga s

načelnici kantona. (LXXXI) govornici, sudski službenici (N.)

56 U Rousseauovo vrijeme nije bilo ničega čuvenijeg niti se ičemu više iz rugivalo negoli propisu iznesenom u drugoj knjizi I::;milea: »Prvi odgoj mora imati odričan vid. On se ne sastoji u poučavanju vrlini i istini, već u očuvanju srca od poroka i duha od zablude.<, Nova se Rousseauova originalnost sastoji u pokazivanju pogodnosti što ih s tim u vezi pruža »dobro opće školovanje« [education publique].

298

Razmatranja o vladavini u Poljskoj 57 Prikladan, koliko i načelan ustupak: obojicu je sinova grofa Wiel borskoga, dakako, odgajao odgajatelj. 58 U nedostatku takve institucije kojoj se divi Rousseau, Konarski u Ordinations otkriva da su u Zavodu za plemića postojale slične igre i m voji s običaji. Učenici su se uvježbavali u predstavljanju svih upravnih i državnih ličnosti, podrazumijevajući pod tim i kralja i primasa, a u vezi s time su im se davale i vježbe. (LXXXII) U N. je Rousseau precrtao riječ rukovoditi i zamijenio je riječju ravnati. (LXXXIII) priznat ću (N.) (LXXXIV)Ljuti me (N.) (LXXXV) sve zamisli (N.) (LXXXVI) U cijelom se ovom prethodnom paragrafu, što ga je Rousseau dodao na rubu u N., nalaze brojna precrtavanja. (LXXXVII) Riječ uostalom ne nalazi se u N. (LXXXVIII) zaista je u N. olovkom ispisana na rubu. (LXXXIX) čovjeku samo izvanjsko (N.) (XC) vladanje je u N. _na rubu dodana olovkom. (XCI) Ovako se rečenica može pročitati u W No, u iskošenom Rous seauovu rukopisu ništa nije lakše nego pobrkati i (et) i ono (ce). Odatle pouka: zbog filozofije koja propovijeda i ubija. Tako i stoji u S., kao i u dodatku olov kom ispisanom na rubu u N., te su se toga držali D. P. i sva izdanja. U N. se najprije moglo jednostavno pročitati: razvit ćete u njima onaj kvasac koji još

nije ishlapio zbog izopačenih mudrih pravila i otrcanih ustanova.

59 Stvaranje Komisije za narodno obrazovanje, koju je pokrenuo kralj, a predsjedavao joj njegov brat Mihail Poniatowski, te u kojoj je sjedilo nekoliko najviših državnih ličnosti, kao i način na koji je ona shvatila svoju ulogu, u pot punosti su izmedu 1774. i 1792. ostvarili ovu Rousseauovu želju. (XCII) Riječi: one koji je budu učinili, održali sretnom i slobodnom dodane su olovkom na rubu u N. (XCIII) i obnavljajući (N.) (XCIV) koje vas sablažnjuju (N.) (XCV) Ova je rečenica olovkom dodana u N. (XCVI) Ovaj se naslov nalazi u W. u zaglavlju f'O 22. Na rubu u N. može se pročitati precrtani naslov: Država je prevelika. Lijek za to, Rousseauovom rukom zamijenjen riječima: Glavni porok, lijek koji valja potražiti. Riječ kor jeniti, ispisana olovkom, stavljena je umjesto glavni. (XCVII) N.: od prvoga koraka. (XCVIII) U N. stoji samo koji uništavaju. (XCIX) I u W, kao i u N., stoji uzajamno se promatraju. Ali se u S. i u svim izdanjima nalazi: uzajamno se čuvaju.

299


(C) U S., kao i u N., može se pročitati: vlastitom množinom (par leur

propre masse).

60 »Demokratska vladavina odgovara malim državama« (Društveni ugovo,; knj. III, pogl. III) i, uz još veće ograničavanje (ibid., knj. III, pogl.

VIII): »Demokracija (pristaje samo) malim i siromašnim državama.« U Rousseauovim očima, glavna drama Poljske leži u tome što je tu riječ o demokraciji u velikoj državi. No, čak i postavka koja slijedi iz navedenoga: »monarhijska vladavina odgovara velikim državama« ima samo teorijsku od nosno, da tako kažemo, geometrijsku vrijednost: uprava će praktično uvijek biti bolja u maloj državi. Je li uopće potrebno podsjećati kako za Rousseau procvat nije isto što i bogatstvo, nego mu se čak i suprotstavlja? (CI) takva vladavina (N.) (CII) Rousseau je u N. bio najprije napisao u njima, a zatim sam ispravio u: među njima. 61 Ovo je savjet koji je tradicionalno izazvao najviše odbijanja kod Rous seauovih poljskih čitatelja, od Wielhorskoga do suvremenih komentatora, savjet zbog koJega se njegov projekt najradije optuživao kao sanjarenje. Sigur no je da je u 18. stoljeću poljsko-litavski politički i administrativni dualizam postojao još samo kao apsurdan formalizam koji udvostručuje broj državnih magistratura i sudskih nadleštava i time naposljetku paralizira njihovo funkcioniranje. Stanislav-August, nalazeći nadahnuće prije svega u primjeru francuske monarhije, uzalud se trudio da tome doskoči, a taj je trud oko centralizacije bez sumnje odgovarao imperativu očuvanja postojećega stanja. No Rousseau šire sagledava stvari: lublinska Unija činila mu se primjerom koji navještava onu federativnu ideju što će, po njegovu mišljenju, omogućiti sređivanje problema strukture velikih država, kao i statusa pojedinih skupina država koje su istodobno međusobno izjednačene i različite. U vezi s »ovim posve novim pitanjem«, mjestom što mu ga je on posvećivao u svom projektu oPolitičkim ustanovama, traktatu koji je o tome namjeravao napisati (ili ga je možda i napisao), upućujemo na tekstove i dokumente sakupljene u indeksu u: Vaughan, Political TVritings, članak »Federacija«. Ironijom sudbine, trostruka će podjela: Litva, Malopolska, Wielkopolska, grubo uzevši, poslužiti na kraju za određivanje granLca dijelova koje su između sebe podijelile tri sile: Rusija, Austrija i Pruska. Sto se tiče »razgraničenja« koja je Rousseau priželjkivao za Poljsku kao manje zlo ili možda i kao nešto dobro, kako bi se otklonio problem otpadnika (danas bismo rekli: nacionalnih manjina), prva je dioba na najciničniji način opovrgla te nade. Godine je 1772. stara poljska država brojila otprilike 55% katolika poljskog porijekla prema 45% pripad nika raznih »manjina«: Ukrajinaca, Bjelorusa, Litvanaca, Nijemaca, itd. Nakon diobe će taj omjer biti obrnut, jer će Austrija, a naročito Prusija pripojiti teritorije gdje je poljski element bio većinski. Istraživanja koja su poduzeli suvremeni poljski povjesničari, posebno g. Boguslaw Lesnodorski, omogućila su točno utvrđivanje ovih podataka. (CIII) Rousseau je precrtao prvobitni naslov ispisan na rubu u N.: Gdje leži suverenost? i iznad toga napisao sitnijim rukopisom: Pitanje triju staleža.

300


(CIV) gotovo cijele (N.) (CV) U N. još stoji: i kojega se ne odriču postajući senatori. 62 Druga knjiga Pfeffelove rasprave, str. 70, počinje takvim iskazom, već _ ritua�mm u rasp�avama onoga doba: »Republikom Poljskom upravljaju tri staleza, svi neov1sm Jedan o drugome: to su kralj, Senat i viteški stalež.« Primijetit ćemo da Rousseau ova tri pojma nabraja obrnutim redom i da Mably, suočen s ovim temeljnim razlikovanjem, reagira s daleko manje odlučnosti. »Vaša je republika, kažu, razdijeljena na tri staleža: kralja, Senat kojemu treba pridodati i ministre ili visoke službenike krune i vojvodine Litve, te plemstvo. Kažu još i to da zakonodavna vlast počiva u ova tri staleža okupljena u Sejm. Ne mislite li, g. grofe, da je ovakvo rješenje duboko pogrešno?...« (Du gouvernement de laPologne, pogl. II, str. 13). Tako Mablyne ospornva načelo, _nego samo prigovara poteškoćama u funkcioniranju koje nastaJu iz m1JešanJa razhč1t1h vlasti. Rousseau odmah zalazi u bit stvari naime u to _ da samo šljahla u P_oljskoj čini »suverena«, svejedno naglašavajući, s više 1rom3e nego negodovanJa, svu paradoksalnost u položaju te suverenosti. (CVI) N.: poništavanje zakona. (CVII) to podržavam olovkom je na rubu dodana u N. (CVIII) ne mogu (N.)

(CIX)s obzirom na to da (N.) (CX) U N. piše: i najograničeniji mogu shvatiti. (CXI)_D N. jePoljska P
što u 1zdan31ma, međutim, ni3e zadržano.

63 Posve suprotno ovome, Mably, Du gouvernement de /a Pologne, pogl. VIII, str. 99: određuje da »senatori ne smiju imati nikakva udjela u zakonodavnoJ moći«, nego da »upravo u ruke Senata, kojemu će kralj tek predsjedati, treba položiti svu izvršnu moć«. 64 Prema Rousseauu, nema i ne može biti »prirodnoga prava« u onom smislu u kojem ga razumiju pravni pisci, a isto tako i Diderot u svome članku »Prirodno pravo«. Rousseau je u tom članku uvijek vidio samo »filozofsku« deklamaciju koja pojam »opće volje« pogrešno tumači kao »zajedničku želju ljudske vrste«. Ne može, dakle, postojati »prirodni zakon«, čak ni na prilično neodređen i nedosljedan način na koji Locke vjeruje da se može prihvatiti taj pojam._ Pl>'.a je_ verzija Dništvenog ugovora savršeno eksplicitna u pogledu tih razhč1t1h p1tan1a (cf. O.C., tom III, str. 382-383). No, postoji zakon Prirode (1h pnrodni zakon) u onoj mjeri u kojoj je Priroda, Božji svjedok, od svakoga čcwjeka načinila slobodno i razumno biće, barem potencijalno, ljudsku osobu č1Je građansko stanje priziva i mora omogućiti procvat. Upravo u tom smislu piše Rousseau u svojimLettres de la Montagne (VIII. pismo) da je i »u samom prirodnom stanju �vjek slobodan samo pod zaštitom prirodnoga zakona koji svima zapovijeda«. Sto god o tome govorio Vaughan,Political Writings, sv. II, str. 235, b1lJ. 1, postavke ovakve vrste 1z Rousseauova pera dvosmislene su samo prividno i ne pokazuju nikakvu proturječnost s cjelinom njegove misli.

301


Svako društvo koje u načelu iz političkoga tijela isključuje jedan dio svojih članova, počinja zločin protiv zakona prirode. 65 Zauzimanje ovakva stava u korist onih koji u Poljskoj »nisu ništa«, u ovom posebnom slučaju seljaka koji predstavljaju četiri petine stanovništva, isključuje svaku sentimentalnost i stoga odudara od deklamacija koje u to doba bijedu poljskih seljaka (i to vrlo pretjerano) pretvaraju u neku vrstu književne teme. »Poljska je«, kaže opat Coyer, »svoj narod brojala zajedno sa stokom sa svojih polja. Senat [...] bez uzbuđenja gleda robovanje pet do šest milijuna ljudi koji su bili sretniji nekoć dok su bili Sarmati.« Mably ne propušta priliku da i on doda svoju. »Vaša sela«, kaže, »ne bi nastavala prosta stoka kad bi se zakoni udostojili da sa seljacima postupaju kao s ljudima.« Ništa nije udaljenije od te razmetljive,a katkada i tendenciozne filantropije (kao kada se Grimm, na primjer, time kočoperi da bi osjetljive duše okrenuo protiv kon federata), od Rousseauova stava. (CXII) Kada bi shvaćali koliko je tvoj jaram stroži od surovosti tiranskaga jarma (N.); Kada bi shvaćali koliko su zakoni stroži od surovosti tiranskoga jarma (S.) 66 Zato što je žrtvovanje prirodne slobode cijena za građansku slobodu i što »sloboda ne može opstati bez vrline« (Politička ekonomija, cf. supra, str. 32). Već je u Raspravi o nejednakosti Rousseau ukazivao na »učmalost potči njenih naroda« koji, po Tocitovim riječima, »mirom zovu najbjednije rop stvo«. Ono što vrijedi za nacionalnu neovisnost, također vrijedi i za građansku slobodu: u poljskim arhivima onoga doba nalazimo brojne molbe pojedinih seljaka koji odbijaju da budu oslobođeni i traže da im bude ostavljen status »kmetova«. 67 »Budući da sloboda nije plod svih podneblja, ona nije dostupna ni svim narodima. Što više razmišljamo o tom načelu koje je utvrdio Montesquieu, više nam se čini istinitim«, izjavljivao je Rousseau u Društvenom ugovom, knj. III, pogl. V III. Rado bismo znali koji su to »novi dokazi« koji mu godine 1770. omogućuju da još jednom potvrdi ovu izreku. Riječ »narodi« ovdje je višeznačna, jer se može shvatiti u nacionalnom smislu, ali i kao slojevi stanov ništva. Možda u ovom odlomku treba vidjeti aluziju na narodne ustanke, žes toka, ali neodređena značaja: etničkog, vjerskog, društvenog, zbog kojih je,na poziv Gervaisa Linczewskoga, episkopa perejaslavskog, i ostalih takvih »splet kara«, još od 1768. krv tekla »ukrajinskim« pokrajinama u Poljskoj. (CXIII) Izvorni je naslov u N. glasio: O od,ianju državnog ustrojstva, a Rousseau ga je izmijenio u: O sredstvima za održanje državnog ustrojstva. (CXIV) N., D. P. i V.: Što je to očuvala zakonodavstvo sve do sada? S.: Što

čuva zakonodavnu vlast? (CXV ) N.: gotovo stalna. (CXVI) izvršne je u N. izostavljeno.

68 »Što više povećavate broj zakona, više ih činite vrijednima prezira«, kaže se u članku Politička ekonomija (cf. supra, str. 27), a u fragmentu naz vanom O zakonima ova se tema naširoko preuzima: »Kada bi me tkogod pitao

302


koji je narod od svih najporočniji, bez oklijevanja bih mu odgovorio da je to narod koji ima najviše zakona...« (cf. O. C., tom 111,493). 69 Suprotno načelu »izopačivanja«, postavljenom u Društvenom ugovoru, knj. III, pogl. X, »vladar« nije uzurpirao suverenost; ona je izazvala vlastitu uzetost.

(CXVII) prema uzwpaciji vlasti (N.) (CXVIII)prema vojnoj vlasfi (N.) (CXIX) Da se izvršna moć (N.); cijela je u W dodana iznad retka. (CXX) N.:jedne jedine obitelji. (CXXI) na temelju toga istog dijela (N.) (CXXII) Riječ u malim stvarima dodane su olovkom u N. (CXXIII i CXXIV) ponekad ... ponekad (N.) 70 Pacta conventa, prema Pfeffelu, Etat de Za Pologne, str. 73, »vrsta su

kapitulacije koju nacija propisuje svom suverenu od vremena kralja Ludovika Velikog i godine 1370«. Zapravo, kako to precizira Baudeau, Lettres sur la Pologne, str. 134, tek su od vremena Henrija III. iz kuće Valois pacta conventa dobila imperativan i redovan oblik, a kraljevska je vlast postala »uvjetnim pravom«. Pac/a conventa na koja je pristao Stanislav zauzimaju kod Pfeffela petnaest stranica (str. 243-258) koje je Wielhorski, s nekakvom nemi losrdnom sitničavošću,popratio bilješkama. 71 Već je Vaughan, Political Writings, sv. II, str. 392-393, bio primijetio predviđajući značaj ove reč�nice (cf. također, supra, str. 190: »...vidite Engle sku, a uskoro ćete vidjeti i Svedsku«), te u isti mah opovrgnuo tradicionalno tumačenje koje je u ovom odlomku vidjelo aluziju na državni udar od 19. kolovoza 1772. i prebacivalo posljednju redakciju Razmatranja u vrijeme nakon tog datuma! Dosljedno tome, Vaughan je predlagao vraćanje do nesuglasica između novoga kralja i staleža, a u vezi s krunidbenom zakletvom (srpanj 1771- veljača 1772). No, možemo se vratiti još dalje unatrag. Budući se Gustav III. već nekoliko tjedana nalazio u Parizu kada je u veljači 1771. do znao za smrt svojega oca Adolfa Frederika, nije naročito tajio ni sporazum o kojem je pregovarao sa Choiseulom,ni svoju namjeru da nastavi »autoritarnu reformu« koju je njegov otac bio prisiljen napustiti. U Correspondance litteraire od travnja 1771. Grimm mu se prilično jetka izruguje što blagona klonim uhom sluša verziju o poljskim poslovima kakvu mu prikazuje g. de �ulhiere kojega je zbog toga navodno netom naimenovao za historiografa Svedske uz godišnju potporu! S druge strane znamo da je čovjek koji će us koro postati Gustav III, pozvao Rousseaua davmu čita svoje Ispovijesti. Ovo što je u dva navrata rečeno u Razmatranjima o Svedskoj, ne ukazuje na Rous seaua kao na proroka, ex eventu ili ne, već samo kao na dobro obaviještenu osobu. 72 Ovo je druga eventualnost predviđena u Društvenom ugovoru, knj. III, pogl. X: »Isti slučaj događa se kada članovi vlade prisvajaju svaki za sebe vlast

303


koju mogu izvršavati samo kao tijelo ... Onda imamo, Lako reći,toliko vladara koliko i magistrata« (O. C.,Lom III,str. 423). (CXXV) cijelom silom (N.) (CXXVI)jedino djelotvornim (N.) (CXXVII) N. i izdanja: da biste izbjegli tu lošu stranu. (CXXVIII)su se... činili (N.) 73 Ovo je izravno usmjereno na Mablyjevu sugestiju (cf. O. C.,tom III, str. 973) [bilj. 63 u ovom izd. - op. pr.], a posebno se odnosi na knjigu III, pogl. XVIIl. Društvenog ugovora, »Način da se spriječi uzurpiranje vlade«, budući da »sve vlade svijeta,koje su jedanput prigrabite javnu silu,uzurpiraju prije ili kasnije i suverenu vlast«. 74 Ovo se opet odnosi na Mablyja (cf. Mably, Oeuvres completes, London, 1789, sv. VIII,Du gouvernement et des loix de la Pologne, str. 106) koji, radi sprečavanja ministarskog despotizma, predlaže dodjeljivanje dužnosti samo na četiri godine, kao i to da svaki ministar bude samo predsjednik šesteročlanog vijeća. 75 Cf. način na koji tu zamisao Rousseau prikazuje u svojim »izvacima« iz Polisinodije, pogl. VI: »Izmjenjivanje odjela« i VII: »Ostale prednosti ovog izmjenjivanja« (cf. O. C.,tom III,str. 624. i 629). (CXXIX) svake godine (N.) 76 Kralj Poljske zapravo raspolaže prinosima s »krunskih zemalja« (ot prilike 3 % teritorija) koji mu osiguravaju osobni prihod,a osim toga raspolaže i s nekolitso stotina starostija koje podjeljuje za učinjene usluge ili izvršene dužnosti. Sto se pak tiče poreza,kako ćemo kasnije vidjeti (Privredni sustav), o njihovu se uvođenju tek raspravlja! Ako je August III. i bio sporazuman s redovnim sazivanjem Sejma (šestotjedno zasjedanje svake dvije godine), bilo je to zato što takvo sazivanje ni na koji način nije smetalo njegovoj nepokret nosti. >>fokom trideset godina njegova kraljevanja, primjećuje o svom prethodniku Stanislav-August, nijedan saziv Sejma, još od 1736. godine, nije bio uspješan. Svi su bili raspušteni, a da prethodno nisu donijeli nikakvu konstituciju (tako se u Poljskoj nazivao svaki zakonodavni akt koji je imao zakonsku snagu).« Kada bi rasprave postajale neugodne ili bi, naprotiv, izgledalo da će krenuti pozitivnim smjerom, kralj bi nekoga od poslanika potaknuo da prekine zasjedanje Sejma i pohitao bi natrag u svoju izbornu kneževinu u Saskoj. 77 O ovom se sredstvu govori u poglavljima XII. i XIII. knjige III: Kako se održava suverena vlast. Ono se sastoji u određivanju datuma za povremene skupštine, bez »ikakva drugoga formalnog saziva«, a usput, da bi se izbjegla svaka povlastica ili lokalni utjecaj,i u tome da »u njoj [državi] nema glavnoga grada, već da vlada stoluje naizmjenično u svakome gradu i da se tu,također redom,okupljaju svi staleži zemlje.« Poljsko je državno ustrojstvo djelomično okrenuto u tom smjeru,jer se jedno od tri zasjedanja Scjma održava u Grod nom.

304

Razmatranja o vladavini u Poljskoj 78 Poznato je s kakvom se odlučnošću _ u Dmštvenom ugovom, knj. III, gl. po XV,_ »O zastupmc1�a 11! predstavmc1ma« u s�mom načelu osuđuje predstavmčka demokrac1Ja: »... u trenutku kada Jedan narod bira sebi predstavnike, on više nije slobodan, on više ne postoji.« Ovdje se Rousseau pokazuje nešto manje radikalnim, ali pod uvjetom da ti predstavnici budu u potpuno određenom smislu te riječi, samo zastupnici [deputes] (O. C., to:ii. III, str. 428. i 431 ). (CXXX) od engleskog ustrojstva (N.) (CXXXI) Riječi svojim opunomoćiteljima olovkom su na rubu dodane u N. (CXXXII) U N. piše samo: ne dodaje tomu nikakve kočnice kojima bi im odredio način na koji će tu moć koristiti. Ispravci dopune olovkom su ispisani na rubu. (CXXXIII) duboko uvjeren (N.) (CXXXIV) Riječi ili pokrajine dodane su olovkom u N. 79 Rousseauov se zahtjev suprotstavlja Mablyjevu shvaćanju, jer je ovaj posljednji uvjereni protivnik imperativnoga mandata i izvještavanja o man datu. »Poslanici, kaže on, primaju upute ili naredbe koje njihovo zaduženje čine beskorisnim. Moraju biti tvrdoglavi da ne bi ispali vjerolomni; pa ako je njihov sejmik u krivu,njima više nije dopušteno da budu u pravu...« (cf. Mably, Oeuvres completes, sv. VIII, str. 16). Valja primijetiti da Mably priželjkuje skupštine čiji bi datum održavanja (a on dodaje i mjesto) bio nepromjenljivo određen, ah zato da b1 se IZbJeglo previranje na predkomicijskim sejmicima. Drži duboko pogrešnim da se »svako vojvodstvo navikne na to da suvereno sudi i odlučuje o poslovima o kojima samo cijelom nacionalnom tijelu pripada da odlučuje.« 80 A ne u načelu Ziben1m veto koje se često takvim ocjenjuje u literaturi o izborima onoga doba! Ovaj iskaz poštovanja sejmicima u kontrastu je s iz rugivanjem pisaca memoara i s prezirom što ga prema njima pokazuje Mably. 81 U ovim su pozivima na zasjedanje specificirani poslovi o kojima će Sejm » a prije toga i sejmici » morati raspravljati. Mably,naprotiv,preporučuje da se ta praksa ograniči na izvanredna zasjedanja Sejma. (CXXXV) ne vidim ni najmanje štete (N.) (CXXXVI) Rousseau je u N. najprije bio napisao: nikakvu ulogu u upravi, zatim je na rubu,drukčijim rukopisom,unio točnije određenje: nikak iu ulogu u pojedinostima uprave. (CXXXVII) svojih naredbodavaca (N.) (CXXXVIII) o nekom pitanju (N.) 82 Ti sejmici nisu bili ukinuti i Pfeffel ih spominje u svom poglavlju o Posebnim skupštinama, ali se izgubio običaj njihova održavanja. I to ne svug�je'. budući da Mably _(cf._M_ably,O�uvres completes, sv. VIII,str. 39) želi »spnJeč1t1 da se IZVJeštaJOI seJm1c1 zadrzavaJu na tvrdoglavom zanovijetanju svojim poslanicima i o ukazima zakonodavnog zasjedanja Sejma«.

305


(CXXXIX) N.: Neka, ako treba, čak i glavu daju odsjeći svojim izasla nicima, obave li svoju dužnost nesavjesno. (CXL) Riječi: ako prosude da je to na mjestu olovkom su ispisane u N. (CXLI) Sve se ovo vrlo jasno izvodi iz načela izloženih u Društvenom ugovoru (N.) (CXLil)mogle bi (N.) (CXLIIl) ali ako uklonite (N.) (CXLIV) U N. stoji: trajanje tih zasjedanja Sejma, a izvanrednih je do dana tintom iznad retka. 83 Odgovor Mablyju koji je žestoko prosvjedovao (cf. Mably, Oeuvres completes, sv. VIII, str. 17) protiv tradicije prema kojoj je trajanje zasjedanja Sejma bilo određeno najviše na šest tjedana i vidio je u tome »ostatak negdašnjega sarmatskog barbarstva«, sredstvo kojim se »poslovi pritješnjuju«. 84 Pribjegavanje Društvenom ugovoru, u jednome od njegovih bitnih na čela, omogućava Rousseauu da se pridruži Mablyjevoj želji čiju je osnovanost svakako morao osjećati! 85 Sejm izabran 1788. proglasit će svoj saziv stalnim, ali će nakon isteka roka od dvije godine udvostručiti broj svojih članova, organizirajući 16. stu denoga 1790. nove izbore. Odatle mu i ime »Veliki Sejm«. 86 Naročito poglavlja I, II. i I V u knjizi II, te poglavlje XV u knjizi III. 87 Mably je, zapravo, imao hrabrost da osudi podjednako i libenun veto i konfederacije (cf. Mably, Oeuvres completes, sv. VIII, str. 27-29), svejedno naglašavajući paradoks koji se sastoji u tome da se njihovo dokidanje pre poruči barskim konfederatima. U vezi s time će se, posredstvom Wiel horskoga, zametnuti polemika između njega i Rousseaua.

(CXLV) Općenito, da bi se na zasjedanjima Sejma uštedjela vrijeme (N.) (CXLVI) N.: beskorisne fonnalnosti, na rubu izmijenjena olovkom prema naputku iz W (CXLVII)uRimu (N.) (CXLVIII) rasprave (N.) (CXLIX) sve one koje se mogu (N.) (CL) U N. stoji Wilske. 88 Godine je 1717. Sejm u zakletvu velikih vojskovođa (hetmana) unio klauzulu kojom im se zabranjivalo da republičke čete upotrebljavaju za uspos tavljanje reda na zasjedanjima Sejma, u nižim i vrhovnim sudovima. 1a je zabrana samo dala još više maha naoružanim stražama koje su se trudile da za račun sukobljenih strana nadziru održavanje sejmika, a napose upravnih i bilježničkih sudovanja.

306

Razmatranja o vladavini u Poljskoj f

89 Ovaj termin Pfef el, Etat de Za Pologne, str. 135-136, primjenjuje na »ovjerovljenje poslaničkog mandata« i potanko objašnjava mehanizam toga postupka. 90 Randomski su »dikastcrij«, neku vrstu državnoga vijeća za proračun prihoda i rashoda, sačinjavali senatori određeni odlukom Sejma i povjerenici koje su obično birali »izvještajni« sejmici. Glavna mu je zadaća bilo ispitivanje računa što su ih podnosili veliki rizničari i hetmani. Ukinut odlukom.sazivnoga zasjedanja Sejma iz 1764., zamijenjen je Komisijom za riznicu. Sto se pak Vrhovnoga suda tiče, tim se imenom u Poljskoj obično nazivao sud što ga je ustanovio kralj Stjepan Batory i koji je stolovao u Piotrk6wu prilikom jesenskog i zimskog zasjedanja i u Lublinu prilikom proljetnog i ljetnog za sjedanja. Ovaj je kasacioni sud, kojemu su se na razmatranje podnosite tako zvane »zemaljske« presude što bi ih donijeli mjesni sudovi, također donosio prvostepene presude o prestupima u nesavjesnom obavljanju službe. Provjera je ovlaštenja za te organe nedavno bila pojednostavljena, jer im je naposljetku bila paralizirala rad. Stanislav-August u svojim Memoarima (sv. I, str. 26-34) pripovijeda o slikovitom i sablažnjivom zasjedanju Suda u Piotrk6wu kojemu je po prvi put u životu prisustvovao 1749. godine: kako je većina lauduma bila odbačena ili su ih, točnije rečeno, suprotstavljene strane silom uništile, dogovorena je da se utvrdi »nepostojanje Suda« i Poljska je cijelu jednu godinu ostala bez vrhovnoga suda. »Ništa se, međutim, izuzetno nije dogodilo,« filozofski zaključuje kralj, »javni red i mir nisu bili narušeni. To s jedne strane dokazuje koliko je u ovoj naciji malo opačine, a s druge, da do revolucije, kada neka nacija za nju (kako kažu Englezi) nije zrela, unatoč najčudnijim zbivanjima, nikako i ne dolazi.« 90Laudum je potvrda kojom službenici koji su u svakom vojvodstvu za to nadležni potvrđuju da je dotični kandidat izabran na redovan način. No od bijeni kandidati mogu protiv Zauduma podnijeti i druge spise: pisana saop ćenja, prigovore, priznanja, itd. 92 Johnu Wilkesu (1727-1797), zastupniku u Domu općina 1761. go dine, bio je tri godine kasnije, nakon kampanje koju je s pomoću tetaka vodio protiv vlade, pa čak i protiv kralja, oduzet mandat odlukom Gornjega doma. Protiv njega je podnesena tužba, pa je pobjegao u inozemstvo, ali je nakon povratka, godine 1768. osuđen na dvadeset i dva mjeseca tamnice. Za vrijeme Wilkesova zatočeništva, jedna ga je londonska općina ponovo izabrala za zas tupnika, ali je taj izbor poništen, pa je godine 1769. izabran po treći put, a nedavno mu je bilo uskraćeno pravo da bude biran i »za stalno« je isključen iz Doma općina. Godine 1771. postao je šerifom, a 1774. gradonačelnikom Lon dona, te je 1781. ponovno izabran za zastupnika, a da nitko protiv toga nije prosvjedovao. O tome da je Wilkes u očima Jean-Jacquesa »običan smut ljivac«, svjedoči odlomak izLettres de Za montagne, pismo IX, cf. O. C., tom III, str. 875-6, u kojem sebe samoga na zajedljiv način uspoređuje s Wilkesom. 93 Kaže se o nečemu »što služi kao primjer za kakvu teško izvedivu stvar i olakšava je«. Littre, pod natuknicom »Planche n° 2. preneseno značenje i raz govorni jezik«, donosi ovaj Rousseauov primjer, pored jednoga Saint-Simo nova teksta.

307


(CLI)bi se mogli (N.) (CLII)došao u (N.) (CLIII) Ove su riječi u N. dodane olovkom. (CLIV) Ista opaska kao i za CLXXII. (C:LV) Ista opaska kao i za CLXXII. (CLVI) kada se revan građanin (N.) 94 Knjiga u koju moraju biti upisani potomci plemićkih obitelji da bi imali pristupa državnim službama. 95 Pfeffel daje arhaičnu definiciju ovoga naziva: plemićka kapetanija. Primjer: u osam okruga Krakovskoga vojvodstva nalaze se tri grada. Zapravo su gradovi jednostavno uredi koji su većinom pridodani glavnom gradu pojedinog okruga. 96· Cf. Sanjarenja, O. C., Pleiade, sv. I, str. 1045: »... neka stara pjesma koja vrijedi više od suvremenog okolišanja«. (CLVII) U N. jednostavno piše: natjerati druge da gube vrijeme, te izo stavlja: u neradu. 97 Rousseau se, dakle, suprotstavlja Mablyju koji od Senata hoće načiniti nosioca izvršne vlasti, ali isto tako i poznavaocima prava (cf. Pfeffel, Etat de Za Pologne, str. 82) koji bi htjeli da Senat bude nekakav Gornji dom, ekvivalent Domu lordova. U poljskoj praksi, proglašenje zakona pretpostavlja slaganje svih »triju staleža«. 98 Od zasjedanja Sejma iz 1768. godine, navodi Pfeffel, op. cit., str. 83, poljski se Senat sastoji od 153 člana, umjesto od 146 koliko ih je imao ranije, te donosi popis njihovih kategorija. Tu brojka otprilike odgovara trećini od broja predstavnika što ih biraju 64 sejmika. 99 Podsjećanje na Društveni ugov01; knj. II, pogl. III. (str. 372): »Važno je [...] da u državi 9ema zasebnog društva i da svaki građanin daje svoj glas po vlastitoj volji.« Clanak Politička ekonomija isto tako ukazuje (cf. supra, str. 21) na opasnost u koju državu dovode »prešutna ili izričita udruženja koja na toliko načina preinačuju izgled javne volje utjecajem svoje vlastite. (CLVIII) izazvalo mnogo uznemirenosti i da bi odviše nalikovalo... (N.) (CLIX) kada se skupština prometne u graju (N.) (CLX) i procvata (N.) 1oo Rousseau se pokazivao većim optimistom u Društvenom ugovoru kada je spominjao okupljanje rimskoga naroda (knj. III, pogl. XII) i »većinu meteža što su se javljali u rimskim komicijama (pogl. XIV) pripisivao neznan ju ili kršenju pravila prema kojemu u takvoj prigodi prestaje »svaka nad ležnost vlade«. 101 Vojvode (poljski je naziv wojewoda što dolazi od glagola s istim značenjem kao i ducere), prema Pfeffelu, odgovaraju »nekadašnjim nje mačkim vojvodama«; kastelani su isprva bili zapovjednici tvrđava. Senat sači njava: 17 crkvenih senatora (I. razred), 38 senatora drugoga razreda: 34 voj-

308


vode +. 3 kast�lan�: krakovski �oji_ ima prvenstvo pred svim svjetovnim senatorima, v1lmuski (br. 23), trokiJsk1 (br. 27), te starosta samogitijski; 34 ka stelana prvoga reda (HL razred), 50 kastelana drugoga reda ( odnosno »na običnim stolicama«, prema jednoj bilješci Wielhorskoga) sačinjavaju IV razred, dok je V razred namijenjen četrnaestorici državnih ministara. Rous scau, dakle, predlaže ukidanje 34 senatorska mjesta, ali se zavarava u pogledu funkcija koje su u Poljskoj već dugo samo ukrasne, premda se kastinski interes i taština trude oko toga da ih očuvaju. Mably je kategoričniji: on predviđa po stupno uklanjanje onih dostojanstvenika čiji je naziv još samo »naslov koji služi za razmetanje«, no, u međuvremenu predlaže da im se dadu »znatne ov lasti u sejmicima«, te da se vojvode posvete isključivo građanskim, a kastelani vojnim pitanjima, što nije ništa manje iluzorno. 102 Znamo

s kakvom upornošću Rousseau svraća pažnju na preciznost svoje političke terminologije. 103 Ovdje se Rousseau slaže s Mablyjem koji predlaže da se Sejmu povjeri imenovanje senatora. »Ne vidim u tomu nikakve loše strane«, reći će Rous seau, ali će predložiti nešto drugo. (CLXI) Riječ odjednom u N. je dodana olovkom. (CLXII) izabrao manji broj, među kojima, itd. (N.) (CLXIII) kakva je šteta proizašla iz takva izbora (N.) (CLXIV) bolje rečeno (N.) 104 Poločko je vojvodstvo osnovano 1504, witebsko 1511. godine; Sa mogitija je imala poseban status: starosta, neka vrsta namjesnika koji se nalazi na čelu svoje vlade, imao je rang vojvode i od 1569. sudjelovao je u zasjeda njima Senata. Tu je tri dostojanstva dodjeljivao kralj, ali na temelju prijedloga iznesena na dvije razine: najprije na razini »narodnih« skupština, a potom u sejmicima. Taj način imenovanja pokazuje ostatke starih partikularizama u pokrajinama Sjeverne Ruthenije. Većina se tih pojedinosti nalazi kod Pfeffela i Wielhorskoga, ali ne sve. Možda treba spomenuti i druge izvore obavijesti: Lengnicha, odnosno Reala, La science du gouvernement, I. dio, sv. II, str. 589-643, koje je Rousseau mogao konzultirati, ili, što je vjerojatnije, podrobne podatke što mu ih je Wielhorski dao usmeno ili pismeno. U vezi sa svim pitanjima koja se tiču poljskoga državnog prava u ono doba, uputno je osloniti se na djela Stanislava Kutrzebe, Historja ustroju Polski [Povijest poljskih ustanova] ,. dva sveska posvećena Poljskoj, odnosno Litvi, Krakov, 1931, te Historja Zr6del dawnego prawa polskiego [Povijest izvora staroga poljskog prava], dva sveska, Lvov, 1925.

(CLXV) blizu stotinu senatora (N.) (CLXVI) Osim ako ne budu ponovo izabrani kada tako Sejmu bude po volji, što bih ja dopustio stanovit broj puta: tako ovaj odlomak izgleda u N. gdje su ispravci i dodaci uneseni olovkom. (CLXVIl)mala prepreka (N.)

309


(CLXVIII) Odmjereni stoji jednako u N. i u W U izdanjima, prema D. P., uglavnom piše: razmjerni. (CLXIX) bio uvijek obvezan (N.) (CLXX) Očevidno je da bi se, zahvaljujući (N.) (CLXXI) kraljeva autoriteta (N.) (CLXXII) između viteškoga staleža (N.) (CLXXIII) U dnu f' 42, od odlomka koji ovdje završava W odmah prelazi na odlomak koji počinje riječima: Da bi se obuzdale, itd. Takav je redo slijed i u S., D. P., D. i kasnijim izdanjima. No u N., za kojim se povodi i V., umetnuta su slijedeća razmatranja: Neću se ovdje zaustavljati na načinu

prebrojavanja glasova. Taj način nije teško urediti u skupu koji sačinjavaju otprilike tri stoti!Je članova. S time izlaze na kraj uLondonu, u daleko brojnijem Parlamentu; u Zenevi, gdje je Opće vijeće još brojnije i gdje svi žive u međusob nom nepovjerenju; pa čak i u Mlecima u Velikom vijeću koje se sastoji otprilike od tisuću i dvjesto plemića i gdje su porok i prepredenost zasjeli na prijestolje. Uostalom, ova sam pitanja raspravio u Društvenom ugovom, pa svatko kome moje mišljenje nešto znači, treba da to ondje potraži. Ako se pozovemo na svršetak trećega poglavlja u knjizi IV. Dmštvenog ugovora: »O izborima«, ustanovit ćemo da se Rousseau i ondje izvlači na isti

način. »Ostalo bi mi«, izjavljuje, »da govorim o načinu glasanja i prebrojavanja glasova u narodnim skupštinama«, ali upućuje znatiželjnike na slijedeće poglavlje »O rimskim komicijama«. Bez sumnje nezadovoljan ovakvim dvostrukim zaobilaženjem pitanja, dodat će na kraju ovoga poglavlja u Raz matranjima odlomak u kojemu je tehnika izbora podrobno izložena. Zbog toga ovaj odlomak nužno postaje nepotreban, pa je taj razlog dovoljan kao objašnjenje što nije zadržan u W Suvišno, dakle, kako to čini Vaughan, spominjati nekakav »oprez«. Moguće je, međutim, da se Rousseauu učinila nepriličnim i nepravednim da aludira na Mletke, opširnije ponavljajući i utvrđujući ono što je o tamošnjoj vladavini rekao u četvrtom poglavlju knjige IY.Dmštvenog ugmwa: »... ne valja htjeti da se izopačenim narodom vlada po istim zakonima koji odgovaraju dobru narodu. Ništa bolje ne dokazuje ovo pravilo nego trajanje Mletačke Republike čiji privid još uvijek postoji jedino zato što njezini zakoni odgovaraju tek zlim ljudima<<. (CLXXIV) oslabila zloupotreba veta (N.)

(CLXXV) što se na nju odlučimo (N.) 105 To je točan broj do kojega dolazimo zbrajanjem triju prvih kategorija što ih navodi Pfeffel. Cf. gore, bilj. 101. Opat Coyer (cf.Histoire de Sobieski, sv. I, str. 46--47) izbrojio je samo 136 senatora. 106 Wielhorski ih je, kao što smo vidjeli (ibid.) nazivao: kastelani na običnim stolicama. Rousseau je pak taj izraz pofrancuzio i napisao: kastelani u klupama. Mably o njima predlaže da se promatraju kao tijelo iz kojega će se uzimati »veliki« kastelani, pretvoreni u državne savjetnike.

310


10 : Riječi »predlaže se« i o�et se odnose na Mablyja (cf. Mably, Oeuvres sv. VIII, str. 21): »želim da se glasovi ne računaJu prema broju po pletes, com

slanika, nego vojvodstava«. (CLXXVI) opasnosti od raspada (N.) (CLXXVII) Odlomak koji slijedi dodao je Rousseau na f' 35 u N. najvećim dijelom na rubu i vrlo sitnim rukopisom. Razmislivši a možda i n� zahtjev Wielhorskoga, odlučio se, u vezi s raznim načinima t�jnog glasanja upustiti u tehničke potankosti koje je isprva bio otklonio (vidi varijant� CXCV). (CLXXVIII) U N. se precizira: na svakom redovnom zasjedanju Sejma. (CLXXIX) što bi se moglo često ponavljati (N.) (CLXXX) vraćajući se (N.) (CLXXXI) koje odbacuje (N.) rn& Rousseau je to pitanje zapravo izbjegao u poglavlju »O glasanju« (Knj. IY, pogl. II) da bi o njemu govorio, i to prilično ovlaš, u poglavlju o »Rimskim komicijama« (cf. O. C., tom III, str. 451). (CLXXXII) maršal Sejma. Ovim se riječima rečenica završava u N. (CLXXXIII) Ovom rečenicom u N. započinje slijedeće poglavlje. (CLXXXIV) vrlo dobro primijetio (N.) (CLXXXV) podjeljivati stoji u W, i to unatoč tome što je u N. riječ potcrtana olovkom i na rubu zamijenjena riječju dodjeljivati. Na ovoj neugod noj primjedbi prestaju u N. (f' 36) bilješke olovkom, a nastavit će se tek na f' 59 (Vojni sustav). (CLXXXVI) Nakon riječi Poljska u N. je dodane: gdje ima toliko

velmoža.

109 U poglavlju VI, »Razmišljanja o zakonima predloženima u vezi s kra ljevskim dostojanstvom« (cf. Mably, Oeuvres completes, sv. VIII, str. 67. sq), Mably zauzima stav prema žestokim optužbama što ih sačinjava Manifest kon federata, usmjerenim istodobno protiv krune kao takve i protiv Stanislava Augusta osobno. »U Poljskoj se na kralja općenito gleda kao na domaćeg neprijatelja u kojega ne treba imati povjerenja.« Dosljedno tome, Mably se zalaže za paradoksalno rješenje: »da bi njegovo dostojanstvo i ime bili omi ljeniji medu njegovim podanicima«, kralju će se oduzeti njegove ovlasti, po vlastice, pa čak i prihodi (koji će biti zamijenjeni oskudnom godišnjom plaćom), te će on postati strogo ukrasna figura, »ograničena na to da predstavlja veličanstvo države, poput švedskoga kralja ili mletačkoga dužda«. »Mora mu ostati«, ponavlja Mably (str. 51, 54, itd.), »tek sjenka vlasti«. »Ali, reći ćete, kome će biti stalo do tako ponižene krune?« Mably dobroćudno prosvjeduje protiv ovakva pridjeva i zadovoljava se time da kaže: Pogledajte Svedsku (str. 66). Obavijesti što ih on posjeduje o raspoloženju Gustava III. očigledno su manje pouzdane od Rousseauovih. Stav je »građanina ženeve« prema ovom osjetljivom pitanju itekako pun razumijevanja, uravnotežen i velikodušan. Nasuprot Mablyju i nasuprot Wielhorskom, on savjetuje da se

311


poljski kralj pretvori u prvog magistrata i prvog građanina svoje zemlje. Zamijetit ćemo izraze kojima se služi da bi označio njegovu funkciju: »vrhovni skrbnik zakona... vrhovni doživotni poglavar...«, itd. 110 U svojim bilješkama uz Pfeffelovo djelo, Wielhorski naročito podvlači ograničenja što ih kraljevoj vlasti nameću pacta conventa i žali zbog mogućnosti za djelovanje što ih kraljevoj osobi ostavlja dodjeljivanje doživot nih uživanja: prvi je član u »programu« konfederata korjenito ukidanje tih mogućnosti. Stanislav Leszczynski, da bi polaskao plemenitaškoj demagogiji, predlagao je u svom Slobodnom glasu građanina analognu »reformu«! Kod Wielhorskoga ta demagogija poprima gotovo komičan značaj: svadljivo zanovijetajući oko kraljevih prihoda(tri umetnuta lista u Pfeffelovoj knjizi, str. ' 77!), tvrdi da ugledni plemići, koji žive na svojim posjedima i ubirući velike prihode, imaju više stvarnih troškova od kralja, pa bi im prema tome trebao pripasti i jedan dio krunskih dobara! 111 Ovo je i opet zaključak iz Društvenog ugovora, knj. III, pogl. VI, »O monarhiji« i pogl. VII. »O mješovitim vladavinama«: »narodnoj vladavini potreban je voda.« U takvom gledanju na vladavinu (ali dakako ne i na suverenost), nipošto nije proturječna, te je čak i nužno da republici, pogotovo ako je prostranija, na čelu bude kralj. A upravo je to slučaj s Poljskom. (CLXXXVII) riječi: kojom Sejm jedini smije raspolagati ne nalaze se u N. (CLXXXVIII) U N. je izvorno stajala: Što se tiče velikoga kancelara, čini mi se da njega, itd. Ove su posljednje riječi precrtane i zamijenjene riječima: mislim da njega, koje je Rousseau ispisao sitnijim rukopisom i bljeđim slovima. (CLXXXIX) te dužnosti koju zanemamju i prezim(N.) (CXC) Kada bi kralj sudio osobno, bez sumnje bi mu bilo potrebno i Vijeće, ali cijenim da bi imao pravo da sam presuđuje.(N.) 112 Gniezenski nadbiskup, primas Poljske, igra važnu ulogu u poljskom državnom ustrojstvu. Kao namjesniku pripada mu pravo da sazove takozvana izborno zasjedanje Sejma; on kruni kraljeve i kraljice. 113 »Da biste ponizili kralja, uzdigli ste njegove ministre«, predbacivao je Mably(cf. Mably, Oeuvr�s completes, sv. VIII, str. 47). Rousseauov je savjet da se postupi obrnuto. Sto se tiče načela o izboru između više kandidata, Mably ga je protegnuo na podjeljivanje milosti što ga, prema švedskom pri mjeru, valja oduzeti kralju i prenijeti na Sejm. U najboljem slučaju, kralj će moći birati između trojice kandidata koje će predložiti Sejm (ibid., str. 65). 114 Ovo je shvaćanje o kralju-sucu bilo suboko ukorijenjena u pučkoj svijesti. Rulhiere izjavljuje da se počeci kraljevskoga dostojanstva u Poljskoj nalaze u dijeljenju pravde i navodi riječi Henrija de Valoisa: »Vjere mi, ti su Poljaci od mene napravili tek suca.« Cf. Histoire de l'anarchie de Pologne, sv. I, str. 17. 115 U vezi s ovim Sudom, cf. gore, bilj. 90. Rousseau je ovdje, izgleda, počinio grešku. Veliki kancelar nije imao udjela u tom skupu, zaduženom za suđenje o »zemljišnim« poslovima, to jest o poslovima koji su se ticali zemljišnih dobara nad kojima je šljahta ljubomorno pridržavala nadzor.

312


Naprotiv, on je predsjedao takozvanom prisjedničkom sudu zaduženom za »gradske« posl�ve (industriju i t'.govinu). Poljski prijevod Macieja Sta� zewskoga! Uwagi nad _ rz(ldem Polskzm, Krakov, 1924. pruža podrobne bilješke o svim ovim _p1tan1ima. Valja sp_omenuti da je osnivanje Krunskoga suda(bez kralp!), godme 1578, ozn�čilo Jedan od najozbiljnijih udaraca nanesenih u to doba kralJevskim povlasticama, u ovom slučaju povlastici da bude vrhovni suct,ac. N.B. Ne treba zaboraviti da se četrnaestorica poljskih »ministara« uv1Jek računa1u u parovima: za Poljsku i za Litvu. Udvostručeni su uz to i pojedini odjeh; tako postoje. četvorica hetmana, dvojica za Kraljevinu, a _ liko vo1vodstvo: Jeda_n »veliki vojskovođa«(istovremeno glavni dvo11ca za Ve zapovJedmk_ 1 mm1star rata) 1 »malt VOJskovoda«(nešto kao štapski zapovjed nik). U PolJskoJ se naslov maršala primjenjivao na izborne i čisto civilne funkcije: predsjedanje raznim skupovima. (CXCI) Riječ svi ne nalazi se u N. 11 _6 Ustupa� Wielhorskome i Mablyju, ali Rousseau govori samo o sma.. »kralJevih pnhoda«(a ne o njihovu ukidanju), i to u onoj mjeri u kojoj .11van.1u � ce takvo sman.1en.1e biti nadoknađeno vladarskom plaćom. Thkva će mjera biti dom.1eta_ 1774. godme _ da bi se kralJ _ obeštetio _ zbog nmčnog oduzimanja »krunskih zemal.131 posjeda«(medu ko.11ma su bih I rudmci solt kraj Wieliczke) što su ga 1zvrš1le sile koJe su međusobno podijelile Poljsku. 117 . T_ o je zamisao do koje je _Malbyju osobito stalo, »koliko god se, kaže on, ovaJ pnJedlo� isprva č1mo odboJOJOl«. U čisto ukrasnoj i ispraznoj, ali nasljed noJ monarhi.11. on v1d1 neku vrstu hJeka za sve, ali pod uvjetom da kruna ne pnpadne sask1m kneževima rknez Ksaver Saski bio je kandidat jednoga dijela konfederata) 1 da polJsk1 kralj 111 u koJemslučaju ne može imati stranih posjeda (cf. Mably, Oeuvres compl�tes, sv. VIII? Du gouvernement de Pologne, pogl. V, str. _47-66). Rousseau se zestoko prot1v1 tom naumu. U drugom će mu dijelu svo.1e.rasprave Mably odgovoriti i po_služiti se omiljelim argumentom: »pitam odvazno dah bi u ovom tr�nutk_ � bilo mudro sigurnu anarhiju pretpostaviti neizv.1esno.1 1 dalekoj tlfam.11« (ibid., str. 247). Rousseau je, stanovitom »re pubhkanskom« frazeologijom(u onom smislu u kojem su barski konfederati shvaćali taj pridjev), Mablyja učvrstio u onome što je s njegove strane naposljetku samo t_obožnji oportunizam. Pravo pitanje nije u izboru dinastije, vec u očuvanJu poljskoga nacionalnog značaja. 118 Rousseau preuzima, ovaj put bez ironije, hiperbolu uobičajenu za . Wielhorskoga i za poljske republikance i njihovu literaturu o izborima. (CXCII) isprazni ceremonijal(N.) 119 U Danskoj: godine 17�8, državni ud�r Kristijana VII. koji je nakon _ _ toga otJerao Bernstorffa; polttiku Je »prosviJećenog despotizma« brutalno :,-octi? miljenik Stmensee koji je, početkom 1770, ukinuo Kraljevsko vijeće i zam1.1e�10 ga taJmm viJećem(Struensee �, kao kr_alJ1čm ljubavnik, 17. siječnja 1772. biti uhapšen_ i smaknut 28. travnJa iste godme). U Engleskoj: ponovno W1lkesove afere; polttt_ka zastrašivanja(� ne više podmićiva rasplamsavanJe _ n.1�) koJu prema Parla_mentu prov�d1 George III. U Svedskoj: predznaci drzavnog udara na ko.11 se noVI kralJ Gustav III. spremao za vrijeme svoga 313


boravka u Parizu, početkom 1770, kako bi ponovo uspostavio kraljevske po vlastice nasuprot staležima. 120 Od godine su 1519. kapitulacije što su ih caru nametnuli skupština i knezovi izbornici, u zamjenu za priznavanje načela nasljednoga prava, osiguravale neovisnost njemačkih državica. No, dana su im i nova jamstva kada je Karlo VI. naslijedio habsburška dobra i godine 171 l. bio izabran za cara, na štetu kćeri svojega brata Josipa I. Nakon smrti Karla VI, za cara je izabran, pod imenom Karlo VII, muž jedne od kćeri Josipa I, Karlo-Albert Bavarski. 121 U paradoksalnu obliku, ovo je upravo obrnuto shvaćanje od Ma blyjeva i njegove izjave: »nasljedno pravo[... ] jedino vašoj vladavini može dati neku čvrstinu, snagu zakonima, te poučiti Poljake u tome da [...] se njihova sloboda nipošto ne smije izroditi u raspuštenost«. Kao i uvijek (kao i ranije!), Jean-Jacquesa zauzimanje suprotnoga stajališta navodi na pretjerivanje u vlastitoj zamisli. (CXCIII) izgled stoji u N., kao i u V. U izdanjima je tiskana: put. (CXCIV)štovati (N.) (CXCV) što mu se nikada ne smije (N.) (CXCVI) i kako bi se politički stroj kretao prema svom istinskom odre dištu (N.) (CXCVII) bio bi smrtni grijeh za poljskoga kralja da svojim miljenicima dopusti da prisvoje ma i jedan dio njegove uprave (N.) (CXCVIII) kao najbrojniji(?)od triju (N.) 122 Stanislav Leszczynski imao je jednako shvaćanje o kraljevoj ulozi te je francuski prijevod svoga političkog djela naslovio: Slobodni glas građanina. Izraz će se kralj-građanin često pojavljivati u pohvalama koje se u Francuskoj, nakon konstitucije od 3. svibnja, upućuju Stanislavu-Augustu. Može se smatrati da je jednim od njihovih začetnika bio upravo republikanski raspo loženi Jean-Jacques. (CXCIX) U N. »poglavlja« nisu međusobno odvojena razmakom. Naznačivši na rubu dvostrukom crtom da ova poglavlja treba razdvojiti, Rous seau je najprije napisao: »Autoritet zakona, a zatim precrtao taj naslov da bi ga zamijenio riječima:Posebni uzrocianarhije, dodajući iznad retka: i lijek za njih, što je potom precrtao. (CC) Rousseau je u N. najprije bio napisao: državnoj sili, a zatim pridjev precrtao i zamijenio ga riječju: izvršnoj. 123 Spomenut ćemo često pozivanje na englesko državno ustrojstvo, što se koristi radi usporedbe, ali, naročito u prethodnom odlomku, i Rousseauovo odbacivanje načela razdvajanja vlasti, kao suprotnoga jedinstvu političkoga tijela: kralj »je na čelu svima«, zakonodavstvu, kao i upravi; Senat je, u punom smislu te riječi, »posredničko tijelo « ; kralj i senatori s pravom zasjedaju u Sejmu, organu u kojem suvereni narod nalazi svoj izraz. Sve je ovo oprečno

314


Montesquieuu, ali mnogo više i izravnije Mablyju; za uzvrat, sve je u skladu s onim što Je naJbOlJe u Slobodnom glasu Stanislava Leszczynskoga. 124 Pojedinačne vojske koje izdržavaju magnati, naročito obitelj Rad ziwill, ponekad _broje i do nekoliko tisuća ljudi, ne računajući pristaše· što ih, zah_valJUJUĆI ob1ča3u _ uz1man_Ja št1ćemka, mogu mobilizirati u svojoj službi. NaJshkov1t1Ju ćemo 1lustrac1Ju tih »s1tmh ratova« na koje aludira Rousseau naći _ u Mickiewiczevom Gospodinu Tadiji. Mably je ipak, sa svoje strane, ukaz1vao na »golemu zloupotrebu« što je predstavljaju »te razne vrste suverenosti koju sebi prisvajaju neki velikaši«. No, reformu je držao ne mogućom i savjetovao je da se pred tim »zatvore oči« (cf. Mably, Oeuvres completes, sv. VIII, Du gouvernement de Za Pologne, pogl. XIII, »Du dćparte ment du grand gćnćral et du conseil de guerre«, str. 179-180). (CCI) ovo pitanje (N.) (CCII) Glavna je greška poljskoga državnog ustrojstva što se zakono davstvo (N.) 125 »Fortalitia sunt frena libertatis« - na temelju se ove stare »re pubhkanske« izreke šlJahta tradicionalno opirala izgradnji ili obnovi tvrđava. No vode su _takozvane »rodoljubne« stranke u vezi s time pružali najgori mogući pnmJer. Stamslav-August pripovijeda u svojim Memoarima kako ga Je, JOŠ pnJe nego Je navršio dvije godine, nakon smrti Augusta II, oteo Jozef Potocki i neko ga vrijeme kao taoca držao u kamienieckoj tvrđavi. 126 Još jedna točka - i to glavna - u kojoj se Rousseau ne slaže s Mablyjem. Stav je ovoga posljednjeg veoma jasan. »Svaka je reforma iluzor na«, k�že on Poljacima, »ako opstane liberum veto« (cf. Mably, Oeuvres completes, sv. VIII, str. 23), te se u tome savršeno slaže s o. Konarskim i cijelom njegovom rnspra�om O Skutecznym rad sposobie ... [O djelotvornom načmu v1Jećan3a 1h o um1Jeću da se redovna zasjedanja Sejma učine uspješ mma], 4 sveska, Varšava, 1760-1763. Za Mablyja je liberum veto svje dočanstvo o nekakvoj političkoj infantilnosti. »Vi ste«, opet se obraća Po ljacima, str. 11, »ostali pri svojem nekadašnjem barbarstvu, dok su vaši susjedi svoJe napuštali. « No, budući da su Poljaci djeca, ne treba im razbiti igračku i taktika se reformatora mora sastojati u »uništenju veta, a da se pri tome pret varaJu da ga hoće očuvati«. Mably sugerira nekoliko »zaobilaznih sredstava«: na primjer, da se pravo veta oduzme svakom pojedinom poslaniku, ali da se ono sačuva za zajedničku oporbu svih poslanika iz istoga vojvodstva, pod uv jetom da ta oporba bude jednodušna. Veto služi neutralizaciji veta! Rousseau, naprotiv,_ smatra da se nalazi pred pravom koje treba poštovati, »uzvišenim«, govono Je o vetu Stanislav Leszczynski, te koje svjedoči o političkom do stoJanstvu Poljaka._ Ako se služenje tim »divnim pravom« pokazalo pogubnim, uzrok Je tomu čmJemca da Je bilo pogrešno i krivo primjenjivana. Pri bJega�anje načelima po�t�vljenim u Dntštvenom ugovoru omogućit će da se to 1sprav1. Praktično se čim da Rousseau pristaje uz Mablyja; zapravo mu strogost vlastitog poimanja omogućuje da ode mnogo dalje od njega, pa čak i od Konarskoga čiji se empirizam ograničava na potragu za »djelotvornim načmom vijećanja«. »Daleko od toga da uništim liberum veto, namjeravam ga

315


braniti i podržavati«, izjavljivao je Stanislav Leszczynski, ali iz čisto dema goškog opreza, jer se odmah potom, veoma stidljivo, potrudio da ograniči njegovu štetnost (cf. La voix libre du citoyen, str. 135 sq.). Rousseau daje smisao ovoj obrani prava koje se odviše slijepo veličalo, a zatim odviše nepravedno iznosilo na zao glas. 127 Kao što Coyer, u: Rulhiere, Histoire de l'anarchie de Pologne, sv. I, str. 47, i svi kasniji povjesničari, proklinju ime Sicinskoga koji je, za vrijeme kra ljevanja Jana Kazimira, svojim udaljavanjem sa zasjedanja Sejma godine 1652. pružio primjer zahvaljujući kojem će biti paraliziran rad većine kasnijih zasjedanja Sejma, a Poljska izvrgnuta »pritisku«: pritisku od strane oligarha i pritisku stranih sila, budući da su svi oni, osiguravajući sebi glas samo jednog poslanika, Poljsku podržavali u njezinoj anarhiji. U vezi s poviješću i upo trebom veta, upućujemo na temeljno djelo Wl. Konoczynskoga, Le liberum veto, etude sur le developpement du principe majoritaire, Pariz, 1930. 128 Ovo nije u proturječju s onime što je rečeno (bilj. 123) u vezi s razdvajanjem vlasti: vlasti se ne mogu razdvojiti zbog opasnosti da se ne raspadne političko tijelo; ali se vlasti ne smiju brkati. Rousseauova se analiza temelji na razlučivanju: suverenost-vladavina, koje je bitno za Društveni

ugovor.

(CCIII) i to s još više razloga (N.) (CCIV) Riječ nezakonitom koja stoji u W., a također i u S., kao i u N., ispuštena je u D. P. i u izdanjima. (CCV) Ova se rečenica u N. javlja u prilično različitom obliku. Time će se i državno ustrojstvo učiniti dovoljno čvrstim i neopozivim i bez ikakve štete biti zadovoljena ljubav Poljaka prema načelu liberum veto. (CCVI) Riječi: u kojem mu drago slučaju ne nalaze se u N. (CCVII) tko bi se usudio polmšati (N.) 129 Ovaj izraz postaje jasniji u vezi s navodom izDruštvenog ugovora, knj. IV, pogl. II: »Postoji samo jedan zakon što po svojoj prirodi iziskuje jed nodušno pristajanje. To je društveni sporazum...« i njegova nastavka, iz čega će Rousseau izvući ono što se može primijeniti na Poljsku. 130 Sjetit ćemo se da je Rousseauu pri ruci Pfeffelovo djelo Etat de Za Pologne koje mu pruža uvid u »kratku zbirku zakona i uredaba donešenih na posljednjem izvanrednom zasjedanju Sejma u Varšavi«, koje je otpočelo S. lis topada 1767. i koje se, pošto je bilo prekinuto i odgođeno, završilo 5. ožujka 1768. Cf. posebno glavu II, str. 258. sq., »O temeljnim zakonima i državnim pitanjima« što je predmet preciznih razlučivanja. Većinu su tih odluka, uos talom, konfederati preuzeli i (tendenciozno) prokomentirali u svom Manifes tu. Prvi temeljni zakon govori o tome da Republiku Poljsku sačinjavaju tri staleža: kralj, Senat i viteški stalež (vidjeli smo zašto se, prema Rousseauu, ta terminologija mora »ispraviti«); peti da se izbor kralja mora obaviti jednoglas no, te isključuje nasljedno pravo na krunu; devetim se potvrđuje neraz rješivost Unije izmedu Kraljevine i Velikoga vojvodstva; jedanaestim se jamče jednakost i povlastice šljahte, političkoga tijela nacije.

316


13l lb se »sužavanje« svodi na malo stvari, budući da se jeclnodušnost tije zah va -a često I ponovno uspostavlja usprkos ocllukama donesenim 1764. godine - za sva. takozvana_ državna pitanj?: poreze i pristojbe; povećanje vojske; ugovore I konvenc11e sa stramm silama; objavu rata i ratifikaciju ugovora; te�aJ razmh vrsta novca, itd. Pored lih Je »loših zakona koji se _ nameću PolJSkOJ da b1 se lošim obhkom vladavine produžila njezina slabost« Stanislav-August, vjeran svojoj politici da između dva zla valja izabrati manje; jedva Je usp10 protunt1 nekohko konsmh odluka. Njegov je sud o tom za sjedanju Sejma, koje se općenito, kaže on, naziva »Repninovim zasjedanjem«, isto tohko strog, ah mnogo bolje obrazložen nego sud konfederata. »Nezakoniti« značaj ovoga zasjedanja izbija u samim Zaključcima, budući da je sve ono što je rečeno o glavnim zakonima i državnim pitanjima, specifično poljskim poslovima, uneseno samo kao dodatak ugovoru što ga je nametnula Rusija. 132 Primjena i zaključak izveden iz načela iznesenih u Društvenom ugovoru, posebno u knjizi I, poglavlje V II. »O suverenu«. 133 Izdvojeni zaključak ugovora (cf. Pfeffel, loc. cit., gl. II) nabraja 24 »temeljna zakona« i 14 »državnih pitanja«. Ovo je izazov preciznosti koja se u Rousseauovoj terminologiji vezuju uz te termine. (CCVIII) primjer da bi me se razumjelo, a ne pravilo što bih ga htio namet nuti (N.) (CCIX) Riječi: te možda čak i sa stanovitom prednošću ne nalaze se u N. 134 Izravnayrimjena onoga što je rečeno o »razmjernom broju glasova«, s obzirom na prirodu odluč1van1a u poglavlju »O glasanju« (Društveni ugov01; knJ. IV, pogl. II). . 135 Ovo je povjerenje u poljsku velikodušnost u suprotnosti s Mablyjevim pesimizmom, jer ovaj posljednji za Poljsku ne vidi drugoga spasa osim u kor jenitoj reformi zakonodavstva. »Postoji, napokon«, kaže on, »i neka granica zloupotrebama jedne nacije. Poljaci, vječno izvrgnuti istim neredima napokon će se umoriti od obrane republike koja je pogubna svim građanima'. te kop stvara samo despote i robove. Vaši sitni plemići ne mogu ništa izgubiti prevratom nakon kojega će se morati pokoravati nekoj stranoj sili; možda bi se čak mogli nadati da će im usud biti manje nesretan« (Oeuvres completes, sv. V III, str. 12). (CCX) Kao i više prethodnih odlomaka i ovaj je Rousseau na isti način dodao u N. �CXI Nasu�r?t N. i W., S. ov�je do�osi slijedeću pouku:Da li da se ovdje

usudim progovontz o konfederacyama 1 da ne budem slijedećega mišljenja? Vidi se, itd. CCXII učvršćuje i ponovo oživljava (N.)

136 Polemika s Mablyjem poprima ovdje gotovo ironičan obrat. Možda Rousseau ovako reagira na snisbodljivi ton kojim Mably konfederatima dijeli

317


pouke o konfederacijama. »Vaši sitni plemići«, kaže im, »�oji možda nisu jako iskusni u politici, bez sumnje će naći čudnim, pa čak I sm1Ješmm što su barski konfederati, koji su spasili republiku, izričitim zakonom htjeli obraniti uporabu konfederacija«. No, bit će dovoljno izmijeniti »ču?ovišnu vladavinu« _ pa da nestane »porok koji je poslužio kao sredstvo koJim se privremeno otklanja drugi porok« (cf. Mably, Oeuvres completes, sv. VIII , str. 27-213). U svome će odgovoru upućenom Rousscauu i Mably sa svoje strane pokušati da se pokaže ironičnim. »Vidim[...] da ono što sam rekao o konfederacijama nije uvjerilo sve moje čitaoce. Mogao sam i misliti da će se uporaba konfederacija izuzetno svidjeti ljudima koji veto ne drže nerazummm [...] Veoma daleko od toga da odobre moju dobrohotnost, oni je kude. V rlo brižljivo hoće sačuvati uporabu konfederacija i dati joj potvrdu u izričitom zakonu. T vrdi se [...] molim autora rasprave kojom se bavim [...] da prouči povijest vaših kon federacija.« Mably u svom cjepidlačenju nesumnjivo ima krivo, ali je u.rravu što problem konfederacija povezuje s problemom veta: na zasJedanJ1ma Je Sejma često dolazilo do stvaranja konfederacija da bi se izbjegla pravilo o jed noglasnosti, jer u okviru konfederacija odlučuje većina. No, počev od 17. stoljeća, broj se »otpadničkih« (manjinskih) konfederacija povećao. Rous seau u toj praksi vidi zakoniti vid pobune koja će u pojedinim slučajevima biti proglašena »najsvetijom od svih dužnosti«, a Mably očitovanje poljske anar hije. Suvremeni se povjesničari još uvijek prepiru o oportunosti i rodoljublju barske konfederacije. 137 Ova izjednačavanja i pojednostavljivanje očigledno su veoma sporna; Montesquieu nije rimsku diktaturu promatrao kao oruđe javnoga spasa, već kao jedno od sredstava što su ih patriciji koristili u borbi protiv plebejskih zahtjeva (cf. Grandeur et decadence des Romains, izd. Camille Jullian, str. 87). Istina je da se to sredstvo okrenulo protiv njih kada se, gubeći svaki zakoniti privid, diktatura (i to konačno Cezarova diktatura) svela na vojni udar. No to, prema Montesquieuu, nije bio uzrok, nego simptom propasti Rimljana, od nosno barem njihove »ustanove«. (CCXIII) bedem (N.) (CCXIV ) da ono bude uništeno (N.) (CCXV) Drugoga dijela ove rečenice, od riječi: ali ti pothvati... , nema u N. (CCXVI) Ovaj se odlomak u N. javlja u sasvim drugačijem obliku: Dakle, daleko od toga da ih dokinete, točno im odredite oblik i učinak da biste im, koliko je to moguće, dali zakonsko odobrenje, ne ometajući ni njihovo stvaranje ni njihovo djelovanje. Mogu se utvrditi slučajevi u kojima konfederacija može zakonito nastati; ima čak i takvih kada u stvari čitava Poljska mora istoga časa stupiti u konfederaciju. 138 Ovo je naravno upereno protiv Mablyja koji je, kako smo vidjeli, u korist konfederacija htio prihvatiti samo argument o većinskom odlučivanju. Rousseau u suštini u konfederacijama vidi sredstvo kojim se može suprotstaviti situaciji kritičnoj za Republiku zbog koncentracije, pa čak i spajanja raznih vlasti. Jakobinska diktatura i Komitet javnoga spasa prilično će dobro predstavljati cilj prema kojem, u ovakvom slučaju, teži njegova misao.

318

Razmatranja o vladavini u Poljskoj 139 Ova izreka, posve u stilu poljskih »republikanaca«, govori o tome da konfederacija uvijek mora predstavljati obrambenu reakciju, kada se na cionalna nezavisnost ili sloboda građana nadu u opasnosti, a nikada napa dačko, pa niti preventivno oružje. Ovo što prethodi, uostalom, pokazuje da Rousseau opasnost sagledava na posve -drugačiji način od Manifesta kon federata. Za njih, neprijatelj je u prvom redu kralj Poniatowski; za njega su to jedino Rusi, jer Poniatowskoga osuđuje u onoj mjeri (o čemu se može raspravljati) u kojoj je taj kralj čovjek strane sile ili njezin saučesnik. On smje sta prihvaća kriterij koji ne samo opravdava, već i objašnjava izbijanje nacionalnoga ustanka kojem će barska konfederacija dati oblik i snagu: prisut nost stranih četa, u ovom slučaju ruskih, na poljskom tlu. Ostali će kriteriji biti nabrojeni drugom zgodom, a u ovoj praktično proistječu iz već navedenog kriterija i mogu se osvijetliti pojecf_inostima o zbivanjima nakon »nezakonitog zasjedanja Sejma,< 1767-1768. Cak ako se i pojavljuju kao saveznici, odno sno napose zbog toga, Rusi u Poljskoj nemaju nikakva posla, jer se savez ničkim snagama pristup na nacionalno tlo može dopustiti samo u slučaju »ot vorenoga rata«, radi suradnje u zajedničkoj obrani, a Poljska ni s kim nije u ratu. Njihova je prisutnost dovoljna da ukaže na nesavjesnost ili nemoć zakonite vlade. Naciji okupljenoj u konfederaciju pripada pravo da otkloni slabost svoje vlade i da, ako treba, stane na njezino mjesto. Rousseauovu se stavu na najizražajniji mogući način suprotstavlja Voltaireov stav, jer on tobože (ili pak iskreno) vjeruje carskoj Objavi u kojoj grof Panin tvrdi da su ruske čete ušle u Poljsku samo zato »da bi Republiku očuvate od rušenja njezinih uredbi[...] i da bi ponovno uspostavile jedinstvo medu građanima«. 140 Rousseau ovdje na najobzirniji, ali i na najizravniji mogući način rje šava osjetljivi sablažnjivi problem potčinjavanja koji je međusobno podijelio konfederate. Prvi od njih, okupivši se u Baru 29. veljače 1768, izabrali su za maršala Mihaila Krasinskog, brata biskupa Adama Krasinskog, najumnijeg medu njima. No Mihail se Krasinski morao pridružiti turskim četama i pratiti njihovo povlačenje. Adam Krasinski, kojega je Choiseul primio u listopadu 1768, dobio je njegovu podršku u zamjenu za obećanje da će organizirati odbor (generalitet) koji će dati štab za konfederate. Zbog svađa se odmah podijelio i odbor u kojem su se stvorili klanovi, bilo oko biskupa Krasinskog, bilo oko velikog rizničara Wessela. Krasinski je isprva uspio osigurati pobjedu svojih shvaćanja: prilikom službenog ustanovljenja odbora u Biali (Bilitzu), 27. listopada 1769, maršali su raznih konfederacija za svog glavnog maršala priznali Mihaila Krasinskog; Joachim Potocki, kraljevski pukovnijski general, trebao je u njegovoj odsutnosti obavljati njegove funkcije (cf. Manifest, spis br. XLIII, str. 286--289). No, nekoliko je dana kasnije, 9. studenog 1769, iz vodom iz Zaključka o uniji dviju nacija udruženih u konfederaciju Kraljevine i Velikog vojvodstva Litve, imenovan drugi glavni maršal: Mihail Pac, maršal litavskih konfederata. U stvari, bitnom je osobom postao Ignac Bohusz, sklon prosaskoj tendenciji i zakleti protivnik Adamu Krasinskom, koji pak sa svoje strane nije gubio nadu da će se uspjeti sporazumjeti s Poniatowskim. Klanske su se borbe među generalima nastavile u Preszowu (Ugarska) gdje im je Marija Terezija dopustila da se smjeste. Nepotrebno je ulaziti u pojedinosti, ali

319


Rousseau ih dovoljno dobro poznaje da bi izravno predložio najjednostavnije i oajrazborilije rješenje. (CCXVII)Pojedinosti o upravi: to je naslov koji je u N. ispisan na rubu. (CCXVlll) čak i s malim brojem magistrata (N.) 141 U vezi s ovom temom uobičajenom za Rousseaua, cf. gore, str. 167: »Nijedan čovjek na javnoj dužnosti u Poljskoj ne smije imati drugoga stalnog položaja do položaja građanina«. 142 V iši sudovi Kraljevine i Velikoga vojvodstva odlučuju o prizivima i sude o zločinima za koje je propisana smrtna kazna; »zemaljski« sudovi kao prvostepeni sude u građanskim parnicama u vezi s prijenosom zemljišnih dobara, pa u zemiji koja je u svojoj biti ruralna njih zapada daleko najveći broj dužnosti. No, kako smo to ranije vidjeli (cf. bilj. 115), postoje i mnoge druge sudske nadležnosti: Pfeffel, Eta/ de la Pologne, IV knjiga, Du gouvernement civil nabraja nekih dvadesetak, a Wielhorski još nekoliko dodaje. Zemaljska su sudišta. Sondy Ziemskie, definirana (str. 187) kao »neke vrste kotarskih sudova ustanovljenih u okruzima pojedinih vojvodstava«. Jedna Vaughanova biiješka, sv. II, str. 472, upućuje na Du Cangeov rječnik, na natuknjcu ter restris, i primjećuje da se taj latinski izraz u ovom značenju koristi u Ceškoj i Poljskoj. 143 Zato što u tom pravu koje je u svojoj biti običajno sudska praksa od nosi prevagu nad sudskom nadležnošću. Rousseau ne pristaje na taj em pirizam onako lako kao Voltaire i priželjkuje pojednostavljenje koje se u Poljskoj neizostavno nameće. (CCXIX)s katedara (N.) (CCXX) a međllwbni ih sukob čini jednako proizvoljnima (N.) (CCXXI) kandidati (N.) 144 Andrej Zamoyski, bivši veliki kancelar Kraljevine, na preporuku će Stanislava-Augusta sastaviti Zakonik koji nosi njegovo ime, ali koji će, na žalost, biti odbačen na zasjedanju Sejma od 1780; godine, kao previše liberalan u odnosu na građane [bourgeois], seljake i Zidove. Ova Zbirka sudskih �-akonskih propisa zbog toga ništa manje ne predstavlja prvo ostvarenje ove Rousseauove želje. 145 I ovdje će mjere što ih je odredila Odgojna komisija, mada nisu toliko korjenite, u dovoljnom stupnju slijediti smjer koji želi Rousseau, ali će im značaj biti mnogo manje specifično poljski i utilitaran, te će se one više otvarati prema prosvjetiteljskoj filozofiji (cf. A. Jobert, La Commission d 'Education, str. 333-366). (CCXXII) Kraj je ovog odlomka, od riječi: budu li za nas posjedi toliko mnogo značili... , Rousseau na rubu dodao u N. 146 Kako poljski zakon ne poznaje pravo prvorodstva, magnati od Sejma dobivaju dozvolu za ustanovljenje majorata. Neki su se od njih, već od 16. stoljeća, u obitelji Radziwill ili u obitelji Zamoyski, protezali i na prave po krajine. U 18. je stoljeću prijenos ostroškog majorata više zabrinjavao 320


velikaške obitelji negoli vođenje državnih poslova. Šljahta se povela za tim primjerom posluživši se pravim sredstvom »povjereništva« (poljski: powier

nictwa). 147 Mably se u tom pogledu nije ustručavao i odlučno je izjavljivao da »svaki poslanik mora u svom vojvodstvu posjedovati stanovitu količinu zemlje, te da neće obavljati nikakvu podređenu službu u kući drugoga plemića ili u upravljanju njegovim zemljama« (cf. Mably, Oeuvres completes, sv. V III, str. 19). Cf. također Entretiens de Phocion, Amsterdam, 1763, str. 94: »Politika ne smije pristup u državnu vladu dozvoliti nikome osim ljudima koji posjeduju neko nasljedstvo: samo oni imaju domovinu.« Wielhorski je još odlučniji pri staša cenzusnoga sustava. A i Rousseau također smatra da pravim gra đaninom može biti samo posjednik. Ali on poznaje i bijedan položaj velikoga dijela poljskoga plemstva i ne želi se ukloniti onome što je rekao o štićenicima, to jest o »služenju« velmožama. 148 U 18. stoljeću u Poljskoj ne manjka učenih kompilacija, počev od glasovitih Volumina Legwn koji sačinjavaju iscrpne zbirke zakonskih propisa, ali medu njima valja napraviti odabir. Ono što Rousseau priželjkuje za Poljsku jest ekvivalent ti*anoga Općeg zakonika koji je aktom o posredovanju iz 1738. bio obećan Zenevskoj republici. (CCXXIII) pri reformi svoga državnog ustrojstva (N.) (CCXXIV)prionite na to (N.) (CCXXV ) Riječju: sile koja se nalazila već u N. zamijenjena je riječ: nacije, a ta je u W precrtana. (CCXXVI) imat ćete utjecaja u svim političkim sustavima; ući ćete u sve pregovore; vaša će se podrška tražiti (N.) (CCXXVII)postati osvajačima isto kao i drugi (N.) (CCXXVIII) treba prihvatiti posve različit sustav (N.) 149 Silovitost stila i zajedljivost izraza odaju do koje mjere sve ovo Rous seauu leži na srcu i u mislima. Rousseau povezuje teme kojima je njegova prva Rasprava bila dala tek deklamatornost i aproksimativnost, ali ih je on kasnije, u raznim prigodama ili na rubu svojih velikih rasprava, učvrstio i razradio. Cijelo se ovo poglavlje, točnije, mora čitati u vezi s raznim fragmentima skupljenim u: Vaughan, Political Writings, sv. I, str. 293-358. Novac je u Rousseauovim očima znak prokletstva, te on »privredni« sustav o kojemu sanjari za Poljsku razvija kao nekakav pamflet okrenut protiv onih »koji se kunu samo Mamonom« (cf. Vaughan, loc. cit., str. 333). (CCXXIX) Riječi: za život ne nalaze se u N. (CCXXX) da vas obrazovani ljudi neće opjevati u svojim adama i da će se uEvropi, itd. (CCXXXI) da postignemo obje svrhe (N.) (CCXXXII) Ima također i takvih koji su naklonjeniji bogatstvu negoli slobodi (N.)

321

Razmatranja o vladavini u Poljskoj 150 Pojmovi su autarhije i sreće veoma čvrsto međusobno povezani u odgovoru šlo ga je Rousseau dao na pitanje koje je u travnju 1762. postavilo Bernsko privredno društvo. »Kažem da je najsretnija nacija ona koja se naj lakše može odreći svih ostalih nacija, a da je najnaprednija ona koje se druge najteže mogu odreći.« Uspoređujući ovu izreku s Društvenim ugovorom, knj. II,pogl. X: »Koji je narod,dakle,sposoban za zakonodavstvo? ... onaj koji ne treba pomoć drugih naroda i bez kojega može svaki drugi narod«, Vaughan, sv. I, str. 327,izjavljuje: »Il is a pity lhal in the above Fragment[...], Rousseau should bave repudiated so wise a doctrine.« Ne možemo ovdje pomišljati na to da otvorimo načelnu raspravu o privrednoj izdvojenosti koju hvali Rousseau, da se pitamo o njezinu značenju u službi njegova vlastitog iskustva i skrivenih težnji. Jednostavno ćemo ustanoviti da su to zatvaranje u sebe, to puštanje korijenja na određenom tlu odgovor na nagon za samoočuvanjem jednoga naroda koji će preplavili strani osvajači, a možda ga uskoro i osuditi na asimilaciju ili rasulo. 151 Medu tim je »spisima«, koje je nemoguće točno pobrojiti,nužno bilo mnogo takvih koji su bili fiziokratski nadahnuti. leško da Rousseau nije znao za sustav što ga je opat Baudeau izložio u svojim Avis economiques aux citoyens eclaires de la Republique de Pologne sur la maniere de percevoir le revenu public, objavljenim u Ephemerides du citoyen, 1770,sv. XI,str. 52-120 i 1771, sv. I, str. 57--67, nastalim u doba kada on piše svoja Razmatranja i prikupljenim slijedeće godine u dodatku zaLettres historiques sur l'etat actuel de la Pologne. Iz veoma različitih razloga, fiziokrati su Poljsku pretvorili u zemlju za demonstraciju vlastitog učenja,pa čak i za eksperimentiranje s njim. Cf. S. Jobert,Magnats polonais etPhysiocrates franr;ais, Dijon, 1941. i Casimir Opalek, »Les Physiocrates et leur r6le dans le renouveau culturel au siecle des lumieres en Pologne«, u: Utopie et Institutions au XV/Ile siecle, Colloque de Nancy,1959, objavljena kod: Pierre Francastel,Pariz-Hag,1963, str. 169184. Rousseau s fiziokratima nastavlja raspravu koju je nekoć bio započeo s Mirabeauom. No, ovaj se put ne zaustavlja na načelnoj polemici,jer ga s njima zbližava zajednički interes: veoma stvarna, a katkada i hrabra simpatija koju pokazuju prema poljskoj nezavisnosti, unatoč Voltaireovu i Grimmovu sarkazmu. Štoviše, po njegovu shvaćanju, polemike koje su ih nedavno suprotstavile Voltaireu i Mablyju, nakon objavljivanja djela L'Homme aux quarante ecus (1768) i Doutes proposes aux philosophes economistes sur l'ordre nature[ et essentiel des societes politiques (1768), može im samo ići u prilog. No nadasve, unatoč razmimoilaženjima u zaključcima koje iz toga izvlači,Rousseau ima o Poljskoj isto poimanje kao i fiziokrati: poljoprivredna republika u kojoj »uređenje [regime] zemljoposjednika« ima nadmoćan položaj i u svojim rukama drži ključeve budućnosti. 152

Ovo je zamisao na koju se Wielhorski uporno vraća u svojim bi lješkama uz Pfeffelovo djelo i vrlo je vjerovatno da se potrudio i da u vezi s tim sastavi i posebnu raspravu: raspodjela starostija, to jest dodjela kraljevskih zemalja koje su se tim imenom označavale na doživotno uživanje, pred stavljala je za krunu najuspješniji način djelovanja. Prodaja bi starostija bila nanijela smrtonosan udarac kraljevskoj moći,ali je također i obećavala istinski

322


plijen o kojemu je sanjala visoka i srednja šljahta. 1reba spomenuti veoma hladnu ivfablyjevu reakciju: on odvraća od davanja starostija u zakup, a još više od nJthove prodaJe. Ah kako, s druge strane,odvraća i od stvaranja novih poreza, preostaje mu kao savjet samo ovakav recept: neka se republika nauči da bude bez novaca... »Nužda je velika učiteljica...« (Mably, Oeuvres com pletes, sv. VIII,Du gouvernement de laPologne, pogl. XIV, str. 185. sq.). 153 Izreka u najispraznijem Mablyjevu tonu,kada ovaj u svojimEntretiens de Phocion, 1763, str. 135. sq., tvrdi kako je »velikim silama [...] sudeno da podlegnu pod vlastitim teretom«, kako je Rim svoju pobjedu nad Kartagom zahvaljivao samo svome siromaštvu, itd. Montesquieu se, raspravljajući o »iskvarenosti Rimljana« (pogl. X), dobro čuvao iznošenja tako površnih pogleda. 154 Cf. Nacrt za Korziku, supra, str. 134: »Novčarski su sustavi moderni izumi. Naši stari ništa više nisu poznavali riječ novčarstvo negoli riječ porez i riječ glavarina.« (CCXXXIII) ili se zadovoljite s ono malo novca što vam je potrebno i što će vam ga oni svakako morati, itd. (N.); ili se zadovoljite onim novcem, itd. (Y.) (CCXXXIV ) neki osjetan trag (N.) (CCXXXV ) državni stroj (N.) (CCXXXVI)kada u njimakraljuje (N.) 155 »Plodna zemlja«, govorili su o Poljskoj Coyer i Jaucourt, »najbolje tlo što ga ima u Evropi«,dodavao je Baudeau da bi izrazio svoje žaljenje što samo na jednoj njezinoj desetini »čeprka nekoliko milijuna robova koji su možda najnesretniji dio čovječanstva« i što ta desetina služi za to da bi se »dvije-tri tisuće sitnih samovoljnih despota održavale u dokonoj i uznositoj bijedi; nekoliko tisuća u osrednjosti,a nekoliko stotina u krivo shvaćenoj raskoši«. Cf. Lettres sur Za Pologne, str. 78. 156 Ovo je jedna od omiljenih tema u Entretiens de Phocion: »Ljubav prema slavi stvara čuda,zato što pokreće velike duše; ljubav prema novcu rada samo niskim stvarima,zato što se doima samo niskih duša«, str. 148. i passim. No, to je također i jedna od bitnih Rousseauovih tema. Ogorčen zbog mišlje nja koja Mably izražava o njegovim Lettres de Za Montagne, Rousseau mu predbacuje da je te Dijaloge [?] prikazao kao »kompilaciju [svojih vlastitih] spisa, načinjenu bez suzdržavanja i stida«. Teže mu pada što mu netko odgovara ili mu se odaziva nego kada mu proturječi! Cf. Ispovijesti, knj. XII, O. C., Pleiade,sv. I, str. 621. i bilješke. (CCXXXV II) i to znam (N.) (CCXXXV III) Tako glasi tekst koji donose rukopisi i S.,dok u izdanjima, prema D. P.,uglavnom stoji tiskana: o sucima nekih švicarskih kantona. (CCXXXIX) Za razliku od rukopisa i S., izdanja se, a medu njima i V., drže D. P.,te je u njima tiskana: iznuđeni novac. (CCXL) Ova je rečenica izostavijena u D. P., u D., itd., ali je, prema N., zadržana u V. Nalazi se u oba originalna rukopisa,a također i u S., u kojem je,

323


međutim, izbačen prilog: cjelina je u skladu s prijepisom Coindet i Vaugha novom usporedbom. 15? U Nacrtu za Korziku Rousseau je doduše prikazao državu u kojoj se »državni prihod ne skuplja u novcu, već u namirnicama i drugim proiz vodima«. No, riječ je bila o rimskoj republici i njezinim počecima, a za Korziku se usuđivao preporučiti tek neki mješoviti sustav u kojem bi državni prihodi bili »više izraženi u naturi negoli u gotovu novcu.«. Cf. supra, str. 135 sq. U pogledu Poljske, Rousseau bi se rado bio pokazao još radikalnijim. Možda i zato što joj iskazuje čast zamišljajući je posve »rimskom«. Možda i zato što se u njemu, kako sve više stari, pojačava i odbojnost prema novcu [argent], nepovjerenje prema novcu [monnaie], kao sredstvu posredovanja i kao život nom geslu, stav za koji su neki od njegovih komentatora našli psihoanalitička opsesivno objašnjenje. Upućujemo na analize Jeana Starobinskog,Jean-Jac ques Rousseau. La transparence et l'obstacle, pogl. »Economie«, str. 129. i dalje, te na komentar što ga Marcel Raymond daje o odlomku iz Ispovijesti u kojem Rousseau odreduje svoj osobni stav prema novcu. Cf. O. C., Pleiade, sv. I, str. 37-38. 158 Prošlo je ono doba kada je Rousseau hvalio bernsku vladu i utvrdivao da se »nasljedna aristokracija« ondje održava zahvaljujući »krajnjoj mudrosti svoga Senata« (cf. D,uštveni ugovo,; knj. III, pogl. V). Dva puta prognan iz bernskoga kantona, i to drugi put u posebno žalosnim uvjetima, unatoč ugladenosti koju je sudac Emmanuel de Graffenried bio uložio u način na koji će mu dostaviti odluku Senata kojom je izbačen s otoka Saint-Pierre, možda je kod svojih gostoprimaca mogao naići na nenaklonost prema bernskoj upravi i postupcima svojih sudaca. Utemeljeni ili ne, njegovi su prvi izdavači bili zgranuti zbog tih navoda, pa su ih nemilosrdno cenzurirali. (CCXLI)prirodno više stalo (N.) (CCXLII) očite (N.) (CCXLIII) Riječi: unatoč svome bogatstvu ne nalaze se u N. 159 Rousseau nalazi neočekivano opravdanje za sve te bezbrojne naslove i dostojanstva: komornici, hljebari, štitonoše, stolnici, vrhovni lovnici, suci, bilježnici, prisjednici, izvjestitelji, itd. koje poljski pravni priručnici susretljivo nabrajaju, manje radi definiranja njihovih funkcija nego radi slikovitosti. Pyr rhys de Varille nabraja četrdeset i osam dostojanstvenika samo za »službenike Krune«, s time da za svakoga službenika u Kraljevini simetrično postoji dvoj nik u Velikom vojvodstvu. Cf. Essai politique sur la Pologne, str. 18-30. 160 Bacaju u zasjenak. Cf. »da bude prisiljen da j oj služi kako bi zablistao«. 161 Karakteristično uzmicanje nakon iznošenja postavke dotjerane do granica apsurda. Rousseau se u Pismu d'Alambertu isto tako brani od svake optužbe zb9g neumjesne strogosti i tvrdi da je, ako je i htio da se ukine kazalište u Zenevi, to bilo u namjeri da taj grad učini veselijim. (CCXUV) da mu usporim tok (N.) (CCXLV) Riječi: unatoč pričama putnika, koje su u W dodane iznad retka, ne nalaze se u N., ali ih svugdje drugdje nalazimo.

324


(CCXLVI) Ista primjedba za riječi: u sitnim stvarima. (CCXLVII) U N. piše: a ovisno o okolnim odnosima koji se iz tisuću razloga mog11 izmijeniti. (CCXLVIII)se može ... naći (N.) (CCXLIX) Ovog priloga nema u N. (CCL) da Englez u Londonu živi lagodnije nego Francuz u Parizu (N.) (CCLI) ima više prednosti (N.) 162 Rousseau svoje englesko iskustvo suprotstavlja općim mjestima koja se koriste nakon Lettres philosophiques. Za njega svjedočanstvo vlastitih očiju vrijedi mnogo više od svjedočanstva iz knjiga. 163 S ovim se odlomkom mogu usporediti još ek5plicitniji ili podrobniji tekstovi: Fragment sur le luxe, le commerce et les arts: »Premda sam po sebi nema nikakve stvarne vrijednosti, novac je poprima zahvaljujući prešutnom sporazumu u svakoj zemlji u kojoj je u upotrebi i ta se vrijednost mijenja ovis no o stjecaju uzroka koji služe tomu da je odrede (cf. O. C., tom III, str. 520); članak Politička ekonomija: novac stvara bijedu: »Što je grad bogatiji, zemlja je bjednija« (cf. supra, str. 24); Nacrt za Korziku: »Ne treba misliti da će Otok biti bogatiji kada bude imao mnogo novaca« (cf. supra, str. 109 sq.), itd., itd. Rousseau pomalo zaboravlja na Poljsku i prepušta se onome što sam naziva »dosadnim ponavljanjem«. 164 Monopoli, bitni za merkantilistički sustav onoga doba, osuđivali su se, nakon Vaubanove Dfme Royale, kao jedan od uzroka nezadovoljne proiz vodnje i bijede. Kao velika izvoznica žita, putem Gdanska i posredstvom spomenutih monopola, Poljska je u odnosu »prema ostaloj Evropi« u po voljnom položaju. (CCLII) te se usuđujem ponoviti (N.) (CCLIII) U N. jednostavno stoji: onima koji budu nečim zadužili domovinu. (CCLIV) ne bi bilo (N.) (CCLV) da će... time postati (N.) 165 Ovo je jedini kriterij koji Dmštveni.ugovo,; knj. III, pogl. IX, »O znakovima dobre vladavine«, želi zadržati: »Sto se mene tiče, uvijek sam se čudio što se ne prepoznaje jedan tako jednostavan znak ili što se pretvaramo da nam on ne odgovara. Koji je cilj političkog udruženja? Održanje i napredak njegovih članova. A koji je najsigurniji znak da su se oni održali i da napreduju? Njihov broj i njihova populacija. Ne idite, dakle, drugdje tražiti taj tako osporavani znak.« Ni fiziokrati, ni Adam Smith, ni Malthus ne mogu prih vatiti toliko tradicionalan, ali i toliko sporan kriterij. 166 Rousseau Poljacima ponavlja ono što je govorio Korzikancima: »treću vrstu prihoda, najsigurniju i najbolju, izvlačim iz samih ljudi; radije upotrebljavajući njihov rad, njihove mišice i njihova srca negoli njihovu kesu u službi domovini, bilo to za njezinu obranu, ili u narodnoj vojsci, ili pak radi njezine udobnosti kroz tlaku u javnim radovima. Neka ova riječ 'tlaka' ne

325


zastraši republikance! Znam da je se gnušaju u Francuskoj; no da li je tako i u Švicarskoj?« Cf. supra, str. 117. Rousseau, plivajući protiv struje, ustraje u svojoj ekonomiji. Turgot, Josip II, Konstituanta, ali već, otprilike 1770. godine, i oni poljski magnati koji na svojim zemljama tlaku zamjenjuju dažbinama, donijet će suprotne zakone. No, barem u Poljskoj, mnogi .seljaci .izjavljuju da im je kulučenje draže od davanja u novcu. A Jobert pnmJećuJe da se »na malopoljskim visoravnima, pogodnim za uzgoj stoke, susreću mnoga sela slobodnjaka zakupnika, dok tlaka prevladava na žitorodnim zemlJama« (cf. La Commission d 'Education, str. 45). (CCLVl)posljedica (N.) (CCLVII) Riječ:jošne stoji u N. (CCLVIII) N. precizira: kao Poljska. 167 Rousseau je već i Korzikancima predlagao taj model upravljanja, ali još odredenije i s još više žara, koristeći se paralelom između Pariške opće bo.l nice »čije pronevjere i razbojstva svi poznaju« i Opće bolnice u L yon� »koJa pruža primjer reda i nesebičnosti kojima možda nema premca na zemlji«. A to znači da u L yonu »ta državna služba predstavlja privremeni položaj«, ali znači i dokaz da su Rousseauu na njegovo lyonsko iskustvo (uvijek viđene stvari!) ostale ugodne i određene uspomene. Cf. supra, str. 138. 168 Pri čemu bi svaka od tih država odgovarala po jednom vojvodstvu, što je apstraktno gledanje na stvari, jer poljska vojvodstva ni �- koje_?J .stupnju nemaju individualnost koju im Rousseau pndaJe 11! koju za nJ1h pnzelJkuJe. (CCL IX) Ovo određenje ne stoji u N. (CCLX)No, kako nije pravedno (N.) (CCLXI) izvanredno tegobnu pristojbu (N.) (CCLXU)gunđanje (N.) (CCLXIII) Pristojba mi se na sto/at čini mnogo boljom, ali se bojim da je tu teško izbjeći utaju, a svaka je utaja uvijek izvor nevolja. (N.) (CCLXIV) Uostalom, može biti tegobna za porezne obveznike zato što je valja platiti. (N.) 169 Rousseau se već pozivao na ovaj isti Montesquieuov tekst, Duh zakona, knj. XIII, pogl. XIV (»Porez po osobi prirodan je za ropstvo; porez je na robu prirodniji za slobodu«) i odgovorio na njega u svom članku Politička ekonomija, cf. supra, str. 42): »No pristojba je po osobi točno odmjerena prema sredstvima pojedinca, kao što bi mogla biti i ona kojoj se u Francuskoj daje naziv glavarina, te koja je na taj način istodobno stvarna i osobna; ona Je najpravičnija, pa prema tomu i najprikladnija za slobodne ljude.« Iz PfeffelaJe doznao (cf. Etat de Za Pologne, str. 1_97) da se glavarini daje p�o mj�sto'.< � poljskom poreznom sustavu, ah iz b1lJešk1 W1elhorskoga 1h 1z nJegov1h rIJeč� saznaje da se ta glavarina smatra potpuno pogrešnom: pndruže h se prodaJ1 starostija na javnoj dražbi, što bi trebao biti lijek za sve, por�zi bi na potrošnju ili biljegovane papire morali bili dovoljni da napune državnu nzmcu. Sto se tiče Mablyja (cf. Oeuvres completes, sv. VIII, Du gouvernement de Za Pologne, ch.

326


XIY, str. 185 sq.), on se u najgorem slučaju priklanja pristojbama takve vrste, pa čak i nekom sustavu obrtnih poreza i gradskom porezu na nekretnine, ali ni po koju cijenu ne želi čuti ni riječ o glavarini ni o porezu na zemlju. Njegova je manija strogo vodena politika, na phocionski način. Rousseau koji u tome vidi same nesuvislosti primoran je da se okrene drugamo. 170 Kao dobar fiziokrat, opat Baudeau (cf.Avis economique, str. 17) ide još i dalje u svojoj kritici takvih poreza. »Neizravno ubiranje poreza«, dodaje, ,,Poljacima manje odgovara nego drugim nacijama.« I navodi šest različitih razloga, izrugujući se »krasnim naumima«, kao što su porez na sol, pića, itd., predloženima na zasjedanju Sejma od 1767. i 1768. godine. »Treba biti odista slijep«, zaključuje (str. 30), »pa da čovjek u porezničkom tijelu, kada se jed nom dobro organizira [...], ne vidi neumitno rušenje republike kao što je vaša.« Za Baudeaua rješenje diktiraju »očiglednost i priroda stvari«: jedinstveni porez i njegovo izravno ubiranje. 171 Wielhorski je na to rado pomišljao, kao što je to učinio i August Mos zynski koji je posebno preporučivao uvođenje biljegovanih papira u Poljskoj, jer, kako je govorio Stanislavu-Augustu: »nesumnjivi smisao što ga nacija ima za proceduru pruža široko područje za ovu pristojbu.« Cf. Jean Fabre, Stanis las-Auguste Poniatowski, str. 264. 1 72 Rousseau se tako priklanja glavnom fiziokratskom receptu, dok se u svom članku Politička ekonomija (cf. supra, str. 44-48) u njegovu pogledu pokazivao vrlo nenaklonim. Baudeau je o tome dao i brojčanu procjenu (cf. Avis economique, str. 49 i 52): budući da tekući prihodi poljskih zemljoposjed nika približno iznose 90 milijuna livri, jedinstvena pristojba od 3/1 O donijela bi 27 milijuna: »jedinstvena pristojba u visini od tri desetine čistog neto proiz voda od sela koja se posjeduju kao naslijeđena ili su data na korištenje: to je, čini mi se, jedinstveni pravi izvor javnih prihoda prikladan za vašu državu.« No Rousseau ne kani tražiti odgovore na strani »velike znanosti«. Kao i uvijek u takvim slučajevima, on se poziva na one koji su, prema njemu, istinski pronalazači jedinstvenoga poreza: na autora Dfme Royale i autora Poli sinodije. (CCLXV) U N. rečenica završava riječima: ako bi im to bilo draže. (CCLXVI) Riječi: i državne uprave ne stoje u N. (CCLXVII) država (N.) (CCLXVIII) U N. ne stoji: uzdržavanje kraljevske vojske, već samo kra ljevska vojska. Izmjene su olovkom dodane iznad retka. 173 To je revolucionarna mjera, mjera kakvu se ne usuđuju predložiti fiziokrati koji velike zemljoposjednike pretvaraju u puke sakupljače poreza: jedinstveni porez, ali pod uvjetom da u odnosu na porez ne bude povlaštenih. Wielhorski na to nikada nije pomišljao! 174 Vođenje općega poreznog popisa bit će za Austriju jedno od velikih ostvarenja vladavine Josipa II. Stanislav će se prihvatiti sličnoga posla i svom geografu Pertheesu naložiti da izradi karte pojedinih vojvodstava, ali će se sukobiti s neprijateljstvom šljahte i nepovjerenjem seljaka.

327

Razmatranja o vladavini u Poljskoj 175 Još jedna od neobičnosti u Rousseauovu naumu: neka vrsta držav noga merkantilizma, posredstvom »udruženih zakupa«, ali s ciljem ograni čenim na izvoz namirnica i sakupljanje strane valute. Monopol omogućuje neku vrstu potpune zatvorenosti. 176 Rousseau je u članku Politička ekonomija (cf. supra, str. 45) bio pokazao da opticaj gotova novca uvijek ide na štetu poljodjelaca, a u Nacrtu za Korziku (cf. supra, str. 125-126) kako može imati poguban učinak na ze mljoradnju. (CCLXIX) Ovakav tekst donose oba rukopisa (u W je razbojnici potcrtano), jednako kao i S. i razni prijepisi što ih je usporedio Vaughan. No Du Peyrou je, pokoravajući se uputama Wielhorskoga i Girardina (»Citaj čete, a ne razbojnici«), u N. olovkom unio ispravak: vojske (kako bi izbjegao ponavljanje riječi čete)i konačno tiskao: one koje njome haraju, što se ponavlja u svim izdanjima, pa i u V Riječ se razbojnici bez sumnje u Rousseauovoj misli odnosila na buntovničke seljačke i gajdamačke družine koje su, još od 1768. godine, pustošile istočne poljske pokrajine i krvoločno ubijale poljske zemljoposjednike. (CCLXX) U N. nema riječi:pozomo pazeći da je u tome spriječe. (CCLXXI) U N. stoji: od svih onih koje je okružuju, a rečenica tim riječima i završava. (CCLXXII) Riječ izuzeto ispisana je iznad retka i njome je zamijenjena riječzaštićeno koja je u N. precrtana. 177 Upravo su takvu oponašanju težili svi »razumni« naumi što su ih poljski reformatori bili do tada skovali. Stanislav Poniatowski, po Voltaireovim riječima najbolji poručnik Karla XII, predlagao je da se raspuste neoružane družine koje su magnati nasumce bili unovačili, te da se organizira stalna vojska od 60 000 ljudi, kojimi bi se pridodali instruktori i niži oficiri unovačeni u Svicarskoj i Kurlandiji. Mably smatra da je Poljska u vojnom umijeću »tri stoljeća u zaostatku«, a »rodoljubna hrabrost« tu neće mnogo pomoći. Nisu potrebne gomile vojnika: 50000 ljudi dostajalo bi za redovne čete, dijelom sa stavljene od švicarskih plaćenika. Sustav vojne službe na određeno vrijeme omogućio bi mladim plemićima da steknu vojnu naobrazbu (cf. Mably, Oeuv res completes, sv. VIII, Du gouvemement cle la Pologne, pogl. XIII, str. 170 i dalje). 178 U ovoj se konstataciji Rousseau slaže s La Fontaineom i Melchiorom Grimmom. »Hoćete li da vam sada kažem što mislim? Ne budimo djeca i ne bojmo se riječi. Na svijetu zapravo i nema drugoga prava do prava jačega; to znači, kada već tako treba reći, da je ono jedino legitimno.« Navedeno u: Ed mond Scherer,MelchiorGrimm, Pariz, 1887, str.131. 179 Državnog ustrojstva, a ne ustanove. Cf. Montesquieu, Veličina i propast Rimljana, pogl. I: »Romul i njegovi nasljednici gotovo su uvijek bili u ratu sa svojim susjedima radi osvajanja građana, žena i zemlje [...] Rim je bio u vječnom i uvijek žestokom ratu: a nacija koja uvijek ratuje, i to zbog načela svoje vladavine, morala je ili nužno propasti ili nadjačati sve ostale«. Za razliku

328


od Rousseaua, Montesquicu je ratovanje kod Rimljana prikazivao kao »načelo vladavine« i »nacionalno zanimanje«. (CCLXXIII) dobro drugoga (N.) (CCLXXN)po cijeloj zemlji (N.) (CCLXXV ) ove bi najamničke i stalne pukovnije (N.) 180 U članku Politička ekonomija, Rousseau podsjeća na doba kada su u Rimu »magistrati više [voljeli] zapovijedati plaćenicima nego slobodnim ljudima, pa makar to bilo i zato da u pravo vrijeme i na pravom mjestu prve upotrijebe kako bi druge sebi još više podvrgnuti... Tirani su ustanovili redovne čete, prividno radi obuzdavanja stranog neprijatelja, a zapravo da bi potlačili vlastite stanovnike« (Cf. supra, str. 40) 181 Voltaire je ipak, unatoč svom omalovažavanju prema Poljskoj, oz biljno shvaćao opće novačenje nazvano postpolite (postpolite ruszenie): »nedostaju mu stega, potčinjavanje, iskustvo, ali ga ljubav prema slobodi koja ga pokreće uvijek čini veličanstvenim« (Histoire cle CharlesXII, knj. II. Cf. izd. Moland, sv. XVI, str. 181-184). Coxer, premda s oduševljenjem govori o poljskoj konpci, husarima i oklopnicima, više uopće ne vjeruje u uspješnost toga postpohtea: »četvrta, najbrojnija i najnekorisnija vojska, to je postpolite ili opći saziv vojske« (cf. Histoire de Sobieski, sv. I, str. 62). Zapravo, hetmani su već odavno prestali proglašavati taj saziv vojske, čak ni za parade ili smotre. No postpolite se u poljskoj republikanskoj frazeologiji i dalje veličao: pripad nicima je šljahte služio kao alibi za izvlačenje od svake ozbiljne vojne obaveze. Rousseau se u vezi s time ne želi upuštati u otrcanu romantiku. Ono što iz nenađuje u ovom poglavlju o vojsci, napose kada ga usporedimo s Ma blyjevim, jest savršena uravnoteženost, kao i brižljivost i užitak s kojim je napisano. Rousseau je oduvijek silno volio sve što se ticalo vojničkoga života i umijeća. O tome svjedoče i njegove najdavnijc ženevske i savojske uspomene. Rado se družio s vojnicima od zanata, s nekima se od njih, a u najnovije vrijeme još i s g. de Saint-Germainom, i sprijateljio. Savjeti što ih daje Po ljacima u vezi s organizacijom njihove obrane izuzetno su osncvani, a u svojoj prividnoj jednostavnosti i očevidno suvremeni. Mit o »postpoliteu« on zamje njuje koncepcijom o naoružanoj naciji i na tome temelji upravo revolucionar nu strategiju i taktiku, čiju su djelotvornost pokazali pojedini vidovi Kos ciuszkova ustanka, no napose gerilski način ratovanja kojim se Španjolska poslužila protiv Napoleona, zatim partizanska djelovanje u posljednjem svjetskom ratu i takozvani kolonijalni ratovi. Ako se Rousseauova posve spar tanski shvaćena ekonomija iz Razmatranja i može okvalificirati kao utopijska, za njegov se »vojni sustav« to ni u kojem slučaju ne može reći. 182 Ova rečenica svjedoči o postojanju posebne rasprave koju je napisao Wielhorski, a neke pojedinosti iz nje nalazimo u njegovim bilješkama ispi sanim na rubu poglavlja »Des forces de !a Republique« u Pfeffeolovu djelu Etat de la Pologne. Prema Mablyju (cf. Oeuwes completes, sv. VIII, str. 178. i dalje), Wielhorski se zalagao za stvaranje pješadije od 30 do 40 tisuća ljudi u koju bi iz svakoga sela bio uzet po jedan vojnik. »Vaš je naum«, govorio mu je, »dostojan gradanina koji voli svoju domovinu. [...] Pohitajte da tu zamisao

329


priopćite svojim drugovima.« U toj je seljačkoj narodnoj vojsci Mably prije svega vidio sredstvo za napredovanje u društvu: nakon dvadeset bi godina službe svaki seljak-vojnik stekao slobodu i nešto zemlje, pa bi se tako proširilo i političko tijelo. No, po Mablyjevu je shvaćanju narodna vojska sačinjavala samo pomoćnu policijsku silu. Moguće je da obavijesti što ih s time u vezi daju Rousseau i Mably imaju komplementaran značaj. 183 Rousseau ovdje ne propovijeda, kako bi se moglo povjerovati,pasivno pokoravanje, već savršenu disciplinu. Naročito hoće da časnici, suprotno običaju kakav vlada u takozvanoj redovnoj vojsci,dijele život svoje čete i izrav no sudjeluju u njemu. V (CCLXX I) trenutak da ih oslobodimo (N.) (CCLXXVII)Republiku (N.) (CCLXXVIII) svoj porez (N.) (CCLXXIX)sva ta narodna vojska (N.) (CCLXXX) U N. stoji jednostavno: na državnoj su plaći. 184 Mably je predlagao da se seljacima dade oružje,te da ih se za nagradu oslobodi; Rousseau, vjeran svojim sjećanjima na rimsku povijest,želi da im se sloboda vrati prije no što se naoružaju, jer vojnikom-građaninom može biti samo slobodan čovjek. Unatoč kvascu rodoljublja koji je počinjao bujati medu seljačkim masama i svojim junačkim »Koscima«, Kosciuszku je tek napola uspjelo ostvariti nade koje je bio uložio u novačenje seljaka: naime, ustavom su od 3. svibnja u korist seljaka donesene samo neke polovične mjere,jer su im dana pravna i moralna jamstva, ali je zemljoposjednicima prepuštena briga o oslobađanju kmetova i ustupanju zemlje. (CCLXXXI) mijenjao svake godine (N.) (CCLXXXII) S. i izdanja, slijedeći D. P.: u Vrhovnom vijeću [au Conseil souverain]. (CCLXXXIII) a i da bi zablistao u očima (N.) (CCLXXIV) koji vježbanje shvaća samo kao muku: ovih riječi nema u N. (CCLXXXV) bili mnogo bolje uvježbani (N.) (CCLXXXVI)kojibi mogao biti suprotan njihovim naumima (N.) 185 »U moje vrijeme«,rekao je Rousseau,govoreći o Ženevi,već u Pismu d'Alambertu, a neke su od njegovih najljepših uspomena (sjećamo se povratka Saint-Gervaisove pukovnije) u njegovim očima oživljavate vojnu demokra ciju. 186 Kralj koji se definira kao »prvi građanin« svoje nacije mora biti njen vojni zapovjednik, kao i vrhovni sudac. Rousseau mu vraća - suprotno želji Wielhorskoga - vojne povlastice i ovlasti koje su mu hetmani bili oduzeli: u isti će mah biti obnovljeno i jedinstveno zapovjedništvo, podijeljeno između četvorice hetmana. (CCLXXXVII) U W odlomak ovako završava. U N. je pak dodano: Tko

god se odvaži na to da drugima otme slobodu, naposljetku gotovo uvijek gubi i

330


svoju vlastitu; ovo je istina čak i za kraljeve, a napose je daleko više istina za narode. Tu je rečenica zadržana u D. P. i svim kasnijim izdanjima. (CCLXXXVIII) Riječi: svoje zapovjedništvo ne stoje u N. (CCLXXXIX) Riječima: da se ponovo olatpe, napisanim iznad retka,za mijenjeno je: da se prera�porede, što je u N. precrtana. 187 Ovu anegdotu donosi Svetonije, G. !ulije Ceza1; cap. 70: »Sed una voce, qua Quirites eos pro militibus appellarat,tam facile circumegit et tlexit ut ei milites esse confestim responderint.« Cf. također,Tucit,Anali, I, 42. Na slov se Quirites primjenjivao na rimske građane okupljene na komicijama u vrijeme mira. (CCXC) U N. su ova dva dijela rečenice spojena u jedan, pa ondje piše: da presijecaju put konvojima. (CCXCI)iznenadni (N.) 188 Cf. gore, bilj. 125. 189 »Svako utvrđeno ili neutvrdeno mjesto gdje se čete mogu smjestiti i ukonačiti« (Littre). (CCXCII) U N. piše: Nedavno ste o svojoj snazi pružili primjer koji će zauvij'ek ostati znamenit, a ta je rečenica stavljena iza rečenice koja ovdje slijedi iza nje. (CCXCIII) u srcima Poljaka (N.) (CCXCIV) Riječ: najjače ne stoji u N. (CCXCV) Isto tako ni riječi: nijedna služba. 1 90 Phocion je, onako kako njegove riječi prikazuje Mably, odbijao da rodoljublje svrsta medu one vrline koje je nazivao »matičnim ili pomoćnim vrlinama«, unatoč Aristiasovim prosvjedima: »Pa zar [...] može postojati vrlina koja ne ustupa pred ljubavlju prema domovini? 1a je ljubav duša svih građanskih vrlina, a često· dolazi i namjesto drugih...« »Ne, Aristiase«, odgovara Phocion, »iz ljubavi prema domovini, ako se ona ne nakalemi na druge vrline, nikako neće proizaći čudesa kakva vi zamišljate.« Pa medu tim vrlinama nabraja: pravednost, razboritost, hrabrost, to jest same a12strakcije (Entretiens de Phocion, str. 118 i dalje). U vrlo dugačkoj bilješci u Cetvrtom razgovoru (str. 218-219), Mably osobno uzima riječ da bi riješio to pitanje. »Grci su na ljubav prema domovini općenito gledali kao na prvu gradaninovu vrlinu, te se čini da su se gotovo u svim republikama zakonodavci više bavili njenim nadahnjivanjem, širenjem, ulijevanjem snage u nju negoli upoznava njem pravila što joj ih razum dodjeljuje, odnosno načinom na koji razum njome mora upravljati i vladati [...]« Bez poznavanja »uzajamnih dužnosti društava«, utvrđenih prirodnim pravom, »ljubav je prema domovini tek slijepa i nepravedna naglost iz koje velikim dijelom proizlaze nevolje koje pogađaju ljudski rod. Načela su prirodnoga prava jednostavna, jasna i očevid na; a filozofija, koja je u pojedinim pogledima postigla veliki napredak, već dugo za nas ne bi smjela ostavljati nikakvih manjkavosti u vezi s naravi uzajam nih dužnosti društava«. Ako ljubav prema domovini ne bude vodila računa o

331


tim pravilima i ne potčini se »ljubavi prema čovječanstvu«, izložit će se izazivanju »velikih nevolja«. Ništa nije dalje od takva moralističkoga gledišta od Rousseauova stava. Znamo što on misli o prirodnom pravu i o »napretku filozofije«! No napose rodoljublje za njega nije vrlina, barem ne u onom smi slu koji Mably daje loj riječi: ono je strast koja dušama daje vrlinu i koja se ne njeguje uz pomoć neke apstraktne mudrosti, već osjećajnoga morala. Poljskoj je potrebna takva »rodoljubna opijenost«: za nju nije važno da filozofira, nego da izdrži i preživi. Počev od članka Politička ekonomija (cf. supra, str. 29), Rousseau je svoj izbor napravio: mudrosti je pretpostavio domoljublje, a Katona Sokratu. (CCXCVI)pa i samih sudaca (N.) 191 Rousseau je i Korzikancima predlagao podjelu na tri razreda: kan didate, rodoljube i građane, no ovdje se pojavljuju i odličja kao element koji je potpuno u skladu s romantičarsko-viteškim značajem i smislom za raz matranje što ih Rousscau pripisuje poljskome plemstvu, ali naročito s onim »osjećajnim« domoljubljem koje on naivnim sredstvima pokušava razviti. Slobodno je zidarstvo jedan dio svoga svjetovnog uspjeha dugovala svojim znamenjima i stupnjevima, a ni isusovci nisu u svomeratio studinum drugačije postupali da potaknu takmičenje. Zašto ih ne bismo oponašali? No zbog pomalo djetinjaste strane ovoga poglavlja ne smijemo zaboraviti ideal na kojem se ono temelji: ne radi se o pukom oživljavanju nekog cursus honorum, već o načelu hijerarhije i stalne selekcije u služenju državi. Upravo je to Rous seau preporučivao već u petom poglavlju svoga istraživanja o Polisinodiji: »Ako su, dakle, u vojsci potrebni činovi [... ], nije li još važnije slične činove uspostaviti u civilnoj upravi, i to od povjerenika pa do predsjednika pojedinih V ijeća? ... « I upućivao je na primjer Venecije ( cf. O. C . , tom III, str. 623). (CCXCVII) N. precizira: nakon čina službenika države. (CCXCVIII) N. dodaje: izričito odobravanje. (CCXCIX) koji bude njihov nosilac (N.) (CCC)uRadomu (N.) (CCCI) i taj drugi stupanj (N.) (CCCII) upravitelje (N.) 192 Cf. gore, bilj. 90. 193 Cf. gore, bilj. 52. i bilj. 59. (CCCIII) Sejm kao tijelo (N.) (CCCIV) Rousseau je u N. bio započeo s pisanjem sljedećeg odlomka: svaki senatski poslanik, itd. Potom je precrtao sedam redaka da bi umetnuo ovaj odlomak. (CCCV) Ove rečenice nema u N. (CCCVI) najistaknutije mjesto (N.) (CCCVll) zato da im se gorljivost i takmičarski duh ne bi uspavali (N.) (CCCVIII) vrlinama (N.)

332

Razmatranja o vladavini u Poljskoj 194 Cf. gore, bilj. 59. želji koju izražava Rousseau bit će doslovce udovo ljena: ne samo što će Komisija za narodno obrazovanje po svome sastavu točno odgovarati ovdje predviđenom »Zboru upravljača odgojem«, nego će joj jedan za drugim predsjedati I gnac Massalski, wilnski biskup ( koji će predsjedničku dužnost obavljati od 1774. do 1776, a počasnu će predsjedničku dužnost zadržati sve do 1786), a potom poljski primas Mihail Poniatowski. Valja također primijetiti da su, s izuzetkom dvojice nepoznatih prelata koji su jedan za drugim zauzeli mjesto Massalskoga, ova dvojica biskupa bili jedini crkveni dostojanstvenici u komisiji koju su papinski poslanici i rimska kurija gledali prijekim okom. Većina je članova Komisije, a svakako i kralj, bila pročitala Razmatranja: mnogo nam crta u njima omogućuje da kao stvaran utjecaj razmotrimo ono što se katkada smatralo slučajnom analogijom. Na svaki način, Rousseau je jedan od začetnika rada na narodnom obrazovanju koji je u Poljskoj obavljan između dioba, posredstvom organa koji se u moder noj Evropi može promatrati kao prvo ministarstvo općega obrazovanja. (CCCIX) cives electi (N.) (CCCX) te većinu među njima zaštititi (N.) (CCCXI) ... primjerena pomoć, onoliko koliko bi to bilo moguće, po sredstvom zaklade stvorene u tu svrhu dobrovoljnim prilozima bogatih ljudi u pokrajini (N.) (CCCXII) bili (N.) (CCXIII)to znam (N.) (CCCXIV) već jedino pohvalama i ohrabrenjima (N.) 195 Kao i u mnogim evropskim zemljama, dobrotvorne su ustanove, kao i narodno obrazovanje, bile povjerene svećenstvu. Rousseau sve laicizira, ali svećenstvu ostavlja mogućnost da se uklopi u mjesni i nacionalni život putem što ga je naznačio njegov savojski vikar: »dobar je župnik ministar dobrote, kao što je dobar magistrat ministar pravde«. Jesu li »dobri župnici u Poljskoj bili baš toliko rijetki kako on to kaže? Poljski satiričari onoga doba optužuju svećenstvo -redovnička i svjetovnjačko - zbog tri glavna poroka: lijenosti, neznanja i pijančevanja, a varmijski je biskup, I gnac-y Krasicki, na tu temu napisao šaljivu poemuMonahomahija. Rousseau -pomalo površno-samo prenosi jedno opće mjesto. (CCCXV) ... na temelju točno provjerenih izvještaja sastavljao točan zapis o pojedincima iz svih staleža i o djelima pripadnika obaju spolova i svake životne dobi, dostojnima počasti i nagrade (N.) (CCCXVI)zapisi (N.) (CCCXVII)pouzdanim obavijestima (N.) (CCCXVIII) ispadne povoljno, a napose da za plemića bude čast što ima više kmetova slobodnjaka od nekoga drugog (N.) (CCCXIX) postupno (N.) (CCCXX) UN. je umetnuta ova rečenica: Čini lifilozofija zbog toga ljude boljima? Ne, nekome je, s njegovih pet-šest ovakvih djela, itd.

333

11 Razmatranja o vladavini u Poljskoj

(CCCXXI) Ova je dosjetka,premda ju je izrekla žena... (N.) 196 Mably sa sažaljenjem i žarom govori o sudbini poljskih seljaka, ali osim prethodne službe u narodnoj vojsci, ne ukazuje na sredstva kojima bi se moglo urediti njihovo oslobađanje i ustanoviti taj »stalež slobodnih seljaka« čije stvaranje priželjkuje. Tako, kaže on, »nada bi u slobodu ostale izvukla iz tupo sti u kojoj čame i koja im priječi da pokažu i najmanje zanimanje za sudbinu Republike« (Oeuvres completes, sv. VIII, str. 179). Stanislav je Leszcynski preporučao da se kmetstvo zamijeni ugovorima o najmu, ali mu nije ni na pamet padalo da seljake uklopi u političko tijelo nacije._ Ono što predlaže Rousseau znači istinsko političko i društveno napredovanJe, u punom smislu riječi: za njega nije posrijedi traženje lijeka bijedi tih seljaka, već njihovo pre tvaranje u punopravne građane, postupno preobražavanje plemićke demo kracije u narodnu demokraciju. Koliko je socijalna revoluc1p daleko od njegove misli, toliko su uspon i stapanje »staleža« njezin glavni dio. Njemu je isto tako stran »paternalizam«, toliko u modi medu mnogim poljskim refor matorima onooa doba, kao i površni radikalizam. Premda i samo priželjkuju oslobađanje seljaka, fiziokrati većinom, i to još više od njega, inzistiraju na prethodnom pos)u oko obrazovanja i uzajamnoga razumijevanja. »Znanost o građaninu«, onako kako je oni shvaćaju, prirodno se temelji na širenju njihova učenja: vlasništvo, sigurnost, sloboda, prve tri riječi koje bi u republikanskoj Poljskoj, prema Mercieru de Ja Riviereu, i djeca morala »naučiti da tepaju«. »Neću vam, međutim«, dodavao je, »nipošto predložiti da svojim robovima najednom dadete slobodu: ne bi joj poznavali cijenu, ne bi se znali njome poslužiti, ne bi za to čak ni imali sredstava...« (L 'Jnteret commun des Polonais, navedeno u: A Jobert, Magnats polonais et Physiocrates franrais, str. 47). Rousseauova je originalnost u tome što zamišlja institucionalni i legalni mehanizam kojim bi osigurao napredovanje što ga svi priželjkuju, ali ga većinom prepuštaju odluci dobronamjernih zemljoposjednika. (CCCXXII) neki općinski upravitelji (N.) (CCCXXIII) Riječi: dok bi plemići iz toga bili izuzeti ne stoje u N. (CCCXXIV) mjesto kancelaraRepublike (N.) (CCCXXV) U N. je dodano: i postupno. 197 Sustav se građanskoga napredovanja, kakav preporuča Rousseau, bržega od napredovanja seljaka, nadahnjuje postupkom koji se u republici dugo primjenjivao: dodjelom plemstva. Kao nagradu za usluge učinjene u ratu, stari su poljski kraljevi plemstvo, zajedno sa svim povlasticama, dodje ljivali cijelim selima: tako se stvarala nekakva šljahta maloposjednika čiji se način života ni po čemu nije razlikovao od seljačkoga. Ta je praksa nažalost sredinom 15. stoljeća izašla iz upotrebe i otvmena se demokracija pretvorila u zatvorenu. Plemstvo se nadalje dodjeljivala samo osobno, pod budnim nad zorom Sejma. Povratak staroj praksi postavlja, u slučaju gradova, teško rješive probleme. Njihov je status, naime, veoma raznovrstan: neki imaju široku ad ministrativnu autonomiju, pa čak šalju i poslanike u Sejm; drugi - a tih je većina - samo su bijedne selendre čiji su stanovnici podložni svim obavezama kojima i seljaci. Problem je stanovnika gradova u Poljskoj manje politički, a

334


više ekonomski i društveni problem. Nakon razdoblja potpunog propadanja, polovinom 18. stoljeća gradovi doživljavaju ponovni procvat. U ojačanom se građanstvu (uz snažnu stranu imigraciju) razvija klasna svijest i ono će u revolucionarnim kretanjima krajem stoljeća odigrati pokretačku ulogu. Ustav od 3. svibnja priznat će mu znatne povlastice, ne idući ipak do njegova kolek tivnoga izjednačavanja s plemićima, kako zahtijeva Rousseau. Mablyjevi su osjećaji prema građanstvu puni topline, ali su mu želje prilično stidljivo izražene: ograničuje se na to da za građanstvo traži »udio u dijeljenju pravde«. Mably rado ponavlja da su »Židovi gospodari Poljske«, ali ne znamo da li iz te konstatacije izvlači i kakve druge zaključke osim negativnih (cf. Mably, Oeuv res completes, sv. VIII, str. 77. i dalje). (CCCXXVI) u velikim krizama (N.) (CCCXXVII) ubuduće postati (N.) (CCCXXVIII) ovim živim primjerom koji će biti pred očima... (N.) 198 Ovim je odlomkom prekasno definiran duh Razmatranja: reforma poljske vladavine zanima Rousseaua samo u cmoj mjeri u kojoj će naciji omogućiti da stekne svijest o sebi, političkome tijelu da udeseterostruči svoju snagu, javnome duhu da se očituje. Na žalost, za to treba vremena, pa Rous seau, napredujući u pisanju svojega djela, zamjećuje sve ono što je u njegovim savjetima istodobno bitno i neaktuelno. (CCCXXTX)odRepublike (N.) (CCCXXX) priteći u pomoć (N.) (CCCXXXI) tako da bi (N.) (CCCXXXII)pokazuje nam gotovo nesavladive prepreke (N.) (CCCXXXIII) Međutim, čini mi se da se, zahvaljujući vrlo jednostavnom sredstvu o kojem ćete sada čitati (N.) (CCCXXXJ.V) može u provedbi postati još jedno dobro (N.) Cijeli je ovaj odlomak u N. smješten na početku slijedećega poglavlja. (CCCXXXV) sastoje u poteškoći (N.) 199 Ta je alternativa izložena u Društvenom ugovom, knj. III, pogl. VI, gdje Rousseau nadugačko odmjerava nedostatke regentskih vladavina i iz bora. Sjećamo se Mablyjeva rješenja: da bi šljahtu naveo na prihvaćanje nasljedne monarhije, on toj monarhiji oduzima svaki sadržaj. Ova će zamisao sebi prokrčiti put, pa će ustavom od 3. svibnja biti i prihvaćena, s tom razlikom što će kruna biti ponuđena saskoj kući, nasuprot interdiktu što ga je na nju bacio Mably. Njegov se monarhizam čini toliko nekonzistentnim da se možda svodi na nadu u otkrivanje nekoga vladara koji bi mogao poslužiti kao gromobran i čija bi prisutnost na prijestolju barem na neko vrijeme zaštitila Poljsku od katastrofe koja joj prijeti. Rousseau prema ovakvim diplomatskim manevrima pokazuje samo prezir. Za njega se problem drugačije postavlja: što god se desilo, valja poljskoj naciji pomoći da potvrdi svoju vokaciju i da na sebe preuzme vlastitu sudbinu. (CCCXXXVI) U N. nema riječi: gotovo.

335


(CCCXXXVII) a kakve prednosti zanemarujete (N.) (CCCXXXVIII) umije (N.) (CCCXXXIX) i da. .. napokon nadvladaju svoje takmace (N.) (CCCXL) Pogledajmo da li je moguće iskoristiti tu toliko silnu i veliku pokretačku snagu (N.) (CCCXLI) ali ćemo najprije zacijelo misliti da promašuje cilj (N.) (CCCXLII) Riječi: s pažnjom ne stoje u N. (CCCXLIII) o onome kojemu će se dati prednost (N.) I (CCCXL V) koji sebi postavljamo (N.) (CCCXLV) U N. nema riječi: gotovo. (CCCXLVI) beskorisnima u državnom ustrojstvu i suvišnima u Republici (N.) (CCCXLVII) Ovaj se odlomak u N. prilično razlikuje: No, u novom zakonu što ga predlažem, ništa nas ne obavezuje na to da ih stavimo u istu razinu s vojvodama, pa je čak i povoljnije da to ne učinimo. Kako nas u tome ništa i ne_svečav�, moći ćemo se u vezi s time odlučiti za rješenje da ih ostavimo tamo gd;e ;esu (;ednako omogućujući natjecanje za krunu i svim doživotnim senatorima; to ne može niftt: izmijeniti u mome naumu. �ousseau je posljednje ret�e precrt�o I na rubu �mo van3antu: (r3ešen3e)za ko;e prosudimo da je naj bof;e i za ko;e pretpostavf;am da će ovdje omogućiti, itd. 200 U vezi s hijerarhijom medu senatorima, cf. gore, bilj. 101. (CCCXLVIII) Riječi: a napose prilikom posljednjega potcrtane su u W Rousseau je bio najprije napisao: pa čak i prilikom posljednjega. U uputama damm u dodatku u W, Wielhorski je unio sljedeće preporuke: »stranica 91 redak 8. Izbaciti a napose prilikom posljednjega; sljedeću rečenicu ostaviti u� ov�kve _ _izmjene: Priliko"'!. nek??iko se izb_ora, bez uvažavanja prema onima ':oJt!na ;e btl� sklor:a, n_aCIJU pns1L;avalo (sic!) na to da izabere onoga kojega bi mace odbacila, ah um;esto te prednosti _koju više nema i koju je žrtvuje (sic!), itd.<< _D u Peyrou Je postupio prema tim uputama, ali su izdanja većinom prem3ela tekst kakav je sačuvan u prijepisima. (CCCXLIX) baš onoga kojega bi inače odbacila (N.) (CCCL)koju više nema (D. P. i izdanja) (CCCLI) na takav način izbora (N.) (CCCLil)u srcima (N.) (CCCLIII) kojega je već i nacija odabrala i potvrdila (N.) (CCCLIV) Drugoga priloga nema u N. (CCCLV)kod jedne jedine nacije (N.) (CCCLVI)svim povlasticama (N.) (CCCLVII) Riječ: istodobno ne stoji u N. 336

Razmatranja o vladavini u Poljskoj 201 »Sveti spomen« ritualni je epitet koji se u Poljskoj vezuje uz spominjanje imena pokojnika. (CCCLVIII) o živatu toga vladara (N.) (CCCLIX) Eto, moj je naum razrađen, takav kakav jest (N.) 202 Knjiga II, pogl. X: »...Tim uvjetima je, da bi se stvorio jedan narod, potrebno dodati još jedan koji ne može nadomjestiti nijedan drugi, ali bez kojega su svi ostali nekorisni: da se uživa u obilju i u miru.« Ovo se podsjećanje prilično loše slaže s onim što je u uvodnom dijelu (Stanje stvari) rečeno o sta nju u kojemu se nalazi Poljska konfederata. No Rousseau ih želi upozoriti na to da ne preurane s nekakvom obznanom i provođenje namjeravane reforme odgada za vrijeme nakon pobjede. (CCCLX) Ovakve ograde nema u N. (CCCLXI) U N. nema takva naloga. (CCCLXII) nemojte misliti (N.) (CCCLXIII) Ovdje se u N., u dnu f' 82, prekida originalni rukopis. Prema obavijestima koje daje Girardin, a koje su prenesena u V, str. 516, slijedeće je listove br. 83-84. i 85-86. autor vlastoručno istrgnuo, i to iz razloga koji se, kako to možemo i zamisliti, prilično razlikuju od onih koje pretpostavlja Girar din i koje smo se potrudili da podrobnije navedemo u uvodu. Listove koji nedostaju Girardin je nadomjestio drugima, prema prijepisu koji je pribavio g. Foulquier, odvjetnik u toulouškom parlamentu, i to na temelju, kako pretpo stavlja, prijepisa potajno načinjenoga na d'Alambertov poticaj. Radi veće jed nostavnosti, i dalje ćemo kao N. označavati spomenute listove čiji plavkasti papir i mnogo odrešitijim rukopisom, gotovo bez precrtavanja, oštro odudara od ostatka. Rousseauov se rukopis ponovo pojavljuje na 87. listu, koji je ujed no i posljednji, a gdje na posljednjoj stranici Razmatranja čitamo koncept pisamca s vlastoručnom posvetom koje on ima namjeru uputiti Wiel horskome. Vidi dalje, varijanta CCCLXXXII. (CCCLXIV) vlastite istinske interese (N.) U W se ova rečenica nalazi dodana na rubu. 203 »Premda najčudovišnija anarhija već odavno vlada u Poljskoj, premda su sami vaši zakoni prvim uzrokom vaših nevolja...«, takav je bio Mablyjev ton i općenito izražavano mišljenje u to doba. »Plemeniti Poljaci«, kliče nasuprot tomu Mercier de la Riviere, »osnova je vaše vladavine izvrsna i posvema čvrsta; da biste je usavršili, malo toga morate učiniti« (L'Interet commun des Polonais, navedeno u: A Jobert, Magnats polonais et Physiocrates franrais, str. 46). Ovaj je put oduševljenje takvo da se čini kao pojačani Rousseauov odjek. U svakom slučaju ima riječi koje se Rousseau čuva da ne izusti, ali koje drugi ponavljaju uz okrutno inzistiranje. »Prva je istina, gospodine«, kaže Mably Wielhorskome, »koju vaši građani moraju primiti k srcu, u tome da će Poljska, i pored naziva republike, biti zapravo samo ruska pokrajina ako rusku vojsku ne otjerate sa svojih posjeda. Strahujte od ruske zaštite, strahujte od ruskih dobročinstava[...]. Treba da budete hrabri i da podnesete ratne nevolje, pa i da sebe radije pokopate pod vlastitim ruševinama, nego da pristanete na

337



to da dobijete samo nesigurnu nezavisnost koju će podržavati tuđinska zaštita...« (cf. Mably, Oeui7·es completes, sv. VIII, str. 4). U oba su slučaja Po I.1ac1, po ovom katastrofalnom sudu, osuđeni na beznađe i propast! No Baudeau je posve izričit: »Nema više Republike Poljske. Ne, nema je više. Ni kralja, ni Senata, ni ministara, ni Sejma, ni zakona, ni riznice, ni vojske, ni pravosuđa, ni uredaba, ni političkih odnosa. Nema više ničega do volje Mos kovlJana, odluka njihova ministra, dnevnih naredaba njihova ambasadora...« (Lettres historiques sur l'etat actuel de la Pologne, str. 5). Rousseau se čuva pisanja � tom tonu, čak i kada konstatira da Poljaci nisu slobodni. Kakav god bio polozaJ nJezme vladavme, pa čak ako je uopće i ne bude imala, on zna da će Poljska i dalje postojati. 204 Mably je na temelju istoga nadanja izvukao posve suprotan savjet: »Zašto bi lloljska pristala na nagodbu s Rusima?« Još tri-četiri ratne oodine, i Rusija će biti iznurena. Bitno je ohrabriti Turke da izdrže unatoč »početnim neuspjesima« . Tek će se nakon toga Rusiji moći nametnuti neki ugovor (cf. Mably, Oeuvres completes, sv. VIII, str. 4). 205 Isto nepovjerenje prividno postoji i kod Mablyja: »Ne uzdajte se ni u ugovore koje će vam predložiti vaši neprijatelji prije no što ispitate njihove slabosti, ni u jamstva koja će vam ponuditi vaši saveznici...« No to nepovje ren.1e ov1s1 samo o stjecaju okolnosti: posrijedi je odvraćanje Poljske od svakoga pregovaranja s Rusima. No kada se ta opasnost otkloni, diplomacija opet preuzima_ sva_ svoja _prava i Mably cijelo sedmo poglavlje (str. 77-95) posvećuje 1sp1t1van.1u načma »na koji mora da reformu poljske vladavine vide evropski dvorovi«, čak i Toscana i Portugal, te iz tog ispitivanja izvlači učene kombinacije. Rousseau s prezirom odbacuje ove igre priučenoga diplomata: Poljska mora sredstva za svoj spas potražiti u sebi samoj. (CCCLXV) Riječ: donekle ne stoji u N. .. (CCCL?(VI) u stanju u kojem bi sadašnji rat mogao ostaviti Rusiju, C!Jenzm da bi vam možda mogao dostajati da se s nekom sigurnošću prihvatite svoga djela (N.) (CCCLXVII) oporavka (N.) _206 Ovo »dan «, izrečeno u vezi sa švedskim poslovima, kao i prethodne �� aluz1.1e (cf. gore, b1lJ. 71), odnosi se, kako se čini, na prve sporove Gustava III. kada je n_ovi kralj, u travnju 1771, preuzimao prije sa staležima, u_trenutku _ stolje. Od sinrt1 Je Karla XIII. Rus1.1a neprestano podupirala naporeRiksdaga da monarhIJU stav, pod nadzor: u času kada Rousseau ovo piše, Riksdag, koji Je Adolfu Prederiku 1765. g_odine nametnuo »liberalne« reforme, još uvijek sačinjava »sadašnju vladu u Svedskoj«. (CCCLXVIII)prilično čestom (N.) (CCCLXIX) U W je pridjev bezvrijedne dodan iznad retka. (CCCLXX) da unovači najamničke čete (N.) (CCCLXXI) No kada vaš postupak bude dovršen, neka vas ondaRusi, itd. (N.)

338

(CCCLXXII) Ovdje počinju tri »članka« (odlomka) koje je Du Peyrou, na zahtjev Wielhorskoga i Girardina, isključio iz svoga izdanja: u W su stavljeni medu uglate zagrade. No prijepisi su, kako to svjedoče S. i mnogo drugih, dakako sadržavali ova tri odlomka i oni su već 1801. integralna tiskani uD. (CCCLXXIII) N. i S., kao i W, donose: prema kralju [a l'egard duRoi]. U V je premaD., tiskano:prema kralju [envers le roi]. (CCCLXXIV) N.: da se vlada onako kako to i mora činiti. S.: barem se u svom sadašnjem položaju vlada prilično mudro, ni u što se ne miješajući. 207 Cijeli je ovaj odlomak koji slijedi, a koji se odnosi na Stanislava Augus ta, značajan po svojoj točnosti, oštroumnosti i taktičnosti. Unatoč Rulhiereu i Wielhorskome koji su, svaki sa svoje strane, prikazivali karikirani portret Poniatowskoga, Rousseau je umio uhvatiti bitne crte njegove ličnosti i položaja u kojem se nalazio, s pronicavošću kojoj je doraslo malo povjes ničara. (CCCLXXV) a kakoRusima duguje sve (N.). U S. su prilozi ispušteni, pa piše: i pored toga (...) što se on zacijelo drži na olm, a prije svega to čine Rusi, izjavljujem da ni ja, itd. (CCCLXXVI)lošega nasljednika (N.); no S. donosi isti tekst kao i W (CCCLXXVII) Kakve god nevolje vas mogao osloboditi, itd. (N.); kakve god nevolje vas, međutim, mogao, itd. (S.) (CCCLXXVIII) N. i W: kojim se ta mjesta budu ponovno ispražnjavala; S.,D. P. i V: kojim se ta mjesta budu ispražnjavala. (CCCLXXIX) Sve ovo je zato da ne biste odviše naglo potresli stroj (N.)

208 Stanislav August prvi se s time slagao i stavljao se pod Voltaireovu zaštitu oplakujući nečovječnost i nevolje kojima se uzrok nalazi u slavohleplju junaka (cf. J. Fabre, Stanislav-Auguste Poniatowski, str. 330). Premda kon federatima čini neke ustupke na riječima, Rousseau ih nastoji nagovoriti da potraže način za sporazum s kraljem koji sa svoje strane, čak i kada se mora pretvarati da se pridružuje Rusima kako bi se borio protiv njih, prema kon federatima gaji osjećaje posve bliske simpatiji. Upravo se za takvu politiku zalagao, te je pokušavao provesti u djelo i dovesti do cilja u generalitetu biskup Adam Krasinski, ali je u tome bio osujećen od Bohusza, Wessela i Dumourieza, pa su konačno prevladali ekstremisti koji su 3. studenoga 1771. organizirali kobni atentat na kraljevu osobu. 209 Posljednja žaoka uperena protiv Mablyja i metode za koju se on zalaže: »obazrivo postupati s predrasudama koje su najmilije poljskome plemstvu [...] izbjegavati da postanemo sumnjivi stranim silama, itd.« (cf. Mably, Oeuvres completes, sv. VIII, str. 137). Rousseau se ipak slaže s Mablyjem kada ovaj izjavljuje: »Bilo bi mi krivo kad bi konfederati pohitali da sve promijene i sve reformiraju« (ibid., str. 131-132).

(CCCLXXX)gorljivosti (N.)

339


(CCCLXXXI) ni da će se u ovim sanjarijama naći išta što bi Poljskoj moglo biti zaista korisno. Kako bilo da bilo, moje su želje za njezin procvat... (N.) (CCCLXXXII) List se br. 86 u N. (u ovom slučaju, u Foulquierovu prijepisu) završava »krivotvorenom« rečenicom: Kamo sreće da oni mogu likovati nad svojim neprijateljima, cijelome svijetu pružiti velik primjer, postati miroljubivi, sretni i slobodni! No na početku se 87. lista ponovno javlja Rous seauov rukopis, te riječi: primjer cijelome svijetu, a ostatak rečenice glasi kao i uW Zatim se, nakon razmaka, napisana onim istim bljeđim slovima i sitnijim rukopisom koje smo već uočili u većini dodataka unesenih u N., može pročitati slijedeća poruka koju prenosimo prema brižljivoj Vaughanovoj transkripciji. Poslušao sam Vaše naredbe, gospodine grofe, i evo moga dara Vašoj domovini; moje joj ga srce prinosi više negoli pero (oprostite mi na dugačkom naklapa nju). Htio sam Vam najprije (staviti na papir) priopćiti nekoliko razmišljanja na koja me vaše pismo navelo: njihov se broj pisanjem povećao, te je iz njih napokon proizašla obimna bilježnica koju vam šaljem; u njoj ćete, povrh svega, naći tako malo reda da mi čak nije bilo moguće pitanja razlučiti po glavama. Primite moje isprike zbog toga, a ja polažem nadu u Vaš oproštaj zbog mojih naklapanja, budući da, ako uopće postoji predmet čije dugo razmatranje može (nekome) čovjeku ,:_a.spaliti srce, ovaj kojim ste mi prepontčili da se pozabavim zasigurno je takav. Sto sam dalje odmicao u pisanju, zamisli su mi se množile ne sređujući se. To je sređivanje sada iznad mojih snaga: (prihvatite prinos koji su mi omogućile da Vam ponudim) i nered koji sam bio primoran ostaviti na ovim listovima (urokom je) prouzročio je vječita ponavljanja koja ćete u njima naći. 210 U travnju 1771. u Varšavu stiže novi ruski ambasador Saldem, borac sabljom, koji će zamijeniti pomirljivijega kneza Volkonskog. Zbog toga je Stanislav August primoran vratiti se svojoj politici prisilne »suradnje«, pa malobrojnoj kraljevskoj vojsci nareduje da ponovno krene u operacije protiv konfederata. Jedan je od njihovih najboljih voda, Sawa, pobijeden i zarobljen 28. travnja. Dumouriez 22. svibnja gubi protiv Suvorova bitku kod Lanckorone, te se vraća u Peszow veoma utučen i ogorčen na svoje poljske poručnike. U lipnju će ga Choiseul pozvati natrag i tek će ga u rujnu zamijeniti barun de Viomenil. Pohod u ljeto 1771. započinje s nepovoljnim izgledima za konfederate. Upravo u tih nekoliko tjedana Rousseau završava prijepis u čisto svojih Razmatranja.

340

JEAN-JACQUES ROUSSEAU, POLITIČKI PISAC U povijesti političkih ideja rijetki su intelektualni događaji koji protokom vremena ne samo što ne blijede nego se štoviše uvijek iz nova doimaju kao autentične duhovne svetkovine. Tukav izniman događaj u povijesti (ne)razumijevanja Rousseauova djela zbio se 27. veljače 1932. godine, kada je glasoviti njemački filozof Ernst Cas sirer, na poziv ugledne Societe franr;aise de Philosophie, održao predavanje o jedinstvu Rousseauova djela. Već je i sama formulacija teme bila izazovna, pa i gotovo izazivačka: ta, valjda je svakome barem toliko jasno da je neprispodobiva draž našeg Rousseaua upravo u tome što je on utjelovljena protuslovlje! ?1 Nemoguće je ne osjetiti zadovoljstvo zbog duhovne otmjenosti s kojom je Cassirer briljantno pokazao - najdubljem preduvjerenju svojih francuskih kolega usprkos- kako je Rousseauovo djelo misaona konzistentna, dijalektička cjelina, u čijem je središtu ideja moralne autonomije slobodne volje. Time je dokazao da je Rousseau politički filozof velikog formata, unatoč tome što njegovi tekstovi ne udovoljavaju striktnim normama strogoga teorijskog diskursa i što on sam nije, ni u samorazumijevanju, sistemski mislilac. Izričito otklonivši sva pri jašnja tumačenja Rousseauova djela, Cassirer se u svojoj imanentnoj interpretaciji ipak oslonio na Kanta, kao što je i red, pokazujući kako je »prvak prvenstva praktičnog uma« jedini (ili gotovo jedini) pot puno razumio Rousseaua: Cassirer je prvi (barem na francuskom jeziku)2 uvjerljivo obrazložio teorijsku utemeljenost glasovitoga Kantova suda da je Rousseau »Newton moralnog svijeta« budući da je prvi otkrio svijet čiste moralne dužnosti, svijet osjećaja ljepote i dostojanstva čovjekove prirode.3 U raspravi koja je uslijedila, uvriježena je francusko shvaćanje jasno iskazao ugledni estetičar Victor Basch. Uza svu fasciniranost virtuoznošću majstorova izlaganja, najprije mu je načelno prigovorio da Rousseauu pristupa kao da je riječ o profesionalnom filozofu, štoviše »nekom Fichteu, koji je teoriju o primatu praktičnog uma primijenio ne na metafiziku, nego na politiku i sociologiju«. Zatim je osporio i samu mogućnost legitimiranja filozofijskog statusa Rous341

seauovc teorije,ocjenjujući da se Lako složena i raznovrsna misao kao što je Rousseauova ne može niti smije reducirati ni na kakvo logičko jedinstvo. Prema Baschu, Rousseau je poglavito umjetnik, glazbenik riječi, pjesnik i romanopisac, a ne politički filozof. Izvor njegova genija nije moralna volja nego osjećaj, koji je duša Rousseaua i kao čovjeka i kao mislioca. On je sentimentalist i individualist, ali misaono nedosljedan, o čemu tako bjelodano svjedoči Društveni ugovor koji uvodi »devijaciju«, »očevidno protuslovlje« u odnosu na cjelinu Rousseauova mišljenja u drugim spisima. Uopće nije moguće govoriti o jedinstvu Rousseauova djela, zaključuje Basch, jer nije moguće uskladiti shvaćanje o prvenstvu osjećaja nad svima ostalim očitovanjima ljudskog bića i primat individualnoga nad socijalnime, s jedne strane, i shvaćanje da se moral temelji na potiskivanju osje ćaja, a država na potpunom poricanju individualne slobode, s druge. Cassirerova završna intervencija u toj raspravi sjajna je teorijska minijatura, prava kratka lekcija na temu »kako čitati Rousseaua«. Is koristio je, naime,prigodu da ukaže na plodnost heurističke maksime prema kojoj se unutarnje jedinstvo Rousseauovih ideja može pronaći, koliko god to uistinu bilo teško kod tako složenoga i raz novrsnog mislioca kakav je Rousseau, ako se traga na »valjanom mjestu«, tj. ako se analizira pojmovni sadržaj njegova nauka kao filozofije osjećaja. Pritom je Cassirer upravo poučno pokazao kako središnji pojam »osjećaj«, koji kod Rousseaua označuje dva posve ra zličita elementa (pasivni, spram prirode; aktivni, u specifično ljud skom svijetu, kao čisti osjećaj slobode), valja semantički diferencirati i time učvrstiti teorijsku konzistentnost Rousseauova mišljenja.4 U svojem izlaganju, koje predstavlja tek »veoma sažeti izvod iz temeljnije studije«, Cassirer je zainteresirane uputio na svoju, danas već znamenitu studiju Das Problem Jean-Jacques Rousseau, koja je iste godine objavljena u časopisu Archiv fiir Geschichte der Philo sophie.s Kada je, nakon punih pedeset i pet godina, Cassirerova studija napokon objavljena i u francuskom prijevodu, Jean Starobinski, također jedan od najvrsnijih interpreta Rousseauova djela, označio je Cassirerovu interpretaciju kao prijelomni datum u povijesti tu mačenja Rousseauove teorije jer je raspravu uzdigla na njezinu »pravu razinu koju otada nije bilo dopušteno napustiti«.6 Uz svu suglasnost sa Starobinskim, njegovu bih prosudbu htio dopuniti vlastitom ocjenom da Cassirerova interpretacija pred-'

342

stavlja, još uvijek '. te��ijski najtemeljitije i najneodoljivije uvođenje u bo��tl_ duhovm sv11et Rousseauove teorijske i umjetničke ima _ gmaCIJe. I Jean-Jacques Rousseau (Ženeva 1712 - Ermenonville 1778) fil?zo�, moralist, književnik, skladatelj. Rođen je u građanskoj (kao »sm c1toyena«), obrtničkoj obitelji, a odgojen u antičkome, republi k�nskom i kalvinističkom d;1hu. Rano odlazi iz rodnog grada, go dmama luta po Francuskoj, Svicarskoj i Italiji (obavijajući razne po slove, od sluge do tajnika francuske ambasade u Veneciji). Krajem 1744. godine dospijeva u Pariz, gdje je primljen u intelektualni krug oko Enciklopedije, u kojoj surađuje odrednicama o glazbi. . Rousseauova spisateljska karijera započinje tek 1750. godine. NJcgova prva rasprava,Discours sur les sciences et les arts, odgovor je na natječajna pitanje dižonske akademije: »Da li je ponovni procvat znanosti i umjetnosti pridonio pročišćavanju ćudorednosti?« Nasu prot neupitnome prosvjetiteljskom postulatu o emancipacijskom značenju znanosti i umjetnosti u povijesnom razvoju čovječanstva, �o - usseau vehementno napada prosvjetiteljstvo kao stup despotizma Ih/I_ apsolutne monarhije u ime demokratskog ideala republikanske :rline antičkih naroda (napose Rimljana i Lakedemonaca) i tvrdi da Je procvat znanosti,umjetnosti i prosvijećenosti izazvao izrođavanje čovjekovih prirodnih sklonosti i društvo zasnovao na sebičnosti' poroku, raskoši, lažnom životu i mišljenju.7 U polemikama što su uslijedile postaje poznat široj javnosti; uspjeh komedije Narcis i međučinke Seoski čarobnjak, izvedenih 1752. godine, učvršćuje njegovu reputaciju. Druga rasprava, Discours sur l'origine et les fondements de l'inegalite parmi les hommes, sadrži Rousseauovo shvaćanje čovjeka i povijesti. Prava priroda čovjeka može se dokučiti samo primjerenim poimanjem čovjekova istinskoga prirodnog stanja (statusa natu-· ralis). Prirodni je čovjek miroljubiv, osamljen i nezavisan, dostaje sebi samome i nema želju da drugima škodi jer ni ne živi u trajnoj zajednici s njima. U tom stanju čovjek još nema razum, sposobnost govora i moralno osjetilo - od životinje se razlikuje sposobnošću usavršavanja i slobodom djelovanja. Što je najvažnije,to je stanje jed nakosti u kojem je samoljublje (amour de soi) prosvijetljeno savješću osnovica milosrđa spram bližnjega, izvor ljudske pravednosti i os nova univerzalnosti prirodnog zakona.

343

Građansko stanje (status civilis) bitno je različito od prirodnoga. Život u društvu usavršujc pojedinca i razvija njegove sposobnosti ali izopačuje njegovo samoljublje u sebičnost (amour propre) i taštinu. Pojava privatnog vlasništva označuje raskid s prirodnim poretkom jednakosti i uspostavljanje građanskog poretka imovinske nejed nakosti, stalnih sukoba interesa i opće nesigurnosti. Ustanovljenje političke vlasti, na temelju lažnoga društvenog ugovora o udruživa nju, ozakonjuje prividnu pravnu jednakost i osobnu sigurnost ali is todobno sankcionira društvenu i intelektualnu nejednakost. Pre tvaranje zakonite vlasti u despotizam najviši je stupanj nejednakosti - novo i posve umjetno prirodno stanje rata sviju protiv svih. U društvenom poretku nejednakosti povijesnom se socijalizacijom izopačuje čovjekova priroda ali se čuvstva savjesti, pravednosti i milosrđa ne mogu potpuno razoriti.S Premda se Discours sur l'economie politique najčešće ne ubraja medu teorijski kapitalne Rousseauove spise (poput prvih dviju rasprava), nije ipak sporno koliko je i on važan za razumijevanje Rousseauove pravnopolitičke teorije. U tom spisu, objavljenome u petom svesku Enciklopedije (1755), Rousseau preuzima - kao i Didcrot na kojega se izrijekom poziva - određenje opće volje kao temeljnog načela pravednosti koje je tada bilo uvriježeno u francus kome teologijskopolitičkom mišljenju. Razvijajući analizu opće volje kao temeljnog načela legitimne ili narodne vladavine, on do kazuje kako je opća volja ozbiljiva samo u pravnoj, ćudorednoj i nacionalno individualiziranoj političkoj zajednici slobodnih gra đana, odgojenih u duhu rodoljublja i republikanske vrline.9 Odlučivši da živi u skladu s vlastitim moralnim načelima (vitam impendere vero), Rousseau se smiono opredjeljuje za život slobod noga i siromašnog pisca, povlači se u osamljenost Ermitagea i Montmorencya (1756-1763), gdje nastaju njegova najpoznatija djela: roman La Nouvelle HćloiselO, Emile od de l'educationll i fun damentalna pravnopolitička rasprava Du contract social, ou principes du droit politique.12 Postojećem, moralno posve nelegitimnom građanskom stanju, u kojem je cijeli ljudski rod osuđen na rad, ropstvo i bijedu, Rousseau suprotstavlja legitimni društveni poredak, koji se temelji na istinskim načelima političkog prava. Slobodna volja pojedinca jedino je va ljano načelo konstitucije takvog poretka. Društvenim ugovorom slobodni i nezavisni pojedinci obrazuju demokratsku političku za jednicu (državu kao cjelinu čovjekova opstanka unutar jednog 344

naroda) koja predstadja takav oblik udruživanja u kojem se svatko, ujedinjujući se sa svima, pokorava ipak samo sebi samome i ostaje isto tako slobodan kao i prije. No, legitiman društveni ugovor ne sklapaju pojedinci međusobno- to je sporazum između naroda kao javnog tijela i pojedinaca koji žele postati građanima, članovima tog tijela. Narod je i ugovorna strana i rezultat ugovora što znači da je društveni ugovor konstitucijsko načelo kojim se narod kao organska zajednica pravnopolitički preobražava u suvereno političko tijelo (»čin po kojem narod jest narod«). Kako zajamčiti poštivanje takvog ugovora i stabilnost političkog tijela, a bez diobe ili ograničenja suverenosti? Samo tako što će suveren biti jedini sudac izvršenja ugovora! Prava suverena prois tječu iz naravi društvenog ugovora u kojem narod ugovara sa samim sobom (tijelo naroda kao suveren s pojedincima kao podanicima). Suveren ne može biti pojedinac niti skupina zastupnika nego samo cjelokupno kolektivno i moralno tijelo čiji su članovi svi pojedinci. Javna sila suverena jedini je garant društvenog ugovora jer povreda može doći samo od pojedinaca. Nezamisliva je naime da bi suveren mogao povrijediti sve svoje članove jer bi to značilo škoditi sebi samome. Političko tijelo može povrijediti nekog svog člana samo ako na isti način povrijedi sve. Premda su pojedinci postali građanima, ipak su kao ljudi skloniji osobnome interesu negoli javnom dobru. Otud je temeljna odredba društvenog ugovora: »potpuno otuđenje svakoga udruženog sa svim njegovim pravima cijeloj zajednici«. Suveren mora imati neosporivu vlast da prisili pojedince da ispune svoje dužnosti građana i da se pokore općoj volji zajednice. Suočavamo se sa možda najčuvenijim »očiglednim protus lovljem« i najozloglašenijim sofizmom cijele teorije: tragajući za oblikom zajednice u kojoj će se svatko, ujedinivši se sa svima, ipak pokoravati samo sebi samome i ostati isto tako slobodan kao i prije sklapanja ugovora, Rousseau uspostavlja političko tijelo kojem daje suverenu apsolutnu vlast nad svim njegovim članovima. Kako takvo političko tijelo može osigurati slobodu individuuma kao njegovo neotuđivo pravo? Valja najprije imati na umu da društveni ugovor osigurava poje dincu osobnu neovisnost jer odnos čovjeka spram čovjeka nado mješta odnosom građanina spram zakona. V last čovjeka nad čo vjekom i društvena nejednakost nisu mogući u političkom tijelu koje u pravu uspostavlja prirodnu jednakost medu ljudima i zakonski 345

autoritet kojem su svi pojedinci podjednako i potpuno podvrgnuti. Zakonom se osigurava ne samo pravna i politička nego i društvena i ekonomska jednakost jer je demokratskoj državi primjerena samo ona društvena struktura koja se temelji na sitnom osobnome ili društvenom vlasništvu i ne dopušta klasno raslojavanje. Puna se sloboda pojedinaca pak osigurava prvenstveno time što je opća volja suverena (naroda ili puka) istodobno i volja svakog građanina kao člana suverenog tijela. Ako je naime suveren sas tavljen od svih pripadnika naroda tada društvenim ugovorom svaki pojedinac zapravo ugovara sa sobom samim, dvostruko se obve zujući: kao član suverena (građanin) spram pojedinaca i kao član države (podanik) spram suverena. Kao podanik pojedinac se poko rava suverenoj vlasti, kao član suverenog tijela sam postaje zakono davac. Društvenim se ugovorom pojedinci obvezuju da će svoju par tikularnu volju kao ljudi podvrgnuti općoj volji svih građana. Građanska sloboda pojedinca očituje se upravo u pokoravanju zakonu koji je sam sebi propisao, odnosno općoj volji političkog tijela koja je opća samo utoliko ukoliko je istodobno i individualna volja svakog građanina i ukoliko se izražava u zakonu kao činu suverene vlasti. Rousseauovo eminentno individualistička poimanje društvenog ugovora kao legitimnog načela konstitucije države konzekventno vodi narodnoj suverenosti kao jedinom političkom autoritetu kojem se pojedinci moralno i racionalno obvezuju na pokoravanje. T ime Rousseau ustanovljuje upravo revolucionarno legitimacijsko načelo da narod postoji samo kao slobodan narod slobodnih, autonomnih građana: obveže li se na poslušnost, ugovorom o pokoravanju ili pri nudom, gubi svojstvo naroda i raspada se u puko mnoštvo hetero nomnih podanika, pri čemu svaki pojedinac (kao čovjek) ponovno stječe svoju prirodnu slobodu. Rousseau dosljedno razlikuje ustrojstvo države od ustrojstva vladavine ili vlade (gouvernement). Vlada (vladavina) izvršna je vlast i striktno je podređena zakonodavnoj vlasti kao njezina emanacija ili povjereništvo. Prihvaćajući tradicionalnu razdiobu oblika vladavine (demokracija, aristokracija, monarhija), Rousseau smatra da je svaki od tih oblika organizacije i djelovanja egzekutive legitiman u demok ratskoj državi, ali je samo jedna dobra vladavina moguća u određenoj državi, u danoj fazi njezina razvoja, budući da je ustrojstvo izvršne vlasti tehničko i organizacijsko pitanje. 346

U demokratskom poretku, ćudorednoj zajednici i domovini slobodnih građana, individuum se ozbiljuje kao slobodno, savješću, vrlinom i razumom obdareno biće. Samo u takvom poretku čovjek može razviti sve svoje sposobnosti, dok je u prirodnom stanju bio sveden na glupu i ograničenu životinju.13 Radikalni demokratizam Rousseauove političke teorije (ali i njegova bolesna sumnjičavost koja prerasta u maniju gonjenja) su kobljuje ga ne samo sa svjetovnim vlastima i duhovnim autoritefima nego i sa »filozofskom strankom« kojoj predbacuje političku nedo sljednost i netoleranciju, prizemni materijalizam i oholi ateizam. Rousseauove nevolje započinju zabranom i spaljivanjem Emilea i Društvenog ugovora, u Parizu i Ženevi (1762. godine), kao djela »bezočnih, skandaloznih, bogohulnih koja smjeraju razaranju kršćanske religije i svih vlada«. Tužiteljima odgovara uvjerljivo i samosvjesno u Leure a Mgr de Beaumont, Archeveque de Paris (paris kom nadbiskupu koji je poslanicom osudio Rousseauovo shvaćanje kršćanske vjere) i Lettres ecrites de ta Montagne (gdje ženevsku republiku uznosi kao uzornu državu i dokazuje da su njegovima načelima političkog prava na najprimjereniji način ustanovljeni legitimni temelji države).14 T im se spisima završava Rousseauova kratka spisateljska ka rijera (1750-1764). No, usprkos svim nedaćama, zbiljskim ali i umišljenim, kasnih godina, o njegovoj neuzdrmanoj teorijskoj lucid nosti svjedoče politički spisi Projet de constitution pour !a Corse (1765) i Considerations sur le gouvernement de Pologne et sur sa reformation projetee (1771). Odazivajući se usrdnim pozivima, Rous seau se u tim spisima pojavljuje u ulozi zakonodavca, ili barem prav nopolitičkog savjetodavca, koji pokazuje kako se istinska načela političkog prava mogu primijeniti, prilagoditi i konkretizirati na Korziku i Poljsku. Radi očuvanja i razvijanja povijesnog indivi dualiteta tih slobodarskih naroda (jedinih u Evropi »sposobnih za zakonodavstvo«), nužno je »duh slobode« i >>patriotski žar« njihovih. građana očuvati i ojačati primjerenim nacionalnim institucijama, zakonima i javnim odgojem. Temelj zbiljskog identiteta tih hrabrih naroda jest u patriotskoj vrlini njihovih građana koji u slobodnoj državi kao svojoj domovini nalaze način bivstvovanja dostojan slobodnih ljucti.15 U tim poznim godinama Rousseau ispisuje i svoja nedvojbeno najautentičnija, autobiografska djela Les Confessions (1776-1770), Dialogues. Rousseau juge de Jean-Jacques (1772-1775) i Les reveries 347

du promeneur solitaire (1776-1778), koja u cjelini predstavljaju jedinstven pothvat u svjetskoj književnosti. Tegobno, »strogo i iskreno« samospoznajno propitivanje vlastitog jastva, u potrazi za duševnim smirajem, štoviše za apsolutnim zasebitkom, pred našim očima obznanjuje singularitet homo naturalisa Jeana-Jacquesa, tu napokon otkrivenu tajnu cijeloga Rousseauova djela.16 Ogroman je odjek i učinak Rousseauove kritike kulture i društva modernog doba - ne samo feudalizma i apsolutne monarhije nego i buržoaskog svijeta u nastajanju (kako su ga shvatili ali i jednostrano politički ozbiljili revolucionarni jakobinci). Teorijom demokratske države i prirodnog odgoja, idealima građanske ćudorednosti i ne oskvrnute prirode Rousseauova je misao bitno utjecala na konsti tuiranje političkoga i estetskog senzibiliteta suvremenog čovjeka.

II Čini se uputnim u ovoj prigodi upozoriti na temeljne studije u sekundarnoj literaturi, bez kojih je jedva zamisliva i sama mogućnost primjerena pristupa Rousseauovu djelu. Uz sve prigovore kojima se takav odabir najvažnijih studija nužno izlaže, ipak vjerujem da neću mnogo pogriješiti suzim liga, barem orijentaciona, samo na općenito priznata i među »rusoistima« glasovita djela Charlesa E. Vaughana (1915), Alberta Schinza (1929), E. Cassirera (1933), Alfreda Cob bana (1934), Charlesa W. Hendela (1934), Roberta Derathea (1950), Pierrea Burgelina (1952), J. Starobinskoga (1958), !ringa Fetschera (1960), Rogera D. Mastersa (1968), Judith N. Shklar (1969), Michela Launaya (1971), V ictora Goldschmidta (1974) i Alexisa Philonenka (1984).17 Budući da je naša pozornost ovdje prvenstveno usredotočena na Rousseauovu političku teoriju navedeni bi se restriktivni odabir mogao svesti samo na nekoliko kapitalnih djela koja, po mom sudu, pružaju dostatan interpretativni referentni okvir za primjeren pris tup Rousseauovu djelu. Primat nedvojbeno pripada, po sudu svih znalaca, pionirskom djelu C. E. VaughanaPolitički spisil-1 Rousseaua. Riječ je, naime, o prvom cjelovitome i kritičkom izdanju Rousseauovih političkih tekstova, za političku teoriju relevantnih dijelova većih djela (poput Emilea) i dotada nepoznatih rukopisa iz zaostavštine. Pouzdan kriterij uvrštavanja, skrupulozno utvrđivanje autentičnog teksta svakog spisa i znalački komentari o svakom od njih - čine 348

Vaughanovo djelo i danas veoma dragocjenim studijskim priručni kom za proučavanje Rousseauove političke teorije. K tome, Vaughanov predgovor Rousseau kao politički filozof nudi teorijski mjerodavno, strogo i dosljedno, tumačenje Rousseauova djela u povijesti političke misli. S Rousseauom se, prema njegovu uvidu, ot vara nova epoha političke filozofije, a Društveni ugovor znači pravu revoluciju u spekulativnom mišljenju budući da se u njemu ponajprije pokazuje kako je ono političko temeljni obzor i medij ljudske i duhovne emancipacije: čovjek postaje čovjekom tek u državi i pod prinudom zakona, kao slobodan građanin i moralno autonoman individuum. No, bitno unutarnje protuslovlje Rous seauove političke filozofije, istodobno zagovaranje primata in dividualne slobode (u Drugoj raspravi) i apsolutne suverenosti države (u Društvenom ugovoru), na kraju biva samo utoliko prevladana što Rousseauova konačna teorijska pozicija predstavlja ekstreman oblik kolektivizma.18

Jean-Jacques Rousseau i politička znanost njegova doba R. Derathea klasično je djelo sekundarne literature o Rousseauu i jedan od znanstveno najutjecajnijih historijskih prikaza političke teorije prije Rousseaua. Derathe je u osnovi, premda ne i cijelosti, suglasan s Cassirerovom interpretacijom 19 i uvjeren u punu utemeljenost Vaughanove ocjene o prijelomnosti Rousseauove političke teorije, ali mu se izričito suprotstavlja u prosudbi o teorijskom značenju tog prijeloma. Derathe je prvi sustavno istražio i vrednovao glavne političkopravne teorije (od 16-og do sredine 18-og stoljeća) u svjetlu Rousseauova teorijskogsuočavanja sa cijelom dotadašnjom »politič kom znanošću«. Pomnom analizom Rousseauova odnosa spram teorijske baštine prirodnopravne škole (Grotius, Pufendorf, njihov prevoditelj i učeni komentator Jean Barbeyrac, te sljedbenik Bur lamaqui) i političkih pisaca (Hobbes, Locke, Bossuet, Montesquieu) upečatljivo dokazuje Rousseauovu originalnost i precizno pokazuje pravo značenje temeljnih pojmova Rousseauove političke znanosti (kao što su »prirodno stanje«, »društveni ugovor«, »suverenost«). Tek se u tako širokom problemskom sklopu može pojmiti Rous seauova demokratska teorija, pri čemu se svi toliko izvikani sofizmi i naoko nepremostiva logička proturječja očituju kao puki prividi kada se primjereno shvati konzistentnost teorijskog sustava, njegove radikalno individualističke pretpostavke i epistemologijski status temeljnih pojmova. Rousseau je, dakle, politički pisac čija politička teorija ostaje posve neprozirnom ako je ne promatramo i kao im presivnu sintezu cjelokupne prethodne političke teorije.20 349

Ništa tako zorno ne svjedoči o spoznajnim zaprekama koje priječe primjeren pristup Rousseauovu djelu od upravo nevjero vatne činjenice da u golemoj sekundarnoj literaturi nalazimo samo jednog jedinog autora koji je u svojoj interpretaciji uvažio Rous seauove izričite naputke o vlastitoj teorijskoj intenciji! To je učinio R. D. Masters u djelu Rousseauova politička filozofija u kojem, striktno slijedeći metodičku uputu izDijaloga, prikazuje Rousseauov teorijski sistem polazeći od»načela« izloženih u Emileu i krećući se natrag sve do Prve rasprave.21 Thkvom metodom uspio je dati dosad najpouzdaniju studiju cjeline Rousseauove političke filozofije, prikazati je u strogome, kartezijanskom» poretku razloga«. Precizan analitički prikaz veoma je jasno razlučcn od autorova kritičkog vred novanja. Masters naime Rousseaua shvaća doista ozbiljno, kao filozofa, štoviše kao misaono povlaštenog sugovornika za temeljito promišljanje bitnih problema suvremenosti. U tom smislu, primje rice, kada raspravlja o Društvenom ugovorn, Masters zaključuje: »Ako je Rousseauu teško predbaciti odgovornost za totalitarizam 20. stoljeća [... ] njegova načela daju priliku za prevrat te vrste jer on razdvaja pravične svrhe čovjeka, kao i društva, s jedne i načela političkog prava, s druge strane. Budući da je definirao čisto formalnu logiku građanske poslušnosti, Rousseau je prešutno prihvatio da znanost 'razboritosti', koja definira dobro građansko društvo, nije bitan ili nužan dio njegovih načela političkog prava nego obična uputa za njihovu pogodnu primjenu.«22 Filozofijski status Rousseauova djela nitko nije tako uvjerljivo, čak neopoziva, dokazao kao što je to učinio V. Goldschmidt u svom magistralnom radu Antropologija i politika - Načela Rousseauova sistema. Goldschmidtova analitička lucidnost, besprijekorna ar gumentacijska metodičnost i enciklopedijska obaviještenost iznad su svih pohvala. Neodoljivo se nameće dojam kao da se Goldschmidt, već desetljećima ugledni francuski znalac Platonove filozofije, napokon odlučio da se ozbiljno pozabavi i Rousseauovim»slučajem« te da egzaktnošću svoje dijagnoze rasprši sve prigovore i dileme: Rousseau je mislilac najvišeg ranga. Metodom strukturalne analize on minuciozna prikazuje Drugu raspravu, kao najvažniji Rousseauov filozofijski spis, pri čemu cijeli prikaz veoma uvjerljivo, i po najstro žijim kriterijima, dokazuje supstancijalno jedinstvo Rousseauova sistema. U tom je sklopu, iscrpno (pa čak i iscrpljujuće) analizirana i vrednovana povijest temeljnih pojmova i doktrina napose u prirod nopravnoj školi i političkoj filozofiji Hobbesa, Lockea i osobito Montesquieua (poput, na primjer, pojmova »prirodno stanje« i 350

»pravo vlasništva«) te Rousseauov kritički odnos spram cijele te teorijske tradicije. Recentna sekundarna literatura još uvijek je, po mom sudu, gotovo bez iznimke isuviše impresionirana briljantnošću Goldschmidtove egzegeze, tek djelomično uspijevajući najvažnije njezine rezultate ugraditi u nove interpretativne domete.23 Epistemologijski rez spram cijele interpretativne baštine pred stavlja kapitalna djelo A Philonenka Jean-Jacques Rousseau i mišljenje zlog udesa u kojem se prvi put uvida i dokazuje dijalektički i ujedno matematički karakter Rousseauova sistema. Nalazeći oslo nac, u klasičnoj literaturi, samo u Fichteovu djelu Temelj prirodnog prava (i djelomice u Kantovoj Metafizici ćudoreda)24, Philonenko pokazuje kako je Rousseauovo poimanje volonte generale značilo »kopernikansku revoluciju u moralnome i političkom polju«. Tuori ju opće volje Rousseau metodologijski konstituira i strogo misli u monadologijski strukturiranom pojmovnom polju ili, drukčije re čeno, prema logičkoj strukturi matematičkoga infinitezirnalnog računa. Opća volja »živi je nexus pojedinačnih volja, tj. zakon koji iskazuje interes koji je zajednički nizu građana, zakon koji se doduše ne razlikuje od volja što ih ujedinjuje ali nije ni puki njihov zbir«. U teoriji opće volje po prvi put se u povijesti filozofije narod/puk poj movna odreduje, epohalna mjerodavno, kao slobodna subjektivnost. Bez opće volje narod ne postoji kao demos, subjekt koji proizvodi zakone i legitimni autoritet, nego se svodi na puko mnoštvo heteronomnih podanika silom podređenih nelegitimnoj političkoj vlasti. Ključno analitičko razlikovanje između opće volje (naroda kao suverena) i volje svih građana (zapravo volje većine) pritom predstavlja metodički nadasve značajno upozorenje kako brkanje tih kategorija u procesu konstitucije demokratske političke volje neminovna izlaže drž.avu opasnosti od novog despotizma (tiraniji većine). Stoga je demokratski samo onaj politički poredak u kojem konstitucija opće volje nudi valjane kriterije, granicama što ih nameće zakonu, za samoograničavanje političke vlasti u odnosu spram čovjeka i njegovih neotuđivih prirodnih prava.25 Politički pisac Jean-Jacques Rousseau tako nam se nedvojbeno pojavljuje, u svjetlu i ovako sažetog upućivanja na temeljne kritičko teorijske studije sekundarne literature, kao jedan od najznačajnijih novovjekih političkih filozofa. Koliko je takav sud o Rousseauovu mjestu u historiji političkih ideja postao općeprihvaćenim, možda ponajbolje može posvjedočiti upravo blasfemični zaključak ugled noga francuskog historičara političkih ideja F. Chateleta:» ... mislilac 351

klasične moderne nije Descarlcs nego je to Jean-Jacques Rousseau. Pojavljuje se pisac, nasrlljiv i svega lišen, koji bez plana, bez metode, povezuje sve nili, tka ih da bi od njih načinio iznenađujuću tkaninu u koju su upisani, kao isto toliko motiva, obrisi tadašnjih problema tika, o kojima doista valja reći da su i naše[... ] povijesni je akter na svom mjestu, usred društvene tragedije koja nastaje: isti čovjek[...] subjekt koji sanja, građanin koji se bori i zamišlja, pisac koji se pita i prosuduje.«26 Rousscau, dakle, kao »mislilac klasične moderne«! Koliko je takva rusolatrijska pretencioznost intelektualno minorna spram duhovne otmjenosti s kojom je o Rousseauovu djelu teorijski go vorio i pisao Ernst Cassirer, o čijem dubokom razumijevanju »kla sične moderne« instruktivna svjedoči, medu ostalima, i njegovo djelo Descartes' Iv-itik der mathematischen und natwwissenschaftlichen Erkenntnis (1899). Dragutin Lalović

352

BILJEŠKE: 1 U ·nepreglednoj francuskoj literaturi o Rousseauovu životu i djelu, u kojoj dotada prevladavaju ideologijski pristrani i polemički zaslijepljeni napisi, čak i najobrazovaniji znalci (kao što bijahu, primjerice, D. Mornet, E. Faguet, A Schinz...) gotovo jednodušno smatrahu kako je Rousseauovo djelo bitno nekoherentno budući da njegovu cjelovitost nepopravljivo narušava i razbija Društveni ugovor (kojega beziznimno čitaju preko njima samorazumljive sveze tog djela s jakobinskom strahovladom). U čemu je problem toga začudnog suglasja, inače valjda u svemu ostalome posve suprotstavljenih pisaca, možda ponajbolje pokazuje naoko bitno drukčija interpretacija Gus tavea Lansona. Naime, Lanson u članku L 'unite de Za pensee de Jean-Jacques Rousseau (uAnnales de Za Societe Jean-Jacques Rousseau, tom VIII, 1912, str. 1-31) najprije izričito odbacuje mogućnost utvrđivanja logičkog jedinstva Rousseauova teorijskog sistema, tvrdeći da takav sistem ne postoji, da bi. potom nastajao pokazati psihologijskn jedinstvo (»inspiracija«) duhovnog života Jeana-Jacquesa. Pritom nije dakako toliko riječ o »logičnome koliko o istinskom Rousseauu«; ono što takvim doista osebujnim pristupom otkriva zaslužuje da se navede: »On [Rousseau] nikada ili gotovo nikada ne misli zbog intelektualne radoznalosti, iz potrebe za racionalnom spoznajom. Sve ili gotovo sve njegove misli, njegove misaone konstrukcije, po svom su ishodištu izrazi neke osjećajne boljke« (str. 4, 8-9)! O jedinstvu Rousseauova mišlje nja može se dakle govoriti samo uz pretpostavku da Rousseau uopće nije politički filozof... 2 Premda je Kantov odnos spram Rousseaua bio odavno poznat, tek je George Gurvič teorijski mjerodavno upozorio na Kantovo (i Fichteovo) originalno i temeljito poimanje Rousseauove političke filozofije, u svom članku Kant und Fichte als Rousseau-Interpreten (u Kant-Studien, Band XXVII, 1922, str. 138-164). Toj rani Gurvičev tekst veoma uvjerljivo obraz laže tezu o »potpunoj konzistentnosti« Rousseauova teorijskog sustava, os lanjajući se na brojne Kantove izričite ocjene koje takvu njegovu tezu podupiru (ali i hotimična otklanjajući Kantove kritičke opaske). Simptoma tična je za okorjelu ekskluzivističku maniru u prisvajanju Rousseaua, koja prevladava u francuskoj izdavačkoj politici, da je ta važna studija prevedena na francuski tek 1971. godine, u znak hommagea velikom francuskom sociologu (Cf. Kant et Fichte, interpretes de Rousseau, Revue de Metaphysique et de Morale, n° 4, 1971, str. 385-405). Zanimljivo je da je Gurvič bio još ranije napisao, na ruskome, po svemu sudeći teorijski važnu monografiju Ideja neotuđivog prava individua u Rousseauovoj političkoj teoriji (Petrograd, 1918). Objelodanjivanje te studije, recimo u francuskome prijevodu, tek bi bio pravi hommage čovjeku koji u mladosti bijaše ruskim i njemačkim filozofom.

353

3 Riječ je o često navođenom Kantovu sudu iz njegovih napomena što ih je on ispisao u svom primjerku Zapažanja o osjećaju lijepoga i uzvišenoga (1763; Cassirer taj sud citira prema izdanju Hartenstein iz 1868, tom VIII, str. 630). No, dok Gurviča i Cassirera zanima smisao Kantove interpretacije Rousseaua, dotle su drugi poglavito zaokupljeni »utjecajem Rousseaua na Kanta«, poput primjerice Victora Delbosa, najvećeg francuskog autoriteta tog doba, koji u svojem utjecajnom djelu La philosophie pratique de Kani ustvrđuje da je Rousseau utjecao na Kanta ne svojom analizom moralnog osjećaja nego time što je Rousseau cijelim svojim bićem, svojom dubokom in �uicijom i iskrenošću - upravo osjećaj (pozivajući se pritom na G. Lansona)! Sto znači Kantova temeljna prosudba da je Rousseau riješio problem teodiceje, preko toga Delbos prelazi posve šutke, kao da je Rousseau na Kanta utjecao pukom ljepotom svog stila (usp. op. cit., P.U.F., Pariz, 1969, 3. izd.; 1. izd. 1903). 1akvo svođenje Rousseaua na autentično moralno osjećajnoga ali teorijski konfuznoga Kantova prethodnika nitko nije otvorenije i odlučnije is kazao od Erica Weila koji je, bez pretjerivanja, ustvrdio: »Nećemo pretjerati kažemo li da nitko, do Kanta, nije razumio Rousseauovo mišljenje i da je Rousseau bio prvi koji ga nije razumio: bio je potreban Kant, bio je potreban jedan Kant da bi Rousseau postao, ex parte post, filozofom« (usp. E. Weil, Rousseau et sa politique, Critique, VIII, 1952; navedeno prema knjizi La pensee de Rousseau, zbornik tekstova, priredili Gerard Genette i Tzvetan Todorov, Ed. du Seuil, Pariz, 1984, str. 17). Novija literatura potpuno je od bacila takvo svođenje i pokazala da je Rousseau, i u usporedbi s Kantom, politički filozof velikog formata (usp. Edna Kryger, La notion de liberte chez Rousseau et ses repercussions sur Kant, Librairie A G. Nizet, Pariz, 1979; Andrew Levine, The Politics of Autonomy. A Kantian Reading of Rousseau 's Social Contract, T he University ofMassachusetts Press, Amhers, 1976). 4 Cijela je rasprava, pod naslovom »1:unite dans J'oeuvre de Jean-Jacques Rousseau«, objavljena u Bulletin de la Societe franr;aise de Philosophie, n° 1, god. XXXII, janv.-mars 1932, str. 4--85. Cassirerovo uvodna predavanje može se naći i u dostupnome spomenutom zborniku tekstova G. Genettea i T. Todorova, op. cit., str. 41-67. Predeno razdoblje od 1932.god. do 1984. god. sažeto i znakovita ocrtava uvodni prikaz prirect1vača tog zbornika: »Budući da je Rousseau jedan od najvećih, ako ne najveći francuski mislilac, jednom skupu novijih studija o njegovu 'mišljenju' ne bi bilo potrebno opravdanje. A ·ipak jest: kritika Rousseaua već se više od dva stoljeća prvenstveno usmjerila na nešto drugo a ne na njegovo mišljenje. Ostavimo li čak na stranu one koje je više zanimao čovjek nego djelo ili pak djelo samo utoliko ukoliko otkriva čovjeka, općenito nalazimo da se pozornost poklanja radije piscu negoli mis liocu - kao da pisac nije bio, također, netko tko misli« (op. cit., str. 7; potcrtao - D.L.). 5 Cf. E. Cassirer, Das Problem Jean-Jacques Rousseau, uArchiv far Ge schichte der Philosophie, Band XLI, 1932, str. 177-213 i 479-515. Za Cas sirerovu interpretaciju Rousseauove političke filozofije u širem duhovnom kontekstu značajni su i sljedeći njegovi radovi: Die Philosophie derAufkliirung (1932), Rousseau, Kant, Goethe (1945), The Myth of the State S1946; usp. naš prijevod: Mit o državi, Nolit, Beograd, 1972, prevela Olga Safarik, napose pogl.XIII i XIV,str. 174-194).

354

6 Cf. E. Cassirer, Le probleme Jean-Jacques Rousseau, Hachette, Pariz, 1987, preveo Mare B. de Launay, s važnim predgovorom J. Starobinskoga. Nasuprot takvome francuskom polstoljetnom kašnjenju, u Italiji se, pri mjerice, prijevod Cassirerove studije pojavio već 1938. god. (2. izd. 1948; prevelaMaria Albanese). Engleski je pak prijevod objavljen 1954. godine: The question ojJean-Jacques Rousseau, Translated and edited with an introduction and additional notes by Peter Gay, Columbia University press, New-York. I u nas je prijevod te studije objavljen prije negoli u Francuskoj, u tematskom broju časopisa Politička misao 1/1979, priredenome u povodu dvjestote godišnjice smrti J.-J. Rousseaua (usp. E. Cassirer, Problem Jean-Jacques Rousseau, prevela Zlata Pavić, str. 158-183). 7 Usp. naš prijevod: Rasprava o znanosti i umjetnosti, Politička misao 1/1979, prevele Sanja Iamburašev i Slobodanka Bjeliš, str. 32-58.Medu in terpretacijama Prve rasprave valja istaknuti barem sljedeće radove: Leo Strauss, On the lntention of Rousseau, Social Research, XIV (Dec. 1947), str. 455-487 (usp. naš prijevod: L. Sttauss, O Rousseauovoj intenciji, Politička misao 1/1979, preveli Nadežda i Zarko Puhovski, str. 62-84); Roger D. Masters, Ihe political philosophy of Rousseau, Princeton University press, Princeton, 1968 (peto poglavlje T11e Contradiction between the Sciences and Morals, str. 205-255),Michel Launay,Jean-Jacques Rousseau ecrivain politi que, C.E.L./A.C.E.R., Cannes/Grenoble, 1971 (treće poglavlje: La bataille du »Discours sur les sciences et les arts« ou la conversion d'un rheteur 1748-1753, str. 117-176); Victor Goldschmidt,Anthropologie et politique. Les principes du systeme de Rousseau, Librairie philosophique J. Vrin, Pariz, 1974 (prvi dio knjige, str. 17-104). 8 U nas su dosad izašla dva prijevoda Druge rasprave: O poreklu i os novama nejednakosti medu ljudima (zajedno s Društvenim ugovorom), Pro sveta, Beograd, 1949, preveli T ihomir Marković i Radmila Stojanović; Rasprava o porijeklu i psnovama nejednakosti medu ljudima (zajedno s Društvenim ugovorom), Skolska knjiga, Zagreb, 1978, preveo Dalibor Foretić. U literaturi je daleko najvažnija već navedena studija V Goldschmidta koja u drugom dijelu (koji obuhvaća gotovo cijelu knjigu) pruža briljantnu analizu filozofskog sadržaja Druge rasprave (usp. nav. djelo, str. 105-771).Može se izdvojiti i važan rad JeanaMorela, Recherches sur les sources du Discours de J.-J. Rousseau sur l'origine et les fondements de l'inegalite parmi les hommes, Annales de Za Societe J.-J. Rousseau, t. V,str. 119-198. 9 Usp. naš prijevod: Rasprava o političkoj ekonomiji, Politička misao 1/1979, preveo Dragutin Lalović, str. 85-109. Za razumijevanje te tzv. Treće rasprave valja uputiti barem na ove studije: Rene Hubert, Rousseau et l'Encyclopedie, Essai sur Za formation des idees politiques de Rousseau

(1742-1756), Gamber, Pariz, 1928; Michel Launay, op. cit., pogl. IV, točka III, str. 221-232; Alexis Philonenko, Jean-Jacques Rousseau et la pensee du malheur, tom I: Le traite du mal, Librairie philosophique J. Vrio, Pariz, 1984, str. 241-265. 10 Postoje dva prijevoda na srpski i/ili hrvatski: Julija ili Nova Eloiza. Pisma dvoje zaljubljenih, knj. I, II, Nolit, Beograd, 1957, prevelaMilica Car caračević; Julija ili Nova Heloiza, knj. I, II, Naprijed, Zagreb, 1962, preveo lvan čaberić. Iz obimne književnokritičke literature o tom djelu mogu se

355

izdvojiti: Bernard Guyou, Uvod i bilješke o Novoj Heloizi, u Oeuvres completes J.-J. Rousseaua, tom II, Gallimard, Pariz, 1978 (1. izd. 1961), str.

XVIII-LXXIX, 5-793, 1335-1829; Daniel Mornet, Uvod i bilješke o

Novoj Heloizi, u izd. J.-J. Rousseau, La Nouvelle Heloise, t. I-Iv, Hachette, »Collection des Grand Ecrivain de la France«, Pariz, 1925.

11 Objavljena su dva prijevoda: Emil ili ob uzgoju, knj. I, II, Naklada Hrvatskoga pedagoškoga književnog zbora, Zagreb, 1887. i Emil ili ob uzgoju, knj. III, rv; Naklada Hrvatskoga pedagoškoga književnog zbora Zagreb, bez datuma izd., preveo lvan Širola; Emil ili o vaspitanju, knj. I-Iv, Znanje, Beograd, 1950, preveo Dušan Tomindžić (prijevod pete knjige objavljen je kao posebno izdanje: žan žak Ruso, Emil-Sofija ili žena, Estetika, Valjevo Beograd, 1990, preveo D. Tomindžić). Posebno je objavljen najpoznatiji i najvažniji dio teksta četvrte knjige koji tvori samostalnu cjelinu: Veroispovest savojskog vikara, Beogradski izdavačka-grafički zavod, Beograd, 1975, preveo Dušan Tamindžić. Ovdje bih spomenuo tek nekoliko važnih radova o tome, u samorazumijevanju, središnjem Rousseauovu djelu. Usp.: Charles W irtz, Uvod i Pierre Burgelin, bilješke o Emileu, u J.-J. Rousseau, Oeuvres completes, tom IV, Gallimard, Pariz, 1969, str. LXXXVIII-CLII, 239-877, 1288-1710; Maurice P. Masson, Uvod i bilješke o Vjeroispovijesti savojskog vikara, u izd. La »Profession de foi du vicaire savoyard« de Jean-Jacques Rous seau, Fribourg i Pariz, 1914; Roger D. Masters, op. cit., pogl. l: The Natura! Development of the Individua! i pogl. II: Rousseau's Detachable Metaphysics and the Good Life, str. 3-105. 12 Osim dvaju navedenih izdanja (usp. bilj. 8), u kojima je Društveni ugovor preveden zajedno s Drugom raspravom, postoji još jedan hrvatski prijevod: Društveni ugovor, Komisijonalna naklada Hrvatskoga štamparskog zavoda, Zagreb, 1918, preveo dr Milan Gruber. 13 Medu brojnim studijskim izdanjima Društvenog ugovora mogu se, po mojem sudu, istaknuti barem ova: Maurice Halbwachs, uvod i bilješke u izd. Du Contrat social Aubier, Pariz, 1943 (ponovno tiskan 1976); Bertrand de Jouvenel, Essai sur Za politique de Rousseau - uvod � izd. Du Contrat social de Jean-Jacques Rousseau, Editions du Cheval Aile, Zeneva, 1947 (ponovno štampano 1978, u Collection Pluriel uz dodatak dviju važnih studija Theorie des formes de gouvernement chezRousseau, iz 1962. god.,Rousseau, evolution niste pessimiste, iz 1965. god.); Georges Beaulavon, uvod i bilješke u izd. Du Contrat social, A Collin, Pariz, 1938, 5. dopunjeno izdanje (1. izd. 1903); C.E. Vaughan, uvod i bilješke u izd. Du Contrat social ou Principes du droit politi que, Manchester, at the University Press, 1918 (2. izd. 1926). želim također upozoriti i na odličan prikazDruštvenog ugovora koji je napisao A Philonenko zaDictionnaire des oeuvres politiques, P.U.F., Pariz, 1986, urednici F. Chatelet, O. Duhamel i E. Pisier, str. 694-710. 14 U nas su prevedena dva pisma izPisama sa planine, i to: Šesto pismo (u časopisu Kulturni radnik 1/1979, str. 167-176, preveo D. Lalović) i Sedmo pismo (u časopisuPolitička misao 3/1978, prevela Vera Frangeš; uz prijevod je objavljena studija Šefka Kurtovića,Rousseau i jedinstvo vlasti, str. 437-463). U literaturi o tom djelu klasična je studija Johna Stephensona Spinka, Jean Jacques Rousseau et Geneve, Essais sur les idees politiques et religieuses de

356

Rousseau dans leur relation avec la pensee genevoise au XVIIIe siecle, pour servir d'introduction aux »Lettres ecrites de la Montagne«, Pariz, 1934. 15 U nas je bio objavljen samo prijevod prvoga spisa, Nacrta ustava za Korzila1 (cf.Političkamisao 1/1979, str. 118-153, prevela Bosiljka Brlečić). O metodičkom i sadržajnom značenju tih dvaju posthumno objavljenih spisa analitički najuvjerljivije svjedoči studija A.E. Andujara, El camino de Rous

seau. Della democracia directa a la democracia representativa (Revista de es tudios politicos 50/1986, str. 101-142). Da upravo Nacrt ustava za Korziku

zauzima bitqo mjesto u Rousseauovoj (rekonstruiranoj) poziciji pregnantna je pokazao Zarko Puhovski, Demokracija i politika. Rekonstrukcijske teze o Rousseauovoj Jilozoftji politike (Politička misao 1/1979, str. 154-157). 16 Usp. hrvatske i/ili srpske prijevode: Ispovijesti, Zora, Zagreb, 1953, preveo Radovan Ivšić (novo izd.: Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1982, u dva sveska); Ispovijesti I, II, Prosveta, Beograd, 1950-51 (prvi svezak preveli su Radmila Stojanović i Borivoj Glišić, drugi svezak preveo je B. Glišić); Sanjarije osamljenog šetača, »Vuk Karadžić«, Beograd, 1984, prevela Mira Vuković). Iz brojne literature spomenuo bih samo najpoznatiju studiju: Jcan Guehenno, Jean-Jacques Rousseau [sv. I: En marge des Confessions (1712-1750), Grasset, Pariz, 1948; sv. II: Roman et verite (1750-1758), Grasset, Pariz, 1950; sv. III: Grandeur et misere d'un esp1it (1758-1778), Gal limard, Pariz, 1952; novo izdanje, u dva sveska, edit. Gallimard, Pariz, 1962]. 17 Uz već poznata nam djela E. Cassirera (bilj. 5), R. D. Mastersa, M. Launaya i V Goldschmidta (bilj. 7), riječ je i ovim radovima: C. E. Vaughan, The political writings of Jean-Jacques Rousseau, dva sveska (edited from the original manuscripts and authentic editions, with introductions and notes), Cambridge, at the University Press, 1915 (drugotisak: Basil Blackwell, Ox ford, 1962), A Schinz, La Pensee de Jean-Jacques Rousseau, Alcan, Pariz, 1929; A Cobban,Rousseau and the modem Stale, George Allen&Unwin Ltd, London, 1934 (drugo dopunjeno izdanje 1964. i 1968); C. W Hendel, Jean JacquesRousseau: Moralist, dva sveska, Oxford University Press, London and New York, 1934 (drugotisak: Bobbs-Merril, Indianopolis and New York, 1962); R. Derathe, Jean-JacquesRousseau et Za science politique de son temps, Presses Universitaires de France, Pariz, 1950 (novo izdanje, s dopunjenom bibliografijom: Librairie philosophique J. Vrin, 1974); P. Burgelin, La philosophie cle l'existence de Jean-JacquesRousseau, Presses Universitaires de France, Pariz, 1952 (drugotisak: J. V rin, 1973); J. Starobinski, Jean-Jacques Rousseau: la transparence et l'obstacle, Pion, Pariz, 1957 (drugo izdanje, prošireno sa sedam u međuvremenu objavljenih ogleda: Gallimard, 1971); I. Fetscher, Rousseaus politische Philosophie. Zur Geschichte des demokrati schenFreiheitsbergriffs, Herman Luchterchand Verlag, Neuwied, 1960 (drugo znatno dopunjeno izdanje objavljena je 1968); J. N. Shklar,Men and Citizens: A Study ofRousseau 's SocialT heo,y, Cambridge University Press, Cambridge, 1969; A Philonenko,Jean-Jacques Rousseau et la pensee du malhew; tri sves ka, J. Vrin, Pariz, 1984 (sv. I: Le traite du ma!, sv. II: L 'espoir et l'existence, sv.

IIl:Apotheose du desespoir).

Moguće prigovore takvom izboru kao isuviše pristranom mogu možda naknadno i djelomično ublažiti spomenem li barem i ove poznate inter pretacije: John Talmon, The Origins ofTotalitarian Democracy, Secker&War-

357

burg, 1952 (pogl. 3: Totalitarian Democracy: Rousseau; djelo je tiskano i pod naslovom The Rise od Totalitarian Democracy, Boston, 1952. 1 New York, 1965); B. de Jouvenel (usp. bilj: 13); Leo Strauss, Natura{ Rigtt.and History, University of Chicago Press, Ch1cago, 1953 (usp. naš pnJevod: l rtmdno pravo i istorija, »Veselio Masleša«, Sarajevo, bibl. »Logos«, prevela M1hca Lučić (pogl. VI: Kriza modernog prirodnog prava, prvi dio: A Rousseau, str. 217253); Lester G. Crocker, .Tean-Jacques Rousseau, sv. I: 17ie Quest (17121758); sv. II: The Prophetic Voice 1758-1778, Macmillan, New York (Colher Macmillan, Canada), 1968-1973; Jao Matejko, Jean-Jacques Rousseau et la derive totalitaire, l.'.Age d'I-Iomme, Lausanne, 1984. 18 Usp. C. E. Vaughan, op. cit., str. 4-5, 18, 41, 48, 59. Ništa tako znakovita ne svjedoči o Vaughanovoj uvjerenosti u središnje značenJe R_ous seaua u povijesti političke teorije od naslova knJ1ge nJegov_1h čuvcn_1h teo�1Jsk1h ogleda koju u poslije njegove smrti objavili njegovi učemc� da b1 1 par tttr_� iz razili učiteljeva temeljno stajalište: Studies in the History of Polmcal Philosophy before and after Rousseau (dva sveska, Manchester, 1925)! 19 Premda sažeto ocjenjuje Cassirerovu studiju kao »najsnažniji napor sinteze da bi se Rousseauovo mišljenje pojmilo u njegovoj cjelovitosti i tako pokazala njegova duboka kohezija« (R. Derathe, op. cit, st_r._445), Derathe ipak i izričito iskazuje stanovite kritičke rezerve spram p0Jedm1h Cassirerov1h prosudbi u kojima se, po njegovu �udu, j�dnos_trano prenaglašava Rous seauov racionalizam (usp. R. Derathe, Le ratwnalzsme de Jean-Jacques Rous seau, Slatkine Reprints, Geneve, 1979; prvo izdanje: P.U.E, 1948; dodatak: Les interpretes neo-kantiens. »Le probleme Jean-Jacques Rousseau« par Ernst Cassire,; str. 181-191). 20 U vrlo preglednome ali i interpretativna prijepornom tekstu, L. Colletti s pravom ocjenjuje Deratheovu studiju kao jeq_no od »najvažnijih djela po slijeratnog razdoblja« (usp. Ideologija i društvo, S kolska knJ1ga, Zagreb, 1982, prevela Vera Frangeš; treći dio: Rousseau - kritičar »gradanskog društva«, str. 180). 21 U trećem Dijalogu, zamišljeni francuski sugovornik, nakon višemj� sečnog čitanja Jean-Jacquesovih spisa, ovako Ro�ssea_uu ynopćuJe �voJe zaključke: »Već sam pri prvom čitanju osjetio da nJegov1 sp1�1 napreduj� �o stanovitom redu kojega valja pronaći da b1 se shJed1la veza n�1hov1h _ sadrzaJa. V jerovao sam da uočavam kako je taj red obrnut od redoshJeda nJ1hova ?b javljivanja te da je Autor, vraćajući se od načela d_o načela, t�k u svoJim posljednjim spisima dospio do osnovmh načela. Da bismo krenuh od smteze, _ valjalo je dakle započeti od tih [posljednJ1h spisa], što sam 1 učm10 pn?nuvš1 najprije na Emilea kojim je on završio...« (cf. J.-J. Rousseau,Rousseau 1uge de Jean-Jacques, O. C., t. I, str. 932-3). 22 I završni dio Mastersove kritičke argumentacije zaslužuje da se navede: »Zato je Rousseau bio prisiljen - kao i Machiaveli i Hobbes - da _razlike između različitih oblika vladavine prvenstveno razmatra kao tehmčk1 prob lem, rješenje kojega ovisi o poznavanju 'prirodnih tendencija' pojava_ koje imaju političko značenje. Ali čim je moderna tehnika čovjeku omogućila da dominira odnosima s prirodom koje je Rousseau držao 'nesavladivim', njegova definicija nužne nadmoći jednostavne i agra_ rne države [city] po�ala Je _ zastarjelom i pukom osobnom preferenc1Jom - u 1skušenJu smo da kazemo:

358

pobožnom željom - koju možemo odbaciti a da ne napustimo njegovo načelo narodne suverenosti« (op. cit., str. 423). 23 Da V Goldschmidt pripada onim najvrsnijim interpretima, koji zajed no s Rousseauom promišljaju probleme naše suvremenosti, pokazuje nam njegov veoma zapaženi prilog na međunarodnom razgovoru organiziranome u povodu dvjestote godišnjice Rousseauove smrti. Tekst je objavljen u zbor niku radova .Tean-Jacques Rousseau et Za crise contemporaine de Za conscience, Chantilly, 5-8. rujna 1978, Beauchesne, Pariz, 1980; V Goldschmidt: Le probleme de la civilisation chez Rousseau (et /a reponse de d 'Alambert au »Dis cours sur le sciences et les arts«), str. 269-316. 24 Evo kako Philonenko, neosporno najveći francuski znalac i prevoditelj Fichteova djela, objašnjava svoj pristup Rousseauu: »... našim čitanjem Kanta i Fichtea bili smo pripremljeni da tragamo za sistemskim elementima [ u Rous seauovu mišljenju - op. D. L.]. No, nije uopće pitanje u tome da li Rousseaua treba čitati nadahnjujući se Fichteom; Pitanje je bilo je li to moguće. Mislio sam da jest. Mogao sam se prevariti. Citatelj će ocijeniti [...] Zacijelo ne valja reći, prema formuli koja je odslužila svoje, kako je riječ o tome da Rousseaua shvatimo bolje nego što je on sebe razumio. Zauzvrat je razborito pretpos taviti da nam Kant i Fichte pomažu da Rousseaua bolje shvatimo« ( op. cit., sv. I, str. 8). 25 Oslanjajući se u potpunosti na Philonenkovu interpretaciju Rous seauove teorije opće volje, Luc Ferry i Alain Renault uvjerljivo pokazuju, u jednoj od najzapaženijih političkofilozofijskih studija posljednjih godina, kako volonte generale nipošto nije pojmovna ispražnjeni koncept nego upravo »regulativna ideja moderne političke filozofije« (usp. L. Ferry, A Renault, Philosophie politique, t. III: Des droits de l'homme a l'idee republicaine, Pres ses Universitaires de France, Pariz, 1988; prvo izdanje 1985; napose drugo poglavlje Droits de l'homme et modernite, str. 70-102). 26 Usp. kolektivni rad skupine istraživača, s profesorom E Chateletom na čelu, u okviru višetomnog projekta o historiji filozofije, ideja i doktrina: Les lumieres. Le XV!Ile siecle, Hachette, Pariz, 1972, str. 16-17. Navedenu tvrdnju iz pogovora naći ćemo, u drukčijoj formulaciji, i u Chateletovim zaključnim razmatranjima: »Pisac kojega se uvažava važan je samo ako je marginalan. U tom pogledu, Rousseauovo je djelo odlučujuće. Ono definira novu funkciju borbenog pisca« (str. 220). No, i pored takvoga očevidnoga ideologijskog svodenja Rousseaua na ključnu figuru tzv. revolucionarne ideologije, u knjizi se nalazi sjajna, premda nedovoljno poznata, studija Claire Salomon-Bayetfean-Jacques Rousseau (op. cit., str. 142-202).

359

NAPOMENA O OVOM IZDANJU Ovo izdanje Političldh spisa J.-J. Rousseaua sadrži četiri njegove poznate političke rasprave: 1) Discours sur l'economie politique [Rasprava o političkoj ekonomiji], 2) Du Contract social ou essai sur la forme de la Republique [O društvenom ugovoru ili ogled o obliku republike], 3) Projet de constitution pour la Corse [Nacrt ustava za Kor ziku] i 4) Considerations sur le gouvemement de Pologne [Razmatranja o vladavini u Poljskoj]. Opredijelivši se za četiri navedena spisa, priređivač je u ovo iz danje uvrstio, uvažavajući zadani opseg knjige, integralne Rous seauove političkopravne tekstove koji su našoj javnosti još nedostup ni ili su pak tek djelomično dostupni (u starim časopisnim prijevo dima). Stoga u ovo izdanje nisu uvrštene dvije najpoznatije, u nas ipak u prijevodu dostupne političke rasprave, kao što su Društveni ugovor i Rasprava o podrijetlu i osnovama nejednakosti među ljudima. Osim toga, s obzirom na uređivačka načelo biblioteke »Politička misao« da se objavljuju samo integralni tekstovi, nije ovdje mogao biti uvršten teorijskopolitički najrelevantniji dio polemičkog spisa Pisma sa planine (od 6. do 9. pisma), kao ni iznimno dragocjen ulomak iz pete knjige Emilea koji predstavlja pregnantan sažetak Rousseauovih »istinskih načela političkog prava«. Prijevod je načinjen prema stručno najuglednijem, premda još nedovršenome, kritičkom izdanju Rouseauovih sabranih djela u če tiri sveska (od predviđenih pet), objavljenih u razdoblju 1959-1969. Riječ je o izdanju što su ga priredili najvrsniji znalci, pod vodstvom Bernarda Gagnebina i Marcela Raymonda: J.-J. Rousseau, Oeuvres completes, sv. III (Du contrat social. Ecrits politiques), bibliotheque de Ja Pleiade, Gallimard, Pariz, 1964. Posebnu vrijednost toga kritičkog izdanja čine stručne bilješke i minuciozno rekonstruirane varijante osnovnog teksta, koje su za svaki spis priredili najeminentniji pozna vaoci Rousseauova djela. Evo i osnovnih informacija o svakom odabranom spisu. 361

1. Članak koji se uobičajeno naziva, već u 18. stoljeću, Rasprava o političkoj ekonomiji, Rousseauov je prilog najvažnijem prosvjeti teljskom pothvatu tog doba Enciklopediji ili obrazloženom rječniku znanosti, umjetnosti i zanata (Pariz, 1751-1772). Članak je prvi put tiskan u petom svesku Enciklopedije, koji je objavljen u studenome 1955. Prijevod slijedi izvornu verziju, s tim što su unijete ispravke prema naznakama u errata Enciklopedije i uklonjene očigledne tipografske omaške. Varijante osnovnog teksta priređene su na temelju rukopisa koji se čuva u Neuchatelu i izdanja Rousseauovih Sabranih djela iz 1782. Bilješke uz tekst i varijante teksta djelo su Roberta Derathea. 2. Tok se 1882. godine doznala za postojanje Rousseauova r.ukopisa koji predstavlja prvu verziju Društvenog ugovora (tzv. Zenevski rukopis), kada ga je ženevskoj biblioteci poklonio Georges Streckeisen-Moultou. Prvi put ga je objavio Aleksejev u prilogu svojih Studija o Rousseauu (Moskva, 1887), zatim ga je objavio E. Dreyfus-Brisac u svom izdanjuDruštvenog ugovora (Pariz, 1896) te ga je naposljetku učinio poznatim C. E. Vaughan uvrstivši ga u prvi svezak svog klasičnog djela The political writings of J.-J. Rousseau (Cambridge, at the University Press, 1915, str. 434--511). Prijevod je načinjen prema tekstu koji dosljedno prenosi izvorni rukopis (ocjenjuje se da je njegov glavni dio napisan i razdoblju 1758-1760, premda su neki ulomci i znatno raniji). Dodaci koje je Rousseau označio zvjezdicom stavljeni su u varijante, a oni koje je označio križem uključeni su u tekst. Dodaci čije se mjesto činilo spor nim mogu se naći medu varijantama. Varijante sadrže i pojedine ulomke i riječi, koje je Rousseau precrtao, čime se čitatelj može bliže upoznati i s Rousseauovim dvojbama i načinom rada. Bilješke i varijante priredio je R. Derathe. 3. Sredinom 18. stoljeća, borba korzičkog naroda za nezavisnost i oslobođenje od višestoljetne dominacije Đenove (počevši od kraja 13. st.), postala je simbolom otpora tiraniji u cijeloj prosvijećenoj Ev ropi. Nakon djelomičnih i privremenih uspjeha tridesetih godina, korzički ustanki uspijevaju, pod vodstvom Paskvala Paolija (17491755), oružana osloboditi otok i uspostaviti nezavisnu republiku. U nastojanju da konstituira legitimnu državu i zadobije međunarodnu potporu, general Paoli iskazao se i kao mudar državnik, uvjereni pri staša postupnog uspostavljanja ustavne republike. Da je Rousseau veoma pomna pratio i podupirao takva nastojanja, svjedoči već i njegova čuvena ocjena u Društvenom ugovoru (knj. II, pogl. X): »Još 362

je u Evropi jedna zemlja sposobna za zakonodavstvo, to je otok Kor zika. Srčanost i ustrajnost kojima je taj hrabri narod uspio zadobiti i obraniti svoju slobodu doista bi zasluživali da ga neki mudar čovjek nauči da je očuva. Imam neki predosjećaj da će taj mali otok jednog dana iznenaditi Evropu«. Je li pritom predosjećao da će mu takva oc jena uskoro pružiti priliku da se on sam pojavi u toj providencijalnoj ulozi? Priliku mu je, naime, ponudio korzički aristokrat Mateo But tafoco, koji je očito dobro poznavao Rousseauovu temeljnu raspra vu. Pozivajući se na navedenu Rousseauovu pohvalu Korzici, But tafoco mu piše(pismo od 31. kolovoza 1764) daje ta pohvala »u naciji pobudila želju da vi budete taj mudri čovjek koji bi mogao pribaviti sredstva za očuvanje te slobode za čije je stjecanje proliveno toliko krvi«. Prihvaćajući tako otmjenu ponudu, Rousseau je, nakon teme ljitog proučavanja dokumenata i spisa koje mu je na njegov zahtjev poslao Buttafoco, napisao tek skicu ili prednacrt. U toj skici, napisanoj u razdoblju od siječnja do rujna 1765, Rousseau je for mulirao, u »provizornom obliku«, samo načela ili temelje državnog ustrojstva(za cijeli nacrt bilo bi mu potrebno, predviđao je, još pune tri godine rada). Pritisnut vlastitim životnim nedaćama, Rousseau svoje zakonodavno djelo nije uspio dovršiti, premda je od tog nauma konačno odustao tek nakon sporazuma u Versaillesu (1868), kojim je Korzika pripojena Francuskoj. Prinuden potražiti utočište u Engleskoj (1769-1789), Paoli nikada nije saznao za postojanje Rousseauova ustavotvornog nauma. Rousseauov rukopis o korzičkoj konstituciji prvi put je objavio Georges Streckeisen-Moultou tek 1861. godine, naslovivši ga Projet de Constitution pour la Corse (u Oeuvres et Correspondance inedites de J.-J. Rousseau, Pariz). Kasniji izdavači zadržali su taj naslov; medu njima je najznačajniji C. E. Vaughan (Political Writings, sv. II, nav. izd., str. 306-368), koji je ispravio mnoge pogreške i omaške prvog izda nja. No, zbog izuzetnih poteškoća u dešifriranju Rousseauova rukopisa, pouzdana verzija Rousseauova teksta utvrđena je tek u ovom kritičkom izdanju. Prijevod je načinjen prema tom tekstu koji dosljedno prenosi izvornu verziju. Tukst (s varijantama) je priredio i bilješkama popratio Sven Stelling-Michaud. 4. Prilika da se ogleda kao zakonodavac još će se jednom ukazati Rousseauu, u listopadu 1770, kada je zdušno prihvatio posredovanje litvanskog plemića M. Wielhorskog, izaslanika Barske konfedera cije, osnovane 1768. da bi se oružana oduprla ruskoj dominaciji nad Poljskom. Uz diplomatsku, financijsku i vojnu podršku službene 363

Francuske, konfedcrati su za svoje ciljeve nastojali pridobiti pro svijećenu evropsku elitu, koja im međutim nije bila sklona; štoviše, ocjenjivala ih je kao vjerske i nacionalne fanatike, pa je čak i rat Rusije protiv njih opravdavala kao borbu za vjersku toleranciju (Vol taire).Rousseau je, naprotiv, bio gorljivi zagovornik pravedne borbe konfederata protiv ruske prevlasti te Wielhorskom i nije bilo teško nagovoriti ga da im pomogne. Snabdjeo je Rousseaua osnovnom dokumentacijom o Poljskoj i o njezinoj >>namjeravanoj reformi« (među tim je spisima bio i već izrađeni Mablyev prvi nacrt reformi u Poljskoj,kao dodatni podsticaj),što jeRousseauu omogućilo da prvu redakciju svojih Razmatranja završi u travnju 1771. (taj se rukopis čuva u biblioteci u Neuchatelu). Najkasnije do lipnja, Rousseau je napisao završnu verziju spisa i predaje ga Wielhorskom. Premda nije bio suglasan s nekim važnim postavkama političkog programa kon federata (napose s njihovom obranom po svaku cijenu »S. R. Ca tholicae Ecclesiae immunitatis, leguru, libertarum, privilcgiarum ac independentiae«),Rousseau je odlučno podržao volju za slobodom i republikanski duh konfederata, prepoznajući u njima bitne značajke povijesne individualnosti poljske nacije. Svojim ustavotvornim projektom za Poljsku, nastajao je pomoći očuvanju i snaženju toga slobodarskog identiteta poljske nacije, čak i ako poljska država pod legne nadmoćnim neprijateljima. Kao što je poznato, Barska kon federacija uskoro je bila poražena,a Austrija,Pruska i Rusija izvršile su 1772. godine prvu diobu Poljske, anektiravši trećinu njezina teritorija.

rukopisima te u opsežnim i temeljitim bilješkama uz tekst ponudio cijeli kritički aparat koji je nezaobilazan ne samo za razumijevanje Razmatranja nego i Rousseauove političke teorije općenito. Na kraju, valja napomenuti da je u ovo izdanje uvrštena, kao studijski predgovor, studija Victora Goldschmidta Individu el com munaute chez Rousseau (izvorno objavljena u Revue de theologie et de philosophie, n° l 14, 1982).

D. La/ović

Razmatranja o vladavini u Poljskoj prvi su put objavljena u izda nju Rousseauovih Sabranih djela iz 1782 (izd. Du Peyrou-Moultou). Brojne pogreške i omaške tog izdanja pomno je ispravio C. E. Vaughan i objavio kritičko izdanje Razmatranja na temelju teksta prve redakcije rukopisa,koji se čuva u Neuchatelu (Political Writings, sv. II, nav. izd., str. 369-516). Pouzdano kritičko izdanje Razmatra nja (na temelju rukopisa završne verzije koju je Rousseau predao Wielhorskome, a koji se čuva u arhivu prinčeva Czartoryski u Krakovu), uspio je načiniti tek Jean Fabre, kao rezultat svojeg dugogodišnjeg istraživanja poljskih izvora i suradnje s eminentnim poljskim znanstvenicima (napose s W. Konopzynskim koji je još 1913. precizno objasnio genezu Rousseauove rasprave i objasnio poljski povijesni kontekst). Naš je prijevod načinjen prema tom iz danju,u kojem je J. Fabre skrupulozno utvrdio osnovni tekst, preciz no i detaljno izložio različite varijante sadržane u raznim izdanjima i 364

365

SADRŽAJ Uvodna studija: Individuum i zajednica u Rousseauovoj političkoj teoriji - Victor Goldschmidt . . . . . . . .

1

RASPRAVA O POLITIČKOJ EKONOMIJI .

15

O DRUŠ1VENOM UGOVORU ILI OGLED O OBLIKU REPUBLIKE (prva verzija) . .

49

PRVA KNJIGA- Temeljni pojmovi o društvenom tijelu I. poglavlje: Predmet ovog djela . . . . II. poglavlje: O općem društvu ljudskog roda III: poglavlje: O temeljnom sporazumu . . . IV poglavlje: U čemu se sastoji suverenost i što je čini neotuđivom V. poglavlje: Pogrešni pojmovi o društvenoj vezi VI. poglavlje: Zasebna prava suverena i građanina VII. poglavlje: Nužnost pozitivnih zakona

51 51 51 58 63 65 72 75

DRUGA KNJIGA- Uspostavljanje zakona I. poglavlje: Svrha zakonodavstva . II. poglavlje: O zakonodavcu . . . . III. poglavlje: O ustanovljenju naroda . IV. poglavlje: O principu zakona i o principu građanske pravednosti . V. poglavlje: Podjela zakona . . . . . . . . . VI. poglavlje: O raznovrsnim sustavima zakonodavstva . .

78 78 78 83 90 94 95

TREĆA KNJIGA - O političkim zakonima ili o ustanovi vlade I. poglavlje: Što je to vlada u državi . [O građanskoj religiji] [Brak protestanata] [Fragmenti] . . .

97 97 98 104 105

NACRT USTAVA ZA KORZIKU Predgovor . . . . . . Nacrt . . . . Posebni fragmenti . . . . . . .

107 109 110 143

366

RAZMATRANJA O VLADAVINI U POLJSKOJ Stanje stvari . . . . Duh negdašnjih ustanova Primjena Odgoj . . . . Korjeniti porok Pitanje triju staleža Sredstva za održanje drfavnog ustrojstva O kralju . . . . . Posebni uzroci anarhije . Uprava . . . Privredni sustav . . . Vojni sustav . . . . Naum da se svi sudionici u vladavini podvrgnu postupnom usponu . . Biranje kralja Zaključak .

153 155 157 160 166 170 171 174 187 192 197 . 200 . 209

BILJEŠKE I VARIJANTE

. . . . .

Pogovor:

J.-J. Rousseau, politički pisac - Dragutin Lalović

. 341

Napomena o ovom izdanju . . . . . . . . . . .

. 361

Rasprava o političkoj ekonomiji O dru§tvenom ugovoru (prva verzija) . Nac/1 ustava za Korziku . . . . Razmatranja o vladavini u Poljskoj .

. 216 . 224 . 231 237 239 255 273 278

367

»INFORMATOR« FAKULTET POLITIČKIH ZNANOSTI

Izdaje: lzdavačko poduzeće »INFORMATOR« s p.o. Zagreb, M asarykova 1 Direktor: Dr. IVO BURIĆ Glavna i odgovorna urednica RJ Izdavačka djelatnost: JASNA VUKOJA Grafički urednik: JASENKALESNIK-GAŠPIĆ Lektor: NADA MOMČINOVIĆ Korektor: NEVENKA ŠARIĆ Tiskaoo u 1.000 primjeraka Tisak PRINT Kocijančić, Nova ulica 41, Zaprešić

Aristotel 17. NIKOMAHOVAETIKA Štefica Dereo-Antoljak 18. POLITIČKI SISTEM SAD Aristotel 19. METAFIZIKA Davor Rodin 20. GRAĐANSKE GRANICE SLOBODE Ante Pažaoio 21. MODERNAFILOZOFIJAI POLITIKA Joachim Ritter 22. METAFIZIKAI POLITIKA Thomas Paioe 23. PRAVAČOVJEKAIDRUGI SPISI Dušao Jaojić 24. DRŽAVAI NACUA Joho Stuart Mili 25. IZABRANI POLITIČKI SPISI (prvi svezak) Joho Stuart Mili 26. IZABRANI POLITIČKI SPISI (drugi svezak) Wilfried R5rich 27. POLITIKAKAO ZNANOST žarko Puhovski 28. UM I DRUŠTVENOST Robert Michels 29. SOCIOLOGIJAPARTIJA U SUVREMENOJ DEMOKRACIJI Hartmut Neueodorff 30. POJAM INTERESA Raioer Eisfeld 31. PLURALIZAM IZMEĐU LIBERALIZMA I SOCIJALIZMA Upripremi: Wilchelm voo Humboldt IDEJE ZA POKUŠAJ ODREĐENJA GRANICADJELOTVORNOSTI DRŽAVE

Žan-Žak-Ruso-Politički-spisi.pdf

Recommend Documents