Alhemija

UNIVERZITET U SARAJEVU FARMACEUTSKI FAKULTET PREDMET: HISTORIJA FARMACIJE

SEMINARSKI RAD Tema: „Alhemija od postanka do danas“

Mentor: Prof. Dr. Armin Škrbo

Studentica: Mediha Derviškadić

Sarajevo, maj 2013. godina

Mediha Derviškadić

Sadržaj Uvod ........................................................................................................................................................ 3 1.Pojam alhemije ..................................................................................................................................... 5 2.Historijat alhemije na Zapadu .............................................................................................................. 6 3. Priroda i jezik alhemije ...................................................................................................................... 12 3.1. Dosezanje unutarnjeg srebra ili unutarnjeg zlata...................................................................... 12 4. Mudrost hermetista .......................................................................................................................... 15 5. Duh i materija .................................................................................................................................... 17 6. Planete i metali .................................................................................................................................. 21 7.Univerzalna priroda i materia prima .................................................................................................. 24 8. Stupnjevi alhemijskog procesa ili alhemijskog djela ......................................................................... 26 Zaključak ................................................................................................................................................ 29 Literatura ............................................................................................................................................... 31

2


Uvod

Počevši od doba prosvijetiteljstva pa sve do naših dana običaj je da se na alhemiju gleda kao na primitivnu preteču savremene hemije. Otuda, skoro svi istraživači koji su se njome bavili nisu imali razloga da u njoj vide bilo šta više od početnih koraka ka kasnijim otkrićima u hemiji. Takvo jednostavno gledanje na alhemiju barem je doprinijelo da se napravi jaz izmeĎu njezinog korpusa tradicionalnog zanatskog iskustva – u pripremi metala, boja i stakla – i naizgled iracionalnih postupaka, koji su zapravo igrali centralnu ulogu u alhemiji kao takvoj. Kako je taj korpus zanatskog iskustva daleko od toga da bude zanemarljiv, uporno insistiranje alhemičara na hemijski besmislenim formualama svoga magisterijuma, tim više je bilo čudnovato. Ljudi su brzopleto zaključivali kako je nekakva nezasitna žeĎ za zlatom navodila te ljude da vjeruju u gomilu fantastičnih recepata koji, ruku na srce, nisu bili ništa više do pučka i sujevjerijem opterećena, primjena filozofije prirode starih naroda. Naizgled, alhemičari su uz pomoć magijskih bajalica pokušavali da se dokopaju aristotelovske materia prima – „osnove“ svih stvari. I kao da se nikome nije učinilo barem čudnovato da je jedna takva „vještina“, uprkos svim svojim neobičnostima i zabludama, tokom vijekova ugraĎivala sebe u najrazličitije kulture Istoka i Zapada. Nasuprot tome, ljudi su bili mnogo skloniji gledištu kako je do prije jednog vijeka ili malo više čitavo čovječanstvo sanjalo jedan „glupi san“, a da je buĎenje došlo tek sa našim dobom. Kao da je i duhovno-intelektualna sposobnost čovjekova – njegova moć da razluči stvarno od nestvarnog - i sama prolazila kroz neku vrstu biološke evolucije. Ovakvo gledanje na alhemiju u kontradikciji je sa odreĎenim principom jedinstva koji se proteže kroz nju samu: opisi „velikog djela“ što nam dolaze iz različitih kulutra i epoha iznose na vidjelo, i pored očiglednog mnoštva simbola,

izvjesne

nepromjenljive, temeljne karakteristike koje nije moguće objasniti empirijski. U svojoj suštini, indijska alhemija je isto što i zapadna, a kineska alhemija, mada izrasla u potpuno drugačijoj duhovnoj klimi, može baciti više svjetlosti na obe prethodne. Ako alhemija ne bi bila ništa više nego prevara, njezin način izražavanja bi otkrivao arbitrarnost i glupost na svakom koraku; ali se zapravo može uočiti da ona posjeduje sve odlike izvorne „tradicije“, što znači jednog organskog i konzistentnog – mada ne i nužno sistematično izloženog – učenja i jasno odreĎen korpus pravila koja su postavili i uporno obrazlagali njezini adepti. Tako alhemija nije ni hibrid, niti slučajni produkt ljudske historije, već naprotiv, predstavlja istinsku mogućnost duha i duše. Postoji takoĎer stanovište „dubinske psihologije“, koja tvrdi kako je u alhemijskom simbolizmu pronašla potvrdu sopstvene teze o „kolektivnom nesvjesnom“.

3


Prema ovom stanovištu, alhemičar u svom traganju tako sličnom snu iznosi na svijetlo dana izvjesne sadržaje sopstvene duše koji su mu do tada bili nepoznati i tako, i ne namjeravajući svjesno da to učini, donosi neku vrstu izmirenja izmeĎu svoje površine, egom sputane svakodnevne svijesti i neuobličene sile „kolektivnog nesvjesnog“. Za ovakvo „izmirenje“ se pretpostavlja da donosi jedan doživljaj unutrašnjeg ispunjenja, koje subjektivno preuzima mjesto navodnog alehmijskog magisterijuma. Ovakvo stanovište, kao i prethodno, zasnovano je na pretpostavci da je prvenstveni cilj alhemičara da napravi zlato. Za njega se vjeruje da je obuzet nekom vrstom ludila ili samoobmane i da zbog toga rezonuje i djeluje kao neko ko je u snu. Tačno je da duhovna stvarnost, za koju je alhemijski rad neka vrsta inicijacije, jeste nešto čega je početnik više ili manje nesvjestan. Ona je nešto duboko skriveno u duši. Pa ipak, tu „tajnu dubinu“ ne treba brkati sa haosom takozvanog kolektivnog nesvjesnog – u mjeri u kojoj ovaj prilično rastegljiv pojam ima bilo kakvo precizno značenje. Ova hipoteza psihologa gubi svoju ubjedljivost čim shvatimo da istinski alhemičari nisu nikada bili obuzeti bilo kakvim slatkim sanjarenjima o pravljenju zlata i da ka svom cilju nisu hodali poput mjesečara ili putem pasivnih „projekcija“ nesvjesnih sadržaja svoje duše. Naprotiv, oni su slijedili promišljen metod, čiji je metalurški izraz – vještina transmutacije prostih metala u srebro ili zlato – doduše zaveo mnoge neupućene istraživače, mada je sam po sebi logičan i istinski dubok.

4


1.Pojam alhemije Alhemija je tajno učenje porijeklom iz Egipta, koje su Arapi preuzeli i dalje razvili. Naziv je došao u Europu u 13. stoljeću prilikom prevoĎenja arapskog naziva al-kimia (‫ يكلا‬an (‫م ياء‬ latinski. Engleski prevoditelj nije znao prevesti arapski odreĎeni član al, te ga je ostavio u izvorniku. Tako je u europsku kulturu ušao oblik alhemija. Arapski oblik kimia potječe pak od starogrčkog χυμεία hymeia, u značenju „mješavina“, koju je, kao naziv za umijeće pretvorbe metala, prvi upotrijebio Zosim iz Panopolisa (350.-420.) oko 400. godine. (1) Osnovni cilj alhemije je rješenje enigme suprotnosti – jeste najviši cilj ljudskog blistanja, a proces pretvaranja grubih u plemenite materijale je proces transformacije nesvjesnih sadržaja u svjesne. (2) Postoji i mišljenje da izraz hymeia, odnosno kimya proizlazi iz riječi Kem ("crna zemlja"), imena kojim se u antici nazivao Egipat. Vještinu pretvorbe metala, Zosim je imenovao prema, navodnom mudracu i proroku Khemesu, začetniku alhemije o kojem se do danas nije mnogo saznalo. Zosim ga navodi kao velikog mudraca i utemeljitelja alhemije.(3) Od III do XV stoljeća njome su se bavili čarobnjaci, magovi i najučeniji ljudi. U njenoj se osnovi vjerovalo da je moguće načiniti „kamen mudraca“, pomoću kojeg bi se obične kovine pretvarale u zlato i spravio „eliksir života“ i vječne mladosti. Zahvaljujući alhemijskim istraživanjima došlo se do mnogih hemijskih otkrića. (4) Alhemija se izučavala ujedno kao teorijsko umijeće i kao praktična vještina. Glavni ciljevi alhemijskog izučavanja bili su otkrivanje kamena mudraca, odnosno proces transmutacije metala, što je bilo "Veliko djelo" (Magnum opus) u užem smislu, i univerzalnu medicinu. Alhemičari su vjerovali kako postoji način pretvorbe bilo koje vrste metala u zlato, uz pomoć kamena mudraca. Pretvaranjem kamena mudraca u tekućinu, trebao se dobiti eliksir života koji je trebao onome tko ga posjeduje omogućiti dugovječnost.

Slika br. 1 – Alhemičari

5


2.Historijat alhemije na Zapadu Tokom 12. stoljeća krščanski Zapad prekinuo je sa navikom koja se pokazala izuzetno neproduktivnom, zanemarivanja, ignoriranja i otvorenog neprijateljstva prema drevnim i stranim civilizacijama i znanjima. Krščanski učenjaci, naročito privučeni procvatom muslimanske Španije i Sicilije, tamo su, na licu mjesta, prevodili djela, kako sa arapskog tako i sa grčkog jezika, od kojih su im se mnoga mogla učiniti poznatim, ali isto tako, za veliki broj, uključujuči djela iz domena alhemije, nikada do tada nisu ni čuli. Zapadna alhemija definitivno je razvijena iz muslimanskih izvora (nakon prevoda Kur’ana na latinski 1143., priče o Halidu ibn Jezidu 1144., te Hvarazmijevog djela Algebra 1145.). Ogroman broj alhemičarskih natuknica u djelu Thomasa Aquinasa (Tome Akvinskog, 1235.1271.), te iz komentara na Aristotelova djela koje je napisao Albertus Magnus (Sv. Albert, 1200.-1280.), jasno je da je tema i u 13. stolječu još uvijek izazivala pažnju i imala puno poklonika. Njegov savremenik, Roger Bacon, vjerovao je da se od alhemije itekako ima šta naučiti, pogotovo

u

praktičnom,

hemijskom

domenu.

Njegovo

zanimanje

bilo

je

čisto

eksperimentalno dijeleći alhemiju na njen teorijski ili spekulativni i praktični ili operativni aspekt. Ovo, novo ili ponovno uvoĎenje alhemije u Europu karakteristično je po usponu onoga što Hopkins naziva pseudo alhemijom, odnosno pojavom cijelog niza ljudi koji su se zanimali za alhemiju, proučavali literaturu i radili na alhemičarskim recepturama u svojim laboratorijima, ali nisu znali ništa o njenoj vrijednosti. Te neznalice, kaže Pertney, trošili su godine svojih života u laboratorijima bez ikakvog uspjeha u primjeni bilo kojeg od hermetičkih načela. Nakon mnogo bezuspješnih i jalovih godina, povrijeĎene taštine, posramljeni neuspjehom, pokušavajuči obeštetiti se, počeli su govoriti najgore o onome u čemu sami nisu imali uspjeha.

6


Slika br. 2

Europska alhemija tako, lišena je svoga intrigirajućeg mističkog aspekta, svedena na čisto fizičku znanost proizvodnje zlata. Ovakvo pogrešno tumačenje, tvrdi Hopkins, isplivalo je na površinu zbog toga što nije bilo genijalnog uma (Džabir/Geber), da porodi novu alhemiju u Europi, nije bilo novih otkriča iz muslimanskih laboratorija da utisnu vrijednosti alhemije na praktični svijet, izgledi alhemije bili su beznadežni u znanstvenim istraživanjima prirode tvari, bili su zaista jadni. Vjerovatno najveći alhemičarski um 13. stolječa bio je Thomas Aquinas. Njegova lična istraživanja bila su svedena na minimum, ali su zato njegovi komentari Velikog Djela imali veoma veliki utjecaj na njegove savremenike. Osnovna funkcija alhemičara, piše Aquinas, je preobražaj metala, to jest, nesavršenih, na pravi način i bez obmane. Nije iznenaĎujuće stoga, da kada su se i najveći umovi vremena posvetili komentariranju Velikog Djela da je za njima uslijedio veliki broj ljudi koji su bili spremni okušati se u njegovom praktičnom segmentu, te se alhemija u u Europi 13. stoljeća širila poput pozitivne zaraze. Neke od najzanimljivijih alhemičarskih rasprava potječu iz 13. odnosno 14. stoljeća. Pretiosa Margarita Novella Petrusa Bonusa iz Ferrare (oko 1330.) odražava utjecaj skolasticizma i njegove tripartitne strukture. Peter prihvata mogućnost preobražaja te tvrdi da je proces izuzetno jednostavan te da ga je moguće naučiti za veoma kratko vrijeme, a u isto vrijeme priznaje da nikada sam nije uspio proizvesti zlato. Džabirova (Geber) Summa perfectionis čak detaljno opisuje laboratorijske procese i alhemičarsku opremu, a Precious Pearl poziva se na sumporno-živinu teoriju kao osnovu razumjevanja prirode metala, a alhemičare upućuju na matematički precizan odnos ta dva metala u cilju ostvarenja Velikog Djela. Najveći utjecaj na

7


Zapadnu

civilizaciju

imali

su

svakako

samostani,

odnosno

zajednice

isposnika.

Srednjevjekovni alhemičari bili su u mnogim slučajevima klerici - i to učeni klerici - iz jednostavnog razloga jer su oni bili jedini koji su u to doba znali čitati i pisati, a alhemija je neophodnim podrazumijevala ove dvije osnovne discipline. Do 1350. alhemičarski traktati, ali i veliki broj knjiga sumnjivog kvaliteta, pa čak i sadržine, ispunili su scriptoriume. Jedan od autoriteta piše i o neslaganju i razmiricama izmeĎu dvojice Arapa, Jahjaa Abindinona i Gebera Abinhaena (što su najvjerovatnije dvije verzije istog imena Džabir ibn Hajjan). O najpoznatijem džabirijanskom djelu u Europi, Zbir Savršenstava, sada se govori kao o autentičnom europskom djelu pod nazivom Summa Perfectionis, autora latiniziranog imena, Geber. Otprilike u isto vrijeme počinju se pojavljivati i pisana iskustva zaista autentičnih europskih autora, poput čuvenog djela pariškog javnog bilježnika Nicolasa Flamela (1330.1418.), koji je tvrdio da je usnio okultnu knjigu, potom je pronašao, s uspjehom je dekodirao uz pomoč znanstvenika, Jevrejina koji ga je podučio mističkoj jevrejskoj znanosti Kabbale. Godine 1382. Flamel tvrdi da je uspio realizirati Veliko Djelo (proizvodnju zlata); činjenica je da je iznenada postao bogat i da je njegovim donacijama održavana nekolicina crkava. Alhemija 14. i 15. stoljeća pokazuje znakovito rastući interes za alegorijske i mističke teme. Thomas Nortonovo djelo Ordinall of Alchimy (1477.) je gotovo čisto pjesničko djelo o temi jogunaste prirode Djela, potrebi vrline za njegovo uspješno okončanje s jedne, a sa druge strane predstavlja zakriveni opis cjelokupnog procesa. U isto vrijeme pojavljuje se i veliki broj tekstova protiv alhemije, sa neukusnim i nepristojnim karakterizacijama alhemičara, poput Chaucerovog Canon’s Yeoman’s Tale (oko 1390.), pa čak i na službenoj razini papinskim bulama, Ivana XXII (1317.) i kraljevskim odlukama, Henryja IV. Engleskog (1404.), koje neposredno pogaĎaju sve koji se bave proizvodnjom zlata. Bez obzira ili čak, uprkos tome, sredinom 13. stoljeća, Roger Bacon, u svojim djelima u potpunosti prihvata mogućnost metaličkog preobražaja i podsjeća na mnogostruke koristi koje bi čovječanstvo iz toga moglo imati za ublažavanje općeg siromaštva. Za njega je alhemija bila eksperimentalna znanost, te u svom djelu Opus tertium (1267.) on tvrdi da, iako mnogi primjenjuju čisto alkemijske procese, veoma je mali broj onih koji znaju kako načiniti metal a još manje onih koji znaju kako načiniti lijek za dugovječnost. O istome raspravlja i Baconov mlaĎi kolega i savremenik, Arnold iz Villanove (1214.-1313.). Alhemičar Ivan iz Rupescisse (polovinom 14. stoljeća) insistira da je jedina svrha alhemije dobrobit čovječanstva. Alhemija je postojala najmanje od sredine prvog milenijuma prije Hrista, a vjerovatno još od prahistorijskih vremena. Na pitanje zašto bi alhemija postojala milenijumima u tako

8


razvijenim i raznolikim civilizacijama poput onih na Bliskom i Dalekom istoku, odgovor većine historičara bi bio da je čovjek uvijek iznova podlegao iskušenju da se brzo obogati, pokušavajući da od običnih metala načini srebro ili zlato, sve dok mu emprijska hemija 18. vijeka nije na kraju dokazala da metali ne mogu da se pretvaraju jedan u drugi. U stvarnosti istina je sasvim drugačija, ako ne i suprotna. Zlato i srebro su bili sveti metali i prije nego što su postali mjerilo svih trgovačkih transakcija. Oni su zemaljski odraz Sunca i Mjeseca, a time i svih realiteta duše i duha koji su u vezi sa tim nebeskim parom. Sve do poznog srednjeg vijeka relativna vrijednost ova dva plemenita metala odreĎivana je u odnosu prema vremenu rotacije ova dva nebeska tijela. Slično ovome, najstariji metalni novac na sebi ima slike ili znake koji su u nekoj vezi sa Suncem i njegovom godišnjom rotacijom. Za ljude predracionalističkog vremena veza izmeĎu ovih plemenitih metala i dva velika izovra svijetlosti bila je očigledna i bio je potreban čitav jedan drugi svijet mehaničkih pojmova i predrasuda da bi sakrio očigledno postojanje ove veze i učinio je da izgleda kao puka estetska slučajnost. Magija zlata tako izvire iz njegove svete prirode ili kvalitativne savršenosti, a tek sekundarno iz njegove ekonomske vrijednosti. Imajući u vidu svetu prirodu zlata i srebra, pribavljanjem ova dva metala mogu se baviti jedino sveštenici, baš kao što je kovanje zlatnih i srebrenih novčića u početku isključivo bila privilegija izvjesnih svetih metala. U skladu sa ovim je i činjenica da metalurške procedure vezane za zlato i srebro, sačuvane u nekim takozvanim primitivnim društvima, sadrže mnoštvo znakova koji otkrivaju njihovo ritualno porijeklo. Prerada ruda se ranije smatralo svetim postupkom. To je bilo pravo svešteničke kaste, koja to obavlja po Božjoj zapovijedi. To da postoji izvjesno unutrašnje zlato ili prije da samo zlato posjeduje jednu unutrašnju kao i spoljašnju realnost, bilo je logično jedino za kontemplativan način gledanja na stvari, koji je spontano prepoznavao istu „suštinu“ i u zlatu i u Suncu. Upravo ovdje, i nigdje drugo leži korijen alhemije. Dake, alhemija svoje porijeklo vodi unazad sve do svešteničke vještine drevnih Egipćana; alhemijska tradicija koja se proširila po Evropi i Bliskom istoku i koja je možda uticala i na indijsku alhemiju kao

svoga osnivača priznaje Hermesa Trismegista, „triput velikog

Hermesa“, koji se može poistovijetiti sa egipatskim bogom Totom, zaštitnikom svih svetih vještina i nauka, slično kao Ganeša u hinduizmu. Najstariji postojeći alhemijski crteži su na egipatskim papirusima. To što nema sačuvanih ranih egipatskih dokumenata ne iznenaĎuje, jer je ključna odlika svete vještine da se prenosi usmeno; kada počne da se zapisuje to je obično prvi znak dekadencije ili straha da će usmena tradicija biti izgubljena. Otuda je sasvim prirodno da je tzv. Corpus Hermeticum, koji obuhvata sve tekstove pripisane Hermesu Tot-u,

9


do nas došao na grčkom, zaogrnut više manje platoničkim jezikom. Da su vjerodostojni, dokazuje njihova duhovna plodotvornost.

Slika br.3 – Corpus Hermeticum, izgled naslovne strane. Godina izdavanja: 1643.

Kasnoegipatska Aleksandrija bila je bez sumnje lonac za topljenje alhemije, u kojem je alhemija zajedno s drugim kosmološkim umijećima i naukama, primila oblik u kojem nam je danas poznata, ali ne mijenjajući se time u suštinskom pogledu. Rast ove izvorne tradicije podsjeća na nastanak kristala, koji sebi privlači srodne čestice, inkorporirajući ih prema sopstvenom zakonu jedinstva. (5) Mnogi se pitaju kako je moguće da je alhemija zajedno sa svojom mitskom osnovom inkorporirana u monoteističke religije: judaizam, hrišćanstvo i islam. Objašnjenje je da su kosmološke predstave svojstvene alhemiji, koje se odnose kako na spoljašnji svijet metala i minerala uopće, tako i na unutrašnji svijet duše organski srasle sa drvenom metalurgijom, tako da je ta kosmološka osnova bila preuzeta, zajedno sa zanatom, jednostavno kao nauka prirode u najširem značenju riječi, slično onome kako su hrišćanstvo i islam prisvojili pitagorejsku tradiciju u muzici i arhitekturi, asimilirajući i odgovarajuće duhovne predstave. Kada je sa renesansom ponovo otkrivena grčka filozofija, novi val vizantijske alhemije zapljusnuo je Zapad. U 16. I 17. vijeku štampana su mnoga alhemijska

10


djela što su do tada postojala samo kao rukopisi i manje-više tajno cirkulisala. Otuda je proučavanje hermetizma dostiglo novi vrhunac, da bi uskoro, ipak, opet zapalo u krizu. 17. vijek oduvijek je smatran dobom punog procvata evropskog hermetizma. U stvarnosti, meĎutim, njegova dekadencija počela je već u 15. vijeku i sve brže se razvijala sa humanističkim i već fundamentalno racionalističkim razvojem zapadne misli. Zbog toga je svaki duhovni, intuitivni i univerzalni pogled na svijet bio lišen same svoje osnove. U cjelini evropska alhemija, što je došla poslije renesanse, imala je fragmentarni karakter: kao duhovnoj vještini nedostajala joj je metafizička podloga. Ovo naročito važi za njene posljednje ostatke u 18. vijeku – usprkos činjenici da su se meĎu mnogim „spaljivačima uglja“ našli i geniji Njutn i Gete, meĎutim bezuspješno. Historija ili povijest alhemije nije poznata do detalja, ali postoji jedna bitna činjenica: alhemijski spisi obično kao svoje autore navode nehistorijske ličnosti, bez ikakve veze sa hronologijom, čime se odmah dovodi u pitanje i vrijednost samih tih tekstova. Svi ti spisi prije svega su više pokazatelji datog „lanca“ tradicije, nego oznake autorstva. Na pitanje da li je odreĎeni hermetički tekst autentičan ili nije, to jeste da li izvire iz istinskog znanja i iskustva hermetičke vještine ili je tek nasumično sastavljen, ne može se odgovoriti ni filološkom analizom niti uporeĎivanjem sa emprijskom hemijom. Jedini kriterijum jeste duhovno jedinstvo same tradicije.

11


3. Priroda i jezik alhemije

3.1. Dosezanje unutarnjeg srebra ili unutarnjeg zlata Zlato i srebro bili su sveti metali čak i prije nego su postali jedinica komercijalnih transakcija. Oni su zemaljska refleksija sunca i mjeseca, te stoga takoĎer i svih stvarnosti duha i duše koje su u vezi sa nebeskim parom. Do početka Srednjeg vijeka relativne osobine dva plemenita metala odreĎivane su odnosom i vezom sa vremenom okretanja i smjenjivanja ta dva nebeska tijela.

Slika br. 4 – Alhemijski simboli. Materia prima: sumpor, živa i so. Četiri elementa: vatra, zrak, voda i zemlja. Planete i metali.

Simbol se nipošto ne smije pobrkati sa pukom alegorijom, niti se smije posmatrati u kontekstu nekih maglovitih i iracionalnih ekspresija kolektivnog instinkta. istinski, prasimbolizam ovisan je o činjenici da stvari, koje se jedna od druge mogu razlikovati u vremenu, prostoru, materijalnoj prirodi i mnogim drugim ograničavajućim osobenostima, mogu posjedovati i pokazivati isti suštinski kvalitet. Oni se tako čine i izgledaju kao različite ekspresije, manifestacije ili produkti iste stvarnosti - koja je neovisna od vremena i prostora. Stoga nije potpuno ispravno reći da zlato predstavlja sunce, a srebro mjesec; prije će biti da se radi o slučaju da su dva svijetleća tijela i dva metala simboli iste dvije kozmičke ili božanske

12


stvarnosti. Magija zlata tako proizilazi iz njegove svete prirode, ili kvalitativnog savršenstva, a tek sekundarno iz njegove ekonomske vrijednosti. S obzirom na svetu prirodu zlata i srebra, njihovo pribavljanje i upotreba mogli su biti isključivo svečenička aktivnost, kao što je i kovanje zlata i srebra izvorno bio isključivo prerogativ odreĎenih svetih mjesta. U skladu s tim je i činjenica da metalurgijske procedure u nekim takozvanim primitivnim društvima prethistorijskih vremena, otkrivaju obilje njihovog svečeničkog porijekla. U arhaičnim kulturama, još uvijek nepoznatim sa dihotomijom duhovnog i praktičnog, a budući da je sve povezano sa unutarnjim jedinstvom čovjeka i kosmosa, priprema ruda uvijek se obavljala kao sveta procedura. Poput pravila, bio je to prerogativ svečeničke kaste, ovoj aktivnosti pozvanih i predodreĎenih božanskom zapovješću. Gdje to nije bio slučaj, kao u odreĎenim afričkim plemenima koja nemaju vlastitu metaluršku tradiciju, topioničar ili metalski radnik, kao neovlašteni uljez u sveti prirodni poredak, dolazio je u sumnju kao neko ko se upustio u bavljenje crnom magijom. Ono što se modernom čovjeku čini praznovjericom - i što, djelimično, preživljava jedino kao praznovjerica - u stvari je naziranje dubokog odnosa izmeĎu prirodnog poretka i ljudske duše. Primitivni čovjek bio je vrlo svjestan da proizvodnja ruda iz materice zemlje i njihovo violentno pročiščavanje vatrom jeste donekle i zlokobno, i pračeno mogućim opasnostima, čak iako ne raspolaže svim pokazateljima i dokazima kojima nas je historija metalurškog doba tako obilno snadbjela. Za arhaično čovječanstvo - koje odvaja vještački tvar od duha - pojava metalurgije nije bila jednostavno izum, nego prije otkriće, jer jedino božanska zapovjest može ovlastiti čovječanstvo za takvu vrstu aktivnosti. To zahtijeva osobitu obazrivost onoga kojemu je dato. Baš kao što spoljašnje djelovanje metalurga sa rudama i vatrom ima nečega nasilnog, isto tako i utjecaji koji podsjećaju i vraćaju duhu i duši - a koji su neizbježni u ovom slučaju moraju biti opasne i dvostrane prirode. Naročito, ekstrakcija plemenitih metala iz nečistih ruda upotrebom rastvarača i pročišćujućih agensa poput merkurija i antimona uz stalno prisustvo vatre, neizbježno nosi suprostavljanje i otpor mračnim i haotičnim silama prirode, baš kao što postizanje unutarnjeg srebra ili unutarnjeg zlata - u njihovoj nepromjenjivoj čistoći i sjaju - zahtijeva ovladavanje svim mračnim i iracionalnim nagonima duše. Da postoji unutarnje zlato, ili radije, da zlato ima unutarnju i spoljašnu stvarnost, bilo je logično samo na kontemplativni način gledanja stvari, kojim se spontano prepoznavala ista suština u zlatu i suncu. Ovdje je, i nigdje drugdje, leži korijen alkemije. Zapravo, alhemija se može nazvati transmutacijom duše. Time se ne poriče činjenica da su alhemičari znali i praktikovali metalurške procese kao što su pročišćavanje i mješanje metala.

13


MeĎutim, njihov stvarni rad, za koji su svi ti procesi samo spoljašnja potpora ili „operativni“ simboli, sastojao se od transmutacije duše. Na primjer, u knjizi „Sedam poglavlja“ koja se pripisuje Hemesu Trisgemistu, ocu bliskoistočne i zapadne alhemije, navodi se: „ Gledaj, otkrih ti ono što bješe skriveno: (alhemijsko) djelo je u tebi i uz tebe; možeš ga pronaći u sebi i ono je trajno; uvijek češ ga imati uza sebe, gdje god da si, na kopnu ili na moru...“ (6) Razlika izmeĎu alhemije i bilo koje druge sakralne umjetnosti jeste što se majstorstvo u alhemiji postiže ne na način vidljiv kroz spoljašnji artistički način, kao u arhitekturi ili slikarstvu, već samo unutar sebe; jer transmutacija olova u zlato, daleko prevazilazi mogućnosti artističke vještine. Čudesnost ovog procesa što donosi „skok“ koji, prema alhemičarima, priroda sama od sebe može načiniti tek tokom nemjerljivo dugog vremena, ističe razliku izmeĎu mogućnosti tijela i mogućnosti duše. Prema načinu na koji alhemičari gledaju na stvari, zlato je pravi cilj prirode metala; svi drugi metali su ili pripremni stupnjevi ili eksperimenti ka tom cilju. Samo zlato u sebi posjeduje ravnotežu svih svojstava metala i otuda i njegova trajnost. Suština i cilj mistike jeste jedinstvo s Bogom. Alhemija ne govori o tome. MeĎutim, ono što ima veze s mističkim putem, jeste cilj alhemije da se ponovo zadobije „izvorna“ plemenitost čovjekove prirode i njezina simbolika; jer jedinstvo s Bogom moguće je jedino na osnovu onoga što, uprkos nemjerljivom jazu izmeĎu Stvorenog i Tvorca, ujedinjuje i jednog i drugog – a to je „teomorfizam“ Adamov

koji je „izmješten ili

onemogućen“ Padom. Čistoća simboličkog čovjeka mora ponovo biti uspostavljena prije nego što ljudski oblik poprimi svoj beskrajni božanski Arhetip. Spiritualno shvaćena, transmutacija olova u zlato nije ništa drugo nego ponovno zadobijanje izvorne plemenitosti ljudske prirode. Pošto ostvarenje takvog stanja nužno pripada mističkom putu, alhemija se može kao takva smatrati granom mistike. Neki je nazivaju „mistikom bez Boga“. Taj izraz je savršeno neprikladan i netačan, jer alhemija pretpostavlja vjeru u Boga i skoro svi njezini učitelji su isticali važnost molitve. Alhemija djeluje kao nauka ili umjetnost prirode, jer su za nju sva stanja unutrašnje svijesti samo oblici jedne i jedine „prirode“ koja obuhvata kako spoljašnje, vidljive i tjelesne oblike, tako i unutrašnje i nevidljive oblike duše. Ona nije u potpunosti lišena duhovnog uvida. Njena duhovna priroda počiva u konkretnoj formi u analogiji izmeĎu svijeta minerala i svijeta duše, jer sličnost izmeĎu to dvoje može se uočiti samo putem vizije koja na materijalne stvari može da gleda kroz njihov kvalitet iznutra – i koje stvari duše shvata „materijalno“, a to znači objektivno i konkretno. Drugim riječima, alhemijska kosmologija je u suštini učenje o biću, jedna ontologija.

14


4. Mudrost hermetista Hermetizam izvire iz stanovišta da ovaj univerzum i čovjek, odnosno makrokosmos i mikrokosmos, korespondiraju kao odrazi jedno drugog; šta god da ima u jednome, mora na isti način postojati i u drugom. Ova veza se može najbolje razumijeti svoĎenjem na uzajamni odnos subjekta i objekta, onog koji zna i znanog. Ovaj svijet, kao objekat, pojavljuje se u ogledalu ljudskog subjekta. Iako se ova dva pola mogu razlikovati teoretski, oni ipak ne mogu biti razdvojeni. Od svih bića na ovom svijetu čovjek je najsavršeniji odraz tog univerzalnog – i u pogledu njegovog porijekla božanskog – Intelekta, a u tom pogledu on se može smatrati odrazom ili potpunom slikom kosmosa. Postoji Univerzalni intelekt ili „Transcendentalni subjekt“ čiji objekat nije samo spoljašnji fizički svijet, već isto tako i unutrašnji svijet duše – ali i razum; jer djelovanje razuma može postati predmetom znanja, dok je univerzalni intelekt nesposoban za bilo kakvu „objektivizaciju“. Istina je da Intelekt posjeduje direktno i neposredno znanje o sebi, ali to znanje leži izvan svijeta razlika, tako da se sa stanovišta opažanja razlika (podijeljenog na objekat i subjekat) on čini nepostojećim. Sasvim drugačiji je ljudski subjekat, obdaren zapravo sposobnostima mišljenja, imaginacije i sjećanja, koji zavisi od čulnih opažaja, jer ljudski subjekat kao svoj objekat ima čitav materijalni svijet. A iz Univerzalnog intelekta ljudski subjekat crpe od duha, duše i tijela, kao dio kosmosa koji je opet dio njegovog znanja, a isto tako se zahvaljujući svom specijalnom položaju (to jest, svojoj eminentno duhovnoj prirodi) javlja i kao mali kosmos unutar onog većeg, čija je protivteža, nalik reflektovanoj slici. U jednom od spisa Hermesa Trismegista za Intelekt ili Duh se kaže: „Intelekt (nous) potiče od supstance (ousia) Boga, u mjeri u kojoj se za Boga može reći da posjeduje supstancu, kakva je priroda te supstance samo Bog može tačno znati. Intelekt nije dio supstance Boga, ali zrači iz nje kao što svijetlost zrači iz Sunca. U ljudskim bićima taj intelekt jeste Bog...“ Bog se naziva ocem svega. Sve dok se ljudski intelekt kao rezultat manje ili više potpunog jedinstva sa Univerzalnim intelektom okreće od mnogostrukosti stvari i da tako kažemo uspinje ka nepodijeljenom jedinstvu, sve dotle znanje o prirodi koje čovjek stiče kroz jedan takav uvid ne može biti čisto racionalno. Za njega je svijet sada postao kao proziran: u njegovim pojavama on vidi odraze vječnih „prauzora“ i čak kada ovaj uvid nije neposredno prisutan, simboli koji iz njega izviru ipak podstiču sječanje ili „uspomenu“ na te prauzore. Takav je hermetički pogled na prirodu. Ono što je mjerodavno za ovaj pogled nije mjerljiva i brojčana priroda stvari, uslovljenih zapravo privremenim uzrocima i okolnostima; prije su to njihovi suštinski kvaliteti, koji se

15


mogu zamisliti kao vertikalne niti (osnova) kod tkanja, koje predstavljaju svijet, a oko njih čunak naizmjenično provlači horizontalne niti, praveći tako od prediva jedinstven i kompaktan materijal. Te vertikalne niti su neizmjenljivi sadržaji ili „suštinske“ stvari, dok horizontalne niti predstavljaju njihovu „supstancijalnu“ prirodu, kojom dominiraju vrijeme, prostor i slične okolnosti“.(7) Na osnovu ovog poreĎenja može se vidjeti kako vizija kosmosa zasnovana na duhovnoj tradiciji u „vertikalnom“ smislu može biti prikladna, iako se možda čini netačnom u "horizontalnom“ smislu – što znači u smislu diskurzivnog i analitičkog posmatranja.

16


5. Duh i materija Za ljude ranijih epoha, ono što mi danas nazivamo materijom nije bilo isto što i za nas današnje, ni u pogledu pojma, ni u pogledu samog iskustva. Ovo ne znači da su takozvani primitivni ljudi svijet vidjeli jedino kroz veo „magijskih i sugestivnih slika“, kako to neki etnolozi pretpostavljaju, ili da je njihovo mišljenje bilo „alogičko“ ili „prelogičko“. Kamenje je uvijek bilo tvrdo kao što je i danas, vatra isto tako vrela, a zakoni prirode podjednako neumoljivi. Čovjek je uvijek razmišljao logički, čak i ako je, nezavisno od čulnih informacija i zapravo putem njih, imao običaj da uzima u obzir i realitete različitog nivoa. Da materiju treba shvatiti kao nešto potpuno odvojeno od duha, kao što je slučaj u savremenom svijetu, kako u historiji, tako i u praksi , ni u kom slučaju nije samoočigledno. To je prije rezultat odreĎenog mentalnog razvoja, za koji je Dekart prvi dao filozofski izraz, a da ga nije ni izumio, taj razvoj se nalazio u osnovi i bio organski uslovljen općom tendencijom da se duh redukuje na puku misao i ograniči na diskurzivni ratio, što znači lišiti ga svakog nad-mentalnog značenja, a time i bilo kakvog kosmičkog prisustva ili imanencije. Prema Dekartu, duh i materija su dva potpuno odvojena realiteta, koji zahvaljujući božanskoj promisli dolaze u dodir samo u jednoj tački: ljudskom mozgu. Tako je materijalni svijet, poznat kao „materija“ automatski lišen svakog duhovnog sadržaja, dok duh, sa svoje strane, postaje apstraktni pandan iste te čisto materijalne stvarnosti, a to što je on sam po sebi, iznad i iza nje, ostaje nedorečeno. Za ljude prethodnih epoha, materija je bila jedan od vidova Boga. U arhaičnim kulturama, simbol materije je bila zemlja, a zemlja je u svojoj vječnoj realnosti, predstavljala pasivni princip svih vidljivih stvari, dok je nebo bilo aktivni i stvaralački princip. Ova dva principa su kao dvije ruke Boga. One se jedna prema drugoj odnose kao muško i žensko, kao otac i majka i ne mogu se meĎusobno razdvojiti, jer šta god da zemlja raĎa nebo je predstavljeno kao kreativna sila, dok Zemlja daje oblik i tijelo nebeskom zakonu. Ovaj način gledanja na stvari je bio i „senzibilan“ i „duhovan“ u isto vrijeme, jer metafizička istina koja iza njega leži ostaje nezavisna od jednostavne slike svijeta o kojoj je riječ. Za philosophia perennis, koja je sve do pojave racionalizma bila udomaćena i na Istoku i na Zapadu, ova dva principa, aktivni i pasivni, stoje iza svih vidljivih manifestacija, oni su prvi i sveodreĎujući polovi egzistencije. Prema ovom stanovištu, materija ostaje jedan vid ili funkcija Boga. Ona nije nešto odvojeno od duha, već njegova neophodna dopuna. Sama po sebi, ona nije ništa više od mogućnosti preuzimanja oblika i svi opažljivi predmeti nose na sebi pečat njezinog aktivnog pandana, Duha ili Riječi Božije. Samo je za savremenog čovjeka

17


materija postala stvar i nije više potpuno pasivno ogledalo Duha. Materija je postala, da tako kažemo, kompaktnija utoliko što sada samo za sebe prisvaja kvalitet prostiranja i svega što je sa njime povezano. Postala je inertna masa, nasuprot slobodnom Duhu. Ona je potpuno spoljašnja i za duh neprodorna. Ona je puka činjenica. Istina, čak i za ljude ranijih epoha tjelesna materija posjedovala je taj uslovan i relativno neduhovni aspekt, ali on nije pretendovao da ispuni čitavu stvarnost. Povrh svega, nikada nije smatran nečim što bi samo za sebe trebalo proučavati, nezavisno od duha. Stanovište da je prostorna dimenzija specifična karakteristika materije dobilo je svoj filozofski izraz sa Dekartom. Od njegovog vremena pa nadalje materija je smatrana masom i dimenzijom. Posljedica ovoga bila da je čovjek nastojao da sve prostorne i na kraju sve čulno percipirane kvalitete razumije na čisto kvantitativan način. U izvjesnom smislu to jeste moguće, naime utoliko ukoliko to može biti prednost za nauku posvećenu spoljašnjoj manipulaciji stvarima. MeĎutim, ni prostorna dimenzija, ni bilo koji drugi, čulima percipirani kvalitet. ne mogu se do kraja sagledati kroz čisto kvantitativnu vizuru. Suština, sadržaj, kvalitativno jedinstvo stvari, nikada ne mogu biti pojmljeni „korakpo korak“ procesom mjerenja, već samo sveoubhvatnim i neposrednim iskustvom ili vizijom. Nauka zasnovana na kvantitativnoj analizi, koja „misli kroz akciju ili djeluje kroz pojmove“ (umjesto da vidi i doživljava integralno i direktno), mora po svojoj nužnosti biti slijepa za beskrajno plodonosnu i mnogostranu suštinu stvari. Za takvu nauku, ono što su stari zvali „forma“ stvari (tj. njezin kvalitativni sadržaj) u suštini nije uopće bitno. To je razlog zašto su nauka i umjetnost, sada potpuno razdovojene jedna od druge. Tradicionalno učenje koje pravi razliku izmeĎu eidos i hyle, ili izmeĎu forme i materije, zapravo se drži činjenice da stvari imaju mnogo značenja na različitim nivoima, da imaju i kvalitet i kvantitet. Tradicionalno učenje, pošto je zaista diskriminativno, ne samo da dijeli i razdvaja, nego uzima u obzir i dva „pola“ u njihovoj uzajamnoj komplementarnosti. Forma, u peripatetičkom značenju riječi, jeste sinteza onih kvaliteta koji čine suštinu stvari. Forma označava realitet stvari i sasvim je nezavisna od njege materijalne egzistencije. Da bi bolje shvatili ideju forme i materije, može poslužiti poreĎenje umjetnika ili zanatlija koji materijalu kao što su glina, drvo, kamen ili metal stvara neki oblik prethodno zamišljen u njegovom umu, stvarajući tako sliku ili neki drugi predmet. Ali ovo ipak ostaje samo poreĎenje, jer umjetnički materijal nije potpuno bezforman. Čak i ako je relativno „neformiran“ on ipak posjeduje izvjesna svojstva ili kvalitete – inače glina ne bi mogla razlikovati od drveta ili kamen od metala. Sasvim „bezformna“ materija se ne može ni zamisliti ni prikazati, jer je čista potencijalnost i u sebi nema bilo kako karakteristike po kojima bi se raspoznavala. Moguće ju je spoznati samo po njezinom odnosu prema „formi“.

18


Pošto suština forme, bez obzira na njezino materijalno „zaodijevanje“, uvijek ostaje ista (po tome što materijalno ograničenu formu možemo još uvijek nazivati „formom“) ovaj koncept posjeduje izvjesnu ambivalentnost. Zato moramo biti spremni da uočimo kako u odreĎenim okolnostima istoj riječi „forma“ mogu biti data dva suprotna značenja: kao spoljašnji „oblik“ bića ili dijela, forma, na „materijalnoj“ strani stvari, suprotstavljena je duhu ili sadržaju. MeĎutim, kao uzorak koji daje oblik, koji utiskuje svoj pečat na materiju, „forma“ nalazi svoje mjesto i na drugoj strani – onoj na kojoj je duh ili suština. Materija, pak sama po sebi, sasvim je bez oblika. Sve što posjeduje jeste kvantitet, neodreĎen bilo kojim konačnim brojem, koji kao takav ne može biti pojmljen ni na koji način. O materia prima, primordijalnoj supstanci, moglo bi se reći jedino da je čisto receptivna u pogledu oblikujućeg uzroka egzistencije i da je istovremeno u korijenu „drugosti“ jer kroz nju stvari jesu ograničene i mnogostruke. Jezikom svetih knjiga, materia prima predstavljaju vode, nad kojima se, u početku stvaranja, kretao Duh Božiji. Baš kao što materija, kada neko pokuša da je dosegne, izmiče svakom naporu razuma i povlači se u pasivni pol egzistencije, isto tako se i esencijalna forma može pratiti unazad sve do aktivnog pola egzistencije, i to višestrukim uzastopnim uklanjanjem svakog sloja manifestacije uslovljenog bilo kakvom materia, ma kako on bio suptilan. U svojoj knjizi „Skeptični hemičar“, objavljenoj 1661. godine, Robert Bojl je napisao tradicionalno učenje o četiri elementa kao temelja cjelokupne tjelesne materia. On je pokazao da zemlja, voda i vazduh nisu nedjeljiva tijela, već su sastavljeni od različitih hemijskih sastojaka. Vjerovao je da je na taj način uništio alhemiju u samom korijenu. MeĎutim, ono što je zapravo on razorio nije bila istinska alhemija, već sirovo i pogrešno shvaćeno tradicionalno učenje o četiri elementa, jer istinska hemija nije ni smatrala zemlju, vodu, vazduh i vatru kao tjelesne ili hemijske supstance u današnjem značenju riječi. Ova četiri elementa su jednostavno primarni, i najopštiji kvaliteti uz pomoć koji se amorfna i čisto kvantitativna supstanca svih tijela ispoljava u izdiferenciranom obliku. Neizmjenjiva suština svakog elementa takoĎer nema nikakve veze sa bilo kakvom tjelesnom nedjeljivošću i zapravo činjenica da je voda sačinjena od vodonika i kiseonika, a vazduh od kiseonika i azota nimalo ne mijenja neposredno iskustvo i četiri temeljna „stanja“ tjelesne materia, meĎu kojima su zemlja, voda, vazduh i vatra najopštiji primjeri. Čak i hemijski sastojci na koje se prva tri člana tretrade mogu razložiti i sami pripadaju tim kategorijama. Izvjesna poteškoća u razumijevanju učenja o četiri elementa može se javiti zbog činjenice da iako su ta četiri „oblika manifestacije“ sa jedne strane primarna kvalitativna diferencijacija materia, ipak oni igraju, u mjeri u kojoj govorimo o njihovim odnosu prema stvarnim tijelima, ulogu pasivnih i

19


uobličljivih supstanci. Iz svega ovoga, moguće je vidjeti da alhemija koja je svjesna svojih kosmoloških temelja, nije mogla prihvatiti ni vjerovati u to da se uz pomoć hemijskih procedura ova četiri elementa mogu svesti jedan na drugi i na njima zajedničku supstancu – kao što je hermetička vještina učila.

20


6. Planete i metali Alhemičari različitim metalima pripisuju iste simbole koje vezuju za planete i zapravo često i metalima i planetama daju ista imena. Za zlato kažu „Sunce“, za srebro „Mjesec“, za živu „Merkur“, za bakar „Venera“, za gvožĎe „Mars“, za kalaj „Jupiter“, a za olovo „Saturn“. Odnosi koji su na ovaj način uspostavljeni jasno pokazuju vezu izmeĎu alhemije i astrologije, vezu zasnovanu na zakonu koji „Smaragdna tablica“ izražava sljedećim riječima: „Što god da je dole, isto je kao i ono koje je gore“. Astrologija i alhemija koje u svojoj zapadnoj formi obe izviru iz hermetičke tradicije, povezane su jedna s drugom kao nebo i zemlja. Astrologija tumači značenje zodijaka i planeta, a alehemija značenje elemenata i metala. Dvanaest znakova zodijaka su pojednostavljene slike arhetipova neizmjenjivo sadržanih u božanskom razumu. Elementi vatra, vazduh, voda i zemlja, na drugoj strani simbolički manifestuju prvu i osnovnu diferencijaciju primordijalne supstance (materia prima, hyle). I dok planete, u zavisnosti od svog meĎusobnog položaja, manifestuju na diferenciran i privremen način mogućnosti sadržane u zodijaku i tako ukazuju na načine djelovanja božanskog duha što „silazi“ sa neba na zemlju, metali sa svoje strane predstavljaju prve plodove elementarne supstance. Alhemija poučava da su metali stvoreni u mračnoj materici zemlje, pod uticajem sedam planeta – a to su Sunce, Mjesec i pet planeta vidljivih golim okom. Ovakav način gledanja na stvari ne smije se smatrati fizičkim objašnjenjem. On pokazuje kako se materijalne manifestacije izvod – suštinski, ali ne fizički – iz dva osnovna pola egzistencije. Kao što u alhemiji postoje „unutrašnji“ metali, tako i u astrologiji postoje „unutrašnje“ planete. Izvjesne varijacije u sparivanju metala i planeta nastaju uslijed činjenice da neke alhemijske škole smatraju živu, zbog njezine nestalnosti i uticaja na druge metale, ne pravim metalom ili tijelom već agensom promjene ili duhom. U takvim slučajevima neki drugi metal zauzima mjesto žive na sedmostepenoj ljestvici – ponekad je to legura. No, suština je da svaki od sedam metala predstavlja definitivni „tip“, koji uključuje čitavu grupu meĎusobno povezanih metala.

21


Slika br. 5 – Simboli metala

U tekstu „Smaragdna polica“ – prema kojoj je sve što je dole, je kao i ono gore i obrnuto – postoje reference na inverziju dvije strane koja je slična odrazu u ogledalu. U stvarnosti, gradacija metala (prema njihovoj većoj ili manjoj sličnosti sa zlatom) jeste obrnuta od one kod planeta, koje uživaju viši rang što im je orbita dalje od centra Zemlje. Izuzetak je ovdje Sunce, koje odgovara zlatu, i čija je sfera u sredini izmeĎu dva skupa od po tri planetarne orbite. Iznad Sunce jesu orbite Marsa, Jupitera i Saturna, a ispod njega su orbite Venere, Merkura i Mjeseca. Sunce predstavlja središte, sasvim nezavisno od činjenice da, kao izvor svijetla za sve planete, već jeste njihovo središte. Sunce daje svijetlost ostalim planetama, tako i svijetlost srca osvijetljava sva druga svojstva duše. Uz planetarnu hijerarhiju, koja je u obrnutoj proporciji sa metalima, postoji još jedan stariji poredak planeta paralelan sa alhemijskim poretkom. To je njihovo gradiranje prema „kućicama“ čiji raspored u zodijaku dobija smisao jedino kada je zajednička osovina smještena tako da se, najvjerovatnije, poklapa sa originalnim zodijakom oko dvije hiljade godina prije Hrista.

22


Slika br.6 – Planete i alhemijski simboli

23


7.Univerzalna priroda i materia prima Jedna važna poslovica alhemičara glasi ovako: „Umjetnost je imitacija prirode u njezinom načinu djelovanja“. Model za alhemijski rad jeste priroda. Priroda priskače u pomoć umjetniku koji je ovladao njezinim načinom djelovanja i čini savršenim, kroz svoju „igru“ ono što je on započeo s mnogo truda i napora. Izraz „priroda“ ovdje ima vrlo precizno značenje. Ne znači samo nevoljno „nastajanje“ stvari, već prije ujedinjujuću silu ili uzorak, čija se suština može spoznati posmatranjem njegovog svoubuhvatnog ritma – ritma koji upravlja i spoljašnjim i unutrašnjim svijetom. Tako je priroda, po svojoj receptivnoj suštini, u vezi sa materia prima; i zajedno sa materia prima, ona je smještena ispod tri kognitivne hipostaze platoničkog univerzuma. Iznad nje je „Univerzalna duša“, a iznad ove Univerzalni duh koji jedini kontemplira ono neiskazivo Jedno i kontemplirajući ga, nastoji da ga neprekidno manifestuje. Ispod prirode je samo materia prima, pasivni temelj svake manifestacije, a sama po sebi ne učestvuje u stavaranju i otuda ostaje „djevičanska“. Sama priroda bi se mogla nazvati materijalnim vidom materia prima, pošto je ona ta koja „raĎa“. Ona je operativna i mobilna, dok sama materia prima ostaje nepokretna.

Prema

alhemičarima, neplemeniti metali ne mogu se pretvoriti u srebro ili zlato ukoliko se prvo ne svedu na materia prima. Ukoliko se ti metali uzmu kao analogni jednostranim i nesavršeno „zgrušanim“ stanjima duše, tada je materia prima, na koju moraju biti svedeni, ništa drugo do njihova „temeljna materija“, to jest duša u svom izvornom stanju, još uvijek neuslovljena čulnim utiscima i strastima i „nezgusnuta“ u bilo koji konačan oblik. Samo kada se duša oslobodi sve svoje rigidnosti i unutrašnjih protivrječnosti, postaje ona elastična supstanca u koju Duh ili Razum, izlazeći na svijetlo, mogu utisnuti novu „formu“ – formu koja ne ograničava i sputava, već naprotiv oslobaĎa, jer dolazi iz božanske suštine. Ukoliko je forma običnog „metala“ bila neka vrsta „zgrušavanja“, a time i okov, forma plemenitog „metala“ jeste pravi simbol i kao takva je neposredna veza sa svojim prototipom u Bogu. Materia prima, temeljna supstanca duše (psyche) jeste na prvom mjestu supstanca individualne ili egom omeĎene svijesti; zatim i svih fizičkih oblika, bez obzira na pojedinačna bića; i na kraju čitavog svijeta. Svako od ovih tumačenja je valjano; jer ukoliko mreža ovog svijeta nije po svojoj prirodi ista kao i ona duše, onda bi svaki pojedinac bio zarobljen u sopstvenom snu – što je apsurdno. Čak i ako, u odnosu na nepromjenljivi Duh, ovaj svijet jeste san, taj san je ipak konzistentan unutar samog sebe. Suprotnost „unutrašnjeg“ i „spoljašnjeg“, svijeta duše i

24


fizičkog svijeta, utkana je u taj san. Materia prima sadrži sve oblike svijesti i ona je primarna supstanca ovog svijeta i osnovna supstanca duše.

25


8. Stupnjevi alhemijskog procesa ili alhemijskog djela Iako gotovo nema dvojice autora koji bi imali isto mišljenje o tačnom toku procesa i slijedu njegovih stupnjeva, ipak se većina slaže u glavnim tačkama i to od najstarijih vremena, dakle, od početka hrišćanske ere, razlikuju 4 stupnja, koji su prvotne slikarske boje što ih spominje već Heraklit: -

Melanosis, nigredo (crnjenje)

-

Leukosis, albedo (bijeljenje)

-

Xanthosis (žućenje)

-

Iosis, rubedo (crvenje)

Crno znači odsustvo boje, svijetla. Bijelo je čistoća, ona je nepodijeljena svijetlost, svijetlost koja nije razložena na pojedinačne boje. Crveno je sažetak boje, njen zenit i tačka najvišeg intenziteta. Tri osnovne boje označavaju i tri osnovne tendencije. Tako crna simbolizuje kretanje nadole, udaljavanje od svijetlosti, svjetlosnog izvora, bijela je težnja na više, ka Izvoru i ka Svjetlosti, a crveno je tendencija širenja na planu same manifestacije. U alhemiji crvena predstavlja konačni rezultat djela. Ta se dioba procesa u četiri dijela nazivala raščetvorenje filozofije. Kasnije, to jest negdje u 15/16. stoljeću, broj boja smanjuje se na tri, pri čemu xanthosis postepeno nestaje, odnosno samo se još rijetko spominje. Ali se iznimno, iza melanosis pojavljuje viriditas (zeleno), no nikada nije steklo glavno značenje. Tokom 18. stoljeća alhemija je postepeno nestala u vlastitome mraku. Njezin način objašnjavanja: „obscurum per obscurius, ignotum per ignotius“ (Mračno mračnijim, nepoznato nepoznatijim), kosilo se s duhom prosvjetiteljstva, a posebice s raĎanjem nauke hemije krajem stoljeća. Ali obje te nove duhovne sile samo su joj zadale posljednji, milosredan udarac. Njezin unutrašnji raspad započeo je već više od stoljeća ranije, u doba Jakoba Bohmea, kada su mnogi alhemičari napustili retorte i taljike, posvetivši se isključivo hermetičkoj filozofiji. Tada se hemičar odvojio od hermetičara.

26


Slika br.7 – Četiri elementa

Hemija postade prirodnom naukom, a hermetika je izgubila iskustveno tlo pod nogama i zalutala u šumu kićenih i nesadržajnih alegorija i razmišljanja što su se samo hranila sjećanjima na bolja vremena. Zastrašujući primjer takve alhemije je ilustrirano djelo Geheime Figuren der Soenrekuzer aus dem 16. und 17. Jahrhundert. Dubok uvid u tu nevjerovatnu literaturu daje i takozvani Sachse-Codex, iz prve polovice 18. stoljeća. Ta su bolja vremena bila ona kada se alhemičarev duh još uistinu nosio s problemima tvari, kada je istraživačka svijest stajala sučelice mračnom prostoru nepoznatoga, vjerujući kako u njemu vidi likove i zakone koji, meĎutim, nisu potjecali iz tvari, već iz duše. Sve nepoznato i prazno ispunjeno je psihološkom projekcijom, kao da se u mraku odrazuje duševno zaleĎe promatrača. Ono što vidi i misli da vidi u tvari, ponajprije su njegove vlastite nesvjesne datosti, koje u nju projicira; to jeste, iz tvari mu se suprotstavljaju svojstva i mogućnosti značenja što joj prividno pripadaju, a kojih mu je tjelesna narav posve nepoznata. To vrijedi za klasičnu alhemiju u kojoj se prirodoslovno iskustvo i mistička filozofija tako reći još nerazlučeni.

27


Slika br. 8

Slika br.9 – Historija alhemije

28


Zaključak IzmeĎu našeg doba i doba kojem pripada alhemija jaz je skoro nemjerljivo širok. Otuda ne iznenaĎuje ukoliko savremeni istraživač, bez ikakvog znanja o duhovnim vještina koje se u odreĎenim kulturama praktikuju do dana današnjeg, gleda na alhemiju kao kroz pogrešnu stranu teleskopa. Njemu, po pravilu, nedostaje ne samo „doktrinarni“ okvir koji bi mu omogućio da razumije simbolički jaz alhemičara, već je mnogo važnije što mu manjka mogućnost bilo kakvog praktičnog poreĎenja koje bi mu razjasnilo šta je, u tom domenu, moguće i vjerovatno. Na prirodu se – to jest na tjelesnu i psihičku prirodu čovjeka i stvari – može gledati iz mnogo uglova i pošto je to tako, svaka od „dimenzija“ koje odgovaraju datom stanovištu jeste u isto vrijeme i logički i praktički sasvim neiscrpna. Tako, na primjer, modernu empirijsku hemiju moguće je beskrajno proširivati, a da se njena otkrića nikada ne odvoje od one specifične ontološke dimenzije odreĎene njezinim premisama. Na drugoj strani, tradicionalna nauka kao što je alhemija, može razmatrati i baviti se istim prirodnim podacima (na ništa manje logičan način) iz potpuno drugačijeg – ali takoĎer neiscrpnog – ugla. Primjer za ovo je tradicionalna medicina Kineza, Indijaca ili Tibetanaca, metode koje su sasvim strane savremenim shvatanjima prirode, ali koje zbog toga nisu manje efikasne. Savremena nauka ima strogo oko za „djetinjaste“ greške koje postoje na „margini“ tradicionalne kosmologije – ali koje nemaju ozbiljnih konsekvenci. Ono što ona neće vidjeti, meĎutim (ali što oči duhovne vještine kakva je alhemija vide kao nešto izuzetno značajno), jeste njezino remećenje – sasvim nepredvidljivo po svojim konsekvencama – ravnoteže čovjeka i prirode, a da i ne govorimo o potpuno neutemeljenoj tvrdnji o svojoj totalnosti i dalekosežno i skoro potpuno odbacivanje nadčulnog i netjelesnog, koje karakteriše savremenu nauku. Odnos čovjeka prema svom prirodnom okruženju razlikuje se ne samo teorijski, već i praktično, ne samo subjektivno, već i sa stanovišta samog okruženja. Fizički svijet nije odvojen od psihičkog, iako je odreĎena perspektiva ega razlog da se psihička sfera individue čini kao nešto potpuno odvojeno i samostalno. Alhemiju, prema mnogim misliocima, treba smjestiti u onaj kontekst koji je njen prvobitni i odgovarajući „dom“, kako bismo na pravi način shvatili odreĎene formulacije o djelovanju eliksira, a koje ne treba sve uzimati samo u višem, nedoslovnom smislu. Transmutacija prostih metala u zlato svakako nije pravi cilj alhemije, niti je ikada mogla biti postignuta kada je sama sebi bila cilj. Pa ipak, postoji dokaz u korist vidljivih dostignuća magisterijuma, koji nije moguće odbaciti jednostavnim odmahivanjem ruke. Simbolika metala je tako organski povezana sa unutrašnjim radom

29


alhemije da se tek u rijetkim slučajevima ono što je ostvareno unutra nije takoĎer dogodilo i na spoljašnjem planu – ne kao rezultat neke hemijske operacije, već kao spontano spoljašnje sadejstvo jednog izuzetnog duhovnog stanja. Sama duhovna trasmutacija već sama po sebi jeste čudo, svakako ne manje čudo nego iznenadno stvaranje zlata iz prostog metala. Japanski strijelac iniciran u tajne zena može da pogodi metu zavezanih očiju, pod uslovom da u trenutku kada gaĎa posjeduje unutrašnju koncentraciju i jedinstvo sa vanvremenskom suštinom. Na isti način fizička transmutacija metala bila je znak koji je na vidljiv način manifestovao unutrašnju svetost kako zlata, tako i čovjeka – čovjeka koji je, dakle, okončao svoje unutrašnje djelo.

30


Literatura Reference: (1) Bolger. URL: http://bolegr.bloger.index.hr/post/alzheimer-i-alkemicari/4739337.aspx. [preuzeto: 8.6.2013] (2) Paganizam. URL: http://paganizam.fr.yuku.com/topic/598/Enciklopedijapojmova#.UbUdfvmeNqI. [preuzeto: 8.6.2013] (3) Wikipedia. URL: http://hr.wikipedia.org/wiki/Alkemija. [preuzeto: 8.6.2013.] (4) Knjiga sjenki. URL: http://magija.knjigasjenki.com/viewtopic.php?f=59&t=119. [preuzeto: 8.6.2013.] (5) Kukavica, E.U. ALKEMIJA: vještina, znanost ili sveta umjetnost (2). Behar. 2011; 100: 90-92. (6) Salomon, G. Biblioteque des philosophes chimiques, Pariz, France. 1741. (7) Guenon R. The Symbolism of the Cross, Luzac, London, Great Britan. 1958.

Knjige: 1. Burkhart, T.; 1987. Alchemy: Science of the Cosmos, Science of the Soul. Prevedeno sa engleskog jezika (Branislav Kovačević), 2007. Srbija, Novi Sad: Stylos. 2007. 2. Jung, C.G. Psihologija i alkemija. Naprijed, Zagreb, Hrvatska. 1984.

3. Milinković, A. Leksikon mitova i legendi starog i novog sveta. Beoknjiga, Beograd, Srbija. 2004.

Internet: 1. Wikipedia. URL: http://bs.wikipedia.org/wiki/Alhemija. [preuzeto: 23.5.2013.] 2. Wikipedia. URL: http://bs.wikipedia.org/wiki/Alhemijski_simbol. [preuzeto: 23.5.2013.]

3. Duhovni razvoj. URL: http://www.duhovnirazvoj.com/Tekstovi/Uvodualhemiju.htm [preuzeto: 23.5.2013. ] 4. Jehovini svjedoci. URL: http://www.jw.org/srlatn/publikacije/časopisi/g201303/robert-bojl/. [preuzeto: 25.5.2013.]

31


5. Nova akropola. URL: http://www.novaakropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2413. [preuzeto: 10.6.2013.] Slike: 1. Wikipedia. URL: http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:JosephWright-Alchemist.jpg. [preuzeto: 9.6.2013.] 2. Spiritus movens. URL: http://spiritus-movens.puh.hr/images/uploads/alkemija_1.jpg. [preuzeto: 9.6.2013.] 3. Wikipedia.URL: http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Corpus_Hermeticum_1643.gif. [preuzeto: 10.6.2013.] 4. Blogspot. URL: http://soundzgreg.blogspot.com/2010/12/alchemical-symbols.html. [preuzeto: 10.6.2013.] 5. The white goddess. http://www.thewhitegoddess.co.uk/the_elements/the_metals.asp. [preuzeto: 9.6.2013.] 6. Depositphotos. URL: http://depositphotos.com/11577055/stock-illustration-PlanetSymbol-3D-Set.html. [preuzeto: 8.6.2013.] 7. Psychospiritual alchemy. http://www.ptmistlberger.com/psychospiritual-alchemy.php. [preuzeto: 1.6.2013.] 8. RGG. URL: http://radiogornjigrad.org/?p=1852. [preuzeto: 9.6.2013.] 9. In Claritas. URL: http://inclaritas.com/history-of-alchemy/. [preuzeto: 10.6.2013.]

32

Alhemija

Recommend Documents