AlbertSanchezPinol-Hladna_koza

Albert Sanchez Pinol

Hladna koža

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

SAN

Nikada nismo beskonačno udaljeni od onih koje mrzimo. Iz istog bismo razloga mogli pomisliti da nikada u potpunosti nećemo biti pored onih koje volimo. Kada sam pošao na put, znao sam za to okrutno načelo. Ipak, ima istina koje zavređuju našu pozornost, a ima i onih s kojima nije uputno razgovarati u četiri oka. Otok smo prvi put nazreli u rano jutro, trideset i tri dana nakon što su dupini napustili našu krmu i devetnaest dana otkako je posada počela otpuhivati oblake pare iz usta. Škotski su se mornari štitili rukavicama koje su navlačili do laktova. Koža im je bila toliko ogrubjela da su nalikovali na tijela morževa. Senegalcima su ti hladni krajevi bili pravo mučenje pa im je kapetan dopustio da obraze i čela namažu krumpirovom mašću kao vrstom zaštitne šminke. Nagrizale su ih suze, ali nikada se nisu žalili. "Vaš otok. Pogledajte, na obzoru", rekao mi je kapetan. Nisam ga uspio ugledati. Samo hladno more, kao i uvijek zagušeno dalekim oblacima. I premda su se nalazili daleko na jugu, oblici i opasnost antarktičkih ledenih santi nisu poticali na nastavak puta. Nije to bilo zaleđeno brdo, ni traga nije bilo onim prirodnim i čudesnim divovima što besciljno plutaju morem. Ispaštali smo zbog neprilika na dalekome jugu i istodobno bili uskraćeni za njegovu razmetljivost. Sudbina mi se, naime, nalazila na pragu zaleđene granice koju nikada neću prijeći. Kapetan mi dade dalekozor. A sada? Vidite ga? Da, vidio sam ga. Zemlja prignječena između sivila oceana i neba, obavijena ogrlicom bijele pjene. A kako smo im se dalje približavali, obrisi su postajali vidljivi i prostome oku. Bilo je to moje buduće prebivalište: prostor što se u obliku o bliku slova L s kraja na kraj prostirao na jedva kilometar i pol. Na sjevernom se kraju nalazila granitna uzvisina sa svjetionikom. Osobito se isticao visoki toranj. Nije ga krasila osobita veličina, ali ograničene dimenzije otoka davale su mu, suprotno stvarnosti, megalitsku čvrstoću. Na južnome kraju slova L nazirala se manja uzvisina s kućom atmosferskog mjeritelja. mjeritelja. Bila je to moja kuća. Te T e su dvije građevine bile spojene nekom vrstom uske doline obrasle bujnim raslinjem. Drveće je raslo poput čopora zvijeri što se protežu jedne preko drugih u potrazi za skloništem u tuđim tijelima. Štitila ih je mahovina. Mahovina gušća od grmova domaćih kupina i visoka do koljena, čudna pojava. Nagrđivala je stabla poput trobojne gube: plave, ljubičaste i crne. Otok je bio okružen manjim hridima razbacanima na sve strane. Stoga je bilo nemoguće baciti sidro na manje od tristo metara od jedine plaže što se pružala od prilaza kući. Nije mi preostajalo ništa drugo nego da torbe i samoga sebe ukrcam u maleni čamac. To što je kapetan pošao sa mnom do kopna bio je jasan znak njegove iskrene pažnje. Ničime na takvo što š to nije bio obavezan. Ali tijekom putovanja mi smo uspostavili jedan od onih odnosa koji se s vremena na vrijeme pojave među ljudima koji pripadaju različitim naraštajima. naraštajima. Korijeni su mu bili u hamburškim lučkim četvrtima, a kasnije je prihvatio Dansku za domovinu. Ako je išta davalo pečat njegovu licu, bile su to oči. Kada bi nekoga promatrao, za njega u tome trenu više ništa ne bi postojalo. Pojedince je procjenjivao uz pomoć entomoloških kriterija, a situacije uz pomoć svoje naravi stručnjaka. Ali ne smijemo to smatrati okrutnošću. Vjerujem da je to bio način na koji je primjenjivao popustljive ideale koje je gajio u najskrovitijem kutku svoje duše. Ljubav prema bližnjemu on nikada ne bi iskazao riječima, ali posvetio bi mu je svim svojim djelima. Meni se uvijek obraćao s ljubaznošću plaćena krvnika. Ako je mogao išta učiniti za mene, to bi i učinio. Na koncu, tko sam bio ja? Čovjek više mlad nego zreo, upućen na maleni otok koji šibaju polarni vjetrovi. Na tome mi je mjestu bilo provesti dvanaest mjeseci, u prognaničkoj samoći, daleko od bilo kojeg civiliziranog svijeta i sa zadatkom što je bio toliko jednoličan koliko i beznačajan: mjeriti mjeriti jačinu, smjer i učestalost vjetrova. Međunarodni pomorski sporazumi tako su nalagali. Plaća je, naravno, bila dobra. Ali takvu sudbinu nitko nije želio prihvatiti čak ni za novac.

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Kapetan, ja, osam mornara i četiri č etiri čamca pristali smo na plažu. Momci su polako iskrcavali namirnice za čitavu godinu, a još polakše kofere i osobne oso bne stvari koje sam ponio na put. Knjiga je bilo mnogo. Bilo mi je jasno da ću vremena imati napretek pa sam poželio zaokupiti misli čitanjem knjiga koje su mi ove posljednje godine života uskratile. us kratile. Dobro, reče kapetan kada je shvatio da će iskrcavanje potrajati, tu smo. Nas dvojica tada krenusmo koračati pješčanom plažom. Puteljak koji je išao uzbrdo vodio je do kuće. Bivši se stanar zabavio postavljanjem pos tavljanjem ograde. Bili su to oskudni i morem izlizani komadi drveta, zabijeni u zemlju na primitivan način. Da, ogradu je sagradio racionalan um. I makar to djelovalo nevjerojatno, ta je pojedinost bila prva koja me je nagnala da pomislim na osobu koju sam došao zamijeniti. Ta je osoba bila od krvi i mesa i sada sam imao priliku vidjeti jedno od njegovih ovozemaljskih djela, koliko god nenadano i slučajno ono bilo. Mislio sam na njega i naglas rekao: "Čudno je da atmosferski mjeritelj nije izašao da nas pozdravi. Morao bi biti radostan što ga mijenjamo."

Kao što bi mi se događalo i s kapetanom, samo trenutak nakon što sam to izgovorio, pregrizao sam jezik: njegove su misli pretekle moje. Kuća je bila pred nama. Kosi krov § crijepom od škriljevca i zidovima od crvene cigle. Ta građevina nije u sebi imala ni trunke ljepote i sklada. U Alpama bi bila planinarski dom, šumsko skrovište ili pogranična karaula. Bez riječi i potpuno tih, kapetan se tijekom sljedećih nekoliko trenutaka posvetio pregledavanju svega što je predstavljalo opasnost. Ja sam mu prepustio svu inicijativu. Jutarnji je vjetar njihao grane četiriju stabala što su rasla na sva četiri ugla kuće, bila je to neka vrsta kanadskoga hrasta. Zrak nije bio leden, ali bio je neugodan. Premda je sve djelovalo poput pustoši, nije to bila ona svima nama prepoznatljiva pustoš. Problem nije bio u onome što se tamo nalazilo, nego u onome što nismo vidjeli. Gdje je mjeritelj? Obavlja li negdje kakav službeni zadatak? Ili je naprosto pošao u šetnju otokom? Malo- pomalo shvaćao sam bolne činjenice. Prozori su bili maleni, kvadratni i debelih stakala. Drvena su prozorska krila bila raskriljena. Lupala su. Nije mi se to svidjelo. Oko kuće i tik uza zidove još i sad se nazirao stari vrt. Rubovi su mu bili označeni dopola ukopanim kamenjem. Ali većina je biljaka nestala kao da ih je pregazilo krdo slonova. Kapetan je učinio sebi svojstven pokret: podigao je bradu kao da ga ovratnik plave kabanice lagano guši. Potom je odškrinuo vrata, koja su se pak otvorila uz prokletstvo oskvrnute faraonove grobnice. Kada bi vrata govorila, ta bi škripa rekla: "uđite ako želite, bit će to na vašu, a ne na moju odgovornost". Ušli smo, naravno. Prizor je nalikovao na opis u ljetopisu kakva afričkog istraživača. Kao da je roj tropskih mrava opustošio taj prostor, progutao sav život i obezvrijedio predmete. Osnovni je namještaj bio netaknut. Više od pustošenja, prostorom je vladala zapuštenost. Prostor se sastojao od tek jedne sobe. Krevet je bio na svome mjestu, peć i hrpa cjepanica također. Stol se raspao. Živin barometar bio je netaknut. Kuhinjskog pribora nije bilo. Ne znam zašto mi je ta pojedinost djelovala poput najveće zagonetke. Nije bilo ni traga osobnim stvarima moga prethodnika ni njegovim radnim pomagalima. Ali ta mi je zapuštenost djelovala više poput neke neshvatljive ludosti nego kao prirodna katastrofa. Pa iako je bio otužan, prostor je u svojoj biti ipak bio pogodan za život. Šum valova jasno je dopirao do nas. "Gdje da stavimo stvari gospodina mjeritelja zraka i vjetrova?" rekao je tek pridošli Senegalac Sow. Mornari su donijeli kofere s plaže. "Ovdje, ovdje unutra, tako je", odlučno sam rekao ne bih li prikrio strah koji mi je ulijevao taj nenadani glas. Kapetan je na mornarima iskalio sve svoje s voje nezadovoljstvo tom situacijom. "Sow, molim vas, neka mornari poprave po prave taj nered." Kada su mornari pošli odložiti kofere i dovesti stvari u red, kapetan mi je predložio da krenemo prema svjetioniku. "Možda ćemo ondje naći vašeg prethodnika", kazao mi je kad nas mornari više nisu mogli čuti. Kako mi je bilo rečeno, u svjetioniku je također netko stanovao. Nisam se mogao točno sjetiti je li pripadao Nizozemcima, Francuzima ili komu trećemu, ali nekome je sigurno pripadao. Taj službenik u svjetioniku bio je susjed atmosferskog mjeritelja mjeritelja i bilo je logično i razumljivo da se u tim okolnostima [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

sprijatelje. Bilo je to, naravno, više pitanje zdrava razuma nego onoga čemu sam se nadao. To nam je govorilo o mjestu boravka atmosferskog mjeritelja, ali ipak nije opravdavalo stanje kuće. U svakom slučaju, bilo je dobro što smo pošli u tom smjeru. Sjećam se tjeskobe koju sam osjetio tijekom tog kratkog puta. Pretpostavljam da je dobrim dijelom tome pridonijelo i ondašnje stanje moje duše. Također je sigurno i da ta šuma nije bila po put onih na koje smo navikli. Puteljak koji su utabale ljudske noge vodio nas je gotovo ravno prema svjetioniku. Zavijao bi tek kada bi mahovina, poput kakva izdajnika, skrivala rupe ispunjene blatom i kaljužom. U neposrednoj blizini, iza stabala, more je tiho i uporno oplakivalo obalu. Ali upravo je ta tišina bila ono najgore. Ili nedostatak zvukova, bolje rečeno. Nije bilo melodija koje uobičajeno povezujemo sa šumom i prirodom, nije bilo zvukova ni ptica ni kukaca. Mnogo je drveća, koje je bilo zad ivljujućih razmjera, izraslo iskrivljeno pod naletima vjetra. To mi je drveće još iz broda djelovalo poput vrlo guste šumske mase. Udaljenost nerijetko zna prevariti kada je riječ o gustoći, bilo da su posrijedi ljudi ili biljke. Ali taj put nije bilo tako. Stabla su rasla toliko blizu jedna drugima da je često bilo teško reći rastu li to dva drveta iz istoga korijena ili su to dva međusobno neovisna stabla. Put su nam presijecali mnogobrojni potočići. Nalikovali su na odmrznutu planinsku vodu koja nije dolazila ni iz jednog određenog izvora. Bio je dovoljan malo veći korak da ih zaobiđemo. Vrh svjetionika pojavio se iznenada i ocrtavao se iznad najviših stabala. Puteljak je završavao na kraju šume. Uspjeli smo vidjeti podnožje ogoljela granita na kojemu se uzdizala građevina. Ocean ga je okruživao s tri strane. U dane velikih valova voda je zacijelo silovito udarala o stijene. Bilo kako bilo, arhitekt je savjesno obavio posao. Obla i čvrsta površina koja lakše podnosi udarce mora; pet dobro raspoređenih srednjovjekovnih topovskih otvora; maleni uski balkon sa zahrđalim rukohvatom i šiljastom kupolom. Potpuno neshvatljive bile su konstrukcije koje je dodao balkonu. Prekriženi kolci i pritke naoštre- nih vrhova. Je li to bila kakva skela za popravne radove? Nismo imali ni vremena ni volje pozabaviti se tom mogućnošću. "Zdravo! Zdravo! Zdravo!" povikao je kapetan udarajući dlanom o željezna vrata. Nije bilo odgovora, ali taj je udarac bio dovoljan da shvatimo kako vrata nisu zatvorena. Bila su to iznimno teška vr ata. Željezo je bilo pedalj debelo i ojačano desecima olovnih zakovica. Vrata su bila toliko teška i masivna da smo obojica morala zajedno uprijeti da ih odškrinemo. Unutrašnjost je bila čudno osvijetljena. Vanjska je svjetlost ulazila i stvarala učinak kao da smo u katedrali. Na zidovima je još bio vidljiv sloj vapna koje se bijeljelo po udubljenim zidovima. Od kamena isklesane stube zavojito su se pe njale. Sudeći po onome što smo vidjeli, taj je donji dio služio kao spremište i bio krcat alatom i rezervni m dijelovima. Kapetan je nešto promrmljao sebi u bradu, ništa ga nisam razumio. Počeo se odlučno penjati stubama. Devedeset i šest stuba završavalo je ispod drvene površine koja ja bila dio poda gornjega kata. Udarili smo o stropna vratašca i ušli. Bila je to zapravo savršeno uredna i topla soba. U sredini tog gotovo okrugla prostora nalazila se peć s cijevi u obliku lakta. Zid i vrata na njemu zatvarali su to oblo mjesto. Iza nje se možda nalazila kuhinja. Još nekoliko stuba vodilo je do sljedećega kata, na kojemu se sigurno nalazila strojarnica svjetionika. Do tog je mjesta sve bilo uvjerljivo; nesklad se skrivao u redu i stilu u kojem je kuća bila uređena. Stvari su bile brižljivo raspoređene po podu. Predmeti koji se obično stavljaju na stol ili policu bili su poslagani po podu. A na svakoj je kutiji obavezno stajala neka vrsta utega, imala ta kutija poklopac ili ne. Na kutiji s cipelama, na primjer, stajalo je glačalo na ugljen. Bila je tu i neka cilindrična i pola metra visoka kanta za loživo ulje puna prljavog rublja. Navrh svega jedna je cjepanica pritiskala odjeću. I glačalo i cjepanica bili su nesavršeni utezi; ni u kojem slučaju ne bi mogli ukloniti neugodne mirise, ako je to bila njihova svrha. Reklo bi se da se vlasnik bojao da će mu sadržaj odlepršati poput ptičica koje sila teže ne može sputati pa je osigurao svoje malene spremnike teškim teretom. Konačno i krevet. Star, tankih željeznih šipaka iznad uzglavlja. Pokriven trima starim dekama, ležao je neki čovjek. Sigurno smo ga probudili iz polusna. Kada smo ušli u sobu, već je bio otvorio oči. Ali nije se ni pomaknuo. Netremice nas je promatrao očima sitnim poput krtičinih. Deke su ga pokrivale do nosa, [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

čija je koža nalikovala na medvjeđu. Soba nam se činila čistom, on ne toliko. Bio je to prizor što je nalikovao na nešto između bespomoćnosti, zapuštenosti i divljaštva. Ispod madraca noćna posuda do vrha puna hladne mokraće. "Dobar dan, gospodine tehničaru. Mi smo došli zamijeniti atmosferskog mjeritelja, vašega susjeda", rekao je kapetan bez okoli šanja i rukom pokazao prema kući. "Znate li gdje je?" Kapetanove su me riječi podsjetile da smo se udaljili kilometar i pol od plaže, gdje smo se iskrcali. Osjetio sam da je ta udaljenost veća od cijeloga puta između Europe i toga otoka. Također sam pomislio na činjenicu da će kapetan vrlo brzo otići. I dalje na krevetu, čovjek je laganim pokretom pomaknuo ruku. Na pola je puta ipak odustao. Nepokret nost tog čovjeka uzrujavala je kapetana: "Razumijete me? Razumijete li moj jezik? Govorite francuski? A nizozemski?" Čovjek ga je ipak tek nepokretno promatrao. Nije se potrudio čak ni maknuti deke s lica. "Pobogu!" uzviknuo je kapetan i stisnuo šaku. "Moram na važan trgovački put i samo sam u prolazu! Skrenuo sam s puta na zahtjev pomorske kompanije kako bih ostavio ovog čovjeka ovdje i poveo sa sobom njegovog prethodnika. Razumijete me? Ali starog atmosferskog mjeritelja nema. Možete mi reći gdje ga mogu pronaći?" Svjetioničar je naizmjence promatrao njega pa mene. I ništa više. Vrlo ljut i crvena lica, kapetan je uporno nastavio: "Ja sam kapetan i ovlašten sam da vas odvedem pred sud ako mi uskratite informaciju koja je potrebna za spas ljudi i dobara! Posljednji vam put ponavljam: gdje je atmosferski mjeritelj kojemu je bio dodijeljen ovaj otok?" "Na žalost, ne mogu odgovoriti na vaše pitanje." Nastade tišina. Zamalo smo odustali od pokušaja da razgovaramo s tim čovjekom, koji nas je odjednom iznenadio svojim naglaskom austrijskog topnika. Kapetan je promijenio ton, sada je bio nešto smireniji: "Dobro, tako je već bolje. Zašto mi ne možete odgovoriti? Jeste li u kontaktu s atmosferskim mjeriteljem? Kada ste ga posljednji put vidjeli?" Ali čovjek je ponovno utonuo u tišinu. "Ustanite!" naglo mu naredi kapetan. Čovjek ga posluša, malo-pomalo. Sklonio je deke i ispr užio noge. Bio je to poprilično krupan čovjek. Dok se kretao, djelovao je poput iščupana stabla koje uči hodati. Pridržavao se za krevet i promatrao pod. Bio je gol. Nije se stidio svoje golotinje. Ali kapetan je odvratio pogled od njegova tijela, bilo je to zbog stida koji svjetioničar nije poznavao. Prsa su mu bila obrasla dlakama, koje su se širile ramenima poput kakvih šumskih biljaka. Od pupka prema dolje dlake su bile guste poput prašume. Vidio sam obješen, ali golem ud. Uplašio sam se kada sam primijetio da je obrastao dlakama skoro do kožice. Zašto to promatraš, upitao sam se i skrenuo pogled na lice našega sugovornika. Brada mu je bila nenjegovana, poput brada srednjovjekovnih asketa. Bio je jedan od onih ljudi čija je kosa toliko gusta da počinje nekoliko centimetara iznad obrva, a i one su vrlo guste. Sjeo je na madrac i oslonio dlanove na koljena, ruke su mu bile u simetričnu položaju. Oči i nos zauzimali su središnji dio lica i ostavljali velik i prazan prostor obrazima mongolskih jagodica. Djelovao je ravnodušno. Nisam bio siguran je li iznimno discipliniran ili je mjesečar. Ali kad sam malo bolje pogledao, primijetio sam pokret lica koji je odao njegovu unutarnju napetost: otvarao je i zatvarao usta poput šišmiša. Primijetio sam da su mu zubi razdvojeni. Kapetan se sagnuo i licem stao na tek nekoliko centimetara od njegova uha: "Jeste poludjeli? Jeste li svjesni svoje odgovornosti? Podrivate misiju koja poštuje međunarodne ugovore! Kako se zovete?" Čovjek pogleda kapetana: "Tko?" "Vi! Razgovaram s vama? Kako vam je ime?" "Batis. Batis Caffo."

Kapetan stade govoriti polako, razdvajajući slogove: [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

"Posljednji vam put prijetim, gospodine stručnjače za morske znakove: gdje je atmosferski mjeritelj?" Ne gledajući ga i nakon trenutka oklijevanja, čovjek reče: "Ne mogu odgovoriti na to pitanje." "Lud je, on je sigurno lud", predade se kapetan i počne koračati poput kakve zatočene životinje. Više nije obraćao pozornost na tog čovjeka, već je policijskom žustrinom počeo preturati njegove stvari. Kada je ušao u susjednu prostoriju, ugledao sam pored uzglavlja kreveta nekakvu knjigu. Nalazila se na podu i bila je poklopljena kamenom. Prelistao sam je. Kako bih uspostavio tečniji razgovor, rekao sam: "I ja sam čitao tu knjigu gospodina Frazera, premda nemam o njemu čvrstoga stava. Ne znam je li Zlatna grana vrsta genijalnog razmišljanja ili čarobna nebit nost." "Knjiga nije moja i nisam je pročitao." Čudne li logike. Rekao je to kao da među tim činjenicama ima neke poveznice. To je ipak bilo sve. Nisam

ga uspio potaknuti da govori samo zato što sam ja i dalje govorio. Promatrao me poput kakva ravnodušna duha, a ni dlanove nije micao s koljena. "Ostavite ga na miru, molim vas!" prekinuo me kapetan nakon što nije uspio pronaći ništa zanimljiva. "Ovaj čovjek nije pročitao čak ni odredbe svog vlastitog zanimanja. Ide mi na živce." Nije nam preostalo ništa osim povratka u kuću atmosferskog mjeritelja. Na pola puta, ali još unutar šume, kapetan me zgrabio za rukav i zaustavio: "Ovome je najbliži komad zemlje otok Bouvet, drže ga Norvežani, na šesto nautičkih milja jugozapadno odavde." A nakon duge i promišljene stanke: "Jeste sigurni da želite ostati? Ne sviđa mi se. To je neka vrsta testiranja, izgubljenoga testiranja na najmanje posjećenom moru na kugli zemaljskoj koje j e na istoj zemljopisnoj dužini kao i patagonijske pustinje. Mogu pred bilo kojom administrativnom komisijom potvrditi da ovo mjesto ne zadovoljava ni najosnovnije uvjete za život. Nitko vas ni za što neće optužiti. Imate moju riječ." Jesam li se trebao vratiti? Sve je navodilo na potvrdan odgovor. Ali čovjek se u takvim slučajevima prepušta neshvatljivim rasuđivanjima. Cini mi se da je odlučio osjećaj poruge: nisam bio stvorio svoj svijet kako bih se odrekao cilja u trenutku kada sam na njega stigao. "Kuća atmosferskog mjeritelja u dobrom je stanju, imam zalihe za cijelu godinu i ništa me ne priječi da izvršavam svoje svakodnevne zadatke. A što se ostaloga tiče, moj je prethodnik najvjerojatnije doživio neku glupu i smrtonosnu nesreću. Možda je napravio samoubojM/Vn stvo, tko to zna. Ali ne vjerujem da je onaj čovjek odgovoran za takvo što. Po mom mišljenju on predstavlja opasnost samo za sebe samoga. Samoća mu je pomutila razum i sigurno se boji da će ga optužiti za nestanak moga suradnika. To je razlog njegovom ponašanju." Nakon što sam to rekao, iznenadio me taj krasni sažetak događanja. A izostavio sam samo dva elementa: svoje osjećaje i svoje predosjećaje. Kapetan me pogledao poput kobre. Lagano je njihao tijelom, čas na jednoj, čas na drugoj nozi, dok su mu ruke bile na leđima. Ne brinite za mene, bio sam uporan. Tu ste jer ste se u nečemu razočarali, siguran sam u to, rekao je. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja rekao sam mu da znam, a on je to potvrdio, naravno da ste zato došli, došli ste iz inata. Tada je raširio ruke poput kakva čarobnjaka što dokazuje svoje poštenje; bio je to pokret igrača koji odbija nastaviti igru. Taj mi je pokret govorio: ja više ništa ne mogu učiniti. Pošli smo prema plaži. Osmorica mornara iščekivala su naredbu da se vrate na brod. Živci su im bili napeti bez ikakva vidljiva razloga. Senegalac Sow ohrabrio me tapšanjem po leđima. Bio je to potpuno ćelav crnac savršeno bijele brade. Namignuo mi je i rekao: "Ne obraćajte pozornost na momke. Tek su ih unovačili za mornare, dolaze sa škotskih visoravni. Od njih i obični kaktus s Yucatana bolje poznaje legende i tajne mora. Nisu čak ni bijeli, nego crveni. A kao što svi znaju, takvi ljudi žive pod utjecajem krčmarskih praznovjerja. Jedi dobro, radi puno, gledaj se u zrcalo da se prisjetiš, govori naglas da ne izgubiš naviku govora i zaokupi misli jednostavnim [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

nakanama. I to je sve. Kada bolje pogledamo, što je jedna godina našega života u usporedbi sa strpljenjem Boga dobrostivoga?" Potom su se popeli na čamce i zgrabili vesla. Mornari su me promatrali pogledom ispunjenim samilošću i strahom. Promatrali su me poput dječaka koji prvi put vide noja ili po put miroljubivih stanovnika dok stoje pred povorkom ranjenika koji se vraćaju iz rata. Brod se udaljavao vrlo sporo. Nisam odvojio pogled od njega sve dok nije postao točkica na obzoru. A u toj točkici što se gasila ostao je neki nepovratni gubitak. Osjećao sam da mi se željezni obruč steže oko glave. Nisam znao je li to čežnja za ljudima, nestrpljivost zatočenika ili, naprosto, strah. Još sam koji trenutak ostao na plaži. Nad zaljevom je sjao lijepo oblikovan mlađak. S desne i s lijeve strane pogled na nj zaklanjale su vulkanske stijene. Bilo je to šiljasto kamenje oštrih rubova, puno rupa poput sira i manje teško no što bi se pomislilo promatrajući njegovu veličinu. Pijesak je nalikovao na pepeo izgorjela tamjana, siv i zbijen. Sitne okrugle rupe otkrivale su utočišta školjkaša. Valovi su napola umirali na stijenama, a nježna bijela pjena označavala je granicu mora i zemlje. Valovi su naplavili na obalu desetke čistih i uglačanih trupaca. Neki od njih zapravo su bili korijenje starih srušenih stabala. Snaga valova istesala ih je s predanošću umjetnika pa sam se mogao diviti skulpturama lijepima poput kakva labirinta. Nebo je na nekim dijelovima bilo boje prljava srebra, a ponegdje još i mračnije, poput zahrđala oklopa. Sunce je bilo tek napola uzdignuta naranča, maleno i zaklonjeno vječnim oblacima što bi s teškom mukom propustili tek pokoju zraku svjetlosti. Bilo je to Sunce što zbog geografske širine nikada ne dosegne zenit. Ali moj opis nije pouzdan. To je ono što sam ja uspio vidjeti. Jer krajolik koji promatramo širom otvorenih očiju nerijetko je tek odsjaj onoga što skriva kada sklopimo oči. U nekim trenucima naša budućnost pregovara s našom prošlošću. Čovjek sjedne na stijenu i trudi se postići dogovor između onoga što je bilo, velike nesreće, i onoga što će tek doći, prave tmine. U tom sam se smislu uzdao da zbroj vremena, promišljanja i udaljenosti čini čuda. Tek me je to dovelo do otoka. Ostatak tog nestvarnog poslijepodneva posvetio sam rastvaranju, klasificiranju i slaganju svojih kofera s predanošću nezaređena redovnika. Jer, kada čovjek malo bolje promisli, što je trebao biti moj život  na tom otoku do iskustva pustinjaka empirista? Većina knjiga stala je na police koje je bio donio moj prethodnik, o kojemu nije bilo nikakvih vijesti. Potom sam izvadio vreće brašna, limenke, usoljeno meso, kapsule etera za nenadane bolove, tablete vitamina C, tisuće njih, jer bez njih je bilo nemoguće umaknuti skorbutu. Mjerni su uređaji, na sreću, ostali netaknuti, kao i mjerila za temperaturu, dva živina barometra, tri dijakronijska modulatora i potpuno opremljena kutija prve pomoći. Što se tiče sitnica koje sam pronašao u škrinji u kojoj sam čuvao pisma i zamolbe, valja spomenuti napore stručnjaka različitih znanstvenih i društvenih usmjerenja. Ne bi li iskoristili moj boravak na tako negostoljubivu mjestu, Rusi sa sveučilišta u Kijevu zamolili su me da obavim pokus iz biologije. Iz meni nerazumljivih razloga taj se otok nalazi na koordinatama savršeno pogodnima za razmnožavanje malih glodavaca. Predložili su mi da uzgojim pasminu patuljastih sibirskih kunića s krznom, koji bi bili iznimno otporni na takvu klimu. U slučaju da uspijem, brodovi koji se tu zateknu mogli bi dolaziti po svježe meso. S tim su mi ciljem ostavili nekoliko knjiga u kojima se uz odlične slikovne prikaze stručnjake savjetuje kako da se brinu o kunićima s krznom. Ali ja nisam ponio ni kaveza ni kunića, imali oni krzno ili ne. Sjetio sam se zadovoljnog osmijeha brodskoga kuhara kada bismo kapetan i ja pohvalili njegova jela od pirjana mesa što su se na jelovniku nalazila pod nazivom "ruski kunić u kijevskom umaku". Iz berlinskoga geografskog društva stiglo mi je petnaest staklenki formalina. U priloženim su me uputama zamolili da ih napunim "autohtonim kukcima od posebne važnosti, ali samo ako pripadaju skupini Hidro- metrides Halobatesi Quironomides Pontomyia, koji se ne boje vode". Učinkoviti kao što to samo Nijemci mogu biti, upute su zaštitili nepromočivom svilom. U slučaju da mi poliglotska kultura nije jača strana, upute su bile napisane na osam jezika, uključujući finski i turski. Upozorili su me velikim gotičkih slovima da su staklenke formalina vlasništvo države Njemačke i da će "mjestimične pukotine ili lomovi jedne ili više staklenki" biti povodom odgovarajućoj administrativnoj kazni. Na [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

moje veliko olakšanje u posljednji je čas dodano da me moje svojstvo znanstvenog suradnika oslobađa svih kazni. Kakve li popustljivosti! Na žalost, ni u jednom se odlomku nije pobliže navodilo kako izgledaju Hidro- metrides Halobates ili Quironomides Pontomyia, jesu li leptiri ili balegari, koga oni zanimaju i zašto. U odlomku posvećenome mineralogiji neko je trgovačko društvo iz Lyona, koje je bilo u poslovnim odnosima s pomorskom tvrtkom, također zatražilo moje usluge. Uz njihov se zahtjev nalazio i maleni uređaj za istraživanje i analizu, kao i priručnik za uporabu. U slučaju da otkrijem nalazište zlata čistoće veće od šezdeset i pet posto, samo bi mi u tom slučaju bili zahvalni kad bih ih o tome obavijestio "što prije". Naravno. Ako nađem rudnik zlata, razumljivo je da ću najprije poći u njihov ured u Lyonu ne bi li se upravo oni upisali u registar vlasnika. Kao vrhunac, neki je katolički misionar u raskošno napisanu pismu od mene zatražio da "pažljivo i strpljivo poput sveca" ispunim niz upitnika na koja će mi odgovarati tamošnji urođenici. "Budu li bantu-prinčevi s tog otoka plahi, ne posustajte", savjetovao mi je misionar. "Propovijedajte svojim primjerom i molite krunicu na koljenima. To će ih potaknuti da pođu putovima vjere." Taj je misionar nesumnjivo patio od golema nedostatka informacija o mome odredištu, na kojemu su se teško mogla pronaći bantu -kraljevstva ili republike. A u trenu kada mi je preostalo da otvorim još samo dva sanduka, nenadano su se pojavili omotnica i pismo. Volio bih da mogu reći kako sam ga poderao a da ga prije toga nisam pročitao. Ali nisam mogao. Nekoliko dana kasnije prisjetio sam se stvarnog stanja stvari. A zašto? Zato što me to glupo pismo toliko uzrujalo da sam smetnuo s uma ona dva neotvorena sanduka. Nisam pregledao što je u njima pa sam ubrzo nakon toga skoro izazvao vlastito ubojstvo. Pismo su mi napisali moji stari prijatelji istomišljenici. Najviše od svega uzrujalo me što pismo nije govorilo ni o čemu. Autori pisma potrudili su se da istina ostane neukaljana, a da istodobno ne budu nimalo drski. Nisu mi željeli dati povoda za mržnju, ali nisu ni shvatili da je upravo takav stav najprezirniji. Ipa k su najgori od svega bili oprez i ustrajnost s kojima su zahtijevali moju šutnju. Zabrinjavalo ih je da ću ubuduće protiv njih činiti ono što sam u prošlosti činio s njima. Uporno su od mene tražili da se držim kao što sam do tada i žalili zbog moje odluke da ih napustim. Ali unatoč svemu ipak su ponudili da me izliječe, odlučim li vratiti se kući, naravno. Uistinu su vjerovali da je moj odlazak bio stvar osobnih ambicija! To je pismo više nalikovalo na popis jadnika. Opsovao sam ih s udaljenosti od devet tisuća kilometara, ali nisam bio budala. Nisam ja s tolikim žarom proklinjao te ljude, nego osjećaje kojima sam još bio vezan uz prošlost. Nisam bio zatočenik svoga otoka, nego svojih sjećanja. Činjenicu da se nalazim na otoku dugovao sam političkoj militantnosti koja je, kakva li čuda, počela jednim pismom, a sada se, napokon, okončavala drugim. Najsretniji među irskom siročadi dospijevali bi u ustanovu Blacktorne. Engleska u irskoj siročadi vidi potencijalnu opasnost, hranu za topove pobunjenika. Poslanj e Blacktornea bilo je pretvoriti nas u pokorne i bezopasne proletere. Ponajprije u mornare. Bilo je to izvrsno zanimanje jer, šaljući ih na more, rješavali su se sumnjivih likova i istodobno ih zatvarali na engleske brodove, u plutajuće zatvore. Učenicima u Blacktorneu koji bi se pokazali darovitijima bilo je dopušteno pohađati srednju školu. Tako je bilo i sa mnom pa sam završio za pomorskoga logističkog tehničara i postao potpuno prosječnim u svome poslu. First Class, dakako, kao što je pisalo u diplomi k oju je izdavalo Njezino Visočanstvo. Istini za volju, moram priznati da učitelji iz Blacktornea nisu bili zlonamjerni. Poučavali su nas pojmovima iz oceanografije i meteorologije. Komunikacijama također. Bila je to jedina prednost engleske okupacije: koliko god sam se izdavao za katolika, draža mi je bila Morseova abeceda od latinice. Ali engleska je drskost prelazila sve granice. Engleska je uvjerena da se prema stanovnicima svojih kolonija može ponašati kao prema psima. Ona podmuklo zahtijeva odanost  od pasa što jedu mrvice s njezina stola. Željeli su nas ukrcati u brodove kao mornare dok je cijela Irska tonula. Željeli su da gledamo u nebo poput kakvih vračeva dok su nam krali vrijeme i zemlju. A nisu ni pomišljali da ćemo se pobuniti.

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Dva puta tjedno odlazio bih iz Blacktornea u grad gdje sam pohađao tečaj keltskoga. Satovi me, zapravo, nisu nimalo zanimali. Bio je to domišljat način da se povežem s republikancima, zbog čega nikada nisam napredovao dalje od najosnovnijih riječi. Sa mnom bi išao i dječak po imenu Tom. Patio je taj Tom od neke neizlječive bolesti, koja ga ipak nije sprečavala da bude vedriji od bilo koga u sirotištu. "Ja sam najveći domoljub među tuberanima u čitavoj Irskoj", volio je govoriti. I smijao se. Sa sobom smo nosili i lozinke. Odlazili smo biciklima i izgledali kakvi smo doista i bili, siromašni učenici iz sirotišta Blacktorne koji odlaze na sastanke folklorne skupine. Katkad bi nas zaustavljali vojnici na dežurstvu koji su, odjeveni u uniforme boje guščjega izmeta, narušavali zele nilo krajolika. Jasno se sjećam nekog narednika volovskog pogleda. "Stanite da vas prebrojimo! Koliko je vas Iraca?" govorio bi kao da ne zna brojiti do dva. "Samo nas dvojica", neustrašivo bi mu odgovarao Tom. Tada bi nam pregledali školske torbe i bilježnice za keltski, vunene kape, pa čak i cipele i čarape, one naše dokoljenice. Nikada ništa nisu našli. Ali netko nas je morao izdati. Jednoga smo dana došli pred kontrolu, kadli sam nanjušio da je nešto drugačije. Osim vojnika i onog narednika volovskog po gleda bio je tamo i neki engleski časnik. Uspravniji od pritke, sivih prozirnih očiju i okrutnosti zamotane u svilen glas. Engleski časnik poput svih engleskih časnika, ništa novo. "Stanite da vas prebrojimo! Koliko je vas Iraca?" reče onaj stari narednik. "Samo nas dvojica", odgovori mu Tom. "Ne", reče časnik. "Vi i bicikli." Rastavili su ih na licu mjesta. U unutrašnjosti željezne šipke na mom biciklu pronašli su pismo. Bila je to obična interna poruka republikanaca u kojoj se najavljivala odgoda tajnog sastanka. Tada im je prekipjelo.

Suđenje je bilo pravi spektakl. Vlasulje, sudac u baršunu, sudnica u mahagoniju, a sve zbog dva djeteta. Sav taj barok imao je za cilj izuzeti takav jedan sud od presuda koje je izricao. Ja sam imao sreće, nepravedne sreće. Odvjetnik kojega je plaćalo sirotište Blacktorne iznio je činjenicu da su bicikla bila dva, a poruka samo jedna. Stoga, jedan od optuženika morao je biti nevin, htio on to ili ne. Više od same obrane bila je to neka vrsta molbe, potrage za sučevom popustljivošću. I bila je donekle učinkovita. U to se vrijeme Blacktorne još smatralo uzornom kolaboracionističkom ustanovom. Nisu željeli nanijeti štetu njezinu ugledu osuđujući njezin ološ. Sudac je ipak samo želio da me se javno posrami: upitao me je koje je moje mišljenje o irskome pitanju. Time me je svrstao među odmetnike. "Potpuno sam uvjeren da će Irska i Engleska zauvijek ostati sjedinjene istim izobarama." "Vidite li, gospodo?" snašao se odvjetnik. "Ovaj je momak sjajan učenik Blacktornea i budući pomorsk i logistički tehničar. Ta nećemo valjda dopustiti da mu mladenačka naprasitost uništi karijeru." Tom je bio još oštriji: "Vjerujem, gospodo, da čak ni izobare neće moći zadržati Irsku s Engleskom." Odvjetniku nije preostalo ništa drugo nego da bespomoćno proglasi Toma bolesnim. Mene su kaznili novčanom kaznom, što je bila najobičnija osveta. Toma su osudili na dvije godine zatvora u Deburghu, gdje je poslije umro od upale pluća. To je svojstveno svim civiliziranim tiranijama. Prvo se dvojici pravednika prijeti lomačom, da bi se potom jednoga od njih oslobodilo i tim činom prikazao oprost  grijeha koji u stvarnosti ne postoji. Ali ono što ću s tog suđenja zauvijek pamtiti bio je Tomov nastup. Rekao je da je bicikl njegov. A to je značilo da je kriv. Znao je da će ga zatvor ubiti pa je nakon ispitivanja bio ljut na mene. Zašto? Zato što sam ja svojim drskim odgovorom mogao izazvati sučev bijes i učiniti njegovu žrtvu uzaludnom. "Ja sam najtuberkulozniji domoljub u čitavoj Irskoj", izjavio je dan prije suđenja, č ime je izmijenio svoju uobičajenu rečenicu. On je bio kronično bolestan, a ja bih bolje poslužio svrsi. Takvo iskustveno razmišljanje nije ostavljalo prostora raspravama. Njegovo je tijelo bilo tek prethodnica u toj borbi pa je samim time bilo pogodno za žrtvovanje. Poput mnogih drugih, i Tom je osobnu sudbinu smatrao oružjem. Trebalo je samo dobro naciljati. A u naše je vrijeme velikodušnost još jedan metak.

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Promatram svijet oko sebe onakvim kakav uistinu jest i vidim dva pačića uplakanih očiju. Ali svi do bri borci moraju se boriti s djetinjarijama. Bilo nam je devetnaest godina. Kada sam izašao iz Blacktornea, još nisam bio punoljetan pa su mi dodijelili civilnog skrbnika. Skrbnici su u pravilu bili iz siromašnih obitelji. Njih je jedino zanimala novčana naknada koju je država davala u zamjenu za smještaj i hranu štićeniku dok se ovaj ne osamostali. Sudbina mi se opet nasmijala u lice. Mogao sam krenuti u život sa zvanjem pomorskoga logističkog tehničara, ali da nije bilo tog skrbnika, ja bih zauvijek ostao tek jedan od dječaka iz Blacktornea. Bio je to poprilično znatiželjan čovjek: slobodni zidar, astronom, dobar prevoditelj s ruskoga i loš pjesnik. Od prvoga je dana primijetio onu buntovnu narav što se skrivala u meni. Svim se snagama potajno trudio spriječiti me u mojoj nakani da se jednoga dana pridružim republikanskoj vojsci. Zbog kolaboracionizma? Ne. On je bio jedan od onih samozatajnih domoljuba, jedan od onih kojima je nasilje oblik civilnog svetogrđa. Nije mi dopuštao da pođem trbuhom za kruhom sve dok ne završim studijski program koji je on sam razradio. Među zadacima koje mi je pripremao bilo je čudnih i vrlo čudnih. Sastavci na političke teme nerijetko su nosili naslove poput "Osnove ljudske gluposti koje opravdavaju političku moć cezara, careva, kaisera i britanskog parlamentarizma" ili "Podastrite šest razloga zašto Belgijanci ne zaslužuju Državu i šest razloga zašto stanovnici Quebeca zaslužuju Državu i obratno" ili "Usporedite povijest  carstva Monomotape s plodom kestena". Ali nikada nije izravno govorio o Irskoj. Nisu svi ispiti bili pismeni, većina njih sastojala se od samostalna rada. Jedan od njih, na primjer, sastojao se od sjedenja nasred livade točno šest i pol minuta. Tijekom tog vremena moja je jedina obveza bila zabilježiti sve oblike života unutar malena kvadrata omeđenog vrpcama i končićima. Na prvi sam pogled vidio samo travu, ali malo -pomalo pojavila se nevjerojatna povorka gmižućih, letećih i podzemnih kukaca. Sve je vrvjelo od života, i vjetar je bio živ, i sve je živjelo u riječima neopisivoj slozi i jedinstvu. Riječi moga skrbnika tog su dana bile sljedeće: Prošlo je šest minuta i trideset sekunda, sada mi napismeno opiši trideset i prvu sekundu. Naslov sastavka: "Sastavni dijelovi promatranog kvadrata". Nikada me nije rušio, kad ne bih položio, jednostavno bih ponovio zadatak. Tako je to bilo, ako je bilo potrebno, ponavljao sam do u beskraj. Tri sam mjeseca pisao taj sastavak. Nebrojeno sam ga mnogo puta počinjao pisati ispočetka, dok jednoga dana nisam kratko napisao: "Jedini sastavni dio kvadrata je kvadrat". Potom je na red došao korov u kvadratu. Morao sam ga pažljivo oplijeviti. Naredio mi je da razdvojim korov od korisnih biljaka. Budući da o tome nisam znao ništa, morao sam tražiti njegov savjet prije no što bih ga iščupao. To nije korov, govorio bi za neke biljke, lišće joj se može skuhati i napraviti čaj. Ni ta nije korov, govorio bi za neke druge, to je šumska šparoga i nije samo jestiva nego je i ukusna. Ni ta nije korov, kako si mogao pomisliti da je to korov kad u svibnju procvate prekrasnim cvijetom? Na kraju je preostala samo jedna biljka. Bila je beskorisna, nije skrivala nikakvu tajnu. Listovi su joj bili tamni, nazubljeni i otrovni, a peteljka tvrda i ružna. Uzdahnuo je: imaš pravo, užasna biljka. Ali ako je iščupamo, kakvog će smisla imati ostale biljke? Nikakvog, rekao sam. Što si zaključio, dakle? Da nema korova! Smatraj da si položio ispit. Ostali ispiti: morao sam dva dana slijediti neku osobu, bilo koju, jednog od učenika na primjer, i bilježiti svaku njezinu riječ, misao, stav, osjećaj itd. Dječjim nestašlu - kom odabrao sam njega, a on se nije bunio, već je na kraju zatražio da mu predam kritički osvrt na njega kao pojedinca. Rekao sam da, nakon što smo nekoga dobro upoznali, više ga ne možemo prosuđivati. Smatraj da si položio ispit, odgovorio mi je. Naučio me da na svijetu postoje dvije vrste stavova: izabrati život i izabrati smrt. Može to biti najskromniji od svih rudara koji je odabrao život ili najpoznatiji pisac neke zemlje i nekog doba koji je odabrao put smrti. Nije važno. Sjećam se da je umro tri dana nakon što sam postao službeno punoljetan. Na samrtnoj se postelji oprostio sa mnom, miran poput čovjeka koji se povlači iz uspješna posla. O bolesti što ga je izjedala govorio mi je poput kritičara koji govori o tuđim umjetničkim djelima. "Daj mi po pet centa od svojih budućih radova, prijatelju", zaključio je. [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

"Kako mi to možete govoriti dok umirete?" osudio sam ga neutješno plačući. "A zašto ti misliš da ljudi poput mene umiru?" zaskočio me. Toga smo dana obojica zauvijek i na ista vrata izašla iz te kuće. Na neki su mi način nastojanja tog čovjeka bila dvostruko korisna. Sve one knjige koje sam morao pridodati vježbama, a kojima je cilj bio da me zaštite od okrutnosti svijeta, učinile su moju kožu još osjetljivijom, premda je već bila vrlo meka. Nije to bila njegova krivnja. Zahvaljujući njemu više nisam bio onaj mladić koji je izašao iz Blacktornea. Ali Irska je i dalje bila ista, a to je bilo izvan dometa njegove moći. Cemu služi da najsjajniji među ljudima prstom upire u noćno sunce? Njegovo se poučavanje opiralo stvarnosti. Tako sam prigrlio republikanski pokret svom onom ljubavlju koju je Tom ostavio neostvarenom. Republikanskom su pokretu nedostajale ruke i mozak. Premda sam bio vrlo mlad, bio sam obrazovan i iznimne humanističke kulture. Vode su željeli da se posvetim logistici, a ne borbi prsa o prsa. Uvijek sam smatrao da ironija piše najgorče sudbine: pomorski logistički tehničar iz Blacktornea, prvorazredni PLT\ postao je subverzivni logistički tehničar, prosječni SLT. Ubrzo sam prešao u ilegalu. Sljedećih su godina Englezi nudili novčanu nagradu za bilo koji trag koji bi ih doveo do mog uhićenja. Početna mi je cijena bila deset funta. Potom je narasla na petnaest funta. Nakon toga točno tridese t i pet funta i petnaest šilinga (engleska sitničavost pri brojenju katkad je vrlo sofisticirana), da bi na kraju dosegla četrdeset i pet funta. Šteta. Nikada mi nije pošlo za rukom ući u ograničeni krug onih koji vrijede više od pedeset funta. Pretpostavljam da nisam zaslužio toliko. Nisam ja bio ni ideolog ni general. Bio sam tek obična veza, pola puta između vođa i boraca što su se raširili diljem zemlje. Ali za vrijeme tih pobuna moj je položaj bio iznimno opasan. Katkad bismo iskočili kroz prozor sjeni ka i bezglavo umaknuli Englezima minutu prije nego što bi stigli. Jednom su prilikom cijele noći pucali za nama kada smo već zamakli za obzor. Progonili su nas cijelu noć. Blaženi bili stanovnici stare Irske koji su nekoć davno podigli kamene zidove što im krase krajolik. Za njih sam se sklonio i u njihovim labirintima izgubio. To je dokaz da se u ratu bore sile sadašnjosti i sile prošlosti. Poput dobrih Iraca nakon svakog smo se poraza poletno pripremali za sljedeći poraz. Ali unatoč svemu ipak je ta mravlja ustrajnost na koncu neprijatelja ostavila bez daha. Bio je to sretan dan. Dan kada sam u laganoj šetnji Dublinom shvatio da više ne hodam u uniformi za kamuflažu, već naprosto u civilnoj odjeći. Razlika nije bila u odjeći, razlika je bila ta što se više nisam bojao. Englezi su se povlačili. Rekao sam da je to bio sretan dan, ali bio je samo jedan. Ubrzo sam se suočio sa svijetom punim pustošenja i rušenja. Naši su vode vladali jednako despotski kao i Englezi. Takva se saznanja ne shvaćaju istoga trena, mi ih odbijamo prihvatiti pa nam se ona lagano nameću. Ali, na koncu konca, u čemu je bila razlika između Buckinghamske palače i sastanaka nove vlade? Upotrebljavali su svoju moć na jednako praktične, despotske i neljudske načine kao bilo koji engleski general. Nisu činili ništa do održavanja istog onog reda koji su toliko osporavali. Nije njima Irska bila cilj, Irska im je bila tek izlika za napad na vladu. Ali naišli su na ozbiljno proturječje: naišli su na Toma, na Tomovu žrtvu i na sve druge poput Toma. Naša domovina nije bila stvar geografije, bila je to zamisao u budućnosti. Naše domoljublje nije smatralo da su Irci i Irkinje bolji od Engleza i Engleskinja. Ili da su irski krumpiri bolji od engleskih krumpira. Ne. Iskvarenosti engleskog imperija mi smo suprotstavili svoju bezgraničnu velikodušnost. Neprijateljski vojnici nisu bili tek puke ljudske vreće koje vode najcrnji interesi na ovome svijetu. Mi smo se borili savješću većom i jačom od slobode. Zbog toga je protjerivanje Engleza trebalo biti uvodom u drugačiji, sretniji i ravnopravniji svijet. Međutim, vode nove Irske samo su zamijenili imena okupatora svojim imenima. Promijenili su boje ugnjetavanja i ništa više. Bio je to opscen delirij: Englezi su se još povlačili iz Irske, a nova je vlada već strijeljala svoje stare prijatelje. Kako je moguće, pitao sam se, da nakon tolikih desetljeća i stoljeća ratovanja protiv Engleske koristimo ove prve dahove slobode da se međusobno poubijamo? Gdje li se samo s krivala ta neizmjerna ljudska sposobnost izdaje najosnovnijih načela? Odbio sam sitno dužnosničko mjesto u [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

novoj vladi. Nisam bio ustao protiv onog svemogućeg britanskog imperija samo da ga zamijenim manjom kopijom. A nisam se mogao ni pridružiti novim pobunjenicima. Građanski rat nije povod, to je katast rofa. Koliko god to nevjerojatno djelovalo, godinu dana nakon što se Engleska povukla iz zemlje umrlo je više Iraca nego tijekom čitava posljednjeg ratovanja. Nikome nije padalo na pamet uživati u miru, ni novoj vladi ni starim pobunjenicima. Ponovno su on i za koje bismo položili i vlastite živote postali jedni drugima potpuni stranci. Prije su ljudi skrivali oružje, sada je oružje skrivalo ljude. Nepodnošljivo mi je bilo prihvatiti golemu udaljenost što me razdvajala od onih koje sam smatrao svojim bližnjima. Nisam ih mogao mrziti. Još gore, jednostavno ih nisam mogao razumjeti. Kao da su pali s Marsa. Moja domovina nikada nije bila moja. A kada je to mogla postati, osjećao sam se u njoj poput stranca. Jedne sam se besane noći sjetio Toma. Sto bi on bio učinio? Bi li mislio poput mene? Bi li i dalje bio pobunjenik ili bi se priključio novoj vladi? Sljedećeg sam jutra došao do zaključka: Tom je mrtav. Nisam odustao od svoje nakane. Može se reći da je nakana odustala od mene. U meni je umrlo nešto više od pukog vjerovanja. Izgubio sam svako značenje koje je sadržavala riječ nada. Doista, povijest  Irske oduvijek je bila povijest pobune, pravedne pobune u pravom smislu te riječi. Pa ako su irske nakane, toliko pravedne i sjajne, propale, neće se više probuditi nijedna nova. Sve je upućivalo na činjenicu da su ljudi robovi neke nevidljive pokretačke sile kojoj je cilj i svrha bilo razmnožavanje. Tada me počelo zaokupljati samo jedno pitanje: jesam li uistinu želio biti dijelom svijeta kojim upravljaju spirale nasilja što samo nižu nesreće svih ljudi? Odgovor je bio da ne želim, više nikada i nigdje, pa sam odlučio pobjeći u svijet bez ljudi. Više nisam bio bjegunac za kojim se traga. Sada sam bježao od nečega većeg, daleko većeg. ***

Iz Irske sam prešao na kontinent. Nisam znao kamo idem, tek odakle dolazim. Iz Francuske sam prešao u Belgiju, iz Belgije u Nizozemsku, s nejasnom zamisli o vječnom lutanju bez ikakva cilja. Nikada nisam ni pomislio da će mi zanimanje pomorskoga logističkog tehničara i u čemu moći poslužiti. U Amsterdamu se nalazilo sjedište neke međunarodne pomorske korporacije. Tražili su pomorce za čitav niz prekomorskih destinacija. Upisao sam se na poduži popis, ali zanimanje pomorskoga logističkog tehničara i nedostatak kandidata skratili su mi če kanje. Osoba zadužena za popis mornara bio je neki Nizozemac crvenih obraza izbrazdanih ljubičastim venama. Hitno su morali popuniti mjesto atmosferskog mjeritelja. Gdje? U početku je Nizozemac izbjegavao odgovor. Ali kako je razgovor za posao napredovao, shvatio sam da nije potrebno da se imalo dokazujem. Moj mi je sugovornik svim snagama nastojao prodati to radno mjesto. Napokon mi je taj otok pokazao prstom čiji je ružičasti nokat duboko urastao u meso. Mislio sam da je prst  pogriješio, ništa nisam vidio, nikakvu oznaku, nikakvu, pa ni najmanju točkicu. Ali bila je to karta južnog Atlantika, najveća koju su imali. Pogledao sam malo bolje. Otok se smjestio na sjecištu koordinata, zato ga nisam mogao vidjeti. Bio je toliko malen da su ga crte geografske dužine i širine sakrile pod svojom bojom. "A živi li tamo mnogo tehničara?" upitao sam ga. "Nećete imati nikakvo društvo", reče mi Nizozemac. Jedino što sam zahtijevao jest da mi se ime ne upiše ni u jedan popis. Pristao je i prije no što sam prestao govoriti. Kada je vidio moj potpis na ugovoru, nije mogao prikriti veselje. Mislio je da me nasamario.

Nakon što sam pročitao pismo, nisam više imao volje za otvaranjem paketa. Sjeo sam na drveni stolac bez našlona poput čovjeka koji se upravo vratio s daleka puta. Što mi je bilo činiti? Nisam smio klonuti

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

duhom. Tuga se ne može pobijediti tišinom, stoga sam odlučio upotrijebiti svu svoju energiju. Pomislio sam da bi bilo dobro

poći do svjetionika. Cak i da se ne pomirim s onim službenikom, barem ću prošetati i o dagnati nemila sjećanja. Možda je ludost tog čovjeka ipak samo prolazna mučnina. Bio sam spreman naći mu izgovor. Kada malo bolje pogledamo, kapetan je ušao u njegovu kuću bez imalo pristojnosti i drsko poput  kakva kreštava pijetla. Osim toga, zatekli smo ga na spavanju. Pa svaki vrijedni svje - tioničar danju spava, a noću radi i nadgleda neprestani rad svjetionika. Mi smo se naviknuli na ljude na brodu koji su bili posvuda i pomalo besramni. Ovaj se čovjek nije navikao na takvo što. Mogu samo zamisliti koliko se iznenadio kad je ugledao dva stranca, tamo na kraju svijeta. Na tom se otoku i najmanji dašak života svodio na šumu. Ali što sam dublje ulazio u unutrašnjost te vegetacije, više me je podsjećala na život u latentnu stanju, slučajan, uplašen i napušten. Grmlje je, na primjer, pružalo debele i naoko čvrste grane. Kad bih ih presavio, pucale bi poput mrkve. Jednoga će dana doći zima i snijeg i naleti vjetra polomit će drveće. Ta me šuma podsjećala na vojsku što potpisuje predaju prije početka borbe. Ali na pola puta iznenadio sam se kada sam ugledao veliku mramornu ploču iz koje je izvirivala duga brončana cijev. Ploča je bila učvršćena na prirodnom kamenom zidu, uokvirena u crnu mahovinu. Bilo je to dobro mjesto, jer u nedostatku bilo koje druge uzvisin e ta je ploča sadržavala malu hidrauličnu udubinu. Mlaz vode neprestano je izvirao iz cijevi. Tanki mlaz vode curio je u veliku željeznu kantu. Voda se prelijevala preko ruba. Druga kanta, prazna, stajala je pored. Shvatio sam da sam ispred zdenca koji opskrbljuje svjetionik. Čudan je način na koji odabiremo predmete na kojima nam zastaje pogled. Za svoje prve šetnje, dok je još kapetan bio sa mnom, zdenac nisam ni primijetio. Nismo ga primijetili jer smo tražili važnije znakove života. Ali sada sam bio sam, potpuno sam, pa je i najobičnija cijev iz koje curi voda postala predmetom moga zanimanja. Prišao sam cijevi i ugledao neuredno ispisan natpis. Pisalo je ovako: Batis Caffo je živio ovdje Batis Caffo je napravio ovaj zdenac Batis Caffo je napisao ovo Batis Caffo se zna braniti Batis Caffo poznaje oceane

Batis Caffo ima sve što želi, a želi samo ono što ima Batis Caffo je Batis Caffo i Batis Caffo je Batis Caffo Dixit et fecit  Bilo mi ga je žao. Oprostio sam se od svake nade da ćemo se slagati. Ta mi je ploča govorila o fragmentiranu i nepopravljivu umu. Ali nisam imao pametnijeg posla pa sam nastavio putem što je vodio do svjetionika. Kada sam bio nadomak svjetionika, naišao sam na zatvorena vrata. Dobar dan, dobar dan, vikao sam kao što je vikao kapetan. Nitko mi nije odgovarao. Jedina buka koju sam čuo bili su valovi koji su zapljuskivali obližnje stijene. Razmišljao sam o natpisu na zdencu. Pomislio sam da taj čovjek mora biti umišljen, jer sve su rečenice počinjale njegovim imenom. Možda zato što je pos tao krhke osobnosti ili zbog nekog osobitog samoobožavanja mane koje se često preklapaju - njemu je bilo od životne važnosti ponovno pronaći svoje ja. Moje zazivanje postalo je dijelom strateškog plana pa sam neprestano ponavljao njegovo ime: "Batis! Batis!" vikao sam pomažući se dlanovima kao trubom pred ustima. "Batis, Batis! Gdje ste, Batis? Gdje ste? Molim vas, otvorite. Ja sam, atmosferski mjeritelj!" Odgovora nije bilo. Na nekih šest -sedam metara iznad vrata nalazio se balkon. Promatrao sam ga i nadao se da će se na njemu pojaviti njegov lik. Budući da se to nije dogodilo, od tolike usredotočenosti obratio sam pozornost na druge stvari. Primijetio sam, na primjer, da su na bazu balkona bili dodani drveni potpornji. Za prethodnog posjeta mislio sam da je riječ o kakvoj primitivnoj skeli. Pogriješio sam. Nisu bili poput pravih željeznih potpornja koji čine trokutnu konstrukciju sa zidom i nogama kao stupovima balkona. Bili su to vrlo šiljasti kolci. Doista, čitav je balkon bio okružen tim potpornjima pa je izgledao poput ježa. Puhao je vjetar, a do mene je dopirao zvuk željezarije. Dio najbliži zemlji bio je krcat konopcima obješenima o debele klinove. Snopovi konopaca, prazne limenke, često dvije po dvije zajedno. Vjetar je puhao i lupao limenkama jednom o drugu ili o zid, što je zvučalo poput kravljega [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

kostura. Bilo je tu i još nerazumljivijih pojedinosti: pukotine u kamenju bile su ispunjene čavlima s vrhovima okrenutima prema gore. Čavli i razbijeno staklo, gomila razbijenog stakla. Na suncu su se presijavala u zelenim i crvenim nijansama. Malo prema gore nestali su i čavli i stakalca. Donde se moglo popeti manjim ljestvama, a kamenje u zidu bilo je povezano nestručno pomiješanom žbukom koja ih je zakrpala poput kakva zida u Inka. Ne bi tamo stao ni nokat novorođena djeteta. Vratio sam se svjetioniku, koji je bio zaštićen onim nepotrebnim drvenim kolcima. Kad sam se približio vratima, ugledao sam Batisa, stajao je na balkonu. Usmjerio je prema meni dvocijevku. Ali Lak me ni početna zbunjenost nije zastrašila: "Dobar dan, Batis. Sjećate me se?" rekao sam. "Želio bih razgovarati s vama. Ipak smo sada susjedi. Čudno je ovo susjedstvo, zar ne?" "Ako mi se približite, pucat ću." Iskustvo mi je govorilo da kada čovjek kani ubiti drugog čovjeka, on mu ne prijeti, a kada mu prijeti, to znači da ga ne kani ubiti. "Budite razumni, Batis", nastavio sam. "Recite mi koju srdačnu riječ." Nije odgovorio, samo me je držao na nišanu sa svoga balkona. "Do kada ste potpisali ugovor?" upitao sam ga, tek toliko da nešto kažem. "Uskoro očekujete zamjenu?" "Ubit ću vas." Također sam bio uvjeren da se čovjeka može mučenjem natjerati da progovori u slučaju da ne želi govoriti. A ja nisam bio mučitelj. Slegnuo sam ramenima i polagano pošao natrag. Kad sam ponovno došao pred šumu, okrenuo sam se: još je bio na balkonu, raširenih nogu i u stavu alpskog strijelca. Lijevo mu je oko i dalje bilo na nišanu. ***

Ostatak dana nije važan. Završio sam s pospremanjem kuće. Obuzeo me čudan osjećaj. Grizao sam donju usnu dok nije počela krvariti, a da nisam bio svjestan da to činim. Načeo sam bačvicu konjaka, potpuno svjestan što činim. Napola pijan i napola trijezan, napola tužan i napola radostan, upalio sam vatru u kaminu. Pušio sam i bacao opuške u vatru. Bezbroj pjesnika govori o čežnji za domovinom. Ja nikada nisam znao cijeniti pjesništvo. Mislim da je bol stanje koje prethodi jezičnom izričaju pa je svaki pokušaj u tom smjeru potpuno beskoristan. Osim toga, više nisam imao domovinu. Hranio sam tako svoju melankoliju kada se naglo spustila noć. U tom dijelu svijeta noć se nikada ne bi najavila, već bi osvajala brzim napadom. Odjednom neki strah: polutamu mojega doma naglo je osvijetlio bljesak bijele svjetlosti koja je ubrzo potom nestala. Bio je to svjetionik. Batis ga je upalio, bljesak je započinjao svoja kružna putovanja i isprekidanim bi ritmom ulazio kroz moje prozore. Nije mi bilo jasno. Bljesak me svaki put izravno pogađao. To je značilo da mu je kut vrlo nisko i da je od male koristi udaljenijim brodovima. Kakvog li divljeg čovjeka, pomislih. Svatko bi pomislio da je na taj otok došao u potrazi za samoćom. Ali u tom je slučaju njegovo uživanje u samoći bilo potpuno drugačije. Po mome mišljenju prava je samoća ona unutarnja i ne isključuje srdačne susrete sa susjedima prolaznicima. On je, suprotno tome, odlučio prema svima se odnositi kao da su gubavci. Bilo kako bilo, čudno Batisovo ponašanje zanimalo me vrlo malo. Sjećam se da sam jednom prilikom upalio petrolejku. Sjeo sam za stol i počeo planirati dnevni raspored. U dnu sobe nalazila se peć; ja i pisaći stol na suprotnoj strani sobe. Meni s desne strane ulazna vrata i moj krevet, vrlo sličan onome u brodskoj kabini. Uz drugi zid nalazili su se sanduci i koferi, sve je bilo vrlo jednostavno. Ubrzo sam začuo tih i udaljen žamor. Više -manje poput topota omanjeg stada ovaca u daljini. U početku mi se učinio poput kiše, buka teških i usamljenih kapi dok padaju na zemlju. Ustao sam i pogledao kroz obližnji prozor. Nije padala kiša. Pun je Mjesec obojio površinu mora u grimizno. Svjetlo je padalo po stablima naplavljenima na obalu. Pomislio sam na nepokretne ljudske udove, a skup svih stabala podsjećao me na okamenjenu šumu. Ali kiša nije padala.

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Više nisam mislio na to i ponovno sam sjeo. Tada sam ugledao ono. Ono. Ludost me lišila vida, sjećam se da sam pomislio.

Na donjem dijelu ulaznih vrata nalazila se neka vrsta otvora za mačke, okrugla rupa prekrivana malom lelujavom krpom. Netko je gurnuo ruku kroz rupu. Čitavu ruku, golu, dugačku. Pokretima svojstvenima padavičaru ruka je nešto tražila. Možda ključanicu? Ali nije to bila ljudska ruka. Premda mi petrolejka i plamen nisu pružali dovoljno jakog svjetla, vidio sam na laktu tri kosti, vrlo malene i šiljastije od naših. Nije bilo ni grama sala, sve sami mišići i koža poput one u morskog psa . Ali najgore od svega bila je šaka. Prsti su bili povezani kožicom što je sezala gotovo do noktiju. Nakon početne zbunjenosti uslijedio je val panike. Vrisnuo sam od straha i istodobno iskočio iz stolca. Ćuli su me pa je skup njihovih glasova odgovorio na moj vrisak. Bili su posvuda. Okružili su kuću i vrištali neobičnim glasovima, mješavinom hroptanja nilskoga konja i laveža hijene. Toliko me je bilo strah da mi se i vlastita strava učinila nemogućom. Pogledao sam kroz drugi prozor ne misleći ni na što. Više sam ih naslućivao nego što sam ih vidio. Bili su za pedalj viši od mene i malo mršaviji. Trčali su oko kuće spretno poput gazela. Pun ih je Mjesec ocrtavao iz profila. Brže no što bih ih ugledao izmicali bi mi iz malog kuta gledanja koji mi je pružao prozor. Jedan zastane, okrene glavu brzo poput  kolibrića, zakriči, potrči i okrene se pa mu se pridruže još dvojica i podu u drugom, tko zna kojem smjeru, brzo poput munje. Iza sebe začuh neki prasak: razbili su stakla na suprotnom prozoru. Tako sam ulogu promatrača zamijenio ulogom žrtve. Zaboga, ulazili su mi u kuću! Ali s pasili su me njihovi mahniti nagoni. Prozor je bio malen i četvrtasta oblika, ali svako bi iole spretno biće prošlo kroza nj. Oni su se, usprkos tome, nestrpljivo gurali, svaki od njih želio je uskočiti u kuću, nastala je gužva. Svjetionik je obasjavao prizor. U toliko malo vremena toliko užasa. Šest -sedam ruku lamatalo je poput  ticala, za njima su ostali zavijali, nalikovali su na vodozemce, očiju okruglih poput jaja i tankih, izduženih zjenica, s rupama umjesto nosnica, bez obrva, bez usana i golemih usta. Postupio sam više nagonski nego razumno. Zgrabio sam iz vatre debelu goruću cjepanicu, zavikao i stao mahati drhtavim rukama. Iskre su skakale, krvi posvuda, bolni krici i komadi izgorjela drva. Kad je i posljednja ruka nestala, bacio sam cjepanicu van. Prozori su imali unutarnje bravice. Htio sam ih zatvoriti i zaključati, što je posljednja ruka iskoristila i zgrabila me za vrat. Tada me iznenadila vlastita hrabrost. Umjesto da gada ščepam za ručni zglob, zgrabio sam ga za jedan prst. Zavrtao sam ga sve dok mu nisam slomio kost. Tada sam skočio unazad. U praznu sam vreću nagrabio žeravice iz vatre i bacio je prema prozoru. Ta kiša žeravice izazvala je u njima nevidljivo huljenje, pa sam iskoristio sljedeću stanku da što je brže moguće zatvorim unutarnja drvena vrata. Ali ostala su još tri prozora i svima su unutarnja vrata bila otvorena. Nastupila je utrka na život i smrt. Skakao sam od prozora do prozora, zatvarao vratašca i zaključavao ih. Oni su na neki način shvatili što se dogada pa su okružili kuću izvana sve do samih prozora. Mogao sam ih pratiti po glasovima koji s u odavali njihovu paniku. Ja sam, na sreću, ipak bio brži. Kad sam zatvorio i posljednji prozor, njihovo je razočaranje bilo gotovo opipljivo, zajaukali su snažno i jezivo. Bilo je to zavijanje deset, jedanaest, dvanaest grla, nisam siguran koliko njih, jer od straha se ne može brojiti. Čekali su vani. Bio sam očajan, pokušao sam odlučiti što mi je činiti pa sam pošao potražiti oružje. Sjekira, sjekira, sjekira, govorio sam naglas, ali od sjekire ni traga. Nisam je imao vremena tražiti pa sam se zadovoljio i lopatom. Tada su čudovišta već masovno lupala po prozoru. Drvo se treslo, ali zasun je bio čvrst. Nisu se vodili nikakvom osobitom taktikom, navaljivali su bez ikakva reda i smisla. U tim se uvjetima nisam mogao braniti, mogao sam samo čekati tko zna što. Sjetio sam se one ruke što je provirila kroz otvor za mačke; i dalje je bila tamo. Taj me prizor zamalo doveo na rub sloma živaca. Tada sam sa svim onim nakupljenim strahom i bijesom, za koje nikada prije ne bih bio sposoban, navalio na taj odurni ud. Gad je počeo mahnito udarati, kao da je lopata buzdovan, a ja sam se potom sagnuo da mu odrežem ruku. Ali gad se sve to vrijeme odupirao. Na koncu sam mu vjerojatno prerezao neku debelu venu jer mu je krv stala liptati na sve strane, pa je napokon povukao ruku brzo kao gušter.

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Čuo sam jaukanje napola osakaćenog čudovišta. Plakali su i njegovi drugovi. Nestale su glave s prozora. Nastala je tišina. Najgora tišina koju sam ikada čuo. Znao sam, bio sam siguran da su vani. Tada su potpuno nenadano i svi u jedan glas počeli snažno zavijati. Mijaukali su poput mačića što traže majku. Bila su to kratka i slatka, tužna i bespomoćna mijaukanja. Zvučalo mi je kao da mi govore: izađi, izađi, sve je to bio samo nesporazum, mi ti ne želimo zlo. Nije im bilo važno jesu li uvjerljivi ili ne, samo su željeli sijati strah. Mijaukali su hinjeno, dugo i razvučeno, povremeno bi nakratko udarili o vrata ili o zatvorene prozore. Ne slušaj ih, za Boga miloga, ne slušaj ih, sam sebi sam govorio. Na vrata sam dodatno navalio putne kovčege. Ubacio sam još drva u vatru za slučaj da se sjete navaliti kroz dimnjak. Sa strahom sam pogledavao strop. Bio je prekriven pločama od škriljevca. Da su se imalo potrudili, mogli su ga razvaliti i uvući se u kuću. Ali nisu učinili ni jedno ni drugo. Cijele je noći jednolično i dosadno svjedo sa svjetionika ulazilo kroz pukotine u kuću. Bile su to tanke i izdužene zrake svjedosti što su ulazile i izlazile točno poput sata. Cijele su noći ulazile čas kroz prozor, čas na vrata, a ja sam sa svakim njihovim ulaskom strahovao da će jedan od ulaza popustiti. Potom je zavladala duga tišina. Svjetionik se ugasio. Oprezno sam otvorio prozor. Nije ih bilo. Na obzoru se nazirala tanka ljubičasta crta. I dalje s lopatom u rukama, srušio sam se na pod poput vreće. U meni su se borila dva-tri nova i dotad nepoznata osjećaja. Ubrzo se pojavilo maleno Sunce koje je lebdjelo nad morem. Je dna jedina svijeća u mraku obasjala bi više od te zvijezde pod velom oblaka. Ali bilo je to Sunce. U tim južnim geografskim širinama ljetne su noći iznimno kratke. Siguran sam da je to bila moja najkraća noć do tada. Meni je pak djelovala poput najdulje. U vrijeme dok sam bio aktivist naučio sam da se najbolji lijek protiv sentimentalnosti i očaja bez imalo sumnje sastoji od sagledavanja problema iz tehničkoga kuta. Razmišljao sam na sljedeći način: mrtav si. Nalaziš se na hladnom i pustom otoku, beskrajno si daleko od bilo koje pomoći. Mrtav si, mrtav si, ponavljao sam naglas dok sam frkao cigaretu. Ovo je tvoje trenutačno stanje: mrtav si. Stoga, ako se ne izvučeš, ništa nećeš izgubiti. Ali ako se uspiješ spasiti, dobit ćeš sve: svoj život. Ne bismo smjeli podcjenjivati snagu misli u samoći. Cigareta koju sam pušio pretvorila se, začudo, u najbolji duhan na svijetu. A dim koji sam otpuhivao bio je potpis predaje čovjeka koji odustaje od borbe u Termo- pilima. Bio sam iscrpljen, ali umor je ubrzo nestao. Više nisam patio od umora, postao sam umor sam. Mislio sam: dok sam umoran i dok god mi se vjede sklapaju teške poput olova, bit ću živ. Postali su bezvrijedni svi porivi koji su me doveli do tog dalekog mjesta. Nisam imao prošlosti, nisam imao ni budućnosti. Bio sam na kraju svijeta, daleko od svega i bio sam neprijatelj ničemu. Nakon što sam popušio tu cigaretu, beskrajno sam se udaljio od samoga sebe. Sagledam li objektivno stanje stvari, nisam se nimalo zavaravao. Kao prvo, nisam ništa znao o čudovištima. U skladu s time i s napucima iz vojnih priručnika znao sam da se kampanja mora spremiti kao da se očekuje ono najgore. Napadaju li i danju i noću? Napadaju li stalno? Kreću li se u čoporima? Jesu li uporni? Koliko bih im dugo mogao odolijevati uz svoja ograničena sredstva, sunce i njihovu brojnost? Očito vrlo kratko. Batis je ipak uspio preživjeti. Ali on je prikupio iskustva koja ja nisam imao. A i svjetionik mu je bio prirodna tvrđava. Moja mi je kućica pak svakim časom djelovala sve jadnijom. Jedno je ipak bilo jasno: nisam se smio raspitivati o sudbini svoga prethodnika. Bilo kako bilo, nije mi bilo druge nego osmisliti neki oblik organizirane obrane. Batis se zaštitio okomitom kulom, a ja sam odlučio iskopati rov u razini zemlje. Odlučio sam opkoliti kuću jarkom s kolcima. To ih je trebalo spriječiti da se približe kući. Ali probleme su mi s tvarali vrijeme i snaga: da jedan čovjek sam iskopa toliki jarak, morao bi vrlo naporno kopati. Čudovišta su, osim toga, bila spretna poput pantere, kao što sam mogao vidjeti, pa bi jarak morao biti širok i dubok. A ja sam bio potpuno iscrpljen. Još od dolaska na otok nisam uspio zaspati ni na sat vremena. Osim toga, kada bih neprestano radio i branio se, ne bih imao vremena ni za kakav odmor. Mučila me jednostavna nedoumica: ili će me dohvatiti čudovišta, ili će me dotući tjelesni i umni umor. Nije mi trebao genij da shvatim kako su se te dvije sudbine isprepletale. Odlučio sam maksimalno pojednostaviti radove. Za početak sam odlučio iskopati velike rupe ispod prozora i vrata. Nadao sam se da će to biti dovoljno. Iskopao sam polukružne jarke i ukopao kolce. Nožem sam istesao šiljke i okrenuo ih prema gore. Mnogo tih kolaca donio sam s plaže. Dok sam ih skupljao pored mora, sinula mi je vrlo logična ideja. [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Sudeći po njihovu obliku i kožicama između prstiju na rukama, ta su čudovišta očito dolazila iz morskih dubina. U tom bi slučaju, pomislio sam, vatra bila vrlo primitivno, ali iznimno učinkovito oružje. Bila je to, zapravo, teorija suprotnih elemenata. A budući da je opće poznato da životinje nagonski bježe od vatre, kakav li bi se tek učinak postigao u životinja vodozemaca? Naslagao sam gomilu debala i tako ojačao obrambeni zid, a upotrijebio sam i knjige koje sam donio na otok. Plamen gorućeg papira traje kraće, ali je jači. Mislio sam da ću im tako prirediti "sjajno" iznenađenje. Zbogom Chateaubriandu! Zbogom Goetheu, zbogom Aristotelu, Rilkeu i Stevensonu. Zbogom Marxu, Laforgueu i Saint -Simonu! Zbogom Miltonu, Voltaireu, Rousseauu, Gongori i Cervantesu. Poštovani prijatelji, ja vas obožavam, ali nemojmo miješati divljenje i nasušnu po trebu, to su puke slučajnosti. U tom sam se trenu nasmiješio prvi put od početka te drame, jer dok sam slagao debla, dok sam ih polijevao benzinom i slagao lomaču, dok sam sve to pripremao, shvatio sam da je samo jedan jedini život, a bio je to upravo moj život, vredniji od djela svih genija, filozofa i književnika čitava čovječanstva. Na kraju sam došao do vrata. Da sam jarak iskopao sve do vrata i u njega zabio kolce, naišao bih na nepremostiv problem, to jest zagradio bih samome sebi prolaz. Stoga sam odlučio prije svega sastaviti ploču od drva koju sam namjeravao postaviti preko jarka kao most. Ali već je bilo kasno i bio sam premoren, nisam više mogao. Iskopao sam rupe u zemlji ispod prozora, skupio ostatke drva, načinio od njih koplja i zabio ih u zemlju. Prije toga sam malo dalje, na drugoj crti bojišnice, naslagao drva i knjige i među njih postavio baklju polivenu benzinom. Sunce je zalazilo. Možete me optužiti da nemam kriterija, ali nikako da mi nedostaje prirodnog nagona: spuštala se noć i ja sam iz nekog vrela prošlih iskustava znao da je mrak carstvo koljača. Probudi se, probudi se, govorio sam naglas, nemoj zaspati. Poprskao sam lice hladnim džinom, čovjek bi pomislio da nisam imao ni kap vode. Tada je nastupila grobna tišina. Ništa se nije dogadalo pa sam liječio žuljeve na rukama koje sam zadobio dok sam skupljao žeravice, i ogrebotine na vratu koje su mi zadale pandže tih čudovišta. Jarak pred vratima nije bio dovršen. Ali to me najmanje zabrinjavalo. Poslužio sam se putnim kovčezima i sagradio čvrstu branu. U mislima sam odlutao natrag u Irsku i sjetio se uličnih pobuna, kada smo se kamenjem služili kao zastavama. Siguran sam da bih u ono vrijeme prihvatio ova čudovišta umjesto svih onih kraljevskih agenata. Već sam rekao da me pismo mojih nadređenih zamalo ubilo. Jedan je to od načina gledanja na stvarnost. To je pismo krivo što na kraju nisam otvorio posljednji par sanduka. Tada sam i to učinio, najviše zato što sam se bojao da će me snage izdati ako se previše opustim. I uvjeren sam da se nitko nikada i nigdje na ovome svijetu nije toliko razveselio komadu drvenog sanduka. Podignuo sam poklopac, strgnuo karton i ugledao položene u slami dvije puške marke Remington. U drugom j e sanduku bilo dvije tisuće metaka. Pao sam na koljena i briznuo u plač poput djeteta. Ako uopće moram govoriti, bio je to kapetanov dar. Tijekom putovanja mnogo su nam se puta stavovi razilazili i bilo mu je potpuno jasno da mrzim vojnike i vojsku. On bi mi govorio da je to nužno zlo. Vojnici su poput djece, to je ono najgore, odgovarao bih mu. Čitava čast koju donose ratovi može se svesti na jednu: da se poslije o njima raspravlja. Mnogih smo večeri raspravljali o tome, a kapetan je znao da bih odbio svak o vatreno oružje koje bi mi on ponudio. Stoga je potpuno oprezno i u posljednji tren dodao te sanduke mojim putnim kovčezima. Pa kada biste mi dali pedeset ljudi kao što je taj kapetan, utemeljio bih novu zemlju, otvorio je svim ljudima i nazvao je Nadom. Spustila se noć. Upalio se svjetionik. Proklinjao sam Batisa, Batisa Caffoa. Njegovo sam ime zauvijek udružio s imenom gadosti. Nije mi bilo važno što je lud, zamjerio sam mu što je znao za čudovišta a ništa mi o njima nije rekao. Mrzio sam ga otrovno kao što mrze nemoćni ljudi. Još sam imao vremena izbušiti malene puškarnice na prozorima, okrugle rupe za cijev puške. Iznad puškarnica probušio sam velike i široke špijunke. Na taj sam način mogao vidjeti što se zbiva vani bez otvaranja grilja. Ali ništa se nije događalo. Ni najmanji pokret, nikakvih sumnjivih šumova. Vidio sam obalu kroz prozor okrenut  prema moru. Ocean je bio miran, a valovi su milovali žal i usitnjavali pijesak. Obuzela me neka neobična nestrpljivost. Ako moraju doći, neka već jednom dođu. Želio sam vidjeti stotine čudovišta kako napadaju kuću. [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Želio sam pucati u njih i ubijati ih jednog po jednog. Bilo što drugo bilo bi bolje od tog izluđujućeg čekanja. Džepove kaputa napunio sam mecima. Njihova me težina tješila i poticala. Metaka boje bak ra bilo je posvuda, u lijevom džepu, u desnom džepu, u džepovima na prsima. Bilo ih je i među zubima. Pušku sam držao toliko snažno da su mi se vene na rukama ocrtavale poput plavih rijeka. Za pojas koji sam opasao oko kaputa zatacnuo sam nož i sjekiru. Doći će, sigurno će doći. Prvo sam ugledao nekoliko glava kako se približavaju obali. Nalikovale su na malene pokretne kugle što se kreću poput peraja morskoga psa. Bilo ih je sigurno deset, dvadeset, ne znam točno, ali dolazili su u čoporima. Gazili su po pijesku i malo-pomalo pretvarali se u gmazove. Koža im je bila mokra i podsjećala me na umjetnički izrađen komad čelika premazan uljem. Nekoliko su metara gmizali po pijesku, a onda se uspravili i postali savršenim dvonošcima. Ali kretali su se pomalo nagnuta tijela, kao da se bore protiv snažna vjetra. Sjetio sam se prošle noći i kiše što je padala. Zbog kožica među nožnim prstima osjećali su da nisu na svom terenu. Gazili su po pijesku i nabijali posvuda razbacane kamenčiće, kao da hodaju po namočenu snijegu. Kričali su iz svega grla i nagovještavali opću zavjeru. Već su bili sasvim blizu. Otvorio sam prozor, bacio nekoliko gorućih cjepanica, koje su zapalile benzin, drvo i gomile knjiga, a potom zatvorio. Pucao sam kroz puškarnicu bez ikakva cilja. Bića su se razbježala, sve je nalikovalo na ludnicu punu skakavaca osuđenih na smrt koji bjesomučno kriče. Ništa nisam vidio, samo plamen koji je u početku bio vrlo visok. Oni u sredini povlačili su se prema natrag, bila su to tjelesa što su poskakivala ili plesala kao da su na balu vještica, a ja sam prestravljeno vrištao. Skakali su, padali na koljena, gurali se i bježali jedni od drugih, pokušavali prići prozorima pa se vraćali. Čudovišta, čudovišta i još čudovišta. Bilo ih je posvuda. Ja sam skakao od jednog do drugog prozora. Držao sam pušku, pucao naslijepo jednom, dva puta, tri puta, četiri puta, punio pušku i psovao poput kakva divljaka koji napada Rim, pucao i ponovno punio i tako čitave sate, ili možda tek nekoliko minuta, ne znam. Lomača je polako dogorijevala. Shvatio sam da je vatra zaštita koja utječe na moju ustrajnost i ništa više. Ali čudovišta su nestala. U prvi mah nisam ni primijetio. Pucao sam i pucao sve dok mi korica nije zapela za zatvarač puške. Luđački sam držao kundak. Prestala je pucati, gdje je druga Remingtonka? upitao sam se. Spotaknuo sam se o korice puške koje su bile na podu i pao. Rasuli su se meci iz džepova. Htio sam ih pokupiti, ali pomiješali su mi se puni i prazni meci. Dopuzao sam do sanduka sa streljivom, zavukao ruku u nj i zgrabio šaku hladnih metaka, na što sam utrošio nekoliko minuta. Tada sam shvatio, i iznenadio se, da je kričanje čudovišta utihnulo. Disao sam kao prebijeni pas. Pogledao sam kroz puškarnicu. Koliko mi je kut gledanja dopuštao, nisam vidio nijednog neprij atelja. Vatra je teškom mukom gorjela, pucketala je više plavim nego crvenim plamenom. Svjetionik je povremeno pročešljavao obzor. Koju li su gadost spremali? Sve je bilo potpuno nestvarno. Noć je i dalje maglom obavijala otok. Pucanj u daljini probio se kroz maglu. Batis je pucao. Čudovišta su napadala svjetionik. Osluškivao sam. Vjetar je donosio zvukove borbe s druge strane otoka gdje su čudovišta zavijala silinom uragana. Batis je pucao tek povremeno, kao da je birao samo sigurne mete. Sa svakim su ispa ljenim metkom neljudski zvukovi postajali sve glasniji. Ali broj ispaljenih metaka iz Badsove puške govorio je da je smiren, da je osoba koja se ponaša mirno poput krotitelja lavova, a ne kao čovjek koji visi nad provalijom. Cak bih se usudio reći da sam ga čuo kako se smije, ali nisam potpuno siguran u to. Tada je nalet ledena vjetra zamijenio zvukove borbe. Vjetar je njihao krošnje obližnjih stabala. Grane i suho lišće tiho su zašuštali. Bio sam izgubljen, svakim trenom sve više. Činilo mi se da je gotovo, ali nisam mogao prestati osluškivati. Kako sam mogao znati da se neće vratiti prema kući? Ali to se ipak nije dogodilo. ***

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Probudilo me svjetio koje kao da je netko prosijao kroz gazu uvaljanu u brašno. Žuljevi su mi natekli unatoč onim zavojima i mastima. Valjda je to bilo zbog grčevita držanja puške tijekom noći. Zaudarao sam na suhi duhan, a u ustima sam osjećao okus žuči i zagorjela šećera. Izgledao sam jadno. Koljena su mi klecala. Tresao sam se sve do vrata. Pred očima su mi sijevale blijede iskre. Sažalijevao sam samoga sebe, ali čudovišta mi to nikada ne bi oprostila. Gomile drva i knjiga polako su dogorijevale. Počeo sam otkopavati ulaz u kuću kada sam primio iznenadni posjet. Batis je bio savršen primjer velikog i samozatajnog sibirskog lovca. Nosio je pustenu kapu s velikim štitnicima za uši, a kaput mu je bio zašiven debelim koncem i s puno kopči. Kaput se na prsima stezao konopcima. U ruci je držao pušku, a s leda mu je visjelo nešto poput harpuna. Prilazio mi je polagano i samouvjereno, siguran u sebe, teškim koracima i tromo poput slona. Ne mogu reći da sam mu se razveselio. Napola sam bio u jarku. Prestao sam kopati. "Naivčino, kako je? Što kažete na one žabetine?" reče gotovo simpatično pa potpuno bezopasno doda: "Mislio sam da ste već mrtvi." Suzdržao sam se da ga ne napadnem. Taj mi je čovjek trebao pa sam diplomatski prigušio izljev bijesa. "Izvolite", rekao je i pružio mi kantu s vrećicom graha. "Možete se poslužiti i vodom." Izgovorio je to tonom kojim se obraća očajnicima kada im se pruža sve osim istine. "Batis, meni treba nešto više od graha i kante za vodu", rekao sam još iz jarka. "Svjetionik mi treba, Batis, svjetionik. Izvan svjetionika sam mrtav čovjek." "Noćas će padati kiša", odgovorio mi je očiju uprtih u nebo. "To ih uvijek uplaši." "Budite razumni", pobunio sam se dok su mi drhtave usne odavale slabost: "Ima li ikakva smisla da se borimo svaki za sebe? Kada su okruženi grabežljivcima, krajnji cilj svih ljudi je jednak." "Zagrabite vode koliko želite, vaša je, zaista. I grah također. Imam i kave. Želite kave? Kava vam treba." "Zašto me odbijate? Morali biste me prosuditi po mojim namjerama, a ne po mojoj prisutnosti." "Vaša prisutnost određuje vaše namjere. Vi to ne možete razumjeti. Nikada to nećete razumjeti." "Problem je", odgovorio sam, "možemo li se uopće razumjeti." "Problem je", odvratio mi je, "što sam ja jači." Nisam mogao vjerovati. Proderao sam se: "Ubiti je isto što i dopustiti da se umre! Vi ste ubojica", osudio sam ga, "ubojica! Svaki bi vas sud na svijetu osudio. Vi me svojim djelovanjem ili ravnodušnošću bacate u kavez s lavovima. Zauzeli ste svoj svjetionik i promatrate ovu predstavu kao bogataš u kazalištu. Jeste sada sretni, Batis?" optuživao sam ga ogorčeno. Batis je tada kleknuo. Na taj su nam način glave bile u istoj ravnini. Prstima obiju ruku razgolitio je vrat. Moji prosvjedi na njega nisu nimalo djelovali. "U svjetioniku nema nikoga osim mene. To je tako. Ne očekujem da me razumijete, očekujem da to prihvatite", zastao je na tren, ali nije se usudio pogledati me onim svojim velikim mongolskim očima. Zatim je dodao: "Sinoć sam čuo pucnje. Pitam se imamo li isto oružje." Nije dovršio rečenicu, dopustio je da sam predvidim njezin kraj. Već je dugo živio na otoku i sigurno mu je ponestalo metaka. Bio je to vrhunac njegove podlosti. Premda nije mario za moj život, ipak je od mene tražio metke da obrani svoj. I sve to u zamjenu za vrećicu graha. Bacio sam mu lopatu zemlje u lice: "Evo vam! Je li imalo slično? Ubojico!" Izašao sam iz jarka. Nogom sam udario kantu i grah, koji su odletjeli u zrak. To ga je zbunilo više od ijednog mog razloga.

"Nemojte biti nasilni! Iako mi ne vjerujete, ja vam ne želim zlo. Nisam ubojica", odlučno je izjavio i istodobno skinuo onaj harpun s leda. Premda mi nije otvoreno prijetio, objema ga je rukama uperio prema meni. Marš van, marš van, urlikao sam i mahao rukama kao što se siromahe izbacuje iz skupih restorana. Ali on se nije micao. Neko je vrijeme stajao u obrambenom položaju i nije ispuštao svoje oružje. Marš van, crve jedan, van, hulio sam i zaletio se prema njemu. Batis je polagano uzmicao. Ja nisam bio svjestan što se dogada. Nisam bio svoj, nisam bio nitko, tek obična prepreka između njega i [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

njegovih metaka. Tada je shvatio da mu plan neće uspjeti pa se okrenuo i potpuno ravnodušno pošao prema svjetioniku. "Jednog dana ćete mi platiti, sve ćete mi platiti, Caffo!" proklinjao sam ga dok još nije zašao u šumu. On se pak nije ni potrudio odgovoriti mi. Sada sam bio siguran da napadaju samo noću. Batis je sa sobom ponio oružje, ali bilo je to više da se obrani od mene nego od čudovišta. U suprotnome ne bi tako bezbrižno šetao otokom. To sam, na žalost, shvatio prekasno. Bojao sam se da mi prvi odmor ne postane posljednjim snom. Tko mi je mogao jamčiti da ću se navečer probuditi? Tko mi je mogao jamčiti da neću utonuti u zagrljaj smrti predam li se na trenutak snu? Bojao sam se svoje bespomoćnosti koliko i samih čudovišta. Ali trenuci slabosti ipak su me svladavali za dana. Ne mogu reći da sam spavao, bilo je to narkotično drijemanj e. Bio sam bliže delirium tremens nego pravom stanju sna. Preda mnom, na granici svijesti, pojavila se čudna mješavina pričina, sjećanja, priviđanja i halucinacija bez ikakva značenja. Ugledao sam maleni dio amsterdamske ili dublinske luke, nisam siguran koje. Mrlje katrana plutale su po površini vode koja je zapljuskivala drvene stupove šuplje odzvanjajući. Ugledao sam se u kući na otoku. Neki antropomorfni demon spavao je u mom krevetu. Ispružio sam ruku i gotovo da sam ga mogao dodirnuti jagodicama prstiju. Tada sam se probudio, više ili manje. Ne želim umrijeti, ne želim umrijeti. Što će mi učiniti, što će mi učiniti? ***

Treća besana noć. Koliko dugo može čovjek preživjeti bez sna? Kao što je najavio Batis, kiša je lijevala kao iz kabla. Grmjelo je i sijevalo. Oblaci su se spustili vrlo nisko. Iznad njih bijele eksplozije, prostrane poput jezera i kratkotrajne poput ugasla plamena šibice. Gromovi su grmjeli poput brodova sastavljenih od tisuću razbijenih tanjura. Kroz otvore za pušku nazirao sam uskipjelu površinu mora. Noćni je obzor bliještao kao obasjan salvom iz topova s ratnih brodova. Krhke su zrake presijecale nebo i nasumce i okomito padale na zemlju. Kiša se potom prometnula u gustu zavjesu. Vanjska se vidljivost svela na metre, zapravo na cent imetre. Kapi kiše odbijale su se o krov. Voda je u. žljebovima otjecala do njihova kraja i odatie pljuštala u klokoćućim vodopadima. Taj put nisam vidio da dolaze. Odjednom su vrata postala po put  bubnja o koji su udarali deseci pobjesnjelih šaka. Toliko su se tresla da su putni kovčezi što su ih iznutra podupirali svi redom pali. Pao sam i ja, na koljena. Nekom sam se zlom čarolijom slomio i pokleknuo. Taj potres slomio je vrata, ali slomio je i moju volju za borbom. Sva strava ovoga svijeta svalila se na ta iskrivljena vrata. Odjednom sam se našao s onu stranu predaje, s onu stranu ludila. Ali još se nisam namjeravao predati i nije me svladalo ravnodušje pa nisam mogao prekriženih ruku prihvatiti takvu sudbinu. Nisu se čuli glasovi čudovišta, čula se samo kiša kako pada, kapi kiše što padaju jedna za drugom. Plakao sam sitnim suzama i istodobno grizao šaku jer sam znao, bilo mi je savršeno jasno da me nikakvo čudo neće odvesti s tog otoka. Vrata su popuštala. Tresao sam se poput lovorova lista u loncu proključale vode i skrivao se po sva četiri kuta sobe. Paraliziran, hipnotiziran, bio sam nesposoban odvratiti pogled s vrata kada se, u posljednji tren, dogodilo čudo, ali potpuno drugačije čudo. Spas mi više nije trebao, bio je beskoristan. Ubrzo sam trebao postati strvinom. Dogodilo se čudo da mi je postalo svejedno što ću umrijeti. Ionako sam već bio mrtav. Bio sam mrtav pa kada sam prihvatio tu činjenicu, moj mi se položaj fetusa u kutu sobe učinio nepotrebnim, pa čak i smiješnim. Bio sam mrtav, ali nisam se tresao. Bio sam mrtav, a prije same smrti dobio sam priliku upoznati srž te provalije. Jer koje su drugo značenje mogla imati ta raspadajuća vrata osim same srži strave? Bio sam toliko slab da sam se vukao po podu. Moja je posljednja želja bila vrhovima prstiju dodirnuti ta vrata. Kao da će mi taj dodir otkriti neki izvor univerzalne mudrosti, neko sveprisutno saznanje koje je ipak na dohvat ruke samo onima koji su osobno pozvani u palače svjetlosti. Vrata su bila na nekoliko centimetara. Pružao sam dlan prema vratima kao da su zid od stakla. Ali u tom je trenu jedno

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

čudovište udarcem šake razbilo otvor za pušku i proširilo ga. Kroz o tvor je gurnulo ruku koja se ispružila poput škorpionova repa i zgrabila me za ručni zglob. "Ne!" U tren oka prevalio sam put od uzvišene duhovnosti do najprimitivnijega životinjskog nagona. Ne, nisam želio umrijeti. Ugrizao sam ga za ruku svim zubima, zario mu očnjake u meso, polomio sitne kosti i iščupao mu kožicu između palca i kažiprsta. Njihov je vlasnik glasno i dugo urlikao, vrlo dugo, nije prestajao urlikati, ali svejedno me nije puštao. Zubima sam snažno potezao unazad, upro sam se o pete sve dok nije popustio. Zbog tog sam trzaja udario glavom o zemlju. Krv mi je oblila lice i prsa i curila niz bradu sve do laktova. Okretao sam se oko svoje osi poput kakva pijana majmuna i nisam se mogao uspraviti. Nekoliko dana poslije shvatio sam da sam upravo ja bio taj koji je škripao zubima i proizvodio one stravične zvukove. Slučajno sam rukama napipao jednu pušku. Napunio sam je kao da sam slijep, ništa nisam gledao. Meci su probijali vrata i u njima otvarali rupe. Iverje je letjelo na sve strane. Čudovišta su zavijala poput pobješnjela čopora divljih pasa. Vrata su se pretvorila u pravo sito. Otišla su, ali ja sam i dalje pucao. Oluja je prolazila. U osvit zore kiša se pretvorila u tiho i prozračno rominjanje. Dok se nije razdanilo, nisam primijetio da su mi usta ukočena... i puna. Ispljunuo sam pola prsta i jednu kožicu, deblju čak i od brazilskih leptira. Posljednja munja te noći rasvijetlila je i moj um. Tisuću je bezimenih čudovišta bilo protiv mene. Ali ona zapravo nisu bila moji neprijatelji, jednako kao što ni potresi nisu neprijatelji zgrada, oni naprosto jesu. Moj jedini neprijatelj imao je ime i zvao se Batis, Batis Caffo. Svjetionik, svjetionik, svjetionik. Nisam bio dobar strijelac. Nije bila od koristi ni moja pobunjenička prošlost jer nikada nisam ispalio ni metka. Sada su mi svi ti davni događaji izgledali smiješno jer premda sam primao, skrivao i dijelio na stotine pušaka, gotovo se uopće nisam koristio njima. Sada sam svakako odlučio naučiti, a opće je poznato da se uči brzo kada to potrebe iziskuju. Remingtonka je imala dalek domet. Pokušavao sam pogoditi praznu limenku špinata koju sam postavljao prvo na pedeset i sedamdeset i pet, a po slije i na sto metara. Tada se pojavila prva prepreka. Cijelo sam jutro vježbao, a rezultati su bili više nego prosječni jer se tjelesnoj iscrpljenosti pridružila i iscrpljenost uma. Taj opći umor utjecao je na moj zdravi razum pa dok sam pokušavao naciljati limenku, zatvorio bih jedno oko i umjesto jedne vidio dvije limenke. Čitav moj živčani sustav ubrzano je propadao. Osim neprestane smrtne prijetnje mučio me i nedostatak sna, stari način mučenja. Moj bioritam nije se samo promijenio, on je zapravo nestao. Izdavao sam naredbe tijelu kao što pukovnik izdaje zapovijedi svojoj postrojbi. Jedi. Pij. Kreći se. Mokri. Ne spavaj! Da, san mi je trebao, a istodobno sam ga se bojao. Um mi je živio u stanju isprepletenom nesanicom i mjesečarstv om. S vremena na vrijeme govorio bih si što moram učiniti. Napuni pušku! Zapali cigaretu! Ali meci nisu stali u pušku jer je spremnik bio pun, a ja se nisam sjećao da sam ga napunio. Pripalio bih cigaretu, a onda shvatio da jednu već pušim. Ali sada je pre da mnom bila misija. Do tog sam se trena ograničavao na obranu zbog obrane i na obzoru nije bilo nimalo nade. Sada sam pak prvi put poduzeo neku vrstu inicijative. Kad sam napokon donio odluku, lutao sam šumom duše lagane poput duše ratnika. Nosio sam neupadljivu odjeću, zagasitih boja, a u skladu s odjećom koju sam bio ponio na otok, odabirao sam boje koje nalikuju na vegetaciju u kojoj se sakrivam. U kožnatim sam rukavicama lakše podnosio hladnoću i žuljeve. Smjestio sam se na osamdesetak metara od svjetionika. Svaki bi snajperist odabrao takvo mjesto. Pazio sam da grmlje iza mene bude vrlo gusto kako mi se obrisi ne bi vidjeli na zemlji. Sprijeda se nalazio red stabala koji me skrivao, a ipak mi pružao savršen pogled na vrata i balkon. Popeo sam se na visoku i čvrstu granu koja je imala udubinu pogodnu da u nju udobno smjestim pušku. Naciljao sam vrata. Izađe li, ubit ću ga. Ali nije davao znakove života i nije izašao čitav dan pa kada je pao prvi mrak, nije mi preostalo ništa drugo nego da se povučem, jer bilo me je strah čudovišta. Na sreću, noć je bila mirna, ako se takvom može opisati. Nisu napali kuću. Mislim da ih je nekoliko krenulo prema svjetioniku, čuo sam i njih i jedan Batisov pucanj, ali to je bilo sve. Nisam znao š to da mislim. Možda sam ih doista zastrašio. Oni meci kroz vrata sigurno su ranili nekoliko njih. Možda su [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

odlučili pokušati kod svjetionika jer Batis je štedio metke. A možda im se te noći naprosto nije dalo napadati, tko zna... Nisu slijedili nikakvu logiku, a još manje strategiju opsade i napada na vojne utvrde. Na kraju sam si ipak priuštio sklopiti uči i pretvarati se da se odmaram, bio je to lažan, ali nužan odmor. U osvit zore ponovno sam zauzeo mjesto na drvetu. Ovoga ga puta nisam morao čak ni probuditi. Nisam ga vrebao ni pola sata kada je izašao na balkon. Bio je napola gol, prsa su mu bila kao u ostarjela boksača. Raširio je ruke i naslonio se na zahrdalu ogradu. Nije se micao, sklopio je oči, podigao bradu i izložio lice onom bijednom suncu. Podsjećao me na kip u muzeju voštanih figura. Bio je savršena meta. Naslonio sam pušku na rame, zatvorio lijevo oko i naciljao njegova prsa. Ali dvoumio sam se. Što bi se dogodilo da ga promašim? A što ako ga tek ranim, teško ili lako? Ako se povuče unutra, izgubit ću ga, mislio sam. Cak i da umre u strašnim mukama, Batis bi zatvorio balkonske grilje. Uspio bih se uzverati na balkon uz pomoć konopca i kuke, to je sigurno, ali teško da bih mogao razvaliti čelične ploče koje su mu služile kao grilje na balkonskim prozorima. Razmislio sam o tome i odlučio da neću pucati. To nije to, rekao sam samome sebi, dobro znaš da nije. Naprosto ga nisam mogao ubiti. Nisam bio ubojica, koliko god su me okolnosti navodile na takvo što. Pucati u čovjeka bilo je mnogo više od ciljanja u neko tijelo, bilo bi to ubojstvo čitavog jednog proživljenog vremena. Promatrao sam Batisa Caffoa kroz nišan na pušci i vidio čitav njegov život. Zamišljao sam kakav je bio prije nego je došao na svjetionik. Suprotno mojoj volji, koja se nametnula meni samome, moj je um dočarao čuđenje Batisa kao djeteta, dok je još bio vrlo daleko od putovanja koje će ga dovesti ovamo. Zamišljao sam njegove malobrojne uspjehe u mladosti, razočaranja i nezadovoljstvo svijetom koji nije odabrao. Koliko li je samo udaraca primio od istih onih ruku kojima je Bog namijenio da ga vole? Sada je postao nečijom metom, postao je potpuno bespomoćan, što je naglasilo njegovu ranjivost. Zašto je došao na svjetionik? Je li bio okrutan čovjek ili je na taj način umaknuo tuđoj okrutnosti? Batis je bio običan čovjek koji se napola gol sunča na balkonu. Nije nosio nikakvu uniformu koja bi opravdala moj metak. Pa ako je oduzimanje života drugome čovjeku bolno poslanje, ubiti ga dok se sunča učinilo mi se daleko gnusnijim djelom. Spustio sam se s drveta duboko zgađen nad samim sobom. Pošao sam prema kući i putem se kažnjavao udarcima šake po glavi. Budalo, budalo, govorio sam, ti si najobičnija budala. Čudovištima je svejedno hoće li proždrijeti sveca ili zlikovca, ona žele meso. Sada si na otoku svih mogućih gadosti. Nisu ovdje preživjeli ni bližnji ni filozofi, ni pjesnici ni velikodušni, ovdje je preživio samo Batis Caffo. Slijedio sam puteljak što je vodio do kuće i zaustavio se na zdencu. Otkad sam se iskrcao na otok, pio sam samo džin. Zagrabio sam vode Batisovom kantom koja je još bila tamo. Prije nego što sam počeo piti zagledao sam se u svoj odraz u vodi. Jedva sam povjerovao da sam to ja. Četiri dana nespavanja i borbe unakazila su me. Brada mi je napola narasla, bio sam blijed i ispijen poput mrtvaca. Osobito su mi oči djelovale kao da pripadaju neizlječivom luđaku. Oko poplavljenih zjenica razlila se žarkocrvena krv. Tamnoljubičasti krugovi zasjeli su na vjeđe i podočnjake, a hladnoća i strah raskrvavili su mi usne. Kroz zavoj na rani na vratu, debeo poput šala, curio je gnoj, a krvave su kraste djelovale neljudski. Tijelo se više nije moglo prisjetiti umijeća zacjeljivanja rana. Nokti su mi bili izgrizeni, a kosa kao da mi je bila zalivena katranom. Uhvatio sam pramen kose iznad uha i začudio se kada sam shvatio da mi je kosa potpuno posivjela. Zaronio sam glavu u kantu s vodom i stao je trljati mahnito poput bezglave muhe. Nisam prestajao. Prljavština biblijskih razmjera skrivala je moje pravo tijelo. Odložio s am pušku, metke i noževe na stranu, svukao sa sebe kaput, vuneni pulover, košulje, čizme, čarape i hlače, svukao sam sve sa sebe, kao da je neka epidemija zarazila svaki komad odjeće na meni, pa sam se popeo na zid s kojeg je curila voda. Gore je sinoćnja kiša napravila neku vrstu bazena. Voda mi je bila samo do koljena. Legao sam u vodu. Njezina hladnoća blaženo je prodrla u mene. Uživao sam jer mi je hladnoća razbudila osjetila, razbistrila glavu i osnažila me. Razmišljao sam o Batisu, naravno. Izvor je mogao postati dobrom zamkom. Prije ili poslije doći će po vodu. Prilika za zasjedu. Nenaoružana i neoprezna zarobio bih ga svojom puškom a ne bih ga morao ubiti. Zarobio bih ga, postao bi moj talac. Lancima bih ga zavezao [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

negdje u svjetioniku. A kada bi se na obzoru pojavio prvi brod, palio bih i gasio svjetlo u svjetioniku Morseovim znakovima. Batis bi završio na sudu zbog kaznenog djela ili bi ga doživotno strpali u ludnicu. Ali to je bilo manje važno. Oblaci su propuštali tanke i snažne stupove svjetlosti. Nebo mi je posvetilo svjetlosnu operu. Rubov i bazena bili su prekriveni mahovinom, mekanom i nježnom na dodir. Ali nije mi se žurilo izići iz vode. Plutao sam i promatrao nebo, od iskrcavanja na otok to su bili prvi trenuci koje sam posvetio samome sebi.

Tada sam čuo korake kako mi prilaze. Nisam želio da me otkriju pa sam sav osim glave uronio u vodu. U tom ga položaju nisam mogao vidjeti, ali nije bilo sumnje da je Batis odabrao upravo taj tren da pode po vodu. Kante koje je nosio bile su nove, odavalo ga je njihovo zveckanje. Prokleo sam svoju sudbinu. Što sam mogao učiniti? Bilo je pitanje trenutka kada će otkriti moju odjeću i, još gore, moju pušku. Nisam znao kako će reagirati. Možda će zagrabiti vodu i ostaviti me na miru. Ali luđaci imaju vrlo razvijenu moć percepcije, on sam smatrao je da je u stanju nanjušiti što smjeram. A ja sam bio nenaoružan. Razmišljao sam strelovito. Doista nisam imao izbora. Kada bi Batis nekim čudom pošao natrag ne primijetivši moju odjeću, danima se ne bi vraćao po vodu. Za to bi vrijeme čudovišta imala bezbroj prilika da me likvidiraju. Naćulio sam uši. Upravo je pred cijevi, čujem ga kako mijenja punu kantu za praznu, zastaje na tren. Upravo je ugledao razbacanu odjeću i shvatio da nije sam. Skačem poput pantere, tijela nam se valjaju po zemlji. Ispod mene je, nogama ga čvrsto držim. Podižem snažno šaku, ali ipak ga ne udaram. Pa to nije Batis, to je čudovište! Ponovno sam skočio, ali ovoga puta što sam dalje mogao od njega. Ali osim straha svladala me i sumnja... ta su čudovišta bila strojevi za ubijanje. A ja sam svladao nešto nježno i krhko. Kante su se još koturale po zemlji, udarale jedna o drugu i zveckale metalnim zvukom. Promatrao sam čudovište oprezno i iz daljine, poput mačke koju znatiželja sprečava da utekne. Nije se micao s mjesta kamo je pao. Cvilio je bolno poput ranjene ptičice. Osjetio sam miris ribe. Dopuzao sam do njega i, da ga bolje vidim, sklonio mu ruke s lica, tako se očito pokušao zaštititi. Bilo je to čudovište, bez imalo sumnje. Ali crte lica bile su mu čudesno blage. Lice o blo, a glava bez k ose. Obrve su bile posebno oblikovane crte, kao da su ih izradili sumerski kaligrafi. Oči plave boje, Gospode, kakvih li očiju, kakva li plavetnila! Plave poput afričkog neba, ne, još jasnije, još čišće, još intenzivnije i blještavije. Nos tanak, oštar, neupadljiv, a vrh srednje kosti nešto niži od nosnica. Uši neusporedivo manje od naših i oblikovane poput ribljega repa; svako se sastojalo od četiri malena kralješka. Jagodične kosti malo naglašene, rep vrlo dugačak, a cijelo mu je tijelo bilo prekriveno bijelosivom kožom sa zelenkastim nijansama. Dodirnuo sam ga vrhovima prstiju, još u strahu i nepovjerljiv. Smrdio je na strvinu, a na dodir je bio hladan poput zmije. Zgrabio sam ga za ruku. Nije bila kao u ostalih čudovišta. Kožica među prstima bila mu je kraća, gotovo da nije sezala do prvog zgloba. Panično je zakričao. Od šoka sam ga nemilosrdno iz - mlatio, ne želim razmišljati zašto sam to učinio. Kričao je i stenjao. Bio je odjeven u običan pulover, ali bio mu je predugačak pa ga je nosio kao suknju. Sčepao sam ga za lijevi nožni zglob. Podigao sam ga kao da je novorođenče i pogledao ga bolje. Bila je to ženka. Spolovilo joj nije bilo obraslo nikakvim stidnim dlakama. Očajno se ritala. Tada sam zgrabio Remingtonku i opalio je kundakom dok je jedan moj osobito okrutan udarac po preponama nije toliko zabolio da se zgrčila poput crva. Rukama je pokrila lice i jecala s obrazima zabijenima u zemlju. Pulover i kante govorili su mi da je Bads održavao neki odnos s tom zvijeri. Odakle ju je doveo i koliko mu je bila važna? Nisam to mogao dokučiti. Ostajala je tek činjenica da ju je poučio nekim vještinama, kao sveti Bernard svoje pse. Nosila je kante, na primjer. Nije se potrudio ni dati joj pristojnu odjeću. Taj pulover ne bi poželjeli ni turski prosjaci. Kombinacija tog ružnog pulovera punog rupa i tog tijela rođenog pod okriljem oceana bila je nepodnošljiva i grotesknija čak i od onih smiješnih pasa na koje su engleska gospoda navlačila prvoklasnu vunenu odjeću. Ali ako se Batis toliko potrudio, značilo je to da ju je na neki način volio. Shvatio sam da ću se najprije riješiti sumnji ako je povedem sa sobom kao taokinju. Ako Caffo bude imalo zainteresiran, doći će po nju. Povukao sam je za lakte i privukao sebi. Na glavu sam joj nabio jednu od onih njezinih kanti i tako je oslijepio. Tresla se. Kante su bile vezane [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

konopcem kojim sam joj kasnije vezao ruke. Ali nisam prikrio znakove borbe na njoj, neka ih Batis vidi i dođe po mene. Jednom sam je udario kundakom pa smo pošli prema kući. Posjeo sam je na stolac. Nako n što sam joj s glave skinuo onu kantu, dugo sam sjedio pred njom. Kutovi usana bili su joj plavi od krvi. Srce joj je tuklo brzo kao u kunića, a disala je samo gornjom stranom pluća. Pogled joj je bio izgubljen pa sam joj pred očima zamahao prstom kao da je želim hipnotizirati. Pogledom ga je polako slijedila. Pomokrila se po stolcu. Pogledao sam kroz prozor i promatrao šumski puteljak. Batis ne dolazi. Živčan sam. Ona naglo pada na pod. Ovaj put nije ni zacviljela. Povlači se u kut, sklupča se i pokriva glavu rukama vezanim konopcem. Prošlo je podne. Sunčana svjetlost polako nestaje. Od Batisa ni traga. Ja, naravno, nisam uopće namjeravao zadržati tu ženku uza se. Ako u normalnim okolnostima čudovišta ulijevaju strah u kosti, što li su sve u stanju učiniti pokušamo li ih pokoriti? Koža joj je bila nježna poput dupinove i razvučena kao violinske žice. Djelovala je mlado i plodno. A što se razmnožavanja tiče, očito je da priroda poznaje velik broj mješanaca. Možda je sa svojim rođacima komunicirala ljudima ne poznatim kemijskim mehanizmima. Bio sam spreman smjesta je likvidirati. Ali kad je Sunce počelo zalaziti, prozor mi je razbio pucanj iz kremenjače. "Gade jedan!" urlao je njegov skriveni glas. "Zašto mi objavljujete rat? Zar vam nisu dovoljne one žabetine?" "A vi, Caffo?" izderao sam se u prazno. "Doista hoćete na mene potrošiti ono malo metaka što vam je preostalo?" "Lopove! Sie beschissenes Arschloch!" Još jedan pucanj. Metak se zabio u kut okvira prozora i prosuo po meni kišu iverja. Privukao sam zvijer prozoru. "Pucajte sada, Caffo! Možda ćete pogoditi!" "Pustite je!" Sa svakim sam joj njegovim odgovorom iskretao ruku. Zvijer je ječala od bolova. Tada je odnekuda iz šume do mene dopro jedan njegov ogorčen krik. Upravo sam to čekao. Nasmijao sam se: "Sto je, Caffo? Ne sviđa vam se? Slušajte onda ovo!" Čizmom sam joj nagazio bosu nogu, a šumom su se razlijegali njezini bolni jauci. "Stanite! Nemojte je ubiti! Što želite? Što želite?" "Želim razgovarati. U četiri oka!" "Izađite i porazgovarat ćemo o čemu god želite!" Nije razmislio što će mi odgovoriti pa se zaletio i dao mi neiskren odgovor. "Jeste poludjeli? Ili mislite da sam glup? Vi ćete izaći. Odmah!" Nije odgovorio. Najviše me brinulo da se Batis naprosto ne povuče. Zašto bi uopće bio toliko upo ran? Nisam to mogao shvatiti. Mnogi bi irski seljaci ubili svog susjeda zbog jedne krave. Ali nitko ne bi stavljao glavu u torbu zbog tamo neke vučice. U mojim je rukama bilo nešto čemu nikako nisam mogao odrediti pravu vrijednost. Učinilo mi se da se miču neke g rane. "Caffo, smjesta izađite", povikao sam. Rekao sam to i odvukao zvijer od prozora. Ugledao sam ga kako izlazi s dvocijevkom obasjanom blještavo- žutim svjedom. Batisovi su meci bili prave eksplozivne naprave. Promašio je za pedalj. Gornji se okvir prozora rasprsnuo i otpao. Jedan mi se iver zabio iznad oka. Bila je to sitna i beznačajna rana, ali pobudila je u meni vulkanski bijes. Bacio sam zvijer na pod i gazio je čizmom kao da je tepih. Tako su mi ruke bile slobodne za držanje puške i pucanje po grmlju. Oslonio sam pušku o rame i pucao svuda oko sebe. Mogao se bilo gdje skrivati, ali na taj sam ga način barem natjerao da se zavuče u grmlje. Potom sam mu rekao nešto na što mi nije odgovorio. Što je smišljao? Juriš na kuću? Namjeravao nas je opkoliti. Luđački sam disao i stenjao i nije mi ništa drugo preostajalo nego da skačem od jednog do drugog prozora. Kada bi Batis dospio do vanjskih zidova, više ne bih bio na sigurnom. Ugledao sam ga kroz stražnji prozor. Obilazio je kuću po [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

plaži i očito namjeravao napasti me s leda. Pucao sam po njemu, ali obalni nasip bio mu je vrlo dobra zaštita. "Ubit ću vas!" hulio je u sagnutom položaju. "Sveti Kristofor će mi biti svjedok, ubit ću vas!" Njegov taktički položaj nije opravdavao njegove riječi. Batisu je, naime, bio zapriječen prolaz. Nisam ga mogao vidjeti dok je ležao na pijesku. Ali znao sam da će prije ili poslije morati pobjeći s plaže, a u tom će trenutku postati savršenom metom. Ako ne bude bježao s plaže, bit će to gore za njega jer će kada padne noć čudovišta sigurno biti presretna što ga vide tako ispružena na pla "Morat ćete se predati!" doviknuo sam mu. "Predajte se ili ću ubiti i vas i nju!" Ali tada je Batis odlučio staviti glavu u torbu i mnogo ranije nego što sam očekivao potrčao je preko pijeska po lijevoj strani prema kući. Trčao je sagnut, vičući neobično ženskim glasom. Imao sam vremena ispaliti tek dva metka, ali izgubila su se u moru i nekom grmu. Puščana paljba je prestala. Je li se vratio u svjetionik? Možda je želio da upravo to pomislim. Ja ipak takvu čovjeku nikada ne bih pripisao vrlinu kao što je strpljivost. Svojoj sam taokinji zavezao konopac oko vrata, a drugi kraj konopca za nogu kreveta. Tada sam otvorio vrata i jednim je udarcem noge izbacio van. Bio sam uvjeren da će Badsa zaboljeti kada je takvu vidi i nadao se da će se prenagliti. Zvijer je prvo oklijevala, a potom pretrčala nekoliko metara uvjerena da je slobodna, sve dok se konopac nije zategnuo i dok je trzaj njezina tijela nije oborio na pod. Glupača. Sljedećih nekoliko minuta nije bilo nikakve reakcije. Ja sam vrebao kroz prozor, promatrao sam tu zavezanu pomahnitalu zvijer na zemlji. Povremeno bi se trzala kao kada se zavezano pseto želi vratiti svome gospodaru. Posustajala je, na trenutke se odmarala i ponovno pokušavala. Tada je sasvim iznenada jedan savršeno ispaljen metak presjekao konopac. Kakve li preciznosti! Ovo što slijedi može se objasniti jedino obostranim ludilom: umjesto da pucamo jedan na drugoga, obojica smo očajnički potrčala prema mojoj taokinji. Ja sam istrčao iz kuće, a on iz neke rupe u šumi. Ali Batis je bio dalje pa sam ja jednom rukom zgrabio nepomičnu zvjerku za vrat dok sam u drugoj ruci čvrsto d ržao pušku. No ruka mi je bila preslaba da se puškom koristim kao da je pištolj, nisam ga uspio pogoditi. C affo se kretao cijelim tijelom, bio je poput ljudskog metka što s harpunom na leđima fijuče poput vjetra. Ipak, nije pucao u mene zbog straha da ne rani onu koju je pošao spasiti. "Predajte se!" zaprijetio sam mu. "Mrtvi ste!" Pljunuo me i spretno potrčao prema šumi. U tom sam trenu naučio staro pravilo: nije lako ubiti čovjeka koji zna bježati. Bez metaka u pušci i razočaran svojim ciljanjem razroka vojnika, kundakom sam udario svoju taokinju i vratio se u zaklon. ***

Spuštala se večer koja je nalikovala na neku mračnu mrežu. Promatrao sam šumu u kojoj se skrivao bjegunac koji je nalikovao na mene i hodao s puškom u ruci, razmišljao da se nalazim na otoku kojim haraju čudovišta, da je neka morska zvijer pored mene i sve mi je to izgledalo nestvarno. A do prije nepuna četiri dana razgovarao sam o irskoj političkoj stvarnosti s kapetanom trgovačkog broda. Rekao sam samome sebi: ništa od toga nije stvarno, ali istodobno i: da, naravno da je stvarno. I dok sam tako s Mjesecom raspravljao jesam li uračunljiv, iznenadio me pucanj niotkuda. Nalazili smo se između dvije vatre, a dok sam ja razmišljao o čudovištima umjesto o Caffou, snažan mi je glas doviknuo: "Kako mogu biti siguran da me nećete upucati?" "Jer da sam htio, već sam vas mogao ubiti, a nisam!" smjesta sam mu odgovorio. "Volite se sunčati, Caffo? Volite ujutro polugol izlaziti na balkon? Držao sam vas na nišanu. Da sam samo pritisnuo okidač, odletjela bi vam glava", pa sam mu zapovjedio odlučno kao narednik. "Izlazite već jednom, prokleti bili! Pokažite se!" Kratko je oklijevao, a onda napokon izišao iz šume. "Dobacite mi svoju pušku", naredio sam mu, "i kleknite."

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Nije mu bilo drago, ali poslušao me. Na koljenima, ali i dalje bez emocija, raširio je ruke kao da želi kazati: evo me, tu sam. "Sada izađite i vi!" tražio je to od mene s rukama na zatiljku. "S njom, s njom!" Stavio sam je ispred sebe da mi služi kao štit. Kad smo mu se približili, rukom sam je odgurnuo prema njemu. Držao sam ih na nišanu. Caffo ju je pregledavao kao što veterinar pregledava bolesnu kozu. "Jeste vidjeli?" tužio se. "Puna je modrica." "A što ste očekivali? Krv joj je plava", rekao sam okrutno i ironično. Batis se osvrnuo oko sebe, pogledao na obje strane, a na kraju i mene: "Dobro, uskoro će noć. Što hoćete?" "Znate što hoću." Sjeo je na zemlju i položio pušku na koljena. Odjednom su nam odnosi postali mirnodopski, ako se to tako može nazvati. Do maloprije smo jedan drugome željeli prerezati vrat, a sada smo razmjenjivali mišljenja. Bili smo poput dvojice starih Feničana koji su svu svoju energiju potrošili na teatralno prepucavanje. Taj je otok vrlo čudno mjesto. "Trebao bih vas na mjestu ubiti, ali ipak neću", počeo sam u pomirbenom tonu. "Zapravo me ne zanima ništa osim onoga što se dogada na ovom vražjem otoku. Iz meni nepoznatih razloga ne želite ga napustiti. Imali ste za to priliku kada sam se iskrcao, ali ništa niste rekli. No dobro, ostanite ako hoćete. Ali ja želim otići odavde živ i zdrav." Uperio sam prst prema svjetioniku: "Namjeravam ući u njega, s vama ili bez vas. Ući i preživjeti. Uskoro će proći neki brod. Javit ćemo mu se svjetlosnim Morseovim znakovima i otputovat ću na neko sigurnije mjesto. I to je sve. Naravno da ćete moći zadržati sve moje zalihe. I puške također. Imam dvije Remingtonke i tisuće metaka. Sigur an sam da će vam dobro doći." Batis je napola razvlačio usta u nerazumljiv osmijeh, vidio sam mu pokvarene zube. Izvukao je željeznu čuturicu i srknuo gutljaj. Mene nije ponudio: "Ne razumijete. Ovaj otok je izvan svih trgovačkih putova. Nikakav tu brod neće proći sve dok atmosferskom mjeritelju ne stigne zamjena. Još godinu dana." "Zašto mi lažete?" napao sam ga. "Tu je svjetionik! Pa svjetionici se postavljaju na trgovačke putove." Odmahnuo je glavom. Govorio je s cigaretom u ustima koju je kasnije bacio: "Cuo sam da brodovi ovuda već godinama ne prolaze. Željeli su pretvoriti ovaj otok u zatvor za burske vode. Tako nešto, ne znam točno. Ali nautičke karte ovog dijela svijeta vrlo su stare i krivo s u izračunali veličinu otoka. Ne bi ovdje stala ni zatvorska straža. Mislili su da je veći od ovoga", pa je rukom pokazao na sve oko sebe. "Radove je naručila neka privatna tvrtka, ali kad su na o tok došli geodeti, shvatili su da je projekt neostvariv pa su odlučili brže -bolje opravdati proračun prije nego im ga neki general ukine. Svjetionik je bio u planu zatvora pa su odlučili izgraditi ga kako ih kasnije nitko ne bi optužio da su pronevjerili vojni proračun. Najobičnija papirologija. Sagradili su svjetionik i otišli", podrugljivo se nasmijao. "Zašto su uopće gradili taj usrani svjetionik? Neće ovamo doći nijedan građevinski inspektor. Osobito otkad su Englezi prepustili vlasništvo nad otokom međunarodnoj zajednici. A što to zapravo znači? Pa da je prije bio u vlasništvu vojske, a sada više ne pripada nikome." Ponovno sam sjeo. Nisam razumio apsolutno ništa. "Ma ne vjerujem! Ako je to tako, što onda vi radite ovdje? Brinete se o svjetioniku koji ne služi nijednom pomorskom pravcu?" Raspoloženje mu se mijenjalo samo od sebe: što se tiče te njegove zvijeri, pribojavao se onog najgoreg pa mu je činjenica da ju je ponovno zadobio djelovala poput melema na ranu. Nasmijao se i ovog mi puta pružio čuturicu. Neki hladan i kiseo liker. Ali taj mi je njegov čin bio vredniji od bilo kojeg pića. "Nisam trebao ići u svjetionik. Ja sam atmosferski mjeritelj. Istini za volju, ja nikada nisam stekao nikakvo zvanje, ali tvrtka koja šalje osobe na ovaj otok nije me tražila nikakvu diplomu", zastao je na trenutak. "Tu priču o otoku mi je ispričao neki mornar na brodu kojim sam došao na otok, neki južnoafrički mornar koji je bio čuo tu priču." Zatražio je od mene čuturicu, povukao gutijaj i dodao: [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

"Hallo, Kollege. Zašto ste došli? Pobjednici se nikada ne sidre u ovim krajevima. Nikada. A ni pošteni i časni ljudi. A vi? Je li vas žena ostavila zbog nekog željezničkog inženjera? Ili niste imali hrabrosti priključiti se Legiji stranaca? Jeste opljačkali banku u kojoj ste radili? Ili ste možda prokockali sav novac u kasinu? Šutite, potpuno je svejedno. Dobro došli u pakao gubitnika, dobro došli u raj izgubljenih", pa je promijenio temu i ton i upitao me: "A gdje je druga Remingtonka?" Više nisam imao snage. Batisova je zvijer buljila u zemlju ravnodušno poput krave i prstima čeprkala po blatu. Progutala je crva, nije ga sažvakala. Batis je ušao u kuću. Kleknuo je pred sanduk s mecima izgledajući kao gusar koji se veseli svom blagu. Bio je sretan što vidi drugu Remingtonku i sve ono streljivo. Dobra roba, dobra roba, govorio je istodobno držeći pušku za kundak i prstima prolazeći kroz metke kao lihvar kroz zlatnike. "Pomozite mi!" odjednom je rekao. "Pada noć. Znate što to znači, zar ne?" Batis je uprtio na leda svoju pušku i tu drugu Remingtonku. Obojica smo uhvatila sanduk sa streljivom za ručke. Da, spuštala se noć. Gurnuo je zvjerku pa smo sve troje brzo krenuli na put. Požuri, požuri, poticao me dok smo prolazili šumom, prema svjetioniku, idemo u svjetionik! I nešto slično na njemačkome: zum Leu- chtturm, zum Leuchtturm! Ali bilo je teško uskladiti naše četiri noge. U jednom sam se trenu spotaknuo o korijen i sve mi se streljivo rasulo po zemlji. Što vam je, pobogu, korio me dok je šakama skupljao metke, jeste pijani? U sanduku su se meci pomiješali s mahovinom i blatom, mi smo potrčali još brže, noć je padala. Gospode, Gospode, mumljao je Batis sebi u bradu i onaj svoj zum Leuchtturm, zum Leuchtturm! Nalazili smo se na samo dvadeset metara od svjetionika i uz velike se napore počeli penjati po granitnoj stijeni pred vratima. Odjednom mi vikne: pucajte, pucajte! Nisam znao o čemu govori. Budalo, gledajte iza svjetionika! Tada sam ugledao nečije nejasne obrise, jedan je skakao nalijevo, dvoje nadesno, pa još troje, četvero. .. Pucao sam nasumce, a čudovišta su istoga trena pobjegla jer im je bilo poznato što sve može učiniti vatreno oružje. Batis je preuzeo sanduk sa streljivom i viknuo mi da odgurnem vrata, bila su otvorena. Trenutak nakon što smo zatvorili čelična vrata i na njih navukli zasun, čudovišta su stala bjesomučno lupati po njima. Caffo se bacio na streljivo, ali ja sam stao između njega i sanduka s mecima. "Sto vam je sad?" pobunio se. "Napadaju svjetionik, meci mi trebaju!" "Pogledajte me u oči." "Zašto?" "Pogledajte me u oči." "Sto mi pokušavate reći?" "Da me pogledate u oči!" Pogledao me u oči. Tada sam zgrabio njegovu pušku za cijev i uperio mu je u prsa. "Hoćete me ubiti? Ubijte me. Gadi mi se i pomisliti da ću umrijeti dok spavam. Ako to zaista želite, ubijte me odmah. Bit će to ubojstvo, ali barem ću vas poštedjeti izdaje koja uvijek ide uz ubojstvo." Disao je bijesno kao čovjek koji ne nalazi pravih riječi da drugome vrati uvredu. Tada mi je brzim pokretom zgrabio pušku iz ruku i zabio mi je u sljepoočnicu. Cijev je bila hladna. "Vi ste jedan od onih što žele živjeti zauvijek. Nisu li vam vaši dobri roditelji čitali riječi Kristove? Nisu li vam rekli da nam je mnogo puta mrijeti?" Sklonio je pušku i oborio pogled: "Svi mi moramo jednoga dana umrijeti. Danas, sutra, kada nam to zapovijedi Božja providnost. Ovdje obojica imamo svoju pušku. Ako želite, ubijte se." Nisam očekivao da će mu se inače kameno lice razvući u osmijeh. Uza sve to izvanredno stanje uzbune, ipak si je priuštio trenutak predaha i tišine. Dok su do nas izvana dopirali zvukovi zavijanja i urlikanja, on me cijenio, ni sam ne znam po kojem kriteriju. Na kraju je rekao: "Htjeli ste se sakriti u svjetionik i tu ste. Hoćete da vam čestitam? Ništa vi ne razumijete. Vi ste jedan od onih koji smatraju da su slobodniji kada se približe rešetkama zatvorske ćelije", pa je rukom zatražio metke: "A sada meci. Dolaze žabetine." [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Povukao sam se u stranu i dao mu što je tražio. Batis je metnuo na leda svoju pušku, moju Remingtonku i sanduk sa streljivom pa se popeo stubama brzo kao munja. Ugledao sam par praznih vreća, koje su mi poslužile umjesto madraca. Čudovišta su zavijala. Batis je pucao s nekog povišenog mjesta dok je moja jedina misao bila spavaj, sada spavaj. Spavaj. Spavaj. Spavaj. Kad sam se probudio, svuda oko mene vladala je neka čudesna tišina. Tijekom te noći vratile su mi se životne funkcije kao što se Lazaru u tijelo vratila tuđom voljom zarobljena mu duša. Vani su valovi lagano zapljuskivali obližnje stijene, a morski su mi zvukovi bili poput melema. Ispružio sam se i promatrao unutrašnjost svjetionika, koja mi se u isti mah učinila i grubom i ugodnom. Kroz puškarni ce koje su slijedile zavojite stube probijale su se sunčane zrake. U meni najbližoj zraci promatrao sam zrnce prašine, potpuno bestežinsko, vrlo sporo, skladno i melankolično do apsurda. Usta su mi bila suha. Ustao sam i dohvatio neku bocu. Vidio sam da je ocat, ali bilo mi je svejedno. Popio bih ga da je i uskipjeli katran. Ustao sam i osjetio bol, stotine igala probijale su mi ruke i noge, a krv kao da mi godinama nije kolala žilama. Još iz sjedećeg položaja vidio sam znatnu razliku oko sebe. Donji dio svjetionika služio je umjesto spremišta, ali sada mi se učinio punim, krcat sanducima, vrećama i koferima. Zagledao sam se i shvatio da su moji. Batis je u tom trenu ušao u svjetionik. "Kako ste sve to uspjeli prenijeti za jedno prijepodne?" upitao sam ga s tjeskobom u glasu. "Spavate već pedeset sati", odgovorio mi je i istodobno spustio vreću brašna. Pogledao sam si ruke, što je bilo vrlo glupo: "Gladan sam."

"Znam." Iako mi ništa nije pokazao prstom, popeo sam se stubama iza njega. Nije se ni zaustavio ni okrenuo, samo je rekao: "Niste ih čuli? Zar nimalo? Sinoć su me zamalo gadno nasamarili. U zadnje su vrijeme nemirniji nego inače. Gadovi, gadovi", tiho je dodao. Podigao je stropna vrata pa smo ušli u stan. Pošao sam za njim, a on mi je kimnuvši pokazao gdje su stol i stolac. Poslušao sam ga i sjeo. On je gledao kroz balkon i punio lulu. Ja sam pak s laktima na stolu trljao lice. Netko je preda me stavio tanjur. Ruke što su ga stavile bile su ruke jednoga od njih, tankih prstiju spojenih kožicama. Refleksno sam odskočio od stola s tihim krikom u grlu. Srce mi je lupalo kao bubanj. Vratio sam se na otok. "Nema potrebe da vičete", rekao je Batis. "To je obična juha od graška." Caffo je zapucketao ustima kao kad seljak zaustavlja magarca. Zvijer je nestala kroz podna vrata, tiho kao duh. Nismo razmijenili ni riječ sve dok nisam pojeo juhu. "Hvala za juhu." "To je vaša juha." "Onda hvala što ste mi je ponudili." "Ona vam ju je donijela." Nije bila vezana ni konopcima ni lancima. Pitao sam ga: "Ne bježi iz svjetionika?" "Bježi li pas s imanja?" Obojica smo ušutjela ne uspjevši svladati neprijateljske osjećaje: "Kakve još vještine ima osim što nosi tanjure i kante? Jeste je naučili latinski?" Ošinuo me pogledom. Nije se želio svađati, ali bio je spreman braniti je. "Ne", odgovorio je. "Ni latinski ni grčki. Samo sam je to naučio." Zatim je podigao kundak Remingtonke. "Vrednija mi je i od latinskog i od grčkog zajedno." "To mi je jasno", rekao sam i počešao se po glavi. Nisam mogao razgovarati od strahovite glavobolje. "Ali ako zaista želite da vam odgovorim, onda u redu, ima ona i drugih vještina koje je čine vrlo dragocjenom. Kada nam se približe one žabetine, zapjeva." "Pjeva?"

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

"Da, pjeva. Kao slavuj", oteo mu se smiješak, dubok, mračan, spor. Tada je dodao: "Pretpostavljam da svom vlasniku donosi sreću. Nema u ovim krajevima boljeg kućnog ljubimca od nje." Više nismo ništa rekli. Sjedio sam na stolcu i šutio. Um mi je vrlo sporo radio. Bilo mi je teško spojiti slike s riječima što su ih opisivale. Bio sam začuđen i zbunjen kao čovjek koji je preživio snježnu lavinu, promatrao sam sobu, krevet, balkon, Batisa koji se nije micao, puškarnicu, i više mi ništa nije bilo jasno.

"Možda bih vam ipak trebao ponešto objasniti", rekao je Batis ravnodušno prihvativši moje stanj e. "Dođite." Popeli smo se stubama koje su iz sobe vodile na kat. Tamo su se pod samom kupolom nalazili strojevi svjetionika, pogon što je nalikovao na mehanizam kakva precizna sata s masivnim dijelovima metalurške industrije. U središtu prostorije nalazio se generator koji je napajao lanterne svjetionika. Generator i lanterne bili su spojeni metalnom osovinom. Ta je pokretna naprava mirovala ispred neke vrste minijaturnoga željezničkog vlaka koji je s vanjske strane kružio oko sobe. Bads je uhvatio tri poluge, pokrenuo stroj i nadvladao statičku inerciju slonovskom rikom. "Kao što vidite, upravo sam odredio kut lanternama kako bi dosegle sve kutove svjetionika. Tako ih mogu otkriti kada mi prilaze. Svakim krugom lanterne mijenjaju kut pa naizmjenično osvjedjavaju podnožje svjetionika i prostor daleko od njega. Pokrivam cijelu šumu. Ako je potrebno, lanterne mogu obasjati i kuću atmosferskog mjeritelja na drugom kraju otoka." "To znam." Ni sam nisam znao zvuče li moje riječi kao optužba ili najobičnija konstatacija, ali Batis nije primijetio nijedno od ta dva značenja. "Mogu ograničiti lanterne da neprekidno obasjavaju ulaz u svjetionik, tu ispod nas. Ali zašto bih to učinio? Na taj bi način umakli lanternama. A ovakvim neprekidnim kretanjem prisiljavam ih da se kreću i izbjegavaju snop. A kao sve divlje životinje, ni one ne podnose svjetlost, bila ona nebeske ili ljudske prirode." Nalazili smo se na najvišoj točki na otoku odakle nam se pružao prekrasan pogled. Zemlja se prostirala u obliku čarape. Krov kuće pokriven crijepom od škriljevca nazirao se na kraju otoka, na samoj peti čarape. Obje su strane otoka okruživale hridi različitih veličina i poput madeža ukrašavale ocean. Na sjevernoj strani otoka, na oko sto ili sto i pedeset metara od obale nalazila se hrid ponešto viša od ostalih. Pogledao sam malo bolje i shvatio da je to pramac malena potonula broda što viri iz mora. "Portugalci", rekao mi je Batis prije nego sam ga išta pitao. "Nema dugo da su potonuli. Dolazili su iz svoje kolonije u Mozambiku i išli prema nekoj luci na jugu Čilea. Prenosili su neki ilegalni teret pa su pošli morskim pravcem koji je izvan svih trgovačkih pravaca. Brod je bio male tonaže, došlo je do problema i odlučili su usidriti se na otoku Bouvet. Ali naletjeli su na hridi", završio je ravnodušno kao da se prisjeća neke zgode iz djetinjstva. "Pretpostavljam da ste im vi svojom uobičajenom gostoljubivošću i predanošću istoga trena priskočili u pomoć i ponudili im zaklon i hranu", primijetio sam otrovno. "Nisam imao prilike da im pomognem", pomalo se branio. "Nasukali su se tijekom noći, a tada su hridi najopasnije. Svi članovi posade naslagali su se na onu stijenu pored pramca, vidite je? Da, tamo, na tu malu stijenu. Naravno da su ih proždrli prije zore." "A kako onda znate pojedinosti o narodnosti, smjeru i cilju tih Portugalaca?" "Do jutra je ipak preživio jedan od njih. Ne znam kako mu je to pošlo za rukom, ali uspio se sakriti u jednu od kabina na pramcu, stisnuo se u sićušnom dijelu koji viri iz vode. V idio sam mu lice kroz brodsko okno. Dovikivao sam se s njim s obale. U početku se ništa nismo razumjeli, staklo je bilo vrlo debelo, uspio sam mu vidjeti samo usne kako se miču. Potom je izašao iz kabine i popeo se na palubu pa smo uspjeli razgovarati nekoliko trenutaka. Jadan čovjek je poludio, potpuno je poludio. Na kraju ga je obuzeo neki napadaj pa je pucao u mene iz revolvera." Bads se grubo nasmijao: "Zamijenio me za jedno od čudovišta. Ali jako je loše pucao. Poslije toga se vratio u kabinu i u njoj dočekao noć. Sjećam mu se lica uokvirenog u brodsko okno. Jadna budala. Da mu je ostalo i zrno razuma, sačuvao bi zadnji metak za sebe."

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Batisu bih mogao mnogo toga zamjeriti, ali najgore od svega nisu bile činjenice o kojima je govorio nego ton kojim ih je opisivao. Govorio je o sudbini tih nesretnih Portugalaca zastrašujuće hladno. Nije im pridavao nimalo važnosti, a osobito je bio bezosjećajan. Vratili smo se u stan. Stao mi je objašnjavati pripreme i obrambene taktike utvrde. Svoje je snage uglavnom usredotočio na balkon. Srednjovjekovne puškarnice bile su promatračnice i mjesta za pucanje i pomoću njih je pokrivao svih tristo šezdeset stupnjeva oko svjetionika. Nije ga zabrinjavalo da će se ući kroz puškarnice budući da se te žabetine nikada ne bi mogle provući kroz toliko uske otvore, a kamen je bio prečvrst da ga razbiju. Kad bi na nekom mjestu i mogli provaliti u svjetionik, bio bi to balkon. To je davalo smisao onim šiljastim kolcima i ostalim utvrdama oko svjetioničkih zidova. Jedan jedini imalo vješt strijelac mogao je odbiti svaki njihov napad, koliko god silan i masivan bio. "Ali ako stojite balkonu, zar niste upravo tada u opasnosti?" upitao sam ga. "Zašto naprosto ne zabrtvite prozore tim željeznim griljama koje ste im dodali?" "Dugoročno bi to bilo beskorisno", rekao je, "te su zvijeri nadljudski snažne. S vremenom bi željezne grilje oslabjele, a na otoku nema rezervnih dijelova. Da se zatvorim u svjetionik, postao bih žrtvom vlastite obrambene tehnike. Čak i da probušim puškarnicu, ne bih imao dovoljno dobar kut za pucanje. Ne, mogu se obraniti jedino ako ih držim podalje uz pomoć puške." Kad je dovršio, nije mi preostalo ništa drugo nego priznati da mu riječi imaju smisla. Potom smo se spustili u prizemlje. Na vrlo čvrsta vrata Batis je dodao tri debele drvene grede i postavio ih vodoravno. Da ih se postavi na mjesto, bilo je dovoljno kamenom ih nabiti u duboke bočne utore. S vanjske strane svjetionika Batis je razvio obrambene tehnike koje su i meni bile poznate. "Penju se kao majmuni, nevjerojatni su", teškom se mukom suzdržao od divljenja. Jedino što je mogao smisliti kako bi čuo da dolaze bila je neka vrsta paukove mreže od užadi, praznih konzervi i kamenja obloženog smjesom prokuhanog papira i pijeska, u koju je nabio čavle i komade razbijena stakla.

"Nikada prije ovoga nisam bacio zahrđali čavao ili praznu bocu", izjavio je to tonom plaćenog ubojice, "ali u zemlji ovih zvijeri službeno se geslo zove staklo, a čavao je najcjenjeniji začin." Više mi ništa nije imao reći. Poslije podne sam otišao do kuće atmosferskog mjeritelja. U usporedbi sa svjetionikom izgledala je kao neka lomljiva, neobranjiva i bijedna kutijica. Batis je već bio odnio sve osim mog madraca. Iz opreza sam poveo i onog našeg kućnog ljubimca jer nisam bio nimalo siguran da će mi na povratku svjetionička vrata biti otvorena. Ali nisam se razočarao. Takvi su Germani, velike inteligencije i uska pogleda što se pravocrtno kreće prema cilju sve dok ih nepovoljne prilike ne prisile da skrenu za devedeset stupnjeva. Što se tiče moje prisutnosti u svjetioniku, očigledno ju je prihvaćao kao nepromjenjivu činjenicu. Po povratku u svjetionik odložio sam madrac u kut u prizemlju. Tamo sam odlučio da ću spavati, uza zid najbliži moru. Za olujnih noći valovi su znali nadvisiti hridi i udarati o zidove svjetionika pa bi me od pobješnjela mora štitili tek kameni zidovi. Ali svjetionik je bio moćna utvrda i ja sam znao da me unatoč pobjesnjelim valovima on dobro štiti, što me je uljuljkalo u lažni osjećaj sigurnosti dječjih pelena, zaklona što nas štiti od najgorih strahova. Upravo sam bio razmjestio najosnovniji namještaj kada sam začuo Batisov krik. Polovicom tijela provirio je kroz otvor na vrhu stuba i rekao: "Kollege! Jeste dobro zatvorili vrata? Popnite se, uskoro će nam doći gosti." U zraku se osjećao miris rata. Batis je hodao od zida do zida, zirkao kroz puškarnice, pripremao streljivo, pregledavao metke i bengalske baklje - sve je to bilo moje, naravno. "Sto čekate? Uzmite pušku!" rekao mi je ne pogledavši me. Onaj koji mi je donedavna bio protivnik, najednom je postao moj suborac. "Jeste sigurni da će danas napadati?" "Zivi li papa u Rimu?" Smjestili smo se na malome balkonu, on na desnu, a ja na lijevu stranu, obojica na koljenima. Jedva da smo bili udaljeni metar i pol jedan od drugoga, a balkon je bio toliko uzak da prag od ograde nije bio udaljen ni tri pedlja. Iznad, sa strane, a najviše ispod balkona, deseci kolaca različitih veličina izvirivali [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

su poput jednorogova roga prijeteći u svim smjerovima. Na nekima je još bilo tragova sasušene plave krvi. Batis je čvrsto držao pušku, a pored njega, na podu, spremno je čekala Remingtonka i tri cilindra bengalskih baklja. Upalio je svjetionik. Zvukovi postrojenja do nas su stizali prigušeni, zvučali su poput  škripe satnoga klatna, glasniji kad su vagoni lanterne prolazili pored nas, a tiši kad su se udaljavali. Svjetlo je pročešljavalo podnožje granitne stijene i još malo dalje, granicu sa šumom. Ali čudovišta nisu stizala. Naleti ledena vjetra nosili su otpale grančice. Taj je vjetar promuklo šumio, potpuno nezainteresiran za osjećaje koje je pobuđivao u nama. Svaki put kada bi se lanterne udaljile, krajem bi ovladala gotovo potpuna tama. "Kako znate da će doći ovuda? More nam je iza leda, ako izađu iz mora, popet će se stražnjom stranom svjetionika", rekao sam. "More je svuda oko nas, ovo je otok. Ako su zvijeri, ne znači da ne znaju gdje su vrata. A iza vrata je meso", Batis je primijetio da sam iscrpljen i da se još nisam potpuno oporavio, a primijetio je i da sam napet pa je dodao: "Idite ako želite. Dodajte mi streljivo ili ločite rum, kako želite. Preživio sam dovoljno napada i ne trebate mi." "Ne, ne mogu", rekao sam, a nakon toga dodao: "Užasno se bojim." Zveckale su razne limenke na zidovima. To je vjetar, vjetar je to, najobičniji vjetar, smirivao me povremenim dodirima ruke. Ja sam pak osjećao potrebu za pucanjem u neki oblik života koji nije dolazio. Batis je okrenuo glavu poput kameleona i bacio jednu baklju. Crveno je svjetlo poletjelo prema gore i u luku polako padalo na zemlju. Bengalka je crvenom bojom osvijetlila veliki prostor. Ali nije ih bilo. Bacio je drugu bengalku, ovoga puta zelenu. Opet ništa. Svjetlucanje u mraku polako se gasilo i osvjetljavalo tek poneki kamen i stablo šibano i iskrivljeno vjetrom. "Mein Gott, mein Gott..." promumljao je odjednom Bads. "Dolazi ih više nego ikada." "Gdje su? Ništa ne vidim." Ali Bads nije odgovarao. Bio mi je vrlo dalek premda je klečao na balkonu pored mene. Usta su mu bila otvorena i slinava kao u duševno zaostala čovjeka i djelovao je kao da gleda u unutrašnjost svoje duše umjesto da nadgleda okolinu svjetionika. "Ništa ne vidim, Caffo! Ništa ne vidim, zašto mislite da ih je puno?" "Zato što puno pjeva", odgovorio je brzo poput st roja' V

Životinja je zapjevala neku melodiju koja me blago podsjećala na Bali, melodiju koju je nemoguće opisati jer je izmicala svim poznatim tonskim ljestvicama. Koliko je uopće ljudi čulo tu pjesmu? Koliko je ljudi od samih početaka vremena, otkad se čovjek naziva čovjekom, imalo povlasticu čuti tu glazbu? Zar samo Batis i ja? Svi oni ljudi koji su u nekom trenutku vodili svoju posljednju bitku? Bila je to zastrašujuća himna i barbarski psalam, a opet lijepa u svojoj naivnoj zloći, bila je vrlo lijepa. Sirila je čitavu lepezu naših osjećaja s preciznošću kirurškoga noža, prebirala po njima, miješala ih i triput ih gušila. Glazba je izmicala svom izvođaču, pjevale su glasnice koje joj je priroda podarila da roni u dubokim ponorima, a zvijer je sjedila prekriženih nogu, potpuno udaljena od svega oko sebe, kao i Batis, kao i čudovišta kojih nije bilo. Samo onaj koji se rada i koji umire može biti toli ko usamljen kako sam te noći u svjetioniku usamljen bio ja. "Pogledajte ih", rekao je Batis. Navalila su na otok s drugog mjesta, udaljenog od svjetionika. Navirala su iz šume, čitava krda čudovišta s obje strane puta. Nisam ih toliko dobro vidio koliko sam ih predosjećao, čuo njihove glasove, to stostruko glasnije grgljanje, zapravo dvjesto ili čak petsto puta snažnije i glasnije. Ta nam se bezoblična vojska približavala malo -pomalo. Vidio sam im sjene i sa svakim njihovim korakom sve glasnije čuo njihovo grgljanje. Gospode, kakvi stravični glasovi, vjerojatno rigaju kiselinu. Nama za leđima životinja je prestala pjevati. Na tren mi se učinilo da odustaju od svjetionika. Zastala su na samoj granici svjetla i tame. Ali onda su zajedničkim snagama naglo navalila. Čudovišta su trčala i preskakivala, glave su im bile posvuda. Navala je napredovala, a lanterne su nekima od njih neizbježno osvjetljavale lica. Luđački sam pucao u svim smjerovima. Neka su padala kao pokošena, neka su se

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

povlačila, ali bilo ih je toliko da je većina tek dolazila. Trebao nam je mitraljez. Pucao sam kao u bunilu sve dok mi Bads nije zgrabio cijev puške. Cijev je bila užarena, ali koža na Batisovoj ruci nije se bunila. "Sto to radite, dovraga? Gdje vam je pamet? Koliko će nam noći ostati ako potrošite sve streljivo s toliko veselja? Ne želim vatromet! Ne pucajte dok ja ne zapucam!" Uslijedila je škola strave i užasa. Gomila čudovišta navalila je na vrata, ali nije ih mogla provaliti niti se uspeti po zidovima. Ali bilo ih je dovoljno da improviziraju toranj od svojih tijela. Pretvorili su se u lavinu golih ruku, nogu i tijela. Bez ikakva reda kaotično su se gurali i penjali jedni na druge, a čudovišno je brdo raslo metar po metar. Bads se i dalje zastrašujuće hladnokrvno svladavao. Kada je onaj na vrhu pandžama gotovo dodirnuo kolce, Bads je kroz ogradu gurnuo svoju dvocijevku. Pucanj iz nje raznio je čudovištu mozak na sve strane, a komadi lubanje letjeli su kao šrapneli. Zvijer je pala, a s njom se urušio i toranj. "To, tako se radi", urlikao je Bads, "pazite na lijevu stranu!" Sličan toranj penjao se i s moje strane. Morao sam ih oboriti dvojicu da se toranj uruši. Padali su i zavijali poput ranjenih hijena, koturali se po zemlji dok su malene skupine odnosile leševe. "Ne pucajte na one koji bježe, čuvajte metke", upozorio me Batis. "Ako im damo puno strvine, počnu jesti jedni druge." Doista, imao je pravo. Svaki put kad bi se toranj urušio, čudovišta bi nalikovala na zgaženi mravinjak. Njih šest, sedam ili osam zgrabilo bi mrtve i odlazil o s njima. Nije ih krasila vrlina upornosti pa su se ubrzo razbježali. Vratili su se u svoj mrak i kričali poput jata divljih pataka. Kva, kva, kva, oponašao ih je Batis i rugao im se, kva, kva, kva! "Uvijek ista priča", rekao je više sebi u bradu nego men i. "Dovoljna su im dvojica mrtvih pa da se prestanu penjati. Žele popapati dobričinu Batisa Caffoa, a na kraju proždru svoje mrtve. Žabetine, odvratne žabetine." Ta je naša pobjeda označila prekretnicu u njihovim napadima. Sljedeće smo noći vidjeli samo dvojicu, koja nam nisu čak ni prišla. Nakon te noći, kratko i beznačajno trčkaranje. Moja treća noć u svjetioniku bila je prva bez i jednog jedinog čudovišta. Začudo, nije nam bila i najmirnija jer nismo pošli na spavanje do zore. Iskustvo je Batisu govorilo da te zvijeri ne poštuju nikakav raspored i da se mogu baciti u napad u svakom trenu. Nije to red vožnje pruskih vlakova, upozoravao bi me Batis. ***

Konačno i trajno udomaćio sam se u prizemlju svjetionika. Svake bih se večeri penjao stubama na kat i zauzimao svoj borbeni položaj na balkonu. Prolazili su dani i noći, pa kako je vrijeme teklo, među nama se razvila neka vrsta suživota. Tko je bio taj čovjek? Od staroga atmosferskog mjeritelja nije mu ostalo ništa više tragova nego što bi ih se moglo pronaći u bilo kojeg starog brodolomca. Sebičan i neukrotiv poput divlje mačke, njegova nedruželjubivost nije toliko bila proizvodom prilagodbe na okruženje već je sažimala njegove urođene i prirodne sklonosti. Unatoč barbarskim crtama u karakteru i neporecivim prostačkim manama, nerijetko mu je na površinu izlazila osobina aristokrata bez imanja. Bio je grub, a ipak odan. Bio je i vrlo inteligentan, koliko god to čudno zvučalo. Najoštroumnije je djelovao dok je punio lulu; nabijao bi duhan u lulu i divljim pogl edom promatrao oko sebe. U tim bi me trenucima podsjećao na nekog volterijanca koji snagom mašte rada barikade. Bio je to tip čovjeka odana samo jednoj, ali temeljnoj istini. Vrlina mu je bila da sve pojednostavnjuje. Moglo bi se reći da je sve do te mjere pojednostavnjivao da je na koncu bio u stanju shvatiti srž svakog problema. Kada je, na primjer, govorio o tehničkim problemima, um mu je bio smiren i jasan. U tom je području bio nepobjediv i tome je dugovao činjenicu da je preživio. U drugim se pak prilikama spuštao i popuštao je do estetike svojstvene odbjeglu kozaku. Filozofski je promišljao o muskulaturi, higijenske navike bile su mu nesvakidašnje, a dok je jeo podsjećao me na preživača. Disao je vrlo glasno i teško, moglo ga se čuti na nekoliko metara udaljenosti. Odvojio je on i malo prostora za krivovjerje i herezu, koji su se održavali na životu zahvaljujući njegovim vlastitim mitovima. Svakim je svojim pokretom i svakim podcjenjivačkim pogledom govorio da nije on stvoren za ovaj svijet, nego je [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

svijet stvoren za njega. Poput kakva luda cara koji osluškuje nevidljivo kaskanje konja i smiče ih na stotine.

Ali nije me plašio i nije me tjerao. Ubrzo sam shvatio da se odanost od njega može očekivati koliko i od gavrana. Bilo da je razlog tome njegova urođena plemenitost ili primitivno okružje koje je nametao otok, primijetio sam da je vrlo daleko od iskušenja izdaje. Batis je živio licem okrenutim prema budućnosti premda je u njegovu slučaju "budućnost" bila riječ koja je jedva uključivala sutrašnji dan a nikada prema prošlosti, tako da je jednom kad sam se našao u svjetioniku, prihvatio to kao svršenu stvar. Moja je prisutnost u svjetioniku dokinula onu našu staru priču, jade, neprijateljstva i ucjene. A ja sam živio u vremenu punom iznimaka, bio sam spreman prožvakati sve neugodnosti u ime preživljavanja. Nisu me zabrinjavale velike razlike u našim naravima, naprosto sam prelazio preko njih. Ali, kao u nekom braku, nepodnošljive drame proizlazile su iz sitnica. Na primjer, njegov gotovo savršen nedostatak smisla za humor. Batis se smijao tek nasamo, nikada u društvu. Kada sam se šalio i objašnjavao mu najobičnije šale, gledao bi me potpuno zbunjeno, kao da je svjestan svoje unutarnje slabosti koja ga sprečava da shvati šalu. Jednoga je jutra istodobno lagano padala kiša i sjalo sunce. Ja sam čitao neku Frazerovu knjigu, za koju mi je Batis rekao da nije njegova nego da pripada svjetioniku. Očito ju je zaboravio jedan od graditelja. Čitao sam nezainteresirano i pospano kada je Batis prošao ispred mene. Smijao se i smijao pognute glave i jedva je obuzdavao smijeh. Nikada neću doznati je li mi nešto želio reći ili je samo šetao po sobi. Smijao se i smijao i ponavljao posljednju rečenicu neke šale: ...nije bio homoseksualac, bio je Talijan. Bio je to pećinski smijeh koji se hranio samim sobom. Nije bio homoseksualac, bio je Talijan, ponavljao je. Popeo se stubama s osmijehom na usnama i neprestano ponavljao kraj neke meni nepoznate priče. Drugi put kad sam ga vidio kako se smije složenija je priča. Nakon vrlo snažna napada povukao sam se na svoj madrac. Pucala je zora, a opasnost nestajala. Spremao sam se na spavanje kada me iz kreveta izvukla neka buka. Prvo sam čuo stenjanje našega kućnog ljubimca. Je li je tukao? Ne. Stenjanjima te zvijeri ubrzo su se pridružila i Badsova intimna stenjanja. Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima, čak sam pomislio da mi uši haluciniraju. Ali nije bilo tako. Bila su to stenjanja... stenjanja od užitka. Tamo iznad moga kreveta osjetio sam da se pod ritmički trese. Sa stropa su se odlamali sitni iveri i piljevina i padali po meni, izgledalo je kao da u svjetioniku pada snijeg. Ubrzo sam primijetio da su mi leda i kosa prekriveni piljevinom. Oblom konstrukcijom svjetionika odzvanjali su zvukovi, a mojom su maštom s nevjericom prolazili prizori odozgor. Snošaj je potrajao sat vremena, ili dva, sve dok se sve glasniji i snažniji krici i pokreti nisu naglo zaustavili. Kako je mogao općiti s jednim od onih čudovišta što su nas vrebala iz noći u noć? Kojim li je umnim putem pošao kad je uspio svladati prepreke koje nam nameću civilizacija i ljudska priroda? Bilo je to gore od ljudožderstva, koje bi se još dalo razumjeti u trenucima očaja. Ali Batisova spolna inkontinencija zahtijevala je medicinsku studiju. Diskrecija i dobre manire nisu mi dopuštali razgovor o zoofiliji njegovih spolnih organa. Naravno da mu je bilo savršeno jasno da ja znam, ali ako već on sam o tome nije govorio, bilo je to zato što je tako želio, a ne zato što ga je bilo stid. Jednom je on sam površno dotaknuo to pitanje. Bez prevelika zanimanja moj je komentar bio kliničke prirode: "Zar ne patite od dispareunije?" "Od čega?" "Od dispareunije, bolnog snošaja." Ručali smo zajedno za stolom u njegovu stanu, a on je zastao držeći vilicu u zraku pred napola otvorenim ustima. Nije mogao dovršiti ručak, toliko se smijao da sam mislio da će mu se o dvaliti donja čeljust. Smijao se i napinjao trbuh, prsa i vrat. Udarao se po bedrima i zamalo se svalio na pod. Plakao je od smijeha, na trenutke se svladavao kako bi obrisao suze pa se ponovno valjao od smijeha. Smijao se i smijao. Stao je čistiti svoju pušku, ali nije se prestajao smijati. Smijao se dok se nije smračilo, a onda je noć zatražila našu potpunu pažnju.

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Kad smo nakon nekoliko dana ponovno dotaknuli temu našega kućnog ljubimca i kad sam ga upitao zašto nosi tu smiješnu haljinu za strašilo, taj grozni rastegnuti i rasparani smeđi pulover, odgovorio mi je kratko i jasno: "Zbog pristojnosti." Takav je bio taj čovjek. 11. siječnja Kao što bi rekao onaj japanski filozof, malotko cijeni umijeće ratovanja. Batis Caffo jedan je od njih. Noću vodi rat, a danju vodi ljubav. Teško je reći koja ga od tih dviju aktivnosti čini strastvenijim. U mojim je koferima pronašao par zamki za vukove, zvijeri okrutne poput ralja morskoga psa. Oduševljeno je postavio te zamke dovoljno blizu da ih sigurno može pogoditi. Bio je to ponešto promijenjen noćni napad. Dva su čudovišta upala u zamku, a Batis ih je upucao, što je bilo nepotrebno odlučimo li se doslovno držati njegova učenja o štednji sredstava. Sljedećeg je jutra pošao do zamki,vodila ga je nikad otvoreno priznata želja za skupljanjem trofeja. Čudovišta su, međutim, zbog svoje slabosti prema žderanju mesa ponijela leševe zajedno sa zamkama.To ga je strahovito uzrujalo. 13. siječnja Još malo Musashija: dobroga borca ne definira razlog koji brani, nego značenje koje umije izvući iz borbe. Taj aforizam, na žalost, nimalo ne vrijedi na svjetioniku. 14. siječnja Noć je, prvi sat. Nebo je neobično vedro, oblaka nema. Čudesni prizori bezbrojnih zvijez da padalica. Rastužio sam se do suza. Razmišljam o geografskoj širini i rasporedu zvijezda na nebu. Toliko sam daleko od Europe da ne prepoznajem zvjezdane konstelacije dok se premještaju po nebeskome svodu. Ali nema u tome nikakva nereda, prihvatimo već jednom tu činjenicu. Nered se javlja u onolikoj mjeri u kolikoj smo nesposobni priznati različite poretke i položaje. Svemir nije podložan neredu, mi pak jesmo.

16. siječnja Ništa. Nema napada. 17. siječnja Ništa. 18. siječnja Ništa, ništa. Pa gdje su? 19. siječnja 25. siječnja Južno se ljeto gasi polako, božanstveno polako. Danas sam vidio leptira. Ovdje, na svjetioniku. Prolepršao je kao da je pogriješio, potpuno ravnodušan prema našim patnjama. Caffo ga je pokušao mlatnuti rukom, bez ikakva razloga. Bilo bi to ravno zločinu, jer zima polako dolazi i siguran sam da ih više nećemo vidjeti. Ali uzaludno bi bilo razgovarati o tome s nekim kao što je on. Tom bi se osjećaju mogla pridodati i moja manje filozofska, a više uznemirujuća misao. Ljetne su noći vrlo kratke. Sada nezaustavljivo idemo u zimu, što znači da ulazimo u tamu. Zvijeri uvijek napadaju samo noću, a noći su iz dana u dan sve dulje. Što će se dogoditi kada noći budu trajale dvadeset i više sati? 26. siječnja Zbog ograničenih dimenzija ovoga otoka svakim promatranjem predmeta trajno ih narušavamo. Tisuću sam puta pregledao svaki komadić zemlje, a o zemlji oko svjetionika ipak razgovaramo kao o nekoj pokrajini. Svaki kutak, svako drvo i svaki kamen imaju svoje ime. Svakoj grani imalo neobična oblika istoga trena dodjeljujemo ime. Tako i udaljenosti mijenjaju svoje vrijednosti. Tko god da nas čuje pomislit će da govorimo o udaljenim mjestima, a sve što nas okružuje može se svesti na laganu šetnju. I vrijeme postaje relativan pojam. Kapljica vode koja samo što nije pala s paukove mreže, može padati stoljećima. Katkada, pak, trepnem i prošao je cijeli tjedan. 27. siječnja Ne mogu prečuli erotske uzdahe što se zbog ove neobične akustike razliježu svjetionikom. Batis uglavnom bira zadnju noćnu uru za početak, kada se ja povlačim s balkona i iz njegova stana. [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Aktivnosti mu mogu potrajati dva, tri, pa čak i četiri sata. Stenjanje mu se ponavlja stenografski pravilno. Zvukovi koje proizvodi podsjećaju me na žedna čovjeka koji pješači pustinjom, kao jednolična agonija. Katkad mi se čini da bi danima mogao održavati taj neprekinuti ritam. Čudni su i životinjini višestruki orgazmi. Sposobna je održavati stanje neprekinute uzbuđenosti, ubrzati grčeve i postići vrhunac. Svake minute i pol ona eksplodira od uzbuđenosti vulkanskim i dugim, strahovito dugim kricima i uspijeva održati stanje vrhunca cijelih dvadeset sekunda, koje umjesto da opadne, počinje iznova. Batis u nedogled navaljuje i navaljuje sve dok mu se užitak ne ugasi u silnu psovanju. 28. siječnja U prehranu smo uključili rakove. U Europi ih nitko ni pogledao ne bi. Ispod izrazito debela oklopa skriva se vrlo malo mesa i mnogo masnoće. Pomirili smo se s time i jedemo ih s užitkom, druge nam nema. U početku sam bio lakovjeran i glupavo skakutao po stijenama na obali, a rakovi su mi izmicali i skrivali se među pukotinama. Valovi su zalijevali pukotine u stijenama uz zaglušujuću buku i prskali me svojom pjenom. A u tome se skrivalo više opasnosti nego zabave. Ja sam pak samo želio donijeti ponešto u smočnicu svjetionika, ali prsti su mi trnuli od ledene vode. Dugo nisam toliko psovao, kada je Batis prošao pored mene i rekao: "Sličite šepavoj kozi, Kollege." Išao je prema šumi sa sjekirom na leđima. Za njim je išla zvijer. Usnama je zazviždao i izdao joj neku naredbu, a ona se zavukla među stijene poput zmije. Ponizila me lakoćom kojom je hvatala rakove. Također je čupala i neku vrstu mekušaca koji su toliko prianjali za stijene da nisam ni pomišljao baciti se na njih, bio sam siguran da bi mi trebali čekić i turpija. Njoj su bili dovoljni nokti, a ja sam samo otvarao košaricu. Ponekom bi raku, prije nego ga baci u košaricu, otkinula krak i cijelog bi ga po jela. Moj se doprinos našoj prehrani u svjetioniku sastojao od jestivih gljiva koje sam pronašao u šumi. Prilijepe se za koru drveta, kao oni mekušci za kamenje, pa ih moram odvajati nožem. Vjerojatno nemaju nikakve hranjive vrijednosti, ali svejedno ih berem. A mlio sam ja i korijenje nekih šumskih biljaka sve dok se ne bi pretvorilo u vitaminsku kašu. Budući da je Batis samozatajan i tih čovjek, sljedeći razgovor zaslužio je da ga prenesem. "A kako znate da te biljke nisu otrovne?" rekao je nepovjerljivo dok je u kašu iz koje se miješanjem dobivao sirup dodavao džin. "Baš kao i ljudi, ni biljke nisu ni dobre ni zle, one su različite", odgovorio sam mu i otpio malo sirupa. "Ili ih poznajemo ili ih ne poznajemo, to je sve." "Svijet je pun zlih ljudi, pun je vrlo zlih ljudi. Samo lakovjeran čovjek može vjerovati u ljudsku dobrotu." "Potpuno je nevažno jesu li ljudi po svojoj prirodi bolji ili lošiji od drugih. Pitanje je je li društvo koje je sastavljeno od tih ljudi dobro ili zlo, jer ukupni zbroj svih ljudi na svijetu ne ovisi o razlikama u karakterima. Uzmite kao primjer dvojicu brodolomaca, dvije osobe koje s e međusobno preziru. Jedan drugome mogu biti vrlo mrski, ali kada shvate da moraju biti zajedno, odlučit će se za jedino moguće rješenje: udružit će se kako bi sagradili ugodnije mjesto za život. Koga uopće zanimaju mane i nedostaci onoga drugoga?" Ali ne znam je li me slušao. Progutao je tu mješavinu i rekao: "U Austriji imamo schnapps. Draži mi je od džina." Mi i pecamo. Mnogo prije mog dolaska na otok, Caffo je na južnoj obali postavio niz štapova iznad nekoliko stijena što su se usjekle u more poput malih rtova okruženih vodom s tri strane. Suprotno onome što bi se moglo pomisliti, problem nam nije predstavljao nedostatak ulova, nego upravo njegov višak. Ribe u tom dijelu svijeta nevjerojatno su glupe, a možda i nemaju nikakva iskustva s udicama i mamcima. Al i toliko su velike i snažne da su u stanju istrgnuti i čitav štap. Batis se dosjetio kako to spriječiti pa ih je poput kolaca čvrsto zabio u stijene. Napravio je jaku željeznu nit i nekoliko mamaca koji sa svoje tri udice podsjećaju na jastoga. Unatoč tome katkad nam nestane poneki štap. Sutradan ga znamo vidjeti kako pluta nošen morskom strujom. Taj materijalni gubitak u nama budi napadaje mržnje koje ne možemo usmjeriti ni prema kome. Bilo kako bilo, morali bismo priznati da je otok [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

svojevrsno prehrambeno jednovlade. Namirnice koje sam ponio sa sobom dopunjuju nam i oplemenjuju hranu, ali ipak ne ovisimo o njima. 29. siječnja O mojoj svakodnevici. U osvit zore napuštam svoje stražarsko mjesto na balkonu. Skidam borbenu opremu i bacam se na madrac, često se i ne presvučem. Svijest mi se ugasi naglo kao petrolejska svjetiljka pa spavam koliko poželim. Otkad sam došao na svjetionik, ne sjećam se da sam išta sanjao. Obično se budim u podne ili malo kasnije. Ručam iz aluminijskog tanjura, kao zatvorenik. Ako je vrijeme iznimno lijepo, ručam vani. Potom se vraćam u svjetionik, toilette. To je najbolji trenutak dana. S vremena na vrijeme pregledam kosu i jasno mi je, zauvijek je promijenila boju, barem na potiljku. Strava onih prvih dana obojila ju je u pepeljastosivu boju, a takva je i ostala. Zatim se odijevam. Evo kakva mi je odjeća: hlače koje najčešće nosim skrojene su od čvrste tkanine koja je prikladna za najteže poslove. Preko majica navlačim mornarski pulover s visokim ovratnikom. U početku sam nosio i neku vestu žutosmede boje koja mi je sezala do pasa i imala i mala dva vrlo duboka džepa na prsima u kojima bih čuvao streljivo kao da su bomboni. Ima u tome i ponešto ironije koja graniči s parodijom: nevjerojatno je da nisam primijetio da je to stara vesta engleske vojske dok mi to Batis nije rekao. Netko ju je ostavio u svjetioniku, možda je bila dio vojnog skladišta ili spremišta streljiva koje nikada nismo pronašli. Iako mi je dobro došla, bacio sam je u more. Batis je mislio da sam poludio. Vježbam dva puta tjedno čak i kad pada kiša, kako najčešće i biva. Ovdje nema frizera, pa se šišam po modi srednjovjekovnih paževa. U pogledu brijanja ne popuštam. Zašto volim da su mi obrazi savršeno izbrijani? Zar zbog higijene? Namećem li time sam sebi neku dnevnu disciplinu? Cini mi se da ne. Odgovor leži u činjenici da granica između divljaštva i civilizacije katkad ovisi o naizgled nevažnim činovima kao što je redovito brijanje. Ne razumijem zašto Caffo ne brije onu svoju gustu bradu, brine se o njoj vrlo loše. Svatko bi pomislio da je sjekirom reže. Strašno izgleda kada sjedne na zemlju pa se leda okrenutih svjetioniku sunča na svježem zraku. Tako nepomičan podsjeća me na krokodila, a ona o na mu zvijer za to vrijeme spretno kopka po bradi. Jednom sam prilikom shvatio da mu po bradi traži i jede uši. Potom se prihvaćam poslova koje dijelim s Batisom. Skupljam drva. Dugo im treba da s e osuše u svjetioniku i moramo ih mnogo skupiti prije nego ih zapalimo. Možda je to uzaludan posao, ali stvara nam neku iluziju budućnosti. Skupljam štapove za pecanje koje potom spremam u svjetionik. Popravljam i učvršćujem mrežu od praznih limenki, tražim zahrđale čavle i razbijam bočice pa sipam staklo po pukotinama u stijenama, tako su opasnije. Tko nikada nije živio na ovome otoku, nikada neće razumjeti tu opsjednutost praznim centimetrima između dva čavla ili dva komada stakla. Također šiljim nove kolce, prebrojavam streljivo koje nam preostaje i raspoređujem hranu. Batis se u pravilu ne protivi mojim inicijativama, pa sam tako, na primjer, predložio da u čahure metaka urežemo zvjezdicu i pretvorimo ih u rasprskavajuće projektile. Moj je prijedlog bio i da u granitnoj stijeni koja okružuje svjetionik izbušimo rupe i u njih nabijemo još kolaca, dugih tek pedalj, ali vrlo oštrih kako bi čudovišta izranila stopala. To su osmislili rimski vojnici u taborima. To ih očito ne sprečava da priđu svjetioniku, ali im ipak otežava prilaz. Tom T om je novinom naše okruženje o kruženje postalo još tmurnijim. Do mraka imam slobodno vrijeme, ako taj izraz ima ikakve vrijednosti ovdje, na svjetioniku. 1. veljače Lijep sumrak. Dan se povlači kao da je obzor neka velika kazališna kulisa; posiše svu svjetiost, potopi je i nametne tamu. Kao da je neki divovski kist obojio nebo u crno i istaknuo neke iskrice, zvijezde. Stražarim i primjećujem da nas vreba neko nenormalno maleno čudovište. Nisam ga uspio vidjeti jer se jako dobro sakrilo. Na kraju se penje na isto ono drvo s kojega sam ja kanio ubiti Batisa ; to ga odaje. Promatra me poput kakva ćuka s rukama. Ja sjedim na svojem stolčiću i pušim. Stavljam cigaretu na ogradu i pažljivo ga tražim ciljnikom. Čudovište pak ne povezuje moje držanje i trenutačnu smrt. I dalje je na drvetu i tupo me promatra. Držim njegovo srce na nišanu. Pucanj. Tijelo mu pada i slama grane, na tren ga gubim iz vida. Ali prije nego padne na tlo, koljena mu zapnu o grane. Ruke su mu mlitave, mrtav je. Metak ga je pogodio u prsa.

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Batis me grdi, taj je metak bio nepotreban. Podsjećam ga na priču o klopki, nije li i tada bilo nepotrebno pucati po nepokretnim, pa samim time i bezopasnim čudovištima? Moramo štedjeti, govori mi, streljivo je život. Odgovaram mu da sam ja donio streljivo pa ću ga trošiti koliko želim. Cijelu se noć svađamo kao djeca. 2. veljače Noćas su čudovišta cijele noći zavijala iz mraka, ali nisu nas napadala, baš čudno. Neuspješno pokušavam povesti razgovor s Batisom o prošlom životu u Europi. Nemoguće je uspostaviti i najmanju suradnju s tim čovjekom. Niti se ustručava razgovarati, niti mi išta skriva. Ali isprazni i razvučeni razgovori naprosto ga ne zanimaju. Dok mu govorim o sebi, on samo kima. Kad ga pitam nešto o njemu, odgovara mi jednosložnim riječima, neprestano promatrajući promatrajući mrak oj sobi i što okružuje svjetionik. Pa tako sve dok ne odustanem. Zamislite dvije osobe koje spavaju u ist oj govore u snu ,takva je priroda naših razgovora. 5. veljače - 20. veljače Ništa. To ništa uključuje i činjenicu da zvijer ne pjeva, što je dobro. Moja je komunikacija s njome minimalna. Ona ili bludniči s Batisom ili obavlja jednostavne zadatke ili bježi od mene jer se sjeća našeg prvog susreta poput pretučena pseta. Kada izađe iz svjetionika, s vjetionika, na svoju nevolju susretne mene. Tada ubrza korak i izbjegava me, kao vrapčić. Kad promatram tu zvijer, katkad se naježim. Već se na prvi pogled da zaključiti da je četveroruka poput majmuna, hladnokrvna, slijepa na boje, razdražljiva i bezvoljna. Ali tjelesni m je oblikom toliko antropomorfna, a pokreti tijela do te su joj mjere ljudski da je teško svladati se i ne zapodjenuti razgovor s njom. Ali tada se naiđe na kokošji mozak: niti nas promatra, niti nas sluša, ne vidi nas i ne čuje nas. Živi u svom svijetu i komunicira samo s Batisom. 22. veljače Batis se napio, što on vrlo rijetko čini. Vidio sam ga pijana, u jednoj je ruci držao bocu džina, a u drugoj pušku. Plesao je na granitnoj stijeni pored svjetionika poput kakva Zulu -ratnika. Poslije se izgubio negdje u šumi i nije se vratio sve do sumraka. Ja sam u međuvremenu zgrabio našeg kućnog ljubimca i odvukao je u kut, ali opirala mi se. s e. Bila je prestravljena pa nije shvatila da joj samo želimo opipati lubanju. Glava joj je savršeno oblikovana. o blikovana. Kad kažem da je savršena, mislim da nema nijedne kvržice, okrugla je i bez ijedne nepravilnosti. Savršeno obla kupola, koja u ljudskih bića nerijetko ima različite konotacije i produžetke. Je li joj glava takva da lakše podnese pritisak na velikim morskim dubinama? Nema ni udubljenja svojstvena rođenim ubojicama ni ispupčenja karakteristična za genijalce. Svaki bi se psihijatar iznenadio kad bi vidio da su joj tjemena ili zatiljna zona potpuno nerazvijene. Obujmom je ponešto manja od slavenskih žena i za šestinu šira od bretonske koze. Uhvatio sam je za obraze i prisilio da otvori usta. Nema krajnika, a na njihovu se mjestu nalazi drugo nepce, koje vjerojatno služi kao prepreka za vodu. Ne osjeća mirise, ali zato joj uši mogu čuti zvukove koje ja ne mogu, kao što je slučaj sa psima. Katkad se udubi u misli, na trenutke se onesvijesti i izgubi osjećaj za prostor i vrijeme u zamjenu za tko zna koje zvukove, melodije ili pjesme. Što osjeća? Nemoguće je to odgonetnuti. Kožice na rukama i nogama šire su i duže nego u mužjaka. Može raširiti nožne i ručne prste pod kutom koji je ljudima nemoguć. Pretpostavljam da je taj pokret čudovištima potreban da bolje plivaju. Svukao sam odjeću s nje i š amarao je, opirala mi se. Zadivljujuće je tjelesne grade. Europske bi se djevojke onesvijestile da joj vide tijelo - samo joj nedostaju svilene rukavice i mogla bi na modne piste. Budući da sam došao u svojstvu atmosferskog mjeritelja, mjeritelja, primijetio sam da se otok nalazi u posebnome morskom pojasu i da ga oplakuju tople morske struje. To objašnjava mnogo toga, od bujanja zelenila i kašnjenja prvoga zimskog snijega koji je već trebao trebao pasti do onih zvijeri što što žive u blizini. Kada bi ih po svim morima svijeta bilo kao ovdje, mi ljudi imali bismo o njima i nekih povijesnih dokaza, a ne tek puku usmenu predaju. Negdje sam pročitao da krv riba što žive oko polova ima sastojke koje sprečavaju njezino ledenje. I ona ih ima, što objašnjava plavu boju njene krvi, valjda. Kako se inače objašnjava činjenica da složeni organizmi koji žive u hladnim morima nemaju nikakvih naslaga sala. Mišići su im poput mramora, a koža napeta i prekrasnih nijansi zelene boje. Zamislite [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

šumsku vilu zmijske kože. Bradavice su joj crne i malene kao gumbi. Stavio sam joj olovku ispod grudi, ali olovka je pala, kao da ju je nevidljivi konac povukao prema dolje. Da je imao takve jabuke, Newton bi s teškom mukom došao do svoje teorije. Dolazimo i do francuskih izvora koji tvrde da savršene grudi moraju stati u čašu za šampanjac. Grada cijela njezina tijela govori da je zdrava i snažna, zbogom, korzeti! Struk kao u balerine, a trbuh ravan, savršeno ravan. Mišići stražnjice tvrdi i od granita na otoku. Boja kože na licu jednaka je boji kože tijela, dok je u ljudi boja obraza nerijetko u neskladu s bojom kože tijela. Koža te zvijeri omotana je finom ovojnicom koja uklanja i najmanje rupice. Nema ni traga dlačicama ispod pazuha, na glavi ili oko spolovila. s polovila. Bedra su joj bajno glatka i nastavljaju se na struk toliko savršeno da ih nijedan kipar ne bi mogao bolje isklesati. Ima egipatske crte lica. Nos oštar poput igle, što odudara od oble glave i očiju. Celo se uzdiže lagano i nježno, vrlo nježno, i nijedna mu rimska bista nije ravna. Njezin me vrat podsjeća na renesansne slike, kao u nježno narisanih djevica. Odveo sam je u tamniji kut svjetionika, a ona se tresla od straha, glupača, ali ni krava ne razumije zašto je dira i opipava veterinar. Upalio sam svijeću pa je naizmjence prinosio i udaljavao od njezinih očiju. Prejaka joj svjetlost smanjuje zjenice, koje tada postaju sitne pukotine, kao u mačaka. Uplašio sam se dok sam je promatrao: oči su joj poput po put čudesno plavih zrcala i više su okrugle nego ovalne. Sjaje poput  jantara, a očna tekućina gusta je kao živa. Dok sam je promatrao, vidio sam sebe u njima, to jest  promatrao sam samoga sebe. Htio sam je prestati promatrati, jer kada čovjek ugleda vlastiti odsjaj u očima čudovišta, osjeti neku suludu, ali snažnu vrtoglavicu, koja mi samo potvrđuje da sam doista doživio to iskustvo. Nemoguće je promatrati je i držati se daleko od nje. Kada je dodirnem, d odirnem, postanem dio nje. Položim dlan na njezin obraz, a ruka mi se prestravljeno povuče, kao da me opržila struja. Jedan od naših praiskonskih nagona povezan je s ljudskim dodirom i hladnoćom, jer živo tijelo nije hladno. Ali temperatura njezina tijela nanosi mi bol. Podsjeća me na hladnoću mrtva tijela u kojemu više nema života. 25. veljače Pojavili su se. Mnogo ih je. Naša dnevna doza streljiva iznosi šest metaka, a moral i smo ih ispaliti osam. 26. veljače Batis i ja zajedno smo potrošili devetnaest metaka. 27. veljače Trideset i tri. 28. veljače Trideset i sedam. 1. ožujka -16. ožujka Više se borim za svoj život ži vot nego što uspijevam pisati. A sve što sam uspio napisati nije vrijedno pamćenja. 18. ožujka Napadi polako popuštaju i slabe. Dugo sam iz šume š ume promatrao svjetionik i balkon. Batisa je privuklo moje držanje i bez riječi se predao promatranju. Bio je pored mene, ramena su nam se dodirivala. Bio mi je zanimljiv taj način gledanja na stvarnost: promatrati svjetionik iz njihova kuta, ući u mračne kutove njihova koljačkog uma kako bih samoga sebe vidio kakva me vide ta čudovišta. Batis je nakon nekoliko trenutaka rekao: "Ja ne vidim rupa u obrambenom zidu." Zatim je otišao. 20. -21. ožujka Promatraju nas bez napada. U početku nas je to uznemiravalo, kasnije je postalo zanimljivo. Najčešće pretrčavaju ispred svjetionika. S vremena na vrijeme pode nam za rukom pa ih ugledamo između stabala ili između dvaju valova. Nestanu kada ih obasjaju lanterne. Noć povećava njihovo područje djelovanja. Sada su nam na raspolaganju samo tri sata sunčane svjetlosti. Ostalo je carstvo noći. Kad Sunce izađe, noć se oprašta od nas. Kako da na komadu papira dočaram strah koji nam donosi noć? I u normalnim bi okolnostima boravak na ovome otoku bio tjeskobno i nevjerojatno iskustvo. S ovim čudovištima što nas okružuju prelazimo granice razuma. Koliko god to čudno zvučalo, katkad su stanke između napada gore od samih napada. U svjetioniku, u sjeni pet rolejke, rolejke, osluškujemo pomiješane zvukove vjetra, kiše i mora i čekamo novi dan, čekamo č ekamo i

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

čekamo i ne možemo znati hoće li prije stići Sunce ili smrt. Nikada nisam ni pomislio da bi pakao mogao biti nešto toliko jednostavno kao sat bez kazaljki. Krajem ožujka Otkrio sam da Batis igra šah. To iznenadno otkriće djeluje na nas kao civilizirani otok usred tolike gluposti. Tri partije. Dva remija i jedna pobjeda. Zašto bih morao napisati kome je pobjeda pripala? 4. travnja Podne je. Igramo šah. Navečer su nas napala šest puta uzastopce. Toliko sam pucao da mi se kundak puške zažario. Tako je moralo biti pa mi Batis nije prigovorio da štedim š tedim streljivo. 8. travnja Romantično otvaram partiju i strmoglavljujem se na Caffoovu obranu. o branu. U tom je području Batis vrlo sposoban. Navaljuje na mene pa mi obrana polagano gubi snagu. Podudarnosti između njega kao čovjeka i igrača šaha previše su očite, ne moram ni govoriti. Posvuda me okružuje batisovski ili kafoovski mentalitet, kako god želite. Čudovišta su zavijala iz tame, izvan dometa lanterni. Zvuče više -manje kao strvinari koji se tuku oko plijena. Nešto su čudno uprtila na leđa i pobjegla prije nego što smo stigli zapucati. Prava zagonetka. Najgore od svega jest nedostatak logike među čudovištima. To ih čini nepredvidljivima nepredvidljivima. 10. travnja -22. travnja Razmišljao sam što me je dovelo na ovaj otok. Tragao sam za mirom ništavila. A umjesto tišine naišao sam na pakao pun čudovišta. Koje li su novo značenje razotkrile moje oči? Koje bi tumačenje bilo ispravno i u skladu s mojim učiteljem? Često mislim na njega. Koliko god se pitao i preispitivao, ne preostaje mi ništa drugo do stravične činjenice koja poništava sva moja razmišljanja: čudovišta, čudovišta i samo čudovišta. Nema osim njih ništa za gledanje, prosuđivanje ili promišljanje. 23. travnja i 24. travnja Stravične borbe tijelom uz tijelo. Pucnjevi iz puške raznose im utrobu, a sivog tkiva i plave krvi ima i po balkonu. U samo dvije uzastopne noći čudovišta su se u tolikoj mjeri nabila na kolce da smo ih morali odgurivati nogama, rezati ih noževima i sjeći sjekirom. U takvim prilikama Batis pokazuje svoje divljačko lice. Kada nam se previše približe, kada već i rukama i nogama dodiruju krunište kolaca, Batis ispušta pušku iz ruku uz ratnički poklik. Ja i dalje pucam i po krivam ga odostraga dok on u jednu ruku uzima harpun, a u drugu sjekiru. Harpunom ih probada, a sjekirom ih siječe. Ranjava ih, sakati i ubija bez ikakva reda, a udovi mu se pretvaraju u stroj za ubijanje. Pravi je on demon, pomahnitali nordijski Viking, Crvenobradi Crvenobradi gusar na brodu, sve to i još mnogo više. Doista zastrašuje i ne bih volio da mi je on neprijatelj. Te su slike prave, ja ih proživljavam, da, upravo ja, sada i ovdje, ali proživljavam ih kao da sam pod utjecajem halucinogenih droga, pa kada se ponovno razdani, stanem opravdano sumnjati u svoje mentalno zdravlje. Naš život u svjetioniku potpuno je nevjerojatan. Naš život u svjetioniku najapsurdnija je od svih epopeja. Samo joj nedostaje smisao. Čitam što sam napisao. Nikada te riječi neće moći dočarati ovaj očaj. Bilo koja narativna umjetnost bila bi tek blijed odraz ovih stravičnih događaja koje pokušavam dovesti u red svojim riječima. Nećemo se živi izvući odavde, to je sigurno. A sumnjam i da ćemo doživjeti prvi snijeg. 2. svibnja Nazirem sjenu zahvalnosti kod Batisa. Ne mora mi ništa objašnjavati i ne mora izustiti nijednu lijepu riječ, ali jasno mu je da moja prisutnost na otoku pridonosi činjenici da je još živ. Sadašnji napadi, priznaje mi, jači su od svega što je doživio na otoku. Nijedan čovjek ne bi bio u stanju sam se oduprijeti toj masi zvijeri što su pobjegle iz ludnice na dnu mora. Nitko, pa čak ni on. Ali ne možemo više tako. Jednoga će nas dana nadjačati. 3., 4. i 5. svibnja Sve po starom. Ne razumijem Batisa. Opasnosti koje nam prijete i njegova duševna stanja u velikom su raskoraku. Što su noći napornije, to je on sretniji tijekom dana. Obuzme ga neka borbena euforija, želja za ponorima. Ne želi shvatiti da svjetionik nije rokada u šahu i da gubitak jedne jedine noćne partije znači naš kraj. 6. svibnja Noć je. Jedan Batisov pucanj okrzne mi ruku. Batis izmiče ruku i lagano me ranjava. Ali zapravo je pucao u čudovište koje me je napadalo pa mi ne preostaje ništa nego da mu oprostim i zahvalim. 7. y 8., 9., 10. i 11. svibnja [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Napadi su žešći no ikada. Nekoliko se čudovišta uspjelo uzverati po zidu na suprotnoj strani svjetionika i napasti nas odozgor gdje nema toliko mnogo kolaca. Doslovce su padali po nama. Naizmjence smo pucali s puškama okrenutima i prema gore i prema dolje, odakle su i dalje dolazili. Svake smo noći trošili u prosjeku pedeset metaka. Čudovišta su brojnošću nadmašila svaku noćnu moru. Sljedećeg je dana uslijedila žučna svađa između Batisa i mene. Optužuje me da se nisam nimalo potrudio i popravio obrambene mreže od čavala i komada stakla. To poričem, sav sam iz van sebe. Iako sve radim iz puke dosade, ipak radim dvostruko više od njega. Vrijeđamo se. Govorim mu da je primitivni i pokvareni bludnik. Caffo mi uskraćuje pravo da mu se obraćam i podsjeća me da sam prokleti uljez. Nije trebao izgovoriti te riječi. Zaglibjeli smo više nego ikada prije. 12. svibnja Jedno je čudovište ščepalo Batisa za desnu nogu. Odmah sam pucao, ali gad je uspio odnijeti jednu čizmu i pola prsta. Batis je previo ranu i nijednom nije zajecao. Ali ne možemo više tako. Njihovi sve jači napadi pokrenuli su u nama polagano ali sustavno propadanje. Bili smo poput dvojice alpinista koji se bez kisika penju na velike visine. Sve smo činili mehaničkim pokretima. Razgovori su nam bili mlitavi kao da razgovaraju dva osrednja glumca koja recitiraju dosadan tekst. Taj je umor bio potpuno različit od umora mojih prvih dana na otoku, bio je to umor dugog putovanja, manje opipljiv i ne toliko očajan, ali mnogo siroviji. Više nismo razgovarali, nismo imali što reći jedan drugome, kao dva osuđenika što čekaju smaknuće. Danima su jedine riječi koje bi prešle Caffou preko usana bile "Kollege", ako mu je nešto hitno trebalo, ili upozorenje "prema svjetioniku", u sumrak. Evo kako su nam tada uobičajeno protjecali dani: budim se i obavljam neki zadatak koji je nužan za našu sigurnost. Ako nemam drugih obveza, odlazim u prostoriju s lanternama. Budući da je to najviše mjesto na otoku, mogu vidjeti najdalje točke na obzoru. Ostajem tamo neko vrijeme i nadam se da ću ugledati kakav izgubljen brod. Ne pojavljuje se. Na krovu svjetionika, ispod ispupčena vrha, nalazi se vrlo jednostavan željezni vjetrokaz. S mjesta na kojemu stojim ne mogu ga vidjeti, samo ga čujem. Škripi tiho i beživotno. Potpuno je svejedno što pokazuje. Odmah nak on podneva neko ružičasto i jarko svjetlo obasjava naš otok, odvaja ga od mora i ocrtava njegov minijaturni oblik usred ovog najtužnijeg od svih oceana. Krošnje stabala sjaje blijedim odsjajem. Primjećujemo da nije došla toplina, ali nedostaje toplina koja dolazi više od pokreta nego od samog rasta temperature. Nema ptica. Na južnom dijelu otoka nalazi se nekoliko stabala koja dotiču vodu. Granje i lišće pada na površinu mora, koja djeluje poput zavjese, baš kao na o balama tropskih rijeka. Ali oči me varaju. Kad pogledam malo dalje, vidim svoju prvu kuću, na malo više od tisuću metara. Ali reklo bi se da me dijeli čitav jedan život od te kuće. Sada je promatram kao što bi je promatrao bilo koji vojnik. Razmišljam o njoj kao o napuštenom prostoru na ničijoj zemlji u koji se ne bih uselio čak ni pod izravnom zapovijedi Aleksandra Velikoga. Na balkonu sam. Ispod mene je Batis. Hoda. Ili, bolje rečeno, vrzma se. Nevjerojatna je količina poslova koje uspijeva pronaći, ovdje, kod svjetionika. Unatoč tjelesnom umoru i ledenoj duši uvijek nade sebi nekog posla. Spava, bludniči i kreće se, a ostatak vremena sposoban je posvetiti i najmanjim sitnicama. U stanju je satima laštiti čavao, vrijedno i predano poput Azijata. Sunča se raskopčane košulje i sklopljenih očiju. Da otvori usta, bio bi pravi krokodil. Ništa mu drugo nije važno. Umrijet ćemo, rekao sam mu jednom prilikom. Samo ćemo umrijeti i to je to, odgovorio mi je s beduinskom sažetošću. Ponekad sjedne na granitnu stijenu i promatra, ništa više. To je važno upravo zato što u tome nema ničega važna: promatra kao što bi promatrao bilo koji mjesečar i na taj način bježi od prolaznosti vremena. Maleni kolci, koje sam u nekom trenutku zakopao posvuda, izviruju iz zemlje, što predstavlja prijetnju, ali on sjedi na strateškim položenim stijenama i promatra, promatra, promatra. Postao je dijelom stijene i pretvorio se u neku vrstu poganskog totema. Batis živi u nekoj vrsti neprestane smrti. U sumrak se oglasi ona jednolična uzbuna: "Zum Leuchtturm! Prema svjetioniku!"

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

***

Naša se ravnodušnost okončala jednoga dana kada je Batis sasvim slučajno povisio lanterne. Želio je provjeriti rade li dobro svjetla, a ja sam gledao u smjeru onog malog portugalskog broda. Batis je radio u strojarnici. Tek toliko, upitao sam ga što je prevozio brod: "Eksplozive", odgovorio je dok je na koljenima provjeravao lanterne. "Sigurni ste?" upitao sam ga nezainteresirano, samo da nešto pitam. "Dinamit. Krijumčarili su dinamit", objasnio mi je uobičajeno škrtim rječnikom. Tu je prestao naš razgovor. Kasnije sam ga ispitivao 0 eksplozivima. Prema onome što mu je ispričao preživjeli mornar, brod je prevozio ilegalni dinamit. Dobili su ga za bagatelu od otpuštenih južnoafričkih mornara 1 namjeravali ga preprodati po astronomskoj cijeni u Čileu ili Argentini gdje je trebao poslužiti u tko zna kojoj revoluciji. U spremištu svjetionika vidio sam potpunu ronilačku opremu, ali prošla su još puna dva dana dok u glavi nisam razradio tu zamisao. Ali čim bih čuo svoje misli, spopao bi me napad smijeha. Ta je noć bila užasna. Zvijeri su se usredotočile na vrata. Batis je pucao i pucao naslijepo, ali to nije bilo dovoljno pa mi je naredio da se spustim i ojačam ulaz u svjetionik. Tako sam i učinio. Dok sam silazio stubama, unutrašnjost svjetionika odjekivala je njihovim zavijanjima poput divovskih orgulja. Malo je nedostajalo da se vratim. Na kraju sam ipak stigao do vrata. Iako su bila vrlo čvrsta, željezna vrata udubila su se prema unutra. Drveni trupci djelomično su napukli i škripali pod njihovim udarcima. Zapravo nisam mogao učiniti ništa korisno. Kada bi uspjeli provaliti, obojicu bi nas proždrli, bili bismo mrtvi. Batis ih je mnoge pobio, a neki su odustali iz puke lijenosti. Sutradan me Caffo zamolio da porazgovaramo. Pristao sam istinski znatiželjan budući da je ta vrsta inicijative bila u potpunom neskladu s tim čovjekom. "Poslije ručka", rekao je. "Poslije ručka", potvrdio sam. Tada je nekamo nestao. Pretpostavljam da se sakrio u nekom kutku šume. Batis Caffo se zasigurno jako promijenio kad je odlučio pred ati se samotnim mislima. Ja sam pak odlučio učvrstiti mrežu užadi i zvonaca koja je okruživala svjetionik. Tijekom mojih radova zvijer je izašla iz svjetionika. Nakon snošaja s Batisom nije navukla onaj grozni pulover, bila je gola. Nije me vidjela. Krenula je prema uskome pješčanom predjelu otoka gdje su stijene bile najviše i najoštrije na cijelom otoku. Bio sam umoran od tog mučnog posla pa sam krenuo za njom. Približavao sam se skakućući po stijenama koje su sc rasule po plaži. Bilo ih je mnogo. Podsjećale su me na usta diva koji je zaspao pod zemljom pa su mu pijesak bile desni, a stijene zubi. Između mnogobrojnih stijena i u razini valova i vjetra prostirali su se maleni otoci plaže. Tražio sam je. Bila je u jednoj od onih pukotina. Ležala je poput guštera i bila potpuno nepokretna, moglo je se zamijeniti sa stijenama koje su je štitile od podivljala mora. Povremeno bi se valovi provukli i zapljuskivali je cijelu. Ali ona se prema vodi odnosila kao neki rak. Nije obraćala pozornost na valove kao što nije obraćala pozornost na mene. A ja sam sjedio na kamenu, samo dva pedlja iznad nje i nemoguće je da nije bila svjesna moje prisutnosti. Promatrao sam je i polako shvaćao Batisove nagone i slabosti. Taj put moja znatiželja nije bila toliko znanstvena. Ona je to na neki način shvatila, jer niti je pobjegla, niti me se bojala. Rukom sam joj milovao leđa. Koža joj je bila mokra i sjajila se kao da je premazana uljem. Zvijer se nije ni pomaknula. A činjenica da je taj moj dodir začudo nije smeo, u meni je pokrenula neku nepoznatu mučninu. Zapljusnuo ju je novi val i prekrio je pjenom, a mene je ta bijela plahta što joj je prekrila tijelo istodobno mamila i postidjela. Pošao sam nazad ogorčen na samoga sebe. Osjećao sam se kao da me izvrijeđao neki nepoznat glas kojemu ne mogu ništa odgovoriti. I doista, Batis je nakon ručka razgovarao sa mnom. Izašli smo iz svjetionika pod izgovorom da idemo u šetnju. Umjesto obična razgovora bilo je to priznanje. [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Šetali smo šumom, a on je bez priznanja poraza i bez odricanja od svoga plebejskog ponosa ovako opisao situaciju: "Idite ako želite. Možda ne znate da imamo čamac. Ostavio ga je ovdje brod kojim sam došao na otok. Nalazi se u malenoj uvali blizu kuće atmosferskog mjeritelja, sjeverno od nje, sakriven među drvećem. Već me dugo tamo nije bilo, ali sumnjam da su ga čudovišta razbila; jedino što ih zanima od ljudi je meso. Uzmite hrane i pitke vode koliko god možete ponijeti." Zastao je i zapalio cigaretu. Zatim je gimnastičkim pokretima zamahnuo rukama i s cigaretom u ustima pokazao sav svoj prijezir prema budućnosti: "Očito vam ništa od toga neće pomoći. Nemoguće je ikamo dospjeti, nećete naići ni na kakav brod i umrijet ćete od gladi i žeđi. Pod uvjetom da nevrijeme ne potopi vas i tu orahovu ljusku. I da vas prije ne napadnu čudovišta. Ali ne želim vam uskraćivati pravo na bijeg." Umjesto da mu odgovorim, ja sam također zapalio cigaretu i prikovano stajao pred njim. Bilo je hladnije nego inače. Para iz naših usta miješala se s dimom cigarete. Batis je vidio da razmišljam, ali nije mogao pogoditi kojim je putem krenula moja logika. "Mislim da bismo se morali potruditi i riskirati", napokon sam mu rekao. "Kad malo bolje pogledamo, već smo sve izgubili. Nastave li čudovišta navaljivati na vrata, uskoro ih ništa neće moći zaustavi ti. Vidio sam da imamo ronilačku opremu sa spremnikom za kisik. Mislite da bismo je mogli ukrcati u čamac i doveslati do onog portugalskog broda?" Nije me razumio. Namrštio se. Dinamit, dinamit, govorio sam mu i s cigaretom u ruci uperio prst  prema brodu. Batis se okrenuo cijelim tijelom kao da je u vojsci: "Želite čamcem doveslati do olupine broda. Staviti opremu za ronjenje, zaroniti i izvaditi dinamit. Želite uz moju pomoć zaroniti do dubina na kojima žive one zvijeri, plivati njima pod nosom i izvaditi dinamit. To želite?" ukratko je prepričao što namjeravam učiniti. "Dobro ste to saželi." Pogledao me, okrenuo glavu i počešao se po zatiljku. Obrve su mu bile u obliku naopako okrenuta slova U. Promatrale su me s mješavinom suosjećanja i nezainteresiranost i. "Gledajte, Caffo, možda to nije toliko samoubojstvo kao što vam se čini. Čudovišta nas napadaju samo noću, kao i svi poznati zločinci. To znači da se danju odmaraju. Moramo samo odabrati dobar trenutak i vrlo je vjerojatno da ćemo se izvući. Osim toga, more je veliko. Tko zna gdje žive? Tko zna je li im jazbina s druge strane otoka ili kilometrima daleko od obale? Na brodu ih ništa ne zanima, kao što ste i sami rekli, pa nema razloga da mu prilaze." Odmahivao je glavom, slušao je moje gluposti. Ali ja nisam odustajao: "Sto možemo izgubiti? Nas dvojica smo u stvarnosti obična dva leša koja samo govore i ništa više. I sami ste priznali da smo stigli na kraj puta. Batis", bio sam uporan, "dopustite mi da vam ispričam jednu priču iz Irske. Jednom je neki engleski stražar odlučio uhititi nekog mladića. Stražar je govorio da voda pobunjenika general Collins ne vrijedi ništa bez svojih zapovjednika. Mladić je bio jedan od tih gotovo anonimnih zapovjednika, koji je održavao komunikaciju između Collinsa i pobunjenika. Mladića su neprestano proganjali. Jedne se večeri stražar vratio kući nakon dugog dana punog ispitivanja i iznuđenih priznanja. Bio je zadovoljan. Sutradan je presreo onog mladića." "I?" Batis se sramežljivo zainteresirao. "Mladićevi prijatelji su ga čekali u blagovaonici." "Dobro, sada dopustite vi meni da vam ispričam jednu priču iz Njemačke!" izderao se Batis. "Bio jednom jedan siromašni mladić i živio u seljačkoj kući. Skrivao se po drveću i ispod namještaja, a kada bi se spuštao ili izlazio ispod kreveta, dobivao je batine. Kraj priče." "Trebam vas. Trebam nekoga da mi otvori bocu s kisikom i povuče s anduke s eksplozivom. Ne mogu sve sam." Do tog me trenutka slušao strpljivo kao što se sluša invalidnu djecu ili senilne starce, ali budući da sam uporno navaljivao sa svojim argumentima, okrenuo mi je leđa. Čekajte, povikao sam i povukao ga za rukav. Nenadano mi se istrgnuo, ispalio nekoliko riječi na njemačkome koje Goethe nikada ne bi napisao i otišao mumljajući nešto sebi u bradu. Slijedio sam ga izdaleka. Kad je stigao do svjetionika, [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

odlučio se pozabaviti popravcima na vratima. Dok ih je popravljao, nije bio svjestan da sam blizu njega. Ali time je samo odgodio rasplet, nije ga izbjegao. Mislite na svoje rokade, Batis, govorio sam mu, bez obrane kule kralj je nitko i ništa. Pa tiho u uho kao na ispovijedi: "Stotinu mrtvih. Dvjesto, tristo čudovišta raznesenih jednom jedinom bombom, Batis! Bit će im to bukvica koju neće zaboraviti, a nama će spasiti život. Ovisi o vama." Ali on bi više pozornosti posvetio zujanju muhe. Bilo kako bilo, izložio s am mu svoj plan. Učinilo mi se boljim da mu dam vremena da razmisli. Naravno da me pekla savjest zbog tog klanja. Ali ostali s u prijedlozi bili još gori. Zar da krenem na put? Kamo? Da se i dalje branimo? Do kada? Caffo je promatrao sve oko sebe kao kakav fanatični i praznoglavi ratnik. Ja sam pak patio od očaja, kao kad kockar ulaže posljednji žeton u kasinu: zašto da ga uzalud čuva? Spremio sam nekoliko alatki, plahte mumificirane od hladnoće, limenke katrana i prazne vreće. Htio sam doći do čamca koji je spomenuo Batis, provjeriti u kakvu je stanju i, ako treba, začepiti pukotine. Potom sam namjeravao otići do kuće atmosferskog mjeritelja i uzeti još čavala i šarka za vrata. Sigurno će nam dobro doći u svjetioniku. Nosio sam velik teret, a na povratku sam naletio na našega kućnog ljubimca. Navalio sam joj dio tereta pa je sasvim nježnim udarcem noge potjerao novim putem. I doista, čamac je stajao tamo gdje je Batis rekao. Nalazio se u malenoj i prikrivenoj uvali, skrivenoj u masi drveća i mahovine što se penjala po drvetu i djelovala poput kožne bolesti. Unutrašnjost čamca pretvorila se u zahod. Ali nakon površna pogleda shvatio sam da je to kiša, a da čamac ne propušta. Korijenje mahovine ne ide duboko i štiti drvo od truljenja, što znači da djeluje kao katran. Nije mi dugo trebalo da izbacim vodu i počupam taj korov. To je sve što je bilo u mojoj moći kako bismo krenuli u tu pustolovinu. Ali da mi se pridruži Batis i da hrabro krene u takvo samoubojstvo, pokazalo se kao nesavladiva prepreka. Ja sam već bio odlučio. Bio sam miran duhom, što je bilo neuobičajeno. Uvala je bila u obliku potkove i nimalo veća od obična pristaništa. Zaklanjala je pogled i jedva sam vidio otvoreno more. Valovi su ljuljali čamac i zapljuskivali ga uz tup šum. Bio sam siguran da ću umrijeti, ali bit će to smrt koju sam odabrao sam. Tada sam to mogao smatrati povlasticom. Neko sam vrijeme potpuno smireno samo čistio nokte. Obavljao sam tu manikuru istodobno se prisjećajući svoje prošlosti. Život nije osobito vrijedan. Tijekom svog boravka na svijetu ljudski rod pokazuje značajne sklonosti razmišljanju. Razmišljao sam o svome najranijem sjećanju iz djetinjstva i o onom posljednjem iz života u civilizaciji. Moje je najranije sjećanje luka. Bile su mi možda tri godine, ili manje. Sjedio sam u školskoj klupi u Blacktorneu s desecima druge djece, pored prozora s kojega se vidjela najsivlja luka na svijetu. Posljednje čega se sjećam također je luka. Luka koju sam vidio s pramca broda koji me iz Europe doveo na ovoj otok. Doista, život nije osobito vrijedan. Zvijer je sjedila na sagu od mahovine, prekriženih nogu, s rukama na nožnim zglobovima i leđima okrenuta hrastovoj šumi. Gledala je u beskraj kojega nije bilo. Priroda ju je učinila toliko savršenom i uklopljenom o okoliš da mi je ona njena prosjačka odjeća bola oči. Ne budimo naivni... prije nego sam joj svukao pulover već sam znao što želim. Uskoro sam trebao umrijeti, a pred smrću se i moralni integritet pretvara u prah. Bio sam siguran da ću umrijeti, a ta je zvijer bila igračka koja je najviše nalikovala na ženu. Trebao sam umrijeti, a stenjanja tog tijela, dan za danom, iz mjeseca u mjesec, učinila su me ravnodušn im prema moralnim preprekama. Ali ono što se dogodilo pretvorilo se u najveće moguće iznenađenje. Očekivao sam kratak, prljav i grub spolni odnos. Umjesto toga ušao sam u oazu. U početku sam se od ledene hladnoće njezine kože ježio. Ali dodirom su nam se temperature izjednačile na meni nepoznatoj točki u kojoj su pojmovi poput  hladnoće ili topline gubili svako značenje. Tijelo joj je bilo poput žive spužve, iz njega je kapao opijum i razaralo me kao ljudsko biće. O, Gospode! Sve ostale žene, bile one iz pristojnih kuća ili običnih krčmi, nisu bile ništa više od sluškinja na dvoru u koji nikada zaći neće, ništa više od šegrta u cehu što ga još nitko izmislio nije. Otvara li mi taj dodir neka tajnovita vrata? Ne, upravo suprotno. Bludničio sam s tom bezimenom zvijeri i shvatio grotesknu, transcendentalnu i istodobno djetinju istinu: Europa ne zna da živi u trajnoj kastraciji. Spolnost te zvijeri lišena je svakog sjaja. Ne bih joj mogao pripisati nikakvu posebnu ljubavnu vještinu. Ona je naprosto bludničila cijelim svojim tijelom i činila to bez [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

ikakve nježnosti ili podatnosti, bez ikakve zlobe ili boli i bez ikakve novčane naknade ili ljubavne nagrade. Svela je svoje tijelo na sebi svojstvenu i jedinstvenu dimenziju, a što je po svom ponašanju više podsjećala na životinju, to je za većim užitkom tragala. Bio je to strogo tjelesni užitak, a ja takvo što nisam poznavao. Svaki čovjek mojih godina i mojega iskustva bilo gdje u svijetu upoznao je i ljubav i mržnju. Proživio je tužnih dana, ali proživio je i komadiće ljepote. Doživio je suparništvo, bratstvo i neprijateljstvo. Upoznao je neki oblik uspjeha i mnoge poraze. Čak sam i tamo, na svjetioniku, vidio najgore prizore propasti i patnje. Ali nije ljudima uvijek dano da upoznaju najveće od svih strasti. Pa koliko g od priželjkivali tu strast i makar i pretpostavljali da se ona negdje skriva, daleko ili na dohvat ruke, milijuni ljudi živjeli su i umrli i milijuni njih živjet će i umrijeti a da nikada neće otkriti onu osobu koja u sebi nosi tu sposobnost, ono što je u njoj bilo toliko prirodno i jednostavno. Do tog je trena moje tijelo doživjelo užitak kao što svaki dobrostojeći građanin ulaže kapital. Zahvaljujući njoj uspio sam pomoću užitka postati svjestan svoga tijela, odvojiti ga od sebe i prekinuti svaku sponu između sebe kao osobe i svoga užitka, koji sam tada mogao promatrati kao da je nešto živo. Unatoč tome, svemu ipak dode kraj, pa kada smo prešli preko vrhunca užitka, osjetio sam nešto više od užitka samoga, osjetio sam kao da sam dosegnuo jedan od vrhova ljudske spoznaje. Polako sam došao k sebi. Sumanuto sam treptao, kao da ću tako lakše prijeći u normalno stanje. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da povratim svoju tjelesnu temperaturu, mirise i boje koji su me okruživali. Ona se nije micala sa svog saga od mahovine. Gledala je u nebo i lijeno protezala ruke. U čemu sam pogriješio, pitao sam se iako nisam razumio pitanje ni zašto sam ga postavio. Ponovno sam to bio ja, ponovno sam bio netko, a čudan osjećaj gluposti ovladao je mnome. Osjećao sam se glupo i poniženo. Proživio sam iskustvo koje ne znam kamo bih svrstao, a ona se jednostavno protezala poput mačke. Pokupio sam sve stvari pa smo krenuli prema svjetioniku. Vidjela je da odlazim i slijedila me izdaleka. Želio sam je mrziti. ***

Kad smo se vratili na svjetionik, Batis je promijenio držanje. Bio je uobičajeno rezerviran i nije se usudio reći mi što misli. U nekim je pogledima bio strahovito ponosan i nije pristajao da ga uvjerim u nešto protiv čega je već odlučno stao. Ali činjenica da mi je prišao i zapodjenuo razgovor značila je samo jedno: želio je da ponovno razgovaramo o eksplozivima i kako da ih izvadimo. Ja sam još bio smeten i neko vrijeme nisam obraćao pozornost na njega. Na koncu sam ipak rekao: "Ima jedna stara priča iz Irske koja donekle nalikuje na vašu iz Njemačke. U mračnoj sobi nalazi se jedan Irac. Opipava stvari po sobi i traži petrolejku. Nalazi je, pali je šibicom i vidi da se na zidu pred njim nalaze još jedna vrata. Požuri da prođe kroz njih i zatvori ih za sobom, ali zaboravio je petrolejku. Tada shvati da je i ta soba u potpunom mraku. Priča se može ponavljati u nedogled i uvijek će taj tvrdoglavi Irac tražiti petrolejke i paliti ih, prolaziti kroz vrata, zatvarati ih i zaboravljati ponijeti petrolejku. Stalno će ići naprijed i ulaziti u novi mrak. Napokon se tvrdoglavi Irac nađe u posljednjoj sobi, u kojoj nema vrata, ulovljen kao miš u mišolovci. Znate što tada kaže? 'Hvala Bogu, bila mi je to zadnja šibica'", povisio sam ton: "Batis, ja nisam takav, nisam takav! Zamislite petsto zvijeri koje možemo zauvijek ubiti, možda i šesto. Ili sedamsto. Što mislite?" Pretvarao se da suosjeća sa mnom. Ali ipak nije popustio svojoj lovačkoj slabosti. "Ne brinite", našalio sam se a da se nisam ni nasmijao niti sam ga pogledao, "ako po de po zlu i pojedu nas, preuzimam svu odgovornost na sebe." Zvijer je sjedila u kutu i češkala se po spolovilu. Pretpostavljali smo da su u ranim jutarnjim satima čudovišta manje aktivna nego u bilo koje drugo doba dana. Došli smo do tog zaključka nakon što smo proučili svoj dnevni raspored kao da je njihov. Kada dobro promotrimo, ipak smo se mi morali prilagoditi njihovu ritmu koji su nam nametali, a ne obratno, pa se stoga moglo očekivati odredenu sličnost. [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Pošli smo prema čamcu nakon jedne od mnogih napornih noći. Ponovno nam je život visio o niti. Poslije podne smo kao preventivnu mjeru izbušili granitnu stijenu kao sito i prostrli tepih od kolaca točno ispred ulaznih vrata. Nismo mogli učiniti ništa više. A, istini za volju, nismo znali hoće li ih to odbijati ili privlačiti. Navečer su ponovno navalili na vrata. Nimalo se nisu obazirali na svoje gubitke te su, kao da ih vodi intuicija posljednjeg napada, razvalili polje kolaca snagom svoje brojnosti. Ta je ljigava masa zavijala i po vratima udarala glavama, nogama i šakama. Nije nam preostalo ništa drugo nego da žrtvujemo ono malo boca koje smo čuvali. Napunili smo ih mješavinom ruma, katrana, petroleja i svega zapaljiva što nam je ostalo. Vrat boce umotali smo u vatu namočenu alkoholom. Batis je palio boce i dodavao ih meni. Ja sam ih bacao na čudovišta. Nakon što su se razbile, buknule bi u plamen. Tijela su im bila vlažna pa se nisu dobro zapalila, ali te su se noći barem dovoljno uplašili da se daju u bijeg. Nismo spavali, ali bili smo bistriji nego ikada. Trebala su nam dva odlaska do čamca da prenesemo svu opremu, koja se sastojala od boce s kisikom, gumenoga ronilačkog odijela, metalnog skafandera, specijalnih cipela s olovnim potplatima, užadi, pomičnoga ručnog kolotura, oružja i streljiva. Veslali smo okrenuti leđima od olupine broda, koji je imao oblik torte. S vremena na vrijeme okrenuo bih glavu. U tim se okolnostima stekne dojam da se cilj udaljava umjesto da se približava. Dijelilo nas je samo sto metara, samo čitava jedna vječnost. Svaki je val bio poput zamke, svako nas je vodeno brdo vrebalo. Iz trena u tren pričinjalo mi se da vidim oble glave kako izviruju iz vode, čas s jedne, čas s druge strane. Stabla koja su besciljno plutala morskom površinom i ljuljala se na valovima podsjećala su me na ruke i noge onih čudovišta. Va bene, va bene, va bene, pjevao sam na talijanskome bez ikakva cilja, tek toliko da me pjevnost tog jezika umiri. Začepite tu lajavu gubicu, govorio je Batis veslajući pored mene poput galijota. Nad površinu oceana spustila se magla siva kao nadgrobni kamen. Sa strane nas je zapljusnuo val i ispunio nam usta slanom vodom. Zbog straha i užurbanosti nismo odmjeravali snage. Pristali smo uz olupinu toliko silovito da smo u posljednji tren izbjegli katastrofu, prije svega zahvaljujući lagano nagnutoj palubi na koju je naletio čamac. Iskrcali smo se na neravnu i morem nagrizenu stijenu. Bila je to smiješno malena, ali ipak izbrazdana površina ispunjena rupama u kojima se skupljala napola zaleđena voda. Svakim smo korakom posrtali pa smo se morali pomagati rukama i nogama. Ovakav nam je bio plan: već smo na prvi pogled vidjeli da se olupina spušta u more pod blagim kutom i da je puna korisnih držaka i ručica. Odlučio sam da ću se spustiti kao alpinist uz brodu najbliži zid. Sa stijene će mi Batis puštati kisik i podizati sanduke kako ih ja budem vezao. Podijelili smo poslove i opasnosti: ja sam trebao biti duša što će neuhvaćena posjetiti pakao, a on je imao nimalo manje važan zadatak da održava dotok kisika i izvlači eksploziv iz mora. Kisik iz boce trebalo je ručno puštati u pravilnim i ravnomjernim vremenskim razmacima. Bez dovoljno kisika ugušio bih se, a da ga odjednom udahnem previše, pluća bi mi se rasprsnula od prevelika pritiska. Batis ju je morao održavati jednom rukom. Drugom je trebao potezati kolotur nakon što ja zavežem dinamit za uže. Postavili smo bocu s kisikom i kolotur jedno pored drugoga da mu olakšamo posao, a ja sam se morao pouzdati u Batisovu dobru koordinaciju. Duboko sam udahnuo. Brod se nasukao na stijenu s prednje strane pa je pramac gledao prema nebu i bio nagnut tridesetak stupnjeva na svoj desni bok. Bokom je bio prikovan za stijene, čvrsto kao olovnim zakovicama. Stražnji potopljeni dio bez sumnje je bio nakrcan teretom. Batis je promatrao njegovo nasukavanje i uvjeravao me da je velika pukotina na krmi razvalila cijeli brod kao praznu limenku. Uzdali smo se da je pukotina dovoljno velika da se mogu provući kroz nju. U svakom slučaju namjeravali smo pojednostaviti postupak, to jest da se spustim palubom i provučem potopljenim hodnicima do spremišta. Ali to nije bilo izvedivo. Bilo je gotovo sigurno da su unutarnji odjeljci zatvoreni i zahrđali pod utjecajem morske vode. Onuda nisam mogao proći. Osim toga, u tom uskom prolazu postojala je opasnost da će mi puknuti cijev za dovod kisika. Morao sam prijeći cijeli brod, sve do krme, gdje se, pretpostavljali smo, nalazi dinamit. Navukao sam ronilačku opremu i olovne čizme i sjeo na rub čamca. Prvo mi je Batis pomogao da navučem željezni skafander koji se sastojao od brončane ploče kao vrste štitnika za prsa i leđa. Potom [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

sam na glavu stavio kacigu, ona se stavljala na kraju. Ali upravo u trenu kad ju je namjeravao staviti, zaustavio sam ga. "Pogledajte", rekao sam. Padao je snijeg. Prvo su padale sitne pahulje, koje su za koju minutu narasle i pretvorile se u okrugle i krupne pahulje. Padale su i nestajale pri dodiru s vodom. Snijeg je padao po površini mora, a taj obični i nimalo poseban fenomen u meni je pobudio čudne osjećaje. Snijeg je donosio tišinu i djelovao kao dirigentska palica u orkestru. More, koje je do tog trena bilo lagano valovito, naglo se smirilo, kao da su ga pripitomile neke nevidljive naredbe. Možda je to bio moj posljednji pogled na svijet pa mi se to prikazalo u svoj svojoj skromnoj i nenametljivoj ljepoti. Ispružio sam dlan. Pahulje su padale po rukavici i istoga se trena gasile. Pomislio sam na Irsku. Što je bila Irska? Možda neka glazba. Sjetio sam se kako stojim pred svojim učiteljem. Sjetio sam se i nekog neznanca. Bio je to neki starac, vrlo srdačan, jednom mi je prilikom prije mnogo godina, dok su me još proganjali Englezi, pomogao da pronađem zaklon i nije mi postavljao nikakva pitanja. I to je bilo sve. Obrazi su mi se zatresli kao da ću zaplakati. Batis je pogledao u nebo s kacigom u rukama. Lice mu se iskrivilo od promatranja. "To je samo snijeg", rekao je. "Da, samo snijeg", rekao sam ja, "samo snijeg. Kaciga, stavite mi je, nemamo cijeli dan." Stavio mi je kacigu na glavu i spojio dovod kisika s ventilom na mom zatiljku. Nosio sam dva užeta, jednim sam namjeravao komunicirati s Batisom, a drugim podizati eksploziv. "Znate", podsjetio sam ga, "ako uže povučem jednom, to znači da je sve u redu. Ako ga povučem dva puta, znači da sam zavezao sanduk. Ako ga povučem tri puta uzastopce, prerežite cijev sjekirom i bježite." Namjestio sam savršeno okrugla stakla. Jedno mi se staklo nalazilo sprijeda, i još po jedno s lijeve i desne strane. Povjerili smo radi li cijev za dovod kisika pa sam se počeo spuštati. Voda me progutala uz trnce ledene hladnoće. Kad sam toga postao svjestan, već sam se nalazio ispod morske površine. Na stijeni sam pronašao nekoliko rupa koje su mi poslužile kao stube, tako sam lakše svladavao metre pred sobom. Povremeno sam okretao glavu, ali kroz bočna stakla nisam mogao vidjeti ništa važno. Iza mene se prostirao beskrajan ocean. Ispred mene, na tek nekoliko centimetara od nosa, vidio sam samo crnu mrtvu stijenu bez ikakvih tragova biljnog života. Tada je došao trenutak kada nogama više nisam mogao napipati drške. Ali bilo mi je sv ejedno. Batis me uvjerio da kolotur ne preskače osim ako ga se namjerno ne otpusti, i to u slučaju da je potrebno skočiti u bezdan. Nakon što sam povukao uže da umirim Batisa, otpustio sam se i pao. Težina olova u cipelama i gravitacija lagano su me povukle prema dolje sve dok se nisam dočekao nogama u čučnju. Do struka me lagano obavila morska prašina, ali bila je to samo nježna zavjesa od pijeska koji je pokrivao dno. Ono je pak bilo vrlo prohodno i arhitektonski vodoravno. Kročio sam njime kao po livadi. Ali ipak je gustoća vode usporavala svaki moj pokret. Nalazim se u svijetu kojim vlada tišina. Jedino što čujem unutar kacige vlastito je disanje, nosne izlučevine i pomalo uplašen jecaj što mi izmiče kontroli. Suzdržavam se jer mi je jasno da ti jecaji potiču moj strah. U lijevoj ruci nosim oba užeta, a u desnoj nosim nož. Gledam svuda oko sebe. Nema nijednog čudovišta, ne, nema ničega. Vidljivost je ograničena na trideset ili četrdeset metara, a možda i manje. Meni s desne strane nalazi se utroba potoplj enog broda. Podsjeća me na kitov leš. Ispred mene proteže se beskraj. Neke neodređene čestice besciljno plutaju kao pahuljice crnog snijega. Vrpce algi u obliku zmije gotovo nepokretne plutaju oko mene. Taj beskrajno otvoreni prostor ne završava nikakvim vratima, a granica tame nema opipljiv kraj. To je u sukobu s katoličkim naukom: pakao nije mjesto u koje se pada naglavačke; u njega se ulazi sitnim i neprimjetnim koracima. Kretao sam se potpuno nedefiniranim prostorom, u prijelaznom prostoru u kojemu se plavo pretapalo u crno i gdje se ni u tragovima nije nazirala nikakva vodena vegetacija. Prostor oko mene se povećavao. Mogla su se pojaviti bilo kada i odasvud. Ne razmišljaj o tome, govorio sam si, ne razmišljaj o čudovištima, radi! Bila je to najmanje stvarna i najviše realna od svih mogućih strategija.

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Krenuo sam prema krmi. Udarac u stijenu udubio je željezo i pretvorio tu plohu u nešto poput umjetne pećine. Brod je bio lagano nagnut na desni bok. Zbog udarca se teret pomaknuo i njegov veliki dio ispao je kroz pukotinu. To je bila moja sreća jer nisam morao ulaziti u spremište. Maleni metalni i četvrtasti sanduci ispadali su svuda oko brodske rane. Rukom sam prošao po najbližem sanduku. Kad sam ga očistio, uspio sam pročitati što piše velikim tiskanim slovima: "OPREZ! VRLO OPASNO". Morao sam samo privezati ručku za uže, povući dva puta u znak i Batis bi ga sa svojom germanskom predanošću povukao prema površini. Sanduci su nestajali jedan za drugim. Kad bi ih Batis izvukao, vraćao bi mi uže. Na vrh užeta privezali smo olovni uteg da ga učinimo težim. Uže je padalo negdje pored mene i uporno radilo. Radio sam strastveno kao rudar sve dok Batis u jednom trenu nije zatresao užetom koje je spajalo ta dva svijeta. U početku nisam shvaćao. Je li mu prijetila kakva opasnost? Ja nisam vidio ni traga čudovištima. Ne, nije bilo zbog toga, sigurno smo nakrcali previše sanduka. Ali mene je tresla moja zlatna groznica. Još jedan sanduk, Batis, još samo jedan, preklinjao sam ga u mislima. Nisam obraćao pozornost na uže koje se treslo i zgrabio sam ono drugo. Batis ga je povukao, ali taj mi se put uže vratilo s čvorom pored olovnog utega. Nisam više mogao ništa zavezati, što je bio znak da ga ostavim. Skupio sam ono malo razuma što mi je preostalo i poslušao ga. Koliko god čudno izgledalo, bili su to najteži trenuci moje ekspedicije. Kažu da u ratu nijedan vojnik ne želi umrijeti posljednji. Takvo razmišljanje krije istinu koja je malo razumna, a ipak vrlo ljudska. Nakon što sam se spustio do tolikih dubina i nakon tako uspješno obavljena posla, žalosno bi bilo da me ubiju upravo sada. Iznenada mi se skafander učinio nepodnošljivo teškim. Do tog trena nisam primijetio da mi je željezo izranilo vrat. Kretao sam se prema hridi teških nogu, a koraci su me podsjećali na dječju noćnu moru, bio sam strahovito spor. Disao sam kao da me gura nekakav tajnoviti dinamo. Želio sam izroniti. Ali nisam mogao. Dva usklađena uma nisu uspjela predvidjeti očitu glupost: zbog skoka u prazno nisam se više mogao vratiti istim putem. Stijena ispred mene izdizala se poput  kakva golema i pokvarena zuba. Nisam se mogao uzverati, a Batis, koji se već dovoljno umorio s bocom s kisikom, nije me mogao povući jednom rukom. Koliko im je vremena trebalo da se pojave? Pomiješali su mi se strava i mašta. To je vodeno bespuće bilo savršen nevidljivi neprijatelj. Batis tamo gore nije razumio čudne putove kojima je prošla cijev za kisik. Koračao je s jednoga na drugi kraj čamca pokušavajući pronaći odgovarajuće mjesto. Na koncu sam shvatio da ću se spasiti jedino a ko se uhvatim za olupinu broda. Ali bio je to put profesionalnog penjača. Neko se kamenje odlamalo već pri prvom dodiru. Okliznuo sam se i pao pet ili deset metara u ponor kao iz Danteovih stihova. Ponovno sam se našao na morskom dnu. S moje desne strane z id stijene je bio udubljen. Učinilo mi se da vidim nešto kako se miče, neko biće. Ne, ne, to nisu oni, rekao sam samome sebi jer mi malo optimizma nije moglo naškoditi. Tada sam se svim silama usredotočio na zadatak. Morao sam se penjati centimetar po cent imetar, ne gledati oko sebe, ne razmišljati o napadu u kojemu bih ostao bez ruke ili noge. Postupio sam poput mornara dok se penju po mornarskim ljestvama pa osiguraju tri od četiri uda prije nego što naprave sljedeći pokret. Iznad sebe sam ugledao površinu i prozračan Batisov obris koji me dozivao onom jednom slobodnom rukom. Primijetio sam da mokrim u ronilačke hlače. Caffo je skočio u vodu i uhvatio me za pazuha. Htio mi je skinuti i kacigu, ali sam ga odgurnuo rukama. "Ukrcajte dinamit u čamac, brzo!" Skinuo sam opremu i pomogao mu da ukrcamo sanduke u čamac. Prevozili smo toliko tereta da je čamac izvirivao iz vode jedva za pedalj. Ni sami nismo povjerovali da smo se za nekoliko minuta uspjeli vratiti na otok živi i kao pobjednici. Čamac smo usidrili na malenoj plaži pokraj svjetionika punoj oštrih stijena. Upravo je na tome mjestu Caffo otvorio nekoliko sanduka, pri čemu mu je ručka njegove sjekire poslužila kao poluga. U svakom se sanduku nalazilo sedamdeset smotuljaka dinamita koji su naoko izgledali potpuno suhi i upotrebljivi. Ali u nama se skrivalo neko neobjašnjivo ludilo. Pogledali smo jedan drugoga. Snijeg je padao kao nikada do tada i pokrivao nam glave bijelim kapama. Gledali smo jedan drugoga i smotuljke dinamita čitajući jedan drugome misli. Nisam mogao vjerovati da razgovaramo bez riječi, naprosto nisam [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

mogao vjerovati. Imali smo pedesetak sanduka dinamita. Tim smo im materijalom mogli nanijeti goleme gubitke. A tek da ih je šezdeset? Zašto ne i osamdeset ili stotinu? Naši neprijatelji nisu b ili osjedjivi na mržnju, pripadali su prirodi i snazi koja je svojom naravi jednaka uraganima ili ciklonama. Sada je sva ta moć bila u našim rukama, mogli smo ih ugušiti u krvi, preplavili su nas valovi prave okrutnosti. Čini mi se da smo poludjeli, toliko smo poludjeli da smo znali da smo ludi. Govorio sam i nisam vjerovao što govorim: "Ubit ćemo ih. Sve ćemo ih ubiti. Tako je, pobit ćemo ih!" "Da, ubit ćemo ih! Sve ćemo ih ubiti. Tako je, pobit ćemo ih!" složio se sa mnom Caffo pa smo se vratili u čamac kao da je to drugo putovanje u samoubojstvo bilo planirano od samoga početka, kao da su umjesto nas poslali neke druge ljude. Vratili smo se do olupine broda, ja sam ponovno navukao ronilačko odijelo i opremu pa sam skočio u vodu brže i vještije, jer već sam u tome nakupio iskustva. Nisam imao milosti. Koračao sam bespomoćno krmom portugalskog broda u zemlji čudovišta. Ali našao sam sanduke s dinamitom i zarazio se bisernom groznicom. Poslao sam njih tri, četiri, pet. Deset, dvadeset. Na kraju sam morao kopati po pijesku da pronađem one koji su se sakrili, ali zalihe su se očito iscrpile. Povukao sam uže u znak da je sve u redu. Brodski bok bio je razvaljen kao da mu je neki gorostas sažvakao bočne daske. Provukao sam se onuda bez imalo poteškoća. Zabrinjavalo me samo da cijev za kisik na leđima nastavi slijediti neku vrstu žlijeba koji kao da je bio utisnut u željezo, što je bilo izvrsno jer nije bilo čavala koji bi je probušili. Nalazio sam se u spremištu koje je bilo krcato sanducima. Uzeo sam jedan, zavezao ga za uže i izvukao ga iz broda. Povukao sam uže dva puta u znak Batisu da povuče teret pa nastavio s izvlačenjem. Možda sam ih izvukao petnaest, dvadeset, a možda i više. Bio sam umoran pa sam po sustao od tolikog automatizma. Brodsko spremište obasjavalo je večernje svjetlo, a ta masa željeza djelovala je na mene klaustrofobično. Bio sam okružen brodom, skafanderom i u svim svojim strahovima što su me doveli donde i učinili junakom. Ako tome dodamo i neprohodnu vodu, to je mjesto bilo najstrašnije od svih na koje sam naišao. Bio sam okružen proizvodima metalurške industrije i brodskim instrumentima koje je napola nagrizla morska voda, a hrda ih lišila identiteta. Pomislio sam da ništa od toga nije nastalo s namjerom da ljudi budu sretni. Noge teške kao olovo dodirivale su željezo i širile nove z vukove koji su pak deformirano odzvanjali. Na kraju te prostorije nalazila su se vrata jajasta oblika. Tamo sam ih ugledao, s druge strane. Vrebali su me širom otvorenih očiju. Koliko su me dugo promatrali? Vrisnuo sam unutar kacige, ali nisam imao kamo. To je bio njihov svijet i kretali su se s nevjerojatno lakoćom. Okružili su me sa svih strana. Nožem sam rezao vodu i tim ih očajničkim naporima pokušao držati podalje od sebe. Ali upravo kad sam pomislio da sam mrtav, doživio sam uskrsnuće. Staklo na mojoj kacigi djelovalo je kao povećalo, a čudovišta zapravo nisu bila nimalo viša od pola metra. Tijela su im bila mršava i sitna sa sjajnom srebrnosivom crtom na leđima koja bi, kao u njihovih predaka, potamnjela nakon mnogo godina. Kao i u ljudi, lubanja je dio tijela koji najmanje naraste. To ih je činilo pravim glavonjama u pravom smislu te riječi. Grč na licu nalikovao je na osmijeh dupina. Velikom su se brzinom kretali u jatima. Izbjegavali su moja obrambena sredstva, dodirivali mi odjeću i štipali me prstima, osobito po kacigi, a potom mi se uklanjali. Možda ih je moja odjeća, moj skafander, podsjećala na nekog dalekog rođaka. Gospode, shvatio sam odjednom, pa oni se samo igraju. Pa da, samo su se igrali, ta gomila starog željeza služila im je kao igralište, a ja sam bio zagonetni uljez. Pijukali su, ako tako mogu opisati entuzijazam u njihovu glasu. Moja im je prisutnost bila velika novost. Očekivao sam koljače, a naišao na podvodni balet. Ne sjećam se koliko smo se dugo družili. Usprkos svim predviđanjima njihova je prisutnost podarila tom podvodnom groblju neku umirujuću svjetlost. Otkad sam se iskrcao na taj otok, proživljavao sam svoje prve trenutke bez straha. Osjetio sam da me napustila strava, jer ni sam dotad nisam bio svjestan tereta koji donosi neprestano i sustavno strahovanje. Tijekom svih tih mjeseci, iz dana u dan i iz noći u noć ja sam se neprestano bojao, bojao sam se u svim mogućim nijansama i strah mi je uvijek pravio društvo. Zašto, pitao sam se, zašto se upravo u ovim trenucima kad si u samoj utrobi pakla više ne [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

bojiš? Nisam nalazio odgovor sve dok jednog od tih mališana nisam zgrabio za ruku: ni o n se nije bojao mene. Bio je jedno od čudovišta i zaslužio je da mu slomim kralježnicu. Ali nije me se bojao. Samo sam ga škakljao. Nasmiješio se. Bio je to podvodni smijeh. Smijao se ustima i trepavicama i očima i međusobno smo se dodirivali rukama. Njegov je smijeh pod vodom zvučao poput ho telskih zvonaca. Koliko se dugo nisam nasmijao? Pustio sam ga da ode, a umjesto da pobjegne on je ostao lebdjeti ispred mene poput zaigrana leptira i smijao se. Ručicom i prstićima malenim kao u tek začeta djeteta dodirnuo je staklo na kacigi. Dodirnuo je staklo, a sjećanje na te sitne sive prstiće poslije me danima proganjalo.

Izašao sam iz broda. Pratili su me sve vrijeme dok sam izranjao. Okružili su me i dodirivali me, slatki u svojoj drskosti, bili su poput zaigranih mačića. Njihov se broj smanjivao kako smo se približavali površini, a kad sam napokon izronio, Batis je uzbuđeno skočio na noge: "Pomislio sam da ćete ostati živjeti tamo dolje! Mein Gott, pa što vam se, pobogu, dogodilo tamo dolje?" Nisam mogao stajati na nogama. Skinuo mi je kacigu i ugledao moje ozareno lice, ugledao je potpuno iscrpljena glasnika koj i je u posljednji trenutak zaboravio svoju poruku. "Zabetine?" upitao me živčano. "Ne, mali dupini!" Bads je ustuknuo par koraka i stao me promatrati kao da pokušava odgonetnuti moje mentalno zdravlje. "To vam je omamljenost od dubina", rekao je poput liječnika, "ubrzo ćete se oporaviti." Ali odjednom je moje navodno ludilo prešlo na njega. Suspregnuo je vrisak i povukao pušku s ramena. Pored nas je izronila jedna glava. U tom sam trenu ležao ispružen na stijeni i podigao ruku: "Ne pucajte! Pobogu, Caffo, ne pucajte!" Batis je nakratko pogledao mene, pa čudovište koje nas je nepokretno promatralo, pa ponovno mene. "Ne pucajte!" uporno sam vikao sa stijene. "Još je dijete." Batis je bio prespor. Dok je naciljao pušku, od mora je opet ostala samo prazna površina. Dok smo se penjali na otok, vidjeli smo da se krajolik promijenio. Snijeg je prekrio drveće, a otežale grane savile su se pod bijelim teretom. Nestao je i puteljak koji je prolazio šumom, kao da ga je netko izbrisao. Naše su noge prve gazile po tom netaknutom sagu. Umjesto onog uobičajeno turobnog ozračja i one negostoljubive zemlje, sloj mramora podario je našoj kući nezamislivu toplinu. Snijeg je prekrio ostatke borbe, granitnu stijenu i kupolu svjetionika. Hrpe satrvena kamenja i pijeska koje su se gomilale pedesetak metara od svjetionika nestale su ispod šećernog pokrivača. Snijeg je prekrio čak i obližnje hridi, a valovi su ih uporno lizali. To me uspavljivalo. Još se nisam uspio osloboditi prizora djece onih čudovišta, a snijeg mi je svojom mekoćom već izranio oči. Iskrcali smo eksploziv, ali tijelo je taj posao privodilo kraju bez moje duše. Batis nije znao za odmor. Njegov ratnički duh već je usklađivao prve zadatke. Složili smo i prebrojili smotuljke dinamita. Bilo ga je dovoljno da u zrak dignemo pola Londona. U skladištu se nalazilo na stotine metara nepromočivog fitilja i tri upaljača i nekoliko kvadratnih sanduka, svaki sa svojom polugom u obliku slova T. Bio je to dio materijala koji su donijeli radnici. U skladu sa zapovijedi, dinamit bi, u slučaju da dode do rata, poslužio za rušenje svjetionika. Ali radnici su zbog nepažnje ili nestručnosti zaboravili fidlje i upaljače i ostavili ih u jednom od mračnih kutova svjetionika. Tu su prestajale Batisove inicijative, a na scenu je stupila moja mašta još iz aktivističkih vremena. Naravno da smo imali mogućnost upotrijebiti svaki komad dinamita posebno, kao ručnu bombu, ali ja sam želio nešto više. Fitilj i upaljači pružali su nam dodatnu prednost. Zamislio sam tri razorne crte bojišnice. Odlučio sam da ćemo prvi dio postaviti ispred same granitne stijene na kojoj je svjetionik. To bi bila nama najbliža crta obrane, a iz sigurnosnih razloga i najmanje razorna. Budući da nijedan od nas dvojice nije bio tehničar, nismo sa sigurnošću znali kolika je razorna snaga dinamita, pa je u krajnjem slučaju i sam svjetionik mogao odletjeti u zrak.

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Druga crta bojišnice trebala je biti dvadesetak metara dalje od prve, na ulazu u šumu, i sastojala se od više komada dinamita koje smo ukopali u snijeg i jedne s drugima povezali pomoću fitilja. Na tom smo mjestu odlučili postaviti najrazorniju količinu eksploziva. Bilo je to logično razmišljanje jer smo očekivali da će se na tom mjestu između granitne stijene i šume okupiti najveći broj čudovišta. Odlučili smo prekriti čitav otok, od jedne do druge obale i raspodijeliti eksplozive po malim rupama. Treću crtu bojišnice odlučili smo smjestiti još dalje, u unutrašnjost šume među stabla. Ona im je trebala biti nešto poput bukvice. U bilo kojem trenu mogli smo dići u zrak tu crtu bojišnice, svakako prije druge crte, a sve to u slučaju da poželimo izazvati bijeg koji bi tu gomilu čudovišta dotjerao do druge crte. Ili poslije, u slučaju da moramo poubijati ono malo preživjelih u bijegu. Svaki je red eksploziva bio povezan s drugim upaljačem, koje smo mogli aktivirati naizmjenično u pogodnim okolnostima.

Radili smo cijeli dan. Skupljali smo snopove od deset komada dinamita, vezali ih i spajali na jedan fitilj, potom ih ukopavali u snijeg i ponavljali cijeli postupak nakon nekoliko metara. Kad smo završili jedan red, ukopavali smo fitilj metar po metar sve do svjetionika. Potom smo ga prikovali za zid i doveli do balkona, gdje su se nalazili upaljači. Zvijer nam je također pomagala, ni sama ne znajući što čini. Punila je vreće pijeskom s plaže. Te smo dobro napunjene vreće pijeska namjeravali privezati za balkonsku ogradu, što bi nam služilo za obranu. To nam je trebao biti zaklon od moguće kiše šrapnela. Radili smo kao mravi pa smo do večeri završili odličan vojni opkop. "Danas će mnoga djeca postati siročićima", pomislio sam naglas. "To nam i je cilj", rekao je Batis. Ubrzo je pala noć. Ali oni nisu došli. Nakon što smo im toliko dana odolijevali na vratima agonije, oni se te noći nisu pojavili. Nevjerojatno. Kako su tekli sati, moje se nestrpljenje pretvaralo u očaj. Gdje su, gdje su, gdje li su, dovraga? pitao sam gledajući u prazninu. Batis je kao stražar bio mnogo smireniji, svojom Remingtonkom slijedio je trag lanterni i ništa više. Svjetlo je paralo tamu i rasvjetljavalo lepršave pahuljice snijega. Osim naših tragova i koraka u snijegu, ništa drugo nije narušavalo aj snježni krajolik. Ruke su mi se znojile. Neprestano sam navlačio i skidao rukavice i micao pahuljice snijega s brkova. Je li moguće da im je snijeg poremetio navike? Sljedeće noći došlo ih je vrlo malo. Vidjeli smo ih nekoliko, ili, bolje rečeno, čuli smo ih vrlo malo. Kričali su onim svojim vodozemnim glasovima od sumraka do zore bez ikakve konkretne namjere. S prvim jutarnjim sunčanim zrakama uspjeli smo ih vidjeti: bilo ih je dvoje, troje, četvero ili petero, ne više. Kretali su se uz rub šume, slijedili neki nama nevidljiv smjer i nijednom nam se nisu približili. Sve to nije bilo vrijedno jednog metka, a još manje dinamita. Jednako je bilo i sljedećih noći. Bili su i nisu bili.

To se stanje oduljilo, a najčudnije zamisli glavom su mi prolijetale kao one dosadne stajske muhe. Svako malo odlazio sam do svih triju crta bojišnice, do međusobno povezanih i u snijeg ukopanih snopova dinamita. Proučavao sam njihove tragove u snijegu kao da sam istraživač i na koljenima pokušavao shvatiti logiku grabežljivaca kojom su se vodili. Jesu li kojim slučajem nanjušili dinamit? Je li ta golema pokretna gomila čudovišta nanjušila novu opasnost koje se treba bojati više od pušaka, koje su već odavna poznavali? Katkada bih iznenadio i samoga sebe dok bih otpuhivao dim i tražio smisao u pravim malim labirintima tih čudovišnih tragova u snijegu. A što ako su lukaviji od lisica? Unatoč tome, eksplozivi su bili netaknuti. Prije nego što smo zakopali eksplozive, omotali smo fitilj oko cijevi po svjetioniku koliko god smo mogli. I ništa od toga nije bilo uništeno. Za vrijeme tog iščekivanja još sam jednom bludničio sa zvijeri. Uobičajeni razlog što je vodim sa sobom bila je pomoć oko prenošenja šrapnela. Budući da danju nisam imao što raditi, privezivao sam na komade dinamita komade starog željeza, čavle, kamenčiće i sve ostale sitne i oštre predmete koji su nam bili pri ruci. U tome mi je dobro poslužila kuća atmosferskog mjeritelja. U potrazi za obrambenim materijalima doslovno smo je rastavili. A nakon što smo napunili vreće, pa čak i prije toga, polegnuo sam je na krevet i bludničio s njom.

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Filozofija i ljubav vode borbe u nevidljivim prostorima. Ali rat i spolni nagon nalaze se jedan uz drugi. Bludničio sam s tom zvijeri u svojevrsnome dobrovoljnom silovanju. Nedostajalo mi je udova da prekrijem cijelo njezino tijelo, cijelu površinu njezine kože. Odnosio sam se prema njoj kao da ubijam nepotrebnu životinju. A na kraju svakog snošaja osjetio sam iskrenu mržnju prema njoj, prema toj veleposlanici strave i užasa. Taj prekomjerni užitak nije mi bio ništa novo. Ali nije zato umanjivao moju mržnju. Učinio sam to dva ili tri puta, možda četiri. Poslije bi me obuzela neka čudna tuga i dječja bespomoćnost. Bio sam ljubavnik bez ljubavnice, izbuljeni čovjek što u krug luta pustinjom. To mučno stanje zatvorena prostora osnažilo je moj osjećaj da sam u slijepoj ulici. Samo to mjesto podsjećalo me na neku vrstu malog Rima koji su razrušile tisuće godina barbarskih provala. Ležao sam pod prljavim i hladnim dekama koje su bile tvrde od kartona, a pored mene ležala je zvijer. Napola razvaljena kuća promatrala me kao kad se povećalom promatraju mravi. Mjesta na kojima je prokišnjavao strop prekrivali su komadi leda. Vlaga je savinula drvene oplate na zidovima kao da su suncokreti. Tamo je vrijeme teklo sporije; život se promatrao kako ga promatraju crvi. Tih sam se dana u toj kući osjećao na pola puta između života i smrti. Sve se svelo na dva nagona, ubijanje i ljubljenje, a nijedan mi nije bio dostupan: oni nisu dolazili, a ona je bila jedna od njih. "Danas će doći", povremeno bi rekao Batis, poput kakva seljaka koji predviđa vrijeme. Ali redovito bi pogriješio. Naprosto su nestali. Osim što su bili oprezni, sada su nas i prezirali. Ako smo ih i viđali, bilo je to

sasvim slučajno. Ćuli bismo kako se miču grančice izvan dosega lanterni. Zavijali su po noćnom snijegu i vrebali nas u tišini, ali nikada im svjetionik nije bio cilj. Očito su prolazili mračnim dijelovima šume i kretali se prema točno određenom cilju puteljkom koji je presijecao šumu. I to je bilo sve. Jednom smo prilikom ispalili rakete u raznim bojama u smjeru odakle su dolazili njihovi glasovi nadajući se da će ih to privući. Ali nije. *** Nikada prije ne bih povjerovao da ću jednoga dana poželjeti da nas napadne gomila čudovišta. A

činjenica je da sam se zbog njihova izbivanja gotovo razbolio. Jednoga sam dana naišao na Batisa dok je vani sjedio na stolcu. I sebi sam iznio jedan stolac da ga oponašam. Ali moj je bio napola raskliman pa sam pao zbog neravnoteže, što je bilo smiješno. Imali smo malo stolaca pa sam ga morao popraviti, ali umjesto toga sam ga bacio u svjetionički zid, a on se raspao. Polomio sam mu noge i naslon, a potom sam skakao p o njemu dok od njega nije ostalo ništa slično komadu namještaja. Batis me promatrao potežući rum iz boce. Nije rekao ni riječ. Drugom sam prilikom zamalo ubio našega kućnog ljubimca. Ne sjećam se što se zapravo dogodilo, ali nije

ni važno. Cini mi se da je nosila drva. Nosila je tri cjepanice, kad joj je ispala jedna. Kada se sagnula da je pokupi, pala joj je druga. Kleknula je i htjela pokupiti drugu cjepanicu, kad joj je ispala i ona treća. Glupača kao što jest, ponavljala je jedno te isto u beskraj. Prišao sam joj. Rekao sam joj da pokupi cjepanice. Pokušavala je, ali nikako joj nije uspijevalo. Udarao sam je rukom po zatiljku. Pokupi cjepanice. Moji su je udarci zastrašivali. Pokupi cjepanice! Tresla se od straha. Zgrabio sam je za vrat i izderao se: Pokupi cjepanice! Ona je zapištala u znak da traži pomoć, što me je razbjesnilo. Siguran sam da bih je bio ubio da se u tom trenu nije pojavio Batis: "Kollege, ali ona je obična žabetina." Nije to bio tek običan izljev milosrđa, bila je to izjava o vlasništvu, da se razumijemo. Caffoa je pogodilo što sam je mučio budući da sam izvršio agresiju na njegovu suverenost nad tom zvijeri, ništa više. "Da, ona je žabetina. Obična žabetina. U tome i jest problem", rekao sam mu i udaljio se od njih. Moje je duboko nezadovoljstvo slijedilo mentalne procese koje nisam bio spreman priznati. Kao prvo, pojavio se jedan očit problem: uložio sam sav svoj životni kapital u tu podvodnu pustolovinu i izložio se smrtnoj opasnosti kad sam pošao do portugalskog broda. A zbog nekog meni nerazumljiva slijeda [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

dogadaja sve što sam stavio na kocku naišlo je na neprijateljevu ravnodušnost. Bio sam očajan. Nakon tog našeg zajedničkog izleta osjećao sam se kao dobar građanin koji čeka nagradu za svoj trud. Čak i više: vjerovao sam, ili sam želio povjerovati, da bi jedno opće klanje jednom za svagda uklonilo opasnosti koje su nam prijetile i da bi se na taj način ovaj pakao zauvijek ugasio. Ali bio je tu prisutan i neki nemir, koji nisam mogao čak ni izraziti riječima: sama čudovišta. Ona ručica na staklu moga skafandera. A i spolni nagon naše zvijeri. Danju bih umnom disciplinom uspio potisnuti prizore pušača opijuma. Batis se nalazio ispred mene i mumljao neke jednosložne riječi, a ja bih mu odgovarao, više manje. Ali nisam ga slušao. Prostor koji nas je razdvajao ispunjavao se prizorima koji su nestajali brzo poput dima. Vidio bih onu ručicu pod morem i one sigurne i nevine prstiće što diraju moje staklo. A vidio bih i tijelo naše zvijeri. Vidio bih njezine obline, a sjećanje na nju napadalo m e kao da je zrak filmski ekran. Vidio bih iz svih kutova onu požudu i sve je u isti mah bilo i tako divlje i tako jednostavno. Bilo je potpuno proturječno to što sam našu zvijer više mrzio što sam veći užitak iz nje izvlačio. Ona je predstavljala ostala čudovišta, a činjenica da su ona u meni pobuđivala stravu i užas, a ona toliki užitak, možda može objasniti one moje živčane napadaje. Misli, misli, govorio sam sebi samome pljuskajući se dlanovima po čelu, misli, misli. Ali meni misliti ne znači isto što i umovati, to znači tek isto što i planirati. Djela ne ostavljaju prostora mozganju; kada sam pokušavao razmišljati, mozak bi mi se opirao i škripao jednako kao one zahrđale šarke na vratima. Smjestili smo se na obrambenu stranu i nismo je htjeli napustiti. "Batis", rekao sam mu jednom prilikom, "nadam se da ćemo i dalje biti jednako hrabri. Ponudimo im nešto, moramo ih nekako namamiti. Morali bismo ostaviti otvorena vrata." Prije nego što je uspio suprotstaviti mi se, ja sam bio brži i rekao: "Nije toliko o pasno kao što se čini. Kada malo bolje pogledamo, stepenicama se mogu penjati samo jedan po jedan. Dovoljno je da jedan od nas sjedi na vratima i s lakoćom ih odbija. A do toga nikada neće doći. Mi samo želimo da se okupe oko svjetionika. Kada svi budu na okupu, dignut ćemo ih u zrak."

Batis me promatrao poput djevice koju netko samo što nije silovao. Čitavu je vječnost, sam ili uz nečiju pomoć, uspijevao obraniti svjetionik a da mu se nijedno čudovište nije popelo u svete odaje. A odjednom sam mu ja predlagao da ostavimo vrata otvorena, vrata njegova svjetionika! "Tisuću mrtvih čudovišta, Batis", rekao sam mu ne bi li mu taj golemi broj rasvijetlio ograničenu maštu. "Tko će aktivirati upaljače?" To je pitanje skrivalo Batisovu dječju stranu. Postoje dvije vrste boraca. Oni koji promišljaju o strategijama i oni koji se nikada nisu oslobodili dječje želje za uništavanjem. Ja sam pripadao prvoj skupini boraca, a Batis onoj drugoj. "Vi ćete ih aktivirati", umirio sam ga. "Ako se slažete, ja ću pokrivati vrata na vrhu stepenica dok ih vi budete slali u pakao." Tako smo i odlučili. S prvim sam mrakom otvorio vrata. Na svakoj dvadesetoj stubi ostavio sam jednu upaljenu petrolejku. Tako bih ih, u slučaju da udu u svjetionik, lako vidio i zaustavio. Bilo je dovoljno da tek gurnem Remingtonku kroz otvorena vrata. Ni najgori strijelac na svijetu ne bi promašio cilj. Batis je bio na balkonu, ja sam mu štitio leda, a i stube su bile pod kontrolom. "I? Vidite ih?" pitao sam ga svako malo. "Ne."

Pa nakon nekoliko trenutaka: "A sada? A sada, Batis?" "Ne. Ništa. Ništa." Htio sam se sam uvjeriti pa sam nestrpljivo prišao balkonu. "Vratite se na vrata", zavikao je Batis, "vratite se, prokleti bili! Želite da nas ubiju?" [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Imao je pravo. Bili su u stanju izmicati svjetlu lanterni i iznenaditi nas. Ali ni ja ništa nisam vidio. Ništa osim blijeda svjetla petrolejki pravilno raspoređenih po zavojitim stubama. Svaka je svijeća sjala i drhtala na laganom povjetarcu. "Dvojica", rekao je Batis. "Gdje, gdje?" zavikao sam sa svog mjesta, tražeći novosti. "Na zapadu. Dolaze. Četvorica, petorica, ne mogu ih prebrojiti." "Ne pucajte. Pustite ih da se približe, neka vide otvorena vrata." Taj mi je telegrafski razgovor kidao živce. Caffo je koračao s jednog na drugi kraj balkona osluškujući noć. Ja sam Remingtonkom ciljao u prazno, promatrao Ba - tisa, svako malo ga ispitivao ima li što nova vani i zanemarivao svoje obveze. Ta nas je pogreška mogla stajati života. Buka razbijena stakla ponovno je privukla moju pozornost. Ugasile su se i prve petrolejke. "Caffo, već su ovdje!" obavijestio sam ga. Čuo sam njihovo lajanje, tamo dolje. Uspio sam vidjeti i jednu pandžu kako gasi treću petrolejku. Iz vida sam izgubio čitav jedan dio stubišta. Prizemlje je ostalo u mraku i postalo rupom i z koje su se čuli žablji koncerti. Tada se jedno od čudovišta popelo stubama u četiri velika skoka, brzo poput munje. Nije gasilo petrolejke i mogao sam savršeno vidjeti njegovo gadno tijelo. Preostale petrolejke obasjavale su mu trbuh i naglašavale taj ionako vražji prizor. Išlo je prema meni, ravno na pušku. Jesam li trebao pucati? Da sam to učinio, možda bi se njegovi prijatelji vani predomislili i odustali, a mi smo ipak željeli opći pokolj. Kollege, Kollege, čuo sam Batisa kako urla. Nisam imao vremena objašnjavati mu svoje razloge jer je čudovište svladavalo stube brzo kao gušter. Ali kad nas je razdvajalo još samo deset stuba, devet, osam, iznenada je zastalo. Posljednja petrolejka stajala mu je tik uz lice. Gledali smo jedan drugoga, ja njega s vrata na stropu, a on mene na osam stuba od cijevi moje puške. Među nama je stajalo samo svjetlo petrolejke. Gledali smo jedan drugoga u oči, a različiti tonovi mržnje ispunili su taj maleni prostor. Sve je to djelovalo kao jedno od ukazanja svetog Antuna; doslovno smo se međusobno njuškali i svaki je odmjeravao snagu i mogućnosti onoga drugoga. Ruke su mu bile raširene i pridržavao se njima za sljedeću stubu. Tada sam uspio vidjeti zanimljivu pojedinost: nedostajao mu je komadić kožice i pola jednog prsta. Crni gnoj i ožiljak stopili su se u odvratnu ranu. To je bio onaj. Odonda se sve poprilično promijenilo. Više nisam bio lak plijen. U tom smo se trenu mrzili kao što se mrze dva jednaka. Nagon mi je govorio da ga ubijem na licu mjesta. Ali u interesu mi je bilo da ga ne ubijem, već da on svojima prenese vijest da su vrata otvorena, otvorena su, dođite svi! Uspostavio sam kompromis između volje i osjećaja: napravi li još korak, ispalit ću mu cijeli spremnik u glavu. "Pomakni se, zvijeri jedna babilonska", tiho sam mu govorio držeći ga na nišanu. "Samo se malo pomakni."

Režao je. Ali prije no što je odlučio napraviti još jedan korak, prekinuo nas je Caffoov pucanj. Pucao je u njegove rođake. Moje je čudovište otvorilo usta i isplazilo mi jezik, bio je to potez pun uvrede i snage. Tada se okrenulo i vratilo istim putem. Povlačilo se sporo i ni u jednom mi trenu nije okretalo leda. Za sobom je ostavljalo stube ispunjeno žalošću cara koji napušta svoje provincije. Kada je potpuno nestalo, zatražio sam objašnjenje od Batisa: "A dinamit? Može li se znati zašto, dovraga, niste aktivirali eksploziv?" Ali moj ga bijes nije nimalo zbunio. Objasnio mi je sa znanstvenom preciznošću: "Bilo ih je previše da im dopustim da udu i premalo da aktiviram dinamit." Tim je riječima sažeo svu bit. Ali postupio je dobro. Sve ono što smo priželjkivali još od zaranjanja do broda i sve što smo očekivali iz dana u dan i iz noći u noć, dogodilo se sljedeće noći. ***

Tijekom sljedećeg dana snijeg je padao uporno kao u Norveškoj. Otok je prekrilo pola metra snije ga. Sunce je već u podne stalo zalaziti kao da mu se žurilo da se oprosti od svijeta. Zalazilo je [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

nevjerojatnom brzinom i vuklo za sobom sumrak, bježalo je jer nije željelo biti svjedokom. Zvijer je sklopljenih očiju neprestano i neumorno pjevala od sumraka. Bila je to neka razorna melodija bez imalo smisla. Sjećam se da smo Batis i ja večerali iz limenih tanjura i šutjeli. S vremena na vrijeme pogledali bismo jedan drugoga ili bismo pogledavali nju. Išla nam je na živce više nego ikada prije, ali nismo imali snage reći joj da šuti. Taj i neki drugi manje važni predznaci najavljivali su odlučujuće dogadaje.

Nakon večere smo pušili. Batis si je gladio bradu i promatrao zemlju. Odjednom smo se osjetili poput  dva stranca koja zajedno čekaju vlak na željezničkoj postaji "Batis", upitao sam ga iz znatiželje: "Jeste bili u nekom ratu?" "Tko, ja?" upitao me Caffo bez imalo zanimanja. "Nisam. Ali neko sam vrijeme radio kao šumar. Pomagao sam lovcima, prvenstveno bogatim Talijanima. Ubijali smo jelene, divlje svinje, ponekad i medvjede... sve. A vi?" "Jesam, moglo bi se reći da jesam." "Stvarno? Ne bi se reklo. Jeste bili u Velikom ratu? U rovovima?" "Ne."

Zatim me nakon dulje stanke upitao: "U kojem ste ratu onda bili?" "U jednom domoljubnom ratu", razmislio sam zbog sebe. "Borio sam se za domovinu, valjda. U mom je slučaju isto bila riječ o otoku." Batis se češkao po zatiljku i rekao: "A da?" "Jeste znali da se domovina na latinskom kaže patria i da znači zemlja roditelja?" nasmijao sam se: "A ja sam siroče, što je najsmješnije od svega." "Ja ne bih išao u rat ni zbog oca ni zbog njegove zemlje", pa se tiho nasmijao: "Zene, žene, žene..." Nije mi se dalo raspravljati s njim o tome. Uvijek je bilo isto. Naoko smo uspostavljali dijalog, a zapravo su to bili unakrsni monolozi. Prošlo je nekoliko trenutaka bez ijedne riječi. Pogledao sam nebo sa stolca. Snijeg je prestao padati, a Mjesec je bio pun. Prije nego što je izašao, vidjele su se zvijezde padalice, pravi uljezi na ljubičastu večernjem nebu, kratke kao plamen šibice i kratkotrajne tako da nismo uspjeli zaželjeti želju. Tada me upitao, nemiran i znatiželjan kao dijete: "Tko je pobijedio u ratu?" Ali ja sam se već izgubio u svojim mislima i više nisam znao na što misli: "U kakvom ratu?" "U vašem ratu", pomogao mi je i bio iznenađujuće srdačan. "Tko je pobijedio? Domoljubi s otoka ili oni drugi?" "Rat još uvijek nije završio", odgovorio sam mu i krenuo prema podnim vratima s Remingtonkom u ruci. "Sjetite se da morate tri puta okrenuti os poluge prije nego što aktivirate upaljače. Ako ne nabiju dovoljno energije, neće doći do kontakta." Po stubama sam rasporedio petrolejke koje su nam preostale i zauzeo svoje mjesto na podnim vratima. Izvalio sam se na pod pred otvorenim vratima s puškom u ruci. Povremeno sam pitao Batisa ima li što nova. Ne žabetina, ne žabetina, odgovarao mi je izvrćući sintaksu. Prošlo je pola sata. U prizemlju je kroz otvorena vrata prohujao nalet snijega. Ali ništa više od snijega. "Vidite da dolaze, Batis? Vidite ih?" Nije mi odgovarao. Nešto sam naučio na sinoćnjim pogreškama pa se nisam okrenuo. Nisam želio ispustiti iz vida prizemlje i otvorena ulazna vrata. "Batis?" Brzo sam ga pogledao. Klečao je okrenut mi leđima iza barikade od vreća. Iz nekog je razloga klečao potpuno ukočen pa me podsjećao na stup od soli. "Batis!" povikao sam da ga izvučem iz te nesvjestice. "Dolaze li, Batis?" Nije pomaknuo ni najmanji mišić. Morao sam ustati, ali nevoljko. Zgrabio sam ga za lakat: [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

"Je li vam prehladno? Hoćete da se zamijenimo na koju minutu?" "Mein Gott, mein Gott..." Začuo sam gomilu glasova, koja me je podsjetila na topovsku buku. Pogledao sam s balkona van. Bilo ih je više nego u najbolesnijoj mašti. Puni Mjesec, koji su te južnjačke geografske širine činile još krupnijim, rasvjetljavao nam ih je kao kazališni reflektori. Prekrili su cijeli otok, gurali se po šumi i otresali snijeg sa stabala. Bilo ih je toliko da su se penjali po drveću, ljuljali se na granama, penjali se po njima i padali jedni na druge. Toliko ih je bilo da mnogima od njih nije ništa dru go preostalo nego da preuzmu ulogu promatrača, zbog čega su se okupljali po malim hridima na sjevernoj i južnoj strani otoka, kao kad se gušteri okupljaju na suncu. Nedostajalo im je prostora za mahanje rukama, bili su očajni, ludi. Ta me je masa podsjećala na lonac pun glista za pecanje. Oni najžešći probijali su se ispred onih manje pokretnih, ranjavali ih ako treba i skakali jedni drugima po glavi. Ta ljigava gomila sivozelena mesa zastala je pred granitnom stijenom i povukla se pomalo neodlučna, kao da očekuje zapovijedi nekog bezimenog vode. "Batis!" vrisnuo sam. "Upaljači, aktivirajte ih!" Ali Batis me nije čuo. Donja mu je usna visjela kao da je probušena naušnicom. Objema je rukama čvrsto stiskao pušku, ali nije ciljao nikamo. Batis, Batis, Batis, zgrabio sam ga za ramena. Tada je spustio pušku. Promatrao me kao da me ne poznaje i šaptao mi: "Tko ste vi? Gdje smo, gdje smo, gdje?" To me strahovito potreslo, jer čovjek koji je to rekao bio je isti onaj čovjek koji je bio toliko siguran u najosnovnije istine. Više nisam mogao računati na njega. Ali nisam imao vremena pomagati mu. Kleknite, to je jedino što sam mu rekao, i spustio sam mu glavu. Batis je promatrao svoje ruke i prsa, bez imalo žurbe i potpuno isključen iz katastrofe koja nam je prijetila. Na neki sam mu način zavidio. Sva tri upaljača bila su spremna. Prvo sam želio aktivirati dinamit pored granitne stijene. Spustio sam polugu do kraja. Na trenutak smo se Batis, potpuno nesposoban za akciju, i ja promatrali kao dva idiota: nije upalilo. Ali tada smo zbog zaglušujuće eksplozije naglo morali leći iza barikade i rukama pokriti glavu. Zabljesnuo je plamen kao da je eruptirao vulkan, komadići granitne stijene i šrapneli zabijali su se u vreće i zidove i savijali balkonsku ogradu kao da je od žice. Cijela se konstrukcija tresla. Učinilo mi se da se naginjemo kao toranj u Pisi. Kad sam otvorio oči, vidio sam da nas je sloj prašine i pepela prekrio od glave do pete. Sobu je obavio taman oblak, a sitni komadići čade kovitlali su se svuda oko nas. U nekom sam kutu ugledao obrise naše zvijeri koja je prestravljeno cviljela. Na laktima sam provirio kroz barikadu. Deseci, zapravo na stotine čudovišta odletjele su u zrak. Leševi su ležali posvuda, a umirući su se vukli između mrtvih. Protrljao sam oči, obrisao obraze i čelo od čađe i povikao: "Batis, pomozite mi!" Oni koji su preživjeli nisu se osvrtali na mrtve. Navalili su na otvorena vrata i zavijali. Bilo da se napola oporavio ili potpuno poludio, Batis je pucao po gomili. Pucao sam i ja. Svakim sam pucnjem povlačio zatvarač pa je kundak poskakivao, a sve je bilo brzo kao u mitraljeza. Bilo je nemoguće promašiti. Umirali su kao fanatici, padali i rušili one iza sebe. "Nastavite pucati", izderao sam se iz svega glasa i ostavio pušku, "ne dajte im da se približe vratima!" Htio sam aktivirati drugi niz eksploziva, ali od silna sam se borbenog žara zabunio: umjesto da aktiviram dinamit na drugoj crti bojišnice, ja sam digao u zrak treću. Pola šume odletjelo je u zrak. Gljiva crvene i crne boje digla se dvadeset i pet metara u zrak. Drveće je, unatoč snijegu, gorjelo poput  šibica, mnoga su stabla letjela zrakom i s korijenjem okrenutim prema gore padala na zemlju. Komadi njihovih tijela zabijali su se na kolce. Bombardirali su nas kao da su topovska tanad, a jedna se glava zabila u barikadu na balkonu upravo za jednog od valova eksplozija. Većina se vreća na balkonu raspala, a raspao sam se zamalo i ja od tog udarca jačine tropskog uragana. Najednom sa se našao u sobi. Vukao sam se na laktima usred oblaka crnog dima koji me je gušio. Pod je bio pun pijeska i užarenih iskri. Tamo vani dinamit je eksplodirao sa zakašnjenjem i povlačio za sobom ostatak

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

eksploziva. Izdisao sam sumpor, kašljao i pljuvao. Vidio sam našu zvijer kako bespomoćno sjedi u kutu. Na trenutak smo se pogledali puni nerazumijevanja. Ništa nije razumjela. Nisam ni ja. Što se dogadalo? Snaga dinamita bila je veća i od naših najoptimističnijih predvidanja. Gdje je Batis? Je li pao sa svjetionika kao što mornar pada s broda? Sjetio sam se da u proteklih nekoliko dana, dok sam ja provjeravao postavljeni dinamit i dodavao mu šrapnele, Caffo nije uspio odoljeti toj napasti pa je na svoju ruku dodavao još malo dinamita. Bili smo se dogovorili da ćemo za svaki slučaj sačuvati malo dinamita, ali on je ipak potajno napunio rupe svim dinamitom kojim smo raspolagali. Ako su nas eksplozije na prvoj i trećoj crti zamalo ubile, što će se dogoditi kada aktiviramo drugu crtu, koja je snažna kao prva i treća zajedno? "Batis!" Bio je na balkonu, neozlijeđen i prljav. Obavijala ga je londonska magla pa mi se učinilo da je duh. Mamio je čudovišta kao pravi Golijat opsjednut duhom valkira, što je bilo izvan ljudima svojstvenog razumijevanja stvari. Veći mu je dio kose izgorio i dimio se. Pucao je iz Remingtonke malo lijevom pa malo desnom rukom, kao da drži pištolj, dok ih je drugom stisnutom šakom proklinjao. Nevjerojatno kako se jedno od čudovišta uspjelo provući kroza sve one kolce i napola razvaljenu balkonsku ogradu. Batis mu je razbio glavu kundakom i nakon pet, šest ili sedam brutalnih udaraca raskolio je kao lubenicu, a zatim ju je nogom šutnuo s balkona. Potom se usredotočio na posljednji sanduk s upaljačima. "Batis, ne činite to, ne činite to, koliko god da hoćete, nemojte", preklinjao sam ga na koljenima i obavio ga oko pasa, "odletjet ćemo u zrak!" Promatrao me smireno kao neki feudalni gospodar, a zatim mi rekao: "Maknite se!" Pa me odgurnuo među vreće. Ispod nas čudovišta su se komešala u zamci bez izlaza. Tražila su more, a jedino što su pronalazila bila je dimna zavjesa. Mnoge je zahvatio plamen pa su, još živa, trčala unaokolo. Požar je zahvatio više od polovice otoka. U toj noćnoj zbrci prestravljenih čudovišta i crvenih plamenova stvorio se neobičan dojam kineskih sjena. Nestale su dvije trećine granitne stijene. Do balkona su dopirali glasovi iz ludnice. Batis je pritisnuo polugu. Pomislio sam da će otok potonuti kao brod pod paljbom. Od sjevera prema jugu podigao se užaren oblak u obliku kupole. U usporedbi s tim fenomenom, naš je svjetionik bio smiješno nevažan i slab kao plamen svijeće na vjetru. Val krhotina i crnoga blata podigao se i prekrio sav obzor. Krici čudovišta, Batisovi i moji stopili su se u jedno. Oglušio sam. U trenutku zatišja ugledao sam Batisove usne kako se tresu. Osakaćena tijela letjela su do nevjerojatne visine. Eksplozija je izgledala kao neko živo biće koje je dozvao Batis Caffo. A potpuno neosjetljiv na tu apokalipsu, Batis je pljeskao, plesao i psovao kao da je pod utjecajem kakva čarobnog napitka. Još je jedan odron ušao kroz balkon, bio je to nalet troske, koja nas je prekrila kao hladna magma. Sve je djelovalo kao prizor iz smaka svijeta. Ono što je uslijedilo nije toliko važno. Caffo i ja sjeli smo daleko jedan od drugoga. Izbjegavali smo se, otupjeli smo. Ako je to bila pobjeda, nijedan nije želio ni spomenuti ni proslaviti to odvratno krvoproliće. Nakon dva sata začuo sam udaljeno zviždanje lokomotive. Uši su polako otvarale vrata prema vanjskome svijetu, a malo prije svitanja već sam se potpuno oporavio. Pripremili smo se za n ajstravičniji od svih zadataka. Šalovima i rupčićima začepili smo nosove. Izašli smo kad je svjetlo prvih jutarnjih zraka, slabo kao svjetlo svijeće, obasjalo polje pred nama. Bilo je strašno. Plameni jezičci obojili su svjetionik u crno, a rupe nastale od šrapnela pretvorile su ga u lice izranjavano najtežim boginjama. Vreće na balkonskoj ogradi, pune rupa, osipale su se kao pješčani sat. Na mjestu gdje je eksplodirao posljednji eksploziv zjapio je divovski krater. Čudovišta su bila razbacana posvuda, kao da ih je pobio anđeo smrti. Bilo je nemoguće prebrojiti leševe, ležali su na sve strane. Mnogi su plutali u moru. Tijela su im bila osakaćena i pocrnjela, a udovi m umificirani od siline plamena. Mnogi su se sklupčali poput djeteta, stisnutih pandža i otvorenih usta. Nikada neću [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

zaboraviti taj smrad spaljena mesa koji je nevjerojatno podsjećao na prokisli ocat. Neka su tijela ostala bez toliko mnogo mesa da su im spaljena rebra virila kao crne zatvorske šipke. Neki su se još micali. Da smo ih ubijali, bilo bi to iz osjećaja milosrđa i ništa više. Koračali smo između mrtvih tijela, a kad bismo ugledali da se neki od njih miče, udarili bismo ga po zatiljku, ja svojim dugačkim nožem, a Batis svojim harpunom. Ali taj je prizor oživio u Batisu njegovu najokrutniju stranu. Jedno čudovište izgubilo je jednu cijelu nogu, a drugu do koljena. Svelo se na obično tijelo što ispuhuje dim i na laktima se vuče po zemlji. Umjesto da mu skrati muke, Batis mu je zapriječio put. Čudovište je vidjelo čizme koje su mu priječile da nastavi. Grčevitim je snagama promijenilo smjer, ali Batis se stalno postavljao između njega i obale. Čudovište se, međutim, nije predavalo pa je puževim koracima i bivoljim hroptajima tražilo put prema moru. "Ubijte ga već jednom, prokleti bili!" skinuo sam rupčić s lica i povikao. Ali Batis je odlučio da će se još malo zabavljati. Poslije mu je zabio harpun u vrat. Zatim smo neko vrijeme bacali tijela u more. Nismo ni blizu završili, kadli sam na balkonu svjetionika ugledao našu zvijer. Sjedila je prekriženih nogu pridržavajući se za balkonsku ogradu kao da je zavezana lancima. Gospode, kriknuo sam, Gospode moj, pogledajte je. "Pa zašto sada stenje?" rekao je Batis. "Gospode, ona plače." Katastrofa nam se sručila na glave snagom nepredviđenih događaja. Nije prošlo ni četrdeset osam sati od pokolja. Dva dana, prošla su tek dva dana bez njihovih napada. Nalazio sam se negdje u šumi. Šetao sam s olovkom i bilježnicom u ruci, pokušavajući rekonstruirati godišnji kalendar. Već dugo nisam znao koji je točno dan. Caffoa to nimalo nije zamaralo, a i ja sam s vremena na vrijeme prestajao pratiti tijek vremena. Za najopasnijih dana nisam križao dane koji prolaze naprosto jer sam vjerovao da mi sljedeći dan neće osvanuti. Osim toga, čitave sam stranice, uključujući i sve pogreške, brojio dva puta. Bio je to slučaj s jednim cijelim mjesecom kojemu sam pogreškom dva puta brojio dane. Slijedio sam tragove svojih slabih živaca zbog kojih sam crnu olovku zamijenio crvenom, sve zbog potpune zbunjenosti. Crnom sam olovkom poništavao dane tako da sam ih prekrižio crtom. Ali to je bilo kao da crvena olovka nije pridavala važnost danima koje sam prekrižio crnom pa je cijeli taj mjesec, iz dana u dan, ponovno započinjao. Barokno i geometrijski, crvena se olovka zabavljala svakoga dana dok je ukrašavala brojke toliko minuciozno dok nisu poprimile hirovite oblike. Prvi veljače bio je u obliku čudovišta koje vreba; drugi veljače bio je u obliku čudovišta koje se sprema na skok; osmi veljače u obliku planine od njihovih tijela dok se penju po svjetioniku; jedanaesti u obliku skupine čudovišta dok prave toranj od svojih tijela. Ja se ipak nisam sjećao da sam u takvo što ikada uložio toliko umnog napora pa sve to i nisam prihvaćao kao svoje djelo. U početku sam se, potpuno očekivano, razveselio: ako sam tako nenamjerno usporio vrijeme, to znači da će moj brod stići prije nego što sam se nadao. Ali kad sam uračunao sve pogreške i dane koje sam dva puta ispustio, dobio sam nimalo veseo rezultat: iz kalendara se dalo vidjeti da je moj brod vjerojatno prošao prije dva tjedna. Sto se moglo dogoditi? Još jedan svjetski rat koji je prekinuo pomorsku trgovinu do okončanja svih sukoba? Možda. Ali iako su ljudi skloni svaliti krivnju za svoje grijehe na velika krvoprolića što pojačava važnost nas pojedinaca istina se gotovo uvijek piše sitnim slovima. Ja sam bio posljednje zrno pijeska na onoj beskrajno velikoj plaži koja se zove Europa. Njezin napredni član i podanik bez kralja. Najvjerojatnije je neki nesposoban birokrat u gomili predmeta spremio moju meteorološku misiju u pogrešni arhiv. Zapovjedni lanac prekinuo se na nekom mjestu i to je bilo to. Naprosto me nigdje nije bilo. Jedan se atmosferski mjeritelj izgubio negdje oko Južnog pola, kakve li nesreće, kakve li velike muke za takvu jednu pomorsku tvrtku svjetskih razmjera! Siguran sam da me upravni odbor nikada ne bi uvrstio na dnevni red jednog od svojih sastanaka. Sjećam se da sam živčano listao stranice i pokušao iznova izraditi taj katastrofalni izračun koji su već potvrdile sve metoda računanja. Sjećam se crnog nokta na kažiprstu, s gornje i donje strane, kao [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

najtužniji računovođa na svijetu. Ništa, apsolutno ništa. Osjećao sam da me obuzima očaj, kao da su mi se u nutrini srušile sve kule. Taj je kalendar postao svojevrsnom sudskom presudom i obavijestio me o osudi na doživotni zatvor. Došlo mi je da umrem. Ipak, najbolji način da zaboravimo lošu vijest jest da primimo neku još lošiju. Je li postojala neka lošija vijest od ove? Da! Jednostavno nisam mogao povjerovati u glas koji me s balkona obavještavao zum Leuchtturm! Cuo sam Batisov alarm i pucnje koji su razbili onaj ledeni zrak, a nešto vrlo krhko raspalo se u meni. U prvi mah nije mi doprlo do svijesti. Olovka i papir ispali su mi iz ruku, a ja sam požurio spasiti živu glavu. Nisu pričekali noć. Pojavili su se s prvim sumrakom i opkolili šrapnelima izranjavan i zapaljen svjetionik. Kollege, Kollege, upozoravao me Batis pucajući u svim smjerovima. Granitne su stijene razvalile silne eksplozije. Morao sam se uzverati stijenom do vrata. Batis me pokrivao. Cilj su mu bila meni najbliža čudovišta. Pojavljivala su se i nestajala sa svakim njegovim pucnjem. Kad sam se približio skloništu na nekoliko metara, strah koji me bio obuzeo pretvorio se u bijes. Zašto su se vratila? Poubijali smo ih na stotine, a ponovno su nam došla, ponovno. Umjesto da se sklonim u svjetionik, kamenovao sam sebi najbliže čudovište i ubio ga. Grabio sam komade granitne stijene i bacao im ih u glavu, jedan komad, drugi, treći. Sjećam se da sam ga namamio. Čudovište se pokrivalo rukama. Zatim je malo ustuknulo, da bi nakon nekoliko trenutaka ono stalo kamenovati mene! Sve je to bilo stravično i besmisleno u isti mah. Caffo ga je skinuo jednim dobro naciljanim hicem.

"Kollege! Uđite! Što čekate?" Vratio sam se na svoje mjesto na balkonu, pored njega. Ispalio sam hitac ili dva. Čudo višta nije bilo mnogo, ali bilo ih je. Spustio sam pušku. Činjenica da su se vratili činila je svaki naš napor uzaludnim. Što god mi napravili, oni će se uvijek vraćati, uvijek, sve više njih, sv i oni. Njima su meci i eksplozije bili isto što i kiša mravima, prirodne katastrofe koje su prolazile i utjecale samo na njihovu brojnost, ali nikada na njihovu ustrajnost. Odlučio sam se predati i podići bijelu zastavu. "Kamo ste, kvragu, sada krenuli?" Nisam imao volje ni da mu odgovorim. Sjeo sam na stolac i položio pušku na koljena, a ruke na glavu. Rasplakao sam se kao dijete. Preda mnom je stajala naša zvijer. Taj je put, za razliku od inače, sjedila na stolcu. Sjedila je, dakle, na stolcu i polovicom se tijela ravnodušno naslonila na stol. Kao i prije, zvijer je i taj put promatrala Batisa na balkonu, njegove pucnje, mene kako plačem i napad na svjetionik, a sve to s osjećajem udaljenosti koji slike s ratnim motivima stvaraju u gledatelja u pinakoteci. Svojom sam hrabrošću, snagom i razumom prešao svaku granicu. S njima sam se borio naoružan i nenaoružan, na zemlji i na moru, zaštićen zaklonom i na otvorenom prostoru. A oni su se vraćali svake noći, kada god su to poželjeli, svakim danom sve više i ravnodušni pred razaranjima. Batis je pucao i dalje. Ali ta borba više nije bila moja, više mi nije pripadala. Gospode, rekao sam dok sam brisao suze, što bi na mome mjestu bio učinio neki drugi razumni čovjek, što još? Što bi bio učinio najodlučniji i najraz umniji od svih ljudi, a da ja to već nisam učinio? Promatrao sam svoje dlanove mokre od suza, pa zvijer, zatim zvijer pa od suza mokre dlanove. Prije dva dana plakala je ona, a sada, evo, plačem ja. Taj je plač rastegnuo nešto više od moga tijela. Sjećanja su mi navrla bez imalo kontrole kada se isplačemo, razmišljamo slobodnije nego inače pa sam njima doplovio do starog prizora koji je bio svojstven mome učitelju. Jednom sam prilikom stajao ispred ogledala i promatrao se zagonetno kao pravi adolescent. Učitelj me pitao koga vidim. Vidim sebe, odgovorio sam mu, vidim jednog mladića. Točno, uzvratio mi je. Onda mi je na glavu stavio englesku vojničku kapu tko zna odakle mu ona pa me ponovno upitao: a sada? Sada vidim engleskog časnika, nasmijao sam se. Ne, naglo me prekinuo, nisam te pitao što, nego koga vidiš. Vidim sebe, odgovorio sam mu ponovno, vidim se s engleskom kapom na glavi. Nije potpuno točno, bio je uporan. Učitelj bi od svega činio zadatke i vježbe, katkad vrlo naporne. Toga sam dana pola [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

poslijepodneva hodao s tom groznom kapom na glavi. Nije mi je uzeo sve dok mu naprosto nisam

odgovorio: sebe, vidim sebe. Zvijer i ja promatrali smo se cijelu noć. Caffo se borio, a mi smo se promatrali, svaki od nas dvoje na svojoj strani stola, a da ja nisam znao ni koga promatram ni tko promatra mene. Na kraju te noći Batis me počeo prezirati kao što se preziru dezerteri. U zoru je pošao u šetnju. Odmah nakon što je Batis izišao, ja sam se popeo u sobu. Zvijer je sklupčana spavala u kutu kreveta. Osim čarapa na nogama, bila je posve gola. Zgrabio sam je za ručni zglob i posjeo za stol. Tog je podneva Caffo imao sastanak s pomahnitalim čovjekom: "Batis!" povikao sam u ushićenju. "Pogodite što sam danas napravio." "Gubili vrijeme. Morao sam potpuno sam učvrstiti vrata." "Pođite sa mnom." Zgrabio sam zvijer za lakat i poveo je s nama, a Batis nas je slijedio. Kad smo izišli iz svjetionika, posjeo sam je za stol. On je stao pored mene, djelovao je neustrašivo. "Pogledajte ovo", rekao sam. Uzeo sam u ruku prvo jednu, pa drugu, pa treću, pa četvrtu cjepanicu. Četvrtu sam, međutim, namjerno ispustio. Glumatao sam, naravno. Podigao sam tu cjepanicu, ali iz ruke mi je ispala druga. To sam ponavljao u nedogled. Batis me promatrao na svoj način, bez imalo razumijevanja, a li nije me prekidao. Hajde, hajde, mislio sam. Tog sam jutra dok Batisa nije bilo već napravio taj pokus. Ali sada nije bilo rezultata. Batis je promatrao mene, ja sam promatrao zvijer, a ona cjepanice. Na kraju se nasmijala. Moram, zapravo, priznati da je trebalo i malo mašte da bi se zaključilo da je to smijeh kakav poznajemo mi ljudi. Ali bio je upravo to, smijeh! Prvo se čulo nešto u prsima. Usta su joj još bila zatvorena, ali već smo čuli neko piskutanje. Tada je popustilo i grlo, kojim su nam stigli zvukovi. Zatim je rastvorila usne. Doista se smijala. Sjedila je prekriženih nogu, a glava joj se tresla. Dlanovima se češala po unutarnjoj strani bedara. Cijelim se tijelom naginjala prema naprijed i gledala u nebo. Grudi su joj se uzbibale u ritmu smijeha. "Vidite?" rekao sam slavodobitno. "Vidite? A što sad mislite o tome?" "Mislim da mi Kollege ne može ponijeti četiri cjepanice odjednom." "Batis! Pa ona se smije!" pričekao sam neku njegovu reakciju, koje nije bilo. Tada sam dodao: "Plače. Smije

se. Što to, dakle, znači?" v "Sto to znači?" povikao je. "Reći ću vam što to znači! To znači da smo ih poubijali malo, vrlo malo! To znači da se razmnožavaju kao zečevi. To znači da će se uskoro vratiti, ali ne kao zadnje dvije noći, nego na tisuće njih. Bit će to naša zadnja noć na Zemlji. A vi se zabavljate s ta četiri komada drveta kao neki cirkusant." Ja sam pak samo razmišljao o njoj. Što li je radila u tom svjetioniku s tim trogloditom kao jedinim prijateljem? O njezinu životu znao sam tek nekoliko zanimljivih priča. Jednom prilikom Batis mi je rekao da ju je bio pronašao ispruženu na pijesku s nekoliko meduza što dolaze umrijeti na našoj plaži. "I ona nikada nije poželjela pobjeći? Nije nijednom pobjegla s otoka?" upitao sam ga. Ali Batis me uopće nije slušao. Bio sam uporan: "Vi je ponekad tucete. Morala bi vas se bojati. Ali ona ipak ne bježi, premda joj ne nedostaje prilika za bijeg."

"U zadnje vam vrijeme svašta pada na pamet." "Da, i ne mogu se oteti jednom dojmu", najavio sam. "Možete li zamisliti da oni nisu samo obična morska čudovišta?" "Da nisu samo obična morska čudovišta..." rekao je iako me nije slušao jer je brojio streljivo kojega je svakim danom bilo sve manje. "A zašto ne? Možda te njihove ćelave glave kriju nešto više od običnih unutarnjih org ana. Ako je to istina", nastavio sam, "mogli bismo se međusobno razumjeti."

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

"A ja mislim da bi trebalo malo potkresati tu vašu bujnu maštu", prekinuo me je, užurbano puneći svoju pušku. Shvatio sam da ništa neću postići tom prepirkom pa sam se odlučio te večeri poštedjeti novih svađa. ***

Napadi su se doista prorijedili. Zvijer nije pjevala, što nas je uljuljkalo u osjećaj relativne sigurnosti. Ali nismo se zavaravali. Osjetila su nam se izoštrila, a sve one borbe za svjetionik učinile su nas stručnjacima u područjima koja su jednako nevidljiva kao i opipljiva. More je bilo uzburkano; valovi su bili boje patlidžana; u zraku je bilo toliko vlage da su kitovi mogli plivati nebom. Ništa od toga nije moralo imati smisla, a ipak nam je sve to bez imalo zdrava razuma i bez ikakvih uzroka i posljedica ukazivalo na činjenicu da nam se bliži sudnji dan. Znali smo da pod valovima oni grupiraju svoje snage i da ih ovoga puta naš osiromašeni arsenal neće zaustaviti. Svi su znakovi upućivali na smrt. Možda sam zbog toga ponovno zgriješio s našom zvijeri, sve je gubilo važnost. Nisam se morao skrivati od Batisa. Smrt samo što se nije iskrcala na naš otok, čekali smo svoju smrt, a s time na umu nije bilo razloga da ne zaronimo u vlastiti unutarnji svijet. Vrijeme mu je prolazilo u nimalo praktičnim, ali zato vrlo zanimljivim aktivnostima. Izmicao je stvarnosti tako što je popravljao ulazna vrata svjetionika ili prebrojavao ono malo metaka što nam je preostalo. Poznavao je svaki metak, kao što seljak poznaje svoje krave, čak im je davao imena. Metke koje je smatrao ljepšima , ne znam prema kojem ih je kriteriju razlikovao - odvajao je sa strane i vezao u svileni rubac. Potom bi razvezao čvor i ponovno ih brojio. Zatvorenih bi očiju prstima dodirivao svaki metak, kao da nikada u potpunosti nije siguran kako se točno zovu. Znao je da me ta njegova sitničavost izluđuje pa sam često odlazio iz svjetionika da izbjegnem nepotrebne napetosti. Za to sam vrijeme bludničio sa zvijeri. Katkad u kući atmosferskog mjeritelja, ali najčešće u šumi, u slučaju da se Batis iznenada pojavi. Tijekom tih dana lagane agonije odnosi između Batisa i mene bili su vrlo sporadični. Zapravo, još gore od toga, svjetionik nam je obojici postao vrlo mučan. Nije problem bio u onome što smo govorili jedan drugome, nego u onome što nismo govorili. Čudovišta još nisu odlučila ubiti nas pa sam morao zaokupiti misli nečim drugim. Sjetio sam se Frazerove knjige. "Znate gdje je Frazerova knjiga? Danima je tražim i nigdje je nema." "Knjiga? Kakva knjiga? Ja ne čitam knjige. To je za svećenike." Nisam mu povjerovao ni riječ. Zašto je lagao. Jesam li mu bio toliko odbojan da mi je odlučio onemogućiti pristup filozofskim knjigama? Batis je na svoj način znao davati vrlo diplomatske odgovore pa mi je dobacio sa svog stolca: "Hoćete knjige? To vam odvraća misli? Još ste mladi. Možda biste morali uloviti koju od onih žabetina." Pa se vrlo neugodno nacerio. Je li nešto sumnjao? Ne, samo je želio narugati se mojoj osjećajnosti. Također mi je govorio da odem, da se maknem iz sobe, jer je namjeravao bludničiti sa zvijeri. Ali ja nisam želio otići. "Za ovaj se otok može reći da je i dalje odvratan", odgovorio sam mu. "Zašto se ne potrudite i učinite ga barem malo dostojanstvenim? Rješenje naših nevolja vjerojatno nam stoji pred nos om." Batis je dodao vrlo podrugljivo: "Ma nemojte?" pa je prekriženih ruku i sa zanimanjem dodao: "Objasnite mi, onda, kako napreduju vaši napori. Što ste je točno naučili? Francusku kuhinju? Kinesku kaligrafiju? Ili je dovoljno da se igrate žongliranja s one četiri cjepanice?" Varao se. Nije bilo pitanje što mi možemo naučiti nju, nego što mi možemo naučiti od nje. Najgore od svega ipak je bila činjenica da se ništa nije promijenilo. Bilo smo poput pejzažista koji slikaju oluju leđima okrenuti horizontu. A samo smo morali okrenuti glavu, ništa više. Sve oči promatraju, malo očiju primjećuje, a vrlo malo njih vidi. Sada sam je promatrao u potrazi za čovječnošću i pronašao sam ženu. Ni manje ni više, doista, ni manje ni više nego ženu. Ono što je srušilo zidine među nama bile su sitnice: ona se smije, ljevakinja je iz uvjerenja, ne voli da je slijedim i [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

proganjam i redovito čučne kada mokri. Žena koja provodi u djelo sve one sulude europske zamisli. A sulud sam i ja koji je još uvijek prosuđujem kao dijete koje ne poznaje nijedan zakon odraslih ljudi. Prije sam živio sa životinjom i bilo koji pokušaj civiliziranja odnosio se na njezino pripitomljavanje. Sada je svaki novi dan i svaki novi sat koje sam provodio pored nje smanjivao tu udaljenost  nevjerojatnom brzinom. Što je prije bila tek obična prisutnost, postao je suživot. A što sam više komunicirao s njom, osjećao sam se obaveznijim promatrati je kao dio mirne svakodnevice. Moja su osjetila postala izoštrenim instrumentima i siguran sam da se dok sam tako postupao i kada u njoj više nisam vidio životinju, sve oko mene promijenilo kao pod utjecajem nekog čarobnog napitka. A ona je pripadala nekom drugom svijetu. Ona, to su bili oni. Sve oči promatraju, malo očiju primjećuje, a vrlo malo njih vidi. Još smo jednu noć na balkonu, pomalo zarobljenim pod snijegom što pada. Prije ne bih primijetio mramor ni da je cijela planina od njega načinjena, a sada vidim i zrno pijeska na obzoru. Za jednog od manjih napada tih noći, kada su s tavljali na kušnju naše posljednje obrambene zalihe, Batis je ranio jednoga od njih, bio je vrlo malen. Četvorica su mu pritekla u pomoć. Gospode, gospode. Ono što smo smatrali ljudožderskim bijesom bili su tek napori nekih od njih koji se izlažu smrtnoj opasnosti da spase svoju braću po oružju od neprijateljske vatre. Osobito sam mrzio to što smo unaprijed pretpostavili da su kanibali koji žude za proždiranjem plijena prije nego tijelo umre. Koliko li smo samo puta pucali u one koji su samo željeli spasiti svoju braću? Tko je ona? Tamo u svjetioniku pitao sam se to nebrojeno mnogo puta. Dok sam izgarao od želje i neposredno nakon što bih je uzeo. Prije i poslije svakog napada, dok je Sunce izlazilo i dok je zalazilo. Pitao sam se to svaki put kad su umorni valovi zapljuskivali našu plažu: s balkona sam vidio more, to prostranstvo koje smo oduvijek smatrali praznim, a ja sam svojom maštom nadjačao i snagu mora ne bih li dobio odgovor na pitanje: tko si, što radiš ovdje? Nikada neću doznati ništa o njoj. Bio sam osuđen na to praiskonsko neznanje. Dijelile su me od nje nezamislive udaljenosti. Ona je bila dio zajednice bića što žive pod morima, a cijela je moja mašta bila nemoćna kad god bih poželio zamisliti njezin svijet, njezinu svakodnevicu i načela kojima se ravna u životu. Kako sam mogao i zamisliti sukobe koji su je primorali da okrene leda svome rodu? Jesam li ikako mogao shvatiti njezinu nesreću i neuspjehe? Nikada neću doznati što ju je primoralo da se skrije u svjetioniku. To je bilo nemoguće kao što ni ona nikada ne bi shvatila porive koji su irskog bjegunca doveli do istog tog mjesta. Prije nego što sam došao na svjetionik, duša mi je lutala krivudavim putovima. Pa ako sam i prihvaćao mogućnost da smo ona i ja jednaki, morao sam prihvatiti da se i njezin život kretao istim takvim, samo beskrajno dalekim putovima. Nisam čak ni znao ima li među njima riječ "ljubav" ikakva značenja. Obraćao sam joj se s nježnošću koju joj nikada prije nisam poklanjao. Kad sam je u zeo prvi put, a bio je to sasvim slučajan čin, bio sam očajan. Prije nego što sam je dodirnuo njezini su me mirisi odbijali, jednako kao i njezine pore, dodir i boja kože što je uvijek bila vlažna. Sada nisam mogao vjerovati da sam se ikada tako osjećao. A dogodilo se i da više nisam mogao suzbiti svoju nježnost. U početku sam to činio s predumišljajem, mislio sam da ćemo se međusobno približiti pokažem li joj svoje osjećaje i zavolim li je kao bilo koju ženu. Mislio sam da ću i uz najmanje osjećajnosti uspjeti prevaliti onu golemu udaljenost koja me dijelila od Batisa Caffoa. Vjerovao sam da će tako onaj najčovječniji dio nje ugledati svjetlo, poput leptira što izlazi iz svoje kukuljice. Ali nije bilo tako. Premda to nisam želio, moja je strast prema njoj sa svakim danom bila iskrenija, a ona to nije ni primjećivala. Primijetio sam da se u meni rada nova ljubav, ljubav koju je izmislio svjetionik. Ali što sam joj se više približavao, ta se moja ljubav bez presedana susretala sa sve većim preprekama. Nikada me nije gledala u oči prije nego što bismo vodili ljubav. Kasnije ju ni moji osmijesi i dodiri više nisu zanimali. Užitak je mjerila točno poput sata koji kazuje vrijeme. I jednako hladno, također. Premda je izvan svjetionika podnosila moje tijelo, unutra se pretvarala u sablast. Izbjegavala me. Bilo je nemoguće zaokupiti njezinu pažnju. Ali u svjetioniku se nalazio još jedan razlog: sam Batis Caffo. U njegovoj je blizini postajala još povučenija, ako je to bilo moguće. Pokušavao sam je zamišljati kao [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

pojedinca koji je podvrgnut okrutnoj tiraniji. U svjetioniku je između onih pušaka i svoga gospodara ponovno postajala ono staro glupo tijelo, ona mješavina poslušne guske i plašljive mačke. A sve ono što mi se učinilo da vidim, odjednom se pretvorilo u privid. Tih dana nisam znao gdje mi je pamet. Možda sam samo želio učiniti svoju želju dostojnom. Možda sam je želio uzdignuti na svoju razinu, možda sam se bojao da ću umrijeti kao divljak. Ali ja sam se bio odrekao svijeta i svih ljudi. Pa premda mi je sve to djelovalo nemoguće, u meni se samozatajno rađala misao da je ona to utočište koje sam tražio još od bijega iz Europe. Samo dok sam je promatrao i dodirivao, okrutnosti na svjetioniku više nije bilo. Čudio sam se samome sebi, ali nije me bilo briga u kolikoj je mjeri ona čovjek i je li više ili manje žena. Lažu, sedmoga se dana dobri Bog nije odmarao. Sedmoga dana stvorio je nju i sakrio nam je pod valove. U svakom slučaju moja su se djela odvojila od mojih misli. Zbog svojih razvratnih misli svim sam se silama trudio uzeti je negdje daleko od Batisa. Jednom sam je prilikom odveo u šumu, a poslije smo zaspali na mahovini. Tog su se dana otkrile sve nezgode jedne toliko groteskne i tajne ljubavi. I ne samo to.

Ja sam marioneta bez konaca, potrošio sam mišiće svoga tijela za koje nisam ni znao da ih imam. Vrtim se u krevetu od mahovine dok mi svijest luta nekim beživotnim svjetovima. Ali dok zijevam primjećujem da mi je rakom pokrila usta i ušutkala me. Otvaram oči. Što to radi? Čujem hrapavi glas kako pjeva neku njemačku pjesmicu. Pored nas Batisove kožnate čizme gaze kroz šumsko zelenilo. Traži drva za svjetionik. Kad naiđe na prikladnu žrtvu, nemilosrdno je posiječe sjekirom. Pregledava sve što pronađe, divi se svojoj snazi i smješka u samoći. Sa svoga mjesta vidim mu samo noge, iza četiri drveta. Prilazi još bliže, toliko je blizu da po nama pada iverje s drveća koje siječe sjekirom. Ona je zadivljujuće mirna. Ne diše, ne trepće, a njezina mi ruka naređuje da je oponašam. Pokoravam joj se. Ima više iskustva od mene: koliko li se puta morala tako sakriti od kitova ubojica i tisuće drugih morskih opasnosti? Batis zakašlje nekoliko puta, zadovoljan je. Udaljava se pjevajući. Nakon nekoliko sati Caffo je sreo potpuno drugog čovjeka. Ušao je u sobu i pomalo odsutno sjeo pored mene. Nisam ništa rekao. Govorio je o istome, o svojoj opsjednutosti streljivom i oštećenim vratima. "Batis", prekinuo sam ga bez micanja. "Nisu čudovišta." "Molim?" Dugo mi je trebalo da ponovim: "Mi se ne borimo protiv zvijeri, siguran sam u to." "Kollege! Ovaj svjetionik će izluditi svakoga. Osobito vas. Vi ste slabi, Kollege, jako ste slabi! Ne može se svatko oduprijeti svjetioniku." Ali ja ga više nisam mogao slijediti. Razlike među nama bila su dva puta koja su došla do križanja. Umorno sam odmahnuo glavom. Riječi su mi se sporo vukle. Svaka je imala svoju težinu: "Ne, Batis, varate se. Gotovo je. Moramo im poslati neki znak dobre volje." "Ne čujem vas." "Moramo nešto učiniti. Možda će tada shvatiti da nas ovaj rat ne zanima", usporio sam: "Sigurno je već prekasno. Ali nema nam druge." Ja mu, naravno, nisam mogao reći cijelu istinu. Nisam mu mogao reći da te zvijeri ne razumiju ništa o tajnim ljubavima i prešućenim preljubima. Nisam mu mogao reći da sve njegove tvrdnje postaju nijeme pod onom rukom koja mi je pokrila usta. Još sam malo lutao u mislima kad je on jednim potezom ruke srušio sve predmete sa stola. Zjenice su mu se smanjile na veličinu vrha igle, crnje nego ikada prije.

Nije me htio slušati, ustao je od stola. Ali ništa nije moglo biti besmislenije od onog pokolja. Naš neprijatelj nije bila zvijer i zbog tog jednostavnog saznanja više nisam mogao pucati u njih. Kakva je smisla moglo imati to naše međusobno ubijanje? Zašto da izgubimo život na nekom bijednom otoku u južnom Atlantiku? Nijedan odgovor nije imao smisla. Mahao sam rukama i preklinjao ga da me shvati:

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

"Batis, dajte se barem malo potrudite. Imaju tisuću razloga da nas ubiju. Razmislite ovako: mi smo uljezi. Ovo je njihova zemlja, jedina zemlja koju imaju. A mi smo im je zauzeli ovom tvrđavom i naoružanim skloništem. Zar vam se ne čini da je to dovoljno da nas napadnu?" Iznenada sam se uzbunio: "Ne mogu ih kriviti što se bore da svoj otok oslobode od napadača! Ne mogu!" "Gdje ste biti danas poslije podne?" Ta me nagla promjena teme primorala da zauzmem ponešto pokorniji stav: "Prošetao sam šumom. Što mislite, gdje sam bio?" "Da, jasno", rekao je pomalo odsutno, "prošetali ste. Šetnje daju snagu. A sada se pripremite, pada mrak." Rukom sam primaknuo svoju Remingtonku, ali nisam je uzeo. Bio je to samo mali napad, zbog one prethodne rasprave. Moje ga je odbijanje razbjesnilo, ali ništa nije rekao. Nisam ni ja. Izašao je na balkon, i ubrzo sam pošao za njim. Nisam bio naoružan i puhao sam u dlanove da ih zgrijem. Batis je zgrabio grudu snijega i bacio mi je u prsa. "Evo!" rekao je. "Možda ćete ih otjerati gru dama snijega." "Šutite." Ona je pjevala. Iz strahovito crne šume do nas su dopirali njihovi čelični glasovi. Bila su to duga, napeta i nježna zavijanja. Ta nam je nježnost utjerala strah u kosti. Batis je napunio svoju Remingtonku, koja je zveckala onim nama poznatim zvukom. "Nemojte pucati!" rekao sam. "Ona pjeva!" rekao je on. "Ne."

Izraz na njegovu licu potvrdio mi je njegovu uvjerenost da sam poludio. Šapnuo sam mu: "Ne pjeva, razgovara s njima. Slušajte." Obojica smo se okrenula. Ona je sjedila za stol om. Glas joj se razlijegao prema balkonu i dalje. Učinilo mi se da teče razgovor između onih zavijanja vani i njezine pjesme. Lanterne su obasjavale tek pahulje snijega što su u spiralama padale s neba. Ušao sam u sobu. Kada sam prišao stolu, zašutjela je. Utihnula je i šuma. U meni je još odzvanjao njihov razgovor. Znao sam samo da se neki izrazi ponavljaju češće od drugih. Riječi kao "citauca", tako nekako. A osobito "Aneris" ili nešto slično. Jer svaki bi pokušaj da se transkribira te zvuke bio promašaj, poput loše partiture. Moje su glasnice nalikovale na njihove koliko i zvuk rašpe na zvuk violine. Ali ipak sam svojim bijednim oponašanjem i uz pomoć svoje bujne mašte uspio procijediti: "Aneris."

Pogledala me. To je bilo dovoljno da se bacim u tu pustolovinu: "Batis, citauca. Tako se međusobno zovu", rekao sam vješto iščupavši te zvuke i oponašajući je. "Ona isto ima ime: zove se Aneris. Oni se zovu tako, a ona ovako. Vi svake noće vodite ljubav sa ženom koja se zove Aneris", pa sam tihim glasom zaokružio svoju misao: "Zove se Aneris. Jako lijepo ime, jako lijepo."

Batis ih je bio sveo na bezimenu gomilu. Ja sam pak mislio da će se njegovo viđenje silom promijeniti ako im damo neko ime. "Citauca", "Aneris", tako su se zvali. Riječi koje sam nizao jednu za drugom, koje sam skoro izmišljao, bile su tek prazan odjek zvukova koje su izgovarali oni. Ali to je bilo manje važno od činjenice da sam im pripisao jednu konkretnu osobnost. Usprkos tome postigao sam upravo suprotan učinak od onoga što sam želio. Batis je eksplodirao kao bomba: "Želite govoriti jezikom tih žabetina? To želite? Onda izvolite rječnik!" pa mi je naglo dobacio moju Remingtonku, koja je poletjela prostorom koji nas je razdvajao. "Znate koliko nam je streljiva ostalo? Znate koliko? Oni su vani, a mi unutra. Izađite i dajte im pušku. Bit će mi drago gledati vas kako to radite. Da, bit će mi drago gledati vas kako razgovarate s tim žabama!" Nisam rekao ništa, a on se još više raspalio. Zamahnuo je zatvorenom šakom:

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

"Izlazite, prokleti plačljivi Kollege! Idite na odmorište! Spustite se stepenicama i branite vrata! Vi optužujete mene da sam ubojica? Ubojica ste vi! Ubojica očekivanja i nade! Ubit će nas zbog vas! Pojest  će nam meso i isisati sok iz naših kostiju, a kad se dobro najedu, smijat će se vašim idiotskim idejama, tamo na dnu onog svog podvodnog pakla! Gubite mi se s očiju!" Nikada ga nisam vidio takva. Tresao se kao za najgorih borbi prsa o prsa na Balkanu. Na trenutak sam se osjećao kao da u meni vidi jednoga od onih njemu mrskih čudovišta. Trpio sam njegov pogled neko vrijeme. Tada sam odlučio prekinuti razgovor. Nisam ga slušao. Izašao sam iz sobe. Kod Batisa me nisu čudili njegovi argumenti, nego njegov stav. Bilo je logično da s e zaštitimo. Ubili smo ih na stotine. Nismo mogli očekivati da će bijela zastavica sve odjednom riješiti. Ali Batis je u korijenu sasjekao svaku raspravu o tome. Nije želio čuti ni riječ o tome. Ostatak večeri ništa se nije dogodilo. Kroz špijunku na vratima ugledao sam njih nekoliko, bilo ih je vrlo malo i uzmicali su pred svjetlom lanterna. Tamo gore Batis je luđački pucao i psovao ih na njemačkome. Bio je užasno živčan. Ispaljivao je ljubičaste bengalke, što je bilo potpuno nepotrebno. Ali kako bi mu pomogla sva ta pirotehnika? Malo-pomalo povlačio se u sebe. Izbjegavao je svaki kontakt sa mnom. Kad smo se silom prilika našli na straži, u sumrak, govorio je bez ikakva smisla. Govorio je i govorio kao nikada prije. Na taj je način ispunio prostor svojim čavrljanjem, govorio je samo da uguši razgovor i izbjegavao jedinu važnu temu. Trudio sam se biti maksimalno tolerantan. Želio sam vjerovati da će prije ili poslije popustiti. Budući da nisam mogao računati na njegovu pomoć, odlučio sam poduzeti nešto sam. Bilo bi mi drago da je i on sudjelovao, ali bilo je nemoguće pridobiti ga na moju stranu. Najsmješnije od svega bila je činjenica da mi je upravo on dao tu ideju. Dok smo se ono svađali, spomenuo je suludu mogućnost da citaucama predamo svoje puške. Upravo to sam odlučio učiniti. Ali vrlo oprezno, naravno. Za Batisovu staru pušku već dugo nije bilo streljiva tog kalibra pa nam je bila potpuno neupotrebljiva. Ja ipak nikada nisam bio toliko praktičan kao onaj kojemu je ta puška nedostajala. Krenuo sam prema plaži na koju sam se onda davno iskrcao. Znao sam da se i oni često koriste tom plažom kao mjestom za iskrcavanje. Čvrsto sam zabio pušku u pijesak, kundakom prema dolje. Oko nje sam poslagao krupnije kamenčiće u krug, što je bio jednostavan trik, ali ipak je otkrivao moje namjere. Možda će shvatiti taj znak. U svakom slučaju nisam imao što izgubiti. Prošla su tri dana, a istini za volju moram reći da se Batis nije ispriječio između Aneris i mene. Mislim da se tako ponašao iz složenih razloga. Batis, naime, nije znao kako se suočiti s važnim dvojbama. Osim toga, sumnjao je da se nešto odvija između mene i nje. Ali te su sumnje bile raspršenije nego što bi se moglo očekivati u našim okolnostima. Ljudi okrenuti prema moru nerijetko su jednako grubi koliko i praktični. Iz našega suživota, ali i zbog jednostavne činjenice da sam pročitao više knjiga od njega, zaključio sam da sam ja nešto poput  knjižničara izvan svog prostora. Jedina razlika među nama bila je očita činjenica da mi se u životu pojavio jedan vrlo poseban učitelj i ništa više. Ali Batis je bio pristaša onog rasprostranjenog vjerovanja da su knjige vrsta protuotrova za suzbijanje tjelesnih iskušenja pa je samim time bio uvjeren da naše dvije požude nemaju ništa zajedničko. Najvjerojatnije ga je potpuno zbunilo to što mu nisam pokušao preoteti Aneris. U tom bismo se slučaju zakačili kao gusari, a njegova bi narav naišla na savršeno bojno polje. Ali ja od njega nikada nisam potraživao vaginu. Ono o čemu sam mu govorio bilo je još veće, mnogo veće: da nam neprijatelj nije zvijer. Imalo inteligentniji čovjek bio bi shvatio da je ta moja zamisao mnogo opasnija po njegove interese budući da me je neizbježno vukla prema Aneris. Ali on to nije shvaćao. Dokazi su pomračili zaostalu i rudimentarnu Batisovu logiku, ali ishod svega toga nije bilo prosvjetljenje nego potpuni kolaps. A budući da je odbijao i najmanji razgovor o tome, nisam mogao spomenuti ni ono što ga se najviše ticalo. Umjesto odgovora okrenuo bi mi leda, što je bio dokaz da ga problem ne zanima. Batisa je mučila dvostruka opsada. Istodobno su ga opsjedali izvan svjetionika i iznutra. Ne znači da Batis nije bio u stanju razumjeti stvarnost. Problem je bio što on niti je želio niti je mogao prihvatiti je. [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Prilagodio se otoku na svoj način. U stvarnosti je imao vlastita moralna načela. I nije bio ubojica. Ili t o nije želio biti. Tih je dana više nego ikada prije ponavljao onu priču o zbunjenom Talijanu i homoseksualcu, ili obratno. Nije to bio nikakav vic. Bili su to fragmenti njegove prošlosti koju nisam poznavao, neka nesreća, slučajno ubojstvo i više -manje nehotični dogadaji koji su od njega učinili čovjeka prezrena od ostatka društva. Možda je tako dospio na otok, bježeći od pravde. Nije me to zanimalo. Na koncu konca, pitanje je li Batis bio dobar ili loš nije imalo nikakva smisla. A na taj su svjetionik - t o sam i sam mogao potvrditi dolazili samo bjegunci. Stvar je bila u tome da je, nakon što je došao na svjetionik, u jednom trenu osjetio potrebu dati neki smisao tom ludilu. Odlučio je da će razmišljati noćima i izbjegavati dane. Od neprijatelja je stvorio zvijeri i time zamijenio sukob barbarstvom, a mržnju zvijerima. Paradoksalno je bilo to što je uspio ostati razuman zahvaljujući svojim nedosljednostima. Borba za život gutala je sve oko njega. Zbog veličine opasnosti odgađao je rasprave i smatrao ih apsurdnima. Pa kad je napokon ogradio svoju logiku, svaki njihov napad tu je ogradu samo učvršćivao. Stravični napadi citauca bili su mu prirodni saveznici. Sto su citauce prilazili bliže svjetioniku, to je Batis raspolagao s više argumenata u svoju obranu. Što su njihovi napadi bili žešći, to su citauce zavrijedili manje njegovih razmišljanja. Ali ja nisam bio obavezan slijediti ga. To je zapravo bila moja jedina ljudska sloboda na tom svjetioniku. A u slučaju da se pokaže da citauce doista nisu zvijeri, Batisov bi se poredak raspao strašnije od svih vojnih arsenala u čitavoj Europi. To sam shvatio nešto kasnije, a tih sam dana u Batisu vidio samo čovjeka koji ne razmišlja. Ali tko ne bi bio odlučan promijeniti kut pod kojim nam svjetlo pada u oko kada nam život i budućnost ovise o pogledu koji darujemo svome neprijatelju? Bio je to dan kao i svaki drugi, još jedan dan na svjetioniku. Ali jedan od onih što osvanu puni predosjećaja. Skupina oblaka bila je siva, gotovo crna. Neki su se oblaci odvojili i zauzeli svoje mjesto na nebu poput kamenčića u mozaiku. Bilo ih je na tisuće raspršenih po nebu. Iza oblaka se probijala blijeda ružičasta svjetlost mutna Sunca. Neke su nevidljive ruke ukrale dvocijevku. Pola jutra nagađao sam što bi to moglo značiti. Ali ništa nisam shvatio. Je li to bio dokaz dobre volje ili nešto potpuno suprotno? Sljedećih mi se noći učinilo da se aktivnost citauca smanjila. Nismo ih viđali. Predosjećali smo da su tamo vani i da si međusobno nešto šapuću. Ali kad bismo upalili lanterne, oni bi izbjegavali borbu. Najbolji dokaz tome bio je Batis, koji nije ispalio ni metka. Je li bilo ikakve veze između njihove smanjene agresivnosti i nestanka naše dvocijevke? Je li to bila stvarnost ili tek želja potaknuta nadom? Ništa mi nije bilo jasno, mogao sam razmišljati o tome sto godina, ali ne bih došao ni do kakva zaključka. Ni u što nisam bio siguran. Prošetao sam do izvora pušeći putem. Tamo sam naletio na Batisa, koji se bavio po tpuno nepotrebnim i smiješnim poslovima. Radio je da ne mora razmišljati, kao uvijek, i zbog toga nije bio u stanju vidjeti koliko su ti poslovi apsurdni. Loše je izgledao, kao da je spavao potpuno odjeven. Ponudio sam mu duhana, ako ni zbog čeg drugoga a onda da uspostavim neki oblik ljudske komunikacije među nama. Ali ni ja nisam bio dobre volje. Otvorio je usta, a meni je došlo da se izvičem i optužim ga za svu nepromišljenost njegova ponašanja. "Dobro sam razmislio", tiho je rekao, svjestan da je ono što govori nemoguće. "Još je ostalo puno dinamita na brodu. Kad bismo ih ubili još tisuću, riješili bismo problem." Branio se i na svoj mi je način činio ustupke. Ali nisam mogao biti obziran prema njemu. Uvijek sam mu se obraćao vrlo odmjereno, privikavao se na njegova ograničenja, iznalazio razumijevanja za njegovo nerazumijevanje i opraštao mu hirove i ispade kad je trebalo. Njegove su namjere bile prozirne koliko i smiješne. Kakve li zablude! Bili smo poput dva utopljenika, a njegovo je rješenje bilo da popijemo svu vodu u moru. Bio sam očajan kao nikada do tada; on je bio jedan od onih ljudi koji poboljšavaju ono što je dobro, ali pogoršavaju ono što je loše. Nastavak ubijanja citauca zatvorio bi nam sva vrata dijaloga s njima, ako bismo ih više i mogli otvoriti, i učvrstio ovaj sustav nasilja. Koliko god malena ona bila, mogućnost da se razumijemo s protivnicima bila je beskrajno privlačnija od one [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

uvijek nesigurne i krvoločne borbe. Zašto bih ga ja slijedio u njegovu privatnom ratu? Ne, više nisam bio spreman ubijati citauce i to bih učinio samo u očajnoj i opravdanoj obra ni. "Zašto ste toliko tvrdoglavi? Otvorite oči, Caffo! Mislili smo da je ovo opsada Sirakuze, a mi da smo dva Arhimeda iz 20. stoljeća oboružani puškama i dinamitom. Ali sve nam ipak govori da se oni bore za svoju zemlju, jedinu zemlju koju imaju. Tko ih može kriviti zbog toga?" "Cime vi hranite svoj mozak?" odgovorio mi je i pokazao stisnutu šaku. "Još uvijek ne znate da na ovome mjestu ni Bog nema nikakvih prava? Hoćete vidjeti katedrale u plamenu gdje jedva da ima malo pepela. Varate se, Kollege! To što ste još uvijek živi možete zahvaliti meni koji sam vam otvorio vrata svjetionika! Ako ne ubijemo mi njih, ubit će oni nas. To je tako. Pomozite mi da s e spustim do broda! Ja sam to već učinio za vas. Nećete mi pomoći?" Naš se razgovor pretvorio u retoriku kakvih fanatičnih Bizantinaca. U tom se trenu preklopila moja frustracija s njegovom zabrinutošću i golemom samoćom svjetionika. Sada samo moramo biti mudri, rekao sam mu, jer svaka se nevolja može prevladati. Zajedno smo jači, nemojte nas razdvajati, bio je njegov protuargument. Ali taj put nisam bio spreman na ustupke, nisam mu mogao popustiti. On je pribjegavao snazi argonauta, a ja sam mu se suprotstavio vješto kao mačevalac. Kad je ponovio svoje protuargumente, izderao sam se: "Ja sam taj koji pokušava pomoći vama! To ću i učiniti ako se prestanete ponašati kao magarac!" On se stao smijati kao da je poludio. Zaboravio je na kante pune vode, pogledao me u oči i nastavio se smijati. Ja magarac, ja magarac, govorio je kao da razgovara s nevidljivim prijate ljima. Smijao se i ponavljao: One žabetine su gospoda, a ja magarac! Smijao se licem okrenutim prema nebu, vrteći se u krug kao dječji vlakić. Bio je bijesan, ili lud, ili i jedno i

drugo. Cuo sam kako sam sebi prepričava priču o zbunjenom Talijanu i homoseksualcu. Rukama sam zaklopio uši: "Zašutite već jednom, Caffo! Zašutite! Zaboravite Talijane i homoseksualce! Koga z animaju vaše priče o lanjskom snijegu? Prije ili kasnije morat ćemo prihvatiti ono jedino što nam preostaje: moramo se pomiriti s njima, prokleti bili!" Odjednom se postavio kao da me ne sluša, kao da me nema i da je sam na izvoru. To me njegovo djetinje ponašanje razbjesnilo: "Možda u glavi imaju više soli od vas!" rekao sam i prstom pokazao na glavu. "Da, možda smo mi jedine zvijeri na ovom otoku! Mi i naše puške i streljivo i eksplozije! Vrlo je lako ubijati, a vrlo teško sporazumjeti se s neprijateljem!" "Ja nisam ubojica", prekinuo me. "Nisam ubojica!" Pa mi je, da paradoks bude veći, uputio najužasniji pogled koji sam ikada vidio. Zgrabio je rukama one kante s vodom i nestao. U tom mi je trenutku bilo jasno da je Caffo već ubio nekoga, jednom davno, i da ga to užasava. Pretpostavljam da sam strahovito pogriješio što ga nisam saslušao. Ali također je istina da je skrivao svoju dušu pod slonovski debelom kožom; nije ga bilo lako razumjeti. Nakon što je otišao nastavio sam svoju šetnju. Padala je kiša i prljala snijeg. Led na granama se topio, a stalaktiti na drveću pucketali su i lomili se. Puteljak je bio blatan. Morao sam skakati da ne zagazim u kaljužu. U početku mi je bilo svejedno pada li kiša ili ne. Kapi su prolazile kroz vunenu kapuljaču, a ja sam ih jednostavno otirao. Ali uskoro je počelo padati toliko jako da mi se cigareta ugasila. Bio sam bliže kući atmosferskog mjeritelja nego svjetioniku. Odlučio sam skloniti se u kuću, koja me primila kao palača prosjaka. Oblaci su zamračili dan. Pronašao sam napola dogorjelu svijeću i upalio je. Njezin je slab plamen drhtao, a na stropu su plesale sjene. Pušio sam bez ikakvih misli, kadli se niotkuda pojavila Aneris. Bilo je očito da ju je Batis istukao. Ponudio sam joj da sjedne na krevet, pored mene. Zašto te je udario, pitao sam ne nadajući se odgovoru. U tom sam ga trenu mogao ubiti. Shvatio sam da se ljubav koju osjećamo prema nekome

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

može roditi iz mržnje koju upućujemo nekome drugome. Bila je potpuno mokra. To je dodatno naglašavalo njezinu ljepotu, unatoč svim pretrpljenim udarcima. Skinula je odjeću. Jaz između mene kao čovjeka i nje kao životinje nije nimalo utjecao na užitke koje mi je pružala. Vodili smo ljubav toliko puta i toliko snažno da sam ugledao zlatne iskre. U jednom trenutku nisam znao gdje završava moje tijelo a gdje počinje njezino, pa kuća, pa cijeli otok. Poslije sam ispružen ležao na krevetu, njezin me hladni dah milovao po vratu. Ispljunuo sam cigaretu i odjenuo se. Pritezao sam kopču na remenu razmišljajući o banalnim stvarima. Izašao sam iz kuće i zapuhnuo me nalet ledenog vjetra. Drama se počela odvijati kada sam se približio svjetioniku na nekih stotinu metara. Možd a sam naprosto poželio razbiti monotoniju pa sam odlučio poći sjevernom stranom otoka umjesto šumskim puteljkom. Bio je to krivudav put. S desne strane ocean, s lijeve stabla izrasla u neprobojno gust zid. Korijenje je izvirivalo ispod pokrivača od zemlje i naplavina. Morao sam svako malo skakati s kamena na kamen da ne upadnem u more. Pjevušio sam neku studentsku pjesmu, kadli sam usred treće kitice ugledao dim na obzoru. Bila je to crna i tanka crta koja se zbog vjetra krivila prije nego što bi se uspjela imalo uzdići. Brod! Zacijelo su zbog nečega skrenuli s puta pa sada plove tik uz obalu otoka. Da, brod! Bezglavo sam trčao do svjetionika: "Batis! Brod!" pa gotovo bez predaha: "Pomozite mi da upalim lanterne!" Caffo je cijepao drva i pogledao ravnodušno prema obzoru: "Neće nas vidjeti", rekao je: "Predaleko su." "Pomozite mi da pošaljem SOS!" Popeo sam se unutarnjim stubama. Batis me slijedio bez žurbe. Predaleko su, ponavljao je, predaleko su i neće nas vidjeti. Bio je u pravu. Lanterne svjetionika bile su poput sjene leptirovih krila koje pokušavaju razgovarati s Mjesecom. Ali moja je želja bila toliko jaka da mi se zbog optičke varke u onih nekoliko očajnih trenutaka činilo da se brod okreće prema nama i da ona metalna točkica postaje svakim trenom sve opipljivijom. Varao sam se, naravno. Brod se utopio u obzoru, a iz dimnjaka se još koji trenutak nazirao dim koji je svakim trenom postajao sve tanjim. A potom više ništa. Do posljednjeg sam trena mahnito odašiljao Morseove znakove: SOS, Save Our Souls. SOS, Spasite naše duše. Nikada se molitve i zahtjevi za pomoć nisu tako dobro stopili kao toga dana u svjetioniku. I nikada nije bilo boljeg dokaza za ateizam. Neće doći. Na tom je brodu bilo ljudi, bila ih je čitava gomila. Čekale su ih obitelji, prijatelji, ljubavnici i sudbine koje su im se u tim trenucima, upravo u tim trenucima, sigurno činili strahovito dalekima. Ali što oni znaju o daljini? Što znaju o meni i ovome s vjetioniku? O Batisu Caffou i Aneris? Njima je svijet što me zarobio bio tek obris u daljini, beznačajna i pusta mrlja na obzoru. "Ne vide", rekao je Batis bez imalo osjećaja u glasu, ni dobroga ni lošega. Samo je gledao u smjeru broda bez ikakva stava, a u ruci je još držao sjekiru za drva i treptao kao sova. Nisam bio pravedan prema njemu. Ali bio je jedini čovjek pored mene i bacao me u očaj: "Pogledajte se! Niste maknuli ni malim prstom! Kakav ste vi to čovjek, Caffo? Ne pomažete mi s citaucama, a ne pomažete ni s ljudima. I na aktivan i na pasivan način minirate svaki moj razumni pokušaj da se spasimo. Da postoji sindikat brodolomaca, vi biste bili savršeni štrajkolomac!" Batis je izišao iz svjetionika, izbjegavao me. Ali ja sam krenuo za njim u prizemlje. Izvikivao sam mu pogrde u leda. On me očigledno ignorirao mrmljajući prostakluke na nekom njemačkom dijalektu. Povukao sam ga za rukav, a on je podigao ruke i mahao njima kao da sam njegova nepodnošljiva svekrva. Uspijevao mi je uraaknuti na tren, ali ja bih ga svaki put ponovno zgrabio za lakat ili kundak puške koju je nosio o ramenu. Zastao je na zaravni pred svjetionikom. Optuživali smo jedan drugoga. Obrisi onoga broda probili su i posljednju branu što nas je štitila od otvorenog neprijateljstva. Dugo mi je trebalo da shvatim da Batis šuti. Batis je stajao otvorenih usta i šutio je. Okretao je glavu malo na lijevu, malo na desnu stranu. Sjeverna i južna strana otoka bile su pune malenih citauca. Napola su izvirivali iz vode ili su se poput rakova skrivali između stijena i mora. Kožice na rukama i nogama bile su im gotovo potpuno prozir ne. Batis je izdahnuo duboko poput konja. Gledao je nebo, slabo sunčano svjetlo i njihove obrise kako se [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

zaklanjaju za granicu mora. Izgledao je kao čovjek izgubljen u pustinji dok pokušava razlučiti je li to što vidi stvarno ili tek privid. Učinio je korak prema sjeveru. Mališani su se sakrili za stijene. Većina ih nije bila viša od metra. Pogled na tu djecu neizbježno raznježuje. Valovi su u tom trenu izgledali miroljubivo, kao da su obuzdali njegov nagon kako ih ne bi povrijedio. Djeca su se služila vodom kao mi madracem i promatrala nas radoznalo.

Tada je Caffo naglo skinuo pušku s ramena. Brzim i nespretnim pokretima otkočio je pušku. "Nemojte to učiniti, čujete me?" rekao sam. Progutao je slinu. Gledao je, ali opasnosti nije bilo. Bila su to djeca, samo djeca koja nisu tragala za sigurnim sjenovitim mjestima kako bi nas ubila. Osim toga, došla su kad su se dani polako produljivali. Batis je na koncu odlučio krenuti prema svjetioniku, nepovjerljiv prema svemu oko sebe. Mene je potpuno smetnuo s uma. Jedan metak ispaljen u zrak bio bi ih natjerao u bijeg. Ali nije ga ispalio. Zašto nije zapucao? Ako su to bile nerazumne zvijeri što su skrivile sve one naše patnje i kazne, zašto ih nije pobio bez razmišljanja? Mislim da ni on sam nije bio svjestan dalekosežnosti svoga odustajanja. Ili možda jest. ***

Plaho poput vrapčića i mudro poput miševa maleni su citauce prilazili samome srcu otoka. To jest, svjetioniku. Prvih se dana nisu odvažili prijeći rub obale. Zbog njih smo se osjećali poput zvijeri u zoološkom vrtu. Na stotine njihovih krupnih i poput jabuka zelenih očiju vrebale su nas satima i slijedile svaki naš pokret. Nismo znali kako da se ponašamo. Osobito to nije znao Caffo. Svaki put kada bi naletio na kojeg od tih bezazlenih neprijatelja, nije znao kako reagirati. Njegova zbunjenost bila je savršen odraz njegovih proturječja. Njegove su dvojbe i sumnje bile na granici njegove tvrdoglavosti. Pretvorio se u čovjeka pauka. Rano ujutro izlazio bi iz svjetionika. Nakon nekoliko sati pojavio bi se prvi par uvijek radoznalih mališana. Pretvarao se da ih ne vidi, ali odmah bi se povlačio u svoju sobu. Cesto bi sa sobom poveo i Aneris i vezao bi joj jedan gležanj za nogu stola. Drugi bi se put pak ponašao kao da je nema. Ponašao se predvidljivije nego ikad prij e. Bio je to čovjek vrlo snažnih tjelesnih mirisa. Ne mislim pritom da su mu mirisi bili neugodni, bili su naprosto drugačiji i ispunili su sobu njegovom osobnošću, poput mirisa pokvarena mesa za najvećih vrućina, premda ga nijedan europski nos ne bi mogao nikamo svrstati. Kako bi spriječio neke imaginarne opasnosti, zatvarao je balkonske grilje pa je soba uvijek bila mračna. Jednoga sam dana ušao u sobu i pronašao ga prije nosom nego očima. Sjena mu je bila pored puškarnice, provjeravao je novosti na tom plutajućem dječjem vrtiću u koji se pretvorio otok. Od sunčana svjetla koje se probijalo kroz pukotine oči su mu sjajile kao na fašničkoj masci. To više nije bila sp avaća soba, nego jazbina. "To su djeca, Caffo, ništa više. Djeca ne ubijaju, djeca se igraju", rekao sam, još napola provirujući kroz podna vrata. Nije me ni pogledao. Umjesto odgovora stavio je prst na usne, u znak tišine. Ja sam isto bio zbunjen, samo blagonaklono zbunjen. Bila su to bića iz nekog drugog svijeta, nisam ih razumio. Donedavno su ratovali s nama, a sada su nam odjednom poslali svoju djecu na bojno polje. Možda su se prema njima odnosili kao mi prema sifilisu, bolesti koja napada odrasle. Bilo kako bilo, nije nam trebao genij da nam poveže onu pušku koju sam zabio u pijesak i ovu djecu. Jesu li oni po svom načinu razmišljanja bili sličniji velikim stratezima ili potpuno neodgovornim ljudima. Osim toga, ako su nam već odlučili pokazati što žele, kojim su sredstvima raspolagali? Kad god smo se nas dvojica služila puškama, oni su nam se suprotstavljali svojim golim tijelima. Kada sam ja zatražio primirje onom bezopasnom puškom u pijesku, oni su nam odgovorili svojim bezopasnim tijelima. Je li njihova logika bila izopačena, ili pak potpuno savršena? Mališani su vrlo rano shvatili da im ja neću učiniti nikakvo zlo. Sljedećih su dana hodali po zemlji, ali i dalje su se držali po strani. Pa iako sam pokušavao ostaviti dojam ozbiljnosti, često bi mi se oteo pokoji smiješak: promatrali su me usredotočeno, samo su gledali i gledali. Očiju nerazmjerno velikih i otvorenih usta, kao pod utjecajem hipnoze na kakvu seoskom sajmu. [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Jednoga sam se jutra uputio u šumu. Bunda mi je poslužila umjesto jastuka pod leđima, debele hlače štitile su me od snijega, a prekriženim rukama grijao sam prsa. Nije to bio miran dan. Zbog obližnjeg žamora otvorio sam oči. Bilo ih je možda petnaest, možda dvadeset. Visjeli su s grana na različitim visinama i promatrali me kao sove. U tom sam trenu bio u nekom polusnu kada se sve čini nestvarnim. Stabla su im bila nepoznata pa su se nespretno verali po njima. Zbog toga su im tjelešca izgledala krhko i ranjivo pa sam se prepustio njihovoj radoznalosti samo da ih ne povrijedim. Kroz glavu mi je proletjela misao da ć u ih uzbuniti ustanem li naglo, a mogli bi se i ozlijediti stanu li bježati. Protrljao sam oči. "Gubite se", rekao sam im tiho. "Vratite se u vodu." Nisu se ni pomaknuli. Tada sam stao među te malene uhode. Većinom su bili mirni i šutjeli su. Neki od njih su šaputali, a neki se međusobno grlili, što je pak izgledalo kao nešto između tuče i pobratimstva. Ali nitko od njih nije skidao pogled s mene. Nisam odolio iskušenju pa sam onome najbližemu dodirnuo noge. Sjedio je na debeloj grani što se vodoravno nadvila nad zemlju i mahao nogama. Dodirnuo sam mu jednu nogu, kadli je šumom odzvonio njihov urnebesan smijeh. Nije im dugo trebalo da se međusobno stanu povjeravati. To mi je ubrzo postalo naporno. Kamo god sam se uputio, ta su me malena tijela ćelavih glava slijedila u stopu. Bili su poput jata golubova što žive po trgovima velikih gradova. Cesto bih se okrenuo i vidio more glava kako se komeša u visini moga pupka. A kada bih ih pokušao rastjerati naglim pokretima ruku, ustuknuli bi tek za koji metar. Silno su me željeli dodirnuti. Najodvažniji među njima štipali su me za lakte i koljena, bježali i ponovno me gnjavili i smijali se poput zaigranih pačića. Kada bih nekamo sjeo, nastala bi ludnica: bezbroj prstića tuklo se oko moje kose, zalizaka i potiljka. Podijelio sam im nekoliko pljuski, tu i tamo koju. Ali takav odgovor na njihove dodire ponizio je više mene nego njih. Činjenica je da mi je trebalo tek nekoliko dana da se naviknem na njih. Igrali su se oko svjetionika od jutra do večeri. Samo smo morali paziti da vrata svjetionika uvijek budu zatvorena. Jer bi nas inače pokrali. Kad su vrata svjetionika bila otvorena, oni su ulazili i odnosili nam najrazličitije stvari iz spremišta: svijeće, čaše, olovke, papire, lule, češljeve, sjekire, boce. Jednom s am presreo jednoga od njih, lopužu, dok je natovaren poput malog mrava bježao s našom harmonikom. Drugom je prilikom ukrao smotuljak s dinamitom. Tko zna u kojem ga je kutu pronašao. Bio sam prestravljen kad sam ih iznenadio dok su se igrali igre vrlo slične ragbiju, ali s dinamitom umjesto lopte. Ali ne bi bilo pravedno nazvati ih kradljivcima. Nisu oni bili svjesni što znači krađa. To što je neki predmet postojao, bio je dovoljan razlog da ga prisvoje. Nisu uopće reagirali dok bih ih ljutitim glasom korio. Kao da su mi govorili: stvari su ovdje, a kad već jesu, uzet ćemo ih i gotovo, one nemaju vlasnika. Svaki moj pedagoški pristup, bile to lažne prijetnje ili nježne geste, bio je uzaludan. Premda sam uspio zaštititi spremište zatvaranjem svjetioničkih vrata, vanjska je obrana bila izložena neizbježnu urušavanju. Komadići stakla kojima smo popunili pukotine u zidu koji je neprestano zapljuskivala slana morska voda bliještali su žutom, zelenom i crvenom bojom. Oni su ih vadili i pravili ogrlice od njih. Jednoga su nesretnoga dana shvatili da su im prazne limenke i užad sa zidova savršene igračke. Nizah su limenke na užad i vukli ih za sobom, a kao što svi znaju, dječje je ponašanje podložnije promjenama od ponašanja odraslih ljudi. Po cijele sam dane popravljao štetu. Kad bih ih presreo, prijetio bih im urlanjem, ali znali su da sam bezopasan pa bi sami sebi s dva prsta nategnuli uši. Bio je to odgovor citauca, koji na neki način odgovara ruganju naše djece kada palac jedne ruke stave na vrh nosa, a ostalim prstima mašu u znak poruge. Počeo sam cijeniti i promatrati tu dječicu kao svojevrstan barometar za nasilje. Dok god su među nama, mislio sam, citauce nas neće napasti. Patio sam više zbog njih nego zbog sebe. Nisam želio ni pomišljati kako bi Batis reagirao da mu jedan od tih gadova slučajno proviri kroz vrata s tana. Najveći lupež među njima nalikovao je na malen i ružan trokut. Kažem trokut jer je bio izrazito širokih ramena i uska struka, koji je bio manje razvijen nego u njegovih prijatelja, kao da majka priroda još nije sa sigurnošću odredila kojega je spola. A ružan jer mu se lice neprestano razvlačilo u bezbroj različitih grimasa koje su nerijetko podsjećale na šišmiša. Ostali su mi prilazili samo u skupini, ali ne i on. [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Nerijetko je hodao preda mnom. Kretao se snažnim koracima i podizao lakte i koljena oholo i d rsko poput vojnika. Nisam obraćao pozornost na njega. Na taj moj prijezir on bi mi prilazio i nešto govorio na uho. U tim je slučajevima najbolje bilo zgrabiti ga za ramena i okrenuti za sto osamdeset stupnjeva. Odlazio bi u smjeru iz kojega je i došao, kao igračka na navijanje. Ipak, znao je i pretjerati. Jedne sam večeri sjedio na granitnoj stijeni i krpao pulover koji mi se već poprilično rasparao. Dječica su se vratila pod more. Sva osim Trokuta. Svakoga bi jutra dolazio prvi, a svake večeri odlazio posljednji. Prišao mi je kako bi me uštipnuo za uho. Ali ja nisam bio osobito vješt s iglom, a to nestašno biće postalo mi je dodatno opterećenje. Odjednom sam shvatio da me grli. Njegove ruke i noge obgrlile su me oko vrata i struka. I ne samo to... usnama mi je zarobio uho i počeo mi sisati ušnu školjku. Ja sam mu, naravno, istoga trena prilijepio šamar. Gospode Bože, kakav plač! Trokut je trčao i plakao i strahovito urlikao. U prvi mah nisam mogao obuzdati smijeh. Ali ubrzo sam se pokajao. Lako je bilo shvatiti da o n nije kao ostala djeca. Plakao je i trčao prema sjevernom dijelu otoka, ali ipak se zaustavio pred prvim valom. Kao da se iznenada sjetio da tamo neće pronaći svoje utočište. Pa premda ni na trenutak nije prestajao plakati, on se istoga trena snašao i okrenuo prema južnoj plaži. Taj se put nije ni približio obali. Suze su m u se već izmiješale s neutješnim jecajima, a on sam vrtio se kao zvrk. Katkada nam se suosjećanje pojavi poput prekrasna pogleda iza najudaljenijeg brda. Pitao sam se je li taj podvodni svijet uistinu toliko različit od našega: nema sumnje da su ta dječica imala majke i očeve, ali Trokut je bio dokaz da je bilo i siročića. Nisam mogao podnijeti njegove suze. Ponio sam ga na ramenu, kao vreću. Donio sam ga do svjetionika i nastavio krpati. On me ponovno zagrlio i počeo mi sisati uho, a tako je i zaspao. Ja sam se pretvarao da sam ravnodušan. Bilo mi je savršeno jasno da je sav taj mir tek prolazno primirje. Svaki sat bez naših pucnjeva i njihovih zavijanja bio je neprocjenjivo odlaganje neminovnoga. Ali što su dani i noći brže prolazili, citauce su ostajali sve dalje i dalje. Svim sam se silama trudio ne razmišljati o onome što prije ili poslije mora doći, što god to bilo. To je ona ljudska slabost kada čovjek stvori neku nadu pa je toliko ponavlja, u nedogled ponavlja, da se već i samim ponavljanjem želja izmiješa sa stvarnošću. Svakim je danom bilo jasnije da antarktička zima ustupa mjesto razigranom proljeću. Dani su nam se smiješili dulje, a svjetlost bi svakom novom zorom pretekla tamu za pokoju minutu. Snijeg više nije toliko padao, a pahuljice su iz dana u dan bile rjeđe. Katkada nisam znao pada li snijeg ili kiša. Magla je gotovo potpuno nestala. Oblaci su bili mnogo viši, a i stvarali su mnogo više buke. Prestao sam sudjelovati u Batisovim noćnim stražama. To više nije bilo potrebno. Ali znao sam da će tome vremenu jednoga dana doći kraj: više od nekog dokaza trajnog primirja, prisutnost njihove dječice na otoku služila je objema strana kao svojevrsno vrijeme za okrepu. To sam mu i rekao: "Caffo, neće nas napasti. Djeca su naš štit. Dok su među nama, neće nas napadati, ni danju ni noću. Odmorite se."

On je i dalje prebrojavao i laštio metke. "Morat ćemo se početi brinuti onoga jutra kad se dječica ne vrate na otok. Toga će se dana neš to sigurno dogoditi, samo ne znam što." Tada je ponovno razvezao svileni rubac i prebrojio metke pa još jednom zavezao čvor. Prema meni se odnosio kao da mu nikada nogom nisam kročio u svjetionik. Ostala nam je i nevolja s Trokutom. Jednom sam mu dopustio da mi priđe i više ga nisam mogao skinuti s vrata. Svake je noći spavao sa mnom i pojačavao našu napetost. Bio je po put vreće živaca, neprestano se komešao ispod deke kao divovski miš i dugo mu je trebalo da se smiri. A tada bi mi sisao uho i zaspao u mom naručju te, sklupčan kao fetus, ispuhivao kroz nos zvukove nalik na prigušenu topovsku paljbu. Ali ja sam ga blagoslivljao, jer nam dječja sebičnost ublažava svaku bol. Ja: kako li će se okončati ovaj kozmički rat? On: ovdje je moj topli krevet. Jednoga smo jutra izišli iz svjetionika. Igrao sam se s Trokutom i Aneris, gađali smo se s nježnim grudama i smijali se kao djeca. Tada se iznenada pojavio Caffo, izgledao je kao pokisli grbavac. Njegov [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

dugi i crni kaput, brada i kosa, također crne, oštro su odudarali od bjeline snijega. Nosio je pušku, harpun i nekoliko cjepanica, koje je držao objema rukama. Nosio je teret koji je nemoguće opisati. U tom je trenu, ne toliko iz zlobe koliko nagonski, prekinuo našu igru. Oštro i bijesno zaprijetio je cjepanicom malenom Trokutu, koji je prestrašeno pobjegao, a Aneris poveo sa sobom u svjetionik. Na neki je način predosjećao opasnost u našem, na prvi pogled bezazlenom ponašanju. Igrali smo se, samo to, ali igrali smo se. Koliko god nevina bila igra, ona uspostavlja jednakost i definira sklonosti, jer kad se igramo s nekim, za nas ne postoje ni granice ni hijerarhija ni njegov dotadašnji život. Igra je prostor za sve i svakoga. Batis Caffo se, razumije se, odlučno okomio na nešto toliko jednostavno i drago.

Prije no što je otišao pogodio sam ga snježnom grudom u potiljak: "Joj, Caffo, razvedrite se barem malo", rekao sam. "Možda ćemo se još i izvući." Prostrijelio me pogledom. Još jedna snježna gruda bila bi vrlo opasna. ***

Prije nego što sam i primijetio i bez ikakvih namjera, stekao sam odredene navike. Svitao je novi dan. Prva je zraka razdvajala podzemni i zemaljski svijet nakon žestoke noćne borbe. Nismo se jednom iznenadili u posljednji tren. Otok je bio gotovo prava mrtva priroda. Budući da na njemu nije bilo ni kukaca ni ptica, svaki zvuk koji sami ne bismo stvarali dolazio je ili iz mo ra ili iz zraka. Batis i ja mrzili smo tu atmosfersku tišinu. Dani bonace i tihih povjetaraca dodatno su nam kidali živce. Mislili smo da i najmanja buka dolazi od citauca, zbog čega smo ispaljivali bengalke i na najmanji znak sumnje. Ali sada se i moja perspektiva promijenila. S teškom sam se mukom prisjećao prošloga života kada tišina nije predstavljala nikakvu prijetnju. Svjetlost je zavladala otokom. Dječica su dol azila i igrala s e oko svjetionika. Batis se zatvarao u svoju tvrđavu poput slona što bježi od komaraca. Na taj se način branio od stvarnosti. Trokut je iskamčio kraljevski tretman. Vješao mi se po ramenima i grlio me oko vrata. Bilo mi je teško shvatiti da smo puščanom paljbom mjesecima od svjetionika odbijali na stotine citauca, a nikako se ne uspijevam riješiti toga djeteta koje mi nije ni do pupka. Bio je mahnit po naravi, kao oni koji ne štede ni grama energije. Danju bi predvodio horde malenih citauca po čitavom otoku. Nakon što bi ostala djeca otišla, on bi se onesvijestio od umora i nimalo mu ne bi smetala neudobna zemlja. Potkraj dana pronašao bih ga ispod kakva stabla ili u pukotini granitne stijene i odvodio ga sa sobom na madrac. Citaucama nije smetala ni hladnoća ni vrućina, ali svejedno bih ga pokrivao. Zalazak Sunca bio je moj. Iz navike sam se odmarao na istoj onoj plaži na koju sam se jednom davno iskrcao. Malena je uvala krotila podivljale valove. Antarktik je bio pozornica, a ja sam sjedio u loži za povlaštene. Granica vječnoga leda počinjala je na preko tisuću milja južno od otoka, ali taj zaleđeni kontinent bio je vrlo moćna pozornica u kojoj se i s te udaljenosti moglo uživati. Munje boje sumpora i zlatne proljetne sjekire radile su umjesto mene. Narančaste i ljubičaste munje nadmetale su se poput  zračnih zmija i međusobno se isprepletale. Pucanju munja pridružila se i moja bujna mašta. Želio sam vjerovati da mi citauce nešto govore i šapuću dok se valovi povlače s obale: ne, danas ne, ni danas nećemo ubijati. Potom bih se vratio u svjetionik i prospavao noć. Dok se snijeg polako topio, moj se savez s Batisom zamrzavao. U to je vrijeme još samo meteorologija održavala našu vezu čvrstom. Sve dok nas je gušila opsada citauca, nismo razmišljali o drugim, neizvjesnim opasnostima, jer kome prijete bajunete, taj nema vremena razmišljati hoće li mu puknuti slijepo crijevo. Ali dok citauca nije bilo na vidiku i kada se proljeće na nas sručilo svom svojom antarktičkom silinom, oluje su se doimale vječnima. Dok je grmjelo, osjećali smo se kao da nas bombardiraju. Zidovi su se tresli. Puškarnice je obasjavala neprestana svjetlost. Munje u obliku divovskih korijena bljeskale su na horizontu. Gospode, kakve su to bile munje. Umirali smo od straha, premda to jedan drugome nikada ne bismo priznali. Aneris se nije bojala, možda nije shvaćala stvarnu opasnost. Ona nije znala da se graditeljima nije dalo postaviti gromobran. Mi smo toga bili svjesni. [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Svakoga smo trena mogli umrijeti od groma, kao mravi pod povećalom okrutna dječaka. Pa dok je Aneris bila ekstatično ravnodušna, Batis i ja smo pognutih glava tiho molili, kao oni mitski pretpovijesni ljudi, bespomoćni pred snagom prirode. Ali ta se solidarnost ipak svodila samo na pokoji trenutak zajedničke tjeskobe. Osim toga, svaki put  kad bi se Batis povlačio u sobu s Aneris, bio sam prisiljen prigušiti svoje osjećaje. Cesto bih probdio cijele noći. Na drugoj strani svjetionika odzvanjao je Batisov grubi glas dok je mučio svoju ropkinju. Obvezao sam se na mržnju. Svim sam se snagama suzdržavao da se ne uzverem stubama i odvedem Aneris s tog prljavog kreveta. Tih bih dana daleko lakše bio pucao u Batisa nego u citauce. On toga nije bio svjestan, ali najrazorniji komad dinamita koji smo izronili s onog portugalskog broda bio sam ja. Svake se noći palio moj fitilj, a ja nisam znao koliko ću ga dugo uspijevati gasiti prije nego što eksplodira. Moja je strast prema njoj nadrasla i sam otok na kojemu smo živjeli. Veličina neke glazbe sadržana je u činjenici da nam ne dopušta razmišljati. Bilo je potpuno jasno da je Aneris utjelovila takvu glazbu. Moglo bi se jedino razgovarati je li bilo imalo moguće oduprijeti joj se. Jasni su bili motivi s kojima ju je Caffo zaogrnuo onom krpom: pogled na nju izludio bi i najnevinijeg svećenika. Taj ju je pulover vrijeđao više no ikada. Bio je to komad ispa rane vune pune rupa koja je jednom davno bila bijela, a sada postala sivožutom. Batis ga je u posljednje vrijeme vrlo često skidao s nje. Golotinja je bilo njezino prirodno stanje i kretala se bez imal o stida, ona zapravo nije ni znala što to znači. Imala je tisuću strana, nikada se nisam umarao od divljenja. Dok je bosa hodala šumom. Dok je prekriženih nogu sjedila na granitnoj stijeni. Dok se stubama penjala po svjetioniku. Dok se na balkonu sunčala na onom našem bijednom suncu, nepokretna poput guštera, lica i brade okrenutih prema nebu i sklopljenih očiju. Vodio sam ljubav s njom kad god sam mogao. Prilika za to bilo je napretek budući da se Batis sveo na zatvorenika s puškom u ruci, a citauca nije b ilo na vidiku. Premda ju je Batis mučio više nego ikada prije, načini na koje ju je uzimao pa odbacivao bili su potpuno pogrešni. Aneris je noću patila, a danju se dosađivala. Vidio sam to nekoliko puta. Kad nije imala što raditi, penjala se u njegov stan, tužnija no ikada, i jela. Dok je Batis vani osluškivao i vrebao, Aneris je pospremala. Predmete i njihov raspored poimala je na vrlo čudan način. Police je smatrala nesigurnima pa ih je izbjegavala. Uporno i tvrdoglavo slagala je stvari po podu, skupljala ih na jedno mjesto i pokrivala kamenjem. Svaki put kada bih je uspio ukrasti, bježali smo od Batisa i skrivali se po šumskim kucima. Dječica su nas nekoliko puta vidjela zajedno i nisu nimalo obraćala pozornost na nas. Kao što znamo, djeca vide ono što misle. A istina je i da se njihova tolerancija temelji na onome što vide, a ne na onome u što vjeruju. Ništa im nije čudno, tek im se čini novim. Kad god sam mogao, krajičkom bih oka promatrao Anerisinu reakciju na dječicu: ona za nju kao da nisu postojala. Umjesto toga, promatrala ih je kao još jednu smetnju. Mogli su joj poslužiti kao veza s njezinima, mogli su joj donositi vijesti i sjećanja. Ništa je od toga nije ni najmanje zanimalo. Nije ih primjećivala kao što ni mi ne primjećujemo mrave. Jednog sam je dana vidio kako viče na Trokuta. Ako su ta dječica bila dosadna, Trokut je bio dosadan za petoricu. Ona ga je tjerala od sebe, ali on se, kao i uvijek do tada, uporno vraćao, kao da zbog lošeg sluha ne čuje njezine teške riječi. Meni je to bila njegova najveća vrlina, a njoj nepodnošljiva mana. Ipak, bilo je savršeno jasno da sva ta mržnja nije bila usmjerena protiv tog jadnog djeteta, nego protiv onog trećeg. Ja sam se odrekao svojih, a ona se odrekla svojih. I to je bilo sve. Jedina je razlika bila što su Aneris citauce bili bliži nego meni ljudi. Kako su mi koristila pitanja na koja nisam imao odgovor? Bio sam živ. Mogao sam biti mrtav, a ja sam i dalje bio živ. Mogli su mi čupati udove, a moje je tijelo već odavno moglo trunuti negdje na dnu Atlantika. Umjesto toga, ja sam bio na njoj, vodio ljubav s njom bez ikakvih ograničenja i normi. A ipak su svi moji pokušaji da joj se približim padali u vodu. Je li me čudila tolika rezerviranost nakon sveg onog vremena koje sam proveo u s vjetioniku? Pa, htio ja t o ili ne, život tog čovjeka isprepletao se s mojim životom. Na neki sam način postao sudionikom njegove okrutnosti. Ali bila je istina i da je nitko nije zadržavao protiv njezine volje. Ostavljala je dojam

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

da ga ne mrzi zbog okrutnosti, niti mu je odana zbog zaštite koju joj pruža. Kao da je taj golemi čovjek koji ju je silovao, ponižavao i tukao nužno zlo i ništa više. Kad bi njih dvoje završilo s vođenjem ljubavi, otvarala su se vrata. Mogao sam joj sve pročitati na licu. Promatrala me kroz debelo staklo s izrazom na licu koji se vrlo lako mogao protumačiti kao ljubav. Bili su to napadi strasti koji su, uza sve svoje nedostatke, pomalo nalikovali na ljubav. Ali bio je to najobičniji pogled. Tražiti ljubav od nje bilo je kao da joj čupam zube. Kada bih poželio razgovarati s njom kao što razgovara dvoje osamljenih ljubavnika, kada sam je strastveno grlio, njezine su je oči pretvarale u pticu na umoru. Ali ne vrijedi truda govoriti o priči koja ne slijedi nikakvu nit. Svjetionik je bio carstvo nepredvidljivosti, a naša je priča lutala najkrivudavijim putovima. Jednoga dana djeca se nisu pojavila. Kad je za prijepodneva postao jasno da neće doći, Trokut je buljio u ocean kao maleni škanjac. Ali ta tjeskoba nije potrajala. Ubrzo se omotao oko moga koljena i izvi jao poput akrobata. Kad je želio da se igramo, to je bio način na koji je izražavao svoju nestrpljivost. Od svih, najviše sam ja patio za djecom. Ona su mi bila jedini dašak života na toj barutom spaljenoj zemlji. Aneris je i dalje hermetički šutjela. Batisa je pak obuzeo neki životni polet, potpuno nespojiv s njim. Ali tako je bilo. Premda to samome sebi nikada nije priznao, bilo mu je jasno da su djeca bila svojevrsna poruka. Nakon što su djeca nestala, njegov se poredak vratio. I gotovo. Nije ni pomislio da bi se nakon nestanka djece moglo dogoditi nešto posve novo. Promatrao sam ga dok je slagao streljivo, postavljao novu obranu i pripremao novo oružje. Od praznih je limenki stvorio neku vrstu orgulja koje je punio preostalim bengalkama i služio se njima kao projektilima. Bio je raspoložen i nasmijan. Iznimno ga je uzbudila mogućnost bombardiranja napadača pomoću višebojnih bengalki. Pričao je masne viceve kojima se nisam imao snage smijati. Bilo je to oživljavanje čovjeka koji umire na samrtnoj postelji. Rat smo izgubili, pružanje otpora do posljednjeg metka možda bi opravdalo njegovo shvaćanje života, ali ne bi nam spasilo živote. Večerali smo zajedno. "Možda neće čekati noć", rekao sam. "Vjerujte mi", odgovorio mi je. "Natjerat ćemo im strah u kosti." Pa se smijao kao luđak. "A što ako nas ne dođu ubiti? Hoćete i tada zapucati?" "A vi?" odgovorio mi je. "Vi nećete pucati ako vas pokušaju ubiti?" Aneris je prekriženih nogu sjedila na podu. Oči su joj bile širom otvorene, ali ništa nije promatrala i bila je nepomična kao da budna spava. Pomislio sam da je sve naše nasilje obilazi kao što planeti obilaze Sunce. Batis se bacio na krevet. Skrgutao je zubima dok mu se golemi trbuh dizao i spuštao. Nije ni spavao niti je bio budan, nešto poput Aneris. A što sam ja radio s puškom u rukama? Razum mi je govorio da je držim iz opreza, a srce mi je govorilo da to činim iz obveze. Batis je otvorio oči, nije treptao. Nepomično je s kreveta promatrao strop i rekao mi: "Jeste dobro zatvorili vrata?" Pogodio sam na što misli. To je bila njegova pretpostavka, da će se citauce ipak izložiti danjem svjetlu. Ali vidio sam u tome još ponešto. Tih mi je dana progledao kroz prste kad sam odlučio posvojiti Trokuta. Uostalom, gdje je Trokut? Caffoa su pokretali praktični motivi: samo da ne počini kakvu glupost tijekom borbe. Ali bilo je neoprostivo to što me upravo on podsjetio na to. Navrat -nanos spustio sam se stubama. Nije ga bilo. Uplašeno sam istrčao iz svjetionika i vidio ga na rubu šume. Svjetlost Sunca, koje je već bilo vrlo nisko, davala je snijegu plavkast odsjaj. Trokutu je jedan prst bio u ustima. Nasmijao se kad me ugledao. Nekoliko citauca klečalo je iza njega, grlili su ga oko pasa i nešto mu nježno govorili na uho. Bilo ih je još šest ili sedam među grmljem. Njima sam vidio tek svjetlucave oči i obrise ćelavih glava. Naježio sam se do kosti. Ali nije to bila nikakva zamka. Nekoliko citauca rukom je pogurnulo Trokuta i on mi je prišao. Zaplakao je. Krupne suze padale su po snijegu, stvarajući rupe poput malih meteora.

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Trokut mi se obavio oko koljena, smijao se i molio me da ga nosim na ramenima. Sve su mu se brige svodile na jednu: kako da se igramo. Pretpostavljam da su citauce očekivali neki moj odgovor na svoju gestu dobre volje. Ali tada sam naglo osjetio da su mu se mišići stegnuli. Okrenuo sam glavu i shvatio da je Batis vidio taj prizor. Trčkarao je balkonom izgledajući kao usplahireni tvor. Za balkonsku je ogradu privezao svoj novi izum. "Miroljubivi su, Batis!" povikao sam. Jednom sam rukom štitio Trokuta, a drugom mahao zrakom u znak da prestane. "Ne žele nam nikakvo zlo!" "Sklonite se u svjetionik, Kollege! Pokrivat ću vas!" Prihvatio se svoje naprave. Fitiljem je povezao sve cijevi od konzervi u kojima su se s krivale bengalke. Otvori cijevi bili su upereni ravno prema nama. "Nemojte, Caffo! Nemojte ih ispaliti!" Ispalio ih je. Cijevi nisu bile dovoljno dugačke pa su bengalke poletjele u pogrešnom smjeru. Neke su nam nad glavama prštale iskrama dok su se druge kotrljale zemljom prije nego što su eksplodirale. Vatromet u osam boja ispunio je čistinu. Bacio sam se na zemlju s Trokutom pod sobom, ali usred tog meteža on mi je iskliznuo poput mokre ribe. Citauce su se razbježali na sve strane i izmicali se Batisovim bengalkama i mecima. Njegovi su mi hici zviždali pored glave poput pčela što mi u uhu žele saviti gnijezdo. Trokut je plakao od straha i jecao nakon svakog ispaljenog metka. Onako sagnut, rukom sam ga pozivao da dode i da ću ga zaštititi od svega zla. Oklijevao je. Nije znao treba li potrčati meni u naručje ili prema valovima. Ubijala me ta njegova unutarnja borba. Kao da nas je razdvajala neka staklena opna u kojoj nikako nismo mogli pronaći pukotinu pa da se ponovno dodirnemo. Tada je ustuknuo nekoliko koraka. Potom se udaljio. Još sam uspio vidjeti kako zaranja u more. Manje bi me u tom trenu boljelo da mi je bajuneta probila prsa. Koliko god nerazumno to bilo, više me je bolio gubitak njega od prekida onog razgovora. Vratio sam se u svjetionik i u tri se koraka popeo stubama. Pomahnitalo sam zgrabio Caffoa za prsa. Toliko sam ga snažno protresao da mi je jedan gumb s njegova kaputa ostao u šaci. "Spasio sam vam život!" pobunio se on. "Spasili mi život?" zaurlao sam na sav glas. "Upravo ste nam ubili zadnju priliku da o stanemo živi!" Izašao sam na balkon. Kao što sam i mislio, citauce su se razbježali. Ni Trokuta više nije bilo. Spuštala se noć, a kiši su se pridružili i naleti bočnoga vjetra. Batisova je naprava, taj najobičniji komad starog željeza, zveckala i udarala o željeznu ogradu. Ta me buka u početku izluđivala, ali ubrzo sam utonuo u neku fatalističku melankoliju. Bijednih li posmrtnih zvona, pomislio sam. Batis je ushićeno nadgledao otok i ponavljao: gdje su, gdje su, gdje su? Meni nije ništa preostalo osim da trpim svoju pušku i pljujem niz vjetar. Tu i tamo bih ga opsovao, bio sam bijesan. Odmjeravali smo jedan drugoga, i kriomice i otvoreno. Smračilo se, a situacija je postala potpuno apsurdna. Svaki je stao na jednu stranu balkona i nismo razgovarali. Više nismo znali zurimo li u mrak ili jedan u drugoga. Do ponoći se ništa nije dogodilo. Kiša je razmočila snijeg pa su se malene bujice slijevale niz granitnu stijenu kupeći usput  grančice po putu. Odjednom je Mjesec rastjerao oblake koji su ga prekrivali. Tako smo ugledali nekoliko citauca. Bili su na istom onom mjestu, na rubu šume. Nisu se nimalo trudili prići svjetioniku. Pogledom sam potražio Trokuta. Ali Batis je smjesta ispalio hitac. Kad su začuli hice, citauce su se sagnuli. Neki su se dali u bijeg.

"Pogledajte svoje prijatelje!" rekao je Batis s pobjedničkim tonom u glasu. "Skvrčili su se kao crvi. Jeste igdje vidjeli toliko jadna stvorenja?" "Pa na svakom bojnom polju, budalo! I ja sam bježao kad su mi pored glave zviždali meci!" izderao sam se. "Ne pucajte! Kako ćemo se međusobno razumjeti ako pucate na njih? Ne pucajte!" Jednom sam rukom uperio njegovu Remingtonku prema nebu, ali Batis mi se bijesno otrgnuo i ponovno zapucao. "Ne pucajte! Ne pucajte, prokleti bili!" rekao sam i istrgnuo mu pušku. Kao da sam mu pokušao istrgnuti ruku, poludio je. Držao je pušku vodoravno i jednim me udarcem istjerao s balkona. Time je otvoreno najavio agresiju. Derao se i psovao me. Ja sam, s av crven od bijesa [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

sjeo na stolac i od bijesa grizao usne. Nije imalo nikakva smisla pokušati uvjeriti čovjeka koji je potpuno sišao s uma. Tada je pošao za mnom. Ostavio je Remingtonku i počeo urlati, nešto mi je govorio, čas vrlo brzo, čas je zapinjao, a sve bez ikakva smisla ili poante. Ja sam ga samo promatrao prekriženih ruku, poput optuženika na klupi. Mahao je onim harpunom dijeleći si sjajne pohvale. Aneris je skvrčeno sjedila na podu pored zida, a koža joj je bila tamnija no ikada prije. Tanašnim je glasićem zapjevala neku pjesmu. Potpuno pomahnitao, Batis ju je udario nogom, potpuno naslijepo i nezainteresiran što će udariti. U tom sam ga se trenu bojao više i od samih citauca; ali i mrzio sam ga više no što sam ikada mrzio citauce. U tom vihoru mahnitosti Batis je porušio sav namještaj u sobi. Jednom je rukom zgrabio Aneris za vrat i u uho joj zaurlao neku gadariju na njemačkome. Gušila ju je njegova teška ruka. Pomislio sam da će joj slomiti vrat kao da je od stakla. Ali umjesto toga, on joj se još više približio i u uho joj šapnuo nešto nježno. Govorio je tonom koji mu nije bio osobito svojstven. Osim toga, oči su mu natekle od sve te žestine i izgledao je kao da će svakoga trena briznuti u plač. On, grubost u ljudskom obličju, samo što nije zaplakao. Iz jednoga od prevrnutih komada namještaja virila je neka knjiga. Podigao sam je s poda, bila je to Frazerova knjiga koju mi je Batis jednom prilikom sakrio. "Gospode Bože, vi ste to znali?" obratio sam mu se i obrisao prašinu s knjige. "Znali ste za to cijelo vrijeme." Tamo dolje citauce su zavijali, više ogorčeni nego nasilni. Zaprepastila me sva ta Batisova čovječ nost. Predosjećao se njegov pad pa sam šutio umjesto da govorim. Bio je to najbolji način da se suoči s činjenicama i da mu se dokaže da nema nikakvih argumenata. Potom sam prijateljskim i srdačnim glasom predložio: "Batis, jedino što nam preostaje jest dati im nešto u zamjenu za mir. Nisu oni njemačka vojska i neće zahtijevati bezuvjetnu predaju." Učinilo mi se da sam ga razoružao. Ali moje su se riječi naglo pretvorile u metke pa mi je zaprijetio prstom. Ironično i lukavo iznio je ono za što sam ga oduvijek smatrao nesposobnim: "Spavali ste s njom, to je jasno kao dan! Spavate s njom. To je to!" A ja sam mu samo pokušao ponuditi razumno rješenje: pregovore o miru kako bismo izvukli živu glavu. Samo što je on sasvim slučajno izvlačio točne zaključke pomoću pogrešnog načina razmišljanja. "Vaši se ljubavni interesi ne poklapaju s mojima", odvratio sam mu vrlo diplomatski. "Spavali ste s njom!" podivljao je. "Spavali ste s njom, znao sam, znao sam to otkad sam vas prvi put  vidio, od dana kada ste se prvi put popeli na svjetionik. Znao sam da ćete mi prije ili kasnije zabiti nož u leda!" Je li mu doista bilo važno što smo bili ljubavnici? Sumnjam. Ta mu je optužba poslužila kao ispušni ventil za svu tu mržnju prema meni. Ne, nisam nosio preljub na duši, bilo je to nešto mnogo odvratnije. Bio je to glas što razbija jednostavan svemir lišen svih nijansi. Svijet koji duguje svoj opstanak sposobnosti održavanja crno- bijelih odnosa. Onaj kundak kojim me je udarao nije bila mržnja, bio je to strah. Strah da njihove žabetine ne nalikuju na nas, strah da ne zatraže i najmanju sitnicu na koju bismo morali pristati. Strah da ćemo biti prisiljeni spustiti svoje puške odlučimo li poslušati što nam žele reći. Ona puška kojoj sam u posljednji tren uspio umaknuti, puška kojom mi je htio razbiti glavu i slomiti mi rebra, govorila je više od svih njegovih govora. Govorila mi je da je Batis, Batis Caffo, otišao toliko daleko u želji da se udalji od onih žabetina da je na koncu postao gori i od najgorih žabetina: postao je čudovište s kojim je nemoguće razgovarati. U jednom sam trenu počinio kobnu pogrešku: nisam ga smio dovesti do ruba. Sada je bio spreman ubiti me. Ni sada ne znam kako sam se uspio izvući kroz podna vrata. Sjurio sam se u prizemlje, ali Batis je krenuo za mnom režeći poput gorile. Strahovito je brzo mahao šakama, koje su me zahvaćale kao udarci čekićem. Srećom, nosio sam debelu odjeću, što je pomalo ublažilo udarce. Shvatio je da mi nije dovoljno naudio pa me objema rukama zgrabio za prsa i tresnuo o zid. Glasom što dolazi iz najmračnijeg dijela života, rigao je:

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

"Vi niste Talijan, niste Talijan, s vama nikada nisam pogriješio, moj je problem što s vama nisam nikada pogriješio, a pustio sam vas! Izdajico, izdajico, izdajico!" U njegovim sam rukama nalikovao na dijete. Neprestano je udarao mnome o zid i svakog mi je trena mogao razbiti glavu ili slomiti kralježnicu. Njegova me sirova snaga pretvorila u miša i jedino mi je preostalo da mu pokušam iskopati oči. Ali kad je primijetio moje prste na svom licu, bacio me na p od i počeo me gaziti onim slonovskim nogama. Osjećao sam se kao crv. Sklupčao sam se i polako počeo puzati, a kad sam se okrenuo, vidio sam da u rukama drži sjekiru. "Batis, nemojte! Vi niste ubojica!" Nije me slušao. Bio sam na pragu smrti i izgubio zdrav razum. Pred očima su mi još samo lebdjele slike iz nekog davnog i potisnutog sna. Ali nakon što je zamahnuo sjekirom, Batisa je obuzeo čudan osjećaj. Bila je to istodobno neka unutarnja slabost i bljesak razuma koji mu je obasjao izraz lica kao što meteorit probija atmosferu. Sa sjekirom u ruci pogledao me onim prokleto veselim pogledom znanstvenika koji je jednoga dana toliko dugo promatrao Sunce sve dok mu se nisu spalile mrežnice, a samo ne bi li doznao koliko se dugo ljudsko oko može opirati svjetlu. "Ljubav, ljubav", rekao je. Spustio je sjekiru nježno i tužno. Osluškivao je violine, bio je to čovjek koji oprezno zatvara vrata iza kojih spavaju njegova djeca. "Ljubav, ljubav", ponovio je tiho s laganim osmijehom na licu. Ali odjednom je ponovno postao onaj stari okrutni Batis. Mene, međutim, više nije bilo. Okrenuo mi je leđa i otvorio vrata. Što je činio? Gospode Bože, pa otvorio je vrata! Onako izudaran i na podu jedva sam mogao povjerovati što se događa. Istoga je trena jedan citauca pokušao ući u svjetionik, ali dobio je po glavi sjekirom koja je bila namijenjena meni. Caffo je drugom rukom zgrabio stablo kao da je grana i izašao iz svjetionika. "Batis!" povikao sam s praga. "Vratite se!" Trčao je ravno po granitnoj stijeni, a potom raširenih ruku skočio u bezdan. Na trenutak mi se učinilo da leti. Citauce su ga napali sa svih strana, izranjali su iz tame i krvoločno kričali, takvo što nismo nikada čuli. Dvojica su ga napala odozgor, ali Batis im je uspio izmaknuti vještim valjanjem po blatu. Odjednom se našao u sredini, okružili su ga sa svih strana. Citauce su mu željeli prići, a on je mahao sjekirom poput vjetrenjače. Jedan mu se popeo na leda, a kričanje je postajalo sve glasnijim. Batis ga je pokušao raniti, nije uspio. Taj mu je potez oduzeo onaj za život presudan tren pa se krug suzio. Bilo je stravično. Dok mu je jedan citauca visio na vratu, Batis nije obraćao pozornost na rane koje mu je nanosio te je nastavio mahati sjekirom i rastjerivati ostale. Ali citauce nisu imali milosti. Ja sam gubio vrijeme. Dok sam s puškom na ramenu jurio stubama prema balkonu, jednom sam se rukom pridržavao za rukohvat, a drugom za jetru, boljela me od tolikih udaraca. Izašao sam na balkon s puškom u rukama, ali više ih nije bilo. Ni citauca ni Batisa. Samo tišina i ledeni morski vjetar. "Batis!" dozivao sam ga iz one praznine. "Batis, tis!" Nije ga bilo, i znao sam da se neće vratiti. Mnoge su me muke snašle otkad sam došao na svjetionik. Ili sam barem tako mislio, jer su me u danima nakon Batisove smrti snašle neke nove. Onaj proturječni odnos između Batisa i mene dodatno je uznemirio moju dušu, a žalost koja me obuzela bila je poput soli na ranu. Od tuge sam izgubio osjećaj za mjesto i vrijeme i nisam znao kojim putem dalje. Katkad bih plakao i jecao po put djeteta, katkad bih se drsko smijao, a najčešće bih plakao i smijao se u isti mah. Nisam shvaćao samoga sebe. Može li nam nedostajati netko o kojemu ništa dobra ne možemo reći? Može, ali samo na ovom svjetioniku, gdje se čovječnost utopljenika vrednuje dubinom njegovih mana. Na ovom svjetioniku gdje nam je čak i zanemarivo čovječna osoba vrlo bliska. Batis mi je bio potpuno stran, ali bio je i posljednji čovjek kojega ću još vidjeti. Budući da mi brata po oružju više nije bilo, nedostajala mi je [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

njegova nepopustljivost, iz sjećanja su izranjale samo njegove dobre osobine. Pod teretom tog vrtloga tuge što me istodobno činila i ushićenim i bezvoljnim, nisam uspijevao razlučiti smrt od stvarnosti. Dok sam popravljao razrušeno i teškom mukom krpao rupe u obrambenom zidu, razgovarao sam s njime na sav glas. Kao da još moram podnositi onaj njegov divlji glas, grube pokrete i večernji povik "zum Leuchtturm". Cesto bih ga krenuo potražiti da mi pomogne oko straže ili popravaka, a naišao bih na potpunu prazninu. Kada bih napokon shvatio da ga nema i da ga više nikada neće biti, nešto bi se u meni slomilo.

Ne mogu reći koliko sam dana, pa čak i tjedana, živio u takvoj umnoj oduzetosti. Mislim da sam se kretao tek iz neke stare navike. Batis je bio mrtav, a ja bez imalo snage. U nevolji su i dvojica poput  vojske što smo i dokazali - i malo vrijedi kada jedan od njih ostane sam. Nadao sam se da ću ponovno uspostaviti dijalog s neprijateljem, ali Batisovo samoubojstvo urušavalo je same temelje moje strategije. Zašto bi citauce željeli mir ako me sada mogu ubiti bez imalo muke? Zašto bi pregovarali nakon što je Batis pucao na njih? Streljiva gotovo više i nisam imao, a oružje iz svjetionika svelo se na polovinu. Bila su dovoljna dva-tri napada da se svjetionik potpuno sruši. A ja sam bio sam i goloruk. Zato me čudilo njihovo novo ponašanje. Nakon Caffoove smrti nastupila je grobna tišina. Citauce nisu napadali otok, ali ja svejedno nisam vjerovao nevjerojatnoj mirnoći valova. Noći su se smjenjivale bez ikakvih događanja. Sjedio sam na balkonu s puškom naslonjenom na ogradu dok je ona, Bogu hvala, šutjela. U osvit zore osjećao bih se prazno poput staklene boce. U tim sam se danima osobne žalosti udaljio od Aneris. Nisam je ni dodirnuo, premda smo spavali zajedno u Batisovoj postelji. U onoj krizi i samoći postao sam dalek i hladan prema Aneris. Uzrujavala me, njoj kao da se ništa nije dogodilo. Skuplja drva pa ih nosi. Vodom puni kante pa i njih nosi. Promatra zalazak Sunca, spava, budi se. Bavi se poslovima koji ni u jednom trenu ne prelaze granicu osnovnih operacija. U svakodnevnom se životu ponaša poput radnika za strojem u tvornici koji od onog silnog neprestanog ponavljanja istih pokreta podsjećaju na bolesnike u ludnici. Jednoga me jutra probudio neki čudan zvuk. S kreveta sam ugledao Aneris, klečala je na stolu. U rukama je držala Batisovu drvenu klompu i igrala se njome: bacala ju je u zrak i puštala da padne. Klompa je tupo padala na drveni stol. Aneris se nikako nije uspijevala naviknuti na gustoću našega zraka, koji je bio beskrajno rjeđi od onoga u njezinu svijetu. Dok sam promatrao njezinu igru, jedna mi se misao, do tada mutna, izbistrila. Na zloslutan je način postajala sve većom. Problem nije bio u onome što je činila, nego u onome što nije činila. Batis je bio mrtav, a ona zbog toga nije pokazivala ni sreću ni tugu. U kojoj li je stvarnosti živjela? Nije bilo potrebno biti dalekovidan da bi se shvatilo da je Batisu okrenula leda te da će i prema meni biti takva. Mislio sam da ju je Batisova okrutnost strpala u neku vrstu ljudske tamnice, ali premda je tamnica bila širom otvorena, iz nje nije izlazilo ništa. Nisam bio siguran jesu li osjećaji koje je proživjela u tom svjetioniku imalo nalikovali na moje. Na koncu sam se upitao je li moguće da joj je ta okrutnost godila i da je taj kult obožavanja same sebe dovoljno velika nagrada oko koje su ratovala naša dva svijeta. Bacio sam klompu preko balkona i objema je rukama zgrabio za obraze. U isti sam je mah nježno milovao i činio svojom ropkinjom. Želio sam da shvati da mi nanosi veću bol od svih citauca zajedno. Želio sam da me pogleda i u meni ugleda poštena čovjeka bez ikakvih skrivenih namjera. Čovjeka koji traži mirno mjesto za život, daleko od svega i sviju, daleko od okrutnosti i okrutnih ljudi. Ni ona ni ja nismo odabrali život na tom dalekom, hladnom i izgorjelom otoku. A ipak nam je to morala biti domovina, dok god nam je bilo živjeti tamo, htjeli mi to ili ne, i morali smo je učiniti ugodnim mjestom za život. Ali kako bismo to postigli, ona je morala u meni vidjeti nešto više od dviju naoružanih ruku. Ne znam u kojem sam trenu prestao urlati i udarati je po licu punom masnica. Bio sam bijesan i nisam razlučio granicu između vrijeđanja i nasilja. Usprotivila mi se. Dok me udarala onim svojim prstima [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

spojenima kožicom, imao sam dojam kao da me udara vlažnim ručnikom. Dok sam ja nju udarao po licu, to nije bila mržnja, bila je to moja nemoć. Od moga posljednjeg udarca ispružila se na madracu. Tamo me čekala sklupčana poput mačke oštrih i izbačenih pandža. Predao sam se. Zašto bih se mučio? Što sam imao od tih udaraca? Njezina praznina i njezin prijezir prema meni govorili su mi da sam u službi njezinih interesa i da nikada neću biti ništa više od toga. Na koncu sam shvatio jaz među nama: ja sam potražio utočište u njoj, a ona u svjetioniku. Nikada nisam vidio tako bliska, a tako proturječna načela. Ali jesam li je manje želio nakon što sam to shvatio? Ne, na žalost, nisam. Na moju je ljubav Aneris utjecala kao vulkan na Pompeje: u isti ju je mah razarala i održavala na životu. Istina je i da mi je onaj mučni prizor napokon otvorio oči i um. Prvi sam put nakon Batisove smrti izišao iz svoje unutarnje samice. Noge su me same iznijele iz svjetionika. Čin toliko jednostavan kao što je udisanje hladnoga zraka ispunio me novim živ otom. Obrazi su mi se zažarili i nisam ih morao vidjeti da shvatim da su crveni. Dugo mi je trebalo da shvatim da me promatraju. Bili su na rubu šume, ponovno na starome mjestu. Bilo ih je šest, sedam, osam, možda još pokoji. Mogli su iskoristiti priliku i navaliti na mene u smrtnom jurišu, ali nisu. Potpuno sam se predao snazi njihova praštanja. Iako je za primirja Batis pucao na njih i unatoč svoj našoj zlobi, pružali su mi još jednu priliku. Priča o svjetioniku nije priča o savršenoj moći rasuđivanja i razumijevanja. Svatko bi pomislio da sam krenuo prema njima, presretan što ću napokon provesti u djelo svoje miroljubive namjere. To jest  istina, ali to nije bio prvi poriv koji me odvukao prema njima: vidio sam ih i prvi osjećaj koji me obuzeo bila je nada da ću ponovno vidjeti Trokuta. Podigao sam gole ruke u zrak. Krenuo sam prema rubu šume bez žurbe, ali odlučno, a jedini zvuk bilo je škripanje snijega pod mojim nogama. Sto li su mislili u tom trenu? Razrogačili su oči od znatiželje. Bilo je i u njima ponešto od one neumoljive znatiželje njihove djece. Bili su na oprezu, ali ipak opušteni. Neki su me gledali u oči, drugi su mi gledali ruke. Na bezbroj sam načina mogao tumačiti svaki treptaj njihova oka i pomislio sam da bi obostrana znatiželja mogla biti izvrstan protuotrov za nasilje. Ali taj je svjetionik bio carstvo straha. Poput onoga kukca sa žalcem što nam se uvlači u uho, tako me svladala sumnja, naglo i bolno. Stao sam si postavljati pitanja koja su postala snažnijima od mojih sugovornika: a što ako se bore za nešto više od pukog posjedovanja nekog otoka usred oceana? Na koncu, zašto bi željeli tu neplodnu zemlju, njezinu oskudnu vegetaciju i oštre stijene? Možda oni ipak žele nešto daleko vrednije... isto ono što želim i ja. Shvatio sam da nisam u središtu njihova zanimanja. Okrenuo sam glavu, iza mene na balkonu pojavila se Aneris. Citauce su gledali nju, ne mene. U zraku se osjetio miris Anerisine žudnje. Objema se rukama pridržavala za ogradu i bila je potpuno nemoćna. Možda je pomislila da spone kojima sam je vezao uza se nisu dovoljno jake i da ću je prepustiti citaucama. Ali varala se, naravno da se varala. Od same pomisli da zatraže Aneris gubio sam volju za koračanjem. Sve mi je teže bilo nastaviti prema njima. Koraci su mi sa svakim trenom postajali sve sporiji, na kraju sam im izdao zapovijed. Snijeg mi više nije škripao pod nogama. Sunce nam je sjalo nad glavama, a oblaci su se uokvirili u maleni zlatni krug. Bio sam sasvim bliza rubu šume, sasvim blizu njih. Iz zemlje se poput goleme zmije čas pojavljivao, čas nestajao debeo korijen nekog stabla. Gazio sam ga jednom čizmom. Malo dalje neki su citauce gazili isti taj korijen. Nikada nismo bili toliko blizu. Ali tu smo zastali i oni i ja. Na trenutak sam kao ukopan zastao na tome mjestu. Citauce su čekali. Što su čekali? Da im predam Aneris? Jedino što su željeli od mene bilo je ono jedino što im nisam mogao dati. Pa bez obzira na sve sukobe između Aneris i njih, ja ih nikada ne bih mogao pomiriti. Želio sam im reći da se za moj život može pregovarati, ali za život bez Aneris... nikada! Da treba, mogao bih zauvijek živjeti bez ljubavi, ali ne bih mogao živjeti bez Aneris. Jer što bi mi prestalo kad bih je izgubio? Smrt bez života i život bez s mrti. Što je gore, ljeto koje ledi ili zima koja prži? Pa tako do kraja svijeta. [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Zbog nje sam shvatio što skrivaju svjetla svjetionika; zbog nje sam shvatio da je neprijatelj sve osim zvijeri, da ona to nikada nigdje nije bila, a na tom otoku još manje. Bez nje nikada ne bih doznao istinu i samo mi ju je ona mogla pokazati. Ali dok sam hodočastio tim putem prema istini s Aneris pored sebe, nisam uspio odoljeti i zaljubio sam se u nju, zavolio sam je kao što brodolomci vole život... očajnički. I sve je to bilo vrlo tužno jer mi je svjetionik otkrio da istina ne mijenja život. Da sam u tom trenu podigao prst, pred nama bi bljesnule munje iz cijeloga svemira. Ali ja nisam podigao prst, nego sam uzmaknuo. Usredotočio sam se na nevažnu sitnicu: snijeg pod mojim nogama više nije škripao kao dok sam im prilazio. Bilo je to logično, već je bio ugažen. Stopalima sam gazio iste one tragove koje sam ostavio. Ostatak dana proveo sam pospremajući kuću. Svađa s Aneris pretvorila je kuću u skladište puno krpa. Pospremio sam je kako sam znao i umio. Nje nije bilo. Nestala je trenutak prije nego što sam ušao u svjetionik. Ali vratit će se ona. Plaha i uplašena vratila se predvečer i ušla u sobu kroz podna vrata. Varala se ako je očekivala moju grubost, nisam obraćao pozornost na nju. Još sam bio zaokupljen čekićem i pilom. Pot om sam sjeo za popravljeni stol, pušio cigaretu i pio džin kao da se ništa nije dogodilo. Aneris se sklonila iza željezne peći. Vidio sam joj pola tijela: stopala, koljena i ruke kojima je obgrlila noge. S vremena na vrijeme nagnula bi se i tiho me promatr ala. Popio sam cijelu bocu. Čuvali smo ih u nekom velikom sanduku koji nam je služio kao malo spremište i držali ga na podu pored lanterni. Te su se večeri mogli vratiti na otok, ali svejedno sam se napio. Dok sam išao prema stubama koje vode do balkona, zastao sam i promislio. Izvukao sam je iz njezina skloništa pa je vukao za nogu. Podigao sam je i već sljedećeg trena tako je snažno udario šakom da je pala na pod. Udarac je bio toliko jak da mi je dlan i sutradan bio crven. Ona nije ustala s poda, samo se sklupčala i plakala. Gospode Bože, koliko sam je želio. Ali te bi joj noći najveća uvreda bila kad bih je dotaknuo. Bio sam pijan tri dana i tri noći, možda i dulje. Alkohol i vrijeme igrali su se skrivača. Pijanstvo je bilo mjesto na kojemu su se svi događaji vrtjeli u spirali. I ništa više. Pio sam i živio iza zastora, kao da predstava nikada neće početi. Katkada bih za zalaska Sunca pokušavao obraniti balkon. Samo bi mi pošlo za rukom zaspati okružen alkoholnim parama. Sutradan bi mi prsti bili tamnolju- bičasti, a zbog željeznog okidača zamalo sam morao odrezati kažiprst. Živio sam jer su citauce vrlo dobro planirali svoj posljednji napad; živio sam još samo zahvaljujući strahopoštovanju koje sam im nametnuo puškom i mecima. Bijedne li utjehe. Ipak, pijanstvo mi je donosilo više prednosti nego nevolja, osobito osjećaj manje žudnje za Aneris. Navukao sam joj onaj crni vuneni pulover da samoga sebe poštedim njene zasljepljujuće golotinje. Pulover koji je skrpan od velikih komada vune za vreće. Rukavi su joj bili duži od ruku, a pulover joj je sezao do koljena. Katkad bih je dok je sjedila pored mene lagano udarao nogom, pritom se ne mičući s mjesta.

Pa ipak, moje namjere nisu urodile plodom. Moje su poruge potvrđivale tek moju lažnu moć, koja je bila slabija čak i od moći carstva koje brane olovni vojnici i zidine od dima. Kad bih se previše napio, sve bi mi se strategije pomiješale. Aneris se nije opirala mojim napadima. A zašto i bi? Što se više činilo da sve konce držim u rukama, više su me mučili moji jadi. Svaki put kad bih je uzeo, potvrdio bih da živim u zatvoru okruženom pustinjom umjesto rešetkama. Da me barem vodila najobičnija požuda! Najčešće bih prije opijanja briznuo u patetičan plač. Da, bio sam pijan dulje od tri dana, mnogo dulje. Posljednjeg jutra Aneris se drznula probuditi me. Svim me snagama vukla za nogu, ali jedva je postigla da otvorim oči. Ispod nosa me probadao neki poznati bol, bio je posljedica pretjerivanja s džinom. Udisao sam neke slatke mirise. Ipak sam u toj polunesvjestici uspio zaključiti da mi je manje naporno ne obraćati pozornost na nju nego odgurnuti je od sebe. Ali bila je uporna i vukla me za kosu. Taj se bol pomiješao s bijesom pa sam je onako poluslijep pokušao udariti. Izmicala mi je ispuštajući zvukove poput poludjela telegrafa. Bacio sam bocu prema njoj, pa još jednu. Na koncu je pobjegla kroz podna vrata, a ja sam utonuo u onu gorku i bolnu otupjelost. [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Niti sam mogao spavati niti se u potpunosti razbuditi. Koliko ću još vremena potratiti u tom suludom stanju? Mozak mi je bio poput javnoga gradskog trga ispunjenog prorocima i demagozima. Bistre misli isprepletale su se s nezamislivim tlapnjama bez ikakva reda, a ja nisam razlikovao jedne od drugih. Malo-pomalo mnome je ovladao elementarni razum pa sam shvatio da je Aneris sigurno imala jako dobar razlog da onoliko muči razdražljiva pijanca. S balkona se tiho probijala zora, kao da je Sunce tek otkrilo ovaj otok. Osjetio sam ih, bili su u svjetioniku, meni nad glavom. Zvuči u kakofoniji penjali su se stubama. Dio mene koji se najviše opirao bila su usta. Cijedio sam riječi poput čovjeka na samrtnoj postelji: puška, lokot, bengalka. Ali nisam učinio ništa, samo sam u nekoj čudnoj hipnozi promatrao podna vrata. Nečija je ruka otvorila vrata. Na svakom od rukava sjajile su se dvije zlatne crte. Potom sam ugledao kapetansku kapu s oznakama Francuske Republike. Oči su mu bile neprijateljske, odavale su nesnošljive ideale, a nos dug, mesnat i obrubljen dvama dugim i crvenim zaliscima. U ustima mu se dimila kubanka. Ušao je taj čovjek u sobu i ne pogledavši me. Bio je nasred sobe kada je shvatio da mu smeta boca u džepu kabanice. To je riješio tako što se zaderao: "Vi ste tehničar za morske znakove? Zašto ne odgovarate kad vas zovemo? Što se dogodilo na ovom vražjem otoku? Kakva je to bila katastrofa, potres? Nisam znao da je otok na trusnom području." Nosio je bradu boje brusnog papira, loše mu je pristajala. Bijelu su mu kabanicu izgrizli glodavci pa je izgledao kao da godinama nije uplovio u luku. Njegov me izgled općenito podsjećao na vojnog dezertera koji se odlučio za gusarenje i pljačku. Posada mu je zaudarala na neko domaće raskužno sredstvo. Bili su to mornari iz kolonija, većinom Azijci ili mješanci. Svaki je bio druge boje kože i na dvojici nije bilo iste odore pa su ostavljali dojam plaćenika. Nikada oni ne bi razumjeli koliko me njihova prisutnost uzrujala. Više od godine dana živio sam izoliran od ostatka svijeta i moja su se osjetila naviknula na ponavljanje. A odjednom su me okružili deseci novih lica, kreštavih glasova i zaboravljenih mirisa. Bez mojeg dopuštenja stali su prevrtati predmete po sobi s namjerom da je opljačkaju. Među njima se isticao neki mladić, očigledno Židov, crne kovrčave kose i s naočalama na nosu. Taj se pak ničega nije laćao. Nije bio mornar i nosio je bolju odjeću. Bilo je to uredsko odijelo koje vrlo malo ili nimalo pristaje mornarskom životu. Lanac koji mu je provirivao iz džepa na prsluku vodio je do skrivenog sata. Izrazi lica mornara jasno su govorili o njihovoj neprestanoj nediscipliniranosti. Suprotno njima, Židov je bio čovjek blaga pogleda koji je pročitao previše beznačajnih knjiga. Kašljao je puno. "S kime razgovaram? Koji vam je čin?" ispitivao me kapetan. "Jeste gluhonijemi, ranjeni, bolesni, ne razumijete me? Koje jezike govorite? Kako se zovete? Odgovorite! Jeste poludjeli? Pa da, to je jasno, lud je", zaustavio se i onjušio zrak oko sebe. "Sto to toliko zaudara na pokvareno meso? Da se riba znoji, ovako bi to zaudaralo, cijela kuća smrdi." Neki su se mornari nasmijali. Smijali su se meni. Shvatili su da nemaju što ukrasti pa su na mene usmjerili svoju pozornost. Židov je listao neke izlizane službene spise i govorio dok ih je čitao: "Prije odlaska iz Europe zatražio sam u Ministarstvu kopiju međunarodnog registra prekomorskih odredišta. Ovdje piše neki Caffo, Batis Caffo", pa me sumnjičavo pogledao. "Ili tako nešto." "Caffo? Tehničar za morske znakove Caffo?" upitao je kapetan. "Pretpostavljam, ali nisam siguran", priznao je Židov namještajući naočale na nosu. "U tom popisu pojavljuje se samo to ime, bez narodnosti i bez dužnosti. Ne navodi se čak ni koja ga je organizacija poslala, kada i s kojim točno zadatkom. Samo piše da mu je odredište ovaj otok. Kriva je pomorska tvrtka koja pridržava pravo da državnoj službi preporuči tehničare bez podataka o državljanstvu. Uredno se ispričaju, a zapravo su podli. Tužit ću ih kad se vratim. Takva politika šteti njihovim zaposlenicima, to jest šteti meni. Sve je to laž! Sve zemlje razmjenjuju podatke o međunarodnim postajama, a ova tvrtka skriva imena kako joj odgovara. A zapravo je riječ o bijednoj meteorološkoj stanici!"

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Interesi Zidova i kapetana bili su ipak vrlo različiti, povezala ih je sila trenutačnih okolnosti. Kapetan je bio vrlo praktičan čovjek, pojedinosti ga nisu zanimale pa je nastavio: "Tehničaru za morske znakove Caffou: ovaj će čovjek zamijeniti prethodnog atmosferskog mjeritelja. Ali ne znamo gdje se nalazi. Ako nam ne budete odgovorili, bit ćemo prisiljeni zaključiti da ste upravo vi odgovorni za njegov nestanak. Razumijete za što vas optužujemo? Odgovorite! Odgovorite, dovraga, odgovorite! Kuća atmosferskog mjeritelja je blizu, ovo je otok, morate znati što se dogodilo! Mislite da su ova putovanja jeftina? Isplovili smo iz Indokine prema Bordeauxu, ali ta me tvrtka prisilila da skrenem tisuću nautičkih milja i povezem tog čovjeka. Jednog jedinog čovjeka. A sada ga nema. Ovdje, upravo ovdje, na otoku gdje zemlje ima manje nego što stane na poštansku marku." Ošinuo me pogledom i čekao da me bijes u njegovim očima zastraši ili da me ta nametnuta tišina prisili na odgovor. Nije postigao ništa pa je odmahnuo rukom u znak odustajanja. Dobar dio njegova autoriteta skrivao je njegov odnos s cigarom. Otpuhnuo je toliko gust dim da sam ga mogao sažvakati. Tada se obratio mladome Židovu: "Tišina nam govori da je kriv. Povest ću ga makar ga morali vući za gušu." "Tišina može biti i obrana", odgovorio mu je mladić listajući neku knjigu. "Nemojte zaboraviti, kapetane, da ste me morali povesti jer je brod kojim sam trebao stići na otok ostao u luci zbog tifusa. Kasnimo nekoliko mjeseci, tko zna kako je podnio samoću, taj bivši atmosferski mjeritelj. A ako je i došlo do neke nesreće, ovaj čovjek više ostavlja dojam svjedoka nego krivca." Kapetan se tada naglo okrenuo prema jednom od mornara Azijaca koji je i dalje preturao po sanducima. Prije nego što se ovaj snašao, kapetan ga je mlatnuo rukom tri puta po zatiljku i uzeo mu srebrnu tabakeru koju je ukrao. S cigarom u ustima pomno ju je promotrio, a ona je ubrzo nestala u dubinama njegove kabanice. Mladi Židov nije ni trepnuo, sigurno je bio navikao na takve prizore. Vrlo ceremonijalno rekao mi je pružajući mi Frazerovu knjigu: "Niste ništa drugo čitali sve ovo vrijeme? Morali biste znati da je književna republika krenula drugim putem. Sada se zazivaju uzvišenija intelektualna načela." Ne, nije bio u pravu. Ništa se nije promijenilo. Trebalo je samo pogledati te prostačine koji su okupirali svjetionik poput čopora klijenata u bordelu. Dok je on govorio o vrhuncima intelekta, ti su ljudi ponižavali sve čega su se dotaknuli. Promatrali su mene, čovjeka koji se nije bojao da ć e ga objesiti, čovjeka koji se bojao života u njihovoj blizini. Odabrao sam izgon u nered i nisam više bio u stanju oduprijeti se putovanju u suprotnome smjeru. Kakva li jadnika. A imao sam i više nego dovoljno. Da imate vagu, izazvao bih vas da stavite sve svoje knjige na jednu, a Aneris na drugu stranu. Kapetanove su prijetnje bile besmislene. Ja sam im bio na teret i tako su mi se obraćali. Odjednom je skinuo kapu i stao vikati. Udarao je mornare svojom kapom, vičući na mješavini francuskoga i kineskoga. Nestali su prije nego što sam i primijetio. Još sam ih čuo dok su silazili stubama iz svjetionika. Zapovijedi, grdnje i uvrede obostrano su se izmiješale u općem veselju. Nakon toga, ništavilo. Otišli su kako su i došli. More je bilo uzburkano, više nego inače. Poneki bi val zapljusnuo svjetionik bučno kao kada kamen udari o kamen. Neki su me drugi valovi podsjećali na lavlju riku. Mnogi su ljudi vidjeli duha, ali meni se činilo da sam prvi kojega je posjetila čitava skupina njih. A možda sam i ja bio duh. Cijeli se dan nisam pomaknuo s balkona. Stvarni predmet moje pažnje bila je moja vlastita znatiželja. Toliko dugo nisam vidio skupinu ljudi, da mi je svaki njihov pokret bio drzak. Prije odlaska popravili su kuću atmosferskog mjeritelja. Činili su to preko volje, natjerao ih je kapetan. Kad je vjetar bio povoljan, čuo sam zvuk alata i bijesan kapetanov glas. Ali ni on nije imao volje. Psovke su bile teatralne, poput kompromisa između dužnosti i želje da što prije isplove. Ugledao sam stup dima i njihove obrise. Sada je kapetan više pio nego što je pušio. Nije uopće obraćao pozornost na prijedloge mladoga Zidova. Pio je iz boce i okretao leda svakome tko je previše tražio. Htio je isploviti. Sto su naši osjećaji? Vijesti koje govore o nama. Čamci su napustili plažu prije mraka, a ja nisam osjetio ništa, ništa, čak ni sjetu, čežnju za domom. Brod se utopio u obzoru. Dimnjak kuće atmosferskog

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

mjeritelja puštao je dim. Iza mene su se uz škripu otvorila podna vrata. Nisam se morao okrenuti, bila je to ona. Tko zna gdje se skrivala. Oporavio sam se jedući grah iz konzerve. Zazviždao sam i Aneris me istog č asa poslušala. Pospremila je stol i skinula se što je brže mogla. Na svoj je način bila zadovoljna. Pretpostavljam da ju je moje pijanstvo pomalo zbunilo. Ali i dalje sam bio tamo, vjeran i ne pretjerano zahtjevan, tražio sam tek ono što mi je sama bila spremna dati. I ja sam svlačio odjeću. Skidao sam posljednji pulover kada je naglo promijenila stav. Licem joj je prešla neka električna grimasa. Sjela je i prekrižila noge. Pjevala je i govorila u isti mah, ili je govorila pjevajući. Krv mi je ponovno pojurila venama. Moram navući drvene grede na vrata, upaliti lanterne svjetionika i raspodijeliti ono malo streljiva što mi je preostalo. Treba mi bengalka, Gospode Bože, ostalo mi ih je još vrlo malo. Je li sve u redu? I jest i nije. Sve je u redu. Sve je bilo u takvu redu da ničemu više nisam bio potreban.

Citauce su napali otok istodobno i s istočne i sa zapadne strane. Bile su to dvije malene skupine koje su se prije napada okupile u šumi i doskakutale do svjetionika. S vremena na vrijeme lanterne bi osvijetlile poneki par očiju. Nekima su oči bile zeleno -metalne boje. Dok sam ih držao na nišanu, kroz sjećanje mi je proletio neki stari priručnik za gerilsku borbu: pobunjenici napadaju utvrđene položaje samo kad su brojčano nadmoćni i isključivo noću, uvijek, a osobito kada nemaju dovoljno oružja. A ako mogu birati između dvaju neprijateljskih položaja, uvijek će se odlučiti za onaj manje utvrđen. Možda je to pitanje zdrava razuma, ali profesionalnim su gerilcima potrebne lekcije zdrava razuma. Raspršili su se, da bi se nakon minute začulo njihovo zavijanje s druge strane otoka. Sudeći prema događanjima ja im više nisam bio zanimljiv pa sam mogao mirno čistiti svoju pušku i osluškivati pucnjeve s druge strane otoka. Bio sam onaj koji se pravi gluhim i slijepim dok se drugi čovjek bori za život, tamo na istom onom mjestu. Ali pogledamo li malo bolje, što sam mogao učiniti? Javiti francuskom kapetanu da nas okružuje milijun citauca? Izaći iz svjetionika usred noći? Barem sam izbrojio devet hitaca pa mi je palo na pamet da bi trebalo zabraniti tako glupo traćenje streljiva. ***

Sutradan sam se uputio prema njemu. Zbog guste magle nisam ga vidio dok nisam stigao gotovo do kućnih vrata. Prema onome što sam vidio bio je više -manje živ, razbarušene kose i natečenih očiju. I dalje je nosio odjeću službenika osiguravajućeg društva. Taj otok nije vidio neprikladnije odjeće. Da mi je preostalo još imalo smisla za humor, prasnuo bih u smijeh. Nosio je bijelu košulju bez gumba i crni sako, a crne su mu hlače bile zgužvane i poderane od borbe. Oko vrata mu je visjela olabavljena kravata. Jedno mu je stakalce naočala napuklo i izgledalo poput paučine, cipele potpuno blatnjave. Za jednu je noć prešao iz stanja malenog buržuja u bijednika bez krova nad glavom. Desnom je rukom čvrsto držao revolver koji se još uvijek dimio. Da sve bude još čudnije, taj ga je maleni komad oružja činio još bespomoćnijim. Doteturao je do mene usred one magluštine. "Gospodine Caffo, hvala Bogu! Mislio sam da više nikada neću ugledati ljudsko biće." Ništa mu nisam rekao, stajao sam poput duha od krvi i mesa. Dok sam mu preturao po kolibi, on me pratio poput kakva pačića. Kada se suoče s opasnostima, neki ljudi ne prestaju govoriti. Mnogo je govorio, ali nisam ga uopće slušao. Dva sanduka sa streljivom ležala su ispod vreća s povrćem. Nalikovali su na male ljesove. Željeznom sam polugom otvorio poklopac prvog sanduka, nastala je smrtna tišina, kao da sam otvorio posvećeni grob. Prošao sam rukom kroz metke. "Gospodine! Istina je", rekao je i kleknuo pored mene. "U drugom je sanduku sigurno i puška. Pravila obvezuju da atmosferski mjeritelji posjeduju minimalni arsenal. Nisam to sinoć ni primijetio. Nisam mogao misliti ni na što. Sva sreća pa sam ponio revolver, da se obranim od onih pedera na brodu. Tko bi i pomislio da na ovom otoku stanuju demoni?" "Nikad se ne zna gdje ćemo završiti. Pa moramo znati što nosimo u koferima", odvratio sam mu. "Točno, vi ste dobro iskoristili svoje kofere", tiho je dodao: "Inače ne biste bili živi." [email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža

Imao je pravo, ali svejedno sam se osjećao lagano uvrijeđenim. Nisam micao pogleda i prstiju s bakrenih metaka: "Sada ih i vi morate dobro upotrijebiti. Što se mene tiče, rado ću vam us tupiti polovicu otoka. Imate dva sanduka streljiva pa vam neće biti žao ustupiti mi jedan sanduk." Treptao je bez razumijevanja. Uspravio se i nogom poklopio otvoreni sanduk. Zamalo mi je pričepio prste.

"Želite odnijeti streljivo u svjetionik? O čemu vi govorite? Mene biste morali odvesti u svjetionik!" Glas mu se naglo promijenio. Odlučio sam ga malo bolje promotriti, bio je jedan od onih koji umiru s nadom što tinja u očima. "Ne možete vi to razumjeti", rekao sam mu. "Sve je ovdje mutno." "U to sam se već uvjerio! Ove dubine su mutne i pune hodajućih morskih pasa." "Zaista, ne razumijete me." Zgrabio sam ga za vrat i odvukao do plaže. Nisam bio snažniji od njega, ali on je bio potpuno zbunjen, a moji su mišići bili navikli na mehaniku tog otoka. Objema sam mu rukama okrenuo glavu prema moru i rekao: "Gledajte!" zaurlao sam. "Noćas ste ih morali trpjeti, zar ne? Dobro pogledajte cijeli ocean. Što vidite?" Zajecao je i pao na pijesak nespretno poput djeteta. Zaplakao je, mogao je zamisliti što je vidio. Naravno da je mogao. Da je kojim slučajem bio jedan od onih koji su u stanju vidjeti išta drugo, nikada se ne bi iskrcao na otok. Ledeni je vjetar rastjerao maglu. Sunce je bilo niže nego što sam očekivao. Prestao je plakati: "Otkad sam stigao na otok, ništa ne razumijem. Ali jasno mi je da ne želim umrijeti ovdje", rekao je i stisnuo šaku. "Ne želim." "Onda idite", odbrusio sam mu. "Ovaj svjetionik je privid. Ne pruža on nikakvu sigurnost. Ne ulazite u njega, idite, vratite se svojoj kući." "Da odem? Kako da odem?" nemoćno je raskrilio ruke: "Okrenite se oko sebe i pogledajte! Vidite li igdje brod? Nalazimo se na kraju svijeta." "Ne polažite nade u svjetionik", bio sam uporan. "Svi koji dodu ovamo ubrzo izgube nadu i grčevito se vežu uz privide", promijenio sam boju glasa: "Da imate imalo vjere, hodali biste po vodi i vratili se na mjesto odakle ste i došli." "Rugate mi se? Ili ja to razgovaram s poremećenom osobom?" "Proveli ste noć na ovom otoku i još uvijek mislite da sam lud?" Boljele su me kosti. "Umoran sam." Sjeo sam na kamen. On me zbunjeno pogledao. Ma ja sam to samo trbuhozborio, nisam mogao vjerovati što sam upravo rekao. Na moje iznenađenje, njegove su se oči zacaklile. Nije ni trepnuo. Naglo se uspravio i izgledao je kao da je podivljao. Skinuo je cipele, zavrnuo nogavice hlača, svukao sako i skinuo naočale. Da, krenuo je prema vodi. Nije u njemu bilo ni traga sumnje, ni traga oklijevanja. Gledao sam leđa tog nježnog i odlučnog mladića i obuzelo me neko nadahnuće. Zastao je na granici zemlje i mora. Jedan ponešto snažniji val zalio mu je noge. I mene su nekom nevidljivom žicom prošli trnci od hladnoće. Posumnjao sam. A što ako doista ode? Držao sam pušku u rukama. Nisam mogao vjerovati, doista je hodao po vodi. Koraknuo je jednom, pa još jednom, a more ga je držalo poput kakva vodenog mosta. Odlazio je, napuštao je svjetionik i jade što su postali temeljem našega rata. Shvatio je da se o prividima ne razgovara, naprosto im se ne pridaje važnost. Razorio je sve strasti i sve opačine budući da ih se odrekao iz valjanih razloga. Taj je mladić predstavljao vjede ovoga svijeta: još samo nekoliko koraka i probudit ćemo se iz ove noćne more.

Okrenuo se prema meni i ogorčeno mi doviknuo: "Sto ja to, dovraga, radim?" povikao je raširenih ruku. "Mislite da sam Isus Krist?" Pa se vratio istim putem. Kad je nogama stupio na

[email protected] 

Albert Sancez Pinol – Hladna koža