NARATOLOGIJA - bavi se strukturom pripovjednog teksta: kako je tekst sastavljen odnosno kako postiže svoj efekt - koristeći se različitim tipovima zapleta, pripovjedača, pripovjednim tehnikama itd. - 3. razine analize pripovjednog teksta (R. Barthes Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova): 1. razina «funkcija», 2. razina «radnje», i 3. razina «pripovijedanja» - Ili, kod G. Genettea: 1. histoire tj. fabula → 2. récit tj. siže → 3. narration tj. pripovijedanje, diskurz (način na koji je priča ispričana, fokalizirana itd.) 1. u svakoj pripovijesti mogu se razlikovati jedinice koje su bitne za razvoj radnje FUNKCIJE od onih koji se mogu umetati u tekst ili izostaviti, a da pri tome tok radnje nije narušen (tzv. indicije: opisi prostora, situacija, likova itd.). Funkcije se opet dijele na jezgre (osnovne f.) i katalizatore (sekundarni događaji), a indicije na prave indicije i informante (inf. daju eksplicitne informacije npr. lociranje u prostoru, vremenu, a indicije su implicitne, treba odgonetnuti nečiji karakter, osjećaj, atmosferu itd.) Funkcije su distribucijske, a indicije integrativne sastavnice. - funkcije se povezuju u veće cjeline – SEKVENCE - elementi ZAPLETA (engl. plot) – uvod, zaplet, kulminacija, peripetija, rasplet (razlike: da li priča počinje in medias res ili…) 2. ZAPLETOM se može označavati i SIŽE – raspored događaja u nekom određenom djelu vs. FABULA – slijed događaja u ''zbiljskom'' tj. linearnom, kronološkom nizu - kronologija vs. anakronija – nesklad između fabule i sižea, narušavanje linearnog tijeka, npr.: retrospekcija (flashback, analepsa) i anticipacija (flashforward, prolepsa), - elipsa (izostavljanje događaja), usporavanje, sažimanje (''da skratim…'') - frekventnost (više prikazivanja ''istog'' događaja (Rashomon) ili jedno pričanje tj. sažimanje više sličnih epizoda) - AKTANT (funkcija teksta, slično ulogama kod V. Proppa – npr. junak) vs. pojedinačni LIK ili karakter (tipizirani tj. plošni likovi - manihejska podjela na «pozitivce i negativce» vs. individualizirani likovi (karakterizacija govorom, opisom psiholoških stanja, podrijetlom…)) - Greimasov aktancijalni model – 3 para binarnih opreka: subjekt/objekt (želja, potraga); pošiljatelj/primatelj (komunikacija), pomoćnik/protivnik (potpora ili obratno) 3. PRIPOVIJEDANJE: - Mimeza vs. dijegeza – pripovijedanje događaja vs. prikazivanje (Aristotel: ep vs. drama) - vrijeme pripovijedanja vs. ispripovijedano vrijeme – vrijeme pričanja pripovijesti vs. vrijeme trajanja radnje Pripovjedač (tko govori?) - ''lingvistički subjekt, funkcija, a ne osoba, koja se izražava u jeziku koji čini tekst'' (M. Bal) Tipovi pripovjedača:
- Pripovijedanje u 1. licu - Pripovijedanje u 3. licu + Unutrašnji monolog – praćenje struje svijesti lika (W. Faulkner, V. Woolf, J. Joyce) + Slobodni neupravni govor – pripovijedanje u 3. licu koje zadržava karakteristike jezika/toka svijesti lika +pouzdani vs. nepouzdani pripovjedač (tko govori s kojim autoritetom?) + distancirano pripovijedanje (instanca pripovjedača je što nenametljivija) vs. pripovjedač kao komentator - podjela i na: homodijegetske (sudjeluje u priči), heterodijegetske (odsutan iz vlastite pripovijesti) i autodijegetske pripovjedače (sudjeluje i to kao glavni lik u svojoj priči) Pripovjedač vs. fokalizator (tko gleda?) -
nulta fokalizacija – sveznajući pripovjedač
-
unutrašnja fokalizacija - vidokrug pripovjedača je sužen na ono što vidi i zna jedan lik, pripovijest je fokalizirana iz njegove perspektive - fiksna – iz vizure jednog lika - promjenjiva – mijenja perspektive više likova - mnogostruka – isti događaj iz više gledišta
-
vanjska fokalizacija - prikazivanje se ograničava na vanjsko ponašanje lika bez ulaženja u njegove misli
