Zoran Ferić - Anđeo u ofsajdu Volimo Beograd :: :: Biblioteka/Čitaonica
Forma amorfa Jer čovjek voli i poštuje čovjeka dok god ga ne može procijeniti, a žudnja i nastaje iz nedostatnog poznavanja. T. Mann 1. Igra odraza Paranoja običnog čovjeka je bolest, a paranoj a političara ili umjetnika povijest. Od samoga početka nije bilo jasno u koju sam od te tri paranoje upao one crvenkaste i vjetrovite večeri početkom rujna 1996. kad sam se barkom odvezao do samostana Svete Eufemije da bih još jednom vidio slike Ambrozija Testena koji je već deset godina bio mrtav. Fra Marijan, čovjek zadužen da se brine o Testenovoj ostavštini, dočekao me za kamenim stolom u sjenici, odakle se pruža pogled na čitav zaljev Svete Eufemije i ostatke talijanskoga koncentracionog logora. Pred sobom je držao svežanj Testenovih gvaševa. - Fero - rekao je - imam ovdje nešto što će te zanimati. Dok je točio
božanstvenu istarsku travaricu i postavljao šahovske figure, listao sam neuredne papire s mrljama raznobojnog tuša. -Ne razumijem-rekao sam. -Testenje slikao figurativno. Ovo su prve njegove apstraktne slike koje vidim. -1 meni j e bilo čudno - rekao j e fra Marij an. - On j e slikao likove od svetaca, storije iz Biblije i Isusa. Bilo mu je stalo da se likovi prepoznaju. Stvar je bila tim čudnija što se na svim gvaševima ponavljaojedan prepoznatljiv oblik u različitim varijacijama i bojama.
-1? - rekao sam. - Stvarno zanimljivo. Fratar koji je odustao od Kristova lika. Stoje to? Fra Marijan mi je pružio monografiju o venecijanskim žigovima Pečati puti, Zora, Zagreb, 1932. Tu sam, na stranici 154. prvi put vidio senzacionalni "la nuvola rossa", amorfni oblik. Taj je oblik Testen ponavljao svojim tuševima. Žigovi za obilježavanje galiota u Mletačkoj republici bili su plod jedinstvene umjetničke imaginacije. Sve je u Veneciji podložno ukrašavanju, pa je tako i užareno željezo koje se utiskivalo u živo meso, nosilo snagu estetskog. Jedan od najpoznatijih žigova, koji se u različitim varijacijama javlja na ramenima okovanih robova već početkom 13. stoljeća, jesu dva polukruga koji se dotiču leđima. Smatra se da prikazuju gondolu i njen odraz u vodi. Poslije 13. stoljeća nalazimo sličan žig na tijelima robova iz Dalmacije, ali dopunjen godinom izgradnje galije ili imenom sv. Marka u dnu kruga. Oblik se, dakle, razvijao u smjeru poštovanja simetrije. Gornjem polukružnom natpisu suprotstavljen je donji, kao da se i ovdje radi o igri odraza. Sličnom razvoju i manje - više jasnim tumačenjima podložni su i drugi galijotski žigovi: salamander okružen plamenom iz prve polovice 14. stoljeća; ptičja maska kugina liječnika iz 1468; harlekino koji pleše s početka 15. stoljeća. Tijekom 16. stoljeća dolazi do kvalitativne promjene: mitske likove zamjenjuju profili vojnih zapovjednika i duždeva kao na kakvu mesnatom novcu. U sredinu 16. stoljeća pada i pojava "la nuovola rossa", amorfnog oblika, nedvojbeno najljepšeg i najtajnovitijega mletačkog žiga. Smatra se daje nastao u radionici maestra Giuseppea Dandola, potkraj 1570. godine, ali oko tumačenja njegova motiva već četiri stoljeća nema konsenzusa. Eksperti za venecijansko zanatstvo smatraju da predstavlja oblak, pa ga zovu "la nuvola rossa", crveni oblak, ali ova teorija nema uporišta u značajnijim povijesnim faktima. Neke kasnije teorije amorfiii oblik vide kao crveni koralj gledan kroz mutnu vodu, a ima i onih koji ga tumače kao dva prepletena češera pinije. Tajnovitosti tumačenja pridonijela je ijedna ne manje važna činjenica: metalni dio je izgubljen. U mletačkom pomorskom muzeju postoji samo nj egov odraz u mesu, i to na dijelu oderane i preparirane nadlaktice nekoga isluženog roba. - A ovo je još zanimljivije -javio se fra Marijan. Povjesničari umjetnosti koji su pokušavali odgonetnuti njegovo značenje doživljavali su nesreće. Istraživače prati čudan peh, nešto kao prokletstvo faraona. S druge strane, govori se o tajanstvenoj skupini ljudi, najvjerojatnije masonima, koji stoljećima uporno sprečavaju odgonetavanje značenja "la nuvola rossa." Jedan od razloga za takvo djelovanje autori monografije vide u vjerovanju da nam forma amorfa govori porazne činjenice o svijetu, povijesti i ljudima. 2. Corto Maltese U Veneciju sam stigao sredinom rujna, kad vonj ustajale vode više nije bio onako intenzivan, a procvjetale buganvilije još uvijekkrasile balustrade i male vrtove uzduž Canala Grande. Trebao sam za hrvatsko izdanjePlayhoya napisati reportažu o Hugu Prattu. U jednom od starih hotela na Lidu ostavio sam kofer i na brzinu se otuširao da bih istoga popodneva stigao posjetiti Pomorski muzej. Komad kože na kojem se nalazio utisnut amorfni oblik izgledao je nestvarno. Bilo je teško o toj smećkastoj krpici misliti kao o ljudskoj koži. Motiv žiga bio je smješten unutar kruga i nešto tamniji od okolnog materijala. Nije me asocirao na oblak. Nije me, uostalom, asocirao ni na što povezivo s
nebom. Nisam čak pomislio ni na čovjeka kojemu je nekada pripadala ta ruka. Pomislio sam na grude domaćeg putra što v su ih kumice donosile u našu kuću dok sam bio mali. Kustos muzeja objasnio mije da o "la nuvola rossa" ne postoje pouzdani pisani materijali. Naime, sredinom sedamdesetih, kad je nedvojbeno utvrđeno da Venecija tone, golema arhivska građa premještena je u sigurnije prostore. Tom prilikom pronađeni su neki dokumenti o amorfnom obliku, ali je čovjeka koji se time bavio udarila kap, pa je čitavo istraživanje obustavljeno. Profesor Agnelli, inače ljubazan čovjek kojeg sam poznavao otprije, nije pokazivao oduševljenje što se raspitujem o tom žigu, pa mi nije htio reći ništa više. Nakon toga odlučio sam posjetiti veliku izložbu u povodu godišnjice smrti Huga Pratta. Izložba se održavala u jednoj od palača u blizini crkve Santa Mana della Salute. Preko čitave prednje fasade zgrade bilo je prostrto platno s likom Corta Maltesea. Bio sam jedan od rijetkih posjetilaca prije zatvaranje muzeja. Pronašao sam uglavnom poznate stvari o Hugu Prattu i njegovu glasovitom junaku: novinske članke, originalne table stripova, fotografije iz života velikog crtača. Ipak, pažnju su mi privukle table nedovršenog i neobjavljenog albuma Atlantida, čija se radnja odvija u Veneciji. Pomnije sam pogledao crteže i zaprepastio se. Corto Maltese susreće se s "la nuvola rossa" na zidu jedne opskurne radionice životinjskih proteza koju drži fatalna Vivian. Amorfni oblik uklesan je na dovratku, poput grba. Pojavljuje se u nekoliko kadrova stripa, a zatim nestaje bez daljnjih komentara. Stvar je, mora se priznati, bila čudna. Zašto Hugo Pratt, autor sklon mistifikacijama i ezoteriji, nije amorfnom obliku posvetio odgovarajuću pažnju? Dok sam u osami proučavao kadrove stripa, kroz dvoranu je protrčala mlada djevojka. To je bilo nešto sasvim čudno. Nakon kratkog vremena čuo sam glasove koji su se približavali. Dva sredovječna muškarca provirila su unutra. Vidjevši da nema nikoga osim mene, nastavili su dalje, u smjeru kamo je otrčala djevojka. Nekoje vrijeme bilo mirno, a onda sam čuo kako se vraćaju. Jedan od njih govorio je nerazumljivim narječjem. Bio je to prosijed gospodinu tamnoplavom blejzeru na duplo kopčanje. I ovoga puta su na trenutak provirili u dvoranu. Onda je dugo bio mir, sve dok nisam krenuo prema izlazu. Odnekud sa strane stvorila se djevojka. Imala je kratku tamnu kosu, traperice poderane na koljenima, majicu s dugim rukavima i crne martensice. - Pomozite! - prošaptala je - hoće me ubiti! 3. Henriette Od djetinjstva bilo mi je jasno da u šahu nisam postigao ništa jer se uvijek emotivno vežem za kraljicu. Ne moguje žrtvovati da bih dobio partiju. - To j e samo drvena figurica - govorili su mi kolege iz šahovskog kluba. -1 Pinocchio je bio drveni lutak odgovarao sam. Djevojka koja mi je prišla na izložbi Corta Maltesea imala je nešto od ljepote kraljice i šlampava šarma drvenog lutka. Nije bila starija od osamnaest godina. Ja sam Henriette - rekla je - ovdje idem u školu a roditelji su mi iz Zadra. Bivši dečko, koji u muzeju radi kao kustos, pokušao ju je, navodno, ubiti. Međutim, u toj priči bilo je nešto čudno. Prvo, nijedan od one dvojice nije izgledao kao dečko. Drugo: Henriette je neobično ime za curu iz naših krajeva. - Kakvo je to ime? - pitao sam. - Iz Casanovinih memoara - pojasnila je. - Moj stari je volio žene.
Na trenutakje zastala, a onda reče: Možeš me odvest nekamo? Ovdje se ne osjećam sigurno. - Zar ne bi trebala na policiju? - To nije slučaj za policiju, nego za ludnicu - rekla je. Zaključao je stan sa svim mojim stvarima i sada mi prijeti. U hotelu Villa Parco na Lidu, gdje sam iznajmio sobu, recepcionar nas je sumnjičavo gledao dok smo se uspinjali mramornim stepeništem koje je pod njenim cipelama škripalo kao da gazimo po živim vrapcima. - Zašto nas majmun s recepcije čudno gleda? - Ovo je hotel s tradicijom-rekao sam. - Tu je odsje dao Thomas Mann. - Znam to, gledala sam film - rekla je. - Taj Thomas je sigurno bio peder kad je pisao onakve stvari. U sobi, Henriette je skinula hlače i svoje glomazne cipele, pa je sada šetala samo u crnoj maji dugih rukava i gaćicama. Djelovala je opušteno, kao netko tko je navikao da se tako pokazuje pred strancima. Tek sada, primijetivši njene gole noge počeo sam je gledati kao ženu. Imala je dječačku frizuru, zgodno oblikovanu glavu i lijepo lice. Ta se ljepota krila u neobičnosti, kao da gaje nacrtao Hugo Pratt. - Idem se otuširati - rekla je i ušla u kupaonicu ne skinuvši majicu. Shvatio sam to kao simpatične ostatke stidljivosti koja je, izgleda, nije potpuno napustila. U jednom trenutku zazvonio je telefon. Bio je recepcionar. - Doći ću do vas - rekao je. Kad sam otvorio vrata, unio je koktele koje nisam naručio, upitavši: Gdje je djevojka? -Tuširaše! Odmah je prešao na stvar. - Nemojte se upuštati u to - rekao je - može biti opasno za vas. Odložio je pladanj s koktelima i nestao. Bilo je vrijeme da saberem misli. Izašao sam na balkon u vedru večer kasnoga lj eta upirući pogled prema treperavim svjetlima Venecije, a levant mije vraćao smrad lagune. 4. Svitanje na Lidu U određenim dijelovima Venecije sunce ujutro dolazi s mora. Za narod ribara i pomoraca to sigurno nije bez simbolike. Kose zrake toga jutarnjeg sunca snažno su rasvijetlile balustradu na terasi, dokje soba još počivala u plavičastom sumraku. Slušao sam zvuke hotela koji se budi: cviljenje pipe u zidovima, usamljene korake po hodniku, karakteristično okretanje ključa u bravi negdje u drugoj sobi. Henriette je spavala na pomoćnom krevetu nekako skvrčeno, u položaju fetusa. Bilaje jedna od rijetkih osoba koje izgledaju lijepo i dok spavaju. Prošle noći nisam ništa rekao o posjetu čovjeka s recepcije, ali sam o tome intenzivno mislio. Zamolila me da prespava ovdje, pa sam joj pokazao pomoćni krevet. Ne mogavši više zaspati, uzeo sam katalog s izložbe Huga Pratta gdje je bio otisnut jedan dio nedovršenog albumaAtlantida i sjeo na stolicu, od šiba što ih u Mestrima pletu slijepci, da bih s terase mogao gledati jutro. Zanimao me susret Corta Maltesea s "la nuvola rossa". Možda to i nije tako očito, pomislio sam. Stoga sam pažljivo proučavao kadrove stripa u kojem mornar s Malte u ovoj laguni traži legendarno blago papra, zlato koje potječe od ilegalne trgovine paprom u 17. stoljeću. I onda sam našao. Amorfni oblik ocrtava se u odrazu jedne palače na vodi Canala Grande, dok Corto Maltese i fatalna grofica Vivian upredvečerje Dana mrtvih 1917. gondolom plove pokraj Trga
svetog Marka. Vivian je lijepa, kao mješavina crne kraljice i drvenog lutka, a u naručju drži jazavčara koji otraga ima kotačiće, jer mu je remen brodskog motora odsjekao zadnje noge. Taj pas može nanjušiti specifičan miris starih dokumenata. Nastavak stripa, kao i to kamo su se zapravo uputili, a kamo ih "la nuvola rossa" vodi nenametljivo umetnut u tkanje pojedinih sličica, nalazi se u muzeju. Trebalo je, dakle, ići tamo. Kad sam ušao u sobu, Henriette je u gaćicama i svojoj majici dugih rukava sjedila za stolom i čitala knjigu o venecijanskim žigovima. Bila je raščupana, krmeljiva, ali posebna u onoj jutarnjoj svjetlosti. Rinčice od rostfraja na sljepoočnicama su svjetlucale. - Oni su žigosali ljude i to još ukrašavali - rekla je. To je bolesno. - Sreća da živimo u dvadesetom stoljeću - rekao sam -kad toga nema. Izraz Henriettina lica se promijenio, kao da sam oko usnica primijetio nekakav grč. Uglavnom, njihova debljina se naglo promijenila. Ilije to bilo u očima? Ustala je, uzela ručnik s terase i krenula prema kupaonici. -Nemoj biti blesanrekla je rezignirano. -Znaš li što čine neposlušnim kurvama? Dok sam skidao svoj ručnik sa štrika na terasi, obratio sam pažnju, tko zna zašto, na kratko ošišanog tipa u parku ispod našeg prozora. Čitao je novine. Bilo je čudno to što sam ga uopće zamijetio. Uskoro, došla je i Henriette. Obgrlila me rukom oko pasa i rekla: Oprosti što sam bila gruba, ali neke stvari me bacaju u komu! I onda je ugledala ošišanog tipa. Jurnula je natrag kao da u novinama koje je čitao vidi svoju osmrtnicu. -Našli sume! -promucalaje. Potrčao sam za njom. - Tko su to oni? - vikao sam. - Rekla si da te goni Herkn Te li tn noliciia? Gledala me je unezvjereno kao što to čine paranoici u filmovima. -Ne daj da me odvedu - rekla je i obgrlila moju ruku. - Ne boj se! - kazao sam i poljubio je u kosu. Kao dij ete koj e branim od izmišlj enog demona. 5. Karneval Čim smo se iskrcali iz vaporetakoji nas je s Lida dovezao u grad, Henriette je panično požurila do jednog štanda s jeftinom odjećom. Pri tome se osvrtala da vidi prati li nas tko. - Imaš li novaca? - upitala je povjerljivo, naslonivši svoj dlan na moj obraz. Tom dodiru nisam mogao odolj eti pa sam posegnuo za novčanikom. Kupila je crni slamnati šešir, tamne naočale i dugu crnu suknju koju je obukla preko poderanih traperica. - Što radiš? - pitao sam dok je skidala traperice ispod suknje, kao što se stare babe presvlače ispod ručnika na pla žama. - Što misliš daradim-reklaje. -Maskiram se. Ovdje je karneval cijele godine. Preobrazba je bila potpuna. Crna dama, kao daje izašla iz nekoga alternativnoga modnog fanzina, požurila je prema prvoj stanici za čamce. - Hoćemo li gondolom? - rekla je. - Sada smo turisti, a oni se voze gondolom. I tako smo u vitkom, tankom plovilu, kao u crnom polumjesecu, krenuli prema crkvi Santa Maria della Salute i palači u kojoj se nalazila izložba Huga Pratta. Danje bio vedar i prilično hladan za to doba godine. Odjednom pred nas iskrsne sprovod. U gondoli na čelu vozio se lijes sa svećenikom čija je bijela čipka jasno odudarala od crnog muslina protkanog zlatom. U čamcu iza gondo-
le svirala je grobljanska kapela, a zvuk njihovih instrumenata mij ešao se sa štektanj em brodskih motora. Iza njih mogli smo vidjeti dugi niz čamaca s putnicima čija se korotna crnina odražavala na tirkiznoj morskoj površini. Razmišljao sam kako bi to nacrtao Hugo Pratt. Naš gondolijer zaustavio je brod i stao mirno da oda počast. Oko nas stajalo je još nekoliko gondola koje su vozile japanske turiste. Svi gondolijeri su mirno stajali, poput figura na pramcima brodova, a Japanci su fotografirali. - Ovo donosi nesreću! rekla je Henriette. - Mrzim sprovode. Kad sam joj rekao da opet idem u muzej i da će nakratko ostati sama, uhvatila ju je panika. To se vidjelo u pokretima. Nije znala što da čini s rukama pa sam joj morao kupiti crnu plamenu torbicu da ih nekako smiri. - Što ti zapravo tražiš? - rekla je. - Žig koji su, neovisno jedan o drugome, crtali rapski franjevac i glasoviti crtač stripova. U okviru potrage za blagom papra Corto Maltese se vođen enigmatičnim crtežom amorfnog oblika, s fatalnom groficom Vivian iskrcao na malom gatu pred Arsenalom. Sve se lijepo moglo vidjeti na velikim fotokopijama tabli nedovršenog stripa. To je, dakle, bila karika koja mije u hotelu nedostajala. Ucijenivši kustosa, stigli su do znamenitog arhiva pomorskog muzeja koji broji više desetaka tisuća zapisa od postanka Mletačke republike do danas. Vivian je pustilajazavčara čiji su kotačići proizvodili zvuk koji je Hugo Pratt opisao nelagodnom onomatopejom: "crk, crk". Jazavčar ih je vodio od spisa do spisa. - Može nanjušiti spise iz prve polovice 17. stoljeća, iz vremena velike kuge - rekla je Vivian. - Na pergamentu se nalazi miris sredstva za raskuživanje. Spisi iz drugih razdoblja ne mirišu tako. Bio je to dobar način da se učini selekcija u nesređenom arhivu i ubrzo nađe spis s ucrtanom mapom muranskog samostana gdje, navodno, leži pohranjeno blago papra. Jedan kadar stripa pokazuje Corta Maltesea i Vivian kako na oskudnom svjetlu mjesečine proučavaju traženu mapu, dok jazavčar pokušava podići zadnji kotačić da bi se pomokrio. I tu sam došao do zapanjujućeg otkrića. Na mapi u okviru ruže vjetrova nalazi se diskretno ucrtan amorfni oblik. I tada mi je postalo jasno. Hugo Pratt posvetio je amorfnom obliku itekakvu pažnju, ali gaje ucrtao u strip u obliku enigme. Zaključak je jasan: Corto Maltese pronaći će put do blaga, a pažljivi čitalac do pisanih materijala o "lanuvolarossa" ako ih bude tražio na pravom mjestu: u ekspozituri arhiva pomorskog muzeja, pod natuknicom "forma amorfa", 17. stoljeće. Kasnije, u restoranu "San Marino" na trgu Garibaldi, dok je Henriette proždirala sladoledni kup, a ja je gledao pijuckajući odličan istarski teran, nisam prestajao misliti o amorfnom obliku. Pa čak i kad smo se u kasno popodne prilično pijani uspeli u moju hotelsku sobu, a suton obojio predmete u narančasto, nisam prestajao misliti o tom fenomenu. Mislio sam o njemu i kad me je Henriette gurnula na krevet i počela mi otkopčavati košulju. - Bio si dobar prema meni - govorila je, grickajući mi uho - hoću da ti bude lijepo. Onako opijen sutonom i nekim sladunjavim šlagerom koji je dopirao iz druge sobe, dopustio sam toj ženi dječačkog izgleda da me potpuno razodjene. I tada je pao prvi poljubac. Spretno se oslobodila cipela i suknje, međutim, kad sam joj pokušao skinuti majicu, zaustavila me. Ovako će ti biti ljepše - rekla je spustivši moje ruke na svoje grudi. U jednom trenutku, kad se već prilično zanijela, napipao sam ispod majice ukrućene bradavice. Primio sam s ob-
je ruke tu majicu i naglim pokretomje strgnuo s nje. Pogledala me užasnuto. I tada sam vidio. Gornji dio tijela i lijepe male grudi bili su prekriveni okruglim ljubičastim ožiljcima veličine kovanice od petsto lira. - Stoje to? - rekoh zgrožen. - Opekotine - odgovorila je rezignirano. - Od čikova. Podvode me starcima. Ako ne skupim dovoljno, obrađuju me cigarama i to snimaju. Ovo su pečati od kubanki. 6. Drvena kraljica U snu, Henriette je izgledala kao kraljica. Nije bilo onog svjesnog pokušaja da nezgrapnim pokretima i osornim ponašanjem kamuflira svoju ljepotu. Stolna lampa sa žutim sjenilom utisnula je u plavkastu boju predvečerja okrugli žig žućkaste svjetlosti, na čijemje rubu mirno počivao njen profil. Spavala je na sredini golemoga secesijskog kreveta od trešnjeva drva, a tijelo s opekotinama bilo je pokriveno svilenom plahtom. Razmišljao sam o tome kako će poslužitelj, kad za nekoliko minuta stupi u sobu noseći butelju terana, vidjeti samo Henriettin ošišani zatiljak i dio krhkog ramena. Možda će pomisliti da se radi o dječaku. Međutim, upravo ta hermofroditska ljepota, lišena seksualnosti, djelovalaje razorno. Svako istinsko zaljubljivanje pratio je kod mene taj osjećaj blagoga gađenja prema spolnom činu s voljenom osobom. Istodobno, uzbuđenost osjetila izdvojila je nagon u svom čistom obliku. I tada su na red dolazile prostitutke. Ne otmjene, nego uličarke. Svaka moja velika ljubav bilaje praćena burnim kontaktom s mnogim tijelima. A sada me, evo, daruje Bog. Zaljubljujem se u kurvu i to je nešto uistinu posebno. Lice konobara u bijelom smokingu bilo je hrapavo, izbrazdano ožilicima akni. Sjetio sam se svoga školskog kolege Dubravka Kljakovića, zgodnog dečka iz liječničke obitelji, koji je u pubertetu oprištavio do nakaznosti. Do tada navikao na pažnju djevojčica, morao se odjednom susresti s gađenjem. Međutim, njegova vlastita slika o sebi nije se mogla raspasti tom brzinom. Još uvijek gaje bilo moguće vidjeti kako se ponaša slobodno i samopouzdano, kao onaj bivši čovjek bez prišteva. Pred kraj gimnazije vidio sam ga, onako prištavog, u kolodvorskoj restauraciji kako se saginje nad uho ostarjele prostitutke. Nekako u to vrijeme postao sam svjestan i vlastite strasti prema odurnom. Izbrazdani konobar otvarao je vino. Njegov bijeli smoking koji je sada dobivao plavičaste tonove nikako nije bio u skladu s kozičavim obrazima. Komad platna doimao se svečanije od ljudskog lica. Dok je profesionalnim pokretima utiskivao metalnu spiralu u meso čepa, njegov pogled počivao je naHenriettinoj uspavanoj glavi. Konačno, čep je izašao uz tihu eksploziju, nalik na pucanj iz revolvera s prigušivačem. -Budite oprezni s malom-rekao je ozbiljnim glasom dok mije točio tamnocrvenu tekućinu, kao krv koja je suknula nakon pucnja. O tome je svakako trebalo razmisliti. Prvi jutarnji cvrkut ptica zatekao me nagnutog nad knjigu o pečatima puti, a Henriette je još spavala. Izašao sam na balkon. Tek se danilo, a u malom parku s palmama i buganvilijama opet je stajao onaj ošišani čovjekkoji je jutros tu čitao novine. Što taj radi u pola četiri ujutro, ispod našeg balkona? Paranoja koja je zahvatila Henriettu polagano je zahvaćala i mene. Kao da mije tip odozdola viknuo: "Dobro došao u svijet progonjenih!" Prisilio sam se da ostanem vani i gledam svitanje jednog posve neizvjesnog dana, svjestan da bi naglo povlačenje izgledalo sumnjivo. Tip je stajao okrenut profilom i gledao nekud prema moru i Veneciji u sivkastoj izmaglici. Odjednom je počeo fućkati. To, zapravo, i nije bila melodija,
nego samo nekoliko taktova koji su se ponavljali, poput šifre ili poziva. Šmugnuo sam u sobu, sada svjestan opasnosti. Probudio sam Henriette i ona se brzo oblačila zakrivena plahtom, skrivajući opekotine. Već se bila potpuno odjenula, kad se fućkanj e ponovilo. Kamuflirani koprenom zastora prišli smo balkonskim vratima. Na fićuk se, međutim, odazvao sićušni rundavi maltezer koji je svako malo dolazio do gospodara da pred njega ispusti neki predmet, vjerojatno umjetnu kost. - Ovo vjerojatno nije njihov čovjek-rekao sam gledajući kako se tip igra s bijelim dugodlakim psićem. - Ovo je turist. -Nemoj biti tako siguran-rekla je Henriette, ali djelovalaje smirenije. Vratili smo se u krevet još malo odspavati, a Henriette je legla obučena. Slučajno samje dotaknuo koljenom, paje naglo povukla nogu. Otkako sam jučer otkrio pečate cigara, više mi se nije približavala. Njeno se tijelo za mene zatvorilo. 7. Giuseppe Iz nelagodnog sna probudilo me lupanje po vratima. Henriette je sjedila u krevetu, već budna i pokazala mi prstom znak da šutim. Vidio sam kako oprezno sakuplja stvari i uklanja tragove svoje prisutnosti. Bila je uplašena, ali sabrana. Kao netko tko je svjestan da neće imati drugu priliku. Bosa je skliznula na terasu, noseći oko vrata cipele zavezane žnirancima. S mjesta gdje sam ležao mogao sam vidjeti kako se prebacuje na balkon druge sobe. Obuzeo me užas da ću je izgubiti. Lupanje na vratima se, međutim, nastavljalo. Oblačio sam se nervozno, razmišljajući o jednom od svojih prvih posjetajavnoj kući uNovom Sadu gdje su radile Romkinje, i djevojčici koja je ondje za nekoliko novčića jela staklo. Usnice su joj bile krvave dok je žvakala. Prvo što sam vidio otvorivši vrata bilo je hrapavo lice hotelskog poslužitelja. Djelovao je uplašeno. - Gospoda su iz policije - rekao je propustivši jednom ljubaznom gestom u moju sobu dva čovjeka koji su mi bili poznati. Jedan odnjih, prosjedi gospodin u tamnoplavomblejzeru s mornarskim gumbima srdačno mije pružio ruku. - Giuseppe rekao je. Drugi čovjek, nizak i nabit, s negroidnim crtama lica, bez riječi je sjeo u fotelju i kružio pogledom po sobi. Poslužitelj je, naklonivši se, brzo strugnuo van, zatvorivši tiho vrata. Možda pretjerano tiho, za moj ukus. Niski čovjek, onako iz sjedećeg položaja, pokazao mi je policijsku značku. - Gospodin traži svoju kćer - rekao je. - Imamo raz loga sumnjati daje bila ovdje. Šutio sam trenutak, pokušavajući obuhvatiti pogledom sobu i locirati tragove Henriettina prisustva. Nije ih bilo. - Ne znam o kome govorite - rekao sam. - Upozoravam vas daje odnos s maloljetnicom krivič no djelo. U raspravu se vrlo blago uključio i gospodin Giuseppe. - Ona, zapravo, i nije moja kći - rekao je. - Supruga i ja posvojili smo je prije šesnaest godina. Tada nije napunila ni deset mjeseci. - Jeste li za crno vino? - rekao sam i ne sačekavši odgovor izvadio tri čaše iz priručnog bara. Rastočio sam os tatke sinoćnjeg terana. Giuseppe je, međutim, nastavio: Žena i ja smo dugo pokušavali dobiti dijete. Imamo ovdje proda vaonicu suvenira, dobro nam ide, kako se to kaže. Za potpu nu sreću falilo nam je još samo dijete, a moja žena nije mogla
/" ^ H V :x' ^ žatrudnjem. Za pedeseti rođendan poklonila mije čudnu stvar - drvenu kutiju s dijelovima lutka od bukovine koje je trebalo sastaviti. Ali, dok me je gledala kako sastavljam figuru Pinocchia, odjednom se rasplakala. Kad sam pitao zašto plače, rekla je: Zato što lutakneće oživjeti. Tada smo odlučili posvojiti djevojčicu. Ženaje rekla da djevojčice manje lažu. Niski policajac je u međuvremenu napustio fotelju i počeo pregledavati sobu. U jednom trenutku sagnuo se da pogleda pod krevet. Međutim, upalo mije u oči da ništa ne dodiruje. Nije čak dotaknuo niti čašu u koju sam utočio vino. To je bio značajan moment. - Jedna ženina rođakinja iz Rijeke, maloljetnica, rodila je djevojčicu pa smo otišli onamo daje usvojimo. Zvala se Marina i bila prekrasno dijete. Živjeli smo sretno sve do pu berteta. Nabiti policajac izašao je na terasu. Pratio sam ga pogledom. Gledao je u smjeru kamo je pobjegla Henriette. Mogao sam primijetiti kako mu ispod sakoa viri futrola s pištoljem. - Prokleti pubertet - rekao je Giuseppe. - Počela je nekontrolirano lagati. Prvo o sitnicama, a onda više. Sada skoro da uopće ne govori istinu, izmišlja imena, priče. Bježi od kuće. Policajac je u međuvremenu stao njušiti ručnike prebačene preko ograde terase. Imao je u sebi nešto pseće. Međutim Henriette je, srećom, koristila samo moj parfem. - Kad je počela bježati od kuće, bilo je to prije dvije godine, žena se slomila. Popustili živci. Uzela je onu drvenu kutijicu, stavila unutra figuricu Pinocchia i zakopala u vrtu. Napravila mali grob. Mislila je: ako pokopa lažljivca. Marina će nam se vratiti. Morao sam priznati daje priča dirljiva, ali objasnio sam gospodinu koji se predstavio kao Giuseppe da ne znam zašto mi ju je ispričao. Nikada, naime, nisam vidio smeđokosu djevojku koju je on zvao Marina. Utočio sam još malo terana. - Imate li što protiv ako zapalim? - rekao je. - Pušite? - Prestao sam - rekoh. -To je pametno. To je najpametnije što ste mogli napraviti - rekao je trgajući najlon s povelike cigare koja je u sredini imala traku od zlatnog papira. -Vjerujte mi, razumijem se u srca. I uopće, u nutarnje organe. Odgrizao je vrh cigare i polagano je palio. Trebalo mu je prilično dugo. Zdepasti policajac, kojeg sam na trenutak izgubio iz vida, izlazeći iz kupaonice rekao je nešto na venetskom narječju. Nisam razumio ni riječi. Giuseppe je ispio ostatak terana i ustao iz fotelje. - Nećemo vam više dosađivati - rekao j e i pružio mi ruku. Njegov stisak je bio srdačan. Čovjek koji se predsta vio kao policajac pružio mije svoju posjetnicu. - Ovo j e moj a posj etnica - rekao j e. - Ako što čujete o Marini, javite nam- dodao je Giu seppe. I tada su nestali. Iza njih ostao je miris cigare. 8. Arsenal Kakva sreća, pomislio sam, stoje Henriette koristila moj parfem: Laura Biagotti, Roma, uomo. Taj muški, ali ne i muževan miris u otužnim satima koji su uslijedili davao mije iluziju daje nisam potpuno izgubio. Nakon što su posjetioci otišli, čak i nakon što su iz sobe iščeznuli svi mirisni tragovi kubanskog duhana, čekao sam svoju posrnulu kraljicu
dječačkog izgleda bespomoćno ležeći na golemom krevetu od trešnjeva drva. Negdje ispred mene, u prostoru žarkih boja koje su izoš-
trili sjeverni vjetar i vedrina, glasao se jedan od najčudnijih gradova na svijetu: štektanje brodskih motora, poneki usamljeni povici koji bi nadglasali graju s plaže, pisak galebova. Oko šest, prenuo me telefon. Urednik zagrebačkog izdanja Playboya želio je znati kad može očekivati reportažu o Hugu Prattu. Posebno gaje to zanimalo u svjetlu činjenice da mije magazin platio putne troškove i da sam već tri dana u Veneciji a nisam poslao ni slova od obećanog teksta. Trebalo je, dakle, kratak susret s Henriettom vratiti u san odakle je došao, i primiti se posla. Nevoljko sam se obukao, dva puta štrcnuo parfem iza uha, poput uboda iglama za akupunkturu i krenuo prema Arsenalu, kamo me je vodio Corto Maltese. Vidjeti Trg svetog Marka s mora, u jasnoj večernjoj svj etlosti, kad se duždeva palača zrcali u tirkiznoj vodi lagune specifičan je doživljaj. Kao dijete, najviše sam volio tu priču o duždevoj palači i majka, kojaje umrla od leukemije kad sam navršio jedanaest godina, stalno ju je ponavljala: "Jednom davno ogledala se prekrasna ljepotica, duždeva palača, u bistroj vodi lagune, pa upitala more: Drago moje more, tko je najljepši na ovome svijetu? More se smirilo, začešljalo valove i odgovorilo: Lijepa si ti, kraljice, i u čipke obučena, ali ljepša od tebe ipak je Crkva svetog Donata u Zadru. Mlečani tada podigoše silne galije i silnu vojsku i u proljeće 1202. godine osvojiše Zadar u krvavoj bici kojaje trajala dva mjeseca i dvadeset dva dana i o kojoj su nam ostali brojni dokumenti na latinskom. Kao što vidiš, dijete, govorila je, obično se ne zna gdje završava bajka, a gdje počinje povijest." - Gospodine! Gospodine! - čuo sam nekakav glas i jedna ruka se blago spustila na moje rame. - Stigli smo. Zamislili ste se. I stvarno, stajao sam na palubi praznog vaporeta, tik pred čipkastom gotičkom građevinom. Predodžba palače iz priče nekako je zamijenila palaču iz stvarnosti. Nije mi promaklo kako mi se to obično događa i s ljepšim spolom. "Najbolje kozmetičko sredstvo je sjećanje", govorio je fra Ambrozije Testen kad sam dovodio djevojke u samostan da ih nacrta, a one se šminkale pred golemim muranskim ogledalom u knjižnici. Upravo zato, sjećanje na Henriette bilo je neočekivano bolno. Pomagao mi je jedino parfem, koji ju je na mahove činio stvarnom. Na Trgu svetog Marka uzeo sam gondolu i otisnuo se prema Arsenalu. Gondolijer, tipični servilni prevarant u mornarskoj majici i s kapicom nalik na francusku, vozio me uokolo, pored crkve Santa Mana della Salutte. - Turist - rekao je.Otkud? - Iz Zagreba. Hrvatska. Ako znate gdje je to? Njegovo lice se razvedrilo. Uvjeren sam, međutim, da bi se razvedrilo da sam rekao ime bilo koje zemlje. Pored nas prolazio je vaporeto pun Japanaca. - Sve je to novac od naših automobila - rekao je—taj za putovanja. I ja vozim mazdu. A onda neočekivano dodao: Što ćete sada u Arsenalu? Začudilo me to pitanje. - Tražim skladište papra, to je, navodno, ime za arhiv. Tamo su dokumenti o "la nuvola rossa". Izraz gondolijerova lica odjednom se izmijenio. Iz servilne razmekšanosti odjednomje zadobilo tvrde Unije, kao da mi nešto zamjera. Putovali smo dalje šuteći. Tek na malom keju pred Arsenalom, uzimajući novčanicu od pedeset tisuća lira, rekao je: Mislio sam da idete gledati tvrđavu. Da sam znao što tražite, ne bih vas vozio. A kule drevne tvrđave počivale su preda mnom. Bile su to iste one kule što ih je na kraju svoje potrage za blagom papra ugledao Corto Maltese. I tu se strip završava, a mornar s Malte ne pronalazi ono stoje tražio. Hugo Pratt je imao odličan razlog da stane upravo ovdje: preselio se na onaj svi-
jet. Iznadjednog od sporednih ulaza, u stripu se nalazio crtež grba s motivom "la nuvola rossa." Stvarni grb je taj motiv izbjegao i umjesto njega u ovalnom klesanom vijencu počivale su dvije kamene ptice koje se dotiču kljunovima. Na mesinganoj ploči pored ulaza stajao je službeni naziv: "Espozicione dell archivio marittirno". 9. Dokumenti U skladu s poslovicom daje paranoja običnih ljudi bolest, a paranoja vladara povijest, promatrao sam i zavjeru koja je ispletena oko amorfnog oblika. Bio sam siguran da se upravo u ovoj ekspozituri arhiva pomorskog muzeja, u ovom slijepom crijevu za požutjele papire, krije odgovor na pitanje što znači motiv "la nuovola rossa". Ali nisam bio siguran je li to rezultat bolesti koja me polako obuzimala, ili sam neosjetno skliznuo u čudnu priču o povijesti. Ja nisam imao jazavčara s kotačićima koji može nanjušiti dokumente iz 17. stoljeća pa sam se morao osloniti na upravitelja. Upravitelj arhiva sličio je, međutim, na hrta s naočalama i to sam shvatio kao dobar znak, kao da mi gaje nekim čudnim putovima poslao sam HugoPratt. Kad sam objasnio što tražim, ljubazni pedesetogodišnjak u sivom odijelu i sivkastog lica pretvorio se u osorna državnog službenika koji se odjednom stao skrivati iza statuta i propisa. Objasnio mije da, prema pozitivnim propisima pokrajine Veneto, moram, budući da sam strani državljanin, tražiti uvid u arhiv preko službenih diplomatskih kanala. Misli se preko konzulata u Trstu. - A zašto to nije potrebno u vašoj matičnoj ustanovi? - rekao sam. Znao sam pri tome daje arhiv pomorskog muzeja apsolutno dostupan svima. Zašto to nije tako i s njegovom ekspoziturom koju zovu "skladište papra"? I
- Mi smo posebna ustanova - rekao je hrt s naočala ma i okrenuo se kao da će otići. Trebalo je brzo nešto učiniti. - Poznam ministra kulture vaše pokrajine - rekao sam - i mogu vam upriličiti neugodnosti... Hrt je zastao, približio se mome uhu kao da će reći nešto povjerljivo, i prošaptao: Jebe mi se za tvog ministra- a onda nastavio glasno obratite se, dakle, Vašem konzulatu. Ne mogu vam pomoći. Čovjek kojeg do tada nisam primijetio, a koji je proučavao nekakve spise u uskom krugu stolne svjetiljke, odjednom se nakašljao. - Signore - rekao j e - on više voli dolare nego minis tre. S tim dragocj enim saznanj em požurio sam za čovj eko-likim hrtom, sustigavši ga u jednoj manjoj čitaonici koja je bila uređena usred bivše oružarnice. U kutovima stajali su lakirani topovi i naslagana đulad. - Oprostite što sam vas uvrijedio - rekao sam diskret no mu pokazujući novčanicu od sto dolara. Hrt se, međutim, okrenuo kao daje očekivao ovakav pristup. Bezriječije smotao novčanicu kojajenestalau njegovu džepu. Stajao je uporno preda mnom sve dok nisam izvadio drugu novčanicu, a on je ponovno smotao na isti način. U eleganciji tog pokreta bilo je nešto sablažnjivo. Njegova ruka podsjećala me na surlu slona koji je prije trideset godina u zagrebačkom zoološkom vrtu skupljao bačene novčiće i davao čuvaru u zamjenu za šećernu repu. - Ono što vas zanima je opasno rekao je gledajući uok do prostorije s metalnim vratima, kao na kasama. olo, - Ovo je trezor - rekao je - tu se čuvaju inkunabule kao i da ,i...naročitoviiiedrAe kniige. tovites^e da razgledate! oko sebe traži špij une zato je i tarif a već a. I zva dio sa m još jed nu nov čan icu. Ka d je i nju sm ota o, pov eo me
Ušli smo. Zidovi su bili pokriveni plutom, a na stropu sam vidio alarm, kamere i suhi protupožarni sustav. Nekoliko ljudi razgledavalo je drevne rukopise s raskošnim iluminacijama. Kad smo došli do jedne neugledne knjige čije smeđkaste stranice su bile pune tamnih masnih mrlja, hrtje šapnuo: Ovo je vaš spis. Dođite sutra prije osam, noćas ga moram fotokopirati. I to je bilo sve. Tristo dolara ijedan neugodni razgovor. Ako se u toj kupusari zaista nalazi tumačenje tajanstvenog žiga, sve je to bilo previše lako. Hugo Pratt, ali i ostali istraživači prije njega očito su, lako kao i ja pronašli tumačenje. Zašto su šutjeli? Stoje u tome bilo toliko strašno? 10. Samoća je najteža u dvoje Onoga proljeća kad me je ostavila Karmen, prva moja djevojka, otišao sam na put u Opatiju. Mislio sam, sasvim naivno, da u takvim slučajevima pomažu putovanja. Kad sam, međutim, ostao sam u praznoj hotelskoj sobi u prizemlju, a po lišću lovora pred prozorom počele šuštati krupne kapi kiše, spuznuo sam na krevet i počeo plakati. Mislio sam da zbog Karmen nikada neću plakati. Kako sam se iznenadio. Nakon toga navrla su sjećanja i sva su ona, nekako, imala veze s njenim tijelom. Neosjetno i posve prirodno, da smirim plač, počeo sam se zadovoljavati. Uskoro, puštao sam tekućinu i gore i dolje, a kroz prozor, u parku, vidio sam jednu sasvim malu djevojčicu. I ona je ispuštala tekućinu, zadignute haljinice, čučeći. Kao da piški na moju tugu. Ironija tog prizora uvjerila me je jednom zauvijek da tuga i prazne hotelske sobe ne idu zajedno. Zato sam vrativši se u svoj hotel na Lidu, mahnuo jednoj barskoj dami koja je sjedila za šankom u predvorju. Imala je izazovno tijelo. Tako je to tijelo uskoro i pokucalo na vrata moje sobe. Morao sam konstatirati daje dosta visoko s učvršćenim grudima isturenim prema naprijed i propisno izloženim pogledu. Ta prva slika govorila mi je da se ovo tijelo nalazi na Zemlji dobrih trideset godina, a možda i više. Usne i oči bile su diskretno našminkane i u određenom neskladu s podatnim izgledom trupa. S druge strane, olakšavalo je to što nije djevojčica dječačkog izgleda nego zrela žena. Tako se i ponašala. Ušla je samouvjereno i pružila mi ruku. Imao sam spreman šampanjac i stvar je išla glatko. Nakon kratkog uvoda razgovorom prešla je na uvod dodirima. Rutinirano je spustila dlan na moj šlic. Za to vrijeme bavio sam se onom armaturom koja joj je podupirala grudi. Kad sam ih konačno oslobodio, shvatio sam da to nisam trebao učiniti. Najpogubniji učinak sile teže vidi se na ženskim sisama. Obrađivala me je prilično dugo rukama, a onda i ustima. Ležao sam na leđima i pustio je neka radi. Kad je zajašila, bio sam već spreman. I počeli smo se gibati. Prvo polagano, a onda sve brže. Radila je dobro i podatno. Imala je jasnu računicu kao i većina kurvi: što bude uslužnija, to ću prije biti gotov. Tik pred svršavanje, sagnula se i počela mi grickati uho. Kad sam se istresao, čvrsto me stisnula nogama da joj ne pobjegnem i šapnula: Pozdrav od Henriette! Poručuje ti da se nađete ujutro u devet, na Campo di san Paoli, u bistrou Harlecino. I dalje mije grickala uho. - Prisluškuju nas! - šaptala j e. - Ostani miran i ništa ne govori. Osjetio sam odjednom, onako ukliješten, neku veliku nježnost prema toj ženi. Kao daje, na trenutak, posudila
Henrietti svoje ocvalo, ali uzbudljivo tijelo. A ljubav prema djevojčici s izgledom dječaka koja se pojavljuje na tako neobične načine, nezadrživo je rasla. I 11. Marina Već u osam ujutro otišao sam u Espozicione del archivo Museo Marittimo i od čovjekolika hrta s himlerovskim naočalama primio svežanj fotokopiranih stranica u koj ima se, navodno, nalazilo i objašnjenje motiva amorfnog oblika. Iz Arsenala sam gondolom produžio do Campo di san Paoli gdje me je trebala čekati Henriette. Vrijeme je i dalje bilo bistro, vedro i svježe. Po bojama zgrada, sunčevim zrakama i prozračnosti kanala shvatio sam daje Venecija građena za lijepe dane. Do sada već sam uspio naučiti daje svaki grad sagrađen za određeno vrijeme koje najbolje odgovara boji i obliku njegovih građevina. Na Campo di san Paoli i u bistrou "Harlecino", čiji zaštitni znakneodoljivo nalikuje istoimenom galiotskomžigu, već je bilo puno turista. Jezici, boje kože i odjeće miješali su se i prepletali, Japanci, Crnci i Nijemci škljocali su fotoaparatima ili čavrljali, kao u reklami za Benetton. Tek tu postalo mije jasno zastoje Henriette izabrala ovaj trg: ovdje se mogla lakše sakriti. Baš u trenutku kad sam došao do slobodnog stola u kutu terase okružene malim čempresima, do istog stola dotrčala je i dugokosa plavuša s tamnim naočalama, Nike kapicom i žutom jedriličarskom jaknom. Ovo je zauzeto - rekla je glasno, drsko sjedajući. Učinio sam pokret kao da ću otići, međutim ona je šapnula: Sjedi ovdje i pruži mi ruku kao da se upoznajemo! Sledio sam se trenutak, a onda učinio kako je rekla. Rastvorila je preko stola plan grada i govorila o ulicama.
- Otkud perika? - pitao sam kružeći prstom po karti, kao da nešto pokazujem. - Od prijateljice - rekla je Henriette. - Rekla sam joj da te posjeti, kad sije pozvao. Je li tko išao za tobom? - Ne znam - rekoh. - Nisam nikoga primijetio. Ono što sam, međutim, primijetio vrlo dobro bio je Henriettin parfem. To više nije bio onaj moj, Roma uomo nego neki drugi, također, muški. - Gdje si spavala? -Na željezničkoj stanici. Tamo sam i našla ovu odjeću. Pitao sam se je li tu žensku odjeću našla zajedno s muškim parfemom. Kasnije, prolazili smo nasumce Venecijom, preko malih mostića i neočekivanih trgova, a ona je govorila kako se prošle večeri jedva uhvatila za ogradu susjednog balkona, razbila staklena vrata i pored neke ustrašene djece, kliznula na hodnik baš kad su tipovi ulazili u moju sobu. Onaj stariji. Tko je to? - rekao sam. -Moj svodnik, Mario. - Kaže da ti je otac. - Oš kurac! Da ne bi? - Veli da su te posvojili kao djevojčicu, a da sada stal no lažeš i bježiš od kuće. Pogledala me je iznad okvira sunčanih naočala, kao da optužuje. -1? - rekla je -je li bio uvjerljiv? - Ispričao mije bajku o lutku u drvenoj kutiji koju je nj egova žena zakopala u zemlju.—To su mafij aši - rekla j e - oni nikada ne prijete otvoreno. Prijetnja je krivično djelo. Osim toga boje se prislu škiva nja. A ti pogod i kakav je to lutak i kakva kutij a! B i l a j e priličnouzru jana dok je to govorila. Djelovala
je iskreno. Upravo smo se zatekli na malenom trgu, pored intimnogrestorančića s ružičastim stolnjacima. Trgjebio svečan, restoran čaroban i što je najvažnije, nitko nas nije pratio. Predložio sam da sjednemo. Dok se smještala na jednu od stolica, rekao sam: Tip kaže da se zoveš Marina? - Ima pravo - rekla je hladno. - Kad su mi uzeli pa soš, tamo je to pisalo. Ali sada više ne znam... Nježno je položila dlan na moj neobrijani obraz. - Svašta se dogodilo u ovih godinu dana otkako sam ovdje - rekla je. - To moraš razumjeti. Poslije ručka čitali smo fotokopiju knjige o životu galiota. Morao sam Henrietti na glas čitati pojedine pasuse. Zanimalo juje kako su galiotima lomili noge da ne mogu bježati, kako su im utiskivali drvene čepove u usta da ne vrište dok ih bičuju, kako su im za kaznu rezali dijelove tijela, uši i nos, kako su nuždu morali vršiti pod sebe i kako su ih na kraju, mrtve, bacali u more. U knjizi je pisalo da su Mlečani ponekad lovili ljude po našoj obali kao životinje, žigosali ih i okivali na galije. Međutim, češće, kupovali su ih od gusara i Turaka kao roblje. U skladu s tim postojala je zakonska regulativa o tome da se čovjeka s galije moglo i otkupiti. - Jesi li znao da se i kurve mogu otkupiti? rekla je odjednom. - U slučaju da imaju neke dugove. Zašutio sam. To je bilo nešto vrlo značajno. -1 koliko bi, recimo, ti koštala? - rekao sam. - Ne više od pet miliona lira. Nisam više svj eža. Vidio si da imam ospice. I tada se odnekud pojavila ta intrigantna ideja. 12. Otkup Rekao sam Henrietti da pričeka i odjurio u Banco d Italia da preko travel čekova i kartica prikupim što veću sumu gotovine. Probio sam gotovinski plafon na sve tri kartice i potpuno ispraznio svoje zagrebačke račune. Objasnio sam službeniku banke da sam u nevolji i on mi je poslije nekoliko telefonskih razgovora izašao u susret. Podigao sam nešto više od pet milijuna lira. Mogao sam predložiti da pobjegnemo, snašli bismo se već za pasoš, mogao sam, uostalom, nazvati prijateljicu iz organizacije "Časa di donne" koja je pomagala u takvim slučajevima. Međutim svidjela mi se ideja da otkupim njene dugove. U tome je bilo nešto romantično, sablažnjivo i okrutno. Odgovaralo je valjda stanovitoj ideji o idealnom susretu muškarca i žene. Takve stvari gledao samu filmovima. Podigavši gotovinu, izvadio sam posjetnicu onog policajca i nazvao ga s govornice u blizini restorana. Rekao sam da imam novac i da želim otkupiti Marinu. Zvučao je šokirano. - Jeste li ludi čovječe? - vikao je u slušalicu. - Mije tražimo, a ne prodajemo. Da niste ludi, sigurno bih vas prijavio. Nemojte mi se više javljati na posao s takvim idejama! Kad sam se vratio i to rekao Marini, napravila je facu kao da vidi duh svoga oca kako jebe petogodišnju djevojčicu. -Ti si luđak- vikalaje-prokleti, jebeni smrdljivi luđak! Tek sad smo najebali! Mora daje nešto u mom licu napravilo upitnik, jer je nastavila: Znaš li da se telefoni prisluškuju? - vikalaje. - Ovdje je policija najkorumpiraniji stalež. Tek sada ne možemo pobjeći. Zaboravljaš daje ovo otok, a policija nadzire i cestu i željeznicu i brodove. - Bit će sve O.K. - ponavljao sam, ali te riječi nisu donosile utjehu.
Tek za desetak minuta, kad se malo smirila, rekla je s nekom tragičnom rezignacijom u glasu: Do sada su nas vjerojatno već locirali. Za kratko vrijeme, rekla je opet: Vidiš li onog tamo? Imao sam prilike vidjeti mladog muškarca kako se s fotoaparatom obješenim o vrat i kartom u ruci probija na trg. Henriette je skinula periku i sunčane naočale kao netko tko se konačno predaje. - Meni izgleda kao turist - rekao sam. - Ne seri! - rekla j e. - Slušaj me dobro! Daj mi novac pa ću se pokušati dogovoriti s Mariom. - Idem ja rekao sam - tebe će unakaziti. - Slušaj me - rekla je - ionako će me ubiti ako hoće. Ovako se možda još dogovorim sa starim živoderom. Zamotuljak s novcem spustio sam u džep njene jakne. - Čekaj u hotelu! - rekla je. - Ako me nema do šest, možeš zvati karabinjere, ali meni to više neće ništa značiti. Okrenula mije leđa i pošla čvrstim korakom. Možda malo previše čvrstim, kao pijanci kad se trude hodati sigurno. U jednom trenutku se okrenula i vidio sam oči. Ako se ne varam bile su vlažne i mutne. - Baš si sladak! dobacila je i otišla. 13. Forma amorfa U vaporeto sam se ukrcao na Trgu svetog Marka, ispred zloglasne tamnice II piombi. Nitko me nije pratio. Bio sam zbunjen i nekako ustreptao kad se trg pružio preda mnom kao golemi Benettonov plakat koji se širi i na kojem su Japanci istisnuli golubove. Čitavo vrijeme mislio sam o Henriette koja se zove Marina, o opekotinama na njenim rukama, o svodniku koji sastavlja Pinocchija i zagonetnom muškom parfemu Došavši u sobu koja je još mirisala na Henriette, ali onu od jučer, stropoštao sam se u pletenu stolicu na terasi bacivši galiotski tekst pored sebe. U ovom iščekivanju nisam ga bio kadar čitati. S terase mogao sam vidjeti jugozapadnu stranu Venecije kojom je dominirala kupola crkve Santa Maria della Salute i niz palača s njene južne strane. U statičnost slike ulazili bi ponekad brodovi koji su za sobom ostavljali trag bjeličaste pjene, dostojanstvene gondole kao crni paukovi i ptice. To je bilo sve što se pokretalo u ovom značajnom popodnevu. Henriette se mogla pojaviti u različitim oblicima i nisam znao koji da očekujem pa sam ih očekivao sve podjednako: veselo kucanje na vratima, zvonjavu telefona kojim iz grada javlja daje sve u redu, njen sićušni lik koji se iskrcava iz vaporeta na gatu nedaleko od hotela, namirisano pismo što ga na srebrnom pladnju donosi pristavi poslužitelj, melodija veselog fićuka pod prozorom... Međutim, paradoks čekanja očituje se u tome da vrijeme prolazi sporo, a na kraju prođe brzo... Tako je, ubrzo, došlo i šest, kadje sunce bilo još visoko, a kazaljke na satu ispružene, kao čovjek na odru. To me užasnulo. Skočio sam do telefona i nazvao recepciju. Recepcionar j e rekao da za mene nema poruka. Ušao sam u kupaonicu, bez razloga oprao ruke i ponovo nazvao. Čovjek mi je opet strpljivo rekao da nema poruka. Odlučio sam sada Henrietti i sudbini dati više vremena. Zato sam opet sjeo na terasu da bih gledao sliku koja se polako mijenjala. Kako je sunce bilo niže, voda je izgledala tamnija. Nisam više gledao na sat. Pratio sam jedan vaporeto koji se upravo otisnuo prema Veneciji. Znao sam da mu treba oko deset minuta prije nego što će zaokrenuti u kanal prema Trgu svetog Marka. Nakon toga opet sam nazvao. Glas recepcionara je ovoga puta bio nervozniji. Ta se nervoza očitovala u tonu i naglasku, ali ne u riječima. Riječi sujoš uvijek bile ljubazne. - Moram s vama razgovarati - rekao sam. - Imam ozbiljan problem.
- Sačekajte trenutak - rekao je - doći ću gore. U međuvremenu opet sam izašao na terasu. Jedan vaporeto iz pravca Venecije bio je pred pristaništem na Lidu. Očekivao sam da će se, kad ljudi krenu preko pristanišnog mostića nekim čudom pojaviti i Henriette. Ili netko sličan njoj kao njena uvjerljiva najava. Jer, do sada je uvijek bilo tako: kad god sam nekoga čekao, uvijek bi se prvo pojavio netko sličan, poput najave ili glasnika da onaj koga čekam sigurno dolazi. I tada sam začuo kucanje. Bio je recepcionar. Tih, dostojanstven i ljubazan, gibao se kao daje u prisutnosti osobe kojoj je netko umro. Zagledao mi se duboko u oči, s razumijevanjem. - Je li vam puno uzela? - rekao je napokon. Ne sjećam se jesu li magareće uši i dugi nos narasli Pinocchiju odjednom, ili su rasli polagano, poput tumora. Ja sam, naprotiv, imao osjećaj da meni rastu odjednom. Bilo je šest sati i petnaest minuta, 20. rujna 1996. Nešto u sobi podsjećalo je na atmosferu laboratorija za pokuse na ljudima u Buchenwaldu. Ispričao sam susretljivom recepcionaru svoju pustolovinu s Henriettom, njena maskiranja, posjet tajanstvenog čovjeka u mornarskom blejzeru. - Mislim da kod nas nema takve mafije - rekao je mala vam je pokupila novac. - Ima po tijelu opekotine od cigara! - Narkomanka - zaključio je. - Nafiksaju se i pale čikovima da se ne vide ubodi. A onda izmišljaju priče. A za tipa koji me je posjetio rekao je da joj je to možda stvarno otac, ili svodnik, ili sudionik u prijevari, ili pak i jedno i drugo. - Naravno postoji još jedna mogućnost - rekao je da će stvarno j ednoga dana isplivati u nekom kanalu... Ali to je vrlo mala mogućnost. Upozorio sam vas! - rekao je na Masku i ostavio..meda.se obračunam sam sa sobom. „. Opet sam izašao na terasu i mirno sjeo u stolicu od šiblja misleći na trenutak o slijepcu koji ju je ispleo. Zapravo, nije čudno stoje kraj ove avanture nedorečen, neuhvatljiv kao i amorfni obliku koji je tako nametljivo utkana riječ Amor. Bilo je vrijeme da se ponovo suočim s galijama. Veći dio teksta govorio je o galijama kao ratnim brodovima i osnovi mletačke mornarice. Tek u jednom odlomku pred kraj knjige, koji je očito prvotnom tekstu bio dodan naknadno, spominju se motivi galiotskih žigova. Tu se napominje daje amorfni oblik izradio maestro Dandolo pred Božić 1567. godine. Dokument koji sam držao u ruci zapravo je bio prijepis jednog odlomka iz dnevnika maestra Dandola, jednog od najpoznatijih izrađivača galiotskih žigova u Mletačkoj republici. Dandolo opisuje jutro kad je izradio motiv "la nuovola rossa". Maestro je bio već u godinama kad se oženio vrlo mladom i lijepom pučankom. Međutim, tu njegovu ženu zapazio jejedanpatricij, senator iz glasovite obitelji Amatti. Ubrzo mu je postala ljubavnica. Sastajali su se gotovo na očigled muža. U zoru maestro Dandolo je čučao na obali kanala ispred svoje kuće slušajući škripu kreveta u svojoj spavaćoj sobi. Sladostrasni krici njegove žene miješali su se s neljudskim urlicima jednoga isluženog roba, bivšeg galiota, na čijim su leđima maestrovi pomoćnici užarenim željezom iskušavali nove verzije žiga. Prije nekoliko dana dobio je, naime, posredstvom senatora Amattija narudžbu mornarice za jedan novi žig. Nije imao nikakvih suvislih ideja, a leđa roba već su bila prekrivena različitimneupotrebljivim motivima. Razmišljajući o tome zagledao se u vodu. K njemu je odjednom, kao nekakav znak, signum doplovilo nešto obraslo zelenkastim algama. Gledajući svoje lice u zrcalu vode, zapitao se: "Tko sam ja? Tko smo mi? Stoje povijest?" Umjesto odgovora, kroz njegov odraz proplutao je tajanstveni oblik. Ubrzoje: u njemu prepoznao;ono što slovnici lagune poslije
obilnih ručkova ispuštaju u kanale. Nakon toga izradio je, kažu, žig s motivom ljudskog izmeta i tu su amorfnu gvalju stoljećima užarenim željezom utiskivali u ljudsko meso. Otok na Kupi Miloradu Paviću, od kojega sam preuzeo glavni motiv ove priče, sa zebnjom 1. Front je prošao preko rijeke, uz brijeg gdje su se nalazile vikendice u kojima smo stanovali, pa sve do vrha šume. Sada je bilo mirno i moglo se čuti kako negdje daleko tutnji teško topništvo. To je zvučalo kao da netko u akustičnom prostoru ubacuje krumpire u prazan sanduk. Na putu kuda je prošao front bilo je dosta leševa. Neprijatelj nije preuzimao svoje mrtve, a nije bilo vremena da ih zakopavamo pa su ih naši sanitarci odvlačili u ruševnu zgradu koja je nekada bila pošta. Tu su po njima bacali vapno. Većinom su bili bosi jer smo im uzimali čizme. U tim su čizmama vodootpornim flomasterima pisali svoja imena ili crtali križ sa četiri S. Na unutrašnjoj strani visokih sarica mojih čizama pisalo je. ŽIKA, KRALJEVO 1991. Nije bilo nikakvih drugih simbola ili poruka. Nisu mi bile drage te čizme, ali sam ih morao uzeti jer sam u rat došao usred ljeta, u tenisicama, a sada je zima već bila na pragu. Stvar je bila u tome što su oni znali da im uzimamo čizme kad poginu. Neki tip je na svoje napisao sljedeću poruku: USTAŠO! DABOGDA TI ODSEKLI NOGU AKO OBUJEŠ OVE ČIZME. Poruke su bile neugodne, ali zima je bila još neugodnija. Bio sam sretan što na mojim saricama nema nikakve poruke.
2. Lea sam upoznao potkraj kolovoza kad je njegova postrojba došla da nam pomogne. Bio je strastveni ribolovac. Držao se teorije da štuke i somovi najbolje grizu na mrtve četnike. Prije nego stoje došao ovamo čuvali su front na jednoj drugoj rijeci. Tamo je to naučio. Donio je sa sobom dvjesto metara flaksa, plovke, olova i udice, a štapove smo morali usjeci u šumi. Bio je početak studenog, oko Dana mrtvih, vrijeme vjetrovito, a zalasci sunca najcrveniji u ovoj godini. Kad smo izbjegavajući minska polja došli do rijeke, Leo je rekao: Idem u poštu po mamce, ti ostani ovdje. Ako bude što sumnjivo, pucaj. Tako ćemo znati. Ostao sam buljeći u zelenkastu vodu po kojoj su plutali suhi listovi, granje i svakakve druge stvari. Kukaca i vidljivih znakova života nije bilo. Mislio sam o onima prijeko. Na mjestu gdje sam sjedio, između mene i druge obale, gdj se nalazio neprijatelj, bila je mala ada obrasla grmljem i vrbama, tako da nisam mogao vidjeti drugu stranu. Razmišlja sam o tome kako su nas u školi učili daje Kupa granica Balkana. Nikakve otoke nisu spominjali. Za ovako mirnih večeri, međutim, kad su se vojske odmarale, izgledalo je kao da nas rat ne dodiruje. U neko doba pojavio se Leo s mamcima. Iz prljave najlonske vrećice na kojoj je bio nacrtan brkati frajer u safari odij elu kako pali Camel cigaretu, izvadio j e nekoliko komada mesa i pažljivo ih odložio na daščicu. Povraća mi se - rekao sam. - Ako misliš da oni s druge strane ne pecaju na nas, varaš se. Što misliš, zašto nam ne žele vratiti naše mrtve. - Baš zato mi se povraća - rekao sam. Ozbiljno sam to mislio. Nešto u mom želucu napinj alo se da izađe van. Nešto što nije bilo dio mene. Kao u hororima. Za to vrijeme Leo je nožem rezao meso na male komade i naticao ih na udicu. Nekoliko komadića bacio je u vodu da privuče ribe. Kad je konačno nataknuo mamce, zabacili smo udice. Oblaci na zapadnom dijelu neba bili su ružičasti, ali ništa od tog svjetla zalaza nije dopiralo do nas. Sjedili smo u tišini, u polumraku. Tako smo se osjećali sigurnijima. - Ovo sam naučio od nekog tipa iz Legije rekao je. Pecali smo na Krki i ponestalo nam je mamaca. Onda je tip iz legije rekao da ovdje ima "ješki kolko voliš", upravo se tako izrazio. Bio je porijeklom Dalmatinac. Odnekud je donio či tavu ljudsku ruku. Ne znam otkud mu ruka. - Ovo me podsjeća na viceve o zlatnoj ribici - rekao sam. - Sjedimo i pecamo, a negdje u mutnim vodama riba koja ispunjava želje. - Psssssssssssssssst! - prošaptao je. Nešto nije bilo u redu. Ušutjeli smo. S druge strane, na otoku, čulo se kao da netko baca kamenje u vodu. Dohvatili smo puške i čekali. Vrijeme je sporo prolazilo, a nismo mogli nikoga vidjeti zbog mraka i grmlja. Dugo smo tako čekali, kad se zvuk ponovio. Sada nekoliko puta za redom. Leo se umirio i spustio kalašnjikov na zemlju do sebe. - To se riba baca u sumrak - rekao je. Zar u studenom? - upitao sam s nevjericom. Klimnuo je potvrdno glavom, ali me nije uvjerio. To je jednostavno bio dobar način da se prestanemo bojati. - Zamisli ovakav početak - rekao je. - Pecaju Rus, Amerikanac i Dalmatinac na mrtvog četnika. Kad odjednom, uhvate zlatnu ribicu. Što će ribica prvo reći? - Mislim da bi bilo dobro da se pokupimo odavde rekao sam. - Trtariš bez veze - rekao je Leo. - Nema tamo ništa. Vidio sam neku sjenu na otoku - kazao sam. Bio „ sam smrtno ozbilian. .
I tada je zagrizlo. Potpuno neočekivano. Bilo je to nešto veliko. Leov štap savio se gotovo do granice pucanja. Stvar je zahtijevala hitnu akciju. Prihvatio sam štap držeći ga jednom rukom u sredini, da se osiguram od pucanja, a Leo je prihvatio flaks, prerezao ga, odvojio od štapa i opet privezao na kalem gdje je bilo namotano oko dvjesto metara najlonskog konca. To smo učinili zato što nismo imah rolu, a veličina ribe zahtijevala je da popuštamo kako ne bi došlo do pucanja. Bili smo spremni na dugu i bespoštednu borbu, kao i onaj starac s ribom sabljarkom. Sada je Leo u potpunosti vladao ribom. Odbacio sam štap i tapkao oko njega ne znajući kako da mu pomognem. Omotao je flaks oko lijeve šake i mogao sam vidjeti kako se urezao u meso tvoreći tanke, oble kobasičice, dokje desnom rukom odgovarao na trzaje ribe. Borba je trajala sve dok nije pala noć. Bilo je teško natezati se s ribom po mraku. Na trenutke bi se umirila i baš bismo pomislili daje gotova, kad bi se opet javila divljim neartikuliranim trzajima. Kad smojekonačno izvukli, shvatili smo daje to puno veća riba nego što smo se nadali uhvatiti. - Ovo je kao kod Hemingwayja - rekao je Leo. Mislim na ribu. - Čitao sam otkačenu priču o Hemingwayju rekao sam. - Stari papa Hemingway poslije smrti dospijeva pred sud životinja. To su životinje iz njegovih priča. Sve su ih ulovili njegovi lovci ili ribari. Sudom predsjedavaju sabljarka što ju je ulovio onaj starac i lav kojeg je načeo nesretni Francis Macomber. -1 nama će na sudnjem danu suditi ovaj som - rekao je Leo. Bio je to golem som. Imao je više od deset kila. Omotali smo mu glavu najlonskom vrećicom, a repom je još laprdao po travi. Mogli smo čuti to mljackanje što gaje proizvodilo sluzavoi tijelo udodiru s tlom. Umirao je polagano. Leo je baš čistio krljušt kad se na otoku pojavila vatra. - Rekao sam ti da tamo ima nekoga - kazao sam. Nije mi bilo svejedno. Na otoku su mogli biti samo ONI. - Nije mi jasno zašto pale vatru? - šapnuo je Leo. Oprezno je odložio ribu na sigurnu udaljenost od vode. Doh vatili smo kalašnjikove i legli u travu. - Zar im nij e j asno da ih možemo vidj eti - rekao sam. - Naši bi mogli početi s paljbom. - Naši ih ne vide - kazao je Leo. - S uzvisine se ne vidi ovaj donji rub otoka. Skriva ga obala rijeke koja je viša. Naši na položajima nemaju pojma što se ovdje događa. - Misliš da su nas mogli čuti kako se borimo s ribom? - Sigurno su nas čuli - rekao je Leo. Riba je još uvijek u smrtnom hropcu pljuskala po travi. Pomislio sam da su zapalili vatru kako bi zaokupili našu pažnju, da bi nam se lakše prišuljali. U tom slučaju morali su prijeći rijeku, a zvukove vesala nismo čuli. Ih jesmo? A onda smo shvatili da se netko šulja iza naših leđa. 3. Bio sam spreman. Pušku sam držao ispod sebe, kao dijete koje od nečega štitim svojim tijelom, gotov da se u svakom trenutku prevrnem i raspalim po onome tko se poj avi iznad mene. Prolazile su minute, a zlokobna tišina kao da se protezala unedogled. Tek nakon neodređenog vremena čuli smo kako nas netko doziva po imenu. -Psssssst! Leo, jeste li što uhvatili? Leo se okrenuo i počeo psovati: Jebo te pas idiote, skoro si poginuo! Prepoznali smo glas momka koji je s nama spavao u nnHmmn iprln<=> \/iVpnr)irf> mprtn haraama Prisan nam ie Dr-
žao je crnu najlonsku vrećicu u jednoj ruci, a ingram s prigušivačem u drugoj. U vrećici j e bila tabla špeka. - Samo idite za mnom - rekao je. - Kamo? - pitao sam. - Tamo gdj e sigurno niste bili! Oprezno se niz strmu obalu spustio do same rijeke te iz grmlja izvukao maleni plastični čamac. S njegova dna izvadio je vesla. Gledao sam u odsjaj vatre s otoka koji je lelujao na mirnoj površini vode. - Kamo idemo - rekao sam - ti si lud! - Imaj povjerenja - kazao je. Nadao sam se da misli ozbiljno. Ukrcali smo se i krenuli. Leo je nosio golemu ribu u jednoj, a pušku u drugoj ruci. Trebalo nam je samo nekoliko minuta da stignemo do obale otočića. Mogli smo vidjeti sjene ljudi oko vatre. U jednom trenutku čuo sam repetiranje puške: Ko ide? Čovjek je stajao u mraku i nismo ga mogli vidjeti kao one koji su prolazili pokraj vatre. - Ja sam Stojane - viknuo je momak koji nas je vozio. Nešto u mom želucu opet je tražilo da izađe van. Čuli smo kako Stojan dojavljuje onima kod vatre tako da se može čuti i u čamcu: Ide ustaša, vadi briju! - Momci, ima ih još sa mnom- rekao je naš vodič. Te su riječi izazvale paniku. Vidjeli smo da su tipovi kod vatre dograbili svoje puške. - Ne brinite, provj ereni su - govorio j e naš vodič bez straha. Neka ostave oružj e u čamcu - rekao j e glas koj i j e pripadao Stojanu. - Ja ću da ih osvetlim baterijom kad izađu. Ako neko bude imao pušku, najebali ste. - Sve je O.K. rekao je naš vodič, a onda se obratio nama. - Dečki, ostavite puške ovdje. Bit će sve uredu. To SJJ ljudi iz ovoga kraja. Neki od njih imaju vikendice na našoj strani. Dolaze ovamo da bi mogli gledati jesu li još čitave. 4. Prvo što sam pomislio stupivši na tlo otoka bilo je: "Evo, sad sam i ja na drugoj strani." Bila su trojica. Svi su imali više od četrdeset godina, bili su neobrijani, a uniforma je visjela na njima kao daje skrojena od starih deka. Poznavao sam tu monduru: bila je to stara radna uniforma bivše vojske. Jedan od njih, zvali su ga Petar, nije nosio cipele. Imao je debele bijele vunene čarape koje su na stopalima bile prljave od zemlje. Gledao sam kako mu se za tabane lijepi vlažno lišće. - Zašto je bos? - upitao sam Stojana tek da nešto kažem. - Žuljaju ga čizme - rekao je Stojan. - Ima li netko od vas prevelike čizme? Šutjeli smo. Nikome nije padalo na pamet da skida čizme. Petar je za to vrijeme preuzeo našeg soma. Izrezao ga je na komade, stavio u lonac koji je bio vezan lancem i na sve nalio vodu. Unutra je bilo još ribe. Lonac je objesio na jednu granu, tako daje visio točno iznad vatre. Bilo je očito daje stvar dobro uhodana. - Na, potegni! - rekao mi j e treći čovj ek koj emu ni sam znao ime, pružajući mi bocu rakije. Progutao sam veliki gutljaj. Piće mi je u ovakvom trenutku dobro došlo. - Čorba će za po sata - rekao je Petar. Za to vrijeme ispraznili smo bocu rakije. Primijetio sam da su ova trojica već bili pripiti kad smo mi došli. Stvar se sada pogoršala. - Ne razumem kako ste ovako kasno ulovili takvu ri bu. To je veoma dobra riba i ne da se tako lako uloviti pred zimu.
- Zato što smo majstori - rekao je Leo. Čovjek kojemu nismo znali ime bio je prilično pijan. Netremice je buljio u Lea i šutio. Nije mi bio simpatičan taj pogled. - Ne sviđa mi se ovaj ustaša - konačno je rekao gla som koji je sličio na krkljanje. -Ne seri, Milanerekao je Stojan. - Znam ja njih - govorio je Milan. - Reci mu da poka že čizme iznutra! Da sam znao kakav si šupak, ne bismo te večeras poveli - rekao j e Stoj an. - Znam ja njih - mrmljao je Milan sebi u bradu, ali se smirio. Kad je Petar dogotovio riblju juhu po kojoj su plivali komadići špeka, momci su nam dali porcije. Nisam imao žlicu, pa sam se koristio rukama i komadićem kruha da pokupim saft. Bio sam već dovoljno pijan, da mi riba bude ukusna. Intenzivno sam pokušavao zaboraviti na stoje ulovljena. Saft je bio dobar, samo malo preljut za moj ukus. Primijetili smo da naš vodič pogledava na sat. Imao je odličan ronilački rolex. Vidio sam kako Milan bulji u njegov rolex. To mi se nije sviđalo. - Moramo se vratiti - rekao j e lađar. - Ako naši primijete da nas nema, bit će frke. Dok smo se spremali, pijani Milan učinio je sklop pokreta koji bi mu omogućili da ustane. Međutim, zemljina teža je pobijedila i on se stropoštao na zemljanu obalu. Primijetili smo da mu je nešto ispalo iz džepa. Leo se neprimjetno sagnuo i pokupio tu stvar. Oprostili smo se i sjeli u čamac. 5. Kad smo krenuli natrag, odnekud se pojavio mjesec. Bilo je svijetlo i površina rijeke srebrnasto se ljeskala. Ostavljali smo otok za leđima i približavali se tamnoj obali i minskim poljima koja smo još morali proći do naših položaja. - Ovo su dobri momci rekao je naš vodič veslajući. -Nisukrivi što su s druge strane. - Ne bih rekao -javio se Leo. Držao je u ruci neki predmet. - Ovo je ispalo onom pijanom idiotu. Pogledajte! Znate li čemu služi! To je izgledalo kao otvarač za konzerve. Samo, malo čudan. Imalo je crvenu dršku od oblog drva, šiljak na vrhu, a pokraj šiljka malu metalnu žličicu oštrih rubova. Ovo je alat za vađenje očiju - rekao je. - To sam već vidio dolje u Dalmaciji kod njihovih mrtvih specijalaca. Ovim šiljkom ubodu u zjenicu, a žličicom poduhvate očnu jabučicu pa izvuku čitavo oko kao kuhanu školjku. Izvježban čovj ek može ovim alatom izvaditi više od sto pari očiju za sat. Umukli smo. Tu se više nije imalo što reći. I tako smo, šuteći, stigli do naše obale. Međutim, već poslije nekoliko dana sve je bilo lakše. Učo, naš zapovjednik, inače profesor matematike, sjedeći na sanduku municije u priručnoj kantini, uzimao bi alat u ruku i govorio: Ako jedan frajer može ovim iskopati sto očiju za sat, koliko će očiju izvaditi tri frajera ako kopaju dvanaest sati na dan, čitavog tjedna, a pri tome se po jedan sat odmaraju za doručak, ručak i večeru? Uz takva pitanja prošla je zima i drveće je ozelenjelo. Ali mi to dugo nismo mogli vidj eti.
Ralje l.Veliki bijeli Mali leš nije ni truplo djeteta, ni tijelo patuljka, nego ime kolača. Slastice koju smo često jeli onoga davnog ljeta kad smo završili prvi razred gimnazije i kad je u otočkom kinu premijerno prikazan Spielbergov horor o bijelom morskom psu. A taj leš, taj kolač, ustvari je bio keks čiji je oblik, uz malo mašte, nalikovao na dijete bez ruku i nogu. Unutra su bili prženi mali lješnjaci. Te noći mjesečina je pretvorila pučinu u namreškano srebro. Na platnu se lijepo vidjelo kako djevojka i mladić preko pjeskovite obale trče prema moru i odbacuju odjeću. Djevojka je već gola, duge svijetle kose koja vijori u trku i rasipa se u morskoj pjeni kao da se iz nje rađa, a ne da u nju ponire. Negdje daleko, u pozadini, čuje se usna harmonika. Ona elegantnim zamasima plovi prema pučini, a mladić je još u plićaku i, mrtav pijan, pokušava se razodjenuli. Djevojčino plivanje više nalikuje na let u srebrnastoj izmaglici nego na pijano noćno kupanje. Tada se u vodi pokreće nešto veliko. Počinje i dramatična muzika. Čini se da to veliko iz dubine vreba djevojčine slobodne udove u igri s pjenom, a muzika postaje sve glasnija. Odjednom vrisak! Užas na platnu dostiže vrhunac jer to iz dubine vuče djevojku velikom brzinom. U tom presudnom času iz prvog reda prolomi se glasno hrskanje. To Muki, mjesni tupavac i barkariol žvače male leševe. Ljudi viču debilu da prestane jer daje scena napeta. Svi mi, skoro cijeli gradić, sada smo jedno. Zajedništvo skovano u strahu traje, međutim, još dugo poslije predstave. Nakon odjavne špice vidimo grupice ljudi kako se spuštaju pre-_ ma gradu u tišini, ili uz diskretne komentare na uho, kao da idu sa sprovoda. A onda Tomo kaže: Tako bi nas Arna mogla sve požderat, samo da otvori ćube! I svi su se nasmijali. Arnaje bila ružna djevojka zavodljiva tijela. Na njenu licu usta su zauzimala dobra polovicu. Kad biste je htjeli nacrtati, nikakva pravila simetrije tu ne bi pomagala. Njen portret bio je već gotova karikatura. Među otočkim tinejdžerima ustalila se igra koju su zvali "crtanje Arne". Crtanje Arne, svodilo se, zapravo, na crtanje usta. Ta su usta ponekad bila sočna i mesnata, poput dva smotana goveđa šnicla, ponekad razjapljena i zubata, a ponekad s isplaženimjezikom, kao simbol Rolling Stonesa. Silazili smo u grupi niz skaline, cijelo naše ljetno društvo s otoka: Tomo, Franka, Muki, Renata, Maskarin, Toni, Arna, Mungos i ja. Prešli smo preko glavne ulice i tek sam kod restorana Sunčani sat primijetio da Arna plače. Pognula je glavu i suze su tekle u tišini. Nisam znao plače li za onim pojedenim ljudima iz filma, ili nad sobom, kao daje te večeri sama u sebi nešto pojela. Debilni Muki je u međuvremenu iz konobe od svoga starog drpio demižonu paškog crnjaka i lagviću slanih srdela pa smo se uputili na pješčanu plažicu nasuprot maloga školja koji je bio udaljen oko četvrtinu milje i kamo smo za lijepih noći često plivali. Ponijeli smo i gitare. - Trebalo bi kupit kruha da se može mezit slana riba -rekao je Toni. On se volio brinuti o tome da stvari dobro funkcioniraju. Maskarin i ja krenuli smo prema pekari i nešto iza cijele grupe mogli smo vidjeti kako je Renata zagrlila uplakanu Arnu i u tom je zagrljaju bilo žaljenja i nadmoći, kao u mnogim prijateljskim zagrljajima. U pekarnici kod Sharifa bilo je, međutim, bučno i toplo. Nonice su uz ćakule kupovale kruh za večera turistima, a kako bi se koja probila do tezge i malog znojnog Albanca, viknulabi da nadglasa ostal^^e:Ala,jed^n veliki bijeli!
I to se ponavljalo: Veliki bijeli! Veliki bijeli! Veliki bijeli! - Ovo je karma - procijedio je Maskarin ozbiljnim glasom- ako se dovoljno ponavlja, sigurno dolazi. - Šta, koj i kurac dolazi? - Kako šta? - rekao je, izgledalo je da se čudi - pa veliki bijeli. Psina! - Mona, popizdio si, babe samo naručiju kruh. -Nema veze -rekao je ozbiljnim glasom - večeras ne bi trebalo ić na plivanje. - Ne bih se sad kupala ni za sto miliona dolara - rekla 2. Scirocco Kad smo Maskarin i ja, noseći u rukama velike bijele kruhove, stigli do plažice, ostali su već posjedali u krug i zapalili vatru kao što su činili svake večeri. Mogli smo lijepo vidjeti njihova lica obasj ana titravim narančastim plamenom. Bila su to lica kao iz stripova Huga Pratta, jasno podijeljena na svijetle i tamne dijelove. A onda sam primijetio da nema Arne. - Što je bilo od Arne? - rekao sam. - Raspekmezila se i otišla ća - rekla je Franka. Ona nije voljela Arnu i smatrala ju je čudnom. U međuvremenu mjesečinom obasjana morska površina opasno se uznemirila, vatra snažnije zatitrala, a Toni je rekao: Jugo jača, moga bi neverin! Dio jednog oblaka djelomično je zastrirao mjesec. - Ovo je kao u hororima - rekla je Franka. - Mogli bi sad pojest srdele, daumremo siti. - Jebeš to rekao je Tomo. - Homo se ća kupat, a poslije ćemo žderat. Vidio sam kako je već nekoliko puta dobro nagnuo demižon, kao da se u toj boci nalazi duh koji će mu pomoći da pobijedi nešto u sebi. I to nešto veliko što gaje gledalo iz je Renata. Vidjelo se da svi oklijevaju, nikome se nije ulazilo u vodu. Tomo, već pomalo pripit, gledao je u nas kao da ne vjeruje. - Jebote - rekao je, kao što bi netko rekao: "Isuse". To je zbog filma. Svima radi šupak radi onoga pasa, a tu se inače kupate svake noći. Vi ste hrpa idiota! -Nismo mi idioti -rekla je Renata kojaje uvijek prolazila s pet i kojoj će dijete kasnije umrijeti od leukemije - ali ti si svinja. Kako si mogao onako otjerati Arnu? - Samaje išla ća... A vi ste šupci! Mogli smo vidjeti njegov trup kako se skida u onoj narančastoj svjetlosti, dok mu je udove zastirala tama. - Nije pametno da se sada ideš kupat - govorio je Maskarin. - Previše negativnih vibracija. - Jebale te negativne vibracije! - kazao sam. Htio sam vidjeti Tomu kako ulazi u vodu. I to, želio sam ga gledati s obale. - Nije svako zlo za zlo - pojasnio sam. - Karma je ove noći loša. - Maskarin je bio uporan. Vjetar je u međuvremenu ojačao i o plažicu su počeli udarati valovi, kao kad dolazi jako jugo. - A znate li priču o psu i nozi? - rekao sam. Odjednom su svi zašutjeli. Tomo je stajao iznad nas već gol, kao grčki polubog. - To se dogodilo na jugu Australije rekao sam. Frajer je bio učitelj srfanja ili tako nešto. Nalazio se već blizu obale kadje na njega navalio veliki bijeli. Pasje prvo prepo lovio dasku, a onda napravio krug i odgrizao mu nogu. Nije je pojeo, samo ju je odgrizao. Kažu da velikom bijelom ne odgovara ljudsko meso. Pasje samo zagrizao i onda pustio. Spasili su ga ljudi s obale. I njega i nogu. Kad su došla bol nička kola, ponijeli su nogu sa sobom, za svaki slučaj, da mu je u bolnici prišiju. Kost je bila prerezana kao pilom. Uglav nom, uspjeli su frajeru spasiti život, podvezali mu arterije da
ne iskrvari, ali mu nogu nisu prisili. Kad se probudio iz narkoze, uhvatila ga depresija. Trokut u leđima, mišićav, nabildan, a jedna noga amputirana. Sad više neće moć održavat ravnotežu na dasci. Nema srfanja, nema sisatih učenica, samo šepave šetnje uz obalu. O tome je vjerojatno mislio kad se bacio s bolničkog prozora. - Jadnik! - rekla je Renata. Ubio se. Ona se već uživjela u priču. Prema preplanulim srferima osjećala je nak lonost. Ne - rekao sam - prekasno je shvatio daje soba u prizemlju. Malo se natukao, pa su ga ponovo vratili u krevet. I tada je došao doktor. Držao je u rukama snimke njegove noge. Ne tugujte - rekao mu j e - ovo su snimke vaše noge. -1 šta sad - procijedio je srfer kroz zube - da ih uok virim i stavim na zid. - Pas vam je spasio život! Srfer gaje pogledao kao da vidi svoju majku s psećim kurcem u ustima. - Upravo tako. - pokazao mu je snimku. Okrenuo ju je prema svjetlu kao što se radi s rendgenskim slikama. vidite mrlju u predjelu potkoljenice? To je karcinom. Provje rili smo biopsijom. Srećom u početnoj je fazi i sada više neće metastazirati. Čudno je to reći, ali odgrizao vam ju je baš na vrijeme. Za nekoliko mjeseci rak bi se vjerojatno proširio na gornje dijelove tijela i tada vam ne bi bilo spasa. - A taj doktor, to je sigurno bio anđeo - rekao je Tomo. - Gledao sam nešto slično u filmu.. - Morski pas u bijeloj kuti - rekao je Maskarin. To znači dobru karmu. Ionako bi jadniku odsjekli nogu - rekla je Renata sažaljivo. - Mislim da su morski pas i doktor ista osoba - pojas nio ie Maskarin. A onda se u raspravu uključio Toni. Djelovao je prilično razumno. - Svi ste vi blesavi govorio je. - Zar ne vidite da mu je doktor lagao. Da mu spasi život i pruži nadu. Znači, ipak je bio anđeo - rekao je Tomo. -Moždaje stvarno imao rak-reklaje Renata. - Svi jet je čudan. - Ima li teorije da večeras itko od vas uđe u more? govorio je Tomo iz one visine. Šutjeli smo. - Evo šupaka ko skakavaca - nastavio je. - Idem pli vat do školj a... - Ne možeš - upozorio je Toni - ide južina i struja je jaka. - Ne mogu moj kurac! - Kako ćemo znati da si bio tamo? - rekao sam. Htio sam ga pošto- poto vidjeti daleko u moru. Donijet ću vam jednu pidoću. Bili smo na pješčanoj plaži i najbliže nakupine dagnji nalazile su se sa zapadne strane otočića koja je okrenuta pucini. -Nije pametno -rekao je Toni. - Puno si popio. Ali Tomo je već krenuo i uskoro smo mogli vidjeti još samo tamnu mrljicu njegove glave na srebrnkastoj površini nemirnog mora, kao malu sjenu na golemoj rendgenskoj snimci. 3. Strah Vjetar je i dalje jačao, a u daljini, na mjesečinom obasjanoj površini mora pojavile su se kliješte od pjene. S vjetrom izdaleka su putovali i zvukovi. Javljali se iznenada, pa iščezavali: ženski smijeh, lupanje nepričvršćene škure, povici barbi koji su vezali barke, lavež pasa.
- Kamo sreće - rekao je Mungos - da i morski psi laju. -1 da nose brnjice - dopunio sam. Nikome to nije bilo smiješno. Renata i Franka su bez riječi iz plastične kace vadile slane srdele i slagale ih na drvenu dasku. Dok smo jeli, Toni je pokušavao svirati pjesmu o žutoj podmornici, ali mu je vjetar odnosio zvukove. Ništa od veselosti te melodije nije dopiralo do nas. - Bojim se - rekla je Renata odjednom. - Ja sam ga upozorio - kazao je Maskarin. - Sada će se nažderati pjene. Večeras j e u društvu bilo začudno mirno. Dok je priroda divljala, mi smo se povlačili u sebe. Nedostajali su nam Tomo i Ama. Trebalo je nešto učiniti s tom tišinom među nama. Zato sam počeo. - Jeste li čuli daje šezdesetih godina u Opatiji modrulj napao Njemicu koja se sunčala na obali? Skočio je i povu kao ženu u dubinu. Nakon deset minuta, isplivali su samo ostaci njenih organa. - Prestani! rekla je Renata. - Vidiš da jedemo. Sve češće slušali smo vjetar i njegove zvuke, a sve manje sami sebe. Kao da se dijalog pretvarao u skup kakofoničnih monologa. Nešto od istinske strave izazvane elementima spuštalo se među nas. Tomu više nismo vidjeli, ali je Renata sve češće pogledavala na sat. Znao sam daje vrijeme u takvim situacijama subjektivno, kao kalendar Maja kojima ni mjeseci ni sati nisu bili jednako dugi. Usprkos tome, učinilo mi se da je Tomo već morao doplivati do otočića i krenuti natrag. Nikada do tamo nismo plivali duže od petnaestak minuta, a sada je prošlo nešto više od pola sata. S vremenom prestali smo razgovarati. Toni je još prebirao oo eitari. ali to sada više niie bila melodiia. neeo ooiedinačni akordi koji su se zabadali u vjetar i odlazili. Bili smo zabrinuti, ali se svatko sa svojom zabrinutošću obračunavao sam. Oblaci su plovili velikom brzinom i na mahove zastirali mjesec. U tim trenutcima zavladala bi tama. - Pogledajte! - vrisnuo je netko. Kod obale otočića primijetili smo nešto crno. I to nešto bilo je puno veće od čovječje glave. -Peraja! -rekao je Mungos. - Ne sliči na peraju - govorio je Toni - ali ne izgleda lijepo. - Ja sam ga upozorio -javio se Maskarin. I tada smo, kad se vjetar na trenutak stišao, začuli hrskav zvuk. Kao kad Frane slijepac za kišnih dana stane na puža. Ili kad nekome krčkaju kosti. -Muki, svinjo! - viknulaje Renata. Barkariol, čiji mozak nije bio kao naš, opet je žvakao male leševe. - Dodaj mi jednog mrtvaca - rekao sam. Ni ovoga puta nitko se nije nasmijao. Taj kolač moja je majka često pekla uoči važnih datuma. Uz njega se vezala jedna poučna priča što su je majke, obično prije puberteta, pričale ženskoj djeci. Govorila je o siromašnoj kćeri starog ribara, spretnoj, štedljivoj i lijepoj djevojci. Djevojka je zavoljela zgodnog mladića u kojeg su bile zaljubljene mnoge otočke žene. Pružila se, međutim, prilika i spavala je s njim. U svojoj djevojačkoj naivnosti mislila je da se radi o ljubavi. Kad je zatrudnila i to rekla mladiću, počeo ju je izbjegavati. I to je činio više od dva mjeseca. Jednoga popodneva otišla je u Lopar gdje su na velikoj pješčanoj plaži muškarci s otoka igrali nogomet. Bilo je bablje ljeto, kraj rujna. Iza navale turista ostali su, kao iza plime, jasni tragovi: ispuhani luft- madraci, kontejneri puni smeća, pepeo iz roštilja. Sjela je i čekala da završi utakmica.
Kad je sudac odsvirao kraj, došlo je vrijeme za suočenje. Njegovi suigrači u tišini su pokupili svoje stvari iplaža je nenadano opustjela. Prišla mu je opreznim, ali odlučnim korakom. - Što rade s leševima pobačene djece? - rekla je. Da li ih pokapaju? - Ne znam odgovorio je, gol do pojasa, brišući ma jicom znoj s preplanulog tijela. - Mislim da ih ne pokapaju, jer to nisu ljudi, nego ih spaljuju u bolničkom krematoriju za jedno s amputiranim udovima. - Da znaš da neću pobaciti - rekla j e. Prvo je počeo blago. Objasnio je da su premladi za obitelj, ta tek su maturirali. On je upisao studij brodogradnje na Rijeci. Rekao je da ima velike životne planove. Međutim, kako je ona uporno ostajala pri svom, živci su polako popuštali. Zatim je rekao da to ne može biti njegovo dijete jer je sterilan. Nije upalilo. Pokušao je drugačije. Tihim glasom priznao je da u njegovoj obitelji postoji poremećaj s kromosomima i da se često rađaju retardirana djeca. Kad ni to nije urodilo plodom, bio je već posve sluđen. Sva grubost izazvana strahom odjednom je provalila. Razgovarali su na plaži, pokraj hrpice pepela na kojemu su, kada je bio ugljen, neki sretniji ljudi i žene pekli ribe. U jednom trenutku, iznerviran njenom upornošću, izvadio je onu stvar i počeo mokriti u pepeo. - Evo ti tvog kopileta! rekao je. I otišao. Ona je, očajna, kleknula iznad onog pepela i počela plakati. Pomiješala je svoje suze s njegovom mokraćom i stala mij esiti mokar pepeo koj i se pod nj enim rukama pretvorio u gustu masu, nalik na tijesto. Od tog tijesta napravila je figuricu maloga dječaka. U kontejneru za smeće pokraj plaže pronašla je kutiju od cipela, stavila dječaka unutra i ponijela kući. Tamo je, luda od boli, našla male lešnjake, rogače, šećer, brašno, cimetni oraščić i još neke začine. Od toga je načinila tijesto, oblikovala ga u duguljaste kekse, nalik na piškote i stavila u pećnicu. Kad je kolač bio gotov, netko je pozvonio. Bio je to mladić koji se došao ispričati jer je bio grub. Je li ga pekla savijest ili se uplašio njenih mogućih postupaka, to se ne zna. Uglavnom, ponudila gaje tim keksima koji su izgledali kao djeca bez ruku i nogu. Uzeo je jedan, dobro ga pogledao i stavio u usta. Nakon kratkog vremena uzeo je i drugi, pa treći. Uskoro je ustanovio da ne može prestati, toliko su bili dobri. Te večeri prespavao je kod nje. Jutro ih je zateklo zagrljene, u bračnom krevetu njenih roditelja. Kad se za nešto više od sedam mjeseci rodilo dijete, već vrlo rano je ustanovljeno da boluje od astme. Dječak je umro u prvoj godini života, za jednog od stravičnih napadaja gušenja. Poslije sprovoda posjetili su kuću njenih roditelja. U jednom trenutku zastala je nad kutijom cipela u kojoj je i dalje ležala figurica od pepela, zagledavši se u sivi kartonski poklopac. - Isuse, zaboravila sam rupe za zrak- rekla je očajno, a budući dani već su tada bili pretvoreni u zrnca pepela. Od tog vremena ljudi kolač nazivaju mali leš. Vjetar je opet pojačao, a ono crno što smo vidjeli kod školja odjednom je promijenilo pravac. To nije obećavalo ništa dobro. -Nešto se dogodilo! -rekao Toni. -Prošlo je više od satvrimena. Renata je počela plakati. - Možda ne može natrag od valova? - rekao sam. Bilo mije krivo što sam navodio Tomu da krene na otok. Po ovome se još može plivati - rekao je Toni - ali se otrijeznio pa ga je vjerojatno trta. Morat ćemo po njega.
Renata nas je kroz suze preklinjala da ne idemo. Ni nama nije bilo svejedno. - Noćas je loša karma - upozoravao je Maskarin. Toni je, međutim, preuzeo vodstvo. - Ala skidajte se - rekao je. - Kad Muki poždere leševe, idemo ća na školj! 4. Crni anđeo Ušli smo u vodu goli, kao da se tek rađamo. Toni, Mungos, Muki i ja, nas četvorica, kao četiri evanđelista, i zaplivali prema otoku. Maskarin je ostao na obali, da nas ohrabruje. Držite se zajedno - vikao je u vjetar - psi ne napa daju grupu! More je bilo mlako, a zrak sve hladniji. Svako malo krij esta kakvog vala pljusnula bi mi u lice. Gledao sam u tamu ispod sebe a slike iz filma su se vraćale velikom brzinom. Uskoro sam u glavi mogao čuti i onu muziku koja počinje kad napada psina. Imao sam stravičan osjećaj da nešto iz dubine gleda naše udove kako palacaju blizu površine. - U ovakvim noćima napada Scirocco - rekao j e Mun gos. Bili smo već odmakli prilično od obale. - Je li to dolazi od engleskog shark? - pitao sam. Neš to u meni željelo je znati takve stvari. - To znači jugo, budalo - viknuo je Muki. On je bio najgluplji pa smo ga pustili da pliva prvi. Sviđalo mu se kad je nekome mogao reći: "Budalo". - Dolje u Dalmaciji zovu ga Angelo nero, crni anđeo govorio je Mungos. - Čuo sam od barbe, pomorca, da se pojavljuje kad puše jugo, zato se kod nas zove Scirocco. - Koji ti je to kurac? - pitao je Muki. Sada je bio među nama, više nij e srlj ao naprij ed. -Nešto kao duh morskih pasa - rekao je Mungos -njihova zajednička duša. Napada borodolomce koji se noću zateknu u moru. Izgleda kao tamna sjena, samo prođe kroz čovjeka i on osjeti žmarce po čitavome tijelu. I tada kao daje neman pojela dio njega. Iako ima sve ruke i noge, čovjek više nije isti. - Sereš! -rekao je Toni. -Ne vjerujem ni riječi. - Pričao mi barba da su jedne noći, kod obale Lošinja, dok su prevozili pijesak za lukobran, izvukli iz mora nekog čovjeka. Imao je sijedu kosu, iako nije bio star. Ubrzo su vidjeli daje lud. Ujutro, kad su ga iskrcali, saznali su daje turist kojemu se prevrnula jedrilica. Prije brodoloma bio je posve normalan. Nastavili smo plivati bez riječi. Slušao sam valove kako udaraju o šljunčanu plažicu otočića. Već kod same obale, oblak nošen vjetrom zastro je na trenutak mjesec i preko nas je polagano skliznula tama. Srebrnasti odsjaj vode pretvorio se u golemu mračnu mrlju, nalik crnoj rupi. Iako sam znao da je to oblak, obuzeo me užas. - Evo ga! - rekao je Mungos. I stvarno sam osjetio žmarce. Cijelo tijelo mi se naježilo kao da će iz mene odjednom propupati bodlje. Tako smo stupili na tlo otočića. Sva četvorica goli, šibani vjetrom i pognuti od hladnoće, kao da se sabijamo u središte svoga tijela. - Nema ga ovdje - viknuo je Mungos. - Možda s druge strane čupa dagnju? - To ne bi toliko trajalo -procijedio je Toni. Po glasu se vidjelo da gaje strah. Prvi put ove noći vidio sam ga istin ski uplašenog. Krenuli smo oprezno prema unutrašnjosti. Razvili smo se kao hajkači, svaki na udaljenosti od desetak metara i dozivali. Vjetar nam je, međutim, odnosio povike. Bilo je sve hladnije, a s vjetrom su letjele i suhe borove iglice bockajući
nas po tijelu. Negdje sa sredine otočića, gdje se nalazi svjetionik, moglo se vidjeti kako golemi valovi udaraju o rivu ispred gradske luke. - Ovo j e fortuna j uga - prozborio j e Toni. - Uskoro nećemo moć natrag! I tada smo vidjeli. Na kamenom platou s južne strane svjetionika, lica sablasno obasjanog mjesečinom, Arna je držala u ustima napeti Tomin ud. Klečala je ispod njega i na mahove proždirala njegovu stvar u cijelosti. - Ja bih se bojao da mi ga ne odgrize - rekao sam. Stajali smo iznad njih, nas četvorica svjedoka, kao da promatramo svet prizor: jugo jača, valovi udaraju o stijene optočene dagnjama kao crnim biserima, a mi smo, tko zna zašto, svjesni da se događa nešto važno i da će jedan život odsada krenuti drugačijim tokom. Tamni krug napuhanog traktorskog šlauha, kao vijenac od crnih tulipana, bio je nataknut na šiljasti kamen, da ga ne odnese vjetar. S ovimje doplivala-zaključio je Toni. Tomo nasje, međutim, diskretno pozvao rukom. Dok smo se te vjetrovite noći redali u njenim ustima, Arna je klečala ispod nas kao da moli. Mogli smo pretpostaviti da će je u vremenima koja dolaze prozvati Ralje, da će otočkim tinejdžerima godinama služiti za spolno sazrijevanje i da nitko od nas više nikada neće biti isti. Umrljani od sjemena, zemlje i borovih iglica zaplivali smo natrag, ususret danima sa zrncem pepela u središtu. Ali nikakva voda više nas nije mogla oprati. Blues za gospođu s crvenim mrljama 1. Hypohondar U čekaonici ambulante za AIDS, Infektivne klinike dr. Fran Mihaljević na Mirogojskoj cesti, gdje se obavljaju testovi na HTV, uvijek se među pacijentima nađe pokoja vrlo ružna žena. Ona za sve u tom predvorju pakla predstavlja misteriju, a način na koji se eventualno zarazila u sferi je nadnaravnog. - Ko bi ovo jeba? - pita čovjek što sjedi do mene pokazujući najednu od tih ružnjikavih sirotica, kao daja imam odgovor na to metafizičko pitanje. Niska, s debelim naočalama za dalekovidne i pogrbljena držanja, spada u kategoriju ženskih bića kojima se pretjerano velike grudi spajaju s izbočinom trbuha. To više nije ružnoća nego groteska. Kao da su se geni u njenu slučaju odlučili na eksperiment. Međutim, takva je i odjeća. Nezgrapnim kombinacijama podupire prirodnu ružnoću tijela: sivi šos od izgužvanog štofa, kričavobijele tenisice, a umjesto bluze gornji dio trenirke Puma. Nema sumnje, to nije samo ružnoća - slučaj, nego ružnoća - odluka. I sada vidim kako ta ružnoća - odluka nešto tumači naočitom poslovnom čovjeku do sebe. Ne čujem što govori jer govori tiho, prepričava valjda svoje seksualne pustolovine da bi lakše sama u njih povjerovala. Osim ružnih žena, u čekaonici se može naći nekoliko kategorija pacijenata. Prvo, tu su oni zabrinuti. Različite dobi, šetaju amo-tamo, sjednu na svoju stolicu trenutak i opet ih nešto pokreće da koracima mjere čekaonicu. Neki, zabrinutiji, prate uzorak mramornih ploča na podu. Primjećujem da preskaču crne kvadrate i staju samo na bijele, kao da igraju
školice. A odrasli ljudi. Drugo, tu su homoseksualci. Međusobno razgovaraju, razmjenjuju iskustva. Treće, tu su mršavi. To su intravenozni, obično, najmirniji. I, na kraju, tu su oni koji se odriču svojih imena. Uprava klinike omogućuje pacijentima da se za test prijave pod šifrom. I te šifre, nakratko, postaju njihova imena. Klinka kraj mene zove se Prošlo Ljeto, a njena prijateljica Lili Marlen. Čuo sam kad su prijavljivale. Prošlo Ljeto i Lili Marlen zabavljaju se komentirajući pacijente. Stalno se nekome cerekaju, pa i meni koji pravim velike korake da bih prekoračio crne ploče, kao da se krećem po minskom polju. To ih valjda nasmijava. Prošlo Ljeto gleda me direktno u oči, kao da kaže: "Bradica, kad ova mora prođe, bum ti pušila za dvajst marki!" Lili je obučena u crno. Intravenozna darkerica koja se u predvojru smrti osjeća kao u zahodu vrtića. Dakle, slobodno i spontano. - Ovo bi već jebo! - veli mi susjed fiksirajući Dark Lili. Odgovaram da mu to ne bih preporučio. Barem ne ov dje. Savjetujem da prati reakciju i ako mala izađe iz ordinaci je nasmijana, znači daje negativna. Tada je najčišća. Htjet će sigurno proslaviti kojim dopom i onda neka joj ponudi dva deset maraka za brzu rundu u parku iznad klinike. - Nisam lud - kaže mi ovaj - gore j e Mirogoj. Nikad to ne radim na groblju. Objašnjavam daje groblje odlično mjesto jer nema ljudi, relativan je mir, a i tamne mramorne ploče od sunca se toliko ugriju da su i u proljeće sasvim ugodne. Kaže da protiv onih stvari nema ništa, ali protiv groblja svašta. On, naime, radi u Alžiru, preko Industrogradnje, a Afrika je puna toga vraga. Misli side. Odjednom prilazi nam Prošlo Ljeto i traži vatre. Susjed iz Industrogradnje pripaljuje joj svojim zipićem. Objema se tresu ruke pa plamenu i cigareti treba nekoliko sekundi da se sretnu. - Ni ova nije loša - kaže tip kad je mala otišla vani popušiti cigaretu. - A zašta si ti ovdje? - pita me direktno. Po govoru čujem daje Bosanac, a njima se svašta oprašta. Građevniski radnik na svom prvom susretu sa sidom. Kako mu objasniti daje sida, za mene, prvenstveno psihička bolest? To će pot vrditi svaki ozbiljni hipohondar od Manile do Brazila. Stoga mu kažem da sam tu zbog jedne male narkomanke, Marine, koju sam neoprezno dirao u krivo vrijeme. Pri tome štošta nije jasno: u životu sam spavao s puno kurvi, zašto se sada bojim samo one koju sam volio? Odmah sam znao da nisi peder! - veli ovaj s olakša njem i put k prijateljstvu je otvoren. Ja sam tu zbog jezika kaže. -Evo vidiš, jezik mi bijel, a moj doktor u mjestu pita gdj e radim. Kažem u Africi i on me odmah u Zagreb na test... A samo jezik... Taj simptom sam na trenutak zaboravio, pomišljam zabrinuto. Krajičkom oka primjećujem Lili Marlen kako se valja od smijeha. Scena je komična. Armirač mi plazi jezik s bijelim mrljama, a ja se odmičem koliko mogu. Zlu ne trebalo. Škriputavi glas iz zvučnika poziva Prošlo Ljeto da uđe u sobu broj tri. Svi se pogledavaju u nedoumici. Oni koji su ovdje prvi put ne znaju za sistem šifri i ova sintagma, Prošlo Ljeto, zvuči im kao nadrealistički vic. Glas iz zvučnika ponavlja: "Prošlo Ljeto, Prošlo Ljeto..." Na scenu opet stupa ružna žena. Vidim je kako pola gano prelazi na drugu stolicu i sjeda pokraj mršavog mladića u crnoj spitfajerici i sa šilt kapom navučenom na čelo, kao da mu smeta jako svjetlo. Pruža mu ruku i mladić se nevoljko rukuje. A onda žena počinje tiho govoriti. Geste su joj čudne, jer ne gleda sugovornika, nego mu samo nešto trkelja na uho, promatrajući ljude u čekaonici. Valjda sljedeće žrtve. Što li radi? Pitam se dok ona briše naočale, a sitne očice joj naliku ju na.YQ.dejMB6..proreze.za gumbe.............,.....„._„.................
U čekaonicu odjednom stižu majka i malena kći. Oko osam godina. Svi se iznenađeno pogledavaju. Radi li se o transfuziji ili o prijenosu s majke na dijete? Međutim majka je spokojna, a kći vesela i doima se zdravo. Ja, koji sam iskusni čekač ovdje, znam da posrijedi nije nijedno ni drugo nego viza za Ameriku. -As očim se ova jebala? - pita opet susjed armirač ponukan ulaskom dobro obučene izuzetno lijepe žene. Kao iskusan pitomac čekaonice, objašnjavam mu da se u kasno proljeće i početkom ljeta ovdje može naći dosta ljudi s djecom i da to nisu "oni kojima ne staje krv", misli se hemofiličari, nego oni koji putuju u Sjedinjene Države. Mene, međutim, brinu mrlje na jeziku. To je nešto na što nisam obraćao pažnju i sada, kad mije afrički armirač otvorio oči, bavim se svojim jezikom. Nesrećom, nigdje ogledala. Ustajem kao da ću malo prošetati, crv u guzici je proradio, a to je onaj veliki bijeli crv ljudojed, što se gosti ispod nadgrobnih ploča, a određenoj vrsti ljudi i za života rovari po guzici i tako rovareći godinama, radi im zapravo o glavi. Koncentriram se, dakle, na bijele ploče igrajući školice po čekaonici, nastojeći zaboraviti bijelog crva. I panično tražim zrcalo. Prošlo Ljeto se konačno pojavljuje u pratnji sestre koja ju je pozvala. Iz nosa još ispušta zadnji dim, kao zadnji uzdah i klecavim korakom kreće prema sobi sa simboličnim brojem tri. A ja sam, kao Alisa, i dalje u potrazi za zrcalom. Konačno ga pronalazim, a Lili Marlen i Bosanac armirač gledaju me s neskrivenim zanimanjem. Međutim, misao o jeziku pobjeđuje stid. To, zapravo, i nije pravo zrcalo, nego malo zatamnjena površina stakla na prijemnom šalteru. Lom svjetla je takav da se u njemu sasvim lijepo može ogledati. Stajem, dakle, pred improvizirano zrcalo, okrećem leđa zabrinutom skupu i plazim jezik. Nastojim otkriti ono o bijelim l'f
mrljama. Ali ne ide to lako. Vide se konture jezika, ali ne i detalji. Plazim jače i molim Boga za detalje, za pravi kut svjetla, a opet drago mije što ne vidim. Tješim se: "ako ne vidim te vražje mrlje, onda ih valjda i nema." I odjednom kroz konture svoga jezika, umjesto mrlja, ugledam naočale. Zlatni rub nečijih naočala, a onda i lice sestre koje pripada tim naočalima. Liceje zgroženo. Jer ono vidi idiota s bradicom koji plazi jezik u prijemni šalter. Njeno sestrinsko veličanstvo je zabezeknuto, ali još uvijek šuti. Ispričavam se nespretno, i objašnjavam da nisam njoj plazio jezik, i da lijepo molim neka mi oprosti ovu jezičnu indiskreciju, ali da trebam ogledalo. I nema li možda džepno ogledalo jer u zahodu, kao što zna, nema ogledala... -Nosi se! - kaže i ja se skrušeno udaljavam. Čak više ne pazim na crne ploče, hodam u najmanju ruku neporezno s jednomjedinom bojazni u srcu: sad će me, kurva, ostavit da čekam do kraja, do iza sviju, da se pečem na laganoj vatri i da mi otraga migolje crvi ljudojedi. Do sudnjega dana... Preostaje mi jedino da Bosanca iskoristim kao ogledalo. Prilazim i molim ga da mi provjeri jezik. Plazim, palacam, dižem gore-dolje, a alžirski armirač stručno promatra. Uopće se više ne obazirem na Lili Marlen koja vrišti od smijeha. Valjda napušena. Isplazi, der jače - kaže Bosanac - ne vidi se dobro. Ima tu otraga, kao nešto bijelo, a opet nije samo bijelo, nego ima i crvenog... Crvenog? Pomišljam. Je li crveno dobro ili loše? A onda vidimo kako iz ordinacije leprša Prošlo Ljeto. Ljepota duha - od uha do uha. Osmijeh joj je prepolovio glavu i sva ozarena bulji u svoje nalaze konačno sigurna da se prošloga ljeta nije dogodilo ništa opasno i da dolazi novo ljeto i po svoj prilici još mnogo drugih ljeta jer je eto zdrava i mlada pa je, nekako, po svim zakonitostima statistike za ta
buduća ljeta i predbilježena. A onda zaokruži pogledom po svima nama koje još proždire neizvjesnost, dobacuje sažaljivo nadmoćan pogled i prilazi tamnoj Marlen da joj pokaže naštampane dobre vijesti. A kako te dobre vijesti izgledaju, ja dobro znam. Otkako se sida pojavila u ovoj zemlji, od prvoga oboljelog hemofiličara, ja sam odmah došao na test pa sam prema tome stara džomba. Međutim, život donosi ugodna iznenađenja zbog kojih se kasnije kajemo, pa je i taj moj prvi nalaz uskoro postao bespredmetan. 2. Čudni tipovi Sada u čekaonicu ulaze dva tipa koji izgledaju krajnje sumnjivo. Jedan je oniži, obrijane glave, a drugi visok, nevjerojatno mršav, a makaroni masne kose padaju mu do zarasla koščatog lica. - Reži mi jaja ako to nisu ONI! - veli afrički armirač. Tipovi se, međutim, i ponašaju sumnjivo. Jedan se zadržao kod ulaznih vrata odakle pogledom može obuhvatiti cijelu čekaonicu i ulaz u ordinacije, a drugi se leđima naslonio na staklo prijemnog šaltera da sestra naočarka ne može vidjeti što se događa u čekaonici. Primjećujem da se žena pored koje stojim stala vrpoljiti, a i žamor u čekaonici je zamro. Prestali su pričati i homoseksualci, tradicionalno najpričljiviji. Dobro obučena žena, čija djevojčica je trčala po ordinaciji unoseći među nas nešto kao nanovo rođenu vezu sa životom, strogim je glasom pozvala dijete. I djevojčica se, prekinuvši igru požurila majci. Obgrlila je njenu nogu i ostala tako, gledajući opasnog tipa obrijane glave ispred prijemnog šaltera. Tek sada primjećujem da tip nema ni obrve. Ili su mu svijetle i tanke pa ih se ne vidi. Zato mu lice djeluje svemirski. Drugi tip, onaj kod vrata, kad se uvjerio da su svi utihnuli, zaokružio je još jednom pogledom po čekaonici i bacio na pod nešto crno. Učinio je to spremo, tako daje stvar još malo klizala po mramornim pločama dok se nije zaustavila približno u sredini, ispred prijemnog šaltera. Primjećujem da sada svi pitomci čekaonice bulje u to s mješavinom čuđenja i lagane jeze. Oni u zadnjim redovima, koji teško mogu vidjeti pod, ustaju sa svojih stolica i gledaju stoje to mršavi bacio. Neki, vidi se to na njima, spremni su za bijeg. Lagano pogledavaju prema prozoru. Misle valjda daje bomba ili pakleni stroj. Odjednom mi se pogled zaustavlja na licu ružne žene. Ona je spokojna i smješka se. "Što to ona zna, a mi ne znamo?" pitam se dok gledam taj blaženi izraz koji kao da nas sve otkupljuje. A tip kod šaltera vadi nešto iz stražnjeg džepa. - Saće nas pobit ko zečeve! kaže Bosanac s knedlom u grlu. Ni meni nije svejedno, ali gledam to kao prst sudbine. Ako sam negativan, a ćelavi svemirac mi prostrijeli lubanju, to se zove ironija i ovaj put ide na božji račun. Celavac stavlja predmet u usta. Možda će si raznijeti glavu, pomišljam, i sve će nas pošpricati njegova zaražena krv. Međutim, s olakšanjem prepoznajem usnu harmoniku. Podrobnije gledam i ono crno na podu i vidim daje to vrsta kape, olinjali kačket od samta, okrenut naopako, pun sivih mucica prašine. I dok ćelavac započinje tugaljivu melodiju, koja asocira na čamce s ravnim dnomuporječju Mississipija, mršavi staje na sredinu, i počinje pjesmu: Blues za gospođu s crvenim mrljama Karcinom, sarkom i melanom tri su brata oma i sida sestrica puna crvenih pjegica. Ljudi i žene,
zdrave i zaražene evo dva pjevača duha snabdjevača poderanih hlača; Usred smijeha usred plača pjesma naša volju jača. Dva pjevača virusna nosača, pažnja im plaća, a novčić daća. U čekaonici, međutim, muk. Nitko se ne masa novčanika, svi samo šokirani bulje. Tišina traje više od minutu prije nego se mršavi saginje po svoju kapu i kreće od čovjeka do čovjeka. Unosi se u lice, šmrca, pijucka i kašlje. Sada, kako se kome približi, a taj mu već spušta novčanicu u kapu, samo da ga drži na pristojnoj udaljenosti. Vidi mršavi daje postigao efekt, pa opet vraća kapu na pod. Oni, koj i j oš nisu ništa dali, hvataju priliku, pa se dižu sa svojih stolica ili dolaze iz udaljenih kutova čekaonice i daruju novčić. Da im ne prilazi. Dečki, međutim, nastavljaju: Karcinom, sarkom i melanom tri su brata raka i sida baka muka svakojaka. Pjesma naša uhu paša nek vas čuva bratskogjala i svih zala. A za novčić vam od srca hvala. 3. Mrtvi U svojoj trinaestoj godini, godini nesretnog broja, a sretnog djetinjstva, kada Bog zadaje najintenzivnija životna obećanja, shvatio sam da imam mali kurac. To saznanje nije došlo odjednom, kao grom ili eksplozija, nego polagano, poput kronične bolesti. U slučajnim prilikama, za vrijeme presvlačenja ili kupanj a, vidio sam kod svoj ih prij atelj a iz razreda da su ih njihovi pimpeki prerasli. Kad te pimpek preraste to znači da u napetom stanju ima više centimetara nego ti godina. Po toj dužini, neki od njih bili su već za prvi ili drugi gimnazije, dok sam ja trajno ostao u sedmom osnovne. Tada još nisam znao daje to opasno po život. Općenito, bilo je to vrijeme mnogih zabluda. Majka mi je za rođendan spremala kolač koji smo zvali "mali leš". Neku vrstu hruskavog keksa od lješnjaka. Ponekad bi složila te male leševe u modul za torte i premazala ih kremom od naranče. To su mi najljepše uspomene iz djetinjstva. I stoje na torti bilo više svijeća, mislio sam, to mi više života preostaje. A to što svijeće nisu gorjele do kraja, još kao dijete smatrao sam dobrim znakom. Uglavnom, trebalo mije šesnaest dugih godina da se pomirim s dimenzijama svoga uda. I ta je pomirba bila obilježena mnogim flertovima i stanovitim duševnim mirom, sve do godine 1987. kad je pandemija side ukinula ljetne avanture. U zraku, u kamenju, u pijesku već se osjećao strah. Ali mi na Otoku pokušavali smo živjeti kao da bolesti nema. Toga ljeta sreo sam i svoju posljednju Njemicu. Svakoga jutra dolazila je na našu plažicu. Držala se teorije daje knjiga čovjekov najbolji prijatelj. Ležalaje i čitala, a gole grudi milovale su bradavicama mucice ručnika, ili gledale u jasno nebesko plavetnilo. Sjedio sam s Benom na klupi pod smokvom. _ -Kako ćgš£- upitao j e.
- Svojim načinom - rekao sam. To je značilo polako i gentlmenski. Iz Fontane sam telefonirao u grad i stvar je po čela. Plažaje živjela svojim uobičajenim ritmom krajem kolovoza. Ljudi je bilo manje, prosjek godina veći, a uobičajena dječja cika pretvorila se u pokoji usamljeni povik. Baš me zanima što si sad smislio - rekao je. Lagani burin koji je namreškao površinu mora najav ljivao je svježije rujanske dane. I tada je počelo. Prvo se na putu između klupe i plažice zaustavio bijeli golf. Podigao je priličnu prašinu. Ljudi s plaže gledali su ga s mržnjom. Nije se uklapao u mirnu postsezonsku idilu. Nekoje vrijeme samo stajao, a onda je iz kabine izašao vozač noseći golem buket ruža u srebrnastom celofanu i s ukrasnim vrpcama. Buket dostojan operne dive poslije premijere. Ljudi s plaže pratili su ga sa znatiželjom. Bilo je to nešto sasvim posebno. Vozač je prišao djevojci, povjerljivo čučnuo i uručio joj taj grm i pisamce. Bila je zabezeknuta. Buket je bio veći od gornje polovice njena tijela i nije znala što da učini s njim. Kleknula je na ručnik zbunjeno ga držeći, dok se vozač udaljavao prema golfu, a pijesak sipios njenih sisa. - Ti si kreten - prošištao je Ben - koliko te koštalo? - Ova je posljednja - rekao sam. - Bene, ovo je op roštaj. Buljio je u mene kao da nije svjestan težine situacije. Karin je u međuvremenu otvorila pisamce i pogledala u smjeru klupe. Bio je to snažan kontakt očima. Cvijeće je uvenulo relativno brzo, ali je Karin procvjetala. Sjeli smo u Fontanu i razgovarali uz vino i slane srdele. Saznao sam da ima dvadeset i četiri godine, daje frizerka i da je pred odmor prekinula s dečkom i zato došla sama. Za inat svemu. Nije bila od žena koje same putuju. Tako su počele naše duge šetnje: branje pinjola u gradskom parku, obilazak samostana Svete Eufemije u samo podne, po najjačem suncu, dočekivanje rasvijetljene brze pruge na pumpureli u onom labilnom trenutku kad sumrak klizi u večer. Ali za sve to vrijeme nije me nijedanput poljubila. Na Piaceti, ispred katedrale, rekla je: Do you know that I will not kiss you? - Zašto? - pitao sam. Stvari su izmicale kontroli. - Zato što su teška vremena rekla j e - i nisam sprem na. Znao sam dvije stvari: da se boji i daje beskrajno osamljena. Bio sam svjestan da dolazi trenutak opuštenosti kad osamljenost pobjeđuje strah i taj sam trenutak čekao. I ja sam se bojao, ali ovo je trebala biti moja posljednja Njemica. Strahu usprkos, sidi usprkos, usprkos svijećama koje polagano gasnu, i davnoj strasti prema kolačima čudnih imena. Kupio sam paketić prezervativa i nosio ih u džepiću košulje. Ben mije tumačio: Jebo sam puno, ali nikad u oklopu. Zapravo ne znam to ni stavit. Nisam znao ni ja. Imao sam dvadeset osam godina i o prezervativima nisam znao ništa. Dogodilo se jedne večeri na brodu pizzeriji kod barba Ica. Poslije litre crnjaka dotaknula mije bosom nogom koljeno. S krhkog ramena spala je jedna naramenica. Pokupio sam od Ica bocu plavca i pošli smo prema kampu. Na putu pokušao sam joj izmamiti jezik. To sam činio kad bismo ušli u krug svjetlosti kandelabra na krivudavom lungo mare kojim sam tolike godine bezbrižno prolazio. Slijedio sam upute iskusnijih. Prvo izmamiš jezik - objašnjavao je Ben. - Kao, žvalite se na zraku, jezici su vani i dotiču se vrhovima. A ti gledaš. Opservacija. Ako je bijel, to su candide. Daješ peta ma vjetra. Ako je u redu, ideš dalje. Na sljedeću provjeru.
Nakon toga uslijedile su provjere ovim redom: vratnih limfnih žlijezda, podpazušne regije, promjena na bradavicama, zadebljanja jetre i čvorića u preponama. Nakon spomenutih provjera Karin je već bila toliko uzbuđena daje iz nje curilo kao iz hidroelektrane. Bilo je vrijeme za prezervative. Prvog sam otvarajući pregrizao napola, drugog sam otvorio opreznije, ali mi se zapetljao kad sam ga otfrkao, a trećeg mi je stavila ona. Prvi put sam vidio kako se to radi. Prislonila ga je na moj glavić veličine boljeg lješnjaka i samo odmotala prema dolje. I tu je nastupilo iznenađenje. Iako mije prijatelj pucao od napetosti, ta vreća od prezervativa na njemu je bila labava, kao džemper prevelik nekoliko brojeva. Tu se nije dalo ništa učiniti. Prije nego što sam mogao pomisliti na posljedice, popela se na mene. Osjetio sam kako mi se topla sluz slijeva na mjehur. To nije bilo ništa dobro. I tako me je te noći Karin Bruner iz Braubacha pojebala na onoj mjesečini, a ja sam ležao mirno poput kakvog kolača ili torte za naslađivanje. Torte s jednom jedinom svjećicom, kao kod jednogodišnjeg djeteta. I nisam se osjećao sigurnim. Poslije, dok smo oboje ležali na leđima jedno kraj drugoga tupo buljeći u sljeme šatora, razmišljao sam o ironiji. Do sada sam u životu spavao s puno žena različite nacionalnosti, vjere i težine, a sve s malim udom čiji glavić je bio tek malo veći od lješnjaka koje je moja majka, prije nego stoje oboljela od leukemije, stavljala u rođendanski kolač. Bio sam zabrinut zbog dvije stvari. Prvo, nisam je dovoljno dobro provjerio i drugo, za vrijeme odnosa prezervativ mije skliznuo pa je čitava stvar obavljena, zapravo, bez zaštite. I nije me bilo strah smrti, moram to reći. Bilo me je strah jedne rečenice. Ako obolim i umrem, po otoku će krenut ćakule: Umro je jer je imo mah' kurac, fiidrin mu otpa dok ieieha A oni koji me budu prali kao mrtvaca možda će osjetiti sažalj enj e kad ugledaju na mom velikom lesu ovaj mali leš. I možda ti neki, ti daleki, neće znati daje taj mali leš ušao u mnoge nepoznate prostore hrabro kao Napoleon i daje živio dostojno, životom velikana. Kad svijeće na rođendanskom kolaču konačno ugasnu, kada mrak prekrije Zemlju, veličina mrtvih bit će umirujuće relativna. 4. Labuđe jezero A onda se u HTV-čekaonici odjednom dogodio kontrast. Ružna žena prišla je lijepoj i one sada stoje zajedno, na smiješan način podupirući suprotnosti ovoga strašnog mjesta. Vidim kako ružna nešto govori lijepoj i hvata se za njenu ljubaznost dabijoj mogla ispričati to što vjerojatno priča svima. Bosanac, međutim, šuti i odj ednom shvaćam daj a gledam ružnu, a on lijepu ženu. Afrički armirač usredotočio se na ono krasno, njegovano stvorenje i vidim kako je rendgenski promatra: prvo kao pulmolog, a onda i kao ginekolog. Pa kaže: Jebeš ga, zgodna... Ko balerina! I razveze priču o tome što se dogodilo njegovom Zoki iz Sarajeva s nekom balerinom. To je bilo u proljeće devedeset i četvrte, za jednog od dužih primirja kad je međunarodna zajednica pokušala natjerati Srbe oko grada da napuste topničke položaje. Zoka je došao s prve linije u grad bez struje i vode, nagorjelih fasada i razbijenih prozora. Ali bio je to ipak grad. Ljudi su živjeli i pokušavali se zabaviti. U neboderu do njegova netko je zajedničke prostorije, gdje su nekad bile drvarnice, pretvorio u bar koji su većinom posjećivali unproforci. Neko vrijeme prije odlaska kući svraćao je u taj lokal na zadnje piće. Ponekad je tu sretao i svoje poznanike s prve linije: Dragana, Arifa, Crtu i još nekoliko njih koji su redovno
dolazili.
Zoka je bio na trećoj godini književnosti kad su prve granate pogodile Sarajevo. U to vrijeme sviđala mu se jedna balerina kojaje izlazila sa starijim i bogatijim frajerima. Bilaje vitka, plava i blago povij enog nosa stoje njenu inače pravilnom licu davalo poseban čar. Onih godina prije rata činila se nedostižnom. Sada ju je, jedne večeri, sreo u tom baru. Prilično je poružnila otkako ju je zadnji put vidio. No, usprkos ponekim borama i podočnjacima, ona ljepota još je bila vidljiva. Sjedila je sama za stolom s praznom stolicom preko puta i praznom čašicom ispred sebe. Za drugim stolom sjedio je njegov prijatelj Arif s nekim nepoznatim dečkima. Bili su još u uniformama, blatnjavi i pripiti. Prišao je balerini a ona ga je dočekala ljubazno, kao daje upravo čekala nekoga tko će popuniti one dvije praznine. Naručio je pića i razgovor je krenuo. Sj ećali su se vremena i ljudi od prij e rata. Ali u nj enu i njegovu sjećanju to nisu bili isti ljudi, iako su im imena zvučala isto. Prvo je, kao slučajno, malim prstom dotaknuo njenu podlakticu. Nije reagirala. Zatim je naručio iduću rundu. To joj se svidjelo: Kad ju je, kasnije, otvorenim dlanom pogladio po kosi kod lijevog uha, naslonila je glavu na njegovu ruku i Zoka je pomislio da rat ima dobrih strana. Kod četvrte runde dopustila mu je da joj ljubi uho. U mene je pun stan nekih baba i tetaka - rekla mu je - ali mogli bismo ić kod tebe. Platio je i brzo su izašli. Kad su odmaknuli nekih pedesetak metara, mogli su čuti Arifa kako viče za njima. - Zoka, imaš dvajst maraka do sutra? Arif j e staj ao kod ulaza u bar i pozvao ga rukom. Vratio se tih pedesetak metara jer je Arif bio dobar momak. Možda su ga žuljale čizme. Kad mu je prišao, balerina je ostala na pristojnoj udaljenosti, Arif je šapnuo: Sad se pravi ko da mi posuđuješ lovu! Zoka je turio ruku u džep pa iščeprkao novčanicu od dvadeset maraka. -Nemoj s njomšaptao je Arif- ima sidu. Dobila od Unprofora. - Kako znaš? - Reko mi onaj Latif s Grbavice. Zarazila je jednoga malog koji je omastio prije mjesec dana. Skino ga, navodno, snajper u Titovoj. - Jebeš me?- govorio je. Bilo gaje strah, a balerina prilično očuvana, kao prij eratna. - Zoka, bolan, zajebi to! Ajd s nama na pivu! - Sredit ću ja to na svoj način - rekao je nakon krat kog razmišljanja. -Nema frke! Arif mu je iz ruke uzeo novčanicu od dvadeset maraka. - Vratit ću ti sutra - rekao j e glasno i ušao natrag u bar. Tu su počele muke. Zagrlio je balerinu i pošli su prema njegovu stanu. Nije ju želio primiti za ruku, da se ne dotakne njene gole kože. Čitavo vrijeme mučilo gaje je li Arif govorio istinu. Momci s kojima se družio bili su većinom Muslimani. I za vrijeme rata između Hrvata i Muslimana, nastavio je s njima braniti grad. Tek odnedavno primijetio je da ga čudno gledaju. Sad kad se konačno dohvatio balerine koju su svi oni prije rata željeli, pojavila se ova priča. Ako su ga lagali, je li to bilo iz zajebancije, zavisti ili zato da mu napakoste? Sada ga kao savjetuju, a sutra će mu, kad se pojavi u baru, kroz smijeh vikati: Tko se side boji, kara mu u ruci stoji! A opet, znao je da mu Arif neće vratiti onih dvadeset maraka. I uostalom, kako da ih traži natrag kad mu je kao život spasio? Stvar je bila prilično komplicirana. Kad su ušli u stan, shvatio je groznu istinu: od seksa ništa jer mu se sada sigurno neće dignut, a i prezervativa, naravno, nema... Te večeri je, srećom, bilo struje pa je bale-
rina mogla slušati glazbu. Čimje sjela na trosjedu dnevnoj sobi, prihvatila se CD-a. Idem u kuhinju - rekao je - čekaj tu! Pri tome ju je uhvatio za rame i čvrsto stisnuo. Nije mu promaknulo daje tako stiskao ramena majki i očeva svojih poginulih prijatelja. U kuhinji je brzo izvadio bocu stocka u kojoj je na dnu ostalo još dva prsta pića. Srećom, sada je bilo i vode pa je točio vodu u bocu gledajući kako se boja pića mijenja. Stao je kad je boca bila do pola puna. Sjeo je na stolicu pored prozora koji je bio zatvoren najlonom umjesto stakla i polako pijuckao konjak razrijeđen do odvratnosti. Slušao je kako u dnevnoj sobi balerina pušta Azru i Dvlana. Stvari njihove mladosti. Čekao je prilično dugo. Tek kad je čuo njene petice kako lupkaju po hodniku koji je vodio u kuhinju, nagnuo je bocu. Ušla je u trenutku kad je na eks ispio pola litre onoga stoje sličilo na konjak. - Piješ? - rekla je s nekom sjetom u glasu i vratila se u dnevnu sobu. Te noći ona je spavala na trosjedu, a on na bračnom krevetu u spavaćoj sobi. Zapravo, uopće nije spa vao. Čitave noći mislio je o balerini, o svojoj varci s konja kom i o tome kako se poslije toga pravio pijan. Pred jutro gledao ju je kroz odškrinuta vrata. Obraz joj se spljoštio na rukohvatu trosjeda stvarajući od lica nakaznu grimasu. Kao da žive u nekoj obrnutoj bajci u kojoj se labudovi pretvaraju u ružne patke. Sljedeća tri tj edna, na prvoj liniji, dok su mu geleri minobacačkih granata plesali oko glave, on je mislio o balerini i onome što je možda propustio. Kad se nakon toga opet vratio u grad, Arif mu je rekao da se balerina bacila s jedanaestog kata. Nitko, navodno, nije znao zašto se ubila. Tog popodneva bila je ovdje u baru. Popila četri konjaka, popela se na zadnji kat i skočila. - Slikalo je za novine - rekao je Arif- i onda odnijelo. Na asfaltu ostala lokva od krvi, ko malo jezero. Nisu je oprali. Tko u ovom gradu još pere krv s ulica? Poslije toga netko je, navodno, vidio dvije mačke kako ližu tu zgrušanu krv. Arifu nije palo na pamet da mu vrati dvadeset maraka. Bio je pijan one večeri, zaboravio valjda. 5. Ukrajinska bajka Po načinu na koji je lijepa žena slušala ružnu shvatio sam da je ono što ova priča lijepoj potpuno nezanimljivo, kao što djecu kad navrše određene godine prestaju zanimati bajke. U jednom trenutku međutim, kad se strpljenje lijepe bližilo kraju, a to se na licu jasno vidjelo, ružnaje odnekud izvadila snopić fotografija. Mogao sam primijetiti kako se izraz lica lijepe žene mijenja od dosade preko iznenađenja i ushita pa do potpunog šoka. Nije mi promaklo daje posegnula za fotografijama i stala ih pomno pregledavati, dok su joj ruke drhtale. Stoje na fotografijama? I što ju je, uostalom, tako uzbudilo? Možda je to nekakav dokaz da su čudesa moguća, a bajke istinite? Jer, iz iskustva znam, ima ljudi kojima situacija omogućuje da prihvate bajke. To se dogodilo mom prijatelju koji se profesionalno bavi ekologijom. Na prošlogodišnjem kongresu o globalnom zagrijavanju u Kijevu, usred predavanja, odjednom se sjetio da mu je rođendan. To je bilo porazno otkriće. Četrdeseti rođendan koji će proslaviti potpuno sam, u stranom gradu, s jasnim idejama kako da spasi svijet, ali bez ikakve vizije o tome kako da spasi sebe. Javio mu se tada, kaže, snažan poriv da ima djecu. Prisjetio se ruske ili ukrajinske bajke o muškarcu i ženi koji su, tamo iza svojih sedam brda, dugo vremena željeli da im Bog podari dijete. Prolazile su godine, ali dijete nije dolazilo.
Jedne zime, međutim, osjetili su se osamljeniji nego ikada. Zapao je dubok snijeg, a oni, sad već starac i starica, izlazili su iz kuće samo da obave nužne poslove. Tako je došla i badnja večer. Pospremili su svoju skromnu seljačku kućicu, okitili bor, ispekli purana, pa sjeli za svečano okićen stol. Sjeli i gledali se. A onda u tišini pojeli večeru i otišli na počinak. Tek, nešto iza ponoći, starac je ustao da starici stavi poklon pod bor. Kad tamo, zatekao je staricu budnu, kako pored jaslica namijesta poklon njemu. Nasmijaše se oboje, upališe svijeće, i otvoriše bocu vina crvenog kao ljudska krv. Smijali su se i razmotavali što su jedno drugom darovali. Ona je dobila krzno kune zlatice, a on novu lulu od trešnjeva drva. Te noći popili su više no inače. Cijelu bocu. Krv im se zagrijala. I tada starac reče: Majko, hajdemo van da napravimo sebi dijete od snijega! Pa izađoše i počeše praviti dijete od snijega. Pri tome su se smijali kao nikada u životu. Umjesto kose natakli su slamu, oči bijahu dva komadića ugljena, a nos šarena tikvica. Staricaje smijući se ušla u kuću i vratila se s prekrasnim bijelim šeširom. -Ovo je šešir koji sam nosila na našem vjenčanjureče. - Pravo je da ga dobije naša kći. Pa stavi šešir snjegoviću na glavu. Starac je donio čašu vinari prolio je, onako kao stoje običaj da se crveno vino prolije na plahtu kad se rodi dijete. I odoše na počinak. Sutradan, na Božić, kad je starac izašao da nahrani blago, na pragu kućice našao je djevojčicu od nekih pet godina. Sva je drhtala od zime, kosajoj bijaše plava kao žito, a oči crne poput ugljena. Bila je siroče. Od snjegovića, ostala je samo hrpa snijega, kao da gaje netko tijekom noći srušio. Nahranili su djevojčicu i pristojno je obukli. Starica joj je sašila nekoliko novih košuljica, bijelih kao snijeg, a starac je u gradu kupio predivne lakirane cipelice. Zavoljeli su ju kao da im je vlastita kći. A onda je došlo proljeće. Dani se proljepšali, ispod snijega stali se nazirati otoci zelene trave, a gdjegdje procvale su i mace. Djevojčica je počela kašljati. Mučile su je i temperature, a starac i starica se zabrinuše. Sredinom travnja pala je u krevet i bila sve mršavija, kao da kopni. Potkraj travnja, kad su procvjetale voćke i prelistale breze, mala je umrla. Zakopah sujeu vrtu, na mjestu gdje je stajao onaj snjegović. - Kad se sjetim te bajke - govorio je - pomislim na efekt staklenika. Globalno zagrijavanje. Tako ćemo se jed nom svi rastopiti. Uglavnom, poslije predavanja sišao je u hotelski bar da sam sa sobom proslavi taj okrugli rođendan, kao neku tužnu obljetnicu. Iznad šanka, spazio je butelju šibenskog babica i bilo mu je kao daje sreo dragog zemljaka. Tek poslije druge čaše osvrnuo se po prostoriji. Njegovih kolega, ekologa, nije bilo. Samo suujednom od separea sjedile dvije žene. Starija i mlađa. Mlađa je mogla imati dvadesetak godina i nasmiješila se kad ju je pogledao. Znao je da su kurve. Uzeo je butelju i sjeo pored njih. Starija se zvala Mina, a mlađa Laura. Laura je imala svijetle pramenove, malu srebrnu rinčicu u nosu, uske sive tajice i topić koji je otkrivao goli trbuh. Obratila mu se Mina. Možeš odnu ili obe - rekla je - ali znaš... nismo jef tine. - Dobro - rekao je - koliko? - Sto maraka - rekla je Laura. Šokiralo ga je što je to za njih velik novac. - Dvjesto za obje rekla je Mina. Primijetio je na njoj smežurane ruke. Te ruke bile su duplo starije od njena lica. Već odavno bio je primijetio na prostitutkama to nesimetrič no starenje, kao da ih Bog kažnjava samo na određenim mjes tima. ,„,„., - Kad oomieš. možemo šore-rekao i e Lauri..,.,..., ...
- Ako uzmeš samo nju - rekla je Mina - nećeš moći kompletno jer su joj došli oni dani u mjesecu. - Ne moram kompletno - rekao j e Lauri i poveo j e u svoju sobu. Mina je ostala sama. Sličila je na karikaturu iz Playboyja koj a prikazuj e ostarj elu prostitutku naslonj enu na stup ulične svjetiljke i paučinu koja se uhvatila za nju. Nije mu promaklo kako je u magazinu to smiješno, a u životu tužno. U sobi, legao na leđa, potpuno gol i gledao kako se Laura skida. Razodijevala se pažljivo i pomno slagala odjeću na stolicu, kao da će joj trajati desetljećima. Skinula se do gaćica i pritisnula svoje grudi na njegova prsa. Oprosti što ne možeš kompletno - rekla je. - Ali nećeš požaliti. Dobro radim ustima. Osjetio je toplinu njenih dojki i gledao punašne crvene usne, kao dječje. U ustima, međutim, primijetio je dva zlatna kutnjaka. Bilo je čudno gledati tako mladu djevojku sa zlatnim zubima. Stajali su jedan pored drugoga, poput tužnih blizanaca. Iskoristio je trenutak Laurine nepažnje i gurnuo ruku u njene gaćice. Nije imala uložak. Iako je znao da laže, htio je provjeriti. Bio je egzaktan tip, pouzdavao se u činjenice. Prevrnula se s njega, legla na leđa i bijesno buljila u strop. Kao dijete uhvaćeno u laži. Nakon nekog vremena ipak je progovorila: Bojim se one bolesti - rekla je. - Strašno se bojim. Imam nekoga tko ne može bez mene. On je, veli, odmah pomislio na starca i staricu iz bajke. Ili su to bili neki drugi starac i starica? Uglavnom, ustala je i vratila se sa šampanjskom čašom punom crnog vina. Legla je potrbuške, naslonila dno čaše na njegova prsa i rekla: Osim toga, zovem se Alesja, ne Laura. Tada se počela raspitivati o njegovu životu. Interesiralo juje gdje živi i je li oženjen. Rekao je da nije oženjen, ali da živi s djevojkom u kući pokraj mora, na otoku Cresu. Lagao je. Tko zna što gaje tjeralo na to? Mogao je reći bilo što. Ipak, priznao je da mu je danas četrdeseti rođendan i da se osjeća usamljeno. To joj se svidjelo. Dopustila je daju poljubi u usta. Međutim, interesirala ju je njegova djevojka, pa je morao zamisliti jednu od bivših. Opisivao je njihov zajednički život na otoku, to kako odlazi u ribolov svojom plastičnom barkom i kako ona danima čita u vrtu držeći noge na ogradi. Opisivao je i noge i ogradu, da sve bude uvjerljivije. Alesjin interes za detalje iz njegova života bio je čudan. Činilo se kao da su njegove riječi virusi koji ulaze u njenu glavu i tamo proizvode sliku u kojoj bi se htjela utopiti. Tako je to trajalo prilično dugo, a slika se slagala od sićušnih djelića kao što su branje pinjola u parku, udvoje, kad zalazi sunce; označavanje dupina koji će biti usvojeni; snimanje emisije o porodici bjeloglavih supova. U jednom trenutku, sjetivši se valjda zastoje ovdje, primila je njegov ud u usta. Gutala gaje polako i nježno, prijateljski. On joj je, svjestan činjenice da se to mora odraditi, dopustio da liže. Zamišljao ju je ujutro, kako nasmijana i vesela donosi kolače svojim starim roditeljima, a oni je nestrpljivo očekuju na velikom prozoru starinske zgrade čija je fasada odavno izgubila boju. Taje slika u njemu proizvodila bol, a bolje, nažalost, uzbuđivala. Poslije, kad se vratila iz kupaonice, izgledala je posve drukčije. Voda je sprala šminku s lica i opustila kosu, pa je sada bila kao djevojčica. Nije joj moglo biti više od sedamanest godina. Kad bi se sada rastopila, pomislio je, ostali bi samo oni tužni zlatni kutnjaci. Pred jutro, spremajući se na odlazak, rekla je: Oprosti što sam lagala! Ja lagunja. Pružio joj je otvoreni novčanik i ona je izvadila novčanicu od sto maraka. Zastao je, veli, trenutak i dao joj sve devize koje je
imao. Više od pet stotina maraka. Gledala gaje zabezeknuto, a onda se rasplakala. Stajala je tamo pred njim, držeći se jednom rukom za donji dio trbuha i ridala. Primio ju je za ruku i posjeo na krevet. Plakala je i dalje. Onda se digla i polagano, kao da hoda po smrvljenom staklu, krenula prema kupaonici. Na izlasku, umivena, cmoknula je usnama kao da mu šalje poljubac i nestala. Godinu dana kasnije, uoči njegova rođendana, zazvonio je telefon u kancelariji Zelenog pokreta. Ženski glas iz slušalice izgovorio je njegovo ime. -Ja sam-rekao je. - Ovdje Alesja - čuo je odnekud iz daljine - nazvala sam da ti čestitam rođendan. Nije uspio saznati otkud zove niti išta drugo. Rekla mu je samo daje broj njegove kancelarije dobila od recepcionara kod koga su bili pohranjeni podaci svih sudionika kongresa. -Nadam se da se ne ljutiš -rekla je i spustila slušalicu. Bilo je to nešto sasvim posebno. Svijetje, izgleda, posjedovao ogromne i bajkovite zalihe nevjerojatnog. Kao daje odjednom zavladala velika toplina u kojoj bi se čovjek mogao lako rastopiti. 6. Leukemija A tada u čekaonicu, po kojoj još odjekuju taktovi didaktičnog bluesa, kroči poznato lice.Šturlić Mladen, prijatelj iz gimnazije. Ide pognute glave, izbjegavajući poglede. Kao časna sestra preko štajge. Probija se iznad bijelih ploča prema prijemnom šalteru i ćelavom sviraču. A sidin trubadur, vidjevši Šturlića onako zbunjenog, pomiče se i pripušta ga sestri naočarki koja preuzima njegovu knjižicu. Tek kad je ostavio tu zdravstvenu iskaznicu, kao da se osjetio uistinu prisutnim, podigao je pogled. A u tom pogledu, odjednom ja. I to gaje, vidi se, potpuno dotuklo. - Štuka! - vičem - đe si kompa? On se osvrće od nelagode, smeta mu stoje prepoznat, a opet i drago mu je što sreće nekog poznatog. Kao stoje i meni istodobno drago, obuzeo me neki sentiment prema HTV sumnjivom šulkolegi, a opet i uživam u mučenju. Pa glasno ponavlj am nj egovo prezime: E moj Šturliću - kažem - otkud ti ovdje? A Šturlić, onako zbunjen sjeda između mene i armirača, ali ne pruža ruku. Zazire od rukovanja na ovakvim mjestima, makar i sa starim prijateljem. - Spašavam brak - kaže, pa se opet osvrće po če kaonici. Traži, valjda, ima li još koga poznatog, kao da smo na godišnjici mature, a onda nastavlja u pola glasa: Trošio sam jednu malu - veli - ništa opasno, ali ne mogu prestat mislit. Okrećem, kužiš, u bulji kakje bilo, koje koga jahal, kolko je trajalo i dal se jako navlažila. I što više mislim, čini mi se veća frka. - A koliko je to dugo, prijatelju? - pita bosanski armirač stručno, kao psihijatrijski, a ne betonski stručnjak. - Šta koliko dugo? - Misliš! - kaže armirač s nekim poštovanj em u glasu. - Već dvije godine - puca Šturlić. -1 u te dvije godine nisam nijednom tako ženu. Bojim se daje ne zarazim. Kod Bosanca zavladala je konsternacija. Vidim sjedi na svojoj stolici, a pogled mu odlutao nekud u nepoznate sfere. -1 stvarno nisi dvije godine...? - pitam ozbiljnim glasom i nadam se da će potvrditi. Znači, ima nas još takvih, veselim se u sebi. - Mislim da sam proklet- veli Šturlić očajno. A proklela
me ona drolja Lea Barač, još onda u gimnaziji. Sjećaš se Baračice? Lea je bila pomalo haš cura, kakvih je bilo puno početkom osamdamdesetih. Zgodna, nehajna i dobra srca. Šturlić se zaljubio u nju kao pseto, svuda ju je pratio. Znao je, jadnik, da nema šanse. Hodala je sa starijim tipovima koji su stizali pred školu s gitarama i smotanimjointima. Međutim, sa Šturlićem j e uspostavila prij atelj sku vezu. Ponekad su odlazili zajedno u kino ili na Džamiju da raspravljaju o temeljnim pitanjima. Jednom prilikom Šturlić joj je priznao da se zaljubio u djevojku koja ne mari za njega. - Strašno je što ne mogu ništa protiv toga - tako joj je nešto rekao. - Naravno da ne možeš ništa protiv toga odgovorila mu je Lea -jer je ljubav kemija. Trebaš čekati da se spojevi rasplinu. A Šturlićevi spojevi nikako da se rasplinu. Tako je došao i svibanj, kad mu je sinula ta spasonosna jednadžba: Lea+kemija=leukemija Prve subote u svibnju, negdje kod ljetnog kina na Tuškancu, iz zajebancije rekao je Lei da ima leukemiju. Mislio je izjaviti ljubav na taj način. Međutim Lea se šokirala. - Zato si tako blij ed - rekla j e - i ne j edeš. Gurnula je glavu u njegovo krilo i mogao je, kaže, osjetiti kako joj se ramena tresu od plača. Osjetio je miris njene kose i drhtanje krhkog tijela. Više se nije moglo natrag. Nešto gaje obuzelo i počeo joj je ljubiti kosu. - Kako strašno - šapnuo je - rikavam a da nikada nisam spavao s curom. Bez riječi, onako uplakana uzela gaje za ruku i povela na tribine napuštenog kina. Poslije, povjerio je tajnu nekolicini nas iz razreda, međutim, netko je priču rastrubio po ciieloi školi. Tih rali smo slušati kako kreteni iza njenih leđa dobacuju: Leukemija! Popuši mi, ne osjećam se baš najbolje! Kad smo je, za nekoliko dana, sreli samu na hodniku, nas četvorica iz istog razreda, rekla je: Da vamje pička prokleta dok živite, svinj e! I mogli smo vidjeti kako joj se u kutovima usana sakuplja pjena. Bilo je to početkom osamdesetih. Uskoro su se u stranim novinama stali pojavljivati članci o novoj bolesti praćeni fotografi] ama mršavih i unakaženih ljudskih tijela. Bolest je, zapravo, već bila među nama. 7. Nebesko tijelo - A vidi ovoga! - kaže afrički armirač i odjednom primjećujem onižu nosatu spodobu kako nervoznim korakom kruži između stolica. Tijelo mu se nekako raspada u pokretima, svaki dio kao da se giba autonomno: glava, ruke, lijeva noga, desna noga. Neurološke smetnje pomišljam, i pomišljam odjednom kako ova bolest drastično pokazuje koliko je tijela u čovjeku. Međutim ovaj ovdje je, izgleda, već nebesko tijelo. Čovj ek- planet, kružna putanj a, putuj e po čekaonici na bridu vlastite orbite i svako malo prođe pored nas. I evo ga opet prilazi, povjerljivo se naginje i veli: Poslije dvije pive ne bojim se smrti! Kod nas šok i konsternacija. Ali on samo dobacuje u prolazu i opet se uključuje u orbitu, a mi, zbunjeni, ostajemo s tri velika upitnika iznad glava, i šest malih u očima. Jer, bogu hvala, sva trojica još imamo oba oka. - Jebote led, ovaj je naskroz popizdio! - komentira betonski stručnjak, a Šturlić prati pogledom nosati planet i čeka razvoj situacije. Nosati nam se, međutim, opet približava i kaže: A kad se ne bojim... smrt je najbliža. Ne kao kos*Jujrska glava, nedajbolfekaiO^kpstur, ne
I opet ga zahvati orbita i tjera akceleracija da opiše jedan krug, kao Zemlja oko sunca. Ako bude ovako govorio - kažem - trebat će mu nekoliko sati da nešto ispriča. Šturlića i Bosanca hvata smijeh i to je dovoljno da privuče pažnju ružne žene. Spustilaje pogled na nas i zadržala ga dugo, kao da proučava. Još uvijek razgovara sa svojom suprotnošću istog spola, ali nas već ima u vidu. I u vidu i u glavi. A nosatog iz orbite koji opet prilazi, gleda sa simpatijom i sažaljenjem. - Otvorenog lica, duge kose, plavuša - nastavlja nosato tijelo - mislim pička. Otvorena gore i dolje, stvorena za redaljku. A mi, nas četvorica, neiživljeni fircigeri, ajde redaljka. Ona, kako se tko popne na nju, giba se, kurvetina, kao zmija, plazi, izvija se. Ima na guzici tetoviranog poskoka, i svima nam skače na tog poskoka. Primjećujem daje planet zastao u svojoj putanji i kao da drži predavanje, priča svoju priču: -1 kako je tko okine, prasicu, ona mu nešto šapne na uho, od čega se dotični uplaši, snuždi, deprimira. I tako, sjede već dvojica deprimiranih, treći je na njoj, a ona dvojica šute. Ne spominju što im je rekla... Tu planet napravi pripovjedačku stanku, a mi se grizemo, znatiželjni. -1? -javlja se afrički betonirac -je li i tebi rekla? - Jes vraga! Kad je na mene došao red, valjam se po njoj, diram, uživam, a ona trojica šapnutih čuče u kutu, smr knuti. I kad sam bio gotov, a ona baš da će i meni šapnuti, zasvirala je uzbuna. Majmuni raketiraju Zagreb. I što ćemo, obučemo se i svi u sklonište. Pitam što im je rekla, a oni šute. Ne razgovaraju ni međusobno. Tu se opet javlja Bosanac, iznerviran: Ma pusti njih, jebali ti oni mater, nego je li ti poslije rekla? - Jes mi kurac rekla. Pobjegla u Kanadu. A ni oni tro jica ništa da mi kažu, čuvaju tajnu. Viđam ih po gradu, izgub ljeni, depresivni, dvojica se rastala od žena, treći pije. I tu mi se upalila žaruljica, što imje rekla... -1 zato si došao na test - pogađa Šturlić. Samo, dugo ti je trebalo. Rata nema već četiri godine. Zašto si toliko čekao? - Tko veli da sam čekao napominje nosati planet. Odmah nakon toga sam se testirao. -I? -Negativno! - A šta sad tu radiš? - pita Šturlić. Nešto mu je kao promaklo. - Testiram se. -Radi iste? - Da odgovara nosati kao da se to podrazumijeva. Imam sveukupno devet testova. Svi negativni. Mi opet buljimo s upitnicima nad glavama i u očima, a nosati planet koj i više nij e planet, j er j e napustio svoju eliptičnu putanju saginje se i pokazuje nam rukom da približimo glave jer će reći nešto povjerljivo. - To testiratnje vamje goli kurac - kaže tiho, ali dosto janstveno, u povjerenju -promatram ja ovo svaki dan. I svi izlaze iz ordinacije nasmijani, svi negativni. Ti rezultati, dijag noza, nije to garancija ničega. Država siromašna, a terapija skupa. Nema socijalno novaca. Zato oni svima negativno. Jer je jeftinije. Kod nas ti treba debela veza da bi te proglasili pozitivnim. Ja sad baš kopam takvu vezu. U trenutku kad se nosati vraća svojoj nespokojnoj putanji, a Šturlić prstom pokazuje da s njegovom glavom nešto nije u redu, primjećujem metafizičke pokrete ružne žene. Očito je u dosluhu s planetom jer izmjenjuju značajne poglede. Sada, eto, kreće prema nama. Polaganim korakom, na okseri-
čama koje asociraju krug, nulu i omegu, približava se nama trojici prokletih. Privlači jednu slobodnu stolicu i sjeda među nas kao četvrta. - Isus je dobar! - kaže u pola glasa. Ja sam musliman - veli afrički armirač bez pretenzija, tek toliko da se zna. - Bog je jedangovori ružna. - Isus voli i muslimane. Dok to govori, recitira propagandni slogan Jehovinih svjedoka i nas pičkine grešnike upućuje na pravi put: Mislite na strašni sud, ispovjedite grijehe! -kaže ona koju vjerojatno i grijeh zbog ružnoće zaobilazi. - Iako nemam ne znam kakvih grijeha - kažem - volio bih da mi se na tom sudu sudi u odsutnosti. - Sad gledajte! - veli ružna i konačno iz džepa trenirke vadi fotografije. Uzimam ih u ruku, čitav buntić, i gledam. To su fotografije gradova, crkava, parkova i groblja. Na nekima se vidi da su vrlo stare, otkrhnutih nazubljenih rubova, neke i sa žutim krugovima što ih ostavljaju šalice kave, kao žigovi na velikim crno - bijelim markama. Vrtim ih kao karte, polaga no, s nedoumicom. A onda se zaustavljam na motivu zgrade koja izgleda poznata. - Dobro pogledajte! - veli u tom trenutku ružna prij ateljica - Je li vam što poznato? Sva trojica buljimo u sliku s nerazumijevanjem, a ona nas gleda nadmoćno, iz svoje pozicije jačeg kao debelo afričko božanstvo. - Okreni! naređuje suvereno i ja polagano okrećem fotografiju. Na poleđini, čitkim rukopisom, stoji: Ovo je fotografija Infektivne klinike iz 1923. godine, kad je sagrađena. Tada vas nije bilo, jer se još niste rodili. Osjećate li bol ili strah gledajući vrijeme i mjesto svog nepostojanja? Smrt nije najgore što vam se može dogoditi! Nakon toga šutnja. Proljetno sunce koje intenzivira boje, šarena odjeća ljudi, cvijetni grmovi u parku klinike, drvored u ulici što vodi prema Mirogoju, sve to kao da se odjednom pretvorilo u crno-bij elu sliku, nalik na prošlost u filmovima... A onda, glas iz zvučnika, kao deus ex machina, konačno izgovara moje ime i upućuje na sobu broj tri. Krećem znatno ohrabren preko crno-bijele šahovnice poda, po rezultate svoga sedmog testa. Jer. Ako stvari i krenu nagore, još mi uvijek preostaje Bog. Konačno shvaćam: ja sam ateist koji se nada da nije u pravu. Dok hvatam hladnu kvaku proklete ordinacije, iz čekaonice čujem usnu harmoniku i posljednje taktove preventivnog bluesa: nemoj sprijeda nemoj straga tvoja draga nosi vraga.
Drvene čaplje 1. Sa strme stijene odakle se može vidjeti more, promatrali smo kako se hrane lešinari. Sunce je zalazilo, a oni su zabadali krvave kljunove u hrpu vune koja je nekada bila ovca i trgali komade iznutrica. - Snimi to! - šapnuo je Toni. Govorili smo tiho zbog bjeloglavih supova koji su u malim skupinama dolijetali žderati strvinu. - Ovaj svijet je pizdarija rekao sam zureći kroz okular video-kamere, pokušavajući zumirati zavinutu koštanu iz raslinu koja je žvakala nešto stoje sličilo janjećoj jetri. - Ko ljete ovce da biste spasili lešinare. Toni nije ništa rekao. On je bio siguran u ono što radi. Bio je, uostalom, siguran daje ono što radi dobro i da očuvanje prirodne ravnoteže može spasiti svijet od kaosa. To mu je pomagalo da se izliječi od alkohola. Svojevremeno je sudjelovao u kampanji za posvajanje dupina. Čak me nagovorio da posvojim jednoga. - Možeš ga nazvati Moby Dick ako hoćeš - rekao je. Otada sam kvartalno dobivao izvještaje o dupinovu kretanju, parenju, mladuncima. Za to sam morao plaćati pedeset maraka mjesečno. Gledao sam Tonija kako pali cigaretu i crveno - bijelu kutiju sprema u džep na traper košulji. Onako neobrijan i preplanuo podsjećao je na tipa s reklame za Marllboro, koji je kasnije obolio od raka pluća. - Doći će Franka! - rekao sam napokon. Togajeuznemirlilo. Frankaje imala tridesetišest godina i još je bila nevina. Pričali su da joj se dolje nešto stisne čim ugleda kurac. - Muči me j edna misao - rekao j e bulj eći kroz dale kozor prema supovima. - Zamišljam kako bi tužno bilo da pogine u prometnoj nesreći i nevina dospije na stol za obduk cije. A patolog, zajebant, prstom joj probuši onu sluznicu i još kaže neku glupu rečenicu. Da nasmije studente. To ne bih mogao podnijeti. - Učini onda nešto - rekao sam. Franka j e već godinama bila uzaludno zaljublj ena u nj ega i ponekad bi, obično nedjeljom popodne, dobivala napadaje plača. Toni je nakon što se priključio društvu za proučavanje i zaštitu bjeloglavih supova, na Cresu iznajmio staru primorsku kuću. Volio je spominjati da se u toj kući potkraj Drugog rata objesio talijanski župnik zato stoje napravio dijete svojoj domaćici. Tu smo se sastajali svakoga ljeta na tjedan dana i lokali do iznemoglosti. - Ona se, ustvari, želi udati - rekao j e Toni dok smo spremali opremu za snimanje. Rekao je to kao da optužuje. Franku sam poznavao još iz srednje škole. Tamo su je zvali "kinezura" jer je imala pomalo kose oči, ali nitko to nije spominjao pred njom. Zaljubljivala se u muškarce koje ne može imati. Od tada je prošlo gotovo osamnaest godina, čitavo punoljetstvo, a ona nikada nije imala normalnu vezu. Nakon što se Toni rastao od žene, manekenke, ponekad mu je pomagala da povraća. Tako su postali prijatelji. - Nadam se da neće praviti sranj a - rekao je. - Sutra mi dolazi jedna mala. Pomoglo bi joj da ima barem jedno realno iskustvo rekao sam. -Ne želimjejebati iz sažaljenja! - Ne moraš iz sažaljenja - rekao sam. - Jebi kad ti se .....digne!.
Sunce se već potpuno spustilo na pučinu, a lešinari su se pretvorili u niz nemirnih sjena. Uskoro, mogli smo ih još samo čuti. Lepet krila, kao da se na pojedinim mjestima zrak zgušnjava i ponovo razrjeđuje. 2. Kad smo se vratili, Mac j e pripremao roštilj. Krvave komade vratine stavljao je na užarenu rešetku i oni su cvrčali. Frankin auto već je bio parkiran ispod masline, a iz kuhinje smo mogli čuti njenprštavi smijeh. - Željko joj priča viceve, već je pijan - rekao je Mac. Toni se umorno spustio na kameni zid terase kao da se želi pripremiti za ulazak u kuhinju. -Fero, smotaj nam jednu! -rekao je. Dok sam motao, Franka je izašla na terasu. Iza nje, u kući gorjela je lampa i mogao sam vidjeti krug svjetlosti kako joj se mota oko glave, kao aureola. To me je nagnalo da razmislim o njenuhimenu. - Vi ste prljava gamad! - rekla je majčinski - Koliko dugo niste oprali ono suđe? Kad sam smotao, povukla je nekoliko dimova i vratila se u kuhinju. Sada smo opet mogli čuti kako joj Željko priča viceve i kako se Franka smije. Toni je povukao nekoliko dugih dimova. - Večeras ću je jebati! - rekao je napokon. Bila je to jedna važna rečenica. - Hajde da i to vidimo - rekao je Mac vrteći vratinu na roštilju. - Iako ne znam je li to pametno. - Pametno je - rekao sam. Mačje međutim skinuo jedan komad vratine, stavio ga na kruh i zagrizao. Mogao sam vidjeti daje meso još žilavo jer je teško žvakao. - A što ćeš s njom sutra? - rekao je. - Hoćeš li da se raspadne od tuge? - Neće se raspasti - rekao sam -jaka je ona. Odjednom je iz kuhinje dojurio Željko s keceljom oko pojasa. Oči su mu bile pune suza. - Jebo te ovaj luk! - siktao je. Sjeo je i prihvatio joint. Mogli smo čuti kako se Franka u kuhinji obračunava s posuđem. - Žile - šapnuo je Mac - Toni će je večeras jebati. Željko je napravio čudnu grimasu i prekrižio se. Nešto u dubini tjeralo gaje da odjednom postane pobožan. Ustao je, napravio zajebantsku facu i pošao natrag prema kuhinji. -Znaš li koja je sličnost između jumferice i lešinara...? - čuli smo ga kako govori iznutra. - To znaju samo ekolozi - šapnuo je Mac. 3. Poslije večere Toni je dohvatio novine i svečano izjavio: Idem srati! Bilo je čudne nježnosti u toj rečenici. Željko, koji je donedavno povraćao u svoj tanjur, ležao je na toplom kamenu terase i glasno hrkao. Nas troje smo igrali "belu". Kad je na mene došao red da zovem, na prostoru ispred Tonijeve kuće zaustavio se kombi. - Tko je sad ovo? -rekla je Franka. Čekali smo. Po mislio sam daje Tonijeva nova ljubavnica zabunom došla dan ranije. Međutim, iznutra nitko nije izlazio. Vidjeli smo kako se u kombiju upalilo svjetlo, vidjeli smo silhuete kako se pomi ču, a onda se svjetlo opet ugasilo. - Što gledaš rekao je Mac. - Igraj! U kombiju se, međutim, događalo nešto čudno. Svjetlo se opet upalilo, neko vrijeme trajalo je komešanje, a onda
je na stražnja vrata izašao čovjek u bijeloj trenirci koja je sličila na pidžamu. Udaljio se nekoliko metara od vozila i počeo mokriti. Mogli smo lijepo čuti kako mlaz udara o lišće. Kad se vraćao, vidjeli smo daje tamnoput i da ima crne brkove. - Cigani! - rekao sam. Zovi ih da nam gataju - rekla j e Franka. Dj elovala j e veselo. U međuvremenu vratio se Toni noseći bocu terana. Spretno je izvadio zatvarač i točio nam tamnocrvenu tekućinu. Bio je prilično pijan, ali se to na njemu nije vidjelo. - Jesi li oprao ruke? - upitao sam ga. Jesam - odgovorio j e. - U školj ci! - Tko su ovi ljudi u kombiju? - pitala je Franka. Toni je iskusnom gestom sasuo u grlo čašu terana, kao daje mali konjak, i uputio se prema ogradi. - Ne znam. Dolaze ovamo svakoga ljeta i pred kućom provedu noć. Kad se ujutro probudim, više ih nema. - Jesu li istiniti? - pitao sam. - Čekaj da pogodim - rekao je Mac. - Oni kradu djecu i od njih prave prosjake. Ponekad im izvade oči da bi izazvali sažaljenje. - Ti si bolestan - rekla je Franka. U kombiju je opet bljesnulo svjetlo. Ukipili smo se. Stvar j e postala zanimlj iva. Sada je kroz zadnja vrata izašla debela žena. Imala je na sebi svijetlozelenu kućnu haljinu s cvijetnim uzorkom i uopće se nije obazirala na nas. Držala je u ruci komadić nekakve krpe i zapalila je. Požudno je udisala dim. Kadje krpica izgorjela, ponovno se uvukla u kombi i ugasila svjetlo. - Jebote - rekao je Mac - i ona se naduvala! - Ja mislim da ona tako gleda budućnost - rekla je Franka. - Trebali bismo ih zvati da nam gataju. - Ja ću vam reći što radi! - bio sam siguran u svoje tumačenje - zaustave se ovdje i prave dijete. Maloga cigančića, ali svake godine ispada žensko. Kadje zapalila krpicu, gledalaje hoće li biti muško ili žensko... Suad ili Suada! Vidio sam kako je Toni obuhvatio Franku oko pasa i naslonio glavu na njeno rame. Macu nije promakao taj pokret. - To volim i ja šapnuo je. - Rame za plakanje... a ima sise. Onda se svjetlo u kombiju i po treći put upalilo. Opet je izašao brkati čovjek i noseći u ruci nekakav duguljast predmet uputio se prema nama. - Možda će nas sada zaklati - rekao je Toni - i poski dati nam cipele da ih sutra prodaju na Lošinju. - Ti se zajebavaš - rekao sam - ali on nešto nosi. Mož da je mauzer ili škorpion? Ciganin je već zakoračio na stepenice koje vode prema terasi. Bio sam prilično napušen, ali svjestan. Držao sam praznu bocu za grlić i čekao. 4. Kad se popeo k nama na terasu, vidjeli smo daje to zapravo malen čovjek. Nosio je drvenu čaplju, kičasti suvenir kakvih je u sezoni puna naša obala i bojažljivo rekao: Domaćine, ako imaš tabletu za ženu. Boli je zub. Saznali smo da dim od zapaljene pamučne krpice pomaže kod zubobolje. Ali samo ako su u pitanju gornji zubi, a nju je bolio kutnjak dolje desno. Tako nam je Cigo ostavio drvenu čaplju u zamjenu za pločicu Baverovih aspirina. - Kad gledam tu pticu pitam se zašto kažete daje kič - rekla je Franka. - Ovako sasvim dobro izgleda.
- Zato što dvjesto tisuća ljudi sada možda gleda istu takvu pticu-rekao je Mac. - Proizvode ih strojno, a proda ju kao ručni rad. - Mene ne brine kič, nego velikodušni Ciganin. Nešto s njima nije u redu; gdje ste vidjeli Cigu koji ne žica, nego ti još ostavi nešto svoje. - Ozbiljno sam mislio to što sam go vorio. - Ta čaplj a - zaj ebavao j e Toni - to j e ustvari troj anski konj. Unutraje njegova sperma koja će nas oploditi kad zas pimo. Svi ćemo postati Cigani. Tako se oni razmnožavaju... Bio je prilično pijan dokje to govorio. Promatrao sam kako njegovo lice nestaje u Frankinoj kosi. Vjerojatno je tražio njeno uho da unutra gurne jezik. Njoj je bilo neugodno. Ustala je, podbočila ga svojim tijelom i tako su, teturajući, otišli u sobu. - Smotaj nam još jednu, pa ćemo i mi na ćorku! rekao je Mac. Dok sam motao, ponovo smo mogli čuti Frankin prštavi smijeh. U njemu je sada bilo nešto veličanstveno. Bio je to smijeh koji se, poput dima cigarete stoje kažnjenik puši pred strijeljanje, gubio negdje u višim sferama, kao da se sprema dohvatiti zvijezde. Neko vrijeme smo šutjeli, zagledani u horoskopske znakove na nebu, a onda je Mac rekao: Da se sada nažderem heptanona, mogao bih ti nacrtati sličnost između jumferice i lešinara, opatice i lešinara, lešinara i lešinara... Smijeh u sobi postajao je sve tiši. Mogao sam zamisliti Tonija kako joj nešto govori na uho i kako struja zraka s njegovih usana škaklja kanaliće njene usne školjke. Bila je to dirljiva slika. - Slušaj! - trgnuo se odjednom Mac. Ugasio sam cigaretu. Zašutjeli smo. -Čuješ? Mogli smo čuti lepet krila. Kao da se zrak na pojedinim mjestima zgušnjuje i ponovno razrjeđuje. Dugo smo šutjeli slušajući to tiho letenje. Burin je na mahove donosio miris lovora i zgrušane janjeće krvi. - To su Cigani! - rekao sam. - Puštaju ih da lete. -Koga? Drvene čaplje - rekoh. - Sada lete, a ujutro će se vratiti u svoja drvena tijela i opet će biti kič na plažama Cre sa, Lošinja ili Raba. Još neko vrijeme slušali smo taj treperavi let, a onda je nastupila tišina. Ni smijeh iz sobe više se nije mogao čuti. ;|
Tužna bajka o Clari Schumann i braći Grimm 1. Pričam ti život Početkom juna, kad bi zamirisale lipe, Pitonje volio pokazivati svoj kurac. Činio je to uz pozornicu ljetnog disco-klubau Varšavskoj ulici. Otvorio bi šlic i u onoj diskretnoj polutami nježno ga spustio da mu visi niz bedro, kao drag prijatelj. Stvar j e bila dugačka i podsj ećala j e na crij evo za polij evanj e vrtova. Mi smo na sigurnoj udaljenosti vrištali od smijeha. Stajao je tamo s tuborgom u ruci, dobacivao komadima i pozivao ih na razgovor. Bio je zgodan i obično su pristajale. Ja, koji sam jedini tih godina imao štopericu, mjerio sam vrijeme od početka razgovora do trenutka kad bi cura ugledala Pitonovu zmiju i užasnuta se udaljila. Uvijek nas je čudilo kako je to dug period. - To je zato što te pičke prvo gledaju u oči! - objaš njavao je. - Istreseni čitavu priču, prije nego što im prijatelj odozdo namigne. - Samo ne razumijem kako ne osjećaju smrad - do bacivao je Željko, koji je kasnije postao jedan od najmlađih managera u predstavništvu Chanela za Hrvatsku. Duboko u sebi, Pitonje, međutim, bio romantičan čovjek. Fascinirala gaje poznata ljubavna priča između kompozitora Roberta Schumanna i njegove žene Klare, vrsne pijanistice, kćeri njegova učitelja klavira. Taj spoj između onoga koji stvara i one koja stvoreno pretvara u realitet potpuno ga je opsjedao. Tako je, valjda, zamišljao idealnu vezu. Ali to je pomno skrivao. - Dođi mala - pravio se važan, s pivom u ruci, dok su svirali sentiše - da ti kažem što nas čeka. - A kad bi se cura približila, razvezao bi priču. - Upoznajemo se u Varšavskoj, ljubav iz gimnazije, onda hodanje na faksu, zajedničko učenje, svađe sa starcima, skijanja u Austriji, jedan abortus, nekoliko prekida, ne dužih od mjesec dana, pa diplome i vjenčanje. Onda, iznajmljeni stan u Dubravi, zime uz smrdljivu uljnatu peć, dijete izašlo na carski rez, tvoja tromboza i moja ljubavnica, ona mala brineta iz ureda. Zatim insult tvoga starog i naša selidba u njegov stan, svakodnevno mijenjanje pelena djedu i unuku, uz muziku Jacquesa Brela. A mi iza zidića seremo od smijeha. Djevojka, međutim, shvaća da nešto nije u redu, ali usne su joj još uvijek razvučene u smiješak. Originalan je ovaj dečko, misli jadnica, a i zgodan. Sluša ga, a sigurna je da njen život neće izgledati tako, daje sve ljepše, sve je još uvijeku domeni komedije. Piton, međutim, nastavlja. - A onda dolazi ta prokleta nesreća: našeg sinčića, na šeg anđela, udario je poštar na motoru. Nekome je, možda, nosio dobre vijesti u telegramu. Tako nam dijete umire od unutrašnjeg krvarenja, a stari metuzalem još sere u pelene. Ima i dobar apetit. Onoga dana kad nam umire sinčič, odlazi mo u bolnicu preuzeti njegovo tjelešce. Međutim, kad se vra ćamo, shvatimo da su nam ukrali auto. Golfa kupljenog na kredit. Cura je sada razrogačila oči i gleda ga sumnjičavo, kao bolesnika. Krađa auta ju je, valjda, ganula. - A ja tada zaplačem - rikne Piton - pa na parkiralištu dječje bolnice izvadim onu stvar i proderem se: ŽIVOT JE KURAACCCCCC!!! Tu Piton spušta pogled na svoju stvar, a cura shvaća da mu je čitavo vrijeme bio vani. Da se zanijela, daje s Pitonom i život proživjela, a kurac nije vidjela. Nestaje spotičući se na visokim potpeticama kao daje susrela svoju starost u zmijinuoku.
2. Clara Schumann S Klarom je, međutim, bilo drukčije. Kad je na kraju priče, između smrti dvogodišnje kćerkice i krađe polovne škode, primijetila Pitonovu ogoljenu stvar, hrabro je rekla: Vidjela sam i većih. To gaje osvojilo. Jer joj nije vjerovao. Uglavnom, kad mu je rekla da se zove Klara, bio je već gotov. - Volim ime Klara - gugutao je - podsjeća na Claru Schumann. To se dogodilo na kraju trećeg razreda gimnazije i od tada Pitona više nismo viđali tako često. Ponekad bi dolazio u Varšavsku oko ponoći, kad je otpratio Klaru i nije pokazivao kurac. Sada više nije pripadao samo njemu i zato gaje držao na sigurnom. Poslije su o Pitonu na mjesta kamo smo izlazili dolazile samo vijesti. Odmah nakon mature otišao je u vojsku i brzo se oženio. Na slikama s vjenčanja vidi se Piton blijed i omršavio u crnom odijelu kako gleda nekud u budućnost i Klara kojoj ni barokna vjenčanica ne može sakriti veliku loptu trbuha. Čuli smo daje započeo neki posao s dijelovima za bicikle. Njegov stari, inače dosta imućan, sredio je da bude kooperant slovenske firme Rog i pričalo se da je u kratko vrijeme stekao dobar kapital. Kad mu se rodila djevojčica Lena, započeli su kuću na Goljaku. Sljedećih godina viđali smo ga samo slučajno, na semaforima i benzinskim pumpama i u tim telegrafskim razgovorima govorio je da radi dvanaest sati dnevno, daje završio kuću, da ima čitavu malu tvornicu metalnih dijelova, da proširuje djelatnost na ugostiteljstvo, da je kupio apartman na Rabu, da su Lena i Klara dobro. Početkom rata do nas u bistro Dinara, gdje smo se tada okupljali, stigle su vijesti daje Piton nepažljivo kupio prezaduženu tvornicu za preradu drva i da gaje banka potpuno uništila. Vijesti su opet stizale jedna po jedna, uz konjak i pikado. Prvo, daje ostao bez tvornice, a kasnije i ostalo: u Areni su izašle i njegove fotografije kako pištoljem prijeti ekipi za deložacije. Tom prilikom završio je u zatvoru, a kuća i radionica prodane su na dražbi. - Više ne pokazuje karu - komentirao sam. —I pištolj je falusni simbolpojasnioje Ivan čiji je brat nedavno poginuo kao pogrebni prijevoznik. Svi smo se nasmijali. Ali bio je to kiseo smijeh. Period kad je u gradu bilo puno stranih vojnika Piton je proveo u zatvoru, a njegova žena i djevojčica bez prihoda. Jednom prilikom Željko je došao u Dinaru s pričom. - Vidio sam Klaru pred Esplanadom. - rekao je. Nosi usku majicu i minicu do dupeta, a kad sam je pozdra vio, pravila se da me ne vidi. To nas je sve potreslo. Idućih godinu dana do nas su stizale priče u kojima Klara izazovno obučena ulazi u dobre automobile stranih registracija, ili jednostavno čeka taksi na nekom uglu. A onda j e, j ednoga popodneva u svibnju, umjesto priča stigao i Piton. Bio je mršav i odsutan, baš kao i na onoj davnoj slici s vjenčanja. Upravo je izašao iz zatvora, a još za vrijeme izdržavanja kazne provedena je brakorazvodna parnica. - Jedan gorki! viknuo je šankeru i u idućih sat vre mena strusio deset pelinkovaca. Bio je prilično pijan kad je rekao: Volio sam ime Klarajer me podsjećalo na Claru Schu mann... - A onda si vidio njenu sliku na novčanici od sto mara ka. - dobacio je Željko. - Da - prokrkljao je. I vidjelo se daje stid u njemu jači od bijesa.
3. Oklada Posljednjeg utorka u svibnju, kad je nakon kratke i teške agonije propala još jedna državna banka, Piton je bijesan dotrčao u bistro Dinara i ponudio prisutnima da će za tisuću maraka pokazati kurac ženi predsjednika Vlade. - Vraćaš se starom hobiju komentirao sam. -1 to ću dobiti napismeno! - krkljao je. - Da. U policij skom zapisniku. rekao sam. - A kako ćeš to izvesti? - rekao je Željko. - Mogu se kladiti, ali ne želim gledati kako ti tajna policija pravi cistoskopiju električnim pendrekom. - Ima li tko ovdje muda za klađenje? -vikao je Piton. - Ja imam kurčinu, od vas se zahtijevaju barem jaja. - Što mi dobivamo ako te ubiju? - to sam rekao što sam nježnije mogao. - Dobivate ovog mog somića. To je jedini što mije ostao. - Izvadio je novčanicu od tisuću maraka s likovima Braće Grimm. Pomislio sam na djetinjstvo. - To je moja posljednja bajka - pojasnio je. -1 pohranit ćemo je na šanku, kod Ibija - rekao sam. - Za slučaj da se predomisliš. - O. K. Ali ćete i vi pohraniti svoje priloge. Vas pet, svaki po tristo, to je som i pol. Vrijedi valjda taj poso soma i pol. - Može - rekao je Željko veselo. Očito je mislio da će Piton svakoga od nas tražiti punog soma. Dogovorili smo da ćemo sutra donijeti lovu, a Piton će iz Dinare direktno krenuti u akciju. Pomoći mu na taj način činilo se prihvatljivim. Zvao sam rundu da zalijemo. Kasnije, kad je odmaglio u svoj nespokoj, počeli smo analizu. ... „.....- Vjerojatno će to napraviti na nekoi dobrotvornoi priredbi ili tako nešto. To je najgora varijanta jer je sve pokriveno snajperistima. Upucat će ga prije nego što uspije raskopčati kaput, a kamoli da još petlja po šlicu. - Ne vjerujem da će raskopčavati kaput - rekao sam. - Nije glup. On se mora tamo pojaviti već gol, moraju vidjeti da nema oružje. Mislim da će utrčati gol, ma gdje to bilo, svi će biti šokirani i u tih par sekundi, prije nego što se stražari snađu, stat će pred ženu i pokazati joj ga. - U tom slučaju morat će ga uzeti u ruku, da se vidi kako joj ga pokazuje. A može ga uslikati i neki novinar. - Mislim da on računa na televiziju - rekao je Željko. Sljedećeg jutra u deset Piton se pojavio na ulazu Dinare obučen u svečano tamnoplavo odijelo s bijelom košuljom i bordo kravatom. - Pazi ga - rekao je Ivan - ko saborski zastupnik. Od ranoga jutra visili smo u Dinari ispred pikado-automata. - Ili kao da se sprema na sprovod - dodao je Željko. -1 ja bih volio da me kremiraju u takvom odijelu. - Sada ću joj ga pokazati - objavio je i naručio duplu vodku. Razumio sam ga. Trebalo mu je nešto kao hrabrost. Međutim, Pitanje učinio čudnu stvar. Dohvatio je čašu sa šanka, izvadio led i osvrnuo se oko sebe, kao čovjek koji sprema neku psinu. Zatim je pažljivo otkopčao šlic i nježno ga izvadio. Buljili smo u njegov alat, šokirani. Zapuhnuo nas je miris nekog cvjetnog sapuna, ljubičice ili jasmina. I onda ga je, onako opranog i dotjeranog, umočio u vodku. Morao je nagnuti čašicu da mu čitav glavić bude pokriven. - Recite mi kad postane ljubičast - procijedio je zat vorenih očiju i stisnutih usnica. Očito je peklo. Hoće da mu još malo natekne - šapnuo je Željko. Tada smo zašutjeli i pomno gledali u glavić očekujući kad će se pojaviti boja. Stajali smo u polukrugu i šuteći buljili u čašu i ogromni glavić. Kao da će nam on iznutra nešto reći. Nešto što do tada nismo znali.
- A sad u boj! - kliknuo je nakon nekog vremena i spremio ga u hlače, a svi smo bili na njegovoj strani. Bez obzira na okladu. - Sretno! -rekli smo. 4. Madam Butterfly Nakon što čitavog dana nismo imali nikakvih vijesti od njega, Pitanje ušao u Dinaru nešto prije sedam navečer. Odrađivali smo svoju popodnevnu šihtu pred pikadoautomatom. Ušetao je kao pobjednik, s rukama u džepovima onoga istog zastupničkog odijela, a pod miškom je nosio neki magazin. - Obavljeno - rekao je zagonetno. Istini za volju oče kivali smo ga tek za par dana, kad izađe iz zatvora. Tražio sam po njemu modrice i tragove pendreka, ali nije se moglo ništa vidjeti. Izgledao je netaknut. - Pričaj! rekao je Ivan nestrpljivo. - Prvo moram nešto popiti - rekao je. - Zar vas tako zanima kako ste izgubili lovu? - Zanima nas što se dogodilo - rekao sam - i kako nam možeš dokazati da smo izgubili. U međuvremenu Ibije natočio veliku čašu pive i postavio je pred Pitana. - Ne znam odakle da počnem - rekao je sve nas gle dajući. - Počni otpočetka - dobacio mu je Ivan. -1 nemoj puno srat. - To je počelo u zahodu. Kad se dogodilo to s ban kom dobio sam krvavi proljev. Srao sam po čitave noći. Sve za što sam radio propalo je odjednom. A Klara je u ćenifi ostavljala stare novine. Tamo sam našao i ovaj Cosmopolitan. - Bacio je magazin na šank. Svi smo se zabuljili u facu glumice s naslovne stranice. - Tu unutra intervjuirali su ženske političara, tako, čime se bave, što kuhaju, gdje se oblače, kakvu glazbu slušaju. Tu sam pročitao daje naša prva dama moderna žena koja je, bez obzira na visok položaj muža, zadržala svoj posao. Pitanje zastao i počeo polagano cuclati svoje pivo. A mi smo, oko njega, u groznici čekali. On pije, a mi okolo buljimo u njegova usta i čekamo. - Koji ti je ovo kurac zarežao je Željko - stanka za reklame? -1? - rekao sam - što gospođa radi? - Dama je dermatovenerolog!!! - Što? - rekao je Ivan. - To znači da liječi kurce - rekao je Pitan i bacio na šank dijagnozu s pečatom i potpisom. Ime i prezime je odgo varalo, a potpis je bio nečitak. Pravi doktorski. Šutjeli smo. Kao da nam je pokazao potvrdu s potpisom Madone. -1 još nešto - rekao je ponosno - držala mi ga je u rukama. -1 da li ti se digao? upitao sam. Želio sam znati istinu. - Zato sam ga i močio, onda mi se nema volje dić, a i izgleda bolesno. Opet smo zašutjeli. Neka dostojanstvena tišina širila se lokalom. A onda je, nakon nekog vremana progovorio Ivan. - Ibi—rekao je svečano - pokupi lovu pa isplati hero ja! A nama daj još po rundu! - Mali čovjek, ali velik kurac - dodao je netko s div ljenjem. Ibije istovario na šank brdo maraka i Pitanje s užitkom krenuo da ih sređuje. Stotke na stotke, pedesetice na pedesetice i tako dalje. Bilo je različitih apoena. Tada je
dohvatio svoju braću Grimm i uzeo ih pegleti na šanku. Kao zgužvana mu je bajka, a ustvari nas sve zajebava. - Ibi daj malo poglasni telku - rekao je Željko - poči nje dnevnik. Sada smo svi buljili u ekran, samo je Piton gle dao svoju šarenu hrpicu. Prvo je bila reportaža o štrajku po ljoprivrednika. Vidjelo se kako traktori stoje postrance par kirani na praznim cestama, a tada je stariji čovjek s kačketom na glavi govorio o problemima seljaka i što zahtijevaju od premijera. Onda su pokazali i premijera. Svi smo počeli fućkati, jednoglasno, s uzdignutim srednjim prstom prema gore. Kao da upozoravamo na Boga. Premijer je nešto govorio. - Ušutite, da čujemo što govori - rekao je Željko. Fa ca predsjednika vlade bila je mrtvačka. Kao da zna daje Piton njegovoj ženi pokazivao kurac. Međutim, premijer je objašnjavao svoju ostavku. Sada smo potpuno ušutjeli. Da je bilo muha oko nas, čule bi se. Rekao je daje već rano ujutro, oko osam, kuvertirao predsjedniku države svoju os tavku i da ju je predsjednik prihvatio. Objasnio je da zbog niza okolnosti nije mogao ostvariti svoj ekonomski program i daje zbog toga odstupio. Na riječ ODSTUPIO Piton je in stinktivno podigao glavu s hrpice love. Svi smo hipnotizirani buljili u ekran, dok su na televiziji razni ljudi objašnjavali pre mijerovu ostavku i njene posljedice. - Ako je mrcina već u osam dala ostavku - rekao je Piton hrapavim glasom - onda ona u deset više nije bila žena premijera. - To je isto - tješio gaje Ivan. Svi smo mu željeli po moći da prebrodi taj strašni trenutak. Na neki način to je bio i poraz svih nas, ali očajavao je samo Piton. Bijesno je buljio u hrpice sređenih novčanica na šanku. - Sve što u životu počnem - krkljao je - pretvori se u kurac. - Čovječe, učinio si veliku stvar - govorio sam. - O tome će se po Zagrebu pričat godinama. Piton je, međutim, u očaju zamahnuo rukom i pomeo sve sa šanka. I čaše i flaše, a bome i novčanice. Hrpica stotinjarki pala je u sudoper pun luga za pranje čaša. Šok je trajao trenutak, a onda smo jurnuli. Vadili smo mokre novčanice i polagali ih na rub sudopera. Bile su gnjecave, potpuno mlohave i ostajale su zalijepljene na sjajnu podlogu od rostfraja. Kao natopljena krila leptira.
Simetrije čuda I. Šesta postaja Prije dosta godina, dok su još bili obitelj, Ivan i njegovi roditelji šetali su jedne zimske nedjelje oko zaleđenog maksimirskog jezera. Bilo je vrijeme prije Božića i park, šetači, čak i drveće, djelovali su nekako svečano. A onda, neočekivano, ugledaše grupu ljudi na obali i tipa kako pokazuje oveću rupu u ledu. Vidjeli su vodu boje čelika, slomljene komade leda, a pokraj rupe prevrnut kačket i parolu ispisanu pravilnim crvenim slovima: LED JE AGREGATNO STANJE KOJE OMOGUĆUJE OBIČNOM ČOVJEKU DA POSTANE KRIST! Pokraj parole stajala je kantica s bojom i kist pažljivo položen preko nj enog otvora. Nikoga na ledu nij e bilo, a površina vode u rupi sablasno mirna. To je bilo šokantno iskustvo. Poslije su došli ljudi s kamerama i snimali njihova lica. Ispostavilo se da je to nekakav umjetnički projekt, happening slikara koji je te godine svojim provokativnim istupima upozoravao ljude da se život sastoji od dobro znanih paradoksa koji se uporno ponavljajuTočno poslije pet godina Ivanu je umrla majka. Bilo je neke savršene besmislenosti u toj okrugloj cifri. Nakon sprovoda poslali su ga da zimske praznike provede kod oca u Frankfurtu na Maini. Dok je trajala agonija, otac se nije pojavljivao u blizini. Bili su već nekoliko godina rastavljeni, pa nije mogao dobiti godišnji odmor da bi gledao bivšu ženu kako umire. Rak dojke metastazirao je u pluća i sve je bilo gotovo relativno brzo: od listopada do prosinca. A prosinac je one godine bio vlažan i nevjerojatno topao. Sitna kiša koja ih je te večeri bockala u lice pretvorila je zimu u rano proljeće. Stajali su pred ulazom i gledali kako posljednji kupci izlaze iz robne kuće praćeni naklonom čuvara. Iako je bilo tek devet navečer, a vrijeme prije Božića, ulice su bile puste. - Sad mi nastupamo - rekao je Ivanov otac. Prišli su i pokucali na staklo. Prošlo je više od minute prije nego stoje čovjek u zelenoj uniformi odškrinuo vrata. - Tu ste - rekao je rukujući se prvo s ocem, a onda i s Ivanom. - Zašto smo ovdje? - upitao je Ivan. Sve je to bilo prilično čudno. - Zar mali j oš ne zna? - rekao j e čuvar. - Uskoro će saznati. Moramo naučiti dječaka kako da se zabavlja, zar ne? - rekao je Ivanov otac pružajući čuvaru novčanicu od sto maraka. Obojica su se nasmijala. Ivan je primijetio kako čuvareva trbušina sapeta preuskomjaknom poigrava pri smijanju. Tresao se i opasač s revolverom. - Sve je sređeno - rekao je. Ivan i otac krenuli su prema gore. Pokretne stepenice nisu radile pa su se uspinjali polagano, pješice. Kao na nekom hodočašću. Otac je objašnjavao koji se odjeli nalaze na katovima kuda su prolazili. To je čitao s velikih panoa koji sada nisu bili osvijetljeni: sport i oružje, kožna galanterija, dječje igračke, muška konfekcija. Mali, sada je red da ti pokažem nešto što do sada sigurno nisi vidio - rekao je otac. Hoćemo li nešto uzeti? - Samo probaj - rekao je stari. -Nismo zato ovdje. Stigli su do četvrtog kata koji je bio pretrpan namještajem. Tu su stajale kuhinje, spavaće sobe, saloni potpuno opremljeni, s knjigama i slikama, kao u stanovima. Neke od
& t#i., m mn /*& * sobnih svjetiljaka su bile upaljene i to je davalo domaći ugođaj. Otac je pronašao jedan kožni trosjed, original chesterfleld,itususjeli. - Što sada radimo? - Sjedimo - rekao je otac. - Sjedimo i čekamo. Čekali su šuteći. Ivan je zvjerao po slabo osvijetljenim "sobama", a otac se bavio gumbićima na chesterfleldu. Cupkao ih je i zaokretao, kao da miševima trga vratove. Bilo je čudno vidjeti ga kako sjedi u chesterfieldu, on priprost čovjek, i pokušava nešto učiniti s tim kožnim gumbima. A onda su čuli neki zvuk. Kao da mokra krpa klizi po mramornom podu. Vidjeli su kod jedne jedaće garniture prvo plavu kutu, a onda i osobu koja pere pod. Svjetlo je bilo slabo, nije se dobro vidjelo lice osobe. Zatim je zvuk prestao, osoba je nestala nekud iza reda ormara, a nedugo poslije čuli su razgovor. Očevo lice nije ništa govorilo. On je jednostavno čekao. Sada su vidjeli dvije žene u plavim kutama čistačica kako im prilaze. Jedna je imala velike grudi. Ova s velikim grudima je bila starija. Usnice su joj bile tanke i okrenute prema dolje. Druga ženaje bila sasvim mlada, oblajhane kose koja je na tjemenu bila tamnosmeđa. Imala je plave kolobare oko očiju. Obadvije su ispod kuta nosile kratke suknje i natikače s peticama. Otac ih je pozdravio i one sjedoše pored njih. - Koju hoćeš? - rekao je otac. Ivan je šutio, zbunjen. Sve je to bilo tako naglo. - Hoćete li ustati cure - rekao je otac - da vas mali bolje vidi. - Je li mu prvi put? - rekla je starija. Naglasak joj je bio bosanski, glas hrapav, minica na dupetu napeta. Bilo je to neko elastično platno koje je potpuno prianjalo. - Mali, znam da ti j e prvi put - obratila mu se - vidim ti ' ponosu
- Gukni mali - rekao j e otac. - Ovo jetvojanoć. Stara je zadigla suknjicu i pokazala im guzicu. - Prestani - rekla je mlada žena - svršit će od gleda nja. Odvedi maloga, mi ćemo ostati ovdje! Stara je pošla prema dijelu gdje su se nalazile spavaće sobe pregrađene ormarima. - Biraj mjesto! - rekla mu je. Imena spavaćih soba bila su ispisana na kartončićima s cijenom koji su bih postav ljani na krevete ili noćne ormariće: Gaby, Imelda, Ozana, Ulrike. Zastao je kod Ozane. Francuski krevet od tikovine bio je ukrašen viticama koje su trebale predstavljati cvijeće ili grane povijuša. Takvim povijušama bilo je ukrašeno i ogle dalo na ormaru. Stara je prekrila krevet plahtom, kao prava domaćica. Raskomoti se - rekla mu je i počela raskopčavati bluzu. Svlačili su se u tišini. On je bio prvi gotov. Stajao je tamo u cipelama i čarapama, potpuno gol, a ona stvar mu je bila napeta. Prišla mu je i rukom malo promuljala jaja. U lije voj ruci držala je prezervativ, dok se desnomjoš bavila Iva novim jajima. Odgrizla je vrh omota prezervativa, spretno ga izvadila i puhnula u kapicu na vrhu. Onda mu gaje brzo na vukla. Rukom je povukla par puta u smjeru trbuha, da bi guma potpuno prionula. - Sad si gotov - rekla je i pljusnula ga po trbuhu. Sad možeš da jebeš. To mu je uistinu bilo prvi put. Nikako se nije mogao skoncentrirati. Na pamet su mu padale razne stvari. Recimo, debeo čovjek koji se popeo na krov svog VW pasatta i piša po haubi. Ili, starica bez obje šake prodaje male kornjače na dnu preokrenutog žutog škafa. Dokje jebao, mogao je primijetiti kako žena okreće glavu, kao da se pokušava osloboditi njegova daha. Gledao je u njeno lice na kojem su se po-
- Kad ideš fukati - rekla je u j ednom trenutku - nemoj jesti luk! A onda gaje počela opsjedati ta čudna ideja, misao koje se nije mogao osloboditi. Zamišljao je ovu ženu u crnini, kako mortus pijana tetura gurajući kolica s vrlo malim djetetom. Tko zna otkud mu ta slika. Na trenutak bi zastala, držeći se za kolica, kao daje to jedina čvrsta stvar za koju se momentalno može uhvatiti. Na taj način, mislio je, slike su se ukazivale biblij skim prorocima i oni su ih onda tumačili. Nekoliko puta mu je ispao, i ona gaje uvijek strpljivo vraćala u sebe, ali stvar se nije kretala prema nekom logičnom svršetku. Uvijek kad bi se približio vrhuncu, pojavila bi se slika žene u crnini i boja njene haljine isticala se na podlozi bistrog plavetnila zamišljenog neba. Ona pod njim sve se više znojila i u jednom trenutku reče: - Tamo u džepu od kute su papirnate maramice. Doh vati ih! Ispružio se prema kuti koja je odbačena ležala na noćnom ormariću i iz jednog od džepova iščeprkao paketić maramica. I ona se izvila zajedno s njim, tako da ga uopće nije morao vaditi. U racije sada držao celofanski paketić izvukavši j ednu od maramica koj a j e mirisala na borovinu. - Obrisi me! - rekla je još uvijek kružeći karlicom, kao žena koja zna svoj posao. Nekoliko puta prešao je maramicom preko njenog lica da pokupi znoj što se ondje sakupio. Porozan papir upio je sa znojem i boje njene šminke, koje su sada na njemu tvorile nepravilne šarene mrlje. Malo po malo, Ivan je postajao svjestan da se na maramici formira jedna apstraktna slika koja, tko zna zašto, savršeno prikazuje ženino lice. Kad je konačno svršio, postalo mu je jasno da se čudo pojavljuje tamo gdje ga najmanje očekujemo. O tome je trebalo svjedočiti. II. Pejzaž duše Maxa Jacoba Sunčan ali prohladan dan kasnog ljeta zatekao ih je u automobilu, kako se voze prema vrhu planine. Cesta je bila uska i vijugava, a s vremena na vrijeme auto bi ošinule grane kupina koje su stršale na kolnik. Ivan je s dva prsta držao volan i gledao šumu. Davor se zavalio u sjedalu suvozača hrabro izbacivši lakat desne ruke kroz prozor. - One večeri rekao je - kad sam svoju ženu prvi puta jebao u guzicu, umrla je njena majka. Prvo sam joj na punio debelo crijevo, a onda je zazvonio telefon. Stalno je ponavljala: "Gadiš mi se!" Kao da samjakriv. Prolazili su dijelom šume gdje je nekada bio sanatorij za tuberkulozne bolesnike. Tu je bolnicu sagradio jedan poznati liječnik za glumicu u koju je godinama uzaludno bio zaljubljen. Pričalo se da su tridesetih godina i lisice koje su se ovdje hranile otpacima iz bolničke kuhinje bile tuberkulozne. - Koliko je prošlo otkad je tebi umrla stara? - Petnaest godina - rekao je Ivan. - Još uvijek ne vje rujem. Nikako da izađem na kraj s tim vremenom. A onda su zašutjeli. Tko zna zašto, Ivanje pomislio na Huckleberrvja Firma i njegove pustolovine pored Mississippija. Ovaj vedar ljetni dan izgledao je kao da ga je izmislio Mark Twain. To je, možda, bilo i zato što su se obojica osjećali kao dječaci. Znam da sije i ti jebao! - rekao je odjednom Davor. Ivanje i dalje neko vrijeme šutio kao da se koncentri ra na cestu i zavoje. - Koliko znam - rekao je konačno nakon dužeg raz mišljanja - zvao si me da to radimo utroje. Htio si to kad smo bili na skijanju. - Da - rekao j e Davor - htio sam. Mislim, htio sam da je jebeš dok sam i ja prisutan. Koliko znam, kad se to dogo dilo, jajijsajn, '
- Nisi - rekao je Ivan još uvijek gledajući cestu. - Ali kao dajesi. Bilo je to prilično čvrsto muško prijateljstvo. Ovakvi razgovori samo su ga produbljivali. Jedan opori ženski glas u zvučnicima pjevao je Fado, portugalsku narodnu pjesmu uz koju se ljudi u predgrađima Lisabona često ubijaju. Bili su već blizu vrha. Hrastove i bukve zamijenila je crnogorica kroz koju se sunce teže probijalo. Zrak je postao oštar i hladnjikav. Bio je to isti onaj zrak koji je pomagao tuberkuloznim bolesnicima da duže žive. Ivan je zaustavio ispred duguljaste zgrade koja je nekada bila žuta i oni izađoše iz automobila. Bio je to jedan od paviljona bolnice za tuberkulozne odakle se pružao lijep vidik na grad. Tu su se obično zaustavljali ljubavni parovi gledajući kako duboko dolje ispod njih sunce zalazi u maglu. Shvatio sam da me više ne voli - rekao je Davor kad je prestala gutati spermu. Bili smo gore u potkrovlju, na ložio sam kamin, volio sam da gori vatra dok mi puši. Kad sam bio gotov, držala je spermu u ustima i otrčala na zahod. Pitao sam je zašto nije progutala, a ona je rekla da mi je ovaj puta gorka. Kako gorka? Pitao sam. Bio sam naivan. Otada više nikada nije gutala i ja sam znao daje gotovo. Ivan je uhvatio Davora za podlakticu. Trudio se da proizvede čvrst, muški stisak. - Jesi li nesretan? - rekao je. Davor je plakao. Čučnuo je iznad provalije i plakao u tišini. Suze su mu curile niz bradu. - Nema veze promucao je - oprostio sam ti. Bila je to sasvim neobična slika: čovjek koji plače u pozi predviđenoj za veliku nuždu, a dolje, u dnu provalije grad. Kasnije, dok su šetali planinskom stazom prema jednoj depandansi bolnice za tuberkulozne, te suze bile su nešto što su obojica htjeli što prije zaboraviti. - Žao mije samo što sam joj dopustio da uzme slike. rekao je. - Kad ti se ruše svjetovi - rekao je Ivan - ne spašavaš sitnice. Bili su baš iznad male čistine gdje se nalazio najdalji paviljon bolnice. Sjeli su napanjeve i gledali planinsku čistinu obasjanu suncem. To je bilo dobro. To sjedenje, zrak i umjereni optimizam koji se tek trebao dogoditi. A onda su primijetili slikara. Međutim, kako se činilo, on nije primijetio njih. Stajao je ispred štafelaja i gledao kućicu na čistini, koja je iz ove daljine izgledala idilično. Teško da bi itko u njoj mogao prepoznati baraku u kojoj su umirali tuberkulozni. Slikar, obrijane glave, obučenu žuti gumificirani kombinezonkakve nose ribari na kočaricama, bio je zauzet pravljenjem slike. Naizmjenično je gledao paviljon i svoju sliku, nanoseći kratkim potezima boju na platno. - Ovako nešto odavno nisam vidio - šapnuo je Davor. - Mislio sam da se pejzaži danas rade po fotografijama. Baš tada slikar je učinio nešto čudno. Dohvatio je plastičnu čašu od jogurta, malo se odmaknuo, otvorio šlic i počeo mokriti u čašu. Zapravo, ispustio je unutra samo dva-tri mlaza, a ostalo je velikodušno prepustio zemlji. - Jebote, ovaj je naskroz popizdio - šapnuo je Ivan. Sada su imali valjan razlog da što dulje ostanu neprimijećeni. Slikar se u međuvremenu vratio do štafelaja, uzeo tubu žute boje, istisnuo je u mokraću i promiješao. Slici je doda vao žute tonove sunca ili zemlje na planinskom puteljku. Kas nije, to je ponovio i sa zelenom. Sada su na stolčiću kraj šta felaja bile dvije čaše u kojima je mokraća bila pomiješana s bojama sunčeva spektra. Dodavao je i zelene tonove: lišće, travu, svježe zelenkaste sjene na kućici. Ivan i Davor zausta vili su dah dok je, nedaleko štafelaja, skidao kompliciranu konstrukciju kombinezona, da bi se mogao posrati. Srao je staloženo, leđima okrenut mirna, gledajući u dojin^............
- Čini se da mu je ponestalo smeđe - šapnuo je Davor. Kad je govno potpuno izašlo, slikar je pomno brisao guzicu. Potrošio j e čitavu rolu toalet-papira, j oš uvij ek gledajući grad u dolini, kao da mu se osvećuje. -Vidi koliko papira! -prošaptao je Davor. Ovo muje potpuno vratilo raspoloženje. Slikar se obukao, vratio do štafelaja, uzeo kist, zagrabio malo govna, i onda je na to govno istisnuo mrvicu neke boje. Ivan i Davor gledali su ga kako radi. Bilo je izvjesne svetosti u tom poslu. To kako se sav taj smrad preobražavao u vedrinu pejzaža, kao da ga upija zemlja i pretvara natrag u ljepotu, bilo je ravno čudu. Tip je potpuno lud - šapnuo je Davor ushićeno zašto sve ovo radi? - To ćemo ga morati sami pitati - rekao je Ivan ustavši s panja i uputivši se prema slikaru koji je sada slikao nebo i oblake na njemu. Bijelu je miješao sa slinom. Slikar se uopće nije začudio kad ih je spazio. Kao da je čitavo vrijeme bio svjestan njihove prisutnosti. - Pazite da ne ugazite u govno! - rekao je. Vidjelo se daje ljubazan. Uostalom, bio je to puno stariji čovjek nego što se činilo na prvi pogled. To što muje glava bila obrijana, smještalo gaje nekamo izvan vremena. - Lijepa slika - rekao je Davor zbunjeno. Očito, nije znao što da kaže. Ivan je stajao pred štafelajem proučavajući grube poteze uljene boje. Miris terpentina miješao se s neu godnim mirisima onih drugih supstanci koje su bile umiješane u boju. - Zašto mokraća? - upitao je konačno. Trudio se da pitanje zvuči što opuštenije. - Odgovor zavisi o tome - rekao je slikar -jeste li spremni da ga čujete .Ima puno onih koji nisu. Još uvijek imje djelomice bio okrenut leđima i nije prekidao posao. Jedan kist, tanji, držao je u ustima, a nekoliko drugih u rukama. Izgledao je kao čovjek kojeg nije briga što drugi misle. - Mislim da nas on zajebava - rekao je Davor. Prijaš nje zbunjenosti kao daje odjednom nestalo i odnekud se javila arogancija. -Ne zajebava nas, samo je zaposlenrekao je Ivan. - Haj de stari - nastavio j e - hoćeš li nam reći zašto pišaš u boju? - Zato što sam kao mlad imao iluzij e - rekao je.- Eto zašto. Izgledalo je kao da se obraća Ivanu. - Tvoj prijatelj nije spreman da čuje. - Spreman sam. - rekao je Davor. Bilo je neke pate tične ozbiljnosti u njegovim riječima. - Ako mu kažem - rekao je opet slikar - hoće li se rasplakati? - Svinja! Vidio me je kako plačem. -1 vi ste mene vidjeli kako serem - rekao je slikarpa ne pravim scene. Zanima vas zašto pišam u boju? Tako radim slike za prodaju. Kad sam bio mlad, imao sam iluzije. Nisam slikao, nego sam pravio performance ili instalacije. Apelirao sam direktno na svijest. Ali ovdje nitko ne jebe svijest, ljudi hoće slike. Pa dobro, ja im onda prodajem slike. Kič. Šuma, kućica, oblaci. - A sve zasrano i zapisano -javio se Davor. - To sam pročitao u jednoj knjizi - rekao je slikar. Prestao je s radom i tek sada im se potpuno okrenuo. Kom binezon muje s prednje strane bio umrljan bojama. - Tamo piše da je jedan austrijski ekspresionist, Max Jacob, slikao šokantnim tjelesnim tekućinama sladunjave kič sličice i onda ih prodavao malograđanima za velike pare. Tako i ja proda jem, a slike se s vremenom ljušte. Otpada s njih boja. Govno
- Radite li portrete? - upitao je odjednom Ivan. Djelo vao je sasvim ozbiljno dokje to pitao. - Pejzaži se bolje prodaju. No, ponekad slikam i por trete - dodao je - po narudžbi. Jedan oblak učinio je nešto sa suncem, a intenzitet boja u prirodi odjednom se promijenio. Slika je sada, u tom trenutnom zatamnjenju, djelovala nestvarno. Sunce je, na trenutak, postojalo samo na platnu. - Možete li nas ubaciti? - rekao je Ivan. - Što ti je -javio se Davor - o čemu govoriš? - Govorim o tome - rekao je - da nas ubaci u sliku. A onda se obratio slikaru: Platit ćemo vam ako nas naslikate tamo kod one kućice. - Nema problema - rekao je slikar. - Namjestite se kod vrata pa ću vas ubaciti. To uopće nije problem. -1 ti si skroz popizdio - rekao je Davor, ali kao da mu je bilo drago. Više nijft mislio na svoju ženu. Namjestili su se kod vrata paviljona za tuberkulozne. Dva prijatelja u idiličnom pejzažu. - Hoćete li da i vas slikam s ovim? - slikar je diskretno pokazao na čašice s mokraćom. - Može - rekao je Ivan - pišota je u redu. I slikar je počeo. Nisu vidjeli što radi, no znali su daje to kako se sada smrad preobražava u vedrinu, kao da ga platno upija i pretvara natrag u ljepotu, ravno čudu. U međuvremenu zasjalo je i sunce. III. Kalendar životinja 1. Žureći svakoga popodneva hodnikom stare zgrade lječilišta u Stubičkim toplicama, Šonja je morala proći pored potpuno paralizirane djevojčice. Mala je sjedila nepomično u svojim specijalnim kolicima s neobičnom mehaničkom konstrukcijom. Ponekad bije časna sestra odmaknula od prozora da joj jačina sunčevih zraka ne ošteti vid. Šonja je tada razmišlj ala o modernom kiparstvu. Pomična aluminij ska konstrukcija bila je u očitom neskladu s ukočenošću tijela. Upravo je ta konstrukcija podsjećala na pokretne kipove Henrvja Moorea i njegovu opsesivnu želju da ovlada gibanjem. Nakon što bije nahranila, časna sestra joj je čitala. Šonja nikada nije čula stoje čitala, vjerojatno odlomke iz Biblije, ali je voljela zamišljati da joj čita Decameron. Priču o lažnom anđelu Gabrijelu koji noću odlazi u posjet jednoj Venecijanki. Veselio je taj dirljivi susret: lažni anđeo i nepokretna djevojčica... U tome je bilo neke nadzemaljske erotike kojoj pokret nije potreban. - Jesi li vidj ela onu malu u hodniku, paraliziranu? - upi tala ju je majka koja se u toplicama oporavljala nakon ampu tacije desne noge. -Štos njom? - Kradu j oj gaćice! Stvar je bila nevjerojatna. Majka je, međutim, bila rezolutna i ustrajala je na tom podatku. - To mije pričala sestra Anđelija - govorila je - ona koja je hrani. Svakog drugog ili trećeg dana nestanu gaćice. Ako ih ne ukradu iz prostorije za prljavi veš, a ono skinu s nje, sirotice, kad spava. Uzeta, ne osjeti valjda. - Ovo postaje zanimljivo - rekla je Šonja. - Ljudi su životinje - kazala je majka. Kad se sprijateljila s malom, svakoga dana kupovala joj je čokoladicu. Djevojka se zvala Marija i imala je sedamnaest godina, što se na njoj nije moglo vidjeti. Kad je Šonja konačno pripitomila užas, postalo je zanimljivo gledati kako onom jedinom djelomično pokretnom rukom Marija spretno
skida omot s čokoladice životinjskog carstva i sprema sličicu u džep kratkog bademantla. To je postalo poput obreda: pruža joj čokoladicu i gleda koja će se životinja pojaviti. Za osobu kojoj su svi dani isti, to mora daje poput kalendara. Zamišlja: umjesto 14. travnjasibirska patka, umjesto 15. travnjakljunaš čudnovati, Australija. - Jesi li čula - rekla je majka drugom prilikom - opet su joj ukrali gaćice. Ali znamja tko je. Sumnjam ja na nekoga već dugo. I neće, svinja, čiste dajoj odnese iz ormara, nego baš prljave... Sibirsko prase - rekla je Šonja gnjevno. To je zado voljilo majku. Toga popodneva, kad se opraštala s majkom na terasi bistroa "Salambo" kamo su mahom dolazili nepokretni ljudi iz lječilišta u svoj im kolicima, vidjelaje nešto čudno. Neobrijan stariji muškarac obučenu masne hlače odjeftinog štofa i izlizanu jaknu, nešto je govorio Mariji koja je bila parkirana ispred fontane i onom jedinom pokretnom rukom hranila golubove. Muškarac joj je nešto šaptao, kao da iznosi sumnjive prijedloge. Izgledao je poput kroničnog alkoholičara. Marija gaje slušala prilično nezainteresirano, skoncentirana na ptice. Činilo se da j e zabavlj a bacati ptičju hranu na mirnu površinu vode i gledati kako golubovi s ruba fontane nemoćno promatraju nakupine zrnja koje se pretvara u nedostupne ploveće otočiće. - To je svinja o kojoj sam ti govorila - rekla je majka. - On je odnedavno popodne izvodi u "šetnju". Ne znam ot kud se stvorio, ali priča se daje ovdje i neke djevojčice pi pao, kad je bila ljetna škola plivanja. Primijetivši da ga gledaju, čovjek se brzo udaljio od male. - Moraš priznati daje ovo sumnjivo - rekla je majka. - Priznajem! potvrdila je Šonja. I stvarno, tu je bilo nešto zagonetno. - Kako god pogledaš - nastavila je majka - muškarci su živina. Pa i onaj tvoj... - Nećemo sada o tome, mama - rekla je Šonja raz dražljivo. Moram ići, sutra rano ustajem. 2. Sljedećeg popodneva, kad je dolazila majci u posjetu, mladić kome su bile amputirane obje noge, pa je u svojim kolicima izgledao neobično kratak, zamolio ju je da ga šljunčanom stazicomctdguranamaluuzvisinuuparkuiznadlječilišta. Odazvala se molbi i dok gaje gurala, učinilo joj se daje onako, skupa s kolicima, prilično lagan. Nikada ne bi pomislila kolika se težina krije u nogama. Nešto kasnije, vidjela gaje kako se s neobičnim užitkom obrušava nizbrdo, vičući: CuOna i majka sjedile su na klupi u parku. Majka je sada imala štake i protezu i učila je hodati. Međutim, izgledala je bitno lošije nego prethodnih tjedana. - Ovako se zabavlja čitave dane - pričala je majka. Moli ljude da ga izguraju na uzvisinu, pa se onda spušta. To mu je ovdje jedina zabava. Priča da mu je, kad je bio beba, krmača požderala noge. Međutim, mislim da se to dogodilo u nekoj prometnoj nesreći. Kasnije je majka počela pričati o Sonjinu mužu. Kao i uvijek, o Davoru je govorila s mržnjom, a Šonja ju je puštala da govori. Na neki čudan način to je majci pomagalo da sigurnije hoda. Sada su šetale ispod starih borova odakle su se mogli vidjeti bazeni s vrućom vodom. - Hodaj iza mene, Sonječka - govorila je majka - ako počnem padati na leđa. Tako su opet dospjele do fontane gdje se nalazila Ma-rij i. u svojim modernističkim kolicima. Sunce je zalazilo dajuetjrmj_krajo
nila golubove. Riče su ponovo nemoćno stajale na rubu fontane, buljeći čeznutljivo u vodu punu sjemenki. Međutim, sada je pored nje u svojim kolicima sjedio mladić bez nogu. Očito, spuštanje mu je za danas dojadilo. On je također gledao ptice i oboje su šutjeli. Netko bi možda pomislio na ljubav, ali Šonja je bila uvjerena daje to nemoguće. Njih dvoje izgledali su kao dvije životinjice različite vrste, među kojima može postojati samo prijateljstvo. - Pričekaj ovdje - rekla je majci - da maloj odnesem čokoladu! Međutim, kad se približila, vidjela je da mladić odnekud vadi bijelu kuvertu i stavlja je krišom u džepić Marijina bademantla. To je izgledalo kao ljubavno pismo, no Sonjaje bila svjesna daje ljubav u ovakvim okolnostima jako daleko. Zanimalo ju je jedino što se nalazi u kuverti. 3. lebdio je vonj alkohola. U to vrijeme Marija je trebala biti kod fontane, ali se ne sjeća da ju je ondje vidjela. Prišuljala se vratima i upravo ih namjeravala naglo otvoriti, da uhvati svinju na djelu, kad je iz sobe čula razgovor. Prepoznala je i Marijin iskrivljeni glas. Molim te uzmi, meni ne treba - govorila je Marija. Čovjek je uporno odbijao da uzme to nešto. - Ne mogu uzeti - govorio je - nije u redu. - Vjeruj mi - govorila je Marija - znam što radim. Evo, uzmi i album, časna je nalijepila sve sličice. To se poša lje u Kras i onda se dobiju slatkiši za djecu. Iznutra su se potom čuli šuštavi zvukovi, kao da čovjek nešto lista. Kad je izlazio, pod pazuhom je držao album Životinjskog carstva, a u rukama nekoliko plavkastih novčanica koje je polako brojio. Odmah iza njega u sobu je ušla sestra gurajući na kolicima posude s večerom. 4. - Mala više uopće nema gaćica - rekla je majka Šonji kad se za dva dana pojavila u lječilištu. - To je primijetila sestra Anđelija kad smo je vodile na veliku nuždu. I sada joj je časna, da prostiš, posudila svoje gaće da ih nosi dok maloj ne kupe nove. -A tko joj kupuje? -Sestre iz bolnice, one joj kupuju, dolje u robnoj kući. Stvar je, mora se priznati, bila čudna. Ponekad, u autobusu, uhvatila bi sebe kako razmišlja o tim gaćicama i čitavoj toj čudnoj stvari. Kad bi autobus ušao u gradić, osjećala se kao da ulazi u neku seriju i kao daje ovdje očekuju novi nastavci. Te večeri, međutim, odlučila je da u vezi G Marijinim gaćicama valja nešto poduzeti. Naime, upravo je vidjela onog neobrijanog čovjeka u hodniku kako se oprezno osvrće lijevo i desno, a onda kriomice ulazi u Marijinu sobu. Iza njega U ponedjeljak je osjetno zatoplilo i u zraku se već osjećao miris kasnog proljeća. Kad je počela posjećivati majku, tek su se pojavile forzicije i prvi jaglaci, a sada su ruže već bile u cvatu. Prije nego stoje produžila do majčine sobe, posjetila je doktora Bernsteina, i on joj je pokazao nalaze. Primijetila je čudnu podudarnost. Stoje majčina liječnička dokumentacija bila deblja, što su se papiri više gomilali, majka je bila mršavija. Izbočile su joj se jagodične kosti, sličila je na svoje fotografije otprije trideset i više godina. Kao da se mladost sada vraćala u svom ironičnom obliku. Zatekla ju je u sobi kako spava sjedeći u svojim invalidskim kolicima. Usta su joj bila otvorena, a u kutovima se sakupljala slina. U krilu ležala je knjiga koju je upravo čitala. Agatna Christie: Smrt na Nilu. Večeras nije imala snage za
šetnju, a i boja kože nekako se promijenila. To nije obećavalo ništa dobro. - Odguraj me do Trga - rekla joj je majka. - Možda ćemo tamo sresti nekoga. Trg je bilo mjesto odakle su se račvali bolnički hodnici u pet smjerova, poput nepravilne zvijezde. Na tom proširenju, čiji je sjeverni zid bio prekriven mozaikom s motivom Zagreba, sastajali su se nepokretni bolesnici, ćaskali, razgovarali i ponekad se smijali. Najčešće su se smijali sebi, kao da nešto opravdavaju. Međutim, večeras na Trgu nije bilo nikoga, pa su se uputile u besciljnu vožnju labirintom ovog starog marijaterezijanskog lječilišta. Polagano se mračilo. Odjednom su najednom manjem čvorištu ugledale čudnu sjenu Marijinih specijalnih kolica. Čule su i nekakav poznat zvuk, ali kad su došle do Marije, ona je spavala. Ili se bar činilo tako. - Jesi li čula? - rekla je majka slabim glasom. - Kao da se udaljava netko u kolicima - rekla je Šo nja. To je, nedvojbeno, bio zvuk nepodmazanih kotača. Međutim, kad su došle do mjesta gdje hodnik zaokreće, vidjele su sestru Anđeliju kako gura kolica s hranom. Sve je izgledalo normalno. 5. Kad je sutradan došla u majčinu sobu, kod njenog kreveta stajao je doktor Bernstein i nešto tumačio sestri koja je majci namještala bočicu s infuzijom. To ju je zaprepastilo. To više stoje doktor Bernstein govorio daje operacija uspjela i da rana zacjeljuje "per prima". Baš se tako izrazio. Vjerojatno je onda to i mislio. Sada je, međutim, ugledavši Sonjin zaprepašteni pogled, rekao daje gangrena bolest "cijeloga tijela", a ne samo jedne noge, one odrezane, i da su komplikacije uvijek moguće. Majka je bila blijeda i kao da se vratila na kilažu dvadesetogodišnjakinje. Međutim, njena koža nije imala razumijevanja za takve oscilacije u težini i sada se objesila tvoreći vrlo maštovite nabore. Neki apstraktni slikar od toga bi mogao puno napraviti. Čitavo popodne i dobar dio večeri Šonja je provela uz majčinu postelju. Majka se nije smjela puno micati zbog infuzije i stalno j e ponavlj ala da ima nekakav slatkast okus u ustima. Po načinu na koji je govorila, vidjelo se daje snaga napušta. Oko večere došla je sestra i promijenila bočicu. - Bit će sve u redu, gospođo rekla je Šonji i uhvatila je za rame. Bio je to kratak ali čvrst stisak koji je, riječima usprkos, govorio da jednostavno ne može biti sve u redu. Majka je zaspala. Oko devet navečer, Šonja je odlučila da malo protegne noge. Uz to, palo joj je na pamet da u džepu još nosi čokoladicu za Mariju. Iako je sada znala daje uzeta djevojka puno starija nego što se činilo, i dalje joj je kupovala čokoladicu. Tko zna zastoje to radila? Lutala je hodnicima lječilišta, ali je nije mogla pronaći. Zavirila je i u čitaonicu i ostala ondje neko vrijeme. Među novinama i časopisima zapazila je i nekoliko pornografskih magazina koje su vjerojatno naručivali muškarci iz lječilišta. Konačno, kad je već odustala, susrela je mladića bez nogu kako u kolicima juri prema sobi njene majke. Objema rukama bavio se kotačima svojeg vozila, a u krilu mu je počivao nekakav zamotuljak. - Žurio sam da vas još zateknem ovdje - rekao je kao da mu je zbog nečega odlanulo. - Imam jednu molbu. Možete li mi molim vas ovo poslati na poštu. Propustio sam danas dostavljače. Dolje kod stanice, ured radi do pola deset. Pružio joj je omanji paketić zamotan u smeđi papir koji je na krajevima bio pričvršćen selotejpom. Preko toga uk-riž je bila zavezana špaga.
- Nema problema - rekla je odsutno i prihvatila paketić, a mladić se zahvalio i polagano odvezao. Dok je odlazio, mogla je vidjeti kako mu se znoj cijedi niz ošišan vrat. Navratila je u majčinu sobu i vidjevši da starica još spava, uzela torbicu i uputila se prema pošti. U paketiću koji je držala u ruci bilo je nešto mekano stoje pod rukom mijenjalo oblik. Na njemu je bila adresa nekog čovjeka, ali zato adrese pošiljaoca nije bilo. Ništa na tom paketiću nije bilo sumnjivo, ali ona nikako nije prestajala misliti o njemu. O špagici kojom je zavezan, o adresi i žigu od voska što gaje utisnuo pospani službenikkomeje na desnoj ruci nedostajao srednji prst. Mislila je o tome i u kolodvorskoj restauraciji gdje je morala provesti više od sata, do noćnog autobusa za Zagreb. Skupina lokalnih pijanaca na šanku prepirala se oko izbora nogometne reprezentacije, a neki klinci u uglu, tinejdžeri, igrali su biljar. Na rubu biljara, uz pepeljaru, simetrično su bile poredane konzerve coca-cole, tako daje razmak između svake bio podjednak. Razmišljala je na kakvim se opskurnim mjestima javlja simetrija. Dečkima koji su vježbali biljar te su prazne konzerve očito obilježavale mjesta kamo kugla mora udariti u matinelu da bi se odbila u određenom smjeru. Promatranje toga bio je odličan način da se potroši vrijeme do dolaska autobusa. A onda je čula glas: - Gospođo, kaj bi imali nekaj sitnog... trebal bi za au tobus do doma! Pred njom je stajao neobrijani pijanac kojeg je prije dva dana vidjela kako izlazi iz Marijine sobe. Pod rukom je još uvijek držao album sa sličicama životinjskog carstva. I ne pitavši za dopuštenje, sjeo je za njen stol. Zaudarao je na nešto kiselo. - Imam tu album od Krasa - rekao je - dam ga jeftino jer moram doma. Djeca me kod kuće čekaju, a razme se i baba. Obuzelo ju je gađenje. Uzela je album i stala ga listati. Uostalom, većinu životinjskih sličica koje su ovdje bile nalijepljene kupila je ona i u tom albumu, znala je, bili su obilježeni svi oni dani, ona popodneva što ih je ovdje provodila s majkom. Dala mu je nekoliko novčanica i zadržala album. Kad je stigao konobar, otjerao je pijanog čovjeka. Nije bio grub s njim, samo mu je ozbiljnim tonom rekao da ode. - Nemoj smetati gospođi - rekao je i postavio pred nju drugu šalicu s čajem. - Ima ovdje kćer, u lječilištu nastavio je kao da ga opravdava - paraliziranu. Mala dobiva neku sitnu stipendiju. Od nje posuđuje novac pa onda pije. Ponekad nestane na nekoliko mjeseci, ali se uvijek iznova pojavljuje. Ima razloga, i ja bih na njegovu mjestu. Konobar je bio realan čovjek, on je znao kako stvarnost izgleda. 6. Kad se iskrcala u Zagrebu, vidjela je na kiosku jedan od onih porno kontakt-magazina što ih j e imala priliku primij etiti u čitaonici lječilišta. Nešto u njoj natjeralo ju je da ga kupi i sada gaje nosila kući preko Branimirova trga. Zrak je mirisao na sirupe protiv kašlja što ih je uzimala kao djevojčica. Tko zna iz kakve je daljine dolazio taj miris? Zastala je ispod jedne od uličnih svjetiljaka i izvadila magazin. Stanovita znatiželja tjerala ju je da ga što prije otvori. Na početnim stranicama bile su fotografij e u boji. Žene? u različitim pozama, reklamirale su same sebe. Neke su bile slikane odostraga, a neke sprijeda, raširenih donjih usana. Nudile su sve: oralno, analno, piss i kavijar. Nije znala stoje to kavijar. To u svakom slučaju nije bilo ono što ju je zanimalo. Listala je dalje i došla do tekstub Jiih oglasa. Bilo ih je različitih: parovi su tražili parove, žene situiranu gospodu, a poneki muškarci druge muškaree ili žene, ovisno p ukusu. A ondaje, konačno, našla ono
stoje tražila: "Djevojka, manekenskog izgleda, ustupa situiranim muškarcima nošeno donje rublje, uz naknadu." Nešto dalje, sličan oglas, možda od istog pošiljatelja: "Ako želiš lizati moje prljave gaćice, javi se na oglas pod broj... cijena 50 DEM. Bilo je vrijeme da o svemu staloženo razmisli. Sjetila se tada golubova i njihovih čeznutljivih pogleda. Nešto strašno, a opet duboko utješno skrivalo se u toj distanci između ptica i hrane na mirnoj površini vode. Je li Marija imala svoj poseban album životinja kojima nije vidjela lica i vrstu, ali je znala njihove kućne brojeve? Ilije ovo što se događalo bilo spoj pakosnih slučajnosti? Kao uostalom i sve oko nas. Sama mogućnost da paralizirana djevojčica na taj način pobjeđuje svoja ograničenja, bilaje ravna čudu. IV. Pet do tristo Riječ NADA u španjolskom jeziku ima potpuno drugačije značenje nego isti skup glasova u hrvatskom i znači NIŠTA. Sve do Nikoline smrti nitko od njih, kolega iz bivšeg razreda nije razmišljao o toj prividnoj simetriji. Nikola je poginuo u frontalnom sudaru na cesti između Zagreba i Ljubljane. Zaletio se u šleper i, budući da ga nisu mogli u cijelosti izvući iz onog smrskanog lima, vučna služba transportirala je automobil zajedno s dijelovima tijela sve do mrtvačnice u Otočcu ob Krki. U vrijeme kad je Nik poginuo, već je dvije godine trajao rat. Žena kod koje su Davor, Šonja, Ivan i još neki ljudi kupovali vijenac, rekla je da izgleda čudno, ali da se i u ratu pogiba u prometnim nesrećama. Na dan sprovoda lijevala je obilna jesenska kiša. Sastali su se pred mrtvačnicom na Mirogoju črtvrt sata prije početka ceremonije. Ivan i Šonja došli su taksijem. Davor je dugo kružio oko mrtvačnice da nađe parking i onda im se pridružio pod ogromnim Ivanovim kišobranom. Tu su već bili Mac, Nadica Penezić i još neki kolege iz Nikovog bivšeg razreda. Svi oni držali su se zajedno onako stiješnjenpod kišobranima. Bez obzira na izvjesna iskustva sa sprovodima, ovo je bilo prvi put da je u lijesu ležao netko od njih. To je zbunjivalo. - Sad nas ima i u paklu! - rekao je Davor da nekako prekine onu neugodnu šutnju. -Ne seri! -reklaje Šonja. -Čovjekje umro. Možeš valjda imati malo poštovanja. - Znate li daje poginuo na pet do dvjesto - rekao je Davor ponovo. To je, izgleda, bio važan podatak. - Nije -javio se Ivan. Bilo je pet do tristo. Dobro se sjećam. Konačno, ja sam zadnji s njim razgovarao. - Kad si razgovarao? - U srijedu. Upravo se spremao na put. Uostalom, to nije važno. Glavno daje u životu puno fukao. - Tristo pičaka je lijepa brojka - rekao je Davor iza zovno gledajući Šonju koja je tapkala s noge na nogu. Njene crne štikle propuštale su vodu. Jedino mu zamjeram što nikada nije jebo crnkinju. Kiša nije prestajala, a ljudi su i dalje pristizali okupljajući se u malim grupama. Bilo je puno^ena koje su se međusobno rukovale. U tišini. -Vidi se daje umrojebač-rekao je netko iza njihovih leđa. Baš kad su grobari iznijeli lijes iz mrtvačnice, aNikova lijepa žena dostojanstveno stala na vrh stepenica pred ulazom, zasvirala je uzbuna. To je bila zračna opasnost, treća po redu istog dana ijedna od brojnih te kišne jeseni. Među ljudima je zavladala panika. Neki su jednostavno otrčali do svojih
automobila, potrpali se unutra i odvezli. Bilo je onih koji su i dalje pokušavali zadržati ozbiljnost, ali im stvari oko njih to nisu dopuštale. To su, mahom, bili stariji ljudi. Njih nekolicina, prijatelja iz razreda, slijedili su drvenu strelicu na kojoj je pisalo: SKLONIŠTE. Put ih je vodio nekamo iza mrtvačnice, do stražnjeg ulaza kroz koji su, vjerojatno, unosili lijesove. Tu su sreli čovjeka obučenog u grobarsku uniformu i gumene čizme. - Sklonište? - rekla je Šonja. - Je li unutra? Čovjek je pokazao rukom prema vratima: Dolje je. Tamo gdje su frižideri. Silazili su vrlo uskim metalnim stepenicama koje su bile skliske od rastrackane zemlje. Što su se više spuštali, bilo je sve hladnije, a kad su govorili iz usta im je izlazio bijeli dah. Ivanje trljao ruke jednu o drugu, kao što čini čovjek u filmu Nebo nad Berlinom, pokazujući bivšem anđelu ljudske vrijednosti. Prostorija u kojoj su se potom našli, mirisala je na vlažnu borovinu. Bio je tu još jedan nepoznat, ali gotovo ugodan miris. Nešto nalik terpentinu za razrjeđivanje uljenih boja. Ovo je bila neka vrsta predvorja, odakle se ulazilo u prostor s frižiderima. Čitava jedna strana zida tamo je bila puna velikih ladica od rostfraja u kojima su na odgovarajućoj temperaturi ležali mrtvi ljudi. Kad su ušli, u prostoriji je bilo još onih koji su se sklonili. Ivan, Šonja, Davor, Mac, Nadica Penezić, svi su se odjednom našli u vrlo čudnoj situaciji. - Pogledaj! - šapnuo j e Davor. i I Nikova udovica nespretno je silazila stepenicama. Njen šogor pridržavao ju je za nadlakticu, a iza njih je cupkalo dijete. Djevojčica od svojih pet godina. Sonjaje priskočila i sada su oboje vodili Nikovu udovicu prema obližnjem zidu. Žena kao daje bila opijena nečim. To se moglo vidjeti po njenim usporenim pokretima. Vjerojatno se radilo o sedativima. Prvo je stajala leđima oslonjena na zid, potpuno odsutna, u svojoj bundi od crnog astrahana, a onda se spustila u čučanj. Dijete, koje je sada bilo njene visine, držalo joj se za rame. Kao daje to jedina čvrsta stvar za koju se trenutno može uhvatiti. - Tko zna što sada gađaju? - rekao je neki čovjek. Onje pripadao drugom sprovodu. Čekali su. Trajalo je du go. Više od sata. Hladnoća i vlaga polako su postajale neizdr žljive. Čovjek s drugog sprovoda pričao je o svom nećaku kojeg su četnici oderali negdje na Baniji. Zgulili su mu kožu sve do koljena i sada su bili prisiljeni pokopati ga tako, bez kože. Odjednom su začuli detonacije. Ovdje u podzemlju, to je bilo kao da zvuk dolazi odnekud odozdo, iz neke velike akustične dvorane ispod njih. U prostoriju su sada sišla i dva čovjeka u grobarskim uniformama. Jedan od njih nosio je bocu rakije. - Gađaju toranj na Sljemenu - rekao je. - Evo, donio sam da se malo zgrijemo. Pružio je bocu Ivanu i on je potegnuo dobar gutljaj. Boca je kružila. U prvom krugu Nikova udovica je odbila, ali je, kad se boca i po drugi puta pojavila u njenim rukama, nespretno ugurala čitav grlić u usta, kao da uzima muški ud, i potegnula. To joj je izobličilo lice. S vremenom, rakija ih je sve oraspoložila. I udovicu. Alkohol se nekako pomiješao sa sedativima i ona je sada postala brbljava. Prvo je nesuvislo govorila o raznim stvarima, a onda je spomenula riječ "NADA". To je bilo povezano s događajima oko Nikove smrti. Tu se krila nekakva tajna. Nešto s tom smrću nije bilo kako treba. One večeri kadje otputovao, pričalaje, stavila je malu u krevet vrlo rano, natočila si veliki amaro i sjela pred televi-
zor. Osjećala se dobro. Kao žena u najboljim godinama koju je muž, polako ali sigurno, prestajao varati s drugim ženama. Tko zna zašto se to tako događalo, ali događalo se. Ljudi u skloništu, koji su međusobno razgovarali, sada su utihnuli. Žena kojoj je poginuo muž nastavila je. Na televiziji je bila neka serija, jedna od onih beskrajnih španjolskih sapunica. Zaspala je. Oko deset nazvala ju je susjeda, rekavši da pada kiša i da pokupi rublje. To ju je razbudilo. Bilo joj je čudno što se Nik već nije javio iz Ljubljane. Nikada do tamo nije vozio više od dva sata. Možda nije čula telefon, pomislila je, ali to nije bilo uvjerljivo objašnjenje. Tada se počela brinuti. Natočila si je još jedan amaro i pokušavala se skoncentrirati na nekakvu emisiju o piramidama. Piramide je, međutim, nisu mogle zainteresirati. Ona je razmišljala o Niku. O tome koliko joj je boli nanio u ovih desetak godina braka. Pa i o tome koliko ga voli baš takvog. Iz kućne apoteke izabrala je dvije žute tabletice za smirenje i zalila ih pićem. Sat kasnije opet je nazvala susjeda. - Oprosti što zovem tako kasno, ali nisi pokupila veš. Vanipljušti. Sada je već bila luda od brige. Ma kakav bio, ili možda baš zato, Nik se sa svojih putovanja redovito javljao kući. Ponekad bi u pozadini čula zagonetne zvukove iz njegove hotelske sobe, kao stoje na primjer rominjanje tuša, ali se uvijekjavljao. Prvo je nazvala šogora. Ponekad se običavao javljati i njemu. Radili su na nekim zajedničkim poslovima. Šogor ju je pospanim glasom uvjeravao daje sve u redu, da mu se valjda pokvario auto na ovoj kišurini i da se nema otkudajaviti. Prošlo je još sat vremena i ona je strašila nekoliko pića. Svako malo ulazila je u sobu svoje kćeri da bi je mogla gledati kako spava. To ju je umirivalo. Nešto kasnije nazvala je Šonju. Šonja je, otkako se rastala, živjela u maleni iznajmlj enom stanu u Novom Zagrebu. Ni ona nij e mogla zaspati pa su čavrljale. Ogovarale su muškarce, čak se i smijale. To kao daje bio neki predah, odmor usred brige. -Ne brini se-reklajoj je Šonja na kraju razgovorasve će biti u redu. U skloništu, međutim, boca rakije i dalje je kružila. Nikova udovica povukla j e nekoliko dobrih gutlj aj a, kao uostalom i one večeri kadje poslije razgovora sa Šonjom strašila još dva pića. U međuvremenu, telefonirao je šogor raspitujući se da li se Nik javio. Glas mu, ovaj put, nije bio pospan i djelovao je nekako zabrinuto. To ju je užasnulo. Znala je da se nešto dogodilo. Brzo je nazvala Ivana. Bojala se da će ga probuditi, alikodnjegajebilonekakvodruštvo: moglaječuti glazbu, razgovor, smijeh. Bilo je oko jedan poslije ponoći. Bila je strašno zabrinuta i zamolila ga da nazove bolnice ili policiju. - Ja nemam snage - rekla je. Ivan, koji je oduvijek bio optimist, djelomično ju je umirio i obećao da će se javiti kad provjeri dežurne bolnice. To je trajalo relativno brzo. Već za desetak minuta javio se. -Utrauminije-rekaoje-anitiunekoj dragoj zagrebačkoj bolnici. Za drago oni ne znaju. Vjerojatno je neki kvar na automobilu, pa će se ubrzo javiti. Dokje Ivan govorio, moglaje čuti ženski smijehuprostoriji iza njega. Nije znala je li to dobar ili loš znak. U međuvremenu, j oš j e nekoliko puta nazvala Šonju, zatim Ivana i oni suje smirivali. Oko dva izašla je na balkon. Kiša je prestala i mogla je, kaže, lijepo vidjeti zvijezde na vedrom jesenskom nebu. Rublje je još uvijek visjelo tamo, natopljeno kišom, ali ona je sada gledala u nebo. Sjetila se Ivana koji joj je jednom prilikom, u sličnoj situaciji, rekao: - Kad ovako gledam nebo, čudim se ljudima koji nisu religiozni.
0 tome je mislila. Bi li sada, u svojoj trideset i petoj godini, odjednom mogla postati religiozna? Nikada do te ve čeri nije primijetila koliko Ivanov glas nalikuje na Nikolin. Ta ko je govorila udovica čovjeka koji je poginuo na pet do tristo a ljudi su slušali. Bilo je to kao u staro doba, prije tele vizije, kada su se zajednički slušale priče. 1 tada je, tamo na balkonu, začula telefon. Jurnula je u sobu. Bio je Nik. Prvo mu nije prepoznala glas. Kakav ti je to glas? -upitala je. Sada je već plakala. Napetost se odjednom pretvorila poplavu suza. Objasnio je da se automobil pokvario i on je satima na kiši čekao vozilo vučne službe. Promukao je i trse ga groznica. Upravo sada došao je kamion i prevezli su njegov automobil do mehaničarske radionice. Javlja se iz nekog motela uz cestu, gdje će se okupati i prespavati, a ujutro mora podignuti auto. Popila je još jedno piće i onda, smirena, legla u krevet. Ujutro se probudila ranije no inače. Osvanuo je sunčan jesenski dan, a kapljice kiše na drveću i balkonskoj ogradi su svjetlucale. Djevojčica je još spavala kad je, kaže, začula zvono na vratima. Bila je susjeda. Zajedno su popile kavu i smijale se događaju od prošle noći i natopljenom gnjecavom rublju. A onda se ispred kuće zaustavio policij ski automobil. Policajac koji je priopćio tragičnu vijest, rekao je da joj je muž poginuo na cesti za Ljubljanu kod mjesta Otočac ob Krki, nešto poslije ponoći. Izrazio joj je sućut i zamolio je da identificira tijelo. Poslije, kadje prošao prvi šok, pokušavala je rekonstruirati događaje. To je, na neki način, ublažavalo bol. Iz službenog izvještaja je, kaže, saznala, da se nesreća dogodila nekoliko minuta poslij e dvanaest, a Nik se j avio oko dva poslije ponoći. Osim toga, mjesto s kojega se { javio nalazi se na cesti za Ljubljanu dobrih tridesetak kilometara poslije zavoja gdje gaje pogodio šleper. Styarj su bile_ sve čudnije. Ponovo je provjerila podatke u slovenskoj policiji i oni su je uvjerili da zabune ne može biti. Onda se sjetila njegova čudnog glasa, blistavog zvjezdanog neba, svojih suza. I u njoj se javilo nešto što do sada nije osjetila, nešto ogromno što će joj, govorila je, dati snage da živi dalje. To je bilo NADA. Ljudi oko žene u crnini su šutjeli. Tišinu je remetio samo njen šuškavi pokušaj da ustane iz čučećeg položaja u kojemu se, vjerojatno, već ukočila. Njen šogor opet je priskočio, ali ona gaje blago odgurnula. Mogu sama - rekla je. Iako je još uvijek teturala, njen hod je sada bio sigurniji. - Čuvajte malu - rekla j e - moram povraćati. Dok se uspinjala vijugavimmetalnim stepenicama, moglo se vidjeti ostatke kreča na njenoj crnoj bundi od astrahana. Nitko je nije oslovio, nitko nije krenuo za njom daje očisti. Svi su ostali ukipljeni, ljudi sa raznih sprovoda izmiješani čudnim slučajem. Ivan, Mac i Davor stajali su u jednom uglu, očito zaokupljeni svojim mislima. Šonja ih je gledala kao da se upravo nečega sj etila. - Ivane rekla je konačno - igrali ste preferans kod tebe te večeri. Jeste li puno popili? - Zašto bi to sada bilo važno? - Zato - rekla je Šonja - što mislim da se netko od vas idiota te večeri igrao telefonom. - Ti si bolesna. Ti si skroz popizdila - zarežao je Da vor. - Trebalo bi te zatvoriti u ludnicu. - Nisam bolesna, nego poznam vas govna kad se napijete. Ivana su šokirale te riječi. On je, naime, jedini znao da je te noći, poslije njihova zadnjeg razgovora, isključio telefon. Ako je netko i telefonirao, to nije bilo iz njegova stana. Hi se koristio mobitelom. Mobitel je uvijek postojao kao moguće rješenje.
Mačje, međutim, pokušavao smiriti situaciju. Ljudi s drugih sprovoda gledali su ih sa čuđenjem. - Zašto bi netko od nas učinio tako nešto? - Da je umiri - rekla je Šonja. - Da ne naziva i ne smeta vam dok ločete s tim vašim kurvama. Eto zato. U tom trenutku čuli su zavijajući zvuk koji je označavao kraj zračne opasnosti. Kao nakon nekog intermezza, ljudi su se počeli vraćati na sprovod. Uspinjali su se u tišini da konačno obave ono radi čega su došli. Kad su konačno stigli do groba, raka je bila puna vode. Kao mali bazen. Nije se znalo je li to voda odozdo, podzemna, ili ona koja se spustila s neba, kišnica. Ivan je vidio četiri grobara, kao četiri evanđelista, kako pomoću nekih gurti prtljavo spuštaju lijes. Tamo na jezeru, prije dvadeset godina, kada se prvi put suočio sa smrću, ili bar s njenom uvjerljivom najavom, zamišljao je čovjeka s klaunski namazanim licem kako propada kroz led i gubi se u onoj čeličnoj vodi. Gledajući kako Nikov lijes polako ulazi u ovu smećkastu tekućinu, nalik na pišalinu bubrežnog bolesnika, razmišlj ao j e o tome kako je ljudsko tijelo stvoreno da tone, bez obzira na povremene iluzorne zamahe ruku i nogu, koje ponekad optimistično nazivamo plivanjem. A duša? O duši je trebalo dobro razmisliti. Bilo je zanimljivo gledati kako se čudo pojavljuje s vremena na vrijeme, maskirano prljavom bojom kaosa. Dodir anđela 1. Zahodski anđeo Svijet je srećom takav da i miris psećeg dreka može dozvati lijepe uspomene. To nam na eksperimentalnoj osnovi, tumači kolega iz geografije, preko malog odmora, u profesorskom zahodu. Dok na lijevoj nozi stoji pored lavaboa i pere đon desne cipele, prisjeća se, onako geografski, otočića, kamenite obale, borove šumice i neke razvedene Slovenke Anje, čijuje konfiguraciju istraživao toga davnog ljeta dokje mirisnu pozadinu upotpunjavalo jedno pseće govno. - Hvala upravi grada - govori - što ne čisti ulice i pru ža nam priliku za lijepa sjećanja. Jutros je, naime, pred školom nagazio na jednu takvu uspomenu koju je ostavio susjedov koker. - Kad bolje razmisliš - kaže kolega iz hrvatskog, zde pasti pjesnik- svaka nostalgija je povezana s govnima. Njih dvojica, geograf visok i mršav, a Hrvat malen i okrugao izgledaju kao Vitez tužna lika i njegov štitonoša. - Samo se ne zna tko je od njih luđi! - komentira treći kolega, profesor filozofije. Filozofa zovu Pan, prema bogu šuma i polja, a zapravo više liči na Aboridžina. Širokog nosa, guste kovrčave kose i brade, mogao bi glumiti u australskim serijama. Njegovaje tajna u besprijekornom izgovaranju gla sova S i Š, iako mu nedostaju prednji zubi. On to, međutim, nosi opušteno, gordo i prirodno, kao da filozofija i paradentoza oduvijek idu zajedno. I tako nas četvorica ćaskamo u zahodu, s dnevnicima pod rukom, iako je odavno zvonilo. Zapravo skrivamo se pred ravnateljem jer nam se još ne ide na sat.
Odjednom iz jedne od zahodskih kabina čujemo šuštanje papira i to nas šokira. Pogledavamo se u strahu i mislimo samo jedno: ravnatelj nas uhodi maskiran u osobu pogođenu velikom nuždom. Uskoro, međutim, začuje se šum vode iz kotlića, a na vratima kabine osvane kolega iz kemije. Lice i čelenka mu zrače srećom. U jednoj ruci i on nosi dnevnik, a u drugoj rolu toalet papira bijelog kao vjenčanica. - Ljudi! - obraća nam se razdraganim glasom - Jutros u zahodu ima papira! I svi ga s nevjericom gledamo. Već dvije godine na sjednicama Nastavničkog vijeća upozoravamo da u profesorskom zahodu nema toaletnog papira i da nas djeca viđaju po hodnicima kako nosimo role i paketiće te odmah znaju kamo idemo. To u njima budi elementarnu sreću. Ravnatelj, koji s punom ozbiljnošću svaki put prilazi ovom problemu, ispričava se da Ministarstvo ne šalje novac i za toalet papir te da nam se, u skladu s uzvišenošću našega pedagoškog poziva, sugerira rigorozna štednja. A sada je papir odjednom tu. Čudesno bijel i prazan, kao i dječje duše koje odgajamo. Polagano, sa strahopoštovanjem, dotičemo mekanu svilenkastu tvar ne vjerujući slici u svojim očima. - Kao dodir anđela! - zaključuje kolega Aboridžin mi lujući papirom obraz. Misli, naravno, na onu reklamu koja prikazuje prelijepu mladu ženu u crnini kako otire suzu papirnatom maramicom, a onda se, uz pratnju jedne Satieve klavirske dionice, zagleda u vlažni papir kao da ondje vidi dragu osobu. Ugodni glas iz televizora kaže: PALOMA - KAO DODIR ANĐELA! - To je, duduše, reklama za maramice - veli kolega filozof- ali vrijedi valjda i za drek - papir istoj proizvođača. 2. Istraga Toga značajnog dana, 30. rujna 1995. u zbornici se razvila živa polemika. Ravnatelj je, pritješnjen činjenicama, priznao da nije naredio postavljanje inkriminirane role u zahod jer da Ministarstvo i dalje ne šalje novac za tekuće troškove. Tijekom velikog odmora održana je neformalna sjednica Nastavničkog vijeća na kojoj se, s punom ozbiljnošću, razgovaralo o tom problemu. Udjela u raspravi uzeli su skoro svi kolege te se došlo do zaključka da nitko od nas nije stavio papir. - Imamo posla s misterioznim donatoromšapnuo mi je kolega Aboridžin, trepereći od sreće što se u školi konač no pojavila neka misterija pa je život, barem nakratko, mo gao izgledati kao film. Tko je i zašto stavio papir, pitali smo se. - Manitu iz školjke! - komentirao je geograf. -Ili Gospa od Papiradopunio je okruglasti pjesnik! Rasprava je, međutim, krenula u nekontroliranom smjeru. Gospodin vjeroučitelj, teolog laik, vidio je u nenadanoj pojavi anđeoskog papira drsku provokaciju. Njemu se čini, naglasio je, da se ova pojava može povezati s onim snagama u našim redovima koje se nisu pomirile s novom vlašću i duhovnom obnovom te koriste sva sredstva kako bi upozorili na nedostatke te vlasti i pretvorili ih u sistemsku grešku. Ja mislim daje to zbog izbora - kaže kolega iz kemi je, bivši komunist i prvi vidilac papira. - Kao što se vjerojat no sj ećate, uvij ek prij e izbora kod nas ima papira. Te rij eči se gotovo i rimuju. - Da se obrisu govna - komentira netko. - Ovom provokacijom grmi dalj e teolog - oni upo zoravaju da se vlast maćehinski odnosi prema prosvjeti jer da školstvu ne daje dovoljno papira. Ali mi, dragi kolege, znamo daproblemleži drugdje...
Svi, naravno, znamo da problem leži u guzici koja traži biti brisana. I to barem jednom dnevno. Ravnatelj je, međutim, zaključio raspravu tako stoje osnovao istražno povjerenstvo. Zadatak tog povjerenstva, čiji je predsjednik kolega Don Kihot, jest istražiti tko je, zašto i u kakvim okolnostima stavio wc - papir marke Paloma u profesorski zahod i tako načeo stare rane, sad kad smo se već svi pomirili s činjenicom da papira nema i da ga moramo sami nositi ako se u školi želimo počastiti velikom nuždom. Međutim, sljedećeg jutra papir se pojavio opet. I to nova rola, jer je ona jučerašnja s radošću potrošena već do kraja četvrtog sata. Prije nastave, zatekao sam u zahodu ravnatelja i kolegu Aboridžina kako zabrinuto bulje u novu sniježno bijelu rolu. Ne šale se - rekao je ravnatelj s nekim očajem u glasu. - Možda to i nije tako loše - tješio je kolega australski filozof. -Ako stvar počnemo smatrati dobrim djelom, moglo bi biti korisno za moral ljudstva. Ravnatelj time nije bio zadovoljan. Razumio sam ga. Sve dok postoji i najsitnija sjena sumnje u provokaciju, ne može se uživati u anđeoskom papiru. Zato mi se obratio: Fero, interno zadužujem vas dvojicu da mi dovedete papirnog provokatora. Živog ili mrtvog! Sada su u školi postojala dva tijela za provođenje istrage: Istražno povjerenstvo i njegov interni ogranak. - Dobro došao u zahodsku tajnu službu! - uskliknuo je kolega Aboridžin kad je ravnatelj za sobom zatvorio vrata i ostavio nas same s inkriminiranom pojavom. 3. Likovi U strukturi sunčeve svjetlosti sljedećeg jutra bilo je nešto jesensko. Gledao sam kako bljedunjavo sunce prodire u sivu tamo zgrade, ocrtavajući na kamenom podu nakošene oblike prozora. Već vrlo rano bio sam u maloj lođi koja je vodila na balkon, odakle sam mogao neprimj etno držati na oku ulaze u zahod, zbornicu, tajništvo i gimnazijsku knjižnicu, skroz dolje na dnu hodnika. Došao sam prije svih da bih pretražio ono mjesto kamo svi idemo pješice, osim kolegice iz umjetnosti, koja se vozi. U invalidskim kolicima jer je poslije prometne nesreće ostala djelomično paralizirana. Bez obzira na prijateljstvo i sažaljenje morao sam i nju uključiti među sumnjive, a to mije, priznajem, bilo teško. Stih jedne divne i mudre pjesnikinje kaže: Svim uhodama svijeta poručujem najteže je pratiti nepokretnog! Mjesto zločina pretražio sam detaljno, sve njegove mračne kutove, odjeljak s pisoarom i odjeljak sa školjkom. Čak sam i u kotlić zavirio. I ništa. Baš kad sam htio reda radi otvoriti prozor matirana stakla kroz koji smo u bivšem sistemu za praznike vješali zastave, da se vide državna obilježja i s dvorišne strane, s hodnika je dopro čudan zvuk. Požurio sam van da me ne zateknu u zahodu i još optuže za papirnu diverziju. Čuo sam ključeve i otvaranje ulaznih vrata, a ubrzo vidio i plavu sjenu čistačice koja se izgubila u čajnoj kuhinji da profesorima pripremi jutarnju kavu. Nakon toga kratko vrijeme zavladao je mir, tek toliko da kašalj koji se odjednom pojavio na stepenicama učini posebno demonskim. To je značilo da stari profesor sociologije dolazi na posao. U zadnje vrijeme nekontrolirano je kašljao, pogotovo ujutro. Kad se izgubio u zbornici, počeli su pristizati i drugi: tajnica,
zatim frau Matić, profesorica njemačkog, ravnatelj, lektorica iz talijanskog koju su kolegice jezičarke zlobno zvale Promjena C u K, i na kraju knjižničarka, gospođa Weiss, prsata dama s punđom. Do osam sati većina profesora već je pristigla, ali nitko nije ušao u zahod. Kao da svi zbog nečega izbjegavaju tu prostoriju. Čak su i moji zahodski kolege otišli ravno na nastavu, bez zadržavanja i jutarnjeg razgovora. Kad je većina profesora nestala u razredima, dogodilo se nešto čudno. Vidio sam bucmastog kolegu iz hrvatskog, Sancha Pansu kako s nekim papirom u ruci izlijeće iz ravnateljeve kancelarije i ulazi u tajništvo. Zatim se iz tajništva čuo histerični ženski glas u jednom povišenom falsetu, a kolega Sancho izletio je odonuda i opet se uputio u kancelariju ravnatelja. Tamo je ostao relativno kratko, a kad je opet izašao, uputio se prema knjižnici noseći još uvijek u ruci list papira, vjerojatno neki dokument. Možda im čita svoje pjesme, pomislio sam, pa ga izbacuju. Tek oko pola deset, neposredno prije velikog odmora, mogao sam vidjeti Promjenu C u K kako hita prema zahodu. To je bila zgodna crnka, rođena Talijanka, obilna na svim mjestima gdje je to trebalo i tanka tamo gdje nije. Ušla je u zahod i vrlo brzo izletjela požurivši prema zbornici. Mogao sam čuti kako viče: Ljudi, u veceu opet ima papira? Poslije šestog sata našao sam kolegu Aboridžina kako pažljivo proučava raspored. - Uvjeren sam da se ovdje krije odgovor na naša pita nja-rekao je. Izvijestio sam ga o događajima od jutros i o čudnom ponašanju ravnatelja, Sancha Panse, tajnice i gospođe Weiss iz knjižnice. - Netko od njih je možda odgovoran za ovo s papi romrekao sam. Pogledao me je hladnokrvno, ne pridavajući mojim riječima osobit značaj. - Nije nitko od njih - rekao je. - Ne bi dali novac za drek-papir zato što su međusobno posvađani, pa bi se taj koji bi ga eventualno kupio, morao pomiriti da se njegovim papirom briše i neprijateljska strana. Pedagogica je posvađana s tajnicom, tajnica s knjižničarkom, a sve tri s ravnateljem. I komuniciraju samo pisanim putem, a budući da ne znaju čitati jedni drugima rukopis, angažiraju petu stranu, neutralnu, da im čita međusobne poruke. 4. Noćna zasjeda Te noći kolega Aboridžin, Don Kihot i ja odlučili smo za vrijeme redovnoga noćnog dežurstva postaviti zasjedu. Kako danas neposredno prije pojave papira nisam nikoga vidio kako ulazi noseći išta sumnjivo, zaključili smo daje rola bila već sakrivena negdje u zahodu. To je upućivalo samo na jedno: počinitelj vjerojatno noću sakriva guz- papir u inkriminiranu prostoriju, a kad dođe na posao samo ga premjesti na držač pokraj keramičkoga trona. To je zahtijevalo odgovarajuću akciju. U zadnji čas pridružila nam se i Promjena C u K. - Da imate žensko pojačanje - rekla je. U okviru jedne sofisticirane taktike rasporedili smo se na strateška mjesta duž hodnika pred zahodom, zatim ispred zbornice i pokraj biološkog kabineta, odakle se mogao nadzirati čitav brisani prostor školske unutrašnjosti. Promjena C u K naglasila je da se boji mraka i da mora dežurati s nekim u društvu. Tada se razvila živa diskusija o tome s kim će dežurati, a ona sama držala se po strani i nekako neodlučno. Kolega Kihot predložio j e da dežura s nj im j er da ih na tom mjestu, pred zbornicom treba dvoje. Valja, naime, nad-
zirati dva paralelna hodnika, a to ne može jedna osoba. Ja sam, opet, sa svoje strane, rekao da nemam ništa protiv, ali da nas i na mome mjestu treba dvoje, a to isto je rekao i kolega filozof. Konačno je, nakon poduže diskusije, konsenzusom zaključeno da će Promjena C u K dežurati sa svakim pomalo. Kolega tužnog lika postao je još tužniji. Tek, dakle, kad smo riješili pitanje pravedne distribucije Promjene C u K, pokupili smo se svatko na svoje stražarsko mjesto. U početku smo bili dobre volje i dovikivali smo se u pola glasa, sve dok kolegica Promjena nije rekla: Vi se šalite, ali ovo izgleda kao početak horora! Poslije toga, utonuli smo svatko u svoje misli. Tišina i plavičasta svjetlost ulične rasvjete činile su prostore prazne škole pomalo sablasnima. Zvukovi izvana bili su sve rjeđi, kao i prolaznici koji su se, praćeni lančanim psećim lavežom, u ove kasne sate vraćali kućama. Još neko vrijeme mogao sam čuti kako Promjena C u K i kolega Aboridžin razgovaraju, a onda se i to smirilo. Od vesele skupine pretvorili smo se u četiri osamljene osobe koje izgubljene u polumraku obavljaju posao sumnjiva smisla. U jednom trenutku čuo sam slabašan zvuk. Kao da se tiho otvaraju i zatvaraju vrata. Zvuk je na nekoliko trenutaka utihnuo pa sam pomislio da mi se učinilo, ili daje to nešto izvana, duplicirano noćnom tišinom. Međutim, javilo se opet. Sada drukčije, kao da netko vuče plastičnu kantu za smeće po kamenom podu. Stvar je ovoga puta bila ozbiljna. Napeto sam osluškivao kad me je, odjednom, netko uhvatio za mišicu. Bila je to Promjena C u K, sluđena od straha. - Tamo se nešto događa - šaptala je - Kihot se ne javlja. Uskoro je dotrčao i kolega Aboridžin. Bio je zadihan i uplašen. - Ne sviđa mi se ovo - govorio je. Pokušao sam ih smiriti i naposljetku viknuo. -Kihote! Eheeeeeej! Javi se! Zvuk se ponovio, ovoga puta malo jače i razgovjetnije, a onda srnu čuli i riječi: Ej, ljudi, nema panike. To sam ja! Glas kolege tužnog lika djelovao je umirujuće. - Možete poslati kolegicu da se prošeta do mene rekao je opet. - Imam za nju jedan vic. - Hoćeš li moći sama? - upitao je Aboridžin. Njegova pažnja učinila mi se pretjeranom. Međutim Promjena je već pošla u smjeru odakle je dopirao Kihotov glas. - Ne sviđa mi se to šapnuo je. - Jesi li vidio kako su mu svjetlucale oči kad je shvatio da neće dežurati nasamo s njom? Naravno da sam vidio i učinilo mi se čudnim. Bile su to oči luđaka. A onda smo čuli vrisak. Visok, isprekidan, nalik na životinjski. - Drž se mala! - viknuo je australski filozofi potrčao u smjeru krika. I ja sam potrčao za njim. Na sigurnoj udalje nosti. Uskoro smo usred tame naišli na kostur obasjan slabom svjetlošću ulične lampe. Ispod njega, u jednoj od garderoba, skutrila se Promjena C u K, jecajući. - Tko je izvukao Plutona? -vikao je australski filozof ozbiljnim glasom -jesi li to ti Kihot? Plutanje bio naš rasklopivi kućni kostur od plastike iz kabineta za biologiju. Jednom davno, prije našega vremena, netko gaje nazvao Pluton jer je, navodno, nalikovao na kostur Walta Disnevja. Imao je i nacrtane male brčiće. Aboridžin je ponovio: Kihot nemoj se zajebavati, izađi! Tek tada čuli smo nekontrolirani geografov smijeh. Čovjek kome miris psećeg dreka vraća lijepe uspomene kikotao se histerično kao luđaci iz filmova. Konačno nam je prišao, grcajući: Usrali ste se? a?
- Usrao si damu - procijedio je kolega filozof. Prom jena C u K i dalje je šmrcala. - Ti si bolestan - promucala je uzdišući. Aboridžinje, međutim, prišao kosturu, otkvačio lijevu bedrenu kost i stavio jedan njen kraj u sitnu šaku Talijanke. - Ako ti se majmun približi rekao je pokazujući na Don Kihota - udri ga Femorisom! Tako je Pluton postao oružje. Ipak smo nastavili dežurati. Kolegica Promjena, koja se u međuvremenu naljutila na Don Kihota, sada se šćućurila s kolegom filozofom ispred zbornice. Vitez tužna lika pak, uvidjevši daje učinio lošu stvar, diskretno se s Plutonom povukao u biološki kabinet. Neka njega sada drpa po sisama - komentirala je Promjena C u K uvrijeđeno. Još uvijek je držala veliku Plutonovukost. Ponovo je zavladala tišina pa Sum utonuo u misli. Razmišljao sam o tome kako smo ovdje, u dvorištu škole, jedne slične ali davne večeri igrali skrivača sa slijepim dječakom. Rekli smo mu daje mrak, pa smo isti jer ni mi ništa ne vidimo, ali bila je mjesečina. Gledah smo kako nas slijepi dječak, koji nije morao žmiriti dok je brojao, uzaludno traži sudarajući se s grmljem i kantama za smeće. Tko zna zašto, bilo je to jedno lijepo sjećanje. I tako su polagano prolazili sati ove čudne noći. U neko doba čuo sam zvuk ključa koji se okreće u bravi ulaznih vrata, dolje u prizemlju. Talijanka i Aboridžin ubrzo su se stvorili kod mene. Čuli smo kako se vrata polagano otvaraju i ostaju tako neko vrijeme, a onda diskretno zatvaraju. Sada su do nas dopirali glasovi. - Ima ih više - rekao je kolega Aboridžin. Pridružio nam se i Don Kihot. U ruci je dizao drugu Plutonovu bedrenu kost. - Što je - prošaptala je Promjena C u K - i ti si se usrao! Filozof im je kažiprstom okomito položenim na usne pokazao da zašute. Glasovi odozdolabili su sve tiši. - Silaze u podrum - prošaptao je. - Kihote, ostani ovdje kod zahoda, mi ćemo za njima. -1 j a bih s vama - rekao j e kolega tužnog lika. Aboridžin - filozof obratio mu se, međutim, glasom rođenog vođe: umirujuće i autoritarno: Netko mora stražariti pred zahodom. To ćeš ti jer si nas zajebavao! I krenuli smo oprezno prema dolje. Nije teško bilo pratiti glasove u tišini prazne zgrade. Uskoro smo razabrali daje jedan glas muški, a drugi ženski. Muški nam je bio poznat. Tek kad se u dvorani za tjelesni odgoj upalilo diskretno svjetlo, kolega Aboridžinje rekao: To je Šime, tjelesnjak. Opet dovodi učenice. - Idemo bliže! - rekla je kolegica Talijanka. Krenuli smo polagano prema dvorani odakle su se čuli glasovi. Kad smo se približili, glasovi su odjednom utihnuli i nekoje vrije me vladala tišina isprekidana šuštanjem. A onda se iznutra čulo kako nešto ritmički udara o zid. Strunjača - rekla je Promjena C u K. Udarci su se i dalje ponavljali. - Kao da mucavac govori Morzeovom abecedom zaključio je kolega filozof. Još neko vrijeme slušali smo u tišini to poetično tuckanje, a onda se uputili prema gore. Posao kolege Šime, očito, nije imao veze s pojavom anđeoskog papira u profesorskom zahodu. Kako je noć odmicala, postajali smo sve neoprezniji, jer smo sve manje vjerovali da će se sumnjivac pojaviti. Jutro me je zateklo skvrčenog, u jednoj od fotelja u zbornici. Neki kolege su već stigli zatekavši nas kako spavamo. To im, valj-
da, nije bilo čudno jer smo ujutro inače svi bili kolektivno pospani. Miris tople kave širio se zbornicom, zvučnu pozadinu činilo je kašlj anje kolege iz sociologije, a na stolu su bile položene Plutonove bedrene kosti. Nešto poslije prvog zvona, gospođa Weiss, knjižničarka, dotrčalaje vičući: Ljudi, papir je opet tamo! 5. Problem Prvih dana tjedna istraga je tapkala u mjestu. To je bilo problematično tim više što se svakoga jutra na misteriozan način rola snježnobijelog papira pojavljivalaunastavničkom zahodu izazivajući kod profesora smijeh i dobro raspoloženje, a kod uprave strah i podozrenje. Kolega domorodački filozofija zaključili smo da Ravnatelj ni u kom slučaju ne spada među sumnjive jer on ne bi propustio priliku da pohvali Ministarstvo u slučaju da odobri novac i za crijevne potrebe nastavnika, a sam je, dakako, previše škrt za tako plemenitu stvar. Ako rola najfinijeg palominog papira košta četiri kune, to znači dvadesetosam kuna tjedno, ili stodvanaest kuna mjesečno. Od toga se može kupiti bar tri kile mesa, a od tri kile mesa može se štedljivo napraviti i šest ručaka za tri osobe, stoje skoro četvrtina mjeseca. Ravnatelj, definitivno, nije taj čovjek, zaključioje kolega Aboridžin. Papirne bi vjerojatno stavljao ni stari profesor sociologije, mudrac i bivši partijac, kojeg sadašnji ravnatelj za osvetu šalje po novine. I to one katoličke. A starom neugodno pa se, kad ide iz kioska, pravi da čita. Raširi novine, kao zanima ga, i dostojanstveno, uzdignute glave - adubljene uGlas koncila, prolazi hodnikom, ulazi u ravnateljsku kancelariju, a izlazi bez novina. Praznih ruku i prazna srca. Ni on ne bi stavlj ao drek papir, jer se, naravno briše i ravnatelj. Ne bi stari komunist podnio da mu stari katolik umjesto drugog obraza okrene još i golu guzicu. Primijećeno je da se kolega Kihot, geografi Sancho Pansa, pjesnik, uvijek nađu u zahodu. Skoro svakoga dana slučajno se sretnu i onda izlaze zajedno pa izgledaju kao da su došli iz lektire za drugi razred. Kolega Aboridžin tvrdi da ni oni nisu pretjerano sumnjivi, a često mokre u isto vrijeme jer da imaju upalu istoga podrijetla. Upućen je, naravno, da upala vodi porijeklo od Promjene C u K. - Drugari po trihomonasu - komentiram. - A zašto Talijanku tako zovu? - Jesi čuo kako ta tepa ženskama? Cara! Cara ovo, te cara ono, umiljava im se, kolegicama, a kad je upoznaju s muževima, mijenja C u K, Caru za Karu. Jebala se ta sa svim muževima aktiva za strane jezike. I sada svi pišaju na gusto. A ni kolege nije poštedjela. - Utrpala nam se one večeri - rekao sam - ima li ona kakvog razloga stavljati papir? - Nema - govori Aboridžin. - Ta j e previše narcisoid na da misli i o čem drugom osim o sebi. Guzni papir za bliž njega nje se ne tiče. Tako smo, malo po malo, nakon istražnjih radnji, opservacija i konkluzija do kraja tjedna kao sumnjivce isključili većinu kolega. Stvar je bila sve kompliciranija. U petak ravnatelj j e sazvao sj ednicu Nastavničkog vijeća. Jedna jedina točka dnevnog reda odnosila se na sistematski pregled i slikanje pluća. Naglasio je kako naše Ministarstvo vodi brigu o zdravlju zaposlenih te da ćemo pregled obaviti u ponedj elj ak u našem područnom domu zdravlj a.
6. Slike U ponedjeljak ujutro, dok smo sa staklenim menzurama čekali pred urološkom laboratorijom, navrle su uspomene i morao sam se prisjetiti kako smo u prvom razredu gimnazije jednoga pederastog dječaka, prijeteći mu nožem, tjerali da pije mokraću. Ja, doduše, nisam bio onaj koji je držao nož, ali sam bio jedan od onih koji su se smijali. S nama je bio i slijepi prijatelj. Morao sam mu opisivati što čini onaj kome je nož stajao pod vratom: Evo - govorio sam - sada prinosi čašu ustima... Slijepi dječak se slatko smijao. - Sada je progutao, grči mu se želudac, povraća... Uskoro smo s menzurama punim mokraće čekali pred jednim drugim vratima da ih ostavimo na analizu. Stari kolega iz sociologije, nekontrolirano je kašljao prolijevajući mokraću. Zato smo stajali na sigurnoj udaljenosti. Roditelji učenika, koji su u školski dispanzer dolazili po ispričnice, pristojno su nas pozdravljali i razgovarali s nama praveći se da ne vide žutu tekućinu u našim rukama. To je bilo ono što su sa svoje strane mogli učiniti. Tada je stigao i ravnatelj. Da nas obiđe. On je iz nekog razloga bio pošteđen stajanja u redu s čašom punom mokraće. - Tako se nalazi u teškoj financijskoj situaciji, - rekao je - Ministarstvo je odlučilo sve školske djelatnike uputiti na sistematski pregled kako bi se još jednom potvrdila perma nentna briga o zdravlju zaposlenika. Naravno, sada kad i zdravstvo stoji loše, to je znatan ekstra trošak za oba minis tarstva. Zvučnu pozadinu ovom kratkom govoru činilo je kašlj anje staroga kolege. - Jes vraga - šapnula je sestra koja je došla pokupiti menzure - ovaj pregled plaća privatno poduzeće. To je bilo nešto o čemu je trebalo razmisliti. Vijest se ubrzo proširila. Nije nam bilo jasno koje je to privatno poduzeće zainteresirano da nama plati sistematski pregled? Otkad je krupnom kapitalu stalo do profesorskog zdravlja? - Sve su to predizborni trikovi - rekao je kolega iz kemije vadeći maramicu za dezinfekciju i pružajući je starom profesoru sociologije čije su ruke bile pošpricane mokraćom. - Krupni kapital je povezan s vlastima. Zdepasti pjesnik Sancho izjavio je da pozna doktoricu i da će od nje saznati o kom poduzeću se radi. Kad je ušao u ordinaciju, geograf kome pseći drek pobuđuje lijepa sjećanja, prišao je meni i kolegi Aboridžinu, šapnuvši: To je sigurno povezano s papirom. Aboridžinje, međutim, bio zaokupljen vlastitim mislima. Na licu mu se vidjelo da procesira i da Kihotov komentar jedva dopire do njega. - Jeste li primij etili - rekao j e odj ednom - da otkako se pojavio papir, puna dva tjedna, uopće nije padala kiša? Nismo znali što bismo s tim podatkom. Nije izgleda, znao ni on. Samo je razmišljao naglas.U međuvremenu Sancho je izašao iz ordinacije. Izraz njegova lica govorio je da zna koje poduzeće je platilo pregled, ali da zbog nečega ne smije reći pred svima. To je bilo čudno. Postrojili su nas za slikanje pluća. Kad su prozvali Promjenu C u K, čuli smo tehničara iz ordinacije kako veselo govori: Molim, skinite se do pasa i stavite glavu ovdje! To je kod muškog dijela zbornice pobudilo zanimljive predodžbe. Don Kihot i Sancho Pansa izmijenili su značajne poglede. Zatim su pozvali kolegu iz sociologije, pa smo iznutra mogli čuti samo kašljanje. Tada je na scenu stupio Sancho Pansa. - Ljudi! - rekao je i svi smo se okupili. - Pregled nije platilo Ministarstvo, nego poduzeće "Filagram", ono koje dr-
ži mljekare i pivovare. Sin vlasnika, navodno, ide u našu gimnaziju i sjedi u prvoj klupi. Smeta ga kad profesor sociologije kašlje. - Možda nam oni doniraju i papir? - rekao je geograf. - Ne vj eruj em - j avio se filozof- nemaju za to razloga. Ovo s papirom je kompliciranija stvar. U međuvremenu, kolega sociolog je obavio slikanje pluća i polagano izlazio iz ordinacije a mi smo zašutjeli. Slike naših pluća razvili su neočekivano brzo. Činilo mi se suviše brzo da bi bilo kvalitetno. Sada smo s tim snimkama u velikim smećkastim omotima čekali pred ordinacijom doktorice koja je trebala sakupiti sve naše nalaze i reći konačno što je s nama. Vadili smo celuloidne kvadrate i proučavali ih na svjetlu. Gledali smo jedni drugima u pluća. Mene i kolegu Abondžina najviše su zanimala pluća Promjene C u K, dok se Sancho Pansa bavio plućima knjižničarke Weiss. Kolega iz kemije pronašao je, međutim, način kako da se istakne kod ženskog dijela zbornice: čitao je sudbinu iz snimki pluća, kao iz šalice kave. Sve kolegice pohrlile su k njemu, a nisu ostali imuni ni muškarci. I nas je pomalo zanimalo kakva se budućnost krije u plućima. Jedino profesor sociologije nije vadio svoju sliku. Mirno je sjedio i promatrao što radimo. - Vidim put-objašnjavaoje kemičar proučavajući plu ća gospođe Weiss - i jednog crnomanjastog muškarca. - To je moj pokojni - rekla je gospođa Weiss, dobrodržeća udovica pedesetih godina i svi smo se nasmijali. Go lema prsa gospođe Weiss tresla su se pri smijanju. Mislio sam o tome kako su rendgenske zrake čudo tehnike kad probij aju kroz takav materij al. Smij ao se i stari profesor sociolo gije- A po ovoj slici vidim obratio se kemičar tek udanoj tajnici - da u vama buja novi život. Mlada žena je vidno pocrvenjela. ,„,... -Nisinamrekladasitrudna-reklaienromienaCi] . K iznenađeno, svjesna da će tajničina muža sada morati pustiti na miru. -Nisi smjela na rendgen! - On stvarno pogađa - rekla je gospođa Weiss sa stra hopoštovanjem. -Ne pogađa -javio se tada stari profesor sociologije - načuo je telefonski razgovor. Zar mislite da se nadnaravno javlja samo tako? To treba sazrijeti, za to je potreban čitav život Odjednom smo ga svi pozorno slušali, kao proroka. - Eto recimo, žena i ja - nastavio je voljeli smo se Čitavog života. Nikada nismo imali djece, a željeli smo. Žena je željela jako. Bilo je tužno gledati našu ljubav kako traje bez djece. A približava se jesen života. Jedne nedjelje šetali smo oko četvrtoga maksimirskog jezera. Bilo je puno djece i žena se rastužila. Strašna praznina, kao crna rupa, otvorila se usred sunčanog poslijepodneva. Život je odjednom postao besmislen.To je bio trenutak, ali osjetili smo ga vrlo jasno oboje. Tada smo na jednoj klupi vidjeli oca s dva muška bli zanca. Blizanci su bili mongoloidni. Pomislio sam da bi njihov otac mogao stati na mirnu površinu jezera, prošetati se do sredine i pljunuti, a da ne smoči gležnjeve. Bog bi mu to do pustio. Ženaijasmo se samo pogledali, pored nas je proju rio netko na biciklu i odjednom smo oboje, bez riječi postali svjesni daje ovo što smo upravo vidjeli vrhunac užasa koji se teško može i zamisliti. Prošli smo dalje ne osvrćući se. Palo mije na pamet da smo možda krivo vidjeli jer nama svi mon goloidi izgledaju isto. Možda je čovjek u park poveo svoga sina i nj egova prij atelj a iz škole za retardiranu dj ecu. Rek sam to ženi. -Nema sumnje da su blizanci - rekla je moja žeu^ obučeni su isto, a i lica su im identična. Kad smo se vratili da provjerimo tu činjenicu, više ih nije bilo. Međutim, poslije toga, osjetili smo nekakvo olakša-
nje, a moja žena je umrla spokojna. Već tada je imala akutnu leukemiju, ali nismo znali. Mislili smo daje viroza. Tada sam shvatio daje onaj starac, otac blizanaca, bio anđeo. U jednom trenutku se zahliknuo i počeo nekontrolirano kašljati. Njegova pluća proizvodila su dubok eksplozivan zvuk, kao da dolazi iz podzemlja. Promjena C u K odmah je dotrčala i počela ga tapšati po leđima. Nije pomagalo, a boja njegova lica mijenjala se iz žute u crvenu a iz crvene u ljubičastu. Kao kad zalazi sunce. Konačno, kad se kašalj malo smirio, profesor je otrčao u zahod. To je izazvalo pažnju kolege Aboridžina. Smatrao je to značajnim. Nakon kratkog razmišljanja lice mu se ozarilo i onje diskretno rekao: Jadnik, pobjeglo muje. Na trenutak sam pomislio da ga to kao činjenica raduje. Međutim, bilo je ipak drugo. - Otkrio sam tko stavlja papir! - izjavio je svečano pokazavši glavom prema vratima zahoda. - Siromah, napinje se od kašlja, pa ne može kontrolirati stolicu. A kad mu se to dogodi u razredu, ne može natrag u zbornicu po papir, nego ga drži negdje u zahodu i kad zagusti samo premjesti. - A kako to radi? - rekao sam. - Svakoga sam po zorno pratio, pa i njega. Nikada nisam vidio da u džepu ili bilo gdje drugdje nosi rolu. Vidjelo bi se, rola nije tako mala. - Našli smo tko i zašto - rekao j e filozof. - Sada treba saznati kako? - Tu nisu čista posla - rekla je kolegica Promjena C u K. - Ovo ima veze s magijom - Ili sa čudom - rekao je kemičar, materijalist i bivši komunist. Zašutjeli smo u jednoj mističnoj kontemplaciji. Uvjeren sam daje svatko od nas tada razmišljao o čudu. Ipak, nakon nekog vremena se javio geograf. - Zašto nam ne želi pokazati snimku svojih pluća? Gospođa Weiss brzo je iz velike smeđe koverte iščeprkala celuloidnu sliku starčevih pluća i okrenula je prema svjetla A tada šok! Na slici nije bilo ničega, ništa se nije moglo vidjeti. Samo prozirna bj elina nalik na svj etlo. - Nema pluća! - rekao je netko. - Čulo sam već za takve slučajeve -javio se kolega tužna lika. - Kod nekih ljudi plućna krila se naoko gube, uras taju u tkivo i nakon nekog vremena izlaze van kroz lopatice. Postaju prava krila od perja i paperja, kao kod anđela. - Ma ljudi, on ima pluća, samo slika vjerojatno nije uspjela - rekao je Sancho Pansa. Onje bio čvrsto na zemlji. - A zašto su onda sve naše slike uspjele, a njegova nije? - rekao je kolega Kihot. To pitanje ostalo je visjeti u zraku kad smo čuli šum vode iz kotlića. Profesor sociologije dostojanstveno je izlazio iz prostorije kamo svi idu pješice, kao da se vraća s hodočašća. Dočekali smo ga tišinom, a u toj tišini prisjetio sam se stiha sarajevskog pjesnika Selima Arnauta: "Vjera u čudo, Vjera u čuđenje, u oca kad izlazi iz nužnika, za jednu rupicu na opasaču bliži Kristu". 7. Kraj Jesen najlakše dolazi na sprovodima. Od mladosti krajem rujna gledam kako se kasno ljeto i jesen bore unutar jednoga jedinog dana sukobljavajući tople sunčane periode i oštra razdoblja hladnog vjetra. Kad su iznijeli lijes na kolicima pred mrtvačnicu, netko je komentirao: Sretan je! Ionako ne bi mogao živjeti od profesorske penzije. Stari kolega iz sociologije umro je točno tjedan dana
nakon našega kolektivnog posjeta domu zdravlja, i tri dana prije općih parlamentarnih izbora, od upale pluća izazvane podmaklimkarciomombronhija. Bioje petak i imali smo školu popodne. Sprovod je trajao tijekom prva dva sata i može se reći daje bio i velik i lijep. Stigli su kolege iz drugih škola, došli smo mi iz zbornice, bilo je, navodno, i kolega s njegove mature, generacije 1947. godine, a IV. b razred otpjevao je najdražu mu pjesmu: Eminu, Alekse Šantića. Poslije sprovoda požurili smo u školu. U nedjelju su trebah biti održani izbori, a jedno od izbornih mjesta za našu općinu bilo je predviđeno u holu gimnazije. Ravnatelj je inzistirao na tome da se uredi predvorje, iznesu nepotrebni panoi i automati za kavu. Sve je to trebalo nadgledati. Žurio je od grupice do grupice učenika koji su prali prozore ili postavljali papirnate ukrasne trake, kao daje Nova godina. Na hodniku sam prišao kolegi Aboridžinu, dok su naši učenici ribali pod. - Još uvijek nisi dokučio kamo je stari, pokoj mu duši, skrivao papir? - Nisam - rekao j e kolega filozof. Tamo, uvj eravam te, nema mjesta gdje možeš sakriti ijednu rolu, a kamoli de setak Odnio je tajnu u grob - zaključio sam žalosno. Dok smo u zbornici, za vrijeme velikog odmora, u tišini pijuckali kavu, na vratima se pojavio susjed, činovniku Ministarstvu vanjskih poslova, vlasnik kokera čije govno doziva lijepe uspomene. Dobronamjerno se obratio ravnatelju: Gospodo, zastava s dvorišne strane zamotala se od vjetra. Problem je bio u tome što s dvorišne strane nismo izvjesili zastavu. Smatrali smo daje dovoljna ova jedna na pročelju. Htjeli smo je spustiti na pola koplja zbog preminulog kolege, ali ravnatelj je dobio stroge upute iz Ministarstva. Zastava se na pola koplja može izvjesiti samo prilikom smrti državnog dužnosnika ili kad je proglašen dan žalosti, a izbori nisu dan žalosti. Bar ne svima. Tako smo bili prisiljeni na kompromis: zastava neće biti na pola koplja, ali će koplje biti polovično. Štijef, domar, prepilio je koplje i tako smo gautaknuli na pročelje. Sada smo bili u nedoumici. - Nikada ne stavljamo zastavu s dvorišne strane - rekao je ravnatelj - iako na fasadi postiji stalak za koplje. Kolega Aboridžin se trenutak zamislio, a onda udario rukom po čelu: Kako se toga prije nisam sjetio? Pojurio je prema profesorskom zahodu. Brzo je otvorio prozor koji je bio matiran da se ne može izvana gledati u intimnu prostori)icu i našao držak od metle utaknut u mjesto za koplje zastave, a na tom čudnom koplju nanizane bijele role papira. Kao nerazvijeno jedro ih smotanu bijelu zastavu.
Anđeo u ofsajdu 1. Nogometaši Došao sam na otok u neplanirano vrijeme da bih oplakao jednu neočekivanu smrt i prisustvovao dječjem pogrebu. Kupio sam i vijenac (jalov pokušaj da se cvijećem uokviri praznina) i s tim vijencem na ramenu, kao križem, uspeo se kamenom stazicom do groblja, na vrhu brijega. Umrla je kći moga prijatelja. Njen lijes je malen i bijel, ne veći od ambalaže kuhinjskog bojlera, a na malom bijelom lijesu počiva vijenac od bijelih ruža s bijelom lentom i zlatnim slovima: MIRNI OD MAME I TATE. Iz bijeloga lijesa viri bijela čipka u koju je, kao na krštenju, umotana šestogodišnja djevojčica. Bog voli ironiju i bjelina nije slučajna. Otac joj navija za Hajduka. U našoj domovini sve mrtvačnice izgledaju isto. Lijes pridržavaju četiri lakirane hrastove gracije, gole do pojasa kako bi im se istakle amazonske grudi, a umrla osoba počiva na njihovim rukama kao daje upravo zabila gol, pa je sada nose u centar igrališta gdje će umjesto Agnus Dei, klicati: NAPRIDBILI! Očevo lice iskrivio je strahovit grč, kao ono kad je daleke 1974. godine na Europskom prvenstvu klub s Poljuda dobio odlučujući zgoditak u gornji lijevi ugao. U prvoj postavi tada su igrali bogovi poljudske ljepotice: Jerković, Šurjak, Mužinić i Žungul. Sva četvorica, kao uigrani, spustili su se na koljena i žarili lica u šake. I tako su ostali dugo. Netko je iz publike viknuo: Bolje da ti umre dite, nego da izgube bili! Mala je sada anđeo među anđelima, a boja njenih oči ju podsjećala je još za života na ono svijetlo modrilo kojim se uokviruiu diečie oarte. To kod diece označava nebo. ........................................................................................ _..
- Ako umru prij e prve menstruacij e - govorila j e naša učiteljica - djevojčice idu direktno u nebo. Sirotice, preskaču čistilište. To joj je, navodno, rekao fratar u njenu selu. Lijes su, međutim, izgurali pred mrtvačnicu gdje je već bio postavljen mikrofon. U tom trenutku dogodilo se, mislim, nešto čudno. Prosjedi gospodin kojega sam imao čast vidjeti na palubi trajekta, dok smo plovili prema otoku, donio je otirač za cipele i diskretno ga spustio na kolica pored lijesa. -To je Leichenbegleiter- šapnuo mije na uho čovjek kraj mene. -Molim? -Leichenbegleiter-ponovio je ovaj -pratilac leševa. Ako još niste čuli zanj, sigurno ćete čuti. Kimnuo sam glavom kao da razumijem i usmjerio pogled prema povišenom mjestu gdje se nalazio lijes. Odnekud sa strane dogegao se pozamašan franjevac, okrenuo se prema lijesu, prekrižio, nadvio se nad mikrofon i započeo posmrtno slovo. Ah nije se čulo ništa! Tišina! Franjevac otvara usta kao grdobina u ribarskoj kaseti, ali glasa nema. U panici je dotrčao franjevački momak i stao prtljati oko mikrofona. Tuckati ga po membrani i govoriti: jedan, jedan, jedan, kao da na svijetu ne postoji i dva. Ili tri. A franjevac sklapa ruke i moli tehničku činjenicu za milost. Vražja naprava pred fratrom konačno se smilovala, pa prenosi svećenikove besjede, a njegov glas zagrmio preko naših glava, vinograda i parkova: Braćo i sestre - grmio je taj glas proročki - u ovakvim trenucima pitamo se: "Ako postoji Bog, zašto dopušta umiranje dječice." Čudna rečenica za jednog svećenika. Kako li će se opravdati na najvišem mjestu kada tamo stigne? Ipak, lukavi fratar, opravdao se već u sljedećoj rečenici ne ostavši dužan svojim nebeskim poslodavcima:
-1 smrt je, draga braćo i sestre... od Boga. Naša sestra, naša djevojčica, naš anđeo - a onda je kao neprimjetno iščeprkao iz mantije neki papirić, šalabahter, bacio svoj diskretni franjevački pogled na taj papirić i nastavio - naša MIRNA počiva sada među anđelima kao jedan od njih. Dok je bila živa, igrala se po ulicama i trgovima našega grada, njen veseli glasić odjekivao je sobama njena doma... Dok je svećeničko lice zborilo ovo kratko slovo o njenu kratkom životu, o krštenju, o igri školice i o raznim dječjim glupostima, publika je zborno zaplakala. I nije bilo nikoga tko nije ispustio suzu za pokoj duše naše sestre Mirne koja je u šestoj godini umrla od leukemije. Laka joj zemlja. 2. Tomine suze (ili svi smo mi voda) Nakon fratrova katarzičnog Amen s kraja propovijedi, osjetilo se stanovito komešanje u masama na sprovodu, stanovita opuštenost kao na političkim skupovima kad se čeka sljedećeg govornika. Kroz publiku je šapatom prostrujilo ijedno ime: Tomo, Tomo, Tomooooo... A Tome niotkuda. - Iša je pisat - objašnjava neki Tomin intimus - saće doć. Evo ga! I zbilja, Tomo se probija kroz masu. Briše maramicom znoj sa čela. Tomo galeb, nekada najzgodniji, neodoljiv ženama, za njega se pričalo daje "jebo pola Europe" i da će se visoko popeti, a postao je ribar. Preuzeo Kristov posao, sardelicama hrani općinstvo. Oženio svoju rođakinju, ima mongoloidnu kćer. On je bio sljedeći govornik. Tomo se namjestio pred mikrofonom, skrhana pojava. Na licu tamne rejbanke da se ne vide suze, crna kravata na znojnoj košulji: plemenita voda iz očiju, smrdljiva voda pod pazusima. A u daljini more. Ljudski život je kao rijeka- započeo je glasom dr htavim od treme jer sluša ga čitavo mjesto. Muhe zuje, cvrčci se javljaju iz grobljanskog parka, a on Tomo, priprosti ribar, govori pred čitavim svojim renesansnim gradom koji je neka da, a bilo je to jako davno, dao i dva velika pjesnika. - Od izvora do ušća - nastavio je- proleti kao treptaj oka! Kada pokapamo čovjeka, zakopavamo zemlju u zem lju. Kada sahranjujemo mornara, sahranjujemo ga u more: voduuvodu. Kada sahranjujemo nogometaša: sahranjujemo ga pod ledinu! A u publici muk. I nelagoda. Nešto nije u redu. Netko dobronamjerno dobacuje: Tomo! Lijevi džep. Lijevi džep! I zbilja, Tomo se u panici hvata za lijevi džep svog crnog smokinga što mu gaje posudio šogor, konobar, i vadi odande drugi komad papira. Gleda u panici, kao da ne vjeruje. Čovjek do mene govori: Ono je bija govor za pokojnog Mrkelu, ribara i mjesnog golmana. Njegov sprovod je sutra. Oba govora je piša Pipo, učitelj. Tomo, u neprilici, mrmlja riječi isprike i posvećuje se drugom papiru. A grad, zavičaj dvojice pjesnika, šuti. Samo zunzare zuje, slijeću na ljudska lica i piju znoj. A onda se Tomo uspravlja, briše oči ispod tamnih cvikera, i uzima da recitira: "Nikada tvoj lik ne spozna tama niti ga smrt u sjećanju ruši, uvijek si bila i uvijek ćeš biti u našim srcima i našoj duši".
Nakon zadnje riječi, "duši", grobljanska kapela započinje svoju omiljenu pjesmu: "Moj galebe". Tomo još uvijek stoji ispred svog grada, skida naočale i plače. Otvoreno. Scena je ganutljiva jer znamo: plače sebe radi. Govori se po mjesnim birtijama već dugo da on i žena pale svijeće svetomu Anti da im ona mala, mongoloidna, što prije umre. Stavili joj rinčicu pokojnog barbe na uho, poklon od prije rođenja, a ne može sama, siroče, ni jesti. Ima apetit i vola bi pojela, a onda se napravi u krevet. Moraju je držati u pelenama iako ima već sedam godina. Najteža retardacija. A ovamo nekomu drugomu umrla kći. Nepravda! zasađenoj u nepovoljno zemljište. Da je bila sretna i doživjela dvadesetu, bila bi čarobna. Sreća je poezija žena kao što su haljine njihovukras... A mati Mirnina, ganuta tom tupavom dobrotom, počinje naricati i ruši se nekuda prema zemlji, pa je dvije stare babe, kao dvije karijatide, podupiru s desna i s lijeva. - Jes mu kurac mali, al muda ima! komentira netko s poštovanjem. Mukelinjodlerski govor, izazvao je muk divljenja. Mnoge ruke su pronašle njegova znojna leđa kad se opet spustio u masu kao junak, Ciceron među debilima i poruka puku: za dobrotu nije potrebna pamet. 3. Najmanji kurac Europe U vrijeme onih svijetlih dana kasnoga svibnja kad je započinjala turistička sezona, pokazivali smo Njemicama Mukijev kurac za kutiju Opatije. Debilov donji postroj krasila je jedna deformacija: testisi mu se nisu spustili iz abdomena, a sam ud nije bio duži od 34 centimetra. Urlike iz Mainza, u koju sam se kasnije zaljubio, a drugi su je jebali, izrekla je epohalnu rečenicu: Das ist der kleineste Schwantz im Europe! Poslije Tome na binu se penje Taj Muki, mjesni tupavac i barkariol koji već deset godina pokušava u Rijeci položiti ispit što bi mu omogućilo da vozi barku koju, eto, bez ispita vozi već petnaest godina. I taj Mukelaj što jodla u mjesnoj luci i tako privlači njemačke turiste, i on, eto, ima unutarnju potrebu da se oprosti od male Mirne. Njegovo tusto tijelo nalik na tijesto u kratkim hlačama i gumenim Jugoplastika natikačama, suočeno s mikrofonom izaziva smijeh publike. Debelo lice s višestrukim podvalj cima i polukružnim brkovima podsjeća na stanovite crteže Balzaca. I tako, on balzakovski i počinje. Razvija papirić kao svitak pergamenta i čita: 4. Renata Tragična figura uplakane majke sa starim babama kao nosećim gredama, odjednomje nestala iz našega vidokruga. Ljudi se stadoše ogledavati s čuđenjem. Očito, nisu navikli na dječje sprovode s kojih majka neočekivano nestaje. - Bit će joj sirotici pozlilo - govori starica kraj mene. - Vi ste doktor, zar ne? - rekao je poznavatelj Leichenbegleitera i povukao me za rukav. - Morali bismo otići i pogledati što joj je. Zaobišli smo gomilu ožalošćenih i našli se iza malene kamene mrtvačnice. Prizor čudan: Mirnina majka je čučala, a one žene su je zaklanjale tijelima. Crna suknja bijaše zadignuta i moglo se dobro vidjeti bijelo donje rublje. Jedna od žena držala ju je za ruku, zbog ravnoteže valjda, a druga joj je dodavala papirnate maramice. - Čovjek nikada ne zna kako će crijeva reagirati javio se moj vodič. Rekao je to kao da se ispričava. Iako su se starice trudile daje zaklone, susreo sam
ženin pogled. U njemu nije bilo stida. Gledala me je vodenastim plavim očima koje sam odlično poznavao. Tako me je gledala prije više od petnaest godina u parku vile Marjan, dok smo još bili zaljubljeni. Toga ljeta ona je tek završila osmoljetku, a ja drugi gimnazije. Uz Renatu doživio sam čarobnu djetinju ljubav i prvi poljubac jezikom, na terasi bolnice za astmatičare. S prvim kišama u rujnu, kad sam se vratio u Zagreb, došla je katastrofa. Umrla mije majka. Renata je tijekom čitave te strahovito duge godine bila jedina svijetla točka, a njena pisma razlog življenja. Pomisao na ljeto, čudan oblik otoka na zemljopisnoj karti, miris ulja za sunčanje, sve se to poj avlj ivalo poput bolnog uboda u prsnom košu kroz niz sivih i potpuno jednakih dana. A ondaje opet došlo ljeto i ja sam vidio svoju ljubav. Bila je za glavu viša od mene. U tih godinu dana strahovito se protegnula, a ja sam, nekako, ostao pri svojoj staroj visini. Varljive čari puberteta. To nas je oboje iznenadilo. Pozdravili smo se, popričali a moja ljubav je postala konzervirana i neostvariva kao prema mrtvoj osobi. 5. Leichenbegleiter - Ovaj čovj ek - kažem svom susj edu i vodiču kroz ovdašnju faunu- taj Leichenbegleiter, je li on dopratio Mirnino tijelo iz riječke bolnice? - Ma ne - veli mi ovaj - on je doktor. Tako mu se rugaju. Liječio je malu, a priča se da su mnogi koje je liječio umrli. Zato ga zovu Leicehbegleiter. - A tko je onda dopratio lijes? - Roditelji. Oni su je, siroticu, pratili. Jer da ne smije lijes sam na brod, bez živog pratioca. - Što radi na sprovodu? - Došao je da se oprosti od Mirne jer je bio zaljubljen u njenu majku. To je bilo dok je studirala na Rijeci. -Aotirač? - Prezime mu je Jungwirth, potiče iz poznate liječničke obitelji. Imao je najveći postotak smrtnosti u riječkoj bolnici. Sada ga zovu Leichenbegleiter j er priopćava pacij entima nepovoljne dijagnoze; svi kolege iz riječke, pa čak i sušačke bolnice šalju mu svoje nasmrt bolesne da im on to kaže. -Čudovišno? - Moja nećakinja radi tamo kao medicinska sestra i sve zna o tom Jungwirthu. Priopćavanje dijagnoze toliko mu je s godinama postalo rutina da se počeo zabavljati. Kupio je od cigana otirač za cipele, običan juteni veli moja nećakinja, i postavio ga s unutarnje strane vrata. Kad čovjeku kaže da ima rak ili leukemiju, dobro pazi hoće li dotični, zbunjen, ob risati noge kad IZLAZI iz kancelarije. Pričaju da o tome ima i preciznu evidenciju: ime i prezime, vrsta i stadij bolesti, even tualne prognoze, a na dnu svakoga kartona piše: OBRISAO ili NIJE OBRISAO. Nećakinja veli da obično obrisu, pogo tovo oni s metastazama. To im dođe kao nekakvo očišćenje. - Ti, ako ga slušaš, luđi si od njega - govori starica pokraj moga susjeda. Taj laže čim zine. -Ne slušaj babu- šapće mi susjed. - Krivo joj je što ona ne zna. Ima tu još. Nekada je bio zaljubljen u Renatu, Mirninu majku, i strašno gaje pogodilo kad ju je vidio u svojoj kancelariji. Morao joj je reći strašnu dijagnozu djeteta: Alcheimerova leukemija. Nema pomoći. Neće duže od šest mjeseci. A ondaje, dopustio da i ona, onako uplakana, obriše cipele. I to prilično dugo je brisala, strugala o jutenu podlogu. To gaje zaboljelo: gledati ženu koju je nekada volio kako se oprašta. A svemu je kriv otirač. Sada ga želi pokopati zajedno s malom, kao da sahranjuje zločesti dio sebe.
6. Otac Želja moga prijatelja, oca umrle djevojčice, bila je da ona bude muško. Da se zajedno raduju proljeću kad počinje nogometno prvenstvo, daje bar jednom odvede na Poljud vidjeti kako to radi nadahnuti Zoran Vujović u protivničkom jedanaestercu. Što li će s njom biti na prostranim nebeskim ledinama, gdje se svakojake želje ispunjavaju? Hoće li joj izrasti mali pimponja? Otac umrle djevojčice jeporijeklomNijemac, sin strankinje koja se udala za otočanina. Promatrao sam ga jednom koliko metodičnosti i pažnje posvećuje pranju prstiju na nogama i razmišljao o kvaliteti njemačkih proizvoda. Takavje bio i kasnije. Solidan u svakom pogledu: u gimnaziji nikada nije imao popravak, fakultet završio u roku, prema prijateljima pažljiv, a prema poznanicima ljubazan; nije pravio gluposti s Njemicama i što je najvažnije, nije masturbirao. Igrao je prednjeg veznog, iako su neki smatrali daje bolji centar. U igri je oduvijek bio suzdržan, inteligentan a ne južnjački strastven, psovao je u sebi, rijetko mahao rukama. Nikada nije pljuvao na asfaltirani teren ni razmazivao pljuvačku tenisicom. Mnogima je to bio dokaz daje dobar čovjek. Loptu vodio sigurno, velikim koracima i svim je suigračima izdaleka vidljivo što smij era. Kod njega nema iznenađenja, histeričnih trzaja tijelom ili nelogičnih poteza koji, koliko iznenađuju protivnika toliko i zbunjuju suigrače. Kao igrač dakle miran, staložen, racionalan. Nadimak GLOBUS ima zahvaliti majici koju je nosio u sezonama 1978. i 1979. s nacrtanom nasmiješenom zemljinom kuglom koja nosi Hajdukovu kapicu i natpisom: ČILI SVIT VOLI SPLIT! Ta mu je majica, prema lokalnoj predaji, donosila sreću na svim otočkim natjecanjima pa i onda kada su u ljeto 1978. naši momci na prvenstvu Kvarnerske lige pobijedili reprezentaciju Malog Lošinja sa 7:1. Kad mu je žena zatrudnjela s malom Mirnom, bio je siguran da će tu majicu ostaviti svome sinu, kao što američki očevi ostavljaju svojim sinovima basseball palice. Kad mu se kći konačno rodila i kad su mu u konobu Alibabajavili daje neopozivo i definitivno žensko, netko je prekinuo onu olovnu šutnju spasonosnom rečenicom: Globus! Ćajejidiš, boj ti danas ima i ženskog nogometa. 7. Fatum - Sve je to sudbina - kaže mi vlasnik striptiz-kluba ganuto, gledajući Mirnin mali lijes. Nisam siguran da vj eruj em u sudbinu - rekoh. - A jeste li čuli za ženu koja je usred Auschwitza umi rala od raka? Eto, ta žena vam je najbolji dokaz. U susjed stvu plinskih komora, ona je polagano odlazila ležeći u jednoj baraci logora C. To sam pročitao u knjizi Christiana BernadacaDeveti krug. Sve se bazira na istinitim svjedočenjima. Ostale zatočenice hranile su je kašicom koju su pravile od neprovarenih zrna kukuruza iz esesovačkog zahoda. -1 stražari je nikada nisu pronašli? -Ne. Umrla je prirodnom smrću. Zajebala Hitlera, Goebelsa i sve njih. - Psssssssssssssstttt!- upozora nas starica- ća psujete na sprovodu diteta. Saće njen razred otpivat najdražu pismu. I zbilja, na povišeno mjesto šlihtaju se djeca po veličini; prvo dječaci, a onda djevojčice. Imaju bijele košulje i tamnoplave hlače ili šoseve. - Tko bi rekao da će svi oni jednoga dana.... - veli vlasnik striptiz kluba - tko zna što nosi sudbina?
- Kako vaša majka? - pitam tek toliko da prekinem neugodan razgovor. -Umrla je prije tri godine. Zapletaj crijeva. A Pjevački zbor Osnovne škole Ranko Marinković, započinje tužnu primorsku pj esmu koj a govori o rastanku mornara i njegove drage. Pri tome kao daje Mirna mornar, a svi oni draga koja ispraća svoga marinera na neizvjesnu plovidbu. Ima još takvih slučajeva - šapće mi vlasnik striptizkluba - kad sam bio u voj sci neki kapetan, Radovanović po kušao je samoubojstvo pištoljem. Za vrijeme dežurstva. Me tak je ušao kroz sljepoočnicu i izašao kroz oko. Čovjek je preživio, žena mu se vratila, sada ima unuke i zabavlja ih stak lenim okom. Sudbina. U međuvremenu Mirnina majka je obavila nuždu i vratila se ponosno na svoj pjedestal: visoka, plava, u dostojanstvenoj crnini. Intenzivno razmišljam o tome zašto nisam mogao voljeti ženu koja je toliko viša od mene. 8. Anđeli Djeca sada pjevaju La Cucaracu. Zašto baš to? Najdraža pjesma Mirnine majke, prisjećam se s nostalgijomprohujalih rapskih dana. Veseli ritmovi odnekud donose ćuh planinskih predjela Meksika, kao i posezone na terasi hotela Imperijal kad smo krstareći među hrapavim penzionerima tražili zaostale mlade Njemice. Cucaraca nas je sve rasplakala i mi zborno šmrcamo dok oni zborno pjevaju, a profesor glazbenog, izvjesni Turkulin, leđima okrenut ožalošćenom skupu, samo maše rukama jer djeca ionako sve znaju napamet. A onda, odjednom, čudno komešanje. Jedna djevojčica iz prvog reda kleknula je i dlanovima miluje kameni pod. Njezine kolegice se došaptavaju, a pjesma dobiva disonantne tonove. Sada su se još dvije djevojčice spustile u čučanj i prelaze prstima po podu. Poput čitača Braileova pisma otisnutog u kamenu. Dječak iz zadnjeg reda koji je zaobišao čitav zbor opreznim korakom, pridružuje se klinkama u milovanju gazeće površine. Istovremeno, neki još pokušavaju pjevati, ali većina suzdržava smijeh. Dječja usta puna cereka zatvaraju se i pjesma potpuno zamire ustupajući mj esto kašljucanju i šmrcanju publike. Jedna žena iz publike penje se na povišen prostor i ispituje djecu. Među ljudima se širi šapat: Izgubilaje leću! Svi kao da su odahnuli s razumijevanjem; jest daje trenutak nezgodan, ali leće su skupe. I u Rijeku moraš potegnuti da ih kupiš. Saznajem daje ono majka djevojčice koja je izgubila leću i vidim kako žena pomaže u traženju. Ostala dj eca to su shvatila kao mig, pa i ona prionula. Bijele košuljice i tamnoplave hlačice komešaju se oko Mirnina lijesa, dok Renata bulji u prazno. Ne vidi ona dječicu i njihove sitne probleme. Ona se, oprostimo joj, malo zagledala u vječnost, kao da je iza mutnog stakla. Atmosfera u publici se mijenja. Neka lica su otvoreno nasmijana, a neka još pokušavaju suzdržati navalu smijeha. Naravno bezuspješno, kao da se bore s metastazama. I sve nalikuje balonu koji se nezadrživo puni zrakom i sad će prasnuti, kadjedna mala glasno uzvikuje: Evo je! Na prstiću donosi nešto što mi ne vidimo, ali znamo što je, i predaje majci neoprezne gubitnice. Ova širi bijelu maramicu, pohranjuje leću i oprezno, pretjerano oprezno, nenaviknuta na visoke pete, silazi među nas nasmijane. Smiju se i dječica u neartikuliranim gomilicama oko lijesa. - Anđeli! - komentira starica kraj mene ne znaju oni daje to grij. A i od nas svih kao daje nešto otpalo i sakrilo se među
kamenjem i u crvenoj zemlji obrasloj grobljanskim korovom. Najgorim među korovima, jer znamo što ga hrani. 9. Pilar Službeni dio programa je, čini se, završio i kao da nema više govornika, a groblj anska kapela samo što nij e zatrubila pogrebni marš, da se već konačno i krene, kad se na povišeno mjesto pred mikrofon penje nekakav drhtavi neobrijani mladić kojeg nitko ne prepoznaje. Ili se bar tako čini. - To je onaj Ranko, od Pipići što nije svoj -rekao je moj susjed koji je očito upućen u sve otočke tajne. I sad ga se prisjećam. Ranko, ljubitelj Legije stranaca, otisnuo se po svijetu u potragu za ratom: nosio vojničke košulje, NATO kape i čizme američkih marinaca usred ljeta. Igrao je prvog obrambenog. Evo, Ranko već hračka, čisti grlo za prvu riječ. - Ljudi i žene - započinj e epskim načinom - malu Mir nu su prerezali motornom pilom. Igrala se, sirotica, sa lutka ma kad su stigli i uzeše daje režu. Šok među nama! I užas! I više ne mogu otjerati sliku djevojčice prerezane motornom pilom. Djevojčica prerezana motornom pilom je u prvom redu neobično kratka. Ako je od rezanja prošlo neko vrijeme, izgleda kao daje plastična. Iz kičme još viri repić moždine, kao u pečena janjeta. A Ranko, fakin, nastavlja: Igrala se mala u vrtu, prid konobom i došli Oni. Jedan ima motornu pilu, drugi nosi benzin. Uhvatiše malu i ovi s pilon kaže: "Daj dvjesta maraka il režem!" Ja govorin: "Ljudi Bog svama, nećete kršteno dite, a maraka nemam." - Maknite ga! - urla netko iz publike. - Ća nije umrila od pokvarene krvi? - pita me jedna starica na uho. Zbunjena. No, Ranko se ne da omesti. On dalje trtlja svoje: Postaviše malu na tavalun u dvorištu. Dvojica drže a onaj jedan da će upaliti štilericu. Vuče kurblu, a pila neće. To bog pomaže sirotici, kažem u sebi i molim očenaš. Onda onaj s pilom, viče: "Stojane, daj benzin!" Na binu se penju direktor psihijatrijske klinike i još jedan liječnik. Uzimaju pilara pod ruku i vuku ga nekud prema dolje. - Ranko, smirite se - govori mu doktor. To ste vi sa njali, Ranko, to nije istina. - Istina je. Istina - konverzira Ranko - samo to ovi dolje ne znaju daje istina. Tko gaj e, pobogu, pustio van? - viče direktor psihijatrijske klinike. Prilazi još ljudi i udaljuju čovjeka, više ga nose nego što on sam hoda. Nakon toga tišina. Vjetrić u krošnjama pinija i cvrčci. 10. Slagalica Dostojanstvena povorka je konačno krenula. Prvo svećenik zatim dječica s vijencima, limena glazba, pa kolica s lijesom, a za lijesom ožalošćeni. Sve u propisnom redu; prvo muškarci, onda žene, ateknakon njih mješovito. Kraj menejeMario Maskarin, nekadašnji prijatelj koji se oženio, rastao, pa ponovo oženio. - Hraniš i oblačiš - veli mi zagledan nekuda prema lijesu - prvo pelenice, pa kašice, onda slikovnice, pa školske knjige. Znaš li koliko košta torba? S mačjim očima. A pernica? Silni su to novci moj Fero, velika lova. A onda ti umre.
- Razumijem - kažem. I stvarno ga razumijem. Ima troje djece. Sva živa. Nije mu lako. Tada se ponovo pojavljuje otirač. Od trešnje na kolicima on, mangup, ispada. Trenutak zbunjenosti jer grobari koj i guraju ne znaju treba li stati ili ne. Stvar, međutim, izvlači sitna ženica, sportski obučena: traperice i crna majica. Dotrčava i vraća otirač na njegovo mjesto, a onda se opet diskretno pridružuje povorci. - Zar to nije ona tvoja? -javlja se Maskarin u povodu sitne ženice. - Što moja? -pitam iako znam o čemu se radi. - Jesi lije ti uopće jebo? Bila je udovica. To je sve što sam tada znao o njoj. Radila je u osnovnoj školi kao profesorica hrvatskog. - Mislio sam daje otišla s otoka - rekao je Maskarin. Sjećaš se kako smo je Pipić i Ja dovodili do ludila? Sjećam se, kako ne, velim u sebi. Zanosila se čitajući nam Petrarcu, a Pipić i Maskarin su ispod klupe drkali u svoje maramice. Mene je voljela jer sam dobro sastavljao. Čak me kući na čaj zvala i govorila da ću postati veliki pjesnik. Dalje od poljupca nikada nismo dogurali, a pokojnog muža nijednom nije spomenula. - Što se dogodilo s mužem? -upitao sam. - Poginuo je u željezničkoj nesreći. Govorili su da će ih sve pokopati u zajedničkoj grobnici, u Zagrebu, ali su njega ipak nekako donijeli ovamo. Nije baš bio u jednom komadu. -Kako to? Govorili su o zajedničkoj grobnici jer ih nisu mogli sastaviti. Noga ovdje, ruka ondje, a nosa nema. Hajde traži nos oko pruge, a nos odletio sve do Branimirove tržnice. Ili. Sastave konačno sve dijelove, dvije ruke i dvije noge, kad na nogama različite cipele. A hlače iste. Hi je taj bio lud, pa nosio što prvo navuče, ili su dvojica na rasprodajama kupili iste hlače. Ništa, odrezali mu malo kože s cjevanice, pa u centar za tipizaciju tkiva. "A da mu skinemo cipele" sjetio se netko od doktora za mrtvace, gore na Salati. I skinuše mu cipele. Kad ono jedna noga kraća, možda je ipak njegova. Skinuli mu i čarape. Na lijevoj nozi nema nožnih prstiju, a na desnoj fale dva. Slovom i brojkom dva. Jebiga šećeraš! Svakoga jutra davao sije injekciju inzulina, a u određenim razmacima rezali su mu po jedan nožni prst. Računali smo: ako se nakon rezanja svakoga prsta period do sljedeće amputacije skraćuje za jednu godinu, a prvi su mu prst odrezali kad je imao petnaest godina, drugi u dvadesetoj, koliko je bio star kad je poginuo? - Ona nije bila stara rekoh. To je bilo sve što sam mogao reći u njenu obranu. A možda i svoju. - Na identifikaciji nije ga prepoznala po licu, koje je potpuno izgorjelo, nego po tim krnjim stopalima. Zato je i različite cipele nosio/Zamisli, svaki puta kupiti dva para. Ko liki trošak. Laknulo joj je kad je poginuo. - Razumijem -kažem. I stvarno razumijem. Ne samo v zbog troška. I \ Kad je odlazila s otoka^zadnji puta sastali smo se na Škveru kod Vele strne. Bio je pocetik rujna i zorile su smokve. - Ovako mora biti - rekla je i poljubila me u čelo. Morala je stati na prste da ga dosegne usnama. Mislio sam kako bi i moja majka, daje živa, morala stati na prste da me poljubi. Poslije toga počela je plakati. Izvadio sam iz džepa maramicu i pružio joj. Bilo je to neoprezno. - Mokra je - reče ona. Plakao si? Međutim, kad juje prinijela licu da obriše suze, zastala je trenutak i počela njušiti. Gledao sam njen nos kako se nabire i opušta, kao prije kihanja, i nastoji odgonetnuti porijeklo mirisa koji se sakrio u tom komadiću platna.
-Svinjo! -izustilaje konačno-Miriši na spermu! -A maramica, odbačena, zalepršalaje prema kamenom tlu. "Tako muškarci plaču", mislio sam joj kazati tada na rastanku, pošteno i otvoreno, ali nisam ništa rekao. I kad su njena leđa već postala crna točkica ispod gradskih bedema, još sam uvijek stajao na onom mjestu svjestan da ću tu sliku pamtiti dok živim. 11. Fotografije U međuvremenu povorka je prispjela k otvorenom grobu, raspršila se i pretvorila u nepravilan krug kojemu centar opet čini onaj pozamašni franjevac. Grobari, a među njima i pijani Antoni koji često mokri u hlače, stadoše prtljati nešto oko užadi, kao da odvezuju barku. Raspetljavaju neke metafizičke uzlove, a iz publike se opet čuje šmrcanje i uzdisanje. Nastupa najteži trenutak: lijes polagano nestaje u crvenoj zemlji. Raka je iskopana kao za velikog čovjeka i mali Mirnin kovčeg ovdje izgleda čudno. Kao da gusari spuštaju škrinjicu s blagom. Franjevac, međutim, započinje besjedu. Po drugi put. Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku. Čitanje poslanice Pavla apostola Korinćanima... Njegov glas kao daje zanjihao vrhove grobljanskih čempresa i svi se poslušno prekrižismo: i vjernici i oni drugi. Skeptici. Mirnina je majka za sprovod naručila fotografa. I taj u ovom uzvišenom času kruži oko naših ožalošćenih persona škljocajući svoj om japanskom kutijicom. Ne varam li se, ali više škljoca oko uglednijih: apotekara, gvardijana franjevačkog samostana, direktora psihijatrijske bolnice, vlasnika striptiz kluba. Njih je, koliko sam vidio, već nekoliko puta odškljocnuo. U to primiećuiemkjak) se jedaamršavi franievaejikLa-. nja japanskoj blendi i sakriva iza nekih širokih ožalošćenih leđa. Odjednom prepoznajem to lice: to je fra Marijan, učenik Ambrozija Testena iz samostana Svete Eufemije, slikar. Ne podnosi fotografije. Međutim, i on, siguran sam, na neki način snima, pamti. Raspored ljudi, boje (kontrast crvene zemlje i lijesića boje slonovače), odjeću, konstelacije oblaka. A kad se vrati u svoju ćeliju, slikat će dječjom rukom i sve će izgledati kao crtež osmogodišnjaka. Čini mi se da svi snimaju, pamte, zapamćuju, i u sebi sakupljaju dojmove kao što djeca sakupljaju sličice nogometaša. Da pozlije čovjeku od tolika snimanja. Neće me začuditi ako u izlogu jedine otočke fotografske radnje vidim izložene naše fotografije sa sprovoda. Možda čak i s naslovom: REPREZENTACIJA 1992. Naime, otočka je reprezentacija upravo ove godine doživjela jedan od svojih zvjezdanih trenutaka pobijedivši nakon doigravanja momčadi Cresa i Lošinja s 2:1 i 3:0. Svi ćemo biti zalij epljeni na prazan arak hamera i izloženi pogledima, kao u nekom albumu iz kojeg naša ozbiljna lica gledaju u izvjesnu budućnost. Franjevac u međuvremenu završava, riječima: Sada se pomolimo za onoga od nas koji će prvi za našom sestrom! I svi smo oborili glave, mrmljamo molitvu, a mislimo: "Neću valjdaja". Sklopio je molitvenik i prska naokolo svetu vodicu, a jedan od grobara donosi otirač s kolica i stavlja ga predjamu. - Vidiš - veli mi starica koja se opet stvorila kraj mene - ćaća od male je mislija na sve. To je da ne šporkamo postole. I zbilja. Ožalošćeni prilaze, stanu na otirač i bacaju grude crvene zemlje koje bubnjaju po lijesu. Promatram ih. Kad bace svoju grudu, pomno ostružu cipele, kao da se hoće riješiti zarazne crvene prašine, očistiti se od sebe u sirovom obliku i zaplivati u novi život. Uzaludno! Poput rinčice na uhu mongoloidne djevojke.
Bilješka o piscu Zoran Ferić, rođenje 1961. godine u Zagrebu. Diplomirao književnost (kroatistika) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u srednjoj školi. Esejističke i prozne tekstove objavljuje od 1987. u Poletu, Studentskom listu, Pitanjima, Oku, Quorumu, Plimi, Godinama novim, na III. programu Hrvatskog radija. Dobio 1997. Nagradu AGM-a za priču (Anđeo u ofsajdu) objavljenu u časopisu Plima. Knjiga Mišolovka Walta Disneya objavljena je na njemačkom jeziku kod uglednoga austrijskog izdavača (Folio Verlag). Objavio: Mišolovka Walta Disneya, 1996; Quattro stagioni, izbor priča s Miroslavom Kišom, Robertom Mlinarcem i Borisom Perićem, 1998. Sadržaj Forma amorfa Otok na Kupi Ralje Blues za gospođu s crvenim mrljama Drvene čaplje Tužna bajka o Clari Schumann i braći Grimm Simetrij e čuda Dodir anđela Anđeo u ofsaj du Bilješka o piscu 5 37 46 59 88 96 106 135 156 174
Zoran Ferić: Anđeo u ofsajdu, ulomci iz kritika Kao neka vrsta šećerne groteske, Anđeli u ofsajdu po mnogo čemu su, u pozitivnom smislu, dakako, "taoci" osamdesetih-teorijski je "potkovana" moderno koncipirana, a ispisana s mnoštvom neočekivanih obrtaja. Za pisca ove knjige ružičasta budućnost je sasvim izgledna. Koliko god bila važna za hrvatsku književnost, ova knjiga je napisana za običnog čitatelja i bila bi grozna nesreća da to čitatelji sami ne otkriju jer baš Anđeli u ofsajdu nude moćan odgovor na optužbe daje naša književnost u krizi jer je sterilna i jer se ne bavi stvarima koje intrigiraju publiku. Ferić je prvi na listi uzvanika u raspravi o zanimljivoj književnosti. Nenad Rizvanović, Slobodna Dalmacija Zoran Ferić, taj genijalni Monthv Pvthon hrvatske proze, u to sam posve sigurna, iako smo kalendarski tek na trećini, napisao je jednu od najzanimljivijih i najboljih knjiga proze ove godine. Pravu poslasticu, ili Ferićevim rječnikom, "mali leš" za prozne sladokusce. Jagna Pogačnik, Jutarnji list Ferića, pak, spominju i kao "hipohondra", što on ne krije u intervjuima. No, kako je jasno daje on majstor "krivog traga", a krivi je trag, naravno, u funkciji pripovijedanja priče -i o naglašavanju njegove hipohondrije valjalo bi razmisliti kao o alibiju za "ofsajd". Ta, naravno, tip je "hipohondar"! - kaže čitatelj s osmijehom. U redu, a onda se moramo zapitati - tko je stvarni bolesnik? Već vidim Ferićeve čitatelje kako se uozbiljuju na ove optužbe u podtekstu. Nema veze. Možda se uopće ne radi o krivnji. Nego, dapače, o nevinosti. Robert Perišić,Fera/ Tribune Posve iskreno vjerujem u to kako se u kontekstu suvremene hrvatske prozne produkcije nije već dugo vremena s toliko nestrpljenja očekivala nečija (druga) knjiga kao stoje tn hm slup.ai s nrn^amn /nranci T*f*rirsi (] 061 ^ —harnrpmn «iiHn Zahvaljujem Dadi Špigel na prijateljskoj podršci
doljepotpisanoga, najtalentiranijega (mlađega) hrvatskoga prozaika koji je na domicilnu književnu scenu stupio neveselih devedesetih. Najviša očekivanja koja je pred čitateljsku publiku postavio svojim izvanrednim prvijencem Mišolovka Walta Disneya (1996), a kojega je u prijevodu objavila i ugledna austrijska naklada Folio Verlag, nisu nimalo iznevjerena! Dapače, Zoran Ferić iznovice je napisao doista briljantnu knjigu pripovijedaka dokazujući kako je bar u mome čitateljskom obzoru, ponajbolji hrvatski prozaik devedesetih. Delimir Rešicki, Glas Slavonije Svoje neprihvaćanje svijeta kakav mu se nadaje Ferić literarno realizira najčešće estetikom ružnoće. Na tematskom planu to se ogleda u opsjednutosti tijelom (kao izvorom nesreće i kao nagonom, sve do aspekata kanibalizma - Otok na Kupi) i bolestima (kao izvorom patnje i kao metaforom društva -Blues za gospođu s crvenim mrljama). Spajajući ono stoje u načelu nespojivo - komično i tragično, lijepo i ružno, visoki i niski stil - pisac će svoga čitatelja ostaviti u dubokom ofsajdu u kojem će imati dovoljno vremena da razmisli ne gleda li svijet s potpuno krive strane. Pa i ne dođe li do toga zaključka, postat će svjestan činjenice da gaje u tu poziciju čudesno, na đavolski neodoljiv način zaveo sam pisac. Vraški dobre priče. Strahimir Primorac, Večernji list Ono što Ferić uvodi kao novitet ne tiče se njega, nego nas. Ako u njegovu djelu ne percipiramo grotesku i ironiju kao takve, već kroz registar smiješnog i svakidašnjeg, onda je to zbog vrlo jednostavna razloga - u posljednjih deset godina naučili smo da ništa ne može biti bizarnije i grotesknije od zbilje same. Tonči Valetnić, Vijenac A kada Ferićeva očuđavanja prerastaju u istinsko šokiranje, tada je riječ o promišljenome i odvažnome provociranju naših duboko potisnutih civilizacijskih tabua i malograđanskih ukusa. Manje spretan pisac, svakako bi djevice ili zbog priče o erotskome životu paralizirane djevojčice, ali velikom je piscu sve oprošteno! Čini mi se daje upravo tom sposobnošću vješta i slojevita pisanja čak i o najkontroverznijim pitanjima nedvojbeno dokazana Ferićeva književna iznadprosj ečnost. Igor Gaj in, Vijenac Zaključno, Ferić u svojoj prozi postavlja dalekosežna, ozbiljna pitanja, razložno pritom vjerujući da ozbiljnost tih pitanja ne mora biti u suprotnosti s čitateljskom ugodom. Velid Đekić, Novi list Ferić je pisac kojeg svrdla njegov ludi crv u glavi i koji ima sasvim zaseban miris i okus, a u upeglano urednoj hrvatskoj književnosti takvi su uvijek deficitarni. To stoje taj miris prije žestok smrad, opasan vonj podunavske memle i gnusne provincije, veseli tim više. Malo nam je dosta bezopasne književnosti. Jurica Pavičić,Zarez Između prvih i zadnjih rečenica odvija se ipak ono najvažnije. Ferić s pravom nosi titulu jednog od naših najboljih, američki odškolovanih, pripovjedača. U prvom redu ga zanima fabula, neočekivana, onako češki iznikla ni iz čega, ali manje iz svakodnevice, a više iz njezina malog, često dvojbenog jer je subjektivan, poremećaja, fabula brza i puna neočekivanih, a ipak logičnih obrata. Njegova fabuliranja obično na početku zazvuče nevjerojatno, kao konfabuliranja, buncanja, no u trenu se oko njihovih, naizgled bizarnih motiva, splete priča znatne egzistencij alne težine. Kruno Lokotar, Quorum
Izjave o vlastitom pismu Iskliznuće iz horora u normalu pokušaj je implicitna postavljanja vrlo ozbiljnih pitanja u toj normali. To djeluje kao svojevrsno skidanje maske sa stvarnosti, odnosno kao neka vrsta lažna olakšanja u odnosu na mnoge žanrovske odrednice horora. Ako logikom priče, atmosfere i zbivanja čitatelj očekuje sjekiru, raskomadana tjelesa i repice dječjih crijeva, a to se u nekom trenutku ne dogodi, javlja se, pretpostavljam olakšanje, ali i razočaranje strogo žanrovski usmjerena čitatelja. No, moja je namjera bila pokazati da je to, uvjetno rečeno, banalno razrješenje koje sam ponudio, isto tako strašno kao što bi bio i kraj pravoga horora. To je nešto kao upozorenje na horor svakodnevice koji prolazi pored nas, ne poput Carpenterove Magle, nego kao jedva vidljiva izmaglica sparnoga ljetnog dana. Hipohondrija je kao i literatura, određeni tip fikcije, a to se, na žalost, ne može liječiti nego samo pisati ili živjeti. A iz osobnog i povijesnog iskustva znamo da se literatura ne liječi. Prisjetimo li se malo Krležinih razmišljanja o podrijetlu umjetnosti i o onom mističnom odnosu umjetnosti i smrti, ta paralela i neće izgledati tako nategnuto. Posve simplificirano, i hipohondrija i literatura su strah od smrti i potreba da se ostavi trag. Naime, iza pisca, kao uostalom i iza hipohondra, ostaje pisana riječ: u slučaju pisca to su knjige, a u slučaju hipohondra uputnice i recepti. Počesto ne manje zanimljivi. Kako se osjeća čovjek kad objavi drugu knjigu priča? Kao i poslije drugog seksa. Prvi se čini čaroban, drugi je rutiniraniji, ali bolji. Svakako postoji osjećaj zadovoljstva. U mojem slučaju to je zadovoljstvo što sam se, konačno, riješio te knjige, poslao je u svijet kao šegrta Hlapića s pinklecom na ramenu i ona više nije moja briga. Nije moja odgovornost, iako sam je ja napisao. Sada neka se njome malo bave drugi. Neki pisci nakon svake knjige imaju osjećaj da više ništa neće napisati. Kod mene je, izgleda, suprotno. Jedva čekam da se počnem baviti sljedećom knjigom. Ne, za sada se ne bojim neizvjesnosti koja dolazi jer izgleda imam u sebi snage daje ispunim rečenicama. Možda lošim, blesavim, perverznim, ali nečim što, ma kako crno bilo, stvara jedan poseban svijet. (...) Uspoređujem li prvu knjigu s drugom, dakle Mišolovku s Anđelom mogu ustvrditi daje Anđeo daleko pesimističnija i crnija knjiga. Naprosto, vrijeme kad je nastajala je bilo takvo. A to je vrijeme između 1996. i 1999. Moram priznati da su to, osobno, vrlo sretne godine moga života, ali neki mrak iznutra j e valj da probij ao... Sve knjige počinju prvom rečenicom. I to je, čini se, neizbježno. I opće poznato. Međutim manje je poznato da i mnogi pisci stvarno počinju od prve rečenice. Ranko Marinković govori o svojem pisanju kako počinje od prve rečenice na koju se onda nadovezuju sve druge oko kojih se polagano slaže priča. Tomaž Šalamun u jednom interviewu kaže da danima leži na krevetu čekajući tu prvu rečenicu. Ona je za pisca izuzetno važna jer nešto u njoj daje smjernice za dalje pisanje. Iz nje katkad proizlazi fabula, likovi, vrijeme, prostor i sve ostalo. Ona je, također, važna i zato što se čitatelj prvo susreće s tom prvom rečenicom pa ona mora biti atraktivna i dovoljno intrigantna da ga navede na čitanje. U njoj mora postojati nekakva udica koja će upecati čitatelja i više ga neće pustiti sve do kraja priče. Početak i kraj najvažniji su dijelovi priče. Početak da bi uhvatio čitetelja i nagovorio ga na uvijek neizvjesnu pustolovinu čitanja, a kraj da bi se čitava stvar zamaglila, realativizirala i omogućila čitatelju da se vrati na početak. Jedna vrlo draga osoba koja mije pisala lijepa i duga pisma dok sam bio u vojsci, ispričavajući se zbog nečitkog rukopisa, jedno od tih pisama završila je rečenicom koja otprilike glasi: Pisma voljenim osobama moraju biti nerazumljiva jer tako čovjek ima alibi da ih čita više puta. Međutim ni dan danas nisam
siguran da piše upravo tako, pa se tom pismu koje je staro više od dvadeset godina naprestano vraćam. Otipkavajući zadnju rečenicu, čitatelja često pretvaram u voljenu osobu. Zoran Ferić
