Malcolm Gladwell - Izvan prosjeka
Tajna Roseta Ti su ljudi umirali od starosti, to je to. izvan prosjeka, prema engl. outlier 1: nešto što je smješteno dalje ili klasificirano drukčije od glavne ili povezane jedinice 2: statistički podatak koji se vrijednošću izrazito razlikuje od drugih u uzorku 1. Roseto Valfotore leži sto pedeset kilometara jugoistočno od Rima, na obroncima Apenina, u talijanskoj pokrajini Foggiji. U stilu srednjovjekovnih sela, mjesto je izgrađeno oko velikog središnjeg trga. Pročeljem okrenuta trgu nalazi se Palazzo Marchesale, palača obitelji Saggese, nekadašnjih veleposjednika u tim krajevima. Pod lučnim svodom s jedne strane prolaz je u crkvu Madonna del Carmine - Gospe od Karmela. Uske kamene stube, sa strana opasane zbijenim skupinama kamenih jednokatnica s krovovima od crvena crijepa, vode u brdo. Stoljećima su rosetski paesani radili u kamenolomima mramora na okolnim brežuljcima, ili su obrađivali polja u terasastoj dolini podno mjesta. Pješačili su po šest, sedam kilometara niz planinu jutrom, a potom se opet vraćali dugim putem uzbrdo noću. Život je bio težak. Jedva pismeni mje9 Izvan prosjeka stani bili su očajno siromašni i nisu se nadali boljoj sutrašnjici sve dok, krajem devetnaestog
stoljeća, do Roseta nije stigao glas o prekomorskoj zemlji prilika. U siječnju 1882. godine skupina od jedanaestero Rosetanaca - deset muškaraca i jedan dječak krenula je brodom put New Yorka. Prvu noć u Americi prespavali su na podu neke taverne u Ulici Mulberry, u ma-nhattanskoj četvrti Mala Italija. Potom su se otputili na zapad i naposljetku se zaposlili u kamenolomu škriljevca, stotinu i pedeset kilometara zapadno od New Yorka, blizu mjesta Bangor u Pennsylvaniji. Sljedeće godine petnaest Rosetanaca krenulo je iz Italije u Ameriku, a nekolicina ih je ponovno završila u Bangoru, pridruživši se zemljacima koji su radili u kamenolomu. Ti su doseljenici, opet, odaslali glas u Roseto o prilikama što se nude u Novome svijetu, pa su uskoro nove skupine Rosetanaca pakirale torbe i kretale put Pennsylvanije, sve dok se početna rječica doseljenika nije pretvorila u poplavu. Samo u 1894. godini oko tisuću dvjesto Rosetanaca zatražilo je putovnice za Ameriku, pa su čitave ulice njihova starog sela sad ostale prazne. Rosetanci su počeli kupovati zemlju na krševitom brežuljku koji je s Bangorom povezivala strma makadamska cesta prepuna rupa. Na uskim brdovitim ulicama izgradili su zbijene skupine kamenih jednokatnica natkrovljenih crepovima od škriljca. Izgradili su i crkvu i nazvali je Gospa od Karmela, a glavnoj ulici, na kojoj se ona nalazila, na-djenuli su ime Avenija Garibaldi, po velikom junaku talijanskog ujedinjenja. U početku su svoj gradić zvali Nova Italija. No uskoro su promijenili ime u Roseto, što se činilo posve prikladnim s obzirom na to da su gotovo svi došli iz istog sela u Italiji. Tisuću osamsto devedeset šeste neki energičan mlad svećenik, otac Pasquale de Nisco, stupio je na dužnost u crkvi Gospe od Karmela. De Nisco je osnivao duhovne zajednice i organizirao svetkovine. Poticao je mještane da krče zemlju i sade luk, grah, krumpir, dinje i voćke u dugim vrtovima iza kuća. Dijelio im je sjemenje i gomolje. Gradić je živnuo. Rosetanci su počeli uzgajati svinje u dvorištima, saditi vinograde i proizvoditi domaće vino. Izgrađene su škole, park, samostan i groblje. Duž Avenije Garibaldi otvorene su male trgovine, pekare, restorani i barovi. Niknulo je više od desetak krojačnica koje su izrađivale bluze za veleprodaju. Obližnji Bangor bio je pretežno velški i en10 Tajna Roseta gleski, a sljedeći je gradić bio većinom njemački, stoje značilo - s obzirom na tadašnja trvenja između Engleza, Nijemaca i Talijana - daje Roseto ostao grad isključivo Rosetanaca. Da ste šetali ulicama Roseta u Pennsylvaniji u prvih nekoliko desetljeća 1900-ih, čuli biste jedino talijanski jezik i to ne bilo kakav, nego baš južnjački dijalekt kakvim se govorilo kod kuće, u talijanskom Rosetu. Roseto u Pennsylvaniji bio je sićušan svijet za sebe, samom sebi dovoljan - o kojemu društvo oko njega gotovo ništa nije znalo - i takav bi možda i ostao da nije bilo čovjeka po imenu Stewart Wolf. Wolf je bio liječnik. Bavio se proučavanjem probave i želuca i predavao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Oklahomi. Ljetovao je na nekoj farmi u Pennsylvaniji, nedaleko od Roseta premda to, dakako, samo po sebi nije mnogo značilo, jer je Roseto bio toliko zaokupljen sobom da ste mogli živjeti u susjednom mjestu, a nikad ne saznati previše o njemu. "Jednom prilikom, dok smo boravili ondje preko ljeta - bilo je to potkraj pedesetih godina - pozvali su me da održim govor u mjesnom medicinskom udruženju", rekao je Wolf mnogo godina poslije u nekom intervjuu. "Kad je predavanje završilo, jedan me domaći liječnik pozvao na pivo. I dok smo pili, rekao mi je: 'Znate, već sedamnaest godina držim ordinaciju. Dolaze mi pacijenti odasvud, a rijetko kad naiđem na nekog Rosetanca mlađeg od šezdeset pet godina koji boluje od srčane bolesti.'" Wolf se jako iznenadio. Bile su to tisuću devetsto pedesete, mnogo prije no što su uvedeni lijekovi za snižavanje kolesterola i agresivne mjere za sprečavanje srčanih oboljenja. Srčani udari u Sjedinjenim Državama poprimali su epidemijske razmjere. Bili su vodeći uzrok smrti u muškaraca ispod šezdeset pet godina. Zdrav je razum govorio da je nemoguće da se jedan liječnik ne susreće sa srčanim udarima. Wolf je to odlučio istražiti. Zamolio je za pomoć nekolicinu svojih studenata i kolega iz Oklahome. Prikupili su mjesne smrtovnice za što više proteklih godina. Analizirali su medicinske kartone. Uzeli su povijesti bolesti i sastavili obiteljska rodoslovlja. "Imali smo puno posla", kazao je Wolf.
"Odlučili smo izraditi preliminarnu studiju. Započeli smo 1961. godine. Gradonačelnik nam je tada rekao: 'Sve moje sestre će vam pomoći.' A imao je četiri sestre. 'Možete uzeti gradsku vijećnicu', kazao je. 'Ali, gdje ćete vi održavati sastanke vijeća?' upitao sam li Izvan prosjeka ga. 'Pa, odgodit ćemo ih na neko vrijeme', odgovorio je. Dame su nam donosile ručak. Imali smo kabinice u kojima smo vadili krv i izrađivali EKG. Bili smo ondje četiri tjedna. Potom sam ponovno zamolio vlasti za pomoć. Posudili su nam školu preko ljeta. Pozvali smo cjelokupno stanovništvo Roseta na ispitivanje". Rezultati su bili zapanjujući. Praktički nitko mlađi od pedeset pet godina nije umro od srčanog udara ili pokazivao ikakve znakove srčane bolesti. Sto se tiče muškaraca starijih od šezdeset pet godina, stopa smrtnosti od posljedica bolesti srca u Rosetu bila je otprilike upola niža od ukupne stope smrtnosti od istih uzroka u Sjedinjenim Državama. Štoviše, stopa smrtnosti od svih uzroka u Rosetu bila je trideset do trideset pet posto niža od očekivane. Wolf je u pomoć doveo prijatelja, sociologa iz Oklahome, Johna Bruhna. "Za vođenje intervjua zaposlio sam studente medicine i studente poslijediplomskih studija, pa smo išli od kuće do kuće u Rosetu i razgovarali sa svakom osobom starijom od dvadeset jedne godine", sjeća se Bruhn. To se dogodilo prije više od pedeset godina, no u Bruh-novu se glasu još uvijek osjećalo oduševljenje dok je opisivao što su otkrili. "Nije bilo samoubojstava, alkoholizma, ovisnosti o drogama, a zločina je bilo veoma malo. Nitko nije živio od socijalne pomoći. Potom smo istražili čir na želucu. Nisu ni to imali. Ti su ljudi umirali od starosti. To je to." U Wolfovoj struci postoji ime za mjesta poput Roseta - mjesto koje leži izvan svakodnevnog iskustva, gdje ne vrijede uobičajena pravila. Roseto je bio izvan prosjeka. 2. Wolfova prva pretpostavka bila je da se Rosetanci zacijelo pridržavaju nekih prehrambenih navika iz Starog svijeta zbog kojih su zdraviji od drugih Amerikanaca. No uskoro je zaključio da to nije točno. Rosetanci su pripremali jelo na masti, umjesto na mnogo zdravijem maslinovom ulju kojim su se služili u Italiji. Pizza se u Italiji sastoji od tanke kore posoljenog i nauljenog tijesta i pokojom rajčicom, inćunom ili lukom. 12 Tajna Roseta -? Pizzu u Pennsylvania činilo je krušno tijesto pokriveno pikantnim kobasicama, salamama, šunkom i katkada jajima. Slatkiši poput piškota i tarallija u Italiji su se čuvali za Božić i Uskrs; u američkom Rosetu jeli su se cijele godine. Kad je Wolf dao u zadaću stručnjacima za hranu da analiziraju tipične prehrambene navike Rosetanaca, pokazalo se da izvor nevjerojatnih četrdeset jedan posto njihovih kalorija čine masnoće. A nije to bio ni grad u kojemu su ljudi ustajali u zoru da bi se bavili jogom ili žustro trčali devet i pol kilometara. Pensilvanijski Rosetanci bili su teški pušači i mnogi su se borili s pretilošću. Ako prehrana i vježba ne objašnjavaju rezultate, što je s genetikom? Rosetanci su čvrsto prepletena grupa iz istoga kraja u Italiji, pa je Wolfovo sljedeće pitanje bilo imaju li oni možda neki izrazito žilav tjelesni ustroj koji ih štiti od bolesti. Zato je potražio rođake Rosetanaca koji su živjeli u drugim dijelovima Sjedinjenih Država kako bi utvrdio jesu li i oni iznimno dobra zdravlja poput svojih rođaka u Pe-nnsylvaniji. Nisu bili. Potom se pozabavio krajem u kojemu su Rosetanci živjeli. Jesu li možda obronci istočne Pennsylvanije nekako pogodovali njihovu zdravlju? Dva najbliža grada Rosetu bili su Bangor, tek nešto niže niz brdo, i Nazareth, nekoliko kilometara dalje. Ta dva gradića veličinom su otprilike odgovarala Rosetu, a u oba su živjeli europski useljenici navikli na težak rad. Wolf je pročešljao medicinske kartone u oba mjesta. Kod muškaraca starijih od šezdeset pet godina stope smrtnosti od srčane bolesti bile su dva puta više nego u Rosetu. Još jedna slijepa ulica. Wolfu je postajalo jasno da tajna Roseta nije u prehrani ili genima ili u zemljopisnom položaju. Zacijelo je posrijedi bio sam Roseto. A obilazeći grad, Bruhn i Wolf otkrili su i zašto. Vidjeli su kako Rosetanci posjećuju jedni druge, kako zastajkuju na ulici i čavrljaju na talijanskom i kako
zajedno objeduju u dvorištima. Saznali su o proširenim obiteljskim klanovima koji su činili podlogu gradske društvene strukture. Vidjeli su kako u mnogim domovima pod istim krovom žive tri naraštaja i kako se djedovima i bakama iskazuje posebno poštovanje. Otišli su na misu u crkvu Gospe od Karmela i primijetili osjećaj jedinstva i spokoja koji je ondje vladao. Nabrojali su dvadeset dvije razne građanske organizacije u gradiću s manje od dvije tisuće stanovnika. Zainteresirao ih je osobit egalitaristički etos zajednice zbog kojega se bogatiji nisu 13 Izvan prosjeka razmetali svojim uspjehom i koji je manje uspješnima pomagao da prikriju svoje neuspjehe. Sijući kulturu paesana južne Italije na brda istočne Pennsylvanije, Rosetanci su stvorili snažnu društvenu strukturu koja ih je poput štita izolirala od pritisaka modernog svijeta. Rosetanci su bili zdravi zbog mjesta svog porijekla, zbog svijeta koji su stvorili za sebe u svom malenom gradiću u brdima. "Sjećam se prvog posjeta Rosetu, kad ste na obiteljskim objedima mogli vidjeti tri naraštaja, potom svih tih pekarnica, ljudi koji šetuckaju ulicom, sjede na verandi i pričaju, i krojačnica bluza u kojima rade žene dok su muškarci u kamenolomu", rekao je Bruhn. "Bilo je čarobno." Možete zamisliti na kakvu su skepsu naišli Bruhn i Wolf kad su prvi put predstavili svoja otkrića medicinskoj zajednici. Odlazili su na konferencije na kojima su njihovi kolege predočavali duge nizove podataka u kompliciranim grafikonima, pozivajući se na ovu vrstu gena ili onu vrstu fiziološkog procesa, dok su oni govorili o tajanstvenim i čarobnim prednostima koje sa sobom nosi razgovor sa susjedima na ulici i život triju naraštaja pod istim krovom. Dug život, općenito se smatralo u to vrijeme, ovisi u velikoj mjeri o tome tko smo - odnosno o našim genima. Ovisi i o odlukama koje donosimo - o tome što biramo jesti, koliko vježbati, i koliko nas uspješno liječi zdravstveni sustav. Nitko nije razmišljao o zdravlju u kategorijama zajednice. Wolf i Bruhn morali su navesti medicinske autoritete da o zdravlju i srčanim udarima počnu razmišljati na potpuno nov način. Morali su ih uvjeriti kako je, držeći se isključivo okvira osobnih izbora ili usamljenih akcija pojedinaca, nemoguće razumjeti zastoje netko zdrav. Morali su gledati dalje od pojedinaca. Morali su razumjeti kulturu koje su ti pojedinci dio, potom tko su im prijatelji i obitelji, i odakle su te obitelji došle. Morali su shvatiti da vrijednosti svijeta u kojemu živimo i ljudi kojima se okružujemo imaju dubok utjecaj na to tko smo. U knjizi Izvan prosjeka želim za naše poimanje uspjeha učiniti ono stoje Stewart Wolf učinio za naše poimanje zdravlja. 14 Prvi dio Prilika Prvo poglavlje Matejev efekt Jer svakome tko ima dat će se još pa će obilovati, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. - Evanđelje po Mateju 25:29 1. Jednog toplog proljetnog dana u svibnju 2007. godine, na prvenstvu za Memorijalni kup u Vancouveru u Britanskoj Kolumbiji, sastali su se hokejaški klubovi Tigers iz Medicine Hata i domaći Giantsi. Tigersi i Gi-antsi bili su dvije najbolje momčadi Kanadske hokejaške lige, koja je opet najbolja juniorska hokejaša liga na svijetu. Bile su to buduće zvijezde hokeja sedamnaestogodišnjaci, osamnaestogodišnjaci i devetna-estogodišnjaci koji su klizali i udarali pakove takoreći još od pelena. Utakmica se prikazivala na kanadskoj državnoj televiziji. Sa stupova uličnih svjetiljki, posvuda po ulicama u središtu Vancouvera, vi-sjele su zastavice Memorijalnog kupa. Dvorana je bila rasprodana do posljednjeg mjesta. Po ledu je prostrt dug, crveni sag, a službeni najavljivač predstavio je ugledne posjetitelje. Prvi na redu bio je premijer Britanske Kolumbije, Gordon Campbell. Potom je, uz zaglušan pljesak, išetao Gordie Howe, jedan od najvećih igrača hokeja na ledu svih vre-
17 Izvan prosjeka mena. "Dame i gospodo", zagrmio je zatim najavljivač, "slijedi gospodin Hokej!" Idućih šezdeset minuta dva su tima igrala nadahnut, žestok hokej. Prvi je bod na samom početku druge trećine zabilježila domaća ekipa. Gol je zabio Mario Bliznak, dočekavši pak koji je odbio protivnički golman. Na samom kraju druge trećine momčad iz Medicine Hata izjednačila je kad je njihov glavni golgeter, Darren Helm, ispalio brz udarac u gol pokraj vratara domaće momčadi, Tysona Sexsmitha. Dečki iz Vanco-uvera odgovorili su u trećoj trećini, zabivši gol razlike, da bi potom -kad su protivnici iz Medicine Hata u očajanju zamijenili vratara - postigli i treći pogodak. Poslije utakmice igrači, njihove obitelji i sportski novinari iz cijele zemlje nagurali su se u svlačionici pobjedničke momčadi. Zrak je bio težak od dima cigareta, mirisa šampanjca i zadaha znojem natopljene hokejaške odjeće. Na zidu je visio rukom ispisan transparent: "Prihvati borbu." U sredini prostorije stajao je trener Giantsa, Don Hay, očiju vlažnih od suspregnutih suza. "Toliko sam ponosan na ove dečke", rekao je. "Ma pogledajte samo po svlačionici! Nema tu nijednog momka koji nije dao sve od sebe." Kanadski hokej je meritokracija. Tisuće kanadskih dječaka počinju se baviti tim sportom već kao "poletarci", još prije nego ih upišu u vrtić. Od tog trenutka postoje lige za svaki dobni razred, i na svakoj od tih razina igrači se razvrstavaju, odabiru i procjenjuju, a oni najbolji odvajaju se i osposobljavaju za idući stupanj. Kad igrači navrše petnaest, šesnaest godina, najbolji među najboljima već su usmjereni u elitnu ligu, poznatu i kao Glavna juniorska Prva liga, koja je vrh piramide. A igra li vaša momčad iz Glavne juniorske Prve lige u Memorijalnom kupu, to već znači da se nalazite na samom vrhu vrha piramide. Tako većina sportova odabire svoje buduće zvijezde. Tako je organiziran nogomet u Europi i Južnoj Americi i tako se odabiru natjecatelji za Olimpijade. U tom pogledu, nema velike razlike između toga kako svijet klasične glazbe bira svoje buduće virtuoze, kako svijet klasičnog baleta bira svoje buduće balerine i kako obrazovni sustav bira svoje buduće znanstvenike i intelektualce. Mjesto u Glavnoj juniorskoj Prvoj ligi ne može se kupiti. Nije važno što su vam otac i majka, ili tko vam je bio djed, ili kakvim se poslom bavi vaša obitelj. Niti je važno živite li u najzabitijem kutku najsjever18 Matejev efekt nije kanadske pokrajine. Ako imate sposobnosti, golema mreža hokejaških skauta i lovaca na talente već će vas pronaći, a ako ste spremni raditi na razvoju te sposobnosti, sustav će vas nagraditi. Uspjeh u hokeju temelji se na osobnim zaslugama - a obje te riječi su važne. Igrači se ocjenjuju po rezultatima koje su postigli oni sami, a ne netko drugi, i ocjenjuju se po sposobnostima - ne po nekim drugim proizvoljnim činjenicama. Ali je li uistinu tako? 2. Ovo je knjiga o ljudima izvan prosjeka, o muškarcima i ženama koji čine nešto što nadilazi ono uobičajeno. U idućim ću vam poglavljima predstaviti niz takvih vanprosječnih ljudi: genije, poslovne tajkune, rock-zvijezde i softverske programere. Otkrit ćemo tajne iznimnog odvjetnika, istražiti što izdvaja najbolje pilote od pilota kojima se ruše avioni i pokušati dokučiti zašto su Azijci tako dobri u matematici. A proučavajući živote onih osobitih među nama - stručnih, nadarenih i energičnih ljudi - tvrdit ću da ima nešto krajnje pogrešno u načinu na koji poimamo uspjeh. Koje si pitanje uvijek postavljamo o uspješnim ljudima? Želimo saznati kakvi su - kakvoga su karaktera, koliko su inteligentni, kakve živote vode, ili s kakvim su osobitim talentima možda došli na svijet. I pretpostavljamo da ta osobna svojstva objašnjavaju kako je dotični pojedinac dosegnuo vrh. U autobiografijama koje redovno objavljuju milijardersko-poduzet-ničko-rokerske zvijezde, osnovna priča uvijek je ista: naš se junak rađa u skromnim prilikama i sam se, zahvaljujući vlastitoj ustrajnosti i nadarenosti, probija do vrha. Biblijskog Josipa braća su odbacila i prodala u ropstvo, no on se, zahvaljujući vlastitoj izvrsnosti i pameti, uzdigao do položaja desne ruke faraonu. U slavnim
romanima Horatia Algera iz 19. stoljeća dječaci rođeni u bijedi uspinju se do bogatstva kombinacijom odvažnosti i inicijative. "Mislim da mi je, sve u svemu, to odmoglo", rekao je jednom Jeb Bush, kad su ga upitali što za njegovu karijeru po19 KNJIŽNICA Z E L IzUnArosjeka slovnog čovjek znači to stoje sin jednog američkog predsjednika, brat drugog američkog predsjednika i unuk bogatog bankara s Wall Streeta i američkog senatora. Kandidirajući se za guvernera Floride neprestano je ponavljao kako je on čovjek koji se "uzdigao vlastitim radom", a činjenica da se malo tko zamisli nad tom tvrdnjom pokazuje koliko duboko povezujemo uspjeh isključivo s trudom pojedinca. "Podignite glave", rekao je Robert Winthrop okupljenoj gomili prije mnogo godina, otkrivajući spomenik velikom junaku američke neovisnosti, Benjaminu Franklinu, "i pogledajte sliku čovjeka koji se uzdigao ni iz čega, koji nije dugovao ništa ni porijeklu ni zaštitnicima, koji nije uživao prednosti ranog obrazovanja koje su otvorene - stostruko otvorene - vama, koji je obavljao najskromnije dužnosti u poslovima kojima se bavio u mladim godinama, no koji je doživio da stoji pred kraljevima i koji je, umrijevši, za sobom ostavio ime što ga svijet nikada neće zaboraviti." U ovoj bih vas knjizi htio uvjeriti da takva objašnjenja uspjeha osobnim svojstvima ne funkcioniraju. Ljudi se ne izdižu ni iz čega. Mi dugujemo nešto svom porijeklu i zaštitnicima. Može nam se činiti da su ljudi koji stoje pred kraljevima sve sami postigli. No oni su zapravo bez iznimke slijednici skrivenih prednosti, iznimnih prilika i kulturnih tekovina koje im omogućavaju da uče i marljivo rade i razumiju svijet onako Kako drugi to ne mogu. Važno je gdje i kad smo odrasli. Kultura kojoj predamo i tekovine koje su nam prenijeli preci oblikuju obrasce našeg uspjeha na nevjerojatne načine. Drugim riječima, nije dovoljno upitati se kakvi su uspješni ljudi. Tek pitajući odakle su možemo razotkriti logiku toga tko uspijeva a tko ne. Biolozi često govore o "ekologiji" organizma: najviši hrast u šumi nije najviši samo zato stoje izrastao iz najžilavijeg žira. Najviši je i zato što mu drugo drvo nije zaklonilo sunce, stoje zemlja oko njega bila duboka i plodna, što mu kao mladom stablu zec nije obrstio koru i što ga drvosječa nije sasjekao prije nego je sazrio. Svi mi znamo da uspješni ljudi i skupine ljudi izrastaju iz žilavog sjemenja. No znamo li dovoljno o suncu koje ih je grijalo, o zemlji u koju su puštali korijenje, o zeče-vima i drvosječama koje su srećom izbjegli? Ovo nije knjiga o visokom drveću. Ovo je knjiga o šumama - a dobro je poći od hokeja, zato što je objašnjenje toga tko dospijeva na vrh hokejaškog svijeta mnogo za20 Matejev efekt -? nimljivije i složenije nego što se na prvi pogled čini. Ono je, štoviše, krajnje neobično. 3. Evo rasporeda igrača kluba Tigers iz Medicine Hata za 2007. godinu. Dobro pogledajte i prosudite ima li u njemu štogod neobično. Br. line Pozicija Ljevak/ Dešnjak Visina Težina Datum rođenja Mjesto rođenja 9 Brenan Bosch centar dešnjak 172,7 78,4 14.02.1988. Martnesville SK 11 Scott Wasden centar dešnjak 184,5 85,27 04.01.1988. Westbank, BC 12 Colton Grant lijevo krilo ljevak 174,8 80,28 20.03.1989. Standard, AB 14 Darren Helm lijevo krilo ljevak 182,8 82,5 21.01.1987. St.Andrews. MB 15 Derek Dorsett desno krilo ljevak 180,3 80,7 20.12.1986. Kindersley, SK 16 Daine Todd centar dešnjak 177,8 78,4 10.01.1987. Red Deer, AB 17 Tyler Swystun desno krilo dešnjak 180,3 83,9 15.01. 1988. Cochrane, AB 19 Matt Lowry centar dešnjak 182,8 84,3 02.03.1988. Neepawa 20 Kevin Undershute lijevo krilo ljevak 182,8 80,7 12.04.1987. Medicine Hat, AB 21 Jerrid Sauer desno krilo dešnjak 177,8 88,9 12. 09.1987. Medicine Hat, AB 22 Tyler Ennis centar ljevak 174,8 160 06.10.1989. Edmonton, AB
23 Jordan Hickmott centar dešnjak 182,8 72,5 11.04.1990. Mission, BC 25 Jakub Rumpel desno krilo dešnjak 172,7 75,2 27.01.1987. Hrnciarovce, SVK 28 Bretton Cameron centar dešnjak 180,3 76,2 26.01.1989 Didsbury, AB 21 Izvan prosjeka 36 Chris Stevens lijevo krilo ljevak 177,8 89,3 20.08.1986. Dawson Creek, Be 3 Gord Baldwin obrana ljevak 197,5 92,9 01.03.1987. Winnipeg, MB 4 David Schlemko obrana ljevak 185,3 88,4 07.05.1987. Edmonton, AB 5 Trever Glass obrana ljevak 182,8 86,1 22.01.1988. Cochrane, AB 10 Kriss Russell obrana ljevak 177,8 80,2 02.05.1987. Caroline, AB 18 Michael Sauer obrana dešnjak 190,4 92,9 07.08.1989. Sartell 24 Mark Isherwood obrana dešnjak 182,8 83,0 31.01.1989. Abbotsford, BC 27 Shayne Brown obrana ljevak 185,3 89,8 20.02.1989. Stony Plain, AB 29 Jordan Bendfeld obrana dešnjak 190,4 104,3 09.02.1988. Leduc, AB 31 Ryan Holfeld golman ljevak 180,3 75,2 29.06.1989. LeRoy, SK 33 Matt Keetley golman ljevak 187,8 85,7 27.04.1986. Medicine Hat, AB Jeste li primijetili? Neka vam ne bude krivo ako niste, jer godinama nije to primijetio ni nitko u hokejaškom svijetu. Zapravo je tek 1980-ih kanadski psiholog Roger Barnslev skrenuo pažnju na fenomen "re-lativne dobi". Barnslev je bio na jugu pokrajine Alberte, na utakmici Broncosa iz Lethbridgea, momčadi koja je igrala u Glavnoj juniorskoj Prvoj ligi, baš kao i Giantsi iz Vancouvera i Tigersi iz Medicine Hata. Bio je ondje sa ženom, Paulom, i njihova dva sina. čitajući program, žena je naišla na raspored nalik onome koji ste maločas pregledali. "Rogere", rekla je, "znaš li ti kada su se ovi dečki rodili?" Barnslev je rekao da zna. "Svi imaju između šesnaest i dvadeset godina, dakle rodili su se kasnih šezdesetih." "Ma, ne to", nastavila je Paula. "U kojem mjesecu!" "Mislio sam daje poludjela", prisjeća se Barnslev. "Ali, pregledao sam raspored i ono o čemu je govorila upravo je bolo u oči. Iz nekog razloga postojao je nevjerojatno velik broj rođendana u siječnju, veljači i ožujku." Matejev efekt -? Vrativši se te noći kući, Barnslev je potražio stoje više datuma rođenja profesionalnih hokejaša mogao. Uočio je isti obrazac. Potom su Barnslev, njegova žena i kolega, A. H. Thompson, prikupili statističke podatke o svim igračima Juniorske hokejaške lige Ontario. Opet ista priča. Više igrača rodilo se u siječnju nego u bilo kojem drugom mjesecu i to u premoćnoj većini. A koji je bio drugi najčešći rođendanski mjesec? Veljača. Treći? Ožujak. Barnslev je otkrio daje u siječnju rođeno gotovo pet i pol puta više igrača Juniorske hokejaške lige Ontario nego u studenom. Proučio je momčadi "najvećih zvijezda" među jeda-naestogodišnjacima i trinaestogodišnjacima - mladim igračima odabranima za elitne putujuće momčadi. Ista priča. Proučio je sastav Državne hokejaške lige. Ista priča. Što je više proučavao, Barnslev je postajao sve uvjereniji da ono što vidi nije tek puka slučajnost, nego nepobitan zakon kanadskog hokeja: u svakoj elitnoj skupini hokejaša najboljih od najboljih - četrdeset posto bit će ih rođeno između siječnja i ožujka, trideset posto između travnja i lipnja, dvadeset posto između srpnja i rujna i deset posto između listopada i prosinca. "Sve ove godine otkako se bavim psihologijom nisam nikada naišao na neku tako raširenu pravilnost", kaže Barnslev. "Tu uopće ne treba statistička analiza. Dovoljno je pogledati." Pogledajte opet raspored momčadi iz Medicine Hata. Primjećujete li sada? Sedamnaest od dvadeset pet igrača u momčadi rođeni su u siječnju, veljači, ožujku i travnju. Evo prikaza prvih dvaju golova u finalu Memorijalnog kupa, samo što sam ovaj put imena igrača zamijenio datumima rođenja. Više to ne zvuči kao prvenstvo u kanadskom juniorskom hokeju. Sadje više nalik čudnovatom sportskom ritualu za mladiće rođene u astrološkom znaku Jarca, Vodenjaka i Riba.
Jedanaesti Ožujak starta postrance uz mrežu Tigersa, prepuštajući pak svom suigraču, četvrtom Siječnju, koji ga dodaje Dvadeset Drugom Siječnju, koji ga oštrim udarcem dodaje Dvanaestom Ožujku, koji cilja ravno prema braniču Tigersa, Dvadeset Sedmom Travnju. Dvadeset Sedmi Travanj blokira udarac, ali pak se odbija od vankuverskog Šestog Ožujka. Puca! Obrambeni igrači momčadi iz Medicine Hata, De23 22 Izvan prosjeka veti Veljača i četrnaesti Veljača, zaranjaju kako bi blokirali pak, dok Deseti Siječanj izgubljeno gleda. Šesti Ožujak zabija gol! Prijeđimo sad na drugu trećinu. Dečki iz Medicine Hata prelaze u napad. Glavni strijelac Tigersa, Dvadeset Prvi Siječanj, juri desnom stranom klizališta. Zastaje i kruži, izmičući domaćem obrambenom igraču Petnaestom Veljači. Dvadeset Prvi Siječanj zatim spretno dodaje pak svom suigraču, Dvadesetom Prosincu Oooo! Sto li on to radi! - koji se oslobađa naleta obrambenog igrača Sedamnaestog Svibnja i odrađuje cik-cak pas, natrag do Dvadeset Prvog Siječnja. On puca! Obrambeni igrač Vancouvera, Dvanaesti Ožujak, pri-giba se, nastojeći blokirati udarac. Vratar, Devetnaesti Ožujak bespomoćno se baca. Dvadeset Prvi Siječanj pogađa!!! Slavodobitno podiže ruku. Njegov suigrač, Drugi Svibanj, od sreće mu skače na leđa. 4. Objašnjenje je prilično jednostavno. Ono nema nikakve veze s astrologijom ili ma kakvom čarolijom vezanom za prva tri mjeseca u godini. Riječ je jednostavno o tome daje razdjelni pristupni datum u Kanadi za pojedini dobni razred 1. siječnja. To znači da bi dječak koji 2. siječnja navrši deset godina mogao igrati s nekim tko će tek u prosincu navršiti deset godina - a u toj dobi, prije puberteta, dobni jaz od dvanaest mjeseci znači golemu razliku u tjelesnoj zrelosti. Budući da je ovo Kanada - najhokejaškija zemlja na svijetu - treneri počinju odabirati igrače za putujuću "reprezentativnu" momčad -timove "najvećih zvijezda" - u dobi od devet i deset godina i, dakako, veća je vjerojatnost da će nadarenima ocijeniti krupnije i spretnije igrače koji uživaju prednost onih ključnih dodatnih mjeseci zrelosti. A što se zbiva kad nekog igrača odaberu za reprezentaciju? Dobiva bolju obuku, bolje suigrače i igra pedeset ili sedamdeset pet utakmica po sezoni, umjesto dvadeset, koliko igraju oni koji su zaostali u "domaćoj" ligi. Osim toga, vježba dva ili čak tri puta više no što bi inače vježbao. U početku njegova prednost nije bila u tome što je prirodno bolji, nego tek u tome stoje malo stariji. No u dobi od trinaest ili četrMatejev efekt naest godina, zahvaljujući stečenoj obuci i silnom dodatnom vježbanju, on uistinu jest bolji, pa postoji veća vjerojatnost da će njega uzeti u Prvu juniorsku ligu, a odatle i u velike lige.* Barnslev tvrdi da do takvih pristranih dobnih distribucija dolazi kad god postoje tri stvari: odabir, podjela na razrede i razlika u iskustvu. Donesete li odluku o tome tko je dobar a tko nije u ranoj dobi, odvojite li "talentirane" od "netalentiranih" i date li "talentiranima" vrhunsko iskustvo, na kraju ćete osigurati golemu prednost malenoj skupini ljudi koji su rođeni najbliže razdjelnom datumu. U Sjedinjenim Državama nogomet i košarka nemaju te probleme. Oni ne odabiru, ne dijele na razrede i ne stvaraju razlike u iskustvu u tako dramatičnoj mjeri. Zahvaljujući tome, dijete može malo tjelesno zaostajati u tim sportovima, a ipak igrati jednako često kao njegovi ili njeni zreliji vršnjaci." Ali u bejzbolu je drukčije. Razdjelni datum za gotovo sve izvanškolske bejzbolske lige u Americi je 31. srpnja, pa je više igrača glavne lige rođeno u kolovozu nego u bilo kojem drugom mjesecu (brojevi su zapanjujući; u 2005. godini u glavnoj bejzbolskoj ligi igralo je 505 Amerikanaca rođenih u kolovozu, nasuprot njih 313 koji su rođeni u srpnju). Slično tome, europski je nogomet organiziran poput hokeja i bejzbola, pa i tu postoji značajna asimetrija s obzirom na datum rođenja. U Engleskoj je pristupni datum 1. rujna, a u jednom trenutku tijekom 1990-ih u nogometnoj Premier ligi bilo je 288 igrača rođenih između rujna i
studenog te samo 136 igrača rođenih između lipnja i kolovoza. U međunarodnom nogometu razdjelni je datum nekada bio 1. kolovoza, a na * Kako Kanađani odabiru hokejaše lijep je primjer onoga što je sociolog Robert K. Merton nazvao slavnim izrazom "proročanstvo koje samo sebe ispunjava" - riječ je o situaciji u kojoj "definicija netočna u početku ... izaziva novo ponašanje uslijed kojega prvobitno pogrešan koncept postaje točnim". Kanađani počinju od netočne definicije toga tko su najbolji devetogodišnji i desetogodišnji hokejaši. Oni jednostavno odabiru najstarije u svakoj godini. No zbog načina na koji postupaju prema tim "najvećim zvijezdama", njihova prvobitno netočna procjena na kraju postaje ispravnom. Kao što kaže Merton: "Ta prividna valjanost proročanstva koje samo sebe ispunjava perpetuira vladavinu greške. Jer prorok će navesti stvaran tijek događaja kao dokaz da je bio u pravu od samog početka." ** Tjelesno nerazvijen mlad košarkaš u američkim gradovima vjerojatno može odigrati jednak broj sati košarke u bilo kojoj danoj godini kao i razmjerno starije dijete jer ima dovoljno košarkaških igrališta i dovoljno ljudi koji žele igrati. To nije kao u hokeju na ledu gdje vam treba klizalište. Košarku spašava njena pristupačnost i sveprisutnost. 25 24 Izvan prosjeka jednom nedavnom juniorskom svjetskom prvenstvenom turniru bilo je 135 igrača rođenih u prva tri mjeseca poslije prvog kolovoza te samo 22 rođenih u svibnju, lipnju i srpnju. Danas je razdjelni datum za međunarodni juniorski nogomet 1. siječnja. Pogledajte sastav češke juniorske nogometne reprezentacije koji je sudjelovao u finalu Juniorskog svjetskog kupa 2007. Opet ista stvar: Broj Igrac Datum rođenja Pozicija 1 Marcel Gecov 01. 01. 1988. V 2 Ludek Frydrych 03. 01. 1987. U 3 Petr Janda 05. 01. 1987. V 4 Jakub Dohnalek 12. 01. 1988. B 5 Jakub Mares 26. 01. 1987. V 6 Michal Held 27.01. 1987. B 7 Marek Strestik 01.02. 1987. N 8 Jiri Valenta 14. 02. 1988. V 9 Jan Simunek 20. 02. 1987. B 10 Tomas Oklestek 21. 02. 1987. V 11 Lubos Kalouda 24. 02. 1987. V 12 Radek Petr 24. 02. 1987. G 13 Ondrej Mazuch 15.03. 1989. B 14 Ondrej Kudela 26. 03. 1987. V 15 Marek Suchy 29. 03. 1988. B 16 Martin Fenin 16. 04. 1987. N 17 Tomas Pekhart 26. 05. 1989. N 18 Lukas Kuban 22. 06. 1987. B 19 Tomas Cihlar 24. 06. 1987. B 20 Tomas Frystak18. 08. 1987. G 21 Tomas Micola 26. 09. 1988. V Na kvalifikacijskim utakmicama za odabir u češku reprezentaciju treneri su slobodno mogli reći svima rođenima nakon sredine ljeta da se spakiraju i pođu kući. Hokej i nogomet samo su igre, dakako, i to za odabranu nekolicinu. No iste asimetrije pokazuju se i u područjima koja imaju mnogo značajnije posljedice, kao stoje obrazovanje. Roditelji čija su djecom rođena krajem školske godine često razmišljaju o tome da pričekaju s upisom 26 Matejev efekt -? djeteta u vrtić do početka iduće godine; teško je biti petogodišnjak i držati korak s djetetom rođenim
mnogo mjeseci ranije. No čini se da većina roditelja ipak misli da će prepreke na koje relativno mlađe dijete nailazi u vrtiću, ma kakve one bile, s vremenom nestati. Ali one ne nestaju. To je baš kao u hokeju. Mala početna prednost koju dijete rođeno početkom godine ima nad djetetom rođenim krajem godine, ostaje. Ona etiketira djecu kao uspješnu i neuspješnu, i ti obrasci poticanja i obeshrabrivanja protežu se još godinama. Nedavno su dvije ekonomistice - Kelly Bedard i Elizabeth Dhuey - odlučile proučiti odnos između rezultata ostvarenih na takozvanom TIMSS-u (ispit iz matematike i znanosti kojim se svake četiri godine ispituje znanje djece diljem svijeta) i mjeseca rođenja. Pokazalo se da su se najstarija djeca među učenicima četvrtog razreda plasirala otprilike četiri do dvanaest posto bolje od najmlađe djece. To je, kao što ističe Dhuey, "golema razlika". To znači da bi, uzmete li dvoje intelektualnih parnjaka iz četvrtog razreda, koji su rođeni na dva suprotna kraja od razdjelnog datuma, stariji učenik mogao riješiti 80 posto, a mlađi 68 posto testa. A ta razlika odlučuje o tome hoće li se dijete kvalificirati za program za nadarene ili neće. "To je baš kao u sportu", kaže Dhuey. "Još u ranom djetinjstvu raspoređujemo djecu u skupine na temelju njihovih sposobnosti. Za nadarene imamo literarne i matematičke sekcije. Dakle, promatramo li malu djecu, već od samog početka, u dječjem vrtiću ili u prvom razredu škole, nastavnici brkaju zrelost sa sposobnošću. I stavljaju stariju djecu u napredne skupine, gdje ona usavršavaju vještine, a iduće se godine ponavlja isto, pa takva djeca postižu još bolje rezultate. Danska je jedina zemlja u kojoj toga nema. Njihov državni program takav je da oni ne razvrstavaju djecu prema sposobnostima prije desete godine." Danska, drugim riječima, čeka s odlukom o odabiru dok se razlike u zrelosti po dobi ne ujednače. Poslije su Duhey i Bedard provele jednaku analizu, samo što su ovaj put proučavale fakultete. Što su otkrile? Na četverogodišnjim fakultetima - najčešćem obliku visokog obrazovanja u Sjedinjenim Državama - studenti koji pripadaju relativno najmlađoj skupini u okviru svoje godine zaostaju u zastupljenosti za oko 11,6 posto. Početna razlika u zrelosti ne gubi se s vremenom. Opstaje. A za tisuće učenika taj prvi ne27 ?Izvan prosjeka dostatak znači razliku između toga da se upišu na fakultet - i tako dobiju priliku živjeti životom srednje klase - ili ne.* "To je stvarno smiješno", kaže Dhuey. "Ludo je što naš proizvoljan odabir razdjelnog datuma dovodi do takvih dugotrajnih posljedica, a izgleda da nikoga nije briga." 5. Razmislite na trenutak o tome što priča o hokeju i o rođendanu u ranom dijelu godine kaže o uspjehu. Kaže nam daje naša pretpostavka da su najbolji i najbistriji oni koji se lagano uspinju na vrh daleko previše pojednostavljena. Da, hokejaši koji se probiju na profesionalnu razinu nadareniji su od vas ili od mene. Ali dobili su i veliku početnu prednost, priliku koju nisu ni zaslužili ni zaradili. A taje prilika igrala ključnu ulogu u njihovu uspjehu. Sociolog Robert Merton slavno je nazvao taj fenomen "Matejevim efektom", po jednom mjestu iz Novog zavjeta u Evanđelju po Mateju: "Jer svakomu tko ima dat će se još pa će obilovati, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima." Drugim riječima, upravo uspješnima najvjerojatnije će se ukazati posebne prilike koje vode daljnjem uspjehu. Bogati dobivaju najveće porezne olakšice. Najbolji studenti dobivaju najbolje obrazovanje i najviše pažnje. A s najkrupnijim devetogodišnjacima i de-setogodišnjacima najviše se radi i oni najviše vježbaju. Uspjeh je rezultat onoga što sociolozi vole nazivati "akumuliranom prednošću". Profesionalni igrači hokeja započinju kao tek malo bolji od svojih vršnjaka. Ta mala razlika vodi do prilike koja je čini mnogo većom, a ta prednost opet vodi do druge prilike koja početnu malu razliku daljnje povećava - i tako dalje i tako dalje, sve dok hokejaš ne postane istinski izvanprosječan. No on nije započeo izvan prosjeka. Započeo je kao tek malo bolji.
* Ima još društvenih fenomena koji se mogu povezati s relativnom dobi. Barnslev i dvoje kolega, primjerice, otkrili su da će i učenici koji pokušaju samoubojstvo vjerojatnije biti rođeni u drugoj polovici školske godine. Njihovo objašnjenje glasi da lošiji školski uspjeh može dovesti do potištenosti. Ali povezanost između relativne dobi i samoubojstva nije ni blizu tako naglašena kao korelacija između datuma rođenja i sportskog uspjeha. 28 Matejev efekt Druga implikacija primjera iz hokeja jest ta da sustavi koje uspostavljamo kako bismo odredili tko će se probiti nisu osobito učinkoviti. Mislimo da je osnivanje liga "najvećih zvijezda" i programa za nadarenu djecu u što ranijoj dobi put kojim ćemo se najbolje osigurati da nijedan talent ne propadne. No pogledajte ponovno raspored za nogometnu momčad reprezentacije češke Republike. Nema igrača rođenih u srpnju, listopadu, studenom ili prosincu, a samo je jedan igrač rođen u kolovozu ijedan rujnu. Oni koji su rođeni u posljednjoj polovici godine bili su destimuliram, neprimijećeni ili izgurani iz sporta. Protraćen je talent praktički polovice češke sportske populacije. Pa što da se radi ako ste sportski nadaren mladi čeh koji se po nesreći rodio u drugoj polovici godine? Ne možete igrati nogomet. Jer su vam namjestili loše karte. No možda se možete baviti jednim drugim sportom kojim su česi opsjednuti - hokejom. Ali, čekajte malo (mislim da znate što slijedi)! Evo rasporeda češke juniorske hokejaške reprezentacije koja je 2007. godine osvojila peto mjesto na svjetskom prvenstvu. Broj Igrač Datum rođenja Pozicija 1. David Kveton 03. 01. 1988. napad 2 Jiri Suchy 03. 01. 1988. obrana 3. Michael Kolarz 12. 01. 1987. napad 4. Jakub Vojta 08. 02. 1987. napad 5. Jakub Kindl 10. 02. 1987. obrana 6. Michael Frolik 17. 02. 1989. napad 7. Martin Hanzal 20. 02. 1987. napad 8. Tomas Svoboda 24. 02. 1987. napad 9. Jakub Cerny 05. 03. 1987. napad 10. Tomas Kudelka 10. 03. 1987. obrana 11. Jaroslavv Barton 26. 03. 1987. obrana 12. H. O. Pozivil 22. 04. 1987. obrana 13. Daniel Rakos 25. 05. 1987. napad 14. David Kuchejda 02. 06. 1987. napad 15. Vladimir Sobotka 02. 07. 1987. napad 16. Jakub Kovar 19. 07. 1988. golman 17. Lukas Vantuch 20. 07. 1987. napad 18. Jakub Voracek15. 08. 1989. napad 19. Tomas Pospisil 25. 08. 1987. napad 29 Izvan prosjeka 20. Ondrej Pavelec 31. 08. 1987. golman 21. Tomas Kana 29. 11. 1987. napad 22. Michael Repik 31. 12. 1988. napad Oni koji su rođeni u posljednjem kvartalu godine mogu slobodno odustati od hokeja. Vidite li kakve posljedice ima način na koji tako često razmišljamo o uspjehu? Navikli smo personalizirati uspjeh, a time propuštamo prilike da podignemo druge na najvišu ljestvicu. Stvaramo pravila koja ometaju postignuće. Preuranjeno otpisujemo ljude kao beskorisne. Previše strahopoštovanja osjećamo prema onima koji postižu uspjeh i prečesto odbacujemo one koji ne uspijevaju. I, najvažnije od svega, postajemo previše pasivni. Previđamo kako veliku ulogu svi mi igramo - a pod "mi" mislim na društvo - u određivanju toga tko uspijeva a tko ne. Odlučimo li tako, mogli bismo priznati daje razdjelni datum važan. Mogli bismo osnovati dvije ili
čak tri hokejaške lige, podijeljene po mjesecu rođenja. Omogućiti igračima da se razvijaju individualno. Potom odabrati momčadi "najvećih zvijezda". Da svi češki i kanadski sportaši rođeni krajem godine dobiju poštenu priliku, odjednom bi češki i kanadski državni timovi imali dva puta više sportaša za odabir. I škole bi mogle učiniti isto. Osnovne škole i niži razredi srednjih škola mogli bi staviti svoje učenike rođene od siječnja do travnja u jedan razred, one rođene od svibnja do kolovoza u drugi, a one rođene od rujna do prosinca u treći razred. Mogle bi omogućiti učenicima da uče i natječu se s drugim učenicima na istom stupnju zrelosti. To bi, administrativno, bilo malo kompliciranije. Ali ne bi nužno bilo skuplje i poboljšalo bi izglede onima koje je - ne zbog njihove krivnje - obrazovni sustav jako zakinuo. Mogli bismo, drugim riječima, lako uzeti u svoje ruke mehanizam postizanja uspjeha - i to ne samo u sportu, nego, kao što ćemo vidjeti, i u drugim, važnijim područjima života. No ne činimo to. A zašto? Zato jer se uporno držimo zamisli daje uspjeh jednostavno rezultat pojedinačnih zasluga i da svijet u kojemu smo svi odrasli i pravila koja kao društvo stvaramo uopće nisu važna. 30 Matejev efekt -? 6. Prije početka završne utakmice Memorijalnog kupa Gord Wasden - otac jednog od hokejaša Tigersa iz Medicine Hata - stajao je uz klizalište i pričao o svom sinu Scottu. Nosio je šiltericu i crnu majicu s natpisom Medicine Hat. "Kad mu je bilo četiri, pet godina", prisjetio se Wasden, "mlađi mu je brat još bio u hodalici, a on bi mu grunuo u ruku hokejašku palicu pa bi igrali hokej na kuhinjskom podu od jutra do mraka. Scott je oduvijek bio svim srcem zagrijan za hokej. Za vrijeme čitave svoje karijere u dječjoj ligi igrao je reprezentativnoj momčadi. Uvijek je bio u najboljim timovima. Još je kao šmrkavac u prvom razredu igrao za reprezentativnu momčad." Wasden je bio očito nervozan: sin mu je upravo trebao igrati najvažniju utakmicu u životu. "Morao se jako, jako potruditi za sve stoje ostvario. Veoma sam ponosan na njega." Wasden je nabrojao sastojke potrebne za uspjeh na najvišoj razini: strast, talent i težak rad. No postojao je još jedan element. Kad je Was-denu prvi put sinulo daje njegov sin nešto posebno? "Znate, uvijek je bio veliko dijete za svoju dob, bio je jak, još je od malih nogu znao zabijati golove. I uvijek se nekako izdvajao u svojoj generaciji, bio je kapetan momčadi..." Velik za svoju dob? Naravno da je bio. Scott VVasden je rođen četvrtog siječnja, samo tri dana nakon apsolutno savršenog rođendana za elitnog hokejaša. Bio je jedan od sretnika. Daje, nekom igrom sudbine, početni datum za upis generacije padao kasnije u godini, možda bi gledao prvenstvo Memorijalnog kupa s tribina umjesto da igra na ledu. 31 Drugo poglavlje Pravilo 10000 sati U Hamburgu smo morali svirati po osam sati. 1. Sveučilište Michigan otvorilo je 1971. novi Računalni centar na Aveniji Beai u Ann Arboru, u niskoj zgradi zidova od bež cigli i tamnog staklenog pročelja. Golema mainframe računala Sveučilišta stajala su u sredini iznimno velike prostorije obložene bijelim pločicama, doimajući se, prisjeća se jedan profesor, "poput završnih scena filma Odiseja u svemiru 2001". Dalje, uza zid, bili su deseci strojeva za bušene kartice - što je tih dana prolazilo za računalne terminale. Tisuću devetsto sedamdeset prve oni su bili vrhunac tehnologije. Sveučilište Michigan imalo je jednu od najnaprednijih informatičkih katedri na svijetu i za postojanja Računalnog centra tisuće studenata prošle su kroz njegove bijelo opločene prostorije, a najpoznatiji među njima bio je štrkljasti pubertetlija Bill Joy. Joy je došao na Sveučilište Michigan one godine kad je otvoren Računalni centar. Imao je šesnaest godina. Bio je visok i veoma mršav, kuštrave, neposlušne kose. Bivši kolege - maturanti iz srednje škole u North Farmington kraj Detroita - izabrali su ga za "najmarljivijeg učenika" stoje, kaže on, značilo daje "štreber koji nikad nema curu". Tada
33 Izvan prosjeka je mislio da bi mogao završiti kao inženjer ili matematičar. No krajem prve godine studija naletio je na Računalni centar - i navukao se. Otada je Računalni centar bio njegov život. Programirao je kad god je mogao. Zaposlio se kod jednog profesora informatike kako bi mogao programirati i preko ljeta. Tisuću devetsto sedamdeset pete Joy je upisao poslijediplomski studij na Sveučilištu California u Berkeleyu. Tu se još dublje ukopao u svijet računalnog softvera. Na usmenom ispitu za doktorat u tren oka je smislio jedan osobito kompliciran algoritam koji je - kako je tada napisao jedan od njegovih štovatelja - "toliko zapanjio njegove ispitivače da ga je jedan od njih poslije usporedio s 'Isusom koji je ušutkao farizeje'". Surađujući s malom skupinom programera, Joy si je uzeo u zadaću iznova napisati Unix, operativni sustav koji je za mainframe računala razvila tvrtka AT&T. Joyeva verzija bila je veoma dobra. Zapravo, bila je toliko dobra da je postala - i još je uvijek - operativni sustav na kojemu rade doslovno milijuni računala u cijelom svijetu. "Stavite li Mac u onaj čudni modus gdje vidite kod", kaže Joy, "vidite ono što sam, sjećam se, tipkao prije dvadeset godina." A znate li tko je napisao softver koji vam omogućava pristup Internetu? Bill Joy. Poslije Berkeleya Joy postaje jedan od suosnivača tvrtke Sun Microsystems u Silicijskoj dolini, a ona je bila među glavnim igračima računalne revolucije. Tu je napisao još jedan programski jezik Javu - a legenda o njemu još se više proširila. Među znalcima u Silicijskoj dolini o Joyu se priča s jednako strahopoštovanja kao i o Billu Gatesu iz Microsofta. Ponekad ga zovu Edisonom Interneta. Kao Stoje rekao računalni znanstvenik s Yalea, David Gelernter: "Bill Joy jedan je od najutjecajnijih ljudi u suvremenoj povijesti računarstva." Priča o geniju Billa Joya ispričana je mnogo puta, a pouka je uvijek ista. Eto jednog svijeta koji je najčistiji oblik meritokracije. Kompjutersko programiranje nije funkcioniralo kao tradicionalna društvena mreža u kojoj se probijaš novcem ili vezama. Bilo je to širom otvoreno polje u kojemu se svaki sudionik procjenjivao isključivo prema vlastitom talentu i uspjesima. Bio je to svijet u kojemu najbolji pobjeđuju, a Joy je očito bio jedan od njih. Tu bi verziju događaja, dakako, bilo lakše prihvatiti da nismo upravo bacili pogled na hokejaše i nogometaše. I njihova je priča trebala biti 34 Pravilo 10 000 sati ona o čistoj meritokraciji. Samo što nije. Bila je to priča o tome kako su vanprosječni ljudi svoj visok status u određenom području dosegli kombinacijom sposobnosti, ukazanih prilika i krajnje proizvoljne prednosti. Je li moguće da isti obrazac društvenih prilika djeluje i u stvarnom svijetu? Vratimo se priči o Billu Joyu i saznajmo. 2. Gotovo čitav jedan naraštaj psiholozi diljem svijeta vode žustru raspravu oko pitanja za koje bi većina nas pomislila daje davno riješeno. Pitanje glasi: postoji li nešto takvo kao što je prirođena nadarenost? Odgovor koji se sam od sebe nameće je: da. Ne postane svaki hokejaš rođen u siječnju igrač na profesionalnoj razini. Samo nekima to pođe za rukom - onima prirodno nadarenima. Uspjeh je nadarenost plus priprema. No ima jedna teškoća s tim stajalištem. Naime, što su pomnije psiholozi promatrali karijere nadarenih, činilo se da prirođena nadarenost igra manju, a priprema veću ulogu. Primjer A u raspravi o nadarenosti studija je koju je ranih 1990-ih psiholog K. Anders Ericsson s dvojicom kolega proveo na berlinskoj elitnoj Glazbenoj akademiji. Uz pomoć profesora na Akademiji podijelili su violiniste u tri skupine. Prva skupina bile su zvijezde, studenti koji su imali potencijal postati solistima svjetske klase. Drugi su bili ocijenjeni kao jednostavno "dobri". Treći su bili studenti za koje je bilo malo vjerojatno da će ikada profesionalno svirati i koji su trebali postati nastavnici u državnim školama. Svim violinistima potom je postavljeno isto pitanje: u cijeloj svojoj karijeri, od dana kad ste prvi put uzeli violinu u ruku, koliko ste sati vježbali?
Svi, iz sve tri skupine, počeli su svirati otprilike u isto vrijeme - u dobi od oko pet godina. Tih prvih godina svi su vježbali manje ili više jednako - oko dva ili tri sata tjedno. No kad su navršili otprilike osam godina, počele su se pokazivati razlike. Studenti koji su poslije postali najbolji u svojoj generaciji u toj su dobi vježbali više od svih ostalih: šest sati tjedno s devet godina, osam sati s dvanaest godina, šesnaest sati s četrnaest godina i zatim sve više i više, sve dok u dobi od dva35 Izvan prosjeka deset godina nisu vježbali - odnosno po vlastitoj odluci i volji svirali svoj instrument s namjerom da se usavrše - znatno više od trideset sati tjedno. Zapravo, s dvadeset godina elitni su izvođači za sobom imali sveukupno deset tisuća sati vježbe. S druge strane, studenti koji su bili samo dobri, skupili su osam tisuća sati, a budući nastavnici glazbenoga nešto malo više od četiri tisuće sati. Ericsson i njegovi kolege potom su usporedili amaterske pijaniste s profesionalnima. Pojavio se isti obrazac. Amateri u dječjoj dobi nikada nisu vježbali više od oko tri sata tjedno, pa su u dobi od dvadeset godina imali ukupno dvije tisuće sati prakse. Profesionalci su, s druge strane, postupno povećavali vježbu svake godine, sve dok u dobi od dvadeset godina nisu imali deset tisuća sati prakse. Ono što zapanjuje u Ericssonovoj studiji jest to da on i njegovi kolege nisu uspjeli pronaći nikakve "rođene pijaniste" - glazbenike koji su se s lakoćom uzdigli do vrha vježbajući samo dio onog vremena koji su vježbali njihovi vršnjaci. Niti su uspjeli pronaći "trudbenike", ljude koji rade marljivije od svih drugih, no jednostavno nemaju ono što je potrebno za proboj do vrha. Njihovo istraživanje pokazalo je da uz dovoljno sposobnosti za upis u vrhunske glazbene škole razliku između jednog i drugog izvođača čini to koliko on ili ona marljivo radi. To je to. I štoviše, nije stvar jedino u tome da ljudi koji se nalaze na samom vrhu rade mnogo marljivije od svih ostalih. Oni rade mnogo, mnogo marljivije. Ta zamisao - da postizanje izvrsnosti u izvedbi složene zadaće iziskuje neku kritičnu, minimalnu razinu vježbanja - stalno ponovno izbija na površinu u raznim studijama o stručnosti. Zapravo, istraživači su se usuglasili oko rezultata koji smatraju čarobnom brojkom istinske stručnosti: 10000 sati. "Iz takvih studija pomalja se slika koja pokazuje da je za postizanje razine stručnosti svojstvene profesionalcu svjetske klase - u bilo čemu - potrebno deset tisuća sati vježbe", piše neurolog Daniel Levitin. "Iz studije u studiju kompozitora, košarkaša, romanopisaca, klizača, kon-certnih pijanista, šahista, velikih lopova - bilo koga - taj broj neprestano iznova izbija na svjetlo dana. Deset tisuća sati odgovara otprilike vježbanju od tri sata dnevno ili dvadeset sati tjedno tijekom deset godina. Dakako, to ne daje odgovor na pitanje zašto neki ljudi iz vježbe 36 Pravilo 10 000 sati izvlače više od dragih. No još nitko nikada nije pronašao slučaj u kojemu bi stručnost istinski svjetske klase bila postignuta za manje vremena. čini se da mozgu toliko treba da bi usvojio sve stoje potrebno znati za postizanje istinskog majstorstva." To vrijedi čak i za ljude koje smatraju čudima od djeteta. Mozart je, primjerice, kao što je svima znano, počeo skladati glazbu sa šest godina. Ali, kao što piše psiholog Michael Howe u svojoj knjizi Objašnjeni genij: po standardima zrelih kompozitora Mozartova rana djela nisu iznimna. Sva najranija djela vjerojatno je zapisivao njegov otac i pri tome ih možda poboljšavao. Mnoge Wolfgangove kompozicije iz dječje dobi, primjerice njegovih prvih sedam koncerata za klavir i orkestar, uglavnom su prerade radova drugih kompozitora. Od onih koncerata koji sadrže samo originalnu Mozartovu glazbu najranije koje je poznato kao remek-djelo (Br. 9. K. 271) skladano je tek u Mozartovoj dvadeset prvoj godini; tada je skladao koncerte već deset godina. Glazbeni kritičar Harold Schonberg ide još dalje: Mozart se, tvrdi on, zapravo "kasno razvio", jer je svoja najveća djela stvorio tek kad je skladao već preko dvadeset godina. čini se da je za postajanje šahovskim velemajstorom također potrebno oko deset godina (samo je legendarni Bobby Fischer dostigao elitnu razinu za kraće vrijeme: njemu je trebalo devet). A koliko
je deset godina? Pa, to je otprilike onoliko koliko treba za deset tisuća sati marljivog rada. Deset tisuća sati čarobna je brojka izvrsnosti. Evo objašnjenja za ono što je bilo tako zbunjujuće u rasporedima češke i kanadske državne reprezentacije. Praktički nitko u tim momča-dima nije bio rođen nakon 1. rujna, što naoko nema nikakvog smisla. Očekivalo bi se da u kasnijem dijelu godine bude rođen priličan broj čeških hokejaških ili nogometnih talenata koji su dovoljno nadareni da se naposljetku, kao mladići, probiju u prve redove. Ali za Ericssona i one koji se ne slažu da nadarenost igra primarnu ulogu to uopće nije iznenađujuće. To kasno rođeno čudo od djeteta neće biti izabrano za momčad "najvećih zvijezda" s osam godina zato što je premalo. Pa ne dobiva dodatnu vježbu. A bez dodatne vježbe nema izgleda skupiti deset tisuća sati do trenutka kad profesionalni hokejaški klubovi počinju tražiti igrače - a bez deset tisuća sati "u nogama" nema 37 ?Izvan prosjeka izgleda da ikada savlada vještine nužne za igru na vrhunskoj razini. čak ni Mozart - najveće glazbeno čudo svih vremena - nije mogao procvasti dok nije skupio deset tisuća sati. Vježbanje nije nešto što činite kad se izvještite. To je nešto što činite da biste postali vještima. Druga zanimljivost u tom broju od deset tisuća sati je, dakako, to što je deset tisuća sati golema količina vremena. Skoro je nemoguće da sami do rane odrasle dobi postignete taj broj. Morate imati roditelje koji će vas ohrabrivati i podržavati vas. Ne smijete biti siromašni, jer kad morate raditi sa strane, pomažući roditeljima da spoje kraj s krajem, neće vam ostati dovoljno vremena. Zapravo, većina ljudi može dosegnuti taj broj samo ako se upiše u kakav specijalni program - poput hokejaške reprezentacije "najvećih zvijezda" - ili ako im se ukaže neka izvanredna prilika koja će im omogućiti da toliko rade. 3. Pa, vratimo se Billu Joyu. Godina je 1971. On je visok, štrkljast i šesnaest mu je godina. Matematički je čarobnjak, od onih studenata koji u stotinama hrle na fakultete poput MIT-a i Caltecha, ili Sveučilišta Waterloo. "Kad je Bili bio mali dječak želio je znati sve o svemu mnogo prije nego stoje uopće i trebao znati da želi znati", kaže njegov otac William. "Davali smo mu odgovore kad smo mogli. A kad nismo, jednostavno bismo mu dali knjigu." Kad je došlo vrijeme upisu na fakultet, Joy je bez greške riješio matematički dio državnog prijemnog ispita. "Nije bilo osobito teško", kaže ležerno. "Imao sam pregršt vremena dva puta provjeriti." On je imao nadarenosti u izobilju. No nije jedino to važno. Nikada nije. Ključ za njegov razvoj u tome je što je nabasao na čudnovatu zgradu na Aveniji Beai. Početkom tisuću devetsto sedamdesetih, kad je Joy učio o programiranju, računala su bila veličine čitavih soba. Jedan stroj (koji je možda imao manje snage i memorije od vaše mikrovalne pećnice) mogao je stajati milijune dolara - i to dolara iz 1971-ih. Računala su bila rijetka. Ako ste i našli neko, teško ste mu dobivali pristup; ako ste uspjeli dobiti pristup, plaćanje najma stajalo je čitavo bogatstvo. 38 Pravilo 10 000 sati Štoviše, samo je programiranje bilo iznimno dosadno. Bilo je to doba kad su se kompjuterski programi izrađivali uz pomoć kartonskih "bušenih kartica". Svaki red koda upisivao se na karticu strojem za bušene kartice. Složen program ponekad je podrazumijevao stotine - ako ne i tisuće - tih kartica, poslaganih u visoke snopove. A kad bi program bio spreman, odšetali biste do kojeg god mainframe računala kojemu ste imali pristup i dali snop kartica operateru. Kako su računala mogla obavljati samo jednu zadaću odjednom, operater bi ugovorio termin za vaš program i, ovisno o tome koliko je ljudi čekalo u redu prije vas, ponekad ne biste dobili svoje kartice natrag nekoliko sati ili možda čak i cijeli dan. A ako ste u programu načinili jednu jedinu pogrešku - čak i tiskarsku pogrešku - morali ste uzeti natrag svoje kartice, pronaći pogrešku i početi čitav postupak iznova. Pod tim okolnostima bilo je iznimno teško bilo kome postati stručnjakom u programiranju. U
svakom slučaju, postati stručnjakom do dvadesete godine bilo je gotovo nemoguće. Kad možete "programirati" samo nekoliko minuta u svakom satu koji provedete u računalnoj sobi, kako ćete ikada skupiti deset tisuća sati vježbe? "Programiranje pomoću bušenih kartica", kaže jedan računalni znanstvenik iz toga doba, "nije vas učilo programiranju. Ono vas je učilo strpljenju i ispravljanju grešaka." Rješenje za problem programiranja pojavilo se tek sredinom 1960-ih. Računala su konačno bila dovoljno moćna da se uhvate u koštac s više od jednog "termina" odjednom. Kad bi se napisao drukčiji operativni sustav računala, shvatili su računalni znanstvenici, na stroju bi se moglo raditi paralelno; računalo bi se moglo obučiti da obavlja stotine zadaća istodobno. To je, opet, značilo da programeri više ne bi morali fizički predavati snopove svojih računalnih kartica operateru. Moglo bi se izgraditi na stotine računalnih terminala, a svi bi bili povezani s mainframe računalom putem telefonske linije, i svi bi mogli raditi - na mreži - istodobno. Evo kako jedna priča o tom razdoblju opisuje nastup trenda "paralelnog rada": To nije bila samo revolucija. To je bilo otkrivenje. Zaboravite operatera, kartice, čekanje. Zahvaljujući "paralelnom radu" mogli ste sjediti za svojim Teletvpeom, ubaciti nekoliko naredbi i dobiti odgovor odmah 39 Izvan prosjeka i na licu mjesta. "Paralelan rad" je interaktivan; program može zatražiti odgovor, pričekati dok ga ne upišete, reagirati na njega dok vi čekate, i pokazati vam rezultat, sve to "uživo". Tu u priču ulazi Michigan, jer je Sveučilište Michigan bilo među prvim fakultetima na svijetu koja su prešla na pristup "paralelnog rada". Prototip sustava bio je u pogonu već 1967. godine. Početkom 1970-ih, Michigan je imao dovoljno računalne moći da stotinu ljudi istodobno može programirati u Računalnom centru. "Mislim da kasnih šezdesetih, ranih sedamdesetih nije bilo mjesta poput Michigana", rekao je Mike Alexander, jedan od pionira računarstva na Sveučilištu Michigan. "Možda MIT. Možda Carnegie Mellon. Možda Dartmouth. Mislim da nije bilo drugih." Taje prilika dočekala Billa Joya kad se pojavio u studentskom kam-pusu u Ann Arboru u jesen 1971. On nije odabrao Michigan zbog njegovih računala. Uopće nije radio s računalima u srednjoj školi. Zanimali su ga matematika i tehnika. No kad ga je na prvoj godini zarazio programerski virus, našao se - presretnom slučajnošću - najednom od nekoliko mjesta na svijetu na kojima je sedamnaestogodišnjak mogao programirati sve što hoće. "Znate li u čemu je razlika između računalnih kartica i paralelnog rada?" pita Joy. "To je kao razlika između igranja šaha poštom i brzog šaha." Programiranje više nije bilo izvor frustracije. Bilo je zabavno. "Ja sam živio u sjevernom kampusu, a Računalni centar bio je u sjevernom kampusu", nastavio je Joy. "Koliko sam vremena ondje provodio? Pa, nevjerojatno puno. Bio je otvoren dvadeset četiri sata. Ostao bih ondje čitavu noć i otišao u sobu tek ujutro. U prosječnom tjednu tih godina provodio sam više vremena u Računalnom centru nego na predavanjima. Vječna mora svih nas ondje bila je da ćemo potpuno zaboraviti doći na predavanje, da ćemo zaboraviti da smo uopće upisani." "Izazov je bio u tome što su svim studentima davali račun s ograničenim kreditom, stoje značilo da bi vam nakon nekog vremena vrijeme isteklo. Kad biste se prijavili, upisali biste koliko vremena želite provesti na računalu. Davali su vam, recimo, sat vremena. Samo to ste dobivali", kaže on, smijući se toj uspomeni. "No netko je skužio da vam, upišete li 'vrijeme jednako' a potom neko slovo, primjerice v jednako k, neće to zaračunati. Bila je to pogreška u softveru. Mogli ste upisati v jednako k i sjediti ondje zauvijek." 40 Pravilo 10 000 sati Obratite pažnju na tu rijeku prilika koje su se ukazale Joyu. Zato stoje slučajno išao na dalekovidan fakultet poput Sveučilišta Michigan, mogao je vježbati pomoću sustava "paralelnog rada" umjesto bušenih kartica; zato stoje mičigenski sustav slučajno sadržavao pogrešku, mogao je programirati sve stoje želio; zato stoje sveučilište bilo spremno potrošiti novac na držanje Računalnog centra otvorenim dvadeset četiri sata, mogao je ostati ondje cijelu noć; i zato što je mogao vježbati toliko
sati, u trenutku kad mu se ukazala prilika da izmijeni Unix, bio je dorastao toj zadaći. Bill Joy je bio sjajan. Želio je učiti. To je igralo važnu ulogu. No da bi mogao postati stručnjakom, netko mu je morao dati priliku da nauči kako biti stručnjakom. "U Michiganu sam vjerojatno programirao osam ili deset sati dnevno", nastavio je. "Kad sam došao u Berkeley radio sam danonoćno. Imao sam terminal kod kuće. Ostao bih budan do dva ili tri sata noću, gledajući stare filmove i programirajući. Katkada bih zaspao na tastaturi" - oponaša kako mu glava pada na tastaturu - "i znate kako se tipka ponavlja do kraja, a onda se začuje bip, bip, bipl Kad vam se to dogodi tri puta, morate poći u postelju. Ja sam bio relativno nestručan čak i kad sam se upisao na Berkeley. Stručan sam postao tek na drugoj godini ondje. Tada sam napisao programe koji su u upotrebi i danas, trideset godina poslije." Zastao je za trenutak kako bi nešto izračunao u glavi za što nekome poput Billa Joya ne treba puno vremena. Michigan 1971. godine. Ozbiljno programiranje na drugoj godini. Dodajte tome ljeta, potom dane i noći na njegovoj prvoj godini na Berkeleyu. "To je pet godina", konačno je rekao. "A nisam počeo čim sam došao u Michigan. Znači, možda... deset tisuća sati? Tako otprilike." 4. Je li pravilo "deset tisuća sati" opće pravilo uspjeha? Zagrebemo li ispod površine svake iznimno uspješne osobe, nailazimo li uvijek na neki ekvivalent mičigenskog Računalnog centra ili hokejaške momčadi "najvećih zvijezda" - neku vrstu posebne prilike za vježbu? 41 Izvan prosjeka Ispitajmo tu zamisao pomoću dva primjera i neka budu što poznatiji: Beatlesi, jedan od najpoznatijih rock sastava svih vremena; i Bili Gates, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. The Beatles - John Lennon, Paul McCartney, George Harrison i Ringo Starr - došli su u Sjedinjene Države u veljači 1964, započevši takozvanu britansku invaziju američke glazbne scene i objavljujući niz hit-ploča koje su preobrazile lice popularne glazbe. Prvo zanimljivo pitanje o Beatlesima za našu svrhu jest koliko su dugo već radili zajedno do trenutka kad su došli u Sjedinjene Države. Lennon i McCartney počeli su svirati skupa 1957. godine, sedam godina prije dolaska u Ameriku (slučajno, od trenutka njihova osnutka do doba njihovih ponajvećih umjetničkih dostignuća - Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band i The Beatles [Bijeli album] - proteklo je deset godina). A promotrite li još pomnije te duge godine pripreme, otkrit ćete jedno iskustvo koje, u kontekstu hokejaša, Billa Joya i violinista svjetske klase, zvuči jako poznato. Tisuću devetsto šezdesete, dok su još bili nadobudan srednjoškolski rock sastav, pozvali su ih da sviraju u Hamburgu, u Njemačkoj. "Hamburg u ono vrijeme nije imao rock and roll klubove. Imao je striptiz-barove", kaže Philip Norman, koji je napisao biografiju Beatlesa pod nazivom Shout! "Bio je neki vlasnik kluba po imenu Bruno, koji je u početku radio kao šoumen na sajmovima. Želio je u Hamburg dovesti rock sastave koji bi svirali u raznim klubovima. A ti su klubovi imali sljedeću formulu: iz sata u sat odvijala se golema, neprekidna striptiz predstava, a publika je u skupinama navirala unutra i van. Bendovi su trebali svirati čitavo vrijeme ne bi li privukli publiku u prolazu. U američkim "četvrtima crvenih svjetiljki" zvali bi to "non-stop striptiz". "Mnogi bendovi koji su svirali u Hamburgu bili su iz Liverpoola", nastavio je Norman. "Sve se dogodilo slučajno. Bruno je otišao u London u potragu za bendovima. No u Sohou je naišao na poduzetnika iz Liverpoola koji je sasvim slučajno bio u Londonu. Dogovorio je s njim da mu pošalje neke bendove. Tako je uspostavljena veza. I naposljetku su se Beatlesi povezali ne samo s Brunom nego i s drugim vlasnicima klubova. Stalno su se vraćali onamo, jer su tu dobivali mnogo alkohola i seksa." A što je to bilo tako posebno u Hamburgu? Je li se dobro plaćalo? Nije. Je li ozvučenje bilo fantastično? Nije. Ili su publiku činili znalci A2 Pravilo 10 000 sati koji su cijenili bend? Ni najmanje. Posebna je bila samo količina vremena koju su morali svirati. Evo što kaže John Lennon, u jednom intervjuu nakon raspada Beatlesa, o nastupima benda u
hamburškom striptiz-klubu zvanom Indra: Postali smo bolji i imali smo više samopouzdanja. Drukčije nije ni moglo biti s obzirom na silno iskustvo koje smo stekli svirajući po cijele noći. Bilo je važno to što smo bili stranci. Morali smo se truditi još više, unijeti se u to dušom i srcem, da bismo se nametnuli. U Liverpoolu smo svirali samo jednosatne svirke, samo naše najpoznatije pjesme, uvijek iste, svaki put. U Hamburgu je trebalo svirati osam sati, znači morali smo smisliti nov način sviranja. Osam sati? Evo što kaže Pete Best, bubnjar Beatlesa u to doba: "Kad se proširio glas o našim nastupima, klub je postao prekrcan. Svirali smo sedam dana u tjednu. U početku smo svirali gotovo neprekidno do dvanaest i trideset kad se klub zatvarao, no kako smo postajali bolji, publika je većinu večeri ostajala do dva sata ujutro." Sedam dana tjedno? Beatlesi su putovali u Hamburg pet puta između 1960. i kraja 1962. godine. Na prvom putovanju svirali su sto šest noći, pet ili više sati po večeri. Na drugom putovanju svirali su devedeset dva puta. Na trećem putovanju svirali su četrdeset osam puta i proveli ukupno sto sedamdeset dva sata na bini. Posljednja dva putovanja u Hamburg, u studenom i prosincu 1962, donijela su još devedeset sati izvedbe. Sve u svemu, svirali su dvjesto sedamdeset noći u samo godinu i pol dana. Ustvari, do trenutka kad su doživjeli prvi velik uspjeh 1964. godine, svirali su uživo oko tisuću dvjesto puta. Znate li koliko je to neobično? Većina sastava danas ne odsvira tisuću dvjesto puta u čitavoj karijeri. Beatlese je, pored ostaloga, učinilo posebnima upravo hamburško kulučenje. "Nisu bili dobri na bini kad su onamo otišli, a bili su dobri kad su se vratili", nastavlja Norman. "Nisu se naučili samo ustrajnosti. Morali su naučiti golem broj pjesama - obrade svega živog, ne samo rock and rolla, nego i malo jazza. Prije toga uopće nisu bili disciplinirani na bini. No kad su se vratili, zvučali su bolje od svih. Tu su se prekalili." 43 Izvan prosjeka Okrenimo se sad povijesti Bilia Gatesa. Njegova priča gotovo je jednako poznata kao i ona Beatlesa. Sjajan, mladi matematičarski talent otkriva računalno programiranje. Ispisuje se s Harvarda. S prijateljima pokreće malu računalnu tvrtku po imenu Microsoft. Zahvaljujući čistoj genijalnosti, ambiciji i petlji pretvara je u diva softverskog svijeta. To je opis u kratkim crtama. Sad zakopajmo malo dublje. Gatesov otac bio je bogat odvjetnik u Seattleu, a majka mu je bila kći dobrostojećeg bankara. Bili je bio prerano sazrelo dijete i učenje bi mu često ubrzo dosadilo. Zato su ga roditelji ispisali iz državne škole i početkom sedmog razreda poslali u Lakeside, privatnu školu za djecu elitnih obitelji iz Seattlea. Sredinom druge Gatesove godine u Lakesideu škola je pokrenula kompjuterski klub. "Školski Klub majki svake je godine organizirao rasprodaju i uvijek se nametalo pitanje na što potrošiti zarađen novac", sjeća se Gates. "Dio je odlazio na ljetni program, kad bi djeca iz grada dolazila u kampus. Dio je odlazio nastavnicima. Te godine utrošili su tri tisuće dolara na opremanje računalnog terminala u jednoj smiješnoj sobici koju smo potom uzeli pod svoje. Bilo je to nevjerojatno." To, dakako, i jest bilo "nevjerojatno", budući daje bila 1968. godina. Većina fakulteta nije imala kompjuterske laboratorije u 1960-ima. Još je više zapanjivala vrsta računala koje su kupili u Lakesideu. Škola nije tjerala svoje učenike da uče programiranje pomoću mukotrpnog sustava kompjuterskih kartica, kao što su to radili praktički svi drugi u 1960-ima. Umjesto toga, Lakeside je instalirao takozvani ASR-33 Teletype, terminal za "paralelan rad", izravno povezan na mainframe računalo u Seattleu. "čitav koncept paralelnog rada izumljen je tek tisuću devetsto šezdeset pete", nastavlja Gates. "Netko je bio prilično dalekovidan". Bili Joy je dobio iznimnu, ranu priliku da nauči programiranje pomoću sustava paralelnog rada kao brucoš na fakultetu 1971. godine. Bill Gates je programirao "uživo" kao učenik osmog razreda 1968. Otada nadalje Gates je živio u kompjuterskoj učionici. On i određeni broj drugih učenika počeli su učiti kako se upotrebljava taj čudni, novi uređaj. Vrijeme na mainframe računalu na koji je ASR bio priključen
44 Pravilo 10 000 sati bilo je, dakako, skupo - čak i za bogatu instituciju poput Lakesidea - i ubrzo je onih 3000 dolara, koje je Klub majki uložio, presušilo. Roditelji su prikupili još novca. Učenici su ga potrošili. Potom je skupina programera na Sveučilištu u Washingtonu oformila poduzeće zvano Computer Center Corporation (ili C-Cubed), koje je mjesnim tvrtkama iznajmljivalo upotrebu računala. Sretnom slučajnošću, jedna od utemeljiteljica poduzeća - Monique Rona - imala je sina godinu dana starijeg od Gatesa koji je također pohađao Lakeside. Bi li polaznici kompjuterskog kluba u Lakesideu, pitala se Rona, željeli ispitivati softverske programe njenog poduzeća preko vikenda, u zamjenu za besplatnu upotrebu računala za programiranje? Naravno! Poslije škole Gates bi se odvezao autobusom u ured C-Cubeda i programirao dokasna. C-Cubed je naposljetku bankrotirao, pa su Gates i njegovi prijatelji počeli visjeti u Računalnom centru Sveučilišta Washington. Uskoro su naišli na poduzeće zvano ISI (Information Sciences Inc.), s kojim su se dogovorili da im dopuste besplatno služenje računalima, dok će oni zauzvrat raditi na razvoju softvera za automatizaciju izračuna plaća u tvrtki. U sedam mjeseci 1971. godine Gates i njegova ekipa proveli su 1575 sati priključeni na ISI-jevo mainframe računalo, što u prosjeku iznosi osam sati dnevno, sedam dana u tjednu. "To je bila moja opsesija", kaže Gates o svojim ranim godinama u srednjoj školi. "Preskakao sam tjelesni, ostajao sam ondje cijele noći. Programirali smo vikendima. Rijetko koji tjedan smo provodili ondje manje od dvadeset, trideset sati. No u jednom smo trenutku Paul Allen i ja nadrljali. Ukrali smo im hrpu lozinki i provalili u sustav. Izbacili su nas. čitavog ljeta nisam imao pristup kompjuteru. Tad sam imao petnaest, šesnaest godina. No onda sam saznao da je Paul na Sveučilištu Washington pronašao besplatan kompjuter. Oni su u Medicinskom centru i na Katedri za fiziku imali kompjutore koji su radili 24 sata, ali s velikim razdobljem mirovanja - između tri i šest ujutro nikad nisu ništa zakazivali." Gates se nasmijao. "Otišao bih onamo noću, dok su moji mislili da spavam. Od naše kuće do Sveučilišta Washington moglo se doći pješke. Ili bih sjeo na autobus. Zato sam uvijek tako velikodušan prema Sveučilištu Washington - dopuštali su mi da im kradem toliko kompjuterskog vremena." (Gatesova je mama godinama poslije rekla: "Uvijek smo se pitali zašto se tako teško budi ujutro.") 45 a--5. ton prosjeka Jedan od utemeljitelja ISI-ja, Bud Pembroke, potom je primio poziv iztehnološke tvrtke TRW, koja je upravo bila potpisala ugovor za instaliranje kompjuterskog sustava u golemoj elektrani Bonneville na jugu države Washington. TRW je očajnički trebao programere koji poznaju poseban softver kojim se služila elektrana. U te rane dane kompjuterske revolucije programeri s takvim specijaliziranim iskustvom teško su se pronalazili. Ali Pembroke je točno znao koga treba pozvati: one srednjoškolce koji su proveli tisuće sati priključeni na ISI-jevo mainframe računalo. Gates jesad bio u završnom razredu i nekako je uspio nagovoriti nastavnike da gapuste u Boneville pod izlikom da će ondje raditi na neovisnom istra-iiačkom projektu. Proveo je proljeće u Bonevilleu, pišući kod pod mentorstvom čovjeka po imenu John Norton, za kojega Gates kaže da gaje o kompjuterima naučio gotovo koliko i svi drugi zajedno prije njega. Tih pet godina, od osmog razreda do kraja srednje škole, bile su Hamburg Billa Gatesa i po svim su mu mjerilima otvorile još neobič-iiiji niz prilika od onih koje su se ukazale Billu Joyu. Prilika broj jedan bila je to što su Gatesa poslali u Lakeside. Kolo je srednjih škola na svijetu imalo pristup terminalu za paralelan rad 1968. godine? Prilika broj dva bilo je to što su majke učenika u La-kcsideu imale dovoljno novca da plate upotrebu školskih kompjutera. Prilika broj tri bila je to stoje, kadje tog novca ponestalo, jedna majka sločajno radila u C-Cubedu, gdje su slučajno trebali nekoga tko bi im vikendima provjeravao kod, i gdje, isto tako, slučajno nisu marili kad bi se vikendi pretvarali u noći radnim danima. Broj četiri je taj što je Gates slučajno saznao za ISI, a ISI je slučajno trebao nekoga za rad na softveru za izračun plaća. Broj pet je bilo to što je Gates slučajno
stanovao veoma blizu Sveučilišta Washington. Broj šest je bilo to što je Sveučilište slučajno nudilo mogućnost besplatnog korištenja kompjuteri između tri i šest sati ujutro. Broj sedam bilo je to što su iz TRW-a slučajno nazvali Buda Pembrokea. Broj osam je bilo to što su najbolji programeri koje je Pembroke znao za taj konkretan problem slučajno bik dva srednjoškolska klinca. A broj devet je bilo to što su u školi Lakeside bili voljni dopustiti tim klincima da provedu proljeće kilometrima daleko od škole, pišući kod. A što je svim tim prilikama bilo zajedničko? Dale su Billu Gatesu dodatno vrijeme za vježbu. Do trenutka kadje Gates napustio Harvard Pravilo 10 000 sati poslije prve godine studiranja, kako bi se okušao u vlastitoj softverskoj tvrtki, programirao je praktički neprestano sedam godina uzastopce. On je daleko nadmašio broj od deset tisuća sati. Koliko tinejdžera na svijetu imaju iskustvo koje je Gates imao? "Da ih je i pedeset na svijetu, zaprepastio bih se", kaže on. "Bio je tu C-Cubed i njihov program za obračun plaća, a potom TRW sve se to zbrajalo. U mladoj dobi bio sam izloženiji razvoju softvera no što je, mislim, itko tada bio, a sve to zbog nevjerojatnog niza sretnih okolnosti." 6. Skupimo li na hrpu priče o hokejašima i Beatlesima, Billu Joyu i Billu Gatesu, mislim da dobivamo potpuniju sliku puta k uspjehu. I Joy i Gates i Beatlesi neporecivo su nadareni. Lennon i McCartney imali su glazbeni dar koji se viđa jednom u naraštaju, a Bill Joy, ne zaboravimo to, imao je tako brz um da je u tren oka mogao smisliti kompliciran algoritam koji je kod profesora izazivao strahopoštovanje. To je očigledno. Ali ono što istinski izdvaja njihove priče nije njihova iznimna nadarenost, nego njihove iznimne prilike. Beatlesi su pozvani u Hamburg zbog krajnje slučajnih razloga. Lako je moguće da bi bez Hamburga Beatlesi krenuli posve drukčijim putem. "Imao sam jako mnogo sreće", rekao je Bili Gates na samom početku našeg razgovora. To ne znači da on nije iznimno pametan ili da nije izvrstan poduzetnik. To samo znači da razumije kakva je nevjerojatno sretna okolnost bila pohađati školu Lakeside 1968. Svi vanprosječni ljudi koje smo do sada promatrali iskoristili su neku neuobičajenu priliku. Izgleda da sretni preokreti nisu iznimka kod softverskih milijardera, rock bendova i slavnih sportaša. čini se da su oni pravilo. Dat ću vam još jedan, posljednji primjer skrivenih prilika od kojih vanprosječni izvlače korist. Pretpostavimo da načinimo drukčiju verziju kalendarske analize od one iz prošlog poglavlja s hokejašima, samo ovaj put gledajući godine, a ne mjesece rođenja. Za početak, dobro pogledajte sljedeći popis sedamdeset pet najbogatijih ljudi u ljudskoj po47 Izvan prosjeka vijesti. "Neto težina" svake osobe izračunata je u današnjim američkim dolarima. Kao što možete vidjeti, popis uključuje kraljice, kraljeve i faraone iz davnih stoljeća, kao i suvremene milijardere, poput Warrena Buffetta i Carlosa Slima. Br. Ime Bogatstvo u milijardama (USD) Porijeklo Tvrtka ili izvor bogatstva 1 John D. Rockefeller 318,3 Sjedinjene Države Standard Oil 2 Andrew Carnegie 298,3 Škotska Carnegie Steel Company 3 Nikola II, ruski car 253,5 Rusija Dinastija Romanov 4 William Henry Vanderbilt 231,6 Sjedinjene Države Chicago, Burlington and Quincy Railroad 5 Osman Ali Kan, Asaf Jah VII210,8 Hajderabad monarhija 6 Andrew W. Mellon 188,8 Sjedinjene Države Gulf Oil 7 Henry Ford 188,1 Sjedinjene Države Ford Motor Company 8 Marko Licinije Krasus 169,8 Rimska Republika Rimski senat 9 Bazilije 11 169,4 Bizantsko Carstvo monarhija 10 Cornelius Vanderbilt 167,4 Sjedinjene Države New York and Harlem Railroad 11 Alanus Rufus 166,9 Engleska investicije
12 Amenofis III 155,2 Stari Egipat faraon 13 William de Warenne, 1. grof od Surreya 153,6 Engleska Grof od Surreya 14 William II, kralj engleski 151,7 Engleska monarhija 15 Elizabeta I 142,9 Engleska monarhija 48 Pravilo 10 000 sati 16 John D. Rockefeller, ml. 141,4 Sjedinjene Države Standard Oil 17 Sam Walton 128,0 Sjedinjene Države Wal-Mart 18 John Jacob Astor 115,0 Njemačka American Fur Company 19 Odo iz Bayeuxa 110,2 Engleska monarhija 20 Stephen Girard 99,5 Francuska First Bank of United States 21 Kleopatra 95,8 Stari Egipat nasljedstvo Ptolomejevića 22 Stephen Van Rensselaer III 88,8 Sjedinjene Države imanje Rensselaerswyck 23 Richard B. Mellon 86,3 Sjedinjene Države Gulf Oil 24 Alexander Turney Stewart 84,7 Irska Long Island Rail Road 25 William Backhouse Astor ml. 84,7 Sjedinjene Države nasljedstvo 26 Don Simon Iturbi Patino 81,2 Bolivija Rudnik kositra Huanuni 27 Sultan Hasanal Bolkijah 80,7 Bruneji kralj 28 Frederick Weyerhaeuser 80,4 Njemačka tvrtka Weyerhaeuser 29 Moses Taylor 79,3 Sjedinjene Države Citibank 30 Vincent Astor 73,9 Sjedinjene Države nasljedstvo 31 Carlos Slim Helii 72,4 Meksiko Telmex 32 T. V. Soong 67,8 Kina Središnja banka Kine 33 Jay Gould 67,1 Sjedinjene Države Union Pacific 34 Marshall Field66,3 Sjedinjene Države Marshall Field and Company 49 Izvan prosjeka 35 George F. Baker 63,6 Sjedinjene Države Central Railroad of New Jersey 36 Hetty Green 58,8 Sjedinjene Države Seaboard National Bank 37 Bill Gates 58,o Sjedinjene Države Microsoft 38 Lawrence Joseph Elison 58,0 Sjedinjene Države Oracle Corporation 39 Richard Arkwright 56,2 Engleska Derwent Valley Mills 40 Mukesh Ambani 55,8 Indija Reliance Industries 41 Warren Buffett 52,4 Sjedinjene Države Berkshire Hathaway 42 Lakshmi Mittal 51,0 Indija Mitta Steel Company 43 J. Paul Getty 50,1 Sjedinjene Države Getty Oild Company 44 James G. Fair 47,2 Sjedinjene Države Consolidated Virginia Mining Company 45 William Weightman 46,1 Sjedinjene Države Merck & Company 46 Russell Sage 45,1 Sjedinjene Države Western Union 47 John Blair 45,1 Sjedinjene Države Union Pacific 48 Anil Ambani 45,0 Indija Reliance Communications 49 Leland Stanford 44,9 Sjedinjene Države Central Pacific Railroad 50 Howard Hughes, ml. 43,4 Sjedinjene Države Huhges Tool Company, Hughes Aircraft Company, Summa Corporation, TWA 50 Pravilo 10 000 sati 51 Cyrus Curtis 43,2 Sjedinjene Države Curtis Publishing Company 52 John Insley Blair 42,4 Sjedinjene Države Delware, Lackawanna and Western Railroad 53 Edward Henry Harriman 40,9 Sjedinjene Države Union Pacific Railroad 54 Henry H. Rogers 40,9 Sjedinjene Države Standard Oil Company 55 Paul Allen 40,0 Sjedinjene Države Microsoft, Vulcan Inc.
56 John Kluge 40,0 Njemačka Metropolitan Broadcasting Company 57 J. P. Morgan 39,8 Sjedinjene Države General Electric, US Steel 58 Oliver H. Payne 38,8 Sjedinjene Države Standard Oil Company 59 Yoshiaki Tsutsumi 38,1 Japan tvrtka Seibu 60 Henry Clay Frick 37,7 Sjedinjene Države Carnegie Steel Company 61 John Jacob Astor IV 37,0 Sjedinjene Države nasljedstvo 62 George Pullman 35,6 Sjedinjene Države Pullman Company 63 Collis Potter Huntington 34,6 Sjedinjene Države Central Pacific Railroad 64 Peter Arrell Brown Widener 33,4 Sjedinjene Države American Tobacco Company 65 Philip Danforth Armour 33,4 Sjedinjene Države Armour Refrigirator Line 66 William S. O'Brien 33,3 Sjedinjene Države Consolidated Virginia Mining Company 67 Ingvar Kamprad 33,0 Švedska IKEA DIzvan prosjeka 68 K. P. Singh 32,9 Indija DLF Universal Limited 69 James C. Flood 32,5 Sjedinjene Države Consolidated Virginia Mining Company 70 Li Ka-shing 32,0 Kina Hutchison Whampoa Limited 71 Anthony N. Brady 31,7 Sjedinjene Države Brooklyn Rapid Transit 72 Elias Hasket Derby 31,4 Sjedinjene Države brodska trgovina 73 Mark Hopkins 30,9 Sjedinjene Države Central Pacific Railroad 74 Edward Clark 30,02 Sjedinjene Države šivaći stojevi Singer 75 Princ Al-Valid bin Talal 29,5 Saudijska Arabija Kingdom Holding Company Znate li stoje zanimljivo u ovom popisu? Od sedamdeset pet imena, zapanjujućih četrnaest su Amerikanci rođeni u razmaku od sedam godina sredinom devetnaestog stoljeća. Razmislite o tome na trenutak. Povjesničari su započeli s Kleopatrom i faraonima, pročešljavši svaku pojedinu godinu u čitavoj ljudskoj povijesti, tražeći u svakom kutku svijeta dokaze o iznimnom imetku, a gotovo 20 posto imena na koja su na kraju nadošli dolaze iz jednog jedinog naraštaja u jednoj zemlji. Evo popisa tih Amerikanaca i njihovih datuma rođenja: 1. John D. Rockefeller, 1839. 2. Andrew Carnegie, 1835. 28. Frederick Weyerhaeuser, 1834 33. Jay Gould, 1836. 34. Marshall Field, 1834. 35. George F. Baker, 1840. 36. Hetty Green, 1834. 44. James G. Fair, 1831. 52 Pravilo 10 000 sati 54. Henry H. Rogers, 1840. 57. J. P. Morgan, 1837. 58. Oliver H. Payne, 1839. 62. George Pullman, 1831. 64. Peter Arrell Brown Widener, 1834. 65. Philip Danforth Armour, 1832. Što se tu događa? Kad bolje razmislite, odgovor se sam nameće. Tisuću osamsto šezdesetih i tisuću osamsto sedamdesetih američka je privreda prošla kroz možda najveću preobrazbu u povijesti. To je bilo doba kad su se gradile pruge i kad se pojavio Wall Street. Tada je ozbiljno započela industrijska proizvodnja. Tada su prekršena i iznova stvorena sva pravila po kojima je funkcioniralo tradicionalna privreda. Taj popis govori da je uistinu važno koliko ste imali godina kad se ta preobrazba dogodila. Ako ste se rodili krajem 1840-ih, propustili ste je. Bili ste premladi da biste iskoristili prednost trenutka. Ako ste se rodili u 1820-ih godina, bili ste prestari; vaš je mentalni sklop bio oblikovan paradigmom doba uoči Građanskog rata. No postojao je poseban, uski devetogodišnji vremenski
okvir koji je bio upravo savršen za sagledavanje budućih potencijala. Svih četrnaest muškaraca i žena na spomenutom popisu imali su viziju i dar. No njima se, isto tako, nudila i iznimna prilika, baš kao što se ona nudi i hokejašima i nogometašima rođenima u siječnju, veljači i ožujku.* A sada učinimo istu analizu za ljude poput Billa Joya i Billa Ga-tesa. Razgovarate li s veteranima Silicijske doline, reći će vam daje najvažniji trenutak u povijesti revolucije osobnih računala bio siječanj 1975. Tada je časopis Popular Electronics objavio kao naslovnu temu * Sociolog C. Wright Mills došao je do još jednog zaključka u vezi s tom posebnom družinom iz 1830-ih. On je proučavao porijeklo američke poslovne elite od kolonijalnog doba do dvadesetog stoljeća. U većini slučajeva, što ne iznenađuje, otkrio je da su najutjecajniji poslovni ljudi najčešće bili povlaštena porijekla. [Coja je jedina iznimka? Skupina iz 1830-ih. To pokazuje koliko se velika prednost sastojala od toga da se bude rođen u tom desetljeću. Bilo je to jedino vrijeme u američkoj povijesti kad su oni rođeni u skromnim prilikama imali realne izglede da postanu pravi bogataši. On piše: "Najbolje vrijeme u povijesti Sjedinjenih Država u koje se siromašni dječak s ambicijama za postizanje velikog poslovnog uspjeha mogao roditi bilo je oko 1835. godine." 53 Izvan prosjeka priču o iznimnom stroju zvanom Altair 8800. Altair je stajao 397 dolara. Bila je to čudnovata "uradi sam" naprava koju ste mogli sastaviti kod kuće. Naslov članka glasio je: "VELIKI NAPREDAK! Prvi svjetski pribor za sastavljanje mini-kompjutera koji konkurira komercijalnim modelima." Za čitatelje časopisa Popular Electronics, koji je u to doba bio Biblija mladog softverskog i kompjuterskog svijeta, taj je naslov bio otkrivenje. Kompjuteri su do tog trenutka bila masivna, skupa mainframe računala, poput onih smještenih u bijelim prostranstvima Računalnog centra na Michiganu. Godinama je svaki haker i lumen za elektroniku sanjao o danu kad će se pojaviti računalo koje će biti dovoljno maleno i cijenom pristupačno za običnog čovjeka. Taj je dan napokon došao. Ako je siječanj 1975. godine bilo praskozorje doba osobnih računala, tko je bio u najboljem položaju da se okoristi tom činjenicom? I ovdje vrijedi isto načelo koje je vrijedilo za doba Johna Rockefellera i Andrevva Carnegiea. "Ako ste tisuću devetsto sedamdeset pete već završili fakultet i ako ste se odmah nakon fakulteta zaposlili u IBM-u, to znači da ste se bili prestari. Naime, tko je počeo raditi u IBM-u, bilo mu je uistinu teško prebaciti se u novi svijet", kaže Nathan Mvhrvold, koji je dugo godina bio viši direktor u Microsoftu. "Radili ste u multimilijarderskoj tvrtki koja je izrađivala mainframe računala i mislili ste: 'čemu se zafrkavati s malim, jadnim računalima?' Za te je ljude računalna industrija bio IBM, a on nije imao nikakve veze s ovom novom revolucijom. Bili su zaslijepljeni uvjerenjem da je jedino u tome budućnost računarstva. Dobro su zarađivali. Tada jednostavno nije bilo prilike da sam postaneš milijarderom i ostaviš trag u svijetu." Dakle, ako ste 1975. već završili fakultet i radili, pripadali ste staroj paradigmi. Upravo ste kupili kuću. Oženili se. Beba je na putu. Niste u situaciji da ostavite dobar posao i penziju radi nekog futurističkog pribora za sastavljanje računala vrijednog 397 dolara. Dakle, isključimo sve one rođene prije, recimo, 1952. godine. No isto tako nije dobro ni ako ste premladi. Važno je da se ukrcate u prvi vlak, baš te 1975. godine, a to ne možete ako još uvijek idete u srednju školu. Pa, isključimo i sve rođene poslije, recimo, 1958. godine. Biti u savršenoj dobi 1975. godine, drugim riječima, znači biti dovoljno 54 Pravilo 10 000 sati star da budeš dijelom dolazeće revolucije, ali ne toliko star da je propustiš. Idealno, čovjek treba imati dvadeset ili dvadeset jednu godinu, što znači da treba biti rođen 1954. ili 1955. Ta se teorija može lako ispitati. Kad je rođen Bill Gates? Bill Gates: 28. listopada 1955. To je savršen datum rođenja! Gates je hokejaš rođen 1. siječnja! Ga-tesov najbolji prijatelj u Lakesideu bio je Paul Alien. Visio je s Ga-tesom u računalnoj sobi i provodio s njim one duge
večeri u ISI-ju i C-Cubedu. Alien je poslije utemeljio Microsoft s Billom Gatesom. Kad je rođen Paul Alien? Paul Alien: 21. siječnja 1953. Treći najbogatiji čovjek u Microsoftu onaj je koji iz dana u dan vodi tvrtku od 2000. godine, jedan od najpoštovanijih direktora u svijetu softvera, Steve Ballmer. Ballmerov datum rođenja? Steve Ballmer: 24. ožujka 1956. Ne zaboravimo jednog čovjeka koji je jednako slavan kao i Gates: Stevea Jobsa, suosnivača Apple Computera. Za razliku od Gatesa, Jobs nije potjecao iz bogate obitelji i, za razliku od Joya, nije pohađao Michigan. No ne treba previše istraživati njegovo odrastanje da bi se uvidjelo kako je i on imao svoj Hamburg. Odrastao je u Mountain Viewu, u Kaliforniji, južno od San Francisca, koji je apsolutni epicentar Si-licijske doline. Njegov je kvart bio prepun inženjera iz Hewlett-Pac-karda koji je u to doba, baš kao i danas, bio jedna od najvažnijih elektroničkih tvrtki na svijetu. Kao tinejdžer vrzmao se buvljacima Mountain Viewa gdje su elektronički hobisti i majstori-amateri prodavali rezervne dijelove. Jobs potječe iz doba koje je udisalo zrak upravo onog posla kojim će on poslije vladati. Ovaj odlomak iz knjige Slučajni milijunaš, jedne od brojnih Jobs-ovih biografija, daje nam uvid u to koliko su posebna bila njegova iskustva u djetinjstvu. Jobs 55 aIzvan prosjeka je prisustvovao večernjim predavanjima koja su održavali znanstvenici Hewlett-Packarda. Govorili su o najnovijim dostignućima u elektronici a Jobs bi, posve tipično, prikliještio inženjere raznim pitanjima i izvlačio iz njih dodatne informacije. Jednom je čak nazvao Billa Hewletta, jednog od osnivača tvrtke, i zamolio ga da mu pošalje neke rezervne dijelove. Ne samo što je primio dijelove koje je tražio, nego je uspio iskamčiti i posao preko ljetnih praznika. Radio je na tekućoj vrpci za sastavljanje računala i bio je toliko očaran time daje pokušao stvoriti vlastito računalo... čekajte malo. Bill Hewlett mu je dao rezervne dijelove? To je ravno pravu na neograničen pristup terminalu za "paralelan rad" koji je Bili Gates dobio u dobi od trinaest godina. To je kao da vas zanima moda, a susjed vam je u djetinjstvu slučajno bio Giorgio Armani. A kad je rođen Jobs? Steve Jobs: 24. veljače 1955. Još jedan od pionira softverske revolucije bio je Eric Schmidt. On je vodio Novell, jednu od najvažnijih softverskih tvrtki Silicijske doline, a 2001. postao je glavni izvršni direktor Googlea. Datum rođenja? Eric Schmidt: 27. travnja 1955. Ja, dakako, ne želim reći daje svaki softverski tajkun u Silicijskoj dolini bio rođen 1955. godine. Neki nisu, baš kao što ni svaki poslovni magnat u Sjedinjenim Državama devetnaestog stoljeća nije rođen sredinom 1830-ih. No tu postoje veoma jasni obrasci, a zapanjuje koliko smo ih, čini se, nespremni prepoznati. Pretvaramo se daje uspjeh isključivo stvar pojedinačne zasluge. No ništa u životnim pričama koje smo do sada pregledali ne nagovještava da je stvar tako jednostavna. Prije bi se moglo reći da su to priče o ljudima kojima se pružila posebna prilika da rade uistinu marljivo i koji su tu priliku iskoristili te o ljudima koji su slučajno živjeli u doba kad je društvo taj izniman trud nagrađivalo. Njihov uspjeh nije bio samo njihova zasluga. Bio je proizvod svijeta u kojemu su odrasli. Usput, ne zaboravimo Billa Joya. Da je bio samo malo stariji i da se morao baktati s bušenim karticama, kaže, opredijelio bi se za kakvu 56 Pravilo 10000 sati prirodnu znanost. Bill Joy, kompjuterska legenda, bio bi Bill Joy biolog. A da se pojavio nekoliko godina kasnije, onaj mali prozor u svijet prilika za pisanje koda na kojem radi Internet zatvorio bi se. I opet bi Bill Joy, kompjuterska legenda, mogao postati Bill Joy biolog. Kad je rođen Bill Joy? Bill Joy: 8. studenog 1954. Joy je nakon Berkeleya postao jedan od četvorice utemeljitelja Sun Mi-crosystemsa, jedne od
najstarijih i najvažnijih softverskih tvrtki u Silicijskoj dolini. A ako još uvijek mislite da slučajnosti vremena, mjesta i rođenja nisu tako važne, evo datuma rođenja trojice ostalih osnivača tvrtke Sun Microsystems. Scott McNealy: 13. studenog 1954. Vinod Khosla: 28. siječnja 1955. Andy Bechtolsheim: 30 rujna 1955. 57 oTreće poglavlje Nevolja s genijima 1. dio Znati koliki je kvocijent inteligencije nekog dječaka od male je pomoći kad imaš hrpu pametnih dječaka. 1. U petoj emisiji sezone 2008. godine posebni gost američkog televizijskog kviza 1 protiv 100 bio je čovjek po imenu Christopher Langan. 1 protiv 100 jedna je od mnogih televizijskih emisija koje su iznikle nakon fenomenalnog uspjeha kviza Tko želi biti milijunaš. U kvizu sudjeluje publika sastavljena od stotinu običnih ljudi koji predstavljaju takozvanu "gomilu". Svakog tjedna oni odmjeravaju snage s posebnim pozvanim gostom. U pitanju su milijuni dolara. Gost mora biti dovoljno pametan da točno odgovori na više pitanja od svojih stotinu takmaca - a malo ih se ikada činilo za to tako vrhunski sposobnim kao Christopher Langan. "Večeras publika ulazi u svoje do sada najžešće natjecanje", začuo se glas najavljivača. "Predstavljamo Chrisa Langana, kojega mnogi zovu najpametnijim čovjekom u Americi." Kamera je polagano pratila zbijenog, mišićavog muškarca od pedesetak godina. "Kvocijent inteligencije prosječne osobe je 100", nastavio je najavljivač. "Einsteinov je bio 150. Chrisov je sto devedeset pet. Njegov veliki mozak trenutno se 59 Izvan prosjeka bavi teorijom svemira. No hoće li mu ta raskoš uma biti dovoljna da, u borbi za milijune dolara, baci publiku na koljena? Otkrijte odmah u kvizu 1 protiv 100." Na pozornicu je uz gromoglasan pljesak izišao Langan. "Vi mislite da za uspjeh na kvizu Jedan protiv sto nije potreban visok kvocijent inteligencije, zar ne?" upitao gaje voditelj emisije, Bob Saget. Saget je čudnovato gledao Langana, kao da proučava nekakav laboratorijski primjerak. "Dapače, mislim da to može biti i smetnja", odgovorio je Langan. Govorio je dubokim, sigurnim glasom. "Imati visok kvocijent inteligencije najčešće znači specijalizirati se, baviti se dubokim mislima, izbjegavati trivijalnosti. Ali sad kad vidim ove ljude" - preletio je pogledom po gomili, dok mu je veselost u očima odavala koliko smiješnim drži sve to skupa - "mislim da ću dobro proći." U posljednjih deset godina Chris Langan stekao je čudnovatu vrstu slave. Postao je javno lice genija u američkom životu, vanprosječna zvijezda. Pozivaju ga u informativne emisije, pišu o njemu u časopisima, a redatelj Errol Morris uvrstio gaje u dokumentarni film, sve zahvaljujući njegovu nevjerojatnom umu. Televizijska informativna emisija 20/20 jednom je pozvala nekog neuropsihologa da podvrgne Langana testu inteligencije, a Langanov je rezultat doslovno "izletio" iz grafikona - bio je previsok za točno mjerenje. Drugi put Langan je rješavao test inteligencije posebno sastavljen za ljude koji su prepametni za obične testove inteligencije. Riješio je sva pitanja osim jednoga.* Progovorio je već sa šest mjeseci. S tri je godine slušao voditelja neke nedjeljne radijske emisije kako naglas čita stripove, prateći usput tekst istih stripova kod kuće, sve dok se sam nije naučio čitati. S pet godina počeo je ispitivati djeda o postojanju Boga - i sjeća se da su ga dobiveni odgovori razočarali. U školi je Langan znao ušetati na sat nekog stranog jezika na kojemu su učenici trebali rješavati test - i ako bi do dolaska nastavnika preostalo dvije, tri minute vremena, preletio bi kroz udžbenik i briljirao na testu, premda sam nije pohađao nastavu tog jezika. U ranim puber* Taj supertest inteligencije smislio je Ronald K. Hoeflin, i sam osoba neuobičajeno visokog
kvocijenta inteligencije. Evo primjerka pitanja, iz odjeljka verbalnih analogija. "Zubi su kokošima ono što je gnijezdo...?" Želite li znati koji je odgovor, bojim se da pojma nemam. Nevolja s genijima, 1. dio tetskim godinama, dok je radio kao pomoćni radnik na farmi, počeo se naveliko baviti čitanjem djela iz područja teorijske fizike. Sa šesnaest godina svladao je slavno, zakučasto remek-djelo Bertranda Russella i Alfreda Northa Whiteheada Principia Mathematica. Na državnom ispitu savršeno je riješio sva pitanja, premda je u jednom trenutku za vrijeme testiranja zaspao. "Matematiku bi radio jedan sat", kaže njegov brat Mark objašnjavajući čime se Langan bavio za vrijeme ljetnih praznika u srednjoj školi. "Potom je vježbao francuski jedan sat. Potom ruski. Potom bi čitao filozofiju. Radio je to predano, svaki dan." Njegov drugi brat, Jeff, kaže: "Znate, kad je Christopher imao četrnaest, petnaest godina, crtao bi nešto, iz štosa, a crteži bi ispali vjerni poput fotografija. S petnaest godina znao je skinuti čitavog Jimija Hen-drixa na gitari, rif po rif. Brum. Brum. Brum. Pola vremena Christopher uopće nije išao u školu. Samo bi došao na testove, a u školi mu ništa nisu mogli. Nama je to bilo urnebesno smiješno. Mogao je u samo dva dana svladati udžbenička gradiva za čitavo polugodište, otići na test u školu, a potom se vratiti onome čime se zapravo bavio, što god to bilo."* Na snimanju kviza / protiv 100 Langan je bio smiren i siguran. Imao je dubok glas. Oči su mu bile sitne i iskričavo sjajne. Nije okolišao u potrazi za pravim izrazom, niti se vraćao na prethodnu rečenicu kako bi je * Da biste stekli dojam o tome kakav je Chris Langan vjerojatno bio u mladosti, pročitajte sljedeći opis djeteta nazvanog "L" koji je, kao i Langan, imao kvocijent inteligencije od oko dvjesto. Opis je uzet iz studije Lete Stetter Hollingvvorth, jedne od prvih psihologinja koje su se bavile proučavanjem iznimno nadarene djece. "Erudicija mladog 'L'-a bila je zapanjujuća. Njegova strast za znanstveničkom točnošću i temeljitošću podrazumijevala je visoka mjerila u pitanju uspjeha. Bio je relativno krupan, robustan i ostavljao je snažan dojam, a od milja su ga zvali 'Profesor'. Njegove su stavove i sposobnosti cijenili i učenici i nastavnici. Cesto su mu dopuštali da drži predavanje (i do sat vremena) o nekoj posebnoj temi, poput starih teorija konstrukcije motora, matematike, povijesti i povijesti zidnih satova. Od sitnih ostataka (na primjer kalema za vrpcu pisaćeg stroja) izradio je zidni sat s klatnom kako bi ilustrirao neka osnovna načela kronometrije. Predstavio ga je razredu za vrijeme dopunskog sata na temu "Vrijeme i mjerenje vremena", ilustrirajući neka osnovna načela kronometrije. Njegove bilježnice bile su divota od znanstveničkog izlaganja. _ "Nezadovoljan, po njegovu mišljenju lošom, obradom teme kopneriog putovanja u nastavnoj jedinici Prijevoz, složio se daje premalo vremena da bi se sveto valjano izložilo. No ustrajaojenatome da bi se trebali 'barem dotaknuti stare teorije'. Stoga je u sklopu dodatnog dobrovoljnog projekta 'donio razrađene crteže i objašnjenja starih teorija motora, lokomotiva itd.'... U to doba imao je deset godina." Izvan prosjeka preformulirao. Štoviše, nije govorio ni 'hm', ni 'ah', niti se služio ikakvim poštapalicama: rečenice je izgovarao u nizu, jednu po jednu, dotjeranu i odrješitu, poput vojnika na paradnom polju. Na svako pitanje koje bi mu Saget uputio namrštio bi se kao na nešto trivijalno. Kad je dobitak dosegnuo 250 000 dolara, procijenio je, čini se, kako opasnost da izgubi sve preteže nad potencijalnim prednostima ostanka. Naglo je prestao. "Uzet ću gotovinu", rekao je. čvrsto je protresao Sagetovu ruku i povukao se na vrhuncu kao što - rado to mislimo - geniji uvijek čine. 2. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Lewis Terman, mladi profesor psihologije na Sveučilištu Stanford, upoznao je jednog posebnog mladića po imenu Henry Cowell. Cowell je odrastao u bijedi i raspu-štenosti. Kako se nije slagao s drugom djecom, prestao je ići u školu već u sedmoj godini. Zaposlio se kao domar u nekoj maloj školi nedaleko od Stanfordovog kampusa. Za dana, kad god je to mogao, iskrao bi se s posla i svirao na školskom glasoviru. A glazba koju je svirao bila je predivna. Termanova specijalnost bili su testovi inteligencije; upravo je on sastavio Stanford-Binetov standardni test inteligencije koji će idućih pedeset godina rješavati milijuni ljudi diljem svijeta. I
tako je odlučio ispitati Cowellov IQ. Dečko je sigurno inteligentan, mislio je, a pokazalo se, dakako, da i jest. Imao je kvocijent inteligencije iznad 140, što nije daleko od razine genija. Terman je bio očaran. Pitao se koliko je još takvih nebrušenih dijamanata. Počeo je tragati za drugima. Ponašao je djevojčicu koja je s devetnaest mjeseci znala abecedu, i još jednu koja je čitala Dickensa i Sha-kespearea u četvrtoj godini. Pronašao je mladića kojega su izbacili iz škole jer njegovi profesori nisu vjerovali da normalno ljudsko biće može napamet točno recitirati duge pravne tekstove. Tisuću devetsto dvadeset prve Terman je odlučio proučavanje nadarenih učiniti svojim životnim djelom. Naoružan povelikom donacijom Nevolja s genijima, 1. dio Zaklade Commonwealth, sastavio je tim terenskih radnika i poslao ih u kalifornijske osnovne škole. Oni bi ondje zamolili nastavnike da predlože najbistrije učenike u svojim razredima. Toj bi djeci dali testove inteligencije. Učenicima koji su ostvarili rezultate u gornjih deset posto dali bi drugi test inteligencije, a onima koji su na njemu postigli rezultat iznad 130 i treći. Iz tog skupa podataka Terman je odabrao najbolje i najpametnije. Završivši s tim poslom, Terman je imao dosjee oko 250000 učenika osnovnih i srednjih škola među kojima je izdvojio 1470 djece čiji je kvocijent inteligencije bio od 140 pa sve do 200. Ta skupina mladih genija postala je poznata kao "termiti" i oni bili su predmeti proučavanja psihološke studije koja će postati jednom od najpoznatijih u povijesti. Ostatak života Terman je pazio svoje štićenike poput kvočke. Proučavali su ih i testirali, mjerili i analizirali. Bilježila su se njihova obrazovna dostignuća, pratili brakovi, klasificirale bolesti, ispitivalo psihološko zdravlje i marljivo zapisivalo svako promaknuće ili promjena posla. Terman je svojim novacima pisao preporuke za poslove i za prijave na poslijediplomske studije. Neprestano je davao prijedloge i savjete, čitavo vrijeme bilježeći svoja otkrića u debelim crvenim knjigama pod naslovom Genetske studije genija. "Ništa u pojedincu nije tako važno kao njegov IQ, osim možda njegovog morala", rekao je jednom Terman. A među onima koji imaju veoma visok kvocijent inteligencije, vjerovao je, "moramo tražiti vođe koji će unaprijediti znanost, umjetnost, vlast, obrazovanje i društveni boljitak općenito". Kako su njegovi štićenici odrastali, Terman je izdavao ažurirane izvještaje o njihovu napretku, bilježeći njihove iznimne uspjehe. "Gotovo je nemoguće", očarano je napisao Terman, dok su njegovi štićenici pohađali srednju školu, "čitati u novinama o makar i jednom natjecanju ili važnijem događaju u kojem sudjeluju kalifornijski dječaci i djevojčice a da se među pobjednicima ne nađe i ime jednoga ili više ... članova naše nadarene skupine." Uzeo je primjerke rukopisa nekih od svojih umjetnički najnadarenijih štićenika i dao književnim kritičarima da ih usporede s ranim radovima slavnih autora. Nisu mogli pronaći nikakvu razliku. "Svi znaci ukazuju na to", rekao je, "daje posrijedi skupina s potencijalnom za 'herojska djela'." Terman je vjerovao daje njegovim termitima suđeno da postanu buduća elita Sjedinjenih Država. Izvan prosjeka I danas mnoge Termanove ideje igraju ključnu ulogu u načinu na koji razmišljamo o uspjehu. Škole imaju programe za "nadarene". Elitna sveučilišta često kao uvjet za upis od studenata traže polaganje testa inteligencije (kao stoje američki SAT - Scholastic Aptitude Test). Tvrtke visoke tehnologije poput Googlea i Microsofta iz istog razloga pažljivo mjere kognitivne sposobnosti uposlenika; uvjereni su da oni s najvišim kvocijentom inteligencije imaju najveći potencijal. (U Microsoftu, kao što je općenito poznato, kandidate za posao zasipaju baražnom vatrom pitanja namijenjenih ispitivanju njihove inteligencije, uključujući i klasično: "Zašto su pokrovi kanalizacijskih otvora na pločniku okrugli?" Ako ne znate odgovor na to pitanje, niste dovoljno'pametni da radite u Microsoftu.*) Da posjedujem čarobne moći i da vam ponudim podizanje vašeg IQ-a za 30 bodova, pristali biste, je li? Pretpostavili biste da bi vam to pomoglo da se probijete u životu. A kad čujemo za nekoga poput Chrisa Langana, instinktivno reagiramo poput Termana kad je sreo Henryja Cowella prije gotovo čitavog stoljeća; osjećamo strahopoštovanje. Geniji su krunski vanprosječne osobe. Naravno da nekome takvom ništa ne može stati na put.
No je li to istina? Do sada smo vidjeli daje kod iznimnih postignuća manje posrijedi nadarenost nego prilika. U ovom bih poglavlju htio zakopati dublje u pitanje zašto je tome tako, promatrajući vanprosječnu osobu u njenom najčišćem i najkoncentriranijem obliku - obliku genija. Godinama smo se oslanjali na ljude poput Termana kad je posrijedi razumijevanje značaja visoke inteligencije. On je bio u krivu što se tiče "termita", a daje naišao na mladog Chrisa Langana koji je proučavao knjigu Principia Mathematica sa šesnaest godina, iz istih bi razloga pogriješio i u vezi s njim. Terman nije shvaćao što je istinski vanprosječna osoba, a to je pogreška koju ponavljamo i danas. Odgovor je da okrugli pokrovi ne mogu propasti u kanalizacijski otvor, ma koliko ih pokušavali gurnuti. Pravokutni mogu; samo ih morate zakrenuti na stranu. Eto, sad možete dobiti posao u Microsoftu. Nevolja s genijima. 1, dio -? 3. Jedan od najšire korištenih testova inteligencije zove se Ravenove progresivne matrice. Ne iziskuju jezične vještine niti neki određeni korpus znanja. On mjeri sposobnosti apstraktnog mišljenja. Tipičan Ravenov test sastoji se od četrdeset osam stavki od kojih je svaka nova teža od prethodne, a IQ se izračunava na temelju točnih odgovora za svaku stavku. Evo pitanja tipičnog za Ravenov test: Izvan prosjeka Jeste li shvatili? Pretpostavljam da većina vas jest. Točan odgovor je C. No sad pokušajte sljedeće pitanje. Ono je posljednje i najteže u testu. Točan odgovor je A. Moram priznati da nisam uspio shvatiti ovo pitanje, a pretpostavljam da nije ni većina vas. No Chris Langan gotovo sigurno jest. Kad kažemo da su ljudi poput Langana uistinu pametni, mislimo da imaju takav um koji može riješiti zagonetke poput one sadržane u posljednjem pitanju. Nevolja s genijima, 1. dio Kako su godine prolazile, provedena je golema količina istraživanja u pokušaju da se shvati kako se rezultati koje neka osoba postigne na testu inteligencije, kakav je Ravenov, odražavaju na stvaran uspjeh. Ljudi na dnu ljestvice - s vrijednošću IQ-a ispod 70 - smatraju se mentalno retardiranima. Rezultat s vrijednošću 100 je prosjek; vjerojatno morate postići malo više od te brojke da biste uspjeli završiti fakultet. No da biste se upisali i završili razmjerno težak poslijediplomski studij, treba vam IQ s vrijednošću od barem 115. Općenito, što je viši rezultat, više ćete obrazovanje steći, više ćete zarađivati i - vjerovali ili ne - duže ćete živjeti. No ima i jedna kvaka. Odnos između uspjeha i kvocijenta inteligencije funkcionira samo do neke točke. čim netko dosegne IQ od oko 120, čini se da se dodatni bodovi postignuti na testu ne pretvaraju ni u kakvu prednost u stvarnom svijetu.* "I više je nego dovoljno dokazano kako je veća vjerojatnost da će netko s IQ-om vrijednosti 170 imati dobre misaone sposobnosti nego što je slučaj s nekim čiji IQ iznosi 70", napisao je britanski psiholog Liam Hudson, "a to vrijedi i ondje gdje se uspoređuju međusobno mnogo bliže vrijednosti - između IQ-a vrijednosti, recimo, 100 i IQ-a vrijednosti 130. No čini se da se ta veza prekida kad se uspoređuje dvoje ljudi koji oboje imaju relativno visok IQ... Zreo znanstvenik čiji je IQ u odrasloj dobi 130 ima jednake izgleda da osvoji Nobelovu nagradu kao i onaj čiji je IQ 180." "Fundamentalist testova inteligencije", Arthur Jensen, ovako je to opisao u svojoj knjizi iz 1980. godine Bias in Mental Testing (str. 113): "četiri društveno i osobno najvažnija granična područja na IQ ljestvici su ona koja će, s velikom vjerojatnošću, značiti razliku između osoba koje zbog svoje razine opće mentalne sposobnosti mogu ili ne mogu pohađati redovnu školu (IQ oko 50), mogu ili ne mogu svladati uobičajene predmete u osnovnoj školi (IQ oko 75), mogu ili ne mogu svladati pripremu za programe visokih ili viših škola kroz srednju školu (IQ oko 105), mogu ili ne mogu diplomirati na četverogodišnjem fakultetu s ocjenama koje im omogućuju upis u daljnje specijalističke ili poslijediplomske studije (IQ oko 115). Dalje od toga razina lQ-a postaje razmjerno nevažna u smislu uobičajenih profesionalnih težnji i kriterija za uspjeh. To ne znači da ne postoje stvarne razlike između intelektualnih sposobnosti predstavljenih u IQ-u vrijednosti 115 i u
onome vrijednosti 150, ili čak razlike između IQ-a vrijednosti 150 i onoga vrijednosti 180. No razlike u IQ-u u tom gornjem dijelu ljestvice imaju mnogo manje utjecaja na život pojedinca od pragova koje smo upravo opisali i općenito manje važnosti za uspjeh u popularnom smislu od određenih osobina ličnosti i karaktera." Izvan prosjeka Hudson govori daje IQ uvelike nalik tjelesnoj visini u košarci. Ima li netko tko je visok 154 cm realne izglede za igranje profesionalne košarke? Ne baš. Morate biti visoki najmanje 182 ili 185 cm da biste igrali na toj razini, i pri tome je bolje biti visok 185 cm, nego 182 cm, ili još bolje 187 cm nego 185 cm. No poslije određene točke visina prestaje biti tako važna. Igrač koji je visok 202 cm nije automatski bolji od nekoga koji je pet centimetara niži (na kraju krajeva, Michael Jordan, najbolji igrač svih vremena, visok je 197 cm). Košarkaš samo mora biti dovoljno visok - a isto vrijedi i za inteligenciju. Inteligencija ima prag. U uvodu u emisiju 1 protiv 100 ukazano je na to daje Einstein imao IO vrijednosti 150, dok Langanov iznosi 195. Langänov IQ je 30 posto viši od Einsteinovog. No to ne znači daje Langan trideset posto pametniji od Einsteina. To je smiješno. Sve što možemo reći jest da su, kad je posrijedi razmišljanje o uistinu teškim stvarima kao stoje fizika, očito obojica dovoljno pametni. Znam da koncept kvocijenta inteligencije kao nečega što ima prag nije baš intuitivan. Mi mislimo da, recimo, dobitnici Nobelove nagrade u fizici moraju imati najviši zamisliv IQ, da moraju biti od onih ljudi koji postižu savršene rezultate na prijemnim ispitima za fakultete, pobjeđuju na svakom mogućem natjecanju za stipendiju i postižu tako blistav uspjeh u srednjoj školi da se za njih otimaju najbolja sveučilišta u zemlji. No pogledajte sljedeći popis fakulteta na kojima je diplomiralo posljednjih dvadeset pet Amerikanaca koji su osvojili Nobelovu nagradu za medicinu, počevši s 2007. godinom: Antioch College Sveučilište Brown UC Berkeley Sveučilište Washington Sveučilište Columbia Case Institute of Technology MIT Caltech Sveučilište Harvard Hamilton College Nevolja s genijima, 1. dio -? Sveučilište Columbia Sveučilište Sjeverna Karolina Sveučilište DePauw Sveučilište Pennsylvanija Sveučilište Minnesota Sveučilište Notre Dame Sveučilište Johns Hopkins Sveučilište Yale Union College, Kentucky Sveučilište Illinois Sveučilište Texas Holy Cross Amherst College Gettysburg College Hunter College Nitko ne bi rekao da ovaj popis predstavlja izbor fakulteta apsolutno najboljih učenika srednjih škola u Americi. Yale i Columbia i MIT nalaze se, doduše, na popisu, no tu su i DePauw, Holy Cross i Gettysburg College. To je popis dobrih fakulteta. Isto tako, evo popisa fakulteta posljednjih dvadeset pet američkih laureata Nobelove nagrade za kemiju: City College u New Yorku City College u New Yorku Sveučilište Stanford Sveučilište Dayton, Ohio Rollins College, Florida MIT Grinnell College MIT Sveučilište McGill Tehnološki institut Georgia Sveučilište Ohio Wesleyan Sveučilište Rice Hope College ?Izvan prosjeka Sveučilište Brigham Young Sveučilište Toronto Sveučilište Nebraska Dartmouth College Sveučilište Harvard Berea College Augsburg College Sveučilište Massachusetts Sveučilište Washington State Sveučilište Florida Sveučilište California, Riverside Sveučilište Harvard
Izgleda da za osvajanje Nobelove nagrade morate biti dovoljno pametni da se upišete na neki fakultet koji je barem onoliko dobar koliko je to Notre Dame ili Sveučilište Illinois. Ništa više.* To je radikalna zamisao, zar ne? Pretpostavimo da vašu kći, tinejdžerku, prime na dva sveučilišta, na Harvard i na Sveučilište Georgetown. Gdje biste željeli da studira? Pretpostavljam na Harvardu, jer je Harvard "bolja" škola. Studenti toga fakulteta postižu dobrih 10 do 15 posto više rezultate na prijemnim ispitima. No s obzirom na ono što smo saznali o inteligenciji, pretpostavka da se škole mogu rangirati, poput trkača u utrci, nema smisla. Studenti Georgetowna možda nisu tako pametni na apsolutnoj ljestvici kao studenti Harvarda, no posve je jasno da su dovoljno pametni, pa dobitnici Nobelove nagrade dolaze i s Georgetowna i s Harvarda. Psiholog Barry Schwartz nedavno je predložio da elitne škole odustanu od svojih složenih postupaka prijema i jednostavno održe lutriju za sve koji prijeđu prag. "Stavite ljude u dvije kategorije", kaže Schwartz, "u 'dovoljno dobre' i 'nedovoljno dobre'. Oni koji su dovoljno dobri ulaze u šešir za izvlačenje. A oni koji nisu dovoljno dobri otpadaju." Schwartz priznaje da nema izgleda da ta zamisao bude prihvaćena. No * Samo da razjasnim: i dalje vrijedi činjenica da Harvard proizvodi više dobitnika Nobelove nagrade od bilo koje druge škole. Samo pogledajte popise. Harvard se pojavljuje na oba, više puta. Holy Cross se pojavljuje samo jednom. No ne biste li očekivali da sveučilišta poput Harvarda osvoje više Nobelovih nagrada nego što to jest slučaj? Harvard je, na kraju krajeva, najbogatije, najprestižnije sveučilište u povijesti, koje bira najbolje studente doslovno cijeloga svijeta. Nevolja s genijima, 1. dio on je potpuno u pravu. Kao što piše Hudson (a imajte na umu daje istraživanje proveo u elitnim engleskim internatima za mušku djecu u 1950-ima i 1960-ima): "Znati koliki je kvocijent inteligencije nekog dječaka od male je pomoći kad imaš hrpu pametnih dječaka."* Dat ću vam primjer djelovanja "praga" na djelu. Pravni fakultet Sveučilišta Michigan, poput mnogih elitnih američkih obrazovnih institucija, služi se pristupom pozitivne diskriminacije kod kandidata iz manjinskih zajednica. Michigan svake godine prima oko 10 posto studenata iz redova rasnih manjina, a da na pravnom fakultetu nisu znatno ublažili upisne kriterije za te studente primajući ih unatoč tome što su došli sa slabijim ocjenama s prijašnjih obrazovnih stupnjeva i što su postigli lošije rezultate na standardiziranim prijemnim ispitima od svih drugih - procjenjuju da bi taj postotak bio manji od tri posto. Nadalje, usporedimo li ocjene koje studenti iz manjinskih i oni iz većinskih skupina postižu na studiju prava, vidjet ćemo da bijeli studenti postižu bolje rezultate. To ne iznenađuje: ako jedna skupina ima više ocjene s prijašnjih stupnjeva obrazovanja i više rezultate na prijemnim ispitima, gotovo će sigurno imati više ocjene i na pravnom fakultetu. To je jedan od razloga zbog kojih su programi pozitivne diskriminacije tako kon-troverzni. Štoviše, jedan napad na program pozitivne diskriminacije Sveučilišta Michigan nedavno je čak dospio na američki Vrhovni sud. Mnoge ljude uznemiruje to što jedna elitna obrazovna ustanova prima studente koji su slabije osposobljeni od svojih vršnjaka. No prije nekoliko godina na Sveučilištu Michigan odlučili su pomnije proučiti kakve uspjehe postižu studenti pravnog fakulteta iz manjinskih skupina nakon što dobiju diplomu. Koliko zarađuju? Koliko se probijaju u svojim strukama? Koliko su zadovoljni na poslu? Koliko doprinose društvu i zajednici? Kakve nagrade osvajaju? Proučili su baš * Da biste stekli dojam o tome koliko je apsurdan postao postupak odabira studenata na elitnim, najcjenjenijim fakultetima, pogledajte sljedeće statističke podatke. U 2008. godini 27.462 odličnih učenika završnih razreda srednjih škola na svijetu prijavilo se na Sveučilište Harvard. Od tih učenika 2500 ih je postiglo savršen rezultat od 800 bodova na SAT-u iz kritičkog čitanja, a 3300 ih je postiglo savršen rezultat na SAT-u iz matematike. Njih više od 3300 bili su najbolji učenici u svom razredu u srednjoj školi. Koliko ih je Harvard prihvatio? Oko 1600, odnosno odbacili su 93 od svakih 100 kandidata. Može li se uistinu reći da je jedan student harvardski materijal, a drugi nije, premda oba imaju potpuno jednake - i to najbolje moguće - školske rezultate? Naravno da ne. Harvard je nepošten. Schwartz je u pravu. Trebali su jednostavno organizirati lutriju. Izvan prosjeka
sve što bi moglo biti pokazatelj uspjeha u stvarnom svijetu. A ono što su otkrili iznenadilo ih je. "Znali smo da našim studentima iz manjinskih skupina, mnogima od njih, dobro ide", rekao je Richard Lempert, jedan od autora miči-genske studije. "Očekivali smo, rekao bih, čašu do pola ili jedne trećine punu, odnosno da neće biti onoliko uspješni koliko su to bijeli studenti, no da će mnogi unatoč tome ipak biti prilično uspješni. Saznali smo da su bili u dlaku jednako uspješni. Ni u jednom području nije bilo značajne razlike." Lempert zapravo kaže da po jedinom mjerilu za koje bi pravni fakultet trebao mariti - koliko dobro prolaze njegovi polaznici u stvarnom svijetu - studenti iz manjinskih skupina nisu manje sposobni od drugih. Jednako su uspješni kao i bijeli studenti. A zašto? Zato što je, unatoč tome što su ocjene studenata iz manjinskih skupina na Michiganu bile lošije od onih bijelih studenata, kvaliteta studenata na pravnom fakultetu dovoljno visoka da oni još uvijek prelaze prag. Znati kakve ispitne rezultate postiže neki student prava od male je koristi kad imaš čitav razred pametnih studenata prava. 4. Odvedimo taj koncept "praga" još korak dalje. Ako je inteligencija bitna samo do nekog stupnja, znači da dalje od njega neke druge stvari - stvari koje nemaju nikakve veze s inteligencijom - nužno počinju značiti više. I opet, to je kao u košarci: čim je netko dovoljno visok, postaju bitnima njegova brzina, osjećaj za prostor, agilnost, vještina dodavanja lopte i dobar šut. A koje bi mogle biti neke od tih drugih stvari? Pa, pretpostavimo da vam umjesto testa inteligencije dam potpuno drukčiji test. Zapišite sve moguće namjene sljedećih predmeta koje vam padnu na pamet: 1. Cigla 2. Pokrivač Nevolja s genijima. 1. dio Ovo je primjerak onoga što se zove "test divergencije" (za razliku od Ravenovog koji traži konvergenciju - probiranje kroz popis mogućnosti i usmjeravanje prema jednom pravom odgovoru). On traži da pustite mašti na volju u što više mogućih različitih smjerova. Kod testa divergencije očito ne postoji jedan pravi odgovor. Ispitivač ispituje broj i jedinstvenost vaših reakcija. I taj test ne mjeri analitičku inteligenciju, nego nešto bitno drukčije - nešto što je mnogo bliže kreativnosti. Testovi divergencije jednako su zahtjevni kao i testovi konvergencije, a ako u to ne vjerujete, predlažem vam da načinite malu stanku i odmah se sami okušate na testu cigle i pokrivača. Ovdje su, primjerice, odgovori na pitanja o "namjeni predmeta" koje je u jednoj vrhunskoj britanskoj srednjoj školi dobio Liam Hudson od učenika koji se preziva Poole: (Cigla). Za upotrebu kod provalne pljačke. Da se kuća ne raspadne. Za igranje ruskog ruleta i istodobno održavanje dobre forme (dvojica igrača s ciglama u ruci stoje leđa uz leđa, a potom se udalje deset koraka. Okrenu se i bace cigle jedan na drugoga - nije dozvoljeno izmicati se). Da poplun ne padne s postelje - zavezati po jednu ciglu za svaki kraj. Za razbijanje praznih boca CocaCole. (Pokrivač). Za upotrebu na postelji. Kao zaklon za seks u šumi. Kao šator. Za stvaranje dimnih signala. Kao jedro za čamac, kolica ili sao-nice. Kao meta za streljačku vježbu kratkovidnim ljudima. Za hvatanje ljudi koji skaču iz nebodera zahvaćenog požarom. Iz Pooleovih odgovora lako je vidjeti kako funkcionira njegov mozak. On je duhovit. Malo je subverzivan i pohotan. Voli dramatičnost. Misli mu vrludaju s nasilja na seks, ljude koji skaču iz opožarenog nebodera, pa sve do veoma praktična pitanja, primjerice kako da poplun ne padne s postelje. Ostavlja dojam nekoga tko bi, damo li mu još deset minuta, smislio novih dvadeset namjena.* * Evo odgovora još jednog učenika. Oni su možda još bolji od Pooleovih: "(Cigla) Za razbijanje prozora u pljački, za određivanje dubine bunara, za municiju, za klatno, za vježbu u klesarstvu, gradnju zidova, ispitivanje Arhimedova zakona, kao dio apstraktne skulpture, kao teret za postizanje stabilnosti broda, kao uteg za potapanje u rijeku itd., kao čekić, kao prepreka protiv zatvaranja vrata, kao otirač cipela, kao materijal za popločavanje vrtnih staza, kao kočnica, kao uteg na vagi, za podupiranje klimavog stola, kao pritiskač za papir, kao ograda za kamin, za zaprečavanje ulaza u
zečju jazbinu." Izvan prosjeka Sada, usporedbe radi, pogledajte rezultate jednog drugog učenika obuhvaćenog Hudsonovim uzorkom. Njegovo je ime Florence. Hudson nam kaže da je Florence čudo od djeteta čiji je kvocijent inteligencije međunajvišima u školi. (Cigla). Za gradnju, za bacanje. (Pokrivač). Za toplinu, gašenje vatre, za spavanje kad se zaveže između stabala (kao viseća mreža), improvizirano nosilo. Gdje je Florenceu mašta? Uočio je najuobičajenije i najfunkcio-nalnije namjene cigli i pokrivača i jednostavno tu stao. činjenica daje Florenceov IQ viši od Pooleovog ne govori nam ništa, jer oba učenika prelaze prag. Bitno je to da Pooleov um u tren oka može s nasilja skočiti na seks i ljude koji iskaču iz zgrada, a Florenceov to ne može. Pa što mislite, koji je od te dvojice učenika sposobniji stvoriti sjajna, maštovita djela kojima se osvajaju Nobelove nagrade? To je drugi razlog zbog kojega dobitnici Nobelove nagrade dolaze s fakulteta Holy Cross jednako kao i s Harvarda. Harvard ne odabire studente na temelju rezultata koje postignu na testu "namjeni cigle". To je, isto tako, drugi razlog zbog kojega su na mičigenskom pravnom fakultetu otkrili da nema razlike u uspjehu njihovih bivših studenata koji su se upisali putem programa pozitivne diskriminacije i ostalih. Biti uspješan odvjetnik iziskuje mnogo više od kvocijenta inteligencije. To traži i plodan um kakav ima Poole. A to što mičigenski studenti iz redova manjina postižu slabije rezultate na testovima konvergencije, ne znači da onih drugih, ključnih osobina nemaju u izobilju. 5. Tu je Terman pogriješio. Zaljubio se u činjenicu da su njegovi "termiti" bili apsolutni vrhunac intelektualne ljestvice - najviše od najvišega - ne shvaćajući kako malo ta naoko iznimna činjenica znači. Kad su "termiti" ušli u odraslu dob Termanova je pogreška postala posve očigledna. Kao zrele osobe neka od njegove genijalne djece izdavala su knjige, neka su objavljivala znanstvene radove ili pak vodila Nevolja s genijima, 1. dio -? uspješne tvrtke. Nekoliko ih se kandidiralo za političke funkcije, a dvoje su postali suci višeg suda. Jedan je postao sudac općinskog suda, dvoje članovi kalifornijske vlade, a jedan istaknuti državni dužnosnik. No malo se njegovih genija proslavilo u cijeloj zemlji. Većina ih je dobro zarađivala... ali ne jako dobro. Većina je imala karijere koje se ne mogu nazvati drukčije nego običnima, a iznenađujući broj postigao je karijere koje je i sam Terman smatrao promašenima. U njegovoj pomno odabranoj skupini genija nije bilo dobitnika Nobelove nagrade. A njegovi terenski psiholozi čak su testirali dvojicu učenika osnovnih škola koji su poslije postali dobitnici Nobelove nagrade VVilliama Shockleya i Luisa Alvareza - i obojicu su bili odbacili. Nisu imali dovoljno visok kvocijent inteligencije. U svojoj razornoj kritici Termanovog djela sociolog Pitirim Sorokin jednom je prilikom pokazao kako bi on, da je jednostavno nasumce odabrao skupinu djece iz istog obiteljskog miljea iz kojega su potjecali "termiti" - i da je potpuno raskrstio s pretpostavkom o važnosti kvocijenta inteligencije - dobio skupinu koja bi postizala gotovo jednako dojmljive rezultate kao i njegova mukotrpno birana skupina genija. "Ni uz pomoć puno mašte ili ma kako rastezljivog poimanja genija", zaključio je Sorokin, "ne može se reći daje 'nadarena skupina' u cijelosti 'nadarena'." Kad je Terman objavio četvrtu knjigu svojih Genetskih studija genija, riječ "genij" gotovo se više nije ni spominjala. "Vidjeli smo", zaključio je Terman, s osjetnim razočaranjem, "da su intelekt i uspjeh daleko od toga da budu u savršenoj korelaciji." Drugim riječima, ono što sam vam rekao na početku ovog poglavlja o iznimnoj inteligenciji Chrisa Langana od male nam je koristi ako želimo razumjeti njegove izglede da uspije u svijetu. Da, on jest čovjek s mozgom kakav ima jedna u milijun ljudi i netko tko je uspio svladati knjigu Principia Mathematica sa šesnaest godina. I da, on svoje rečenice izgovara u nizu, jednu po jednu, dotjeranu i odrješitu, poput vojnika na paradnom polju. Ali, što onda? Da bismo razumjeli kakve su mu šanse da uspije u svijetu, moramo znati mnogo više od toga.
četvrto poglavlje Nevolja s genijima, 2. dio Nakon dugotrajnih pregovora dogovoreno je da se robert uvjetno oslobodi. 1. Majka Chrisa Langana, rodom iz iz San Francisca, udaljila se od svoje obitelji. Imala je četvoricu sinova, svakoga s drugim muškarcem. Chris je bio najstariji. Njegov otac je nestao i prije no što se on rodio; govorilo se da je umro u Meksiku. Drugog majčinog muža su ubili. Treći je počinio samoubojstvo. četvrti muž bio je propali novinar po imenu Jack Langan. "Do danas nisam upoznao nikoga tko je u djetinjstvu bio siromašan poput naše obitelji" kaže Chris Langan. "Nismo mogli spariti dvije iste čarape. Na cipelama smo imali rupe. Hlače su nam bile odrpane. Sjećam se kako smo braća i ja odlazili u kupaonicu oprati u kadi jedini komplet odjeće koji smo imali. Radili smo to gologuzi jer nismo imali što odjenuti." Jack Langan povremeno je pijančevao i nestajao. Zaključavao je kuhinjske ormariće da djeca ne mogu doći do hrane. Dovodio ih je u red konjskim bičem. Kako bi pronašao posao tako bi ga izgubio, pritom seleći obitelj iz grada u grad. Jednoga ljeta živjeli su u kolibi u indiIzvan prosjeka janskom rezervatu, prehranjujući se putrom od kikirikija i kukuruznim brašnom iz državnih zaliha. Neko su vrijeme živjeli u gradiću Virginija u Nevadi. "U tom je mjestu bio samo jedan policajac, a taj se obavezno sakrivao pod svoj radni stol kad bi u grad svratila banda Anđeli pakla", sjeća se Mark Langan. "U gradu je bio ijedan bar, nikad ga neću zaboraviti. Zvali su ga Salun vedara krvi." Kad su dečki krenuli u više razrede osnovne škole, obitelj se preselila u Bozeman u Montani. Jedan Chrisov brat u to je vrijeme bio kod udomitelja. Drugoga su poslali u popravni dom. "Mislim da u tamošnjoj školi pojma nisu imali koliko je Christopher nadaren", kaže njegov brat Jeff. "Nije nimalo pretjerano to reći. Takav je tada bio Bozeman. Ne kao danas. U našem djetinjstvu to je bio mali, zaostali gradić. Nisu bili dobri prema nama. Jednostavno su zaključili da smo obična hrpa propalica." Da bi mogao zaštititi sebe i braću, Chris je počeo dizati utege. Jednoga dana, kad mu je bilo četrnaest godina, Jack Langan počeo je mlatiti djecu kao što je katkada običavao, a Chris ga je nokautirao tako da je ostao bez svijesti. Jack je potom otišao i više se nikad nije vratio. Poslije mature Chrisu su ponudili dvije pune stipendije, jednu za fakultet Reed u Oregonu, a drugu za Sveučilište Chicago. Odabrao je Reed. "Bila je to velika pogreška", prisjeća se Chris. "Doživio sam pravi kulturni šok. Bio sam klinac s jež-frizurom koji je u Montani ljeti radio kao ispomoć na farmi, a našao sam se u društvu gomile dugokosih gradskih klinaca, većinom iz New Yorka. Njihov stil bio je potpuno drukčiji od onoga na koji sam bio navikao. Nisam uspijevao doći do riječi u diskusijama na predavanjima. Osim toga, bili su veoma znatiželjni. Stalno su postavljali svakojaka pitanja. Ja sam imao sobu u domu. Bilo nas je četvero, a ostala su trojica imala potpuno drukčiji stil života. Pu-šili su travu. Dovodili su djevojke u sobu. Ja nikad prije nisam probao travu. Tako sam se manje-više skrivao u knjižnici." Potom nastavlja: "Zatim sam izgubio stipendiju - mama je trebala ispuniti izvještaj o financijskom stanju roditelja - to je bio uvjet za produženje. Nije to učinila. Zbunili su je formulari ili što već. U jednom trenutku sam shvatio da mi nisu produžili stipendiju. Zato sam otišao na referadu upitati stoje, a ondje su mi rekli: Nitko nam nije poslao financijski izvještaj, u međuvremenu smo raspodijelili novac za stipenNevolja s genijima, 2. dio dije, pa izgleda da vam nažalost više ne možemo dati stipendiju. Takav je bio stil tog mjesta. Jednostavno ih nije bio briga. Boljela ih je neka stvar za studente. Nije bilo savjetovanja, mentorstva, ničega." Chris je napustio Reed prije završnih ispita te godine, pa mu je svjedodžba bila puna jedinica. A u prvom semestru dobivao je petice. Vratio se u Bozeman i godinu i pol dana radio kao građevinac i šumski vatrogasac. Potom se upisao na Državno sveučilište Montana. "Upisao sam matematiku i filozofiju", prisjeća se. "A potom, pred kraj zimskog semestra - živio sam pedeset kilometara daleko od grada, na Beach Hill Roadu - otkazao mije mjenjač na autu. Posudio sam ga braći na korištenje dok sam bio odsutan tog ljeta. Oni su radili na željeznici i vozili
su auto po pruzi. Nisam imao novca za popravak. Zato sam otišao savjetniku, a poslije njega i dekanu i rekao im da imam problem. Mjenjač mi je otkazao, a moram stići na predavanja u pola osam i pola devet ujutro. 'Biste li me, lijepo molim, htjeli prebaciti u popodnevne termine tih kolegija? Bio bih zahvalan, jer imam problem s autom', rekao sam. Imao sam jednog susjeda, stočara, koji bi me mogao dovoziti svaki dan u jedanaest sati. Moj savjetnik bio je tip kaubojskog izgleda s dugim, debelim brkovima, odjeven u sako od tvida. Rekao mi je, 'pa sine, pogledavši tvoju svjedodžbu s Reeda, vidim da još nisi shvatio kako se za obrazovanje svi moramo žrtvovati. Zahtjev odbijen.' Potom sam otišao dekanu. Tu sam doživio isti tretman." Glas mu je postao napet. Opisivao je događaje od prije više od trideset godina, no uspomene na njih još su ga uvijek ljutile. "Tad sam pomislio: 'Eto me, usred ciče zime u Montani, ubijam se da zaradim novac za povratak na fakultet. Spreman sam stopirati svaki dan do grada, učiniti što god treba, samo da se dovezem do fakulteta i natrag, a oni nisu spremni učiniti ništa za mene. E pa u vražju mater.' I u tom sam trenutku odlučio da mogu ja preživjeti i bez višeg obrazovanja. čak i da nisam mogao, taj sustav mi se dovoljno zgadio da više nisam želio biti u njemu. I tako sam se jednostavno ispisao s fakulteta." Iskustva Chrisa Langana u Reedu i na Državnom sveučilištu Montana predstavljala su prekretnicu u njegovom životu. Kao dijete sanjao je da će postati sveučilišni profesor. On je trebao doktorirati sveučilišta su, velikim dijelom, stvorena za ljude dubokih intelektualnih interesa i znatiželje poput njegove. "Mislio sam da će, kad dospije u sveučiIzvan prosjeka lisnu okolinu, procvasti, uistinu sam to mislio", kaže njegov brat Mark. "Mislio sam da će nekako pronaći svoju nišu. Jednostavno nisam mogao vjerovati kad se ispisao." Bez diplome Langan se mučio. Radio je kao građevinac. Jedne ledene zime radio je i na brodu za izlov školjki na Long Islandu. Potom kao tvornički radnik i niži službenik u državnoj upravi. Naposljetku je postao izbacivač u nekom klubu na Long Islandu i to mu je bilo osnovno zanimanje većim dijelom odraslog života. čitavo je vrijeme i dalje intenzivno proučavao filozofiju, matematiku i fiziku, radeći na dugom traktatu po imenu "KTMU" - "Kognitivni teoretski model univerzuma". No budući da nema sveučilišnu diplomu, ne nada se da će ga ikada objaviti u nekom znanstvenom časopisu. "Ja sam tip s godinu i pol dana fakulteta", kaže sliježući ramenima. "U nekom trenutku urednik će to saznati i poslat će esej redaktorima, pa će ti redaktori pokušati saznati nešto o mojoj naobrazbi i reći će: 'Ovaj tip ima godinu i pol dana fakulteta. Odakle on zna što govori?'" To je pretužna priča. Upitao sam u jednom trenutku Langana - hipo-tetički - bi li prihvatio posao na Harvardu kad bi mu ga ponudili. "Pa, to je teško pitanje", odgovorio je. "Očito, kao redovni profesor na Harvardu, nešto bih vrijedio. Moje bi ideje imale težinu i mogao bih iskoristiti svoj položaj, povezanost s Harvardom, za njihovo promicanje. Takva institucija izvrstan je izvor intelektualne energije. Ondje bih mogao upijati vibracije." Odjednom je postalo jasno koliko je usamljen bio cijeli život. Bio je to čovjek nezasitne želje za učenjem, prisiljen veći dio svoga odrasloga života živjeti u intelektualnoj izolaciji. "Primijetio sam čak tu vrstu intelektualne energije u onih godinu i pol dana dok sam bio na fakultetu", rekao je gotovo čežnjivo. "Ideje su stalno u zraku. Uistinu je poticajno biti na takvom mjestu." "S druge strane", nastavio je. "Harvard je zapravo jedna glorificirana korporacija koja funkcionira po načelu stvaranja profita. To ga održava na životu. Ima milijunski proračun. Ljudi koji njime rukovode ne tragaju nužno za istinom i znanjem. Oni žele biti velike face, a kad prihvatite plaću od njih, sve se svodi na to što želite činiti i što mislite daje ispravno nasuprot tome što neka faca kaže da smiješ činiti da bi dobio plaću idući mjesec. Kad si ondje, drže te u šaci. Paze da ne prekršiš pravila." Nevolja s genijima, 2 dio ——--? 2. Što nam govori priča Chrisa Langana? Njegova objašnjenja, koliko god tužna bila, ujedno su i malo čudna. Njegova je majka zaboravila potpisati formular za financijsku pomoć i - tek tako - nema stipendije. On se pokušava prebaciti iz jutarnje nastave u popodnevnu - nešto što studenti čine svaki
dan - ali ne daju mu. A zašto su profesori u Reedu i Montani bili tako ravnodušni na njegovu muku? Profesori se najčešće oduševe sjajnim umovima poput njegovoga, a Langan govori o svojim iskustvima s fakultetima Reed i Montana kao da se radi o nekoj golemoj, nepopustljivoj državnoj birokraciji. Ali ljudi na fakultetima, osobito malim, liberalnim fakultetima poput Reeda, najčešće nisu kruti birokrati. Raditi ustupke kako bi se pomoglo nekome da ostane u školi nešto je što profesori neprestano čine. čak i kad govori o Harvardu čini se da Langan ne razumije kulturu i način funkcioniranja te institucije. Kad prihvatiš plaću od njih, sve se svodi na to što želiš činiti i što misliš da je ispravno nasuprot tome što neka faca kaže da smiješ činiti da bi dobio plaću idući mjesec. Molim? Jedan od glavnih razloga zbog kojih sveučilišni profesori prihvaćaju manje plaće od onih koje bi mogli dobiti radeći za privatne tvrtke jest to što im sveučilišni život daje slobodu da čine ono što smatraju ispravnim. Langan je potpuno krivo shvatio Harvard. Kad mije Langan ispričao svoju životnu priču, nisam mogao ne pomisliti na Roberta Oppenheimera, fizičara koji je, kao što je poznato, predvodio američke pokušaje razvoja nuklearne bombe u Drugom svjetskom ratu. Oppenheimer je, po svim mjerilima, bio dijete čiji je um bio veoma sličan Lane anovom. Roditelji su ga smatrali genijem. Jedan od njegovih nastavnika prisjeća se daje: "Znanje smatrao prelijepim". Radio je laboratorijske eksperimente prije trećeg razreda i učio fiziku i kemiju prije petog. S devet godina jednom je prilikom rekao nekom svom rođaku: "Pitaj me neko pitanje na latinskom, a ja ću ti odgovoriti na grčkom." Oppenheimer je diplomirao na Harvardu, a potom se upisao na doktorske studije na Sveučilištu Cambridge. Ondje je Oppenheimer, koji se čitava života borio s depresijom, klonuo duhom. Njegov najveći dar bila je teorijska fizika, a njegov gaje mentor, čovjek po imenu Patrick Izvan prosjeka Blackett (koji će osvojiti Nobelovu nagradu 1948. godine) tjerao da se ozbiljno bavi eksperimentalnom fizikom, što je on mrzio. Postajao je emocionalno sve nestabilnijim da bi naposljetku, u činu koji je toliko čudan da ga do danas nitko nije valjano objasnio, Oppenheimer iz laboratorija uzeo neke kemikalije i pokušao otrovati svoga mentora. Blackett je, srećom, otkrio da nešto nije u redu. Obavijestio je sveučilište. Oppenheimera su pozvali na odgovornost. A ono što se tada zbilo posve je jednako nevjerojatno kao i sam zločin. Evo kako su taj događaj opisali Kai Bird i Martin Sherwin u Oppenheimerovoj biografiji Američki Prometej: "Nakon dugotrajnih pregovora dogovoreno je da se Robert uvjetno oslobodi te da mora redovno posjećivati jednog istaknutog psihijatra u ulici Harley u Londonu." Uvjetno oslobodi? Dakle, imamo dva iznimna, sjajna mlada studenta. Obojica ulijeću u probleme koji im ugrožavaju fakultetsku karijeru. Langanova majka propustila je rok za predaju formulara za dobivanje financijske pomoći. Oppenheimer je pokušao otrovati mentora. Da bi ostali na fakultetu, moraju se založiti za sebe pred odgovornima. I što se događa? Lan-ganu oduzimaju stipendiju, a Oppenheimera šalju psihijatru. Možda su i Oppenheimer i Langan podjednako genijalni, no što se ostaloga tiče, ne mogu biti različitiji. Priča o Oppenheimerovom imenovanju znanstvenim direktorom Projekta Manhattan dvadeset godina poslije možda je još bolji primjer te razlike. General zadužen za Projekt Manhattan bio je Leslie Groves, koji je pročešljao čitavu zemlju pokušavajući pronaći pravu osobu za predvođenje pothvata stvaranja atomske bombe. Oppenheimera su, s pravom, smatrali malo vjerojatnim izborom. Sa svojih samo trideset osam godina bio je mlađi od mnogih ljudi kojima bi trebao naređivati. Bio je teoretičar, a taj je posao zahtijevao eksperimentatore i inženjere. Njegove su političke sklonosti bile sumnjive: brojni su mu prijatelji bili komunisti. I što možda još najviše zapanjuje, nije imao nikakvo administrativno iskustvo. "Bio je veoma nepraktičan tip", sjećao se kasnije jedan od Oppenheimerovih prijatelja. "Hodao je okolo u izlizanim cipelama i sa smiješnim šeširom i, još važnije, pojma nije imao o opremi." Ili, kao što to sažetije opisuje jedan znanstvenik s Berkeleya: "Taj ne bi znao voditi ni štand s pljeskavicama." Nevolja s genijima, 2. dio O, da, i usput budi rečeno, kao poslijediplomski student pokušao je ubiti svoga mentora. To je bio
rezime čovjeka koji je pokušavao dobiti nešto što se - bez pretjerivanja - može nazvati jednim od najvažnijih poslova dvadesetog stoljeća. I što se dogodilo? Ista stvar kao i prije dvadeset godina na Cambridgeu: natjerao je ostatak svijeta da stvari sagleda njegovim očima. Evo opet što kažu Bird i Shenvin: "Oppenheimer je znao da je Groves čuvar ulaza u Projekt Manhattan i zato je upotrijebio sav svoj šarm i pamet. Bila je to neodoljiva predstava." Groves je bio očaran. "On je genij", rekao je poslije nekom novinaru. "Pravi genij." Groves je po struci bio inženjer, diplomirao je na MIT-u, a mudrost Oppenhe-imerove ideje bila je u tome što je apelirao baš na na tu, inženjersku Grovesovu stranu. Bird i Shenvin nadalje kažu: "Oppenheimer je bio prvi znanstvenik u Grovesovom obilasku [potencijalnih kandidata] koji je shvatio da izgradnja atomske bombe iziskuje pronalaženje praktičnih rješenja za niz višedisciplinarnih problema... [Groves] je zatekao sama sebe kako s odobravanjem klima glavom dok mu je Oppenheimer predstavljao zamisao o središnjem laboratoriju koji bi bio posvećen toj namjeni, 'gdje bismo se mogli', kako je kasnije rekao, 'početi hvatati u koštac s kemijskim, metalurgijskim, inženjerskim i tehničkim problemima o kojima se do sada nije razmišljalo'." Bi li Oppenheimer izgubio stipendiju na Reedu? Bi li i on bio neuspješan u nagovaranju svojih profesora da mu prebace nastavu u popodnevne sate? Naravno da ne. I to ne zato što je on bio pametniji od Chrisa Langana nego zato stoje imao stanovito znanje koje mu je omogućavalo da od svijeta dobije ono što želi. "Tražili su da svi pohađamo kolegije iz uvoda u višu matematiku", rekao je Langan o svom kratkom boravku na fakultetu u Montani. "A ja sam dobio tipa koji je predavao veoma suhoparno i trivijalno. Nisam razumio zašto tako predaje. Zato sam mu htio postaviti neka pitanja. Zapravo sam ga morao ganjati sve do njegovog ureda. Pitao sam ga: "Zašto tako predajete? Zašto mislite daje to relevantno za matematiku?" A taj tip, taj visoki, dugački tip koji je uvijek imao znojne mrlje pod pazuhom, okrenuo se prema meni i rekao: "Znate, jedna bi vam stvar vjerojatno trebala odmah biti jasna. Neki ljudi jednostavno nemaju intelektualnu snagu za bavljenje matematikom." Izvan prosjeka Dakle eto ih, profesor i čudo od djeteta, a čudo od djeteta očito želi uspostaviti, nakon svih nesporazuma, neki odnos s umom koji voli matematiku onoliko koliko i on sam. No ne uspijeva. Štoviše - a ovo je najtužniji dio - u čitavom razgovoru sa svojim profesorom matematike Langan uopće ne uspijeva prenijeti jednu činjenicu koja bi profesora vjerojatno privukla. Profesor uopće ne saznaje daje Chris Langan dobar matematičar. 3. Osobita vještina koja vam omogućava da se pričom izvučete iz optužbe za pokušaj ubojstva, ili nagovorite profesore da vas prebace iz jutarnje u popodnevnu nastavu, ono je što psiholog Robert Sternberg zove "praktičnom inteligencijom". Za Sternberga praktična inteligencija podrazumijeva, primjerice, "Znati što kome reći, znati kada to reći i znati kako to reći da bi se postigao maksimalan učinak." To je stvar procedure: znate kako nešto učiniti, a da pri tome ne morate nužno znati zašto to znate niti biti u stanju to objasniti. Takva inteligencija praktična je po svojoj prirodi; odnosno, to nije znanje samo radi znanja. To je znanje koje vam pomaže da ispravno protumačite situaciju i dobijete ono što želite. I, što je ključno, to je drukčija vrsta inteligencije od analitičkih sposobnosti koje odražava kvocijent inteligencije. Da upotrijebimo tehnički termin, opća inteligencija i praktična inteligencija međusobno su "okomite": nazočnost jedne ne podrazumijeva nazočnost druge. Možete imati mnogo analitičke inteligencije i veoma malo praktične inteligencije, ili mnogo praktične inteligencije i malo analitičke inteligencije ili - kao u sretnom slučaju nekoga poput Roberta Oppenheimera -možete imati ijedno i drugo. Pa, odakle dolazi nešto takvo kao što je praktična inteligencija? Znamo odakle dolazi analitička inteligencija. Ona nam je, barem djelomično, zadana genima. Chris Langan progovorio je sa šest mjeseci. Sam je naučio čitati u trećoj godini. On je rođen pametan. Kvocijent inteligencije stupanj je - do neke mjere - urođene sposobnosti.* No druš* Po većini procjena 1Q je otprilike 50 posto nasljedan. Nevolja s genijima, 2. dio tvena iskusnost je znanje. To je skup vještina koje valja naučiti. Ono mora odnekuda doći, a čini se
daje mjesto gdje takve stavove i vještine stječemo naša obitelj. Među ponajbolja objašnjenja koja imamo za taj proces spada ono sociologinje Annette Lareau, koja je prije nekoliko godina provela zapanjujuću studiju grupe učenika trećeg razreda. Odabrala je crnačku i bjelačku djecu iz bogatih i siromašnih obitelji, ukupno njih dvanaest. Lareau i njen tim posjetili su svaku obitelj barem dvadeset puta po nekoliko sati. Ona i njen pomoćnik rekli su ispitanicima da ih tretiraju kao "obiteljskog psa", pa su ih pratili u crkvu, na nogometne utakmice i kod liječnika, s kasetofonom u jednoj ruci i bilježnicom u drugoj. Možda biste očekivali da ćete, provodeći toliko vremena u dvanaest različitih obitelji, otkriti dvanaest različitih koncepata odgoja djece: stroge roditelje i popustljive roditelje, iznimno angažirane roditelje i nezainteresirane roditelje, i tako dalje i tako dalje. No postojale su samo dvije filozofije "roditeljstva", gotovo savršeno podijeljene po klasnim linijama. Bogatiji roditelji odgajali su svoju djecu na jedan način, a siromašniji roditelji na drugi. Bogatiji roditelji jako su se uplitali u slobodno vrijeme djece, pre-vozeći ih sjedne slobodne aktivnosti na drugu, ispitujući ih o njihovim nastavnicima, trenerima i kolegama iz tima. Jedno od bogatije djece koje je Lareau pratila sudjelovalo je u bejzbolskom timu, dva nogometna tima, plivačkom timu te, preko ljeta, košarkaškom timu, sviralo je u orkestru i išlo na satove glasovira. Takav intenzivan raspored bio je gotovo potpuno odsutan iz života siromašne djece. Igra za njih nije bio nogometni trening dva puta tjedno. Igrati se značilo je smišljati igre u dvorištu sa svojim braćom, sestrama i drugom djecom iz susjedstva. Aktivnosti takve djece njihovi su roditelji promatrali kao nešto što ne spada u svijet odraslih i što nije osobito svrhovito. Jedna djevojčica iz radničke obitelji - Katie Brindle -pjevala je u zboru poslije škole. No ondje se sama upisala i sama je odlazila na probe. Lareau piše: Ono što gospođa Brindle ne čini, a stoje rutinska stvar kod neke majke iz srednje klase, jest da u zanimanju svoje kćeri za pjevanje prepozna signal za traženje drugih načina na koje će joj pomoći da se njen interes razvije u formalan dar. Slično tome, gospođa Brindle ne razgoIzvan prosjeka vara s Katie o njenom zanimanju za glumu i ne izražava žaljenje što ne može pomoći svojoj kćeri da razvije svoj talent u tom području. Umjesto toga, ona smatra da su Katiene vještine i zanimanja njene karakterne crte - pjevanje i gluma dio su onoga što Katie čini "Katie". Glumačke točke koje smišlja njena kći ona smatra "slatkima", no isto tako smatra da je to jedan od načina na koji Katie pokušava "pridobiti pozornost". Roditelji iz srednje klase s djecom su temeljito razgovarali i raspravljali. Oni nisu samo izdavali naređenja. Očekivali su od svoje djece da se zauzmu za sebe, da ih nagovaraju, da propituju autoritet odraslih. Ako su im djeca loša u školi, bogatiji roditelji dovode u sumnju kvalitetu njihovih nastavnika. Oni interveniraju za svoju djecu. Jednoj djevojčici koju je Lareau pratila za dlaku je izmakao upis u program za nadarene. Njena je majka sredila daje ponovno testiraju privatno, a potom je napisala molbu školi u kojoj se taj program provodio da je ipak prime, što su oni i učinili. Siromašni roditelji, nasuprot tome, imaju strah od autoriteta. Reagiraju pasivno i ostaju u pozadini. Lareau ovako piše o jednoj majci niskih prihoda: Na roditeljskom sastanku, primjerice, gospoda McAllister (ima završenu srednju školu) doima se povučenom. Druželjubiva i otvorena narav koju pokazuje kod kuće u ovom je okružju skrivena. Sjedi pogrbljena na stolcu, u zakopčanoj jakni. Veoma je tiha. Kad nastavnik kaže da Harold ne donosi domaće zadaće, gospođa McAllister je očito zaprepaštena, no kaže samo: "Kod kuće ih piše." Ništa više ne pita nastavnika i ne pokušava se zauzeti za Harolda. Što se nje tiče, na nastavnicima je da izlaze na kraj s obrazovanjem njenog sina. To je njihov posao, ne njen. Lareau zove roditeljski stil srednje klase "orkestriranom kultivacijom". To je pokušaj aktivnog "poticanja i ocjenjivanja djetetova talenta, mišljenja i vještina". Siromašni roditelji, s druge strane, skloni su slijediti strategiju "postizanja prirodnog razvoja". Oni izvršavaju svoju dužnost brige za djecu, no puštaju ih da sami odrastaju i razvijaju se. Lareau naglašava da jedan stil nije moralno ispravniji od drugoga. Siromašnija djeca se, po njenom mišljenju, često ljepše ponašaju, manje su plačljiva, kreativnija su u korištenju slobodnog vremena i imaju razvijen osjećaj neovisnosti. No u praktičnom smislu, kultivacija ima goleme prednosti.
Dijete srednje klase s gustim rasporedom aktivnosti izloNevolja s genijima, 2. dio ženo je nizu iskustava koja se stalno mijenjaju. Uči se timskom radu i kako izići na kraj u visoko institucionaliziranim okružjima. Uči opušteno komunicirati s odraslima i podignuti glas kad je to potrebno. Riječima Annette Lareau, djeca iz srednje klase uče se osjećaju važnosti, pretpostavci da im nešto "pripada". Taj izraz, dakako, danas ima negativne konotacije. No Lareau ga upotrebljava u najboljem smislu riječi: "Oni su se ponašali kao da imaju pravo slijediti svoje pojedinačne želje i aktivno komunicirati u institucionalnim okruženjima; bili su spremni dijeliti informacije s drugima i tražiti da im se posveti pažnja... Uobičajena je praksa među djecom iz srednje klase da mijenjaju komunikacijske ciljeve prema vlastitim potrebama." Oni su poznavali pravila. "čini se da su već u četvrtom razredu osnovne škole djeca iz srednje klase samostalno djelovala s ciljem ostvarenja neke prednosti. Pred nastavnike i liječnike postavljala su posebne zahtjeve, nastojeći prilagoditi njihove postupke tako da više odgovaraju željama same djece." Nasuprot tome, radničkoj i siromašnoj djeci bila je svojstvena "pojava osjećaja distanciranosti, nepovjerenja i bespomoćnosti". Nisu znali kako istjerati svoje ili kako "prekrojiti po svojoj mjeri" da upotrijebim izvrstan izraz Annette Lareau - okružje u kojemu se nalaze da bi od njega imali najviše koristi. Jednim prizorom koji mnogo toga govori Lareau opisuje posjet Alexa Williamsa, devetogodišnjeg dječaka, i njegove majke Christine, liječniku. Roditelji Williams bogati su intelektualci. "Alex, trebao bi razmisliti koja ćeš pitanja eventualno postaviti doktoru", kaže Christina u automobilu na putu u liječničku ordinaciju. "Možeš ga pitati što god želiš. Nemoj biti stidljiv. Možeš pitati sve." Alex na trenutak razmišlja, a potom kaže: "Dobio sam pod pazusima neke čvoriće od dezodoransa." Christina: "Stvarno? Od novog dezodo-ransa?" Alex: "Da." Christina: "Pa, trebaš za to reći doktoru." Alexova majka, piše Lareau, "uči Alexa da on ima pravo govoriti" -premda će biti u sobi sa starijom osobom koja predstavlja autoritet, potpuno je prihvatljivo da se nametne. Susreću se s liječnikom, ljubaznim muškarcem od četrdesetak godina. On kaže Alexu da po visini spada u gornjih devedeset pet posto. Alex ga prekida: ALEX: Spadam u što? Izvan prosjeka LIJEčNIK: To znači da si viši od preko devedeset pet od sto mladih ljudi u dobi od, hm, deset godina. ALEX: Ali ja nemam deset godina. LIJEčNIK: Na grafikonu su te svrstali u desetogodišnjake. Imaš devet godina i deset mjeseci. Obično uzmu godinu koja je na grafikonu najbliža punoj godini. Vidite kako lako Alex prekida liječnika - "ja nemam deset godina". To je taj osjećaj "važnosti". Njegova majka dopušta tu malu neuljudnost jer ga želi naučiti da se nametne pred ljudima koji predstavljaju autoritet. LIJEčNIK SE OKREćE ALEXU: A, sada ono najvažnije. Želiš li mi postaviti kakva pitanja prije nego prijeđemo na pregled? ALEX: Hm... samo jedno. Dobio sam neke čvoriće pod rukama, baš ovdje negdje (pokazuje na pazuh). LIJEčNIK: Pod pazuhom? ALEX: Da. LIJEčNIK: U redu. Pogledat ću na pregledu. Vidjet ću o čemu se radi i što mogu učiniti. Osjećaš li da te ti čvorići bole ili peku? ALEX: Ne, samo tu stoje. LIJEčNIK: U redu, pogledat ću to. Takva vrsta komunikacije jednostavno ne postoji kod djece iz niže klase, kaže Lareau. U sličnoj situaciji ona bi bila tiha i pokorna, spuštena pogleda. Alex uzima situaciju u svoje ruke. "Sjetivši se
postaviti pitanje koje je pripremio unaprijed, dobiva punu liječnikovu pozornost i usmjerava je na temu po vlastitom izboru", piše Lareau. čineći to, on vrlo lijepo prebacuje ravnotežu moći s odraslih na sebe. Prijelaz se odvija glatko. Alex je navikao da se prema njemu odnose s poštovanjem. Njega promatraju kao nekoga tko je poseban i kao osobu vrijednu pažnje i zanimanja odraslih. To su oznake strategije orkestrirane kultivacije. Alex se na pregledu ne razmeće. Ponaša se manje ili više onako kako se ponaša i pred svojim roditeljima - mudruje, pregovara i šali se s jednakom lakoćom. Nevolja s genijima, 2. dio -? Važno je razumjeti odakle dolazi ta posebna sposobnost ovladavanja trenutkom. To nije nešto urođeno. Alex Williams nije naslijedio sposobnosti komuniciranja s osobama koje predstavljaju autoritet od svojih roditelja ili djedova i baka, onako kako je naslijedio boju očiju. Niti je to rasno uvjetovano: to nije praksa karakteristična bilo za crne ili bijele kulture. Alex je crnac, a Katie Brindle bijelkinja. To je kulturna prednost. Alex ima te vještine jer su ga cijeloga njegovog mladog života majka i otac - onako kako to rade obrazovani roditelji - tim vještinama marljivo poučavali, gurkajući ga, nagovarajući, potičući i pokazujući mu pravila igre, uključujući i malo uvježbavanje teksta u autu na putu u liječnikovu ordinaciju. Kad govorimo o klasnim prednostima, tvrdi Lareau, uglavnom mislimo na takve stvari. Alex Williams uspješniji je od Katie Brindle zato stoje bogatiji i zato što ide u bolju školu, ali isto tako i zato stoje - a to je možda još od većeg značaja - osjećaj važnosti kojemu su ga poučili stav savršeno prilagođen nastojanju da se uspije u modernom svijetu. 4. To je prednost koju je imao Oppenheimer i koja je nedostajala Chrisu Langanu. On je odrastao u jednoj od najbogatijih četvrti na Manha-ttanu, kao sin slikarice i uspješnog proizvođača odjeće. Njegovo je djetinjstvo bilo utjelovljenje "orkestrirane kultivacije". Vikendom bi Op-penheimerovi odlazili na vožnje u prirodu u automobilu marke Pac-kard, kojim je upravljao njihov osobni vozač. Ljeti bi ga vodili u Europu u posjet djedu. Pohađao je Ethical Culture School u Central Park Westu, možda najnapredniju školu u zemlji, gdje se učenicima, kao što piše njegov biograf, "usađivala ideja da ih se priprema za reformu svijeta". Kad bi njegova nastavnica matematike vidjela da mu je dosadno, poslala bi ga kući da radi sam. Oppenheimer je kao dijete strasno volio sakupljati kamenje. U dobi od dvanaest godina počeo se dopisivati s mjesnim geolozima o formacijama kamenja koje je vidio u Central Parku, a njih su se njegova zapažanja toliko dojmila da su ga pozvali da održi predavanje u njujorškom Izvan prosjeka Mineraloškom klubu. Kako pišu Shenvin i Bird, na hobi svoga sina Op-penheimerovi su roditelji reagirali gotovo udžbeničkim primjerom orkestrirane kultivacije: Užasnut pri pomisli da će morati govoriti pred odraslom publikom, Ro-bert je molio svoga oca da im objasni kako su zapravo pozvali dvanaestogodišnjeg dječaka. No Julius, kojega je sve to silno zabavljalo, poticao je sina da prihvati čast koja mu se nudi. Dotične večeri Robert je došao u klub s roditeljima koji su sina ponosno predstavili kao J. Ro-berta Oppenheimera. Kad je izišao na podij, zapanjena publika, sastavljena od geologa i amaterskih kolekcionara kamenja, prasnula je u smijeh; stao je na drvenu kutiju koju su ondje postavili kako bi publika mogla vidjeti išta više od grma njegove sitno kovrčave crne kose koja je stršila iznad govornice. Stidljivo i nespretno, Robert je ipak pročitao pripremljena zapažanja, zasluživši snažan pljesak. Je li imalo čudno što se Oppenheimer tako sjajno nosio sa životnim izazovima? Ako vam se otac uspio probiti u poslovnom svijetu, znači da ste iz prve ruke vidjeli što znači izvući se na lijepe riječi. Ako su vas poslali u Ethical Culture School, tad vas neće preplašiti profesori s Cambridgea posjednuti u sudački odbor. Ako ste studirali fiziku na Har-vardu, tada znate kako se razgovara s generalom koji je studirao strojarstvo malo dalje od vašeg fakulteta, na MIT-u. Jedino što je, nasuprot tome, Chris Langan imao, bilo je turobno okružje Bozemana i dom u kojemu je glavnu riječ vodio ljutiti, pijani očuh. "[Jack] Langan nam je svima to usadio", rekao je Mark. "Svi smo mi istinski mrzili autoritet." Takvu je lekciju Langan ponio iz djetinjstva: ne vjeruj autoritetu i budi neovisan. On nije imao roditelje koji bi ga naučili kako se založiti za sebe, ili kako
raspravljati ili pregovarati s nekom osobom od autoriteta. On se nije naučio osjećaju važnosti. Možda se to čini nečim neznatnim, ali bio je to presudan hendikep u njegovom proboju kroz svijet izvan Bozemana. "Nisam imao pojma kako doći do bilo kakve financijske pomoći", nastavlja Mark. "Mi smo jednostavno imali nula znanja, manje od nule znanja o proceduri. Kako se prijaviti za stipendiju. Formulari. čekovne knjižice. To nije bila naša sredina." "Daje Christopherova obitelj bila bogata, daje bio sin liječnika s dobrim vezama na nekom važnom mjestu, jamčim da bi bio jedan od onih momaka o kojima čitate u novinama. Kladim se da bi sa sedamnaest goNevolja s genijima, 2. dio dina imao nekoliko doktorata", kaže Jeff. "To određuje kultura u kojoj se zateknete. Problem s Chrisom je u tome što mu je uvijek bilo previše mrsko sjediti i slušati nastavnike. Da je netko prepoznao njegovu inteligenciju i daje potjecao iz obitelji gdje se obrazovanje imalo cijenilo, već bi se pobrinuli da mu ne bude mrsko." 5. Kad su "termiti" ušli u odraslu dob, Terman je pregledao dosjee 730 muškaraca i podijelio ih u tri skupine. Njih stotinu i pedeset - oni u gornjih 20 posto - spadali su u, kako ju je Terman nazvao, skupinu A. Oni su bili uistinu uspješni, prave zvijezde - odvjetnici, fizičari, inženjeri i sveučilišni profesori. Devedeset posto studenata iz skupine A završilo je fakultet, a 98 posto od njih i poslijediplomske studije. Srednjih 60 posto bili su skupina B - oni koji su bili "zadovoljavajuće" uspješni. Donjih 150 bili su skupina C, oni za koje je Terman zaključio da su najmanje izvukli od svoje superiorne mentalne sposobnosti. Oni su bili poštanski radnici, slabije plaćeni računovođe ili jednostavno nezaposleni muškarci koji se izležavaju doma na kauču. Jedna trećina članova skupine C prekinula je studij. četvrtina ih je imala samo srednjoškolsku svjedodžbu. A svih sto pedeset pripadnika skupine C - od kojih je svaki u nekom trenutku svoga života bio proglašen genijem - zajedno su stekli tek osam diploma visokoškolskog obrazovanja. U čemu je bila razlika između skupine A i C? Terman je proučio svako moguće objašnjenje. Promotrio je njihovo tjelesno i mentalno zdravlje, njihove dominantne osobine "maskulinitetafeminiteta" te njihove hobije i zanimanja. Usporedio je u kojoj su dobi prohodali i progovorili, kao i njihov točan kvocijent inteligencije u srednjoj školi. Na kraju, samo je jedno bilo važno: obiteljsko porijeklo. Oni iz skupine A u golemoj su većini dolazili iz srednje i više klase. Kuće su im bile prepune knjiga. Polovica očeva u skupini A imala je sveučilišnu diplomu ili još viši stupanj obrazovanja, a to je bilo u vrijeme kad je fakultetsko obrazovanje bilo rijetkost. Pripadnici skupine Izvan prosjeka C bili su druga priča. Gotovo ih je trećina imala jednog roditelja koji nije završio osam razreda osnovne škole. U jednom trenutku Terman je zadao svojim terenskim radnicima da pođu posjetiti sve pripadnike skupine A i C i ocijene njihove karaktere i ponašanje. Otkrili su potpuno iste rezultate koje biste očekivali od usporedbe djece podizane u ozračju orkestrirane kultivacije i djece podizane u ozračju prirodnog razvoja. Oni iz skupine A bili su mnogo mentalno življi, stabilniji, privlačniji i bolje odjeveni. Zapravo, rezultati koje su pripadnici dviju skupina postigli u te četiri kategorije toliko se razlikuju da bi se moglo pomisliti kako je riječ o dvije različite vrste ljudskih bića. Ali, naravno, nije. Posrijedi je jednostavno razlika između onih koje je obitelj učila da se svijetu pokažu u najboljem izdanju, i one kojima je to iskustvo bilo uskraćeno. Termanovi rezultati duboko su uznemirujući. Ne zaboravimo koliko je visoko nadarena bila skupina C. Da ste ih upoznali u dobi od pet ili šest godina, oduševila bi vas njihova znatiželja, mentalna živost i iskri-čavost. Oni su bili istinski vanprosječni. Ali gole činjenice Termanove studije pokazuju da na se kraju gotovo nijedno dijete iz najniže ekonomske i društvene klase nije istaknulo. Ali stoje to nedostajalo onima iz skupine C? Ne nešto skupo ili nedostižno; ne nešto upisano u DNK ili usađeno u moždane vijuge. Njima je nedostajalo nešto što im se moglo dati, samo da smo znali da im to treba: zajednicu koja bi ih pripremila za svijet. Pripadnici skupine C bili su protraćeni
talenti. A nisu trebali biti. 6. Danas Chris Langan živi u Missouriju, na farmi za uzgoj konja. Odselio se onamo prije nekoliko godina, kad se oženio. Pedesetak mu je godina, premda izgleda mnogo mlađi. Građenje poput ragbijaša, širokih prsa i golemih bicepsa. Kosu od čela začešljava glatko unatrag. Ima uredne, prosjede brkove i nosi avijatičarske naočale. Pogledate li ga u oči, vidjet ćete kako blistaju inteligencijom. Nevolja s genijima, 2. dio "Moj je uobičajen dan takav da prvo ustanem i skuham kavu. Potom sjednem pred računalo i nastavim raditi na čemu god sam radio prošle noći", rekao mi je nedavno. "Otkrio sam sljedeće. Pođem li u postelju s nekim pitanjem u glavi, moram se samo koncentrirati na njega prije nego zaspem i gotovo uvijek ujutro imam spreman odgovor. Ponekad ga dokučim tako što ga sanjam i upamtim. Drugi put ga jednostavno intuitivno osjećam - počnem tipkati, a on iskrsne na stranici." Upravo je čitao djelo lingvista Noama Chomskog. U radnoj sobi imao je gomile knjiga. Stalno ih je naručivao iz knjižnice. "Uvijek mi se čini da je bolje što je više moguće približiti se originalnim izvorima", rekao je. Langan se činio zadovoljnim. Na imanju je imao stoku za koju se brinuo, knjige koje je čitao i ženu koju je volio. Bio je to mnogo bolji život od života izbacivača. "Ne vjerujem da postoji itko pametniji od mene", nastavio je. "Još nikad nisam susreo nikoga nalik meni, niti vidio čak i naznaku toga da postoji netko s boljim moćima rasuđivanja. Još nikad to nisam vidio, a mislim da i neću. Da me izazove bilo tko, da kaže - 'mislim da sam pametniji od tebe' - vjerujem da bih ga sredio." Ono stoje rekao zvuči hvalisavo, ali zapravo nije. Upravo suprotno - to je taktika napada kao najbolje obrane. U to doba već je desetljećima bio radio na iznimno sofisticiranom znanstvenom projektu - ipak, gotovo nikad mu nisu objavili nijedan tekst, a još manje su njegovo djelo čitali fizičari, filozofi i matematičari koji bi bili u stanju procijeniti njegovu vrijednost. Dakle, takav je bio Chris Langan kad sam ga upoznao - čovjek uma kakav se sreće kod jednoga u milijun, a koji još uvijek nije ostavio nikakva traga u svijetu. Nije držao govore na akademskim konferencijama. Nije vodio poslijediplomski kolegij na nekom prestižnom sveučilištu. Živio je na pomalo ruševnoj konjskoj farmi u sjevernom Missouriju. Sjedio je na stražnjem trijemu u trapericama i majici odrezanih rukava. Znao je kakav dojam ostavlja: bio je to veliki paradoks genija Chrisa Langana. "Nisam ganjao velike izdavače onoliko uporno koliko sam trebao", priznao je. "Treba ići okolo, moliti izdavače, pokušavati naći agenta. Tako se to radi. Ali ja to nisam radio i to me ne zanima." Izvan prosjeka Bilo je to priznanje poraza. Sva njegova iskustva, osim onih doživljenih unutar vlastitih misli, završavala su se frustracijama. Znao je da se trebao pametnije probijati kroz svijet ali nije znao kako to učiniti. Nije, zaboga, znao ni kako razgovarati s profesorom matematike! To je bilo nešto što su drugi, manje umno obdareni od njega, uspijevali savladati s lakoćom. Ali razlog tome je što su oni pri tome imali pomoć, a Chris Langan je nikad nije imao. To nije izlika nego činjenica. Morao je ići svojim putem sam, ali nitko - ni rock zvijezde, ni profesionalni sportaši, pa čak ni geniji - nikad ne uspiju sami. Peto poglavlje Tri pouke Joea Floma Mary bi zaradila dvadeset pet centa. 1. Joe Flom je posljednji živući partner čije ime u svom punom nazivu nosi odvjetnički ured Skadden, Arps, Slate, Meagher i Flom. Ima direktorsku kancelariju, visoko na vrhu nebodera Conde Nast na Manhattanu. Nizak je i malo pogrbljen. Glava mu je velika, uši podugačke i izbočene, a uske plave oči skrivaju mu prevelike avijatičarske naočale. Sad je vitak, ali na vrhuncu slave Flom je bio iznimno debeo čovjek. Gega se dok hoda. Uvijek nešto škraba po papiru dok razmišlja. Mumlja kad govori, a kad hoda hodnicima odvjetničkog ureda Skadden, Arps, razgovori zamiru. Flom je odrastao u doba depresije u bruklinskoj četvrti Borough Park. Roditelji su mu bili židovski
doseljenici iz istočne Europe. Njegov otac, Isadore, najprije je bio sindikalist u tekstilnoj industriji, a poslije je prešao na šivanje ramenica za ženske haljine. Majka mu je radila ono što se nekad zvalo domaćom radinosti - kod kuće je šila ukrasne aplikacije za odjeću. U ranoj mladosti obitelj mu se gotovo svake godine selila u novi stan. U to je doba, naime, običaj bio da stanodavci novim stanarima daju prvih mjesec dana stan na besplatno korištenje, a bez te pogodnosti njegova obitelj ne bi mogla spojiti kraj s krajem. Izvan prosjeka Po završetku osmoljetke Flom se prijavio za polaganje prijemnog ispita u elitnoj javnoj srednjoj školi Townsend Harris, na manhattanskoj Aveniji Lexington. Ta je škola u samo četrdeset godina postojanja iznjedrila tri dobitnika Nobelove nagrade, šest dobitnika Pulitzerove nagrade i jednog suca Vrhovnog suda, da ne spominjemo Georgea Gersh-wina i Jonasa Salka, izumitelja cjepiva protiv dječje paralize. Upisao se. Ujutro mu je majka davala deset centa za doručak - tri krafne, sok od naranče i kavu kod Nedicka. Poslije podne gurao je teretna kolica u tekstilnoj industrijskoj zoni. Dvije godine pohađao je večernju školu fakulteta City College na gornjem Manhattanu. Danju je radio kako bi sastavio kraj s krajem. Potom je otišao u vojsku, odslužio svoje i prijavio se na poslijediplomski studij prava na Harvardu. "Želio sam se baviti pravom još od šeste godine", kaže Flom. Nije završio četverogodišnji fakultet, a ipak su ga primili na Harvard. "Kako to? Napisao sam im pismo s objašnjenjem zašto sam baš ja ono što im treba", objašnjava Flom sebi svojstvenom sažetošću. Dok je studirao na Harvardu krajem 1940-ih, nikad nije pisao bilješke na predavanjima. "Svi smo mi prolazili kroz tu budalaštinu prve godine - pažljivo smo zapisivali bilješke na predavanju, potom bismo doma načinili kratak pregled bilješki, a zatim i sažetu verziju pregleda, pa bismo onda sve to opet prepisali na indigo-papiru", prisjeća se Charles Haar, Flomov fakultetski kolega. "Bila je to uobičajena rutina učenja sudskih slučajeva. Ali ne i za Joea. To, što se njega tiče, nije dolazilo u obzir. Ali on je imao onu vještinu koju smo uvijek neodređeno zvali 'znati misliti kao odvjetnik'. Imao je sjajne intelektualne sposobnosti." Flom je bio član uredništva fakultetskog časopisa Law Review - a ta se počast čuvala samo za najbolje studente u svakoj generaciji. Na kraju prvog semestra druge godine, kad je nastupila studentska "sezona traženja posla", posjetio je nekoliko ondašnjih velikih odvjetničkih ureda za trgovačko pravo u New Yorku. "Bio sam nezgrapan, nespretan, debeli klinac. Nije mi bilo ugodno", prisjeća se Flom. "Na kraju 'sezone traženja posla' bilo nas je samo dvoje u mojoj generaciji nismo našli posao. No onda mi je jedan profesor rekao kako je čuo da neki tipovi osnivaju odvjetnički ured. Otišao sam k njima na sastanak, a oni su čitavo vrijeme govorili o tome kako bih, zaposlim li se kod njih, u uredu koji nema nijednog klijenta, jako riskirao. Što su više govorili, više su mi se sviđali. Tri pouke Joea Floma Zato sam rekao: 'Do vraga, riskirat ću.' Morali su nekako skrpati tri tisuće šesto dolara za moju početničku godišnju plaću." U početku su u uredu radili samo Marshall Skadden i Leslie Arps pošto su ih obojicu odbili kao partnere u nekom velikom pravnom uredu na Wall Streetu -te John Slate, koji je došao iz avionske tvrtke Pan Am. Flom im je bio pomoćnik. Imali su nekoliko malih kancelarija na gornjem katu zgrade braće Lehmana na Wall Streetu. "Kakvom smo se vrstom prava bavili?" pita Flom, smijući se. "Kakva god nam je došla na vrata!" Tisuću devetsto pedeset četvrte Flom je postao izvršni partner u tom odvjetničkom uredu koji se počeo naglo razvijati. Uskoro je imao stotinu odvjetnika. Potom dvije stotine. Kad su došli do tri stotine, Flomu se obratio jedan od partnera - Morris Kramer. Rekao je kako ga grize savjest što zapošljavaju mlade, tek diplomirane pravnike. Ured je bio tako velik da se njegov daljnji rast, a time i napredovanje ikoga od no-vozaposlenih, teško mogao zamisliti. Flom mu je rekao: "Ma, idemo na tisuću." Flomu nikad nije manjkalo ambicije. Danas njegov ured ima gotovo dvije tisuće odvjetnika u dvadeset tri podružnice diljem svijeta i zarađuje znatno preko milijardu dolara godišnje, što ga čini jednom od najvećih i najmoćnijih pravnih tvrtki na svijetu. Flom na svom radnom mjestu drži slike sebe s Georgeom Bushom starijim i Billom Clintonom. Živi u golemom stanu u luksuznoj zgradi na manhattanskom Upper East Sideu.
Već gotovo trideset godina, ako ste vlasnik neke tvrtke koja se spominje među 500 najvećih po izboru časopisa Fortune, i ako tu tvrtku netko želi preuzeti, ili vi želite preuzeti neku tvrtku, ili ste jednostavno jak igrač u nekom poslu, zastupa vas Joseph Flom i njegov odvjetnički ured. A ako tome nije tako, vjerojatno zbog toga žalite. 2. Nadam se da je ova priča u vama posijala zrnce sumnje. Prepametno doseljeničko dijete nadvladava siromaštvo i nevolje doba depresije, ne uspijeva se zaposliti u konzervativnim odvjetničkim uredima u središtu grada, no ipak se na kraju probije vlastitim snagama, zahvaljujući pukoj Izvan prosjeka snalažljivosti i sposobnosti. To je priča o usponu preko trnja do zvijezda, a sve što smo do sada naučili od igrača hokeja, softverskih milijardera i "termita" govori nam da se do uspjeha ne dolazi tako. Uspješni ljudi ne uspijevaju sami. Važno je odakle dolaze. Oni su proizvodi određenih mjesta i okoliša. Pa baš kao što smo učinili s Billom Joyem i Chrisom Langanom, počnimo od početka i s Josephom Flomom, ovaj put primjenjujući sve što smo naučili iz prva četiri poglavlja knjige. Više nećemo govoriti o Flo-movoj inteligenciji, ili snažnoj osobnosti, ili ambiciji, premda on očito svega troje ima u izobilju. Nećemo slušati ushićene pohvale Flomovih klijenata o njegovu geniju. Neće više biti živopisnih pripovijesti o meteorskom usponu tvrtke Skadden, Arps, Slate, Meagher i Flom. Umjesto toga, ispričat ću vam niz priča iz svijeta njujorških doseljenika u kojemu je odrastao Joe Flom - priču o jednom njegovom kolegi s pravnog fakulteta, potom priču o ocu i sinu Mauriceu i Mortu Jan-klowu te priču o iznimnom paru, Louisu i Regini Borgenicht. Pri tome se nadam da ću odgovoriti na ključno pitanje: koje su se prilike ukazale Joeu Flomu? Budući da znamo kako vanprosječni ljudi na svom putu uvijek dobiju neku pomoć, možemo li istražiti životni okoliš Joea Floma i odrediti uvjete koji su pomogli u njegovu stvaranju? Pričamo priče o usponu od trnja do zvijezda jer ima nešto očaravajuće u predodžbi o usamljenom junaku koji se bori protiv nadmoćnih okolnosti. No čini se daje prava priča o životu Joea Floma mnogo in-trigantnija od mitološke verzije, jer sve ono što se činilo preprekom u njegovu životu - to što je bio siromašno dijete tekstilnih radnika, što je bio Židov u vrijeme kad su Židovi bili izvrgnuti teškoj diskriminaciji, stoje odrastao u doba depresije - neočekivano ispada prednost. Joe Flom je vanprosječan. Ali ne zbog onoga zbog čega možda mislite. Do kraja ovoga poglavlja vidjet ćemo daje iz slučaja Joea Floma moguće izvući neke pouke, primijeniti ih na njujorški pravni svijet i predvidjeti kakve su bile obiteljske prilike, kad su se rodili i kakvoga su porijekla bili najmoćniji gradski odvjetnici, a da pritom o njima ne znamo ništa drugo. Ali ne trčimo pred rudo. Tri pouke Joea Floma Pouka broj jedan: Važno je biti Židov 3. Jedan od kolega Joea Floma sa studija prava na Harvardu bio je muškarac po imenu Alexander Bickel. Poput Floma, Bickel je bio sin istočnoeuropskih židovskih doseljenika i živio je u Brooklynu. Poput Floma, Bickel je pohađao državnu školu u New Yorku, a potom i City College. Poput Floma, Bickel je bio zvijezda svoje generacije na studiju prava. Zapravo, prije nego mu je karijera prekinuta kad je obolio od raka, Bickel je bio ponajbolji stručnjak za ustavno pravo svoga naraštaja. I poput Floma i ostalih njihovih kolega na pravnom fakultetu, i Bickel je oko Božića 1947, u "sezoni traženja posla" pošao u potragu na Manhattan. Prva mu je postaja bio odvjetnički ured Mudge Rose na Wall Streetu, tradicionalan i konzervativan kao i svi uredi iz tog doba. Mudge Rose osnovan je 1869. godine. Tu je radio Richard Nixon prije nego je postao predsjednikom 1968. godine. "Mi smo poput dame koja želi da joj se ime spomene samo dva puta u novinama - kad se rodi i kada umre", poznata je rečenica jednog starijeg partnera u tom uredu. Bicklea su poveli u obilazak ureda, razgovarao je s jednim po jednim partnerom, a potom su ga uveli u knjižnicu kako bi se upoznao i s jednim starijim partnerom. Možete zamisliti taj prizor: soba u lamperiji od tamnog dr-veta, fini perzijski tepih, redovi pravnih knjiga u kožnatom uvezu, na zidu ulja na platnu s prikazima gospodina Mudgea i gospodina Rosea. "Pošto su obavili sve te razgovore i ostalo", rekao je mnogo godina poslije Bickel u intervjuu za
jedan istraživački projekt, "doveli su me do tog višeg partnera koji si je uzeo u zadaću da mi kaže kako sam za dečka takve prošlosti" - a možete zamisliti kako je Bickel zastao prije nego je ponovio taj eufemizam koji se odnosio na njegovo doseljeničko porijeklo - "bez sumnje daleko dogurao. Ali da trebam razumjeti koliko su tvrtki poput njegove ograničene mogućnosti u zapošljavanju dečki moje prošlosti. I premda mi on čestita na mom napretku, moram razumjeti da mi on nipošto ne može ponuditi zaposlenje. Ali svima je jako drago što su me upoznali i tako dalje." Izvan prosjeka Iz prijepisa intervjua u kojem Bickel iznosi svoja sjećanja vidi se da njegov sugovornik ne zna kako bi protumačio posljednju informaciju. Bickel je u doba intervjua bio na vrhuncu ugleda. Zastupao je slučajeve pred Vrhovnim sudom. Napisao je sjajne knjige. To stoje odvjetnički ured Mudge Rose rekao Bickelu ne zbog njegove "prošlosti" bilo je ravno tome da u Chicago Bullsima odbiju Michaela Jordana jer nerado primaju crnu djecu iz Sjeverne Karoline. To jednostavno nije imalo smisla. "Ali za zvijezde?" upitao je sugovornik, želeći reći: "Zar nisu htjeli načiniti iznimku za vow?" BICKEL: "Ma kakve zvijezde, kakvi bakrači..." U 1940-im i 1950-im godinama njujorški odvjetnički uredi staroga kova funkcionirali su poput privatnog kluba. Svi su imali sjedišta na Manhattanu, na Wall Streetu i oko njega, u mračnim granitnim zgradama. Partneri u najboljim uredima diplomirali su na istim elitnim fakultetima, išli su u iste crkve i ljetovali u istim morskim gradićima na Long Islandu. Nosili su konzervativna siva odijela. Njihovi uredi bili su poznati kao tvrtke "bijelih cipela" - stoje očito bila aluzija na bijele kicoške cipele koje je bilo poželjno nositi u kakvom klubu ili na koktelu - i bili su veoma izbirljivi u odabiru zaposlenika. Kao što je napisao Erwin Smigel u knjizi Odvjetnik s Wall Streeta, studiji pravnog establišmenta starog New Yorka, oni su tražili: odvjetnike nordijskog tipa, ugodna karaktera i "čista" izgleda, studente "pravih fakulteta", "pravog" društvenog porijekla, svjetske ljude obdarene silnom ustrajnošću. Neki bivši dekan pravnog fakulteta, govoreći o kvalitetama koje student treba imati da bi dobio posao, nudi nešto realističniju sliku: "Da bi dobili posao [studenti] bi trebali biti obdareni ili obiteljskim vezama, ili sposobnostima ili dojmljivom osobnošću, ili pak kombinacijom toga. Takozvanu 'prihvatljivost' čini suma njenih dijelova. Ako čovjek ima išta od nabrojenog, mogao bi dobiti posao. Ako ima dvoje, može birati između nekoliko poslova; ako ima sve troje, nema mu kraja." Bickelova kosa nije svijetla. Oči mu nisu plave. Govori stranim naglaskom, a njegove obiteljske veze sastojale su se, u načelu, od toga da je bio sin Solomona i Yette Bickel iz Bukurešta u Rumunjskoj, odne-davno iz Brooklyna. Što se dojmljivosti tiče, ni tu Flom nije stajao nimalo bolje. Kaže da mu je bilo "neugodno" kad je išao na razgovore za Tri pouke Joea Floma -? posao u središtu grada i naravno da jest: bio je nizak, neugledan i Židov, govorio je monotonim, unjkavim dijalektom svog rodnog Brooklyna, pa možete zamisliti kakvim ga je doživio neki sijedi patricij u knjižnici. Ako niste imali pravo zaleđe i ako niste bili prave vjere ili iz prave društvene klase, a diplomirali ste na ondašnjem pravnom fakultetu, zaposlili biste se u nekoj manjoj, drugorazrednoj, skorojevićevskoj kancelariji, položajem ispod velikih imena u središtu, ili biste jednostavno sami pokrenuli posao i primali "što god vam dođe na vrata" - odnosno bilo koji pravni posao koji veliki uredi iz središta grada nisu htjeli preuzeti. To zvuči užasno nepošteno, i bilo je. Ali kao stoje često slučaj s vanprosječnima, u tom se nedostatku krila zlatna prilika. 4. Zaposlenici odvjetničkih ureda staroga kova s Wall Streeta imali su sasvim konkretnu predodžbu o tome kojim se poslom bave. Oni su bili korporativni odvjetnici. Predstavljali su najveće i najuglednije tvrtke u zemlji, pri čemu "predstavljale" znači da su obavljale porezne i pravne poslove vezane uz izdavanje dionica i vrijednosnica i brinule se da njihovu klijentu planove ne pobrkaju savezne vlasti. Oni se nisu bavili parnicama; odnosno, veoma ih je malo imalo odjel za obranu i podnošenje tužbi. Kao što je jednom prilikom rekao Paul Cravath, jedan od osnivača tvrtke Cravath, Swaine i Moore koja spada među najbjelje "tvrtke bijelih cipela" - posao odvjetnika bio je riješiti nesuglasice u sobi za sastanke, a ne u sudnici. "Što se tiče mojih kolega sa studija na Harvardu, po
njima su obveznice ili porezna pitanja bila ono čime se mlad, pametan čovjek bavi", sjeća se neki partner iz još jedne "tvrtke bijelih cipela". "To su bila ugledna područja. Parničenje je bilo za amatere, a ne za ozbiljne ljude. U to doba tvrtke jednostavno nisu tužile jedna drugu." Tvrtke starog kova, osim toga, nisu sudjelovale ni u neprijateljskim preuzimanjima. Teško je to zamisliti danas kad "otimači korporacija" i fondovi rizičnog kapitala neprestano proždiru jednu tvrtku za drugom, ali do 1970-ih se smatralo skandaloznim da neka tvrtka kupi drugu tvrtku ako dotična nije s tim bila suglasna. Mudge Rose i drugi Izvan prosjeka ugledni odvjetnički uredi s Wall Streeta takvim poslovima ne bi htjeli ni primirisati. "Problem s neprijateljskim preuzimanjem je u tome što je neprijateljsko", kaže Steven Brill, osnivač strukovnog časopisa American Lawyer. "To nije džentlmenski. Ako vam je najbolji kolega s Princetona predsjednik uprave tvrtke X i posao mu već duže vrijeme ide nizbrdo, a pojavi se neki korporativni otimač i kaže da tvrtka vašeg kolege ne valja, nije vam ugodno. Pomislite - padne li on, mogao bih pasti i ja. Postojao je čitav jedan kodeks neremećenja osnovnog mirnog i stabilnog poretka stvari."* Znači, posao koji je "dolazio na vrata" naraštaju židovskih odvjetnika iz Bronxa i Brooklyna u 1950-ima i 1960-ima, bio je posao koji su "bje-locipelaške" tvrtke prezirale: parničenja i, još važnije, "borbe punomoćima" - pravni manevri koji su ležali u srži svake ponude za neprijateljskim preuzimanjem. Neki bi se ulagač zainteresirao za tvrtku, ocrnio bi njenu upravu kao nesposobnu i poslao dioničarima pisma u kojima bi ih nagovarao da mu daju svoju "punomoć" kako bi mogao nadglasati direktore tvrtke. Ajedini odvjetnik za vođenje "borbe punomoćima" kojega je takav ulagač mogao dobiti bio je netko poput Joea Floma. U knjizi Skadden povjesničar prava Lincoln Caplan opisuje taj rani svijet preuzimanja: Pobjednik nadmetanja punomoćima određivao se u "zmijskom leglu" (službeno se to zvalo računovodstveni ured). Odvjetnici obiju strana sastali bi se s nadzornicima izbora čiji je posao bio potvrditi ili eliminirati upitne punomoći. Događaj je često bio neformalan, agresivan i razularen. * Odvjetnik i romanopisac Louis Auchincloss, koji uvelike i sam pripada starom "arijevskom", "bjelocipelaškom", pravničkom establišmentu New Yorka, u svojoj knjizi Scarlet Letters donosi prizor koji savršeno dočarava antipatiju koju su tvrtke iz središta grada osjećale prema pravnim poslovima preuzimanja. "Suoči se s tim, draga moja, tvoj muž i ja vodimo tvrtku prepredenih fiškala", objašnjava odvjetnik koji se bavi preuzimanjima supruzi svoga partnera u tvrtki. "Danas, kad netko želi doći do tvrtke koja ne želi da je se kupi", nastavlja, "njegov će zastupnik protiv te tvrtke pokrenuti svakovrsne parnice ne bi li vlasnike naveo da promijene mišljenje. Tužimo direktore za loše upravljanje, tužimo za neisplaćene dividende, za kršenje pravilnika organizacije, za nepravilno izdavanje obveznica. Tužimo za zlouporabu položaja, grmimo o kršenju zakona protiv monopola, tužimo zbog starih i sumnjivih dugovanja. A zastupnik našeg protivnika odgovorit će pretjeranim inzistiranjem na pravo uvida u sve naše dokumente i tražit će provedbu beskrajnih ispitivanja kako bi upetljao našeg klijenta u beznadnu birokratsku mrežu... To je jednostavno rat, a znaš što kažu o ratu i ljubavi." Tri pouke Joea Floma Suprotstavljeni odvjetnici katkada su nosili sportske majice, jeli lubenicu ili pili iz iste boce viskija. U rijetkim slučajevima rezultati postignuti u "zmijskom leglu" mogli su preokrenuti ishod nadmetanja i presuditi izbore na osnovu jednog glasačkog listića. Odvjetnici su povremeno pokušavali namjestiti rezultate izbora, sređujući da se za nadzornika imenuje neki njihov dužnik; bilo je uobičajeno da izbornici puše cigare koje su im poklanjali odvjetnici obiju strana. Odvjetnik uprave tvrtke osporavao bi punomoći pobunjenih ("Ovu osporavam!") i obrnuto. .. Odvjetnici koji su pobjeđivali u "zmijskom leglu" bili su izvrsni u izvrdavanju. Bilo je odvjetnika koji su bolje poznavali pravila nadmetanja punomoćima, ali u borbi nitko nije bio bolji od Joea Floma... Flom je bio debeo (imao je 45 kilograma viška, kako je rekao neki odvjetnik), tjelesno neprivlačan (jednoga je partnera podsjećao na žabu) i nehajan prema pravilima lijepog ponašanja (prdnuo bi u javnosti ili gurkao cigaru pod nos sugovorniku, ne ispričavajući se). No po sudu njegovih kolega, a i
nekih od njegovih protivnika, njegova je volja za pobjedom bila nenadmašna i često je bio upravo majstorski vješt. "Tvrtke bijelih cipela" pozvale bi Floma kad god bi se neki korporativni otimač okomio na nekoga od njihovih uglednih klijenata. Oni s takvim slučajem nisu željeli imati posla. No rado su ga prosljeđivali tvrtki Skadden, Arps. "Flomova rana specijalnost bila su borbe punomoćima, a mi se time nismo bavili, baš kao što se nismo bavili ni brakorazvodnim parnicama", rekao je Robert Rifkind, dugogodišnji partner u tvrtki Cra-vath, Swaine i Moore. "I zato bismo rekli da to ne znamo raditi. Sjećam se kako smo jednom imali neki problem koji se ticao borbe punomoćima, pa je jedan od starijih partnera u tvrtki rekao: 'Pa, pozovimo Joea!' I tako je on došao u sobu za sastanke, svi smo sjeli, opisali mu problem, a on nam je rekao što da učinimo i otišao. Ja sam potom rekao: 'Dobro, možemo i tako učiniti.' A partner je rekao: 'Ne, ne možeš tako. Nećemo to učiniti'. Mi se tim jednostavno nismo bavili." Potom su došle sedamdesete. Stara averzija prema parnicama pala je u drugi plan. Sad je bilo lakše posuditi novac. Savezni propisi su popustili. Tržišta su se internacionalizirala. Ulagači su postali agresivniji, a rezultat svega toga bio je nagao porast u broju i obimu preuzimanja tvrtki. "Da ste 1980. otišli na Poslovni okrugli stol (udruženje direktora glavnih američkih tvrtki) i proveli anketu o tome treba li dopustiti neprijateljska preuzimanja, dvije trećine odvjetnika reklo bi da ne treba", kaže Flom. "Danas ?Izvan prosjeka bi gotovo jednoglasno rekli da treba." Tvrtke je trebalo braniti od tužbi suparnika. Neprijateljskoj stranci trebalo je uzvratiti udarac. Ulagačima koji su željeli "progutati" nekooperativne mete preuzimanja trebala je pomoć u pravnim strategijama, a dioničarima je trebao netko tko će ih formalno predstavljati. Radilo se o golemim sumama. Od sredine 1970-ih, do kraja 1980-ih, količina novca koja se godišnje okretala u spajanjima i akvizicijama na Wall Streetu narasla je za 2000 posto, dosegnuvši gotovo četvrt trilijuna dolara. Iznenada su poslovi kojima se odvjetnički uredi starog kova nisu željeli baviti - neprijateljska preuzimanja i parničenja - postali poslovi kojima se svaki odvjetnički ured želio baviti. A tko su bili stručnjaci u ta dva iznenada ključno važna područja prava? Nekoć marginalni, drugorazredni odvjetnički uredi čiji su utemeljitelji bili ljudi koji nisu mogli dobiti posao u tvrtkama u središtu grada deset i petnaest godina prije. "['Bjelocipelaške' tvrtke] sve do relativno nedavno smatrale su da im je neprijateljsko preuzimanje ispod časti, i sve dok im nije sinulo da bi se možda i same trebale uključiti u taj posao, puštali su mene da radim sam", kaže Flom. "A kad postanete poznati u tom području, tvrtke najprije dolaze k vama." Razmislite koliko je ta priča nalik pričama Billa Joya i Billa Gatesa. Obojica su marljivo radila u razmjerno nepoznatom području u kojemu nije bilo mnogo nade u postizanje uspjeha. Ali onda tras! - dogodila se revolucija osobnog računala, a oni su imali za sobom svojih deset tisuća sati vježbe. Bili su spremni. Flom je imao isto iskustvo. Dvadeset godina usavršavao je zanat u Skaddenu i Arpsu. Zatim se svijet promijenio, a on je bio spreman. Nije on svladao prepreke, nego je ono što je u početku bilo prepreka na kraju ispalo prilika. "Ne može se reći da su ti tipovi bili pametniji odvjetnici od bilo kojih drugih", kaže Rifkind. "Oni su samo imali vještinu koju su razvijali godinama i koja je odjednom postala veoma vrijedna."* * Najbolju analizu pretvaranja prepreke u priliku za židovske odvjetnike dao je teoretičar prava Eli Wald. Wald ističe da Floma i njemu slične nije bila krasila tek puka sreća. Srećom se pobjeđuje na lutriji. Njima se ukazala prilika i oni su je iskoristili. Kao što kaže Wald: "Židovski odvjetnici imali su sreće i sami su si pomogli. Oni su iskoristili priliku koja im se ukazala. Sreća se sastojala u tome što 'arijevski' odvjetnički uredi nisu bili spremni stupiti u područje prava koje se bavilo preuzimanjima. No riječ 'sreća' ne uspijeva dočarati sav njihov rad, trud i dosjetljivost, kao ni činjenicu da su reagirali na skrivenu i nejasnu priliku." Tri pouke Joea Floma Pouka broj dva: demografska sreća
5. Maurice Janklow upisao se na Pravni fakultet u Brooklynu 1919. godine. Bio je najstariji sin židovskih doseljenika iz Rumunjske. Imao je sedmero braće i sestara: jedan je imao manju robnu kuću u Brooklynu, dvoje su držali trgovinu muške odjeće, jedan je imao studio za grafički dizajn, jedan se bavio izradom šešira, a jedan je radio u financijskom odjelu tvrtke Tishman Realty. Ali Maurice je bio intelektualac u obitelji, jedini koji je otišao na fakultet. Završio je pravo i otvorio ured u Ulici Court u središtu Brooklyna. Bio je elegantan muškarac, odjeven u odijela marke Brooks Brothers. Zimi je nosio pusteni, a ljeti slamnati šešir. Oženio se prelijepom Lillian Levantin, kćeri istaknutog talmudista. Vozio je velik auto. Preselio se u Queens. Potom je s partnerom pokrenuo poduzeće za proizvodnju pisaćeg papira, kojim se - sve je ukazivalo na to - trebao obogatiti. Dakle, bio je to čovjek koji je ostavljao dojam osobe koja bi trebala uspjeti kao odvjetnik u New Yorku. Bio je inteligentan i obrazovan. Potjecao je iz obitelji koja je dobro poznavala pravila sustava. Živio je u ekonomski najvitalnijem gradu na svijetu. Ali začudo, do uspjeha nije došlo. Karijera Mauricea Janklowa nije krenula onom putanjom kojoj se on nadao. Ispalo je daje Ulica Court bila njegov puni domet. Borio se i mučio. Maurice Janklow imao je sina po imenu Mort, koji je i sam postao odvjetnik, a sinova se priča uvelike razlikuje od očeve. Tisuću devetsto šezdesetih Mort Janklow osnovao je vlastiti odvjetnički ured, a zatim i jednu od najranijih franšiznih kabelskih televizija koju je poslije veoma skupo prodao Cox Broadcastingu. Tisuću devetsto sedamdesetih otvorio je književnu agenciju koja danas spada među najuglednije na svijetu.* Ima privatni avion. Svi propali očevi snovi sinu su se ostvarili. Zašto je Mort Janklow uspio, a Maurice Janklow nije? Postoje, dakako, stotine mogućih odgovora na to pitanje. No prisjetimo se analize * Agencija koju je osnovao - Janklow i Nesbit - zapravo je moja književna agencija. Tako sam i čuo za povijest obitelji Janklow. Izvan prosjeka poslovnih tajkuna iz 1830-ih i softverskih programera rođenih oko 1955. godine i promotrimo razlike između dvojice Janklowa u generacijskom smislu. Postoji li savršen trenutak rođenja za odvjetnika židovskog porijekla u New Yorku? čini se da postoji. Ta činjenica pomaže objasniti uspjeh Morta Janklowa, a istodobno predstavlja i drugi ključ za razumijevanje uspjeha Joea Floma. 6. Studija genija Lewisa Termana, koje ćete se prisjetiti iz poglavlja o Chrisu Langanu, istraživala je kakvim su osobama u odrasloj dobi postala neka djeca rođena između 1903. i 1917. godine koja su imala uistinu visok kvocijent inteligencije. Istraživanje je otkrilo da postoji jedna skupina veoma uspješnih ljudi i jedna skupina veoma neuspješnih te da oni uspješni mnogo češće potječu iz bogatijih obitelji. U tom smislu studija potvrđuje argument koji iznosi Annette Lareau, naime da su posao kojim se bave vaši roditelji, kao i pretpostavke koje se vežu uz klasu kojoj oni pripadaju, važne. No postoji i drukčiji način tumačenja Termanovih rezultata, a on se temelji na podatku o tome kada su se "termiti" rodili. Podijelite li "termite" u dvije skupine - one koji su se rodili između 1903. i 1911. godine sjedne strane, i one koji su se rodili između 1912. i 1917. godine s druge, čini se da su se Termanovi "promašeni slučajevi" u daleko većem broju rađali u prvoj vremenskoj skupini. Objašnjenje ima veze s dva velika kataklizmička događaja dvadesetog stoljeća: s razdobljem velike depresije i Drugim svjetskim ratom. Ako ste se rodili poslije 1912. godine - recimo 1915. godine završili ste fakultet kad je najgore doba krize već prošlo, a kad su vas unovačili, bili ste dovoljno mladi da vam odlazak u rat na tri ili četiri godine predstavlja priliku jednako koliko i smetnju (pod uvjetom da niste poginuli, dakako). "Termiti" koji su se rodili prije 1911. godine, diplomirali su, međutim, na vrhuncu ekonomske krize, kad su prilike za zaposlenje bile rijetke. U doba izbijanja Drugog svjetskog rata već su bili u kasnim triTri pouke Joea Floma desetima, što znači da su odlaskom u vojsku morali prekinuti karijeru, ostaviti obitelj i životni put
na kojem su već bili daleko poodmakli. Biti rođen prije 1911. znači biti demografski nesretan. Najrazorniji događaji dvadesetog stoljeća te su ljude pogodili baš u krivi čas. Ta ista demografska logika vrijedi i za odvjetnike židovskog porijekla u New Yorku poput Mauricea Janklowa. Njima su vrata velikih odvjetničkih ureda u središtu grada bila zatvorena, pa su u velikoj većini postajali samostalni odvjetnici i bavili se oporukama, razvodima, ugovorima i sitnijim sporovima. Potom je, s početkom doba depresije, rad samostalnih odvjetnika gotovo potpuno nestao. "Skoro polovina članova gradske odvjetničke komore zarađivala je manje od egzistencijalnog minimuma američke obitelji", napisao je Jerold Auerbach o godinama depresije u New Yorku. "Godinu dana poslije 1500 odvjetnika bili su spremni položiti 'siromašku prisegu' da bi ostvarili pravo na dobivanje socijalne pomoći. Za odvjetnike židovskog porijekla (otprilike polovica gradske odvjetničke komore) rad se pretvorio u 'častan put u skapavanje od gladi'." Bez obzira na godine iskustva u odvjetničkoj praksi, prihod im je bio "zapanjujuće manji" od prihoda njihovih kršćanskih kolega. Maurice Janklow rodio se 1902. godine. Kad je počelo doba depresije tek se bio oženio, kupio je velik automobil, preselio se u Queens i upustio u veliki kockarski pothvat s poduzećem za proizvodnju pisaćeg papira. Nije mogao pogoditi gori čas. "Namjeravao se obogatiti", kaže Mort Janklow za svoga oca. "Ali kriza gaje uništila. Nije imao ušteđevine ni imućnu rodbinu na koju bi se mogao osloniti. Otada je radio uglavnom notarske poslove. Više se nije usuđivao upuštati u rizike. To je za njega bilo previše. Moj je otac sastavljao kupoprodajne ugovore za dvadeset pet dolara. Imao je prijatelja zaposlenog u banci Jamaica Savings koji mu je slao nešto posla. Ubijao se za dvadeset pet dolara - odrađivao je čitav posao sastavljanja ugovora i provedbe upisa vlasništva. Za dvadeset pet dolara! "Sjećam se očevih i majčinih razgovora ujutro", nastavio je Janklow. "On bi joj rekao: 'Imam dolar i sedamdeset pet centa. Treba mi deset centa za autobus, deset za podzemnu i dvadeset pet za sendvič", i dao bi joj ostatak. Toliko su bili blizu ruba propasti." Izvan prosjeka A sada usporedite to iskustvo s iskustvom nekoga tko je, poput Morta Janklovva, rođen 1930-ih. Pogledajte sljedeći grafikon koji prikazuje stope nataliteta u Sjedinjenim Državama od 1910. do 1950. godine. Tisuću devetsto petnaeste bilo je gotovo tri milijuna novorođenčadi. Tisuću devetsto trideset pete taj je broj pao za gotovo šesto tisuća, a zatim, u desetljeće i pol, ponovno se vratio na više od tri milijuna. Da to preciznije izrazimo, na svakih tisuću Amerikanaca 1915. godine bilo je 29,5 novorođenih; 1935. bilo ih je 18,7; a u 1950. godini 24,1. Desetljeće 1930-ih ono je što se zove "demografska depresija". Reagirajući na teškoće u doba krize, obitelji su jednostavno prestale rađati djecu, pa je zato naraštaj rođen u tom desetljeću bio znatno manji i od onoga koji mu je prethodio i od onoga koji je uslijedio nakon njega. 1910. 2 777 000 30,1 1915. 2 965 000 29,5 1920. 2 950 000 27,7 1925. 2 909 000 25,1 1930. 2 618 000 21,3 1935. 2 377 000 18,7 1940. 2 559 000 19,4 1945. 2 858 000 20,4 1950. 3 632 000 24,1 Evo što je jednom prilikom napisao ekonomist H. Scott Gordon o posebnim prednostima koje je imao pojedinac rođen u malom naraštaju: Tek što progleda, nalazi se u prostranoj bolnici koju su dobro opremili da izdrži natalitetni val prethodne generacije. Osoblje darežljivo raspoređuje svoje vrijeme - imaju malo posla, nošeni kratkotrajnim razdobljem mira pred udar novog vala. Kad dođe u školsku dob, veličanstvene zgrade već su tu, čekaju ga; raskošan nastavnički zbor prihvaća ga raskriljenih ruku. U srednjoj školi košarkaški tim nije onako dobar kao što je nekad bio, ali barem ima slobodnih termina u gimnastičkoj Tri pouke Joea Floma
dvorani. Fakultet je divno mjesto; mnogo je mjesta u učionicama i u domu, nema gužve u kantini, a profesori su brižni. Potom dolazi na tržište rada. Priljev kandidata je slab, a zanimanje poslodavaca veliko, jer za njegovom generacijom slijedi veliki, novi generacijski val, a s njim i potražnja za dobrima i uslugama potencijalnih poslodavaca. U New Yorku početkom 1930-ih djece je bilo tako malo da su i razredi bili barem upola manji nego dvadeset pet godina prije. Škole su bile nove, izgrađene za veliki prijašnji naraštaj, a nastavnici su, za kriterije koji su vladali u doba depresije, imali zanimanje visokog statusa. "Njujorške državne škole 1940-ih smatrale su se najboljim školama u zemlji", kaže Diane Ravitch, profesorica na Sveučilištu New York koja je mnogo pisala o povijesti obrazovanja grada. "Postojao je naraštaj prosvjetnih radnika od tridesetak, četrdesetak godina koji bi u neko drugo vrijeme i na drugom mjestu bili sveučilišni profesori. Bili su izvrsni ali nisu mogli dobiti poslove koje su željeli, a u državnim su školama predavali zato što je to značilo da će imati sigurnu plaću, mirovinu i da ih neće otpustiti zbog viška radne snage." Ista dinamika pogodovala je pripadnicima toga naraštaja i kad su otišli na studij. Uzmite primjer Teda Friedmana, jednog od najboljih parničara u New Yorku u 1970-ima i 1980-ima. Poput Floma, i on je odrastao u siromaštvu, kao dijete židovskih doseljenika koji su se borili za opstanak. "Mogao sam birati između City Collegea i Sveučilišta Michigan", kaže Friedman. City College je bio besplatan, dok je Michigan - koji je tada bio jedno od vrhunskih sveučilišta u Sjedinjenim Državama, baš kao što je i danas - stajao 450 dolara godišnje. "U Michiganu si poslije prve godine, uz dobre ocjene, mogao dobiti stipendiju", kaže Friedman. "Dakle, znao sam da ću, budem li dobar, morati platiti samo prvu godinu." Friedmanov prvi odabir bio je ostanak u New Yorku. "Dakle, otišao sam u City College jedan dan, ali nije mi se svidio. Pomislio sam: 'Ovo će biti kao da još četiri godine idem u Bronx Science (srednja škola koju je pohađao)'. Vratio sam se doma, spakirao torbe i otišao autostopom do Ann Arbora." Nastavlja: U džepu sam imao nekoliko stotina dolara preostalih od ljeta. Radio sam, naime, na željeznici da namaknem dovoljno novca za školarinu, a uštedio sam i malo više od toga. U Ann Arboru je bio jedan elegantan ?7. Izvan prosjeka restoran, pa sam se tu zaposlio kao konobar. Radio sam i noćnu smjenu u River Rogueu, velikom Fordovom pogonu. To je bila dobra lova. Nije bilo osobito teško dobiti posao. Tvornice su tražile radnike. Radio sam na još jednom poslu, u građevini. Bila je to najbolja plaća koju sam ikad imao prije nego što sam postao odvjetnik. Ljeti smo u Ann Arboru gradili Chryslerov pogon za testiranje automobila. Radio sam u tom pogonu nekoliko ljeta za vrijeme studija. To su bili stvarno jako isplativi poslovi, vjerojatno zato što smo tako mnogo radili prekovremeno. Razmislite o toj priči na trenutak. Prva je pouka ta daje Friedman bio voljan teško raditi, brinuti se za sebe i sam plaćati svoje školovanje. Druga, možda još važnija pouka je ta da je živio u Americi u vrijeme kad se čovjek mogao brinuti za sebe i sam si plaćati školovanje. Friedman je tada bio, kako bismo danas rekli, iz obitelji "slabijeg imovinskog stanja". Bio je dijete iz loše četvrti, Bronxa, a nijedno od njegovih roditelja nije išlo na fakultet. Ali pogledajte kako je njemu bilo lako dobiti dobro obrazovanje. Maturirao je u državnoj srednjoj školi u New Yorku u vrijeme kad su njujorške državne škole pobuđivale zavist u svijetu. Njegov prvi potencijalni fakultet, City College, bio je besplatan, a drugi, Sveučilište Michigan, stajao je samo 450 dolara - a čini se daje prijemni postupak bio dovoljno ležeran da je jednoga dana mogao iskušati jedan fakultet, a drugoga drugi. Kako je došao na taj drugi fakultet? Stopirao je, a u džepu je imao novac koji je zaradio preko ljeta. I čim je došao, uslijedio je niz uistinu dobrih poslova pomoću kojih se mogao prehraniti, jer su tvornice tada "tražile ljude". I dakako da jesu; morale su zadovoljiti potrebe velikog naraštaja koji je neposredno prethodio djeci rođenoj u doba demografske depresije 1930-ih, kao i velikog naraštaja "baby-boomera" koji je uslijedio iza njih. Za osjećaj raspolaganja mogućnostima, toliko nužan za uspjeh, nismo zaslužni samo mi ili naši roditelji. On je posljedica i vremena u kojemu živimo: posebnih prilika koje nam naše konkretno mjesto u povijesti nudi. Za mladog budućeg odvjetnika
biti rođen početkom 1930-ih značilo je roditi se u čarobnom trenutku, isto kao stoje to za softverskog programera bilo roditi se 1955. ili za poduzetnika 1835. godine. Danas Mort Janklow ima ured visoko nad Avenijom Park, prepun izvrsnih djela moderne umjetnosti - djela jednog Dubuffeta ili Anselma Kiefera. Zna pričati duhovite priče. ("Majka je imala dvije sestre. Jedna no Tri pouke Joea Floma je doživjela devedeset devetu, a druga je umrla u devedesetoj. Ona devedeset devetogodišnjakinja bila je stvarno pametna žena. Udala se za mog ujaka Ala, koji je bio šef prodaje u Maidenformu. Jednom sam ga pitao:' Kako je u ostatku zemlje, ujačeAl?'A on mije rekao: 'Mali. Kad odeš iz New Yorka, sve ti je provincija.'") Kad sluša Morta Janklowa, čovjek ima osjećaj daje svijet kao stvoren da ga se osvoji. "Uvijek sam bio hazarder", kaže. "Kad sam tek osnovao kabelsku tvrtku, u njenim ranim danima, sklapao sam takve dogovore da bih bankrotirao da nisam imao petlje. Vjerovao sam da ja to mogu." Mort Janklow pohađao je državne škole u New Yorku, u doba kad su one bile na vrhuncu snage. Maurice Janklow pohađao je državne škole u New Yorku onda kad su one bile na vrhuncu pretrpanosti. Mort Janklow pohađao je Pravni fakultet Sveučilišta Columbia jer su djeca rođena u demografskoj depresiji mogla birati na koji će studij. Maurice Janklow pohađao je Pravni fakultet Brooklyn - najbolje što je doselje-ničko dijete moglo postići 1919. godine. Mort Janklow prodao je svoju kabelsku tvrtku za desetine milijuna dolara. Maurice Janklow sastavljao je kupoprodajne ugovore za dvadeset pet dolara. Priča o ocu i sinu Janklow govori nam da se meteorski uspon Joea Floma nije mogao dogoditi u bilo koje vrijeme. čak ni najnadareniji odvjetnici koji već u obitelji nauče neke dragocjene životne lekcije ne mogu izbjeći ograničenja svoga naraštaja. "Moja je majka bila mentalno bistra sve do zadnjih pet, šest mjeseci života", kaže Mort Janklow. "Ali tada je, u košmaru, govorila o stvarima koje nikada prije nije spominjala. Plakala je za prijateljima strada-lima u epidemiji gripe 1918. Taj naraštaj - naraštaj moga oca - svašta je doživio. Preživjeli su epidemiju od koje je umrlo deset posto svjetskog stanovništva. Paniku na ulicama. Smrt prijatelja. Prvi svjetski rat, doba depresije i Drugi svjetski rat. Nisu imali bogzna kakve šanse. Bilo je to veoma teško razdoblje. On bi bio mnogo uspješniji u nekom drukčijem svijetu." Izvan prosjeka Pouka broj tri: tekstilna industrija i smislen rad 8. Tisuću osamsto osamdeset devete Louis i Regina Borgenicht ukrcali su se na prekoocenaski brod u Hamburgu i krenuli put Amerike. Louis je bio iz Galicije u ondašnjoj Poljskoj, a Regina iz nekog malog grada u Mađarskoj. Bili su u braku tek nekoliko godina i imali su jedno malo dijete i drugo na putu. Trideset dana, koliko je trajalo putovanje, spavali su na slamaricama na palubi iznad strojarnice, čvrsto se držeći za svoje ležaj eve na kat dok se brod propinjao i ljuljao. Znali su samo jednu osobu u New Yorku: Borgenichtovu sestru Sallie koja se onamo doselila deset godina prije. Imali su, u najboljem slučaju, novca za nekoliko tjedana. Poput tolikih drugih doseljenika u Ameriku onih godina uzdali su se u sretnu sudbinu. Louis i Regina pronašli su malen stan u Ulici Eldridge, u manhattan-skoj četvrti Lower East Side, uz najamninu od osam dolara mjesečno. Louis je potom krenuo van, u potragu za poslom. Vidio je pokućare, pi-ljare i pločnike zakrčene trgovačkim kolicima. Iz te perspektive buke, živosti i energije Stari svijet mu se činio neizmjerno malim. Najprije je bio zaprepašten, a zatim je osjetio navalu energije. Otišao je u ribarnicu koju je držala njegova sestra u Ulici Ludlow i nagovorio je da mu da na poček jednu pošiljku haringi. Dobivši dva bureta ribe, na nogostupu je otvorio prodajni štand i skačući od jednoga do drugog bureta pjevuckao na njemačkom: Za prženje Za pečenje Za kuhanje Za jedenje Haringa je dobra riba za svako jelo i za sav svijet! Toga tjedna zaradio je osam dolara. Sljedećeg tjedna trinaest. To su bile nevjerojatne sume. No Louis i Regina sumnjali su da će prodajom 112
Tri pouke Joea Floma haringa dogurati do nekog unosnog posla. Louis je potom odlučio iskušati sreću kao trgovac s kolicima. Prodavao je ručnike i stolnjake ali slabo mu je išlo. Potom se prebacio na bilježnice, pa na banane, a zatim na muške i ženske čarape. Je li uistinu bilo budućnosti u trgovini na kolicima? Regina je rodila drugo dijete - kći - a Louis je postajao sve nervoznijim. Sada je morao hraniti četvero usta. Rješenje mu je sinulo nakon pet dugih dana provedenih u šetnji ulicama Lower East Sidea, kad je zamalo već izgubio svaku nadu. Sjedio je na nekoj izvrnutoj kutiji, jedući kasni ručak - sendvič koje mu je pripremila Regina. Odjeća. Posvuda oko njega otvarale su se prodavaonice odijela, haljina, košulja, bluza, suknji, hlača - sašivenih i spremnih za nošenje. Za nekoga tko je došao iz svijeta u kojemu se odjeća šila kod kuće ručno ili se naručivala kod krojača, to je bilo pravo otkriće. "Za mene najveće čudo nije bila sama količina odjeće - premda je već i to bilo zapanjujuće" - rekao je Borgenicht mnogo godina poslije, postavši uspješan proizvođač ženske i dječje odjeće - "nego činjenica da su se u Americi čak i siromašni ljudi mogli poštedjeti mukotrpnog, dugotrajnog truda šivanja vlastite odjeće jednostavno odlazeći u prodavaonicu, a potom iz nje izlazeći s onim što im treba. Postojalo je područje kojim se čovjek mogao baviti, uzbudljivo područje." Borgenicht je uzeo malu bilježnicu. Kamo god je išao zapisivao je što ljudi nose i što se prodaje mušku odjeću, žensku odjeću, dječju odjeću. Želio je naći "najnoviji" proizvod, nešto što bi ljudi nosili, a čega nije bilo u prodaji. Hodao je ulicama četiri dana. Uvečer posljednjeg dana, dok se vraćao kući, ugledao je pet-šest djevojčica kako se igraju škole. Jedna djevojčica preko haljine je imala izvezenu pregaču, kratku na prednjem dijelu i vrpcama vezanu na leđima, pa mu je iznenada sinulo da u proteklim danima neumornog popisivanja inventara prodavaonica odjeće na Lower East Sideu nikada nije naišao na takvu pregaču u prodaji. Došao je kući i rekao to Regini. Ona je imala prastari šivaći stroj koji su kupili po dolasku u Ameriku. Sljedećeg jutra pošao je u prodavaonicu tkanina u Ulici Hetser i ondje kupio sto metara kariranog pamučnog platna i pedeset metara bijelog. Vratio se u mali stan i raspro-stro robu na stolu blagovaonice. Regina je počela rezati platno - male veličine za sasvim malu djecu, veće za veću sve dok nije skrojila četrdeset pregača. Počela je siti. U ponoć je otišla u postelju, a Louis je na113 Izvan prosjeka ?stavio gdje je ona stala. Regina se ustala u zoru i počela prišivati gumbe i izrezivati rupice za njih. U deset sati ujutro pregače su bile gotove. Louis ih je složio preko ruke i uputio se u Ulicu Hester. "Dječje pregače. Pregače za curice! Pregače u boji, deset centa. Bijele petnaest centa. Pregače za curice!" Do jedan popodne prodalo se svih četrdeset pregača. "Mama, imamo posao", doviknuo je Regini, pretrčavši cijeli put kući iz Ulice Hester. Ščepao ju je oko struka i zavrtio. "Moraš mi pomoći", uskliknuo je. "Radit ćemo uzajedno! Mama, ovo je naš posaol" 9. Židovski doseljenici poput Floma, Borgenichta i Janklowa nisu bili poput ostalih doseljenika koji su došli u Ameriku u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća. Irci i Talijani bili su seljaci, poljoprivredni zakupci iz siromašne europske provincije. Ali sa Židovima je bilo drukčije. Stoljećima, koliko su živjeli u Europi, bilo im je zabranjeno imati vlastitu zemlju, pa su se okupljali u manjim i većim gradovima, baveći se gradskim zanatima i poduzetništvom. Sedamdeset posto istočnoeuropskih Židova koji su u Ameriku ušli preko Ellis Islanda tridesetak godina prije Drugog svjetskog rata imali su nekakvu struku. Držali su male prodavaonice hrane ili nakita. Imali su knjigovežnice ili urarske radnje. No u većini slučajeva bavili su se odjećom. Bili su krojači i švelje, kitničari, krznari i kožari. Louis Boregnicht je, primjerice, napustio siromašni roditeljski dom u dvanaestoj godini i zaposlio se kao trgovački pomoćnik u prodavaonici robe široke potrošnje u poljskom gradu Brzesko. Kad mu se ukazala prilika za posao u Schinttwaren Handlung (doslovno "trgovina tekstila", odnosno "štofa", kako se nekad govorilo), ugrabio ju je. "U to doba prodavač tkanine je odijevao svijet",
napisao je, "a među tri temeljne stvari potrebne za život u tom jednostavnom društvu, hrana i krov nad glavom smatrali su se skromnima. Odjeća je bila plemenita. Praktičari umjetnosti odijevanja, distributeri predivnih tkanina iz svih kutaka EuTri pouke Joea Floma rope, trgovci koji su na svojim putovanjima jednom godišnje posjećivali središta industrije tkanina i kupovali robu - to su bili trgovački kraljevi moje mladosti. Njihov se glas čuo, njihov značaj osjećao." Borgenicht je prodavao tkanine za čovjeka po imenu Epstein, a potom je prešao u prodavaonicu Brandstatter u obližnjem Jaslowu. Tu je mladi Borgenicht naučio sve što se može znati o desetinama tisuća vrsta tkanina, do te mjere daje mogao prijeći rukom po njima i odrediti prosječan broj potki i osnova po četvornom centimetru, ime proizvođača i porijeklo materijala. Nekoliko godina poslije Borgenicht se preselio u Mađarsku i tu upoznao Reginu. Ona je vodila krojačnicu haljina od svoje šesnaeste godine. Zajedno su otvorili niz malih prodavaonica tkanina, mukotrpno učeći sve pojedinosti vezane za rad malih poduzeća. Znači, Borgenichtov sjajan poslovni plan onoga dana kad je sjedio na izvrnutoj kutiji u Ulici Hester nije došlo iz vedra neba. On je bio veteran Schnittwaren Handlunga, a njegova žena iskusna krojačica. To je bilo njihovo područje. A u isto vrijeme kad je bračni par Borgenicht otvorio krojačku radnju u svom malom stanu, tisuće drugih židovskih doseljenika bavilo se istim poslom, iskorištavajući svoja znanja šivanja, krojenja i modeliranja, do te mjere daje 1900. godine nadzor nad industrijom odjeće prešao gotovo potpuno u ruke istočnoeuropskih pridošlica. Bor-genichtovim riječima rečeno, Židovi su "zagazili duboko u zemlju koja im je otvorila svoja vrata i grozničavo radili ono što su znali". Danas, kad New York predstavlja središte golemog i raznolikog urbanog područja, lako je zaboraviti važnost niza vještina koje su doseljenici poput obitelji Borgenicht donijeli u Novi svijet. Od kraja devetnaestog stoljeća do sredine dvadesetog, industrija odjeće bila je najveća i ekonomski najprobitačnija industrija u gradu. Više je ljudi u New Yorku radilo u tekstilnoj industriji nego u bilo kojoj drugoj privrednoj grani, i više se odjeće proizvodilo u New Yorku nego u bilo kojem drugom gradu na svijetu. Uočljive građevine koje se još uvijek nalaze u donjem dijelu Broadwaya na Manhattanu - od velikih industrijskih skladišta visokih po deset, petnaest katova dvadesetak ulica ispod Times Squarea, do pot-krovnih galerija Sohoa i Tribeca u zgradama s poznatim željeznim požarnim stubama - gotovo sve su prvobitno bile izgrađene kao radionice kaputa, šešira i finog rublja, a u njihovim su golemim prostorijama sjedili muškarci i žene nagnuti nad šivaćim strojevima. Doći u New York 115 114 Izvan prosjeka 1890-ih s iskustvom u krojenju, šivanju ili u Schnittwaren Handlungu značilo je biti iznimno sretne ruke - jednako kao i pojaviti se u Silicij-skoj dolini 1986. i imati deset tisuća sati iskustva u programiranju. "Nema sumnje da su se ti židovski doseljenici pojavili u savršenom trenutku, sa savršenim vještinama", kaže sociolog Stephen Steinberg. Da biste iskoristili tu priliku trebali ste imati određene vrline, a doseljenici su marljivo radili. Odricali su se. Živjeli su skromno, štedjeli su i pametno ulagali. Ali ipak, valja imati na umu daje industrija odjeće u to doba napredovala velikim koracima. Privredi su silno trebale vještine koje su oni posjedovali." Louisu i Regini Borgenicht i tisućama drugih koji su došli na brodovima dana je zlatna prilika. Baš kao i njihovoj djeci i unucima - jer pouke koje su ti tekstilni radnici poslije posla donosili u svoj dom pokazale su se presudno važnima za daljnji napredak njihove obitelji. 10. Dan nakon što su Louis i Regina Boregnicht prodali svoju prvu kolekciju pregača, Louis je otišao u tvrtku H. B. Claflin and Company. Claflin je bio "tekstilni komision", ekvivalent Brandstatteru u Poljskoj. Tu je Borgenicht zamolio da mu dovedu prodavača koji govori njemački, jer on gotovo uopće nije znao engleski. U ruci je imao svoju i Regininu životnu ušteđevinu - 125 dolara - i tim je
novcem kupio dovoljno tkanine za stotinu pregača. On i Regina krojili su i šili cijeli dan i noć. U iduća dva dana prodao je svih stotinu pregača. Vratio se u Claflin po još jednu turu. I njih su prodali. Nije prošlo dugo, a on i Regina zaposlili su još jednu doseljenicu tek pristiglu s broda. Pomagala im je s djecom kako bi Regina mogla siti puno radno vrijeme. Ubrzo su zaposlili još jednu naučnicu. Louis je odlazio u udaljene dijelove grada, čak do Harlema, prodajući pregače majkama u velikim zgradama s jeftinim stanovima za iznajmljivanje. U jednom stanu u Ulici Sheriff unajmio je izlog. Zaposlio je još tri djevojke i kupio im šivaće strojeve. Postao je poznat kao "pregačar". On i Regina prodavali su onoliko pregača koliko su mogli sašiti. 116 Tri pouke Joea Floma Uskoro se bračni par Borhenicht odlučio proširiti. Počeli su siti pregače za odrasle, a potom i suknje i haljine. U siječnju 1892. godine zapošljavali su dvadeset radnika, uglavnom židovskih doseljenika poput njih samih. Imali su tvornicu na manhattanskom Lovver East Sideu i sve duži popis klijenata koji je uključivao i jednu prodavaonicu u središtu grada, čiji su vlasnici bili još jedna doseljenička židovska obitelj - braća Bloomingdale. Imajte na umu daje u tom trenutku bračni par Borgenicht u zemlji bio tek tri godine. Engleski su natucali. I nisu još uvijek nipošto bili bogati. Svu zaradu sve vrijeme su ulagali u posao, a Borgenicht kaže daje u banci imao samo dvjesto dolara. Ali već je bio gospodar svoje sudbine. To je bila druga velika prednost industrije odjeće. Ne samo što je rasla velikim koracima, nego je bila i jasno poduzetnička. Odjeća nije nastajala u jednoj velikoj tvornici. Umjesto toga, više poznatih tvrtki izrađivalo je krojeve i pripremalo tkaninu, a potom bi komplicirani posao šivanja, glačanja i prišivanja gumba prepustili malim izvođačima. A kad bi neki izvođač dovoljno narastao, ili postao dovoljno ambiciozan, počeo bi izrađivati vlastite krojeve i pripremati svoju tkaninu. Tisuću devetsto trinaeste godine bilo je otprilike šesnaest tisuća zasebnih njujorških tekstilnih tvrtki, a mnoge su bile baš poput Borgenichtove radnje u Ulici Sheriff. "Prag za ulazak u posao bio je veoma nizak. To je, manje ili više, posao koji se temelji na šivaćem stroju, a šivaći strojevi nisu bili osobito skupi", kaže Daniel Soyer, povjesničar koji je iscrpno pisao na temu odjevne industrije. "Znači, nije vam trebalo mnogo kapitala. Početkom dvadesetog stoljeća za kupnju jednog ili dva stroja trebalo je pedesetak dolara. Da biste radili kao izvođač, bila su vam dovoljna dva šivaća stroja, dva radnika i nekoliko glačala. Profit je bio malen, ali mogli ste nešto zaraditi." Poslušajte kako Borgenicht opisuje svoju odluku da proširi posao izvan proizvodnje pregača: Zahvaljujući mojem proučavanju tržišta, znao sam daje 1890. samo troje ljudi proizvodilo dječju odjeću. Jedan je bio krojač blizu mene na East Sideu, koji je radio samo po narudžbi, dok su druga dvojica proizvodila jeftine proizvode i s njima se uopće nisam imao volje nadmetati. Želio sam proizvoditi stvari po "popularnoj cijeni" - solidnu odjeću, od svile i vune. Cilj mi je bio proizvesti odjeću koju si može priuštiti ve117 ?Izvan prosjeka lika masa ljudi, odjeću koja će se - gledano iz poslovne perspektive -prodavati jednako dobro u velikim i malim, gradskim i seoskim prodavaonicama. Uz Regininu pomoć - uvijek je imala izvrstan ukus i puno razboritosti - sašio sam probnu kolekciju. Pokazao sam je svim svojim "starim" klijentima i prijateljima i pri tome je žestoko hvalio - moje bi haljine poštedjele majke mukotrpnog rada, a materijali i izrada jednako su dobri, a vjerojatno i bolji, od bilo kojeg kućnog uratka, dok je cijena, s obzirom na brzinu isporuke, veoma prihvatljiva. U jednom je trenutku Borgenicht shvatio kako mu, želi li zadati udarac većim tvrtkama, ne preostaje drugo nego nagovoriti veletrgovce da mu tkanine prodaju izravno, bez posrednika. Posjetio je gospodina Bin-ghama, vlasnika tvrtke Lawrence and Company, "visokog, suhonjavog sjevernjaka sijede brade i ledenih, plavih očiju". I tako se doseljenik iz ruralne Poljske, s dubokim podočnjacima od umora, služeći se svojim lošim engleskim, suočio s oholim sjevernjakom. Borgenicht je rekao da želi kupiti četrdeset bala kašmira. Bingham još nikada nije prodavao robu
pojedinačnoj tvrtki, kamoli nekoj radnjici iz Ulice Sheriff. "Stvarno imate vrašku petlju kad ste došli ovamo moliti me za uslugu!" grmio je Bingham. Na kraju je pristao. Ono stoje Borgenicht dobivao od svoga radnog dana koji je trajao osamnaest sati bila je pouka iz moderne ekonomije. Učio se istraživanju tržišta. Učio se serijskoj proizvodnji. Učio se kako pregovarati s oholim sjevernjacima. Učio se kako opipati bilo popularne kulture i razumjeti nove modne trendove. Irskim i talijanskim doseljenicima koji su u isto to doba dolazili u New York manjkala je ta prednost. Nisu imali vještine bitne za urbanu ekonomiju; radili su kao nadničari, kućni pomoćnici i građevinski radnici. U tim ste zanimanja mogli trideset godina svakodnevno dolaziti na posao, a nikada ne naučiti ništa o istraživanju tržišta, serijskoj proizvodnji, osluškivanju popularne kulture i pregovaranju s moćnim sjevernjacima. Ili, razmislite o sudbini Meksikanaca koji su se doseljavali u Ka-liforniju od 1900. godine do kraja 1920-ih, kako bi radili na poljima velikih proizvođača voća i povrća. Oni su jednostavno život kmetova u Meksiku zamijenili životom kmetova u Kaliforniji. "Uvjeti u tekstilnoj industriji bili su jednako loši", nastavlja Soyer. "Ali kao tekstilni radnik bili ste bliže industrijskom središtu. Kad radite na nekom I 18 Tri pouke Joea Floma kalifornijskom polju, pojma nemate što se događa s proizvodom pošto se ukrca na kamion. A kad radite u maloj krojačkoj radionici, imate malu nadnicu, uvjeti su jako teški, radno vrijeme je dugo, ali imate priliku vidjeti što rade uspješni ljudi i kako možete pokrenuti vlastiti posao."* Kad se Borgenicht noću vraćao doma svojoj djeci, možda je bio umoran i siromašan i bilo mu je dosta svega, ali bar je bio živ. Bio je svoj gazda - odgovoran za vlastite odluke i životni smjer. Njegov je rad bio složen: zaokupljao mu je um i maštu. Osim toga, u tom je radu postojala veza između truda i nagrade; što su duže on i Regina ostajali budni noću šivajući pregače, više bi novca zaradili sljedećega dana prodajući robu na ulicama. Te tri stvari - samostalnost, složenost i povezanost između truda i nagrade - složit će se većina ljudi - one su tri kvalitete koje rad treba imati da bi bio dobar. U konačnici nije novac ono što nas čini sretnima na radnom mjestu. Sretnima nas čini onaj posao koji daje osjećaj ispunjenosti. Da vam ponudim izbor između toga da budete arhitekt za plaću od 50000 dolara godišnje i toga da radite u naplatnoj kućici za plaću od 100000 godišnje svakoga dana do kraja života, što biste odabrali? Pretpostavljam ono prvo, jer kreativan rad podrazumijeva složenost, samostalnost i osjećaj povezanosti truda i nagrade, a to većini nas znači mnogo više od novca. Rad koji ispunjava spomenute kriterije smislen je. Biti nastavnik posao je koji ima smisla. Biti liječnik također. Kao i biti poduzetnik, a čudo odjevne industrije - ma koliko težak i surov posao to bio - bilo je u tome što je ta industrija omogućavala i ljudima poput Borgeni-chta, tek pristiglima s broda, da pronađu nešto što ima smisla." Kad * Jasno mi je da se čini čudnim govoriti o američkim židovskim doseljenicima kao o sretnicima, kad su obitelji i rođaci koje su ostavili za sobom u Europi bili na rubu nacističkog istrebljenja. Borgenicht, ustvari, nenamjerno dočarava tragičnu apsurdnost te situacije u svojim memoarima objavljenima 1942. Nazvao ih je Najsretniji čovjek. Poslije brojnih poglavlja koja pucaju od optimizma i veselja, nadolazi na realnost Europe kojom vladaju nacisti. Daje knjiga objavljena 1945, kad je bila poznata cijela priča o holokaustu, pretpostavljamo da bi imala znatno drukčiji naslov. ** Da razjasnimo jednu stvar: reći daje posao u tekstilnoj industriji smislen ne znači idealizirati ga. Bilo je to nevjerojatno teško i katkada bijedno zanimanje. Uvjeti su bili neljudski. Prema jednom istraživanju prosječan radni tjedan u toj industriji u 1890-im godinama trajao je osamdeset četiri sata, odnosno dvanaest sati dnevno. Povremeno se radilo i duže. "U razdobljima poslovne gužve", piše David Von Dre119 Izvan prosjeka
je Louis Borgenicht došao doma, pošto je prvi put ugledao ono dijete s pregačom, sa ženom je zaplesao dvokorak. Tada još uvijek nije bio ništa prodao. Još je uvijek bio bez prebijene pare i očajan i još je uvijek znao da će za ostvarenje njegove zamisli biti potrebne godine mukotrpnog rada. No obuzeo gaje zanos, jer mu se perspektiva tih beskrajnih godina teškoga rada nije činila mučnom. Bilia Gatesa obuzeo je isti osjećaj kad je prvi put sjeo za tipkovnicu u Lakesideu. A Beatlesi nisu pobjegli glavom bez obzira kad su im rekli da moraju svirati osam sati svake noći, sedam dana u tjednu. Zgrabili su priliku. Težak rad robija je samo ako nema nikakvog smisla. čim zadobije neki smisao, postaje ono što čovjeka tjera da zagrli nekoga i zapleše. Najvažnija posljedica čuda odjevne industrije bilo je ono što se događalo djeci koja su odrastala u tim domovima u kojima se prakticirao smislen rad. Zamislite kakav je osjećaj promatranje meteorskog uspona Regine i Louisa Boregnichta zacijelo pobuđivalo u njihove djece. Naučili su istu onu pouku koju će mali Alex Williams naučiti gotovo stoljeće kasnije - pouku ključnu za one koji se žele probiti na vrh struka poput prava ili medicine: ako radite dovoljno marljivo, zalažete se za sebe i upotrebljavate mozak i maštu, možete oblikovati svijet prema svojim željama. 11. Tisuću devetsto osamdeset druge godine jednaje studentica sociologije, Louise Farkas, pošla u obilazak domova i hotela za starije osobe u New Yorku i Miami Beachu. Tražila je ljude poput Borgenichta ili, točnije rečeno, djecu ljudi poput Borgenichta, koji su došli u New York u velikom valu židovske imigracije početkom prošlog stoljeća. A za svaku osobu s kojom je razgovarala izradila je obiteljsko stablo koje je prikazivalo zanimanja roditelja, djece, unuka i, u nekim slučajevima, praunuka. hle u knjizi Triangle: The Fire Thai Changed America, "nije bilo neobično vidjeti radnike na potrganim stolcima, nagnute nad šivaćim strojem ili vrelim glačalima, kako rade od pet ujutro do devet navečer, stotinu ili više sati tjedno. Štoviše, govorilo se da tijekom intenzivnih razdoblja monotono zvrndanje šivaćih strojeva na Lower East Sideu nikada nije u potpunosti prestajalo, danju ni noću." Tri pouke Joea Floma Evo njezina prikaza "ispitanika broj 18": Ruski krojački majstor dolazi u Ameriku, zapošljava se u tekstilnoj industriji i danju se muči u krojačkoj radionici za malu plaću. Poslije posla odnosi tkanine doma, pa mu žena i djeca pomažu dovršiti šivanje. Kako bi više zaradio, radi cijelu noć. Poslije sam sašije neki komad odjeće i prodaje ga na ulicama New Yorka. Uspijeva skupiti mali kapital i udružuje se sa sinovima. Otvaraju krojačnicu muške odjeće. Njihova je odjeća bolje kvalitete od druge koja je dostupna u New Yorku. Uskoro uviđaju da za njom vlada velika potražnja. Ruski krojač i njegovi sinovi postaju proizvođači muških odijela i snabdijevaju nekoliko prodavaonica... Otac i sinovi uspijevaju... Djeca sinova postaju školovani stručnjaci. Krojač/šivač odjeće Šivač odjeće Šivač odjeće Pravnik Šivač odjeće I Pravnik Evo još jednog primjera. Riječ je o štavitelju kože koji se doselio iz Poljske krajem devetnaestog stoljeća. Torbar Liječnik Liječnik Obiteljska stabla židovskih doseljenika koja je izradila Louise Farkas nastavljaju se na nekoliko stranica, a svakoje novo stablo gotovo identično prethodnom i završava neizbježnim zaključkom: židovski liječnici i odvjetnici nisu postali stručnjaci unatoč svojim korijenima. Oni su postali stručnjaci zbog svojih korijena. Ted Friedman, istaknuti parničar 1970-ih i 1980-ih godina, sjeća se kako gaje kao dijete majka vodila na koncerte u Carnegie Hall. Bili su siromašni i živjeli su u najzabitijem kutku Bronxa. Kako su si mogli priuštiti ulaznice? "Mary bi zaradila dvadeset pet centa", kaže Friedman. "Bila je neka Mary koja je pregledavala ulaznice i ako biste Mary dali
Štavitelj kože I Torbar Torbar Liječnik Liječnik Odvjetnik Odvjetnik Odvjetnik 121 -a 120 Izvan prosjeka dvadeset pet centa, pustila bi vas na drugi red balkona bez ulaznice. U upravi Carnegie Halla za to nisu znali. To je bilo između vas i Mary. Odlazak onamo bio je pravi poduhvat, ali ipak smo išli u Carnegie Hall jednom ili dva puta na mjesec."* Friedmanova majka bila je ruska doseljenica. Jedva je natucala engleski. Od šesnaeste je, međutim, radila kao švelja, a u međuvremenu je postala istaknuta sindikalna aktivistica. U tom svijetu naučite daje pomoću vlastitih sposobnosti uvjeravanja i inicijative moguće voditi djecu na koncerte u Carnegie Hall. Za budućeg odvjetnika nema bolje lekcije. Tekstilna industrija bila je regrutni centar za stručnjake. čime se bavio otac Joea Floma? Šio je ramenice za ženske haljine. čime se bavio otac Roberta Oppenheimera? Bio je proizvođač odjeće, poput Louisa Borgenichta. Jedan kat iznad Flomova ureda, u odvjetničkom uredu Skadden i Arps, nalazi se ured Barrya Garftnkela koji je u Skaddenu i Arpsu radio gotovo jednako dugo kao i Flom i dugo je godina bio na čelu odjela za parnice. čime se bavila Garfinkelova majka? Bila je modistica. Domaje izrađivala šešire. čime su se bavila dvojica sinova Louisa i Regine Boregnicht? Studirali su pravo, a čak devetero njihove unučadi i sami su postali liječnici i odvjetnici. Evo jednog obiteljskog stabla koji je izradila Louise Farkas i koje najviše zapanjuje. Odnosi se na židovsku obitelji iz Rumunjske koja je u staroj domovini držala malu prodavaonicu špeceraja i koja je, po dolasku u New York, otvorila još jednu takvu na manhattanskom Lower East Sideu. To je najelegantniji odgovor na pitanje odakle dolaze svi Joei Flomovi ovoga svijeta. Mali dućan I Supermarket Supermarket Supermarket Supermarket Supermarket IIIII Liječnik Liječnik Liječnik Liječnik Psiholog Liječnik Liječnik Odvjetnik Odvjetnik Odvjetnik Liječnik Naravno, uobičajeno objašnjenje uspjeha Židova govori da Židovi dolaze iz pismene, intelektualne kulture. Oni su, kao što kaže poznata izreka, "ljudi od knjige". Svakako ima nečega u tome. No nisu samo djeca rabina pohađala školu. Pohađala su je i djeca tekstilnih radnika. A njihova ključna prednost u usponu profesionalnom ljestvicom nije ležala u intelektualnoj britkosti koju ulijeva proučavanje Talmuda. Posrijedi je bila praktična inteligencija i iskustvo koje steknete gledajući kako vam otac prodaje pregače u Ulici Hester. 122 Tri pouke Joea Floma 12. Nekoliko ulica sjeverno od sjedišta Skaddena i Arpsa, u središtu Man-hattana, nalaze se uredi velikih takmaca Joea Floma, pravna tvrtka koju općenito smatraju najboljom na svijetu. Smješteni su u prestižnoj poslovnoj zgradi poznatoj kao Black Rock. Da bi se njih angažiralo potrebno je pravo čudo. Za razliku od drugih velikih njujorških odvjetničkih ureda, koji obavezno imaju stotine podružnica raštrkanih po glavnim gradovima svijeta, oni rade samo u toj jednoj zgradi na Manhattanu. Odbijaju mnogo više poslova nego što ih prihvaćaju. Za razliku od svojih takmaca oni ne naplaćuju po satu. Jednostavno odrede paušalnu naknadu. Jednom prilikom, braneći trgovački lanac Kmart od neprijateljskog preuzimanja, svoj dvotjedni rad naplatili su 20 milijuna dolara. U Kmartu su odriješili kesu - sa zadovoljstvom. Ako odvjetnici tog ureda nisu pametniji od vaših odvjetnika, marljivije će raditi, a ako ni to ne mogu, pobijedit će vas pukim zastrašivanjem. Nijedan drugi ured na svijetu s istim brojem odvjetnika u posljednja dva desetljeća nije zaradio više novca. Na uredskom zidu Joea Floma, uz njegove slike s Georgeom Bushom starijim i Billom
Clintonom, visi i njegova slika s glavnim partnerom te konkurentske tvrtke. Nitko se u New Yorku ne uzdigne na vrh pravničke struke ako nije pametan, ambiciozan i radišan, a jasno je da četvero ljudi koji su osnovali Black Rock odgovaraju tom opisu. Ali mi o njima znamo i mnogo više, zar ne? Uspjeh se ne događa slučajno. On proizlazi iz predvidljivog i važnog niza okolnosti i prilika i sada, pošto smo istražili živote Billa Joya i Billa Gatesa, profesionalnih hokejaša, genija, Joea Floma, obitelji Janklow i Borgenicht, ne bi nam trebalo biti teško dokučiti odakle dolazi najbolji od najboljih odvjetnika. Ta će osoba biti rođena u demografskoj depresiji, tako da može pohađati najbolje njujorške državne škole i tražiti posao u vrijeme kad vlada najveća potražnja na tržištu poslova. On ili ona bit će, dakako, Židovi i zbog njihove "prošlosti" bit će im uskraćen pristup pravnim tvrtkama staroga kova u središtu grada. Roditelji te osobe bavit će se nekim smislenim poslom u odjevnoj industriji, usađujući djeci osjećaj za to koliko je važna samostalnost, složenost te povezanost između truda i nagrade 123 -a Izvan prosjeka u poslu. Ići će u dobru - premda ne nužno izvrsnu - školu. Neće morati biti najpametniji u razredu, nego samo dovoljno pametni. Zapravo, možemo biti još precizniji. Baš kao što postoji savršen datum rođenja za poslovnog tajkuna devetnaestog stoljeća i savršen datum rođenja za softverskog tajkuna, postoji i savršen datum rođenja za njujorškog odvjetnika židovskog porijekla. Odvjetnik je rođen 1930. godine, što mu daje prednost blagoslovljeno malog naraštaja. Tisuću devetsto sedamdesetih ima četrdeset godina. To je vrijeme kad u pravničkom svijetu započinje revolucija. Riječ je o zlatnom petnaestogodišnjem "hamburškom razdoblju" za odvjetnike koji su se bavili poslovima preuzimanjem tvrtki, dok su odvjetnici "bijelih cipela" živjeli u blaženom neznanju, uživajući u svom ručku s obavezna dva martinija. Ako želite biti sjajan njujorški odvjetnik, prednost je biti autsajder, ili imati roditelje koji su se bavili nekim smislenim poslom, ili biti rođen početkom 1930ih. Ali ako imate sve tri prednosti - uz dobru dozu domišljatosti i ambicije - to je nezaustavljiva kombinacija. Kao da ste hokejaš rođen 1. siječnja. Puno ime pravne tvrtke Black Rock je Watchell, Lipton, Rosen i Katz. Prvi partner tvrtke bio je Herbert Wachtell. Rodio se 1931. godine. Odrastao je u naselju sindikata tekstilnih radnika preko puta parka Van Cortland u Bronxu. Roditelji su mu bili židovski doseljenici iz Ukrajine. Otac je, zajedno s braćom, držao radionicu ženskog rublja na šestom katu zgrade na uglu Broadwaya i Ulice Spring u Sohou, na kojemu se sada nalaze elegantni potkrovni stanovi. Tisuću devetsto četrdesetih pohađao je državne škole grada New Yorka, a potom City College na gornjem Manhattanu i napokon Pravni fakultet Sveučilišta New York. Drugi partner bio je Martin Lipton. On se rodio 1931. godine. Otac mu je bio poslovođa u tvornici. Djed je radio u tekstilnoj industriji. Pohađao je državnu školu u Jersey Cityju, potom Sveučilište u Pennsylvania i naposljetku Pravni fakultet Sveučilišta New York. Treći je partner bio Leonard Rosen. Rodio se 1930. godine. Odrastao je u siromaštvu, u Bronxu, blizu stadiona Yankeeja. Roditelji su mu bili židovski doseljenici iz Ukrajine. Otac mu je radio u tekstilnoj industriji na Manhattanu kao bojač tkanina. Tisuću devetsto četrdesetih pohađao je državne škole grada New Yorka, potom manhattanski City College i naposljetku Pravni fakultet Sveučilišta New York. 124 Tri pouke Joea Floma četvrti partner bio je George Katz. On se rodio 1931. godine. Odrastao je u jednosobnom stanu na prvom katu neke zgrade u Bronxu. Roditelji su mu bili djeca doseljenih Zidova iz istočne Europe. Otac mu je prodavao police osiguranja. Njegov djed, koji je živio nekoliko ulica dalje, bio je samostalni krojač. Tisuću devetsto četrdesetih pohađao je državne škole grada New Yorka, potom City College na Manhattanu i naposljetku Pravni fakultet Sveučilišta New York. Zamislite bilo kojega od te četvorice kako kao tek svršeni pravnici sjede u elegantnoj čekaonici
Mudge Rose, čekajući da ga prime na razgovor za posao, zajedno s nekim plavookim nordijskim tipom s "pravim" obiteljskim zaleđem. Svi bismo se kladili da će nordijski tip biti uspješniji. I pogriješili bismo, jer Katzi, Roseni, Liptoni, VVachtelli i Flomi imali su nešto stoje nordijskim tipovima nedostajalo. Njihov svijet - njihova kultura, naraštaj i obiteljska povijest - dao im je priliku od koje nema bolje. 125 Drugi dio Baština Šesto poglavlje Harlan, Kentucky Umri muški, kao tvoj brat! 1. Na jugoistoku Kentuckvja, u predjelu gorja Apalači, poznatom kao visoravan Cumberland, nalazi se gradić Harlan. Visoravan Cumberland divlji je gorski kraj prepun planinskih grebena zaravnjenih vrhova, klisura visokih od tisuću petsto do tri tisuće petsto metara i uskih udolina, od kojih su neke jedva dovoljno široke za puteljak ili potok. U doba kad se to područje počelo naseljavati, obronke i udoline pokrivala je gusta prašuma. U zavalama i u podnožjima brda rasle su divovske topole, a nekima su debla dosezala i do tri metra u obujmu. S bijelim hrastovima, brezama, vrbama, cedrovima, borovima i jelama što su, isprepleteni mrežom povijuša, rasli uz njih, spadale su među najraznovrsnije sustave šumskog drveća u sjevernoj hemisferi. Zemljom su hodali medvjedi i planinski lavovi i puzale zmije čegrtuše; na krošnjama stabala bilo je zapanjujućih vrsta vjeverica; a pod zemljom su se, jedan za drugim, krili debeli slojevi ugljena. Okrug Harlan osnovalo je 1819. godine osam doseljeničkih obitelji iz sjevernih predjela Britanskog otočja. U Virginiju su došli u osamnaestom stoljeću, a potom su se preselili malo zapadnije, u gorje Apalači, 129 Izvan prosjeka u potrazi za zemljom. Okrug nikad nije bio bogat. Prvih sto godina bio je slabo naseljen, rijetko brojeći više od deset tisuća ljudi. Prvi doseljenici uzgajali su svinje i ovce na brdskim obroncima i obrađivali zemlju na malim farmama u dolini, jedva spajajući kraj s krajem. Proizvodili su viski u dvorišnim pecarama i sjekli stabla koja su u proljeće, kad je vodostaj bio visok, spuštali niz rijeku Cumberland. Sve do dugo u dvadesetom stoljeću na najbližu željezničku stanicu moralo se putovati dva dana zaprežnim kolima. Jedini put iz grada vodio je kroz Borovu planinu - petnaestak strmih kilometara cestom koja se povremeno pretvarala u običan blatnjavi, kameniti puteljak. Harlan je bio zabitno i čudno mjesto koje šira zajednica oko njega nije poznavala, a moglo je takvo i ostati da nije bilo dviju obitelji utemeljitelja grada - Howarda i Turnera - koje se nisu slagale. Glava klana Howard bio je Samuel Howard. On je izgradio gradsku sudnicu i zatvor. Glavni takmac bio mu je William Turner koji je posjedovao kavanu i dvije prodavaonice mješovite robe. Jednom je oluja otpuhala ogradu na imanju Turnera, pa im je susjedova krava dolutala na imanje. Unuk Williama Turnera, "đavolski Jim" kravu je ustrijelio. Susjed se bojao podnijeti tužbu; radije je pobjegao iz okruga. Drugi put, neki je čovjek pokušao otvoriti dućan koji bi konkurirao Turnerovim prodavaonicama. Turneri su porazgovarali s njim. Zatvorio je dućan i preselio se u Indianu. Jedne noći Wix Howard i Mali Bob Turner - Samuelov unuk i Wi-lliamov unuk - igrali su poker. Jedan drugoga optuživali su za varanje. Potukli su se. Sljedećeg su se dana susreli na ulici. Nakon kiše puščanih metaka Mali Bob Turner ležao je mrtav na ulici, s rupom u prsima. Skupina Turnera pošla je u prodavaonicu Howard i grubo porazgovarala s gospođom Howard. Ona se osjetila uvrijeđenom i to je povjerila svom sinu Wilseu Howardu. Sljedećeg tjedna on je na cesti za Hagan u Virginiji razmijenio puščanu paljbu s jednim drugim od Turnerovih unuka, mladim Willom Turnerom. Iste je noći jedan od Turnera s prijateljem napao dom Howarda. Dvije su se obitelji potom sukobile kraj harlanske sudnice. U puščanoj paljbi pogođen je i ubijen Will Turner. Potom je kontingent Howarda otišao posjetiti gospođu Turner, majku Willa Turnera i Malog Boba, i zatražiti
primirje. Ona je izjavila: "Ne možete izbrisati ovu krv", pokazujući na mrlju na mjestu na kojemu je izdahnuo njen sin. 130 Harlan, Kentucky Situacija je ubrzo postala još gora. Wilse Howard naletio je na Malog Georgea Turnera blizu Sumpornih izvora i ustrijelio ga. Howardi su u zasjedi dočekali trojicu Cawooda, prijatelja Turnera, i sve ih pobili. U potragu za Howardima poslana je potjera. U pucnjavi koja je uslijedila ranjena su ili ubijena još šestorica. Wilse Howard čuo je da ga Turneri gone, pa je s prijateljima odjahao u Harlan i napao dom Turnera. Na povratku su Howardi upali u zasjedu. U borbi je izginula još jedna osoba. Wilse Howard odjahao je do kuće Malog Georgea Turnera i zapucao na njega ali promašio je i ubio drugog čovjeka. Potjera je okružila dom Howarda. Uslijedila je nova pucnjava. Još mrtvih. U okrugu je zavladala pometnja. Mislim da ste stekli predodžbu. U devetnaestostoljetnoj Americi bilo je mjesta u kojima su ljudi živjeli u harmoniji. Harlan u Kentuckyju nije bio među njima. "Prestani!" izderala se majka Willa Turnera na svoga sina kad je do-teturao kući zavijajući od bolova pošto su ga ranili Howardi u pucnjavi kod sudnice. "Umri muški, kao tvoj brat!" Pripadala je svijetu koji je tako dobro poznavao ubojite paljbe daje imala stanovita mjerila o tome kako ih treba podnijeti. Will je zašutio i umro. 2. Pretpostavimo da su vas, krajem devetnaestog stoljeća, poslali u Harlan da biste istražili uzroke zavade Howarda i Turnera. Okupili ste sve preživjele sudionike i pažljivo ste ih ispitali. Zaplijenili ste dokumente, uzeli izjave i pomno proučili sudsku arhivu, sve dok niste sastavili iscrpan i precizan opis svakog stadija smrtonosne svađe. Koliko biste saznali? Odgovor je - ne previše. Saznali biste da su u Harlanu postojale dvije obitelji koje se nisu osobito voljele i potvrdili biste daje Wilseu Howardu, čovjeku odgovornom za užasnu količinu nasilja, mjesto vjerojatno bilo iza rešetaka. Što se dogodilo u Harlanu postalo bi jasno tek kad biste događaje i grad promotrili iz mnogo šire perspektive. Prva ključna činjenica o Harlanu jest da su, u isto vrijeme dok su Howardi i Turneri ubijali jedni druge, postojali gotovo identični sukobi 131 Izvan prosjeka u drugim gradićima diljem gorja Apalači. U slavnoj zavadi Hatfielda i McCoya, na granici Zapadne Virginije i Kentuckyja, nedaleko od Har-lana, nekoliko desetina ljudi ubijeno je u ciklusu nasilja koji je potrajao duže od dvadeset godina. U zavadi Frencha i Eversolea u okrugu Perry u Kentuckyju, dvanaestorica su poginula. Šestoricu ih je ubio Gadni Tom Smith (čovjek, piše John Ed Pearce u knjizi Dani mraka, koji je bio "upravo dovoljno glup da bude neustrašiv a dovoljno pametan da bude opasan, i nepogrešiv strijelac"). U zavadi Martina i Tollivera u okrugu Rowan u Kentuckyju, sredinom 1880-ih dogodila su se tri pu-ščana okršaja, tri zasjede i dva napada na kuće, a sve se završilo dvosatnom puščanom paljbom u kojoj je sudjelovalo stotinu naoružanih muškaraca. Zavada Bakera i Howarda u okrugu Clay u Kentuckyju počela je 1806. godine jednom proslavom lova na jelene koja je pošla po zlu, i nije prestala sve do 1930-ih kada su dvojica Howarda ubila trojicu Bakera u zasjedi. A to su bile samo dobro poznate svađe. Kentuckyjski pravnik, Harry Caudill, jednom je prilikom istraživao sudsku pisarnicu u nekom gradiću na visoravni Cumberland i pronašao tisuću optužnica za ubojstva počinjena od Građanskog rata 1860-ih, do početka dvadesetog stoljeća - a riječ je o području na kojemu nikada nije živjelo više od petnaest tisuća ljudi i gdje mnogi slučajevi nasilja nikada nisu ni došli do stadija pisanja optužnice. Caudill piše o jednom suđenju za ubojstvo u okrugu Breathitt - ili "Krvavi Breathitt", kako su ga nazvali - koje je naglo prekinuto kad je otac optuženoga, "muškarac od pedesetak godina s golemim gustim brkovima i dva strašno velika pištolja", došao k sucu i zgrabio njegov čekić: Muškarac je tresnuo po sudačkoj klupi i izjavio: "Suđenje je gotovo i svi mogu poć' doma. Nećemo imat' nikakvog suda na ovom ročištu, narode." Sudac rumen u licu žumo se pokorio tom izvanrednom sudskom nalogu i hitno je napustio grad. Kad se sud sastao na sljedećem ročištu,
sudac i šerif došli su s pojačanjem od šezdeset policajaca, no tada optuženi nije mogao prisustvovati suđenju. Netko ga je bio dočekao u zasjedi i zaklao. Kad se jedna obitelj svađa s drugom, to je zavada. Kad se mnogo obitelji svađa uzduž i poprijeko istog planinskom lanca, to je obrazac ponašanja. 132 Harlan, Kentucky Stoje bio uzrok zavada uApalačima? Brojni potencijalni uzroci godinama su se ispitivali i pretresali, a opći je zaključak, čini se, kako je to područje poharala osobito virulentna vrsta onoga što sociolozi zovu "kulturom časti". Kulture časti često su ukorijenjene u planinskim krajevima i drugim neplodnim područjima, poput Sicilije ili gorskih baskijskih krajeva u Španjolskoj. Živite li na nekoj krševitoj planini, glasi objašnjenje, ne možete se baviti ratarstvom. Vjerojatno uzgajate koze ili ovce, a kultura koja se razvija oko pastirskog života veoma se razlikuje od one koja se razvija oko uzgoja usjeva. Preživljavanje poljodjelca ovisi o suradnji s drugima u zajednici. Ali pastir je prepušten samom sebi. Poljodjelci se, osim toga, ne moraju brinuti da će im netko preko noći ukrasti sredstva za život, jer žito se ne krade tako lako osim, dakako, ako lopovu nije do toga da sam pože cijelo polje. No čuvar stada ima razloga za brigu. On je neprestano izložen prijetnji propasti zbog gubitka stoke. I zato mora biti agresivan: mora dati do znanja, i riječju i djelom, da nije slab. Mora biti spreman uzvratiti napadom na čak i najmanji izazov upućen njegovu ugledu, a to je ono što "kultura časti" znači. To je svijet gdje je čovjekov ugled u središtu njegova opstanka i osjećaja vlastite vrijednosti. "Ključan trenutak u stjecanju ugleda mladog pastira njegova je prva svađa", piše etnograf J. K. Campbell o pastirskoj kulturi u Grčkoj. "čarke su obavezno javne. Mogu se dogoditi u gostionici, na seoskom trgu ili, najčešće, na međama pašnjaka gdje je psovka ili kamen koji neki pastir uputi zalutaloj ovci drugog pastira uvreda koja nužno iziskuje žestok odgovor." Pa zašto su stanovnici gorja Apalači bili kakvi su bili? Zbog mjesta porijekla prvih doseljenika na tom području. Takozvane "države zaleđa" - od južne i zapadne granice Pennsylvanije, kroz Virginiju i Zapadnu Virginiju, Kentucky i Tennessee, Sjevernu i Južnu Karolinu te sjeverne krajeve Alabame i Georgije - pretežno su naseljavali doseljenici iz jedne od najžešćih svjetskih kultura časti. To su bili "Škoto-Irci" -odnosno stanovnici južnih predjela Škotske, sjevernih okruga Engleske te Ulstera u Sjevernoj Irskoj. Ti su pogranični krajevi bili zabitna, divlja područja za koja se ratovalo stotinu godina. Njihovi stanovnici bili su ogrezli u nasilju. Radili su kao pastiri, životareći na krševitoj i neplodnoj zemlji. Živjeli su 133 Izvan prosjeka u klanovima, a na surovost i muku svakodnevice odgovarali su stvaranjem čvrstih obiteljskih veza i pretpostavljanjem privrženosti lozi svemu ostalome. A došavši u Sjevernu Ameriku doselili su se u unutrašnjost zemlje, u zabitna, divlja, krševita i neplodna mjesta poput Harlana, koja su im omogućavala da u Novom svijetu reproduciraju kulturu časti koju su stvorili u Starom svijetu. "Za prve doseljenike američko je zaleđe bilo opasan okoliš, baš kao što su to bile i britanske granične pokrajine", piše povjesničar David Hackett Fischer u knjizi Albion's Seed. Veći dio južnog gorja bile su "sporne zemlje" - teritoriji oko kojih se vodila borba i u kojima nije bilo priznate vlasti ni pravne države. Graničari su se više od ostalih odomaćili u tom anarhičnom okolišu koji je odgovarao njihovom obiteljskom sustavu, njihovoj ratničkoj etici, njihovoj pastirskoj privredi, njihovim stavovima prema zemlji i bogatstvu, njihovim predodžbama o radu i moći. Graničarska je kultura bila toliko dobro prilagođena tom okolišu da su je i druge etničke skupine bile sklone kopirati. Etos sjevernih britanskih pokrajina počeo je dominirati tom "mračnom i krvavom zemljom" djelomično po sili brojeva ali ponajviše zato što je bio sredstvo za preživljavanje u sirovom i opasnom svijetu.* Trijumf kulture časti pomaže objasniti zastoje obrazac kriminaliteta na američkom jugu oduvijek bio tako poseban. Stope ubojstava ondje su više nego u ostatku zemlje. No imovinskih zločina i zločina u kojima žrtva ne poznaje počinitelja - poput uličnih pljački - manje je. Kao što je napisao
sociolog John Shelton Reed: "Umorstva u kojima se jug, čini se, specijalizirao, ona su u kojima netko ubije nekoga koga on (ili često ona) poznaje, iz razloga koje i ubojica i žrtva razumiju." Reed do* Knjiga Davida Hacketta Fischera Albion 's Seed: Four British Folkways in America najzaokruženu'a je i najuvjerljivija obrada stava da kulturna nasljeđa bacaju dugu historijsku sjenku (ako ste pročitali moju prvu knjigu, Točka preokreta, sjetit ćete se da se rasprava o Paulu Revereu oslanja na Fischerovu knjigu Paul Reveres Ride). U knjizi Albion's Seed Fischer tvrdi da su postojale četiri zasebne britanske migracije u Ameriku u njenih prvih 150 godina; najprije, u 1630ima, migracija puritanaca koji su iz Istočne Anglije došli u Massachusetts; potom rojalista i slugakažnjenika koji su došli u Virginiju iz južne Engleske sredinom sedamnaestog stoljeća; potom kvekera iz sjevernih krajeva središnje Engleske koji su došli u dolinu rijeke Delaware između kasnog sedamnaestog i ranog osamnaestog stoljeća i, konačno, stanovnika engleskih pograničnih predjela koji su u unutrašnjost Apalača došli u osamnaestom stoljeću. Fischer savršeno argumentira kako te četiri kulture - svaka duboko drukčija - karakteriziraju spomenute četiri regije Sjedinjenih Država sve do danas. Harlan, Kentucky daje: "Statistike pokazuju da je južnjak koji uspije izbjeći svađe i preljub jednako siguran kao i bilo koji drugi Amerikanac, vjerojatno i sigurniji." U zabačenim krajevima uzrok nasilju nije bila ekonomska korist. Uzrok je osoban. Za čast se treba boriti. Prije mnogo godina južnjački novinar Hodding čarter ispričao je priču o tome kako je kao mladić služio u poroti. Reed to ovako opisuje: Slučaj pred porotom ticao se jednog naprasitog gospodina koji je živio odmah uz benzinsku pumpu. Nekoliko mjeseci bio je predmetom raznih psina koje su izvodili radnici na pumpi i raznorazni besposličari koji su se ondje vrzmali, unatoč njegovim upozorenjima i općepo-znato prijekoj naravi. Jednoga jutra ispraznio je obje cijevi sačmarice u svoje mučitelje, jednoga ubivši, drugoga trajno osakativši, a trećega ra-nivši... Kad je sudac u nevjerici pročitao glasove porote, ispostavilo se da je čarter bio jedini među porotnicima koji je optuženoga proglasio krivim. Kao što je rekao jedan od porotnika: "Jadan bi to čovjek bio da ih nije posmicao." Samo bi u kulturi časti naprasitoj gospodi palo na pamet daje ustrijeliti onoga tko vrijeđa ispravna reakcija na osobnu uvredu. I samo bi u kulturi časti poroti palo na pamet da ubojstvo - počinjeno pod tim okolnostima - nije zločin. Svjestan sam toga da smo često podozrivi prema stvaranju ovakvih generalizacija o raznim kulturnim skupinama - i s pravom. One otvaraju vrata rasnim i etničkim stereotipima. Mi želimo vjerovati da nismo robovi naših etničkih povijesti. No jednostavno je istina da se, želite li razumjeti što se događalo u tim gradićima Kentuckvja u devetnaestom stoljeću, morate vratiti u prošlost - i to ne samo za jedan ili dva naraštaja. Morate se vratiti u prošlost dvije, tri ili četiri stotine godina, u neku zemlju s druge strane oceana, i dobro pogledati na koji su točno način ljudi u veoma specifičnom geografskom području te zemlje zarađivali za život. Hipoteza o "kulturi časti" kaže daje važno odakle ste, ne samo u smislu toga gdje ste odrasli ili gdje su vam odrasli roditelji, nego i u smislu toga gdje su vam odrasli pradjedovi, i gdje su vam odrasli pra-pradjedovi, pa čak i pra-pra-pra pradjedovi. To je čudna i moćna činjenica. Ali to je tek početak, jer nakon pomnijeg istraživanja, pokazuje se daje kulturna baština još čudnija i moćnija. 135 134 Izvan prosjeka Početkom 1990-ih dvojica psihologa sa Sveučilišta Michigan - Dov Cohen i Richard Nisbett odlučili su provesti eksperiment o kulturi časti. Znali su da je ono što se događalo u mjestima poput Harlana u devetnaestom stoljeću, po svemu sudeći, bilo proizvod obrazaca uspostavljenih mnogo godina prije u engleskim graničnim područjima. Ali njih je zanimala sadašnjost. Je li moguće pronaći ostatke kulture časti u modernom dobu? Zato su odlučili okupiti skupinu mladih ljudi i uvrijediti ih. "Sjeli smo i pokušali smisliti neku uvredu koja bi osamnaesto-godišnjaka dirnula
duboko u srce", kaže Cohen. "Vrlo brzo pala nam je na pamet riječ 'seronja'." Eksperiment se ovako odvijao. Zgrada Katedre za društvene znanosti na Sveučilištu Michigan ima dug, uzak podrumski hodnik, zidova obrubljenih ormarićima s ladicama za pohranu dokumenata. Ispitivači su pozvali mlade muškarce da pojedinačno uđu u neku predavaonicu i ispune upitnik. Potom su im rekli da taj upitnik odnesu na kraj podrumskog hodnika i vrate se u predavaonicu jednostavna, naoko bezazlena akademska vježba. Za polovinu mladića stvar se svodila samo na to. Oni su bili kontrolna skupina. Kod druge polovine postojala je kvaka. Dok su prolazili hodnikom sa svojim upitnikom, jedan muškarac - suradnik u eksperimentu - pretekao bi ih i izvukao ladicu iz nekog ormarića. Već uzak hodnik sad bi postao još uži. Dok bi se mladić koji je u tom trenutku prolazio pokušavao provući kraj njega, suradnik bi ljutito podigao pogled. S treskom bi zatvorio ladicu ormarića, gurnuo mladića ramenom i, tihim, ali čujnim glasom rekao ključnu riječ: "Seronjo." Cohen i Nisbett željeli su izmjeriti, stoje preciznije moguće, kakvu reakciju izaziva nazivanje tom riječju. Promatrali su lica svojih ispitanika i ocjenjivali koliko su bijesni. Rukovali bi se s mladićima, gledajući je li im stisak jači nego inače. Uzimali su od studenata uzorke sline, prije i poslije uvrede, kako bi vidjeli je li im to što su nazvani se-ronjom povisilo razinu testosterona i kortizola - hormona koji potiču uzbuđenje i agresiju. Naposljetku su zamolili studente da pročitaju sljedeću priču i zamisle njen kraj: 136 Harlan, Kentucky Prošlo je svega dvadeset minuta otkako su došli na zabavu kad je Jill povukla Stevea sa strane, jer ju je nešto očito mučilo. "Sto se dogodilo?" upita Steve. "Larry. On zna da smo nas dvoje zaručeni ali večeras mi se već dvaput pokušavao upucavati." Jill se vratila natrag u društvo, a Steve je odlučio držati Larryja na oku. I, naravno, nije prošlo ni pet minuta, a Larry se nagnuo ka Jill, pokušavajući je poljubiti. Pretpostavimo da ste upravo otrpjeli neku uvredu. Hoće li to uvećati vjerojatnost da zamislite kako je priča završila tako stoje Steve učinio nešto nasilno Larryju? Rezultati su bili potpuno jasni. Postojala je očita razlika u reakciji mladića na nazivanje pogrdnim imenom. U nekih je uvreda promijenila ponašanje. U nekih nije. Za njihovu reakciju nije bio odlučujući njihov ukupni osjećaj emocionalne sigurnosti, niti to jesu li intelektualni ili rabijatni tipovi, krupni ili sitni. Ono što je bilo važno - a mislim da možete pogoditi u kojem smjeru ovo vodi - bilo je odakle su. Mladići iz sjevernih dijelova Sjedinjenih Država događaj su uglavnom smatrali zabavnim. Reagirali su smijehom. Stisak ruke nije im se izmijenio. Razina kortizola čak se spustila, kao da su nesvjesno pokušavali odagnati bijes. Samo ih je nekoliko pretpostavilo da se Steve nasilno obračunao s Larryjem. A južnjaci? Ajoj. Bili su ljuti. Razina kortizola i testosterona im je skočila. Stisak ruke je ojačao. Po njima, Steve je sigurno pokazao Larryju njegovog boga. "čak smo se igrali kukavice", priča Cohen. "Poslali smo studente natrag u hodnik, a na drugom kraju, iza ugla, iskrsnuo bi drugi suradnik u projektu. Prolaz bi bio zapriječen - samo je jedan mogao proći. Naš je suradnik imao 190 centimetara 113 kila. Nekad je igrao nogomet u fakultetskom timu, a sad je radio kao izbacivač u kantini. Odlučno je hodao hodnikom - onako kako izbacivač hodao kroz kafić kad želi prekinuti neku tučnjavu. Pitanje je bilo: koliko će se studenti približiti iz-bacivaču prije nego mu se maknu s puta? A vjerujte mi, uvijek se na kraju maknu." Sto se sjevernjaka tiče, gotovo da i nije bilo razlike. Maknuli bi se s puta metar i pol do dva metra unaprijed, bilo da su prije toga otrpjeli uvredu ili ne. Južnjaci su, nasuprot tome, u uobičajenim okolnostima, 137 ?3. Izvan prosjeka odnosno kad nisu otrpjeli uvredu, bili krajnje kooperativni i micali su se tri metra prije susreta. Ali što ako su bili uvrijeđeni? Približili bi se na manje od pola metra prije nego bi se maknuli. Nazovite
južnjaka se-ronjom i zasvrbjet će ga prsti da nekoga istuče. Cohen i Nisbett u tom su dugom hodniku vidjeli kulturu časti na djelu: južnjaci su reagirali onako kako je reagirao Wix Howard kad gaje Mali Bob Turner optužio za varanje na pokeru. 4. čudna je to studija, zar ne? Jedno je zaključiti da se skupina ljudi koji žive u okolnostima prilično sličnima okolnostima svojih predaka ponaša u velikoj mjeri poput njih. No ti studenti iz studije provedene na fakultetskom hodniku nisu živjeli u okolnostima sličnima onima svojih britanskih predaka. Nisu čak nužno ni imali britanske pretke. Oni su eto slučajno odrasli na jugu. Nijedan od njih nije bio pastir. Niti su im roditelji bili pastiri. Živjeli su krajem dvadesetog, a ne devetnaestog stoljeća. Bili su studenti Sveučilišta Michigan, u jednoj od najsjevernijih američkih država, što znači da su bili dovoljno kozmopoliti da studiraju stotine kilometara daleko od svoga doma na jugu. A ništa od toga nije bilo važno. / dalje su se ponašali kao da žive u devetnaestostoljetnom Harlanu u Kentuckyju. "Prosječan ispitanik u tim studijama dolazi iz obitelji koja zarađuje više od sto tisuća dolara godišnje, i to dolara iz 1990-ih", kaže Cohen. "Južnjaci kod kojih uočavamo taj trend nisu djeca iz Apalača. Prije su to djeca srednjeg i višeg menadžmenta u atlantskoj Coca-Coli. I tu leži veliko pitanje. Zašto primjećujemo tu crtu kod njih? Zašto bi je netko izražavao stotinama godina poslije? Zašto ti klinci iz predgrađa Atlante manifestiraju graničarski etos?"* * Cohen je izveo i druge eksperimente u potrazi za dokazima "južnjaštva" i svaki je put otkrio istu stvar. "Jednom smo studente izvrgli dosadnom ometanju", rekao je. "Došli bi u laboratorij gdje su trebali nacrtati neke prizore iz svoga djetinjstva. To bi činili u društvu suradnika u eksperimentu kojemu smo naložili da bude pravi dosadnjaković. Neprestano je radio nešto što bi ljutilo ispitanika. Zgužvao bi papir sa svojim crtežom i tobože ga htio baciti u koš, no pogodio bi ispitanika. Krao je 138 Harlan, Kentucky -? **# Kulturna je baština moćna sila. Korijenje joj je duboko i dugo živi. Op-staje iz naraštaja u naraštaj, praktički nepromijenjena, čak i kad ekonomski i društveni uvjeti koji su je stvorili nestanu, a ima takvu ulogu u oblikovanju stavova i ponašanja da bez nje ne možemo razumjeti naš svijet.* Do sada smo vidjeli da uspjeh proizlazi iz postupne akumulacije prednosti: kad i gdje ste rođeni, čime su vam se bavili roditelji i u kakvim ste okolnostima odrasli, sve to igra veliku ulogu u tome koliko ste uspješni u životu. Pitanje za drugi dio knjige jest mogu li tradicije i stavovi koje baštinimo od naših otaca igrati istu ulogu. Možemo li naučiti nešto o tome zašto ljudi uspijevaju i kako pomoći drugima da budu bolji u onome čime se bave tako što ćemo ozbiljno shvaćati kulturnu baštinu? Mislim da možemo. ispitaniku bojice i nije ih vraćao. Stalno je zvao ispitanika 'Šminker'. Rekao bi: 'Potpisat ću te na crtežu' i napisao: 'Šminker'. Pokazalo se da sjevernjake uglavnom obuzmu napadaji ljutnje, do određene točke, nakon čega se ohlade. Južnjaci se najčešće ne ljute u početku. No u određenom stadiju sustignu sjevernjake i premaše ih. Skloniji su eksplodirati, mnogo silnije, mnogo žešće." Kako se takvi stavovi prenose s jednog naraštaja na drugi? Društvenim nasljeđivanjem. Razmislite kako se dijalekti održavaju tijekom vremena. David Hackett Fischer ističe kako su prvi doseljenici u gorju Apalači govorili: "whar umjesto where (gdje), Ihar umjesto there (ondje), hard umjesto hired (unajmljen), criter umjesto creature (stvorenje), sartin umjesto certain (siguran), a-goin umjesto going (hodanje), hit umjesto it (to), he-it umjesto hit (udariti), far umjesto fire (vatra), deef umjesto deaf (gluh), pizen umjesto poison (otrov), nekkid umjesto naked (gol), eetch umjesto itch (svrbjeti), boosh umjesto hush (grm), wrassle umjesto wrestle (hrva-nje), chaw umjesto chew (žvakati), poosh umjesto push (gurati), shet umjesto shut (zatvoriti), ba-ii umjesto bat (šišmiš), be-it umjesto be (biti), narrer umjesto narrow (uzak), winder umjesto window (prozor) i young-uns umjesto young one (mladunče)." Na sličan način mnogi ljudi i danas govore u Apalačima. Koji god mehanizam prenosi govorne obrasce, vjerojatno prenosi i obrasce ponašanja i emocija. 139 Sedmo poglavlje
Etnička teorija avionskih nesreća Kapetane, vremenski radar nam je mnogo pomogao. 1. Ujutro 5. kolovoza 1997. kapetan leta 801 avionske tvrtke Korean Air probudio se u pet sati. Njegova je obitelj poslije rekla istražiteljima kako je otišao na sat vremena u teretanu, potom se vratio kući i proučavao plan leta za večernje putovanje na otok Guam. Odrijemao je i ručao. U tri popodne uputio se u Seoul, dovoljno rano, rekla je njegova žena, da bi nastavio s pripremama za let u Međunarodnoj zračnoj luci Gimpo. Gotovo četiri godine radio je u tvrtki Korean Air kamo je prešao iz korejskog Ratnog zrakoplovstva. Imao je za sobom osam tisuća devetsto sati leta, uključujući tri tisuće dvjesto sati u mlaznim avionima. Nekoliko mjeseci prije tvrtka mu je uručila nagradu za letačku sigurnost, jer je uspješno riješio slučaj kvara mlaznog motora na niskoj nadmorskoj visini. Imao je četrdeset dvije godine i bio je izvrsna zdravlja, osim napadaja bronhitisa koji su mu dijagnosticirali deset dana prije. U sedam navečer kapetan se sastao sa svojim prvim časnikom i inženjerom leta pa su preuzeli dokumente potrebne za putovanje. Letjet će Boeingom 747 - modelom koji je u avijacijskom svijetu poznat kao "klasik". Letjelica je bila u savršenom voznom stanju. Nekoć je služila 141 Izvan prosjeka kao korejski predsjednički avion. Let 801 napustio je izlaz u deset i trideset te večeri i dvadeset minuta poslije bio je u zraku. Uzlijetanje je prošlo bez ijednog incidenta. Malo prije jedan i trideset ujutro avion se probio iz oblaka i posada je opazila svjetlost u daljini. "Je li to Guam?" upitao je inženjer leta. Potom je, nakon stanke, rekao: "Jest, Guam je, Guam." Kapetan se zahihotao. "Dobro je!" Prvi časnik izvijestio je kontrolu leta da se avion "izvukao iz CB-a (oblaka kumulinimbusa)" i zatražio "radarske vektore za pistu šest lijevo." Avion se počeo spuštati prema guamskom aerodromu. Ići će na vizualni prilaz, rekao je kapetan. Već je osam puta letio na guamski aerodrom iz Gimpoa, posljednji put prije mjesec dana, i dobro je poznavao aerodrom i okolni teren. Spušten je stajni trap. Zakrilca su izvučena za deset stupnjeva. U 01:41 i 48 sekundi kapetan je rekao: "Brisači", a inženjer ih je uključio. Kišilo je. časnik je potom rekao: "Ne vidi se?" Tražio je pistu. Nije je vidio. Sekundu poslije sustav za upozorenje na blizinu tla oglasio se svojim elektronskim glasom: "Sto pedeset (metara)". Avion se nalazio sto pedeset metara od zemlje. Ali kako je to bilo moguće ako nisu vidjeli pistu? Prošle su dvije sekunde. Inženjer leta zapanjeno je promrmljao: "Uh?" U 01:42 i 19 sekunda prvi je časnik rekao: "Idemo na neuspjelo pri-laženje", što je značilo: podignimo se, načinimo velik krug i ponovno se pokušajmo prizemljiti. Sekundu poslije inženjer leta je rekao: "Ne vidi se." Prvi časnik je dodao: "Ne vidi se, neuspjelo prilaženje." U 01.42 i 22 sekunde inženjer leta je rekao: "Novi krug." U 01.42 i 23 sekunde kapetan je ponovio: "Novi krug", ali oklijevao je prekinuti spuštanje aviona. U 01:42 i 26 sekundi avion je udario u jednu stranu Nimitz Hilla, planinu guste vegetacije četiri i pol kilometara južno od aerodroma - 60 milijuna dolara i 212 000 kilograma metala tresnulo je u krševito tlo brzinom od sto šezdeset kilometara na sat. Avion je proklizavao šezdeset metara, presjekavši naftovod i lomeći borova stabla prije nego je pao u guduru i eksplodirao u plamenu. U trenutku kad su spasitelji došli do mjesta pada, 228 od 254 ljudi u avionu bilo je mrtvo. 142 Etnička teorija avionskih nesreća -? 2. Dvadeset godina prije pada aviona na letu 801, jedan Boeing 707 tvrtke Korean Air zalutao je u ruski zračni prostor gdje gaje srušio sovjetski vojni mlažnjak nad Barentsovim morem. Bila je to nesreća, odnosno rijedak i katastrofalan događaj koji se, nažalost, mogao dogoditi bilo kojoj avionskoj tvrtki. Događaj su istraživali i analizirali. Izvukle su se pouke. Izvještaji su arhivirani. Potom, dvije godine poslije, u Seoulu se srušio Boeing 747 Korean Aira. Dvije nesreće u dvije
godine ne slute na dobro. Tri godine poslije, ista avionska tvrtka izgubila je još jedan Boeing 747 blizu Sahalina u Rusiji, a potom, 1987. godine i Boeing 747, koji se srušio nad Anda-manskim morem. Uslijedila su još dva pada 1989, u Tripoliju i Seoulu, ijedan 1994. na otoku čeju u Južnoj Koreji.* Usporedbe radi, recimo daje stopa gubitaka američke avionske tvrtke United Airlines u razdoblju od 1988. do 1998. iznosila 0,27 na milijun uzlijetanja, što znači da su gubili avione otprilike jednom na svakih četiri milijuna polijetanja. Stopa gubitaka Korean Aira u istom razdoblju iznosila je 4,79 na milijun polijetanja - više od sedamnaest puta više. Avioni tvrtke Korean Air rušili su se tako često daje, izrađujući izvještaj o padu aviona na otoku Guam, Nacionalni odbor za sigurnost prijevoza (NTSB) - američko tijelo odgovorno za istraživanje padova aviona u zoni odgovornosti SAD-a - morao uključiti dodatak s popisom svih novih nesreća Korean Aira koje su se dogodile u međuvremenu, od trenutka kad su započeli istragu; Korean Air 747, koji se srušio na aerodromu Gimpo u Seoulu, gotovo točno godinu dana poslije guamske nesreće; mlažnjak koji je sletio s piste na korejskom aerodromu Ulsan osam tjedana poslije toga; McDonell Douglas 83 iste tvrtke kojoj se zabio u zaštitni zid na aerodromu Pohang idućeg ožujka; i potom, mjesec dana kasnije putnički mlažnjak Korean Aira koji se srušio u naseljenom dijelu Sangaja. Daje NTSB pričekao samo još nekoliko mjeseci, mogao je dodati još jednu nesreću; teretni avion Korean Aira srušio se odmah * Tvrtka Korean Air zvala se Korean Airlines prije nego je promijenila ime nakon nesreće na Guamu. A incidentu u Barentsovom moru zapravo su prethodila dva druga pada - 1971. i 1976. godine. 143 Izvan prosjeka nakon polijetanja s londonskog aerodroma Stansted, unatoč činjenici da se zvono za uzbunu u pilotskoj kabini oglasilo čak četrnaest puta. U travnju 1999. godine, Delta Air Lines i Air France obustavili su partnerske odnose s tvrtkom Korean Air. Veoma brzo američka vojska, koja drži tisuće vojnika u Južnoj Koreji, zabranila je svom osoblju da leti tom zračnom tvrtkom. Savezna uprava za avijaciju SAD-a snizila je ocjenu sigurnosti za Južnu Koreju, a kanadski dužnosnici obavijestili su upravu Korean Aira da razmišljaju o opozivanju povlastica za prelijetanje i slijetanje zrakoplova te tvrtke u kanadskom zračnom prostoru. Usred svih tih kontroverznih događaja u javnost su iscurile pojedinosti izvješća o radu Korean Aira koji je sačinila jedna vanjska revizorska tvrtka. Uprava Korean Aira ubrzo je osudila to izvješće od četrdeset pet stranica kao senzacionalističko i nerelevantno ali tada je već bilo prekasno za spašavanje ugleda tvrtke. Izvješće je potanko nabrajalo slučajeve u kojima su članovi posade pušili na platformi za vrijeme nadolijevanja goriva; u teretnom dijelu, okruženi opasnim robama; i dok je avion bio u zraku. "Posada je čitala novine čitavo vrijeme leta", stajalo je u izvješću, "a često su novine držali tako da ne bi mogli primijetiti paljenje svjetla za uzbunu." Izvješće je govorilo o niskom moralu, nabrajalo je brojna kršenja propisa i iznijelo uznemirujući zaključak da su standardi obuke za "klasik" 747 bili tolik loši da se "nameće pitanje bi li prvi časnici u posadi aviona mogli prizemljiti letjelicu u slučaju potpunog ones-posobljenja pilota u uobičajenim/neuobičajenim uvjetima". Povodom nesreće u Sangaju, korejski predsjednik Kim Dae-jung osjetio je potrebu progovoriti. "Problem Korean Aira nije pitanje pojedinačne tvrtke nego stvar cijele zemlje", rekao je. "Vjerodostojnost naše države je na kocki." Dae-jung je potom upravljanje predsjedničkim avionom prebacio s Korean Aira na njegovog novijeg suparnika, tvrtku Asian. No tada se dogodilo pravo čudo. Korean Air se okrenuo za sto posto. Danas je ta tvrtka ugledan član prestižne grupe Sky Team. Sigurnosni dosje tvrtke od 1999. besprijekoran je. Dvije tisuće šeste Korean Airu je u znak priznanja uspješnog preobražaja tvrtke dodijeljena nagrada Feniks organizacije Svijet zračnog prijevoza. Danas će vam avijacijski stručnjaci reći daje tvrtka Korean Air jednako sigurna kao i bilo koji drugi zračni prijevoznik na svijetu. 144
Etnička teorija avionskih nesreća U ovom poglavlju provest ćemo istraživanje pada aviona: poslušat ćemo zapise "crne kutije"; istražiti zapisnik leta; proučiti vremenske, terenske i aerodromske uvjete; i usporediti guamsku nesreću s nekim drugim, veoma sličnim avionskim nesrećama, a sve to u nastojanju da jasno shvatimo kako se tvrtka preobrazila od vanprosječne u najgorem smislu u jednu od najboljih svjetskih tvrtki. To je komplicirana i povremeno čudna priča. Ipak, ona ukazuje na jednu veoma jednostavnu činjenicu - istu onu koja se provlači kroz priču o Harlanu i studentima Sveučilišta Michigan. Korean Air nije uspio - nije se popravio - sve dok nije priznao važnost svoje baštine.* 3. U stvarnom životu padovi aviona rijetko su kad nalik onima u filmovima. Neki dijelovi motora nikada ne eksplodiraju u plamenom prasku. * To ne vrijedi samo za avionske nesreće nego i za praktički sve industrijske nezgode. Jedna od najslavnijih nezgoda u povijesti, primjerice, bila je katastrofa do koje je zamalo došlo u nuklearnoj elektrani Three Mile Island u Pennsvlvaniji 1979. godine. Taj događaj jako je istraumatizirao američku javnost i doveo je američku industriju nuklearne energije u takav kaos da se od njega nikad nije u potpunosti oporavila. No stvarni događaji u tom nuklearnom reaktoru započeli su potpuno nedramatično. Kao što pokazuje sociolog Charles Perrow u svom klasičnom djelu Normal Accidents, došlo je do razmjerno uobičajenog začepljenja u takozvanoj "čistačici" elektrane svojevrsnom divovskom vodenom filtru. Tekućina je zbog začepljenja curila u zračni sustav elektrane, slučajno zakrećući dva ventila i prekidajući dotok hladne vode u parni generator elektrane. Poput svih nuklearki, Three Miles Island imala je pričuvni sustav hlađenja namijenjen upravo takvim situacijama. No baš toga dana, zbog razloga koji nikome nisu posve jasni, ventili za pričuvni sustav nisu bili otvoreni. Netko ih je zatvorio, a indikator u kontrolnoj sobi koji pokazuje da su zatvoreni prekrila je cedulja s obavijesti o popravku koja je visjela s prekidača iznad njega. To je reaktor učinilo ovisnim o drugom pričuvnom sustavu, posebnoj vrsti pomoćnog ventila. No, kao za inat, ni pomoćni ventil toga dana nije ispravno radio. Zaglavio se u otvorenom položaju u trenutku kad se trebao zatvoriti i, da sve bude još gore, mjerač u kontrolnoj sobi koji je trebao reći operatorima da pomoćni ventil ne radi ni sam nije radio. Dok su inženjeri Three Mile Islanda shvatili što se zbiva, reaktor se opasno približio katastrofi. U Three Miles Islandu nije se pokvarila nijedna pojedinačna krupna stvar. Prije bi se moglo reći da se zbio niz međusobno potpuno nepovezanih događaja, a nijedan od njih, da se dogodio izolirano, ne bi uzrokovao više od prolazne "štuca-vice" u urednom radu elektrane. 145 Izvan prosjeka Kormilo smjera ne puca iznenada pod silom polijetanja. Odbačen natrag u sjedalo, kapetan ne kaže: "Bože dragi". Tipičan komercijalni mlažnjak - u ovom trenutku i na ovom stadiju razvoja - otprilike je jednako pouzdan kao toster. Mnogo je vjerojatnije da su avionske nesreće rezultat zbira manjih kvarova i vanjskih okolnosti. Tako je, primjerice, u tipičnoj avionskoj nesreći vrijeme loše - ne nužno strašno loše, ali ipak dovoljno loše da pilot osjeća malo jaču napetost nego obično. U najvećem broju slučajeva avion kasni, pa su piloti u žurbi. U pedeset dva posto svih padova aviona pilot je u vrijeme nezgode bio budan već dvanaest sati ili više, što znači daje umoran i ne može bistro razmišljati. U četrdeset četiri posto slučajeva dvojica pilota nikada prije nisu letjela zajedno i nisu bili naviknuti jedno na drugo. Potom počinju pogreške - i to ne samo jedna pogreška. Tipična nezgoda podrazumijeva sedam uzastopnih ljudskih grešaka. Jedan pilot počini neku pogrešku koja sama po sebi ne predstavlja osobit problem. Potom jedan od njih počini drugu pogrešku koja u kombinaciji s prvom još uvijek ne znači katastrofu. Ali potom načine treću pogrešku i zatim još jednu i još jednu i još jednu i još jednu, a kombinacija svih tih grešaka vodi u propast. Tih sedam pogrešaka, nadalje, rijetko su stvar znanja ili letačke vještine. Nije riječ o tome da pilot mora izvesti neki ključan tehnički manevar, pa u tome ne uspije. Pogreške koje uzrokuju padove aviona be-ziznimno su pogreške u timskom radu i komunikaciji. Jedan pilot zna nešto važno i iz nekog razloga ne kaže to drugom pilotu. Jedan pilot učini nešto pogrešno, a drugi pilot to ne
primijeti. Nezgodna situacija mora se razriješiti složenim nizom koraka koje piloti zbog nečega ne uspijevaju uskladiti ili propuštaju izvesti neki od njih. "čitava pilotska kabina dizajnirana je tako da njome rukuje dvoje ljudi, a operacija najbolje funkcionira kad jedna osoba provjerava drugu, ili kad su obje voljne sudjelovati", kaže Earl Weener, koji je mnogo godina bio glavni inženjer sigurnosti u Boeingu. "Zrakoplovi su veoma nemilosrdni ako ne radite dobro. A već je dugo jasno da je, kad dvoje ljudi surađuju u upravljanju zrakoplovom, operacija sigurnija nego kad jedan pilot vozi avion, a druga je osoba tu samo zato da bi preuzela posao ako ga pilot nije u stanju obavljati." Razmislite, primjerice, o slavnom (barem u avijacijskim krugovima) padu leta 052 kolumbijske zračne tvrtke Avianca u siječnju 1990. Ta 146 Etnička teorija avionskih nesreća nesreća tako savršeno ilustrira značajke "modernih" avionskih padova da se proučava u pilotskim školama. Ustvari, ono što se dogodilo na tom letu toliko je slično onome što se dogodilo sedam godina poslije na otoku Guam daje dobro mjesto za početak našeg istraživanja misterije avionske nesreće Korean Aira. Kapetan aviona na tom letu bio je Laureano Caviedes. Prvi časnik bio mu je Mauricio Klotz. Putovali su iz Medellina u Kolumbiji u nju-joršku zračnu luku Kennedy. Vrijeme je te večeri bilo loše. Uzduž i poprijeko Istočne obale bjesnila je ciklona nor'easier, donoseći sa sobom gustu maglu i jake vjetrove. U zračnoj luci Newark odgođena su dvjesto tri leta. Dvjesto letova odgođeno je u zračnoj luci LaGuardia, sto šezdeset jedan u Philadelphiji, pedeset tri u bostonskoj zračnoj luci Loga, a devedeset devet u zračnoj luci Kennedy. Aviancin let na putu za New York zbog vremenskih prilika kontrola leta zadržala je tri puta. Avion je kružio nad Norfolkom u Virginiji devetnaest minuta, nad Atlantic Ci-tyjem dvadeset devet minuta, a šezdeset i četiri kilometra od zračne luke Kennedy let je zadržan daljnjih dvadeset devet minuta. Nakon sat i četrdeset minuta kašnjenja zrakoplov je dobio dozvolu za slijetanje. Dok je avion izvodio "završno prilaženje", piloti su u postupku slijetanja naišli na snažan nalet vjetra. Jednog trenutka uletjeli su ujak čeoni vjetar zbog kojega su morali dodatno pojačati brzinu kako bi održali zamah spuštanja. Sljedećeg trenutka, bez upozorenja, čeoni je vjetar naglo opao, pa su se kretali znatno prebrzo za sigurno spuštanje na pistu. Obično u takvim situacijama avionom upravlja autopilot koji trenutačno i ispravno reagira na nalet vjetra. No s autopilotom je bilo nekih problema, pa su ga isključili. U posljednjem trenutku pilot je podigao zrakoplov i napravio "još jedan krug". Avion je u širokom luku obišao Long Island i ponovno se približio zračnoj luci Kennedy. Iznenada je jedan motor zrakoplova otkazao. Nekoliko trenutaka poslije otkazao je i drugi. "Samo da mi je vidjeti pistu!" zavikao je pilot, očajnički se nadajući daje dovoljno blizu zračnoj luci Kennedy da nekako spusti i sigurno prizemlji svoj onesposobljeni avion. Ali zračna je luka bila dvadeset pet kilometara dalje. Sedamstosedmica se zabila u imanje oca teniskog šampiona Johna McEnroea u otmjenom gradiću Oyster Bayu na Long Islandu. Sedamdeset troje od sto pedeset osam putnika u avionu poginulo je. Uzrok ne147 Izvan prosjeka sreće utvrđenje za manje od jednog dana: "manjak goriva." Nije bilo greške u letjelici. Nije bilo greške u zračnoj luci. Piloti nisu bili pijani ili drogirani. Avion je ostao bez goriva. 4. "To je klasičan slučaj", rekao je Suren Ratwatte, pilotski veteran koji se godinama bavio istraživanjem "ljudskih faktora", odnosno ponašanja u dodiru sa složenim sustavima poput nuklearnih elektrana i zrakoplova. Ratwatte je iz Šri Lanke, živahan muškarac od četrdesetak godina koji cijeli život pilotira putnilkomercijalne mlazne avione. Sjedili smo u predvorju hotela Sheraton na Manhattanu. Upravo je, poslije dugog leta iz Dubaija, prizemljio veliki mlažnjak u zračnu luku Kennedy. Ratwatte je poznavao slučaj Aviance. Počeo je nabrajati tipične uzroke pada. ~Nor'easier. Odgođen let. Manji tehnički problemi s autopilotom. Tri duga zadržavanja - što je
značilo ne samo osamdeset minuta dodatnog leta nego i dodatnog leta na niskim nadmorskim visinama, gdje avion troši mnogo više goriva nego u razrijeđenom zraku iznad oblaka. "Letjeli su na sedamsto sedmici, stoje stariji zrakoplov, veoma kompliciran za upravljanje," rekao je Ratwatte, "i zahtijeva puno truda." Kontrole ne rade na hidrauliku. Povezane su nizom koloturnika i poluga s metalnim površinama aviona. Morate biti prilično jaki da biste upravljali tim avionom. Vučete ga po nebu. Zahtijeva jednako fizičke snage kao veslanje. Ja svojim trenutnim avionom upravljam dodirom prsta. Služim se džojstikom. Instrumenti su mi golemi. Njihovi su bili veličine šalica za kavu. K tome, autopilot se pokvario, pa je kapetan morao pratiti pogledom onih devet instrumenata, svaki veličine šalice kave, dok je desnom rukom kontrolirao brzinu, a lijevom upravljao avionom. Više od toga nije mogao. Nije imao snage za bilo što drugo. To se događa kad ste umorni. Oslabi sposobnost donošenja odluka. Počnete previđati neke stvari - stvari koje biste primijetili bilo koji drugi dan." U crnoj kutiji koja je nađena na mjestu nesreće čuje se kako kapetan Caviedes u posljednjem satu leta nekoliko puta ponovno traži da mu se upute kontrole leta prevedu na španjolski, kao da više nema ener148 Etnička teorija avionskih nesreća gije mučiti se svojim poznavanjem engleskog. K tome, u devet je navrata tražio da mu se upute ponove. "Govorite mi glasnije", rekao je pred sam kraj. "Ne čujem." Dok je avion kružio četrdeset minuta jugoistočno od zračne luke Kennedy - kad je svima u pilotskoj kabini postalo jasno da im nestaje goriva - pilot je mogao jednostavno zatražiti da se prizemlji u Philadelphiji koja je bila udaljena samo stotinjak kilometara. Ali nije - kao da se nije mogao odlijepiti od New Yorka. Pri neuspjelu pokušaju slijetanja avionski sustav za upozorenje na blizinu tla oglasio se čak petnaest puta, govoreći kapetanu da prenisko leti. On kao da ništa od toga nije registrirao. Kad je prekinuo spuštanje, trebao je odmah načiniti krug nazad, a nije. Bio je iscrpljen. čitavo to vrijeme pilotskom kabinom vladala je teška tišina. Uz Ca-viedesa je sjedio njegov prvi časnik, Mauricio Klotz, a crna kutija zabilježila je razdoblja duge tišine u kojima se nije čulo ništa osim šuma i buke motora. U Klotzovu nadležnost spadala je cjelokupna komunikacija s kontrolom leta, što znači daje njegova uloga te večeri bila uistinu ključna. No on se ponašao čudnovato pasivno. Tek kod trećeg zadržavan] a jugozapadno od zračne luke Kennedy, Klotz je rekao kontroli leta kako misli da avion nema dovoljno goriva za spuštanje na neki alternativni aerodrom. Sljedeće stoje posada čula od kontrole leta bilo je: "Samo čekajte" i, nakon toga: "Odobreno spuštanje u zračnu luku Kennedy." Istražitelji su kasnije zaključili kako su piloti Aviance sigurno pretpostavili da će ih kontrola leta pustiti preko reda, ispred desetaka drugih zrakoplova koji su kružili nad Kennedyjem. Zapravo nisu. Samo su ih dodali na kraj linije. Bio je to ključan nesporazum o kojemu je ovisila konačna sudbina zrakoplova. Ali jesu li piloti potegnuli to pitanje, tražeći objašnjenje? Ne. Kao što nisu više potegnuli ni pitanje goriva idućih trideset osam minuta. 5. Prema Ratvvatteju, tišina koja je vladala u kabini bila je veoma čudna. Pokušavajući objasniti zašto, počeo je priču o tome što mu se dogodilo jednog jutra na letu iz Dubaija. "Imali smo straga jednu gospođu", rekao 149 Izvan prosjeka je. "činilo nam se da ima srčani udar. Previjala se. Povraćala je. Bilo joj je loše. Gospoda je bila iz Indije, a kćeri su joj živjele u Americi. Muž joj nije govorio ni engleski jezik, ni hindi, samo pandžabi. Nitko s njim nije mogao komunicirati. Izgledao je kao daje upravo došao iz nekog pandžabskog sela. Nisu imali nimalo novca. Zapravo sam bio nad Moskvom kad se to dogodilo, ali znao sam da ne možemo ići u Moskvu. Nisam bio siguran što bi im se moglo dogoditi odemo li tamo. Rekao sam prvom časniku: "Ti upravljaj avionom. Moramo u Helsinki." Prvi Ratvvatteov problem bio je taj što su prešli manje od pola puta na veoma dugom letu, stoje značilo da su u spremnicima imali mnogo više goriva nego što je uobičajeno u trenutku slijetanja. "Imali smo šezdeset tona preko maksimalne dopuštene težine za spuštanje", rekao je. "Znači, morao
sam odlučiti. Mogao sam izbaciti gorivo, ali vlasti u državama nad kojima letite mrze kad im izbacite gorivo. To je gnjavaža - da sam zatražio izbacivanje, uputili bi me da ga istresem negdje nad Baltičkim morem, što bi mi oduzelo četrdeset minuta, a gospođa bi vjerojatno umrla. Zato sam odlučio da ću se ipak spustiti. To je bio moj izbor." To znači daje zrakoplov išao na "teško spuštanje". Nisu mogli upotrijebiti sustav za automatsko spuštanje, jer nije bio prilagođen upravljanju avionom tako velike težine. "U tom stadiju preuzeo sam upravljanje", nastavio je. "Morao sam osigurati da se avion spusti veoma blago, inače bi postojala opasnost od nastanka strukturalne štete. Mogla bi nastati prava zbrka. Kod teškog aviona javljaju se i problemi rada stroja. Ako prijeđete pistu i morate ići u krug, možete ostati bez dovoljno potiska za ponovno penjanje. "Imao sam pune ruke posla. U takvoj situaciji žongliraš s mnogo lopti. Moraš biti dobar. Bio je to dugačak let, pa smo imali još dvojicu drugih pilota. Pozvao sam ih, pa su se i oni brinuli da sve prođe dobro. Znači, imali smo četvero ljudi u kabini, stoje znatno pomoglo u usklađivanju svega. Nikad prije nisam bio u Helsinkiju. Pojma nisam imao kako zračna luka izgleda, jesu li piste dovoljno dugačke. Morao sam naći prilaz, vidjeti možemo li se spustiti ondje, provjeriti kapacitete piste i obavještavati našu tvrtku o tome što radimo. U jednom trenutku razgovarao sam s troje raznih ljudi - razgovarao sam s Dubaijem i s Med-Linkom, a to je jedan servis u Arizioni gdje imaju dežurnu liječničku 150 Etnička teorija avionskih nesreća -—-? pomoć, pa su njihova dva njihova liječnika pomagala gospođi straga. To je tako trajalo neprekidno četrdeset minuta. "Imali smo sreće stoje vrijeme u Helsinkiju bilo veoma dobro", nastavio je. "Pokušati izvesti prilaz po lošem vremenu s teškim avionom i k tome još na nepoznatom aerodromu - nije dobro. Budući da se radilo 0 Finskoj, razvijenoj zemlji, bili su dobro organizirani, veoma fleksibilni. Rekao sam im: 'Težak sam. Htio bih se spustiti protiv vjetra.' U takvim situacijama bolje je usporiti. Odgovorili su da nema problema. Prizemljili su nas u obrnutom smjeru od onoga kojim se inače služe. Ušli smo preko grada što se, zbog stvaranja buke, obično izbjegava." Razmislite što se tražilo od Ratvvattea. Morao je biti dobar pilot. To se podrazumijeva - morao je imati tehničke vještine potrebne za izvođenje "teškog spuštanja". No gotovo sve drugo što je Ratvvatte učinio, 1 stoje to izvanredno slijetanje učinilo uspješnim, bilo je izvan stroge definicije pilotske sposobnosti. Morao je procijeniti opasnost od oštećenja aviona u usporedbi s opasnošću za život bolesne žene, a potom, kad je tu odluku donio, morao je razmisliti o tome što bi za nju značilo spuštanje u Helsinkiju nasuprot spuštanju u Moskvi. Morao se informirati - i to brzo - o osobinama aerodroma koji nikad prije nije vidio: može li primiti jedan od najvećih mlažnjaka koji lete nebom, šezdeset tona teži od preporučene težine za slijetanje? Ali prije svega, morao je razgovarati - s putnicima, s liječnicima, sa svojim kopilotom, s članovima druge posade koje je trebalo probuditi iz drijemeža, sa svojim nadređenima kod kuće u Du-baiju, s kontrolom leta u Helsinkiju. Može se slobodno reći da u četrdeset minuta, koliko je proteklo od trenutka kad je putnica doživjela srčani udar do slijetanja u Helsinkiju, nije bilo više od nekoliko sekundi tišine u pilotskoj kabini. Od Ratvvatteja se zahtijevalo da komunicira, i to ne samo u smislu izdavanja naredbi, nego i ohrabrivanja i nagovaranja i smirivanja i dijeljenja informacija s drugima na najjasniji i naj-transparentniji mogući način. ?Izvan prosjeka 6. Evo, usporedbe radi, prijepisa razgovora koji se odvijao na Aviancinom letu 052, dok je avion kretao u svoje prvo neuspjelo spuštanje. Problem je u vremenu. Magla je tako gusta da Klotz i Caviedes ne znaju gdje su. No dobro obratite pažnju ne toliko na sadržaj njihova razgovora koliko
na formu. Osobito uočite tišinu koja vlada između rečenica i ton Klot-zovih primjedbi. CAVIEDES: Pista. Gdje je? Ne vidim je. Ne vidim pistu. Podižu ručicu komande stajnog trapa. Kapetan govori Klotzu da zatraži drugi "školski krug". Prolazi deset sekundi. CAVIEDES [kao da mrmlja sebi u bradu]: Nemamo goriva... Prolazi još sedamnaest sekundi dok piloti razmjenjuju tehničke upute. CAVIEDES: Ne znam što se dogodilo s pistom. Nisam je vidio. KLOTZ: Nisam vidio. Ubacuje se kontrola leta i govori im da izvedu lijevi okret. CAVIEDES: Reci im daje situacija hitna. KLOTZ [kontroli leta]: U redu okret za sto osamdeset i... ah... pokušat ćemo opet. Nestaje nam goriva. Zamislite prizor u pilotskoj kabini. Avion ima opasno malo goriva. Upravo su prokockali prvu priliku za slijetanje. Nemaju pojma koliko je još zrakoplov u stanju letjeti. Kapetan je očajan: "Reci im daje situacija hitna!" A što Klotz čini? U redu okretanje za sto osamdeset i... ah... pokušat ćemo opet. Nestaje nam goriva. Za početak, rečenica "nestaje nam goriva" ne znači ništa u terminologiji kontrole leta. Svim avionima, po definiciji, nestaje goriva kad se približavaju svom odredištu. Je li Klotz želio reći da 052 više nema dovoljno goriva za odlazak na drugi, alternativni aerodrom? Je li želio reći da se počinju brinuti zbog goriva? Potom, razmislite o strukturi ključne rečenice. Klotz počinje s rutinskim potvrđivanjem uputa kontrole leta i tek u drugom dijelu rečenice spominje zabrinutost zbog goriva. To je kao da u restoranu kaže: "Da, uzet ću još malo kave i, ah, zapela mi je kost 152 Etnička teorija avionskih nesreća u grlu." Koliko bi ga konobar ozbiljno shvatio? Službenik kontrole leta s kojim je Klotz razgovarao poslije je posvjedočio daje onaj dio o gorivu "doživio samo kao usputnu primjedbu". U olujnim noćima kontrolori leta stalno slušaju pilote kako govore o tome da ostaju bez goriva. čak i to "ah" koje Klotz umeće između dviju polovica svoje rečenice potkopava važnost onoga što govori. Prvi časnik je govorio, potvrđuje jedan drugi kontrolor koji se bavio letom 052 te noći, "u veoma ležernom tonu... U glasu mu se nije osjećala žurba." 7. Izraz koji koriste lingvisti za opis onoga čime se služio Klotz u tom trenutku je "zaobilazno izražavanje", a odnosi se na pokušaj modificiranja ili uljepšavanja značenja rečenoga. Govorimo zaobilazno kad želimo ispasti ljubazni, kad nas je stid, kad nam je neugodno, ili kad iskazujemo poštovanje autoritetu. Ako želite da vam šef učini uslugu, ne kažete: "Treba mi to do ponedjeljka." Zaobilazno kažete: "Nemojte se zamarati time ako vam je prevelika gnjavaža, ali bilo bi super da pogledate preko vikenda." U takvoj situaciji zaobilazno izražavanje je posve na mjestu. Ali u drugim situacijama - primjerice u pilotskoj kabini za olujne noći - to je problem. Lingvisti Ute Fischer i Judith Orasanu jednom su dali sljedeći hi-potetički scenarij skupini kapetana i prvih časnika i pitali ih kako bi reagirali: Na vremenskom rađani primjećujete da se 40 kilometara ispred vas nalazi područje jakih padalina. [Pilot] održava trenutni kurs na brzini od 0,73 Maha, premda su izvijestili o mogućnosti grmljavinskog nevremena i premda nailazite na umjerenu turbulenciju. Nipošto ne želite da vaš zrakoplov uđe u to područje. Pitanje: što ćete reći pilotu? Po mišljenju autora postoji barem šest načina na koje se može pokušati uvjeriti pilota da promijeni kurs i izbjegne loše vrijeme, a svaki od tih načina podrazumijeva različitu razinu zaobilaznog izražavanja. 153 ?Izvan prosjeka 1. Naredba: "Okrenite trideset stupnjeva udesno." To je najizravniji i najotvoreniji mogući način da se nešto priopći. Tu nema ničeg zaobilaznog. 2. Pozivanje na dužnosti posade: "Mislim da bismo morali skrenuti, i to odmah." Primijetit ćete upotrebu riječi "mi" i činjenicu da je sada zahtjev mnogo manje konkretan. To je malo blaže.
3. Prijedlog timskog rada: "Zaobiđimo padaline." Prešutno ta izjava kaže: "u ovome smo zajedno." 4. Pitanje: "U kojem biste smjeru željeli skrenuti?" To je još blaže od prijedloga timskog rada, jer govornik priznaje da nije nadležan. 5. Izražavanje mišljenja: "Mislim da bi bio pametno skrenuti lijevo ili desno." 6. Davanje miga: "Ovo što nam po radaru predstoji za 40 kilometara gadno izgleda." To je najzaobilaznija izjava od svih. Fischer i Orasanu otkrili su da bi kapetani u najvećem broju slučajeva u toj situaciji izdali naredbu: "Okrenite trideset stupnjeva udesno." Obraćali su se podređenima. Nisu se bojali da će ispasti grubi. Prvi časnici, s druge strane, obraćali su se svojim šefovima, pa su u najvećem broju slučajeva odabirali najzaobilazniju mogućnost. Dali bi mig. Teško je čitati studiju Fischera i Orasanu, a ne osjetiti barem malu uznemirenost, jer je davanje miga zahtjev koji je najteže dešifrirati, a najlakše odbiti. Kod pada aviona Air Floride 1982. godine kraj Was-hingtona prvi je časnik pokušao tri puta reći kapetanu da na krilima aviona postoji opasna količina leda. No poslušajte što on govori. Sve su to samo migovi: PRVI čASNIK: Vidite kako mu led visi tamo, hm, tamo straga, vidite to? Potom: PRVI čASNIK: Vidite one silne ledenice tamo straga, vidite? A potom? PRVI čASNIK: Bože, ovo je, ovo je izgubljena bitka... što pokušavam odlediti ono tamo... imaš osjećaj da nešto pokušavaš, samo to. Konačno, kad dobiju dozvolu za slijetanje, prvi časnik diže razinu obraćanja za dvije stepenice i prelazi na prijedlog timskog rada: 154 Etnička teorija avionskih nesreća PRVI čASNIK: Idemo još jednom provjeriti te vrhove [krila], kad već ovdje čekamo. KAPETAN: Mislim da krećemo za minutu. Posljednje što prvi časnik kaže kapetanu, trenutak prije nego će se avion sunovratiti u rijeku Potomac, nije mig, nije prijedlog, niti naredba. To je jednostavno konstatacija činjenice - a taj put i kapetan se s njim slaže. PRVI čASNIK: Larry, padamo, Larry. KAPETAN: Znam. Zaobilazno izražavanje objašnjava jednu od najvećih anomalija vezanih za avionske nesreće. Kapetani i prvi časnici komercijalnih avionskih tvrtki jednako raspodjeljuju letačke dužnosti. Ali povijesno gledano, vjerojatnost nesreće mnogo je veća kad se u "pilotskom sjedalu" nalazi kapetan. Na prvi pogled to zvuči besmisleno, jer je kapetan gotovo uvijek pilot s najviše iskustva. No prisjetite se pada aviona Air Floride. Daje prvi časnik bio kapetan, bi li davao mig tri puta? Ne, izdao bi naredbu - i avion se ne bi srušio. Avioni su sigurniji kad ih vozi nei-skusniji pilot jer to znači da se drugi pilot neće bojati progovoriti. Borba protiv zaobilaznog izražavanja postala je jedna od važnih kampanja u komercijalnoj avijaciji u posljednjih petnaest godina. Svaka velika avionska tvrtka sada provodi takozvanu obuku u "Upravljanju ljudskim potencijalima posade", čiji je cilj naučiti mlađe članove tima kako komunicirati jasno i odrješito. Primjerice, mnoge avionske tvrtke poučavaju kopilote standardiziranom postupku dovođenja u pitanje pi-lotovih postupaka ako misle da nešto jako kreće po zlu. (Trebaju reći: "Kapetane, brine me što...", a potom: "Kapetane, ne sviđa mi se što...", pa ako kapetan i dalje ne reagira trebaju dodati: "Kapetane, čini mi se da je situacija nesigurna." A ako i to propadne, prvi časnik mora preuzeti avion.) Avijacijski stručnjaci će vam reći daje uspjeh borbe protiv zaobilaznog izražavanja zaslužniji za opadanje broja avionskih nesreća zadnjih godina nego išta drugo. "Na veoma jednostavnoj razini, jedna od stvari na kojima ustrajemo u Emiratima jest da se prvi časnik i kapetan jedan drugome obraćaju po imenu", kaže Ratwatte. "Mislimo da to pomaže. Teže je reći: 'Kapetane, ne valja to što radite', nego mu to reći zovući ga po imenu." Ratwatte je problem zaobilaznog izražavanja shvatio jako ozbiljno. Kad proučite pad 155 ?---
Izvan prosjeka Vratimo se u pilotsku kabinu Aviancinog leta 052. Avion se sada vraća s aerodroma Kennedy nakon neuspjelog prvog spuštanja. Klotz je upravo bio na radio-vezi s kontrolom leta, pokušavajući saznati kad se mogu pokušati ponovno spustiti. Caviedes se okreće prema njemu: CAVIEDES: Što su rekli? KOLTZ: Već sam im rekao da ćemo pokušati ponovo, jer sad ne možemo... Prolaze četiri sekunde u tišini. CAVIEDES: Reci mu da smo u hitnoj situaciji. Prolaze još četiri sekunde tišine. Kapetan ponovno pokušava: CAVIEDES: Jesi li mu rekao? KLOTZ: Da, gospodine. Već sam rekao. Klotz počinje razgovarati s kontrolom leta o rutinskim pojedinostima. KLOTZ: Kurs sto pedeset, održavamo visinu do dvije tisuće stopa, Avi-anca 052H. Kapetan je očito na rubu panike. CAVIEDES: Reci mu da nemamo goriva. Klotz se vraća na radiovezu s kontrolom leta. KLOTZ: Penjemo se i održavamo visinu od tri tisuće stopa i, ah, nestaje nam goriva, gospodine. Opet isto. Ne spominje čaroban izraz "hitna situacija" koji je uho kontrolora leta izvježbano primiti na znanje. Samo "nestaje nam go156 Etnička teorija avionskih nesreća riva, gospodine" na kraju rečenice, nakon zaobilaznog: "ah". Ako brojite greške, posada Aviance do sad je postigla dvoznamenkastu cifru. CAVIEDES: Jesi li mu već rekao da nemamo goriva? KLOTZ: Da, gospodine. Već sam mu rekao. CAVIEDES: Bueno. Da nije riječ o uvodu u tragediju, u svojoj igri pokvarenog telefona podsjetili bi nas na kakvu burlesku. Prolazi nešto više od minute. KONTROLA LETA: Avianca 052H, odvest ću vas na oko 80 kilometara sjeveroistočno, a zatim vas vratiti natrag na prilaz. Je li to u redu što se tiče vas i goriva? KLOTZ: Nadam se. Puno vam hvala. Nadam se. Puno vam hvala. A oni se svaki čas trebaju srušiti! Jedan od stjuarda ulazi u kabinu kako bi provjerio ozbiljnost situacije. Inženjer leta pokazuje na indikator 'praznoga' na mjeraču goriva i prstom si prelazi preko vrata kao da ga kolju.* No ništa ne govori. Kao ni bilo tko drugi u idućih pet minuta. S radio veze dopiru prigušeni zvukovi razgovora i uobičajenih poslova, a potom inženjer leta poviče: "Motor broj četiri u plamenu!" Caviedes govori: "Samo da mije vidjeti pistu", ali pista je dvadeset pet kilometara dalje. Prolazi trideset šest sekundi u tišini. Kontrolor leta zove posljednji put. Kontrola leta: Imate li, hm, dovoljno goriva da dođete do aerodroma? Tu se prekida prijepis razgovora. 9. "Kad je riječ o toj nesreći, važno je shvatiti", nastavio je Ratwatte, "da su kontrolori leta u New Yorku poznati po svojoj grubosti, agresivnosti i maltretiranju. Istodobno su i jako dobri u poslu. Upravljaju nevjerojatnom količinom prometa u veoma ograničenom okolišu. Postoji slavna * Stjuard je, naime, preživio pad i svjedočio o događaju u sudskoj istrazi. 157 Aviancinog aviona i ne možete drukčije. On kaže: "Ono što ja osobno pokušavam učiniti jest da malo unizim samog sebe. Kažem kopilotima: 'Ne letim baš često. Tri ili četiri puta mjesečno. Ti letiš mnogo češće. Ako vidiš da radim nešto glupo, to je zato što ne letim često. Zato mi reci. Pomozi mi.' Nadam se da im to pomaže da progovore kad treba." 8. Izvan prosjeka priča o pilotu koji se izgubio vozeći avion pistom JFK-a. Pojma nemate kako se lako izgubiti kad se nađete na zemlji. To je pravi labirint. U svakom slučaju, tad se jedna kontrolorka leta naljutila na njega i rekla mu: 'Stani! Ništa ne radi. Ne obraćaj mi se dok se ja ne obratim tebi.' I jednostavno
gaje ostavila ondje. Konačno je pilot uzeo mikrofon i rekao joj: 'Gospođo, jesam li ja bio oženjen vama u prošlom životu?'" "Oni su nevjerojatni. Što se njih tiče, situacija je ovakva: 'Ja sam glavni. Začepi i učini što ti kažem. A ako vam se ne sviđa ono što kažu da trebate učiniti, morate i vi njima vratiti istom mjerom. Tada će reći: 'Pa, dobro.' Ali ne učinite li to, natjerat će vas da bude po njihovom. Sjećam se jednog leta British Airwaysa za New York. Njujorška ih je kontrola leta muštrala, pa su im britanski piloti rekli: 'Ljudi, vi bi trebali doći na Heathrow i naučiti kako se kontrolira avion.' Sve ovisi o odvažnosti. Ako niste navikli uzvratiti jednakom mjerom, njujorška kontrola leta može vas jako isprepadati. A te dečke iz Aviance jednostavno je isprepadala oštra paljba kontrolora." Nemoguće je zamisliti da se Ratwatte ne bi izborio za svoje kod kontrole leta na aerodromu Kennedy - ne zato što je antipatičan ili nasrtljiv ili zato što ima golem ego, nego zato što on drukčije gleda na svijet. Ako pomisli da mu treba pomoć u pilotskoj kabini, probudit će drugi tim posade. Ako pomisli daje Moskva loš izbor, jednostavno će otići u Helsinki, a ako ga u Helsinkiju žele spustiti niz vjetar, nagovorit će ih da ga spuste protiv vjetra. Tog jutra, kad su odlazili iz Helsinkija, postavio je avion u red na krivoj pisti, a njegov mu je prvi časnik veoma brzo ukazao na tu grešku. Prisjetivši se toga Ratwatte se nasmijao. "Masa je Švicarac. Sa zadovoljstvom me ispravio. Pio mije krv čitav ostatak puta." Ratwatte nastavlja: "Dečki su samo trebali reći kontroloru: 'Nemamo dovoljno goriva da učinimo ono što želite.' Samo su trebali reći: 'Ne možemo to učiniti. Moramo se spustiti u idućih deset minuta'. Jednostavno nisu uspijevali doprijeti do kontrolora." Ratwatte je govorio opreznim glasom. Baratao je, naime, kulturalnim generalizacijama koje bude nelagodu. No ono što se dogodilo s Aviancom bilo je uistinu jako čudno - naoko toliko neobjašnjivo -daje tražilo potpunije objašnjenje od toga daje Klotz jednostavno bio nesposoban, a kapetan umoran. U toj se pilotskoj kabini odvijalo nešto dublje, strukturalnije. Što ako nesreća ima neke veze s činjenicom da 158 Etnička teorija avionskih nesreća ---? su piloti bili Kolumbijci? "Slušajte, nijedan američki pilot ne bi pristao na to. Samo o tome se radi", rekao je Ratwatte. "Amerikanac bi rekao: 'čuj stari, moram se spustiti.'" 10. Šezdesetih i sedamdesetih godina nizozemski psiholog Geert Hofstede radio je u kadrovskom odjelu IBM-ovog sjedišta za Europu. Hofste-deov posao bio je putovati svijetom i razgovarati s uposlenicima, pitajući ih, primjerice, kako rješavaju probleme, kako međusobno surađuju i kakav odnos imaju prema autoritetu. Upitnici koje im je davao bili su dugački i iscrpni i s vremenom je Hofstede uspio stvoriti golemu bazu podataka za analizu kulturnih razlika. Danas "Hofstedeove dimenzije" spadaju među najkorištenije paradigme komparativne kulturalne psihologije. Hofstede je tvrdio, primjerice, da se među kulturama može uspostaviti korisno razlikovanje s obzirom na to do koje mjere očekuju da se pojedinci brinu sami za sebe. To mjerilo je nazvao ljestvicom "in-dividualizam-kolektivizam". Zemlja koja postiže najviši rezultat u individualizmu na toj ljestvici su Sjedinjene Države. Ne iznenađuje što su Sjedinjene Države ujedno jedina industrijalizirana zemlja na svijetu koja ne osigurava svojim građanima opću zdravstvenu zaštitu. Na suprotnoj strani ljestvice nalazi se Gvatemala. Druga Hofstedeova dimenzija je "izbjegavanje nesigurnosti". Koliko dobro neka kultura podnosi dvosmislenost? Evo pet najviše rangi-ranih "zemalja koje izbjegavaju nesigurnosti" prema Hofstedovoj bazi podataka - odnosno zemalja koje se najviše oslanjaju na pravila i planiranje i za koje postoji najveća vjerojatnost da će se držati procedure bez obzira na okolnosti: 1. Grčka 2. Portugal 3. Gvatemala 4. Urugvaj 5. Belgija 159
Izvan prosjeka Donjih pet - odnosno kulture koje najbolje podnose dvosmislenosti -jesu: 49. Hong Kong 50. Švedska 51. Danska 52. Jamajka 53. Singapur Važno je primijetiti da Hofstede nije rekao da na tim ljestivicama postoji dobro ili loše mjesto. Niti je kazao daje položaj neke kulture u nekoj od njegovih dimenzija neoboriv pokazatelj toga kako se ponaša netko iz te zemlje: nije nemoguće, primjerice, da netko iz Gvatemale bude izrazit individualist. Prije bi se moglo reći kako je on govorio nešto vrlo slično onome što su Nisbett i Cohen ustvrdili u svojim studijama ponašanja u hodniku Sveučilišta Michigan. Svatko od nas ima posebnu ličnost. Ali na njoj su nataložene sklonosti, pretpostavke i refleksi koje nam je usadila povijest zajednice u kojoj smo odrasli, a te su razlike veoma specifične. Na primjer, Belgija i Danska udaljene su samo oko sat vremena avionom. Danci uvelike sliče Belgijancima, a da vas izbace na uglu neke ulice u Kopenhagenu ne biste vidjeli veliku razliku u odnosu na ugao neke ulice u Bruxellesu. No kad je riječ o izbjegavanjima nesigurnosti, te dvije nacije ne mogu biti različitije. Štoviše, kad je riječ o podnošenju dvosmislenosti, Danci imaju više zajedničkoga s Jamajkancima nego s nekima od svojih europskih kolega. Danskoj i Belgiji možda je zajednička svojevrsna široka europska liberalno-demokratska tradicija ali imaju različitu povijest, različite političke strukture, religijske tradicije, jezike, hranu, arhitekturu i književnost - stotinama i stotinama godina. A ukupna suma svih tih razlika znači da su u određenim situacijama, koje iziskuju suočavanje s rizikom i nesigurnošću, Danci skloni reagirati znatno drukčije od Belgijanaca. No u svim Hofstedeovim dimenzijama možda je najzanimljivije ono što on zove "indeks distance moći" (IDM). Distanca moći tiče se stavova prema hijerarhiji, odnosno toga koliko određena kultura vrednuje i poštuje autoritet. Da bi je izmjerio, Hofstede je postavio ovakva pitanja: "Koliko često se, iz vašeg iskustva, događa sljedeći problem: uposlenici se boje izraziti neslaganje sa svojim šefovima?" "Do koje mjere manje moćni članovi organizacija i institucija prihvaćaju i oče160 Etnička teorija avionskih nesreća kuju neravnopravnost u raspodjeli moći?" Koliko je prisutno poštovanje starijih osoba i strah od njih? Imaju li nositelji moći pravo na posebne povlastice? "U zemljama s niskim indeksom distance moći", napisao je Hofstede u svom klasičnom djelu Kulturne posljedice: moć je nešto čega se nositelji moći gotovo stide i čiji značaj pokušavaju umanjiti. Jednom sam čuo nekog švedskog (nizak IDM) sveučilišnog profesora kako kaže da on, da bi pokazao moć, nastoji ne izgledati moćno. Vođe mogu osnažiti neformalan imidž odričući se službenih simbola. U Austriji (nizak IDM) premijer Bruno Kreisky bio je poznat po tome što se ponekad vozio tramvajem na posao. Ja sam svojim očima 1974. godine vidio nizozemskog (nizak IDM) premijera Joopa den Uyla kako se odmara u vlastitoj kamp-kućiei u nekom kamperskom ljetovalištu u Portugalu. Takvo ponašanje moćnih bilo bi veoma teško zamisliti u Belgiji ili Francuskoj koje imaju visok IDM.* Možete zamisliti kako su dubok učinak Hofstedeova otkrića imala na ljude u avionskoj industriji. Uostalom, stoje bila bit njihove borbe protiv zaobilaznog izražavanja i u korist timskog rada? Bio je to pokušaj da se smanji distanca moći u putničkoj kabini. Hofstedeovo pitanje o distanci moći: "Koliko često se, iz vašeg iskustva, događa sljedeći problem: uposlenici se boje izraziti neslaganje sa svojim šefovima?", bilo je upravo ono pitanje koje su avijacijski stručnjaci postavljali prvim časnicima u vezi s njihovim odnosom prema svom kapetanu. A Hofstedeovo djelo nagovještava nešto što nije palo na pamet nikome u svijetu avijacije; da će uspjeh u zadaći uvjeravanja prvih časnika da se trebaju nametnuti uvelike ovisiti o položaju koji njihova kultura zauzima na ljestvici distance moći. Upravo to je mislio Ratwatte kad je rekao da se nijedan Amerikanac ne bi mogao osjećati tako
krajnje isprepadanim kontrolorima u zračnoj luci Kennedy. Amerika je klasična kultura niske distance moći. Kad zagusti, Amerikanci se oslanjaju na svoju američnost, a ta američnost znači Hofstede, slično tome, navodi studiju izvedenu prije nekoliko godina koja uspoređuje nekoliko njemačkih i francuskih proizvodnih pogona iz iste industrijske grane i otprilike jednakih veličinom. Francuski pogoni imali su, u prosjeku, 26 posto zaposlenih na šefovskim i specijalističkim položajima; Nijemci su imali 16 posto. Ono što nam pokazuje ta usporedba, ustvrdio je Hofstede, razlika je u kulturalnim stavovima prema hijerarhiji. Francuski indeks distance moći dva puta je veći od njemačkog. Oni zahtijevaju i podržavaju hijerarhiju na način na koji Nijemci to jednostavno ne čine. 161 ---a Izvan prosjeka da s kontrolorom leta treba postupati kao sa sebi ravnim. No koja je zemlja bila na suprotnom kraju ljestvice distance moći? Kolumbija. Nakon pada Aviancinog aviona psiholog Robert Helmreich, koji se više od ikoga zalagao za tvrdnju da kultura igra bitnu ulogu u objašnjenju ponašanja pilota, napisao je sjajnu analizu te nesreće u kojoj je rekao daje nemoguće razumjeti Klotzovo ponašanje ako se ne uzme u obzir njegova nacionalnost te da je njegova nevolja toga dana bila jedinstvena nevolja nekoga tko osjeća duboko i trajno poštovanje prema autoritetu. Helmreich je napisao: Visok indeks distance moći Kolumbijaca mogao je stvoriti frustraciju kod prvog časnika, jer kapetan nije pokazao jasnu (ako ne i autokratsku) odlučnost koja se očekuje u kulturama visokog indeksa distance moći. Prvi i drugi časnici možda su čekali da kapetan donese odluku, a sami nisu bili voljni ponuditi alternative. Klotz sebe vidi kao podređenog. Nije njegovo da rješava krize. To je kapetanov posao - a kapetan je iscrpljen i ništa ne govori. Potom, tu su i bahati kontrolori leta u zračnoj luci Kennedy koji upravljaju kretanjima aviona. Klotz im pokušava reći daje u nevolji. Ali pritom se služi vlastitim kulturalnim jezikom, govoreći onako kako se podčinjeni obraća nadređenom. Ali kontrolori nisu Kolumbijci. Oni su Njujorčani niskog indeksa distance moći. Oni ne vide hijerarhijski jaz između sebe i pilota u zraku, pa za njih zaobilazno izražavanje pilota nije znak govornikove propisne smjernosti u odnosu prema nadređenom. To znači da pilot nema problema. Ima jedno mjesto u prijepisu razgovora na kojemu loša kulturalna komunikacija između kontrolora i Klotza postaje tako očita da nas pri čitanju gotovo srce zaboli. To su posljednje rečenice komunikacije između Aviance i kontrolnog tornja koja se odvijala samo nekoliko minuta prije pada aviona. Klotz je upravo rekao: "Nadam se. Puno vam hvala", odgovarajući na kontrolorovo pitanje o situaciji s gorivom. Kapetan Caviedes se u tom trenutku okrenuo prema Klotzu: CAVIEDES: Što kaže? KLOTZ: Tip je ljut. Ljut! Klotzovi su osjećaji povrijeđeni! Njegov avion nalazi se samo nekoliko trenutaka od potpune propasti. Ipak, on ne može izbjeći dinamici koja mu je zadana njegovom kulturom, u kojoj podčinjeni mora poštovati naloge svojih nadređenih. Što se njega tiče, on je pokušao skrenuti pažnju 162 Etnička teorija avionskih nesreća na svoju muku ali u tome nije uspio, pa jedino može zaključiti kako je sigurno nekako uvrijedio svoje nadređene u kontrolnom tornju. Nakon nesreće na aerodromu Kennedy, uprava Aviance izvela je naknadnu analizu događaja. U to vrijeme Avianca je u kratkim razmacima doživjela četiri pada aviona - u Barranquilli, Kalkuti, Madridu i New Yorku - a u sva četiri slučaja, zaključila je tvrtka, "radilo se o potpuno ispravnim avionima i posadi bez tjelesnih poteškoća, s prosječnom ili natprosječnom ocjenom letačkih sposobnosti, a ipak su se nesreće događale", [kurziv moj] U nesreći koja se dogodila u Madridu, nastavlja izvještaj, kopilot je pokušao upozoriti kapetana o tome koliko je situacija opasna: Kopilot je bio u pravu. Ali oni su poginuli zato što... ono što je kopilot sugerirao svojim pitanjima
bili su veoma uvijeni nagovještaji. Kapetan je reagirao potpuno ga ignorirajući. Možda se kopilot nije želio pokazati buntovnim, dovoditi u pitanje prosudbu kapetana, ili se bojao da ne ispadne glup, jer je znao da pilot ima veliko letačko iskustvo u tom području. Kopilot se trebao snažnije zalagati za svoje mišljenje... Naša sposobnost da uspijemo u onome čime se bavimo snažno je povezana s tim odakle smo, a biti dobar pilot i dolaziti iz kulture s visokim indeksom distance moći komplicirana je kombinacija. Usput, Kolumbijci nipošto nemaju najviši IDM. Helmreich i njegov kolega Ashleigh Merritt jednom su prilikom mjerili IDM pilota iz cijeloga svijeta. Na prvom mjestu bio je Brazil. Na drugom Južna Koreja.* Evo pet gornjih zemalja mjereno prema indeksu distance moći zabilježenom kod pilota. Ako usporedite taj popis s brojem avionskih nesreća po zemljama, veoma se lijepo slažu. 1. Brazil 2. Južna Koreja 3. Maroko 4. Meksiko 5. Filipini Pet donjih zemalja mjereno prema indeksu distance moći zabilježenom kod pilota: 15. Sjedinjene Države 16. Irska 17. Južna Afrika 18. Australija 19. Novi Zeland 163 Izvan prosjeka 11. Odbor za sigurnost prijevoza, američka agencija odgovorna za istraživanje avionskih nesreća, ima sjedište u niskoj i širokoj poslovnoj zgradi građenoj u stilu sedamdesetih na obali rijeke Potomac u Washingtonu. Uz duge hodnike agencije prostiru se laboratoriji puni avionskih olupina; razderani komadi motorne turbine, problematičan dio helikopterskog propelera. Na polici u jednom od laboratorija nalazi se snimač glasa i podataka pilotske kabine - takozvana crna kutija - iz užasne avionske nesreće ValuJeta na Floridi 1996. u kojoj je poginulo 110 ljudi. Snimač leži u kućištu veličine kutije cipela izrađenom od debelog kaljenog čelika, a najednoj strani kutije zupčasta je rupa, kao da ju je tkogod - ili, prije, štogod - strahovitom snagom ubolo kolcem. Neki agencijski istražitelji inženjeri su koji rekonstruiraju padove prema materijalnim dokazima. Drugi su piloti. No iznenađujući broj njih su psiholozi čiji je posao preslušavati crne kutije i rekonstruirati stoje u posljednjim minutama prije pada govorila i činila posada. Jedan od vodećih tamošnjih stručnjaka za crne kutije štrkljasti je doktor psihologije od pedesetak godina po imenu Malcom Brenner, a Brenner je bio jedan od istražitelja pada aviona Korean Aira u Guamu. "U uobičajenim okolnostima prilaz guamskom aerodromu nije težak", počeo je Brenner. Guamski aerodrom ima zemaljski navigacijski sustav, u kojem pilot pri slijetanju jednostavno prati golemu traku svjetlosti koja se iz zračne luke proteže u nebo. Ali te noći navigator nije radio. "Pokvario se", kaže Brenner. "Poslali su ga na drugi otok na popravak. Obavijestili su pilote da ne radi." Ukupno gledano, to nije trebalo biti velik problem. U mjesecu u kojemu je navigator bio na popravku, na aerodromu Guam izvršeno je oko 1500 sigurnih slijetanja. Bio je to sitan problem ustvari više neugodnost - koji je zadaću prizemljivanja aviona činio samo malo složenijim. "Druga teškoća bila je vrijeme", nastavio je Brenner. "Obično na Južnom Pacifiku dolazi do kratkotrajnih vremenskih nepogoda. No one brzo prođu. Nema oluja. To je tropski raj. Ipak, te noći bilo je nekih manjih olujnih strujanja, a oni su slučajno trebali uletjeti baš ujedno od njih, nekoliko kilometara od aerodroma. Zato je kapetan morao do164 Etnička teorija avionskih nesreća --? nijeti odluku o točnoj proceduri slijetanja. Dobili su odobrenje za takozvani prilaz VOR/DME. To je
komplicirano. Prava gnjavaža. Njegovo izvođenje iziskuje podosta koordinacije. Morate se spuštati u nekoliko koraka. Ali tada iznenada, na daljini od nekoliko kilometara, kapetan odjednom vidi svjetla aerodroma. I opušta se. Kaže: 'Idemo na vizualni prilaz.'" VOR je navigacijski uređaj koji emitira signal koji omogućava pilotima da izračunaju visinu leta dok se približavaju aerodromu. Na njega su se piloti oslanjali prije izuma svjetlosnog navigatora. Kapetanova planirana strategija bila je približiti avion aerodromu pomoću VOR-a, a potom, kad bude mogao vidjeti svjetla piste, spusti avion pomoću vizualnog prilaza. činilo se da to ima smisla. Piloti stalno izvode vizualno slijetanje. No svaki put kad pilot odabere neki plan, trebao bi pripremiti i pričuvni, u slučaju da nešto krene po zlu. A ovaj kapetan to nije učinio. "Trebali su biti koordinirani. Trebao je izvijestiti posadu o koracima u postupku spuštanja [pomoću DME-a - navigacijskog uređaja za određivanje udaljenosti]", nastavio je Brenner. "Ali on o tome ne govori. Posvuda oko njih olujna su strujanja. čini se da kapetan pretpostavlja kako će se u nekom trenutku izvući iz oblaka i ugledati aerodrom, a ako ga ne vidi do visine od 1680 kilometara, jednostavno će okrenuti avion. To bi upalilo, da nije jedne stvari. Uređaj VOR, na kojemu on temelji tu strategiju, nije na aerodromu. On je 2,5 milja dalje, na brdu Nimitz Hill. Ima više aerodroma na svijetu sa sličnom situacijom. Ponekad se možete spustiti prateći VOR koji vas odvodi ravno na aerodrom. U ovom slučaju, ako se spuštate prateći VOR, odvest će vas ravno na Nimitz Hill." Pilot je znao za VOR. Njegov položaj jasno je naznačen u aerodrom-skim navigacijskim kartama. Letio je na Guam osam puta prije toga i, štoviše, upravo je tu činjenicu spomenuo u uputama koje je dao posadi prije polijetanja. Ali s druge strane, bilo je jedan sat ujutro, a on je bio budan od šest ujutro prethodnog dana. "Vjerujemo daje umor igrao ulogu", nastavio je Brenner. "To je let s vraćanjem sata unazad. Sletite u jedan ujutro po korejskom vremenu. Potom provedete nekoliko sati na tlu i u zoru letite natrag. Kapetan je odradio taj let mjesec dana prije. Tada je malo odspavao na 165 Izvan prosjeka sjedalu prvog razreda. A sada upravlja avionom i kaže da je stvarno umoran." Dakle, tu su tri klasična preduvjeta avionske nesreće, ista tri koja su pripremila teren za pad Aviance 052: manji tehnički problemi, loše vrijeme i umoran pilot. Sam po sebi nijedan od tih preduvjeta ne bi bio dovoljan za izazivanje nezgode. Kad se dogode u kombinaciji, iziskuju zajednički trud svih u pilotskoj kabini. A tu je Korean Air 801 zapao u nevolju. 12. Evo prijepisa razgovora iz crne kutije s posljednjih trideset minuta leta 801 Korean Aira: počinje kapetanovim pritužbama na iscrpljenost. 0120:01. Kapetan: Da ovaj povratni let traje duže od devet sati, dobili bismo bar nešto. S osam sati ne dobivamo ništa. Osam sati uopće nije dobro.. Tjeraju nas da radimo do maksimuma, do maksimuma. Ovako vjerojatno.. . uštedjet će na troškovima hotela za posadu, a maksimalno će uvećati broj sati leta. U svakom slučaju tjeraju nas... rad do maksimuma. čuje se zvuk premještanja tijela na sjedalu. Prolazi minuta. 0121:13. KAPETAN: Eh... stvarno... sam pospan [nerazumljivo mrmljanje]. PRVI čASNIK: Naravno. Tada nastupa jedan od najkritičnijih trenutaka leta. Prvi časnik odlučuje progovoriti: PRVI čASNIK: Ne čini li vam se da je kiša jača? U ovom području, ovdje? Prvi časnik sigurno je dugo i pomno promislio prije nego je iznio tu primjedbu. Nije letio u ležernoj kolegijalnoj atmosferi pilotske kabine Su-rena Ratvvattea. Od posada Korean Aira očekivalo se da se na stankama između putovanja niži časnici brinu za kapetana do te mjere da mu prave večeru ili kupuju darove. Kao što kaže jedan bivši pilot Korean Aira, u mnogim pilotskim kabinama vladalo je mišljenje daje "kapetan glavni i čini što želi, kada to želi, kako želi, a svi drugi sjede, šute i ništa ne rade". 166 Etnička teorija avionskih nesreća
U izvješću Delte o Korean Airu koje je anonimno postavljeno na Internet, jedan od autora priča kako je bio nazočan na jednom letu Korean Aira kada se prvi časnik zbunio slušajući upute kontrole leta i pogreškom postavio avion na kurs namijenjen drugom avionu. "Inženjer leta vidio je da nešto nije u redu ali ništa nije rekao. Ni prvom časniku isto tako nije bilo drago ali nije ništa rekao... Unatoč (dobrim) uvjetima vidljivosti, posada nije pogledala van i nije vidjela da ih trenutni smjer neće odvesti na pistu." Konačno je avionski radar uočio grešku i potom dolazi ključna rečenica: "Zbog te greške, kapetan je nadlanicom udario prvog časnika." Udario ga nadlanicom? Kad su se trojica pilota susrela prošle večeri u zračnoj luci Kimpo radi priprema za let, prvi časnik i inženjer zacijelo su se poklonili kapetanu. Potom su se vjerojatno rukovali. Cheo eom boeb seom ni da, možda je rekao kopilot, s poštovanjem. "Prvi put se srećemo." Korejski jezik ima čak šest raznih razina obraćanja u razgovoru, ovisno o odnosu između sugovornika; formalno poštovanje, neformalno poštovanje, direktnost, familijarnost, intimnost i obično. U obraćanju kapetanu prvi časnik ne bi se usudio upotrijebiti jedan od intimnijih ili familijarnijih oblika. U toj se kulturi izrazito pazi na položaj svake osobe u konverzaciji u odnosu na ostale. Korejski lingvist Ho-min Sohn piše: Za večerom osoba nižeg ranga mora pričekati da osoba višeg ranga sjedne i počne jesti, a obrnuto ne vrijedi; čovjek ne puši u nazočnosti društveno nadređene osobe; kad pije s društveno nadređenom osobom, podređeni skriva čašu i okreće se od nadređenog; ... u pozdravljanju društveno nadređenog (ali ne i obrnuto) Korejac se mora pokloniti; Ko-rejac mora ustati kad neka očito društveno nadređena osoba stupi na scenu i ne smije se probiti ispred društveno očito nadređene osobe. Svi društveni običaji i postupci provode se s obzirom na poredak po starosti ili statusu; kao što kaže izreka: chanmul to wi alay ka issta, postoji red čak i u pijenju hladne vode. Pa kad je prvi časnik rekao: "Ne čini li vam se da je kiša jača? U ovom području, ovdje?" mi znamo da time želi reći: Kapetane. Zadali ste nam vizualni prilaz, bez pričuvnog plana, a vrijeme je vani strašno. Mislite da ćemo se probiti iz oblaka na vrijeme da vidimo pistu. A što ako se to ne dogodi? Vani je mračno kao u rogu, lijeva kao iz kabla, a navigator ne radi. 167 Izvan prosjeka No on to ne može reći. On daje mig, i što se njega tiče, rekao je nadređenom najviše što može. Prvi časnik više neće spominjati vrijeme. Upravo nakon tog trenutka avion se, nakratko, probio iz oblaka, a piloti vide svjetla u daljini. "Je li to Guam?" pita inženjer leta. Potom, nakon stanke, kaže: "Guam je, Guam." Kapetan se smiješi: "Dobro je!" Ali, nije dobro. To je iluzija. Na trenutak su izišli iz oblaka ali i dalje su trideset kilometara od aerodroma i još ih uvijek čeka veoma mnogo lošeg vremena. Inženjer leta to zna, jer je njegova dužnost pratiti vrijeme i zato je sad odlučio progovoriti. "Danas nam je vremenski radar puno pomogao", kaže. Vremenski radar nam je puno pomogao? Drugi mig iz pilotske kabine. Inženjer misli isto što je mislio i prvi časnik. Ovo nije noć kad se u spuštanju aviona možeš osloniti samo na vlastite oči. Pogledaj što nam govori vremenski radar: čeka nas nevolja. Zapadnjačkim ušima čudno zvuči stoje inženjer leta samo jednom načeo tu temu. U zapadnjačkoj komunikaciji postoji ono što lingvisti zovu "usmjerenost na odašiljatelja" - odnosno, smatra se dužnošću govornika jasno i nedvosmisleno priopćiti misli. čak i u tragičnom slučaju Air Floride, kad je jedino što je prvi časnik učinio bilo uvijeno ukazivanje na opasnost od leda, on je ipak dao mig četiri puta, formulirao je svoje primjedbe na četiri načina pokušavajući jasno prenijeti poruku. Možda je bio sputan distancom moći koja je postojala između njega i kapetana, no ipak je djelovao u okviru zapadnog kulturnog konteksta u kojemu se smatra da je za zbrku, dođe li do nje, kriv govornik. Ali Koreja, kao i mnoge azijske zemlje, usmjerena je na primatelja. O slušatelju ovisi hoće li shvatiti ono što se govori. Po mišljenju inženjera, on je puno rekao. Sohn za ilustraciju toga daje sljedeći primjer razgovora između uposlenika (gospodina Kima) i
njegovog šefa, voditelja odjela (hvacang). KWACANG: Hladno je i malo sam gladan. [ZNAčENJE: Mogao bi mi kupiti nešto za popiti ili pojesti.] G. KIM: Što mislite o čaši žestice? [ZNAčENJE: Platit ću ti piće.] 168 Etnička teorija avionskih nesreća KWACANG: Ma nema veze. Ne zamaraj se. [ZNAčENJE: Prihvatit ću ako ponoviš.] G. KIM: Sigurno ste gladni. Da odemo na večeru? [ZNAčENJE: Obavezno ja častim.] KWACANG: Misliš? [ZNAčENJE: Prihvaćam.] Ima nečega prelijepoga u suptilnosti tog razgovora, u pozornosti koju svaka strana mora pokloniti motivacijama i željama drugoga. To je uljudno ponašanje u najboljem smislu; ne dopušta neosjetljivost ili ravnodušnost. No komunikacija u uvjetima visoke distance moći funkcionira samo kad je slušatelj sposoban dobro slušati i samo kad dvije strane u razgovoru raspolažu luksuzom slobodnog vremena potrebnog za rasplitanje značenja govora drugoga. Ne funkcionira u avionskoj kabini, u olujnoj noći, s iscrpljenim pilotom koji pokušava sletjeti na aerodrom čiji je navigator u kvaru. 13. Dvije tisućite godine Korean Air napokon je reagirao, dovevši za voditelja operacija letenja autsajdera iz tvrtke Delta Air Lines, Davida Greenberga. Greenbergov prvi korak bio je nešto što ne bi imalo smisla za nekoga tko ne shvaća istinske korijene problema Korean Aira. Ispitao je poznavanje engleskog jezika u svih pilotskih posada avionske tvrtke. "Neki su bili dobri, a neki nisu", sjeća se. "Zato smo organizirali program za poboljšanje znanja engleskog za avijatičare." Njegov drugi korak bio je dovođenje jedne zapadne tvrtke - podružnice Boeinga po imenu Al-teon - koja je preuzela programe obuke i instrukcija u tvrtki. "Alteon je provodio obuku na engleskom jeziku", kaže Greenberg. "Nisu govorili korejski." Greenbergovo je pravilo bilo jednostavno. Novi jezik Korean Aira bio je engleski i tko je želio ostati raditi kao pilot u toj tvrtki, morao gaje tečno govoriti. "Nismo provodili čistku", kaže. "Svi su dobili jednaku priliku, a oni kojima je teže išlo, mogli su o vlastitom trošku 169 ?Izvan prosjeka učiti izvan tvrtke. No jezik je bio filtar. Ne sjećam se daje itko bio otpušten zbog pilotiranja." Greenberg je slijedio logiku po kojoj je jezik svijeta avijacije engleski. Kad piloti u pilotskoj kabini provjeravaju popis pravila koja posade prate u svakom značajnom dijelu postupka letenja, ti su popisi na engleskom. Kad razgovaraju s kontrolom leta bilo gdje u svijetu, razgovaraju na engleskom. "Tko pokušava sletjeti na JFK u špici, ne komunicira neverbalno", kaže Greenberg. "Tu se odvijaju razgovori s ljudima, pa morate biti itekako sigurni da razumijete što se događa. Možete reći da nema potrebe da dva Korejca koji sjede jedan uz dragog u pilotskoj kabini pričaju engleski. Ali ako se prepiru o nečemu što su dečki iz kontrole rekli na engleskom, tada jezik jest važan." Greenberg je želio dati svojim pilotima alternativni identitet. Njihov je problem bio taj što su bili zarobljeni u ulogama koje je diktirao težak teret kulturne baštine njihove zemlje. Trebala im je prilika da iziđu iz tih uloga dok sjede u pilotskim kabinama, a jezik je bio ključ za tu preobrazbu. Služeći se engleskim jezikom oslobodili bi se oštro definiranih strmina korejske komunikacijske hijerarhije: razine formalnog poštovanja, neformalnog poštovanja, direktnosti, familijarnosti, intimnosti i razine običnog. Umjesto toga, piloti bi mogli sudjelovati u znatno drukčijoj kulturnoj i jezičnoj baštini. Ključni dio Greenbergove reforme leži u onome što on nije htio učiniti. Nije u očajanju digao rake od svega. Nije otpustio sve korejske pilote i počeo otpočetka s pilotima koji dolaze iz kulture niske distance moći. Znao je daje kulturno nasljeđe važno - daje snažno, prodorno i da opstaje još nakon
što prestane biti korisno. Ali nije pretpostavio da je baština neizbrisiv dio onoga što jesmo. Vjerovao je da se Korejci, suoče li se otvoreno sa svojim porijeklom i s onim aspektima svoga naslijeđa koji ne odgovaraju svijetu avijacije, mogu promijeniti. Ponudio je svojim pilotima ono što se na njihovu putu k uspjehu nudilo i hokejašima i softverskim tajkunima i odvjetnicima specijaliziranima za preuzimanja tvrtki: priliku da promijene svoj odnos prema poslu. Napustivši Korean Air, Greenberg je pomogao u osnivanju avionske tvrtke za prijevoz tereta zvane Cargo 360, u koju je sa sobom poveo više korejskih pilota. U strogoj hijerarhiji Korean Aira svi su nekoć 170 Etnička teorija avionskih nesreća —-—-? bili inženjeri leta, odnosno na "broju tri", poslije kapetana i prvog časnika. "Ti su dečki u starom okolišu Korean Aira radili čak petnaest do osamnaest godina. Prihvatili su tu podređenu ulogu. Bili su na dnu ljestvice. Ponovno smo ih obučili i postavili ih da rade sa zapadnom posadom. Bili su jako uspješni. Svi su promijenili stil. Preuzimaju inicijativu. Snose svoj dio tereta. Ne čekaju da ih netko uputi. To su zreliji ljudi, u pedesetim godinama, s dugogodišnjim iskustvom u jednom kontekstu, koji su ponovno prošli obuku i sada uspješno obavljaju svoj posao u pilotskoj kabini zapadnjačke tvrtke. Izvadili smo ih iz njihove kulture i 'renormirali'." To je iznimno prosvjećujuće iskustvo. Kad razumijemo što uistinu znači biti dobrim pilotom - kad razumijemo koliko kultura, i povijest, i vanjski svijet pojedinca znače za profesionalni uspjeh - tada ne moramo u očaju dići rake od avionske tvrtke u kojoj se piloti zabijaju u planine. Imamo sredstva kojima ćemo od neuspješnih načiniti uspješne. No najprije moramo biti iskreni u stvari koju bismo svi često najradije ignorirali. Tisuću devetsto devedeset četvrte, kad je Boeing objavio sigurnosni izvještaj koji pokazuje jasnu korelaciju između broja avionskih nesreća neke zemlje i njenog položaja na Hofstedeovoj ljestvici, sastavljači izvještaja su se jako potrudili da ga nitko ne doživi kao napad na sebe. "Ne želimo reći da u tome ičega ima, ali moguće je da ima", rekao je tada Boeingov glavni inženjer za sigurnost aviona. čemu takva suptilnost? Zastoje činjenicu da svatko od nas dolazi iz kulture sa svojom vlastitom, posebnom kombinacijom snaga i slabosti, sklonosti i predispozicija, tako teško priznati? Ne smijemo se pretvarati da smo svi mi proizvodi samo svojeg vlastitog života i iskustava. Kad ignoriramo kulturu, ruše se avioni. 14. Natrag u pilotsku kabinu. "Kapetane, danas nam je vremenski radar puno pomogao." Nijedan pilot to više ne bi rekao. Ali to je bila 1997. godina, prije nego su u Korean Aira ozbiljno shvatili svoj problem s distancom moći. Kapetan je 171 Izvan prosjeka bio umoran, a pravi smisao inženjerovih riječi prošao mu je kraj ušiju. "Da", odgovorio je kapetan. "Veoma su korisni." Ne sluša ga. Avion leti prema VOR-ovom signalu. VOR se nalazi na obronku planine. Vrijeme se nije popravilo, pa piloti, znači, ništa ne vide. Kapetan spušta stajni trap i izvlači zakrilca. U 1:41:48 kapetan kaže: "Brisači", a inženjer leta uključuje brisače. Sad kiši. U 1:41:59 prvi časnik pita: "Ne vidi se?" Traži pogledom pistu. Ne može je vidjeti. Već neko vrijeme osjeća kako mu se grči želudac. Sekundu kasnije sustav upozorenja na blizinu tla oglašava se svojim monotonim elektronskim glasom: "Tisuću petsto metara." Avion se nalazi 1500 metara od tla. Tlo je u ovom slučaju obronak Nimitz Hilla. No posada je zbunjena, jer misli da tlo znači pistu, a kako je to moguće kad nju ne vide? Inženjer leta zapanjeno procijedi: "E?" Možete zamisliti kako svi grozničavo razmišljaju, pokušavajući uskladiti svoje pretpostavke o tome gdje se avion nalazi s onim što im instrumenti govore. U 1:42:19 prvi časnik kaže: "Idemo na neuspjelo prilaženje." Konačno je podignuo komunikaciju sa stupnja davanja miga na obavljanje dužnosti: želi prekinuti spuštanje. Kasnije, u istrazi nesreće, utvrđeno je kako bi, daje on preuzeo upravljanje avionom u tom trenutku, imali dovoljno vremena
da podignu avion i zaobiđu Nimitz Hill. Prve časnike obučavaju da to učine kad su uvjereni da je kapetan očito u krivu. No jedna stvar je to učiti u učionici, a nešto sasvim drugo to stvarno učiniti u zraku, s nekim tko te može opaliti nadlanicom ako pogriješiš. 1:42:20 INŽENJER LETA: Ne vidi se. Naposljetku, dok im se propast kezi u lice, prvi časnik i inženjer progovaraju. Žele da kapetan okrene, podigne avion i ponovno započne slijetanje. Ali prekasno je. 1:42:21. PRVI čASNIK: Ne vidi se, neuspjelo prilaženje. 1:42:22. INŽENJER LETA: Novi krug. 1:42:23. KAPETAN: Novi krug. 1:42:24:05. SUSTAV UPOZORENJA NA BLIZINU TLA (GPWS): Tristo metara. 1:42:24:84. GPWS: Sto pedeset. 1:42:25:19. GWPS: Sto dvadeset. 1:42:25:50. GWPS: Devedeset. 172 Etnička teorija avionskih nesreća 1:42:25:78. GWPS: Šezdeset. 1:42:28:65. [zvuk prvog udara] 1:42:25:91. [radijski šum] 1:42:28:91. [zvuk stenjanja] 1:42:30:54. [radijski šum] KRAJ SNIMKE 173 ?Osmo poglavlje Rižina polja i testovi iz matematike Tko god može ustajati prije zore tri stotine šezdeset dana na godinu, obitelj mu mora biti bogata. 1. Ulaz u srce industrijske južne Kine vodi kroz širok, zelen pojas delte Biserne rijeke. Zemlja je pokrivena gustom izmaglicom smoga. Moderne autoceste krcate su traktorskim prikolicama. Krajolik je ispresijecan električnim vodovima. Tvornice foto-aparata, računala, satova, kišobrana i majica stoje odmah uz gusto zbijene stambene blokove i polja sa stablima banana, manga, šećerne trske, papaje i ananasa namijenjenih izvoznom tržištu. Samo naraštaj prije nebo je još uvijek bilo jasno, a cesta običan dvosmjeran put. A još jedan naraštaj prije mogla su se vidjeti samo rižina polja. Dva sata dublje u unutrašnjosti, na gornjem pritoku Biserne rijeke, leži grad Guangžou, a iza Guangžoua lakše je naći ostatke stare Kine. Krajolik se pretvara u valovita brda prošarana izbojcima va-pnenačkih stijena što se ističu na pozadini gorja Nan Ling i ljepotom oduzimaju dah. Tu i tamo vide se tradicionalni žućkasti seljački ku175 Izvan prosjeka ćerci. U malim gradovima ima tržnica na otvorenom: pilića i gusaka u bambusovim košarama komplicirane izrade, povrća u redovima poslaganog na tlu, komada svinjetine na klupama, duhana koji se prodaje u velikim grumenima. A posvuda je riža - kilometri i kilometri riže. U zimsko doba rižina su polja suha i pokrivena čekinjastim strništem prošlogodišnje ljetine. U rano proljeće, kad se zasade i kad za-pušu vlažni vjetrovi, polja postanu čarobno zelena. A u vrijeme prve žetve, kad na krajevima rižinih mladica izbiju zrna, zemlja se pretvori u beskrajno žuto more. Riža se u Kini uzgaja tisućama godina. Upravo su se iz Kine tehnike njena uzgoja raširile po čitavoj Istočnoj Aziji - Japanu, Koreji, Singapuru i Tajvanu. Iz godine u godinu, dokle god seže poznata, poljodjelci diljem Azije bavili su se istim težačkim, kompliciranim poljoprivrednim poslom. Rižina se polja "grade", umjesto da se "iskrčuju" poput polja pšenice. Nije dovoljno samo posjeći drveće, šikaru i izvaditi kamenje, a potom preorati. Rižina polja izdubljuju se u obroncima planina, u kompliciranim nizovima terasa, ili se marljivo grade od močvara i riječnih dolina. Rižino polje valja navodnjavati, što znači da oko njega treba izgraditi složen niz jaraka. Njih treba kanalima povezati s najbližim izvorom, a u jarke ugraditi brane, kako bi se dotok vode mogao regulirati tako da pokrije baš onoliko biljke koliko je potrebno. Osim toga, samo polje mora imati čvrstu glinenu podlogu; u protivnome će voda jednostavno oteći u zemlju. No, naravno, rižine sadnice ne mogu se posaditi u tvrdu glinu, pa iznad gline treba staviti debeo, mek sloj blata. A ilovaču, kako je zovu, treba pažljivo navodnjavati, tako da se ispravno
isušuje i istodobno drži biljke potopljene na optimalnoj razini. Rižu treba više puta pognojiti, stoje opet umjetnost za sebe. Poljodjelci su tradicionalno upotrebljavali "noćnu nečist" (ljudski izmet) i kombinaciju spaljenog komposta, riječnog blata, soje i konoplje - i morali su biti oprezni jer previše gnojiva ili pak prava količina, ali primijenjena u krivo vrijeme, može biti jednako loša kao i premala. Kad bi došlo vrijeme sadnji, kineski poljodjelac mogao je birati između stotina različitih sorti riže, a svaka je nudila drukčije prednosti, pa se trebalo odlučiti, recimo, po tome kakav prinos daje, koliko brzo raste, kako podnosi sušu ili lošu zemlju. Poljodjelac je mogao posaditi 176 Rižina poijp j testovi iz matematike desetak ili više sorti odjednom, iz godine u godinu mijenjajući omjere, kako bi izbjegao rizik propadanja ljetine. Posadili bi sjeme u posebno pripremljene rasadnike (čitava obitelj, jer je uzgoj riže bio obiteljski posao). Nakon nekoliko tjedana sadnice bi presadili u polje, u pomno isplaniranim redovima na udaljenosti od petnaest centimetara, a potom ih mukotrpno njegovali. Plijevilo se ručno, marljivo i nepopustljivo, jer su se sadnice lako mogle ugušiti pod drugim biljem. Katkada bi se sa svake mladica riže posebno čistili nametnici. Poljodjelci su stalno morali ponovno provjeravati razinu vode kako se voda ne bi pregrijala na ljetnom suncu. A kad bi riža dozrela, okupili bi sve svoje prijatelje i rođake i u jednom naletu, stoje brže moguće, obavili berbu, kako bi mogli posaditi i ubrati drugu ljetinu prije početka zimske suše. Doručak u Južnoj Kini, barem za one koji su ga si mogli priuštiti, sastojao se od kongija - rižine kaše sa zelenom salatom, ribljom paštetom i bambusovim izdancima. Za ručak se opet služio kongi. Večera se sastojala od riže s "dodacima". Riža se prodavala na tržnici, a zarađenim novcem kupovale su se druge životne potrepštine. Njome se mjerilo bogatstvo i status. Njome se bavilo gotovo svakog radnog trenutaka svakoga dana. "Riža je život", kaže antropolog Goncalo Santos, koji se bavi proučavanjem tradicionalnog kineskog sela. "Bez riže nema života. Ako si želio išta postići u ovom dijelu Kine, morao si imati rižu. Ona je bila pokretač svega." 2. Pogledajte sljedeći popis brojeva: 4, 8,5, 3,9, 7, 6. Pročitajte ih na glas. Sad skrenite pogled i u dvadeset sekundi pokušajte upamtiti te brojeve u nizu, a potom ih opet glasno izgovorite. Ako vam je materinji jezik engleski, imate oko 50 posto izgleda da savršeno upamtite niz. Ali ako ste Kinez, dobro ćete ga zapamtiti, gotovo sigurno, svaki put. Zastoje to tako? Zato što ljudi pohranjuju znamenke u svojevrsnu "memorijsku petlju" koja radi oko dvije sekunde. Najlakše pamtimo sve što možemo reći ili pročitati unutar spomenutog 177 Izvan prosjeka raspona od dvije sekunde. A govornici kineskog jezika gotovo svaki put dobro zapamte niz brojeva - 4, 8, 5, 3, 9, 7, 6 - zato što im, za razliku od engleskoga, njihov jezik omogućava da svih sedam brojeva smjeste u te dvije sekunde. Taj sam primjer uzeo iz knjige Osjećaj za brojeve Stanislasa Deha-enea. Kao što objašnjava Dehaene: Kineske riječi za brojeve iznimno su kratke. Većina ih se može izreći u manje od jedne četvrtine sekunde (primjerice, 4 je 'si' a 7 'qi'). Njihovi engleski ekvivalenti (four, severi) duži su; da bi ih se izgovorilo potrebno je oko jedne trećine sekunde. čini se daje za razliku u lakoći memoriranja u engleskom i kineskom jeziku u potpunosti odgovorna ta razlika u dužini. Kod raznih jezika velškog, arapskog, kineskog, engleskog i hebrejskog - postoji očita korelacija između vremena potrebnog za izgovaranje brojeva i memorijskog raspona govornika tog jezika. U tom području nagradu za učinkovitost osvaja kantonski dijalekt kineskog jezika, čija konciznost jamči građanima Hong Konga zapanjujući raspon pamćenja od oko 10 znamenki. Pokazalo se da postoji velika razlika i u načinu na koji su izgrađeni sustavi naziva brojeva u zapadnim i azijskim jezicima. U engleskom kažemo fourteen za četrnaest, sixteen za šesnaest, seventeen za sedamnaest, eighteen za osamnaest i nineteen za devetnaest, pa bi se moglo očekivati
da kažemo i oneteen za jedanaest, twoteen za dvanaest, threeteen za trinaest ifiveteen za petnaest. Ali nije tako. Služimo se drukčijim oblikom: kažemo eleven za jedanaest, twelve za dvanaest, thirteen za trinaest\fif-teen za petnaest. Slično tome, imamo naziv forty za četrdeset i naziv sixty za šezdeset, koji zvuče slično jednoznamenkastim brojevima s kojima su povezani - broju four, odnosno četiri, i broju six, odnosno šest. Ali mi isto tako kažemo fifty za pedeset i thirty za trideset i twenty za dvadeset, što donekle podsjeća na brojeve five, odnosno pet, three odnosno tri i two odnosno dva, ali ne previše. I, k tome, kod brojeva iznad dvadeset, desetice stavljamo na prvo mjesto a jedinice na drugo {twenty one za dvadeset jedan, twenty two za dvadeset dva), dok za brojeve manje od dvadeset, koji imaju nastavak teen, činimo obrnuto {fourteen za četrnaest, seventeen za sedamnaest, eighteen za osamnaest). Brojčani sustav u engleskom jeziku iznimno je neuredan. To nije slučaj u Kini, Japanu i Koreji. Oni imaju logične brojčane sustave. Jedanaest je deset-jedan. Dvanaest je deset-dva, dvadeset četiri je dva-deset-četiri i tako dalje. 178 Rižina polja i testovi iz matematike Zbog te razlike azijska djeca uče brojati mnogo brže od američke. Kineski četverogodišnjaci znaju, u prosjeku, brojati do četrdeset. Američka djeca te dobi znaju brojati samo do petnaest, a većina ne dođe do četrdeset prije pete godine. Drugim riječima, s pet godina američka djeca čak godinu dana zaostaju za svojim azijskim vršnjacima u većini temeljnih matematičkih vještina. Uređenost njihovog brojčanog sustava, osim toga, znači da azijska djeca mogu mnogo lakše izvoditi osnovne operacije poput zbrajanja. Upitajte neku sedmogodišnjakinju kojoj je materinji jezik engleski da u glavi izračuna koliko je trideset sedam {thirty seven) plus dvadeset dva {twenty two). Ona će najprije morati pretvoriti riječi u brojeve (37+22) i tek tada prijeći na matematiku: 2 plus 7 je devet, a 30 i 20 je 50, što iznosi 59. Zatražite od azijskog djeteta da zbroji tri-deset-sedam i dvadeset-dva, i rezultat je tu, sadržan u rečenici. Ne treba prevoditi brojeve: iznos je pet-deset-devet. "Azijski je sustav transparentan", kaže Karen Fuson, psihologinja sa Sveučilišta Northwestern, koja je temeljito istraživala razlike među Azij-cima i Zapadnjacima. "Mislim da to mijenja cjelokupan stav prema matematici. Umjesto da bubaju napamet, postoji obrazac koji mogu shvatiti. Postoji očekivanje da to mogu. Postoji očekivanje da je to shvatljivo. Mi za razlomak kažemo tri petine. Na kineskom to je doslovno 'od pet dijelova uzmi tri'. To vam koncepcijski kaže stoje razlomak. To je diferenciranje nazivnika i brojnika." Poslovično razočaranje matematikom među zapadnjačkom djecom počinje u trećem i četvrtom razredu, a Fuson tvrdi kako je ono djelomice možda rezultat osjećaja da matematika nema smisla; njena jezična struktura je nespretna; njena su osnovna pravila proizvoljna i zamršena. Azijska se djeca, s druge strane, ne osjećaju ni blizu tako zbunjenima. U glavi mogu držati više brojeva i brže računati, a način na koji se u njihovim jezicima izražavaju razlomci točno odgovara samom obliku razlomka. Oni možda zbog toga malo više uživaju u matematici, a zato što možda malo više uživaju u matematici, trude se malo više, pohađaju više nastave i spremniji su raditi zadaće i tako dalje i tako dalje, u zatvorenom krugu. Kad je riječ o matematici, drugim riječima rečeno, Azijci imaju usađenu prednost. No to je neobična vrsta prednosti. Godinama su studenti 179 ?Izvan prosjeka iz Kine, Južne Koreje i Japana - i djeca novijih doseljenika iz tih zemalja - uvelike pretjecala svoje zapadne pandane u matematici, a uobičajena je pretpostavka bila da je to povezano s nekakvom urođenom sklonošću Azijaca prema matematici.* Psiholog Richard Lynn čak je otišao tako daleko da je predložio opširnu razvojnu teoriju koja uključuje Himalaje, veliku hladnoću, drevne lovačke običaje, veličinu mozga i posebne samoglasnike kako bi objasnio zašto Azijci imaju viši kvocijent inteligencije." Tako mi razmišljamo o matematici. Pretpostavljamo daje to koliko je netko dobar u nečemu poput više matematike jednostavno rezultat toga koliko je pametan. Ali razlike između brojevnih sustava na Istoku i Zapadu upućuju na nešto sasvim drukčije - da biti dobar u matematici može isto tako biti ukorijenjeno u kulturi neke grupe.
Kod Korejaca se duboko ukorijenjena baština ispriječila modernoj zadaći upravljanja avionom. Ovdje imamo jednu drukčiju baštinu koja se pokazuje savršeno pogodnom za izvršavanje zadaća dvadeset prvog stoljeća. Kulturna baština jest važna, a pošto smo vidjeli kakve iznenađujuće učinke imaju stvari poput distance moći ili mogućnosti izricanja brojeva u četvrtini, a ne trećini sekunde, teško je ne upitati se koliko druge vrste kulturnog nasljeđivanja utječu na našu sposobnost nošenja s intelektualnim zadaćama dvadeset prvog stoljeća. Što ako vas to što dolazite iz kulture oblikovane zahtjevima uzgoja riže čini boljim u matematici? Može li rižino polje promijeniti situaciju u učionici? * Kad se usporede rezultati testiranja među različitim državama, učenici iz Japana, Južne Koreje, Hong Konga, Singapura i Tajvana podjednako su dobri u matematici i riješe oko 98 posto testa. Sjedinjene Države, Francuska, Engleska, Njemačka i druge zapadne industrijalizirane zemlje u grupi su koja postiže od dvadeset osam do trideset osam posto. To je velika razlika. ** Lvnnovu tvrdnju da Azijci imaju viši IQ opovrglo je, uvjerljivo, više stručnjaka, koji su pokazali daje on svoj argument utemeljio na uzorcima IQ-a u kojima su bila neproporcionalno zastupljena urbana, bogatija domaćinstva. James Flynn - možda najveći svjetski stručnjak za TQ - poslije je iznio fascinantan protuargument. Kvocijent inteligencije Azijaca kaže on, povijesno je bio malo niži od kvocijenata inteligencije bijelaca, što znači da su prevlast u matematici ostvarili usprkos IQ-u, a ne zahvaljujući njemu. Flynnov argument opisan je u njegovoj knjizi Asian Ame-ricans: Achievemenl Bevond IQ (1991). Rižlna polja i testovi iz matematike -—-? 3. Ono što najviše zapanjuje kod rižinog polja - a što je nemoguće u potpunosti shvatiti sve dok ne uđete ujedno - njegova je veličina. Ona su zaista malena, velika su kao prosječna hotelska soba. Tipično azijsko seosko gospodarstvo koje se bavi uzgojem riže sastoji se od dva i ili tri mua (kinesko selo s tisuću petsto stanovnika može se izdržavati od samo 182 jutra zemlje, a na američkom Srednjem Zapadu to bi bila uobičajena veličina jedne obiteljske farme). Gledano u tim razmjerima, kad peteročlane ili šesteročlane obitelji žive od polja veličine dvije hotelske sobe, poljoprivreda se dramatično mijenja. Historijski gledano, zapadna je poljoprivreda "mehanički" orijentirana. Ako je neki poljodjelac želio povećati učinkovitost ili prinos, uvodio je složeniju opremu. To mu je omogućavalo zamjenu ljudskog rada mehaničkim - pomoću vršilice, stroja za baliranje sijena ili traktora. Krčio bi novo polje i povećao obradivu površinu, jer je strojno, uz isti trud, mogao obraditi više zemlje. Ali u Japanu ili Kini poljodjelci nisu imali novca za kupnju opreme - i, u svakom slučaju, nije bilo nikakvog viška zemlje koji bi se mogao jednostavno pretvoriti u novo polje. Zato su uzgajivači riže poboljšavali prinose postajući pametnijima, bolje raspoređujući svoje vrijeme i donoseći mudrije odluke. Kao što kaže an-troploginja Francesca Bray, uzgoj riže "orijentiranje na vještinu": ako ste spremni plijeviti korov malo marljivije, postati vještiji u gnojenju, posvetiti malo više vremena nadziranju razine vode, više se potruditi oko potpunog poravnavanja supstrata ilovače i iskoristiti svaki četvorni centimetar svoga mua, imat ćete bolji prinos. U cijeloj su povijesti, što ne iznenađuje, ljudi koji uzgajaju rižu uvijek radili teže od gotovo svih drugih poljoprivrednika. Posljednja tvrdnja možda se čini malo čudnom, jer većina nas ima osjećaj da su svi u predmodernom dobu istinski teško radili. Ali to jednostavno nije istina. Svi smo mi, primjerice, potekli od lovaca-sakupljača, a mnogi lovci-sakupljači vodili su, po svim kriterijima, prilično dokoličarski život. Bušmani plemena !Kung iz pustinje Kalahari u Bocvani, među posljednjima su koji su zadržali takav načina života. Oni se hrane bogatim izborom voća, bobica i korijenja, osobito mongongo-oraha, ne181 180 Izvan prosjeka vjerojatno raširenog i bjelančevinama bogatog izvora hrane koji u debelim slojevima prekriva tlo. Oni ne uzgajaju nikakvo bilje, a uzgajanje - pripremanje, sađenje, plijevljenje, branje i skladištenje ono je što oduzima vrijeme. Ne uzgajaju ni životinje. Muškarci povremeno love, no najčešće u
sportske svrhe. Sve u svemu, muškarci i žene IKunga ne rade više od dvanaest do devetnaest sati tjedno, a ostatak vremena provode u plesanju, zabavi i posjetima rodbini i prijateljima. Dakle, u najboljem slučaju, rade tisuću sati godišnje. (Kad su nekog bušmana pitali zašto se njegovi narod nije posvetio poljoprivredi, zbunjeno je rekao: "Zašto bismo sadili kad na svijetu ima toliko mongongo-oraha?") Ili, razmislite o životu seljaka u Europi osamnaestog stoljeća. Muškarci i žene u to doba vjerojatno su radili od zore do podneva dvjesto dana na godinu, što iznosi oko tisuću dvjesto sati rada godišnje. Za žetve ili proljetne sjetve, radni je dan možda bio duži. Zimi - mnogo kraći. U knjizi Otkriće Francuske povjesničar Graham Robb piše kako se seljački život u zemljama poput Francuske, još duboko u devetnaesto stoljeće, uglavnom sastojao od kratkih epizoda rada praćenih dugim razdobljima mirovanja. "Devedeset devet posto cjelokupne ljudske djelatnosti opisane u ovom i drugim prikazima [francuskog seoskog života] odvijalo se između kasnog proljeća i rane jeseni." Na Pirinejima i Alpama čitava su sela ustvari spavala zimski san od trenutka kad bi pao prvi snijeg u studenom, pa sve do ožujka ili travnja. U područjima Francuske s umjerenijom klimom, gdje su temperature zimi rijetko padale ispod nule, odvijao se isti raspored. Robb nastavlja: Flandrijska polja većim su dijelom godine bila potpuno prazna. Jedan službeni izvještaj o Nievreu iz 1844. godine opisivao je čudnovatu mutaciju koja se zbivala u burgundijskih nadničara čim bi sakupili ljetinu i spalili podrezano trsje: "Pošto su obavili nužne popravke alata, ti će krepki ljudi sada provoditi dane u postelji, stisnuti jedni uz druge, kako bi zadržali tjelesnu toplinu i jeli manje hrane. Namjerno se oslabljuju." Hibemacija je bila fizička i ekonomska nužnost. Snižavanje metaboličke razine sprečavalo je glad uslijed nedostatnih zaliha... Ljudi su se vukli teška koraka i tratili vrijeme čak i ljeti... Nakon revolucije, u Elzasu i Pas-de-Calaisu, službenici su se žalili da se vinari i samostalni poljoprivrednici, umjesto da se bave "nekom mirnom i sjedilačkom industrijom" u godišnjem dobu kad ima manje posla, "prepuštaju tupom besposličarenju". 182 Rižina polja i testovi iz matematike Ali ako ste bili zemljoradnik u Južnoj Kini, ne biste prespavali zimu. U kratkoj stanci svojstvenoj sušnom godišnjem dobu od studenog do kraja veljače, bavili ste se dodatnim poslovima. Izrađivali ste košare ili šešire od bambusa i prodavali ih na tržnici. Popravljali ste kanale u rižinom polju i svoju kućicu od ćerpiča. Slali ste jednog od svojih sinova na rad kod rođaka u obližnje selo. Izrađivali ste tofu i juhu, hvatali zmije (bile su poslastica) i lovili kukce. Kad nastupi lahp cheun ("početak proljeća"), vraćali ste se u polja zorom. Rad u rižinom polju je deset do dvadeset puta radno intenzivniji od onoga u kukuruznom ili pšeničnom polju iste veličine. Po nekim procjenama, uzgojitelji riže u Aziji rade tri tisuće sati na godinu. 4. Razmislite na trenutak o tome kakav je po svoj prilici bio život uzgajivača riže u delti Biserne rijeke. Tri tisuće sati godišnje zapanjujuća je količina ranog vremena, osobito ako su mnogi od tih sati provedeni u sadnji i plijevljenju u pognutu položaju, na vrelom suncu. Olakotna okolnost u životu uzgajivača riže bila je priroda toga rada. On je uvelike podsjećao na krojačke poslove židovskih doseljenika u New York. Imao je smisla. Ponajprije, u uzgoju riže postoji jasna veza između truda i nagrade. Sto više radite na rižinu polju, više prinosa ono daje. Drugo, to je složen rad. Uzgajivač riže neće samo posaditi usjeve u proljeće i ubirati plodove ujesen. On ili ona zapravo vode malo poduzeće: rukovode obiteljskom radnom snagom, umanjuju rizike loše berbe pravilnim odabirom sjemena, grade i održavaju sofisticiran sustav navodnjavanja i usklađuju zamršen proces ubiranja prve ljetine s istodobnim pripremanjem druge. I, najviše od svega, to je samostalan rad. Europski seljaci zapravo su radili kao loše plaćeni robovi aristokratskih zemljoposjednika, koji su upravljali njihovom sudbinom. Kina i Japan nikad nisu imali tu vrstu ugnjetavačkog feudalnog sustavajer feudalizam jednostavno ne funkcionira u poljoprivredi koja se zasniva na riži. Uzgoj riže previše je kompliciran i zamršen za sustav koji poljodjelce prisilom i maltretiranjem
183 Izvan prosjeka tjera svakog jutra u polje. U četrnaestom i petnaestom stoljeću zemljoposjednici u srednjoj i južnoj Kini imali su gotovo potpuno ležeran odnos sa svojim zakupcima; ubrali bi fiksnu najamninu i pustili poljodjelce da se bave svojim poslom. "U tradicionalnom uzgoju riže nije bitno samo to što morate strašno puno raditi, nego je taj posao i na druge načine zahtjevan", kaže povjesničar Kenneth Pomerantz. "Morate se brinuti. Istinski je važno da polje bude potpuno poravnata prije nego ga natopite vodom. Poravnati ga donekle, ali nepotpuno, znatno će se odraziti na količinu prinosa. Uistinu je važno da se voda zadrži u poljima točno određenu količinu vremena. Velika je razlika hoćete li poredati sadnice na točno odgovarajućem razmaku ili ćete to obaviti površno. To nije isto što i posijati kukuruz sredinom ožujka i znati da će sve vjerojatno ispasti dobro ako padne kiša krajem mjeseca. Veoma izravno kontrolirate sve ulazne parametre. A kad je riječ o nečemu što zahtijeva tako mnogo brige, gazda mora imati sustav koji će onome tko radi ponuditi stanovite poticaje, gdje će, ispadne li ljetina dobra, poljodjelac dobiti veći udio. Zato imate fiksne najamnine, gdje zemljoposjednik kaže - ja dobivam dvadeset bušela,* bez obzira na prinos, a ti ćeš, budeš li stvarno dobar, dobiti ostalo. Usmjerenost na prinos ne slaže se ropstvom ili najamnim radom. Dovoljno bi bilo ostaviti branu koja regulira navodnjavanje otvorenu nekoliko sekundi i ode polje." Povjesničar David Arkush jednom je usporedio ruske i kineske seljačke poslovice, a razlika među njima zapanjujuća je. "Ako ti Bog ne da, neće ni zemlja", tipična je ruska poslovica. To je fatalizam i pesimizam svojstven represivnom feudalnom sustavu u kojemu seljaci nemaju razloga vjerovati u učinak vlastitog rada. S druge strane, piše Arkush, kineske poslovice odražavaju snažno uvjerenje da će: "težak rad, pametno planiranje i oslanjanje na vlastite snage ili suradnja s malom skupinom ljudi s vremenom donijeti rezultate." Evo nekih izreka koje su siromašni seljaci govorili jedni drugima radeći tri tisuće sati na godinu po žarkom suncu u vlazi kineskih rižinih polja (koja su, usput budi rečeno, puna pijavica): Bez krvi i znoja nema jela. Seljaci rade, seljaci rade; da seljaci ne rade, tko bi stvorio rižu, kako bi progurali zimu? Zimi se ljenčina smrzne od hladnoće. * 1 bušel = 0,7 kubičnih metara 184 Rižina polja i testovi Iz matematike Ne oslanjaj se na nebo da ti da hranu, nego na vlastite dvije hrapave ruke. Nema smisla pitati kakva će biti ljetina; sve ovisi o teškom radu i gnojivu. Kad čovjek teško radi, zemlja neće biti lijena. A najrječitija od svih: "Tko god može ustajati prije zore tri stotine šezdeset dana na godinu, obitelj mu mora biti bogata." Ustajati prije zore? Tri stotine šezdeset dana na godinu? Za IKunga koji prikupljaju mongongo-orahe ili francuskog seljaka koji prespava zimu, ili bilo koga drugoga tko živi u nekom drugom svijetu osim u svijetu uzgoja riže, ta bi poslovica zvučala nezamislivo. To, dakako, nije neka nova spoznaja o azijskoj kulturi. Otiđite na bilo koji fakultet, pa će vam studenti reći da njihovi azijski kolege uvjerljivo prednjače u učenju u knjižnici dugo pošto svi drugi odu. Neki ljudi azijskog porijekla razumljivo se uvrijede kad se tako govori o njihovoj kulturi, osjećajući da taj stereotip služi svojevrsnom omalovažavanju. No vjera u rad zapravo je nešto prelijepo. Praktički svaka uspješna priča koju smo do sada vidjeli u ovoj knjizi govori o nekoj osobi ili skupini koja radi marljivije od svojih vršnjaka. Bili Gates bio je ovisan o kompjuterskom ekranu kao dijete. Kao i Bill Joy. Beatlesi su skupili tisuću sati vježbe u Hamburgu. Joe Flom godinama je dirinčio, usavršavajući vještinu preuzimanja tvrtki, prije nego je dobio svoju priliku. Raditi istinski marljivo ono je što čine uspješni ljudi, a genij kulture formirane u rižinim poljima sastoji se u tome što je težak rad poljodjelcima omogućio da pronađu smisao usred goleme nevolje i siromaštva. Ta je pouka dobro poslužila Azijcima u mnogim pothvatima, ali rijetko kada tako dobro kao u slučaju matematike. 5.
Alan Schoenfeld, profesor matematike na Berkeleyu, prije nekoliko godina snimio je videokasetu žene po imenu Renee dok je pokušavala riješiti matematički problem. Renee je imala oko dvadeset i pet, nosila je dugu, crnu kosu i okrugle srebrne naočale. Snimka prikazuje kako se na kompjuteru zabavlja programom za poučavanje algebre. Na ekranu se nalaze os x i os y. Program traži od korisnika da unese niz koordi185 DIzvan prosjeka nata i potom ih spoji u crtu. Primjerice, ako utipkamo 5 na osi y i 5 na osi x, računalo čini sljedeće: Siguran sam da vam sad pomalo naviru sjećanja na srednjoškolsku algebru. Ali ne bojte se, da biste razumjeli značaj Reneeinog primjera, ne morate se sjećati baš ničega. Zapravo, slušajući što Renee govori u sljedećih nekoliko odlomaka, nemojte se usredotočiti na ono što govori, nego na to kako to govori i zašto. Smisao kompjuterskog programa koji je izradio Schoenfield bio je naučiti studente kako da izračunaju koeficijent smjera pravca. Koeficijent smjera je, sigurno se sjećate (ili, bolje rečeno, kladim da se ne sjećate - ja se, naime, nisam sjetio!) "promjena nay koordinati podijeljeno s odgovarajućom promjenom na x koordinati". Koeficijent smjera u našem primjeru iznosi 1, jer promjena na osi y iznosi 5 a promjena na osi x također 5. Renee, dakle, sjedi za tastaturom i pokušava dokučiti koje brojeve treba unijeti kako bi računalo iscrtalo potpuno okomit pravac, pravac koji stoji ravno nad osi v. Sada će oni među vama koji se sjećaju srednjoškolske matematike znati da je to, zapravo, nemoguće. Vertikalan pravac ima nedefiniran koeficijent smjera. Promjena na osi y je beskonačna: to je bilo koji broj na osi y koji počinje od nule i nastavlja se u beskraj. S druge strane, promjena na osi x je nula. Beskonačno podijeljeno s nulom nije broj. Ali Renee ne shvaća da se ono što ona pokušava učiniti ne može izvesti. Prije bi se moglo reći da je ona u vlasti onoga što Schoenfeld 186 Rižincj polja I testovi iz matematike voli zvati "veličanstvenom zabludom", a razlog zbog kojega Schoenfeld voli pokazivati baš ovu kasetu jest taj što ona izvrsno prikazuje kako se ta zabluda može razriješiti. Renee je bila medicinska sestra. Prije nije bila osobito zainteresirana za matematiku. Ali nekako se uhvatila spomenutog softvera i više se od njega nije mogla odlijepiti. "Dakle, ja želim pomoću ove formule postići ravnu crtu, paralelnu s osi y", počinje ona. Schoenfeld sjedi uz nju. Ona ga zabrinuto gleda. "Već pet godina nisam radila ništa slično." Počinje se igrati s programom, upisujući razne brojeve. "Sad, ako promijenim koeficijent smjera... na minus jedan... Dakle, ja želim da crta bude ravna." Dok upisuje brojeve, crta na ekranu se mijenja. "Opa. Ovo neće ići." Djeluje zbunjeno. "Sto pokušavaš učiniti?" pita Schoenfeld. "Pokušavam načiniti pravac paralelan s osi y. Što tu treba? Mislim da ovo moram malo promijeniti." Pokazuje mjesto s brojem za os y. "Otkrila sam nešto. Dakle, kad povisiš s jedan na dva, dođe do poprilične promjene. Znači, treba i dalje mijenjati. To je Reneeina veličanstvena zabluda. Primijetila je da što višom čini koordinatu osi y, to strmiji pravac dobiva. Zato smatra da je rješenje za postizanje okomite crte jednostavno u tome da što više povećava koordinatu osi y. "Mislim da bi 12 ili 13 moglo biti dovoljno. Možda će čak trebati i petnaest." Mršti se. Razgovara se Schoenfeldom. Postavlja mu pitanja. On je nježno upućuje u pravom smjeru. Ona neprestano mijenja pristupe. U jednom trenutku ukuca 20. Crta postaje malo strmija. 187 Izvan prosjeka Ukucava 40. Crta postaje još strmija.
, y "Vidim da tu ima neka veza. Ali zašto je to tako, ne shvaćam... Što ako upišem 80? Ako s 40 dospijem do pola okomite crte, znači da bih s 80 trebala doći sve do osi y. Pa da vidimo. Ukucava 80. Linija je još strmija, no i dalje nije potpuno okomita. "O... to je problem beskonačnosti, je li? Nikad neću postići okomitost." Renee je blizu. Ali onda se vraća početnoj zabludi. "Pa što mi onda treba? 100? Svaki put kad udvostručiš broj, dođeš na pola puta do osi y. Ali nikad ne dođeš do nje..." Upisuje 100. 188 Rižina polja 1 testovi iz matematike X "Bliže je, ali još uvijek to nije to." Počinje na glas razmišljati. Očito je blizu rješenju. "Pa, znala sam ovo, iako... ali... Znala sam. Sa svakim višim brojem okomito, toliko puta se širi vodoravno. Još me uvijek zbunjuje zašto..." Zastaje, škiljeći u ekran. "Ne razumijem. Stavila sam jednu desetinu gore na jedan poprijeko, ali ja ne želim da bude..." I tada joj postaje jasno. "O! To je bilo koji broj okomito i nula vodoravno. To je bilo koji broj podijeljen s nula!" Lice joj se razvedrava. "Okomita je crta bilo koji broj podijeljen s nulom - a to je nedefiniran broj. Aha. Dobro. Sad mi je jasno. Koeficijent smjera okomice je nedefiniran. Aha. To sada ima smisla. Neću zaboraviti!" 6. U svojoj karijeri Schonfeld je snimio bezbroj studenata kako rade na matematičkim problemima. Ali Reneeina mu je kaseta jedna od najdražih jer tako lijepo ilustrira ono što on smatra tajnom učenja matematike. Dvadeset dvije minute je prošlo od trenutka kad se Renee počela igrati kompjuterskim programom do trenutka kad je rekla: "Aha. To sada ima smisla." To je mnogo vremena. "Ovo je gradivo matematike za osmi razred osnovne 189 Izvan prosjeka škole", kaže Schoenfeld. "Da sam stavio prosječnog osmaša u Reneein položaj, pretpostavljam da bi nakon prvih nekoliko pokušaja rekao: "Ne razumijem. Morate mi objasniti." Schoenfeld je jednom pitao skupinu srednjoškolaca koliko dugo rade na nekom problemu u zadaći prije nego zaključe da ga ne mogu riješiti jer je pretežak. Odgovori su varirali od trideset sekundi do pet minuta, s prosjekom od dvije minute. Ali Renee ustraje. Ona eksperimentira. Stalno se iznova vraća na ista pitanja. Glasno razmišlja. Neprestano pokušava. Jednostavno ne odustaje. Ima nejasnu svijest o tome da nešto ne valja u njenoj teoriji o tome kako iscrtati okomit pravac, ali neće stati dok ne bude posve sigurna da je u pravu. Renee nije bila rođena matematičarka. Apstraktne pojmove poput koeficijenta smjera i nedefiniranoga njoj očito nije bilo jednostavno shvatiti. Ali što se Schoenfelda tiče, nije mogla biti bolja. "Ona ima volju za shvaćanjem i ta volja upravlja njenim postupcima", kaže Schoenfeld. "Ona ne želi prihvatiti površno objašnjenje, reći 'Da, u pravu si' i otići. Ona nije takva. A to je istinski neobično." Vratio je kasetu i ukazao na trenutak kad je Renee na nešto na ekranu reagirala s istinskim iznenađenjem. "Gledajte", rekao je. "Ona stvari dva puta pogleda. Mnogi bi studenti jednostavno prešli preko toga. No ona je pomislila: 'To se ne slaže s onim što se meni čini. Ne razumijem. To je važno. Želim objašnjenje.'A kad naposljetku dobije objašnjenje, kaže: 'Da, tako bi trebalo biti.'" Schoenfeld na Berkelevju drži kolegij o rješavanju problema, čiji je čitav smisao, kaže on, navesti studente da se oduče od matematičkih navika koje su stekli na putu do sveučilišta. "Odaberem problem koji ne znam riješiti", govori. "Kažem svojim studentima: 'Dat ću vam ispit koji ćete
rješavati kod kuće. Imat rok od dva tjedna. Poznajem vaše navike. Prvoga tjedna ništa nećete raditi. Počet ćete tek idućeg tjedna ali odmah ću vas upozoriti: budete li na njemu radili samo tjedan dana, nećete ga riješiti. Ako, s druge strane, počnete raditi odmah, bit ćete frustrirani. Doći ćete k meni i reći: 'To je nemoguće', a ja ću vam odgovoriti: 'Samo nastavite raditi i do kraja drugog tjedna ostvarit ćete značajan napredak.'" Ponekad razmišljamo o uspjehu u matematici kao o urođenoj sposobnosti. Ili "to" imate, ili ne. Ali po Schoenfeldevom mišljenju tu se ne radi toliko o sposobnosti koliko o stavu. Matematiku ćete svladati ako imate volju pokušati. To je ono što Schoenfeld nastoji naučiti svoje studente. 190 Rižino polja i testovi Iz matematike Uspjeh je rezultat ustrajnosti, tvrdoglavosti i volje da se marljivo radi dvadeset dvije minute kako bi se shvatilo nešto od čega bi većina ljudi odustala poslije trideset sekundi. Stavite u razred hrpu studenata poput Renee i dajte im prostora i vremena da istraže matematiku sami - i daleko ćete dogurati. Ili, zamislite zemlju gdje Reneeina tvrdoglavost nije iznimka, nego kulturalna crta, usađena jednako duboko kao kultura časti na visoravni Cumberland. E pa ta zemlja bi bila odlična u matematici. 7. Svake četiri godine međunarodna skupina pedagoga diljem svijeta zadaje obiman matematički i znanstveni test učenicima osnovnih i nižih razreda srednjih škola. Zove se TIMSS (to je isti onaj test o kojemu ste čitali ranije kad smo govorili o razlikama između učenika četvrtog razreda rođenih na početku školske godine i onih rođenih pri kraju), a cilj je TIMSS-a usporediti obrazovna dostignuća pojedinih zemalja. Prije nego učenici počnu rješavati test TIMSS, moraju ispuniti i upitnik. U njemu im se postavljaju svakojaka pitanja, primjerice ona o razini obrazovanja njihovih roditelja, ili stavovima o matematici, ili o tome kakvi su im prijatelji. Nije to trivijalna vježba. Radi se o oko 120 pitanja. Zapravo, upitnik je toliko zamoran i iscrpan da mnogi učenici ne odgovore na čak deset ili dvadeset pitanja. Ali, evo zanimljivog dijela. čini se da se prosječan broj odgovora u TIMSS-ovom upitniku razlikuje od zemlje do zemlje. Moguće je, ustvari, rangirati sve zemlje-sudionice prema tome na koliko pitanja njihovi učenici odgovore u upitniku. I, što se događa usporedite li rezultate u rješavanju upitnika s rezultatima u rješavanju matematike? Oni su gotovo potpuno isti. Drugim riječima, zemlje čiji su se učenici spremni koncentrirati, dovoljno dugo mirno sjediti i usredotočiti se na odgovaranje na beskrajna pitanja u upitniku iste su one zemlje čiji učenici postižu najbolje rezultate u rješavanju matematičkih problema. Osoba koja je tu činjenicu otkrila obrazovni je istraživač na Sveučilištu u Pennsylvaniji po imenu Erling Boe, i na nju je naišao slučajno. "Samo mi je odjednom sinulo", kaže on. Boe čak nije uspio objaviti 191 Izvan prosjeka svoja otkrića u znanstvenom časopisu jer, kaže on, ona jednostavno zvuče malo čudno. Prisjetite se kako on ne tvrdi da postoji neka veza između sposobnosti ispunjavanja upitnika i sposobnosti postizanja izvrsnih rezultata na matematičkom testu. On kaže daje ta sposobnost ista: ako usporedite plasman u ta dva područja, on je jednak. Razmislite o tome na jedan drugi način. Zamislite da se svake godine u nekom divnom svjetskom gradu održavala matematička Olimpijada. I svaka zemlja na svijetu na nju je slala vlastiti tim sastavljen od tisuću učenika osmog razreda. Boe želi reći da bismo mogli točno predvidjeti poredak koji bi svaka zemlja na matematičkoj olimpijadi postigla ne postavljajući nijedno pitanje iz matematike. Trebali bismo im samo dati neki zadatak koji mjeri koliko su marljivo spremni raditi. Zapravo, čak im ne bismo trebali dati ni zadatak. Trebali bismo moći predvidjeti koje su zemlje najbolje u matematici samim proučavanjem toga koje nacionalne kulture stavljaju najveći naglasak na trud i rad. Pa, koje zemlje prednjače na vrhu oba popisa? Odgovor vas ne bi trebao iznenaditi; Singapur, Južna
Koreja, Republika Kina (Tajvan), Hong Kong i Japan. Ono što tih pet zemalja imaju zajedničko, naravno, jest da su sve to kulture oblikovane tradicionalnom poljoprivredom utemeljenoj na uzgoju riže i smislenom radu.* To su mjesta gdje su stotinama godina siromašni seljaci, kulučeći u rižinim poljima tri tisuće sati na godinu, jedni drugima govorili: "Tko god može ustajati prije zore tri stotine šezdeset dana na godinu, obitelj mu mora biti bogata."** * Dvije male primjedbe. Narodna Republika Kina nije na popisu, jer ona još uvijek ne sudjeluje u studiji T1MSS. No činjenica da Tajvan i Hong Kong zauzimaju tako visoko mjesto nagovještava da bi i sama Kina vjerojatno postigla dobre rezultate. Drugo, i možda još važnije je pitanje što se događa u sjevernoj Kini koja nije društvo rižine poljoprivrede nego je povijesno kultura uzgoja pšenice, slično zapadnoj Europi? Kratak odgovor je da ne znamo. No psiholog James Flynn ističe da pretežna većina kineskih doseljenika na zapad - ljudi koji postižu tako dobre rezultate u matematici ovdje - dolazi s juga Kine. Kineski studenti koji diplomiraju kao prvi u svojoj generaciji na MIT-u potomci su, uglavnom, ljudi iz delte Biserne rijeke. Oh isto tako ističe da su kineski Amerikanci koji postižu najslabiji uspjeh stanovnici pokrajine Sze Yap koji potječu s rubova delte, "gdje je zemlja bila manje plodna, a poljoprivreda manje intenzivna". ** Postoji, zapravo, obimna znanstvena literatura koja mjeri azijsku "upornost". U jednom reprezentativnom istraživanju Priscilla Blinco dala je velikim skupinama japanskih i američkih prvašića veoma kompliciranu slagalicu i mjerila koliko su dugo na njoj radili prije nego bi odustali. Američka djeca su, u prosjeku, radila 9,47 minuta. Japanska su djeca radila 13,93 minute - otprilike 40 posto duže. 192 Deveto poglavlje Maritino pogodba ja sad više nemam drugih prijatelja osim onih iz KIPP-a. 1. Sredinom 1990-ih u New Yorku, na četvrtom katu osnovne škole Lou Gehrig, otvorila se eksperimentalna državna škola po imenu Akademija KIPP* Škola Lou Gehrig nalazi se u sedmom školskom okrugu, inače poznatom kao Južni Bronx, jednoj od najsiromašnijih njujorških četvrti. To je niska, dugačka, siva zgrada iz 1960-ih, smještena preko puta skupine sumornih nebodera. Nekoliko ulica dalje nalazi se Grand Concourse, glavna prometna arterija tog dijela New Yorka. Nisu to ulice kojima bi čovjek rado sam šetao noću. KIPP je škola za djecu viših razreda osnovne škole. Razredi su veliki: peti razred ima dva odjeljenja s po trideset pet učenika. Nema prijemnih ispita ni posebnih upisnih uvjeta. Polaznici se biraju lutrijom, a prijaviti se može svaki učenik četvrtog razreda koji živi u Bronxu. Otprilike polovina učenika su Afroamerikanci, a polovina Hispanoame-rikanci. Tri četvrtine djece iz obitelji su samohranih roditelja. Devedeset posto ih zadovoljava uvjete za dobivanje "besplatnog ili jeftinijeg * KIPP je skraćenica za "Knowledge is Power Program". (Program Znanje je moć, prim, prev.) 193 Izvan prosjeka ručka", što znači da njihove obitelji zarađuju toliko malo da vlada priskače u pomoć kako bi djeca dobila pristojan obrok. Moglo bi se pomisliti da je Akademija KIPP jedna od onih škola, u jednom od onih kvartova i s jednom od onih vrsta učenika od kojih nastavnici padaju u očajanje - no čim uđete kroz njena vrata postane jasno daje tu nešto drukčije. Učenici hodaju hodnicima u tihoj vrsti. U razredu ih uče da se sa svima tko im pristupi, ili im se obrati, ophode po protokolu poznatom kao "SSSPKP": smiješi se, sjedi uspravno, slušaj, pitaj, klimaj glavom kad ti netko nešto govori i prati sugovornika pogledom. Na zidovima školskih hodnika stotine su zastavica fakulteta koje su upisali bivši polaznici KIPP-a. Prošle godine stotine obitelji iz cijelog Bronxa sudjelovale su u lutriji za dobivanje mjesta u petom razredu. Nije pretjerano reći daje u samo nešto više od deset godina svoga postojanja KIPP postao jednom od najpoželjnijih državnih škola u New Yorku. KIPP je najpoznatiji po uspjesima u matematici. U Južnom Bronxu tek oko 16 posto svih učenika viših razreda osnovne škole postižu prosječne ili natprosječne rezultate u matematici u svojoj
dobnoj kategoriji. Ali na kraju petog razreda u KIPP-u mnogi kažu da im je matematika omiljeni predmet. U sedmom razredu učenici počinju učiti algebru po programu za srednje škole. Krajem osmog razreda 84 posto učenika postiže prosječne ili natprosječne rezultate u svojoj dobnoj kategoriji, što znači daje ta šarolika skupina nasumce odabrane siromašnije djece iz turobnih stanova u jednom od najgorih kvartova u državi - čiji roditelji, u golemom broju slučajeva, nikad nisu prekoračili prag nekog fakulteta - jednako dobra u matematici kao dobrostojeći osmaši iz bogataških američkih predgrađa. "Našoj djeci slabije idu jezik i književnost", kaže David Levin koji je osnovao KIPP s kolegom-nastavnikom Michaelom Feinbergom 1994. godine. "Malo se muče s vještinama čitanja. Ali kad odu odavde, razvaljuju u matematici." Sada ima više od pedeset KIPP-ovih škola diljem Sjedinjenih Država, a sprema se otvaranje novih. Program KIPP spada u najperspektivnije nove obrazovne filozofije u Sjedinjenim Državama. No njegov uspjeh ne treba ocjenjivati po njegovom nastavnom programu, nastavnicima, opremljenosti škola ili institucionalnoj inovativnosti. Prije bi se moglo reći daje KIPP organizacija koja je uspjela zato stoje ozbiljno shvatila ideju kulturnog nasljeđivanja. 19/1 Maritina pogodba --? 2. Početkom devetnaestog stoljeća skupina reformatora odlučila je ustanoviti sustav javnog obrazovanja u Sjedinjenim Državama. Ono što se u to doba zvalo državnom školom bio je neplanski odabran niz školskih zgrada pod lokalnom upravom koje su imale jednu učionicu, i pretrpanih urbanih škola raštrkanih po cijeloj državi. U ruralnim područjima nastava je trajala čitavo ljeto, a škole su zatvarale vrata u proljeće i jesen kako bi djeca mogla pomoći u sezonama sadnje i žetve - dobima kada se puno radilo. U gradovima radno vrijeme škola često se prilagođavalo dugim i kaotičnim radnim rasporedima roditelja iz radničke klase. Reformatori su željeli postići da sva djeca pohađaju školu i da državna škola bude obuhvatna, odnosno da svi učenici steknu dovoljno obrazovanja da znaju čitati i pisati te da kao produktivni građani poznaju osnovnu aritmetiku i funkciju. Ali kao stoje istaknuo povjesničar Kenneth Gold, u prošlosti su se reformatori školstva jako brinuli da djeca ne dobiju previše obrazovanja. Tisuću osamsto sedamdeset prve, na primjer, ministarstvo obrazovanja objavilo je izvještaj Edwarda Jarvisa o "Povezanosti obrazovanja i ludila". Jarvis je proučio 1741 slučaj ludila i zaključio daje "pretjerano učenje" bilo odgovorno za njih 205. "Školovanje je velikim dijelom uzrok mentalne poremećenosti", napisao je Jarvis. Slično tome, pionir javnog obrazovanja u Massachusettsu, Horace Mann, vjerovao je da bi pretjerano učenje moglo izvršiti "veoma poguban utjecaj na karakter i navike... Nerijetko se pretjeranom stimulacijom mozga uništi samo zdravlje." U obrazovnim časopisima toga doba vidljiva je stalna briga da se učenike ne preoptereti ili da se ne oslabe njihove prirodne sposobnosti zadavanjem previše domaćih zadaća. Reformatori su, piše Gold: težili smanjenju vremena provedenog u učenju, vjerujući da bi duga razdoblja predaha mogla spasiti um od štete. Otuda ukidanje nastave subotom, skraćivanje školskog dana i produživanje praznika sve se to dogodilo u devetnaestom stoljeću. Nastavnike su upozoravali da "kad se od [učenika] traži da uče, njihova tijela ne bi trebalo iscrpljivati predugim ograničavanjem na boravak u učionici, niti njihove umove zbu195 Izvan prosjeka njivati dugotrajnim mozganjem". Odmor je, isto tako, predstavljao posebnu priliku za jačanje kognitivnih i analitičkih sposobnosti. Kao što je jedan suradnik časopisa Massachusetts Teacher predložio: "Tako oslobođeni stanja napetosti dječaci i djevojčice, kao i muškarci i žene, stječu naviku kritičkog mišljenja te formiraju vlastite zaključke, neovisno o onome čemu ih uče i o autoritetu drugih." Ta zamisao - da trud treba uravnotežiti odmorom - potpuno se, dakako, razlikuje od azijskog poimanja učenja i rada. Ali s druge strane, azijski svjetonazor oblikovanje rižinim poljem. U delti
Biserne rijeke uzgajivači riže sadili su dvije, a katkada i tri ljetine godišnje. Zemlja je samo kratko bila nezasijana. Ustvari, jedna od neobičnih značajki uzgoja riže jest to da, zbog hranjivih sastojaka koje nosi voda korištena u navodnjavanju, što se više parcela zemlje obrađuje, to zemlja postaje plodnija. No u zapadnoj kulturi vrijedi obrnuto. Ako se polje ne ostavi nezasijanim svakih nekoliko godina, zemlja se iscrpi. Svake zime polja su prazna. Teški rad proljetne sjetve i jesenske žetve slijedi, obavezno, sporiji tempo ljeta i zime. To je logika koju su reformatori primjenjivali na kultiviranje mladih umova. Nove zamisli formuliramo po analogiji, krećući od onoga što znamo k onome što ne znamo, a ono što su reformatori znali bili su ritmovi poljoprivrednih sezona. Mozak treba kultivirati. Ali ne previše da se ne bi iscrpio. A koji je bio lijek protiv opasnosti od iscrpljivanja? Dugi ljetni praznici - američka baština koja je ostavila duboke posljedice na obrazovne navike današnjih učenika. 3. Ljetni praznici tema su koja se rijetko spominje u američkim raspravama o školstvu. Oni se smatraju stalnom i neupitnom značajkom školskog života, poput školskog nogometa ili maturalne zabave. No pogledajte sljedeći skup rezultata testova učenika osnovnih škola, pa zaključite je li vam vjera u vrijednost dugih ljetnih praznika zauvijek poljuljana. 196 Maritina pogodba Ovi brojevi potječu iz istraživanja koje je vodio sociolog sa Sveučilišta Johns Hopkins, Karl Alexander. Alexander je pratio napredak 650 učenika prvih razreda baltimorskih državnih škola, bilježeći kakve rezultate postižu na široko primjenjivanom ispitu matematičkih vještina i vještina čitanja, zvanom Kalifornijski test uspjeha. Ovo su rezultati iz čitanja za prvih pet godina osnovne škole, razvrstani prema socioekonomskim klasama - nižoj, srednjoj i visokoj. Klasa Niža Srednja Visoka 1. razred 329 348 361 2. razred 375 388 418 3. razred 397 425 460 4. razred 433 467 506 5. razred 461 497 534 Pogledajte prvi stupac. Učenici počinju u prvom razredu sa značajnim, ali ne presudnim, razlikama u znanjima i vještinama i sposobnosti. Učenici prvog razreda iz najbogatijih obitelji imaju 32 boda prednosti nad učenicima prvog razreda iz najsiromašnijih obitelji - a, recimo usput i to, učenici prvog razreda iz siromašnih obitelji u Bal-timoreu uistinu su siromašni. A sada pogledajte stupac petog razreda. Do tog trenutka, četiri godine poslije, početni skromni jaz više je nego dvostruko produbljen. "Jaz u postignućima" fenomen je koji se promatra stalno iznova i obično izaziva jednu od dvije reakcije. Prva je da siromašniji klinci jednostavno nemaju istu urođenu sposobnost učenja kao djeca iz bogatijih obitelji. Nisu jednako pametni. Drugi, malo optimističniji zaključak jest da naše škole, na neki način, izdaju siromašnu djecu; mi ih jednostavno ne učimo dovoljno dobro vještinama koje su im potrebne. Tu Alexanderova studija postaje zanimljiva, jer ispada da nijedno od tih objašnjenja nije točno. Grad Baltimore nije davao svojim polaznicima Kalifornijski test uspjeha samo na kraju svake
školske godine, u lipnju, nego i u rujnu, odmah po završetku ljetnih praznika. Alexander je uvidio da mu drugi niz rezultata testova omogućava malo drukčiju analizu. Usporedi li razlike između rezultata koji je neki učenik postigao na početku školske godine, u rujnu, i rezultata koje je postigao sljedećeg lipnja, mogao bi izmjeriti -točno - koliko su taj učenik ili učenica naučili u školskoj godini. A usporedi li razlike između učenikovih rezultata u lipnju i onih u rujnu iste go197 -a Izvan prosjeka dine, mogao bi vidjeti koliko su učenici naučili preko ljeta. Drugim riječima, mogao bi shvatiti barem djelomično - koliki je dio jaza u postignućima rezultat onoga što se događalo unutar školske godine, a koliko to ima veze s onim što se događalo za vrijeme ljetnih praznika. Započnimo s uspjesima unutar školske godine. Ova tablica pokazuje za koliko su bodova učenički rezultati testova porasli od trenutka kad su započeli razred u rujnu, do trenutka kad su ga završili u lipnju. Rubrika "ukupno" predstavlja njihove ukupne rezultate u učenju iz svih prvih pet godina osnovne škole. Klasa 1. razred 2. razred 3. razred 4. razred 5. razred Ukupno Niža 55 46 30 33 25 189 Srednja 69 43 34 41 27 214 Visoka 60 39 34 28 23 184 To je sasvim druga priča od one koju nagovještava prva tablica. Po prvom nizu testnih rezultata činilo se kako su klinci iz obitelji s nižim prihodima podbacivali u učenju. No ovdje jasno vidimo da to nije točno. Pogledajte rubriku "ukupno". U prvih pet godina osnovne škole, siromašni klinci "nadmašili" su najbogatije klince sa 189 bodova prema 184 boda. Za djecom srednje klase zaostajali su samo malo i čak su, štoviše, u jednoj godini - drugom razredu - naučili više od klinaca iz srednje ili više klase. Potom, pogledajmo što se događa kad provjerimo koliko se rezultati u čitanju mijenjaju za vrijeme ljetnih praznika. Klasa Poslije 1. Poslije 2. razreda razreda Niža -3,67 -1,70 Srednja -3,11 4,18 Visoka 15,38 9,22 Poslije 3. Poslije 4. Ukupno razreda razreda 2,74 2,89 0,26 3,68 2,34 7,09 14,51 13,38 52,49 Primjećujete li razliku? Pogledajte prvi stupac koji mjeri što se događa preko ljeta nakon prvog razreda. Kad su se najbogatiji klinci vratili u rujnu, rezultati u čitanju skočili su im za više od 15 bodova. Kad su se najsiromašnija djeca vratila s praznika, njihovi rezultati pali su za gotovo 4 boda. Siromašna djeca u školskoj godini možda mogu prestići bogatu. Ali preko ljeta ona daleko zaostanu. 198 Marltina pogodba Sada pogledajte posljednji stupac koji zbraja sva ljetna učenička postignuća, od prvog do petog razreda. Rezultati u čitanju siromašne djece poboljšali su se za 0,26 posto. Kad su posrijedi vještine čitanja, siromašna djeca ne nauče ništa dok škola ne radi. Rezultati u čitanju bogate djece, nasuprot tome, poboljšali su se za vrtoglavih 52,49 bodova. Praktički sva prednost koju bogati učenici imaju nad siromašnim učenicima rezultat je razlike u načinu na koji bogata djeca uče kad nisu u školi. Stoje, dakle, uzrok tome? Jedna veoma realna mogućnost jest da su razlike u obrazovanju posljedica razlika u roditeljskim odgojnim stilovima o kojima smo govorili u poglavlju o Chrisu Langanu. Ponovno se sjetite Alexa Williamsa, devetogodišnjaka kojega je proučavala Annette Lareau.
Njegovi roditelji vjeruju u orkestriranu kultivaciju. Vode ga u muzeje, upisuju u specijalne programe i šalju u ljetni kamp gdje također uči. Kad mu je dosadno kod kuće, ima mnoštvo knjiga za pročitati, a njegovi roditelji smatraju svojom odgovornošću držati ga aktivno uključenim u svijet koji ga okružuje. Nije teško uvidjeti da se Alexova vještina čitanja i znanje matematike poboljšavaju tijekom ljeta. Ali ne i znanja i vještine Katie Brindle, djevojčice s druge strane priče. Ona nema novca za ljetni kamp. Nju majka ne odvozi na slobodne aktivnosti i u njenoj kući nema knjiga koje može čitati ako osjeti dosadu. Vjerojatno ima samo televizor. I dalje može imati sjajne praznike - sklapati nova prijateljstva, igrati se vani, odlaziti u kino i imati onakvo bezbrižno ljeto o kakvom svi sanjaju. Ali ništa od toga neće poboljšati njene sposobnosti u matematici i čitanju, a sa svakim novim bezbrižnim ljetnim danom ona sve više zaostaje za Alexom. Alex nije nužno pametniji od Katie. On je jednostavno nadmašuje u učenju: ulaže nekoliko dobrih ljetnih mjeseci u učenje, dok ona gleda televiziju i igra se vani. Alexanderovo istraživanje nagovještava da je način na koji se raspravlja o obrazovanju u Sjedinjenim Državama nazadan. Golema količina vremena prođe u razgovorima o potrebi smanjivanja broja učenika u razredu, pisanja novog nastavnog programa, kupnje sjajnog novog prijenosnog računala svakom učeniku i povećanja financijske potpore školama - a sve to pretpostavlja da postoji nešto temeljno krivo u radu škola. No vratite se natrag na drugu tablicu koja pokazuje što se događa između rujna i lipnja. Škola radi. Jedini problem sa školom, kad je riječ o djeci koja ne postižu dobar uspjeh, jest to daje nema dovoljno. 199 Izvan prosjeka Alexander je, štoviše, izveo jedan veoma jednostavan račun utemeljen na pitanju što bi se dogodilo da baltimorska djeca pohađaju školu čitave godine. Odgovor je da bi siromašna i bogata djeca, na kraju osnovne škole, postizala gotovo jednake uspjehe u matematici i čitanju. Iznenada uzroci azijske matematičke superiornosti postaju očigledniji. Učenici u azijskim školama nemaju duge ljetne praznike. Zašto bi i imali? Kulture koje vjeruju da put do uspjeha leži u tome da se ustaje prije zore 360 dana godišnje teško će dati svojoj djeci puna tri slobodna mjeseca ljeti. Školska godina u Sjedinjenim Državama traje, u prosjeku, 180 dana. U Južnoj Koreji 220 dana. U Japanu 243 dana. Jedno od pitanja koje je postavljeno učenicima u cijelom svijetu na nedavnom matematičkom testu bilo je koliko je od pitanja iz algebre, više matematike i geometrije bilo pokriveno na nastavi koju su pohađali u razredu. Za Japance u prvom razredu srednje škole odgovor je 92 posto. To je vrijednost toga da se ide u školu 243 dana na godinu. Imate vremena naučiti sve što treba naučiti - i imate manje vremena to zaboraviti. Što se američkih učenika prvog razreda srednje škole tiče, odgovor je bio 54 posto. Problem Amerike, kad je riječ o njenim najsiromašnijim učenicima, nije škola. Njen problem su ljetni praznici, a upravo su se na rješavanje tog problema bacili u KIPP-u. Oni su odlučili primijeniti lekcije iz rižinog polja u jednoj američkoj školi u lošem kvartu. 4. "Nastava počinje u sedam dvadeset pet", kaže David Levin o učenicima na Akademiji KIPP u Bronxu. "Svi pohađaju predmet zvan 'spoznajne vještine' do sedam pedeset pet. Devedeset minuta uče engleski i devedeset minuta matematiku svaki dan, osim u petom razredu kada imaju dva sata matematike dnevno. Imaju jedan sat znanstvenih predmeta, jedan sat društvenih, sat glazbenog barem dva puta tjedno i povrh svega sat i petnaest minuta sviraju u školskom orkestru. Svi sviraju u orkestru. Nastava traje od sedam dvadeset pet do pet popodne. Poslije pet postoje klubovi za pisanje zadaće, sobe za "kaznu", sportski klubovi. Tu ima djece od sedam dvadeset pet do sedam navečer. Uzmete 200 Maritina pogodba li prosječan dan, i izuzmete stanku za ručak i odmor, naša djeca provode pedeset do šezdeset posto više vremena u učenju od učenika tradicionalne državne škole." Levin je stajao u glavnom školskom holu. Bilo je vrijeme ručka i učenici su žurno i tiho prolazili u
pravilnim vrstama, svi odjeveni u majice Akademije KIPP. Levin je zaustavio neku djevojčicu kojoj se majica izvukla iz hlača. "Učini mi uslugu kad ugrabiš priliku", doviknuo joj je, pokazujući joj da treba ugurati majicu u hlače. Nastavio je: "Subotom su tu od devet do jedan. Ljeti od osam do dva." Pod ljetom je Levin mislio na činjenicu da učenici KIPP-a imaju tri dodatna tjedna nastave - u srpnju. Radi se, naposljetku, upravo o onim klincima nižih prihoda koje je Alexander identificirao kao djecu koja zaostaju u učenju zbog dugih ljetnih praznika, pa je KIPP jednostavno odlučio nemati duge ljetne praznike. "U početku je teško", nastavio je. "Na kraju dana su nemirni. Drže ih dijelom ustrajnost, dijelom motiviranost. Dijelom poticaji, nagrade i zabava. Dijelom dobra stara stega. Pomiješajte sve to u cušpajz. Ovdje mnogo govorimo o ustrajnosti i samokontroli. Klinci znaju što te riječi znače." Levin je odšetao niz hodnik do učionice jednog osmog razreda koji je imao matematiku i tiho stao iza klupa. Pred razredom je stajao učenik po imenu Aaron i pokušavao riješiti problem iz udžbenika spoznajnih vještina, predmet koji svi KIPP-ovi učenici moraju proći svako jutro. Nastavnik, čovjek od tridesetak godina, kose svezane u rep, po imenu Frank Corcoran, sjedio je na stolcu sa strane, samo povremeno uskačući kako bi usmjerio raspravu. Bio je to prizor koji se svaki dan ponavlja u američkim razredima - s jednom razlikom. Aaron je radeći na tom problemu stajao pred pločom punih dvadeset minuta. Metodično, pomno, uz sudjelovanje razreda, pokušavao je ne samo doći do odgovora, nego se i pitao postoji li više od jednog načina da se do njega dođe. Poput Renee koja je stalno iznova mukotrpno promišljala koncept nedefiniranog koeficijent smjera. "Dodatno vrijeme omogućuje opušteniju atmosferu", rekao je Corcoran kad se sat završio. "Mislim daje problem s matematičkim obrazovanjem u pristupu 'plivaj ili ćeš potonuti'. Sve se odvija munjevitom brzinom, a klinci koji prvi dođu do rješenja dobiju nagradu. 1 tako se rađa osjećaj da postoje ljudi koji se mogu baviti matematikom i ljudi koji nisu matematički tipovi. Ja mislim da vam veća količina vremena 201 Izvan prosjeka pruža priliku kao nastavniku da objasnite stvari, a djeci da se zamisle nad problemom i shvate sve što se događa - da se vrate na početak, da rade mnogo sporijim ritmom. Zvuči malo nelogično, ali mi radimo mnogo sporije, a zahvaljujući tome prođemo kroz mnogo više toga. Ima mnogo više zadržavanja, boljeg razumijevanja gradiva. To mi omogućava da budem malo opušteniji. Imamo vremena za igranje igara. Klinci mogu postaviti koje god pitanje žele, a ako nešto objašnjavam, ne osjećam pritisak da što prije završim. Mogu ponovno proći kroz gradivo, bez osjećaja da me pritišću rokovi." Dodatno vrijeme dalo je Corcoranu priliku da učini matematiku smislenom: da potakne svoje učenike na uviđanje jasne veze između truda i nagrade. Na zidovima učionice bili su deseci diploma osvojenih na općinskom učeničkom takmičenju koje svjedoče o prvoklasnim rezultatima što su ih postigli Corcoranovi učenici. "Imali smo djevojčicu u jednom razredu", rekao je Corcoran. "Bila je strašno loša iz matematike u petom razredu. Plakala je svake subote na dopunskoj nastavi. Jako, jako je plakala." Pri toj uspomeni Corcorana su i samog pomalo obuzeli osjećaji. Pogledao je u pod. "Baš nam je poslala poruku prije dva tjedna. Sad je na fakultetu. Studira ekonomiju." 5. Priča o čudotvornoj školi koja preobražava gubitnike u pobjednike je, naravno, itekako poznata. To su stvari o kojima čitamo u knjigama za samopomoć i gledamo u sentimentalnim hollywoodskim filmovima. Samo što je realnost mjesta kakvo je KIPP mnogo manje glamurozna. Da biste stekli dojam što znači pedeset do šezdeset posto više učenja, poslušajte o uobičajenom danu u životu učenika KIPP-a: Ime učenice je Marita. Kćer je jedinica samohrane majke. Majka nikada nije pohađala fakultet. Njih dvije žive u jednosobnom stanu u Bronxu. Marita je nekad išla u vjersku osnovnu školu nedaleko od svoga stana, sve dok njena majka nije čula za KIPP. "Kad sam bila u četvrtom razredu, ja ijedna moja prijateljica, Tanya, prijavile smo se za KIPP", kaže Marita, "sjećam se gospođe Owens. Ona me intervjuirala i kako 202
Maritino: pogodba je ona sve to opisala, činilo se tako teškim da sam mislila da idem u zatvor. Zamalo sam se rasplakala. A ona mi je rekla: 'Ako ne želiš potpisati, ne moraš.' Ali mama je bila tu, pa sam potpisala." I time se promijenio njen život (imajte na umu, dok čitate ovo što slijedi, da Marita ima dvanaest godina). "Budim se u pet četrdeset pet da bi mi ostalo dovoljno vremena", kaže ona. "Operem zube, istuširam se. Ako kasnim, pojedem doručak u školi. Obično mama viče na mene jer kasnim. Nađem se s prijateljima Dianom i Stevenom na autobusnoj stanici i sjednemo na autobus broj jedan." Buđenje u 5:45 prilično je uobičajeno za učenike KIPP-a, osobito s obzirom na duga putovanja autobusom i podzemnom željeznicom na koja su mnogi prisiljeni na putu do škole. Levin je u jednom trenutku otišao na sat glazbenog u sedmom razredu u kojem je bilo sedamdese-tero djece i zatražio da mu dizanjem ruke potvrde kad pogodi u koliko sati se bude. Šačica je potvrdila da se bude poslije šest. Tri četvrtine je potvrdilo da se bude prije šest. A gotovo polovica je rekla da se bude prije 5:30. Jedan Maritin kolega iz razreda, dječak po imenu José, rekao je da se on ponekad probudi u tri ili četiri ujutro, završi zadaću koju je počeo raditi prošle noći i potom "ode još malo odspavati". Marita je nastavila: Iz škole odlazim u pet popodne i ako se ne vučem, dođem doma oko pet i trideset. Na brzinu se pozdravim s mamom i počnem pisati zadaću. A ako taj dan nemamo puno zadaće, treba mi dva do tri sata da je napišem, pa sam gotova oko devet. Ili, ako trebam napisati sastavak, završim oko deset, deset i trideset. Ponekad me mama mora tjerati da prekinem raditi i pojedem večeru. Ja joj kažem da želim prvo sve dovršiti, ali ona kaže da moram jesti. I tako, oko osam, natjera me da prekinem za večeru na oko pola sata i zatim se vraćam nazad poslu. Onda, obično nakon toga, mama želi da joj ispričam kako je bilo u školi, ali ne smijem previše pričati jer moram biti u krevetu najkasnije u 11 sati. Znači, dovršim što treba za sutra i odem u krevet. Zatim joj, u krevetu, ispričam sve o tome kako mi je protekao dan i što se događalo, a kad završim, ona skoro već zaspe, znači vjerojatno oko jedanaest i petnaest. Zatim ja zaspem, a sljedećeg jutra sve to ponovimo ispočetka. Spavamo u istoj sobi. Ali to je jako velika spavaća soba i može se podijeliti na dva dijela i imamo krevete na suprotnim stranama. Ja i mama jako smo bliske. 203 Izvan prosjeka Govori u nonšalantnom tonu, onako kako već pričaju djeca koja nemaju pojma koliko je neobična njihova situacija. Radila je intenzitetom kojim rade odvjetnik koji pokušava postati partner u odvjetničkom uredu ili liječnik na stažiranju. Nedostajali su joj samo tamni podočnjaci i šalica vrele kave - zanemarimo li daje bila premlada za oboje. "Ponekad ne odem na spavanje kad bih trebala", nastavila je Marita. "Zaspem, recimo, u ponoć i iduće popodne sam gotova. Zadrijemam na satu. Ali ne smijem spavati jer moram naučiti nove stvari. Sjećam se kako sam bila zadrijemala na jednom satu, a nastavnik je to primijetio i rekao: 'Razgovarat ćemo poslije sata.' A onda me pitao: 'Zašto si spavala?' A ja sam mu rekla da sam kasno zaspala prošle noći. A on je rekao: 'Moraš ranije na spavanje.'" 6. Maritin život nije život tipične dvanaestogodišnjakinje. Niti je onakav kakav bismo vjerojatno priželjkivali za jednu dvanaestogodišnjakinju. Djeca bi, rado u to vjerujemo, trebala imati vremena za igranje, sanjarenje i spavanje. Marita ima odgovornosti. Od nje traže da donese istu tešku odluku koju su morali donijeti korejski piloti. Da bi postali uspješni u svom poslu, morali su se lišiti nekog dijela vlastitog identiteta, jer dubokom poštovanju za autoritet, koje posve prožima korejsku kulturu, jednostavno nije mjesto u pilotskoj kabini. Marita je morala učiniti istu stvar, jer joj ni kulturna baština koju je naslijedila ne pomaže u njenim okolnostima - ne pomaže jer obitelji srednje i više klase koriste vikende i ljetne praznike da bi svojoj djeci omogućili daljnje napredovanje. Njena zajednica njoj ne pruža ono što joj je potrebno. A što ona treba učiniti? Odustati od slobodnih
večeri, vikenda i prijatelja - svih bitnih elemenata svoga staroga svijeta - zbog KIPP-a? Evo ponovno Marite, u odlomku koji istinski rastužuje: Kad smo tek krenuli u peti razred, bila sam u vezi s jednom od djevojčica iz moje bivše škole i uvijek sam poslije nastave petkom odlazila u njenu kuću i ostajala ondje dok se moja mama ne vrati s posla. 1 tako bih bila u njenoj kući i pisala zadaću. Ona nikada nije imala nikakvu zadaću. I Maritina pogodba rekla bi mi: "O, Bože, kako vi dugo ostajete u školi." Zatim je rekla da i ona želi ići u KIPP, ali onda je rekla daje KIPP pretežak i da ne ipak želi. A ja sam rekla: "Svi kažu daje KIPP težak, ali kad se prilagodiš, nije baš tako težak." Ona mi je rekla: "To je zato što si ti pametna", a ja sam rekla: "Ne, svi smo mi pametni." Ali njoj se nikako nije sviđalo što smo ostajali do pet u školi i što smo imali mnogo zadaće, a ja sam joj rekla da nam to što imamo mnogo zadaće pomaže da budemo bolji u razredu. I onda mije ona rekla da ne želi slušati govorancije. Ja sada više nemam drugih prijatelja osim onih iz KIPP-a. Ali pogledajte stvar iz Maritine perspektive. Ona je sa svojom školom sklopila pogodbu. Budit će se svakog jutra u pet četrdeset pet, odlaziti onamo i subotom i pisati zadaću do jedanaest sati navečer. Zauzvrat KIPP obećava da će se pobrinuti za djecu poput nje, djecu zapelu u glibu siromaštva, i dati im priliku da se izvuku. Za osamdeset četiri posto njih omogućit će postizanje prosječnog ili natprosječnog uspjeha iz matematike u svojoj dobnoj skupini. Zahvaljujući takvom uspjehu devedeset posto učenika KIPP-a dobiva školarine za privatne ili vjerske srednje škole, umjesto da pohađaju vlastite nesređene srednje škole u Bronxu. A zahvaljujući tom iskustvu u srednjoj školi, više od osamdeset posto učenika koji završe KIPP ići će na fakultet - i u mnogim slučajevima bit će prvi u svojoj obitelji koji to čine. Kako bi to mogla biti loša pogodba? Sve što smo naučili u ovoj knjizi kaže daje uspjeh predvidljiv. Ne uspijevaju najpametniji. Daje tako, Chris Langan bio bi u rangu s Einsteinom. Niti je uspjeh jednostavno suma odluka i pokušaja da se založimo za sebe. To je, prije, poklon. Uspješni su oni kojima se pružila prilika - i koji su imali snage i pameti da je iskoriste. Za hokejaše i nogometaše koji lakše napreduju do najboljih timova prilika se sastoji u tome što su rođeni u siječnju. Za Beatlese je to bio Hamburg. Za Billa Gatesa sretna okolnost bila je to što je rođen u pravo vrijeme i što je imao mogućnost raditi na kompjutorskom terminalu u srednjoj školi. Joe Flom i osnivači ureda Wachteil, Lipton, Rosen i Katz, dobili su više prilika. Rodili su se u pravo vrijeme, imali su prave roditelje i bili su prave etničke pripadnosti, što im je omogućilo da vježbaju neprijateljsko preuzimanje dvadeset godina prije nego je ostatak pravničkog svijeta uhvatio korak s njima. A Korean Air je, kad je konačno izmijenio način poslovanja, dao pilotima priliku da prevladaju ograničenja svoje kulturne baštine. 205 -o 204 Izvan prosjeka Lekcija je ovdje veoma jednostavna, azapanjuje to kako je se često previđa. Mitovi o najboljima i najpametnijima i onima koji se probijaju vlastitim snagama nagovještavaju kako je, da bismo izvukli ono najbolje iz ljudskog potencijala, potrebno samo uočiti one koji najviše obećavaju i time je naš posao završen. Gledamo Billa Gatesa i samozadovoljno kažemo: "Naš je svijet omogućio tom trinaestogodišnjaku da postane fantastično uspješan poduzetnik." Ali pouka je pogrešna. Naš je svijet samo omogućio jednom trinaestogodišnjaku neograničen pristup kompjutorskom terminalu s mogućnošću paralelnog rada 1968. godine. Da je još milijun tinejdžera dobilo takvu priliku, koliko bismo više Mi-crosoftova imali danas? Krivim razumijevanjem ili ignoriranjem istinskih pouka uspjeha, mi tratimo talent. Da Kanada ima drugu hokejašku ligu za djecu rođenu u drugoj polovici godine, imala bi dva puta više odraslih hokejaških zvijezda. Sada pomnožite taj izgubljeni potencijal sa svakim područjem i strukom. Svijet bi mogao biti toliko bogatiji od svijeta na koji smo pristali. Mariti nije potrebna najnovija škola s golemim igralištima i sjajnom opremom. Njoj ne treba prijenosno računalo, manji razred, nastavnik s doktorskom titulom, ili veći stan. Njoj ne treba viši
kvocijent inteligencije ili um brz poput uma Chrisa Langana. Sve bi to bilo lijepo imati, naravno. Ali nije to ono što je bitno. Mariti treba samo prilika, jer ljudi u njenom svijetu rijetko dobiju makar samo jednu šansu za istinski uspjeh. A pogledajte kakva se prilika njoj pruža! Netko je prenio komadić ri-žinog polja u Južni Bronx i objasnio joj čudo smislenog rada. 206 Epilog Jamajčanska priča Dobiju li male, crne potomke, njih oslobode. 1. Devetog rujna 1931. godine, mlada žena po imenu Daisy Nation rodila je blizanke. Ona i njen muž Donald bili su nastavnici u malenom selu Harewood u župi Svete Katarine u unutrašnjosti Jamajke. Kćerima su dali imena Faith i Joyce. Kad su Donaldu rekli da je postao ocem bli-zanki, kleknuo je i preporučio njihove sudbine Božjoj volji. Obitelj Nation živjela je u maloj kolibi na imanju anglikanske crkve u Harevvoodu. Tik uz njihovu kuću bila je škola - duga, neugledna drvena zgrada na betonskim stupovima. Nekih je dana u toj prostoriji znalo biti čak tri stotine učenika, a drugi put bi ih ne bi bilo ni dvadeset. Djeca su čitala na glas ili recitirala tablice množenja. Pisali su na pisaćim pločicama od škriljevca. Kad god je to bilo moguće, nastava se selila van, pod stabla manga. Ako bi se djeca razularila, Donald Nation bi se ushodao od jednog kraja prostorije do drugog, mlatarajući lijevo i desno remenom kroz zrak, dok bi djeca hitala natrag na svoja mjesta. Bio je snažan čovjek, tih i dostojanstven, i veliki ljubitelj knjiga. U njegovoj maloj knjižnici bilo je pjesničkih i filozofskih djela i romana pisaca poput Somerseta Maughama. Svakog dana pažljivo je čitao no207 Izvan prosjeka vine, prateći razvoj događaja u svijetu. Navečer bi ga posjetio najbolji prijatelj, velečasni Hay, anglikanski svećenik koji je živio s druge strane brda. Sjeo bi na Donaldovu verandu, pa bi zajedno razglabali o problemima Jamajke. Donaldova žena, Daisy, bila je iz župe Svete Elizabete. Njeno djevojačko prezime bilo je Ford, a otac joj je bio vlasnik male trgovine špeceraja. Imala je dvije sestre i bila je žena glasovite ljepote. S jedanaest godina blizanke su osvojile stipendiju za internat Sveta Hilda, blizu sjeverne obale. Bila je to stara anglikanska privatna škola, osnovana za kćeri engleskog klera, zemljoposjednika i nadzornika imanja. Iz Svete Hilde prijavile su se na fakultet, na University College u Londonu, gdje su i primljene. Nedugo potom Joyce je otišla na proslavu dvadeset prvog rođendana mladog engleskog studenta matematike po imenu Graham. Graham je na proslavi ustao želeći odrecitirati neku pjesmu ali zaboravio je tekst a Joyce je bilo neugodno - premda je to bilo čudno, jer ga uopće nije poznavala. Joyce i Graham potom su se zaljubili i vjenčali. Preselili su se u Kanadu. Graham je radio kao profesor matematike. Joyce je postala uspješna spisateljica i obiteljska terapeutkinja. Dobili su tri sina i izgradili su lijepu kuću na brdu, u prirodi. Grahamovo prezime je Gladwell. On je moj otac, a Joyce Gladwell mi je majka. 2. To je priča o putu do uspjeha moje majke - i nije istinita... Ona nije netočna u smislu izmišljenih činjenica. Ali netočna je na onaj način na koji bi netočno bilo pričati priču o Billu Gatesu a ne spomenuti računalo u Lakesideu, ili objašnjavati azijske matematičke uspjehe a ne osvrnuti se na rižina polja. Ona izostavlja mnoge prilike koje su se ukazale mojoj majci, kao i važnost njene kulturne baštine. Tako je, primjerice, tisuću devetsto trideset pete godine, kad su moja majka i njena sestra imale četiri godine, Jamajku posjetio povjesničar William M. MacMillan. Bio je profesor na Sveučilištu Witwatersrand u Johannesburgu u Južnoafričkoj Republici. MacMillan je bio čovjek ispred svoga vremena; duboko su ga zabrinjavali društveni problemi Jamajčanska priča crnog stanovništva Južnoafričke Republike i došao je na Karibe proučiti istu tematiku kojom se
bavio doma u Južnoafričkoj Republici. MacMillanova najveća briga bio je jamajčanski obrazovni sustav. Službeno školovanje - ako se ono što se događalo na drvenom štaglju uz kuću mojih bake i djeda može nazvati "službenim školovanjem" -trajalo je samo do četrnaeste godine. Jamajka nije imala državnih škola ni fakulteta. Mladi sa sklonošću k visokom obrazovanju odlazili su na instrukcije kod ravnatelja škole i uz malo sreće mogli su se upisati na pedagošku akademiju. Oni s većim ambicijama morali su nekako pronaći način da se upišu u privatnu školu, a odatle i na fakultet u Sjedinjenim Državama ili u Engleskoj. No stipendije su se davale na kapaljku, a cijena privatnih škola bila je previsoka za sve osim za nekolicinu odabranih. "Most od osnovnih do srednjih škola", napisao je poslije MacMillan u britkoj kritici odnosa Engleske prema svojim kolonijama, pod naslovom Upozorenje iz Zapadne Indije, "uzak je i nesiguran". Školski sustav nije činio ništa za "najskromnije" klase. Dalje nastavlja: "Ako išta, škole pridonose produbljivanju i zaoštravanju socijalnih razlika." Ne pruži li vlast svome narodu priliku, upozorio je, bit će nevolje. Godinu dana nakon što je MacMillan objavio svoju knjigu, val nemira i pobuna zahvatio je Karibe. četrnaestero ljudi je ubijeno, a pedeset pet ih je ozlijeđeno na Trinidadu. četrnaestero je ubijeno, a četrdeset sedam ozlijeđeno na Barbadosu. Na Jamajci je niz nasilnih štrajkova paralizirao zemlju i proglašeno je izvanredno stanje. Obuzeta panikom, britanska je vlada ozbiljno shvatila MacMillanove preporuke i, među mnogim drugim reformama, predložila niz "otočkih" stipendija za privatne srednje škole, namijenjenih učenicima zainteresiranima za fakultet. Stipendije su se počele davati 1941. godine. Moja majka i njena sestra blizanka polagale su ispit iduće godine. Tako su dobile srednjoškolsko obrazovanje; da su se rodile dvije ili tri godine prije, možda nikad ne bi stekle potpunu naobrazbu. Smjer kojim je krenuo njen život moja majka duguje dobro pogođenom trenutku rođenja, prosvjednicima iz 1937. i W. M. MacMillanu. Opisao sam Daisy Nation, moju baku, kao ženu "legendarne ljepote". Ali zapravo je to površan i omalovažavajući opis. Ona je bila oličenje energije. To što su moja majka i njena sestra otišle iz Harewooda u Svetu 209 208 Izvan prosjeka Hildu bila je djelo moje bake. Djed je možda bio snažan i učen čovjek ali bio je idealist i sanjar. Živio je u svijetu knjiga. Ako je i imao ambicija za svoje kćeri, nedostajalo mu je dalekovidnosti i energije da ih ostvari. Mojoj baki nije. Sveta Hilda bila je njena zamisao: neke bogatije obitelji u tom kraju slale su onamo svoje kćeri, a ona je vidjela što znači dobra škola. Njene se kćeri nisu igrale s drugom seoskom djecom. čitale su. Latinski i algebra bili su obavezni predmeti za srednju školu, paje dala djecu na instrukcije kod velečasnog Haya. "Da ste je pitali kakve ima ciljeve za svoju djecu, rekla bi da želi da odemo odande", prisjeća se moja majka. "Smatrala je da jamajčansko okružje ne nudi dovoljno. A ako je postojala prilika da se krene naprijed i ako se ta prilika sama nudila, nije bilo toga što bi nju zaustavilo." Kad su stigli rezultati ispita za dobivanje stipendije, pokazalo se da je prošla samo moja teta. Majka nije. I zbog toga se može reći daje moja prva priča bila površno napisana. Majka se sjeća jednog razgovora svojih roditelji pred kućnim vratima. "Ostali smo bez novca." Morali su platiti školarinu za prvi semestar za moju majku i kupiti školska odijela za obje kćeri i na to su potrošili ušteđevinu. Što će biti kad dođe na naplatu majčina školarina za drugi semestar? Ali s druge strane, nisu mogli poslati jednu kći u školu, a drugu ne. Moja baka je bila nepokolebljiva. Poslala je obje - i molila se! Na kraju prvog polugodišta pokazalo se daje neka učenica osvojila dvije stipendije, pa su drugu dodijelili mojoj majci. Kad je došlo vrijeme upisu na fakultet, moja teta, školski vudrenija blizanka, osvojila je takozvanu "Stipendiju stogodišnjice". Riječ "stogodišnjica" odnosila se na činjenicu da je stipendija bila ustanovljena stotinu godina nakon ukidanja ropstva na Jamajci. Bila je rezervirana za maturante državnih škola. A o tome koliko su Britanci držali do odavanja počasti uspomeni na ukidanje ropstva govori i to da se godišnje dodjeljivala ukupno jedna stipendija za čitav otok i to naizmjence
najboljoj djevojci ili najboljem dečku. Ona godina kad se prijavila moja teta bila je "ženska". Imala je sreće. Moja majka nije. Njoj je preostalo jedino da otputuje u London i sama plaća troškove stanovanja, hrane, života i školarinu za University of London. Da biste si približili koliko je zastrašujuće visoka ta suma bila recimo daje vrijednost "Stipendije stogodišnjice" koju je osvojila moja teta vjerojatno odgovarala sumi godišnjih plaća moga djeda i bake. Nije bilo programa studentskih zajmova, nije 210 Jamajčanska priča bilo banaka koje bi davale kredite seoskim nastavnicima. "Da sam pitala oca", kaže moja majka, "rekao bi da nemamo novaca." Stoje Daisy učinila? Otišla je vlasniku kineske prodavaonice u susjednom gradu. Jamajka ima veoma veliku kinesku populaciju koja od devetnaestog stoljeća predvodi trgovački život otoka. Na jamajčanskom dijalektu, prodavaonica se ne kaže prodavaonica nego "Kina-shop". Daisy je otišla u "Kina-shop", kod gospodina Chancea, i posudila novac. Nitko ne zna koliko je posudila, no zacijelo se radilo o golemoj sumi. I nitko ne zna zašto je gospodin Chance dao Daisy tu pozajmicu osim, dakako, što je posrijedi bila Daisy Nation, što je odmah plaćala svoje račune i što je podučavala Chanceovu djecu u u školi u Harewoodu. Biti kinesko dijete u jamajčanskoj školi nije uvijek bilo lako. Jamajčanska djeca bockala su kinesku djecu: "Kinez nyan [jede] pse." Daisy je bila ljubazna i omiljena osoba, oaza dobrote u surovom okružju. Možda se gospodin Chance smatrao njenim dužnikom. "Je li mi rekla što pokušava? Nisam je čak ni pitala", sjeća se moja majka. "To se jednostavno dogodilo. Ja sam se samo prijavila na fakultet i primili su me. Bila sam potpuno uvjerena da se mogu osloniti na svoju majku, a da pri tome uopće nisam bila svjesna da se na nju oslanjam." Joyce Gladwell duguje svoje fakultetsko obrazovanje ponajprije W. M. MacMillanu, potom učenici u Svetoj Hildi koja je odustala od stipendije, potom gospodinu Chanceu te potom, najviše od svih, Daisy Nation. 3. Daisy Nation bila je sa sjeverozapadnog dijela Jamajke. Pradjed joj je bio William Ford. Potjecao je iz Irske, a na Jamajku je, kupivši ondje plantažu kave, stigao 1784. godine. Nedugo po dolasku kupio je jednu ropkinju i učinio je svojom ljubavnicom. Primijetio ju je na dokovima Alligator Ponda, ribarskog sela na južnoj obali. Ona je bila iz plemena Igbo iz zapadne Afrike. Dobili su sina kojega su nazvali John. On je bio, današnjim rječnikom, mulat; bio je "obojen" - i svi iz roda Ford otada nadalje spadali su u red "obojenih" Jamajčana. 211 Izvan prosjeka U istom tom razdoblju na američkom bi Jugu bilo krajnje neobično da bijeli zemljoposjednik održava tako javnu vezu s ropkinjom. Seksualni odnosi između bijelaca i crnaca smatrali su se moralno neprihvatljivima. Donosili su se zakoni koji su zabranjivali miješanje rasa, a posljednje takve odredbe Vrhovni sud SAD-a je ukinuo tek 1967. godine. Vlasnik plantaže koji je otvoreno živio s ropkinjom bio bi društveno izopćen, a svi eventualni potomci proizišli iz zajednice crnaca i bijelaca ostali bi u ropstvu. Na Jamajci su stavovi bili znatno drukčiji. Karibi su u to doba bili tek nešto više od masovne kolonije robova. Crnci su brojčano nadmaši-vali bijelce za više od deset prema jedan, a na otoku je bio veoma malo, ako ih je uopće i bilo, bijelih udavača, pa je zahvaljujući tome golema većina bijelih muškaraca na otoku imala ljubavnice crne ili smeđe boje kože. Jedan Britanac, vlasnik plantaže na Jamajci, koji se proslavio iscrpnim dnevnikom svojih seksualnih podviga, u 37 godina koje je proveo na otoku, spavao je sa 138 različitih žena. Gotovo sve su bile ropkinje, a može se pretpostaviti da nisu sve svojevoljno pristajale na vezu. A bijelci su smatrali mulate - djecu poteklu iz tih veza - potencijalnim saveznicima, tampon-zonom između njih i robova kojih je na otoku bilo u golemom broju. Mulatkinje su bile cijenjene ljubavnice, a njihova djeca - sa svakim novim naraštajem za jednu nijansu svjetlije puti - penjala su se još više na društvenoj i ekonomskoj ljestvici. Mulati su rijetko radili u poljima - živjeli su mnogo lagodnijim životom "kućnih radnika".
Oni su imali najveće izglede za stjecanje slobode. Tolike su mulatske ljubavnice oporučno dobivale značajno bogatstvo bijelih imućnika da sujamajčanski zakonodavci jednom prilikom donijeli zakon koji je kao gornju granicu nasljedstva odredio dvije tisuće funta (što je, u to vrijeme, bila golema suma). "Kad neki Europljanin dođe u Zapadnu Indiju i tu se trajno naseli, ili nastani na bilo koje vremensko razdoblje, smatra nužnim priskrbiti si domaćicu ili ljubavnicu", napisao je jedan pisac u osamnaestom stoljeću. "Izbor mogućnosti koje mu se nude raznolik je - crnkinja, žuć-kastosmeđa, mulatkinja ili meleskinja, a jedna se može kupiti za 100 ili 150 sterlinga... Dobiju li male, crne potomke, njih oslobode te ih u dobi od tri ili četiri godine, oni očevi koji si to mogu priuštiti, najčešće pošalju na školovanje u Englesku." 212 Jamajčanska priča To je svijet u kojemu je rođen Daisyn pradjed. On je odmaknuo jedan naraštaj dalje od broda za prijevoz robova, živio je u zemlji koja se najbolje može opisati kao afrička kažnjenička kolonija i bio je slobodan čovjek, sa svim prednostima obrazovanja. I on se oženio mulatkinjom, ženom koja je bila napola Europljanka, a napola pripadnica plemena Arawak, autohtonih jamajčanskih Indijanaca, i imali su sedmero djece. "Ti ljudi - 'obojeni' - imali su dobar status", kaže jamajčanski sociolog Orlando Patterson. "Tisuću osamsto dvadeset šeste već su uživali puna građanska prava. Zapravo, oni su stekli puna građanska prava u isto vrijeme kad i jamajčanski Židovi. Mogli su glasati, raditi sve što radi bijela osoba - i to u okruženju još uvijek robovlasničkog društva." "U idealnom slučaju bili su obrtnici. Sjetite se, Jamajka ima plantaže šećerne trske koje se znatno razlikuju od plantaža pamuka kakve se nalaze na američkom Jugu. Pamuk je prevladavajuće agrarni posao. Brao se na plantažama ali prerađivao se gotovo isključivo u engleskom Lancashireu ili na sjeveru SAD-a. Šećer je agroindustrijska kultura. Tvornica mora biti blizu polja, jer šećer počinje gubiti saharozu nekoliko sati nakon branja. U šećeranama su radili ljudi širokog opsega zanimanja bačvari, kotlari, stolari - a mnoge od tih poslova obavljali su obojeni." K tome, jamajčanska engleska elita, za razliku od svojih pandana u Sjedinjenim Državama, slabo se zanimala za veliki projekt izgradnje nacije. Oni su željeli zaraditi i vratiti se u Englesku. Nije ih privlačio ostanak u zemlji koju nisu smatrali svojom. Tako je i zadaća izgradnje novog društva - s mnogim prilikama koje je podrazumijevala - zapala obojene. "Tisuću osamsto pedesete gradonačelnik Kingstona [glavnog grada Jamajke] bio je 'obojena' osoba", nastavlja Patterson. "Kao i osnivač Daily Gleanera [jamajčanskih glavnih novina]. Ti 'obojeni' ljudi veoma su rano počeli prevladavati u zanimanjima u kojima se traži visoko obrazovanje. Bijeli su se bavili poduzetništvom ili su držali plantaže. 'Obojeni' su postajali liječnici i odvjetnici. Bili su ravnatelji škola. King-stonski biskup bio je klasični mulat. Oni nisu bili ekonomska nego kulturna elita." Sljedeća tablica daje pregled dviju kategorija jamajčanskih visokoobrazovanih stručnjaka odvjetnika i članova parlamenta - ranih 213 ?Izvan prosjeka ?1950-ih. Kategorizacija je provedena po nijansi boje kože. "Bijeli i svijetli" odnosi se na ljude koji su ili potpuno bijeli ili, češće, imaju crno nasljeđe koje više nije na prvi pogled očito. "Maslinasti" se nalaze jednu stepenicu ispod njih, a "svjetlosmeđi" jednu stepenicu ispod "maslinastih" (premda razlike između te dvije nijanse možda nisu na prvi pogled očigledne nikome osim jednom Jamajčaninu). činjenica koju treba imati na umu jest da su 1950-ih "crni" sačinjavali oko 80 posto jamajčanskog stanovništva, nadmašujući brojem "obojene" s pet prema jedan. Etnička pripadnost Odvjetnici (postotak) članovi parlamenta (postotak) Kinezi 3,1 Istočni Indijanci Zidovi 7,1
Sirijci Bijeli i svijetli 38,8 10 Maslinasti 10,2 13 Svjetlosmeđi 17,3 19 Tamnosmeđi 10,2 39 Crni 5,1 10 Nepoznati 8,2 Pogledajte kakvu je izvanrednu prednost malo bjeline donijelo 'obojenoj' manjini. Imati pretka koji radio u kući, a ne na poljima, koji je dobio puna građanska prava 1826. godine, koji je bio cijenjen a ne porobljen, koji je dobio priliku baviti se smislenim radom umjesto da bude vezan za polja šećerne trske, značilo je presudnu razliku u profesionalnom uspjehu dva ili tri naraštaja poslije. Drugim riječima, to stoje Daisy Ford imala ambicije za svoje kćeri nije došlo niotkuda. Ona je bila baštinica nasljedstva povlaštenosti. Njen stariji brat Rufus, s kojim je otišla živjeti kao dijete, bio je nastavnik i učen čovjek. Njen brat Carlos otišao je na Kubu i potom se vratio na Jamajku gdje je osnovao tvornicu odjeće. Njen otac, Charles Ford, bio je trgovac. Njena majka Ann potjecala je iz loze Powella, još jedne obrazovane "obojene" obitelji koja se uspela društvenom ljestvicom -istih onih Powella koji su dva naraštaja poslije na svijet donijeli Colina Powella. Njen ujak Henry bio je zemljoposjednik. Njen djed John - sin 214 Jamajčanska priča -? Williama Forda i njegove afričke konkubine - postao je svećenik. čak tri člana šire obitelji Ford osvojili su stipendije za Rhodes. Ako je moja majka bila dužnik W. M. MacMillana, i prosvjednika iz 1937, i gospodina Chancea, i svoje majke Daisy Ford, tada je Daisy Ford bila dužnica Rufusa i Carlosa i Ann i Charlesa i Johna. 4. Moja je baka bila iznimna žena. No važno je prisjetiti se da je neprekinut put uvis na koji su se otisnuli Fordovi počeo moralno prijepornim činom: William Ford požudno je odmjerio moju prapra-prabaku na tržnici robova u Alligator Pondu i kupio je. Robovi koji nisu bili odabrani na taj način živjeli su kratko i nesretno. Jamajčanski su vlasnici plantaža mislili daje najpametnije izvući maksimum iz svojeg ljudskog imetka dok je taj imetak još mlad - tjerali su robove na rad sve dok ne bi postali beskorisni ili dok ne bi umrli - a potom bi jednostavno kupili nove na sajmu. Nisu imali problem s filozofskom kontradikcijom sadržanom u činjenici da vole djecu koju imaju s ropkinjom te da istodobno robove smatraju imetkom. William Thistlewood, vlasnik plantaže koji je iscrpno popisao svoje seksualne podvige, cijeloga je života održavao vezu s ropkinjom po imenu Phi-bbah koju je, po svemu sudeći, obožavao i koja mu je rodila sina. No prema svojim "poljskim" robovima ponašao se kao čudovište, a omiljena mu je kazna za one koji su pokušavali pobjeći bila takozvana "Der-byjeva porcija". Odbjeglog roba ili ropkinju bi pretukli i utrljali im sol, ocat, limunov sok i ljute papričice u otvorene rane. Drugi rob bi izvršio nuždu u usta kažnjenika kojemu bi potom na četiri do pet sati zavezali povez preko usta. Ne iznenađuje stoga što su pripadnici jamajčanske "smeđe klase" počeli fetišizirati svoju svjetlinu kože. To je bila njihova velika prednost. Pomno su jedni drugima proučavali nijansu kože. Naposljetku su na "kartu boje" igrali jednako nemilosrdno kao i bijelci. "Ako, kao što se često događa, u obitelji ima djece različitih nijansi boje kože", napisao je jamajčanski sociolog Fernando Henriques jednom: 215 Izvan prosjeka najsvjetlije dijete bit će povlašteno. U pubertetu, i sve do braka, tamnije članove obitelji držat će se podalje kad svijetli ili svjetliji članovi obitelji budu ugošćavali svoje prijatelje. Smatra se da svijetlo dijete poboljšava obiteljsku boju i da ništa ne smije stati na put njegovu uspjehu, odnosno braku koji će još poboljšati status obitelji. Svijetla će osoba pokušati prekinuti društvene veze s eventualnim tamnijim rođacima... Tamniji članovi crnačke obitelji poticat će nastojanja veoma svijetlog rođaka da "prođe" za bijelca. Običaji u međuobiteljskim odnosima polažu temelj javnom
izražavanju rasnih predrasuda. Ni moja obitelj nije bila imuna na sve to. Daisy je bila neobično ponosna zbog činjenice što joj je muž svjetliji od nje. Ali ista joj se predrasuda obila o glavu: "Daisy je draga, znaš", govorila je njena svekrva, "ali pretamna." Jedna majčina rođaka (zvat ću je ujna Joan), bila je duboko ogrezla u fetišizaciju boje. Ona je bila "bijela i svijetla". Ali njen muž bio je, kako ih na Jamajci zovu Injun - čovjek tamne kože i ravne, glatke crne kose. Njihova djeca bila su tamna poput oca. Jednoga dana, nakon što joj je muž umro, putovala je vlakom u posjet kćeri. Upoznala je i zainteresirala se za muškarca svijetle boje kože koji je putovao u istom vagonu. Ono što se potom dogodilo teta Joan ispričala je samo mojoj majci mnogo godina poslije, uz strašan osjećaj stida. Sišavši s vlaka, prošla je ravno kraj svoje kćeri kao da je ne poznaje. Odrekla se vlastitog roda jer nije željela da tako svijetao i poželjan muškarac zna da je rodila tako tamnu kći. Šezdesetih je godina moja majka napisala knjigu o svojim iskustvima. Nazvala ju je Smeđe lice, Veliki gospodar, pri čemu se "smeđe lice" odnosilo na nju, a "Veliki gospodar" na Boga, kako ga zovu na ja-majčanskom dijalektu. U jednom dijelu opisuje vrijeme nedugo nakon što su se moji roditelji vjenčali i živjeli u Londonu. Moj najstariji brat još je bio beba. Tražili su stan, a nakon duge potrage otac je napokon pronašao jedan u nekom londonskom predgrađu. No istoga dana kad su se uselili gazdarica im je naložila da se isele. "Niste mi rekli da vam je žena Jamajčanka", rekla je bijesno mom ocu. U knjizi moja majka opisuje svoje mukotrpne pokušaje racionalizacije tog poniženja, pomirenja jednog takvog iskustva sa svojom vjerom u Boga. Na kraju je morala priznati da ljutnja nema smisla i da kao "obojena" Jamajčanka, čija je obitelj naraštajima uživala pogodnosti rasne 216 Jamajčanska priča -? hijerarhije, ne može prekoravati druge zbog poriva da dijele ljude po nijansi boje kože: Jako sam se žalila Bogu: "I eto me, predstavnice crne rase, pozlijeđene u našoj borbi da nas se smatra slobodnima i jednakima premoćnim bijelcima!" A Boga je to zabavljalo; moja mu molitva nije zvučala iskreno. Pokušala sam ponovno. A onda je Bog rekao: "Zar nisi i ti činila istu stvar? Sjeti se tog i tog, ljudi koje si omalovažavala ili izbjegavala, ili prema kojima si se ophodila manje obzirno nego prema drugima, jer su na površini bili drukčiji i jer te je bilo stid da te poistovjete s njima. Zar ti nije bilo drago što nisi tamnije kože nego što jesi? Zar nisi osjećala zahvalnosti što nisi crna?" Moj su se bijes i mržnja protiv gazdarice istopili. Nisam bila ni bolja ni gora od nje... Obje smo bile krive zbog visokog mišljenja o sebi, oholosti i isključivosti kojom smo tjerale ljude od sebe. Nije lako tako se iskreno suočiti sa svojim porijeklom. Za Joea Floma moglo bi se reći daje najveći odvjetnik svih vremena i pri tome ne primijetiti da su njegovi osobni uspjesi nevjerojatno isprepleteni s njegovim etničkim porijeklom, njegovim naraštajem, sa situacijom u tekstilnoj industriji i posebnim predrasudama pravnih ureda iz središta grada. Bill Gates mogao je pristati na naslov genija i na tome stati. Nekome poput njega treba nemala doza skromnosti da se osvrne na svoj život i kaže: "Imao sam jako puno sreće." I imao je. Klub majki u školi Lakeside kupio mu je računalo 1968. godine. Uostalom, nijedan hokejaš, Billy Joy, Robert Oppenheimer ili bilo koji drugi vanprosječan čovjek ne može se osvrnuti na svoje uspjehe i iskreno reći: "Sve sam to sam postigao." Na prvi se pogled čini da su odvjetničke superzvijezde, matematički stručnjaci i softverski poduzetnici sasvim izvan područja uobičajenog. Ali nije tako. Oni su rezultat povijesti i zajednice, prilika i baštine. Njihov uspjeh nije nadnaravan ni mističan. On počiva na mreži satkanoj od kulturne baštine i šansi od kojih su neke zaslužene, neke nezaslužene, neke zarađene, a neke su jednostavno posljedica puke sreće, no sve su bile ključne da bi postali ono što jesu. Vanprosječna osoba, na kraju krajeva, uopće nije vanprosječna. Moja je pra-pra-pra-prabaka bila kupljena na Alligator Pondu. Ali taj je čin omogućio njenom sinu, Johnu Fordu, povlaštenu boje kože koja gaje poštedjela života u ropstvu. Kulturu mogućnosti koju je prigrlila i tako sjajno iskoristila za dobrobit svojih kćeri, Daisy Ford je na217
?Izvan prosjeka slijedila od osobite društvene strukture Zapadne Indije. A obrazovanje moje majke bilo je proizvod pobuna 1937. godine i radinosti gospodina Chancea. To su bili povijesni darovi mojoj obitelji — a da se bogatstvo tog trgovca mješovitom robom, da su se plodovi tih pobuna, mogućnosti koje je nudila ta kultura i povlastice koje je omogućavala ta nijanse boje kože, da se sve to proširilo i na druge, koliko bi više ljudi danas živjelo ispunjenim životom, u lijepoj kući, visoko na brdu?
