TEHNIKA U RUKOMETU
SADRŽAJ: 1. UVOD 2. METODE I SREDSTVA OBUKE 2.1. Metode treninga 2.2. Metode obuke 2.3. Metode opterećenja 2.4. Metode informacija 2.5. Takmičarska sredstva 3. SISTEMATIZACIJA TEHNIKE U RUKOMETU 4. TEHNIKA IGRE U NAPADU 4.1. Kretanje igrača u napadu 4.2. Stav igrača u napadu 4.3. Tehnika držanja lopte 4.4. Tehnika vođenja lopte 4.5. Tehnika hvatanja lopte 4.6. Tehnika dodavanja lopte 4.7.Tehnika šutiranja lopte 4.8. Finte 5. TEHNIKA IGRE U ODBRANI 5.1. Odbrambeni stav 5.2. Kretanje igrača bez lopte 5.3. Izlazak na igrača 5.4. Blokiranje lopte 5.5. Zaustavljanje igrača 5.6. Oduzimanje lopte kod vođenja 5.7. Rolanje lopte 5.8. Presijecanje lopte 5.9. Prizemljenje igrača 6. TEHNIKA GOLMANA 6.1. Pripremne aktivnosti odbrane gola 6.2. Odbrambene aktivnosti golmana 7. LITERATURA
2
TEHNIKA U RUKOMETU
1. UVOD Rukomet predstavlja relativno mladu sportsku igru, s obzirom na vijek trajanja ostalih sportskih igara. Kroz svoju evoluciju, pretrpio je više puta promjenu pravila igre, što je direktno uticalo na promjenu same strukture igre. U današnjem obliku, kako ga mnogi nazivaju savremeni rukomet, predstavlja jednu od najpopularnijih i najrasprostranjenijih sportskih igara sa loptom, koja se igra na svim kontinentima. Razlog za ovakvu popularnost se može tražiti u primjenjivosti kretnih aktivnosti u igri. Naime, rukomet kao rijetko koja druga sportska igra, sadrži skoro sve prirodne oblike kretanja, kao što su trčanje, bacanje, padovi, skokovi, guranje, vučenje i dr. Zbog raznovrsnosti kretnji u igri, rukomet je pristupačan i interesantan sportistima oba pola i uzrasnih kategorija. Jednom riječju svi mogu da igraju rukomet. Rukomet pripada grupi vrlo složenih, kompleksnih sportskih aktivnosti u kojima su podjednako zastupljene ciklične i aciklične kretne strukture. Neki autori tvrde da rukomet predstavlja jednu od najsloženijih sportskih igara (Rogulj N. i Forentić N. 2007), jer se u igri neprestano prepliću i smjenjuju ciklične i aciklične kretnje. Nedovoljno upućeni u problematiku rukometne igre, za rukomet koriste prefiks „grub sport“. Međutim za rukomet se može reći da je kolektivna, veoma dinamična, brza i kreativna igra, sa dosta kontakta, sa mnogo rezultatskih obrta i nepredvidljivih situacija, atraktivnih poteza, kombinacija, bacanja, odbrana golmana, igra visokog tempa i ritma, gdje se
3
TEHNIKA U RUKOMETU
neprekidno smjenjuju faza napada i faza odbrane, ali nikako da je „gruba igra“, jer sve grubosti se strogo sankcionišu, a i pravilima igre su zabranjene. Kao i druge sportske igre i rukomet ima svoja standardna pravila igre, kao i određenu organizaciju igre sa utvrđenim ulogama i zadacima po igračkim pozicijama, kako u napadu tako i u odbrani, s ciljem potvrđivanja individualnih i kolektivnih sposobnosti učesnika. Svi navedeni razlozi rukometnu igru postavljaju na jedno od vodećih mjesta u vrijednosnoj hijerarhijskoj ljestvici kvalifikacije sportova (Juras 1986). Uspješne rukometne ekipe danas preferiraju brzu igru sa što više napada, brzih napada i kontranapada, na nepostavljenu odbranu, kao i kratki neprekinuti pozicioni napad sa što intenzivnijim kretanjem lopte i igrača. Rukomet danas, tzv. ''savremeni rukomet'', traži od igrača odgovarajući antropološki profil, prije svega da posjeduje zadivljujuće fizičke predispozicije, mora biti snažan, brz, izdržljiv, okretan, snalažljiv u svim situacijama igre, na tlu, u skoku, prilikom padova, mora biti precizan, mora raspolagati dobrim pregledom igre, a takođe i mentalno jak, istrajan i ovo nam govori u prilog što se igrači rukometa svrstavaju među ''najkompletnije'' sportiste. Rukomet je sportska igra koja od igrača traži, ali istovremeno i utiče na razvoj ukupnog antropološkog potencijala igrača, a posebno u području morfoloških karakteristika, funkcionalnih potencijala i motoričkih sposobnosti. Rukometna igra angažuje sve raspoložive sisteme za kretanje i na taj način omogućuje ravnomjeran razvoj svih mišićnih grupa. Mnogobrojna istraživanja su potvrdila da rukomet pored razvoja antropoloških karakteristika igrača, ima nemjerljiv uticaj na razvoj pozitivnih emocija i psihološku stabilnost. Struktura rukometne igre, koja se ogleda kroz saradnju igrača, sa dosta kontakta i nadigravanja direktno utiču na smanjenje anksioznosti, impulsivnost i agresivnost, zato se kaže da su igrači rukometa sportisti sa najvećim pragom tolerancije. Takođe, kroz rukomet igrači stiču sociološku adaptaciju, uz maksimalno angažovanje mentalnog potencijala. Vrijednost i uticaj rukometa na one koji ga upražnjavaju je nemjerljiva. U sportskim igrama pa tako i u rukometu profilirale su igračke pozicije koje zahtjevaju primjerene antropološke tipove igrača, u skladu sa specifičnim funkcijama i potrebama određenog igračkog mjesta. Istraživanja su pokazala da se u odnosu na igračke pozicije igrači najviše razlikuju u
4
TEHNIKA U RUKOMETU
morfološkim (tjelesnim) obilježjima. U današnjem rukometu prisutan je trend povećanja tjelesne visine učesnika svjetskih i evropskih prvenstava u rukometu, naročito spoljnih igrača – bekova, zatim kružnih napadača i golmana što, sa dobrom eksplozivnom snagom gornjih i donjih ekstremiteta, predstavlja prednost u igri, kako u napadu npr.(kontranapad, skok šut), tako i u odbrani npr.( blokiranje šuta, duel igra). Rezultatski uspjeh zavisi od grupne i kolektivne saradnje igrača, koja se ogleda kroz različite modalitete djelovanja u dogovorenim ili prilagođenim situacijama u igri. Takođe postizanje određenog cilja u igri je moguće i individualnim djelovanjem svakog igrača ponaosob, što nam govori da je rukomet sport koji potiče kreativnost i stvaralaštvo igrača. Neprestano nadigravanje igrača u odbrani i napadu dovelo je do stvaranja dvije različite grupe tehničkih i taktičkih elemenata rukometne igre. U ovoj knjizi će kroz posebna poglavalja biti opisane tehnike igre koje se koriste u napadu i odbrani, sa osvrtom na njihovu primjenjivost u igri. Svaki tehnički element će biti propraćen adekvatnim vježbama za obuku čime pokušavamo što više približiti i pojednostaviti učenje tehničkih elemenata u rukometu. 1. METODE I SREDSTVA OBUKE U stručnoj literaturi postoji veliki broj definicija i klasifikacija metoda i sredstava koja se koriste u trenažnom procesu i sve su u funkciji postizanja što boljih rezultata, a rezultat su dugogodišnjeg iskustva ljudi od struke i nauke. U ovom radu uz određene dopune i prilagođavanja za trenažni proces u rukometu , najprihvatljiviji nam je pristup ovoj problematici autora prof. dr Vladimira Koprivice (Osnove sportskog treninga I deo, Beograd 1998. Godine , str. 45- 62). 2.1. Metode treninga Pod metodom treninga podrazumjevamo način na koji se primjenjuju sredstva treninga (vježbe). U tumačenju suštine metoda treninga treba poći od osnovne strukturne jedinice trenažnog procesa - od pojedinačnog treninga. Budući da pojedinačni trening u svojoj strukturi ima četiri dijela (faze), neophodno je istaći da se po glavnom dijelu pojedinačnog treninga 5
TEHNIKA U RUKOMETU
prepoznaju metode treninga. Način rada u glavnom dijelu treninga predstavlja osnovu za definisanje, određivanje i razlikovanje metoda treninga. Primjenjene metode u uvodnom, pripremnom i završnom dijelu pojedinačnog treninga mogu biti istovjetne ili potpuno različite u odnosu na aktuelne metode u glavnom dijelu. Tako naprimjer, ako je u glavnom dijelu treninga dominantan intervalni metod, a u uvodnom, pripremnom i završnom dijelu pojedinačnog treninga kontinuirani metod, smatraćemo da je u tom treningu primjenjena intervalna metoda. U nijednom drugom segmentu teorije sportskog treninga ne postoji takva šarolikost u pristupu klasifikaciji metoda. Razlike su toliko izražene da je rijetkost naći dva autora koji na isti način dijele metode treninga. Neki autori čak smatraju da su ove podjele nemoguće i da nisu potrebne. U klasifikaciji metoda treba poći od cilja treninga. U odnosu na različite vrste pripreme (fizička, tehnička, taktička, psihološka, teorijska i integralna) postoje i različiti ciljevi, pa samim tim i veoma veliki broj načina na koji je moguće primjeniti planirana trenažna sredstva. Glavni ciljevi u pripremi rukometaša vezani su za razvoj fizičkih i tehničkotaktičkih sposobnosti, za tehničko-taktičko obučavanje rukometaša i za sticanje odgovarajućih znanja o procesu pripreme. U skladu sa tim metode treninga možemo podjeliti u tri velike grupe: • • •
metode obuke (cilj je obučavanje rukometaša), metode opterećenja (cilj je razvijanje ili održavanje sposobnosti rukometaša) i metode informacije (cilj je informisanje rukometaša sportista).
I ova podjela, kao i većina drugih, je uslovna i odnosi se samo na osnovni cilj u treningu. U jednom treningu u kome, na primjer, razvijamo brzinu u nekom već usvojenom specifičnom kretanju (glavni cilj) moramo dati rukometašima osnovne informacije, koje će im koristiti da pri većim brzinama uspješno i pravilno tehnički i taktički izvedu kretanje (sporedni ciljevi). Ili kada obučavamo rukometaša (golmana) nekom, za njega novom, kretanju, moramo ga na pravi način informisati o njemu. Obučavajući ga, utičemo i na njegove sposobnosti, mada to u ovom slučaju
6
TEHNIKA U RUKOMETU
nije primarno. Jasno je da se u trenažnom radu prepliću sve tri grupe metoda i da su one jedinstvene u trenažnom procesu, ali i da je jedna od njih uvijek dominantna. 2.2. Metode obuke Metode obuke u sportskom treningu su načini i postupci koji se primjenjuju sa ciljem usvajanja i usavršavanja znanja, umjenja i navika kretanja. Ove metode se najčešće kombinuju sa metodama informacije, naročito u početnim fazama usvajanja motoričkih veština (znanja), kada je , prije svega, neophodno stvoriti jasnu predstavu o kretanju i steći osnovna znanja o njemu. Centralni nervni sistem upravlja kretanjem preko motornih centara koji se u njemu nalaze. Za pokret ili kretanje potrebna je aktivnost skeletnih mišića. Impuls iz receptora (nalaze se u raznim dijelovima tijela) i motorna komanda (dolazi iz motornih centara u mozgu) integrišu se u motorni signal. U početku učenja motoričkih vještina, pokreti (ili kretanje) su nespretni, ali poslije više ponavljanja postaju sve precizniji, pouzdaniji, racionalniji, jednom riječju savršeniji. Važnu ulogu u tome ima, prije svega, senzomotorna memorija u centralnom nervnom sistemu. Brojne informacije o motoričkim radnjama koje su skupljene putem receptora i čulnih organa prepoznaju se i obrade u memoriji, a zatim utiču na centralni motorički program koji se ponovo vraća mišićima. Više puta u treningu ponovljeni pokret (ili kretanje) na taj način sve se više usvaja i usavršava. U procesu učenja treba razlikovati učenje automatskih pokreta i motoričkih vještina. Učenje automatizovanih pokreta se odvija na podsvjesnom nivou, dok učenje motoričkih vještina zahtjeva koncentraciju, planiranu strategiju dejstva, procjenu, kao i ispravljanje grešaka pri izvođenju pokreta koji se ponavljaju. Prva faza učenja motoričke vještine je faza razvijanja grube koordinacije kretanja. Vizuelna informacija je u ovom periodu dominantna, dok ona kasnije gubi na značaju. Rukometaša (golmana) treba upoznati sa motoričkim zadatkom. U prvim pokušajima on treba da nastoji da kontroliše izvođenje tog motoričkog zadatka. Evidentna je neusklađenost mišića
7
TEHNIKA U RUKOMETU
agonista i antagonista i refleksne aktivnosti koje nisu prigušene i djeluju kao ometajući faktor. Zbog toga se motorički zadatak rijetko izvršava u potpunosti ispravno i prisutne su greške. U drugoj fazi dolazi do poboljšanja fine koordinacije zahvaljujući proprioceptorima koji daju sve više informacija o dinamici kretanja tijela i stvaraju sve kompletniju (finiju) sliku o aktivnosti. To se pozitivno odražava na motoričko programiranje, dok se uloga čula znatno smanjuje. Stalna kontrola, ne samo kretanja, već i efekata tog kretanja, doprinosi sve uspješnijem ovladavanju kretanja. U trećoj fazi dolazi do optimalno prihvatljive koordinacije kada se povećava automatizam pokreta, a većina naredbi za izvođenje kretanja prenosi se sa viših na niže nivoe centralnog nervnog sistema. Kretanja se izvode stabilno i uspješno čak i u uslovima koji značajno variraju (situacione okolnosti). Treba istaći da su mehanizmi organizacije kretanja još uvijek nedovoljno izučeni. Suprotno dosadašnjem vjerovanju, može se reći da prava, potpuna automatizacija čak i najjednostavnijih pokreta, a posebno složenijih, ne postoji. Izbor sredstava, metoda i metodskih postupaka u obučavanju sportskim vještinama ozbiljan je problem koji traži mnoge odgovore. Izbor koja će se metoda primjeniti u treninga zavisi od : -
specifičnosti kompletne sportske grane ili discipline, postavljenih ciljeva i zadataka sportske pripreme, stepena treniranosti i sportske forme, razvojnih karakteristika u pojedinim uzrastnim kategorijama. uslova i mogućnosti u kojima se trenažni proces izvodi.
Osnovne metode ne samo u procesu učenja same tehnike, nego i u fazi njenog usavršavanja (usvajanja motoričkih znanja i motoričkih navika) su: - sintetički metod, - analitički metod, - kombinovani metod, - situacioni metod, - ideomotorni metod,
8
TEHNIKA U RUKOMETU
Sintetički metod Sintetički metod je primjenjen kada se neki pokret ili kretanje uči tako što se izvodi kao cjelina. Na početku je potrebno rukometašima (golmanu) u cjelini demonstrirati kretanje kako bi mogli da vide cilj kretanja i stvore vizuelnu predstavu o kretanju. Kretanje može demonstrirati trener, rukometaš (golman) koji je već ovladao tim kretanjem ili se predstava o kretanju može stvoriti pomoću audiovizuelnih sredstava (video zapisa). U svakom slučaju demonstracija mora biti skoro savršena. Naročita pažnja mora se posvetiti osnovnim kretanjima u sportskoj grani. Ukoliko se stvori pogrešna predstava i usvoji neka greška u osnovnom kretanju, sva kretanja koja se temelje na njima i koja treba u narednom periodu usvojiti, sadržaće tu grešku i vjerovatno, još poneku njom prouzrokovanu (tako naprimjer ako se pogrešno usvoji golmanski osnovni stav sve aktivnosti koje proističu iz njega biće umanjene). Sintetički metod se koristi: a) Pri usvajanju relativno jednostavnih pokreta i kretanja, b) Pri usvajanju složenog kretanja koje se ne može podjeliti na faze i obučavati analitičkom metodom. U ovom slučaju pažnja rukometaša je, ipak, na racionalanom izučavanju čas jednog, čas drugog pojedinog elementa,dijela faze, cjelovitog kretanja. c) Pri usavršavanju već usvojenog kretanja, d) U radu sa početnicima, e) U radu sa mlađim uzrastnim kategorijama,
Prednosti korišćenja sintetičke metode: Stvara se jasna predstava (slika) o cjelini strukture kretanja, Vidljiva je i prepoznatljiva uzročno-posljedična povezanost pojedinih faza, Kretanje se izvodi u logičnom slijedu, što pozitivno utiče na shvatanje smisla cijele aktivnosti, pozitivno utiče na motivaciju, omogućava stvaranje i korišćenje kinestetičkih informacija koje predstavljaju značajan izvor podataka tokom usvajanja novog pokreta (transfer znanja),
9
TEHNIKA U RUKOMETU
od prvog trenutka usvaja se ispravan ritam kretanja (prostorni i
vremenski tajming), bez kojeg nije moguće postići odgovarajući krajnji efekt aktivnosti, izvođenje vježbe u cjelini u većem stepenu omogućava formiranje sopstvenog stila, ali stila koji ne smije narušiti osnovnu logiku kretanja. Nedostaci korišćenja sintetičke metode: pojedine strukturne jedinice mogu se usvojiti nedovoljno precizno postoje objektivne mogućnosti da rukometaš složenu strukturu kretanja ne izvede u odgovarajućem prostorno - vremenskom zahtjevu (parametru) Da bi se vježba uspješno izvela u cjelini, nekada je potrebno olakšati spoljašnje uslove u kojima se primjenjuje sintetički metod. Analitički metod Analitički metod podrazumjeva postupak u kojem se globalna struktura kretanja podijeli na više faza, odnosno elemenata, pa se svaka faza usvaja posebno. Nakon određenog vremena, kad se pojedini dijelovi nauče, integrišu se (povezuju se) u jednu cjelinu. Ne mogu se dijeliti sva kretanja, posebno ne ona koja su relativno jednostavna. Ako je riječ o manje ili više složenom kretanju, bitno je da je moguća logična podjela na relativno samostalne cijeline. Nelogična podjela može učiniti analitički metod potpuno neefikasnim. Kao i kod sintetičkog metoda, učenju prethodi demonstracija kretanja u cjelini, a zatim demonstracija onog dijela (ili faze) kretanja koji se uči. Usvojeni dijelovi (faze) kretanja spajaju se u cjelinu pri čemu redosljed povezivanja dijelova (faza) kretanja može biti različit. Ostaje prepušteno treneru da, s obzirom na specifičnost kretanja, uzrast, kvalifikaciju i talenat rukometaša (golmana), spoljašnje uslove izvođenja kretanja itd, odluči koji redosljed je najracionalniji.
•
Analitički metod se koristi: Pri obučavanju složenih kretanja kada nije pogodna primjena sintetičkog metoda.
10
TEHNIKA U RUKOMETU • • •
Kada je potrebno posebno uvježbati jedan dio (fazu) kretanja. Kada je u prethodnoj obuci usvojena neka greška koju treba ispraviti. Kada cjelovito izvođenje izaziva strah i kad se stvaraju inercione sile koje početnik teško savladava.
Prednost analitičkog metoda je u tome što on otvara mogućnost da se i najsloženija kretanja postepeno i pravilno usvoje. Njegov nedostatak je što remeti cjelovitost kretanja, posebno kada se preterano dugo insistira na analitičkom radu i oklijeva sa povezivanjem dijelova (faza) kretanja u cjelinu. Tada dolazi do tzv. automatizacije dijelova kretanja i poremećaja prirodnog ritma između dijelova (faza) kretanja. Obično se kaže da je kretanje „istrzano" i da pokreti nisu „sliveni". Kombinovani metod Kombinovani metod je kombinacija analitičkog i sintetičkog metoda i u praksi je metod koji se najčešće koristi. Njegova velika prednost je u tome što je moguće iskoristiti u treningu dobre strane analitičkog i sintetičkog metoda, a izbjeći loše. Postoje dvije varijante ovog metoda. U prvoj varijanti se kretanje prvo obučava po dijelovima (analitički), a zatim u cjelini (sintetički) i na kraju se posebno uvježbava jedan dio (ili faza) kretanja koji nije dobro usvojen ili zbog toga što je to najvažniji dio cjeline (analitički). U drugoj varijanti kretanje se uči kao cjelina (sintetički), a zatim se posebno uvježbavaju dijelovi (faze) kretanja, naročito oni koji su slabije usvojeni ili je u njima uočena greška (analitički) i na kraju se sve objedinjuje u cjelinu (sintetički). Kompleksni metod se primenjuje: • Uvijek poslije analitičke metode kada treba dijelove (faze) kretanja povezati u cjelinu, • Kada je sintetička metoda bila neefikasna, pa se morala primjeniti i analitička i ponovo sintetička metoda.
11
TEHNIKA U RUKOMETU
Prilikom primjene metoda obuke značajnu ulogu igraju pripremne i imitacione vježbe. Pripremne vežbe se koriste sa ciljem da olakšaju učenje sportskih vještina. To se postiže usvajanjem jednostavnih motoričkih kretnji koje obezbjeđuju izvođenje osnovnog, glavnog kretanja. I osnovno i pripremno kretanje mora biti veoma slično po svojim karakteristikama. Pripremne vježbe u većini igara su razne vrste jednostavnih skokova, naglo zaustavljanje poslije trčanja, start iz osnovnog stava, raznovrsni okreti, lučna trčanja i drugo. Imitacione vježbe moraju da sačuvaju karakteristike osnovne vježbe. Njihovo izvođenje je uvijek u olakšanim uslovima, pa se zbog toga veoma često koriste za obučavanje i usavršavanje sportskih vještina ne samo u radu sa početnicima, već i sa sportistima višeg nivoa. Kao primjer imitacionih vježbi može se navesti borba sa zamišljenim protivnikom (izlazak golmana na krilnu poziciju, otvaranju prema pivotmenu i sl.). Primjenu imitacionih vježbi ne treba shvatiti samo kao mogućnost stvaranja predstave o kretanju i olakšavanje učenja kretanja, već i kao vježbe kojima se usavršava usklađenost motoričkih i vegetativnih funkcija, što u krajnjem slučaju povećava stepen iskorišćenosti potencijala u toku takmičenja. 2.3. Metode opterećenja Ako je osnovni cilj u treningu da se ostvare trenažni uticaji koji su zavisni od veličine opterećenja, primenjuju se metode koje zovemo metodama opterećenja. Naravno, riječ je o dominantnom uticaju, jer bi bilo pogrešno zanemariti sve ostalo. Naime, metodama opterećenja se ne razvijaju samo motoričke i funkcionalne, već i tehničko-taktičke, psihološke i druge sposobnosti. Sve metode opterećenja mogu se podijeliti na dvije grupe: •
kontinuirane metode i • intervalne metode.
12
TEHNIKA U RUKOMETU
Ako između vježbanja u pojedinačnom treningu ne postoji pauza, riječ je o nekom od kontinuiranih metoda, a ako postoji tada je riječ o nekom intervalnom metodu. Obje grupe metoda su tijesno međusobno povezane. Budući da ni intervalni, ni kontinuirani metodi ne mogu samostalno riješiti sve zadatke treninga, oni se zajedno primjenjuju i u trenažnom procesu se nalaze u neraskidivom jedinstvu. U nekim fazama treninga dominiraju kontinuirane, a u nekim intervalne metode. Njihov optimalni međusobni odnos, specifičan je za svaku sportsku granu i on obezbjeđuje da se efikasno riješe zadaci sportske pripreme. 2.3.1. Kontinuirani metod Kontinuirani metod je karakterističan po tome što se u glavnom dijelu treninga primjenjuju opterećenja koja traju sve vrijeme bez pauza za odmor i bilo kakvih prekida. Njegov sadržaj su obično vježbe cikličnog karaktera kao što su: dugotrajno trčanje, hodanje, trčanje na skijama, veslanje, plivanje, vožnja biciklom i drugo. Ponekad to mogu biti i drugačija vježbanja primjenjena u cjelini ili po određenim dijelovima (podsistemima) uz uslov da nema pauza, nema odmora (npr. serije raznovrsnih šuteva po igračkim pozicijama u rukometu, kombinacija različitih vježbi sa loptom u rukometu itd). Ovaj metod je pogodan za razvoj aerobne i aerobno-anaerobne izdržljivosti. Nekada je to specifična, a nekada opšta izdržljivost, što zavisi od toga o kojoj se sportskoj grani radi. Aerobnu izdržljivost često pogrešno označavaju kao opštu izdržljivost. Za rukometaša, tenisera ili rvača, aerobna izdržljivost je zaista opšta (nespecifična), ali je zato specifična za trkača na duge staze ili plivača na 1500m. U svakom slučaju, priroda kontinuiranog metoda je takva da je trening obično većeg obima, a manjeg intenziteta. Postoje dvije osnovne varijante kontinuiranog metoda: • •
ravnomjerni kontinuirani metod i promjenljivi kontinuirani metod.
13
TEHNIKA U RUKOMETU
1) Ravnomjerni kontinuirani metod je metod kada se vježba sa konstantnim intenzitetom, ili sa njegovim minimalnim kolebanjem. Obično su to jednolični treninzi koji traju relativno duže, jednostavnog su sadržaja, koji se, po pravilu, ne mjenja. Osnovni cilj je povećanje ekonomičnosti rada, kao i izdržljivosti za dugotrajan rad i povećanje voljnih kvaliteta sportiste. 2) Promjenljivi kontinuirani metod se karakteriše promjenom intenziteta vježbanja koji varira od srednjeg do maksimalnog. Sniženje intenziteta vježbanja nikada nije tako veliko da se rukometaš (sportista) odmara, nikada se ne vježba u tzv. kompenzatornoj zoni intenziteta. Promjene intenziteta mogu biti ritmične i aritmične, sa većim i manjim oscilacijama, sa češćim ili rjeđim promjenama. Način kretanja može biti stalan ili promjenljiv (više različitih vježbi). Promjenljivi kontinuirani metod ima tri varijante: • progresivni kontinuirani metod - gdje se intenzitet u toku glavnog dijela treninga sve više povećava; • regresivni kontinuirani metod - gdje se intenzitet u toku glavnog dijela treninga sve više smanjuje i • valoviti kontinuirani metod - gdje se intenzitet u toku glavnog dijela treninga sve vrijeme mjenja (varira).
Primjena kontinuiranog metoda: • Kontinuirani metod je, po pravilu, dominantan u prvoj fazi pripremnog perioda kada se stvara osnova za kasniji intenzivniji rad. • Osim za takmičenje, ovim metodom se razvija izdržljivost neophodna za održavanje treninga koji dugo traju. • Kontinuirani metod aerobne usmjerenosti potpomaže brži oporavak poslije intenzivnih napora u jednom treningu ili seriji treninga u mikrociklusu.
14
TEHNIKA U RUKOMETU •
•
•
Poslije brojnih specifičnih napora u takmičarskom periodu, kada je zadatak odmoriti rukometaša ili kada je potrebno obnoviti njegovu opštu izdržljivost, preporučljivo je primjeniti kontinuirani metod. U sportskim granama za koje nije karakteristična aerobna izdržljivost, kontinuiranim metodom višekratno primjenjenim u trenažnom procesu, moguće je rukometaša namjerno „izbaciti" iz stanja sportske forme. U kratkoj pauzi između dva takmičenja, jednokratna primjena kontinuiranog metoda pozitivno utiče na oporavak rukometaša i održavanje dostignutog nivoa treniranosti i sportske forme. Kontinuirani metod je veoma pogodan za razvoj voljnih kvalitata rukometaša.
2.3.2. Intervalni metod Intervalni metod je dominantan metod u pripremi sportista. U suštini, cio život se u pogledu opterećenja odvija intervalno - neprestano se smjenjuju napor (rad) i odmor. To važi i za veće i za manje trenažne cjeline, pa i za jedan, pojedinačni trening. Najčešće se u treningu vježbanje prekida u više navrata, kako bi se rukometaš odmorio za sljedeći napor. Takav način treniranja je intervalan. Trajanje pauze može biti veoma različito. Osim toga, u toku vježbanja može se mjenjati brzina kretanja, način kretanja, dužina dionice, broj ponavljanja vježbi i karakter odmora. Prema tome, broj kombinacija navedenih karakteristika kretanja je praktično neiscrpan, što znači da postoji ogroman broj različitih varijanti intervalnog treninga, kada do izražaja dolaze kreatorske sposobnosti trenera. Možda je to osnovni uzrok brojnih klasifikacija metoda treninga različitih autora. Neki autori smatraju da je „pravi" intervalni metod samo onaj u kome su strogo određene pauze, dionice, broj ponavljanja, način kretanja i drugo. Određivanje polazne tačke definisanja intervalnog metoda ostaje otvoreno pitanje. Najšire gledano, kao što je već rečeno, svako vježbanje sa prekidima treba smatrati intervalnim. U tom slučaju neophodno je klasifikovati varijante intervalne metode.
15
TEHNIKA U RUKOMETU
Intervalni metod ima dvije varijante: 1) ponavljajući intervalni metod i 2) promenljivi intervalni metod. 1) Ponavljajući intervalni metod je tipičan intervalni metod u kome
je precizno određena serija ponavljanja vježbi istog trajanja, intenziteta i pauze. Prva varijanta ovog metoda podrazumjeva ponavljanje vježbanja istih karakteristika. U drugoj varijanti ponavlja se vježbanje koje je u prvoj seriji bilo različito, odnosno u kome se mjenja način vježbanja. Kao tipična druga varijanta može se navesti kružni metod treninga. Svaka tzv. stanica kružnog metoda je različita, što znači da je u prvom krugu vježbanje različito. Drugi i naredni „krugovi vježbanja" su ponavljanje prvog. 2) Promjenljivi intervalni metod je metod u kome se primjenjuju
vježbanja koja su različita po nekim karakteristikama. Promjene mogu biti unaprijed određene ili spontane, izazvane unutrašnjim ili spoljašnjim faktorima. Kao primjer za spontane promjene karakteristika vježbanja može poslužiti metod treninga koji se zove fartlek. Za njega je tipično da rukometaš mjenja i način kretanja (trčanje, hodanje, poskoci, skokovi, na primjer) i intenzitet kretanja po vlastitom osjećaju. Sama riječ fartlek znači „prirodna igra brzine". Promjene mogu biti prouzrokovane i spoljašnjim faktorima. Obično se fartlek sprovodi u prirodi, na terenu različitih podloga, gde se smjenjuju ravni i strmi tereni (uzbrdice i nizbrdice), na kojima mogu biti različite prirodne ili vještačke prepreke. Sredina u kojoj se rukometaš kreće može otežavati kretanje (trčanje po pjesku, snijegu, po plićaku i sl.) ili ga olakšavati (npr. trčanje niz vetar, trčanje na nizbrdici). Sve to uslovljava promenu karakteristika kretanja i njegovog intenziteta. Promjenljivi metod, s obzirom na variranje intenziteta, ima tri varijante: a) progresivni promjenljivi metod,
16
TEHNIKA U RUKOMETU
b) regresivni promjenljivi metod i c) kombinovani promjenljivi metod a) Za progresivni promjenljivi metod karakteristično je povećanje
intenziteta vježbanja u svakom narednom ponavljanju. U prvoj varijanti, pri stabilnom intenzitetu vježbanja postepeno se povećava dionica vježbanja ili vrijeme izvođenja vježbe (u svim sportskim igrama, borilačkim sportovima...) U drugoj varijanti, pri stabilnom trajanju vježbe ili stabilnoj dužini dionice, postepeno se povećava intenzitet vježbanja, odnosno brzina izvođenja vježbe. b) Regresivni promjenljivi metod je suprotan progresivnom, što znači
da se smanjuje intenzitet vježbanja u svakom sljedećem ponavljanju. Takođe ima dvije varijante. U prvoj varijanti se smanjuje dužina dionice ili trajanje vježbe pri stabilnom intenzitetu kretanja, dok se u drugoj zadržava na istim vrijednostima dužine dionice ili trajanja vježbe, a smanjuje intenzitet kretanja. c) Kombinovani promjenljivi metod čini jedinstvo progresivne i
regresivne varijante u jednom treningu. Na primjer, može se od jednog do drugog ponavljanja povećavati brzina, a smanjivati dionica kretanja. U drugoj varijanti parametri kretanja „neplanski" variraju, kao što je to u pomenutom fartlek metodu. Razlika između ponavljajućeg i promjenljivog metoda je često i u karakteru pauze. U ponavljajućem intervalnom metodu rukometaš se odmara pasivno ili izvodi neko drugačije lagano vježbanje (npr. vježbe labavljenja). U promjenljivom intervalnom metodu se koristi osnovno vježbanje, ali sa znatno smanjenim intenzitetom (lagano trčanje, lagano vođenje lopte i drugo). Promjenljivi intervalni metod je veoma sličan promjenljivom kontinuiranom metodu, ali je bitna razlika u tome što u kontinuiranoj
17
TEHNIKA U RUKOMETU
varijanti smanjenje intenziteta vježbanja nikada nije tako veliko da se sportista odmara, dok je to obavezno u intervalnoj varijanti. Intervalni metod se može primjeniti u jednom treningu kao jedna serija vježbi ili u više serija (tzv. serijski intervalni metod). Intenzitet, obim i ukupna veličina opterećenja u intervalnom metodu mogu biti najraznovrsniji, od malog do maksimalnog. To se može reći i za primjenu sredstava treninga - koriste se i takmičarske i specifično pripremne i opšte - pripremne vježbe. U svakom slučaju, izbor intervalne, pa i drugih metoda, u prvom redu zavisi od cilja treninga i zadataka koji iz tog cilja proizilaze. 2.3.3. Takmičarski metod Takmičarski metod je metod u kome dominantno mjesto u njegovom sadržaju ima takmičarska vježba. Rukometaš može da se takmiči sa drugima, ali i sam sa sobom, odnosno, uslovno rečeno, sa svojim najboljim rezultatima. Takmičenja mogu biti sa različitim ciljem, različitog nivoa, različitog nivoa organizacije itd. Ona se mogu organizovati između rukometaša iste ekipe (npr. igra na dva gola, koša i sl), mogu biti kontrolnog ili pripremnog karaktera, a tu su i zvanična kvalifikaciona i osnovna (glavna) takmičenja. U svakom slučaju, trener je taj koji određuje sa kojom svrhom i na koji način će se rukometaš takmičiti. U savremenom sportu je naglašena uloga takmičarskog metoda, posebno u etapi neposredne pripreme za takmičenje. Uoči važnih takmičenja, trenažna priprema se prvenstveno oslanja na takmičarski metod, jer je to optimalan način da se poveća efikasnost pripreme i jedini mogući način da se sportista uvede u sportsku formu. U odnosu na druge metode treninga, takmičarski metod ima prednost što je najspecifičniji metod pripreme, što postavlja velike zahtjeve pred rukometaše, ne samo u fizičkom i tehničko-taktičkom, već i u psihološkom pogledu. Takmičarski metod izaziva najveće promjene u funkcionalnim sistemima organizma, što zahtjeva i odgovarajuću adaptaciju. Na taj način se stimulišu adaptacioni procesi, a sportista se prilagođava na režim rada, situaciju i kretanja koja ga očekuju na najvažnijem takmičenju (utakmici). U vezi sa tim, treba naglasiti da primjena takmičarskog metoda, s obzirom
18
TEHNIKA U RUKOMETU
na moguću varijativnost takmičarske vježbe, mora biti veoma brižljivo (precizno) planirana. Sa približavanjem takmičarske sezone treba povećavati specifičnost takmičarske vježbe, odnosno birati oblike takmičenja koja su slični glavnom. Na taj način se rukometaši, kroz primjenu takmičarskog metoda, uče da u potpunosti realizuju svoje mogućnosti. Osim toga, oni svoje fizičke, tehničko-taktičke i druge vrste pripreme mogu integralno realizovati samo primjenom takmičarskog metoda. Uslov za primjenu ovog metoda je odgovarajući nivo fizičke, tehničko-taktičke, psihološke i teorijske pripremljenosti. Ukoliko taj uslov nije zadovoljen, efekti takmičarskog metoda mogu biti negativni. Takođe nije preporučljiva njegova suviše česta upotreba, posebno u radu sa mlađim kategorijama rukometaša. Takmičarski metod je predstavljen kao poseban metod zbog svog značaja. Inače, po svojoj suštini, on pripada ili kontinuiranoj ili intervalnoj metodi, što zavisi od sportske grane. 1.4. Metode informacija Informacija je neophodni sastavni dio svakog treninga bez obzira da li je glavni zadatak u treningu vezan za veličinu opterećenja, usvajanje i usavršavanje fizičkih sposobnosti, tehnike, taktike ili je vezan za psihološku i teorijsku pripremu rukometaša. Svako vježbanje, svako takmičenje, svaki pojedinačni trening i njegova faza, mikrociklus, godišnji i višegodišnji ciklus, po pravilu započinju, pa i završavaju se, informacijom. U procesu sportske pripreme koriste se različiti načini informisanja sportista. Sve metode informacije možemo podijeliti na: 1) osnovne i 2) pomoćne.
2.4.1. Osnovne metode informacije Osnovne metode informacije su:
19
TEHNIKA U RUKOMETU
a) živa riječ, b) demonstracija i c) posmatranje. a) Živa riječ (u literaturi se naziva i metodom usmenog izlaganja) prethodi
svim drugim metodama informacije, kao i primjenjenim sredstvima pri vježbanju. To može biti objašnjenje (nekog kretanja, taktike, metode, sredstva, pravila i sl.), opis (nekog kretanja), izlaganje - govor (obrazovanje i vaspitanje rukometaša, analiza takmičenja), komanda -naredba (kako se organizovati, kako se kretati), pripovjedanje (o nekom sportskom događaju, razvoju sportske grane i sl.) i razgovor. Pripovjedanje se najčešće koristi u radu sa djecom - početnicima. Njime trener treba da zainteresuje i motiviše djecu da se na pravi način posvete sportskom treningu. Nakon demonstracije nekog kretanja trener koristi opisivanje kako bi dao dodatnu informaciju o kretanju ili to čini u toku samog vježbanja. Ako trener želi da posebno naglasi značaj neke vježbe za razvoj fizičkih sposobnosti ili za efikasnost u trenažnom procesu ili takmičenju, koristi se objašnjavanjem. Trener izlaže kada vaspitava i obrazuje rukometaše, individualno ili kolektivno ih upućuje ili analizira protekli trening ili takmičenje. Dozvoli li pri tome (a najčešće treba da dozvoli) da i sportisti pitaju i iznesu svoje mišljenje, onda je to razgovor. Razgovor treba njegovati, posebno u radu sa vrhunskim sportistima, jer oni posjeduju dragocjeno iskustvo i treneru mogu dati veoma korisne informacije. Rezultat takvog razgovora treba da bude dogovor trenera i rukometaša, koji obično daje pozitivan rezultat. Postoje i takve situacije u treningu kada trener prepušta rukometašima da se sami dogovore. Trener se koristi komandom (naredbom) radi organizacije sportista ili radi upravljanja kretanjem. Pod organizacijom sportista misli se na različite oblike postrojavanja prilikom vježbanja, demonstracije kretanja ili okupljanja sportista radi informisanja. Komanda se može odnositi na zauzimanje početnog položaja, započinjanja ili završetka nekog kretanja i dr. Ona određuje i način na koji će se vježbati. Tako, oštra komanda obično
20
TEHNIKA U RUKOMETU
obavezuje rukometaše da kretanje izvede brzo, oštro, dok lagana ukazuje na potrebu za mekanim, laganim kretanjem. Nju treba izbjegavati ako je nepotrebna (npr. prilikom jednostavnih kretanja), jer može unijeti nervozu među rukometaše. Ponekad je poželjno komandu zamjeniti muzikom (vežbanje u skladu sa njom), gestovima, kratkim uzvicima i slično. Osnovne namjene žive riječi su da se riješe vaspitni zadaci u treningu, da se rukometaši organizuju, da steknu znanja o nekom segmentu sportske pripreme, da se analiziraju i ocjene trening, takmičenje i vantrenažni i vantakmičarski faktori, kao i postignuti rezultati, da se intelektualno obrazuju i emocionalno usmjeravaju rukometaši, da se riješavaju problemi ponašanja i socijalizacije sportista - rukometaša. Trener treba da riješi dva problema u vezi sa živom riječju: šta reći i kako to reći. U svakom slučaju, živa riječ trenera mora zadovoljavati nekoliko osnovnih zahtjeva: 1) Riječ trenera mora biti kratka, jasna, sadržajna, podsticajna i ubjedljiva. U kojoj mjeri trener uspjeva u tome, zavisiće i efikasnost rješavanja zadataka. 2) Prilikom govora treba koristiti predstave koje sportisti već imaju. Na primjer, kretanje koje treba usvojiti može se uporediti sa kretanjem nekog vrhunskog rukometaša koga su svi posmatrali i uvjerili se u njegovu efikasnost na takmičenju (Karabatića kao centralnog beka , Šarića kao golmana i sl.). Stvorena predstava mora pogađati suštinu kretanja. 3) Riječ trenera je i uzor rukometašima, što znači da on mora govoriti jezički ispravno, mora izbjegavati strane riječi koje su rukometašima nejasne (sem ako su one terminološki neophodne) i provincijalizme, a naročito ne bi smio da psuje i bude vulgaran. 4) Veoma je važno da riječ trenera bude optimalna po tempu, ni suviše brza, ni spora. Ritam izlaganja treba podesiti u skladu sa situacijom. Sve što se može (a složeno je) treba uprostiti kako bi svi rukometaši mogli shvatiti izrečeno. Ponekad treba zahtjevati da to sportisti ponove. Tako će trener dobiti povratnu informaciju o tome koliko ga sportisti pažljivo prate i razumiju. Ukoliko pravilnije ponove ono o čemu je govorio, vjerovatno će i brže i uspješnije izvršiti trenažni zadatak.
21
TEHNIKA U RUKOMETU
5) Radi kontrole pažnje rukometaša, trener mora gledati prema njima i pogledom često prelaziti po cijeloj grupi, ponekad se pitanjem lično obraćati nekom od rukometaša, a ponekad cijeloj grupi. 6) Efikasnost izrečenog u velikoj mjeri zavisi od raznovrsnosti sadržaja i intonacije pri govoru. Ako trener stalno ponavlja isto i govori ne mjenjajući intonaciju, vrlo brzo će rukometašima postati nezanimljiv. Promjenom intonacije pri govoru on atmosferi daje lični ton, izražava svoju radost, oduševljenje, (ne) zadovoljstvo, ljutnju i slično, i na taj način upravlja emocijama i intelektom rukometaša. 7) Trener se mora istrajno koristiti uobičajenom terminologijom sportske grane kako rukometaše ne bi dovodio u zabunu i kako bi oni mogli pravilno razumjeti i druge trenere (npr. pomoćnog i kondicionog) koji sa njima rade. 8) Kada govori, trener treba da uvažava uzrasne i polne karakteristike, kao i individualne i grupne psiho-socijalne karakteristike sportista sa kojima radi. 9) Mnogo je bolje rukometašima govoriti šta treba da rade, kako treba da postupe, nego o tome šta ne treba raditi. 10) Kada trener daje primjedbe, ton, sadržaj i karakter njegovih riječi je promjenljiv u zavisnosti od takmičenja. Sa približavanjem takmičenja, naročito na posljednjim treninzima, ne treba više davati primedbe na tehničko-taktičke, fizičke ili psihološke nedostatke. Rukometašima se treba obratiti tako da steknu samopouzdanje, volju i motiv za takmičenje (utakmicu) i da savladaju sve negativne emocije (npr. strah, tremu). 11) U toku takmičarske aktivnosti, i u kratkim, pa i dugim pauzama (tajm aut, pauza između dva poluvremena) rukometaš ne može valjano da primi više informacija. U kraćoj pauzi on može prihvatiti najviše dvije informacije i zato one moraju biti pažljivo izabrane. Rukometašima treba saopštiti ono što je njima od ranije poznato, o čemu se ranije govorilo, a ne nešto drugačije što može u njemu izazvati unutrašnji konflikt. Osim toga, ne treba im se obraćati kada se koncentrišu da izvedu neku veoma složenu, riskantnu aktivnost (odbrana sedmerca ).
22
TEHNIKA U RUKOMETU
Živu riječ upotrebljavaju i rukometaši kada se koriste autogenim treningom sa ciljem da upravljaju kretanjem ili regulišu psihičko stanje (mobilizacija, savlađivanje straha, opuštanje i drugo). b) Demonstracija je riječ koja je nastala od latinske reči demonstratio (onis), što znači pokazivanje, dokazivanje, dokaz, pohvalnu besjedu. U sportu, demonstracija označava pokazivanje pokreta ili kretanja koje se uči i ubraja se u očigledna sredstva i metode informacije. Ipak, demonstracija se ne oslanja isključivo na vizuelnu, već djelimično i na zvučnu i taktilnu percepciju. Na početku obučavanja, u stvaranju predstave o kretanju, najvažniju ulogu ima vid. Zbog toga demonstraciji treba posvetiti pažnju, naročito kada se radi o djeci početnicima. Međutim, demonstracija se koristi i u radu sa naprednijim rukometašima kada se uvodi novi element u već usvojenu tehniku, kada se mjenjaju ranije naučeni detalji ili kada se želi ispraviti greška. Demonstracija ima dva oblika: 1) demonstracija stavova, položaja, pokreta i kretanja i 2) korišćenje vizuelnih sredstava. 1)
Demonstracija je prikladna ako treba brzo stvoriti vizuelnu predstavu. Ali ako treba detaljno objasniti na šta u kretanju treba obratiti pažnju, onda treba koristiti i vizuelna sredstva. Demonstracija može biti različita: a) Realna demonstracija je ona koju trener ili rukometaš pokažu u stvarnoj sportskoj situaciji. b) Imitacija kretanja omogućava da se stvori predstava o kretanju i da se naglasi redosljed kretanja u složenijim lokomocijama. c) „Ogledalo" demonstracija je pokazivanje kretanja koje se izvodi u suprotnu stranu. Koristi se samo za obučavanje početnika jednostavnim kretanjima.
23
TEHNIKA U RUKOMETU
d) „Lider" demonstracija je ona kada trener pokazuje kretanje, a sportisti istovremeno izvode to kretanje. 2) Vizuelna sredstva obuhvataju šeme, crteže, fotografije, kinograme i video zapise. Svakako, najveću vrijednost među njima imaju video zapisi. Snimljeno kretanje je moguće prikazati različitom brzinom i višestruko ponoviti. Usporeno prikazivanje, uz povremeno potpuno zaustavljanje slike, češće je kada se radi o prikazu taktike. Kad je u pitanju tehnika, usporenu demonstraciju ne treba zloupotrebljavati, jer se može narušiti pravilna predstava o vremenskim karakteristikama vježbe. Najbolje je prikazati tehniku realnom brzinom, zatim usporeno (objasniti detalje i ključne momente u kretanju) i na kraju opet uobičajenom brzinom. Vizuelna sredstva se koriste na posebnim teorijskim časovima, ali i u praktičnom radu, ako za to postoje uslovi. Trener mora znati da se sa brojem ilustracija kretanja ne treba preterati na jednom treningu i da pokazani materijal mora podrobno proučiti prije treninga. Metodski zahtjevi demonstracije 1) Demonstracija je neophodna ako rukometaš (golman) nije stvorio jasnu predstavu o kretanju na osnovu objašnjenja i nije u stanju da kretanje pravilno izvede. Preporučuje se da ponekad rukometaš odmah po objašnjenju (bez demonstracije) pokuša da izvede složeno kretanje, da sam pronađe način kako to da izvede. Poslije realno očekivanog neuspešnog pokušaja, treba mu kretanje demonstrirati, što će kod njega izazvati veće interesovanje nego da je demonstracija izvedena na samom početku obučavanja. 2) Obuka složenim kretanjima zahtjeva da živa riječ prethodi demonstraciji. Ako su kretanja elementarna, riječ prati demonstraciju. Želi li se izvršiti dublja, sadržajnija analiza kretanja, redosljed je: demonstracija, pa živa riječ. 3) Najbolja demonstracija je kada rukometaš vidi kretanje u realnim, takmičarskim uslovima. Od samog početka mora se kod rukometaša (golmana) stvarati predstava, ne samo o redosljedu kretanja, već
24
TEHNIKA U RUKOMETU
i o brzini, ritmu, amplitudi itd. Zbog toga, u prvoj demonstraciji treba izbjegavati imitaciju kretanja. 4) U kasnijim fazama stvaranja predstave o kretanju, može se iskoristiti usporena demonstracija. Usporena demonstracija je cjelishodna samo ukoliko može doprinjeti stvaranju jasnije predstave. 5) Demonstracija je efikasnija: ako je pauza između nje i praktičnih pokušaja manja i kada je pažnja rukometaša fokusirana na samo jedan, do dva, detalja kretanja.
Pokazivanje vježbe ne smije biti ometano i ništa na bi trebalo da ometa rukometaše (golmane) da se potpuno koncentrišu na prikaz kretanja. U radu sa vrhunskim rukometašima uglavnom je dovoljna demonstracija nekih elemenata kretanja. Početnicima se kretanje mora demonstrirati u cjelini, a tek zatim, ako je potrebno, po dijelovima. Demonstrator mora izabrati takvo mjesto i takav raspored rukometaša da ga svi mogu dobro vidjeti, ako je moguće iz različitih uglova. Osim toga, ako demonstrira neko kretanje na relativno dužem rastojanju, cijelo rastojanje moraju vidjeti svi rukometaši.
Posmatranje je sastavni pratilac svakog pokazivanja i neki autori ga smatraju samo drugim postupkom u metodi demonstracije. Međutim, posmatra i trener, a ne samo rukometaš. Oni to čine zajedno ili rukometaš samostalno posmatra po zadatku trenera ili ličnoj inicijativi. Veoma je važno mjenjati ugao posmatranja, kako bi se kretanje „uhvatilo" sa svih strana. Pored toga, što je kretanje duže (prostorno), treba ga posmatrati sa sve većih rastojanja. Rastojanje treba da bude približno tri puta duže od dionice na kojoj se kretanje izvodi. U početku treba obratiti pažnju na kretanje u cijelini, a tek zatim na njegove detalje. Poželjno je isto kretanje posmatrati i u trenažnim i u takmičarskim uslovima. Prilikom posmatranja uspješnih, efikasnih kretanja, dobro je da rukometaš (golman) zamišlja sebe kako izvodi kretanje. Rukometaš (golman) može i sam sebe posmatrati u ogledalu pri kretanju,
25
TEHNIKA U RUKOMETU
kontrolisati svoje kretanje i korigovati ga. U tom slučaju govori se o takozvanoj operativnoj očiglednosti. 2.4.2. Pomoćne metode informacije Pomoćne metode informacije su: a) b) c) d) e) a)
b)
c)
zvuk pri kretanju (slušanje zvukova kretanja), tragovi poslije kretanja (posmatranje tragova), orijentiri (posmatranje orijentira), tehnička sredstva (korišćenje tehničkih sredstava), gestovi i mimika (gestikuliranje i mimika). Zvuk pri kretanju stvara predstavu o tempu i ritmu ( zvuk koraka, lopte o tlo ili stativu - prečku, ...). Po tim znacima, iskusni trener može suditi o kvalitetu nekih parametara kretanja. Tragovi poslije kretanja pružaju djelimičnu informaciju o amplitudama kretanja, kvalitetu kretanja ili o nekim detaljima tehnike po tragovima stopa i dlanova. Orijentiri mogu biti: - pojedini predmeti (lopta, stalak, prepona, vijača, zastavica, čunj, obruč, stolica.) postavljeni na određena mjesta, na liniji, na tlu, na spravi itd. Orijentir može biti i neko od rukometaša ili trener; - položaj jednog dijela tijela u odnosu na drugi ili na spravu i - položaj i kretanje tijela u odnosu na spravu.
Tehnička sredstva služe za brzu informaciju o kretanju. Ona se dijele na : zvučna, vizuelna i taktilna. Zvučna sredstva daju zvučne signale pri kretanju. Obično je to isti zvuk ako je kretanje ispravno, a drugačiji, upozoravajući zvuk, ako je kretanje nepravilno. Nekada se koriste svjetlosni signali pri kretanju kojima se kontroliše kretanje ili daje signal za njegov početak (npr. kad zasvjetli lampica golman ide na reakciju - dogovorni zadatak).
d)
26
TEHNIKA U RUKOMETU
Taktilni signali se koriste tako da rukometaš (golman) dodiruje neke predmete ili instrumente ako kretanje izvodi nepravilno. Na osnovu toga on u ponovljenom pokušaju može korigovati kretanje. e) Gestovi i mimika su načini neverbalne komunikacije između trenera i rukometaša ili između rukometaša jedne ekipe. Koriste se i u trenažnoj i u takmičarskoj aktivnosti. Gestovi i mimika ubrzavaju komunikaciju (štede vrijeme i grlo trenera), a mogu biti veoma važan način da se na takmičenju sakriju od protivnika napadačke i odbrambene namjere, i da se, ako zatreba, munjevito promjene bez ijedne izgovorene riječi. Naravno, svi rukometaši moraju dobro poznavati šta koji gest znači. 2. 5. Takmičarska sredstva Takmičarska vježba je vježba koja je tipična za konkretnu sportsku granu i može se reći da je to sinonim za tu sportsku granu. Takmičarska vježba je najspecifičnija vježba, jer se izvodi na takmičarski način i u uslovima takmičenja (teren, protivnik, sudija, pravila itd). Zbog toga je ona u procesu pripreme nezamjenljiva po specifičnosti. I pored toga, ona nije dovoljna da zadovolji sve zahtjeve sportskog treninga. Osnovni razlog je što se organizam rukometaša neizbežno adaptira na svaku vježbu, pa i takmičarsku, i ona više nema tako izraženo stimulativno dejstvo. Osim toga, u treningu je potrebno povremeno maksimalno opteretiti rukometaša. Maksimalno opterećenje u takmičarskoj vježbi najčešće nije racionalno, jer se neizbežno javljaju greške u tehnici. Zbog toga je potrebno primjenjivati i druge vrste vježbi. Postoje dvije vrste takmičarske vježbe: a) „prava" takmičarska vježba i b) trenažna forma takmičarske vježbe. a) Takmičarska vježba je „prava" kada se u potpunosti poštuju specifičnosti sportske grane i kada se sportisti takmiče u uslovima i na način koji su regulisani važećim pravilima. Trenažna forma takmičarske vježbe može se razlikovati ne samo po tome što se sprovodi u treningu, već i po režimu i po formi. Donekle se mogu modifikovati pravila i uslovi takmičenja što se čini u skladu sa ciljem
27
TEHNIKA U RUKOMETU
treninga. Na primjer, trener želi da uigra varijante odbrane sa čovjekom manje (ili čovjekom više) u igri i tako organizuje takmičenje na treningu. b) Trenažna forma takmičarske vježbe ima jedan veliki nedostatak koji je veoma teško nadoknaditi. Naime, u takmičenju na treningu, veoma je teško, skoro neostvarivo, modelirati psihološko stanje sportiste u kome se on nalazi na zvaničnom takmičenju. Vješti treneri nastoje da pronađu način za to i često primjenjuju raznovrsne načine motivisanja sportista za takmičenje u treningu. 2. 5. 1. Specifično-pripremna sredstva Specifično-pripremne vježbe mogu biti: a) elementi takmičarske vježbe, b) varijante elemenata takmičarske vježbe, c) aktivnosti slične elementima takmičarske vježbe po formi i
karakteru, d) imitacione vježbe i e) vježbe iz sličnih sportskih grana. Ove vježbe su po nizu karakteristika bliske, ali ne i podudarne sa takmičarskom vježbom. Sličnost može biti kako po dinamičkim, tako i kinematičkim karakteristikama. Uostalom, za specifično-pripremnu vježbu treba smatrati samo vježbe sa tim karakteristikama. One su ograničene specifičnostima sportske grane, što znači da je njihov broj relativno ograničen, mada praktično postoji čitav niz ovih vježbi. Specifično-pripremne vježbe imaju izuzetan značaj za povećanje efikasnosti sportske pripreme. Ove vježbe su potrebne za povećana (pa i maksimalna) opterećenja u specifičnom radu, koja nije moguće ostvariti primjenom takmičarskih vježbi; potrebna su i za usvajanje novih elemenata takmičarske vježbe ili njihovih varijanti. U oba slučaja vježbe se mogu ponoviti veliki broj puta u jednom treningu, što je velika prednost u smislu ostvarivanja trenažnih efekata. U vezi sa tim specifično-pripremne vježbe se dijele na:
28
TEHNIKA U RUKOMETU
f) razvojne - usmjerene su ka razvoju sposobnosti i karakterišu se
velikim opterećenjem i g) uvodne - usmjerene su ka usvajanju ili usavršavanju sportskih vještina (tehnike). I ova podela je uslovna zbog jedinstva forme i sadržaja vježbe. Pri svakoj obuci razvijaju se ili održavaju funkcionalne i motoričke sposobnosti, a razvoj sposobnosti je neodvojiv od vještine izvođenja vježbe. Specifično-pripremne vježbe mogu imati u jednom treningu dvostruku funkciju. Mogu služiti za postizanje željenih trenažnih efekata, ali i za testiranje sportista. Tako je moguće dobiti, u samom trenažnom procesu, brzu informaciju o nivou treniranosti rukometaša. Jedna od prednosti specifično-pripremnih vježbi je i u tome što se mogu izvoditi i u nespecifičnim uslovima. Kao primjer mogu služiti imitacione vježbe ili vježbe sa donekle izmjenjenim uslovima (npr. imitacija šutiranja sa raznih pozicija, uglova, visina i sl.). Specifičnost svake vježbe može se posmatrati sa tri aspekta: motoričkog, situacionog i energetskog. Treba procjeniti u kojoj mjeri je vježba specifična po svojim motoričkim karakteristikama, da li su to u potpunosti specifična kretanja ili ne itd; da li se vježba u situaciji koja je identična takmičarskoj ili je u pitanju neka modifikacija; da li se pri vježbanju koriste energetski izvori kao na takmičenju ili ne, odnosno da li je specifičan režim aktivnosti. Specifičnost same vježbe nije dovoljna za uspješnu pripremu i postizanje planiranog rezultata. Specifičnost pripreme, a u vezi sa tim i izbor vježbi, mora uvažavati tipološke osobine sportiste. Izbor vježbi se ne smije oslanjati isključivo na karakteristike sportske grane, već i na fizičke, tehničko-taktičke i psihološke i konstitucionalne osobenosti sportiste rukometaša. 2.5.2. Opšte-pripremna sredstva Opšte-pripremnim vježbama se rješavaju zadaci opšte pripreme u treningu. Ove vježbe treba da kompenzuju jednostran uticaj takmičarskih i specifično-pripremnih vježbi, naročito kod mladih rukometaša. Budući da
29
TEHNIKA U RUKOMETU
su relativno nezavisne od sportske specijalizacije, broj ovih vježbi je praktično neiscrpan. Udio ovih vježbi u treningu ograničen je vremenom koje im se može posvetiti u treningu i materijalno-tehničkim uslovima treninga. Pri izboru opše-pripremnih vježbi trener treba da uvažava dva zahtjeva: h) Vježbe treba da budu raznovrsne i da „popunjavaju" prostor koji
nije obuhvaćen takmičarskim i specifično-pripremnim vježbama. i) Vježbe treba da budu izabrane tako da odgovaraju sportskoj specijalizaciji, odnosno da se obezbjedi pozitivan transfer vještina i sposobnosti. Istovremeno to znači da treba izbjegavati vježbe koje mogu imati negativni transfer. U vezi sa ovim zahtjevima, opšte-pripremne vježbe se mogu podjeliti na vježbe opšte i specifične usmjerenosti. Vježbe specifične usmjerenosti, izabrane u skladu sa karakteristikama izabrane sportske grane, neki autori nazivaju pomoćnim vježbama i izdvajaju ih kao posebnu kategoriju vježbi. Opše-pripremne vježbe su značajnije za početnike nego za vrhunske rukometaše. U nešto većem obimu se primjenjuju u pripremnom periodu (naročito u njegovoj prvoj fazi) i prelaznom periodu. One imaju svoje mjesto i u takmičarskom periodu, naročito u rasterećujućim mikrociklusima, kada je potrebno rukometaša rasteretiti od specifičnih napora. Obim i intenzitet opšte-pripremnih vježbi može biti veoma različit. Izbor veličine opterećenja u ovim vježbama zavisi od osobenosti sportske grane, perioda i etape treninga i drugog, ali u svakom slučaju mora odgovarati individualnim karakteristikama rukometaša. Neki rukometaši prirodno su obdareni i imaju veoma dobru osnovu pripreme, ili su je treningom stekli, pa je u radu sa njima racionalnije insistirati na specifičnoj pripremi. Drugi, koji tu osnovu nemaju, kad-tad će time biti limitirani u sportskom napredovanju, što znači da je dobro raditi sa njima na opštoj pripremi, ako je to još moguće, s obzirom na njihov uzrast i nivo razvoja.
30
TEHNIKA U RUKOMETU
2. SISTEMATIZACIJA TEHNIKE U RUKOMETU Posmatranjem bilo koje sportske igre, a posebno igre sa loptom, nemoguće je na prvi pogled ocjeniti fizičku pripremljenost igrača ili kvalitet njihovog taktičkog djelovanja. Međutim, na prvi pogled se može zapaziti kvalitet tehničkih aktivnosti igrača, čime stvaramo sliku o kvalitetu ekipe. Pod tehnikom podrazumjevamo, određen način racionalnog pokreta ili kretanja prema utvrđenom redosljedu, odnosno biomehanički ispravno i uspješno izvođenje struktura kretanja u cilju postizanja određenih zadataka. Najbolja tehnika je ona koja obezbjeđuje izvođenje zadane aktivnosti uz minimalno narušavanje energetskog potencijala. Tehnika nastaje tokom višegodišnje prakse u određenoj formi kretanja (Pokrajac B.1999). Mora se napraviti razlika između osnovnog mehanizma izvođenja tehničkih elemenata i individualne tehnike, koja se naziva stil. Osnovni mehanizam izvođenja tehničkih elemenata predstavlja unaprijed određeni redosljed izvođenja tehničkog elementa, a na osnovu izučavanja strukture tog tehničkog elementa, željenog cilja i pravila igre. Stil predstavlja prilagođavanje idealne tehnike vlastitim specifičnostima. Analizirajući kretne strukture igrača u rukometnoj igri, može se konstatovati da rukomet sadrži dvije vrste lokomotornih kretanja. Prva predstavljaju premještanje tijela u prostoru, a najčešće se koriste radi izvršenja taktičkih zadataka, dok druga vrsta lokomotornih kretanja predstavlja manipulativana kretanja koja se najčešće izvode sa loptom u ruci tj. angažovanjem određenih dijelova tijela.
31
TEHNIKA U RUKOMETU
Tehnika u rukometu treba da bude racionalna i ekonomična (nema razloga da postoji višak pokreta kako bi se njenim izvođenjem korišnjene energetskog potencijala sveo na minimum) i svrsishodna (da se zna zašto se radi). Samo jedna varijanta tehnike je dobra, ona koja je najbolja, najekonomičnija i najsvrsishodnija. Uloga tehnike u pojedinim sportovima nije ista. Na osnovu uticaja tehnike na uspjeh, može se napraviti podjela na tri grupe sportova (Pokrajac B. 1999): I grupa – u ovu grupu spadaju sportovi kod kojih se rezultat postiže putem tehnike, npr. skokovi u vodu, ritmika, karate (kate) i sl. Rezultati zavise od tehnike. II grupa – u ovu grupu spadaju sportovi kod kojih tehnika ima malo manji uticaj na uspjeh tj. rezultat, nego u prvoj grupi. To su uglavnom sportovi kod kojih je izmjereni rezultat mjerilo plasmana, npr. atletika (trčanje preko prepona, skok u vis), plivanje... III grupa – u ovu grupu spadaju sportovi poput sportskih igara (košarka, rukomet, odbojka, fudbal), zatim borilački sportovi. Ovdje uloga tehnike ima drugačiji značaj, naime sportista je slobodan u izboru tehnike, koliko ima elemenata toliko i tehnika. Ovdje je bitno da igrač izabere tehniku koju će da koristi na pravi način u određenom vremenu. Tehnički elementi rukometa su brojni, zavisno od faze igre ili posjedovanja lopte. Tehniku rukometne igre moguće je podijeliti na više načina, brojne su podijele u literaturi (Gajić, Pokrajac, Đukić, Tomljenović, Kovač), ali te podjele nisu konačne jer smo svjedoci neprestanog razvoja rukometa, a takođe se razvija i tehnika rukometne igre i neprestano dopunjuje novim elementima. Pojedini autori ističu da su istraživanja u rukometu doprinjela da se na osnovu rukometne igre, prepoznaju tehnički elementi rukometne igre kod
32
TEHNIKA U RUKOMETU
vrhunskih ekipa. Zaključuju da su aktivnosti rukometaša raznovrsne tokom utakmice, gdje se smjenjuju faza napada i faza odbrane i stoga treba imati u vidu da je tehnika uvijek u funkciji taktike. Na osnovu iznijetog, Đukić smatra da treba prihvatiti podjelu tehničkih elemenata na tehničke elemente napada, tehničke elemente odbrane, tehničke elemente bez lopte i tehničke elemente sa loptom. Postoji više kriterijuma za podjelu elemenata rukometa: I podjela:
1. elementi sa loptom (napad) 2. elementi bez lopte (odbrana)
II podjela:
1. napad 2. odbrana
III podjela:
1. elementi sa loptom 2. elementi bez lopte 3. tehnika golmana
IV podjela (po broju učesnika):
1. individualni 2. grupni 3. kolektivni
Sumirajući sve izložene kriterijume za podijelu elemenata rukometne tehnike, uočili smo određene manjkavosti, odnosno nedovoljno jasno definisane podjele što može tokom tumačenja dovesti do oprečnih zaključaka. U ovoj knjizi su obrađene podjele tehnike rukometne igre, koje po našem mišljenju daju jednostavan pregled elemenata tehnike rukometne igre. Podjela elemenata tehnike rukometne igre: Tehnika igre u napadu bez lopte sa loptom Tehnika igre u odbrani Tehnika golmana
33
TEHNIKA U RUKOMETU
Tehnika igre u napadu bez lopte:
Kretanje igrača bez lopte Stav igrača bez lopte Zaustavljanje Promjena pravca kretanja Odrazi Blokade Prizemljenja Finte bez lopte
Tehnika igre u napadu sa loptom
Kretanje igrača sa loptom Stav igrača sa loptom Držanje lopte Vođenje lopte Hvatanje lopte Dodavanje lopte Šutiranje lopte Finte sa loptom
Tehnika igre u odbrani
Odbrambeni stavovi Kretanje igrača bez lopte Blokiranje lopte Zaustavljanje igrača Oduzimanje lopte kod vođenja Presijecanje lopte Prizemljenja
34
TEHNIKA U RUKOMETU
Tehnika igre golmana Pripremne aktivnosti Stavovi Kretanje Odbrambene aktivnosti Tehnika odbrane šuta Dolaženje u posjed lopte Igra s loptom koja je pod kontrolom Elementi u pasivnoj fazi odbrane Tehnika igre s loptom u napadu
Branislav Pokrajac potencira da tehnika u rukometu (a i u ostalim sportovima) mora biti: -
Celishodna – zašto je nešto urađeno, da li odgovara situaciji, npr. Ako igrač ide u kontranapad, a nema protivnika ispred sebe i doda loptu saigraču iza leđa, onda je to necelishodan potez; a ako ima protivnika ispred sebe onda je to celishodna tehnika
-
Racionalna – cilj je da nema suvišnih pokreta. Ako upoređujemo majstora i nekog ko nije dobar u izvođenju tehnike, vidjećemo da sportski majstor pokrete izvodi skladno, ekonomično, racionalno, mekše, spontano, ritmično...
35
TEHNIKA U RUKOMETU
3. TEHNIKA IGRE U NAPADU Napad je faza igre u kojoj ekipa posjeduje loptu. Počinje u trenutku dolaska u posjed lopte i traje tako dugo dok se akcija napada ne završi, odnosno, dok lopta ne bude u posjedu druge ekipe. Iz ove definicije se može konstatovati da je to segment igre sa loptom, međutim tehnika igre u napadu se dijeli kako je već napomenuto u sistematizaciji tehnike u rukometu na tehniku igre sa loptom i tehniku igre bez lopte. U procesu obučavanja više se vremena i pažnje posvećuje igri sa loptom, jer realizacijom tehničkih elemenata sa loptom, ostvaruje se direktan cilj igre, postizanje pogotka, a i zbog spoznaje da su elementi tehnika igre u napadu mnogobrojniji od elemenata tehnike u odbrani. Međutim ne treba staviti u drugi plan, segmente igre u napadu bez lopte, jer su podjednako važni i jedni druge nadopunjuju. Kvalitetna rješenja sa loptom su moguća samo ako se prije toga izvrše kvalitetne kretnje bez lopte. Atraktivnost igre u napadu kod igrača daje dodatnu motivaciju kod obučavanja, za razliku od angažovanja kod obuke elemenata tehnike u odbrani, ali treba znati da kvalitetan napad proističe samo iz čvrste i kvalitetne odbrane. Zbog svega navedenog treba izjednačiti važnost napada i odbrane, kako s aspekta rezultatske uspješnosti, tako i s aspekta obuke i uvježbavanja tehničkih elemenata pomenutih faza igre. 4.1. Kretanje igrača u napadu
36
TEHNIKA U RUKOMETU
4.1.1. Kretanje igrača sa loptom u napadu Uspješnost nadigravanja u fazi napada u mnogome zavisi od kvalitetnog kretanja igrača sa loptom i bez lopte. Tehnika kretanja sa loptom može biti različita, osnovno atletsko kretanje, bočno kretanje (otkoračno – dokoračnom tehnikom), prekoračno – zakoračno kretanje (zanoženje, prednoženje ili šase korak). Koju god tehniku kretanja da odabere, igrač ne smije napraviti više od tri koraka sa loptom, koliko pravila igre dozvoljavaju. Da bi bio što efikasniji i pokretljiviji, igrač mora obratiti pažnju na koji način prima loptu. Vrlo je bitno da igrač u kretanju primi loptu na iskorak one noge kojom rukom izvodi šut. Ako je igrač dešnjak loptu treba primiti u momentu kad mu je desna noga u iskoraku, kako bi bio u situaciji da poslije napravljena tri koraka ostvari kvalitetnu poziciju za šut. S obzirom na biomehanički princip da je efikasnije loptu bacati sa suprotnom nogom u iskoraku, igrač pokušava ostvariti ovaj položaj kako bi njegova efikasnost bila što bolja. Upravo zbog ovog principa, igrač kome je desna ruka izbačajna, trebao bi primati loptu na desnu nogu, da bi poslije napravljena tri koraka, lijevom, desnom i lijevom nogom, došao u poziciju da se odrazi sa lijeve noge, čime stiče uslov za izvođenje kvalitetnog šuta. U slučaju da se lopta primi na lijevoj nozi, igrač napada je ograničen na kretnju sa loptom, na dva koraka, ako želi da zadovolji pomenuti princip. Skraćivanjem kretnje sa loptom na jedan ili dva koraka, igrač napada ne može da odgovori potrebama savremenog rukometa, ne može da zadovolji principe napada. Primanje lopte u paralelnom stavu u mjestu ili naskokom iz kretanja, ne obavezuje igrača kojom nogom će napraviti prvi korak i koliko će biti koraka ili kojom rukom će držati loptu. Karakteristika svakog pozicionog napada u rukometu je primjena situacionog kretanja oko postavljene odbrane, gdje igrači napada kombinuju kretanje sa loptom i dodavanje. Ovaj vid kretnje se svrstava u grupnu taktiku, gdje dolazi do saradnje više igrača, a naziva se zabadanje. Pomenuti segment igre ima za cilj da kretnjama igrača napada, nadigraju odbranu, a da pri tom održe intenciju stalne opasnosti po gol. Da bi se zadovoljio princip dubine i širine u napadu, igrači moraju maksimalno iskoristiti mogućnost kretanja sa loptom. Prije prijema lopte igrač pravi kretnju bez lopte, okomito, dijagonalno ili polukružno, a rijeđe paralelno u odnosu na gol, zavisno od
37
TEHNIKA U RUKOMETU
situacije na terenu i taktičke zamisli igrača napada, pa tek onda, iz pomenutog kretanja, prima loptu. Na ovaj način igrači uspostavljaju kontinuirane kretnje čime ubrzavaju igru u napadu i ne ostavljaju dovoljno vremena igračima odbrane da izvrše adekvatno pomjeranje i ostvare povoljno postavljanje u odnosu na napadače. Nakon ostvarene kretnje sa loptom, igrač može dodati loptu, šutirati na gol ili je spustiti na tlo, odnosno ostvariti vođenje, jedno ili više, nakon čega može ponovo realizovati kretnju sa loptom od tri koraka. Treba napomenuti, da u slučaju kad igrač prvo ostvari vođenje lopte, pa se nakon toga opredijeli na kretnju sa loptom, nije više u mogućnosti da ostvari vođenje, već loptu mora dodati ili šutirati. Kod obuke kretanja sa loptom treba potencirati da se izbačaj uvijek izvodi sa suprotne noge od izbačajne ruke, da se kretanje sa loptom izvodi samo prema napred, a ne prema nazad dodavanje 3koraka
vođenje
3koraka
šutiranje
Šema 1. Prikaz kretanja sa loptom Kretanje sa loptom u rukometu se provodi kroz određene „zalete“ sa loptom. U zavisnosti od položaja tijela u odnosu na gol kretanja sa loptom u rukometu mogu biti čeona i bočna. Čeone kretnje se izvode kad je igrač licem okrenut prema golu i sastoje se od tri klasična koraka, atletska koraka, s tim da se izbačaj lopte može vršiti sa iste ili suprotne noge od izbačajne ruke. Bočna kretanja sa loptom se takođe sastojie od tri koraka, a u fazi izvođenja tijelo se okreće bokom prema golu po čemu su i dobili ime. U rukometnoj igri se koriste dvije tehnike bočnih kretanja, zakoračno – prekoračni korak (nordijski korak) i bočno - dokoračni korak (šase korak). U pojedinoj literaturi koja tretira problematiku rukometne igre, za ovu vrstu kretnje se koriste izrazi šase - klasični način i šase - nordijski način. Zbog lakšeg razumjevanja i pojednostavljivanja ovih pojmova, opredjelili smo se za nazive nordijski korak i šase korak. Nordijski korak može da se izvodi na dva načina prekorakom i zakorakom. U današnnjem rukometu prekorak se vrlo rijetko koristi, dok
38
TEHNIKA U RUKOMETU
zakorak predstavlja jednu od osnovnih bočnih tehnika kretnja sa loptom. Obje tehnike kretanja se sastoje od tri koraka. Za igrače koji su dešnjaci kretnja se uspostavlja lijevom nogom, što ujedno predstavlja prvi korak kretnje. Dužina koraka je optimalna, a stopalo se postavlja pod uglom oko 45-60 stepeni u odnosu na pravac kretanja. Drugi korak, čini prekorak ili zakorak desnom nogom, u zavisnosti za koju smo se tehniku opredjelili. Ovaj korak je obično kraći, jer sam položaj nogu ne dozvoljava da bude duži. Stopalo na drugom koraku se postavlja okomito u odnosu na pravac kretanja. Na drugom koraku dolazi do zasuka trupa i tijelo je postavljeno bočno prema golu, zbog čega se ova tehnika kretanja i naziva bočni zalet. Treći korak se realizuje iskorakom lijeve noge u pravcu kretanja. Ovaj korak je malo duži, stopalo se okreće u pravcu kretanja, a dolazi do blagog spuštanja težišta. U momentu iskoraka vrši se i okretanje tijela u pravcu kretanja. Šase korak takođe spada u tehnike bočnih kretanja, zaleta. Kao i kod nordijskog koraka i ova tehnika kretanja sadrži tri korak. Prvi korak se vrši desnom nogom, ako je igrač dešnjak. Stopalo se postavlja pod uglom oko 45 stepeni što prati prenošenje težišta na tu nogu. Lijeva noga se dovodi naprijed, ali ne ostvaruje kontakt sa tlom. Tijelo vrši zasuk, tako da se igrač okreće bokom prema pravcu kretanja. Drugi korak čini naskok s desne noge na istu nogu, a treći korak čini iskorak lijevom nogom u pravcu kretanja i izbačaj lopte. Kod iskoraka lijevom nogom dolazi do okretanja trupa u pravcu kretanja, pri čemu se i težište prebacuje na iskoračnu nogu. U praksi se sreće i druga varijanta šase koraka. Ako se lopta prima na desnu nogu, prvi korak se pravi lijevom nogom, stopalo se stavlja pod uglom oko 45-60 stepeni, kao kod nordijskog koraka. Drugi korak predstavlja blagi naskok u kom se desna noga vodi do lijeve, dokorak, a naskok se vrši kontaktom desne noge sa tlom nakon čega slijedi i iskorak lijevom nogom u pravcu izbačaja. U momentu dodavanja lopte, u suprotnu stranu od izbačajne ruke, zalet treba završiti takođe iskorakom suprotne noge, s tim što se dodavanje vrši okretom trupa za 90 stepeni uz rotaciju na prednjem dijelu stopala iskoračne noge. U slučaju kad igrač odbrane izađe na napadača i ostvari poziciju neposrednog kontakta sa napadačem, dodavanje lopte u suprotnu stranu od
39
TEHNIKA U RUKOMETU
izbačajne ruke se vrši korakom nazad. Iskoračna noga se povlači u nazad čime se igrač bočno otvara u pravcu dodavanja. 4.1.2. Kretanje igrača bez lopte u napadu Rukometna igra obiluje prirodnim oblicima kretanja, od kojih je najzastupljenije trčanje, kako u fazi napada tako i u fazi odbrane. Trčanje predstavlja osnovni oblik pomoću koga se premješta tijelo u prostoru. U fazi napada kvalitetno trčanje ima neprocjenjivu vrijednost, pogotovo ako se uzme u obzir da se savremeni rukomet bazira na brzom napadu ili na napadu na nepostavljenu odbranu. Iako se poimanje kretanje u napadu odmah vezuje za kretanje sa loptom, dosta više vremena igrači provedu u kretanju bez lopte, što predstavlja vrlo važan segment igre u napadu.. Kretanje sa loptom direktno utiče na nadigravanje odbrane i uspješnosti ekipe, mada preduslov za uspješno kretanja sa loptom je kvalitetno kretanje bez lopte. U današnjem modernom rukometu, ova vrsta kretanja se sve više potencira i sve joj se više pridaje pažnje u trenažnom procesu. S obzirom da rukometna igra obiluje specifičnim kretanjem, trčanje u rukometu je prilagođeno specifičnostima igre. U fazi napada igrači kombinuju različite načine kretanja bez lopte, poput atletskog trčanja (prilikom istrčavanja kontranapada), korigovanog atletskog trčanje (prilikom pripreme za prijem lopte kada se dužina koraka smanjuje, a povećava se frekfencija koraka), donožnog kretanja. Kretanje igrača bez lopte može biti pravolinijsko, polukružno, kretanje u stranu, kretanje napred i nazad, kretanje pod određenim uglovima u zavisnosti od situacije na terenu i namjene kretanja. Kretanjem bez lopte igrači stvaraju povoljne pozicije za prijem lopte, protrčavanjem, otkrivanjem ili utrčavanjem, iz kojih mogu lakše nadigrati odbranu. Pomenutom kretnjom pokušavaju da ostvare zamišljene taktičke aktivnosti, kako bi napad ostvario vremensku i prostornu prednost u odnosu na igrače odbrane. Igrač svoju kretnju formira u odnosu na položaj lopte, jer u zavisnosti kod kojeg je igrača lopta i sa koje strane se lopta kreće, igrač donosi odluku o smjeru i načinu kretanja. Kretanje igrača bez lopte u napadu zavisi i od pozicije koju igrač igra. Svaka pozicija u igri zahtjeva specifičnost kretanja ponaosob. Možda za najbolji primjer može poslužiti kretanje kružnog napadača. Njegova kretnja se bazira na bočnom pomjeranju na liniji golmanovog prostora. Kretnja se 40
TEHNIKA U RUKOMETU
izvodi dokorakom ili trčanjem, u zavisnosti od vrste odbrane i prostora koji se oslobađa za kretnju. Međutim pored građenja pozicije za prijem lopte, kružni napadač ima i specifičnu ulogu u fazi napada. Odgovoran je za postavljanje blokada, kojim onemogućava ili ometa kretanje odbrambenih igrača. Korišćenjem blokada igrač napada, stiče povoljnu poziciju u odnosu na odbranu, obezbjeđuje dobru poziciju za saigrače, a ujedno ometa i usporava kretanje igrača u odbrani. U zavisnosti od položaja tijela igrača, u odnosu na protivničkog igrača razlikuju se čeone i bočne blokade. Čeone blokade predstavljaju blokade pri kojima je tijelo napadača postavljeno paralelno sa tijelom odbrambenog igrača. Postoje dvije varijante ove blokade, kad se tijelo leđima okreće prema igraču odbrane, što se u praksi češće primjenjuje i kad se tijelo licem okreće prema odbrambenom igraču, što se u praksi rijeđe primjenjuje. U izvođenju blokada mogu da učestvuju igrači svih pozicija, ali najčešće ih primjenjuju kružni napadači. Da bi blokada bila uspješna, da bi se ostvarila određena prostorna i vremenska prednost u odnosu na igrače odbrane, moraju da se zadovolje određeni preduslovi. Stav igrača treba da je širok i čvrst, težište tijela se spušta i pomjera prema igraču odbrane, ruke se postavljaju u odručenje u visini kuka i sve vrijeme se sila usmjerava u smjeru suprotnom od tendencije kretanja odbrambenog igrača. Na ovaj način se sprečava dubinsko kretanje igračima odbrane, što igrači napada mogu iskoristiti za nesmetan šut preko bloka. Bočne blokade se vrše sa strane odbrambenog igrača, postavljanjem tijela okomito u odnosu na položaj odbrambenog igrača. Kao i kod prethodne blokade tijelo se može postavljati licem ili leđima okrenutim prema igraču odbrane. Stav igrača kod ove blokade je takođe izuzetno širok, težište je spušteno i pomjereno prema odbrambenom igraču, sa raširenim i čvrsto postavljenim rukama u visini kuka. Treba obratiti pažnju da ruke ostanu pasivne, kako bi se izbjeglo pravljenje prekršaja u napadu. Da bi blokada bila uspješna, igrač koji je pravi mora pravovremeno postaviti tijelo na putanju kretanja odbrambenog igrača, koristeći iskorak bližom nogom, a nikako čekati igrača odbrane u opisanom stavu. Blokada treba da bude iznenadna, da je igrač odbrane ne očekuje, a ujedno treba da postoji određeni tajming, u zavisnosti od kretnje drugog igrača napada. Bočna blokada se uglavnom koristi u situacijama kad odbrana igra agresivne duboke odbrane, ili kod
41
TEHNIKA U RUKOMETU
igranja flastera na pojedinim igračima napada. Napad se tada bazira na igru 2:2, gdje igrač koji postavlja blok, nakon zaustavljanja ili usporavanja kretnje odbrambenog igrača, naglo se otvara prema golu čime stvara poziciju za prijem lopte i realizaciju. Otvaranje iz bloka napadač vrši tek kad osjeti da je igrač odbrane ostvario kontakt sa njegovim tijelom, čime stvara višak u napadu jer igrač odbrane koji je odgovoran za njega, ostaje mu iza leđa. 4.2. Stav igrača u napadu Stav igrača u napadu predstavlja najracionalniji položaj tijela igrača, sa i bez lopte u određenim situacijama u fazi napada. Ovi položaji omogućavaju igraču što bolju početnu poziciju prilikom uspostavljanja kretnje, odnosno izvođenja nekog tehničkog elementa. U rukometnoj igri u fazi napada koriste se dvije vrste stavova, stav bez lopte i stav sa loptom. Oba navedena stava mogu se izvoditi u dva oblika zavisno od položaja nogu igrača, kao paralelni stav i dijagonalni stav. 4.2.1. Paralelni stav bez lopte Igrači napada često koriste paralelni stav bez lopte u situacijama kad se otvaraju za prijem lopte, a posebno je primenjiv u igri kružnog napadača. Karakteristike ovog stava su parlelna stopala, postavljena u širini ramena, blago povijena koljena, ispravljen trup koliko pozicija dozvoljava, sa podignutom glavom. Ruke su savijene ispred tijela, gdje ugao podlakta i nadlakta zatvara ugao oko 90 stepeni, sa šakama postavljenim u visini grudi ili malo visočije. Dlanovi se okreću u pravcu prijema lopte obrazujući „košaricu“. Greške koje se javljaju kod izvođenja ovog tehničkog elementa su preuzak stav što direktno utiče na nestabilan položaj tijela, neadekvatan položaj ruku čime igrač nije u situaciji da primi loptu. 4.2.2. Dijagonalni stav bez lopte Ovaj stav se koristi kao pripremni položaj za prijem lopte, kada igrač napada nije pod pritiskom odbrane. Dijagonalni stav bez lopte može da bude lijevi i desni dijagonalni stav, zavisno koja je noga u iskoraku. Težište je podjednako raspoređeno na obje noge, a razmak između stopala je
42
TEHNIKA U RUKOMETU
optimalan, kako bi igrač mogao lako uspostaviti kretnju u željenom smjeru. Koljena su blago povijena, a tijelo ispravljeno koliko to položaj dozvoljava sa podignutom glavom čime se uspostavlja bolji pregled igre. Ruke su povijene ispred tijela, a šake su postavljene u visini grudi ili malo visočije. Dlanovi obrazuju „košaricu“ i okrenuti su prema lopti. Najčešće greške koje se javljaju kod izvođenja ovog stava su loš položaj nogu čime se narušava stabilnost stava, neadekvatno raspoređena težina tijela na obje noge, kao i nizak položaj ruku. 4.2.3. Paralelni stav sa loptom Paralelni stav sa loptom se razlikuje od paralelnog odbrambenog stava u nekoliko segmenata, tako da ova dva stava ne možemo poistovjećivati. Igrač napada ovaj stav najčešće koristi kod naskoka prilikom prijema lopte i pripreme za izvođenje finti, jer iz ovog stava se može jednako brzo uspostaviti kretnja u željenom smjeru, lijevo ili desno.
Slika 1. Paralelni stav sa loptom Karakteristike parlelnog stava sa loptom -
Stopala igrača su u širini ramena, paralelna, a težište se projektuje na prednjoj trećini stopala Koljena su blago povijena Tijelo igrača je gotovo ispravljeno ili blago nagnuto prema naprijed
43
TEHNIKA U RUKOMETU
-
-
Lopta se drži sa dvije šake, ispred tijela u visini grudi ili nešto niže, sa savijenim laktovima, gdje podlakat i nadlakat zatvaraju ugao odprilike oko 90 stepeni Glava uzdignuta sa pogledom napred
Najčešće greške koje se javljaju kod izvođenja ovog stava su slične kao kod izvođenja paralelnog stava bez lopte, s tim da se pažnja usmjerava na raspoređenost težine i projekciju težine na stopala. Greška je ako se težište projektuje na stražnjem dijelu stopala. 4.2.4. Dijagonalni stav sa loptom Savremeni rukomet koji se odlikuje brzom i dinamičnom igrom diktira i promjene kod izvođenja određenih tehničkih elemenata. Pojedini elementi koji su bili veoma zastupljeni u rukometnoj igri se sve manje koriste, a s druge strane neki tehnički elementi se favorizuju kako bi se dao adekvatan odgovor na sve bržu i agresivniju igru u napadu. Nošenje lopte ispred tijela i dodavanje guranjem više nije racioanlno, jer situacija u igri često određuje da se lopte treba brzo riješiti, na što efikasniji način. To podrazumijeva da napadač s loptom mora biti u svakom trenutku opasan na protivnički gol i da se ne može predvidjeti koju će napadačku akciju izvršiti, a ovo mu omogućuje kvalitetan dijagonalni stav s loptom. Stoga je vrlo bitno da polaznici rukometne škole nauče pravilno postavljanje u ovaj položaj, napadački položaj. Dijagonalni stav sa loptom se dijeli na lijevi dijagonalni stav i desni dijagonalni stav, zavisno koja je iskoračna noga u stavu. Takođe se ne mogu poistovjećivati dijagonalni stav sa loptom i dijagonalni stav u odbrani jer postoji razlika u nekoliko segmenata.
44
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 2. Dijagonalni stav sa loptom Karakteristike dijagonalnog stava sa loptom stopala zauzimaju položaj u širini ramena noge blago povijene u zglobu koljena, noga suprotna izbačajnoj ruci nalazi se u iskoraku - težište tijela podjednako je raspoređeno na obje noge - prednja ruka pogrčena u laktu i nalazi se ispred tijela - izbačajna ruka se nalazi iza tijela, u zaručenju sa loptom u visini glave, povijena u laktu - glava uzdignuta sa pogledom napred Greške koje se javljaju kod izvođenja ovog stave su uzak stav i neravnomjerna raspodjela težišta na obje noge. Igrač u ovom položaju najlakše ostvaruje niz aktivnosti u napadu: -
-
bolji i konstantni pregled igre potpuno približavanje odbrambenom igraču lakše izbjegavanje prekršaja od strane odbrambenih igrača smanjenje mogućnosti presijecanja dodavanja (teže je predvidjeti sljedeću napadačku akciju) ostavlja 3 sekunde za dobar nastavak akcije
4.3. Držanje lopte 4.3.1. Tehnika držanja lopte Držanje lopte predstavlja jedan od najzastupljenijih elemenata rukometne tehnike koji indirektno utiče na kvalitet izvođenja ostalih tehničkih elemenata rukometne igre sa loptom. Može se reći da je držanje lopte specifičnost rukometa, a način držanje lopte direktno utiče na efikasnost tehničko-taktičkog djelovanja. Kvalitetno držanje lopte doprinosi i adekvatnom izvođenju taktičkih zamisli rukometaša u napadu.
45
TEHNIKA U RUKOMETU
Uzimajući u obzir da se lopta drži otvorenom šakom, odnosno prstima, na kvalitet držanja lopte direktno utiču dva parametra: planimetrijski parametar šake (predstavlja udaljenost, odnosno rastojanje od vrha palca do vrha malog prsta kada je šaka otvorena, po mogućnosti da to rastojanje predstavlja pravu liniju) i dužina šake (predstavlja rastojanje od korijena šake do vrha srednjeg prsta). Što su ova dva parametra veća kvalitet držanja lopte je bolji. Navedeni parametri šake mogu poslužiti i kao sredstvo za selekciju rukometaša.
Slika 3. Parametri šake Tehnika držanja lopte predstavlja kontakt šake, sa loptom od trenutka prijema pa do trenutka izbačaja lopte. Ispravno držanje lopte podrazumjeva da lopta leži na dlanu i da je stegnuta prstima. Ako lopta nije na dlanu nemoguće je vršiti jača dodavanja i šutiranje lopte. Lopta se može držati na više načina u zavisnosti od položaja šake. Držanje lopte se dijeli na držanje jednom rukom, držanje sa dvije ruke i držanje jednom uz pomoć druge ruke. U zavisnosti od usmjerenosti otvorene šake držanje može biti pothvatom i nathvatom. Kod obuke ovog tehničkog elementa, izuzetno je bitno posvetiti pažnju uzrastu sa kojim se radi, pa shodno tome da se prilagodi i veličina lopte. Rukometne lopte imaju tri veličine, od jedan do tri, kako bi određene uzrasne kategorije bile u mogućnosti što bolje manipulisati loptom. 4.3.2. Držanje lopte jednom rukom Držanje lopte jednom rukom je najčešće primjenljiv način držanja lopte u rukometnoj igri. Većina dodavanja, šutiranja kao i izvođenje ostalih
46
TEHNIKA U RUKOMETU
tehničkih elemenata sa loptom zahtjeva ovakav način držanja lopte. Zavisno od položaja šake, držanje lopte jednom rukom može se izvesti sa nathvatom i pothvatom. Držanje lopte jednom rukom nathvatom zahtjeva da se kontakt šake i lopte vrši na gornjoj polovini lopte, odnosno da je lopta uvijek između tla ili pravca dodavanja i otvorene šake. Šaka treba da je što više otvorena, prsti ravnomjerno raspoređeni, kako bi se što više pokrila površina lopte, najjači kontakt sa loptom treba da vrše mali prst i palac, a potom i ostali prsti. Kod dobrog držanja mali prst i palac bi trebali da budu u jednoj liniji, a srednji prst da bude na središnjoj linij lopte. Sve vrijeme lopta treba da ima kontakt sa dlanom.
Slika 4. Držanje lopte jednom rukom-nathvatom Držanje lopte jednom rukom pothvatom treba da zadovolji položaj prstiju kako je već napomenuto s tim što se lopta drži odozdo. Kontakt otvorene šake sa loptom se ostvaruje na donnjoj polovini lopte, otvorena šaka je između tla i lopte.
Slika 5. Držanje lopte jednom rukom pothvatom
47
TEHNIKA U RUKOMETU
Najčešće greške koje se javljaju kod držanja lopte jednom rukom su uzak hvat, nedovoljna raširenost prtiju, držanje lopte samo prstima bez kontakta sa dlanom i fleksija šake prilikom držanja gdje se lopta pridržava unutrašnjim dijelom podlaktice čime se smanjuje pokretljivost šake.
Slika 6. Greške prilikom držanja lopte Za kvalitetnije i sigurnije držanje lopte igrači koriste specijalan lijepak koji se nanosi na šaku ili loptu, a što je pravilima rukometne igre dozvoljeno. 4.3.3. Držanje lopte sa dvije ruke Ova tehnika držanja lopte je manje primjenjiva u rukometnoj igri, međutim nije zanemarljiva. Uobičajeno se koristi kod hvatanja nepreciznih lopti(visokih lopti, lopti pored tijela), a takođe i kao pripremna faza kod dodavanja i šutiranja. Posebnu pažnju, kod obuke ovog elementa, treba obratiti u radu sa djecom mlađeg školskog uzrasta. Zavisno od usmjerenosti šaka, izdvaja se držanje lopte sa dvije ruke nathvatom i pothvatom.
Slika 7. Držanje lopte sa dvije ruke nathvatom
48
TEHNIKA U RUKOMETU
Držanje lopte nathvatom podrazumijeva da se kontakt dlanova sa loptom vrši na gornjoj polovini lopte. Palčevi su spojeni I zatvaraju ugao oko 90 stepeni, kažiprsti su okrenuti jedan ka drugom I zajedno sa palčevima obrazuju trokut. Ostali prsti su široko raspoređeni, kako bi ostvarili što bolji kontakt sa loptom. Držanje lopte podhvatom vrši se kontaktom dlanova na donjoj polovini lopte. Prsti su široko raspoređeni kako bi ostvarili što jači kontakt sa loptom. Kod ovog držanja mali prsti su spojeni I zatvaraju ugao oko 90 stepeni.
Slika 8. Držanje lopte sa dvije ruke pothvatom Najčešće greške koje se javljaju kod izvođenja ovog elementa su neravnomjerno raspoređeni prsti na lopti, položaj lopte prema korijenu šake, držanje lopte samo prstima. 4.3.4. Držanje lopte jednom uz pomoć druge ruke Ova tehnika držanja lopte se najmanje koristi u rukometnoj igri I uglavnom se odnosi na faze prilikom prijema lopte. Kontakt sa loptom se uspostavlja sa jednom rukom, kao kod držanja lopte jednom rukom, a poslije druga ruka ostvaruje sa bočne strane kontakt sa loptom. Periodi držanja lopte jednom uz pomoć druge ruke veoma kratko traju, tako da se ne koriste posebne vježbe za obuku ovog tehničkog elementa.
49
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 9. Držanje lopte jednom uz pomoć druge ruke Vježbe za obuku držanja lopte Individualne vježbe 1. Utisnuti loptu u šaku, kako bi se ostvario hvat na pravi način, izvršiti kontrolu hvata 2. Lopta je na zemlji i igrač naglo čučne uhvati loptu i izvrši kontrolu hvata 3. Lopta se baca od pod, poslije odbijanja vrši se hvatanje 4. Drži se lopta jednom rukom, ispušta se i ponovo hvata prije kontakta sa tlom 5. Lopta je u jednoj ruci, rola se preko dorzalnog dijela šake i ponovo se hvata 6. Lopta u jednoj ruci rola se preko vrhova prstiju i dovodi se na dorzalni dio šake, a potom se vraća preko vrhova prstiju u hvat 7. U svakoj ruci lopta, uz podizanje noge dohvatiti loptom nožne prste ili unutrašnjost stopala, suprotna noga i ruka, vježba se izvodi u mjestu ili kretanju 8. Vođenje lopte sa loptom u ruci 9. Naizmjenično vođenje lopte sa loptama u rukama 10. Kotrljanje lopte sa loptom u ruci Vježbe u parovima 11. Vježba u parovima, sa jednom ili dvije lopte, oba igrača drže loptu i pokušavaju da istrgnu loptu iz šake jedan drugom 12. Sklekovi u paru, jedan igrač leži na leđima sa loptom u rukama, a drugi takođe drži lopte i radi sklekove
50
TEHNIKA U RUKOMETU
13. Lopta u jednoj ruci, konstantno kuckanje loptama, sa ciljem izbiti protivniku loptu iz ruke 14. U čučnju, lopte u obje ruke, guranje s ciljem izbaciti protivnika sa strunjače, označenog prostora ili ga oboriti na leđa 15. Hvatalica, lopte u obje ruke kretanje kao „pauk“ ili „zec“ 16. Kolica jedna lopta se drži sa dvije ruke, u skokovima preći distancu 17. Kolica, lopte u obje ruke preći distancu 18. Lopta u jednoj ili u obje ruke, igranje tenisa 19. Lopta u jednoj ili obje ruke, odbijanje, dodavanje lopte iznad glave, da ne padne na tlo 20. Lopta u jednoj ili obje ruke, igra se fudbal, kotrljanjem lopte 21. Rukometni rugby 3.4. Tehnika vođenja lopte Može se konstatovati da vođenje lopte u savremenom rukometu nema široku primjenu, odnosno da se ovaj tehnički element rijetko koristi u rukometnoj igri. Međutim, to ne znači da se ne treba posvetiti pažnja kod obuke ovog elementa. Naprotiv, kod dece mlađeg uzrasta se posebna pažnja treba posvetiti obuci ovog elementa, jer vođenjem lopte deca razvijaju osećaj za loptu, odnosno položaj lopte u prostoru. Kod starijih uzrasta, se takođe insistira na uvježbavanju ovog tehničkog elementa, jer upravo situacije u igri kad se koristi vođenje lopte predstavljaju momente igre kad se stvara prednost u odnosu na igrače odbrane. Vođenje lopte ne predstavlja dominantan tehnički elemenat u savremenoj rukometnoj igri, međutim značajno mjesto dobija u sljedećim situacijama: 1. izvođenje kontranapada – vođenjem se osvaja prostor do golmanovog prostora ili do zone šuta 2. izvođenje driblinga – vođenjem se nadigrava protivnički igrač kako bi se realizovala taktička zamisao 3. Igra protiv odbrane “presing” – vođenjem se stvara povoljnija situacija za dodavanje lopte, zadržavanje lopte, nadigravanje
51
TEHNIKA U RUKOMETU
Vođenje lopte je tehnički element koji se primjenjuje u mjestu kretanju U zavisnosti od visine vođenja, vođenje može biti nisko /u visini koljena/ srednje /u visini kuka/ visoko /u visini ramena/ Ako se posmatra putanja kretanja igrača, vođenje može biti pravolinijsko slalom cik-cak Vođenje se izvodi odbijanjem lopte od tlo, odnosno potiskivanjem lopte rukom prema tlu, a pokret se izvodi iz zgloba šake i zgloba lakta. Prilikom vođenja lopte, šaka mora biti otvorena, a kontakt sa loptom se uspostavlja (dlanom i prstima) isključivo sa gornjom polovinom lopte. Kontakt otvorene šake sa donjom polovinom lopte, predstavlja duplo vođenje (dupla lopta), a sankcioniše se kao slobodno bacanje za protivničku ekipu. Tehnika vođenja lopte u mjestu podrazumjeva da je igrač u iskoračnom stavu (iskoračna noga suprotna od ruke kojom se vodi lopta), težište tijela je na oba stopala, a projektuje se na prednjoj trećini stopala. Koljena su blago povijena, a tijelo je ispravljeno koliko to položaj dozvoljava(ne dozvoliti savijanje glave i leđa). Insistiratii na držanju glave gore, kako bi sve vreme igrač imao dobar pregled igre. Ruka je pored tijela, lakat u visini kuka, podlakat prema napred, a šaka u pronaciji. Lopta se potiskuje opružanjem lakta, a posljednji kontakt sa loptom ostvaruje šaka, preciznije jagodice prstiju, čime se lopta usmjerava u željenom pravcu. Odbijena lopta se amortizuje blagim savijanjem lakta i šake na gore, do sljedećeg potiskivanja. Lopta se vodi pored tijela, a u visini prednje noge. Visina vođenja lopte u mjestu je do visine kuka ili niže. Smanjivanje visine vođenja ostvaruje se spuštanjem težišta tijela, odnosno savijanjem koljena, a nikako savijanjem tijela. Ugao koji zatvara putanja lopte sa podlogom treba da iznosi 90 stepeni.
52
TEHNIKA U RUKOMETU
Prelaskom u kretanje dolazi do korekcije tehnike vođenja. Prije svega mijenja se ugao koji putanja lopte zatvara sa podlogom, odnosno ugao se smanjuje u zavisnosti od brzine kretanja. Što je kretnja igrača brže ugao je manji i obratno. Uporedo sa smanjenjem ugla, dolazi do povećanja visine vođenja, koja dostiže, u maksimalno brzom kretanju, kao što je situacija kod kontranapada i do visine ramena. Kod vođenja u kretanju, gdje igrač obilazi prepreke, odnosno slalom vođenja, u principu se ne narušava tehnika trčanja i vođenja lopte, osim u momentima kad kad se okreće oko prepreke ili promjene smjera kretanja. U ovakvim situacijama brzina se smanjuje, što dovodi do povećanja ugla koji zatvara putanja lopte sa tlom i smanjenje se visine vođenja. U ovakvim situacijama može doći do promjene ruke vođenja, ali ne mora, u zavisnosti od pozicije protivničkih igrača. Nepisano pravilo je da se lopta vodi daljom rukom od protivničkih igrača(odbrambenih igrača) kako bi što bolje zagradili loptu i održali je pod kontrolom.
Slika 10. Vođenje lopte u kretanju U rukometnoj igri se susrećemo i sa cik-cak vođenjem, mada veoma rijetko, jer ovakav način vođenja je karakterističan prije svega za fintiranje. Neki autori ovo vođenje prezentuju kao fintiranje sa vođenjem, međutim mišljenja smo da svako potiskivanje lopte prema tlu i ponovo uspostavljanje kontakta sa njom spada u elemente vođenja, koje se može primjeniti u izvođenju drugih elemenata kao što je fintiranje. Za razliku od slalom vođenja, cik-cak vođenje ne iziskuje okretanje tijela, već je tijelo okrenuto naprijed. Da bi igrač odreagovao i adekvatno odgovorio na novonastale situacije u igri mora biti osposobljen da u svakom trenutku zaustavi i ponovo uspostavi kretnju, odnosno da pređe iz vođenja u kretanju u vođenje u mjestu. Da bi mogli odgovoriti na ove zahtjeve, naročito u situacijama kada
53
TEHNIKA U RUKOMETU
vode loptu, a da pri tom ne prekida vođenje lopte, igrači moraju savladati tehniku zaustavljanja. Zaustavljanje se izvodi iz naskoka, dva koraka ili četiri koraka u zavisnosti od brzine kretanja igrača. Najčešći oblik zaustavljanja se izvodi iz dva koraka. Ako igrač desnom rukom vodi loptu radi se naskok na desnu nogu, čime se spušta težište tijela, usporava kretnja, a potom slijedi iskorak lijevom nogom gdje stopalo ostvaruje kontakt sa tlom peta-prsti i na taj način prelazi se u vođenje u mjestu. Ista tehnika se koristi i kod zaustavljanja sa četiri koraka, gdje prethodi dosta brže kretanje igrača. Prva dva koraka usporavaju kretnju, blagi naskok, a posljednja dva na već opisan način u potpunosti zaustavljaju kretnju i prelazi se u vođenje lopte u mjestu. Lopta ostvaruje kontakt sa tlom samo jednom na dva koraka. Situacije u kojima je vođenje lopte poželjno podrazumijeva : voditi loptu kad je igrač sam u kontranapadu, u situaciji jedan na jedan, kad igrač nije u mogućnosti dati pas, da bi se izbjeglo zadržavanje lopte duže od tri sekunde. Korektno vođenje lopte podrazumijeva: držati ruku na gornjoj polovini lopte, poštovati pravilo tri koraka- vođenje-tri koraka- pas ili šut, držati loptu u visini kuka i potiskivati je pored i ispred sebe. Najčešće greške koje se javljaju kod vođenja lopte su: nepotrebno vođenje/voditi loptu kad je dodavanje bolje rešenje, nositi loptu, valjati loptu, udarati loptu, potiskivati loptu samo prstima, duplo vođenje, izgubljena kontrola nad loptom. Vježbe za obuku vođenja lopte u mjestu 1. Vođenje lopte u visini kuka, lijevom i desnom rukom/iskoračni stav/ 2. Vođenje lopte sa promjenom visine vođenja, lijevom i desnom rukom/promjena visine počučnjem/ 3. Vođenje lopte pored tijela napred-nazad, lijevom i desnom rukom, kroz noge, iza leđa 4. Vođenje lopte lijevom i desnom rukom od zid 5. Vođenje lopte sa promjenom stava/ stojeći, klečeći, ležeći, sjedeći/ 6. Podizanje lopte sa tla tehnikom vođenja/ jedna ruka, obje ruke/
54
TEHNIKA U RUKOMETU
7. Vježba u parovima, okrenuti licem jedan prema drugom, jedan vodi loptu u mestu/sa promjenom ruke, visine vođenja/, a drugi pokušava da mu izbije loptu 8. Vježbe u parovima svako vodi svoju loptu i ometa vođenje drugog 9. Vježbe u parovima, jedan vodi koristeći različite tehnike vođenja, a drugi pokušava da ga prati/ogledalo/ 10. Vođenje dvije lopte/suručno, raznoručno, bez i sa promjenom lopte/ Vježbe za obuku vođenje lopte u kretanju 1. Pravolinijsko vođenje lopte - lijevom i desnom rukom sa promjenom brzine kretanja/hodanje, lagano trčanje/ - lijevom i desnom rukom sa promjenom visine vođenja - lijevom i desnom rukom sa ubrzanjima i zaustavljanjem 2. Vođenje lopte sa poskokcima na jednoj nozi, napred, bočno, nazad, sa zaplitanjem nogu, sa poskocima u čučnju 3. Vođenje lopte sa promjenom pravca kretanja/lijevom rukom u lijevo, desnom rukom u desno/ 4. Vođenje lopte maksimalnom brzinom/štafete sa vođenjem lopte/ 5. Vježba u parovima, igrač sa loptom hvata igrača bez lopte 6. Vježba u parovima, igrač sa loptom hvata igrača sa loptom 7. Svi igrači imaju loptu, vode svoju, a pokušavaju oduzeti nekome loptu 8. Vođenje dvije lopte/suručno, raznoručno, jednom rukom dvije lopte/ 9. Vježba u parovima jedan vodi loptu naprijed nazad drugi prati/okrenuti licem, jedan iza drugog/ 10. Vježba u parovima jedan leži na tlu sa raširenim nogama i rukama/zvijezda/, a drugi vodi loptu 4.5. Tehnika hvatanja lopte Napomenuli smo da je specifikum rukometa igranje rukom. Upravo zbog toga hvatanje lopte ima posebnu težinu u vrednovanju i obuci ovog tehničkog elementa. Posmatrajući rukometnu igru može se konstatovati da su elementi hvatanja i dodavanja najčešće korišćeni elementi. Ne može se
55
TEHNIKA U RUKOMETU
zamisliti nijedna aktivnost u napadu, a da ne sadrži element hvatanja lopte. Ovaj podatak nam govori da se hvatanju lopte treba posvetiti i najveća pažnja u obuci. Hvatanje lopte predstavlja ostvarivanje kontakta lopte sa šakama. S obzirom na usmjerenost prstiju u momentu hvatanja lopte, hvatanje može biti: - Gornje hvatanje /hvatanje visokih lopti/ - Donje hvatanje /hvatanje niskih lopti/ Pod pojmom “visoke” lopte, podrazumjevaju se lopte koje se hvataju iznad visine kuka, a “niske” lopte su lopte koje se hvataju ispod visine kuka. Hvatanje lopte se može vršiti na više načina, pa s obzirom na usmjerenost šaka hvatanje može biti sa - Jednom rukom - Dvije ruke - Jednom rukom uz pomoć druge ruke U rukometu se najčešće koristi hvatanje sa dvije ruke, međutim u nekim situacijama , a u zavisnosti i od igračke pozicije, koristi se i hvatanje jednom rukom /karakteristično za igru pivota/ ili hvatanje jednom uz pomoć druge ruke. S obzirom na dužinu amortizacije hvatanje lopte se može izvesti: - Kratkom amortizacijom (na kratkom putu) ili trenutno hvatanje - Dugom amortizacijom (na dugom putu)
Slika 11. Amortizacija na kratkom putu
56
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 12. Amortizacija na dugom putu 4.5.1. Hvatanje visokih lopti sa dvije ruke Kao što je rečeno, visoke lopte predstavljaju sve lopte koje se hvataju iznad visine kuka. Prilikom obuke hvatanja visokih lopti, insistira se da prijem lopte bude u visini trougla kojeg obrazuju glava i ramena. To je položaj u kojem je najlakše uhvatiti loptu. Kada se uvežba tehnika hvatanja lopti u ovom položaju, prelazi se na teže varijante, kao hvatanje iznad glave, pored tijela ili hvatanje u skoku. Kod svih ovih situacija tehnika hvatanja treba da bude ista, da se ne narušava položaji šaka, već samo da se koriguje položaj tijela i amortizacija u zavisnosti od situacije. Tehnika hvatanja visokih lopti podrazumeva da šake trebaju zauzeti položaj koji nazivamo „košarica“. Ovaj položaj šaka karakteriše da su dlanovi usmereni prema lopti, prema pravcu dolaska lopte, prsti nisu opruženi i zategnuti, ali nisu ni savijeni, već zauzimaju normalan fiziološki položaj, pre svega opušteni. Važan detalj predstavlja položaj palčeva, koji su postavljeni jedan do drugog pod uglom od 45 do 90 stepeni, te zajedno sa kažiprstima formira trougao. Sve vreme dok lopta ne ostvari kontakt sa šakama, šake trebaju biti pod vizuelnom kontrolom. Tabela 1. Faze kod hvatanja visokih lopti PRIPREMNA FAZA
FAZA REALIZACIJE
ZAVRŠNA FAZA
1. Gledati u loptu
1. Primiti loptu, ostvariti kontakt sa loptom
1. Dovesti šake i loptu do grudi
2. Postaviti telo na pravac dodavanja lopte
2. Saviti zglob šake
57
TEHNIKA U RUKOMETU
3. Opružiti ruke i usmeriti ih prema lopti
3. Saviti laktove pri prijemu lopte
4. Držati prste gore 5. Držati krajeve palčeva skoro spojeno
Slika 13. Hvatanje visokih lopti - nathvatom 4.5.2. Hvatanje niskih lopti sa dvije ruke Sve lopte koje se hvataju ispod visine kuka nazivamo niske lopte. Tehnika hvatanja niskih lopti se razlikuje od hvatanja visokih lopti po usmjerenosti prstiju. Ruke su opružene prema lopti, dlanovi suokrenuti prema napred, a prsti usmjereni prema tlu. Za razliku od hvatanja visokih lopti, kod ove tehnike su mali prsti postavljeni jedan do drugog, pod uglom od 45 do 90 stepeni. Prsti su takođe opušteni, zauzimaju fiziološki položaj. Izuzetno niske lopte zahtjevaju korekciju tijela, odnosno položaj tijela, koji se vrši savijanjem u zglobu koljena, a poželjno je izbjeći spuštanje težišta savijanjem tijela, leđa. Tabela 2. Faze kod hvatanja niskih lopti PRIPREMNA FAZA
FAZA REALIZACIJE
ZAVRŠNA FAZA
1. Gledati u loptu
1. Primiti loptu, ostvariti kontakt sa loptom
1. Dovesti šake i loptu do grudi
58
TEHNIKA U RUKOMETU
2. Postaviti telo na pravac dodavanja lopte
2. Saviti zglob šake
3. Okrenuti dlan prema napred
3. Saviti laktove pri prijemu lopte
4. Usmjeriti prste prema podu 6. Saviti kolena 7. Opružiti ruke
Slika 14. Hvatanje niskih lopti - podhvatom Greške koje se najčešće javljaju kod izvođenja hvatanja lopte su nedovoljno opuštene šake, previše zategnuti prsti usljed čega dolazi do odbijanja lopte od šake, neadekvatna košarica, palčevi zatvaraju ugao mnogo veći od 90 stepeni što dovodi do prolaska lopte kroz šake ili ne korišćenje košarice, već se lopta pokušava uhvatiti spajanjem paralelno postavljenih dlanova. 4.5.3. Hvatanje lopte jednom rukom Hvatanje lopte jednom rukom je tehnički element koji je svojstven igračima koji su tehnički superiorniji, međutim neophodno je da ovaj element poznaju i koriste svi igrači. Kod obuke hvatanja lopti ovaj element je neizbježan, kako za mlađe uzraste tako i kod starijih uzrasnih grupa. Napomenuli smo da je hvatanje sa dvije ruke najčešće korišćena tehnika kod
59
TEHNIKA U RUKOMETU
hvatanja lopti, ali u savremenom rukometu koji karakteriše brzina igre i mnogo kontakta, igrači nisu uvijek u prilici da na taj način uhvate loptu već je neophodno loptu primiti jednom rukom. Ovaj način hvatanja lopte karakterističan je za kružne igrače, ali i za krilne igrače i bekove, u zavisnosti od položaja prilikom prijema lopte. Hvatanje lopte jednom rukom se koristi uglavnom usljed nedostatka vremena da se lopta primi na duži način, sa dvije ruke, ili kad je igraču slobodna samo jedna ruka, a drugom rukom se gradi. Često se dešava da u igri odbrambeni igrač ostvaruje kontakt sa jednom rukom napadača, stoga je napadač primoran da jednom rukom primi loptu. Tehnika hvatanja lopte jednom rukom zahtjeva da je ruka kojom se hvata lopta opružena u pravcu dolaska lopte. Neophodno je ruku držati opušteno, da ne bude zategnuta, kako bi što bolje amortizovali prijem lopte i anulirali brzinu, odnosno jačinu lopte. Prsti su okrenuti ka gore, a dlan prema lopti. Kontakt sa loptom prvo ostvaruju jagodice prstiju, nakon čega se prsti savijaju i ostvaruju hvat sa lopto . A ortiza ija se vrši savija je ruč og zglo a i zglo a lakta, a teži se što prije dovesti loptu u zad ji položaj, odnos o pripre iti loptu za iz ačaj.
Slika 15. Hvatanje lopte jednom rukom – nathvatom Kao i kod hvatanja lopti sa dvije ruke, u zavisnosti usmjerenosti prstiju, hvatanje jednom rukom može da se izvodi sa nadhvatom i podhvatom. Nadhvatom se hvataju sve visoke lopte, ispred tijela pored tijela,
60
TEHNIKA U RUKOMETU
iznad glave u skoku, a pothvatom se hvataju niske lopte, koje su neprecizno dodane ili odbijene lopte koje se kreću iznad tla.
Slika 16. Hvatanje lopte jednom rukom pothvatom Greške koje se najčešće javljeju kod hvatanja lopte jednom rukom su nedovoljno opuštena ruka i šaka, usljed čega se nemože izvršiti kvalitetna amortizacija, zategnuta šaka i kruti prsti što prouzrokuje odbijanje lopte od sake, kao i nekvalitetna usmjerenost ruke i sake prema lopti, čime se nemože ostvariti povoljan ugao za prijem lopte. 4.5.4. Hvatanje lopte jednom rukom uz pomoć druge Kao i kod predhodno opisanih tehnika, u zavisnosti od usmjerenosti prstiju hvatanje jednom uz pomoć druge ruke može biti nadhvatom i podhvatom. Od sve tri prezentovane tehnike hvatanja lopte/sa dvije ruke, sa jednom rukom ili sa jednom uz pomoć druge ruke/ ova tehnika je najmanje zastupljena u rukometnoj igri. Uglavnom se primjenjuje kod tranzicije lopti ili kod uskakanja u golmanov prostor, kad nismo u mogućnosti jednom rukom ostvariti dobar hvat, a nema dovoljno vremena da se izvrši hvat sa dvije ruke. Tehnika hvatanja slična je kao kod hvatanja lopte jednom rukom, s tim što u fazi kad vršimo amortizaciju, odnosno povlačimo loptu prema tijelu, druga šaka ostvaruje kontakt sa loptom, sa njene bočne strane. Uloga druge šake je da osigura hvat i obezbijedi kvalitetno dovođenje lopte uz tijelo.
61
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 17. Hvatanje lopte jednom rukom uz pomoć druge nadhvatom
Slika 18. Hvatanje lopte jednom rukom uz pomoć druge podhvatom U literature se često sreću spojeni termini hvatanje I dodavanje lopte, jer ova dva elementa teško je razdvojiti u samoj obuci. Da bi se realizovao jedan element, mora mu predhoditi drugi I obratno. Ovo je razlog zašto u metodici obuke ova dva elementa ne razdvajamo, već ih zajedno uvježbavamo. 4.5.5. Hvatanje kotrljajućih lopti U rukometnoj igri se često susrećemo sa loptama koje nazivamo “ničije lopte” ili kotrljajuće lopte. To su lopte koje se kotrljaju po tlu ili stoje na tlu. Lopte se u ovome položaju nalaze kao posljedica sljedećih situacija: -
Odbijena lopta od golmana
62
TEHNIKA U RUKOMETU
-
Odbijena lopta od okvira gola Greške kod hvatanja I dodavanja Odbijena lopta od bloka Spuštanje lopte na tlo usljed sviranog prekršaja Greške u tehničkom izvođenju
Cilj igrača je da što prije stigne do lopte I ne narušavajući brzinu kretanja dovede loptu pod kontrolu. Zavisno od usmjerenosti šaka tehnika hvatanja kotrljajućih lopti može biti: -
sa jednom rukom sa dvije ruke jednom uz pomoć druge ruke
Lopte se mogu hvatati nadhvatom ili pothvatom. Za sve navedene tehnike hvatanja karakterističan je dijagonalni stav nogu. Pri maksimalnom brzom kretanju igrač vrši naskok na jednu nogu, čime spušta težište tijela I smanjuje horizontalnu komponentu brzine. Ovaj naskok treba da bude duži, a plići, ili kraći, a dublji. Položaj stopala treba da je pod uglom od 45-90 stepeni u odnosu na pravac kretanja, čime se vrši zasuk tijela I ostvaruje povoljnija pozicija za kontakt sake sa loptom. Poslije naskoka slijedi iskorak drugom nogom, stopalo ostvaruje kontakt sa podlogom peta-prsti I okrenuto je u pravcu kretanja. Na koju nogu se vrši naskok zavisi od položaja lopte I protivničkih igrača. Pravilo je da se lopta pobire na daljoj 63train od protivničkog igrača, ako su oba igrača blizu lopte. Lopte koje stoje na tlu, ne kreću se, poslije naskoka I spuštanja težišta tijela, pobiru se jednom ili sa obje ruke nathvatom ili pothvatom/češće nathvatom/. Tehnika pobiranja lopti u pokretu se razlikuje u zavisnosti da li se lopta kreće prema igraču ili od igrača. Opis tehnike hvatanja, ako se lopta pobire sa desne strane. Naskok se vrši na desnu nogu, iskorak je lijevom nogom/peta-prsti/ u visini lopte, desna ruka ide u supinaciju, a lijeva u pronaciju. Lopte koje se kreću prema igraču, prvo se ukotrljaju u desnu šaku, a levom je prihvatamo, a ako se stiže lopta, odnosno ako se lopta kreće od igrača, lopta se ukotrljava u lijevu šaku, a desnom se prihvata. U trenutku kad je lopta dovedena pod kontrolu, inercija vuče igrača naprijed, gdje se težište prebacuje na lijevu nogu koja se opruža,
63
TEHNIKA U RUKOMETU
a desna noga ide u zamah, lopta se prebacuje u izbačajnu ruku I uspostavlja se vođenje lopte, ili dodavanje lopte.
Slika 19. Hvatanje kotrljajućih lopti različitim tehnikama Vježbe za obuku hvatanja i dodavanja lopte u mjestu 1. Lopta se baci u vis vrši se okret oko uzdužne ose i hvata se 2. Baca se lopta iza leđa preko glave, sa dvije ruke, jednom rukom i hvata se 3. Baca se lopta kroz noge od tlo, okret i hvata se u stavu 4. Lopta se baci u vis, promjeni se položaj tijela/sjed, sklek, kolut naprijed/ i hvata se lopta 5. Dodavanje od zid jednom rukom i hvatanje 6. Dodavanje od zid sa dvije lopte 7. Dodavanje od zid, okret i hvatanje lopte 8. Dodavanje od zid u skoku 9. Parovi, hvatanje i dodavanje u sjedu 10. Parovi, hvatanje i dodavanje na malom rastojanju a. Hvatanje i dodavanje visokih lopti b. Hvatanje i dodavanje niskih lopti c. Hvatanje i dodavanje u skipu
64
TEHNIKA U RUKOMETU
Vježbe za obuku hvatanja i dodavanja lopte u kretanju 1. Parovi, dodavanje sa promjenom rastojanja. Dvije kolone, hvatanje i dodavanje lopte i odlazak na kraj svoje kolone, ili na kraj druge kolone. Akcenat staviti na prijem lopte i dodavanje koje se vrši u kretanju 2. Hvatanje i dodavanje u trojkama. Akcenat staviti na okretanje tijela prilikom prijema i dodavanja lopte.
3. Igrači obrazuju šestougao, svaki igrač ima svoj broj od 1 do 6. Hvatanje i dodavanje se izvodi po brojevima.
4. Igrači obrazuju šestougao, svaki igrač ima svoj broj od 1 do 6. Hvatanje i dodavanje se izvodi po Brojevima, a igrači odlaze na mjesta kome se lopta doda.
65
TEHNIKA U RUKOMETU
5. Hvatanje i dodavanje u četvorkama, u jednu stranu, u drugu stranu, proizvoljno. Vježba može da se izvodi po zadanom redosljedu, kombinujući dodavanja po paraleli i dijagonali.
6. Hvatanje i dodavanje u četvorkama, lopte se može dodavati po dijagonali ili paraleli. Igrač koji doda loptu odlazi na začelje svoje kolone, ili na začelje kolone kojoj je dodao loptu
7. Hvatanje i dodavanje u parovima uz kretanje/bočno u stavu, preplitanjem nogu, u nazad, skokovima na jednoj nozi/ 8. Hvatanje i dodavanje u parovima, jedan se kreće oko markera u trougao/zabadanje/ 9. Hvatanje i dodavanje u parovima, zabadanje na gol pa dodavanje 10. Hvatanje i dodavanje u trojkama, zabadanje na gol, sa varijantama Vježbe za obuku hvatanja kotrljajućih lopti 1. Hvatanje kotrljajuih lopti koje se kreće od igrača i prema igraču različitim tehnikama 2. Vježba u parovima jedan drugom kotrlja loptu i hvata se na različite načine, jednom rukom, dvije ruke nathvatom, jednom uz pomoć druge 3. Vježba u parovima jedan igrač kotrlja loptu po tlu drugi je hvata i vrši dodavanje različitim tehnikama
66
TEHNIKA U RUKOMETU
4. Parovi, lopta se kotrlja po tlu, na znak trenera igrači se bore ko će prije pokupiti loptu 5. Parovi, jedan kotrlja loptu, a drugi pokušava da je oduzme pobiranjem lopte 6. Štafetne igre u kojima se koristi kotrljanje i pobiranje lopte 4.5.Tehnika dodavanja lopte Dodavanje lopte predstavlja način bacanja, odbijanja ili prenosa lopte prema saigraču, koji se izvoditi sa ciljem da upućenu loptu saigrač može što lakše i što sigurnije staviti pod svoju kontrolu. To podrazumjeva da lopta ima optimalnu brzinu, da nije prejaka, da ima dobru putanju kako bi se što lakše uhvatila. Upravo brzina lopte, odnosno jačina izbačaja lopte, određuje da li je igrač izvršio dodavanje ili šutiranje. Zajedno sa hvatanjem lopte, ovaj tehnički element je procentualno najviše zastupljen u igri, što nam govori da kod obučavanja ovom elementu treba posvetiti posebnu pažnju. Lopta se najčešće dodaje: 1. kada se saigrač nalazi u poziciji za realizaciju, vrši se asistencija 2. kada igrač iscrpi mogućnost kretanja sa loptom, da se ne bi dosudio prekršaj zadržavanja lopte duže od tri sekunde ili koraci 3. kao taktička varijanta u napadu, usljed stvaranja prostorno – vremenske prednosti u odnosu na igrače odbrane U rukometnoj igri dodavanje se može izvesti u mjestu, kretanju, skoku, okretu ili padu, a u odnosu na usmjerenost šaka, dodavanje se može izvršiti jednom rukom ili sa dvije ruke. Sva dodavanja se mogu podijeliti na osnovna dodavanja i specijalna dodavanja. Osnovna dodavanja, proistekla su iz prirodnog oblika bacanja, a predstavljaju najčešće korišćena dodavanja u rukometu, dok specijalna dodavanja su modifikacije ili varijante dodavanja koja se koriste mnogo rijeđe u zavisnosti od situacije na terenu, odnosno kad igrači nisu u mogućnosti da realizuju osnovno dodavanje , zatim kao faktor iznenađenja, ili način da se nadigra protivnički igrači.
67
TEHNIKA U RUKOMETU
U zavisnosti od putanje lopte razlikuje se pravolinijsko dodavanje (najčešće je u upotrebi, predstavlja najbrži način da lopta pređe određeni put, koristi se za pripremu napada i asistenciju), parabolično dodavanje (ne koristi se često, već samo u situacijama kad se želi dodati lopta preko igrača odbrane) i dodavanje od tlo (može se koristiti kao dodavanje dok ne počne priprema za napad ili češće kao asistencija posebno za kružnog i krilne igrače. 4.6.1. Osnovno dodavanje Osnovno dodavanje može da se izvodi kratkim i dugim zamahom, sa tla i iz skoka, a izvodi se sa jednom rukom. U zavisnosti od visine izbačaja, osnovno dodavanje može biti u visini glave, visini ramena, visini kuka ili visini koljena. Tehnika izvođenja je u principu ista s tim što se vrši korekcija položaja nadlakta i podlakta u zavisnosti od visine izbačaja lopte. 4.6.1.1.Osnovno dodavanje kratkim zamahom Ovo dodavanje se uglavnom koristi u pozicionom napadu, koriste ga igrači na svim pozicijama. Primjenjuje se na kraćim rastojanjima do 7-8 metara. Tehnika izvođenja dodavanja kratkim zamahom se vrši kroz tri faze. Prva faza, odnosno pripremna faza, predstavlja hvatanje lopte I dovođenje lopte u poziciju za izbačaj. Da bi se moglo izvesti adekvatno dodavanje, vrlo bitno je kvalitetno prihvatiti loptu. Lopta se hvata sa dvije ruke, u paralelnom ili dijagonalnom stavu, zavisno od situacije, a potom se lopta utiskuje u izbačajnu šaku, kako bi se ostvario što jači hvat. Lopta se prebacuje u jaču, odnosno izbačajnu ruku. Ruka sa loptom se vodi nazad I u stranu, a ugao koji zatvara podlakat I nadlakat ne bi trebao da bude manji od 90 stepeni. Dovođenjem lopte u tzv. zadnji položaj, šaka prelazi duži put od lakta I u krajnjoj tački se nalazi iza lakta. U jednom trenutku dolazi do pomjeranja lakta prema naprijed, a zglob sake I dalje ide u nazad. Ovaj pokret ograničavaju veze I mišići ramena. U ovoj fazi dolazi do rotacije ramena, pa osa ramena zatvara skoro okomit ugao u odnosu na pravac izbačaja lopte. Maksimalnim zatezanjem mišića ramena, mišići dobijaju
68
TEHNIKA U RUKOMETU
svojstvo kao zategnuta opruga, čime se završava pripremna faza za izbačaj lopte.. Druga faza, faza realizacije, obuhvata sam čin izbačaja lopte. Naglom aktivnošću mišića,lakat, podlakat i šaka se usmjeravaju prema naprijed I dole. Lakat prvi prolazi liniju ramena, a potom se blokira I ide prema gore, a podlakat I šaka nastavljaju kretanje naprijed čime dolazi do prestizanja lopte. Ovaj način izbačaja lopte predstavlja posebnu tehnika nazvanu, bič tehnika, čime dolazi do slaganja sila s ciljem što efikasnijeg izbačaja lopte. Izbačaj lopte se završava savijanjem sake, palmarnom fleksijom. Posljednji kontakt sa loptom, ostvaruju jagodice prstiju, čime se lopta usmjerava, a ruka prati kretanje lopte. Treba napomenuti da putanja dovođenja lopte, odnosno pripreme za izbačaj I putanja izbačaja lopte nije simetrična. Treća faza, predstavlja završnu fazu, gdje se težište tijela prenosi na prednju nogu, ukoliko se izbačaj radio u dijagonalnom stavu. Izbačajna ruka, nakon što lopta napusti šaku, nastavlja kretnju prema naprijed I na dole. U ovoj fazi igrač pogledom prati let lopte.
Slika 20. Dodavanje kratkim zamahom 4.6.1.2. Osnovno dodavanje dugim zamahom Za razliku od dodavanja krtkim zamahom, dodavanje dugim zamahom se rijeđe koristi u rukometnoj igri. Ova vrsta dodavanja se izvodi na dužim distancama, kod izvođenja kontranapada, polukontri i sl. Tehnika izvođenja je najsličnija tehnici bočnog šuta sa tla. Za razliku od dodavanja kratkim zamahom, ovo dodavanje zahtjeva i specifičan rad nogu. Lopta se uglavnom prima na prvom koraku, u drugom koraku se dovodi u položaj za izbačaj, a na trećem koraku se vrši izbačaj. Tehnika prijema lopte i faza pripreme za
69
TEHNIKA U RUKOMETU
izbačaj lopte je veoma slična kao kod dodavanja kratkim zamahom. Evidentna je razlika u visini dovođenja lopte u položaj za izbačaj. Kod tehnike dodavanja dugim zamahom lopta se spušta do visine ramena, dok šaka ne zauzme paralelan položaj sa tlom. Kod faze izbačaja lopte, dolazi do rotacije kuka, zatim ramena, a potom se ruka usmjerava prema naprijed. Ugao podlakta i nadlakta zatvara ugao oko 90 stepeni, težište se prenosi na prednju nogu, jer je kod prethodne faze težište na zadnjoj nozi. Izbačaj lopte se vrši istom putanjom kojom je lopta dovedena u položaj za izbačaj, vrši se pregibanje sake, a ruka nastavlja kretnju i završava u visini koljena suprotne noge. Najčešće greške, koje se javljaju prilikom izvođenja osnovnog dodavanja su manji ugao između podlaktice i nadlaktice od 90 stepeni, guranje lopte prilikom izbačaja, rotacija lopte u stranu usljed neadekvatnog kontakta prstiju sa loptom. Tabela 3. Faze kod osnovnog dodavanja kratkim zamahom PRIPREMA FAZA
FAZA REALIZACIJE
ZAVRŠNA FAZA
1. Čvrsto držati loptu
5. Krenuti korak ka napred
8. Prenijeti težište na prednju nogu
2. Saviti lakat 90 stepeni
6. Zarotirati tijelo i ramena
9. Nakon izbačaja ruka nastavlja kretanje na dole
3. Težište na zadnjo nozi
7. Vodi se prvo lakat
4. Okrenuti ramena okomito prema cilju
4.6.2. Specijalna dodavanja Specijalna dodavanja u zavisnosti od usmjerenosti ruku mogu se izvoditi sa jednom i sa dvije ruke. Odabir vrste dodavanja zavisi prije svega od situacije na terenu. U rukometnoj igri koja obiluje sa dosta kontakta, igrači sa loptom su često pod pritiskom odbrambenih igrača i nisu u
70
TEHNIKA U RUKOMETU
mogućnosti dodati loptu osnovnim dodavanjem, pa pribjegavaju korišćenju specijalnih dodavanja. Kao i osnovna dodavanja, specijalna dodavanja moraju da zadovolje osnovne kriterijume kvalitetnog dodavanja, da budu precizna, umjerene jačine, kako bi saigrač mogao što prije i što lakše dovesti loptu pod kontrolu. Specijalna dodavanja koja se izvode sa jednom rukom su: -
bočno dodavanje bližom rukom bočno dodavanje daljom rukom dodavanje iza leđa dodavanje iza glave dodavanje kroz noge dodavanje guranjem lopte dodavanje iz skoka
Specijalna dodavanja koja se izvode sa dvije ruke su: -
sa dvije ruke odozdo sa dvije ruke u visini grudi sa dvije ruke iznad glave
PRIPREMA FAZA
FAZA REALIZACIJE
ZAVRŠNA FAZA
1. Čvrsto držati loptu sa dvije ruke u visini kuka
3. Napraviti korak bočno ka cilju
10. Opružiti i opustiti rame izbačajne ruke
2. Držati stopala u širini ramena
4. Podizanje i vođenje vrha lakta ka ciljju
11. Saviti koljena
5. Držati loptu samo sa rukom koja dodaje
12. Prebaciti težinu na nogu na sttrani izbačaja
6. Prebacivanje težišta ka cilju 7. Opružanje lakta
71
TEHNIKA U RUKOMETU
8. Opružanje ručnog zgloba 9. Gurnuti loptu sa palcem
Tabela 4. Faze kod bočnog dodavanja Karakteristike kvalitetnog dodavanja - Tačnost, - Pravovremenost, - Taktička opravdanost, - Neočekivano i iznenadno za protivnika, - Neprekidna veza pogledom, - Dodavanje na zalet, tj. lopta se dodaje pred igrača računajući njegovu brzinu kretanja. 4.7. Tehnika šutiranja lopte Šutiranje ili bacanje lopte na gol predstavlja, završnicu napada, sa ciljem da igrač bacanjem, odbijanjem, udaranjem ili prenosom lopte u pravcu protivničkog gola postigne pogodak. U igri se lopta najčešće upućuje ka golu šutiranjem ili bacanjem lopte, međutim u zavisnosti od situacije na terenu lopta se u gol može proslijediti i odbijanjem svim dijelovima tijela kojim pravila igre dozvoljavaju, kao i udranjem lopte. Igrači organizuju napad kako bi stvorili što bolju situaciju, čistu situaciju da se uputi šut prema golu. Sva šutiranja se mogu podijeliti na osnovna i specijalna šutiranja, bez obzira na poziciju sa koje se izvodi šut i bez obzira na putanju lopte. Osnovna šutiranja predstavljaju šutiranja koja se najčešće primjenjuju, koja u osnovi svoje kretnje ima prirodne oblike kretanja, a specijalna šutiranja su šutiranja koja se rijeđe primjenjuju i uglavnom predstavljaju modifikovanu tehniku izbačaja lopte, koja se prilagođavaju samoj situaciji u igri. U rukometnoj igri igrači su podjeljeni po pozicijama, pa svaka pozicija, odnosno svaki igrač na određenoj poziciji ima karakterističan šut. U zavisnosti od pozicije igrača šutiranja se mogu podijeliti na: - šutiranje spoljašnjih-vanjskih napadača - šutiranje lijevog krila
72
TEHNIKA U RUKOMETU
- šutiranje desnog krila - šutiranje kružnog napadača-pivotmen
Šutiranje se razlikuje i u zavisnosti od putanje lopte, tako da postoje: -
pravolinijsko šutiranje parabolično šutiranje šutiranje odbijanjem lopte šutiranje
4.7.1. Osnovna šutiranja U literaturi se mogu naći oprečna mišljanja o osnovnim šutiranjima. Pojedini autori napominju da je šut sa tla jedini predstavnik osnovnog šutiranja, a svi ostali šutevi su izvedeni iz njega i pripadaju skupini specijalnih šutiranja. Ako se vodimo pretpostavkom da osnovno šutiranje proističe iz prirodnog oblika kretanja, kao što je bacanje, ovo uporište dobija potvrdu. Međutim postoji druga skupina autora koja pod osnovnim šutiranjem podrazumjeva najčešće primjenjiva šutiranja u rukometu, tako da pored šuta sa tla u ovu grupu uvrštavaju i šut iz skoka, a sva ostala šutiranja vode pod specijalnim šutiranjem. Mišljenja smo da je druga podjela primjenjivija u teoriji rukometa, jer i šut iz skoka predstavlja spoj prirodnih oblika kretanja, skokova i bacanja. Ako se uzme u obzir da je skok šut/šut iz skoka/ u savremenom rukometu najčešće zastupljen šut, to je razlog više da ga uvrstimo u osnovna šutiranja. 4.7.1.1. Šutiranje iz skoka /skok šut/ Postoji više varijanti šutiranja iz skoka: -
Šutiranja iz skoka (odraz suprotnom nogom) Šutiranja iz skoka (odraz istoimenom nogom) Šutiranja iz skoka (sunožni odraz) Šutiranja iz skoka sa zadrškom
73
TEHNIKA U RUKOMETU
-
Šutiranja iz skoka opruženom rukom
Šutiranje iz skoka u zavisnosti od visine i putanje težišta igrača može se podijeliti na šutiranje odskokom u dalj, šutiranje odskokom u vis i šutiranje odskokom u dalj i vis. Ovi šutevi imaju mnogo zajedničkih elemenata, od metodike obučavanja pa do samoga izvođenja, ali takođe imaju i razlike koje ih svrstavaju u različite rukometne elemente, a samim tim i u različite tehnike rukometne igre. Šut odskokom u vis karakterističan je za spoljašnje napadače, bekove, šut odrazom u dalj je karakterističan za krilne igrače, a šut odrazom u vis i u dalj je karakterističan kod šutiranja iz kontranapada. Da ne bi ponaosob detaljno opisivali tehniku izvođenja pomenutih vrsta šutiranja iz skoka, jer vrlo su male razlike između njih, usresredićemo se na šutiranje odskokom u vis. Zbog svoje specifičnosti i karakteristika šutiranje odskokom u vis predstavlja izuzetno atraktivno šutiranje, a po statističkim podacima i najefikasniji način šutiranja. Na osnovu ovoga mnogi ishitreno mogu zaključiti da je ovo i najjači šut, međutim mnoga istraživanja ukazuju drugačije, a za najjači šut izdvajaju šut sa tla. Snaga šuta u velikoj mjeri zavisi od tehnike izvođenja. Šutiranje odskokom u vis ili rukometnim žargonom nazvan ''skok šut'', najviše koriste spoljni napadači. Zadatak im je da sa pozicije beka preko igrača odbrane šutiraju na gol. To je moguće samo uz uslov da skok bude izveden vertikalno. Skok treba biti što viši, a šut što jači. Za efikasnost šuta pored visine skoka utiče i visina igrača. To je uslovilo pojavu visokih igrača koji mogu šutirati preko igrača odbrane. Testiranjem vrhunskih spoljnih igrača u rukometu, dobijen je podatak da visina izbačaja lopte prilikom šutiranja iz skoka iznosi oko 3.70 m. Šutiranje odskokom u vis čine sljedeće faze: 1. Faza zaleta; 2. Faza odraza; 3. Faza leta u kome se izvodi šut; 4. Faza doskoka. 1. Faza zaleta
74
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 21. Konturogram faze zaleta kod šuta odskokom u vis Fazu zaleta teoretski sačinjava tri koraka, lijeva noga – desna noga – lijeva noga (karakterističan zalet za dešnjake), mada u savremenom rukometu dobro tehnički uvježbani igrači koriste dva koraka, jedan korak ili čak šut izvode iz naskoka sa dvije noge, da bi igračima odbrane ostavili što manje vremena da reaguju i pokušaju spriječiti šut. Igrači polaze u zalet sa udaljenosti od 12 – 13 metara od gola, a sam odskok je sa 9 – 10 metara od gola. Iz ovog podatka proizilazi da je dužina zaleta oko 3 - 4 metra. Zalet se ne izvodi pravolinijski već treba da bude iskošen, da zaklapa oštar ugao sa golom. Ova analiza tehnike šuta odrazom u vis obuhvatiće zalet sačinjen od tri koraka, karakterističan za dešnjake. Prvi korak se pravi iskorakom lijeve noge i predstavlja običan trčeći korak. Drugi korak, koji se izvodi iskorakom desne noge, je najspecifičniji dio zaleta i igrači najviše pažnje prilikom izvođenja zaleta posvećuju upravo njemu. Za razliku od prvog koraka, drugi korak mora biti nešto duži, jer na taj način spuštamo težište, a i da bi smanjili brzinu zaleta (ako je zalet prevelik, odnosno prebrz inercija će odvući igrača previše u dalj). Težište koje smo spustili kasnije se može na dužem putu dići na veću visinu. Spuštanjem težišta omogućava se da i lijeva noga naiđe (ostvari kontakt sa podlogom) pod optimalnim uglom i idealnom brzinom. Ako bi se desilo da drugi korak, korak desnom nogom, bude kratak i visok, treći korak, korak lijevom nogom, bi morao biti dugačak što bi dovelo do nemogućnosti pravilnog skoka zbog prevelikog opružanja, a ako drugi korak ne bi bio produžen već normalne dužine ugao koji zaklapa odrazna noga sa podlogom ne bi bio dobar, a brzina bi bila prevelika što bi se odrazilo na kvalitet skoka. Treći korak, odnosno korak lijevom nogom, treba da bude kratak, a važno je i obratiti pažnju na ugao koji zatvara potkoljenica sa tlom. Prema, B. Pokrajcu, optimalan ugao treba da iznosi 45o i samo tada je
75
TEHNIKA U RUKOMETU
moguće ostvariti maksimalnu visinu skoka. Većina igrača pravi grešku, tako što vuče patiku (stopalo) desne noge po tlu da bi smanjili brzinu, tj. zadnji korak im je bio predugačak pa noga ne može da prođe. 2. Faza odraza
Slika 22. Konturogram faze odraza kod šuta odskokom u vis Odskok mora da bude brz i snažan, a izvodi se suprotnom nogom od izbačajne ruke. Na visinu skoka pored zaleta utiče i snaga nogu, tj. eksplozivnost, brzina napuštanja podloge. Vo2 Visina skoka h=
____________
;
Vo2 – brzina odskoka
2g Zamah zamajnom nogom , u ovom slučaju to je desna noga, mora biti brz, natkoljenica je paralelna sa tlom, potkoljenica visi, koljeno je ravno na gore, a stopalo mora biti usmjereno ka potkoljenici, odnosno na gore. Položaj zamajne noge ne smije ostati ne dovršen. Zamajna noga mora uvijek da bude ispred tijela, koliki god da je zasuk tijela. Istovremen zamah desnom rukom, polukružno nazad takođe povećava visinu skoka. Zamah rukom prati i zasuk trupa. Koliki je zasuk trupa zavisi od individualnosti svakog igrača (od stila igrača). 3. Faza leta u kome se izvodi šut Faza leta koristi se za šutiranje na gol. Mogućnosti za šutiranje su kada je igrač u uzlaznoj putanji, silaznoj putanji ili u najvišoj tački. Kvalitetni igrači koriste šutiranje uz tzv. zadrške, a to je praktično u najvišoj tački leta. Sam momenat šuta počinje naglim opružanjem zamajne noge, što
76
TEHNIKA U RUKOMETU
dovodi do opružanja stomačnih mišića i omogućava jaču kontrakciju. Opružanje zamajne noge se prenosi na snažnu rotaciju trupa naprijed, pa preko ramenog zgloba, zatim lakta i na kraju šake do izbačaja lopte prema golu. Ovaj način izbačaja lopte naziva se „bič“ tehnikom , kojom izbačaj lopte postaje mnogo snažniji. Kada tijelo u fazi leta dostigne maksimalnu visinu dolazi do naglog opružanja zamajne noge u jednom smjeru, na dole (stiče se utisak kao da se odguruje od zamišljeni oslonac), zatim dolazi do rotacije u zglobu kuka u drugom smjeru. Ovakav način kretanja gdje rotacija kinetičkih lanaca u jednom smjeru dovodi do rotacije ostalih segmenata u suprotnom smjeru, naziva se prividna rotacija. Istovremeno ruka koja je išla polukružno dole, gdje dolazi do istezanja grudnih mišića, dolazi u položaj iznad glave i koristeći režim povratnih pokreta nadovezuje se na kretnju započetu opružanjem zamajne noge. Sve ove kretnje su izvedene zbog izvođenja što jačeg šuta.
Slika 23. Konturogram faze leta u kome se izvodi šut U svakodnevnoj čovječijoj aktivnosti pokrete ne vrše pojedinačni segmenti, već kinetički lanci. Posljedica korišćenja većeg broja zglobova jednog kinetičkog lanca je povećanje brzine pokreta. Brzina šake (odnosno lopte koju šaka baca) je rezultat zbira brzine ramenog pojasa (postignute rotacijom u zglobu kuka), brzine distalnog kraja podlakta (postignute rotacijom u zglobu ramena) i brzine šake (postignute rotacijom u zglobu korijena šake). Da bi kretnja dala željeni rezultat neophodna je vremenska koordinacija pokreta u svakom pojedinačnom zglobu. Osim povećanja brzine, pokreti kinetičkih lanaca se koriste i za savladavanje spoljašnjeg otpora, zatim za izvođenje prostorno tačnih pokreta, itd. Ovo predstavlja kinematičku šemu složenih kretanja, odnosno vremensku šemu izvođenja osnovnih pokreta koje dovode do optimalnog složenog kretanja kinetičkog lanca. Kretnja na slici ? predstavlja sukcesivnu kinematičku šemu, ili kretanje koje se započinje u zglobu jednog kraja kinetičkog lanca, a zatim se redom uključuju susjedni zglobovi, sve dok cijeli lanac ne bude u pokretu. Pošto svaki kinetički lanac ima dva kraja , a jedan od njih je obično zatvoren,
77
TEHNIKA U RUKOMETU
sukcesivna šema pokreta se dijeli na otvorenu i zatvorenu kinematičku šemu. Ova kretnja pripada otvorenoj kinematičkoj šemi, gdje se kretanje prenosi od zatvorenog ka otvorenom kinetičkom lancu. U rukometnom žargonu (kao i u stručnom) ova se šema naziva i ''bičem'', jer se, kao u kretanju biča, u pravcu kretanja najprije pokreću segmenti uz oslonac, a zatim susjedni segmenti, sve dok se na kraju ne pokrene i posljednji najudaljeniji segment koji u ovome slučaju vrši izbačaj lopte. Tehnika dovođenja lopte u poziciju za izbačaj može biti na tri načina: a. polukružno gore ( najmanje utiče na visinu skoka) b. polukružno dole (djeluje se na visinu skoka, za igrače najefikasniji) c. povijenom rukom polukružno kroz odručenje Lopta kod sve tri tehnike dolazi iznad visine glave, sa savijenim laktom pod uglom većim od 90o. Lijeva ruka je blago povijena ispred tijela i služi za održavanje ravnoteže u bezpotpornoj fazi ili predstavlja način kojim se održava distanca od odbrambenih igrača kako bi se nesmetano mogao izvršiti izbačaj lopte. 4. Faza doskoka
Slika 24. Konturogram faze doskoka kod šuta odskokom u vis Četvrta i posljednja faza u analizi šuta odskokom u vis je faza doskoka. Teoretski doskok bi trebao biti na onu nogu sa koje je izveden odraz (odskok), u ovom slučaju na lijevu nogu, premda u nekim situacijama to može da bude i na obje noge. Razmak izmedju mjesta odskoka i mjesta doskoka daje nam uvid u kvalitet samog šuta, kvalitetan šut odskokom u vis zahtjeva udaljenost
78
TEHNIKA U RUKOMETU
odskoka i doskoka između 1–1.5 metara, a sve preko toga kazuje nam da nije bilo dovoljne visine za izvođenje kvalitetnog šuta i takav šut više liči na šut odskokom u dalj. Može se konstatovati da udaljenost odskoka i doskoka je i najveća razlika između šuta odskokom u vis i šuta odskokom u dalj.
odskok doskok doskok veće od 1.5 metara
odskok od 1- 1.5 metara
Vježba za obuku skok šuta u vis 1. Skok s jedne noge, doskok na dvije, u mjestu, u hodanju 2. Izvođenje koraka odraznom nogom, kontakt sa tlom peta, prsti, vršiti propinjanje na prste uz dovođenje lopte u poziciju za izbačaj 3. Izvođenje zaleta od dva ili tri koraka, uz mali odskok izbačaj lopte 4. Jedno vođenje, zalet i skok šut 5. Skok šut preko pasivnog bloka 6. Skok šut odrazom sa klupice 7. Skok šut preko visoke strunjače, potencirati skok u vis, da se ne ostvari kontakt sa strunjačom 8. Skok šut iz duplog pasa ili ukrštanja 9. Izvođenje skok šuta iz igre 2:2, preko aktivnog bloka 10. Primjena šutiranja kroz igre, ko će prije postići zadani broj pogodaka, ko će izvršiti precizniji šut itd. 4.7.1.2. Šutiranje sa tla (bočni šut) U teoriji rukometa pored termina šutiranje sa tla, može se sresti i naziv bočni šut, šase šut ili šut pored tijela. Možda naziv bočni šut i najbolje određuje ovu vrstu šuta, jer šut sa tla može da bude i čeoni šut sa iste ili suprotne noge od izbačajne ruke. Treba napomenuti da je ovo bio i prvi šut koji se koristio u rukometnoj igri, a datira još iz ere velikog rukometa. Ovaj
79
TEHNIKA U RUKOMETU
šut je karakterističan za bekove i izvodi se sa udaljenosti od 8-10 metara od gola. Da bi ekipa imala dodatnu širinu i mogućnost u napadu neophodno je osposobiti naročito srednjeg beka, organizatora igre, za izvođenje bočnog šuta. Poznavanjem ovog šuta, srednji bek postaje izuzetno opasan po gol sa tla, čime primorava igrače odbrane da usmjere dodatne napore u odbrani, a time napadač dobija prostor za kvalitetnije odigravanje elemenata grupne taktike u napadu, ukrštanje i odvlačenje. Bočni šut predstavlja i najjači šut, jer osloncem sa obje noge od tlo unosi se velika snaga u fazi izbačaja lopte. U zavisnosti od visine izbačaja lopte, ova šutiranja mogu biti u visini ramena, u visini kuka i u visini koljena. Naziv bočni šut je dobio po položaju tijela u fazi zaleta, pripreme za izbačaj lopte, u odnosu na pravac izbačaja lopte. Tehnika izvođenja bočnog šuta sastoji se iz tri faze: 1. Pripremna faza 2. Faza realizacije 3. Završna faza Pripremna faza se sastoji od kretanja igrača za prijem lopte i koračne tehnike sa loptom. Koračna tehnika podrazumijeva bočni zalet, odnosno tehnika rada nogu je bočna, a primjenjuje se prekoračno-zakoračna tehnika nogu (nordijski korak) ili bočno-dokoračna tehnika nogu (šase korak). Ovom vrstom zaleta dolazi do prestizanja lopte, a igrač ostvaruje dobar kontakt sa podlogom, što je preduslov za kvalitetan izbačaj lopte. Tehniku izvođenja pomenutih koračnih tehnika sa loptom nećemo detaljno opisivati, jer detaljna analiza je data u poglavlju kretanja sa loptom. Međutim treba napomenuti da se lopta prima na prvom koraku, na drugom se dovodi u poziciju za izbačaj, a u trećem koraku se vrši izbačaj lopte. Bočni donožni zalet igrači koriste kad se pojavljuje prostor između dva odbrambena igrača, ili kad je u odbrani znatno niži igrač. Zavisno od postavke odbrambenog igrača, igrač napada se opredjeljuje koju vrstu bočnog zaleta će primjenjivati. Zakoračnu tehnika se uglavnom koristi kad se treba uputiti šut sa desne strane odbrambenog igrača ili polueret šut, a prekoračna tehnika kad se šut upućuje sa lijeve strane odbrambenog igrača. Tehnika dovođenja lopte u poziciju za izbačaj je dosta slična kao kod 80
TEHNIKA U RUKOMETU
tehnike dodavanja dugim zamahom. Lopta se dovodi u poziciju za izbačaj(tzv. zadnju poziciju), na dva načina, polukružno gore, kraćim putem ili polukružno dole, dužim putem. Polukružno gore uglavnom koriste početnici, jer je koordinacijski jednostavniji način i vrhunski igrači koji su izuzetno snažni, pa koriste bič tehniku ili u slučaju kad žele izvesti veoma brz šut. Tehniku dovođenja lopte u poziciju za izbačaj polukružno dole, smatra se kao kvalitetniji način. Nakon prijema, lopta se utiskuje u izbačajnu ruku i dovodi se u visinu kuka, a potom supinacijom se podiže ruka i dovodi do visine ramena. Ovim načinom se angažuju jače mišićne grupe, a lopta prelazi duži put. Ruka sa loptom zauzima položaj krajnjeg zaručenja, ugao podlakta i nadlakta zatvara ugao od 90 stepeni i veći, a slobodna ruka je blago povijena i postavljena ispred tijela. Trup je zasukan prema nazad tako da se osa ramena nalazi okomito u odnosu na gol. Stav prije izbačaja lopte zahtjeva širok položaj nogu, zadnje stopalo je usmjereno prema vani, a prednje je okomito u odnosu na gol. Težište tijela se prebacuje na zadnju nogu, koja je malo pogrčena, a prednja noga je opružena sa prstima na tlu. Treba obratiti pažnju na držanje glave, ne treba je savijati prema dole, a pogled usmjeriti prema golu. Faza realizacije ili izbačaja lopte počinje naglim opružanjem zadnje noge i prenošenjem težišta na prednju nogu. Opružanje noge utiče da se i kuk te noge rotira prema naprijed, što se prenosi i na rotaciju tijela, koja se odvija u istom pravcu, sve do momenta dok ramena osa ne zauzme paralelan položaj u odnosu na gol. Ovi pokreti su propraćeni, a pojedini i uslovljeni kontrakcijom trbušne muskulature, što se direktno odražava na jačinu samog šuta. Izbačaj se nastavlja kretanjem ramena izbačajne ruke prema naprijed, a potom i podlaktice i šake. Lopta se ispušta pregibanjem šake, a visina ispuštanja lopte zavisi od željene visine šuta, u visini kuka, ramena ili glave. U momentu izbačaja lopte, izbačajna ruka zauzima paralelan položaj sa tlom. Završna faza počinje kad lopta napusti šaku. Izbačajna ruka nastavlja kretnju i završava na suprotnom koljenu. Težište tijela nastavlja da se pomjera prema naprijed što uslovljava pomjeranje zadnje noge prema naprijed, pravi se još jedan korak. Tabela 5. Bočni šut sa tla
81
TEHNIKA U RUKOMETU
PRIPREMNA FAZA
FAZA REALIZACIJA
ZAVRŠNA FAZA
1. Kretati se za prijem lopte
7. Iskorak naprijed, prebaciti težište sa zadnje prema prednjoj nozi
12. Nastavlja se kretnja napred
2. Napadati koristeći tri koraka
8. Osu ramena postaviti paralelno sa golom
13. Ruka pravi zamah napred ispred tijela
3. Saviti lakat 90 stepeni
9. Kretnj nastavlja lakat
4. Prebaciti težište na zadnje stopalo
10. Blokira se lakat, a kreće podlakat
5. Držati ramena okomita prema golu
11. Kretnju nastavlja zglob šake
6. Glava gore, pogled usmjeren ka golu
Slika 25. Bočni šut sa tla 4.7.1.3. Čeoni šut sa tla U savremenom rukometu ovaj šut je sve više u upotrebi, koristi se uglavnom kao faktor iznenađenja, prilikom kontranapada, ali sve češće se koristi i u pozicionim napadima. Karakteristika ovog šuta je da se izvodi u punom trku, uglavnom kod realizacije kontranapada, ali se može vršiti i iz iskoraka što je karakteristično za spoljašnje igrače. Čeoni šut može da se vrši sa suprotne noge od izbačajne ruke, ali i sa istoimene noge. Razlika u odnosu na bočni šut ogleda se kroz sam zalet i visinu izbačaja lopte. Zalet se sastoji iz tri koraka, mada može i manje koraka da se realizuje u zavisnosti od situacije na terenu, s tim da je ramena osa sve vreme
82
TEHNIKA U RUKOMETU
postavljena u horizontalnu ravan sa golom, uz mogućnost minimalne rotacije u momentu dovođenja lopte u položaj za izbačaj. Igrač je licem okrenut prema golu. Lopta se dovodi u položaj za izbačaj u jednom koraku. Ruka kojom se vrši izbačaj se dovodi u zaručenje, a ugao nadlakta i podlakta je veći od 90 stepeni. Druga ruka je pogrčena ispred tijela. Šut započinje lančanim djelovanjem mišića opružača u okviru kinetičkog lanca, od opružača skočnog zgloba, preko zgloba koljena, zgloba kuka, zadnje noge. Kao i kod bočnog šuta, prilikom prebacivanja težišta na prednju nogu, dolazi do izbacivanja ramena izbačajne ruke prema naprijed. Na kraju slijedi lančano kretanje lakta, zgloba šake i prstiju kojim se lopta usmjerava u željenom pravcu. Izbačaj lopte prati dalje kretanje tijela prema naprijed, što dovodi do iskoraka zadnje noge prema naprijed, ako je šut sa pozicije beka, a ako se šutira iz kontranapada igrač nastavlja kretanje kroz trčanje. Izbačaj lopte je nešto visočiji nego kod bočnog šuta, pored ili iznad glave, a najniže u visini ramena, što uslovljava i okomit položaj podlaktice sa tlom u fazi izbačaja. 4.7.2. Specijalna šutiranja Kao što je već napomenuto specijalna šutiranja su izvedena šutiranja, uglavnom se koriste kad igrači nisu u situaciji da koriste osnovna šutiranja ili kao način taktičkog nadmudrivanja sa golmanom. Jačina izbačaja lopte kod ovih šuteva je dosta slabiji u odnosu na osnovne šuteve, što predstavlja jedan od razloga manje učestalosti u igri. 4.7.2.1. Šutiranje otklonom (polueret i eret šut) Šutiranje otklonom predstavlja najčešće primjenljiv šut u rukometu, iz grupe specijalnih šutiranja. Primjenjuju ga igrači na svim pozicijama, krila, pivot, bekovi. Postoje dvije varijante ovog šuta, sa prizemljenjem ili eret šut i bez prizemljenja ili polueret šut. Eret šut je karakterističan za krilne igrače i pivota, a polueret šut najčešće primjenjuju bekovi. Obje varijante ovog šuta mogu se izvesti otklonom u stranu izbačajne ruke ili u suprotnu stranu od izbačajne ruke. Polueret šut se može izvoditi iz dijagonalnog i paralelnog stava. Tehnika izvođenja polueret šuta u stranu suprotnu od izbačajne ruke je dosta
83
TEHNIKA U RUKOMETU
primjenljivija varijanta ovog šuta. Igrač prebacuje težište tijela na suprotnu nogu od izbačajne ruke, nakon čega slijedi otklon trupa u istu stranu, dešnjaci rade otklon u lijevu stranu. Otklon trupa prati i zasuk trupa, čime se lijevo rame odvodi i prema tlu, a desno rame prema nazad. Ruka u kojoj je lopta vodi se skroz iznad glave, a ugao podlaktice i nadlakta je 90 stepeni i veći. Faza izbačaja počinje pomjeranjem desnog ramena prema naprijed, vraćanja tijela prema napred, odsuk tijela, na čiju kretnju se nadovezuju pokreti ruke, kao kod ostalih šutiranja. Nakon izbačaja lopte igrač nastavlja kretnju prekorakom desne noge.
Slika 36. Šut otklonom /polueret šut/ 4.7.2.2. Šutiranje sa okretom i padom Šutiranje sa padom je šut koji uglavnom primjenjuju kružni napadači. U igri vrlo često i drugi igrači dođu u situaciju da izvedu ovu vrstu šuta, utrčavanje beka ili krila na drugog pivota, šutiranje beka kad je pod kontaktom odbrambenog igrača, tako da je poželjno da svi igrači savladaju izvođenje ove tehnike. Tehnika izvođenja ovog šuta zavisi od pozicije igrača napada u odnosu na poziciju odbrambenog igrača. Povoljnija situacija za izvođenje šuta sa padom je ako igrač napada primi loptu u dijagonalnom stavu nego u paralelnom.
84
TEHNIKA U RUKOMETU
Shodno položaju stopala, igrač koristi dvije tehnike: - okret na unutrašnju stranu - okret na spoljašnju stranu Okret na unutrašnju stranu može da se izvede oko desne i oko lijeve noge. Igrač pravi odkorak u stranu, desnom nogom u desnu stranu ili lijevom nogom u lijevu stranu. U momentu odkoraka, osigurava loptu tako što je privlači na grudi, hvat je sa dvije ruke, potom radi okret oko noge koja je napravila odkorak. Suprotnu nogu postavlja na liniju od 6m i u tom momentu je tijelo okrenuto prema golu. Vrši se brzo privlačenje druge noge, odnosno noge oko koje se izvršio okret i slijedi šut. Tehnika izbačaja lopte može da bude odrazom sa jedne ili dvije noge. Odraz sa jedne noge uglavnom primorava igrača da poslije izbačaja lopte ide u pad i vrši prizemljenje nekom od pomenutih tehnika u zavisnosti od situacije na terenu i položaju tijela. Okret na spoljašnju stranu se češće izvodi iz dijagonalnog stava, ali može da se izvodi i iz paralelnog stava. Igrač može da pravi okret oko lijeve i oko desne noge u zavisnosti od položaja igrača odbrane. Ova tehnika je karakteristična za kružnog igrača(pivota) koji je postavljen između dva odbrambena igrača. Početni stav je dijagonalni, s tim da je jedna noga na liniji od 6m, a lopta se prima sa desne strane. Po prijemu lopte igrač vrši korekciju lijevog stopala i okreće ga prema golu. Slijedi prenošenje težišta na lijevu nogu i rotacija oko te noge. U momentu kada igrač podigne desnu nogu, izgubi kontakt desnim stopalom sa tlom i krene da se okreće oko suprotne noge, već je stvorio poziciju za šut. Poslije izbačaja lopte igrač ide u pad i vrši prizemljenje. U igri kružnog igrača, koja obiluje sa mnogo kontakta i duel igru sa jednim ili više odbrambenih igrača, vrlo rijetko se može sresti izvođenje pomenutih tehničkih elemenata u opisanom obliku. Uglavnom prije izvođenja opisanih kretnji predstoje pripremne kretnje kako bi se igrač oslobodio odbrane i primio loptu, a potom koristi izvedene kretnje ovih tehnika, kao adaptaciju na trenutne uslove u igri, s ciljem realizacije što kvalitetnijeg i efikasnijeg šuta.
85
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 27. Šut sa okretom i padom na unutrašnju stranu
Slika 28. Šut sa okretom i padom na spoljašnju stranu Tabela 6. Šut padom PRIPREMNA FAZA
FAZA REALIZACIJE
ZAVRŠNA FAZA
1. Usresrediti se na go
4. Gurnuti se ka golu
9. Opružanje ruke koja ne radi izbačaj prema podu
2. Saviti koljena, držati ruke visoko na grudima
5. Podizanje ruke kojom se šutira gore i nazad
10. Opružanje ruke koja šutira ka podu
3. Pivot, drži loptu iznad golmanovog prostora
6. Glava gore, pogled prema golu
11. Savijati laktove
7. Izbačaj lopte, bič tehnikom
12. Prizemljiti se šakama
86
TEHNIKA U RUKOMETU
8. Savijanje ručnog zgloba
13. Spustiti tijelo na pod
Rijeđe korišćeni specijalni šutevi u rukometnoj igri su: - šutranje lobovanjem („lob“) - šutiranje uvrtanjem lopte („šaraf“ ili „kokoška“) - šutiranje „suvi list“ - šutiranje „šraubom“ - šutiranje uskakanjem u golmanov prostor(„cepelin) 4.7.2.3. Šutiranje lobovanjem („lob“ šut) Šutiranje lobovanjem se realizuje u uslovima kada je golman daleko ispred linije gola. Igrač napada izvodi pripremne pokrete kao da vrši jak šut, a u momentu izbačaja lopte vrši se opušteno opružanje ruke prema naprijed i izbacuje se lopta. Karakteristika ovog šuta je parabolična putanja lopte, koja prelazi preko golmana s ciljem da završi u golu. Efikasnost šuta zavisi od kvalitetne pripremne faze, uvjerljivosti igrača da će realizovati snažan šut, kao i od kvalitetnog izbačaja lopte. Najčešće greške koje se javljaju su nedovoljna procjena golmana o njegovoj udaljenosti od gola, neuvjerljiva pripremna faza i pogrešno usmjerena lopta sa previsokom i preniskom parabolom, što za posljedicu ima prelazak lopte preko gola ili hvatanje lopte od strane golmana. 4.7.2.4. Šutiranje uvrtanjem lopte Tehniku šutiranja uvrtanjem lopte realizuju uglavnom krilni igrači, mada ga koriste i kružni napadači, a rijeđe bekovi. Rukometnim žargonom ovaj šut se naziva i „šaraf“ ili „kokoška“. Igrači se opredjeljuju za izvođenje ove vrste šuta u situacijama kad nemaju dobar ugao za šut pa ovom tehnikom usmjeravaju loptu prema golu s ciljem da lopta zaobiđe golmana. Uvrtanjem šake lopti se daje neophodna rotacija koja u momentu kontakta sa tlom
87
TEHNIKA U RUKOMETU
mijenja smjer kretanja i ostvaruje kružnu putanju na svome pravcu prema golu. Ove lopte se izbacuju dalje od golmana, kako ih golman ne bi mogao presijeći, a kvalitetna rotacija prilikom izbačaja skreće loptu iza golmana u gol. Greške koje se najčešće javljaju kod izvođenja ovog šuta su nedovoljna i neadekvatna rotacija lopte, loša procjena mjesta kontakta lopte sa tlom. 4.7.2.5. Šutiranje „suvi list“ Šutiranje „suvi list“ je vrlo atraktivno šutiranje. Primjenjuje se sa linije šest metara, kod šutiranja iz kontranapada, sa pozicije krila i kod izvođenja sedmerca. Igrač koji šutira vrši pripremne kretnje kao da izvodi izuzetno snažan šut, a prilikom izbačaja loptu izbacuje blago preko vrhova prstiju usljed čega lopta dobija kontra rotaciju. Prilikom ove vrste šutiranja golman reaguje na pokret ruke naprijed i u iščekivanju snažnog šuta, brzo se zatvara, sa namjerom da odbrani loptu, a lopta nakon zatvaranja prolazi pored golmana u gol. Putanja lopte je pravolinijska. 4.7.2.6. Šutiranje „šraubom“ Ovu tehniku šutiranja uglavnom koriste kružni napadači. Ovaj šut se izvodi izuzetno rijetko, a uglavnom kada je igrač leđima okrenut prema golu. U nemogućnosti okretanja licem prema golu usljed ometanja odbrambenih igrača, igrač uz zasuk trupa oko vertikalne ose izvodi šut i dalje leđima okrenut prema golu. Šutiranje „šraubom“ se izvodi iz paralelnog stava. Lopta se drži u jednoj ruci s tim da se šaka postavlja iza lopte, lopta je bliža golu. U momentu zasuka trupa, ruka se izvrće u lakatnom zglobu i kad dođe u horizontalnu ravan izbacuje se lopta prema golu. Visina izbačaja lopte je pretežno u visini kuka i u visini ramena.
88
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 29. Šutiranje „šraubom“ 4.7.2.7. Šutiranje uskakanjem u golmanov prostor („cepelin“) Šutiranje uskakanjem u golmanov prostor po mnogim autorima predstavlja najatraktivniji element rukometne igre. Međutim postoji nedoumica da li ovaj šut svrstati u elemente tehnike rukometne igre ili ga podvesti u element taktike rukometne igre, s obzirom ako imamo u vidu da su za realizaciju ove vrste šuta potrebna dva igrača. Igrač koji ubacuje loptu u golmanov prostor i igrač koji loptu prosljeđuje u gol. Igrač koji uskače u golmanov prostor u fazi leta dovodi loptu pod kontrolu i vrši izbačaj na gol sa jednom ili dvije ruke bez određene tehnike izbačaja. U nekim slučajevima igrač koji uskače i nije u mogućnosti dovesti loptu pod kontrolu već odbijanjem lopte sa jednom ili dvije ruke prosljeđuje je do gola. 4.7.2.8. Karakteristike kvalitetnog šutiranja Igrači koji postižu najviše golova na utakmici slove za najbolje šutere. Mnogobrojni su faktori koji utiču na kvalitet šuta. Prije svega to su antropološke predispozicija igrača, taktičko mišljenje igrača, situacije na terenu, položaj igrača koji šutira, položaj odbrambenih igrača, položaj golmana. Igrač donosi odluku koju vrstu šuta će koristiti u određenoj situaciji i koji su mu parametri potrebni da bi ta vrsta šuta bila kvalitetna. Navešćemo neke karakteristike koji mogu pomoći igračima ka ostvarenju što kvalitetnijeg i efikasnijeg šutiranja: - Lopta se treba što preciznije šutirati, jer kao takvu je mnogo teže odbraniti baz obzira na njenu jačinu. Precizna lopta se teško brani iako šut nije izrazito snažan. - Da bi igrač postao dobar šuter, mora poznavati širok spektar šuteva, kako bi mogao primjenjivati više raznovrsnijih šuteva u određenim situacijama. - Lopte koje se šutiraju od tlo treba da imaju dosta efea, kako bi poslije dodira sa tlom promijenile pravac i golmanu otežale odbranu. Takođe treba voditi računa da odbijanje lopte od tlo ispred golmana bude na udaljenosti oko jedan metar. - Insistirati na snažnim šutevima i u uglove gola, kako bi onemogućili
89
TEHNIKA U RUKOMETU
protivničkog golmana da brzo dovede loptu pod kontrolui započne brzi kontranapad. - Izvršiti skauting igrača u odbrani ili što prije ocjeniti slabosti igrača u odbrani, prije svega se misli na kvalitet blokiranja i koristiti slabosti odbrambenih igrača, odnosno šutirati preko igrača koji su slabi blokeri. - Poznavati dobre i loše strane protivničkog golmana, njegov stil. - Golmanima skakačima koji brane lepezom šutirati između nogu, u visini kuka i iznad glave. Upoznati se sa najlošije branjenim mjestima kod golmana. - Šutirati na bazi ocjene vlastitih sposobnosti iz pozicija koja predstavlja šansu za gol. - Efikasnost spoljašnjih bekova(šutera) smatra se zadovoljavajućom ako je broj postignutih golova iznad polovine broja upućenih lopti na gol. 1.8. Finte (varke) Finte su takve vrste kretnji koje se mogu primjenjivati u fazi napada i u fazi odbrane. Dosta češće su zastupljene u fazi napada, a mnogo rijeđe se koriste u fazi odbrane. Ako posmatramo razvoj finti kroz istoriju rukometne igre, može se konstatovati da su doživjele enormni razvoj i postale nezamjenjiv dio rukometne igre. Ranije se koristila samo jednostruka finta u jaču i slabiju stranu, a razlog se može tražiti u izuzetno gruboj odbrani koja se igrala do 80- tih godina prošlog vijeka. Promjenom pravila igre dolazi do razvoja i pojave novih finti. Pod pojmom finte ili varke podrazumjeva se tehnički element individualne igre u napadu kojim se igrač koristi kako bi stekao vremensku ili prostornu prednost u odnosu na obrambenog igrača koji ga čuva. Kvalitetnim izvođenjem ovog elementa napadaču je omogućena nesmetana realizacija šutiranja na gol ili mu osigurava nastavak tehničko-taktičkog djelovanja u povoljnijim situacijama u odnosu na protivnika Finte se primjenjuju u cilju: oslobađanja od igrača odbrane radi realizacije, prelaska odbrambenog igrača i stvaranja trenutnog viška igrača za dalju akciju ili angažovanja dva odbrambena igrača i proigravanja saigrača kojem se tako oslobađa prostor za dalje djelovanje. Svaka finta se sastoji iz dvije faze:
90
TEHNIKA U RUKOMETU
- prve faze, faze prividnog kretanja u kojoj se odbrambeni igrač želi dovesti u zabludu što se tiče napadačevog smjera kretanja. Ta faza je po pravilu naglašena i uvjerljiva, jasno izražena i vremenski duža. Cilj ove faze je da navede obrambenog igrača na izbacivanje težišta tijela iz ravnotežnog položaja ili na kretanje odbrambenog igrača u željenom pravcu. Uvjerljivost lažne faze finte ogleda se vjerodostojnim kretanjem cijelog tijela u lažnom smjeru. Ova cjelina sažeta je u izvođenju prvog koraka finte. Potom slijedi izvođenje druge faze. - druge faze, faze stvarnog kretanja predstavljaju stvarno kretanje, željeno kretanje igrača napada (predstavlja realizaciju). Ova faza se realizuje u momentu poslije reagovanja odbrambenog igrača na prividnu kretnju, nakon pomjeranja težišta odbrambenog igrača, uspostavlja se kretnja u suprotnu staranu čime se stiče vremenska i prostorna prednost. Princip je isti kod izvođenja svih vrsta finti. One se izvode i odabiru zavisno od reakcije odbrambenog igrača. Ako odbrmbeni igrač na reaguje na lažnu fazu finte, napadač će produžiti lažni pokret i time ga pretvoriti u izvršnu fazu. Međutim, ako odbrambeni igrač primjereno reaguje na lažnu kretnju, ali i na stvarni dio finte pa nije moguć prolaz na predviđenu stranu, napadač će jednostruku fintu pretvoriti u dvostruku, tako što će još jednom iznenada mijenjati smjer akcije i cilj finte provoditi na strani prvog lažnog pokreta.
91
TEHNIKA U RUKOMETU
0. Z A L E T
U PARALELNI STAV K O R A K
BEZ LOPTE
HVATANJE LOPTE
ZAUSTAVLJANJE S LOPTOM U DIJAGONALNI STAV
F PRIVIDNO KRETANJE
1.
I
L A Ž N A
K O R A K
SPUŠTANJE CT NA ISKORAČENU NOGU
N ODRAZNI IMPULS
T
S T V A R N A
PRIPREMA ODRAZNOG IMPULSA
2. K O R A K
USPOSTAVLJANJE RAVNOTEŽNOG POLOŽAJA
PRIPREMA TIJELA ZA ODRAZ U SUPROTNOM SMJERU
USPOSTAVLJANJE RAVNOTEŽNOG POLOŽAJA
ODRAZNOM NOGOM
PRIPREMA ZA ULAZAK U 3. KORAK
PUCAČKOM RUKOM
A
ZAMAŠNOM NOGOM R E A L I Z A C I J A
3. DODAVANJE PRIPREMA SVIH DIJELOVA TIJELA ZA:
K O R A K
UDARAC NA VRATA
Šema 2. Faze i tehnički detalji finti /preuzeto od Nenad Zvonareka/ Prema sadržaju prividne akcije finte možemo kategorisati kao -
Finte pogledom
-
Finte kretanjem
-
Finte smjerom kretanja
92
TEHNIKA U RUKOMETU
-
Finte promjenom brzine kretanja i ritma
Finte u napadu mogu da se izvode sa loptom i bez lopte. Finte sa loptom predstavljaju: finte dodavanja, finte šutiranja, finte prelaska u vođenje, finte vođenja. Finte bez lopte u napadu su takođe vrlo primjenljive, a to su finte kretanja s ciljem oslobađanja prostora i finta kretanja s ciljem primanja lopte. Upotrebom finti ili varki igrač teži oslobađanju od odbrambenog igrača, provođenju završnice napada iz izgledne situacije, prolazak odbrambenog igrača i stvaranje trenutnog viška igrača za akciju, angažovanje dva ili više protivničkih odbrambenih igrača i stvaranje situacije za asistenciju. 4.8.1. Jednostruka finta u jaču stranu Jednostruka finta je najčešće korišćena finta u rukometnoj igri, a ujedno je i najjednostavnija za izvođennje. Prvobitni oblik ove finte je preuzet iz košarke i sastojala se iz dva koraka, lijeva noga u lijevo, pa se ista noga prebacivala u desno. Razvojem rukometne igre, dolazi do modifikacije ove finte čime se ubacuje još jedan korak u njeno izvođenje i poprima današnji oblik. Kao i svaka finta i ova se sastoji iz dvije faze, prividne faze, koju čini jedan korak, i stvarne faze koju čine dva koraka. Prividna kretnja: Sastoji se od jednog koraka, lijevom nogom napravi se korak u lijevu stranu (karakteristika za dešnjake) i pri tom se mora obratiti pažnja da taj korak zadovolji određene uslove: 1. Rastojanje (optimalno 1-1.5 m) 2. Dužina koraka optimalna 3. Stopalo u pravcu gola 4. Težište na nozi koja pravi prvi korak 5. Trup uspravljen koliko to položaj tijela dozvoljava
93
TEHNIKA U RUKOMETU
Stvarna kretnja: Sastoji se od dva koraka, desnom nogom u desno, a lijevom nogom u pravcu gola. Kod izvođenja stvarne kretnje treba obratiti pažnju na sljedeće: 1. Prvi korak, se izvodi kroz skok pod uglom od 90 stepeni 2. Drugi korak pod istim uglom 3. Kod drugog koraka stopalo pravi kontakt peta-prsti 4. Odraz i šut Da bi finta bila uvjerljiva mora se obratiti pažnja na ritam izvođenja finte. Prva faza se izvodi optimalnom brzinom(dovoljno brzo da bi bila uvjerljiva, a sa druge strane dovoljno sporo da bi igrač odbrane odreagovao). Druga faza se izvodi maksimalno brzo, eksplozivno, ne dozvoliti da igrač odbrane vrati težište i pomjeri tijelo u početni položaj i spreči prolaz. Poslije izvođenja prvog dijela finte napravi se neznatna zadrška, dovoljna da igrač odbrane odreaguje, a tek poslije reakcije igrača kreće se sa izvođenjem drugog dijela finte.
Slika 30. Jednostruka finta u jaču stranu Najčešće greške koje se javljaju kod izvođenja ove finte je nedovoljan razmak između igrača odbrane, drugi korak se izvodi pod oštrim uglom oko 45 stepeni, čime igrač napada dolazi na dohvat ruke odbrambenom igraču i ostavlja mu mogućnost da ga bez većih problema zaustavi, fauliranjem.
94
TEHNIKA U RUKOMETU
4.8.2. Jednostruka finta u slabiju stranu Tehnika izvođenja jednostruke finte u slabiju stranu je slična kao kod jednostruke finte u jaču stranu, s tim što se radi u suprotnu stranu i pravi se jedan dodatni korak. Prvi korak čini prividnu kretnju, a kod dešnjaka, se izvodi desnom nogom u desnu stranu. Prvi korak treba da zadovolji sve navedene uslove. Prebacivanjem težišta na ovu nogu prati i otklon tijela u ovu stranu. Stvarna kretnja se razlikuje od prethodne finte, jer sadrži dodatni treći korak. Ova faza započinje korakom lijeve noge u lijevo, pod uglom od 90 stepeni. U momentu kad lijeva noga ostvari kontakt sa podlogom, prilikom prebacivanja težišta tijela na nju, spušta se lopta, kako bi igrač bio u situaciji napraviti još dva koraka, a da pri tome ne napravi grešku u koracima. Prihvatanjem lopte kreće se u realizaciju posljednja dva koraka. Treći korak čini desna noga, pod uglom od 90 stepeni u odnosu na prethodni korak, a odmah potom se pravi i četvrti, lijevom nogom u istom smjeru kao prethodni. Sa četvrtim korakom igrač dolazi u situaciju za izbačaj lopte, ostvaruje odraz lijevom nogom, a šutira loptu jačom, desnom rukom. Spuštanje lopte je neophodno kako bi igrač(dešnjak), izgradio povoljnu poziciju za šut, da se odrazi suprotnom nogom od ruke kojom vrši izbačaj lopte.
Slika 31. Jednostruka finta u slabiju stranu Kod izvođenja ove finte treba obratiti pažnju da se lopta pravovremeno spušta na tlo, kako ne bi izgubili ritam finte. Najpoželjnije je da lopta ostvari kontakt sa tlom istovremeno kad i stopalo lijeve noge u drugom koraku. Ovim bi se sačuvao ritam i igrač bi bio u situaciji da brzo i
95
TEHNIKA U RUKOMETU
eksplozivno izvede drugi dio finte, čime bi stvorio vremensku i prostornu prednost u odnosu na igrača odbrane. 4.8.3. Dvostruka finta u jaču stranu Dvostruka finta sadrži dvije prividne kretnje, poslije kojih slijedi stvarna kretnja i realizacija. Prvi korak, kod dešnjaka, se radi desnom nogom u desno. Poslije reakcije odbrambenog igrača, vrši se drugi korak pod uglom od 90 stepeni u odnosu na prvi, lijevom nogom u lijevo. Igrač napada poslije drugog koraka zauzima paralelni stav. Ako igrač odbrane odreaguje i na ovu kretnju, napadač nije u mogućnosti da ga nadigra koristeći jednostruku fintu, već svoju kretnju nastavlja, prebacivanjem težišta na desnu nogu, koja sve vreme ima kontakt sa podlogom kako bi se izbjegla greška u koracima. Prebacivanjem težišta na desnu nogu, kreće se u realizaciju stvarne faze, koju prati i korak lijevom nogom prema naprijed, pored igrača odbrane, čime se stvara povoljna pozicija za šut ili proigravanje saigrača.
Slika 32. Dvostruka finta u jaču stranu 4.8.4. Dvostruka finta u slabiju stranu Tehnika izvođenja ove finte je slična kao kod dvostruke finte u jaču stranu, s tim da je potrebno izvršiti jedno spuštanje lopte kako bi se izbjegla greška u koracima, a igrač napada stvorio adekvatan položaj za šut. Prvi korak, kod dešnjaka, se radi lijevom nogom u lijevu stranu, drugi korak se vrši desnom nogom u desnu stranu. Nakon drugog koraka, oba stopala imaju kontakt sa podlogom, a igrač je u paralelnom stavu. Prva dva koraka
96
TEHNIKA U RUKOMETU
predstavljaju prividne kretnje. Stvarana kretnja počinje u momentu prebacivanja težišta nazad na lijevu nogu, a za razliku od dvostruke finte u jaču stranu, u ovoj situaciji dolazi i do spuštanja lopte. Najbolji tajming za spuštanje lopte, kako se ne bi izgubio ritam finte, je u momentu kada se težište prebacuje nazad na lijevu nogu. Po prijemu lopte pravi se korak desnom nogom prema naprijed, pod uglom od 90 stepeni u odnosu na prethodni stav, nakon čega slijedi još jedan korak lijevom nogom prema naprijed, čime igrač napada osigurava kvalitetnu poziciju za izbačaj lopte, odraz sa lijeve noge, a izbačaj lopte desnom rukom.
Slika 33. Dvostruka finta u slabiju stranu 4.8.5. Finta lažni šut Finta lažni šut se može izvoditi na više načina, ali dva načina su najčešće primjenjiva u praksi. Prvi način podrazumjeva izvođenje finte bez zaleta sa loptom. Lopta se prima na prvom koraku i odmah se dovodi u položaj za izbačaj. Finta započinje iz dijagonalnog stava, iskorakom suprotne noge u odnosu na izbačajnu ruku. Da bi se finta mogla efikasno i kvalitetno izvesti, položaj stopala iskoračne noge mora biti u širini stopala odbrambenog igrača, ako je iskoračna noga lijeva, postavlje se ispred desnog stopala odbrambenog igrača i obratno. Ako je stopalo postavljeno van, širine stopala odbrambenog igrača, šut se završava blizu igrača odbrane koji može izvršiti blokiranje lopte bez pomjeranja težišta, čime igrač napada gubi prednost u odnosu na igrača odbrane. Takođe postavljanje stopala unatar širine stopala odbrambenog igrača, između njegovih stopala, dovodi igrača napada u problem pri realizaciji drugog dijela finte, jer ostaje predaleko da bi
97
TEHNIKA U RUKOMETU
mogao uvjerljivo proći igrača odbrane. Poslije adekvatnog postavljanja stopala na prvom koraku, u odnosu na odbranu, slijedi uvjerljiv zamah ruke sa loptom, prema naprijed, simulira se šut u visini glave. Ovaj pokret prati i prenošenje težišta tijela na prednju nogu, što ujedno i čini prividnu fazu finte. Poslije reakcije odbrambenog igrača, postavljanjem ruku na pravac kretanja lopte, i pomjeranjem njegovog težišta na stranu prema lopti, igrač napada naglo zaustavlja kretnju ruke sa loptom i vrši zakretanje tijela oko 180 stepeni oko uzdužne ose, potpomognuto inercijom lažnog izbačaja. Slijedi drugi korak, suprotnom nogom od stajne, kojim se odbrambeni igrač obilazi sa suprotne strane u odnosu na prividni dio finte. Lopta se u momentu vršenja drugog koraka privlači uz tijelo, kako bi se zaštitila od protivničkog igrača. Treći korak se vrši stajnom nogom, čime obilazi igrača odbrane, prema naprijed što dovodi igrača napada u povoljan položaj za realizaciju. Drugi način izvođenje finte je složeniji i sastoji se od bočnog zaleta, nakon čega slijedi finta. Igrač napada prima loptu i vrši jedan od bočnih zaleta, tri koraka, s tim da ispred igrača odbrane dolazi u dijagonalnom stavu, sa postavljenim stopalom iskoračne noge na već opisan način. Iz zaleta se povezuje i šut koji se za razliku od prethodne varijante izvodi pored tijela u visini kuka ili ramena. Na reakciju odbrambenog igrača postavljanjem ruku na pravac lopte, pokušaj blokirannja lopte, igrač napada zaustavlja pokrete šutiranja, privlači loptu na grudi i pravi korak, drugom nogom ispred stajne. Na ovaj način igrač napada obilazi igrača odbrane, sa suprotne strane od simuliranja šuta. U tom momentu se vrši spuštanje lopte, kako bi se izbjegla greška u koracima. Spuštanje lopte mora biti pravovremeno, u momentu ostvarivanja kontakta stopala sa tlom kod drugog koraka. Prihvatanjem lopte igrač napada pravi iskorak stajnom nogom prema napred i vrši realizaciju.
98
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 34. Finta lažni šut 4.8.6. Finta okretom /roling/ Finta okretom predstavlja vrlo atraktivnu fintu. Naziv je dobila prema drugom dijelu finte, stvarnoj fazi. Kao i finta lažnog šuta, može da se izvodi na dva načina, duži i kraći način. Kod dužeg načina izvođenja finte, prvi dio finte ili prividna faza se sastoji iz bočnog zaleta i simuliranja šuta u visini kuka. Lopta se dovodi pored tijela igrača odbrane, do momenta izbačaja lopte. Kao i kod prethodnih finti, ako je igrač napada dešnjak, lijeva iskoračna noga se postavlja ispred desne noge odbrambenog igrača. Nakon reakcije odbrambenog igrača, uglavnom blokom lopte sa dvije ruke ili blokom jedne ruke i noge, pri čemu dolazi do pomjeranja njegovog težišta, na stranu šuta, slijedi drugi dio finte. Lopta se privlači na stomak i vrši se okret oko stajne noge, u ovom slučaju lijeve za 360 stepeni. Igrač napada u ovoj fazi mora držati trup uspravljen, jer savijanjem tijela može napraviti probijanje, faul u napadu. Poslije okreta desna noga se postavlja što dalje iza igrača odbrane, po mogućnosti stopalo okrenuti u pravcu gola i vrši se vođenje lopte. Slijedi stvaranje pozicije za šut sa suprotne noge i šutiranje. Kraći način izvođenja finte okretom ne sadrži bočni zalet, već po prijemu lopte, pravi se iskorak nogom(lijeva noga ide naprijed kod dešnjaka), zauzima se dijagonalni stav. Na tom prvom koraku se lopta dovodi u poziciju za izbačaj i vrši se simuliranje šuta u visini kuka. Nakon reakcije odbrambenog igrača pomjeranjem težišta na strani lopte i pokušajem bloka, slijedi stvarni dio finte. Stvarni dio finte se realizuje kao kod duže varijante ove finte, s tim što se ne vrši spuštanje lopte, već se prave samo dva koraka pri čemu se gradi dobra pozicija za šut.
99
TEHNIKA U RUKOMETU
lika 35. Finta okretom 4.8.7. Finta skok šut Ovu fintu uglavnom primjenjuju vanjski igrači, ali i krila kad prave širok zalet prema unutra. Prva faza se sastoji iz čeonog zaleta i odraza pri čemu se simulira skok šut. Zalet se vrši pod oštrim uglom u odnosu na pravac izbačaja lopte, odnosno gola. Prvi dio je identičan tehnici izvođenja skok šuta, s tim što se lopta ne izbacuje prema golu. Igrač napada u fazi leta čeka reakciju odbrambenog igrača koja se ogleda u skoku i pokušaju blokiranja šuta sa dvije ruke. Nakon reakcije odbrane, kreće se u realizaciju druge faze finte, stvarne faze, vrši se doskok na odraznu nogu, što prati i spuštanje lopte, poslije čega igrača napada pravi dva koraka, zaobilazi igrača odbrane i vrši realizaciju.
Slika 36. Finta skok šut 4.8.8. Finta lažnog dodavanja Da bi ova finta bila uvjerljiva, potrebno je da se izvodi u saradnji sa saigračima. Po mogućnosti lopta se prima sa suprotne strane od izbačajne ruke. Igrač odbrane se pomjera prema igraču napada prateći loptu. Po prijemu lopte igrač zauzima dijagonalni stav, a ruka sa loptom se odovodi prema nazad zauzimajući pripremni položaj za izbačaj lopte. Odvođenje lopte prati i zasuk trupa, osa ramena se postavlja u sagitalnu ravan, a igrač se postavlja licem okrenut prema drugom saigrču. Iz ovog pripremnog položaja, dolazi do opružanja ruke sa loptom prema naprijed, simulira se dodavanje, što pospješuje već postojeće kretanje odbrambenog igrača u tom pravcu. Ruka se vodi naprijed do momenta izbačaja lopte, poslije čega se zaustavlja
100
TEHNIKA U RUKOMETU
kretanje ruke sa loptom. Umjesto dodavanje slijedi stvarni dio finte. Igrač se okreće oko uzdužne ose za 180 stepeni, na prstima iskoračne noge, suprotno od pravca dodavanja, što prati i iskorak druge noge. Prilikom kontakta stopala druge noge sa tlom, vrši se i spuštanje lopte, nakon čega slijedi korak iskoračnom nogom u pravcu gola, okomito u odnosu na dodavanje i realizacija. Fint ima za cilj navesti odbrambenog igrača na pogrešnu kretnju, kako bi se stvorio prostor za nesmetan prolaz prema golu. Treba napomenuti da uspješnost u realizaciji finte zavisi i od brzine kretanja lopte od saigrača i brzine izvođenja pripremne faze finte.
Slika 37. Finta lažnog dodavanja 4.8.9. Finta otklonom Početni stav kod realizacije ove finte je paralelan. Igrač prilikom prijema lopte vrši naskok na obje noge, ispred igrača odbrane. Prividni dio finte, čini prebacivanje težišta na nogu, u stranu izbačajne ruke. Prebacivanje težišta prati i otklon tijelom u pomenutu stranu, kako bi kretnja bila što uvjerljivija. Nakon reakcije odbrambenog igrača, pomjeranjem težišta, slijedi izvođenje drugog dijela finte. Igrač napada, naglo prenosi težište na suprotnu nogu uz naglašeni odklon trupa u istu stranu. Ove pokrete prati opružanje ruke sa loptom, koja vrši kružni pokret, kao zaveslaj iznad glave pomoću
101
TEHNIKA U RUKOMETU
kojeg se zaobilazi odbrambeni igrač. Slobodna noga pravi korak koso naprijed suprotno od izbačajne ruke, pored igrača odbrane na koji se nadovezuje sljedeći korak i igrač dolazi u situaciju da sa suprotne noge od izbačajne ruke vrši šut.
Slika 38. Finta otklonom 4.8.10. Najšćeče greške u fazi učenja i automatizacije finti -
prijevremeno kretanje u zalet
-
dolazak preblizu odbrambenog igrača
-
prijem lopte u prvom koraku
-
napadanje odbrambenog igrača, a ne prostora
-
«tvrdi ulaz» nogom u lažnu fazu- nedovoljno spuštanje težišta tijela
-
ulaz u lažnu fazu varke pretklonom
-
fintiranje glavom, trupom, pogledom, loptom, rukom,..Najmanje ravnotežne pozicije
-
preširoko postavljena stopala prilikom ulaza u drugi korak
-
nesistematizovane sile u zajednički smjer odraznog skočnog zgloba, zamašne noge, lakta izbačajne ruke
-
pasivnost zamašne ruke prema odbrambenom igraču
102
TEHNIKA U RUKOMETU
-
neravnotežni ulaz tijela i izbačajne ruke u fazu realizacije
-
otvaranje izbačajne ruke s loptom ispred i preblizu odbrambenog igrača
-
pasivan ulaz u treći korak prema golu
-
nepravovremenost u šutiranju na gol ili dodavanju
Vježbe za obučavanje finti 1. Lagano trčanje i nagla promjena smjera kretanja na trećem ili petom koraku 2. Izvođenje prividne kretnje finte bez lopte i sa loptom, akcenat staviti na tehničku pravilnost 3. Izvođenje drugog dijela finte bez lopte i sa loptom 4. Povezivanje prvog i drugog dijela finte 5. Izvođenje finte u cijelini iz vođenja lopte 6. Izvođenje finte u cijelini na dodanu loptu 7. Izvođenje finte posle duplog pasa sa pasivnom odbranom ili stalkom koji simulira odbrambenog igrača 8. Izvođenje finte protiv aktivne odbrane 1:1 9. Izvođenje finti u nizu, igrači odbrane poređani jedan iza drugog s nekoliko metara razmaka, bez lopte, sa loptom, odbrana pasivna, poluaktivna i aktivna 10. Izvođenje finti kroz igru, ko će biti uspješniji u prolasku i spuštanju lopte na strunjaču u igri 1:1 11. Igrači u trčanju primaju loptu, na metar rastojanja od odbrane i na znak odbrane iskorakom jedne ili druge noge, rade adekvatnu fintu, s ciljem da prođu igrača-brzina reakcije i kvalitetan odabir finte
103
TEHNIKA U RUKOMETU
2. TEHNIKA IGRE U ODBRANI Kad sagledamo evoluciju rukometa, s pravom možemo tvrditi da Olimpijske igre održane 1980. godine predstavljju prekretnicu u razvoju rukometa. Upravo od tog perioda rukomet počinje da dobija oblike i karakteristike današnje igre. Naime, te godine prikazana je najbrutalnija verzija rukometne igre. Zapanjeni viđenim MOK je uslovio IHF da promjeni pravila igre, jer u protivnom rukomet neće biti zastupljen na OI. Upravo ovakav stav, bio je povod za novom interpretacijom pravila koja su dovela do mnogih promjena u rukometnoj igri. Zahvaljujući ovim promjenama rukomet je postao suptilniji, napad se više nije sastojao od jedne akcije, već je pružao mogućnost dužeg igranja. Napad je postao spoj više akcija koje se pretaču jedna u drugu i traje onoliko dugo koliko je potrebno da se nadigra odbrana. Transformacija igre je usljedila jer su igrači bili pošteđeni grubog faula i dobili su veću slobodu kretanja, što je uslovilo mogućnost i potrebu usvajanja novih elemenata, odnosno tehnika rukometne igre, naročito u učenju finti. Kao klupko koje se odmotava, promjene u rukometnoj igri su inicirale jedna drugu. Ubrzo poslije napada dolazi i do prilagođavanja odbrane na novi vid rukometne igre. Odbrana više nije bila saplitanje, vučenje i guranje igrača, odnosno odbrana se više nije igrala samo rukama, već se potencirala igra nogama, cilj je bio stići protivnika. Došlo je do pojave agresivnih odbrana, a igra bez lopte dobija sve veću vrijednost. Odbrana predstavlja fazu igre u kojoj ekipa ne posjeduje loptu. Direktni cilj odbrane predstavlja spriječiti protivnika da postigne gol, odnosno da se osvoji lopta. Iz definicije odbrane, kao i cilja odbrane može se zaključiti da igra u odbrani podrazumjeva igru bez lopte. S toga oprečne su podjele tehnike igre u odbrani kod nekih autora, gdje navode da postoji igra sa loptom i igra bez lopte u odbrani. Pod igrom sa loptom u odbrani, podrazumjevaju tehniku blokiranja lopte, međutim ako se sagleda aktivnost igrača odbrane kod pomenutog tehničkog elementa, može se zaključiti da se blokovi izvode bez lopte, kao i da u momentu kontakta lopte sa blokom, lopta nije pod kontrolom odbrambenog igrača, što nam govori da odbrambeni igrač nije u mogućnosti da manevriše sa loptom i izvodi neki tehnički element sa loptom. Uzimajući sve navedeno u obzir držaćemo se
104
TEHNIKA U RUKOMETU
stanovišta da se pod pojmom tehnike igre u odbrani, podrazumjeva isključivo igra bez lopte. Igranje odbrane u rukometu je izuzetno zahtjevna faza igre kako sa aspekta fizičke spremnosti, tehničke obučenosti, podjednako i sa aspekta psihološke pripremljenosti i taktičke kompetentnosti. Da bi igrač uspješno odgovorio zahtjevima odbrane u savremenom rukometu, mora da posjeduje određene karakteristike, a to su:
Izuzetna fizička pripremljenost Savršena tehnika - čak i u uslovima zamora/deficita kiseonika/ i pod stresom Visoku sposobnost anticipacije postupaka protivnika, kao i akcija vlastitih igrača Visok nivo kompetentnosti vezan za taktičko nadmudrivanje Dobro razvijena mogućnost odlučivanja Fleksibilan pristup u kombinaciji različitih sistema odbrane Akcija umjesto reakcije u obrani Psihološka stabilnost u igri Posljednje, ali ne manje važno, najveća brzina u izvršavanju određenih zadataka
5.1. Odbrambeni stav/stav igrača bez lopte/ Na uspješnost izvođenja odbrambenih aktivnosti u mnogome utiče kvalitetno postavljanje igrača u odbrani i primjena odbrambenih stavova. Odbrambenim stavom se naziva položaj tijela igrača kojji mu obezbjeđuje da na najjednostavniji, najefikasniji i najracionalniji način izvede potrebne motoričke kretnje koje zahtjevaju odbrambene aktivnosti. U rukometnoj praksi razlikuju se dva odbrambena stava: paralelni stav dijagonalni stav 5.1.1. Paralelni stav Paralelni stav u odbrani dosta je sličan paralelnom stavu u napadu bez lopte, s tim da ima svoje specifičnosti po kojima ih razlikujemo. Stopala su postavljena paralelno, po čemu je ovaj stav i dobio naziv, ali za razliku od stava u napadu, širina stopala je nešto veća od širine ramena. Koljena su
105
TEHNIKA U RUKOMETU
nešto više savijena, čime se težište tijela niže spušta, što direktno utiče na stabilnost i sigurnost stava. Trup je naglašenije nagnut prema naprijed i ispravljen koliko situacija dozvoljava, a glava je uzdignuta. Najočiglednija razlika između stava u odbrani i napadu je u položaju ruku. Položaj ruku može biti različit, što uslovljava situacija na terenu. Najadekvatniji položaj ruku podrazumjeva da su blago savijene ispred i pored tijela, a šake su razmaknute široko i postavljene u visini ramena. Iz ovog položaja igrač odbrane može lako da rukama ostvari kontakt sa napadačem, da izblokira loptu, a ujedno pokriva veliki prostor oko sebe. Položaj nogu omogućava igraču odbrane brzo reagovanje i pomjeranje tijela bočno lijevo ili desno, a vrlo je efikasan i kod vertikalnog odraza prilikom blokiranja lopte. Paralelni stav se uglavnom koristi kod zonskih odbrana, najčešće u kretanju na liniji 6 metara, ali to neznači da su oba stopala na liniji 6 metara, već su postavljena u zavisnosti od položaja lopte/ako je lopta na strani igrač odbrane se okreće za loptom i zauzima paralelan položaj, s tim da mu je jedna noga na 6 metara, a druga na 7 metara/. Kretanje igrača se vrši pomjeranjem jedne noge koliko i druge, donožnom kretnjom. Najčešće greške kod zauzimanja i kretanja u odbrambenom stavu su preusko postavljanje stopala, što direktno utiče na nestabilan položaj tijela, zatim visina stava i neadekvatno postavljanje ruku.
Slika 39. Paralelni odbrambeni stav
106
TEHNIKA U RUKOMETU
5.1.2. Dijagonalni stav U rukometnoj igri dijagonalni odbrambeni stav se primjenjuje kroz dva oblika. U zavisnosti koja noga se postavlja naprijed, odnosno kojom nogom igrač odbrane ide u iskorak, razlikuje se lijevi i desni dijagonalni stav. Ako igrač odbrane iskorači lijevom nogom, zauzeo je lijevi dijagonalni stav i obratno. Koji će od ova dva stava upotrebljavati u igri zavisi od situacije na terenu i pozicije u odbrani. Igrači koji čuvaju dešnjake, uglavnom zauzimaju lijevi dijagonalni stav kako bi napravili što bolju poziciju za kontakt sa igračem napada ili ostvarili namjeru da zatvore jednu stranu igraču napada i usmjere ga u slabiju stranu, u ovom slučaju lijevu. Tehnika izvođenja dijagonalnog stava u odbrani slična je tehnici dijagonalnog stava u napadu, ali postoje određene karakteristike koje ih svrstavaju u različite tehničke elemente. Iz paralelnog stava igrač napravi iskorak jednom nogom i zauzima dijagonalni stav. Položaj stopala zauzimaju nešto širu poziciju nego kod dijagonalnog stava u napadu, što utiče na bolju stabilnost stava. Noge su blago savijene u zglobu koljena, a težište postavljeno niže nego kod stava u napadu, kako bi se ostvario bolji kontakt sa podlogom i na taj način uticalo na brže i jače djelovanje igrača odbrane. Trup je ispravljen koliko položaj dozvoljava i blago nagnut prema naprijed. Ruka koja je na starni iskoračne noge je blago povijena u predručenju, sa dlanom okrenutim prema igraču napada u visini glave. Ova ruka djeluje u pravcu izbačajne ruke napadača, a za cilj ima spriječiti šut ili blokirati loptu. Druga ruka je blago povijena, okrenuta dlanom prema napadaču i postavljena u visini kuka, a njom igrač odbrane ostvaruje kontakt sa tijelom napadača i onemogućuje mu prolaz. Kretanje igrača u dijagonalnom stavu se izvodi pomjeranjem prednje noge, a zatim isto toliko i zadnje noge. Za razliku od paralelnog stava ovaj stav igrači odbrane koriste kod okomitog izlaska na igrača napada, prilikom uspostavljanja kontakta sa napadačem s ciljem zaustavljanja u prodoru prema golu i šutiranju. Greške koje se javljaju kod zauzimanja dijagonalnog stava u odbrani su preuzak položaj stopala, što dovodi do nestabilnog položaja i stavlja igrača odbrane u inferioran položaj u kontakt igri. Neadekvatan položaj ruku onemogućava uspostavljanje kvalitetnog kontakta sa napadačem i mogućnost sprečavanja šuta i blokiranja lopte.
107
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 40. Lijevi i desni odbrambeni dijagonalni stav 5.2. Kretanje igrača bez lopte Kao što je već napomenuto, ubrazavanjem igre u savremenom rukometu dovelo je do većih zahtjeva u smislu odbrambenih kretnji i poštovanja osnovnih principa u odbrani. Da bi ostvarili brzo pomjeranje, igrači primjenjuju različite tehnike kretnji bez lopte, u zavisnosti od uloge i pozicije u igri i kretnji igrača napada. Kretnje u odbrani imaju za cilj da se na vrijeme pokrije određeni prostor, kvalitetno postavi u odnosu na napadača ili da se isprati napadač u svojoj kretnji. Nekada se tražilo od igrača odbrane da što više upražnjavaju donožno kretanje u odbrani, međutim ubrzavanjem igre u napadu, ovo kretanje, koje je i neprirodno, nije moglo zadovoljiti brza pomjeranja igrača u odbrani. Igrači napada se kreću prirodnim kretanjem, trčanjem, koje je mnogo brže od bočnog kretanja, tako da su igrači odbrane bili primorani da koriguje svoju kretnju. Da bi bili uspješni i da bi mogli parirati sve bržem napadu, igrači odbrane su stavili naglasak na uspješan i kvalitetan rad nogu, što predstavlja najvažniji činilac uspješnog izvođenja odbrambene aktivnosti. Potencira se, da igrač koristi najbrže moguće kretanje za datu situaciju, kreće se najbrže moguće dok je lopta u zraku, a kad napadač primi loptu usporava kretanje i zauzima odbrambeni stav. Pravilo u odbrani savremenog rukometa je da se igrač između dva stava kreće najbrže što može. U rukometnoj igri susreću se dva osnovna vida kretnji bez lopte, osnovno kretanje i specifično kretanje.
108
TEHNIKA U RUKOMETU
5.2.1. Osnovno kretanje igrača bez lopte Pod osnovnim kretanjem igrača bez lopte podrazumjeva se kretanje koje sliči atletskom trčanju, ali sa korekcijama koje se odnose na povećenje frekvencije koraka, a smanjenjem dužine koraka. Razlika se ogleda i u načinu na koje stopalo ostvaruje kontakt sa podlog. U atletskom trčanju kontakt sa tlom se ostvaruje samo prednjim dijelom stopala, dok u kretnji igrača odbrane u rukometu kontakt se ostvaruje uglavnom cijelim stopalom, što omogućuje igraču brze promjene pravca ili učestao odraz. Ovu vrstu kretnje igrači primjenjuju kad žele na najbrži način da stigne sa jednog na drugo mjesto, a da pri tom uvijek može da promjeni smjer kretnje i izvrši odraz, kao i kod prelaska iz odbrane u napad i obratno. 5.2.2. Specifično kretanje igrača bez lopte Pod pojmom specifično kretanje igrača u odbrani se podrazumjeva otkoračno dokoračno kretanje. Igrači odbrane najčešće koriste ovaj vid kretnje u odbrani u situacijama kad igraju zonsku odbranu, naročito ako se nalaze na liniji golmanovog prostora. Karakteristika i princip igre u zonskim odbranama je kretati se za loptom. Upravo prilikom kretanja za loptom prave se bočna pomjeranja igrača otkoračno dokoračnom tehnikom. Ovaj vid kretanja se uglavnom izvodi iz paralelnog stava. Prvi korak se izvodi nogom u koju stranu se krećemo, a zatim dokorak drugom nogom. Igrači moraju obratiti pažnju na položaj tijela koji mora biti uspravno, koliko to položaj dozvoljava, a ruke se postavljaju ispred tijela, u blagom odručenju, povijene u laktu sa dlanovima okrenutim prema igračima napada. Šake su postavljene u visini grudi. Pojedini igrači odbrane šake postavljaju više ili niže od grudi, zavisno od pozicije u odbrani, kao i od situacije u samoj igri. Najčešće greške koje se javljaju pri izvođenju ove kretnje su kratak dokorak, što dovodi do narušavanja ravnoteže i direktno utiče na kvalitet stava
109
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 41. Specifično kretanje igrača bez lopte - odkoračno-dokoračno kretanje 5.2.3. Uspostavljanje i zaustavljanje kretanja Struktura igre u rukometu zahtjeva stalna pomjeranja igrača, kretanje iz mjesta, ubrzanje kretanja, usporavanje kretanja, zaustavljanje, promjene pravca i smjera kretanja, kombinaciju različitih načina kretanja, naprijed, nazad, bočno u jednu i drugu stranu, itd. Da bi igrači mogli odgovoriti ovim zahtjevima moraju da posjeduju izuzetno koordinisan rad nogu. U rukometnoj praksi, žargonski se kaže da igrač mora da „pleše“ po terenu, da ima što manje statičnih položaja, a da obiluje promjenama ritma i tempa kretanja. Uspostavljanje kretanja se vrši iz osnovnog stava, paralelnog ili dijagonalnog premještanjem težišta tijela izvan površine oslonca, čime se narušava ravnoteža i igrač vrši iskorak jedne noge u željenom pravcu, čime se težište prebacuje na iskoračnu nogu. Iskorak noge prati i aktivnost druge noge, zamajne noge, koja vrši zamah i odraz od tlo. Ove aktivnosti nogu prate i pokreti ruku čime se tijelo stavlja u pokret. Na prvom koraku tijelo je postavljeno u blagi pretklon prema naprijed. Prvi koraci su kraći, a propraćeni su energičnim radom ruku što direktno utiče na startno ubrzanje igrača. Najčešće greške koje se pojavljuju prilikom izvođenja ovog elementa su pasivnost ruku, nedovoljan rad ruku čime se ne postiže startna brzina, neadekvatan prvi korak, previše dug prvi korak, što dovodi do propadanja
110
TEHNIKA U RUKOMETU
težišta i nemogućnosti izvođenja brze kretnje, kao i položaj tijela, postavljanje tijela previše nazad ili previše naprijed, ne doprinose kvalitetnom uspostavljanju kretnje. Usporavanje kretanja se vrlo često koristi u rukometnoj igri, jer igrači u namjeri da isprate kretanje igrača napada i lopte moraju da ubrzavaju i usporavaju kretnju kako bi efikasno odgovorili potrebama odbrane. Usporavanje kretanja se vrši prije svega skraćivanjem koraka, tako što se izbacuje noga, odnosno potkoljenica prema naprijed, koja zatvara oštar ugao sa tlom. Na ovaj način se tijelo suprotstavlja inerciji kretanja, smanjuje se horizontalna brzina, dolazi do spuštanja težišta i projekcije težišta prema nazad. Usporavanje kretanja se primjenjuje u prelazu iz faze napada u fazu odbrane, zatim kao predradnja kod zaustavljanja i kod promjene smjera kretanja. Najčešće greške koje se pojavljaju su nedovoljno spuštanje težišta, pretklon trupa prema naprijed čime se pomjera projekcija težišta prema naprijed, što direktno utiče na kvalitet usporavanja. Zaustavljanje kretanja može da se realizuje na dva načina. Prvi način predstavlja zaustavljanje produžavanjem koraka, koji je ujedno i najčešće primjenjen u rukometnoj igri. Prije samog čina zaustavljanja, prethodi usporavanje kretnje na već opisan način. U momentu kad je brzina postala optimalna ili sasvim umanjena, igrač naglašava iskorak jednom nogom prema naprijed, a težište tijela prebacuje na zadnju nogu. Reakcija tijela na inerciju prethodne kretnje se ogleda kroz vršenje pretklona tijelom prema naprijed i prebacivanjem težišta na prednju nogu. U slučaju da se brzina prije iskoraka, nije u adekvatnoj mjeri smanjila, igrač nastavlja da klizi u zauzetom položaju, iskorakom jedne noge, sa težištem na zadnjoj nozi i blagim pomjeranjem trupa prema nazad, što je propraćeno i spuštanjem težišta tijela kroz blago savijanje koljena. Drugi način na koji se realizuje zaustavljanje je zaustavljanje naskokom. Zavisno od brzine kretanja igrača, zaustavljanje naskokom se može vršiti naskokom na jednu pa na obje noge ili direktno naskokom na obje noge. Kad je brzina kretanja veća, prvo se radi naskok na jednu nogu, čime se pokušava smanjiti horizontalna brzina i amortizovati inercija kretanja. Zbog prevelike početne brzine igrač nije u mogućnosti potpuno zaustaviti kretnju, pa se primjenjuje još jedan skok, ovog puta na obje noge
111
TEHNIKA U RUKOMETU
čime se kretnja u potpunosti zaustavlja. Ako je početna brzina manja, kretnja se može zaustaviti direktno sa naskokom na obje noge. Amortizacija se u ovom slučaju vrši savijanjem koljenja, pomjeranjem tijela prema nazad i spuštanjem težišta. Zaustavljanje se najčešće koriste kod nagle promjene smjera kretnje i kod izvođenja finti. 5.2.4. Promjena pravca kretanja Izvršavanjem odbrambenih zadataka igrač često koristi promjenu pravca kretanja. Promjena pravca kretanja može da se izvede u velikoj brzini, što je karaktreistika igrača sa veoma dobrim motoričkim predispozicijama, a može da se izvrši i pri manjim brzinama. U oba slučaja promjena pravca kretanja se vrši na isti način. Pripremi pokreti predstavljaju spuštanje težišta i korekciju brzine kretanja, treba postiću optimalnu brzinu u zavisnosti od individualnih sposobnosti igrača. Slijedi iskorak bližom nogom u stranu kretnje, na koju igrač prenosi težište tijela. Drugom nogom se vrši odgurivanje od tlo i usmjeravanje tijela u željeni pravac, nakon čega se pravi iskorak ovom nogom. Sve kretnje nogama prati sinhronizovan i energičan rad ruku koji dodatno pospješuju i usmjeravaju tijelo u željenom pravcu. Poslije promjene pravca igrač treba što prije da uspostavi stabilnu kretnju. U rukometnoj igri, igrači odbrane najviše koriste promjene pravca od 90 stepeni i 180 stepeni. Promjene se izvode kroz kretnje u zonskim ili individualnim odbranama, kod prelaza iz faze napada u odbranu i obratno, kod izvođenja finti u odbrani i slično. Najčešće greške se ogledaju u neaktivnosti ruku, nedovoljno prebacivanje težišta na iskoračnu nogu i ne korišćenje pripremnih radnji, spuštanje težišta i neadekvatna brzina kretanja u zavisnosti od vremenske i prostorne situacije na terenu. Vježbe za obuku kretanja igrača bez lopte i stavova u odbrani 1. Iz laganog kretanja zauzeti stav i iskontrolisati položaj 2. Osnovno kretanje i otkoračno dokoračno kretanje u vrsti i koloni različitim brzinama 3. Zaustavljanje osnovnog ili otkoračno dokoračnog kretanja usporavanjem i zauzimanjem paralelnog ili dijagonalnog stava u odbrani
112
TEHNIKA U RUKOMETU
4. Promjena smjera kretanja za 90 stepeni (cik-cak) kretanje ili 180 stepeni na znak trenera 5. Vježba sjene, jedan igrač vodi kretnju, a drugi iza leđa pokušava da prati 6. Vježba u parovima, jedan igrač vodi loptu, nogom, rukom, a drugi se povlači ispred njega u stavu, ruke ispred ili iza leđa 7. Vježbea u parovima, jedan igrač pokušava proći sa jedne strane na drugu, a drugi igrač pokušava da ga zaustavi 8. Vježba u trojkama, jedan hvata, drugi bježi, a treći između njih pokušava da ometa igrača koji hvata, ometanje tijelom sa rukama na leđima i sa rukama ispred tijela 9. Vježba kroz trčanje u koloni, posljednji kreće prema naprijed obilazeći ostale igrače, kroz cik – cak kretanje 10. Razne hvatalice „ledeni čika“, po crtama, u lanac, u parovima, kretanjem u nazad, hvatalice sa spasom itd. 11. Štafetne igre sa različitim oblicima kretanja i preprekama 5.3. Izlazak na igrača U prošlosti odbrana u rukometu se bazirala na kretanju igrača kod linije golmanovog prostora. Preferirala se zonska odbrana 6:0, a od igrača se zahtjevalo da se bočno pomjeraju i drže gustinu odbrane na strani gdje je lopta. Šutevi spolja su se pokušavali spriječiti blokom. Međutim razvojem rukometa, dolazi do pojave visočijih igrača na bekovskim pozicijama, koji su ujedno bili i odlični šuteri, pa ovaj način odbrane nije mogao dati adekvatan odgovor. Igrači odbrane bili su prisiljeni da napuštaju poziciju uz liniju golmanovog prostora i da počnu koristiti izlaske na 9 m, kako bi zaustavili šut. Danas u savremenom rukometu, koji karakteriše izuzetno brza i agresivna igra u napadu, nezamislivo je da odbrambeni igrač ne koristi izlaske na igrače napada, s cilljem da ih spriječi u organizaciji igre ili šutiranja na gol. Iz godine u godinu dubina izlaska se povećava, tako da se danas vrlo često sreću agresivni vidovi odbrane, poput 3:2:1 ili 3:3 u kojima igrači izlaze i mnogo preko 9 m. Zavisno od pozicije igrača u odbrani, odnosno da li čuva, dešnjaka ili lijevaka, igrač odbrane može da izlazi na igrača napada u lijevom ili desnom dijagonalnom stavu. Bitno je da iskoračna noga bude suprotna od 113
TEHNIKA U RUKOMETU
napadačeve ruke kojom izbacuje loptu. Već je napomenuto da igrači koriste tehniku osnovnog kretanja, kad žele na najbrži način da stignu sa jednog na drugo mjesto. Prilikom izlaska na igrača napada, odbrambeni igrač iz paralelnog stava, koji zauzima na liniji golmanovog prostora, uspostavlja kretnju i na najbrži mogući način, kroz osnovno kretanje izlazi prema napadaču, gdje na optimalnom rastojanju uspostavlja odgovarajući dijagonalni stav, spreman da zaustavi napadača. Promjenom pravca kretanja od strane napadača, dolazi do korekcije kretnji i odbrambenog igrača, koji prati igrača napada dok je u posjedu lopte i predstavlja opasnost po gol ili dok ga ne isprati, ne usmjeri prema drugom igraču odbrane. U ovim situacijama, igračima odbrane je prioritet zaštiti svoju zonu odgovornosti, ispratiti igrače napada, a potom se vratiti na početnu poziciju ili pružiti pomoć svome saigraču.
Slika 42. Izlazak na igrača napada i vraćanje na početnu poziciju 5.4. Blokiranje lopte Blokiranje lopte predstavlja tehniku igre koja je karakteristična samo za igru u odbrani. Može se reći da blokiranje lopte predstavlja postavljanje ruku ili tijela igrača odbrane, na putanju lopte prilikom izbačaja prema golu, od strane igrača napada, a da se pri tom ne ostvari kontakt sa njim. Cilj blokiranja je onemogućiti prolaz lopte prema golu. Ako se posmatra tehnika blokiranja lopte kroz istoriju rukometa, može se konstatovati da se
114
TEHNIKA U RUKOMETU
primjenjivala u prvim zonskim odbranma, blokerskoj odbrani, ali pojavom agresivnih odbrana, upotreba ove tehnike u odbrani je svedena na minimum. Krajem prošlog vijeka i s početkom ovog, potencira se značaj i važnost ove tehnike igre u odbrani, s toga je tehnika blokiranje lopte postala neizbježan segment kvalitetne odbrane. U sistemima odbrane se postavlljaju visočiji, korpulentniji igrači na poziciji ispred gola, kako bi mogli odgovoriti zadatku blokiranja lopte. Da bi blokiranje lopte bilo uspješno, neophodno je pravovremeno postaviti odbrambene površine na smjer šutiranja, jer ranije ili kasnije postavljanje bloka neće biti učinkovito i može biti ometajući faktor za golmana, pri odbrani upućenog šuta. Igrači odbrane moraju posjedovati visok stepen anticipacije, jer samo kvalitetnim predviđanjem moći će adekvatno reagovati i uspostaviti kvalitetan blok. Igrač napada je uvijek u prednosti u odnosu na odbrambenog igrača i bez dobre anticipacije igrač odbrane neće na vrijeme stići da blokira loptu. Takođe od odbrambenih igrača se zahtjeva da postavljaju ramenu osu uvijek okomito na smjer šutiranja, što iziskuje da se odbrambene kretnje izvode u horizontalnoj ravni. Kod učenja i uvježbavanja blokiranja igračima treba skrenuti pažnju da blok postavljaju prema lopti, a ne prema igraču napada. U rukometnoj igri mogu se sresti razne vrste blokiranja lopte u zavisnosti od visine upućenog šuta i mjesta gdje se vrši blokiranje lopte. Tako postoji niski blok /blokira se niski šut rukama ili nogom/, poluvisoki blok /blokiraju se šutevi u visini kuka i ramena/ i visoki blok /blokiraju se šutevi iznad glave i skok šutevi/. Blok se može vršiti jednom rukom, sa dvije ruke, rukama i nogom ili samo nogoma. Neki autori su blokiranje lopte podijelili na pasivni i aktivni blok. Pod pasivnim blokom se podrazumjeva blokiranje lopte ispred linije golmanovog prostora, bez tendencije kretanja igrača odbrane prema napadaču. Aktivan blok predstavlja blokiranje lopte koje se izvodi u kretanju, izlasku na igrača koji šutira. Vrlo često kod aktivnog bloka igrač odbrane ostvari kontakt sa napadačem, ali cilj je isti, spriječiti prolaz lopte prema golu pa i uz prekršaj. Zavisno od broja igrača koji učestvuju u bloku razlikuje se jednostruki, dvostruki ili višestruki blok (u kome učestvuje više igrača, npr. slobodno bacanje). Kod izvođenja blokiranja lopte igrači moraju da dobro
115
TEHNIKA U RUKOMETU
spajaju blok, postavljaju ruku do ruke kako bi onemogućili prolaz lopte između ruku. Kod nekih taktičkih zamisli postoji saradnja između igrača koji prave blok i golmana. Saradnja se ogleda u podjeli strana odgovornosti, tako da igrači odbrane svojim blokom pokrivaju jedan ugao gola i usmjeravaju igrača napada da šutira u drugi ugao, koji pokriva golman. Kod postavljanja višestrukog bloka prilikom izvođenja slobodnog bacanja, treba potencirati da najvisočiji igrači zauzimaju pozicije u sredini, a niže igrače stavljati na stranu bloka, kako bi napadača primorali da šutira iz otklona.
Slika 43. Višestruki blok 5.4.1. Blokiranje visokog šuta Blokiranje visokog šuta predstavlja blokiranje lopti koje se šutiraju iznad glave sa tla ili šutiraju iz skoka. Ruke se dovode u uzručenje i to na najbrži mogući način, ravno prema gore, a ne polukružno. Igrač koji postavlja blok mora obratiti pažnju na položaj ruku. Ruke trebe postaviti ispred tijela, šake sastaviti za širinu lopte, pokušati zaštititi što veći prostor. Ako se blok postavlja u skoku, u momentu povlačenja ruku prema gore vrši se sunožni odraz, pri čemu se tijelo postavlja okomito u odnosu na putanju lopte. Greške koje se javljaju kod izvođenja ove vrste bloka su preširoko
116
TEHNIKA U RUKOMETU
postavljene ruke ili blok samo jednom rukom, čime se nestvara kvalitetna površina za blokiranje, zasuk tijela pri skoku i nepravovremen odraz.
Slika 44. Blokiranje visokog šuta 5.4.2. Blokiranje niskog šuta Pod pojmom blokiranje lopte, prva asocijacija nam je za blokiranje visokih lopti. Međutim, rukometna igra obiluje širokom lepezom šuteva, na koju odbrambeni igrači moraju da daju adekvatan odgovor sa aspekta blokiranja lopte. Nerijetko u igri, igrači napada se opredjeljuju za šut sa tla, kao šut izneneđenja. Igrači odbrane iz paralelnog stava, blokiraju ove šuteve pomjeranjem na stranu gdje se vrši šut. Pomjeranje se izvodi energičnim iskorakom bliže noge na upućen šut i postavljanjem ruku na loptu, sa dlanovima okrenutim prema njoj. U zavisnosti od situacije, od brzine izvođenja šuta i od položaja odbrambenog igrača, blok se vrlo često vrši i sa jednom rukom. Vrlo važno je da se igrač odbrane pomjera po horizontalnoj liniji, da nepravi iskorak prema naprijed. U slučajevima kada igrač napada, šutira izuzetno nisku loptu, iznad samog tla, igrač odbrane pokušava izblokirati loptu iskorakom bliže noge, okrećući stopalo prema vani kako bi povećao površinu za blokiranje uz spuštanje jedne ili obje ruke sa dlanovima okrenutim prema lopti.
117
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 45. Blokiranje niskog šuta 5.4.3. Blokiranje eret šuta Kod blokiranja eret šuta, princip je isti kao kod već opisanih šuteva, s tim da se razlika uočava u položaju tijela i položaju ruku s obzirom na položaj lopte. Ako se zna da eret šut predstavlja šutiranje otklonom tijela, na strani ili suprotnoj strani od lopte, igrač odbrane je u obavezi da takođe napravi otklon tijela kako bi ispratio loptu. Iz takvog otklona, postavlja ruke ispred lopte, takođe sa dlanovima okrenutim prema lopti, kako bi napravio što veću površinu za blokiranje. Ruke se dovode u položaj uzručenja zamahom ispred tijela, najkraćim mogućim putem. Kod svih blokiranja važan detalj je da igrač sve vrijeme u vidnom polju fokusira loptu, a ne svoje ruke ili igrača.
Slika 46. Blokiranje polueret i eret šuta
118
TEHNIKA U RUKOMETU
5.4.4. Blokiranje skok šuta Za razliku od prethodnih tehnika blokiranja lopte, blokiranje lopte iz skok šuta zahtjeva da se izvodi iz skoka. Igrač odbrane mora izuzetno kvalitetno da predvidi vrijeme odraza napadača, kao i vrijeme kad će uputiti šut prema golu. Mnogi igrači napada, šutiraju iz zadrške ili koriste miks šut, što otežava igračima odbrane da izvrše pravovremeni blok. U ovim slučajevima potrebno je „upoznati“ igrače napada, za koje si odgovoran, kako bi se kvalitetno blokiranje moglo realizovati. Poslije dobre procjene, igrač odbrane iz paralelnog stava, okomito okrenut prema igraču napada, vrši vertikalni odraz i dovodi ruke u uzručenje najkraćim mogućim putem. Šake se postavljaju ispred lopte, sa dlanovima okrenutim prema njoj. Širina ruku je za širinu lopte, kako bi se onemogućio prolaz lopte između ruku. Kod ovog blokiranja lopte ruke se postavljaju nešto više naprijed, pravi se tzv.“oluk“, kako bi se odbijena lopta od bloka usmjerila prema tlu, ispred igrača odbrane i na taj način je brže doveli pod kontrolu. Ako je rastojanje između napadača i odbrambenog igrača neznatno, blokiranje se može izvršiti i ostvarivanjem kontakta rukama na loptu ili izbačajnu ruku napadača u momentu izbačaja, čime se pravi prekršaj i onemogućava napadač da kvalitetno izbaci loptu. Međutim prekršaj ne treba praviti po svaku cijenu, jer treba procjeniti položaj napadača i mogućnost upućivanja kvalitetnog šuta, te na osnovu toga donijeti odluku da li ostvariti kontakt ili pokušati izblokirati loptu bez kontakta.
Iz paralelnog stava vrši se sunožni odraz, a ruke se dovode u maksimalno uzru Greške su zakretanje ramene ose u odnosu na smjer izbačaja lopte, blok samo
Slika 47. Blokiranje skok šuta
119
TEHNIKA U RUKOMETU
5.4.5. Spajanje bloka Spajanje bloka se vrši u slučaju kad se postavlja dvostruki ili višestruki blok. U ovim slučajevima uspješnost blokiranja lopte zavisi od kvalitetne saradnje dva ili više igrača. Da bi se ostvarilo dobro spajanje bloka, igrači koji učestvuju u njemu moraju prvo da ostvare dobru kretnju, da se prate i da budu jedan uz drugog, prije samog odraza i postavljanja bloka. U momentu uspostavljanja bloka igrači trebaju da ostvare kontakt bokovima, kako bi mogli da uspješno sastave blok, odnosno da rastojanje između ruku ne bude veće od obima lopte. Na ovaj način obrazuju veliku i kvalitetnu površinu za blokiranje lopte.
Slika 48. Spajanje bloka
5.4.6. Pomaganje bloka Pomaganje bloka mnogi poistovjećuju sa spajanjem bloka, mada su u osnovi različiti tehnički elementi. Pod pojmom pomaganje bloka se podrazumjeva da igrač odbrane pokušava da izblokira šut odgovornog igrača napada, a da mu u toj namjeri pomaže najbliži saigrač, takođe postavljajući ruke ili tijelo na pravac putanje lopte. Igrači napada uvijek pokušavaju da šutiraju loptu prema golu koristeći „rupu“ u odbrani, uglavnom su to prostori koji čine sastavi između dva igrača odbrane. U tim slučajevima oba igrača pokušavaju da spriječe put lopte prema golu pomjerajući se jedan prema drugom. Pomaganje bloka se najčešće koristi kod šutiranja niskih lopti prema golu.
120
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 49. Pomaganje bloka 5.5. Zaustavljanje igrača U mnogim slučajevima poslije kvalitetnog izlaska na igrača, igrač odbrane pokušava ostvariti kontakt sa igračem napada i na taj način ga zaustaviti u prodoru prema golu ili ga onemogućiti da doda ili šutira loptu. Nepisano pravilo u rukometu glasi, da je odbrana u prednosti ako napravi što više prekida, faulova, jer na taj način isprekida napad protivnika i onemogući im da razviju igru, čime napad dolazi u situaciju da improvizuje završnicu i iz nepovoljne situacije uputi ishitren šut prema golu. Prekidi se prave upravo zaustavljanjem igrača, ali treba voditi računa da se izvršava u skladu sa pravilima igre. U rukometu igrač nije ograničen sa brojem prekršaja, samo da ne dođe u situaciju da napravi zaustavljanje koje se sankcioniše sa isključenjem na 2 minute. Iako pravila igre sankcionišu zaustavljanje igrača, odnosno prekršaj, izvođenjem bacanja sa 9 metara, u rukometu se potencira ovakva igra u odbrani s ciljem da se spriječi postizanje pogotka, nadigravanje odbrane ili da se isprovocira pasivni napad. Prilikom zaustavljanja igrača napada, odbrambeni igrači ne smiju da primjenjuju nedozvoljene načine odbrane, kao što su udaranje igrača, potezanje igrača, obuhvatanje za vrat, grubo i naglašeno nodgurivanje, podizati igrača od tla, djelovanje u prijedjelu glave i vrata, jer u protivnom će biti snkcionisani isključenjem, a svoju ekipu će dovesti u situaciju da igra sa igračem manje. Zaustavljanje igrača se uglavnom izvodi iz dijagonalnog stava, jer igrač odbrane ovim stavom ostvaruje dobar početni položaj za postizanje „dobrog“ kontakta sa igračem odbrane, ali u nekim situacijama, mada dosta
121
TEHNIKA U RUKOMETU
rijeđe, igrači koriste i paralelan stav. Iskoračna noga se usmjerava u pravcu kretanja igrača. Ruka na strani iskoračne noge je visoko u predručenju i postavlja se na izbačajnu ruku napadača. Postoje više teorija o načinu uspostavljanja kontakta ruke odbrambenog igrača sa izbačajnom rukom napadača. Prva je da se šaka postavlja na loptu i na taj način se onemogući šut, međutim neki autori upozoravaju da postoji velika mogućnost da igrač odbrane ne uspije ostvariti kontakt sa loptom i time ostaju u podređenom položaju. Drugi način predstavlja uspostavljanje kontakta šakom na nadlakat napadača, a treći način je uspostavljanje kontakta podlaktom na podlakat napadača. Površina kontakta je najveća u trećem slučaju, što implicira i najveću mogućnost zaustavljanja šuta, ali drugim načinom se osigurava najsigurniji hvat. S toga mišljenja smo da drugi i treći način predstavljaju adekvatne načine uspostavljanja kontakta, koji direktno utiču na kvalitet odbrane. Drugu ruku igrač odbrane postavlja na rame, grudni koš ili kuk napadača, kako bi iskontrolisao kretnju napadaču i onemogućio mu podizanje težišta pomoću kojeg bi mogao izvršiti odraz i šut. Drugom rukom odbrambeni igrač može da odguruje napadača ili da ga obuhvati čime pokušava ostvariti što čvršći kontakt, hvat, tijelom, jer na taj način može lakše zaustaviti napadača u prodoru. Nakon uspostavljanje kontakta sa igračem napada, neophodno je pomicanje težišta tijela u smjeru protivničkog kretanja (ispratiti igrača), kako bi zaustavljanje bilo efikasno. Hvat se održava sve do momenta kad sudija odsvira prekršaj ili dok se napadač ne oslobodi lopte.
Slika 50. Zaustavljanje igrača
122
TEHNIKA U RUKOMETU
Greške koje se najčešće uočavaju su nepravovremenost izlaska, uzak i nestabilan stav, usmjerenost ruke prema licu napadača, kršenja pravila igre nepravilnim djelovanjem ruku. 5.5.1. Zaustavljanje igrača u skok šutu Prilikom zaustavljanja igrača pri skok šutu igrači odbrane primjenjuju već pomenutu tehniku zaustavljanja, stim da se opisani kontakt vrši u skoku. Za razliku od zaustavljanja napadača na tlu, kod ovog zaustavljanja igrač odbrane mora dobro procjeniti momenat kad će napraviti odraz. Najbolji momenat za zaustavljanje igrača je da igrač odbrane na zadnjem koraku uđe u putanju napadača sa dijagonalnim stavom, pušta da napadač napravi prvi oidraz, a zatim ga prati. Treba naglasiti da odbrambeni igrač ne mora da ostvari visinu skoka kao napadač, jer se ne pravi blok, već je dovoljno napraviti odraz pomoću kojeg se može prednja ruka postaviti na podlakticu izbačajne ruke napadača, a drugu ruku na kuk, kako bi ostvarili dobru poziciju za „svlačenje“ napadača.
Slika 51. Zaustavljanje igrača u skok šutu
123
TEHNIKA U RUKOMETU
5.6. Oduzimanje lopte kod vođenja Već je napomenuto da vođenje lopte u rukometnoj igri nije dominantan tehnički element i da se primjenjuje u uslovima kontranapada, kao dribling i kao sredstvo protiv odbrane presing. Oduzimanje lopte kod vođenja može biti značajan segment odbrane, uparavo kod sprečavanja driblinga i prodora igrača prema golmanovom prostoru i kod sprečavanja kontranapada ili polukontri. Oduzimanjem lopte kod vođenja, odbrana dolazi u situaciju da brzom transformacijom iz faze odbrane u fazu napada, realizuje kontranapad. Da bi se lopta oduzela napadaču, a da se pri tom ne napravi prekršaj, igrači odbrane moraju da se pridržavaju određenih principa. Zauzimanje adekvatnog položaja u odnosu na igrača koji se kreće sa loptom je prvi preduslov. Igrač odbrane mora da se postavi iza leđa ili na strani gdje se vodi lopta, jer uglavnom iz te pozicije se može oduzeti lopta, a da se ne mora ostvariti kontakt sa napadačem. Procjena momenta za akciju, odnosno kad se odlučiti krenuti rukom prema lopti je izuzetano bitan momenat kod realizacije ove tehnike igre. Lopta se pokušava oduzeti u momentu kad napusti napadačevu ruku, kad je potisnuta prema tlu, jer to je momenat kad najviše vremena treba igraču napada da ponovo uspostavi kontakt sa loptom. Preciznije, kretnja se uspostavlja u momentu potiskivanja lopte, a sam kontakt ruke sa loptom treba da se desi u momentu kad se lopta odbija od tla. Kad se donese odluka o oduzimanju lopte, brzim završnim iskorakom bliže noge u odnosu na loptu igrač odbrane dolazi u niski dijagonalni stav, iz kojeg se lopta oduzima opružanjem istoimene ruke. Lopta se oduzima, izbija ispruženom rukom i otvorenim dlanom. Posle kontakta ruke sa loptom, igrač odbrane teži da loptu dovede pod apsolutnu kontrolu. Lopta se izbija prema drugoj ruci kako bi se što prije stavila pod kontrolu, a u situaciji kad igrač odbrane procjeni da nije u mogućnosti dovesti loptu pod kontrolu, onda je izbija u prostor u nadi da će je neki od saigrača prihvati, ili on sam dok izgradi povoljniju poziciju.
124
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 52. Oduzimanje lopte kod vođenja Greške koje se javljaju prilikom oduzimanja lopte su nepovoljna pozicija igrača odbrane, iskorak daljom nogom od lopte, neadekvatan momenat akcije, oduzimanje lopte daljom rukom u odnosu na protivnika. 5.7. Rolanje lopte Rolanje lopte se vrlo rijetko sreće u rukometnoj igri. Igrači odbrane se nerado opredjeljuju za izvođenje ovog tehnilčkog elementa, jer sudije vrlo često ovaj pokušaj sankcionišu sa prekršajem. Rolanje lopte se uglavnom realizuje u fazi kad je igrač napada u poziciji skok šuta ili u toku samog izbačaja lopte. Igrač odbrane iz sunožnog odraza, bližu ruku usmjerava prema lopti i ostvaruje kontakt otvorenim dlanom sa loptom. Usljed kontakta sa loptom, odbrambeni igrač potiskuje loptu u suprotnom pravcu od putanje kojom igrač napada vodi loptu i na taj način rola loptu, odnosno skida loptu sa ruke napadača. Pri izvođenju ovog pokreta treba se paziti da se ne ostvari kontakt sa rukom, već samo sa loptom. Uspješnost izvođenja ovog elementa zavisi prije svega od dobrog tajminga, jer treba pravovremeno izvršiti odraz i postaviti ruku na loptu koja se izbacuje.
Slika 53. Rolanje lopte
125
TEHNIKA U RUKOMETU
5.8. Presijecanje lopte Dodavanje lopte napadača ispred ili unutar odbrambene formacije, a posebno ako napadači nisu pokretljivi (čekaju na prijem lopte) je prilika za odbrambene igrače (ako su dobro skoncentrisani) da procijene pravi trenutak i izađu na presijecanje lopte. Kada odbrambeni igrač uoči stereotipnost dodavanja ili uoči kontakt pogledom, napadača s loptom i saigrača, kome namjerava dodati loptu, a da bi naveo napadača u odluci dodavanja lopte predviđenom suigraču, odbrambeni igrač će otklonom trupa, glave ili ruke ponuditi prostor za dodavanje prema tome napadaču, kako bi let tako dodane lopte presjekao. Odbrambeni igrači se trebaju koncentrisati na plitka dodavanja ispred odbrambene formacije, ili na situacije kada vanjski napadač pokuša prodor vođenjem lopte u smjeru i blizu pivotmena pa mu tada, u nemogućnosti boljeg rješenja, još pokuša i dodati loptu. Takvih i sličnih situacija, tokom igre ima dosta. Da bi presijecanje lopte bilo uspješno, igrači odbrane moraju ispoštovati određene principe. Na putanju lopte se ulazi iz dijagonalnog stava, najčešće okomitom kretnjom u odnosu na putanju lopte. Lopta se zaustavlja dlanom ili prstima opružene ruke ili ruku i odmah se stavlja pod kontrolu. Nakon presjecanja lopte igrač se nastavlja kretati vođenjem lopte ili koracima, ako je lopta pod kontrolom. Pravovremenost je ključni faktor za uspješno presjecanje lopte, igrač odbrane uspostavlja kretnju u momentu izbačaja lopte. Prijevremeni izlazak omogućuje igraču kod koga je lopta, da promjeni smjer kretanja, a zakasnjelim izlaskom lopta se ne može stići.Da bi presijecanje bilo efikasnije, vrlo značajan momenat je i položaj igrača u odnosu na dva napadača. Uvijek se teži biti bliže napadaču koji treba da primi loptu, kako bi imali više vremena, jer lopta treba da pređe duži put, za presijecanje. Neuspjelo presijecanje ima za posljedicu stvaranja viška u odbrani, što otvara mogućnost realizacije sa mjesta koje je odbrambeni igrač napustio.
126
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika. 54. Presijecanje lopte Greške su preuranjeno ili zakašnjelo izlaženje, tvrd i nekontrolisan kontakt sa loptom, kao i nekontrolisano izlaženje 5.9. Prizemljenje igrača nakon odbrambene aktivnosti Vrlo često se u rukometu dešavaju situacije da su igrači u odbrani i napadu zbog kontakt igre prinuđeni da idu u pad – prizemljenje. U odbrani su to : povaljka nazad, kolut nazad ili bočne rotacija oko uzdužne ose tijela , a u napadu su to: kolut naprijed, povaljka naprijed, bočne rotacija oko uzdužne ose tijela. Ako ove tehnike prizemljenja nisu dobro uvježbane može doći do povreda, a i efikasnost u izvođenju određenih elemenata je smanjena, jer igrači razmišljaju na koji način će se prizemljiti i da li će to uspješno odraditi. Zbog svega navedenog, uvježbavanju ovih elemenata treba posvetiti posebnu pažnju. Igrači nakon duel igre (guranja, vučenja, potiskivanja, držanja, sudara), neispravno izvedene određene tehnike dolaze u neravnotežni položaj koji rezultira pad igrača. Bez obzira na uzrok pada, igrači se moraju što je moguće prije vratiti u položaj – stav za nastavak igre. 5.9.1. Prizemljenje povaljkom na prsima Ako situacija na terenu dozvoljava (slobodan prostor) pad se može usješno ublažiti klizanjem na prsima.Tijelo igrača se tokom pada nalazi skoro u horizontalnom položaju, a prvi kontakt sa tlom ide preko dlanova uz
127
TEHNIKA U RUKOMETU
spuštanje na prsa i blago savijanje koljena, što dovodi do usporavanja kretanja i izbjegavanje povrede. Igrač podiže bradu gore i bočno, kako bi izbjegao kontakt sa tlom.
Slika 55. Prizemljenje povaljkom na prsima
5.9.2. Prizemljenje kolutom naprijed Igrač se na utakmici nađe u situacijama kada u padu nije u mogućnosti da tlo prvo dotakne nogom, već pada naprijed ublažujući pad kolutom naprijed (gimnastički ili džudo pad naprijed – nazad preko ramena). Na stranu u koju je tijelo izgubilo ravnotežu, ruka prvo dlanom, a zatim savijanjem lakta i glave ide u kolut dijagonalno preko leđa ublažavajući na taj način silinu pada, dolazeći u poziciju sijeda u namjeri što bržeg ustajanja spremajući se za nastavak aktivnosti.
Slika 56. Kolut naprijed ili nazad preko ramena
128
TEHNIKA U RUKOMETU
5.9.3. Prizemljenje rolanjem oko uzdužne ose Ako na igrača tokom aktivnosti djeluje velika horizontalna sila koja ga okreće oko uzdužne ose on je u takvoj situaciji prinuđen ići u pad sa rotacijom. U takvim okolnostima, će dlan slobodne ruke i vanjskog rub patike pripadajuće noge dotaknuti tlo u približno isto vrijeme (a).Savijanjem ruke u zglobu lakta dolazi do spuštanja i rotacije tijela preko leđa, a slobodna ruka se postavlja pored tijela i ona smanjuje brzinu rotacije nakon dolaska igrača na stomak.Ruke i dlanovi su u širini ramena, a noge raširene i tijelo dolazi u stabilan položaj sa blago zabačenom glavom nazad.
Slika 57. Prizemljenjem rolanjem oko uzdužne ose 5.9.4. Prizemljenje dolaskom u sklek Dolaskom u sklek nastoje se ublažiti posljedice pada. Igrač pravi iskorak u smjeru gdje je izgubio ravnotežu, što mu omogućava da težinu tijela prebaci na tu nogu (a).U tom pravcu dolazi do spuštanja tijela ka tlu, uz istovremeno usmjeravanje ruku ka tlu (b).
129
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 58. Prizemljenje dolaskom u sklek Ruke u širini ramena , prvo dlanovi dodiruju tlo, a preko zglobova šake, lakta i ramena vrši se amortizacija pada (c).Da bi se izbjegao udarac koljenima noge se ispružaju i glava podiže ka gore tako da tijelo dođe u položaj blagog luka ka nazad (d). Kod napadača koji šutira postupak je malo izmjenjen zbog učešća druge ruke u šutu, koja malo kasni u kontaktu sa tlom.Slobodna ruka ne čeka da ruka sa loptom izvrši šut , nego uz pojačan mišićni napor ide na ublažavanje pada, a vrlo brzo će se pridružiti i izbačajna ruka pomažući u amortizaciji.
130
TEHNIKA U RUKOMETU
6. TEHNIKA GOLMANA Bez sumnje može da se kaže da je golman igrač koji najviše doprinosi pobjedi ili porazu ekipe. Često se dešava da baš on bude centralna ličnost utakmice, jer njegova igra neposredno utiče na njen krajni rezultat. Moralna snaga cijele ekipe u velikoj mjeri zavisi od golmanove igre. Dobre odbrane povećavaju ostalim igračima samopouzdanje i bodre ih na još veće napore, dok, s druge strane, slabe intervencije unose nesigurnost i nervozu u cijelu ekipu. Zato je golman glavna poluga u timu. Saznanje da je na golu protivnika dobar golman, opomena je svakom igraču da više razmišlja o upućenom šutu na gol. Pored toga, iskusan golman je i savjetodavac ostalih igrača kad igraju u odbrani. Ako nije neposredno koncentrisan na odbranu gola, golman raspoređuje ostale igrače, ukazuje na greške u postavljanju, skreće pažnju na slobodne protivnike, odredjuje mjesto "zida" i dr. Golman je poslednja prepreka protivničkim naporima da postignu gol. Pravovremenim i smišljenim odbranama on sprečava put lopti u mrežu. Time, međutim, njegova funkcija nije iscrpljena. Pored obavljenih odbrambenih zadataka, golman pomaže i napadu svoje ekipe brzim vraćanjem lopte u igru, čime počinje kontranapad. Ponekad je u ulozi sedmog napadača, a može se desiti i da bude realizator svoje ekipe. Na osnovu detaljnih statističkih analiza konačnih rezultata utakmica (nacionalnih liga takmičenja, evropskih i svjetskih prvenstava, olimpijskih igara i dr.), sa sigurnošću možemo reći da je golman igrač , čija sveukupna aktivnost na utakmici značajno doprinosi pobjedi ili porazu ekipe. U velikoj mjeri psihološka stabilnost čitave ekipe zavisi od golmanove igre (Skoro svaka njegova greška se kažnjava golom). Uspješne odbrane povećavaju saigračima samopouzdanje i bodre ih na još veće napore, dok, s druge strane, slabe intervencije unose nesigurnost i nervozu u cijeloj ekipi. Kada se dese greške u ekipi golman je zadnja prepreka protivničkoj ekipi i posljednja nada svoje ekipe gdje u relacijama jedan na jedan nastoji propušteno ispraviti. Pravovremenim i smišljenim odbranama on sprečava put lopte ka mreži. Pored toga, iskusan golman je i savjetodavac ostalih igrača kad igraju u odbrani. Ako nije neposredno koncentrisan na odbranu
131
TEHNIKA U RUKOMETU
gola, golman raspoređuje ostale igrače, ukazuje na greške u postavljanju, skreće pažnju na slobodne protivnike, određuje mjesto „zida“, itd. U odnosu na druge igrače na terenu, pravila igre izdvajaju golmana kao posebnu priču , s obzirom na prostor i vrijeme izvođenja specifičnih tehničko-taktičkih zadatka koji se značajno razlikuju od aktivnosti ostalih igrača na terenu (golmanu je dozvoljeno da brani gol svim dijelovima tijela (čak i nogama), broj koraka nije ograničen na tri, prinuđen je spašavati loptu odbijenu od bloka svojih saigrača, kada ona ide van gola i na taj način sprječava protivničku ekipu da dođe do kornera - novog napada, golman može postići pogodak direktnim pogađanjem gola u trenutku kada je protivnički golman istrčao na „presjecanje“ kontranapada njegove ekipe, golman izlazi iz golmanskog prostora u namjeri sprječavanja protivničkog kontranapada, izlazi iz golmanskog prostora i učestvuje u igri, brani sedmerac i sl.). Time, međutim, njegovi zadaci nisu završeni. Pored obavljanja odbrambenih zadataka, golman potpomaže i napad svoje ekipe brzim vraćanjem lopte u igru, postaje organizator kontranapada, a kod primljenog gola organizuje „brzi centar“. Ponekad se golman nađe u ulozi sedmog napadača, a dešava se da bude realizator napada svoje ekipe. Iz svega gore navedenog, može se zaključiti da je aktivnost golmana najizrazitiji primjer individualne taktike u odbrani. Mada golman najčešće u svojim odbranama taktički djeluje u sadejstvu s jednim ili više odbrambenih igrača pred sobom (što spada u grupnu taktiku) , ali uglavnom je prepušten sam sebi, svojim refleksima, tehničkim kvalitetima, ali i nadmudrivanju sa šuterom. Puno je situacija u kojima se golman nalazi i pokušava taktički nadmudriti protivnika, ali su to uglavnom situacije u kojima se napadač nalazi u čistim prilikama, kod uskakanja sa 6 m (pivotmena ili krila), ili najtipičnije kod izvođenja sedmerca. Za sedmerac možemo reći da je to najprije taktičko nadmudrivanje dvojice suparnika, dakle jedna psihološka borba, pa tek onda snaga udarca ili preciznost napadača, odnosno brzine motorne reakcije ili npr. „lepeza" golmana. Analize sveukupne aktivnosti golmana na utakmici, a posebno njegovog osnovog zadatka sprječavanja prolaska lopte kroz gol, sugerišu nam da se aktivnosti odbrane gola mogu podjeliti u tri grupe i to: a) pripremne aktivnosti golmana u odbrani gola,
132
TEHNIKA U RUKOMETU
b) odbrambene aktivnosti golmana, i c) aktivnosti golmana s loptom. U prvu grupu spadaju one aktivnosti koje golman izvodi za vrijeme trajanja protivničkog napada, kada se priprema za odbranu gola. U drugu grupu spadaju one aktivnosti (pokreti) koje su u funkciji odbrane gola, a u treću grupu ubrajamo sve aktivnosti koje golman izvršava kada dođe u posjed lopte.
Slika 59. Različite tehnike golmana pri odbrani gola
133
TEHNIKA U RUKOMETU
6.1. PRIPREMNE AKTIVNOSTI ODBRANE GOLA (ŠUTA) STAVOVI GOLMANA: a) Srednji osnovni stav (varijante: visoki osnovni stav i niski osnovni stav) b) Krilni stav (lijevi i desni) KRETANJE GOLMANA: a) Osnovno kretanje (dubinsko) b) Bočno kretanje (situaciono) c) Kombinovano kretanje
POSTAVLJANJE GOLMANA
6.1.1. Stavovi golmana Kretanje lopte u napadu protivničke ekipe (od LK-LB-SB-DB-DK) zahtjeva od golmana adekvatno pomjeranje po golu ili ispred gola, a to znači neprekidno mjenjanje - prilagođavanje osnovnog stava (položaja trupa, ruku i nogu) u datoj situaciji. Za stavove možemo reći da su to specifični položaji golmana, koji mu omogućavaju najadekvatnije reakcije pri rješavanju odbrambenih zadataka. To je takav položaj tijela koji golmanu omogućava da na najoptimalniji način iskoristi svoje tijelo kao odbrambenu površinu, odnosno najefikasnije izvede kretanje ili određeni odbrambeni pokret, a ujedno osigurava i optimalnu percepciju aktivnosti ispred gola (igrača protivničke ekipe i svojih igrača u odbrani). Položaj lopte u napadu protivničke ekipe iziskuje od golmana da se neprekidno kreće po golu u odgovarajućem odbrambenom stavu, prelazeći iz jednog stava u drugi. U tim aktivnostima golmana mogu se uočiti sljedeći osnovni stavovi: srednji osnovni stav sa varijantama visokog i niskog osnovnog stava i krilni stav lijevi i desni. Bez obzira o kojem je stavu riječ, poprečna ravan golmana mora uvijek biti okomita na pravac šutiranja.
134
TEHNIKA U RUKOMETU
6.1.1.1. Srednji osnovni stav Srednji osnovni stav je najpovoljniji odgovarajući položaj tijela (pojedinih dijelova tijela) u očekivanju lopte.U srednjem osnovnom stavu golman se nalazi kada se lopta kreće po bekovskim pozicijama.
Slika 60. Srednji osnovni stav (viši i niži) na liniji gola U ovom stavu težina tijela je ravnomjerno raspoređena na obje noge koje su razmaknute za širinu ramena, čime se obezbjeđuje adekvatna površina oslonca. Oslonac je na prednjem dijelu stopala koja su paralelna u odnosu na pravac šutiranja. Karlica je blago zakrenuta prema naprijed što je dobra osnova za brzu aktivaciju mišića odmicača natkoljenice. Projekcija centra težišta pada nešto ispred osovine koja spaja skočne zglobove čime se osigurava pojačan tonus mišića opružača skočnog zgloba obje noge što je značajno za efikasan odraz. Koljena su blago savijena što golmanu omogućava brzu aktivaciju mišića prednje strane natkoljenice koji takođe sudjeluju u odrazu.
135
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 61. Položaj trupa, glave , ruku i dlanova Trup , glava i pogled su usmjereni prema lopti. Ruke su pogrčene u laktovima pod uglom nešto više od 90°, a nadlaktice se nalaze u odručenju i blagom predručenju u odnosu na trup. Ugao između nadlaktice i trupa iznosi oko 45° , dlanovi sa raširenim prstima su inače okrenuti prema lopti i nalaze se u visini lica ili nešto iznad. Ovakav položaj ruku obezbjediće maksimalnu pasivnu odbrambenu površinu koja se povećava prostorima između trupa i nadlaktice, odnosno između nadlaktice i podlaktice , tako da lopta u tom dijelu ne može proći. Kod određivanja ugla između trupa i nadlaktica, a od čega zavisi visina srednjeg osnovnog stava, treba voditi računa o morfološkim karakteristikama golmana u smislu longitudinalne dimenzionalnosti, kao i o činjenici da je pokret priručenja brži od pokreta odručenja, zbog djelovanja gravitacije (sile teže), što govori u prilog većem uglu.Povećanje ovog ugla nije preporučljivo jer se podlaktica može samostalno kretati samo do pravca na kojem leži nadlaktica, a niže djeluje zajedno s nadlakticom. Iz ovog stava golman može uspješno reagovati na sve šuteve upućene u svim visinama te prilagođavati kretanje u svim pravcima. Srednji osnovni stav se primjenjuje kao pripremni položaj za odbranu udaraca sa svih udaljenosti kad ugao šutiranja nije izrazito mali. Prisutne su dvije varijante srednjeg osnovnog stava: niski osnovni stav i visoki osnovni stav. Niski osnovni stav uglavnom koriste golmani (najčešće izrazito visoki) u očekivanju niskih ili poluvisokih šuteva.Golman je oslonjen podjednako na obje noge (na prednjem dijelu stopala koja su u odnosu na osnovni stav razmaknutija zavisno od situacije).
136
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 62. Niski osnovni stav Težište tijela je spušteno do polučučnja, noge savijene u skočnom zglobu, koljenu i kuku, a trup je nagnut naprijed. Ruke su blago pogrčene u laktovima, s podlakticama usmjerenim prema naprijed i dolje, a dlanovi su okrenuti u pravcu dolaska lopte i postavljeni su niže i šire , a zavisno od situacije u visini ramena, kukova ili koljena.
Slika 63. Tri vrhunska golmana tri stila niskog osnovnog stava Visoki osnovni stav uglavnom primjenjuju golmani nižeg rasta u očekivanju visokih udaraca, a ponekad se koristi i kod odbrane s krilnih pozicija kada je ugao šutiranja izrazito velik. Ruke se nalaze u naglašenom uzručenju s laktovima u visini lica i uže postavljenim dlanovima iznad glave. Noge su postavljene nešto uže od širine ramena, a koljena su neznatno pogrčena.
137
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 64. Visoki osnovni stav sa dubokim izlaskom naprijed- Hening Fric 6.1.1.2. Krilni stav Kada se lopta nalazi na krilnim pozicijama golman zauzima lijevi ili desni krilni stav, kao pripremni položaj za odbranu udaraca s tih pozicija, obično kod malog ugla šutiranja.U ovom stavu golman se nalazi pored bliže stative i malo ispred nje, potpuno uspravljen, tako blizu da lopta ne može da prođe između njega i stative, noge su razmaknute za obim lopte i neznatno pogrčene u koljenu.Na ovaj način golman golman obezbjeđuje prostor uz bližu , a zavisno od situacije treba da brani prostor uz dalju stativu.
Slika 65. Krilni stav golmana (desni i lijevi)
138
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 66. Krilni osnovni stav - desni i lijevi uz stativu Težina tijela je prebačena na nogu koja se nalazi uz stativu, dok se natkoljenica slobodne noge nalazi u vanjskoj rotaciji tako da je stopalo okrenuto prema vani, te lagano dodiruje tlo radi održanja ravnoteže. Ruka bliža stativi je pogrčena u laktu za 90 - 120° i postavljena je tako da osigurava lice i prostor iznad glave. Druga ruka također je pogrčena u laktu, otprilike pod uglom od 90°, postavljena je niže i odmaknuta od trupa tako da se šaka nalazi u visini ramena, mada u praksi susrećemo raznovrsne oblike postavljanja ruku – stilovi vlastite kreativnosti. U situacijama kada je ugao šutiranja veći, golman najčešće primjenjuje varijantu visokog osnovnog stava koji mu omogućeva uspješne intervencije prema bližoj ili daljoj stativi. Na utakmicama u određenim situacijama primjenjuje se i tzv. suprotni krilni stav. Ovaj stav je suprotan osnovnom krilnom stavu , a njime golman obezbjeđuje prostor uz dalju stativu, a brani prostor uz bližu stativu.
139
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 67. Odbrana gola suprotnim krilnim stavom 6.1.2. Kretanje golmana Kretanje golmana po golu i ispred gola izvodi se bočnim kretanju, ili dubinskim kretanjem (naprijed-nazad), ili istrčavanjem naprijed prema šuteru ili kombinovanim kretanjem. Samo dobro osmišljenim kretanjem golman će biti spreman da efikasno reaguje na realizaciju protivničkg napada , a to znači da mora u pravo vrijeme biti na pravom mjestu i u odgovarajućem stavu. Kretanje golmana može biti a) Osnovno kretanje (dubinsko) b) Bočno kretanje (situaciono) c) Kombinovano kretanje 6.1.2.1. Osnovno kretanje golmana (dubinsko) Osnovno kretanje golmana hodom ili trkom razlikuje se od atletskog kretanja samo po tome što se brzina više održava frekvencijom nego dužinom koraka, upravo iz potrebe učestalih odraza, te brzih i iznenadnih uspostavljanja, zaustavljanja i promjena smjera kretanja. Golman osnovno kretanje primjenjuje kod dubinskih izlazaka prema šuteru radi smanjivanja površine branjenja, kod dolaska u posjed i
140
TEHNIKA U RUKOMETU
ubacivanja lopte u igru, prilikom presjecanja protivničkog dodavanja u kontranapadu, ali i kod igre u polju. Privlačenjem jedne noge do druge golman se kreće i napred-nazad. Prednja noga ostaje stalno ista ( lijeva ili desna), dok se druga privlači do nje. Ako je oslonac na desnoj nozi, ta je noga i odrazna. Lijeva se malo podigne od tla i sa njom golman iskoračuje pravo naprijed ili polulijevo naprijed. Zatim privuče desnu nogu, a ako je potrebno da se izvede još jedan korak, ponovo se podiže lijeva noga, itd. Za iskorake poludesno napred prednja je desna noga, odnosno odrazna je lijeva
Slika 68. Dubinska kretanja golmana prema igračkim pozicijama napadača Za kretanje nazad polulijevo oslonac je na desnoj nozi, a nazad se pomjera lijeva noga, odnosno, a kod kretanja unazad poludesno oslonac i odraz će biti sa lijeve noge, a doskok unazad izvešće se na desnu nogu.Prema igraču koji šutira golman istrčava podignutih ruku i uspravna trupa, manjim koracima, tako da posljednji korak i oslonac budu na onoj nozi sa koje se strane nalazi ruka igrača koji šutira (ruka sa loptom), nastojeći da „zatvori“ put lopti prema golu, postavljajući na tom pravcu nogu, trup i ruke.
Slika 69. Najčešći pravci izlaska golmana prema igraču koji šutira 141
TEHNIKA U RUKOMETU
6.1.2.2. Situaciono kretanje golmana Golman situaciono kretanje primjenjuje u fazi pripreme za odbranu šuta. Ono se odvija u poprečnoj ravni ispred linije gola ili po većoj ili manjoj polukružnoj putanji ispred gola, tako da je poprečna ravan tijela golmana uvijek okomita u odnosu na pravac šutiranja, a uzdužna osa postavljena na sredinu ugla zone šutiranja.
Slika 70. Putanje kretanja golmana Kretanje se vrši u osnovnom golmanskom stavu kratkim kliznim otkorakom slobodne noge i dokorakom, odnosno primicanjem stajne noge (privlačenjem jedne noge do druge u lijevu ili desnu stranu).
Slika 71. Kretanje dokorakom Kratki koraci omogućavaju golmanu veću stabilnost i smanjuju izglede da se zbog prevelikog prebacivanja težine na jednu nogu u trenutku
142
TEHNIKA U RUKOMETU
šuta nađe u nepovoljnoj situaciji da ne može odbrambenim pokretom u stranu opterećene noge.
adekvatno reagovati
6.1.2.3. Kombinovano kretanje golmana Pod kombinovanim kretanjem podrazumijevaju se svi ostali načini kretanja do kojih ponekad dolazi u određenim situacionim okolnostima, poput kretanja prekoračno-zakoračnom tehnikom ili varijantama osnovnog ili situacionog kretanja. Golman ova kretanja primjenjuju kada zbog iznenadne intervencije naruši ravnotežni položaj , a u nastavku akcije mora brzo uspostaviti ili promijeniti smjer kretanja, npr. kada golman odbranjenju loptu nastoji što prije staviti pod kontrolu. Kod aktivnosti golmana dominiraju kratka eksplozivna kretanja koja se izvode maksimalnom brzinom uz naglašena, učestala i iznenadna uspostavljanja, zaustavljanja, usporavanja i promjene smjera kretanja. Uspostavljanje kretanja Uspostavljanje kretanja vrši se tako da se naruši ravnoteža premještanjem težišta tijela na jednu nogu i iskorači slobodnom nogom u željenom pravcu. Usporavanje kretanja Usporavanje kretanja izvodi se skraćivanjem koraka, izbacivanjem potkoljenica prema naprijed radi suprotstavljanja inerciji kretanja, te spuštanjem težišta tijela na niže i unazad. Zaustavljanje kretanja Kod velike brzine kretanja zaustavljanje se izvodi naprijed opisanim usporavanjem, a ako je brzina kretanja manja, zaustavljanje se može izvesti iskorakom jedne noge i spuštanjem težišta tijela, naskokom na jednu, a zatim i na drugu nogu, ili istovremenim naskokom na obje noge uz spuštanje težišta tijela. Promjena pravca kretanja Promjena pravca kretanja vrši se nakon zaustavljanja iskorakom jedne noge, odnosno spuštanjem težišta tijela i prijenosom težine tijela na
143
TEHNIKA U RUKOMETU
iskoračnu nogu. Stopalo slobodne unutrašnje noge usmjerava se u novi pravac kretanja, nakon čega slijedi i zamah druge noge u istom pravcu. 6.1.3. Tehnika postavljanja golmana Da bi uspješno branio golman mora uz pravilan osnovni stav i racionalno kretanje, imati optimalno postavljanje ispred gola. Pravilno postavljanje golmanu preduslov je uspješne odbrane gola u svim situacijama i sa svih igračkih pozicija.
Slika 72. Tamnijom bojom su označeni prostori koje napadači najčešće koriste kod šutiranja na gol: krilni igrači (skica 1), spoljašnji napadači – bekovi (skica 2), pivotmeni – kružni napadači i drugi igrači nakon prolaska i odraza ispred linije golmanskog prostora (skica 3). Osnovni zahtjev postavljanja jeste zauzimanje adekvatnog položaja golmana na simetralu ugla koji zatvaraju stative sa tačkom na kojoj se trenutno nalazi lopta. Simetrala je zamišljena linija i što je lopta bliže krilu time se simetrala pomiče prema stativi, isto tako golman treba dubinskim kretanjem naprijed smanji ugao šutiranja, a naročito kod šutiranja sa 6m (pozicije pivotmena a ponekad i krila). Postavljanje golmana spada u najvažnije elemenate uspješne odbrane gola , samim time što je današnji način branjenja i dobio po njemu ime „postavljačka tehnika“.
144
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 73. Postavljanje golmana u saradnji sa igračima odbrane na šut sa pozicije srednjeg beka 6.2. Odbrambene aktivnosti golmana 6.2.1. Tehnika odbrane šuta Osnovni princip postavljanja golmana prema šutu traži od njega da poprečnu ravan svog tijela postavi okomito na pravac šutiranja, što podrazumjeva da se i ostali odbrambeni pokreti moraju odvijati u poprečnoj ravni. Ako golman nije zadovoljio ovaj princip, njegovi periferni dijelovi tijela povećavaju put djelovanja obrambenih pokreta, umanjujući na taj način njihovu efikasnost. Može se zaključiti da osnovu aktivnsti golmana čine kretnje primicanja i odmicanja na golu. Prirodno kretanje čovjeka u svakodnevnom životu orijentisano je na uzdužnu ravnan, što je rezultiralo da su mišići odgovorni za izvođenje većine golmanskih pokreta uglavnom slabije razvijeni, o čemu treba voditi računa kod planiranja treninga. Kretanje golmana u poprečnoj ravnini je zahtjevnije sa smanjenom mogućnošću korekcije neravnotežnog položaja za razliku od kretanja golmana u uzdužnoj ravni. Koju će tehniku golman primijeniti zavisi od karakteristika šuteva, prije svega od daljine, snage i preciznosti šuta, kao i od niza drugih okolnosti prisutnih na utakmici. Golman najbrže dolazi u posjed lopte nakon hvatanja, zatim nakon zaustavljanja, a najsporije nakon odbijanja, pa bi teorijski gledano ovim prioritetnim redoslijedom golman trebao savladavati udarce. 145
TEHNIKA U RUKOMETU
Zna se da je u vrhunskom rukometu malo šuteva koji se mogu uhvatiti pa i zaustaviti. Golman se nalazi u rijetkim prilikama da može loptu uhvatiti i to uglavnom kada je lopta upućena s velike udaljenosti, pa ima dovoljno vremena da se pripremi za hvatanje, kada šut nije nedovoljno snažan i precizan, kada napadač pokuša paraboličnim šutem iz uskakanja u golmanski prostor lobovati golmana, kada je brzina lopte smanjena nakon što se lopta odbila od igrača odbrane u bloku ili stative ili prečke i slično. Hvatanje lopte moguće je uraditi iz odbrambenog pokreta, ali i iz drugih položaja iz pada, skoka ili na tlu. Kod hvatanja lopte golman mora dobro procijeniti svoje mogućnosti za hvatanje lopte, jer kod hvatanja snažnih i brzih lopti, postoji mogućnost da ne uspije u svojoj namjeri i primi pogodak. Tehniku odbrane šuta možemo podjeliti na: a) Hvatanje lopte b) Zaustavljanje lopte c) Odbijanje lopte 6.2.1.1. Hvatanje lopte Lopta se može hvatati sa dvije ruke, jednom uz pomoć druge i samo jednom rukom. U odnosu na način razlikuje se gornje (nathvatom) i donje (pothvatom) hvatanje. Kod pravo linijskog šuta lopta se isključivo hvata sa dvije ruke, dok se i u ostalim situacijama također najčešće hvata sa dvije ruke, a samo u rijetkim prilikama jednom ili jednom uz pomoć druge ruke. Tehnika hvatanja lopte ne razlikuje se od tehnike ostalih igrača. Najvažnije je kod hvatanja amortizovati udarnu snagu lopte, zbog čega ruke moraju biti relativno opuštene, blago pogrčene u laktovima i ispružene prema lopti s labavim i ravnomjerno raširenim prstima. Prvi kontakt s loptom ostvaruje se jagodicama prstiju kao najpokretljivijim i najosjetljivijim dijelovima šake, nakon čega slijedi usklađeni amortizirajući pokret koji započinje kretanjem prstiju i šaka prema nazad te savijanjem laktova i primicanjem lopte ka tijelu. Odmah nakon što je uhvatio loptu, golman je odvodi u zaručenje u visini ramena kao pripremni položaj za izbacivanje.
146
TEHNIKA U RUKOMETU
6.2.1.2. Zaustavljanje lopte U situacijama kada loptu nije moguće uhvatiti, golman može spriječiti protivničku realizaciju primjenjujući tehniku zaustavljanja lopte.Na ovaj način se vrši amortizacija udarne snaga lopte, a lopta usmjerava u dostupan prostor kako bi se što prije stavila pod kontrolu. Zaustavljanjem se dolazi u posjed lopte koja se kreće vazduhom, a koja se ne može staviti pod kontrolu hvatanjem jer je suviše udaljena, iznenadna, prebrza ili klizava, ali koja ipak nije tako snažna i precizna da bi bilo neophodno primijeniti tehniku odbijanja. Zaustavljanje lopte se može uraditi sa jednom ili obje ruke u okviru svih odbrambenih pokreta ili drugih nepredviđenih položaja u kojima se u skladu s situacionim uslovima nađe golman, bilo na tlu, u skoku ili padu. Jednom rukom najčešće se zaustavljaju dalje i brže lopte, tako da se prvi kontakt ostvaruje olabavljenim prstima kojima se amortizuje udarna snaga šuta, ali ujedno i usmjerava u prostor neposredno ispred ili pored golmana gdje je može brzo uhvatiti i staviti pod kontrolu. Zaustavljanje sa obje ruke primjenjuje se kod savladavanja snažnih, ali dostupnih lopti. Lopta se zaustavlja ravnomjerno raširenim prstima obje ruke, s dlanovima usmjerenim prema lopti. Odmah nakon dodira s loptom, udarna sila usmjerava se na dolje, tako da se lopta udara o tlo ispred golmana, a zatim hvata. Zaustavljanje lopte može se izvesti i drugim dijelovima tijela, a najčešće podlakticama ili nadlakticama. Dio tijela kojim se izvodi zaustavljanje, postavlja se pod odgovarajućim uglom u odnosu na pravac šuta kako bi se udarna sila usmjerila na dolje prema tlu u blizini golmana. Također i sam pokret kojim se vrši zaustavljanje, usmjeren je i izvodi se prema dolje, tako da se nakon zaustavljanja lopta usmjeri prema tlu. Ako je šut takve vrste da loptu nije moguće uhvatiti ni zaustaviti, golman će primijeniti tehniku odbijanja.
147
TEHNIKA U RUKOMETU
6.2.1.3. Odbijanje lopte Odbijanje lopte golman primenjuje kod odbrane snažnih i preciznih šuteva, kad ne postoji mogućnost za njeno hvatanje. Visoke i poluvisoke lopte odbijaju se prstima, dlanom, ili cijelom šakom, odnosno unutrašnjim dijelom podlaktice ili nadlaktice. U načelu, golman treba da nastoji da mu lopta što dublje „uđe u dlan“, jer sami prsti često nisu dovoljni da zadrže (odbiju) loptu. 6.2.2. Odbrana šuta (udarca) s veće udaljenosti Kod odbrane šuteva s veće udaljenosti, odnosno spoljašnjih (vanjskih) pozicija, a ponekad i šuteva s bližih pa i krilnih pozicija, posebno je značajan karakteristični golmanski ispad koji predstavlja polaznu osnovu situacione odbrambene aktivnosti bez obzira na visinu upućenog šuta. Ispad započinje iz osnovnog golmanskog stava rasterećenjem noge na strani u koju se upućuje lopta i njenom vanjskom rotacijom uz istovremeni odraz sa suprotne (vanjske noge) na koju je prebačena težina. Radi se o ekscentričnom odraznom impulsu čiji ugao ekscentrije raste sa smanjenjem visine šuta. Kod ovog odraza posebno su angažovani lateralni i plantarni opružači skočnog zgloba i vanjski rotatori stopala. Kretanje se nastavlja odmicanjem natkoljenice slobodne noge, dok su pregibači potkoljenice opušteni što omogućava "klizanje" stopala neposredno iznad podloge kako bi se izbjegla kočeća komponenta otpora stopala o tlo. Tokom odmicanja slobodne noge, posebno u završnoj fazi na stajnoj nozi se angažuju mišići odmicači koji djeluju na centralni pripoj, čime se povećava amplituda otkoraka. Ispad završava prebacivanjem težine tijela na otkoračnu nogu i postavljanjem uzdužne osovine stopala ove noge u poprečnu ravninu. Dužina otkoraka te način kretanja trupa i ruku variraju u odnosu na karakteristike šuta, posebno visinu leta lopte. Ako je potrebno reagovati na udaljeniju loptu, neophodno je izvršiti odraz u poprečnoj ravni prema mjestu očekivanog kontakta s loptom, tako da stajna noga napušta prvobitnu tačku oslonca. U rijetkim slučajevima, potrebno je izvršiti i ekstremni ispad s izbacivanjem potkoljenice, odnosno proklizavanjem na peti do "špage".
148
TEHNIKA U RUKOMETU
6.2.2.1. Odbrana visokog šuta (udaraca) Visoki šutevi se brane iz osnovnog stava. Odbrana započinje odgurivanjem od tla ili odrazom suprotne noge u odnosu na stranu upućivanja lopte, a koji je usmjeren prema mjestu očekivanog kontakta s loptom. Kako igrači nastoje gađati najudaljenije dijelove gola, a to je prostor gdje se spajaju prečka i stativa, odraz je najčešće usmjeren u tom pravcu, dakle ekscentrično pod otprilike 45°. Trup se blago otklanja prema mjestu kontakta s loptom uz odgovarajuću rotaciju trupa oko uzdužne ose prema vani koja se prvenstvneno javlja kao posljedica inercijskog djelovanja suprotne ruke. Na šut se istovremeno ide sa obje ispružene ruke koje su razmaknute toliko da između njih ne može proći lopta, a prsti šaka su ispruženi i rašireni. Pri tome bliža ruka vrši odručenje i opružanje u lakatnom zglobu, dok dalja ruka vrši vodoravno odmicanje i ispružanje u zglobu lakta, kako bi se što prije priključila bližoj ruci i poboljšala kretanje cijelog tijela (sistema) prema lopti. Kod odbrane bližih lopti stajna noga ne napušta mjesto oslonca, međutim kod daljih lopti odraz je naglašeniji tako da stajna noga napušta tačku oslonca i pomjera se u poprečnoj ravni u smjeru šuta. Odbrana visokih šuteva sa dvije ruke je sigurnija zbog veće odbrambene površine i bržeg stavljanja lopte pod kontrolu. U situacijama iznenadnih lopti, snažnog šuta ili šuta iz blizine nije moguće reagovati sa dvije ruke , treba primijeniti istu odbranu jednom rukom, onom koja je bliža lopti, pri čemu dalja ruka zadržava položaj iz osnovnog stava. U slučajevima kada je golman pogrešno procijenio smjer kretanja lopte i započeo s intervencijom u suprotnu stranu od uporišne noge, a napadač šut uputi u drugu stranu, javlja se potreba za iznenadnom promjenom smjera odraza kojeg sada treba usmjeriti u stranu bližu uporišnoj nozi. Takva situacija može dovesti golmana u neravnotežni položaj i izazvati potrebu da se izvrši bacanje prema očekivanoj tački susreta s loptom na koju se ide samo bližom rukom.
149
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 74. Obrana visokog udarca sa dvije ruke iz osnovnog stava
Slika 75. Odbrana visokog udarca sa pozicije lijevog beka sa dvije ruke 6.2.2.2. Odbrana poluvisokog udarca Poluvisokim šutevima se smatraju oni koji su upućeni u visini između kuka i ramena. Kao i kod visokih udaraca odbrana započinje iz osnovnog stava odgurivanjem od tla ili ako je to potrebno i odrazom suprotne noge u stranu upućivanja lopte, a koji je usmjeren prema mjestu očekivanog kontakta s loptom, otprilike pod uglom od 30°. Trup se otklanja prema mjestu kontakta s loptom, a slobodna noga se bočnim otkorakom odvodi u ispad tako da se težina prebacuje na otkoračnu nogu. Na loptu se reaguje jednom ili sa obje ispružene ruke pri čemu dalja ruka vrši vodoravno primicanje bližoj ruci.
Slika 76. Odbrana poluvisokog udarca jednom rukom u ispadu
150
TEHNIKA U RUKOMETU
6.2.2.3. Odbrana nisko upućenih udaraca Za odbranu nisko upućenog šuta potrebno je iz osnovnog stava izvršiti odraz suprotnom nogom u odnosu na loptu, koja je upućena pod malim uglom. Noga bliža lopti istovremeno vrši bočni otkorak i vanjsku rotaciju natkoljenice u vidu ispada tako da se težina tijela prenosi na iskoračnu nogu.Trup se otklanja prema mjestu kontakta s loptom uz istovremo okretanje oko uzdužne ose prema vani. Bliža ruka se ispruža i postavlja ispred otkoračne noge gotovo do tla dok je slobodna ruka ispružena i nalazi se s druge strane trupa radi održavanja ravnoteže. Uzdužna osa stopala otkoračne noge postavlja se u poprečnu ravan tako da je stopalo unutrašnjom stranom otvoreno prema lopti i zajedno s otvorenim dlanom i podlakticom bliže ruke čini veliku odbrambenu površinu. U posebnim slučajevima kada se interveniše na udaljenu loptu, potrebno je izvršiti ekstremni ispad s izbacivanjem potkoljenice, odnosno proklizavanjem na peti do "špage".
Slika 77. Odbrana niskog udarca ispadom na lijevu i desnu stranu
151
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 78. Detalji odbrane niskog udarca ispadom na lijevu i desnu stranu 6.2.3. Odbrana šuta (udarca) s male udaljenosti Kod branjenja udarca iz male udaljenosti razlikuju se dva osnovna načina: a) Odbrana šuta sa male udaljenosti otvaranjem b) Odbrana šuta sa male udaljenosti odnoženjem 6.2.3.1. Odbrana šuteva sa male udaljenosti otvaranjem Odbrana otvaranjem primjenjuje se kod šuteva upućenih iz male udaljenosti, poput onih iz kontranapada, nakon prolaska napadača fintom i uskakanja u golmanov prostor, kod šutiranja pivotmena (kružnog napadača), prilikom odbrane sedmerca, a ponekad i s krilne pozicije kod većih uglova šutiranja. Ova odbrana nije precizno usmjerena na određeni dio gola, već je orijentisana na pokrivanje veće površine za koju se pretpostavlja da će biti upućen šut.
Slika 79. Odbrana visokog udarca otvaranjem Prateći kretanje napadača, golman nastoji postaviti svoju uzdužnu osu tijela tačno na loptu, odnosno na očekivani pravac šutiranja. U trenutku izbačaja lopte ili neposredno prije njega, iz osnovnog stava dolazi do spuštanja težišta tijela naglašenijim pogrčenjem koljena nakon čega slijedi 152
TEHNIKA U RUKOMETU
sunožni odraz. Ako se radi o visokom šutu, odrazni impuls usmjeren je okomito u vis, dok kod niskog šuta ima naglašenu vodoravnu komponentu tako da je usmjeren što je moguće manjim uglom u dalj, dok je kod odbrane poluvisokog šuta odraz usmjeren u dalj i u vis, otprilike pod uglom od 45°. Nakon odraza slijedi maksimalno raznoženje nogama i vanjska rotacija natkoljenica čime se uzdužne osovine stopala postavljaju u poprečnu ravan branjenja dok ruke vrše odručenje. Kod odbrane visokih šuteva trup je uspravan, a osnovna je intencija da se ramena osa podigne što više kako bi se zaštitili gornji dijelovi gola. Kod odbrane poluvisokih šuteva dolazi do pretklona trupa prema nogama jer se ruke šire prema dolje i priključuju nogama u formiranju što je moguće veće odbrambene površine. S obzirom da pregibači trupa djeluju na oba pripoja, pregibanjem gornjeg, pregiba se i donji dio trupa, odnosno noge se dovode u viši položaj. Kod odbrane niskih lopti tehnikom otvaranja treba nastojati da se priđe što bliže šuteru kako bi ga se prisililo da udarac uputi što je moguće većim uglom. Kod odbrane niskih šuteva otvaranjem golman najčešće nema dovoljno vremena za ekstremni pretklon trupa kojim bi se ruke dovele u položaj do ili ispred nogu i time povećale površinu branjenja, već se ovi udarci brane uglavnom samo nogama tako da je trup u umjerenom pretklonu, a ponekad i uspravan dok su ruke u prirodnom odručenju u visini ramena.
153
TEHNIKA U RUKOMETU
Slika 80. Obrana poluvisokog udarca otvaranjem 6.2.3.2. Odbrana šuta sa male udaljenosti odnoženjem Kod odbrane poluvisokih pa i niskih šuteva koji nisu upućeni neposredno po tlu, može se primijeniti odbrana šuta odnoženjem.
Slika 81. Odbrane šuta odnoženjem Iz osnovnog stava težina se prebacuje na suprotnu nogu u odnosu na stranu u koju je upućena lopta. Slobodna noga je labavo pogrčena u koljenu i odvodi se u stranu te zajedno sa istoimenom rukom koja je u odručenju formira odbrambenu površinu. Osim odnoženja vrši se i vanjska rotacija natkoljenice tako da se stopalo slobodne noge unutrašnjom stranom otvara prema lopti, odnosno uzdužna osa stopala dovodi se u poprečnu ravan, čime se povećava pasivna odbrambena površina. Vanjska rotacija natkoljenice osigurava mišićima pregibačima i opružačima potkoljenice djelovanje u poprečnoj ravni, a ujedno omogućava i aktiviranje mišića prednje strane natkoljenice koji vrše fleksiju u kuku i tako pomažu odmicačima. Važno je da se odvođenje ne izvodi ispruženom potkoljenicom, već da je noga labavo pogrčena u zglobu koljena čime se povećava pasivna odbrambena površina, posebno u početnoj fazi izvođenja ovog pokreta, ali i omogućava samostalno odbrambeno djelovanje potkoljenice u poprečnoj ravni, prema potrebi. Osim toga na ovaj način mišići odmicači i primicači u zglobu kuka imaju lakši zadatak jer je krak na koji djeluje gravitacija (sila teže) sistema natkoljenica-potkoljenica kraći nego kada je noga ispružena. U pokretu odvođenja razlikuju se dvije faze. U početnoj fazi vrši se vanjska rotacija, odmicanje i pregibanje natkoljenice u poprečnoj ravni, a u završnoj opružanje potkoljenice prema potrebi.
154
TEHNIKA U RUKOMETU
U završnoj fazi uključuju se i mišići odmicači stajne noge koji djeluju na centralni pripoj i tako pospješuju amplitudu odbrambenog pokreta slobodne noge. Trup je uspravan i vrši blagi otklon prema lopti pospješujući tako da se istoimena ruka odručenjem priključi angažovanoj nozi u formiranju aktivne odbrambene površine. Druga ruka odvodi se također u odručenje radi kompenzacije narušene ravnoteže i osiguranja drugog dijela gola. Važno je da golman zadrži ravnotežni položaj čemu pripomaže pasivna kontrakcija mišića stajne noge i kosih mišića prednje strane trupa. Ovako izveden pokret bit će dovoljan za odbranu poluvisokog udarca u blizini gola. Međutim ako se ovim načinom ne može "dohvatiti lopta" jer je ona suviše daleka ili visoka, nužno je sa stajne noge izvršiti odraz u poprečnoj ravni u smjeru očekivanog kontakta s loptom te naglašeni otklon trupa u tu stranu, čime se produžava put na kojem djeluje odbrambeni pokret. Ako je, međutim, lopta udaljena od golmana i uz to upućena nisko, a golman je započeo s odnoženjem i nema vremena izvesti odbranu ispadom, morat će narušiti ravnotežni položaj u smjeru angažovane noge i izvršiti maksimalno opružanje potkoljenice kako bi "stigao" nisku loptu prije nego tom nogom ostvari kontakt s podlogom. Na ovaj način pokret odnoženja završit će ispadom, ili čak "špagom" pa postoje izgledi da se niski udarac odbrani i nakon što otkoračna noga dođe u kontakt s tlom. U rijetkim situacijama kada npr. protivnik izvodi "cepelin", ili se lopta iznenada odbila do napadača na liniji, golman se može naći daleko od mjesta potencijalne odbrane. U tom slučaju treba uspostaviti brzo kretanje prema očekivanoj tački kontakta s loptom, a odbranu izvesti u kretanju uz primjenu odraza te s maksimalnom amplitudom odbrambenog pokreta. Ukoliko se sa sigurnošću može prejudicirati (anticipirati) smjer šuta, moguće je izvršiti i bacanje prema lopti, ali samo u slučaju da se golman nalazi u takvom položaju iz kojeg bi intervencija bacanjem bila brža i primjerenija nego klasična odbrana produženim odnoženjem ili ispadom.
155
TEHNIKA U RUKOMETU
6.2.4. Odbrana šuta sa krilnih pozicija Zbog malog ugla šutiranja koji ograničava napadačeve realizatorske mogućnosti, šutevi s krilnih pozicija najčešće se brane tzv. zatvaranjem, odnosno zaštitom jednog dijela gola, a branjenjem drugog.
Slika 82. Odbrana šuta sa krilnih pozicija Kod izrazito malog ugla šutiranja golman se nalazi uz stativu u naprijed opisanom osnovnom krilnom stavu. Na visoko upućene lopte reaguje jednom ili sa obje ruke. Ako je lopta upućena u dalji dio gola, obično je potrebno izvršiti odgovarajući odraz stajnom nogom slično kao kod odbrane udarca s vanjskih pozicija. Na poluvisoke šuteve najčešće se reaguje odnoženjem slobodne noge i odručenjem istoimene ruke kao kod odbrane šuteva iz blizine. Uz odmicanje, u zglobu kuka vrši se i vanjska rotacija natkoljenice čime se uzdužna osa stopala dovodi u poprečnu odbrambenu ravan. Također se može primijeniti ispad sličan onom kod
156
TEHNIKA U RUKOMETU
odbrane poluvisokih šuteva s vanjskih pozicija, međutim u praksi se ova odbrana pokazala manje efikasnom. Niski šutevi koji su upućeni u blizini stajne noge, brane se kratkim odnoženjem te ispružanjem potkoljenice prema potrebi, pri čemu se zadržava ravnotežni položaj. Niski šutevi koji su upućeni uz dalju stativu, mogu se, iako manje efikasno, braniti ispadom kao niski šutevi s vanjskih pozicija, s tom razlikom što se šut brani isključivo otkoračnom nogom pri čemu ruke zadržavaju položaj u skladu s primijenjenim stavom, ili produženim odnoženjem u vidu ispada bez uporišta na otkoračnoj nozi. Ako je ugao šutiranja veći, a osnovna odbrana ne omogućava željenu uspješnost, opravdana je primjena drugih vidova odbrambene intervencije. Tako golman može izvršiti okomiti izlazak prema šuteru i smanjiti površinu branjenja. Izlazak se vrši iz osnovnog stava kojim se osigurava bliža stativa, tako da se prvi korak načini nogom bližoj toj stativi. Ovako započeto kretanje omogućava da se tokom izlaska efikasno zatvori prostor između tijela golmana i prve stative.
Slika 83. Odbrana šuta sa krilne pozicije na prvoj stativi (bliži ugao) – poluvisoke i niske lopte Drugi specifični način odbrane šuta s krila je izvođenje bočnog odraza u osnovnom krilnom stavu s noge primjerene bližoj stativi, tako da se golman pomakne po poprečnoj ravni branjenja prema sredini ugla područja šutiranja, odnosno prema drugoj stativi, koliko je potrebno da se uzdužna osa golmana postavi na pravac šuta. Važno je da kod odraza tijelo zadrži ravnotežni položaj i da je trup uspravan. Kod ovog načina odbrane treba
157
TEHNIKA U RUKOMETU
voditi računa da se pomjeranje ne uradi prerano, već što bliže trenutku izbačaja lopte.
Slika 84. Odbrana šuta sa krilne pozicije na drugoj stativi (dalji ugao) – visoke lopte Golman se namjerno može pomaknuti po poprečnoj ravni branjenja u krajnji položaj tako da tijelom osigurava prostor uz dalju stativu primjenjujući osnovni visoki ili suprotni krilni stav. Na ovaj način osigurava se dalja stativa pa se golman može orijentisati i koncentrisati na odbranu prostora između tijela i bliže stative. Prednost ove odbrane je u tome što se može tačno odrediti veličina površine koju je potrebno braniti i tako racionalnije iskoristiti motorički i morfološki potencijal golmana. Osim toga ovaj način odbrane je neočekivan za napadača koji je prvenstveno orijentisan na realizaciju u dalji dio gola. Ako je ugao šutiranja izrazito velik, golman će napustiti krilni te primijeniti osnovni stav, tako da tijelo postavi tačno na sredinu ugla područja šutiranja pri čemu se podjednako orijentiše na prostor prema bližoj i daljoj stativi. U rijetkim slučajevima kada je evidentno da će krilni napadač uputiti šut lobom, golman može uraditi iznenadni ekstremni izlazak prema napadaču te primjenom jednonožnog odraza usmjerenog u vis i u dalj prema igraču s loptom, visoko uzdignutim rukama u vidu suručnog bloka zaustaviti parabolični udarac već u njegovoj uzlaznoj putanji. Koju odbranu primijeniti u odgovarajućoj situaciji zavisi od čitavog nizu faktora o čemu će biti riječi u poglavlju o taktici branjenja.
158
TEHNIKA U RUKOMETU
6.2.5. Dolaženje u posjed lopte Ako je kod odbrane šuta golman primjenio tehniku direktnog hvatanja lopte, on trenutno dolazi u njen posjed. U svim ostalim slučajevima kada golman nije direktno "uhvatio" protivnički šut - loptu, a to je nakon zaustavljanja ili odbijanja lopte, nakon što je protivnički igrač postigao pogodak ili ako je promašio gol pa je lopta završila u prostoru iza poprečne linije, zadatak je golmana da što prije dođe u njen posjed jer je to uslov za pravovremeno i uspješno izvođenje kontranapada ili direktno postizanje pogotka. Naravno, ukoliko je taktički opravdano da se odigra duži napad i tako dobije na vremenu, golman neće žuriti s dolaskom u posjed lopte. Ako je golman završio s neposrednom odbranom gola, ili je bio u pripremnom položaju za odbranu, a šut nije uslijedio jer je protivnik iz bilo kojeg razloga izgubio loptu pa je ona završila u golmanskom prostoru ili prostoru iza poprečne linije, dakle kada lopta nije pod njegovom kontrolom, golman mora što prije uočiti gdje se lopta nalazi i primjenom osnovnog ili kombinovanog kretanja maksimalnom brzinom otrčati do lopte i doći u njen posjed. Ako se lopta nalazi u vazduhu, uhvatit će je sa obje, jednom uz pomoć druge ili samo jednom rukom, pothvatom ili nathvatom, zavisno od visine kretanja lopte, nakon čega je odmah odvodi u zaručenje u visini ramena kao pripremnu radnju za predstojeće izbacivanje. Ako je golman udaljen od lopte, može narušiti ravnotežu i primijeniti i tehniku bacanja odrazom suprotne noge prema očekivanoj tački kontakta s loptom. Ako takvu loptu ne može uhvatiti, a prije je s njom igrao neki odbrambeni igrač (npr. lopta se odbila od bloka), nastojat će je barem dotaknuti i izbaciti iza poprečne crte da se ne dosudi ubacivanje iz ugla za protivnika. Ukoliko lopta leži ili se kotrlja na tlu ili poskakuje neposredno iznad tla, u posjed takve lopte dolazi se pobiranjem. 6.2.5.1. Pobiranje lopte Pobiranje lopte se može uraditi jednom, jednom uz pomoć druge ruke ili sa obje ruke, pothvatom ili nathvatom, zavisno od načinu kretanja lopte i aktivnosti protivničkih igrača ukoliko se izvodi van golmanskog prostora. Pobiranje lopte se izvodi iz dijagonalnog stava u počučnju i to s
159
TEHNIKA U RUKOMETU
vanjske strane u odnosu na protivnika. Najčešće je pobiranje lopte jednom uz pomoć druge ruke koje se izvodi tako da se jednom nogom iskorači ispred lopte u niski dijagonalni stav. Suprotnom rukom u odnosu na iskoračnu nogu lopta se poduhvati odozdo široko raširenim prstima, a nakon što se malo podigne od tla, obuhvati se i drugom rukom s gornje strane. Počučanj i veliki iskorak pridonose nižem težištu i većoj stabilnosti. Pobiranje lopte sa obje ruke odozdo sreće se kod dolaženja u posjed klizavih lopti i lopti koje poskakuju. S obzirom na potrebu da se što prije dođe u posjed lopte, golmani najčešće koriste pobiranje lopte odozgo (nathvatom) i to jednom rukom. 6.2.6. Igra sa loptom koja je pod kontrolom Poslije hvatanja lopte ili odbijanja na dohvat, golman nastoji da je što prije vrati u igru. Tehnika kojom je potrebno da golman ovlada u dodavanju lopte, vođenju ili šutiranju ne razlikuje se od tehnike ostalih igrača, ali se u radu s golmanom treba insistirati na brzini i preciznosti izbacivanja lopte na velika rastojanja: kontranapad pa sve do ubacivanja lopte iz jednog gola u drugi). Osnovni način uvođenja lopte u igru je izbacivanjem lopte. U praksi se susrećemo sa tri načina izbacivanja lopte: a. Osnovnog bacanja lopte s ramena b. Izbacivanja lopte iz skoka c. Izbacivanja lopte s tla pored tijela 6.2.6.1. Osnovno bacanje lopte s ramena Osnovnim bacanjem golman podjednako uspješno izbacuje loptu u igru isturenom saigraču u kontranapadu ili nekom bližem igraču. Ovaj način dodavanja proistekao je iz prirodnog pokreta bacanja i najviše je zastupljen u igri golmana. Izvodi se pretežno iz dijagonalnog, a ako se lopta dodaje na kraće udaljenosti, tada i iz paralelnog stava. Kod dodavanja na veće udaljenosti, kao pripremni položaj služi dijagonalni stav. Suprotno rame usmjereno je u pravac dodavanja, a ruka s loptom odvodi se u zaručenje tako da dolazi do rotacije trupa (zasuka) i odvođenja ramena ruke s loptom
160
TEHNIKA U RUKOMETU
prema nazad. Lakat izbačajne ruke je u visini ramena, tako da se lopta nalazi iznad visine glave, a podlaktica i nadlaktica zatvaraju ugao od 90°-120°. Iz tog položaja dolazi najprije do rotacije trupa, odnosno kretanja ramena izbačajne ruke prema naprijed dok osa ramena ne pređe poprečnu ravan tijela, nakon čega se pokret izbačaja nastavlja u lakatnom zglobu kretanjem podlaktice prema naprijed u smjeru bacanja, a završava identičnim pokretom u zglobu šake, tako da su prsti na kraju izbačaja ispruženi u smjeru dodavanja. Vrlo je važno skladno djelovanje svih zglobova koje mora biti usmjereno u pravac bacanja, jer u protivnom dolazi do pogrešnog okretanja lopte u stranu ili prema naprijed te neefikasnog prenosa sile na loptu, koja nije usmjerena u željenom pravcu. Okretanje lopte prema naprijed ili u stranu smatra se pogrešnim jer znatno otežava hvatanje lopte saigraču. Kod pravilnog dodavanja lopta u vazduhu mora mirovati i ne smije se okretati, odnosno smije samo imati okretanje prema natrag, koje se postiže tzv. otvaranjem dlana kod izbačaja, odnosno izbacivanjem zgloba šake prema naprijed, a odvođenjem dlana s loptom nazad i njegovog zaostajanja u trenutku izbačaja. Dodavanje lopte na kraćim rastojanjima može se bez poteškoće izvesti iz paralelnog stava. U tom slučaju nema odvođenja ramena izbačajne ruke nazad, a bacanje se vrši pretežno iz zgloba lakta i zgloba šake. 6.2.6.2. Izbacivanje lopte iz skoka Ako je potrebno loptu odmah izbaciti u igru, a golman se nalazi u blizini linije golmanskog prostora tako da ga protivnički igrači koji se nalaze u njegovoj blizini ometaju u izbacivanju lopte, kako bi izbjegao moguće zaustavljanje lopte od strane nekog od protivničkih igrača, golman može ubaciti loptu u igru i iz skoka. Izbacivanje iz skoka započinje odrazom s noge suprotne izbačajnoj ruci koji je prvenstveno usmjeren u vis. Odraz se vrši tzv. valjanjem počevši od pete preko stopala i prstiju i energičnim djelovanjem mišića opružača u skočnom zglobu te zglobu koljena i kuka. Odrazna noga je zato blago pogrčena u koljenu, dok se slobodna noga koja je nešto pogrčenija, zamahom odvodi naprijed i u stranu prema vani, poboljšavajući na taj način snagu odraza. Položaj tijela sličan je onom kod osnovnog bacanja s tla. Ruka s
161
TEHNIKA U RUKOMETU
loptom i rame izbačajne ruke odvodi se u zaručenje tako da je suprotno rame istureno prema naprijed, a trup uspravan. Izbačaj započinje okretanjem odsukom trupa oko uzdužne osovine i kretanjem ramena izbačajne ruke prema naprijed. Ruka je tek blago pogrčena u laktu tako da se lopta dovodi visoko iznad glave i sa strane malo više od širine ramena. Kad izbačajno rame pređe poprečnu ravan, bacanje se nastavlja kretanjem lakta i na kraju šake prema naprijed, popraćeno retroaktivnim kretanjem zamašne noge prema nazad i dolje. Bacanje se izvodi u najvišoj tački skoka, a prvi kontakt s podlogom kod doskoka se ostvaruje odraznom nogom. 6.2.6.3. Izbacivanje lopte s tla pored tijela Ovu tehniku golman primjenjuje kada želi trenutno izbaciti dugačku loptu igraču u kontranapadu koja uz to mora imati zakrivljenu putanju u silaznoj fazi leta lopte kako je ne bi mogao dohvatiti protivnički igrač koji prati isturenog napadača u kontranapadu. Izvodi se iz mjesta ili kratkog zaleta koji može biti ostvaren bočno dokoračnom ili prekoračno-zakoračnom tehnikom. Trokoračni zalet prekoračno-zakoračnom tehnikom izvodi se iskorakom i poskokom na nozi suprotnoj od izbačajne ruke, te prekorakom druge noge prema naprijed na koju se doskoči. Po doskoku ponovo se iskoračuje početnom nogom u smjeru bacanja uz istovremeni zasuk trupa tako da se tijelo dovodi u izbačajni dijagonalni stav. Kod zaleta bočno-dokoračnom tehnikom iskoračuje se najprije prikladnom nogom u odnosu na izbačajnu ruku, nakon čega se istovremeno slobodna noga zamahom odvodi naprijed i gore, dok se na angažiranoj nozi vrši niski bočni poskok s dolaskom na istu nogu što je popraćeno i zasukom trupa. Zalet završava kontaktom slobodne noge s tlom i dolaskom u izbačajni stav. U izbačajnom stavu noge su znatno razmaknute, stopala usmjerena koso prema vani, a koljena blago savijena. Trup je u zasuku nazad tako da osa ramena leži na uzdužnoj ravni, ruka s loptom je u umjerenom zaručenju i blago pogrčena u laktu, dok je slobodna ruka pogrčena i postavljena ispred tijela. Lopta se nalazi u visini između kuka i ramena. Izbačaj započinje ispružanjem zadnje noge, nakon čega slijedi izbacivanje kuka te noge prema naprijed i okretanje trupa (odsuk) u istom smjeru te dovođenje ramene ose u
162
TEHNIKA U RUKOMETU
poprečnu ravninu uz prijenos težine tijela na iskoračnu nogu. Izbačaj se nastavlja kretanjem ramena izbačajne ruke prema naprijed, a završava kretanjem podlaktice i šake u smjeru bacanja tako da je u trenutku izbačaja podlaktica paralelna s tlom. Smjer leta lopte, odnosno visinu parabole, određuje naglašenost završnog pronacijskog pokreta podlakticom izbačajne ruke. 6.2.7. Elementi u pasivnoj fazi odbrane Presjecanje puta lopti Tokom pasivne faze, dok je golmanova ekipa u posjedu lopte, osnovni zadatak golmana je da pokuša spriječiti izvođenje protivničkog kontranapada presjecanjem dodavanja. Presjecanje se može izvršiti s tla, u padu ili skoku, zavisno od visini leta lopte pri čemu se koriste svi naprijed opisani tehnički elementi hvatanja, zaustavljanja, odnosno odbijanja lopte. 6.2.8. Tehnika igre s loptom u napadu Elementi tehnike igrača u polju Pravila igre dozvoljavaju golmanu da sudjeluje i u napadačkoj aktivnosti svoje ekipe pri čemu se služi svim tehničkim elementima kao i ostali igrači u polju. Tehnika igrača je detaljno opisana u ovoj knjizi, u prethodnim poglavljima, stoga zainteresovane upućujemo na njih ili na druge publikacije koje obrađuju ovu problematiku.
163
TEHNIKA U RUKOMETU
7. LITERATURA
1.
164
